1

Smjer: Menadzment bankarstva, finansija i trgovine

GORAN MARČETA

UPRAVLJANJE KREDITNIM RIZIKOM U BANKAMA

(Specijalistički rad)

Student: Mentor: Goran Marčeta doc.dr Bogdana Vujnović-Gligorić

Banja Luka, novembar 2008. godine

2

SADRŽAJ:

1.UVOD................................................................................................................................ 1 2. BAZELSKI PRINCIPI I STANDARDI.......................................................................... 2 2.1.Bazelski principi vezani za rizike u bankarstvu........................................................... 4 2.1.1.Kreditni rizik............................................................................................................. 5 2.1.2.Rizik zemlje i rizik transfera..................................................................................... 7 2.1.3.Tržišni rizik............................................................................................................... 7 2.1.4.Rizik kamatne stope.................................................................................................. 8 2.1.5.Rizik likvidnosti......................................................................................................... 11 2.1.6.Operativni rizik......................................................................................................... 12 2.1.7.Zakonski rizik i rizik reputacije................................................................................ 13 2.1.8. Valutni rizik.............................................................................................................. 13 3.BAZELSKI PRINCIPI ADKVATNOSTI KAPITALA BANKE..................................... 17 4.BAZELSKI STANDARDI KAPITALA BANKE (Bazel II)........................................... 20 5.PROGRAM UPRAVLJANJA KREDITNIM RIZIKOM I KONCENTRACIOM RIZIKA BANKE XYZ.......................................................................................................... 27 5.1.Uvod............................................................................................................................. 27 5.2.Opšte odredbe.............................................................................................................. 27 5.3.Zakonska regulativa..................................................................................................... 29 5.4.Koncentracija rizika.................................................................................................... 29 5.5.Klasifikacija aktive banke izložene kreditnom riziku.................................................. 31 5.6.Instrumenti obezbjeđivanja naplate potraživanja........................................................ 36 5.7.Pojam nekvalitetne aktive i aktivnosti banke za tzv. kasnu naplatu............................ 36 6. ZAKLJUČAK.................................................................................................................... 39 7.LITERATURA.................................................................................................................... 40 PRILOG – TABELE ABRS ZA PRAĆENJE KREDITNOG RIZIKA.............................. 41

3

1.UVOD Bankarstvo je ušlo u proces ubrzanih promjena, naročito na planu bankarskog

menadžmenta i tehnologije poslovanja. povećanje turbulencija finansijskog tržišta dovelo je do jačanja bankarskih rizika. Ostvarenje profitabilnosti u uslovima povećane konkurencije kao i rasta rizika postaje izazov za savremeni bankarski menadžment. Stoga se u novim uslovima postavljaju složeni zadaci pred bankarske menadžere, posebno na planu kreiranja operativnog koncepta kratkoročne poslovne politike sa ciljem da se obezbjedi kontrola ukupnih rizika.

Sadašnje vrijeme zahtjeva novu poslovnu filozofiju i novi pristup u rješavanju poslovnih problema u bankama i procjenu poslovnih rizika prije ulaženja u pojedine poslovne finansijske poduhvate. U današnjoj privredi koja je sve više povezana sa globalnim tržištem dolazi do povećanja operativnih i tržišnih rizika. Kao rezultat tih kretanja dolazi do postepenog sužavanja stope profita za banke.

Rizik predstavlja svaku neizvjesnu situaciju u poslovanju banaka, odnosno vjerovatnoću gubitka (smanjenje dobitka) nastalu kao rezultat dejstva neizvjesnih događaja u poslovanju banaka. U zavisnosti od sklonosti bankarskih menadžera prema riziku, svaka banka može prihvatiti više ili manje rizika, pozicionirajući se između dva ekstrema: apsolutne averzije prema riziku i apsloutnog prihvatanja rizika. Nivo prihvaćenog rizika mora biti srazmjeran sposobnosti banke da apsorbuje eventualne gubitke i da ostvari prihvatljivu stopu prinosa. Generalno, viši prinosi su mogući ukoliko banka preuzme i veće rizike. U tom smislu, preciziranja, identifikacija, mjerenje i upravljanje rizicima, kao i uspješno balansiranje odnosa između prinosa i rizika, su najvažniji aspekti finansijskog menadžmenta banke u pogledu ostvarivanja visokih performansi poslovanja.

Upravljanje rizikom (risk management) je disciplina koja čini jezgro svake finansijske institucije i prati sve poslovne aktivnosti koje imaju rizičan profil. Ono obuhvata identifikaciju, mjerenje, praćenje (monitoring) i kontrolisanje rizika kako bi se obezbjedilo da:

1.osobe koje preuzimaju rizik ili njim upravljaju jasno sagledavaju taj rizik; 2.da je ukupna izloženost organizacije riziku (risk exsposure) u okviru limita koje je

odredila uprava; 3.da su donijete odluke o preuzimanju rizika u skladu sa poslovnom strategiom i

ciljevima koje je utvrdila uprava; 4.da će očekivani dobitak biti adekvatna kompenzacija za preuzeti rizik; 5.da su odluke o preuzimanju rizika eksplicitne i jasne; 6.da postoji dovoljno kapitala koji će amortizovati preuzeti rizik. Upravljanje rizikom u suštini se ne sastoji u tome da se minimizira rizik, već da se

optimizira nagrada za preuzeti rizik.

2. BAZELSKI PRINCIPI I STANDARDI

Lista osnovnih Bazelskih principa efikasne supervizije banaka obuhvata 25 principa koji su donijeti da bi se kontrola nad bankama smatrala efikasnom. Prve ideje o principima supervizije banaka pojavile su se 1996. godine u Lionu od strane visoko razvijenih zemalja (G-7), sa ciljem da se definišu jedinstveni principi i standardi koji se odnose na sigurnost poslovanja banaka. Rješavanje ovog zadatka povjereno je Bazelskom komitetu za superviziju banaka (osnovanom 1975. godine), te je tako definisan i sporazum o listi osnovnih principa koja je zvanično objavljena 1988. godine. Osnovni Bazelski principi (Bazel I) se odnosi na:

I. Preduslove efikasne supervizije banaka - Princip 1.,

4

II. Izdavanje licence bankama i njihova struktura – Principi 2-5, III. Razmjene regulative i zahtjevi banaka – Principi 6-15, IV. Metode neprekidne supervizije banaka – Principi 16-20, V. Zahtjevi za informacijama banaka – Princip 21, VI. Formalana ovlaštenja supervizora banaka – Princip 22, VII. Međudržavno bankarstvo – Princip 23-25. Bazelski princip 1. ukazuje, da efikasan sistem supervizije treba da posjeduje jasnu

odgovornost i ciljeve za svaku agenciju koja je uključena u superviziju bankarskih organizacija. Svaka agencija treba da ima adekvatne resurse i da je nezavisna u obavljanju supervizije. Pravni okvir bankarske supervizije odnosi se na dozvolu za rad banke, stalnu kontrolu banke i ovlaštenja banke saglasno zakonskim propisima. Sve informacije koje posjeduje suprvizor u vezi banke treba da imaju tretman zaštićenih informacija.

Bazelski princip 2. odnosi se na jasno definisane institucije koje imaju dozvolu za rad. Ovaj Bazelski princip ukazuje, da je neophodno istaći ime banke pri obavljanju bankarskih poslova (koristi riječ banka).

Bazelski princip 3. ukazuje, da institiucije koje su ovlaštene za izdavanje dozvole za rad bankama treba da imaju pravo da definišu kriterijume i standarde koje je nužno ispuniti da bi banka dobila dozvolu za rad. Proces izdavanja dozvole za rad treba da se sastoji od ocjene: a)vlasničke strukture banke, b)direktora i najvišeg rukovodstva banke, c)operativnog plana banke, d) ocjene interne kontrole banke, e)finansijskog položaja banke u budućnosti (uključujući i njen kapital). Ukoliko je vlasnik strana banka, tada je neophodno obezbjediti i saglasnost domaćeg supervizora.

Bankarski princip 4. ukazuje da supervizor banke treba da ima ovlaštenja da izvede kritičku ocjenu, da pregleda i odbije svaki prijedlog transfera zvaničnog vlasništva ili kontrolnog interesa u postojećoj banci od nekog drugog lica (ukoliko je isto nezakonito sprovedeno).

Bankarski princip 5. ukazuje, da supervizor banke treba da ima ovlaštenja u vezi kritičkog ocjenjivanja akvizicije ili investiranja od strane banke, kako se ne bi dovela banka pod uticaj nepotrebnog rizika ili onemogućila njena efikasna supervizija.

Bankarski principi 6. ukazuje, da supervizor banke treba da postavi razumne i odgovarajuće minimalne zahtjeve za adekvatnost kapitala banke. Takvi zahtjevi treba da su prilagođeni rizicima kojima je banka izložena, uzimajući u obzir njenu sposobnost da apsorbuje rizik.

Bankarski princip 7. ukazuje, da supervizor banke treba da izvede ocjenu o poslovnoj politici banke o njenim procedurama (u vezi kreditiranja i investiranja). Takođe, ovaj princip ukazuje da je neophodno izvesti ocjenu o tekućem upravljanju kreditnim i investicionim portfoliom banke.

Bazelski princip 8. ukazuje, da supevizor banke treba da je zadovoljan ako se banka pridržava adekvatne poslovne politike i procedura za ocjenjivanje kvaliteta banke. Takođe, ovaj princip ukazuje na neophodnost procjene potencijalnih kreditnih gubitaka i rezervi banke za pokriće dotičnih potencijalnih gubitaka.

Bazelski princip 9. ukazuje da supervizor banke treba da je zadovoljan ukoliko banka posjeduje sistem za informisanje njenog rukovodstva. Ovim sistemom se omogućava rukovodstvu banke da identifikuje svoj portfolio. Prema ovom principu supervizor banke treba da postavi razumna ograničenja izloženosti banke prema pojedinačnom dužniku ili grupi povezanih dužnika.

Bazelski princip 10. se odnosi na spriječavanje moguće zloupotrebe banke pri kreditiranju povezanih lica (akcionara) banke. Supervizija polazi od činjenice, da bi bilo

5

nužno i efikasno pratiti takve oblike kreditiranja i iznos njihovih sredstava u kapitalu dotične bake.

Bazelski princip 11. se odnosi na aktivnosti banke u vezi procedura: praćenja i kontrole državnog rizika (rizika zemlje), rizika transfera u aktivnostima međunarodnog kreditiranaj i investiranja. Ovaj princip se odnosi i na definisanje i održavanje odgovarajućih rezervi banke za pokriće navedenih rizika.

Bazelski princip 12. se odnosi na praćenje i adekvatno kontrolisanje tržišnih rizika od strane supervizora banke. Ovim principom se daje pravo supervizorima banke da odrede specifična ograničenja kapitala banke, ukoliko je banka izložena ovoj vrsti rizika.

Bazelski princip 13. ukazuje, da supervizor banke treba da je zadovoljan ukoliko banka sveobuhvatno upravlja sa rizicima. Sveobuhvatno upravljanje rizicima podrazumjeva uključivanje nadzornog i upravnog odbora banke pri: identifikovanju, mjerenju, praćenju i kontroli rizika.

Bazelski princip 14. se odnosi na uspostavljanje i rad interne kontrole u banci. Prema stavovima supervizora banke, interna kontrola treba da ima ovlaštanja i odgovornosti da može da prati rad kreditne i računovodstvene funkcije (plasman sredstava) i da objavljuje bilansne pozicije banke.

Bazelski princip 15. se odnosi na procedure i pravila promovisanja visokih etičkih standarda i profesionalnih u radu sa klijentima banke. Da ne bi bio ugrožen rad ni klijenata , ni banke, neophodno je njihovo međusobno poznavanje (poslovno).

Bazelski princip 16. ukazuje na potrebu postojanja efikasnog sistema supervizije banke, s tim da je neophodno sprovoditi superviziju na samoj lokaciji banke, kao i superviziju sa daljine (češći kontakt supervizora i banke preko računara).

Bazelski principi 17. ukazuje, da supervizor banke treba regularno da kontaktira sa rukovodstvom (menadžmentom) banke i da pri tome u potpunosti vlada sa svim bankarskim operacijama kako bi se izbjegle moguće zabune na relaciji supervizor-rukovodilac (menadžer) banke.

Bazelski princip 18. ukazuje da supervizor banke treba da je tako pripremljen da može kritički ocjenjivati i analizirati izvještaje (o poslovanju i statističke izvještaje) banke. Saglasno ovom principu izvještaje mogu dostaviti dotične banke ili supervizori koji su sačinili konsolidovani izvještaj koji se odnosi na više banaka.

Bazelski princip 19. ukazuje, da supervizor banke treba da ima način nezavisnog potvrđivanja informacija bilo da su informacije prikupili supervizori (ispitivanjem na samoj lokaciji banke), bilo da su informacije dobili od eksterne revizije.

Bazelski princip 20. ukazuje, da je važan elemenat svake supervizije upravo sposobnost supervizora da kontroliše bankarske grupacije (bankarske holdinge) po konsolidovanoj osnovi.

Bazelski princip 21. ukazuje, da supervizor banke treba da je zadovoljan ukoliko banka vodi ispravnu evidenciju i ima ispravnu dokumentaciju (saglasno računovodstvenoj politici i praksi) na osnovu koje se može izvesti prava slika o finansijskom stanju banke i njenoj profitabilnosti. Ovaj princip stavlja naglasak na redovno finansijsko izvještavanje banke koje treba da je nepristrasno i koje treba da odgovara njenom stvarnom stanju.

Bazelski princip 22. ukazuje, da supervizor banke treba da ima na raspolaganju adekvatne mjere u slučajevima kad banka ne ispunjava zahtjeve kao što je slučaj minimalno propisane stope adekvatnosti kapitala. Ove mjere treba da imaju popravni karakter kako bi se poboljšao odnos prijema deponentima banke i prema obimu kapitala banke.

Bazelski princip 23. ukazuju, da je neophodno primjenjivati superviziju (po konsolidovanoj osnovi) na međunarodnoj aktivne bankarske organizacije u cilju adekvatnog praćenja i primjenjivanja normi o svim aspektima poslovanja banke. Isto se posebno odnosi na inostrane filijale i ekspoziture banaka.

6

Bazelski princip 24. ukazuje, da je najvažnija komponenta po konsolidovanoj osnovi banke uspostavljanje kontakta i razmjene informacija sa drugim institucijama koje su uključene u superviziju, a prvenstveno nadležne institucije za superviziju u drugim zemljama.

Bazelski princip 25. ukazuje, da je supervizor banke u obavezi da traži od banke (koja posluje na domicilnom tržištu) da svoje poslovanje obavlja po standardima kako to čine i domicilne banke. Banka je u obavezi da pruža informacije neophodne supervizorima u drugim zemljama radi sprovođenja supervizije po konsolidovanoj osnovi.

2.1. Bazelski principi vezani za rizike u bankarstvu Zbog mogućnosti da bankarski sistem jedne zemlje ugroziti finansijsku stabilnost

zemlje na međunarodnom planu, stvorila se potreba za međunarodnim principima i standardima bankarskog poslovanja. Vođeni potrebom da se poboljša sigurnost finansijskog sistema, definisani su opšti principi supervizije, koji su objavljeni kao Bazelski principi i standardi. Ključni rizici sa kojima se banke suočavaju su:

1. kreditni rizik, 2. rizik zemlje i rizik transfera, 3. tržišni rizik, 4. rizik kamatne stope, 5. rizik likvidnosti, 6. operativni rizik, 7. zakonski rizik i rizik reputacije, 8. valutni rizik.

2.1.1. Kreditni rizik Primarna aktivnost većine banaka je odobravanje kredita, uz stalno prisustvo

kreditnog rizika. Kreditni rizik nastaje u uslovima kada potraživanja ne mogu biti realizovana na dan njihovog dospijeća, po punoj knjigovodstvenoj vrijednosti. Kreditni rizik pokazuje trajnu ili trenutnu nelikvidnost dužnika i njegovu nesposobnost da u dogovorenom roku izmiri obaveze. Kreditni rizik kao oblik rizika uslovljen je, u prvom redu, neizvjesnim okolnostima vezanim za poslovanje klijenata banke. Kreditni rizik uslovljava strukturu kredita koji banka odobava klijentima, kao i kvalitet odobrenog kredita (sumnjivi, dobri, neprihvatljivi krediti). Analiza kreditnog rizika je od izuzetne važnosti za menadžment banke. Kreditni rizik se može minimizirati definisanjem:

1. vremenskog perioda kreditiranja, 2. kreditne sposobnosti dužnika, 3. kreditnog limita dužnika,

7

4. kontrole korištenja kredita, 5. obezbjeđivanja povrata kredita. Vremenski period kreditiranja uslovljen je karakterom poslovanja klijenta banke, kao i

strukturom izvora i plasmana kredita. Kreditna sposobnost dužnika podrazumjeva mogućnost uzimanja, korištanja i vraćanja kredita banci pod određenim uslovima kreditiranja. Važan faktor za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika jeste njegova imovinska struktura. Isto tako, ne treba u analizi kreditnog rizika zanemariti značaj očekivane projektovane dobiti budućeg dužnika. Ocjena kreditne sposobnosti budućeg dužnika treba da ukaže: koliko je dužnik sposoban i spreman da vrati kredit, onako kako je predviđeno ugovorenim uslovima. Sposobnost budućeg dužnika treba shvatiti kao njegovo objektivno svojstvo, dok se njegova spremnost treba shvatiti kao njegovo subjektivno svojstvo.

