GODINA X. BROJ 59. RUJAN-LISTOPAD / …stranu vlast u svojoj zemlji (pa ni onu ruske vlade i ruskog Sinoda!) osim „moralno pokroviteljstvo ruskog Imperatora i ništa više“; ako

GODINA X. _ BROJ 59. _ RUJAN-LISTOPAD / SEPTEMBAR-OKTOBAR_ 2009.

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba

ĐE JE ŠTO

ODLIČJE 3

SPREDSJEDNIKOMSKUPŠTINECRNEGORE 6

LUČINDANSKISUSRETI2009. 8

GODIŠNJICACIVILIZACIJSKOGIETIČKOGČINAProjekcijafilma„Preciipotomci“ 17

DANICRNOGORSKEKULTURE2009.GradskopozorišteizPodgorice:„Oroizbajke“ 18IzložbaslikaVojaStanićau„Mimari“ 20

METAMORPHOSISNoviciklusslikaDimitrijaPopovića 22

REGIONALNISEMINAR„Inkluzivnoobrazovanjeukontekstusocijalneikulturnerazličitosti“ 23

DJELOVANJENZCHIVIJEĆACRNOGORACASjednicePredsjedništva„Montenegra“ 24DruženjemladihCrnogoraca 24

IZCRNEGOREISVIJETADaniIvanaMažuranićauCrnojGori 25MilošMilošević:„Bokisamostaovjerandokraja“ 26NjegoševanagradaMirkuKovaču 28MijoAdžić:„Snagumidajeljubavpremapozorištu“ 30Susjeditrasiralipraviput 32

OSVRTI,VIĐENJA,PRIKAZIUsvojenpravopiscrnogorskogjezika 33

GALERIJA„MONTENEGRINA“IzložbaStanislavaGilićauRijeci 34NovekarikatureNatašeRašović 35

ANEGDOTE 36

CRNOGORSKIMOZAIKDvadesetgodinaodpovratkauotadžbinu 38

REAGOVANJA 42

GALERIJA„MONTENEGRINA“ 43

NOVINASLOV 43

LUČINDANSKISUSRETI2009. 44

IzdavaËi: NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE

i VIJE∆E CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA,

Zagreb, Trnjanska cesta 35, Tel/Fax: 01/6197 078, 01/ 6314 263, E-mail: [email protected], [email protected]

Za izdavaËa: dr. sc. Radomir PaviÊeviÊ i prof. emer. dr. sc. Veselin SimoviÊ

Glavni i odgovorni urednik: Zoran DraškoviÊRedakcija: Jovan AbramoviÊ, Zoran DraškoviÊ, Stevo

ĐuraškoviÊ, Nenad IvanoviÊ, Danilo IveziÊ, Dragutin LakiÊ Rukopisi se ne vraÊaju. Naklada / Tiraža: 1000 Cetinjski manastir

Vrata slobode

Naša vrata slobode nek su svakom, slobodu ištućem, otvorena. I to neka vi je amanet, jer ako tako ne uzradimo onda mi niti smo slobodni niti što vrijedimo, niti zaslužujemo zvati se potomcima našije slavnije prađedova, koji su kćeli i znali svoju bogomdanu slobodu uvažavati i dijeliti je i drugome čoeku, koji je iz čemernog i bogomrskog ropstva ište.

Vladika Petar

Strana 4 C r n o g o r s k i g l a s n i k - B r o j 5 9 . - 2 0 0 9 . C r n o g o r s k i g l a s n i k - B r o j 5 9 . - 2 0 0 9 . Strana 5

** *

Ponosni smo što je među odlikovanima i dr. sc. Radomir Pavićević! No, za nas on nije samo istaknuti liječnik i znanstvenik, nego i predsjednik naše Zajednice koji će ne jednom prekriliti cijelu Hrvatsku kako bi se sve crnogorske udruge našle na nekom zajedničkom zadatku, čelnik koji će – nebrojeno puta suočen s našom gorštačkom plahovitošću – umjeti, bez „glavarstva čevskoga“, da obuzda ljutnju i čak suspregne ponos e da bismo ostali Zajednica, pregalac koji će sâm sa par stotina kilograma knjiga NZCH da spuči preko Debeloga brijega za voljenu Crnu Goru, Crnogorac kojeg boli i brine i sudbina pete generacije crnogorskog iseljeništva u Evropi i, nadasve, čovjek koji će na nedavnoj promociji knjige za „Ruke se držimo“ u Perjaničkom domu u Podgorici, uzevši malog admirala Bokeljske mornarice Krsta Milutina na koljeno, bez zazora postaviti pitanje svih pitanja na ovim prostorima: „A zašto se ne bismo voljeli? Pa on je Krsto, a i moj đed je bio Krsto!“. E zato Crnogorke, Crnogorci i svi prijatelji Crne Gore u Republici Hrvatskoj puna srca mogu reći:

Srećno Ti bilo, Rade!

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 97. Ustava Republike Hrvatske i članka 2. stavka 1. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 20/95, 57/06 i 141/06), a na prijedlog

Državnog povjereništva za odlikovanja i priznanja, donosim

ODLUKUkojom se odlikuje

dr. sc. RADOMIR PAVIĆEVIĆ

REDOM DANICE HRVATSKE S LIKOMKATARINE ZRINSKE

za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota.

Klasa: 060-03/09-13/12Urbroj: 71-05-04/1-09-01Zagreb, 25. rujna 2009.

PredsjednikRepublike HrvatskeStjepan Mesić, v. r.


S PREDSJEDNIKOM SKUPŠTINE CRNE GORE

Za vrijeme dvodnevne zvanične posjete Republici Hrvatskoj, predsjednik Skupštine Crne Gore gospodin Ranko Krivokapić susreo se 6. oktobra sa predstavnicima crnogorskih iseljenika u Hrvatskoj. Ljubazni domaćin ovog susreta bio je, u prostorijama Ambasade, ambasador Crne Gore u Republici Hrvatskoj Njegova Ekselencija Goran Rakočević sa saradnicima.

Na susretu – kojem su prisustvovali predstavnici udruga i vijeća iz Splita, Rijeke, Pule, Karlovca i Zagreba – gostu iz Crne Gore i domaćinu najprije se obratio predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i predsjednik Koordinacije vijeća Crnogorske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj prof. emer. dr. sc. Veselin Simović. Kako je visoki gost već od ranije upoznat sa načinom organizacije crnogorskog korpusa u Hrvatskoj, prof. Simović je ovom prilikom objasnio kako je formiranje Koordinacije vijeća – koja okuplja sva vijeća crnogorske nacionalne manjine na nivou Hrvatske – predviđeno Ustavnim zakonom, ali da tek predstoji osmišljavanje njenih pravih zadataka.

Predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske dr. sc. Radomir Pavićević istakao je da će se izgradnja stabilne kulturne autonomije i dalje odvijati kroz programe Zajednice, ponajprije kroz izdavaštvo, jer time gradimo mostove između dvije države, pa će, između ostalih, sljedeće godine biti završena i knjiga o Dušanu Vukotiću, a ulazimo i u veliki projekat „Njegoš i Hrvati“ povodom 200 godina od rođenja Njegoša; predstoji i objavljivanje za anglosaksonsko područje (sa renomiranim izdavačem) djela najtalentovanijih mladih autora iz Crne Gore. Takođe smo, smatrajući to svojom moralnom obavezom, već započeli obilježavanje stogodišnjice Kraljevine Crne Gore, a završna manifestacija bila bi u osmom mjesecu iduće godine. Dr. Pavićević posebno je podvukao da se niko iz Zajednice ne želi ni na kakav način mješati u poslove iz nadležnosti institucija dvije države, već želimo partnerski odnos u kojem bismo dali svoj doprinos u onom dijelu u kojem mi to možemo. U to spada i naš ključni program koji kreće iduće godine, a tiče se obnove crnogorskog nacionalnog bića prije svega u zapadnoevropskim zemljama.

Tajnik NZCH g. Danilo Ivezić istakao je našu zainteresiranost za bliže informacije o najavljenom ugovoru o dvojnom državljanstvu, o ratifikaciji početkom godine potpisanog „Sporazuma o zaštiti hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj“, te o operacionalizaciji potpisanog međudržavnog sporazuma o kulturnoj saradnji (npr. u slučaju već iniciranog projekta revitalizacije zavjetne crkve kralja Mihaila u Stonu).

Obraćajući se prisutnima, predsjednik Skupštine Crne Gore gospodin Ranko Krivokapić – izrazivši najprije zadovoljstvo što se već peti put u tom svojstvu susreće s predstavnicima NZCH – istakao je da se radi o „našoj daleko najobrazovanijoj zajednici u svijetu“ i iznio uvjerenje da „taj potencijal crnogorske inteligencije, koji je tako blizu Crnoj Gori, metodom rada može edukovati druge naše nacionalne zajednice prvo po Evropi, a onda po svijetu“, gdje „ipak još nema tog znanja koje ste vi stekli u svojim profesijama, autoriteta, ozbiljnosti u poslu, a samim tim svaki projekat koji vodite metodološki je skoro savršen. Molio bih da taj vaš know-how pomalo širimo i da kroz ono o čemu ste vi govorili pokušamo da nađemo model edukacije našeg iseljeništva. To jeste jedna vaša misija više!“

Da stalna nastojanja Predsjedništva Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i njenog Savjeta za izdavaštvo da se rad u izdavaštvu unaprijedi nijesu ostala nezapažena, najbolje potvrđuju riječi g. Krivokapića da je prepoznao dubinu takvih pregnuća „u magistralnoj liniji crnogorskog življenja“, naglasivši: „Kad bi se pogledala vaša izdavačka djelatnost, ona je ozbiljnija od ijednog drugog izdavača u Crnoj Gori. Naši izdavači imaju možda skuplje projekte, ali nemaju veći obim projekata i ne idu tako duboko u stvari kako vi idete, sistematski otkrivajući dijelove koje mi ne znamo u domovini“.

Predsjednik Skupštine – potaknut i sasvim konkretnim prijedlozima koje su mu u pisanoj formi predali predstavnici Društva „Đetići“ (ono okuplja pripadnike druge i treće generacije Crnogoraca rođenih u Hrvatskoj) – posebno se zadržao na prošle godine potpisanom Sporazumu o saradnji Crne Gore i Hrvatske u oblasti obrazovanja, koji još nije zaživio na pravi način, a od kojeg se mnogo očekuje, jer je to „prvi veliki, ključni strateški korak da se đeca školuju ovdje i to ne samo na fakultetima kojih nema u Crnoj Gori ... Kultura življenja i rada koja se ovdje, na fakultetu stiče nije manje važna od onoga što se stekne kroz znanje“.

U preostalom vremenu – koje mu je još dopuštao strogim protokolom utvrđeni program aktivnosti za vrijeme boravka u Hrvatskoj – gospodin Krivokapić je govorio o aktuelnom trenutku Crne Gore, upoznajući prisutne s nekim događanjima u bilateralnim odnosima Crne Gore i Hrvatske, prvenstveno kad je riječ o saradnji na polju kulture i zaštiti manjinskih prava predviđenih početkom ove godine potpisanim „Sporazumom o zaštiti hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj“, čije se usvajanje i u crnogorskom parlamentu očekuje u narednom periodu.

Na kraju susreta je predsjednik crnogorskog parlamenta čelnicima našeg korpusa u Hrvatskoj predao odista lijep poklon – monografiju o velikanu crnogorskog slikarstva Petru Lubardi, obećavši da će i primjerak ljetos usvojenog Pravopisa crnogorskog jezika uputiti čim bude odštampan. Uvijek dragom gostu iz Crne Gore uzvraćeno je kompletom publikacija NZCH objavljenih od prethodnog susreta sa g. Krivokapićem u junu mjesecu prošle godine, a domaćinu susreta ambasadoru g. Rakočeviću u znak zahvalnosti na gostoprimstvu uručene su najnovije knjige iz izdavačke djelatnosti NZCH.


Petar I – nakon što se odbranio od pomenutih objeda – s glavarima poručuje da ne priznaju nikakvu stranu vlast u svojoj zemlji (pa ni onu ruske vlade i ruskog Sinoda!) osim „moralno pokroviteljstvo ruskog Imperatora i ništa više“;

ako znamo da se zapadni svijet – koji je vrhunac humanosti dosegnuo ukidanjem smrtne kazne – već više od decenije upinje da zaokoli sve one na ovim prostorima koji nijesu pravili razliku između „običaja ratovanja“ i ubijanja nenaoružanih i nevinih ljudi, a Petar I – za čijeg života nije izvršena ni jedna smrtna kazna u Crnoj Gori (iako je bila predviđena „Zakonikom“!) – na pitanje maršala Marmonta zašto Crnogorci „sijeku neprijatelja“ spremno odgovara: „Pa mi smo to od vas naučili – vi ste vašem kralju odsjekli glavu!“;

ako znamo da ne uminjuju raspre o „narodnosti“ književnoga jezika, a Petar I već krajem 18. stoljeća (dakle u vrijeme kada naumi D. Obradovića, G. St. Venclovića i na kraju V. St. Karadžića tek treba da budu pretočeni u znamenito ortografsko pravilo!) piše čistim narodnim jezikom;

ako znamo da npr. američka nauka radije citira „svoje“ rezultate stare nekoliko godina iako u Evropi oni postoje znatno duže vremena, a Petar I se nije nimalo ustezao da posegne za mudrošću jedne drukčije civilizacije, navodeći riječi idijskog cara Pera: „Dosta je svaki živio, koji pod tuđi jaram nije umro!“;

ako znamo da se današnja GPS navigacija oslanja na reperne tačke na površini Zemlje, od kojih su neke na ovim prostorima utvrđene geodetskim postupcima još u vrijeme Austro-Ugarske, a Petar I u jednoj poslanici – vjerujući da ni carevine ni kraljevine nijesu vječne – moli i savjetuje Njeguše da ne diraju postavljene „biljege“, jer oni „ne dijele među nama i Primorjem granice, nego služe za matematičesko zemljemjerije“,

onda zasigurno možemo reći da je Petar I Petrović Njegoš – „naš Gospodar“ kako ga je narod jednostavno zvao – bio i ostao čovjek za sva vremena!

Čovjek za sva vremena

U dane tradicionalnih Lučindanskih susreta – kada se okupljamo u spomen na vladiku crnogorskog i mitropolita cetinjskog Petra I Petrovića Njegoša, gospodara Crne gore od 1782. do 1830. godine, koji je još za života nazivan „svetim Vladikom“, a proglašen za sveca na Lučindan 1834. godine – s ponosom se treba sjetiti najomiljenijeg vladara Crne Gore, za kojeg je Napoleonov pukovnik Vialla, s pronicljivošću stranca koji je dovoljno često bio na Cetinju, u svojim memoarima zapisao „da ga narod obožava i voli i njemu je pokoran“, a ta „odanost i potčinjenost naroda crnogorskog svome Vladiki zasniva se na njegovim stvarnim ličnim zaslugama, koje su neprocjenjive i koje zaslužuju poštovanje svakog prijatelja slobode“.

Ako znamo da je u zemljama koje drže do svoje uljuđenosti svaka ksenofobija danas apsolutno neprihvatljiva, a Petar I je poručivao da „u slobodnu zemlju stupivši, ma kog roda ili plemena bio sin, mora biti slobodan i jest“;

ako znamo da je istinska zakonitost u djelovanju (bez pozivanja na „zastaru“, „imunitet“ ili „više interese“) danas nezaobilazni uslov u ocjeni prihvatljivosti ponašanja vodećih ličnosti, a Napoleonov maršal Marmont je pisao da „Vladika upravlja zemljom svojim autoritetom, no legalno“;

ako je uvriježeno mišljenje da „apsolutna vlast apsolutno korumpira“, a Petar I je 48 godina uspješno upravljao sudbinom Crne Gore i pri tom „zauzeo ... svu vlast, koju on upražnjava na jedan apsolutan način, ali saglasno običajima zemlje“ (pukovnik Vialla);

ako znamo da je transparentnost danas glavno oružje u borbi protiv korupcije, a Petar I je – nakon što je kod ruskog cara bio oklevetan kako hoće Crnu Goru da proda neprijateljima za 25.000 dukata – „cijelu stvar iznio“ pred narodne glavare i, dobivši njihovu svekoliku potporu, uspio na kraju još i da učvrsti veze sa Rusijom;

ako znamo da se pitanje suvereniteta utoliko više postavlja ukoliko je pristup nekoj alijansi bliži, a

LUČINDANSKI SUSRETI CRNOGORACA U HRVATSKOJ

Petar I Petrović NjegošVladika i mitropolit crnogorski

Gospodar Crne Gore od 1782. do 1830.

