GOSPODARSKO STANJE HRVATSKE NACIJE 2011. – 2012. … · 2 Mladen Vedriš, Bartol Letica i Slaven Letica Zima 2012 1. Uvod „Vladajuća svjetska kriza, ogromna anomalija nezaposlenosti

DÉLKELET EURÓPA – SOUTH-EAST EUROPE INTERNATIONAL RELATIONS QUARTERLY, Vol. 3. No. 4. (Winter 2012/4 Tél)

GOSPODARSKO STANJE HRVATSKE NACIJE 2011. – 2012.

Analiza rezultata jednog empirijskog istraživanja

MLADEN VEDRIŠ1, BARTOL LETICA

2 I SLAVEN LETICA

3 Sažetak Aktualno stanje hrvatskog društva karekterizira duboka podvojenost oko: a) ocjene uzroka nastale društvene i ekonomske krize; b) još i više, mogućih načina njena rješavanja i

prevladavanja. Provedeno empirijsko istraživanje po svojim rezultatima potvrñuje dvije osnovne teze: da je akutna i otvorena ekonomska i društvena kriza prvenstveno endogeni fenomen, kojeg je globalna kriza tek pojačano pozicionirala na razini nacionalne prepoznatljivosti.

I drugo, da odgovornost države u širem kontekstu: a) poglavito izvršna vlast i zakonodavna vlast su ključne poluge i mjesta odgovornosti, od kojih se očekuje da pokrenu naciju na programu svojevrsnog programatskog i djelatnog zaokreta. U tom kontekstu, završetak pregovora o prijemu u članstvo Europske unije u roku od pola godine do punopravnog članstva (1. srpnja 2013.), su bitan podstrek u uspostavi vlastitog sustava uspješnosti, ali nikako ne i zamjene za direktan angažman u njegovoj uspostavi i ostvarenju. Pri tome, ne zanoseći se iluzijama o automatizmu dolaska do vlastite uspješnosti samom činjenicom članstva u EU. I to poglavito u današnjim, sve izraženijim okolnostima potrage za uspješnim unilateralnim rješenjima unutar te iste Unije.

Ključne riječi: nacionalno gospodarstvo – kriza i perspektive, sociološki i ekonomski aspekti, iskustva drugih, meñunarodno okruženje, strategije izlaza, EU integracije.

*

PREGLED ČLANKA 1. Uvod 2. Hrvatska: anketno istraživanje o makro-ekonomskim fundamentima 2.1. Pristup, način anketiranja i ispitanici 2.2. Ekspertna „dijagnoza“ gospodarskoga stanja hrvatske nacije 2.3. Simptomi, znaci i pokazatelji kompleksne kronične gospodarske „bolesti“ 2.4. Uzroci ili etiologija hrvatske gospodarske „bolesti“ 2.5. Profesionalna i/ili strukovna odgovornost za „kompleksnu kroničnu krizu“ 2.6. Pokazatelji odobravanja i osporavanja mjera vladine politike rješavanja KKK 2.7. Odobravanje i osporavanje europskih politika rješavanja i nošenja s krizom 2.8. Stavovi o Europskoj uniji 2.9. Stavovi o MMF-u 3. Zaključno*

*

1 Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 2 IFC (World Bank Group), Washington D.C. 3 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

2 Mladen Vedriš, Bartol Letica i Slaven Letica Zima 2012

1. Uvod

„Vladajuća svjetska kriza, ogromna anomalija nezaposlenosti u jednom svijetu nezadovoljenih potreba, osljepljuje nas za ono što se dogaña pod površinom – za ispravno tumačenje dogañaja i stvari.

Proričem, da će se obje u današnjem svijetu tako razvikane vrste pesimizma pokazati kao neispravne još u našem vremenu: pesimizam revolucionara koji drže da nas iz očajnog položaja u kojem se nalazimo ništa ne može spasiti osim revolucije, i pesimizam reakcionara koji drže da je ravnoteža našeg socijalnog i gospodarskog sustava tako labava da si ne možemo priuštiti nikakve eksperimente.“4 Ove riječi nije napisao neki suvremeni ekonomist, državnik, političar, intelektualac ili novinar, već

poznati engleski ekonomist John Maynard Keynes kojem je prva Svjetska financijska kriza ili Velika recesija u XXI. stoljeću obnovila dobar dio, u doba dominacije doktrine o ekonomici ponude, izgubljene ili zabranjene profesionalne i medijske slave.

Napisao je to prije nešto više od 80 godina, kada je većina ekonomista njegova doba razmišljala katastrofično, panično i žurnalistički, promatrajući dramatični početak gospodarskog i društvenog fenomena koji će tek naknadno u povijesti biti poznat pod pojmom Velika depresija (1929. – 1933.).

Za današnje prilike u hrvatskim ekonomskim znanostima, politici i javnosti – koje obilježava isprazna fraza5 kako „treba slušati struku“ - važno je pogledati kako je Keynes odredio svrhu svog razmišljanja u nevelikom eseju Gospodarski izgledi naše unučadi:

„Moj zadatak u ovom eseju nije proučavanje sadašnjost ili blisku budućnost, već odbacivanje gledanja na kratki rok i pogledavanje daleko u budućnost. Kakav životni standard možemo očekivati za sto godina? Kakvi su gospodarski izgledi naše unučadi?“6 Kad bismo željeli logički slijedili intelektualni „zadatak“ koji je Keynes imao pred sobom 1930. godine -

razmišljajući o gospodarskim šansama naše unučadi i praunučadi - morali bismo pogledati daleko u budućnost: u 2110. godinu.

Takva bi intelektualna, nekmoli znanstvena ambicija danas - s obzirom na fascinantni tempo demografskih promjena, ali i teško predvidivi znanstveni i tehnologijski napredak, kao i dramatične demografske i ekonomske promjene i obrate te opće ubrzanje povijesti – zasigurno bila praćena javnim podsmjehom koji nije mimoišao ni pojavnu eseja velikog ekonomiste.

Kad danas pažljivo pročitamo njegov esej, možemo slobodno kazati: Keyns je bio prilično slab prognozer i prorok.

Uostalom, evo kako je Keynes u 1930. „vidio“ budućnost u 2030. godini: „Pretpostavimo da će nam za sto godina biti u gospodarskom pogledu osam puta bolje, no što nam je

danas. Sigurno nas to ne može mnogo začuditi. Istina je i izgleda da se ljudski prohtjevi ne mogu nikada zadovoljiti. Meñutim, ovi se dijele u dvije skupine: potrebe koje su apsolutne koje osjećamo bez obzira na potrebe

naših bližnjih i potrebe relativne koje imamo samo ako se njihovim zadovoljavanjem možemo izdignuti iznad naše okoline.

Ova druga skupina, potrebe koje nam daju osjećaj nadmoći, mogu zaista biti nezadovoljive: čim je opća razina viša, tim su one više. To vrijedi za apsolutne potrebe.

Naskoro ćemo doći tako daleko – možda prije nego se obično misli - da će te potrebe biti zadovoljene, pa bi tada radije posvetili naše snage zadovoljavanju negospodarskih potreba.

Što se tiče moga zaključka, ovaj je tim više iznenañujući za našu maštu, čim dulje o njemu mislimo. Ja stvaram ovaj zaključak, pretpostavivši da nećemo imati većih ratova, ni većeg porasta pučanstva, i tvrdim da ima izgleda da će gospodarski problem biti riješen kroz sto godina. To znači da gospodarski problem nije trajni problem čovječanstva.“7 Danas je zanimljivo, ali i spoznajno i metodologijski važno, pažljivo pročitati citirani Keynesov „pogled

u budućnost“, jer on pokazuje kako je čak i u doba relativno sporog tehnološkog i ekonomskog razvoja,

4 J.M. Keynes, Gospodarski izgledi naše unučadi, The Nation and Athenaeum, listopad 1930. Izvorno objavljeno kao: John Maynard Keynes, “Economic Possibilities for Our Grandchildren,” The Nation and Athenaeum, October 11, 1930. Citirano prema: J.M. Keynes. 1994. Izabrana djela. Privredni vjesnik i Matica Hrvatska (pretisak izdanja Matice hrvatske iz 1944.), str. 84. 5 Ispraznost te fraze potvrñuje opće-prihvaćena profesionalna istina da ni najbolji svjetski ekonomisti danas zapravo ne znaju što bi savjetovali vladama i meñunarodnim financijskim organizacijama (primjerice Europskoj uniji, SAD-u, Svjetskoj banci ili MMF-u) kao „lijek“ protiv Velike depresije i dužničke krize. 6 Isto, str. 84. 7 Isto, str. 87-88.

DÉLKELET-EURÓPA – SOUTH-EAST EUROPE International Relations Quarterly 3

kakve su – gledane iz današnje povijesne perspektive - bile tridesete godine prošlog stoljeća, bilo nemoguće predviñati daleku budućnost.

Očigledno je, primjerice, da Keynes nije „vidio“ Drugi svjetski rat (koji je praktično bio pred vratima) i demografsku eksploziju, a podcijenio je i tempo gospodarskog rasta te, posebice, intenzitet znanstvenih i tehnologijskih promjena. Meñutim, pravilno je procijenio da se „ljudski prohtjevi ne mogu nikada zadovoljiti“8.

Ipak, u tadašnje doba opće gospodarske depresije, galopirajuće nezaposlenosti i hiperinflacije i u ozračju općeg beznaña, položio je test prosvjećenosti koji današnji ekonomisti tek trebaju položiti: usudio se (nekonvencionalno, pozitivno, inovativno, kreativno i optimistično) misliti.

Čak i oni ljudi koji nikada nisu učili i studirali latinski i filozofiju vjerojatno su čuli za poznatu latinsku izreku „Sapere aude“ (usuditi se znati) koja je širu popularnost stekla nakon eseja Immanuela Kanta „Što je prosvjetiteljstvo“. Iako je izreku prvi upotrijebio slavni rimski pjesnik i satiričar Horacije, ona je maksimom ili „lozinkom prosvjetiteljstva“ postala Kantovom zaslugom.

