hrvatistika ZBORNIK...hrvatistika studentski jezikoslovni časopis 10 Među formalne pristupe gramatičkom opisu možemo svrstati glosema-tiku L. Hjelmsleva i Danske strukturalističke

hrvatistika studentski jezikoslovni časopis

god. 4., br. 4., Osijek, 2010.

hrvatistika studentski jezikoslovni časopis god. 4., br. 4., Osijek, 2010. Izdavač Filozofski fakultet Osijek Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera Za izdavača Ana Pintarić Glavni urednik Domagoj Kostanjevac Zvonimir Glavaš Odgovorna urednica Sanda Ham Zamjenica urednika Vera Blažević Uredništvo Krešimir Čosić, Karlo Kobaš, Denis Njari, Dinko Petriševac Grafička priprema Ivan Nećak Korektura Zvonimir Glavaš, Barbara Kružić, Marija Lovrić, Tea Maksimović, Perica Vujić Tisak Filozofski fakultet Osijek Grafika, Osijek Adresa uredništva Filozofski fakultet, Lorenza Jägera 9, 31 000 Osijek; tel. 211-400, [email protected]; [email protected] Časopis izlazi jednom godišnje Ovaj je broj tiskan uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH Naklada 200 primjeraka

KAZALO

Uvodna riječ (Domagoj Kostanjevac) …………………………………… 5 Kratki pojmovnik kognitivne lingvistike (Barbara Kružić, Marija Lovrić

i Tea Maksimović) ………………………....................………..… 9 Konceptualna metafora ŽIVOT JE KOCKA u kontekstu univerzalnosti

i varijabilnosti konceptualnih metafora (Ana Werkmann) ….....… 35 Jezik i prostor: prostor u tekstu (Martina Podboj) ….............................… 47 Koncepti po kojima živimo i sustavnost metaforičkih koncepata

(Mark Johnson, George Lakoff; preveo Luka Matić) ….............… 59 Uvod u semantiku (Frank Robert Palmer; prevela Dijana Kamenčak) .... 65 Izvanjezični kontekst (Frank Robert Palmer; prevela Maja Đeke) ........... 77 Definicije i pozadina pragmatike te deiksija i udaljenost (Geroge Yule; prevela Josipa Forko) …………………………………………… 89 Proces zaključivanja: kako slušatelji uspijevaju izabrati pravo tumačenje?

(Ruth Kempson; prevela Dragana Božić) …................................... 99 Denotacija i konotacija imena Balkan i njegovih izvedenica

(Nevena Tanasić) …....................................................................... 111 Filozofija jezika – prilog spoznaji biti jezika (Ivana Iliškov) .................... 119 O generativnoj gramatici i poredbenom jezikoslovlju s Milanom

Mihaljevićem (Domagoj Kostanjevac) .......................................... 135 Osobitosti mađarskog jezika (Renata Tot) ................................................. 143 O glasovnoj harmoniji u mađarskom jeziku (Denis Njari) ........................ 149 Polusloženice u novinskom stilu (Zvonimir Glavaš) ................................. 155 Govor Virja (Željka Kopić, Valerija Korajac i Marija Šimunek) .............. 171 Govor Beničanaca (Dinko Petriševac, Mihael Slivečko) ........................... 185 Govor Štitara (Karlo Kobaš) ...................................................................... 195 Govor Prkovaca (Marija Mujić, Marija Radić) ......................................... 205 Dijalektna obilježja proze u trapericama (Perica Vujić) ........................... 215 Dva hrvatska korijenska pravopisa (Marina Lemaić, Denis Njari) ........... 223 Jezični purizam i turcizmi u djelu Satir M. A. Relkovića

(Domagoj Kostanjevac, Domagoj Tomas) ..................................... 233 415 godina Vrančićeva rječnika (Krešimir Čosić) ..................................... 249 435. godišnjica rođenja i 360. godišnjica smrti Bartola Kašića

(Ivana Gis) ..................................................................................... 257 260. godišnjica rođenja i 185. godišnjica smrti Ignjata Alojzija Brlića

(Ivana Gis) ..................................................................................... 259 Sjećanje na Ivu Škarića (Perica Vujić) ...................................................... 261 Sjećanje na Dalibora Brozovića (Marko Bagić) ........................................ 263 Sjećanje na Žarka Muljačića (Domagoj Kostanjevac) ............................... 265 Jezični savjeti (Vera Blažević) ................................................................... 267 Umberto Eco: U potrazi za savršenim jezikom (Domagoj Kostanjevac) ... 273 Ivo Škarić: Hrvatski govorili! (Zvonimir Glavaš) ...................................... 277 Nives Opačić: Riječi s nahtkasna i kantunala (preko noćnog ormarića)

(Vera Blažević) ............................................................................... 281

UVODNA RIJEČ

Pred Vama je četvrti broj Hrvatistike, i prvi broj koji nema novog ured-nika, već je urednik prethodnog broja urednik i ovog, četvrtog broja, ali ovaj put s proširenim uredništvom, tj. uredništvom koje je pojačano i osvježeno mladim snagama koje će i preuzeti kormilo u sljedećem broju Hrvatistike. Treći je broj imao dobru recepciju kod čitatelja, povratne su reakcije bile vrlo pozitivne i iako nas je to ohrabrilo, ipak smo imali tremu i osjećali blagi pritisak jer smo osjećali obvezu da četvrti broj bude bar dobar kao treći, ako ne i bolji. Koliko smo u tome uspjeli, prosudite sami dok budete čitali ovaj broj.

U ovom broju okosnicu rada, kao i u trećem broju, čine tematski bloko-vi, ovaj put tri tematska bloka. Prva su dva bloka donekle povezana, bar na nekoj široj osnovi. Prvi je blok iz kognitivne lingvistike, čine ga tri rada; prvi je rad, budući da velik broj studenata ima malo ili nikakvo znanje iz kogni-tivne lingvistike, kratki pojmovnik kognitivne lingvistike u kojem su objaš-njeni osnovni pojmovi potrebni za razumijevanje preostalih dvaju radova iz tog bloka. Drugi tematski blok vezan je uz prijevode dijelova triju jeziko-slovnih djela na engleskom koji nisu prevedeni na hrvatski jezik: dva su rada prijevodi određenih poglavlja knjige Franka Roberta Palmera Semantics: a new outline, dva su rada prijevodi iz pragmatike (riječ je o dvama poglav-ljima knjige Georgea Yulea Pragmatics te dijelu jednog poglavlja knjige Handbook of Linguistics), a jedan rad donosi prijevod prvih dvaju poglavlja poznate knjige Georgea Lakoffa i Marka Johnsona Metaphors we live by i time se najviše nastavlja na prvi tematski blok. Cilj je tih dvaju tematskih blokova upoznati čitatelje s nekim suvremenim strujanjima u jeziku i potak-nuti ih na daljnje proučavanje suvremenih jezikoslovnih teorija. Treći temat-ski blok nije vezan uz prva dva, ali je također važan, ne samo na jezikoslov-noj razini već i na kulturološkoj i tradicijskoj. Riječ je o bloku iz dijalekto-logije koji čine pet radova – četiri rada bave se opisom govora pojedinih sela i njihova je najveća važnost u tome što mnogi od tih opisanih govora polako nestaju i imaju sve manje govornika te na taj način ti radovi postaju čuva-rima i zapisima nekih prošlih vremena, a jedan se rad bavi dijalektnim obi-lježjima hrvatskih književnih djela koja pripadaju stilskoj odrednici proze u trapericama koju je u hrvatskoj znanosti o književnosti najbolje opisao ne-

davno preminuli Aleksandar Flaker. Ovo nije prvi put da se u Hrvatistici obrađuju teme iz dijalektologije – u prvom je broju Hrvatistike Miroslav Cmuk pisao o Maruševečkom govoru. Osim tih triju tematskih blokova, u ovom se broju obrađuju razne zanimljive teme – može se saznati u kojim se sve značenjima u medijima rabi ime Balkan i njegove izvedenice, vidjeti ka-ko se jeziku pristupalo u izvorištu svih znanosti – filozofiji, i to od antičkih vremena do suvremenog doba, saznati kakva su jezikoslovna razmišljanja profesora Milana Mihaljevića, tu su i dva zanimljiva rada o mađarskom jeziku, zatim će se na jednom mjestu moći pronaći pregled brojnih, često u raznim pravopisima neusklađenih, pravila o polusloženicama i vidjeti kakva je primjena tih pravila u novinskom stilu, saznati nešto više o hrvatskim ko-rijenskim pravopisima, otkriti je li Matija Antun Relković bio purist kakvim se često prikazivao i izrijekom deklarirao, a tu su i stalne teme: obljetnice izdanja poznatih jezikoslovnih djela, godišnjice rođenja i smrti hrvatskih je-zikoslovaca, sjećanja na preminule jezikoslovce (nažalost, u ovom broju donosimo čak 3 sjećanja), jezični savjeti i prikazi knjiga. U prošlom je broju za Hrvatistiku pisala studentica anglistike i germanistike. U ovom broju ona opet piše, a drago nam je što je jedan rad napisala i studentica hungaristike. Time se pokazuje da je Hrvatistika otvorena za sve koji žele pisati o jeziku, a ne samo za studentice i studente hrvatistike.

Htio bih zahvaliti na velikoj pomoći pri uređivanju ovog broja Hrva-tistike svojoj zamjenici Veri Blažević, kao i ostalim članovima uredništva: Krešimiru Čosiću, Zvonimiru Glavašu, Karlu Kobašu, Denisu Njariju i Din-ku Petriševcu. Oni su mi bili stalna potpora tijekom uređivanja i bez njihove pomoći ovaj bi broj bio puno slabije kvalitete. Budući da je ovo zadnji broj Hrvatistike koji uređujem, želio bih zahvaliti i svim autorima radova koji su odvojili vremena kako bi napisali rad i tako pridonijeli kvaliteti Hrvatistike. Također želim puno sreće u radu budućem uredniku Hrvatistike Zvonimiru Glavašu i njegovu uredništvu. Zahvaljujemo na pomoći i profesoricama i profesorima našeg fakulteta: prof. dr. sc. Sandi Ham koja je ocijenila prikaze knjiga, jezične savjete, intervju, sjećanja na preminule hrvatske jezikoslovce, rad o dvama hrvatskim korijenskim pravopisima, izv. prof. dr. sc. Branimiru Belaju („Trud izv. prof. dr. sc. Branimira Belaja i Gorana Tanackovića Faletara, prof. oko uređivanja bloka posvećenog kognitivnoj lingvistici rezultat je isklju-čivo volje za radom i učenjem nekolicine studenata osječkoga Filozofskog fa-kulteta, te se stoga ograđujemo od samoga naslova časopisa kao i od jeziko-slovne koncepcije koju on simbolizira i predstavlja.“) koji je ocijenio radove iz kognitivne lingvistike i prijevod iz tog područja, prof. dr. sc. Ljiljani Kolenić koja je ocijenila radove iz hrvatske dijalektologije, rad o Relkovićevu puri-zmu u Satiru i ostale radove vezane uz stariju povijest hrvatskog jezika, doc. dr. sc. Marijanu Krivaku koji je ocijenio rad o povijesti filozofije jezika, doc. dr. sc. Branku Kuni koji je ocijenio prijevode iz semantike i pragmatike, rad o značenju imena Balkan te rad o polusloženicama, mag. phil. Ani Lehocki-

Samardžić koja je ocijenila radove o mađarskom jeziku te Goranu Tanacko-viću Faletaru, prof. koji je ocijenio pojmovnik kognitivne lingvistike.

Naposljetku, zahvaljujemo dekanici Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Ani Pintarić te Filozofskom fakultetu kao izdavaču.

Domagoj Kostanjevac

Barbara Kružić, Marija Lovrić i Tea Maksimović: Kratki pojmovnik kognitivne lingvistike

9

UDK 81'37 81'367 81'373

81:1 Pregledni rad

Primljen 6. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 17. svibnja 2010.

Barbara Kružić, Marija Lovrić i Tea Maksimović KRATKI POJMOVNIK KOGNITIVNE LINGVISTIKE

Uvod

Cilj je ovog rada definirati neke od osnovnih pojmova kognitivne ling-vistike, tj. većega dijela teorija1 koje su širom svijeta poznate pod tim zbir-nim imenom, a hrvatskoj su jezikoslovnoj javnosti još uvijek relativno slabo poznate. Poseban naglasak pritom je stavljen na kognitivnu gramatiku Ro-nalda W. Langackera (1987, 1991), koja predstavlja vjerojatno najkompleks-niju komponentu kognitivnoga pristupa jeziku. Na samom se početku ipak moramo osvrnuti na kontekst u kojemu je nastao ovaj funkcionalni pristup gramatičkom opisu, promatrajući ga prije svega kao reakciju na strogu for-malnost transformacijsko-generativne gramatike.

Formalni pristupi gramatičkom opisu

Formalne pristupe gramatičkom opisu karakterizira usredotočenost na strukturne odnose, odnosno na formalne obrasce prema kojima se jedinice nižeg reda kombiniraju i tvore jedinice višeg reda. Takvi obrasci pritom su neovisni o semantičkim i pragmatičkim odnosima. Formalni se pristupi pre-ma tome najčešće bave opisom sintaktičkoga ustrojstva.

1 Valja napomenuti kako u ovaj rad nisu uključene sve teorije za koje je karakterističan kogni-tivni pristup, već se u njemu ponajprije elaboriraju i kontekstualiziraju pojmovi vezani uz teo-riju prototipova, teoriju konceptualne metafore i metonimije te kognitivnu gramatiku R. Lan-gackera (1987, 1991). S druge strane, temeljni pojmovi vezani uz konstrukcijske gramatike A. Goldberg (1995) i W. Crofta (2001), kao i oni vezani uz kritiku teorije konceptualne metafore uobličenu u teoriji konceptualne integracije (Fauconnier, Turner, 2002), nisu uključeni u ovaj rad. Ipak treba naglasiti da je za spomenute konstrukcijske gramatike također karakterističan kognitivni pristup s obzirom na njihov način poimanja odnosa jezičnih struktura i struktura ljudskoga uma, kao i to da se kognitivna gramatika R. Langackera kao model opisa jezične strukture može svrstati u red konstrukcijskih gramatika u širem smislu.


10

Među formalne pristupe gramatičkom opisu možemo svrstati glosema-tiku L. Hjelmsleva i Danske strukturalističke škole (Hjelmslev, 1980), alge-barsku lingvistiku (Zsigmond, Mihály, 1976; Partee, Meulen, Wall, 1990), američki strukturalizam Bloomfieldova tipa (Bloomfield, 1933) i druge slične pristupe, a najpoznatiji i najutjecajniji, pa samim time i prototipni for-malni pristup, jest transformacijsko-generativna gramatika koju je 1957. utemeljio Noam Chomsky svojim djelom Syntactic Structures. To se djelo danas naziva ranom teorijom generativne gramatike, koja je u narednim de-setljećima doživjela brojne i temeljite izmjene.

Temeljno je polazište transformacijsko-generativne gramatike činjeni-ca da svaki čovjek na osnovi konačnoga broja strukturnih obrazaca proizvodi beskonačan broj gramatički ovjerenih rečenica. To znači da govornik na te-melju ograničenoga broja rečenica koje je čuo apstrahira pravila pomoću ko-jih stvara (generira) nove rečenice, pa tako i one koje nikada prije nije čuo, a zadatak je gramatike upravo opisivanje toga sustava pravila na osnovi kojih se proizvode sve i samo ovjerene rečenice nekoga jezika. Tu mogućnost Chomsky naziva jezičnom sposobnošću2 (engl. language competence), uspo-ređujući ljudski um sa strojem koji neprestano generira nove rečenice na te-melju ograničenog broja obrazaca koji su mu dani na uvid. Takav pogled na ljudski um uklapa se u okvire racionalističke filozofske misli (R. Descartes, B. de Spinoza, G. Leibnitz), prema kojoj se čovjek rađa s određenim sposob-nostima, a do spoznaje dolazi racionalnim promišljanjem.

Funkcionalni pristupi gramatičkom opisu

Nasuprot formalnim pristupima gramatičkom opisu stoje funkcionalni pristupi. Osim sintaktičkoga ustrojstva, oni u opis kao relevantne kompo-nente uključuju i značenje i uporabu. Dakle funkcionalni pristupi gramatici u opis uključuju tri komponente – semantičku (značenjsku), pragmatičku (upo-rabnu) i sintaktičku (formalnu, koja je u interakciji s prethodnim dvjema).

I pod funkcionalnim je nazivnikom uočljiva raznolikost pristupa, pa tu ubrajamo različite funkcionalne sintakse (primjerice Dik, 1978, 1989; Van Valin, 1997, 2001) i konstrukcijske gramatike (Goldberg, 1995; Croft 2001), a kognitivna gramatika Ronalda W. Langackera (1987, 1991), čijim će se temeljnim pojmovima baviti velik dio ovoga pojmovnika, samo je jedan od funkcionalnih pristupa. No valja naglasiti da ona, za razliku od navedenih funkcionalnih sintaksa, ne odvaja semantiku od pragmatike, tj. značenje od konkretne uporabe, jer za nju ni ne postoji značenje izvan uporabnoga kon-

2 Treba lučiti jezičnu sposobnost kao sposobnost stvaralačke upotrebe jezika, dakle kao rezul-tat, od jezične moći koja govorniku kao urođeni fenomen omogućuje ovladavanje stvarala-čkom upotrebom jezika.


11

teksta. Ona je stoga model gramatičkoga opisa utemeljen na uporabi (engl. usage-based model ) (vidi dolje).

I kognitivni pristup jeziku korelira s jednom velikom strujom filozof-ske, odnosno gnoseološke misli – empirizmom, među čijim su najpoznatijim predstavnicima J. Locke, D. Hume i G. Berkeley i po kojem se, u opreci prema racionalističkim postavkama, čovjek rađa kao tabula rasa te do spoznaje dolazi iskustvenim putem. Za filozofe empirističke struje ništa ne postoji u intelektu ako prethodno nije postojalo u iskustvu.

Model gramatičkoga opisa utemeljen na uporabi

Za kognitivnu se gramatiku kaže da je model opisa utemeljen na upo-rabi (engl. usage-based model), i to upravo stoga što jezičnu strukturu pro-matra i opisuje kroz prizmu semantičkih odnosa, a oni se pak ne mogu u cijelosti definirati neovisno o konkretnoj uporabi jezičnih jedinica. Naime, gramatičke se kategorije uče i shvaćaju upravo kroz uporabu u konkretnim komunikacijskim kontekstima, one nastaju i nestaju u skladu s komunikacij-skim potrebama.

„Substantial importance is given to the actual use of the linguistic system and a speaker's knowledge of this use; the grammar is held respon-sible for a speakers knowledge of the full range of linguistic conventions, regardless of whether these conventions can be subsumed under more gene-ral statements“ (Langacker, 1987: 494).

Gramatika

R. Langacker (1987: 489) definira gramatiku kao strukturirani inventar konvencionalnih simboličkih jezičnih jedinica. Ta definicija podrazumijeva da je gramatika uređen sustav, a ne puki popis, tj. da su gramatičke katego-rije određene međusobnim odnosima, a obilježje konvencionalnosti proizlazi iz simboličke naravi jezičnih jedinica i činjenice da je veza između njihova fonološkoga i semantičkoga pola (vidi dolje) rezultat dogovora.

Drugim riječima, gramatiku čine oni vidovi kognitivne organizacije na kojima počiva govornikovo poznavanje jezičnih konvencija. U skladu s tim, R. Langacker definira kognitivnu gramatiku kao model opisa utemeljen na jezičnoj uporabi (vidi gore) i pritom naglašava važnost proučavanja simbo-ličnoga i semantičkoga aspekta jezičnih jedinica koje se tradicionalno anali-ziraju samo sintaktički. On zapravo značenjsku komponentu postavlja u sre-dište gramatičkoga opisa, koji se u generativnim okvirima pokušavao strogo formalizirati, tvrdeći da je jezik u svojoj prirodi simboličan (pritom je klju-čno napomenuti da se gramatika ovdje ne odvaja od leksika, tj. oni čine kon-


12

tinuum). Pored toga, dodaje, gramatika nam omogućuje tvorbu kompleks-nijih izraza i značenja, poput sintagmi, fraza i složenih rečenica, a to ne bi bilo moguće bez uključivanja konceptualnog aparata kroz koji u gramatiku uvodimo i svoje znanje o svijetu.

Neke od temeljnih pretpostavki kognitivne gramatike: Jezik je dio ljudske spoznaje i on je u interakciji s ostalim kogni-

tivnim sposobnostima kao što su pamćenje, percepcija i dr. U gramatici se kroz iskustvo reflektira shvaćanje i spoznaja svijeta. Gramatički oblici nikad nisu značenjski prazni. Postojanje gramatič-

kih jedinica uvjetovano je potrebama konceptualnosemantičke nara-vi.

Gramatiku čini poznavanje jezičnih konvencija (pravila) koje je ut-vrdila jezična zajednica.

Gramatički opis zahtijeva pristup utemeljen na uporabi, a gramatika u skladu s tim pruža govorniku na raspolaganje različite strukture koje mu omogućuju da u konkretnom uporabnom kontekstu izrazi svoje viđenje situacije (npr. izbor između pasiva i aktiva ovisi o tome želi li se konceptualno istaknuti trpitelj ili vršitelj radnje).

Jezične jedinice

Kao što je već napomenuto, za R. Langackera (1987) jezik je sustav jedinica simbolične naravi. On u jeziku razlikuje tri vrste jedinica: fonolo-ške, semantičke i simboličke. Jedinice su za R. Langackera strukture ma-njega ili većega stupnja kompleksnosti kojima je govornik ovladao i rabi ih automatski, bez dvojbi i razmišljanja o njihovu sastavu. Tako je primjerice govornicima hrvatskoga jezika sasvim jednostavno izgovoriti glas ć budući da je on za njih ostvaraj poznate jedinice na fonološkoj razini, no govornici engleskoga ili japanskoga morali bi se za izgovor istoga glasa prilično po-truditi i pritom aktivno razmišljati o tome kako srednji dio jezika postaviti na srednji dio nepca, a tek onda zrak iz pluća usmjeriti prema toj prepreci.

Fonološke jedinice jesu one jedinice koje se vokaliziraju. One su izgovorene u nekom jeziku, materijalizirane. Mogu biti i veće od sa-moga glasa (slogovi, riječi, poznate fraze), a bitno je da ih govornici proizvode automatski, bez napora i razmišljanja o njihovu ustroj-stvu.

Semantičke jedinice jesu one jedinice koje konceptualiziramo, tj. koje se ostvaruju u prostoru predodžbe. To su sadržaji koji su pove-zani s materijalnim ostvarajima jedinica. Nova predodžba zahtijeva napor od onoga koji njome ovladava, kao i nova fonološka jedinica. Primjerice, kada dijete pokušava shvatiti što je slon, posebnu pozor-nost posvećuje velikoj surli, velikim ušima i težini. Kada koncept


13

slona jednom postane integrirana semantička jedinica, te se sastav-nice automatski pojavljuju kao cjelina, a ne kao skup dijelova.

Simboličke jedinice spoj su fonoloških i semantičkih jedinica. U kognitivnoj gramatici simboličke jedinice označavaju i leksičke i gramatičke strukture (budući da se leksik i gramatika, kao što je već napomenuto, međusobno ne odvajaju, već tvore kontinuum). Jedan od najjednostavnijih primjera simboličke jedinice jest morfem. Jednostavne simboličke jedinice integriraju se u složene jedinice, pa tako jezik sadrži opsežan inventar konvencionalnih jedinica većega ili manjega stupnja složenosti.

Također je bitno napomenuti i da se gramatičke strukture u kognitivnoj gramatici, za razliku od strogo formaliziranih pristupa, a s obzirom na uklju-čivanje semantike i pragmatike, odnosno govornikova znanja i iskustva u gramatički opis, promatraju kao kategorije koje su ustrojene prema radijal-nom principu, odnosno utemeljene na efektu prototipa (vidi kognitivni pri-stup kategorijama). Stoga je bitno pojasniti i koje su odlike kognitivnoga pristupa kategorizaciji te po čemu se taj pristup razlikuje od objektivističko-ga pristupa.

Objektivistički pristup kategorijama

Kategorija se definira kao viši rodni pojam koji sadržava općenita svojstva i u nju se svrstavaju niži rodni pojmovi s manje općenitim svoj-stvima. Kad se bavimo ustrojstvom rečenice, govorimo, primjerice, o kate-goriji subjekta, predikata i objekta, a kada govorimo o vrstama riječi, bavimo se kategorijama kao što su imenice, zamjenice, glagoli itd.

Aristotel je utemeljio deset kategorija, tj. viših rodnih pojmova u koje se mogu svrstati svi drugi pojmovi na svijetu i ustvrdio da svaka od njih posjeduje esencijalna i akcidentalna obilježja.3 Te su kategorije zatvoreni skupovi koji se ne preklapaju, a obilježja su njihovih članova binarna: ili su (+) pa pojam pripada određenoj kategoriji ili su (–) pa pojam ne pripada toj kategoriji, već nekoj drugoj. U tako uspostavljenim kategorijama svi članovi imaju jednak status, što znači da su svi pripadnici iste kategorije ravno-pravni. Tako bi prema Aristotelu kategoriji stola pripadali svi predmeti od tvrdoga materijala koji imaju noge i na njima ravnu plohu. No gdje bi se pre-ma takvom pristupu svrstala naopako okrenuta kanta ili kutija na čijem je dnu serviran doručak? Kojoj bi kategoriji pripadala čaša u kojoj je voda s cvijećem – bi li to bila vaza ili čaša? Iz takvih i sličnih nedoumica izrastao je kognitivni pristup kategorijama kao izravna kritika objektivističke kategori-zacije.

3 Usp. Aristotel (1992).


14

Kognitivni pristup kategorijama

Objektivistički pristup kategorijama među prvima je ozbiljnije, baveći se kategorijom igre, kritizirao poznati austrijski filozof Ludwig Wittgenstein (1969), koji se, među ostalim, bavio i filozofijom jezika. Prema kognitivnom pristupu kategorije ne mogu biti strogo razgraničene kao što to zagovornici objektivističkoga pristupa podrazumijevaju. Među njima postoje granice, ali su one često nejasne (engl. fuzzy boundaries), a moguće je i preklapanje ka-tegorija (kao u slučaju čaše u kojoj je cvijeće, pa je ona po svojoj funkciji ujedno i vaza). Članovi iste kategorije prema kognitivnom pristupu nemaju ni jednak status. Postoje bolji primjerci, koji se nazivaju prototipovima, ali i lošiji primjerci kategorije – njezini rubni, periferni članovi. Tako ustrojene kategorije nazivaju se radijalnim kategorijama4 ili kategorijama porodi-čne sličnosti. Radijalne kategorije šire se od središnjeg, tj. prototipnog ili najboljeg predstavnika kategorije prema periferiji, odnosno prema lošijim predstavnicima, a tako i nastaju.5 Rubni su članovi kategorije motivirani pro-totipnim primjerkom, tj. među njima postoje jasne motivacijske niti. Status prototipa i rubnih primjera uvelike ovisi o pozadinskom znanju i uvjere-njima, o kulturi kojoj pojedinac pripada, njegovu iskustvu itd. Tako je pri-mjerice u našoj kulturi prototip kategorije čovjeka osoba bijele boje kože, dok će u Kini to zasigurno biti osoba žute boje kože, a u Sudanu crne.

Radijalne kategorije prema načinu ustroja dijelimo na tri vrste:

a) Svi periferni članovi dijele isto obilježje prototipa. Budući da se ra-dijalne kategorije nazivaju još i kategorijama porodične sličnosti, moguće je iz njihova alternativnoga naziva izvesti neke slikovite usporedbe i tako pojasniti logiku njihova ustrojstva. Tako bismo primjerice radijalne kategorije ustrojene prema navedenom principu mogli usporediti s odnosom nasljeđivanja u kojemu otac (prototip) ima plave oči, velike uši, gustu bradu, visok je i ćelav. On ima četiri sina (periferni primjerci) koji se razlikuju po visini, boji očiju i veličini ušiju, neki od njih nemaju gustu bradu, ali su svi redom ćelavi (motivacijska nit koja ih povezuje s prototipom). Objasnimo to na primjeru kategorije ptice. Većini stanovnika Osijeka prototip je te kategorije vjerojatno golub. On se često javlja kao prva aso-cijacija na spomen ptice jer je vrlo čest u njihovu gradu (uloga isku-stva u određivanju statusa prototipa). Malo dalje od prototipa nala-zili bi se patka i fazan jer su to ptice koje stanovnik Osijeka ipak ponekad može vidjeti u gradskoj okolici, a na rubu kategorije nala-zili bi se pingvin, noj i emu budući da neke od njih Osječanin može

4 Važno je napomenuti da ipak nisu sve kategorije ustrojene na temelju efekta prototipa ujed-no i radijalne, već se prirodne kategorije u tom smislu isključuju. 5 Vidi više o tome u Lakoff (1987).


15

vidjeti samo u gradskom zoološkom vrtu, a neke ni tamo. Svi rubni članovi kategorije, bez obzira na stupanj svoje perifernosti, imaju ipak nešto zajedničko s prototipom – imaju krila (iako svi ne lete). Krila dakle predstavljaju prototipno obilježje koje dijele svi perifer-ni članovi te radijalne kategorije.

b) Različiti periferni članovi posjeduju različite osobine prototipa. Tako primjerice hrast, orah ili topola kao kontinentalni prototipovi drveta imaju stablo, krošnju, granje i lišće, dok na periferiji iste ka-tegorije možemo pronaći ta obilježja prototipa, ali na način da svaki rubni član posjeduje neko drugo obilježje: bor ima stablo i granje, ali nema krošnju i lišće; palma ima stablo i krošnju, ali nema gra-nje, već samo duge listove itd. I taj se tip ustroja radijalne katego-rije može slikovito usporediti s raspodjelom nasljednih svojstava: zamislimo situaciju u kojoj majka (prototip) ima smeđe oči, smeđu kosu, visoka je i ima velik nos. Ako ona ima četvero djece, svako će dijete naslijediti samo jednu osobinu majke. Prvo dijete imat će samo smeđe oči, drugo će od majke naslijediti samo smeđu kosu, treće će naslijediti visinu, a četvrto velik nos.

c) Model značenjskih lanaca karakterizira velika sličnost između bli-skih članova kategorije, odnosno „susjednih karika u lancu“, ali je između udaljenih članova u lancu sličnost teško ili nemoguće uočiti. Shematski se taj odnos može prikazati na sljedeći način: ABCBCDCDEDEFEFG.6 Taj tip uspostave radijalne ka-tegorije može se usporediti s nasljeđivanjem kroz generacije, pri-mjerice u situaciji kada djed u porodici ima velike uši, crnu kosu i zelene oči. Njegov sin pak ima velike uši i zelene oči, ali smeđu ko-su. Unuk od svog oca nasljeđuje zelene oči i smeđu kosu, ali ima male uši, dok praunuk u toj porodici ima male uši, smeđu kosu i plave oči te više ni po čemu ne sliči svom pradjedu.

Efekt prototipa najprije se počeo proučavati u psihološkim istraživa-njima kategorije boja. Prvi su se teorijom prototipova na tom primjeru bavili psiholozi i antropolozi Brent Berlin i Paul Kay. Njihova studija Basic Color Terms: Their Universality and Evolution objavljena je 1969. godine. U njoj Berlin i Kay prikazuju ljestvicu boja koja ima 7 stupnjeva, a u koju se ukla-paju kulture ovisno o nazivima za boje koje imaju u svom jeziku. Na prvom su stupnju osnovne boje (crna i bijela), a na posljednjem stupnju nalaze se ljubičasta, ružičasta, narančasta i siva. Njihov je zaključak da kulture koje imaju nazive za boje sa sedmog stupnja imaju i nazive za boje s prvog stup-nja, dok one kulture koje imaju nazive s prvog stupnja ne moraju nužno imati i nazive za boje koji pripadaju višim stupnjevima. Slijedi i zaključak da

6 Simboli A, B, C, D, E, F i G označavaju različite osobine članova kategorije, a početna kombinacija ABC predstavlja njezin prototip.


16

su prototipne boje tvorbeno plodnije, fonološki pravilnije ustrojene i da nisu kolokvijalno ograničene. Tako se, naprimjer, od naziva za bijelu boju mogu tvoriti sljedeće izvedenice: bjelkast, bjeličast, bjelina, bjelilo, pobijeliti, izbi-jeliti, bijeljenje i mnoge druge. Od naziva za ljubičastu boju ne može se pak tvoriti toliko riječi (*ljubičastina, *ljubičastilo, ?poljubičastiti). Nadalje se teorijom prototipova na primjeru boja bavila psihologinja (specijalizirala kognitivnu psihologiju) Eleanor Heider Rosch, koja je 1972. objavila svoj rad pod nazivom Universals in Colour Naming and Memory. Istraživanje je provela na pripadnicima jednoga novogvinejskoga plemena, izvornim govor-nicima jezika dani koji za boje ima samo dva naziva – mola (za fokalnu bijelu i tople boje poput crvene, žute, ružičaste) i mili (za fokalnu crnu te hladne boje poput plave i zelene). Autorica je analizirala boju kao nejezičnu domenu, imenovanje boja kao jezičnu varijablu, a brzinu njihova prepozna-vanja kao kognitivnu mjeru. Njezina su istraživanja pokazala da su fokalne boje (crna, bijela, zelena, plava, žuta i crvena) i na perceptivnoj i na kogni-tivnoj razini istaknutije te da se bolje pamte i brže uče od nefokalnih boja. Također se pokazalo da se bolje uče kategorije u kojima fokalne boje pred-stavljaju fizičko središte nego kategorije koje su drukčije uređene. Dakle kategorija boje ustrojena je prema radijalnom principu, fokalne su boje pro-totipne, a nefokalne predstavljaju rubne primjerke boja. Za provjeru takvih zaključaka možemo i sami zamoliti nekoga da nam nabroji četiri ili pet boja koje mu prve padnu na pamet. Uvijek će to prvo biti neke od prototipnih boja (zelena, plava, žuta, crvena ili sličan redoslijed).

Značenje

Budući da je najvažniji razlikovni kriterij između formalnih i funkcio-nalnih pristupa gramatici upravo uključivanje semantike (i pragmatike) u opisni model, pogledajmo kako se značenje uklapa u kognitivni opis. Prema kognitivnoj definiciji značenje čine leksikalizirana konvencionalizirana kon-ceptualna ustrojstva utemeljena na individualnom iskustvu i uvjerenjima. Drugim riječima, iako je značenje konvencionalizirano, ono je ipak uteme-ljeno na iskustvu pojedinca pa je isto tako donekle i individualno. Postoje tri pristupa proučavanju značenja koje spominje John R. Taylor u svojoj knjizi Cognitive Grammar (2002):

Odnos jezik – svijet. Proučavanje međuodnosa jezičnih izraza i predmeta koje ti izrazi označuju u stvarnosti (odnos jezik – svijet) ograničeno je samo na fizičke entitete, pa je stoga nedovoljno. Ta-kav je način proučavanja značenja dobar kada se odnosi na konkret-ne entitete, pa se zato pojam jastuk može semantički opisati na taj način (nešto ili jest jastuk ili nije), no pojam izražajnost, koji budi različite asocijacije u umu svakog govornika (pa netko može pomi-


17

sliti na izražajne oči, a netko drugi na izražajna sredstva) mnogo je teže opisati na isti način.

Unutarjezični pristup proučavanju značenja onaj je u kojem se pro-učavaju isključivo odnosi među izrazima unutar jezika, bez uklju-čivanja izvanjezične stvarnosti, a najzastupljeniji je jer se lingvisti pri analizi značenja često nisu željeli upuštati u filozofska pitanja konceptualizacije i ideja. Žarište je takvog pristupa odnos sinonima, homonima, antonima i fraza, pa tako rečenica Ana je usmrtila Petri-na psa značenjski implicira rečenicu Petrin je pas mrtav, ali u isto vrijeme implicira i rečenicu Petrin pas nije živ. Takvom se pristupu najviše zamjera potpuno isključivanje izvanjezične stvarnosti koju je nužno poznavati kako bismo mogli raspoznati značenje navedenih rečenica. Osoba koja se zna služiti jezikom, no nikada nije vidjela psa, ne može u cijelosti interpretirati spomenute rečenice.

Konceptualni pristup onaj je koji zastupa kognitivna lingvistika, gdje se značenje jezičnog izraza shvaća kao konceptualizacija u umu interpretatora. To znači da pristup može obuhvatiti i apstraktne poj-move poput pojma izražajnost, čije će značenje uvelike ovisiti o iskustvu pojedinca. Pristup značenju u kognitivnoj je lingvistici ute-meljen na enciklopedijskom znanju ili znanju o svijetu. Osnovne su razine enciklopedijskoga znanja profil, baza, domena i okvir.

Profil

Zapitamo li se koje je značenje riječi kći, bez gledanja u rječnik reći ćemo da pojam označava žensko ljudsko biće koje ima bar jednog roditelja. Nitko od nas kćer neće zamisliti kao osobu bez majke ili oca jer je sam pojam kćeri usko vezan uz pojam roditelja. Uostalom, iako je kći doista žensko ljudsko biće, ipak se razlikuje od pojma bake, majke, usidjelice ili sestre, koji također označavaju ženska ljudska bića. Dakle, reći da je kći žensko ljudsko biće točna je, ali nepotpuna definicija.

Definicija kojom se pojam određuje isključivo kao ono što jest, bez uključivanja njegove funkcije ili drugih važnih znanja, naziva se profilom nekog pojma. Taylor (2002) kao primjer navodi pojam hipotenuze. Hipote-nuza je najduža stranica pravokutnog trokuta, no želimo li odrediti značenje riječi hipotenuza, ne možemo ju iščupati iz njezine okoline i promatrati zasebno. Sama po sebi hipotenuza je tek ravna crta, kao što je to i dužina i pravac. Sadržaj riječi otok također je nemoguće konceptualizirati bez nepo-srednog konteksta, što bi u ovom slučaju bila voda koja ga okružuje sa svih strana. Njegova najuža definicija bila bi dio kopna, ali bi tada otok bio lako zamjenjiv s poluotokom ili bilo kojim komadom zemlje približne veličine. Iako je konceptualni fokus na profilu, on ne čini cjelokupno značenje, kao


18

što to kod otoka ne čini komad zemlje bez okolne vode, koja predstavlja njegovu bazu.

Baza

Baza je neposredni kontekst bez kojega je nemoguća konceptualizacija nekog pojma. Profil i baza čvrsto su i nerazdvojivo povezani budući da druga razina pruža prvoj neophodan interpretacijski okvir. Promotrimo već spomenuti primjer kćeri. Kćeri bi baza bila roditelj jer bez roditelja kći je samo žensko biće, dok nam je tek u kontekstu roditelja jasno da je riječ o potomku. Ako analiziramo primjer hipotenuze, njezina bi baza bio pravo-kutni trokut, jer bi bez njega hipotenuza bila samo ravna crta, no u kontekstu pravokutnog trokuta ona je najduža stranica toga trokuta koja stoji nasuprot pravom kutu. Količina informacija koje pruža baza ključna je za razlikovanje jednih pojmova od drugih (u primjeru hipotenuze baza je ono što hipotenuzu razlikuje od ostalih ravnih crta).

Važno je istaknuti da profil i baza ne čine značenje riječi u međusob-noj odvojenosti, nego do cjelovitog značenja dolazimo tek kombiniranjem profila i njegova najužeg interpretacijskog konteksta – baze (slika 1.).

Slika 1. Domena

Domena je širi interpretacijski kontekst koji se aktivira prilikom kon-ceptualizacije određenog pojma, a taj kontekst ovisi o iskustvu i znanju o svijetu. Rečeno je da značenje pojma čine profil i baza i bez njihove kom-binacije nemoguće je razumjeti pojam, no treba razlikovati bazu od domene. Dok je baza nužna i nezaobilazna za predodžbu samog pojma, domena je šire područje znanja koje se aktivira u ljudskoj svijesti pri pomisli na neki pojam i često se razlikuje od govornika do govornika. Tako će se uz pojam


19

soli kod većine aktivirati domena kulinarstva jer sol promatramo primarno kao začin hrani, dok će se kod kemičara vjerojatno aktivirati domena kemij-skih spojeva pa će on, primjerice, pomisliti na postupke izdvajanja anorgan-skih soli i sl.

Domena je, dakle, kontekst u koji smještamo pojam na temelju indi-vidualnog znanja i iskustva. R. Langacker (1987) domene dijeli na temeljne i apstraktne.

Temeljne su domene one koje su univerzalne jer u njima nastaje cje-lokupno ljudsko iskustvo, pa ne postoji ni konceptualizacija izvan njih. R. Langacker temeljnim kognitivnim domenama smatra prostor, vrijeme, razli-čite ljestvice poput, primjerice, temperaturne i sl. Apstraktne domene služe kao podloga za konceptualizaciju drugih pojmova, no mogu se svesti na temeljne.

J. Taylor (2002) razlikuje primarne i sekundarne domene. Primarne se domene prve aktiviraju pri pomisli na neki pojam, pa se tako pri pomisli na Ronalda Reagana najprije aktivira domena američkih predsjednika (jer to je ono po čemu je Reagan široj javnosti najpoznatiji), a tek potom, kao sekundarna domena, aktivira se domena američkih glumaca (po čemu je Reagan široj javnosti znatno manje poznat). Suprotna je situacija, primjerice, kod Dolpha Lundgrena: tu se najprije aktivira domena glumaca, dok se tek uz veći kognitivni napor može (samo kod simpatizera i znalaca) aktivirati i domena kemijskih inženjera ili poliglota (Lundgren govori pet jezika i doktorirao je 1982. godine). Već je spomenut primjer soli, gdje je primarna domena kulinarstvo, a sekundarna kemija. Pritom o iskustvu pojedinca i znanju o svijetu ovisi koja će se domena prije aktivirati. Pri pomisli na Dinu Dvornika najprije se, primjerice, aktivira domena glazbenika, no kod osoba koje znaju da je Dvornik kao dijete glumio u televizijskoj seriji „Naše malo misto“ možda će, uz nešto veći kognitivni napor, biti aktivirana i domena glumaca. Ovisno o iskustvu, u početku njegove glazbene karijere spominja-nje Dine Dvornika uključivalo je kod dijela govornika aktiviranje domene glumaca, sve dok javnosti nije postao poznatiji po svojoj glazbi, pa je domena glazbenika preuzela ulogu primarne domene.

Okvir

Okvir je razina znanja o svijetu koja je nadređena domeni. On pred-stavlja mrežu (matricu) različitih domena koje se redom aktiviraju i čine ukupnost značenja. Zato tek aktiviranjem domene američkih predsjednika i domene glumaca dobivamo ukupnost značenja Ronalda Reagana. U slučaju kuhinjske soli takvu mrežu domena čine kulinarstvo i kemija zajedno, dok kombinacija domene kantautora i humanitarca čini, primjerice, okvir u sluča-ju Gibonnija.


20

Budući da značenje u kognitivnoj gramatici podrazumijeva konceptu-alizaciju, a konceptualizacija je pak utemeljena na vizualizaciji, što implicira strukturiranost cjelokupne ljudske predodžbe na prostornim principima, u nastavku ćemo vidjeti na koji su način u tom opisnom modelu ustrojeni konceptualni prikazi gramatičkoga značenja.

Temeljne sastavnice konceptualne strukture

S obzirom na narav ljudske konceptualizacije, odnosno vizualne per-cepcije entiteta i njihovih odnosa u izvanjezičnoj stvarnosti, cjelokupna je ljudska predodžba ustrojena na principu lika i pozadine. Ta činjenica vrlo je značajna i za kognitivnogramatički opis koji je utemeljen upravo na znače-nju i uporabnom kontekstu, tj. na govornikovu viđenju, strukturiranju i gra-matičkom kodiranju situacije. Za konceptualni prikaz sadržaja jezičnih jedi-nica ključni su pojmovi trajektor i orijentir koji, postavljeni u specifičan me-đusobni odnos, predstavljaju temeljne elemente svake konceptualne struk-ture i odražavaju prostornu narav ljudske predodžbe o svijetu.

Trajektor

Kada je u pitanju konceptualni prikaz jezično kodiranoga scenarija, po-jam trajektor (engl. trajector) rabi se u kognitivnoj gramatici kako bi se istaknula relativna profiliranost jednog elementa scenarija u odnosu na dru-ge. Osim konceptualne istaknutosti, trajektoru je često svojstvena i dinamič-nost (što je vidljivo iz samog naziva). Langackerov (1987) pojam trajektora odgovara pojmu figure L. Talmyja (2000), koji se također odnosi na koncep-tualno istaknuti element scenarija, tj. na lik prvoga plana. U primjeru klju-čevi na stolu ključevi su trajektor, dok je stol orijentir. Ključevi su manji i lakše ih je premjestiti s jednog mjesta na drugo, a budući da su kodirani nominativom i imaju funkciju rečeničnoga subjekta, konceptualno su istaknutiji i na razini označenoga scenarija predstavljaju trajektor, odnosno lik prvoga plana. Zbog toga je na slici 2. trajektor kao profilirani dio iskaza prikazan deblje otisnutom kružnicom u odnosu na tanje otisnuti lik drugoga plana, tj. orijentir.


21

Slika 2.

Orijentir

Orijentirom se (engl. landmark kod Langackera (1987)) naziva onaj lik koji ima ulogu referencijske točke prema kojoj se vrednuje položaj, kretanje, veličina ili koje drugo svojstvo trajektora. Orijentir je u prostornim kontek-stima najčešće statičan i većih dimenzija. Već je u prethodnom potpoglavlju prikazana narav odnosa trajektora i orijentira pomoću konceptualnog prikaza jednog konkretnog primjera, ali ne škodi navesti još koji. U primjeru lopta ispod stola stol je konceptualno potisnut u drugi plan, većih je dimenzija i smanjene dinamičnosti, pa kao takav primarno sugerira položaj konceptu-alno istaknute lopte, iz čega proizlazi da je stol orijentir, a lopta trajektor (slika 3.). Da je zbog svoje masivnosti, statičnosti i veličine stol konceptu-alno predodređen za lik drugoga plana, tj. za ulogu orijentira, pa mu samim time i na sintaktičkoj razini teže može pripasti uloga subjekta, još je očitije ako se promotri rečenica Stol je iznad lopte koju teško možemo zamisliti u komunikaciji jer zbog svojih već navedenih osobina stol obično služi kao re-ferencijska točka prema kojoj se vrednuje položaj nekog manjeg predmeta, a ne obrnuto. U tom je primjeru očit utjecaj naravi ljudske konceptualizacije i enciklopedijskoga znanja na gramatičke odnose budući da je teško zamisliti kontekst u kojemu bi statičan i masivniji element scenarija došao u položaj rečeničnoga subjekta nauštrb manjeg i pokretljivijeg elementa.

or

tr

trajektor = ključevi

orijentir = stol


22

Slika 3.

Alternativne mogućnosti uvida u situaciju

Za ljudsku su konceptualizaciju odnosa u izvanjezičnoj stvarnosti ka-rakteristična dva temeljna tipa uvida u situaciju: sumarno i sekvencijsko skeniranje. Za prvi tip uvida karakteristična je svojevrsna kondenziranost, odnosno sinteza sastavnica koje čine scenarij, istovremena konceptualizacija njegovih različitih komponenata, a naglasak se stavlja na jedinstvenost vanj-skih granica cjeline koju one tvore. Za drugi tip uvida u situaciju karakte-ristična je pak analitičnost, odnosno konceptualizacija scenarija kroz razvoj-ne faze koje su povezane u vremenskom slijedu.

Sumarno skeniranje

Pojam sumarnosti u kognitivnoj se gramatici najčešće rabi kako bi se prikazali nominalni profili, tj. kako bi se definirala razlika između nomi-nalnih profila i temporalnih relacijskih predikacija (vidi dolje). Sumarno skeniranje ukazuje na narav nominalnih profila kao statičnih predikacija (predikacija = značenje), a naglašava se njihova ukupnost odnosno cjelovi-tost. R. Langacker (1987) uspoređuje sumarno skeniranje s promatranjem fo-tografije. Dok promatramo fotografiju, um sve njezine sastavnice procesuira istovremeno, odnosno fotografija se poima kao cjelina.

Sekvencijsko skeniranje

Nasuprot sumarnom skeniranju kojim se naglašava cjelovitost nominal-nih profila, pojam sekvencijskoga skeniranja rabi se kako bi se istaknula pro-cesna narav situacije. Takvim se uvidom naglašava dinamičan odnos među različitim fazama procesa koji se konceptualizira kao niz odsječaka poveza-nih u vremenskom slijedu. Kao što je sumarno skeniranje usporedio s foto-grafijom, R. Langacker (1987) sekvencijsko skeniranje uspoređuje s filmom, tj. slikom u pokretu. Dok su kod fotografije sve sastavnice promatranog enti-

or

tr

orijentir = stol

trajektor = lopta


23

teta dostupne istovremeno, kod filma se aktiviraju etapno, a pritom je bitan čimbenik vrijeme. Dobar su primjer za usporedbu sumarnoga i sekvencijsko-ga skeniranja stoga upravo primjeri nominalnih i verbalnih fraza. Njegov od-lazak od kuće primjer je nominalne fraze kojom se aktivira sumarni uvid u proces s naglaskom na njegovoj završnoj fazi, odnosno konačnosti, dok ver-balna fraza On je otišao od kuće predstavlja relacijski profil kojim se aktivira sekvencijski slijed pojedinačnih faza u procesu odlaska. Slika 4. donosi konceptualni prikaz sumarnoga i sekvencijskoga skeniranja objektivno iste situacije u dvama navedenim primjerima.

Nominalna fraza njegov od- Verbalna fraza On je otišao od kuće prikaza- lazak od kuće prikazana je na je sekvencijski. Naglasak je na tijeku pro- sumarno. Naglasak je na cesa, a isprekidane crtice označavaju identi- cjelovitosti čina odlaska, a čnost njegovih sudionika u različitim vre- ne na tijeku samog procesa. menskim odsječcima. Time je, naravno, profilirana vremenska domena (prikazana stre- licom s oznakom t).

Slika 4.

Tipologija značenja u kognitivnoj gramatici: nominalni i relacijski profili

Nominalni profili

Već je spomenuto da se nominalni profili prikazuju sumarnim skeni-ranjem, a sada valja pojasniti zašto. R. Langacker (1987) nominalnim profi-lima naziva one entitete čiji se semantički pol najopćenitije definira kao [STVAR] (engl. [THING]). Stvar je omeđeno područje unutar neke domene odnosno skup međusobno povezanih entiteta maksimalne zbijenosti i mini-malne kognitivne udaljenosti. Odnosi među entitetima unutar domene manje su bitni, a naglasak je na cjelini, zaokruženosti, sumarnosti, tj. na njezinim


24

vanjskim granicama. Da bismo stvari učinili jasnijima, nominalni profil mo-žemo objasniti na primjeru imenice kamp. Ona označava omeđeno područje u prostornoj domeni, a tu omeđenost omogućuje zbijenost i povezanost enti-teta koji ju čine – šatora ili kamp-kućica, koji svojom međusobnom poveza-nošću profiliraju kamp kao cjelovito i omeđeno područje. I gore prikazanom shemom sumarnoga skeniranja (slika 4.) može se oprimjeriti pojam nominal-nog profila. Njegov odlazak od kuće nominalni je profil jer se njime ne ističu pojedini dijelovi, odnosno faze radnje, već cjelovitost i završenost samog čina. Prema tradicionalnoj podjeli na vrste riječi, nominalni profili odgova-raju imenicama.

Relacijski profili (atemporalne i temporalne relacijske predikacije)

Kod relacijskih se profila, kako im samo ime kaže, naglasak prilikom konceptualizacije stavlja na odnose, tj. relacije među entitetima. Sami enti-teti potisnuti su u drugi plan, ali nisu nevažni – da bi postojale relacije, mo-raju postojati i entiteti koje se povezuje (zamislimo strujne vodiče bez da-lekovoda – ni jedni ni drugi ne mogu ispuniti svoju funkciju sami, nego sa-mo u međusobnom odnosu). Relacijski se profili još nazivaju i relacijskim predikacijama,7 a dijele se na atemporalne i temporalne.

U atemporalne relacijske predikacije ubrajamo pridjeve, priloge i pri-jedloge. Atemporalne predikacije upućuju na statične odnose među entiteti-ma. Kako i sam naziv sugerira, pri konceptualizaciji takvih odnosa domena vremena nije profilirana. Tako se primjerice značenje prijedloga na u primje-

Slika 5.

7 Kako ne bi bilo zabune, ponovimo da je predikacija samo drugi naziv za značenje i nema veze s predikatom kao sintaktičkom kategorijom.

or

tr trajektor = knjiga

orijentir = polica

atemporalna relacijska predikacija na

vertikalna i horizontalna prostorna dimenzija


25

ru knjiga na polici može konceptualno prikazati shemom na slici 5., gdje je upravo profiliranost, odnosno konceptualna istaknutost odnosa između dvaju entiteta u značenju prijedloga na označena punom masnom linijom, dok sami entiteti u atemporalnim relacijskim predikacijama ostaju u drugom planu.

Temporalne relacijske predikacije uključuju profiliranost vremenske domene, odnosno posjeduju pozitivan temporalni profil, a u tradicionalnoj podjeli na vrste riječi odgovaraju im glagoli. Na primjeru za sekvencijsko skeniranje On je otišao od kuće (slika 4.) može se pojasniti i pojam tem-poralnih relacijskih predikacija – profilirana je domena vremena, pa sama konceptualizacija uključuje etapnost, tj. uočavanje izmjene odnosa između trajektora i orijentira kroz slijed pojedinačnih faza. Upravo ti odnosi, tj. nji-hove izmjene kroz slijed zasebnih vremenskih odsječaka profiliraju se tem-poralnim relacijskim predikacijama.

Taksonomijski model kategorizacije

Kod značenjske kategorizacije pojmova razlikujemo pojmove shemati-čnog i specifičnog, koji se često poistovjećuju s pojmovima hiperonima i hiponima, no ipak nisu zamjenjivi. Pojmovi hiperonima i hiponima odnose se samo na leksičku razinu, dok se pojmovi shematičnoga i specifičnoga odnose na sve razine jezičnoga opisa.

Shematični su svi oni pojmovi koji se mogu konceptualizirati kroz specifičnije oblike. Uzmemo li za primjer pojam obuća, shvaćamo da ne možemo konceptualizirati obuću kao takvu jer pojam obuhvaća cipele, teni-sice, salonke i mnoge druge vrste obuće. Obuća je kao pojam nejasna i nemoguće ju je konceptualizirati bez uključivanja koncepata većeg stupnja specifičnosti, pa je ona stoga shematičan pojam. U odnosu na pojam obuća specifičan je pojam tenisice, a u odnosu na pojam tenisica specifičan je, primjerice, pojam starke.

Je li pojam shematičan ili ne, uvijek se određuje po hijerarhijskom od-nosu prema drugim pojmovima. Tako određeni pojam može biti shematičan u odnosu na druge, ali u isto vrijeme i specifičan u odnosu na neki koncept višeg reda. Pojam tenisice shematičan je u odnosu na pojam starke, a spe-cifičan u odnosu na pojam obuća. Namještaj je shematičan pojam u odnosu na pojmove stolica, stol ili ormar (jer namještaj ne možemo konceptuali-zirati kao takav, već se u predodžbi uvijek javljaju specifični primjerci nam-ještaja), no stolica je zato shematična u odnosu na tronožac, zubarsku stolicu ili radnu stolicu. Ti su pojmovi specifični u odnosu na pojam stolica, ali i u odnosu na namještaj, jer posjeduju veći broj specifičnih razlikovnih obi-lježja.

U taksonomijskom modelu posebnu važnost imaju temeljne razine kategorizacije budući da se na njima odvija svakodnevna komunikacija. Na


26

temeljnim razinama kategorizacije maksimaliziran je broj relevantnih obi-lježja kategorije, a minimaliziran broj redundantnih obilježja. To znači da se u komunikaciji, u skladu s načelom ekonomičnosti, služimo pojmovima koji posjeduju dovoljan broj razlikovnih obilježja da se izbjegnu nesporazumi, ali ne posjeduju prevelik broj razlikovnih obilježja nevažnih za komunikaciju. Tako ćemo, primjerice, poznaniku prilikom slučajnoga susreta u gradu vje-rojatno reći da smo krenuli kupiti tenisice, a ne da idemo kupiti obuću (što bi se odlikovalo manjkom relevantmih informacija) ili da idemo kupiti starke (što bi sadržavalo za kontekst usputne komunikacije redundantnu informa-ciju o vrsti tenisica koje želimo kupiti). U tom smislu pojam tenisice pripada temeljnoj razini kategorizacije obuće jer maksimalizira broj relevantnih, a minimalizira količinu redundantnih obilježja (slika 6.).

Slika 6.

Ako pak pokušavamo nekomu olakšati traženje, reći ćemo Časopis je na stolu prije nego Časopis je na namještaju ili Časopis je na zelenom tro-nožnom stoliću od sandalovine (osim ako u prostoriji postoji više od jednog stolića pa je potrebno naglasiti razliku). Ako želimo nekomu objasniti koji nam se automobil sviđa, reći ćemo Želim fiat punto kakav ima moj susjed, jer je za obavijest relevantna marka automobila i model, ali ne i boja, snaga mo-tora i slično. Činjenica da je visokoshematične pojmove nemoguće koncep-tualizirati (pa tako, primjerice, ne možemo zamisliti namještaj, već se pre-dodžba toga pojma uvijek ostvaruje u vidu specifičnijih primjeraka namje-štaja kao što su stol, ormar, krevet i sl.) često za rezultat ima i određene


27

jezične anomalije. Tako, primjerice, već spomenuta imenica namještaj nema množinski oblik (*namještaji). Također, imenice koje označavaju visokoshe-matične pojmove pojavljuju se često u srednjem rodu (poput imenica voće i povrće), dok su one koje označavaju specifičnije pojmove češće muškoga ili ženskoga roda (jabuka, kupus, ananas ili paprika). Za visokoshematične poj-move često je karakteristična i znatno slabija tvorbena plodnost pa se od njih, primjerice, teško mogu tvoriti umanjenice i uvećanice (npr. *namješ-tajić i *namještajčina).

Konceptualna metafora

Nakon 1956. i Jakobsonova rada Two Aspects of Language, and Two Types of Aphasic Disturbances javlja se interes za proučavanje metafore s lingvističkoga, a ne samo s književnoteorijskoga aspekta. Taj je interes oso-bito porastao nakon 1980., kada su George Lakoff i Mark Johnson objavili knjigu Metaphors We Live By u kojoj je uspostavljen vrlo precizan metodo-loški aparat namijenjen lingvističkom proučavanju metafore. Tri su osnovne teze od kojih polaze Lakoff i Johnson. Prvo, metafore su sveprisutne u sva-kidašnjem jeziku i ne smije ih se ograničiti samo na literarne kontekste. Dru-go, metafore u svakidašnjem jeziku pokazuju visoki stupanj koherentnosti i sistematičnosti. Treće, metafore nisu samo figure govora nego i način miš-ljenja. U kognitivnoj se lingvistici bitno razlikuju konceptualne i konven-cionalne metafore.

Konceptualnu metaforu najlakše je definirati kao kognitivni mehani-zam pomoću kojeg se teško dostupni (apstraktni) entiteti konceptualiziraju preko lakše dostupnih (konkretnih) entiteta. Važno je naglasiti da se koncep-tualnom metaforom povezuju slični elementi dviju različitih domena, izvor-ne i ciljne. Formula preslikavanja kod metafore glasi x je y, ali ona nije re-verzibilna, tj. preslikavanje ne može teći obrnutim smjerom (slika 7.).

IZVORNA DOMENA CILJNA DOMENA

Slika 7.