Ćivot ČudotvorcaSvetog Petra Cetinjskogu Cetinjskom manastiru

Crnogorci se zaklinju nad kovčegom Petra I da će držati međusobni mir;tog dana (19/31. oktobra 1830.) Njegoš je izabran za gospodara Crne Gore

(crtež iz djela M. Medakovića „Petar II Petrović Njegoš“)


POD POKROVITELJSTVOM GRADONAČELNIKA ZAGREBA ODRŽANI

LUČINDANSKI SUSRETI 2009.Tradicionalno okupljanje Crnogoraca i prijatelja Crne Gore u Zagrebu

Više od osam stotina Crnogorki, Crnogoraca i prijatelja Crne Gore – iz Splita, Rijeke, Pule, Osijeka, Karlovca, Peroja, Kranja, Bijelog Polja i Zagreba – okupilo se i ove godine, posljednje subote u oktobru mjesecu, da tradicionalnim do sada najmasovnijim druženjem na Zagrebačkom velesajmu obilježi Lučindan. I ovi jubilarni deseti susreti održani su u organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „MONTENEGRO“ Zagreb, a već treći put zaredom pod pokroviteljstvom gradonačelnika Grada Zagreba gospodina Milana Bandića. Ovogodišnju manifestaciju pratili su i predstavnici televizijskih kuća iz Hrvatske i Crne Gore.

Gospođica Ivana Šilić, članica društva „Đetići“ (koje okuplja pripadnike druge i treće generacije Crnogoraca rođenih u Hrvatskoj) i

voditeljica ovogodišnjih susreta, pozdravila je sve uzvanike i mnogobrojne ugledne goste riječima:«Poštovani uzvanici, dragi gosti, Crnogorke, Crnogorci i Prijatelji Crne Gore!Dobro nam došli na desete Lučindanske susrete, na naše tradicionalno Lučindansko druženje u

Zagrebu.»,a nakon intoniranja himni Republike Hrvatske i Crne Gore, nastavila:«Tradiciju započetu prije deset godina nastavljamo u ovoj, 2009. godini obilježavanjem Lučindana,

jednog od značajnih blagdana crnogorskog naroda. Obilježavamo ga u spomen i slavu na Svetog Petra Cetinjskog čudotvorca, mitropolita i gospodara Crne Gore od 1784. do 1830. godine.

Petar I Petrović Njegoš je umro na Lučindan 1830.g. Četiri godine kasnije, na Lučindan 1834., Petar II Petrović Njegoš ga je proglasio svecem.

Ono što posebno izdvaja Petra I Petrovića Njegoša su aktivnosti na uspostavi temelja izgradnje državnih organa u Crnoj Gori: Zakonik opšti crnogorski i brdski, uspostavljanje Praviteljskog suda crnogorskog i brdskog (Kuluk), pri Praviteljstvu formiranje Narodne kancelarije sa sjedištem na Cetinju – time su postavljene osnove upravne i sudske vlasti. Vodio je Crnogorce u dvije poznate bitke – na Martinićima i Krusima. Za njegovog života poznati crnogorski Opštenarodni Crnogorski Zbor (tradicionalno okupljanje Crnogoraca na Petrovdan, na kojem su donošene odluke bitne za opstanak Crne Gore) je donio niz značajnih odluka. 1813. godine, nakon rata s Francuskom, proglašeno je ujedinjenja Boke i Crne Gore.

Predzadnji ili zadnji vikend u 10. mjesecu, tradicionalno u Zagrebu se okupljaju Crnogorke, Crnogorci i prijatelji Crne Gore na Lučindanskim susretima. Organizator je Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, a završna manifestacija je Lučindansko druženje kojem danas prisustvujemo.

Ovogodišnji Lučindanski susreti nastavljaju s dobrom praksom predstavljanja grada - gosta Lučindanskih susreta. Ove godine je to Grad Bijelo Polje, čiji predstavnici su danas s nama, a središnji dio kulturnog programa pripada „Bjelopoljskim tamburašima“.

Na početku današnjeg druženja pozivam predsjednika Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske dr. sc. Radomira Pavićevića da se obrati skupu.»

Dr. sc. Radomir Pavićević: „PRED NAMA SU NOVI IZAZOVI I ZADACI“

«Uvažene dame i gospodo!Dragi prijatelji!Dobro nam došli na 10. jubilarne Lučindanske susrete, koji se od

unatrag dvije godine trajno održavaju pod pokroviteljstvom i s punom podrškom Gradonačelnika našeg Zagreba!»

Nakon što je posebno pozdravio pokrovitelja Susreta gradonačelnika g. M. Bandića, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine RH g. A. Tolnauera, savjetnika gradonačelnika Zagreba g. D. Ljuštinu, pred-sjednika i sekretara Matice crnogorske gg. B. Banjevića i M. Špadijera, predstavnika Opštine Bijelo Polje g. R. Obradovića, konzula Ambasade Crne Gore g. B. Karadžića, izaslanicu HGDCG gđu M. Sbutega, članove Zavičajnog kluba bjelopoljaca u Zagrebu, te goste-učesnike progama iz Kranja, dr. sc. R. Pavićević je nastavio:

«Ove godine na Lučindanskim susretima predstavljamo deveti po redu grad iz Crne Gore – Bijelo Polje. Ono će se predstaviti svojim kulturnim vrijednostima gradu Zagrebu i uspostaviti sa njim one oblike saradnje koji su od interesa za obadva grada.

Želio bih na samom početku izraziti želju i ponovno istaknuti podstrek da naša udruženja, svako u svom gradu, svojim kvalitetnim kulturnim programima doprinesu obogaćivanju kulturnih sadržaja sredina u kojima žive. To je nesumnjivo najprimjereniji način integracije u hrvatsko društvo i izgrađivanje vlastite kulturne autonomije. Za to imamo sve pretpostavke: ljude, motive, znanje i podršku naših sugrađana. U osmišljavanju i realizaciji takvih programa potrebna nam je pomoć i učešće svih naših ljudi. Rukovodstvo zajednice izgrađuje – po uzoru na velike narode – okvire programa, a svaki pojedinac bira program na kojemu će djelom pokazati (svojom voljom) pripadnost. U punoj smo mjeri otvoreni i za saradnju sa svim manjinskim zajednicama, s kojima živimo u hrvatskom društvu. Posebno se to odnosi na sve koji su porijeklom iz Crne Gore. Tako pridonosimo i obogaćujemo materijalnu i duhovnu kulturu Hrvatske, dajemo pravi sadržaj temeljnim pravima koje uživamo kao

pripadnici manjinske zajednice te pridonosimo političkoj i društvenoj stabilnosti države i društva.

Potpisani sporazum između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske u Hrvatskoj je nastavak uzornih dobrosusjedskih od-nosa dviju država. Izgradnja magistralnog autoputa, koji će saobraćajno i razvojno preporoditi crnogorske potencijale, samo je najsvježiji i najpoznatiji primjer obima i kvalitete te saradnje. Crna Gora i Hrvatska su jedna drugoj put u zajednicu evropskih naroda.


Ne mogu bez ponosa da ne istaknem činjenicu da evo već gotovo punih 10 godina najuže sarađujemo sa Maticom crnogorskom, HGD, ZAMTES-om i Ministarstvom kulture i medija Crne Gore, čime smo među prvima od manjina započeli prekograničnu suradnju. O kvaliteti i dometima te saradnje svjedoče mnogi programi, a posebno naši „Dani crnogorske kulture“ koji traju čitavu godinu.

Naša matična država osigurala nam je u međudržavnim ugovorima sa Hrvatskom dvojno državljanstvo, sa zaštitom ljudskih prava i imovine.

Crna Gora i njene institucije od zadnjeg Lučindana obradovali su nas aplikacijom crnogorskog jezika i pravopisa u školama i institucijama. To nam omogućuje da ga i službeno uvedemo u našu dopunsku školu za mlade.

Kao i svake godine, ovo je prava prilika da vas obavijestim da su svi programi za ovu godinu realizirani ili su u završnoj fazi. Da samo spomenem 25 izložbi, 5 brojeva „Crnogorskog glasnika“, 10 knjiga, (da spomenem „Države na kušnji“ D. Lalovića, „Tin Ujević i Crna Gora“ P. Goranovića, izbor iz poezije N. I. P. NJ. - B. Banjevića i „Držimo se za ruke“ M. Miloševića), 5 kulturnih manifestacija posvećenih Danu nezavisnosti, Danu državnosti, Petrovdanskom Saboru, Lučindanskim susretima i 352. godišnjici dolaska Crnogoraca u Peroj. U tim programima su isprepletene kulturne vrijednosti koje sami stvaramo i naše matične zemlje. Osobito ističem naše „Dane crnogorske kulture“, koje čini 6 programa, koje smo ove godine organizirali u 5 gradova, a u sljedećoj namjeravamo ih organizirati u još pet – što je za nas poseban izazov da uz naše stvaralačke programe dolično predstavimo najvrednija dostignuća multikulturne Crne Gore. Najznačajni događaj iz tih dana je izložba akademskog slikara Voja Stanića zajedno sa galerijom Mimara, gostovanje KUD-a Zahumlje i monodrame „Bizmismen“. U tome nam bitno pomažu crnogorski iseljenici iz Slovenije i naši dragi Perojci. Slične programe radi i HGD, od kojih su nam neki zajednički.

Pred nama su novi izazovi i zadaci. U sljedećem razdoblju planiramo značajne izdavačke projekte i teme, kao što je istraživanje o doseljavanju Crnogoraca na hrvatske prostore još od 1405.g. Nijesmo zaboravili ni stogodišnjicu Kraljevine Crne Gore i njenog parlamentarizma. Punu ćemo pažnju posvetiti obilježavanju dvadesetogodišnjice našeg najstarijeg i najbrojnijeg udruženja, koje je i u burnim i hudim vremenima znalo iskazati najljepše vrline i vrednote našeg etičkog kodeksa, koje su tako sretno naznačene već u samom njegovom nazivu: „Montenegro“ – Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore. Ono u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji ima izuzetan potencijal – preko 2500 iseljenika porijeklom iz Crne Gore. Tome valja dodati ambiciozan plan da u razdoblju 2010-2013. osmislimo (što je djelimično već učinjeno) i realiziramo set polivalentnih programa kojima ćemo obilježiti veliku godišnjicu – 200 godina od rođenja Njegoša.

Griješio bih dušu ako ne bih i ovom prilikom istakao da u svemu uživamo punu podršku Predsjednika Republike Hrvatske, Sabora Republike Hrvatske, Vlade Republike Hrvatske i dijela lokalnih samouprava, među kojima prednjači Zagreb. Posebno želim istaći nemjerljivu brigu o manjinama Savjeta za nacionalne manjine, na čelu sa gospodinom Aleksandrom Tolnauerom i Ureda za nacionalne manjine, na čelu sa gospođom Milenom Klajner, kojoj je i Europa odala zasluženo priznanje i uključila u rad tijela koja se u EU bave manjinskom problematikom. I naši programi služe kao primjer manjincima iz drugih zemalja kako se stiče i šta znači trajna kulturna autonomija.

Siguran sam da izražavam osjećaj i mišljenje svih nas da smo spremni dati svoj doprinos naporima cijelog hrvatskog društva i njegovih političkih institucija u ublažavanju a potom i postupnom prevladavanju naše krize, koja nije samo odraz one svjetske. Samo ćemo solidarno uspješno premostiti teškoće, s punim angažmanom svih stručnih i demokratskih potencijala Hrvatske.

Na kraju, dozvolite mi da istaknem zasluge institucija Crne Gore i njeno ubrzano približavanje NATO-u i EU, pri čemu trebam istaknuti i pomoć Republike Hrvatske. Na tom putu Crnu Goru čeka još izazova (domaćih zadaća) pa pozivam sve koji mogu dati doprinos neka se pridruže. Otvorene pozive imamo od čelnih ljudi gg. Filipa Vujanovića, Ranka Krivokapića i Mila Đukanovića. Moram istaći izuzetnu kvalitetnu suradnju sa ambasadom Crne Gore na čelu sa Njegovom Ekselencijom Goranom Rakočevićem, koji razumije naša nastojanja, a svojim prijedlozima kao svaki pravi ambasador ne zaboravlja kulturno bogatstvo Crne Gore koje trebamo približiti građanima Hrvatske, stičući iskustvo za EU u kojoj će Crna Gora kao i svaka njena članica biti prepoznata.

Dajmo doprinos i podršku svima koji se u Crnoj Gori i njezinom iseljeništvu zalažu za demokratsku i pravnu državu, za bogato i prosperitetno društvo. Učinimo to s jednakim žarom i odgovornošću, s kojima se ovdje u Hrvatskoj zalažemo za demokratsku i pravnu državu, za bogatu „lijepu našu“.

Srećan vi Lučindan, Crnogorci!»

Od uglednih gostiju – koje je u svom govoru poimenično pozdravio dr. Radomir Pavićević – skupu se prvo obratio gradonačelnik Grada Zagreba i pokrovitelj manifestacije gospodin Milan Bandić. On je, između ostalog, rekao: «Ako igdje u hrvatskom tkivu ima diskrepance između broja i kvalitete, onda je to između naših prijatelja Crnogoraca u Gradu Zagrebu: toliko znanstvenika, toliko uglednih ljudi ... – u konačnom iznosu mali broj, a toliko kvalitete i doprinosa razvoju Zagreba i Hrvatske!» i, propraćen burnim aplauzom, završio riječima: «Zagreb uvažava, poštuje i voli Crnogorce, a Crnogorci uvažavaju, poštuju i vole Zagreb!»

Potom su pjesmama „Crnogorac“, „Kad prošetam Crnom Gorom“ i „Sa korita Ivanova“– izvedenim pod umjetničkim vođstvom Ismeta Kurtovića i uz instrumentalnu pratnju Edina Džaferagića (harmonika) – dobrodošlicu svim učesnicima manifestacije poželjeli, u ime domaćina, članovi Pjevačke grupe „Montenegro“, inače članovi Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „MONTENEGRO“ Zagreb.

Skupu su se zatim obratili još neki od velikog broja gostiju i uzvanika. U ime 22 nacionalne manjine i osam saborskih zastupnika nacionalnih manjina, sve učesnike Susreta – a posebno gradonačelnika Zagreba g. M. Bandića, konzula g. B. Karadžića, gg. B. Banjevića i. M. Špadijera, profesore V. Simovića i D. Lalovića te dr. R. Pavićevića, kao i goste iz Bijelog Polja i Kranja – pozdravio je predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske gospodin Aleksandar


Tolnauer. Čestitajući Crnogorcima u Hrvatskoj Lučindan, za njihovu matičnu državu je, naglašavajući da je to lišeno svake kurtoazije, rekao: «Malo je zemalja na cijelome svijetu koje su svojom površinom toliko male, a svojom kulturom i svojom tradicijom toliko velike!», a za njih je – poznavajući rad i entuzijazam pripadnika crnogorske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj – iznio uvjerenje da će biti isto tako uspješni kao i do sada.

Pozdravljajući, u ime Matice crnogorske, sve prisutne i preko njih «Grad Zagreb, hrvatsku zemlju cijelu i hrvatsku kulturu», predsjednik Matice crnogorske književnik Branko Banjević podsjetio je na dane «kad smo stvarali Maticu i okupili se oko nečega što je sjajno formulisao

naš državnik i mitropolit Sveti Petar Cetinjski u kome se sintetisala sva vrijednost crnogorske istorije, sva vrijednost etička ovih balkanskih prostora i svijeta. On je Crnogorce učio – ako će da postoje kao slobodni ljudi – da sloboda nije anarhija i neodgovornost, učio ih je da je sloboda odgovornost čovjekova na svakom mjestu za ono što čini, odgovornost da čuva ljudske vrijednosti koje sprečavaju svijet i ljude da podivljaju i pretvore se u zlo jedan drugome ... U to vrijeme smo se povezali sa predstavnicima vaše, odnosno naše zajednice u Hrvatskoj i u Zagrebu ... Sreli smo se s ljudima koji isto osjećaju i misle što i mi!» Stoga je Matica crnogorka nastojala «na tim vrijednostima da se srijeće crnogorska i hrvatska kultura ... jer, kao što je govorio Sv. Petar, ko ne umije da dijeli svoju slobodu sa drugima on nije slobodan čovjek.»

