S A D R Ž A J

I UVOD ……………………..……………………………………….……. 2

II KRATAK PREGLED RAZVOJA PALEOGRAFIJE ………………….. 3

III GRČKA PALEOGRAFIJA ………………..…………..……………….. 53.1. Nastanak i razvoj ……………………………………………………. 53.2. Grčko alfabetsko pismo …………………………………………….. 7

IV ZAKLJUČAK …………………………………………………….…..…10

LITERATURA ………………………………………….…………………..11

1

I UVOD

Grčka paleografija kao zasebna nauka na Zapadu, ustanovljena je krajem vladavine Luja XVI, nakon što je 1708 godine benediktanac Bernard Montfaucon objavio svoje djelo “Paleographia graeca” (Grčka paleografija). Grci su svoje pismo preuzeli od Feničana, nakon čega je ono prešlo svoj razvojni put dok se nije ustalilo u 8 stoljeću p.n.e.

Isprva je kod Grka, bilo raznih vrsta alfabeta, no malo po malo kod njih se ustalio onaj tip kojim se i danas služe. Ovaj alfabet sastoji se od 24 slova. Grci klasičnog doba poznavali su samo velika slova (majuskula), a mala slova (minuskula) potiču tek iz 14 i 15 stoljeća. Grčki alfabet postao je baza (temelj) latinskom pismu.

II KRATAK PREGLED RAZVOJA PALEOGRAFIJE

2

Paleografija kao pomoćna historijska disciplina proučava porijeklo, procese razvoja i pojaseve širenja starih pisama. Pisma se obično dijele po veličini, prostornoj visini, po svrsi upotrebe i po načinu kako se svode daktusi, tj. načinu pisanja ili potezi.

Naučni termin paleografija sastavljen je od grčkih riječi palaios što znači star i grafe što znači pismo. Iako paleografija već u 16 stoljeću počinje da vrši svoju funkciju, ova riječ javlja se tek početkom 18 stoljeća tj. 1708 godine kada u Parizu francuski benediktanac Bernardus de Monte Falconis (1655 – 1741) objavljuje svoje djelo pod nazivom: “Paleographia graeca sive de ortu progressu Litterarum”. U širem značenju paleografija je nauka koja se bavi istraživanjem svih ostataka starih pisama na bilo kojoj vrsti materijala: kamen, platno, drvo, vosak, papirus, pergament i papir.

Za historiju, paleografija je jedna od najznačajnijih pomoćnih nauka i to sa dva stajališta: praktičnog i naučnog. Praktična strana sastoji se u tačnom čitanju rukopisa svih izvora, što je jedan od osnovnih uslova da bi se izvor mogao tačno interpretirati. “Drugim riječima, da bi se moglo ocijeniti da li je izvor mogao ili htio da kaže istinu mora se prije svega shvatiti šta je rekao.”1 Naučna strana se sastoji u određivanju starosti, vrsti i mjestu postanka pisma izvjesnog rukopisa.

Prema tome; “paleografijom prodiremo u vrijeme postanka nekog pisma, u kulturnu sredinu u kojoj se ta vrsta pisma razvila, te zbog toga ona i jeste sastavni dio opšte kulturne baštine.”2

U srednjem vijeku paleografija nije smatrana posebnom naukom. Prva katedra za paleografiju osnovana je u 16. stoljeću u Bolonji, prije svega radi tačnog čitanja starih rukopisa. Godine 1580. studenti u Bolonji dobivaju svoj prvi bibliografski udžbenik pod nazivom Bibliologija, autora Ulissa Alderovanlija, koji nikada nije štampan do kraja.

Glavni razlog pojave pomoćnih historijskih nauka paleografije, diplomatike i dr., je što se u stručnim i naučnim krugovima Francuske i Njemačke, u 17. stoljeću počinju voditi velike polemike oko autentičnosti pojedinih isprava i drugih pitanja.

Veliki doprinos u historijskoj kritici izvora dao je flamenski isusovac Johan Bolandus (1596. – 1665.), kada je 1643. godine počeo izdavati svoja “Acta Sanctorumquotquit in toto orbe conluntur”, skraćeno A.A.S.S., u kojima su se kritički razmatrale legende i izvori o životu svetaca katoličke crkve.

