HISTORIOGRAFIJA

H I S T O R I O G R A F I J A(Pitanja i odgovori kronološki)

1. Tko su logografi i po čemu su važni za historiografiju. Spomenite bar jedno ime.

Prozni pisci koji su opisivali prošlost kroz mitske elemente ali ubacuju i realne elemente. To su bili npr. Hekatej iz Mileta 5\6 st. (iz legende opisuje događaje koje on čini istinitima), Herodot iz Halikarnasa, Tukidid, Euridid (euriditska povijest – piše o helenizmu) i Polibije.

2. Tko nosi epitet „oca historije“? Što za njega znači povijest?

(5 st. pr. Kr.) Herodot iz Halikarnasa,. Napisao je djelo „Historia“ Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za „velika djela“ i nepoznate zemlje. Piše o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata. U prvih četiri knjige piše o negrcima, njihovim običajima i kulturi, a u ostalih pet o ratu. Unosi kritički stav. Nastoji dokučiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima. Za njega postoje 3 vrste obavijesti – što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio i što je doznao iz knjiga i dokumenata. Dao je metodološki doprinos razvitku historiografije. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjtiteljstva jer su arheološkim iskapanjima dokazuju vjerodostojnost njegovih bilježaka o istoku.

3. Kako se zove Tukididovo djelo i po čemu je značajno?

(5.st. pr. Kr.) Djelo se zove „Peloponeski rat“. Uvodi načela stroge kritičke obavijesti. Piše o događajima kojima je osobno prisustvovao a tuđe informacije strogo provjerava. Vjeruje u kružno kretanje događaja i nastoji da djelo bude trajno postignuće. Mislio je da je ispitivanjem nemoguće spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti. Bio je Atenski strateg i u jednom sukobu sa Spartom nije uspio spriječiti njihov uspjeh, te je morao u progonstvo. Od tamo je pratio tijek rata. Pokušava dati razumno objašnjenje – svjesno ispituje odnose političkih snaga, interese, političke struje i namjere pojedinaca. Pisac je „pragmatične historije“. Umetao je izmišljene govore.

4. Važnost Polibija za historiografiju – po čemu je njegovo djelo posebno?

(2. st. pr. Kr.) Napisao je djelo povijest Sredozemlja ( učvršćenje rimske vlasti nad Grčkom). Kao talac putuje i upoznaje činjenice o širenju rimske države pa Grcima pokušava objasniti uzroke rimskih pobjeda. Želi pisati ekumensku, univerzalnu historiju, te žali što nema nikog koji piše takvu povijest. Uzroke uspona rima vidi u vrlinama i ustavu. Zaključke stvara na temelju vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Smatra da ako spisatelji ne obrate pažnju na uzroke, sredstva i ciljeve koji određuju događaje te na sretne i nesretne posljedice, njihova djela onda nisu poučna i ne pripremaju za budućnost. Pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i oštrouman promatrač.

1

HISTORIOGRAFIJA

5. Gaj Julije Cezar – povjesničar: djela, ideje, važnost za historiografiju.

(1. st.pr.Kr.) Napisao je djelo “De bello galico“ (o galskom ratu). Nastali su iz izvještaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije piše o građanskom ratu. Sažeto i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost državnika i vojskovođe. Cezar je bio uspješan vojskovođa, vrlo uspješan strateg i domišljat u borbi s Galima. Napoleon ga proglašava udžbenikom ratnog umijeća, te i sam proučava njegove strategije. Djelo je važno i zbog etnografskih opisa – daje puno podataka o običajima Gala.

6. Tit Livije i njegovo djelo.

(1. st.pr.Kr.) Autor je djela „Ab urbe conditia“ (od osnutka grada Rima). Obuhvaća podatke do 9.st.pr.Kr. i vrlo je značajno zbog svog književnog stila. Nije kritično – autor je uzeo, osim povijesnih podataka, i mitološke podatke, legendu o vučici, politički imaginarij. Ističe vrline i postignuća Rimske republike (bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se dokumentacijom), detaljno opisuje događaje iz „tamnog doba“ rimskih početaka o kojima ne zna ništa, pokušava Rimu dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki. Za Tita Livija bitno je njegovo domoljublje – pokušava Rimu dati dostojnu povijest . Potvrđuje historiju kao granu govorništva.

7. Važnost djela Kornelija Tacita – prostor, vrijeme, tematika.

(1./2.st) Napisao je djelo „Anali“ koje je vrlo opsežno i u kojem postoji kritički odnos. On predviđa ono što će se dogoditi Rimu. Upozorava na razorne elemente. Opisuje trgovinu, gospodarstvo, običaje, orgije Rimljana. Iznio je probleme Rimljana i društvenu dekadenciju. Ujedno je i moralist jer osuđuje takav način ponašanja. Pošto je bio u Rimskim legijama, u Germaniji je uspio upoznati barbare i njihove moralne kodekse. Počeo je uspoređivati barbare s Rimljanima. Svoju izjavu da želi pisati objektivno „bez ljutnje i pristranosti“ ne provodi u praksi.

8. Važnost i metodološka novost Plutarhovih djela. Kako se djelo zove?

(1. st.) Plutarh je antički povjesničar i pisac. Poznat još kao grekofil i romanofil. Njegovo glavno djelo su „Usporedni životopisi“. Napisao je 46 biografija u paru a 4 su ostale bez para. Paralelno je istraživao životopise Rimljana i Grka. Želi dati mogućnost čitateljima da se ogledaju s vrlinama najpoznatijih ljudi. Usporedio je slavne osobe svojega doba, Npr. Aleksandra i Cezara, te govornike Cicerona i Demonstena. Uz dokumente prikupljao je i anegdote (kod anegdota je bio manje kritičan jer ih nije provjeravao). Zadaća mu je bila pronaći duhovnu snagu neke ličnosti. Njegova su djela imala veliki odjek u Bizantu. Razvijala se individualnost i dominirao je kult ličnosti. Činjenice o junacima koristi kao primjer za etička načela koje izlaže u etičkom zborniku „Moralia“ 9. O čemu piše Josip Flavije? Koja se tendencije naziru u njegovu djelu?

(1. st. pr. Kr.) židovski autor koji piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu. U svojem djelu također navodi dramatične događaje kojima je i on sam bio svjedok, a to je židovski rat protiv Rimljana (75 – 79. g.). Djelo se zove „Židovske starine“ u kojima pripovijeda o povijesti židovskog naroda. Slijedi Bibliju, ali u djelu postoje racionalne žive pripovjesti jednake onima koje su bile izvedene iz legendi. Koristi se djelima drugih pisaca, pučkim pričama, usmenom predajom i pisanim svjedočanstvima. Nastoji grčku spojiti sa židovskom tradicijom. U težnji da bude poučna, antička je književnost prednost davala biografijama istaknutih ličnosti.

2

HISTORIOGRAFIJA

10. Po čemu je poznat Izidor iz Sevilje? Kako objašnjava pojam historia?

(6./7. st.) Formulira osnovna obilježja „historije“ u enciklopedijskom djelu „Etymologiae“ (obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na antičkim djelima). Smatra da je historia povijest o onome što se vidjelo i znalo kao istina. Također je bitno uočiti sam događaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istražiti i upoznati. Historia je dio gramatike a ona je dio govorništva te razlikuje legendu i mit od historije. Historiograf je kreativan samo kada piše iz vlastito iskustva. Smatra da su kršćanska izvješća iz prošlih vremena u potpunosti vjerodostojna (tada još nije postojala kritika izvora). Pojam historia ima više značenja: pouzdano znanje o određenim događajima, svjedočanstvo autora iz prošlosti, povijest o događajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski događaji.

11. Lorenzo Valla i kritika izvora.

(15. st.) Kritički je analizirao stare dokumente a osobito se istaknuo u analizi Konstantinove darovnice (dokument iz 4.st koji je papi davao argumente svjetovne vlasti). U njoj piše kako je Konstantin dao Papi dio Rimskog Carstva; Papa je tvrdio da je Rim i taj dio carstva njegovo, a Valla je dokazao da to nije istina. Uspio je dokazati da je darovnica krivotvorena jer se Car nikada ne bi odrekao tako velikog dijela carstva. Vrlo je važna njegova filološko – kontekstualna komponenta. Analizom rukopisa ustvrdio je kako jezik potječe iz 8. a ne iz 4. stoljeća.