U ime grada-gosta, a u odsustvu bjelopoljskog predsjednika opštine, skupu se obratio glavni administrator Opštine Bijelo Polje g. Radovan Obradović i izrazio čast i zadovoljstvo koje ga je obuzelo kad je od gospodina Milana Bandića čuo «da su Crnogorci zaista doprinijeli ovdje u Hrvatskoj da ostanu u svijetlim tradicijama i primjerom čojstva i junaštva, da Hrvatska zaista bude prava demokratska država», kao i «da je lijepo osjećati se Crnogorcem u Hrvatskoj», a onda je poželjeo «da se još ljepše osjećaju i Hrvati u Crnoj Gori – u Bijelom Polju i širom Crne Gore!»

Zbog nemogućnosti da lično prisustvuju ovogodišnjim Lučindanskim susretima, učesnicima su čestitke i lijepe želje za Lučindan uputili najviši rukovodioci Republike Hrvatske. U tim telegramima, čije čitanje je propraćeno snažnim aplauzom, između ostalog se kaže:

«Kroz rad svojih kulturnih društava i drugih ustanova Crnogorci uspješno čuvaju i promiču svoj nacionalni identitet, jačaju svoje veze s Crnom Gorom, pridonose izgradnji svekolikih veza između naših dviju susjednih i prijateljskih zemalja, ujedno ulažući svoj rad i znanje u razvoj i napredak hrvatskog društva i Republike Hrvatske.»

(iz telegrama Predsjednika Republike Hrvatske gospodina Stjepana Mesića)

«U ovoj bih prigodi svakako istaknuo ulogu Crnogoraca u Hrvatskoj u ukupnom društvenom životu zemlje, te naročito njihov doprinos bogatstvu kulturne ponude u Zagrebu i razumijevanju među narodima dviju susjednih država kao i njihovom zbližavanju. U tom pogledu Lučindanski susreti zaslužuju svaku pohvalu i podršku.

U iskrenoj vjeri da želja za susretima na Lučindan nikada neće zamrijeti sve vas srdačno pozdravljam i želim ugodno druženje!»

(iz telegrama Predsjednika Hrvatskog Sabora gospodina Luke Bebića)

«Pozdravljam aktivnosti Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb u očuvanju identiteta crnogorske nacionalne manjine i njenih nacionalnih obilježja, pa tako i organiziranje tradicionalne kulturne manifestacije Lučindanski susreti.

Svim Crnogorkama i Crnogorcima u Hrvatskoj čestitam Lučindan, narodni blagdan.»(iz telegrama Predsjednice Vlade Republike Hrvatske gospođe Jadranke Kosor)

Učesnike Lučindanskih susreta posebno su dirnule čestitke, pohvale i pozdravi iz Crne Gore:

«Ovim putem želim da svim prisutnim Crnogorcima i Crnogorkama čestitam Lučindan koji je u tradiciji crnogorskog naroda vezan uz ime Petra I Petrovića Njegoša, vladike i gospodara Crne Gore, poznatijeg u narodu kao Sv. Petar cetinjski, a koji se smatra utemeljiteljem novovjekovne države Crne Gore.

Koristim priliku da pozdravim vaše goste iz Slovenije, Bijelog Polja i Peroja, kao i prisutne goste iz vaše druge domovine – Republike Hrvatske.

Mnogo zajedničkih niti povezuje naše dvije države, ali jedna od najznačajnijih jesu ljudi. Crnogorci u Hrvatskoj i Hrvati u Crnoj Gori dali su i daju nemjerljiv doprinos u zbližavanju dvije države i dva naroda.»

(iz telegrama Direktora Centra za iseljenike Crne Gore prof. dr Milana Vukčevića)

«Najsrdačnije vam svima u Nacionalnoj zajednici, kao i Društvu „Montenegro“ zahvaljujem na pozivu za Lučindansko druženje, 24. oktobra ove godine. Siguran sam da će ono biti, kao i prošlih godina kada sam bio u prilici da prisustvujem, još jedna izvanredna prilika druženja, ali i manifestovanja izvanrednih aktivnosti i misije koju ostvaruje Nacionalna zajednica i Društvo „Montenegro“, u prvom redu na afirmaciji kulture, tradicije, stvaralaštva naših ljudi, ali i njihovog visokog mjesta i djelovanja u Hrvatskoj. Želim vam uspješno novo Lučindansko druženje, kao i mnogo uspjeha u vašem svestranom angažmanu, za dobro vaših članova, kao i svih ljudi porijeklom iz Crne Gore, za dobro crnogorsko-hrvatskih odnosa, kao i za dobrobit Hrvatske.»

(iz telegrama prvog ambasadora Crne Gore u Republici Hrvatskoj g. Branka Lukovca)

Kulturni program (v. i slike na str. 44) započeo je nastupom Folklorne grupe Društva perojskih Crnogoraca „Peroj 1657“, koje čuva i njeguje tradiciju i običaje kraja odakle se otišlo prije 352 godine.

Potom je gospodin Marinko Mijović iz Pule, autor knjige aforističkog naslova „Bio je obilježen – zato mu na grobu nema obilježja“ (koja ovih dana treba da se pojavi u izdanju NZCH), pročitao više svojih aforizama; oni su izmamili i smijeh i aplauze svih prisutnih.


Prijatelji i zemljaci, iseljenici iz Plava i Gusinja koji žive u Kranju i tradicionalni su gosti svih Lučindana i Petrovdana, pozdravili su prisutne izvornim plesovima svoga zavičaja u izvođenju KD „Izvor“. Takođe naši prijatelji i zemljaci iz Kranja, članovi Crnogorskog kulturno-umjetničkog društva „Morača“, pokazali su kako uspješno odolijevaju procesima asimilacije njegujući izvorni folklor. Završni dio ovogodišnjih Lučindanskih susreta pripao je gradu-gostu Bijelom Polju i njihovim „Bjelopoljskim tamburašima“; da njihovo sviranje na tamburicama može mnoge „pokrenuti“ najbolje se vidi sa jedne od gornjih fotografija.

Nakon kulturno-umjetničkog programa, upućen je svima poziv da se vidimo i sljedeće godine na Lučindanskim susretima 2010. godine, a Lučindansko druženje završeno je i ove godine tradicionalnim domjenkom, kojem se odista nije imalo što zamjeriti ni ovoga puta – usta su nam bila puna i delicija i hvale!

U Crnogorskom domu u Zagrebu

PROJEKCIJA FILMA „PRECI I POTOMCI“

1. oktobra 1989. godine, ispravljajući istorijsku nepravdu, Crna Gora je vratila kralja Nikolu, kraljicu Milenu i knjaginje Vjeru i Kseniju na vječni počinak u njihovu Crnu Goru. Obilježavajući dvadesetu godišnjicu tog civilizacijskog i etičkog čina, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „MONTENEGRO“ Zagreb organiziralo je 1. oktobra u Crnogorskom domu u Zagrebu projekciju filma „Preci i potomci“, koji govori o putu povratka i sahrani na Cetinju. Pozdravljajući sve prisutne u prepunoj sali Crnogorskog doma, tajnik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske gospodin Danilo Ivezić je, prije projekcije filma, rekao:

„«Ako umrem u inostranstvu, za vrijeme izbjeglištva, neka bude opijelo sa sprovodom izvršeno prema propisima naše crkve i neka moje tijelo bude izloženo netaknuto u privremenu grobnicu, dok moji posmrtni ostaci ne budu mogli biti prenešeni u našu dragu otadžbinu i tamo sahranjeni …» – ovo su riječi koje je napisao kralj Nikola u svom testamentu neposredno pred smrt.

Nikola I Petrović Njegoš umro je hladnog martovskoj jutra 1921 godine u Kap Antibu, kraj Nice (Francuska). Na odar mu je više glave stavljen mali krst od tisovine i dvije svijeće, malo niže štap maršala ruske vojske, o grlu krst sv. Đorđija, na prsima krst sv. Petra, orden dinastije Njegoš, lenta ratnog Savojskog odreda, o bedru sablja. Na grudima mu je položen i kamičak zemlje crnogorske (koji je princeza Ksenija ponijela sa sobom u izgnanstvo), malo tamjana ispod Ostroga i osušeno cvijeće iz avlije crkve u Zeti.

Sahranjen je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u San Remu (Italija). Ispraćaju su prisustvovali članovi porodice, predstavnici evropskih dvorova, ministri, diplomati, veliki broj građana, predstavnici vojske, mnogi novinari i filmski snimatelji.

Dvije godine kasnije 1923. godine u istu crkvu, pored svog supruga, sahranjena je i kraljica Milena.

Posljednja želja crnogorskog Gospodara da bude sahranjen u svojoj Crnoj Gori ispunila se tek nakon 73 godine izgnanastva i 68 godina nakon smrti, kao civilizacijski, kulturni i etički čin.

Danas, dvadeset godina kasnije, podsjećamo se na dan povratka kralja Nikole, kraljice Milene i knjaginja Vjere i Ksenije na vječni počinak u njihovu Crnu Goru, o čemu govori večerašnji film.

Hvala!“

GODIŠNJICA CIVILIZACIJSKOG I ETIČKOG ČINA

Druženje s bjelopoljcima u Crnogorskom domu u Zagrebu


DANI CRNOGORSKOG TEATRA

„ORO IZ BAJKE“Gostovanje Gradskog pozorišta iz Podgorice

U okviru „DANA CRNOGORSKE KULTURE 2009.“ – u organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „MONTENEGRO“ Zagreb te uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske – u Zagrebu je, u prepunoj dvorani Centra za kulturu Trešnjevka, 15. oktobra nastupilo Gradsko pozorište iz Podgorice sa predstavom „Oro iz bajke“, koju je sufinansiralo Ministarstvo kulture, sporta i medija Crne Gore.

Najnoviju predstavu Gradskog pozorišta iz Podgorice – koju je drugog dana vidjela i publika u Čakovcu na Međunarodnom festivalu kazališta za djecu i mlade, a nagovještena je i mogućnost njenog izvođenja na sceni Zagrebačkog kazališta mladih – režirao je bugarski reditelj međunarodne reputacije prof. Bonjo Lungov. Majstor lutkarske režije – koji je imao uspješne turneje po Kini, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, Finskoj, Švedskoj, Rusiji, Belgiji, Švajcarskoj, Španiji, Grčkoj, Turskoj i Hrvatskoj – o svom prvom susretu s Crnom Gorom kaže: „Kada sam prvi put vidio Crnu Goru odmah sam se zaljubio u njenu ljepotu, njenu divnu prirodu, u njene visoke gore, zelene vrhove planina, plavo more i njegovu nepatvorenu romantiku. Stoga, odlučio sam da u predstavi ORO IZ BAJKE pokušam da pokažem cijelu tu divnu ljepotu. U ovoj predstavi je ispričano nekoliko veselih situacija sa neočekivanim krajem, ilustrovano sa mnogo muzičkih motiva i igara iz folklora Crne Gore, koje sam, na moje zadovoljstvo, uspio da otkrijem sa kolegama glumcima. Bez sumnje, bio je izazov za glumce Gradskog pozorišta da ovladaju sistemom improvizovanih lutaka, kao novinom koju koriste u predstavi; bilo mi je zadovoljstvo da im prenesem naš metod rada, kojim su ovladali sa velikom željom. Predstava je namijenjena svim generacijama, sa mogućnošću da pronađu lijepu uspomenu na naš ORO IZ BAJKE, kao što smo mi pronašli naše uspomene koje ćemo ponijeti, sa zadovoljstvom iz Crne Gore.“

Predstavu – najavljenu kao spoj lutkarskog umijeća i crnogorskog folklornog naslijeđa, sačinjenu

od „nekoliko veselih situacija sa neočekivanim krajem“ – činio je niz muzičkih pasaža razmeđenih „oj-ha!“ nadigravanjem! Njihova mediteranska razigranost tarantele, započeta simpatično-prgavim zvucima i pokretima glumaca sraslih sa lutkama od „priručnih“ materijala koji su pred nama doslovce oživjeli virtualni svijet „La linea“-e i muke lovca iz planetarno poznatog crtanog filma o dugouhom zekanu, prerastala bi u furiozni prolazak voza scenom na način kojem bi pozavidjela i neuhvatljiva ptica trkačica, da bi se u jednom trenutku na sceni oformila prepoznatljiva piramida, ali – posve neočekivano – sa djevojkama u gornjoj „razini“! Nije li to bio svojevrsni hommage svjetski poznatog reditelja i crnogorskoj emancipaciji, a ne samo „nepatvorenoj romantici“ Crne Gore?

Da se zaista radilo o posve novom i neočekivanom doživljaju, svjedoče i riječi tajnika Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske gospodina Danila Ivezića, koji je – ocjenjujući da je gostovanje podgoričkog teatra u Zagrebu bilo pun pogodak, ali i obaveza pronalaženja prostora za dalju saradnju – istakao (u tekstu koji prenosi POBJEDA od 23. oktobra 2009.g.) sljedeće: «Gostovanje Gradskog pozorišta iz Podgorice s predstavom „Oro iz bajke“ u Zagrebu bilo je osvježenje, novo iskustvo, ali i doživljaj za sve one koji su se našli u pozorišnoj dvorani na Trešnjevci. Mi iseljenici Crnu Goru doživljavamo, vi je živite. Time su naše emocije izraženije, dublje i neopterećene svakodnevnicom. Predstava „Oro iz bajke“, iako s prefiksom dječjeg pozorišta, bila je dodatni doprinos tom našem doživljaju. Dio crnogorskog melosa, mentaliteta, humora, uz izuzetno upečatljivu scenografiju, rasvjetu, kostime, glumačku interpretaciju, spojilo se u jednu cjelinu – doživljaj».

DANI CRNOGORSKE KULTURE 2009

Ugodni trenuci u foajeu


U suorganizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske otvorena

IZLOŽBA SLIKA VOJA STANIĆA U „MIMARI“

U organizaciji Muzeja „Mimara“ i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, u Zagrebu je 16. oktobra otvorena izložba slika Voja Stanića, jednog od najvažnijih savremenih crnogorskih umjetnika. Na otvorenju – kojem je, uz brojne uzvanike, prisustvovao i ambasador Crne Gore u Republici Hrvatskoj Njegova Ekselencija Goran Rakočević – o umjetnosti barda crnogorskog slikarstva govorili su glumac Goran Matović (inicijator izložbe), akademik Tonko Maroević (autor uvodnog teksta u vrhunskom katalogu izložbe), zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba gospođa Jelena Pavičić-Vukičević, kustos Muzeja „Mimara“ gospodin Bruno Šeper te hrvatski ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić koji je, otvarajući izložbu, rekao:

«Poštovane gospođe i gospodo,Svi koji smo se večeras okupili, a uvjeren sam da sa svima ovdje nazočnima djelim čast i zadovoljstvo

zbog susreta s iznimnim umjetnikom i dragocjenim čovjekom jer znamo kakvo časno mjesto u crnogorskoj i europskoj likovnoj umjetnosti dvadesetog stoljeća pripada Voji Staniću.