1

? Azem Kožar, Uvod u historiju, Tuzla 1994, str.104.2 Azem Kožar, Pomoćne historijske znanosti, Tuzla 1995, str.3.

3

Najpoznatiji njegovi nastavljači su Daniel Papebroch i Gottfried Henschen, nazvani bolandistima. Daniel Papebroch proučavajući isprave iz vremena Merovinga i Karolinga, došao je do zaključka da su samo neke autentične, dok ih je većina falsifikat.

Na ove Papebrochove tvrdnje reagovali su mnogi francuski benediktanci, naročito učenjak Jacques Mabillon (1632. – 1707.), koji je prostudirao sve ono na šta je naišao u francuskim biblotekama, kako bi opovrgnuo Papebrochove tvrdnje.

Kao plod tog rada izašlo je 1681. godine u Parizu njegovo djelo pod nazivom: “De re diplomatica Libri sex”, gdje on ne raspravlja samo o diplomatici nego i o historiji prava, arheologiji, hronologiji i paleografiji.

Ovo njegovo djelo, koje je postalo osnov za paleografiju, imalo je dosta pristalica ali i protivnika koje je predvodio Berthelemo Germon (1663. – 1718.), čije su pristalice nazvane Germanistima. Ovdje treba naglasitit činjenicu da je Mabillon bio glavni inicijator prvog djela o grčkoj paleografiji, koje je izdao B. Montfaucon.

U metodološkom pogledu, on je paleografiju kao nauku u mnogome uzdigao i unaprijedio. Međutim, tek nakon jednog stoljeća riječ “paleografija” stekla je ono značenje koje joj je dao Montfaucon, jer i pored brojnih polemika između Papebrocha, Mabillona, Germona i drugih, paleografija nije bila naročito krenula naprijed.

Prekretnica u njenom razvoju nastaje u Italiji i to zaslugom Scipiopna Maffiea (1675. – 1755.), talijanskog književnika i pjesnika, koji je proučavanjem rukopisa u kaptolskoj bibloteci u Veroni doveo do novog stajališta “O postojanju jedinstvenog latinskog pisma koje se u toku svoje geneze pojavljivalo u svoja tri osnovna oblika: majskula, miniskula i kurzir.”3

Sa ovim tezama polemisali su Mabillonovi učenici, a polemika se prenijela iz Francuske u Englesku, Španiju, Italiju i Njemačku, gdje su pomoćne historijske nauke bile zastupljene na poznatim univerzitetima Haleu, Strazburu, Cetingenu i drugim.

3

? Azem Kožar, Ivan Balta, Pomoćne historijsk nauke, Tuzla 2003, str.12.( dalje: A. Kožar,I. Balta, nav. djelo)

4

III GRČKA PALEOGRAFIJA

3.1. Nastanak I razvoj

Grčka paleografija na zapadu Evrope ustanovljena je nakon 1708. godine, kada je B. Monfaucon objavio svoje djelo “Paleographia Graeca”, gdje je ovoj disciplini data konačna forma.

Godine 1952. dva mlada engleska naučnika Michael Ventris i John Chadwik odgonetnuli su grčko pismo koje je poticalo iz mikenskog doba. Naime, propadanjem Kritske civilizacije, prevlast na širem egejskom prostoru dolazi u ruke Mikenjana. Buduće da se Mikenjani smatraju Helenima (Grcima) i jezik njihovog pisma, nazvanog Linearno B bio je Grčki. Sastojalo se od 89 znakova, od kojih 48 vuče porijeklo od pisma nazvanog Linearno A, koje se koristilo na ostrvu Krit. Imao je kurzivni oblik i pisao se sa lijeve na desnu stranu.