X

Y


28

Kako funkcionira konceptualna metafora, vidljivo je na brojnim pri-mjerima iz svakodnevnog života. Kad je netko zaljubljen, spreman je boriti se za nečiju ljubav, svakomu u ljutnji može prekipjeti, a zna se i da u dobrom društvu vrijeme brzo proleti. Svaki put kad se upotrijebi koji od tih kon-vencionalnih metaforičkih izraza, u umu se odvija proces kognitivnog pove-zivanja dviju domena zbog određenih sličnosti, tj. analogija čije uspostave zapravo nismo svjesni. Ljubav se kao apstraktan pojam konceptualizira pre-ko domene borbe, odnosno rata. Sličnosti koje se mogu prepoznati jesu po-stojanje suparnika ili različitih nevolja na putu do ostvarenja cilja – osvajanja teritorija, odnosno voljene osobe. Konceptualna metafora u pozadini tog konvencionalnog izraza jest LJUBAV JE RAT, pri čemu je rat izvorna domena pomoću koje se objašnjava teže dostupan pojam, a ljubav je ciljna domena odnosno pojam koji se želi konceptualizirati. Izraz prekipjeti često se rabi kada se želi naglasiti da je netko ljutit, bijesan, pa se apstraktno stanje bijesa konceptualizira preko konkretnog stanja koje se manifestira i izvana, a to je stanje pretjerane vrućine koje proizlazi iz porasta temperature. Aktivi-rana je konceptualna metafora BIJES JE VRUĆINA, tj. podmetafora BIJES JE VRUĆA TEKUĆINA U ZATVORENOJ POSUDI, pa se na taj način bijesna osoba konceptualizira kao posuda u kojoj ključa voda. Kao što se voda koja predugo ključa u posudi ponekad prelije i može predstavljati opas-nost za one koji se nađu u blizini, tako i emocije (tj. bijes) ponekad izađu na vidjelo kroz postupke osobe koja ih proživljava. Vrućina je ovdje izvorna, a bijes ciljna domena. Vrijeme je također teško dostupan koncept i ne može se „izravno“ doživjeti pomoću osjetila, pa se konceptualizira preko konkretnog entiteta – fizičkog objekta koji se kreće. Konceptualna metafora koja služi kao interpretacijski okvir za konvencionalni izraz vrijeme je proletjelo glasi VRIJEME JE OBJEKT KOJI SE KREĆE. Ovdje je vrijeme ciljna domena odnosno koncept koji se želi objasniti, a objekt koji se kreće predstavlja iz-vornu domenu jer se od njega polazi u pojašnjavanju i predočavanju teže dostupnog koncepta.

Konvencionalna metafora (metaforički izraz) frazeologizirana je struk-tura kojom se govornici pojedinog jezika svakodnevno koriste, a da pritom uglavnom nisu svjesni činjenice da je upotrijebljeni izraz metaforičan. Kon-vencionalna metafora specifičan je pojam u odnosu na konceptualnu metafo-ru, koja mu je nadređena, tj. shematična. To je vidljivo i iz primjera koncep-tualne metafore GLEDANJE JE DODIRIVANJE, kojoj odgovaraju sljedeći konvencionalni izrazi: ne mogu skinuti pogled s nje, skidam te pogledom, kad bi pogled ubijao, ošinuti pogledom i sl. Iz primjera je vidljivo da su to gotovi frazemi s ustaljenim značenjima, a može ih se smatrati konkretizaci-jama konceptualne metafore koja se nikada ne izgovara.

Lakoff i Johnson (1980) konceptualne metafore dijele na sljedeći način: Orijentacijske metafore one su koje proizlaze iz temeljnih pros-

tornih, odnosno orijentacijskih odnosa. Neke od osnovnih koncep-


29

tualnih metafora u toj grupi jesu i DOBRO JE GORE/NAPRIJED, LOŠE JE DOLJE/IZA i sl. Ovisno o poimanju svijeta i pozadin-skom znanju, sve ono što pojedinac smatra dobrim (npr. sreća, zdravlje, uspjeh, razum) poima se kao nešto što je gore/naprijed, a ono što je loše (npr. tuga, bolest, neuspjeh) poima se kao ono što je dolje/iza. Iz tih metafora proizlaze i neke specifičnije podmetafore. Orijentacijska konceptualna metafora USPJEH JE GORE konkreti-zirana je konvencionalnim metaforičkim izrazima kao što su biti na visokom društvenom položaju, živjeti na visokoj nozi i sl., iz čega proizlazi da uspjeh konceptualiziramo kao nešto visoko, odnosno nešto što je gore. Kod metaforičkog izraza dokučiti rješenje nekog problema aktivirana je orijentacijska metafora NEPOZNATO JE GORE, iz čega se vidi da se rješenje problema (odnosno nešto nepoznato) konceptualizira kao nešto što je iz prosječne ljudske per-spektive teže dohvatljivo.

Ontološke metafore one su pomoću kojih se visokoapstraktne pojmove konceptualizira kao materijalne predmete. Najbrojnije su u toj skupini metafore omeđenog prostora (engl. container metap-hors). Tako se um konceptualizira kao posuda (imati soli u glavi), stroj (zablokirati na ispitu) ili lomljiv predmet (puknuti ili prolu-pati). Osim kao predmeti, neki teže dostupni pojmovi konceptualizi-raju se kao omeđeni prostori. U primjeru biti izbačen iz utrke sport-ski se događaj poima kao omeđen dio fizičkoga prostora, a u pri-mjeru to mi nikako ne ide u glavu ljudska se glava/um poima kao omeđen prostor u koji može ući određena informacija konceptualizi-rana kao konkretan objekt.

Strukturne metafore najbrojnija su podvrsta konceptualnih metafo-ra, a samim tim broje i najviše ekvivalentnih konvencionalnih me-taforičkih izraza. Struktura izvorne i ciljne domene kod tih je me-tafora najrazvijenija. Primjeri su brojni: ČOVJEK JE BILJKA (on je još zelen, ona je u cvijetu mladosti, izrastao je u čestitog muškarca), ČOVJEK JE ŽIVOTINJA (muškarci su svinje, on je stari lisac, ona je prava zmija), STRAH JE HLADNOĆA (sledila mi se krv u ži-lama, tresla se od straha, klecala su joj koljena), RASPRAVA JE RAT (pobiti nečije argumente, izrešetati koga pitanjima, povući se iz rasprave), IDEJE SU HRANA (ne mogu probaviti njegov prijed-log, baš me zanima što je sad skuhao) itd.

Izvorna domena ona je od koje se u metafori polazi, tj. ona koja pruža osnovne informacije za uspostavljanje analogije s drugom, ciljnom dome-nom. Izvorna domena zapravo pomaže u definiranju ciljne. Kako bi to bilo moguće, izvorne domene čine uglavnom konkretni entiteti, a neki su od njih prostor, udaljenost, orijentacija, kretanje, veličina, težina, temperatura, hra-na, životinje, biljke i sl. Ciljna domena jest ona domena koja se pomoću metaforičkog preslikavanja želi pobliže objasniti. Ciljne su domene većinom


30

C

D

Slika 8.

visokoapstraktni pojmovi kao vrijeme, život, mišljenje, komunikacija, um, emocije (ljubav, bijes, strah, žalost), namjere, društveni, politički i ekonom-ski odnosi i sl. Važno je istaknuti da izvorna domena pomaže pobliže oz-načiti ciljnu, ali ne i obrnuto, jer proces preslikavanja kod metafore nikada ne teče od ciljne prema izvornoj domeni. Jedan od konvencionaliziranih me-taforičkih izraza koji proizlazi iz konceptualne metafore LJUBAV JE PU-TOVANJE jest i naći se na raskrižju. Konkretna izvorna domena putovanja pomaže opisati konceptualno teže dostupnu domenu ljubavi, odnosno ljubav-ne veze na temelju analogije, tj. zajedničkih svojstava – i putovanje i veza imaju nekakav početak i traju određeno vrijeme. I na putovanju i u vezi dođe se do točke (raskrižja) na kojoj treba odlučiti kamo/kako dalje. S druge stra-ne, koncept ljubavi nimalo nam ne pomaže ako si želimo predočiti sadržaj pojma putovanje.

Konceptualna metonimija

Metonimija je kognitivni mehanizam pomoću kojega se koncepti pove-zuju ne samo zbog sličnosti nego i zbog kontinuiteta, tj. međusobnoga pre-klapanja izvorne i ciljne domene. Za razliku od konceptualne metafore, kod koje se preslikavanje nužno odvija između dviju različitih kognitivnih dome-na, konceptualna metonimija uključuje samo jednu kognitivnu domenu koja se sastoji od dvaju dijelova – aktivne zone (engl. active zone) i pokretača (engl. vehicle). Aktivna zona jest onaj dio domene koji se aktivira pri kon-ceptualizaciji nekog pojma koji može imati više značenja i biti protumačen na više načina. Drugim riječima, aktivna je zona ono područje domene na koje se metonimijskim iskazom cilja odnosno koji se želi označiti. Kada se usporede rečenice Čula je glasovir i Obrisala je prašinu s glasovira, jasno je da se nisu aktivirale iste zone. U prvom slučaju misli se na glasovir kao in-strument i aktivna je zona zvuk. U drugom slučaju aktivna je zona vanjska površina predmeta. S druge strane, pokretač se najjednostavnije može ob-jasniti kao ono što se imenuje kada se želi aktivirati neka ciljna domena. Opća formula metonimije glasi X za Y, a postoje tri tipa metonimije: CJELINA ZA DIO, DIO ZA CJELINU te DIO ZA DIO.

CJELINA ZA DIO metonimijski je tip

kojim se označuje određeni dio nekog en-titeta tako da ga se imenuje u cijelosti. Iako se misli na dio, a imenuje cjelina, pravilna interpretacija nije otežana. Takav odnos cjeline prema nekom od svojih di-jelova prikazan je na slici 8.


31

C

D

D

D

Slika 9.

Slika 10.

Ako primjerice nekomu, nakon što je pojeo sladoled, kažemo obriši se, upotrijebili smo metonimijski izraz tipa CJELINA ZA DIO. Iako obriši se potencijalno označava „cijeloga sebe“, dakle cjelinu, sugovornik će obrisati područje oko usta (eventualno bradu i obraze), odnosno samo „dio sebe“. Slično je i kada se za Lionela Messija kaže da je novi Maradona. Pritom se, naravno, misli na nogometnu virtuoznost starijeg Argentinca, a ne na ostale njegove osobine (sklonost porocima, probleme s vlastima i sl). I ovdje je imenovana cjelina, tj. „cijeli“ Maradona, a ciljalo se samo na dio – njegovo umijeće igranja nogometa. Kad se pak kaže da je u finalu Svjetskog prven-stva 2006. Italija pobijedila Francusku, ponovno je upotrijebljen metonimij-ski izraz tipa CJELINA ZA DIO – misli se na nogometne reprezentativce, a navedeni pojmovi označuju dvije države kao cjeline. Nekoliko je najčešćih podvrsta metonimije cjelina za dio. To su MJESTO ZA DOGAĐAJ (Vuko-var se više ne smije ponoviti), MJESTO ZA INSTITUCIJU (Zagreb je potpi-sao sporazum, Ljubljana još nije – gdje Zagreb i Ljubljana označavaju pred-stavnike vlada dviju država), PROIZVOĐAČ ZA PROIZVOD (Kupio sam novi ford), KNJIŽEVNIK ZA DJELO (Proust mi je naporan – ne književ-nik, nego njegovo djelo, npr. Combray).

DIO ZA CJELINU metonimijski je tip kojim se koristimo u označavanju entiteta čiji je određeni dio toliko kognitivno is-taknut i prepoznatljiv da može označavati matičnu cjelinu. Takav odnos dijela pre-ma cjelini shematski je prikazan na slici 9.

U svakodnevnom se govoru često može čuti Engleska umjesto Ujedi-

njeno Kraljevstvo, što je metonimija tipa DIO ZA CJELINU (budući da je Engleska dio Ujedinjenog Kraljevstva, kao i Škotska, Wales te Sjeverna Irska). Metonimiju tipa DIO ZA CJELINU prepoznajemo, primjerice, i u iskazu dosadila su mi jedna te ista lica, gdje je lice dio koji označava cijelog čovjeka, kao i u izrazu odljev mozgova, gdje mozak kao dio predstavlja inteligentnog čovjeka kao cjelinu.

DIO ZA DIO metonimijski je tip kod kojega se unutar jedne kognitivne do-mene kao matične cjeline uspostavlja odnos između dvaju međusobno zamje-njivih dijelova (slika 10.). Većina ljudi reći će tako da za Božić ukrašava bor, no koliko ih zaista kupi baš to crnogo-


32

rično stablo, a ne jelke ili plastična drvca? Iako postoji svijest da je ono pod čim se nalaze božićni pokloni, primjerice, jelka, vrlo je često pitanje Što ti je Djed Božićnjak ostavio pod borom? Dobar primjer toga metonimijskoga tipa možemo pronaći i u domeni lijekova protiv bolova. Ako nekog boli glava, prijatelji će mu savjetovati da popije aspirin. Ako prijatelji nisu studenti medicine ili farmacije, pod aspirinom podrazumijevaju bilo koji analgetik (analgin, voltaren, plivadon), a koji će se od njih u svijesti interpretatora pojaviti kao aktivna zona, ovisi isključivo o individualnom iskustvu i sklonostima.

Literatura

Aristotel 1992. Kategorije, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Berlin, Brent / Kay, Paul 1969. Basic color terms: their universality and evo-

lution, Berkeley: University of California Press. Bloomfield, Leonard 1933. Language, New York: Henry Holt. Chomsky, Noam 1957. Syntactic Structures, The Hague / Paris: Mouton. Croft, William 2001. Radical Construction Grammar: Syntactic Theory in Typo-

logical Perspective, Oxford: Oxford University Press. Dik, Simon C. 1978. Functional Grammar, Amsterdam: North-Holland. Dik, Simon C. 1989. The theory of Functional Grammar, part 1, Dordrecht:

Foris. Fauconnier, Gilles / Turner, Mark 2002. The Way We Think: Conceptual

Blending and the Mind's Hidden Complexities, New York: Basic Books. Goldberg, Adele E. 1995. Constructions: A Construction Grammar Approach to

Argument Structure, Chicago: University of Chicago Press. Heider, E. Rosch 1972. Universals in Color Naming and Memory. Journal of

Experimental Psychology, 93, str. 10-20. Hjelmslev, Louis 1980. Prolegomena teoriji jezika, Zagreb: Grafički zavod

Hrvatske. Jakobson, Roman 1956. Two Aspects of Language, and Two Types of Aphasic

Disturbances. Fundamentals of Language (ur. Roman Jakobson, Morris Halle), The Hague: Mouton & Co, str. 53-82.

Lakoff, George / Johnson, Mark 1980. Metaphors We Live By, Chicago: University of Chicago Press.

Lakoff, George 1987. Women, Fire, and Dangerous Things: What Categories Reveal about the Mind, Chicago: Chicago University Press.

Langacker, Ronald Wayne 1987. Foundations of Cognitive Grammar. Vol. 1: Theoretical Prerequisites, Stanford, California: Stanford University Press.

Langacker, Ronald Wayne 1991. Foundations of Cognitive Grammar. Vol. 2: Descriptive Application, Stanford, California: Stanford University Press.


33

Partee, Barbara / ter Meulen, Alice G. B. / Wall, Robert Eugene 1990. Mathe-matical Methods in Linguistics, Dordrecht: Kluwer.

Talmy, Leonard 2000. Toward a Cognitive Semantics. Volume I. Cambridge MA: MIT Press.

Taylor, John R. 2002. Cognitive Grammar, New York: Oxford University Press. Van Valin, Robert D. 1997. Syntax: Structure, Meaning and Function, Cam-

bridge: Cambridge University Press. Van Valin, Robert D. 2001. An Introduction to Syntax, Cambridge: Cambridge

University Press. Wittgenstein, Ludwig 1969. Filosofska istraživanja, Beograd: Nolit. Zsigmond, Hardy / Mihály, Solyom 1976. Pristup modernoj algebri, Zagreb:

Školska knjiga.


34

Ana Werkmann: Konceptualna metafora Život je kocka u kontekstu univerzalnosti…

35

UDK 81'373 Stručni rad

Primljen 20. travnja 2010., prihvaćen za tisak 3. svibnja 2010.

Ana Werkmann KONCEPTUALNA METAFORA ŽIVOT JE KOCKA U

KONTEKSTU UNIVERZALNOSTI I VARIJABILNOSTI KONCEPTUALNIH METAFORA

Uvod Jedno je od područja koje je od samih početaka zanimalo kognitivnu lingvistiku konceptualna metafora. U ovom ću radu donijeti kratak pregled teorije konceptualne metafore, definirati ju te reći nešto o njezinim glavnim sastavnicama i o nekim od važnijih teorija motivacije konceptualne metafo-re. Cilj je tog dijela rada upoznati čitatelja s teorijom konceptualne metafore kako bi mogao razumjeti sljedeće poglavlje koje govori o pitanju univerzal-nih metafora i varijacija. Cilj je tog poglavlja otvoriti put problemu univer-zalnosti koji ću u ovom radu obraditi kroz metaforu ŽIVOT JE KOCKA. Nakon kratke analize same metafore analizirat ću specifične primjere iz hr-vatskog jezika i engleskog jezika te problematiku koja se veže uz utjecaj kulture na jezik, tj. metaforu. Potrebno je naglasiti da je cilj ovog rada samo naznačiti problematiku, a detaljnija analiza nije moguća zbog ograničenosti prostora.

O teoriji konceptualne metafore

Što je konceptualna metafora?

Kognitivna se lingvistika bavi konceptualnom metaforom od samih svojih početaka, još od 1980. godine kada je nastao prvotni model Georga Lakoffa i Marka Johnsona. Unutar okvira kognitivne teorije konceptualna je metafora od tada u potpunosti prihvaćena. Konceptualna je metafora jedan od kognitivnih procesa konstruiranja značenja na temelju kojeg povezujemo dvije konceptualne domene: izvornu domenu (engl. source domain) i ciljnu domenu (engl. target domain). Konceptualna se metafora kao spoznajna sposobnost odražava u jeziku, što znači da razlikujemo dvije razine: meta-forički jezični izraz i konceptualnu metaforu (Stanojević, 2009: 339-340). Pogledajmo sljedeće primjere:


36

(1) Saddam Hussein koji zna vješto blefirati pokušava dobiti psihološku igru, kako se vjeruje, s unaprijed gubitničkim političkim pokeraškim kartama. (Vjesnik online, 28. studenog 2001.)

(2) Što se tiče sastava, Katalinić tu nije želio do kraja otkriti karte, ostavio je novinarima na volju, neka kreiraju početnu jedanaestoricu po vlastitom osjećaju. (Vjesnik online, 21. siječnja 2004.)

(3) Ne možemo se kockati sa sportskim sudbinama i karijerama. (Vjesnik online, 15. ožujka 2000.)

(4) Pridodate li svemu tome i to da je u produkciju „Zabranjene ljubavi“ uložen dvostruko veći iznos nego u „Villu Mariju“, čini se da RTL ima jači adut u rukavu. (Vjesnik online, 20. listopada 2004.)

Od (1) do (4) metaforički su jezični izrazi jer se u njima različiti pos-tupci i događaji u životu opisuju kao kartaška igra ili igra na sreću, tj. kocka. Na izvornu domenu kartaške igre upućuju jezični izrazi blefirati, dobiti igru i pokeraškim kartama u (1), otkriti karte u (2), kockati u (3) te adut u rukavu u (4). Unatoč tome, Sadam Hussein u (1), izbornik Katalinić u (2), sportske sudbine i karijere u (3) te RTL i HRT u (4) u ovim izrazima nemaju veze s kockanjem, ali se ipak preko njih KOCKANJE kao konkretniji fenomen pre-slikava na domenu ŽIVOTA kao apstraktnijeg fenomena. Na taj način mo-žemo uspostaviti konceptualnu metaforu ŽIVOT JE KARTAŠKA IGRA ili IGRA NA SREĆU, ili, kako ćemo ju kasnije u ovom tekstu zvati, ŽIVOT JE KOCKA. Takav je naziv metafore samo skraćeni oblik bilježenja skupa pre-slikavanja (engl. mapping) iz izvorne na ciljnu domenu. Preslikavanja u kon-ceptualnoj metafori odnose se na korespondencije između dviju domena, da-kle, riječ je o skupu naših znanja o tome što se preslikava na što. Osim pre-slikavanja, tj. povezivanja pojedinih dijelova domena, kod konceptualne su metafore važne i posljedice shvaćanja ciljne domene putem izvorne domene (engl. metaphorical entailments). Ovdje se misli na metaforičko zaključiva-nje o pojedinim aspektima ciljne domene na temelju zaključaka i znanja o izvornoj domeni (Stanojević, 2009: 341). Primjerice, u kockarskim igrama postoje karte koje manje i više vrijede u igri pa to ima posljedice u ciljnoj domeni stvarnog života te se tako ljudi dijele na one koji su manje ili više uspješni u igri života.

Svakako treba naglasiti i dvostruki karakter konceptualne metafore i njezinu spoznajnost. S jedne je strane konceptualna metafora sintagmatska sposobnost povezivanja konceptualnih domena koja se uvijek nanovo odvija u pojedinoj konceptualnoj situaciji. S druge strane, stalna uporaba veza između istih konceptualnih domena dovodi do njihova ustaljivanja pa je tako konvencionalizirane konceptualne metafore moguće promatrati i kao gotova, paradigmatska znanja koja nesvjesno prizivamo kako bismo izrekli ili ra-zumjeli neki jezični izraz. Dakle primjeri (1)–(4) pokazuju uporabu metafo-ričke sposobnosti na sintagmatskoj razini u pojedinoj komunikacijskoj situa-


37

ciji, ali su isto tako odraz konvencionalizirane (ustaljene i stabilne) veze koja se odražava preslikavanjima. Konceptualna je metafora ustvari kognitivna sposobnost koja nam dopušta povezivanje dviju domena znanja. Svaki se put kod procesiranja aktivira neka veza između dviju domena, ali isto tako neke veze češće rabimo ili su nam iskustveno bliže pa su istaknutije, a ta istak-nutost opravdava gledanje na konceptualnu metaforu kao na već gotovu i ustaljenu vezu između dviju domena (Stanojević, 2009: 343).

Najčešća je podjela metafora na strukturne, ontološke i orijentacijske. Kod strukturnih metafora izvorna domena pruža poprilično bogato znanje o strukturi ciljne domene. Drugim riječima, kognitivna je funkcija tih metafora omogućiti govorniku razumijevanje ciljne domene kroz strukturu izvorne domene. To se razumijevanje događa kroz preslikavanje elemenata između izvorne i ciljne domene (npr. ŽIVOT JE KOCKA). Ontološke metafore ne omogućavaju kognitivno strukturiranje kao što to omogućavaju strukturne metafore. One omogućavaju razumijevanje apstraktnih pojmova i iskustava u obliku objekata, tvari ili omeđenog prostora. Omogućavaju uočavanje struk-ture tamo gdje je gotovo ili uopće nema (npr. UM JE OMEĐENI PRO-STOR). Orijentacijske su metafore metafore koje su većinom vezane uz te-meljne ljudske prostorne odnose. Njihova je kognitivna zadaća uskladiti gru-pu ciljnih koncepata u našem konceptualnom sustavu (npr. DOBRO JE GORE) (Kövecses, 2002: 33-36).

Strukturna ograničenost i teorije motiviranosti

U određivanju spoznajnog statusa konceptualne metafore vrlo su bitna pitanja konceptualne motiviranosti i strukturnih ograničenja. Konceptualna se motiviranost metafora odnosi na njihovo iskustveno utemeljenje ili ukot-vljenje. Pitanje motiviranosti metafora vrlo je važan dio teorije konceptu-alnih metafora, a pokušava odgovoriti zašto dolazi baš do određenih veza u konceptualnoj metafori te zašto su izvorne domene kojima pokušavamo ob-jasniti ciljne iskustveno bliže i jednostavnije (Stanojević, 2009: 344).

Jedno je od načela strukturnih ograničenja metafore koje ograničava preslikavanje iz izvorne u ciljnu domenu načelo nepromjenjivosti. Pomoću načela nepromjenjivosti pokušava se pokazati da između ciljne i izvorne domene postoji odnos koji ograničava moguća preslikavanja tako da se ne može bilo koji dio izvorne domene preslikati na bilo koji dio ciljne domene. Metaforička preslikavanja čuvaju raspored izvorne domene tako da je on u skladu sa strukturom ciljne domene. Drugim riječima, nije moguće preslika-vanje svega na sve. Tako se, primjerice, u konceptualnoj metafori IDEJE SU GRAĐEVINE pojam prozora ne preslikava na ciljnu domenu. Unatoč tomu što načelo nepromjenjivosti unosi ograničenja u preslikavanja koja se javlja-ju, ono je ipak u nekim slučajevima preširoko te ne može objasniti zašto se neka preslikavanja ne javljaju, dok su druga moguća (Stanojević, 2009: 345).


38

U sklopu teorije motiviranosti Joseph Grady (1999) nudi podjelu kon-ceptualnih metafora kojom pokušava objasniti motiviranost metafora. Meta-fore dijeli na primarne i korelacijske te metafore sličnosti. Primarne su meta-fore utemeljene na primarnim prizorima iz ljudskog iskustva (JAKA ŽELJA JE GLAD, ORGANIZACIJA JE FIZIČKA STRUKTURA). Korelacijske metafore nastaju konceptualnom integracijom primarnih metafora te im one služe kao ukotvljenje. One su kombinacija dviju ili više primarnih metafora. Na taj se način može objasniti motiviranost metafore IDEJE SU GRAĐEVI-NE. Ta je metafora nastala na temelju primarnih metafora TRAJANJE JE USPRAVLJENOST i STRUKTURA JE FIZIČKA STRUKTURA, čime se objašnjava da je ta metafora temeljena na strukturi, s čime prozori nemaju nikakve veze. Korelacijske su metafore krajnje konvencionalizirane te se javljaju u mnogim jezicima i kulturama. Druga su vrsta metafora metafore sličnosti kojima pripada i metafora na kojoj će se temeljiti ovaj rad (ŽIVOT JE KOCKA). Kod takvih metafora nije moguće dokazati iskustvenu korela-ciju dviju domena. Ipak, one se ne temelje na sličnosti koja je objektivno za-dana u svijetu, nego sličnosti koja ovisi o govorniku. Takve metafore dopuš-taju dvosmjernost, tj. izvorna i ciljna domena mogu biti jednako konkretne i apstraktne. Njihova je konvencionaliziranost manja i rjeđe vezana uz pojedi-nu kulturu (Stanojević, 2009: 346-350).

Nasuprot Gradyjevu prijedogu, javlja se Kövecsesev prijedlog središ-njih preslikavanja. On tvrdi da se jedna izvorna domena može rabiti u kom-binaciji s nekoliko ciljnih domena, ali da se iz izvorne domene svaki put pre-slikava isti dio. Taj se dio temelji na središnjem znanju, koje dovodi do sre-dišnjih preslikavanja u različitim metaforama. Budući da se iz izvorne dome-ne preslikava samo središnje znanje, riječ je o prirodnom objašnjenju djelo-mičnosti preslikavanja kod konceptualne metafore i njezine motiviranosti. Dakle, značenje koje svaka izvorna domena nosi u preslikavanjima nije slu-čajno, nego se zasniva na glavnom žarištu koje je određeno središnjim zna-njem (engl. central knowledge) o pojedinom konceptu. Središnje je znanje najvažniji dio našeg enciklopedijskog znanja o pojedinom konceptu, čija se važnost očituje u velikoj konvencionaliziranosti, generičnosti, intrinzičnosti i karakterističnosti za pojedinu skupinu entiteta (Stanojević, 2009: 350-353).

Metafora i kultura

Univerzalne metafore i varijacije

Kultura je zbroj poimanja koje dijeli neka manja ili veća skupina ljudi. Naravno, ta definicija kulture izostavlja materijalne objekte, institucije, pos-tupke i drugo što ljudi u svakoj kulturi rabe i u čemu sudjeluju, ali ona sva-kako obuhvaća veliku većinu toga, tj. ona obuhvaća naša poimanja tih stvari. Ako na metaforu gledamo na način koji predlažu Lakoff i Johnson (1980),


39

možemo zaključiti da se metafore ne pojavljuju ponajprije u jeziku, nego u misli, što bi značilo da mi ustvari razumijemo svijet njima, a ne služe nam samo u govoru. To bi značilo da je jedan vrlo važan dio kulture metaforičko razumijevanje koje rabimo za neke neopipljive entitete kao što su mentalni procesi, osjećaji, moralne vrijednosti, društvene i političke institucije i slič-no. U tom slučaju, metafore kojima se služimo postaju ključne za doživljaj, spoznaju i razumijevanje tih neopipljivih entiteta iz čega slijedi da su meta-fore sastavni dio kulture (Kövecses, 2005: 1-2).

Prema Lakoffu i Johnsonu (1980) metafore se temelje na ljudskom is-kustvu. Primjerice, vrlo česta metafora PRIVRŽENOST JE TOPLINA pro-izlazi iz ljudskog osjećaja topline kada nas netko zagrli. Najvjerojatnije, tak-vo poimanje većini ljudi na svijetu ne bi bilo iznenađujuće. Takve su meta-fore primarne i univerzalne jer utjelovljuju univerzalna ljudska tjelesna isku-stva koja dijele milijuni ljudi koji govore tisuće različitih jezika. Vrlo će če-sto primarne metafore biti univerzalne, a one složenije neće jer kultura uve-like utječe na stvaranje kompleksnih metafora zbog složenih veza među pri-marnim metaforama. No primarne metafore ne moraju biti univerzalne, a univerzalna tjelesna i kognitivna iskustva ne vode uvijek do univerzalnih metafora. Osim univerzalnih metafora, primjećujemo da postoje i metafore koje nisu univerzalne, koje se razlikuju od jezika do jezika te ih ima koliko i univerzalnih, ako ne i više. Takve se varijacije pojavljuju u najrazličitijim metaforama, no u ovom radu bit će riječi o univerzalnim konceptualnim me-taforama, točnije, o metafori ŽIVOT JE KOCKA, koje se različito aktuali-ziraju u različitim jezicima zbog razlike u kulturalnom kontekstu (Kövecses, 2005: 2-3).

Metafore su univerzalne zato što ljudsko tijelo i mozak funkcioniraju jednako u svih ljudi, a kao što je već spomenuto, metafore se temelje na tje-lesnom iskustvu i neuronskoj aktivnosti u mozgu. Kako su ti procesi slični kod svih ljudi, tako su slične i metafore, bar na konceptualnoj razini. No ono što uzrokuje varijacije ovisi o međukulturalnim i unutarkulturalnim utjeca-jima. Na primjeru metafore ŽIVOT JE KOCKA vidjet ćemo kako su meta-fore univerzalne na onoj apstraktnoj razini, razini konceptualne metafore, a varijacije nastaju u specifičnim metaforičkim jezičnim izrazima (međukultu-ralna varijacija). Očito je da metafore na konceptualnoj, tj. generičkoj razini funkcioniraju univerzalno, no generičke su sheme u različitim kulturama ispunjene na različite načine (Kövecses, 2005: 34).

Dva su glavna uzroka tim varijacijama različita iskustva i različite kog-nitivne preference i stilovi. Drugim riječima, metafore variraju jer naša isku-stva kao ljudskih bića variraju. Isto tako metafore variraju jer kognitive pre-ference i stilovi variraju. Ono što utječe na naša različita iskustva fizička je okolina, društveni kontekst (odnosi moći i društveni pritisak), kulturalni identitet, kulturalni kontekst, osobna povijest te različita zanimanja i interesi (grupni ili osobni) (Kövecses, 2005: 231-246). Kada govorimo o različitim


40

preferencama i stilovima, prvo je što oni uključuju različiti iskustveni fokus. Različiti su ljudi usredotočeni na različite vidove njihova tjelesnog funkcio-niranja te zato različito konceptualiziraju različite spoznaje, neki ljudi neka iskustva stavljaju u prvi plan, dok druga postiskuju u drugi (Kövecses, 2005: 246). Također, kulturalno je određena i perspektiva iz koje čovjek nešto pro-matra, tj. razumije (Kövecses, 2005: 252-253). Osim toga, varijacije uzroku-je i razlika u prototipnosti određenih pojmova u različitim kulturama, ali i preferiranje metafore nad metonimijom i obrnuto. Jedan je od važnih razloga i kreativnost koju ljudi rabe u stvaranju metafora. Kreativnost je individualna osobina koja utječe na raznolikost metafora (Kövecses, 2005: 253-258).

Konceptualna metafora ŽIVOT JE KOCKA

O konceptualnoj metafori ŽIVOT JE KOCKA i njezinim metaforičkim izrazima

ŽIVOT JE KOCKA česta je konceptualna metafora čije metaforičke je-zične izraze ne rabe samo kockari nego i oni koji ne poznaju svijet kocke, igara na sreću i kartaških pravila. Ta metafora naglašava neizvjesnost i rizik u našim postupcima te da se nesreće i neuspjesi pojavljuju bilo kada, naru-šavajući naš dojam reda i kontrole.

Metafora ŽIVOT JE KOCKA pripada skupini strukturnih metafora. U strukturnim je metaforama koncept metaforički konstruiran drugim koncep-tom. To bi značilo da je u metafori ŽIVOT JE KOCKA apstraktniji koncept života strukturiran nekim drugim konkretnijim konceptom – konceptom kocke. Drugim riječima, dva su različita koncepta spojena u strukturnu me-taforu. Naravno da metafora ŽIVOT JE KOCKA ne može odraziti sve struk-turne vidove života, ona samo pridonosi djelomičnom razumijevanju života pa postoje i druge metafore koje objašnjavaju život (Kim, 1996: 39). Sličnost između tih dvaju pojmova nije postojala prije, ona nije subjektivna. Struk-turne se metafore temelje na neobjektivnoj sličnosti koju uočavaju govornici nekog jezika. Ljudi uočavaju određene sličnosti između života i kockarskih igara, ali to nisu objektivne i već postojeće sličnosti. Te sličnosti proizlaze iz metaforičkog razmišljanja o životu kao o kockarskoj igri. Promatramo naše postupke u životu kao kockanje, a njihove posljedice kao pobjedu ili gublje-nje. Postupci u životu, sami po sebi, nisu nalik kockanju. Naši postupci jed-nostavno imaju posljedice, ali ih mi povezujemo s posljedicama u kockanju, tj. uočavamo sličnosti između odnosa kockanja i gubljenja ili pobjeđivanja i odnosa naših postupaka i posljedica (Kövecses, 2002: 72).

Iz te su konceptualne metafore u hrvatskom jeziku proizašli mnogi me-taforički izrazi. Mnoge od ovih metafora česte su u političkom diskursu te u tekstovima koji govore o politici.


41

(5) Ona je istaknula da zbog toga treba ponovno promiješati karte, tj. dogovoriti novu podjelu izbornih jedinica. (Vjesnik online, 1. travnja 2000.)

(6) Koštuničina taktika je da drži sve karte otvorene. (Vjesnik online, 15. siječnja 2007.)

(7) Ako nas uvjeravaju da je Gotovina ili u Hrvatskoj ili u BiH, moraju otkriti karte tim službama. (Vjesnik online, 24. svibnja 2005.)

(8) Sto posto ćemo biti tropa kad nas pod svoje uzme Europa. (Vjesnik online, 1. lipnja 2007.)

(9) Uopće nije bitno nalazi li se ovo ili ono ministarstvo u metropoli, kao što se svojedobno pokušalo blefirati decentralizaciju. (Vjesnik online, 20. prosinca 2003.)

(10) Svaka stranka koja bi se kockala s ispunjenjem kriterija, kocka se s potporom birača na izborima. (Vjesnik online, 18. lipnja 2003.)

(11) ...tvrdeći da i ona ima svoj špil karata s američkim kolaboracionistima u redovima Iračana i civilnim predstavnicima „američke okupacijske sile“. (Vjesnik online, 27. travnja 2003.)

Osim u tekstovima političke tematike, takve se metafore često pojavlju-

ju u sportskom novinarstvu, prelazeći gotovo u žurnalizme hrvatskog jezika.

(12) Moramo se boriti za svaki napad, za svaku loptu. Morat ćemo se koc-kati s taktikom i nadati se da ćemo pronaći sustav igre u kojem se suparnik neće snalaziti. (Vjesnik online, 25. ožujka 2000.)

(13) Taktika nam je bila: od prve ili hopa ili tropa. (Vjesnik online, 28. rujna 2000.)

(14) Produžeci su pomalo i kocka, ali su izabranici Zorana Roje, baš u do-datnih šest minuta dominirali. (Vjesnik online, 11.lipnja 2003.)

(15) Najaviti mogu svašta, ali sprinterske su discipline kocka. (Vjesnik on-line, 18. kolovoza 2004.)

(16) Kako ste se osjećali kad je na vas pala kocka da pred sam kraj susreta trebate izvesti jedanaesterac, kod vodstva gostiju 0:1? (Sportske novo-sti, 13. lipnja 2008.)

(17) Duje Draganja i Vanja Rogulj bit će veliki aduti na juniorskom EP u Francuskoj u srpnju. (Vjesnik online, 20. lipnja 2000.)

(18) A bio je vidno uzrujan, razočaran i srdit skijaški as Ivica, koji je enor-mno plaćenim nogometašima predbacio nezalaganje. (Vjesnik online, 15. lipnja 2002.)

Očito je da je ciljna domena života ovdje vrlo široka, tj. obuhvaća razli-

čite životne situacije i događaje. Oni mogu obuhvaćati sport, politiku i mno-ga druga područja života. Tako možemo reći da se izvorna domena kocke


42

preslikava na izvornu domenu života, tj. ta se metafora u kontekstu realizira na različite načine pa naznačava specifičnije dijelove našeg života pa tako sportaši, političari, ljubavnici koreliraju s kockarima/igračima.

Kulturalne varijacije unutar konceptualne metafore ŽIVOT JE KOCKA

U različitim se kulturama različitim ciljnim domenama pridružuju raz-ličite izvorne domene pomoću kojih ljudi konceptualiziraju apstraktnije poj-move. Tako se ciljna domena života nalazi u raznim metaforama kao što su ŽIVOT JE PUTOVANJE, ŽIVOT JE IGRA, ŽIVOT JE ZAGONETKA, ŽIVOT JE RAT, ŽIVOT JE VRIJEDNA IMOVINA itd. Te se različite me-tafore u različitim kulturama rabe češće ili rjeđe, što ovisi o razlozima koji su ranije spomenuti. Prema Kövecsesu, Mađari će prije promatrati život kao rat ili kompromis, dok će ga materijalno i natjecateljski usmjereni Amerikan-ci promatrati kao vrijednu imovinu ili igru (Kövecses, 2005: 84). Jedan je od načina na koji govornici hrvatskog jezika promatraju život kroz konceptu-alnu metaforu ŽIVOT JE KOCKA. Istu tu konceptualnu metaforu rabe i go-vornici engleskog i mađarskog jezika, no razlike su očite. Kako je već spo-menuto, ta se metafora rabi u najrazličitijim životnim situacijama, a te život-ne situacije iz ciljne domene postaju kartaške igre u izvornoj domeni. Izbor je kartaške igre u specifičnom metaforičkom izrazu kulturalno određen. To ćemo pokušati pokazati na sljedećim primjerima.

(19) I onda je sve opet otišlo na stranu politike i medija kojima je ta izjava došla kao kec na jedanaest u interludiju do cestovnih blokada. (Vjes-nik online, 30. veljače 2003.)

(20) Ili se, ne daj bože, možda radi o politici kojoj kao as na desetku uvijek dobro dođe poslušnik?(Vjesnik online, 30. ožujka 2001.)

(21) Prema njegovim riječima, ostali protukandidati na ovim izborima, koji su objavili svoju kandidaturu, za njega su pikzibneri i obični fikusi. (http://www.dalje.com/hr-hrvatska/foto-moji-protukandidati-su-pikzibneri/270928, 17.srpnja 2009.)

U primjerima (19) i (20) situacija iz ajnca rabi se u kontekstu politike

kako bi se opisala situacija u kojoj je netko imao mnogo sreće. Ajnc je igra karakteristična za naše područje, ali jednako tako karakteristična i za engle-sko govorno područje.

No nisu sve kartaške igre jednako popularne na hrvatskom i engleskom govornom području. Tako će engleski govornici često rabiti metafore poput:

(22) Where is he when the chips are down? (Schmidt, Brdar, 2008)

ili

(23) Coca-Cola is a blue-chip company.


43

Kod obaju primjera metafore aludiraju na poker, tj. na žetone koji se rabe u pokeru. Poker je igra koja je popularna na engleskom govornom području, a kod nas je njezina popularnost relativno nova pojava i stoga nema metafora koje rabe termine iz te igre. Iz toga proizlaze problemi kod prevođenja jer se zbog nedostatka pravih ekvivalenata u hrvatskom jeziku gubi i dio značenja koje nosi konceptualna metafora ŽIVOT JE KOCKA, tj. LIFE IS A GAMBLE. Mnogi se metaforički izrazi na engleskom jeziku, koji proizlaze iz metafore ŽIVOT JE KOCKA/LIFE IS A GAMBLE, mogu uspješno prevesti, ako ne istim izrazom, onda bar unutar iste konceptualne metafore. Takav je primjer:

(24) I've got an ace up my sleeve. (Lakoff, Johnson, 1980: 51)

i njegov hrvatski ekvinalent:

(25) Imam aduta u rukavu. Očito je da hrvatski prijevod nije formalni ekvivalent engleskog me-

taforičkog izraza, ali njime ipak možemo biti zadovoljni – smisao i konota-cije koje donosi konceptualna metafora ŽIVOT JE KOCKA/LIFE IS A GAMBLE zadržani su.

No kod primjera (22) i (23) to nije moguće jer su kulturalno ograničeni. Naime, u hrvatskom jeziku ne postoji metaforički izraz kojim bi se ti meta-forički izrazi mogli prevesti pa bismo primjer (22) mogli prevesti na ovaj način:

(26) Gdje je on kad zagusti/prigusti? (Schmidt, Brdar, 2008)

te primjer (23):

(27) Coca-Cola je tvrtka kod koje je zarada sigurna. U primjeru (21) metaforički se izrazi temelji na preferansu. To je igra koja je na našim prostorima prisutna stotinjak godina, kao i bela, te je uko-rijenjena u život svih onih koji su ili zbog novca ili zbog zabave uzeli karte u ruke. Češći su primjeri metafora koje tematiziraju belu oni u kojima adut predstavlja nešto ili nekoga tko jamči uspjeh.

(28) Dodatni adut u Blaškićevu haaškom rukavu je i to što je optuženik odlučio sam svjedočiti u svoju korist. (Vjesnik online, 2. veljače, 2000.)

(29) Glavni adut u predizbornoj kampanji Busha mlađeg bio je prijedlog o smanjenju poreza. (Vjesnik online, 6. studenog, 2000.)

Iako je bela jedna od najpopularnijih kartaških igara na našem području

te je metafora s adutom vrlo česta, u naš su jezik ipak počeli ulaziti i primjeri s asom. Tako se pojavljuje identična metafora koja riječ adut zamjenjuje asom. Takvu pojavu vjerojatno možemo pripisati sve većoj popularnosti po-kera ili sve češćem posuđivanju iz engleskog jezika.


44

(30) Bio bi im to as iz rukava u borbi protiv nesavladive Janice. (Vjesnik online, 30. prosinca 2000.)

Kao što je spomenuto u prvom poglavlju, u kockarskim igrama postoje

karte koje manje i više vrijede u igri pa to ima posljedice u ciljnoj domeni stvarnog života te se tako ljudi dijele na one koji su manje ili više uspješni u igri života. Primjer (21) karakterističan je za govorni jezik. Pikzibner je ger-manizam koji označava gubitnika, nesposobnjakovića, a dolazi iz preferansa u kojem je pikova sedmica najslabija karta. Također, u govornom se jeziku može čuti izraz oštigljiti ili štigljo, koji potječe iz bele. Taj izraz znači da je nekome uzeto sve ili da netko nema ništa.

Budući da karte i boje iz različitih špilova u različitim kulturama raz-ličito znače, u američkoj kulturi, primjerice, pik nosi vrlo uvredljivo znače-nje. Naime, spade je u američkom kolokvijalnom govoru uvredljiva riječ čo-vjeka crne rase. Očito je da će taj izraz biti jedan od izraza koji su strogo ograničeni na englesko govorno područje. Naime, u Hrvatskoj se takav izraz neće pojaviti zbog rasne jedinstvenosti, dok će, primjerice, u raznolikoj Americi svakoga dana nastajati novi izrazi, uvredljivi ili ne, za pripadnike bilo koje rase ili nacionalnosti.

Zaključak

Edward Sapir (1921: 22) jezik definira kao proizvod kulture, kao povi-jesno nasljeđe dane skupine (Glovacki-Bernardi, 2001: 99). Veza je između jezika i kulture neraskidiva, kultura i jezik isprepleteni su, razvijaju se za-jedno te utječu jedno na drugo. Konceptualne su metafore sastavni dio kultu-re, one su ključne za doživljaj, spoznaju i razumijevanje svijeta oko nas, što uključuje i kulturalne, političke i socijalne prilike. U tom međuodnosu unu-tarjezične i izvanjezične stvarnosti izvanjezična stvarnost uvelike utječe na način na koji se izražavamo, ali i obratno. Sve što postoji u jeziku prije toga, postojalo je u iskustvu. No budući da su sve kulture različite, tako su raz-ličita i iskustva. Čak i na najjednostavnijim razinama ljudskog iskustva, onom tjelesnom, postoje neke razlike, a razlike se povećavaju kako iskustva postaju apstraktnija. Premda mnoge kulture neke odnose percipiraju isto, ipak će nastajati varijacije koje su međukulturalno ili unutarkulturalno uvje-tovane. Na primjeru metafore ŽIVOT JE KOCKA vidjeli smo kako se jedna univerzalna konceptualna metafora koja se pojavljuje u različitim jezicima različito ostvaruje u različitim metaforičkim izrazima, a ti su ostvaraji uvje-tovani kulturom, što je uključivalo preferiranje različitih kartaških igara, raz-ličitu strukturu društva i dr.


45

Izvori Vjesnik online www.dalje.com Literatura Glovacki-Bernardi, Zrinjka et. al. 2001. Uvod u lingvistiku, Zagreb: Školska

knjiga. Grady, Joseph 1999. A typology of motivation for conceptual metaphor:

Correlation vs. resemblance. Metaphor in cognitive linguistics (ur. Raymond W. Gibbs i Gerard Steen), Amsterdam and Philadelphia: John Benjamins Publishing Co, str. 79-100.

Kövecses, Zoltán 2001. Metaphor: A Practical Introduction, New York: Oxford University Press.

Kövecses, Zoltán 2005. Metaphor in Culture: Universality and Variation, Cambridge and New York: Cambridge University Press.

Kim, Kyong Liong 1996. Caged in Our Own Signs: a Book About Semiotics, Westport: Ablex Publishing.

Lakoff, George / Johnson, Mark 1980. Metaphors We Live By, Chicago and London: University of Chicago Press.

Stanojević, Mateusz-Milan 2009. Konceptualna metafora u kognitivnoj lingvis-tici: pregled pojmova. Suvremena lingvistika, god. 68, br. 2, str. 339-369.

Sapir, Edward 1921. Language, an Introduciton to the Study of Speech, New York: Harcourt and Brace.

Schmidt, Goran / Brdar, Mario 2008. Variation in the linguistic expression of the conceptual metaphor LIFE IS A GAMBLE in English, Croatian and Hungarian and its possible cultural implications. Rad pročitan na skupu Cognitive Linguistics between Universality and Variation, 30. rujna – 1. listopada, Dubrovnik.


46

Martina Podboj: Jezik i prostor: prostor u tekstu

47


Primljen 6. travnja 2010., prihvaćen za tisak 19. travnja 2010.

Martina Podboj JEZIK I PROSTOR: PROSTOR U TEKSTU

Ciljevi rada

U ovom će se radu tragom osnovnih načela kognitivne lingvistike po-kušati opisati fenomen generiranja prostrornih značenja u jeziku, i to na ra-zini teksta.

Jezični se opis može izvršiti na više razina, a razina teksta čini se vrlo zanimljiva za ovu analizu i to iz nekoliko razloga. Prvo, tekst je jedini pravi ostvareni jezik, jezik u uporabi, izgovoreni ili napisani čin komunikacije i upravo promatrajući tekst možemo dobiti dobar uvid u jezične fenomene. Drugo, budući da je uronjen u svoj kontekst i bez njega ga se ne može tu-mačiti, tekst je dobro polazište za analizu značenja, kojem je teže pristupiti s gledišta nekih formalističkih pristupa. Metode kognitivne gramatike, koja se temelji na upotrebi (engl. usage-based model) i u svojoj je biti deskriptivna, za ovakvu se vrstu analize stoga pokazuju idealne.

Cilj je ovog rada odmaknuti se od čistog identificiranja prostornih zna-čenja kod, primjerice, prijedloga ili mjesnih priloga bez njihova opisa i po-drobnije analize te proniknuti u dublje istraživanje organizacije jezičnog iskaza koja je prije svega motivirana iskustvom. Jer, kako ćemo vidjeti, pro-stor se, kao jedno od temeljnih iskustava ljudskog poimanja svijeta, itekako očituje i u jeziku.

Riječ-dvije o tekstu

Tekst možemo ugrubo definirati kao jezičnu jedinicu na razini višoj od rečenice, i to takvu cjelinu koja je određena različitim vrstama zavisnosti među svojim dijelovima.1 Važno je još nadodati da je jezik uobličen u tekst stanje spoznatljivog jezika te da se jezik nikada ne ostvaruje u drugom ob-liku doli kao tekst (Glovacki-Bernardi, 1990: 15).

1 Prema Z. Harrisu (Glovacki-Bernardi, 1987:11)


48

Iako je tekst fenomen koji nije lako definirati jednom jezgrovitom defi-nicijom, iz iskustva vrlo lako možemo nešto prepoznati i imenovati tekstom. U svakom slučaju, prvo svojstvo po kojemu možemo i laički identificirati tekst jest to da je tekst veći od rečenice. Riječ je, dakako, o nadrečeničnom jedinstvu koje je smisleno povezano. Nadalje, prepoznajemo vrlo lako komu-nikacijsku usmjerenost teksta, ali i to da tekst ima svoju temu. Tekst nije gra-matička jedinica i ne definira ga se prema veličini. Treba ga prije svega pro-matrati kao semantičku jedinicu, i, iako je povezan s rečeničnom razinom, definira ga se prema realizaciji – tekst se, dakle, ne sastoji od rečenica, nego je ostvaren rečenicama.

Osnovno načelo kognitivnog pristupa jeziku jest to da se jezik i jezični fenomeni mogu opisati jedino ako su promatrani kroz prizmu ljudskih kogni-tivnih sposobnosti. Drugim riječima, jezik je snažno motiviran ljudskim is-kustvom. Iskustvena podloga jezika u upotrebi neophodno je važna, a uklju-čuje i kulturološku pozadinu, kontekst, kao i fizičku situaciju jezične izved-be, a sve su to obilježja onoga što zovemo tekst.

Na formalnoj su razini signali kontekstualne uključenosti rečenica i nji-hove povezanosti u cjelinu konektori. Ondje gdje se uz pomoć konektora iz jedne cjelovite misli tema prenosi na novu ili ondje gdje se na prethodno izrečenu temu referira ili upućuje na novu, javlja se tekst. Pitanje je mogu li se konektori zapravo sistematizirati i ukoliko mogu, kojim se kriterijima pri-tom treba voditi. Tradicijske gramatike u tome nisu nikako uspijevale iz razloga što su se vodile isključivo gramatičkim kriterijima. Prilikom takve klasifikacije nimalo se računa nije vodilo o semantičkoj interpretaciji konek-tora, smatrajući ih najčešće semantički praznima. Ono što funkcionalni pri-stupi jeziku, pa tako i kognitivna gramatika, imaju na umu jest činjenica da ne postoje značenjski prazne jezične jedinice. Konektore je, iako imaju na-glašeno gramatičko značenje, pogrešno nazvati semantički praznima jer je njihova funkcija isključivo u oblikovanju cjelovitog i neponovljivog smisla teksta te stoga puno značenje poprimaju tek kada su upotrijebljeni u tekstu, u nekom određenom kontekstu i okruženju. Nipošto ih se stoga ne treba pro-matrati izolirane, svrstavajući ih tradicijski u skupine „vrsta riječi“, zanema-rujući pritom njihovu semantičku, ali i pragmatičku ulogu. Josip Silić (1984) dijeli ih na gramatičke, leksičke, leksičko-gramatičke i stilističke. Prihvatlji-vija je ipak klasifikacija Mirne Velčić (1987: 24-28) koja je ujedinila grama-tičke i funkcionalne kriterije i svrstala konektore u pet skupina: relativne, vezničke, priložne, frazeologizirane te propozicionalne konektore. Poslije tih pet skupina detaljnije opisuje prema semantičkim kriterijima, razlikujući ad-verzativne, eksplikativne, konkluzivne i kauzalne konektore.2 U tablici 1 na-vedeni su primjeri radi ilustracije.

2 Primjerice, adverzativi mogu biti veznički (a, dok, ali), priložni (pak, međutim, naprotiv…), frazeologizirani (za razliku od toga, s jedne strane, s druge strane,...) ili propozicionalni (druga je stvar to što, sasvim različito od toga jest da…) (Velčić, 1987: 68).


49

Tablica 1. Podjela konektora prema gramatičkim i funkcionalnim kriterijima (prema Velčić, 1987)

konektori eksplikativi konkluzivi kauzativi adverzativi

veznički - - jer a, dok, ali

priložni naime, odnosno dakle, zato, stoga, prema tome

kako, zato što, zbog toga što, budući da

pak, no, međutim, naprotiv

frazeologizirani

točnije rečeno, drugim riječima, to jest, jednostavnije rečeno

s obzirom na to iz (jednostavnog) razloga što...

za razliku od toga, s jedne/druge strane, bez obzira na to...

propozicionalni to znači da, to će reći da...

sve upućuje na činjenicu da, možemo zaključiti da...

razlog je to što, uzrok valja potražiti u činjenici da, zahvaljujući tome što...

sasvim različito od toga jest, druga je stvar što...

Kognitivna gramatika i prostor

Budući da obuhvaća ideju da su jezične jedinice motivirane kognitiv-nim procesima, za kognitivnu su gramatiku iskustvo, percepcija svijeta te konceptualizacija ključne u ostvarivanju jezika. Dakle, sve razine jezika i svi jezični fenomeni motivirani su zajedničkom silom, a to je ljudska želja za komunikacijom i razumijevanjem svijeta koji nas okružuje. Ako kažemo da je jezik motiviran našim shvaćanjem svijeta, nužno dolazimo do zaključka da je stvaralac izraza upravo iskustvo. Kako je prostor, uz vrijeme, temeljna kognitivna domena, zbog svoje važnosti za ljudsko iskustvo služi i kao podloga konceptualizacije apstraktnijih fenomena kojima svakodnevno ko-municiramo, pa je stoga logična pretpostavka da će se prostorni odnosi ko-dirati u jeziku, a osobito na razini teksta.

Iako je prostor bio zanimljiv jezikoslovcima još od antičkih vremena, tek ga kognitivna gramatika počinje intenzivno proučavati3, o čemu svjedoči i činjenica da se u svojim prvim inačicama nazivala space grammar, odno-sno prostorna gramatika (Belaj, 2008: 11). Budući da ćemo se u daljnjoj analizi služiti metodologijom kognitivne gramatike i lokalističkih teorija, nužno je objasniti ključne pojmove koje ćemo upotrebljavati. Prije svega,

3 U središte promatranja stavljaju ga i lokalističke, mahom generativne, teorije, no njih karak-terizira formalizacija determinatora prostornih odnosa.


50

nužni su nam pojmovi trajektora i orijentira4, koji se u kognitivnoj gramatici upotrebljavaju kako bi se označila kognitivna istaknutost, odnosno potisnu-tost sudionika scenarija, a potom i semantički padeži kojima lokalističke teorije tumače prostorne odnose.

Trajektor je onaj sudionik strukture koji je profiliran, relativno istaknut u odnosu na drugog sudionika / druge sudionike. To je enitet čije kretanje možemo opisati. S druge strane, orijentir je referencijska točka potisnuta u drugi plan scenarija i prema njemu se vrednuje položaj, kretanje ili veličina trajektora. Odnos između trajektora i orijentira iskazuje se najčešće prijedlo-gom, a taj ćemo rečenični dio nazvati determinatorom lokalizacije.

Lokalistčke teorije, kada govore o prostornim odnosima u jeziku, naj-češće spominju četiri temeljna semantička padeža: lokativ, ablativ, adlativ te perlativ. Lokativ ima značenje statičnosti, to je padež mjesta. Preostala tri imaju dinamična značenja; ablativ izražava smjer kretanja od nečega, adlativ smjer kretanja do nečega / prema nečemu, dok je perlativ padež pravca i znači kretanje kroz, preko nečega.

Evo rečeničnih primjera za svaki padež:

Lokativ: Slatkiši (TRAJEKTOR) su u (DETERMINATOR LOKALIZACIJE) zdjeli (ORIJENTIR).

Ablativ: Albert (TR) kreće od (DL) kuće (OR).

Adlativ: Albert (TR) stiže do (DL) tržnice (OR).

Perlativ: Vjeverica (TR) juri kroz (DL) šumu (OR).

Budući da smo usredotočeni na razinu teksta, orijentir i trajektor bit će ponešto apstraktniji nego što je to na razini rečenice. Naime, ako gledamo formalnu razinu teksta, tada će sudionici scenarija, trajektor i orijentir, biti rečenice5, a ulogu determinatora lokacije preuzet će konektori. Na pragma-tičkoj razini, koja uključuje jezični i izvanjezični kontekst odvijanja teksta kao jezičnog događaja, sudionici scenarija bit će ili teme koje se u tekstu javljaju ili pak govorni sudionici teksta; govornik i sugovornik, a u tom će slučaju determinator lokalizacije najčešće biti pronominalni oblik koji ima funkciju povezivanja teksta.

4 Različiti teoretičari različito nazivaju sudionike scenarija prema istaknutosti. Nazivi su tra-jektor (eng. trajector) i orijentir (eng. landmark) prema Langackeru (1987), dok ih Talmy (2001) naziva figure i ground. Piper (1997) rabi nazive objekt lokalizacije i lokalizator, doda-jući uz njih još i orijentir, rečenični dio, najčešće prijedlog, kojim se uspostavlja odnos izme-đu potonjih dvaju (Belaj, 2009: 45). 5 Jezikoslovci su, vodeći se različitim kriterijima, pokušavali tekstu kao cjelini odrediti i defi-nirati njegove neposredne konstituente. Nazivali su ih rečenicama, frazama, govornim činovi-ma, smislenim cjelinama itd. (Velčić, 1987: 13-17) Ovdje ćemo, kako bismo metodološki olak-šali daljne izlaganje, za temeljne konstituente teksta uzeti rečenice.


51

Što konektori znače?

Ljudsko je iskustvo organizirano, strukturirano, a takvo se odražava i u jeziku. Tako je vidljivo da su naša shvaćanja pojedinih ideja i kategorija kao što su suprotnost, dodatno objašnjenje, zaključivanje, uzrok itd. uvelike uvje-tovana prostornim odnosima o kojima smo predodžbu stekli iskustvom.

Dakle, adverzativne, eksplikativne, konkluzivne i kauzalne konektore možemo definirati kao nositelje određenih prostornih značenja. Konkluzivi, kauzativi i adverzativi ostvarivat će ablativno značenje unutar teksta, a eks-plikativi će nositi adlativno značenje. Osim toga, vidjet ćemo poslije kako deiktički oblici također uspostavljaju određeni prostorni odnos u tekstu, naj-češće statični lokativni, i oni imaju značajnu pragmatičku ulogu.

Eksplikativi ili konektori pojašnjenja

Kada rečenica ili sadržaj dodatno pojašnjava prethodno izrečeno, upo-trebljavamo eksplikative:

(1) Poema (prema latinskom poema, pjesnička tvorevina) naziv je kojim se u nas u novije vrijeme označava nešto kraća stihovana vrsta u kojoj se isprepleću mnogi elementi tipični za lirsku poeziju s elementima koji karakteriziraju epsku poeziju. Točnije rečeno, poema je takva književna vrsta u kojoj se fabularni elementi is-prepleću s neposrednim lirskim izricanjem, a motivi povezuju, osim fabularnim vezama, i asocijativnim nizanjem karakteristič-nim za lirsku poeziju. (Solar, 2001: 199)

(2) Tu beskonačnost ne valja shvatiti u smislu lošeg beskraja, nego kao dodir vječnosti i vremena. U svakom času čovjek može na-pustiti svoju prirodno osjetilnu danost i izdignuti se do čistoće moralnog zakona u kojemu otkriva svoju slobodu i besmrtnost. To znači da u svakom času čovjek može, a i treba sebe obnoviti, postati novim čovjekom. (Cipra, 1999: 157)

Ako promotrimo prethodne primjere imajući na umu kognitivnograma-

tičku ideju istaknutosti, odnosno potisnutosti sudionika scenarija, možemo uočiti da je sadržaj koji se želi pojasniti, odnosno onaj sadržaj koji se nalazi ispred konektora, profiliran. Taj se kreće prema svome pojašnjenju. Njegovo pojašnjenje, tj. ono što dolazi iza konektora, potisnuto je u drugi plan. Takav odnos mogao bi se prema tome promatrati kao odnos adlativnosti.