Upravo zbog toga što je Republika Hrvatska u formalnom smislu tek zakoračila u punoljetnost, a tako se, nažalost, često i ponaša, korisno je podsjetiti na prve rečenice kratkog Kantova eseja iz 1784. godine u kojima objašnjava što podrazumijevao pod pojmom prosvjećenosti:

„Prosvjećenost je izlazak čovjeka iz njegove samo-skrivljene nezrelosti (maloljetnosti). Maloljetnost je nemoć čovjeka da se bez vodstva drugoga služi vlastitim razumom. Ta je maloljetnost samo-skrivljena jer njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u nedostatku odlučnosti i hrabrosti da se tim razumom služimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Usudi se (imaj hrabrosti) služiti vlastitim razumom!“9 Hrvatska je zemlja višestrukih i dugotrajnih intelektualnih i političkih – pojedinačnih i kolektivnih –

inercija, nezrelosti i maloljetnosti. Glasovita hrvatska (javna, intelektualna) šutnja ili sklonost sadašnje i bivše vlasti da svoje postupke i odluke donosi i usmjerava prema zahtjevima činovnika i dužnosnika Europske unije i da njihovu uspješnost mjeri apstraktnom mjerom „našega ugleda u svijetu“, dva su simptoma te iste nacionalne - intelektualne i političke – nezrelosti.

Kant je uzroke nezrelosti pronašao u pojedinačnoj, individualnoj, lijenosti i kukavičluku, a mi ih možemo tražiti i u pojedinačnoj i u kolektivnoj znanstvenom, intelektualnom i političkom neznanju, nesigurnosti, lijenosti, kukavičluku i oportunizmu, ali i provincijalnom, podaničkome (u odnosu na Europu i Zapad) mentalnom sklopu.

Ona se ogleda u činjenici gotovo dvadeset-godišnjeg bijega ekonomista od javne upotrebe uma koji bi im, da su ga željeli koristiti, omogućio sagledavanje negativnih ekonomskih trendova na gotovo svim područjima gospodarskog života u dugom razdoblju od 1995. do 2010. godine, a, kad je model privatizacije u pitanju, od samog novog povijesnog početka - 1990. godine.

Kad se najnovija hrvatska gospodarska prošlost promotri iz današnje perspektive, može se lako zaključiti da su iza nas – poslužimo li se japanskom metaforom – čak dva „izgubljena desetljeća“:

Prvo „izgubljeno desetljeće“ (1990. – 2000.) duguje se srpskoj i JNA agresiji i ratu, ali i mnoštvu propusta i promašaja u procesu privatizacije, tečajne politike i makro-ekonomske politike općenito.

Drugo „izgubljeno desetljeće“ (2000. – 2010.) rezultat je inertnog nastavljanja privatizacijske i ekonomske, ali i drugih javnih politika iz prvog izgubljenog desetljeća. Umjesto „kreativne destrukcije“ u odnosu na raniji model rasta i razvoja, nastavljena je politika poticanja rasta i javne potrošnje temeljena na rasprodaji državne imovine i zaduživanju za potrebe infrastrukturnih investicija i tekuće potrošnje.

Kraj 2010. godine i ulazak 2011. u „treće desetljeće“ (2010. – 2020.) nije, nažalost, donijelo kraj znanstvene i političke nezrelosti, već hiperprodukciju i javnu ponudu hinjenog znanja, hinjene znanosti i hinjene političke volje, programa ili „pakete“ za „izlaz“ iz onog što se najčešće naziva „kriza“, a nešto rjeñe „recesija“.

Danas „pakete“ i „vizije“ za spas hrvatskog gospodarstva nude ozbiljni znanstvenici i institucije, ali i ljudi koji nemaju baš nikakva makro-ekonomska, političko-ekonomska i ekonomsko-politička znanja. O poznavanju svjetske i meñunarodne ekonomike i novih svjetskih gospodarskih trendova da i ne govorimo.

BOX 1. Čuñenje engleske kraljice nad enigmom „kreditnog stezanja“ Vjera pretežitog dijela uglednih svjetskih ekonomista da je ekonomska struka proniknula u tajne uprav-

ljanja gospodarskim i, posebice, financijskim poremećajima, posebice velikim, svjetskim, kontinentalnim i 8 Čitatelja ovdje želimo uputiti na knjigu (zbornik radova) kojoj je poticaj bio upravo spomenuti esej: Pecchi L., Piga G. (eds.). 2008. Revisiting Keynes. Economic Possibilities for our Grandchildren. The MIT Press, Cambridge, Mass., London. 9 http://www.english.upenn.edu/~mgamer/Etexts/kant.html


nacionalnim krizama, depresijama i recesijama, suočila se potkraj prvog desetljeća XXI. stoljeća sa surovom stvarnošću: pojavila se još jedna Velika recesija, a zatim i Suverena dužnička kriza u okviru Europske unije.

Možda je priču o prognostičkim, pa i objašnjavajućim (eksplanatornim) ograničenjima ekonomskih i društvenih znanosti najbolje početi anegdotom o prvom spoznajnom susretu engleske kraljice s fenomenom „kreditnog stezanja“ (the credit crunch) .

Engleska kraljica Elizabeta II. prvi je put u svojoj dugovječnoj monarhističkoj karijeri, 5. studenog 2008. godine, odlučila posjetiti svojevrsni hram britanskog i svjetskog sveučilišnog ekonomskog obrazovanja i istraživanja: Londonsku ekonomsku školu (the London School of Economics - LSE)10.

Za vrijeme posjeta Školi, profesor Luis Garicano (profesor ekonomike i strategije) pokušao joj je u najkraćim crtama objasniti uzroke i posljedice pojave „kreditnog stezanja“ i opće gospodarske recesije koja je već bila na obzoru.

Slika 1. Luis Garicano objašnjava Elizabeti II. fenomen financijske krize

Nakon kratkog profesorova objašnjenja fenomena kreditnog stezanja, kraljica je odlučila s njim nakratko

porazgovarala. Evo kako je po svjedočenju Garciana tekao taj kratki razgovor: „Kraljica me upitala: 'Ako su te stvari bile tako velike, kako su ih svi propustili vidjeti. Zašto ih nitko nije

primijetio?“11 Profesor joj je, prema vlastitom svjedočenju, ovako odgovorio: „U svakoj fazi netko se oslanjao na nekog drugog i svatko je mislio da postupa ispravno“.12 Nakon što je čula to apsurdno objašnjenje preneražena je kraljica izgovorila samo jednu riječ: „Strašno“

(Awful).13 Usputno postavljeno kraljičino pitanja i komentar („strašno“) nisu ostala bez reakcije ekonomske struke.

Britanski ekonomisti, podanici (!) Elizabete II., smatrali su svojom podaničkom i moralnom dužnošću da kraljici naknadno ponude precizniji (po njihovom mišljenju) pismeni odgovor na njeno usputno pitanje.

Odgovori dvije skupine ekonomista14 došli su na kraljičinu adresu uz veliko vremensko zakašnjenje od preko osam mjeseci.

Prvo pismo kraljici su 22. srpnja 2009. uputili profesor Tim Besley (član povjerenstva za monetarnu politiku Engleske banke – the Bank of England) i „eminentni povjesničar“ državne uprave Peter Hennessy.

Pripreme i rasprave koje su prethodile pisanju tog pisma trajale su punih osam mjeseci, a ključni dogañaj u tim pripremama bilo je organiziranje stručnog foruma „Globalna financijska kriza – Zašto je nitko nije primijetio“ koji je održan u Britanskoj akademiji 17. lipnja 2009.

Rezultati brojnih rasprava na spomenutom foruma pisci pisma saželi su na tri gusto tiskane stranice kojih se suština može svesti na kratki zaključak koji potpisnici nude kraljici kao sukus svojih znanja, razmišljanja i rasprava:

10 Razlog je njenog posjeta bilo svečano otvaranje nove fakultetske zgrade (New Academic Building) vrijedne 71 milijun funti. 11 "The Queen asked me: 'If these things were so large, how come everyone missed them? Why did nobody notice it'?" 12 At "every stage, someone was relying on somebody else and everyone thought they were doing the right thing“. 13 Kratku priču o razgovoru ekonomiste i kraljice može se pronaći na mnogo mjesta na Internetu, a ovdje je citirana prema stranici: http://www.finfacts.ie/irishfinancenews/article_1017270.shtml 14 Bilo je i nekoliko individualnih pisama upućenih kraljici. Neka su se pisma u vrijeme završavanja ovog rukopisa još uvijek mogla naći na internetu, ali se njima ne kanimo baviti.


„U sažetku, Vaše veličanstvo: iako pogreška nesagledavanja vremenskog tempa, razmjera i težine ove krize i njenog sprječavanja ima mnoge uzroke, u načelu je to je pogreška kolektivne imaginacije mnogih bistrih (pametnih) ljudi u zemlji i u svijetu u razumijevanju rizika financijskog sustava u cjelini.“15 Pismo koje su maniristički (u tradiciji klasičnih podaničkih pisama Nj.K. veličanstvu) napisali Besley i

Hennessy mnogi su britanski ekonomisti i kolumnisti ocijenili kao izraz „psihologije nijekanja“ (psychology of denial).

Upravo zbog toga, nova skupina ekonomista (njih desetorica) uputilo je kraljici 10. kolovoza 2010. drugo pismo.

Umjesto fraze o „pogreški kolektivne imaginacije“, u pismu, koje su potpisali neki od viñenijih britanskih ekonomista, primjerice Alan Kirman i Michael Goldberg, uzroke nesposobnosti ili nespremnosti ekonomista da predvide, objasne i riješe velike financijske krize, autori su pronašli u samoj ekonomskoj profesiji i ekonomskim znanostima.

Ključna se poruka njihova pisma svodi na stajalište kako su prihvaćanje ogoljene matematičke logike i metodologije - u sustavu obrazovanja, istraživanja i ekonomskog savjetovanja (vlada i financijskog sektora) - glavni izvor i razlog nesposobnosti ekonomskih znanosti i ekonomista da „vide“ i upravljaju gospodarskim i financijskim krizama.

U prilog te ključne poruke oni navode dva argumenta: Prvo, pozivaju se na autoritet nekih ekonomista-nobelovaca (Ronald Coase, Milton Friedman i Wassily

Leontief) koji su takoñer tvrdili da se „u posljednjim godinama ekonomika zapravo pretvorila u jednu od grana primijenjene matematike“.

Drugo, citiraju davnu ocjenu Američke ekonomske udruge (the American Economic Association) iz 1991. godine koja je takoñer odaslala sličnu poruku poruku: „postdiplomski nastavni programi mogu nam dati generaciju ekonomista s prevelikim brojem fah idiota, osposobljenim za tehnike, ali neupućenim u stvarne gospodarske probleme“.

