Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina IV • Broj 21 • Maj 2019. godine • Izlazi periodično

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka:

Račun u konvertibilnim markama:PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

1011010000129531Devizni račun:

SWIFT: PBC CBA 22PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

OBALA KULINA BANA 18, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINAIBAN: BA39 1011010000129531

PRIMAOC: UDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKANOVA 2, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

E-mail: udruzenjesandzak@bih.net.ba

www.ugsandzakubih.ba

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes Hašić, prof. dr.

Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević – Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995E-mail: udruzenjesandzak@bih.net.ba

Štampa: Unioninvestplastika Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

n Piše: Faruk Dizdarević

Ibrahim Kurpejović je fin gospodin koji zrači svojom umjetnošću, svojim slikama, svojim lijepim bojama, magijom svojih poteza. Njegovoj slikar-skoj viziji svaka je košulja tijesna. Pokušaj preciznog određivanja pripad-

nosti jednom pravcu bilo bi stavljanje u Prokrustovu postelju ovog slikara koga su priroda, bogatstvo misli i osjećanja vodili ka srži i mogućnostima izbalansirane ravnoteže u umjetničkom stvaralaštvu. On se, dakle, u svom likovnom pismu nikada nije poveo za nekom grupom ili pravcem, nastojao je ostati svoj. Njegova se težnja poklapa sa sintagmom: Umjetnik treba da stvara onako kako osjeća, zna i umije, da snagu i originalnost izvlači iz sebe.

Ibrahim Kurpejović slika sa posebnim senzibilitetom rasnog koloriste. On se služi bojom koja je eksponent podjednako i svjetlosti i prostora. Ali, i zvuka, jer slikar Ibrahim ne samo da osjeća istinsko prisustvo zvuka u boji, već ga i vidi i čuje čitavim svojim bićem. On stvara svoje slike ponesen, ili preciznije rečeno zanesen bojom. Na njegovim platnima preovlađuju cr-vena, plava, crna. zelena – a iznad svega umirujući, pouzdani pokrov bijela boje; no tu ima mnogo međutonova koji slici donose finalni (ob)lik. Sve se to drži u snažnim harmonijama. Kad smo kod boja, njih je uvijek više nego što nauka o bojama poznaje, jer slikari su stalni stvarači novih boja.

Odlučan da vid svog ekspresionističkog artizma nikad ne podredi tvrdo definiranim formama fotografije, uvijek je opredijeljen da sloboda kista oformljuje oblike. Insistitirajući na čistoti kompozicije koristi ge-ometrijske elemente koje logički slaže i gradi kao konstrukciju. U tom smislu, svaki kvadrant slike mogao bi – kao punovrijedan fraktal – pred-stavljati i zastupati cjelinu artefakta, to jest dočaravati svekoliku energič-nost njegovog likovnog pisma i svjedočiti nesumnjivu funkcionalnost jednog samouvjerenog i vješto predloženog estetičkog ključa.

Njegovo dosadašnje stvaralaštvo može se grupisati u dvije cjeline: zavičaj i mrtve prirode.

Iz posvećenosti prirodi, protkane u brojne pejzaže, proističu neki su-štinski sastojci Kurpejovićeve poetike. Svoje pejzaže izvodi originalnim komponovanjem boja i dekorativnih i elegantnih linija. U portretima priro-de, udaljen od uprošćene topografije, uzdiže ih do visoke intonacije simbo-

lografije. Ti likovni iskazi, rekosmo, nisu opterećeni realnim elementima, kao što se dešava u klasičnom slikanju pejzaža (prirode). Oni predstavljaju dramatičnu ekspresiju kada prirodna ljepota sija u bojama, rastače se u sno-vide nekih uspomena, neke nemoguće, a tako prisne prizore, iz šumȃ, iz vodȃ, iz magle, iz boli. Time su postignuti upravo različiti dinamizmi kreta-nja, otvaranja unutarnjih prostora i značenja. Slike nude i svojim čudesnim onirizmom bezbroj mogućnosti dosanjavanja, asocijacijskih procesa.

Kurpejović je samo na prvi pogled slikar pejzaža, u stvari, širokog je interesovanja i stvaranja.

Uvijek u životnom okruženju čovjeka, on je od početka njegovao mrtvu prirodu. Slikajući je oživljava njene sastavne djelove na koje se oslanja, kao i cjelinu odnosa, uranjajući u suštine pikturalnosti, na korak do apstraktnog promišljanja.

Iz visoko estetizirane umjetnosti Ibrahima Kurpejovića zrači imanentan sastojak, prebogata građa za emotivnu podlogu koja, slutim, pokreće svaki njegov postupak. Ma koliko taj postupak, spolja gledano, sadržavao u samoj strukturi tokove odvijanja, kanališućih ili spontanih, stvar je u koju ne bismo ulazili jer predstavlja dio procesualne stvaralačke recepture na koju umjet-nik polaže neotuđivo pravo bez obzira kojoj se likovnoj temi priklonio.

Njegove slike doživljavamo kao prisustvo unutarnjeg mira i snage. Ali i kao osnovu iz koje će se roditi nove ideje, htjenja i realizacije (Mi-lan Marović). Ove slike mnogo više govore o samom slikaru, njegovoj filozofiji i životu, skromno bez buke, sentimentalnosti i patetike.

Ibrahim Kurpejović njeguje ljepotu i autonomiju likovnog jezika, boreći se za dostojanstvo slike kojom ustvari brani stvaralačko dosto-janstvo kao izraz čovjekove cjelovitosti. Svim svojim čulima osjeća potrebu za ljepotom slikane materije i bogatstvom slikarskog rukopisa. Takav njegov odnos prema jeziku umjetnosti nužno podrazumijeva sli-karsko majstorstvo, zrio zanat, vještinu i darovitost.

Kurpejović je slikar koji živi sliku na tako intenzivan način da mu i sama umjetnost ne ostaje dužna, milostiva je prema njemu, daruje mu plodove koje drugima ili ne daje ili im poslužuje u sasvim malim ko-ličinama; i, naposljetku, ta uzvišena umjetnost zvana slikarstvo misli na Ibrahima Kurpejovića čitava 24 sata, iz dana u dan. Nema mnogo slika-ra koji se mogu pohvaliti takvom privilegijom.

Njegova umjetnost i misao ne podliježu temporalnim fluktuacijama, ma koliko bile u vezi sa njima. Zbog toga su za nas slike Ibra-hima Kurpejovića svojevrsni izazov maštovitog putovanja kroz njihova slojevita prostranstva kako bi se naše gledanje oplođavalo viđenjem, naše razmišljanje – otkrićem i naše saznanje - tajnom, jer na kraju svake urađene slike, na-dahnuti posmatrač može ugledati i neku tajnu; tajne i jesu izazov stvaralačkog čina i ukoliko se stvaralaštvom razrješavaju ili prevazilaze, utoli-ko se tim istim stvaralaštvom oplođuju i rađaju druge – nove.u

Ibrahim Kurpejović i njegov svijet

Umjesto uvodnika

4

PEČAT

U četvrtak,18. aprila 2019. godine, Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH posjetila je

delegacija Ministarstva rada i socijalnog staranja Vlade Crne Gore, na čelu sa mi-nistrom Kemalom Purišićem i Seadom Šahmanom, šefom kabineta.

Ispred Udruženja, ministra Purišića dočekali su Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja, bivši predsjednici prof. dr. sc. Redžep Dizdarević i prof. dr. Rifat Škrijelj, aktuelni rektor Univerziteta u Sarajevu, kao i sekretar Udruženja Mu-harem Hamzić, a razgovorima sa viso-kim gostima su prisustvovali: Ekrem Lekić, prof. dr. Smail Čekić, prof. dr. sc. Redžep Dizdarević, prof. dr. Rifat Škrijelj, dr. sci. Muamer Kalić, Ekrem Ferhatović, Dževdet Nikočević i Halid Škrijelj.

Predsjednik Udruženja Ekrem Lekić, nakon što je izrazio dobrodošlicu, upo-znao je goste o najvažnijim aktivnosti-ma Udruženja te posebno naglasio da je Udruženje u potpunosti otvoreno za sve konstruktivne ideje, inicijative i prijedlo-ge koji dolaze iz naših zavičajnih prosto-ra, kao i da će uvijek predstavljati servis da se pomogne u njihovom ostvarenju i realizaciji.

Na sastanku se razgovaralo o dosadaš-njoj saradnji i mogućnostima unaprjeđe-nja te saradnje između Udruženja i opšti-na iz crnogorskog dijela Sandžaka.

Udruženje, kao nevladin sektor, upo-znalo je i dalo neke sugestije ministru Purišiću u vezi sa problemima koje građa-ni, a prvenstveno Bošnjaci koji dolaze iz Crne Gore, imaju i sa kojima se svakod-nevno susrećemo te da je ključni uzrok

problema što ne postoji zakon o dvojnom državljanstvu između dvije države. Dalje, postoje evidentni problemi kod studenata koji dolaze iz tog dijela Sandžaka, zato što je problematiziran smještaj u studentskim domovima i skuplji je za nekoliko puta od cijene za domaće studente. Takođerje ukazano na probleme sa zdravstveno ne-osiguranim,a naročito starijim osobama. Ukazano je i na problem graničnih prela-za između Srbije i Crne Gore jer se grani-ca prostire dijagonalom preko Sandžaka. Apelirano je da ministar, u okviru svojih mogućnosti, pokuša utjecati na vlasti u Crnoj Gori da se inicira otvaranje još jed-nog lokalnog graničnog prelaza između opština Petnjica - Bijelo Polje s jedne te-Sjenica – Tutins druge strane.To je od ži-votnog interesa za građane jedne i druge države jer se zna dešavati da jedni i drugi

Bolja saradnja nevladinog sektora Crne Gore i BiH

Posjeta Ministra rada i socijalnog staranja u Vladi Crne Gore Udruženju građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

n S lijeva na desno: Dr. sci. Muamer Kalić, prof. dr. Smail Čekić, Muharem Hamzić, Almir Škrijelj, prof. dr. Rifat Škrijelj, Ekrem Lekić, Kemal Purišić, Sead Šahman, prof. sc. dr. Redžep Dizdarević

5

PEČAT

imaju imovinu u jednoj ili drugoj državi i sl. Naročito izražen problem je kad stoka slučajno prelazi granice, pa je bilo dosta slučajeva da bude zaplijenjena i da čak uništena.

Predsjednik Evropske dijaspore Crne Gore Muamer Kalić je istakao da će or-gani dijaspore sarađivati sa Vladom Crne Gore u namjeri da crnogorski iseljenici češće dolaze i investiraju u crnogorsku privredu. Naravno i članovi Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka koji zavi-čajno pripadaju opštinama iz crnogorskog dijela Sandžaka.

Prof. dr. Smail Čekić upoznao je pri-sutne o projektu istraživanja „Genocid nad Bošnjacima i Albancima u Plavsko-gu-sinjskoj oblasti 1912-1913. godine“ i pri-kupljanju dokumenata iz arhiva Turske, Njemačke, Srbije i Crne Gore. Predložio je da se preko Vlade Crne Gore zatraži od Turske agencije TIKA finansijska podrška i pomoć na daljim aktivnostima istraživa-nja i prikupljanja arhivske građe.

Prof. dr. Rifat Škrijelj, rektor Sarajev-skog univerziteta,ukazao je na problem smještaja studenata u studentske domove, koji plaćaju za nekoliko puta veću cijenu smještaja u odnosu na domaće studente. Naši studenti iz Srbije i Grne Gore treba da imaju iste uslove za smještaj u student-ske domove. Predložio je da se odaberu

neka deficitarna zanimanja za koja bi se obrazovali studenti na Sarajevskom uni-verzitetu i nakon završetka studija vraćali u svoj zavičaj. Mi smo spremni da u tom pogledu pomognemo tim studentima.

Član Predsjedništva Udruženja Ekrem Ferhatović je rekao da bi naša saradnja sa Ambasadom Crne Gore mogla biti bolja i sadržajnija.

Predsjednik zavičajne podružnice Be-rane Halid Škrijelj se interesovao o sve-ukupnoj ekonomsko-političkoj situaciji u Crnoj Gori, sa posebnim osvrtom na pro-teste opozicije i njihove zahtjeve prema aktuelnoj vlasti.

Član Predsjednišva i bivši predsjednik Udruženja prof. dr. sc. Redžep Dizdarević je kazao da ovo Udruženje kao nevladina organizacija, od svog osnivanja do danas, dosljedno se pridržava svog temeljnog programskog načela da nije satelit niti fi-lijala bilo koje stranke u BiH i Sandžaku. Otvoreni smo za sva pitanja od zajednič-kog interesa koja mogu doprinijeti unap-ređenju saradnje sa zavičajem.

Akademski slikar Dževdet Nikočević je insistirao na čvršćoj povezanosti Boš-njaka u dijaspori, kontaktima sa njihovim organizacijama a oni se nalaze diljem svi-jeta od Turske, Amerike, Zapadne Evrope, Bosne i Hercegovine, Australije itd.

Ministar rada i socijalnog staranja u

Vladi Crne Gore Kemal Purišić zahvalio je na srdačnom prijemu i naglasio da je cilj posjete da se bliže upoznaju sa radom Udruženja, kako bi uspostavili bliže me-đusobne kontakte i tražili mogućnosti sa-radnje, posebno u sferi nevladinog sektora Crne Gore i BiH.

- Posjetio sam određene predstavni-ke vlasti u BiH i tražio da unaprijedimo naše odnose, iako su oni već dobri. Re-kao sam da bi se vlasti iz BiH trebale više interesovati za položaj Bošnjaka u Sandžaku. Naša Vlada je spremna i ras-položena za sve oblike saradnje sa dr-žavom BiH. Sarajevo je podržalo našu nezavisnost i samostalnost. Naš ustavni položaj u Crnoj Gori je dobro riješen. Naša zastupljenost u izvršnim i zakono-davnim organima vlasti u Vladi i Skup-štini je zadovoljavajuća.Sada su prisutni napadi na predsjednika Đukanovića i opozicija optužuje vlast za pojave ko-rupcije i kriminala. Njihovi zahtjevi su usmjereni na rušenje postojeće vlasti. Oni su neopravdani. Bošnjaci ovu vlast podržavaju. Vlada Crne Gore želi da od-nosi između dvije države budu iskreni, prijateljski, a vaši kontakti sa zavičajem mogu u mnogome doprinijeti takvim odnosima! – između ostalog rekao je ministar Purišić. u

Redakcija

n S lijeva na desno: Halid Škrijelj, Ekrem Ferhatović, Dževdet Nikočević, Suad Ibrahimagić, Izet Hot, prof. Ibrahim Ahmetaj, Muharem Feratović, prof. dr. Fehim Korać

6

PEČAT

Matoviću su za pomenuti odvaž-ni nastup čestitali Tito i Edvard Kardelj, a on je kasnije posvje-

dočio da mu je i Mitra Mitrović, visoka partijska funkcionerka i bivša supruga Milovana Đilasa, priznala da je politički vrh bio nepravedan prema Muslimanima, da se Partija ogriješila o ovu populaciju, te da je i njen Đido (nadimak Milovana Đilasa) među “zaslužnijima” što Musli-mani nisu bili priznati kao nacija 1945. i što je ukinuta autonomija Sandžaka.

No, bez obzira na sve čestitke i pri-znanja, u narodu je ostala ozbiljna sum-nja da je Aliju Matovića baš taj govor – zbog opšte klime antimuslimanskog nacionalizma koji se u Sandžaku i Cr-noj Gori pokazao veoma vitalnim i za komunizma, pa i pod njegovim ideološ-kim ruhom – naknadno skupo “platio”. Kao neposredni svjedok sudskog procesa protiv Matovića, a pošto se tada otvoreno govorilo da su u njegovo montiranje bili umiješani prsti tadašnjih najviših crno-gorskih zvaničnika na republičkom i sa-veznom nivou, slobodan sam ustvrditi da je taj slučaj jedan od nepobitnih dokaza opravdanosti ranije pomenute teze da je period SFRJ u Crnoj Gori bio obilježen komunističko–četničkom vlašću.

Naime, tada je Alija Matović bio u zenitu moći kao član Centralnog komi-teta SK Crne Gore i sekretar Opštinskog komiteta Rožaje, veoma perspektivan politički kadar koji je figurirao kao jedan

od ozbiljnih kandidata za člana Predsjed-ništva SFRJ ispred Crne Gore. Uživao je veliki ugled među narodom, ali u samom crnogorskom vrhu nije nedostajalo onih kojima se takva mogućnost nije dopada-la.

Desilo se da u kući Alijinog oca umre njihov zet Junuz Agović. Prilikom preu-zimanja tijela umrlog od strane njegovog oca i ostalih članova porodice, Alija i dvojica rožajskih ljekara su insistirali da se tijelo ne bi smjelo nositi prije nego što se izvrši obdukcija, što je porodica umr-log kategorično odbijala, uz tvrdnju da oni imaju apsolutno povjerenje u porodi-

cu Matović. Nadležni organi vlasti, SUP i Sud, nisu insistirali na tome niti donijeli bilo kakav nalog s tim u vezi, a vjerovat-no, pokazaće se kasnije, u dosluhu sa vi-šim nivoima vlasti.

Četrdeset pet dana nakon smrti dopi-snik beogradske Ekspres politike iz Bera-na, izvjesni Mile, zvani Galjov, objavio je informaciju da je navodno hodža ot-krio rupu na lobanji umrlog Junuza Ago-vića. Onda je pokrenut postupak protiv Alijine sestre Salihe – supruge rahmetli Junuza, njenog brata Šabana i oca Ome-ra, pa su uhapšeni i pritvoreni.

Medijska hajka

Istovremeno je krenula prava medij-ska hajka u beogradskoj i crnogorskoj štampi sa optužujućim predznakom da je krivac za smrt Alija Matović, tada posla-nik Skupštine Crne Gore. Zloglasni javni tužilac Marko Marković je pozvao pred-sjednika opštine Hamdiju Fetahovića i Aliju Matovića na navodne konsultacije povodom ovog slučaja.

Alija se mirno odazvao tom pozivu, jer mu je dan ranije Veselin Đuranović, tada predsjednik CK SK Crne Gore, a kasnije predsjednik savezne vlade, član Predsjedništva i predsjednik Predsjed-ništva SFRJ, rekao da je razgovarao sa svojim bratom, tadašnjim državnim tuži-ocem i postupajućim tužiocem Markom Markovićem, te da će Alijin otac i ostali

Slučaj Matović – suđenje Rožajama i Sandžaku

n Piše: Ismet DEDEIĆ

Isuviše dugo se čekalo da se pitanje iseljavanja sandžačkih Bošnjaka u Tursku u vrijeme So-cijalističke Jugoslavije otvori na nekom oficijelnom forumu. Rožajac, Alija Matović, učinio je to na najvišem mogućem nivou – Devetom kongresu SKJ, 1969. godine. Njegova diskusija je iznenadila i zbunila najvišu političku instancu zemlje, odjeknuvši kao neizgovoreno, ali samim kontekstom navedenih podataka – nametnuto pitanje: Zašto se ljudi iz razvijenog i na-prednog jugoslovenskog socijalističkog sistema masovno iseljavaju u zaostali i truhli turski kapitalizam? A podaci su bili zaista šokantni. Na primjer, u periodu od 1952. do 1968. godine samo se iz rožajske opštine u Tursku iselilo 4.500 stanovnika ili 43 posto.1

7

PEČAT

biti oslobođeni odgovornosti i pušteni iz istražnog zatvora. Inače, za Veselina Đu-ranovića štampa je pisala da je u mladosti bio aktivni pripadnik četničkih formaci-ja, a on je to, poput mase drugih crno-gorskih “preletača”, pravdao navodnim partijskim zadatkom.

Alija je kasnije pričao da je to bila samo klopka za njegovo lukavo hapšenje koje se dogodilo sjutradan, ne u Rožaja-ma – gdje bi se narod sigurno pobunio i reagovao, već u Bijelom Polju u hotelu “Sandžak” (sada “Bijela rada”) kada je Alija pio kafu sa predsjednikom opštine Rožaje Hamdijom Fetahovićem i javnim tužiocem Markom Markovićem.

Suđenje

Organizovano je suđenje u Bijelom Polju, a mi Rožajci smo masovno dolazili da pratimo njegov tok i nikad sudnica nije mogla primiti sve koji su željeli ući. Sa-slušano je mnogo svjedoka, ali je onemo-gućeno svjedočenje Hedije Demić, koja je toga jutra bila u kući Matovića, kako bi posudila samar za konja, te najneposred-nije bila upućena u okolnosti tragičnog događaja. Po Rožajama se pričalo da je njen otac, Redžep Demić, zbog bliskosti s visokim rožajskim funkcionerom Av-dulom Kurpejovićem, poslušao njegov savjet da Hedija ne svjedoči. To su mnogi doveli u vezu sa političkim ambicijama Avdula Kurpejovića, koji je bio u sjeni Alije Matovića. Ovaj detalj oko onemo-gućavanja svjedokinje iz Ibarca da se po-javi na suđenju, nekako je poluglasno isti-can kao jedan u nizu dokaza o režiranom sudskom procesu Aliji Matoviću...

Tokom suđenja saslušavani su i sud-ski vještaci: profesor vještak Janez Mi-ličinski – ekspert za sudsku medicinu iz Ljubljane, prof. dr. Anica Morović, isku-

sna sudsko-medicinska vještakinja iz Zagreba, koja je imala preko 16 hiljada vještačenja ratnih zločina, prof. Palmotić sa Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Bućin sa Sarajevskog univerziteta, a porijeklom iz Kolašina, prof. dr. Bato Kuliš iz Po-dgorice kojem je to bila prva obdukcija u karijeri, te još jedan profesor Medicin-skog fakulteta iz Skoplja.

Troje prvih se nisu precizno izjasni-li kako je mogla nastati rupa na lobanji, dok su profesori Bućin i Kuliš tvrdili da je neko tupim predmetom udario rahm. Junuza po glavi. Na upit advokata, nije-dan od pomenutih vještaka se nije mogao precizno izjasniti da li je rana zaživotna ili zagrobna i da li je nastala prilikom transporta, s obzirom da je tijelo tran-sportovano u kamionu, bez sanduka, i to veoma lošim šumskim putem. No, sve vrijeme je bilo jasno da se ovdje radi o političkom suđenju jer i da je Junuz uda-ren tupim predmetom, sigurno je da 4 lica nisu mogla držati taj predmet.

To nisu mogli da potvrde ni vještaci. Ali, sud je porodicu Matović ipak osudio, tako da su Alija i njegov otac dobili po 11, a sestra i brat po 9 godina strogog zatvora. Ta presuda je, kako je tumačeno u Roža-jama, imala dva glavna cilja: da Alija, u naponu političke snage i ugleda, izgubi funkcije i bude onemogućen da se bori za prava i interese Bošnjaka u Crnoj Gori te da se naruše tradicionalno dobri i prisni odnosi između Bošnjaka Rožaja i Bihora odakle je rahmetli Junuz bio, sa daleko-sežnim političkim i drugim posljedicama.

Alija se godinama mučio da dokaže da je nevino osuđen i neposredno pred smrt dobio je od dva medicinska fukulte-ta stručna mišljenja da ona famozna rupa nije nastala na način koji je sud ozvani-čio. Na žalost, smrt ga je spriječila da obnovi postupak, a odležao je 10 godina.

O mučenjima u zatvoru, progonu i pro-goniteljima napisao je knjigu u rukopisu koja je ostala neobjavljena za njegovog života.

Zadah montaže

“Zadah montaže” oko ovog sluča-ja pojačala je i uzlazna karijera Alijinih egzekutora: Marković, do tada okružni tužilac u Bijelom Polju, ubrzo nakon Ma-tovićevog utamničenja postaje republički tužilac, a sudija Stijović, koji je presudio u prvostepenom postupku, vinuo se do Vr-hovnog suda Crne Gore. U Rožajama ni-koga nisu uspjeli ubijediti da je Alija kriv. Uostalom, otac Junuzov je nakon smrti sina negirao bilo kakvu sumnju u krivicu porodice Matović, rekavši da bi vršenje odbukcije i sječenje mrtvog tijela za njega bilo drugo ubijanje sina. On je znao da je Junuz imao padavicu, sudska vještakinja Morović je takođe tvrdila da je veća vje-rovatnoća da se radilo o padu, nego o pre-trpljenom udarcu od nekog drugog, ali je politika presudila kako je presudila.

Pored već navedenih, očito je cilj pokrovitelja ovog “sudskog zločina” nad uglednim bošnjačkim prvakom bilo zastrašivanje Bošnjaka iz njegovog ro-žajskog zavičaja, ali i cijele Crne Gore, da ne budu glasni u traženju prava, da ih se strahom prisili na pokornost i bespo-govorno trpljenje diskriminacije. Ipak, prilikom izjašnjavanja u Skupštini Crne Gore o ukidanju poslaničkog imunite-ta Matoviću, kada je već bio zatvoren, ostalo je zapamćeno da je protiv glasao Redžep Dedeić iz Rožaja i još jedan po-slanik iz Ulcinja. u

1 Ta tema, naravno, decenijama nije po-minjana ni u štampi i publicistici, a istori-ografske radove da i ne pominjemo. Tek zadnjih godina pojavljuju se autori, poput Safeta Bandžovića, Fikreta Karčića, Ene-sa Pelidije, Vladana Jovanovića i drugih, koji razbijaju višedecenijsku zavjeru šut-nje i razotkrivaju da to nisu bile isklju-čivo ekonomske migracije, svojstvene u znatno manjim razmjerama i ostalim područjima i narodima na Balkanu. Na-vodi se uvjerljiva argumentacija da se u dobroj mjeri radilo o perfidnoj strategiji režima koji se svojski trudio da, i inače težak život, učini nepodnošljivim za mu-slimansku populaciju u Sandžaku i šire.

8

INTERVJU

U okviru CANU, nedavno je objav-ljeno trotomno izdanje koje ste vi priredili, dakle, bavi se striktno pita-njima tursko-osmanskih izvora. Koli-ko je bilo zahtjevno pripremiti jedno ovakvo obimno istraživanje, koliko je iziskivalo truda i rada?

Rastoder: Obzirom da sam član dr-žavne nacionalne Akademije CANU i kao takav, u promišljanju onoga što je strategija naučnog istraživanja, pošli smo od iskustva drugih i većih Akademija. Jedan od prvih projekata nacionale aka-demije je objavljivanje istorijskih izvo-ra važnih za narod i državu u kojoj ona djeluje. Ne treba da Vas podsjećam da je edicija „Monumenta Germanika“ u okviru Njemačke istoriografske tradicije, nešto što se danas spominje kao naučni, književni i svaki drugi intelektualni reper za Njemački narod. U tom smislu smo mi u Akademiji promišljali da imamo pro-blem kao i sve balkanske države; a to je, da imamo istoriju ali nemamo objavljene istorijske izvore koji potvrđuju tu istoriju i onda nam se vrlo često dešava da nam naracija nije u saglasnosti sa činjenicama.

Dakle, postavlja se pitanje; da li ćemo mi ikada krenuti u sistematsko, kontinu-irano objavljivanje istorijskih izvora? Na svu sreću, atmosfera u Akademiji je takva da smo već krenuli u neke ozbiljnije na-učne poduhvate i u okviru toga, prihvatio sam da na neki način budem rukovodi-lac projekta „Edicija turski i osmanski izvori za istoriju Crne Gore“. Ostale kolege to rade sa: dubrovačkim, mle-tačkim, vatikanskim i ostalim arhivima, te vjerujem da ćemo u perspektivi i mi u CANU imati edicije istorijskih izvora koji će nam davati za pravo da ono čime se bavimo na neki način posvjedočimo kao utemeljenom znanju. U ovom pro-jektu koji sam lično osmislio i kojim rukovodim, učestvuje 20-ak naučnika iz cijelog svijeta. Imao sam na umu da jedna od najvećih manjkavosti crnogor-ske i uopšte balkanske istoriografije je ta, da imamo istoriju od nekh pet vijekova a da nemamo izvore države koja je na

tom prostoru bila prisutna u tih pet vi-jekova. Kada ovo kažem, onda smatram da je nezamislivo da se na primjer bavite nekom oblašću koja je bila pod mletač-kom vlašću a da nemate mletačke izvore. Međutim, potpuno je postalo legitimno da se bavite istorijom od XV do do XIX vijeka, a da ne poznajete izvore primar-ne provinijencije. Sa druge strane, pitao sam se, zašto je to tako i našao nekoliko obrazloženja;

Prvo je nesposobnost shvatanja i sa-gledavanja tih stvari, drugo je nedostatak specijalizovanog zvanja za korištenje ove vrste izvora, jer ona specifična po pismu, obzirom da je pisana jezikom i stilom koji uglavnom malo ko zna čitati i kao takva je pohranjena u arhivima koji su daleko od Crne Gore. Treća bitna stav-ka je, da su ti arhivi postali pristupačni tek sredinom XX vijeka, tako da sve to spada u limitirajuće elemente koji idu u prilog činjenici da se nije mnogo uradilo na ovom području izuzev nekih pojedi-načnih sredina a tu prije svega mislim na makedonsku, bugarsku i rumunsku Akademiju nauka i umjetnosti, koja je sa ovakvim i sličnim poduhvatima kre-nula mnogo ranije pa sve do onoga što je rađeno nekada u Beogradu, prije svega zahvaljujući Hazimu Šabanoviću ili u

Sarajevu zahvaljujući Orjentalnom Insti-tutu.

Danas smo u situaciji da su nam arhi-vi dostupni i saznanje da u samo jednom tursko – osmanskom arhivu, ima preko 60 hiljada dokumenta koji su vezani za pordručje današne Crne Gore, dovoljno nam govori da tu ima posla ne za jednu generaciju, nego za generacije. Ako je to tako – a jeste, postavlja se pitanje kako cijeli projekat situirati a da on bude du-goročan, održiv, naučno prihvatljiv i na-učno utemeljen? Mi smo pošli od slje-dećeg, dakle, moja generacija kao i sve ostale, nije da polazi baš ni od čega, to jest, prije nas je ipak neko nešto radio, tako da smo u ove prve tri knjige sabrali sve prevedene i objavljene izvore koji se tiču Crne Gore a pripadaju provinijenciji osmanskih odnosno turskih izvora. Re-zultat toga su tri knjige sa 1926 stranica sa preko 500 objavljenih izvora od ko-jih najveći dio čine defteri kao primarni istorijski izvori osmanske provinijenci-je koji čine solidnu osnovu za nastavak rada na ovom projektu, kada kažem za nastavak, mislim na to, da tek slijedi izrada druge knjige u okviru koje će biti prvi put objavljeni i prevedeni neki novi nepoznati izvori. Ono što je također no-vina je i to da mi već intenzivno radimo na pljevaljskom sidžilu koji smo pronaš-li u arhivu hrvatske Akademije nauka i umjetnosti. Sidžili su inače jedna vrlo značajna i važna grupacija osmanskih izvora, to su takozvani sudski protokoli izuzetno važni za društvenu i privrednu istoriju, nažalost, do sada smo sa područ-ja Crne Gore otkrili samo jedan sačuvan a to je pljevaljski sidžil, što ne znači da ih nema još.

U realizaciji cijelog ovog komplesnog projekta, svjesni smo da nismo sami sebi dovoljni, pa sam angažovao kolege iz re-giona, prije svega iz Beograda i Sarajeva, a jedan od glavnih saradnika spada u naj-poznatije svjetske orjentaliste, inostrani je član CANU, profesor Ulber Ortajli (Ȕlber Ortayli), i naravno, uključio sam i jednu mlađu garnitiru naučnika jer mi-slim da poslije nas ovo treba neko da na-

Nema istorije bez izvoraAkademik Šerbo Rastoder

n Priredio: Mirza LUBODER

9

INTERVJU

stavi jer su ovo projekti na kojima mladi ljudi mogu mnogo da nauče i daju dopri-nos sveukupnoj društvenoj zajednici.

Istorijski izvori su prosto neophod-ni za proučavanje i analiziranje istori-je. Zbog čega je bilo potrebno da prođe ovoliko vremena da bi tek danas imali dostupnima tursko - osmanske izvore, koji svjedoče o jednom vremenu i isto-rijskom periodu i koja je to veza izme-đu Crne Gore i Turske ako govorimo o kulturi i načinu života?

Rastoder: Kao pvo, nema istorije bez izvora, odnosno, period istorije gdje nema izvora zovemo praistorijom ali, sa druge strane, izvori sami po sebi nisu istorija. Dakle, izvor sam po sebi ne zna-či ništa i izvor je istraživača. Ali, da bi ga istraživač koristio, mora mu biti do-stupan i mora mu na neki način biti pri-hvatljiv.

Kada govorimo o Crnoj Gori i Tur-skoj, onda govorimo o dva obrasca po-imanja istorije; jedan je onaj epski, sa-čuvan u epskoj naraciji i predanju i taj segment istorije u glavnom je ratnički i tu je prisutna činjenica da su se Crnogorci i Turci najčešće susretali na ratištu a čim se sa nekim susrećete na ratištu, onda imate dvije suprostavljene strane te bor-be i naravno da na tim dvjema stranama imate „moje“ i „tuđe“ junake i to je jedna percepcija koja je logična – normalna i nije vezana samo ca Crnogorce i Turke nego i za sve ostale.

Druga je, svakodnevni život. Kako izgleda taj svakodnevni život, ilustrova-ću jednim sopstvenim primjerom. Dakle,

nekada davno, u kolumni u jednom dnev-nom listu, napisao sam tekst „Ima li ov-dje Turaka“, pet zadnjih rečenica u tom tekstu završavale su se riječima osman-sko-turskog orjentalnog porijekla. Počev od: papuča, kreveta, jastuka...naravno to sam namjerno uradio i sutradan, zove me prijatelj sa Cetinja i kaže:

- Profesore, jako ste me jutros nalju-tili.

- Zašto?- Vi znate da ja svaki vaš tekst čitam

ali kada sam saznao da rakija nije crno-gorska riječ potpuno sam se razočarao.

Dakle, ovim primjerom želim kazati sljedeće; da u našem govoru ima toliko toga, da uopšte nismo ni svjesni. Svjedo-ci smo da se i u nauci vode velike po-lemike oko pitanja šta je to orjentalno? Poslije knjige Aduarda Saida, taj pojam je postao vrlo problematičan jer, kada bih rekao da su imena Jovan i Luka orjental-na, vjerovatno bi mnogi pomislili da sa mnom nešto nije u redu, međutim, ako posmatrate sa stanovišta onoga gdje se prvi put pojavljuju ta imena, onda jesu orjentalna, dok sa druge stane imate tu jednu ustaljenu predstavu i u tom nekom svakodnevnom življenju i komunikaci-ji vidite da ste silom prilika (nuždom), nasljednik jednoga dijela kulture koju možda ne osjećate svojom ili je niste ni svjesni a ako među kulturama nema gra-nica i nema carinika, onda ne postoji niti jedan razlog da to i ne spoznate.

Pitali ste zašto se čekalo toliko!? Pri-je svega, svaka država u svom samos-poznajnom hodu ima logiku a to je da: država ima institucije, da te institucije postanu kredibilne i sposobne da se bave

određenim projektima od nacionalnog ili državnog značaja i naravno da imate ka-dar sposoban za to. Ako pogledamo Crnu Goru, CANU je formirana 1974. godine, ja sam objelodanio i otkrio da je prvi projekat slične vrste uradio akademik Ivan Božić, 1975. godine ali za izvore za srednji vijek, iako mi u Crnoj Gori još uvijek nemamo ediciju izvora srednjeg vijeka a da ne govorimo o nekim drugim edicijama. Trebalo je da prođe nekoliko decenija da bi se počelo operativno raditi na tome. Suština nije u tome da vi imate ambiciju da ćete nešto uraditi i završiti već da imate obavezu da nešto započne-te. Naravno, vrijeme i struka će pokazati da li će se to nastaviti ili ne. U Crnoj Gori također imamo problem sa pretpostav-kom da smo mislili da mnogo toga treba-mo započeti ali ništa nismo završili. Ako malo bolje pogledamo, mi nemamo niti enciklopediju niti neke temeljne i struč-ne publikacije što ne znači da ne trebamo početi razmišljati o tim stvarima. Još je-dan bitan segment za Crnu Goru je i jed-na vrsta neoimperijalne svijesti u nauci a to je vjerovatno kompleks inferiornosti koji proističe iz činjenice da smo mala zemlja, da smo mala naučna zajednica, da drugi bolje znaju od nas pa smo do skora, za svaku temu za koju nismo bili sigurni, angažovali nekoga sa strane da nam kaže, iako smo mi intimno znali da ovdje postoje ljudi koji mnogo više znaju od onih koje smo angažovali. Čini se da se taj kompleks inferiornosti polako ski-da i da više nismo intelektualna periferija već jedna ozbiljna zajednica koja je spo-sobna da promišlja dugoročno, strateški, te na naučno prihvatljiv način kada su u pitanju neke suštinske teme.

Smatrate li da neki događaji koji su opisani kroz istorijske podatke sa fokusom na književnost, počivaju za-pravo na mitologiji i kako komentari-šete ulogu mitologije u okviru istorije i književnosti?

Rastoder: To je jedna od komplek-snih tema koja nije nova ali je savreme-na. To je zato što je mit uglavnom dio istorijske naracije ali je problem sa mi-tom u stvari priča koju ne možete ospo-riti ali je ne možete ni provjeriti. S toga, taj segment više pripada nečemu što je književna naracija, nego nečemu što pri-pada nauci. Ako mit posmatramo iz te perspektive, onda ćemo sigurno u svim

10

INTERVJUistoriografijama na ovim prostorima ot-kriti mitove koji su upitni sa stanovišta naučnosti ali su prisutni u istorijskoj svi-jesti. Razaranje svih mitova je bolno i teško jer je to jedna opšta „istina“ koja je dominantna i prosto ne treba imati ilu-ziju da će svi mitovi biti razoreni. Treba težiti ka tome da se mitovi racionalizuju a to znači, raditi na tome da se naraci-ja koja nije dokaziva temelji na nečemu što je izvor – istorijski dokaz. Samo na taj način mit se može doživjeti i smatrati dijelom kulture kojoj pripadate ali, ni-kako kao istorijsku naraciju sa kojom se interpretira prošlo vrijeme – to je jedan segment.

Drugi segment je razlika između književnosti i istorije. Pisac i istoričari su u stvari naratori a obojicu ih možemo smatrati piscima. Razlika između pisca i istoričara je ta, što pisac svoju priču izmišlja, domišlja, dotjeruje, opleme-njuje, kod pisca, junaci koji su živjeli u tri različita vijeka sjede za istim stolom, pisac nije obavezan da slijedi istorijske činjenice i kao takav nije dužan da se drži istorijske faktografije.

Kod istoričara je drugi slučaj, jer je on ograničen u svojoj naraciji. Problem nastaje onda kada literarna naracija za-htijeva posebno tumačenje, onda je pisac u problemu, isto kao što i istorijska nara-cija koju piše istoričar, nije provjerljiva, onda je istoričar u problemu i to su dva sasvim različita pristupa.

Dakle, istoričar piscu zavidi na slo-bodi naracije, a pisac istoričaru zavidi na empiriji. Uslovno rečeno, ta zavisnost je u stvari intelektualna sposobnost da i jedno i drugo pretvorite u jednu pri-hvatljivu priču. Literarna priča može da bude fikcija ali da bude i prihvatljiva. To znači, da etička vrijednost literarnog ju-naka ne mora nužno da korespondira sa stvarnom vrijednošću istorijskog junaka. Vrlo je zanimljivo tu priču produžiti do filma. Primjera radi, jedna od najvećih polemika o istoriografiji je pojava filma o Martinu Gveru. Scenografiju za film o seljaku koji je otišao od kuće i koji se nakon mnogo godina pojavljuje u svom rodnom selu gdje se dešava porodični za-plet. Radnja filma smještena je u XVI vi-jek a scenografkinja Natali Dejvis, koja po vokaciji moja koleginica – istoričarka. Mnogi su joj zamjerili pitavši je kako je mogla da zna način ponašanja Gverove supruge (jedne od glavnih uloga u filmu) obzirom da o njoj nema niti jedan istorij-

ski uzvor!? Njen odgovor je bio sljedeći: gospodo, ja sam toliko dobro izučila se-ljačko društvo iz XVI vijeka da sa punom osnovanošću mogu da predpostavim i tu-mačim, kako se ta žena mogla ponašati.

Ova situacija je prihvatljiva sa sta-novišta naracije međutim, ako bi težili nekoj preciznoj nauci, polazim od sebe lično, postavio bih mnoga dodatna pita-nja, ali, ta dodatna pitanja imaju smisla samo kada ste njih svjesni. S toga, mit živi kao istina ako ne znate drugu stranu mita. Dakle, ako niste svjesni druge stra-ne, to je za Vas nešto istinito i smatram da lično nemam pravo il ga najmanje imam da nekome kažem „to što vi znate nije istinito“. Zašto ovo kažem? Pa, svje-stan sam činjenice da se taj neko poziva na generacije, na svoje pretke, na preda-nja...i to je prosto dio jedne istorijske svi-jesti. Postavlja se pitanje šta je probem u konkretno crnogorskom slučaju sa tom istrijskom sviješču?

Šta mislite koji je to mit u crnogor-skoj kulturi a koji je među crnogorci-ma danas dominantan?

Rastoder: Za danas ne znam ali, po-stoji onaj koji nije izvorno crnogorski mit dakle, mslim na kosovski mit koji je prisutan kod dijela stanovništva u Crnoj Gori. Kada je održan naučni skup 1979. godine, ustanovilo se da u turskim izvo-rima, kosovska bitka iz 28.juna 1389. godine, nije prisutna u onoj mjeri koliko jedna sasvim druga o kojoj mi mnogo manje znamo. Ali, šta književnost uradi? Tu vrstu istorijske naracije jednostavno pretvori u literarnu fikciju, da li je to ura-

dio Njegoš ili neko drugi, ostavljam knji-ževnicima da to uoče ali, u principu je taj mit dobio razmjere jedne sveopšte istine.

Crnogorci su, gradeći na toj matrici svoju predstavu, tvrdli da nikada nisu bili pod Turcima iako bi se moglo govoriti o razgradnji kosovskog mita, jedan od naj-većih je upravo taj.

Jedna od najvećih intelektualnih ple-mika koja se vodila, bila je ona između srpskog istoričara koji je rodonačelnik srpske kritičke istoriografije a zvao se Ilarion Ruvarac i romantičara Pantelije Srećkovića. Tada su učešće uzeli i neki crnogorski istoričari kao što je Omanović i drugi, kada je zauzet temeljan stav, da Crna Gora nikada nije bila pod Turskom vlašću. Ta i takva polemika je decenija-ma tinjala sa više ili manje entuzijazma sve do 1953. godine kada Branislav Đurđev objavljuje doktorsku disertaciju „Crna Gora pod turskom vlašću“ i na taj način naučno apsolvira jedan mit da-kle, to je jedan od aspekata racionaliza-cije mita. Drugi aspekt je ono što poka-zuju izvori. Osmansko carstvo nikada ne vrši popise stanovništva prostora kojim ne vlada. Što znači, ako imamo deftere sa ovog područja u različitim periodima a to je poznat znak da je administracija to radila iz razloge naplate dažbina i po-reze a to znači da je imala vlast. Ako bi govorili o savremenim mitovima, onda je to proizvod neke idealne naracije da smo mi uvijek: „dobri, lijepi, bezgrešni, hra-bri, slobodoljubivi“...ali taj mit imaju svi narodi svijeta.

Kada se fokusiramo na tur-sko-osmanske izvore, šta je to što bi ste

n „Edicija turski i osmanski izvori za istoriju Crne Gore“. 1926 stranica sa preko 500 objavljenih izvora

11

istakli a da je danas među Crnogorci-ma manje poznato a dokazuje tu vezu Crne Gore sa Turskom a da ste naišli tokom istraživanja?

Rastoder: Postoji puno stvari jer je to period istorije od: 1455. – 1913. go-dine i to je ogroman period u kojem, naravno, postoji i jako mnogo izvora što ne znači da će ti izvori demontirati ne-što što je dominatna naracija. Na primjer, bitka na Vučjem Dolu je bitka na Vučjem Dolu, ona ima svoje izvore i svoje ute-meljenje...ali, ono što mi danas ne znamo je način na koji je tadašnje društvo funk-cionisalo, kako su ti ljudi živjeli, kakav je bio dnevni život...a to možemo saznati samo iz izvora o kojim govorimo. Narav-no, ako dublje uđemo u te izvore, onda vidimo da su korjeni življenja mnogo kompleksniiji od naše stereotipne pred-stave.

Na primjer, sjećam se kada sam ot-krio da su Crnogorci osnivači fudbalskog kluba „Galatasaraj“ to je bio svojevr-sni intelektualni šok i za Crnu Goru i za Tursku ali, prosto kada uđete u tu vrstu problematike, shvatite da je to sasvim normalno, dakle, radi se o različitim kon-tekstualizacijama kada, recimo, djeca iz Crne Gore odu da uče srednju školu (Lise) u mjestu Galatasaraj u evropskoj četvrti Istanbula i to odjeljenje IV-3, te 1905. godine bude osnivač nečega što je danas prestižni fudbalski klub. U toj tra-diciji se desilo da je pomenuti klub podi-gao spomen obilježje ovim osnivačima u selu Zabrđe kod Andrijevice, jer, to je shvaćeno kao element kulturne istorije ili element koji na neki način pokazuje, da

ljudi na različitim prostorima u različitim uslovima u nekoj konkretnoj istorijskoj situaciji, djeluju možda nesaglasno sa našim stereotipima o njihovim predsta-vama - to je jedna stvar. Druga stvar, u tih pet vijekova crnogorske istorije mi moramo priznati da je „obrazac“ crno-gorskog neprijatelja, „Turčin“, možda u nekom stereotipu, to je jedan dominantan obrazac, međutim, imamo jako mnogo dokumenata od crnogorskih autora, prije svega od kralja Nikole koji govori da su vrline poput: hrabrosti, čojstva, junašva i slične, došle upravo sa Turcima. Šta nam to govori? Pa, ne možete biti junak ako naspram Vas nije neko ko ima te osobine, ne možete biti čovjek ako naspram Vas nije neko ko ima te osobine. Tako da, o toj analizi mogli bi danima da razgova-ramo ali je suština u tome da će ovi izvo-ri, ako sve bude išlo po planu i ako ova edicija bude utemeljena, pokazati jednu stranu istorije i istorijskog života koja nam nije bila poznata iz razloga što za tih pet vijekova istorije mi smo imali ru-ske izvore, naše izvore, manje mletačke izvore i neke druge iz središta onoga što je sam sistem. Sada, kada sve te izvore stavimo i ustu ravan, provjerimo vrijeme, napravimo komparaciju i naučnu anali-zu, to neće doprijeniti promjeni temelj-nog saznanja već njegovom obogaćiva-nju. Što znači da ono što smo znali biće još bogatije i cjelovitije.

Kako danas iz ove perspektive ko-mentarišete motive skrivanja istorije a tiče se podgoričke skupštine, božićnog ustanka i ostalih tema gdje imamo više strana istorijskih činjenica i podataka?

Rastoder: Priznat ću da ste upotri-jebili termin koji je vezan za jedno od mojih najpoznatijih djela koje se zove „Skrivena strana crnogorske istori-je“ i naravno, jedno od djela kojim se ja ponosim, ne zato što mislim da je ono epohalno, nego upravo zato što ono kada se pojavilo, izazvalo je intelektu-alni šok i u Crnoj Gori i u naučnoj za-jednici. Kada sam objelodanio tih 1459 izvora, vjerovali ili ne, nisam imao kolegu koji bi mogao govoriti na pro-mocijama tih knjiga. Prosto je to bila izvada, sada, iz ove perspektive mogu licitirati sa tim, zašto je to bilo tako. Mogu to pravdati nekom vrstom auto-cenzure koja je opravdana a to je jedan period naše istorije kada smo njegovali neke bratske i dobrosusjedske odnose u kojima je svako oko nas u nekoj zajed-ničkoj državi, morao biti idealan i mo-rao apriori biti na istoj srani kao i mi. Sa druge strane, ta priča je postojala u Crnoj Gori. Primjera radi, obišao sam mnogo crnogorskih kuća i primijetio da u stvari roditelji tu priču kriju od svoje djece da ih ne bi opterećivali istorijom. Danas je o tome relativno lako pričati i to je postala jedna dominantna opšte-istorijska crnogorska priča. Međutim, u onome što je moja naučna, stručna i intelektualna satisfakcija je da ja ni tada ni danas nisam imao ambiciju da tu priču uspostavim kao temeljni važeći obrazac već da je problematizujem.

Dakle, i danas ja imam potrebu, da tu priču koja je danas objelodanjena, dodatno kritički proučim, raščlanim, jer sam jedan od zagovornika u Crnoj Gori koji je organizovao skup potpuno različitih ljudi, različitih shvatanja, sjeli smo u dvorcu kralja Nikole iakao smo znali da se međusobno apsolutno ne sla-žemo u izvođenju istorijskih zaključaka, odlučili smo da čujemo jedni druge i to su ne samo dvije strane, već je to veliki uspjeh jer smo na taj način učili da raz-govaramo. U tom razgovoru, nije nužno da jedni drugima vjerujemo jer postoje mehanizmi provjere naših znanja i inter-pretacija ali, moramo naučiti da razgo-varamo. U tom smislu, čini mi se, da je ova priča danas upravo limitirana zbog toga, što nismo u međuvremenu naučili da razgovaramo. Mi smo naučili da ana-temišemo, odbacujemo, da se dijelimo u tabore u tom smislu i čini mi se, da to nije put koji vodi do onoga što je jedna fina intelektualna i kulturna istina. u

INTERVJU

12

EKONOMIJA

Ukoliko želite osnovati preduzeće u Federaciji Bosne i Hercegovi-ne, potrebno je da prođete 13 ko-

raka. Međutim, dok na Novom Zelandu faza registracije traje jedan (1) dan; Au-straliji i Makedoniji dva (2) dana; Alba-niji i Belgiji četiri (4)dana, Mađarskoj, Kanadi, Portugalu, Holandiji pet (5) dana, u Bosni i Hercegovini traje tridest i sedam (37) dana.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini, već na drugom koraku susrećemo se sa problemima, jer samo za otvaranje prelaznog računa potrebno je skoro jedan cijeli dan. Ako uđete u bilo koju banku velika je šansa da će vas dočekati samo jedan šalter koji radi i veoma dugačak red klijenata. Nakon što dođe red na vas i kada kažete šta trebate poslat će vas kod kolega koji rade „u kancelarijama“ da otvorite račun. Kada vam otvore ra-čun, poslat će vas ponovo na blagajnu da uplatite osnovni kapital (naravno, pono-vo morate čekati red). Nakon što uplatite osnovni kapital, morate platiti dodatnih 10,00 KM da bih vam isprintali potvr-du (jedan primjerak) da ste uplatili no-vac na ime osnivačkog kapitala, a kada platite tih 10,00 KM, morate ponovo, sa ovjerenim virmanom, ići kod kolege koji vam je otvorio račun da vam isprinta potvrdu, a sve to vrijeme pored vas stoji ogromna reklama „Mi ne peglamo svoje klijente“. Slična situacija desit će se i u Poreskoj upravi prilikom predaje za-htjeva za izdavanje poreskog uvjerenja koje morate čekati oko sedam (7) dana, ili sudskog rješenja koje čekate oko pet-naest (15) dana, ali da bi ste preuzeli rješenje morate prvo uplatiti 400,00 KM. Ako budete imali sreće da vam svi papiri

budu gotovi za gore navedenih trideset i sedam (37) dana kada konačno poč-nete sa obavljanjem svoje djelatnosti susrest će te se ponovo sa novim pro-blemima. Iako statistike pokazuju da u Federaciji Bosne i Hercegovine trenuto ima oko 570.000 hiljade nezaposlenih, nadležni organi učinit će skoro sve kako bi vam otežali poslovanje, kako bi vam naplatili što više novca, bez obzira što će te zaposliti nove ljude, što će te državi uplaćivati doprinose za te zaposlene (23 % doprinos za penziono/mirovinsko in-validsko osiguranje, 16,50 % doprinos na zdravstveno osiguranje, 2 % dopri-nos za zapošljavanje) koji više nisu na „teretu“ države, a da ne spominjemo po-rez na dodatnu vrijednost (PDV 17%), porez na dobit (10%), porez na dohodak 10%, posebne naknade, takse i članarine na godišnjem nivou (porez na istaknutu

firmu cca 500 KM, 0,5% i t d . Prije i poslije ratnih dešavanja u Bo-

sni i Hercegovini bio sam i sam privatni preduzetnik i na bazi vlastitog iskustva, mogu slobodno kazati da sam kroz sve gore navedeno prošao te da su navedene činjenice tačne. Zbog svega nabrojanog, odgovorno tvrdim da kod nas nema am-bijenta za biznis, za privrednike i to zbog korumpirane birokratije, preglomazne administarcije, političke nestabilnosti i skupog kapitala, jer banke u BiH kao kćerke ino-banaka nisu u funkciji razvoja biznisa i privrede već se ponašaju zele-naški a jedini motiv im je profit.

S razlogom privrednici u Bosni i Her-cegovini su nezadovoljni i upozoravaju da oni pune budžete, iz kojih se finansira država, političari i preglomazna, skupa i troma administracija, ali da zauzvrat od države ne samo da nemaju podršku, već političari svojim postupcima i mje-rama svjesno rade protiv njih. Bosna i Hercegovina je i dalje jedna od zemlja sa najvećim porezima na plate u cijelom regionu, poticaji, olakšice i subvencije za privrednike su vrlo mali, gotovo nikakvi, a uslovi za pokretanje biznisa su ubjed-ljivo najkomplikovaniji od svih zemalja Zapadnog Balkana.

Kakva je sloboda poslovanja preduzeća u BiH?

Sloboda poslovanja predstavlja pra-vo pojedinca da osniva, posluje i zatvara preduzeće bez smetnji države. Međutim, neka neopravdana ograničenja, regula-torna pravila, suvišni zakonski propisi predstavljaju najveće barijere u vođenju slobodnih preduzetničkih aktivnosti. Ri-

Koji su problemi otvaranja i poslovanja preduzeća u Bosni i Hercegovini?

n Piše: Prof. dr. Sadik BAHTIĆ

Žalosna je činjenica da se u Bosni i Hercegovini preduzetnici susreću sa problemima još u fazi otvaranja preduzeća, a to potvrđuju radnje koje treba poduzeti da bi se preduzeće registriralo.

13

EKONOMIJA

gidni propisi u obliku oporezivanja (koje sam gore u tekstu naveo) otežavaju pre-duzetnicima da stvaraju vrijednost. Mada mnogi propisi ometaju poslove, najvaž-niji su vezani za registraciju i izdavanje dozvola za rad novim preduzećima.

U nekim zemljama, kao što su mno-ge države SAD-a, procedure za sticanje odobrenja za rad mogu biti pojedno-stavljene elektronskim registracijskim obrascima uz minimalnu naknadu.

U Hong Kongu, na primjer, sticanje dozvole za rad zahtjeva popunjavanje jednostavnih obrazaca, putem interneta, tako da proces može biti kompletiran u nekoliko sati.

Na kraju, želim da istaknem da u Bosni i Hercegovini još uvjek ne postoji sloboda poslovanja preduzeća iz razloga što nacionalistička politička struktura nastavlja se petljati u ekonomiju i tako povećava nekomercijalni rizik svakog investitora zainteresiranoga za ulaganja u BiH.

Kriminal, mito i korupcija kao smetnja poslovanju preduzeća i investicijama u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina treba odlučnije da krene u borbu protiv kriminala, mita i korupcije, jer te negativne pojave su smetnja poslovanju preduzeća a naročito imaju negativan odnos spram direktnih stranih investicijama. Ove negativne pojave su veliki problem u Bosni i Her-cegovini i to je nešto najgore što može zadesiti jedno društvo, jednu državu, na-žalost, to zlo zadesilo je i BiH te ušlo u

sve pore privrednog i društvenog života, a što pokazuju i izvještaju Transparencu Internationala, gdje BiH zauizima viso-ko mjesto po korupciji. Korupcija kao generalni fenomen u svijetu, a posebno u zemljama u postkonfliktnim razdoblji-ma i zemljama u razvoju kao što je Bo-sna i Hercegovina izuzetno je aktuelan problem. Tranzicijski procesi, privati-zacija i sam proces stvaranja države na potpuno novim osnovama, pogodovali su širenju korupcije na svim nivoima i u svim oblastima društvenog života. Korupcija u većini slučajeva djeluje kao paralelni sistem oporezivanja i većina studija zaključuje da će investitori ko-rupciju uvrštavati kao moguće troškove, te ako im se ukaže prilika za investiranje u drugoj zemlji koja je manje korumpi-rana sa sigurnošću će se odlučiti da svoj novac investiraju u tu zemlju. Većina ljudi definiše korupciju kao nešto što je moralno neprihvljivo, nešto protiv čega treba da se borimo svakodnevno jer krši osnovne moralne norme i navodi se kao ‹›moralna pokvarenost››. Prema defini-ciji Transparency Internationala, korup-cija je zloupotreba povjerenih ovlasti za privatnu korist. Po ovome shvaćanju, korupcija se ne ograničava na zloupotre-bu povjerenih ovlasti u javnom sektoru i u vršenju javnih ovlasti, nego se odnosi na sve poslove na kojima je moguće s obzirom na radno mjesto zloupotrijebiti ovlasti i tako pribaviti za sebe materijal-nu ili neku drugu korist. Pored toga što korupcija predstavlja društveni problem, jer je postala sastavni dio društvenog života i time stekla pravo građanstva, a samim tim postala je i lični problem.

Najčešći pojmovi koje možemo po-vezati sa korupcijom su :

•Podmićivanje (primanje odnosno nuđenje bilo kakve usluge, novca da bi se donijela odluka koja je protupravna),

•Favoritizam (stavljanje porodice, prijatelja ili poznanika, prilikom donoše-nja odluka, u prvi plan),

•Pronevjera (prisvajanje povjerene imovine),

• Iznuda (ostvarivanje koristi putem upotrebe sile ili prijetnje),

•Prevara (navođenje drugog lica da čini neku radnju na štetu svoje ili tuđe imovine da bi se ostvarila korist),

•Zloupotreba položaja (oblik pona-šanja kojim se služba obavlja na takav način da se vlastiti interes stavi ispred javnog) itd.

Posljedice korupcije najviše pogađa-ju siromašno stanovništvo, ne ostavljaju-jući im nikakvu mogućnost da prevaziđu stanje siromaštva.To predstavlja i naju-vjereniji razlog za eliminisanje korupcije i usavršavanja uprave kao djela strategi-je borbe protiv siromaštva od najranijih faza razvoja. Dok bogati mogu sebi priu-štiti da daju veliki iznos mita korumpira-nom režimu, siromašni su ti koji za mito izdvajaju najveći dio svojih primanja. Drugačije rečeno, korupciju možemo posmatrati kao negativan porez koji se nameće apsolutno siromašnoj populaciji. Kod zemalja u kojim je rasprostranjena korupcija pružanje usluga u siromašnim zemljama je neznatno. Tu spada i loše obrazovanje i zdravstvene usluge. Na osnovu mišljenja građana Bosne i Herce-govine, odnosno istraživanja koje je pro-veo CCI, najviše korupcije ima u oblasti-ma zdravstva i obrazovanja. Zbog svega ovoga navedenog borba protiv korupcije predstavlja jedan od prioriteta zemalja u razvoju u njihovoj težnji ka potpunom prelasku u kapitalističku ekonomsku fi-lozofiju.

Kriminal, mito i korupcija jako ne-gativno utiču na poslovanje preduzeća a time i na ekonomiju Bosne i Hercegovi-ne, jer smetnja su potencijalnim investi-torima da ulažu i otvaraju fabrike, a to direktno utiče na ekonomski rast i razvoj. Niko neće da ulaže u državu gdje mora da daje mito i gdje nije siguran za svoj novac. Novac je kao zec, najveća kukavi-ca i on se ulaže samo tamo gdje je sigur-no i gdje se može oploditi. Korupcija, ta-kođer, negativno utiče i ugrožava podrš-ku međunarodnih finansijskih institucija,

Koji su problemi otvaranja i poslovanja preduzeća u Bosni i Hercegovini?

14

EKONOMIJAMMF-a i Svjetske banke. Međunarodni kreditori su zabrinuti, jer njihov novac ne završava tamo gdje je namjenjen, naj-češće se opere i iznese vani. Korupcija stimuliše postojanje organiziranog kri-minala i sprečava demokratske procese, jer demokratski sistemi podrazumjevaju da su svi ljudi jednaki pred zakonom, što kod nas nije slučaj. Posebno je korupci-ja prisutna kod javnih nabavki, gdje se operu ogromna javna sredstva, tako da nam se zbog toga 25 do 30 % poskuplju-ju cijene i usluge. Sve države u svijetu su postale moćne i ekonomski jake tako što je pravna država iznad svega i nema nedodirljivih, pred zakonom su svi isti, npr. SAD zemlja s 300 miliona stanovni-ka ima 3 miliona zatvorenika.

Korupcija na tenedrima

Vezano za javne nabavke i tendere u kojima svako preduzeće sa izmirenim obavezama za javne poreze ima pravo da učestvuje, ali zbog čega, kada se u na-šoj državi uglavnom unaprijed zna ko će biti izabran za najpovoljnijeg ponuđača za svaki tender. Tenderi u Bosni i Herce-govini se objavljuju samo zbog toga što u zakonu tako piše. Iako je pravilo da se ponude ne otvaraju do dana predviđenog za to gdje će se sve ponude otvoriti prvi puta pred predstavnicima ponudioca, to pravilo se uopšte ne poštuje, pošto je već unaprijed „ugovoreno“ ko će biti najpo-voljniji, a da bi sve ispalo po zakonu, onaj koji je „izabran“ (ko je platio da bude izabran) već zna koliko su ponu-dili konkurenti i ponudi najmanje. Šansu da dobijete tender u Bosni i Hercegovini na legalan način skoro pa je nemoguća.

Rad na crno u BiH, zašto, koje su posljedice i ko je kriv?

Statistički pokazatelji u Bosni i Her-cegovini pokazuju da svaki treći zapo-slenik radi „na crno“, odnosno više je od 240.000 zaposlenih koji nisu prijavljeni na obavezno osiguranje. Zbog izuzetno visokog udjela rada na crno u ukupnoj zaposlenosti, procjenjuje se da budžeti u BiH godišnje gube oko 250 miliona KM.

Držeći radnike na crno, poslodavci krše zakon pitanje je da li ih podržati ili ne, jer po mišljenju nekih a i ja sam ta-kvog mišljenja što manje novca imamo u budžetima države, to manje novca ima za preskupi državni aparat i korupciju.