Analizom kreditne sposobnosti budućeg dužnika treba obuhvatiti sve poslovne promjene (iz prošlosti i sadašnjosti) njegovog poslovanja, koje će imati uticaja na njegovu poslovnu budućnost.

Kod analize kreditne sposobnosti dužnika dominantni su sledeći faktori: 1. veličina kredita, 2. veličina kapaciteta tražioca kredita, 3. veličina kapitala tražioca kredita, 4. uslovi obezbjeđenja kredita, 5. uslovi poslovanja tražioca kredita. U široj literaturi se ovi faktori nazivaju „5 C's of credit“ („5 K“), zbog njihovih

početnih slova (Character, Capacity, Capital, Collateral, Conditions). Analiza navedenih faktora treba da pruži odgovore na sledeća pitanja: 1. koliko je preduzeće spremno (koliko može i stvarno namjerava) da na vrijeme

izmiri svoje obaveze, 2. kolika su njegova likvidna potraživanja i zalihe, 3. koliku profitnu stopu može ostvariti dužnik odnosu na obim realizacije

(prodaje), 4. koliko je dovoljan obim realizacije dužnika da pokrije osnovno i obrtni kapital

koji se koristi, 5. koji je najniži nivo smanjenja profitne stope, a da se pri tome ne ugrozi

sposobnost dužnika da na vrijeme izmiri dospjele obaveze, 6. koliko će se procenata smanjiti vrijednost dužnikove aktive u slučaju

likvidacije (bankrotstva) dužnika, 7. koliko je finansijsko stanje dužnika i da li se takvo finansijsko stanje smatra

stabilnim ili nestabilnim stanjem. Analiza kreditne sposobnosti dužnika treba da obuhvati: a)osobine ličnosti menadžera

(pozitivne i negativne osobine), odnosno vlasnika preduzeća, b) dužnikovo poslovno iskustvo, c) iskustvo dužnikovih kupaca i dobavljača, d) dužnikova redovnost izmirenja obaveza, e) dužnikova ažurnost, preglednost i pouzdanost u vođenju poslovnih knjiga.

Analiza kapaciteta tražioca kredita treba da se posmatra sa aspekta njegovog: 1) proizvodnog kapaciteta i 2) finansijskog kapaciteta. Finansijski kapacitet budućeg dužnika predstavlja njegovu sposobnost da ostvari dobit (profit) dovoljnu za povratak kredita, bez narušavanja kontinuelnog poslovanja preduzeća. Finansijski kapacitet dužnika se može povećati: a) rastom dobiti, b) prihodima po osnovu prodaje aktive, c) prihodima po osnovu prodaje akcija, d) pozajmljenim sredstvima od drugih faktora.

Kapital dužnika se u analizama kreditne sposobnosti koristi kao veličina neto vrijednosti imovine vlasnika kapitala. Neto imovina vlasnika kapitala predstavlja limitirajući faktor gornje granice kredita, koji se odobrava zajmotražiocu. Analiza kreditne sposobnosti budućeg dužnika treba da obuhvati naprijed navedena kretanja, te da utvrdi i otkloni

8

uzročnike potencijalnih poremećaja u poslovanju tražioca kredita. Takođe, analiza kreditne sposobnosti budućeg dužnika treba da degfiniše način obezbjeđivanja povrata kredita, počev od zaloga po osnovu potraživanja kupaca budućeg dužnika. Koji će faktor analize kreditne sposobnosti biti dominantan zavisi od karakteristika preduzeća tražioca kredita. Ukoliko analiza kreditne sposobnosti korisnika utvrdi da je rizik plasmana kredita izuzetno visok, ista se prekida uz preporuku menadžmentu banke da ne ulazi u kreditni aranžman.

Izvori informacija pri analizi kreditne sposobnosti budućeg dužnika mogu biti: 1. interni, 2. eksterni. Interni izvori informacija nalaze se u banci i dostupni su u cjelini bankarskom

menadžmentu. Eksterni izvori informacija nalaze se kod drugih lica, a to su najčešće: a) konsalting

firme, b) statističke ustanove i c) revizorske ustanove. U razvijenim zemljama tržišnog načina privređivanja stručno lice banke (obično je to

referent) je u obavezi da obavi intervju sa menadžmentom budućeg korisnika kredita. Intervju se najčešće sastoji iz sledećih pitanja:

1. šta je razlog traženja kredita (zaduživanja), 2. šta je razlog zbog kojeg traženi kredit odgovara poslovnoj politici banke, 3. šta je dokaz o sigurnosti kreditnog posla, 4. kako se kretao kontinuitet rasta preduzeća, 5. kakva je kompetentnost menadžmenta preduzeća, 6. kakav je karakter proizvoda i usluga (proizvodni program) preduzeća, 7. kakvi su izvori snabdjevanja preduzeća sa sirovinama i repromaterijalom

(njihova pouzdanost) 8. kakav je konkurentski položaj zajmotražioca u grani i djelatnosti, 9. kakvi su planovi razvoja preduzeća. Dobijene informacije na osnovu obavljenog intervjua je neophodno analizirati u

kreditnom odjeljenju banke i na osnovu istih donijeti odluke o kreditnoj sposobnosti ili nesposobnosti tražioca kredita.

2.2.2. Rizik zemlje i rizik transfera Za razliku od kreditnog rizika koji je posljedica karakteristika korisnika kredita,

međunarodno davanje kredita uključuje rizik zemlje („country risk“) koji je vezan sa ekonomskim, socijalnim i političkim okruženjem zemlje korisnika kredita. „Country risk“ se ispoljava u sledećim oblicima:

1. rizik neplaćanja (predstavlja mogućnost da dužnik nije u stanju da ostvari dovoljan neto devizni priliv),

2. rizik transfera (podrazumjeva okolnosti u kojima dužnik nije u mogućnosti da dođe do određene valute za otplatu duga),

3. rizik garancije (predstavlja vjerovatnoću da banka emitent obično izvršava činidbene garancije, odnsno garantovanu obavezu umjesto glavnog dužnika, zbog ekonomske ili političke situacije u dotičnoj zemlji).

Analiza rizika zemlje podrazumjeva ocjenu dvije vrste neizvjesnosti: a) ekonomsku neizvjesnost rizika, b) političku neizvjesnost rizika. Ekonomska neizvjesnost rizika se svodi na procjenu: da li će zemlja dužnik (u periodu otplate) ostvariti dovoljan nivo deviznog priliva za servisiranje uzetih deviznih kredita. Politička neizvjesnost rizika odnosi se na

9

spremnost zemlje dužnika da se odreknu ostvarenog i raspoloživog deviznog priliva i da ispuni dospjele obaveze po kreditu.

Visina ukupnih odobrenih kredita nekoj zemlji (koja je rangirana u najvišu grupu) može biti do 15% njenog kapitala, dok se zemlji u najnižoj grupi može odobriti do 1% od njenog kapitala.

2.2.3. Tržišni rizik

Tržišni rizik predstavlja rizik od negativnih odstupanja vrijednosti otvorene trgovačke pozicije na osnovu dnevnih cjena zatvaranja (market-to-market value) u portfoliu banke koji je predmet trgovanja tokom perioda neophodnog da transakcija bude likvidirana (zatvorena). Tržišni rizik se prevashodno odnosi na promjene kamatnih stopa, deviznih kurseva i cjene akcija. Sa ovim rizikom se uglavnom suočavaju banke koje se bave poslovima investicionog bankarstva kod dužničkih hartija od vrijednosti sa fiksnom ili promenljivom kamatnom stopom, transakcijama sa derivatima i akcijama i u valutnim transakcijama. Bazelski komitet za bankarski nadzor je definisao tržišni rizik kao rizik gubitka na bilansnim i vanbilansnim pozicijama usljed kretanja tržišnih cjena.

Tržišni rizik je ograničen na period neophodan da se otvorena pozicija zatvori. Velika odstupanja kod instrumenata kojima se trguje se utoliko više ispoljavaju što je period njihovog likvidiranja duži. Osnovu za ocjenu izloženosti tržišnom riziku predstavlja ispoljena nestabilnost tržišnih parametara, kao što su kamatne stope, devizni kursevi i berzanski indeksi. Da bi se kontrolisala izloženost banke tržišnom riziku, neophodno je da varijacije tržišnog portfolia u knjigama trgovanja budu održavane u okvirima planiranih graničnih vrijednosti (limita). Tržišni rizik se obično kvantifikuje korištenjem metodlogije VAR. Bazelski komitet za bankarski nadzor preporučuje da banke izložene tržišnom riziku objelodanjuju set informacija o riziku, vezan za svaki portfolio. Vezano za zahtev o utvrđivanju vrijednosti VAR na dnevnoj osnovi, Bazelski komitet je predvidio obavezu banaka da zahteve u pogledu visine kapitala, koji proističu iz njihove izloženosti tržišnom riziku, ispunjavaju na dnevnoj osnovi.

U RiskMetrics, model koji je dizajnirala banka J. P.Morgan, pretpostavljeno je da banka ima tri oblika finansijskih instrumenata za koje se izračunava visina tržišnog rizika i to na dnevnoj bazi (dealy earnings at risk - DEAR koncept): devize, obveznice i akcije. Na osnovu izračunatog tržišnog rizika za ova tri finansijska instrumenta, izračunava se i ukupan rizik za ceo poslovni portfolio koji podleže tržišnom riziku. U ovom kontekstu treba istaći da je klasičan način upravljanja tržišnim rizikom u investicionom portfoliu diversifikacija portfolia, kao i kod svakog portfolia hartija od vrijednosti, a polazeći od jednostavne činjenice da svi rizici ne nastupaju istovremeno.

2.2.4. Rizik kamatne stope

Rizik smanjenja profita usled promena u visini kamatnih stopa predstavlja kamatni

rizik za banku. Izloženost banke ovoj vrsti rizika proističe iz toga što većina njihovih bilansnih stavki generiše prihode i troškove koji se usklađuju sa kamatnim stopama.

Promene kamatnih stopa u aktivi i pasivi utiču na visinu kamatne marže (margine), u pozitivnom ili negativnom pravcu. Na primer, banka koja je odobrila kredit komitentu po varijabilnoj kamatnoj stopi (vezanoj za tržišnu kamatnu stopu) izložena je riziku da ostvari pad prihoda ukoliko nastupi pad tržišnih kamatnih stopa. I obrnuto, komitent će imati veće

10

troškove (a banka veći prihod) ukoliko dođe do skoka kamatnih stopa na tržištu. S druge strane, kamatni rizik dijelom proističe iz nepotpune sinhronizacije promjena kamatnih stopa na strani aktive i pasive banaka, pri čemu banke često odobravaju kredite sa dužim rokovima u odnosu na rokove izvora sredstava. Stoga porast tržišnih kamatnih stopa brže utiče na prilagođavanje kamata koje banke moraju da plate na izvore sredstava nego na kamatne stope na kredite.

Bazičnu mjeru kamatnog rizika predstavlja koeficijent između stavki aktive osjetljivih na promjenu kamatne stope i stavki pasive osjetljivih na promjenu kamatne stope. Ovaj koeficijent odražava u suštini spremnost banke da prihvati rizik u pogledu predviđanja budućih kretanja kamatnih stopa na tržištu, naročito u periodima velikih oscilacija tržišnih kamatnih stopa. Ukoliko dođe do pada kamatnih stopa, a banka ima navedeni koeficijent veći od jedinice, njeni prihodi će se smanjiti, a u slučaju skoka kamatnih stopa oni će porasti. U cilju minimiziranja izloženosti kamatnom riziku, a zbog teškoća u predviđanju budućeg kretanja kamatnih stopa, neke banke su pribjegle bilansnom prestrukturiranju stavki aktive i pasive osjetljivih na kamatne stope, tako da koeficijent osjetljivosti na kamatnu stopu teži jedinici (što nije lako postići u pojedinim slučajevima).

Rizik promjene kamatnih stopa ima u suštini dva oblika: 1) rizik osnove koja služi za utvrđivanje visine kamatnih stopa, kada su osnove kojima

se utvrđuju kamatne stope na plasmane i obaveze različite, i 2) rizik vremenskog neslaganja rokova u kojima dolazi do promjena kamatne stope

(što je rezultat različitih rokova za koje su ugovorene određene kamatne stope ili rokova u kojima, pod uticajem promjene osnove, dolazi do promjene kamatne stope). U današnjim uslovima banke primjenjuju tri modela procjene kamatnog rizika:

1) model ponovnog utvrđivanja vrijednosti ili revalorizacioni model (repricing model);

2) model ročnosti (maturity model), i 3) model trajanja ili duracioni model (duration model). Revalorizacioni model polazi od ročne neravnoteže pozicija na strani aktive i pasive,

tj. sredstava i obaveza banke, imajući u vidu da te veličine mogu da budu revalorizovane u narednom periodu usled promena kamatnih stopa. Radi se samo o kamatnim stopama na aktivu i pasivu koje bi po ugovorima trebalo da budu revidirane u sukcesivnim periodima, imajući u vidu promjene kamatnih stopa na finansijskom tržištu. Sva aktiva i pasiva strukturira se u segmente po kriterijumu ročnosti revizije kamatne stope, na primer kamatne stope od 1 dana, od 1 dana do 3 meseca, od 3 meseca do 6 meseci, od 6 meseci do 12 meseci itd. U okviru svakog segmenta ročnosti izračunava se iznos aktive i obaveza banke i visina neravnoteže sa pozitivnim i negativnim znakom, i na toj osnovi banka za svaki ročni segment izračunava efekat promena kamatnih stopa na kamatnu maržu.

Model ročnosti je bolji model za sagledavanje efekata promjene kamatnih stopa na bilansnu poziciju banke. Ovaj model se zasniva na promjeni tržišnih vrijednosti aktiva i obaveza banke (naročito obveznica) koje nastaju usljed promjene kamatnih stopa. Ovde se aktiva i pasiva banke (tj obveznice) ne valorizuju po knjigovodstvenim (istorijskim) cijenama, već po tržišnim cijenama, što se može primjeniti i na kredite ukoliko postoji sekundarno tržište kredita. U ovaj model je ugrađen princip da porast kamatnih stopa smanjuje tržišnu vrijednost aktive i obaveza banke, dok pad kamatnih stopa povećava tržišnu vrijednost bankarskih aktiva i obaveza. Istovremeno postoji i princip da dužina roka dospjeća aktive i obaveza utiče na promenu tržišne aktive i obaveza banaka. Ako je ročnost aktive duža od ročnosti obaveza banke, pri porastu kamatnih stopa, tržišna vrijednost aktive pada više nego tržišna vrijednost obaveza. Pošto se vrijednosti aktiva i obaveza banaka uravnotežava preko ekonomske vrijednosti kapitala banke, negativan efekat na promjenu tržišne vrijednosti aktiva i obaveza mora da bude kompenziran smanjenjem vrijednosti akcijskog kapitala banke.

11

Duracioni model (model trajnosti) mjeri ponderisano prosječno vrijeme ročnosti aktive i obaveza putem korišćenja relativnih sadašnjih vrijednosti novčanih tokova kao pondera. Ovaj model naglašava tajming novčanih rokova kredita i depozita. Kao tehnika upravljanja aktivom i pasivom banke, gep analiza se dugo koristi kod zaštite od izloženosti kamatnom riziku, s tim da se ona često koristi u kombinaciji sa drugim tehnikama. Korišćenje reči gep u ovom kontekstu implicira razliku između aktive osetljive na kamatnu stopu i pasive osetljive na kamatnu stopu, za unaprijed definisani interval ročnosti stavki aktive i pasive.