52

Konkluzivi ili konektori zaključivanja

Kada je neki jezični sadržaj zaključak onoga što je prethodno rečeno, on se u tekstu nužno iskazuje kao posljedica i za povezivanje rabimo kon-kluzive.

(3) Osim toga balada i romanca smatraju se često epskim vrstama, iako ih neki teoretičari smatraju lirskim ili barem pretežno lirskim vrstama. Sve to upućuje na prilično nesređenu terminologiju i nejasne kriterije razvrstavanja epskih pjesama. (Solar, 2001: 197)

Konkluzivi ističu zaključak na način da govornik najavljuje nešto što

proizlazi, izlazi iz onoga što je prethodno rečeno. U navedenom primjeru, sa-držaj je iza konektora zaključak i proizašao je iz onoga rečenog ispred ko-nektora. To možemo promatrati kao ablativnost na razini teksta. Zaključak, kao posljedica nečega, nužno je utemeljen na poslijevremenosti (Glovacki-Bernardi, 1987: 86), stoga će se on uvijek pojaviti iza konektora. Sam je zaključak profiliran u odnosu na ostali sadržaj jer objašnjava sve prethodno rečeno, zato u svakodnevnom govoru i kažemo da zaključak proizlazi iz nečega. Riječ je o ekstralokativnosti koja je podznačenje ablativnosti.

(4) Kristove riječi u toj viziji: Bene scripsisti de me, učinile su da je izblijedio sav žar kojim je Toma nastojao intelektualno poduprijeti kršćansku vjeru i dokazati njezinu prevagu nad poganstvom. Nije, dakle, riječ o intelektualnom dokazu, već o naznaci puta kojim se dolazi do iskustva Božje egzistencije. (Cipra, 1999: 40)

Kauzativi ili konektori uzroka

Budući da je zaključak posljedica uzroka koji mu prethodi, usko su uz konkluzive vezani i kauzativi. Rabe se kada se sadržaj u odnosu na pret-hodno rečeno ili ono što slijedi ponaša kao uzrok ili razlog. Tada su ti sadr-žaji u uzročno-posljedičnoj smisaonoj vezi. U takvim slučajevima riječ je o tipičnom ostvaraju kategorije uzroka. Budući da se u kognitivnoj gramatici i općenito lokalističkim teorijama na kategoriju uzroka i gleda kao na vid ablativnosti (Belaj, 2009: 53), logično je da se i u tekstovima povezanim kauzativima mogu iščitati ablativna značenja.

(5) Književnost tako postoji naprosto zato što u ljudskom društvu obavlja zadatke koje ne može obaviti neki drugi način izražavanja; ona prenosi poruke koje se inače ne bi mogle prenijeti i uobličuje iskustvo koje ne bi bilo oblikovano, pa ne bi moglo ni postojati. (Solar, 2001: 16)

(6) Također Ti poslah Pripovijesti Ive Andrića i knjigu proze Crnjan-skoga (iz Slavenskog seminara). Ako se ne varam, tražio si od me-ne i Hrvatsku modernu liriku; no nju Ti ne bih mogao poslati


53

iz jednostavnog razloga, jer je ni sâm nemam, budući da sam je još prije nekoliko mjeseci posudio jednom svom „prijatelju“, koji će mi je „već vratiti“. (Tadijanović, 2006)

Razlika je između konkluzivnog i kauzalnog povezivanja u redoslijedu sadržaja. Naime, kod konkluzivnog zaključivanja položaj orijentira i trajek-tora ovisi o smislu, jer posljedica proizlazi iz uzroka. Tako je u ovome pri-mjeru trajektor sadržaj koji stoji ispred konektora, a orijentir stoji iza konek-tora. Sadržaj koji znači nekakav efekt ili posljedicu ponaša se kao trajektor koji izlazi ili proizlazi iz uzročnog sadržaja. Konkretno, u gore navedenih primjerima, profilirani uzrok nalazi se u položaju ispred konektora, dok je ostatak sadržaja, tj. trajektor ovog scenarija, smješten iza konektora.

Adverzativi ili konektori suprotnosti

Kada dvije elementarne rečenice, odnosno dva sadržaja upućuju na to da su međusobno različiti ili suprotni, povezani su adverzativnim konekto-rima. Najčešće se tekst u takvoj situaciji povezuje adverzativnim vezničkim konektorima (a, ali, nego, no, već), stoga možemo taj postupak izjednačiti sa stvaranjem suprotnih rečenica.6

(7) Ti se pravci doduše često pokušavaju međusobno upotpunjavati i povezati, ali se ipak načelno razilaze ne samo u metodama i nači-nima proučavanja umjetnosti, nego i u osnovnim ciljevima kojima teži proučavanje umjetnosti. S jedne strane postoji jasno izražena namjera da se umjetnička djela opišu, analiziraju i razvrstaju prema nekim srodnim osobinama, te da se tako uspostavi neki su-stav svih pojedinačnih umjetnosti i istraže eventualne sličnosti i razlike među djelima različitih umjetnosti. S druge strane, opet, razvija se filozofsko razmatranje prirode umjetnosti, takvo razma-tranje koje izvan sustavnih rješenja i unaprijed određena shvaća-nja o tome što su umjetnička djela želi iznova postaviti probleme načelnog određenja umjetnosti i razumijevanja njene sudbine u suvremenom svijetu. (Solar, 2001: 29-30) Gore navedeni primjer sadrži isprepletene adverzativne odnose unutar

teksta, ali uvijek je riječ o tome da se sadržaj koji je izrečen iza konektora udaljava od prethodno rečenoga. Taj je sadržaj ujedno profiliran, a ono što je prije njega rečeno potisnuto je u iskazu. Sve navedeno suprotnost označava kao ablativni odnos.

6 Belaj (2009: 62) primjećuje kako suprotne rečenice semantički odgovaraju uzročnodopun-skim rečenicama te da sve što vrijedi za implikacije prostornih odnosa u uzročnodopunskim rečenicama, vrijedi i za suprotne. Isto možemo reći i za kauzativnu i adverzativnu povezanost na razini teksta.


54

Tablica 2: Prikaz konektora i njihovih značenja

konektori eksplikativni konkluzivi kauzativi adverzativi

značenje objašnjenje zaključivanje uzrok suprotnost

prostorno značenje

adlativnost (adlokativnost)

ablativnost (ekstralokativnost) ablativnost

shematski prikaz

Deiksija i njezina pragmatička funkcija

Deiktički oblici također imaju važnu funkciju u ostvarivanju teksta jer, osim što se odnose na položaj govornika u prostoru ili vremenu, imaju fo-ričku funkciju koja je vrlo važna za ostvarivanje teksta, tj. njegovo povezi-vanje u smislenu cjelinu. Za foričku se funkciju tradicionalno smatralo da se odnosi na povezivanje sadržaja s isključivo jednom riječju ili frazom (ante-cedentom), no u prirodnom tekstu javljaju se i zamjenice koje se ne odnose na neku već spomenutu imenicu, ali govornik zna o čemu je riječ. Dakle, umjesto da deiktički oblici samo stvaraju veze između riječi u tekstu, govor-nik povezuje i zaključuje o kognitivno konstruiranim svjetovima (Emmot, 1999: 5)7.

Tradicionalno se deiktički oblici dijele u tri kategorije: osobnu, prostor-nu i vremensku, a najšire rečeno, riječ je o pronominalnim riječima, zamjeni-cama i prilozima koji u određenom kontekstu i konkretnoj situaciji imaju po-kaznu funkciju. S obzirom na važnost građenja teksta pomoću pronominal-nih odnosa, možemo tekst odrediti kao slijed jezičnih jedinica konstituiranih neprekinutim pronominalnim lancem (Glovacki-Bernardi, 1990: 31). Iz te perspektive naglasak je stavljen upravo na prostorne odnose, no deiksija ne

7 Slično je i s temom teksta. Kako se tradicionalno definira, tema je ono o čemu je u tekstu riječ. Prema Langackeru (1991: 313 - 317) pak, tema je referentna točka koja uspostavlja mentalnu vezu s drugim entitetom i jednom kada se tema u tekstu uspostavi, proteže se kroz njegov određeni dio, a referencija na nju najčešće je pronominalna. Prostorna se značenja u tim pronominalnim odnosima mogu iščitati prije svega na razini deiksije. Možemo reći da je tema na koju se deiktički oblici referiraju bliža govorniku, sugovorniku ili negovornoj osobi, sukladno tome koji je stupanj deiksije upotrijebljen. Međutim, ponekad se, primjećuje to i Langacker, tema ne mora eksplicitno pojaviti u rečenici, no govornik ipak zna o čemu je u tekstu riječ. Riječ je, naime, o tome da se, kako se u tekstu nižu rečenice povezane smislom, nove informacije i dalje preklapaju s temom i zbog toga ih prepoznajemo iako se sama tema eksplicitno ne spominje. Tu konceptualnu udaljenost možemo tumačiti i kao implikaciju pro-storne udaljenosti.


55

pruža samo prostorne koordinate nego i vremenske te pragmatičke komuni-kacijske koordinate uopće. One su zadane govornikom i slušateljem, temom, situacijom, društvenim i autoritativnim odnosima te intencijom (Glovacki-Bernardi, 1990: 60).

Prostorni deiktički oblici u službi povezivanja rečenica u tekst, naravno, izricat će eksplicitno prostorne odnose. Riječ je o lokativnim značenjima, a udaljenost trajektora i orijentra ovisi o tome je li upotrijebljen proksimal, medijal ili distal.

(8) Na dvadesetak metara od ulaza, Marijana je odjednom rekla: − Evo, ovdje sam ja stajala kad sam ih ugledala. (Pavličić, 2004: 77)

Oblikom ovdje referira se na mjesto govorne situacije i taj oblik ima

pragmatičku vrijednost prije svega. Riječ je o eksplicitnom statičnom loka-tivnom značenju. Oblik u proksimalu upotrijebljen je jer govornik iznosi osobno iskustvo. Pragmatičku ulogu u ovome primjeru ima i čestica evo. Osim priloga, u prostorne deiktičke oblike treba ubrojati i čestice evo, eno i eto. Općenito, čestice su u tradicijskim gramatikama najzapostavljenija vrsta riječi, što ne čudi, budući da ih je nemoguće opisati izolirane kako se to tradicijski čini, jer one svoju funkciju ostvaruju unutar teksta. To je vidljivo i na sljedećem primjeru.

(9) Imao je žensku. Ne znaš što je tu bilo. I još niz drugih stvari. Eto, rekao sam vam za to njegovo penjanje na terasu. (Pavličić, 2004: 74) Stupanj se deiksije i kod čestica upotrebljava ovisno o govornikovu po-

ložaju i udaljenosti od onoga na što referira. Govornik je u navedenom pri-mjeru upotrijebio oblik u drugom stupnju deiksije jer referira na sadržaj koji je blizak i njemu i slušatelju / slušateljima, odnosno na iskaz koji im je ma-ločas izrekao. Ponovno govorimo o lokativnom prostornom značenju gdje je stupanj deiksije upotrijebljen ovisno o govornikovu položaju i njegovoj uda-ljenosti od onoga na što referira.

Isti je slučaj i s ostalim deiktičkim oblicima – vremenskim, prostornim i načinskim. Za prostorne deiktičke oblike nije potrebno posebno isticati da nose prostorna značenja. Što se pak tiče vremenske (vremenski prilozi da-nas, sutra, onda, tada, sada itd.) i načinske deiksije (načinski prilozi ovako, tako, onako), one obje u svojoj podlozi sadrže kognitivnu domenu prostora. Veza se između načina i prostora uspostavlja preko predodžbene sheme PUTA konceptualnom metaforom NAČINSKA UDALJENOST JE PROS-TORNA UDALJENOST pa će udaljenost ovisiti o stupnju deiksije koji je upotrijebljen. Kad je o vremenu riječ, radi se najčešće o lokativnim značenji-ma koja se na vremenske odnose preslikavaju metaforama PRETEMPORAL-NOST JE PRELOKALNOST i POSTTEMPORALNOST JE POSTLOKALNOST. Drugim riječima, ono što se događalo prije u vremenu (npr. jučer), konceptualizi-


56

ramo kao nešto što je iza, a ono što se dogodilo nakon nečega, konceptuali-ziramo kao nešto što je ispred (npr. sutra). Ono pak što se događa sada, u ovom trenutnku (npr. danas), konceptualizirat ćemo kao prostorno nam naj-bliže jer je sadašnjost deiktičko središte u jezicima s tzv. apsolutnim vremen-skim sustavima kao što je hrvatski.

Osobni deiktički oblici također impliciraju prostorna značenja. Općeni-to se može reći da za tumačenje deiktičkog odnosa moramo pretpostaviti govornika koji će mu dati značenje i od sugovornika očekivati da iskaz tu-mači prema govorniku kao polazišnoj točki. Kako je govornik, i u jezičnom i izvanjezičnom kontekstu, središnja, tj. polazišna točka deiksije, prostorna se značenja mogu iščitati iz uporabljenih deiktičkih oblika ovisno o udaljenosti od govornika. Tako će lične zamjenice ti, on, ona, ono, mi, vi, oni proporcio-nalno biti udaljene od govornika, oblika ja.

Rabeći oblik ja, govornik se smješta u neki položaj i za taj oblik tada možemo reći da ima statično značenje lokativa. S druge strane, oblikom mi, govornik se udaljava od situacije kao orijentira pa mu možemo pripisati ablativno značenje. Trajektor je u ovom ablativnom značenju sam govornik koji se udaljava od situacije. To znači da je ovo prostorno značenje iščitano na pragmatičkoj razini koja je, uz sintaktičku i semantičku, jednako bitna za fenomen teksta.

Zaključna riječ

Jezik potpuno ostvaruje svoj smisao tek kada je upotrijebljen u nekom kontekstu, u nekoj komunikacijskoj situaciji. Tekst kao suprasintaktička, od-nosno najviša jezična razina stanje je pravog, spoznatljivog jezika i stoga se mora uzeti u obzir prilikom proučavanja bilo kojeg jezičnog fenomena, pa tako i fenomena prostora kao temeljne kognitivne domene čijim se prouča-vanjem intenzivno bavi kognitivna gramatika. Već je ranije dokazano da je prostor kao temeljna kognitivna domena vrlo često podloga konceptualizaciji apstraktnih kategorija, najčešće vremena, uzroka i načina. Na razini teksta povezanost je prostora i jezika rijetko dosad bila istraživana, a ova analiza pokazala je kako je to itekako zanimljivo i plodno područje za istraživanje, no ovdje su zbog prostorne ograničenosti i namjene rada istaknute tek osnov-ne crte te inače iznimno složene problematike.

Ova je analiza krenula od pretpostavke da će se, ukoliko postoje, pro-storna značenja na razini teksta javljati na konektorima i deiktičkim oblicima kao funkcionalnim sredstvima povezivanja konstituenata teksta u jedinstve-nu cjelinu. Pokazalo se da je ta pretpostavka zaista točna jer se i na konekto-rima i na deiktičkim oblicima, neovisno o tome na koji smo ih način klasifi-cirali, mogu iščitati neka od temeljnih prostornih značenja – lokativnost, ablativnost i adlativnost.


57

Kako je tekst onaj pravi spoznatljivi jezik, zaista ne iznenađuje što su se već istraženi i potvrđeni fenomeni generiranja prostornih značenja na nižim razinama jezika potvrdili i u tekstu.

Izvori Cipra, Marijan 1999. Misli o etici, Zagreb: Školska knjiga. Pavličić, Pavao 2004. Umjetni orao, Zagreb: Školska knjiga. Solar, Milivoj 2001. Teorija književnosti, Zagreb: Školska knjiga. Tadijanović, Dragutin 2006. Sabrana pisma, Zagreb: Školska knjiga.

Literatura Belaj, Branimir 2008. Jezik, prostor i konceptualizacija – Shematična značenja

hrvatskih glagolskih prefiksa, Osijek: Grafika. Belaj, Branimir 2009. Prostorna značenja na razini složene rečenice. Zbornik

radova 37. seminara Zagrebačke slavističke škole Prostor u jeziku / Književnost i kultura šezdesetih, Zagreb, str. 43-67.

Croft, William / Cruse, D. Alan 2004. Cognitive Linguistics, Cambridge: Cambridge University Press.

Emmot, Catherine 1999. Embodied in a Constructive World: Narrative Pro-cessing, Knowledge Representation, and Indirect Anaphora. Discourse Studies in Cognitive Linguistics (ur. Karen Van Hoek, Andrej A. Kibrik, Leo Noordman), Amsterdam: John Benjamins Publishing Com-pany, str. 5-28.

Glovacki-Bernardi, Zrinjka 1990. O tekstu, Zagreb: Školska knjiga. Langacker, Ronald W. 1991. Foundations of Cognitive Grammar, vol. 2, Stan-

dord: Stanford University Press. Langacker, Ronald W. 2002. Concept, image, and symbol: the cognitive basis of

grammar, Berlin and New York: Mouton de Gruyter. Renkema, John 2005. Introduction to Discourse Studies, Amsterdam and New

York: John Benjamins Publishing Company. Schrodt, Richard 2001. Tekstna lingvistika. Uvod u lingvistiku (ur. Zrinjka

Glovacki-Bernardi), Zagreb: Školska knjiga, str. 235-248. Velčić, Mirna 1987. Uvod u lingvistiku teksta, Zagreb: Školska knjiga.


58

George Lakoff i Mark Johnson: Koncepti po kojima živimo i sustavnost metafor. koncepata

59

Prijevod

Primljen 25. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 7. lipnja 2010.

George Lakoff i Mark Johnson KONCEPTI PO KOJIMA ŽIVIMO I SUSTAVNOST

METAFORIČKIH KONCEPATA (Prijevod iz djela: Metaphors we live by, Chicago and London: The University of Chicago

Press, 1980., str. 3-9.)

Koncepti po kojima živimo

Metafora većini ljudi predstavlja sredstvo pjesničkog izražavanja i ukras govoru – nešto što pripada izvanrednom jeziku prije negoli običnom. Štoviše, metafora se uobičajeno promatra samo kao karakteristika jezičnog izraza, stvar riječi prije nego misli i djelovanja. Iz tog razloga većina ljudi misli da se savršeno mogu snaći ne rabeći metaforu. Nasuprot tome, otkrili smo da metafora prožima svakodnevni život, ne samo jezik nego i mišljenje i djelovanje. Naš uobičajeni sustav konceptualizacije, u okviru kojeg i misli-mo i djelujemo, fundamentalno je metaforičan u svojoj prirodi.

Koncepti koji upravljaju našom mišlju nisu samo pitanje uma. Oni ta-kođer usmjeravaju naše svakodnevno funkcioniranje do najbanalnijih deta-lja. Nama pripadajući koncepti izgrađuju našu percepciju, način snalaženja u svijetu te način na koji se odnosimo prema drugim ljudima. Stoga naš kon-ceptualni sustav igra središnju ulogu u definiranju naše svakodnevne zbilje. Ako smo u pravu kada sugeriramo da je naš konceptualni sustav u mnogome metaforičan, tad je način na koji razmišljamo, ono što proživljavamo te ono što svakodnevno činimo u mnogome pitanje metafore.

Ali naš konceptualni sustav nije nešto čega smo obično svjesni. O ve-ćini malih stvari koje svakodnevno obavljamo jednostavno ne razmišljamo i djelujemo manje-više automatski uz neke smjernice. Što su te smjernice, ni u kojem slučaju nije očito. Jedan način pronalaženja odgovora proučavanje je jezika. S obzirom na to da je komunikacija zasnovana na istom konceptu-alnom sustavu koji rabimo pri mišljenju i djelovanju, jezik je važan izvor do-kaza o tome kakav je taj sustav.

Ponajprije na osnovi lingvističkih dokaza utvrdili smo da je naš uobi-čajeni konceptualni sustav metaforičan u svojoj prirodi. Također smo utvr-dili način kako početi detaljnije identificirati koje su to metafore koje struk-turiraju našu percepciju, naše mišljenje i naše djelovanje.


60

Kako bismo stvorili sliku o tome što bi moglo značiti da je koncept me-taforičan i da takav koncept strukturira našu svakodnevnu aktivnost, počni-mo s konceptom rasprave i konceptualnom metaforom RASPRAVA JE RAT. Ta metafora ogleda se u našem svakodnevnom jeziku kroz mnoštvo izraza:

RASPRAVA JE RAT Tvoje su tvrdnje neobranjive. Napao je svaku slabu točku moje argumentacije. Njegove su kritike pogodile metu. Uništio sam njegove argumente. Nikad nisam pobijedio u raspravi s njim. Ne slažeš se? Pucaj onda. Ako budeš rabio tu strategiju, pomest će te. Oborio je sve moje argumente.

Važno je uvidjeti da ne govorimo samo o raspravi kao o ratu nego da u raspravama i pobjeđujemo ili gubimo. Osobu s kojom se svađamo vidimo kao protivnika čija uporišta napadamo dok svoja branimo. Stječemo i gubimo prednost. Planiramo i upotrebljavamo strategije. Ukoliko uvidimo da su naša stajališta neobranjiva, možemo ih napustiti i napasti iz drugog smjera. Mnoge stvari koje činimo u raspravi strukturirane su po konceptu rata. Iako sukob nije fizički, on je verbalni, što se ogleda u strukturi rasprave – napad, obrana, protunapad itd. U svjetlu ovoga, metafora RASPRAVA JE RAT pokazuje se kao jedna od onih po kojima živimo mi koji dijelimo istu kulturu; ona strukturira naše djelovanje raspravama.

Pokušajte zamisliti kulturu gdje se rasprave ne promatraju kao rat, gdje nitko ne pobjeđuje i ne gubi, gdje nema napadanja i branjenja, osvajanja i gubljenja pozicija. Zamislite kulturu u kojoj rasprava biva promatrana kao ples, gdje su sudionici viđeni kao plesači, gdje je cilj raspravljati ujednačeno i estetski zadovoljavajuće. U takvoj kulturi ljudi bi drukčije gledali na rasprave, drukčije ih proživljavali i drukčije ih provodili te drukčije o njima govorili. Ali mi ih vjerojatno ne bismo poimali kao nekoga tko raspravlja: oni bi jednostavno radili nešto drugo od raspravljanja kako ga mi poimamo. Bilo bi nam čudno čak i nazvati to što rade raspravom. Možda bi naj-neutralniji način opisivanja razlike između njihove i naše kulture bio da ka-žemo da je naš diskurs formiran po uzoru na bitku, a njihov po uzoru na ples.

To je primjer toga što znači da metaforički koncept, naime RASPRA-VA JE RAT, strukturira bar dijelom ono što činimo i kako razumijemo ono što činimo dok raspravljamo. Bit je metafore u tome da jednu stvar razu-mijemo i doživljavamo kao neku drugu. Nije da je rasprava podvrsta rata. Rasprave i ratovi različite su vrste stvari – verbalni diskurs i oružani sukob –


61

i djelovanja koja poduzimamo različite su svrhe. Ali rasprava je djelomično strukturirana, poimana, izvođena i o njoj je govoreno kao o ratu. Koncept je metaforički strukturiran, djelovanje također, a posljedično i sam jezik.

Štoviše, to je najobičniji način raspravljanja i razgovaranja o svađi. Nama je uobičajen način govorenja o napadanju položaja riječima napasti položaj. Konvencionalni načini govorenja o raspravama pretpostavljeni su metaforom koje smo rijetko svjesni. Metafora nije samo u riječima koje rabimo – ona je i u samom našem poimanju rasprave. Jezik rasprave nije poetski, nestvaran ili retoričan; on je doslovan. Govorimo o raspravama na taj način zato jer ih poimamo na taj isti način te se ponašamo sukladno načinu na koji poimamo stvari.

Najvažnija tvrdnja koju smo dosad izrekli jest ona da metafora nije samo jezična stvar, tj. puka stvar riječi. Dokazat ćemo da su, upravo sup-rotno, ljudski kognitivni procesi uvelike metaforični. To je ono što mislimo kad kažemo da je ljudski konceptualni sustav metaforički strukturiran i defi-niran. Metafore kao jezični izrazi vjerojatno su precizne zbog postojanja me-tafora u ljudskom konceptualnom sustavu. Stoga kad god u ovoj knjizi go-vorimo o metaforama kao što je RASPRAVA JE RAT, to treba biti shvaćeno tako da metafora znači metaforički koncept.

Sustavnost metaforičkih koncepata

Rasprave obično slijede uzorak, tj. postoje tipična djelovanja kojima pribjegavamo, odnosno koje izbjegavamo prilikom raspravljanja. Činjenica je da raspravu dijelom konceptualiziramo tako da bitke sustavno utječu na oblik koji rasprava prima i na način na koji razgovaramo o svojim činima tijekom rasprave. Uslijed sistematičnosti metaforičkog koncepta, jezik je koji rabimo za razgovor o tom aspektu koncepta sustavan.

Vidjeli smo u metafori RASPRAVA JE RAT da izrazi karakteristični za vojni diskurs (kao npr. napasti poziciju, neobranjivo, strategija, pobije-diti...) oblikuju sustavan način razgovora o onim vidovima raspravljanja koji su preslikani iz koncepta bitke. Nije slučajno da ti izrazi znače ono što znače kad ih rabimo u diskursu rasprave. Dio konceptualne mreže bitke djelomično karakterizira koncept rasprave, a što jezik slijedi. S obzirom na to da su me-taforički izrazi u našem jeziku sustavno povezani s metaforičkim koncep-tima, možemo rabiti metaforičke jezične izraze za proučavanje naravi meta-foričkih koncepata i kako bismo shvatili metaforičnost naravi našeg djelo-vanja.

Da bismo stvorili predodžbu o tome kako nam metaforički izrazi u sva-kodnevnom jeziku mogu dati uvid u metaforičku narav koncepata koji struk-turiraju naše svakodnevne aktivnosti, razmotrit ćemo metaforički koncept VRIJEME JE NOVAC kako se reflektira u suvremenom engleskom jeziku.


62

You're wasting my time. / Tratiš moje vrijeme.

This gadget will save you hours. / Uz pomoć ove sprave uštedjet ćete puno vremena.

I don't have the time to give you. / Nemam vremena koje bih ti posvetio.

How do you spend your time these days? / Kako trošiš vrijeme ovih dana?

That flat tire cost me an hour. / Probušena guma koštala me puno vremena.

I've invested a lot of time in her. / Utrošio sam puno vremena u nju.

I don't have enough time to spare for that. / Nemam dovoljno vremena da ga potrošim na to.

You're running out of time. / Ponestaje ti vremena.

You need to budget your time. / Moraš pažljivo gospodariti svojim vremenom.

Put aside some time for ping pong. / Odvoji nešto vremena za stolni tenis.

Is that worth your while? / Je li to vrijedno tvog vremena?

Do you have much time left? / Je li ti ostalo puno vremena?

He's living on borrowed time. / Živi u sudačkoj nadoknadi.

You don't use your time profitably. / Pazi na to da ti se uloženo vrijeme isplati.

I lost a lot of time when I got sick. / Zbog bolesti sam izgubio puno vremena.

Thank you for your time. / Hvala ti za tvoje vrijeme.

Vrijeme je u našoj kulturi vrijedna roba. Ono je ograničeni resurs koji rabimo kako bismo postigli ciljeve koje si postavimo. Zbog načina na koji se u zapadnoj kulturi razvio koncept rada, u kojemu se rad u pravilu povezuje s vremenom potrebnim za njegovo izvršenje te je precizno kvantificiran, postalo je uobičajeno plaćati radnike po satu, dnevno, mjesečno ili godišnje. U našoj kulturi VRIJEME JE NOVAC na mnoge načine: telefonska obra-čunska jedinica, satnica, godišnji proračun... Te prakse relativno su nove u povijesti ljudskog roda i ne postoje u svim kulturama. Isplivale su u moder-nim industrijaliziranim društvima i strukturiraju naše osnovne svakodnevne djelatnosti na vrlo dubokoj razini. Imajući na umu činjenicu da se ponašamo kao da je vrijeme vrijedna roba, ograničen resurs, čak i sredstvo plaćanja, poimamo vrijeme na taj način. Stoga razumijemo i doživljavamo vrijeme kao nešto što može biti potrošeno – mudro ili nepromišljeno – korišteno, ušteđeno ili uzalud potrošeno.

VRIJEME JE NOVAC, VRIJEME JE OGRANIČEN RESURS i VRI-JEME JE VRIJEDNA ROBA metaforički su koncepti. Metaforički su s obzi-rom na to da rabimo svakodnevna iskustva s novcem, ograničenim resursima i vrijednim robama kako bismo konceptualizirali vrijeme. To nije nužan na-čin konceptualiziranja vremena; taj način vezan je uz našu kulturu. Postoje


63

kulture čiji koncept vremena ne uključuje ni jedan od navedenih metafori-čkih koncepata.

Metaforički koncepti VRIJEME JE NOVAC, VRIJEME JE OGRANI-ČENI RESURS i VRIJEME JE VRIJEDNA ROBA formiraju jedan sustav zasnovan na potkategorizaciji jer je u našoj kulturi novac ograničeni resurs, a ograničeni su resursi vrijedna roba. Te potkategorizacijske odnose karakteri-ziraju uvjetujuće veze između metafora. VRIJEME JE NOVAC uvjetuje me-taforu VRIJEME JE OGRANIČEN RESURS, što pak uvjetuje metaforu VRIJEME JE VRIJEDNA ROBA.

Usvojit ćemo praksu uporabe najspecifičnijeg metaforičkog koncepta, u ovom slučaju koncepta VRIJEME JE NOVAC, da bismo okarakterizirali cjeloviti sustav. Od izraza navedenih pod metaforičkim izrazom VRIJEME JE NOVAC neki se specifično odnose na novac, drugi na ograničene resurse, a treći na vrijedne robe. Ovo je primjer kako metaforička uvjetovanja mogu odrediti koherentan sustav metaforičkih izraza za te koncepte.

Preveo Luka Matić


64

Frank Robert Palmer: Uvod u semantiku

65

Prijevod

Primljen 24. listopada 2010., prihvaćen za tisak 8. studenog 2010.

Frank Robert Palmer UVOD U SEMANTIKU

Prijevod iz djela Semantics: a new outline, Cambridge: Cambridge University Press, 1976., str. 1-18.

Semantika je termin koji se odnosi na proučavanje značenja. Nažalost, značenje uključuje razne aspekte jezika pa ne postoji opća suglasnost o tome što značenje zapravo jest i kako ga opisati. Pokušat ću pokazati koje to teme pokriva semantika i na koje se načine istima treba i može pristupati. Među-tim, zbog prirode teme i različitosti pristupa, u ovoj kratkoj knjizi mogu obu-hvatiti samo uvodni pregled.

Termini semantika i značenje

Termin semantika tek se nedavno pojavljuje u engleskom jeziku (za detaljnije podatke o povijesti vidi kod Reada, 1948.). Iako se sličan pojam pojavljuje u frazi semantička filozofija u smislu proricanja, nagađanja u 17. stoljeću, točan se pojam semantika pojavljuje u časopisu Reflected meanings: a point in the semantics koji je izdalo Američko filološko društvo 1894. Francuski izraz sémantique preuzeo je iz grčkog jezika M. Bréal go-dinu dana prije. U obama se slučajevima naziv ne rabi samo u smislu znače-nja već uključuje i njegov razvoj koji će poslije postati povijesna semantika. Međutim, 1900. se godine pojavljuje Bréalova knjiga Semantics: studies in the science of meaning čiji je original na francuskom izdan tri godine prije. Ta je sjajna kratka knjiga, iako vrijedna čitanja, danas, nažalost, dosta zane-marena. Među prvim je knjigama o jezikoslovlju (kakvim ga danas poima-mo) u kojima se semantika shvaćala kao znanost o značenju i nije se ponaj-prije usredotočila na povijesne promjene značenja (vidi 1.4.).

Ipak se termin semantika nije odmah ustalio. Jedna je od najpoznatijih knjiga o semantici Značenje značenja autora C. K. Ogdena i I. A. Richardsa prvi put tiskana 1923. iako se sama riječ semantika ne prikazuje kao glavna ideja. Međutim, pojavljuje se u dodatku, svojevrsnom klasiku, pod naslovom The problem of meaning in primitive language antropologa B. Malinowskog.

Rabili su se i drugi termini osim termina semantika. H. G. Wells u Obrisima budućnosti govori o znanosti signifikata, ali taj se termin gubi i ne


66

pojavljuje se do 20. stoljeća. Drugi nazivi bili su semasiologija, semologija, semiotika, sememika i semika, a istraživači su često rabili te termine kako bi izrazili neke svoje interese i orijentacije, u širem i užem smislu od semantike kakva je ovdje opisana.

Nažalost, uporaba termina semantičko i semantika postoji i u popular-nom jeziku, posebice u novinama, koji je samo donekle sličan našoj. Ti se termini rabe kad se govori o manipulaciji jezika, u službi obmanjivanja, kroz biranje pravih riječi. Tako se u The Guardianu 1971. pojavljuje naslov „Se-mantika lukavo vodi Pentagon“ i „Semantika smanjuje broj beskućnika“. Prvi se naslov pojavljuje iznad članka u kojem se riječ pokretni manevar rabi umjesto riječi povlačenje, dok se u drugom rabi vrlo usko značenje riječi beskućnik koje su vlasti iskoristili kako bi prikazali smanjen broj tog feno-mena. Istinita je i priča o striptizeti koja je pisala poznatom američkom jezi-koslovcu s molbom da pronađe drugu riječ za opis njezina zanimanja, riječ koja neće buditi krive konotacije. „Nadam se,“ dodala je, „da semantika kao znanost može pomoći verbalno nepovlaštenim pripadnicima moje profesije.“ Poznati jezikoslovac, stručan u klasičnim jezicima, predložio je pojam egzo-tična plesačica (ecdysiast).

Termin nam je značenje zasigurno bolje poznat. Međutim, rječnik će ponuditi više objašnjenja riječi značenje ili, preciznije, riječi značiti. Ogden i Richards naveli su čak šesnaest različitih značenja koja su odabrali cijenjeni istraživači. Istraživanje svih tih popularnih i znanstvenih definicija, kao i propitivanje sličnosti riječi značiti, značenje neće biti dio ove knjige iako će biti riječi o sličnoj uporabi i terminima koji se rabe u semantici.

Za početak, ne trebamo tražiti povezanost potrebnog smisla i smisla na-mjere koji pronalazimo u rečenici Planiram sutra biti tamo (I mean to be there tomorrow). Značajno je da u tom kontekstu ne možemo govoriti o mom značenju / mišljenju u smislu što mi je namjera činiti. Puno je bliže smislu koje trebamo rečenica Ti oblaci donose (znače) grmljavinu ili Crveno svjetlo znači stop. Riječ značiti i riječ značenje služe kao znakovi, konvencionalni i prirodni, znakovi koji pokazuju da se nešto događa, ili će se događati, ili ne-što što se mora odraditi. Takvi znakovi pružaju informacije ili upute i lako je pretpostaviti da se jezik sastoji od sličnih znakova. Međutim, kad pogledamo uporabu termina značiti i značenje kada se odnose na jezik, vidimo da se ri-jetko, ako i ikad, podrazumijevaju ovakvo shvaćanje znaka (iako ćemo ubrzo uvidjeti da su mnogi jezikoslovci ostali dosljedni toj analogiji).

Najzanimljiviju uporabu termina pronalazimo u rečenici Što znači kali-grafija? Kaligrafija znači lijepo pisanje. Odgovoriti na takvo pitanje znači da govornik smatra da će slušatelj razumjeti njegove riječi. To je, naravno, karakteristika rječnika. Oni osiguravaju definicije predlažući riječi ili fraze koje, kako razumijemo, imaju isto značenje, iako pitanje što je zapravo jed-nakost ne možemo izbjeći (4.1.). Raspon do kojeg se bavimo terminom značenja u smislu ekvivalencije termina još je jasniji kad pogledamo strane


67

jezike. Ako pogledamo što riječ chat znači u francuskom, odmah ćemo od-govoriti cat (mačka). Zanimljivo je primijetiti da ne bismo pitali što cat zna-či na francuskom i očekivali odgovor chat. Umjesto toga, moramo reći Kako se na francuskom kaže mačka (cat)? Kada izričemo značenje, imamo obvezu osmisliti termin koji je više poznat od onog za čije značenje pitamo. Prevo-dimo neobične termine, tehničke termine ili termine iz stranih jezika u riječi koje možemo lako razumjeti. Očito je, međutim, da to neće daleko dovesti naše istraživanje značenja jer, iako su načela sastavljanja rječnika možda važna za naše upite, nećemo se usredotočiti na pisanje rječnika.

Drugačija je uporaba značenja u rečenicama Nije to što je rekao, već to što je mislio. Lewis Carroll poigrao se razlikom između izrečenog i mišlje-nog u knjizi Alisa u zemlji čudesa:

„Onda bi trebala reći što misliš“, Bijeli je zec nastavio. „Govorim“, Alisa je odvratila, „bar - bar mislim da to govorim - to je

ista stvar znaš.“ „Nije uopće ista stvar“, odgovorio je Bijeli zec.

Zanimljivo je pitanje: „Ako naše riječi imaju značenje, kako možemo krivo izreći to što mislimo ili kako riječi mogu značiti nešto drugo osim onog što znače?“ Odgovor je, naravno, da želimo sugerirati da riječi ne znače ono što bi bilo najočitije da znače, već postoji i drugo značenje uz ono doslovno. Postoji više načina na koje to možemo postići. Jednostavno može-mo rabiti odlike kao što su intonacija ili čak i nejezikoslovne znakove kao što je namigivanje čime pokazujemo da izrečene riječi ne treba shvaćati do-slovno. U engleskom jeziku postoji intonacija koja je vrlo zanimljiva – silazno-uzlazna pri čemu intonacija prvo silazi, a zatim uzlazi na naglašenoj riječi u rečenici. Time intonacija odražava suzdržavanje, stavlja ali u reče-nicu. Na primjer, rečenica Ona je jako pametna može također značiti da uop-će nije pametna ili nije privlačna, dok rečenica Ja tako mislim sugerira da to nije činjenično znanje (drugačija bi intonacija značila pouzdanje u izrečeno vjerovanje). Slično tome, može se sarkastično reći To je jako pametno, a za-pravo misliti To je jako glupo. Isto tako, ako namignem dok govorim To je moje, vjerojatno sugeriram da zapravo nije. Osim toga, većina je izrečenog već pretpostavljeno. Tipičan je primjer rečenica Kad si prestao tući ženu? čime pretpostavljamo da si ju neki put istukao bez da si to obznanio. O tome ćemo poslije još raspravljati.

Sve u svemu, čini se da nećemo puno napredovati u izučavanju znače-nja kroz jednostavno promatranje sličnih termina, kao ni kroz promatranje onih koje su rabili jezikoslovci. Radije trebamo pokušati odrediti što znače-nje jest ili što treba biti unutar okvira akademske i znanstvene discipline. Semantika je dio jezikoslovlja, znanstvenog proučavanja jezika.

Semantika i jezikoslovlje


68

Pokušajmo sada smjestiti semantiku unutar jezikoslovlja i vidjeti što podrazumijeva. Za početak možemo pretpostaviti da je semantika sastavnica ili razina jezikoslovlja isto kao i fonetika i gramatika. Štoviše, gotovo su svi jezikoslovci eksplicitno ili implicitno prihvatili jezikoslovni model po koje-mu je semantika na jednoj strani, fonetika na drugoj, a gramatika negdje iz-među (iako nije isključivo postojanje još nekih razina osim tih triju). Moguć-nost toga dovoljno je očita. Jezik se može promatrati kao komunikacijski sustav koji se odnosi na nešto što treba biti komunicirano i onoga / ono tko / što komunicira, poruku s jedne strane povezuje sa znakovima i simbolima. Švicarski jezikoslovac Ferdinand de Saussure imenovao je to označenikom (signifiant) i označiteljem (signifie). (Nažalost, rabio je termin znak (sign) kao zajednički nazivnik obaju pojmova, ali neki njegovi nasljednici rabili su taj naziv samo za označenika). Primjeri su komunikacijskih sustava brojni i svi su, bez sumnje, jednostavniji od jezika. Na primjer, semafor pomoću su-stava boja i kombinacija istih upućuje vozače trebaju li ići ili stati (upozo-rava ih i da će dobiti takve upute). Slično tome, životinje komuniciraju gla-sanjem. Giboni, na primjer, imaju razne načine glasanja kojima javljaju da su pronašli hranu, prijatelje, da su u opasnosti, da traže društvo, a imaju i poseban zvuk kojim pokazuju svoj položaj i područje koje pokriva jedna skupina.

Iako je razumljivo promatrati jezik kao primarno komunikacijski su-stav, iz nekoliko razloga ne smijemo tu analogiju upotrebljavati za druge sustave. Ponajprije, jezik nema uvijek poruku u pravom smislu, posebice ne u smislu davanja dijela informacije; djelomična je funkcija jezika povezana i s društvenim odnosima (vidi 2.4. i 3.2.), što pronalazimo i kod komunikacije među životinjama. Kao drugo, u jeziku su i znakovi i poruke (označitelji i označenici) vrlo složeni, a njihov je odnos još složeniji. Zbog toga se često kaže da se ljudski jezici razlikuju više po vrsti nego po stupnju. Kao treće, u jeziku je dosta teško, gotovo nemoguće, precizirati koja je poruka. Kod dru-gih komunikacijskih sustava nema tih problema jer se poruka jasno može identificirati neovisno o smislu jezika (u engleskom crveno znači stop). Za jezik općenito ne postoji takvo lako rješenje jer ne možemo definirati znače-nje (poruku) neovisno od jezika. Možemo samo dokučiti jedan dio značenja iz drugog dijela, samo opisati jezik u smislu koji jezik dopušta.

Predložio sam da se jezikoslovlje promatra kao znanstveno proučavanje jezika. Jedan je od osnovnih zahtjeva empirija. Ako je semantika dio jeziko-slovlja, također mora biti znanstvena. O točnom se definiranju znanstvenosti i empirije još uvijek raspravlja, ali jedan je od glavnih kriterija znanstvenosti da izjave trebaju biti provjerene promatranjem. To je lako primijeniti na fonetiku jer samo promatramo promjene koje se događaju kad osoba govori. Možemo, štoviše, opisati stanje govornih organa ili, uz pomoć znanstvenih


69

instrumenata, točno izmjeriti fizičke karakteristike izgovorenih zvukova. Na-žalost, u semantici takav način ne postoji.

Nadalje, ako je jezikoslovlje znanstvena disciplina, ne treba se usredo-točiti na specifične slučajeve, već na generaliziranje. Takav je okvir, iako kroz drugačiji koncept, dao de Saussere u razdvajanju pojma jezik (langue) od pojma govor (parole). To se razdvajanje pojavljuje i kod Noama Chom-skog i njegovih nasljednika, ali u obliku sposobnosti (kompetencije) i izved-be (performance). (Iako je teorijsko utemeljenje isto, Chomsky se od de Sausserea razlikuje po shvaćanju prirode jezikoslovnih sustava unutar jezika ili kompetencije). Obojica, kao i mi danas, isključuju strogo individualno i slučajno (govorenje ili izvedba) te inzistiraju da je pravilno izučavanje jezi-koslovlja jezik ili kompetencija. Također se slažu da su jezik ili kompeten-cija neke vrste idealiziranog sustava bez pravog utemeljenja u empiriji, što ja radije svodim na generalizaciju.

To je posve jasno u fonetici. Fonetičar se ne usredotočuje primarno na pojedinačan zvuk koji je proizvela određena osoba u određeno vrijeme. Može proučavati i izgovor riječi knjiga, ali kako bi to učinio, mora poslušati nekoliko pojedinih izgovora te riječi i na temelju toga generalizirati. Uistinu, danas je moguće, uz pomoć računala proizvesti prosječan izgovor koji će sastaviti računalo, a proizvodi ga oprema koja može reproducirati ljudski govor. Ono što se događa svaki put kada netko govori obično se ne istražuje, nego je to samo podatak koji pomaže u generalizaciji. To isto mora vrijediti i za semantiku. Obično nas neće zanimati svako pojedino značenje koje osoba pridaje riječi. Još jednom možemo potražiti primjer kod Lewisa Carrolla i Alise s one strane ogledala:

„Kad rabim riječ“, rekao je Humpty Dumpty podrugljivo, „znači da ni manje, ni više, sam biram što će značiti."

Značenja koja pojedina osoba pridaje riječi nisu dio općeg proučavanja u semantici. Naravno, zanimljivo je i značajno ponekad pogledati i takva značenja koja odstupaju od standardnih. Najčešće se to događa u prouča-vanju književnosti – pjesniku ne mora neka riječ značiti ono što znači vama i meni. Također je to važno u psihijatrijskim ispitivanjima gdje pojedinac očito ne može rabiti jezik na način kao i ostali. Međutim, važno je shvatiti da ni proučavanja književnosti ni psihijatrijska istraživanja ne bi bila moguća bez poopćenih normalnih uzoraka koji služe za usporedbu.

Postoji razlika između izjave i rečenice pa tako možemo razlučiti izjavu „Knjiga je na stolu“ i rečenicu Knjiga je na stolu. To se može na prvi pogled činiti čudno i, nažalost, često se ta razlika gubi jer kažemo da ljudi izjavljuju, govore kroz rečenice. Međutim, bit je u tome da je izjava događaj u vremenu – netko ju daje u nekom trenutku, dok je rečenica apstraktna jedinica koja nema postojanje u stvarnom vremenu, ali je dio jezikoslovnog sustava jezi-ka. Ta je razlika, očito, povezana s jezikom, kompetencijom i govorom, iz-


70

vedbom. Rečenica pripada jeziku, a izjava potonjem. To je važno jer kada govorimo o nečemu što je netko rekao, obično to opisujemo u smislu koji je rečenično prigodan. Drugim riječima, rabimo znanje iz jezikoslovlja (uklju-čujući i poznavanje pojma rečenica) kako bismo o nečemu govorili. Na pri-mjer, naveo sam izjavu „Knjiga je na stolu“ koju je netko mogao nekad izreći. Međutim, kako bi se mogao pozvati na nju, moram ju zapisati riječima i pratiti sva pravopisna pravila. Kada to sve učinim, imam rečenicu Knjiga je na stolu. Kako bih mogao pričati o izjavi, moram ju promatrati kao primjer uopćene, apstraktne jedinice – rečenice. (To se jedino može izbjeći ako se izjava snimi na kazetu jer bi i fonetski zapis predstavljao neke karakteristike rečenice). Kada zapišem rečenicu, identificiram riječi, ali riječi nisu dani dijelovi izjave. Ne može im se pristupiti izravnim promatranjem, već su rezultat sofisticiranog jezikoslovnog razmišljanja (2.5.). Iz toga pro-izlazi da se semantika neće (i zapravo nikad ne može) baviti značenjem izja-va, već samo značenjem rečenica pa zbog toga ne možemo proučavati se-mantiku bez proučavanja gramatike i drugih aspekata strukture jezika.

Govorni jezik

Jedno je od važnih obilježja jezikoslovnog pristupa proučavanju jezika to da se ne bavi samo pisanim jezikom već i (čak i više) govornim jezikom. Postoje najmanje četiri načina po kojima se prednost daje govornom jeziku:

Ljudska se vrsta puno duže služi govorom nego pisanjem i još uvi-jek postoje jezici koji nemaju svoje pismo.

Dijete nauči pričati daleko prije no što nauči pisati.

Pisani se jezik može u velikoj mjeri izreći bez da se gotovo išta iz-gubi. Obratno nije slučaj – ako zapisujemo rečeno, mnogo toga mo-že se izgubiti.

Govor igra puno veću ulogu u našem životu od pisma. Puno više vremena provedemo govoreći nego pišući.

Treća točka zahtijeva kratko objašnjenje. Postoji nekoliko odlika pisa-nih oblika koje nije lako (ili je i nemoguće) prenijeti u govor. Na primjer, uporaba kurziva u ovoj knjizi (kojim se daju primjeri) neće se očitovati u či-tanju tih primjera, kao ni odlomci (iako tu nema nekog velikog gubitka). Međutim, govorni jezik ima puno očitije karakteristike koje se ne mogu lako prikazati u pismu. Točnije, ima tzv. prozodijska i paralingvistička obilježja. Prozodijska obilježja ponajprije uključuju intonaciju i naglasak. Već smo zabilježili uporabu silazno-uzlazne intonacije koja se pojavljuje uporabom riječi ali i bilo koji govornik engleskog jezika vrlo brzo postane svjestan upotrebe raznih intonacija u različite svrhe (u smislu izražavanja stava). Po-jam naglasak rabi se za opisivanje nekoliko fenomena, uključujući i razliku


71

između npr. glagola osuditi (convict) i imenice osuda (convict), ali za naše potrebe najzanimljivija je upotreba akcenata (naglasaka), ali ne u smislu raz-ličitih naglasaka – dijalekata koji imaju žitelji raznih dijelova zemlje, već promatranje naglašenih riječi u rečenici. Razmotrite na primjer rečenicu Hoće li Marija nositi taj šešir? Naglasak može biti na bilo kojoj riječi u rečenici (osim možda na li) i to donosi različita razumijevanja. Ako se na-glasi riječ nositi, možda se misli da će nešto drugo raditi s njim, npr. pojesti ga. Takva bi se vrsta naglašavanja mogla istaknuti u pisanju kurzivom ili podcrtavanjem, ali se rijetko time služimo, što ide u prilog tvrdnji da nagla-šavanje nije jednostavno kako se čini u prethodnom primjeru. Semantika in-tonacije i naglaska posebna je cjelina. Međutim, značenju pridonose i para-lingvistička obilježja kao što su ritam, tempo i glasnoća (vikanje i šaputanje nose vrlo jasnu poruku). Osim toga, kada govorimo, rabimo mnogo nejezi-koslovnih znakova (ponekad se rabi termin paralingvističko) – smiješak ili namigivanje može značiti da zapravo ne mislimo to što smo rekli (sarkastični prizvuk).

Bez obzira na to, u ovoj se knjizi neću baviti semantikom tih obilježja iz triju razloga – problematika je preopširna, posebice je teška (značenja pro-zodijskih i paralingvističkih obilježja jako je teško definirati) i jer (zbog ta dva razloga) još ne postoji suglasnost među jezikoslovcima o načinima bav-ljenja navedenom tematikom. Ipak, priznajem da je nažalost to priličan pro-pust. Bit će kratkih napomena u primjerima koji su izravno povezani sa se-mantički definiranim kategorijama. Intonacija se ne može izostaviti kada se govori o problemu govorenja (8.2.), dok će se naglasak spomenuti kao za-sebna tema i u komentaru (8.3.). Mnoga će paralingvistička obilježja biti uk-ljučena u pitanjima govorenja iako još nitko dosad to nije dovodio u vezu.

Čak i ako izuzmemo prozodijska i paralingvistička obilježja, moramo priznati da se oblik i svrha govornog jezika uvelike razlikuje od pisanog. Usredotočenost samo na pismo dovela je gramatičare u zabludu, pa su često propustili uvidjeti da se govorni jezik razlikuje od pisma. Rezultat je toga da su opisivali govorni jezik u smislu koji je pogodan za opisivanje pisane riječi. To je još više obmanulo semantičare. Shvaćanje da je pismo velikim dijelom naracija ili prezentacija činjeničnih informacija i argumenata dovelo je do pretpostavke da je značenje velikim dijelom povezano s informacijom, s onim što su filozofi nazivali teoremom. Međutim, glavna funkcija jezika, posebno govornog, nije širenje informacija već nešto posve drugačije što ćemo poslije vidjeti (2.4.).

Povijesna semantika

U ovoj knjizi neće biti govora o povijesnoj semantici (osim u ovom di-jelu), odnosno, o proučavanju promjena značenja kroz vrijeme. Ipak, većina


72

pomaka na polju semantike dogodila se u prošlosti, a i prije je spomenuto da je riječ semantika prvi put upotrijebljena za opis razvoja i promjena značenja.

Proučavanje promjena značenja može, naravno, biti fascinantno. Može-mo započeti razvrstavanjem promjena koje su se dogodile. Poznati američki jezikoslovac L. Bloomfield zabilježio je nekoliko njihovih tradicijskih ime-na. To su bile, zajedno s primjerom i prijašnjim značenjem:

Sužavanje meso 'hrana'

Proširivanje ptica 'ptić'

Metafora gorko 'gristi'

Metonimija (blizina mjesta ili vremena)

čeljust 'obraz'

Sinegdoha (odnos dio / cjelina)

grad 'ograda'

štednjak 'grijana soba'

Hiperbola (od jačeg prema slabijem značenju)

zapanjiti 'preneraziti, skameniti se'

Litota (od slabijeg prema jačem značenju)

ubiti 'mučiti'

Degeneracija dečko, momak 'dječak'

Uzdizanje vitez 'dječak'

Pokušat ćemo pronaći i razloge promjena. Neke su tek rezultat puke slučaj-nosti. Riječ money (novac) povezana je s latinskim izrazom moneo – warn ('upozoriti') (usporedi s admonish – opomenuti, upozoriti) jer se novac pra-vio u Rimu u hramu božice imenom Junona Moneta. Riječ tank (tenk) dobila je značenje za vrijeme rata 1914.-1918. kao posljedica poduzimanja sigur-nosnih mjera kojima se namjeravalo zavarati Nijemce da je riječ o cister-nama za vodu (water-tank), a ne o tenkovima. Druge su promjene posljedica modernih potreba. Riječ car (automobil) bila je stilski obilježena inačica ri-ječi chariot (kočija) sve dok nije izumljen automobil na motorni pogon. Većina riječi s područja znanosti dobila je specifično značenje koje nije bilo u izravnoj vezi s neznanstvenim riječima; masa i energija u fizici nisu jedna-ke poimanju istih jednog laika. Uzrok je brzih promjena pojava tabua – riječi koje znače nešto neugodno što se zatim zamjenjuje drugom riječi koja je poslije opet promijenjena. Tako u engleskom jeziku postoje nazivi privy (zahod), W.C., lavatory (nužnik), toilet, bathroom itd. Povijesne su promjene područje poredbenog i povijesnog jezikoslovlja, ili, češće rečeno, poredbene filologije koja pokušava rekonstruirati povijest jezika i kroz tu povijest povezati jezike na temelju zajedničkog podrijetla. Jedan je od ciljeva te pro-


73

blematike ustanoviti zakone glasova pa se tako pokušava pokazati poveza-nost glasa p iz romanskih jezika s glasom f iz germanskih jezika (Grimmov zakon). To se može promotriti na primjeru riječi engleskog jezika roman-skog ili germanskog podrijetla (father / paternal, feather / pen, fish / pisca-toral). Međutim, stvaranje zakona glasova ovisi o shvaćanju da su riječi koje uspoređujemo iste u smislu da dolaze iz istog jezika, što se može zaključiti samo na temelju njihova značenja. To je očito dovoljno za potvrdu nave-denih primjera (zapamtite da su olovke u prošlosti bile pera). Nije čudno da riječ ewe (ovca) možemo povezati s latinskom ovis (sheep) i engleskom ovine, a riječ acre (jutro) s latinskom ager, ali možda je iznenađujuće (po zvuku, ne po značenju) da su riječi cow (krava) i beef (govedina) povezane, iako na složeniji način. Riječi guest (gost) i hostile (neprijateljski) teško je povezati značenjski dok se ne pogleda shvaćanje da se na strance može gle-dati i kao na prijatelje, ali i kao na neprijatelje. U pravilu su manje očita pre-poznavanja značenja poduprta dokazima dobivenim zakonima glasova. Pro-nalazimo riječi koje bi, prema zakonima glasova, trebale biti povezane, a zatim tražimo semantičku povezanost. Nažalost, to nije moguće sa svim jezi-cima. U mnogim je dijelovima svijeta teško utvrditi jezične odnose uglav-nom jer ne postoje povijesne zabilješke pa često dolazi do nagađanja. Vidio sam pokušaje povezivanja riječi iz različitih afričkih jezika bez provjere kroz zakon glasova, a na temelju fonetičkih sličnosti i značenja (riječi day, sun, fire i slične njima sky, above, rain). Ako identifikacija kroz zakon glasova nije uvjerljiva (a nije), smatra se da identificiranje nije uvjerljivo.

Osim znanstvenog proučavanja promjena značenja, ljudi su zainteresi-rani i za etimologiju ili otkrivanje prijašnjeg značenja riječi (ako pratimo eti-mologiju riječi etimologija, dolazimo do njezina značenja – otkrivanje pra-vog značenja riječi). Rječnici pokušavaju pokazati etimologiju riječi dajući kratak popis podrijetla riječi. Interes za etimologiju seže daleko u prošla sto-ljeća. Prvu je ozbiljnu raspravu napisao Platon u djelu Kratil u kojem daje, između mnogo besmislenih epistemologija, i dosta točnih rješenja. Laiku je teško to prepoznati jer mnogo riječi ne znače ono što znače. Gooseberry (ogrozd) nema veze s riječju geese (guske), a riječ strawberry (jagoda) nije izravno povezana s riječju straw (slamka) (iako su riječi straw- u strawberry i straw istog podrijetla). Mnogi ne bi očekivali da su riječi hysterical i womb povezane (iz grčkog) ili da riječi lord i lady imaju nešto zajedničko s riječju loaf (of bread).

Etimologija sama po sebi i nije toliko značajna i ne bi trebala biti toliko zastupljena u rječnicima iako za nju vlada veliki interes. Glavna je poteškoća spoznaja da ne postoji točno ili originalno značenje jer ljudski jezik seže predaleko u prošlost. Primamljivo je zaključiti da riječ nice (zgodan) zapravo znači precise (točan) kao u primjeru nice distinction, ali proučavanje povi-jesti pokazalo je da je ta riječ jednom u latinskom značila silly (luckast) (latinski nescious – neuk), dakle, bila je povezana s riječju ne (not) i sc- (cut,


74

kao u riječima scissors, shears – škare). A prije toga? Ne znamo. Upravo se zbog toga etimologiji neće pridavati velika važnost.

Kao što sam rekao na početku ovog dijela, neće se naširoko raspravljati o povijesnoj semantici. To je možda iznenađujuće pa čak i razočaravajuće čitatelju koji je zbog popularnih knjiga i većine rječnika povjerovao da je bit značenja promatranje promjene značenja kroz povijest. Međutim, jezikoslov-ci su prihvatili podjelu koju je napravio de Saussure na dijakroniju i sinkro-niju u jezikoslovlju, prvo se bavi promatranjem jezika kroz vrijeme, a drugo jezikom kakav je ili kakav je bio u neko određeno vrijeme. Iako postoje neki teoretski problemi kod podvlačenja granice između tih dvaju pristupa, u praksi se ta granica jasno vidi i nema zabuna. Na primjer, izjave ought je prošlo vrijeme glagola owe, dice je množina riječi die su konfuzne. Kao sin-kronijske činjenice o modernom engleskom nisu istinite, dakle mogu biti dijakronijski istinite, ali u tom slučaju glagol treba biti u obliku was, a ne is.

Jezikoslovci su se prethodnih godina usredotočili na sinkronijsko pro-učavanje jezika. Može se čak i raspravljati treba li sinkronijsko proučavanje logički prethoditi dijakronijskom jer ne možemo proučavati promjenu u jeziku sve dok prvo nismo ustanovili kakav je jezik bio u vrijeme nastanka promjene. Tako se isto i u semantici ne možemo baviti promjenom značenja, ako ne znamo što značenje jest. Nažalost, zbog nepostojanja jasne teorije o semantici, istraživači zainteresirani za povijesne promjene prihvaćaju neo-dređene izjave o kakvima smo već govorili. Smatram da je to dovoljan raz-log da se, u knjizi ovakvih razmjera, posvetim sinkronijskim temama.

Semantika i druge discipline

Jezikoslovci nisu jedini istraživači koji su zainteresirani za semantiku. To područje jednako zanima i filozofe i psihologe. Nemoguće je povući jas-nu crtu koja odvaja jezikoslovni pristup proučavanju semantike od filozof-skog ili psihologijskog, ali možemo istaknuti nekoliko razlika.

Postoji znatno preklapanje filozofskog i jezikoslovnog pristupa znače-nju, a i sami jezikoslovci pokazali su veliki interes za filozofska razmišljanja o toj temi. Ipak se mogu razaznati neke razlikovne točke.