Jedino rješenje za ovaj problem jeste da se smanje veliki porezi i doprinosi koji su najveći teret poslodavaca. Njemačka, dr-žava koja je u svemu razvijenija od Bosne i Hercegovine ima manje poreze na dopri-nose od BiH i mnogo manje radnika na crno. Najbolja fiskalna (poreska) politika je što manji porezi i doprinosi a što više poreskih obveznika. Pretpostavka je da bi se prijavljivanjem većeg broja radni-ka, a smanjivanjem poreskih opterećenja mogao isti novac prikupljati kao i sada, ili čak i veći, a veći broj radnika i njiho-vih porodica bi bio zdravstveno osiguran i država bi rješila mnoge socijalne i eko-nomkske probleme a prije svega smanjila nezaposlenost i zaustavila negativan trend iseljavanja mladih u treće zemlje. Iako je ovo jedna od stvari koje službe za zapo-šljavanje u BiH konstantno predlažu vla-dama, još niko nije pokrenuo proceduru da se napravi jedna ozbiljna analiza. Za problem rada na crno ne možemo kriviti poslodavce ili zaposlenike, kriv je sistem i pogrešne politike vlada na svim razina-ma u BiH koje još i motivišu rad na crno i tolerišu ga radi očuvanja socijalnog mira to jest radi očuvanja svojih pozicija na vlasti, jer u Bosni i Hercegovini, nepisano pravilo je, sve dok vlasti imaju dovoljno novca za svoje potrebe ostali mogu raditi šta hoće. U BiH trenutno oko 23% radnika radi na crno, a povećanje ekonomske kri-ze, otkazi i sve teža materijalna situacija doprinose povećanju ovog procenta, slažu se stručnjaci iz oblasti rada i ekonomije. Međunarodna organizacija za rad nedav-no je upozorila da je rad na crno u porastu u svim zemljama jugoistočne Evrope i da je u BiH porastao sa 20 na 23 odsto.

U udruženjima poslodavaca priznaju da je rad na crno uzeo maha i za to krive

i prevelika poreska opterećenja i nedovo-ljan rad inspekcijski organa.

Poslodavci koji uredno prijavlju-ju svoje radnike i plaćaju poreze u jako teškom su položaju i vrlo često dolaze u stečaj ili su prinuđeni na likvidaciju, jer je kriza sve veća a inspekcije sve ćešće jer birokratiji nedostaje sredstava za pla-te. Zbog toga poslodavci se često odlu-čuju uzimati radnike koji rade na crno. Angažovanje radnika na crno najčešće je prisutno u manjim preduzećima u oblasti ugostiteljstva i turizma, trgovine, eksplo-atacije i prerade drveta, te uslužnim dje-latnostima. Ukoliko poslodavac primi na rad radnika, a da prethodno nije zaključio sa njim ugovor o radu i nije ga prijavio na obavezne vidove osiguranja, Zakonom o radu propisana je kazna u iznosu od 2.000 KM do 15.000 KM i to se njemu finansij-ski isplati jer bolje je i platiti kaznu nego prijaviti radnika i plaćati visoke poreze i doprinose. Također, Zakonom o doprino-sima propisano je da poslodavac ne može izmirivati obaveze po osnovu plaća za naredni mjesec a da prije toga ne izmiri obaveze po osnovu doprinosa, poreza na dohodak i neto plaće za prethodni mjesec.

Osim rada na crno, poslodavci se ne-rijetko odlučuju i na prijavljivanje radni-ka na minimalac, a ostatak ugovorenog iznosa plaće daju u kešu “na ruke”. Pre-ma nekim podacima, svaki treći radnik u Bosni i Hercegovino je prijavljen na minimalac.

Na kraju, lično smatram da Bosna i Hercegovina treba da podstakne zapo-šljavanje i poboljša konkurentnost kroz smanjenje troškova rada na značajno ma-nji procenat blizu 40 % bliže prosjeku za nove članice Evropske unije od 35 posto troškova rada. u

15

EKONOMIJA

Geosaobraćajni položaj BiH zna-čajan je u transportnom sistemu Evrope. Preko naše zemlje vode

najkraće veze Srednje Evrope sa Jadran-skim morem. Međutim, do sredine 2003. godine, kada je dobila prvih 11 km savre-mene autoceste, BiH je bila jedina zemlja u području Jugoistočne Evrope koja nije imala ni jedan kilometar savremene au-toceste. Krajem 2018 godine, otvorenjem nove dionice od 25 kilometara na auto-putu Banja Luka - Doboj, Bosna i Herce-govina dobila je više od 200 kilometara savremenih saobraćajnica. U Federaciji BiH koristi se oko 95 kilometara, dok se u Republici Srpskoj koristi oko 105 ki-lometara. Međutim, treba imati na umu da u Federaciji BiH “leži” 10 kilometa-ra autoputa koji se ne koristi, a riječ je o najsjevernijoj dionici autoputa A1 između Svilaja i Odžaka. Kada u obzir uzmemo taj put, onda RS i FBiH imaju gotovo isti broj kilometara, razlika kilometar ili dva u korist RS-a, a zbir iznosi oko 210 km.

Dužina primarne drumske mreže u BiH iznosi 4.043 km, od čega je u FBiH 2.024 km, u RS 1.990 km, a u Distriktu Brčko 29 km.

Primarna drumska mreža sastoji se iz tri kategorije puteva. Prva kategorija, du-žine 995 km, sadrži međunarodne i veze primarnih i glavnih industrijskih centa-ra u državi. Na njih se nadovezuje druga kategorija, tj. entitetski putevi u dužini od 1.953 km. Treća kategorija primarnih puteva obuhvata najnižu klasu puteva koji povezuju administrativne centre u državi ukupne dužine 1.095 km. Učešće E-puteva u primarnoj mreži iznosi 24.61%, s tim da kvalitet varira u zavisnosti od održavanja

prije rata, posljedica rata, vrsti postratne rehabilitacije i drugih specifičnih uticaja.

Jedini PETrC (Pan-Europen Transport Corridor ) u BiH je PETrC VC koji se po-klapa sa E-73. Na jugu, preko luke Ploče Pan-Evropski transportni koridor VC ima izlaz na Jadransko more, dok se sa glav-nom granom spaja u Budimpešti. Gusti-na drumske mreže od 153 km/ 000 km2 predstavlja samo 72% prosjeka istog po-kazatelja u državama Jugoistočne Evrope. Gustina drumske mreže u BiH (mjereno u km na 1000 km2) je za oko 28% niža od prosječne gustine u regionu. Precizni po-daci o kvalitativnom stanju cestovne in-frastrukturne mreže u BiH ne postoje, ali se na generalnom nivou može ocjeniti kao nezadovoljavajuće, čemu su razlog nedo-voljna izdvajanja za opravku i održavanje i investicije odnosno nedostatak prijeko po-

trebnih novčanih sredstava za održavanje i sanaciju putnih komunikacija.

Pored toga, neophodna je rekonstruk-cija i rehabilitacija puteva E-mreže, kao i proširenje prioriteta u pravcu poveziva-nja primarnih i administrativnih centara u BiH. Cestovna infrastruktura i objekti, koji su u ratu pretrpjeli velika oštećenja uglavnom su popravljena čime je omogu-ćen relativno brz i siguran saobraćaj kako unutar BiH tako prema susjednim zemlja-ma. BiH čini velike napore da postane dio evropskog i svjetskog privrednog i tran-sportnog sistema, a jedan od načina da se to postigne je uključivanje u panevropske transportne integracije.

Prvi korak na tom putu ostvaren je ve-rificiranjem koridora 5C kroz BiH, koji će je u smjeru sjever-jug povezati sa Hrvat-skom i Mađarskom, odnosno Centralnom Evropom. Za modernizaciju i dogradnju cestovne mreže u BiH postoji velika po-treba i interes. Medutim potrebna su i veli-ka sredstva. Održavanje i gradnja cestovne infrastruture je u nadležnosti entiteta BiH.

Pored toga, Pan-evropski transportni koridor 5 C u Šamcu izlazi na rijeku Savu koja je jedna od glavnih pritoka Dunava, te se tim putem uspostavlja indirektna veza i sa Pan-evropskim transportnim ko-ridorom VII u Beogradu, čime je obezbi-jeđena veza riječnim tokom do Rumunske luke Konstanta na Crnom moru.

Ovaj najznačajniji koridor za Bosnu i Hercegovinu povezuje i presijeca našu zemlju od Save do mora i najbliža je put-na komunikacija Evrope i Bosne i Her-cegovine.

Ukupna dužina je preko 300 km i radit će se etapno. Do sada je izgrađeno 105 km

Potrebe za unapređenjem sigurnosti u cestovnom saobraćaju Bosne i Hercegovine

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

16

EKONOMIJA

autoputa na tom koridoru na pravcu Svilaj (most na Savi) – Bijača, gdje se spaja s hr-vatskom autocestom Dalmatinom te, pre-ko Republike Hrvatske, s evropskom mre-žom puteva što će imati višestruki značaj za građane Bosne i Hercegovine.

Zakonodavna i izvršna vlast u zemlji, na izgradnji i stvaranja bezbjedonosnih uslova za odvijanje saobraćaja na cestama BiH, mogu djelovati različitim instrumen-tima i regulatornim procesima. Instrumen-ti mogu imati direktan i indirektan utjecaj. Direktan se utjecaj ostvaruje donošenjem određenih zakonskih akata, a indirektan se utjecaj može ostvarivati pružanjem pomo-ći različitim tržišnim instrumentima, kao što je preduzimanje inicijativa na pobolj-šanju performansi i inovacija organizacija, kao i razmjena iskustava dobre prakse u poslovanju. Značajno poboljšanje kvali-tete regulatornog procesa može se postići usmjeravanjem pažnje na tri važna pita-nja: što regulisati, kada regulisati i kako regulisati da bi se postigli željeni efekti. Pitanja su važna i zbog toga što je nemo-guće primjeniti sve instrumente simultano i trenutno.

Rezultati analize politikeusmjerene na poboljšanje bezbjednosti u cestovnom saobraćaju, njezinih ciljeva i instrumenata koji ih operacionalizuju, na način da se u proces uključe sve zainteresirane strane i da se izvrši preliminarna i detaljna ocjena utjecaja, a polazeći od izazova, potreba i problema svih zainteresiranih strana, u

velikoj mjeri mogu dati odgovore na ova pitanja. Utvrđivanje problema, prioriteta za njihovo rješavanje, mogućih instrume-nata ili njihove kombinacije koja će imati povoljne efekte za sve zainteresirane stra-ne zahtijeva korištenje različitih metoda i alata prilagođenih postavljenom problemu i institucionalnom ambijentu.

Ova orijentacija, determinira politiku unapređenje cestovnog saobraćajau Bo-sni i Hercegovini, kao neprekidnu seriju međusobno povezanih poslovnih procesa usmjerenih ka učesnicima u cestovnom saobraćaju..

Kod analize ove politike, informacije o stanju bezbjednosti na cestama, imaju dvojaku ulogu. Naime, one su i input za pokretanje same analize, ali i output anali-ze, budući da se nakon provedene analize dobivaju relevantni odgovori (relevantne informacije) za javne politike.

Pribavljene informacije omogućavaju nadležnim ministarstvima – saobraćaja i prostornog planiranja (kantonalnim i en-titetskim) spoznavanje ključnih problema koje trebaju rješavati. U tom kontekstu, analitičariu nadležnim ministarstvima, trebaju tragati za odgovorima na sljedeća pitanja.

Koja je priroda problema za koji se tra-ži rješenje?

Koji od dva ili više pravaca akcije tre-ba izabrati da bi se riješio problem?

Koji su rezultati izbora tog pravca ak-cije?

Doprinosi li ostvarivanje tih rezultata rješavanju datog problema?

Koji se budući rezultati mogu očekiva-ti ako se izaberu drugi pravci akcije?

Informacije o problemima, implemen-tiranju, očekivanim rezultatima, preferi-ranim politikama i uočenim rezultatima takvih pristupa u rješavanju problema u cestovnom saobraćaju, sastavne su odred-nice integrirane analize nadležnih mini-starstava.

Suština integriranog modela politike unapređenja saobraćaja na cestama u Bo-sni i Hercegovini, jeste sistemska analiza kompletnog procesa kreiranja i implemen-tiranja određenih javnih politika, počev od identificiranja problema, pa do izvršenja, a čiji rezultat ne mora biti niti je uvijek izri-čito pozitivan. Također, rezultati do kojih se došlo procesom analize politika nadlež-nih ministarstava, nisu i nužno prihvaćeni od strane onih koji donose konačne odluke.

Dakle, oni ne obavezuju donosioce od-luka na pokretanje određenih (konkretnih) radnji. Stoga je analiza, prije svega, savjet, ne bilo kakav savjet, nego savjet koji se odnosi na organe zadužene za bezbjednost saobraćaja na cestama u našoj zemlji, koji je namijenjen onima koji nešto mogu po-duzeti – moćnicima, kako bi se pokušali riješiti problemi prisutni u cestovnom sao-braćaju u našoj zemlji.

Saobraćajne nezgode u BiH

U nadi, da će zakonodavna i izvršna

vlast u zemlji, učiniti mnogo više nego do sada, na izgradnji i stvaranju bezbjedo-nosnih uslova za odvijanje saobraćaja na cestama BiH, poslužit ćemo se metodom studije slučaja, odnosno sagledavanja po-sljedica, koje su rezultat loše saobraćane infrastrukture u zemlji.

Primjena metoda studije slučaja (case study) je relevantna s aspekta provje-re teorije uspostavljene kroz predloženi konceptualni, odnosno model, čiji će re-zultati potvrditi pretpostavljenu direktnu vezu između politike razvoja saobraćaja, kao jedne od značajnijih javnih politika, a koja je usaglašena sa sličnim u zemljama Europske unije i razvoja jednog važnog segmenta cestovnog saobraćaja. Drukčije rečeno, u ovom radu bit će prezentirani podaci o broju saobraćajnih nezgoda, bro-ju povrijeđenih i smrtno stradalim u Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina.

U skladu sa prikupljenim statističkim podacima od nadležnih institucija (FMUP,

n Slika 1 Ključna cestovna mreža u regijiIzvor: Preuzeto iz Strategije razvoja BiH

17

EKONOMIJA

MUPRS, MUP Brčko Distrikta, MUP Kantona, Agencije za bezbjednost sao-braćaja RS), na bosanskohercegovačkim cestama samo u 2018. godini, dogodilo se ukupno 36.672 saobraćajnih nezgodaod kojih je zabilježeno 7.494 saobraćajnih nezgoda sa poginulim i povrijeđenim li-cima, te 29.178 saobraćajnih nezgoda sa materijalnom štetom.

U ovoj godini, u saobraćajnim nezgo-dama u našoj zemlji, život je izgubilo 277 lica, dok je 7.217 lica zadobilo teže ili lak-še tjelesne povrede. U tabeli 1. dat je de-taljan prikaz ukupnog broja saobraćajnih nezgoda u BiH i Distriktu Brčko za period 2015 - 2018. godina.

Iz navedenih podataka, da se uočiti da je tokom 2018. godine registrovano je 956 nezgoda manje u odnosu na 2017.godinu, što izraženo u procentima prika-zuje smanjenje ukupnog broja saobraćaj-nih nezgoda za 2,54%. Broj saobraćajnih nezgoda sa poginulim/ozlijeđenim licima je povećan i to za 359 saobraćajnih nezgo-da ili 5,03%.Kada su u pitanju saobraćajne nezgode sa materijalnom štetom u prote-kloj godini registrovano je 1.315 nezgoda manje u odnosu na 2017. godinu, odnosno 4,31%, što je djelimično posljedica i sve češće upotrebe Europskog obrasca za sa-obraćajne nezgode od strane vozača koji

su učestvovali u saobraćajnoj nezgodi sa manjom materijalnom štetom, pri čemu se takve saobraćajne nezgode ne prijavljuju nadležnim policijskim upravama.

Prema navedenim podacima možemo zaključiti da je na području BiH dnevno tokom 2018. godine, svaki dan zabilje-ženo više od 100 saobraćajnih nezgoda u kojima je teže povrijeđeno nešto više od 4 lica, lakše više od 24 lica, dok je skoro svaki dan smrtno stradalo 1 lice. Prosječ-na smrtnost u saobraćajnim nezgodama u BiH iznosi nešto više od 7 poginulih na 1000 saobraćajnih nezgoda.

Tokom 2018. godine u saobraćajnim nezgodama u Federaciji BiH je poginu-lo 141 lice, što je za 31 lice manje, odno-sno za 18,0% u odnosu na 2017. godinu i predstavlja 50,9% od ukupnog broja po-ginulih u saobraćajnim nezgodama u BiH. U Distriktu Brčko tokom protekle godine poginulo je 6 lica, dok se broj poginulih lica u saobraćajnim nezgodama u Republici Srpskoj povećao na 130 poginulih, što u od-nosu na 2017. godinu predstavlja poveća-nje za 15 poginulih lica, odnosno 13,04%, i predstavlja 36,9% od ukupnog broja po-ginulih u saobraćajnim nezgodama u BiH.

Ako tražimo uzroke, ovako velikog broja saobraćajnih nesreća, koje nas svr-stavaju u sam “vrh” zemalja sa najvećim

saobraćajnim nezgodama u Evropi, onda je ipak moguće izdvojiti slijedeće glavne zajedničke probleme, i to:

- saobraćajna mreža (cestovna) tehnič-ki i funkcionalno je manjkava.

- loše održavanje putnih pravaca kao posljedica višegodišnjeg smanjenog ula-ganja finansijskih sredstava i zbog ratnih i političkih djelovanja u regiji.

- ne provodi se planska i pravovreme-na izgradnja komunalne infrastrukture.

- nerazvijenost sistemskih oblika inte-gralnog planiranja i upravljanja, što se na-ročito odnosi na gradska područja koja su najeksponiranija i u kojima je registriran najveći broj saobraćajnih nezgoda;

- neusklađenost cjelovitog društve-nog i ekonomskog planiranja sa lokalnim prostornim planovima, zbog nedostatka razvojnih planova, prostorni planovi pre-uzimaju njihovu funkciju.

- granice građevinskih područja unu-tar kojih se mogu graditi putevi i pratećih objekata, često su stručno neutemeljene.

Osnovni zadaci i ciljevi razvoja drum-skog saobraćaja u BiH, u cilju smanjenja broja saobraćajnih udesa, su:

- Sanacija i nastavak izgradnje već za-početih putnih pravaca u BiH.

- Rekonstrukcija regionalnih putnih pravaca.

Broj saobraćajnih nezgoda Broj poginulih i ozlijeđenih Broj udesa sa mater. štetomPodručje 2015 2016 2017 2018 2015 2016 2017 2018 2015 2016 2017 2018FBiH 28.960 29.477 27.689 25.771 5.084 5.150 4.731 4.748 23.876 24.227 22.958 21.023RS 9.295 9.783 9.637 10.634 2.396 2.439 2.244 2.589 6.899 7.344 7.393 8.045DB 404 283 302 267 147 127 160 157 257 156 142 110UKUPNO 38.659 39.543 37.628 36.672 7.627 7.716 7.135 7.494 31.032 31.827 30.493 29.178

Tabela1. Pregled saobraćajnih nezgoda za period 2015 - 2018. godina

Dijagram1. Grafički prikaz ukupnog broja poginulih lica u saobraćajnim nezgodama u BiH u periodu 2003 – 2018. godina.

4

20

05

20

06

20

07

20

08

20

09

20

10

20

11

20

12

20

13

20

14

20

15

20

16

20

17

20

18

U ovoj godini, usaobraćajnimnezgodamaunašoj zemlji,životje izgubilo277lica,dokje7.217licazadobilotežeililakše tjelesnepovrede.Utabeli1.datjedetaljanprikazukupnogbroja saobraćajnihnezgodauBiHiDistriktuBrčkozaperiod2015.- 2018.godina. Broj saobraćajnih nezgoda Broj poginulih i ozlijeđenih Broj udesa sa mater. štetom

Tabela1.Pregledsaobraćajnihnezgodazaperiod2015.-2018.godina Iz navedenih podataka, da se uočiti da je tokom2018.godineregistrovanoje956nezgodamanjeu odnosuna2017.godinu,štoizraženouprocentimaprikazuje smanjenjeukupnogbrojasaobraćajnihnezgodaza2,54%.Brojsaobraćajnihnezgodasapoginulim/ozlijeđenimlicima jepovećanitoza359saobraćajnihnezgodaili5,03%.Kadasuupitanju saobraćajnenezgodesamaterijalnomštetomuproteklojgodini registrovanoje1.315nezgodamanjeuodnosuna2017.godinu, odnosno4,31%,štojedjelimičnoposljedicaisvečešćeupotrebeEuropskog obrascazasaobraćajnenegodeodstranevozačakojisuučestvovaliu saobraćajnojnezgodi sa manjom materijalnom štetom, pri čemu se takve saobraćajne nezgode ne prijavljuju nadležnim policijskim upravama.

Premanavedenimpodacimamožemozaključitidajena području BiHdnevnotokom 2018.godine,svakidanzabilježenovišeod100saobraćajnih nezgodaukojimajetežepovrijeđeno nešto višeod4lica,lakševišeod24lica,dokjeskorosvakidansmrtnostradalo1lice.Prosječnasmrtnostusaobraćajnim nezgodamauBiHiznosineštovišeod7poginulihna1000saobraćajnihnezgoda.

Dijagram1. Grafički prikaz ukupnog broja poginulih lica u saobraćajnim nezgodama u BiH u periodu 2003 – 2018. godina.

450 400 350 300 250 200 150 100 50 0

Područje 2015 2016 2017 2018 2015 2016 2017 2018 2015 2016 2017 2018

FBiH 28.960 29.477 27.689 25.771 5.084 5.150 4.731 4.748 23.876 24.227 22.958 21.023

RS 9.295 9.783 9.637 10.634 2.396 2.439 2.244 2.589 6.899 7.344 7.393 8.045

DB 404 283 302 267 147 127 160 157 257 156 142 110

UKUPNO 38.659 39.543 37.628 36.672 7.627 7.716 7.135 7.494 31.032 31.827 30.493 29.178

18

EKONOMIJA

- Završetak izgradnje započetog kori-dora 5C.

- Bolje međusobno povezivanje posto-jećih putnih pravaca i svih vidova saobra-ćaja.

- Uključivanje Bosne i Hercegovine u mrežu Evropskih saobraćajnih čvorišta i time sveobuhvatan razvoj saobraćaja kao značajne privredne djelatnosti.

Novčano obeštećenje oštećenih u saobraćajnim udesima

U prvom dijelu ovog rada, dao sam teorijski pristup posmatranja problema-tike, koja je rezultat neuređene zakonske regulative i slabe cestovne infrastrukture u Bosni i Hercegovini. U drugom dijelu je dat prikaz broja saobraćajnih nezgo-da, broja povrijeđenih i smrtno stradalih u cestovnom saobraćaju. Na osnovu ranije prezentiranih podataka, potrudit ću se da, koristeći hipotetički pristup, vrijednosno predstavim, koliko finansijski osigura-vajuća društva i državu koštaju,isplate po različitim osnovama, kako za finansijsko obeštećenje materijalnih, tako i nemateri-jalnih nadoknada.

U tom smislu, finansijski aspekt prika-zat ću u dva dijela.

Prvi dio, a na bazi podataka o broju nezgoda nastalih tokom 2018 godine, od-nosit će se na pretpostavljene iznose, koje su isplatila društva za osiguranje u Bosni i Hercegovini.

1. U tabelarnom pregledu saobraćaj-nihnezgodaza2018.godinu, na području BiHbilo 29.178 saobraćajnih nezgoda, sa meterijalnom štetom. Ako pođemo od pretpostavke, da je prosječna šteta na sva-kom od vozila, koja učestvovala u nezgodi 5.000,00 KM, onda ćemo doći do iznosa

od 14,589.000,00 KM. Međutim, pošto u saobraćaju u najvećem broju udesa, uče-stvuju dva vozila, dobijeni iznos treba po-množiti sa dva. Na taj način, dolazimo do ukupne materijalne štete na vozilima koja su učestvovala u saobraćajnim nezgodama u iznosu od 29,178.000,00 KM.

2. Broj ozlijeđenih u saobraćajnim nezgodama tokom 2018 godine, bio je 7.217 lica (7.494 – 277smrtno stradalih)

a) ako pođemo od pretpostavke, da je 50% ozlijeđenih zaposleno i da su ima-li zaključeno osiguranje od nezgode ili životno osiguranje, što im daje pravo na finansijsko obeštećenje za nastali invali-ditet. 50% od 7.494 je 3.608 ozlijeđenih koji su ostvarili pravo na naplatu za na-stali invaliditet, ako ostvare pravo naplate štete u minimalnom iznosu od 3.000,00 KM, tada će društva za osiguranje isplatiti sumu, samo po ovom osnovu u iznosu od 10,824.000,00 KM

b) već sam naveo, da je broj ozlijeđe-nih u 2018 godini bio 7.217 lica. Neka je svako od ozlijeđenih lica u prosjeku na-platilo po 2.000,00 KM, po osnovu auto-odgovornosti vozila, koje je odgovorno za nastalu ozljedu, od društava za osiguranje, dolazimo do iznosa od 14,434.000,00 KM

3. Broj smrtno stradalih u saobraćaj-nim udesima tokom 2018 godine, bio je 277 lica. U ovom slučaju, obeštećenje porodicama stradalih, vrši se po četiri os-nova:

a) Za one smrtno stradale, koji su bili u radnom odnosu i imali su zaključeno ži-votno osiguranje, ili osiguranje od nezgo-de, a prepostavimo da je takvih bilo 50%, a znajući praksu prisutnu tokom ugovaranja osiguranja, osigurane sume za smrt usljed nesreće u prosjeku se ugovara u iznosu od 10.000,00 KM.

Ako pretpostavimo, da je osiguranih bilo 138 od 277 smrtno stradalih, tada do-bijamo iznos isplate porodicama stradalih u iznosu od 1,380.000,00 KM

b) Drugi dio obaveze društava za osi-guranje, kod kojih su osigurana vozila odgovorna za nastali udes, za sve smrt-no stratale u saobraćajnim nezgodama, je snošenje troškova sahrane. Pretposta-vimo li da su prosječni troškovi sahrane 3.000,00 KM po umrlom, tada dolazimo do iznosa od 831.000,00 KM.

c) Treća obaveza za osiguravajuće društvo je izrada spomenika. Znamo, da se prosječna cijena izgradnje spomenika kre-će između 3.000,00 - 5.000,00 KM, ali mi ćemo u ovom slučaju primjeniti iznos od 3.500,00 KM i na taj način doći do iznosa od 969.500,00 KM

d) Četvrti osnov, po kojem društva za osiguranje moraju obešteti, porodice smrtno stradalih, su nematerijalne štete. Kod obeštećenja po ovom osnovu, niti u jednoj državi nije fiksirana finansijska obaveza. Međutim, sudske prakse u svim državama, različito tretiraju ovu vrstu obeštećenja. Ona je različita, a u nekim slučajevima i veoma visoka. Ja ću poći od pretpostavke, da je iza svih smrtno stradalih u saobraćajnim nezgodama to-kom 2018. godine, ostalo po najmanje dva člana porodice (majka i otac; žena i dijete isl) i da je svakom od njih po osno-vu psihičkog bola isplaćen iznos od po 10.000,00 KM.

Shodno tome, ispada da je člano-vima porodica, za svakog smrto stra-dalog isplaćeno po 20.000,00 KM, što znači da je za 277 stradalih isplaćeno 5,540.000,00 KM.

Kada saberemo pretpostavljene izno-se, koje su isplatila osiguravajuća druš-tva po navedenim osnovama za štete u 2018. godini, i one iznose koji su morali izdvojiti vlasnici vozila koji su skrivili saobraćajni udes a nisu imali ugovore-no kasko osigunje, tada ukupno nastale štete, materijalne i nematerijalne iznose 63,156.000,00 KM.

Drugi aspekt, finansijske štete, koji je posljedica nastalih saobraćajnih udesa, od-nosi se na:

- preduzeća u kojima rade ozlijeđeni,- fondovi penzijsko invalidskog osigu-

ranja- fondovi zdravstvenog osiguranjaAko pođemo od toga, da je svako

preduzeće dužno obračunati i isplatiti na teret vlastitih sredstava, naknadu zbog

19

EKONOMIJAnesposobnosti radnika za rad, za vrijeme utvrđeno Zakonom, (za ozlijeđene u sao-braćajnim nesrećama, koji imaju zaklju-čen ugovor o radu s poslodavcem).

Isti slučaj imamo i kada je u pitanju Fond PIO/MIO. I ova je ustanova, kako bi narod rekao „ni kriva ni dužna“ u slučaje-vima kada usljed nezgode prouzrokovane motornim vozilom, kao posljedicu imamo ozljede, oštećena je u dva slučaja. Prvi je, isplata plaće ozlijeđenoj zaposlenoj osobi, nakon isteka vremena kada prestaje oba-veza poslodavca i sve do prestanka sprije-čenosti za rad (do zaključenja bolovanja). Drugi slučaj je, kada se usljed težih tje-lesnih oštećenja i dugotrajnog liječenja, ozlijeđena osoba proglasi nesposobnom za rad – penzioniše.

U prvom slučaju, Fond PIO/MIO je oštećen, jer isplate koje vrši za vrijeme nesposobnosti za rad ozlijeđenog nisu rezultat bolesti ili ozljeda za koje nema odgovornih lica, nego su rezultat štetnog događaja za koji je krivo osigurano motor-no vozilo.

Drugi slučaj ima još veće finansijske imlikacije po Fond PIO/MIO, jer kad se ranije ozlijeđeni proglasi nesposobnim za rad i penzioniše, tada nastaje obaveza isplate penzije tom licu, neovisno koliko je to lice staro, odnosno koliko godina rad-nog staža ima.

Kada govorimo o Fondu zdrvstvenog osiguranja, kao instituciji, koja je veoma često u poziciji da pruža i najsloženije zdravstvene usluge ozlijeđenima, tada nam treba biti jasno, da su to veoma skupi i zahtjevni poslovi i da ih Fond zdravstve-nog osiguranja mora snositi.

Nemogu uzeti sebi za pravo, da dajem, makar i hipotetički prikaz navedenih troš-kova, za razliku od pristupa prikaza finan-sijskog obeštećenja oštećenih i njihovih potraživanja od osiguravajućih ustanova. Naime, autor ovog rada, bio je zaposlen u „Sarajevo-osiguranju“ na mjestu rukovo-dioca sektora osiguranja, punih dvadeset godina. Ali, mogu sa sigurnošću reći, da su troškovi preduzeća u kojima su radili ozlijeđeni i smrtno stradali, fondiva zdrav-stva i PIO/MIO daleko veći od hipotetički prikazanih troškova koje snose društva za osiguranje.

Na osnovu navedenog, može se za-ključiti, da je u radu obrađeno više aspe-kata, prisutnih u dvostranoj pravnoj stvari – finansijska obeštećenja vlasnicima ošte-ćenih motornih vozila, obeštećenje za na-stali invaliditet kao posljedica saobraćajne

nezgode i nematerijalne štete porodicama smrtno stradalih, koje snose društva za osiguranje, s jedne strane i troškovi koje snose preduzeća ozlijeđenih i smrtno stra-dalih, odnosno zdravstveni fondovi i fon-dovi PIO/MIO.

Na temelju razmotrene problematike cestovnog saobraćaja u Bosni i Hercego-vini moguće je zaključiti slijedeće:

- U protekloj 2018. godini u Bosni i Hercegovini je ukupno registrova-no 1.064.130 cestovnih motornih vozi-la, što znači da je 6,9% vozila (36.672 : 1,064.130 = 3,45%, a imajući u vidu da je u svakom udesu učestvovalo minimal-no po dva vozila, dobijamo procenat od 6,9%) registrovanih vozila učestvovalo u saobraćajnim nezgodama.

Od toga u Federaciji Bosne i Hercego-vine je u 2018. registrovano 646.999, u Re-publici Srpskoj 382.989 i Distriktu Brčko 34.233 motorna vozila. Najveći broj - više od 916.000 su putnička vozila, potom sli-jede teretna vozila kojih ima blizu 89.000. Registrovano je više 31.000 priključnih vozila, blizu 15.200 motocikala i mopeda, 6.000 traktora, skoro 4.500 autobusa i ne-što više od 1.500 radnih mašina.

- Ako posmatramo starost registrova-nih motornih vozila tokom 2018. godine, (podaci iz Informacije AMSBiH), uočit ćemo, da je više od 60% registrovanih vo-zila u Bosni i Hercegovini starije od 18 go-dina, a više od 85% starije od 13 godina. Takođe, prema podacima iz Informacije, vidljivo je, da broj vozila starijih od 26 go-dina, još uvijek čini više od 1/5 ukupnog broja registrovanih vozila.

- Saobraćaj je pretpostavka privrednog i društvenoga razvoja, pa je vitalni interes Bosne i Hercegovine podizati nivo kva-liteta sveukupnog saobraćajnog sistema naše zemlje.

- Utvrdili smo da saobraćajni sistem ima međunarodni karakter, pa je sao-braćajni sistem BiH moguće analizirati i promišljati jedino u sklopu saobraćaj-nog sistema evropskoga saobraćajnoga sistema.

- Saobraćajni sistem BiH zaostaje po-jedinačno po svim elementima sistema za evropskim saobraćajnim sistemom, a posebno – kvalitetom saobraćajne infra-strukture, gustoćom mreže saobraćajne infrastrukture, razgranatošću mreže sao-braćajnih terminala, raširenošću upotrebe ITS, sveobuhvatnošću mjera sigurnosti u saobraćaju, korištenjem “ekoloških oblika saobraćaja” i organizacijom saobraćajnih tokova u gradovima.

- Područjem BiH prolazi međunarod-ni europski saobraćajni koridor koji je okosnica modernizacije kopnene infra-strukture - Vc (Budimpešta – Zagreb – Osijek – Sarajevo – Ploče). U toku je po-kretanje inicijative da i Jadransko – jonski saobraćajni pravac bude proglašen korido-rom od posebnog interesa za Europu.

- Opšti ciljevi razvoja cestovnog pro-metnoga sistema trebaju biti u skladu sa ciljevima evropskoga prometnoga siste-ma. U osnovi to se svodi na modernizaciju i izgradnju prometne infrastrukture, veću sigurnost, zaštitu okoline, ujednačavanje podjele rada između prometnih grana, uvođenje savremenih upravljačko-infor-macijskih sistema (ITS), te bolju organiza-ciju gradskoga prometa.

S obzirom na vrlo visok udio, vozi-la starijih od 10 godina, koja saobraćaju na cestama BiH, i činjenice da cestovni promet ima dominantnu ulogu u struktu-ri saobraćajnih sredstava u BiH, nužno je definirati koncept osiguranja boljih bez-bjedonosnijih uslova na cestama, nego je to u sadašnjem vremenu. u

20

PEČAT

Uvodne napomene

Osmansko carstvo je u drugoj polo-vini XIX i početkom XX vijeka bilo pod stalnim pritiskom evropskih sila, posebno Austro-Ugarske i Rusije. To je dovelo do nekoliko kriza i ratova, poput: Krimskog rata (1853-1856), Velike istočne krize (1875-1878), koja je završena Berlinskim kongresom (1978), Mladoturske revolucije (1908), Aneksione krize (1908), te Tripo-litanske krize (1911). Sve to je doprinijelo daljem slabljenju Osmanskog carstva, za koje su evropske sile vjerovale da je u ras-padanju. U isto vrijeme balkanske države su težile zaokruživanja svojih nacionalnih prostora na uštrb Osmanskog carstva. U tom pogledu na poticaj Rusije vođeni su tajni pregovori između balkanskih država, koji su započeli 1911, a okončani u septem-bru 1912. međusobnim ugovorima između Crne Gore, Srbije, Bugarske i Grčke, s ci-ljem “oslobođenja” Balkana od Osman-skog carstva. Crna Gora je sa Bugarskom sklopila usmeni dogovor o zajedničkoj vojnoj akciji protiv Osmanskog carstva u septembru 1912, a sa Srbijom poslije taj-nih pregovora u Lucernu, u Švicarskoj, 6. oktobra 1912. Prema dogovoru Crna Gora je prva objavila rat Osmanskom carstvu 8. oktobra 1912., da bi nakon toga i ostale balkanske države ušle u rat. Tako je počeo Prvi balkanski rat. Osnovni cilj Crne Gore u ratu je bio da glavnim snagama zauzme Skadar, a da pomoćnim snagama djejstvuje u pravcu Novopazarskog sandžaka i Meto-hije. Crnogorska vojska brojala je 35.600 vojnika podijeljenih u tri operativna odre-da: Zetski, Primorski i Istočni. Zadatak prva dva bio je da zauzmu Skadar, dok je Istočni odred upućen prema Sandžaku i Metohiji. Pohod crnogorske vojske prema Sandžaku i Metohiji bio je munjevit i uspješan.2 Veoma brzo crnogorska vojska je do kraja oktobra 1912. zauzela Mojkovac, Bijelo Polje, Be-

rane, Plav, Gusinje, Rožaje, Pljevlja i Peć, te početkom novembra Đakovicu. Počet-kom decembra 1912. potpisano je primirje, a veoma brzo otpočeli su pregovori o miru u Londonu. Potpisivanjem primirja Crnu Goru je zateklo u opsadi Skadra. Na konfe-renciji ambasadora velikih sila u Londonu 17. decembra 1912. godine odlučeno je da se obrazuje autonomna i samostalna drža-va Albanija. To je urušilo planove Srbije da izađe na more i Crne Gore da osvoji Ska-dar. Srbija je pod pritiskom velikih sila po-vukla vojsku iz Albanije, tako da je ostalo da ambasadori na Konferenciji u Londonu odrede granice među državama. U takvim okolnostima Crna Gora je bila sama kod opsade Skadra, kojeg je zaposjela 23. apri-la 1913. godine. Velike sile se nisu složile s time, pa su naredile crnogorskoj vojsci da se u najkraćem roku evakuiše i preda ve-likim silama Skadar. Crnogorska vojska je pod pritiskom velikih sila 14. maja 1913. predala Skadar velikim silama, čime je Prvi balkanski rat završen. Londonskim mirov-nim ugovorom od 30 maja 1913. balkanske države su zadržale one teritorije koje su u

ratu zauzele.3 Ubrzo je oko podjele teritorije između

dojučerašnjih saveznika došlo do nespo-razuma, što je dovelo do izbijanja Drugog balkanskog rata. Rat je vođen između Srbi-je i Grčke s jedne strane, i Bugarske s druge strane oko teritorije Makedonije i Trakije. Crna Gora je u ovom ratu bila na strani Srbi-je. Bugarska je poražena u Drugom balkan-skom ratu, pa je u 10. avgusta 1913. potpi-san mirovni ugovor, po kojem se Bugarska morala odreći svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Ovim ugovorom Crna Gora nije imala teritorijalnih promjena. Po okon-čanju ratnih djejstava u Prvom balkanskom ratu Crna Gora je na novozaposjednutim teritorijama uspostavila vlast te izvršila ad-ministrativno-teritorijalnu podjelu.

Administrativno teritorijalna podjela

Crna Gora je u balkanskim ratovima 1912-1913, zauzela Beransku, Bjelopolj-sku, Rožajsku, Plavsko-gusinjsku, Pljevalj-sku, Pećku i Đakovačku oblast, te zaposjela Bojansku i Skadarsku krajnu. Na taj način proširila se za oko 7.000 kilometara kvadrt-nih novih teritorija sa oko 240.000 stanov-nika, od kojih je muslimana pretežno Boš-njaka bilo oko 160.000, Albanaca-katolika oko 20-25.000 i pravoslavnog življa oko 50-60.000.4

Kralj Nikola je 8. novembra 1912. go-dine izdao Proklamaciju o aneksiji,5 kojom je proklamovao priključenje novih krajeva Crnoj Gori. Aktom o aneksiji zauzete teri-torije su i formalno ušle u sastav Crne Gore, a tamošnji stanovnici su postali državljani Crne Gore. Stanovništvu je bila proklamo-vana sloboda vjere, te lična i imovinska bezbijednost i sigurnost.

Zauzimanjem navedenih oblasti uspo-stavljena je nova crnogorska vlast, koju su činili: komadant vojnog okruga, oblasna

Teror i veliki pritisci od strane nove vlasti

Uspostava crnogorske vlasti i administrativno teritorijalna podjela južnog Sandžaka nakon balkanskih ratova 1912-1913. godine1

n Piše: Prof. dr. Izet ŠABOTIĆ

21

PEČAT

uprava, upravno-policijski organi, oblasni, kapetanski i opštinski sudovi, koje je posta-vio komandant Istočnog odreda. Sve terito-rijalno-upravne jedinice nisu istovremeno organizovane. Tako je Bjelopoljska oblast formirana 28. septembra 1912., Beranska 3. oktobra 1912, Plavsko-gusinjska 9. oktobra 1912, Rožajska 14. oktobra 1912, Pećka 21. oktobra 1912. i Đakovička 25. oktobra 1912. godine.6 Navedenom teritorijalnom podjelom u Beranskoj oblasti je formirano 6 kapetanija, u Rožajskoj 7 kapetanija, u Pe-ćkoj oblasti 5 kapetanija, u Plavsko-gusinj-skoj 5 kapetanija i u Bjelopoljskoj oblasti 3 kapetanije.7 U zauzetim varošima i mjesti-ma ustanovljene su varoške opštine, s pred-sjednikom na čelu i formirane su komande mjesta sa žandarmerijom, kao organi vojno upravnih oblasti u oblastima, kapetanijama i varošima. Ovakva teritorijalno-upravna organizacija je ostala do kraja 1912 i počet-ka 1913. godine.8

Početkom 1913. godine izvršena je nova teritorijalno-upravna organizacija vlasti u Crnoj Gori. Po ovoj podjeli Bjelo-popljsku oblast su sačinjavale 3 kapetanije: bjelopoljska sa pet opština i 87 sela, broda-revska sa 4 opštine i 35 sela i šahovićka sa 5 opština i 39 sela. Tako da je na prostoru Bjelopoljske oblasti bilo 14 opština, 161 selo, 1.416 pravoslavnih i 5.275 musli-manskih domova, što je ukupno bilo 6.691 doma.9 U Beranskoj oblasti su formirane: beranska kapetanija sa 4 opštine i 20 sela i polička kapetanija sa 4 opštine i 30 sela, a u Rožajskoj oblasti rožajska kapetanija sa 4 opštine i 52 sela. Ukupno u Beranskoj i Rožajskoj oblasti je bilo 12 opština i 102

sela u kojima je bilo 798 pravoslavnih do-mova i 2.568 muslimanskih. Ukupno je bilo 5.366 domova.10 Pljevaljsku oblast činila je samo pljevaljska kapetanija sa 4 opštine, 61 selom, od čega je bilo 1.124 pravoslavnih i 1.003 muslimanskih domova, što je uku-pno bilo 2.127 domova. Plavsko-gusinjska oblast je osnovana kao jedna kapetanija sa 3 seoske i dvije varoške opštine, sa 30 sela koja su imala 2.202 doma.11 U Pećkoj oblasti formirana je pećka kapetanija sa 5 seoskih opština od 101 sela i jedna varoška opština. Ukupno je u ovoj oblasti bilo 5.545 domova. U Đakovačkoj oblasti obrazovana je đakovačka kapetanija sa 4 seoske opštine od 37 sela i jednom varoškom opštinom, sa ukupno 4.341 kućom.12 Krajem 1913. godi-ne izvršen je prvi popis stanovništva u no-vooslobođenim krajevima, tada je utvrđeno da je na prostoru navedenih od strane Crne Gore zaposjednutih oblasti živjelo 224.000 stanovnika.13

Upravnu i policijsku vlast je preuzelo Ministarstvo unutrašnjih djela, a sudsku vlast je obavljalo Ministarstvo pravde. Novi krajevi koji su ušli u sastav Crne Gore nijesu bili organizirani kao jedinstvena te-ritorija sa jedinstvenom administracijom. Najviša upravna vlast je bila u oblasnim upravama, kojima su bili podređeni policij-ski organi, formirani u svim oblastima. Po-stavljenje oblasnih upravitelja se vršilo na-redbama brigadira Janka Vukotića, izuzev u Pljevljima, gdje je postavljenje privremenih organa vršeno po naredbi brigadira Mašana Božovića. Prvi oblasni upravitelji u oblasti-ma, bili su: u Bijelom Polju - Milo Dožić, u Beranama Milan Cemović,14 u Gusinju

Milutin Radonjić, u Rožajama Simo Ka-stratović, u Peći Jovan Plamenac i u Đa-kovici Jevrem Bakić. U Pljevljima je bila organizirana privremena uprava na čelu sa Sekulom Karadžićem, a vojno-upravnu vlast u Pljevljima je imao komandir Nikola Pejović, odnosno komandir Periša Tomano-vić.15 Ono što je značajno za ovo vrijeme, jeste da se Ustav i Zakon Crne Gore nijesu primjenjivali na novoosvojene krajeve.16

Uporedo sa formiranjem upravnih orga-na u novoosvojenim oblastima formirani su oblasni sudovi u: Bijelom Polju, Beranama, Gusinju, Rožajama, Peći i Đakovici. Presje-davajući ovih sudova su bili: u Bijelom Po-lju kapetan Sava Anđelić, u Beranama pop Josif Bojović,17 u Gusinju učitelj Aleksa Čukić, u Rožajama protosinđel Prokopije Veković, u Peći Sefedin beg Mahmudbego-vić, u Đakovici komandir Bogdan Popović, a u Pljevljima je imenovan tzv. Odredni sud, čiju je funkciju vršio brigadir Mašan Božović.18

Organizacija državne uprave u Cr-noj Gori bila je zaokružena donošenjem “Uredbe o uputstvima, sudskim i finasij-skim vlastima u novooslobođenim obla-stima”,19 kojom je izvršena nova upravna organizacija, gdje su novi krajevi bili po-dijeljeni na oblasti, a oblasti na kapetanije, a kapetanije na opštine. Čl. 2. navedene Uredbe, bile su usposrtavljene 4 oblasti i to: Bjelopoljska, Beranska, Pećka i Pljevalj-ska. Članom 15. Uredbe, Beransku oblast su činile: beranska, budimska i rožajska ka-petanija sa varošom Berane. Bijelopoljsku oblast su činile: bjelopoljska i brzavska ka-petanija sa varošom Bijelo Polje. Pljevalj-ska oblast je bila sastavljena od pljevaljske i ćehotinske kapetanije sa varošom Pljevlja, a Pećku oblast sačinjavale su kapetanije: pećka, đakovačka i istočka i varoši Peć i Đakovica. Plavsko-gusinjska kapetanija sa varošima Plav i Gusinje pripojena je Beran-skoj oblasti. Upravnu vlast su prema čl. 38. Uredbe vršile oblasne uprave, kapetanstva, opštinske uprave i seoski kmetovi, a sudsku vlast u skladu sa čl. 40 Uredbe, oblasni su-dovi, kapetanski i opštinsko-varoški sudovi i predsjednici seoskih opština. Članom 59. Uredbe, bila je uspostavljena organizaci-ja carinskih uprava, a carinarnice su bile u: Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama,20 Peći, Đakovici i Gusinju. Ovakva organiza-cija je ostala do Prvog svjetskog rata.21

Iz dostupnih podataka evidentno je da je bila jako mala zastupljenost Bošnjaka u organima i tijelima upravnih i sudskih vla-sti na prostoru novozauzetih teritorija, iako

22

PEČATsu isti činili ubjedljivu većinu u ukupnom omjeru stanovništva u ovim oblastima. Tako da su svega trojica Bošnjaka zauzima-la položaje plemenskih kapetana i isti broj predsjednika varoških opština i oblasnih su-dija, a samo je jedan bio predsjednik obla-snog suda. Od bošnjačkih predstavnka Mu-harem Osmanagić je bio predsjednik Obla-snog suda u Gusinju, Ahmet Musa Ganić, predsjednik opštine, odnosno plemenski kapetan u Rožajama, Murat Selmanović, predsjednik varoške opštine u Pljevljima. Na visokim pozicijama bili su i Nail beg Ganić, član Oblasnog suda u Rožajama, Mehmed beg Sokolović, clan Oblasnog suda u Peći i Rifki beg Šahinagić, oblasni ljekar u Bijelom Polju.22

Nakon zauzimanja ovog dijela područja Sandžaka, od strane nove crnogorske vla-sti pristupilo se razoružanju bošnjačkog stanovništva, a istovremeno se noružavalo pravoslavno stanovništvo, koje je stupilo u dobrovoljačke odrede koji su potom “odr-žavali red” i razoružavali Bošnjake. U mno-gim novozauzetim područjima, posebno na području Plava, Gusinja i Peći od strane nove vlasti, posebno vojne i policijske, vr-šena je presija nad bošnjačkim i albanskim stanovništvom. Na ovom području odveden

je značajan broj talaca Bošnjaka i Albanaca, a istovremeno je započet process nasilnog pokrštavanja istih.23 To je uzelo maha, pa je bošnjačko i albansko stanovništvo osjećalo veliku nesigurnost. Zbog ubitstava, oduzi-manja naoružanja, zemlje, te zbog nasilnog pokrštavanja, veliki broj Bošnjaka i Alba-naca se odmetnuo u kačake u sjevernoj Al-baniji sa područja Plavsko-gusinjske obla-sti. Pokrštavanje je vršeno i na području Andrijevnice i Berana. Pored nasilnog po-

krštavanja, bilo je zahtjeva i za dobrovoljno pokrštavanje na ovim područjima, za koje se smatra da je izazvano strahom od terora, koje je prvodila crnogorska vojska na ovom području.24 Na području Bihora nisu zabi-lježena pokrštavanja muslimanskog stanov-ništva, ali je bio prisutan teror i razni pritisci od strane nove vlasti, što je izazvalo neza-dovoljstvo, kako kod prvaka Bihora, tako i kod običnog stanovništva. u

Nastavak u slijedećem broju

1 Rad je u nešto izmijenjenom obliku objav-ljen u časopisu Glasnik Bihora, br. 3.Petnji-ca, 2018, pod naslovom: „Odnos crnogorske vlasti prema stanovništvu opštine Petnjica u 1913. godini-prema zapisnicima Isljedne komisije Berane“, str. 45-62.2 Šerbo Rastoder, Bošnjaci/Muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti,(dalje: Š.Rastoder, Bošnjaci/Muslimani Crne go-re),Podgorica 2010., str.243.3 Š. Rastoder, Bošnjaci/Muslimani Crne Gore, str. 243.4 Hamdija Šarkinović, Bošnjaci od Načer-tanija do Memoranduma, (dalje: H. Šarki-nović, Bošnjaci od Načertanija), Podgorica 2012, str.77. 5 Glas Crnogorca, br. 52, 1913, H. Šarkino-vić, Bošnjaci od Načertanija, str. 77.6 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 77. Državni arhiv Crne Gore (dalje:DA-CG), fond: Ministarstvo unutrašnjih djela (dalje:MUD), serija Upravno odjeljenje (da-lje:UO),1913, f.-132, 31, dok. 43, i 92. 7 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 77. DACG, MUD, UO, 1913, f-132, dok. 205., 8 H. Šarkinović, Bošnjaci od načertanija..., str. 77. DACG, MUD, UO, 1913, f-132, dok. 205.9 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 78. DACG,MUD, UO, 1913., f-132, dok. 292.

10 DACG, MUD, UO, 193, f-132, dok. 292.11 DACG, MUD, UO, 193, f-132, dok. 292.12 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 78. DACG, MUD, UO, 193, f-132, dok. 292. 13 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 78.14 DACG, MUD, UO, f-132, dok. 43/3. Spi-sak činovnika i osoblja u Beranskoj oblasti. 1.Vršilac dužnosti upravnika Beranske obla-sti bio je Milan Cemović, nadvornik osnov-nih škola postavljen 3. oktobra 1912. godi-ne. 2. V.d. sekretar u beranskoj oblasti bio je Aleksandar Bojović, učitelj postavljen 3. ok-tobra 1912., od 12. decembra isti je imeno-van u Komisiju za organizovanje opština, a zamijenioga je Ljubomir Čukić, student teh-nike, 3. v.d. sekretaraBeranske oblasti po-stavljen je gospodin Nikola Mićović, student prava, postavljen 3. oktobra 1912. godine. 4. V.d. pisara, gospodin Svetozar Nedić, svrše-ni maturant, postavljen 15 novembra1912. 5. V.d. arhivara Ivan Čukić, bivši zaposle-nik Oblasnog suda Berane, postavljen 14. decembra 1912. 6. V.d. šefa policije Ivan Čukić, učitelj, postavljen 3. oktobra 1912. 7. V.d. pisara policije Filip Cemović, maturant , postavljen 3. oktobra 1912.15 H: Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str.79.16 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 79. DACG, MUD, UO, 1913, f.-136,

dok. 2108.17 DACG, MUD, UO, f-.132, dok. 43/3, Po-red v. d. predsjednika Oblasnog suda Josifa Bojovića, sveštenika, koji je postavljen 3. oktobra 1912. godine, u sudu su imenovani slijedeći službenici: 1. V.d. sudija Radonja Pešić, zastupnik učitelj, postavljen 3. okto-bra 1912. godine. 2. V.d. sudija Nikola Ka-petanović, učitelj postavljen 3.oktobra1912. 3. V.d. sudija Milan popović učitelj, postav-ljen 3. oktobra 1912. godine do 12 decem-bra, a od tada isti je u Komisiji za organizo-vanje opštine.18 H. Šarkinović, Bošnjaci od načertanija, str. 79.19 Glas Crnogorca, 1913, br. 58.20 DACG, MUD, UO, f-132, dok. 43/3. U Carinarnici u Beranama za upravnika je 8 decembra 1912. postavljen Ljubomir Kru-nić, svršeni pravnik, a za zamjenika Radun Vuksanović.21 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str, 79.22 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 80. Glas Crnogorca, Cetinje 1913, br. 53.23 Vidjeti više u Ž. Andrijašević, Z.Stanoje-vić, Pokrštavanje muslimana 1913, Podgo-rica 2003.24 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija, str. 80-81.

23

PEČAT

Izdavanjem jednog jedinog broja GLAS Tutinske dijaspore u organi-zaciji Podružnice Tutin, Udruženja

građana porijeklom iz Sandžaka u FBiH u Sarajevu, 2010. godine, napisano je ne-koliko interesantnih članak od kojih su posebno skrenuli pozornost po pitanju problematike i sadžaju i to:

•Primjeri rodoljublja i gostoprim-stva Sandžaklija, autora prof. dr. Rama Kurtanovića i,

•Borci sa područja Tutina i okoline u borbama za oslobođenje Bosne i Her-cegovine, od 1941. do 1945. godine, au-tora prof. Halila Pepića

Dužan sam naglasiti da mi je na de-vastirano groblje na Hranjanu ukazao gospodin Fuad Crnčalo iz Prače, kada smo se upoznali na jednom službenom sa-stanku. Napominjem da je Fuad istaknuti borac Armije Bosne i Hercegovine. Bio je i zarobljenik vojske Republike Srpske. Pa-triota i autor dirljive Monografije o isku-stvima iz vremena kad je bio u logoru u Istočnom Sarajevu.

Analizirajući sadržine tekstova na-prijed navedenih članaka, neosporno se može zaključiti da su neovisno od namje-re pisanja autori, pisali o veoma kompati-bilnoj problematici.

U novembru 1944. godine, oslobo-đen je Tutin od fašističkog okupatora. Tada su se mnogi Tutinci priključili (mo-bilisani) u partizanske jedinice, najviše u III (Treću) Sandžaču brigadu i upićeni na ostale krajeve zemlje, najviše prema

Bosni i Hercegovini. Veliki broj boraca se nije vratio sa ratišta a značajan broj se vratio ranjeni i iscrpljeni.

Radi se o nemaru i zapuštenosti deva-stiranog spomen obilježja neidentifikova-nih boraca III i IV Sandžačke brigade, sa-hranjenih na planinski zaravan Hranjan u istočnoj Bosni između Goražda i Prače koje je identifikovao Kurtanović.

Halil Pepić, je dao ukratko osnovne podatke o poginulim borcima sa područ-ja Tutina i okoline u borbama za oslobo-đenje Bosne i Hercegovine, od 1941. do 1945. godine, pri čemu je najveći broj boraca stradao na potezu Goražde – Pale, ukupno pedeset i dva (52) borca starosti od sedamnaest (17) do, trideset i jedne

(31) godine, prosječne starosti tek da je dvadeset (20) godina..

Odnos prema palim bocima za oslobo-đenje naše zemlje tokom Drugog svjetskog rata, može se sagledati i na primjeru viso-ravni Hranjen između Hrenovice i Goražda, na kojem već više od sedamdeset godina počivaju neidentifikovane kosti i dvadeset i šest (26) boraca Treće i Četvrte sandžač-ke brigade koji su pali u borbama prilikom oslobođenja tog dijela naše zemlje u Dru-gom svjetskom ratu..

Vlasti SFRJ, su napravili spomen obe-ležje poginulim borcima tridest i šest grob-nica, od kojih su samo četvorica identifiko-vani, dok su ostali sahranjeni kao borci NN, pripadnici određene jedinice.

Pored boraca sandžačkih brigada, sa-hranjeni su i borci: Prve proleterske (5), Istočno-bosanske (2), i po jedan (1) borac Četvrte sarajevske brigade, Prve dalmatin-ske i Sedme crnogorske brigade. Dakle ukupno trideset i šest (36) sahranjenih bora-ca, a identifikovana su samo četiri (4).

Ratnim vihorom u Bosni i Hercegovini na prevoju Hranjen, bili su položaji Vojske Republike Srpske, koje su spomen obilježje devastirali što se vidi sa priloženog fotosa.

Poznato mi je da je među neidentifi-kovanim borcima Narodno-oslobodilačke armije poginulih na tlu Bosne i Hercegovi-ne, bilo i boraca sa prostora Tutina. Među poginulim borcima u Bosni i Hercegovi-ni na Hranjenu, ukopno je dvadest i šest (26) boraca Sandžačkih brigada. Realno je očekivati da se među neidentifikovanim

Moralni dug sadašnje generacije prema poginulim borcima Treće i Četvrte sandžačke brigade za vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru Istočne Bosne

n Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ

24

PEČATboracima nalaze imena koje daje u popisu Pepić (2010), što se može vidjeti sa Spiska u prilogu.

Imena NN boraca NOV Sandžačih brigada sahranjenih na Hranjenu, prema podacima Halila Pepića i identifikovanih grobnih mjesta Rama Kurtanovića objavljenih 2010.godine.

1. Badić (Murata) Ramo, bombaš, ro-đen 1915. godine, u Gurdijelju – Tutin. U NOV stupio novembra 1944.godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca aprila 1945.godine na Romaniji kod Sarajeva. Ostao na položaju.

2. Bakić (Ćerima) Spaho, borac, rođen 1924. godine, u Devreču – Tutin. U NOV stupio novembra 1944.godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 15. aprila 1945.godi-ne kod Goražda. Ostao na položaju.

3. Beširović (Ragiba) Halil, borac, ro-đen 1923. godine, u Koniču – Tutin. U NOV stupio jula 1944.godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 10. februara 1945.godine kod Goražda. Ostao na položaju.

4. Dazdarević (Hasana) Šaban, borac, rođen 1923. godine, u Godovu – Tutin. U NOV stupio novembra 1944.godine. Pogi-nuo u borbi protiv Nijemaca aprila 1945.godine kod Sarajeva. Ostao na položaju.

5. Dupljak (Šaćira) Amir, borac, ro-đen 1922. godine, u Suhom Dolu – Tu-tin. U NOV stupio novembra 1944.godi-ne. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 15. marta 1945.godine kod Goražda. Ostao na položaju.

6. Đekić (Selmana) Ahmet, borac, ni-šandžija na PM (šarac), rođen 1923. godine, u Šaronjama - Tutin. U NOV stupio novem-bra 1944.godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 1. aprila 1945.godine na Palama kod Sarajeva. Ostao na položaju.

7. Eminović (Arifa) Fehim, borac, ro-đen 1922. godine, u Ribarićima – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Pogi-nuo u borbi protiv Nijemaca marta 1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

8. Halilović (Haka) Hazbija, borac, ro-đen 1924. godine, u Gluhavici – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Po-ginuo u borbi protiv Nijemaca početkom 1945. godine kod Goražda (selo Buče). Ostao na položaju.

9. Hasanović (Malića) Hajran, borac, rođen 1923. godine, u Milanovićima (Škri-jelje) – Tutin. U NOV stupio novembra

1944. godine. Poginuo u borbi protiv Nije-maca početkom 1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

10. Husović (Šerifa) Rašid, borac, ro-đen 1917. godine, u Pokrveniku – Tutin. U NOV stupio septembra 1944. godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 01.04 1945. godine na Palama kod Sarajeva. Ostao na položaju.

11. Kahrimanović (Islama) Himo, bo-rac, rođen u Jablanici – Tutin. U NOV stu-pio novembra 1944. godine. Poginuo u bor-bi protiv Nijemaca u proljeće 1945. godine na Romaniji kod Pala. Ostao na položaju.

12. Kurtanović Halil, borac, rođen u Koniču – Tutin. U NOV stupio decembra 1944. godine. Poginuo u borbi protiv Nije-maca februara 1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

13. Kurtanović (Bišča) Šućo, borac, rođen 1926. godine u Melajama– Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Pogi-nuo u borbi protiv Nijemaca februara 1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

14. Kurtović (Ragipa) Halil, borac, ro-đen 1920. godine u Đerekarima– Tutin. U NOV stupio 15.januara 1945. godine. Po-ginuo u borbi protiv Nijemaca 22. februara 1945. godine kod Goražda. Ostao na polo-žaju.

15. Lučičanin (Nezir) Bajram, borac, rođen u Jezgroviću – Tutin. U NOV stupio novembra 1944.godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 1945.godine kod Goražda. Ostao na položaju.

16. Mehmedović (Ibiša) Šućro, borac, rođen u Smolući – Tutin. U NOV stupio ja-nuara 1945. godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 23.02.1945. godine na Sjenokosu kod Goražda. Ostao na položaju.

17. Mulić (Rustema) Ragib, borac, rođen 1923. godine u Braćaku – Tutin. U

NOV stupio novembra 1944. godine. Pogi-nuo u borbi protiv Nijemaca 13.02. 1945. godine na Završju kod Goražda. Ostao na položaju.

18. Muratović (Šaka) Ćamil, borac, ro-đen 1922.godine u Pokrveniku – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Pogi-nuo u borbi protiv okupatora 1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

19. Ramičević (Smaja) Ibrahim, borac, rođen 1922. godine u Ribarićima – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Po-ginuo u borbi protiv Nijemaca marta 1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

20. Sejdović (Vejsela) Fejzo, borac, ro-đen 1917.godine u Koniču – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Poginuo u borbi protiv okupatora 20.02.1945. godine u.s Bačke kod Goražda. Ostao na položaju.

21. Sejdović V. Sejdo, borac, rođen 1919.godine u Čulijama – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 22.02.1945. go-dine u selu Bačke kod Goražda. Ostao na položaju.

22. Sejdović Zeno, borac, rođen 1920. godine u Čulijama – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Umro kao pripad-nike Treće sandžačke brigade 1945. godine u Goraždu.

23. Škrijelj (Smaila) Delija, borac, ro-đen 1922.godine u Gracu – Tutin. U NOV stupio novembra 1944. godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca 22.02.1945. godine na Jabuci kod Goražda. Ostao na položaju.

24. Ujkanović (Husa) Hamid, borac, ro-đen 1924. godine, u Moranima – Tutin. U NOV stupio jula 1944. godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca marta 1945. godine na Palama kod Sarajeva. Ostao na položaju.

