Hamletov prvi monolog

Hamlet izgovara svoj prvi monolog (Čin I, scena II, redovi 129-159) nakon što su Kralj iKraljica, na dvoru, tražili od Hamleta da odbaci melanholične misli, koje su ga, ponjihovom mišljenju, obuzele i posljedica su smrti njegovog oca. U ovom monologu Hamletotkriva tugu koja mu je nagrizala psihu. Žali što religija zabranjuje samoubistvo, jer bi seon u suprotnom ubio i tako otarasio svoje tuge. Hamlet otkriva svoje razočaranje ovimsvijetom:„O Bože! Kako mi se bljutav, dosadanI beskoristan čini cijeli ovaj svijet!“ (Čin I, scena II)On poredi svijet sa „vrtom neoplijevljenim“ u kojem raste korov i divlji drač u izobilju. Onžali zbog činjenice da se njegova majka preudala nakon jedva dva mjeseca poslije smrti prvog muža, i sad je udata za čovjeka koji inferioran u svakom pogledu naspram mužakojeg je izgubila. To što je majka suviše rano zaboravila muža koji je bio tako ljubeživ prema njoj i kojeg je ona takođe voljela, navodi ga na uvjerenje da su žene slaba stvorenja.„Krhkosti, ime ti je žena“ kaže on. Čak bi i zvijer koja nema razuma duže tugovala. Hamletsmatra da je brak njegove majke i njegovog ujaka incestuozna afera. Ovaj monolog pokazuje Hamletovu kontemplativnu prirodu i priprema nas za produženo odgađanjeizvršenja Duhove osvetničke zapovjedi. Takođe, u ovom monologu saznajemo više okarakteru Hamletovog mrtvog oca, koji je bio izvrstan kralj i muž koji je volio svojusuprugu. Nakon ovog monologa vrijednost Hamletove majke i njegovog ujaka opada unašim očima. Postajemo svjesni sramotne žurbe s kojom se Hamletova majka udala, i njenenesposobnosti da ispoštuje ritualni period žaljenja. Ovaj monolog nam takođe pokazuje„kćerinsku“ privrženost Hamleta prema svom mrtvom ocu. Njegovo spominjanjeHyperiona, Niobe i Herculesa pokazuje da je bio dobro upoznat sa klasičnom literaturom.U ovom monologu, takođe primjećujemo Hamletovu sklonost da generalizuje, sklonostkoja se uvijek iznova pojavljuje u njegovim monolozima.

Hamletov drugi monolog

Hamlet izgovara svoj drugi monolog (Čin I, scena v, redovi 95-112) odmah nakon odlaskaDuha, koji ga je obavezao da se osveti ubici svoga oca. Hamlet je zaprepašten otkrićem, i ponavlja riječi koje je izgovorio Duh tražeći da ih zapamti. Hamlet je riješen da izbriše svedrugo iz svog pamćenja, kako bi zapamtio samo „zapovjed“ koju je dobio od Duha. Načinna koji Hamlet govori kako nikad neće sebi dozvoliti da zaboravi Duhove riječi, navodi nasna pomisao da će Hamlet uskoro krenuti u odlučnu akciju i ispoštovati ono što mu je Duhostavio u amanet. Ali, mi bivamo zavarani ovom mišlju. Hamlet sada svoju majku naziva„ženom najpogubnijom“ a ujaka „huljom, nasmijanom, kletom huljom“. UočavamoHamletovu sklonost ka generalizaciji kada kaže: „Da netko može smiješit se, i smiješiti, I biti hulja; znam, to biva bar u Danskoj.“

Njegov treći monolog

Hamlet svoj treći monolog (Čin II, scena ii, redovi 523-581) izgovara nakon razgovora saRosencrantzom i Guildensternom i glumcima. U ovom monologu Hamlet samog sebe oštrogrdi zbog nesposobnosti da izvrši osvetu. Scena u kojoj glumac koji prolijeva suze dok recituje govor koji opisuje Hecubinu tugu zbog smrti muža pogađa Hamleta do srži i tjeraga da samog sebe prekorijeva zbog ne preduzimanja akcije. Hecuba nije ništa glumcu, ipak on plače zbog njene sudbine. Šta bi onda glumac radio da ima motiv i želju koju imaHamlet?