12. Niccolo Machiavelli i njegov prinos historiografiji.

(dr. pol. 15. st.) Polihistoričar (zanima se za politiku, povijest, pravo, sociologiju i pedagogiju). Građanski teoretičar države. Njegova osnovna teza je da je interes države uvijek iznad svega, iznad pojedinca, stranke ili pojedine grupe u društvu. „Cilj opravdava sredstvo“ – u smislu zaštite države, ne propagira nemoral. Smatra da su pojedinci ti koji iskaču iz društva; te ličnosti su vladari koji bi trebali voditi državu. Napisao djelo „Vladar“ („Il principe“) koje je usmjereno protiv pape. Proučavajući državice na prostoru Italije, u prvi plan stavlja Firencu koja bi trebala predstavljati ujediniteljski model toga prostora. Njegova ideja o vladaru i modelu, širila se Europom i utjecala na historiografiju. U 20. st. priznat je kao osnivač moderne političke znanosti, politologije.

13. Francesco Guicciardini, njegovo djelo i historiografske postavke.

(15 st.) Suvremenik Machiavellia i širi slične ideje o ujedinjenju Italije i na Europu. Napisao je djelo „Istorie Fiorentine“ gdje slijedi Machiavelliev model. Uzima Medica kao idealnog vladara koji će Firencu uzvisiti. U djelu „Istoria d'Italia“ cilj njegovog razmišljanja odnosi se na cijelu Italiju.

14. Jean Bodin – njegovo djelo i metodološke inovacije?

(16 st.) U „Metodama za lako razumijevanje historija i „6 knjiga o republici“ nastoji izgraditi vlastito učenje o politici. Oblikuje misao o zakonitostima povijesnih kretanja, uvjeren je da na povijest utječu geografski uvjeti i klima. Države se kreću prema prirodnim zakonima. Plodno je njegovo shvaćanje o napretku u povijesti. Ljudsku djelatnost drži pokretačem povijesnog života. Drži da je vrijednost svjedočanstva znatna ako je autor i sam vidio i doživio pojavu koju opisuje. Zahtjeva da se historiografi koriste i drugim izvorima: ugovori, pisma, naredbe.

3

HISTORIOGRAFIJA

15. Značenje filozofa Franje Petrića \ Frane Petriša \ Francisca Patritiusa za

povijesnu znanost. Navedite kratke podatke o njegovu životu i djelu.

(16 st.) Najznačajnije djelo mu je „Nova de universis philosophia“, zatim „Dijalozi o povijesti“. Uzor mu je Platon od kojeg preuzima filozofiju najbližu kršćanskoj nauci. Protivi se Aristotelovoj bezbožnosti. Kod historije ga zanima: što je? Mogu li se naći načela klasifikacije različitih vrsta historiografije i koji su problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava ju u isti red s filozofijom, umjetnošću i retorikom. Predlaže ispitivanje i drugih životnih područja. Usporedba prošlih i sadašnjih događaja mogla bi historiji omogućiti da postane znanost. U djelu „Stari grad“ iznosi idealističku ideju da poruke mogu poboljšati čovjeka. Suvremenicima postavlja izazovna pitanja i suprotstavlja svoje sumnje. Glavni mu je cilj da nađe načine na koje dolazi do spoznaje i spoznajnih mogućnosti. Smatra da povijest stvara čovjeka i da se on očituje, tj. afirmira kroz povijest. Priznaje da ne zna što je povijest, ali smatra da bi metodom eliminacije mogao se približiti odgovoru. Povijest nije pripovijedanje već traganje za činjenicama. Govori o vrsti idealnog čovjeka, priznaje vrline koje bi trebao imati povjesničar. Povijest je disciplina čija je građa ponovno gledanje i ponavljanje.

16. Matija Vlačić \ Flacius Illyricus: navedite naslov bar jednog njegovog djela; koje

su njegove postavke obogatile historiografiju i društvene znanosti?

(16. st.) Prvi je autor i organizator protestantske interpretacije crkvene povijesti. Napisao je djelo „Ključ svetog pisma“ koje je temelj hermeneutike (teorije interpretacije pravila za izlaganje Biblije). Želi obnoviti iskonski smisao biblijske poruke. Nastoji postići cjelovit prikaz crkvene povijesti kao propadanje kršćanske crkve zbog jačanja papinske moći, krivotvorenja iskonske poruke i preuzimanja nekršćanskih običaja i rituala. Na temelju toga nastaje prva sustavna povijest crkve pod nazivom Magdeburške centurije. Izlaže temeljna metodska načela u sastavljanju djela. Centurijama je zadaća pružiti svestranu sliku razvoja crkvenog učenja, ustrojstva i odnosa prema državi. Tekst je podijeljen prema stoljećima. Pokušao je povezati sve strane života crkve. Kritizira dotadašnje crkvene historiografe i odbacuje egzemplarnu historiju jer ne želi pisati komentare djelima pojedinih pisaca. Nastoji pažljivo razmotriti činjenice, prikazane određenim redosljedom. Centurije obuhvaćaju građu i za brojna područja društvenoga života povezana za crkvenu povijest.

17. Ocrtajte s nekoliko rečenica doprinos Montesquieu povijesnoj znanosti.

(17./18. st.) Teoretičar ustavnog uređenja na temelju ograničenja kraljevske moći i diobe vlasti. Želi ispitati povijesne činjenice kao temelj za zaključke o najboljim oblicima vlasti i društva. Napisao je djela „Perzijska pisma“, „Razmatranja o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti“ i „Duh zakona“. Crpi obavijesti od prijašnjih historiografa. Promjena oblika vlasti ima svoje uzroke i zadaća povjesničara otkriti i ispitati ih. Želi otkriti zakone povijesnog kretanja a blizak je i cikličkoj teoriji povijesnog kretanja. Uvjeren je u racionalnost povijesnog kretanja. U djelu o Rimljanima nastoji prikupiti podatke za spoznaju o općim načelima vlasti. Želi historiografiju koja bi objašnjavala činjenice na temelju dobra poznavanja svjedočanstva. „Duh zakona“ je sociološki tekst i pokušaj historiografskog objašnjenja proučavanjem spleta uzročnosti iz kojih proizlazi raznolikost zakona. Oni obuhvaćaju svu raznolikost društvenog života.

4

HISTORIOGRAFIJA

18. Voltaire – povjesničar.

(17./18. st.) Za njega je ljudska priroda u biti uvijek ista, a ovisi o pritisku države, religije i prirodnim uzrocima. Želi obratiti pažnju na ljudsko ponašanje, zakone, običaje, trgovinu, financije a zato su nužni točni podaci. Želi da se piše o životu i duhu naroda i to uz pomoć filozofije. Nastoji iz mnoštva podataka izdvojiti što drži tipičnim. Prema njemu veličina ljudskog uma pokazala se u 4 „blagoslovljena“ doba – antika. Razdoblje Cezara i Augusta, renesansa u Italiji i doba Luja XIV. Piše o povijesti onako kako vidi bogato i obrazovano građanstvo. Uzor mu je engleska revolucija. Najzanimljivija mu je politika koja podupire bogaćenja slojeva na vlasti a iz napretka prema razumnom društvu isključuje šire slojeve. Svjetina (osuđena na fizički rad) je opasnija za prosvječeno građanstvo čak i od plemstva koje se suprotstavlja društvenim promjenama, pa se Voltaire izjašnjava za apsolutističku monarhiju pod uvjetom da je vladar prosvijećeni filozof. Najznačajnije mu je djelo „Stoljeće Luja XIV.“ kojim želi pokazati uspon ljudskog duha. Ne želi pisati hvalospjev „Kralju Suncu“, štoviše, izvrgava ruglu njegova osvajanja i njihova opravdavanja, ali kao rodoljub i filozof izvještava o „najvećim danima“ Francuske.

19. Giambattista Vico – djelo i glavne postavke. Čime je pridonio proučavanju

prošlosti?

( 17\18 st.) Djelo – „Nova znanost“, a kao osnovni predmet spoznaje predlaže kulturu jer ju je stvorio čovjek i njezini su mu zakon razumljivi. Pošto su ljudi stvorili društveni svijet, njezina načela se mogu spoznati pri istraživanju ljudskog duha. Najviše se zanima za početke čovječanstva bitne za spoznaju povijesnih procesa te istraživanje povijesti uzdiže na razinu znanosti. Stoji na granici sekularnog i religijskog tumačenja povijesti. Razlikuje 3 razdoblja: bogova (patrijarhalno društvo), heroja (aristokratsko društvo) i ljudi (doba znanosti i filozofije). Zastupa ideju kružnog kretanja povijesti. Nastoji rekonstruirati narav primitivnih „prvih ljudi“, traži njihov prastari odnos prema životu koji nije nikao iz filozofije nego iz „pučke mudrosti“, izražavajući se u prevlasti tradicije, mita i rituala. analizirao je Homerovo pjesništvo i primitivne jezike. Za njega se drži da je preteči suvremenim shvaćanjima o primitivnom mišljenju ili razvojne psihologije.

