GRADNJA PRVE CRKVE I SAMOSTANA NA ŠIROKOM BRIJEGU

49

Širokom BrijeguSto godina nove crkve na

GRADNJA PRVE CRKVE I SAMOSTANA

NA ŠIROKOM BRIJEGU

Jolić, R.Sažetak: U članku se najprije obrađuje nastanak samostalne zajednice hercegovačkih franjevaca sredinom XIX. stoljeća. Odvojili su se od drevne provincije Bosne Srebrene, s kojom su živjeli od njezina nastanka 1340. do odcjepljenja 1844. (službeno 1852.). Prvi sa-mostan u Hercegovini – nakon što su samostane u Mostaru, Konjicu i Ljubuškom Turci srušili u XVI. st. – bio je sagrađen upravo na Širokom Brijegu. Uza nj je podignuta i malena crkva; sve to sredinom XIX. st. Sagrađeni su milodarima iz svijeta koje su isprosili franjevci te prilozima samih franjevaca i njihovih siromašnih župljana. Tako Brijeg postaje središte ne samo hercegovačkih franjevaca nego i cjelokupnoga vjerskog, kulturnog i prosvjetnog života u Hercegovini.

Ključne riječi: franjevci, samostan, crkva, Široki Brijeg, kustodija, Bosna Srebrena.

Podatci o autoru: mr. sc. Jolić, R.[obert], Franjevački samostan Tomislavgrad / “Naša ognji-šta”, Trg fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad, Bosna i Hercegovina, [email protected]

fra Robert Jolić

50 POVIJEST

THE CONSTRUCTION OF THE FIRST CHURCH AND

MONASTERY IN ŠIROKI BRIJEG

Jolić, R.Abstract: This article fi rstly deals with the foundation of the independent community of Herzegovinian Franciscans in the middle of the 19th century. They separated from the an-cient province of Bosna Argentina, within which they lived from its foundation in 1340 up to its secession in 1844 (offi cially in 1852). After the Turks pulled down monasteries in Mostar, Konjic and Ljubuški in the 16th century, the fi rst monastery in Herzegovina was constructed right in Široki Brijeg. A small church was also built next to it; all that hap-pened in the middle of the 19th century. They were built by charity from abroad obtained by begging of the Franciscans and cont1ributions from the Franciscans themselves and their poor parishioners. That is how Brijeg became the center not only of Herzegovinian Franciscans, but also of the entire religious, cultural, and educational life in Herzegovina.

Key words: Franciscans, monastery, church, Široki Brijeg, Franciscan custody, Bosna Argentina.

Author’s data: M. Sc. Jolić, R.[obert], Franciscan Monastery of Tomislavgrad / “Naša ognjišta”, Tomislavgrad, Trg fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad, Bosnia and Herzegovina, [email protected]

51


UvodNakon što su Osmanlije u 16. stoljeću porušili tri hercegovačka samostana, ili njih više, sve do sredine XIX. st. – dakle kroz 300 godina – na tome prostoru nije bilo nijednog franjevač-kog samostana.1 Franjevci su iz samo-stana u Ljubuškom i Mostaru prebjegli na obalu Jadranskog mora te sagradili samostane u Zaostrogu i Živogošću,2 odakle su služili puk u Hercegovini sve do kraja XVII. st. No nakon završet-ka Bečko-morejskog rata i potpisiva-nja Karlovačkog mira (1699.) bilo im je pod prijetnjom smrću zabranjeno prelaziti preko novostvorene tursko-mletačke granice na područja koja su ostala pod osmanskom vlašću. Stoga su pastoralnu skrb za hercegovačke kato-like preuzela tri preostala franjevačka samostana u Bosni. Tako su franjevci iz samostana u Kreševu pastorizirali župe u zapadnoj Hercegovini, iz Fojni-ce duvanjske župe, a iz Kraljeve Sutje-

1 Za dio (današnje) Hercegovine brinuli su se franjevci iz samostana u Imotskom, a za dio franjevci samostana iz Rame (Pandžić, B., Hercegovački franjevci – sedam stoljeća s narodom, Mostar-Zagreb, 2001., str. 23).

2 Glavaš R., Spomenica pedesetgodišnjice Hercegovačke Franjevačke Redodržave, Mostar, 1897., str. 23-26; Mandić, D., Etnička povijest BiH, Toronto etc., 1982. (2. izd.), str. 211-212.

ske župu Roško Polje.3 Takvo je stanje potrajalo kroz gotovo 150 godina.

Zbog daljine i drugih nevolja te za-puštenosti hercegovačkog puka odlu-čili su franjevci podrijetlom iz Herce-govine, članovi kreševskog samostana, sagraditi jedan samostan u Herce-govini kako bi popravili teško stanje hercegovačkog puka. Ideja je sazrela sredinom XIX. st., makar ni do tada nije nedostajalo razmišljanja o potre-bi osnutka vlastitog samostana. God. 1844., kada su se hercegovački franjev-ci odijelili od kreševskog samostana i preselili u Hercegovinu, u zapadnoj su Hercegovini postojale sljedeće župe: Blato (poslije Čerigaj zatim Š. Brijeg), Brotnjo (sa sjedištem u Gradnićima), Posušje, Mostar (sa sjedištem u M. Gracu), Ljubuški (sa sjedištem u Velja-cima), Ružići, Zaslivlje (poslije Konjic) te kapelanija Gorica i planinska kape-lanija Polja.4 Na čitavom današnjem

3 Mandić, D., Franjevačka Bosna, Rim, 1968., str. 209-210; Pandžić, B., Hercegovački fra-njevci, str. 32.

4 Duvanjski kraj u početku nije pripadao za-jednici hercegovačkih franjevaca, točnije oni nisu odmah preuzeli pastoralnu skrb za područje duvanjskih župa, uključujući Rakitno, Drežnicu i buškoblatski kraj. O tome svjedoči prvi razmještaj osoblja što su ga 18. travnja 1845. na Čerigaju održali hercegovački franjevci, u kojem se uopće ne spominju duvanjske župe (Pandžić, B., Acta franciscana Hercegovinae, sv. II., Mo-star-Zagreb, 2003., str. 554-555). Pa ipak po-

fra Robert Jolić

52 POVIJEST

području Hercegovačke franjevačke provincije nije bilo ni jedne crkve jer su sve do sredine XVI. st. bile poru-šene, osim one jedine u Roškom polju koja je srušena stotinjak godina kasni-je, dakle u XVII. stoljeću.