Gep, koji se sagledava preko koeficijenta gepa (aktiva osetljiva na kamatnu stopu podjeljena sa pasivom osjetljivom na kamatnu stopu), može imati pozitivnu vrijednost kada je aktiva osetljiva na kamatnu stopu veća od pasive osjetljive na kamatnu stopu i negativnu vrijednost, kada je pasiva osjetljiva na kamatnu stopu veća od aktive osjetljive na kamatnu stopu. Samo u idealnom slučaju koeficijent gepa ima vrijednost 1, kada su osjetljivost aktive i osjetljivost pasive usklađeni. Ukoliko banka ima koeficijent gepa veći od 1, porast kamatnih stopa će prouzrokovati veći rast prinosa na aktivu banke u odnosu na troškove mobilizacije sredstava, jer se više kamatne stope, kao više cijene, zaračunavaju (repricing) kod stavki aktive prije nego kod stavki pasive; i obrnuto, kod pada kamatnih stopa. U dogogodišnjoj praksi poslovanja banaka u zemljama sa razvijenim finansijskim tržištima, ustalilo se pravilo da se negativan gep veći od 10% u odnosu na aktivu smatra početnom visokom vrijednošću koja ukazuje da ovu poziciju treba detaljnije ispitati.

Prednosti gep analize su: jednostavnost primene, vezana je za računovodstvene sisteme, prihvatljiv je indikator (naročito kod banaka sa jednostavnijim bilansom stanja) i uklapa se u zahtjeve regulatornih organa. Najveće ograničenje gep analize je to što je statička mjera, odnosno ignoriše vremensku neusklađenost aktive i pasive. Da bi se koristile prednosti gep analize u upravljanju kamatnim rizikom, smatra se da ju je najbolje kombinovati sa analizom trajanja i simulacionom analizom.

Za razliku od gep analize koja potencira knjigovodstvene vrijednosti stavki aktive i pasive iz bilansa banaka, analiza trajanja (duration analysis) potencira njihovu tržišnu vrijednost. Analiza trajanja dozvoljava mogućnost da kod date stavke aktive ili pasive postoje razlike između njenog prosječnog vjeka (duration) i njenog roka dospjeća. Do primene analize trajanja u upravljanju rizicima prvi put je došlo kod obveznica sa kuponima (koji se isplaćuju na kraju godine), jer je kod tih hartija od vrijednosti vrijeme trajanja kraće od perioda na kraju koga se naplaćuje poslednji kupon i vrši iskup obveznice. Sintetizovano iskazivanje izloženosti banke kamatnom riziku u izrazu gepa trajanja (GT) dobija se preko relacije:

trajanje vrijednosti pasive GT = trajanje aktive - (trajanje pasive x _________________________) trajanje vrijednosti aktive Dobijena vrijednost gepa trajanja za dati deo bilansa banke će biti jednaka nuli samo

ako je trajanje označenih stavki aktive i pasive usklađeno. Što se tiče veličine gepa trajanja za koji se opredjeljuje banka prilikom upravljanja aktivom i pasivom, ona je u direktnoj proporciji sa stepenom pouzdanosti prognoza koje ima banka o budućem kretanju kamatnih stopa.

Metod simulacione analize se koristi u sklopu upravljanja aktivom i pasivom (ALM) za ustanovljavanje mogućih efekata na rizik i prinos banke, pri odabranim različitim scenarijima kod kojih variraju nivoi kamatnih stopa. Pri tome, očekivani prinos se definiše kao verovatnoća ponderisanog proseka profitabilnosti koja je karakteristična za različite scenarije, mjereno sa kamatnim prihodom ili sa neto sadašnjom vrijednošću bilansa stanja (za odabrane scenarije se vrši preračunavanje svih kamatnih prihoda i troškova, kao i svih tokova

12

gotovine po neto sadašnjoj vrijednosti). Simulaciona analiza je dinamički koncept čiji se rezultati mogu lakše interpretirati, sa

preciznijim obuhvatom vremenske dinamike tokova gotovine, mada model može da zastari usled promjene u samom poslovanju banke ili u njenom okruženju i traži visoko kvalfikovano osoblje za oblast programiranja. U svakom slučaju, izloženost banke kamatnom riziku determinisana je strategijom koju banka koristi u pogledu prihvatanja ili neprihvatanja ulaženja u rizične poslovne aktivnosti.

U operativnom smislu, osnovna strategija zaštite banaka od kamatnog rizika sastoji se u reviziji kamatne stope u unaprijed utvrđenim vremenskim intervalima koji obično iznose 3 ili 6 meseci (rollover period). Za banku je naročito značajno da povremeno vrši reviziju kamatnih stopa na kredite sa dužim rokovima kako bi se što više suzio debalans između kamatne stope na plasmane i kamatne stope na izvore sredstava. Pri tome banke mogu kao reper da koriste neku referentnu kamatnu stopu koja se formira na finansijskom tržištu (LIBOR). Na tu baznu kamatnu stopu banka dodaje kamatnu maržu - marginu (margin) koja je različita za različite klase dužnika, u zavisnosti od kreditnog rizika.

2.2.5. Rizik likvidnosti

Rizik likvidnosti ili likvidnosni rizik predstavlja rizik da banka ne posjeduje dovoljno likvidnih sredstava za izmirivanje dospjelih obaveza ili da dođe do neočekivanih odliva likvidnih sredstava. Kod likvidnosnog rizika (mada se može upotrebiti i pojam rizika nelikvidnosti), banka se suočava sa dva problema – manjkom likvidnih sredstava ili nemogućnošću da na tržištu mobiliše likvidna sredstva. Likvidnost ima mnogo aspekata, ali se u velikoj meri zasniva na posjedovanju likvidnih sredstava od strane banke, njenog toka gotovine i njene sposobnosti da pozajmi sredstva na tržištu. Pri tome, slučajevi ekstremne nelikvidnosti banke su uobičajeno rezultat preuzimanja drugih rizika.

Likvidnost je bitna za kompenzovanja očekivanih i neočekivanih promena u poslovanju i omogućavanja sredstava za razvoj banke. Banka ima adekvatnu likvidnost ako može da pribavi dovoljno sredstava, bilo povećanjem izvora ili pretvaranjem manje likvidnih sredstava u sredstva sa većom likvidnošću, odmah i po prihvatljivim troškovima. Adekvatna visina likvidnih sredstava, koju banka mora da posjeduje, je promjenljiva veličina i likvidnost zavisi od tržišnih uslova i tržišnog prihvatanja rizika, kako kamatne stope, tako i kreditnog rizika, koji proizlazi iz bilansnog i vanbilansnog poslovanja banke.

Izloženost banke riziku likvidnosti može se izraziti statičkim i dinamičkim pokazateljima, pri čemu su statički pokazatelji adekvatni za uslove u kojima rizik likvidnosti zavisi isključivo od sposobnosti banke da, minimizirajući troškove, transformiše svoju imovinu u novčana sredstva. U cilju procjene nivoa likvidnosti, imovina banke se razvrstava u određene kategorije. Imovina koja je klasifikovana kao „likvidna“ upoređuje se ili sa ukupnom imovinom ili sa određenim obavezama koje dospevaju u određenom trenutku u budućnosti. Prednost ovog metoda je njegova praktičnost i jednostavnost, ali je u praksi tačna diferencijacija sredstava, prema stepenu likvidnosti, otežana zbog neizvesnosti u pogledu kretanja na tržištu.

Dinamički metod procjenjivanja likvidnosti bazira se na utvrđivanju neusaglašenosti novčanih tokova priliva i odliva depozita i kredita u budućem vremenskom periodu (praktično vrši se projekcija novčanih tokova i shodno tome se utvrđuju potrebe za likvidnim sredstvima) i u tom cilju se sva sredstva klasifikuju prema svojoj starosnoj strukturi. Primjena ovog metoda je ograničena raspoloživošću određenih podataka vezanih za starosnu strukturu

13

sredstava i obaveza, kao i mogućnošću procjenjivanja stepena naplativosti potraživanja u rokovima dospjeća. Uspešno poslovanje banke pretpostavlja upravljanje depozitima sa različitim rokovima dospjeća i njihovo plasiranje sa različitim rokovima dospjeća, pri čemu banka mora voditi računa da se rokovi dospjeća prikupljenih i plasiranih sredstava slažu, tj. da su usklađeni. Neusklađenost navedenih rokova, u smislu dužih rokova pod kojima se sredstva plasiraju u odnosu na one pod kojima su pribavljena, uglavnom pozitivno utiče na rentabilnost poslovanja banke, ali istovremeno povećava i rizik likvidnosti.

Razvoj metoda upravljanja likvidnošću banaka doveo je do promjena metoda procjene izloženosti riziku likvidnosti, koji se ogleda u prelazu sa kvantitativnih na kvalitativne pokazatelje. Ovi metodi sadrže kvalitativnu procjenu politika upravljanja likvidnošću rukovodstva banke, kao i mogućnost da banka pribavi neophodna sredstva na tržištu aktivnim upravljanjem svojim sredstvima i obavezama.

Bazelski komitet za bankarski nadzor je 1990. izdao priručnik za procenu upravljanja likvidnošću, tj. Okvire za mjerenje i upravljanje likvidnošću („A Framework for Measuring and Managing Liquidity), koji je dopunjen 2000. godine, a koji sadrži principe upravljanja likvidnošću banke i o ulozi nadzornih institucija u praćenju politike likvidnosti koju sprovodi rukovodstvo banke.Cilj upravljanja likvidnosnim rizikom treba da bude izbjegavanje situacije da banka ima negativnu neto likvidnu aktivu i iz tog razloga proističe upravljanje aktivom i pasivom (asset-liability management – ALM). Koncept ALM se bazira na: prognoziranju toka gotovine, strateškom planiranju, održavanju adekvatnog pula visoko kvalitetnih lako utrživih stavki aktive i diversifikaciji u pogledu likvidnosti. Ukoliko se očekuje odliv likvidnih sredstava, usled pada nivoa depozita ili povećanja obima datih kredita, moraju se izvšiti odgovarajuće kompenzacione promene u bilansu kako bi on ostao u ravnoteži. Banka može da obezbedi dodatna likvidna sredstva prodajom postojećih stavki aktive (upravljanje aktivom) ili pozajmljivanjem novca na tržištu (upravljanje pasivom). Pri tome se razlikuje pozicija velikih i malih banaka.

Za velike banke je karakteristično upravljanje likvidnošću kroz upravljanje pasivom, pošto one zbog visokog rejtniga i povjerenja koje klijenti imaju u njihovo poslovanje mogu relativno lako da popune kratkoročni gep u likvidnosti pozajmljujući sredstva na tržištu novca (kupoprodaja preko noći i sl.). Međutim, prekomjereno oslanjanje banke na upravljanje pasivom može da prouzrokuje tendenciju smanjivanja hartija od vrijednosti koje posjeduje banka (i koje se mogu lako prodati u slučaju potrebe). S druge strane, manje banke se u upravljaju likvidnošću više oslanaju na upravljanje pasivom i prodaju likvidnih delova aktive kako bi podmirile tekuće potrebe za likvidnošću, pošto se ne mogu kao velike banke osloniti na to da mogu u slučaju potebe lako i pod povoljnim uslovima pozajmiti sredstva na tržištu.

2.2.6. Operativni rizik

Operativni rizici predstavljaju produkt neadekvatnog rada menadžmenta u banci i interne kontrole. Operativni rizici direktno utiču na finansijski gubitak i to: bilo greškom, prevarom ili propuštanjem prilike da se pravovremeno reaguje na određenu poslovnu aktivnost. Osoblje koje prekoračuje svoja ovlaštenja ili obavlja bankarske poslove netačno i visokorizično kompromituju interese banke svojim operativnim rizicima. Primjeri iz prakse pokazuju, da na operativni rizik mogu uticati:

1. ljudski faktori, 2. tehnički faktori, 3. procesne radnje, 4. informacione tehnologije.

14

Ukoliko je uzročnik rizika ljudski faktor, riječ je o greškama koje su posljedica: a) neiskustva menadžmenta banke, b) nediscipline u primjeni bankarskih procedura, c) nepoštovanja etičkog kodeksa u bankarstvu (sklonosti prevarama i sl.). Ukoliko je tehnički faktor uzročnik rizika, tada je isti produkt pogrešno definisanog modela i pogrešne primjene poslovne politike banke. Ukoliko su procesualne radnje uzročnik rizika, tada je najčešće: a) neadekvatno izvještavanje i odlučivanje u banci, b) neadekvatna obrada informacija u banci, c) neadekvatna kontrola procesa u banci i sl. Ukoliko je informacija tehnologija uzročnik rizika, tada su prisutne manjkavosti u informacionom sistemu banke (neodređeni računarski programi i sl.).

Mjerenje operativnog rizika u banci podrazumjeva ocjenu vjerovatnoće: da li će se desiti nepoželjna situacija u banci i trošak koji prati rizik. Praktična iskustva pokazuju, da mjerenje (pocjenjivanje) operativnog rizika u banci nije ni malo jednostavno, jer je neophodno prethodno klasifikovati događaje i objediniti podatke u vezi rizika. Bez obzira na teškoće, svaki od pobrojanih operativnih rizika treba procjenjivati da bi se izbjegao direktan ili indirektan gubitak koji proističe iz neadekvatnih ili pogrešnih internih procesa, ili po osnovu eksternih događaja. Treba ocijeniti i pratiti vjerovatnoću operativnog rizika i predvidjeti troškove, da ne bi došlo do većih gubitaka u poslovanju banke. Ostali operativni rizici potiču od velikih propusta informativno-tehnološkog sistema ili događaja kao što su: veliki požari ili druge katastrofe koje mogu izazvati velike gubitke u poslovanju banke.

2.2.7. Zakonski rizik i rizik reputacije

Banke su u svom poslovanju izložene različitim oblicima zakonskih rizika. Praktična iskustva pokazuju, da su često zakoni neodgovarajući za rješavanje pravnih pitanja koja se odnose na bankarsko poslovnje. Sudski proces u koji je uključen određeni broj banaka može imati šire negativne posljedice na njihovo poslovanje i može izazvati veće troškove za banke nego što su očekivani pozitivni efekti od sudskih procesa. Zbog toga su promjene u zakonu koje se odnose na banke i nužne i neophodne, radi efikasnijeg poslovanja banke. Banke su naročito osjetljive na zakonski rizik u vremenu kada započinju svoje nove bankarske transakcije i kada zakonom nisu utvrđena prava klijenata da se mogu uključiti u bankarske transakcije.

Rizik reputacije kredita proističe iz poslovnih slabosti banke, nepoštovanja zakona, propisa kao i drugih aktivnosti koje su u indirektnoj vezi sa zakonskim propisima. Rizik reputacije je posebno štetan za banku, iz razloga što njeno poslovanje zahtjeva održavanje tajnosti informacija o: deponentima, štedišama, korisnicima kredita i drugih bankarskih usluga. Zbog toga je neophodno da banka ima visoku reputaciju (ugled i imidž) i da je održava na visokom nivou, radi povjerenja klijenata i radi suprostavljanja tržišnoj bankarskoj konkurenciji.

2.2.8. Valutni rizik

Devizni ili valutni rizik predstavlja rizik da banka ostvari gubitke u svom poslovanju usljed promjena u deviznim kursevima. Rizik deviznog kursa nastaje kada dođe do promjene deviznih kurseva kada se u aktivi i pasivi banke nalaze viševalutne kompozicije, s tim da je ova vrsta rizika došla do punog izražaja uvođenjem fluktuirajućih (plivajućih) deviznih kurseva početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ovaj rizik je posebno značajan za banke koje posluju na globalnom planu sa više valuta, tj. za međunarodne i multinacionalne

15

banke. Izloženost banke ovoj vrsti rizika pretpostavlja postojanje neto kratke ili duge otvorene pozicije u datoj valuti. Banka ima kratku poziciju kada su njene devizne obaveze veće u odnosu na deviznu aktivu, a dugu deviznu poziciju kada je njena devizna aktiva veća od devizne pasive.

Faktori nastanka rizika deviznog kursa mogu biti vremenska izloženost, bilansna izloženost i ekonomska izloženost riziku deviznog kursa. Vremenska izloženost riziku deviznog kursa proizlazi iz razlike između nastanka obaveze i njenog plaćanja odnosno zaključivanja ugovora i njegovog izvršenja. Promjena kursa može da dovede do smanjenja planiranog prihoda u domaćoj valuti. Vremenska, odnosno transakciona izloženost najčešće ima sledeće karakteristike: 1) nepodudarnost između valuta, u kojoj se izražava cijena i valute u kojoj se izražavaju troškovi, i 2) dobici i gubici su izazvani razlikama između planiranih kurseva, korištenih prilikom određivanja cijena i kurseva ostvarenih u trenutku naplate, kada se vrši konverzija iz valute prodaje u valutu troškova. Bilansna izloženost riziku deviznog kursa proizlazi iz promene kurseva i njihovog uticaja na aktivu i pasivu u bilansu stanja i bilansu uspeha banke kada postoji neusaglašenost devizne aktive i devizne pasive, u različitim vremenskim periodima, pod uslovom da su potraživanja, obaveze ili kapital banke izraženi u stranoj valuti, prevedeni i bilansirani u domaćoj valuti. U periodu između dva bilansiranja, može da dođe do promjena u kursevima, a time i do gubitka, ili dobitka evidentiranog u bilansima.