20. Johann Joachim Winckelmann i njegovo značenje za povijesnu znanost.

(18. st.) Napisao je djelo „Povijest antičke umjetnosti“. Želi raspravljati o biću umjetnosti, njezinim dubinskim dimenzijama te tako stvara filozofsku teoriju umjetnosti. Novo vrednovanje umjetnosti temelji se na određenoj predodžbi o autonomiji lijepog i njegov ga estetski interes potiče na intenzivniju historiografsku kritiku. Grčka umjetnost postaje ideal apsolutne ljepote, unutrašnjeg savršenstva. Djelo doživljava razna tumačenja jer svoja estetska gledišta kombinira s historiografskim znanjem, filozofskom spekulacijom i književnom maštom. Umjetnost je aktivnost duha, razvija se po tradicionalnom uzroku ljudskog života, rasta, dosezanja zrelosti i propadanja, no taj je razvoj nesvjestan, određen nekom unutrašnjom snagom.

5

HISTORIOGRAFIJA

21. Koji je glavni prinos povjesničara Pierrea Gouberta serijalnoj povijest? Navedite

njegovo glavno djelo.

Pišući o gradu Beauvaisu i njegovoj religiji spojio je historijsku demografiju i socijalnu historiju u istraživanje religija. U prvom dijelu integrira historijsku demografiju u historiju religije, a u drugome se bavi dugotrajnim i kratkotrajnim fluktuacijama cijena, kretanjima stanovništva te društvenim diferencijacijama od početka do kraja 17. st. kao posljedicom ekonomskih promjena.

22. Tko je autor djela „Propast zapada“ i koje se glavne postavke u njemu iznose?

Autor dijela „Propast zapada“ jeste Oswald Spengler, a u djelu izražava nelagodu njemačke inteligencije nakon propasti „tisućgodišnjeg njemačkog carstva“. Pokušava povijest pretvoriti u carstvo iracionalnosti te historiju proglašava područjem pjesnika. Osuđuje ograničenost službenih povjesničara vezanim stranačkim i nacionalnim interesima. Isključuje iz povijesnog života svaku uzročnost te se povijest pojavljuje poput kaosa koji ne dopušta određenu filozofiju povijesti. Napada pravocrtnu periodizaciju i eurocentričnu ograničenost pojedinih povijesnih činjenica. Nepažljiv je prema točnom utvrđivanju povijesnih činjenica. Nije prihvaćena ni njegova osnovna shema o strogo determiniranom povijesnom kretanju koje se mora prihvatiti kao sudbina.

23. Navedite glavne historiografske teze Leopolda Rankea.

(19 st.) Najpoznatiji je predstavnik klasičnog njemačkog historizma, koji bitno utječe na razvoj znanstvene povijesti ne samo u Njemačkoj nego i u drugim europskim zemljama i SAD-u. On je spoj erudite, poznaje srodne struke i arhivalni je stručnjak. Želio je stvoriti metodologiju istraživanja, stvorio je norme historijskog istraživanja. Glavno djelo mu je „Povijest romanskih i germanskih naroda“. Obuhvaća njihovu povijest od 15st. do Tridentskog koncila. Ovo djelo predstavlja remekdjelo zbog važnih odrednica – usporednosti istraživanja. On je osnivač genetičke povijesti (kako je nešto nastalo - razvoj i posljedice). Glavni predmet njegovog istraživanja jeste država kao individualnost, originalna tvorevina ljudskog uma i Božje primisli. Bavi se vanjskom politikom, diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni, službeni državni dokumenti. Smjer uspona vidi u usponu političkog i kulturnog značenja velikih protestantskih država. Smatra da je posao povjesničara uočiti, istraživati pojedinosti i nastojati uočiti njihovu povezanost. ). Autor je Univerzalne povijesti. Ima predodžbu o povezanosti svih pojava u općoj povijesti čovječanstva. Lokalnu povijest treba istraživati unutar povijesti cijele zemlje, biografije treba dovesti u vezu s važnijim događajima u crkvi i državi. Ranke daje prednost izvorima kao što su diplomatska izvješća, predstavke, dnevnici pisma i izjave svjedoka, a posljedica je prosudba političkih događaja isključivo s gledišta vladara i vlade. Tako Ranke utemeljuje diplomatsku povijest jer je proučavao međunarodne veze. Drži da se povijest ne smije služiti vanjskim ciljevima, nego da je kao samostalna znanost sama sebi svrhom. Insistira na objektivnosti povjesničara. On je prvi moderni povjesničar koji zna povezati kritičku analizu izvora sa širinom filozofskog duha i svojstvima književnika. Napisao je zanimljivu raspravu „Povijest mletačkih zatvora“ – po prvi put se u povijesti proučava taj fenomen.

6

HISTORIOGRAFIJA

24. Njemački „klasični“ historicizam – njegovi predstavnici i glavne postavke.

Glavni predstavnik Njemačkog klasičnog historizma jeste Leopld von Ranke. On odbija baštinu prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali osuđuje i feudalnu reakciju, a odobrava „prosvijećeni konzervatizam“ pruske monarhije i lojalan je njegovoj birokraciji koja nastoji stvarati nove osnove za društvene promjene u smjeru kapitalizma, ali ne dopušta da građanstvo ovlada tim kretanjem. Izdaje časopis „Historisch – politische Zeitschrift“ s programom obrane prosvijećenog kraljevskog apsolutizma od feudalnih i liberalnih kritičara. Historizam drži kako se država temelji na etičkim vrijednostima te individualnost s vlastitim normama koje se drugdje ne mogu primijeniti. Povjesničari zastupaju tezu o primatu vanjske nad unutrašnjom politikom. Uvjereni su da slobodu pojedinca može širiti samo snažna država poput aristokratske i birokratske Pruske monarhije. Njemačka historiografija se uključuje u propagandu o izuzetnoj ulozi njemačkog naroda u svjetskoj povijesti na kraju 19.st. Također služi kao oruđe političke borbe za ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Njezini predstavnici su Johann Gustav Droysen („Historija pruske politike“ – nastoji opravdati širenje pruske države kao uvjet ujedinjenja Njemačke), Heinrich von Sybel („Historija razdoblja revolucije“ – međunarodni odnosi u doba francuske revolucije i njen utjecaj na europske države), Theodor Mommsen („Rimske historije“ – Rimske provincije od Augusta do Dioklecijana i rimsko državno pravo), Heinrich von Treitscke, Ernst Bernheim („Udžbenik historijske metode i filozofije povijesti“ – Opravdava gledište tradicionalne historije), .

25. Objasnite značenje Karla Lamprechta.

(19./20. st.) Središnja je ličnost u znamenitom „sporu o metodi“. Izaziva polemiku „Njemačkom povijesti“. Rankeovu tradiciju o opisu pojedinosti proglašava nezakonitom ideologijom i želi je zamijeniti metodom koja bi pokušala formulirati razvojne zakone i političku historiju nadomjestiti istraživanjem različitih društvenih područja. Predmet istraživanja mora biti ono opće tipično, a ne samo pojedinačno. Kulturna historija se temelji na usporedbi socijalno – psiholoških razvojnih činitelja te sadrži sva područja društvenog života, od ekonomije do umjetnosti, a objašnjenje posebnosti određenih povijesnih razdoblja i društva traži u „duhu naroda“ i općoj svijesti“. U opisu ekonomskog života prvi rabi statističke metode. Zauzima se istraživanju razvojnog tipa pojedinih naroda s ciljem da se postupno obuhvati cijelo čovječanstvo.

26. Filozof Bendetto Croce i njegovo shvaćanje povijesti?

(19/20 st.) Napisao je djela „Teorija i historija historiografije“ i „Povijest kao misao i akcija“. Protivi se „metafizičkom dualizmu (Rickert), te se zalaže za apsolutni idealizam (Hegel). Svoj model naziva apsolutnim historizmom. U povijesnosti vidi samo razvoj apsolutnog duha. Povijest nije djelo pojedinih istaknutih osoba nego apsolutnog duha kao društvene svijesti čovječanstva iz kojeg izviru zbilja i ljudski odnosi. Svoju koncepciju pretvaranja čovječanstva u povijest ideja naziva „etičko – političkom“ historijom. Drži da je puki opis prošlih događaja samo kronika, tj. lešina i stvar, dočim je historija djelo duha. Misli da je povijesno kretanje pozitivno i racionalno te opravdava svaki uspjeh i moć kao izraz volje duha. Predstavlja čovječanstvo kao apsolutni duh (društvena svijest). Napisao je djela „Historija Italije“ kao odgovor fašističkom krivotvorenju povijesti. Opravdava vladavinu građanskog liberalizma kao doba procvata. U „Historiji Europe u 19.st razmatra 5 pogleda na svijet ili „religija“: katolicizam, autoritarizam, demokratizam, komunizam i liberalizam).