vijesna je činjenica da je granica, i politička i crkvena, između Bosne i Hercegovine bila onakva kakva je i danas. Znači da je duvanj-ski kraj, s Buškim blatom, pripadao Herce-govini. O tome izrijekom svjedoči makarski biskup Stjepan Blašković u Dnevniku sa svojega pastoralnog pohoda iz 1735. godine. On kaže kako je granica njegove jurisdikcije bila Matina voda u Bušku blatu (Nikić, A., Dnevnik makarskog biskupa Stjepana Blaš-kovića iz 1735., Mostar, 1994., str. 49), dakle područje današnjih župa Grabovice, Prisoja i Rašeljaka. Također je činjenica da makarski biskupi, sve do 1735., redovito nisu prelazili tu granicu. Većina ih je dolazila u pastoralne pohode staroj duvanjskoj župi (koja je obu-hvaćala današnje župe u Duvanjskom polju, Rakitno i Drežnicu te Roško Polje i Vinicu) te u Buško blato, koje je tada bilo dio livanj-ske župe, ali ne i u samo Livno, a pogotovo ne sjevernije od toga (o pastoralnim poho-dima makarskih biskupa gl. Jolić, R., Duvno kroz stoljeća, str. 231-240. O duvanjskim žu-pama gl. ibidem, str. 332-420; Jolić, R., Život i smrt u Duvnu, str. 16-22 te grafi čki prikaz str. I-VIII). Isto je bilo i u političkom smislu. Nakon što je, naime, 1832. Hercegovina po-stala poseban pašaluk pod vlašću Ali-paše Rizvanbegovića, granica joj se protezala do Matine vode u Buškom blatu i Šuice na zapadu, te do Nikšića i Prijepolja na istoku. Kaže se da su to bile stare međe, dakle gra-nice predosmanske Hercegovine (Bakula, P. , Hercegovina prije sto godina, str. 14-18; Mandić, D., Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, 2. izd., Chicago-Rim, 1978., str. 147).

Osnutak samostalne zajednice hercegovačkih franjevacaPrva vijest o nakani hercegovačkih fra-njevaca, članova kreševskog samosta-na, da u svome rodnom kraju osnuju novi samostan i crkvu potječe iz godi-ne 1840. Njih se nekolicina, na čelu s fra Ilijom Vidoševićem i fra Anđelom Kraljevićem, tajno sastala, vjerojatno u Kreševu, radi dogovora oko budućeg rada u Hercegovini te s toga sastanka uputili molbu generalu Franjevačkog reda i Kongregaciji za raširenje vjere da im se dopusti gradnja samostana i crkve u Hercegovini.5 Ta je misao me-đutim izgledala gotovo neizvediva, po-glavito zbog protivljenja bosanskih fra-njevaca. Budući da je naime kreševski samostan u najvećoj mjeri ekonomski ovisio upravo o Hercegovini, iz koje su svake godine dobivali priloge u žitu, stoci, vinu i drugim namirnicama,6 teško bi kreševski franjevci pristali na izgradnju drugog samostana, u samoj Hercegovini, jer bi sami onda teško op-stali.7 I općenito bi bosanski franjevci

5 Glavaš, R., Spomenica, str. 31-32.6 Usp. Bogdanović, M., Ljetopis kreševskog

samostana (1765-1817), prir. Gavran, I., Sara-jevo, 1984., str. 70, 71, 131, 146, 160, 187, 289.

7 Još 1851. bosanski su se franjevci nadali da će Hercegovci opet sjediniti s Bosanskom pro-vincijom te da će onda “duvanjske župe” pri-pasti kreševskom samostanu, kako bi se neka-ko nadoknadio gubitak župa u Hercegovini. To su trebale biti župe: Gornje i Donje Duvno,

53


teško pristali na cijepanje drevne Pro-vincije Bosne Srebrene, koja je i onako bila svedena na uske granice onoga što je ostalo pod osmanskom vlašću. Inače je nekoć ta provincija obuhvaćala puno širi prostor, kako u Dalmaciji, tako u Slavoniji i Ugarskoj.8 K tome, teško je bilo zamisliti da će i uprava Franjevač-kog reda, kao i vatikanska Propaganda lako pristati na razbijanje zajedničke provincije. Još je teže bilo očekivati da će se s izgradnjom novog samosta-na i crkve složiti osmanske vlasti, koje su svakako nerado gledale na katolike u područjima kojima su upravljali. “K svemu ovomu, hercegovački franjevci bili su sami skroz siromasi, ne imaju-ći nigdje ništa; a nisu se mogli ničemu nadati, ni od svoje bosanske braće, koji su bili protivni njihovu dijeljenju. Her-cegovački takodjer puk bio je do skraj-nosti siromašan, sbog mnogih prošlih ratova, nutarnjih nevolja, progonstva i čestih gladnih godina, te stoga niesu se mogli ni od svoga puka ikakvoj izdašni-joj pomoći nadati.”9

Pa ipak, unatoč svemu tome, Herce-govci nisu popustili. Trojica prvaka her-cegovačkih franjevaca: fra Anđeo Kra-

Rakitno, Grabovica i Roško Polje (Strukić, I., Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog sa-mostana, Sarajevo, 1899., str. 116).

8 Pandžić, B., Hercegovački franjevci, str. 28-30.

9 Glavaš, R., Spomenica, str. 32-33.

ljević, fra Ilija Skoko i fra Ilija Vidošević sastaše se 27. travnja 1842. u župnoj kući na Posušju te uputiše pismo biskupu Barišiću, apostolskom vikaru u Bosni i Hercegovini, da se odijele od bosanske provincije, kao i da se odijeli vikarijat (biskupija) za Hercegovinu od onog bosanskog.10 Osobito je pak značajan sastanak održan također na Posušju 8. srpnja 1843. Devetorica hercegovačkih franjevaca uputiše odatle Kongregaciji dugo pismo u kojem nabrajaju valjane razloge za osnivanje novog samostana u Hercegovini, kao i za odjelidbu provin-cije i apostolskog vikarijata od Bosne.11

Unatoč svim zaprekama za ostvarenje toga svetog cilja franjevci su hercego-vački imali i dvije pogodnosti. Ponajpri-je, na ruku im je išao ondašnji apostolski vikar u Bosni fra Rafo Barišić.12 On je bio u dugogodišnjem sukobu s upra-vom Provincije Bosne Srebrene, koja je bila uglavnom vezana za nadležnosti nad pastoralom i nad pastoralnim oso-bljem.13 Hercegovački su franjevci savje-

10 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Širo-kom Brijegu, Kačić XIII, Split, 1981., str. 192.

11 Pismo u latinskom izvorniku u cijelosti do-nosi Pandžić, B., Acta franciscana Hercego-vinae, sv. II, str. 504-510; usp. Isti, Hercego-vački franjevci, str. 37.

12 O životu fra R. Barišića (Oćevija, 1796. – Mostar, 1863.) opširno je pisao Glavaš, R., Spomenica, str. 113-127; Isti, Život i rad bi-skupa fra Rafe Barišića, Mostar, 1900.