Ekonomska izloženost riziku deviznog kursa proizlazi iz izloženosti riziku koji rezultira iz realne promjene kursa valuta u odnosu na valute konkurencije, u kom slučaju su mogući povoljniji konkurentski troškovi, profit, prodaja i sl.

Banke koje se zbog svoje veličine i poslovne orijentacije (male banke i banke koje posluju u zemljama sa nestabilnim valutama) opredeljuju da u deviznom poslovanju samo opslužuju svoje klijente, tj. da prodaju ili kupuju devize u ime klijenata, izložene su deviznom riziku u vrlo kratkom vremenskom roku i ograničenom obimu, pošto se ove pozicije zatvaraju u roku od nekoliko minuta, nemaju potrebu da posebno vode računa o ovom riziku. U zemljama sa finansijskim tržištima u razvoju (višim kamatnim stopama i inflacijom) mnoge banke se opredjeljuju da slede strategiju kratke devizne pozicije, kao dijela politike upravljanja aktivom i pasivom. Banke sredstva alociraju na domaće državne obveznice i kredite sa visokim kamatama i ako je stopa devalvacije (depresijacije) nacionalne valute ispod stope inflacije, gubitak po osnovu devizne pozicije usled devalvacije je nadoknadiv. Međutim, banke koje imaju korespondentske veze za stranim bankama ili banke koje podupiru devizne transakcije svojih klijenata, odobravanjem kredita i uzimanjem kredita u stranim valutama, ulaze u otvorene pozicije ili imaju nesklad u deviznim pozicijama po ročnosti.

Valutni svop Klasični valutni svopovi predstavljaju kombinaciju spot deviznih transakcija (spot

prodaja valute “A” prema kupovini valute “B”) i terminskih deviznih transakcija (prodaja valute “B” prema kupovini valute “A”) sa istim partnerom. Za razliku od kamatnih svopova valutni svopovi uključuju konverziju glavnice i po toj osnovi predstavaljuju konverziju obaveza u različitim valutama. Znači, u direktnom valutnom svopu (straight currency swap) partneri na bazi sporazuma prodaju različite valute jedan drugom sa pravom ponovnog reotkupa te valute u istom iznosu po istom kursu na određeni budući dan. (John Holliwel, “The Financial Risk Manual”, Financial Times, London, 1998, str. 258).

Velike internacionalne banke koje posluju na globalnom planu, aktivne na

međunarodnim deviznim tržištima, izvršavajući veliki broj spot i terminskih deviznih transakcija, koristeći i valutne svopove, imaju velike otvorene pozicije koje se praktično

16

menjaju iz minuta u minut, te stoga moraju veliku pažnju da poklone upravljanju deviznim rizikom, što zahteva i odgovarajuću informatičku podršku. Najjednostavniji je metod izračunavanja neto efektivne devizne otvorene pozicije (priliva i odliva) po svakoj valuti (ili ključnim valutama), uzimajući u obzir kako bilansne, tako i vanbilasne stavke, po finansijskim instrumentima (glavnica i kamata, derivati). Ove banke, kao i banke koje posluju na razvijenim deviznim tržištima, obično koriste hedžing kao deo strategije zaštite od deviznog rizika.

Inače, operativno upravljanje valutnim rizikom na nivou banke može se sprovoditi na nekoliko načina. Jedan je da se odredi visina valutnog rizika koji banka prihvata u skladu sa svojom poslovnom politikom. Pri tome postoji „diling“ (dealing) pozicija, koja označava deviznu poziciju nastalu na osnovu tekućeg deviznog priliva i odliva, i „strukturna“ devizna pozicija koja je dugoročnijeg karaktera i rezultat je delovanja menadžmenta banke. U praksi banka bira između dve osnovne strategije. Jedna je korišćenje hedžing transakcija kojima se pokriva valutni rizik, a druga se sastoji u namernom formiranju kontrolisanog nivoa devizne izloženosti sa namerom da se ostvari špekulativna dobit iz očekivane promene deviznih kurseva.

Za ublažavanje posljedica rizika deviznog kursa mogu se koristiti klasični oblici zaštite ili oni inovativnog karaktera. Klasični oblici zaštite su promptne ili spot transakcije i terminske ili forvard transakcije kupovine i prodaje određenog iznosa strane valute, usaglašavanje pozicija devizne aktive i pasive itd. Tehnološke inovacije su one koje omogućavaju brz transfer sredstava i automatizovano zaduživanje i odobravanje računa (čime se ublažava ili u potpunosti eliminiše vremenska komponenta u međusobnim plaćanjima) i finansijske inovacije u cilju zaštite od izloženosti riziku deviznog kursa kao što su „pokrivanje“ (kreiranje toka date valute u suprotnom smeru od toka koji proizvodi izloženost riziku deviznog kursa u datom periodu, što se koristi kod izvozno-uvoznih transakcija i uzimanja finansijskih kredita u inostranstvu) i „hedžing“ putem finansijskih derivata (terminski ugovori, fjučers ugovori, svopovi i opcije), kroz kreiranje dve finansijske transakcije sa divergentnim rezultatom u slučaju promene deviznog kursa (vidi navedena objašnjenja kamatnih i valutnih svopova, opcija i kamatnih forvarda).

Kamatni svopovi u različitm valutama Kamatni svop (engl. Interest rate swap) - Kamatni svop je aranžman između dva

učesnika kojim se oni obavezuju da u toku trajanja ugovora plaćaju jedan drugome određeni iznos, koji odgovara dogovorenim kamatnim stopama. U kamatnom svopu nema zamene glavnice, ali se kamatne stope koje se ugovaraju računaju prema pretpostavljenoj glavnici istog iznosa (tzv. uslovna glavnica), kako bi se obezbedila jednakost obaveza ugovornih strana.

Različito vrednovanje dužnika ogleda se u visini kamatne stope koja se od njih traži, tako da se od dužnika sa većim kreditnim rizikom traži i viša kamatna stopa, odnosno kamatna stopa koja se traži od prvoklasnih dužnika uvećana za određeni spred

Pretpostavimo da na finansijskom tržištu postoje dva učesnika, koji imaju različit kreditni rizik i mogućnost da se zadužuju po fiksnoj ili promenljivoj kamatnoj stopi Učesnik Fiksna kamatna stopa Promenljiva kamatna

stopa

A 9% LIBOR*

B 11% LIBOR + 0,5%

17

* LIBOR (London InterBank Offer Rate) - kamatna stopa po kojoj se odobravaju kredite prvoklasnim dužnicima. Libor se koristi kao referentna stopa za finansijske instrumente kao što su:

• Kamate na valute, posebno na dolar • Forvard ugovori • Svop kamatnih stopa • Fjučersi

Svaki dan u 11 sati pre podne po londonskom vremenu objavljuju se LIBOR stope, koje predstavljaju filtrirani prosek međubankarskih stopa. Tokom dana stvarna kamatna stopa će varirati. LIBOR je značajan za sledeće valute:

• Dolar • Funta sterlinga • Švajcarski franak • Japanski jen • Kanadski dolar • Danska kruna

Za evro postoje Euribor stope, koje priprema evropska bankarska federacija. Za evro ne postoji LIBOR [Koristi se kao referentna stopa za finansijske instrumente kao što su

• kamata na evro • forvard ugovori • svop kamatnih stopa • fjučersi

Euribor određuje Evropska bankarska federacija oko 11:00 prepodne po centralnoevropskom vremenu. Predstavlja filtrirani prosek međubankarskih kamatnih stopa. Euribor stope su kratkoročne trenutne kamatne stope. Obračunavaju se po principu godine od 360 dana.

Ako je Euribor na godišnjem nivou na primer 4% to znači da banke jedna drugoj posuđuju novac po toj stopi. Klijentima posuđuju novac po mnogo većoj stopi. Kako raste Euribor, tako raste i opšti nivo kamatnih stopa u eurozoni.]

Učesnik A može se na tržištu zadužiti po fiksnoj kamatnoj stopi od 9% ili po

promenljivoj kamatnoj stopi LIBOR (koja se dnevno utvrđuje). On ima niži kreditni rizik i stoga će uvek imati niže troškove zaduživanja u odnosu na drugog učesnika. Učesnik B može se zadužiti po fiksnoj kamatnoj stopi od 11% ili po promenljivoj kamatnoj stopi od LIBOR+0,5%

Ukoliko se učesnik A zadužio po fiksnoj kamatnoj stopi od 9%, a učesnik B po promenljivoj kamatnoj stopi od LIBOR+0,5%, pretpostavljeni učesnici mogu smanjiti svoje troškove zaduženja ako zaključe kamatni svop. Po osnovu ugovora o svopu, učesnik A prihvata da plaća učesniku B iznos obračunat po kamatnoj stopi LIBOR, a učesnik B prihvata

18

da plaća učesniku A iznos obračunat po fiksnoj kamatnoj stopi od 10% (oba na uslovnu glavnicu od, recimo, milion novčanih jedinica).

Kao rezultat obavljenog svopa, neto troškovi zaduženja za svakog od učesnika iznosiće: Učesnik A: (LIBOR) + 9% - 10% = (LIBOR – 1%) Učesnik B: (LIBOR+0,5%) + 10% - (LIBOR) = 10,5%

Posle zaključenog svop-ugovora, učesnik A poboljšava uslove svog zaduženja, jer u stvari pribavlja sredstva po promenljivoj kamatnoj stopi od LIBOR-1% umesto po stopi LIBOR, a učesnik B pribavlja sredstva po fiksnoj kamatnoj stopi od 10,5% umesto da se zadužuje po fiksnoj kamatnoj stopi od 11%.

3. BAZELSKI PRINCIPI ADKVATNOSTI KAPITALA BANKE

Bazelski principi polaze od činjenice da sve banke trebaju da imaju minimum

propisanog (obaveznog) kapitala. Minimalana stopa kapitala iznosi za banke 4% od njihovog osnovnog kapitala i 8% od ukupnog kapitala u odnosu na rizičnu aktivu. Ove stope se posmatraju kao minimalni standardi i primjenjuju se na banke po konsolidovanim osnovama. Obzirom da je kapital važan segment u okviru bankarskog potencijala, Bazelom I su predviđeni izvori primarnog i sekundarnog kapitala.

Primarni kapital (osnovni kapital) sadrži: a) obične akcije, b) nepodjeljenu dobit, c) prioritetne akcije bez roka dospjeća, d) prepoznatljivu odabranu nematerijalnu aktivu, e) druge oblike nematerijalne aktive.

Sekundarni kapital, (dodatni kapital) sadrži: a) alokaciju (rezervu) za kreditne gubitke (i na poslovima lizinga), b) instrumente kapitala za obligaciona pravna potraživanja, c)obavezna konvertibilna potraživanja, d) srednjoročne prioritetne akcije, e) kumulativne prioritetne akcije bez roka dospjeća sa neisplaćenim dividendama, f) hartije od vrijednosti akcijskog kapitala, g)druge instrumente dugoročnog kapitala.

Adekvatnost kapitala banke se može izračunati preko sledećeg koeficijenta:

Ukupni zakonski kapital Koeficijent adekvatnosti kapitala po Bazelskom (primarni+sekundarni)

sporazumu o međunarodnim standardima =---------------------------------------- x100 bankarskog kapitala (CAR) Ukupna rizikom ponderisana aktiva Da bi banka mogla da ostvari adekvatnost kapitala, treba da ispuni sledeće uslove: 1. koeficijent odnosa primarnog kapitala i rizične aktive treba da je najmanje 4%, 2. koeficijent odnosa ukupnog kapitala (zbir primarnog i sekundarnog kapitala i

ukupne aktive ponderisane rizikom) treba da je najmanje 8% 3. iznos sekundarnog kapitala treba da je ograničen na 10% od primarnog

kapitala.

19

Izmjenama Bazelskog sporazuma iz 1996. godine došlo je do promjena utvrđivanja kapitala, po osnovu tržišnog rizika. Banke danas koriste sopstvene modele pri ocjeni izloženosti rizicima. Najpoznatiji model gubitka izazvanog rizicima, jeste model rizika vrijednosti (VAR). Model rizika vrijednosti predstavlja mogućnost mjerenja cijena i tržišnog rizika portfolia aktive čija vrijednost može da se smanji zbog negativnog kretanja kamatnih stopa, cijena akcija, vrijednost stranih valuta ili robnih cijena.

Osnovni elementi rizika vrijednosti (VAR) polaze od:1 1. procjene maksimalnog iznosa gubitaka u vrijednosti aktive banke koja bi

mogla da se pojavi na specifičnom nivou rizika (kao što je 1%), 2. procjene vremenskog perioda u kojem bi aktiva bila smanjena, ako bi došlo do

pogoršanja uslova na tržištu, 3. nivoa pouzdanosti koji menadžment pridaje procjeni vjerovatnoće gubitaka u

bilo kojem vremenskom periodu (95% ili 99% kao nivoa pouzdanosti koji se najčešće pretpostavlja).

Bazelski komitet je u vezi primjene modela rizika vrijednost (VAR) predložio da se veličina zahtjevanog kapitala (koja je utvrđena na osnovu tih modela) pomnoži faktorom 3.

Poslije izmjena Bazelskog sporazuma iz 1988. godine, sve pozicije kod utvrđivanja neophodnog kapitala u banci (po osnovu tržišnog rizika) su isključeni iz obračuna rizične aktive, radi izbjegavanja dvostrukog obračuna.

Zemlje članice Bazelskog komiteta sačinile su 1988. godine dogovor oko metoda osiguranja adekvatnosti bankarskog kapitala. Metode polaze od sledećih aktivnosti:

1. rizičnog nivoa kreditnog rizika koji proizilazi iz bilansa banke, 2. vanbilansne aktivnosti, koje mogu predstavljati značajnu izloženost banke

riziku. Ako o kapitalu2 su utvrđeni ponderi rizika (vidjeti šemu br.1).Ponderi su podjeljeni na

bilansne i vanbilansne, u skladu sa sveobuhvatnim kategorijama relevantne rizičnosti. Okvir pondera obuhvata 5 različitih pondera: 0%, 10%, 20%, 50%, 100%, kao faktor konverzije kod utvrđivanja rizične aktive bilansnih i vanbilansnih stavki banke (vidjeti šemu br.1)

Šema 1: BILANSNE STAVKE I KATEGORIJE RIZIKA Kategorija rizika Bilansne

stavke Ponder Opis

Bez rizika 0% Gotovina, potraživanja od centralnih banaka zemalja OECED-a

1 Peter Rose i Silva C. Hudguns: Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005., str. 501

2 Međunarodno usaglašena mjerenja kapitala i standardi kapitala, dio I priloga, Bazel, 1988 god,-BIS, Basel Accord with Amendments.

20

Nizak rizik 10%

Potraživanje iz javnog sektora, isključujući centralne banke (tj. Nacionalizovane komunalne službe)

Nizak rizik 20%

Potraživanja od drugih banakaiz OECED-a, multilateralnih banak,učesnika na tržištu hartija od vrijednosti(securities firms) za koje važe slična pravila(u pogledu adekvatnosti kapitala) kao i za banke.Potraživanja od banaka iz zemalja koje nisu članice OECED-a sa preostalim rokom dospjeća kraćim od godinu dana.

Umjeren rizik 50%

Hipotekarni zajmovi (krediti) i potraživanja od druge strane u poslu po osnovu derivata kojima se normalno pripisuje ponder rizičnosti od 100% (što je predmet diskrecije nacionalnih regulatornih tijela)

Standardni rizik 100%

Sva ostala aktiva i svi krediti dati privatnom nebankarskomsektoru. Potraživanja od bankaiz zemalja članica OECED-a sa rokom dospjećadužim od godine dana i stalna sredstva.

Šema 2: VANBILANSNE STAVKE I KATEGORIJE RIZIKA Kategorija rizika Vanbilansne

stavke (faktor konverzije) Ponder Opis

Bez rizika 0%

Stend baj (Standby pogodnosti (sredstva) za period kraći od godinu dana, koje mogu biti uskraćene u bilo koje vrijeme prije njihovog korištenja.

Nizak rizik 20%

Uslovne obaveze na kratak rok (dokumentarni akreditiv). Standby pogodnosti (sredstva) sa orginalnim rokom dospjeća dužim od godinu dana.