7

HISTORIOGRAFIJA

27. Tko je Giovanni Gentile i kakve je postavke zastupao u tumačenju povijesti?

(19/20 st.) Izjednačuje povijest i bavljenje poviješću. Drži da nema objektivnih povijesnih činjenica već da su one samo ljudska uspomena. Otvara vrata fašizmu koji negira znanstvenu historiju i bavljenje poviješću pretvara u opravdanje mita skrojena prema potrebama režima.

28. Johan Huizing i njegovo djelo.

(19./20. st.) Nizozemski povjesničar u mnogome blizak Blochovim i Febvreovim shvaćanjima. Napisao je djelo „Jesen srednjega vijeka“ u kojem se zanima za povijest i književnost umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi se temama s područja psihologije, etnologije, sociologije i filozofije. Književnost je doživljaj, duh, element učene kulture, a slika je vidni doživljaj, element učene i pučke kulture. Slika je literatura za nepismene. Sve što je čovjek stvorio može koristiti povjesničaru. Jedan je od začetnika nove povijesti u međuraću, ali i suvremene historijske antropologije zbog svog interesa za tijelo, san, imaginarno, erotsko i simbolično. Po njemu je svaka literatura obilježena vremenom.

29. Objasnite koncepciju djela Arnolda Toynbeea.

(19\20 st.) Djelo se zove „Study of history“. Počinje kao sociolog koji nastoji istražiti činjenice bitne za uspon i propast civilizacija, na kraju je prorok koji se okreće metafizici i razmišlja o smislu povijesti Sastoji se od 12 svezaka a poslužio se Hegelovim i Spenglerovim idejama za konstrukciju svjetske povijesti sastavljene od kulturnih jedinica. Želi povezati historiju i društvene znanosti radi obuhvatnog istraživanja ljudske djelatnosti. Smatra da je konačni cilj povijesti novo religijsko društvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi u kojoj bi bili spojeni elementi velikih svjetskih religija, a svaka od njih je dio otkrivene istine. Rast civilizacije temelji se na odgovoru niza izazova koji s vremenom postaju više duhovni i unutrašnji. Ostaje pri shvaćanju tradicionalne historije da povijest pokreću stvaralačke ličnosti. Njegov filozofski sustav odbijen je od svih kritičar kasnije.

30. George Robin Callingwood i njegovo poimanje povijesti?

(19/20 st.) Ističe kako je predmet historije istraživačka djelatnost slobodnih ljudi koji je provode u skladu sa svojim razumom. Bitna je razlika između vanjske i unutarnje strane povijesne činjenice. Svaka historija je historija misli, a za njega postoji samo jedan način za istraživanje misli, a to je da povjesničar premisli o svojem umu. Događaji ga zanimaju kao vanjski izraz nekadašnjih misli i zato kaže da sve ljudske akcije ne mogu biti predmet istraživanja.

31. Doprinos Georgesa Lefebvrea novim stremljenjima u povijesnoj znanosti.

(19./20. st.) Pripadnik je prvog pokoljenja oko Anala. Za razliku od „očeva osnivača u marksističkom duhu razrađuje klasnu borbu u francuskoj revoluciji, te je jedan od začetnika ekonomske i socijalne historije uz upotrebu statističkih i demografskih tehnika. Napisao je djelo „Veliki strah“, a služi kao obrazac za historiju „mentaliteta“. U djelu opisuje strah trećeg staleža od terora plemstva, istraživanje tog kolektivnog mentalnog stanja uspijeva prodrijeti do važnih obilježja društvenih struktura.

8

HISTORIOGRAFIJA

32. Doprinos sociologa Francoisa Simianda razvitku povijesne znanosti.

(19./20. st.) Njegovo stajalište o „Reviji za sintezu“ ističe da je društvo objektivna zbilja koja mora biti predmet istraživanja. Tvorac je socijalne fizike, tj. poistovjećuje metode prirodnih i društvenih znanosti te izdvaja kategoriju socijalnog iz povijesnog razvoja što onemogućuje pristup povijesti kao tvorevini čovjeka

33. Kojim se povijesnim problemima najviše bavio Ernest Labrousse?

(20. st.) Svoje glavne radove napisao je između dva rata, ali nakon toga kao profesor ekonomske historije, gotovo trideset godina stvara programe i djeluje kao mentor radova mladih povjesničara. Najviše se bavio problematikom ekonomske povijesti. Uvodi pojmove struktura i konjunktura. Napisao je djelo „Nacrt kretanja cijena i prihoda u Francuskoj u 18. st.“ koje je zapravo temelj nove metode jedne „škole“ ekonomske historije. U središtu su interesi pravilnosti i ponavljanja, s namjerom da se ustanove trajniji povijesni odnosi. Riječ je o istraživanju krize starog režima uz pomoć fluktuacije cijena, pogotovo uoči francuske revolucije. Njegova kvantifikacija u ekonomskoj historiji i usmjeravanje na sociološku historiju omogućuje serijalnu historiju koja obuhvaća sva društvena područja o kojima postoje obavijesti što se mogu kvantificirati. 34. Navedite područje istraživanje povjesničara Pierrea Chaunua i metode kojima se

služi.

( 20 st.) Predmet istraživanja u njegovom djelu je trgovački promet između Španjolske i Novog Svijeta od 1504. – 1650. g. . Bavi se historijskom geografijom te ističe važnost prostora i komunikacije. Serijalni pristup u 50-im godinama se širi na historijsku demagogiju koja uspoređuje ekonomske i demografske cikluse. Krize se istražuju na temelju demografskih podataka. Predmet interesa je uglavnom stari režim.

35. Koju je novinu u povijesnu znanost unio Philippe Aries?

(20. st.) Najprije se bavio historijskom demografijom. Knjigom o djetinjstvu u „starom režimu“ pokazuje da u srednjem vijeku ne postoji svijest o djetinjstvu kao fazi ljudskog života nego da se ona javlja u Francuskoj u 17. st. Prikazuje različite faze odnosa čovjeka prema smrti, proučava serijalnu povijest.

36. Tko je Louis Henri i koje su njegove zasluge za povijesnu demografiju?

Razradio je metodu i tehniku rekonstrukcije biološkog života obiteljske jezgre. U historiju uvodi mikro-analizu koja se temelji na povezivanju podataka. U 70-im godinama se javlja interes za mentalitet i predodžbe što ih ljudi imaju o sami o sebi, vlastitom tijelu ili obitelji, tj. uopće za njihov stav prema životu i smrti. Historijska demografija se povezuje sa antropološkim pristupom. Demografsko kretanje se interpretira kao bitna akulturna pojava. Serijalna historija životne pojave nastoji podrediti pravilima istraživanja i sakupljanju homogenih podataka koji se organiziraju u serije s nastojanjem da se upoznaju dugotrajnija povijesna kretanja.

9

HISTORIOGRAFIJA

37. Kojim se istraživačkim područjem bavi povjesničar Michel Vovelle?

Piše o baroknoj pobožnosti i dekristijanizaciji u pokrajini Provanse u 18. st. Rezultati mu se temelje na kvantitativnoj analizi oporuka. Drži da promjene u oporukama održavaju kretanje prema sekularizaciji i da je dekristijanizacija u doba francuske revolucije dio šireg usmjerenja. Obraća pažnju na sve društvene slojeve. Glavni su kritičari „serijalne historije“ autori koji se bave duhovnim kretanjima što se danas naziva historijom mentaliteta, intelektualnom ili kulturnom historijom, te historijskom antropologijom.

38. Norbert Elias i njegov prinos povijesnoj znanosti.

Objavljuje djelo o civiliziranju običaja u kojem se bavi promjenama ponašanja prema tijelu u europskoj civilizaciji od 16.st. pokazuje kako modernizacijski pritisak apsolutističkih država s njihovim odgojnim mjerama izaziva nastanak novih vrijednosti i novog sustava društvenog priznanja te potiskuje prisutnost tijela u svakodnevnici i zatvara ga u atmosferu privatnog i stidljivog. Pod pojmom “materijalna kultura“ mogu se obuhvatiti istraživanja geografskih temelja, bioloških kretanja, prehrane, medicine te kuće i pokućstva, odjeće i velikim dijelom razvoja tehnike.