Vojo je umjetnik čije djelo svjedoči ne samo stvaralački kontinuitet vrijedan poštovanja, već i silni vitalitet, što potvrđuje više od osam desetljeća života i više od pet desetljeća stvaralaštva, utvrđujući iznova Stanićevo nezaobilazno mjesto u ukupnosti slike sauvremene umjetničke stvarnosti. Vojo neprijeporno pripada klasicima moderne umjetnosti, a o tome što njegovo slikarstvo motrimo kao klasiku suvremene likovnosti dvadestog stoljeća i početka dvadeset i prvog, svjedoči postojana umjetnička vrijednost njegova autorskog rukopisa, i u ovom trenutku podjednako mlada kao i u trenutku njegova nastanka. Tome svjedoče i brojne prosudbe struke koja je oduvijek rukopis Voje Stanića izdvajala njegovim posebnim odnosom spram „svijesti postojanja i protjecanja vremena“, prepoznajući njegovu umjetnost kao neposrednu kreativnu reakciju na izazove vremena i stanje duha. Jedan je od onih umjetnika koji nije slijedio trendovsku znatiželju po kojoj bi mjenjao svijet pomoću nove umjetnosti. Zanosno i s ljubavlju on je odano slikao prepoznavši ponajprije ljepotu i punoću života, krećući se uvijek između suptilnosti lirskog i čvrstoće i strogosti nadrealnog.

Želim istaknuti da je Vojo Stanić umjetnik kojeg genius loci Mediterana, ono mitsko i arhetipsko, pokreće i podstiče, ispunjava i čini vitalnim.

Zahvaljujem mu što nam je večeras omogućio užitak i pružio veliko zadovoljstvo. Posebno se zahvaljujem za snažne riječi koje je izrekao u teškim vremenima za Hrvatsku!»

Pišući o izloženih četrdeset slika (one su ove godine već bile dostupne posjetiocima znamenite Puškinove galerije u Moskvi!) i uopšte o umjetničkom opusu Voja Stanića – čiji je životni put započeo daleke 1924.g. u Podgorici, a slikarski put, započet 1954.g., krunisan međunarodnim priznanjem kada je predstavljao Crnu Goru na bijenalu u Veneciji 1997. godine – akademik Tonko Maroević

ustvrđuje da «Stanićevo slikarstvo nije nipošto puka slikovnica životnoga mu okružja, apologija mediteranskoga joie de vivre ili pak melankolični podsjetnik životne prolaznosti, nego da ono posjeduje i dublju nutarnju strukturu, da je izraz životnoga svjetonazora i oblikovane domišljatosti, da je nadvremensko – i po tomu aktualno – s onu stranu vještoga registriranja nekih aspekata zbilje», zaključujući: «Veselje je u našoj sredini ugostiti umjetnika koji s prividnom lakoćom stvara slike od kojih se gotovo ne možemo otrgnuti.»

Spremajući se za izložbu u Zagrebu – koja je već bila najavljena kao prvorazredni umjetnički događaj, ali i kao jedan u nizu koraka ka obnovi dobrosusjedstva Crne Gore i Hrvatske – akademik i CANU i DANU dao je intervju POBJEDI iz kojeg izdvajamo nekoliko njegovih dojmljivih poruka vezanih za Mediteran kao kolijevku više civilizacija, za slikarstvo i umjetnost, ali i za vrijeme kada je zbog „neizdrživog pritiska na savjest“ digao glas protiv bombardovanja Dubrovnika.

„Mediteran nije samo onaj uski pojas kopna pored mora. Sve velike civilizacije nastale su na tom prostoru – tu su se rodili bogovi i nastale sve religije koje su prisutne i u Crnoj Gori, a koja je toliko mala da je svaki čovjek upadljiv ... Crnogorci su hrabri ljudi, a neki je engleski filozof davno ustvrdio da samo hrabri narodi stvaraju kulturu ...“

„Pod firmom slikarstva ide svašta! Nemoguće je imati kriterijum. Ja nijesam kritičar, mene interesuje samo slikarstvo kao lijepa umjetnost i, kad odem na neku izložbu, to je ono što i očekujem da vidim ... Dosada je smrt svake umjetnosti!“

„Poremetili su se odnosi između ljudi da se neko, kao ja, u tom veoma teško snalazi. Ljudi su se podijelili i ne znaš kako da se ponašaš. Moraš nekoga da mrziš da bi te neko volio i ako nikoga ne mrziš riskiraš da te mrze svi ...“ U posjeti Crnogorskom domu u Zagrebu


NOVI CIKLUS SLIKA DIMITRIJA POPOVIĆA

Ponovo za javnost otvorene prostorije Moderne galerije „Josip Račić“ u Margaretskoj ulici u najstrožem centru Zagreba bile su odveć male da bi 23. septembra odjednom primile sve posjetioce prilikom otvorenja izložbe slika svjetski poznatog i priznatog crnogorskog i hrvatskog slikara Dimitrija Popovića. Izložba je ostvarena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba.

Poklonici nadrealističke umjetnosti – a među njima je bio i veliki broj uglednih ličnosti iz javnog, političkog, kulturnog, pa i estradnog života – imali su priliku da vide novi ciklus slika inspirisan, kako u dojmljivo opremljenom katalogu svoje izložbe kaže sam autor, čitanjem Kafkine pripovijesti „Preobražaj“ („Metamorphosis“), ali i dvijema poznatim fotografijama slavnoga pisca. Ovim djelima, pretežito uljima na platnu obično u formi diptiha ili triptiha, slikar se vratio mladenačkoj inspiraciji „misterijom preobrazbe“. I dok za većinu čitalaca Kafkina pripovijest o čovjeku koji se, dok je spavao, pretvorio u insekta jeste „uznemirujuća stvarnost, slika tragične svijesti ljudskog bića“, dotle Dimitrije Popović u toj priči vidi „neku bizarnu ljepotu nadrealističke poetike“ i više je zadivljen samom mogućnošću takve preobrazbe, nego li zapitan postojanjem reverzibilnog procesa. Ne daje li to slobodu promatraču – spremnom da se upusti u nadrealističku fantaziju – da pomisli kako smo svi mi pa i oba umjetnika samo djelići u beskrajnom procesu transformacije kosmosa, a insekt – zašto ne bi mogao biti i skarabej? – samo jedna karika u lancu ka spoznaji i danas zagonetne civilizacije što je postojala na obalama Nila!

„INKLUZIVNO OBRAZOVANJE U KONTEKSTUSOCIJALNE I KULTURNE RAZLIČITOSTI“

Pula – Brijuni 17.-19.09.2009.

Seminar je, u organizaciji Ureda za nacionalne manjine hrvatske Vlade i Agencije EU za osposobljavanje, organiziran kako bi se razmotrile mjere unaprjeđenja obrazovanja u svrhu promicanja interkulturnog dijaloga i socijalne inkluzije, a na njemu je sudjelovalo više od 90 predstavnika europskih zemalja, međunarodnih organizacija te europskih stručnjaka za područje obrazovanja i prava nacionalnih manjina.

Predstavnici EU, Vijeća Europe, UN-a i drugih međunarodnih organizacija, zajedno s predstavnicima Albanije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Mađarske, Kosova, Crne Gore, Srbije, Turske, Švicarske i Hrvatske na seminaru su posvetili posebnu pažnju društvenoj i kulturnoj raznolikosti, stvaranju jednakih mogućnosti u javnom obrazovanju, te obrazovanju nastavnika za inkluzivno obrazovanje. Europa s više od 100 tisuća pripadnika nacionalnih manjina, te s brojnom jezičnom i kulturnom različitosti razvija sustav zaštite ljudskih i manjinskih prava, koji je nužno uključiti u sustav obrazovanja. Posljednjih godina intenzivno se razvija politika interkulturnog dijaloga unutar EU i Vijeća Europe. Ovaj regionalni seminar je prilog toj europskoj politici razvoja inkluzivnog obrazovanja, kojem je domaćin bila Hrvatska, kao multikulturalna zemlja koja posvećuje posebnu pozornost promicanju prava nacionalnih manjina, jedan je od zaključaka ovog skupa.

Seminaru su prisustvovali zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, predstavnici Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i drugih državnih tijela, predstavnici Savjeta za nacionalne manjine te manjinskih udruga koji se posebno bave obrazovanjem nacionalnih manjina, kao i ravnatelji i učitelji škola na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

Prvog dana seminara u Puli sudionici su se upoznali sa sustavom obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Posjećena je škola na talijanskom jeziku „Dante Alighieri“, koja svojim dugogodišnjim uspješnim radom može biti primjer obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina, te Osnovna škola Centar u Puli u kojoj se školuju brojni pripadnici nacionalnih manjina, zajedno s hrvatskim učenicima.

Veća grupa učesnika seminara posjetila je Peroj, i prostorije Doma Crnogoraca u kojima se odvija veći dio aktivnosti DPC „Peroj 1657“, gdje se upoznala s aktivnostima na očuvanju nacionalnog identiteta u vremenskom rasponu od 320 godina, koliko su prisutni na ovom prostoru gdje su sačuvali svoj jezik, kulturu i tradiciju.

Zajednička je ocjena sudionika i predstavnika međunarodnih institucija da je seminar, okupivši stručnjake, pripadnike manjine i državnih institucija, ostvario korisnu razmjenu iskustava te pružio niz novih ideja i prijedloga za suradnju medu zemljama sudionicama.

U ozračju prijateljstva i razumijevanja ovaj dvodnevni regionalni seminar u Puli i na Brijunima pridonio je daljnjoj suradnji u razvijanju inkluzivnog obrazovanja u kontekstu socijalne i kulturne različitosti za dobrobit budućih generacija učenika i studenata, istakla je predstojnica Vladinog Ureda za nacionalne manjine mr. sc. Milena Klajner.

Danilo Ivezić

METAMORPHOSIS REGIONALNI SEMINAR


SJEDNICE PREDSJEDNIŠTVA „MONTENEGRA“U Crnogorskom domu u Zagrebu održane su (24.09. i 20.10.) 7. i 8. sjednica predsjedništva

Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „MONTENEGRO“ Zagreb. Obje sjednice, koje je sazvao i vodio predsjednik Društva gospodin Dušan Mišković, bile su prvenstveno posvećene pripremama za ovogodišnje Lučindanske susrete, pa je u tom cilju najprije imenovan Odbor za organizaciju realizacije programa tih susreta, a na drugoj sjednici je izvještaj Odbora o obavljenim pripremama jednoglasno usvojen, uz posebno naglašavanje da je Grad Zagreb doznačio 30.000,00 kuna za ostvarivanje programa i da će korišćenje prostora na Velesajmu biti bez naknade.

Formiran je i Inicijativni odbor za obilježavanje 20 godina osnivanja i djelovanja Društva „MONTENEGRO“ (2010.g.). Odbor je održao prvi sastanak i predložio formiranje programa tog obilježavanja (uz štampanje knjige posvećene jubileju), s tim da bi to bio jedan od programa koji se upućuju Savjetu za nacionalne manjine RH radi sufinanciranja.

Prihvaćene su informacije o programima i aktivnostima do kraja ove i početkom iduće godine, a čiji je nosilac – pored NZCH i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba – i Društvo „MONTENEGRO“. Naglašeno je da nam predstoji održavanje izborne skupštine Društva. Najavljeno je i održavanje tematskog skupa o izmjenama i dopunama Ustava RH koje bi se odnosile na prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

DRUŽENJE MLADIH CRNOGORACA„Đetići“ – udruga mladih Crnogoraca Društva „MONTENEGRO“ Zagreb – organizirala

je, uz bezrezervnu podršku i pokorviteljstvo Društva, druženje mladih u restauraciji „Pjer“ dana 17.10.2009. godine. Iako je prvobitna namjera bila održavanje susreta i druženje sa pripadnicima mladih iz crnogorskih udruga u Republici Hrvatskoj (kao i mladim pripadnicima ostalih manjina), ipak – zbog sticaja određenih okolnosti – u toj velikoj i lijepoj želji da okupimo mlade pripadnike crnogorske manjine iz svih krajeva Hrvatske ovoga puta, na žalost, nismo uspjeli. No, naš cilj ćemo svakako pokušati ostvariti u budućnosti, a ovim putem pozivamo da i mladi iz drugih regija pokušaju nešto slično organizirati. Jer, naše već pomalo tradicionalno druženje želimo proširiti i van Zagreba! A to bi trebalo da bude prilika ne samo za međusobno upoznavanje, nego i za povezivanje mladih, dogovaranje o aktivnostima, o mogućnostima financiranja školovanja mladih uz financijsku potporu iz Crne Gore (razmjenu studenata, stipendije itd.).

Druženje je počelo u 21h i trajalo do kasnih (ranih) jutarnjih sati. Koncept klupskog druženja – kako mi mladi to radimo i inače – niti ovaj put nismo zaobišli: puno dobre muzike, malo pića i ponajviše dobrog raspoloženja. Odazvali su nam se svi pozvani, bilo pripadnici drugih manjina, bilo prijatelji Crne Gore! Harmonikaš – gost i ugodno iznenađenje večeri – započeo je svoj repertoar pjesmom „Oj svijetla majska zoro“ i nastavio u duhu crnogorskih tradicionalnih te hrvatskih (slavonskih i dalmatinskih) pjesama.

Međunarodni naučni simpozijum

DANI IVANA MAŽURANIĆA U CRNOJ GORI

Međunarodni naučni simpozijum „Dani Ivana Mažuranića (1814-1890) u Crnoj Gori 2009“ održan je od 27. do 30. septembra na Cetinju. Simpozijum je počeo otkrivanjem spomen-biste Ivana Mažuranića u atrijumu zgrade Centralne narodne biblioteke „Đurđe Crnojević“. Gradu Cetinju, Cetinjanima i cijeloj Crnoj Gori, spomen bistu Ivana Mažuranića, hrvatskog velikana koji je svojim djelom podario poetsku apoteozu Crnoj Gori i crnogorskoj borbi za slobodu, predao je prof. dr Vidoje Vujić, dožupan Primorsko-goranske županije, rekavši: „Ivan Mažuranić velika je ličnost. Od strane velikog broja istoričara proglašen je najznačajnijom ličnošću devetnaestog stoljeća u Hrvata. Sve najljepše i najbolje o crnogorskoj naciji, kulturi i samobitnosti pronio je širom Evrope i svijeta, a nas sve skupa zadužio da i dan danas poštujemo i cijenimo sve ono što je kao narodni tribun, ban i pjesnik u devetnaestom stoljeću učinio. Bio je najtoleratnija osoba svoga vremena. Mnogi su ga napadali, neki i potcjenjivali, ali on nikada nije vodio polemike!“

Prigodne riječi u ime Ministarstva kulture, sporta i medija uputila je i Lidija Ljesar: „Posve razložno i osnovano vjerujem da je postavljanje biste Ivana Mažuranića u atrijumu crnogorske duhovne baštine, ne samo puki gest poštovanja crnogorske kulturne i šire javnosti književniku i državniku, već odavanje zahvalnosti prijatelju crnogorskog naroda, koji je vođen istoriografskim putokazom ovog prostora u specifičnom istorijskom trenutku, pronio priču o crnogorskom izrazu kojom je afirmisano časno ljudsko trajanje jednog naroda, u najtežim vremenima izgrađeno na univerzalnoj ideji o prirodnom pravu čovjeka na slobodu.“

U Biljardi je otvorena retrospektivna izložba posvećena Ivanu Mažuraniću. Postavku čine muzealije iz fundusa Narodnog muzeja i galerije Novog Vinodolskog, a odnose se na prvog hrvatskog bana pučanina i pjesnika genijelnog epskog spjeva „Smrt Smail-age Čengića“. Izložbu je otvorio Petar Turčinović, ambasador Republike Hrvatske u Crnoj Gori.

Pozdrave Vlade Republike Hrvatske skupu je prenio Radovan Fuks, ministar nauke, obrazovanja i sporta: „Naše dvije države i narodi povijesno su isprepletani. Tome ne doprinosi samo činjenica da smo nastanjeni na ovom prostoru već i brojni umni ljudi koji su aktivno djelovali na zbližavanju i upoznavanju dva naroda. Naše različitosti nikada ne bi smjele biti ono što nas razdvaja. Naprotiv, trebale bi biti ono što nas spaja.“

Ispred DANU skup je pozdravio akademik Božidar Nikolić: „Ivan Mažuranić je kao pjesnik i istorijska ličnost već sto pedeset godina prisutan u Crnoj Gori, prije svega slavnim spjevom «Smrt Smail-age Čengića», ali su se tek danas, u našoj obnovljenoj o nezavisnoj državi, stekli uslovi da se velikanu hrvatske državotvorne misli i kulturne povijesti, glorifikatoru crnogorske borbe za slobodu oda zaslužena pošta i priznanje.“

Radni dio skupa počeo je izlaganjem akademika HAZU Petra Strčića koji je govorio o ishodištima i temeljima života, djela, baštine Ivana Mažuranića i njegovog roda: „Od sedamnaestoga vijeka kada stižu u Novi Vinodolski svi su Mažuranići, čak i najneznatniji među njima, bili istaknuti ljudi i ostali su ubilježeni u istorijskom pamćenju. Njihova snaga i moć u tijesnoj su vezi sa karakternim osobinama koje od pamtivijeka krase ljude iz Novog Vinodolskog. Sličnih ljudi nema u zapadnoj Hrvatskoj. Po mnogo čemu slični su Crnogorcima.“

Na skupu su predstavljena dva reprint izdanja spjeva „Smrt Smail-age Čengića“, čiji su priređivači Marijan Mašo Miljić, Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić.