Umjeren rizik 50%

Činidbene garancije i druge uslovne obaveze vezane za specifične transakcije. Kreditna linija podrške sa kojima se dužnicima na tržištu euro-valuta omogućuje da izdaju euro-obaveznice sa dospjećem kraćim od godinu dana (note issance facility)

21

Standardni rizik 100%

Generalne garancije i standby pogodnosti na strani trgovanja (sporazumi o rekupovini i drugim terminskim kupovinama)

Primjeri prezentirani u šemama br.1 i br. 2 pokazuju, da je moguće i kod bilansnih

stavki i kod vanbilansnih stavki sve rizike svrstati u kategorije koje su: a) bez rizika, b) sa niskim rizikom, c) sa umjerenim rizikom i d) sa standardnim rizikom. Svaka od navedenih kategorija nosi određene pondere koji se evidentiraju sa 10%, 20%, 50%, 100% rizika. Da bi se utvrdila vrijednost pojedinih bilansnih i vanbilansnih stavki neophodno je njihovu minimalnu vrijednost pomnožiti sa određenim ponderom (procentom rizičnosti). Stopa minimalne adekvatnosti kapitala u banci treba da stvori uslove reduciranja rizika i gubitka izazvanog po osnovu rizika, kako za deponente tako i za ostale klijente banke, u cilju opšte sigurnosti bankarskog poslovanje.

4. BAZELSKI STANDARDI KAPITALA BANKE (Bazel II) Bazelski odbor za superviziju banaka (grupa 10 zemalja) je pokrenuo 1999. godine

pitanje u vezi međunarodnog usklađivanja revizije i nadzorne regulative, koje su u funkciji upravljanja sa adekvatnošću kapitala kod međunarodno aktivnih banaka. Bazelski odbor je 2001. i 2003. godine objavio dodatne prijedloge ( koji su poboljšali izvorni prijedlog), a posebno prijedlog, u vezi dodatne procjene učinka banke. Tako je definisan konačan okvir međunarodnog sporazuma o mjerenju kapitala i standardima kapitala (Bazel II)3. Isti će biti dostupan za implementaciju krajem 2006. godine, dok će studija izračunavanja biti u primjeni krajem 2007. godine. Cilj odbora za revidiranje sporazuma odnosi se na razvoj okvira međunarodnog sporazuma koji treba da ojača sigurnost i stabilnost međunaraodnog bankarskog sistema, uz naglašavanje da regulativa o adekvatnosti kapitala neće biti zančajan izbor konkurentske nejednakosti između banaka. Ovim putem je Bazelski odbor došao do kapitalnih zahtjeva osjetljivih na rizik, uz snažnu podršku ključnih elemenata o adekvatnosti kapitala koji su definisani 1998. godine. Pri tome nije zanemaren opšti zahtjev banke da od ukupnog kapitala drži minimum 8% svoje rizične aktive. Takođe se podržava osnovna struktura amandmana o tržišnom riziku iz 1996. godine, posebno u pogledu tržišnog rizika i definisanja prihvatljivog kapitala.

Osnove Bazelskog sporazuma II se odnose na: 1. veću osjetljivost za arbitražne poslove i inovacije na finansijskom tržištu, 2. prepoznavanje različite izloženosti riziku, kod različitih banaka, uz primjenu

raznih metoda za procjenu njihove jedinstvene izloženosti riziku, 3. proširenje vrsta rizika, pri procjeni nivoa potrebnog kapitala za pokrivanje

kreditnog, tržišnog i poslovnog rizika, 4. zahtjev da sve banke razviju interne modele za upravljanje rizicima i testove za

stres pri procjenjivanju sopstvenog stepena izloženosti riziku (VAR),

3 Bazelski odbor za nadzor banaka – Međunarodni sporazum o mjerenju kapitala i standardima kapitala – revidirani okvir, prevod Potecon, Zagreb 2004. godine

22

5. zahtjev da svaka banka utvrdi sopstvene potrebe za kapitalom koje su bazirane na proračunatoj izloženosti riziku, uz mogućnost revizije proračuna od nadzornih organa,

6. promovisanje učešća javnosti, uz primjenu većeg tržišnog rizika kod banaka koje po procjeni preuzimaju velike rizike. 4

Bazelski sporazum II omogućava da svaka banka sama procjeni svoje minimalne potrebe za kapitalom na osnovu njene izloženosti rizicima. S druge strane nadzorni i kontrolni organi imaju obavezu da prate i izvještavaju o promjeni procedura pri procjeni rizika banke i adekvatnosti kapitala banke. Na ovaj način se obezbjeđuje realnost banke kod primjene propisa. Ovakav pristup podrazumjeva evoluciju sistema izvještavanja, kao i pojačano informisanje janosti o stvarnom finansijskom stanju banke. Bazelski sporazum II predviđa unapređenje prakse, upravljanje rizicima unutar bankarskog sistema sl. Sporazumom je usvojen načelni pristup po kojem se revidirani okvir zasniva na:

1. minimalnom kapitalnom zahtjevu, 2. nadzornom (supervizorskom) ispitivanju, 3. tržišnoj disciplini. Revidirani okvir prezentiran je u šemi 3 koja se odnosi na strukturu Bazela II. Ključni cilj Bazelskog sporazuma II jeste unapređenje upravljanja rizicima, uz

minimalne kapitalne zahtjeve svake banke bazirane na pristupu internih procjena – IAA (internal assessment approach). Ovaj sporazum pruža niz opcija za utvrđivanje kapitalnih zahtjeva koji se odnose na kreditni, operativni i tržišni rizik, kako bi bankama i supervizorima bilo omogućeno da odaberu najprihvatljivije dijelove infrastrukture na finansijskom tržištu. U prvom stubu Bazela II predviđeni su minimalni kapitalni zahtjevi, kao i procjene kreditnog, operativnog i tržišnog rizika. Izračunavanje ukupnih minimalnih kapitalnih zahtjeva po navedenim rizicima izvodi se na osnovu kapitalnih parametara, korištenjem definicije garantovanog kapitala i rizika ponderisane aktive. Ukupan pokazatelj kapitala ne smije biti niži od 8%. Kapital drugog reda (kapital po osnovu rezervisanja i revalorizacije) ograničen je na 100% kapitala prvog reda (osnivački kapital i kapital po osnovu tekuće dobiti). U uslovima kada je ukupan iznos očekivanih gubitaka veći od ukupno prihvatljivih rezervacija, tada banka treba da odbije razliku. Odbijanje razlike se sprovodi na osnovu 50% kapitala prvog reda i 50% kapitala drugog reda.

4 Peter Rose i Silvia C. Hudguns: Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005. godina, str. 504.

23

Šema br.3: Struktura Bazelskog principa II

STRUKTURA BAZELA II

RASPON PRIMJENE

1.(PRVI STUB)*Minimalni kapitalni

zahtjev2.(DRUGI STUB)2.1.Proces supervizijskog ispitivanja adekvatnosti kapitala (u odnosu na profil rizika i održavanje nivoa kapitala

2.2. Individualno rješavanje rizika (držanje iznosa kapitala u rezervama banke).

3.TREĆI STUB

3.1. tržišna disciplina (adekvatno izvještavanje u banci na osnovu sigurnih i pouzdanih finansijskih informacija u banci)

1.1.*Kreditni rizik

(standardizovani

pristup)

1.2.*Kreditni rizik (pristup baziran na

internom rangiranju)

1.3.*Kreditni rizik (okvir sekjuritizacije)

1.4.*operativ

ni rizik (neadekvatno

upravljanje menadžmenta sa bankom

1.5.*Tržišni

rizik (knjige

trgovanja portfoliom i poremećaji na tržištu)

U uslovima kada je ukupni iznos očekivanih gubitaka manji od ukupno prihvatljivih

rezervacija, tada banka može priznati razliku u kapitalu drugog reda do maksimuma od 0,6% rizikom ponderisane aktive.

Standardizovani pristup kreditnog rizika se primjenjuje (I stub) kod: 1. pojedinačnih potraživanja, 2. spoljnih kreditnih procjena, 3. ocjene pri implementaciji, 4. ocjene pri ublažavnaju kreditnog rizika. Interno rangiranje (IRB) je vezano za: a) odobravanje kredita, b) upravljanje rizicima,

c)internu raspodjelu kapitala, d)funkciju korporativnog upravljanja. Izrada sistema internog rangiranja predstavlja prvi korak ka ublažavanju kreditnog rizika saglasno Bazelu II. Banke koje vrše interno rangiranje, pored primjene statističkih modela, treba da primjene razne informatičke i analitičke aplikacije i stručne procjene njihovog ranga. Svako izvršeno interno rangiranje je potrebno pratiti i proširivati informacionim aplikacijama u cilju njihovog periodičnog rangiranja. Sve ovo omogućava bankama da standardizovanim pristupom upravljaju postupkom dodjeljivanja rangova i ponovnim rangiranjem. Prema IRB pristupu, banke treba da izvrše kategorizaciju izloženosti svoje aktive rizicima: preduzeća, države, druge banke, maloprodaje, vlasničkih hartija od vrijednosti, klijenata banke. Nezavisne službe u banci su dužne da vrše kontrolu kreditnog rizika. One prate: kretanje kreditnog rizika, analizu procesa rangiranja rizika, promjene u procesu rangiranja klijenata, predviđanje budućih kreditnih rizika i sl. Bazelski sporazum II (prvi stub) kod kreditnog rizika reguliše okvir sekjuritizacije kredita (kod kojih kredita treba sprovesti postupak sekjuritizacije).

Bazelski sporazum II (prvi stub) definiše operativni rizik kao rizik gubitka, koji je posljedica neadekvatnog upravljanja menadžmenta banke sa unutrašnjim procesima u banci i sistemskim događajima. Pored aktivnosti menadžmenta banke, ova definicija uključuje i pravne rizike izazvane raznim kaznama, penalima, odštetama, prinudnim poravnanjima i sl. Operativni rizik se može izračunati: a) analizom osnovnih pokazatelja, b) analizom standardizacije, c) praćenjem projektovanih pokazatelja.

24

Bazelski sporazum II (drugi stub) polazi od supervizorskog ispitivanja adekvatnosti kapitala u odnosu na profil rizika i strategiju održavanja nivoa kapitala banke. U ovom dijelu Bazelskog sporazuma se analiziraju: a) načela supervizijskog izvještaja, b) smjernice upravljanja rizicima, c) supervizijska transparentnost i odgovornost. Supervizijska analiza se sprovodi nad kreditnim rizikom (rizik na stres, rizik zbog neispunjavanja obaveza, rizik koncentracije kredita), rizikom kamatnih stopa, operativnim rizikom (bolja komunikacija sa inostranstvom, sekjuritizacija kredita i sl.). Rizici u drugom stubu polaze od individualnog rješavanja rizika i iznosa kapitala koji banka drži za te rizike. Povećani kapital u rezervama (zbog povećanog rizika), ne bi smio biti zamjena za neadekvatnu kontrolu rizika u banci. Za procjenu adekvatnosti kapitala u banci značajan je odnos između iznosa kapitala koji banka drži za svoje rizike i učinak njenog upravljanja sa rizicima. Radi upravljanja rizikom banke, neophodno je u banci formirati organe koji će se baviti kapitalom banke i rizicima banke (kao što je Komitet za politiku upravljanja kapitalom banke). Kompleksno upravljanje rizikom u banci podrazumjeva sveobuhvatno upravljanje rizikom banke saglasno obimu poslovanja banke.

Bazelski sporazum II (treći stub) obuhvata tržišnu disciplinu. Tržišna disciplina se ostvaruje primjenom adekvatnog izvještavanja u banci na osnovu sigurnih i pouzdanih finansijskih informacija u cilju minimiziranja rizika u banci. Finansijsko informisanje u banci treba je konzistentno, kako bi se moglo vidjeti kako menadžment i bord direktora banke procjenjuju i upravljaju rizicima u banci. Prema Bazelskim standardima banke mogu prihvatati sledeće oblike izvještavanja o:

1. finansijskim rezultatima banke, 2. finansijskom stanju (likvidnost, solventnost i kapital banke), 3. strategiji upravljanja rizikom banke, 4. izloženosti banke kreditnom riziku, tržišnom riziku, operativnom riziku, riziku

likvidnosti, riziku kamatnih stopa, valutnom riziku, zakonskom riziku, riziku vlasničkih hartija od vrijednosti, riziku od kriminala i sl.

Razlozi uvođenja sistema upravljanja kvalitetom banke zasnivaju se na činjenicima: a) brzog i efikasnog zadovoljenja potreba korisnika bankarskih usluga, b) anticipiranja njihovih budućih potreba, c) minimiziranje tehničkih rizika (rizika u poslovanju banke), d) poboljšanju konkurentske pozicije banke na finansijskom tržištu. Prednosti primjene standarda ISO 9001 u bankama mogu biti internog i eksternog karaktera. Interne prednosti se odnose na: a) povećanje produktivnosti u banci, b) snižavanje troškova poslovanja banke, c) unificiranja procesa pružanja bankarskih usluga, d) poboljšanja procesa odlučivanja u banci, e) bolje kontrole procesa rada u banci, f) permanentne edukacije zaposlenih u banci. Eksterne prednosti primjene standarda se odnose na: a) stabilan rast i razvoju banke, b) unapređenje kvaliteta bankarskih usluga, c) smanjenje troškova u banci (reklamacija, papirologija i sl.), d) uvećanje broja klijenata banke, e) kontinuelno poboljšanje pozicije banke na finansijskom tržištu, f) profitabilno poslovanje banke i sl.

Sistem kvaliteta u bankama nije statična već promjenljiva veličina koja se permanentno usavšava i unapređuje saglasno rastućim zahtjevima klijenata banke. Koncept upravljanja TQM polazi od upravljanja totalnim kvalitetom banke, za uključivanje svih zaposlenih u procesu unapređenja poslovanja banke. Koncept TQM se često tumači kao posebna filozofija menadžmenta banke (način mišljenja i djelovanja koja usklađuje interese različitih učesnika u poslovanju banke). Koncept TQM se razvio iz modela TQC (Total Quality Control) i CWOC (Company Wide Quality Control) koji je primjenjivan u Japanskoj privredi poslije drugog svjetskog rata. Početkom 80-ih godina XX vjeka američka vlada donosi nacionalni program unapređenja američke privrede na TQM principima. Osnovni koncept ovih principa okrenut je ka proizvodnim organizacijama u cilju zadovoljenja interesa zaposlenih, vlasnika, partnera, kupaca, dobavljača i države.

25

Analiza primjene TQM koncepta i koncepta tradicionalane banke ukazuje na određene specifičnosti koje imaju sledeću sadržinu.

Šema br. 4: Odnos tradicionalne i savremeno organizovane banke u upravljanju kvalitetom bankarskih usluga

Koncept tradicionalne banke Koncept savremene banke

(TQM koncept) 1. Naglasak na organizaciji banke 2. Zanemaruju se interesi klijenata pri definisanju kvaliteta 3. Usluge klijenata su manje od 100% (nepotpuna usluga) 4. Zanemareni su poslovni procesi banke 5. Prihvataju se greške i propusti u poslovanju banke 6. Poslovne odluke se donose bez prikupljenjih činjenica 7.Prisutan je korektivni pristup u radu (menadžment reaguje na promjene kada nastanu) 8. Prioritetna je profitabilnost na kratak rok 9.Prisutni su visoki troškovi i nizak nivo kvaliteta bankarskih usluga 10. Nesistemski pristup kvalitetu bankarskih usluga (u okviru bake) 11. Nedovoljna povezanost odjeljenja i službi u banci (slaba međusobna saradnja) 12. Prisustvo hijerarhijskog upravljanja kvalitetom banke (odozgo na dole)

1. Naglasak na interesima banke 2. Definiše se kvalitet usluga svakog klijenta 3. Usluge klijenata su 100% (potpune usluge) 4. Usmjerenost banke na poslovne procese 5. Polazi se od stava da se radi bez greške u poslovanju banke 6. Prvo se pribavljaju činjenice te se potom donose poslovne odluke 7. Prisutan je preventivni pristup u radu (eliminišu se uzroci koji dovode do problema u poslovanju banke) 8. Prioritet je dugoročna profitabilnost (kontinuirano poboljšavanje) 9. Prisutno je kontinuirano smanjenje trošova i visok kvalitet bankarskih usluga 10. Prisutan je sistemski pristup kvalitetu bankarskih usluga (integralni pristup) 11. Horizontalna povezanost funkcija u banci, bančinih odjeljenja i službi 12. Prisutna je uključenost svih zaposlenih u procesu upravljanja kvalitetom banke.

Analize prezentiranih navoda pokazuju, da su prednosti na strani TQM koncepta kod

upravljanja kvalitetom banke. Prednosti su izražene preko: a) smanjenja troškova poslovanja, b) povećanja profitabilnosti poslovanja, c) povećanja kvaliteta bankarskih proizvoda i usluga, d) povećanja zadovoljstva klijenata banke, e) povećanja konkurentske sposobnosti banke, f) povećanje ugleda i vrijednosti banke i sl.