39. Važnost nastojanja Henrija Berra.

(19./20. st.) Svojom kritikom tradicionalne pozitivističke povijesti u Francuskoj i prijedlozima za njenu preobrazbu dao je integralne obnove discipline, s korijenima u najboljim starijim postignućima. Htio je pod krovnom ustanovom okupiti najznačajnije predstavnike svih ljudskih znanosti. 1900.-te osnovan je Međunarodni centar za sintezu. Znanost ne treba cijepati na dijelove nego napraviti sintezu, i staviti u cjelinu. Te godine počeo se izdavati časopis „Revija za sintezu“ koja je trebala objavljivati takve radove koji će sve radove ujediniti. Knjigom „Sinteza u povijesti“ Berr sažima svoje misli kao uvod u seriju izdanja „Evolucije čovječanstva“. U toj skupini znanstvenika nalazili su se Einstein, Fbvre, Bloch...

40. Iznesite glavne historiografske postavke Luciena Febvrea.

Napisao je u časopisu 924 priloga koji usmjeruju preobrazbu tadašnjeg pristupa povijesnom zanatu. Iluzijama tradicionalne historiografije o mogućnosti apsolutne objektivnosti Febvre suprotstavlja svoju poznatu izreku o „povijesti, kćeri svog vremena“, obraćajući s mladima uzvikuje „Svršen je jučerašnji svijet. Svršen zauvijek.“ Kaže da je dužnost povjesničara osvijetliti sadašnjost pomoću prošlosti. Za njega je prošlost golema masa činjenica koja ulijeva strah i ne može se cjelovitije spoznati, ali povijest vidi kao sredstvo organizacije o kaosu povijesti u interesu sadašnjosti. Također pobija dogmu o bezličnom podređivanju povjesničara izvoru i pojmovima na kojem je počivala tradicionalna povijest, „činjenici“ i „dokumentu“, a pogotovo na shvaćanju da je povijesna „činjenica“ ne nedjeljiva čestica koju treba kritikom izvora, ponovo u njemu pronaći. Društvene znanosti kojima Febvre obraća pažnju jesu sociologija, geografija, lingvistika i socijalna psihologija. Budući da povjesničar ne može shvatiti razvoj društva ne uzme li u obzir geografsku sredinu, a da geograf ne može uočiti promjene u prirodi zanemari li čovjekove intervencije u njoj, Febvre se zauzima za zbližavanje tih dvaju znanosti, čak pomišlja i na mogućnost njihova stapanja Geohistorija. Više ga zanima sinkronija, tj. međusobna povezanost činjenica u istraživanom razdoblju i prostoru, nego dijakronija, tj. slijed činjenica u vremenu. Ne prihvaća mišljenje o hijerarhiji pojedinih struktura, te o ekonomskim i materijalnim uvjetima kao „bazi“ povijesnog kretanja, što je karakteristično

10

HISTORIOGRAFIJA

za marksizam. Želi uočiti bitne kategorije ideje ljudi kao njihovo društveno iskustvo. Iako je Febvre prvak struje koja se zanima za društveni totalitet za malog čovjeka, on piše biografije koje su dotada bile kronološko pripovijedanje o životu neke istaknute ličnosti. No, njegova se pažnja ne usredotočuje na karakteriziranje odabrane osobe nego na društvene odnose koji su mu omogućili njezinu djelatnost. Fevbre drži da povijesna ličnost može misliti i djelovati samo onako kako dopuštaju razdoblje i društvena okolina.

41. Po čemu je Luciene Febvre „povjesničar mentaliteta“.

Iako je Febvre prvak struje koja se zanima za društveni totalitet, za „malog čovjeka“, on piše biografije koje su dotada bile kronološko pripovijedanje o životu neke istaknute ličnosti. No, njegova se pažnja ne usredotočuje na karakteriziranje odabrane osobe nego na društvene odnose koji su mu omogućili njezinu djelatnost. Febvre drži da povijesna ličnost može misliti i djelovati samo onako kako dopuštaju razdoblje i društvena okolina.

42. Iznesite glavne historiografske postavke Marcha Blocha.

Budi nove ideje i predlaže nova usmjerenja, ujedno kritizirajući mnoga znanja i postupke dotadašnje povijesti. Prije svega preporuča interdisciplinarnost , a bavi se poviješću agrarnih društava te poljoprivrede i tehnike, društvenim odnosima i mentalitetima. Danas se kod Blocha posebno cijene pokušaji i program usporedbi društvenih struktura unutar europske civilizacije u srednjem vijeku. Dok Febvre nastoji proširiti istraživanje na sva područja mentalnog života, koja se kao totalitet mogu studirati na primjeru ličnosti, Bloch pažnju usmjeruje na duhovne pojave koje se artikuliraju u društvenom i materijalnom životu, u praksi i običajima ljudi. Takav pristup danas nazivamo „historijskom antropologijom“. U vrijeme „očeva osnivača“ Anala povijest mentaliteta dio je ekonomske i socijalne „totalne“ povijesti suprotstavljene događajnoj, političkoj. Usko je vezana s psihologijom, jer se obje bave „malim čovjekom“ i „kolektivnim“ pojavama. Bitno je sredstvo, a ne cilj spoznaje. Uz Febvreovo djelo o nevjerovanju u 16st., Blochova knjiga o kraljevima iscjeliteljima („Kraljevi čudotvorci“) bitno utječe na razvoj povijesti „mentaliteta“. Riječ je o vjerovanju da francuski i engleski kraljevi imaju moć liječenja kožne bolesti škrofula dodirom, i to posebnim ritualom, a Bloch taj fenomen istražuje kao izraz političke moći, zanima se za „religijsku psihologiju“, tj. povijest čuda, i pita se kako su te „kolektivne“ iluzije bile moguće. Središnji je problem djela usporedba „kraljevskog dodira“ u Francuskoj i Engleskoj“. U kasnijim radovima pretežno se bavi ekonomskom i društvenom poviješću. Daje prve zaokružene priloge iz povijesti feudalnog društva. U knjizi „Originalna obilježja francuske agrarne povijesti“ široko definira agrarnu povijest kao istraživanje poljoprivrednih tehnika i običaja, protivi se sklonosti tradicionalne povijesti da se bavi isključivo pravnim ustrojem feudalnih posjeda. Nastoji različite agrarne sustave shvatiti u spletu s društvenim ustanovama. Tipične crte agrarnog uređenja u dugom razdoblju od 13. st. do francuske revolucije uspoređuje s agrarnim strukturama nekih europskih zemalja. Služi se i „regresivnom“ metodom (preuzetom od antropologije). Na temelju suvremenog izgleda obradivih površina, ili katastarskih nacrta, ali i fotografija iz zraka, istražuje običaje. Najpoznatiji je po knjizi „Feudalno društvo“ (1936 g.), pokušaju sinteze europskog feudalizma zapadno od Labe od sredine 9. do početka 13. st., sa širokim rasponom tema: od obrisa polja, imena mjesta, običaja, kolektivnog psihološkog držanja, trgovine i važnosti novca pa sve do arhitekture. U njegovoj knjizi glavni su junaci vol, krava, plug..., a ne carevi itd. Poredbenom metodom želi se baviti cjelinom feudalnog društva, uključuje i pitanje „mentaliteta“. Time je učinio prve korake prema suvremenom, složenom shvaćanju povijesnoga vremena. Kritika mu je zamjerila shematizaciju, i činjenicu da premalo pažnje poklanja političkom okviru

11

HISTORIOGRAFIJA

događaja. Svojim spisom „Čudni poraz“, daje objašnjenje slabosti vojne komande, politike i intelektualca međuraća kao uzrok katastrofe, te pokušava sistematizirati gledište Annala, koja drži humanima i prikladnima da se francuska duhovna strujanja dignu na viši stupanj. Iza njega je ostao rukopis, čini se trećina teksta, nastao u najtragičnijim trenucima Europe poznat pod nazivom „Apologija povijesti ili zanat povjesničara“ čime je znatno pomogao afirmaciji ideja Anala. Bloch prije svega želi obraniti povijest od onih malodušnih povjesničara koji su, razočarani što se prerodni zakoni ne mogu primjeniti na istraživanje prošlosti, poricali mogućnost spoznaje zbilje uopće.

43. Kakav je metodološki pristup Marca Blocha proučavanju povijesti feudalnog

društva?

Najpoznatiji je po knjizi „Feudalno društvo“ (1936 g.), pokušaju sinteze europskog feudalizma zapadno od Labe od sredine 9. do početka 13. st., sa širokim rasponom tema: od obrisa polja, imena mjesta, običaja, kolektivnog psihološkog držanja, trgovine i važnosti novca pa sve do arhitekture. U njegovoj knjizi glavni su junaci vol, krava, plug..., a ne carevi itd. Poredbenom metodom želi se baviti cjelinom feudalnog društva, uključuje i pitanje „mentaliteta“. Time je učinio prve korake prema suvremenom, složenom shvaćanju povijesnoga vremena. Kritika mu je zamjerila shematizaciju, i činjenicu da premalo pažnje poklanja političkom okviru događaja.