Nakon poziva na spomenute autoritete, autori pisma nude kraljici svoje vlastito viñenje razloga zbog kojih ekonomisti nisu kadri predvidjeti velike krize-recesije-depresije:

„Mi smo uvjereni da je oskudno obrazovanje ekonomista – koje je usmjereno na matematske tehnike i stvaranje empirijski neutemeljenih formalnih modela – glavni razlog slabosti naše profesije. Ta je slabost povećana stavljanjem naglaska na matematičkih tehnika zbog tiha tehnika samih u mnogim znanstvenim časopisima i ekonomskim odjelima.“ Iako na prvi pogled drugo pismo kraljici pruža opipljiviji odgovor na njeno pitanje, taj se odgovor ipak

svodi na neku vrstu anti-matematičkog manifesta, što baš i nije neki argument, jer je teško dokazati tvrdnju da poznavanje kvantitativnih metoda analize može, samo po sebi, biti spoznajno paralizirajuće za ekonomske znanosti. Dodatna prirodno-znanstvena znanja mogu biti samo korisna, uz pretpostavku da ekonomska analiza nije ograničena isključivo na kvantitativnu analizu.

Manjak znanja na nekim područjima (poznavanje ekonomske povijesti, političke ekonomije, ekonomske psihologije, bihejvioralne ekonomike, institucionalne ekonomike, evolucijske ekonomike itd.), a ne „višak“ znanja na drugim područjima (opća i ekonomska matematika, ekonomska statistika i kvantitativna analiza općenito) bolje mogu objasniti spoznajna ograničenja ekonomske struke da objašnjava i predviña ekonomske poremećaje različitih oblika, intenziteta i trajanja.

*

2. Hrvatska: anketno istraživanje o makro-ekonomskim fundamentima Polazeći od neosporne činjenice da je u današnjem hrvatskom društvu znatno sužen javni prostor

(časopisi, javne tribine, okrugli stolovi, novine, pa i novi mediji) za razmjenu znanstvenih i stručnih mišljenja, društveni i stručni dijalog, stručne rasprave i polemiku meñu znanstvenicima, političarima, gospodarstvenicima i javnim intelektualcima općenito (iznimka su donekle mediji koji, logikom svog poslanja i nakladnih imperativa, veću pažnju poklanjaju polemici kao svañi, nego polemici kao jednoj od oblika traganja za istinom), uz puno razumijevanje i dragocjenu potporu Zagrebačke inicijative odlučili smo provesti anketno (empirijski) istraživanja o pogledima i mišljenjima vodećih hrvatskih ekonomskih znanstvenika, stručnjaka, poduzetnika i menadžera o gospodarsko stanje hrvatske nacije i o idejama i prijedlozima za promjene na bolje tog stanja u desetljeću koje je pred nama.

15 http://media.ft.com/cms/3e3b6ca8-7a08-11de-b86f-00144feabdc0.pdf


Pri koncipiranju anketnog upitnika, korišten je strukturirani upitnik koji slijedi logiku medicinsko-dijagnostičko-terapijskoga modela u tom smislu što smo ispitanicima ponudili pitanja o „dijagnozi“ stanja hrvatskog gospodarstva, „simptomima“ njegovih „bolesti“, uzrocima ili etiologiji takvoga stanja, odgovornosti pojedinih društvenih skupina za takvo stanje te, konačno, o „terapiji“ ili mjerama (makro-ekonomske i drugih politika) za prevladavanje nepovoljnoga ekonomskog stanja.16

Pristupajući realizaciji ovog projekta, pošlo se od danas već neosporne činjenice da ekonomske znanosti

naprosto nemaju sposobnost predviñanja, čak ni na kratki rok, velikih ekonomskih poremećaja (recesija, depresija, kriza) na globalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, ali da ipak imaju sposobnost naknadnog opisivanja i objašnjavanja izvora i uzroka tih poremećaja.

2.1. Pristup, način anketiranja i ispitanici Temeljna je nakana našega istraživanja bila prikupljanje informacija iz prve ruke o iskustvima,

saznanjima, stavovima, mišljenjima i prijedlozima reprezentativnih predstavnika znanstvene, znanstveno-nastavne, poduzetničko-poslovne i menadžerske elite o uzrocima, pojavnim oblicima, karakteru i mogućim idejama i prijedlozima za rješavanje gospodarskih problema sa kojima se suočava naša zemlja u posljednjih dvadesetak godina.

Kako bismo dobili uravnotežen – teorijski, stručni i praktični - uvid u probleme hrvatske gospodarske zbilje, za ispitanike smo izabrali predstavnice sveučilišne, znanstvene, ali i poduzetničke i poslovne, pa i upravljačke (menadžerske) zajednice.

Ispitanicima smo ponudili izbor izmeñu dvaju načina odgovaranja na anketna pitanja: (1) u pismenoj formi, popunjavanjem upitnika koje smo im dostavili poštom ili (2) popunjavanjem upitnika on-line, putem interneta.

Anketni upitnici i popratno pismo17 upućeni su na 250 adresa, a odgovore smo dobili od 55 sudionika ankete: njih 42 su iskoristili mogućnost klasičnog načina popunjavanja upitnika, a samo je njih 13 upitnik popunilo on-line.18

Grafikon 1. Profesionalna struktura ispitanika

16 Anketno istraživanje obavljeno je u okviru Zagrebačke inicijative (http://www.inicijativa.com.hr/), uz svestranu suradnju i potporu Ureda Zaklade Konrad Adenauer u Zagrebu (http://www.kas.de/kroatien/hr/). S tim u vezi posebno se želimo zahvaliti predstojniku tog Ureda, gospodinu Reinhardu Wesselu. Posebnu zahvalnost i priznanje za uspješno realiziranje projekta zaslužuju prof.dr. Uroš Dujšin i Ante Gavranović, koji su koordinirali proces provoñenja ankete, kao i Luka ðurić i Vedran Velnić koji su proveli anketu i statistički i grafički obradili njene rezultate. 17 U povratnom pismu koje su supotpisali prof.dr. Uroš Dujšin i Ante Gavranović kao neposredni poticaji za provoñenje anketnog istraživanja navedeni su: dvadeseta obljetnica izglasavanja Božićnog ustava i „skoro pristupanje Hrvatske Europskoj uniji“. 18 Iako to nikako ne može biti mjerilo informatičke pismenosti hrvatske poslovne i akademske elite, ono je ipak stanovito mjerilo uobičajenih navika i sklonosti, pa se može slobodno kazati da je odnos onih koji se ugodnije osjećaju „na papiru“ prema onima koji je bliži Internet 3.5 : 1.


Prethodni grafikon pokazuje kako smo ostvarili zadovoljavajuću ravnotežu izmeñu ispitanika koji se bave znanošću i nastavom (oko 40%) i onih koji se bave poduzetništvom i menadžmentom u različitim područjima realnoga i financijskoga sektora (oko 60%).

Takva ravnoteža nije se mogla očekivati i nije ostvarena s obzirom na dob, jer u dobnoj strukturi prevladava dobna skupina od 51 do 60 godina.

Grafikon 2. Dobna struktura ispitanika

2.2. Ekspertna „dijagnoza“ gospodarskoga stanja hrvatske nacije Polazeći od načelnog teorijskog stava da je svaku raspravu (znanstvenu, stručnu, pa i svaku drugu)

potrebno započeti jasnim definiranjem ključnih pojmova, prvo pitanje koje je postavljeno ispitanicima, odnosilo se na izbor pojma koji po njihovom mišljenju najbolje definira stanje u kojem se nalazi (u trenutku provoñenja ankete) hrvatsko gospodarstvo.

Ispitanicima je na izbor ponuñeno šest pojmova (1. prolazni, ciklični, ekonomski problemi i poteškoće; 2. ekonomska kriza; 3. ekonomska recesija; 4. ekonomska depresija; 5. prijeteća ekonomska katastrofa i 6. skori ekonomski slom i propast), kao i mogućnost da sami izaberu neki drugi pojam koji po njihovu mišljenju bolje izražava gospodarsko stanje nacije.

Ovo je struktura odgovora koju smo dobili od ispitanika: Grafikon 3. Pojmovno odreñenje gospodarskog stanja

Iz prethodnog je grafikona razvidno kako ne postoji suglasje oko jednog, jedinstvenog izraza kojim bi se

mogla označiti ili opisati gospodarska situacija u kojoj se nalaze naše nacionalno gospodarstvo i naša zemlja.


Štoviše, uz šest izraza koje im je ponuñeno na izbor, sami su ispitanici pridodali još neke: „ekonomska i društvena kriza“, „dužnička kriza: zaduženost države, gospodarstva i grañana“, „duboki strukturni problemi“, „duboka kriza duha i sve zajedno od 1 do 6“, „inercijsko kretanje prema grčkom scenariju“ i „moralna, socijalna i ekonomska kriza“.

Stanovito, nazovimo ga tako, „intelektualno bezvlašće“ ili „pojmovna zbrka“ koji se mogu iščitati iz

odgovora na prvo pitanje nipošto nije hrvatska posebnost, jer se akademske i poslovne zajednice svih država pogoñenih „krizama“ suočavaju sa sličnim problemom.

Kad su u pitanju Sjedinjene Američke Države, terminologijska zbrka ili kaos koji se javio u procesu

„etiketiranja“ velikih ekonomskih potresa i poremećaja nakon 2007. godine na neki je način rješena kada je u javnosti za generički izraz kojim se opisuje stanje američkog gospodarstva u razdoblju 2007.-2010. izabran izraz Velika recesija19. Apsolutnu dominaciju u javnosti taj je pojam stekao na prijelazu iz 2008. u 2009. kad ga – kao dodatak pojmu „svjetska financijska kriza“ – počinju sve više koristiti i eksperti Svjetske banke i MMF-a. Slijedeći grafikon, objavljen u navedenom članku u NYT-u, uvjerljivo pokazuje kako se izraz „Velika recesija“ izborio za diskurzivnu dominaciju u javnoj raspravi: kao antipod podjednako slavnom izrazu „Velika depresija“ kojim se izražava stane američke i svjetske ekonomije izmeñu 1929. i 1933.

Grafikon 4.

Uz Svjetsku financijsku krizu i Veliku recesiju, neke zemlje Europske unije, a zatim i cijelu Monetarnu

uniju 2009. godine pogodila je i Suverena dužnička kriza20, na što ukazuje slijedeća ekonomska karta Europe:

Ako, dakle, ekspertnu „dijagnozu“ ili „dijagnoze“ gospodarskog stanja nacije, koje su dali ispitanici, se

smjesti u širi kontekst Svjetske financijske krize, Velike (američke) recesija i Suverene (europske) dužničke krize, može se zaključiti da su gospodarski i makro-ekonomski problemi i poremećaji s kojima se suočava naša zemlja neka vrsta kronične i degenerativne „bolesti“ koja ima brojne simptome, pojavne oblike te brojne - endogeni i egzogene – uzroke.