Mnogi paleografi smatraju, mada ima i drugačijih mišljenja, da su Grci svoje pismo pruzeli od feničana čiji je alfabet “postao preteča svih zapadnih alfabetskih pisama.”4

Presada feničkog alfabeta izvršena je u 10. i 9. stoljeću stare ere da bi se konačno ustalio u 8. stoljeću stare ere. Ovaj grčki alfabet postaće baza latinskom pismu.O porijeklu grčkog pisma postoji i legenda, koja kazuje da je Kadmo izumitelj grčkih slova tj. Grčkog pisma.

“Grci su iz feničkog alfabeta preuzeli slova: beth, gimel, daleth, zain, kaph, lamed, mem, nun, pe, reš i tau bez promjene njihove fonetske vrijednosti. Najvažniju promjenu predstavlja prilagođavanje semitskih slova: aleph, he, wow, yad i ain u samoglasnike alfa, epsilon, ipsilon, jota i omikron.

Izvršili su i preradu sibilanata, potom stvorili simbole (slova) za one grčka glasove kojih nije bilo kod Feničana phi, psi, khi, ksil, te su uzeli neka slova za unekoliko drugačije grčke glasove: teth tvrdo t za th, drugi oblik od waw za digamma, gaph za koppa itd.”5

Od 8. do 5. stoljeća stare ere grčki alfabeti su se međusobno razlikovali, a broj slova varirao je između 23 i 27. U tom periodu pojavljuju se najznačajnija četiri osnovna tipa grčkog alfabeta: eolsko-dorski, atički, jonski i alfabet arhipelaga.

Međutim, razlike među ovim tipovima postepeno su nestajale, pa je tako sredinom 4. stoljeća stare ere jonsko pismo zamijenilo gotovo sva druga pisma grčkih 4

? A. Kožar, I. Balta, nav. djelo, str.25.5A. Kožar, I Balta, nav. djelo, str. 34.

5

državica (polisa). Na ovaj način nastao je klasični grčki alfabet od 24 slova, kojim se i danas Grci služe.

U početku se pisalo sa desna na lijevo, potom naizmjenično stil bustrefedon (na grčkom= kao što vo ore zemlju, sa desna na lijevo, pa sa lijeva na desno i tako redom), a od 6. stoljeća stare ere ustalio se način pisanja koji se i danas, u 21. stoljeću, koristi, sa lijeva na desno.

Grci klasičnog doba poznavali su samo velika slova, dok mala slova potiču tek iz 14. i 15. stoljeća.

Grčko pismo imalo je nekoliko veoma značajnih svojih derivata, kao što su:

- Pismo nehelenističkih naroda Male Azije;- Kopsko pismo koje se koristilo u Africi;- Etrušćansko pismo koje se koristilo u Italiji, a zamjeniti će ga Latinsko

pismo;- Slavenska pisma: Glagoljica, Ćirilica i Bosančica.

3.2.Grčko alfabetsko pismo

6

Uzoran primjer grčkog pisma je onaj kojeg nalazimo na raznim bronzanim i mramornim spomenicima. Ta vrsta pisma grčkih natpisa na kamenu zove se monomentalna ili lapidarna, a ako se upotrebljava u rukopisima kapitalna.

Osnovni oblici jezika, koji su se učili u školama, mogu se nazvati školsko pismo. Ovo se pismo tokom stoljeća vrlo sporo mijenjalo, dok se nasuprot njemu tzv. poslovno pismo veoma brzo iz decenije u deceniju dalje razvijalo.

Svi ostali načini pisanja razvijali su se iz onih osnovnih oblika koji su se učili u školama. Tako su nastale dvije grupe pisama: krasnopisno i poslovno. Oba ova pisma bila su nezavisna jedan od drugog tj. bila su samostalna.