13 O tom dugogodišnjem sukobu iscrpne, ali

fra Robert Jolić

54 POVIJEST

tovali Barišiću da podrži osnutak nove franjevačke kustodije, kao i novoga apo-stolskog vikarijata u Hercegovini, jer je bilo više nego jasno da u Bosni nije bio dobro došao. Barišić je bio sklon tome rješenju te već 26. rujna 1843. piše pre-fektu Propagande da odobrava osniva-nje samostana u Hercegovini.14 Nakon što su Hercegovci već dobili dopuštenje za izgradnju vlastitog samostana, biskup Barišić 1845. piše Propagandi kako bi on zastalno preuzeo brigu za hercegovačke katolike,15 da bi se 24. ožujka 1846. pi-smeno odrekao Bosanskog apostolskog vikarijata.16 Na to je Propaganda 18. ruj-na 1847. osnovala samostalni apostolski vikarijat u Hercegovini. Prvi biskup bio je fra Rafo Barišić.17 Granice vikarijata bile su iste kao i danas mostarsko-du-vanjske biskupije. Od 1890. pod upravu hercegovačkog biskupa došla je i tre-

ne uvijek i nepristrane, vijesti donosi fra Jako Baltić u svom poznatom ljetopisu “Go-dišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882”, Sarajevo, 1991. (prir. Zir-dum, A.); usp. i Kecmanović I., Barišićeva afera, Sarajevo, 1954.

14 Pandžić, B., Acta franciscana Hercegovine, II, str. 523-524.

15 Pandžić, B., Acta franciscana Hercegovinae, II, str. 557-562.

16 Pandžić, B., Acta franciscana Hercegovinae, II, str. 566-569.

17 Pandžić, B., Kratka povijest franjevaca u Hercegovini (izvorno na tal. jeziku, Dubrov-nik, 1853.), Mostar-Veljaci, 1995. (prir. Nikić, A.), str. 81-82.

binjsko-mrkanska biskupija, kojom je do tada upravljao dubrovački biskup. Posve iste granice dobila je i kustodija hercegovačkih franjevaca.

Hercegovačkim je franjevcima na ruku išao i Ali-paša Rizvanbegović, u ono vrijeme apsolutni gospodar Herce-govine. On je u pobuni bosanskih mu-slimanskih velikaša protiv carske vla-sti (1831.) stao na stranu carske vojske i sultanovih reformi pa je za nagradu Hercegovina postala samostalan paša-luk, posve neovisan o Bosanskom paša-luku (1832.), prvi put u svojoj povijesti. Stoga je Ali-paši odgovarala i samostal-na zajednica hercegovačkih franjevaca, neovisna o Bosni, pa je stoga franjev-ce “svojski podupirao i podpomagao”. Osim toga bio je prisan prijatelj s fra Nikolom Kordićem, koji je kod njega mogao uspješno zagovarati ideju o iz-gradnji samostana i crkve u Hercegovi-ni te odcjepljenje hercegovačkih franje-vaca od bosanskih.18

Konačno je Propaganda 6. veljače 1844. dopustila Hercegovcima da smi-ju sagraditi jedan samostan u Herce-govini.19 Na to franjevci podrijetlom iz

18 Glavaš, R., Spomenica, str. 33-34.19 Pandžić, B., Acta franciscana Hercegovinae,

II, str. 548-549. U hrvatskom prijevodu u Bakula P., Kratka povijest franjevaca u Her-cegovini, str. 73. Više o procesu dobivanja dopuštenja gl. Nikić, A., Gradnja crkve i sa-mostana na Širokom Brijegu – Počeci her-

55


Hercegovine, koji su još bili u Kreševu i drugdje u Bosni, s novacima i đacima iz Kreševa, u proljeće 1844. napustiše Bo-snu i dođoše u Hercegovinu.20 To među-tim još uvijek nije značilo da su oni bili samostalna redovnička zajednica. Fra Petar Bakula piše kako je stvarno zajed-nica hercegovačkih franjevaca bila ute-meljena još 1847., istim onim dekretom kojim je 18. rujna te godine bio ustanov-ljen posebni vikarijat za Hercegovinu: “U isto vrijeme bosanskim redovnicima je zabranjeno vršenje samostanske uprave nad hercegovačkim redovnicima (…), tako da su stvarno Bosna i Hercegovina postale odijeljene ne samo s obzirom na Vikarijat, nego i s obzirom na Redov-ničko-misionarsku provinciju.”21 Pravno je međutim kustodija bila odijeljena od Bosne tek 1852. godine. Uspostavi nove samostalne zajednice protivio se gene-ral Franjevačkog reda Luigi da Loreto (1844.-50.), smatrajući biskupa Barišića odgovornim za sve neprilike nastale iz sukoba Barišića i bosanskih franjevaca. I doista, dok je on bio general Reda, ni-šta se nije dalo riješiti. Svoje dopuštenje

cegovačke franjevačke zajednice, Kačić, god. XIII, Split, 1981., str. 196-205.

20 Glavaš, R., Spomenica, str. 40; Strukić, I., Povjestničke crtice Kreševa, str. 113-114; Pandžić, B., Hercegovački franjevci, str. 45-46; Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Širokom Brijegu (Kačić), str. 205-208.

21 Bakula, P., Kratka povijest franjevaca u Her-cegovini, str. 82.

dao je konačno novi general Reda fra Venancije Metilda da Celano. No nastale su sada nove komplikacije, i to na relaciji franjevci – biskup Barišić. Barišić je nai-me tražio da on sam, to jest apostolski vi-kar (biskup) po samoj svojoj službi bude prvi diskret u upravi Hercegovačke fra-njevačke kustodije. To niti franjevci niti general Reda nisu mogli prihvatiti. Upra-vo je zbog sličnih razloga u Bosni godina-ma plamtio sablažnjivi sukob na relaciji biskup – uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Kako je stvar zapinjala, franjevci su u Rim poslali svoga izvrsnog predstavnika fra Petra Bakulu, koji je u ljeto 1852. uspio privoljeti franjevačku Generalnu upravu, kao i Propagandu da zajednicu hercegovačkih franjevaca pro-glase samostalnom kustodijom.22 Prijed-log Propagande potvrdio je papa Pio IX. 15. kolovoza 1852, a Propaganda je onda izdala dekret o osnutku Hercegovačke franjevačke kustodije 3. listopada 1852.23 Kustodija će 1892. biti uzdignuta na razi-nu provincije.24

22 Bakula, P., Kratka povijest franjevaca u Her-cegovini, str. 87-97; Glavaš, R., Spomenica, str. 49-50; Pandžić, B., Hercegovački fra-njevci, str. 55-56.

23 U lat. izvorniku dekret donosi Pandžić, B., Acta franciscana Hercegovinae, III, str. 59-65. U hrv. prijevodu kod Bakula, P., Kratka povijest franjevaca u Hercegovini, str. 88-94; Glavaš, R., Spomenica, str. 50-56; Pandžić, B., Hercegovački franjevci, str. 57-61.