19 Vrlo dobar opis etimologije „Velike recesije“ može se pronaći u članku Catherine Rampell, Great Recession’: A Brief Etymology, New York Times, 11. ožujka 2009.; dostupno na: http://economix.blogs.nytimes.com/2009/03/11/great-recession-a-brief-etymology/ 20 Suverena (vrhovna) dužnička kriza je situacija u kojoj središnja vlast, odnosno država, ne može u cjelini plaćati prispjele dugove, pa se odlučuje za reprogramiranje duga ili ogluhu. U suvremenoj financijskoj povijesti poznatije su dužničke kriza: latinsko-američke dužničke krize 1980-tih, meksička ekonomska kriza 1994., ruska financijska kriza 1998., argentinsko restrukturiranje vanjskog duga 2002. i sadašnja europska dužnička kriza.


Ekonomska karta 1. Zemlje EU-a pogoñene suverenom dužničkom krizom

Tablica 1. Izravna inozemna ulaganja u RH po godinama (2005.-2010.), mil. EUR Godina 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

Inozemna izravna ulaganja 1.762 950 1. 468 2. 768 3.679 4.209 2.129 1.170

Izvor: HNB 2.3. Simptomi, znaci i pokazatelji kompleksne kronične gospodarske „bolesti“ Drugim anketnim pitanjem, koje je definirano „Koji su od postojećih ekonomskih i društvenih problema s

kojima se susreće naša zemlja, po Vašem mišljenju, najteže rješivi (možete zaokruži do tri odgovora)?“, željelo se formulirati rang listu reformskih prioriteta ili prioriteta u definiranju budućih javnih i poslovnih politika na nacionalnoj, županijskim i na poslovnim razinama.

Grafikon 5. Ranglista najteže rješivih hrvatskih ekonomskih i društvenih problema


Kako se ispitanicima ostavila i mogućnost da – na temelju vlastitih iskustava, znanja i uvida – sami

definiraju „najteže rješive“ društvene, političke i gospodarske probleme, nekolicina ih je iskoristila tu mogućnost te su izdvojili ove: „slaba spremnost na tržišne uvjete i utakmice“; „neobrazovanost“; „niska obrazovanost“; „neinventivnost i nekreativnost“; „apriorni stav protiv promjena i slijepo obožavanje inercije i postojećih navika“; „RH je doslovno rob svojih navika“. Jedan je ispitanik napisao: "Malo su mi samo tri odgovora"

Imajući na umu činjenicu da u uzorku nisu bili političari i državni dužnosnici, može se zaključiti kao u poslovnoj, znanstvenoj i poduzetničkoj eliti prevladava stav kako je osnovni problem ili „najteže rješivi problem“ nesposobna i neučinkovita državna uprava.

Ako se taj stav prihvati kao objektivan i ispravan, onda se i dva problema koji se navode kao drugi i treći prioritet – „nekonkurentna industrijska proizvodnja“ i „visoka javna potrošnja“ – mogu shvatiti kao posljedice ili derivati problema nesposobnosti i neučinkovitosti državne uprave.

Prihvaćajući taj logični zaključak, može se kazati da je reforma političkog sustava nužni, ali ne i dovoljni preduvjet, početka rješavanja svih drugih gospodarskih i društvenih problema, pa i problema koji se takoñer našao visoko na visokom četvrtom mjestu reformskih prioriteta: „opći osjećaj beznaña i pesimizma u gospodarstvu i društvu“.

2.4. Uzroci ili etiologija hrvatske gospodarske „bolesti“ Trećim pitanjem ankete – „Molimo Vas da iznesete osobne prosude o tome u kojoj je mjeri svaki od

navedenih čimbenika imao utjecaj na nastanak ekonomske probleme u kojima se danas nalazi RH (zaokružite jednu ocjenu za svaki navedeni čimbenik po logici: 1 = neznatan utjecaj, 2 = malen utjecaj, 3=značajan utjecaj, 4 = vrlo velik utjecaj, 5 = izuzetno velik utjecaj)?“ – željelo se dobiti mišljenja i ocjene ispitanika o etiologiji ili uzrocima postojećih ekonomskih problema s kojima se suočava hrvatsko društvo.

Grafikon 6. vizualno i numerički prikazuje prosječne ocjene i ranglistu značajnosti pojedinog „uzročnika“ gospodarskih nevolja ili „bolesti“.

Grafikon 6. Ranglista čimbenika, uzročnika ekonomskih problema

U iskazanom grafikonu moguće je iščitati nekoliko bitnih poruka: (1) da ispitanici uzroke naših

ekonomskih nevolja vide u endogenim čimbenicima, primarno u sferama pravosuña i politike; (2) da ratu, ratnom nasljeñu, pa i ratnim štetama, ali i komunističkom nasljeñu, ne pridaju značajno mjesto u procesu


nastanka „kompleksne kronične krize“ i (3) da čimbenike okruženja (svjetskoj financijskoj krizi i europskoj dužničkoj krizi) smještaju sasvim na dno rangliste uzročnika „kompleksne kronične krize“.

Prirodno je i razumljivo da mnogi pojedinci, gospodarski subjekti, zajednice, sveučilišta, nevladine udruge, vjerske zajednice pa i cijeli narodi i zemlje vjeruju da je situacija u kojoj žive u vrijeme recesije posebna, naročita, izuzetna, neprispodobiva sa situacijom drugih naroda i zemalja.

Privid ili predodžba o nacionalnoj izuzetnosti ili izabranosti teorijski se, politički i javno najčešće raspravlja u SAD-u u kojima su ideja, koncept i vjera u „američku izuzetnost“ (American exceptionalism) odavno postali dijelom matičnog (mainsteram) znanstvenog, političkog i medijskog diskursa: nekom vrstom svjetovne religije.

Ideja, predodžbe i predrasude o nacionalnoj izuzetnosti nisu strane ni nama, hrvatskim grañanima. U dugom razdoblju od 1945. do 1990. službena je titoistička ideologija stvarala i održavala mit o izuzetnostima i neponovljivostima ključnih dogmi na kojima je počivala: samoupravljanje, nesvrstanost, društveno vlasništvo, udruženi rad, bratstvo i jedinstvo, težnja ka odumiranju države i izgradnji besklasnog društva.

Ostaci te svijesti i predrasude nazočni su i danas u raspravama o ekonomskim fenomenima, pa i recesiji i dužničkoj krizi koje pogañaju naš narod i zemlju. Promatranje i analiziranje hrvatske ekonomske situacije izvan konteksta Nove i Stare Europe i izvan konteksta svjetske financijske i europske dužničke krize, zamagljuje, a često i onemogućava istinsko znanstveno promatranje i spoznaje razmjera, uzroka, pa i mogućih rješenja hrvatskog „ekonomskog pitanja“ (namjerno koristimo tu klasičnu marksističku sintagmu).

Da je na hrvatsko „ekonomsko pitanje“ moguće gledati iz teorijske perspektive koja dovodi sasvim u pitanje predrasudu o – nazovimo je tako – hrvatskoj recesijskoj izuzetnosti, možda najbolje pokazuje članak bivšeg glavnog ekonomiste Meñunarodnog monetarnog fonda i sadašnjeg profesora MIT-a Simona Johnsona „Tihi državni udar“ (The Quiet Coup), objavljen u utjecajnom američkom konzervativnom magazinu The Atlantic (svibanj 2009.).

BOX 2. Čini nam se da je na ovom mjestu vrlo korisno i važno našeg čitatelja „opteretiti“ nešto dužim citatom iz

Johnsonove rasprave: „Svaka je kriza, naravno, drugačija. (…) No, moram vam reći da dužnosnicima MMF-a sve te krize

izgledaju depresivno slično. Svaka je zemlja, naravno, trebala zajam, ali, više od zajma, svaka je zemlja trebala napraviti velike promjene, kako bi kreditiranje moglo stvarno uspjeti. Gotovo uvijek, zemlje u krizi, nakon ekscesnog razdoblja, moraju naučiti kako živjeti u okviru svojih stvarnih mogućnosti: izvoz se mora povećati, a uvoz smanjiti. A cilj mora biti da se to postigne bez najgore recesije. Naravno, ekonomisti MMF-a provedu neko vrijeme osmišljavajući politike – fiskalnu, monetarnu i ostale – koje imaju smisla u zadanim okvirima (kontekstu). Ipak, ekonomsko rješenje vrlo rijetko funkcionira.

No, pravi razlog briga visokih dužnosnika MMF-a i najveća prepreka ekonomskog oporavaka je gotovo uvijek politika zemalja koja se nalazi u krizi.

Obično, ove zemlje su u očajničkoj ekonomskoj situaciji iz jednog jednostavnog razloga: moćna je elita pretjerivala u dobrim vremenima, dopustila je sebi previše rizika. Vlade tih zemalja i njihovi saveznici u privatnom sektoru stvaraju usko povezanu, uglañenu oligarhiju, koja državu vodi kao profitu-usmjerenu tvrtku u kojoj su oligarski većinski dioničari. Kada zemlja poput Indonezije ili Južne Koreje ili Rusiji ostvaruju gospodarski rast, rastu i ambicije kapetana njegove privrede. Kao gospodari svog mini-svemira, ti ljudi (oligarsi) poduzimaju neke investicije koje imaju vidljivu korist i za šire gospodarstvo, ali se nakon toga upuštaju u sve veće i rizičnije oklade. Oni, u večini slučajeva, ispravno prosuñuju, da će im njihove političke veze omogućiti da svaki značajni problem koji se pojavi prebace na vladu. (…)

No, neizbježno, oligarhi novo-nastalih tržišta, troše novac i vlastite poslovne imperije grade na brdu duga. Lokalne banke, često pod pritiskom vlade, olako pristaju na davanje kredita eliti i onima koji ovise o toj eliti. Pretjerano zaduživanje uvijek završava loše, bilo za pojedinca, bilo za tvrtku ili državu. Prije ili kasnije, uvjeti kreditiranja postaju čvršćim (težim) i nitko vam neće posuditi novac uz uvjete koji su barem donekle prihvatljivi.

Spirala koja slijedi je iznimno strma. Ogromne tvrtke njišu se na rubu bankrota, a lokalne banke koje su posuñivali novac ruše se. Jučerašnje ‘javno-privatno partnerstvo’ mijenja se u ‘pajdaški kapitalizam’ (crony capitalism). Uz nedostupne kredite, slijedi ekonomska paraliza, a kreditni uvjeti postaju sve gori i gori. Vlada je prisiljena na povlačenje svojih deviznih rezervi kako bi bio plaćen uvoz, otplata duga i pokriveni privatni gubitci. Meñutim, devizne rezerve na kraju nestaju. Ako se zemlja, prije nego nestanu devizne reforme, ne dovede u red, dospjet će do ogluhe (u plaćanju dugova) i postat će ekonomski otpadnik.