44. Koje je glavne misli iznio March Bloch i studij Apologija povijesti?

Iza njega je ostao rukopis, čini se trećina teksta, nastao u najtragičnijim trenucima Europe poznat pod nazivom „Apologija povijesti ili zanat povjesničara“ čime je znatno pomogao afirmaciji ideja Anala. Bloch prije svega želi obraniti povijest od onih malodušnih povjesničara koji su, razočarani što se prerodni zakoni ne mogu primjeniti na istraživanje prošlosti, poricali mogućnost spoznaje zbilje uopće.

45. Kako se zove i o čemu raspravlja studija o „mentalitetu“ Marcha Blocha?

Blochova knjiga o kraljevima iscjeliteljima („Kraljevi čudotvorci“) bitno utječe na razvoj povijesti „mentaliteta“. Riječ je o vjerovanju da francuski i engleski kraljevi imaju moć liječenja kožne bolesti škrofula dodirom, i to posebnim ritualom, a Bloch taj fenomen istražuje kao izraz političke moći, zanima se za „religijsku psihologiju“, tj. povijest čuda, i pita se kako su te „kolektivne“ iluzije bile moguće. Središnji je problem djela usporedba „kraljevskog dodira“ u Francuskoj i Engleskoj“.

46. Kako su i gdje nastali Annali? Koja je bila znanstvena orijentacija prve serije

toga časopisa?

Godine 1929. iz skupine povjesničara iz Strausbourga nikla je škola „Annal“, a te iste godine i prvi broj časopisa pod nazivom „Annales d' historie economique et sociale“. U suprotnosti s tadašnjom uskom političkom povijesti urednici Febvre i Bloch žele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj povijesti osigurati središnje mjesto u povijesnom istraživanju, pogotovo zbog onodobne svjetske ekonomske krize. Blochovi i Febvreovi prilozi u Analima važni su za oblikovanje „nove povijesti“, no oni potrebu za interdisciplinarnom suradnjom ne obrazlažu teoretskim raspravama nego „primjerima i činjenicama“. 1. odbacuje se tradicionalna narativna povijest 2. nije više u prvom planu genetička historiografija već struktura (najvažnija je struktura društva u nekom povijesnom trenutku, proučava se jedna cjelina i proučavanje odnosa između cjelina) 3. sinkronija (nastojanje

12

HISTORIOGRAFIJA

povjesničara da istražuje pojedine dijelove cjeline u njihovom odnosu u nekom trenutku) je važnija od dijakronije. Upoznaju čitatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije, statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju sumnjičavi i zatvoreni, U Analima nalazimo nove oblike i probleme: kolektivne ankete o pojedinim problemima, kronike istraživanja, sustavne recenzije kao sredstvo borbe za nov način pisanja o povijesti. Osnivači Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima. Povijest bi mogla postati znanstvena samo kada bi nadišla istraživanje pojedinačnog i bavila se uspoređivanjem društva, ali tada se zapravo ne bi razlikovala od sociologije. Iako povjesničari Anala odbijaju Durkheimov „sociološki imperijalizam“ i žele dokazati da povijest može povezati metodu generalizacije i individualizacije i ujedno vršiti važnu društvenu zadaću, uče od njega kako se istraživanje usredotočuje na strukturalne oblike društva umjesto na pojedine događaje. Drži se da je „nova“ francuska povijest prošla tri faze do danas. Prvo je riječ o maloj skupini koja od 1920. – 1945. oštro i sustavno pobija tradicionalnu, događajnu, političku povijest i promiče nove ideje. Poslije rata ta struja preuzima francuske povijesne institucije i bavise prije svega povijesnim strukturama „dugog trajanja“. U trećoj fazi, nakon 1968. g. dolazi do bitnih promjena., odnosno do „mrvljenja“ dotadašnjeg usmjerenja i nastanka različitih struja.

47. Uloga Luciena Febvrea i Marca Blocha u pokretanju časopisa Annales.

oni su osnivači časopisa „Annales“. Pristupaju u smjeru historijske antropologije, bave se malim čovjekom i kolektivnim pojavama. Febvre se usmjerava na područja mentalnog života a Bloch na duhovne pojave koje se artikuliraju u društvenom i materijalnom životu u praksi i običajima ljudi.

48. Važnost povjesničara Fernanda Braudela za napredak historiografije poslije

Drugog svjetskog rata.

Poslije rata nastaju „novi Anali“ koji do danas nose naziv „Anali. Ekonomije, društva, civilizacije“ Urednici žele stvoriti časopis pri čemu bi povjesničari imali glavnu ulogu. Povjesničari oko Anala imaju samo zajedničke intelektualne afinitete, a njihova se djelatnost može shvatiti samo kao traganje za novim problemima, metodama i predmetima istraživanja (ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom kvantitativnih metoda). Teritorij povjesničara šire na dotad nepoznata područja ljudskog ponašanja, pogotovo na šire društvene slojeve. Fernand Braudel se javlja u „drugoj generaciji“ škole „Annal“ koja traje do 1968. g. Obilježje zanata povjesničara u to doba je istraživanje grupa a ne istaknutih pojedinaca. Prije svega ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom kvantitativnih metoda (serijalna povijest), procesa „dugog trajanja“. Javlja se težnja da se određeni predmet što iscrpnije obuhvati te objasni šire nego što to čine druge znanosti, ali rabeći njihova pojmovna i metodska sredstva

13

HISTORIOGRAFIJA

49. Kako se zove djelo o Sredozemlju Fernanda Braudela i koje teorijske postavke

autor iznosi na njegovim stranicama?

Najpoznatije djelo jednog povjesničara 20. st. zacjelo je Braudelovo „Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II“. Braudel prije rata pristupa istraživanju vanjske politike Filipa II, tj. okreta Španjolske od Sredozemlja prema Atlantiku. No, kada je 1935. radio u dubrovačkom arhivu, doznao je da su brodovi Republike plovili do Crnog mora ili kroz Gibraltar do Londona. Tek je tada počeo doživljavati Sredozemlje kao cjelinu s „kreativnim prostorom“ i mnogim različitim, ali i sličnim regijama i problemima. U skladu s Braudelovim shvaćanjem povijesnog vremena, „Sredozemlje“ ima tri dijela. Prvo je vrijeme najduljeg trajanja, „gotovo nepokretno“ vrijeme odnosa čovjeka i njegove okoline, vrijeme ponavljanja, „stalnih povrataka“ i ciklusa koji uvijek iznova počinju. Na drugoj je razini vrijeme razmjerno polaganih promjena ekonomskih, društvenih i političkih struktura, tj. država, društava i civilizacija, te naposljetku vrijeme političkih i ratnih događaja koje ima najbrži ritam, jer je skrojeno po mjeri pojedinca. Povijest prema Braudelu, treba stoga promatrati u tri razine, u „geografskom“, „društvenom“ i „individualnom“ vremenu, što omogućuje pristup iz različitih kutova gledanja. No, svako pojedinačno objašnjenje mora upućivati na širu koncepciju koja obuhvaća sve tri razine, a njihova kombinacija čini povijesni ritam,. To bi bila „totalna“ ili „globalna“ povijest.

50. Koje „tri razine“ povijesti razlikuje Fernand Braudel i o čemu se one ogledaju?

Povijest prema Braudelu, treba promatrati u tri razine, u „geografskom“, „društvenom“ i „individualnom“ vremenu, što omogućuje pristup iz različitih kutova gledanja. No, svako pojedinačno objašnjenje mora upućivati na širu koncepciju koja obuhvaća sve tri razine, a njihova kombinacija čini povijesni ritam,. To bi bila „totalna“ ili „globalna“ povijest.

51. Kako Fernand Braudel tumači pojam „kapitalizma“?

Napisao je i trilogiju o materijalnoj civilizaciji, ekonomiji i kapitalizmu od 15. – 18. st. Ondje insistira na trima vremenskim razinama: u dubini je materijalna civilizcaija kao ponavljanje djelatnosti i ponašanja iz davnih vremena, na srednjoj je razini ekonomski život, a na vrhu kapitalistički mehanizam. Napušta ograde ekonomske historije (poljoprivreda, trgovina, industrija) i temelje traži u „svakodnevnom životu“: prehrani, odijevanju. Tržišna ekonomija i kapitalizam za Braudela su dvije različite činjenice. U tržišnoj privredi prevladava konkurencija a razmjena je jednaka, dočim kapitalizam stvara i iskorištava monopolne oblike koji uvjetuju nejednakost razmjene što je, kaže, bitan problem suvremenog svijeta.