Glumac bi, da je na Hamletovom mjestu, potopio scenu u suze i „krive izludio izastrašio prave.......“ Hamlet samog sebe vidi kao „tupoglavog, smušenog lopova“ koji dotad nije preduzeo ništa kako bi osvetio ubistvo svog oca. Osjeća stid zbog toga što jekukavica koja može samo da „olakšava srce, I daje se na psovanje, ko prava drolja“.Iskazuje mržnju prema ujaku tako što ga naziva „gnusom krvavim! Izdajnikom, bludnom,zvjerskom huljom!“. Onda razmišlja kako da napravi predstavu kroz koju će se uvjeriti uujakovu krivicu: „Sad na glumu mislit valja, U kojoj ću ulovit savjest toga kralja“. Ovajmonolog potpuno razotkriva Hamletovu nesposobnost poduzimanja bilo kakve odlučneakcije, a naročito ako je u pitanju unaprijed smišljeno krvavo djelo. Teško je povjerovati daHamlet nije imao priliku da ubije Kralja. Da je razlog za odlaganje krvavog čina bionedostatak pogodnih prilika, onda bi Hamlet to sigurno spomenuo u svojim monolozima.Jasno je i nama, a i Hamletu da je razlog koji ga je spriječio u djelovanju prirodno htjenje,odnosno prirodni nedostatak. Prirodno htjenje ga tjera da se pita: „Jesam li ja kukavica?“Shvata da je njegov sobstveni nedostatak „žuči da zagrči te uvrede“ stao na put njegovojnakani da izvrši zadatak koji mu je dao Duh. Da mu nije nedostajalo „žuči“ on bi „većutovio grabežljive sve ptice zraka, Tog roba strvinom“, to jest nahranio bi grabežljivicemesom Kralja. Hamlet osuđuje samog sebe zbog nepoduzimanja akcije, i zbog toga štosebi olakšava samo riječima i psovkama „ko prava drolja“. Ovaj monolog nam stavlja doznanja da se ovdje radi o filozofu, a ne o čovjeku od akcije. On sada traži potvrdu Duhoveoptužbe protiv Claudiusa. To je prilično neuobičajeno, jer je dugo trajala njegova sumnja uautentičnost Duhovih optužbi. Ova duga obsjednutost sumnjom u istinitost tvrdnji koje muotkriva Duh samo je uvod za kasnije odlaganje izvršenja osvetničke dužnosti. Sada mu sečini da je Duh kojeg je ugledao mogao biti sam đavo, koji mu se ukazao u obliku njegovogoca s namjerom da iskoristi slabosti njegove melanholije. Glumci su stigli u Elsinoresasvim slučajno. Mi se prirodno pitamo, šta bi Hamlet uradio da glumci nisu došli iomogućili mu da potvrdi Duhovu optužbu protiv Claudiusa.8

Njegov četvrti monolog

Hamletov četvrti monolog (Čin III, scena i, redovi 56-88) je najpoznatiji i najproslavljenijizato što je najmisaoniji od svih. U ovom monologu prezentirana je mentalna debata.Hamlet je razapet na rogovima dileme: „Bivanje, nebivanje, to je pitanje“. On se pita koja je od dvije moguće alternative plemenitija: „Da li je časnije u duši trpjeti, Metke i strelicesilovite sudbine, Il pograbit oružje protiv mora jada.“ Bilo bi možda bolje počiniti samoubistvo kada bi smrt podrazumjevala neku vrstu potpunog sna i potpune nesvjesnosti.Ali razlog koji sprečava čovjeka da počini samoubistvo je taj što on ne zna šta ga čekanakon smrti. Strah od onoga što nam se može desiti poslije smrti je ono što nas tjera daizdržimo sve nevolje i nepravde ovog života. Iz ovog je razloga čovjekova odlučnost isnaga volje oslabljena, tako da se čovjek ne usuđuje na velike poduhvate (jer izvršenje tih poduhvata može značiti i smrt, i sve ono sa čim se moramo suočiti nakon smrti). Ovajmonolog, više nego ijedan drugi, otkriva Hamletovu proračunatost, njegove neodlučne ilutajuće misli, i nesposobnost za bilo kakvo smišljeno djelovanje u pogodnom momentu.Ovaj monolog ponovo naglašava Hamletovu sklonost generalizovanju. Rečenice u kojimanam on navodi sve nesreće života su u stvari uredno prezentirane osobine ljudskog postojanja- nepravda silnika,