(Izvor: Dnevni list POBJEDA, 26. septembar – 1. oktobar 2009. godine)

INFORMACIJE I VIJESTI O DJELOVANJU NACIONALNE ZAJEDNICE I VIJEĆA CRNOGORACA

Danilo Bunčić

IZ CRNE GORE I SVIJETA


Knjiga pjesama „Za ruke se držimo“ – u izdanju „Antibarbarusa“, NZCH i HGDCG – predstavljena je u Kotoru i u Podgorici, a uskoro će to biti učinjeno i u Zagrebu. Prenosimo razgovor S. Mandića s autorom koji je POBJEDA objavila 26. septembra.

Miloš Milošević: „BOKI SAM OSTAO VJERAN DO KRAJA“

Na jednoj od dobrotskih taraca, pogledom uronjenim u more, osjećajući duboko kako pulsira taj skiveni svijet koji nije ni nalik ovome na površini, svijet po pravilima prirode koji još uvijek odolijeva ljudskom naumu u borbi da plavet ne posivi, zabrinut sa svojim mislima je dr Miloš Milošević, pravnik, doktor istorijskih nauka, decenijama arhivski istraživač, violinista, publicista, autor brojnih studija, članaka, rasprava i priloga iz istorije književnosti, pomorske i političke istorije, istorije umjetnosti, istorije muzike i muzikologije, admiral Bokeljske mornarice. Pisac i poeta čija je istančana stvaralačka nit i bogatstvo raznolikosti koje se u nauci rijetko srijeću, napravila od čovjeka instituciju.

Neće biti slučajnom, kaže dr. sc. Tonko Maroević, u „Bistrini bokeljskih bunara“ Miloša Miloševića, uvodu u knjigu „Za ruke se držimo“, odluka autora da svoju kumulativnu zbirku stihova, nastalih u rasponima od preko pola stoljeća, zaključi, zaokruži i poentira posljednjom pjesmom naslovljenom „Istorija“. Naime, Miloš Milošević je svjestan kako su njegova nadahnuća bitno obilježena baudelaireovskim ritmovima „dugoga trajanja“, kako su ambijenti njegovih evokacija takođe pretežno davno datirani, pa i patinirani i kostimirani, kako je doživljaj zavičajne Boke nužno određen – uz snagu prirode – i neobično intenzivnim sjajem prošlosnih taloga, zapamćenih velikana i nemimoilaznih spomenika. Uostalom, velikim dijelom svojega kreativnog i profesionalnog bavljenja on sam se najodređenije posvećivao istraživanju i tumačenju pomorskih, trgovačkih, književnih, glazbenih, likovnih emanacija i tragova svojih bližih i daljnjih predaka, glasovitih i manje znanih bokeljskih stvaralaca i putnika, mecena i ratnika, kapetana i mornara.

„Za ruke se držimo“, simbolična je ali i iskrena poruka autora. Knjiga je sažela sva autorova relativno malobrojna poetska djela. Bila su to, u stvari dva izdanja. Jedno – knjiga „Sam na palubi“, a drugo „Eks voto“ ...

– Rano sam počeo da pišem poeziju, tako da sam u srednjoj školi već bio u sekcijama za književnost. Prva zbirka mi je izdata u Podgorici, ali poslije te zbirke nijesam više imao nekih naročitih kontakata u Crnoj Gori. Nikada nijesam bio pozvan na neki skup za književnost, nikada jedna moja pjesma nije ušla u neku crnogorsku antologiju. Zato sam počeo da vjerujem da treba manje time da se bavim, jer sam inače imao intenzivan život nauke, posebno u Istorijskom arhivu. Međutim, sticajem okolnosti ipak sam naišao na, za mene krupna priznanja. Naime, u Beogradu su moji stihovi ušli u nekoliko antologija, što mi je bilo posebno drago. Ušle su moje pjesme prevedene na italijanski jezik u knjigu koju je izdala prof. Rajna Živković. Dakle, meni je to bilo značajno jer niko nije intervenisao za mene. Posebno me obradovala posjeta dvojice italijanskih pjesnika koji su me pitali na koji način mogu upoznati moje djelo, jer ga jednostavno nema. Tada sam se sjetio da imam te dvije prevedene pjesme na italijanski jezik, pjesme „Pompeji“ i „Ruke“. Oni su o tome poslije u Monitoru napisali jedan poseban članak jer je to imalo određenog uspjeha na nekakvom sastanku u Ženevi. To je uglavnom bio neki moj poetski početak koji mi je kasnije, kad je izašao „Eks voto“ u Perastu, dao podstrek ali i ideju da se uradi od toga što je sačuvano jedna posebna cjelina.

Prateći vašu javnu riječ, kada govorite iz nekih različitih i drugačijih oblasti, dalje od književnosti, ne propuštate da uđenete stih bilo da zaokružite vaš govor ili da posluži kao uvod. Zadrhti vaš poetski nerv i u takvim prigodama.

– To mi se nakako samo nametne, jer defakto i taj stih je došao poslije dublje i duže analize, čisto

mentalne, racionalne. Prosto se osjeća potreba da se to još na neki način nekako definiše, da se još izvuku neke niti koje su bitne, a to je upravo stih. I obrnuto, kada se govori u prozi, prosto se nameće potreba da se stih, koji je još lapidarnije označio srce problema da se na neki način izrazi.

Knjiga „Za ruke se držimo“ sublimira tematski više cjelina pod nazivom „U susret zavičaju“, „Daleke svjetlosti“, „Domaća svjetla“. Ova svjetlost usmjerena je i poetski osvjetljava Katedralu Sv. Tripuna, kotorski ciborij, Gospu od Škrpjela, tu su i „Barokna mirenja“, „Budna nekropola“.

– Knjiga je obuhvatila moja cjelokupna gledanja i doživljaje. Ja nijesam bio jedan od onih brojnih pjesnika koji tokom života izdaju veliki broj zbirki pjesama i koji se bave različitom problematikom. Moja su poetska interesovanja bila usko vezana za Boku Kotorsku i ja sam tome ostao vjeran do kraja. I neke druge, koje su na neki način izlazile iz toga kruga opet su bile i te kako povezane sa ovim domaćim krugom.Mislim, da je to jedna cjelina koja baš zato ima smisla. Nijesam se rasipao u širinu. Imao sam pred sobom jednu neskrivenu ljepotu, fizičku, prirodnu koja je evoluirala do određenih stihova.

Da li se slažete da nema nadahnuća, koje će u trenutku čovjeka učiniti pjesnikom. Smatrate li da je nadahnuće zapravo čitavo jedno vrijeme trajanja. Da li vi i u ovim ozbiljnijim, poznim godinam morate da pišete?

– Apsolutno je to tačno. Ne vjerujem u ta neka trenutna i posebna nadahnuća. Naprotiv, poezija ako uzmete i veliku svjetsku poeziju, dolazi poslije dugih razmišljanja i poslije dugih iskustava, poslije dugotrajne analize i koncentracije na jednu grupu problema ili na jedan problem, da bi onda iz toga mogla da izađe prava pjesma.

Bistrina bokeljskih bunara i mediteranska mjera Miloša Miloševića, napisao je Maroević. Protumačite ovu mediteransku mjeru?

– Mislim da je svo moje, i prozno i istorijsko, istraživanje u mediteranskom svijetlu i svih onih elemenata koji su svuda na Mediteranu prisutni. Tako da, na primjer sadašnje izdanje Statuta Bokeljske mornarice predstavlja bitan svjetovni dokument koji kazuje na koji se način živjelo ne samo u Kotoru, jer su svuda u svijetu u bratovštinama bili organizovani pojedini zanati, a i pomorstvo se smatralo kao jedan tipičan zanat. S druge strane, pripremamo Statut grada Kotora, i to je drugi dio svijeta, a to je plemstvo. Plemstvo koje govori na latinskom i ima jako visoko obrazovanje, koje izdaje zakone, organizira sudstvo itd. Statut će prikazati na koji način se vladalo u srednjevjekovnom Kotoru. Već izdati Statut mornarice pokazuje kako je živio taj srednji stalež, kako je grčevito nagomilavao kapital, svoju trgovinu. Posebno je važno da su pomorci i trgovci kapital donosili kući i ostvarivali njime ono što bi viđali na svojim dalekim putovanjima. Tako da su bokeške palate, crkve, saloni, dio upravo mediteranskog života.

Kako to da iz vašeg očiglednog mira ili prividnog mira se transformišete u onaj poetski nemir od kojeg usključa krv, a mastilo krene venama. Baš kao što u „Meditacijama“, posljednjem poglavlju u knjizi, naslovi kažu u jednoj pjesmi „Nemir ljepote“ a već u drugoj „Blaženstva“?

– Mislim da prava poezija koja ide ne zato što je pjesnik na brzinu nešto ulovio, nego što je kraj jedne pojave, istorijske, životne, duhovne itd. Dakle, ta prava poezija dovodi do stiha i onda na najbolji, smirujući način čini da se dođe do uspješnog stiha i da se zaista kaže ono što se željelo.

„Za ruke se držimo“ naslov je knjige. Ruke – što one govore, poručuju? – Naslov je prvobitno glasio „Bokeljske arabeske“. Bilo je više varijanti, ali sam prihvatio, mislim

sasvim lijepu sugestiju Tonka Maroevića koji je, pa i pod uticajem Bokeljske mornarice, čiji sam admiral, na poseban način htio da se njeguje taj simbol, to pitanje držanja za ruke i igre zajedno s tim vezane. Učinilo mi se da i mene povezuje sa tom tradicijom vjekovnom, a onda mi je bilo veoma drago što je poznati slikar Dimitrije Popović prihvatio da izdvoji iz svoga ciklusa ruke koje su izvanredno lijepe i koje prikazuju to povezivanje, što je u stvari i poruka cijele zbirke, bliskost među ljudima.


Njegoševu nagradu – najznačajnije crnogorsko priznanje za književnost koje se poslije punih dvanaest godina ponovo dodjeljuje i to kao međunarodno, vrednujući književna djela iz svih južnoslovenskih kultura – ove godine dobio je književnik Mirko Kovač za knjigu pripovjedaka „Ruže za Nives Koen“ („Fraktura“, Zagreb, 2005.). Prenosimo razgovor V. Simunovića s laureatom koji je POBJEDA objavila 10. oktobra 2009. godine.

Mirko Kovač: „DOBRO JE NAPADATI MITOVE“

Vijest da je književnik Mirko Kovač dobitnik „Njegoševe nagrade“ za sve koji o pitanjima književnosti rezonuju uz uvažavanje estetskih kriterijuma nije predstavljala iznenađenje. Nakon jednog dugog putovanja „Njegoševa nagrada“ vratila se tamo gdje pripada, jer, kada govorimo o Kovaču, govorimo o autoru koji decenijama figurira kao amblem briljantne književne intuicije i buntovničkog, nesuspregnutog odnosa prema realnosti. Rečeno je da je Kovač pisac koji svakim svojim djelom otvara po jednu bravu sa kovčega balkanske čamotinje. Kazano je da takve i tolike razboritosti i spremnosti da se govori po pravdi, kao kod Mirka Kovača, u spisateljskom esnafu, drugdje nećete naći. Sa „Njegoševom nagradom“ Kovač je kompletirao svoju kolekciju najvažnijih priznanja koja za umjetničko stvaralaštvo dodjeljuje država Crna Gora. O zasluženom priznanju njegovom djelu, ekskluzivno za „Pobjedu“ pisac kaže: Moram reći da sam tu vijest primio radosno, pogotovu kad se zna da u toj odluci žirija nema politike, niti bilo kakvih igri, glasalo se tajno, a usto, predložili su me selektori iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske; to mora goditi. Žiri je stručan, čine ga ljudi od integriteta, moralnog i svakog drugog. Nema nikakvih kalkulacija, svako odlučuje po svojoj savjesti. U užem izboru bili su sjajni pisci, Drago Jančar, veliki slovenački pisac, kao što je i Miljenko Jergović.

Vrijedne nagrade sa prostora Crne Gore posljednjih godina dodjeljuju Vam se i to za djela koja temeljno potkopavaju za crnogorsku kulturu do nedavno dominantne estetske kanone. Da to prihvatimo kao potvrdu činjenice da je u sistemu crnogorske kulture uspostavljena nova hijerarhija i da sve širi krug ljudi Mirka Kovača posmatra kao njenu krunsku figuru?

– Neke su mi okolnosti išle na ruku, istorijske i političke, pogotovu otkako je Crna Gora izašla iz vazalskog odnosa prema Srbiji; ono Gundulićevo „tko bi doli“ i mene je očešalo. Čestita mi jedan mladi pisac iz Beograda i kaže „zaslužili ste, jer su vas neke sredine uporno i kukavički ignorisale“. Ja ne mislim da sam nešto mnogo učinio u tome, kako vi kažete, potkopavanju dominantnih estetskih kanona u crnogorskoj kulturi, jer ipak ne živim tu, u centru zbivanja, ne djelujem na tom poslu razaranja tih kanona, ali moja književnost ima neku svoju težinu, ne samo u crnogorskim okvirima, i to je žiri prepoznao, a to su prepoznali i neki ljudi iz kulture koji rade na tome da se stanje u Crnoj Gori mijenja. Za mene je bilo jako važno da mi je Crnogorsko pozorište naručilo dvije istorijske drame, to se prijašnjih godina ne bi moglo ni u snu dogoditi.

„Njegoševa nagrada” dodijeljena Vam je za knjigu pripovijedaka „Ruže za Nives Koen“. Povodom te knjige napisano je, parafraziraću tu misao, „Kovač u pripovijetkama je onaj pravi i istinski Kovač“. Ima li istine u tome? Ima li te razlike, kvalitativne, između Vaše pripovijetke i romana?

– Pripovijetka je, pogotovu u posljednje vrijeme, gotovo postala nepoželjan rod, a pametni teoretičari književnosti kažu da ko ne zna napisati pripovijetku, taj nije pisac. Teže je napisati dobru pripovijetku nego roman. Kada bih ja morao birati neku svoju knjigu, na prvo bih mjesto stavio „Ruže za Nives

Koen“, jer sam s nekim pripovijetkama uspio postići ono što ja mislim da je pripovijetka. Šteta je što crnogorski čitaoci nemaju tu knjigu. Često je pripovijetka osnova za neki roman, ja to nisam radio, ali Andrić je, recimo, prvo napisao pripovijetku „Na Drini ćuprija“, pa je onda proširio.

U toj su knjizi sve Vaše priče objavljene do 2005. godine i neke, uključujući i naslovnu, koje se u tom izboru prvi put pojavljuju pred čitateljima. Neke ranije publikovane pripovijetke pretrpjele su bitne promjene. Što Vas je motivisalo da na njima intervenišete?