52. Što znači pojam „ekonomijasvijet“ / economiemond? Zašto se pojam piše

jednom riječju?

Braudel prikazuje djelatnost „kapitalista“ od srednjeg vijeka kada oni počinju stvarati izuzetno široku mrežu razmjene na širokom prostoru. Tu strukturu naziva ekonomijasvijet a skupina tih ekonomija čini svjetsku ekonomiju. Te „ekonomijesvjetove“ sa središtima sustava u gradovima, njihove regije i njihov odnos s nerazvijenim periferijama Braudel opisuje kao „velike molekule“ sa složenim strukturama za koje su bitne „igre razmjene“. Kulminacija je prikaz industrijske revolucije u Engleskoj. Izvanredan opis ekonomskog života uglavnom je podređen njegovoj teoriji razlike između razmjene i „kapitalizma“. Prema Braudelu, uvijek je bilo takvih „ekonomija-svjetova“ s posebnom hijerarhiziranom ekonomskom strukturom na širem prostoru, sa središtem i periferijom.

14

HISTORIOGRAFIJA

53. Koje su glavne postavke djela Identitet Francuske Fernanda Braudela?

Bavi se s 4 različita aspekta povijesnog života u Francuskoj(Tekst se trebao sastojati od 4 velika djela): 1. prostor i povijest (geografija), 2. ljudi i stvari (demografija i politička ekonomija), 3. džava, kultura i društvo (rezultati pšolitologije, istraživanja kulture i sociologije), 4. Francuzi izvan Francuske, ali je dovršio samo prva dva dijela. Pažnju usmjerava na seljačku ekonomiju, a najviše ga interesiraju: uloga gradova, značenje prometa, mjesto obrta, industrije i trgovine, oblik kredita te sam kapitalizam.

54. Tko je Emmanuel Le Roy Ladurie, kako se zove njegovo najpoznatije djelo i o

čemu raspravlja?

Le Roy Ladurie bitno utjeće na okret od kvantitativne historije prema historijskoj antropologiji, koja uglavnom napušta Braudelove poticaje, postajući velikim dijelom karakteristična za „treću generaciju“ struje oko Anala. Naslijedio je Braudela kao profesor na College de France. Na početku karijere, godine 1966. objavljuje doktorsku tezu o seljacima Languedoca, a 1967. djelo o povijesti klime. Knjiga o seljacima obrazac je serijalne i regionalne historije, kojoj se tada posvećuje većina mladih povjesničara. Nastala je pod Braudelovim mentorstvom i želi biti „totalna“ historija, ali Le Roy Ladurie svoje izlaganje ne zasniva na vremenskim razinama „struktura“ i „konjuktura“ nego na trima periodima „velikog agrarnog ciklusa“ od kraja 15. do početka 18. st., dakle na kronološkom pristupu. Nastoji istražiti povezanost geografije, ekonomije, društvenih struktura, institucija, oblika svijesti i klasne borbe. Knjiga je uspjela kombinacija kvantitativne ekonomske i društvene historije s ono malo politike, religije i mentaliteta. Godine 1975. Le Roy Ladurie iznenađuje čitatelje knjigom o malom selu Montaillou u Pirenejima. Njegovo je stanovništvo u 14. stoljeću velikim dijelom prihvatilo herezu katara. Izvor je istraživanja inkvizicijski proces što ga je vodio jedan biskup, a objavljen je već 1965. Ne Ladurie uočava vrijednost toga izvora ne samo za povijest katara nego i rekonstrukciju materijalnog i duhovnog svijeta jedne seoske zajednice, tj. domaćinstva, seljačke ekonomije, mentaliteta(vjerovanja, rituali, običaji, društveni odnosi, moral), osjećaj prostora i vremena, doživljaja djetinjstva i smrti, seksualnosti, Boga i prirode. On samo sređuje izjave dvadeset i pet osoba (oko 10% stanovništva sela) inkvizitoru na saslušanju, i to na način antropologa. To dakle nije povijest jednog sela nego njegova slika u očima seljaka i seljakinja, pristup danas vrlo raširen pod nazivom „mikrohistorije“.

55. Tko je autor i u čemu je važnost knjige Montaillou – okcitansko selo u doba

inkvizicije?

Godine 1975. Le Roy Ladurie iznenađuje čitatelje knjigom o malom selu Montaillou u Pirenejima. Njegovo je stanovništvo u 14. stoljeću velikim dijelom prihvatilo herezu katara. Izvor je istraživanja inkvizicijski proces što ga je vodio jedan biskup, a objavljen je već 1965. Ne Ladurie uočava vrijednost toga izvora ne samo za povijest katara nego i rekonstrukciju materijalnog i duhovnog svijeta jedne seoske zajednice, tj. domaćinstva, seljačke ekonomije, mentaliteta(vjerovanja, rituali, običaji, društveni odnosi, moral), osjećaj prostora i vremena, doživljaja djetinjstva i smrti, seksualnosti, Boga i prirode. On samo sređuje izjave dvadeset i pet osoba (oko 10% stanovništva sela) inkvizitoru na saslušanju, i to na način antropologa. To dakle nije povijest jednog sela nego njegova slika u očima seljaka i seljakinja, pristup danas vrlo raširen pod nazivom „mikrohistorije“.

15

HISTORIOGRAFIJA

56. Prinosi povjesničara Jacquesa Le Goffa proučavanju srednjovjekovne povijesti

Europe. Navedite bar jedno njegovo djelo.

Zanima se za jedan dugi srednji vijek na temelju istraživanja imaginarnog, tj. onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju. Prikazuje promjene predodžbi o vremenu, pogotovo u vezi s rastom uloga gradova od 14. st. Važno djelo o „srednjovjekovnom imaginariju“ jest rođenje čistilišta, prikaz promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva u 12. i 13. st. Vraća se pisanju biografija i smatra da ono mora biti prikaz i tumačenje jednog osobnog života unutar određene povijesne epohe i društva. Drži da smisao određenog društva treba tražiti u njegovu sustavu reprezentacija i u mjestu koje one imaju u društvenim strukturama i zbilji. Istraživačka pitanja primjenjuju se na različite načine na sva razdoblja od antike do suvremenog društva. Rado se istražuju teme u vezi s definicijom normi religije, društvenog morala i spolnosti te skretanje od njih u određenim društvima. Obljubljene su teme vještica i vragom opsjednute osobe. Kolektivno imaginarno susreće se sa folklorom. Jedna od raširenih tema historijskog mentaliteta je pučka kultura, prije svega ona religiozna. Le Goff i Duby se bave odnosom učene i pučke kulture u srednjem vijeku. Nastaje povijest „marginalnih„ grupa ili „drugog“ koji živi izvan normi običnog društva. Razmatraju se problemi postupanja prema njima i njihovim supkulturama. Novi povjesničari se zanimaju za egzistencijalna pitanja svakodnevnice. Povijest običaja postojala je u Francuskoj i Njemačkoj već u 19. st. kada su opisi prizora svakidašnjeg života služili kao ukras uvelike historije s temama stanovanja, odijevanja, prehrane.

57. Što je to „srednjovjekovni imaginarij“ i kako se on uklapa u historiografiju?

Zanima se za jedan dugi srednji vijek na temelju istraživanja imaginarnog, tj. onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju. Prikazuje promjene predodžbi o vremenu, pogotovo u vezi s rastom uloga gradova od 14. st. Važno djelo o „srednjovjekovnom imaginariju“ jest rođenje čistilišta, prikaz promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva u 12. i 13. st. Drži da smisao određenog društva treba tražiti u njegovu sustavu reprezentacija i u mjestu koje one imaju u društvenim strukturama i zbilji. Istraživačka pitanja primjenjuju se na različite načine na sva razdoblja od antike do suvremenog društva. Rado se istražuju teme u vezi s definicijom normi religije, društvenog morala i spolnosti te skretanje od njih u određenim društvima. Obljubljene su teme vještica i vragom opsjednute osobe. Kolektivno imaginarno susreće se sa folklorom.