25. Vusljanin (Džema) Ćazim, borac, rođen 1928. godine, u Ramoševu – Tutin. U

n Panorama na grobnicu palih boraca na Hranjenu kod Goražda - oštećene grobnice

25

PEČAT

NOV stupio 02.avgusta 1944. godine. Po-ginuo u borbi protiv Nijemaca 15.04.1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

26. Zilkić (Šerifa) Avdo, borac, rođen 1925. godine, u Orašu – Tutin. U NOV stupio jula 1944. godine. Poginuo u borbi protiv Nijemaca januara 1945. godine kod Goražda. Ostao na položaju.

Borci koji su poginuli sahranjivani su širom Bosne od Višegrada, pa do pred ulaz u Sarajevo, što se vidi u tabeli.

Ko su bili mobilisani borci Treće sandžačke brigade

Socijalno-obrazovna struktura mo-bilisanih boraca Treće sandžačke briga-de bila je saglasna opštem obrazovnom strukturom sanovništva tadašnjeg vreme-na u Sandžaku.

Radi se o mladim ljudima, po pravilu neoženjenim, starosti od sedamnaest (17) do najviše trideset jednu (31) godinu staro-sti, što se vidi u priloženoj tabeli.

Borci su po zanimanju zemljoradnici bez iskustva u pripremi za borbena dejstva. Po obrazovanju radi se o mladićima koji su imali završena (za to vrijeme pismenim osobama) četiri (4) razreda osnovne škole ili možda i nepotpuno zavrešenom osnov-nom školom. Prosječna starost mobilisanih boraca bila je tek nešto malo viša od dva-dest (20) godina, što se vidi u tabeli koja se daje kao prilog.

Uglavnom, svi borci III Sandžačke brigade, bez svake sumnje nisu bili čla-novi Komunističke partije Jugoslavije, jer njihovo obrazovanje i uslovi življenja nisu im bili dostupni tadašnjim društveno-poli-tičkim prilikama. Jednom rječju radi se o omladini koja je svoj svijet viđenja shvatala kao lokalno okruženje.

Političku opredjeljenost poznato je imao je jedino istaknuti komunistički aktivista Bogoljub Čukić, koji je sahra-njen u zajedničku grobnicu palih borca u mjestu Vozuća kod Zavidovića u Bosni i Hercegovini.

Moralni dug sadašnje generacije

Ovim tekstom želimo skrenuti pažnju na devastirano spomen obilježje borci-ma Narodnooslobodilačke borbe (NOB) tokom Drugog svjetskog rata. Poseban aspekt je na devastirane grobove neiden-tifikovanih dvadest i šest (26) boraca NN Treće sandžačke brigade koji su sahra-njeni na prevoj Hranjen između Prače i Goražda u Bosni i Hervegovini.

Napretkom laboratorijskih ispitiva-nja DNK-analizom, došlo je vrijeme, ako ima sluha u nadležnim institucijama Bosne i Hercegovine i Srbije, odnosno kod izabranih predstavnika Sandžaka, da iznađu modus da se pokušaju identivici-rati nepoznati borci, koji su sahranjeni na vjetrometini Hranjena. To su zaslužili od prethodnog sistema, ali tu obavezu treba da prihvate i predstavnici sadašnjih vla-sti. Uostalom, civilizovano opođenje na to nas obavezuje, da se pokrene identifi-kacija poginuli. Poželjno bi bilo da se iz-vrši ekshumacija boraca Narodnooslobo-dilačkog rata i neka se prenesu u mezarja i groblja da ne služe kao primjer lošeg odnosa vlasti prema svojim oslobodioci-ma u neuređenoj zemlji.

Takođe, poseban dug prema poginu-lim i neidentifikovanim (NN) borcima, trebalo bi da pokažu porodice. To se ogleda prema putem davanja uzoraka za DNK analizu.

Zavisno od daljeg organizovanja zainte-resiranih, očekuje se da će ljudi iz dijaspore i svi koji to mogu, da podrže u materijal-no-finansijskom smislu.

Takođe, pokrećemo kao podružnica Tutin u sklopu Udruženja građana pori-jeklom iz Sandžaka u Sarajevu, akciju sa upoznavanjem porodica poginulih bora-ca, prijatelja i svih dobrih ljudi za osmi-šljavanje akcije za promjenu sadašnjeg stanja. U tom smislu animiraćemo putem FB i na drugi način stanovnika Sandžaka i dijaspore da se uključe u ovu akciju.

Akciju trebamo voditi u duhu hadisa: „O božji robe, kad ti je teško, moliš se

za sebe i svoj porod. Šta je sa molbom za roditelje.Kabul je prvo se moliti za njih pa tek za

sebe i svoj porod. Da nije njih bilo ne bi ni tebe bilo“Poginuli borci su imali tek jedno ili

dvoje djece. Zato se uključimo i pokaži-mo našu solidarnost. Ostavimo na stranu „Tafru“. u

Pregled poginulih boraca Sandžačkih brigada za oslobođenje Bosne i Hercegovine u vremenu od 1944. – 1945. godine po lokalnostima

Mjesto stradanja Broj stradalih (Ukupno 52) Neidentifikovani NN Identifikovani pri

sahranjivanjuGoraždešire područje 26 Oštećene grobnice

na Hranjanu -

Višegradšire područje 10 Nama nepoznato

mjesto ukopa -

Kalinovikšire područje 3 Nama nepoznato

mjesto ukopa -

Sutjeskašire područje 3 Nama nepoznato

mjesto ukopa -

Više lokacija u Bosni 10 Sahranjeni na

poznatim lokacijama

n Detalj na grobnicama sve neidentifikovani NN borci

26

EKONOMIJA

U praksi, klasteri predstavljaju in-teresno povezivanje preduzeća iz jedne ili više različith djelatnosti,

u nekoj određenoj industrijskoj grani ili granama, među preduzećima koja su ujed-no saradnici i konkurenti, na određenom geografskom području, uz uključivanje edukativnih i/ili naučno-istraživačkih in-stitucija te predstavnika države (regional-ne razvojne agencije kao aktivni sudionici klastera ili npr. kroz finansijsku pomoć Ministarstva preduzetništva i obrta).

Iskustva u svijetu pokazuju da su kla-steri jedan od temelja rasta konkurentnosti privrede, ekonomskog rasta i zaposleno-sti. Slijedom toga, inicijative i potpore za razvoj klastera te sam razvoj klastera od iznimne su važnosti za razvoj konkuren-tnosti privrede Bosne i Hercegovine.

Povezivanje u klastere može biti ho-rizontalno kao npr. klasterizacija usluga marketinga, promocije izvoza, obrazo-vanja i stručnog usavršavanja, primije-njenog istraživanja i razvoja, zajednička distribucija, informisanja o javnim naba-vama, zajednička nabava, lobiranje i fi-nansiranje tj. pristup kapitalu. Vertikalno povezivanje je stvaranje tzv. ‘lanaca vri-jednosti’- ‘value chain approach’.

Specijaliziranost preduzeća je najbit-nija za uspjeh klastera, s obzirom na to da su fokusirane na sopstvene resurse, koji su najčešće ekstremno limitirani. Specijalizirana preduzeća obično nemaju problema sa kontrolom kvaliteta, jer se bave jednom djelatnošću, ali zato moraju da se usmjere na ispunjavanje postavlje-

nih standarda. Razvoj klastera i proces klasterizacije podrazumjevaju dodatnu specijalizaciju (u tehničkom i tržišnom smislu) lokalnih ljudskih resursa. To znači da se radnici, tehničari, menadžeri, konsultanti... kreću od preduzeća do pre-duzeća, dok su interpersonalni odnosi na visokom nivou razvijenosti, što klasteri-ma obezbjeđuje visok stepen socijalnog kapitala. Takav način povezivanja, bez čega inače nema značajnijeg prodora na inotržišta, doprinosi razvoju ne samo članica klastera već ima nacionalnu, ali i regionalnu dimenziju.

Upravljanje klasterom, kao novim oblikom menadžment strategije u poslo-vanju, izaziva posebnu pažnju. Važnost menadžmenta, sa aspekta upravljanja klasterom, odnosi se prije svega na kva-lifikovanost zaposlenih, obučenost radne snage, produktivnost, inovativnost, sarad-nju sa univerzitetima, korišćenje konsul-tantskih usluga, usvojene standarde kva-liteta. Visok nivo kvalifikacione strukture zaposlenih i menadžmenta su, uz adekvat-nu makroekonomsku razvojnu politiku, pretpostavke na kojima privreda može da ostvari značajne konkurentske prednosti. Povećanje izvoza i pristup tržištima, jefti-nije i efikasnije korišćenje inputa, transfer tehnologija, kao i razmjena znanja samo su neke od prednosti koje klasterizacija donosi. Klasteri predstavljaju i adekvatan odgovor procesima globalizacije postaju-ći svojevrsna poluga ravnomjernijeg eko-nomskog razvoja. Menadžmentu se danas nameće nova poslovna formula koja kon-

kurentski uspjeh zasniva na efikasnijem obavljanju većeg broja poslova sa ma-nje resursa. Do izražaja posebno dolaze strategije kompetentnosti, otvorenosti, povezivanja i kooperacije sa drugim po-slovnim subjektima koje su osnov klaste-rizacije. Potrebno je generisati inicijative za klasterizacijom na svim nivoima, po-sebno imajući u vidu iskustva razvijenih zemalja koja pokazuju da su klasteri bili nosioci prosperiteta nacionalnih privreda. To je ostvareno zahvaljujući masovnosti u korišćenju visokih tehnologija, povećanju produktivnosti i zaposlenosti, unapređe-nju sistema kvaliteta, podizanju konku-rentnosti članica klastera... Zanimljiv je podatak da čak 92,9 odsto svih privrednih subjekata u EU čini sektor malih i srednjih preduzeća. Visok je i procenat (čak 85 od-sto) učešća u bruto domaćem proizvodu, dok u ukupnom izvozu taj sektor učestvu-je sa 90 odsto. Kad je riječ o zaposlenosti, mala i srednja preduzeća apsorbuju oko 70 odsto radno sposobnog stanovništva, pa ne čudi podatak da je Evropska inve-sticiona banka, u toku 2018, u taj sektor investirala više od 50 milijardi eura).

Sve su to argumenti koji govore u pri-log tome da se podsticanju klasterskog povezivanja mora posvetiti veća pažnja. I to odmah. Klasterizacija bi trebalo da

Velika moć malih preduzeća

n Piše: Prof. dr. Duljko HASIĆ

Engleska riječ cluster (klaster) označava skupinu, grozd ili grupu. Prema Michaelu Porteru, klasteri se u ekonomiji definiraju kao ‘koncentracije međusobno povezanih preduzeća, specijaliziranih dobavljača, davatelja usluga, preduzeća u srodnim industrijama i povezanih institucija (npr. univerziteta, agencija za standarde, stru-kovnih udruženja) u određenom polju (industriji) koje su međusobni konkurenti, ali i saradnici’.

Udruživanje u klastere

27

EKONOMIJA

postane jedan od prioriteta u strategiji privrednog razvoja. Utoliko prije što po-tencijala ima, s obzirom na to u strukturi privrednih subjekata, mala i srednja pre-duzeća učestvuju sa preko 90 odsto. Time se stvaraju uslovi za zajednički nastup proizvođača na inostranim tržištima koji bi, zahvaljujući povezivanju u klastere, mogli da ponude ne samo kvalitetniji pro-izvod već i veću količinu.

Znanje i iskustvo u razvoju klastera stvarano poslednje dvije decenije u svi-jetu, ali i kod nas, ukazuje da je koncept klastera nezamenljiv alat u razvoju malih i srednjih preduzeća i podsticanju inovativ-nosti i kompetitivnosti. Kako mehanizam razvoja klastera podrazumijeva stalan kontak sa privrednicima, njihovo infor-misanje i povezivanje sa državnim insti-tucijama, lokalnim samoupravama, ali i naučno-istraživačkim i drugim stručnim institucijama treba biti kontinuiran proces.

U Bosni i Hercegovini postoji velika šansa za razvoj klastera u sektoru metal-skog kompleksa, reciklaže, građevinar-stva, poljoprivredne proizvodnje i pre-hrambene industrije, nekretnina, turistički klaster, u proizvodnji nameštaja, inova-cionim tehnologijama, autokomponenti, u oblasti umjetničkih zanata, zelene eko gradnje, transporta i saobraćaja, hortikul-ture, proizvođača mliječnih proizvoda, tekstilne i modne industrije, IKT, ekološ-ke energije, drvnoprerađivačke industri-je, dizajna, grafičke industrije, u oblasti zdravstva, agroindustrije, inovacija i no-vih tehnologija, bio-nauke.

Iskustvo malih i srednjih preduzeća

u Evropskoj uniji kad su u pitanju kla-steri je izuzetno, a u procesu klasteriza-cije dominiraju mikro preduzeća. Proces klasterizacije idealan je za preduzetnike u Bosni i Hercegovini, jer udruživanjem resursa, proizvodnih, kadrovskih, finan-sijskih, uslužnih, zajedno mogu da budu konkurentni na domaćem i stranom trži-štu. Mala i srednja preduzeća ponekad su u neadekvatnom položaju kada treba da se pozicioniraju na tržištu. Samo udruženi u klastere, mogu da postignu količinu, cije-nu, kvalitet i rokove isporuka.

Evropska unija ima jasne stavove o važnosti klastera za privredni razvoj: radi ostvarenja cilja Lisabonske strategije, da do 2020. godine ekonomija EU treba postati najdinamičnije i najjače u svijetu, posebno se ističe zadaća promoviranja i institucionalne podrške klasterima, na-ročito u okviru regionalne, industrijske i inovacijske politike.

Nama kao zemlji malog unutarnjeg tržišta, kao zemlji koja nije u poziciji da ravnopravno odlučuje o pravilima pona-šanja nametnutim od strane najmoćni-jih, ne preostaje drugo nego uključiti se u općeprihvaćen obrazac globalizacijskog ponašanja. I sada dolazimo do drugog, re-kli bismo jednako složenog problema kao što je globalizacija. A to je pitanje konku-rentnosti. Upravo zbog globalizacijskih procesa, sve otvorenije i povezanije svjet-ske ekonomije, konkurentnost je postala imperativ opstanka i razvoja svih zema-lja svijeta. Prema općeprihvaćenom pri-stupu, klasteri su prepoznati kao ključni faktor podizanja konkurentnosti pojedinih

proizvođača, lokalnih zajednica, te cjelo-kupnog nacionalnog rasta i razvoja.

U Bosni i Hercegovini se u zadnje vrijeme o klasterima dosta govori, posto-je i konkretne inicijative za njihovo osni-vanje, međutim, još uvijek nije dovoljno osviještena spoznaja o potrebi udruživa-nja u klastere, posebno obrtnika i malih preduzetnika, a kao mogućeg odgovora na izazove rastuće globalizacije. Efek-ti od klasterizacije posebno mogu biti značajni upravo za obrtnike i male pre-duzetnike, s obzirom da oni ne raspolažu uvijek dovoljnim informacijama o do-bavljačima i tržištima proizvoda i uslu-ga, često im nedostaju specifična znanja za veće poslovne poduhvate ili uvođenje novih tehnologije, a i financijska sred-stva su u većini slučajeva nedostatna za značajnije proširenje tržišta ili uvođenje inovacija. Zbog toga bi upravo obrtnici i mali preduzetnici, unutar klastera (kojeg možemo definirati kao skup ekonomskih aktivnosti privrednih subjekata i odgo-varajućih institucija, geografski kon-centrisanih (lokalno ili regionalno), koji su između sebe uspostavili formalne ili neformalne, horizontalne (čime se osi-guravaju efekti ekonomije obima) i ver-tikalne odnose (čime se osigurava visok stepen specijalizacije), te koji zajednič-kim nastupom na tržištu ostvaruju bolje poslovne rezultate nego što bi uspjeli sa-mostalnim nastupom), imali mogućnost proširenja poslovanja i izlaska na među-narodno tržište.

S obzirom na dosadašnja iskustva mno-gih zemalja, za očekivati je da bi snažnije povezivanje obrtnika i malih preduzetni-ka u klastere dovelo do slijedećih pozitiv-nih efekta: povećanja proizvodnosti rada pojedinih obrtnika i preduzetnika unutar klastera; povećanja proizvodnih i inova-cijskih kapaciteta; širenja poslovanja; sma-njenja transakcijskih troškova; povećanja stupnja specijalizacije; korištenja zajednič-ke, tzv. “meke” infrastrukture (edukacija, treninzi, razvojne agencije, poduzetnički inkubatori, zajednički marketinški progra-mi, nastupi na sajmovima i slično).

Za regionalne i lokalne zajednice snažnija klasterizacija obrtništva i sekto-ra male privrede zasigurno bi dovela do efikasnijeg korištenja lokalnih i regional-nih proizvodnih faktora, a što je presud-no za podizanje konkurentnosti regija a i Bosne i Hercegovine u uslovima globa-lizacije. u

28

DRUŠTVO

Bosna i Hercegovina i Sandžak su u prvim godinama Prvog svjet-skog rata (1914. i 1915.) bili ne-

posredno ratno područje, da bi se u toku narednih godina ratne operacije prenije-le na južna i istočna područja Balkana (odnosno Srbije i Crne Gore). Otuda su i najvažnija ratna zbivanja u mađarskoj i drugoj štampi, našla punog odraza baš u to vrijeme.

U obilju ratne štampe koja je u vri-jeme Prvog svjetskog rata izlazila na području Mađarske (Ugarske), kao rav-nopravnog dijela Austro-Ugarske (na-stale međusobnom nagodbom iz 1867.), u čijem se državnom okviru od aneksije 1908. nalazila i Bosna i Hercegovina, dok je Sandžak nakon osvajanja u Prvom

balkanskom ratu bio u sastavu kraljevina Srbije i Crne Gore, u ovom prilogu izdvo-jeni su tekstovi zvaničnog vladinog lista „Pesti hirlap” (Peštanski vjesnik). List je imao dugu tradiciju izlaženja – počev od 24. 12. 1878. godine. Čuva se u Ze-maljskoj biblioteci Szechenyi u Budim-pešti (Orszagos Szechenyi Konyvtar – OSZK) u fondu FM3/2057. Ovdje dono-simo izvode iz sadržaja nekih značajnijih tekstova u slobodnom prijevodu arhiviste Jozefa Berkeša, sa kojim sam za potrebe posebnog projekta vršio istraživanja u toku 2014. i 2015. godine.

Značajnije vijesti (i komentare) o rat-nim zbivanjima na području (i na granici prema Srbiji i Crnoj Gori) Bosne i Her-cegovine između zaraćenih strana, kao i

Štampa je važan izvor historijskog saznanja, posebno o onim zbivanjima, kakvi su ratovi, o kojima iz različitih razloga nisu nastajali – odnosno nisu sačuvani relevantni dokumenti glavnih sudionika. I tamo gdje su sačuvani važni i validni arhivski dokumenti, diplomatska i druga dokumentacija, podaci iz štam-pe su od značaja radi komparacije sa podacima iz dokumenata, odnosno kao dopuna najčešće šturim podacima iz, za određene važne događaje, relevantnih arhivskih dokumenata. Međutim, metodolozi su jedinstveni u stavu da svaka štampa mora biti maksimalno kritički korištena kao historijski izvor, jer se u njoj u pravilu iznose stajališta vlasnika (države, političke opcije, pojedinca i sl.), sve u funkciji svojih interesa. Stvarno zbivanje, tj. istina, pri tome nije prioritetna, već je cilj da se pruže ona saznanja – u sadržaju i obimu koji je njsvrsishodniji za ostvarenje svoga cilja. Ipak, koliko god da je to slučaj, ne može se prenabregnuti činjenica da je predmet (suština) pisanja o određenom događaju postojao, da je npr. na određenoj lokaciji u određeno vrijeme došlo do borbi zaraćenih strana, koje također ne mogu biti izmi-šljene, ali sve drugo (brojnost vojnih jedinica, broj poginulih i ranjenih, vrijeme trajanja borbi i sl.) može biti krajnje subjektivno stajalište autora priloga, odnosno izvora takve informacije. Otuda, ne slučajno, sa aspekta vrste izvora saznanja, historičari štampu svrstavaju u ostatke (nastalu kao odraz stvarnog stanja – kao i drugi službeni dokumenti), odnosno u tradiciju (nastalu sa ciljem da pruži informacije koje odgovaraju njenim ciljevima i interesima).1

Mađarska štampa o Prvom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini i Sandžaku 1914. i 1915. g.

n Piše: Prof. dr. Azem KOŽAR, prof. emeritus

29

DRUŠTVO

o nekim značajnijim zbivanjima na ovom području, Peštanski vjesnik je u toku 1914. godine donio u više brojeva, ali smo za ovu priliku izdvojili sadržaje iz 27 brojeva, datih u okviru jednog ili više naslova. U toku prijevoda uvidjeli smo više pogrešnih naziva mjesta, imena lica i sl., na šta smo dijelom i ukazali, ali se istinitošću navoda nismo bavili, jer su za to potrebna dodatna istraživanja. Nasto-jali smo da što vjernije i dosljednije pre-vedemo i prenesemo objavljene novinske sadržaje, što će, nadamo se, biti određeni doprinos daljem izučavanju onovremene teške ratne zbilje.

Peštanski vjesnik („Pesti hir-lap”) od 1. avgusta do 28. de-cembra 1914.

1) 1. avgusta 1914. 6. strana – Novin-ski članak: Bosznia élelmezése – Ishrana Bosne (Snabdijevanje Bosne hranom). Vijest iz Sarajeva od 31. jula 1914. godi-ne. – Pokrajinska vlada, glavni grad i veći gradovi uzduž željeznice su pokrenuli akciju čiji je cilj da se pomoću kupovine na veliko centralizuje nabavka, ubrza že-ljeznički prijevoz, te da trgovina na malo djeluje regularno na potrošnju.

2) 5. avgusta 1914. 10. strana – No-vinski članak: Boszna Bródból jelentik – Izvještaj iz Bosanskog Broda, u kojem se govori o tome da je narod sa oduševlje-njem primio vijest o mobilizaciji, vojnici-ma nudi hranu i voće i dr.

3) 8. avgusta 1914. 2. strana – A Mo-narchia hadi sikerei – Ratni uspjesi Mo-narhije. Izvještaj sa južnog fronta – Naše čete su odbile pokušaj prodora Srba na li-niji Vardište-Rudo. Također smo u noći iz-među 5. i 6. avgusta osujetili prodor Crno-goraca ka Trebinju. Ovaj prodor Crnogo-raca je flagrantno kršenje međunarodnog prava, jer je Crna Gora dostavila objavu rata 5. avgusta poslije podne u pola 6 sati, a osujetila je mogućnost poslanika da to raspravi sa našom vladom. S druge strane, na veliku radost nam je da naš narod sa oduševljenjem sudjeluje u odbijanju upa-da neprijatelja. – Magyar Távirati Iroda (Mađarska telegrafska agencija)

4) 12. avgusta 1914. 8. strana – Segítőakció Boszniában – Humanitarna pomoć za članove porodica regrutovanih vojnika. Izvještaj iz Sarajeva – Na prijed-log predsjedničkog odeljenja pokrajinske vlade (misli se na vladu Bosne i Hercego-vine) službenički zbor se odrekao trećine svojih vanrednih ratnih primanja. Iznos koji bi se na ovaj način sakupio je pred-ložen za porodice regrutovanih vojnika. Zapovjednik policijskog korpusa gene-ral major Snjarić je predložio izdavanje poštanskih markica Crvenog križa od 4 fillera vrijednosti. Upravništvo pošte se prihvatilo zadatka prodavanja marki.

5) 19. avgusta 1914. str. 5. - Bravu-rok jutalmazása – Nagrađivanje podvi-ga (u Bosni), – Potiorek kitüntetéseket adományozott - Gen. Potiorek je dodi-jelio odlikovanja muslimanskim grani-

čarima i žandarmeriji (redarstvenicima). - Sarajevo 18. avgusta, Upravnik pokra-jine (BiH) gen. Potiorek je po ovlašćenju Njegovog veličanstva dodijelio sljedeća odlikovanja: Srebrnu medalju za hrabrost prvog razreda Janka Andrasu policijskom zapovjedniku (Đurđevac). On je svojom hladnokrvnošću uspio odbiti napad bande od 50 članova na pograničnu kasarnu ca-rinarnika u Kloćevcu. Osim toga uspio je pronaći nekoliko plovnih objekata i bez-bjedno ih prevesti na ovu stranu (misli se na bosansku obalu). Srebrnu medalju dru-gog razreda za hrabrost su dobili Mehmed Alić, Risvo Ovdić, Rašif Hak…ić. i Ra-gib Ovdić bošnjački graničari iz Đurđev-ca koji su pod izuzetno teškim uslovima preplivali Drinu i na više mjesta su uni-štili srpske telefonske vodove. Hrozurek Ferenc (iz Kloćevca) carinsko-finansijski nadzornik je dobio srebrni medaljon pr-vog reda (razreda) za hrabrost. On je upr-kos poplave i napada neprijatelja prešao preko rijeke, zaplijenio je neprijateljska vozila i hrabro branio kasarnu pogranične policije od napada bande od 50 ljudi, sve dok prizvana pomoć nije pristigla. Zlat-nu medalju za hrabrost (junaštvo, viteš-tvo) je dobio Marsalek Ferenc policijski narednik iz Trebinja, koji je zajedno sa 15 policajaca (redarstvenika) i 55 redova (vojnika) na juriš zauzeo uzvis (visora-van) Kučma. Istim jurišom su zauzeli i selo Leskovac, i na kraju je kod Debelog i Brijega jurišao na brojčano nadmoćnu crnogorsku vojsku koja je brojala 200 do 300 ljudi. Drugorazrednu srebrnu meda-lju za junaštvo su dobili policijski nared-nici Doleschal Jozsef i Laskaril Jozsef, razvodnici Kuba Ferenc i Mane Narančić kao i redarstvenik Kogej Jozsef. Oni su se istakli u malo prije spomenutom ratnom podvigu Marsaleka.

6) 19. avgusta 1914. str. 6 – Eli-smerés a boszniai hatóságoknak (Dodjela priznanja bosanskim organima vlasti od strane gen. Potioreka). – Sarajevo, 18. avgusta. Upravnik pokrajine (BiH) gen. Potiorek u svom dopisu vladi BiH izra-žava najtoplije pozdrave i zahvaljuje se činovnicima vlade BiH kao i političkim organima vlasti povodom njihovog požr-tvovanog rada i držanja prilikom uspješ-ne mobilizacije.

7) 21. avgusta 1914. str. 2. – A bo-snyák pénzügyőrök dicsérete (Pohvala bosanskih carinika za ratne zasluge – za suradnju sa vlastima i uspješno sprovede-nu mobilizaciju) – Sarajevo, 20. avgusta.

30

DRUŠTVO8) 31. avgusta 1914. str. 4. – A meg-

futamodott montenegrói bandák ismét megkíséreltek betörni Bosznia területére (Raspršene crnogorske bande u bjekstvu su ponovo pokušale prodor na teritorij Bosne) .

9) 1. septembra 1914. str. 4. – A Mo-narchia védi a Szadzsák muzulmánjait (Monarhija štiti Muslimane u Sandžaku od zuluma i ubijanja srpske i crnogorske vojske na taj način što im je otvorila grani-cu i pružila utočište u Bosni). – Sarajevo, 31. avgusta. – Jučer su objavili sljedeći službeni kominike: pošto srpske i crno-gorske čete u bivšem turskom Sandžaku ubijaju tamošnje Muslimane i protiv njih vode prave hajke (progone), naše čete iz prijateljskog saosjećanja prema njima su prodrli u Sandžak sve do Plevlja, i na taj način su spriječili istrebljivanje Muslima-na. No pošto za sada nije u planu vojno za-posjedanje tih teritorija, nakon povlačenja naše vojske nesretni Muslimani su ponovo izloženi razbojništvu i pljačkama, pa bježe na granicu i traže dozvolu za prelazak iste. Monarhija u skladu sa svojim tradicijama, i u ovim teškim vremenima pruža utočište Muslimanima koji su opljačkani i odbjegli od svojih domova, sve dotle dok ne bude prilike da se zauvjek oslobode ubijajućeg tiranina i da se vrate kućama.

10) 5. septembra 1914. str. 6. – Szer-bek és montenegróiak gyilkolnak a Szandzsákban (Srbi i Crnogorci ubijaju i pale u Sandžaku). – Beč, 4. septembra. – Südslavische Korrespondez javlja iz Sarajeva: Bošnjački organi vlasti pružaju privremeni smještaj brojnim musliman-skim izbjeglim porodicama koje masov-no dolaze iz Sandžaka. Izbjeglice govore o strašnoj svireposti srpske i crnogorske vojske. Srbi i Crnogorci ubijaju i pale u Sandžaku. Naročito proganjanju Musli-mane, jer oni nisu voljni da se bore protiv austro-ugarske vojske. Srbi i Crnogorci su Muslimane opljačkali, kuće im spalili, a žene i djecu im mučili i poubijali. Širom BiH se organizuju humanitarna prikuplja-nja za izbjeglice. Glavni konzul Njemač-ke Dr. Eiswald je kao prvi darovalac, dao znatnu sumu za te ciljeve. Njegov prilog je uz popratno pismo upućen bošnjačkoj Zemaljskoj vladi. U pismu ističe širo-kogrudnost cara i kralja Franza Josefa, što je pružio zaštitu i pomoć našoj nesretnoj muslimanskoj braći.

11) 5. septembra 1914. str. 11. – A 3. hegyi dandár bravúros betörést végzett montenegrói területre Bileca előtt – 3.

planinska brigada je izvela podvig prodo-rom na teritoriju Crne Gore i potiskiva-njem utvrdjene odbrane crnogorske voj-ske (kod Bileće).

12) 9. septembra 1914. str. 6. – A bo-snyák muzulmánok hálája (zahvalnica bosanskih Muslimana – uleme Medžlisa – vlastima povodom njihove susretljivo-sti što su dozvolile održavanje praznika Ramazana sa potpisom Džemaludina efendije.

13) 12. septembra 1914. – A Bosznia élelmezésének biztosítására alakult taná-cs (Osnovana je komisija za opskrbu – ishranu Bosne namirnicama)

14) 24. septembra 1914. str. 4. – Po-gibija majora Tankosica – jednog od glavnih ideologa i organizatora zavjere i atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. – A szerb harctér – Srpski front - Tankosics őrnagy elesett – Pogi-nuo je major Tankosić. Na podrinjskom (kraj Drine) frontu je poginuo komandant komitačija, major Vojislav Tankosić, je-dan od ideologa sarajevskog atentata. Bio je direktor zloglasne „Narodne odbrane”. On je najmio Gavrila Principa i njegove drugove za izvršenje atentata na prije-stolonaslednika, i dao im je bombe. Na podrinjskom frontu se borio protiv komi-tačija kada ga je prilikom topovske paljbe pogodilo tane. Kako „Kel. Ert.” – (Keleti Ertesito – Istočni Vjesnik) javlja: sahra-nili su ga na boljnom polju naši artiljerci. Smrt Tankosića će zasigurno pobuditi ve-liko interesovanje, tim prije jer je vlada Srbije na dopis Monarhije odgovorila, da

ne može da preduzme korake protiv nje-ga, jer je major pobjegao. Istodobno sa pogibijom Tankosića, i na istom mjestu je ranjen i princ Đorđe.

15) 5. oktobra 1914. – 2. str. – Potio-rek újabb sikerei – két montenegrói dan-dárt megvertek és kikergettek. Megverték az okt. 4.én Boszniába betört élőrenyo-muló szerb és montenegrói erőket (Novi uspjesi Potioreka. Potukli su dvije crno-gorske brigade, kao i sprske i crnogorske jedinice koje su prodrle u Bosnu dan rani-je). – A szerb harctér – Sprski front. A Bo-szniába betört Szerbek és montenegróiak teljes veresége – Potpuni poraz Srba i Cr-nogoraca u Bosni. Madjarska telegrafska agencija javlja: (Službena obavijest) od 4. oktobra popodne u 6 sati) Prodor srpskih i crnogorskih snaga u Istočnoj Bosni je zahtijevao izdvajanje pokretnih jedinica na ovom terenu. Već i prva naša akcija se uspješno završila. Nakon dvodnevnih žestokih okršaja smo porazili dvije crno-gorske brigade – Spužku pod komandom gen. Vučovića i Zetsku pod komandom gen. Rajovića – i potisli ih prema Foči. Obje brigade se panično povlače pre-ko državne granice. Pri povlačenju su napustili transportni voz koji je bio pun znatnih rezervi koji su stekli pljačkanjem u Bosni. Naišli smo i na bestijalno osa-kaćene leševe naših izviđačkih jedinica. U akciji na sjevernom dijelu fronta smo presreli i zarobili cijeli bataljon Srba.

16) 8. oktobra 1914. – str. 4. – A két montenegrói brigád teljes szétverése. Al-bán seregek győzelme Montenegróban.

31

DRUŠTVOAz újszerbiai albán forradalmi seregek előrenyomulása. (Dvije crnogoske briga-de su potpuno razbijene. Uspjesi alban-ske revolucionarne vojske u Crnog Gori. Prodor albanskih četa iz Nove Srbije. – A szerb harctér. Két montenegrói brigád te-ljes szétverése. – Srpski front. Potpuno smo razbili dvije crnogorske brigade. Sa-rajevo, 7. oktobra. Naši ranjenici koji sti-žu sa bojnog polja, gdje smo imali višed-nevne okršaje sa Crnogorcima, pričaju da smo ih gotovo potpuno uništili. Crnogor-ska vojska koja je došla iz pravca Foče je brojala 28 - 30 hiljada ljudi, bila je naoru-žana poljskom aritljerijom i mitraljezima. Prodor im je olakšala činjenica da smo na ovom graničnom pojasu imali samo manje izviđačke jedinice koje su imale za zadatak da prate pokrete neprijatelj-ske vojske. Crnogorci su usput pljačkali i palili, a neka pogranična sela su potpuno razorili i uništili. Gdje su naišli na otpor, stanovništvo su nemilosrdno masakrirali. Od plijena pak nisu imali puno koristi, jer smo im oduzeli ne samo ono što su opljač-kali u Bosni, nego i vozove za snabdije-vanje. Crnogorci su prihvatili borbu pod povoljnim uslovima, no naša artiljerija je omogućila da ih izbijemo iz položaja bez većih teškoća. Povlačili su se u divljem trku, bez da su ih štitile sopstvene jedini-ce, tako da su pretrpjeli ogromne gubitke. Poražene crnogorske brigade su činile srž njihove vojske i bile su relativno dobro snabdjevene. – Albán seregek győzelmei Montenegróban. Pobjede albanske vojske u Crnoj Gori. Solun, 7. oktobra. Prema telegrafskim izvještajima iz Cetinja, sa-znajemo da je albanska vojska prešla cr-nogorsku granicu i zauzela Gusinje i Plav. Na domak ovih mjesta su bili krvavi okr-šaji, gdje je crnogorska vojska bila primo-rana na povlačenje, a za sobom su ostavili brojne ranjene i mrtve. Albanska vojska je zaplijenila mnogo oružja. – Az újszerbiai albán forradalmi seregek előnyomulá-sa. Prodiranje albanskih revolucionarnih četa iz Nove Srbije. Carigrad, 7. oktobra. Današnji broj lista „Osmanischer Lloyd“ donosi razgovor koji je vodio suradnik lista sa uglednim turskim diplomatom. Diplomat je rekao sljedeće: U Novoj Sr-biji – u Đakovu, Peći i Kačaniku je izbi-la revolucija (pobuna) među Albancima. Pobunjenici su oformili tri divizije vojske čije vođe su Isa Boljetinac, Suliman (Su-lejman) Batuš i Ramazan Emet. Nova voj-ska broji oko 80.000 ljudi. Jedna divizija pod komandom Bajrama Zurša se sukobi-

la sa Srbima i zauzela grad Kačanik. Za-robili su mnogo Srba i zaplijenili znatne količine oružja. Jedinice Ise Boljetinca su se uputile ka Skopju, a Bajram Zura je za sada ostao u Kačaniku. Albanska vojska se ujedinila sa bugarskom vojskom pod komandom Petkova, i uputila prema Mo-nastiru (Bitoli) koju namjeravaju napasti. Usput su se u više navrata sukobili sa srpskim jedinicama. Ujedinjena vojska je uništila više mostova i pruga, kao i javne zgrade u više sprskih varoši.

17) 9. oktobra 1914. str. 4. – Naše trupe (austro-ugarske) su opkolile crno-gorsku vojsku. – A szerb harctér. Srpski front. A Boszniában betört szerbek véres veresége. Težak poraz Srba koji su pro-drli u Bosnu. Ugarska telegrafska agen-cija javlja – službeni izvještaj izdat 8. oktobra uveče u 8 sati. Akcija započeta u cilju čišćenja Bosne od neprijatelja se uspješno odvija. Srbima koji su prodrli preko Višegrada, smo nanijeli odlučujući udarac. Sjeverne kolone njihove vojske smo iz pravca Srebrenice odbacili ka Ba-jinoj Bašti, pri čemu smo zaplijenili nji-hove vozove i municiju. Njihove glavne snage koje su, pod komandom generala i bivšeg ministra rata Miloša Bozanovića, nadirale iz pravca Romanije planine smo nakon dvodnevnih okršaja potukli i oni su se dali u bijeg. Zarobili smo jedan ba-taljon 11. ustaničke pukovnije, kao i više brzometnih topova. General Potiorek. – Körülzártunk egy montenegrói sereget. Opkolili smo jednu crnogorsku vojsku. Mostar, 8. oktobra. Prije desetak dana četiri naše planinske brigade su se upu-tile preko crnogorske granice da rasture ono malo vojske sa kojom Crna Gora još raspolaže. Danas je prvi put stigla vijest o uspjesima naše vojske. U neposrednoj blizini granice smo uspjeli opkoliti oko 8.000 crnogorskih vojnika na položajima, i sada se vode žestoki okršaji, a njihov konačan slom je samo pitanje dana. Crno-gorska vojska u unutrašnjosti države broji još oko 10-12.000 ljudi. Već neko vrijeme nema upada bandi u Bosnu, a razlog tome je što su naše jedinice sredinom septem-bra očistile zemlju od njih. Crnogorski zarobljenici se tuže da njihove jedinice koje se bore uz granicu nemaju hrane, pa su prisiljeni da do nje dođu putem pljač-ki, te da je zbog nestašice hrane veliko nezadovoljstvo medju vojnicima. – Az albánok megverték a szerbeket. Iz Beča, 8. oktobra. Albanci su pod vodjstvom Ha-san bega porazili Srbe kod Dibra (Debra).

18) 20. oktobra 1914. – 6. str. – Új bosnyák törvény a hűtlenek vagyonának elkobzásáról (Novi zakon u Bosni o kon-fiskaciji imovine izdajnika – kojim se nalaže da se svim neprijateljima države oduzme pokretna i nepokretna imovina i stavi na raspolaganje države.)

19) 24. oktobra 1914. – str. 5. – A Bo-szniába és Hercegovinába annak idején betört, muzulmán lakosságot fosztogató és gyilkoló szerb és montenegrói csapa-tokat Potiorek jelentése szerint három nap elkeseredett harc után kiverték az or-szágból. (Prema izvještaju gen. Potioreka su nakon tri dana očajničkih borbi iz Bo-sne izbacili srpske i crnogorske jedinice koje su još onomad prodrle na njenu teri-toriju te su pljačkali i ubijali muslimanski živalj). – A szerb harctér. Potiorek jelen-tése. – Srpski front. Izvještaj Potioreka. Zvanični izvještaj je stigao noću u 11 sati i 20 minuta. Velike srpske i crnogorske vojne snage, koje su onomad provalile u istočnu Bosnu, te pljačkale i ubijale ta-mošnje muslimansko stanovništvo, smo 22. ovog mjeseca nakon trodnevnih teš-kih borbi sa obe strane puta Mokro-Roga-tica potukli i prisilili na povlačenje. Drugi detalji o bitci, o junaštvo naših vojnika, o jurišu bajonetom se za sada ne mogu objaviti u cilju narednih vojnih operacija. General Potiorek.

20) 28. oktobra 1914. str. 2. i 3. – Kelet Boszniából kiverték a szerb és a montenegrói csapatokat. (Srpske i crno-gorske jedinice su izbačene iz istočne Bo-sne) Napomena: nedostaje snimak str. 3.

21) 30. oktobra 1914. str. 4. i 6. – Hogyan vertük ki a szerbeket és a mon-tenegróiakat Boszniából? (Kako smo izbacili srpske i crnogorske jedinice iz Bosne?) – Beč, 29. oktobra. Südslavisc-he Korespondent-u javljaju iz Sarajeva: O upadu i protjerivanju srpskih i crno-gorskih četa iz istočne Bosne sve preko Drine, o sukobima sa njima ... nam je stigao sljedeći zvanični izvještaj: zadnjih dana prošloga mjeseca su snažnije srpske i crnogorske jedinice prešle Drinu i u tri grupe provalile u istočnu Bosnu. Glavne snage pod komandom bivšeg crnogor-skog ministra rata Bozanovića su nadirale kod Mokre Gore i Uvca, preko Višegrada i Rogatice u pravcu Romanije i Sarajeva. Druga grupa je upala preko Srebrenice i nadirala također prema planini Romaniji, dok su na jugu dvije crnogorske brigade pod komandom Vukotića i Rajačića po-kušale prodor u istom pravcu preko Foče.

32

DRUŠTVONaši pokušaji da ih istjeramo su takodjer započeti iz triju pravaca. Prva akcija je započeta 1. oktobra protiv dvije crnogor-ske brigade na jugu. Njih smo potukli na-kon dvodnevnih okršaja, u bezglavom bi-jegu su ostavili svoju cijelu opremu, laku artiljeriju, a puno vojnika smo zarobili. Nakon ove pobjede, naše jedinice su se uputile na sjever da se sukobe sa srpskim četama koje su napredovale pljačkajući i otimajući – kako se kaže - sve što mrda. Njih smo presreli kod Srebrenice, potukli i potisli nazad preko Drine. Neprijateljske snage pod komandom generala Bozano-vića su se ukopale sa teškom artiljerijom na Romaniji, s ciljem da krenu na Saraje-vo. Nakon dvodnevnih borbi smo ih raz-bili. Tom prilikom je 11. srpski puk pretr-pio strahovite gubitke, a jedan vod ovog puka smo zarobili. Srbi su jedino bezgla-vim povlačenjem uspjeli da izbegnu op-koljenje, a za sobom su ostavili opremu i brzometne topove. Povukli su se preko Kule, a kod Gošin Polja su htjeli da zauz-mu novu poziciju, no naši su ih pratili u stopu nanoseći im iznova velike gubitke, tako da je general Bozanović bio prisiljen da se povuče preko Višegrada i Drine, te su srpske i crnogorske jedinice napustile teritoriju istočne Bosne. Veći dio pljač-kaškog ratnog plijena smo im oduzeli, a srpske i crnogorske jedinice su pokušaj prodora ka Sarajevu skupo platile – veli-kim gubicima u opremi i prilično velikim brojem zarobljenika. U Sarajevu i na teri-torijama gdje su bili provalili neprijatelji, nakon njihovog izbacivanja vlada velika radost, a gen. Potiorek prima silna čestita-nja. - Sarajevo megint nyílt város (Saraje-vo je ponovo slobodan - otvoreni grad). – Boszniai Hírek (Bosanski vjesnik) javlja da je zapovjednik Sarajeva danas objavio naredbu kojom stavlja van snage svoju raniju odredbu od 18. septembra kojom je Sarajevo proglasio zatvorenim gradom, te je ograničio civilni promet. Sarajevo je u pogledu prometa ponovo otvoreni grad – dolazak i boravak u gradu nisu vezani za vanredne formalnosti.

22) 6. novembra 1914. str. 8. – Potio-rek és Appel tábornokok Sarajevo diszpo-lgárai (Generali Potiorek i Appel počasni gradjani Sarajeva, a po generalu Potiore-ku su nazvali i ulicu). – Gradska uprava je na jučerašnjoj sjednici izglasala da ge-nerali Potiorek i Appel budu imenovani za počasne građane Sarajeva. Donijela je i odluku da se po jedna glavna ulica nazove po (njemačkom) caru Vilijamu,

nadvojvotkinji Sofiji Hohenberg, Potiore-ku i sultanu Rešadu.

23) 19. novembra 1914. str. 3. – Szerb foglyok Boszniában (Srpski zarobljenici u Bosni) NAPOMENA: prva polovina tek-sta je više pripovetka, nego historija) …. a derék mohamedánhitű bosnyákok... česti-ti Bošnjaci muslimanske vjere su se dosta napatili zbog svoje vjernosti i odanosti. Srbi su pogranična sela razorili i opusto-šili, bosanske kuće opljačkali i popalili, žene obeščastili, muškarce poubijali, a muslimanske vjerske obrede oskrnavili. Razgovarao sam sa jednim begom, imao je velike posjede, srpske kmetove je sve oslobodio, kuće u kojima su živjeli dao svojim kmetovima, a sina su mu ipak ubi-li, kuću mu orobili, svoj goli život je jedva spasio. Izbjeglice se sada vraćaju, jako su sretni jer su tako čuli da će Srbe konačno slomiti (poraziti). Bošnjaci se vraćaju sa velikim nadama, oni koji se od Srba to-liko razlikuju u vjeri, moralu, običajima i temperamentu. Radost im je neizmjerna, na putu se sreću sa srpskim izbjeglicama.

24) 9. decembra 1914. str. 8. – A bo-szniai vörös kereszt (Crveni krst-križ u Bosni). Udruženje crvenog krsta Bosne i Hercegovine je objavilo izvještaj u kojem se navodi da su osnovali 54 filijale. Pored osnivanja bolnica vodili su brigu o opskrbi vojnika toplom (zimskom) odjećom i u tu svrhu su potrošili 100.626 kruna i 71 fillera. Udruženje pod predsjedništvom Dr. Curi-naldija i potpredjsedništvom Vancara be-sprijekorno vrši njegu bosanskih ranjenika.

25) 24. decembra 1914. str. 3. – Po-tiorek Oszkár tábornagy nyugdíjazása

saját kérésére, egészségügyi okok miatt (penzionisanje gen. Potioreka na sop-stveni zahtjev zbog zdravstvenih razlo-ga). Mjesto njega je imenovan gen. Sar-kotics István.). – Penzionisanje generala Potioreka. Novi zapovjednik je general Istvan Sarkotics. Budapesti Közlöny (Budimpeštanski službeni list) će sutra objaviti dva dopisa u rukopisu: Uvaženi viteže Bilinski, General Oskar Potiorek se iz zdravstvenih razloga, a na sopstve-ni zahtjev stavlja u mirovinu. U Beču 22. decembra 1914. Franc Josef s.r. – Bilinski s.r. – Uvaženi viteže, Bilinski , Imenujem generala plemenitog Istvana Sarkoticsa za vrhovnog zapovjednika u BiH, ujedno i za upravnika BiH. U Beču, 22. decembra 1914. Franc Josef s.r. – Bilinski s.r.

26) 25. decembra 1914. str. 4. – Szerb harctér. (članak Srpsko bojište – front): Imenovani su gen. Krausz Alfréd za na-čelnika generalštaba 5. armije i Sarkoti-cs István general potpukovnik za novog gen. zapovjednika u Bosni i Hercegovini. Naredba o penzionisanju gen. Potioreka.)

27) 28. decembra 1914. str. 3. – A bal-káni harctér (Balkansko ratište) – Zatišje, osim na pograničnim dijelovima Bosne i Hercegovine kao i južne Dalmacije. Istočno od Trebinja se nalaze manje crno-gorske jedinice, a srpska vojska je stacio-nirana preko Drine.

(Nastavak u sljedećem broju)

1 Azem Kožar, Uvod u historiju, Tuzla, 1994, 64, 70.

33

PEČAT

U ovom istraživačkom radu ,,Jed-na relevantna paradigma Etike Bosne“, lično smo prenijeli je-

dan utisak etičkog primjera, kojem sam lično prisustvovao i na tom temelju da-jem osnovna objašnjenja, da je moguća Etika Bosne, kako pojedinca, tako i ko-lektiviteta. U tom pravcu, autor je pratio i ispitao jedan fenomen, koji mu je poslu-žio kao konkretan pokaz, kako je jedan eminentni ekspert medicine, prof. dr. Mi-thad Asotić, ortoped hirurg, uspio huma-nim postupkom da izađe u susret svom kolegi i prijatelju, akademiku Šefketu Krciću. Na tom konketnom primjeru, dr. Asotić je pokazao izuzetan humani čin, kojim se potvrđuje da Bosna ima svoju etiku čim ima takve ljude koji humano žive i rade, što ukazuje i potvrđuje da naša zemlja, Bosna i Hercegovina ima autothonu i jedinstvenu etiku pojedinaca i kolektiviteta.

Ovdje i sada bavim se pitanjima iz oblasti praktične etike. U više navrata sjedio sam sa dr. Asotićem u Sarajevu i Travniku. Između ostalog govorio mi je kako pravi plan da izađe u suret akade-miku dr. Šefketu Krciću, profesoru etike, estetike, logike i drugih filozofskin disci-plina na Univerzitetu u Novom Pazaru i na Univerziteta u Tuzli, koji sada obnaša funkciju prorektora Internaconalnog uni-verziteta u Goraždu.

Vješto osmišljen etički i medicinski čin

Bio sam u više navrata prisutan, kada je dr. Asotić namjeravao da izađe u susret svom prijatelju dr. Š. Krciću. Jedne prili-ke, dok smo sjedjeli u restoranu Fashion (FŠN) u Sarajevu, na Marin dvoru, dok je Krcić obavljao razgovor zasebno sa jed-nim kolegom, meni je dr. Asotić povjerio činjenice iz Krcićeve radne biografije, na-ime, istakao je dr. Asotić. Početkom de-vedestetih godina prošlog stoljeća, pratio sam Krcićeve žustre diskusije i polemike

sa srpskim akademicama, književnicima i filozofima, posebno za vrijeme dijalo-ga na TV, (koje su satelitom prenošeno) i posebno u Francuskoj 7. Ostalo mi je u pamćenju njegova osebujna logička argu-mentacija, kojom je prikazivao događa-je i borio se za prava Bošnjaka i drugih naroda u Sandžaku i regionu. To je duga priča, mogla bi se knjiga napisati, rekao je ovaj savjesni doktor. Prema tome, šteta je da dr. Krcić, akademik, profesor i pisac hoda na štapu. Prosto ne znam kako hoda i šta je sa njegovim kukom. On zaslužuje da još pomogne našem narodu, posebno objavljivanjem Enciklopedije Sandžaka i drugih knjiga. Zato želim da mu izađem u susret. On nema šta da brine. Ja ću, od-nosno moj fakultet regulirati troškove nje-gove operacije, i nadam se da će sve biti u redu. Za sve to ću pripremiti plan. Važno je da on dođe u Travnik, kada ću vješto izvršiti operativni zahvat i to u vremenu kad on neće moći da odbije niti odstupi... - rekao je, između ostalog dr. M. Asotić. Zatim, još u niz navrata dr. Asotić je pro-dubljivao svoju zamisao i razrađivao plan kako da ga realizira, o čemu dr. Š. Krcić nije bio upoznat. Dakle, dr. M. Asotić je

racionalno planirao svoj postupak kako da to izvede, kako se ne bi dr. Krcić opirao i tražio druge izgovore da odugovlači ope-raciju. U tom pravcu, pobijedila je visko-kostručna i savjesna Asotićeva inicijativa, zašta mu treba odati visiko priznanje ne samo za stručnost, već i za humanost nad svim onima kojima se dodjeljuju diplome i priznanja iz tzv. ,,lige humanista“.

Plan u vezi operacije dr. Š. Krcića, dr. M. Asotić je napravio na jedan prefinjen i ,,lukav“ način, što je pozvao akademi-ka Š. Krcića na godišnju manifestaciju svog Fakulteta u Travniku, sa namjerom da na svečanosti govori besjedu ,,O bio-etici danas“. Umjesto na svečanost, aka-demik Krcić je pozvan od Kantonalne bolnice u Travniku da bude snimnjen, a zatim je uspješno operiran od strane dr. Asotića i njegovog medicinskog tima. Nakon ove uspješne operacije, koja je izvedena na svjetskom nivou, dr. Aso-tić je uspio da svog pacijenta, prof. Š. Krcića, nakon četiri dana od hiruškog zahvata podigne na sopstvene noge, što za medicinare predstavlja svojevrsni fe-nomen. To je dalo povoda da dr. Krcić preko svojih kontakta s javnošću, javno zahvali dr. Asotiću i njegovom timu u medijama.

Odjek Asotićevog postupka u regionu

Nakon javne izjave slova zahvalnosti, koje ćemo prenijeti u narednom poglavlju, mnogi su mediji, poput lista Student (list Studenata Bosne i Hercegovine) objavili fotogafiju hirurga dr. Asotića i njegovog pacijenta, filozofa Š. Krcića, koja je posta-la paradigma, kako jedan Bošnjak može da učini nešto značajno za drugog Bošnjaka, što predstavlja jedinstvenu paradigmu eti-ke Bosne, koja je evidentan dokaz kolegi-jalnih i opće ljudskih razloga. U tom prav-cu, nastojao sam, prateći dalji razvoj situa-cije, da ovaj primjer sačuvam od zaborava, upravo iz razloga što se među subjektima

n Piše: Dr. sci. Muamer KALIĆ

Jedna relevantna paradigma etike Bosne

34

PEČAT

ovog događaja razvilo prijateljstvo koje je izuzetno odjeknulo u regionu, da su ga svjedoci nazvali pravim imenom svojev-nom etičkom paradigmom Bosne.

Riječi zahvalnosti Š. Krcića

Travnik, centar vrhunske medicine: nakon uspješne operacije, akademik Šefket Krcić uputio je riječi zahval-nosti. Zapažanja i doživljaji akademika Šefketa Krcića na postupak u Kantol-noj bolnici u Travniku. Dalje, u cjelosti prenosimo Krcićevo obraćanje javnosti objavljeno u listu Student br 173, maj/svibanj 2018. g. koje je u isto vrijeme objavljeno preko mr. Dženisa Šaćirovi-ća u ,,Sandžak pressu“ i drugim mediji-ma u Novom Pazaru, Travniku i drugim medijima Bosne i regiona.

S posebnim zadovoljstvom, želim se javno zahvaliti Kantonalnoj bolnici u

Travniku, gdje me je vrlo uspješno operi-rao hirurg/ortoped, prof. dr. Mithat Aso-tić, sa svojim stručnim timom.

Nije lahko riječima iskazati svoje mo-ralno osjećanje za svu pažnju, za požrtvo-vanje i stručnosti koju mi je priredila ova zdravstvena ustanova, čiji subjekti ovu instituciju pretvaraju u kultnu u regionu.

Počev od glavnog doktora M. Asoti-ća, kao i drugih ljekara te med.sestara i tehničara mogu samo riječi najljepše za njihovu ljubaznosti, stručnost kao i ot-mjen i učtiv način objašnjavanja kako da se prilagodim novom načinu života nakon operacije. Njihove jasne i razumljive rije-či su me potakle u dno duše, srca i uma, koja me obavezuje da nakon izlaska iz ove zdravstvene ustanove napišem širi esej o njihovom odnosu prema pacijentu i čovje-ku i borbi za njihov život.

Naime, i prije operetivnog zahvata i nakon operacije svo osoblje je pokazalo

visoku organiziranost i predanost da mi iskreno pomognu u liječenju i posebno držanju. Njihova konkretna i razgovjet-na uputstva su se duboko urezala u moju svjest - rekao je dr. Krcić.

Nakon buđenja, poslije operativnog zahvata (ugradnja kuka na mojoj lijevoj nozi), nikada neću zaboraviti osmijeh doktora M. Asotića kada mi je rekao: ‘’Profesore, sada su noge jednake. Mi smo učinili što je do nas, a sada je na vama da nastavite i pomognete sebi, jer vi ste potrebni porodici, našim fakultetima i društvenoj zajednici. Ovdje vam je svo osoblje na raspolaganju i slijedite njihova uputstva…’’

Bezbeli, ovaj stav doktora M. Aso-tića me je toliko motivirao da još dublje spoznam sebe i ljude iz okruženja. Ovo je prvo moje obraćanje za zaštitu zdravlje jednoj zdravstvenoj ustanovi, jer rani-ji moji kontakti sa drugim zdravstvenim

35

PEČATustanovama bili su neuspješni. Ili oni nisu razumjeli mene i moje zdravstveno stanje, ili ja nisam razumio njih. Prvi čovjek me-dicine u regionu, koji je prodro u moj pro-blem doista je doktor M.Asotić kojem se želim zahvaliti od zemlje do neba.

Prilikom mojih telefonskih kontakata i posjeta koje sam imao sa prijetaljima i žurnalistima istakao sam i brojne druge medicinske djelatnike ove kultne zdrav-stvene ustanove, koji su mi ukazali pomoć i pažnju.

Ovom prilikom navest ću nekoliko imena, žaleći ako neko ime ispustim, a to su prije svih dr. Semidin Ramić, dr. Sel-mir Topčić, dr. Saša Živanović, dr. Mesud Ridžal, dr. Šaban Orhan, mr. Halep Ifet, radiolog Sead Skoko, med. sestre Nerma Hrustanović, Aida Mujčić, prof. fizičke kulture Elmedin Trkić, Alen Klisura, Ke-nan Silajdžija i dr.

Osjećam ljudsku etiku i moralnost da odgovorim na besprekornu pažnju mojih prijatelja, koji su se javljali u tim trentcima. Isto tako dugujem zahvalnost akademiku dr. Dževadu Jahiću i njego-voj hanumi Selimi, dr. Mithadu Hajderu, istaknutom filozofu i njegovoj hanumi Aiši, zatim dr. Muameru Kaliću i njego-voj životnoj saputnici dr. Asiji Gojačić i njihovoj princezi Aiši, te prijateljima, piscima Muvedeti Kreho-Karović, Faru-ku Dizdareviću, novinarki Albini Brajić, novinarima Bajri Pervi i dr. Selmanu Selhanoviću, mr. Mirsadu Imamoviću, psihologesi Elvini Purišić, prijatelju i bliskom rođaku Dženadu Huseinoviću, prijatelju Ramu Dervanu, profesoru dr. Kadriji Hodžiću i drugim prijateljima čija pažnja mi je značajno pomogla za brzo opravljanje.

Na koncu, ovog kraćeg mog obra-ćanja, slobodan sam reći da bi svakom preporučio da zaštitu zdravlja zatraži u Kantonalnoj bolnici u Travniku, jer ona posjeduje sve što jedna medicinska usta-nova u svijetu ima stručne kadrove koji se vladaju u skladu sa svjetskim medicinskim etičkim kodeksom. – Kaže se između osta-log u Krcićevom obraćanju javnosti.

Umjesto zaključka

Zacijelo, ovaj Asotićev etički čin prema akademiku Š. Krciću, je jedan od brojnih njegovih humanih akcija. Da bu-dem iskren, i autoru ovih redova, dr. M. Asotić je u više navrata izlazio nesebično u susret, zašta sam mu posebno zahvalan,

što je još jedan od imperativa za javno objavljivanje ovog priloga sa ciljem da bar malo rasvjetlim humanost i čovještvo ovog istaknutog hirurga i univerziteskog poslenika. Za sve što je učinio on zaslužu-je veliku nagradu, a najviša dolazi od Sve-višnjeg Gospodara koji ga je usmjerio na takav put, odanosti i struci i čovjeku da-nas. Zacijelo, sasvim opravdano je da se na javnom mjestu, pred kolegijalno svije-tom njegovo ime s poštovanjem spominje i citira, a prava prilika jeste Međunarodni skup Etika Bosne, kao i da se objedane njegove humane inijacitive i akcije i da se kao takve sa posebnom čašću društveno vrednuju u volumenoznoj publikaciji, tj. Zborniku radova, radi boljeg pamćenja, kao i skretanje pažnje drugima da i sami učine humani potez prema drugome.

U svakom slučaju želim istaći da je dr. Mithad Asotić u svom postupku prema Š. Krciću i drugim ličnostima, pokazao ne samo visoku stručnost, već i izuzetnu moralnu dosljednost, zašta mu odajem po-sebno priznanje. Njegov postupak pred-

stavlja povjesnu činjenicu u izgradnji eti-ke Bosne, šta jedan čovjek može da uradi za drugog, odnosno šta je jedan Bošnjak uradio za drugog Bošnjaka. Takva paradi-gma se ne može naći u vodećim zemljama Evrope, kao što su Njemačka, Francuska i Engleska, niti u zemljama balkanskog re-giona, u kojima vlada osudstvo, odnosno smrt etike.

Imajući u vidu unaprijed rečeno, ovu paradigmu treba sačuvati od zaborava, sa ciljem da i dugi ljudi znaju kako da učine jedan za drugog. To bi bilo podsticajno da se razbije anahrono društvo lažnih slobo-da i etičkih vrijednosti. U tom smislu da ovaj postupak živi u pamćenju ljudi sa ci-ljem da se dobro dobrim vraća, kako bi se narod izjasnio.

Ako bi se od mene tražilo da dam mi-sao za Zaključke naše Konferencije Etika Bosne, mogla bi da glasi:

- Postupi u skladu sa moralnim nače-lima, kako da pomogneš drugom bez in-teresa, kao što je to učinio dr. M. Asotić, hirurg iz Travnika. u

36

DRUŠTVO

Automatska razmjena informacija je uspostava informacija o pore-znom sistemu na području EU i

drugih jurisdikcija. Ovom uspostavom bi se prevenirale malverzacije u poreznim utajama, i milionskim prevarama. Neke od informacija, koje bi bile značajne su: informacije o finansijskim računima, po-dacima o osnivačkom kapitalu,vlasniš-tvima nad nekretninama, prihodima od nekretnina, iznosu dobiti, broju uposle-nih, odlukama o postojanju poslovnih jedinica ili nepostojanju u toj ili drugim državama, poreznim statusima subjekata, o kamatama na porez, i oporezivanja u jednoj državi i državama druge jurisdik-cije, bruto prihodima od prodaje imovi-ne, podacima o transfernim cijenama i odlukama, ličnim primanjima, primanji-ma direktora, primanjima životnog osi-guranja, penzijama, kamatama, dividen-dama (akcionarima - zarada), amortizaci-

ji imovine, računima, skrbničnim računi-ma, iznosu zadržane zarade, iznosu ma-

terijalne imovine, i dr.Pružanjem odgovarajućih pravovre-

menih informacija, povećava se transpa-rentnost u radu, bez kočenja konkuren-tnosti na tržištu, te sa tim se smanjuje izbjegavanje i utaja poreza.