– Ne samo neke, nego sve starije pripovijetke su prerađene, čak i ona „Slike iz porodičnog albuma“ koja je svojevremeno dobila Andrićevu nagradu. Ima više razloga zbog kojih sam na tim pričama intervenisao. Neke šokantne pasuse, erotske i političke, koji su u jednom vremenu imali smisla, sada sam otklonio radeći na što boljem estetskom utisku. S druge strane, priča očito nije savršena dok god je možete mijenjati. Novije priče i sasvim nove priče u toj knjizi, siguran sam da neću nikad dirati. Uostalom, „Ruže za Nives Koen“ je važna knjiga u mojim sabranim djelima koja su istovremeno i neka vrsta kritičkog izdanja, tu se više neće ništa dirati, pa ta sabrana djela su u neku ruku testamentarno izdanje, izvan njih neće se moći uzeti nijedna moja stvar za eventualno štampanje, ako me uopšte neko bude htio. I još da kažem, svaki pisac želi kad-tad ponovo pisati svoje knjige. Borhes je rekao da mu je žao što svoje knjige nije ponovo pisao na drugačiji način. Krleža je potpuno iz osnove prepravljao svoje knjige, a da se o tome malo zna. Mihailo Lalić je mijenjao svoje romane tako da su to ispale potpuno nove knjige u kojima od starih izdanja nije ostao kamen na kamenu.

Ako lično komparirate tekstove ranog i aktuelnog Kovača što su najbitniji kvalitativni pomaci u korist tekstova aktuelnog Kovača?

– Pomaci su u estetskom smislu bolji, stilski su bolji, ostala su pak ista tragična poimanja svijeta, ostale su iste preokupacije, najprije temama zla, ostali su isti svjetovi, ali za mene, koji težim perfekciji, ta je stilska i estetska strana bitna. Ono što se ne može promijeniti, teoretičari nazivaju „temeljnim pojmom poetike“.

Negdje je kazano da je „vrijeme Brozovo“ Periklovo doba kultura južnoslovenskih naroda, da su najveće imena naših književnosti, naših kinematografija i teatra, formirana u to vrijeme, da su najveća umjetnička djela nastala u to vrijeme ... Ima li prostora za takav rezon? Kako to da nam se ne događa niko ravan Kišu, Kovaču ...

– Rano je još govoriti hoće li i kad će biti novih imena, ja mislim da se i to nazire, ali moramo znati da smo imali teška razdoblja tranzicije, iz temelja se zaljuljao čitav jedan svijet. Naći će se pisci koji će to naše rasulo opisati, jer istorija ne može bez književnosti. Sada smo u fazi divljeg kapitalizma, borba je za goli opstanak, za goli život. Usto, postoji potpuna sloboda stvaranja, koja, ako stvari nisu dovedene u red, može da ograničava. Borhes je smatrao da je cenzura korisna. I Kiš je smatrao da piščevu razuzdanost mora nešto ograničavati. Naša je prednost bila što smo se nadigravali sa cenzorima. Velika latinoamerička književnost koja je osvojila cijeli svijet nastajala je u diktaturama, vojnim udarima, pučevima, itd. I komunistički svijet imao je svoje Markese i svoje Kortasare, samo su Rusi u komunističkom razdoblju imali tri nobelovca, Pasternaka, Šolohova, Solženjicina. Ja vjerujem da će biti novih odličnih pisaca. Protekli rat i sav užas koji su naši ljudi činili jedni drugima, mora naći svoje pisce.

Crnogorska kultura i njeni tekstovi ostvaruju intenzivnu komunikaciju uglavnom sa „Gorskim vijencem“, kultnim i kanonskim djelom Njegoševim. Što je od cjelokupnog opusa Njegoševog Vama posebno blisko?

– Vi znate da je svaki Crnogorac odrastao na Njegošu, moja generacija isto tako, možda su sada mlađi pisci nešto više kritični, imaju neku vrstu blagog otklona od toga epika, dok smo mi Njegoša doživljavali kao kult, kao nešto nedodirljivo. U moje vrijeme bilo bi svetogrđe da se nešto zamjeri Njegošu. Mislim da je dobro to što rade neki mlađi pisci u Crnoj Gori, dobro je napadati mitove, to oslobađa, ali to se mora činiti s oprezom i uvijek pažljivo kad se govori o pjesnicima, jer kako je Mandeljštam jednom rekao, „ko pjesnicima radi o glavi, Bog će ga kazniti“. Ja sam svojevremeno znao dobar dio „Gorskog


vijenca“ napamet, počesto sam se pitao je li to bila stvarna osoba i jesu li posrijedi božanska nadahnuća. Njegov „Šćepan Mali“ je fascinantan, a da i ne govorim o remek-djelu „Luči mikrokozma“. Njegoš je bio apsolutna ličnost. On je u raznim političkim i ideološkim vremenima zloupotrebljavan, ali to se činilo i sa Vergilijem i sa mnogim velikim pjesnicima.

** *

U 57. broju „Crnogorskog glasnika“ prenijeli smo vijest o otvaranju u Plavom dvorcu na Cetinju retrospektivne izložbe pozorišne scenografije, kojom je obilježeno 45 godina umjetničkog rada Mija Adžića, akademskog slikara i scenografa iz Splita; početkom oktobra izložba je otvorena i u Umjetničkom paviljonu ULUCG u Podgorici. Razgovor V. Simunovića sa jednim od najcjenjenijih umjetnika pozorišne scenografije u bivšoj državi i Hrvatskoj, koji je POBJEDA objavila 1. avgusta, donosimo u ovom broju.

Mijo Adžić: „SNAGU MI DAJE LJUBAV PREMA POZORIŠTU“

Scenograf i slikar Mijo Adžić ima iza sebe bogat stvaralački opus na polju pozorišne scenografije. Visoka scenska profesionalnost istančanog senzibiliteta i rafinmana stavlja ga u red najistaknutijih ljudi u njegovoj branši. Prvu scenografiju postavio je davne sezone 1963/64. u Hrvatskom narodnom kazalištu grada Splita. Postavio je i inscenirao skoro sav klasični repertoar koji igraju velike pozorišne kuće u svijetu, od antičke drame, preko klasika do savremenih hrvatskih autora dramske i muzičke baštine.

G. Adžiću, čemu dugujete svoj uspjeh i dugovječnost kada je scenografija u pitanju?

– Snagu mi daje ljubav prema pozorištu i umjetnosti uopšte.Sudeći po dostupnim podacima, od rane mladosti dalo se

naslutiti da je pred vama blistava karijera ...– Kao mlad čovjek, 1952. godine dobio sam prve crnogorske

nagrade za slikarstvo. Kulturno-prosvjetno vijeće Crne Gore, u intervalu od tri godine, dodijelilo mi je tri priznanja. Taj podsticaj me pokrenuo. U to vrijeme na Cetinju je egzistirala umjetnička škola sa renomiranim predavačima. Profesori su bili Milo Milunović, Petar Lubarda, Miloš Vušković i cijela plejada uglednih crnogorskih slikara koju su nama, mladim talentima, bili nedostižni uzori. Svakodnevno su nas obogaćivali. Kontakti sa njima bili su presudni za moju životnu orijentaciju.

Ti su uticaji jaki. Izgradili ste veliku karijeru scenografa, ali nikada nijeste potpuno napustili likovno stvaralaštvo, svoju mladalačku ljubav …

– Ostalo je to kao neka vrsta osvježenja. Likovne kreacije neka su mi vrsta odmora.Čitav radni vijek proveli ste u Hrvatskom narodnom kazalištu. Što vas je odvelo u Split?– Oduvijek sam bio radoznao. Kao mlad čovjek družio sam se sa cetinjskim intelektualcima. U

mojoj blizini su bili Ratko Đurović, Jagoš Jovanović, Banjo Šaranović, Leso Ivanović, Danilo Kiš ... Maštao sam o dalekim prostorima. U vrijeme kada je umjetnička škola prešla u Herceg Novi pošao sam na eskurziju, u grad Dioklecijana, u Split. To je bilo presudno. Kada sam vidio katedrale, pozorišnu kuću, palate, ljetnjikovce, to je za mene bilo opojno. Odlučio sam da se preselim u Split, po završetku

školske godine. Ništa me nije moglo spriječiti da ostvarim taj naum. Poslužila me sreća. Po dolasku u Split ostvario sam kontakte sa pravim ljudima. Neki od njih imali su važnu ulogu u kulturi grada pod Marjanom. Bilo je u Splitu i nekoliko Crnogoraca, uticajnih intelektualaca. Došlo je do spone sa splitskim pozorištem. Škola primijenjene umjetnosti imala je dobre relacije sa Hrvatskim narodnim kazalištem. Čim su vidjeli ko sam i koliko vrijedi to što radim postao sam stalni saradnik, potom asistent čuvenom scenografu Rudolfu Bumu koji je poslije svjetskog rata i kapitulacije Njemačke ostao u Dalmaciji. Bio je prvi moj učitelj na polju scenografije.

Kako do dobre scenografije? U čemu je tajna?– Morate puno toga znati. Scenografija je integracija mnogih umjetnosti, vještina i znanja. Morate

biti i slikar i književnik i arhitekta i muzičar ... Scenograf mora biti intelektualac.Najuspješnije vaše scenografije vezane su za balet i operu, scenske umjetnosti sa kojima Crnogorci

nemaju puno dodirnih tačaka ... Tim je Vaš uspjeh veći ...– Jednako dobre kritike dobio sam i za scenografije rađene za pozorišne predstave. Do zaključka

da sam svoj zenit ostvario u operi i baletu, ljudi su došli jer sam najveći broj scenografija, kao kućni scenograf HNK, radio za operu i balet. Opera je puno komplikovanija od drame. Opere imaju od 15 do 20 radnih slika. Morate biti veliki majstor da sve to složite na način da se jednostavno, sinhrono u kratkom intervalu, sve to može promijeniti. Istovremeno, svaka scena i ambijent mora biti potpuna novost u odnosu na prethodno. Vješt sam tome. Zbog toga sam jako puno angažovan. Ali, radio sam i velike dramske scene. To što su ostale u sjeni grandioznih predstava Falstafa, Nabuka, Aide, mogu razumjeti. Bile su to monumentalne scene na kojima se nije moglo improvizovati.

Na što ste najponosniji?– Na Verdijevog „Nabuka“ kojega sam radio na Peristilu. Panjolovog „Mariusa“, kada se, prvi put

u istoriji Hrvatskog narodnog kazališta, dogodilo da publika, kada se podigla zavjesa, stane na noge i krene sa ovacijama. Rijetko se to jednom scenografu događa. Desilo se to davnih šezdesetih. Bio je to neviđen stimulans. To me nosilo cijelog života. „Falstaf“ koga sam radio sa Đuzepom Đulijanijem takođe je bio remek djelo. Verdi je tu predstavu radio po „Veselim ženama Vindzorskim“. Ja sam tog „Falstafa“ prilagodio „Glob teatru“, što je izazvalo veliko oduševljenje. Ta mi je predstava, sa stanovišta stručne kritike dobila najviše ocjene.

Neke od vaših najuspjelijih scenografija zasnovane na minimalističkim idejema realizovane su na splitskom Peristilu ...

– To je antički ambijent. Kad u njega ulazite morate ga poštovati. Spomenički objekti se ne smiju poništiti. Prostor treba oživjeti pristupom koji ga afirmiše. Trebate nekim elementima naznačiti mjesto, vrijeme, prostor. Nedopustivo je scenografijom prekriti ambijent. Mnogi su scenografi napravili katastrofalne greške. Dođu na Peristil, na najljepšu pozornicu mediteranskog svijeta i pokriju je scenografijom. Svojevremeno je čak došlo do oštećivanja Peristila pozorišnim rekvizitima.

Što su osnovne vrline koje treba imati dobar scenograf?– Nemoguće ga je zamisliti kao monogamnog stvaraoca. Ne postoji ništa što scenografu ne bi bilo

od interesa. Mora uporno istraživati igru svijetlog i tamnog, sjene i svjetla, djelovanje hladnih i toplih tonova. Scenograf se ne mora oslanjati na nikakav stil, niti manir. Ljubav scenografa mora pripadati svim bojama i svim nijansama u svim mogućnostima. Scenografija može dočarati čitav teatarski svemir. Ona je građenje svijeta pozornice. Scenografija određuje mehanizam izvedbe. Scenografija se za vrijeme igre mora gotovo zaboraviti. Ona mora potonuti u podsvijest gledalaca.

Djeluje nevjerovatno, ali nikada niste uradili scenografiju u Crnoj Gori, svojoj matičnoj domovini ...


– Zaista nijesam. Neki kontakti su postojali. Nekoliko dobrih ideja umalo smo realizovali. Uvijek sam odustajao u posljednji čas. Prioritet su bile obaveze koje sam imao u Splitu, a imao sam ih puno.Vjerujem da ću raditi u Crnoj Gori. Na mjestu gdje sam ga otpočeo namjeravam da zatvorim taj krug u kojemu se krećem četrdeset i pet godina.

Sarađivali ste sa velikim rediteljima. Ko je bio najzahtjevniji?– S malima koji tek ulaze u svijet pozorišta je teško. „Najzahtjeviji“ su diletanti i osrednji ljudi koji

ne znaju što hoće. S velikanima je lako raditi. Imao sam sreće sa velikim ljudima. Prva predstava za koju sam radio scenografiju, Sartrovi „Zatočenici iz Altone“, donijela mi je saradnju sa legendom hrvatskog teatra, Titom Strocijem ... Radio sam sa Đuzepom Đulijanijem, direktorom Rimske opere. Jedan je od najvećih živih reditelja na svijetu. Vanserijska ličnost. Sa njim sam prvi put postavio „Nabuka“. Lijepo je raditi sa velikanima. Znaju svoj posao. Sarađujući sa ljudima tog formata uvijek sam postizao vrunske rezultate. Izdvojio bih i Jakova Gotovca, velikog hrvatskog autora. Kada sam postavio prvu scenografiju za „Eru s onog svijeta“ stigao je maestro Gotovac i zatražio da scenografiju za sve buduće postavke tog djela radim ja. Ljudi iz HNK su ispoštovali dogovor. Za života Jakova Gotovca, mijenjali su se reditelji, Savin, Bombardeli ... Scenografija je uvijek bila povjerena meni.

SUSJEDI TRASIRALI PRAVI PUT

Počela je realizacija najveće crnogorske investicije, najhrabrijeg domaćeg graditeljskog poduhvata koji će ukrotiti crnogorski krš i predstavljati kičmu razvoja Crne Gore i važan dio saobraćajnog sistema u cijelom regionu. U mjestu Gornje Mrke, nadomak Podgorice, premijeri Crne Gore, Hrvatske i Srbije Milo Đukanović, Jadranka Kosor i Mirko Cvetković presjekli su vrpcu za početak gradnje prvog, 170 km dugog, crnogorskog autoputa koji će povezati primorski Bar i Boljare – mjesto uz samu granicu sa Srbijom.

– Izgradnjom autoputa obezbijedićemo povoljnost stanovništvu koje živi na sjeveru da mogu raditi na imanjima i imati prednost saradnje sa tržištima centralne i južne Crne Gore i susjednih država. Realizacijom projekta stvorićemo značajan prostor za zapošljavanje ljudi i potpunije korišćenje građevinskih i drugih kapaciteta, kazao je premijer Đukanović na otvaranju.

Kosor je čestitala građanima Crne Gore ulazak u novi period integracije u evropsku mrežu savremenih autoputeva. Ocijenila je da početak gradnje autoputa Bar-Boljare označava novu dionicu na putu mira i napretka kao i potpune integracije u evropske i evroatlantske strukture.

– Danas slavimo pravi i istinski model saradnje na ovim prostorima, jer svečani početak radova na autoputu Bar-Boljare predstavlja veliki uspjeh Crne Gore u izgradnji moderne infrastrukture, u trenutku kada se takvim radovima može efikasno odgovoriti na izazove svjetske finansijske i ekonomske krize, navela je Kosor. Simbolično, Kosor je neophodnost izgradnje autoputa poistovijetila sa potrebom stvaranja dalje zajedničke ekonomske i političke arhitekture regiona.

– Treba izgraditi 170 kilometara puta, u Crnoj Gori gdje je nagib terena na većini prostora 15 odsto. ... Put će imati 60 tunela i 95 mostova. ... Na izgradnji puta će u jednom trenutku raditi oko 7000 ljudi, kazao je ministar saobraćaja Andrija Lompar, govoreći o ovom najznačajnijem crnogorskom infrastrukturnom projektu.

Prema Lomparovim riječima, gradnja autoputa sprovodiće se na takav način da priroda bude u što manjem dijelu oštećena.