Ponajprije, jezikoslovac nije, ili ne bi trebao biti, primarno usredotočen na idealizirane sustave koji se mogu pronaći u nekim logičkim djelima. Lo-gičari imaju širok spektar prijedloga pa tako objedinjuju sve od jednostavnog silogizma (Svi ljudi su smrtnici. Sokrat je čovjek. Sokrat je smrtnik.) do lo-gičke sintakse Rudolpha Carnapa. Ono što im je zajedničko jest to da nisu utemeljeni na promatračkom jeziku, nego su u osnovi usuglašeni i dosljedni modeli idealiziranih vrsta sličnim onima u matematičara. U matematici, na-ravno, postoji razlika između čistog i primijenjenog, ali ima malo dokaza o mogućoj primjeni logičkih sustava na jezik i jezikoslovci bi trebali biti iz-


75

nimno sumnjičavi kad je riječ o logičkoj osnovi jezika. U kasnijim ćemo poglavljima govoriti o nekim logičkim i polulogičkim pristupima uz rezervu zbog stupnja točnosti tih pristupa.

Kao drugo, razlika postoji između znanosti i filozofije znanosti pa se i pristupi znanstvenika i filozofa razlikuju. Dobar se primjer može naći u kvantnoj mehanici. Može se reći da je elektron ili u položaju A ili u položaju B, ali ne može se pitati, čak ni u načelu, koji od dva položaja zauzima – bilo da je u A, a ne u B ili da je u B, a ne u A. Slično tome može se reći da je elektron prošao kroz barijeru koja je imala dvije rupe X i Y i da je prošao ili kroz X ili kroz Y, ali nije dopustivo pitati kroz koju je rupu prošao ili reći da ako nije prošao kroz X, morao je proći kroz Y i obratno. To se laiku može činiti nemogućim, ali neće imati koristi ako pita znanstvenika: Kako je to moguće? Znanstvenik će jednostavno reći: Moguće je. Ako se od njega i da-lje zahtijeva odgovor, znanstvenik će to objasniti prigodnim simbolima i argumentima kojima će pokazati da su izjave točne. Ono što laik zapravo želi nije znanstveno opravdanje, već objašnjenje, konceptualni okvir unutar kojeg je znanstvenik dao izjave. Kakvog smisla ima izreći to na taj način? laik se može pitati. Međutim, za odgovor se mora obratiti ne znanstveniku, već filozofu znanosti koji će pokušati objasniti prirodu znanstvene teorije općenito kao i pojedinačne modele kvantne mehanike.

Vrijedi primijetiti da se javljaju dva objašnjenja. Prvo je da znanstvenik objašnjava predmet proučavanja dajući znanstvena pravila, a drugo je da filozof objašnjava kako se znanstvena objašnjenja mogu razumjeti.

Razliku je između znanosti i filozofije znanosti u jezikoslovlju teže uočiti jer su činjenice toliko neopipljive, posebice na području semantike. Uistinu, ono što smatramo činjenicama uvelike će ovisiti o okviru, tj. modelu unutar kojeg ih možemo opisati. Međutim, dobro je imati na umu razliku jer je lakše prvo odlučiti o modelu, a zatim iznijeti činjenice unutar njega, umje-sto pokušati prvo donijeti empirijske zaključke koje potom treba svrstati u model. Velik je broj argumenata unutar predmeta rezultat takvog pristupa problemima semantike. Naravno, postojat će vrlo malo dodirnih točaka uko-liko jedan istraživač započne s jednim modelom, a drugi s drugim, umjesto da svaki od njih prvo skromno pokuša vidjeti što se može reći, a tek onda početi sa stvaranjem vlastitog modela. Na primjer, semantički model koji isključuje uporabu jezika u kontekstu posve je kriv (vidi poglavlje 5.).

Psiholozi se bave semantikom na nekoliko načina. Jedan od primjera može se naći kod Charlesa Morrisa u njegovoj knjizi Signs, language and behavior, izdanoj 1946. u kojoj se bavi značenjem znakova. Ako je pas naučen da očekuje hranu kad čuje zvuk zvona, zvono označava hranu (iako, ako mu se ne da hrana, zvono samo nagovještava, ne označava). O tom ćemo biheviorističkom pristupu govoriti poslije (3.3.). Ovdje je dovoljno spome-nuti da Morris kroz primjer o psu / hrani govori i o čovjeku koji sprječava vozača da vozi uz rub ceste gdje ima odrona kamenja. Ovdje čovjekove


76

riječi predstavljaju znak, odron ono što je naznačeno, a stanje na cesti gdje ima odrona jest nagovještaj. Međutim, mislim da je teško poistovjetiti upo-rabu termina sign (znak), denote (označiti) i signify (nagovijestiti) s pri-mjerom o psu i njegovoj hrani.

Lakši, ali i manje važan pristup objašnjen je u knjizi C. E. Osgooda, G. J. Sucia i P. H. Tannenbauma The measurement of meaning. Autori pokuša-vaju izmjeriti značenje riječi kao što su father u smislu semantičkog prostora koji definiraju kroz set od dvadeset pitanja kao: Je li tužno ili sretno? Je li tvrdo ili meko? Je li brzo ili sporo? Rezultati se prikazuju na koordiniranim mrežama, ali to nam malo govori o značenju uopće. Mogu pokazati emotivno ili konotacijsko značenje (vidi 2.4.) pa će tako političar biti nisko, a državnik visoko na skali dobro / loše, ali to je sve.

Postoji, naravno, i način da psiholozi promatraju kako će ljudi reagirati na različite riječi pa se tako mogu mjeriti stupnjevi poznavanja riječi, asoci-jacije... Jezikoslovce će pak više zanimati što se događa u svakodnevnom govoru radije nego u umjetno stvorenim uvjetima psihologijskih pokusa jer čak i ako osoba reagira na određen način, kako se to može povezati sa standardnom uporabom jezika?

Na prvi pogled posve drugačija disciplina – komunikacijska teorija pu-no više obećava. To je teorija koja povezuje nekoliko poznatih, tehnički defi-niranih koncepata. Komunikacijski sustav sadrži informaciju i sustav koji se procjenjuje na temelju učinkovitosti prijenosa informacije. Učinkovit će sustav imati minimalan broj suvišnosti (dijelovi poruke koji se mogu izbaciti bez da se ukloni ijedna informacija) i minimalnu razinu buke (sve što ometa prijenos). U jeziku ima mnogo suvišnosti i buke. Jednostavna ilustracija su-višnosti u pismu: ako se pokrije donja polovica pisanog teksta, tekst se i dalje može pročitati. Buka može biti samo buka u uobičajenom smislu jer i to utječe na komunikaciju, ali može se dogoditi i zbog visokih frekvencija na telefonu i radiju, lošeg izgovora, pisanja ili kao u gore navedenom primjeru zbog lošeg ispisa. U biti, suvišnost postoji ako se poruka ipak može razum-jeti bez obzira na buku. U semantici buka se pojavljuje usred raskoraka iz-među govornikova i slušateljeva razumijevanja što utječe na prijenos infor-macije. Ipak, ta nam teorija neće puno pomoći u semantici jer informacija, u tehničkom smislu, nije značenje. Semantiku ne zanima učinkovitost prije-nosa informacija , već ono što informacija treba biti. Čovjek koji govori, za razliku od komunikacijskog sustava, ne prenosi samo poruku nego ju i stva-ra, a o tome ne možemo ni početi govoriti jer ne možemo izbrojiti ili pre-cizirati što se to točno prenosi.

Prevela Dijana Kamenčak

Frank Robert Palmer: Izvanjezični kontekst

77

Prijevod

Primljen 31. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 21. lipnja 2010.

Frank Robert Palmer IZVANJEZIČNI KONTEKST

Prijevod iz djela Semantics: a new outline, Cambridge: Cambridge University Press, 1976., str. 43-58.

U prethodnom poglavlju pokazali smo razliku između referencije, koja se bavi odnosima između jezika i izvanjezičnog iskustva, i smisla, koji se bavi odnosima unutar jezika. Jezikoslovci se i filozofi općenito više bave smislom. Odnosi unutar smisla čine se, bar površno, lakše shvatljivijima od referencije, a kao posljedica toga veći dio ove knjige bavit će se upravo smislom. Ipak, većina ljudi smatra da značenje ponajprije (ili čak cjelokup-no) ovisi o odnosu između jezika i svijeta u kojem ga rabimo, i upravo iz tog razloga na početku poglavlja bavit ću se referencijom. Termin referencija neću rabiti iz dvaju razloga: kao prvo, on je dvoznačan i ima uži smisao de-notacije riječi (a ovdje se bavimo samo širim smislom), a kao drugo, termin kontekst, tj. situacijski kontekst (kako bismo izbjegli miješanje s jezičnim kontekstom) više se rabi u jezičnim raspravama.

Isključivanje konteksta

Već smo primijetili da postoje jezikoslovci koji, eksplicitno ili impli-citno, isključuju kontekst iz proučavanja semantike. Bez sumnje pravi je razlog za takvo isključivanje taj što postoje velike poteškoće, kako teorijske tako i praktične, u bavljenju kontekstom. Također su dani i drugi razlozi o kojima ćemo raspravljati u daljnjem tekstu.

Kao prvo, raspravlja se o tome da se značenje rečenice, tj. to je li ona višeznačna ili neovjerena, može znati i kada je ona izolirana iz konteksta te da, kao govornici određenog jezika, moramo znati značenje rečenice prije nego što ju u bilo kakvom kontekstu i uporabimo. Značenje se tako prikazuje kao neovisno o kontekstu i kao takvog ga jezikoslovci mogu i moraju pro-učavati. No u vezi s tim argumentom postavlja se pitanje. Kako se može tvr-diti da je značenje rečenice moguće znati bez konteksta? Vjerojatno jedino onda kada možemo priložiti drugu rečenicu koja ima slično značenje. No iz toga ne slijedi da smo zaključivanjem da dvije rečenice imaju isto značenje utvrdili značenje kao apstraktnu zasebnu jedinicu. To je još jedna verzija


78

dualističke zablude o kojoj smo raspravljali na kraju poglavlja 2.2. Isto tako, možemo reći da, ukoliko znamo da dvije rečenice imaju slično značenje, znamo i da se mogu rabiti u sličnim kontekstima. U tom slučaju, postavljanje apstraktnih veza među rečenicama bez razmišljanja o tome na što se one točno odnose jednako je opisivanju jednakosti metričkih mjera, npr. da dva-naest inča ide u stopu, tri stope u jard, 1760 jardi u milju, bez da navedemo koliko je zapravo dug inč, stopa, jard ili milja. Navođenje jednakosti zna-čenja nije navođenje značenja i nema dokaza da ne znamo kontekst u koje-mu se rečenica rabi ako znamo njezino značenje.

Drugi argument (koji se na prvi pogled čini prihvatljiviji) taj je da svijet iskustva mora nužno uključivati i cjelokupnost ljudskog znanja. Ukoliko jest tako i ukoliko se semantika definira s obzirom na referenciju, područje je se-mantike beskonačno. Tog problema bio je svjestan i Bloomfield i zbog njega je očajavao jer nije mogao pronaći zadovoljavajući način za tretiranje se-mantike. No problem nastaje i za bilo koju vrstu sveobuhvatne teorije se-mantike. Također nije ništa manje bitan za teoriju koja se temelji na odno-sima smisla nego za teoriju koja se temelji na referenciji jer čak niti u takvoj teoriji nije moguće istaknuti točne razlike između značenja riječi ili rečenice i svih informacija o njoj koje bi mogle biti važne. Problem možemo izbjeći ako pozornost usmjerimo na uske logičke odnose poput onih koje možemo vidjeti u riječima neoženjen / samac i / ili kratko / dugačko, ali iz toga će proizaći dosta uska semantička teorija koja se značenjem ne bavi temeljito. Uzmite u razmatranje npr. odnose smisla u Bierwischehvoj rečenici: My typewriter has bad intentions (typewriter – pisaći stroj i daktilograf) koja je neovjerena, i u rečenici: John was looking for his glasses (glasses – naočale i čaše) koja je dvosmislena. Da bismo prepoznali neovjerenost ili dvosmisle-nost, moramo znati bitne informacije o vrsti pojmova typewriter i glasses.

Da bi to bilo jasnije, raspravimo detaljnije o dijelu argumenta Katza i Fodora. Prisjetimo se da je jedan dio cilja semantike prema njima „objasniti na koliko se načina rečenica može pročitati“. Primjer je rečenica: Račun je velik. Ta rečenica očito je dvosmislena – može se pročitati na dva načina ovisno o dvama značenjima riječi račun. Nju također možemo učiniti jedno-značnom ukoliko ju proširimo s ... ali se ne mora platiti. Taj je dodatak, naravno, moguće rabiti samo s jednim značenjem riječi račun. Katz i Fodor prihvaćaju da su dvosmislenost te rečenice i njezino pretvaranje u jednozna-čnu rečenicu dobar predmet proučavanja za semantiku. Tu raspravu nepo-sredno slijedi argument protiv potpune teorije okoline (tj. konteksta) – takva teorija morala bi predstavljati cjelokupno znanje koje govornici imaju o svijetu. To se objašnjava činjenicom da se bilo kakva nejezična informacija može iskoristiti u razumijevanju rečenice. Za dokazivanje te tvrdnje rabe sljedeće primjere: Idemo li s dečkom natrag do zoološkog vrta? Idemo li autobusom natrag do zoološkog vrta? Idemo li s lavom natrag do zoološkog vrta? Kako bismo razumjeli te rečenice, smatra se da moramo znati sve o


79

dječacima, autobusima i lavovima, a takva vrsta informacija ne može se uk-ljučiti u semantičku teoriju. No ako malo bolje razmislimo, možemo vidjeti da situacija nije drugačija nego s riječju račun. S jedne strane, razumno je da nam je potrebna informacija o dvjema vrstama računa. S druge strane, da bi se pokazale razlike u značenju, moguće je i proširiti prvu skupinu primjera s ...da vidimo druge životinje?, ...ili idemo pješice?, ...ili ćemo ga staviti u naš kavez? Smatram da je očito moguće izmisliti proširenje rečenice kojim možemo objasniti bilo kakvo značenje u vezi s bilo kakvim informacijama koje su važne. Ako to jest tako i ako je uporaba takvih proširenja valjana metoda utvrđivanja odnosa smisla, iz toga slijedi da temelj tog odnosa može biti bilo koja informacija i da smisao, kao i referencija, time uključuje cjelokupno ljudsko znanje.

Uzmimo i drugi primjer, Bierwischevu rečenicu: John was looking for the glasses. Ona je dvosmislena jer se glasses može odnositi na naočale ili na čaše. No zašto bi tu morala postojati samo dva značenja? Što ako za znan-stvenike postoji i treće? Ima li ta rečenica sada tri značenja? Ako ima, ta tri značenja postoje zbog znanja koje imamo o svijetu. Koliko značenja ima rečenica I am looking for the bible (bible – biblija i knjižavac)? Odgovor ovisi o tome znate li da se jedan od želudaca krave zove the bible (knji-žavac)! Uzmimo i Bierwischev primjer My typewriter has bad intentions i zamijenimo typewriter s dog (pas), snake (zmija) ili microbe (klica). Može li se poslije toga rečenica ocijeniti kao neovjerena ili ne, određuje se prema onome što znamo o inteligenciji pasa, zmija i klica. Prema tome, neovjere-nost ovisi o znanju o svijetu.

Katz i Fodor priznaju da je moguć ograničen odabir prema sociofizi-čkom okruženju, ali da bi on pomutio razliku između govornikova znanja je-zika i njegova znanja o svijetu. No ta razlika svakako je već pomućena (ako ju je uopće moguće i napraviti).

Prema tome, možemo zaključiti da u semantici ne postoji jezična spo-sobnost koja nije povezana sa znanjem o svijetu, nego su to u biti dvije iste stvari. To, naravno, ne znači da ne možemo na neki način ograničiti svoje područje proučavanja, ali pogreška je smatrati da ga možemo ograničiti na nešto što je isključivo jezično.

Situacijski kontekst

Termin situacijski kontekst povezujemo s dvama znanstvenicima – an-tropologom B. Malinowskim (kojega smo već spomenuli) i jezikoslovcem J. R. Firthom. Obojica su se bavila utvrđivanjem značenja ovisno o kontekstu u kojem se jezik rabi, ali na prilično drugačije načine.

Zanimanje Malinowskog za jezik proizlazi iz njegovih istraživanja na otocima Trobriand u južnom Pacifiku. Posebice ga je brinula nemogućnost


80

uspješnog prijevoda tekstova koje je tamo snimio. Na primjer, snimio je hvalisanje kanuista koje je preveo kao: Mi-ići ispred-drvo sami... mi-okrenuti mi-vidjeti prijatelj-naš on-ići iza-drvo. Malinowski smatra da ovo ima smisla jedino ako se izjava gleda u kontekstu u kojem je jasno da se npr. drvo odnosi na veslo kanua. Sa živućim jezicima ne smijemo postupati kao s mrtvim jezicima, tako da ih izuzmemo iz situacijskog konteksta, nego tre-bamo shvatiti da ih ljudi rabe za lov, uzgajanje, potragu za ribom itd. Jezik koji se rabi u knjigama nije pravilo, on predstavlja nategnutu, izvedenu funkciju jezika, jer jezik sam po sebi nije ogledalo odražene misli. Jezik je, Malinowski smatra, oblik djelovanja, a ne potvrda misli.

Argumenti Malinowskog temelje se ponajprije na promatranju načina na koji se jezik ljudi koje je proučavao uklapa u njihove svakodnevne ak-tivnosti, zbog čega i jest neizdvojivi dio njih. Također je zapazio da postoji, čak i u našem, naprednijem društvu, poseban značaj koji se pridaje izrazima kao što su: Kako ste?, Ah, tu si, a koji se rabe za uspostavljanje zajedničkog odnosa. Za to smo našli velik broj primjera – razgovor o vremenu ili o obi-telji u poglavlju 2.4. Taj aspekt Malinowski je nazvao fatičkom komunika-cijom gdje riječi ne prenose značenje, nego imaju čisto socijalnu funkciju.

Također je primijetio da dijete još od stadija gugutanja riječi rabi kao aktivnu silu kojom manipulira svijetom oko sebe. Slično tome, za primi-tivnog čovjeka riječi su koristan alat. Malinowski također ističe da, za njega, ima puno sličnosti između riječi i magije jer mu i jedno i drugo daju moć.

Zapažanja Malinowskog o jeziku kao obliku djelovanja korisna su zbog toga što nam pomažu da ne zaboravimo da jezik nije samo način na koji se iznose informacije. No dva su razloga zbog kojih ne možemo u potpunosti prihvatiti njegove argumente. Kao prvo, vjerovao je da je aspekt jezika kao oblika djelovanja najizraženiji u temeljnim čovjekovim potrebama, što je i prikazao na primjerima djeteta i primitivnog čovjeka. Pretpostavljao je da je jezik o kojem je govorio primitivniji nego naš i samim time bliskiji prak-tičnim potrebama primitivnog društva. Također je pretpostavljao da poteško-će prijevoda velikim dijelom proizlaze iz razlika u prirodi dvaju jezika te da je potreba oslanjanja na situacijski kontekst važnija kod bavljenja primitiv-nim jezicima. No, nije bio u pravu. Unatoč tome što postoje primitivni ljudi koji nemaju znanja i vještine civiliziranih ljudi, ne postoji razlog zbog kojeg bi se jezik trebao smatrati primitivnim. Naravno, mnogi jezici nemaju rječ-nik modernog industrijskog društva, ali to je rezultat interesa društva, a ne primitivne prirode jezika. Čisto jezikoslovno govoreći, činjenica je da ne postoji razlog zbog kojeg bi se jedan jezik smatrao primitivnijim od drugog, iako Malinowski nije jedini znanstvenik koji je napravio tu pogrešku. Po-teškoće u prijevodu koje je zapazio Malinowski proizlaze samo iz razlika među jezicima, a ne iz činjenice da je jedan primitivniji od drugog. Kao drugo, gledišta Malinowskog ne postavljaju temelje niti jedne semantičke teorije koja bi funkcionirala. Ne raspravlja čak ni o načinima na koje se


81

kontekstima možemo baviti sustavno da bismo objasnili značenje. Nadalje, prilično je jasno da, čak i kod stanovnika otoka Trobriand, jezična aktivnost nije uvijek povezana s kontekstom. On na primjer raspravlja o pripovijeda-nju, o pričanju priča, no tu je neprestano riječ o istom kontekstu – pripo-vjedač i njegova publika, bez obzira na to o kojoj je priči riječ. Ukoliko se prema kontekstu treba odrediti značenje, značenje svih priča bit će jednako. Rješenje Malinowskog bilo je odrediti drugi, sekundarni kontekst, kontekst unutar priče, ali on se ne može direktno promatrati i samim time ne može se objektivno definirati ništa više od koncepata ili misli o kojima on ne želi ni raspravljati.

J. R. Firth, prvi profesor lingvistike u Velikoj Britaniji, priznao je svoj dug Malinowskom, ali isto je tako smatrao da njegov situacijski kontekst nije dovoljan za točniji i precizniji jezikoslovni pristup problemu. Situacijski je kontekst Malinowskog „socijalni proces o kojem se može raspravljati“ ili „uređen slijed događaja in rebus“ (tj. stvarni slijed događaja koji se može promatrati). Firth je prednost davao situacijskom kontekstu kao jednom od instrumenata jezikoslovca jednako kao što su to gramatičke kategorije koje je rabio. Smatrao je da ga je najbolje rabiti kao prigodan shematski konstrukt koji se primjenjuje na događaje u jeziku i predlaže sljedeće kategorije:

A. Bitne osobine sudionika: osobe, osobnosti

(i) verbalno djelovanje sudionika.

(ii) neverbalno djelovanje sudionika.

B. Bitni predmeti

C. Učinci verbalnog djelovanja

Na taj način situacijski konteksti mogu se grupirati i klasificirati, a to je, naravno, neophodno ako su oni dijelovi jezikoslovne analize jezika.

Kao primjer načina na koji on rabi situacijski kontekst, Firth je opisao tipičan cockney događaj rečenicom:

Ahng gunna gi' wun fer Ber'

I'm going to get one for Bert

Ja ću uzeti jednoga za Berta

„Što“, postavlja on pitanje, „je najmanji broj sudionika? Tri? Četiri? Gdje bi se ovo moglo događati? U krčmi? Gdje je Bert? Vani? Igra li pika-do? Gdje su ostali bitni predmeti? Koji je učinak rečenice? 'Očito!', kažete.“

Važno je naglasiti da Firth na situacijski kontekst gleda kao na jedan od instrumenata koji rabe jezikoslovci, tj. smatra ga jednom od tehnika kojom se opisuje jezik, kao što je to i gramatika. Te dvije tehnike na potpuno su drugoj razini, ali dijele istu, apstraktnu prirodu. Za njega je jezikoslovlje hi-jerarhija tehnika koje objašnjavaju značenje. Da bi to objasnio, rabi uspo-redbu jezika sa spektrom u kojem se svjetlost raspršuje u različite valne duljine; jezikoslovlje, slično tome, raspršuje značenje u spektar specijalizi-


82

ranih izjava. Prema tome, za Firtha sve vrste jezičnog opisa, fonologija, gra-matika, itd., kao i situacijski kontekst, opisuju značenje. Opisivanje značenja situacijskim kontekstom samo je jedan od načina na koji se jezikoslovac bavi jezikom i u principu nije puno drugačiji od ostalih načina pomoću kojih izvršava svoje zadatke.

Drugi su često kritizirali ili čak izravno odbijali Firthove poglede, no kritičari najčešće nisu niti razumjeli što je to točno Firth pokušavao reći. Upravo zbog toga raspravit ćemo o njegovim pogledima i time možda i razjasniti njegovo stajalište.

Kao prvo, često ga se okrivljavalo za dvosmislenost u uporabi riječi značenje. Dok se situacijski kontekst bavi značenjem u uobičajenom, seman-tičkom smislu, to se ne može reći za druge razine (gramatika itd.). Prema tome, tvrdeći da sve razine objašnjavaju značenje te da je situacijski kontekst samo jedan u skupini sličnih razina, Firth je, svjesno ili nesvjesno, rabio značenje u dvama različitim smislovima, jedan valjan, a drugi njegov vlastiti i poseban.

Te kritike nisu posve pravedne iz tri razloga. Kao prvo, valjane su je-dino ako prihvatimo da postoji jezično područje koje proučava odnos jezika i vanjskog svijeta, a koje se razlikuje od proučavanja unutarnjih značajki jezika. No kao što već znamo, mnogi jezikoslovci semantiku ograničavaju na odnose smisla jer se, bar za njih, proučavanje značenja po vrsti ne razlikuje mnogo od gramatike budući da je i jedno i drugo unutarjezično. Ja ne prih-vaćam to stajalište, nego jednostavno pokušavam istaknuti da Firth nije je-dini koji proučavanje smisla vidi u uskom, semantičkom smislu i ne razli-kuje ga puno od proučavanja gramatike. Kao drugo, u raspravi o smislu i re-ferenciji (poglavlje 2.3.) već smo vidjeli da je gotovo nemoguće odvojiti ono što je u svijetu od onoga što je u jeziku. Ukoliko to jest tako, Firtha treba hvaliti, a ne kritizirati zbog toga što u svojim opisima odbija povući jasnu granicu između razine koja se bavi jezikom i svijetom i one koja je u cije-losti unutarjezična. Kao treće, Firth nije postavio cjeloviti jezikoslovni mo-del koji bi, bar u teoriji, mogao u potpunosti opisati jezik. U biti, nije ni vjerovao da je takav model moguće postaviti, čak ni u teoriji (iako su gotovo svi jezikoslovci pretpostavili da je takav model ne samo moguć nego i potreban). Za Firtha jezikoslovac jednostavno djelomično opisuje značenje, govoreći o jeziku ono što može i gdje može, uzimajući iz njega različite dijelove, kao da reže tortu. Prema njemu, nema potrebe praviti razliku iz-među onih izjava koje su o značenju i onih koje nisu.

Druga je kritika Firthova stajališta ta da ono ima ograničenu vrijednost budući da nas ne može dovesti vrlo daleko. Situacijski kontekst možda je dovoljan za primjere poput onoga s cockneyem ili za primjer izjava nared-nika – na mjestu – odmor, ali ne i za većinu rečenica s kojima se susrećemo. No to nije dokaz da Firth nije bio u pravu. Ako sa situacijskim kontekstom ne možemo dospjeti daleko, to možemo shvatiti kao odraz činjenice da je o


83

semantici teško puno govoriti, a svakako je bolje reći bar malo nego ne reći ništa. Također moramo zapamtiti da je Firth tvrdio da nikada ne možemo obuhvatiti značenje u potpunosti. Ispravan zaključak svega toga mogao bi biti da su nam za situacijski kontekst potrebne tehnike mnogo profinjenije od onih razvijenih dosad.

Uvijek je lako kritizirati teorije konteksta i odbaciti ih kao posve bes-korisne, kao što su to učinili neki znanstvenici. Ono što je teško jest uvidjeti kako ih možemo odbaciti bez poricanja očite činjenice da je značenje riječi i rečenica u vezi s iskustvom koje smo stekli u svijetu. Prednost Firthova pristupa ta je da je on samo djelomično pokušao objasniti značenje, a mo-guće je da je postizanje toga sve čemu se možemo nadati.

Biheviorizam

Malinowski i Firth vjerovali su da opis jezika ne može biti potpun bez poveznice sa situacijskim kontekstom u kojem taj jezik funkcionira. Nešto ekstremnije stajalište smatra da se značenje potpuno može objasniti situ-acijom u kojoj se jezik rabi, a sama situacija u potpunosti se može definirati empirijskim ili fizičkim izrazima.

To nazivamo biheviorizmom, a prvi jezikoslovac kojeg povezujemo s njim jest Bloomfield. Bloomfieldova polazišna točka nije toliko promatranje onoga što se događa u jeziku koliko je to njegovo vjerovanje u znanstvenu prirodu svojeg predmeta proučavanja, a smatrao je da su jedine korisne ge-neralizacije o jeziku induktivne generalizacije. Definirao je značenje jezič-nog oblika kao situaciju u kojoj govornik izgovara, i odgovor koji izgovo-reno izaziva kod primatelja. U tome ide mnogo dalje nego Malinowski i Firth. Oni su značenje definirali pomoću situacije. On značenje definira kao situaciju.

Svoje stajalište ilustrirao je sada već poznatim primjerom s Jackom i Jill. Jill je gladna, vidi jabuku i, uporabom jezika, kaže Jacku da joj doda jabuku koju je vidjela. Da je bila sama (ili da nije ljudsko biće), prvo bi primila PODRAŽAJ (S) koji bi za rezultat imao REAKCIJU (R) (iako se češće rabi termin odgovor) – napravila bi pokret da dohvati jabuku. To se može prikazati dijagramom:

S ---------- R

Budući da je Jack bio s njom, podražaj nije izazvao reakciju R, nego

jezičnu reakciju – izjavu upućenu Jacku – koju možemo prikazati slovom r. Ti zvučni valovi stvaraju podražaj za Jacka – jezični podražaj (s) – što za rezultat ima njegovu nejezičnu reakciju uzimanja jabuke. Sada je slika nešto složenija.


84

S---- r.............s---- R

Značenje se, prema Bloomfieldu, sastoji od odnosa između govora (što vidimo kao s.....r) i događaja (S) i (R) koji dolaze prije i poslije govora.

Ono što je bitno za tu teoriju jest da su podražaj i reakcija fizički doga-đaji. Za Jill se radilo o svjetlosnim valovima koje je vidjela, radu mišića i tekućina koje su se počele izlučivati u njezin želudac. Jackova reakcija jed-nako je tako fizička.

Bloomfield se jako trudio suprotstaviti svoju mehanističku teoriju men-talističkim teorijama koje postavljaju procese koji nisu fizički, kao što su npr. misli, ideje, slike, osjećaji itd. Ne poriče da postoje takvi procesi, ali objašnjava ih kao popularne nazive za pokrete tijela, događaje kojih je i sam govornik svjestan (npr. gladna sam), osobna iskustva (nepoznati unutarnji podražaji) ili bešumne pokrete organa za govor. Štoviše, u situaciju je uklju-čio i sve odnose koji postoje između Jacka i Jill. Jill se možda ne bi ponijela jednako da je bila sramežljiva, a Jack joj možda ne bi dodao jabuku da mu se ona ne sviđa. To znači da govor i događaji koji ga slijede ovise o predodre-đenim čimbenicima koji sadrže cijelu povijest govornika i primatelja.

Moguće je da se svaka aktivnost može objasniti fizičkim jedinkama i događajima, kemijom, elektromagnetizmom itd., koji se događaju u stani-cama ljudskog mozga, no to nije, bar prema današnjim saznanjima, ništa više od vjere, vjerovanja u fizičku prirodu cjelokupnog ljudskog djelovanja. Za jezikoslovlje takva teorija nema vrijednost. Činjenice, posebice one koje se tiču predodređenih čimbenika, potpuno su nepoznate i nisu otvorene za pro-matranje kao ni misli, slike i ostalo što možemo naći kod mentalista koje je Bloomfield toliko prezirao. Prema trenutnim saznanjima, razgovor o predo-dređenim čimbenicima uključuje istu cirkularnost argumenata kao i kad raz-govaramo o konceptima (2.2.).

Bloomfield je imao začuđujuću i poprilično neosnovanu vjeru u znanost i znanstvena objašnjenja. Predviđao je (što se poslije pokazalo netočnim) da će se svi problemi u fonologiji riješiti za nekoliko desetljeća u fonološkom laboratoriju. Što je još značajnije, tvrdio je da se značenje govora može točno definirati „kada je to značenje vezano za nešto o čemu posjedujemo znanstveno znanje“ i kao primjer daje „uobičajeno značenje soli“ kao „natri-jeva klorida (NaCl)“ (vidi poglavlje 2.1.). Ne računajući činjenicu da nije baš potpuno jasno kako je to značenje povezano s modelom značenja u pri-mjeru Jacka i Jill (možda je riječ o definiciji potkrijepljenoj primjerima), jasno je da je Bloomfield u krivu. Ne postoji nikakav razlog za tvrdnju da su znanstvene definicije jezikoslovno točnije nego one neznanstvene. Preciz-nost znanstvene definicije služi za postizanje cilja koji je postavio znanstve-nik, ali ni u kojoj mjeri nije povezana s jezikom – nije na jezikoslovlju da uređuje jezik time što ga čini više znanstvenim na takav način.


85

Bloomfieldova teorija gubi uporište kada shvatimo koliko je bitnih pre-dodređenih čimbenika zapravo nepoznato. Boljom se teorijom čini ona koja u potpunosti definira značenje podražajima i reakcijama koje se mogu pro-matrati. Takvu vrstu biheviorizma preferiraju neki psiholozi, onu koja se može dokazati u laboratorijima na štakorima i drugim životinjama koje na određene načine reagiraju na jasne podražaje. Teorija je ograničena na ono što možemo promatrati, a o unutarnjoj se strukturi organizma ne raspravlja (korijen toga naše je neznanje o neuropsihologiji – znanstveno smo ogra-ničeni na vanjsko ponašanje i događaje).

Pitanje je može li se taj model primijeniti na jezik. Možemo li predložiti teoriju u kojoj se, vezano uz govor, ljudskom biću (a) pruža podražaj na koji ono zatim (b) ima reakciju? Prema B. F. Skinneru to je moguće. Njegova teorija, doduše, dopušta činjenicu da isti podražaj može izazvati različite reakcije. To se objašnjava terminom POTKREPLJENJE koji govori da reak-cije djelomično ovise o prošlim iskustvima, što je dosta slično Bloomfieldo-vim predodređenim čimbenicima.

Doduše, ta teorija postaje gotovo beznačajna kada shvatimo da neki trenutni podražaji koje možemo promatrati gotovo nikad nemaju za rezultat određene jezične reakcije. Postoji dosta poznat i zanimljiv odlomak u recen-ziji koju je Chomsky napisao o Skinnerovoj najvažnijoj knjizi. U njemu ras-pravlja o mogućnosti da pri pogledu na određenu fotografiju nečija reakcija može biti – nizozemsko. Tu postoje podražaj (fotografija) i (jezična) reakcija. No Chomsky ističe da je moguća cijela lepeza reakcija, uključujući npr. i Ne slaže se s tapetama ili Sjećaš li se kampiranja na koje smo išli prošle godi-ne?. Raznolikost odgovora može se objasniti jedino ako možemo reći da su podražaji također različiti te da reakcija nije uvjetovana jedino pogledom na fotografiju, ali i da u obzir moramo uzeti sva svojstva potkrepljivača. Tu se također susrećemo i s velikom poteškoćom – ne možemo odrediti koji su to točno podražaji bez da se vratimo do njih na temelju reakcije koju smo dobili. Budući da je svrha cijele teorije ta da se reakcije, bar u teoriji, mogu predvidjeti na temelju podražaja, teorija time postaje isprazna jer se u praksi podražaj može identificirati samo na temelju reakcije. Prema tome, ne po-stoji mogućnost predviđanja i ne postoji nikakvo znanstveno objašnjenje.

Jezična relativnost

Dio poteškoća u povezivanju jezika s vanjskim svijetom potječe i iz toga da je način na koji vidimo svijet u nekoj mjeri ovisan o jeziku koji rabimo. Budući da svoja iskustva kategoriziramo uz pomoć jezika, moguće je da su učenje o svijetu i učenje o jeziku aktivnosti koje se ne mogu rasta-viti, a samim time naš je svijet određen jezikom koji govorimo. Tako je i Malinowski tvrdio da primitivni ljudi imaju imena samo za ono što se, prema


86

njima, ističe u svijetu u kojemu žive. Drugim riječima, iz zbrkane mase iskustava riječima odabiru one dijelove koji su im bitni.

Neki znanstvenici u vezi s tim imaju dosta ekstremna stajališta. Edward Sapir npr. smatra da je svijet u kojem živimo u velikoj mjeri nesvjesno iz-građen na jezičnim navikama grupe. Njegovo stajalište dalje je proširio i objasnio Whorf i ono je postalo poznato kao Sapir-Whorfova hipoteza. Whorf smatra da nismo svjesni pozadinskog karaktera jezika, kao što nismo svjesni niti postojanja zraka dok se ne počnemo gušiti. Ako pogledamo druge jezike, možemo shvatiti da jezik ne služi samo za izražavanje ideja nego da je „jezik ono što oblikuje ideje“ te da „prirodu proučavamo na te-melju smjernica koje su postavljene našim jezikom“. Time dolazi do „novog principa relativnosti prema kojem sve promatrače do iste slike svemira ne vode isti fizički dokazi, osim ako imaju jezičnu podlogu koja je ista ili se na neki način može usporediti“.

U jednom članku Whorf nudi nekoliko vrsta dokaza za svoju teoriju. Kao prvo, smatra da u stvarnosti nema podjele koja bi odgovarala podjeli na imenice i glagole u engleskom jeziku. Zbog čega rabimo imenice za munja, iskra, val, vihor, pulsiranje, plamen, oluja, faza, ciklus, grč, buka, osjećaj? U jeziku hopi – jeziku američkih Indijanaca – svi događaji koji kratko traju (većina njih spomenuta je u prethodnom primjeru) izražavaju se glagolima. U drugom jeziku američkih Indijanaca uopće ne postoji podjela na glagole i imenice; umjesto Tamo je kuća rabi se Kuća postoji, ili još bolje, Kući. Kao drugo, kao što smo već spomenuli (poglavlje 2.1.), u jeziku hopi jedna je riječ za insekta, pilota i zrakoplov, dok Eskimi imaju tri riječi za snijeg. Neki oblici arapskog imaju velik broj riječi (navodno oko sto) za devu. Kao treće, Whorf smatra da jezik Hopi Indijanaca pokazuje kako oni nemaju predodžbu vremena. Jedina razlika koju prave ona je između subjektivnog i objektiv-nog, s tim da subjektivno uključuje budućnost i sve što je mentalno. Nema nikakve razlike (u jeziku, a samim time niti kod Hopi Indijanaca) između vremenske i prostorne udaljenosti.

No nije jasno misle li Sapir i Whorf da je oblik svijeta određen jezikom, tj. da bez jezika svijet nema nikakav oblik. Takvo ekstremno objašnjenje ne-moguće je iz istog razloga kao što je nemoguć i nominalistički pogled na ri-ječi samo kao na imena stvari. Ukoliko jezik klasificira i kategorizira isku-stva, to mora raditi na temelju neke značajke tog iskustva koja je neovisna o jeziku. U svjetlu toga mora postojati svijet koji svi dijelimo bez obzira na jezik koji rabimo. Isto tako, ukoliko ne postoji takav izvanjezični svijet is-kustva, teško je shvatiti kako možemo naučiti neki jezik ili na njemu komu-nicirati normalno sa susjedima.

Kao takvi Whorfovi argumenti nisu potpuno uvjerljivi. Iako s govorni-cima drugih jezika ne dijelimo istu sliku svemira, ipak imamo sliku koja se na neki način može usporediti sa slikom koju imaju drugi. To dokazuje činjenica da možemo istraživati druge jezike (kao što je to činio Whorf!) i


87

prevoditi. Možda i jest istina da nikada nećemo moći u potpunosti upiti i razumjeti svijet drugih jezika, ali dovoljno je jasno da ih možemo sasvim dobro naučiti, a to ne bi bilo moguće da su slike sasvim drugačije. Isto tako, često se susrećemo s poteškoćama u prijevodu, ali uvijek možemo prevoditi s jednog jezika na drugi. Možda ne postoji potpuna ekvivalentnost, ali jezici nikada nisu potpuno drugačiji.

Također, velik dio Whorfovih argumenata neispravan je i u tome što u njima formalna gramatička svojstva koja je moguće promatrati prenosi na model svemira. Model Hopi Indijanaca za njega se bazira u potpunosti na verbalnom sustavu. No isto tako možemo reći da ni engleski jezik nema predodžbu vremena. Pogledajmo pobliže engleski sustav glagolskih vremena (za detalje vidi Palmer, 1974.). Službeno, engleski ima samo dva glagolska vremena, prošlo i sadašnje, kao što možemo vidjeti na primjeru riječi love (volim) i loved (volio). Sva ostala takozvana vremena složeni su oblici koji uključuju pomoćne glagole, was loving (sam volio), will love (ću voljeti) itd., ona nisu strog dio osnovnog sustava glagolskih vremena (i prema tome engleski nema futura). Štoviše, prošlo vrijeme značenjski se ne mora odno-siti samo na prošlost. Može se odnositi na prošlost u primjeru I went there yesterday (Otišao sam tamo jučer), ali također se može rabiti i za izražavanje nečega što nije stvarno, kao u primjeru If I went there tomorrow, I should see him (Da sam otišao sutra, vidio bih ga) ili I wish I went there every day (Da sam barem mogao ići tamo svaki dan). (Nije dobro objašnjenje reći da su to kondicionalni ili konjunktivni oblici, a ne prošlo vrijeme. Oblici su isti kao kod prošlog vremena, a ako se pojam prošlost čini pogrešnim kad se rabi za oba oblika, bolje je za sve oblike koristiti naziv vrijeme 2. Čak i izrazito nepravilan oblik went (išao sam) rabi se jednako za prošlo vrijeme i za nerealnost – bila bi nevjerojatna slučajnost kada bi to bilo i prošlo vrijeme i kondicional ili konjunktiv, a ne jednostavno prošlo vrijeme ili vrijeme 2.) M. Joos čak smatra da engleski nema prošlo vrijeme nego udaljeno vrijeme koje označava da je nešto udaljeno u vremenu ili stvarnosti. To engleski čini slič-nijim jeziku hopi i lako je vidjeti da bi se, da je engleski jezik američkih Indijanaca, mogao rabiti kao primjer jezika u kojem nema jasne granice u odnosima vremena. No malo bi nas vjerovalo da govornici engleskog ne shvaćaju vremenske odnose. Jasno je da nam gramatička struktura jezika govori malo o našem načinu razmišljanja o svijetu.

Prevela Maja Đeke


88

George Yule: Definicija i pozadina pragmatike te deiksija i udaljenost

89

Prijevod Primljen 31. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 21. lipnja 2010.

George Yule DEFINICIJE I POZADINA PRAGMATIKE

TE DEIKSIJA I UDALJENOST Prijevod iz djela Pragmatics, Oxford: Oxford University Press, 1996., str. 3-16.

Definicije i pozadina

Pragmatika se bavi proučavanjem značenja koje govornik (ili pisac) prenosi slušatelju (ili čitatelju) koji ga potom interpretira. Ona se, dakle, više bavi analiziranjem onoga što ljudi zapravo žele reći svojim iskazima nego samim značenjem riječi ili fraza koje pritom rabe. Pragmatika je proučava-nje značenja koje govornik izriče.

Ovakva vrsta proučavanja nužno uključuje i interpretaciju onoga što ljudi žele reći u određenom kontekstu i kako taj kontekst utječe na izrečeno. To zahtijeva razmatranje načina na koji govornici organiziraju ono što žele reći ovisno o osobi, vremenu, mjestu i okolnostima izgovaranja. Pragmatika je proučavanje značenja u nekom kontekstu.

Ovakav pristup nužno istražuje i način na koji slušatelji dolaze do zak-ljučaka o rečenome, kako bi mogli interpretirati što je govornik zapravo po-ručio. Takva vrsta proučavanja otkriva kako je zapravo veliki dio prenesenih informacija neizrečen. Mogli bismo reći da je to istraživanje nevidljivog značenja. Pragmatika proučava kako je izrečeno više nego što same riječi govore.

Konačno, ovakav pogled otvara pitanje čimbenika koji određuju ho-ćemo li izabrati izrečeno ili neizrečeno. Osnovni odgovor povezan je s poj-mom udaljenosti. Blizina, bila ona tjelesna, umna ili konceptualna, podra-zumijeva nekakvo zajedničko iskustvo. Govornici određuju koliko treba reći na temelju udaljenosti ili blizine slušatelja. Pragmatika je proučavanje izra-žavanja relativne udaljenosti.

To su četiri područja kojima se pragmatika bavi. Kako bismo shvatili kako je do toga došlo, trebamo se kratko osvrnuti na njezin odnos s drugim područjima lingvističke analize.


90

Sintaksa, semantika i pragmatika

Jedna od tradicionalnih podjela unutar jezične analize suprotstavlja pragmatiku sa sintaksom i semantikom. Sintaksa je proučavanje odnosa iz-među jezičnih oblika, kako se oni nižu u veće jedinice i koji su nizovi pra-vilni. Takvo proučavanje obično ne uzima u obzir stvarno okruženje ili same govornike. Semantika je proučavanje odnosa između jezičnih oblika i jedi-nica u svijetu, to jest, doslovno: kako se riječi povezuju sa stvarima. Seman-tička analiza također pokušava opisati odnose između verbalnih opisa i či-njeničnih stanja u svijetu kao točne (istinite) ili netočne, bez obzira na autora tih verbalnih opisa.

Pragmatika je proučavanje jezičnih oblika i ljudi koji ih rabe. U ovoj podjeli na tri dijela samo pragmatika uključuje ljude u analizu. Prednost pro-učavanja jezika putem pragmatike jest da možemo govoriti o onome što su ljudi zapravo htjeli reći, o onome što podrazumijevaju, njihovim namjerama i ciljevima i o vrstama činova (primjerice zahtjevima) prilikom govorenja. Veliki je nedostatak što je sve te veoma ljudske koncepte teško analizirati na dosljedan i objektivan način. Dva prijatelja mogu razgovarati i pritom natuk-nuti neke stvari bez da pri tome daju nekakav jasan lingvistički dokaz koji bismo mogli istaknuti kao jasan izvor značenja onog što je izrečeno. (1) upravo je takav problematičan slučaj. Čuo sam govornike, znao sam što go-vore, ali nisam imao ni ideju o tome, što zapravo žele reći.

(1) Ona: I, jesi li? On: Hej, tko ne bi?

Prema tome, privlačnost pragmatike leži u tome da objašnjava kako ljudi jedni kod drugih nalaze lingvistički smisao u onome što govore, ali može biti i frustrirajuće područje jer od nas zahtijeva da razumijemo ljude i ono što oni imaju na umu.

Pravilnost

Na sreću, postoji određena pravilnost u ljudskom ponašanju kada je riječ o jeziku. Dio te pravilnosti proizlazi iz činjenice da su ljudi članovi društvenih skupina i time slijede određene načine ponašanja koji se unutar te grupe očekuju. Kada smo u nama bliskoj društvenoj skupini, obično nam je lako biti ljubazan i reći primjerene stvari. U novom, nepoznatom društvenom okruženju, često nismo sigurni što reći i brinemo se da bismo mogli reći krivu stvar.

Kada sam prvi put živio u Saudijskoj Arabiji, običavao sam odgovoriti na pitanja o mom zdravlju (ekvivalentna pitanju Kako si?) s ekvivalentom mojih uobičajenih odgovora OK ili dobro. Međutim, nakon nekog vremena primijetio sam da kada bih postavio slično pitanje, ljudi bi mi uglavnom odgovorili frazom koja je doslovno značila slava Bogu. Ubrzo sam naučio


91

upotrebljavati novi izraz u namjeri da budem pragmatički primjeren u tome kontekstu. Moj prvi odgovor nije bio pogrješan (moj vokabular i izgovor nisu bili netočni), ali poručivao sam da sam u tom društvu stranac koji odgo-vara na neočekivani način. Drugim riječima, rekao sam više nego što te riječi zapravo znače. U početku nisam znao da sam naučio neke jezične oblike to-ga jezika bez da sam naučio pragmatiku njihove upotrebe, odnosno kako ta-mošnji pripadnici društvenih skupina rabe te oblike.

Još jedan izvor pravilnosti u upotrebi jezika proizlazi iz činjenice da većina ljudi unutar neke jezične zajednice ima slična osnovna iskustva sa svijetom i zajednička im je velika količina nejezičnog znanja. Recimo da usred razgovora spomenem informaciju koja je navedena pod (2).

(2) Našao sam stari bicikl kako leži na podu. Lanac je bio zahrđao, a gume prazne.

Teško da ćete pitati zašto se najednom spominju lanac i gume. Obično mogu pretpostaviti da ćete zaključiti da ako je X bicikl, onda X ima lanac i gume (i mnoge druge dijelove). Zbog takve pretpostavke s pragmatičkog sta-jališta bilo bi čudno da sam ono što je navedeno pod (2) rekao u obliku koji je naveden pod (3).

(3) Našao sam stari bicikl. Bicikl ima lanac. Lanac je bio zahrđao. Bicikl ima i gume. Gume su bile prazne.

Možda biste pomislili da sam više pričao nego što sam rekao i da vas smatram nekim tko nema ni osnovno znanje (odnosno, da vas smatram glu-pim). Ponovno, jezični oblici koje rabim nisu netočni, ali pogrješna pragma-tika može djelovati uvrjedljivo.

Te pravilnosti koje sam upravo opisao krajnje su jednostavni primjeri jezika u upotrebi i većina lingvističkih analiza obično ih zanemaruje. Kako bismo shvatili kako su one postale provincijalno područje pragmatičkog is-traživanja, trebamo se vratiti u prošlost da bismo vidjeli kako je do toga do-šlo.

Pragmatički koš za otpatke

Dugi niz godina proučavanja jezika postojala je velika zainteresiranost za formalne sustave analize jezika koji su često nastali na osnovi matematike i logike. Naglasak je bio na otkrivanju nekih od apstraktnih principa koji či-ne sam temelj jezika. Lingvisti i jezični filozofi na sredinu svog radnog stola stavili su istraživanje apstraktnih, možda i univerzalnih svojstava jezika, a bilješke koje su se odnosile na svakodnevni jezik ostavili su na rubovima. Kako je gužva na stolovima postajala sve veća, mnoge od tih bilješki o sva-kodnevnom jeziku izgurane su sa stola i završile su u košu za otpatke. Taj pretrpani koš postao je izvorom mnogih tema o kojima ćemo raspravljati na


92

sljedećim stranicama. Vrijedno je spomena da sadržaj tog koša u početku nije bio organiziran kao posebna kategorija, nego je smatran negativnim, to su naime bile stvari koje se nije moglo lagano obraditi prema formalnim su-stavima analize. Iz tog razloga, kako bismo razumjeli neke od tih materijala koje ćemo izvaditi iz smeća, prvo bismo trebali pogledati kako su tamo uopće dospjeli.

Tema koja je prevladavala na radnim stolovima mnogih lingvista i je-zičnih filozofa bila je analiza jezičnih struktura. Razmotrimo rečenicu pod (4).

(4) Patka je dotrčala do Marije i polizala ju.

Sintaktički pristup toj rečenici bavio se pravilima koja određuju pra-vilnu strukturu te rečenice, a isključuju nepravilne poretke riječi kao *Patka Marije do dotrčala je. Sintaktička analiza također bi bila potrebna da se utvrdi da ispred glagola 'polizala' neki elementi nedostaju, a redoslijed je riječi drugačiji (i _ ju _ polizala), a analiza bi također utvrdila pravila koja dozvoljavaju ta prazna mjesta i promjene. Međutim, da pokušate onima koji se bave sintaksom objasniti da patke takve stvari ne rade i da je govornik možda htio reći pas, oni bi to smatrali potpuno nebitnim. Uistinu, sa sintak-tičkog stajališta, rečenica poput Boca kečapa dotrčala je do Marije jednako je pravilno složena kao i rečenica pod (4).

Za semantičkim radnim stolovima bilo bi pak zabrinutosti oko toga. Jedinica koja se zove patka ima svojstvo značenja (živo), dok bi boca keča-pa imala svojstvo značenja (neživo). Budući da glagol poput dotrčati do zah-tjeva živi subjekt, riječ patka bila bi prihvatljiva, ali ne i boca kečapa.

Semantika se također bavi uvjetima istinitosti tvrdnji izrečenih kroz re-čenice. Te tvrdnje obično doslovno odgovaraju značenju jednostavne rečeni-ce i obično se označavaju slovima p, q i r. Recimo da je odnos značenja koji stoji iza rečenice Patka je dotrčala do Marije tvrdnja p, a odnos iza rečenice patka je polizala Mariju tvrdnja q. Te dvije tvrdnje povezane su logičkim simbolom za povezivanje, &. Dakle, tvrdnje u rečenici (4) mogle bi se pred-staviti kao što je navedeno pod (5).

(5) p & q

Ako je p istinito i q istinito, onda je i p & q istinito. Ako ili p ili q nije istinito (odnosno neistinito je), onda je i p & q nužno neistinito. Takva vrsta analize često se upotrebljava u formalnoj semantici.

Nažalost, u takvoj vrsti analize, kada god je p & q istinito, slijedi logi-čki zaključak da je i q & p istinito. Primijetimo da bi q & p u ovom slučaju bilo izraženo kao što je navedeno pod [6].

(6) Patka je polizala Mariju i dotrčala do nje.


93

U svijetu svakodnevne jezične upotrebe takvo činjenično stanje nije identično prvotnim događajima opisanim pod (4). Opisuju se dva događaja, koja imaju određeni redoslijed i očekujemo da će se taj redoslijed događanja zrcaliti u redoslijedu njihova spominjanja.

Ako p podrazumijeva nekakvu radnju i ako q podrazumijeva nekakvu drugu radnju, imamo neizbježnu sklonost k tome da veznik i interpretiramo kao vremenski veznik i onda, a ne kao logički &. To je još jedan primjer kako je zapravo izrečeno više nego što same riječi govore. Mogli bismo zak-ljučiti da postoji uobičajeni princip jezične upotrebe koji se može izreći kao što je navedeno pod (7).

(7) Interpretiraj redoslijed spominjanja događanja kao redoslijed samih događanja.

Ono što je izraženo pod (7) nije ni sintaktičko ni semantičko pravilo. To uopće nije pravilo. To je pragmatički princip koji često rabimo kako bi ono što čujemo ili pročitamo imalo smisla, ali koji možemo ignorirati u slučaje-vima kada nije primjenjiv.

Postoje mnogi drugi principi te vrste koje ćemo proučiti u sljedećim po-glavljima. U poglavlju 2 započet ćemo s veoma jednostavnim principom: što više toga imaju zajedničkog, to manje jezika dva će govornika trebati da bi razgovarali o poznatim im stvarima. Taj princip objašnjava čestu upotrebu riječi poput ovo i ono kako bismo govorili o stvarima koje su nam zajedničke u smislu fizičkog konteksta (primjerice, Bi li htio ovo ili ono?). Istraživanje tog osnovnog jezičnog aspekta naziva se deiksija.

Deiksija i udaljenost

Deiksija je tehnički pojam (potječe iz grčkog jezika) za jednu od os-novnih stvari koje radimo kada govorimo. Ona predstavlja pokazivanje uz pomoć jezika. Bilo koji jezični oblik koji se rabi za takvo pokazivanje naziva se deiktički izraz. Kada primijetite nepoznat objekt i pitate Što je to?, rabite deiktički izraz (to) kako biste ukazali na nešto što je u neposrednom kon-tekstu. Ti izrazi pripadaju prvim riječima koje mala djeca nauče govoriti i mogu se rabiti za označavanje ljudi, u kojem slučaju govorimo o osobnoj deiksiji (ja, ti), mjesta, tada govorimo o prostornoj deiksiji (ovdje, ondje) ili vremena, kada je riječ o vremenskoj deiksiji (sada, onda). (…) Interpre-tacija svih tih izraza ovisi o tome da je kontekst jednak i kod govornika i kod slušatelja. Deiktički se izrazi zapravo najčešće rabe u govornoj komunikaciji licem u lice, kada ljudi koji su nazočni lako razumiju izraze poput onog pod (1), ali koje treba prevesti ljudima koji nisu prisutni.

(1) Stavit ću ovo ovdje.


94

(Naravno, shvatili ste da Ivan govori Ani da će staviti dodatan kućni ključ u jednu od kuhinjskih ladica.)

Deiksija je očito način izražavanja koji je vezan uz govornikov kon-tekst, pri čemu je osnovna razlika između deiktičkih izraza koji su blizu govorniku i onih koji su daleko od govornika. Izrazi koji su blizu govorniku, ili proksimali, izrazi su poput ovo, ovdje i sada. Izrazi, koji su daleko od govornika, odnosno distali, izrazi su poput ono, ondje i onda. Proksimali se obično interpretiraju na temelju mjesta na kojem se govornik nalazi, odno-sno, deiktičkog središta, tako da se sada obično odnosi na točku u vremenu ili period koji je u središtu govornikova iskaza. Distali jednostavno mogu ukazivati na ono što je daleko od govornika, ali u nekim jezicima mogu se rabiti i za razlikovanje između onog što je blizu slušatelju i onog što je da-leko i od govornika i od slušatelja. Tako u japanskom postoje dva prijevoda za zamjenicu to, jedan za ono što je blizu slušatelju, sore i jedan za ono što je daleko i od govornika i od slušatelja, are, uz treći oblik, koji se rabi kao proksimal, kore.

Osobna deiksija

Podjela koja je upravo opisana uključuje osobnu deiksiju sa spomenu-tim govornikom (ja) i slušateljem (ti). Jednostavnost tih oblika prikriva slo-ženost njihove upotrebe. Kako bismo naučili te deiktičke izraze, prvo mo-ramo naučiti da je svaka osoba prilikom razgovora i ja i ti i da cijelo vrijeme prelazi s jednog na drugi od tih dvaju oblika. Sva mala djeca prolaze kroz fazu učenja kada im je to razlikovanje problematično pa kažu stvari poput Hoćeš si pročitati priču? (umjesto mi) kada dodaju nekome omiljenu knjigu.

Osobna deiksija očito djeluje na temelju trodijelne podjele, koja je pri-kazana kroz zamjenicu koja označava prvu osobu (ja), drugu osobu (ti) i tre-ću osobu (on, ona ili ono). U mnogim jezicima te deiktičke kategorije proši-rene su oznakama za relativni društveni položaj (primjerice, slušatelj višeg položaja nasuprot slušatelju nižeg položaja). To su takozvani izrazi iz pošto-vanja. Rasprava o okolnostima koje vode do izbora jednog od tih oblika um-jesto nekog drugog ponekad se naziva društvenom deiksijom.

Prilično poznat primjer društvenih razlika u okviru osobne deiksije raz-likovanje je u nekim jezicima između oblika koje rabimo za poznatog govor-nika i onih koje rabimo za nepoznatog. To je poznato kao T / V razliko-vanje, naziv potječe od francuskih oblika tu (za poznate) i vous za nepo-znate, a može ga se pronaći u mnogim jezicima, uključujući i njemački (du / Sie) i španjolski (tú / Usted). Izbor jednog od tih oblika neizravno će poručiti nešto o govornikovu stavu o njegovu odnosu sa slušateljem. U takvim druš-tvenim kontekstima u kojima pojedinci izraze razliku između društvenog po-ložaja govornika i slušatelja obično će govornik koji je stariji i ima viši po-ložaj rabiti oblik tu kako bi se obratio slušatelju koji je mlađi i ima niži


95

položaj i manje moći, a slušatelj bi mu se zauzvrat obratio s vous. Kada dođe do društvenih promjena, kao primjerice u modernoj Španjolskoj, u situaciji kada mlada poslovna žena (višeg ekonomskog položaja) razgovara sa svo-jom starijom kućnom pomoćnicom (nižeg ekonomskog položaja), kako će one oslovljavati jedna drugu? Rečeno mi je da je razlika u godinama snaž-nija od ekonomske razlike pa će starija žena rabiti tú, a mlađa Usted.

Španjolski oblik za nepoznate ljude (Usted) povijesno je vezan za oblik koji se nije rabio niti kada bi se govorilo o prvoj osobi (govorniku) niti kada bi se govorilo o drugoj osobi (slušatelju), nego o trećoj osobi (nekome dru-gome). U deiktičkom smislu treća osoba nije izravni sudionik u osnovnom (ja-ti) razgovoru, a time što nije uključena u razgovor, nužno je i udaljenija. Prema tome, u smislu osobne deiksije, zamjenice koje označavaju treću osobu su distali. Uporaba oblika za treću osobu kada bismo mogli rabiti ob-lik za drugu osobu jedan je od načina izražavanja udaljenosti (i nepoznato-sti). To možemo učiniti i u ironičnu ili humorističnu svrhu kada se jedna osoba, koja ima puno posla u kuhinji, obraća drugoj, koja je jako lijena kao što je navedeno pod (2).

(2) Bi li Njegovo Visočanstvo htjelo malo kave?

Udaljenost koja se povezuje s oblicima, kojima izražavamo treću oso-bu, također se rabi i kako bismo moguće optužbe (primjerice, nisi očistio) izrazili manje izravno, kao pod (3a) ili kako bismo nešto što se može shvatiti osobno izrazili na manje osoban način, u obliku općenitog pravila, kao pod (3b).

(3a) Netko nije počistio za sobom.

(3b) Svaka osoba mora počistiti za sobom.