Paralelno se primjenom standarda ISO 9000, u većem broju zemalja svijeta unapređuje se kvaliteta preko različitih oblika drugih nagrađivanja. Najpoznatiji oblici nagrađivanja primjenjivani su u SAD kao nacionalna nagrada za kvalitet Melcom Baldrige (MBNQA) u Evropi kao evropske fondacije za menadžment kvaliteta (EFQM), u Japanu kao Demingova nagrada, a Australiji kao Juranova nagrada i sl. Nagrada MBNQA polazi od kriterijuma kvaliteta koji se boduju različitim poenima :

1. vođenje banke (90 poena), 2. informacije i analize performansi banke (80 poena), 3. strategijsko planiranje kvaliteta usluga (60 poena),

26

4. razvoj i upravljanje ljudskim resursima u banci (150 poena), 5. upravljanje procesom kvaliteta u banci (140 poena), 6. rezultati kvaliteta proizvoda i usluga (180 poena), 7. orijentacija banke ka klijentu i zadovoljenju njegovih potreba (300 poena). Da bi baka mogla dobiti nagradu u vezi unapređenja kvaliteta neophodno je da

pokazuje performanse izvrsnosti u oblasti kvaliteta. Prvu ovakvu nagradu je dobila banka Los Alamos National Bank u SAD.

Evropski model izvrsnosti (EFQM) zvanično je promovisan 90-ih godina XX vjeka. Prva evropska nagrada za kvalitetu je 1992. godine u Madridu firmi „Rank Xerox“ iz Engleske. Evropski model polazi od vrijednovanja 9 kriterijuma kao što su:

1. liderstvo (10%), 2. zaposlenost (8%), 3. politika i strategija banke (8%), 4. partnerstvo i resursi (9%), 5. procesi (14%), 6. rezultati zaposlenih (9%), 7. rezultati u odnosu na klijente (20%), 8. rezultati u odnosu na društvo (6%), 9. rezultati ključnih performansi (15%). Kriterijum „liderstvo“ polazi od svih nivoa menadžmenta u banci i njihovog uticaja na

kvalitet (vrijednosti) u banci. Kriterijum „zaposleni“ objašnjava odnos banke prema zaposlenih u banci (pojedinac-banka). Kriterijum „politika i strategija“ polazi od napora banke pri izradi njene strategije (politike, planova i procedura). Kriterijum „partnerstvo i resursi“ polazi od efikasne upotrebe resursa u banci (interni i eksterni). Resursi mogu biti: informacioni, tehnološi i materijalni. Kriterijum „procesi“ se odnose na primjenu procedura u poslovanju sa klijentima banke i sa nastupom banke na finansijskom tržipštu.

Kriterijum „rezultati zaposlenih“ odnosi se na model obrazovanja zaposlenih u banci (permanentno podizanje znanja u svakodnevnom obavljanju bankarskih transakcija. Kriterijum „rezultati u odnosu na klijente banke“ odnosi se na veze između banke i njenih eksternih klijenata. Pri tome se prate performanse koje se odnose na: a) imidž banke, b) lojalnost banci, d) zadovoljenje potrebe klijenata banke, d) bankarske inovacije i sl. Kriterijum „rezultati u odnosu na društvo“ odnosi se na činjenice, šta banka treba da preuzima da bi se zadovoljile potrebe i očekivanje lokalne zajednice, nacionalen i međunarodne zajednice. Pri tome se prate performanse koje se odnose na: a) uključivanje banke u aktivnosti društvene zajednice, b) uključivanje banke u realizaciju monetarne politike, c) integraciju društvenih interesa u razvoju bankarskog sistema i sl. Kriterijum „rezultati ključnih performansi“ odnosi se na finansijski rezultat banke (ostvareni profit, izgubljenu dobit, koeficijent obrta, indeks tržišne vrijednosti akcija, indeks inovacija i sl). Analize EFQM modela pokazuju da je model fleksibilan i da se može koristiti bez obzira na privredne grane, zemlje iz kojih dolazi, veličinu banke i sl.

Juranova nagrada (Juranova medalja) je prvi put dodjeljena 2001. godine Robertu W. Galvinu koji je radio u kompaniji Motorola. Ovom nagradom se željelo pokazati, koji su to pojedinci u kompanijama i bankama koji su se dokazali kao lideri primjeni ključnih principa upravljanja kvalitetom proizvoda i usluga. Demingova nagrada je prvi put dodjeljena 1951. godine kompanijama ili dijelovima kompanija koje su uspješno promovisali i razvijale kontrolu kvaliteta u Japanu (JUSE). Demingova nagrada se dodjeluljuje i uspješnim pojedincima koji značajno doprinose proučavanju TQM i primjeni koncepta TQM. Demingova nagrada je za sada dodjeljivana japanskoj industriji, s tim da niti jedna banka nije dobila ovu nagradu.

27

Six Sigma, predstavlja novi koncept poslovanja koji se zasniva na filozofiji „zero defect“. Ovakav oblik mjerenja kvaliteta najavio je 1961. godine Philip Crosby. Six Sigma predstavlja virtualno savršenstvo, jer se kaže da na milion proizvoda i usluga može biti 3 do 4 greške (defekta), što znači skoro raditi bez greške. Koncept kvaliteta Six Sigma dosta je prisutan u praksi finansijskih organizacija, jer je izuzetno disciplinovan proces koji stvara uslove da se bankarski proizvodi i usluge distribuiraju skoro bez greške ka njihovim klijentima. Ovaj koncept upravljanja kvalitetom postao je sastavni dio poslovanja velikih svjetskih banaka, kao što su: Bank of America, City Bank i sl. Primjera radi primjenom ovog koncepta banka je povećala tražnju usluga od klijenata za 25% i ostvarila uštedu od oko 2 milijarde dolara. City Bank kao dio City group implementirala je u postupak upravljanja kvalitetom, pored poslovanja bez greške i metodologiju skraćenja vremena ciklusa (CTR), bez obzira na kojoj se lokaicji u svijetu pružaju njene usluge. Skraćenje vremena ciklusa (CTR) je moguće primjenom „karte procesa“ gdje se tačno vremenski projektuje: a) kako se trenutno obavljaju transakcije, b) kako treba obavljati transakcije, c) kako poboljšati postojeće stanje (analizom defekata i mjerama za njihovo prevazilaženje), d) kako osposobiti menadžment timove za pojedine bankarske aktivnosti i sl.

Primjena „pareto metoda“ (uključivanje manjine klijenata banke) je uticalo na kvalitetniju analizu profitabilnosti banke. Naime, ovaj model pokazuje koliki procijenat klijenata učestvuje u stvaranju biznis banke. Ukoliko su u pitanju „male“ banke, tada 10% klijenata učestvuje u stvaranju 90% profita banke. Ukoliko su u pitanju „veće“ banke, tada 15% klijenata učestvuje u stvaranju 85% profita banke. Radi primjene „pareto metode“ neophodno je sve klijente banke svrstati u sledeće kategorije:

1. super klijent bake, 2. marginalne klijente banke, 3. neprofitabilne klijente banke. Super klijenti bake su 5% ili 15% klijenata bake koji stvaraju najviši profit u banci.

Banka treba da najveći dio svog vremena i najveći dio svojih resursa posveti i usmjeri ka ovim klijentima. Marginalni klijenti utiču na neznatnu profitabilnost banke, jer izjednačavaju gubitke sa dobitcima u banci. Banka njima treba da posveti više pažnje. Radi njihovog uključivanje u ostvarivanje veće profitabilnosti banke. Neprofitabilni klijenti banke stvaraju gubitke u bankama , te je iz tih razloga neophodno izvršiti zamjenu ovih klijenata sa novim profitabilnijim klijentima banke. Značajan segment u radu banke jeste zadržavanje njenih klijenata, posebno ako su super klijenti banke. Analize studija vodećih banaka u svijetu ukazuju, da 5 do 10 puta više košta banku da privuče novog klijenta nego da zadrži postojećeg klijenta. Radi efikasne primjene „pareto metode“ neophodno je da menadžment banke vodi računa o fluktraciji klijenata, njihovom kvalitetu i uticaju na profitabilnost banke.

28

5.PROGRAM UPRAVLJANJA KREDITNIM RIZIKOM I KONCENTRACIOM RIZIKA BANKE XYZ

5.1. Uvod

Aktivu banke izloženu kreditnom riziku čine sledeće stavke:

1. u bilansu banke: krediti, pozajmice, avansi, ulaganja odnosno investicije, dužnički vrijednosni papiri, potraživanja po međubankarskim saldima i sve druge stavke kod kojih je banka izložena riziku, nemogućnosti naplate odnosno poslovnog neuspjeha i

2. u vanbilansu banke: izdate garancije, izdata ostala jemstva, akreditivi, odobreni još neiskorišteni krediti i sve druge stavke koje predstavljaju potencijalne obaveze banke.

Adekvatno i uspješno upravljanje kreditnim rizikom generalno predstavljaju aktivnosti planiranja i održavanja prihvatljivog odnosa između preuzetog rizika i realnog stepena naplativosti te aktivnosti kontrole i smanjenja na najmanju moguću mjeru svih oblika rizika vezanih za kvalitet, koncentraciju, osiguranje naplate odnosno instrumente za obezbjeđenje naplate potraživanja (u daljem tekstu: kolateral), dospjelost, valutu, itd.

5.2. Opšte odredbe

Rukovodeći se svojim strateškim ciljevima koji uključuju razumne standarde i prihvatljive nivoe profitabilnosti, banka nastoji obezbijediti visokoprofesionalnu uslugu korisnicima finansijske podrške.

Navedeno uključuje:

> identifikaciju aktuelnih i predviđanje budućih potreba postojećih i potencijalnih novih klijenata te u skladu sa tim brzu i konstruktivnu reakciju,

> zaštitu od smanjenja buduće profitabilnosti usljed gubitaka prouzrokovanih lošim plasmanima.

29

U skladu sa internim kreditnim politikama, banka je spremna ponuditi usluge koje moraju zadovoljavati sledeće osnovne kriterije:

> svi klijenti / rukovodstvo moraju biti visoko povjerljivi i njihova reputacija mora biti utvrđena na potpuno zadovoljstvo banke,

> svaki plasman mora biti odobren za zakonitu i jasno prepoznatljivu namjenu, > svaki plasman mora imati najmanje dva nezavisna i održiva izvora naplate.

Kreditna politika za pravna lica je podložna promjenama, predlaže se jedanput godišnje kojom prilikom se daju metodologija i dalje smjernice koje se tiču: ciljanog kvaliteta portfelja (primjena maksimalnih iznosa limita i maksimalnih neto iznosa eksponiranosti za pojedinačne klijente i grupu povezanih lica definisanjem za svaku rating kategoriju određenog maksimalnog procenta koji je povezan sa zakonskim limitom eksponiranosti u BiH); ciljanih industrijskih grana; izloženosti banke prema tipu odnosno vrstama kolaterala; proizvoda; ročnosti plasmana i sl.; imajući u vidu planove nadzornog odbora i osnovnu strategiju.

Zasebnom kreditnom politikom su obuhvaćena pravna lica koja djeluju u okviru javnog sektora i finansijske institucije.

Kreditnu politiku pravnih lica predlažu zajednički front funkcija i Credit Risk Management (u daljem tekstu CRM), a usvajaju je kreditni odbor banke i nadzorni odbor.

Odstupanja od kreditne politike pravnih lica su prihvatljiva samo u izuzetnim slučajevima tj. kada su od izuzetne vaznosti za banku i kada za to poštoje adekvatna objašnjenja. Svaka limit aplikacija sadrži komentar o njenom postivanju. U slučaju odstupanja razlog za takvu preporuku mora biti obrazložen u aplikaciji i konkretnoj odluci nadležnog tijela za donošenje odluka.

U pojedine projekte banka se uključuje i po principu sufinansiranja sa drugom poslovnom bankom na bazi njenog ili prijedloga klijenta. U ovakvim slučajevima svaka banka učesnica u sufinansiranju snosi rizik svog plasmana.

Banka se nije spremna angažovati i ući u dužničko povjerilački odnos sa klijentima u sledećim slučajevima:

> ukoliko ne postoji jasno opravdana svrha zahtjeva i preciziran rok dospijeća plasmana,

> ukoliko je povrat plasiranih sredstava zasnovan samo na mogućnosti aktiviranja instrumenata obezbjeđenja,

> ukoliko su isti ranije prouzrokovali gubitke i vode se u službi za naplatu i restruktuiranje (izuzev u slučajevima restruktuiranja ili reprogramiranja postojećih obaveza),

> ukoliko su isti sumnjivog morala (fizička lica i preduzeća osnovana u cilju pranja novca i sl.),

> ukoliko bi odobravanjem zahtjeva banka došla u podređen položaj u odnosu na drugog davatelja zajma,

> ukoliko su fizičko ili pravno lice na crnoj listi banke (spisak sumnjivih lica, organizacija i spisak paralelnih/fiktivnih kompanija),

> ukoliko su isti: religijske ustanove; preduzeća koja se bave trgovinom vojnog naoružanja i drugog vida vojne opreme.

30

Banka će osigurati da se identifikacija, kreditne analize i praćenje projekata vrši sa dužnim poštovanjem ekoloških i faktora okruzenja u skladu sa državnim zakonima, standardima i direktivama utvrđenim od strane centralnih i vladinih tijela, EBRD-ovom listom zabranjenih proizvoda, a što podrazumijeva zabranu finansiranja bilo koje transakcije ili projekta koji bi imao štetan uticaj na okolinu.

5.3. Zakonska regulativa

Banka je dužna svoje poslovanje obavljati u skladu sa Zakonom, propisima Agencije za bankarstvo RS (ABRS), uslovima i ograničenjima utvrđenim bankarskom dozvolom te odgovarajućim poslovnim i računovodstvenim principima i standardima utvrđenim posebnim zakonom.

Banka je dužna u svom poslovanju neprekidno održavati adekvatan kapital odnosno solventnost, potreban obim likvidnih sredstava odnosno sposobnost plaćanja i kreditnu sposobnost te osiguravati diverzifikaciju svoje aktive.

Obim aktive je zadat veličinom odobrenih plasmana, a njena struktura je određena ročnošću izvora preuzetih u kreditni portfelj banke.

Izvještaj o obimu i strukturi aktive sačinjava se kvartalno ili u kraćim vremenskim intervalima i dostavlja nadzornom odboru na razmatranje i usvajanje.

Nakon usvajanja istog od strane nadzornog odbora, banka izvještaj dostavlja ABRS.

Obim aktive može rasti najviše do veiličine koju će limitirati sledeći faktori:

> najniža stopa adekvatnosti kapitala prema lokalnim propisima 12%, > obim i ročna struktura izvora.

5.4. Koncentracija rizika

U cilju minimiziranja koncentracije kreditnog rizika banka upravlja plasmanima i struktuira kreditni portfelj kako bi izvršila njegovu diverzifikaciju.

Na nivou nadležnih službi uspostavljen je odgovarajući sistem redovnog i periodičnog izvještavanja članova uprave banke o koncentraciji rizika.

CRM u redovnom radu tj. učestvovanjem u procesu odlučivanja kreditnog odbora banke, dokumentom kojeg sačinjava (CRM Statement) ukazuje na svakog pojedinačnog klijenta i/ili grupu povezanih lica kod kojih je uočeno da postoji potencijalna opasnost od

31

koncentracije rizika u skladu sa važećom legislativom ili je ista u datom trenutku već prepoznata. CRM za takve slučajeve sačinjava i šalje članovima uprave banke izvještaj na mjesečnom nivou po pojedinačnim klijentima.

Takođe, uprava banke se na mjesečnom nivou informiše o koncentraciji rizika i putem izvještaja o kvantitetu portfolia banke (sastavni dio mjesečnog izvještaja za upravu banke kojeg kompletira odjeljenje za kontroling). Izvještaj se sačinjava u kumulativu (izraženo u nominalnoj vrijednosti i procentima) uporedno sa tipom i zakonskim procentom ograničenja. Podloga za izradu izvještaja je zbirni bruto bilans banke, zbirna tabela eksponiranosti, analitičke kartice klijenata, pregled članstva menadžmenta banke u UO/NO drugih pravnih subjekata i sl.

U tom smislu uprava banke daje dalje smjernice za otklanjanje konkretnih prekoračenja te ravnomjerniju preraspodjelu, upravljanje i kontrolu postojećih i potencijalnih izlaganja banke.

Banka po ABRS metodologiji prati i analizira nivoe ukupnog izlaganja kreditnom riziku prema jednom klijentu ili grupi povezanih lica koji se sastoji od potraživanja po: glavnici, kamatama, naknadama, svim obavezama koje je banka preuzela u ime i/ili za račun klijenta tj. zbir svih već nastalih (u stavkama bilansa) i potencijalnih (u stavkama vanbilansa) izlaganja prema jednom klijentu ili grupi povezanih lica.

Zbir svih izlaganja banke kreditnom riziku u obliku izdatih garancija, osim garancija za dobro izvršenje posla, ne smije preći 100% iznosa osnovnog kapitala banke.

Izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi povezanih lica ne smije preći iznos od 40% osnovnog kapitala banke koji predstavija najveće ukupno dozvoljeno izlaganje kreditnom riziku, sa sledećom strukturom i dodatnim ograničenjima da:

1. izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi povezanih lica koje nije pokriveno kolateralom ne smije preći iznos od 5% osnovnog kapitaia banke;

2. izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi povezanih klijenata prelazi 5% do najviše 25% iznosa osnovnog kapitala banke mora biti pokriveno kvalitetnim kolateralom;

3. izlaganje Banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi povezanih lica koje prelazi 25% iznosa osnovnog kapitala banke do iznosa najvećeg dozvoljenog mora biti pokriveno kvalitetnim utrživim zalogom čija vrijednost, utvrđena pouzdanim i stabilnim cijenama, prelazi iznos tog izlaganja banke tj. prvoklasnim kolateralom;

4. ukupno izlaganje banke kreditnom riziku u obliku izdatih garancija prema pojedinačnom klijentu ili grupi povezanih lica, osim garancija za dobro izvršenje posla, ne smije preći 20% iznosa osnovnog kapitala banke.

Ukupno izlaganje kreditnom riziku ne uključuje akreditive i garancije pokrivene u novčanom obliku do iznosa njihovog pokrića.

Veliko izlaganje Banke kreditnom riziku predstavlja ukupnu izloženost banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi povezanih lica u iznosu većem od 15% osnovnog kapitala banke, pri čemu zbir svih velikih izlaganja banke kreditnom riziku ne smije preći iznos od 300% osnovnog kapitala banke.

32

Dva ill više klijenata čine grupu povezanih lica kada zbog njihovih međusobnih odnosa izloženost Banke prema njima predstavlja jedinstvenu izloženost kreditnom riziku odnosno kada jedan od njih ili međusobno imaju direktnu ili indirektnu mogućnost kontrole odnosno uticaja nad drugim i kada bi finansijske poteškoće jednog ili više njih mogle ugroziti poslovanje drugih članica grupe.

Odnosi koji čine osnov za identifikaciju grupe povezanih lica po ABRS metodologiji u ovom smislu su:

> isti vlasnik i/ili suvlasnik pravnog lica, > vlasništvo i/ili suvlasništvo bračnog druga ili lica koja žive u istom

domaćinstvu ili imaju međusobno povezane ili zajedničke investicije, > zajednički članovi nadzornog odbora i/ili uprave, > date ukrštene odnosno međusobne garancije, > direktna proizvodna i/ili komercijalna i/ili finansijska povezanost i

međuzavisnost.

Politika banke je da takođe prati i analizira nivoe ukupnog izlaganja kreditnom riziku prema pojedinim industrijskim granama te da se identifikuju mogućnosti za ublažavanje sektorske koncentracije.

Pri tome se uzima u obzir da maksimalna izloženost jedne industrijske grane ne može biti veća od 30% ukupnog kreditnog portfelja te da izloženost u duhanskoj, vojnoj industriji i objekata za zabavu ne može preći 5% ukupnog kreditnog portfelja.

Politika banke je da takođe prati i analizira nivoe ukupnog izlaganja kreditnom riziku prema povezanim licima sa bankom. Povezanim licima sa bankom se smatraju:

Predsjednik i članovi nadzornog odbora, članovi uprave, članovi odbora za reviziju te članovi njihovih užih porodica do trećeg stepena po krvnom srodstvu ili braku, ili lica koja žive u istom domaćinstvu, ili imaju međusobno povezane ili zajedničke investicije;

Lica sa značajnim vlasničkim interesom u Banci te članovi njihovih užih porodica do trećeg stepena po krvnom srodstvu ili braku, ili lica koja žive u istom domaćinstvu, ili imaju međusobno povezane ili zajedničke investicije;

Pravna lica sa dionicama, prioritetnim dionicama, i glasačkim pravima u banci; Pravna lica u kojima banka ima značajne vlasničke interese; Pravna lica u kojima značajan vlanisnički interes imaju ista ona pravna ili fizička lica

koja imaju značajan vlasnički interes u banci; Pravna lica u kojima imalac značajnog vlasničkog interesa, član nadzornog odbora ili

uprave jeste jedno od lica pomenutih u tačkama. od 1. do 5.; 7. Povezana lica dioničara banke.

Banka fizičkim licima koja su povezana sa bankom može odobriti transakcije samo u okviru sledećih ograničenja:

- jednom fizičkom licu najviše do 1% iznosa osnovnog kapitala banke i - svim fizičkim licima ukupno najviše do 10% iznosa osnovnog kapitala banke.

5.5. Klasifikacija aktive banke izložene kreditnom riziku

33

U cilju uspostavljanja i održavanja kvalitetnog portfelja banke te u tom smislu i formiranja adekvatnih potencijalnih rezervi za kreditne gubitke banka je uspostavila vlastitu politiku za kategorizaciju klijenata koja je u skladu sa klasifikacijom ABRS .

U skladu sa tim, klasifikacija se vrši na kompletnu aktivu banke izloženu kreditnom riziku, procjenjuje se i klasifikuje svaki pojedinačni plasman pri čemu se vodi računa da više plasmana datih jednom klijentu ili grupi povezanih lica bude klasifikovano u istu kategoriju rizika sa određenim procentom rezervisanja.

Kada se izlaganje banke kreditnom riziku ne može decidno odrediti tj. kada je moguća različita klasifikacija, banka je dužna da izvrši odabir strožije kategorije osim u slučaju kada raspolaže dokumentovanim i čvrstim dokazima za suprotno.

Procjena kreditne kategorizacije i rezervisanja za potencijalne gubitke je trajan proces koji treba biti prioritet za svakog rukovodioca za odnose sa klijentima i svakog risk managera koji učestvuje u procesu odobravanja plasmana, kako bi se osiguralo da je cijela rizična aktiva tačno kategorizovana i konzervativno rezervisana.

Iz tih razloga risk manager koji učestvuje u procesu odobravanja plasmana tj. odlučivanja u redovnom radu, u slučajevima gdje je to potrebno rukovodeći se svim raspoloživim informacijama, aktuelnim događajima i propisanim smjernicama ABRS, nalaze portfolio manager-u promjenu rezervisanja i kategorizacije koji verifikuje istu u informacionom sistemu.

Prijedlog za klasifikaciju aktive se temelji na objektivnim i subjektivnim kriterijima ocjene rizika.

Objektivni kriteriji se zasnivaju na tačnim podacima kojima banka raspolaže o klijentima prate određeni plasman od početka (odobrenja) pa sve do njegovog krajnjeg roka važenja.

Za objektivnu ocjenu rizika potrebno je raspolagati informacijama o:

> procjeni kreditnog rizika na bazi analize boniteta kiijenta, > vrijednosti i tipu kolaterala datog od strane kiijenta u korist banke, > stanju stavki aktive izložene kreditnom riziku po osnovu postojećih

plasmana klijentu na određeni datum (dani tekućeg i najdužeg ranijeg kašnjenja).

Subjektivni kriteriji se zasnivaju na:

> uočenim poslovnim i moralnim karakteristikama kiijenta, > prethodno stečenim iskustvima u saradnji i izvršavanju obaveza kiijenta prema

banci, > naznakama, zvaničnim i/ili nezvaničnim informacijama i saznanjima o

određenim promjenama i eventualno mogućim poteškoćama u poslovanju kiijenta, što bi moglo uticati na servisiranje njegovih obaveza prema banci itd., što je obuhvaćeno redovnim, a po potrebi i vanrednim monitorinzima klijenata od strane banke.

Klasifikacija aktive se vrši tako što se u obzir uzimaju sva nenaplaćena potraživanja od kiijenta u toku prethodnih i tekuće godine, a kategorizacija se vrši na osnovu najlošijeg pojedinačnog potraživanja. Prilikom klasifikacije uzimaju se u obzir i kolaterali razvrstani u tri osnovne grupe koje banka prihvata.

34

Banka u okviru upravljanja kreditnim rizikom vrši preugovaranje, prolongaciju, restruktuiranje i reprogramiranje pojedinih plasmana klijentima koji su dospjeli u poteškoće i ne mogu servisirati obaveze prema ugovorenim uslovima, a sve u cilju smanjenja kreditnog rizika. U tom slučaju klijent je dužan prije ponovnog ugovaranja izmiriti svu dospjelu obračunatu kamatu i sve naknade i to isključivo iz vlastitih sredstava.

Prijedlog za preugovaranje, prolongaciju, restruktuiranje ili reprogramiranje plasmana na osnovu raspolozivih informacija može dati referent za odnose sa klijentima ili risk manager u redovnom radu.

Uzimajući u obzir sve relevantne kriterije, klasifikacija aktive se vrši označavanjem kategorije potraživanja, a najmanje u procentima rezervisanja kako slijedi:

> Kategorija A - Dobra aktiva 2% > Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom 5-15% > Kategorija C - Podstandardna aktiva 16-40% > Kategorija D - Sumnjiva aktiva 41-60% > Kategorija E - Gubitak 100% KATEGORIJA A - Dobra aktiva

U ovu kategoriju mogu se klasifikovati stavke aktive koje nisu predmet kritike i to: > koje su potpuno osigurane prvoklasnim kolateralom, > kod kojih nema otkrivenih problema i prepreka koji bi ometali odnosno

spriječili naplatu i kod kojih se ne očekuje da će banka umjesto klijenta isplatiti bilo kakve obaveze.

Ukoliko je klijent već klasifikovan u ovu kategoriju maksimalno dozvoljeno kašnjenje je do 30 dana.

KATEGORIJA B - Aktiva sa posebnom napomenom

U ovu kategoriju klasifikuju se stavke aktive koje: > su osigurane kvalitetnim odnosno prihvatljivim koletaralom, > imaju potencijalne slabosti i ukoliko se ne prate, ne provjeravaju i

pravovremeno ne koriguju mogu dovesti do problema u naplati, > nisu dovoljno obradene, praćene, kontrolisane i korigovane od strane kreditnih

službenika, > nemaju kompletne i kvalitetne kreditne dosijee.

Banka je dužna da u ovu kategoriju uključi sve stavke za koje klijent kasni sa plaćanjem ne duže od 90 dana od inicijalno ugovorenog roka.

KATEGORIJA C - Podstandardna aktiva

U ovu kategoriju klasifikuju se stavke aktive: > koje nisu podržane uspješnim tekućim poslovanjem klijenta tj. čiji novčani

tokovi nisu dovoljni za pokriće dospjelih obaveza, > potraživanja od klijenata kod kojih je ciklus pretvaranja aktive u gotovinu duži

35

od rokova za otplatu duga i koji su nesolventni, > za koje banka nema potpune tekuće finansijske izvještaje klijenta te adekvatnu i

kompletnu dokumentaciju o klijentu, plasmanu i uzetom kolateralu.

Banka je dužna da u ovu kategoriju uključi sve stavke za koje klijent kasni sa plaćanjem duže od 90, a kraće od 180 dana od inicijalno ugovorenog roka.

KATEGORIJA D - Sumnjiva aktiva

U ovu kategoriju klasifikuju se stavke aktive: > koje imaju iste slabosti kao aktiva iz C kategorije s tim što banka ne raspolaže

kolateralom, > za koje je naplata u cjelosti veoma neizvjesna ali zbog određenih razloga postoji

mogućnost dabanka ipak naplati ta potraživanja.

Banka je dužna da u ovu kategoriju uključi sve stavke za koje klijent kasni duže od 180, a kraće od 270 dana od inicijalno ugovorenog roka osim u slučaju dokazane realizacije kolaterala u toku.

KATEGORIJA E - Gubitak

U ovu kategoriju klasifikuju se stavke aktive koje se smatraju nenaplativim i za koje dalje zadržavanje u kategorijama naplative aktive nije opravdano. To ne isključuje mogućnost da po tim stavkama banka naknadno eventualno nešto i naplati. Ovakve stavke banka ne može zadržavati u svojim zvaničnim poslovnim knjigama (bilansu) ni tokom pokušaja za njen naknadni i mogući dugoročni oporavak.

Banka je dužna da u ovu kategoriju uključi sve stavke za koje klijent kasni duže od 270 dana od inicijalno ugovorenog roka, osim u slučaju dokazane realizacije kolaterala u toku.

Kategorija klijenta se utvrđuje na bazi plasmana po kojem klijent ima najveći broj dana kašnjenja. Primjenom principa jedinstvene kategorizacije za ukupnu eksponiranost klijenta se primjenjuje jedna kategorija i jedan procenat rezervisanja.

Princip rezervisanja potencijalnih gubitaka za portfolio fizičkih lica u domenu svih vrsta kredita od 31.08.2001 .godine je slijedeći:

Kategorija A Dobra aktiva 2% kašnjenje do 60 dana KategorijaB Aktiva sa posebnom napomenom 15% kašnjenje od 61 -120 dana KategorijaC Podstandardna aktiva 40% kašnjenje od 121 -180 dana KategorijaD Sumnjiva aktiva 60% kašnjenje od 181 -270 dana KategorijaE Gubitak 100% kašnjenja preko 270 dana

Kategorija A - Dobra aktiva - U ovu kategoriju banka može da klasifikuje stavke aktive koje nisu predmet kritike i to:

a) stavke aktive odnosno kredite koji su potpuno osigurani prvoklasnim kolateralom i to bez obzira na ostale neotplaćene dugove, dijelove dugova ili druge nepovoljne kreditne faktore korisnika;

b) stavke aktive kod kojih nema otkrivenih problema i prepreka koji bi ometali odnosno spriječili naplatu glavnice i kamate na dan dospjeća i kod kojih se ne očekuje da ce

36

banka umjesto korisnika isplatiti bilo kakve eventualne obaveze. Klijent je pokazao sposobnost u prošlosti i da će ispunjavati u budućnosti sve svoje obaveze prema banci do usaglašenih datuma i u skladu sa svim usaglašenim odredbama i uslovima.

Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom- stavke aktive čija je naplata osigurana kvalitetnim kolateralom, a istovremeno imaju potencijalne slabosti koje, ako se ne prate, ne provjeravaju i pravovremeno ne koriguju, mogu pogoršati i oslabiti kreditnu sposobnost i solventnost banke u budućnosti klijent ima potencijlani nedostatak koji, ukoliko se ne ispravi može prouzrokovati gubitak, međutim u ovoj fazi gubitak se još uvjek ne predvida čak ni kao mogućnost. Takva situacija se može pojaviti kada se za ranije identifikovan izvor za naplatu smatra da je prestao biti održiv, iako se za preostali izvor za naplatu smatra da ce ostati dovoljno jak da ispuni sve obaveze prema banci.

Kategorija C - Podstandardna aktiva -stavke aktive koje nisu podržane solidnom sposobnošću plaćanja od strane kiijenta. Klijent ima identifikovani nedostatak ili nedostatke koji mogu dovesti do nekog gubitka kreditne glavnice ili kamate, uzimajući u obzir sve dostupne izvore za naplatu i sposobnost klijenta da ispuni svoje obaveze i sposobnost banke da naplati dug. Ova kategorija obuhvata potraživanja od klijenata koji su u situaciji da njihovi primarni izvori otplate nisu adekvatni za uredno servisiranje duga i da postoji opasnost, ili se to već dogodilo odnosno već događa, da banka mora posegnuti za realizacijom korisnikovih sekundarnih izvora za naplatu svojih dospjelih potraživanja.

Kategorija D - Sumnjiva aktiva - stavke aktive koje imaju sve slabosti koje sadrži aktiva klasifikovana kao kategorija C-Podstandardna aktiva, s tim da za osiguranje naplate banka ne raspolaže kolateralom. Ove slabosti čine punu naplatu potraživanja veoma problematičnom, velikim pitanjem i visokom mogućnosti gubitka za banku. Za plasman se smatra da ce vjerovatno rezultirati gubitkom glavnice ili kamata, uzimajući u obzir sve identifikovane izvore za naplatu, mogućnost klijenta da ispuni svoje obaveze i sposobnost banke da iznudi naplatu.

Kategorija E- Gubitak - stavke aktive koje se smatraju nenaplativim i za koje daljnje zadržavanje u kategorijama naplative aktive nije opravdano. Klasifikacija u ovu kategoriju ne znači da se ovoj aktivi ne može eventualno naknadno poboljšati kvalitet ili da ne može biti eventualno spašena makar djelomično, ali odlaganje njenog potpunog otpisa više nije opravdano. Banka je dužna da u ovu kategoriju ukijuči sve stavke za koje korisnik kasni sa plaćanjima ili ih odlaze prema banci duže od 270 dana od dana inicijalno ugovorenog roka, odnosno ugovorenih rokova, osim u slučaju kada banka raspolaže dokazanom realizacijom kolaterala u toku.