U utrci da se zaustavi krvarenje, vlada će se obično morati riješiti neke od nacionalnih poslovnih prvaka i morat će restrukturirati bankarski sustav koji je grubo izbačen iz ravnoteže. Ona će, drugim riječima, morati stisnuti barem neke od svojih oligarha.

Meñutim, stezanje (cijeñenje) oligarha rijetko je poželjna strategija vlada zemalja novonastalih tržišta. Upravo suprotno: na početku krize, oligarsi su obično meñu prvima koji će dobiti dodatnu pomoć od vlade, kao što su povlašteni pristupi stranoj valuti ili možda lijepe porezne olakšice ili – ovdje je klasičan kremljanska tehnika sanacije – vladinim pokrivanje (isplatom) privatnih dugova.“ (Johnson, 2009) Kad se uvidi iz „ptičje perspektive“ koje nudi Simon Johnson primjene na hrvatsku situaciju, lakše je

odbaciti logiku i praksu uzajamnog optuživanja političkih i poslovnih „elita“ za nastanak duboke strukturalne krize hrvatskog gospodarstva koja traje 15-tak godina i recesije koja formalno traje već pune dvije i pol godine.

Naime, ako za pokazatelje strukturne krize gospodarstva uzmemo samo pokazatelje uvozne zavisnosti i deficita trgovinske bilance21 i povijest nastanka, stanje i trendove vanjskog i javnog duga, prilično je logično postaviti znanstvenu hipotezu da je odgovornost političkih elita za strukturnu krizu približno proporcionalna dužini njihovog obnašanja vlasti. Tu bi hipotezu na temelju ozbiljnih povijesno-ekonomskih analiza trebalo tek dokazati ili, eventualno, osporiti.

Dakako, pri povijesnoj makro-ekonomskoj analizi nikako ne treba zaboraviti ni na izvanjske čimbenike, ratna razaranja i izravne i neizravne ratne štete koje su svojedobno službeno procijenjene na 30.8 milijardi eura.22

*

2.5. Profesionalna i/ili strukovna odgovornost za „kompleksnu kroničnu krizu“ Četvrtim pitanjem (Koje su tri profesionalne skupine, po Vašem mišljenju, najodgovornije za teško

ekonomsko, političko i masovno-psihološko stanje u kojem se trenutno nalazi naša zemlja?) željelo se doznati predodžbe ispitanika o odgovornosti različitih profesionalnih i interesnih skupina za nastanak i produbljivane „kompleksne kronične krize“ (u daljnjem tekstu: KKK).

Rezultati su prikazani u Grafikonu 7. Grafikon 7. Ranglista profesionalnih skupina po razini odgovornosti za teško ekonomsko, političko i

masovno-psihološko stanje u kojem se trenutno nalazi Hrvatska

21 Prema izračunu novinara-ekonomskog-analitičara Ante Gavranovića zbirni vanjskotrgovinski deficit u posljednjih 15 godina, ne računajući 2010. godinu, iznosi 114,9 milijardi američkih dolara. 22 Analitički osvrt na službene procjene ratnih šteta nalazi se u knjizi: Slaven Letica. 2007. Let iznad kukavičjeg gnijezda. Jesenski & Turk. 2007., str. 142-149.


Čini se vrlo zanimljivim što su ispitanici, na neki način, u svojim odgovorima, od odgovornosti za KKK u

potpunosti “amnestirali” znanstvenike, voñe nevladinih udruga, europske i svjetske političare i bankare, pa i guvernere HNB-a i poduzetnike.

S druge strane, prema rezultatima i niza drugih istraživanja na ovu temu, na četiri prva mjesta rang liste odgovornosti našli su se političari, ratni profiteri, kriminalci i novinari te – pomalo neočekivano – sindikalne voñe.

Dio razlika u stavovima ispitanika i glavnog tijeka rasprava o Velikoj recesiji i suverenoj dužničkoj krizi (u SAD, odnosno EU), može se objasniti strukturom uzorka u kojem su dominirali znanstvenici, bankari i poslovni ljudi koji, logikom stvari, imaju sklonost sebe izuzeti od svake odgovornosti, dok svojim prirodnim „neprijateljima“, sindikalnim liderima pripisuju odgovornost za vlastite i opće gospodarske probleme.

U tom smislu tek je i na ovom mjestu za podsjetiti na činjenicu da se na Zapadu i na Istoku dobar dio odgovornosti za suvremene krize i recesije pripisuje ekonomskim, posebice financijskim znanostima, ali i financijskom sektoru u cjelini; posebice o odsutnosti odgovornosti i uloge pojedinih javnih institucija.

Rasprava o toj važnoj temi potrebna je i Republici Hrvatskoj: njenoj znanstveno-obrazovnoj i financijsko-poslovnoj zajednici. Naime, težnja da se sva odgovornost adresira i prevali na drugoga, najčešće na „stari režim“ (sustav pretvorbe i privatizacije iz ranih devedesetih godina prošloga stoljeća), na političare i novinare, pokazat će se pristranom i nepotpunom, kako za razumijevanje dosadašnjih poteškoća, isto tako i formuliranje odgovarajuće strategije izlaza.

2.6. Pokazatelji odobravanja i osporavanja mjera vladine politike rješavanja KKK Petim pitanjem - Vlada Republike Hrvatske u svom je Programu gospodarskog oporavka i već djelomično

ostvarila čitav niz mjera za prevladavanje recesije. Navodimo neke od tih mjera, uz molbu da za svaku od mjera izrazite Vaše osobno mišljenje da li konkretnu mjeru bezuvjetno, uvjetno ili je uopće ne odobravate? – željelo se prikupiti informacije o modalitetima odobravanja ili neodobravanja „paketa mjera“ koja je vlada Jadranke Kosor planirala u Programu gospodarskog oporavka.

Grafikoni 8. i 9. prikazuju rangliste „odobrenih“ i „osporenih“ vladinih mjera. Grafikon 8. Vladine mjere koje ispitanici bezuvjetno odobravaju, s pripadajućim postocima odobravanja


Grafikon 9. Vladine mjere koje ispitanici ne odobravaju, s pripadajućim postocima odobravanja

Ako bismo iz grafikona 8. i 9. željeli iščitati neki zajednički vrijednosni, teorijski ili interesni (kad su u

pitanju ispitanici iz poslovnog sektora) stav, on bi bio težnja za smanjenjem poreznih i/ili proračunskih opterećenja. Taj je stav u skladu s odgovorima na ranija pitanja koja pokazuju da je prvevladavajući stav naših ispitanika da skupa, neefikasna, inertna, pa i djelomično korumpirana državna uprava23, ali i politička „elita“ kao profesija, predstavljaju temeljnu prepreku bržem i skladnijem razvoju hrvatskog gospodarstva.

2.7. Odobravanje i osporavanje europskih politika rješavanja i nošenja s krizom Šestim pitanjem - Neke europske zemlje koje se nalaze u sličnim problemima kao i Hrvatska odlučile su

koristiti neke mjere koje zasad nisu u Programu gospodarskog oporavka VRH-a. Navodimo neke od tih mjera, uz molbu da za svaku od mjera izrazite Vaše osobno mišljenje da li konkretnu mjeru bezuvjetno, djelomično ili je uopće ne odobravate? – željelo se testirati stajališta ispitanika o nekim anti-recesijskim mjerama na koje su se odlučile ili ih planiraju druge europske zemlje koje se nalaze u situacijama dužničke krize. Rezultati ankete prikazani su u Grafikonu 10. i 11.

23 Ovdje treba svakako kazati da se problemu korupcije u državnoj upravi u posljednjih nekoliko godina pristupa kampanjski i senzacionalistički, tako da slavljena „borba protiv korupcije“ vrlo često djeluje kao izravna prepreka oživljavanju investicijske i poslovne aktivnosti, jer se javlja iracionalni strah od donošenja normalnih poslovnih odluka, kao derivat iracionalnog straha od medijskih bauka koji se zovu „DORH“ I „USKOK“.


Grafikon 10. Bezuvjetno odobravanje

Grafikon 11. Neodobravanje

Iz ranijih je grafikona bjelodano da samo o jednoj mjeri postoji visoki stupanj suglasnosti naših

ispitanika, a to je visoka stopa neodobravanja (63.0%) „rješavanja“ ili rješavanja KKK devalvacijom kune. Očigledno je da je dugoročno i sustavno precijenjena kuna (od 1995. do danas), koja je neosporno jedan od bitnih uzročnika visokog trgovinskog deficita i urušavanja hrvatskog realnog sektora (posebice industrije i poljoprivrede) danas postala posljednja slamka aktualnog koncepta društvene stabilnosti, koju pretežiti dio ispitanika ne želi dovoditi u pitanje.

Zanimljiv se čini i relativno visoki postotak (46.3%) bezuvjetnog odobravanja projekata javnih radova, kao i nešto niži, ali svejedno značajan postotak (39.0%) onih koji bezuvjetno odobravaju neke od državno-intervencionističkih mjera: osnivanje državnog fonda za spas gospodarstva (35.2% bezuvjetno odobrava).

Važnim nam se čini i to što su visoke stope neodobravanja oporezivanja osobne i obiteljske imovine (50.0%), kao i one koje se odnose na radikalna smanjenja plaća državnim dužnosnicima (46.3%) i javnom sektoru u cjelini (46.3%).


2.8. Stavovi o Europskoj uniji U trenutku završetka pisanja ove analize (sredina lipnja 2011.) u načelu je poznat odgovor na pitanje koje

smo postavili ispitanicima: „Kada će, po Vašem mišljenju, naša zemlja postati punopravnom članicom Europske unije (zaokruži jedan odgovor)?“

Upravo zbog toga, zanimljivo je primijetiti (vidi Grafikon 12.) da je ogromna većina anketiranih izabrala upravo 2013. kao godinu u kojoj će naša zemlja postati punopravnom članicom EU-a.

Grafikon 12. Procjene ispitanika o tome kada će RH postati punopravnom članicom EU-a

Razinu „europtizma“ i „eurospekticizma“ testirali smo osmim pitanjem koje je bilo ovako formulirano:

„Sagledan u kontekstu najnovije dužničke krize i općeg odnosa Europske unije prema Republici Hrvatskoj, kakav je Vaš osobni stav prema Europskoj uniji?“ Rezultate navodimo u Grafikonu 13.