sramota bahatog, prezrenje ljubavi, odlaganje pravice, bezočnost i uvrede vlasti, itd. Cijeli ovaj monolog posjeduje univerzalnu privlačnost jer Hamlet govori o svim ljudskim bićima. U životu svakog čovjeka postoje situacije kada je prisutna jaka želja da okonča svoj život, ali biva spriječen iz par razloga uključujući i onekoje je naveo Hamlet. Svrha dramatičnosti ovog monologa je da djelimično objasniHamletovo odlaganje ispunjenja svoje nakane, i da u isto vrijeme prikaže mentalnu torturukroz koju Hamlet prolazi zbog ne izvršenja te nakane.

Njegov peti monolog

Hamletov peti monolog (Čin III, scena ii, redovi 371-382) je izgovoren neposredno prijenego što je na majčin poziv ušao u njene odaje. Hamlet je u tom momentu u takvomraspoloženju „da bi mogao piti vrelu krv, činit tako grke stvari, da bi dan protrnuo na taj pogled.“ U ovakvom raspoloženju bi čak mogao ubiti i majku, ali ne bi želio da slijedi Neronov primjer, stoga: “Okrutan smijem biti, ne neprirodan“. On je, stoga, odlučio da„govori noževima“ svojoj majci, ali da se njima ne služi. U njegovoj odluci ne nalazimoništa naročito značajno, jer čovjek za kojeg znamo da je bio nesposoban da ubije ubicusvog oca, sigurno ne bi išao tako daleko da ubije majku koja nije učinila ništa da to zasluži,osim što se preudala suviše rano.U stvari čudno je da se takva pomisao (o ubistvu majke) uopšte javila u njegovim mislima. Ne ide mu u korist da tako razmišlja jer, iako ima dovoljno razloga da je mrzi i prezire,ipak nema razloga da je ubije.

Njegov šesti monolog

1

Dr. Johnson je ponudio i drugačiju interpretacije ove rečenice. On smatra da Hamlet ovdje ne govori osamoubistvu.

9

U njegovom šestom monologu (Čin III, scena iii, redovi 73-96) vidimo Hamleta kakoodustaje od čina za koji se tako dugo pripremao, a za čije izvršenje sada ima izvrsnu priliku. U ovom stadiju Hamleta u namjeri da ubije Kralja sprečava pomisao da će akoKralj bude ubijen dok se moli, biti poslat pravo u raj. Hamletov otac je ubijen u momentukada nije postojao razlog da Bog umanji njegove grijehove i nedjela, i on stoga mora platiti za sve te grijehove. Ako Hamlet ubije ubicu svog oca dok se ubica moli to uopšte ne bi bila osveta, zato što bi žrtva, koja je u tom momentu u direktnoj komunikaciji sa Bogom, bila primljena u raj. Hamlet stoga odlučuje da ne ubija Kralja u tom momentu. Sam sebigovori da će to učiniti kad Kralj bude „pijan u snu, il u bijesu, il u rodoskrvnoj slasti postelje; Pri kockanju, u kletvi; il u kakvu činu, Što po spasenju nimalo ne miriše“. Iakoneki ljudi mogu prihvatiti ovo Hamletovo razmišljanje kao opravdano, jasno je da Hamletsamo pokušava da izbjegne odgovornost koja mu je povjerena, i koju je, po moralnimnačelima, on u potpunosti prihvatio. Njegovo shvatanje, da Kralj, ako bude ubijen u ovommomentu ide pravo u raj, nije ništa drugo nego kazuistika. Logika njegovog razmišljanja jeneuvjerljiva. Dr. Johnson daje sljedeći komentar za Hamletovu želju (izraženu u redovima93-95) da pošalje Kralja u pakao: „Ovaj govor u kojem

Hamlet, prezentiran kao bezgrešanlik, nije zadovoljan sa „plaćanjem krvi za krv, nego smišlja prokletstvo za čovjeka kojeg ćekazniti, prokletstvo suviše strašno da bi se pročitalo ili izgovorilo“. U svakom slučaju, iovaj monolog naglašava Hamletovo zaostajanje i sklonost ka odlaganju.