24 Pandžić, B., Herc. franjevci, str. 141-142.

fra Robert Jolić

56 POVIJEST

Predradnje za izgradnju samostana i crkve na Š. BrijeguZacijelo su franjevci i prije nego su do-bili dopuštenje za izgradnju samostana u Hercegovini razmišljali o mjestu na kojem bi ga sagradili. Čerigaj, gdje se tada nalazila župna kuća, “nije imao za to prikladna i zgodna prostora, a suvi-še tude je i velika bezvodica”. Otpao je i lokalitet Jela (danas Podjela) u blizini čerigajskog groblja, kao i mjesto zvano Sajmište niže Borka – jedno zbog “be-zvodice”, drugo jer je bilo zabačeno i potočinom Ugrovačom, preko koje nije bilo mosta, posve odvojeno od blatske (poslije širokobriješke) župe. Stoga su se franjevci odlučili za “golo i zapušte-no mjesto, gdje potok Ugrovača utiče u Lišticu, nazvano Široki-brieg”. Mjesto je bilo bez plodne zemlje i bez šume, ali se činilo zgodnim jer je bilo uzdignuto i svojim položajem “primamljivalo je svačiji pogled”. Na tom se mjestu nala-zilo staro katoličko groblje. Zemljište su franjevci kupili od Ahmet-age Kurta za 145 zlatnih dukata. Ahmet-aga je zbog te prodaje kod muslimanskog življa pao u nemilost te “bio izobćen za dvie godi-ne, niti je smio polaziti džamiju nit ine obrede, sa svojim suvjernicima”.25

Prvi “stan” franjevcima koji su iz Kre-ševa došli na Široki Brijeg bila je trati-

25 Glavaš, R., Spomenica, str. 43.

na s južne strane Brijega na Spaši, gola ledina u blizini današnje crkve i samo-stana, a prvi im je “krov” bila krošnja velikoga prastarog kitnjastog hrasta. Tako su franjevci, pod nekim šatorom, stanovali prva četiri mjeseca po svom dolasku, a za to su vrijeme gradili neku daščanu potleušicu u blizini, u koju su se preselili kad je bila dovršena, vjero-jatno u jesen 1844. Ta je potleušica bila prvi “samostan”, dok nakon tri i pol godine nije sagrađen prvi dio kame-nog samostana, u koji su preselili 1849. Prvi poglavar širokobriješkog bratstva, gvardijan bez samostana, bio je fra An-đeo Kraljević, poslije apostolski vikar u Hercegovini.26 Zapravo je stvarni pogla-var, ne samo u pitanjima pastorala (bi-skup), već i u čisto redovničkim poslo-vima, dakle franjevački poglavar (da je zajednica pravno bila ustanovljena zvao bi se kustod ili provincijal) bio fra Rafo Barišić, apostolski vikar. Takvo je stanje potrajalo sve do 1852., dok nije riješen status zajednice koja je proglašena ku-stodijom i dobila svoju vlastitu upravu, neovisnu o apostolskom vikaru.27

26 Glavaš, R., Spomenica, str. 43-44. Franjevci su u povodu 140. obljetnice dolaska fratara na Spašu (1986.) postavili tu spomen-križ te lancem dimenzija 13,5x7 m obilježili prvu kuću sagrađenu od pruća i blata (Dugan-džić, I., Širokobriješka baština, Š. Brijeg, 2004., str. 104; fotografi ja str. 103).

27 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Ši-rokom Brijegu (Kačić), str. 221.

57


U potleušici na Brijegu redovito je stanovao jedan franjevac, koji je pripre-mao gradnju ili je pak vodio. U kućici su bile smještene stvari potrebne za grad-nju, a nisu mogle stati na otvorenom.28 Ostali franjevci stanovali su u župnim kućama u Hercegovini i duvanjskom kraju, gdje su pastoralno djelovali. Prvi novicijat, nakon što su novaci i đaci s fra Matom Ćorićem Beljom 19. svibnja 1844. napustili Kreševo, smješten je u župnoj kući u Mostarskom Gracu. Me-štar im je bio fra Paško Kvesić, a prva dvojica novaka bili su fra Andrija Šara-vanja i fra Mate Bulić Prskalo. U Gracu su novaci ostali vrlo kratko. Naime, iste je godine čerigajski župnik fra Nikola Kordić pokraj župne kuće sagradio još jednu, u koju su smješteni đaci i novaci. Tako je ostalo do 1849., kada je novicijat premješten u tek dovršeni dio samosta-na na Širokom Brijegu.29 Biskup Bari-šić sa svojim suradnicima smjestio se u župnu kuću u Seonici, gdje je tada bilo sjedište drevne duvanjske župe. U Seo-nicu je Barišić došao u ožujku 1844., te ondje ostao – s prijekidima – do 1851., dok nije bila izgrađena biskupska rezi-dencija u Mostaru, na mjestu zvanom Vukodol.30

28 Pandžić, B., Hercegovački franjevci, str. 50.29 Ilić, Ž., Hercegovački franjevački novicijat,

Kršni zavičaj, br. 36/2003., str. 36-39.30 Baltić, J., Godišnjak, str. 112-113, 123; Kecma-

Dobivanje fermanaIako je sam Ali-paša Rizvanbegović obećao da će raditi kod sultana oko dobivanja fermana za izgradnju samo-stana i crkve u Hercegovini, to nije išlo nimalo lako. Osobita je teškoća bila či-njenica da na Širokom Brijegu nikada prije nije postojala ni crkva ni samo-stan. A osmanske vlasti nisu dopuštale izgradnju nikakvih novih crkava i samo-stana nego samo možebitno izgradnju tih objekata na mjestima gdje su nekoć postojali, ili pak obnovu već postojećih. Prema jednoj staroj legendi fratri su se poslužili varkom. Naime, fra Pile Ančić, arhitekt i vođa gradnje budućeg samo-stana na Širokom Brijegu, ode jednog dana u obližnje selo Ljubotiće, pozove desetak seljaka s konjima te ode u Šari-ća dubravu. Ondje su bile ruševine Ša-rića kule. Na konje su natovarili neko-liko velikih isklesanih kamenova te ih noću ukopali na Brijegu, ondje gdje su namjeravali graditi crkvu i samostan, te ih zatrpali zemljom. Kad je nakon dvije-tri godine došlo povjerenstvo da ustanovi je li se tu doista nekad nalazila crkva i samostan, pronašlo je navedene kamene blokove, pravilno raspoređene, te ustanovilo da su se ondje nekoć nala-zili katolički crkveni objekti.31

nović, I., Barišićeva afera, str. 38-39, 113-118; Jolić, R., Život i smrt u Duvnu, str. 145-146.