Grafikon 13. Stajališta ispitanika o Europskoj uniji

Grafikon 13. pokazuje da su društvene elite u Hrvatskoj u načelu eurooptimistične, jer je zbirni postotak

onih koji imaju „u potpunosti“ i „donekle“ pozitivan stav o EU-u čak 82.9 posto, dok je postotak relativnih i apsolutnih euroskeptika (onih koji imaju „u potpunosti“ ili „donekle“ negativan stav o EU-u) tek 4.9 posto.


2.9. Stavovi o MMF-u Posljednje pitanje naše ankete bilo je o MMF-u, a ovako je formulirano: „U posljednje doba obnovljena je

stručna i politička rasprava na temu 'Za i protiv MMF-a'. Mislite li Vi osobno da bi potpisivanje novog ugovora s MMF-om bilo ekonomski i društveno korisno za našu zemlju?“

Rezultati ankete vidljivi su u slijedećem grafikonu. Grafikon 14. Stavovi ispitanika o korisnosti ili štetnost suradnje s MMF-om

Iz odgovora na prethodno pitanje bjelodano je da ogromna većina ispitanika smatra kako bi angažiranje

MMF-a bilo korisno: uz pravilne pripreme i pregovore korisnim ga smatra čak 76.9 posto, a ekonomski i/ili društveno štenim tek 7.7 posto.

3. Zaključno Ekonomski teoretičari koriste različite pojmove za izražavanje ekonomskih problema i poremećaja:

usporavanje, zastoj (stagnacija), stagflacija (zastoj gospodarskog rasta uz pojavu inflacije), recesija i depresija. Najčešće, dakako, koriste generički izraz kriza, pokušavajući mu odrediti bliže značenje dodatkom različitih pridjeva: svjetska, financijska, dužnička, strukturna, ciklična, razvojna itd.

U posebno teškim gospodarskim prilikama koriste i pojmove ekonomski kaos i slom. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomske znanosti Paul Krugman koristi posljednje nekoliko godine

spoznajno i masovno-psihološki još radikalnije, prijeteće pojmove, kao što su „ekonomska katastrofa“ i „ekonomski ambis“ (što bi se moglo prevesti kao gospodarski bezdan, ponor, provalija, propast i pakao; manje kao „ekonomski ponor“).

Svjetska financijska kriza koja je u SAD-u počela 2007. godine pojavnom „mjehura“ na tržištu nekretnina (nakon toga se prenijela na bankarski i cijeli financijski sektor, a zatim i na realni sektor, posebice grañevinarstvo i automobilsku industriju) i europska dužnička kriza koja je dramatične razmjere dosegnula 2010. godine prijetećim ekonomskim slomom zemalja-svinja (PIIGS: Portugal, Island, Irska, Grčka i Španjolska) i prijetnjom slomom Europske monetarne unije, nije donijela samo tipične gospodarske probleme koje takve krize donose (porast nezaposlenosti, pad bruto domaćeg proizvoda, pad proizvodnje, kriza gospodarskog povjerenja, javljanje i porast općeg osjećaja nesigurnosti i straha od budućnosti), već je potaknula nominalno nove, a suštinski stare teorijske, političke i kulturne "ratove" izmeñu zagovornika ideja o tržišnom liberalizmu i državnom intervencionizmu u ekonomskoj politici i gospodarskoj praksi suvremenog svijeta.

Kako još uvijek ni najbolji ili najutjecajniji svjetski ekonomisti, ni najuspješniji poduzetnici, niti najnadareniji državnici, pa i futurolozi vizionari, ne mogu pouzdano procijeniti razmjere, prirodu i trajanje Velike recesije (taj se izraz pojavio kao antipod Velikoj depresiji iz 30-tih godina prošlog) još uvijek traju nacionalni, kontinentalni i globalni „ratovi“ zastupnika različitih doktrina o budućnosti kapitalizma i ekonomskog razvoja općenito.


Velike financijske krize, velike depresije i velike recesije, ali i ciklični makro-ekonomski poremećaji drugih vrsta, stalna su pojava u suvremenoj, sve povezanijoj svjetskoj i nacionalnim ekonomijama. O tome piše Bartol Letica u svojoj knjizi „Doba odgovornosti“24:

BOX 3. „Možda je u tom pogledu najbolja od svih objavljenih knjiga o svjetskoj financijskoj krizi25 knjiga Ovog

puta je drukčije: Osam desetljeća financijske ludosti, koju su 2009. godine objavili Carmen M. Reinhart26 i Kenneth S. Rogoff.27 Knjiga se tematski podudara sa slavnom monografijom Charlesa Kindlebergera Najveće svjetske financijske krize: manije, panike i slomovi iz 1989. godine, ali je metodologijski potpuno različita: dok je Kindleberger pri analizi povijesti financijskih kriza uglavnom koristio narativni i deskriptivni pristup, oni koriste komparativni statistički pristup uz mnoštvo tablica i grafikona koji vizualno izražavaju i potvrñuju njihove analitičke zaključke.

Služeći se metodologijom meñunarodne povijesne analize odnosa izmeñu financijskog i realnog sektora u razdoblju od 1900. do 2008. godine (često koriste i statističke serije od 1800. do 2008. godine), autori su uspjeli dokazati kako posljednja financijska kriza nije iznimka, već pravilo u povijesnom procesu cikličnog pojavljivanja i nestajanja financijskih kriza.

Dokazali su takoñer da postoji povijesna pravilnost u društvenim i gospodarskim posljedicama nacionalnih i globalnih kriza koju je Carmen M. Reinhart u jednom članku ovako sažela:

Financijske krize su povijesno povezane s "4 smrtonosna P": nakon bankarskih kriza pojavljuje se oštar gospodarski pad, zatim padaju državni prihodi, povećava se proračunski deficit, deficit dovodi do porasta duga, a kako se dug gomila, slijedi pad kreditnog rejtinga. U najsretnijim zemljama krize ne dovode do najsmrtonosnijeg P: do prisile na ogluhu [default: nemogućnost plaćanja prispjelih dugova], ali u mnogim zemljama i ona se takoñer dogaña. (Reinhart, 2009)

Reinhart je broj "smrtonosnih P"28 trebala zapravo proširiti na još barem dva: pad cijena nekretnina i pad zaposlenosti, odnosno porast nezaposlenosti.

Naime, komparativna analiza 18 bankovnih kriza u razvijenim zemljama nakon Drugog svjetskog rata, meñu kojima su autori izdvojili "pet velikih" – španjolsku (1977), norvešku (1987), finsku (1991), švedsku (1991) i japansku (1992), pokazala je kako su te krize imale izravan utjecaj na realnu ekonomiju i tržišne odnose. Uvjetovale su: (a) smanjenje cijena nekretnina, (b) pad cijena dionica, (c) porast nezaposlenosti, (d) pad realnog BDP-a i (e) povećanje realnog javnog duga.

Tablica 2. Prosječne posljedice 18 bankovnih (financijskih) kriza u razvijenim zemljama od 1945. do 2008. godine

Posljedice krize Postotak Trajanje (u godinama) Prosječni pad cijena nekretnina 35,5 6,0 Prosječni pad vrijednosti dionica 55,9 3,4 Prosječni porast nezaposlenosti 7,0 4,8 Prosječni pad realnog BDP-a 9,3 1,9 Kumulativno povećanje realnog javnog duga 86,0

24 MATE, Zagreb, 2010. 25 U današnje postmoderno doba vrlo vrijedne knjige o financijskoj krizi ne pišu više samo znanstvenici, već i mnogi pažljivi i sistematični istraživači koji se koriste drugim spoznajnim metodama: financijski savjetnici, bankari, novinari i drugi. 26 Carmen M. Reinhart je profesorica ekonomike na Sveučilištu Maryland i česta predavačica na znanstvenim skupovima MMF-a i Svjetske banke. 27 Kenneth S. Rogoff je profesor javne politike i ekonomike na Harvardu, bivši glavni ekonomist MMF-a i redoviti komentator Wall Street Journala i Financial Timesa. Rogoff je snažno podržao državni intervencionizam nove američke vlade, ali i svih drugih vlada suočenih s recesijom. Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2009. godine izjavio je, primjerice, ovo: "Brinuti se o inflaciji danas isto je što i brinuti o ospicama u situaciji kad možeš oboljeti od kuge." (http://csrinternational.blogspot.com/2009/02/davos-2009-quotable-quotes.html) 28 U engleskom izvorniku autorica koristi izraz 4 deadly D’s’: "Sharp economic downturns follow banking crises; with government revenues dragged down, fiscal deficits worsen; deficits lead to debt; as debt piles up rating downgrades follow. For the most fortunate countries, the crisis does not lead to the deadliest D: default, but for many it has." (Reinhart, 2009c)


Autori u "pretjeranom gomilanju (akumulaciji) dugova" vide zajednički nazivnik svih velikih financijskih kriza i pratećih gospodarskih zastoja, recesija ili depresija:

Ako postoji jedna zajednička sastavnica širokog raspona kriza koje razmatramo u ovoj knjizi, to je pretjerana akumulacija duga. Bez obzira na to akumulira li dug vlada, banke, korporacije ili potrošači, dug donosi znatno veće sistemske rizike nego se čini tijekom procvata (brzog razvoja, buma). Infuzija gotovine može stvoriti dojam da vlada osigurava veći gospodarski rast od stvarnoga. Zabava zaduživanja privatnog sektora može podići cijene stanova i dionica znatno iznad dugoročno održive razine i stvoriti dojam da su banke znatno stabilnije i profitabilnije nego što stvarno jesu. Takvo široko povećanje duga predstavlja rizik jer povećani dug izlaže gospodarstvo krizi povjerenja, posebice kad se radi o kratkoročnom dugu koji treba stalno refinancirati. Procvat koji se temelji na dugu osigurava vladinim politikama lažnu afirmaciju, financijskim institucijama pruža mogućnost za stvaranje ogromnih dobiti (profita) i osigurava (kratkoročni) porast životnog standarda u zemlji. Većina takvih procvata loše završava. (Reinhart i Rogoff, 2009b: xxv)

Mislimo da je navedeno razmišljanje vrlo poučno i upozoravajuće za mnoge zadužene i prezadužene korporacije i zemlje, pa i za Hrvatsku, koja je najveći dio gospodarskog rasta u dugom razdoblju od 1995. do 2010. godine temeljila i još uvijek temelji na nekontroliranom vanjskom i unutarnjem zaduživanju29 u uvjetima obilja lako dostupnog i jeftinog novca.“

*

Kad se donijela odluka o provoñenju anketnog istraživanja o gospodarstvom stanju hrvatske nacije imalo se na umu činjenicu da će upravo ova, 2011., imati prijelomnu važnost u političkom i gospodarskom pozicioniranju Republike Hrvatske i njenog gospodarstva u meñunarodnom i globalnom okruženju.