5.6. Instrumenti obezbjeđivanja naplate potraživanja

Prihvatljivim kolateralima za banku smatraju se:

1. prvoklasni kolaterali: > novčani depoziti, > vrijednosni papiri, > neopozive garancije izdate od strane: BiH, centralnih vlada zemalja zone

A, međunarodnih razvojnih banaka, Centralne banke BiH, centralnih banaka zemalja

37

zone A, prvoklasnih banaka i kompanija zemalja zone A, > plemeniti metali

2. kvalitetan kolateral: > zalog nekretnina (hipoteka)

3. ostali kolaterali: > zalog pokretnih stvari (osim plemenitih metala), > zalog potraživanja i drugih prava, > osiguranje naplate potraživanja kod osiguravajućih društava, > osiguranje vlastitom mjenicom, > cesija potraživanja.

Banka od svojih klijenata može uzeti više različitih kolaterala za obezbjeđenje jednog plasmana.

Svrha pribavljanja svih raspoloživih instrumenata obezbjedjenja (uključujući i dopunske o kojima se sa klijentima može postići dogovor), njihovog evidentiranja i procjenjivanja jeste da se minimizira rizik koliko god je to moguće.

Realizacija kolaterala bi trebalo da bude posljednje sredstvo koje bi banka koristila tamo gdje su nepredvidene okolnosti ugrozile uobičajene izvore naplate potraživanja.

5.7. Pojam nekvalitetne aktive i aktivnosti banke za tzv. kasnu naplatu

Pod nekvalitetnom aktivom se, u pravilu, podrazumjeva aktiva koja ne donosi prihod u koje spadaju sledeće stavke:

> glavnica i/ili kamata koja je dospjela i nije plaćena duže od 90 dana od njihovog inicijalno ugovorenog dospjeća odnosno kada su na prethodno navedeni način klasifikacije iste svrstane u C, D i E kategoriju,

> kapitalizirana kamata koja nije plaćena duže od 90 dana.

Kapitalizacija kamate predstavlja proces pripisivanja obračunate nenaplaćene kamate nenaplaćenoj glavnici kredita, proces refinansiranja, reprogramiranja ili konverzije obračunate nenaplaćene kamate u novi bankarski kredit na dan dospjeća kamate ili na dan dospjeća kredita.

Od momenta kada se određene stavke aktive klasifikuju kao nekvalitetna aktiva u okviru C, D i E kategorije banka je dužna da:

> suspenduje vec obračunatu nenaplaćenu kamatu i obustavi dalji obračun i knjiženje kamate u bilansu i istu vodi na vanbilansoj evidenciji,

> suspendovanu kamatu u punom iznosu istodobno sa klasifikacijom aktive neutralizira tj. isključi iz prihoda formiranjem posebnih rezervi za kreditne gubitke - za suspendovanu kamatu terećenjem troškova rezervi za kreditne gubitke - za suspendovanu kamatu.

Banka je dužna da sve naknadno izvršene uplate po aktivi za koju je obustavljen obračun kamate upotrijebi prvo za pokriće glavnice potraživanja, a eventualno preostali dio za naplatu kamate.

Organizaciono posmatrano naplata stavki nekvalitetne aktive sa određenim pragom materijalnosti potpada pod tzv. kasnu i naplatu putem suda.

38

U aktivnosti za što brže i efikasnije prevazilaženje razloga koji su doveli do kašnjenja, povećanje stope povrata iznosa u kašnjenju uz optimalne troškove i profitabilnosti banke putem optimalnih stopa povrata i kontrole troškova uključena je jedinica za naplatu i restruktuiranje potraživanja banke.

U cilju reorganizacije procesa naplate potraživanja banka je usvojila vlastitu politiku sa razradenim procedurama za tzv. kasnu i naplatu putem suda u okviru koje su dati detaljni koraci u naplati, specijalni slučajevi te ostali postupci koji su mogući u ovoj fazi naplate.

> Postupak naplate putem Suda u standardnim slučajevima starta 271. dan kašnjenja predajom tužbe banke.

> Da bi se postigao ciljani kvalitet portfelja rizicne aktive Banke aktivnosti CRM Corporate-a, kao Jedinice odgovorne za isto, su podijeljene kako slijedi:

1. prijem i delegiranje aplikacija na određeni nivo odlučivanja,

2. pregled i kontrola aplikacija,

3. analiza rizika,

4. dalje procesiranje.

6. ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog može se zaključiti: • Kreditni rizik pokazuje trajnu ili trenutnu nelikvidnost dužnika i njegovu

nesposobnost da u dogovorenom roku izmiri obaveze. • Osnovni Bazelski principi (Bazel I) se odnose na: I. Preduslove efikasne supervizije banaka - Princip 1., II. Izdavanje licence bankama i njihova struktura – Principi 2-5, III. Razmjene regulative i zahtjevi banaka – Principi 6-15, IV. Metode neprekidne supervizije banaka – Principi 16-20, V. Zahtjevi za informacijama banaka – Princip 21, VI. Formalan ovlaštenja supervizora banaka – Princip 22, VII. Međudržavno bankarstvo – Princip 23-25.

• Vođeni potrebom da se poboljša sigurnost finansijskog sistema, definisani su

opšti principi supervizije, koji su objavljeni kao Bazelski principi i standardi. Ključni rizici sa kojima se banke suočavaju su:

39

1. kreditni rizik, 2. rizik zemlje i rizik transfera, 3. tržišni rizik, 4. rizik kamatne stope, 5. rizik likvidnosti, 6. operativni rizik, 7. zakonski rizik i rizik reputacije, 8. valutni rizik.

• Analiza kreditne sposobnosti dužnika treba da obuhvati: a) osobine ličnosti

menadžera (pozitivne i negativne osobine), odnosno vlasnika preduzeća, b) dužnikovo poslovno iskustvo, c) iskustvo dužnikovih kupaca i dobavljača, d) dužnikova redovnost izmirenja obaveza, e) dužnikova ažurnost, preglednost i pouzdanost u vođenju poslovnih knjiga.

• Analiza kapaciteta tražioca kredita treba da se posmatra sa aspekta njegovog: 1) proizvodnog kapaciteta i 2) finansijskog kapaciteta. Finansijski kapacitet budućeg dužnika predstavlja njegovu sposobnost da ostvari dobit (profit) dovoljnu za povratak kredita, bez narušavanja kontinuelnog poslovanja preduzeća. Finansijski kapacitet dužnika se može povećati: a) rastom dobiti, b) prihodima po osnovu prodaje aktive, c) prihodima po osnovu prodaje akcija, d) pozajmljenim sredstvima od drugih faktora.

• Da bi banka mogla da ostvari adekvatnost kapitala, treba da ispuni sledeće uslove:

1. koeficijent odnosa primarnog kapitala i rizične aktive treba da je najmanje 4%, 2. koeficijent odnosa ukupnog kapitala (zbir primarnog i sekundarnog kapitala i

ukupne aktive ponderisane rizikom) treba da je najmanje 8% 3. iznos sekundarnog kapitala treba da je ograničen na 10% od primarnog

kapitala. • Bazelski sporazum II (prvi stub) definiše operativni rizik kao rizik gubitka, koji

je posljedica neadekvatnog upravljanja menadžmenta banke sa unutrašnjim procesima u banci i sistemskim događajima. Pored aktivnosti menadžmenta banke, ova definicija uključuje i pravne rizike izazvane raznim kaznama, penalima, odštetama, prinudnim poravnanjima i sl. Operativni rizik se može izračunati: a) analizom osnovnih pokazatelja, b) analizom standardizacije, c) praćenjem projektovanih pokazatelja.

• Bazelski sporazum II (drugi stub) polazi od supervizorskog ispitivanja adekvatnosti kapitala u odnosu na profil rizika i strategiju održavanja nivoa kapitala banke. U ovom dijelu Bazelskog sporazuma se analiziraju: a) načela supervizijskog izvještaja, b) smjernice upravljanja rizicima, c) supervizijska transparentnost i odgovornost. Supervizijska analiza se sprovodi nad kreditnim rizikom (rizik na stres, rizik zbog neispunjavanja obaveza, rizik koncentracije kredita), rizikom kamatnih stopa, operativnim rizikom (bolja komunikacija sa inostranstvom, sekjuritizacija kredita i sl.). Rizici u drugom stubu polaze od individualnog rješavanja rizika i iznosa kapitala koji banka drži za te rizike. Povećani kapital u rezervama (zbog povećanog rizika), ne bi smio biti zamjena za neadekvatnu kontrolu rizika u banci.

• Bazelski sporazum II (treći stub) obuhvata tržišnu disciplinu. Tržišna disciplina se ostvaruje primjenom adekvatnog izvještavanja u banci na osnovu sigurnih i pouzdanih finansijskih informacija u cilju minimiziranja rizika u banci.

• U cilju uspostavljanja i održavanja kvalitetnog portfelja banke te u tom smislu i formiranja adekvatnih potencijalnih rezervi za kreditne gubitke banka je

40

uspostavila vlastitu politiku za kategorizaciju klijenata koja je u skladu sa klasifikacijom ABRS. U skladu sa tim, klasifikacija se vrši na kompletnu aktivu banke izloženu kreditnom riziku, procjenjuje se i klasifikuje svaki pojedinačni plasman pri čemu se vodi računa da više plasmana datih jednom klijentu ili grupi povezanih lica bude klasifikovano u istu kategoriju rizika sa odreženim procentom rezervisanja.

• Klasifikacija aktive se vrši tako što se u obzir uzimaju sva nenaplaćena potraživanja od klijenta u toku prethodnih i tekuće godine, a kategorizacija se vrši na osnovu najlošijeg pojedinačnog potraživanja. klasifikacija aktive se vrši označavanjem kategorije potraživanja, a najmanje u procentima rezervisanja kako slijedi:

> Kategorija A - Dobra aktiva 2% > Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom 5-15% > Kategorija C - Podstandardna aktiva 16-40% > Kategorija D - Sumnjiva aktiva 41-60% > Kategorija E - Gubitak 100%

41

7. LITERATURA

1. Milutin Ćirović, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd 2001. godina; 2. doc. dr Predrag Kapor, Bankarstvo, Megatrend univerzitet Beograd, 2006. godina; 3. prof. dr Ljubomir D. Kovačević, Nenad Vunjak, Bankarski menadžment, Subotica

2006. godine; 4. Zakon o bankama Republike Srpske; 5. www.abrs.ba; 6. Uroš N. Ćurčić, Bankarski portfolio menadžment, Feljton, Novi Sad 1995. godina; 7. Bazelski odbor za nadzor banaka – Međunarodni sporazum o mjerenju kapitala i

standardima kapitala – revidirani okvir, prevod Potecon, Zagreb 2004. godine;

8. Peter Rose i Silvia C. Hudguns: Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005. godina;

9. Program upravljanja kreditnim rizikom i koncentraciom rizika banke XYZ.

42

P R I L O G TABELE ABRS ZA PRAĆENJE KREDITNOG RIZIKA

43

Naziv banke Matični broj Obrazac: Klasifikacija - TABELA A Kvartalni izvještaj o kvalifikacijama aktive i lista nekvalitetne aktive na dan _________ u 000 KM KLASIFIKACIJA AKTIVE

KLASIFIKACIJA Red. Broj

STAVKE AKTIVE BILANSA I VANBILANSA A B C D E ukupno:

1 Kratkoročni krediti 2 Dugoročni krediti 3 Ostali plasmani 4 Obračunata kamata 5 Dospjela potraživanaja 6 Potraživanja po plaćenim garancijama 7 Ostala aktiva 8 STAVKE AKTIVE BILANSA UKUPNO: 9 Opšti kreditni rizik i potencijalni kreditni gubici (r. br. 8x% gubitka) 10 Već formirane Opšte rezerve (A) i Posebne rezerve ( B, C , D, E) 11 Razlika 10.-9. 12 a) Plative garancije b) činidbene garancije

13 Nepokriveni akreditivi 14 Neopozive kreditne obaveze 15 Ostale potencijalne obaveze 16 STAVKE VANBILANSA UKUPNO: 17 Opšti kreditni rizik i potencijalni kreditni gubici (r. br. 16x% gubitka) 18 Već formirane Opšte rezerve (A) i Posebne rezerve ( B, C , D, E) 19 Razlika 18.-17. 20 UKUPNE STAVKE BILANSA I VANBILANSA (8+13) 21 Opšti kreditni rizik i Potencijalni kreditni gubici (r.b. 20x% gubitka) 22 Već formirane Opšte rezerve (A) i Posebne rezerve ( B, C , D, E) 23 Više formiranih rezervi (+) (iznos) (R.b 22.-R.b. 21) Manje formiranih rezervi (-) (iznos) (R.b 21.-R.b. 22)

____________________ ___________________ __________________ ime i prezime broj telefona interni revizor

44

Naziv banke Matični broj

Obrazac: Klasifikacija - TABELA B

Kvartalni izvještaj o kvalifikacijama aktive i lista nekvalitetne aktive na dan _________ u 000 KM KLASIFIKACIJA AKTIVE

DRŽAVANA PREDUZEĆA PRIVATNA PREDUZEĆA Red. Broj STAVKE AKTIVE BILANSA I VANBILANSA A B C D E ukupno: A B C D E ukupno:

SVE- UKUPNO:

1 Kratkoročni krediti 2 Dugoročni krediti 3 Ostali plasmani 4 Obračunata kamata 5 Dospjela potraživanaja 6 Potraživanja po plaćenim garancijama 7 Ostala aktiva 8 STAVKE AKTIVE BILANSA UKUPNO: 9 Opšti kreditni rizik i potencijalni kreditni gubici (r. br. 8x% gubitka)

10 Već formirane Opšte rezerve (A) i Posebne rezerve ( B, C , D, E) 11 Razlika 10.-9. 12 a) Plative garancije

b) činidbene garancije 13 Nepokriveni akreditivi 14 Neopozive kreditne obaveze 15 Ostale potencijalne obaveze 16 STAVKE VANBILANSA UKUPNO: 17 Opšti kreditni rizik i potencijalni kreditni gubici (r. br. 16x% gubitka) 18 Već formirane Opšte rezerve (A) i Posebne rezerve ( B, C , D, E) 19 Razlika 18.-17. 20 UKUPNE STAVKE BILANSA I VANBILANSA (8+13) 21 Opšti kreditni rizik i Potencijalni kreditni gubici (r.b. 20x% gubitka) 22 Već formirane Opšte rezerve (A) i Posebne rezerve ( B, C , D, E) 23 Više formiranih rezervi (+) (iznos) (R.b 22.-R.b. 21)

Manje formiranih rezervi (-) (iznos) (R.b 21.-R.b. 22) *Bez sektora stanovništva ____________________ ___________________ __________________

ime i prezime broj telefona interni revizor

45

Naziv banke Matični broj

Obrazac: Klasifikacija - TABELA C

Kvartalni izvještaj o kvalifikacijama aktive i lista nekvalitetne aktive na dan _________ u 000 KM

PREGLED NEKVALITETNIH KREDITA - STAVKI AKTIVE (KLASIFIKOVANIH U KATEGORIJE C, D, i E)

IME

NA

ZIV

D

UŽN

IKA

M

atič

ni

broj

Kra

tkor

očni

kr

editi

Dug

oroč

ni

kred

iti

Obr

aču-

na

ta

kam

ata

Ost

ali

plas

man

i

Dos

pjeć

a po

traži

v.

Plać

ene

ga

ranc

ije

BIL

AN

S U

KU

PNO

Gar

anci

je

Nep

okri-

ve

ni

akre

ditiv

i

Ost

ala

je

mst

va

Neo

pozi

ve

kred

itne

ob.

VA

NB

ILA

NS

UK

UPN

O

ukup

na

izlo

ženo

st

bank

e

Form

irane

po

sebn

e re

zerv

e

Kat

egor

ija

C, D

ili E

Bilo

kak

av

kola

tera

l (d

a - n

e)

Duž

nik

(D)

ili

Akc

iona

r (A

K)

1 2 3 4 5 6 7 8 9=3 do 8

10 11 12 13

14=10 do 13

15=9+14 16 17 18 19

UKUPNO: ________________ _____________

_______________

ime i prezime

broj telefona interni revizor

aziv banke matični broj

46

Obrazac: Klasifikacija TABELA D

PREGLED STAVKI AKTIVE KLASIFIKOVANIH U KATEGORIJU RIZIKA "E" za datum___________________________________

u 000 KM

Sudski procesi

IME

/ N

AZI

V D

UŽN

IKA

Mat

ični

br

oj

Bila

nsna

po

traži

vanj

a

Van

bila

nsna

po

traži

vanj

a

UK

UPN

A

IZLO

ŽEN

OST

B

AN

KE

Form

irane

PO

SEB

NE

reze

rve

Dat

um

utuž

enja

u toku okončani

NAPOMENA

1 2 3 4 5=3+4 6 7 8 9 10

UKUPNO: * U kolonu "Napomena" unijeti sve bitne podatke za komitenta __________________ __________________ _______________________

ime i prezime broj telefona interni revizor

47

48