Na nivou EU postignuta samo inte-gracija indirektnih poreza, dok su direk-tni porezi ostali pod suverenitetom člani-ca, te su razdvojeni propisi za službenu saradnju kojima se tretiraju indirektni, te posebno, direktni porezi. Globalizacijom finansijskih tokova i pojavom globalnog finansijskog fenomena, poput dvostru-kog oporezivanja i dvostrukog neopore-zivanja, agresivnog poreznog planiranja i erozije porezne osnovice zbog premje-štanja kompanije i poslovanja, SAD i članice EU i OECD –a su bile primorane da uspostave globalne mehanizme za razmjenu informacija, što bi za BiH i druge države bila veća potreba.

n Piše: Prof. dr. sci. Hana KORAĆ, kriminolog-penolog

Automatska razmjena informacija i digitalizacijaPružanjem odgovarajućih pravovremenih informacija, povećava se transparentnost u radu, bez kočenja konkurentnosti na tržištu, te sa tim se smanjuje izbjegavanje i utaja poreza. Na nivou EU postignuta samo integracija indirektnih poreza, dok su direktni porezi ostali pod suverenitetom članica, te su razdvojeni propisi za službenu saradnju kojima se tretiraju indirektni, te posebno, direktni porezi.

37

DRUŠTVO

Uslovi za automatsku razmjenu informacija

Obziom da Bosna i Hercegovina nije članica EU, ali ima ambicija da to bude, svakako da bi koraci za brži ulazak, kao i dobra preporuka bi bila, uspostava auto-matske razmjene informacija, kada je ova problematika u pitanju.

Na temelju Sporazuma o razmjeni podataka između članica, službenici po-reznih uprava članice koja potražuje in-formacije, bi mogli biti prisutni u prosto-ru porezne uprave članice koja raspolaže informacijama, ili mogu biti prisutni u provjerama i istragama koje se provode na teritoriji članice koja raspolaže infor-macijama.

Potrebne su kontinuirane revizije proširenja opsega podataka koji su pred-met automatske razmjene informacija, između članica što dovodi do “stezanja obruča” oko poreskih obaveznika sklo-nih poreznim prevarama, kao i trećih ze-malja koje su funkcionisale kao “porezni rajevi”.

Svakako da ovu problematiku treba urediti, i posmatrati i u skladu sa Zako-nom o zaštiti tajnih i ličnih podataka, i drugim pravnim instrumentima na osno-

vu kojih će se utvrditi razmjena informa-cija i podataka na nivou EU i šire.

Počeci rada na ovoj temetici, posebno davanjem na značaju digitalizaciji BH društva, pokrenuti su uz podršku među-narodne zajednice, Vanjskotrgovinske komore BiH i Globala GPS, održava-njem Konferencije u decembru 2018. i marta 2019.godine.

Digitalizacija je neophodan faktor u privrednom poslovanju

Digitalizacija je predstavljanje analo-gnih signala nizom brojeva. Pošto digita-lizacija podrazumijeva kompjutersku obradu signala, a ona se svodi na rad sa brojevima koji predstavljaju vrijednosti tog signala, to i one moraju uzimati vri-jednosti iz diskretnog skupa, kako bi kompjuter mogao da radi sa njima. Takav signal zove se digitalni signal. Svođenje neprekidnog, tj. analognog signala na diskretni, tj. diskretizacija po vremenu. Dakle, obavlja se proces dvostruke dis-kretizacije.

Digitalizacija kao postupak ima više-struke koristi u mnogim područjima: te-lekomunikacije - bežični i mobilni tele-

foni, kompjuteri itd., obrada govora - neke od aplikacija obrade govora su: prepoznavanje govora, sinteza govora, prevod teksta u govor..., elektronski ure-đaji u domaćinstvu - mobilni telefoni, televizori, digitalne kamere, telefonske sekretarice, faksevi i modemi, muzički sintisajzeri, CD i DVD plejeri, laserski štampači, kopir aparati, skeneri...mMedi-cina - razni uređaji koriste se u zdrav-stvenim ustanovama, kao što su rentgeni, ultrazvuk, razni skeneri, EKG aparati... Takođe, razna pomagala – slušni aparati, pejsmejkeri..., obrada slika - restauracija slika, radari i sonari, geografska i seiz-mološka obrada podataka, vremenska prognoza... , industrija - numerička kon-trola, robotika, kontrola mašina i motora, proizvodnja i td. Potrebno je da BH što prije krene u proces digitalizacija.

Uspostava saradnje, potpisivanja sporazuma sa institucijama koje bi bile osposobljene da se dugoročno i održivo bave digitalizacijom, (digitalizacija do-kumentacije, digitalizacija poljoprivrede, digitalizacija prostornog oblika, digitali-zacija kulturnog nasljeđa i dr., digital-nom restauracijom i ponovnom upotre-bom digitalnog filmskog, radijskog i te-levizijskog materijala) u

38

DRUŠTVODRUŠTVO

Kada putnik sa BH pasošem na-pušta carinsko područje BiH u svom ručnom i predatom prt-

ljagu može privremeno iznijeti robu ali onda tu istu robu unosi u drugu zemlju te vrši privremeni uvoz koji je carinski postupak kojim se dopušta BH putnicima upotreba robe koja je bh. roba (ili roba iz treće zemlje odnosno tranzita) u STRA-NOM carinskom području u određene propisane svrhe, bez njenog podlijega-nja mjerama trgovinske politike, kada je ta roba namijenjena za ponovni izvoz u određenom roku u kojem mora ostati u nepromijenjenom stanju, osim uobičaje-nog smanjenja vrijednosti usljed njene normalne upotrebe za vrijeme trajanja privremenog uvoza.

Privremeni izvoz je carinski postupak kojim se dopušta upotreba robe koja je bh. roba van carinskog područja gdje BH putnik ima boravište duže od 3, 6 mjeseci odnosno 12 mjeseci ukoliko dobije status rezidenta u drugog državi, u određene propisane svrhe, bez njenog podlijeganja mjerama trgovinske politike, kada je ta roba namijenjena za ponovni uvoz u BiH u određenom roku u kojem mora ostati u nepromijenjenom stanju, osim uobiča-jenog smanjenja vrijednosti usljed njene normalne upotrebe za vrijeme trajanja

privremenog izvoza.Kod privremenog unosa/iznosa bitan

je rok do kojeg se roba stavljena u privre-meni uvoz/izvoz mora ponovno izvestii/uvesti ili joj se odrediti drugo carinski odobreno postupanje ili upotreba.

Kada BH putnik, koji je NEREZI-DENT u Bosni i Hercegovini dolazi u svoju zemlju ali ima stalno mjesto pre-bivališta izvan BiH tada za robu koju ne NAMJERAVA DA OSTAVI U BiH vrši

privremeni uvoz i dužan je da tu carin-sku robu vrati nazad u zemlju gdje živi i radi. Dokaz je strana lična karta, PASOŠ ili radna odnosno boravišna dozvola stra-ne zemlje. Ali za svu robu koju unosi sa namjerom da je koristi ili pokloni nekom u BiH, dužan je da plati uvozne dažbine ukoliko njena vrijednost je veća od pro-pisanog vrijednosnog limita kao carinska povlastica oslobađanja plaćanja.

Kada BH putnik, koji je REZIDENT u Bosni i Hercegovini posjeduje CIPS prijavu prebivališta i ličnu kartu BIH dolazi u svoju zemlju dužan je da plati uvozne dažbine za carinsku robu koju je kupio i koristio u inostranstvu, osim za robu koju je privremeno iznio iz BiH i svojim povratkom razdužuje privremeni izvoz.

Privremeni unos robe

Carinski postupak privremenog uvo-za za BH putnike u stranoj zemlji borav-ka je isti odnosno sličan kao i propisi koji se primjenjuju u BiH shodno primjeni Istanbulske konvencije o privremenom uvozu/izvozu roba.

Potrebno je razlikovati 2 vrste po-stupka:

a) uz potpuno oslobađanje od pla-

n Piše: Nermin RAMIĆEVIĆ

Privremeni unos/iznos robe bh putnika na stranim graničnim prelazimaPrivremeni izvoz je carinski postupak kojim se dopušta upotreba robe koja je bh. roba van carinskog područja gdje BH putnik ima boravište duže od 3, 6 mjeseci odnosno 12 mjeseci ukoliko dobije status rezidenta u drugog državi, u određene propisane svrhe, bez njenog podlijeganja mjerama trgovinske politike, kada je ta roba namijenjena za ponovni uvoz u BiH u određenom roku

39

DRUŠTVODRUŠTVO

ćanja uvoznih dažbina b) uz djelimično oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina

Privremeni uvoz uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina može se odobriti putniku za robu koju nosi sa sobom ili kao dio njegovog prtljaga i pod uvjetima propisanim za:

- roba namijenjena izlaganju ili upo-trebi na izložbama, sajmovima, sastanci-ma ili sličnim priredbama

- stručna oprema - roba za potrebe obrazovanja, nauke

i kulture - lični predmeti i roba uvezena u

sportske svrhe - prevozna sredstva- rezervni dijelovi, pribor i oprema

uvezena radi održavanja i popravke robe koja je stavljena u privremeni uvoz.

Za privremeni uvoz uz potpuno oslo-bađanje od plaćanja uvoznih dažbina roba može biti prijavljena na jedan od sljedećih načina:

- prijavljivanje drugom radnjom (bez podnošenja pismenog ili usmenog za-htjeva),

- usmenom carinskom prijavom - podnošenjem karneta ATA, BiH još

nema izdavaoca CPD karneta za pre-vozna vozila.

- podnošenjem carinske prijavePrijavljivanje robe za privremeni

uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina drugom radnjom (kon-kludentni ili neverbalni oblik), smatra se:

a) prolazak kroz «zelenu traku ili tra-ku ništa za carinjenje» na graničnom pri-

jelazu sa sistemom dviju traka, b) prolazak preko graničnog prijelaza

bez sistema rada sa dvije trake bez spon-tanog prijavljivanja,

c) stavljanje naljepnice «ništa za ca-rinjenje» na staklo putničkog vozila gdje je to moguće,

d) sam čin prelaska granice stranog carinskog područja.

Druge radnje smatraju se zahtjevom, a odsustvo intervencije carinskog organa odobrenjem za privremeni uvoz uz pot-puno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina.

Privremeni uvoz uz potpuno oslo-bađanje od plaćanja uvoznih dažbina prijevoznih sredstava, rezervnih dijelo-va i opreme, može se koristiti privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina:

a) prijevoznih sredstava sa redovnom BH registracijom za komercijalnu ili pri-vatnu upotrebu, zajedno sa njihovim nor-malnim rezervnim dijelovima, dodacima i opremom ukrcanom na vozilo (uključu-jući specijalnu opremu za utovar, istovar, rukovanje i zaštitu tereta), koje uvozi lice sa sjedištem, odnosno prebivalištem van carinskog područja Bosne i Hercegovine,

b) rezervnih dijelova i opreme radi popravke prijevoznih sredstava kojima je već odobren privremeni uvoz, isključivo koji su nužni za popravak i održavanje, uključujući remont, podešavanje i oču-vanje prijevoznog sredstva stavljenog u privremeni uvoz, pri čemu se ne dopušta stvaranje rezervi rezervnih dijelova na

prijevoznom sredstvu ili u stranom carin-skom području.

Privremeni uvoz uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina prije-voznog sredstva sa redovnom BH regi-stracijom za privatnu upotrebu u stranoj zemlji može koristiti BH državljanin koji ima prebivalište u carinskom području Bosne i Hercegovine (ili u nekoj trećoj državi), kao i državljanin Bosne i Herce-govine sa prebivalištem u Bosni i Herce-govini koji ima uobičajeno mjesto borav-ka van carinskog područja Bosne i Her-cegovine (treća zemlja) zbog privatnih ili profesionalnih razloga (što dokazuje od-govarajućim dokumentom, npr. radnom dozvolom, dokumentom o zdravstvenom osiguranju ili o ostvarivanju ličnih pri-manja, ili dozvolom boravka i slično).

Privremeni uvoz uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina drum-skih prijevoznih sredstava za privatnu upotrebu radi obavljanja posla, studi-ranja i u drugim slučajevima (BRAK) drumsko prijevozno sredstvo uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina može privremeno uvesti u stranu zemlju fizičko lice sa prebivalištem unutar ca-rinskog područja Bosne i Hercegovine u privatne svrhe.

Privremeni iznos robe

BH putnik nerezident Bosne i Her-cegovine ukoliko nosi sa sobom stranu robu, koja je privremeno izvezena na osnovu usmene prijave uz podnošenje

40

DRUŠTVO“Popisa robe” ili na osnovu karneta ATA, više nije namijenjenja ponovnom uvozu (ne vraća se u stranu zemlju boravka već se uvozi u Bosnu i Hercegovinu), u tom slučaju BH putnik je dužan da plati uvo-zne dažbine kada dolazi u BIH.

Propisi privremenog statusa robe u stranim zemljama

SRBIJAPREDMETI ZA LIČNU UPOTRE-

BU - Ilustrovani spisak 1. Odjeća 2. To-aletni proizvodi 3. Lični nakit 4. Kamere za nepokretne i pokretne slike, sa odgo-varajućom količinom filmova i pribora 5. Prenosivi projektori za dijapozitive ili filmove, sa odgovarajućom količinom dijapozitiva ili filmova 6. Video kamere i prenosivi video rekorderi sa odgovara-jućom količinom kaseta 7. Prenosivi mu-zički instrumenti 8. Prenosivi gramofoni sa pločama 9. Prenosivi uređaji za sni-manje i reprodukciju zvuka (uključujući diktafone) sa trakama 10. Prenosivi radio prijemnici 11. Prenosivi televizijski apa-rati 12. Prenosive pisaće mašine 13. Pre-nosivi kalkulatori 14. Prenosivi personal-ni kompjuteri 15. Dvogledi 16. Kolica za bebe 17. Pokretna kolica za invalide 18. Sportska oprema kao što su šatori i ostala oprema za kampovanje, oprema za ribo-lov, oprema za planinarenje, oprema za ronjenje, sportsko i lovačko oružje sa municijom, bicikli bez motora, kanui i kajaci dužine manje od 5,5 metara, skije, teniski reketi, daske za skijanje na talasi-ma, daske za jedrenje na vodi, zmajevi i delta letelice, oprema za golf 19. Preno-sivi aparati za dijalizu i slični medicin-ski aparati i potrošni materijal uvezen za upotrebu sa njima 20. Drugi proizvodi isključivo lične prirode.

ROBA ZA SPORTSKE SVRHE - Ilustrovani spisak A. Oprema za atletske staze i igrališta, kao što su: - prepone,

- koplja, diskovi, motke, kugle, kla-diva. B. Oprema za igre sa loptom, kao što su.: - lopte svih vrsta, - reketi, drveni maljevi, palice, štapovi i sl., - razne mre-že, - stative za gol. C. Oprema za zimske sportove, kao što su: - skije i štapovi, - klizaljke, - bob sanke, - oprema za kar-ling. D. Sportska odeća, obuća, rukavice, kape, itd. svih vrsta. E. Oprema za spor-tove na vodi, kao što su: - kanui i kajaci, - jedrilice i čamci na vesla, jedra, vesla i kratka vesla, - daske za jedrenje (surf) i jedra. F. Motorna vozila i čamci, kao što

su: - automobili, - bicikli sa motorom, - motorni čamci. G. Oprema namenjena za različita takmičenja, kao što je: - sport-sko oružje i municija, - bicikli bez moto-ra, - lukovi i strele, - oprema za mačeva-nje, - oprema za gimnastiku, - kompasi, - strunjače i prostirke za rvanje, - oprema za dizanje tegova, - oprema za jahanje, lagane kočije na dva točka-jednosedi, - zmajevi, delta letelice, daske za jedrenje na vodi, - planinarska oprema, - kasete sa muzikom namenjene za emitovanje prilikom sportskih priredbi. H. Pomoćna oprema, kao što je: - oprema za merenje i prikazivanje rezultata, - aparati za ana-lizu krvi i urina.

UVOZ MOTORNIH VOZILA - Pri-vremeno se u Srbiju mogu uvesti uz potpuno oslobođenje od plaćanja uvo-znih dažbina prevozna sredstava , na na-čin i pod uslovima utvrđenim zakonskom regulativom predviđena je mogućnost usmenog deklarisanja. U skladu sa nave-denim, strani državljani i domaći držav-ljani koji imaju u inostranstvu odobreno privremeno boravište do 6 mjeseci mogu doći u našu zemlju sa vozilom registro-vanim u inostranstvu i koristiti ga za vre-me dok traju razlozi njihovog boravka u našoj zemlji (godišnji odmor, posjeta porodici i dr.), nakon čega su dužni to vozilo da izvezu prilikom napuštanja ca-rinskog područja Republike Srbije. Ova vozila mogu ostati u Srbiji, sa ili bez pre-kida, šest mjeseci za svaki period od 12 mjeseci. Privremeni uvoz vozila uz pot-puno oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina odobriće se, u skladu sa važećim propisima, studentima za period u kojem ostaju na našem carinskom području is-ključivo radi studiranja, kao i licima koja obavljaju poslove u određenom vremen-skom trajanju, tj. periodu potrebnom za obavljanje tog posla. Vozilo registrovano u inostranstvu koje podliježe obavezi registracije u Republici Srbiji mora se pismeno prijaviti ulaznoj (graničnoj) ca-rinarnici. Izuzetno, za putničko motor-no vozilo sa privremenom registracijom (npr. ZOOL, IT i sl.), kojim lice prola-zi preko carinskog područja Srbije, ne podnosi se deklaracija za tranzit. Radi sprovođenja odgovarajućeg carinskog postupka, motorna vozila u Srbiju mogu ući sa redovnim ili privremenim registar-skim oznakama (npr. ZOOL, IT i dr.).

Za putnička motorna vozila, natova-rena na auto-platformu, koja nose redov-ne strane registarske oznake ili privreme-

ne registarske oznake (ZOOL, IT i dr.), a koja se pri ulasku u carinsko područje Srbije prijavljuju za postupak tranzita, ne podnosi se tranzitni dokument odnosno ne pravi ce CARINSKA PRIJAVA.

Prilikom prijave vozila na graničnom prelazu radi sprovođenja odgovarajućeg carinskog postupka u odredišnoj cari-narnici unutar carinskog područja Srbije (stavljanje robe u slobodan promet, pri-vremeni uvoz...) carinski organ obratiće pažnju na elementarne stvari (npr. da li se prema svim karakteristikama takvo vozilo po Carinskoj tarifi može svrstati kao motorno vozilo, npr. na oštećenja kakva to vozilo eventualno ima, i ukoli-ko je u takvom stanju da ga nije moguće svrstati kao motorno vozilo po Carinskoj tarifi neće odobriti ulazak takvog vozila u Srbiji i sl.) i neće zahtjevati podnošenje kompletne dokumentacije za konkretno vozilo jer je uvoznik dužan da istu pri-loži uz ЈCI prilikom podnošenja zahtjeva za sprovođenje odgovarajućeg carinskog postupka.

Da bi se odobrilo carinski dozvoljeno postupanje nad motornim vozilom isto ne mora biti prethodno odjavljeno u ino-stranstvu, niti mora imati važeću godiš-nju registraciju.

S tim u vezi, posebno se ističe da je prilikom sprovođenja odgovarajućeg carinskog postupka kod nadležne cari-narnice, kad su predmet carinski dozvo-ljenog postupanja motorna vozila, neop-hodno priložiti dokumentaciju na osnovu koje se na nesumljiv način može izvršiti pravilna identifikacija motornog vozi-la. To je pre svega saobraćajna dozvola. Ukoliko je npr. izvršena odjava motor-nog vozila u inostranstvu i original pri-mjerak zadržala zemlja u kojoj je vozilo i odjavljeno, prilaže se kopija saobraćaj-ne dozvole koja mora biti overena kod za to nadležnog organa u inostranstvu (npr,sud ,notar, MUP,opština...). Kao do-kaz o kupovini podnosi se original fak-tura ili kupoprodajni ugovor (zavisno od načina kupovine). Ukoliko se kao dokaz o kupovini podnosi kupoprodajni ugo-vor, na istom mora biti izvršena ovjera potpisa prodavca od strane nadležnog državnog organa (npr. sud, notar, MUP, opština...). Takav dokument predstavlja dokaz da je riječ o neposrednoj kupovini i u daljem toku postupka ima uticaj na pravilno utvrđivanje carinske vrijednosti predmetnog vozila. Kada uvoznici umje-sto saobraćajne dozvole posjeduju do-

41

DRUŠTVO

kaz-potvrdu da je vozilo bilo u vlasništvu vojske, nekih drugih stranih trupa ili je korišćeno u krugu aerodroma, fabrike i sl., a da nikad nije bilo registrovano ili su u brifu navedeni svi konkretni poda-ci potrebni za identifikaciju vozila, a bez upisanog imena vlasnika vozila, carinar-nica će odobriti sprovođenje odgovaraju-ćeg carinskog postupka za takvo vozilo ukoliko na nesumnjiv način može izvr-šiti pravilnu identifikaciju istog. Takođe, u situaciji kada se nadležnoj carinarnici podnese zahtjev za odobrenje odgovara-jućeg postupka radi popravke, za vozilo sa stranim registarskim oznakama koje se zateklo u carinskom području Srbije zbog kvara, carinarnica će odobriti za-htjevani postupak podnošenjem sažete deklaracije (bez obaveze pismenog pri-javljivanja graničnoj carinarnici) jer se i u navedenoj situaciji vozilo našlo na carinskom području Srbije usled „dejstva više sile“ i nije u momentu ulaska u ze-mlju imalo obavezu registracije u Repu-blici Srbiji.

Napomena: Za vozila za koja se odo-brava postupak aktivnog oplemenjivanja po navedenom osnovu, kao i za vozila za koja se postupak aktivnog oplemenjiva-nja odobrava radi popravke u Republici Srbiji, a na osnovu ugovora sa izabranim serviserom, neće se zahtjevati ispunje-nost uslova propisanih normom EURO 4 jer nakon okončanja postupka aktivnog oplemenjivanja, u roku koji je odobrila

carinarnica, konkretno vozilo mora se izvesti iz zemlje.

Kada se vozilo uvozi za drugo fi-zičko lice potrebno je prilikom prijave na graničnom prelazu priložiti valjano punomoćje. I prilikom uvoza motocikla i mopeda mora se podneti valjana doku-mentacija na osnovu koje se na nesum-njiv način može izvršiti pravilna identifi-kacija robe. Prilikom podnošenja zahtje-va za definitivan uvoz vozila, za koje je prethodno bio odobren privremeni uvoz, carinarnica neće pravo uvoza cijeniti u momentu podnošenja zahtjeva za defini-tivan uvoz jer je isto cijenjeno prilikom odobravanja postupka privremenog uvo-za.

Vozila za koja se pregledom ustano-vi da posjeduju karakteristike putničkog motornog vozila svrstavaju se prema tako utvrđenim karakteristikama, odno-sno prema namjeni za koju su konstruisa-na, bez obzira na podatak iz saobraćajne dozvole ili mišljenje nadležnog organa. Polazeći od odredbi Zakona o spoljno-trgovinskom poslovanju Republike Sr-bije. carinarnica neće dozvoliti ulazak u zemlju, odnosno neće sprovesti carinski postupak za vozila koja se prema Carin-skoj tarifi ne mogu svrstati u odgovaraju-ći tarifni broj kao motorno vozilo, kao i vozila sa takvim stepenom oštećenja da nisu u voznom stanju sopstvenim kre-tanjem, odnosno koja po saobraćajnim propisima ne ispunjavaju uslove za re-

gistraciju bez veće intervencije, opravke oštećenih delova. Međutim, oštećenim vozilima ne smatraju se ona vozila koja nisu u voznom stanju zbog kvara, odno-sno trenutne neispravnosti nekog dela (npr. ako je neispravan akumulator ili je „blokirao menjač“, što znači da je mini-malnom popravkom moguće osposobiti vozilo za kretanje na sopstveni pogon). Ako vozilo iz takvih razloga nije u vo-znom stanju, carinarnica neće osporiti uvoz takvog vozila.

Skreće se pažnja da su vozila koja se uvoze u Srbiju kao upotrebljavana predmet ispitivanja i u smislu Pravilnika o ispitivanju vozila (daljem tekstu: Pra-vilnik) kojim je propisano da se ispitiva-nje motornih i priključnih vozila koja se uvoze kao upotrebljavana, vrši na način propisan Pravilnikom. Nakon izvrše-nog ispitivanja u skladu sa Pravilnikom Agencija za bezbjednost saobraćaja izda-je Uvjerenje o ispitivanju (kontrolisanju ) vozila koje se uvozi kao upotrebljavano, a koji dokument se dalje, shodno propi-sima, podnosi nadležnoj organizacionoj jedinici Ministarstva unutrašnjih poslova u svrhu sprovođenja postupka registraci-je vozila.

Privremeni uvoz vozila uz potpuno oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina odobriće se, u skladu sa važećim propisi-ma, studentima za period u kojem ostaju na našem carinskom području isključi-vo radi studiranja, kao i putnicima koja

42

DRUŠTVOobavljaju poslove u određenom vremen-skom trajanju, tj. periodu potrebnom za obavljanje tog posla.

Putnik može uvesti oštećeno vozilo, ali samo pod uslovom da se ne radi o au-tomobilu koji je do te mere oštećen da nije u voznom stanju i da kao takvo ne ispunjava uslove za registraciju bez veće intervencije, odnosno opravke oštećenih delova. U slučaju da uvozite auto stranih registarskih oznaka radi popravke jer se takvo vozilo usled “dejstva više sile” za-teklo na carinskom području Srbije zbog kvara, carinarnica će odobriti zahtjevani postupak podnošenjem sažete deklaraci-je i u tom slučaju se odobrava postupak aktivnog oplemenjivanja (bez obaveze pismenog prijavljivanja graničnoj cari-narnici). Napominjemo da za sva vozila za koja se odobrava postupak aktivnog oplemenjivanja po navedenom osnovu, a na osnovu ugovora sa izabranim ser-viserom, nije neophodno da vozilo ispu-njava propisanu normu EURO 4, jer bi se nakon okončanja postupka aktivnog oplemenjivanja, u roku koji je odobrila carinarnica, vozilo morali izvesti iz ze-mlje, odnosno iz carinskog područja Re-publike Srbije.

TURSKAPRIVREMENI ULAZ ZA STRANA

VOZILA KARNET CPDDokument CPD predstavlja carinski

dokument za privremeni uvoz vozila koji je pripremljen putem međunarodnih au-

tosaveza pr:Touring i autoklub u Turskoj (TURINGOV) karnet za strana vozila pripadaju putniku koji nije dvojni držav-ljanin odnosno putnicima koji dolaze u edukativne svrhe ili vrše poslovne oba-veze za određeno vremensko razdoblje, kao i penzionisane osobe koji imaju privremene dozvole boravka u Turskoj, pod nazivom «privremeni ulaz carneta za strana vozila». Ove osobe mogu do-biti ovaj dokument primjenom institucije GARANTA.

Samo NEREZIDENTI mogu dobiti ovaj Karnet. Podnose se sljedeći doku-mente osim boravišne dozvolu izdate od Ministarstva unutrašnjih poslova (Turske nacionalne policije):

Za osobe koji su u Turskoj na osnovi rada; radne dozvole, certifikat iz Mini-starstva rada i socijalne sigurnosti (oni koji su vlasnici PLAVE kartice trebaju dokument iz socijalnog osiguranja).

Za osobe, koji u Turskoj borave u edukativne svrhe; potvrda univerziteta za studije.

Za penzionere; dokumenta o penzij-skom statusu. Za privremeni uvoz vozi-la nema ograničenja na osnovu starosti vozila i period uvoza koja će se prijaviti na karnetu za privremeni uvoz za strana vozila.

Za provođenje postupka, vozilo se mora staviti pod carinski nadzor. Kako bi se dobila privremena saobračajna do-zvola, treba se vozilo prijaviti Carinskoj upravi Turske u roku od 30 (trideset)

dana od prvog ulaska na teritorij Turske. U slučaju ne poštivanje ove odredbe sli-jedi prekršajni postupak i kazna. MA MZ registarske tablice izdaje MUP za vozila privremeno uvezena sa karnetom CPD. Uz uvažavanja perioda odobrenog u bo-ravišnoj dozvoli, vremensko razdoblje privremeneog uvoza vozila ne može biti duže od 2 godine. Za produženje roka potrebno je priložiti adekvatno rješenje o produženju boravišnog statusa shodno priloženoj GARANCIJI koja treba da se priloži carinskom uredu vodeći računa o ažurnosti rokova. Ne naplaćuje se nakna-da od strane Carine, međutim, određeni iznos naknade za ovaj postupak napla-ćuje Garant ustanova. Možete dobiti po-datke o ovoj naknadi na internet stranici «www.turing.org.tr». Bračni drug, su-prug ili supruga može dobiti CPD karnet za strano vozilo na osnovu privremenog boravka na osnovu braka. Vozilo smje-šteno u carinsko skladište može ostati tri mjeseca od datuma ulaska u Turskoj. Može se ovaj rok produžiti sa zahtjevom i obrazloženjem prema Carini.

Vozila na CPD karnetu mogu koristiti sljedeće osobe: supružnik vlasnika vozi-la ili član uže famlije ili osoba koja živi u Turskoj a zaposlen je kao vozač na bazi privatnog radnogi ugovora. Osim toga, treća lica mogu upotijebiti vozilo pod uslovom da vlasnik vozila je prisutan u vozilu tijekom putovanja. Prijenos vla-sništva nad vozilom koje je privremeno uveženo se vrši pod kontrolom Carinar-

43

DRUŠTVO

nice. Dvojni državljani nemaju pravo uvoziti vozila sa karnetom za privremeni uvoz za strana vozila. Putnici koji ima-ju prebivalište u inostranstvu a žele da prijave svoja vozila u turskoj sve infor-macije o postupku sa vozilom osim na graničnom prelazu, mogu dobiti putem mobilnih telefona, tableta ili računala prije putovanja u Tursku upotrebom in-ternet stranice»Vozila Predeclaration» aplikacija koja se može pristupiti s web stranice: https://uygulama.gtb.gov.tr/ta-sit1onbeyan.

ALBANIJANerezidentni putnici koji kratko vri-

jeme posjećuju Albaniju s njihovim vo-zilima i ponovno odlaze iz Albanije svo-jim vozilima a to su: Studenti, ljekarii i naučnici koji u određenom vremenskom periodu, borave i posjećuju ili rade u Al-baniji; Pojedinci koji žive izvan Albanije koji imaju posao u Republici Albaniji; Vozilo mora imati stalnu registraciju izvan Albanije; Vozilo može imati pravo na odobrenje za privremeni uvoz za raz-doblje od 6 mjeseci u roku od svakih 12 mjeseci; Na kraju tog razdoblja, vozilo mora napustiti zemlju ili biti prijavljeno za redovan carinski postupak odnosno razduženo od strane carinskih vlasti. Pri-vremeni odlasci u susjednim zemljama ne služe ponovnom započinjanju ponov-nog privremenog uvoza nakon 6-mjeseč-nog odobrenog boravka. Vozilo ne može koristiti niko osim članova obitelji. Oso-ba koja je koristila vozilo u zemlju za pri-vremeni uvoz ne može napustiti vozilo u

Albaniji kada napušta zemlju; Vozilo se ne može prodati, promijeniti vlasništvo ili koristiti u komercijalne svrhe;

Kada je vozilo privremeno registrira-no izvan albanskog teritorija, a u trenut-ku ulaska na teritorij Republike Albanije NIJE prijavljeno albanskim carinskim ti-jelima da provode carinski provozni po-stupak, ta se djelatnost smatra «krijum-čarenjem vozila»; Povreda vremenskog roka za korištenje vozila i drugih uslovaa smatra se carinskim prekršajem i ka-žnjiva je po zakonu. Kada se carinskom prekršitelju podnese prekršajna prijava radi puštanja vozila u slobodni promet, kazne iznose 50% uvoznih dažbina. Ako počinitelj prekršaja ne dođe kod nadlež-nih carinskih organa i bude pritvoren od strane carinskih vlasti ili državne polici-je u roku od 6 mjeseci nakon isteka roka kako bi se omogućilo šestomjesečno re-žim privremenog uvoza, kazne su 75% od preostalih uvoznih dažbina.

Ako je vozilo prekršilo šestomjeseč-no razdoblje privremenog uvoza i kori-sti ga neovlašteno lice, iznos propisane prekršajne kazne iznosi od 50.000 do 200.000 Leka.

Korisni savjeti putnicima

Za privremeni unos/iznos robe lične stvari i za sportske svrhe putnici uglav-nom koriste usmenu prijavu bez pisanog dokumenta, ukoliko NISU VELIKE VRI-JEDNOSTI. Za dokaz da je roba na privre-menom statusu koristi se obrazac POPIS ROBE u BiH Prilog 1 ili 6. Ostala roba

ukoliko nema ATA karnet prijavljuje se carinskom prijavom za privremeni uvoz/izvoz.

BH putnik može imati različit status u zavisnosti da li koristi BH pasoš ili STRA-NI ali ukoliko ima CIPS prijavu prebiva-lišta u predstavlja REZIDENTA u BiH i dužan je da svu robu za koju nije platio uvozne dažbine a želi da je trajno ostavi u BiH ocarini, plaćanjem uvoznih dažbina. Kada se kupi roba i koristi u inostranstvu nakon unosa u BiH putnik je dužan da plati uvozne dažbine ukoliko njena vrijednost je iznad cenzusa za carinsku vrijednosnu po-vlasticu.

Prevozna sredstva ukoliko se koriste na duži period od lica kojima je odobren pri-vremeni boravak trebaju koristiti privreme-ne saobraćajne tablice zemlje boravka. Na taj način NOVA ili UVEŽENA IZ TRE-ĆE ZEMLJE vozila kada se uvoze u BiH mogu koristiti carinsku povlasticu osloba-đanja od plaćanja uvoznih dažbina.

Međunarodni carinski dokument (CPD) Carnet de passages en douane ili CPD je međunarodni carinski dokument, koristi se za privremeni uvoz motornog vozila u stranu državu. Ova međunarod-no priznata garancija zamjenjuje ostav-ljanje velikog gotovinskog depozita (naj-češće u vrijednosti vozila) na granicama, te jamči da će vozilo biti izvezeno iz stane države, odnosno da će sva carinska davanja u protivnom biti plaćena.BiH nije potpisnik CPD karneta tako da se ne može izdati BiH, ali ukoliko BH putnik kupi vozilo u treću zemlju može koristiti njen karnet. u

44

POGLEDI

Misli su navaljivale k›o bujica ri-jeke koja je tekla niz Havadžu. Ponos ga je gušio. Klanjao je

naviknuto i učio dove. Činilo mu se da se nebo počinje razmicati, da oblaci popu-štaju, da svjetlo postaje jače. A na nebu opet jezero, opet mavi, i opet ahmedija. Sada vidi jasnije da je ahmedija savijena oko crvenog fesa, pa mu uspripsa na tre-nutak na kadifu iz bašče. Slika nestade. On na trenutak izgubi dah. Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber. La illahe illalah, la illahe illalah, Muhameden ve-resululah. Kao da je osjetio moć riječi koje je od kako pamti za sebe izgovarao i slušao kada ih drugi izgovaraju.

Znao sam, prošaputao je. Znao sam. Obuzelo ga je zadovoljstvo. Ima Boga, ima Allaha. Vidio sam to i osjetio. Po-ruka je to jasna i očigledna. Naručio je da mu za sutra spreme konja. Sam će po-lako. Rekao je samo da ide u Plav, kod mula-Ibrahima, na nekoliko dana.Da se vidi sa njim. Po dvostruko su prijatelji. A odavno nije bio. Dug je put, ali se tome radovao. Ako dobro porani, može se za dan stić. Preko Berana, pa Kralja, Murine i Nokšića do Plava. Sve uz Lim, naviše, uzvodno. Nakratko je pomislio:- Bože, teško li je ići uz vodu, uzbrdo, uz život. Ali neka, Allah iskušava onoga koga on hoće. Neka.Ujutru je poranio, prije sa-bah-namaza.

Klanjat će usput. Ponio je nešto hra-ne, da ne svraća po hanova. Hitao je ove rede. Kada se popeo uz brdo prema su-sjednom selu Polici, okrenuo se i pogle-dao Havadžu. Još je bila usnuta, sabah se tek najavljivao tamo daleko negdje iza Vlahova. Zora još nije zarudila, ali se nebo na toj strani počelo osvjetljava-ti. Blaga jutarnja omaglica je pokrivala dolinu Havadže, sve gore visoko do pod planinu. Ptice su se počele stidljivo jav-ljati svojim povremenim cvrkutanjem. Nastavio je dalje, dug je još put pred njim. Išao je stazom kojom idu Bihorci za Birhane. Podesetak u grupi. Ponajviše subotom, na Pazar, da nešto prodaju, pa

poslije kupe. Malo gazi, soli, malo šeće-ra ako ga bude bilo. I pokoji simit, onaj bijeli, što miriše napremase kada se pri-bližavaju pekari. Da obraduju čeljad kod kuće. Sve to mula-Hakija pretura ispod ahmedije. Zaboravio je na ono što se po-nekad dešavalo na tom putu, na busije, na pogibije. Sjetio se toga tek kada je naišao na prvi mramor, pored puta, a usput ih je bilo nekoliko.Pored svakog bi proučio fatihu, sevap je.

Za neke je mramore znaočiji su. Po-znavao je te Bihorce, koji su se na ovom mjestu halalili sa ovim i preselili na bo-lji dunjaluk. Onaj vječni. Silazio je niz Groc. Tog jutra, nigdje nikoga. Ni slučaj-nog putnika, namjernika, saputnika.

- Neka, pomislio je, još bolje.Širo-kom je budimskom ravnicom prilazi Ha-remima. Još je bilo jutro. Haremljani su još spavali. Varošani su to. Tek se poneki dućandžija vrtio oko svog dućana, spre-majući se da ga otvori. Prešao je, ljulja-jući se, preko drvenog mosta na Limu. Bihorci su, nenaviknuti na ovako velike ćuprije, još kad se ljuljaju kao ova, uvi-jek sa zebnjom prilazili mostu. I prela-zili su preko njega, ali ih je uvijek bilo strah. Posebno kada bi sjeseni ili rano s proljeća Lim toliko nadolazio da je voda

zapljuskivala daske preko kojih su gazili. Posebno je teško i opasno bilo prelaziti s konjima, koji su se trzali, ustuknjivali, i otimali bojeći se huke i talasa koji su ih zapljuskivali.

Nastavio je dalje prema Plavu, uzvod-no, sada širim karavanskim putem. Sretao je Arnaute sa bijelim čalmama na glavi i širokim čakširama. Mimoilazio se sa dru-gim putnicima iz oba pravca. Selamio se sa njima i nastavljao dalje. Lim mu je svo vrijeme bio sa lijeve strane. Nigdje nije krivudao, nije se savijao niti bježao od stijena. Rijeka kao da se nije skrivala od putnika. Prosjekla je sebi još od davnina prilično pravo korito i odvažno tekla nji-me.Rijetka naselja i kuće koje su se mogle vidjeti sa puta samo su ovlaš remetile pej-zaž kojim je prolazio. Prvo veće naselje na koje je naišao oko podne nalazilo se na strmoj obali rijeke. Kuće su bile sagrađe-ne tijesno jedna uz drugu, sa obje strane puta. Sve su pokrivene tahtom.

Poslije Harema, ovo je bila prva ma-hala u varošici kojase razlikovala od uo-bičajenog izgleda sela. Neke od kuća su u niskim prizemljima imale male dućane u kojima je bila oskudna i neophodna roba koju su mještani kupovali za svoje skromne potrebe. Usput, prolazeći pored kuća, vidio je i Crnogorce u svojim tradi-cionalnim odorama, kako dokono šetaju cestom, razgovaraju sa Arnautima. A kao po pravilu svi puše duhan, ispuštajući bugije dima ispod dugačkih i usukanih mustaća. Prošao je kroz ovaj niz kuća sa natrpanim krovovima i velikom kri-vinom koja savija ulijevo nastavio dalje prema Plavu. Poslije dva sahata jahanja naišao je ponovo na jedno naselje sa čije se lijeve strane nalazio most koji je spa-jao dvije, desetak metara udaljene obale Lima. Na mostu su sa obje strane bile stražarnice, u kojima se stalno nalazilo po desetak stražara, kojisu kontrolisali i carinili one koji iz Ipeka i Metohije pre-nose robu koje ovamo nije bilo. Svratio je u mali han, odmah tu do mosta i popiv-ši čaj, odmorio se malo.

Legenda o Havadži (II)

n Piše: Dr. Šemsudin HADROVIĆ

Nevjerovatna priča o tragičnom događaju porodice Havadže, kasnije Hodžići i Pačarizi, koja je službovala i živjela u Bihoru, Paljuh kod Petnjice i dešavanjima koja su nakon toga uslijedila. Nastavak iz prethodnog broja.

45

POGLEDI

Već je bilo daleko iza podne, skoro pred akšam. Sada više nije hitao. Znao je da je blizu cilja. Još možda dva, dva ipo sahata i stići će u Plav. Ta ga je svjesnost smirivala. Bio je sve zadovoljniji sobom i svojim nijetom. Odlučno je nastavio dalje. Prilično prostrana ravnica koja ga je vodila ka Plavu otvarala se nesebično pred njegovim očima, ukrašavajući tako strme obronke Komova i Prokletija sa jedne i druge strane.

Uživajući u ljepoti krajolika skoro da nije ni osjetio kada se našao pred mosti-ćem iza kojeg su se nazirali crni krovovi plavskih kuća. Za trenutak je pogledao naprijed uz džadu koja je nastavljala ka Gusinju i dalje preko Gusinja ka vrhovi-ma Prokletija, ka Skadru. Osjetio je neku radost. Srce mu je brže kucalo. Bio je na dohvat ruke pred mjestom koje će mu dati odgovor i riješiti nedoumicu.

A ako i ne bude tako, poručit će i po-zvati brata da dođe i on, te da skupa na-stave do Tahir –Paše. Radovao se i tome. Proučio je dovu kratko i tiho i zaokrenuo ulijevo preko ćuprije. Dole ispod nje hi-tala je jezerska voda da utekne u rijeku, u Lim. Kao da joj je dosadila jezerska ti-

šina i modro plavetnilo sa teškom i ogro-mnom sjenkom Visitora koja ju je stalno pritiskala, pa onako, malo nervozno na-pušta tu idilu i ide dalje, u slobodu, gdje će moći da juri preko brzaka koliko joj duša hoće, da ponire u virove, da zaokre-će čas ulijevo, čas udesno dok izbjegava oštre i tvrde stijene rječnog korita.

Pogledao je nakratko, dole niz rijeku i pomislio:- Allahu dragi, dokle li će sti-ći ova snaga, u koje li će se more smiriti ponovo?Nakon , kratkog jahanja naprijed, naišao je na prve kuće. Ljudi se uskome-šali, pospremaju avlije, namiruju stoku, spremaju se za akšam-namaz. On prolazi pored kuća, koje su sada sve bliže jedna drugoj.

Put lagahno savije ulijevo, kroz maha-lu, i penje se uz blagu uzbrdicu, gore ka džamiji. Poznaje ovu varoš. Često dolazi ovdje i uvijek mu je nekako lijepo. Lijepo je dočekan, lijepo poslužen, ponekad mu neprijatno zbog tolikog hizmeta koji se učini maksus zbog njega, ali protiv tolikog gostoprimstva ne može ništa.Jedino što je mogao da učini, je da pokuša da uzvrati na isti način, kada mu prijatelji dođu ili na-vrate u goste u Havadži. Prilazeći džamiji,

odlučio je da svrati i u njoj klanja akšam, da ne bihuzuri familiju kasnije. Sjahao je lagano,privezao kljuse za ogradu, i prišao šedrvanu da uzme abdest. Gomila ljudi se spremala na isto. Osjetio je na trenutak da je u jabani, ali ga je svesnost da se nalazi u Allahovoj kući smirivala.- Svi smo mi braća, pomislio je. Ušao je u džamiju.Pogledom je tražio najprikladnije mjesto gdje će sjesti, kad ču tihi poziv.- Ovamo, mula-Hakija, hajde priđi, evo tu, pokazi-vao mu je rukom hadži-Ibrahim, koji je sjedio uvrh, do kible, i čekao da se džemat sakupi.Prišao je mula-Hakija, i naučenim pokretima, sjeo na pokazano mu mjesto, u prvom saffu. Ćutali su.Čekali su ezan. Imam je zaučio akšam-namaz:-Allahu ekber,Allahu ekber,Allahu ekber...la illa-he illalah, la illahe illalah...Muhameden ve resulullah...Nakon završetka namaza, i klanjanja akšama, selamio se sa džema-tlijama sa desne i lijeve strane, zadovoljan sa svim tim. Na kraju mu je prišao hadži –Ibrahim i poselamivši ga zapita:

- Na hair, mula-Hakija, hošgeldum, otkud› tebe imadosmo?-Hošboluk, had-žija. Eto ja nešto tabirio, pa k›o velim, hajd› da malo promijenim havu, i razbi-strim pamet, pa tako malo po malo eto me stigoh. Sve sam nešto hesapio, kad› se ono zadnji put vidjesmo. Bogami ima od tada skoro godina, hm...šta veliš.-Ima, ima mula-Hakija, ima podosta, ima. Kako si mi ti.Kako osta› čeljad. Kako mi je Mehmed-aga, moj dobri prijatelj.Šta se radi u Havadži. Jel› čemu godina?

- Sve je onako kako Allah hoće. I do-bro je sve. Svi zdravo i dobro. Svi. Etone mogu ti se požalit›, barem što se toga ti-če.A vi, kako ste vi. Kako je tvoja čeljad, evljad. Za zdravljem svi?Dobro, dobro, mula-Hakija, dobro su fala Allahu. No, hajde da mi lijepo sjednemo kod kuće, da se ti malo odmoriš, pa da posetkujemo, brate, onako naški, istihana, da se ispri-čamo.

- E beli, imamo i o čemu, veli nestr-pljivo mula-Hakija, haj›mo kad› veliš.

Sve je brzo bilo spremljeno za mu-la-Hakiju. I hamam, i večera. Večerali su i gostili se. U neko doba, djeca i žene odoše na počinak. Ostaše njih dvojica sami. Punili su svoje lule žutim kotro-banom iz Metohije, srkali čaj i polako mijenjali teme. Hadži Ibrahim je bio sa-mouvjeren i tih. Svu je pažnju posvetio prijatelju. Hćer mu je bila za mula-Ha-kijinog sina.Trudio se da mu se na sva-ki način oduži za ovaj zijaret koji mu je

n Turbe Saliha i Mehmeda Havadže (braća) u Paljuhu nadomak Petnjice. Sadašnji izgled

46

POGLEDIprijatelj iz Havadže učinio. Pođekad bi se dotakao priče o Skadru, i Tahir paši. O raznim nedaćama koje se u džematu dešavaju. O teškim adetima, koji, kako si od Stambola dalji, sve su teži. O svakod-nevici koja je skoro svugdje ista, belćim i u Bihoru i Havadži.

- Jeste, hadžija, jeste. Baš tako, k›o što veliš. Ama, mi se čini da je kod nas u Havadži najteže. Vidim ovdje je skoro sve potaman. Skadar blizu, Metohija još bliža, ništa koliko vidim ne fali. I fala Bogu što je tako. Bogami, kod nas nije ovaj raha-tluk. Teško se živi, teže no ovdje. Ali, nije ni to neki zahmet. Ne bih ti se na to žalio. No, ima nešto, ima nešto evo neko vrije-me što mi ne da snu na očima. Ne da mi duši mira. I sve mi se čini da sebliži vrije-me kada ću čuti neki haber, odnekuda, i da će mi to odnijeti brige.

I ispriča mu sve ono što mu se dešava u zadnje vrijeme. – Ako me Allah iskuša-va, e vala je naš›o kako to da uradi. No, opet velim, makar sam se trudio da izbje-gnem grijehe, bilo koje, sve. Ali opet, hajd› znadi. Allah zna najbolje. I nije mi žao moje muke. Žao bi mi bilo ako je makar nešto od toga što mi se pričinjava ilijek istina.

Ko bi prežalio carstvo, ko sultana. Ko bi sačuvao ummet. Eto, to mi je na brigu najviše, hadžija.

Hadži-Ibrahim ga je pažljivo slušao. Nije se čudio, jer je znao da mula-Hakija nije tek bilo ko. Nije on zadžaba i imam i kadija i serasker u Havadži, u Bihoru. Nije se tek tako Tahir –paša iz Skadra uženio mula-Hakijinom sestrom. Bihor je odav-no, makar kada je knjiga u pitanju povje-rena Havadžama. Znaju oni to. Havadže već nekoliko koljena imaju ulemu, had-žije. Čine hizmet carstvu na ovom dijelu dunjaluka na najbolji način. Bihor je do-skora bila njihova najbolja slika. Jedan od tri najvažnija grada ovoga dijela carevine.

Nije to šala. Sveje moralo proć› kroz Bihor. I odovud i otud. I makar dosad› nije bilo makare njihovom hizmetu. Sada su se karavani spustili sa brda, te prolaze kroz Havadžu.

Otuda ona i cvjeta, skoro iz ništa nastaje. Hadži-Ibrahim je na ovaj način razmišljao, dok je mula-Hakija pričao ono što mu je pritiskalo dušu. Eto, had-žija, tako ti je to kod mene. Volio bih da čujem šta ti misliš o tome, i ne samo o tome. Možda moja grešna duša i nije u pravu, godine su pristigle, a ko zna šta šejtan sve nije kadar. Ali eto, makar sam

nekom rekao, nekom ko razumije.- Znaš, mula-Hakija, u pravu si ti, po-

čeo je Ibrahim. Došla su teška vremena. A bojim se da će biti još teža. Ništa nije kao što je bilo nekad›. Carstvo se odav-no ljulja, nestabilno je. Potvora velika sa svih strana. I na samom dvoru, a kamo li u Sandžakatima. Odavno je sve usta-lo protiv Stambola, zapravo, nije nikada ni stalo. Duga je ova vladavina. Nijedna nije toliko trajala. Makar nije na ovim našim zemljama.Preko četiri stotine go-dine, hej, koliki je to vakat. Jes, ono vak-tile bilo bolje, nije bilo ovih briga, no bo-gami sada je baš tako kako si mi to rekao. Pa još ako bude samo nadvoje. No se bojim da ne bude na četvoro, na šestoro, Allah sami zna.Mi smo tu nekadri. Bi›će onako kako Allah bude odredio. A ima i ovo drugo, ovi što u nevakat prihvataju Islam. Ko će him znat›? Ima, ima mu-la-Hakija. Ima to i kod mene, u mojem džematu. Ni hefta ne prođe da po neki ne dođe, prouči šehadet, k›o što znaš i eto ti ga. Musliman. Svak je dobrodoš›o. U islamu nema prisile ni sa koje strane. A ima i kod tebe, jedan Ahmet, čini mi se Vujov tu iz blizine. Nedavno ti je doš›o. Ne mogu dušu da griješim oko toga što je to učinio i sa kakvim nijetom. Možda in-san traži spas za dušu, ko zna? Ali, ti on, taj Ahmet, u fesu nosi krst, od neke žice napravljen, onako, ali je krst. I drži ga prišivenog na dno fesa. El› hućmulillah, samo on zna što to čini. No, neka toga. Hajde da idemo na spavanje. Bogami si dobro umoran, hajde pa ćemo sutra rano na sabah. Na kahvu.

- Sutradan je mula-Hakija uoči podne krenuo natrag. Čudno se osjećao. Nadao

se da će mu biti lakše,a nije. Nije mu bilo jasno otkud, kod hadži –Ibrahima toliki mir, skoro spokoj. Kao da ga ništa plaho ne sekira. A, eto rekao je i on da je tako, da nije dobro, da ne zna šta će i dokle će. Hm, ko zna? Možda tako mora, možda je tako najbolje. Stakfirullah! Nejse, neka bude kako će bit›. Nama je činiti naše a Bogu bož›je.Sutradan je bila džuma u Havadži. Džematlije su pridolazile. Svak je donosio po neki muhabet sa sobom. Neki su zna-li da je mula-Hakija bio u Plav. Nazivali mu hošđeldiju. Došlo je vrijeme namaza. I Ahmet je bio tu. Mula-Hakija je nestr-pljivo čekao da sjedne do njega. Ovlaš je, uzimajući abdest, laktom gurnuo Ahme-tov fes sa trupine na kojoj se nalazio. Fes se prevrnu i u dnu se ukaza krst, naprav-ljen od tanke, zahrđale žice, koja je crnim koncem bila prišivena za dno.

Mula-Hakiji se svijet okrenu oko gla-ve.Umjesto Ahmeta, koji se prepustio ritualu, učini mu se šejtan. Krakat, zasu-kanih nogavica i rukava. Gole, obrijane glave, velikih, šejtanskih ušiju koje su bile crvene k›o hober na pijetlu. Šejtan okrenu glavu ka Hakiji, a ovaj ugleda iskežene krvave zube i očnjake. Iz grla mu je dopiralo muklo režanje. Iz fesa iza-đe crna guja i poče napuhivati gušu šište-ći ka mula-Hakiji.On uplašeno odskoči, pritrča do askera na kapiji, ote mu sablju i viknu:

- E nećeš vala, makar ti! Zamahnu jako i guji odsiječe glavu. Mahnu još jed-nom, šejtan nestade. Vidio je na trenutak Ahmeta, kako se bez glave koprca i ne-kako čudno uvrće, baš kao one crne guje na nebu od prije nekoliko dana iznad Bi-hora, iznad Havadže. u

47

POGLEDI

Ova noć nastupa 15 dana prije početka mjeseca Ramazana i ove noći se desila naredba po-

sta mjeseca Ramazana i u ovome mje-secu je došla objava promjene kible za muslimane, a to je pravac okretanja za vrijeme molitve.

Kada je riječ o noći Berat bitno je pomenuti i to da Svemogući Bog u ovoj noći šalje meleke da bilježe ime-na onih koji će umrijeti u ovoj godini, onih koji će obaviti hadž i druge život-ne događaje. Sudbina je nešto što je Allah dž. š. odredio i zapečatio ali je ipak čovjeku dao priliku da utiče na svoju sudbinu ibadetima, dovama i sa-dakom. U ovome periodu do 27. noći mjeseca Ramazana noći Kadr, čovjek ima priliku da se koriguje, pokaje i za-traži oprosta.

Povodom nastupa ove noći, u Hu-sein pašinoj džamiji je uz veliko prisu-stvo vjernika održano predavanje, koje je održao glavni imam Samir ef. Ka-dribašić.

On je citirao nekoliko izreka (hadi-sa) Božijeg poslanika Muhameda a. s.

vezano za ovu noć.“Navedeni hadisi nam šalju neko-

liko poruka vezanih za Lejletu-l-Be-rat. Prva poruka jeste da je karakteri-stika ove noći da Allah dž.š. spušta veliku milost na svoje robove i opra-šta grijehe onima koji se kaju i mole Ga za oprost. To je dobra prilika svi-

ma nama da se obratimo svome Gos-podaru da oprosti grijehe i nama a i našim najbližim, pogotovo onim koji će prespavati tu noć, jer nisu svjesni njene veličine.

Druga poruka hadisa jeste da i po-red velike milosti koju u toj noći spu-šta, Uzvišeni Allah neke ljude, zbog veličine njihovih grijeha, te noći neće čak ni pogledati. Ponovit ću još jed-nom koji su to ljudi, pa ako poznajete neke od njih, opomenite ih. To su: ne-vjernik, spletkaroš, onaj koji prekida odnose sa rodbinom, bludnik, onaj koji je neposlušan roditeljima i notorni pi-janica.

Treća poruka hadisa jeste da noć Lejletu-l-Berat treba provesti u ibade-tu. Prenosi se da je Allahov Poslanik a.s. rekao: ‘’Kada nastupi noć Lejle-tu-l-Berat provedite je u molitvi, a dan koji slijedi postite.’’

Na kraju je ef. Kadribašić pozvao vjernike da ovu noć provedu što više u molitvi i traženju oprosta za sebe, porodicu, rodbinu, prijatelje i sve do-bre ljude. u

Obilježena noć oprosta

Pljevlja

n Piše: Jakub DURGUT

U petak 19. aprila, muslimani širom svijeta su obilježili blagoslovljenu noć oprosta ili noć sudbine, Lejletu-l-berat pa tako i Pljevljima.

48

POGLEDI

Moje djetinjstvo „miriše“ na Pri-jepolje, a u mojim sjećanjima duboko su urezane uspomene

koje me vraćaju kraju gdje su ostali moji korijeni, priča ugledni turski biznismen Zarif Alp koji je iz Sandžaka otišao sa imenom Zifo Kajević. Iako Prijepolje posjećuje „bar dvaput godišnje kako bi obišao rodbinu“, njegova nedavna posje-ta prva je rodnom gradu u koji je došao kao donator i potencijalni investitor.

- Mnogo volim Prijepolje i želim da pomognem kraju u kojem su ostali moji korijeni. Kada sam saznao da su školi u Velikoj Župi, čiji sam đak bio do odlaska u Tursku, neophodna sredstva za sana-ciju, odlučio sam da pomognem. Dogo-vorili smo kompletnu adaptaciju jedne zgrade a kada radovi budu završeni, vi-djećemo šta se dalje može učiniti da bi ova škola bila na nivou vremena u kome traje, pričao nam je prije tri godine kada je uslijedila prva donacija.

Na maternjem jeziku, koji nije zabo-ravio ni nakon skoro pedeset godina u „tuđem svijetu“ Zarif Alp priča ...

- Najranije djetinjstvo vezano je za rodne Kajeviće. Otac Ramiz se bavio zemljoradnjom, a nas sedmoro dece nije bilo lako prehraniti. Težak je to život bio i od malih nogu smo i mi djeca naučili da radimo. Volio sam da pomažem ocu, ali sam najviše uživao u druženju s knjigom. Mnogo sam volio školu i bio „najbistri-ji“ u razredu. Kad smo odlazili, nisam se plašio tuđine, ali me bilo strah da neću nastaviti školovanje.

I dalje mi mirišu zime i proljeća, ša-rene livade po kojima sam trčao za ovca-

ma, polja pšenice, šuma kroz koju sam svakodnevno prolazio na putu do ško-le...u samo devet godina stalo je mnogo lijepih uspomena koje često prepričavam svojoj djeci. Tako ih podsjećam i ostav-ljam amanet da nikad ne zaborave fami-liju i svoje korijene.

Tih godina mnogo je našeg naroda odselilo u Tursku. Svi su tražili nešto bo-lje, a vjerujem da je djeda Sinana i oca Ramiza najviše vukla želja za mojim amidžom i bila presudna da ostavimo rodni kraj. Otišli smo u Bursu i u „ma-hali“ gdje smo već 50 godina, pustili nove korijene. Tu je bilo dosta porodica sa ovih prostora i pomogli su nam da se naviknemo, da zaradimo nešto. Posao nismo birali. Radili smo svi, a ja sam bio srećan što sam opet krenuo u školu.

Posle škole bih radio najčešće na njivi, gdje sam „skupljao“ šeftelije, jabuke, lu-benice... Ništa me nije bilo stid jer sam naučen da od posla ne treba bježati i da se pare moraju pošteno zaraditi. Ja sam teškim radom zaradio svaki dinar, ali mi znoja nije žao. Bila je to odlična životna lekcija koju sam još u djetinjstvu savla-dao. U Turskoj sam naučio šta je posao i kako se pare zarađuju.

I jezik mi je dobro išao, pa sam već na kraju prve godine mog školovanja u Turskoj bio najbolji đak u razredu. Kad razmišljam o tim danima, meni život u bijelom svijetu nije „teško pao“. Država nam je mnogo pomogla. Nisam se ni-jednog trenutka osjećao kao „došljak“ i Tursku sam prihvatio kao svoju zemlju. Otac je otvorio malu radnju i sve do od-laska na studije radio sam u toj prodav-nici, često i do ponoći. Tu sam naučio da trgujem i vjerovatno je to i presudilo da upišem ekonomski fakultet i ostvarim se u profesiji.

Bio sam dobar đak i možda je sra-mota reći, ali sam za rezultate koje sam postizao u školi od države nagrađen pla-cem u Ankari. Nije to veliki plac svega dvjesta metara kvadratnih, ali on za mene ima neprocjenjivu vrijednost i čuvam ga kao uspomenu. Kada sam završio fakul-tet, rekao sam sebi: od sad nema drugih poslova, osim onog za koji si se školovao i trudi se da u njemu budeš najbolji. Do-bio sam prvo zaposlenje i kroz posao, na-stavio učiti. Shvatio sam da, koliko god je važno baviti se strukom, još je važnije dograđivati znanje. Na poslu sam ostajao i po završetku radnog vremena. Htio sam

„Miris“ rodnog kraja probudila nostalgijaUgledni turski biznismen Zarif Alp, nekada Zifo Kajević, vlasnik uspješne kompanije „Iz-makpar“ koja se bavi proizvodnjom presovane limarije i dijelova za automobile i traktore i izvozi u desetine zemlja Evrope i Južne Amerike, iz Prijepolja otišao kao devetogodišnjak, davne 1969. godine. Nostalgija za rodnim krajem nikad nije prestala. Štaviše, narasla je do potrebe da se svojoj Velikoj Župi kod Prijepolja oduži time što će izdašno pomoći matičnu školu gdje je davno sticao prva znanja

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

49

POGLEDI

što više da saznam i brzo sam napredo-vao u karijeri. Nakon pet godina prešao sam u drugu firmu i radio kao direktor finansija i prodaje. Kada sam kompaniju postavio na najviše mjesto, tu za mene više nije bilo poslovnih izazova, pa sam počeo razmišljati o sopstvenoj firmi. Bila je to važna životna odluka i rekao bih, prekretnica u mojoj karijeri. Firmu sam otvorio 1997. godine, a da me neko pet godina unazad pitao da li ću to uraditi, rekao bih mu da je budala, toliko sam vo-lio i cijenio tadašnje radno mjesto, priča gospodin Alp.

Kad kreneš u biznis, najvažniji su ideja,lokacija, grad u kojem želiš razvi-jati posao i ljudi sa kojima ćeš poslovati. Bursa kao jak industrijski centar bila je idealno mjesto za proizvodnju presova-ne limarije za automobile i traktore. U biznis sam ušao sa kreditima, a danas u tri poslovne zgrade radi 255 ljudi. Izvo-zimo za zemlje zapadne Evrope i Južne Amerike i zadovoljan sam dosadašnjim rezultatima. Nikad nisam potcjenio tuđe mišljenje a naročito sugestije mojih rad-nika i vjerujem da i tu leži tajna uspjeha.

Svoj posao nisam nosio kući. Ako čovjek umije dobro da se organizuje,

dovoljno je devet sati efektivnog rada da završi sve što je planirao, a često i više.

Porodica je moje najveće bogatstvo.Često se sjetim riječi mog profesora

fizike: „U životu dva ćeš puta rješava-ti, jedan za posao i jedan za ženidbu.

Ženidba je važnija od posla. Pare će se zaraditi, ali ako ti žena nije dobra, onda ni u poslu nećeš naći zadovolj-stvo“. Imao sam sreću da na fakultetu upoznam moju životnu saputnicu pori-jeklom iz Bugarske i od nje sam uvijek

n Uređenje dvorišta Osnovne škole u Velikoj Župi, Zarifov dug prema zavičaju

n Posle pet decenija: Zarif kraj kuće u Velikoj Župi gdje je rođen

50

POGLEDI

imao najveću podršku. Imamo četvo-ro djece, tri ćerke i sina. Najstarija je na doktorskim studijima psihologije u Belgiji, druga fakultet privodi kraju, a najmlađi su još gimnazijalci. Dje-ca znaju koliko volim rodni kraj, čak sam obećao da ću im kupiti automobile ukoliko nauče naš jezik. Ovdje u Bursi imamo klub Sandžaklija u kome djeca imaju mogućnost da nauče kulturu, je-zik, igre iz našeg kraja, priča Zarif.