Sada kad je konačno postao poznatim i datum kad bi naša zemlja trebala postati punopravnom članicom Europske unije (srpanj 2013.), rodila se ideja da se slično istraživanje ponovi prvim tromjesečjima 2012. i 2013. i da na tragu njihovih rezultata održe stručne javne rasprave u okviru Zagrebačke inicijative.

Ovdje se želi svakako iskazati da i druge nevladine i vladine organizacije – hrvatske i meñunarodne - osjećaju želju i potrebu promišljanja gospodarske sadašnjosti i budućnosti i to je vrlo dobro, jer su takve rasprave na tragu ideje i potrebe razmišljanja o budućnosti Johna Maynarda Keynesa kojom je započeo ovaj osvrt.

Iz nepreglednog mnoštva futurističkih „papira“ u ovom zaključku će se spomenuti tek tri koji nemaju, kao u slučaju Keynesa, vremenski obzor od 100, već od pet, desetak ili petnaestak godina.

Prvi „papir“ je prošloga mjeseca objavljena studija-vizija Svjetske banke (knjiga je krajnje zanimljivi spoj znanstvene monografije i institucionalne vizije svijeta u 2025.) “Svjetski razvojni obzori 2011.: MULTIPOLARNOST: Novo svjetsko gospodarstvo” (Global Development Horizons 2011—Multipolarity: The New Global Economy).

U toj knjizi velikog formata (A4) i relativno malog opsega (160 stranica) iznesena je vizija i prognoze svih ključnih „svjetskih razvojnih obzora/horizonata“ od 2011. do 2025.

Za malu zemlju kao što je Hrvatska, pa i za sve zemlje koje nisu veliki svjetski (gospodarski i politički) igrači, najvažnije su ove poruke-prognoze:

Prva: šest glavnih brzo rastućih ekonomija – Brazil, Indija, Indonezija, Južna Koreja Kina i Rusija doprinijet će razvoju svjetskog gospodarstva do 2025. godine više od 50%. Dakle, sve ostale zemlje, uključujući i one najrazvijenije, doprinijet će svjetskom rastu manje od 50%.

Drugo: u sljedećih 15 godina u svjetskoj će ekonomiji nestati načelo bipolarnosti (razvijeni Sjever – nerazvijeni Jug; razvijeni Zapad – manje razvijeni Istok), a svjetski ekonomski, znanstveni, tehnologijski i kulturni razvoj temeljit će se na načelu MULTIPOLARNOSTI koje će gravitacijske točke biti ranije spomenute zemlje i ekonomije.

Treće: kao posljedica brzog rasta novih slonova (Indija), tigrova (Koreja), zmajeva (Kina), medvjeda (Rusija), morskih pasa (Indonezija) i bivola (Brazil) svjetski monetarni sustav neće više počivati na dominaciji samo jedne valute – dolara, već će se zasnivati na tri ključne valute: euru, juanu i dolaru. Ovdje svakako treba kazati da Svjetska banka kinesku valutu naziva onako kako se ona naziva u Kini: Ren Min BI kojem je „juan“ osnovna novčana jedinica.

Četvrto: u slijedećih petnaest godina doći će do globalne promjene strukture ekonomske, financijske, monetarne, a time i političke, pa i vojne! moći u tom smislu da će snažne multinacionalne kompanije s Istoka i Juga sve više preuzimati danas još uvijek ekonomski i tehnološki moćne kompanije na Sjeveru i Zapadu.

29 Reinhart i Rogoff posebnu pažnju skreću na činjenicu da mnoge vlade i države statistički skrivaju zaduživanje na unutarnjem financijskom tržištu, posebice ono kratkoročno koje može biti poticaj općoj financijskoj krizi i panici.


Peto: Statične i konzervativne institucije postojećeg bipolarnog svjetskog ekonomskog i financijskog poretka naći će se pod pritiskom multipolarnosti tako da će promjene biti neizbježne, iako će Europska unija i Sjeverna Amerika (posebice SAD) i dalje imati važnu, ali „multipolarnu“ ulogu u svjetskom gospodarstvu 2025. godine.

Šesto: Kina se na svjetskoj sceni ponovno pojavljuje u ulozi predvodnice svjetskog znanstvenog, tehnološkog i ekonomskog napretka i rasta: u ulozi koji je zapravo imala u dogom povijesnom razdoblju od „nulte“ do 1819. godine.

Kad su u pitanju hrvatske „vizije“ budućnosti, u prvoj polovici ove godine pojavile su se dvije, a posebna

je zanimljivo to što su njihovi kolektivni autori nevladine udruge iz poslovnog sektora. Na samom početkom godine svoju „viziju“ hrvatske gospodarske i nacionalne budućnosti državnom

vodstvu i javnosti ponudilo je Nacionalno vijeća za konkurentnost (NVK). Dokument nosi naslov “Povelja za novi početak”, odnosi se na razdoblje od 2011. do 2025. godine. U njemu se odreñuju prilično optimistični, da ne kažemo utopijski, razvojni ciljevi koje bi naša zemlja trebala ili mogla dosegnuti potkraj tog razdoblja: hrvatski BDP po stanovniku trebao bi porasti sa sadašnjih 15.275 eura (procjena Eurostata iz prosinca 2010.)na 30.000 eura, pa bi te godine Hrvatska dosegla projicirani prosjek Europske Unije; stopa ukupne zaposlenosti stanovništva trebala bi porasti s 61,7 posto na 75 posto; udio visokoobrazovanih stanovnika u ukupnom broju stanovnika trebao bi se povećati s 20 posto na 30 posto itd.

Sredinom godine (preciznije, 6. lipnja 2011.) svoju viziju razvoja gospodarstva javnosti i vlasti (i oporbi) ponudila je Hrvatska udruga poslodavaca. Dokument ima 32 stranice i nosi naslov „ZA RAZVOJ HRVATSKE 2011. – 2015.: Kapital i radna mjesta 'ruku pod ruku“30. Makro-ekonomski parametri te „vizije“ mogu se ovako sažeti31:

a) Prosječna stopa rasta realnog BDP-a od oko 4% 2011. – 2015. uz dostizanje 68% prosječne razine realnog BDP-a po stanovniku EU-27(28) 2015.

b) Rast broja ukupno registriranih zaposlenih do 1,6 milijuna uz rast produktivnosti po stopi većoj od 1% godišnje u prosjeku, uz značajno smanjenje broja zaposlenih u javnim poduzećima kroz privatizacije, racionalizacije i izdvajanje aktivnosti.

c) Zadržavanje godišnje stope inflacije na prosječnoj razini do 3%. d) Potpuna fiskalna konsolidacija – zaustavljanje rasta javnog duga i državnih izdataka i smanjenje poreza

i doprinosa na rad i poreza na dobit. e) Smanjenje ne-poreznih troškova poduzetnika za administraciju, regulaciju i javne proizvode i usluge. f) Postizanje kreditnoga rejtinga „A“ do 2015. radi svoñenja premije rizika države u okvir od 1

postotnoga boda kako bi naši grañani i poduzetnici 2015. plaćali trošak kapitala usporediv s prosjekom EU. Bez pretenzija na utvrñivanje činjenice kako ostvariti ove optimistične „vizije“ poduzetničkih i poslovnih

udruga, čini nam se kako je optimizam danas u Hrvatskoj pozitivna i potrebita vrlina koja – sama po sebi – može biti tek početni razvojni poticaj.

BOX 4. Umjesto toga, na samom kraju naše analize, iznijet ćemo neke od mnoštva pojedinačnih prijedloga i ideja

koje su na posljednje, otvoreno pitanje – Molimo Vas, da u previñenom prostoru iznesete Vaše ideje i razmišljanja na temu koje bi odluke, politike i mjere Vi osobno preporućili Vladi RH i Saboru RH za izlazak naše zemlje iz recesije:

Prof.dr. Uroš Dujšin: „S obzirom na to da se radi o krizi ojačanoj vlastitim strukturnim slabostima i greškama u ekonomskoj politici, postoji složen proces revitalizije gospodarstva u fazama: 1. financijski poticati poduzeća koja mogu povećati izvoz 2. mjerama selektivne kreditne kontrole potaknuti reindustrijalizaciju zemlje 3. revidirati poljoprivrednu politiku, naročito poticaje i mjere indirektne zaštite 4. povećati ulaganja u istraživanja i razvoj kroz suradnju znanstvenika institucija i poduzeća 5. reformirati radno zakonodavstvo radi povećanja fleksibilnosti tržišta rada 6. osmisliti i provesti programe dokvalifikacije i prekvalifikacije radnih snaga.“

30 Dostupan je na Internetu: http://www.hup.hr/Upload/Admin/Strategija%20Za%20razvoj%20Hrvatske%202011.-2015.pdf 31 Preuzeto iz PPP-a Davora Majetića, glavnog direktora HUP-a; dostupno na: www.hup.hr/Upload/Admin/Prezentacija%20Dan%20poduzetnika.pp


Prof.dr. Mato Crkvenac: „Steći povjerenje moralom, sposobnošću i vjerodostojnošću, nova ekonomska politika: cilj kojem se podreñuje razrada rješenja: Ubrzanje gospodarskog rasta uz usporavanje (postupno) rasta deficita i duga, Reforme: počevši s reformom države i njezinih institucija te reorganizaciju i povećanje efikasnosti čitavog javnog sektora, Politika razvoja - planiranje: svjesna, jača, odgovorna uloga države u razvoju s jasnim i ureñenim okviru za funkcioniranje tržišta, Pravna država, uspješno pravosuñe, pravna sigurnost grañana i tvrtki.“

Dr. Žarko Primorac: „1. usvojiti sveobuhvatnu razvojnu strategiju zemlje do 2020 (rok 6 mjeseci) 2. usvojiti program ekonomskog oporavka - najviše 20-30 % ciljeva i zadataka umjesto 120 sadašnjih) - rok 3 mjeseci 3. napraviti društveni i socijalni konsensus oko ta dva dokumenta (nevezan za sve zaptije i vlade) 4. provoditi i provesti usvojenu strategiju i program.“

Zdeslav Šantić: „Mislim da se previše očekuje od države. Vidi četverostranični prilog podijeljen u 'kratkoročne mjere', 'srednjoročne mjere' i 'dugoročni ciljevi."