Hamletov zadnji monolog

Hamletov zadnji monolog (Čin IV, scena iv, redovi 32-66) je izgovoren odmah nakon što je Hamlet razgovarao sa norveškim kapetanom i saznao da se trupe mladog Fortinbrasa pripremaju za napad na neke dijelove Poljske kako bi osvojili malu teritoriju koja „osimimena, ne znači neku dobit“. Informacija koju je primio od kapetana stimuliše njegovu pomisao o osveti i tjera ga da samom sebi prigovara za ne poduzimanje akcije: „Kako sve prilike svjedoče protiv mene; Na osvetu me potiču“. Čovjek nije nista bolji od zvijeri akomu je glavni cilj i svrha života da jede i da spava. Bog je ljudskim bićima dao razum da gakoriste. Šta je to, Hamlet se pita, što ga je tako dugo spriječavalo u izvršenju njegovenakane? Mora da je „živinska zaboravljivost il strah, ili misao koja ga tjera da odveć podrobno na ishod misli“

2

odgovorna za odlagnje. Čovjekovo opravdano djelovanjevođeno osjećajem časti zahtjeva da on treba „velik povod nać za svađu i u slamki“ (tj.zgrabiti svaku i najmanju priliku za svađu ako to opravdano očuvanjem časti). Evo tu jedvadeset hiljada vojnika, kaže Hamlet, spremnih da se bore za komad zemlje koji nijevrijedan sve te nevolje, dok je on ostao nepomičan, iako je „smaknut otac, majka okaljana“silan motiv za osvetnički čin. Nakon prigovaranja samom sebi, Hamlet donosi sljedećuodluku: “O, od sada, ako išta, Nek misli su mi krvave, il nek su ništa“. Ovaj monolog ponovo naglašava Hamletovu neodlučnost i njegovu misaonu prirodu. Njegova savjest gauporno peče i tjera da se osveti, ali prirodni nedostatak u njemu uvijek osujeti njegovunamjeru. Njegova sklonost ka generalizovanju i univerzalizaciji, koja je primjećena i udrugim njegovim monolozima, prisutna je i ovdje: “Ta šta je čovjek, Kad mu je glavni cilj isvrha u životu, Da jede i da spava?“ itd.itd.

Teme koje se provlače kroz sve Hamletove monologe

2

Bojažljiv osjećaj koji je rezultat razmišljanja o opasnim posljedicama osvete koju treba izvršiti.

10

Hamletovi monolozi, kaže kritičar (John Halloway) nas navode da primjetimo prisutnostodlaganja. Ali naglasak na odlaganju u monolozima takođe pokazuje kako je Hamletobuzet svojom ulogom, ulogom koja se čini da je bila suđeni tok radnje i kraj. Njegovimonolozi su u stvari konstantno opterećeni ovim teretom. „Ali pukni, moje srce; ja moramšutjeti! (Čin I, scena ii, red 149); „Da, izbrisat ću sa table svoga pamćenja, Sve isprazne,lakomislene zabilješke“ (Čin I, scena v, redovi 98-9); „Što bi tek učinio, Da ima

povod moji poticaj za patnju?“ (Čin II, scena II, redovi 563-65); „Tko bi breme nosio, U znojustenjući pod dosadom života“(Čin III, scena i, red 393); „Sad bi mogao piti vrelu krv“ (ČinIII, scena ii, red 393); „sad bi se mogao osvetiti“ (Čin III, scena iv, red 73); „Al neznamzašto ponavljam: 'To treba činit'“ (Čin IV, scena iv, redovi 43-44). U svakom od sedammonologa jasno se uočava sljedeća ideja: Hamletov život treba da bude življen pod teretomnametnutog velikog zadatka, naređenja i zahtjeva izvana.

 

 potpuno ignorišući tragediju (tj. Ophelijinu smrt) koja se dogodila. Na scenu uskoro dolazeHamlet i Horatio, i veseli razgovor se nastavlja sve dok Hamlet ponovo ne utone u stanjerazmišljanja i izgovora filozofski komentar o lobanjama koje su grobari u procesu kopanjaizbacili napolje.