Sedamdesetih godina prošlog vije-ka Prijepolje je bilo „mala Meka“, a pre desetak godina Turska je bila u daleko lošijoj situaciji nego što je danas Srbija. Šta je uradila? Napravila dobar plan i po-stavila ciljeve i kvalitetne ljudi na funk-cijama koji konstantno vrše pritisak na državu da ispuni svoje zadatke. No da bi to postigla, država mora ulagati u biznis i tako jačati privredu. Bez uzajamne sa-radnje nema upjeha, jer ako je država na jednoj a biznis na drugoj strani, taj raskol ne vodi napretku. Isto je i na lokalu. Po-stavite ciljeve, obezbjedite ljudima dobre uslove, nagrađujete najbolje i cijenite znanje.

No, prije toga morate znati šta hoćete i ne smijete samo čekati investitore.

Kao neko ko je dugo godina u bizni-su, a poznaje prilike i potencijale ove op-

štine, ulagao bih u poljoprivredu. Ovdje vidim ogromno bogatstvo, ali su ljudi zaboravili da rade.

Siguran sam da u Prijepolju može

čudo da se dogodi, ako se sve dobro isplanira i zasuču rukavi. Za vrlo kratko vrijeme Prijepolje može biti grad u koji će se ljudi vraćati. u

n Firma “Izmakpar” Zarifovo životno djelo

Velika pomoć Turske i gospodina Zarifa Alpa)

Zifo Kajević, (sada Zarif Alp) bivši je učenik naše škole, veliki privred-nik, koji živi i radi u Bursi (Turska), koji se nakon 50 godina, sa našeg aspekta spektakularno vratio svom rodnom kraju i na najbolji mogući način pomogao svojoj školi, pružajući joj nesebičnu pomoć i podršku u toku rekonstrukcije i opremanja školskih objekata i školskog dvorišta.

2015.godine rekonstruisan je prvi od tri objekta. Sredstva su obezbjedili Zarif Alp (Zifo Kajević) i Udruženje RUMELISIJAD iz Burse.

Dva objekta Škole su rekonstruisani i opremljeni 2017.godine sredstvima koje je donirala turska vlada. Rekonstruisani objekti su bili stari 47 godina i bili su montažnog karaktera.

Prošle godine oni su opremljeni novim namještajem, najmodernijim učili-ma i IT opremom.

Ove godine rekonstruisano je i uređeno školsko dvorište i sportski teren. Oni će biti svečano predate na upotrebu tokom maja.

U svim projektima nesebičnu pomoć, materijalnu, moralnu i logističku, dobili smo od našeg bivšeg učenika Zifa Kajevića, sada Zarifa Alpa, uglednog turskog biznismena. U ove projekte uložena su velika sredstva turske vlade preko Turske razvojne agencije „Tika“ sa kancelarijom u Beogradu. Sa Tur-skom razvojnom agencijom škola je uspostavila izuzetnu saradnju. Rezultat izuzetno korektne i krajnje profesionalne saradnje sa “Tikom” je više nego impresivan. U periodu 2013-2019.godine u školske objekte u Velikoj Župi uloženo je blizu pola miliona eura, kaže za “Damar” Belkisa Beganović, di-rektorica Osnovne škole “Dušan Tomašević Čirko” u Velikoj Župi.

51

POGLEDI

Dan Novog Pazara obilje-žava se 20. aprila Statu-tom grada i predstavlja

potvrdu o njegovom trajanju kao političkog, privrednog, kulturnog i regionalnog centra.

Za zvanični datum osnivanja Novog Pazara uzima se 1461. go-dina, a na osnovu prvog pisanog dokumenta koji spominje samo ime Novi Pazar (Yeni Bazar), sa-čuvana odluka Malog Vijeća Du-brovačke Republike iz 1461. go-dine kojom je upućen dubrovački konzul u Novi Pazar.

Novi Pazar je osnovao Isa-beg Isaković, turski vojskovođa, koji se smatra i osnivačem Sarajeva, Skoplja i Šapca.

Cijela sedmica uoči godišnji-ce grada, bila je u znaku obilježa-vanja Dana grada, a proslava je završena u subotu, 20. aprila. Tog dana je održana svečana akade-mija, na kojoj su zaslužnim poje-dincima uručena priznanja, a na-veče je na gradskom trgu održan koncert legendarnog benda Bije-lo dugme.

Priznanje je dobio i ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Mirvad Kurić za unapređenje kulturne saradnje između Novog Pazara i Sarajeva.

Završnoj svečanosti prisustvo-vali su Senad Halilović, Hakija Vragić i Fehim Ličina ispred po-družnice Novi Pazar a zajedno sa njima svečenosti je prisustvovao i selektor rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Bilal Šuman. Prisustvo selektora BiH iskorišće-no je da se uspostavi sportska sa-radnja na relaciji Bosna i Herce-govina i Novi Pazar. u

558 godina grada Novog Pazaran Piše: Fehim LIČINA

n Senad Halilović, Bilal Šuman selektor rukometne reprezentacije BiH, Nihat Biševa gradonačelnik Novog Pazara, Fehim Ličina i Hakija Vragić

n Husein Memić, Hakija Vragić, Bilal Šuman, Nihat Biševac, Mirvad Kurić ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, Senad Halilović i Mirsad Jusufović – gradski stadion u Novom Pazaru

52

POGLEDI

Pisati ili pričati o Sarajevu se ne može bez dubokih emocija. One same naviru zbog bezbroj utisaka

koje grad Sarajevo ostavlja na svakog čovjeka. Zbog toga su riječi kazane i za-pisane o Sarajevu uvijek snažne i u sva-kom vremenu žive.

“Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađah-ni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šareni i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pita-ri, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma...“ (Aleksandar Hemon)

„...I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava...“ (Ivo Andrić, 15.03.1975.).

O Sarajevu je ostalo zapisano i kako su sve njegove gradske kapije, još od sta-rina, bile širom otvorene i činile ga je-dinstvenim gradom u kome su se spajale

kulture istoka i zapada. A Sarajevo kao grad, prihvatao je sve pridošle dobrona-mjernike pod svoje okrilje.

Među njima su bili i Pribojci. Oni su sa vremenom prihvatali Sarajevo kao mjesto svog drugog življenja i kao mje-sto odrastanja novih sarajevskih genera-cija, čije je porijeklo tako čvrsto vezano za mali grad Priboj, smješten uz plaho-vite obale rijeke Lim.

Prihvatali su Pribojci Sarajevo u kome su se i sami dokazivali svojim ra-dom, znanjem i svojom prepoznatljivom pribojskom susretljivošću.

Ovogodišnje druženje Pribojaca i prijatelja Priboja u Sarajevu održano je 20. aprila 2019. u hotelu „Holiwood“ na Ilidži, a u organizaciji Udruženja građa-nja porijeklom iz Sandžaka u BiH – Po-družnice Priboj.

Gotovo dvije stotine prisutnih Pri-bojaca i njihovih prijatelja postalo je to veče dio lijepe priče o toplom i srdačnom pribojskom druženju.

Druženje Pribojaca i prijatelja Priboja u Sarajevu

n Piše: Prof. Ismeta TUNOVIĆ

53

POGLEDI

I, kako reče u pozdravnom obraćanju predsjednik pribojske podružnice, gos-podin Midhat Slatina,ovakvi susreti nam trebaju.

Oni će trajati zajedno sa nama i uvi-jek će kazivati priču o ljudskim vrijed-nostima koje spajaju sva naša ovovre-menska znakovlja. Ta znakovlja su nam

tako bliska i tako važna, jer kako jednom zapisa Abdulah Sidran „Život je kratak za Sarajevo“.

„Ne može se živjeti u Sarajevu.U Sarajevu kad živiš, previše vremena

potrošiš.Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.

Dok ovo, dok ono – ode dan.Jeste, doduše, sve to – bude među lju-

dima.I bude, uglavnom, lijepa priča.Život je kratak za Sarajevo.“

(Abdulah Sidran) u

54

POGLEDI

Ministar Vukosavljević je, 12. aprila, na otvaranju bioskopa, između ostalog, rekao: „Novi

Pazar je grad velike kulturne i istorijske tradicije. Ovo je mesto susreta, suživota,

koegzistencije i prožimanja dve velike monoteističke religije i dve velike kultur-ne tradicije“. Prema njegovim riječima, za svakog razumnog čovjeka od kulture i duha religijska različitost nije ništa drugo

do religijska sličnost; te da su religije te koje treba da budu mjesto zbližavanja, ra-zumijevanja i međusobnog prihvatanja.

„Postoji veoma malo gradova u Srbiji koji imaju ovako kvalitetnu grupu ljudi posvećenih kulturnom razvoju i boljitku grada kao što je slučaj sa Novim Paza-rom“, pohvalio je ministar lokalne pred-stavnike iz oblasti kulture. (Informacije na sajtu Ministarstva kulture i informisa-nja, link:http://www.kultura.gov.rs/lat/aktuelnosti/ministar-vukosavljevic-u-po-seti-novom-pazaru, vijest od: 12. 4. 2019; posljednja posjeta: 26. 4. 2019.)

Zahvaljujući podršci i pomoći Grada Novog Pazara, Ministarstva kulture i in-formisanja Republike Srbije i Filmskog centra Srbije, Kulturni centar je obezbi-jedio sredstva za digitalizaciju biosko-pa.

Direktor Kulturnog centra Husein Memić objasnio je za lokalne medije da

Svečano otvaranje 3D bioskopa u Kulturnom centru Novi PazarMinistar kulture i informisanja u vladi R. Srbije Vladan Vu-kosavljević je, u okviru svoje dvodnevne posjete Novom Paza-ru, 12. i 13. aprila 2019. godine, obišao Gradsku upravu i Kulturni centar Novi Pazar i tom prilikom se upoznao sa kul-turnim programom, planovima i ulaganjima grada u kulturu. Sa gradonačelnikom Novog Pazara Nihatom Biševcem i di-rektorom Kulturnog centra Huseinom Memićem razgovarao je o mogućnostima unapređenja kulturnih sadržaja u ovom gradu, a nakon toga svečano je otvorio obnovljenu bioskop-sku salu Kulturnog centra Novi Pazar.

n S lijeva na desno: Husein Memić, direktor Kulturnog centra Novi Pazar, Vladan Vukosavljević, ministar kulture i informisanja u Vladi Republike Srbije, Nihat Biševac, gradonačelnik Novog Pazara

Ministar kulture u Vladi Srbije Vukosavljević na otvaranju savremenog bioskopa u Novom Pazaru

n Piše: Aiša HALITOVIĆ

55

POGLEDI

se radi o najsavremenijoj 3D bioskopskoj tehnici, u koju su uključeni digitalni la-serski projektor, “surround” zvuk i multi-funkcionalno “screen” platno.

U foajeu bioskopske sale izgrađen je multifunkcionalni prostor, u koji spadaju: kino kabina, pet monitora najsavremenije tehnologije namijenjeni za najave svih kulturno–umjetničkih programa u organi-zaciji ove ustanove, šank, aparat za kokice i drugi propratni sadržaji (flajeri, pozivni-ce i sl.). Također, preuređena su i sjedišta u sali, tako da je posjetiocima priušten potpuni užitak. Cio projekat, zajedno sa foajeom, vrijedi oko 20 miliona dinara.

„Novi Pazar je grad koji iz budžeta sigurno najviše, procentualno, izdvaja za kulturu. Znamo koji je značaj kulture i sigurno ćemo u narednom periodu još više izdvajati“, rekao je gradonačelnik Nihat Biševac na otvaranju savremene bioskopske sale.

Vukosavljević je, na otvaranju bio-skopa, završio svoje obraćanje riječima da ulaganjem u kulturu ulažemo u ra-zvoj pojedinca, društva i razvoj zajedni-ce i da je svaki dinar uložen u kulturu

dinar uložen u našu budućnost.Nakon ceremonije otvaranja, posjeti-

oci su uživali uz masterizovanu verziju filma „Valter brani Sarajevo“. u

n Nihat Biševac – gradonačelnik Novog Pazara

Vrijedan projekat

„Koristim se prilikom da zahva-lim ministru Vukosavljeviću, koji je prepoznao taj rad, jer bez cjelokupne podrške mi nismo mogli razmišljati o digitalizaciji bioskopa. Ovo je, da-kle, vrijedan projekat, koji je ministar odobrio; zahvaljujući svim naporima, koje smo uložili, danas imamo pravo da sebe nazovemo jednim od moder-nijih kulturnih centara u Srbiji“, rekao je direktor Kulturnog centra u Novom Pazaru Husein Memić.

Kako je u ranijim izjavama za lokal-ne medije rekao, od marta 2018. do da-nas uloženo je, mimo budžeta, a zahva-ljujući donacijama, negdje oko 300.000 evra kako u opremu, tako i u parterno uređenje Kulturnog centra Novi Pazar i samu zgradu. „Zahvaljujući Gradu No-vom Pazaru, imamo budžet kakav ima mali broj gradova u našoj zemlji”, riječi su Huseina Memića.

Primer ulaganja lokalne samouprave u kulturu

Ministar kulture i informisanja u vladi R. Srbije Vladan Vukosavljević je, nakon povratka iz Novog Pazara, gostu-jući u Dnevniku RTS-a, rekao:

„Mi smo tamo zaista videli izuzetne stvari. Novi Pazar je divan primer zna-čajnog ulaganja lokalne samouprave u kulturu. Naravno, pomoglo je i mini-starstvo; digitalni bioskop je otvoren, realizuju se brojni projekti u oblasti kul-ture... Festival stvaralaštva mladih, koji okuplja mlade ljude iz svih osnovnih

(i srednjih) škola i to je praktično mali Sanremo u Novom Pazaru. Dakle, to je jedna vrlo vibrantna kulturna sredina.

Obišli smo i Sopoćane, Stari Ras, Đurđeve stupove, Petrovu crkvu i mo-žemo konstatovati da je zaista mnogo toga urađeno. Novi Pazar je mesto su-sreta dve velike monoteističke religije, mesto istorijske tradicije; prema tome, pozivam i naše ljude da odu u Novi Pa-zar i da posete i Festival stvaralaštva mladih i spomenike kulture pod zašti-tom UNESCO-a; Novi Pazar je dobar i pozitivan primer kako treba ulagati u kulturu na lokalnom nivou, a onda i kako ministarstva i delovi države poma-žu na svoj način. Vrlo sam zadovoljan tom posetom.“

56

POGLEDI

Priča romana je prerasla u istoime-ni roman, koji prati sudbinu dje-čaka sa sjevera Crne Gore, opisu-

jući trideset godina njegovog života. Autor ističe da u životu i avanturama glavnog junaka Rijada, ima dosta auto-biografskih događaja, ali sudbina ljudi koje je poznavao.

„Nas nekoliko koji smo se družili to-kom studiranja u Nišu često smo kupo-vali novine koje su se zvale „Sabor“. U njima smo, između ostalog, čitali i horo-skop. Na tim stranicama je pisalo i o tome kako se tumači Linija života. Jed-nom je jedna djevojka rekla, gledajući svoj dlan, da ima kratku liniju života. Niko nije ni pomislio da je to istina. To je više bila šala. Međutim, ona kao da je predosjetila da će kratko živjeti. Što se i ispostavilo. Poginula je u 29-oj godini života. Ne kao što je to opisano u knjizi,

ali je u stvarnom životu poginula, ispri-čao je Gutić stvarni događaj iz mladosti, koji je satkan u njegovom novom knji-ževnom djelu.

Iako je linija života ljubavni roman, Gutić kaže da ljubavna tematika počinje tek negdje od šezdesete stranice, nakon trećine romana. Za njega je baš taj poče-tak romana, ipak, veoma važan.

„Htio sam da pokažem situaciju u obrazovanju Bošnjaka tih sedamdesetih godina, koji su tada bili jako zapostav-ljeni. Na ruci su se mogli izbojiti ljudi koji su završavali fakultete. Kroz Rija-dov život i sazrijevanje sam pokazao kako se on borio za svoje obrazovanje i pored problema koje je imao. Ta borba je, ustvari, borba Bošnjaka koji su se iz-borili da budu ravnopravni, što i jesu danas u Crnoj Gori, u većini slučajeva, objašnjava Gutić.

Studentska ljubav Rijada i Suzi

Publika u Plavu imala je tu čast, da na promociji romana sredinom aprila, u prepunoj sali Centra za kulturu „Husein Bašić“ prva čuje odlomke novog kni-ževnog djela, kao i impresije onih koji su o knjizi govorili.

Profesorica maternjeg jezika Senada Đešević je kazala da „Linija života“ ima razvijenu romanesknu strukturu i jasnu kompoziciju, zasnovanu na opisu ljubavi dvoje mladih, koji potiču iz različitih društvenih sredina, mentaliteta i običaja.

„Linija života je obilježila neostvare-nu, studentsku ljubav, izmedu Rijada, mladića sa sjevera Crne Gore, i Suzi, dje-vojke iz istočne Srbije, krajem osamde-setih godina dvadesetog vijeka. Autor u knjizi nije imao namjeru da nekoga optu-žuje, proziva ili ohrabruje, već da kroz ljubavnu avanturu prikaže mnoge neljud-ske radnje i strahote, koje su se dešavale u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji. On ujed-no i upozorava da do rata nije smjelo doći u, do tada, jednoj od najpoštovanijih zemalja u svijetu. Da je bilo imalo savje-snijih i trezvenijih ljudi, suprostavljajuci

Linija života - priča o ljubavi i ratuSvoju priču „Linija života“ sa kojom je trebao da učestvuje na festivalu u Petnjici, pisac Rasim Rale Gutić zakasnio je da pošalje. Ali, taj neobični događaj bio je samo početak jedne nove priče koja je stvarana tri godine nakon toga.

Novi roman Rasima Gutića koji je promovisan u Plavu govori o autorovom životu i sudbinama njegovih prijatelja

n Piše: Edin JADADIĆ

Plavi karmin nastaviće Liniju života

Liniija života je drugi roman Ra-sima Gutića. Prvi „Elma i vrh igle“ je objavio 2016. godine. U završnoj fazi je nova knjiga, zbirka poezije „Cvijet i prah“, sa oko osamdeset ljubavnih pjesama, koja bi trebala da se objavi naredne godine.

„Mogu da kažem da će roman Li-nija života imati još jedan nastavak. Vjerovatno će se zvati „Plavi karmin“, a zbog čega, mogu naslutiti oni koji budu pročitali „Liniju života“. I dalje ću pisati o Bošnjacima, o našem iden-titetu i nastojaću da ga tako čuvam, u

knjigama, a naravno, da pišem i o svim dobrim ljudima, jer ljude ne dijelim po vjeri i naciji nego samo na dobre i loše, izjavio je Gutić.

57

POGLEDIse podupiračima rata, te bezuslovno ra-deći na utemeljenju mira, bivša Jugosla-vija bi i dalje bila ugledna i cijenjena kao ranije, a mnoge ljubavi bi imale srećan kraj, naglasila je profesorica Đešević, koja je i recenzent romana.

Roman ima 28 poglavlja, koji su po-vezani kao u epizodama, a događaji se prenose iz jednog dijela u drugi. Nakon prvog dijela knjige koji prati put mladi-ća tokom njegovog školovanja, slijedi ljubavna priča Rijada i Suzi koji se upo-znaju za vrijeme studiranja u Nišu. Treći dio romana odnosi se na period osamde-setih godina kada se, kako kaže autor, budi nacionalizam i šovinizam.

„To je početak rađanja mržnje koja je kasnije prerasla u rat u našem okruže-nju. Neki događaji u knjizi su se i stvar-no desili na Kosovu. Ali, osim tih ružnih stvari, u romanu sam stvorio i neke do-bre ljude koji su postojali i događaje koji su se u tim vremenima dešavali, gdje su ljudi jedni drugima pomagali, istakao je Gutić.

Roman idealan za filmsko platno

Radnja romana oivičena je nesret-nim ratnim dešavanjima devedesetih godina prošlog vijeka, kazao je na pro-mociji profesor maternjeg jezika iz Ro-žaja Ismet Mujević, koji je ujedno i re-cenzent. On je istakao da su kandže bezumlja uništavale stotine hiljada ži-vota u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu i drugim područjima dotad bratske i je-dinstvene Jugoslavije, koju nostalgično autor čuva u svojim sjećanjima.

„Isprepletane ljudske sudbine mogle su se oduprijeti tome samo snažnim čo-vjekoljubljem i nadom da zlu mora jed-nom doći kraj. Autor sve to žigoše kroz prizmu sunovrata ljudskog uma postavlja-jući pitanje čovječanstvu o razlozima koji su doveli do toga. U tu opštu tragediju ut-kane su sudbine likova koji svojom iskre-nošću i ljubavlju nastoje izaći iz pakla.

Roman je, po mom dubokom uvjere-nju, krajnje inspirativna osnova za eventualnu ekranizaciju, koja bi na svoj način produbila ovu univerzalnu ljudsku priču i dala joj novu dimenziju koju filmska umjetnost nudi, naglasio je pro-fesor Mujević.

Publika u Plavu je imala priliku da vidi i ekranizaciju dijela novog romana, jer je za ovu priliku urađen spot, autora

Adisa Pejčinovića. O romanu su govori-li i profesorica sociologije Asmina Omeragić i književnica iz Novog Pazara Selvija Ferizović. Odlomke iz romana čitali su učenici srednje škole „Bećo Ba-šić“ Adelisa Canović i Edis Markišić, kao i pjesnikinja iz Visokog Aida Trako, dok je moderator programa bila mlada pjesnikinja Tea Selimaj.

Učenik Srednje muzičke škole u Po-dgorici Edis Agić je uz gitaru otpjevao dvije sevdalinke i dodatno uveličao ovaj događaj. Nakon promocije, u holu je or-ganizovan prigodna koktel za sve posje-tioce. Objavljivanje romana je finansij-ski pomogao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. u

Nadam se da je moja profesorica Stanojka Ojdanić još uvijek živa

„Dok sam išao u školu u Plavu, skoro sve knjige iz stare biblioteke sam pročitao. Prvu pjesmu sam napisao u sedmom razredu, a moj talenat za pi-sanje otkrila je profesorica srpsko-hrvatskog jezika Stanojka Ojdanić. Jedne prilike, nakon što je pregledala pismene radove, nije bilo samo moje vježban-ke. Poslije časa mi je rekla da ostanem, jer ima nešto da mi kaže. Rekla mi je da je rad odličan, i pitala me je li mi neko kući pomagao da to osmislim ili ja sam, jer je bilo dobro urađeno. Tada mi je rekla da ću jednog dana postati pisac. Nadam se da je još uvijek živa. Volio bih da je pronađem“, ispričao nam je Rasim.

58

KULTURA

Možda je sve ovo Iluzija. U dobu koje ne trpi entuzijazam i ideje o opštem dobru, vjerovatno i je-

ste. Srećom, ima onih koji svojim težnjama i učešćem podržavaju iluziju i šire mrežu magičnih niti onih priča po kojima se lakše prepoznajemo i prijateljski razumijemo.

Ako i vi u ovom časopisu prepoznate sebe ili nešto svoje, pridružite se... KAZI-VARt je metafizički susret srodnih, bliskih bića, zarad iskre spoznaja o sebi i drugima, zarad zrna mudrosti ili treptaja duše, zarad pitanja i traganja za odgovorima. To je, u osnovi, cilj i namjera ovog časopisa - po-nukani smo stvaralačkim posebnostima i individualnom slobodom onih koji tragaju sa nama. Znamo da moderna komunikaci-ja pruža bezgranične mogućnosti za susrete različitih vrsta, ali je direktno, iskreno obra-ćanje tj. jezik, pismo i, uopšte, umjetnička djela, zamagljeno unifikacijom i olujnim naletom masmedija, odnosno tzv. masov-nom kulturom konzumerizma. Ne treba mi-sliti, samo gutaj! Pitanje je: kako se, onda, prilagoditi ili oduprijeti društvenim, socijal-nim i ekonomskim terorima koje je donije-la tranzicija? Kako to uraditi na lokalnom, državnom, regionalnom nivou? I kako stići sve do međunarodnih adresa naših sunarod-nika ili nekadašnjih sugrađana? Njima će, možda, KAZIVARt najviše i značiti.

Kultura kao nasljeđe

Osjenčen zavičajnim i zavičajem još 1998. godine - Susreti u zavičaju, a potom, od 2008. izveden na put - Zavičajne staze, neprestano je odgonetao što i kako učiniti da autohtonost naše kulture, kulture koju u

sebi kao nasljeđe nosimo, oživi u kraju koji je strahom opustošen i raseljen!? Neka ovo bude podsjetnik: ima jedan vilajet, mada nije jedini, zanimljiv i zagonetan piscima, ali i drugima koji radoznalo putuju i traže iskonske biljege sopstvenih duša. Skriveni su ti biljezi u mističnim prelestima prirode, u očima ljudi koje gredom srijećemo, u sta-rim pričama i pričalicama... Ali, prepoznaje-mo ih, makar kroz viziju savremene kulture, i u umjetnosti koja je, zaista, “jedno od po-sljednjih utočišta, u kojem ima mjesta čak i za radikalnu kritiku društva”. Želimo da po-držimo kreativnost, stručnost i profesionali-zam, da bi se kultura i umjetnost reflektova-le na društveno biće, na svakog pojedinca i svaki narod ponaosob, koji to biće čine.

Ovdje ćete prepoznati brojne stvaraoce - prijatelje Bihora, onog geografski real-

nog i onog iz dubokih zapremina magije, ali i same Bošnjake, otvorene i spremne da - među drugima i sa njima - dijele staze u vrletima Umjetnosti. Referentna kultura i umjetnost ne potiru autohtonost bošnjač-kog naroda, kao što ne potiru nijednu drugu. One pomažu da se međusobno ogledamo u bogatstvu naših različitosti. Bihorski čovjek je sin širine, prostranstva, neba; kadar je za-gledati se i u druge i u sebe samog. Razli-čitost je činjenica i presudna karakteristika bitisanja na ovim prostorima. Istovremeno, ona je i izvorište inspiracije i dobra voda kojom plove tanane lađe plemenitosti. Pod-sticanjem i prezentaciom kulture i umjetno-sti, koja je trajna vrijednost svakog društva, neko mora bodriti kritičko mišljenje i javni dijalog kao procese stalnog učenja, u korist humanijeg, pravednijeg i moralnijeg druš-tva.

„Zavičajne staze - Bihor“

Prošlogodišnji slogan Festivala “Zavi-čajne staze” je glasio: UMJETNOST JE SUMNJIVA! Htjelo se reći upravo to da umjetnost ne podilazi nikome i da je, samo zbog toga, svi sumnjiče. Prava umjetnost, književnost, muzika i slikarstvo, nisu poda-ničke kategorije. U podaništvu, one se guše. Kultura je osjetljiva biljka. Lahko vehne pod površnošću, uskogrudošću i diktatima. Mnogo nam znači to što se može reći da je Festival priče “Zavičajne staze”, Bihor 2018, bio kulturni podvig. Jer, ostvaren je bez podrške nadležnih državnih institucija u Crnoj Gori, a zahvaljujući entuzijastima: mladim kreativcima, nesebičnim stvarao-cima i dobrim ljudima koji su donatorski

Ono što se ljubavlju sadi i maštom kalemi, prirasta srcu zauvijek

n Piše: Mirsad RASTODER

„U selo stiže čovjek, neznan, sjede na panj pokaza kazivar, okružismo neznanca on otvori kazivar pođosmo prema stadima stranac se s mjesta ne miče čita kazivar sve o nama zna.“ Ismet Rebronja, 1972.

59

KULTURA

podržali realizaciju pojedinih programa. Svi oni (preko sedamdeset učesnika) su dio sebe poklonili ideji da Petnjica raste kao re-gionalna oaza stvaralačkih susretanja i zbli-žavanja. U toj namjeri posebnu vrijednost prepoznaju ljudi iz drugih sredina: Rožaja, Berana, Bijelog Polja, Novog Pazara, Pod-gorice, Cetinja, Ulcinja, Nikšića, Sarajeva... Oni, ne samo da pohvalno govore, nego i rado dolaze u Bihor. Kada su čuli da je održavanje IX Festivala neizvjesno, mnogi su pohitali da svojim učešćem i savjetima podrže organizatore, što je nezaboravan i veličanstven gest, ali i potvrda da sva ona energija, uložena u bihorsku priču minulih ljeta i godina, nije bila uzaludna. Zavičajna priča o Bihoru i Bihorcima, postala je auten-tična pojava, i to za ponos. To inspiriše i one koji nikada nijesu kročili u naše krajeve. Tu vrijednost smo gradili zajednički, iskreno i, samo naizgled, jednostavno. Činili smo to sopstvenim i konkretnim angažovanjem, ali i pozivanjem referentnih stvaralaca iz raznih krajeva i raznih država, dakle - pozivanjem svih onih koji jesu u ovom našem “zaborav-ljenom” kraju, ali i Bihoraca koji se srije-ću po Evropi, Australiji itd. Tj. pozivanjem svih onih koji umiju u našem magičnom Zavičaju prepoznati sopstveni biljeg ima-ginacije. Umjetnost je sumnjiva. Itekako je sumnjiva, što je pokazao i XI Festival priče, jer je, i po brojnosti i po vrijednosti, nadma-šio nivo sličnih manifestacija u tzv. velikim gradovima. Takvim su ga učinili stvaraoci: Refik Ličina, Jahja Ferhatović, Andrej Ni-kolaidis, Zuvdija Hodžić, Nadija Rebronja,

Elvedin Nezirović, Sofija Kalezić, Safet Si-jarić, Draško Došljak, Safet Hadrović, Faiz Softić, Nada Bukilić, Remzija Hajdarpašić, Radoman Čečović, Misera Sijarić, Rade Jo-lić, Hamdija Kalač, Marin Čaveliš, Kemal Musić, Ljerka Petković, Edin Smailović, Dijana Tiganj... Zatim, brojni muzičari, među kojima su: Sulejman Beća Kujević i orkestar Teferiđž, hor Ilham, klapa Odi-ve, soliskinja na harmonici Anela Čindrak. Petnjica je cvjetala i zbog slikara: Aldemar Ibrahimović, Darko Drljević, Adela Nurko-vić, Mehmed Meša Suljević i drugi. Ponosni smo i na upornost i entuzijazam mladih ljudi koji su volonterski radili i na taj način učinili mnogo i za Festival i za svoj zavičaj. Kada se prisjetimo da su našim stazama hodali:

Mehmed Đedović, Hasnija Muratagić Tuna, Hadžem Hajdarević, Petar Arbutina, Faruk Dizdarević, Gi Helminger (Keln, Njemač-ka), Rajko Cerović, Enes Halilović, Novak Kilibarda, Isnam Taljić, Ljubeta Labović, Abid Jarić, Stamen Milovanović, Bogić Ra-kočević, Šaban Šarenkapić, Ethem Mandić, Nikola Nikolić i drugi, jasno je o kojem ni-vou i o kakvoj kulturi je riječ. Upravo to i jeste sadržaj hronike Art KAZIVARA, koji donosi zanimljive izvještaje o bogatim pro-gramima uspješnog Festivala. Još jednom, jedanaesti put po redu, “Zavičajne staze” je organizovalo i realizovalo nevladino udru-ženje Centar za kulturu – Bihor. Fantastičan razvoj tehnologije i globalne komunikacije podrazumijeva moćnu transparentnost sve-ga i svačega, što, stoga, ipak stvara zablude i izaziva neznanje, pa je teško razlikovati istinu od laži, kulturu od manipulacije ili, čak, od manipulacije kulturom. Festival u Bihoru teži doprinijeti kulturnim vrijedno-stima za opšte dobro, jer ne vjerujemo da je Dobro samo Iluzija. Trudimo se i radimo za napredak ljudi u Petnjici, u cijeloj Crnoj Gori, u dijaspori. U tom procesu nema če-kanja i zastajkivanja. Želimo da budemo inspirativni, interesantni, zanimljivi i dra-gi našim gostima i prijateljima, baš kao i svima drugima koji su za iluziju spremni i sposobni. Naše osobenosti, boje, mirisi, na-danja i uvjerenja, sve autohtone vrijednosti našeg kraja i naroda, na taj način mogu biti dijelom humanog univerzuma. Ono što se ljubavlju sadi i maštom kalemi, prirasta srcu zauvijek. u

n Bihorsko kulturno ljeto 2018 - sa piscima ispred rodne kuće Ćamila Sijarića u Šipovicama

60

KULTURA

n Razgovarao: Mirza LUBODER

Na ovim „ukletim“ balkanskim prostorima – sve je podređeno historiji – koja je; bar kada su Bošnjaci u pita-nju, bila itekako „filtrirana“, koju smo duže od jednog vijeka učili kao „istinu“ bez alternative. Istinu na kojoj su stasavale desetine i desetine generacija.

Koliko to danas opterećuje zalaganje jednog književnika koji teži da kroz svoja djela pre-zentuje pravu stranu historije?!

Safet Hadrović Vrbički: Kada je riječ o historiji ovih „ukletih“ balkanskih prostora – s pravom je mudri Meša Selimović – kroz sadržaj svog kultnog ro-mana: „Derviš i smrt“, svojevre-meno rekao, da: „ni s kim histori-ja nije napravila takvu šalu kao s nama“.

Tu konstataciju potvrđuje historijska kob bošnjačkog naro-da, koja traje beskoro puna dva stoljeća, sa jasno izraženim suno-vratom teče od vremena sloma pokreta Husein kapetana Grada-ščevića, te od vremena inkvizito-ra - najvećeg krvnika bošnjačkog naroda - Omer-paše Latasa. Od vremena inkvizicije izvršene nad bošnjačkim plemstvom, u toku koje je za kratko vrijeme surovo pobijeno na hiljade najuglednijih Bošnjaka diljem Bosne, upravo onih koji su znali i mogli da predvode svoj narod. To je bila samo uvertira za buduća; po bošnjački narod još kobnija vremena (nakon Berlinskog kongresa 1878.), kada je zbranjeno Bošnjacima da imaju pra-vo na svoje nacionalno ime i jezik, što je učinjeno Dekretom iz Beča (1906). Po

bošnjački narod nastupaju još kobnija vremena za vrijeme Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata (1914 – 1918); te međuratni period, kada je Bošnjacima agrarnom reformom oteta zemlja (preko 1.7 miliona hektara) nakon čega su tako-

reći, preko noći ostali bez igdje ičega.Drugi svjetski rat (1941 – 1945);

posebno je bio koban u kojem je taj isti narod bio najveća žrtva, nakon čega se, uspostavljanjem famoznog „bratstva i jedinstva“ o svemu tome nije smjelo ni u snu pomisliti a kamoli bilo šta napisati i ostaviti valjan trag za buduću generacije.

Mogao je Skender Kulenović napisa-

ti: „Stojanku majku Knešopoljku“ (uzi-mam njega kao najočitiji primjer); i zato biti hvaljen od strane svesrpske javnosti i kulture, ali nije mogao ni pomisliti da napiše bilo šta što se odnosi na strada-nje Bošnjaka jer, oni su ciljno trebali

biti prevedeni žedni preko vode, s malih nogu učeni da naizust znaju: epiku kosovskog mita, „Gorski vi-jenac“, „Smrt Smail-age Čengića“. Da progutaju najveću laž, kako su dvije ikad napisane balade na bal-kanskim prostorima: Hasanaginica i Smrt Omera i Merime, remek djela srpske književnosti.

O stanju bošnjačkog naroda krajem IX. i cijelim XX vijekom, najpotpuniju sliku prenosi književ-nik Zuvdija Hodžić kroz sadržaj svog romana: “Gusinjska godina”, str. 160 – 161. gdje između ostalog kaže:

“Gledaće nas kao da smo raz-gubani. Biće bolji najgori njihov no najbolji naš. A ako neko i uspije da im bude ravan, ako ga pamet i spo-sobnost uzdignu i izdvoje – odvojiće se od nas…

Svoju đecu uče da mrze našu, a našu da mrze sebe.

Kao čovjeku ti zborim: iza nas je pustinja, gluvilo, sve utrto. Kao da mi ništa nijesmo imali: ni jezi-ka, ni običaja, ni ljudi ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov tr-nom ubo – sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o nama ništa”.

To vrijeme cvjetanja laži poremetilo je bošnjački genetski kod, te su Bošnjaci kao narod kroz historiju hodili kao slije-pi, gluhi i nijemi putnici, da bi ih deve-desetih godina XX vijeka (1992 – 1995) sustigao najteži usud koji može zadesiti jedan narod, usud zvani genocid.

Nakon agresivno genocidnog rata protov Bosne i Bošnjaka, vođenog od

Valja nama i ovo produrati

INTERVJU: Safet Hadrović Vrbički

61

KULTURAstrane komšija i sa istoka i sa zapada (1992 – 1995); svaki bošnjački književ-nik koji je kao takav prihvaćen i vredno-van od strane svog naroda, moralno je dužan i pred Bogom i pred historijom, da odstrani vjekovne naslage prašine, te da svojim djelom otkrije i osvijetli sve one vrijednosti koje jedan narod čine zaseb-nim, vrijednim i dostojnim historijskog trajanja. To je dùg i naporan put ali, Boš-njaci kao narod zaslužuju da se o njima piše, da se na taj način svijet upozna sa nama i našom sudbinom.

U svojim djelima stvari nazivate pravim imenima. Vaše knjige: “Žrtva”, “Patke na legalu”, “Izgon kao sudbina” i mnoge druge, svojevrsna su hronika stradanja bošnjačkog naroda na ovim prostorima.

Koliko uspijevate u svojoj mi-siji nacionalnog prosvjetiteljstva?!

Safet Hadrović Vrbički: Kad je postalo očito jasno kao dan da se priprema krvavi razur Jugosla-vije (prisjetite se samo svesrpskog Zavjeta na Gazimestanu 28. jula 1989. godine); kad je javno pro-buđeno zlo koje je takoreći visilo u zraku, što se nedugo potom i obistinilo kad su jahači apokalip-se kidisali na Bosnu i bošnjački narod da mu zatru čak i zadnji trag postojanja kao naroda, zati-ranjem mezarja, da isti pretvore u bezgrobni narod, kako kaže Hana Arent, došlo je vrijeme raskida sa lirikom ali ne i sa književnošću.

Uvjeren u njenu neiscrpnu moć i neuništivu magijsku vri-jednost književnog djela, odlučio sam se da napišem knjigu opo-mene, tragediju Žrtva, koja se svojim sadržajem odnosi na po-kolj Kolašina izvršen u jutarnjim i prijepodnevnim satima 28. juna 1858. godine, nakon čega: ‘Umje-sto utvrde, umjesto Kolašina, kojeg je sve do tog jutra činilo preko trista kuća, pre-ko tri hiljade duša; ostade samo usijano ugljevlje vatrom sprženih domova i ko-stiju onih hiljadu koji živi izgorješe. Vi-soko nad gradom ostade samo gust garež i dim. Ostade samo mûk.

To je prva klasična tragedija u sveu-kupnoj bošnjačkoj književnosti koja se svojim sadržajem odnosi na četvrti ge-nocid nad Bošnjacima: Genocid za koji

niko nikada nije bio niti prozvan niti po-zvan na odgovornost, a za koji se mislilo da je zauvijek zaboravljen. A svako zlo koje nije blagovremeno i adekvatno ka-žnjeno; vremenom se obnavlja u još te-žem i surovijem obliku, što svjedoče sva buduća stradalništva bošnjačkog naroda nakon pokolja Kolašina, sve do agresiv-no-genocidnog rata vođenog protiv Bo-sne i Bošnjaka (1992 – 1995); u kojem je bošnjački narod od maksuma do nènā ubijan kao Patke na legalu, nakon čega je slijedio njihov Izgon kao sudbina, sa mnogih prostora Bosne i pljevaljske Bu-kovice, gdje su Bošnjaci bili domicilni narod vjekovima.

Dokaz vrijednosti onoga što činim potvrđuje činjenica da sam za mnoge svoje knjige bio udostojen uglednim

književnim nagradama. Takođe je bitno da naglasim validno vrednovanje mog književnog stvaralaštva (duže od jedne decenije kao književnik sam zastupljen u redovni školski program u Crnoj Gori: Čitanka za šesti razred devetogodiš-nje osnovne škole: “Čitaj i sanjaj svoje čudo” ).

Bio sam udostojen i pozivima da uče-stvujem na više međunarodnih i svjetskih susreta pisaca, od čega posebno izdva-

jam: Drugi svjetski kongres književnika održan u Teheranu i Širazu, u čast pjesni-ka Hafiza (oktobar 2011).

Po motivima tragedije Žrtva u Ana-doliji (Turska) 1995. godine, snimljen je dugometražni igrani film, koji je reži-rao tadašnji sarajevski režiser Sulejman Kupusović, a stručni konsultant mu je bio Prof. dr Rasim Muminović. Film je arhiviran u Ankari. Knjigu je na alban-ski jezik preveo Smail Smaka (“Rugova art” – Priština 2014.). Po motivima iste knjige, pozorište “Istref Begoli” iz Peći, napravilo je pozorišnu predstavu (pre-mijera izvedena 2014). Te iste godine tragedija Žrtva je nagrađena kao najbo-lje književno ostvarenje prevedeno na albanski jezik (“Ore e maleve”); nakon čega slijedi priznanje “Ibrahim Rugova”

– za autentično predstavljanje boš-njačkog književnog stvaralaštva u svijetu, (Klubi letrar “Podguri” – Istog 2016); i posebno naglaša-vam nagradu dodijeljenu od strane Albanskog PEN centra (biblioteka Akademije Nauka i umjetnosti Al-banije,Tirana 2017); takođe za au-tentično predstavljanje bošnjačke književnosti i kulture u svijetu.

Samo par mjeseci nakon što je Žrtva objavljena na albanski je-zik, napisano je i objavljeno pre-ko deset eseja o njenoj sadržini i umjetničkoj vrijednosti i to iz pera eminentnih albanskih književnika i akademika. Tokom ove godine će biti objavljeno njeno drugo izdanje na albanskom jeziku.

Pored toga, mnoge moje pje-sme iz drugih knjiga prevedene su na više svjetskih jezika: engle-ski, francuski, turski, makedonski, bugarski, persijski, i dr. U tome se sastoji moja misija, da upoznam svijet sa našim imenom, jezikom, kulturom, sudbinom, historijom. Iskrena namjera, veliko požrtvova-nje, održavanje veza sa prijatelji-

ma, čine moj uspjeh.

Kako veliki Ćamil Sijarić u jednoj svojoj besjedi reče: “ovo je kraj (misle-ći na Sandžak) u kojem se malo pisalo a mnogo pričalo!” Da li se po Vama ta praksa mijenja iz epskog u književno stvaralaštvo kada su u pitanju Sandžač-ki bošnjački pisci iako su i jedno i drugo usko vezani? Da li smo počeli više da pišemo?

62

KULTURASafet Hadrović Vrbički: Ovo pitanje

traži malo širi i dublji osvrt. Činjenica je da su režimi Srbije i

Crne Gore činili sve da onemoguće ra-zvoj Sandžaka, posebno da bošnjačkom narodu uskrate razvoj obrazovanja, te da ga svijetu uvijek mogu predstaviti kao neku za kulturu i civilizaciju nedoraslu plemensku zajednicu.

Tako je tekao tok sve do polovine XX vijeka, dok se nije svojim književnim djelima oglasila prva zrela generacija obrazovanih bošnjačkih pisaca Sandža-ka, koju su činili: Ćamil Sijarić, Muha-med Abdagić i Muhamed Mule Musić (a sva trojica su bili medresanti kraljeve medrese iz Skoplja, i sva trojica nakon toga diplomirani pravnici); priče i pri-čanja, hićaje i epika, bila su jedina živa biblioteka i jedina lektira bošnjačkog na-roda Sandžaka.

I jedan i drugi Muhamed (Abdagić i Musić) su od strane režima bili “jasno obilježeni” i obojica bili stradalnici. Jedi-no je Ćamil Sijarić imao sreću da se izvu-če, posebno nakon što je objavio roman Bihorci, kojim je stekao slavu i ugled, čime je svim budućim sandžačkim pisci-ma otvorio put u literaturu.

Od tih prvih koraka ulaska u svijet li-terature – do današnjih dana, u Sandžaku su izrasle nove generacije književnika, njih na desetine i desetine, kojim bi se mogle ponositi i veće nacionalne zajed-nice.

Narodna književnost i epika jesu korijeni razvoja kulture svakog naroda ponaosob ali vrijeme epike je završeno. Savremeni sandžački književnici su do-voljno zreli da se kroz svoj književni rad mogu odgovorno baviti svim temama i pitanjima bitnim za nacionalni opstanak svog naroda.

Onaj pojedinac koji toga nije svjestan ili uobražava da i nije bitno da se kroz literaturu očuva: nacionalno ime, jezik, običaji i kultura svog naroda; već želi da se iskaže nečim “modernim”, taj nesvje-sno ide na dugotrajnu mobu drugima, a to više nije moba već najamni, beshairan rad, i za takvog pisca i za one kojima na mobu ide.

Kao savremenik ovoga vremena, mi-slite li da se danas manje čita nego što se piše i da li svojim “nečitanjem” do-prinosimo da nam se obistini Vaš stih: “u nama cvjeta zaborav kao korov”?!

Safet Hadrović Vrbički: Nagli ra-zvoj tehnike i tehnologije ma koliko činio napredak u komunikaciji i životu mlađih generacija, pa i onih starijih koji misle da je: imati “pametni” telefon, pra-titi facebook – ne samo hit, već i dokaz pismenosti i ugleda – ima i jednu skrive-nu opasnost po njih, koja naprosto može “da ih proguta”.

Svakodnevno primjećujemo da: umjesto da se druže sa knjigom koja im jedino može podariti znanje - sve više njih se veže za neku svoju virtuelnu stvarnost, i sve su dalje od realnog živo-ta. Mnoge od njih sve manje zanima pra-vo i potpuno obrazovanje, upoznavanje činjenica i njihovih vrijednosti. Takve generacije kada postanu zrele ličnosti neće imati ama baš nikakvu spoznaju o suštinskim pitanjima koje se odnose na život.

Ima još jedna vidna, bitna činjenica koju valja posebno naglasiti. Veći dio naših sunarodnika su postali inertni, po-sebno kad je u pitanju njihov odnos pre-ma knjizi i znanju koje im knjiga može dati o svim ovim pitanjima o kojima mi sada vodimo razgovor, i mnogim drugim bitnim, i u svojoj uobrazili žive u uvje-renju da im ta znanja neće trebati jer su oni moralno politički podobni. Na njih se odnosi stih: U nama cvjeta zaborav kao korov. Takve može ko god hoće i kad god hoće prevesti žedne preko vode.

Priredili ste i objavili antologiju anti ratne poezije Bošnjaka “TARIH”.

Pomenuta antologija istinski je prikaz duhovnog prosvjetljenja, miroljubivosti i plemenitosti jednoga naroda, koji i po-red svih pogroma i progona nije nestao i nije izgubio svoju plemenitost.

Da li smo konačno uspjeli da spo-znamo svoju vrijednost i sebe kao na-rod?!

Safet Hadrović Vrbički: Raduje me činjenica da sam prihvatio taj izazov da priredim i objavim jednu takvu knjigu kakva je antologija Tarih, prva antologija anti ratne poezije Bošnjaka. U ovoj anto-logiji je zastupljeno 55 bošnjačkih pjesni-ka, od Saita Orahovca do Birsene Džanko-vić, pjesnika koji su digli glas protiv rata i bezumlja. Pored njih, zastupljeni su kao počasni gosti antologije i trojica uglednih crnogorskih pjesnika: Milika Pavlović, Jevrem Brković i Miraš Martinović, koji su takođe bili na strani pravde i istine, i kao ljudi i kao pjesnici, koji su jasno i glasno progovorili u zaštitu Bošnjaka kad je Bošnjacima bilo najteže.

Pored njih, kao epilog antologije “Ta-rih”, zastupljeno je i pismo: “Tebi “Gos-pođo”, Evropo!”, koje je napisala ugled-na književnica Šefka Begović Ličina. Pismo za koje književnik Braho Adrović u tekstu svoje rezenzije napisane za anto-logiju “Tarih”, između ostalog kaže slje-deće: “Da kojim slučajem ništa drugo o ratu u Bosni nije napisano, ovo potresno svjedočenje i obraćanje “Gospođi Evro-pi” je dovoljno upečatljivo svjedočan-stvo nečuvenih zvjerstava fašista, kojima

63

KULTURAje bio izložen jedan narod – Bošnjaci”..., zato, kapu dolje i visoko poštovanje za ove redove Šefki Begović Ličina, za ovaj dragulj svjedočenja o bolu kojem je bio izložen bošnjački narod u Bosni”.

Činjenica je da je sadržaj antologije “Tarih” istinski prikaz duhovnog pro-svjetljenja, miroljubivosti bošnjačkog naroda i njegove plemenitosti, i takođe je činjenica da kao narod; iz dana u dan sve više postajemo svjesni i mnogih dru-gih svojih vrijednosti. Ali, kako sam već rekao, dug je to i naporan put povratka svom dostojanstvu.

“Sve neka ostane zapisano. Kao po-uka. Kao poruka, Onima koji će doći poslije nas. Istinu Vam kazuje Pjesnik. Svjedok vremena. (27. januar 1993.) citat je iz Vaše knjige poezije: “Pjesme iz provincije”, napisane 1993. godine, kada je Rožaje imalo više izbjeglica iz Bosne nego svojih stanovnika. Može li se ovaj stih smjestiti u kontekst vremena o kojem govori Vaša “Žrtva”! Jesmo li napokon naučili lekciju?!

Safet Hadrović Vrbički: Sve do devedesetih godina prošlog vijeka, Boš-njaci su bili pretvoreni u vjersku skupinu (muslimani), bez mogućnosti da imaju pravo na svoje nacionalno ime, svoj jezik i svoju nacionalnu kulturu. Učili su tuđu književnost, tuđu historiju, a ponajmanje su poznavali svoje bitne nacionalne vri-jednosti.

Da se ranije pisalo o svim nedaćama koje su se bile okomile nad bošnjačkim narodom, kao što je pisano od završet-ka rata u Bosni do danas, vjerujem da bi bilo posve drugačije stanje Bošnjaka, vjerujem da bi bila posve drugačija naša sudbina.

Vjerujem da su Bošnjaci konačno naučili lekciju i da više nikada i nipošto neće dozvoliti da im se desi neki mogu-ći novi genocid. Ukoliko – sačuvaj Bože – do nečega takvoga dođe, to bi bio očit dokaz da kao narod i “ne zaslužujemo” da živimo.

Kroz mnoga svoja djela kao bošnjač-ki i sandžački pisac, dokazali ste svoju “književničku i književnu hrabrost”. Da li su za iskrene pjesnike poput vas proš-la “teška vremena”?!

Safet Hadrović Vrbički: Sve dok zvaničnu politiku Srbije vodi dojučeraš-

nji zvanični radikal Vučić - koji je bio toliko bezočno drzak da sa svojim ljudi-ma iscenira fizički napad na sebe tokom obilaska memorijalnog kompleksa Poto-čari - unazad neku godinu, kad je u znak pomirenja bio primljen, i da za to optuži one koji su ga primili, i kojima je ta poli-tika donijela zločin zvani genocid, nijesu prošla “teška vremena”.

“Teška vremena” nisu prošla sve dok se u Foči paradno skupljaju četničke brigade sa svom svojom ikonografijom, sa grlatim pjevanjem najmonstruoznijih pokličnih četničkih pjesama od čijeg sa-držaja se grozi svako razumom obdareno ljudsko biće. “Teška vremena” nisu proš-la sve dok ima onih koji će zapaliti tuđu imovinu samo zbog toga što ista pripada građaninu neke druge nacionalnosti.

“Teška vremena” nisu prošla sve dok ne budu zvanično kažnjeni vinovnici zlo-djela za deportaciju bošnjačkih izbjegli-ca. Sve dok ne budu kažnjeni vinovnici zlodjela izvršenih u pljevaljskoj regiji Bukovica. Sve dok ne budu kažnjeni vinovnici zlodjela u selu Kaluđersk laz. Sve dok Pravda ne bude zadovoljena, ni-jesu prošla “teška vremena”.

Poslednja u nizu nagrada je i pre-stižna nacionalna književna nagrada: “Pero Ćamila Sijarića”, za cjelokupno književno-umjetničko stvaralaštvo i doprinos afirmaciji bosanskog jezika i kulture u Sandžaku. Ovakva nagrada je

ujedno i priznanje – koliko i obaveza i satisfakcija za budućnost?

Safet Hadrović Vrbički: Svako javno priznanje iskazano ili uručeno književniku jeste dokaz da se njegovo književno djelo vrednuje od strane društvene zajednice kao doprinos razvoju kulture, tim više ako to priznanje – nagrada nosi ime jednog od najvećih bošnjačkih knijževnika kakav je bio naš Ćamil Sijarić, koga su s punim pravom nazvali sandžački Tolstoj, što meni kao dobitniku nagrade sa njegovim imenom čini posebnu čast.

Ta nagrada za mene nije samo čast i satisfakcija za moj dosadašnji književ-ni rad već ujedno i moralna obaveza za sva moja buduća književna djela, da ista odradim sa još većom odgovornošću pred sudom historije kulture, svjestan da ispred mene stoji ime Ćamila Sijarića.

Kako čovjek s toliko intelektualnog, ljudskog i književnog iskustva vidi peri-od koji je ispred nas i kada možemo oče-kivati neko novo knijževno ostvarenje ili promociju u Sarajevu?

Safet Hadrović Vrbički: Sa od-govorima na ovo Vaše pitanje počeću obrnutim redom. Na moju veliku radost i radost mojih prijatelja, zvanična pro-mocija antologije “Tarih” biće održana krajem ovog mjeseca, tačnije: 25. aprila, u Klubu književnika, biblioteka “Meša Selimović” – Tuzla, sa početkom u 18. časova, kada će o knjizi govoriti: Prof. dr Mirsad Kunić, Prof. dr Sead Nazibego-vić, i književnik Zejćir Hasić. Moderator večeri će biti Edin Jahić. Narednog dana: 26. aprila, biće održana promocija knjige “Tarih” u Sarajevu.

A što se tiče mojih novih književnih ostvarenja, tokom ove godine mi iz štampe izlaze dvije nove knjige. “Sermija”, anto-logija prozne književnosti Bošnjaka San-džaka, knjiga priređena na 635. stranica većeg formata, i dva izdanja tragedije “Žr-tva”. Jedno izdanje (peto na bosanskom) u Novom Pazaru, i drugo izdanje na alban-skom (Kosovo). Mislim da je to za jednu kalendarsku godinu sasvim dovoljno.

A što se tiče perioda ispred nas, sve to zavisi od nas samih, koliko smo i koliko ćemo biti svjesni svega ovog o čemu sam govorio. Koliko ćemo biti svjesni da o sebi brinemo u vremenu – toliko će vrije-me brinuti o nama a do tada, valja nama i ovo produrati. u

Biografija

Safet Hadrović Vrbički je ro-đen 1. oktobra 1952. godine, u selu Donja Vrbica, kod Berana u crno-gorskom dijelu Sandžaka.

Osnovnu školu i gimnaziju za-vršio je u Beranama. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Podgorici. Oženjen je. Supruga Malića, rođe-na Skenderović. Otac je troje dje-ce: Haris, Asaf i Lejla.

Svoje književne radove objav-ljivao je na stranicama mnogih književnih glasila širom ondašnje Jugoslavije, duže od trideset godi-na. Piše: poeziju, prozu, eseje, pu-topise, i književnu kritiku.

Za svoje književno stvaralaštvo dobijao je više književnih nagrada i priznanja.

64

KULTURA

Poznato je da su Smailagići bili ugledno kolašinsko bratstvo. To potvr-đuje, između ostalog, i Smailagića polje - naziv lokaliteta u blizini Kolašina. U veličanstvenom epu Avda Međedovića glavna ličnost je Smailagić Meho. Otkud Vaši u Beranama?

Smailagić: Na istraživačkom sam putu da, preko Arhiva Crne Gore na Cetinju, do-đem do relevantnih podataka i prave istine o porijeklu Smailagića, pa ću se ovom pri-likom poslužiti očevom pričom.

Smailagići su autentična kolašinska po-rodica, dobrog materijalnog stanja. Kada su odlukom evropskih sila 1878. godine Turci predali ključeve grada Kolašina tadašnjem crnogorskom suverenu knjazu Nikoli, on je garantovao sigurnu bezbjednost svim gra-đanima islamske vjere koji odluče ostati u gradu. I moj đed Hadžaga, veoma uvaženi građanin, vlasnik trgovinskih radnji i veli-kog imanja, siguran da se u životu nikada i nikome nije zamjerio – naprotiv: činio je mnoga dobra, odluči da ostane u Kolašinu. Ali nije bilo baš tako kako je knjaz crno-gorski obećao. On sa Cetinja nije imao mo-gućnost kontrolisati svoje podanike, pa se ubrzo sve češće dešavalo da neko od musli-

mana bude opljačkan, pretučen, pa i ubijen. Shvativši to kao opasnost i za mog đeda, njegov pravi prijatelj pravoslavac dođe kod Hadžage, iznese mu situaciju i posavjetova ga da se spasava, i to što prije to bolje. Nije trebalo mnogo mudrosti da se shvati novo-nastala situacija i opasnost koju donosi bo-gatstvo, i đed posluša svoga prijatelja.

Zlatnike koje je imao ušije u podko-šulju, preko nje navuče neku staru ko-šulju i pohabani džemper. Nađe jednog neuglednog mršavog konja, natovari ga nekim „starudijama“, neobrijan i nao-ko zapušten krene iza pola noći preko Lubnica prema Beranama i bez ikakvih smetnji stigne u ovaj grad koji je još uvi-je bio pod turskom vlašću. Zadrži se tu neko vrijeme, upozna određene ljude i mentalitet mještana, i riješi da ostane. Od prenijetih zlatnika kupi dvije kuće, otvo-ri trgovinsku radnju i počne novi život u krugu porodice i novostečenih prijatelja.

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo? Jeste li svo vrijeme bili u rodnom gradu? Ka-kve su bile Vaše školske godine? Čime ste, pored škole, bili sve zaokupljeni u to svoje đačko doba?

Smailagić: Činjenica da sam rođen 2. avgusta 1933. godine govori o tome da pri-padam generaciji čije je djetinjstvo osaka-ćeno tokom Drugog svjetskog rata. No, upr-kos tome, ne shvatajući ili ne prihvatajući te smetnje (tok vremena i odrastanja još niko nije zaustavio) i u toj situaciji bilo je igre, šale, pjesme, sitnih krađa voća, bezazlenih podmetanja, ali i uzajamnosti, drugarstva, simpatija. Sadašnje generacije mladih me sigurno neće dobro shvatiti kada kažem da smo i u tom teškom i oskudnom vremenu tražili povod da se našalimo, nasmijemo, pa i zapjevamo. Od ništa smo pravili spek-takle prilagođavajući se okolnostima i vre-menu. Lim nam je tada bio glavna zabava. Ako se on, tokom žarkih ljetnjih dana, nebi „sjetio“ da nam obezbijedi dovoljnu dubinu vode za skokove, to smo radili mi sami – gomilanjem kamenja kao nasip. A ona da-ska, prislonjena uz štalu komšije, ne samo da je bila idealna kao odskočna, nego bi je komšija ostavio baš tamo odakle možemo da je pozajmimo a da on ne primijeti. Ono društvo, koje trenutno nije angažovano oko skakaonice, igrali su giljana, plovke, fize, gudže, zunzara, da bi završili sa trnguzicom. Napominjem radi mladih da smo komplet-ne rekvizite za nabrojane igre nalazili pored Lima. No, i pored ove zaokupljenosti igra-ma i skokovima u vodu, nije nam mogla promaknuti ni jedna djevojčica a da ne pro-

Umjetnost je vrijednost za koju se valja i vrijedi boriti

INTERVJU: U vidokrugu Alja Smailagića „Ja slikam i kad ne slikam“

Aljo Smailagić rođen je u Beranama 1933. godine. Završio je petogodišnju Umjetničku školu u Herceg Novom i Likov-no na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1967. godine. Imao je 55. samostalnih i preko 270 grupnih izložbi u Crnoj Gori, repub-likama nekadašnje Jugoslavije i van njenih granica. Dobitnik je niza priznanja i nagrada za svoju likovnu i kulturnu djelat-nost.Uskoro će se pojaviti iz štampe monografija o njemu i njegovom likovnom stvaralaštvu.

n Razgovarao: Faruk DIZDAREVIĆ

65

KULTURA

komentarišemo njen „kostim“ – duge gaće od kojih su atraktivno djelovale naduvene mokre dimije koje su, poput balona, nosile razdragane djevojčice niz talase Lima.

U toku rata, pored bombardovanja grada, zbjegova i drugih nedaća, kao par-tizanska porodica, a uz to još i Smailagići, nismo mogli biti pošteđeni noćnog kame-novanja naših prozora, pa nam je mama u toku noći glave zavlačila ispod minder-luka, a ostatak pokrivala debelim jorga-nima, sa kojih je lako bilo stresti parčad stakla. No sve te muke donekle bi ublaža-vali Italijani. Da, Italijani su bili okupira-li Berane ali se nisu ponašali kao rigidni okupatori. Naprotiv, pokazali su se kao dobronamjerni, uspostavljajući kontakt sa gradskom djecom, pa je većina iz moje generacije imala „svog Italijana“. Moj se zvao Dante. Druženje sa njima odvijalo se preko porcije hrane. Pred ručak ili ranu večeru mi bi se iskupili van žice, vojnog kruga. Mahanjem ruke dali bi znak da smo tu. Italijan bi, dalje od nas, pojeo dio hrane iz porcije a zatim bi prišao nama da to dokrajčimo, operemo porciju na česmi i vratimo se nazad njemu da nastavimo uči-ti italijanski jezik i pjesme, od kojih neke i danas pamtim. Zato se ne ustručavam reći: ako bi nas neko morao okupirati vo-lio bih da to budu Italijani.

U to vrijeme škole nisu radile, a ja počeo drugi razred i uskoro zaboravim sva slova. Nakon oslobođenja, obnovim slova i zavr-šim drugi razred osnovne. Zabrinuti roditelji našim izgledom neuhranjene djece, pošalju sestru biznakinju i mene sa preživjelim par-tizanom Rasimom Derviševićem u Vojvo-dinu, kao koloniste. U selu Torži, koje su preimenovali u Savino selo, nas dvoje smo nastavili treći razred osnovne škole.

Kada ste naslutili, da tako kažemo, svoje likovne izvore? Kada započinje Vaš likovni život?