Mirko Habijanec: „1. smanjenje broja zaposlenih općine, županije, države, sva poduzeća u njihovom vlasništvu 2. promjena zakona o radu, nema trajnih k. ugovora 3. zakon o mirovini i zdravstvenom doprinosu i porezu (minimalna osnovica važi samo za NKV-radnike, ostalo prema koeficijentima stručnosti i radnog mjesta) 4. javna nabava: na natječaje koji podliježu ZJN mogu se javiti samo ona poduzeća koja imaju i poštivaju kolektivne ugovore u politici plaća 5. država i sve jedinice lokalne samouprave moraju svake godine investirati najmanje 15 % izvornih proračunskih prihoda 6. drastično smanjiti broj općina, županija i njihovih poduzeća.“

Agrokor: U ovom trenutku najvažnije je djelovati brzo koristeći raspoložive 'alate'. Pretpostavka za to je jasno definirati stanje u kom jesmo i javnosti ga priopćiti makar to bio 'šok'! Iza toga svim raspoloživim mjerama djelovati na pokretanje gospodarstva, 'fondovi', javni radovi, horizontalni poticaji ...

Poticanje novog zapošljavanja u tvrtkama i institucijama gdje se mladi i visokoobrazovani mogu uključiti i naučiti raditi kroz npr. jednogodišnje programe (tipa 'budućnost u Adrisu'). Ako ovako ostane, upitno je što će generacije koje sada izlaze sa fakulteta, ... i kuda će njihova nemoćnost prvog zaposlenja dovesti.

Jasna Belošević Matić: Osnovno je imati viziju razvoja RH! Treba donijeti osmišlenu strategiju razvoja koja će se temeljiti na valorizaciji komparativnih prednosti zemlje i resursa koje posjedujemo. Zatim, definirati nacionalne interese i u tom pogledu postići konzensus političkih elita. Nakon zacrtane strategije i ciljeva treba obnoveno pratiti ostvarenje tih ciljeva na godišnjoj i srednjoročnoj arzini. Nema palijativnih mjera koje bi Hrvatsku mogle izvući iz aktualne recesije, jer kriza u nas već duže prisutna s obzirom da makroekonomska politika nije već par desetljeća bila adekvatna i osmišljena. Ono što se nije razvijalo (uništavalo) unatrag 30-tak godina nemoguće je u godini-dvije teako unaprijediti da funkcionira u bitno promjenjenim uvjetima na globalnom tržištu!

Zrinko Kamber: 1. snažnije poticati izvozne djelatnosti, posebice turizam: smanjenjem PDV-a na 5-6 % (sopta), uvoñenjem institucije stalnih sezonaca, smanjenjem parafiskalnih davanja, smanjenjem doprinosa na plaće i naknada u procesu investicija 2. uvesti profesionalizaciju u javna poduzeća (uz prethodnu privatizaciju većeg dijela): ukinuti praksu zastupljenosti politike u NO (profesionalizirati), ukinuti zakon o javnoj nabavi, ali povećati transparentnost i odgovornost u provedbi 3. uvesti progresivne porezne stope po ugledu na srednje razvijene članice EU 4. izmijeniti regionalnu organizaciju države: ukinuti županije, osnovati 5-6 (povijesnih) regija kao osnovicu regionalnog ureñenja.

Prof. Stjepan Car, Končar: Uvesti da svatko tko se želi baviti politikom i biti biran da odlučuje o sudbini drugih mora imati dokazane reference, postignute rezultate, neokaljanu prošlost, te da to potvrdi pisanom izjavom s obvezom odstupanja s biranog položaja u slučaju da se otkrije netočnost navoda u referencama, rezultatima i izjavi. Ovakav postupak kandidiranja treba ozakoniti jer se jedino tako može spriječiti da društvo i državu vode nečasni ljudi, sebičnih i nemoralnih interesa. Voñenje društvene zajednice i cijele države je preozbiljna stvar da bi se prepustila slatkorječivima jer niti rat ne vode nasumce izabrani vojnici već školovani i dobro obučeni časnici. Demokracija, ovakva kakva se prakticira u Hrvatskoj nije dugoročno održiva jer se tretira jednako činiti DOBRO i činiti ZLO. Treba uvesti učinkovit mehanizam suzbijanja nemoralnog, nepoštenog i sebičnog ponašanja pojedinaca i grupa.

*

Literatura Brown, Gordon. 2011. Beyond the Crash: Overcoming the First Crisis of Globalisation, Simon and

Schuster. Cassidy, John. 2009. How Markets Fail: The Logic of Economic Calamities, Allen Lane. Cooper, George. 2008. The Origin of Financial Crises, Harriman House.


Dujšin, Uroš. 2009. "Ideje o ekonomskoj politici". U: Ideje o ekonomskoj politici: Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, Vedriš, Mladen i Dujšin, Uroš (ur.). Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Fox, Justin. 2009. The Myth of the Rational Market: A History of Risk, Reward, and Delusion on Wall Street. Harper Business/HarperCollins Publishers, str. 382.

Keynes, J.M. 1994. Gospodarski izgledi naše unučadi, Izabrana djela. Privredni vjesnik i Matica Hrvatska (pretisak izdanja Matice hrvatske iz 1944.). Izvorno objavljeno kao: John Maynard Keynes, “Economic Possibilities for Our Grandchildren,” The Nation and Athenaeum, October 11, 1930.

Krugman, Paul. 2008a. The Conscience of a Liberal. New York, London: W.W. Norton & Company. Krugman, Paul. 2009a. "Fighting of Depression". New York Times, 4. siječnja,

http://www.nytimes.com/2009/01/05/opinion/05krugman.html?scp=2&sq=krugman%20+%20january%205&st=cse. Krugman, Paul. 2009b. "School for Scoundrels". New York Times, 6. kolovoza,

http://www.nytimes.com/2009/08/09/books/review/Krugman-t.html. Krugman, Paul. 2008b. "Let's Get Fiscal", New York Times, 16. listopada,

http://www.nytimes.com/2008/10/17/opinion/17krugman.html. Letica, Bartol. 2010. Doba odgovornosti. MATE, Zagreb. Letica, Slaven. 2007. Let iznad kukavičjeg gnijezda. Jesenski i Turk, Zagreb. Minsky, Hyman. 2008. Stabilizing an Unstable Economy. McGraw-Hill Professional. Paulo, Sebastian. 2011. Europe and the Global Financial Crisis. Fondation Robert Schuman. Dostupno

na: http://www.robert-schuman.eu/ Pecchi L., Piga G. (eds.). 2008. Revisiting Keynes. Economic Possibilities for our Grandchildren. The

MIT Press, Cambridge, Mass., London. Rampell, Catherine. Great Recession’: A Brief Etymology, New York Times, 11. ožujka 2009.; dostupno

na: http://economix.blogs.nytimes.com/2009/03/11/great-recession-a-brief-etymology/ Reinhart, Carmen M. 2009. "The economic and fiscal consequences of financial crises".

http://www.voxeu.org/index.php?q=node/2877, 26. siječnja. Reinhart, Carmen i Kenneth Rogoff. 2009a. "The Aftermath of Financial Crises". American Economic

Review. Reinhart, Carmen M. i Kenneth S. Rogoff. 2009b. This Time is Different: Eight Hundred Years of

Financial Folly. Princeton: Princeton University Press. Rodrik, Dani. 2008. Guns, Drugs, and Financial Markets. Project Syndicate April 2008. Roubini, Nouriel. 2008. "The Decline of the American Empire". http://www.rgemonitor.com/roubini-

monitor/253323/the_decline_of_the_american_empire, 13. kolovoza. Roubini, Nouriel. 2009. "Warning: More Doom Ahead". Foreign Policy, 5. siječnja. Dostupno na

http://www.foreignpolicy.com/articles/2009/01/05/warning_more_doom_ahead?page=full. Schumpeter, Joseph A. 2009. Can Capitalism Survive? Creative Destruction and the Future of the Global

Economy. New York, London: Harper Perennial. [Vidi hrvatski prijevod Schumpeter, Joseph A., Kapitalizam, socijalizam i demokracija, prev. Ante Marušić, Globus, Zagreb, 1981.]

Shiller, Robert J. 2009. Animal Spirits: How Human Psychology Drives the Economy And Why It Matters for Global Capitalism. Princeton University Press, str. 264.

Smith, David. 2010. The Age of Instability: The Global Financial Crisis and What Comes Next, Profile Books.

Sorkin, Andrew. 2009. Too Big to Fail: Inside the Battle to Save Wall Street, Allen Lane. Stiglitz, Joseph E. 2010. Freefall: America, Free Markets, and the Sinking of the World Economy. W.W.

Norton & Company. New York – London. Soros, George. 2009. The Crash of 2008 and What it Means: The New Paradigm for Financial Markets.

New York: PublicAffairs. Taleb, Nicholas. 2004. Fooled by Randomness, Random House. Triana, Pablo. 2009. Lecturing Birds on Flying: Can Mathematical Theories Destroy the Financial

System?, John Wiley. Vedriš, M. 2009. "Hrvatska konkurentnost – Industrijska politika kao alat promjena". U: Ideje o

ekonomskoj politici: Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, M. Vedriš i U. Dujšin (ur.). Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Vedriš, M. i Dujšin, U. (ur.) 2009. Ideje o ekonomskoj politici:Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Wolf, Martin. 2009. Fixing Global Finance, Yale Unniversity Press. World Bank. 2011. Global Development Horizons 2011—Multipolarity: The New Global Economy.

http://www.worldbank.org/


*

http://www.southeast-europe.org [email protected]

© DKE 2012 Poštovani istraživači! Ukoliko se pozivate na ovaj članak, ili citirate dio, molimo Vas da o tome pošaljete e-mail

našem glavnom uredniku na adresu [email protected]. Rad navodite na slijedeći način: Mladen Vedriš , Bartol Letica i Slaven Letica: Gospodarsko stanje hrvatske nacije 2011. – 2012. Analiza

rezultata jednog empirijskog istraživanja. Délkelet-Európa – South-East EuropeInternational Relations Quarterly, Vol. 3. No. 4.(Zima 2012 ) 23 p.

Zahvaljujemo se na Vašem trudu i suradnji. Glavni urednik.

Documents

GOSPODARSKO STANJE HRVATSKE NACIJE 2011. – 2012. … · 2 Mladen Vedriš, Bartol Letica i Slaven Letica Zima 2012 1. Uvod „Vladajuća svjetska kriza, ogromna anomalija nezaposlenosti