IV. Humor u Hamletovom razgovoru sa Osricem

Razgovor između Osrica i Hamleta u činu V, sceni ii, je jos jedan u nizu komičnihelementa u predstavi. Hamlet vrlo dobro poznaje ovog dvoranina, kojeg naziva„mrežokrilcem“

11

. U skladu sa prigodom, Hamlet razgovara sa Osricem na neozbiljan,veseo način, tretirajući ga kao budalu. Kada Osric kaže da je veoma vruće, Hamlet kaže da je veoma hladno. Hamlet zatim kaže da je veoma sparno i vruće, Osric kaže da je veomasparno. Hamlet nastavlja sa ismijavanjem Osrica tako što imitira njegov naduvani načingovora i njegove naduvane riječi. Ova komična situacija slijedi nakon tragične sceneOphelijine sahrane a predhodi tragičnim smrtima koje će biti rezultat mačevalačkog duela.

Predstava unutar predstave ili Mišolovka

U činu II, scena ii, Hamlet smišlja plan da napravi prestavu koja se zove „UbistvoGonzaga“ i pozove Kralja, Kraljicu, i dvorjane da je vide. Njegov motiv za organizovanje predstave je nada da će dobiti potvrdu priče o ubistvu njegovog oca, koju mu je ispričaoDuh. U monologu, sa kojim se ova scena i završava, Hamlet samom sebi oštro prigovarazbog odlaganja izvršenja osvete. Ali on pomišlja da je Duh kojeg je vidio mogao biti prerušeni vrag, koji ga izaziva da učini zlo tako što mu govori laži vezane za očevu smrt:Duh kojeg sam vidioMožda je đavao. A đavo ima moćDa uzme na se mio lik i, može biti,Zbog moje slabosti i melanholije,-

11

Mrežokrilac leti gore dole iznad površine vode bez ikakve svrhe I razloga. Ovaj izraz je korišten zaOsrica da bi se pokazalo kakva je on ustvari osoba. Neozbiljan čovjek koji se pretvara da je veoma zauzet,a u stvari ne radi ništa što je važno.

Jer on je vrlo moćan s takvim dušama,-Vara me da me smrvi. UvjerljivijiJa hoću dokaz. (Čin II, scena ii, 574-80)Stoga, Hamlet traži način da potvrdi ono što mu je Duh rekao: „Uvjerljiviji ja hoću dokaz“.Ideja o predstavi koja se zove „Ubistvo Gonzaga“ mu se jako dopala zato što će kroz prosudbu Kraljevih reakcija na događaje u predstavi, biti u stanju da otkrije da li je Kraljkriv ili ne:„Sad na glumu mislit valja, U kojoj ću uloviti savjest toga kralja.(Čin II, scena ii, 600-1)

Hamletu je potrebna Horatiova pomoć

U činu III, sceni ii, Hamlet traži pomoć od Horatia kojem je već ranije povjerio tajnu koju je saznao od Duha. Hamlet želi da Horatio prati Kraljev izraz lica dok se odigrava predstava „Ubistvo Gonzaga“, i da mu kasnije prenese svoj zaključak:„Na njega pazi; Ja ću prikovat oči za njegovo lice,A poslije ćemo usporediti svoja mnijenjaO njegovom izgledu.(Čin III, scena ii, 84-87)

Uvod u predstavu koja se zove „Mišolovka“

Hamlet nam nudi ubjedljive razloge za organizovanje ove vrste predstave. U toku predstave Hamlet sjedi pored Ophelijinih stopala, a ne pored Kraljice, dijelom zato što želida pojača dojam da je njegova „ludost“ rezultat razočaranja u ljubav, a glavnim dijelomzato što na taj način neće morati gledati Kraljevo lice, na što bi bio primoran da sjedne pored kraljevskog para. Neki kritičari smatraju da Kralj uopšte ne primjećuje Hamletovo ponašanje jer je zauzet ljubavnim dijalogom sa Kraljicom, ali ovakvo mišljenje jedva daima nekog osnova. Kralj sasvim sigurno primjećuje Hamletovo „ludiranje“, ali ne dajenikakav znak da ga to uznemirava. Možda misli da je sličnost između njegovog i ubistvaGonzaga sasvim slučajna. Možda sumnja da je Hamlet namjerno izabrao ovu predstavu i daHamlet sada promatra njegovu reakciju. U svakom slučaju, Kralj se pretvara da nijeuznemiren i posmatra Hamleta i predstavu s velikom pažnjom. Predstava uskoro postajeveoma uvredljiva, ne samo za Claudiusa, nego i za Kraljicu i dvorjane:„Po drugi put ja ubijam mužaKad do mene se drugi muž po logu pruža.“Claudius je mogao prekinuti predstavu u ovom momentu, ali nije, jer ne želi da drugisteknu dojam da je uznemiren. A možda je sve ipak samo slučajnost. Claudius zatim pitaHamleta: „Jeste li čuli sadržaj? Da nema što uvredljivo u njemu?“. A Hamlet izazivačkiodgovara: „Ne, ne, oni se samo šale; truju se u šali; tu nema uopće ništa uvredljivo. KadaKralj pita kako se predstava zove, Hamlet opet izazivački odgovara: „Mišolovka“.19