Smailagić: Moj novi učitelj Milovan Đurđević, čak i prije mene, zapazio je moju sklonost ka likovnom izražavanju pa me i pohvaljivao pred razredom. I tako, puče glas o meni kao nekom talentu. A ja da bih opravdao tu famu, zapeh iz petnih žila oko likovnog, više radi učitelja nego sebe radi. Ali, zbog klime, vode, seoskog načina ži-vota i nedostatka društva, Vojvodina mi nikako nije odgovarala, pa sam nastavak školovanja u nižoj gimnaziji uzeo kao izgo-vor da se vratim u Berane. (Jedno vrijeme Berane su nazivane Ivangradom. Ja ću se u našem razgovoru držati izvornog imena). Mom nastavniku likovnog Čedu Ćulafiću nije trebalo mnogo vremena da zapazi moju

sklonost ka likovnom, pa su se, pored crteža nekolikcine istaknutih crtača kojima sam se divio, našli i moji radovi na zidnim novina-ma. No, mene je zanimala i muzika (gita-ra), folklor i vazduhoplovno modelarstvo. I svuda se stizalo i postizalo. Da se ipak odlu-čim za likovnu umjetnost odlučio je poštar.

Škola likovne umjetnosti osnovana je na Cetinju 1946. godine. Njen prvi di-rektor je bio Petar Lubarda Nakon dvije godine škola je nastavila rad u Herceg Novom. Kako ste upisali tu Školu?

Smailagić: Pred završetak polamature dođe u beransku gimnaziju profesor Luka Stanković, kao predstavnik Umjetničke škole iz Herceg Novog sa ciljem da prona-đe talentovane učenike za pomenutu ško-lu. Tako nas nekolicina, po preporuci na-šeg prof. Čeda, pokazasmo L. Stankoviću blokove sa crtežima. I tu bi dosta pohvala. Zapisa on naša imena, adrese i pristanak na dalje školovanje u Herceg Novom. Na to smo rado pristali, pogotovu kad smo čuli da država sve obezbjeđuje – školovanje i sav potrošni materijal za rad, smještaj u internatu, besplatnu menzu i niz drugih po-voljnosti. Za nas, ratom osiromašene, ovi uslovi su bili od presudnog značaja pa smo sa nestrpljenjem očekivali poziv iz Umjet-ničke na polaganje prijemnog.

Odmah nakon odlaska prof. Stankovića, ivangradsku gimnaziju posjeti predstavnik Srednje muzičke škole iz Kotora, sa istim ciljem da pronalazi talentovane učenike za pomentu školu. I prof. Đurović predloži mene kao člana muzičke sekcije škole. Radi sigurnosti ja prećutah da sam se već javio kao kondidat za Umjetničku školu. Muzika mi je bila kao alternativa. Na moju sreću dobijem poziv iz Umjetničke škole da se javim na polaganje i ja otputovah za Herceg Novi. Istoga dana, kada sam otputovao za Novi stigao je poziv iz Kotora da se javim na polaganje prijemnog u Muzičkoj školi. Otuda šala da je o mojoj umjetničkoj sudbi-ni odlučio poštar sa pozivima za polaganje prijemnih. Bilo je to u ljeto 1950. godine. Sa uspjehom sam položio prijemni pa sam primljen u hercegnovsku likovnu školu.

Škola za primijenjenu umjetnost (kako se zvala u Herceg Novom) pre-stala je sa radom 1967. godine ali njen uticaj do današnjih dana je itekako zna-čajan. Navedite nam ime kojeg istaknu-tog profesora i kasnije velikih umjetnika koji su bili njeni učenici.

66

KULTURA

Smailagić: Odlaskom Petra Lubarde sa funkcije direktora Škole na to mjesto do-lazi Miloš Vušković. Poslije završene prve godine i pokazanog znanja nastavničko vi-jeće usmjerava učenike prema pokazanim sklonostima. Ovakva je bila organizacija na Školi: slikarski odsjek preuzeo je Veliša Leković, vajarski – Drago Đurović i Vojo Stanić, grafički Savo Vujović, keramički – Boris Verigo. Mene su uputili na slikarski odsjek na kome su tada već bili Miodrag Dado Đurić, Slobo Pejović, Uroš Tošković, Đorđije-Pušo Matović, Beba Martinović, Vasilije Mustur, Nedžib Suljević. Pored mene, od novih bili su još Ljubo Brajović, Vuko Asanović, Mojaš Zorić.

Ekipa profesora je bila takva da se od njih zaista moglo mnogo naučiti. Uz to, nas nekolicina novajlija imali smo svesrdnu pomoć i od zatečenih učenika starije gene-racije. Tako bi Dado, u odsustvu profesora, prišao mome štafelaju i dobronamjerno mi ukazivao na greške, način kako da to ispra-vim i kako se ubuduće postaviti prema tom modelu, motivu. Njemu slično ponašao se i i Slobo Pejović. Tako su mi likovne ele-mente razotkrivali ne samo profesori, već i moji drugari starije generacije.

Pored pomenutih profesora i učenika ta Škola je iznjedrila i još značajnih imena. Pomenuću samo neke umjetnike koji su po završetku likovnih akademija igrali značaj-ne uloge u likovnom životu Jugoslavije: Hilmija Ćatović, Baćo Vasiljević, Momo Vuković, Jovo Bogićević, Tinda Mađar, Kemal Ramujkić, Vasilije Mustur...

Govoreći o ovoj Školi bila bi neopro-stiva greška ne istaći elan, polet, želju da se što više nauči i sazna, zatim druželjublje, uzajamnost, kosmopolitizam, uzajamno

saosjećanje. Jednom riječju, bila je to jedna velika, homogena porodica. Bilo nas je ne samo iz Crne Gore već i sa drugih prosto-ra, a svi smo disali jednom dušom. Druga stvar, ono što karakteriše moju generaciju, ali i one kasnije, jeste velika energija i že-lja za nečim novim i dinamičnijim životom pa smo se nametnuli „uspavanim“ Nov-ljanima i svojim učešćem intenzivirali rad gradskog folklora, hora, dramske sekcije, sportskog društva „Partizan“, u čemu su prednjačili Tinda, Brano, Mustur, Besalet... Učestvovali smo i na radnim akcijama, no-šenju Štafete mladosti, itd. Jedina aktivnost koju smo zanemarivali bila je krađa pomo-randži, na veliko zadovoljstvo jednog dije-la Novljana.

I da završim priču o Umjetničkoj: ju-tarnje buđenje u internatu, oblačenje za-počinje u spavaonici a završava u trku niz stepenice, slijedi duže penjanje do Karače, često uz takmičenje ko će to savladati klac-kajući na jednoj nozi; onda ide blagi spust do menze u starom gradu, a potom povra-tak u Školu. Neko je izbrojao da smo na tom putu savladavali blizu 1.000 stepenica (puta tri tokom dana); zatim slijedi praktič-ni rad po odsjecima do iza podne; iza toga opšteobrazovni časovi do predveče, da bi se radni dan završio večernjim aktom, dva puta po dva časa nedjeljno. Reklo bi se pre-mnogo, prenaporno, ali uz želju da se nauči što više u vremenu pune mladosti i energije može se sve.

I tako punih pet godina.

Kako je išao Vaš životni put nakon završetka pomenute umjetničke škole? Vratili ste se u rodno Berane. Kakva je bila kulturna slika tog gradića na sje-

veru Crne Gore šezdesetih godina proš-log stoljeća? Kada i gdje ste imali svoju prvu samostalnu izložbu?

Smailagić: Pitanje obuhvata burni period moga života, ići ću redom, ali što sažetije. Pošto sam se vodio kao stanov-nik Vojvodine, očekujući poziv za vojsku, po završetku škole iz Herceg Novog sam otputovao za Savino selo. Tu sam proveo ljeto radeći poljoprivredne poslove pri zemljoradničkoj zadruzi, kao i svi moji vršnjaci. Početkom septembra priđe mi ot-mjen par – direktor mjesne osnovne škole i njegova žena, profesorka. Čuli oni da sam završio umjetničku školu a nemaju nastav-nika likovnog, pa mi ponudiše ne samo posao već i stan, ogrijev, zimnicu i još niz benefita, da radim do odlaska u vojsku. Ja, naravno, pristanem. Direktor je bio veoma zadovoljan mojim radom pa je, bez mog znanja, otišao u vojni otsjek i udesio da me ne regrutuju prije marta naredne godine, kada sam, po njegovom nagovoru, zaklju-čio godišnje ocjene. U nadi da ću se vratiti u njegovu školu nakon odsluženja vojnog roka direktor javno obeća da će me čekati stan i druge beneficije. Nisam mogao ništa obećati jer sam želio nastaviti školovanje na nekoj likovnoj akademiji, ali nisam pri-jedlog ni odbio.

Služenje vojnog roka u vazduhoplov-nom garnizonu u Nišu posebna je priča. Kao dugogodišnji prednjak za tjelesni od-goj u SD „Partizan“ nisam se baš mirio sa načinom vojničkih fizičkih aktivnosti pa sam se prijavio na raport kod mog pret-postavljenog starješine, ne da bih ispravio krivu Drinu već da bih se spasio davljenja. Predložio sam mu da bi bilo korisnije da

67

KULTURAse bavim organizacijom garnizonske li-kovne sekcije i njenom aktivnošću. Krene li to kako sam zamislio, naći će se i neka slika na zidu vaše kancelarije – rekoh. Starješini se svidjela ideja ali nju mora da prihvati i odobri komandant garnizona. I gle čuda – komandir me obavještava da je komandant oduševljen idejom i nare-dio da mi se izađe u susret u pogledu svih mojih prijedloga. Krećem u akciju: po mom pojednostavljenom nacrtu stolarska radionica garnizona uradi nekoliko štafe-laja i crtaćih tabli; na osnovu punomoćja, iz grada nabavim boje i sav drugi materi-jal; dobijem ključ od prostorije-ateljea; na osnovu oglasa napravim spisak članova, na kome su pored vojnika bila i imena ne-koliko oficira. Dalje slijedi: neograničena dozvola za izlazak u grad, saglasnost da moj vojnički krevet prenesem u prostoriju blizu, nazovimo ga tako, ateljea. Oslobo-diše me straže i drugih vojnič-kih obaveza. Dakle, imao sam status povlašćenog vojnika, što sam poštovao i nikada zlo-upotrijebio. Likovna sekcija je krenula punom parom, što smo krunisali izložbom u čast Dana Jugoslovenskog ratnog vazdu-hoplovstva. Takva izložba do tada nije nigdje organizovana. Iz tog razloga komanda garni-zona je insistirala da se ona pre-nese u izložbeni paviljon grada Niša, kao prezentacija vojnič-kih aktivnosti u ovom garnizo-nu. Bude tu i još nekih poklona, priznanja i naravno nagradnog odsustva. Ponudu Doma armije u Nišu da po odsluženju vojnog roka ostanem kod njih kao za-poslenik nisam ipak prihvatio, ali ću reći koju o Slovencu Adamiču.

Saznavši da je, kao remac, tek pristi-gao akademski slikar iz Ljubljane Peter Adamič, založio sam se da tog vojnika u poodmaklim godinama u odnosu na većinu devetnaestogodišnjaka, poštede i dodijele ga vojničkom klubu i meni kao ispomoć u radu likovne sekcije. I bi tako. Ispričao sam mu da poslije vojske želim nastaviti školo-vanje na likovnoj akademiji i on me ubijedi da dođem u Ljubljanu. Poslušao sam ga jer je bio dobronamjeran. Na prijemnom je bilo sve OK, čak sam i pomagao drugi-ma. Na kraju višednevnog provjeravanja, na oglasnoj tabli akademije osvanu spisak primljenih. Moram priznati da sam bio ne-skroman i samouvjeren tražeći svoje ime u

samom vrhu tabele, a ono me nema nigdje! Protrljam oči – nema me!? Zamolim kole-gu da provjeri, nema me. Javim Adamiču, koji je već bio u Ljubljani, i on pravo kod predsjednika komisije Božidara Jakca. A ovaj, kao odgovor, nađe moj blok sa rado-vima, raširi ih po stolovima zbornice i tek onda progovori: „ Kolega Adamiču, dobro pogledajte radove Vašeg prijatelja i iskreno mi recite šta će njemu akademija kad već ima taj kvalitet rada“? „Znači li to, upita Adamič, da Vi njega kažnjavate zbog toga što je prevazišao Vaše očekivanje“? „Ne kolega“, brani se Jakac; i nastalo je nad-mudrivanje bez rješenja. Ja sve to doživim kao najveći životni pad, fijasko, poraz – ali nema kukumakanja, idemo dalje! Pokupim ono malo prnja, iskoristim veliki popust Ferijalnog saveza i najjeftinijim prevoznim sredstvima vratim se u moje Berane.

Šta se dalje dešavalo? Čime ste se ba-vili? Kakva je tada bila kulturna slika u Vašem gradu?

Smailagić: Odmah se prijavim načel-niku za prosvjetu kao nezaposlen, sa di-plomom i iskustvom rada u školi. I kakva srećna okolnost: kolega iz Prve osnovne škole odselio i ja upadnem umjesto njega, dopunjavajući normu časovima tehničkog. I ovdje se nisam mogao pomiriti sa stereo-tipnim sistemom rada pa sam pokrenuo rad likovne sekcije koja je, na moju radost, ka-snije iznjedrila nekoliko akademskih slika-ra. Uveo sam u nastavu vajanje i kaširanje iz čega je proistekla ideja o maskama, pa onda maskenbalu, a zatim i karnevalu. I bi

karneval, istina ne kao onaj viđen u Boki, ali ipak karneval prvi ovakve vrste ikada zabilježen u sjevernom dijelu Crne Gore do 1958.

KUD „Dušan Bošković“ sa sekcijama dramskom, muzičkom i folklornom činilo je Berane gradom. Kad je u pitanju likovni život u ovoj sredini organizovana je samo-stalna izložba akademskog slikara Miša Popovića, koji je ubrzo odselio iz grada. A ja, obogaćen dragocjenim iskustvom iz vojske gdje sam uspio da iz ništa napra-vim bum, nisam mogao ostati indiferentan u rodnom gradu, pa krećem u akciju. Na-govorim kolege Mitana Vučeljića i Duška Milovića i napravimo zajedničku izložbu od 1. do 8. maja 1958. godine. To naše grupisanje označimo kao Likovni klub – prvi ove vrste u Crnoj Gori. Omasovimo ga sa amaterima i mladim, i time započ-nemo organizovan likovni život ne samo

u Beranama i okolini već i šire, na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine. U želji da dȃm svoj doprinos proslavi sto-godišnjici postojanja grada na-pravio sam samostalnu izložbu posvećenu gradu i okolini pod nazivom „Ivangrad nekad i sad“. Izložba je otvorena 9. a zatvore-na 15. juna 1962. godine. Time sam dao povod da krenu mojim stopama i ostali.

Vi ste u Beranama imali svoj atelje, jedini tada, koliko se zna, u Crnoj Gori. Bilo bi zanimljivo da nešto kažete o tome.

Smailagić: Da, u novootvo-renoj zgradi Doma kulture dobio

sam radni prostor kao scenograf u mje-snom pozorištu gdje, u slobodnom vreme-nu, mogu i slikati. Pristup je bio slobodan, a znatiželjnih mnogo, pa je ubrzo taj atelje postao stjecište ne samo likovnih i književ-nih stvaralaca, već i glumaca, muzičara, re-citatora i svih onih koji su voljeli umjetnost i kulturu. Vodili su se zanimljivi spontani razgovori, pa smo to okupljanje nazvali Susret u ateljeu. Nakon izvjesnog vreme-na atelje postade tijesan da prima sve znati-željnike pa u dogovoru sa upravom Doma kulture to druženje selimo u probnu salu, ali sada pod nazivom Susreti četvrtkom u 18. „Otvoreni atelje“, kako sam ga ja na-zvao da ljudima dȃm na znanje da je pri-stup zaista slobodan, odigrao je zapaženu

68

KULTURAulogu u kulturnom životu grada. I tako je to teklo sve do mog napuštanja Berana juna 1987. godine.

Na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine godine 1962. formirana je Međurepublička zajednica za kultur-no-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, jedinstvena kulturna asocijaci-ja u čijem sastavu će se, nešto kasnije, naći 23 opštine sa dodirnih prostora pomenu-tih federalnih jedinica države Jugoslavije. Vi ste bili prvi predsjednik Središta za likovnu djelatnost. Ta adresa je organizo-vala kontakte između likovnih stvaralaca iz Jugoslavije, a nerijetko i iz inostranstva, i publike sa područja MRZ. Koliko je to stimulativno uticalo na uspostavljanje kontinuiteta likovnog života i ukupnog kulturnog rada u njenim članicama?

Smailagić: Samo pominjanje Među-republičke zajednice (MRZ) asocira na kulturni preporod i zlatno doba na pome-nutom prostoru, do tada zanemarivanog dijela Jugoslavije. Ja joj kao takvoj oda-jem veliko poštovanje, a onima koji su je razorili malo je reći da ih sram bude jer su time narodu na Tromeđi uskratili mo-gućnost vrhunskih kulturnih događaja i razvoja kulture i duhovnosti.

Bio sam počastvovan pozivom MRZ na saradnju, prvo kao scenograf velikih društveno-političkih i sportskih manife-stacija kojima je često prisustvovao po-litički vrh države predvođen maršalom Titom. Da pomenem samo proslave u Rudom, na Sutjesci, Drvaru, Žabljaku... Slijede aktivnosti u likovnom životu po-menutog područja kojeg je trebalo ne samo pokrenuti, inicirati, već i realizovati izlagačku djelatnost. Konkurs „Pivo Ka-ramatijević“ omogućio je stvaranje zbirke vrijednih djela poznatih jugoslovenskih likovnih autora. U svemu ovome mnogo mi je značilo iskustvo iz Berana pa je to bio jedan od razloga da u ovom gradu bude Središte za likovnu djelatnost MRZ, a mene „kažnjavaju“ imenujući me za nje-govog predsjednika. O tome kakav sam bio u toj ulozi govori Plaketa koju mi je dodijelila Međurepublička zajednica 4. X 1987. Završio bih odgovor na ovo pitanje ovako: Ono što me čini srećnim su izjave kulturnih stvaralaca ovog kraja da ovaj period o kome govorim, smatraju zlatnim.

Od tog vremena pa nadalje započi-nje razdoblje Vašeg uticajnog i angažo-

vanog djelovanja u likovnoj i uopšte kulturnoj javnosti. Bavili ste se i sceno-grafijom i tako doprinosili razvoju po-zorišne umjetnosti ne samo u rodnom gradu već i šire. To se sad malo previđa – recite nešto o tome.

Smailagić: Dosta toga sam već rekao u prethodnim odgovorima. Želim još je-danput da podvučem da sam upravo za-hvaljujući mojim scenografskim aktivno-stima došao do ateljea (o kome je, takođe, već bilo priče), a preko tog inspirativnog i stvaralačkog kutka grad je obogaćen kul-turnim sadržajima.

Kako se rađa ideja za Vaš likovni

rad? Da li slika, barem kada se radi o Vašoj likovnoj avanturi, potiče iz tajan-stvenih vrela inspiracije ili je vezana za

predjele promišljanja? Da li, dakle, prije nego što priđete štafelaju prethodi peri-od promišljanja? Takođe, da li pravite, prethodno, skice ili odmah, čim u Vama sazri ideja, započinjete da slikate?

Smailagić: Dosta je teško odgovoriti

na pitanje kako se rađa ideja. Bavljenje likovnim radom podrazumijeva stalno obogaćivanje inspiracija, a kojem će se privoljeti carstvu zavisi od trenutka. Ski-ce pravim samo ako sam van domašaja štafelaja.

Da li ste u stanju, i to nas zanima, da radite istovremeno na više slika, recimo

iz istog ciklusa ili morate da se koncen-trišete samo na jedan rad?

Smailagić: Ne da sam u stanju, nego je moja uobičajena praksa da istovremeno radim na više slika. Čim osjetim zamor u radu na jednoj skidam je sa štafelaja, okre-ćem prema zidu da je ne gledam i nasta-vim rad na drugoj slici.

U toku svoga višedecenijskog um-jetničkog stvaranja napravili ste ogro-man opus radova u različitim likovnim tehnikama. Kakvi su bili osvrti kritike? Da li je za život umjetnika značajniji odziv kritike ili prijem publike? Kako na osnovu Vašeg dosadašnjeg likovnog iskustva gledate na svoje prve slike?

Smailagić: Što se tiče profesionalne kritike vrlo sam skeptičan prema njoj. Ne uobražavam da sam uvijek u pravu, ali me njihovi kontra napisi uvjeravaju u to. Daleko veći značaj pridajem spontanom izražavanju doživljenog iako mi nikada nije bio cilj prilagođavanje bilo kom. Na moje rane slike, hoću to da kažem, gledam sa puno poštovanja i opravdanja kako na tematiku, tako i na način likovnog izraža-vanja. Sve ima svoje zašto.

Dozvolite i ovo pitanje koje, pretpo-stavljam, zanima likovnu javnost. Da li znate koliko ste do sada uradili slika i drugih likovnih radova? Znate li gdje se sve nalaze? Da li se, recite nam i to, teško odvajate od svojih radova?

Smailagić: Tačan broj urađenih djela ne znam jer sam sa zakašnjenjem počeo voditi evidenciju i kartoteku. Od tada postoje potpuni podaci: naziv slike, tehnika, veličina, godina nastanka, gdje i kada je izlagana, kod koga je u vlasništvu (ako je neko kupio). Što se tiče rastanka od slike, ne pada mi to teško. Naprotiv, tim činom slika počinje svoj novi život. Imam jako mnogo saznanja o tome šta kome znači i kakvu ulogu moje djelo ima u tom novom ambijentu, počev od toga da, recimo, služi kao maska da po-krije neku rupu na zidu, preko aktivnog sagovornika vlasnika, pa do uveseljivača društva. Naravno, da sam preko te slike i ja prisutan tu.

Dobitnik ste značajnog broja likov-nih nagrada i priznanja. Kakvo znače-nje imaju za vas nagrade, dodijeljene

69

i nedodijeljene, kao i ostala priznanja koja ste dobili?

Smailagić: Priznanja u bilo kojem obliku doživljavam kao potvrdu da to što radim ima vrijednost ne samo za mene već i za društvo. I naravno da mi pričinja-vaju zadovoljstvo, a u kojoj mjeri zavisi od koga dolaze i kome su prethodno do-dijeljena. Jedno priznanje umalo nisam vratio kada sam vidio ko ga još prima. Međutim, bilo je i onih zbog kojih sam se osjećao ponosnim što sam u društvu nji-hovih nosilaca. Takvo priznanje je Zlatna plaketa Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka dodijeljena povodom godišnji-ce osnivanja Udruženja.

Učestvovali ste na mnogim likovnim kolonijama širom nekadašnje Jugosla-vije. Kako vidite taj vid umjetničkog okupljanja i u čemu je njegova prevas-hodna svrha?

Smailagić: Likovne kolonije su od vi-šestruke koristi. Učesnicima omogućavaju druženje, razmjenu iskustava, novo upo-znavanje ne samo kolega već i ambijenta, prostora, naroda, pa i država. Svaka kolo-nija je na neki način specifična i kao takva ostaje u trajnom sjećanju. Organizator, opet, dobija vrijedna likovna djela inspiri-sana ambijentom u kome se nalazi koloni-ja. Sve u svemu, ne treba ih propuštati.

Iz Berana ste otišli u Budvu i pri-bližili se Vašoj velikoj ljubavi – moru. Zatim ste dali da Vam se sagradi veoma lijepa kuća u Svetom Stefanu. U Vašem slikarstvu, između ostalih, i more je značajan motiv i inspiracija, naravno.

Smailagić: Berane jesu rođeni grad mojih roditelja, rodbine, nas i naše djece, ali Berane nisu mogle potisnuti iz sjećanja moj petogodišnji boravak u prelijepom Herceg Novom gdje sam učio školu, susret sa morem koji je za mene bio više nego veličanstven događaj. Sve je to probudilo kod mene želju da kad-tad budem dio tog ambijenta. To se desilo juna 1987. godi-ne. Igrom slučaja došao sam u Budvu, tu bio izuzetno dobro prihvaćen. Prilagodio se ambijentu, mentalitetu i običajima ta-mošnjih ljudi. Stvorio pristojne uslove za normalan život i posvetio se slikarstvu u kome je more postalo dominantan motiv, ali i život oko njega i u njemu. Naglaša-vam ovo u njemu. Jedan moj ciklus slika

nosi naziv „Podmorje“. Ko dođe na more a ne zaroni u njega taj ga nije doživio u onom pravom smislu. Zato preporučujem i to od srca: ronite, ronite ljudi da vidite bogatstvo boja i života u čudesnom svije-tu podmorja.

Kako biste, u ispovjednom kaziva-nju, definisali svoju likovnu poetiku? Kako kao umjetnik gledate na naše sa-vremene likovne prilike?

Smailagić: Pošto nisam opterećen pomodarstvom, a isto tako ni izmišlje-nim savremenim tendencijama, gajim stil u kome se imaginacije i stvarnost toliko prepliću da stvaraju neraskidivu cjelinu. I malo pažljivijom analizom mojih slika – motiva, kompozicije, detalja, tonaliteta, dȃ se to razotkriti i doživjeti na pravi na-čin.

Nedavno je u Bijelom Polju podi-gnut spomenik izuzetnom epskom pje-sniku Avdu Međedovići. Spomenik je uradio vajar Zlatko Glamočak koji je rođen u Baru (Crna Gora) a živi i stva-ra u Parizu. I Vi ste se povremeno bavili skulpturom. Recite nam nešto o tome.

Smailagić: O Avdu Međedoviću se dugo nije znalo kao našem vrhunskom pjesniku i guslaru sve dok ga nije u pr-voj polovini XX vijeka „otkrio“ Milman Pari, istraživač i profesor na Univerzitetu Harvard, nazvavši ga „Balkanski Homer“. Duboko mu se klanjam ne zato što je opje-vao ženidbu Smailagić Meha, mog prezi-menjaka, nego što je naše epsko pjevanje uzdigao do nivoa Ilijade i Odiseje. Taj spomenik u Bijelom Polju je iskazivanje poštovanja i priznanja Avdu. Svaka čast bjelopoljcima koji su to inicirali i uradili!

O mom bavljenju skulpturom najviše govori javni spomenik Vukašina Raduno-vića, postavljenim u Beranama ispred škole koja nosi njegovo ime. Ostalih ne-koliko portreta i sitne plastike rasuti su širom bivše Jugoslavije.

U završnoj je pripremi monografija

o Vama i Vašoj umjetnosti. Njena kon-cepcija je, saznajemo, nešto drukčija od uobičajenih. Izlazak iz štampe te knjige zaista je značajan događaj. Jer nevelik je broj umjetnika koji imaju i zaslužuju taj dokument. Kad očekujete završetak tog projekta?

Smailagić: Činim sve da ubrzam te završne pripreme oko monografije jer u mojim godinama nema odlaganja, a nije to ni moj stil. Sada neke stvari više zavise od drugih. No do 7. septembra 2048. go-dine, do kada piše da mi važi lična karta, nadam se da će sve biti u redu i da ću moći lično prisustvovati promociji.

U našoj porodičnoj biblioteci raspo-lažemo sa nekoliko monografija u kojima dominiraju tekstovi kritičara, analitičara i novinara, a o životu umjetnika, njegovom odnosu u društvu, pogledu na život i stva-ralaštvo, malo, vrlo malo je napisano. A ja sam imao sadržajan život, pun dogo-dovština, lijepog, a i mukotrpnog. Pored osnovne teme i toga će biti u mojoj mo-nografiji.

Pred sam kraj razgovora željeli bi-smo da Vam predložomo da nam, ako ste voljni, otkrijete „tajne“ svog slo-bodnog vremena, dakle onog vremena koje ne posvjećujete umjetnosti. Čime ste u zadnje vrijeme zaokupljeni? Uop-šte, kako danas održavate svoje fizičke i svake druge kondicije?

Smailagić: Ne razumijem dovolj-no pojam slobodnog vremena, ali sam čuo da se mnogi “ubijaju“ od dosade ne znajući šta će sa njim. Ja nemam taj pro-blem. Poslije toliko životnih peripetija, trauma, obaveza, jurnjave, sreo sam se sa Sarajkom rodom iz Berana Sadetom Muhović i vjenčali se. Sada živimo kom-binujući ljetnji period u Svetom Stefa-nu (naselje Šumet), a zimski u Sarajevu (naselje Aneks). Ne zna se gdje nam je bolje. Sarajevo puno rodbine, prijate-lja, poznanika i zanimljivosti. u Svetom Stefanu kuća u maslinjaku, mir, more i poj ptica koji se utapa u smijeh i žagor naše djece, unučadi, pa i praunučadi. Ima li šta ljepše!?

Na Vaše pitanje: čime sam zaokupljen kada ne slikam ne znam odgovoriti jer ja slikam i kad ne slikam. U međuvremenu se dešava da pometem dio ulice, otplivam jutarnju turu do ostrva i natrag. Relaciju kuća-plaža-kuća pretrčim bosonog, savla-dam blizu 1.000 stepenika. No bilo čim da se bavim ipak dva štafelaja sa platnom ili započetim slikama u Sarajevu i Svetom Stefanu me željno očekuju.

Hvala Vam na razgovoru uvaženi gospodine Smailagiću. u

KULTURA

70

KULTURA

Festival stvaralaštva mladih je mani-festacija koja okuplja učenike osnov-nih i srednjih škola Novog Pazara, a

u posljednje vrijeme i predškolce. Organi-zator je Kulturni centar Novi Pazar. Počinje u drugoj polovini marta mjeseca i završava se 20. aprila. Mjesec dana grad Novi Pazar je u znaku mladih. A u školama pripreme za predstavljanje na Festivalu traju i po ne-koliko mjeseci. Pažljivo definirane propo-

zicije Festivala su putokaz nastavnom oso-blju u školama za pripreme, a broj onih koji učestvuju u pripremanju programa prema-šuje brojku od 150.

Ovo je deseta jubilarna godina Festiva-la stvaralaštva mladih.

Možda, ako gledamo sa strane profesi-je, nisam novinar koji može objektivno na-pisati reportažu o ovom festivalu, pošto sam neko ko je svih ovih deset godina di-rektno, u ime Kulturnog centra Novi Pazar, uključen u organizaciju i realizaciju mani-festacije, ali vam, kao takav neko, zasigur-no mogu „ispričati priču“ o fenomenu No-vog Pazara koji se zove Festival stvaralaš-tva mladih. Vidjet ćemo u nastavku i zašto.

Danas, kad svi govore o tome kako je teško mlade motivirati, da ih je teško od-maknuti od kompjutera i telefona, u No-vom Pazaru to za sada nije problem. Festi-val stvaralaštva mladih u 2019. godini bro-ji oko 2.600 učesnika, dok je programe Festivala propratilo više od 15.000 djece i roditelja.

Ova manifestacija ima korijene u neka-dašnjoj Smotri amaterizma, koja je prestala da postoji krajem osamdesetih godina XX stoljeća. Godine 2009. ponovo biva pokre-

Festival stvaralaštva mladih – „Mali Sanremo“ u Novom Pazaru

Najmasovnija dječija manifestacija grada Novog Pazara

n Piše: Hasna ZILJKIĆ

Ispričati priču o Festivalu stvaralaštva mladih – manifestaci-ji koja svake godine ima preko 2.500 učesnika, mladih samo iz Novog Pazara, i koja okupi više od 15.000 gledalaca – neće biti lako, tim prije što ona traje već 10 punih godina, sadrži više od 13 takmičarskih oblasti i što je, iz godine u godinu, bivala sve masovnija, organizovanija i programski kvalitetnija. Nekadašnja „Smotra amaterizma“, koja je pos-tojala više od 25 godina, a prekinuta krajem osamdesetih 20. vijeka, preteča je današnjoj manifestaciji.

71

KULTURAnuta; pretrpjela je reformu shodno potreba-ma savremenog doba, i do danas je išla samo putem napretka – kako programski, tako i organizaciono.

Kao što je već rečeno, Festival stvara-laštva mladih okuplja predškolce, osnovce i srednjoškolce grada Novog Pazara, a sve to izgleda ovako: prvo se svaka škola pred-stavlja cjelovečernjim programom – prvo su osnovne, pa srednje škole; jedno veče je predviđeno za program predškolaca; a na-kon toga slijede programi finala (pet pro-gramskih večeri). I na kraju... najbolji uče-snici Festivala u muzičkom dijelu (Hor, Ples, Folklor, Solo pjevanje, Muzič-ko-scenski performansi) učesnici su pro-grama za Dan Grada (20. aprila) na Grad-skom trgu.

Propozicije nalažu da jedan program treba da sadrži sljedeće tačke:

- u kategoriji osnovnih škola: Voditelje, Dramu, Kazivanje poezije, Skeč, Hor, Dje-čiju kompoziciju, Solo pjevanje, oblast: „Imam talenat“ (Instrumentalno izvođenje, muzičko-scenski performansi, pjevačke grupe itd.), Ples, Folklor i Likovne radove;

- u kategoriji srednjih škola: Voditelje, Dramu, Kazivanje poezije, Besjedu, Film, Hor, Solo pjevanje, oblast: „Imam talenat“ (instrumentalno izvođenje, muzičko-scen-ski performansi, pjevačke grupe, bendovi itd.), Ples, Folklor i Likovne radove.

Predškolci nastupaju revijalno, ali tako-đer poštuju propozicije festivala.

Cjelovečernji program jedne škole traje 90 minuta. Na Festivalu stvaralaštva mla-dih 2019. godine učestvovalo je 14 osnov-nih škola i 6 srednjih sa teritorije grada No-vog Pazara i Predškolska ustanova „Mla-dost“ Novi Pazar.

Nakon predstavljanja škola cjelovečer-njim programima, slijede programi finala i to:

1. Dramsko veče osnovaca – od 14 dra-ma, 3 najbolje budu prikazane u finalu; od 42 recitatora, njih 6 bude u finalu; od 28 skečeva, 5 bude prikazano u finalu, i jedan par voditelja (od ukupno tri para voditelja koji su prošli u finale). Prve finalne večeri novopazarska publika može čuti i najbolja instrumentalna izvođenja osnovaca;

2. Dramsko veče srednjoškolaca – od 6 drama, 3 najbolje budu prikazane; od 18 recitatora, 3 je u finalu; od 6 besjeda, 3 naj-bolje budu u finalu; te od 6 prikazanih fil-mova tokom programa škola, 3 filma budu

ponovo viđena u finalu. Dio druge pro-gramske večeri finala srednjoškolaca su i instrumentalna izvođenja;

3. Zabavno veče osnovaca – sadrži naj-bolje horske kompozicije, dječije i solo izvedbe zabavnih pjesama osnovaca, te najbolje plesne koreografije u oblastima: dječiji, standardizovani i moderni ples;

4. Zabavno veče srednjoškolaca – sadr-ži najbolje horske kompozicije i solo izved-be zabavnih pjesama srednjoškolaca, te najbolje plesne koreografije u oblastima: standardizovani i moderni ples, ali i muzič-ko-scenske performanse, kao što su modne revije i sl.;

5. Veče folkora – ova programska večer sadrži najbolje folklorne koreografije osno-vaca i srednjoškolaca i najbolje solo pjeva-če narodne muzike. Inače, svaka škola je u obavezi da se predstavi sa po dvije folklor-ne koreografije; jedna koja potiče sa terito-rije Sandžaka/Raškog okruga, dakle radi se o bošnjačkim i srpskim igrama, a druga je po slobodnom izboru. Na ovogodišnjem Festivalu stvaralaštva mladih imali smo prilike vidjeti 42 folklorne koreografije: 10 je bilo u programu finala.

Zajedno sa proslavom Dana Grada, u okviru Festivala stvaralaštva mladih 2019. godine održano je 26 programskih večeri, kao i Okrugli sto u povodu „10 godina FSM“.

Festival ima svoj Upravni odbor, koga čine predsjednik Husein Memić, direktor

Indira Azemović, koordinatorka OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar: „Smatram da je Festival stvaralaštva mladih nešto najljepše što postoji u našem gradu. Deset godina je iza nas uspješnog rada; smatram da je Festival ove godine bio najbolji do sada – i po kvalitetu programa i organiza-ciono. Nadam se da će nastaviti da postoji u ovom obliku. U školama probe traju po nekoliko mjeseci. Nije nimalo lako, zaista. Ali najvažnije je da djeca to žele i hoće. Na nama, nastavnicima, je da ih organizujemo i da im damo smjernice. Mi smo gradska škola; također, veoma brojna, tako da mi imamo uglavnom pro-blem kako određenom broju djece objasni-ti da ne mogu učestvovati – jer i u okviru

škole imamo, prvo, audiciju, pa ponovo vršimo odabir onog što je najbolje, kako bismo na kraju dobili program koji zadovoljava propozicije Festivala. Moje mišljenje je da su propozicije dobre i da ne treba ništa mijenjati za narednu godinu.“ (Dio izla-ganja sa Okruglog stola „10 godina FSM“, 1. aprila 2019. god. u Kulturnom centru Novi Pazar)

72

KULTURA

Kulturnog centra Novi Pazar, i direktori svih škola sa teritorije Novog Pazara: Ramo Koca (OŠ „Đura Jakšić“ Trnava/Novi Pazar), Golub Vidojević (OŠ „Rast-ko Nemanjić“ Deževa/Novi Pazar), Haj-rudin Mehmedović (OŠ „Ćamil Sijarić“ Novi Pazar), Zoran Mutavdžić (OŠ „Meša Selimović“ Novi Pazar), Dejan Kulundžić (OŠ „Bratstvo“ Novi Pazar), Besim Adi-lović (OŠ „Halifa bin Zaid Al Nahjan“ Dojeviće/Novi Pazar), Mersija Hamzagić (OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“ Novi Pa-zar), Nusret Zuković (OŠ „Rifat Burdžo-vić Tršo“ Novi Pazar), Ahmedin Đerlek (OŠ „Avdo Međedović“ Selakovac/Novi Pazar), Edin Dugopoljac (OŠ „Stefan Ne-manja“ Novi Pazar), Nazim Suljić (OŠ „Jošanica“ Lukare/Novi Pazar), Hilmo Šabanović (OŠ „Mur“ Mur/Novi Pazar), Vildana Hodžić (OŠ „Desanka Maksimo-vić“ Novi Pazar), Rafeta Emrović (OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar), Iso Ćorović (Ugostiteljsko-turistička škola Novi Pa-zar), Šerifa Preljević (Medicinska škola „Dva heroja“ Novi Pazar), Hido Ljajić (Tehnička škola Novi Pazar), Sead Ljajić / Ivan Veljković (Ekonomsko-trgovinska škola Novi Pazar), Meho Camović (Škola za dizajn tekstila i kože Novi Pazar), Ner-min Dražanin (Gimnazija Novi Pazar) i

Jelka Vasojević, koordinatorka OŠ „Ra-stko Nemanjić“ Deževa/Novi Pazar: „Škola koju predstavljam se nalazi na seo-skom području; matična škola je u Deževi. Kod nas predstavlja problem to što decu, iz isturenih odeljenja, treba da dovodimo na probe u matičnu školu, a sve to uskladiti sa njihovim potrebama. No, mogu da kažem da i to uspevamo i da se deca veoma raduju učešću na Festivalu stvaralaštva mladih. Podrška direktora škole je neizostavna, kao i kolega, a posebno roditelja. Dokazali smo pre dve godine da nas samo rad deli od uspeha, time što smo bili najbolja škola na Festivalu stvaralaštva mladih 2016. go-dine. (Dio izlaganja sa Okruglog stola „10 go-

dina FSM“, 1. aprila 2019. god. u Kulturnom centru Novi Pazar)Alma Karišik, koordinatorka Gi-mnazije – FSM 2019: „Naši gimna-zijalci su, kao što su, vjerujem, i ostali srednjoškolci, veoma kreativni i Festi-val stvaralaštva mladih je fantastična prilika da se oni iskažu. Oni prosto uživaju u svemu tome.“ (Sa Okruglog stola „10 godina FSM“, 1. aprila 2019. god. u Kulturnom centru Novi Pazar)

73

KULTURA

POBJEDNICI FESTIVALA STVARALAŠTVA MLADIH 2019.

* Oblast: Drama, kategorija: Osnovne škole Prvo mjesto: OŠ „Bratstvo“ Novi Pazar – „Niko nije izuzetak“ (autorska)Drugo mjesto: OŠ „Meša Selimović“ Novi Pa-zar – „Izbiračica 21. veka“ Treće mjesto: OŠ „Vuk Karadžić“ – „Ana u zem-lji kišobrana“Oblast: Drama, kategorija: Srednje škole Prvo mjesto: Gimnazija Novi Pazar – „Ovakvu predstavu nećete gledati“ (autorska) Drugo mjesto: Ekonomsko-trgovinska škola Novi Pazar – „Ima li rješenja“ (autorska)Treće mjesto: Medicinska škola „Dva heroja“ Novi Pazar – „Idealna polovina“Nagrađeni pojedinac u oblasti drame je Amar Ličina, učenik Gimnazije Novi Pazar – za tekst, dramatizaciju i režiju u pobjedničkoj drami „Ovakvu predstavu nećete gledati“ – u kategoriji srednjih škola* Oblast: Kazivanje poezije, kategorija: Osnov-ne škole Prvo mjesto: OŠ „Desanka Maksimović“ Novi Pazar – Emina Baćićanin, „Na primer, zaljublji-vanje“, Violete JovićDrugo mjesto: OŠ „Desanka Maksimović“ – Ibrahim Malić, „Mačak se vratio iz hajduka“, Hajra IkićaTreće mjesto: OŠ „Desanka Maksimović“ – Džemila Šuntić, „Neke važnije stvari“, Violete JovićOblast: Kazivanje poezije, kategorija: Srednje školePrvo mjesto: Gimnazija Novi Pazar – Amra Kamberović, „Uzalud je budim“, Branka Milj-kovića Drugo mjesto: Ekonomsko-trgovinska škola Novi Pazar – Tamara Majdak & Andreja Majdak, „Kad ptica prestane voleti“, Vesne Parun Treće mjesto: Ekonomsko-trgovinska škola Novi Pazar – Sumeja Ramović, „Po rastanku“, Desan-ke Maksimović* Oblast: Skeč, kategorija: Osnovne školePrvo mjesto: OŠ „Rifat Burdžović Tršo“ Novi Pazar, „Orfej i EuridikaDrugo mjesto: OŠ „Rastko Nemanjić“ Deževa / Novi Pazar, „Žurka na zelenom ćošku“Treće mjesto: OŠ „Rifat Burdžović Tršo“ Novi Pazar, „Ko povrće voli – bolestima odoli“* Oblast: Instrumentalno izvođenje, Kategori-ja: Osnovne škole; nagrađeni su:- OŠ „Bratstvo“ Novi Pazar – Sara Minić, gitara- OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar – Nejra Sken-derović, klavir - OŠ „Rifat Burdžović Tršo“ Novi Pazar – Meh-medali Abdagić, gitaraOblast: Instrumentalno izvođenje, Kategorija: Srednje škole; nagrađeni su:- Gimnazija Novi Pazar – Duet gitara, Selma Ko-lašinac & Mina Selimović, „Guitar buggie shuf-fle“- Škola za dizajn tekstila i kože Novi Pazar – na flauti: Zehra Mušović, „El condor pasa“* Oblast: Film, kategorija: Srednje škole Prvo mjesto: Medicinska škola „Dva heroja“ Novi Pazar – film: „Izbor“

Drugo mjesto: Tehnička škola Novi Pazar – film: „Nijedan sistem nije siguran“ Treće mjesto: Gimnazija Novi Pazar – film: „Nisi sam/a“ Plaketa učenicima Tehničke škole Novi Pazar za Najbolju produkciju, oblast: Film* Oblast: Besjeda, kategorija: Srednje škole Prvo mjesto: Ekonomsko-trgovinska škola Novi Pazar – Sumeja Baćićanin, Odlomak iz romana „Derviš i smrt“Drugo mjesto: Ugostiteljsko-turistička škola Novi Pazar – Zerina Ajradin, „Pravdo, probudi se“ (autorska besjeda) Treće mjesto: Medicinska škola „Dva heroja“ Novi Pazar – Azra Kahrović, „Neko je rekao fe-minizam“ (autorska besjeda)* Oblast: Dječija kompozicija, kategorija: Osnovne školePrvo mjesto: OŠ „Rifat Burdžović Tršo“ Novi Pazar – kompozicija: „Volim samo Dinu“ (autor-ska kompozicija)Drugo mjesto: OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar – Amina Beširović, kompozicija: „Nek svu lju-bav sja“Treće mjesto: OŠ „Halifa bin Zaid Al Nahjan“ Dojeviće / Novi Pazar –Sulejha Doljanac, kom-pozicija: „Priča o zvezdi padalici“* Oblast: Dječiji ples, kategorija: Osnovne ško-lePrvo mjesto: OŠ „Meša Selimović“ Novi Pazar – koreografija: „Which doctor“Drugo mjesto: OŠ „Mur“ Novi Pazar – koreo-grafija: „Cvjetići“Treće mjesto: OŠ „Desanka Maksimović“ Novi Pazar – koreografija: „Barbie girl“Oblast: Standardizovani ples, kategorija: Osnovne školePrvo mjesto: OŠ „Stefan Nemanja“ Novi Pazar – koreografija: Ples crvenih ruža Drugo mjesto: OŠ „Desanka Maksimović“ Novi Pazar – koreografija: Engleski valcerTreće mjesto: OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar – koreografija: Bečki valcer Oblast: Moderni ples, kategorija: Osnovne školePrvo mjesto: OŠ „Meša Selimović“ Novi Pazar – koreografija: „Globalno otopljavanje“Drugo mjesto: OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar – koreografija: „They don’t core about us“ / Mi-chael JacksonTreće mjesto: OŠ „Stefan Nemanja“ Novi Pazar – koreografija: „Pingvini“Oblast: Moderni ples, kategorija: Srednje školePrvo mjesto: Ekonomsko-trgovinska škola Novi Pazar – koreografija: „Indian crew“ Drugo mjesto: Gimnazija, Novi Pazar – koreo-grafija: „Code 14“ Treće mjesto: Medicinska škola „Dva heroja“ Novi Pazar – koreografija: „Street dance / Dva minuta humanosti“ * Oblast HorNajbolji hor na FSM 2019. – u kategoriji osnovnih škola imala je OŠ „Desanka Maksi-mović“ – kompozicija: „Instrumenti“; u kategoriji srednjih škola prvo mjesto je po-dijeljeno između učenika Ekonomsko-trgovin-ske škole Novi Pazar – kompozicija „Nije htje-la“ i Gimnazije Novi Pazar – kompozicija „Za milion godina“

Najbolje izvedenu zadatu horsku hompozici-ju („Karanfile, cv’jeće moje“) imali su učenici Tehničke škole Novi Pazar * Oblast: Solo pjevanjeU oblasti Solo pjevanja – Zabavna kompozicija, u kategoriji osnovnih škola, prvo mjesto pripalo je učenici OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar – Ajši Kamešničanin (kompozicija: „Iza osmeha“, Sa-nje Vučić); u kategoriji srednjih škola prvo mjesto osvojila je učenica Medicinske škole „Dva heroja“ Novi Pazar – Lejla Torbić (kompozicija: „Hajde, onda ništa“,Tijane Bogićević)U oblasti Solo pjevanja – Narodna kompozicija, u kategoriji osnovnih škola prvo mjesto osvojio je učenik OŠ „Desanka Maksimović“ Novi Pa-zar – Muhamed Čizmolu (kompozicija: „Moj dilbere“); u kategoriji srednjih škola prvo mjesto pripalo je učenici Gimnazije Novi Pazar Sajmi Dražanin (kompozicija: „Ah, što ćemo ljubav kriti“)* Oblast: Najbolji duet u kategoriji osnovnih škola: OŠ „Vuk Ka-radžić“ Novi Pazar – Lidija Vučićević & Melisa Cikotić („Život bez tebe ne živim“, Adil & Alle-gro band)u kategoriji srednjih škola: Gimnazija Novi Pazar – Nadžija Paljevac & Amir Belovođanin („Shallow“, Bradley Cooper)* Oblast: Muzičko-sencki performansi, katego-rija: Srednje škole; Nagrađene su:- Škola za dizajn tekstila i kože Novi Pazar – Modna revija „Živeti kao Frida“- Ekonomskp-trgovinska škola Novi Pazar – Re-vija frizura „Shane“* Najbolji voditelji su: u kategoriji osnovnih škola voditeljski trio: OŠ „Rifat Burdžović Tršo“ Novi Pazar – Dalila Mu-derizović & Sara Dolovac & Ešref Zukorlić u kategoriji srednjih škola učenici Gimnazije Novi Pazar – Merjem Pluncević & Enes Dupljak* Oblast: Folklor, Kategorija: Osnovne škole Prvo mjesto: OŠ „Jošanica“ Lukare / Novi Pazar – koreografija: Grdelička svadbaDrugo mjesto: OŠ „Bratstvo“ Novi Pazar – kore-ografija: Igre sa GolijeTreće mjesto: OŠ „Rastko Nemanjić“, Deževa / Novi Pazar – koreografija: Od Takova do Rud-nikaOblast: Folklor, Kategorija: Srednje školePrvo mjesto: Medicinska škola „Dva heroja“ Novi Pazar – koreografija: Igre iz NegotinaDrugo mjesto: Gimnazija Novi Pazar – koreo-grafija: Šopske igreTreće mjesto: Ekonomsko-trgovinska škola Novi Pazar – koreografija: Ponišavlje* Oblast: Likovni radoviNajbolju postavku izložbe imale su, u kategoriji osnovnih škola: OŠ „Vuk Karadžić“, a u katego-riji srednjih škola: Gimnazija.* Najbolja osnovna škola na FSM 2019. je OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Pazar (direktor: Rafeta Emrović, koordinator škole: Indira Azemović, nastavnica).Najbolja srednja škola na FSM 2019. je Gimnazija Novi Pazar (direktor: Nermin Dražanin, koordinator škole: Alma Karišik, profesorica).

74

KULTURA

Sabina Hoćanin (Predškolska ustanova „Mladost“)

Ostali timovi Festivala stvaralaštva mladih su: Radno-kreativni tim; Koordina-tori škola i Žiri.

Osoba koja koordinira između svih ti-mova i odgovorno lice za organizaciju i realizaciju Festivala je moja malenkost – Hasna Ziljkić.

Ono što je vrijedno pomenuti jeste da su učesnici u programu i djeca kojoj je po-trebna dodatna pomoć u radu; maksimalno su podržana (aplauzom) od strane svojih vršnjaka. Uključena su, također, i djeca romske nacionalnosti.

Na Festivalu stvaralaštva mladih se sve boduje – organiziranost učenika i nastavni-ka, publika tokom programa, uigranost

učesnika na sceni, kostimi. Svaka škola daje svoj maksimum, nastojeći da ona bude najbolja na Festivalu.

Fantastični kostimi, scenografija, ui-granost na sceni, te neizostavni osmijesi i razdraganost na licima – ono je što mlade Novog Pazara čini „malim profesionalci-ma“ u gore pomenutim kategorijama. Zna-čaj ovog festivala je višestruk, a o tome nekom drugom prilikom. Nadam se da sam, ovaj put, uspjela „ispričati“/predstavi-ti makar jedan dio priče o Festivalu stvara-laštva mladih – manifestaciji koju ministar kulture u Vladi Republike Srbije Vladan Vukosavljević, nakon dvodnevne posjete Novom Pazaru (12. i 13. aprila), u emisiji na RTS-u, nazva „malim Sanremom u No-vom Pazaru“. u

Okrugli sto – o temi „10 godina Festivala stvaralaštva mladih – put Festivala do sad i perspektiva”, održan je u Galeriji Kultur-nog centra, 1. aprila 2019. godine. Uče-snici su bili: Hasna Ziljkić, Kulturni centar Novi Pazar (odgovorno lice za organizaci-ju i realizaciju FSM); Mubera Škrijelj, pro-fesorica solo pjevanja (predsjednica žirija FSM 2019); Aladin Imamović, urednik / Kulturni centar (član žirija FSM 2019); Ajla Dazdarević, Galerija / Kulturni centar (član žirija FSM 2019), Mitar Beloica, glu-mac (član žirija FSM 2019); Safet Hodžić, plesni koreograf (član žirija FSM 2019); Nazim Ademović, folklorni koreograf (član žirija FSM 2019); Fehim Karišik, dipl. žurnalista (član žirija FSM 2019); Indira Aze-mović, nastavnica (koordinatorka FSM 2019); Jelka Vasojević, nastavnica (koordinatorka FSM 2019); Suzana Marinković, prof. (koordinatorka FSM 2019); Alma Karišik, prof. (koordinatorka FSM 2019) i ostali koordinatori škola učesnica Festivala stvaralaštva mladih 2019. Zaključak sa Okruglog stola je da je festival svake godine bivao sve bolji; ovogodišnji festival je bio veoma uspješan, organizacija na zavidnom nivou, a postojeće propozicije su odlične i ne treba ih mijenjati.

Mubera Škrijelj, predsjednica žirija FSM 2019: „Veliki broj učenika u kate-gorijama srednjih i osnovnih škola, u ra-zličitim oblastima – horskog pjevanja, solo pjevanja, kazivanja poezije, drame, plesa..., pokazao je do sada veliki talenat i kreativnost. Učenici zajedno sa svojim nastavnicima vrijedno pripremaju svoje programe. U školama postoji odlična timska saradnja. Zato je uslijedio veliki napredak i popularnost ovog festivala, na kojem mogu zavidjeti mnogi veći grado-vi Srbije. Profesori i koordinatori škola imaju odličnu saradnju sa Kulturnim cen-trom. Značaj ovog festivala, kako i sam naziv kaže, je u stvaralaštvu mladih, kao i promovisanju kulture našega Grada.

n Članovi žirija FSM 2019. Safet Hodžić (plesni koreograf), Fehim Karišik (dip. novinar), Mubera Škrijelj (prof. solo pjevanja), Aladin Imamović (prof. muzike), Mitar Belojica (glumac) i Nazim Ademović (koreograf)

75

KULTURA

U vrijeme Turske uprave nad Bo-snom, bosanski ejalet je bio podijeljen ponekad i na sedam

teritorijalnih jedinica koje su naziva-ne sandžaci i koje su bile neka vrsta kantonalne uprave nad teritorijem koji im je pripadao. Jedna od takvih admi-nistrativno-teritorijalnih jedinica bo-sanskog ejaleta bio je i Novapazarski sandžak, tako da se iz historijske per-spektive o današnjem Sandžaku može govoriti kao o dijelu bosanske terito-rije. Pripadnost Sandžaka bosanskom ejaletu nužno je uvezala sve društvene, teritorijalno-administrativne, političke i kulturne djelatnosti sa onima koje su se odvijale u drugim dijelovima Bo-sne. Nas prvenstveno zanima kulturna, odnosno književna, povezanost i even-tualno jedinstveni slijed književnih to-kova ideja i obrazaca. Na tom je planu sasvim uočljiv kontinuitet i aktivno učešće stvaralaca koji su porijeklom, ili su svoj životni i stvaralački vijek proživjeli na prostoru današnjeg San-džaka. Dr. Muhsin Rizvić ističe da se jedna književna struja u tom periodu razvila u “obliku orijentalske književ-nosti Bošnjaka na turskom, perzijskom i arapskom jezku, ulazeći istovremeno u riznice ostvarenja istoimenih književ-nosti, ali zadržavajući i neka obilježja svoga tla u imenima i spomenima po-rijekla svojih tvoraca, u obilježjima lokalnog slavenskog duha, te u nekim stilsko-tradicionalnim karakteristikama njihovih djela”.1

Iako ova struja književnog rada Boš-njaka još uvijek nije dovoljno istraže-na, jer brojni rukopisi u bibliotekama turskog, perzijskog i arapskog jezičkog područja tek očekuju naše istraživače, pouzdano je utvrđeno da među dosad po-znatim piscima koji su stvarali na ovim jezicima postoji i izvjestan broj Bošnja-ka-Sandžaklija. Prema istraživanjima prof. dr. Fehima Nametka, hronološki najstariji do sada poznati pjesnik Novog Pazara je Ahmed Valija. “Živio je u XVI stoljeću (umro 1598. ili 1599.), a spomi-nju ga još i najstarije osmanske tekzire,

svojevrsne bibliografije, u kojima su dati životopisi najpoznatijih pjesnika Osman-skog Carstva, među kojima i tekzira Es-Seyyid Riza... Koliko je Ahmed Valija bio poznat i cijenjen još u svoje vrijeme, naj-bolje govori kvalifikacija kojom ga ocje-njuje Mehmed Riza. On za njega kaže da je “upravitelj grada dikcije i vladar u carstvu znanosti i umjetnosti.”2

Dr. Fehim Nametak pominje i stva-ralaštvo Hušia, koji je pisao na turskom jeziku i koji je, pouzdano je utvrđeno, bio živ 1620. godine.

Posebno mjesto među piscima na orijentalnim jezicima pripada Osmanu Kadiću Bjelopoljcu, koji je svoje rado-ve potpisivao imenom Šehdi. Rođen je u drugoj polovici XVII stoljeća, a umro je 1769. godine u Sarajevu. Osim kom-pletnog “Divana”, Šehdi je pisao i prozu na turskom jeziku. Njegov sin Ahmed Hutem također se uspješno bavio spisa-teljskim radom. Čak bi se moglo reći da je njegov “Divan” spjevan na turskom jeziku u XVIII stoljeću bio neka vrsta bestselera.

Fehim Nametak, Safvet Bašagić, Ejup Mušović, Hazim Šabanović, pomi-nju i pjesnike baktešijske derviške orijen-tacije, i među njima ističu novopazarca Ahmeda Gurbiju koji je umro polovinom XVIII stoljeća. Stihovi Ahmeta Gurbije

Zemlja Bosna je moja otadžbinaTo ime poznaju svi narodi svijetaBog ju je učinio gnijezdom heroja

najbolja su potvrda koliko je san-džački umjetnik bio vezan za domovinu i rodnu grudu.

Istraživači ove vrste književnog stva-ralaštva pominju još Huseina Pljevljaka i njegovog sina Hilmibabu, čija djela još uvijek nisu temeljito istražena ali je usta-novljeno gdje se nalaze i koliko ih ima, i što je najbitnije, da su pisali prozu.

Savremena književnost

Nove društveno političke i historij-ske prilike s početka dvadesetog vijeka bitno su odredile stvaralačka nadahnu-ća, književne oblike i estetsko-sadržajne forme književnog izražavanja. Duhovni preporod Bošnjaka je, kako ističu mno-gi književni i kulturni historičari, počeo je osnivanjem lista “Sarajevski Cvjetnik - “Ulšeni Saraj” (1868-1872) Mehmeda Šakira Kurtćehajića, prvog bošnjačkog profesionalnog novinara, koji je, eto, porijeklom Sandžaklija. U ovom listu se štampaju tekstovi uporedo na turskom je-ziku i na narodnom jeziku, ćirilicom. To je prvi prodor narodnog bosanskog jezi-ka na javnu scenu. Uvodnici i komentari Mehmeda Šakira Kurtćehajića, slažu se književni historičari, neka su vrsta prvih eseja o književnosti, o kulturi, a neki od njih su preteče literarne reportaže i pu-topisa. “Tada se, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, javlja i prva generacija bošnjačkih pisaca na na-rodnom jeziku i latiničkom i ćiriličkom pismu, ostvarujući ideje Kurtćehajiće-va racionalnog prosvetiteljstva naroda i evropeiziranja pomoću modernih sred-stava kulturno-književnog djelovanja... U tom smislu je i književnost, koja se tada stvarala u vlastitim listovima i ča-sopisima, u knjigama i kalendarima, na-stavljala taj prirodni put emancipacije duha, sticanja svijesti o sebi, o svome slavenskom biću i južnoslavenskoj do-movini, o vezanosti za ostale narode u

Gospodari balansiranjaO proznoj književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (II)

n Piše: Almir ZALIHIĆ

76

KULTURABosni i Hercegovini i drugim zemljama Slavenskog juga.”3

Književna moderna prve polovine dvadesetog vijeka unosi u stvaralački kredo bošnjačkih pisaca silovite slapove i veoma polifoničnu energiju koja ob-navlja neke književne pravce i strujanja s kraja devetnaestog vijeka, a ujedno usvaja i snažne aspekte socijalne literatu-re tridesetih godina ovog vijeka. U svim ovim, uslovno rečeno, gibanjima i uče-šću u književnim i društvenim tokovima vremena i prostora djelovali su i stvara-oci iz Sandžaka. Neki od njih bljesnuli bi poput komete i brzo se ugasili (Rifat Burdžević Tršo, Ilijas Dobradžić) dok sjaj književne zvijezde pojedinih traje i danas, i čak je svjetliji i jasniji nego u vri-jeme kada se javio.

Priče Ilijas Dobradžića su tek nedav-no (nakon 90 godina) štampane u zaseb-noj knjizi.

U prvoj polovici 20. stoljeća u lita-raturi debitiraju Muhamed Musić, Junuz Međedović, Sait Orahovac, Ćamil Sija-rić, Muhamed Abdagić, Omer Redže-pagić, Rifat Burdžević Tršo. Literarni radovi nekih od pomenutih stvaralaca nisu uspjeli da dosegnu značajnije estet-ske razine, i ostali su periodika koja nam govori o jednom vremenu i književnim

zbivanjima u njemu. Dok su neki od njih (Sijarić, Abdagić) uspjeli da stvore djela koja i danas plijene svojom osobenošću, visokim estetskim dometima i svježinom tematike, a u nekim segmentima aktual-na su kao da su juče pisana.

Period nakon drugog svjetskog rata je bošnjačkim stvaraocima, kao i ostali-ma sa prostora nekadašnje Jugoslavije, nametnuo određene standarde i tematske vertikale koje je iznjedrila socijalistička revolucija i NOP.

Književno stvaralaštvo Ćamila Si-jarića, barda sandžačke pisane riječi, na prostorima bivše Jugoslavije veoma do-bro je prihvaćeno i književno-teorijski valorizirano. Kritičari su isticali duboku vezanost za prostor svoga zavičaja i ljudi u njemu. Risto Trifković apostrofira da Sijarić kod sandžačkog čovjeka otkriva “duboke naslage osjećajnosti, ali i ra-njivost civilizacijom koja prodire i u te krajeve, slika bizarne običaje i primitiv-ne nagone tog svijeta, ali i njegovu ljud-sku plemenitost i jednostavnost, izvjesnu gordost, pomirenost sa prirodnim tije-kom stvari, duboku vezanost za zemlju i njene legende, i ta slika je šarena niska detalja, anegdota, lijepo sročenih scena i situacija, iz kojih, u cjelini, izvire nešto, kao žal za starinom, za netaknutošću i či-stoćom koja otančava i nestaje kako go-dine prolaze u sudaru i susretu sa novim vremenima.”4

Literarni uspon i književnu slavu Ćamila Sijarića nije za života ostvario njegov ispisnik Muhamed Abdagić koji je zbog niza neliterarnih razloga dobar dio života proveo u ispravljanju neprav-di i potrazi za onima koji bi bar iščita-li i, eventualno, štampali njegova djela. Historičar Safet Bandžović osvjetljava-jući tu malo poznatu dimenziju Abdagi-ćeve životne sudbine kaže: “Onaj pro-hujali sistem je Abdagiću zagorčao život, činio ga usamljenim i sumnjičavim, odu-zimao mu je sva ona obična ljudska pra-va, prava na radost, mir, karijeru. Dok su drugi svoje knjige štampali uz pomoć dr-žave, on je bio prinuđen da sam iznalazi sredstva za to zadovoljstvo. No to su već neke priče, inspiracije za nekog budućeg Kafku, za nekog novog Orvela”5

Neostvareni sandžački spisatelji

Raskošni talenat Muhameda Abdagi-ća, opći je utisak, nije do kraja ispoljen, ali naknadnom valorizacijom njegovog

literarnog opusa došlo se do spoznaje da je Abdagić pisac osobenog, moder-nog senzibiliteta koji je baštinio iskustva svjetske književnosti i duhovna razmeđa sredine iz koje je potekao i kojoj se stalno vraćao. Modernost Abdagićeve kniževne poetike neupitna je i danas, dvadeset do trideset godina nakon nastanka mno-gih njegovih djela. Činjenica da njegov književni opus još uvijek nije adekvatno istražen, valoriziran i publiciran slika je našeg odnosa i naše neodgovornosti pre-ma bitnim autorima i njihovom djelu.