58. Objasniti teorijske postavke historizma.

Je istraživanje pojedinačnih i kolektivnim individualnosti, tj. istaknutih ličnosti, država, nacija i naroda. „Historijsko učenje o idejama“ što ga formulira Humboldt ograničeno je na ljudsku djelatnost u svjetlu njihovih namjera. O idejama se ne raspravlja, ali se zato raspravlja o kritici izvora kao metodskom standardu na kojem počiva znanstvena interpretacija povijesnih činjenica. Sustavni istraživački pristup se dijeli od prikaza rezultata koji se osposobljava za pripovijedanje u skladu s estetskim književnim normama. Historizam je nastavak i preoblikovanje prosvjetiteljskih standarda: s jedne strane je na djelu stav poznanstvenja, koncept napretka je zamijenjen razvojem a s druge strane je gubitak zbog napuštanja tema iz društvenih i životnih područja. Prevladava eurocentrični pogled na svijet država i nacija. Historizam sistematizira postupno kritike izvora Historizam ima dvije razvojne faze: klasično razdoblje uspona traj do kraj 80-ih godina, pa slijedi oštra kritika koja uspijeva pokolebati historičke temelje. Naime, ciljevi

16

HISTORIOGRAFIJA

historizma 80-ih godina dosegnuti su ostvarenjem njemačke nacionalne države (ali ne i političke slobode) pa se njemačka profesionalna historiografija usmjeruje prema legitimaciji unutrašnjeg političkog stanja i propagiranju imperijalne državne politike

59. Što je to „povijest mentaliteta“? Objasnite pojam „mentalitet“.

U historiji mentaliteta sve kulture postaju jednako važne. Demografski rezultati primjenjuju se sve više na iskaze o mentalitetima. Postaju sve važniji za tumačenje spleta uzročnosti određenih povijesnih pojava, velikim dijelom onih sfera koje su na granici biološkog i mentalnog, prirode i kulture. Demografija je postala oruđe historijske psihologije i antropologije. Historija mentaliteta je regionalna, tj. teži za totalnim prikazom kulture ili supkulture jedne regije. Povijest mentaliteta je krenula od Febvrea i njegova shvaćanja „mentalnog oruđa“, tj. načina mišljenja i sjećanja ljudi u određenoj društvenoj i kulturnoj sredini u nekom razdoblju. Istraživanje se širi na područja dotada poznata samo antropolozima i nastaje vrsta socijalno – kulturne historije što je obilježavala široko polje od fizičkog života čovjeka do njegovih najrazrađenijih misli.

60. Objasnite pojam ars historica.

Izvor ars historice je kritika teksta. Uz to se koriste priručnici, gramatike, karte, atlasi. Kritiziraju se antička djela Francesca Petrarce, Machiavellia, Leopolda Rankea. Ars historica isto je što i ars de scanbenda historica. Traktati (rasprave o grani retorike, te o njezinoj koristi) opisuju standarde historiografije – to e poetika. Neki traktati se ne zadovoljavaju samo opisom događaja nego uočavaju i povijesne procese. Pisac traktata je Frane Petrić. U traktatima se rijetko spominje vjerodostojnost izvora. Neki traktati prelaze okvire retorike te obuzimaju i društvena područja (religija, ekonomija, socijalna historija).

61. Što razumijevamo pod pojmom „Nove povijesti“ \ La Nouvelle historie?

Nova povijest je struja oko časopisa „Annales“ koja jednako tako i najprodorniji pokret u Francuskoj. Nakon rata dolazi do institucionalizacije programa grupe koja je dotada raspolagala samo časopisom Anali. Osniva se pod vodstvom L. Febverea kao šesta sekcija. To je praktična škola za visoke studije s programom interdisciplinarnosti otvorenim prema svim društvenim znanostima. Dok su u angloameričkim zemljama moderne društvene znanosti proizašle uglavnom iz sociologije i antropologije, u Francuskoj historija dobiva djelomično vodeću ulogu u društvenim znanostima upravo preko djelatnosti šeste sekcije, kojoj je nakon Febvreove smrti na čelu Fernand Braudel. Pod vodstvom F. Braudela djelatnost škole se širi i obuhvaća gotovo sve društvene znanosti s oko 40 istraživačkih centara i više od 10 sekcija s oko 150 seminara i otprilike toliko predavača.. Nova historija prodire na francuska sveučilišta i usmjeruje francuske povjesničare, velikim djelom preko doktorskih disertacija, a mediji populariziraju djela povjesničara te struje. U novoj povijesti pojavljuje se težnja da se određeni predmet ili problem što iscrpnije obuhvati te objasni šire nego što to čine druge znanstvene znanosti ali rabeći njihova pojmovna i metodska sredstva.

17

HISTORIOGRAFIJA

62. Kvantitativna historiografija – njezine prednosti i nedostaci u istraživanju

prošlosti?

Povijest koju proučavamo uporabom matematičko-statističkih metoda uz uporabu kompjutera uspoređujemo cijene, narodne dohotke, totalnu i sustavnu kvantifikaciju na matematičkim modelima. Značajna je za serijalnu povijest i povijest cijena te je vrlo bitna i za povijesnu demografiju.

63. Što je to serijalna povijest i kojim se temama najviše bavi (nabrojite bar tri)?

Je pristup istraživanju koji konstruira povijesne činjenice u vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu usporediti, a ponavljaju se u razmjerno duljem trajanju i unutar njega u određenim pravilnim intervalima. Bavi se demografijom, socijalnom poviješću, poviješću mentaliteta i sustavne civilizacije.

64. Što se naziva „trećom razinom“ u serijalnoj povijesti?

Serijalna historija na 3. razini bavi se kulturama i natalitetima, što je nekad bilo područje književnosti i umjetnosti. Skupljaju homogene podatke koji se organiziraju u serije. Cilj je upoznati dugotrajniju povijest kretanja – historiju mentaliteta. Istražuje se: ponašanje ljudi pred životom i smrti, nadgrobni spomenici, ikonografski prikazi, oporuke, rituali; predodžba o ljudima i njihovom društvu. Serijalna povijest na 3. razini broji mise za mrtve, slike, izaziva „tendenciju izvora“. Glavni kritičari serijalne povijesti su autori koji se bave duhovnim kretanjima – historija mentaliteta.

65. Što je to „struktura“, a što „konjuktura“ u serijalnoj povijesti?

STRUKTURA je „živo tijelo u pokretu gdje su pojedini njegovi dijelovi u međusobnoj interakciji, riječ je o jednom živom organizmu u pokretu čiji su dijelovi u vezi i odnosu prema cjelini, obilježava dugo trajanje kada se stvara jedna nova struktura.

KONJUKTURA je trend koji je aktualan na jednom razvojnom putu i prati tendencije i nastojanja koja se razvijaju, uporaba je u širem značenju, dominantan u školi „Annales“.

66. Koju povijest „škola Annales“ naziva evenementielle“ (hrv. „dogodovština“) i

kakvo je značenje te riječi?

67. Objasnite pojmove dijakronija i sinkronija.

- DIJAKRONIJA je proučavanje povijesti u kronološkom nizu, nešto kao geneza. - SINKRONIJA je nastojanje povjesničara da istražuje pojedine dijelove cjeline u

njihovom odnosu u nekom trenutku.

68. Objasni pojmove: res gestae i historia rerum gestarum

- RES GESTAE = lat. Kovanica, to je puko prepričavanje. To zapravo znači nešto što se dogodilo u prošlosti. Povijest je nastala kao disciplina književnog karaktera koja je opisivala događaj.

- HISTORIA RERUM GESTARUM = interpretacija o onome što se dogodilo. To je izvješće koje je pisao svaki povjesničar o onome što se dogodilo, zašto se dogodilo, pod kojim uvjetima. Itd.

18

HISTORIOGRAFIJA

69. Što su društvene strukture?

STRUKTURA je „živo tijelo u pokretu gdje su pojedini njegovi dijelovi u međusobnoj interakciji, riječ je o jednom živom organizmu u pokretu čiji su dijelovi u vezi i odnosu prema cjelini, obilježava dugo trajanje kada se stvara jedna nova struktura. Sastoji se iz dva osnovna načela: ekonomske osnove i društvene nadgradnje, s tim što se društvena nadgradnja diferencira na društveno-političku organizaciju društva i oblike društvene svijesti.

Ekonomska osnova predstavlja područje društvene proizvodnje materijalnih dobara koja omogućuje društvenu i individualnu egzistenciju čovjeka.

Društvenu nadgradnju čine sva ostala područja društvene stvarnosti koja su u konačnici uvjetovana ekonomskom osnovom društva. To su grubo diferencirano društveno-politička organizacija društva ( država, pravne institucije, političke organizacije) i društvena svijest koja se sastoji iz pravno-političke nadgradnje i viših oblika svijesti (religija, moral, filozofija, znanost i umjetnost ).

70. Što znači pojam „teritorij povjesničara“? Kako taj pojam tumače predstavnici

„Nove povijesti“?

Povjesničari oko Anala imaju samo zajedničke intelektualne afinitete, a njihova se djelatnost može shvatiti samo kao traganje za novim problemima, metodama i predmetima istraživanja (ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom kvantitativnih metoda). Teritorij povjesničara šire na dotad nepoznata područja ljudskog ponašanja, pogotovo na šire društvene slojeve.

19