Kraljeva reakcija na predstavu potvrđuje njegov zločin

Ovaj odgovor sasvim očigledno pokazuje da je u pitanju spletka iza koje stoji Hamlet.Kada na scenu uđe Lucianus, Hamletov komentar da je on „kraljev nećak“ predstavlja još jednu moguću prijetnju, i Kraljeva uznemirenost melodramatičnim izvedom ovog glumcasa „prokletim licem“ može značiti da su Lucianusove riječi ustvari one koje je on samnapisao; ali ove riječi se čine manje efektivnim od onih koje je prethodno izgovorilaglumica Kraljica:„U drugom mužu nek prokletstvo mene takne!Za drugog pođe žena koja prvog smakne.“(Čin

III, scena ii, 173-74)Gledajući po drugi put izvedbu svog zločina, Claudius je gotovo slomljen. Na Hamletoveriječi: „Vidjet ćete odmah kako ubojica stječe ljubav Gonzagove žene“, Kralj ustaje. Morada se Hamletovo ponašanje dvorjanima koji su gledali predstavu, učinilo potpunoneprihvatljivo. Sasvim je sigurno da su primjetili sličnost između događaja prikazanih u predstavi i poznatih činjenica vezanih za smrt Hamletovog oca i ponovnu udaju njegovemajke. Hamlet je u međuvremeno sasvim glasno izgovarao bezobraštine Ofeliji i nekoliko puta omeo predstavu sa svojim komentarima. Hamlet je Claudiusu dao svaki mogući razlogda zaustavi prestavu bez opasnosti da će se odati; iako je Hamlet dobio dovljnu potvrdu oistinitosti Duhovog iskaza. I Kralj je svjestan da je Hamlet na neki način ipak saznao zanjegov zločin. Hamletova sudbina je zapečaćena ukoliko dosljedno ne ispuni ono što seočekuje od njega, nakon što je saznao istinu.

Hamletova nesposobnost za preduzimanje brze akcije

Hamlet i Horatio su ostali sami. Hamlet osjeća divlje uzbuđenje jer je napokon saznaoistinu. Pjeva i odličnog je raspoloženja. Kaže Horatiu: „O, dragi Horatio, kladio bih se zatisuću funta da je Duh govorio istinu. Jesi li primjetio?“. Ovo znači da ako je Hamletovoodugovlačenje sa izvršenjem osvete bilo uzrokovano nesigurnošću u istinitost Duhovogiskaza, to od sad zasigurno neće biti slučaj. I ako ta nesigurnost više ne postoji, onda biHamlet trebao da se osveti što prije. U monologu na kraju ove scene, Hamlet izražavasvoju ljutnju riječima:„Sad bi mogao piti vrelu,Krv, činit tako grke stvari, da bi danProtrnuo na taj pogled. (Čin III, scena ii, 380-2)A ipak ne poduzima ništa u cilju izvršenja osvete. Kada, malo kasnije, bude imao priliku daubije Claudiusa, on to ne čini, objašnjavajući svoj neuspjeh u monologu time da ako ubijeKralja sad dok se moli, ovaj bi otišao ravno u raj. Stoga, on ponovo odlaže osvetu i svrhamišolovke propada.