31 Tu je pučku predaju prvi put zabilježio fra

fra Robert Jolić

58 POVIJEST

Na temelju izdanog fermana mo-

Vojislav Mikulić tek 1973.: Legenda o gradnji samostana na Širokom Brijegu, Naša ognji-šta, br. 6/1973., str. 18.

glo bi se doista zaključiti da je legenda istinita.32 Naime, u sultanovu fermanu,

32 Možda je ipak vjerodostojnija vijest koju o tome donosi Mikulić, M.: “Ondje je posto-

Ferman sultana Abdul Medžida, od 22. listopada 1845.

59


izdanom u listopadu 1845., stoji zapisa-no: “Budući da su gore spomenuti (her-cegovački franjevci, op. R. J.) smjerno

jalo staro groblje Kristovih vjernika u kojem se nalazio humak na kojem su se do tada, kao po nekakvom znamenju, njihovi članovi pokapali. On im je u tim svečanim danima služio umjesto oltara. I tako su stvorili plan kako ispoštovati sultanovu zapovijed, iako su podizali novu crkvu: lukavo su izmislili da je stari humak nekoć bio glavni oltar pra-stare crkve, a da su obližnji grobovi prekrili njezine temelje. Izmjerivši doskora površinu izmislili su da je crkva bila duga 62, široka 25, a visoka 8,5 lakata” (Hercegovina 1903. Šematizam franjevačke provincije, prir. Knezović, P., Mostar, 2003., str. 24).

zamolili moju carsku milost da bi mo-gli obnoviti spomenutu crkvu u njezinu prvobitnom obliku skupa s dva krila soba za stanovanje redovnika, bilo po dnu bilo po vrhu, a i potrebnu kuhi-nju. Po naredbi velikog vezira sudac je propisno pregledao spomenutu crkvu, a stručnjaci su pronašli da je, s drugim potrebnim zgradama toj crkvi pripoje-nim, bila duga 15, široka 10 i visoka 7,5 lakata, pokrivena drvetom. Oko crkve nalazi se dvorište ograđeno zidom od kamena, s juga i sjevera dugim 25, širo-kim 62, a visokim 3 lakta.”33

Ferman je valjalo skupo platiti. Bi-skup Barišić piše iz Carigrada 26. svib-nja 1846. kako je za ferman isplatio 10.500 turskih pijastara. U siječnju iste godine već je molio Kongregaciju da mu pošalje njegovu godišnju potporu,

33 Pandžić, B., Hercegovački franjevci, str. 42.

fra Robert Jolić

Bujruntija Ali-paše Rizvanbegovića od 5. siječnja 1846.

Murasela mostarskoga kadijeod 13. siječnja 1846.

60 POVIJEST

Tloris prve crkve i samostana

61


fra Robert Jolić

kako bi mogao isplatiti ferman.34 Ali to nije bilo sve! Nakon što je ferman već bio izdan, zapelo je kod Ali-paše Rizva-nbegovića. Fratri su stoga njemu, nje-govim sinovima i službenicima morali dati veliko mito kako bi dobili ferman i njegovo dopuštenje.35

Blagoslov temeljnog kamena

Nakon što su dobivene kako crkvene tako i carske ovlasti, blagoslov kame-na temeljca za prvu crkvu i samostan u Hercegovini nakon više stotina godi-na, obavio je biskup fra Rafo Barišić 23. srpnja 1846. Nazočni su bili svi herce-govački franjevci te neizmjerno mnoš-tvo hercegovačkih katolika, koje su na Široki Brijeg doveli njihovi dušobriž-nici.36 Crkva i samostan bili su posve-ćeni uznesenju blažene Djevice Marije na nebo. “Neizmjerno je to bilo veselje hercegovačkih katolika i franjevaca, koji nemajući u čitavoj domovini nit crkve, nit samostana, nit ikakve javne bogoštovne zgrade, činilo jim se, kao da su preporodjeni, kao da se nalaze u njekomu raju, što jim je sve napunjivalo

34 Nikić, A., Ferman za gradnju crkve i samo-stana, str. 39.

35 Detaljnije o tome Glavaš, R., Spomenica, str. 41, bilj. 1; Mikulić, M., Hercegovina 1903., str. 24; Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Širokom Brijegu (Kačić), str. 210-215.

36 Bakula, P., Hercegovina prije sto godina, str. 50.

srce i dušu svetim zadovoljstvom i naj-višom odvažnošću. Njihove davne i go-ruće želje, eto se sada vrše. Ono, što su prije njekoliko godina držali kao milim i ugodnim snom, koji se teško izpunja, sad vide, da je to prava činjenica.”37

Najviše je brige oko pripremnih rad-nji vodio gvardijan fra Anđeo Kraljević. Samu je gradnju pak vodio fra Filip An-čić. Štoviše, on je vlastoručno izradio i nacrt budućeg samostana i crkve. Cr-kva je ipak bila malih dimenzija: duga oko 13,83 m, široka 10,20 m, s prezbite-rijem 7,60x6,05 m (sve vanjske mjere!) – višestruko manja nego današnja cr-kva (građena počev od 1905. godine).38 Crkva je bila povezana sa samostanom.

Prikupljanje milodara za gradnju

Iako su svi franjevci u Hercegovini nastojali što više pridonijeti izgrad-nji, ipak je bilo posve jasno da sami, sa svojim siromašnim pukom, nisu bili u stanju dovršiti tako velik projekt. Sto-ga je valjalo poći u prošnju po boga-tim zapadnim zemljama. U prošnju su fratri poslali fra Filipa Ćorića. On je sa sobom ponio sve potrebne preporuke

37 Glavaš, R., Spomenica, str. 44.38 Arhitekt fra P. Nuić rekonstruirao je izgled te

prve crkve na Š. Brijegu. Nacrt objavljen u: Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Širo-kom Brijegu, Kršni zavičaj, br. 8/1975, str. 41.