Golemom spisku javno neostvarenih sandžačkih spisatelja mogli bi dodati i ime Meha Ćorovića, koji je, živeći u Tur-skoj i Bosni i Hercegovini, svijet svog djetinjstva i porodične geneologije pre-točio u vrlo zanimljiv i obiman trotomni roman “Ćor-pašin odžak”.

Redžep Kijametović, prozaista koji se predstavio zanimljivim ruralnim moti-vima u dvije zbirke pripovjedaka (1983. i 1988.), već godinama ne objavljuje. Živi u Bijelom Polju gdje radi kao profesor jezika i književnosti.

Na književnu scenu, s kraja šezde-setih i početkom sedamdesetih godina, stupa generacija osobenih literata koja je stvorila, možemo slobodno reći, feno-men pisaca Bošnjaka iz Sandžaka.

Nusret Idrizović svojim prozama pri-vlači pažnju i takvih veličina kakve su u književnom smislu Mak Dizdar i filozof-skom Rasim Muminović.

Husein Bašić objavljuje svoje prve prozne knjige i odmah plijeni pažnju

n Ćamil Sijarić

n Mehmed Šakir Kurtćehajić

77

KULTURA

književne kritike. Objavljivanjem roma-na “Tuđe gnijezdo” Bašić doseže same vrhove bošnjačkog književnog stvaralaš-tva. Ovaj je roman moderno koncipiran - sižejno posvećen događajima nakon berlinskog kongresa, psihološki obojen dramom glavnog protagoniste Ibrahima Žioca, čuvara carskog arhiva – i snažna je parabola osjećanja sandžačkog čo-vjeka izloženog svakom zlu na razmeđu civilizacija i protoka vremena. Sličnu nit Bašić nastavlja i u dvotomnom romanu “Krivice”, da bi njegova umjetnička zre-lost iznjedrila nesvakidašnje prozno os-tvarenje roman “Crnoturci - san i jazija”, koji još uvijek, čini mi se, nije pročitan onako kako to zaslužuje.

Tekst ovog romana ispisuje krvavo tijesto egzistencije specifične sandžač-ke populacije i pored toga što nije puko prepisivanje historijske datosti. Na planu literarnosti dominira spiralno uvezivanje realnosti, predanja, snova, kao i psihoa-nalitike, reminiscencija, fantastike, knji-ževne montaže ili pak različitih metatek-stovnih kombinacija koje počivaju na historijskom predtekstu.6

Bašić je prije romana “Crnoturci - san i jazija” objavio zanimljiv roman “Kolo-vrat”7 , koji na osoben način aktualizira 90 godine prošlog stoljeća u svom zavi-čaju i ljude uhvaćene u klopku dnevno-političkih mahinacija.

Zuvdija Hodžić je nakon romana “Gusinjska godina”, i pauze duge dese-tak godina, objavio roman “Davidova zvijezda”8 koji je ocijenjen kao prvo-razredno prozno ostvarenje. Hodžić u ovom romanu prati skalu drame doživlja-ja naspram drame događanja, što podra-

zumijeva razaranje fabularne osnove ro-mana i dominaciju sižejne organizacije. Dr. Radoslav Rotković kaže da je osovi-na romana “Davidova zvijezda”: granica. “Ali ne samo granica između Crne Gore i Albanije, koja u jednom vremenu spa-ja, a u drugom vremenu razdvaja, nego je to vidljivi i nevidljivi zid između vjera i naroda, između dozvoljenog i nedozvo-ljenog, starog i novog, obraza i koristi, svojega i tuđega.”9

Romani “Fetva”, “Zakkum i nesa-nica” I “Zapadne vode” Murata Baltića ostavili su veoma snažan utisak na či-tatelje i književne kritičare. Književni kritičar Enver Kazaz uočava: “Romani Murata Baltića historijskom suprotstav-ljaju fantastičko i fantazmagorijsko, pri čemu se u simboličkom liku Saila, oko čije sudbine se okupljaju Fetva i Zak-kum i nesanica istražuje dugi historijski tok kao niz destrukcije od zločina nad Aleksandrijskom bibliotekom do zločina

nad sarajevskom Vijećnicom. Fantasti-ka i fantazmagorija omogućavaju ovim romanima raslojavanje tradicionalnog koncepta historijskog vremena koje se potpuno pretočilo u narativno vrijeme, pa se historija kazuje kao niz amblema, simbola i znakova koji se rastaču u vre-menskom toku, a fantastični ambijent romana nadopunjuje se čudovišnošću krvavog iskustva ratnog Sarajeva unutar kojeg se zbiva radnja romana Zakkum i nesanica.”10

Proza Ilje Sijarića ništa “ne stavlja na kocku” - i to je u neku ruku mahana isto koliko i vrlina. Mahana - ukoliko je groznicu i strast literarnog entuzijaz-ma prigušila, da tako kažem, ozbiljnost i stroga definiranost stila, diktirana isto tako ozbiljnošću životnoga i spisatelj-skog iskustva; vrlina - što je iz nje pois-padalo i otklanjano sve ono što se čvrsto i funkcionalno nije moglo držati i vezati u, svakom slučaju, jako podvučenu i izraže-nu dramsku liniju.

Ilja Sijarić tečno, bez nagomilavanja spoljašnjih detalja, što je jedna od nje-govih bitnih stilskih osobina, ritmički razvezuje i fabulira sudbine svojih kom-pleksnih likova bez totalnih zahvata i re-zova ljudske egzistencije, ali sa duhom, širinom i mjerom stvaraoca u čiji se pri-povjedački potencijal ne mo‘e sumnjati. Sa smislom i domenom koji podrazumi-jeva iskrenu dobrodošlicu svakoj novoj pripovijesti, ovog na objavljivanju, vrlo škrtog autora, moram ukazati na razno-vrsnost pripovjedačkih tehnika kojima je Sijarić sklon. Rad u kratkoj formi obez-bjeðuje ovoj prozi čvrstinu kakvu imaju zapisi u kamenu i muškost kakvu rijetko imaju tekstovi njegovih suvremenika. u

/Nastavak u narednom broju/

n Murat Baltić

78

KULTURA

Stojimo pred karikaturama Muhameda Đerleka Maxa. Razmišljamo, doista nas njegove umjetnine ne mogu osta-

viti rabnodušnim. One, kao takve ostavljaju dojam misaonosti i kritičnosti prema doga-đajima u suvremenom svijetu. Svojim kari-katurama, umjetnik Đerlek ispisuje linijom i crtežem sve što mu je na umu i srcu. Jedno-stavno rečeno, karikatura je njegov osoben medij. S obzirom da se znamo kao stvaraoci pune četiri decenije, gotovo je nemoguće izvući neku riječ više od umjetnika, nego što je njegov odgovor prema prijateljstvu-poka-zujući njegove karikature, koje govore više od riječi. Sa posebnim zadovoljstvom, sam 2014. godine govorio na otvaranju njegove izložbe na Plavskim književnim susretima. Kada govorimo, o medijima koji smiju obja-viti karikaturu, Đerlek je pun hvale za demo-kratski nezavisni list ,,Danas” (Beograd), koji mu objavljuje dvije karikature heftično (petkom i subotom). Karikature su mu za-stupljene i u drugim medijima i ništa manje nije prisutan od vodećeg karikaturiste u regi-onu Koraxa, sa kojim ga upoređuju i smatra-ju da je temeljni nasljednik legendarnog ka-rikaturiste Pjera Križanjiča, jednog od osnivača časopisa za karikaturu, humor i sa-tire Jež. Zaista je prava kulturna šteta da ovaj istaknuti karikaturist i umjetnik, koji iako nije završio oficijalnu akademiju umjetnosti, on je svojim britkim umjetničkim, etič-ko-estetskim sadržajima svojih umjetnina tj. djelima postao jedinstvena akademija za sebe. Zbog svega toga zaslužio je da ima kultno urađenu i uređenu monografiju svoje likovne kreacije. Međutim, ustanova u kojoj on radi i grad u kojem on živi još nisu dose-gli taj nivo lucidnosti i obzirnosti da naruče izradu Đerlekove monografije. Jer, Beograd je već uradio monografiju umjetnika Koraxa a Zagreb i Beograd Pjera Križanića po ko-jom je utemeljena velika istaknuta nagrada

za karikatura. Vjerujemo da će doći vrijeme da se i na taj visoki način predstavi svijetu Muhamed Đerlek Max, ako ne u Novom Pa-zaru, onda pak u Sarajevu ili nekom drugom centru Europe. Jer njegova umjetnička kari-katura ima univerzalnu dimenziju.

Čitav životopis ispoljen kroz duhovitu karikaturu

Umjetnik, Muhamed Đerlek Max, rođen je 08.09.1953, godine u Novom Pazaru. Stu-dirao je pravo na Univerzitetu u Beogradu i na Univerzitetu u Novom Pazaru. Bez obzira što je studirao i završio pravo, posvetio se umjetnosti i umjetničkom življenju. Po umjetničkoj vokaciji je karikaturista i dizaj-ner. Član ULUPUDS-a, SULU-a i NU-LUS-a. Urednik je Umjetničkog programa Kulturnog centra i Galerije u Novom Pazaru, gdje zapaženo utječe na prefinjen izbor umjetničkih izložbi u ovom gradu, gdje utje-če na razvoj umjetničkog života u ovom gra-du.

Živi i radi u Novom Pazaru, u Sandžaku. U cjelosti je posvećen umjetničkoj karikaturi i umjetničkom životu u Kulturnom centru Novog Pazara. Čitava njegova porodica, su-pruga, te kćeri i sinovi na svoj poseban način su vezani za umjetnost. Jednom riječju živi život u umjetničkoj porodici. Vrlo je povu-čen i tih, kao čovjek i kao umjetnik, zbog toga plijeni pažnju svojih kolega na širem prostoru.

Slovo o umjetniku – vitezu humora - etičko-estetski aspekt

O umjetnikovom životopisu moglo bi se govoriti na široko. Međutim naš sandžački i svjetski umjetnik veoma skromno postupa prema sebi i sugovornika koji ga ljubazno posjećuje i traži izjavu, zastaje, želi da govo-

ri kroz svoje umjetnine, to jest karikature, kojima je štitio ljudska prava i slobode radni-ka i svih obesrabljenih članova društvene zajednice.

S obzirom da autor ovih redova dolazi iz filozofskog miljea i da umjetnosti pristupa sa etičko-estetskog aspekta, Đerlekovom stva-ralaštvu pristupa iz tog posebnog miljea, upravo iz razloga zbog toga što se ovaj li-kovni stvaralac opredijelio za umjetnost, od-nosno za karikaturu, kao jednu formu kojom se traga za duhovito osmišljavanje apsurda. U tom smislu, polazna pozicija ovog umjet-nika je veoma lucidna, malo je reći duhovita, jer njegovi crteži i karikature su istinske iskre duha, svojevrsni crtani karnevali ilu-stracija raznih situacija u kojem žive tzv. Si-zifovi potomci. Upravo zbog te duhovitosti, Đerlek je postao slavan umjetnik koji je jako prisutan na brojnim likovnim kolonijama i festivalima kulture na kojima je dobijao kul-tna priznanja, o čemu ćemo nešto kasnije selektivno reći. Upravo ta njegova pasionira-nost i redovito praćenje događaja koje je vje-što skicirao u svojim karikaturama, ovaj umjetnik je ušao u elitno društvo karikaturi-sta regiona i svijeta. Njegove inspirativne teme za karikaturalne crteže su političke, kulturne, socio-ekonomske a često i vjerske

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

Slovo o sandžačkom umjetniku svjetskog prosedea

Iz ugla Muhameda ĐerlekaKarikatura kao kritički pogled na svijet

79

KULTURA(jedna od takvih karikatura jeste i onaj čuve-ni Đerlekov crtež koji govori kako vlasti i tajne kabine Srbije umnožavaju islamske zajednice u Sandžaka, ovu karikaturu nismo proslijedili medijama Bosne, upravo iz ra-zloga da netko ne bi pogrešno shvatio humor umjetnika).

Fundamentalno polazište umjetnika jesu inspirativne teme kojima umjetnik odgoneta tajne sporazume, kao i dnevne događaje koje podiže na nivo univerzalnog značenja. Upra-vo takve inspiracije karikatura su ovog umjetnika na najbolji način preporučile da bude pozivan sa važnih umjetničkih adresa da sudjeluje na svjetskim nagradnim kon-kursima, gdje je dobio priliku da vlastitim karikaturama traži i pruža odgovore na mno-ga pitanja. Zbog toga je i s pravom nazvan jedinstvenim vitezom umjetničkog humora.

Đerlekov humor, prije svega ilustruje predstavu apsurda i kao tjeskoba života dola-zi kao duhovita komponenta i izazov, koje njegove karikature imaju kompleksno zna-čenje i dosežu poentu u vremenu.

Doista, govoriti u karikaturi u vremenu je veoma teško, jer karikiranje stvarnosti predstavlja opasnost po egzistenciju vreme-na, o čemu će nešto kasnije biti riječi. U tom smislu, jer karikatura nije dosegla dovoljnu mjeru vlastite komercionalizacije, jer se od njenog ishoda teško može živjeti, više pre-življavati.

Konkretno, karikatura je nijemi govor umjetnika i Sizifov posao upućivanja ljudi da o njenom istinskom sadržaju razmišljaju. U svakom slučaju, umjetnik je sebi zadao teški zadatak, filozofski rečeno, da dosegne i otkrije istinu. Cilj tog postupka jeste da čo-vjek postane u etičkom smislu istinski čo-vjek. Jer umjetniku, tvorcu karikature, nije cilj da se čovjeku naruga, već da utječe da bude bolji i humaniji. Prema umjetniku, pre-ko karikature se ljudi opominju, a ne ismija-vaju, a sve u cilju da budu bolji i plemenitiji.

Umjetnik o svom postupku

Zašto IZ MOG UGLA? Zato što ne vo-lim da mi bilo ko “servira” istinu! Želim da do nje dođem sam.

Osmislio sam svoj ugao iz kog posma-tram i tumačim svijet, trudeći se da budem objektivan, da očistim svoj sud o viđenom i doživljenom, od emocija i sveg onog što bi moglo da učini da moj komentar (karikatura) obesmisli subjektivnost.

Upravo zbog takvog čina sam siguran, da ono što radim, vrijedi i da koristi nekom. I tako na svoj način promišljam o suštinskim

odlikama ljudskog karaktera, o konstantnim ustaljenim odnosima i poput Robina Huda umjesto mačem, karikaturom, otkidam osmjeh od onih koji su od naroda oteli osmjeh i taj osmjeh vraćam narodu. I sve to činim iz MOG UGLA. – između ostalog, ističe Muhamed Đerlek MAX.

Kolektivne izložbe i samostalne izložbe

- Više puta izlagao u Jugoslaviji i ino-

zemstvu, počev od studentskih dana sredi-nom 70-ih godina prošlog stoljeća. Ovdje ćemo iznijeti samo glavne izložbe, zbog ograničenosti prostora, nadajaći se da će pri-jatelji umjetnika iz raznih strana dunjaluka objaviti opsežnu monografiju koju ovaj umjetnik zaslužuje. Podsjećamo na njegove čuvene izložbe koje su u zanos ostavile sve misleće ljude i pasionirane ljubitelje umjet-nosti. Naš izbor izložbi je sljedeći:

- 1993. Beograd, Međunarodni pres cen-tar TANJUG, 1993. Novi Pazar, galerija “Sopoćanska viđenja”

- 1997. Berlin, 1999. Raška- 2000. Nova Varoš, Priboj, Prijepolje- 2003. Sarajevo, Bihać, Zenica, Novi

Pazar, 2009. Sjenica, 2014. Novi Pazar 2014.

Prijepolje 2014. Bijelo Polje 2014. Plav- 2014. Rožaje 2015. Podgorica 2016. Tivat 2016. Herceg Novi 2018, Raška 2018, CZKD Beograd, Kruševac 2019.

Nagrade i priznanja

Muhamed Đerlek je dobitnik više nagra-da i priznanja među kojima izdvajamo:- Specijalna nagrada za crtež na Svjetskom

festivalu za karikaturu - Aranđelovac 1989.- II nagrada na Proljećnom salonu KLUS-a,

1989.- II nagrada na konkursu za karikaturu PJER,

1990.- II nagrada na Eko festivalu Nacionalnog

parka “Kopaonik 91”.- II nagrada na Svjetskom festivalu karikatu-

re “Moj pogled na svet”, Beograd 1992.- I nagrada “Foligno”, Italija 1993. - I nagrada na Svjetskom festivalu karikatu-

re “Moj pogled na svet”, Beograd 1993.- Specijalna nagrada na festivalu u Ankari

1994.- III nagrada na festivalu u Ankari 1997.- III nagrada na festivalu “Zlatna kaciga”,

Kruševac 2001.- Specijana nagrada na Svjetskom festivalu

karikature “Hurijet”, 2005.- PJER - srebrni, 2006.- I nagrada na Međunarodnom festivalu u

Crnoj Gori, 2007.- PJER - zlatni, 2008.- PJER - zlatni, 2011.- II nagrada na Međunarodnom festivalu

“Dani humora i satire Vuko Bezarević”, Crna Gora 2012.

- I nagrada na ekološkom konkursu karikatu-re “Lov, ribolov i krivolov”, Beograd, 2012.

- Nagrada njemačkog grada Ingolštata na Kragujevačkom bijenalu, 2013.

- I nagrada Udruženja novinara Vojvodine, Sombor, 2016.

- II nagrada na Međunarodnom festivalu ka-rikature GOLDEN HELMET, Kruševac, 2017.

- I nagrada na Međunarodnom festivalu kari-kature ANIMAL PLANET, Beograd, 2017.

- Specijalna nagrada na Međunarodnom fe-stivalu karikature AJDIN DOGAN, Istanbul 2017.

- Nagrada za doprinos u kulturi i nauci o kul-turi AHMED VALI, Novi Pazar, 2018.

- I nagrada na Međunarodnom festivalu kari-kature GOLDEN HELMET, Kruševac, 2018.

- PJER - srebrni, 2018.(Adresa umjetnika, radi komunikacije sa

Kulturnim centrima i galerijama): Mehmeda Alibašića 16tel. 020 319-834; mob. 064 818-6264e-mail. mdjerlekmax@gmail.com

Likovni kritičari o M. Đerleku Max-u

Prefinjena linija Muhameda Đerleka proteže se u nedogled, od dosetke, svjedoči o neiscrpnoj inventivnosti ovog radoznalog

n Umjetnik M. Đerlek Max u svom ateljeu

80

KULTURA

crtača, koji pažljivo posmatra i ispituje svijet oko sebe - on svoje opservacije o tome svije-tu pretvara, dosledno, duhovito i lako, u veo-ma efektne i plastične vizuelne predstave, čija se upečatljivost zasniva na snažnoj ek-spresiji. Đerlek, pritom, prateći svoju liniju, kao liniju vlastite sudbine, stiže do refleksiv-nosti kojom je trajno obilježen njegov po-gled na svijet.

Ovaj suptilni crtač, na taj način, samo se pridružuje majstorima ovog zanata, iz “beo-gradske škole karikature” - čiji su rodonačel-nici, kad je riječ o korišćenju linije kao osnovnog izražajnog sredstva u karikaturi - Zuko Džumhur i Dragan Savić, Dimitrije Živadinović i Radoslav Zečević, Zoran Jova-nović i Duško Petričić. Sve su to, dakle, rafi-nirani crtači koji su svoj delikatni “dijalog sa svakodnevnicom” vodili prevashodno kroz dijalog sa linijom, distancirajući se već svo-jim crtačkim postupkom od svake banalnosti i od svakog verbalizma, koji je tako često pri-stiskao i opterećivao beogradsku karikaturu.

Tanane karikature Muhameda Đerleka, u tom smislu, uvijek daju prednost vizuel-nom nad verbalnim - one nikada ne djeluju deskriptivno, već plene svojom poetičnošću - a takvo sutorsko opredjeljenje, bez sumnje, otvara put ka modernom shvatanju karikatu-re, kao “vizuelne metafore”, kojom se sati-rični crteži pretvaraju u višeslojne grafičke znake, što plijene misaonošću i brojnim aso-cijacijama.

Čuveni američki «Kip slobode», kome Đerlek drsko, umjesto buktinje stavlja u ruke: svijeću! - pretvara se, tako, u smjelu satiričnu opservaciju o relevantnosti postoje-ćih vrijednosti i simbola, kojima tzv. “novi svjetski poredak” nameće, nužno, i neka nova tumačenja, a Đerlekova vizuelna do-

setka se pretvara u uzbudljivu i radikalnu vizuelnu metaforu.

Muhamed Đerlek je crtač čiji se pogled na svijet zasniva na tragičnim paradoksima savremenog svijeta - od tih paradoksa on gradi svijet sopstvenih poetskih opservacija, koračajući smjelo po jednoj elastičnoj liniji razapetoj iznad ambisa koji nam danas svi-ma prijeti. (Slobodan Novaković, likovni kritičar i pisac iz Beograda)

***

Kao po pravilu Đerlek posmatraču nudi onaj uzdah iz koga je suvišan svaki komen-tar i u tom trenutku kida se misao o univer-zalnom problemu ili o ovovremenskoj smi-calici koju nam je pred oči bacila stvarnost. Nakon ulaska u žižni detalj karikature, koji je najčešće u pokretu posmatrač arhivira tre-tirani društveni problem ili stanje svijesti u bezbrojnu selekciju imenovanih duboko proživljenih osjećanja te, izdignute do sa-mog humora, Đerlekove senzacije bivaju izvedene iz poređenja ili osjenčene zamišlje-nim upitnikom koji se nadnosi nad naše sud-bine. Ovaj postupak i volšebno nadahnuće koje se igra formama, stanjima, ljudima i društvenim tokovima, učinili su da Đerleko-va karikatura, kroz vremenske račve i lomo-ve, ostane uzvišena kao sama misao i stame-na kao kakav svetionik na obali razuma. (Enes Halilović, pjesnik i kritičar iz Novog Pazara)

***

Karikature Muhameda Đerleka podsjeti-lo me na dječačko doba. U stvari na šatru punu ogledala, iskrivljenih ogledala koja vas

odražavaju ne onakve kako izgledamo na prvi pogled, već izdužene, zbijene, iščašene, dakle, može biti, odražavaju nas onakve ka-kvi stvarno jesmo. Tanane finese iskrivljenja u Đerlekovom potezu tušem ili četkicom, podcrtavaju one detalje, na prvi pogled ne-važne, koji definišu istinsku prirodu prizora ili osobe. Pošto se Đerlek bavi društvom, politikom, religijom, običajnim i socijalnim pitanjima, moralom i mediamaniom, kroz ušće smijeha on promišljeno ukazuje na be-smisao, koji nam se prikrada kroz civilizacij-ske klapnje i društvene nadgradnje. Đerle-kov stil je lahko prepoznatljiv, bilo da je riječ o akvarelu ili crtežu tušem. Njegovi su akva-reli magloviti, maltene nestvarni, kontura stopljenih u jedinstvenu valeru, koja preo-vladava crte. (Adnan Jašarević, historičar umjetnosti iz Zenice)

***

Pogled na Đerlekove izložbe karikatura

Kao pasionirani ljubitelj karikature, kao umjetničke forme, u više navrata sam sa etič-ko-estetskog stanovišta pisao, govorio i otvarao izložbe mog omiljenog umjetnika i prijatelja, Muhameda Đerleka Maxa.

Zacijelo, u njegovim karikaturama se prikazuju uslovi teškog života i raznih struk-tura društva, a posebno pojedinaca sa čijeg lica on vješto skida masku, ukazujući na osnovne karakteristike odnosa u društvu na relaciji čovjek-čovjek, društvo-priroda. Ja-sno, čovjek i priroda i uopće ljudske karek-terne osobine su neposredni motivi koji in-spiriraju umjetnika da napravi uspjelu karikaturu. Umjetnik traži vremena i priliku da napravi karikaturalni potez, kao svojevr-sna opemena koju umjetnik upućuje u ime javnog mnjenja političkim liderima ili poli-tičkim grupama. Dakle, Đerlekove karikatu-re imaju politički i socijalni karakter. Jasno, ima još ljudi, posebmo intelektualaca koji-ma znače karikature umjetnika a posebno postoji izgrađeno čitateljsko mnjenje kojima se objavljuju ovakve vrste umjetnina koje zovemo karikaturama. Od kojih zastaju sa uzdahom i osmjehom. Zašto je to tako? Od samog značenja ovog pojma (italijanski izraz caricare, što znači opteretiti, pretvori-ti), pa se u literaturi i likovnoj umjetnosti ove forme javljaju kao jedne od satiričko komičnih i ironičnih tema umjetničkog iska-za, preko kojeg se prestavljaju osobe, odno-sno javne ličnosti i aktuelni društveno-poli-tički fenomeni pomoću neke specifične

81

KULTURAunutrašnje osobine koja se tendiciozno pri-kazuje i uveličava. U tom pogledu, karikatu-re imaju prvenstveno politički karekter, kao što je to konkretno u Đerlekovom diskusu, gdje se prikazuju među-odnosi u mračnim vremenima, zbog čega karikature ovog umjetnika imaju politički karakter i mogu biti objavljivane u demokratskim, otvore-nim analitičkim listovima kao što su Danas, Nezavisna revija Sandžak, magazin In i dru-gi mediji. Jasno, ima još ljudi koji izražavaju poštovanja prema ovakvoj vrsti umjetničkih djelatnosti koji je sastavni dio aktualnog i kreativnog žurnalizma, kojima streme svi intelektualci i široko obrazovani ljudi, bez obzira da li imaju licencu za to ili nemaju. Zato čitatelji novina u kojima se objavljuju ovakve karikature, zastaju sa uzdahom i osmjehom. Zato, karikature u punom sjaju kada se postave na relevantnom mjestu, bez obzira da li su urađene po motivima lokal-nog, regionalnog do evropskog prosedea, imaju značaj da oslobađaju ličnost od stega a posebno da izgrađuju zgarišta političkog života i razna nasilja koje priređuju razne desničarke grupe. U tom kontekstu, karika-ture našeg umjetnika imaju socijalni karak-ter jer one na vješt način ismijavaju određe-ne političke događaje rečeno žargonom žurnalizma. Riječ je o jednostavnoj umjetni-ni, crtežu bez riječi koja u sebi nosi ideju. Helem, najkraće rečeno karikatura je umjet-nički spoj između ideje i teorije. Kao takva ona na najsuptilniji način podstiče razne ideje i asocijacije. Upravo iz tog razloga i osjećanjem za izbor događaja ličnosti i situ-acija, Đerleka s pravom uvrštavaju u sam vrh karikaturista u regionu, jednog elitnog društva na čijem čelu je Korax, Božo Stefa-nović, Nadarević, Sultanović, Jugoslav Vla-hović, Dragan Stojanović, Tošo Borković, Petrušić, Zećir Luboder, Saša Dimitrijević, Goran Šćekić, Luka Lagator, Duško Drlje-vić i drugi.

Imajući sve to u vidu posebno karekteri-stike, kao umjetnika forme, koja se prven-stveno odlikuje prefinjenom jednostavno-šću, koja dolazi do izražaja karakterističnim za M. Đerleka- Maxa, kao spoj sa javnom groteskom i apsurdom preko kojeg ovaj san-džački i svjetski umjetnik naglašava pojedi-ne teme iz stvarnosti življenja, rugajući se lažnoj učenosti političkih lidera. Nadasve, satirično-komični elementi koje karikatura proizvodi prvenstveno proističe iz serviljne predstave, iz disharmonije njenih javnih dje-lova. Zacijelo, uloga karikature jeste smišlje-no razobličavanje kriznih fenomena, na taj način što se skreće pažnja na izabrane pojave

i elemente koji su tipični i posebno smiješni. U tom smislu, svaka drastična pretjeranost i izvitoperenost svjesno je i namjerno prikaza-na kao loša i površna projekcija društva, koje u domenu mimezisa (podržavanje) predstav-lja ozbiljan preokret u djelatnosti pomoću ideja ili obrazaca življenja.

U svakom slučaju, posebno isticanje i naglašavanje ili pak preuveličavanje ljud-skih slabosti pojedinaca i društvenih grupa u vremenu u kojem egzistiraju. Karikatura izražava svojevrsni protest i pobunu uma protiv nametnutih lažnih autoriteta koji ne posjeduju relevantne društvene ili političke vrijednosti. Još bliže, karikatura je kritič-ko-progresivno-umjetničko kao štit progre-sivnog gledanja na određene društvene feno-mene. Tijekom društvene istorije čovječanstva, karikatura je skrenula pažnju javnosti gdje su tužilatstva i sudovi zabranji-vali pojedine listove i časopise zbog karika-ture. Sam autor, Đerlek nam je izjavio da su godine 1992. u njegov dom i kancelariju upalo Okružno-javno tužilaštvo iz Novog Pazara i Beograda i provjeravali da li je on autor sporne karikature u Reviji Sandžak, zbog kojeg je ovo glasilo upisano u index zabranjenih medija, bez obzira, što su oni (tužioci) znali da on nije, ali su se pitali da bi ga uplašili i ometali u radnim poslovima kada se posebno angažirao u sindikatu radni-ka u Novom Pazaru za njihova ljudska i rad-na prava. Jedini razlog progonitelji su za to imali, jer je ovaj umjetnik skrenuo pažnju javnosti svojim karikaturama kao kritičkim i satiričnim medijama. Takav gest tužilaštva ipak nije spriječio da naš umjetnik ispolji svoju humanost i kreaciju, koja je uvijek in-spirativno dolazila iz njegove tihe povučeno-sti i skromnosti. Upravo takav stil življenja i

stvaranja obavezuje nas da kažemo da su Đerlekove karikature jedinstven pomak pra-ćenja tokova društveno političkih događaja u regionu.

Bez obzira što umjetnik živi i stvara u sandžačkoj vještački podijeljenoj provinici-ji-Novom Pazaru, on preko upućivanja svo-jih umjetnina-karikatura u svjetski kulturnim metropolama, kao što su Beograd, Istanbul, Ankara, Pariz, New York, Sarajevo, London i druge na anonimnim natječajima dobila su kultna svjetska priznanja. S druge strane, neka od njih, za koje je saznao u medijima, nije uspio lično ni da podigne, zbog nedo-statka relevantnih sredstava za takvo puteše-stvije, koja su mogla imati i umjetnički sadr-žaj da ostvari svoje zamisli i snove. Žiriji sa kojima je naš umjetnik Đerlek jedino kores-podirao preko karikatura, preko kojih je us-pio da izazove osmjeh radoznalih umjetnič-kih pregaoca i od njih da izdejstvuje nagrade i priznanja to najbolje govori o Đerlekovoj nezavisnosti i genijalnosti.

***

Na koncu, gledajući smisao Đerlekove karikature i njenom uticaju na odnose u društvu gledamo sa očim Erazma Roter-damskog (poznat po epohalnom djelu ,,Po-hvala gluposti”). Karikature sandžačkog umjetnika svjetskog glasa predstavljaju ve-liku opomenu političkim tokovima i lideri-ma, čije profile i postupke često možemo naći kao odgovor umjetničkom karikatu-rom koja živi i vremenu. Upravo zbog toga, Đerlek pripada najelitnijem krugu karikatu-rista iz regiona koji svojim crtežom kao žar-gonom ukazuju na duhovit način dnevno političke događaje. u

82

KULTURA

Prolog

Davno sam krenuo, dugo putujem. Dokle ću stići?

Zajedno putujemo, on – moj Teret i ja njegov nosač, poslušnik.

Ponekad se usputno svađamo, zaga-lamimo, pa se čak i uhvatimo za vratove.

Taj moj Teret, prijeke je naravi i ne-predvidljiv je. Težak, teži od olova. Jed-va izlazim nakraj sa njim. Zna me probu-diti usred mrkle noći i zapovijedit: Ustaj! Idemo, ulijenio si se! Osvrni se, pogledaj iza sebe. Ne dozvoli da zajedničku muku uhvati korov. Iako se ne može uvijek na-prijed urađeno, pređeno se ne smije za-pustit.

Tako mi zbori.Ponekad je lahak, veseli me, zadirku-

je, otvara probleme u kojima i on i ja uži-vamo. Te dane provodimo u obostranom zadovoljstvu i uživanju.

Ja govorim u svoje ime. Kasno za-spim, rano ustanem. On me, moj Teret, podstiče muzikom, poezijom, pošalica-ma. Lakši je tada od perca, umiljatiji od janjeta. I kada, umoran, zaspim sanjam lijepe snove.

Putnik sam, putujem.

Credo I

Idem, tražim se, polako obilježavam put.

Ne da bih se vratio.Nego da znam odakle da nastavim.Vjerovatno da u traganju dosadim

sa mogućnostima i nemogućnostima, da izazovem gnjev zbog trenutka iskrenosti i golotinje čina!

Ali, šta se tu može. Čin iskrenosti po-dario je ključ kojim se svaki praktičniji duh koristio u naporu za tajnom do cilja.

No, na cijelom tom putu ja sam, isti-na, dobrovoljna žrtva.

Pređeni put vam ostavljam, u nepo-znato idem sȃm sa svojim Teretom.

Putovao sam i putujem kopnom, vo-dama i vasionom. Koristio sam i koristim

poznate puteve i prevozna sredstva koja su predviđena za taj dio puta. Koristio sam najkraće i najbrže trase i pravce, jer kad stignem do nepoznatog Teret postaje još teži, muka veća, ja sporiji.

Znam lako se putuje avionom, bro-dom, automobilom. Pa i biciklom. Lako je i pješice, lakše gizdavim konjem. Dođe se u nepoznato gdje se mora kori-stit magarac, mula, bivo, jak, lama, slon, dugonoga deva.

No, ne odustajem. Putujem bez zasto-ja. Osim slatkog Tereta koji me usporava, tu su i vrijeme i vremenske nepogode. Tu je i hrana, i voda. Često i to moram no-siti. Put u tom smislu nudi i pozitivno i negativno, ide se iz krajnosti u krajnost. Ponegdje uživaš u izobilju, a ponegdje se mora štedjeti zaliha.

Koristio sam i koristim razne darove prirode: bilje, korijenje, čistu izvorsku vodu i oštar planinski zrak. Katkad sam u gradskoj vrevi punoj smoga i zagađe-nja, pijem hlorisanu vodu koja miriše na pokvarena jaja. Jedem šta i drugi u tom okruženju.

No, i dalje putujem.Putujem po ciči zimi, ledu, snijegu,

klizavici, hučnom vjetru uz tutanj grmlja-

VRATA OD SNA

n Piše: Džeko Hodžić

83

KULTURA

vinski, po ljetnjoj vrelini, žegi, kiši, tajno-vitoj magli, blagorodnoj rosi. Putujem po gorovitim šumama, po brežuljcima, viso-kim planinama, liticama, kanjonima, po nepreglednim suhim pustinjama, po žito-rodnim poljima, mirisnim livadama, kroz cvijeće velegradskih parkova, po uvehloj travi i drači, kamenjarima gdje nisko ra-stinje poprima izgled malih čudovišta. Zalazim u mračne, tajanstvene prašume gdje strah u kosti tjeraju nepoznati kriko-vi, kliktaji, urlici, gdje vlada zakon jačega.

Osim svoga Tereta putnik treba biti opskrbljen vodom, odricanjem, odluč-nošću, treba biti koncentrisan i spreman da se u svakom trenu uhvati u borbu sa nevidljivim i nepoznatim silama. Mora, mora nositi čisto srce i ljubav kao garant uspjeha.

Ako su spremnost i odlučnost pri-pravne, put je izvjestan.

Ako je volja jaka, umor ne postoji.Ako je ljubav vodilja, Teret je sluga.Ako je trag vidljiv, trud je nagrada.

Credo II

Na putu sam. Ne brojim korake i dane koji prolaze. Koračam polako da ne iz-gubim koncentraciju i nepotrebno trošim energiju.

U ravnoteži sam.

Još nisam umoran da ne nastavim, premalo sam uradio da odustanem. Preda mnom je nepoznato, iza mene je moguće.

Moguće ima svoj život, nepoznato nudi strahove, sumnje, neprospavane noći., stres i svakojake izazove.

Putujući kroz sve nabrojane izazove nije izostala ni ponuda čudnih susreta sa stvorenjima koja u tim prostorima obita-vaju i žive (svakojake) živote.

Ne znam, ne mogu se odredit koji su od tih susreta bili (naj)strašniji ili (naj) uzbudljiviji.

Na kopnu,u vodi, ili vasioni.Na kopnu sam sreo sve što njim hodi

i gamiže. Kosmate lavove, brzonoge ti-grove i leoparde, podmukle hijene, me-đede, nemilosrdne vukove, lukave lisice, gladne pustinjske kojote, oponašajuće majmune, teške slonove. Sretao sam ljute zmije, udave, akrepe, ježeve, male miše-ve, smrdljive tvorove, pacove, ponosne kozoroge, lakonoge srne, vitoroge jele-ne, plašljive zečeve, dugorepe vjeverice, marljive i vrijedne mrave.

U vodi sam sretao i bio čest saputnika sa ribama, opasnim oštrozubim ajkula-ma, golemim kitovima, dobroćudnim i razigranim delfinima, žvalavim kroko-dilima, morževima, fokama, nilskim ko-

njima, oktopodima i sipama, krvoločnim morunama i svim što u vodi živi.

Vasionom sam putovao opterećen i slabašnog iskustva. Bio sam saputnik sa svevidim kondorima, širokokrilim orlo-vima, bistrookim sokolima, strelovitim jastrebovima, noćnim sovama, kukavi-cama, radoznalim svrakama. Bio sam saputnik mudrog kȏsa, dobronamjernog goluba, krhke grlice, dugonoge rode, umiljate laste, crne vrane, sićušnog vrap-ca, medonosnih pčela, šarenih leptirova, ljutih osica i stršljenova.

Epilog

Sve dosad navedeno na mom pređe-nom putu i budućem nepređenom drumu protkano je ljubavlju mojom i slatkom mukom.

Osnovica je ljubav, potka pređeni put. Oboje me podjednako troše. No, nije mi žao zbog toga.

Jer što duže putujem, glad je sve veća, žeđ jača, misao čistija, dah brži. Vremena nikad dosta. U svojoj uobrazilji razmiš-ljam utopistički: kako produžiti dan i noć a da se ne naruši kȏd stvaranja?

I na kraju poručujem: Putnik mora biti istrajan i uspravan.

Čistim srcem trasirati put ka (od)isti-ni(e). u.

84

KULTURA

Najteže je a istovremeno i najza-hvalnije, pisati o nečemu što je za većinu ljudi obično, nepri-

mjetno, podrazumijevajuće, što se kori-sti više puta svakog dana. S toga je ovo jedan od rijetkih eseja u kojem je jedna kolosalna tema sama sebe posvjedočila i bez napora sebe napisala i potpisala. S hljebom se rađamo rastemo, živimo, drugujemo, od njega se ne odvajamo, s njim se poistovećujemo i razgovaramo, od njega dobijamo odgovore i na kraju umiremo; sa njim započinjemo i završa-vamo našu svakodnevnicu, jednako kao što su to radili ljudi tokom cijele svoje istorije. Od nastanka postao je miljenik čovjeka, njegov pouzdan orjentir u vre-menu i prostoru, sposoban da sažme svi-jet ljudskog iskustva. Kao čuvar i najveći zaštitinik života, ali istovremeno i sluga i gospodar svakog pojedinca, hljeb je je-dini jezik koji razumijemo i volimo i po-uzdan čovjekov orjentir u vremenu i pro-storu, sposoban da sažme svijet ljudskog iskustva. Sastavljen od kraja i beskraja, gospodario je životima naših predaka, to čini i savremenom čovjeku, i bez ikakve sumnje, nastaviće vjerno da služi sve dok bude postojao život. Štaviše, potpuno po-svećen čovjeku, egzistira bez trunke stra-ha da će mu neko buduće vrijeme oduzeti funkciju i svakodnevni značaj.

Kao najednostavnija namirnica koja ne postoji izvan života, kao najintimnija ljudska čarolija i svjetski fenomen, odav-no je postao relevantna tema koja uvijek i iznova otvara široko polje za istraživa-nje, preciznije i sveobuhvatnije razumje-vanje (smatra se da je riječ hljeb praslo-venska pozajmljenica iz gotskog jezika). Milenijumsko iskustvo hljeba pokazuje vremenskoj dimenziji njegovu kulturnu starost koja ima i određeno transvremen-

sko obilježje izraženo u sposobnosti da kroz vrijeme bude prenosilac svjesnih i nesvjesnih ljudskih reakcija. Kao ljudski identifikacioni marker i svjetski brend bez konkurencije, hljeb ima univerzalnu primjenu, ali i neke svoje specifike i ka-rakteristike, taman kao što svaka zajed-nica na planeti, koja ga koristi, ima svoju posebnost, običaje i rituale. Natopljen životnom snagom i pobjedom, hljeb se ponavlja u beskonačnost, zavjetno ko-municirajući sa precima i budućim nara-

štajima. On je čovjekov simbol i odgovor na prolaznost. Kao sublimacija života, spokoja, nemira, bure i mirne luke, pruža otpor konačnom kraju, otimajući se sva-kom prostoru, granici, svakoj zatvoreno-sti. Duša koja se rodila u prvom, nalazi se i u današnjem hljebu. Nije život, ali bez njega života nema.

Svaka priča o hljebu je fascinantna, raskošna, sveobuhvatna, ali i nedovr-šena, nepotpuna, koju niko nikada nije

posve pouzdano i do kraja ispričao. Po-sjedujući magiju besmrtnosti, on je je-dinstvo svoje tajne i svog objašnjenja i zato se ne može definisati rječničkim formulama i matematičkim obrascima, jer simbolizuje čovjekov egzistencijalni i duhovni paradoks. Neiskazanost je ono što u njemu blista, a to je suština njegove vječnosti i njegovog neistrošenog tijela. Savremena deskriptivna antropologija ističe da je hljeb natopljen istorijom, mi-tologijom, poetikom, etnologijom, tradi-cijom, paganstvom, religijom, kosmolo-gijom.. U njemu obitava ono što moćni zaborav nije zaboravio, ono što se nije odalo i prokazalo. Kao svjetska baština i dostojanstvo univerzalnog, uzdignut je do kulta, ne samo zbog navike, tradicije i nezamjenjivosti, već zbog toga što pred-stavlja odraz kulture življenja.

Sazdan od strasti i ljubavi prema ži-votu, hljeb je, od iskona, najtraženija, najpopularnija, najvrijednija, najslađa i najčešća hrana naših predaka. On sadr-ži dosta toga što je ljudskom organizmu potrebno: složene ugljene hidrate, be-lančevine, kalcijum, gvožđe i celulozu. Pšenično zrno se sastoji od omotača (me-kinje), embriona (klice) i endosperma. Ukusan bez ikakve prismoke, težački, zemaljski, održavao je ljudsko postoja-nje u ravan gole nužnosti. Prema poda-cima Organizacije za hranu UN, oko tri milijarde ljudi svakodnevno jede hljeb, a zbog gladi umire oko dvadeset miliona. To je jedina hrana spremljena za svači-ji ukus, bez obzira na uzrast, pol, rasu, kulturu, religiju, socijalni status, koja se jede svaki dan uz svaki obrok. Neki sta-tističari kažu da za sedamdeset godina ži-vota čovjek pojede šest hiljada kilograma hljeba. Na prostorima Balkana pojede se tri puta više od evropskog prosjeka, zbog

HLJEB, zakićen beskrajem

Esej

n Piše: Ramiz HADŽIBEGOVIĆ

Dio eseja o hljebu iz druge esejističke knjige u pripremi, o običajima i nematerijalnoj baštini Zapadnog Balkana

85

KULTURA

čega ima posebno mjesto u kulturi i tra-diciji ovog podneblja.

Hljeb i voda su izvor života, ljudske egzistencije i njegove svakodnevice. Koja se to čarolija odvija u njima kada se, uz dodatak soli, iz tijesta pretvore u hljeb sa mirisom najslađeg i zavodljivog opijata? Kao poročna skrivenost, hljeb se mijesi sa ljubavlju i zato je svaki ukusan. Prije nego ga zamijesi, muslimanka pro-uči dovu, a hrišćanka ga prekrsti, pa ga ostavi da nadođe. Majka tijesto posoli, dušom ga svojom zasladi, da hljeb bude sladak i velik, da dječicu nahrani, kaže se u romskoj pjesmi. Svaki nimet (tako ga zovemo u Sandžaku) nosi otisak i pečat duha, karaktera i mentaliteta oso-be koja ga stvori. Kao dijete, volio sam da gledam svoju majku Havku, kako iznad naćvi, mijesi hljeb. Najzagonetni-je je bilo to što nikada nisam znao da li je tijesto za hljeb ili pitu, kojoj smo se najviše radovali. Pa ipak, najslađi hljeb je pravila moja bika Džema Franca. Ako bi imali neplanirane gladne goste, što se tada često dešavalo, hljeb se pozajmlji-vao kod komšija. I bez dovoljno hljeba, život u našoj i drugim višečlanim poro-dicama je trijumfovao. Znao sam mnoge familije koje su imale i po dvadesetoro djece. Trebalo je četiri-pet sofri postaviti. Pa ipak, jelo se iz jedne posude, uz na-izmeničnu upotrebu jedne ili dvije kaši-ke. Bilo je to sumanuto vrijeme gladi, sa tragičnim posljedicama. Pšenični hljeb je bio rijetkost i zato su postojale izreke: Hljeb je sunce svake šifre; U sirotinjskoj kući i Bog je gladan. Koliko je trebalo vještine i mudrosti da dječija gladna usta

dobiju po mrvu hljeba, a tek koliko se dana, uz neprespavane noći, živjelo bez ijednog zalogaja hljeba.

Kao strepnja koja proizilazi iz same ljudske egzistencije i stvarna muka lju-di, sa dubokim iskustvom gorčine, glad je stara univerzalna istina bez koje je svaka priča o hljebu prolazna i osuđena na propast. Ima li zloslutnije riječi od te? Kad gladan čovjek razmišlja o hlje-bu ima male i velike nevolje, jer takvo stanje zgušnjava zbivanja, uvećava dra-matičnost, funkcioniše između razuma i emocija; sažima život u život; ne može mijenjati ni sebe ni druge, ni svijet oko sebe, a niske strasti kao što su mržnja, zlo, pakost, nasilje, postaju mu daleki. Tada mu sve postaje manje važno i bitno. U naizgled jasne i uređene stvari, pla-nove i želje, glad unosi nemir sa kojim ljudi ne znaju šta će i kako će, stavlja lju-de u razna iskušenja i podseća na naša ograničenja. To je vječna tema ugroženih pojedinaca i sredina i dvoboj čovjeka i njegove sudbine. Glad ne vidi ništa osim hljeba, ostavlja bez riječi, priziva muku i paniku; u njoj je čovjek skriven i otkriven, ona govori umjesto čovjeka. Iako glad ima četvore oči, one ne vide ništa osim hljeba. Ni najveća radost zbog punog stomaka, ne može se porediti sa osećanjem muke i tjeskobe zbog gla-di (Hljeb je kao vjera: kad njega nema, čovjek je danas hrišćanin, a sutra musli-man - kurdska izreka). U takvom stanju najveća i najsnažnija je imaginacijska i fantasmagorična bliskost čovjeka i hlje-ba. Tada ga čovjek sanja, vidi ga na ho-rizontu. No nemaju svi gladni san i hljeb

u njemu. Strah od gladi vidi se jače kod onih koji ponešto imaju, nego kod onih koji nemaju, bilježi Milovan Đilas. Iz praznog stomaka gladna muka se preliva u stvarnost. Nekome je za san potreban hljeb, drugima je za hljeb potreban san. Bar je poneko srećan kad u snu ima do-voljno hljeba. Jedna francuska poslovica kaže: Ako ima hljeba glad miruje. Koliko god da se zadrži u čovjeku, glad dovoljno opominje, ali sve ne kazuje. Sve dok ne ogladni čovjek je u mnogo čemu neumje-ren, svašta mu pada na pamet, htio bi iz sopstvene kože preko mjere do iznemo-glosti. Susret sa hljebom je suštastveni događaj koji odgoneta najtamnija pita-nja njegovog bivstva i tragične sudbine. Kao posljednje utočište nade, on postaje stvarniji i skuplji od samog života.

Miris tek ispečenog hljeba nikoga ne ostavlja ravnodušnim, jer su sva čula povezana sa njim. Taj čarobani, opojni, iritantan i neodoljiv dojam ne može se mjeriti ni sa jednim drugim. On izaziva emociju, ima moć i sugestivnu snagu, neku malu tajanstvenu katarzu, golica maštu, provocira i budi čula, a ponese-na duša treperi pred njegovim izazovom koji se šire iz majčine kuhinje ili peka-re. Hljeb mirisima život brani, boji ga u nadi, vjerovanju, optimizmu, radosti i zadovoljstvu. To i ne treba da čudi, jer je centar za mirise odmah pored centra za emocije i uspomene, tako kažu umjet-nici. Ko da nam se, svakog jutra, po jed-no rumeno dijete rodi. Baba je malo na ušima tvrda, ja sam malo na očima tanji, al nos, i baba i ja, nepogrješiv imamo, znamo pečen hljeb u sekund namirisati. Taj osjećaj čežnje, ta vječita neosvojivost koja i sama traje dok mi trajemo, izazi-va potrebu da hljeb moramo neprestano osvajati i ponovo u njemu uživati.

Miris svježe pečenog hljeba budi naj-ljepše emocije i uspomene na djetinjstvo, kada smo gladni, po povratku iz škole, zaticali tek izvađen iz šporeta, uvijen u krpu i naslonjen uz kredenac. Te asoci-jacije bude u nama davno zaspali osjećaj bezbrižnosti, porodične sloge i sreće. Pa ipak, najiritantniji i najveličanstveniji mi-ris hljeba osjeća se u vrijeme Ramazana, u večernjim satima pred iftar, kada so-muni ramazanke, premazani raznim aro-matičnim uljima mirišu i dišu na dušu, ili miris hljeba iz crepulje ispod sača. Mož-da bi slično mirisao i francuski baquette napravljen od kvasca starog 400 godina, u nekom manastiru, kada bi se nekako

86

KULTURA

jednovremeno, u cijelom gradu ili varoši, vadio iz pekarskih pećnica, dok ga s nestr-pljenjem očekuju gladne duše.

Neraskidiv je i neobjašnjiv fluid bli-skosti i srodnosti koji postoji između hljeba i čovjeka i svih segmenata ljud-skog života. Smisao njegove tajne skriva se u ljudskoj suštini, budući da bez ičega nekako, a bez njega nikako. Hljeb spasa-va čovjeka od svakog zla, svake slutnje, jer kad ima hljeba i vode, čovjek sve ima. Da li gospodari nad čovjekom ili čovjek ima moć nad hljebom? On može biti i sluga i gospodar, jednako kao i čovjek. Bilo kako, ne postoji čvršća, iskrenija i intimnija veza od te, iako bi hljeb imao štošta prigovoriti ljudima, mnogo čemu ih naučiti. Koliko hljeb daje život čovje-ku i njegovoj nadi, što je njegova privi-legija, toliko čovjek daje život hljebu. On je prvo, najvažnije i zadnje utočište čovjeka i bitno svojstvo njegove prirode i uslov za slobodan izbor vlastite sudbi-ne. Hljeb i ljudi su bliski u prostoru, u vremenu, u dodiru, u neraskidivoj čul-noj vezi; odan je pokoran i neizbježan čovjekov pratilac od nastanka, smisleno okrenut i posvećen isključivo životu, napretku, bogatstvu; nije sve što čovje-ku treba, već mogućnost svega. On je dostojan divljenja i zbog toga što u sebi skriva duboke naslage ljudske podsvi-jesti. Iako pod težnjom čovjeka mijenja

svoj oblik, mjeru i sadržaj, hljeb svoju suštinu ne mijenja. On opstaje između prolaznog čovjeka i neprolazne suštine života; gaji poštovanje prema ljudima i životu; pomaže čovjeku da spozna sa-mog sebe, svoje mogućnosti, potencijal, svoje limite i mane. Svjestan ljudske sna-ge kao i ljudskih slabosti, hljeb se samo preko čovjeka izliva u svoju istinu. Sve ljudske aktivnosti su pokrenute željama, a primarna želja svakoga je hljeb. Kad njega nema, ne postoje ograničenja na-porima koje će ljudi preduzimati u nadi da ga steknu.

Kao cjelina života svakog pojedinca, porodice, civilizacije, simbolika hljeba u svjetskoj kulturnoj baštini, je nesagledi-va. Hljeb je bio i ostao najsnažniji i naj-svjetliji simbol čovjekovog opstanka i drevne mistike. U njemu je sadržana sva simbolička, metaforička i antropološka paradigma ljudskog života. Ta mnogo-stranost značenja proizilazi iz tradicije, kulture, iz mitoloških slojeva, iz pagan-skog vremena, i uglavnom se samo u ni-jansama razlikuju od zemlje do zemlje. On je simbol života i smrti, bogatstva, zajedništva, gladi, sreće, rada i reda, mu-drosti, nade, žudnje i želja; hljeb je me-tafora porodične sloge, dobrote, mirisa, snage, samoodržanja, strepnje, siromaš-tva, trijumfa i paradigma fizičke i men-talne snage.

Snažan je simbol kroz darivanja u trenucima slavlja i običaja, kod dočeka dragih gostiju uz parče pogače i malo soli. Taj običaj je postao i dio obaveznog državnog protokola u većini zemalja. On ima svoj kod, naraciju, mitologiju. Da li hljeb može da podnese svu višeznačnu simboličku, metaforičku i paradigmatič-nu dimenziju i sveobuhvatnost, a da pri tom ne dovede svoju osnovnu i suštinsku funkciju u pitanje? Naravno da može, jer hljeb je nešto trajno, postojano, nesaznaj-no, monumentalno, pred kojim se kleči. On se prema svakoj vječnoj i naučnoj istini odnosi kao ljudski simbol prema tajnama prirode i iskonske bliskosti sa čovjekom, skrivajući u sebi sjećanje svih ranijih pokoljenja i klicu novih naraštaja. Hljeb se vezuje za kult plodonosti ze-mlje, koja kroz cikluse sjetve i žetve daje ljudima novi život.

U svim kulturama, različitim tvo-revinama ljudskog duha, u zapisima starostavnim, u mnogim mitologijama sa božanskim, magijskim, profanim, elementarnim, anegdotskim ili demon-skim svojstvima, u pričama, izrekama, poslovicama, pitalicama, molitvama, zagonetkama, kletvama, legendama, zdravicama, bajalicama, psovkama, na-rodnim vjerovanjima, hljeb se ne tretira kao obična namirnica, već kao zagonetna drevnost, snaga i moć, narodna mudrost i moralni sud. O nimetu su ispjevane mnoge pjesme, napisane brojne knjige, naslikane mnoge slike, stvorene legen-de. Njemu su posvećene mnoge kulturne manifestacije, jer je sam na svoje trajanje zaboravio ili zaboravu prepustio ono što mu pripada: pola pored godišnjih doba ostavio, ostalo prenio u junake, istine, krike, dozivanja, glasove, mirise. Kao da se odrekao svoje uzorne i umorne zrelo-sti. Poznati su slučajevi da je služio kao amajlija u ratovima. Za hljeb se vezuju različiti kultni, folklorno-mitološki, an-tropološki narativi, fantazije, imaginaci-je. Vrhunac svog mističnog dostojanstva dobija na slici Leonarda da Vinčija Po-slednja večera, koja je, kako ističe Pre-drag Matvejević, autor zapažene knjige o hljebu, jedan od najuzvišenijih motiva u svejetskom slikarstvu.

Nema kraja običajima u kojima hljeb nije oduvijek bio prva i poslednja velika riječ koja blagosilja i preklinje, ali i od-gonetka svih zagonetki i rebusa: priziva i moli, kune i opominje, vezuje i dijeli, sa-vjetuje i osporava, miri i zavjetuje, strepi

87

KULTURAi tješi. Za blagog i plemenitog čovjeka kaže se: Dobar ko hljeb; za vruć hljeb: Ko duša; Safardi kažu: Daj mi hljeba i baci me u more; za one koji nemaju ni-kakve obaveze ni brige osim ishrane, kaže se: Lezi hljebe da te jedem; za ne-skromnog čovjeka: On želi preko hljeba pogače, dok za one koji uzimaju drugi-ma neki posao kaže: Uzimaš mu hljeb iz usta. Za one koji traže posao ili bolji život: Otišao je s trbuhom za kruhom, a pogaziti hljeb, znači iznevjeriti domaćina kod koga je osoba ugošćena. Danas rata-ri na Balkanu kažu: Hljeba treba, rakije mora biti. Najčešće kletve: Ubio te ovaj hljeb; Dabogda nemao hljeba da jede, i Tako mi hljeba i soli.

Kao tekovina i svetinja, hljeb je na različite načine prisutan u religijskoj tradiciji: sve religije su ga uvele u svoj obredno-molitveni ritual. Varijacije hljeba imaju centralno mjesto i u mno-gim tradicionalnim običajima kao što su svadba, rođenje djeteta, vjeridba, vršid-ba, moba.. Na balkanskim prostorima, ima naglašenu ritualnu funkciju, gdje se ne opaža kao namirnica već kao simbol. U našim predanjima, mitologiji i legen-dama dodeljuju mu se božanska svojstva i moć, dok se u drugim kulturama priče i legende temelje na paganska vjerovanja o hljebu. U svim religioznim i magijskim postupcima uglavnom se poštuju lokalni običaji u kojima dominira hljeb. Uspo-mene na ovu namirnicu sačuvane su bo-lje od nje same, jer misterija hljeba nije muzejska vrijednost, već je to postavka civilizacijskog pamćenja. Samo u Evropi postoji oko četrdest muzeja hljeba, među kojima je i onaj najveći i najpoznatiji u Ulmu, Nemačka.

Ništa nije tako jednostavno i poseb-no kao hljeb. On se, mnogo više no bilo koja druga hrana nudi oblikovanju, a i sam najviše oblikuje i stvara. U njemu se drevno i svakodnevno prožimaju, dodi-ruju i rastaju, prelaze jedno u drugo bez vidljivijih ožiljaka. Veza hljeba i sluha tek je zanimljiva i posebna. Kao i sva-ko jelo, tako i hljeb, različito se doima čovjeku, zbog čega ne vrijedi raspravljati o njihovim ukusima. Od kada se zamije-si pa dok se ne pojede on je nijem. Do-dir hljeba je poseban: ako nam ispadne parče iz ruku, bez obzira gdje da padne, neće se čuti. Lomiti ga rukama, što je kod nas uobičajeno, posebna je privilegija i zadovoljstvo. Na našim soframa hljeb je morao stajati samo onako kako se pekao

i niko nije počinjao sa objedovanjem dok ga domaćin ne blagosilja, razlomi ruka-ma i podijeli ukućanima. Tada se hljebu predaje duša.

Posebnost hljeba nije vrijednost sama po sebi, koliko njegova neophodnost i potreba. Kao čudovišna ljudska tvorevi-na, svaki ima svoju namjenu, svoj oblik komunikacije, svoju svrhu u običajima i svakodnevnom životu, svoju mitopoet-sku logiku raskopanih slojeva davnine. Kao spona savremenosti i prošlosti, kao duhovna, gastronomska i kulturna spe-cifika, uvijek je misterija hljeba počiva-la na njegovoj snazi i moći, bez obzira da li je to obredni, crni, bijeli, od sirka, prosani, ražani, bajat ili svjež, ječmeni, ovseni, od kestena, heljdin, kukuruzni, praistorijski, bezkvasni, integralni, po-lubijeli, baget, surogat, somun, od cijelih zrna... Pun radosti, on je inspiracija koja hrani svačiju maštu, njene misterije nje-ne drame, bez obzira da li je to pogača (pomorska, vojnička, studentska, uče-nička, svadbena, slavska), ili hljeb mu-drih, hljeb znamenja i laika, hljeb ludih, nemušti hljeb, zavičajni, ognjeni, vjere i nevjere, jutarnji, ili večernji, moćni, ili hljeb na vrh jezika, što iz haosa u vatru ubacuje. Koliko samo lica ima hljeb!

Na planeti je uvijek hljeb bio mjera svega postojećeg; kao namirnica i jelo po mjeri čovjeka on je mjera svih jela. Kao iskušenje života, hljeb je istinitiji od nas samih što mu daje za pravo da bude mjera svih stvari. On se uvijek čuvao i štedio, ko pustinjski trgovac vodu, sa mjerom se koristio i trošio, sa mjerom ci-jenio i poštovao (kod muslimana postoji poslovica: Možeš stati na Kuran, da do-hvatiš hljeb, ali ne smiješ stati na hljeb da dohvatiš Kuran). Gladni stoljećima, kupujemo više hljeba nego što nam je potrebno, a onda ga bacamo. To ne sluti na dobro, poruka je naših mudrih preda-ka. Vezivanje hljeba za opstanak života, a time i odavanja poštovanja, prisutno je kod starijih generacija: kad komadić pad-ne na ulicu, on se podigne, poljubi i na prigodno mjesto odloži.

Hljeb nije djelo ni careva ni bogova, već junak svekolike istorije čovječanstva, natprirodni i nadbiloški pojam. Iako mu je prošlost budućnost, on je nada čovje-čanstva. Ništa ne može biti dovoljno ve-liko, vrijedno i trajno kao hljeb, jer otva-ra dušu i srce prije nego bilo šta drugo, a najljepše u njemu jeste pobjeda života. Od ostalih namirnica razlikuje se koliko

i svjetlo od tame. Kao svjetinja života i simbol snage, hljeb je izvorište svega što osjećamo, mislimo i znamo. Ne postoji na svijetu ništa tako plemenito kao hljeb, piše Dostojevski, a Pitagora ističe: Sve-mir počinje sa hljebom. On je harmonija sklada, ritma, zakona, metaforička poru-ka univerzalnog reda; veličanstven pri-rodni dar isprepleten čulima, nagonom, instinktom na kojima planeta registruje svoj dar. Jede se sa radošću, žvaće sa strašću, a proguva sa zadovoljstvom. Ima jednu veliku manu: pati od vječnosti, be-skraja i bez granice sopstvene egzisten-cije; nije ono što postoji koliko ono što predstoji. Zato toliko traje, jer udahnjuje sopstveni, nepokolebljiv spokoj. Kao što se život ne može sam sebe odreći, tako ni hljeb ne može sam sebe poništiti. Kao jedina istina, nema nijedan neračišćen račun sa sobom, svijetom, čovjekom i životom. Nekada je bilo malo hljeba a puno bliskosti. Danas hljeba ima u izobi-lju ali nigdje prisnosti, topline i iskrenog prijateljstva. Da čovjek ljubav ko hljeb razumije, poručuje Mira Alečković.