Naravno, govornik takva općenita pravila može izraziti tako da se od-nose i na govornika i na druge, izražavajući se u prvoj osobi množine (rabeći mi), kao pod [4].

(4) Mi ovdje znamo počistiti za sobom.

U takvim izjavama moguća je dvosmislenost koja vodi do dviju mogu-ćih interpretacija. Postoji isključujuće mi (govornik i ostali, isključuje sluša-telja) i uključujuće mi (uključuje i govornika i slušatelja). Neki jezici tu raz-liku mogu izraziti i gramatički (primjerice, u fidžijskom jeziku postoji isklju-čujući oblik za prvu osobu množine, keimami i keda za uključujući oblik za prvu osobu množine).

Dvosmislenost koju možemo naći u (4) slušatelju suptilno ostavlja mo-gućnost da sam odluči što je zapravo rečeno. Slušatelj će ili odlučiti da je on dio skupine na koju se odnosi pravilo (to jest, adresat) ili da je isključen iz te skupine pa se pravilo na njega ne odnosi (to jest, nije adresat). U tom slučaju slušatelj odlučuje koja je zapravo poruka koja je izrečena tim riječima.


96

Prostorna deiksija

Već spomenuti koncept udaljenosti očito je povezan i s prostornom de-iksijom koja označava relativni prostorni smještaj ljudi i stvari. Razlikujemo izraze poput tu i ovdje s jedne strane i tamo i ondje s druge strane. (…) Neki glagoli kretanja, kao što su doći i otići, dobiju deiktički smisao kada se rabe za izražavanje kretanja prema govorniku (Dođi u krevet!) ili od njega (Idi u krevet!).

Jedan je oblik koncepta kretanja prema govorniku (odnosno, ulaska u vidno polje) prvo deiktičko značenje koje nauče mala djeca, a svojstvena mu je upotreba riječi poput ovo i ovdje (=može se vidjeti). One se razlikuju od ono i ondje, riječi koje se povezuju sa stvarima koje izlaze iz djetetova vidnog polja (=više nisu vidljive).

Prilikom razmatranja prostorne deiksije bitno je imati na umu da pros-tor sa stajališta govornika može biti i mentalan i fizički. Govornici koji pri-vremeno nisu kod kuće često će rabiti ovdje kako bi govorili o (fizički uda-ljenom) domu, kao da se još uvijek tamo nalaze. Govornici se također mogu projicirati na određeno mjesto prije nego zapravo dođu tamo, primjerice ka-da kažu Dolazim kasnije (=kretanje prema mjestu, na kojem se nalazi sluša-telj). To se ponekad opisuje kao deiktička projekcija, a zahvaljujući razvo-ju tehnologije, koja nam dozvoljava manipuliranje lokacijama, sve više isko-rištavamo njezine mogućnosti. Ako ovdje označava mjesto na kojem govor-nik nešto kaže (a sada označava vrijeme kada to učini), onda bi izjava kao što je ona pod (5) trebala biti besmislena.

(5) Trenutno nisam ovdje.

Međutim, (5) može biti moja pozdravna poruka na automatskoj sekre-tarici, a sada se odnosi na bilo koji trenutak, u kojem me netko pokuša naz-vati, a ne na trenutak kada sam zapravo snimio te riječi. Snimanje rečenice kao što je (5) čin je namijenjen mojim budućim slušateljima kojim svoju pri-sutnost prenosim na neko drugo mjesto. Sličnu ću deiktičku projekciju posti-ći kada rabim upravni govor kako bih opisao neku drugu osobu, mjesto ili osjećaje. Primjerice, mogao bih vam pričati o posjetu trgovini s kućnim lju-bimcima kao što je opisano pod (6).

(6) Gledao sam u to malo štene u kavezu, imalo je tako tužan izraz na licu, kao da govori „Tako sam nesretno ovdje, hoćeš li me osloboditi?“

Ovdje, koje se odnosi na kavez, nije stvarno mjesto na kojem se osoba (govornik) nalazi kada to govori, nego je mjesto na kojem se ta osoba nalazi dok igra ulogu šteneta.

Moguće je da je stvarna pragmatička osnova prostorne deiksije zapravo psihološka udaljenost. O predmetima, koji su psihološki blizu, govornik će govoriti kao da su fizički blizu. Također, nešto što je psihološki udaljeno bit će izraženo kao fizički udaljeno (primjerice ona zgrada tamo). Međutim,


97

govornik također može željeti označiti nešto što je fizički blizu (primjerice, osobu koja mu je u blizini) kao psihološki udaljeno: Onaj mi se čovjek ne sviđa. Prilikom analize te rečenice ustanovit ćemo da riječ onaj nema stalno (to jest semantičko) značenje, nego mu govornik daje značenje u određenom kontekstu.

Slični psihološki procesi na djelu su prilikom uporabe proksimalnih i distalnih izraza za izražavanje vremenske deiksije.

Vremenska deiksija

Već smo utvrdili da proksimalni oblik sada rabimo i za označavanje trenutka u kojem govornik govori i za označavanje trenutka u kojem će netko čuti što je rekao (slušateljevo sada). Nasuprot izrazu sada distalni izraz tada u odnosu na govornikovu sadašnjost može označavati i njegovu prošlost (7a) i budućnost (7b).

(7a) 22. studenog, 1963.? Bio sam u Škotskoj tada.

(7b) Večera u subotu u 8:30? Vidimo se tada.

Vrijedno je spomena da rabimo i opširne sustave izraza za označavanje vremena koji nisu deiktički, kao što je kalendarsko vrijeme (datumi, kao u (7a)) i podjela dana (na sate, kao u (7b)). Međutim, takve oblike označavanja vremena naučimo mnogo kasnije od izraza kao jučer, sutra, danas, sljedeći tjedan, prošli tjedan ili ovaj tjedan. Interpretacija svih tih izraza ovisi o tome da znamo kada su izgovoreni. Ako ne znamo kada je nešto izgovoreno (odnosno napisano), kao u (8), koji se nalazi na vratima ureda, nećemo znati hoćemo li morati pričekati dugo ili kratko.

(8) Vraćam se za sat vremena.

Slično tome, ako dva dana zaredom dođemo u kafić na kojem je vidljiv natpis kao što je naveden pod (9), drugi ćemo dan (u deiktičkom smislu) još uvijek doći prerano ako želimo besplatno piće.

(9) Sutra besplatno pivo.

Čini se da je psihološka osnova vremenske deiksije slična onoj prostor-ne. Prema događajima u vremenu možemo se ponašati kao da nam se pribli-žavaju (ulaze nam u vidno polje) ili kao da se udaljavaju od nas (izlaze iz vidnog polja). Jedna od metafora koju rabimo odnosi se na događaje koji nam se približavaju, odnosno, iz budućnosti dolaze u sadašnjost (primjerice sljedeći tjedan, nadolazeće godine) i na događaje koji odlaze iz govornikove sadašnjosti u prošlost (primjerice dani koji su iza nas, prošli tjedan). Tako-đer, kada govorimo o bliskoj budućnosti, poručujemo da je blizu trenutku kada govorimo tako što rabimo proksimalni deiktički izraz ovaj, kao u ovog (dolazećeg) vikenda ili ovog (dolazećeg) četvrtka. (…)


98

Deiksija i gramatika

Sve navedene razlike u uporabi osobne, prostorne i vremenske deiksije možemo vidjeti na djelu u jednoj od osnovnih strukturnih gramatičkih raz-lika, onoj između upravnog i neupravnog govora. Kao što je već opisano, deiktičke izraze za osobe (ti), mjesto (ovdje) i vrijeme (ove večeri) možemo interpretirati u okviru istoga konteksta kao i govornik koji ih spominje (13a).

(13a) Planiraš li ti ove večeri biti ovdje?

(13b) Pitao sam ju je li planirala te večeri biti tamo.

Kada se kontekst izgovaranja te rečenice promijeni u kontekst u kojem prenosim nekom drugom tu rečenicu, kao primjerice u (13b), onda se mi-jenjaju i deiktičke oznake koje su vezane uz okolnosti prilikom postavljanja pitanja. Primijetimo da su se proksimalni oblici iz (13a) u (13b) promijenili u odgovarajuće distalne oblike. Ta veoma redovita razlika u neupravnom go-voru označava razliku između značenja govornika, koji je blizu i značenja udaljenog od govornika u neupravnom govoru. Proksimalni deiktički izrazi koji se rabe u izravnom govoru ostavljaju dojam da se nalazimo u istom kon-tekstu kao i sama izjava. Distalni deiktički izrazi neupravnog govora ostav-ljaju dojam da je izvorna izjava udaljena.

Ne bi vas trebalo iznenaditi da se sve te deiktičke izraze moglo pronaći u pragmatičkom košu za otpatke. Njihova interpretacija ovisi o kontekstu i govornikovoj namjeri, a izražavaju relativnu udaljenost. Ako uzmemo u ob-zir njihov malen broj, a nevjerojatno širok spektar mogućnosti uporabe, deiktički izrazi uvijek će reći mnogo više nego što je na prvi pogled vidljivo iz njihova značenja.

Prevela Josipa Forko

Ruth Kempson: Proces zaključivanja: Kako slušatelji uspijevaju izabrati pravo tumačenje

99

Prijevod


Ruth Kempson PROCES ZAKLJUČIVANJA: KAKO SLUŠATELJI

USPIJEVAJU IZABRATI PRAVO TUMAČENJE? Prijevod iz djela Pragmatics: Language and Communication, u: The Handbook of linguistics

(ur. Mark Aronoff, Janie Rees-Miller), Oxford: Blackwell Publishers, 2003., str. 401-412.

Do sada sam uspjela opisati tri moguće perspektive prirode tumačenja između onoga što smatramo znanjem o pojedinome jeziku i općenitoga zna-nja o pojedincima. Međutim, do sada nismo promatrali principe, koji su sre-dištem svake pragmatičke teorije, a koji objašnjavaju načine na koji slušatelj izabire tumačenje koje je govornik imao u vidu, tzv. principe zdravorazum-skoga zaključivanja (=zaključak). Kako je moguće da slušatelj bude uspješan u izvršavanju ovoga zaključivanjem izvedenoga zadatka s obzirom na činje-nicu da postoje mnogobrojni načini tumačenja govornoga iskaza, izravni, ne-izravni, metaforički, ironični itd.? Koji kriteriji omogućuju ljudima da iza-beru pravo tumačenje?

Griceovo načelo suradnje i razgovorne maksime

Prema Griceu, koji je bio rani zagovornik zaključkom izvedenog prin-cipa razgovora (Grice, 1975.), postoji općenita pretpostavka koja podupire sva tumačenja, da je tumačenje govornih iskaza, načelo suradnje, zajednički napor sugovornika s istim ciljem. Spomenuti zajednički napor sugovornika određuju brojne maksime koje govornici moraju poštivati, a Grice je izdvo-jio sljedeće:

Maksima kvalitete:

PORUKA TREBA BITI ISTINITA

Ne poručuj ono za što nemaš odgovarajuće dokaze

Ne poručuj ono što misliš da može biti netočno

Maksima relevantnosti

Poručuj samo ono što je važno za kontekst danoga problema

Maksima kvantitete


100

PORUČUJ SAMO ONO ŠTO JE NEOPHODNO

Budi dovoljno informativan za potrebe danoga problema

Ne pružaj više informacija, no što je potrebno

Maksima načina

BUDI JASAN/RAZUMLJIV

Izbjegavaj nejasna objašnjenja

Izbjegavaj dvosmislena objašnjenja

Budi kratak

Budi sistematičan

To nisu pravila koja određuju ponašanje, već maksime koje podupiru zajedničku razmjenu informacija. Uzmimo za primjer ocjenjivanje pismeno-ga ispita koje u Engleskoj uključuje dva ispitivača. Ja vam predložim ocjenu za svakoga pojedinoga pristupnika ispitu, vi se ne složite s mojim prijedlo-gom ocjene i onda raspravljamo i usuglašavamo se oko ocjene. Takav zajed-nički trud usmjeravaju načelo suradnje i maksime. Naravno, nije uvijek slu-čaj da ljudi govore istinu i da je to što kažu relevantno. Doduše, može mi do-saditi usuglašavanje oko ocjene pa mogu odustati od cijeloga postupka i oti-ći. Međutim, lašci i ljudi koji odbijaju suradnju zapravo su iznimka koja pot-vrđuje pravilo; da bi laž bila uspješna, mora vrijediti neka pretpostavka mak-sime kvalitete ili njezinih ekvivalenata, a ljudi koji odbijaju surađivati ne sudjeluju ni u jednome činu komunikacije. Štoviše, ponekad se maksime ot-voreno krše i tada nude slušatelju mogućnost zaključivanja i istome nose po-ruku koju je govornik htio prenijeti pri tome uspostavljajući načelo suradnje. Razgovor je u (1) takav slučaj1. U primjeru (1) osoba B daje nevažan odgo-vor koji potiče osobu A na stvaranje dodatnih premisa tako da će osoba A neizravnim implikacijama uvidjeti da je osoba B htjela reći nešto u skladu s maksimama. Sve dodatne informacije, neovisno o tome je li riječ o premi-sama ili zaključku, nazivaju se konverzacijskim implikaturama. Odgovor osobe B u (1) koji, ako se zasebno promatra, jest ili nevažan ili očito preštur, aludira na to da ljudi, koji samo znaju staviti čajnik na štednjak, ne znaju skuhati čaj i da, prema tome, osoba B ne zna skuhati čaj.

Sve navedene implikature proizlaze zaključivanjem i iste su činovi tzv. nesvakodnevnoga zaključivanja, što je u suprotnosti s jednom ili više mak-sima. Ključno je za koncept implikature da za razliku od pravoga značenja izraza, ove se implikature mogu poništiti – stoga je njihovo objašnjenje re-zultat zaključivanja, a ne rezultat jezičnoga pravila. Stoga, nema nedosljed-nosti u dodatku osobe B: „Međutim, to ne znači da ja ne znam kuhati. Znam, samo nisam previše zainteresiran/a za to.“ Nasuprot tome, ako se neki dio 1 A: Can you cook? ('Znaš li kuhati?') B: I know how to put kettle on. ('Znam kako pristaviti čajnik.')


101

objašnjenja ne može sustavno opovrgavati, isti po definiciji mora biti dije-lom značenja izraza, a ne implikature.

Ova metoda prisjećanja obavijesti kroz proces zaključivanja u suprot-nosti je s kršenjem maksima, koje su središtem Griceova poimanja razgovora (vidi Neale, 1996.). Uzmimo za primjer metaforu KONJ ZA TRKU pod (2)2. Ista krši maksime kvalitete i relevantnosti, a aludira na pretpostavku da su konji za trku izuzetno brzi / hitri i atraktivni za gledanje tako da kada bi me netko opisao kao trkaćega konja, pretpostavila bih da sam jako brza, atrak-tivna za gledanje i, stoga, zanimljivo društvo. Nadalje, pogledajte kako se sa-da govoreći s manje obožavanja, to može shvatiti i da sam ja preživčana, mr-zovoljna i lako razdražljiva. Kao i u prvom (1) primjeru i u drugome (2) neke se implikature mogu poništiti:

(9) Ne mislim da si mrzovoljan ili nešto slično – jednostavno si dobro društvo.

Takve implikature, koje u drugome slučaju (2) mogu biti kompliment, nastaju procesom zaključivanja koji započinjem premisom da govornik na-mjerava poštivati opći smjer načela suradnje, ali ga njegov govorni iskaz krši.

Dosad su prikazani slučajevi specifični za pojedinu situaciju i ne po-stoji niti jedno pravilo koje odobrava njihovo tumačenje. Međutim, postoje slučajevi nastali kao možebitna posljedica maksima, koji su toliko točni da je zanimljivo pogledati njihovo tumačenje nastalo kao posljedica nekoga prag-matičnoga pravila, koje je u suprotnosti s Griceovim tumačenjem. Takvi su sljedeći primjeri:

(10) Neki su ljudi tamo bili jadni

(10) što bi normalno značilo da „Nisu svi ljudi tamo bili jadni“, no u (11) se to poništava

(11) Neki su ljudi tamo bili jadni. Zapravo, svi su bili jadni, samo su neki to pokazivali više od drugih.

Budući da je poništivo, prema nekim kriterijima implikatura, ovo nije kodirani gramatički princip. Grice je označio implikature, poput spomenutih, kao opće razgovorne implikature. Međutim, drugi su ih nakon Gricea ogra-ničili pravilima predlažući da se gramatika treba proširiti za pragmatičku komponentu koja sadržava uobičajena pravila (vidi Gazdar, 1997, Levinson 1983, 1987, 1996 i Lascarides i Asher, 1993 za koncept uobičajenih pravila zaključivanja).

Glavna je poteškoća s Griceovim maksimama što iste najčešće nisu ja-sne i svaka implikatura može nastati kao posljedica mnogobrojnih maksima. Može li se odgovor osobe B u prvom (1) primjeru shvatiti kao kršenje mak-

2 You're a real race – horse. ('Pravi si konj za trku').


102

sime relevantnosti ili kvantitete? Je li osoba B previše ili premalo rekla ili je možda rekla nešto posve nevažno? Bilo što od ovoga može dovesti do tuma-čenja da osoba B ne zna kuhati. Nadalje, javlja se problem kako razlučiti što je važno za svaki pojedini govorni iskaz, a na to Grice ne daje odgovor. Re-zultat je toga, iako sugestivan, da sadržaj maksima ostaje potpuno nejasan.

Sljedeći je problem kako objasniti maksime? Grice je definirao mak-sime kao sredstvo pojednostavljivanja cjelokupnoga odnosa između uporabe jezika s logičnim argumentima i razgovorne svrhe jezika navodeći da se raz-govorne maksime mogu iskoristiti kako bi se objasnio poznati problem – nedvojbeno neslaganje između uporabe riječi kao što su i, ili, ne, ako-onda u logičnome smislu i njihove uporabe u jeziku. U logici, koja se bavi prou-čavanjem premisa i zaključivanjem, pozornost se usmjerava na valjane argu-mente, koji se jasno mogu vidjeti u sljedećoj rečenici:

(12) Ako je Bill oženjen s Mary, a Mary je profesorica engleskoga jezika, onda je Bill oženjen profesoricom engleskoga jezika. Bill je oženjen s Mary, ali Mary nije profesorica engleskoga jezika. Stoga, Bill nije ože-njen profesoricom engleskoga jezika.

Uzimajući u obzir valjanost argumenta spomenutog u (12), ne smijemo izostaviti i definiranje veznika i u slučajevima sastavljanja dviju izjavnih re-čenica s ciljem stvaranja daljnje izjavne rečenice u formi P i Q koja je isti-nita samo ako su i prva P i druga rečenica Q istinite. Takva se upotreba riječi / veznika i razlikuje od njegove upotrebe u govoru gdje se veznik i najčešće rabi kada je riječ o nekome slijedu događanja. (13) ne podrazumijeva nužno da je Bill bio bolestan neko vrijeme u prošlosti i da je otišao u krevet, nego podrazumijeva da je Bill otišao u krevet jer je bio bolestan, dok je slijed događaja u (14) obrnut.

(13) Bill se razbolio i otišao u krevet.

(14) Bill je otišao u krevet i razbolio se.

Primjeri kao spomenuti rabili su se od 1950-ih do 1970-ih (Strawson, 1952, Cohen, 1971, Walker, 1975) kako bi pokazali razliku u sadržaju izme-đu jezičnih izraza prirodnih jezika i elemenata logičkih jezika, gdje se logi-čki koncept definira uvjetima potrebnima da bi neki element bio istinit (npr. i u (12)). Grice, međutim, navodi (1975) da je razlika između i u (12) i (13) i (14) zapravo razlika u implikaturama koje mogu nastati kao rezultat zajedni-čkoga napora sugovornika u svrhu komunikacije. Takvo Griceovo shvaćanje / poimanje doživljeno je kao napredak zato što omogućava da se sadržaj prirodnoga jezika logički definira te na taj način bude bolje shvaćen. Slije-deći tu metodologiju rada, značenje se rečenice definira u smislu istinitosnih odnosa. Značenje izraza Kiši / pada kiša određuju uvjeti koji moraju ići od-ređenim slijedom kako bi rečenica biti istinita. Gazdar (1979) to predočava sloganom / krilaticom:


103

Pragmatika = značenje – istinitosni uvjeti

Pragmatika se može promatrati i kao heterogeni ostatak koji nastaje nakon što se raščlani deskriptivni sadržaj u vidu istinitosnih uvjeta kao te-melj semantike. Spomenuti se ostatak promatra u smislu maksima ponašanja koje potiču zdravorazumsko zaključivanje koje dodaje (ili zamjenjuje) stroži deskriptivni sadržaj govornih iskaza. Zanimljivo je pripomenuti da slogan ostavlja jedno pitanje otvorenim: trebaju li se maksime promatrati kao nešto ograničeno na proces zaključivanja (kao što Grice navodi – Grice, 1975) ili se trebaju promatrati kao uobičajena pravila kao što smatraju neki od Gri-ceovih nasljednika (vidi Levinson, 1988)

Kao što je već ranije spomenuto, Griceov je pristup zanimljiv jeziko-slovcima jer podupire stajalište da postoji jasno odjeljivanje između unu-trašnjeg gramatičkoga procesa, koji obuhvaća strukturu rečenica i pojedi-nosti njihovih značenja, i interpretacije govornih iskaza (vidi Levinson, 1988, Atlas, 1989). Nadalje, taj je pristup zanimljiv i semantičarima iz istoga razloga: omogućuje da se koncepti istinitosnih uvjeta, poznati iz logike, pro-šire u rečenice definirajući domenu pragmatike kao formu objašnjavanja koja kao polazište rabi takve pojedinosti značenja rečenica (Kamp, 1979).

Međutim, postoje brojne poteškoće s tim gledištem. Prvo je i najočitije ono s upotrebom zamjenica i drugih anaforičkih izraza. Kako bi se uspo-stavio sadržaj istinitosnih uvjeta u rečenici koja sadrži zamjenicu, mora se odlučiti na koji će se način tumačiti ta zamjenica, a takav izbor ni u kojemu slučaju ne propisuje gramatika, nego on ovisi o značenju i razumijevanju rečenice u kontekstu. Uvjeti pod kojima je rečenica (15) istinita ovise o tome odnosi li se zamjenica ona na tijelo princeze Diane ili bilo koje žene koja je nazočila događaju:

(15) Svaka je žena plakala dok je ona prolazila kroz vrata.

Ako se zamjenica ona odnosi na tijelo princeze Diane, izdvaja se odre-đeni objekt: ako se pak zamjenica ona odnosi na bilo koju osobu kao i u svaka žena, izdvaja se svaka pojedina žena. Ta se dva slučaja uvelike razli-kuju. Možemo zamijetiti i da tumačenje zamjenice ovisi i o detaljnim okol-nostima opisanoga događaja. Pogrebna je procesija toga jutra započela u pa-lači Kensington, gdje je živjela princeza, a istoga jutra nitko nije prošao kroz spomenuta vrata prije početka same procesije. Kada bi i govornik i slušatelj raspolagali istim saznanjima o tome događaju, tada bi se ona u (16) odnosila na princezino tijelo. Međutim, u (17) ona se odnosi na bilo koju ženu koja je nazočila događaju jer su promatrači/ce polagale cvijeće pored vrata, a ne preminula princeza Diana:

(16) Svaka je žena plakala dok je ona prolazila kroz vrata.

(17) Svaka je žena plakala dok je (ona) polagala cvijeće.


104

Problem da sadržaj istinitosnih uvjeta ovisi o kontekstu ni u kojemu se slučaju ne ograničava samo na anaforičke izraze kao što su zamjenice. Žene, koje se spominju u govornom iskazu (17), što je svojevrsni nastavak govor-noga iskaza u primjeru (5) – podrazumijevaju se pod izrazom svaka žena – strogo su ograničene na žene opisane izvan palače Kensington kao što smo vidjeli pod B. To se, doduše, ne odnosi na sve žene koje su taj dan položile cvijeće na grobovima diljem zemlje niti na žene koje su kod kuće gledale prijenos ceremonije. Čak ni predikat položiti ne opisuje svaki događaj pola-ganja cvijeća koji se dogodio taj dan. Mnogi su ljudi za vrijeme pogrebne ceremonije položili cvijeće da bi zakopčali dugme na kaputu, obrisali nos djetetu itd., da ne spominjemo žene diljem svijeta. Međutim, ovdje se polo-žiti odnosi na polaganje cvijeća izvan vrata palače. Doista, svako tumačenje spomenutih riječi ovisi o kontekstu rečenice. Iz ovoga se može izvesti zak-ljučak da gramatički principi ne određuju sve pojedinosti sadržaja istinito-snih uvjeta, nego nepotpune pojedinosti; za zdravorazumsko zaključivanje principi isto određuju ono što je izraženo u rečenici, a upotpunjeno u kontek-stu. Grice nije smatrao upotrebu zamjenica i drugih anaforičkih izraza veli-kim problemom i u njegovu pristupu maksime ne određuju iste (vidi Car-ston, 1998 za raspravu). Međutim, kao što ćemo vidjeti, isti kriteriji koji određuju kako slušatelj razumijeva neizravne implikature određuju i kako se izabiru svi aspekti tumačenja govornih izraza koji ovisi o kontekstu.

Naposljetku, kao što je i sam Grice napomenuo (1975, 1989), postoje neki aspekti značenja izostavljeni iz svakoga programa koji određuje znače-nje izraza prirodnoga jezika u smislu istinitosnih uvjeta. Spomenuti aspekti značenja nemaju nikakve veze s osobinama vanjskih objekata koji se mogu rabiti prilikom opisivanja riječi, ali imaju veze s načinom zaključivanja o ob-jektima koje pokreće određena riječ. Uzmimo za primjer veznik ali iz pret-hodne rečenice. Veznik ali rabi se u svrhu naznačivanja određenih suprotno-sti, no ovdje nije riječ o suprotstavljanju različitih sadržaja. Znamo da je to tako zbog (18) i (19) gdje se potvrđuje eksplicitni identitet predikata u dvje-ma rečenicama spojenima veznikom ali:

(18) John se prijavio za posao u Liverpoolu, ali i ja sam i još imam više objavljenih radova od njega.

(19) John je ostvario 70%, ali i njegov brat je tako da se nijedan ne može pohvaliti kako je bio bolji.

Istinitosni uvjeti veznika ali ne razlikuju se od onih veznika i: rečenica koja se sastoji od dviju nezavisnosloženih suprotnih rečenica povezanih su-protnim veznikom ali istinita je samo ako su obje nezavisne rečenice istinite, a isti je slučaj i s nezavisnosloženim sastavnim rečenicama povezanim sa-stavnim veznikom i. Taj fenomen nije razgovorna implikatura zato što je ovdje riječ o invarijantnome aspektu rečenica spojenih veznikom ali gdje će se jedan vid suprotnosti povratiti. Griceov pristup mora omogućiti posebne


105

odredbe za određene aspekte značenja koji ne spadaju ni u kategoriju isti-nitosnih uvjeta ni u kategoriju implikatura, kao što je i sam Grice naznačio (Grice, 1975). Isti je taj fenomen nazvao konvencionalne implikature kako bi naznačio da one ne pripadaju običnim implikaturama deskriptivnoga sadrža-ja, nego su pak dijelom konvencionalnoga značenja dotičnih riječi.

Teorija relevantnosti

Griceovo je učenje pobijala teorija relevantnosti (Sperber i Wilson, 1995). Ta teorija opisuje pragmatički fenomen kao pojedinačni kognitivni koncept relevantnosti zamjenjujući društvene osnove Griceova načela suradnje.

Načelo relevantnosti

Prema Sperberu i Wilsonu postoji ograničenje ljudske spoznaje, a to je načelo relevantnosti. Svi se signali procesuiraju u odnosu na pozadinski kon-tekst s ciljem dobivanja više obavijesti od signala nego što nam on sam to daje; postići optimalnu relevantnost znači uspostaviti ravnotežu između kon-teksta i količine dobivenih obavijesti. Tako u našem primjeru o princezi Diani možemo reći da se tumačenje riječi ono u (5) odnosi na pogreb zato što je neposredno prije toga spomenut u kontekstu i ne zahtijeva se ulaganje većega napora da se toga prisjetimo, a spominjanje Kensington Gardensa i mirisa cvijeća potiče cijeli niz dojmova i daje mnogo obavijesti kada se govori o pogrebu.

Takva je izmjena između kognitivnoga napora i kognitivnoga učinka bit samoga koncepta relevantnosti. Pokazalo se da ljudi nesvjesno uspoređuju napor koji trebaju uložiti za obavljanje određenoga zadatka i koristi koje će proizići iz toga – nastoje tumačenjem dolaznih signala dobiti što je više mo-guće obavijesti, a istovremeno uložiti što manje napora za postizanje želje-noga učinka. Uravnoteženja napora i učinka ograničava ostvarenje najvišeg stupnja relevantnosti trebati iskoristiti na najbolji mogući način za Vas. Što više obavijesti potiču podražaji, one postaju važnije, ali što se više zahtijeva napora za tumačenje podražaja, oni postaju nevažni. Konačno, da bi bio iole važan, podražaj mora dovesti do barem jednoga nesvakidašnjega zaključka.

Sada ćemo podrobnije promotriti jedan primjer s nejezičnoga stajališta. Zamislite da odgovarate na oglas za posao, a pismo morate poslati najkasnije danas kako bi Vas uopće uzeli u obzir kao ozbiljnoga kandidata za posao. Zamislite da vani pada kiša. Obavijest da vani kiši za Vas nije važna jer Vi nastojite što bolje prikazati sebe i svoja dostignuća u pismu. Vi ste trenutno usredotočeni na kontekst, a ne na pozadinu Vaše prijave za posao, što je premisa za ovaj pisani akt: „Ne smijem zaboraviti spomenuti svoj sveučilišni


106

uspjeh“, „Ne smijem rabiti previše pridjeva“, „Ako prečesto rabim riječ impresivan, pomislit će da se pravim važan“ itd. Trenutno na tu aktivnost ne utječu vremenske prilike. Napor koji se treba uložiti da bi se dozvala u svi-jest obavijest o potrebi nošenja kišobrana, neovisno o tome putujete li vla-kom, autom ili autobusom, nije Vaša trenutna briga budući da se neće pove-zati nijedne od spomenutih premisa s Vašom premisom o uspješnoj komuni-kaciji i ostavljanju impresivnoga dojma na poslodavca. Kada, međutim, od-lučite napustiti kuću, morat ćete donijeti stanovite odluke koje uključuju premise o vremenskim prilikama i načinu Vašega daljnjega kretanja pa ćete obavijest da vani kiši trebati iskoristiti na za Vas najbolji mogući način (npr. ja bih razmišljala na sljedeći način: „Bolje da idem vlakom i putem nešto čitam jer je autom sporije zbog kiše koja otežava i usporava promet“). Kognitivni napor koji se mora uložiti kako bi se došlo do takvih zaključaka bit će poslije nagrađen u smislu da zapažanje da vani kiši za sobom povlači i neke druge stvari koje su Vam onda na pameti. Prema tom pristupu zaklju-čivanju tumačenje se poticaja definira kao manipulacija dodatnim obavijes-tima iz kojih se postižu određeni učinci. Tumačenje signala bilo koje vrste nedvojbeno ovisi o kontekstu. Premise izabiru određene obavijesti i osigura-vaju relevantnost signala. Ne postoji koncept u kojemu je kontekst nevažan.

Spomenuti primjer opisuje samo jednu osobu, koja je pisala zamolbu za posao ne obazirući se pri tome na kišu. Međutim, komunikacijski akt uklju-čuje najmanje dva agensa – govornika i slušatelja. Pokušaj uspostavljanja ravnoteže između kognitivnoga napora koji se treba uložiti i kognitivnoga učinka ovisi i o onome što čini slušatelj budući da se on mora potruditi i do-zvati u svijest obavijest koju govornik želi prenijeti. Dva su aspekta toga zadatka:

1. Dekodiranje obavijesti povezane s krajnjim govornim iskazom – istražiti izgovorene riječi te pronaći njihovo značenje

2. Obogatiti kodiranu obavijest kako bi se ustanovilo što je govornik htio njome reći

Kako bi uspješno izvršio prvi zadatak, pojedinac mora znati značenje riječi, odnosno obavijest koju one prenose. Kako bi se uspješno izvršio drugi zadatak, trebaju se uspostaviti određene tvrdnje (a) koje će odgovarati tu-mačenju govornoga iskaza te pronaći dodatne tvrdnje (b) koje će izazvati po-trebni učinak. Te tvrdnje, međutim, nisu samo nužno značajne za slušatelja nego i za govornika.

Sada na scenu stupa drugačije načelo relevantnosti – komunikacijsko načelo relevantnosti. Prema Sperberu i Wilsonu pretpostavka optimalne važ-nosti određuje kako slušatelj uspijeva dokučiti tumačenje koje je govornik namjeravao. Optimalnoj važnosti odgovara grupa tvrdnji koje je moguće dozvati u sjećanje uz minimalan napor, a koje će postići traženi učinak. Ta skupina tvrdnji može sadržavati netom uspostavljene tvrdnje, a izravni se odgovori na pitanja promatraju u danome kontekstu gdje nude prikladan


107

odgovor. Na primjer, u tumačenju govornoga iskaza Išao sam u Kensington Gardens odgovor je Jesi li vidjela pogrebnu ceremoniju? u (5), a tvrdnja koja iz toga nastaje je „osoba B je išla u Kensington Gardens“. Taj neizravni odgovor, unatoč potrebnome povećanome naporu da bi se procesuirala oba-vijest, ima pravo proširiti kontekst s ciljem uključivanja premise „Iz Ken-sington Gardensa kretala je pogrebna procesija“ iz koje će osoba A izvesti zaključak da je „osoba B išla na pogrebnu procesiju“ i da je vidjela pogrebni obred na velikim zaslonima koji su bili postavljeni okolo kako bi svi okup-ljeni izvan samostana mogli vidjeti obred. Korist je neizravnoga odgovora u ovome slučaju, prema teoriji relevantnosti, da uz minimalan napor za proce-suiranje obavijesti slušatelj A dobiva dodatnu obavijest, koju inače ne bi imao, a to je da osoba B nije gledala pogrebnu ceremoniju kod kuće na TV-prijamniku, da je osoba B bila dijelom povijesnoga događaja, da osoba B ima više obavijesti o navedenome događaju od osobe A, da osoba B nije vidjela druge dijelove događaja itd. Stoga, iako je odgovor osobe B u (5) bio neizravan i primorao osobu A da uloži više napora u tumačenje govornoga iskaza, postigao se neophodan učinak kod slušatelja. Neizravnost je odgovo-ra osobe B namjerna, što omogućuje poprilično slobodno tumačenje budući da ni sam kontekst nije potpuno određen.

Relevantnost i prisjećanje onoga što je rečeno Prednost je teorije relevantnosti nad Gricevom teorijom da se objašnje-

nje kako govornik realizira implikature primjenjuje i na objašnjenje kako se dolazi do tvrdnje koju izgovara govornik. Tako na primjer (16) i (17) u kontekstu (5) nude različita tumačenja. Povezivanje zamjenice ona sa svaka žena u (16) nije moguće jer se takvom upotrebom stvara dojam da nijedna žena nije prošla kroz vrata osim tijela princeze Diane u lijesu, što, dakako, nije točno. Takva i slična tumačenja odbacuju se jer nisu relevantna. Stoga se ona u ovome kontekstu jedino može upotrijebiti kada se odnosi na pre-minulu princezu Dianu. Jednako tako, u (17) ona se ne može odnositi na princezu Dianu budući da preminule osobe, kao ni njihovi lijesovi, ne mogu polagati cvijeće. U obama slučajevima jedini je mogući izbor zamjenice ona ovaj gore prikazan. Na isti se način upotrebljava i glagol položiti „položiti izvan vrata palače Kensington“, no sada s drugačijim razlogom. Moguće je da neka žena plače dok polaže cvijeće kako bi obrisala djetetu nos ili zakop-čala dugme na kaputu, ali u ovome se slučaju zahtijeva premisa koja uklju-čuje tvrdnju o svakoj osobi koja je nazočila ceremoniji. Obavijest o ženama koje su tugovale u palači Kensington nije posebno istaknuta, stoga ju je teško zamijetiti. Za razliku od netom spomenutoga primjera položiti u „polo-žiti pokraj vrata palače Kensington“ u istome kontekstu lako dovodi do slje-dećih premisa:

Plakanje je znak tugovanja. Polaganje cvijeća kraj palače Kensington bio je čin žalovanja.


108

Takav izbor konteksta događaja može dovesti do određenoga učinka. Svaka žena, koja je položila cvijeće kraj palače Kensington, najmanje je na dva načina pokazala da žaluje.

Budući da je lako doći do spomenutih premisa, tumačenje je glagola položiti u „položiti kraj palače Kensington“ koncept koji je htio prenijeti govornik. Jednako tako, svaka žena odnosi se na one žene koje stoje kraj ožalošćenih, a ne na žene koje pogrebnu ceremoniju gledaju kod kuće na televizijskim prijemnicima.

Stoga princip uravnoteživanja kognitivnoga napora i zaključkom izve-denoga učinka podupire zaključivanje tzv. implikatura i uspostavljanje aspe-kata govornoga čina koji ovisi o kontekstu. Nadalje, navodi se objašnjenje zašto je zaključivanje dodatnih obavijesti posljedica tumačenja govornoga čina, a ne značajka izuzetnoga, no nepravilnoga razgovora. Štoviše, stvara se prirodna razlika između implikacija za koje slušatelj smatra da je govornik htio prenijeti (implikatura) i onih koje slušatelj dobiva iz govornih činova znajući da govornik nije to htio prenijeti njima (kontekstualne implikature) (Sperber i Wilson, 1995, Carston, 1988). Implikacije koje slušatelj smatra da ih je govornik htio prenijeti određene su optimalnom relevantnošću (s mini-malnim kognitivnim naporom kao faktorom).

Implikacije koje govornik nije namjeravao prenijeti rezultat su kriterija maksimalne relevantnosti. Iste se često nadovezuju na relevantnost cjelokup-noga govornoga iskaza za slušatelja, ali ne mogu biti dijelom onoga što je govornik htio prenijeti. Činjenica da je osoba B išla na pogreb dat će neke obavijesti o osobi B osobi A: da je osoba B žalovala cijeli vikend kao i osta-tak nacije, da je osoba B vjerojatno tradicionalist itd., no ništa od toga osoba B nije eksplicitno rekla u svome odgovoru. Navedene se implikacije po Gri-ceovu sustavu ne smatraju dijelom procesa tumačenja govornih činova.

Relevantnost i govorni činovi Do sada smo vidjeli da je obavijest koju smo dobili iz govornoga čina

isključivo objekt o kojemu govori govornik. Međutim, ljudi prosuđuju sadr-žaj razgovora, ali i način / razlog zašto se o nečemu razgovara. Tako u na-šemu prvome (1) primjeru osoba A neće samo u sjećanje dozvati obavijest da osoba B zna staviti čajnik na štednjak, nego i da osoba B želi da osoba A vjeruje da ona, dakle osoba B, zna samo staviti čajnik na štednjak i ništa vi-še. Ovaj visok stupanj informiranosti djelomično je dekodiran – razlike iz-među tvrdnji, imperativa, pitanja uglavnom se oslanjaju na našu sposobnost dosjećanja toga visokoga stupnja implikacija. Tvrdnja podrazumijeva da ako je iskren, govornik smatra da je njegov govorni čin istinit. Imperativ je go-vornikov zahtjev da slušatelj izrekne neku istinitu tvrdnju. Da / ne pitanja ona su na koja slušatelj odgovara je li neka govornikova tvrdnja točna ili ne. Te su eksplikature, kako su nazvane u teoriji relevantnosti (vidi Carston,


109

1988), dijelom semantike, a proučavaju se u sklopu teorije govornih činova (to je prvi pokrenuo filozof J. L. Austin u Austinu, 1962), a slijedili su ga Searle, Bach i Harnish (Searle, 1969, Bach i Harnish, 1979). U toj teoriji, koja se pojavila prije Griceove pragmatike i teorije relevantnosti, svrha upo-rabe pojedinoga jezika objašnjavala se govornim činovima u okviru kojih je objašnjena svrha prirodnih jezika. Nemali je broj primjera kada riječi ne rabimo samo u svrhu objašnjavanja objekata i aktivnosti oko nas. Tako reci-mo kada svećenik drži dijete iznad krstionice, poškropi ga s nekoliko kapi svete vode i izgovori adekvatne riječi, izgovarajući ih on obavlja čin kršte-nja. Kada ja primjerice kažem: „Obećavam da ću ti sutra poslati pismo“ ob-vezujem se da ću nešto izvršiti. Jezik se najbolje može shvatiti u smislu go-vornih činova koji nose određeno značenje. Teoretičari smatraju da jezik nedvojbeno može ponuditi više osim jednostavnoga opisivanja stvari. Zapra-vo, ni jedan pragmatičar ne sumnja u to. Štoviše, u teoriji relevantnosti, gdje je vrsta implikacija gotovo neograničena, ne postoji potreba za posebnim od-vojenim kategorijama za različite vrste činova. Sve te implikacije uvrstili bi u kategoriju eksplikacija. Kao i za sve ostale implikacije, je li ih moguće dozvati u sjećanje ili ne, ovisi o tome od kolike su važnosti sudionicima razgovora. Pitanja, dakako, zahtijevaju i odgovore. Međutim, tzv. retorička pitanja ne zahtijevaju odgovore. Čak i u tradicionalnome slučaju krštenja djeteta, implikacija da je dijete kršteno posebnim vjerskim činom možebitno je jednako važna kao i svaki drugi komunikacijski čin – ne zahtijeva po-sebnu pragmatičku kategoriju kako bi se objasnio komunikacijski učinak – samo ulogu svećenika u činu krštenja i važnost toga vjerskoga čina. Smat-ram da nije potrebno ništa više reći o govornim činovima u ovome poglavlju. Jedino još valja napomenuti da isti imaju neizostavnu ulogu u uspostavljanju relevantnosti govornih iskaza (vidi Wilson i Sperber, 1988, Carston, 1988).

Proceduralni aspekti tumačenja Pretpostavka je da tumačenje govornih iskaza uključuje različite tvrd-

nje, ali i da je njihov kontekst osnova za objašnjenje fenomena konvencio-nalnih implikatura, što zadaje dosta problema Griceovu pristupu značenju. Nadalje, sadržaj se nekih riječi više orijentira na kontekst, a ne samo na realiziranje govornih iskaza (vidi Blakemore, 1987, 1992). S tim u svezi, veznike poput ali možemo promatrati kao nešto što ograničava kontekst u kojemu se pojavljuje uspostavljajući jednu vrstu konteksta za prvu nezavisnu rečenicu i njegovu modifikaciju za drugu nezavisnu rečenicu. Uvažavajući dosada rečeno, veznik se ali može definirati kao postupak za stvaranje kon-teksta namećući određeni kontekst prvoj nezavisnoj rečenici iz čega će kon-tekst druge nezavisne rečenice (koja će automatski sadržavati prvu nezavisnu rečenicu) biti suprotan kontekstu prve nezavisne rečenice (Blakemore, 1989).

Prevela Dragana Božić


110

Nevena Tanasić: Denotacija i konotacija imena Balkan i njegovih izvedenica

111

81'33 UDK 81'373.21

Stručni rad Primljen 24. listopada 2010., prihvaćen za tisak 8. studenog 2010.

Nevena Tanasić DENOTACIJA I KONOTACIJA IMENA BALKAN I

NJEGOVIH IZVEDENICA Uvod

U radu će biti riječi, kao što je vidljivo i iz naslova, o konotacijama rije-či Balkan i njegovim izvedenicama (balkanizacija, balkanština, Balkanci...) u hrvatskom medijskome diskurzu, ali i njegovome mogućem odrazu u svjet-skoj političkoj javnosti. Dakle, rad će prikazati na koji je način percipiran Balkan, ali i na koji su način njegovi stanovnici percipirani izvan granica Balkana, odnosno na Zapadu. U radu će biti izneseni svi oni primjeri prona-đeni u raznim medijima: novine (Glas Slavonije), televizija i razne internet-ske stranice. Osim toga, bit će riječi i o podrijetlu imena Balkan, odnosno o njegovome primarnom značenju, ali i o povijesnim uzrocima njegove zlo-upotrebe u hrvatskom medijskome diskurzu. Rad će se osvrnuti i na činje-nicu da se Europa, ali i ostatak svijeta, sve češće, u želji da budu politički korektni ili iz nekog drugog razloga, obraćaju Balkanu kao Jugoistočnoj Europi, što u velikoj mjeri govori o tome kroz koju perspektivu Zapad gleda na Balkan i njegove stanovnike. Zašto danas balkanizacija, kao jedan neu-tralan pojam kakav bi trebao biti, poprima toliko negativne konotacije? Zašto se Balkanci kao predstavnici balkanskoga poluotoka smatraju nazadnima, neotesanima i primitivnima? Rad će pokušati dati odgovore na sva ta pitanja.

O podrijetlu imena Balkan

U današnje je vrijeme sve učestalija pojava zloupotrebe riječi Balkan, ali i njegovih inačica. No, valja krenuti od početka i definirati, odnosno od-rediti podrijetlo imena Balkan. Dakle, Balkan je ime planine koja dijeli Bugarsku od istoka ka zapadu, a koja se pruža paralelno s Dunavom. Obično se uzima da je ime Balkan stiglo na jugoistok Europe s otomanskim Turcima te da dolazi od turske riječi za planinu.1

1 www.bs.wikipedia.org/wiki/Balkan (zadnja izmjena 25. 10. 2010., 14:20)


112

Balkan ili Jugoistočna Europa

Ime Balkan dolazi od turske riječi za planinu. To je ime u različitim pe-riodima dobivalo različita obilježja; do 19. stoljeća označavalo je dva planin-ska lanca u pokrajini istočno od Kaspijskog mora, a u 19. stoljeću čak je podrazumijevao turkmenska plemena. Nadalje, to ime u 20. stoljeću poprima političke konotacije, najčešće negativne. No u poslijeratnom periodu, dakle, oko polovice 20. stoljeća, ime Jugoistočna Europa postaje nepoželjno za javnu upotrebu zbog nacističkih zloupotreba toga imena. U ostatku Europe i u SAD-u oba se imena podjednako rabe u identičnom smislu, s tim da se lagana prednost ipak daje imenu Balkan. Što zapravo Balkan i njegovi sta-novnici označavaju na svjetskoj političkoj sceni? „U vezi s Balkanom nagla-šavano je da njegovi stanovnici ne mare za standarde ponašanja koje je kao normative smislio i propisao civilizovani svet.“ (Todorova, 1999: 15). Tomu u prilog ide i tvrdnja Nicole Lindstrom2, predavačice na sveučilištu York o istraživanju odnosa Europske unije i unutarnjih promjena u tranzicijskim društvima, koja kaže sljedeće: „Ako pojam Balkan promatrate kao pitanje klase, onda su Balkanci vrlo slični pojmovima onome što u SAD-u zovemo „smeće iz prikolice” ili „bijelo smeće.”. Lindstrom se, među ostalim, bavila i konotativnim značenjima pojma Balkan u Hrvatskoj krajem devedesetih te je ustvrdila da se taj pojam u Tuđmanovo doba rabio, gotovo isključivo, kao pojam suprotan u svojoj prirodi Europi, a Hrvatska je samu sebe identificira-la nasuprot Balkanu. Na pitanje što je s pojmom Balkan u svakodnevnoj ko-munikaciji koji se često rabi kao označenik nečega nepoželjnog, Lindstrom3 odgovara: „U tom korištenju pojma Balkan ima onoga što se u teoriji naziva gniježđenjem orijentalizma“, aludirajući pritom na činjenicu da se Balkan u svjetskome medijskom diskurzu donekle smatra orijentalizmom, točnije nje-zinom novom inačicom.

Najčešće je konotativno značenje koje Balkan dobiva u europskom, od-nosno svjetskom medijskome diskurzu ono koje kaže da je Balkan mračni i nepristupačni dio Europe, svojevrsni otpad, rubni dio (rubni u onome kultu-rološkom smislu) „napredne“ Europe. Osim toga, Balkan se često veže uz pojmove kao što su konflikti, nestabilnost, nesigurnost, anarhija, korupcija i sl. Katarina Luketić4 u svome članku Bijeg s Balkana kaže sljedeće: „Nada-lje, Balkan je u zrcalu obrnuta slika Europe: negativna, sablažnjiva i naizgled nepoželjna. Kažem naizgled nepoželjna, jer bez te obrnute, mračne slike Bal-kana, Europa se – također pojam - fantazma – ne bi imala u odnosu na što konstruirati. Balkan joj je dakle potreban kao suprotnost, nategnuta negativ-na krajnost prema kojoj će izgraditi vlastiti identitet, i to identitet kao krov-

2 www.jutarnji.hr (zadnja izmjena 24. 11. 2007.) 3 Isto kao 2. 4 www.zarez.hr (br. 224, 7. 2. 2008.)


113

nu, nadnacionalnu, kulturnu konstrukciju pod koju se mogu zakloniti različiti i fragmentirani mikroidentiteti.“ Navodeći odnos između Europe i Balkana, Todorova navodi sljedeće: „Međutim, sa svim neodređenostima prelaznog položaja (sa jedinim izuzetkom turskoga) sastoji se u tome što ne samo da nesumnjivo jesu Evropljani, već su se i žrtvovali da bi spasili Evropu od upadâ iz Azije; ta žrtva ih je na površini ostavila umrljanim, ali nije okaljala njihovu suštinu.“ (Todorova, 1999: 108).

Ipak, nije sve tako crno i slika se Balkana pomalo mijenja na bolje. Tomu u prilog ide i viđenje Balkana u američkom medijskome diskurzu: „The Balkans, once known as a hotbed of crime and violence amid wars in Yugoslavia and the transition from communism, have become one of the safest areas in Europe.“5

Izvedenice imena Balkan i njihove konotacije

Najčešće su izvedenice imena Balkan sljedeći nazivi: Balkanac, bal-kanski, balkanizacija. Svaki od tih naziva ima svoje konotacije, kako na hr-vatskoj političkoj sceni, tako i na europskoj, odnosno svjetskoj sceni. O Bal-kancima, kao pripadnicima balkanskoga podneblja, najčešće postoji loše mišljenje – Balkance se prvenstveno smatra neotesanima, nepoželjnima, ne-kulturnima, donekle i „društvenim otpadnicima“, a to je vidljivo u sljedećoj šovinističkoj izjavi:

(1) Kad letim, u aerodromskim pušionicama viđam još samo Arape i Balkance. (Glas Slavonije, 7)

Nadalje, najčešća je izvedenica imena Balkan upravo balkanizacija koja bi trebala imati samo i jedino neutralnu konotaciju. Balkanizacija kao neutralan i geopolitički pojam podrazumijeva rascjepkanost, najčešće terito-rijalnu, ali ima i negativan prizvuk jer podrazumijeva i netrpeljivost među različitim skupinama. No kao što je općepoznato, taj je termin (pre)često puta uporabljen te stoga, i zloupotrebljavan, kao što to pokazuju sljedeći pri-mjeri:

(2) Velikoj Britaniji prijeti balkanizacija. (www.dnevnik.hr, zadnja izmjena 13. 1. 2007.)

(3) Zapravo, globalizacija sve više sliči balkanizaciji. (www.glas-slavonije.hr, zadnja izmjena 4. 2. 2002.)

U prvome primjeru možda nije riječ o negativnoj konotaciji, nego ne-utralnoj, no drugi primjer samo naočigled čini se neutralnim, no zapravo ima

5 „Za vrijeme ratova u Jugoslaviji i bijega od komunizma, Balkan, jednom žarište kriminala i nasilja, postao je jedno od najsigurnijih područja u Europi.“ (www.nytimes.com, zadnja izmjena 29. 5. 2008.)


114

dozu negativnoga jer je njime autor članka možda htio ukazati na činjenicu da je došlo do svojevrsne alijenacije i rascjepkanosti među ljudima pa je tako na globalnoj razini došlo do balkanizacije. Taj primjer, međutim, nema ne-gativne konotacije u onome smislu da podrazumijeva bilo što drugo osim rascjepkanosti i nesnošljivosti, već se ta doza negativnoga nazire upravo u toj kritici izolacijskoga društva u kojemu živimo, samo što je autor uporabio možda malo prekontroverznu riječ kao što je balkanizacija. Vjerojatno je autorova prvotna namjera bila ukazati na najvažniji problem današnjice, a to je ljudsko otuđenje jednih od drugih te činjenica da svatko živi svojim živo-tom misleći u prvome redu na stjecanje što je više moguće materijalnih do-bara. Gledajući na to iz te perspektive, možda riječ balkanizacija služi kao izvrstan intenzifikator kritike društva u kojemu živimo. Govoreći o balka-nizaciji, valja spomenuti kako se nakon završetka II. svjetskog rata pojam rabio u kontekstu osnaživanja osjećaja poniženja i obeščašćenosti nesretnih ljudi.

Postoje i neki drugi epiteti koje Balkan dobiva od stranaca na njihovim proputovanjima, a to su: polurazvijen, polukolonijalan, polucivilizacijski, poluorijentalan. Osim toga, često se puta za Balkan kaže da je most, no to se gotovo uvijek veže uz lik i djelo Ive Andrića (Na Drini ćuprija). Jedna od negativnijih konotacija koje ime Balkan sa sobom nosi svakako je da ono podrazumijeva europsku periferiju ili provinciju. Ponekad mu se obraća i kao zapadu Istoka što ne mora nužno imati negativne konotacije; prije bi to bile neutralne, štoviše, pozitivne konotacije. Naime, ako se kaže da je Balkan „zapad Istoka“, tada se obično smatra da je taj Istok nazadan u odnosu na zapadnu Europu i Zapad uopće (Amerika i ostatak svijeta), a Balkan kao zapadna točka toga Istoka može, stoga, biti smatran naprednijim dijelom toga Istoka.

Balkan – problem Europe i svijeta

Zašto je Balkan i nakon toliko godina po završetku svih ratova na tim područjima i dalje jedna velika prepreka stabilnosti Europe, a tako i svijeta? Što je to što Balkan čini toliko kaotičnim i dinamičnim da se za njega često kaže da je „bure baruta“? To se, među ostalim, pita i poznata povjesničarka Marija Todorova koja se ponajprije bavi problemom Balkana, a koja kaže: „Postoji li ijedna suparnička grupa koju njeni protivnici nisu ocrnili kao Balkan ili optužili za balkanizaciju?“ (Todorova, 1999: 15). Odgovori na ta i mnoga druga pitanja duboko su ukorijenjeni u povijesnim činjenicama koje su obilježile ne samo jedan narod, jednu kulturu već čitav jugoistok Europe koji, iz tih razloga, predstavlja veliku prijetnju miru i stabilnosti na globalnoj razini. Kao što je općepoznato, razlozi su takve uzburkane i vječno nesta-bilne situacije na Balkanu upravo vjerska previranja. Naime, na jednom geo-


115

grafski tako malom prostoru kao što je Jugoistočna Europa, odnosno Balkan postoji mnogo različitih religija i entiteta. Najbolji je primjer za to država Bosna i Hercegovina u kojoj je ta vjerska i etnička diverzitetnost eskalirala 1992. godine kada su nacionalni vođe pojedinih država s područja bivše Jugoslavije htjeli pripadnike svoje narodnosti pripojiti „matici zemlji“, što je na kraju imalo kobne posljedice. Takav genocidni ishod tih sukoba i danas je vrlo aktualna i neiscrpna tema, te se stoga opravdano kaže za Balkan da je „bure baruta“. No nije samo BiH država koja predstavlja problem stabilnosti na Balkanu; tu još ulazi i stalna nesnošljivost između Grčke i Turske zbog Cipra, koji je, kako znamo, podijeljen među tim dvjema zemljama. Naravno, u posljednje vrijeme, postoje nemiri između Grčke i Makedonije i to zbog imena države, ali i dugo vremena loši odnosi između Hrvatske i Slovenije. O samome Balkanu i situaciji ondje Marija Todorova6 kaže sljedeće: „U ši-rem smislu riječi, regija koju danas nazivamo Balkanom, tj. južnoevropski poluotok, jest kompleksan rezultat međuigre brojnih povijesnih utjecaja: po-litičkih, ekonomskih, društvenih, kulturnih itd. U užem smislu riječi, može se reći da je Balkan ustvari otomansko naslijeđe, jer regija je svoje ime zadobila u otomanskom periodu, a također postoje elementi iz otomanske baštine, ili oni koji se takvim smatraju, koji su ovo ovjekovječili.“

Najvažnije je pitanje, kada je riječ o problematici upotrebe imena Bal-kan i njegovih izvedenica, to što direktno ili indirektno javno mišljenje Eu-rope i svijeta utječe i na precepciju samih Balkanaca na sve to. Sljedeći pri-mjer najbolje ilustrira negativno konotativno značenje imena Balkan, ali i mišljenje o Hrvatskoj u kontekstu pripadnosti balkanskome podneblju:

(4) Hrvatska je Balkan, a ne moderna europska država. (www.nacional.hr, zadnja izmjena 23. 12. 2008.)

Sljedeći pak primjer izvrsno objašnjava viđenje balkanskoga područja:

(5) Turneja Bidena po BiH, Srbiji i Kosovu, znači da nakon kraha utjecaja EU u regiji slijedi povratak SAD u osjetljivu balkansku zonu sumraka. (Glas Slavonije, 12).

U tome primjeru jasno je dano do znanja na koji se način gleda na po-dručje Balkana; kao na zonu sumraka. Razlozi su takvih negativno protkanih komentara na račun Balkana nalaze u činjenici da je područje Balkana obilježeno raznim previranjima i raznim nemirima, ali i lošim potezima nji-hovih političkih predstavnika.

Prizma kroz koju ostatak svijeta gleda na Balkan u velikoj mjeri odra-žava se na percepciju samih Balkanaca na Balkan. Naime, sve se češće može čuti upotreba imena Balkan u negativnome kontekstu, a dolazi od samih Balkanaca. To se pak može vidjeti u sljedećoj izjavi ogorčene hrvatske pje-vačice Ivane Kindl:

6 www.bhdani.com (br. 218, zadnja izmjena 10. 8. 2001.)


116

(6) Uvijek ćemo ostati Balkanci koji žele biti Europa. (www.index.hr, 14. 4. 2009.)

U prethodnome se primjeru jasno vidi na koji se način i sami Balkanci doživljavaju. Naravno, ne valja podleći generalizaciji i reći da se tako osje-ćaju svi Balkanci, no bitno je naglasiti da je negativna upotreba toga imena ili njegovih inačica ostavila svoj trag i na same Balkance koji očito, kada nešto zagusti ili je loše u državi, nepravedno to pripisuju balkanskome ozra-čju. Valja reći da unatoč činjenici da se veliko mnoštvo srami svojih balkan-skih korijena, postoje i oni koji su iznimno ponosni na to da su pripadnici balkanskoga poluotoka, koji vole „svoj Balkan“ i svoje sunarodnjake Bal-kance. Jedna je od njih i Marija Todorova7 koja kaže. „Naravno, nije nužno da baš svi vole Balkan. Igrom slučaja ja osjećam posebnu emotivnu, pa čak i estetsku, povezanost s Balkanom, a još mnogo ljudi, jednako Balkanaca i ne-Balkanaca, dijeli ovo osjećanje. Ali osnovni dio recepta za pravilan odnos prema Balkanu nije element ljubavi. Ono glavno jest ono drugo, nedostatak ponosa ili stida, riječju – mirni stav prihvaćanja, prihvaćanja Balkana ne kao zastranjenja, nego kao zanimljivog fenomena u svoj njegovoj kompleksnosti, sa ružnim i lijepim osobinama podjednako.“ Baš poput Todorove, i Kim Mehmeti8, albanski i makedonski polemičar, esejist i novelist, osjeća velike količine ponosa na činjenicu da je Balkanac pa na pitanje „Osjeća li se Bal-kancem?“ u jednom intervjuu odgovara sljedeće: „Ja se dičim što sam Balka-nac. Meni Balkan nije metafora zla, nego baština kulture koja je značajna za cijelu Europu.“

Nacionalizam na Balkanu

Kada se već spominju ružne i lijepe osobine Balkana, s tim u vezi često je i iracionalan sram, odnosno iracionalna ljubav spram Balkana. Naime, to znači da pojedini Balkanci osjećaju sram zbog svoje pripadnosti balkansko-me podneblju; drugi pak osjećaju beskrajnu ljubav spram Balkana, no ta ljubav nemali broj puta graniči s nacionalizmom. Spomenuti nacionalizam, izražen u svakome narodu, ima za svoju posljedicu stvaranje kulturnih ste-reotipa, a o tome Dubravka Oraić-Tolić (2005: 270) kaže: „Moderni su kul-turni stereotipi nastali utemeljenjem na dvjema velikim idejama – ideji o na-ciji i ideji o besklasnom društvu, odnosno na dvjema velikim ideologijama- nacionalizmu i komunizmu.“ Činjenica da na prostorima Balkana postoji mnogo nacionalno obojenih pripadnika koji svoj nacionalizam pravdaju povijesnim činjenicama, a pod tim se uglavnom podrazumijeva rat koji je, na veliku žalost, još uvijek osnovna determinanta tih prostora i nije posebno začuđujuća. Nacionalizam na balkanskim područjima u današnje vrijeme sve 7 Isto kao 6. 8 Isto kao 6.