Krasnopisno se naziva još i knjiškim pismom, jer se uglavnom koristilo za pisanje knjiga, mada ima knjiga pisanih i poslovnim pismom, kao i isprava pisanih krasnopisnim pismom koje se naziva još i umjetničko pismo. Budući da mnoge knjige pisane umjetničkim pismom nisu datirane, njihova datacija je jedan od najvećih zadataka stručnjaka “jer se mora prije svega znati iz kog su vremena da bi se znalo o kom vremenu svjedoče.”6

Stilizovano umjetničko pismo se dalje raščlanjuje na : monumentalno, upotrebljava se na natpisima, i knjiško u knjigama, a “u starije doba u svicima papirusa, a kasnije u kodeksima:”7

Između krasnopisnog i poslovnog pisma postepeno se razvijalo i tzv. kancelarijsko pismo koje je imalo svoju vlastitu stilizaciju.Pored već, uveliko, razvijenog poslovnog pisma postoji i tzv. lično (osobno) pismo, tj. rukopisi onih ljudi koji nisu imali zvanje notara a znali su pisati. “Svaka od ovih vrsta grčkog pisma imala je svoj posebni stil koji se razvijao po vlastitim pravilima i podvrgavao promenama u toku vremena.”8

Od kada se počeo upotrebljavati papirus kao materijal za pisanje, uobičajilo se i ovdje, kao i u historiji, da se primjene tri razdoblja:

- doba Ptolomeja,- doba rimske vladavine i - doba Vizantijskog carstva.

Grčko pismo iz vremena Ptolomeja razlikuje se od pisma iz vremena rimskih careva. Čak se i slova iz jednog doba razlikuju po veličini od drugih.

Još u 4. stoljeću, kada počinje sve više da slabi Rimsko carstvo, njegovo mjesto preuzima Vizantija, gdje se supremacijom grčke kulture iz antičkog alfabeta razvija 6

? A. Kožar,Uvod u historiju, str.92.7 Stjepan Andoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo 1971,str.18.(dalje: S. Andoljak, nav. djelo)8 S. Andoljak, nav. djelo, str.19.

7

novi derivat alfabeta nazvan vizntijskim poslovnim pismom, “koji je postao službeno i naučno pismo svih onih oblasti, pa i Orijenta, kojima je vladao ovaj novi svetski imperij.”9 Ovo viznatijsko poslovno pismo proizašlo je iz ukrštenja kancelarijskog i starijeg poslovnog pisma.

Kod ovog pisma dominiraju velika ukrućena slova, koja su ličila na rešetke. U njemu su uvedena dva tipa od svakog pojedinog slova: majskulna (verzalna ili velika početna) i minuskulna (kurentna ili mala slova), tj. ona dva tipa slova koja se i danas koriste kako na Zapadu (Latinica), tako i na Istoku (Ćirilica).

Prilagođavajući se tehnici pisanja kalamusom, razvila se knjiška unicijala, papirusna, pergamentna, svečano pergamentna, liturgijska minuskulna unicijala i dr. Iz ove su se razvili kurzivna majuskula, ptolomejsko-rimski majuskulni kurziv, vizantijski kurziv, papirusni minuskulni kurziv i dr., i u 8. stoljeću minuskula “iz koje su se razvili drugi alfabeti i duktusi.”10

Pored ovog novog vizantskog- poslovnog pisma i kancelarijskog, postoji i tzv. krasnopisno pismo, koje je ipak bilo povezano sa poslovnim pismom. Iz tog vremena sačuvano je dosta rukopisa u obliku kodeksa i sl., a pisani su na papirusu.

Takozvano lično (osobno) pismo nije bilo neka vrsta posebnog pisma, jer je zavisilo od drugih, navedenih pisama u manjem ili većem opsegu. Zbog toga je i teško slijediti njegov razvojni put.

Da bi se ovo zaokružilo, potrebno je još i upoznati srednjovjekovne rukopisne knjige, ili kodekse, a tu spadaju: Codex Sinaiticus (Vatikanska Biblija u rukopisu) iz 4. stoljeća i Codex Marchalianus, čije datiranje nije utvrđeno.

Od 6. stoljeća može se pratiti razvoj grčke unicijale ili ustavnog pisma, u kojoj su slova nepovezana i stoje jedno do drugog. Budući da se više ne pišu dijetlom ne kamenu ili nekom drugom čvrstom materijalu, nego pisaljkom ili kistom na papirusu ili pergameni, slova sada postaju sve više oblija i gipkija. “Tako nastaje unicijala sa bogatim čvorovima.”11

Uporedo sa unicijalom ide i kurziv (brzopis) koji se počinje javljati još u rimsko doba (u 3. stoljeću) i razvija se do te mjere da u 9. stoljeću ustavno pismo koristi samo crkva. U kurzivu, za razliku od ustavnog pisma, slova se međusobno vežu.