Crnogorska Vlada i hrvatski konzorcijum Konstruktor potpisali su u junu Ugovor o koncesiji za izgradnju autoputa Bar–Boljare. Potpisnici Ugovora očekuju da će autoput biti završen u narednih sedam do devet godina, a u hrvatskom konzorcijumu kažu da će u izgradnji biti angažovana cjelokupna crnogorska operativa.

USVOJEN PRAVOPIS CRNOGORSKOG JEZIKA

Prošle jeseni, u iščekivanju da li će „djeca“ ili „đeca“ krenuti u školu, saznadosmo (to su čitaoci mogli pročitati u 52. broju) kako je zamro rad Savjeta za standardizaciju i kodifikaciju crnogorskog jezika. A onda, gotovo godinu dana kasnije, desi se „čudo neviđeno“: rad tročlane Ekspertske komisije Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore – uprkos opšteprihvaćenom uvjerenju da se komisije osnivaju kada se ne želi nešto postići – krunisan je uspjehom: pojavio se Pravopis crnogorskog jezika. Kako je jezik uslov očuvanja kulturnog, pa i svakog drugog, identiteta crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj, onda je razumljiva radost s kojom se dočekuje usvajanje prvog službenog pravopisa crnogorskog jezika, koji je – po Ustavu – „službeni jezik u Crnoj Gori“.

No – prema izreci poznatoj i prije nego li je spapunjala Aleksandrijska biblioteka – „nema nauke bez rasprave“, pa nije trebalo dugo čekati da rasprava o Pravopisu počne i imalo se što o tome čitati ovoga ljeta. Tako je manje upućen i dobronamjeran čitalac mogao biti obradovan konstatacijom da je „kodifikacija pravopisa dobro urađena“ i iznenađen stavom da je „sporna komisija iz stranih zemalja“, pa bi mu dobro došao podatak da npr. ponajbolju gramatiku francuskog jezika nije napisao Francuz. A kad bi pročitao da se radi o arhaizaciji i zato što su uvedena dva nova slova (ś i ź) za glasove koji postoje u živom jeziku, bio bi u nedoumici da li bi to značilo da se trebalo odreći činjenice da su književni i narodni jezik u Crnoj Gori identični, što je valjda jedinstven slučaj u svijetu? Srećom, takav je čitalac bio i umiren zapažanjem da i dalje „svako može nastaviti govoriti i pisati kao što je i činio“, ali bi mogao naslutiti objavljivanje i drugog pravopisa (treba znati da je u zemlji jednog od članova pomenute komisije u upotrebi čak 5 pravopisa!), jer uvjerenje „da smo imali bolju varijantu“ zahtijeva i njenu dostupnost široj javnosti, a stoji tvrdnja da će „vrijeme kao majstorsko rešeto“ na kraju uvijek presuditi. Ipak, u svemu se čini najvažnijim što se usvojenim pravopisom u Crnu Goru – odakle je s njegovim maternjim jezikom i ponijeto – konačno vratilo Vukovo pravilo „Piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano!“. A koliko je bilo teško (i u krajnjoj liniji možda nedostižno?) stvoriti fonetsko pismo, Vuk je najslikovitije pokazao kad je – tumačeći kako je „svašto lasno reći, ali je teško učiniti“ – naveo baš poslovicu „Lasno je reći ptrše, ali se usne tresu!“; nju oni stariji sigurno pamte i umjeće je izgovoriti, iako njen zapis nije fonetski.

I još nešto: živo se sjećajući u broju 52. iz POBIJEDE prenijetog razgovora sa predsjednikom Matice crnogorske književnikom Brankom Banjevićem gdje on iznosi uvjerenje kako bi bilo moguće lingvističkim metodama slijediti „reflekse antičkog svijeta u živom crnogorskom jeziku“, a znajući da se grčko slovo „ζ“ izgovara zapravo „dzeta“ a ne „zeta“ – pitanje je da li bi se trebalo olako odreći posebnoga slova i za glas „dz“, jer je on možda poveznica sa jednom starom civilizacijom, a svakako bi se omogućilo da se prema svetom ortografskom pravilu zapisuju i riječi poput „brondzin“ i „dzindzula“.

Najzad – e da bismo se vremenom prestali izvinjavati čitateljstvu što tekstovi nijesu lektorisani – s radošću bismo pozdravili i pojavu nekog priručnika o jezičkim nedoumicama poput davno napisane dragocjene knjige prof. Ivana Klajna (nikome ne zasmeta njegovo neslavjansko prezime!). No, i to je „lasno reći“ ili da se izrazimo na način razumljiviji današnjim generacijama: „Ništa nije nemoguće, samo ako to treba drugi da uradi!“, što je samo jedan od Marfijevih (Murphy) zakona (eto prilike da se dosljedno držimo pravopisnog pravila o pisanju stranih imena u crnogorskom jeziku) ...

Opet je jesen. U školu su, sa srećom, krenula i „djeca“ i „đeca“, a mi odrasli bismo se barem ponekad trebali sjetiti poznatog pokliča „Nazad u školu!“, ponajprije kad je u pitanju „jedna mala škola za jedne velike ljude“ – škola tolerancije.

Zoran Drašković

OSVRTI, VIĐENJA, PRIKAZI

(Izvor: Dnevni list POBJEDA, 16. oktobar 2009. godine)


IZLOŽBA STANISLAVA GILIĆA U RIJECI

U septembru je u Galeriji „MONTENEGRINA“ u Rijeci, u organizaciji Vijeća crnogorske nacionalne manjine za Grad Rijeku, otvorena izložba slika Stanislava Gilića. O slikarskom radu autora svjedoče riječi akademika Tonka Maroevića iz 1996. godine:

„Danas vidimo kako iz iste njegove alpinističko-planinarske orijentacije izbija i mladica kreativnoga viđenja onoga dijela svijeta kojim je pretežno bio životno zaokupljen. Ljubav za stijenu i za gorske vrhunce, za razrijeđenu atmosferu visina i za prvotnu čistoću nenaseljenih krajeva urodila je potrebom da svoje doživljaje što određenije fiksira. Vratio se stoga vlastitoj mladenačkoj preokupaciji crtanja i slikarskog izražavanja odabranih motiva i spretnim kadriranjem panoramskih, žanrovskih ili dokumentarnih prizora iz planinskog okružja.

Slike Stanka Gilića neodvojive su od doživljajnoga pokrića i od lirske naravi autora. Nastale su u sasvim konkretnim povodima i odnose se na vrlo određene dijelove regija što ih je (u gojzericama ili u nekom navezu) učestalo pohodio. S mnogo tih svojih penjačkih ekskurzija i izletničkih tura donosio je skice, zabilješke ili zapamćene isječke iz prirode, kao putopisne (putorisne) elemente za moguću zaradu. Impresija detalja i beskonačnosti, začudnosti i smirenosti, svjetlosti i sjene vodile su ga logično prema (gotovo) postimpresionističkom postupku suptilne preobrazbe viđenoga.

Gilićevi krajolici redovito su «širokokutni» i integralno zahvaćeni, pravi portreti prikazanih planina. Ako se cjelovitošću pogleda malo približavaju razgledničkoj vizuri, u njima naprotiv nema narativnosti ni deskriptivnosti. Osnovne konture «uhvaćene» su po predlošku, ali razrada plohe subjektivna je i trenutačna, obilježena specifičnom atmosferom i karakterističnim osvjetljenjem doba dana, doba godine. Široke i visoke kamene mase dijalogiziraju s nebesima u pozadini, stvarajući katkad romantične ili dramatične kontraste, no češće se skladno pomirujući u ravnoteži planova.

Neposrednost Gilićeva pristupa najbolje se očituje u tretmanu površine, u sugestiji brazda i pukotina, slojeva i blokova planinskih stijena. Povremeni organski akcenti prvog plana (bilja, raslinja) ujednačeni su s anorganskim, mineralnim naslagama u dubini prostora i s prozračnošću, eteričnošću najdubljih planova, samoga obzorja. Koloristički senzibilitet doista omogućuje povezivanje tvrdih i mekanih svojstava predloška «rastvarajući» taktilnu artikulaciju i lirsku modulaciju (pretežno) pastelnih boja i koherentnom paletom (odnosno, gamom) Gilić uspijeva povremeno uhvatiti čuperak boga Kairosa, odnosno primjereno fiksirati sretne trenutke svojih emotivnhh predilekcija – bliske čak panteističkim zanosima.“

Dragutin Lakić

NOVE KARIKATURE NATAŠE RAŠOVIĆObjavljujući kratki esej Nataše Rašović – karikaturistice koja je prošle jeseni imala vrlo

uspješnu i posjećenu samostalnu izložbu karikatura epitafskog naslova „Bijah dok se smijah“ u Galeriji „MONTENEGRINA“ u Crnogorskom domu u Zagrebu – izabrali smo dvije od njenih novih karikatura, čiji gorki humor kao da korespondira sa njenim pomalo rezigniranim stavom o sudbini te vrste umjetnosti danas.

GALERIJA «MONTENEGRINA»

Rođena je u Zagrebu 1969. godine. Završila je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn (odjel slikarstva). Njena velika ljubav je geg karikatura; član je Hrvatskog društva karikaturista; od 2003.g. do danas učestvovala je na brojnim skupnim izložbama karikatura u zemlji i inostranstvu (Italija, Slovenija, Kina, Poljska, Rumunjska, Srbija, Crna Gora, Španjolska, Belgija, Portugal), dobivši više nagrada i priznanja. Uz karikaturu, bavila se dizajnom, ilustracijom te crtanim filmom. Slikarstvu se vratila u zadnje dvije godine, učestvujući na većem broju skupnih izložbi slika u zagrebačkim galerijama; član je Hrvatskog likovnog društva i sad priprema samostalnu izložbu slika.

Gdje je karikatura danas?Živimo u vremenu kad je crtati karikaturu utopizam. Kako je karikatura prvenstveno namjenjena

objavi – a nažalost većini karikaturista jedino mjesto objave, izlaganja su međunarodne izložbe – dolazimo do čudne situacije da su autori često poznatiji u svijetu nego kod svoje kuće. U situaciji kada u tiskovinama dolazi do sve manjeg društvenog angažmana, a kritika se svodi na prekrojene vijesti u zavisnosti od toga ko stoji iza pojedinog lista, angažirati nezavisnog (čitaj - čudnu biljčicu) karikaturistu i navući si na glavu kritiku lica iz sjene je ono što većina urednika izbjegava.

Što se može reći mladim karikaturistima koji bi trebali naslijediti laureate karikature: crtajte iz ljubavi ili onu iz biblije o ptičicama; nažalost to će rijetko koga zadržati. Karikatura se polako iz profesije pretvara u hobi; sam po sebi takav hobi je izuzetan, ali nestankom profesionalizma gubi se valorizacija rada.

Srećom tu dolazimo do novog medija – interneta, gdje većina mlađih karikaturista nalazi svoje mjesto. Tu mogu dobiti reakciju na svoj rad, potvrdu ili pokudu, dobru ili lošu kritiku, jer bez te interakcije autor ne može propitivati svoj rad i brusiti svoju tehniku. Stvarajući samo u tišini svoje sobe gubi se mogućnost razvitka i, neminovno, takav rad završava u zaboravu najniže ladice stola.

Društvo koje ne prihvaća kritiku, koje se zadržava samo na površnom, materijalnom je društvo koje neminovno tone u siromaštvo duha i makar internet kao novi medij daje svojom otvorenošću karikaturi novu pozornicu, izostankom tiskane karikature gubi se jedan dio njezina šarma i topline. Tako odgovor na pitanje „Gdje je karikatura danas?“ jeste: negdje na margini, ali se još tvrdoglavo drži! Do kada, to će pokazati vrijeme.

Anđeo mira Golub mira


и ускочило у Кривошије ... Али све је било узалуд; устаничка војска трпјела је поразе, дани устаника били су избројани. Стојан и Драго пођу у друге крајеве, а Ђуро се поново врати на Грахово. Чим се појави у Грахову, војвода Анто му саопшти да је књаз издао наредбу да се Ђуро због прекршеног наређења свеже и спроведе на Цетиње. На ово ће Ђуро рећи:

– Ја на Цетиње идем сам и не треба ми никаква пратња. Другога пута нема, па шта ми Бог да.

Кад стиже на Цетиње, јави се књазу. Књаз је био љут, па чим га угледа, завика на перјанике:

– Узмите му грб, сабљу, леденице и водите у тамницу.Ђуро повика:– У власти је, ма си прећерао, господаре.– Како прећерао, послао сам те да извршиш моју наредбу, а ти си се нашао

са плаховитим Стојаном и манитим Драгом, па са двјеста људи отишли у Кривошије.

А Ђуро одговори:– Ја сам своје одрадио и одживио, господаре, па ради што хоћеш; само ћу ти

једно рећи: кад поче бој у Кривошије, пуста нам се срца запалише и није било те силе да нас спријечи да не пређемо границу и ускочимо у борбу ... А друго, господаре, ја мислим да си и ти био на мјесто моје да би исто урадио ...

Послије неколико дана, кад се књаз мало смирио, Ђуру врати грб, сабљу и леденицу.

** *

... Послије двије године, 1885., Аустро-Угарска је објавила амнестију за [кривошијске] устанике ... Бечка влада посла на Цетиње свога изасланика да у име ње преговара са црногорским књазом о спровођењу амнестије ... Изасланик је између осталог тражио да Црна Гора позове Стојана Ковачевића из Херцеговине и да га смјести негдје на црногорској територији, а аустријска влада се обавезивала да неће тражити његово изручење ...

У смислу ових преговора, књаз преко војводе Лазара Сочице позове Стојана ... Књаз Никола лијепо дочека Стојана ... О овоме сусрету војвода Лазар је овако причао:

«Кад уђосмо у оџаклију, нађосмо самога господара. Назвасмо „добро јутро“. Он нам прихвати, а ја и Ђоко приђосмо и пољубисмо руку, а Стојан не хтје. Ово књаза мало наљути па рече: „На мене си нешто љут , Стојане!“ – „Љут, господаре!“ – поче Стојан. – Мени је невоља што ти нијесам руку пољубио. Ја четујем тридесет и пет година, а за то вријеме поручивао си ми неколико пута: дижи се, Стојане, на устанак, а не прође ни година, предај се, Стојане! Положи оружје! ... Сад сам дошао на твој позив ... Ако си ријешио да ме предаш Аустрији није ми жао ... Ја сам се борио не за себе него за Херцеговину ...

Кад заврши Стојан, књаз се замисли. Онда ће рећи:– Стојане! Је ли скупља твоја глава од хиљаду Црногораца?– Скупље хиљаду Црногораца, господаре!– А је ли скупља слобода за педест људи од слободе црногорског народа?– Скупља слобода црногорског народа, господаре!– Ради тога сам, Стојане, морао да радим оно зашто ме ти данас прекоријеваш ...»

ANEGDOTE

Djela i riječi znamenitih ljudi u povijesti nekog naroda dugo se pamte i kroz o njima sačuvane anegdote – crtice iz života, koje ponekad prijeđu u narodno predanje, gubeći na vjerodostojnosti, ali čuvajući duh poruke koju nose. U ovom broju donosimo (iz knjiga Marka Vujačića: „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci“, II, III, IV, Prosveta, Beograd, 1952., 1953., 1956.,) nekoliko anegdota iz kojih se vidi kako je knjaz Nikola – u za Crnu Goru i dalje teškim vremenima nakon Berlinskog kongresa 1878. godine – nastojao svojim sunarodnicima (plemenskom kapetanu Jevti Nikoliću, stotinašu perjaničkom Đuru Popivodi i vojvodi Stojanu Kovačeviću) objasniti da se „umijeće političkog“ u životu svodi na „prihvatanje mogućeg“.

– Јевто!– Заповиједај, господаре.– Чуо сам да си забранио пјевачима уз гусле да не помињу цара рускога?– Јесам, господаре.– Зашто, Јевто!– Ево зашто: више од двјеста година пјевају Црногорци „све за здравље

цара русискога“, а тај цар не хтједе да брани интересе и права Црне Горе на Париском миру и зато је књаз Данило слику његову поцијепао, бацио је под ноге и узвикнуо „ово више није мој цар“. А на Берлинском миру узе нам Херцеговину и даде је ћесару бечкоме, а ми за њу пролисмо толико крви и дадосмо толико живота узалуд.