Nijedna priča o hljebu nema ni svoj početak ni svoj kraj. Kao dio neomeđe-nog univerzuma on je sanjan i doživljen, željen i ostvaren, budući da ga se čovjek nikada nije najeo. Nalazeći svoju snagu u sebi i svoj smisao, nikada nije tražio svoje mjesto na nebu, jer ga je imao, niti je pravio ustupke prema vremenu već samo prema čovjeku. Svaki posjeduje svoj obraz, gospodsku suštinu života, bez koga ne bi postojala ni ljubav ni mržnja, ni nada ni tuga, ni život ni smrt i zato se u jednom hljebu očituje cijela planeta, čitav dosadašnji život, sva svjetlost. Ne-dostupan po vrijednosti i poimanju, veći i stvarniji od samog života, opkoljen ore-olom posvećenosti i magije iz koje se ro-dio, oduvijek je oko sebe rasipao radost. Nikada nije bio predmet prezira, gađenja, skepse; nije opsjednut sobom, niti želi da bude zavodljiv i kitnjast; bira poziciju ti-hosti i skromnosti. U svemu što vidimo, udišemo, dodirujemo, u svemu o čemu mislimo, što doživljavamo i sanjamo, go-vorimo i pišemo, hljeb je sadržan. Svo-jim trajanjem sačuvao je posebno mjesto u svakom vremenu i svim dosadašnjim kulturama i civilizacijama.

Naše najiskrenije i najemotivnije molitve su više okrenute hljebu, a manje Bogu. Došao iz daleka, u daljinu i vječ-nost se uputio, bez naznaka gdje i dokle će stići. u

88

KULTURA

Danas sam bio u prodavnici. Stiglo je brašno, ulje, šećer i što je najvaž-nije, dosta raznih štofova i mnogo

basme različitih boja - priča Zulfer gostima. U toploj sobi na minderu pored malog pro-zora sjedili su redom hadži-Tašo, svi koji ga znaju tako ga oslovljavaju, Zulferova braća Šeret i Ugursuz, gost Gorštak i još dva, za posao koji se sprema, novopridošla kandi-data. Došli su sa Gorštakom. Kao najstariji, hadži-Tašo je upitao Zulfera:

- Da li se isplati ulaziti u tu rabotu?Zbog godina i činjenice da je dugo

predvodio seoske džemate u mejtefima i na teravijama u vrijeme Ramazana i drugih vjerskih svjetkovina, niko mu se iz grupe nije smio, niti želio suprostavljati. Hadžija je, a hadžijina se sluša bez pitanja i supro-stavljanja. Osrednjeg je rasta i poprilično mršav. Oči sitne, ne miruju, a pogled oštar. Na glavi je veoma uredna beretka teget boje, malo nakrivljena na lijevo. Na njemu je vazda čista košulja od perlona, a odijelo od finog vunenog štofa. Rijetko je kad no-sio fes i ahmediju na glavi, čak ni kad je Ra-mazan. Kad god je što govorio, činio je to uz veoma ozbiljan izraz lica i oštar pogled. Skoro nikada se nije smijao, a u razgovoru sa drugima bio je direktan, ubjedljiv, ali i ta-janstven. Malo je onih kojima je bezrezer-vno vjerovao. Zulfer je jedan od tih rijetkih. Nije podnosio druge ispred sebe, volio je da je glavni. Svi drugi su samo izvršavali ono što bi on zamislio. Svakom je uvijek odre-đivao vrlo konkretan zadatak.Tako je bilo i ovaj put. Šeret i Gorštak su bili zaduženi da pomažu Zulferu u pravljenju i provođenju plana, te u radovima koji se u momentu po-kažu kao teški i koje Zulfer ne može sam da završi. Ugursuz i ostala dvojica su neop-hodna radna snaga i rade one poslove koje od njih Zulfer zatraži. Hadži-Tašo je vje-rovao da je Zulfer toga dana bio u zadruzi da vidi šta sve u njoj ima, i jedino u njega ima neograničeno povjerenje. Kako i ne bi

kad mu je Zulfer rođak i do kraja odan. Zna hadži-Tašo da je Zulfer od svih iz ove grupe najsposobniji, najodaniji i najtajanstveniji. Nikada do sada ni jedna akcija nije propala, ako ju je Zulfer planirao. Zulfer je bio seo-ski majstor. -Dao ga bog za svaki posao, go-vorio bi počesto hadži-Tašo.Važio je za do-brog majstora, pa je po čitavu godinu radio na gradnji kuća i krovova. Veoma je oštro-uman, pogleda koji siječe iz vrlo nemirnih sitnih očiju. U sagovornika je veoma rijetko gledao, a najčešće je to radio krišom. Nije bio visok ni previše gojazan. Hitrog je kora-ka, iako mu je lijeva noga nešto kraća. To se teško primjećivalo, jer nije često nosio štap ili štaku za oslanjanje. Kada sjedi, tu nogu bi prebacivao preko desne i na njenom ko-ljenu držao jednu, a često i obije šake. Po-vremeno bi iz čista mira zijevnuo i, nakon toga, glasno udahnuo uz “jah,.... inšallah”. Nije nigdje išao bez jedne poprilično stare i dosta zaprljane kape na glavi.

- Donosi mi sreću, govorio bi u šali. Bio je vesele naravi i odavao je utisak

bezazlenog mirnog čovjeka i majstora. Oca ni u čemu nije slušao, ali ga nije ni grdio,

kao što je to neprestano radio Ugursuz. On je srednji od trojice braće, ali je bio najomi-ljeniji i najautoritativniji. Njemu se nije od-bijala poslušnost. Ljudu uopšte nisu ni po-mišljali, niti slutili o kakvom se prevejanku radi. Na svakom objektu, na kojem je radio, ostavljao bi neko slabo utvrđeno mjesto preko kojeg se u objekat moglo prodrijeti neopaženo.

- Neka se nađe ako kad zatreba, nikad se ne zna, može vatra, može voda i šta još ne. Šeret, najstariji od braće je bio posebno vesele naravi. Svemu je pridavao notu ve-selosti i neozbiljnosti. Bio je malo poguren u ramenima, ali mu to nije smetalo da bude veseo i radan. Nije mnogo polagao na ono što je Zulfer stalno planirao, ali je zadatke izvršavao uz šalu i smijeh. To je Zulfera po-vremeno dovodili do ludila, te ga je često grdio, čak i psovao. –Volio bih znati čemu se stalno smiješ i cerekaš, nego da mi ko da-ruje kakvu dvolirku. Ništa te ne privlači, niti te zanima bilo koji rad i red, čovječe. Da mi je tvoja glava, pa da se malo odmorim. Ja se ubih planirajući i radeći, a ti samo padaš u smijeh, čemu? Dođe mi ponekad da te lu-pim po glavi onim što mi je u ruci, pa puklo kud puklo, Sunce ti žarko jebem, grmio bi Zulfer.

Najhrabriji u grupi je Gorštak, bar se tako čini.

- Ja za strah ne znam niti mi ga ko može na oči natjerat’, od čega i koga da se pla-šim. Treba samo znati šta ćeš i kako ćeš biti brz i odlučan, straha nema. Meni je dovolj-no reći šta treba da se uradi i ja to odmah bez razmišljanja prihvatam. Ohrabrim na svoj način drugove da ne brinu, da ne žale ni za čim, ja sam tu, ako se pojavi kakva opasnost. Hrvao sam se sa međedom, a na čopor vukova išao samo sa vilama u ruka-ma. Ovo što treba da uradimo je potpuno bezopasno, a ako se što i pojavi, tražim da meni prepuste da to riješim. Ugursuzu je najmlađi od braće i odgovara mu zaduženje

Alimehmedova zakletva

Iz zbirke pripovjedaka „Glasni šapat putokaza”

n Piše: Prof. Zijah BIHORAC

89

KULTURAda nosi i tegleči. Sam je o sebi mislio da ga Allah nije dao ni zašta drugo nego za tere-ta, za metlu i psovanje boga što šalje vjetar. Rastura prikupljenu ljetinu.

- Vjetar je pravo, pravcato božje zlo i božja greška ko što ima i insana da su božja greška. Ima, vala, insana kojima je merak drugom insanu činiti hilu. Nikad mi to neće biti jasno, a za takve je samo metak i ništa drugo.

Slušao je bez pogovora i nije se nikom iz grupe suprostavljao, ali je zato neprestano galamio na oca, jer ga je ovaj odvraćao od prljavih i muslimanu zabranjenih poslova. Najsrećniji je bio kad ne mora ništa da radi i kada u njegovoj blizini nema nikoga. Nije bio čovjek od koristi ni za koga, ali ni od štete, posebno za komšiluk. U vrijeme vršidbe izbjegavao je ma-šine vršalice, rasturaju sve, a žito vrca na sve strane.

- Prosipaju žito na sve strane, go-vorio bi, rasturaju sve, i slamu i žito i pljevu, sve ode u propast.

Najokrutniji je bio prema ocu. - Nikakva haira od njega, ostarilo

i omatufilo, pa samo brigu zadaje svi-ma nama, sutra da umre ne bi za njim niko suzu pustio, sve mu u životi sme-ta, pa i kad ko što rekne ili uradi, a sam ne zna ništa.

Ali zato Ugursuz ženi nije smio ni u oči pogledati, a kamoli što reći. Pso-vao bi i nju, ali samo kad je siguran da ga ona ne čuje. Zbog toga mu je Zulfer govorio da ga Bog nije ni za-šta dao, ali mora da ga trpi, jer je bio snažan i izdržavao je najteže fizičke poslove. Ostali su tek pridošli i vidi se da su spremni za posao o kojem ne znaju mnogo.

- Isplati se, moj Hadžija, i to do-bro. Ja sam danas sve vidio i odmah isplanirao rabotu, ako ko ima što da pred-loži, kad čuje plan, neka to odmah uradi, poslije nema odstupanja i odustajanja. Ko ne želi da učestvuje u ovom poslu neka od-mah kaže, poslije će biti kasno, započeo je priču Zulfer, dok se njegov otac hvatao za glavu. –Preklinjem vas, djeco, da ne radite ono što ni ljudima ni bogu nije milo. Pro-kleću vas svu trojicu. Zbog vas ću završiti na vješalima.

Ugursuz je zagrmio na oca, a Zulfer se nije ni osvrnuo, niti je čio njegovo prekli-njanje i molbe. Šeret se po običaju smijao i nešto teško razumljivo mrmljao i trpao u njedra. Na kraju se pošteni starina obratio zetu hadži-Tašu:

-Kako te nije strah Allaha, kako te nije sramota ljudi, hadžiluka i hodžaluka, gdje će ti duša, sram neka te bude i od pašča-di, nečovječe. Šta ćeš reći ljudima kad se za sve ovo sazna, a saznaće se, ja ću reći svakom, sram neka te je do groba. Tek tada ga je pogledom presjekao Zulfer. Starina je zanijemio.

- Večeras ćeš iskopati sa tim momci-ma u zadnjem dijelu kuće trap, obratio se Zulfer Ugursuzu. Svu zemlju će te izbaciti na đubre, ali ne na jedno mjesto, već je ra-sturajte. Daske, kojima će se kasnije pokriti trap, su u radionici i nemojte ih prenositi dok ja ne kažem. Sav pepeo sa ognjišta ne

iznosite na đubre, već dvije kante ostavite negdje u ćošku kuće. Tri-četiri kante isko-pane sitne zemlje ostavite pored vratnice u kotaru pored onog naramka slame koji sam pripremio. Čuvajte da ne pokvarite ognjište i čuvajte se veriga. Tačno u osam sati, sutra naveče, ćemo se opet ovdje naći. O ostalim zadacima i preciznom planu obavijestiću vas sutra naveče.

Februar. Ciča zima. Snijega ima u izobi-lju. Bijeli se da u njega ne možeš ni gledati. Prtine se vide prema svakoj kući, a najduža i najšira je ona koja vodi kroz selo. Djeca ne idu u školu, a škola je neposredno uz dom kulture na kraju ovog malog mjesta. I uči-telji su otišli na zasluženi odmor. Najbliže

do doma su Alimehmedova i Mašanagina kuća. Hadži-Lojina je iza doma i do nje se ne može čuti ništa. Nema pasa ni kod jedne od njih. Već dva dana neprestano vije me-ćava, a nadati se u ovo vrijeme da još po-traje. O svemu ovome je, planirajući akciju, razmišljao i hadži-Tašo i Zulfer, ali još nisu jedan drugom o svom planu govorili. Druš-tvo se prema jučerašnjem dogovoru okupi-lo. Hadži-Tašo odlučno započe besjedu.

- Okupili smo se radi zarade, doduše, nepoštenim radom koji treba ove februar-ske večeri da obavimo provalom u seosku prodavnicu. Sve što se bude pokupilo do-nijeće se ovaj put u Zulferovu kuću, jer su

ostali podmireni ranijim rabo-tama po drugim selima i pro-davnicama. I ove večeri se ide ćuteći i svako treba da se pri-država dobijenog zadatka. Sad je već kasno, ako neko želi da odustane. O ovome se više ni-šta i nigdje ne smije pričati, a za svakog će biti po neki poseban dar. Nadam se da su Ugursuz i ostali završili sav posao oko iskopa trapa. Kako je isplani-rano da se izvede cijela akcija, reći će vam Zulfer.

- Čini se da večeras imamo sreće. Napolju je jaka mećava, kao naručena za ovaj posao. Polazak od kuće je noćas u je-danaest sati. Ići ćemo kroz selo prtinom sve do škole. Nećemo ići u grupi već pojedinačno u razmaku od po desetak minuta. Ja idem zadnji. Zborno mjesto je u hodniku škole, jer se veli-ka ulazna vrata na školi ne za-ključavaju, a i škola je prazna. Sve sam provjerio. Budite pa-žljivi pri eventualnom susretu

sa nekim kroz selo. Duge su noći, pa ljudi duže ostaju na sijelima. Izbjegavajte razgo-vor i dobro pokrijte glave kapuljačama. U prodavnicu će se ući kroz rupu koju ćemo napraviti na zidu ispod prozora. Prozor ne-ćemo razbijati, niti vrata lomiti, to se vidi sa vana, ako neko naiđe slučajno. Zid je od sitne cigle i debeo je oko pola metra, ali ispod prozora ima više šupljina u zidu. Ja sam radio na zidanju, kad je dom rađen i znam gdje su slabe tačke. Ugursuz će po-nijeti ćuskiju i jednu krampu, a vas dvojica desetak džakova i dvije plastične kante. Svi morate na rukama imati rukavice koje ni jednog trenutka ne smijete skidati sa ruku dok smo u zadruzi. Polazimo za deset mi-

90

KULTURAnuta, prvi ide hadži-Tašo, završi Zulfer uz napomenu da ima i rezervni plan, ako što pođe po zlu.

Mećava ne posustaje, vjetar zviždi oko ćoškova kuća i prozora. Zulfer se raduje. Nešto iza pola noći svi su bili u hodniku ško-le. U selu se nigdje ne vidi upaljeno svjetlo. Zulfer i Gorštak su uzeli ćuskiju i krampu, te pošli prema prodavnici. Ostali su čekali na polazak. Hadži-Tašo je održavao vezu sa Zulferom i Gorštakom, te smirivao i soko-lio ove što su sa njim u školskom hodniku.

- Udri ovdje, tu u zidu ima šupljina, rekao je Zulfer Gorštaku, koji je u rukama držao ćuskiju. Bila su potrebna samo dva-tri jača udarca i zid je probijen. Zulfer je sa još nekoliko udaraca krampom napravio do-voljno veliku rupu da se može provu-ći čovjek ili štofovima i basmama na-punjen džak. Zulfer je ušao, Gorštak je, nakon toga, zalajao kao kakav pas tri puta i odmah ušao u zadrugu. Hadži-Tašo je čuo dogovoreni znak, uvjerio se da nema nikoga i sa osta-lima pošao prema prodavnici. Začas su se našli unutra. Sa pištoljem u ruci, samo za nanjnužniju odbranu, pored hambara ispred prodavnice ostao je Ugursuz. Drhtao je zbog zime i stra-ha koji ga je sve više obuzimao, ali nije imao kud. U prostoriji je savršen red i posao je krenuo. Tačno se zna šta u koji džak ide, o tome vodi raču-na Zulfer koji, skriven iza buradi sa gasom, u ruci drži baterijsku lampu, čiju je svjetlost usmjerio prema ćoš-ku iza leđa. Na taj način je osigurao dovoljno svjetlosti u prostoriji, ali se ona ne primjećuje s vana, pogotovo u noći kakva je ova. Kada su svi džakovi na-punjeni, počastili su se čokoladama i bom-bonima u toku kraće pauze. U jednu kantu je stalo dvadeset litara gasa, a u drugu isto toliko zejtina. Kad su završili sa punjenjem kanti, sjeli su da se još malo okrijepe šljivo-vicom, žutom, poput limuna, a meza im je bila suhovina. Bilo je i nekuhanih jaja. Tre-ba se za mećavu pripremiti i izdržati njene udare. Svako je sebi u džep stavio po jednu litrenjaču, za “zlu ne trebalo”.

Zulfer se pobrinuo da nakon izlaska iz prodavnice ostavi takav nered koji mora imati veoma teške posljedice. Desetak vre-ća brašna je pocijepano i brašno rasuto po cijeloj prodavnici. Nekoliko vreća šećera sasuto je u burad sa gasom, a isto toliko vreća soli sasuto u burad sa zejtinom. Osta-tak robe sa polica je razbacan po prodav-nici. Tragovi jaja su se vidjeli na plafonu i

po zidovima. Šiše za lambe i ostale čaše su porazbijane.

- Neka se Ćopo, kad sutra dođe sa ud-bašima, ibreti do mile volje, razmišljali su hadži-Tašo i Zulfer dok su sve to činili.

Jedan po jedan su izašli van, a potom im je Zulfer dodavao džak po džak. Kad je završio i taj posao, razmišljao je da li da iskoristi upaljač i sve zapali ili da ostavi sve u neredu. Odlučio se za nered, sigurnije će napustiti mjesto njihove nečasti. Zadnji je izašao iz prodavnice. Svako će uprtiti po dva džaka, a momci još po kantu sa gasom i zejtinom. Moraju ponijeti ćuskiju i kram-pu koje će usput baciti da budu lakši i da na tom mjestu ne ostane nikakav trag, osim učinjenog. Kad je Zulfer izašao iz prodavni-

ce, primijetio je da mećava jenjava. Odmah je sa hadži-Tašom dogovorio promjenu pla-na. Tako to rade iskusni i potvrđeni u do-skorašnjim akcijama.

- Za povratak do kuće sa ukradenom robom ići će se prema rezrvnom planu. Pr-tinom kroz selo, kako je bilo planirano, bez obzira što je gluho doba hladne noći, se ne smije. Mora se zaobilaznim snjegovitim terenom bez šume i rastinja kako bi vjetar i mećava zameli tragove.

Zulfera je brinulo što mećava sve više slabi, zato je požurivao ostale i nije dozvo-lio priču o bilo čemu.

- Ići ćemo zaobilaznim pravcem, proša-putao je Zulfer, preko Jovišta, Uroševinom, Zaravništem, preko Paljevine, Klekovače, Bukovice, Lokvišta, Đekuše i Brda. Pored Šećeragine kuće ćemo pažljivo jedan po jedan proći i tako doći do moje kuće. Ne

smije se dogoditi da nekom nešto usput is-padne, budite pažljivi, baciće se samo ono što ja kažem i kad ja kažem. Krenuli su ćutke i nastojali da svi idu u koloni, držeći rastojanje, kako bi trag bio što uži. Zulfer je bio na začelju i često se osvrtao i pogledao da li mećava zavijava trag. Ima prekida, vi-dio je, ali se nada da će to do jutra biti sve zavijano. U Jovište, duboko u šipražju, su bacili krampu, a ćuskiju će ostaviti na Za-ravništu pored Gluhaćeva tora. Uzeće je Zulfer kad za to dođe vrijeme. Kretali su se dovoljno brzo da stignu kod kuće prije zore. Nigdje odmaranja nema, vrijeme odmiče, a mećava je sve slabija i slabija. Ćuskija je ostavljena pored tora i tad su ubrzali kre-tanje preko Zaravništa, jer je vjetar pomeo

skoro sav snijeg. Ovo je dobro, po-mislio je Zufer. Savladali su uspon uz Bukovicu, a nakon toga je bilo lakše. Prije zore su stigli do kuće. Zulfer je prvi ušao u kuću. Pored ognjišta je zatekao uplakanog, po-lunagog i izbezumljenog oca koji je čekao sinove. U ruci je držao konopac. Nije sebi još oduzeo ži-vot, vjerovao je da će mu se sinovi vratiti bez poganluka i lopovluka. Na njegovu žalost, nije dočekao. Kad je vidio šta sve unose u kuću, onesvijestio se i sa tronošca se prevrnuo na ognjište u vatru i pe-peo. Gorštak ga je pridigao i spasio vatre, a Zulfer ga polio vodom ne bi li došao svijesti. Ugursuz ga je uzeo u naručje i odnio na dušek u ćošku sobe. Pokrio ga je pocijepa-nim jorganom, glasno ga psujući »krepao, dabogda, mrcino». Stari

Avdaga, slomljen bolom i poganlukom si-nova, zeta i ostalih, negdje pred samu zoru i u nevjerici teško hvata malo sna, a iz sna ga je probudila hladnoća i galama u sobi. Dok su stavljali robu u trap i sve to veoma vješto pokrili nekakvim najlonom, daskama, sla-mom, i ostavljenom zemljom, a zamaskirali ostavljenim pepelom iz kante, junaci veče-ri su se zagrijavali lozovačom iz nekoliko ukradenih flaša. Galamom, nastavljenom u sobi, proslavljen je uspjeh postignut ove februarske večeri. Ispijene flaše, Ugursuz je u samu zoru zakopao u đubre ispred kuće tako vješto da ih niko ne može pronaći. Av-dagu je, kad se probudio, počeo da muči od-sanjani san o gustim, tamnim oblacima koji su se nadvili nad njim, a iz kojih se samo nekoliko trenutaka kasnije izlila nezapam-ćena kiša, praćena olujom i tamom kakvu ranije nikada nije ni vidio niti sanjao. Nije

91

KULTURAmogao od bola i stida da ustane samo se okrenuo prema brvnu stare drvene kuće i glasno zajecao. U tom momentu je osjetio tup udarac u predjelu leđa i čuo psovku na koju je odavno navikao.

- Šta je, mrcino, što ne spavaš ohrdani stvore.

Poželio je da ga dokrajče i glasno zamo-lio da ga ne ostavljaju živa. Za njega je bolje da odmah umre, pomislio je.

- Allahu dragi, molio se stari Avdaga, uzmi me sebi da ne gledam više što sam vidio, da ne čujem više što čujem, smiri mi ranjenu, ucvijeljenu dušu i halali mi zbog nemoći, a vas, sinovi moji, moje tri velike nade, a sad moje tri duboke rane i bruke, molim, ne zakopavajte me u seoski harem, bila bi to velika sramota i uvreda za sve one koji su u njemu. Neka mi niko za mezar ne zna, biću mirniji.

Nastavio je da plače, tog tmurnog i hladnog jutra i neće prestati do kraja teškog života. Plakao je stari, pošteni i dobri čo-vjek, Avdaga na njivi, na livadi, za kravama i ovcama, nad naćvama, spravljajući tijesto za najgorčiji hljeb koji će jesti u ostatku života, krijući se od odrasalih i od djece. Isplakao se stari Avdaga, na posljetku i suze prestaše da teku, a on nikad više nije prošao kroz selo danju, nikad više nije bio tamo gdje se ljudi okupljaju, nije imao snage da bilo koga za što zamoli. Išao bi samo tamo gdje nikoga nema, gdje ga niko vidjeti neće. Za njega je sve stalo i vrijeme i život.

Snažni udari vjetra u male prozore i prodor hladnoće u sobu probudili su Ali-mehmeda, koga su svi u selu zvali Mališa. Ustao je da vidi kakvu to noć preživljava ovaj stari, oniski i na sve u životu naviknuti dobričina i poštenjačina. Tiho se nakašljao, upalio lambu, a zatim izašao vani, “porad-sebe”. Februarska oluja i mećava zviždi oko ćoškova kuće i donosi neke nerazumlji-ve glasove. Duboka je noć, primirio se da bolje oslušne. -Šta li bi to moglo biti. Otkud u gluho doba noći nekakav razgovor? Do-lazi, čini mi se, od doma, koji kroz mećavu jedva da vidi.

U jednom momentu, dok je stajao ispred kućnih vrata, ne bi li čuo još nešto, kao da primijeti svjetlo. To ga još više nave-de na pomisao da još malo pričeka i prisluš-ne kroz oluju. I nije pogriješio.

- Vjerovatno je baterijska lampa, po-misli.

Više se nije dvoumio, vratio se u sobu, obukao se, utoplio i krenuo da vidi ko se u ovo doba noći vrzma oko seoske prodavni-ce. Odlučio je: - ja ovo moram vidjeti. Zna

da mora biti obazriv i neprimijećen, život ga na to naučio. Niko ga više nije mogao od tog nauma odvratiti. Ispred kućnog praga je podigao ruke prema nebu, proučio “bi-smilu”, a zatim pošao. Iz kuće je izašao ne-opaženo i samom ivicom prtine se spustio do škole, odakle je, skriven iza ćoška škole, mogao sve da vidi.

- To su neki ljudi koji se nešto pored hambara ispred zadruge komešaju. Bože šta će u ovo doba tu? Ima ih dosta, da li su tu svi, ili ih ima još negdje unutra? Razgor im je razgovjetan ali ne raspoznajem po glasu ko bi to mogao biti. Dogovaraju se ko će šta da nosi, kuda da krenu.

Tad je Alimehmedu bilo sve jasno. - Naša prodavnica je pokradena. Ovo

je drugi put. Kunem se Svevišnjem i Milo-stivom Allahu da neću odustati da otkrijem lopove, pa šta košta da košta, prošaputa Ali-mehmed i ponovo podiže ruke prema nebu.

Nakana da otkrije lopove ne može biti čvršća, zakleo se dragom Allahu. U tre-nu odlučuje da ih prati, bez obzira ko su i odakle su. Kad su lopovi krenuli u prav-cu groblja i Jovišta, krenuo je i on, ali na rastojanju i sa lijeve strane kolone. Bio je siguran da će se oni osvrtati kako bi bili si-gurni da mećava zavijava trag i da ih niko ne prati. »Odnio vrag šalu», mislio je Ali-mehmed. Prebacivao se od žbuna do žbuna, od drveta do drveta, te od sijena do sijena i uvijek je imao na oku kolonu od sedam neljudi, lopova što kradu narodsku potrebu i narodsku muku. Kada je došao blizu pr-vih kuća susjednog sela, pomislio je da su lopovi iz Dubočišta. Ali “ako jesu, neka su, moji su noćas”, prošaputa u sebi. Sačekao je da vidi kuda će krenuti sa Paljevine i nemalo bio iznenađen kad su krenuli pre-ma Bukovici i Lokvištu. Kolona je došla na Bukovicu i prvi put na tren zastala, ali teret nije odlagan. Alimehmed se preko Mučišta i ivicom Podnjivica prebacio do obližnjeg šumarka iznad prvih kuća, noćas mećavom okovanog mjesta, i odatle pratio sve spori-ju kolonu. Preko Đekuše i Brda kolona je krenula ka prvim kućama njegovog sela. -Doboga miloga, šta je ovo, dragi moj Alla-hu, pa oni idu u moje selo. Sad mu je bilo sve jasno. Počela je da ga muči misao šta da radi. Koga on to hvata, koga sutra, kad svane, da prijavi, pa to su moja djeca, moji seljani, moja krv. Učinilo mu se da mu se nešto u pameti smiješalo i na tren se upitao «šta dalje». Ima li prava, poslije svega što je vidio, ćutati. Sedam sela živi od onoga što ima u prodavnici. On i mnogi drugi zarade dovlačeći i istovarajući robu koja dolazi u

zadrugu. Stojeći naslonjen na stablo velike trešnje pored seoske kuće, vidio je da su lo-povi ušli u Avdaginu kuću.

- Jadni moj brate, i čovječe, Avdaga. Ovu su ti muku sinovi noćas donijeli. Teške misli su počele da more ovog starog, pošte-nog i čestitog seljaka, radnika i vjernika. -Bože dragi, bože mili, zar sam ja dočekao da ovo vidim. Zar sam baš ja kažnjen da sve ovo znam. Avdaga, brate, oprosti mi, halali mi, ali ja ovo ne mogu i neću prešutiti. Sigu-ran sam u tebe i tvoje poštenje k’o što sam siguran u sebe, znam da ti suza neće stati do kraja života, ni moja zajedno sa tvojom, ali neka ovo bude zadnji put, neka nam obojici bog dragi oprosti, ali ja neću šutiti. U ime nas, u ime dragog Allaha, u ime naših mje-štana i naše djece, u ime naših dobrih starih, ovo ne mogu i neću prešutiti. Neću zakle-tvu, Allahu dragom datu, pogaziti. Hoću da mi dođeš, hoću da ti dođem, hoću da gle-dam i volim poštene i čestite ljude u našem selu, kakvi su bili sve do ove večeri. Neću, kao što ni ti ne bi, lopove u našem mjestu. Ti imaš tri sina, a lopova je bilo sedam. Ko je ta bagra što nas ocrni da crnji ne možemo biti. Osta biljega. Mi smo, Avdaga, lopovi do Sudnjega dana.

I nije Alimehmed pogazio zakletvu. Po-liciji je trebalo samo jedan dan da sve ot-krije i pohapsi lopove. Smjestili su ih tamo gdje im je mjesto, na sigurno.

Prvog utorka, kad je u varoši pijačni dan, lopovi su natovareni ukradenom ro-bom i provedeni kroz špalir radoznalih posmatrača u kojem nije bilo nikoga iz nji-hovih mjesta. »Mi smo lopovi, mi smo krali sve što vam je ukradeno», uzvikivali su dok ih je narod pljuvao, psovao i tražio linč.

Zulfer je prvi priznao i za poprilično godina u zatvoru izučio nekoliko zanata, ali uzalud. Hadži-Tašo je za isto toliko go-dina, zaboravio sve ono što je znao o vjeri i vjerskoj pouci. Ostali su pošteno za borav-ka u zatvoru, iskopali kilometre kanala po raznim mjestima radi vježbe ili potrebe i zaradili doživotnu odmazdu seljana, rođaka i svih onih koji su ih poznavali. Najstariji mještanin, zabranio je, “ako kad dođu”, da se ide u kuće tog seoskog nesoja.

- Ne treba ih ni tući, grehota je prljati ruke na prokletnicima što mi fis uništiše i obilježiše ga za vas vijek.

Otac im ne dočeka da dođu sa robije. - Nikad ne došli, dabogda, znao bi reći

stari Avdaga. Umrije kako ni jedan čestit i pošten čovjek nije umro prije njega. Sinovi mu darovaše jeftiku i roditeljsko srce ne iz-drža. Puče. u

92

KULTURA

Ako izuzmem prvi razred gimna-zije koji mi je bio vrlo trauma-tičan, ostale tri godine bile su

najljepše u mom dotadašnjem životu. Posebno zadnja, završna godina u kojoj smo polagali maturu, ili ispit zrelosti, kako su voljeli da naglase naši profesori.

Kad nam je u drugom razredu, za ra-zrednog starješinu došao profesor filozo-fije i logike, Ivan Nejkov, moje odjeljenje IV-b, bilo je prilično raspuštena banda. Nismo mi bili baš najgori u školi, nismo imali ekstremnih disciplinskih slučajeva, ali smo onako mangupski, zaista bili ras-puštena banda. Izlasci, jurcanje, bježanje sa časova, skrivanje onih nevaljalih, e to su bili naši zajednički grijehovi. I narav-no dosta loš opšti uspjeh, kao direktna posljedica svega upravo navedenog.

Naš novi razredni bio je nevjerovatno pametan i isto toliko taktičan. Takav sluh da pronikne duboko u naše mlade, usi-jane glave, da nas shvati i nađe najbolji

način da iz nas izvuče ono najvrjednije, morao je biti prirodno usađen u njemu. To ne daje baš škola ni fakultet. To imaš

ili nemaš. Mudro je on shvatio da vikom i strogošću ništa neće postići. On je igrao na kartu povjerenja i uzdizanja vlastite vrijednosti svakog pojedinca, i na građenje kolektivnog duha. Ova kom-binacija morala je da uspije. A bila je na-šem razrednom, skoro svaka treća riječ: „Tako dečki, odlično dečki, možemo mi to zajedno dečki.“

U te dvije riječi mnogo toga bilo je zgusnuto: njegove vjere u nas, podstreka, ponosa kad smo postajali sve bolji i bo-lji. I mnogo ljubavi. To smo znali svi od prvog do posljednjeg.

Znao se naš razredni nekad strašno razljutiti. Izgalamiti za neopravdane ča-sove ili za gluposti koje smo pravili na tehničkom. Ali svi smo ga voljeli. I ta-kvog, kad se naljuti i kad nam se, onako tamnoput i drag smije, i kad se ponosno

smješka na izuzetne uspjehe pojedinaca na školskim i opštinskim takmičenjima.

Već početkom trećeg razreda, bili smo tako dovedeni u red, da nam je po uspjehu za par procenata izmicao III-a, matematički smjer. U tom su odjeljenju bili uglavnom dječaci, svi odreda vrlo pametni i sposobni. I najljepše od svega, većina prilično zgodni. Moje odjeljenje, IV-b, imalo je 28 učenika. Dvadeset nas djevojaka, a samo osam mladića. Bili smo „kombinacija snova“, kako su če-sto govorili učenici druga dva odjeljenja. Mislili su, naravno, na dvostruki broj djevojaka, a sve su uglavnom bile lije-pe. Nekoliko njih: Mina, Nataša, Vedida, Dževahira, Heda, Gaga, Munevera, pra-ve ljepotice.

Sve tri zadnje godine gimnazije mi smo proveli u jednoj malenoj učionici, na kraju hodnika, preko puta kabineta bi-ologije. Bila je stvorena za nas, nekako nam je pružala puno intime i skrivala nas kad smišljamo sitne nestašluke. U njoj si ponekad mogao ostati uz redara, a da te-dežurni ne istjera vani. Pa fino prepišeš domaći iz matematike. Ili se malo središ i našminkaš. Ili naša Gaga (Darinka), otvori prozor, uzme češalj i jako nata-pira kosu, i to spuštene glave. Tako joj

Romeo i Julija IV-b razreda

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

Priča iz knjige „Dokle sjećanja dopiru“

93

KULTURAnekako bilo lakše, pa onda prema staklu smiruje narogušenu kosu onako kako je moderno. Jednom je tako zatiče profeso-rica francuskog, Brana, i smješkajući se, kaže joj: „Polako, Gaga, samo se ti dotje-raj. Neće čas propasti ako svi izgubimo 3 minute.

Mi se smijemo, Gaga se, nimalo zbu-njena nonšalantno vraća u klupu i čas može početi. I najljepše od svega, u tre-ćem i četvrtom, sem učenja i ostalih đač-kih problema – cvjetala je ljubav.

Više od polovine drugarica imale su momke. Druga polovina simpatije. Meni su, naravno, bili nekako bliži i draži oni parovi koji su se našli u školi. Mogli smo ih svakodnevno posmatrati, činiti sitne usluge, a one stidljive zadirkivati. Dragi-ca i Slavenko bili su kao stvoreni jedno za drugo. Ona zgodna, crnka, vtlo otvo-rena i vedra, Slavenko lijep, sportski gra-đen, otmjen. Oboje su bili iz mog IV-b. Parom smo iz našeg odjeljenja smatrali Dragana i Mioljku i nju ponekad zadir-kivali. Nije htjela da čuje ni za koga, a svi smo mi znali da je Dragan prati u sto-pu, da je simpatiše, možda i više od toga. Iz nekog razloga, ona se sakrila u svoju ljušturu, ali smo znale, Heda i ja prven-stveno, jer smo sa njom bile bliske, da ta ljuštura ima negdje u sebi pukotinu. Da ipak i ona za Dragana osjeća nešto.

Zajedno su bili Dževahira i Bahro. Istina, on nije bio iz naše gimnazije, nego iz prvog susjedstva, Šarampova. Krupan, vrlo zgodan, čekao je pred školom skoro svakog dana našu lijepu drugaricu. Znale smo nas nekoliko da je rođena jedna ve-lika ljubav.

U čitavoj gimnaziji najljepši par bili su Zorica i Filip, iz matematičkog IV-b. Ona Beograđanka, prefinjena, lijepa, kćer poznatog hirurga dr. Putnika, koji je nedavno došao u prijepoljsku bolnicu. Filip, tamnoput, vitak, vrlo lijep i jedan od najinteligentnijih momaka u čita-voj gimnaziji. Došao je kod nas iz Crne Gore. Zorici je otac, za rođendan kupio novog „fiću“, koji je tih godina bio šik auto. Nisu ga imale mnoge porodice, ali jeste ona, lijepa, bogata Beograđanka. Ali i sa autom, Zorica je ostala jednostavna i ničim nije pokazivala da je drugačija od nas ostalih. A smijali se zajedno kad bi je profesor matematike zadirkivao: „Bri-ga tebe, Zorice. Neko ne može da ima ni jednog „fiću“, ti imaš dva.“ Jer Filipa smo skoro svi zaista zvali Fićo.

A onda u naše odjeljenje, IV-b, dvi-

je sedmice nakon početka školske godi-ne, stiže nova učenica. Sonja nam dođe iz Titograda, glavnog grada Crne Gore. Nismo od nje saznali zašto je odabrala našu gimnaziju, a nije nas baš bilo ni briga. Važno je da smo dobili pojačanje i u smislu ljepote, ali i intelekta. A Sonja je bila unikat u svakom smislu. Takvu ljepotu, gracioznost i ženstvenost, naša gimnazija dotad nije vidjela. A mislim ni grad. Visoka, divno građena, s dugim vitkim nogama, a strukom i oblinama da joj pozavide filmske glumice. A tek lice! Prekrasan ten, divne pune usne, krupne oči boje lješnika, pravilan antički nos i blistav osmijeh. I na svu tu ljepotu slap kovrdžave kose, izuzetne prirodno plave boje, ujednačene nijanse meda i lješnika.

Za nas je Sonja od prvog dana bila ljepota nad ljepotama, a o njenoj kosi smo sanjale. Od prvog dana, Sonja je nas zasjenila ne samo ljepotom, nego i inteligencijom. Imalo je naše odjeljenje odličnih đaka, dobrih štrebera i vrsnih ta-lenata. Jusuf i ja smo bili među prvima. Ali kad se Sonja uključi u časove, njeno znanje, odgovori i širina naučenog, sve nas baci u zasjenak. Nama se činilo kako njeni odgovori po kvalitetu ne zaostaju za onima koje najbolji daju na fakultetu. Sonja je bila poseban talenat za francu-ski jezik. Govorila ga je tečno, čisto, sa

onim kotrljajućim r, koji je odlika pravih Francuza. Kao da je rođena u toj divnoj zemlji, o kojoj smo, kroz udžbenik fran-cuskog, sanjali.

Do njenog dolaska, najjača iz fran-cuskog bila sam ja i skoro ga govorila. Sada pored Sonje, djelovala sam sebi kao početnik. I odmah na početku, čim se s lakoćom uklopi u odjeljenje i obaveze, desi se ljubav.

Od onih velikih, strasnih i nježnih u isto vrijeme, ljubavi koje se ne rađaju baš tako često. Zato i jesu dragocjene. Izabranik njenog srca, bio je naš drug Muhamed. Visok, tamnokos, crnih očiju, muževnih crta lica, drag i otkačeno duho-vit. Niko kao on nije nas znao nasmijati izvrčući francuske stihove tako da im da notu humora. Kao naprimjer: “Ili-ja pan-dur že-ne pi-pa“, ili „kes-kse, jedi ke-ksa iz ke-se.“ Naravno, sa francuskim nagla-skom.

Shvatismo brzo po njihovim pogle-dima da se desila ljubav. U našoj maloj učionici, u redu klupa do prozora, Sonja je sjedila u predzadnjoj, a Muhamed u zadnjoj klupi. Ubrzo ona promijeni mje-sto i ode kod njega u zadnju, a svi mi do-govorom, posadismo u klupu ispred njih dva najkrupnija druga. Da ih bar zaklone, dok glava do glave i prepletenih prstiju, zaljubljeno ćućore i gledaju jedno u dru-

94

KULTURA

go. I da ih, naravno, profesori ne opomi-nju.

Sonja i Muhamed otad se nisu razdva-jali. Zajedno u klupi, u dvorištu, naveče na korzu. Milina ih je bila vidjeti kako se rascvjetavaju u svojoj velikoj ljubavi. Postaju sve ljepši, nekako produhovlje-niji i svima nama bliskiji. Oni su duboko i strasno voljeli jedno drugo, a mi, čita-vo odjeljenje smo voljeli njih. Ponosili se njihovom čistom, velikom ljubavlju. Branili ih kad ustreba od zlih jezika uče-nika iz drugih odjeljenja. Uvijek takvih ima. Štitili od onih profesora koji mož-da nisu imali razumijevanja za mladost i ljubav. A ja sam se, ponekad, malo naiv-no, čudila kako ona uspijeva pored takve zaslijepljenosti, uopšte pratiti nastavu. I dalje je bila sjajna iz svakog predmeta. Nesebično pomagala slabijim učenicima.

Za četvrti pismeni iz francuskog, ona i ja se dogovorismo da čitav pismeni ura-dimo za sve učenike. Ona za jedan, ja za drugi red. I kad profesorica Brana donese vježbanke, svi smo dobili četvorke. Ni-smo peticu ni ja ni Sonja, jer je profesori-ca očigledno sve shvatila. A naša Mioljka je skakala do plafona, jer, o Bože, dosad nije dobila više od dvojke. Baš nikada. Kad se 20. maja raspustismo, sljedećeg dana dođosmo po dogovor kad i u koje vrijeme polažemo maturski. Jezik, ma-tematiku, izborni predmet. Razdragani, opušteni, sretni. No, odmah svi primije-tismo da nema ni Sonje ni Muhameda. Gdje li su, Bože?

Nije nas radoznalost dugo tresla, jer nam Hatidža, koja je sa Sonjom bila bli-ska, u povjerenju odade kako su sinoć, njih dvoje otišli za Beograd.

„Pa jesu li se uzeli?“ povikasmo u horu.

„Ne znam, valjda jesu. Ja sam je samo sinoć ispratila. I poželjela oboma svaku sreću.“

Možda se i nismo baš mnogo izne-nadili. Velika ljubav po pravilu i treba da ima sretan završetak. Ali bilo je ipak razloga i za zabrinutost. Kod većine nas sad je proradio razum. Suviše su mladi njih dvoje za brak. A brak je vrlo ozbiljna stvar, bar tako slušamo od starijih. A stu-dije? A njeni roditelji? Njihove reakcije, iako ih nismo znali, najviše smo se bojali predrasuda o tome da je Sonjin izabranik druge vjere. Čuli smo mi da je ona iz do-bre, porodice intelektualaca, ali uvijek ima ono ali... I naš Muhamed je iz dobre porodice. Sva braća i sestre završili fa-kultete.

Ostalo nam je da čekamo njihov po-vratak i ishod, pa kakav god bude. I da navijamo za naše Juliju i Romea, zbog kojih smo čitavu proteklu godinu bili vrlo ponosni i sretni. Nakon pet dana sa-znadosmo da su se vratili iz Beograda. Ustvari, u školi vidjesmo Muhameda, ali bez njegove voljene. Bio je vrlo potišten, tužan, nekako slomljen. Nismo baš smo-gli hrabrosti prići i pitati ga kako se sve završilo. Znali smo otprilike kako. Po Sonju su, nekako je Hatidža saznala, doš-

li roditelji i odveli je u Titograd. Poslije dva dana, ona nam ispriča da joj se krat-ko javila telefonom. Krijući, naravno. Jer bila je pod jakom prismotrom. Skoro u kućnom pritvoru.

Probala sam zamisliti kakvom je bolu sad izložena moja lijepa drugarica. Tako grubo prekinuta velika ljubav, mora osta-viti trajne i bolne ožiljke. Tugovala sam s njom, pa i na daljinu, makar u mislima. Svi smo joj bili podrška. Većinu drugara je kopkalo hoće li Sonja uopšte doći da polaže maturski. I kako? A moraće val-jda.

Na dan polaganja, pred gimnazijom se zaustavi dugačka, crna limuzina. Iz nje najprije izađoše dva krupna momka, pa za njima naša Sonja. Otpratiše je sve do učionice. Mi je s odstojanja pozdravi-smo. Sve nam je bilo jasno. A bol i pat-nja na njenom lijepom licu očigledni. Ne znamo kad i kako je ugrabila, ali je ona Hatidži tutnula u ruku posljednje pismo za svog voljenog. Kad je u dva dana ispo-lagala maturski, otišla je. I nikad je više nismo vidjeli. Ni Muhamed, niti iko od nas.

A početkom studija, opet od Hatidže smo saznali da su je roditelji udali za nekog doktora. Vjerovatno prisilom, sumnjali smo da je tako brzo moglo biti iz ljubavi. Njihova velika ljubav bila je nešto najljepše što se dogodilo u četvr-tom gimnazije i takvom smo je zauvijek pamtili. Njih dvoje – samo oni znaju kako?! u

95

RUBRIKA

Kako ti je ime, zločinačka maj-ko? Kako ti je ime, ubicina majko, krvnikova, dušmanska

majko? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i

od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mi-rišu i daju slatke plodove za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Ni kobra, otrovnica ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija samo kada se brani.

Ja sam ti dala ime Mrča, jer Mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna, čemerna, pogana i otrovna može nositi i roditi pogan ljudsku koja ubija i uživa u vonju krvi.

Ta pogan tvoja, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.

Oči majki trebaju gledati cvijet, svi-jet, odrastanje djece svoje i njihove dje-ce, a ne sliku živu, kada nesoj ljudski ubija i muči.

Pucala je i gorjela utroba moja, kr-vave suze tekle iz očiju mojih dok sam gledala dijete moje, kako ga mučki, kukavički ubija pogan tvoja.

Moj sin je imao samo šesnaest go-dina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad k’o rosa, ni brada mu nije stigla porasti, osim nešto k’o mahovina, što me goli-calo kada me zadnji put grlio.

Pred očima mojim padalo je dijete moje dok ga je tvoj sin, Mrčo, hijena ljudska, nogama po glavi udarao.

Nijemo usnama šapćem, sinu govo-rim:

„Ne boj se, sine, majka je s tobom. I Bog je s tobom! On sve vidi i sve čuje.“

Nije bilo mog sina strah, Mrčo. Ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jecao, ni molio nije. Nemoćan bio, ali mnogo jači, viši i ponosniji od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke i kosu plavu. Majicu pla-vu obojio crvenom bojom i ništa više.

„Zašto, majko, ja odoh a htio sam puno? Htio sam da te pazim i mazim kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim,

haljine da ti pere, dovijeka hanuma da mi budeš.“

Ne brini, sine, mogu ja i ovako. Rano moja, žalosti majčina. Ko će maj-ku u mezar spustiti, nišan podići, Fati-hu proučiti?

Ne boj se, sine, tu je majka!Ne bojte se, djeco naša!Ne boj se, sine!Džennetu se pokloni, tamo sve-

ga ima, nagrada hiljadu. Po baščama džennetskim, sine, da šetaš. Mirisi cvijeća rane da vidaju tvoje. Hurije

džennetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvetom hur-me, radostan i sretan. Sad si gazija, moj dični heroj i ponos moj.

„Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti“ - nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak pada na čelo mirisno.

Šta li sada misliš, ljepoto moja, dok smrti u oči gledaš i tvoje tijelo ka zemlji pada?

Da li je puno boljelo, sine?Da li si čuo psa da laje, da te traži

stado tvoje i frule zov? Da li su breze šuštale, sine, one što

je babo zasadio kada si se rodio? Da

li je smrt poput izvora našeg što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i zvao drugove svoje?

Je li mirisna k’o trava čaira naših?Ne boj se, sine, dovom se Bogu

moli!„Majko, mene je ipak malo strah“ -

miču hladne usne plavog laneta mog.Ne boli, sine, ne boli ništa. K’o pče-

la kad ubode. Ne boj se, gazijo. Dova je moja sa tobom, sine. Melek je uz tebe, glavu nasloni na rame njegovo. Hurije će te šerbetom napojiti, sine. Džennet-ske ptice oko tebe selame umiranje tvo-je. Ljepše je tamo nego ovamo, kune ti se majka.

Ne boj se, oči moje! Rahmetulullah! Boli, sine, boli i majku. Šehadet

učim šapatom svojim. Bože dragi, Tvo-ji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči mi sačuvaj, da vidimo zlotvoru kraj. Da i ja vidim kaznu tvoju za dušmana mog. Pameti mi daj, Bože, da upamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da ugrije majka u krilu svo-me zamotuljak mili. Da odnese majka u zemlju hladnu i suzama zalije bosiljak mirisni, što će nići iz taze mezara.

Fatihu da učim djetetu mom, sinovi-ma našim, djeci bezgrješnoj. Pameti mi daj, Bože Moj dragi. Dova moja svuda bit će gdje cvjeta cvijeće, izniklo iz krvi i patnje naše.

Bože Moj mili, neću da umirem! Hoću da gledam zlotvora našeg, kako se trese, znoji i muči. Da vidim gada kako je jadan, sitan bez puške i sile. Bože, Ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči odmah, nego kad boli. Na kušnju si stavio zlo-tvore crne, da biju, pale i mrze. Silu nji-hovu ti slamaš polahko.

Da li si znala šta dojiš, Mrčo? Po-gan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoje mlijeko čemerno bilo, k’o guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome?

Je li i on pionir bio, pjevao pjesme cvijetu, nebu i suncu? Je li pravio kitice

Ne boj se, sine Priča izuzeta iz knjige “VRISAK KRVI”

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

96

za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubija?

Ne boj se, sine, tu je majka!Radost si moja bio. Rodila te majka

u proljeće kad sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj kroz smijeh reče :

„Bit će to ljudina babina, Bosanac pravi.“

Pa prvi zubić k’o u zečića i čuperak plavi, radosti moja! Sitni koraci tvoji po livadama našim... Unio si radost u kuću našu. Strepila ti majka kad si vreo bio, masirala te, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna.

Gajila majka janje za dželata, tvog sina, Mrčo!

Ponosna majka bila, u školu vodi-la za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Smrti se nije plašio, vidjela si, Mrčo. Gordo je hodao i mrtav u travi gord bio, ispred nogu tvog poganog sina.

Ne boj se, sine!Ponosna je majka što si mrtav, što

nisi ubica, što majka krvnika rodila nije!

Ne boj se, sine!Sokole moj! Mirisa tvoga majka se

sjeća i ruku što nježno grle. Smiješke na obrazu tvome pamtim, radosti moja.

Ne boj se, sine!

Doći će majka uspavanke da ti pje-va, u krilo da te grije.Vrele suze niz lice mi liju a sunce kroz suze sija.

Ja nemam sina, Mrčo, al obraz imam. Nemaš ni ti više sina, a nemaš ni obraz.

Danas sam veća, jača, snažnija i po-nosnija no ti, Mrčo, što si!

Moj ponos su kosti skupljene u ma-hramu malu, ukopane uz hiljadu Fatiha.

Ja znam gdje je mezar sina mog mi-log, a znaš li, gdje će biti jadova raka?

Vidiš li, Mrčo, čemera tvog? Danas su sa mnom sve dobre majke svijeta ci-jelog. Pljuju tebe, tijelo i utrobu tvoju. Danas, Mrčo, ja nisam sama.

Vidiš da sam k’o brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom. Bosiljak dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog:

„Evo sam, majko, ja ovdje dolje. Spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je džennetsko nestvarno lijepo. Šerbet pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade. Božija pravda, mi-lost je naša.

Ne plači, majko, suza me davi, Jasin izuči, to mi prija i to me sladi“.

Spavaj mirno, voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu i obiđe krvavu Bosnu. Evo, svima sija osmijeh sa lica.

Živa je, sine, i živjet će zanavijek naša Srebrenica. u

KULTURA

Kakva je ovo tama u očima mojim? Zašto ne vidim sunce da sija? Što li promiču oblaci od krvi? Zašto

je sve utihnulo, kao da nema ni ljudi ni ptica? Zašto ječi i plače moja Srebrenica?

Da li ovo ledene kapi kaplju na oči moje i lede mi razum i dušu? Ko to jau-če, jeca i zove? Kakvi su ovo rafali i ko to puca? Ko to psuje majku balijsku?

- Majko! Majko, pomozi mi! Majko!- Je li to glas djeteta moga? Gdje se

to nalazi curica moja? Bože dragi, da li to ludim?

Noge mi teške k’o da su od olova, a ruku nemam. Ne vidim ništa, a maći ne mogu. Htjela bih pomoći djetetu što zove, al’ snaga izdala.

- Majko! Majko mila! Ne daj me, maj-ko!

- Gdje si to, curice moja? Sad ću, Ra-zija, kćeri! Sad će majka! Evo majke!

O, Bože dragi, gdje sam ja ovo? Za-sjeklo uže u mehke ruke, pa kida i siječe. Ne mogu maknut. Zove Razija, prvenka moja, i pomoć traži. Dijete mi ujela zmi-ja il’ kolju vuci, pa ječi i doziva. Možda je u bunar pala, pa se udavit može. Dra-gi Bože, što sam slijepa? Zašto kaplju krvave suze iz oba oka moja? Ne vidim ništa, a htjela bih silom. Šta mi je s dje-tetom, Bože Moj mili? Je li ovo svijeta kraj? Kijamet, bezbeli! Kakav je ovo za-dah, smrad i vonj ljudski što puni nozdrve moje? Pih! Kako bazde ljudska nedjela!

- Razija, oči moje! Što me zoveš, kće-ri? Ko je to s tobom i zašto ječiš? Ko to viče, psuje i žvalavo se smije?

- Majko! Mila moja, majko!- Pusti mi kćer, nesoju ljudski! Ne

diraj nevino dijete moje! Srce ću ti živo čupat i oči kopat tvoje, samo odveži ruke moje! Vidjet ćeš, gade, kako majka brani dijete svoje!

- Majko! Majkooo! Gdje si, majko?Ne plači, kćeri, sabura imaj! Uzdigni

dušu iznad tijela, ravno do neba, do zvi-jezda nebeskih! Na nebu su džennetske ptice, što lete iznad naše Srebrenice. Po-leti s njima u susret zori i ne slušaj šta gad zbori. Ne gledaj dolje ljudsko nedjelo! Pljuni ga, Razo! Pljuni ga, kćeri! Pljuni gada u lice nakazno! Neka zapamti pogan prkos, inad i ponos bosanski.

- Majko, pomozi mi! Majko, gdje si?- Ne plači, kćeri, majka te moli! Po-

gledaj, srećo, kuću i imanje naše. Eno ti

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

97

KULTURA

Ne plači, kćeriPriča izuzeta iz knjige “VRISAK KRVI”

same na livadi ovce i ono tvoje šareno janje. Potrči, Razo! Potrči, janje te traži! Babo te čeka na kraju čaira, da te zagrli i na leđa digne.

„Babin pupoljak, babina ružica. Cu-rica moja i ponos babin“ - tako ti tepo, ljepoto naša.

- Ne plačem ni ja, mila, kunem se tobom. Ova voda što lice moje mije, to, vjeruj, kiša potocima lije.

Evo, kćeri, ponovo vidim! Srebrenica u suncu sija. Na nebu pla-

vom, duga svakakvih boja. Sve je u cvatu i sve miriše. Ezani uče, sedždi se pada. Bože dragi, ljepote Tvoje i darova Tvo-jih!

Evo, peče majka pitu od žare. Skoro ću, kćeri, skoro će majka. Sad ću ja, sad ću. Postavi sofru ispod oraha starog.

Čuješ li pčele kako zuje iz košnica naših?

Tada smo, srećo, svi na okupu bili, smijali se i veselili. Ti si nam, zabava bila, babi i meni mila. Majka ti beharom kosu kitila. Njegovala mati kosicu zlatnu. Mirisala ti kosa na jorgovan rani. Čuvala majka pupoljak nježni od trnja otrovnog.

- Majkooo! Čuješ li me, majko?- Ostavi mi kćer, zlikovče prokleti!

Pusti mi dijete, nakazo ljudska! Da li si svjestan da mrijet moraš. Pred

dragog Boga račun polagat. Neće ti po-moć ni ovaj svijet, ni sila tvoja, ni topova milion. Bit ćeš ništavan, k’o crvić mali u smradu svome. Lešinari će kidat truhlu utrobu tvoju. Teško tebi, kazne su strašne.

- Majkooo!- Ne plači, kćeri! Gorda i jaka budi!

Blago tebi, meni i Srebrenici! Gazije mi smo, kurbani ljudski, šehidi bezgrješ-ni, Džennetu mili. Čuješ li, Razo? Tamo ćemo dobit nagrade za vapaje i muke naše.

Šehadi te naučila majka. Uči, kćeri! Bogu se moli! Zahvalna budi za muke svoje. Bog je milostiv. On sve zna, vidi i čuje. Tijelo tvoje čisto k’o suza bit će. Duša će ti u Džennet ući lahko. Dragi Bog poslao kušnju za nesoje ljudske. Ka-zna će stići krvnike proklete.

O, Bože mili, opet ne vidim!Ko mi ovo utrobu siječe? Zašto je

oganj u srcu mome? Ko me to krvnički udara?

Neću da ječim, već jezik grizem od grča i bola.

- Evo ti kćeri, balijska kujo! Nama ne treba više!

- Nama trebaju djeca bezgrješna, krv-nici prokleti! Uzet će moju Raziju meleki i u Džennet odnijet, inšallah. Ona je meni k’o sunce čista i Bogu mila. Elhamduli-llah!

Aferim, junaci, za djela vaša! Aferim za silu vašu sa puškom i kamom!

- Čuješ li me, pogani ljudska? Za-pamti dobro što ću ti reći! Noći će tvoje čemerne i teške biti! Žrtve nevine će ti naplatu tražit! U snovima će ti oči kopat i pamet mutit! Boga ćeš molit za smrt svo-ju! Proklinjat ćeš majku i dan kad te rodi!

Sretnija sam danas bez kćeri moje no majka tvoja sa sinom takvim.

Zapamti, otpadu ljudski, da ja i sad Raziju imam. Vidiš li ovog leptira, što pada na kosu njenu? To je nevina curica moja. Osjećaš li kako zrak na ruže miri-še? To miriše njena duša bezgrješna.

- Poslušaj me, Srebrenice ranjena!

Kamene suze djevojaka naših pravit će đerdane i kitit nišane! Bajramsko kolo evo se igra. Sviraju nečujno šehidi naši.

Rađat će Srebreničanke dječicu i po-novo živjeti radosti puna.

- Evo smo živi, da znate, zlotvori! Živi, zdravi, ponosni i čisti! Živjet ćemo i pamtiti! Živi su i živjet će do Sudnjeg dana izdanci naši. Snaga su naša i ovi nišani, izrasli iz krvi i pepela zemlje bo-sanske!

- Jesi li to zaspala, kćeri? Jesi li prvo poljubila u grlo babu? Znaš da se naljuti ako nisi.

Spavaj mirno, Razija, kćeri! Pokrit će te majka jorganom od ruže. Zakitit će majka svatove tvoje sa granom behara.

Evo ti majka djevojačku spremu sla-že. Sehara puna svile i kadife. Stavila mati ružine latice, da mirišu na dušu tvo-ju.

Zaključala majka čelične suze i srce kameno za tobom, kćeri!

Mrtve mi usne nečujno šapću: “Ne plačem, majko, ne plačem više. Evo, smi-jem se sretna i jaka. Šetam, trčim suncu u susret. Izvore džennetske pijem bez daha. Oko mene meleka puno, ni broja ne znam. Nude i donose darova raznih, plodova sočnih, šerbeta slatkog. Ne brini, mati! Ljepše je vamo, no na dunjaluku. Ne boli me više ni tijelo ni duša. Sve je ovdje nestvarno lijepo, ko dragog Boga sluša.”

- Bože moj dragi, Milosniče veliki! Hvala ti za džennetsko mjesto Razije moje. Što skrati muke i patnje njene.

Evo sam, kćeri, i ja danas ponosa puna. Oči usahle, utroba prazna, al’ pa-meti imam, ja Rabbi! Pamtim zločine i nosim želju za djetetom svojim. Pred očima mi leprša zlatasta kosa. Miluju majku uvojci plavi. Stojim, evo, u parku šehidskom. Primam hiljade selama iz taze mezara.

“Ne tuguj, majko! Čuješ li kako trava miriše na duše naše? Pokrilo nas šareno cvijeće i pjeva nam na hiljade ptica. Živa je, majko, živa, u Džennetu curica tvoja Razija. Živa je i naša Srebrenica”. u

98

SPORT

Po dolasku iz Torina, fudbalski reprezentativac Srbi-je Adem Ljajić na 23 meča za Bešitkaš u Superligi zabilježio je osam golova i isto toliko asistencija, sa

vrhuncem protiv Rizespora kada je dva puta bio strijelac i tri puta asistirao.

– Volio bih da ostanem i naredne sezone u Bešiktašu. Ve-oma sam srećan ovde, u klubu i u zemlji, ali konačna odluka ne zavisi samo od mene. Ako bih se samo ja pitao, nosio bih i poslije ove sezone crno-bijeli dres – rekao je Ljajić za magazin Bešiktaša.

U ugovoru o pozajmici postoji otkupna klauzula po kojoj je 6.500.000 eura cijena zadržavanja srpskog internacionalca.

Idealnih 11 Superlige Turske čine: Mert Gunok (Bašakše-hir) – Hasan Ali Kaldirim (Fenerbahče), Aleksandru Epureanu (Bašakšehir), Domagoj Vida (Bešiktaš), Gohan Gonul (Bešik-taš) – Emre Belozolu (Bašakšehir), Doruhan Tokoz (Bešik-taš) – Mahmud Trezege (Kasimpaša), Adem Ljajić (Bešiktaš), Edin Višća (Bašakšehir) – Burak Jilmaz (Bešiktaš).

Za najboljeg igrača sezone izabran je reprezentativac Bosne i Hercegovine, brzonogi Edin Višća sa 12 golova i 13 asistencija na 30 utakmica. u

Ljajić u idealnom timu turske lige

Fudbal

SPECIJALISTI ZA VRATA I PROZORE

PVC I ALU PROZORISOBNA I GARAŽNA VRATA

ROLETNE I KOMARNICI

Telefon: +387 (0)35 744 534E-mail: info@yavuz.bawww.yavuz.baPosjetite naš showroom:Yavuz proizvodnja, Vitanovići bb, Brčko, BiH