62 POVIJEST

iz Hercegovine,39 na temelju kojih mu je u Propagandi 18. srpnja 1846. izdana također preporuka da može skupljati

39 Sačuvano je popratno pismo fra Anđela Kra-ljevića, biskupova generalnog vikara i starje-šine redovnika, hercegovačkog gvardijana, od 26. ožujka 1846., u kojem između ostalog piše da se “traže veliki troškovi, da se posti-gne ovaj željeni cilj i da se rečena građevina sretno dovrši – napose među nevjernicima, među kojima se mora platiti gotovo svaki vjerski čin. Katolički pak narod, koji najvru-će želi vidjeti što prije crkvu, postao je upra-vo nemoćan i okamenjen zbog svakojakih tražbina, nepravednih poreza i besplatnog rada državnoj vlasti. Dobiti od njega (=naro-da) kakvu pomoć malo obećaje. Stoga smo se na žalost odlučili na milodare pobožnih katolika i ostalih dobročinitelja Franjevač-kog reda” (Nastanak Kustodije, sv. II, f. 92a: hrvatski prijevod).

novac, a i sama je Propaganda obeća-la dati pomoć. Fra Filip je dvije godine obilazio Italiju skupljajući kako novac, tako i crkveno ruho za buduću crkvu. Imao je i neprilika.40 Na kraju mu je torinski nadbiskup zabranio prositi na području svoje nadbiskupije. Razlog je bio taj što je fra Filip sa sobom uzeo ne-kog talijanskog svećenika za kojega je nadbiskup držao da samo može štetiti ugledu fra Filipovu, kao i svih franjeva-ca. Na to je general Reda opozvao fra Filipa, koji se iz Rima morao vratiti u

40 Više o tome gl. Nikić, A., Gradnja crkve i sa-mostana, str. 42-43; Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Širokom Brijegu (Kačić), str. 218.

I nakon izgradnje prve crkve, jer je bila premalena, sveta se misa slavila pokraj crkve na šematoriju

63


fra Robert Jolić

Hercegovinu, u kolovozu 1848.41 Osim za izgradnju samostana i crkve na Ši-rokom Brijegu, fra Filip je istodobno prikupljao novac i za izgradnju biskup-ske rezidencije u Mostaru. Srećom je i nakon njegova povratka u Hercegovinu novac sigurnim putem stizao iz Rima, Lyona, Beča, Trsta, Ancone, Carigrada, Đakova i Zadra.42 To su bili odgovori katolika iz čitave Europe na pismene zamolbe hercegovačkih franjevaca za novčanu pomoć.

Revolucionarna godina 1848. sma-njila je međutim priloge iz Europe na najmanju moguću mjeru. O tome go-vori biskup Barišić u svom pismu od 27. ožujka 1849. Stoga biskup poziva same fratre u Hercegovini da se odri-ču svega, koliko je više moguće, kako bi vlastitim sredstvima dovršili gradnju započetih zgrada: “Već zapamtite koli-ko žertve mi, kojismo jučer pod dubom čergu razapeli, imamo učiniti za ulisti u gotove celie (=sobe), za providiti naj-potrebitie pokuchstvo i hranu starcim i mladeži koja se u sveti red prima. Mi smo bratjo u tome mnenju, da nemože-te ovoga doba svetije ni koristnie uložiti vash trud, pomnju i siromashtvo vashe, nego da Božia ova kucha i Redovnički oni stan na čas pria podignese i dopra-

41 Pandžić, B., Hercegovački franjevci, str. 51-52.

42 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana, str. 43.

ve. Uverenismo također iskushtvom, da ima vruchi Redovnika kojise ustežu metnuti i use i nase, shtoto običaju re-chi zadamogu obilniu pomoch priniti Obchini svetoj. Zato ovo napomigna-mo, da bi oni slidili u svetim i vruchim svojim odlukama, a drughi akoji ima da su počeli laditi neka se zaghriu, i obiru-ke podpomoghnu za rečene zgrade.”43 Vrijedno je napomenuti da je za grad-nju samostana i crkve od lipnja 1847. do kraja 1848. bilo utrošeno 68.644 groša ili 137 kesa novca.44

Izgradnja crkve

Nakon blagoslova temeljnog kamena najprije se pristupilo izgradnji crkve. Dimenzije crkve bile su točno određene fermanom. Bila je od početka malena, imala je dimenzije Crkve sv. Mihovila u Varešu – jedne od pet preostalih crkava u osmanskoj Bosni (i Hercegovini) do 19. stoljeća (ostale su bile tri samostan-ske crkve: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, te Crkva sv. Ive u Podmilač-ju kraj Jajca). Uz crkvu su se najprije gradile četiri sobe samostana, za nužni smještaj.45 Ta je gradnja napredovala dosta brzo, pa je biskup Barišić već u

43 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana, str. 45.44 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana, str. 45;

Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Ši-rokom Brijegu (Kačić), str. 218.

45 Bakula, P., Hercegovina prije sto godina, str. 51.

64 POVIJEST

svibnju 1847. izdao naredbu da se župa odsada više neće zvati blatskom ili če-rigajskom nego širokobriješkom te da “spada na duhovnu službu Manastira samoga na Širokom brigu”.46

Fra Petar Bakula nabavio je za briješ-ku crkvu dva zvona godine 1863. Zvo-nika nije bilo, nego su zvona najvjero-jatnije bila postavljena na drvene grede – kako je bio običaj onoga vremena. Tek je 1870. donesena odluka da se po-digne kameni zvonik uz crkvu. U tu je svrhu bilo određeno 10 kesa novca: od toga 3 kese iz samostanke blagajne, 2 iz Gospine milostinje, a 5 od novaca koji je skupština u Pešti slala za pripomoć školovanja bogoslova. Gradnju zvo-nika vodili su fra Paškal Buconjić, ka-snije apostolski vikar i prvi biskup mo-

46 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana, str. 44-45.

starsko-duvanjske biskupije, i fra Ante Duspara. Na kraju odluke nadodano je “da zvona budu barem sporad slime-nom Manastirskim, a širina šupljine ar-šina 4”.47 Bakula piše (1873.) da je razlog što je zvonik bio tako nizak (od crkve je bio viši samo deset lakata) što bi inače svojom visinom mogao privlačiti gro-move, a još je važniji razlog bila osku-dica novca. Inače je zvonik građen vrlo solidno.48 Gradnja zvonika dovršena je 1871. godine.49 I u svrhu izgradnje zvo-nika slane su molbe za pomoć na razne strane. Sačuvana je tako zamolba od 20. svibnja 1871. Carskom sveučilištu da pomogne izgradnju crkve i zvonika na Širokom Brijegu jer je došlo vrijeme da se nakon 400 godina mogu graditi cr-kve, što su do tada Turci zabranjivali.50

Crkva je ipak bila premalena. O tome svjedoči fra Radoslav Glavaš krajem 19. st. Po odredbi fermana nije se smjela “ni za dlaku produljiti oli proširiti”. Bila je sa svetištem duga samo 14 m, a široka 7 m. A župa je tada imala 5000 katolika.

47 Odluka je donesena 29. travnja 1870. Potpi-sali su je: fra Ante Luburić, fra Filip Ćorić, fra Lujo Radoš, fra Paško Buconjić, fra Šimo Martinović, fra Nikola Šimović, fra Andrija Šaravanja, fra Petar Bakula, fra Andrija Ka-račić i kustos fra Petar Kordić (Spisi Kusto-dije, sv. VIII, f. 231).