117

je više izražen, posebice zbog toga što su balkanske zemlje9 (Albanija, BiH, Bugarska, Crna Gora, Grčka (samo kopno), Kosovo, Hrvatska (sve područje južno od Save, ali bez središnje Hrvatske), Makedonija, Rumunjska (Dobrudža), Slovenija (zapadni dio), Srbija (izuzevši Vojvodinu), Turska (istočna Tračka) uglavnom tranzicijske zemlje koje pretendiraju na skorašnji ulazak u Europsku uniju, izuzev Grčke, Bugarske, Rumunjske, i Slovenije koje ondje već jesu. Govoreći o balkanskome nacionalizmu, Todorova tvrdi sljedeće: „No, opet, i pored svih stereotipa o zaraznome balkanskom nacio-nalizmu, većina nacionalizama na Balkanu u suštini je defanzivne prirode, a njihov intenzitet direktna je posledica problema nekonsolidovanih nacional-nih država i krize društvenog identiteta“ (Todorova, 1999: 314). Postoji miš-ljenje da je nemoguće imati pozitivno mišljenje o balkanskim narodima te uopće o Balkanu iz razloga što ni sami unutarbalkanski odnosi nisu korektni. Drugim riječima, sukobi među pojedinim državama na prostoru Balkana za-pravo sugeriraju i idu „ruku pod ruku“ s postojećim mišljenjem o Balkanu kao izvoru konflikta i primitivizma. Najbolji bi primjer bili aktualni odnosi između Slovenije i Hrvatske. Naime, kao što je poznato, Slovenija blokira ulazak te postavlja ultimatume za ulazak Hrvatske u Europsku uniju zbog nemogućnosti dogovora oko granice.10 Taj primjer samo je jedan od mnogih koji igraju značajnu ulogu u stvaranju pozitivne slike Balkana. Evo i dvaju primjera negativne slike Balkana kakvu ima Europa, odnosno svijet:

(7) Ahtisaariju dosadio Balkan i tamo ne želi posredovati. (www.24sata.hr, zadnja izmjena 8. 4. 2009.)

(8) I Slovenci i Hrvati su najobičniji Balkanci. (www.index.hr, zadnja iz-mjena 25. 12. 2008.)

Oba primjera pokazuju da je Europa (i svijet) došla do svojevrsnog zasićenja vezanog uz unutarbalkansku (ne)interakciju.

Zaključak

Balkan je još uvijek, kako u geografskome, tako i u društveno- politič-kome smislu, pojam koji izaziva prijepore i nesuglasja. Vrlo konfliktna i kaotična situacija izazvana stalnim vjerskim sukobljavanjem na Balkanu ima za svoju posljedicu poprilično nisko mišljenje europskih i svjetskih „moćni-ka“. Često je puta Balkan shvaćen u kontekstu perifernoga dijela Europe, a samim time smatran je i nazadnim. Stoga, kada se upotrijebi ime Balkan u svjetskome medijskom diskurzu, tada to obično nema pozitivne konotacije. To isto vrijedi i za izvedenice toga imena; dakle: Balkanac, balkanizacija, balkanski i dr. Balkanci se obično smatraju veseljacima koji su uvijek za za-

9 Misli se na geografsko određenje Balkana. 10 Tekst je nastao u vrijeme kada su postojala jasno izražena nesuglasja između dviju država.


118

bavu, koji su vrlo temperamentni, ali i koji su nazadni u nekom civilizacij-skome smislu. Često ih se smatra prljavima i zapuštenima, te postoji neko sveopće nepovjerenje spram njih. U novije vrijeme Europa rabi termin Jugo-istočna Europa s ciljem da bude politički korektna ili da ublaži, odnosno neutralizira stvarno poimanje Balkana. Takvo negativno stajalište Zapada ima veliki utjecaj i na pojedine pripadnike Balkana koji se srame te pripad-nosti i imaju osjećaje inferiornosti spram Zapada. Tko je kriv za takvu per-cepciju Balkana u 21. stoljeću, uvijek će biti i ostati za sve nas jedna velika enigma.

Izvori

http://www.dnevnik.hr, zadnja izmjena 13. 1. 2007. http://www.glas-slavonije.hr/kolumnist.asp, Ivica Šola, Globalizacija nije balka-

nizacija, zadnja izmjena 4. 9. 2002. http://www.index.hr/vijesti/clanak/, ur. Ig. M., zadnja izmjena 25. 12. 2008. http://www.index.hr/vijesti/clanak/art, zadnja izmjena 14. 4. 2009. http://www.nacional.hr/clanak/50626, DPA, Hrvatska je Balkan, a ne moderna

europska država, ur. Hrvoje Šimičević, zadnja izmjena 23. 12. 2008. http://www.nytimes.com/2008/05/29/world/europe/29iht-balkans.4, Balkans are

no longer a hotbed of crime, UN report says, zadnja izmjena 29. 5. 2008.

http://www.24sata.hr/news/clanak, ur. Ivana Vašarović, zadnja izmjena 8. 4. 2009.

Glas Slavonije

Literatura

Lindstrom, Nicole 2007., preuzeto s http://www.jutarnji.hr/clanak/art, zadnja izmjena 24. 11. 2007.

Luketić, Katarina 2008. Bijeg s Balkana. Zarez, br. 224., preuzeto s http:// www.zarez.hr/224/temabroja1.html, zadnja izmjena 7. 2. 2008.

Mehmeti, Kim 2009. Schengenska balkanizacija Balkana, preuzeto s http:// www.slobodnadalmacija.hr/spektar/tabid/94/article/, zadnja izmjena 21. 2. 2009.

Oraić-Tolić, Dubravka 2005. Muška moderna i ženska postmoderna - rođenje virtualne zbilje, Zagreb: Naklada Ljevak.

Todorova, Marija 1999. Imaginarni Balkan, Beograd: Biblioteka xx VEK, 102. Todorova, Marija 2001. Balkan nije ni bolji ni gori. Dani, br. 218., preuzeto s

http://www.bhdani.com, zadnja izmjena 10. 8. 2001. www.bs.wikipedia.org/wiki/Balkan, zadnja izmjena 25. 10. 2010.

Ivana Iliškov: Filozofija jezika – prilog spoznaji biti jezika

119

UDK 81:1](091) Pregledni rad

Primljen 28. travnja 2010., prihvaćen za tisak 10. svibnja 2010.

Ivana Iliškov FILOZOFIJA JEZIKA – PRILOG SPOZNAJI BITI JEZIKA

Kada naturalistički filozof upire prstom u stvarnost,

filozof jezika raspravlja o prstu. (Devitt, Sterelny, 2002: 310) Uvodno

U ovome radu analizirat će se filozofijsko tumačenje fenomena jezič-nosti. Tematika koja će se začeti u okviru takvoga poimanja pripadna je sferi filozofije jezika koja svoj predmet zasniva na propitivanju mogućnosti čovje-kova opstojanja u jeziku kao takvom te preispituje samu činjenicu jezične danosti, odnosno dodijeljenosti jezika habitusu ljudske opstojnosti. Iako u fragmentarnoj i time neobuhvatnoj tematizaciji fenomena jezika, ovaj rad iznalazit će ključna mjesta na kojima filozofija ima razmotriti konkretan po-redak u strukturi jezika, što će je u većoj ili manjoj mjeri usmjeriti i na tuma-čenje apstraktnog sadržaja jezičnog iskustva pojmljivog izvan dometa ling-vističke nadležnosti i znanstvene argumentacije. Rad će se također bazirati na sažet prikaz povijesnih aspekata filozofske refleksije o jeziku te ukazati na ključne probleme njegove interakcije sa zbiljom i mišljenjem kao dispozi-cijom koja u okvirima spoznaje utječe na verbalno ponašanje govornika. Naposljetku, rad će ukazati na važnost problema jezika unutar suvremenih strujanja u filozofiji, čime će se argumentirati općenita nemogućnost izna-laženja cjelovite teorije filozofije jezika, posebice u prikazu i analizi sve-prisutnog heterogenog diskursa raznovrsnih teorija koje obuhvaćaju znatno šire područje od onoga u koje zalazi metodologija lingvistike kao znanosti.


120

I. Povijesni aspekti filozofske refleksije o jeziku

Početak i kraj vladavine imenskog pojma i začeci metajezičkog stava

Tematiziranje jezika u antici odvijalo se posredstvom općenitog sagle-davanja pojedinih fenomena determiniranih odveć u okvirima mišljenja (i uma) te tumačenih neovisno o njihovu inherentnom opstojanju unutar do-mene kojoj formalno pripadaju. Fenomen jezika tumačen je u sferi koja je bitno izmicala lingvističkoj nadležnosti, iz čega je proizašao i stav o antici kao vremenu koje se danas načelno poima kao razdoblje s prvenstvom filo-zofske nadležnosti nad jezikom. Moguće je stoga nazrijeti da je iz fokusa antičkih nastojanja oko generiranja jedne filozofske misli o jeziku odveć iz-micala stanovita distinkcija u bavljenju mišljenjem spram bavljenja jezikom, što je u okviru takovrsnog nerazlikovnog poimanjima anticipirano i sinkre-tizmom riječi logos koja suima istovremeno označavati jezik, um i misao. U kasnijim je pokušajima redefinicija takozvane eklektike logosa izvedena do jednovrsnijeg očitovanja u činjenici da su stariji filozofi (Miščević, 2003: 12)1 počeli isticati „moć uma nasuprot zbrkanosti jezika“ (Miščević, 2003: 9), što je rezultiralo raspravom o značenju riječi kao imanentnoj jezičnoj po-javi fundiranoj u dolaženju do pojmova kao i do samih stvari koje određene riječi imaju označavati. Promišljanja o jeziku svoje su začetke prvotno kori-jenila u mitovima2 i takozvanom metaforičnom mišljenju te čovjekovu pro-pitivanju o podrijetlu jezika. Prvi odmak od mitskog poimanja u pravcu kriti-čkog odnosa prema jeziku afirmiran je u pojedinim Heraklitovim, Parmeni-dovim i Demokritovim izričajima, koji upozoravaju na jezične poteškoće le-gitimirane dimenzijom zavodljivosti 3 riječi. Poslije su već Sokrat i Platon uočili da je „rasprava o značenjima riječi često dobar put do pojmova pa i do samih stvari za koje riječi stoje“ (Miščević, 2003: 9). Razgovor o značenju riječi i njihovoj prikladnoj upotrebi trebao je ukazati na suštinu onoga čime se filozofija jezika ima baviti, a to je analiza jezika kojom bi se trebale otkriti važne istine koje su u njemu sadržane na prikriven način (Miščević, 2003: 263-264). Probleme jezika u njegovu ontološkom smislu moguće je nazrijeti i kroz prizmu dijaloške forme Platonova djela Kratil,4 u kojemu se ne razvija

1 Treba razlikovati dvije oprečne struje starijih mislilaca: skeptike koji su, kako navodi Mišče-vić, „dovodili u sumnju mogućnost postojanja lingvistike i dokazivali da o jeziku ne možemo znati ništa“ te sofiste koji su istraživanju jezika pridavali veliku važnost (Miščević, 2003: 12). 2 Pojavom mitova afirmirao se i pojam o konkretizaciji čovjekove opstojnosti kroz davanje imena stvarima u svijetu. 3 Riječi često navode na mišljenje koje ih premašuje pa stoga nerijetko legitimiraju jezik kao izvor pogrešaka i zabluda koje slušatelja mogu navesti na krivi put u razumijevanju. 4 Većina jezičnih pitanja u Kratilu i danas su aktualan predmet filozofskih rasprava, dok se ostale dvojbe o jeziku naziru i u drugim Platonovim dijalozima, primjerice u Fedonu, a oso-bito u Sofistu, gdje se osim problematike imena razmatraju i pitanja iskaza.


121

filozofija jezika kakvom ona jest u današnjem smislu, već se pokušava doh-vatiti odgovor na pitanje o temelju značenja riječi, točnije imena. Sudionici razgovora u Platonovu dijalogu Hermogen i Kratil domišljaju temelj znače-nja riječi kroz paralelizam oprečnih stajališta koja zagovaraju ovjeravanje značenja imena po prirodi s jedne strane te odredbu značenja imena po po-godbi s druge. Platonovi stavovi u Kratilu nastoje značenje riječi i imena projicirati na razinu njihove, uvjetno rečeno dihotomne označivosti, što po-država i teza da se „vlastito ime i što ono znači“ (Vodanović, 2006: 224) može promatrati iz najmanje dvaju kutova. Jedno od tih gledišta je tezeizam ili nominalizam i ono zastupa tezu pridavanja imena koje je propisano zako-nom i običajem, dok je s druge strane fizeizam ili naturalizam (Vodanović, 2006: 224) koji zastupa tezu pridavanja prirodnog imena stanovitom pred-metu. „Ova prepirka, začeta u okvirima rasprave o ontologiji, predstavlja po-četak razmišljanja o prirodi jezičnoga znaka uopće“ (Vodanović, 2006: 225), iz čega se može zaključiti da Platonovo razmatranje problema motiviranog prirodom veze jezika i stvari nema tendenciju afirmiranja znanstvenog pri-stupa jeziku, već realizaciju nominalnih pozicija različita spektra, kojima na-posljetku preostaje izvesti opis karaktera jedne ipak neutemeljene i nesustav-ne etimologije, koja bi u suvremenim lingvističkim (i filozofskojezičnim) strujanjima trebala biti apstrahirana kao alternativni oslonac jezičnim pitanji-ma, zadanim uvijek već u analogiji spram općevažećih principa unutar jezič-ne sfere. Daljnja oprečna promišljanja fokusirana na odmak od Platonove za-misli svijeta pojmovnih raščlambi po rodu i vrsti (Lohmann, 2001: 294)5 raz-radio je Aristotel nadopunjujući Platonovu misao objektivno-jezičnokritič-kim pojmom pollachôs légesthai (Lohmann, 2001: 294) ili u današnjem poi-manju primjerenijeg u nazivu interpretacija. Iz Platonove ukočenosti metode definicije, kako navodi Lohmann (2001), Aristotel kroz interpretaciju izvodi nehotično obraćanje pozornosti na ono kako označavanja u jeziku, što je u njegovoj eksplikaciji označeno kao „svjesna refleksija“ (Lohmann, 2001: 294). Dakle, Aristotel raspravlja o interpretativnoj strani poimanja jezičnosti (govornosti) te ističe svojevrsnu pojmovno-jezičnu disipaciju kroz raznovrs-nost iskaza i iskazanog. Aristotel nije baštinik Platonove distinkcije prirod-nosti i konvencionalnosti riječi, već kod spomenute diferencije smjera na jednoobraznost i podržava takozvani konvencionalistički pristup. S druge strane, Aristotel je suglasan s Platonom oko nazivlja u jeziku pa oba običa-vaju ime(nicu) i glagol označavati kao ονομα (ónoma) i ρημα (rhêma). Te-meljnu razliku između imena i glagola Aristotel vidi u vremenitosti glagola

5 Lohmann navodi da je to načelna formulacija Platonove metode „definicije “. Ona će kasnije pokazati „da se i kako se u grananju 'roda' i 'vrste' isto biće može, zavisno od stajališta, oslo-viti na različite načine (isti čovjek je 'Sokrat', 'Atenjanin', 'Grk', 'čovjek'). Ovo, iz stvari dano, susretanje različitih 'imena' u istoj stvari, izvorni je smisao pojma 'sin-onimija', kako ga Aristotel razlaže u prvom dijelu Kategorija. Pokraj 'sin-onimije' stoji 'hom-onimija', to jest, obrnuta, u prvom redu jezična činjenica, da se isto 'ime' upotrebljava za raznovrsne stvari (…)“ (Lohmann, 2001: 294) .


122

jer u razlici spram uloge direktnog označavanja koju imaju ime i glagol, kod glagola postoji jedan vremenski promjenjiv iskaz kao što je primjerice on će biti sretan ili on bijaše sretan. Vremenska promjenjivost iskaza u glagola dijelom je onoga što Aristotel naziva ptôsis ónomatos ili rhêmatos, a kod imena ono označava određenu padešku formu (primjerice čovjek – čovjeko-vo) iz čega kasnije u stoičkoj logici nastaje pojam padeža koji se prvotno ograničuje na ime, a zatim i proširuje na nominativ, koji kod Aristotela za-pravo nije ptôsis (Lohmann, 2001: 197). Prethodno spomenuto moguće je supsumirati pod određenje koje nadaje da je ime onaj element izraza ili reče-nice koji „aktualno intencionalno označuje određeni pojedinačni predmet“ (Lohmann, 2001: 197), dok je glagol mišljen kao predikat. Kombinacija ónoma i rhêma jest za Aristotela λογος (lógos) i ona nastaje povezivanjem dvaju različitih načina odnosa prema predmetu, naime prvo kao forma riječi koja (kao „ime“) označuje jedan pojedinačni predmet, i drugo kao forma ri-ječi koja (kao rhêma) označuje nešto pojmovno (Lohmann, 2001: 197). Na-kon Aristotela događa se prijelaz s forme takozvane aristotelovske logike ko-ja je formulirana na i u samoj stvari k stoičkoj logici koja je formulirana u iskazima o stvari, a potom i realizirana kroz cijepanje trojedinstva lógosa na jezičnu formu, misao i stvar (Lohmann, 2001: 293). Aristotel pritom drži da su najvažniji pojmovi filozofske refleksije, ali prije svega njezin najosebuj-niji predmet, ono ón (Lohmann, 2001: 287)6, iskazivi na mnogostruke nači-ne, što je Aristotelova razmatranja o njihovu značenju za povijest odnosa čo-vjeka prema jeziku dovelo do pozicije koja proglašava kraj neupitne vlada-vine naivnog imenskog pojma i početak neke vrste metajezičkog stava (Lohmann, 2001: 293).

Verbum interius

Filozofija srednjega vijeka svoje će refleksije artikulirati kroz principi-jelnost problematike teološkog karaktera, u prvom redu problematike senzi-biliteta spram kršćanskog nauka i religioznog osjećanja iz čega će se, kroz konstituciju trojstveno pojmljenog božanstva, nastojati uspostaviti i kontakt s jezikom, odnosno s Riječju. Vjerojatno najviše dodirnih točaka s problema-tikom jezičnog karaktera u razdoblju srednjega vijeka, današnja filozofija jezika iznaći će u djelima sv. Augustina.7 Augustinovo je „razumijevanje je-zika kao govora, tj. kao horizonta, u kojem se uspostavlja dijalektika govo-renja i slušanja s jasnim naglaskom na slušanju riječi“ (Oslić, 2001: 71) svojevrstan metalogički problem jezične domene koju ne može zaobići ni

6 „To što jest “ odnosno biće, bitak ili ono što se po Aristotelovoj koncepciji „to ón legesthai pollachos“ iskazuje kao ono (što jest) što se izriče mnogostruko. Lohmann obrazlaže da su misao, jezična forma i „sama stvar“ povezani upravo po koncepciji ón–a i da se njihovo uje-dinjavanje izvršava isključivo u lógosu (kao jezičnoj formi) (Lohmann, 2001: 287). 7 Za jezičnu problematiku relevantni su još i franjevac Anselmo i William Occam iz razdoblja skolastike.


123

diskurs (današnje) hermeneutičke filozofije. Zbog toga se Augustina danas drži važnim prethodnikom hermeneutike 20. stoljeća, a kroz njezinu se prin-cipijelnost do očitovanja dovodi i činjenica razmatranja veze između razumi-jevanja teksta i unosnosti onoga koji razumijeva, sve podvedivo pod brigu za traženjem „žive istine“ (Oslić, 2001: 82), što je ujedno i okosnicom Augusti-nove teološke eksplikacije u djelu De doctrina christiana. Augustinova di-jalektika govorenja i slušanja reflektira sferu hermeneutičke funkcije jezika pojmljive kroz fokus raznovrijednih filozofskojezičnih pozicija današnjice, naime Heideggerove i Gadamerove problematike bitka tubitka pojmljivog u kontekstu horizonta razumijevanja, kojim se smjera na status smislenosti nekog iskaza. Prema Augustinu, iskaz bi svoj načelni status smislenosti tre-bao dobiti tek u govornoj situaciji u kojoj bi putem govornika i slušatelja za-dobio „relevantnost prema zbiljnosti“ (Oslić, 2001: 82). S time je suglasan i Heidegger koji podržava i drugu Augustinovu tezu, a ona nalaže da se ono što djeluje iza nekog iskaza ima pojmiti kao misaono relevantniji aspekt ra-zumijevanja te da ima označavati „način izvršenja iskaza u životnim situaci-jama ljudi“ (Oslić, 2001: 82). Izvršenje iskaza tada nije iskazivanje putem riječi jer riječ nije iskaz, već „predmet slušanja i razumijevanja onoga što govornika i slušatelja dovodi u horizont razumijevanja smisla, radi kojeg razgovor uopće jest“ (Oslić, 2001: 88). Očitovana riječ u takvome kontekstu smislenosti pretpostavlja iza svoje pojavnosti i takozvanu unutarnju riječ ili verbum interius koju Augustin razlaže u djelu De Trinitate (Oslić, 2001: 83),8 istovremeno zamjećujući razlikovnost jezičnologičke diferencije u od-nosu vanjske spram unutarnje riječi. Vanjska je riječ realizirana i izvršena unutarnja riječ koja se iskazuje kroz mogućnosti emanentnog izvanjštenja i utjelovljenja u svom vanjskom ekvivalentu, odnosno vanjskoj riječi. Na taj način vanjska je riječ projicirana kao moguća osjetilno-govorna zamjedba, uobličena činom izvršenja unutarnje riječi putem koje će potonja poprimiti „oblik osjetilnog kao i onog vremenitog bitka“ (Oslić, 2001: 82). Takvu oči-tovanost jezika misli Augustinova će eksplikacija klasificirati kao metaje-zičnu, iako istu neće potvrditi nekim eksplicitnim naukom, već općenitim razmatranjem izvršenja iskaza koji ulaze u domenu unutarnje riječi, odnosno u ono iza pojavnosti izgovorenog kao takvog. Slična tematika može se nazri-jeti i u kasnijim eksplikacijama Williama Occama i njegovom problemati-ziranju možebitne tematike rečenica na jeziku misli. Takve rečenice, smatra Occam, posjeduju značenja koja se odnose na vanjski svijet te time bivaju „reprezentacijama vanjskog svijeta“ (Miščević, 2003: 83). Kasnije poimanje izvršenja unutarnje riječi odrazit će se i na sferu koja proučava upravo značenje riječi, posebice kroz pitanja o postupcima znanstvenog istraživanja u novom vijeku, koje neće izostaviti ni naslijeđe antičkih promišljanja o 8 Temeljni Augustinov problem u De Trinitate je „teološko opravdanje i pokušaj teološkog razumijevanja misterija Trojstva i misterija utjelovljenja. Da bi opravdala misterij utjelovlje-nja, teologija se uobičajeno poziva na poznati Ivanov tekst iz Proslova, koji glasi: 'I riječ je tijelom postala i nastanila se među nama' (…)“ (Oslić, 2001: 83).


124

jeziku. Tako će se ponovno problematizirati (vlastito) ime, a filozof John Stuart Mill sugerirat će da se ono ima odnositi „na stvarnost koja se nalazi izvan samog čina govora (izričaja)“ (Vodanović, 2006: 225). Filozofska promišljanja o jeziku neće zaobići ni transcendentalnu formu jezične prirode, a sličan pristup jeziku nazrijet će se i u tezama Immanuela Kanta i tumačenju svojevrsne transcendentalne apercepcije ili usvajanja, kako navodi Lohmann (2001) koji navedenu tezu obrazlaže na sljedeći način:

„Ono što govornik prilikom govorenja ima u vidu zacijelo nije

jezična forma kao takva nego dotična situacija s obzirom na koju se vrši akt sporazumijevanja i njegova vlastita nakana. Ono posebno ljudske situacije leži u tomu da se iz nje i u njoj, gledano sa stajališta individue, takoreći usputno uvijek proizvodi i mora se proizvesti i jezična forma i formiranje. 'Usputnost' (ono 'pri-godno') jezične forme same i kao takve, ipak se sastoji u tomu da ono što se u govorenju ponajprije proizvodi, zacijelo nisu idealne misaone forme nego glasovne tvorevine – premda i objektivno intencionalno mišljene kao (jezično interpretirana) 'zbilja'!“ (Lohmann, 2001: 180-181)

Početak znanstvenog promišljanja o jeziku – odnos strukturalističke lingvistike i strukturalističke antropologije

Početkom 19. stoljeća dolazi do formiranja objektivnih znanstvenih pri-stupa jeziku, što se pokazuje filozofski relevantnim kroz sustav strukturalne lingvistike i transformacijsko-generativnog pristupa jeziku, oba postavljena s obzirom na odgovarajuću im analogiju razlikovnog pristupa dualnosti empi-rizma i racionalizma (Miščević, 2003: 16).9 Unutar strukturalističkog pristu-pa, posebice u lingvistici Ferdinanda de Saussurea, začinje se problematika tvorbe značenja izvedena iz sustava koji počiva na entitetu razlike i poima znak kao stanovitu varijaciju fizičkog signala (Devitt, Sterelny, 2002: 291). Temeljni izraz de Saussureove strukturalističke lingvistike iskaziv je tezom da se jezik konstituira „internim relacijama“ (Devitt, Sterelny, 2002: 291) ili odnosom riječi prema drugim riječima u jeziku, čime se želi obuhvatiti sveukupnost jezične djelatnosti ili langage. Dakle, strukturalistički pristup svoj temelj nadaje razumjeti kroz supstituciju puke odredivosti nedefinira-nošću onoga „što je po sebi – svojim intrinzičnim svojstvima“ (Devitt, Ste-relny, 2002: 292) te time svaku jedinicu nastoji definirati svojim relacijama

9 Mnogi će se filozofi pozivati na stavove filozofa empirista i racionalista, ali će ih istovreme-no u određenoj mjeri i kritizirati. (Tradicionalni) empiristi „tvrde da je svako intelektualno zna-nje o nekoj posebnoj domeni (jezik, računanje, poznavanje temelja ljudske psihologije) nauče-no: urođena je samo općenita sposobnost učenja. Njihovi protivnici tvrde da posjedujemo spe-cifična urođena znanja, koja se tiču temeljnih načela dane domene. Zovemo ih tradicionalnim racionalistima.“ (Miščević, 2003: 16)


125

u strukturi. Kroz ranije najavljenu analogiju ovaj vid strukturalnog pristupa evidentirat će se kao empiristički, jer teza da jezik konstruira značenja na temelju relacija i odnosa elemenata u strukturi, upućuje na činjenicu da se uspostava tih odnosa vrši pod odveć zacrtanim i određenim uvjetima te pra-vilima čije je poznavanje nužno za njihovu realizaciju. De Saussureovo po-imanje odnosa koji se pritom imaju iskazati konstitutivnima za svijet očituje se kroz dvojnost sintagmatskih i paradigmatskih relacija (Devitt, Sterelny, 2002: 291) koje „konstituiraju i iscrpljuju značenje riječi“ (Devitt, Sterelny, 2002: 291). Strukturalisti drže da je svaka projekcija značenja na svijet moguća jedino uz pretpostavku da značenja nisu zadana ovisno o vanjskom svijetu, što implicira stav da „struktura jezika određuje strukturu značenja ili smislova“ (Miščević, 2003: 45-46) kojima će govornik raspolagati. De Saussureov stav o pojmovima i relacijama nadalje će se razmatrati uvijek već kao rezultat jednog sustava distinkcija u kojemu se jezik očituje kao ta-kav, te kako je i sam formulirao, poima kao „sustav međusobno zavisnih termina u kojemu vrijednost svakog termina u potpunosti nastaje iz istovre-menog prisustva drugih“ (Devitt, Sterelny, 2002: 293). Daljnja orijentacija u poimanju jezika zalazi u područje koje proučava znakove u okviru problema semantike, koja će ga usmjeriti na kohabitaciju s psihološkim i situacijskim elementima unutar nekog konteksta značenja kao i unutar onoga pojmljenog kao „izvansemiotički“ (Vodanović, 2006: 219). Treba pritom razmotriti i po-imanje razlike između značenja i smisla, iako te dvije instance kod de Saussurea nemaju izričitih filozofskih ambicija. Naime, „značenje je vrijed-nost koju riječ ima u sistemu (u langue), a smisao je vrijednost koju riječ ima u svakome pojedinom kontekstu u kojem se može upotrijebiti (u parole)“ (Vodanović, 2006: 219). Langue i parole nisu pritom impetusi isključivo strukturalističkog poimanja jezika – koji bi vrijedili jedino u opreci koja se očituje kroz jezik kao sistem razlika, spram kojega se u toj diferenciji afir-mira pojedinačni govorni događaj – već ih se pokušava pojmiti u analogiji s kulturnim propozicijama koje, kao simbolički sistemi, smjeraju „izraziti od-ređene aspekte fizičke i socijalne zbilje“ (Burger, 1993: 166). Langue i pa-role, kao i ostali de Saussureovi pojmovni parovi (označitelj/označeno, sin-kronija/dijakronija), dospjet će stoga u fokus filozofskih ambicija jedne an-tropologijske i štoviše sociokulturne orijentacije koja se iz prvotnoga inte-resa za socijalnu teoriju proširuje i na teoriju literature, teoriju diskursa kao i na „kritiku teksta“ (Burger, 1993: 165-166). Takav koncept omogućit će pri-stup teoriji strukturalističke antropologije Claudea Lévi-Straussa i perspek-tive koja će kulturnu sferu poimati ne samo kao mogući opis opažljivih struktura nego kao sferu u kojoj se pokušava dohvatiti sistem istolikih „od-nosa između određenih socijalnih fenomena“ (Burger, 1993: 166) koji će se afirmirati povezanošću različitih sistema komunikacije. Lévi-Straussov cilj jest prikazati gradaciju od stupnja prirodne do onoga kulturne sfere i potom njegovo izdizanje postulirati do natprirodnog, što je pripadno imanentnoj egzistenciji onoga što Burger (1993) naziva „nesvjesnim duhom“ koji se is-


126

tovjetno manifestira u jeziku i kulturi, dok njegova aktualizacija istovremeno smjera nekom sadržaju dati određenu formu (Burger, 1993: 168). Lévi-Strauss razmatra varijante nekog sistema s tendencijom „nadgledanja“ odno-sa (odnosi srodstva, bračni odnosi) unutar strukture u kojoj vrijedi takozvani princip razmjene što je, u korelaciji sa sistemom socijalnih odnosa (pravom, obvezama), analogno ustrojstvu jezika kao takvog. Takva zbiljnost jezika strukturirana na način kulturne i društvene dimenzije čovjekova civilizacij-skog habitusa, očitovat će se i kroz kasnije interdisciplinarne pokušaje u deskripciji odnosa filozofije i lingvistike s drugim znanostima, primjerice psihologijom. Suvremeno stanje u lingvistici neće zaobići ni odnos filozofije i gramatike koji je priložen lingvofilozofiji generativne gramatike Noama Chomskog, koji dohvaća pitanje razumijevanja prirode ljudskoga jezičnoga znanja i ukazuje na složenost ustroja jezika. Chomskyjeva osnovna tvrdnja u okviru njegova nativističkog stava jest da „govornici prirodnih jezika po-sjeduju jezičnu kompetenciju, što znači da oni prešutno znaju gramatiku“ (Jutronić-Tihomirović, 1991: 117). Time Chomsky navodi na mišljenje da su gramatička pravila ujedno i psihološka pravila zapisana u spoznajnoj svijesti svakog pojedinca, koji ih pritom nije svjestan, te drži da će takvo (pred)znanje registrirati govornika koji na osnovi slučajnog iskustva s jezi-kom može generirati neograničen broj novih rečenica na osnovi takozvane univerzalne gramatike koju urođeno pozna. S obzirom na ranije spomenutu analogiju, Chomskyjev stav moguće je razumjeti u okviru racionalističkih tendencija njegove lingvofilozofije. Na temeljima racionalizma Chomsky će začeti razmatranje mnogih jezičnih pitanja, a jedno od njih je i problematika eksternalizacije i internalizacije jezične stvarnosti, koja počiva na dvama principima. Prvi princip zagovara tezu da se (jezične) radnje imaju poimati kao racionalne i motivirane prema cilju gdje će rezultirati jezičnim varijete-tima, dok drugi zagovara poimanje gramatike tih varijeteta (Burger, 1993: 101). Temeljna opreka tih dvaju principa počiva na diferenciranju eksternali-ziranog (E-jezika) i internaliziranog (I-jezika). Chomsky smatra da su eks-ternalizirani jezici skupovi rečenica „koje razumijemo neovisno od svojstava uma“, a „gramatika je skup opisnih iskaza koji se tiču E-jezika“ (Jutronić-Tihomirović, 1991: 117). S druge strane, I-jezici upućuju na jezik kao dio ljudskoga uma pa je internalizirani jezik pripadan svakome govorniku kroz njegov individualitet te je vezujući za onu razinu koja podrazumijeva govor-nikovo znanje o jeziku. Chomskyjeva lingvistika pretendira izvršiti pomak od istraživanja E-jezika prema istraživanjima I-jezika, tj. „od vanjskog sistema prema sistemu koji je reprezentiran u umu ili mozgu svakog go-vornika“ (Jutronić-Tihomirović, 1991: 101).10 Lingvistika 19. i početka 20.

10 „Tako se pomoću I-jezika ispituje um a ne kontekst u kojemu se odvija komunikacija, što je šira domena E-jezika, gdje se jezik istražuje kao društveni fenomen vezan za situacije u koji-ma se odvija komunikacija i gdje važnu ulogu može imati odnos koji postoji između govor-nika i sugovornika.“ (Jutronić-Tihomirović, 1991: 101)


127

stoljeća time je ukazala da se jezični ustroj ne afirmira kroz plošnost odnosa unutar sfere koja producira značenja samo na razini pukih jezičnih (govor-nih) realizacija, već smjera izvršiti pomak k jeziku kao mediju kojim je mo-guće iskazati stanoviti odnos prema realnosti, reprezentiran ili na formalnoj razini deskripcije odnosa „jezik – stvarnost“ ili pak na razini apstraktnog po-imanja jezične stvarnosti u umu svakog pojedinca.

Terapija jezika - analitička filozofija jezika

Filozofska problematika 20. stoljeća afirmirat će svojevrsnu jezično-analitičku metodologiju kroz pristup pozitivističkim i logičkim tendencijama filozofskih tvrdnji, posebice u deskripciji odnosa jezika i onoga što određena jezična jedinica ima označavati, dakle promišljanja relevantnosti semanti-čkog problema koji pored svojega neće izostaviti ni onaj sintaktički kao ni pragmatički aspekt razumijevanja. Unutar sustava analitičke filozofije formi-rat će se nastojanje da se konkretnom argumentacijom i promišljanjem do-meta formalne logike te analize jezika prevlada slijed prijašnjih dekadentnih (metafizičkih!) momenata u filozofiji, što će rezultirati kritičkom analizom jezika koja bi trebala izvršiti dokidanje mogućnosti njegove zloporabe, ali i opstojnosti u okvirima jedne filozofijske nesustavnosti. Uz već spomenuti strukturalizam i hermeneutiku o kojoj će kasnije biti riječ, analitička filo-zofija jezika afirmirat će još dva pristupa. Jedan unutar formalizma analitičke filozofije koji pretendira jezičnu sferu poimati uz pomoć principa formalne logike i logičkih osnova matematike (Gottlob Frege) te drugi unutar filo-zofije prirodnog ili običnog jezika s imperativom empirističkih i filoloških istraživanja unutar ponešto oslabljenog impetusa filozofske usmjerenosti. Je-dan od pristupa jezično-analitičkog formalizma jest i logički pozitivizam oko kojega se okupljala grupa filozofa i znanstvenika poznatih pod imenom Bečki krug, koji se kritički osvrtao na princip verifikacije, odnosno istinitosti analitičkih sudova kao produkata značenja koje proizlazi iz konvencije, kako je držao Rudolf Carnap. Naime, pozitivisti su držali da je rečenica besmi-slena ukoliko ne počiva na principu verifikacije, odnosno ukoliko s njom ni-je povezan „način na koji možemo reći je li istinita ili nije“ (Devitt, Sterelny, 2002: 263-264). Takvim stavom pozitivisti su nastojali eliminirati metafiziku i rasprave koje su se doticale slične tematike, a najpoznatija među njima bila je ona između realista i idealista. Problematika začeta u okviru razmatranja diferencije stvarnosti koja je izvanjska umu (kako su nalagali realisti) i tvrd-nje da je stvarnost sačinjena od ideja ili pojmova (kako su tvrdili idealisti), za pozitiviste je stanoviti pseudoproblem koji potvrđuje da obje strane podr-žavaju gledište „empirijske evidencije danosti“ (Devitt, Sterelny, 2002: 264). Kritika spomenutih dvaju gledišta odnosi se na spor koji rezultira nemoguć-nošću cjelovitog uvida u jezičnu stvarnost pa se nameće pitanje treba li oda-brati jezik materijalnih stvari ili jezik osjetilnih podataka definiranih u ter-minima danosti, nakon čega je u oba slučaja odgovor istovjetan i saglediv


128

kroz tezu „da nema nikakve činjenice koja bi presudila koji je jezik pravi“ (Devitt, Sterelny, 2002: 264). Nakon što su odbacili metafizičke, pozitivisti su prešli na jezične probleme, a filozofija je s obzirom na spomenute termine danosti, kao termine nesumnjivog sadržaja iskustva (Devitt, Sterelny, 2002: 265), imala analizirati značenja iskaza, što je bio stanoviti zaokret u dotadaš-njem problematiziranju filozofskih pitanja, stoga je imperativ metafizike u sklopu filozofskog razmatranja izgubio relevantnost te je prestrukturiran na razinu jezične nadležnosti, što se u filozofiji poimalo kao stanoviti „jezični obrat“ (Devitt, Sterelny, 2002: 264)11 Jezični obrat ili obrat na filozofiju običnoga jezika dominirao je angloameričkom filozofijom koja je nalagala pristupati filozofskim problemima koncentrirajući se prvenstveno na jezik. Pritom se svaka moguća rasprava o bilo kojoj sferi začinjala iz perspektive jezika kao tematske dominante pa je bavljenje nekom određenom sferom ne-rijetko impliciralo bavljenje jezikom te sfere. Najprikladnije objašnjenje za-četka jezičnog obrata bilo je „nezadovoljstvo metafizičkim pretjerivanjima većine filozofa“ (Devitt, Sterelny, 2002: 310) što se kroz intenciju filozofa zastupnika teze o pridavanju pozornosti jeziku afirmiralo kao možebitno sprječavanje toga pretjerivanja. „Filozofe jezičnog pokreta je bavljenje jezi-kom u različitoj mjeri dovelo do negativnog stava prema filozofiji. Različite su se pozicije – osim pozitivizma – često stapale zato što nisu bile ekspli-citne u svojoj metafilozofiji“ (Devitt, Sterelny, 2002: 311). Jedan od najutje-cajnijih zastupnika negativne teze o filozofiji bio je Ludwig Wittgenstein koji je smatrao da će proučavanje jezika lišiti filozofiju svih konfuzija i ne-dorečenosti. Wittgensteinov negativan stav uobičava se nazivati filozofijom običnoga jezika, a njezin se predmet problematizira i u Filozofijskim istraži-vanjima, gdje Wittgenstein nabraja osnovne teze kojima potkrjepljuje stav o naravnom jeziku. Tako tvrdi da je filozofija „borba sredstvima našega jezika protiv začaranosti našeg razuma“ (Wittgenstein, 1998: 47), te da mi „svo-dimo riječi s njihove metafizičke natrag na njihovu svakodnevnu primjenu“ (Wittgenstein, 1998: 48). Wittgenstein (1998) pokazuje da filozofski proble-mi nastaju „iz krivog korištenja jezika“ (Devitt, Sterelny, 2002: 312) te da jezik potrebuje svojevrsnu demistifikaciju. Sličnih su nazora bili i filozofi Gilbert Ryle i John L. Austin, s ponešto umjerenijim stavovima u usporedbi s eksplicitno negativnim Wittgensteinom. Činjenica krive uporabe jezika na-vela je Wittgensteina na iznalaženje glavnog izvora nerazumijevanja koji otkriva u ne-preglednoj upotrebi riječi, potkrjepljujući navedenu tezu činje-nicom da i samoj gramatici nedostaje preglednosti. Iz toga proizlazi i stav o preglednom prikazivanju ili načelnoj metodi koja se svodi na pružanje pri-mjera i opisivanje (Krkač, 2006: 220), što u konačnici ima rezultirati razu-mijevanjem koje se sastoji od namjere uvida u sveze i ono „što označava

11 Problematika tzv. jezičnog obrata (linguistic turn) po prvi je puta razrađena u zbirci eseja Richarda Rortyja, The Linguistic Turn: Recent Essays in the Philosophical Method, ob-javljenoj 1967. godine u izdanju Chicago University Press (Devitt, Sterelny, 2002: 264).


129

našu formu prikaza“ (Wittgenstein, 1998: 49), odnosno način kako vidimo stvari. Wittgenstein (1998) uočava da je uporabom spomenute metode mo-guć opis korelacije viđenja stvari, kao aspekta individualne perspektive, i slike svijeta ili svjetonazora, kao preduvjeta toga viđenja. U tome slučaju Wittgensteinovu metodu moguće je nazrijeti u analogiji s Austinovom meto-dom lingvističke fenomenologije koja se sastoji u istovremenom istraživanju jezika i stvarnosti, a čiji je rezultat znanje o tome što treba kazati u odre-đenim situacijama (Krkač, 2006: 221). Austin drži da ispitivanje i selekcija riječi koje se namjeravaju upotrijebiti u određenoj situaciji neće rezultirati isključivo razmišljanjem o tim riječima ili značenjima naprosto nego također i o stvarnostima o kojima se govori kada se riječi upotrebljavaju (Krkač, 2006: 221). Austinova i Wittgensteinova metoda time ukazuju na jezik kao bitan oblik aktivnosti čiji se filozofski temelj kod Wittgensteina opisuje kao „ono što omogućuje govorenje (nekome) i razumijevanje (nekoga)“ (Krkač, 2006: 222), a imanentno je obliku života (Lebensform) koji filozofija ujedno ima „pregledno prikazati“ (Krkač, 2006: 222). Wittgensteinova metoda, sada već evidentno utvrđenih viđenja sveza, problematizirana je i u obliku analize sustava povezanih elemenata unutar prikaza konektivne analize Petera F. Strawsona (Strawson, 1999: 19-21), koji iskazuje načine opisa sveze između onoga što je dano u jezičnom ili nekom drugom obliku iskustva. Strawsono-voj analizi mogli bi se tada podvrgnuti i elementi sustava koji nalažu da ih se ispituje kroz cjelinu koja ih sačinjava, čemu bi se mogao priložiti i posljednji aspekt Wittgensteinova dokazivanja jezične dominacije spram dekadentnoga filozofskog diskursa, a koji je razložen kroz tematiziranje jezičnih igara. Pod pojmom igra Wittgenstein podrazumijeva cijeli jedan proces upotrebe riječi, bilo zbog pokušaja imenovanja određenih stvari, bilo zbog opisa nekoga je-zika ili pak određenja cjeline toga procesa koji u konačnici sačinjavaju jezik i neka određena djelatnost. Wittgenstein je cijelu filozofiju reducirao na jezi-čne igre (Sprachspiele) koje su zapravo „zatvoreni razgovori, te utoliko sa-mostalni jezici“ (Krkač, 2006: 221).

II. Važnost problema jezika unutar suvremenih strujanja u filozofiji

Odnos jezika i realnosti - realizam i antirealizam

U domeni analitičke filozofije jezika nerijetko se problematizira odnos jezika i realnosti postuliran na primjeru zavisnosti, odnosno nezavisnosti je-zika od situacije u kojoj se pojedini (jezični) izraz ima realizirati. Polazište za opis smislenosti toga odnosa ogleda se u dvama suprotstavljenim stajališ-tima s obzirom na spomenuti odnos zavisnosti. Prvo stajalište, poznatije kao jezični realizam, razmatra rečenice koje problematiziraju situacije koje su od tih rečenica nezavisne i koje ih čine istinitima ili lažnima, a da se pritom


130

istinitost i lažnost poimaju kao „nezavisne od naših misli i jezika“ (Miščević, 2003: 24). Suprotno stajalište ili antirealizam situacije i predmete za koje postoje jezični izrazi poima kao dane zavisno od jezika te ih iskazuje ovisno o načinima „jezično-pojmovnih mogućnosti“ (Miščević, 2003: 25) govorni-ka. Postoje pritom jednostavne i složene inačice spomenutih teorija, naime jezičnog realizma i antirealizma. Za početak, trebalo bi se zadržati na te-meljnim stavovima koje zagovaraju pristalice realističkih teorija. Jednostav-na realistička teorija problematizira značenje izjavnih rečenica kojime se ukazuje na ono što te rečenice govore o stanju stvari, odnosno kako se u njima značenje svodi na odnos referiranja. Spomenute rečenice čini subjekt koji stoji za neki predmet i predikat koji se nadaje odredbenim za svojstvo ili relaciju, dakle „referira na nešto“ (Miščević, 2003: 25). Na primjeru rečenice „Ivica je visok“ nastoji se ukazati na stanje stvari i svojstvo kojime se na nešto referira u određenom iskazu. Stoga će na primjeru prethodne rečenice „Ivica“ referirati na osobu imena Ivica, a „je visok“ na svojstvo visine (Miščević, 2003: 25). Složenije će izjavne rečenice pritom biti one složene od jednostavnijih sastavnih dijelova s ponekim dopunjujućim elementom, što će u fokus razmatranja složenosti rečenica dovesti i problematiku značenja tih izjavnih rečenica. Teorija značenja pokušat će stoga objasniti „kako zna-čenje složenih izjava ovisi o značenju jednostavnih sastavnih dijelova“ (Miš-čević, 2003: 26). Takvo slaganje značenja realizirano uklapanjem jednostav-nih iskaza u one složenije, imanentno je poimanju jezika kao složive ili kom-pozicionalne instancije, koja tumači da se slaganje novih rečenica temelji na znanju o „vezama među rečenicama i sudovima“ (Miščević, 2003: 26), koje se pritom ne razmatra samo kao gotove cjeline. Osim jednostavne realističke teorije postoji i ona ponešto složenijeg tipa koju je razvio Gottlob Frege i koja pretendira na razumijevanje smisla, a ne samo na odnos označavanja ili referencije u poimanju značenja. Frege će kroz fokus smislenosti nekog iskaza iznalaziti bitno drugačija rješenja za prikaz gologa odnosa referencije, a rezultat će biti razmatranje načina prezentacije neke stvari, odnosno načina na koji nam je neka stvar dana. Smisao će, dakle, suimati aspekte pod kojima se nadaje određeni referent, a u iskazu će načini prezentacije rezultirati razli-čitim (možebitnim) smislovima o tom referentu, odnosno istovrsnom pred-metu spram kojega se u iskazu vrši radnja referiranja. Uz primjenu načela složivosti razumjet će se smisao rečenice kao sagrađen od smislova riječi koji čine tu rečenicu (Miščević, 2003: 36).12 Fregeovska će teorija zato us-

12 Miščević (2003) naglašava da se tzv. fregeovska teorija suočava s nekoliko problema. Jedan od njih je i ranije spomenuti problem poimanja smisla. Smisao u fregeovskoj teoriji označava ono što „točno određuje objekt na koji riječ referira“. No treba ipak imati na umu da govornici nemaju toliko precizne odrednice pri gradnji smisla u pobližem određivanju objekta na koji neka riječ referira. Suvremeni američki filozof Hilary Putnam smatra da ljudi imaju na umu stereotipe, a ne precizne fregeovske smislove, stoga vrlo malo ljudi (koji nisu stručnjaci za neko područje) zna koje su bitne karakteristike nekog predmeta na koji njihova riječ referira. Zato se takve odrednice referencije ne poimaju samo kao smještene u glavi govornika, već ih


131

tanoviti načine razjašnjavanja govornikove upotrebe riječi s istom referen-cijom, gdje se pritom neće znati da je riječ o istoj stvari. Nadalje, realistička teorija začet će također i shvaćanje jezika u odnosu spram ljudskoga duha, unutar korelacije individualne misaone pozicionalnosti s takozvanim jezikom uma na kojem pretpostavljeno počiva zamisao privatnog jezika. Privatni je-zik pretpostavljao bi postojanje jezika poznatog jedino govorniku unutar či-jega se misaonog sklopa on ima realizirati, čime bi svaki izraz izmišljenog jezika trebao pokazati da referira na stanje isključivo onoga koji (se u) taj je-zik razumije i kod kojega je on rezultat privatne refleksije (Miščević, 2003: 42).13 No problem takozvanog privatnog jezika dovodi u pitanje i legitimnost istovrsnih osjećaja kod različitih govornika, jer kod niti jednoga od njih ne postoji objektivni uvid u realno unutarnje osjećanje drugih, koji pritom ras-polažu osjećajima koji bi se mogli iskazati jedino putem izraza koji referiraju na samo njima dostupna stanja. Zamisao privatnoga jezika pokazat će se sto-ga neodrživom unutar te sfere jer ona u okviru govornikove (samo)zadanosti pravila jezika pretpostavlja dostupnost isključivo njegovu navlastitom stanju introspekcije te time i neobjektivnoj mogućnosti iskaza. Na tu činjenicu upo-zorit će i Wittgenstein koji tvrdi: „Kažem rečenicu: 'Vrijeme je lijepo'; ali ri-ječi su ipak proizvoljni znakovi – stavljamo, dakle, na njihovo mjesto ove znakove: 'a b c'. Ali sad, kada to čitam, ne mogu bez daljnjega s tim povezati gornju rečenicu.“ (Wittgenstein, 1998: 139) Zato treba pretpostaviti da jezik opstoji unutar jednom utvrđenih značenja i „da nikakvo pravilo nije moguće slijediti u izolaciji“ (Miščević, 2003: 43). Značilo bi to da se tako pojmljena vrsta realizma treba odbaciti ili pak redefinirati unutar stava koji nalaže sli-jeđenje pravila u kontekstu izoliranog privatnog jezika, što bi načelno dovelo do poimanja realističkog kontrasta, odnosno jezičnog antirealizma čija te-meljna teza nalaže afirmirati onaj pristup realnosti koji je uvijek već u zavis-nosti od govornikove jezično-pojmovne sheme u opisu smislenosti govora o svijetu uopće (Miščević, 2003: 45). Antirealizam stoga „tvrdi da jezično značenje ne možemo utemeljiti u nezavisnim i objektivnim karakteristikama vanjskog svijeta“ (Miščević, 2003: 45) zbog čega je i pojmljiv unutar svoje-vrsne jezično-pojmovne artikulacije odnosa jezik – realnost koji će nazrijeti jezik kao instanciju koja oblikuje značenje koje govornici projiciraju na svi-jet. Tezu o značenjima zadanim nezavisno od vanjskoga svijeta prvi razma-traju strukturalisti, a njihov začetnik, ranije spomenuti de Saussure, razvija „ideju po kojoj postojeća struktura jezika određuje strukturu značenja ili

se shvaća kao stereotipne te uvijek na način u kojemu je smisao ono što „nadilazi sve što bi moglo biti dostupno i govorniku i slušatelju“. Drugi problem koji se postavlja pred fregeov-sku teoriju, ali i pred sve ostale realističke teorije jezika jest i onaj koji razmatra određenost značenja, o čemu će kasnije biti riječ (Miščević, 2003: 36). 13 Izrazi jezik uma i privatna refleksija rabim kao dvije (istovjetne) mogućnosti opisa unutar-njeg stanja nekog govornika. Istu problematiku, s ponešto drugačijom terminologijom, Mišče-vić (2003) objašnjava pomoću metafore ograđenog vrta koji u tome smislu stoji za unutarnji život kojemu samo njegov vlasnik ima pristup (Miščević, 2003: 42).


132

smislova“ (Miščević, 2003: 45-46) kojima neki govornik raspolaže. Spome-nutu tezu strukturalisti kasnije razvijaju do one razine koja zagovara realnost prezentnu jedino kao jezičnu (realnost), odnosno onu kojoj je karakter jezika odredbenom mogućnošću poimanja smisla (tzv. označenog) koji evidentira sliku realnosti kakvom ona jest unutar jezično-pojmovne refleksije nekog govornika. Takvo je stajalište proglašeno i suviše ekstremnim zbog svoga dogmatskog (jezičnog) karaktera, što je naposljetku dovelo do formiranja ponešto umjerenijih određenja antirealističkog stajališta, koja su svoj temelj-ni izraz zadobila u okviru razumijevanja jezika pripadnog filozofskoj herme-neutici H. G. Gadamera (Miščević, 2003: 46). Hermeneutika je takav eks-tremni stav, kojime strukturalisti poimaju realnost reduciranu isključivo na ono jezično, ublažila do razine koja nalaže poimati jezik i razumijevanje je-zika kao instanciju preko koje se tek ima pristupiti svijetu i preko koje će svijet tim više postati dostupni(ji)m. Hermeneutika je stoga iznjedrila umje-renije stajalište u okviru problema realnosti pojmljenog isključivo kroz sferu jezika, no evidentno je da se time ipak nije znatno izmijenila perspektiva koja iskazuje nužan odnos zavisnosti realnosti o jeziku. Također, spomenuti odnos evidentirao je i nesumjerljivost tih dvaju fenomena, pri čemu jezik eksplicitno diktira razumijevanje realnosti u odnosu zavisnosti unutar kojeg su oba samo naizgledno kohabitacijski fiksirani. Naposljetku, domeni filo-zofske hermeneutike ne izmiče ni problematizacija sfere ontoloških propor-cija pa se ukazuje i na činjenicu da fenomen jezika i realnosti na jednak na-čin implicira i razmatranje problematike bitka u odnosu jezik – bitak, zbog čega se kroz umjerenije antirealističko stajalište njegova pristupačnost sagle-dava opet isključivo kroz razumijevanje i izloženost u jeziku kao takvom (Miščević, 2003: 46). Iako umjerenija, hermeneutička eksplikacija zajedno će s ekstremnim strukturalističkim stavom biti protumačena kao „pretjerano idealistička“ (Miščević, 2003: 47) s obzirom na nerazmjerni interakcionizam u odnosu jezik – realnost s prenaglašenom dimenzijom ovisnosti realnosti o jeziku.

Odnos jezika i misli – pridavanje značenjskog sadržaja

Filozofsko razmatranje jezika daljnja će tumačenja svoga predmeta te-meljiti na osnovama prvenstveno značenjskoga aspekta jezika kao takvog. Rasprava o značenjima riječi, kako je to prije obrazloženo, dovela je filo-zofiju do pozicije koja u okviru jezičnih rasprava ima razmotriti vezu između jezika i realnosti, što je rezultiralo raspravom o jezičnom realizmu i anti-realizmu kao dvjema krajnjim mogućnostima tumačenja odnosa jezik – real-nost. Spomenuta rasprava iznjedrila je istovremeno i problematiku koja po-čiva na vezi znaka i vanjskoga svijeta, koji se u jezičnom smislu poimaju kao ekstremi relacije na kojoj neko značenje uopće ima počivati (Miščević, 2003: 80). U okviru spomenute relacije jezik i misao uzeti su kao instancije jednoga vida pristupanja fenomenu značenja, koje će se pak promatrati neo-


133

visno o supoziciji odnosa jezik – realnost, zbog čega će se jezik razmatrati isključivo u odnosu spram misli koja mu daje značenjski sadržaj, ali i obr-nuto. Prvo stajalište koje opisuje odnos jezika i misli zagovara tezu da jezik daje značenje misli i da je poznavanje jezika uvjet mogućnosti mišljenja. Ta-kav stav zastupali su prije spomenuti strukturalisti, mnogi analitički filozofi i filozofi hermeneutičke tradicije (Miščević, 2003: 81). Argumentacija takvo-ga stava odvijala se kroz nastojanje da se objasni postojanje stanovite nemo-gućnosti pristupanja mislima drugih ljudi ukoliko one nisu omogućene pu-tem jezika, jer misli su odveć neodređene strukture unutar sklopa individual-nih refleksija osobe i takvima se doimlju sve dok ih se nekom formulacijom, putem jezika, ne učini dostupnima kroz govorna očitovanja (Miščević, 2003: 81). Drugi je argument i taj da nam samo „posjedovanje jezika dopušta da imamo misli o stvarima s kojima nismo imali izravnog dodira“ (Miščević, 2003: 81) pa će tako svaka misao o stvarima izvan dometa našega izravnoga iskustva biti moguća jedino putem upotrebe riječi za tu, našem iskustvu ne-poznatu sferu, jer je to jedini način na koji možemo misliti o onome s čime nismo u izravnom dodiru. Naspram stavova koji priznaju prvenstvo jezika u pridavanju značenja mišljenju, postoji i stajalište koje nalaže pojmiti misao kao instancu koja daje značenje jeziku. Jezično je značenje stoga „rezultat govornikovih unutarnjih stanja i njegove namjere da taj sadržaj prenese slušatelju“ (Miščević, 2003: 82). Značenje jezičnih izraza pritom je izvedeno iz značenja misli, jer kodificiranje unutarnjih stanja i mreže mentalnog sklopa govornika ne mora „biti doslovno poput nekog jezika, dovoljno je da misaona stanja imaju 'sadržaj' (značenje, intencionalnost) nezavisno od jezi-ka i da ga mogu prenijeti na jezik“ (Miščević, 2003: 84). Stajalište koje za-govara da misao pridaje značenje jeziku, u filozofiji je zastupljenije. Misao se u tome slučaju tumači kao ono što ima dispoziciju da u spoznaji „stupi u interakciju s drugim mislima, percepcijom i motorikom“ (Devitt, Sterelny, 2002: 228). Zato značenje misli nastaje uvijek iz takvih potencijalnih inter-akcija, sve pod uvjetom mogućnosti kasnije jezične (govorne) formulacije. Ta teorija nadovezuje se na semantiku funkcionalne uloge značenja koju Devitt i Sterelny (2002) objašnjavaju interakcijom misli koje će u jedin-stvenoj relaciji sa sposobnostima percepcije i uočavanja predmeta iz vanj-skoga svijeta, mogućeg govornika prvenstveno uputiti na predmet koji perci-pira, a ne na jezični izraz koji stoji za taj predmet. Dakle, mišljenje inhe-rentno opstoji unutar sklopa relacija s drugim mislima što tek uvjetuje formi-ranje nekoga suda i utječe na govornikovo „verbalno ponašanje“ (Devitt, Sterelny, 2002: 228).

Zaključno

Iz svega navedenog može se zaključiti da filozofija ima istražiti i raz-motriti značenje riječi koje se očituje kroz relacije i veze između realnosti,


134

jezika i misli, a da se isti imaju realizirati putem stanovitog odnosa zavis-nosti. S obzirom na takozvano jezično opstojanje čovjeka, filozofija će nuditi uvijek različite mogućnosti tumačenja i razumijevanja sadržaja ljudskoga iskustva, pojmljivog kao odveć afirmativni segment jezičnosti (govornosti) u refleksima društvenih ili pak individualnih/individualiziranih aspekata toga iskustva. Pored filozofijskog razmatranja fenomena jezika, formirat će se umnogome i razlikovni pristupi jezičnosti usustavljeni prema logičkim i ling-vističkim obrascima, uz nastojanje da jezik opišu na sebi svojstvene načine, što će pak rezultirati uvijek novim mogućnostima formalizacije jezika kao takvog. Uz konstituciju sustava u kojemu se iznalaženje biti jezika vrši u odsustvu svake moguće formalizacije, filozofija će također pokazati da iz činjeničnosti da smo jezično zadani, proizlazi mnoštvo tumačenja koja tu bit ipak ne pronalaze, tim više što je na stanovite načine skrivaju, varirajući od stupnja formalnog slijeđenja pravila koja diktiraju svojevrsnu uporabu jezi-ka, sve do stupnja razmatranja apstraktnosti činjenice da čovjek kao takav može opstojati i jezično.