Књаз поћути, па ће рећи:– Онај који може узети може и дати.

** *

Године 1881-82. избио је Кривошијски устанак. Аустрија посла јаку војску да угуши устанак, а уједно посла протестну ноту црногорском књазу да затвори своје границе према устаничком жаришту и да најстрожије спријечи сваки прелаз Црногораца у Кривошије. У противном Црна Гора биће одговорна због кршења одлука Берлинског конгреса из 1878. године.

Књаз Никола ради ових и сличних протестних нота би приморан да, поред осталог, изда и наредбу војводи Анту Даковићу да не дозволи ни једном Црногорцу да пређе границу ...

Ову наредбу донесе у Грахово Ђуро Попивода, стотинаш перјанички ... Ђуро на Грахову, поред војводе Анта, затече и своје старе другове Стојана Ковачевића и Драга Обренова.

Војвода Анто чим прими наредбу поче је спроводити. Највише се плашио да стари харамбаша Стојан Ковачевић са својом четом не поведе у Кривошије један велики дио Граховљана, Бањана и Рудињана. Он позва Стојана, упозна га са књажевом наредбом и затражи да привремено распусти своју чету. Стојан не хтје да растура чету, али обећа да ће слушати књаза.

Једне вечери, кад су Стојан, Драго Обренов и Ђуро шетали по Грахову, зачу се грмљавина аустријских топова. Водио се жестоки бој између устаника и аустроугарске војске ... Стојан више није могао да издржи већ рече:

– Ајмо, људи, па шта Бог да.Исте ноћи Грахово је напустило двјеста људи, пребацило се преко границе


Vođeni mislima da narodi koji zaboravljaju prošlost gube sadašnjost i nemaju budućnost, kao i da je u svakoj tradiciji sadržano moderno, u „Crnogorskom glasniku“, u rubrici CRNOGORSKI MOZAIK, donosit ćemo po neku kockicu iz svekolikog crnogorskog nasljeđa koje baštinimo. Kako se 1. oktobra navršava 20 godina od prijenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene iz San Rema u Crnu Goru, u ovom broju objavljujemo (na osnovu prilogâ iz posebnog izdanja TURISTIČKE ŠTAMPE i POBJEDE od 28. septembra 1989. godine i napisa u dnevnim listovima iz tog vremena). neke, možda manje poznate ali vrijedne spomena, detalje vezane za taj čin na koji se tadašnja SR Crna Gora odlučila prije svega iz civilizacijskih i etičkih razloga, ostavljajući da istorijska nauka i vrijeme donesu svoj sud o djelu i liku vladara koji je zasigurno obilježio čitavu jednu epohu.

Godišnjica prijenosa posmrtnih ostataka crnogorskog kraljevskog para

DVADESET GODINA OD POVRATKA U OTADŽBINU

Sahrana u San Remu

Svoje posljednje izgnaničke dane kralj Nikola I Petrović proveo je u skromnoj kući na francuskoj Azurnoj obali u Kap d’Antibu (Cap d’Antibes), gdje je i umro 1. marta (16. februara) 1921. godine. Uz građanske i vojne počasti, njegov kovčeg od maslinovog drveta ukrcan je na brod koji je zaplovio prema Italiji. Poslije 15 sati vožnje, brod je prispio u San Remo, gdje ga je čekao kralj Italije, zet kralja Nikole. Kolona u kojoj su bili članovi porodice, predstavnici evropskih dvorova, ministri, diplomati, svita, ogromna masa građana, vojske i ekipe novinara i filmskih snimatelja, uputila se prema Ruskoj crkvi u San Remu. Poslije vjerskog obreda, kovčeg je stavljen na sredinu crkve, „gdje će stajati sve dok ne bude mogućnosti da bude prenesen i sahranjen u Crnu Goru“ ...

Dostojanstven ispraćaj u San Remu

(San Remo, 29. septembra 1989. godine)

Poslije 68 godina egzila, posmrtni ostaci crnogorskog kralja Nikole danas su iz San Rema, uz najviše počasti, ispraćeni u domovinu zajedno sa posmrtnim ostacima njegove supruge kraljice Milene i njihovih kćeri princeza Ksenije i Vjere. U ruskoj pravoslavnoj crkvi, u čijoj kripti je bila sahranjena kraljevska porodica, održana je svečana liturgija; ispred nje, na centralnom trgu, okupili su se gotovo svi stanovnici ovog lijepog sredozemnog grada. Tu se građanima San Rema i njihovim gostima obratio gradonačelnik Leone Pipione: „Prema Nikoli Petroviću izražavamo visoko poštovanje ne samo zbog toga što je bio otac italijanske kraljice Jelene, veoma cijenjene i upamćene u Italiji, već i zbog njegove hrabrosti i državničkih vrlina. Zato ga je San Remo s dužnom pažnjom dočekao i sa jednakom pažnjom ga ispraća u domovinu!“

Kovčeg kralja Nikole bio je prekriven kopijom barjaka krstaša, pod kojim je kralj Nikola poveo Crnu Goru u čuvenu vučedolsku bitku. Kovčezi kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere bili su prekriveni zastavama nekadašnjeg crnogorskog dvora.

Posmrtni ostaci kralja Nikole i članova njegove porodice ispraćeni su svečano iz San Rema za Đenovu, odakle su specijalnim avionom Italijanskog ratnog vazduhoplovstva preneti za Bari, a u Bariju je priređen posljednji ispraćaj kralju Crne Gore sa tla Italije. Iz Barija su italijanskim ratnim brodom posmrtni ostaci kralja Nikole krenuli za Bar – „biser moje krune“, kako ga je nazivao kralj Nikola ...

CRNOGORSKI MOZAIK

Kuća u Antibu u kojoj je umro kralj Nikola Šetnja u Antibu(posljednji snimak kralja Nikole)

Ruska crkva u San Remu u kojojje bio sahranjen kraljevski par

Monumentalni spomenikkralju Nikoli u San Remu


Sahranjeni kralj Nikola i kraljica Milena

(Cetinje, 1. oktobra 1989. godine)

U 12 časova kraljevski par iz Vladinog doma pošao je na posljednje putovanje. Kovčeg kralja Nikole bio je prekriven zastavom (izrešetanom sa više od 400 kuršuma) pod kojom je crnogorska vojska slavila pobedu na Vučjem dolu, a kovčeg kraljice Milene dvorskom zastavom Petrovića. Oba kovčega vukao je šestopreg. Iza kovčega se kretala rodbina, državnici i predstavnici diplomatskog kora. Ceremonijal je praćen muzikom komponovanom na stihove kralja Nikole. Sahrani posmrtnih ostataka prisustvovalo je blizu 200 hiljada građana i oko 400 novinara, foto-reportera i TV snimatelja.

Povorka je prošla Njegoševom ulicom, pored nekadašnjeg kraljevskog dvorca u kome je danas Državni muzej, zatim pored Njegoševe biljarde do Cetinjskog manastira. Mladići u crnogorskim nošnjama nosili su kovčege do manastira gdje je obavljen crkveni obred. Za to vrijeme na kovčeg kraljev bila je položena sablja kralja Milutina, kojom se kralj Nikola ponosio, a koju je dobio na poklon od ruskog cara Aleksandra za pobjedu na Vučjem dolu, kao i brojno ordenje. Od manastira povorka se uputila ka Dvorskoj crkvi na Ćipuru, koju je kralj Nikola podigao 1890. godine na temeljima manastira Ivana Crnojevića.

Sahrani su, osim tadašnjeg državnog i političkog vrha Crne Gore, prisustvovali i predstavnici Federacije, Srbije i Makedonije. Od predstavnika diplomatskog kora sahrani su prisustvovali ambasadori Sovjetskog Saveza i Grčke, dok su ambasade Austrije, Velike Britanije, SR Njemačke, DR Njemačke, SAD, Italije, Francuske, Belgije, Bugarske i Španije poslale svoje predstavnike. Bile su prisutne i delegacije italijanske provincije Pulja i gradova San Rema i Barija.

Poštu crnogorskom kraljevskom paru odali su i vjerski velikodostojnici sve tri konfesije.

Posljednju poštu kralju Nikoli odali su mnogobrojni bliski rođaci, potomci i prijatelji iz dinastija Petrovića, Karađorđevića, Romanovih i Savoja. U ime potomaka kralja Nikole i kraljice Milene, na izuzetno dostojanstvenom činu kojim je ispunjen posljednji amanet kralja i kraljice, zahvalio je njihov praunuk Nikola Petrović Njegoš, govoreći prvi put na jeziku svojih predaka i završivši riječima: „Hvala vam zemljaci, hvala Crna Goro i Jugoslavijo!“

Zvonjava zvona Cetinjskog manastira i topovske salve iz starih topova koje su u 14.50 časova odjeknule nad Cetinjem označili su da je pogrebna ceremonija oko sahrane crnogorskog kralja Nikole Prvog Petrovića i njegove supruge kraljice Milene završena. Kovčezi sa njihovim posmrtnim ostacima položeni su u grobnicu od venčačkog mermera u dvorskoj crkvi na Ćipuru u centru Cetinja. Time je poslije 68 godina ispunjena kraljeva želja da počiva u gradu iz kojeg je više od pet i po decenija vladao Crnom Gorom.

Kraljevi potomci za vrijeme crkvenog obreda Nikola Petrović Njegoš

Nikola Petrović Njegoš

Praunuk kralja Nikole, arhitekta iz Pariza, Nikola Petrović Njegoš sin je princa Mihaila (unuka kralja Nikole) i Francuskinje Ženevjev, koji su kraj II svjetskog rata dočekali u logoru, jer je Mihailo odbio ponudu Musolinija i Hitlera da prihvati kraljevsku titulu u „separatnoj Crnoj Gori“.

Princ Nikola je na Cetinju prvi put boravio kao desetogodišnjak, sa ocem Mihailom, koji je tom prilikom sa sobom ponio grumen crnogorske zemlje sa kojim je i sahranjen u Parizu. Drugi put je princ Nikola na Cetinje došao dok je studirao, auto-stopom. Poslije obilaska Dvora-muzeja, potpisao se u spomen-knjigu kao Nikola Petrović Njegoš, a kad je kustos muzeja – pomislivši najprije da se radi o neslanoj šali – otkrio da je „mladi Francuz“ zaista kraljev praunuk, obavijestio je o tome cetinjske zvaničnike koji su princa lijepo ugostili i srdačno ispratili.

Dvorska crkva na Ćipuru (Cetinje)

Ordenje kralja Nikole

U Državnom muzeju na Cetinju nalazi se zbirka odlikovanja kralja Nikole. Među 31 odličjem su najviša crnogorska (Medalja za junaštvo, Danilov orden, Obilića medalja), srpska (Karađorđeva zvijezda), ruska (Orden belog orla, Orden Aleksandra Nevskog i Krst svetog Đorđa za bitku na Vučjem dolu), talijanska (Orden blagovijesti – najviše italijansko odlikovanje), vatikanska (Orden Pija IX), francuska (Legija časti), engleska (Viktorijin krst), španska (Orden Karla Trećeg), portugalska, pruska, austrougarska (Orden svetog Stefana i Leopoldov orden), pa i turska odlikovanja (Orden osmanlije i medžetlije).

Strana 42 C r n o g o r s k i g l a s n i k - B r o j 5 9 . - 2 0 0 9 .

Ne jednom smo mogli čuti, ponekad čak i s ponosom izgovoren, stav kako na ovim prostorima kultura (tim prije i nekultura) počiva na kafanskom stolu, pa se valjda zato ne uzimaju za veliko zlo izjave kada samo potvrđuju da „Što trijezan misli, to p’jan govori!“. No, kada se u trijeznom stanju daju izjave – i one ponekad s ponosom – koje su u civiliziranom društvu neprihvatljive, onda u tom zlu valjda jedino dobro može biti ako isprika (nadati se iskrena) ipak uslijedi; jer, složićemo se, bolje da se to dogodi ikad nego li nikad ili tek nakon dvije hiljade godina.

OSUDA KERUMOVOG NACIONALISTIČKOG ISPADA

Crnogorska Ambasada u Hrvatskoj osudila je nacionalistički ispad gradonačelnika Splita, Željka Keruma, u emisiji „Nedjeljom u dva“, na prvom kanalu Hrvatske radio-televizije, u kojoj je širio mržnju i netrpeljivost prema pripadnicima drugih nacija, među njima i Crnogorcima.

„Izražavamo čuđenje i protest da je državna televizija otvorila svoj kanal za ovakve primitivne i ksenofobične napade, a da ne govorimo koliko to brine jer dolazi od gradonačelnika drugog po veličini grada u Hrvatskoj“, kaže se u reagovanju.

U Ambasadi su sigurni da takvi „pojedinačni nacionalistički ispadi, premda teški“, ne mogu narušiti, niti ugroziti tradicionalno dobre i zdrave odnose dva prijateljska i bliska naroda. Kerum je rekao da su Srbi i Crnogorci u prošlosti nanijeli mnogo zla Hrvatima i da ne bi pristao da mu oni „uđu u porodicu“.

On je, govoreći o otvaranju srpskih trgovačkih centara u Hrvatskoj i ulaganjima Miroslava Miškovića na tom tržištu, kazao: „Srbi nam nikad ništa dobrog nijesu donijeli, pa neće ni sad. Ne samo Srbi, nego i Crnogorci“.

PREVAZIĐENA FAZA EKSTREMNIH REAKCIJA

Hrvatsko-crnogorski odnosi prevazišli su fazu ekstremnih pojedinačnih reakcija, rekao je danas hrvatski ambasador u Crnoj Gori Petar Turčinović.

„Pročitao sam citate Keruma koji govore o predrasudama, ksenofobičnom pristupu koji nije poželjan kod građana, još manje kod nekoga ko predstavlja izabranog predstavnika velikoga grada kao što je Split“, kazao je Turčinović Radiju Montena.

On je ponovio da Kerumove predrasude i stereotipi nijesu službeni stav ni Vlade Hrvatske ni većine građana te države.

„Mi se sada nalazimo u razdoblju gdje se odnosi višestruko unapređuju i ne treba dozvoliti da se pojedinačne izjave, pa čak i onda kada se radi o gradonačelnicima, tumače drugačije osim kao individualni stav i predrasude koje su u slučaju Keruma očigledne“, kazao je Turčinović.

On je istakao da Ambasada Hrvatske osuđuje ne samo takav ispad Keruma, nego i svakog građanina Hrvatske ili Crne Gore koji sa diskriminacijom i sa predrasudama „ide prema pripadnicima drugoga naroda i pripadnicima građana druge države“.

„To je u današnjem stanju odnosa u Evropi, a posebno između Hrvatske i Crne Gore, apsolutno neprihvatljivo i ne doprinosi razvoju odnosa između dviju zemalja“, kazao je Turčinović.

Pozivamo Crnogorke, Crnogorce i sve prijatelje da svojim sugestijama, prijedlozima i prilozima pomognu redakciji Crnogorskog glasnika na poboljšanju i daljnjem izlaženju lista. Tekstovi nijesu lektorirani te se ispriËavamo autorima i Ëitateljima. Ovaj broj "Crnogorskog glasnika" tiskan je uz potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

REAGOVANJA

(Dnevni list POBJEDA, 23. septembar 2009. godine)

(Dnevni list POBJEDA, 25. septembar 2009. godine)

G A L E R I J A “ M O N T E N E G R I N A ”

N O V I N A S L O V

Sa retrospektivne izložbe pozorišne scenografije M. AdžiÊa

Slika sa izložbe S. GiliÊa u Rijeci

Slika sa izložbe V. StaniÊa u “Mimari”

Da je on živio kraće, mnogi bi živjeli duže!

Iako mu je porodično stablo tanko, istesaše pravi balvan od njega!

Ako imaš obraza, teško ćeš imati išta!

Najgori su ljudi kojima je loše, kad je drugima dobro!

LU»INDANSKI SUSRETI 2009.

Documents

GODINA X. BROJ 59. RUJAN-LISTOPAD / …stranu vlast u svojoj zemlji (pa ni onu ruske vlade i ruskog Sinoda!) osim „moralno pokroviteljstvo ruskog Imperatora i ništa više“; ako