48 Bakula, P., Schemtismus iz 1867. (navod prema Mikulić, M., Hercegovina 1903., str. 65, bilj. 9).

49 Mikulić, M., Hercegovina 1903., str. 50.50 Spisi Kustodije, sv. IX, f. 42

Zvonik, dovršen 1871.

65


fra Robert Jolić

Zbog toga su se nedjeljne mise morale slaviti vani, “na ubavom briegu tik same crkve. Ljeti je to dosta ugodno, ali zimi na smrznutoj oli mokroj zemlji po čita-vi saht klečati, kako to biva, upravo je nepodnosljivo!”51 Stoga se moralo mi-sliti na novu crkvu.

Izgrađen prvi dio samostana

Usprkos svim poteškoćama, pogotovo nedostatku novca, prvi dio samostana trebao je biti dovršen do rujna 1849. Stoga je biskup Barišić tražio u svibnju 1849. da se hercegovačkim franjevcima dopusti da otvore pravi novicijat u novo-sagrađenom dijelu samostana, u kojem je trebalo imati 20 pripravljenih soba.52 Već krajem svibnja 1849. bilo je uređe-no 15 soba za stanovanje. Krajem lipnja 1849. javlja gvardijan i voditelj gradnje fra Filip Ančić: “Počelismo dizat japiu na onu stranu do (kuće), i mallo onamo digli duvara do pod pendžere.” Također javlja da bi do početka rujna moglo biti dovršeno još pet soba za stanovanje.53 Glavaš piše da su se franjevci u to krilo samostana doista preselili u listopadu 1849. Dva preostala krila dalje su se do-građivala.54 Biskup Barišić izvijestio je sredinom prosinca 1849. Kongregaciju

51 Glavaš, R., Spomenica, str. 67-69.52 Pandžić, B., Hercegovački franjevci, str. 52.53 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana, str. 46.54 Glavaš, R., Spomenica, str. 45.

za raširenje vjere da u dovršenom dijelu samostana već stanuju franjevci. Moli da se u samostan smjesti i novicijat, jer za nj ima dovoljno prostora. Klauzura bi se mogla brzo postaviti.55

Prema nekim izvorima nekoliko je soba u zapadnom krilu samostana bilo uređeno još 1848. U njih je bila smještena škola za franjevačke đake-sjemeništar-ce, koji su se dotada školovali u tijesnim prostorijama župne kuće na Čerigaju. “Školske su se prostorije nalazile u pri-zemlju zapadnoga krila samostana, od-mah do današnjeg župnoga ureda.”56

Kako je izgledao samostanski kom-pleks krajem XIX. stoljeća svjedoči fra R. Glavaš. Najprije je dovršeno zapad-

55 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana, str. 46. 56 Mandić, D., Franjevačke škole u Herce-

govini, Stopama otaca (almanah), god. V (1938./39.), Mostar, 1939., str. 51.

Jedina sačuvana fotografi ja stare crkve, oko 1900.

66 POVIJEST

no krilo, 1849. godine. Južno je krilo bilo stavljeno pod krov te se poslije po-lagano dovršavalo. Istočno je krilo bilo dovršeno tek 1860.57 Zapadno i istočno krilo dugo je svako po 32 metra, a ši-roko 9 metara. Najduže je južno krilo, 43 metra. Ono je smješteno u maloj uvali uz brijeg, pa se ispod njega nala-zio veliki podrum, visok 6 metara. Taj je dio “najugodniji za stanje”. Poslije je u produžetku južnog krila bio sagra-đen još jedan dio, dug 25, a širok 10 metara. U prizemlju je bila kuhinja, a na prvom se katu najprije nalazio novi-cijat, potom probandat za franjevačke pitomce.58 Oko samostana i crkve podi-gnut je zid. Na nekoliko mjesta nalaze se vrata s bravama. U klaustru je 1850. iskopana čatrnja. God. 1853. istočno krilo samostana ima 53 sobe. Cijeli sa-mostan s crkvom, izvješćuje Bakula, građen je solidno. Krov samostana, a vjerojatno i crkve, bio je od kamenih ploča. God. 1867. sagrađene su još dvije čatrnje. Franjevci su sagradili i školsku zgradu te pristojno prenoćište za goste. U blizini samostana sagradili su osam dućana, koje su iznajmljivali trgovci-

57 Odluku o izgradnji istočnoga krila donijela je uprava samostana Š. Brijeg na sastanku 25. lipnja 1860. Odluku su potpisali fra An-đeo Kraljević, fra Petar Bakula, fra Ilija Sko-ko i fra Andrija Karačić (Spisi Kustodije, sv. III, f. 103).

58 Glavaš, R., Spomenica, str. 68.

ma. Imali su i dvije gospodarske zgrade – štale. Kupili su poslije još zemljišta uz samostan od muslimanskih posjednika Bakamovića. Odatle do danas naziv Ba-kamuša za fratarsku livadu.59

O ljepoti zdanja lijepo je pisao bo-sanski franjevac, rodom Hercegovac, fra Grgo Martić: “Svrha njezina (= zgrade samostana, op. R. J.) sveta je, a trud je toliki, da će naraštaj dugo, dugo klanjat mu se, jedan drugomu šapćući: gle! šta može šaka braće skladne! Samo-stan je braće franciskana zdanje jedno s obilatim četverouglastim obsegom i krasnom crkvicom.”60

Zaključak

Najbolji dokaz o teškoj muci u kojoj su građeni samostan i crkva pruža natpis koji su franjevci postavili iznad ulaznih vrata samostana: ODCIPLJENI OD BOSNE / BREZ KRUHA I KROVA / BOGATI SAMO NADOM U BOGA / OVI SAMOSTAN SA CRKVOM / IZ TEMELJA DNE 23. SRPNJA 1846. / POD OKRILJEM UZNEŠENJA GOS-PINA / NA NEBO FRANJEVCI HER-CEGOVAČKI / PODIGOŠE.61 Parti-zanski su komunisti natpis god. 1947.

59 Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Ši-rokom Brijegu (Kačić), str. 219-220.

60 Navod prema Mikulić, M., Hercegovina 1903., str. 50.

61 Fotografi ja natpisa kod Nikić, A., Gradnja crkve i samostana, str. 47.

67


fra Robert Jolić

otukli i uništili. Natpis je ipak sačuvan na jednoj fotografi ji.