Naglašavanje Hamletove sklonosti ka odlaganju

Koja je onda dramska svrha predstave u predstavi? Očigledno je Shakespeare želio da pokaže da, čak i kada se uvjerio u istinitost Duhove priče kroz izvođenje predstave, Hamletnije ništa preduzeo. Drugim riječima, predstava u predstavi dodatno naglašava Hamletovusklonost ka odlaganju. Ako je imao bilo kakve objektivne razloge za odlaganje osvete, onisu potpuno uklonjeni Claudiusovom reakcijom na dešavanja u predstavi, koju je osmislioHamlet. Sad kad su ti razlozi uklonjeni u potpunosti, shvatamo da Hamleta u izvršenjuosvete sprečava njegova nesposobnost za bilo kakvo planirano zlo djelo. Hamletovo prikazivanje zločina u toku predstave služi samo da u njemu samom ojača želju zaosvetom, ali ipak ga ne dovodi do toga da se osveti. Stoga, predstava u predstavi dodatnonaglašava Hamletovu neodlučnu prirodu i pokazuje kako njegova namjera da se osvetislabi, iako po moralnim načelima, ima svako pravo da je izvrši.

Shakespeareove teorije o izvođenju predstave

Možemo takođe dodati da predstava u predstavi omogućava Shakespearu da nam otkrijesobstvena razmišljanja o glumi u predstavama. Sve ono što Hamlet govori o umijeću glumemoglo bi biti da govori sam Shakespeare. On govori kroz Hamletova usta kad komentirišeumjetnost glume. Savjet koji Hamlet daje glumcima je zaista veoma razuman. On

savjetujeglumce da se niti previše udube u ekstravagantne strasti dok govore na sceni, ali niti da budu suviše blagi. On ih tjera da „prilagode djelo riječi, a riječ djelu“, i ne pretjeruju ni učemu. On takođe savjetuje klovnove, traži od njih da ne pretjeruju u ludiranju: „I ne dajteda vaši lakrdijaši govore više nego što je za njih napisano.“

SADRŽAJ MIŠOLOVKE

Pantomima: U Ulaze " Kralj i kraljica "( glumci Gonzago i njegova žena Baptista )" koa nježni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nijemoj igri iskazuje mu ljubav. On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvjetnu lijehu; kad je vidida je usnuo, ostavi ga sama. Odmah zatim uđe neki čovjek ( glumac Lucijan ), uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho ( u uho glumca Gonzaga ) izađe. Kraljica se vrati, naže kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dva- tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo tijelo. Trovač snubi Kraljicu darovima; neko se vrijeme čini da se ona opire i da oklijeva, ali na kraju prihvača njegovu ljubav. Vidjevši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uvjerio se da su riječi duha bile istinite.

Njegova filozofska priroda i intelektualna dubina

Hamletova najupečatljivija osobina je, vjerovatno, njegova filozofska priroda i njegovaintelektualna dubina. Ova osobina je vidljiva u svim njegovim monolozima. Njegovimonolozi otkrivaju duboku misaonu i meditativnu prirodu. U njegovom prvom monologu,nalazimo ga obsjednutog mislima o sramotnoj žurbi sa kojom se njegova majka preudala.On osjeća da bi čak i zvijer „žalovala duže“. On žali zbog činjenice što se majka udala zanjegovog ujaka koji je u svakom pogledu inferioran naspram njegovog mrtvog oca. Ovoodvratno ponašanje njegove majke navodi Hamleta da generalizuje: „Slabosti, tvoje ime ježena“. U svom sljedećem monologu, Hamlet razmišlja o tajni koju mu je otkrio Duh. Sadse obraća svojoj majci kao „najpogubnijoj ženi“, a svoga ujaka naziva „hulja, nasmiješena, prokleta hulja.“ Prevarantski izgled njegovog ujaka navodi ga da generalizuje, stoga kaže:“Taj se može smijati, i smijati, i biti hulja“. U drugom monologu Hamlet se osvrće na svojeodlaganje izvršenja zadatka koji mu je nametnuo Duh, i prekorijeva sebe teškim riječima,nazivajući se „magarcem“ i „sudoperom“. U istom ovom monologu on smišlja plan sakojim će „ uhvatiti Kraljevu savjest“. Njegov najpoznatiji monolog je onaj koji počinjeovako:“ Bivanje, nebivanje, to je pitanje“. Ovaj monolog ga prikazuje u najblistavijemfilozofskom svjetlu. On ovdje izražava misli koje sadrže univerzalnu privlačnost. Svijet je pun razočarenja i nesreće. Čovjek bi smrću želio da pobjegne razočaranjima i nesrećama.Ali možda čovjeka poslije smrti čeka veća patnja, i to je ono što ga sprečava da izvršisamoubistvo.