Rani primjerak grčke minuskule kojom su pisani psalmi, potiče još iz 9. stoljeća, a ovo minuskulno pismo sastavljeno je od elemenata iz unicijale i kurziva, a slova se vežu kao u brzopisu. “Ova tzv. srednjovjekovna minuskula ili novo krasnoslovno 9

? S. Andoljak, nav. djelo, str.19.10 A. Kožar, I. Balta, nav. djelo, str.36.11 A. Kožar, Pomoćne historijske znanosti, str.6.

8

pismo u 10 veku postaje glavno pismo i unicijala se morala zadovoljiti podređenim položajem.”12

Granica između starije i srednje minuskule postavlja se sredinom 10. stoljeća. Od početka 13. stoljeća rukopisi se pišu mlađom minuskulom, i to sve do 1453. godine, odnosno od pada Vizantije od strane Osmanlija.

U pismima značajnu ulogu igra i interpukcija tj. akcenat. U ispravama na mnogo mjesta se nalaze i inicijali, odnosno početna slova, a postojale su i razne varijante skraćenica.

U srednjem vijeku u upotrebi je bila i grčka tahigrafija tj. brzopis, a “tahigrafija je uvek bilo pismo vizantijskog doba u kome se primenjivala pored poslovnog pisma.”13

Treba pomenuti i činjenicu da su Grci uveliko koristili slova za označavanje brojeva kao npr. ue’=75, pke’=125. Slova su označavala i muzičke note a poslije i posebne notne znake tzv. neume.

IV ZAKLJUČAK

Kod Grka u početku postoji tzv. školsko pismo iz kojeg su se razvile tri uporedne vrste pisma: krasnopisno, upotrebljavano za pisanje knjiga, pa se nazivalo i knjiško; poslovno pismo, koje se upotrebljavalo za pisanje isprava; i kancelarijsko pismo, kojeg su koristili visoki činovnički krugovi. Ni jedno od ovih pisama nije nastalo iz drugog, nego su djelovala jedno na drugo i bila savremena.

12

? S. Andoljak, nav. djelo, str.19.13 ? S. Andoljak, nav. djelo, str.20.

9

Krasnopisno pismo je konačno pošlo svojim vlastitim razvojni putem i počelo se uveliko razlikovati od savremenog poslovnog pisma. Ovo novo pismo nazvano vizantijskim proizašlo je iz ukrštavanja starijeg poslovnog sa kancelarijskim pismom. Iz ovog pisma putem stroge stilizacije njegovih oblika nastaje novo krasnopisno pismo knjiga, koje se naziva minuskula.

Većina rukopisa i isprava na grčkom jeziku razasuta su širom svijeta, a jedan dio čak ni danas nije inventarisan. Mnogi su uništeni poslije pada Vizantije, kada dolazi do rušenja mnogih kao carskih biblioteka tako i arhiva.

No, dosta građe sačuvano je u manstirima i izvjesnim crkvama, među kojima se ističu Aton (Atos), Ptamos, Seres i dr. Arhivi po Italiji kao što su u Veneciji, Đenovi, Rimu i Mesini imaju vrlo važne fondove ovih dokumenata, a i u Parizu se nalazi značajan broj tih izvora. Ipak najviše sačuvane građe ima u Vatikanu.

L I T E R A T U R A

1. Stjepan Andoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo 1971.

2. Azem Kožar, Uvod u historiju, Tuzla 1994.

3. Azem Kožar, Pomoćne historijske znanosti, Tuzla 1995.

10

4. Azem Kožar,Ivan Balta, Pomoćne historijske znanosti i arhivistika, Tuzla 2001.

5. Azem Kožar, Ivan Balta, Pomoćne historijske nauke, Tuzla 2003.

6. V.V.Struve, D.P.Kalistov, Stara Grčka, Sarajevo 1959.

11