Koliko je sudbonosan i plodotvoran bio pothvat hercegovačkih franjevaca da imaju najprije svoj vlastiti samostan, a potom i redovničku zajednicu (naj-prije zvanu kustodija, potom provin-cija), kao i samostalni apostolski vika-rijat (poslije biskupija), možda najbolje svjedoče riječi fra Radoslava Glavaša (1897.) i fra Martina Mikulića (1903.). Glavaš piše:

“Od nazad 50 god. potiče sve čim se imamo pohvaliti. Nove župe, škole, crkve, samostani i sve ine naše vjerske zgrade i zavodi, plod su 50. godišnjega rada hercegovačkih franjevaca, sa svo-jim vjernim i odanim stadom. Od 8 na-ših župa naraslo ih je do blizu 40. Gdje niesmo imali ni jedne crkve, imamo 22. Od nijednoga samostana, imamo 3 velebna i ukusna, od 25 svećenika, bli-zu do 70. Od 36.000 katolika, blizu do 100.000! Dao svemogući Bog, da kad naši potomci budu slaviti stogodišnji-cu, mognu se i stostrukim uspjehom pohvaliti! Samo sloga i rad!”62

Mikulić, pišući o istoj proslavi, naime prigodom 50. obljetnice uspostave ku-stodije, govori upravo o toj “slozi i radu”, na jedan simboličan način: “U vrijeme proslave jubileja postavljanja redovničke

62 Glavaš, R., Spomnica, str. 58.

provincije, proslavljenoga 1896. godine, u ovaj već šupalj i star hrast slučajno se smjestio roj pčela! Stvarajući tu sve do sada med bez varke, kojom se ne služi-mo, podsjeća nas na slogu i ljubav naših otaca, a nama i bez sudbine (kojoj nipo-što ne vjerujemo) svakodnevno pokazu-je, kako uzajamna ljubav, radinost i mar-ljivost njihovim trudom donosi med.”63

Izvori

Arhiv Hercegovačke franjevačke pro vi ncije:- Nastanak Kustodije, sv. II;- Spisi Kustodije, sv. III, VIII, IX.

Literatura

Bakula, P., Hercegovina prije sto godina (Šematizam iz 1867.), preveo V. Ko-sir, Mostar, 1970.

Bakula, P., Kratka povijest franjevaca u Hercegovini (Dubrovnik, 1853.), prir. A. Nikić, Mostar-Veljaci, 1995.

Baltić, J., Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882. (prir. A. Zirdum), Sarajevo, 1991.

Bogdanović, M., Ljetopis kreševskog sa-mostana (1765-1817), prir. I. Gavran, Sarajevo, 1984.

Dugandžić, I., Širokobriješka baština, Široki Brijeg, 2004.

63 Mikulić, M., Hercegovina 1903., str. 39, bilj. 55.

68 POVIJEST

Glavaš, R., Spomenica pedesetgodišnji-ce Hercegovačke Franjevačke Redodr-žave, Mostar, 1897.

Glavaš, R., Život i rad biskupa fra Rafe Barišića, Mostar, 1900.

Ilić, Ž., Hercegovački franjevački novi-cijat, Kršni zavičaj, br. 36/2003., str. 35-46.

Ilić, Ž., Stoljeće i po hercegovačke Cr-kve, Kršni zavičaj, br. 29/1996., str. 57-78.

Jolić, R., Duvno kroz stoljeća, Tomislav-grad-Zagreb, 2002.

Jolić, R., Život i smrt u Duvnu. Demo-grafska kretanja u Duvnu od 18. do 20. stoljeća na temelju crkvenih ma-tičnih knjiga, Tomislavgrad, 2005.

Kecmanović, I., Barišićeva afera, Sara-jevo, 1954.

Mandić, D., Državna i vjerska pripad-nost sredovječne Bosne i Hercegovine (2. izd.), Chicago-Rim, 1978.

Mandić, D., Etnička povijest Bosne i Hercegovine (2. izd.), Toronto etc., 1982.

Mandić, D., Franjevačka Bosna (razvoj i uprava Bosanske vikarije i provinci-je 1340.-1735.), Rim, 1968.

Mandić, D., Franjevačke škole u Hercego-vini, Stopama otaca (almanah), god. V (1938./39.), Mostar, 1939, str. 51.

Mikulić, M., Hercegovina 1903. Šema-tizam franjevačke provincije (prir. P. Knezović), Mostar, 2003.

Mikulić, V., Legenda o gradnji samosta-na na Širokom Brijegu, Naša ognji-šta, br. 6/1973., str. 18.

Nikić, A. (prir.), Dnevnik makarskog biskupa Stjepana Blaškovića iz 1735., Mostar, 1994.

Nikić, A., Ferman za gradnju crkve i samostana na Širokm Brigu, Kršni zavičaj, br. 7/1974., str. 29-40.

Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Širokom Brijegu, Kršni zavičaj, br. 8/1975., str. 35-48.

Nikić, A., Gradnja crkve i samostana na Širokom Brijegu – Počeci herce-govačke franjevačke zajednice, Ka-čić, br. XIII, Split, 1981., str. 191-224.

Pandžić, B. (prir.), Acta franciscana Hercegovinae, sv. II. (1700.-1849.), sv. III. (1850.-1892.), Mostar-Zagreb, 2003.

Pandžić, B., Hercegovački franjevci – sedam stoljeća s narodom, Mostar-Zagreb, 2001.

Strukić, I., Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana, Sarajevo, 1899.

Znanstveno-stručni skup / The scientifi c-expert symposiumSto godina nove crkve na Širokom Brijegu / One hundred years of the new church in Široki Brijeg20. lipnja 1905. - 20. lipnja 2005. / 20 June 1905 - 20 June 2005

Zbornik radova / Proceedings

Nakladnik / Published byFranjevački samostan Široki BrijegTh e Franciscan Monastery Široki Brijeg

Za nakladnika / For the publisherfra Branimir Musa

Uredništvo / Editorial boarddr. Ivo Čolakfra Vendelin Karačićdr. Antun Karaman

Urednik / Editordr. Ivo Čolak

Fotografije / PhotosKruno Hrkać i drugi

Lektor / Language editorfra Vendelin Karačić

Prijevod na engleski / English translationGoran ŠamoDanijela KožulIvana Medić

Raunalna obrada i prijelom / Computer processing and layoutDamir ZadroBožo Penavić, prof.

Tisak / Printed byFram-Ziral, Mostar

Naklada / Edition1500 primjeraka / 1500 copies

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

726.54(497.6 Široki Brijeg)”1905/2005”(091)

ZNANSTVENO-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu (2005) Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu : 1905.-2005. / Znanstveno-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu, 20 lipnja 2005 ; [prijevod na engleski, English translation Goran Šamo, Danijela Kožul, Ivana Medić ; fotografi je, photos Kruno Hrkać i drugi]. - Široki Brijeg : Franjevački samostan ; Mostar : Građevinski fakultet Sveučilišta, 2006. - 555 str. : ilustr.

Tekst na uporedo hrv. i engl. jeziku. - “... skup, koji je održan ... 20. lipnja 2005. ...” -> Proslov. - Bibliografi ja i bilješke uz tekst

ISBN 9958-9170-4-1

COBISS.BH-ID 15229702

Documents

GRADNJA PRVE CRKVE I SAMOSTANA NA ŠIROKOM BRIJEGU