Literatura

Burger, Hotimir 1993. Filozofska antropologija, Zagreb: Naprijed.

Devitt, Michael / Sterelny, Kim 2002. Jezik i stvarnost, Zagreb: KruZak.

Jutronić-Tihomirović, Dunja 1991. Lingvistika i filozofija, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.

Krkač, Kristijan 2006. Filozofija jezika - izvor, predmet, metoda i cilj. Obnov-ljeni život, god. 61, br. 2. Pristupano 23.3.2010. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=6296

Lohmann, Johannes 2001. Filozofija i jezikoslovlje, Zagreb: Naklada Ljevak.

Miščević, Nenad 2003. Filozofija jezika, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Oslić, Josip 2001. Izvori i budućnost. Platon – Augustin – Gadamer. Gadamer i filozofijska hermeneutika (ur. Damir Barbarić, Tomislav Bracanović), Zagreb: Matica Hrvatska, str. 65-93.

Platon, 1976. Kratil, Zagreb: Studentski centar Sveučilišta.

Strawson, Peter Francis 1999. Analiza i metafizika, Zagreb: KruZak.

Vodanović, Barbara 2006. Imenovanje. Folia onomastica Croatica, god. 15. Pristupano 12.3.2010. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php? show=clanak&id_clanak_jezik=35063

Wittgenstein, Ludwig 1998. Filozofijska istraživanja, Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Domagoj Kostanjevac: O generativnoj gramatici i pored. jezikoslovlju s M. Mihaljevićem

135

Primljen 28. kolovoza 2010., prihvaćen za tisak 13. rujna 2010.

Domagoj Kostanjevac O GENERATIVNOJ GRAMATICI I

POREDBENOM JEZIKOSLOVLJU S MILANOM MIHALJEVIĆEM

Milan Mihaljević rođen je 2. prosinca 1955. u Zagoričanima. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima. Diplomirao je 1978. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij opće lingvistike i filozofije (oboje kao A predmet). Magistrirao je 1981. radnjom Odnos sintakse i semantike u lingvističkoj teoriji Noama Chom-

skog. Doktorsku je radnju Generativna fonologija hrvatske redakcije crkve-noslavenskog jezika obranio 1985. godine. Iste je godine dobio međunarodnu Herderovu stipendiju i kao stipendist zaklade F. V. S. specijalizirao godinu dana slavistiku na Institutu za slavistiku Bečkog sveučilišta kod profesora Franteiseka Václava Mareša i Radoslava Katičića. Od 1979. stalno je zapo-slen u Staroslavenskom institutu. U zvanje znanstvenog asistenta promaknut je 1981. godine, u zvanje znanstvenog suradnika 1985., u zvanje višeg znan-stvenog suradnika 1991., u zvanje znanstvenog savjetnika 1999., a u trajno zvanje znanstvenog savjetnika 2006. godine. Od 2010. godine član je surad-nik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Predaje na Filozofskom fakul-tetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Splitu, a predavao je i na Filozof-skom fakultetu u Puli. Od 1991. do 2002. bio je voditelj projekta Istraživanje hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika, a od 2002. vodi projekt Gramatika hr-vatskoga crkvenoslavenskog jezika. Član je uredništva Suvremene lingvis-tike. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu te predavao kao gostujući profesor u „Wiener Sprachgesellschaft“ od 14. do 16. svibnja 1996. te više puta u „Institut für Slawistik der Universität Wien“. Član je Matice hrvatske.

Radovi su Milana Mihaljevića iz slavistike i generativne gramatike i s pravom se može reći da je jedan od naših najvećih stručnjaka u tim dvama područjima. Napisao je knjige Generativna i leksička fonologija, Generativ-na sintaksa i semantika, Slavenska poredbena gramatika za koju je nagrađen


136

nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2003. godinu, brojna poglavlja u raznim knjigama, jedan je od urednika zbornika Glagoljica i hr-vatski glagolizam, autor je preko 50 znanstvenih radova u časopisima i zbornicima. Modernizirao je fonološka i morfološka istraživanja starih hrvat-skih tekstova, a osobitu vrijednost imaju njegova istraživanja sintakse i lek-sika toga korpusa. Svojim tekstovima u inozemnim publikacijama te čestim i uspješnim nastupima na međunarodnim znanstvenim skupovima bitno je ojačao ugled hrvatskog jezikoslovlja. Završili ste studij opće lingvistike i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jeste li otpočetka bili skloniji lingvistici ili se odluka da se bavite lingvistikom nakon školovanja javila tijekom studija?

Ne. Na Filozofski fakultet upisao sam se sa željom da studiram filozo-fiju, a na lingvistiku sam naišao slučajno jer sam morao upisati nešto kao studijski B predmet, a nisam znao dovoljno dobro engleski da bih mogao položiti prijamni ispit iz toga predmeta. Međutim, već nakon prvog semestra shvatio sam da sam zalutao među filozofe, a lingvistika me zainteresirala, pa sam (zahvaljujući razumijevanju profesora Radoslava Katičića koji je tada bio pročelnik Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije) podigao i taj studij na razinu A predmeta. Studij filozofije uredno sam završio, ali sam znao da mi to nikad neće biti zanimanje, iako sam vjerojatno, kao i svatko tko je u životu došao u dodir s filozofijom, ostao njome trajno obilježen. Poznato je da je na Noama Chomskog utjecala racionalistička filozofija, a da se u funkcionalnim pristupima može vidjeti utjecaj empirističke filozo-fije. Koliko je bitno poznavanje filozofije za bolje razumijevanje lingvis-tičkih teorija i razvoja lingvistike uopće?

U Vašem su pitanju sadržana zapravo dva pitanja: jedno je bolje razu-mijevanje razvoja lingvistike, a drugo bolje razumijevanje pojedinih teorija. Mislim da čovjek, da bi se bavio poviješću lingvistike, ne mora biti filozof, ali poznavanje filozofije ne može mu škoditi. Koliko je pak poznavanje filo-zofije bitno za bolje razumijevanje lingvističkih teorija, to ovisi o tome o kojoj je teoriji riječ. Ako je riječ o logičkim teorijama jezika kao što su raz-ličite kategorijalne gramatike ili Montagueova gramatika ili logička seman-tika, onda je nužno dobro poznavanje filozofije (osobito logike) i lingvistike, a potrebno je znati i osnove matematike. Za neke druge teorije znanje filo-zofije nije toliko važno. Po teorijskom ste usmjerenju generativac. Što vas je ponukalo na to? I koje biste prednosti generativne gramatike naveli u odnosu na funkcio-nalne pristupe jeziku?


137

Mislim da su za to odgovorni profesori na fakultetu koji su uočili moju sklonost formalnomu razmišljanju i počeli mi davati seminarske radove iz toga područja. Osobite zasluge za to ima Dubravko Škiljan koji je došao na fakultet kao mladi asistent kad sam bio na 3. godini studija. Kao studenta fi-lozofije i lingvistike zadužio me da za seminar iz semantike kritički prika-žem osnovne postavke generativne gramatike i tako sam se počeo upoz-navati s tom teorijom i postupno se navukao.

Ne bih u kratkome razgovoru uspoređivao generativni i funkcionalni pristup. Moj je stav: „Neka cvate tisuću cvjetova!“ Mislim da je najbolje ako svatko radi ono što ga najviše zanima i što najbolje zna. Tako će nam svima biti najbolje i imat ćemo više koristi jedni od drugih. Kakva je bila važnost generativne gramatike nekad, a kakva je danas?

Do sredine sedamdesetih godina 20. st. generativna je gramatika u

Americi bila u području strateških istraživanja. To znači da su novac za istra-živanja davali različiti državni fondovi i američka vojska. Pozitivna je strana toga bila da su jezikoslovci za svoje projekte dobivali solidan novac, a da oni koji su ga davali nisu postavljali nikakva ograničenja za objavu rezultata, tako da su se nove spoznaje brzo širile i odmah objavljivale. Osim toga, to je u to vrijeme bila nova teorija, pa je bilo moderno zanimati se za nju i pri-padati toj školi. Loša je strana toga razdoblja možda to da je velik dio istra-živanja bio ograničen na engleski jezik. I danas neki kritičari generativne gramatike (najčešće su to oni koji su generativne teorije prestali pratiti u šez-desetim godinama) prigovaraju da su sve te teorije postavljene samo na temelju engleskoga i da ništa ne vrijede čim ih pokušate primijeniti na koji drugi jezik, što je danas daleko ne samo od istine nego i od zdravoga ra-zuma. U sedamdesetima se teorija proširila po cijelome svijetu. Za rezultate različitih modela generativnih gramatika počele su se zanimati i privatne tvrtke koje su u svojim istraživačkim centrima počele zapošljavati jeziko-slovce. Ukratko, generativna je gramatika postala središnja struja u svjet-skome jezikoslovlju. Mislim da nijedna jezikoslovna teorije u povijesti nije bila ovjeravana i provjeravana na tolikom broju jezika kao generativna gra-matika. U literaturi se spominje brojka od oko četiri i pol tisuće jezika. Po-stalo je međutim vrlo teško, ako ne i nemoguće, pratiti sve teorije i struje koje su se pojavile. To katkad frustrira i same generativne jezikoslovce, a ne samo zainteresirane laike. Dodatna je poteškoća i to što privatne tvrtke re-zultate istraživanja u svojim istraživačkim institutima smatraju poslovnom tajnom i dopuštaju njihovo objavljivanje sa zadrškom od nekoliko godina, što otežava protok obavijesti i komunikaciju među znanstvenicima. Generativna je gramatika prošla kroz nekoliko faza (rana teorija, stan-dardna i proširena standardna teorija, teorija načela i parametara, mini-malistički program). Koje bi bile glavne razlike među svim tim fazama? Po


138

Vašem mišljenju koji bi bili ključni događaji za prijelaz iz jedne faze u drugu?

Povijest generativne gramatike dijelim na dva glavna razdoblja: 1. raz-doblje pravila do 1979. i 2. razdoblje načela i parametara. Osnovni se ciljevi te teorije nisu bitno mijenjali od početaka do danas. Mijenjali su se formalni uređaji kojima su se htjeli postići ti ciljevi. Drugim riječima, mijenjao se ustroj onoga što generativni gramatičari zovu računskim sustavom ljudskoga jezika. U ranoj teoriji u sustav nije bila uključena semantička interpretacija, nego se model sastojao samo od sintakse i fonologije. Prekretnicu je označila jedna studija J. J. Katza i J. A. Fodora koja je pokazala da se ta interpretacija može ustrojiti na sličan način kao fonološka sastavnica. Nakon toga su uve-deni i pojmovi dubinske i površinske strukture kojih prije nije bilo. Prekret-nicu između standardne i proširene standardne teorije označilo je uvođenje morfologije u gramatiku 1970. Napuštanju sustava pravila i uvođenju teorije načela i parametara pridonijele su po mojem sudu dvije stvari. Jedna su ma-tematički dokazi da su sustavi pravila kojima se služilo, bez obzira na ogra-ničenja kojima su bili podvrgnuti, formalno suviše moćni za postavljene ci-ljeve. Druga je otkriće parametarske razlike među jezicima, čemu je bitno pridonio talijanski lingvist Luigi Rizzi koji je, slušajući u Parizu predavanja Richarda Kaynea (učenika Noama Chomskoga), u sedamdesetima sustavno počeo uspoređivati primjere iz engleskoga i francuskoga koje je on davao s primjerima iz svojega materinskoga talijanskoga jezika. Minimalizam se pak rodio u krilu teorije načela i parametara kao pokušaj da se od krhotina koje su preživjele sve kritike i izazove sastavi nova, sasvim drukčija teorija iz koje su kao suvišni uklonjeni neki pojmovi koji su u prijašnjim teorijama imali važnu ulogu, kao što su primjerice unutarnje posredničke razine D-strukture i S-strukture i sl. U kojem smjeru danas ide generativna gramatika? Je li minimalistički program zadnja faza u razvoju generativne gramatike ili će doći do još veće apstrakcije?

Generativna gramatika danas ide u istome smjeru u kojem je išla od svojih početaka, a to je traženje modela koji će na najbolji i najprikladniji način odgovoriti na središnje pitanje te teorije, a to je tzv. platonovski pro-blem koji je početkom 20. st. formulirao engleski filozof Bertrand Russel. Primijenjen na jezično područje on se može izraziti ovako: kako na temelju ograničenoga iskustva uspijemo ovladati tako složenim spoznajnim sustavom kao što je ljudski jezik. Sigurno je da na tom putu minimalistički program nije posljednji model, a koji će se i kakvi sve modeli pojaviti, teško je reći. U predgovoru Vaše knjige Generativna sintaksa i semantika piše da je jed-na od osnovnih postavki generativne gramatike da je takva gramatika koja


139

mora biti jasno i precizno formulirana, tj. da mora gramatika biti formalan uređaj, nužno i idealizacija i da bi se formulirala gramatička načela i pravila, moraju se zanemariti mnoge „nevažne“ pojave u jezičnoj uporabi kao što fizičar zanemaruje otpor zraka, trenje i slične činitelje da bi mogao formulirati zakone mehanike. Krije li se u toj postavci jedna od najvećih slabosti generativne gramatike?

Ne vidim zašto bi idealizacija bila slabost. Ona je u svakoj znanosti nužna ako želite dobiti suvislu, opovrgljivu teoriju koja objašnjava neku po-javu, tj. ako se doista želite baviti nečim što je empirijska znanost, a to bi lingvistika trebala biti. Drugo je pitanje koji je stupanj idealizacije nužan. Na to nema apriornoga odgovora. Stupanj idealizacije opravdan je samo i jedino rezultatima koje time postižete. Koje važne implikacije generativna gramatika ima za filozofiju, psihologiju i druge znanstvene discipline?

Pokušat ću to reći u nekoliko riječi. Chomsky je uskrsnuo ideju o uro-đenosti, dokazujući da je velik dio našega znanja određen genetski, tj. da naša genetska struktura bitno određuje što možemo, a što ne možemo na-učiti. Ponovno je oživio stare racionalističke ideje i podastro dokaze da je u osnovi naše sposobnosti govorenja i razumijevanja podsvjesno (prešutno) znanje. Srušio je biheviorističku psihologiju koja je polovicom 20. st. bila dominantna psihološka škola i u središte proučavanja ljudske vrste ponovno postavio um. Otvorio je tako nove poglede na proces stjecanja znanja, ali i na pojmove slobode i kreativnosti itd. Time je, kako slikovito u uvodu svoje knjige o njemu kaže Neil Smith, „pustio mačku u filozofski golubarnik“. Napisali ste i knjigu Generativna i leksička fonologija. Strukturalisti su se u velikom broju svojih radova bavili upravo fonologijom, jedan od razloga sigurno je i to što je strukturalistička metodologija izrazito pogodna za proučavanje fonologije. Koje su temeljne razlike između strukturalističkog i generativnog pristupa fonologiji te koje su prednosti i nedostaci obaju pristupa?

Mislim da je temeljna razlika iz koje proizlaze sve druge to da u gene-rativnoj gramatici fonologija nije autonomna i neovisna o drugim razinama, nego je uklopljena kao sastavnica u složeni formalni uređaj koji zovemo gramatikom. Štoviše, ona bitno ovisi o sintaksi koja je opskrbljuje struktur-nim opisima koje ona onda glasovno interpretira. Upravo zbog autonomnosti strukturalistička je fonologija bila ograničena uglavnom na utvrđivanje gla-sovnoga (fonemskoga) inventara jezika i distribucije fonema. Znatno je ma-nju pozornost poklanjala fonološkim procesima i višim razinama glasovne


140

organizacije jezika, kao što su slogovi, stope, fonološke riječi, prozodijske skupine, govorni ritam i sl. Po Vašem mišljenju, zašto Noam Chomsky ima toliki broj sljedbenika, go-tovo pa bi se moglo reći da je to neki kult, pogotovo u SAD-u gdje su većina lingvista generativci? I koga biste izdvojili kao moguće nasljednike Noama Chomskog, kao one koji će preuzeti primat u generativnoj gra-matici nakon njega?

Chomsky je jedan od najvećih intelektualaca suvremenoga doba koji je iz temelja promijenio naš način razmišljanja o samima sebi. Ogromna je nje-gova uloga u jezikoslovlju, psihologiji i filozofiji, a nije zanemariv ni utjecaj na niz drugih područja, od antropologije pa sve do matematike, obrazovanja i književne kritike. O političkom angažmanu da i ne govorimo. Stoga nije čudno da mu se ljudi dive. One koji žele više saznati o idejama i utjecaju Chomskoga, uputio bih na dvije knjige: jedna je knjiga već spomenutoga Neila Smitha Chomsky : Ideas and Ideals iz 1999. (Cambridge University Press), a druga je The Cambridge Companion to Chomsky skupine autora, koju je 2005. uredio James McGilvray.

Iako je Chomsky tvorac generativne gramatike, nije okrunjen i postav-ljen na prijestolje, pa mu ne treba niti tražiti nasljednika. Osim njega, toj su teoriji znatne prinose dali i mnogi drugi jezikoslovci iz cijeloga svijeta. Oso-bno jako cijenim i rado čitam radove Howarda Lasnika, Richarda Kaynea i Marka Bakera, ali i mnogih drugih vrsnih jezikoslovaca. Imate li možda namjeru napisati generativnu gramatiku hrvatskoga je-zika?

Ne. Danas se najviše bavite poredbenim proučavanjem jezika, pogotovo pro-učavanjem hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika. Kakva je važnost poredbenog jezikoslovlja danas s obzirom na 19. stoljeće i prva prouča-vanja i koje bi bile implikacije poredbenog proučavanja jezika na ling-vistiku, ali i na druge znanstvene discipline?

Za razliku od 19. st. kada je jezikoslovlje gotovo u cijelosti bilo pored-beno, danas poredbenopovijesni pristup sigurno nije središnja jezikoslovna struja. Unatoč tomu, još je uvijek ogroman broj onih koji se njime bave i da-ju znatan doprinos njegovu razvoju. Poznavanje jezične prošlosti iznimno je važno za bolje poznavanje i dublje razumijevanje suvremenih jezika. Onaj tko dobro poznaje prošlost, sigurno će bolje moći shvatiti i objasniti sadaš-njost i točnije predvidjeti budućnost. Kada je riječ o važnosti poredbeno-povijesnoga proučavanja jezika za druge znanstvene discipline, treba podsje-


141

titi da prajezici koje rekonstruiraju jezikoslovci potječu iz razdoblja o kojima najčešće nema pisanih podataka. Nadalje, oni ne rekonstruiraju samo invent-tar glasova toga jezika nego i njegov rječnik pa čak i fragmente većih tek-stova. Razumno je pretpostaviti, ako je neki jezik imao riječ za neki pojam ili stvar, da su onda njegovi govornici poznavali i tu stvar. Stoga se iz nji-hovih rekonstrukcija može puno toga zaključiti o kulturama i uvjetima života u tim dalekim razdobljima, a to može biti jako važno za povijest, arheolo-giju, antropologiju, etnologiju i cijeli niz drugih disciplina koje se bave ili ljudskim društvom ili uvjetima života na zemlji u prošlim vremenima. Koga biste izdvojili kao najznačajnije poredbene jezikoslovce?

Razmjerno dobro poznajem slavensko i u nešto manjoj mjeri indo-europsko poredbeno jezikoslovlje. U zadnjih stotinjak godina ljudi su se in-tenzivno bavili poredbenim proučavanjem i drugih jezičnih porodica: ugro-finske, altajske, afroazijske, američkih indijanskih jezika, austronezijskih je-zika, polinezijskih jezika itd., a ja o tome ne znam ništa. Zbog toga se ne bih usudio olako izdvajati i navoditi nekoliko imena. Napisali ste knjigu Slavenska poredbena gramatika. Koje su razlike u odnosu na Ivšićevu Poredbenu gramatiku?

Ivšićeva je Slavenska poredbena gramatika objavljena 1970., više od trideset godina prije moje. Priredili su ju Josip Vrana i Radoslav Katičić na temelju Ivšićevih predavanja iz dvadesetih godina 20. st. To znači da su znanstvene spoznaje koje su sadržane u mojoj knjizi ipak nešto novije od onih Ivšićevih. Mislim da je njezina prednost i veća preglednost. To je jedna od rijetkih slavenskih poredbenih gramatika u kojoj su promjene poredane kronološki, a ne prema područjima (razvoj samoglasnika, razvoj suglasnika i sl.), pa je jasnije razvidan vremenski slijed i međusoban odnos promjena. U toj knjizi obrađujete uvod u poredbenu gramatiku i fonologiju. Možemo li uskoro očekivati i drugi dio knjige?

Nadam se da će druga knjiga biti završena u dogledno vrijeme. Napisao sam već poglavlja o sklonidbi imenica, zamjenica, pridjeva i brojeva, a pri završetku je poglavlje o glagolima. Nažalost, ne mogu to raditi u kontinu-itetu jer me stalno prekidaju druge, preče obveze. Sudjelujete u projektu Povijest hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka do XXI. stoljeća, napisali ste poglavlje Hrvatski crkvenoslavenski jezik u prvoj knjizi koja se bavi srednjim vijekom. U čemu je novina tog projekta u odnosu na druge knjige koje se bave poviješću hrvatskog jezika, posebno u odnosu na Vinceovu knjigu?


142

Kao prvo, to nije službeni znanstveni projekt u sustavu Ministarstva znanosti, nego izdavački projekt Društva za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica. O projektu u cjelini više bi mogli govoriti oni koji su ga pokrenuli i koji ga vode. Meni je ponuđen zadatak da opišem hrvatski crkve-noslavenski jezik, koji sam rado prihvatio i nadam se da sam ga, kao i drugi kolege, razmjerno dobro obavio. Treba spomenuti da je to dosad prvi cjelovit gramatički prikaz hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika. Kada uspoređuje-mo taj projekt s dosadašnjim prikazima povijesti hrvatskoga jezika, onda tre-ba reći da su to uglavnom bile vanjske povijesti jezika, a u žarištu je spo-menute Vinceove knjige, kako joj kaže i naslov, povijest hrvatskoga književ-noga jezika i procesa njegove standardizacije. U ovoj povijesti trebala bi biti obuhvaćena i unutarnja povijest svih hrvatskih jezičnih idioma od početaka do danas. Kakvo je zanimanje studenata za proučavanje jezične baštine, posebno sta-roslavenskog i hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika?

Kao i kod svakoga drugoga područja, postoje oni koji su time odušev-ljeni, ali i oni kojima su ti predmeti najmanje dragi. To ovisi naravno i o pro-fesorima koji predaju pojedini predmet. Sigurno je primjerice da kolega Stjepan Damjanović, kojega su studenti izabrali za najboljega sveučilišnoga profesora, bitno pridonosi popularnosti starocrkvenoslavenskoga jezika i hr-vatskoga glagoljaštva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tko su Vam bili uzori u vašem jezikoslovnom radu?

Nemam uzora, kao ni u životu, ali ima jako mnogo ljudi od kojih sam mogao učiti i kojima moram biti zahvalan. Navest ću samo one najvažnije. Ponajprije to su moji fakultetski profesori Radoslav Katičić, Mate Križman, Bulczú László i Dubravko Škiljan. Nakon studija u mojem su znanstvenom (i ljudskom) razvoju važnu ulogu imali i Branko Fučić, Biserka Grabar te František Václav Mareš. Ako biste morali izdvojiti tri najveća jezikoslovca svih vremena, tko bi to bio?

Abecednim redom: Noam Chomsky, Ferdinand de Saussure i Roman Jakobson.

Renata Tot: Osobitosti mađarskog jezika

143

UDK: 811.511.141-26

Stručni rad Primljen 15. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 31. svibnja 2010.

Renata Tot OSOBITOSTI MAĐARSKOG JEZIKA

Uvod

Ovaj rad prikazuje na koji način funkcionira mađarski jezik te se navo-de razlike između mađarskog jezika i hrvatskog jezika kao i sličnosti, odno-sno razlike između mađarskog i finskog jezika. Kratko se opisuje kojoj sku-pini jezika pripada mađarski jezik, koliko ga ljudi govori u svijetu i zbog čega ga mnogi smatraju izuzetno teškim jezikom. U ovom radu ističu se oso-bitosti tog jezika i zanimljivosti popraćeni primjerima gdje je vidljivo koje se teškoće javljaju kod Mađara prilikom učenja stranog jezika. Dodatno je pri-kazano primjerima da nije nimalo jednostavno prevođenje s mađarskog na ciljni jezik i obrnuto, osobito ako je riječ o nesrodnim jezicima. Ovim radom posebno se želi prikazati kako mađarski jezik sasvim jednostavno i logično funkcionira, ma koliko zamršenim djelovao, te dokazati da mađarski ipak nije tako usamljen u europskoj zajednici jezika.

Općenito o mađarskom jeziku

Mađarski je jezik ugrofinski jezik koji pripada uralskoj skupini jezika, a prema tipu je aglutinativni jezik. U ugrofinske jezike pripadaju i finski, estonski, laponski i drugi jezici koji se rabe u Ruskoj Federaciji. Hantski i mansijski jezik najsrodniji su mađarskom jeziku. U Europi samo mađarski, estonski, finski, baskijski i turski ne pripadaju indoeuropskim jezicima, dakle nisu u srodstvu s germanskim, romanskim ni sa slavenskim jezicima.

U svijetu oko 14 milijuna ljudi govori mađarski. Većina govornika živi u Mađarskoj, ali ih također ima i u Rumunjskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, sje-vernom dijelu Srbije (Vojvodina), Ukrajini, SAD-u i drugdje. Mađarski jezik službeni je jezik u Republici Mađarskoj i u nekim drugim državama, ali je važno naglasiti da je jedan od službenih jezika Europske unije. Gledano po broju izvornih govornika nekog jezika, oko 6000 jezika u svijetu, mađarski se nalazi među prvih 50 (Abondolo, 1988: 14).


144

Mnogi Europljani smatraju ga neobičnim i teškim jezikom, ponajprije zato što su njemu srodni jezici relativno daleko. Osoba koja uči talijanski lako će moći usporediti gramatiku i vokabular s francuskim ili španjolskim jezikom, dok će osoba koja uči poljski moći usporediti svoje znanje jezika s češkim, slovačkim ili hrvatskim. Sličnosti su u gramatici tipološki srodnih jezika evidentni. Mađarski ne pripada ni jednoj spomenutoj skupini jezika, stoga se kod učenja mađarskog jezika polaznik mora upoznati s osnovama aglutinacije (Balogh, 2009).

Pojedine razlike između hrvatskog i mađarskog jezika

Gramatika u mađarskom jeziku bitno je drukčija od gramatike indo-europskih jezika. Mnogima se čini da je komplicirana i da ju je teško naučiti, posebno ako su izvorni govornici bilo kojeg indoeuropskog jezika. Poznata je i fama o mađarskom jeziku prema kojoj ga je u odrasloj dobi nemoguće naučiti. Naposljetku se ipak mora priznati da mađarska gramatika funkcioni-ra po prilično logičnim pravilima i nije tako teška. Čak je jedan od braće Grimm, Jakob Grimm, izjavio davne 1820. godine da je mađarski jezik logi-čan i savršeno izgrađen.

Postoji niz razlika u mađarskom jeziku u usporedbi s hrvatskim jezi-kom, a ovdje se navode one najzanimljivije:

1) umjesto prijedloga kao što su u, na, od, sa u hrvatskom jeziku, u mađarskom se jeziku imenici dodaje sufiks, odnosno nastavak koji je za svaki prijedlog drukčiji, npr. házban (u kući), asztalon (na stolu), Eszéktől (od Osijeka) ili autóval (s autom).

2) naglasak se uvijek stavlja na prvi slog bez obzira je li riječ o mađarskim ili stranim riječima.

3) postoje određeni (a, az) i neodređeni (egy) članovi, što vidimo i u engleskom i njemačkom jeziku

4) različito se rabe internacionalizmi u jednom i drugom jeziku.

5) Npr. múzeum - muzej, morféma - morfem, ekvivalens - ekvivalent, biológia - biologija, gimnázium - gimnazija, pedagógus - pedagog, accusativus - akuzativ, telefax - telefaks, archívum - arhiv, poézis - poezija, organizmus – organizam.

6) ne postoji gramatički rod.

Posebno bih naglasila posljednju razliku zbog koje je mađarski mnogi-ma jako neobičan, a njegovim govornicima stvara velike probleme u učenju stranih jezika. Ne postoje varijante zamjenica za različite rodove, poput on i ona, već je to samo zamjenica ő. Za njegov / njezin rabi se övé. Jednako se tako sve imenice i glagoli rabe u srednjem rodu. Mađarima je zbog toga teško naučiti hrvatski jezik u kojem postoji muški, ženski i srednji rod kod


145

imenskih riječi te određenih glagolskih izvedenica. Zato se često događa da Mađari na hrvatskom jeziku miješaju rodove i kažu moja tata, ona je otišao ili ovaj kuća. Mađari ne razmišljaju o rodovima jer uopće ne poznaju tu ka-tegoriju u svom jeziku, a i prilično im je teško na početku učenja hrvatskog jezika zapamtiti rodove za imenice, pogotovo za one kojima se gramatički rod ne podudara s prirodnim rodom. Dodatno je otežano učenje hrvatskog jezika onim govornicima mađarskog koji govore nekoliko stranih jezika jer se rodovi često razlikuju od jezika do jezika. Primjerice, u hrvatskom i nje-mačkom jeziku mjesec je muškog roda (Mjesec, der Mond), dok je u fran-cuskom i talijanskom jeziku ženskog roda (la lune, la luna); stol u hrvat-skom, njemačkom i talijanskom jeziku muškog je roda (stol, der Tisch, il tavolo), ali u francuskom je ženskog roda (la table); kuća na hrvatskom i talijanskom jeziku ženskog je roda (kuća, la casa), dok je u njemačkom je-ziku srednjeg roda (das Haus) (Balogh, 2009).

S druge strane, govornicima indoeuropskih jezika nepojmljiva je činje-nica da nema muškog i ženskog roda pa se često pitaju kako onda mađarski jezik funkcionira. Nepostojanje gramatičkog roda, naime, uopće ne predstav-lja problem njegovim govornicima, npr. uz zamjenicu ő jednostavno se do-daje imenica ili se nekim drugim riječima daje jasnije objašnjenje kako bi se shvatilo je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi.

Kako u drugim jezicima, tako i u mađarskom jeziku, kod određenih zanimanja i zvanja nastavcima se naglašava muški, odnosno ženski rod. Navedeni primjeri ilustriraju tu pojavu u mađarskom jeziku: dékán / dékánasszony (dekan / dekanica), igazgató / igazgatóasszony (ravnatelj / ravnateljica), elnök / elnökasszony (predsjednik / predsjednica), orvos / orvosnő (liječnik / liječnica), tanár / tanárnő (nastavnik / nastavnica), bíró / bírónő (sudac / sutkinja) (Wardaugh, 2002, 283 – 284). Iz primjera je vid-ljivo da se kod zanimanja dodaje imenica –nő, što bi u prijevodu bilo žena, a kod položaja u karijeri isključivo se dodaje imenica –asszony, što bi u doslovnom prijevodu značilo gospođa u hrvatskom jeziku.

Više poteškoća zbog nedostatka muškog i ženskog roda pojavljuje se kod prevođenja, bez obzira koji je ciljni, a koji polazišni jezik. Ovdje se navode neki jednostavni primjeri:

(1a) Stoka se nalazi vani na livadi.

Govornik hrvatskog jezika znat će da je zbirna imenica stoka u ženskom rodu bilo da se radi o kravama ili bikovima. Kako bi se uopće to moglo prevesti na mađarski jezik, mora se precizirati koje su to životinje jer ne postoji ekvivalent za izraz stoka, pa će prijevod biti:

(1b) A bikák/tehenek kint vannak a mezőn (Bikovi i krave nalaze se vani na livadi).

(2a) Ona je lijepa.


146

U rečenici Ona je lijepa govornik hrvatskog jezika zna da je riječ o ženskoj osobi, ali u mađarskom se mora dodatno pojasniti izrazom djevojka ili imenom te djevojke:

(2b) A lány szép. (Djevojka je lijepa.)

(2c) Ő szép lány. (Ona je lijepa djevojka.)

(2d) A Mária szép lány. (Marija je lijepa djevojka.)

(3a) A testvérem bejött a szobába.

Na hrvatski se jezik ne može doslovno prevesti jer testvér se u mađar-skom odnosi i na sestru i na brata pa prijevod na hrvatski jezik glasi:

(3b)Moj brat / moja sestra ušao je / ušla u sobu.

(4a) A diák megírta a vizsgát.

Kod tog je primjera potrebno poznavati kontekst da bi se ispravno pre-veo jer ne znamo je li riječ o ženskoj ili muškoj osobi i uz to diák na ma-đarskom je jeziku osoba koja pohađa osnovnu i srednju školu, pa i fakultet. Doslovni je prijevod na hrvatskom jeziku:

(4b) Učenik / učenica ili student / studentica napisao je / napisala test.

Kod tih se primjera mogu javiti poteškoće u prijevodu iako su jedno-stavni, a složenije rečenice zaista su pravi izazov za prevoditelje.

Mađarski jezik, naravno, nije jedini jezik koji ne poznaju gramatički rod. Neki već prije spomenuti jezici funkcioniraju vrlo slično mađarskom, poput finskog, estonskog ili laponskog jezika te turskog, modernog kineskog – mandarinskog, japanskog i mnogih drugih jezika. Izvorni govornici tih jezika s manje će poteškoća shvatiti logiku mađarskog jezika.

Odnos između finskog i mađarskog jezika

Mnogi smatraju da se Mađari i Finci mogu razumjeti jer im jezici pripa-daju istoj skupini, međutim, to nije slučaj. Finci se još mogu razumjeti s Estoncima, ali samo do određene granice, dok je s Mađarima potpuno druga situacija. Sličnosti u gramatici mađarskog i finskog jezika ipak ima, što će se vidjeti na sljedećim primjerima: mađ. k é z (ruka) = fin. k ä s i , mađ. v é r (krv) = fin. v e r i, mađ. m é z (med) = fin. m e s i, mađ.s z- a r v (rog) = fin. s a r v i, mađ. v a j (maslac) = fin. v o i, mađ. e l e v e n (živo) = fin. e l- ä v ä, mađ. m e n n i (ići) = fin. m e n n ä itd.

Postoji niz razloga zbog čega s jedne strane ima toliko sličnosti, a s druge strane toliko razlika u jeziku. Jedan od razloga velika je zemljopisna udaljenost između naroda. Jedan narod živi na obali Finskog zaljeva, a drugi narod u dolini Dunava. Drugi je razlog što su se ti narodi ugrofinske jezične


147

skupine razdvojili jako davno, prije otprilike 4500 godina. Tom stanju pri-donijelo je i to što poznajemo devet potpuno neovisnih ugrofinskih jezika (finski, laponski, mordvinski, marijski, komski, udmurtski, hantski, mansij-ski i mađarski). Ako pogledamo broj riječi koje se rabe u svakodnevnom govoru, samo se oko 200 riječi iz finskog jezika može naći u mađarskom, ali između mađarskog i mansijskog jezika postoji dvostruko više zajedničkih riječi. Zajedničke riječi u finskom i mađarskom jeziku dijelovi su ljudskog tijela, članovi obitelji, prirodni fenomeni, alati za lov i ribolov i sl. Jedna od tipičnih karakteristika svih ugrofinskih jezika jest da nakon izricanja bro-jevnih vrijednosti slijede imenice u jednini, npr. alma (jabuka), almák (ja-buke), ali u rečenici se rabi na sljedeći način:

(5) Három almát veszek a boltban. (Doslovan prijevod: Tri jabuka kupujem u trgovini.)

(6) Két autót vettem. (Doslovan prijevod: Kupio / la sam dva auto.)

Naglasak se i u finskom i u mađarskom jeziku stavlja na prvi slog i nema iznimke ni ako ima više slogova. Jedna je od fonoloških sličnosti gla-sovna harmonija (samoglasnika) unutar sloga. Riječi se sastoje ili od pred-njih ili od stražnjih vokala. Kasniji razvoj ugrofinskih jezika utjecao je na taj sklad zbog posuđenica, ali je ostao kod sufiksa, npr. fin. elä-köön (živio!) = mađ. é l - j e n, fin. verellä (sa krvi) = mađ. v é r - r e l, fin. kala-lla (s ribom)=mađ. h a l - l a l. Još jedna sličnost u finskom i mađarskom jeziku jest da se samoglasnici i suglasnici jednako raspoređuju, za razliku od sla-venskih ili germanskih jezika u kojima ponekad nalazimo više suglasnika ili samoglasnika u nizu. Rijetko ćemo u ugrofinskim jezicima naći tri uzastopna suglasnika. Dva suglasnika na početku riječi postoje samo u posuđenicama, a i to se nekako izglađuje ubacivanjem samoglasnika, kao npr. škola na ma-đarskom je iskola, a u finskom je koulu. Slavenska riječ k r a lь u mađarskom se jeziku razvila u k i r á l y (kralj), a hrvatska riječ slama na mađarskom je jeziku szalma. Postoji još čitav niz takvih sličnih riječi.

Na kraju je prikazano nekoliko jednostavnih rečenica na finskom i ma-đarskom jeziku koje su relativno slične, a koje u izgovoru ne bi bile razum-ljive ni jednima ni drugima (navodi se doslovan prijevod):

(7a) Jég alatt télen eleven halak uszkálnak.

(7b) Jään alla talvella elävät kalat uiskentelevat.

(Ispod leda zimi žive ribe plivaju)

(8a) Árva szeme könnyel tele.

(8b) Orvon silmä kyyneliä täynnä.

(Sirotanu su oči pune suza).


148

(9a) Ken meni meidän edessämme?

(9b) Ki ment mi elöttünk?

(Tko je išao ispred nas?)

(10a) Miniäni antoi voita.

(10b) Menyem adott vajat.

(Snaja mi je dala maslac.)

Zaključak

Ovim radom nastojalo se pokazati kakav je mađarski jezik po strukturi i na koji način funkcionira, s posebnim naglaskom na nepostojanje grama-tičkog roda. Cilj je bio jasnije prikazati koje su to razlike u mađarskom jezi-ku zbog čega Mađari teže uče hrvatski ili neki drugi strani jezik. Primjerima su ilustrirane poteškoće koje se mogu javiti kod prevođenja. Jednako tako istaknuto je da, bez obzira što mnogi smatraju da je mađarski jezik neobičan, može se naučiti sasvim jednostavno i prema utvrđenim pravilima naučiti jer svaki jezik po svojim je karakteristikama specifičan, pa i jedinstven.

Literatura

Abolondo, Daniel 1998. Hungarian Inflectional Morphology, Bibliotheca Ura-lica 9, Budapest: Akadémiai Kiadó.

Balogh, Péter 2009. Gender-markers in Language, WEBFU (Wiener elektro-nische Beiträge des Instituts für Finno-Ugristik), str. 1-6.

Dr. Gyula Weöres 1935. The Relationship between the Finnish and the Hunga-rian Languages, Ylioppilaitten Työ-ja Julkaisutoimisto, Helsinki: Suomi-Unkari Albumi.

Wardaugh, Ronaldo 2002. Szociolingvisztika, Budapest: Osiris, str. 282-294.

Denis Njari: O glasovnoj harmoniji u mađarskom jeziku

149

UDK 811.511.141'342.2

Stručni rad Primljen 28. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 7. lipnja 2010.

Denis Njari O GLASOVNOJ HARMONIJI U MAĐARSKOM JEZIKU

Unatoč tisućljetnim povijesnim, pa i jezičnim vezama između mađar-skog i hrvatskog naroda, mađarski je jezik i početkom dvadeset i prvoga sto-ljeća gotovo potpuna nepoznanica čak i u pojedinim stručnim jezikoslovnim krugovima. Cilj je ovoga rada u kratkim crtama izdvojiti neke od značajki glasovne harmonije u mađarskom jeziku, koja je jedna od njegovih temeljnih osobina. Nažalost, i dalje je živa predrasuda da je mađarski jezik grub te da nije lijep jezik (što je pridjev kojim se često kolokvijalno nadijevaju razni ro-manski jezici). Upravo suprotno, glasovna harmonija u mađarskom jeziku nije sporedna pojava, nego pravilo koje se proteže kroz gotovo cjelokupnu mađarsku gramatiku, a u ovom se radu ističu samo neki od slučajeva u ko-jima se glasovna harmonija očituje.

Aglutinativnost

Budući da je mađarski jezik aglutinativan, sve njegove morfološke ka-tegorije ostvaruju se različitim afiksima (uglavnom nastavcima) i ne događa se, kao u primjerice hrvatskome jeziku, da je više različitih gramatičkih funkcija sažeto u jednom morfemu (Matasović, 2002: 127). Primjerice, hr-vatska imenica kuće (akuzativ množine) u mađarskom jeziku glasi házakat (ház „kuća“, -(a)k je nastavak za množinu, te nastavak -(a)t za objekt, koji je donekle sličan hrvatskom akuzativu). Osim toga, mađarski jezik nema ni prijedloge nego prijedložne nastavke koji se dodaju na korijen riječi, neki od primjera priložnih nastavaka za mjesto za navedenu imenicu: házba (u kuću), házban (u kući), házból (iz kuće), házon (na kući), házra (na kuću, za kuću), házról (o kući, s kuće), háztól (od kuće), háznál (kod kuće), házzal (s kućom) itd.

Usto, u mađarskom jeziku također postoje posvojne zamjenice, ali one ne stoje kao atribut uz imenicu, odnosno nemaju pridjevsku ulogu, nego stoje kao imenski predikati ili apozicije. Pripadanje nekomu ili nečemu izriče se posvojnim osobnim nastavcima koji se dodaju uz imenicu ili objekt koji


150

nekome pripada (Juhász, 1979: 35-36). Na primjeru ház posvojni osobni nastavci izgledaju ovako:

1. házam ('moja kuća') 1. házunk ('naša kuća')

2. házad ('tvoja kuća') 2. házatok ('vaša kuća')

3. háza ('njegova / njezina kuća')1 3. házuk ('njihova kuća')

Ukoliko se želi prenijeti dodatna gramatička obavijest, primjerice po-svojnost te objektnost, nastavci se dodaju jedan na drugi, npr. házamat (moju kuću), házadat (tvoju kuću) i sl. ili ukoliko se želi istovremeno izreći, pri-mjerice, posvojnost te priložna oznaka mjesta: házamba (u moju kuću) itd. Za označivanje više posjeda u mađarskom se jeziku rabi nastavak -i koji se dodaje u trećoj osobi posvojnog oblika predmeta ili objekta, npr. házaim (moje kuće), házaid (tvoje kuće), házaitok (vaše kuće) itd. I u navedenim se slučajevima nastavci kombiniraju, primjerice: házaimat (moje kuće; nasta-vak -(a)t sličan hrvatskom akuzativu), házainkig (do naših kuća), házaito-kért (za vaše kuće), házainkkal (s našim kućama) itd.

Važno je naglasiti da se ti posvojni nastavci dodaju na predmet pripa-danja, a da ime osobe ili stvari kome (ili čemu) nešto pripada stoji bez na-stavka, npr. az én házam (moja kuća; az – određeni član, én – osobna za-mjenica koja upućuje na onoga tko govori, hrv. „ja“), a te házad (tvoja kuća; a – određeni član, te – osobna zamjenica koja upućuje na onoga komu se govori), az ő háza (njegova/njezina kuća; ő – osobna zamjenica koja upu-ćuje na onoga o komu se govori) itd. Zanimljivo je da se posvojni nastavci u mađarskom jeziku mogu dodavati glagolima na infinitivnu osnovu ili glagol-skim imenicama, npr. féltenünk (bojati se za) ima nastavak -ünk, kao i ime-nice. Ako glagolski oblik stoji s riječima kell (treba), szabad (slobodno je) i lehet (može) ili njihovim zanijekanim oblicima, tada prima potpuno isto-vjetne posvojne nastavke kao i imenice, npr. féltenem, féltened, féltenie (kell) itd. (Szende, 1996: 74).

Temeljna pravila glasovne harmonije

Jedna od temeljnih osobitosti mađarskoga jezika (kao i većine ostalih ugrofinskih jezika) jest postojanje glasovne harmonije. To znači da većina nastavaka ima većinom dva, a ponekad i tri ili četiri oblika s različitim samo-glasnicima, a za dotičnu se riječ uzima onaj nastavak koji po visini tona svoga samoglasnika odgovara visini tona korijena riječi ili njezine osnove (Lakos, 2001: 21). U mađarskom jeziku ukupno ima četrnaest samoglasnika; visokima (ili prednjima) smatraju se samoglasnici e, é, i, í, ö, ő, ü i ű, a niskim (ili stražnjim) a, á, o, ó, u i ú (Rácz, Takács, 2006: 31). Naj-

1 Mađarski jezik nema kategoriju roda.


151

jednostavnije rečeno, glasovna harmonija u mađarskom jeziku znači da će riječi koje u svom posljednjem slogu imaju visoke samoglasnike dobivati nastavke s visokim samoglasnicima, a one s niskima niske.

Tako je, primjerice, nastavak za množinu u mađarskom jeziku -k, a ispred njega uvijek dolazi određeni samoglasnik (osim ako korijen riječi već ne završava na dugi samoglasnik), u primjeru ház > házak (kuća > kuće) nastavak za množinu je -ak, zato što je samoglasnik á u slogu riječi nizak. S druge strane, u riječi kert (vrt) samoglasnik e je visok, pa shodno tome mno-žina glasi kertek, odnosno nastavak za množinu glasi -ek. Osim nastavcima -k (kada riječ završava na samoglasnik, npr. gépkocsi > gépkocsik, hrv. automobil > automobili), -ak i -ek, množina se izriče i nastavcima -ok i -ök (Lehocki-Samardžić, 2008: 347), npr. asztal > asztalok (stol > stolovi), gyümölcs > gyümölcsök (voće > voćā) i sl. Usto, ako imenica završava na kratki samoglasnik, onda se on ispred nastavka za množinu produžuje, npr. kályha > kályhák (štednjak > štednjaci), óra > órák (sat > sati).

Glasovna harmonija u imenicama

Glasovna se harmonija provodi i u imeničkim nastavcima za objekt, pa nastavci mogu biti -t, -ot, - at, -et i -öt, ovisno o prethodnom slogu u kori-jenu riječi: kávét (kávé; hrv. kava), borítékot (boríték, hrv. omotnica), ágyat (ágy, hrv. krevet), bélyeget (bélyeg, hrv. pečat), gyümölcsöt (gyümölcs) itd. (Erdős, Prileszky I, 2002: 28). To se pravilo provodi i u ostalim nastavcima koje imenice dobivaju umjesto padeža, npr. -nak, -nek (nastavci koji imaju ulogu dativa i neizravnoga objekta) háznak (ház), kertnek (kert) ili -val, -vel (nastavci koji imaju ulogu instrumentala) ásóval (ásó, hrv. lopata). Za poto-nje je nastavke značajno spomenuti i to da se u slučaju da imenica završava na suglasnik, suglasnik v iz nastavka -val / -vel gubi te da se posljednji su-glasnik u imenici udvostručuje, primjerice, házzal, kezemmel (s mojom rukom; kez, hrv. ruka).

U posljednje vrijeme pojedini mađarski jezikoslovci ponovno zastupaju tezu (koja postoji još od devetnaestoga stoljeća) o tome da i prijedložni te ostali nastavci u mađarskom jeziku ne samo da imaju ulogu padeža nego da i jesu padežima. U sljedećoj tablici prikazana je jedna od takvih podjela (usp. Megyesi, 1998: 4-5), ponajprije iz razloga preglednosti oblika različitih nas-tavaka koji se rabe prema pravilu o glasovnoj harmoniji. Kao primjer je jed-na imenica „sklonjena kroz sve padeže“. Navedenu tablicu treba uzeti sa za-drškom, budući da se većina jezikoslovaca ne slaže da su navedeni nastavci uistinu padežni nastavci, a ukoliko se neki i slažu da oni to jesu, onda se ne slažu u broju tih padeža (procjene se u pravilu kreću od petnaest do trideset padeža).


152

Padež [Oznaka] Nastavak Primjer

Nominativ [NOM] ház (kuća) Akuzativ [ACC] -t, -ot, -et, -öt házat (kuću) Dativ [DAT] -nak, -nek háznak (kući, kuće) Instrumental [INS] -(v)al, -(v)el házzal (s kućom)

Esiv [SOC] -stul, -stül házastul (s kućom i njenim dijelovima)

Translativ [FAC] -(v)á, (v)é házzá (u kuću) Kauzal [CAU] -ért házért (za kuću) Ilativ [ILL] -ba, -be házba (u, prema kući) Sublativ [SUB] -ra, -re házra (na kuću) Alativ [ALL] -hoz, -hez, höz házhoz (prema, ka kući) Inesiv [INE] -ban, -ben házban (u kući, unutar kuće) Supresiv [SUP] -n, -on, -en, -ön házon (na kuću) Adesiv [ADE] -nál, nél háznál (po kući) Elativ [ELA] -ból, -böl házból (od, iz kuće) Delativ [DEL] -ról, röl házról (s kuće, o kući) Ablativ [ABL] -tól, töl háztól (kod, od kuće) Terminativ [TER] -ig házig (do kuće) Formal [FOR] -ként házként (kao kuća) Temporal [TEM] -kor ötkor (u pet /sati/)

Glasovna harmonija u ostalim riječima

U većini slučajeva ispred imenica i imeničkih konstrukcija u mađar-skom jeziku stoji neodređeni (egy) ili određeni član (a, az). Načelo glasovne harmonije može se prepoznati u određenih članova; određeni član a stoji is-pred imenice koja počinje suglasnikom, a az ispred imenice koja počinje sa-moglasnikom. Kao i u ostalim slučajevima, i ovdje je uloga harmonije lakši jezični izgovor (Takács, 1997: 119-120).

Glasovna harmonija primjetna je i u stupnjevanju pridjeva – u kompa-rativu i superlativu. Komparativ se u mađarskom jeziku tvori dodavanjem nastavka -bb odnosno visokoga (e, ö) ili niskoga (a, o) samoglasnika (ovisno o korijenu riječi) i nastavka -bb ukoliko riječ završava na suglasnik, npr. rövid > rövidebb (kratak > kraći), nagy > nagyobb (velik > veći). Pravilo glasovne harmonije u superlativu je istovjetno komparativu utoliko što su oblici superlativa i komparativa jednaki, uz dodatak toga da superlativ uvijek ima predmetak leg-; npr. legnagyobb (najveći), legrövidebb (najkraći). Gla-sovna se harmonija u predmetku superlativa ne primjenjuje.

Kao primjer glasovne harmonije u glagola dobro može poslužiti sadaš-nje glagolsko vrijeme izjavnoga načina. U mađarskom jeziku postoje dvije


153

promjene glagola; određena (poznat objekt radnje) i neodređena (nepoznat objekt radnje), pa tako za obje postoje i različiti nastavci, međutim, u objema su promjenama vidljive po dvije, tri ili čak četiri inačice za iste osobne na-stavke.

Određena promjena Jd. Mn.

1. -k, -ok, -ök, -ek 1. -nk, -unk, -ünk 2. -sz, -esz, el 2. -tok, -tek, -tök 3. -/ 3. -nak, -nek

Neodređena promjena Jd. Mn. 1. -m, -om, -öm, -em 1. -k, -juk, -jük 2. -d, -od, -öd, -ed 2. -játok, -itek 3. -ja, -i 3. -k, -ják, -ik

U sljedećim je primjerima (kér – pitati i vár – čekati) vidljivo na koji se način „odabiru“ inačice nastavaka prilikom sprezanja glagola; glagol kér jest „visoka“ ili „prednja“ riječ budući da je u njoj samoglasnik é koji je u mađarskoj fonologiji visok, dok je u riječi vár samoglasnik á nositelj po-sljednjega (u navedenom slučaju i jedinoga) sloga te je riječ „niska“, „dubo-ka“ ili „stražnja“ (Rácz, Takács, 2006: 106-107). Glasovna se harmonija u mađarskom jeziku provodi u svim vremenima i svim načinima.

Jd. Mn. 1. kérek 1. kérünk 2. kérsz 2. kértek 3. kér 3. kérnek

Jd. Mn. 1. várom 1. várjuk 2. várod 2. várjátok 3. várja 3. várják

Načelo harmonije glasova u mađarskom jeziku vidljivo je i u rednih brojeva. Naime, redni se brojevi tvore dodavanjem nastavaka -odik, -adik, -edik i -ödik na odgovarajući glavni broj. Koji će se nastavak rabiti, ovisi o već pojašnjenomu pravilu o harmoniji glasova (Lakos, 2001: 56). U sljede-ćoj tablici navedeno je nekoliko primjera.

Glavni broj Redni broj Brojka kilenc kilencedik 9 tíz tizedik 10 húsz húszadik 100 hat hatodik 6 öt ötödik 5


154

Zaključak

Iz nedovoljnoga poznavanja značajki aglutinativnosti brzopleto bi se moglo zaključiti da mađarski jezik nije ekonomičan jer svaku kategoriju koju želi izraziti govornik mora „zalijepiti“ za riječ. Ipak, u brojnim slučaje-vima mađarski jezik ekonomičniji je od hrvatskoga, budući da hrvatski jezik često treba rabiti više riječi kako bi izrekao jednaku obavijest; primjerice, za jednu mađarsku riječ házamba, hrvatski ih mora upotrijebiti tri: u moju kuću. Usto, treba imati na umu i to da premda ima mnoštvo nastavaka te inačica nastavaka, oni se jednostavnom logikom, smislom, pa i sluhom mogu jedno-stavno reducirati. Ta logika po kojoj se „individualno“ odabiru nastavci za svaku riječ jest glasovna harmonija, a počiva na opoziciji visokih i niskih samoglasnika. Njezinim upoznavanjem, razumijevanjem i pravilnom primje-nom jednostavno se (ali i potpuno subjektivno) može zaključiti da je, uz hrvatski, mađarski jedan od najljepših jezika svijeta.

Literatura

Erdős, József / Prileszky, Csilla 2002. Hallo, itt Magyarország I-II, Budapest: Akadémiai kiadó, Budapest.

Juhász, Géza / Kovács, János 1979. Lako i brzo mađarski, Novi Sad: Forum. Lakos, Dorottya 2001. Magyar nyelvkönyv külföldieknek, Gyula: Nemzeti

Tankönyvkiadó. Lehocki-Samardžić, Ana 2008. Dvojezičnost i prevođenje. Istraživanja, izazovi i

promjene u teoriji i praksi prevođenja (ur. Vladimir Karabalić, Marija Omazić), Osijek: Filozofski fakultet, str. 337-357.

Matasović, Ranko 2002. Uvod u poredbenu lingvistiku, Zagreb: Matica hrvatska Rácz, Endre / Takács, Etel 2006. Kis magyar nyelvtan, Budapest: Gondolat. Szende, Aladár 1996. A magyar nyelv tankönyve, Budapest: Nemzeti Tankö-

nyvkiadó. Takács, Etel 1997. A magyar nyelv könyve 5-6., Debrecen: Nemzeti Tankö-

nyvkiadó. Megyesi, Beáta 1998. The Hungarian Language: A Short Descriptive Grammar,

Stockholm: Stockholm University.

Zvonimir Glavaš: Polusloženice u novinskom stilu

155

UDK 81'373.611 Stručni rad


Zvonimir Glavaš

POLUSLOŽENICE U NOVINSKOM STILU

Uvod

Granični slučajevi na bilo kojem području tradicionalno predstavljaju izazov obuhvaćanju pravilima i jednostavnom usustavljivanju. Oni narušava-ju uobičajenu binarnu, polariziranu sliku svijeta, prema kojoj sve promatrano u potpunosti ili potvrđuje ili negira neko svojstvo. Navika je imati čvrsto razgraničeno da i ne pa sve što se uglavljuje negdje između ili počiva na ru-bovima predstavlja nepravilnost koja se izdvaja iz klasifikacije.

I na manje uopćenim područjima promatranja, konkretno u tvorbi riječi, nailazimo na takvu problematiku. Tako se, u pogledu dviju riječi koje su u nekakvoj korelaciji, između jasnih slučaja razdvojenih riječi i složenica uba-cio fenomen polusloženica kao graničnog, poprilično nedefiniranog slučaja.

Problematičnost polusloženica u tome je što su, iako relativno stara i sasvim često korištena jezična pojava, u starijim jezičnim priručnicima vrlo često zanemarivane i tek marginalno opisane. Noviji ih jezični priručnici re-dovito spominju, no o njima imaju nerijetko proturječna mišljenja, a znaju i ostavljati prostora nejasnoćama te otvorenim pitanjima. Kada je stanje u nor-mi takvo, ne čudi što se i u primjeni jezika javljaju poteškoće i primjetne raz-like pri uporabi polusloženica, kao i jezičnih pojava koje su im nekom karak-teristikom bliske.

Ovaj rad stoga će dati sintetski pregled onoga što normativni priručnici (pravopisi i nekoliko jezičnih savjetnika) govore o polusloženicama, a zatim istražiti primjenu tih teoretskih naputaka u novinskom stilu na primjeru jed-nog dnevnog lista (Večernji list), tjednika (Globus) i stručnog časopisa (Li-ječničke novine). Na izdvojenim primjerima uporabljenih polusloženica tako će se moći uočiti spomenuta nedosljednost u njihovoj uporabi, kao i možebit-ne tendencije pojavljivanja određene inačice u uzusu tamo gdje postoji nesla-ganje u normativnoj literaturi.


156

Što su polusloženice?

Definicija polusloženica

Već pri traženju osnovne definicije polusloženica otkriva se nedoreče-nost i nesuglasje. Primjerice, pravopisi Badurina-Marković-Mićanović (2008) i Anić-Silić (2001) te gramatika Silić-Pranjković (2007) uopće ne rabe izdvojeni pojam, nego polusloženice obrađuju unutar pojma složenica, pod odrednicama jednopojmovnih složenica povezanih spojnikom i spojnicom, dvopojmovnih složenica te posebnih sveza dviju imenica povezanih spojni-com.

Nasuprot njima, Babić-Finka-Mogušev pravopis (2004: 68) jasno odre-đuje polusloženice oslanjajući se na kriterije naglaska, sklonjivosti i značenj-ske povezanosti. Tako u njemu stoji: „Sveza dviju imenica od kojih se prva ne sklanja i atributivno određuje drugu, a obje zadržavaju svoj naglasak, zove se polusloženica.“ Slično određenje moguće je naći i u starijim jezičnim sav-jetnicima, pa tako Jonke (1964: 106) piše: „… obadva dijela zadržavaju svo-je akcente, prvi se dio ne deklinira, a drugi se deklinira. Takve se riječi zovu polusloženice…“ Iako takve definicije, koje kombiniraju održavanje zaseb-nih naglasaka i indeklinabilnost prve riječi, obuhvaćaju većinu slučajeva i pogodne su za priručnu uporabu, one ne obuhvaćaju u potpunosti fenomen polusloženice i nisu potpuno dorečene.

Pretjerano oslanjanje na naglasni kriterij, često u udžbenicima i jezič-nim savjetima, neprecizno određuje stvari jer polusloženice nisu jedine riječi koje mogu imati dva naglaska (duži oblici superlativi pridjeva i priloga). Nesklonjivost prve riječi pak nije dovoljno određeno mjerilo jer postoje po-lusloženice čija su oba dijela sklonjiva. Već Jonke (1964) spominje jednu, marksizam-lenjinizam, no dok je ona preselila u domenu gotovo nekorište-nih, opisu odgovaraju u svakodnevnom govoru daleko prisutnije poluslože-nice kao što su kakav-takav, strpljen-spašen i slične pridjevnog karaktera. Spomenute doduše nisu uključene u opis polusloženica u pravopisu Babić-Finka-Moguš koji se prvo ograničava samo na imenice, a zatim u sljedećim točkama proširuje kategoriju polusloženica na još neke oblike. Ni atributivno određivanje među sastavnicama nije čvrsto mjerilo za opis polusloženica jer je primjenjivo samo na neke vrste, dok druge izražavaju koordiniranost ili su spojene frazeologiziranim značenjem.

Jedino čvrsto i dosljedno obilježje polusloženica ostaje prepoznatljiva spojnica kojom su sastavnice vezane, a pri njihovom definiranju kao da je nemoguće odmaknuti se dalje od tvrdnje kako je riječ o specifičnoj svezi dviju riječi, takvoj koja se smješta između složenica i odvojenih riječi.


157

Što smatrati polusloženicom?

Unatoč nemogućnosti nalaženja preciznije definicije polusloženica, mo-guće je izdvojiti i opisati njihove formalne kategorije. Njihovi broj i odre-đenje različiti su u svakom od naših pravopisa, a razlike variraju od detalja do upečatljivijih pitanja. O tim razlikama bit će riječi više u jednom od slje-dećih odjeljaka rada, dok ćemo se ovdje odlučiti za jedan model i prema njemu definirati što smatrati polusloženicom, a što ne. Budući da je najviše kategorija polusloženica opisano u pravopisu Badurina-Marković-Mićanović (u nastavku Matičin pravopis), i da se u najvećem dijelu opisa polusloženica s tim pravopisom slaže i onaj Babić-Finka-Mogušev, model koji će ovdje biti uporabljen jest spoj određenja polusloženica prema tim dvama priručnicima.

Polusloženice tako mogu biti:

1. Spojevi dviju imenica bez spojnika -o- od kojih jedna atributivno nado-punjava drugu, a da je prva nesklonjiva, neovisno o stranom ili doma-ćem podrijetlu (npr. spomen-ploča, biser-grana, skok-šut, rak-rana, rave-kultura, shiatzu-masaža). Ukoliko je jedna od imenica stranog pod-rijetla i neprilagođena hrvatskom sustavu, poželjno je to dodatno nagla-siti stavljajući ju u kurziv. Kad je god moguće, umjesto takvih polu-složenica dobro je upotrijebiti pridjev ili imenicu u kosom padežu. (npr. bejzbolska palica umj. bejzbol-palica, testno vozilo umj. test-vozilo)

2. Imeničke složenice kojima je prvi dio kratica, slovo, broj ili simbol (npr. ß-zračenje, A-reprezentacija, SMS-poruka, 3D-grafika, 5-brzinac). Pišu se i ponašaju kao polusloženice i ako je simbol zamijenjen riječju (npr. beta-zračenje)

3. Spojevi čije su obje sastavnice orijentalnog podrijetla (npr. alaj-čauš, sahat-kula, šiš-ćevap); s iznimkom ćorsokaka i duhankese

4. Spojevi koji u prvom dijelu imaju zaštićeni naziv (npr. Bond-djevojka, Visa-kartica, Word-dokument)

5. Dvopojmovne imeničke složenice sa sastavnim značenjem, sastavljene od dviju imenica ili prefiksoida i imenice (npr. džin-tonik, grad-država, lovac-bombarder, audio-videooprema, radio-televizija, Austro-Ugarska)

6. Dvočlane i višečlane jednopojmovne i dvopojmovne imeničke složenice zasnovane na ponavljanju istih ili suprotstavljanju oprečnih sastavnica, često fonemskog niza ili cijelih riječi (npr. bugi-vugi, ping-pong, rizi-bizi, pismo-glava, križić-kružić, mladost-ludost)

7. Veze imenice s brojem dva, dvije ili prilogom pol(a) (npr. čašica-dvije, dan-dva, korak-dva, pola sata-sat, sat-sat i pol)

8. Dvopojmovni pridjevi ravnopravni značenjem i odnosom (npr. hrvat-sko-talijanska granica, crno-bijeli svijet, gospićko-senjski biskup)

9. Pridjevne polusloženice nastale od imeničkih s brojem, simbolom ili prefiksoidom, sastavljene po istom načelu (npr. 5-brzinski, alfa-numeri-čki, psiho-fizički, 3-sobni)


158

10. Pridjevne ili imeničke veze od više imena kojima se uspostavlja kakvo suradništvo (npr. Anić-Silić ili Anić-Silićev pravopis, Geiger-Müllerov brojač, sporazum Tuđman-Izetbegović)

11. Veze dvaju značenjski ravnopravnih pridjeva s frazeologiziranim znače-njem (npr. kakav-takav, oteto-prokleto, rečeno-učinjeno, strpljen-spa-šen)

12. Frazemi nastali povezivanjem glagolskih oblika bliskih ili suprotnih po značenju (npr. hoćeš-nećeš, rekla-kazala, povuci-potegni, bi-ne bi, drž-ne daj)

13. Priložni izrazi od dva suodnosna priloga (npr. gore-dolje, više-manje, koliko-toliko)

14. Spojevi koji označavaju relaciju (npr. otok-kopno, zemlja-zrak, Zagreb-Sarajevo)

Unutar tih kategorija mogu se smjestiti sve sveze riječi koje će se u ovom radu smatrati polusloženicama i na temelju njih analizirat će se upo-raba polusloženica.

Vezane riječi bliske polusloženicama

Postoji nekoliko kategorija suodnosnih riječi često pogrešno smatranim polusloženicama zbog nekog od svojstava, najčešće značenjske povezanosti i/ili nesklonjivosti prve sastavnice. Takve riječi, unatoč bliskosti poluslože-nicama, ne pišu se povezane spojnicom, nego svaka za sebe. Oko povlačenja granica polusloženica prema takvim slučajevima međusobno najviše spore normativni priručnici (o čemu će biti riječi poslije), a one će ovdje biti nabro-jane ponovno u skladu s Matičinim i Babić-Finka-Moguševim pravopisom.

Takve su riječi:

1. Spojevi imenice i nesklonjivog pridjeva, često stranog podrijetla (npr. fer igra, kino dvorana, gala predstava)

2. Imenički skupovi kod kojih jedna imenica ima šire, a druga uže značen-je, povezane odnosom apozicije i upravne riječi, ako se obje sklanjaju (npr. čovjek žaba, žena heroj, pilot lovac, tvrtka kći, misao vodilja)

3. Višečlana imena, najčešće naseljenih mjesta, bez obzira sklanjaju li se svi članovi ili ne (npr. Zlatar Bistrica, Špišić Bukovica, Kaštel Kambelo-vac)

4. Pridjevi od višečlanih vlastitih imena (npr. Kačić Miošićeve, Polić Ka-movljev, Pink Pantherov)

5. Skupovi dvaju pridjeva istih ili različitih korijena od kojih je drugi tvoren sufiksom -cat ili -ovetan (npr. bijel bjelcat, gol golcat, čitav bogovetni)

6. Spojevi negacijskog ili pojačavajućeg prefiksoida i imenice kada se želi nešto dodatno naglasiti, izbjeći grafijska podudarnost ili kada je osnova vlastito ime (npr. ne-biće, ne-čovjek, Eks-Jugoslavija)


159

Nesuglasje u normi

Kao što je spomenuto, normativni priručnici uporabljeni u ovom radu pokazuju stanovita neslaganja po pitanju toga što smatrati polusloženicom i kako pisati neke specifične pojave.

Najmanja neslaganja pokazuju Matičin i Babić-Finka-Mogušev pravo-pis. Uz to što Matičin pravopis navodi daleko više kategorija polusloženica, sporno im je još samo treba li pisati portabl-televizor ili portabl televizor, kako se pišu višečlani vojni činovi te jedna iznimka kod pisanja kratica po-vezanih s imenicom. U prvom slučaju sporno je kako tretirati stranu nesklo-njivu riječ portabl u značenju lako prenosivog. Dok ju Babić-Finka-Mogu-šev pravopis, slijedom pravila da suodnos nesklonjivog pridjeva i imenice nije polusloženica, piše razdvojeno, Matičin pravopis ubraja ju u posebnu skupinu imenica s pridjevnim značenjem i prefiksoida (kao imenicu), čime sveze s njom postaju polusloženice. No teško je naći tome uporišta budući da ju rječnici navode kao pridjev (npr. Klaić 2002: 1071 ili Šonje 2000: 892), a pridjev je i u jeziku iz kojeg je došla (francuskom). U drugom slučaju, Babić-Finka-Mogušev pravopis također se povodi sustavnošću pa svezu imenica general i bojnik (ili pukovnik), čije su obje sastavnice sklonjive, pridružuje ostalim slučajevima te vrste, dok Matičin pravopis tu čini iznimku upozoravajući da se pišu sa spojnicom. Kod trećeg slučaja, pravopis Babić-Finka-Moguš (2004: 71) dozvoljava razdvojeno pisanje kratice povezane s imenicom ako je to „kratica koja se osjeća kao pridjev, a napisana je velikim slovima, kao HT usluge, TV pretplata, VKV djelatnik…“, dok Matičin pra-vopis dosljedno svaku povezanost kratice i imenice smatra polusloženicom.

Iako su te razlike gotovo zanemarive, one mogu biti zbunjujuće jer je riječ o imenicama koje i nisu tako rijetko uporabljene, stoga ne bi bilo loše držati se načela sustavnosti i analoški ih pridružiti skupinama u koje pripa-daju, ne radeći iznimke.

Daleko veće razlike nalazimo uspoređujući spomenuta dva pravopisa i Anić-Silićev. Taj pak kao posebnu kategoriju subordiniranih polusloženica doživljava dvije imenice vezane atributivnom vezom, pri čemu se obje skla-njaju, te tako kao polusloženice savjetuje pisati: žena-heroj, ljudi-žabe, pilot-lovac i sl. U takvim mu se stavovima pridružuju i savjeti u Hrvatskom jezičnom savjetniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a na istom tragu je i Hrvatski u praksi Ivana Zoričića kada imeničke sveze kao što su pismo + bomba piše kao polusluženice (pismo-bomba). Jonkeov jezični savjetnik Književni jezik u teoriji i praksi ne bavi se takvim pojavama, no zato donosi razliku u odnosu na pisanje višečlanih imena mjesta u slučaju kada jedan član nije sklonjiv. Smatrajući ih školskim primjerom polusloženica, navodi primjer Ivanić-Grada, nasuprot pravilu koje daju Matičin i Babić-Finka-Mogušev pravopis o tome da se takva višečlana imena uvijek pišu razdvojeno. I Zori-čićev Hrvatski u praksi donosi istu inačicu, no ne slažući se posve s Jonkeom, nego upozoravajući na moguće dvojnosti.


160

Koliko se te razlike odražavaju na uporabu polusloženica i koje inačice prednjače, imat ćemo priliku vidjeti u sljedećem dijelu rada.

Uporaba polusloženica u novinskom stilu

Odabir uzorka i općenite tendencije

Nakon izložene sinteze onoga što normativni priručnici (bar dio njih) iznose o polusloženicama, preostaje pozabaviti se konkretnim primjerima u novinskom stilu i tako istražiti koliko se često one rabe, koliko u skladu s normom te koliko se eventualne nejasnoće prouzročene nesuglasjima norme osjete u uporabi.

Na ta pitanja odgovor je potražen u trima različitim vrstama tiskovina – u dnevnim novinama, tjedniku i stručnom časopisu. U kategoriji dnevnih no-vina uporabljen je Večernji list od 24. travnja 2010., tjednik je predstavljao Globus broj 1011 od 23. travnja 2010., dok su od stručnih časopisa odabrane Liječničke novine broj 87 od 15. ožujka 2010.1 Osim tih tiskovina, nekoliko primjera uzeto je iz internetskih članaka, kako bi se dotaknuo i taj sve utje-cajniji medij, pri čemu se pazilo da odabrane stranice budu internetske stra-nice domaćih dnevnih novina, kako se ne bi izgubila veza s tiskom i novin-skim stilom kao primarnom temom.

Prije nego se krene u detaljniju analizu pronađenih polusloženica, vrije-dilo bi istaknuti i neke općenite ocjene. Pregledom spomenutih izdanja može se zaključiti kako su polusloženice uobičajena pojava u novinskom stilu te se javljaju u podjednakom broju neovisno o samoj vrsti tiskovine. Iz toga sli-jedi kako su one, bez obzira na svoj status graničnosti, česta jezična pojava sasvim prirodna govornicima pa tako nisu, kako neki priručnici naglašavaju, u uporabi samo u naglašene stilističke svrhe. Osim toga, na temelju proma-tranog može se ustvrditi kako je razlikovanje polusloženica, pravih složenica i razdvojenih (skupova) riječi jednako problematično (ili ne) u svakoj od spomenutih tiskovina, pa ni ta problematika nije uže vezana za svakodnevni-ji ili znanstveniji publicistički diskurz.

Analiza primjera nađenih polusloženica

Radi jednostavnijeg i preglednijeg prikaza polusloženica pronađenih u tekstovima spomenutih novinskih izdanja podijelit ćemo ih u tri kategorije: prvu će činiti imeničke polusloženice, drugu pridjevne, a treću sve ostale

1 U daljnjem tekstu, pri navođenju rečenica iz tih tiskovina, rabit će se oznake VL za navedeno izdanje Večernjeg lista, GL za navedeno izdanje Globusa i LN za navedeno izdanje Liječničkih novina.


161

(glagolske, priložne, ustaljeni frazemi…). Takva podjela nipošto se ne pos-tavlja kao alternativa preciznijim kategorizacijama koje donose neki norma-tivni priručnici (najiscrpnije razrađeno u Matičinu pravopisu) ili ranije ovaj rad, nego nastoji samo pojednostaviti pregled obrađene građe, kako ona ne bi bila stihijski nizana ili raspršena u previše manjih skupina.

Imeničke polusloženice

Primjere te vrste polusloženica nije teško pronaći. Već na prvim stranicama obrađenog izdanja Večernjeg lista stoji:

(1) Premijerka ima potrebu za metaforama i slikovitim izražavanjem, kao što je bila krumpir-salata… (VL, 4)

U toj je rečenici označena polusloženica kulinarskog karaktera uporab-ljena u nešto drugačijem kontekstu, no napisana pravilno, budući da je riječ o školskom primjeru polusloženice; o spoju dviju imenica pri čemu prva zna-čenjski nadopunjuje drugu, ne sklanja se, a obje zadržavaju svoj naglasak. Rečenica na sljedećoj stranici

(2) Program je nastao pod utjecajem zen budizma… (VL, 5)

ne nastavlja tim putem, nego je pogrešno napisana. Naime, zen je imenica, tako da se opet radi o istoj kategoriji kao i kod prethodnog primjera pa bi pravilno bilo pisati zen-budizam. Još je jedan uobičajen primjer poluslože-nice u rečenici

(3) Srušen spomen-križ posvećen ubijenima u Varivodama 1995. (VL, 6),

no gotovo je isti pogrešno napisan nekoliko stranica kasnije, u rečenici

(4) Dragutin Tadijanović dobio spomen ploču… (VL, 14)

Manje klasičan primjer polusloženice jest onaj s kraticom u prvom dijelu, no polusloženica u rečenici

(5) … ali da se to može faxom, e-mailom ili da netko drugi dođe… (VL, 14)

ipak ne predstavlja rijetkost, budući da se radi o sveprisutnom pojmu u sva-kodnevnoj komunikaciji. Prve dvojbe pojavljuju se u rečenicama kao što su

(6) Pijan pokušao policajca udariti TV antenom pa zaradio kaznu zatvora (VL, 14) i

(7) … unatoč tome što je natjecanje izborio kao finalist FA kupa. (VL, 44)

U njima su spojevi kratice i imenice pisani kao odvojene riječi, a ne kao po-lusloženice, što bi prema Matičinu pravopisu bilo pogrešno, dok Babić-Finka-Mogušev takve slučajeve tretira kao dopuštene iznimke.

Dobar primjer zamjene polusloženice spojem pridjeva i imenice ostvaren je u rečenici


162

(8) Svjetski prvak pao na dopinškom testu… (VL, 39)

zaobilaženjem često rabljene inačice doping-test, dok je sličan slučaj izveden pogrešno u sintagmi

(9) … europskog ragbi prvenstva… (VL, 47)

Naime, kako su ragbi i prvenstvo imenice, njihov spoj bilo bi pravilno napi-sati ili kao polusloženicu ragbi-prvenstvo, ili zamjenjujući imenicu ragbi pridjevom ragbijaško i tada pišući te dvije riječi odvojeno.

Dvije polusloženice možemo naći u rečenici

(10) Novu vamp-frizuru 20-godišnja glumica pokazala je na zabavi… (VL, 52).

Dok je druga relativno jednostavnog tipa, no obrazlagat ćemo ju u kategoriji pridjevnih, polusloženice poput prve znaju predstavljati problem. Naime, kod takvih manje uporabljenih stranih riječi, kao vamp, često nije jasno vidljivo radi li se o pridjevu ili imenici, a upravo o tome ovisi kako pisati imensku svezu s takvom riječi. U konkretnom slučaju, riječ vamp je imenica te stoga u svezi s riječju frizura čini pravu polusloženicu.

Hrvatskom neprilagođen, no svakodnevniji primjer donio je tjednik Globus rečenicom

(11) … nasred shopping-centra Avenue Mall, kamo se zaputio nakon dnevne doze kulture. (GL, 41)

Nakon korektno napisane te polusloženice, slijedi nekoliko primjera pogrešno napisanih. Primjerice, rečenica

(12) Sišli smo na stanici kod Branimir-centra i nastavili prema hotelu. (GL, 44)

u sebi sadrži polusloženicu koja sama po sebi i ne bi bila pogrešna da služ-beni naziv nije Branimir centar, tako da ga i ostali padeži moraju pratiti. Osim toga, ne bi bilo loše primijetiti kako je prvobitni imenovatelj mogao izabrati i bolju inačicu, onu Branimirov centar. Rečenica

(13) … pojačali javni prijevoz u tom smjeru, ponudili atraktivno stanovanje uz rijeku, komercijalne sadržaje i city zonu. (GL. 60)

donosi još jedan pogrešan izbor; budući da su i city i zona imenice, njihov spoj ovakve vrste trebao je svakako rezultirati polusloženicom.

Rečenica

(14) … tj. bonus-dodatak na naše izbacivanje u atmosferu onoga što je bilo pod zemljom… (GL, 69)

zanimljiva je iz nešto drugačijih razloga. Naime, polusloženica u njoj korekt-na je što se tvorbenih pravila tiče, no značenjski je gledano upadljiv pleo-


163

nazam, budući da su bonus i dodatak gotovo sinonimi. Nasuprot tome, pra-vilno je napisana polusloženica u rečenici

(15) Došla sam tu pronaći omiljenog majstora pisca i svjetskog avanturista, bonvivana, ženskara i mačo-mena. (GL, 86),

dok su prve dvije označene riječi značenjska sveza između dviju imenica u kojoj svaka od njih ostaje sklonjiva, što se prema izloženim načelima na po-četku rada neće smatrati polusloženicom, no po nekim se normativnim pri-ručnicima smatra. Jedan od primjera neslaganja pravopisa i jezičnih savjet-nika nalazi se i u rečenicama

(16) Muškarac iz Ivanić Grada priveden je danas istražnom sucu Županij- skog suda u Zadru (vecernji.hr, 25.11.2009.) i

(17) Grad Ivanić-Grad je donio Prostorni plan uređenja Grada Ivanić- Grada u listopadu 2005. godine. (ivanic-grad.hr, 01.10.2009.)

Vodeći se dosljedno načelima određenim na početku ovog rada, inačicu s portala Večernjeg (Ivanić Grad) smatralo bi se valjanom, a službene stra-nice Ivanić Grada prema tome bi sadržavale pogrešno napisano ime grada, iako valja napomenuti još jednom da postoje i priručnici koji se s time ne slažu.

Ako se pozornost obrati i na imeničke skupove koje karakterizira zna-čenjska povezanost, no kod kojih se svaka sastavnica samostalno deklinira, naći će se također različito napisanih primjera. Tako je načelo kako se ne radi o polusloženicama poštivano u primjerima kao što su

(18) Dječak astmatičar umro dok se s prijateljima igrao pred zgradom (VL, naslovnica) i

(19) Amerikanac, žrtva svećenika pedofila, tužio papu i Vatikan (VL, 1),

dok su isti skupovi pisani kao polusloženice u primjerima

(20) … dodatno specijalističko stručno usavršavanje medicinskih sestara- -tehničara… (LN, 32) i

(21) … a oprezni broker-filozof Taleb (autor teorije 'crnog labuda') ponaj- više je želio održati predavanje… (GL, 69)

Kod primjera medicinskih sestara-tehničara nejasno je i za čega ta poluslo-ženica stoji budući da se naziv medicinska sestra i medicinski tehničar obi-čno odnose na isto zanimanje (s razlikom spola). Ukoliko je i u ovom kon-tekstu tako, najpreciznije bi bilo spojnicu zamijeniti kosom crtom (/) sa zna-čenjem rastavnog veznika.


164

Pridjevne polusloženice

Druga skupina u koju su razvrstane pronađene riječi pokazala se još učestalijom od prethodne, zahvaljujući velikoj učestalosti uporabe pridjevnih oblika polusloženica. Tako na početku obrađenog Večernjeg lista stoji reče-nica

(22) Prema obećanjima novog-starog državnog odvjetnika… (VL, 8)

u kojoj se opravdanost polusloženice potvrđuje dvojako. Riječ je istovreme-no i o koordinaciji svojstva, jer je odvjetnik i stari i novi, ali i pridjevnom izrazu frazeologiziranog značenja. U rečenici

(23) Njemački su srednjoškolci u Brodsko-posavsku županiju doputovali kako bi istražili i napisali članak o Eko-etno selu Stara Kapela. (VL, 14)

nailazimo na još dva primjera koordiniranih pridjeva spojenih u poluslože-nicu; službeni naziv županije (koja je i brodska i posavska) i titulu jednog sela (koje je i ekološko i etnografsko), a još jedan školski primjer je i re-čenica

(24) Naime, Draganović je talijansko-jugoslavensku granicu prešao kraj Trsta… (VL, 22)

u kojoj je granica i talijanska i jugoslavenska.

Nešto je drugačija situacija u rečenici jedne od Globusovih kolumni koja glasi

(25) Ovom rečenicom predsjednik obnavlja mit o bosanskohercegovačkoj ‚idealnoj zajednici‘… (GL, 18),

a u kojoj je polusloženica pogrešno zamijenjena složenicom jer je riječ o idealnoj zajednici koja je i bosanska i hercegovačka, tj. odnosi se na Bosnu i Hercegovinu. Ipak, izbor subordinacije i složenice ovdje nije slučajan budući da se nalazi u kontekstu kritičkog osvrtanja na situaciju u BiH i velikoboš-njačku politiku, tako da tu pogrešku možemo smatrati namjernom i stilski opravdanom. U istom tekstu stoji i rečenica

(26) …da ekskulpira i muslimansko-bošnjačku politiku protjerivanja i ubijanja Hrvata u BiH. (GL, 18)

u kojoj je polusloženica na mjestu gledajući načelo koordinacije, no riječ je o još jednom poigravanju značenjem, budući da pojmovi Musliman (velikim početnim slovom) i Bošnjak uglavnom označavaju istu skupinu ljudi, tako da ta zalihost svoje opravdanje nalazi između redaka. Primjeri koordinacije su i u rečenicama

(27) Kosovo je sada neka vrsta europsko-balkanskog Tajvana. (GL, 21)

(28) …predviđena različita vrijednost boda za bolničku i izvanbolničku specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu. (LN, 9)


165

Upravo iz uvriježenosti takvih primjera može se iščitati kako su pridjevne polusloženice te vrste, a i one više frazeološke, zapravo najbrojnije i najuče-stalije u svakodnevnoj uporabi, unatoč tome što udžbenici i stariji normativni priručnici uglavnom kao tipične primjere uzimaju imenske polusloženice.

U skupinu pridjevnih polusloženica ubraja se i ona iz rečenice

(29) …ove je godine bal bio posvećen prikupljanju sredstava za Dječji edukativni-rekreativni kamp… (LN, 20),

no pogrešno je u njoj uporabljen spojnik i umjesto spojnika o ispred spoj-nice. Drugačije su pak pogreške u slučajevima kao što su rečenice

(30) Riječ je o filozofijskopovijesnoj perspektivi… (LN, 31) ili

(31) Sve u svemu još jedan od mitskih znanstveno-fantastičnih epova… (LN, 59)

budući da su u njima zamijenjena mjesta polusloženicama i složenicama. U prvom slučaju potrebna je polusloženica (filozofijsko-povijesnoj) jer se ne radi o perspektivi vezanoj za filozofiju povijesti, nego za povijest i filozofiju. Kod druge rečenice, ispred epova trebala bi stajati složenica znanstvenofan-tastičnih budući da se radi o epovima iz domene znanstvene fantastike, a ne takvima koji bi istovremeno bili znanstveni i fantastični. Pravilno je upotri-jebljena polusloženica u rečenici

(32) Već je 1896. uočeno da ima nepravilne zjenice (tzv. Argyll-Robertsono- va)… (LN, 63)

u kojoj je naziv sindroma izveden od dvaju osobnih imena tako da je napravljen polusloženi pridjev koji označava suradništvo. U rečenici

(33) Pozdravna poruka koju je Van Rensselaer Potter u audio-vizualnom obliku… (LN, 31)

može se vidjeti dobar primjer uporabe pridjevne polusloženice tvorene koor-dinacijom prefiksoida i pridjeva, a slično je i u rečenici

(34) … CPME ističe da se uz pomoć e-Zdravstva mogu riješiti mnogi izazovi… (LN, 26)

s kraticom, ili u

(35) Zatvorsku kaznu… zaradio je zbog napada na policajca 45-godišnji I.D… (VL, 14)

s brojem. Višedijelnu polusloženicu nalazimo u rečenici

(36) …proteini koji se nalaze na površini krvnih stanica poput npr. Alpha-6- integrin receptora… (LN, 43),

a dobar je primjer jer poštuje pravilo slaganja pridjeva u polusloženicu sa simbolom i brojem, dok istovremeno u konkretnom slučaju omogućuje i pre-


166

glednost te lakšu recepciju tog složenog pojma. U promatranoj skupini kra-tica, brojeva i prefiksoida spajanih s pridjevima također se dalo naći pogre-šaka, kao što su primjeri u rečenicama

(37) … bismo se mogli aktivno uključiti u EU okvirne projekte istraživanja… (LN, 57) i

(38) U međuvremenu nam je u kina stigao mega-spektakl Jamesa Camerona… (LN, 59).

Naime, u prvoj su razdvojena kratica i pridjev trebali biti zamijenjeni prid-jevnom polusloženicom (EU-okvirne), dok je u drugom slučaju riječ o pre-fiksoidu koji je s imenicom spektakl trebao tvoriti složenicu (megaspektakl).

Pridjevne pojave bliske polusloženicama također se pojavljuju u nekoliko rečenica. Tako je u primjeru

(39) … bruto cijena ne može biti viša od 1880 €… (VL, 2)

pravilno prepoznata pridjevsko-imenička sintagma koja, unatoč indeklinabil-nosti pridjeva, ne spada u polusloženice, dok je kod primjera

(40) … potrebom financiranja niza novih elektroenergetskih objekata… (VL, 1)

pravilno uočeno kako se radi o objektima s područja elektroenergetike pa polusloženici nema mjesta. Isti slučaj nije prepoznat u primjeru

(41) … kako se budu rješavali imovinsko-pravni odnosi... (VL, 15)

budući da se radi o odnosima vezanim uz imovinsko pravo pa je potrebno za-mijeniti polusloženicu složenicom imovinskopravni. U pridjevnu skupinu mo-žemo ubrojiti i primjer

(42) … preko problematike ne-ljudskih živih bića i općih uvjeta… (LN, 31)

gdje je negacija odvojena od pridjeva ne zbog posebnog međusobnog odnosa, nego kako bi se izbjegla grafijska podudarnost s pridjevom drugačijeg zna-čenja (neljudski).

Priložne, frazemske i ostale polusloženice

U posljednjoj skupini promatrat će se sve ostale vrste polusloženica, kojima je zajedničko obilježje da su nešto manje učestale u novinskim tek-stovima, iako nipošto nisu nepoznanica u svakodnevnom govoru.

U priložnoj službi određivanja količine često se mogu naći poluslože-nice s brojem dva, bilo da je druga sastavnica broj ili imenica.

Takav su primjer rečenice

(43) … cijenu struje u zadnje dvije-tri godine trebalo je podizati… (VL, 1) i


167

(44) … osim dvije-tri kratke novinske obavijesti, do danas uopće nije pisano… (GL, 87)

u kojima se vidi kako takve polusloženice zamjenjuju izraz u kojem bi umje-sto spojnice stajao prijedlog do. Sličnu priložnu ulogu ima i frazeologizirana polusloženica prisutna u rečenici

(45) Janusz Dervishi zavapio kako tužitelj 'non-stop izmišlja' (VL, 12)

gdje non-stop stoji umjesto izraza bez prestanka, no u istom je članku i primjer

(46) … toliko da je tužitelju kazao kako 'non stop izmišlja i dodaje'… (VL, 12)

u kojem je ista ta polusloženica napisana pogrešno.

Polusloženice koje označavaju određenu relaciju od-do uobičajeno je ubrajati među imenske, no ovdje će biti oprimjerene unutar ove skupine zbog njihove okamenjenosti i nepromjenjivosti u rečenici, kao i priložne funkcije koju vrše. Toga je primjer rečenica

(47) Obnovit će se most preko Save te pruge Križevci-Koprivnica i Lokve- -Drvenik (VL 20)

kao jedan od tipičnih okvira unutar kojih se ovakve polusloženice javljaju. Priložnu ulogu imaju i polusloženice sastavljene od dvaju suodnosnih suprot-nih priloga, kao u rečenici

(48) … i svi političari više-manje imaju slične ideje i govore slične stvari… (GL, 78),

a sličan primjer nalazimo i u rečenici

(49) „Maja Šuput pošto-poto želi biti Lady GaGa” (slobodnadalmacija.hr, 26.10.2009)

Izrazito su frazemskog karaktera polusloženice tvorene od glagolskih oblika, kao što možemo vidjeti na primjeru rečenice

(50) Rekao je i da je 90 posto onog što su svjedoci govorili bilo rekla-kazala (hrt.hr, 10.11.2009.)

gdje takav izraz učinkovitije i potpunije zamjenjuje eventualan pridjev na istom mjestu. Zbog frazemskog karaktera ovdje će se razmotriti i inače pri-djevna polusloženica u rečenici

(51) Dinamo (…) lovi posljednji vlak kako bi mu ostala kakva-takva šansa. (vecernji.hr, 2.12.2009.)

gdje ponovno imamo pridjeve koje istovremeno veže koordinacija kao i fra-zemska okamenjenost. Za kraj, vrijedilo bi još ukazati na jedan pogrešno na-pisan primjer frazeologizirane polusloženice, kao što je onaj u rečenici


168

(52) Istinabog, ne može se posrnulom Sucu poreći zdrav razum kad preven- tivno uočava svjetski zemljotresni trend. (GL, 29),

no kako navedeni dolazi iz pera Borisa Dežulovića i u specifičnom je kon-tekstu njegove kolumne, takvo je pisanje stilski uvjetovano i nema ga se raz-loga ispravljati.

Iako nije izravno vezano za polusloženice, dobro je napomenuti i kako se mjerne jedinice, međunarodne oznake i simboli ne ubrajaju u opisane ka-tegorije, nego je njihovo pisanje regulirano međunarodnim propisima i pra-vilnicima.

Zaključak

U zaključku o polusloženicama navedimo i tvrdnju Stjepana Babića, ko-ji kaže: „Naime, tu je znanstvenim postupcima teško utvrditi kad jednu vezu treba pisati kao jednu riječ, a kada kao dvije ili više. To više zavisi od poje-dinčeva gledišta nego od znanstvenih kriterija i svaki autor pravopisa propi-suje pravila prema svojim pogledima na tu problematiku…“ (prema Zoričić, 1998: 164).

Otvorenih problema glede pisanja i uporabe polusloženica svakako po-stoji, no oni nisu toliko uzrokovani nemogućnošću popisivanja i kategorizi-ranja svih oblika polusloženica (budući da kategorizacije postoje), nego više, baš kako Babić piše, problematičnošću osobne interpretacije te tanke granice koja polusloženice dijeli od srodnih pojava. Problemi te vrste općenito su teš-ko rješivi, no pronalaženje nekakvih suglasja ipak je više nego poželjno jer polusloženice nisu rijetka pojava u govorenom (/pisanom) jeziku, a teško je očekivati od prosječnih govornika da, umjesto da se posluže jasnim pravilima norme, svaki puta dvoje u kakvom su odnosu pojedine riječi i kako ih stoga pisati. U ovom radu nastojalo se model razgraničenja polusloženica i sličnih pojava dosljedno primijeniti i oprimjeriti uz napomenu kako to nisu jedine pravilne inačice koje norma opisuje (ili propisuje).

Što se tiče samih polusloženica u kontekstu novinskog stila, iz ovoga se rada moglo vidjeti kako one nisu rijetkost, pojavljuju se i u sasvim neutral-nom tonu, kao i stilski posebno obilježene, te su sve njihove vrste sasvim pri-rodna pojava autorima i čitateljima. Dosljednost u njihovu pisanju već je nešto problematičnija, iako veća odstupanja i nisu toliko česta, no takvi se problemi mogu pripisati ne samo nedosljednosti samih jezičnih priručnika već općenito nepoznavanju norme ili nepažnji pojedinih autora, budući da se nedosljednosti jednako javljaju i tamo gdje normativni priručnici nemaju me-đusobnih sporova. Doduše, poželjno bi bilo kada bi se priručnici nešto detalj-nije pozabavili polusloženicama budući da ih od svih postojećih tek jedan ob-rađuje vrlo iscrpno i s brojnim primjerima (Matičin pravopis), još jedan soli-


169

dno (Babić-Finka-Mogušev pravopis), dok ih se svi ostali tek usputno dodiru-ju.

Sama pojava polusloženica nije, kako se dalo vidjeti, manje ili više uče-stala u nekoj od podvrsta proučavanih tiskovina, otprilike su ravnomjerno raspoređene, što dodatno upućuje na to da one, iako već okarakterizirane kao granična pojava, nisu nikakva egzotika, nego sasvim svakodnevna pojavnost u jeziku.

Izvori

Večernji list, 24. travnja 2010. Globus, br. 1011, 23. travnja 2010. Liječničke Novine, god. X., br. 87, 15. ožujka 2010. www.slobodnadalmacija.hr www.vecernjilist.hr www.hrt.hr

Literatura

Anić, Vladimir / Silić, Josip 2001. Pravopis hrvatskog jezika, Zagreb: Novi Liber. Babić, Stjepan / Finka, Božidar / Moguš, Milan 2004. Hrvatski pravopis, Zagreb:

Školska knjiga. Badurina, Lada / Marković, Ivan / Mićanović, Krešimir 2008. Hrvatski pravopis,

Zagreb: Matica hrvatska. Jonke, Ljudevit 1964. Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb: Nakladni zavod

Znanje. Klaić, Bratoljub 2002. Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod Matice

hrvatske. Silić, Josip / Pranjković, Ivo 2007. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska

knjiga. Zoričić, Ivan 1998. Hrvatski u praksi, Pula: Zavičajna naklada „Žakan Juri“. Skupina autora 1999. Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb: Institut za hrvatski jezik

i jezikoslovlje, Školske novine. Skupina autora 2000. Rječnik hrvatskog jezika, glavni urednik Jure Šonje,

Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Školska knjiga.


170

Željka Kopić, Valerija Korajac i Marija Šimunek: Govor Virja

171

UDK 81'28

Izvorni znanstveni rad Primljen 11. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 21. lipnja 2010.

Željka Kopić, Valerija Korajac i Marija Šimunek GOVOR VIRJA

Uvod

U ovom će se seminaru analizirati govor Virja, sela udaljenog 18 kilo-metara od Koprivnice. Prikazat će se osnovna obilježja kajkavskog narječja na fonološkom, morfološkom, sintaktičkom i leksičkom planu i vidjeti kako se ona ostvaruju u govoru Virja, a kao predložak poslužio nam je snimljeni razgovor sa stanovnicom Virja Ifkom Lauš (68 godina).

Fonetika i fonologija

Prozodija

Prema Miji Lončariću (1996: 47), osnovna kajkavska akcentuacija sa-stoji se od triju naglasaka. To su kratki ("), dugosilazni ili cirkumfleks (^) i akut (~). Međutim, naglasni sustav nije ujednačen na cijelom području kaj-kavskoga narječja. Mijo Lončarić (1996: 57) tako govori o 22 tipa naglasnih sustava u kajkavskom narječju koji su raspoređeni u pet skupina (A, B, C, D i E skupina). Naglasni sustav Virja Lončarić je smjestio u skupinu C koja je karakteristična po dvama obilježjima, kvantiteti i tonu. Govore s takvom ak-centuacijom Stjepan Ivšić (Lončarić, 2005: 281) naziva križevačko-podrav-skim revolucionarnim govorima, a Mijo Lončarić (2005: 281) ih dijeli na tri grupe:

1. križevačko–bilogorska grupa u kojoj nema ograničenja mjesta naglaska,

2. podravska grupa u kojoj vrijedi "zakon dvaju slogova",

3. međimurski govori u kojima su ukinute sve prozodijske opreke osim mjesta naglaska.

Govor Virja pripada podravskoj grupi govora, a njegove su posebnosti (Lončarić, 2005: 272–277):


172

a) tzv. "zakon dvaju slogova"1, odnosno u riječi mogu biti naglašena samo dva posljednja sloga, primjerice: pokupȉla, nadȅla, Valentȉna, curȉca, sta-rêše, sviđȁlo, mojêga2

b) ako je posljednji slog naglašen, onda je i dug (odnosno, posljednji je slog naglašen samo kada je dug), primjerice: velȋ, mekotȃ, svojêm, ekunȏm, kukurȗz, velȋm, gledȋ, velê, devedesêt, delȃ, ženȃm, tamburȃš

c) poopćen je naglasak na posljednjem slogu u određenim gramatičkim kategorijama, primjerice u G i I jednine imenica ženskoga roda: štalȏm, vojskê, granicê, gdje naglasak prije nije stajao na posljednjem slogu

d) intonacija nije fonološki relevantna, umjesto dugosilaznoga naglaska na predzadnjem slogu u svim primjerima može stajati akut, a umjesto akuta dugosilazni naglasak, primjerice: domãće i domȃće, iskrêna i iskrẽna

e) dugi, automatski i naglašeni, posljednji slog realizira se silazno, što je vidljivo u navedenim primjerima za dugi naglašeni posljednji slog

f) dugi naglašeni predzadnji slog uglavnom se realizira silazno, primjerice: starêše, mojêga, zovêmo, železȋnjem, godȋšte, oćête, rođêna, pojȃta, pokrêtu, prelêpo

g) "zakon dvaju slogova" vrijedi i za izgovorni blok, tj. za vezu naglašene riječi i enklitike, a silina je tada na posljednjem slogu naglašene riječi, primjerice: takvê je, spuščȃl se, štalȅ je, bȋl je, reklȁ je.

U analizi snimljenoga govora uočene su nedosljednosti u provođenju tih naglasnih osobina. Tako su uočene riječi u kojima ne vrijedi zakon dvaju slogova, primjerice u riječima nẽmate, rãnila, napripovêdala, zȃbave, njĩzine, povêdala, zvẽzdice, posvẽćena, povêzano.

Isto je tako uočeno odstupanje od norme kako je naglašeni posljednji slog uvijek dug, pa se u nekim riječima događa da je posljednji slog naglašen, ali kratak, primjerice u: navȅk, unukȍm, vanȉl, lepȅ, lepȉ, muškȅ, znadȕ, nikȁd, išlȁ, kakȍv, reklȁ.

Osim primjera u kojima se naglašeni dugi pretposljednji slog realizira silazno, u govoru su pronađeni primjeri u kojima se dugi pretposljednji slog realizira uzlazno, primjerice u: putrenjãki, medenjãki, marmeláda, zafrkãva, odrãsli.

Kada je riječ o naglašenoj riječi i enklitici, uočeno je da se u nekim riječima silina ne nalazi na posljednjem slogu naglašene riječi, primjerice u: imȅla sam.

1 „Zakon dvaju slogova“ još je početkom 20. stoljeća zabilježio i opisao Franjo Fancev, rođeni Virjanin, u svom radu Beiträge zur serbokroatischen Dialektologie, objavljenom 1907. u Jagi-ćevu Archivu. Usp. Lončarić, Mijo 2005. Kajkaviana & Alia: Ogledi o kajkavskom i drugim hrvatskim govorima, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, str. 278. 2 Navedeni primjeri uzeti su iz inervjua s gospođom Ifkom Lauš održanog 25. studenoga 2009. godine u Virju.


173

Uočeno je miješanje kratkosilaznoga i dugosilaznoga naglaska u istim riječima, primjerice u govoru je upotrijebljeno i delȃla i delȁla, jabȍke i jabȏke, kukurȗza i kukurȕza.

Mogući uzroci tih nedosljednosti mogu biti različiti utjecaji kojima je izložen njihov današnji govor. Akcentuacija sa zakonom dvaju slogova raz-vila se na periferiji kajkavskoga područja, u blizini novoštokavske akcentua-cije, ali i ostalih kajkavskih govora. U interferenciji s njima moglo je doći do preuzimanja pojedinih osobina drugih idioma.

Vokalizam

Vokalski sustav koji se može pretpostaviti kao ishodišni, polazni za kajkavštinu, upravo za sve suvremene kajkavske govore jednak je ishodišnom sustavu hrvatskoga dijasustava kao cjeline. Taj sustav, prema Miji Lončariću (1996) izgleda ovako:

I. (1,2) i u

ẹ ọ

ę ə o ŗ ļ

a

U sjeveroistočnoj kajkavštini u razvoju vokalizma posebno su značajne tri pojave. Prva je sudbina refleksa izjednačenih ọ i ļ. Na cijelom sjevero-istočnom kajkavskom području došlo je do jednačenja tih glasova tako da je na većem, južnijem dijelu njihov refleks bio zatvoreniji od kontinuante staro-ga o, a na sjeveru otvoreniji. Kasnije se njihov refleks u jednim govorima jednači sa u (npr. ruka, suza), a u drugima sa o.

Podravski govori, od Koprivnice do Đurđevca, imaju jednačenje sa o (roka, soza). U govoru Virja pronalazimo primjere takvoga jednačenja: Vi ne bote morti znali kaj je...

Druga važna pojava u razvoju vokalizma sudbina je jata i poluglasa, čije jednačenje predstavlja značajnu kajkavsku osobinu. To karakterizira većinu kajkavskih govora koje za kontinuantu jata i poluglasa imaju poseban fonem i to ili u svim slogovima napeto e, ili samo u kratkima dok u dugima i nena-glašenima mogu imati različite kontinuante. Na području podravskoga dija-lekta, uključujući i Virje, postoji jedna jedinica kao kontinuanta jata i po-luglasa (ě = ə) > ẹ # e / ę < (e = ę), neovisno o kvantiteti sloga, nagla-šenosti/nenaglašenosti i tonu. Ta je jedinica u gotovo svim govorima napeti akutski vokal ẹ koji je u opreci s kontinuantom etimološkoga e i nazala ę (-dete). Takvi se govori nalaze južno i sjeverno od Save. U govoru Virja pro-nalazimo sljedeće primjere: A moja deca znadu mene.../ ...onda one zvezdi-ce.../ Vudala sem se vu kuču gde.../ ...ali sve ređe Ljubica.

Odraz poluglasa u govoru Virja:


174

(1) Vudala sem se vu kuču gde.../ ...a on je imel doma knjižnicu...

Za kajkavštinu je posebno karakteristična sudbina kontinuante etimološ-koga o. Taj se vokal, kao i ü, mogao (akustički) povisiti, prijeći u prednji niz vokala, a izgovarao se centralnije (ö/ỏ, ü/ů).

Prijelaz vokala o u u:

(2) I on je radel na škuli.../ Kuliko ja vrta delam...

Prijelaz inicijalnog o ispred n u u:

(3) Undar smo složile...

Na kraju riječi često dolazi do gubljenja samoglasnika o:

(4) A sad baš ne znam kak bu...

Na cijelom području protezu v- ima staro u (npr. vuvo/vuho). Većina govora također ima v-, odnosno vu- od vъ(-)/vь, npr. vlovil. Prijedlog u tako-đer dobiva protezu v-/vu-: ...onda se zval vučitelj.../ ...vu tom sam rođena.../ ...sakojemu vunuku.

Povišenje u > ü danas nalazimo na četirima područjima: u Podravini (od Drnja do Podravskoga Kloštra), u nekim gornjosutlanskim govorima, dijelu Turopolja i Bednji. Ta je pojava prije mogla biti proširenija (u Gorskom kotaru i Međimurju, v. naprijed). U Podravini, gdje vrijednost može biti ů (npr. Gola) i ü (Đurđevac), nema sada nikakve uvjetovanosti. U sustavu je samo jedan o (koji je u naglašenom slogu obično zatvoren — ọ). Pomak u > ü vjerojatno je stariji, iz vremena kada su u sustavu postojala dva o, koji su se neutralizirali u jedno. Staro u ima vrijednost ü. U Virju je taj sustav jedini.

Konsonantizam Konsonantizmi svih kajkavskih govora mogu se izvesti iz jednoga isho-

dišnoga, osnovnoga kajkavskog konsonantizma, odnosno mogu se svesti na jedan zajednički konsonantizam, koji, prema Miji Lončariću (1996), ima ove jedinice:

— sonanti — opstruenti

w m p b f

l r n t d

j ļ ń c s z

ť ď

č š ž

k g x


175

Osnovni kajkavski konsonantizam malo se razlikuje od osnovnog susta-va hrvatskoga jezika. Jedna od razlika je ta što se pretpostavlja postojanje dvousnenog sonanta w, a ne labiodentalnog sonanta v.

Što se tiče opstruenata, treba poći od toga da je f bilo u sustavu, što se može zaključiti prema daljem razvoju vokalizma, upravo prema sudbini w. U velikoj većini govora w je prešlo u v, kao i na ostalom hrvatskom području, osim u nekim govorima susjednima slovenskomu jeziku. U govorima u koji-ma je rezultat procesa v razvoj je otišao dalje nego u drugim hrvatskim nar-ječjima. U dijelu distribucije — ispred opstruenta i u finalnom položaju riječi — v se počeo ponašati kao opstruent, tj. postaje zvučni parnjak bezvučnom f, pa dolazi do jednačenja po zvučnosti, primjerice: ...a of koji je bil srednji.

Karakteristično je čuvanje l kao gramatičkoga morfema na kraju sloga, kao primjerice u govoru Virja: ...ali kad je dedo bil.../ Takve je pet napravil.

Skupovi lj, nj, za koje se veže i sudbina l, n, kako je naprijed rečeno, do kraja 1. razvojnog razdoblja ostaju nepromijenjeni, a zatim u najvećem dijelu kajkavštine doživljavaju sudbinu r', tj. nestaju iz sustava zbog male funkcio-nalne opterećenosti.

Oni iz sustava nestaju ukidanjem opreke po palatalnosti. Obično je to depalatalizacija, prijelaz ļ > l, te rjeđe prijelaz ń > n, kao što je vidljivo u govoru Virja: Naši su bili v letu.../ Ove godine neje bilo slive bistrice.

Prijedlog z u kajkavskom narječju (uključujući i virovski govor) dolazi u značenju s i iz. Primjeri u značenju s: Te su se z putrom delali.../ ...kaj se z palicami vudara. U značenju iz: ...kak je on došel z vojske...

Karakteristično je i neprovođenje sibilarizacije: Najviše se peču ti trdi medenjaki... Karakteristično je postojanje suglasničkih skupova: ...se znadu kolače zmesiti. Suglasnik h često izostaje na početku riječi: To je polje, njiva ili kak 'oćete. Obična su pojednostavljivanja skupova sa v: Kaj moremo, taka je sudbina... Ispada d u skupovima dn, dń: Ja sem imela jenoga brata...

Morfologija

Imenice

U kajkavskom narječju postoje tri deklinacije (Lončarić, 1996: 69):

1. Deklinacija za muški i, s nekim razlikama, za srednji rod. Nazvana je a-vrsta po nastavku G jednine.

2. Deklinacija za imenice ženskog roda koje u N jednine ne završavaju na konsonant, nego na -a. Po toj se deklinaciji dekliniraju i imenice muškog roda koje ne završavaju na konsonant. Naziva se e-vrsta po G jednine.


176

3. I-vrsta po kojoj se dekliniraju imenice ženskog roda koje u G jednine imaju nastavak -i.

U deklinaciji se u velikoj većini kajkavskih govora gubi V kao poseban padež te se umjesto njega pojavljuje N: Fran, idi mi na štalu. Važno je napo-menuti kako samo u nekim govorima kod ženskih hipokoristika na -a postoji V kao posebna kategorija: N Kata, V Kato. Možemo zaključiti kako se u kajkavskom narječju broj padeža kreće od dvanaest do četrnaest: šest padeža u jednini, šest u množini te ponegdje V u jednini, a postoji i poseban oblik za N i A uz brojeve dva, tri i četiri.

Imenice a-vrste muškoga roda. U imenica a-vrste m.roda na suglasnik karakterističan je sinkretizam A i G jednine imenica bez obzira znače li one što živo ili što neživo. Mogli bismo zaključiti kako se gotovo sve imenice ponašaju kao živo: ...dok smo poreza morali plaćati, kad ima stana.

Važno je napomenuti da sinkretizam ne mora biti uvijek potpun, do njega dolazi ako je A bez prijedloga, a ako A dolazi uz prijedlog, tada je A=N.

U D je jednine gotovo uvijek nastavak -u: ... jer je naša crkva posve-ćena svetom Martinu... Osim nastavka -u, u D možemo naići i na nastavke -e i -i u drugim kajkavskim govorima.

L jednine jednak je D jednine koji najčešće ima nastavak -u: To je najzdraveše, dok si ti vu pokretu./ Nikad se ne budu požalile da im je teško vu životu.

I jednine ima nastavak –om: Je, s orasima, z makom. Kao i u hrvatskom standardnom jeziku dolazi do zamjenjivanja samoglasnika o iza palatalnih suglasnika samoglasnikom e.

N množine m.r. imenica a-vrste ima nastavak -i: ... to se više šprica, onda i više su ti stroji...

G mn. ima nastavak -ov/-ev, ovisno o tome završava li osnova na palatal ili nepalatal. Karakterističan je i -ø nastavak.

Kod D mn., kao i kod I jednine i G množine provodi se prijeglas. Obično završava nastavkom -om.

A množine ima obično nastavak -e: Ja sem mu pakete vu vojsku poši-ljala, i novce, i pisma navek pisala.

U L mn. najčešći je nastavak -e(h), a katkad dolazi do izjednačavanja s I, obično u nastavku -i.

Imenice a-vrste srednjega roda. Imenice a-vrste srednjeg roda imaju iste nastavke za G i D jednine kao i imenice a-vrste m.roda: G leta, D letu.

N, A i V ( ako postoje) su izjednačeni, tj. imaju jednake nastavke: N=A=V leto.


177

L jednine ima isti nastavak kao i D jednine -u: Naši su svati bili v letu. U ostalim kajkavskim govorima L jednine gotovo uvijek ima nastavak -m ili -e.

I jednine a-vrste imenica srednjeg roda ima iste nastavke (-om/-em) kao i I jednine m. roda: letom.

U G mn. nastavak je -ø: On je već umrl, trinajst let ima./ Bila sam osamnaest let stara. U ostalim kajkavskim govorima G mn. a-vrste srednjega roda osim -ø nastavka može imati i sljedeće nastavke: -i, -e, -a. N i A mn. sr. roda a- vrste su izjednačeni i imaju nastavak -a: leta. U ponekim dijelovima N i A mogu imati i nastavak -e.

Imenice e-vrste muškoga i ženskoga roda. N jednine imenica e-vrste ž.roda ima nastavak -a: Prva je Mirela, Mihaela, Valentina, Anamarija, Matija, Katarina, Emanuela...

N jednine e-vrste m. roda ima nastavak -o: ...ali kad je dedo bil Franjo...

G jednine ima nastavak -e: I on je radil na školi do penzije.

D jednine kao i L ima nastavak -i. Primjeri za L jednine: ...jer u našoj familiji bila je već jedna Regina./ I on je radil na školi do penzije./

A jednine ima nastavak -u:3 Fran, idi mi na štalu! Imam jenu kravu. Imam penziju.

I jednine najčešće ima nastavak -om, ali može imati i, u nekim drugim kajkavskim govorima, sljedeće nastavke: -o, -u, -um, -oj (Lončarić, 1996: 72-73).

N množine imenica e-vrste muškoga i ženskoga roda ima nastavak -e: Onda one zvezdice ili puternjaki./ Jel znate kaj su to slive?

G množine ima nastavak -i: Dva ormara ona visoka imamo knjigi./ Bilo je onda sedam ekipi.

D i L množine imaju nastavke -am, -ama: ekipama, slivama.

A množine jednak je N množine koji ima nastavak -e: Onda sem imala nekakve jaboke, onda sam te jaboke nabeljila, naribala...

I množine ima nastavak -ami, a u nekim drugim kajkavskim govorima može imati i nastavke -am,-ama (Lončarić, 1996: 72-73). Primjer I množine koji se koristi u Virju: Ona ploča da ima žice, ne znam koliko, kaj se z palicami udara.

Imenice i-vrste ženskoga roda. N, A i V jednine izjednačeni su kod imenica i-vrste koje završavaju na konsonant. G, D i L jednine najčešće imaju nastavak -i: kokoši. I jednine imenica i-vrste ženskog roda ima iste nastavke kao I jednine imenica e-vrste muškoga i srednjega roda: -om/-em.

N mn. ima nastavak -e:4 ...onda kokoše više nesu neg vezda. D, L i I množine imaju iste nastavke, -ama:, kokošama. 3 Bilježi se kako A jednine imenica e-vrste često ima i nastavke –o i –a (Lončarić, 1996).


178

Dvojina. U velikoj većini kajkavskih govora gubi se dvojina kao grama-tička kategorija, tj. u N i A uz brojeve dva, tri i četiri dolazi množina, npr. N dva brati, A dva brate. No, u govoru mjesta Virja zabilježeno je čuvanje dvojine. U NAV brojeva dva, tri i četiri imenica koja znači ono što se broji stoji u dvojini. Kao i u hrvatskom standardnom jeziku, imenica koja je u m. i sr. rodu jednaka je G jednine, a u ž. rodu ista je kao N mn.

N jednine m.r.: I sad su još samo dva brata živa, ovi su svi pomrli.

Pridjevi

U hrvatskom standardnom jeziku češća je upotreba kraćih oblika pridjeva, no analizirajući govor mjesta Virja uočili smo konstantnu upotrebu produženih nastavaka, tj. navezaka: Sad sem pred dva tjedna bika prodala i imam jenoga maloga telka.../ Ona navek obožava mojega diganoga kolača.

Česta je i upotreba superlativa koji se tvori prefiksacijom komparativa s predmetkom -naj. U komparativu je sufiks -eši: Regina, tu je, kak bi znala reći, stareše ime.

Navodimo samo neke primjere uporabe superlativa koji se često koristi u Virju: A najstareši brat isto je bil, onda se zval vučitelj./ To je najzdraveše dok si ti vu pokretu.

U Virju postoji razlika između određenog i neodređenog oblika pridjeva, iako je za kajkavsko narječje karakteristična pojava da se umjesto neodređe-nog pridjeva često upotrebljava određeni pridjev (npr.: On je tak dobri.).

Brojevi

Glavni i redni brojevi imaju gotovo iste oblike i istu deklinaciju kao brojevi u hrvatskom standardnom jeziku te se mijenjaju kao pridjevi. Obli-kom se izdvaja glavni broj jeden: Jeden je brat bil šljuser...

Različitom se deklinacijom izdvaja A jednine rednog broja koji ne zavr-šava na -u već na -o: Moj brat je imel drugo curica...

Primjeri glavnih brojeva u govoru mjesta Virja: Sad su još samo dva brata živa./ Vudala sem se u kuću gde su bili tri muškarca.5/ Primjeri rednih brojeva u govoru mjesta Virja: ...sad je ona nadela prvom svojem sinu Fran.../ Curica prva je Ena, a druga je Regina.

4 Bilježi se da N mn. imenica i-vrste ž.r. najčešće ima nastavak -i (Lončarić, 1996: 74). 5 U govoru mjesta Virja ne upotrebljavaju se brojevne imenice, već isključivo glavni brojevi kada se broje osobe muškog spola.


179

Zamjenice

Naziv kajkavsko narječje potječe od upitno-odnosne zamjenice kaj. U kajkavštini je njezin osnovni lik kaj, ali su fonološkim razvojem dobiveni različiti likovi; koj, kej, ke. U Virju se upotrebljavaju dva različita oblika iste upitno-odnosne zamjenice, kaj i kej: Jel znate kaj su cimbulje?/ Onda oni mene pita, a kaj ti je to?/ A kaj je to torman?/ Kej je to spirek?

Osobne i posvojne zamjenice imaju gotovo iste oblike i istu deklinaciju kao osobne i posvojne zamjenice u hrvatskom standardnom jeziku: ...jer je naša crkva posvećena svetom Martinu. / A moja je mlađa kćer rekla...

Osobne zamjenice u govoru mjesta Virja: Mi smo bili više poljoprivred-nici./ ...dok ja tak velim nekaj.

Kaj je vrlo često sastavni dio neodređene zamjenice: ...dok ja tak velim nekaj.../ Njim navek nekaj treba.

Od pokaznih zamjenice često se pojavljuju oblici of (ovaj) i te, ti (taj): Koji je bil najstariji ti je sad umro./ ...of koji je bil srednji.../ Ja jako posjećujem te etno kviz.

Glagoli

Analizom govora mjesta Virja možemo zaključiti kako se u Virju ne koriste sljedeći glagolski oblici: futur prvi, aorist, imperfekt i glagolski prilog prošli. Postoji razlika između infinitiva i supina. Supin je po obliku krnji infinitiv, a upotrebljava se samo uz glagole koji označavaju neku namjeru ili kretanje: Sad bum išla pukat belo repo.

Najčešća je upotreba futura koji se tvori od glagolskog pridjeva radnog i svršenog prezenta pomoćnog glagola biti (bum, buš, bu, bumo, bute, buju): Ja bum rekla po naše domeće, šljuser./ Bum delala dok bum mogla.

Kao i u svim kajkavskim govorima, tako i govoru mjesta Virja postoji perfekt koji se tvori od nesvršenog prezenta pomoćnog glagola biti i glagol-skog pridjeva radnog: On je radil na školi./ ...sad je ostal najblađi brat./ Imeli smo žalosnoga Božića.

Iz navedenih primjera možemo zaključiti kako glagolski pridjev radni ima stalni sufiksalni morfem -l-, na koji dolazi morfem za rod i broj (-ø, -a, -o; -i, -e, -a).

U govoru mjesta Virja sačuvao se i zapovjedni način, imperativ: Fran, idi mi na štalu!/ To tak napravi!

Prezent se u kajkavskom jeziku tvori od svršenih i nesvršenih glagola nastavcima: -m, -š, -ø; -mo, /-me, -te/-šte, -u/-o, -e, -ju/-jo: Mi velimo vanil kifli./ I moje dekle plešu v folkloru.


180

Sintaksa

Iako je sintaktička problematika kajkavštine vrlo rano bila predmet istra-živanja Luke Zime (već 1887. godine), u usporedbi s čakavskom i štokav-skom sintaksom, kasnije su takva istraživanja bila najslabije zastupljena, kao uostalom i u istraživanju drugih hrvatskih narodnih govora. Zimino kompa-rativno istraživanje nije bilo dovoljno komparativno ni s obzirom na vrstu građe, tj. čakavštinu i štokavštinu predstavljali su također ili čak većinom tek-stovi književnih jezika s čakavskom ili štokavskom bazom. Zimina istra-živanja kajkavske sintakse ograničena su na zapise usmene književnosti. Sin-taksa kajkavskoga književnog jezika također nije istražena, njezina su sus-tavna istraživanja na samom početku. Istraživanje sintakse suvremenih narod-nih govora većim se dijelom ograničilo na prikaze diferencijalne prirode (s obzirom na književni jezik).

Zamjeničke i glagolske klitike mogu biti enklitike i proklitike. Da bi ih se razlikovalo od vezničkih i prijedložnih klitika koje su proklitike, u litera-turi se o njima govori kao o „enklitikama" jer su u drugim narječjima enkli-tike. Tako je učinjeno i ovdje. Primjeri iz govora Virja: ...bum vam rekla.../ Ja se ne dam...

Upitna čestica li (rijetko l) stoji iza prve riječi u rečenici, i to samo iza klitičkih oblika pomoćnog glagola biti: Je l' me sad shvačate kaj vam velim?

Uz naglašeni prezent glagola biti (kao i uz druge glagole) ne dolazi li, pa se pita ili samim glagolom ili pomoću zamjenice kaj: Znate kaj sam velela?

Infinitiv često stoji iza imenice ili zamjenice na koju se odnosi i najčešće je na kraju rečenice: Kuliko ja vrta delam, i to za svoju kćer, kad ona ne mre na balkonu uzgojit.

Uz brojeve dva, tri, četiri, obodva/obodve u većini govora imenice m. roda su u množini, u odgovarajućem padežu, ali u našem smo razgovoru primijetili različitost: ...dva ormara ona visoka imamo...

S prilozima kuliko, tuliko, pono malo imenica i zamjenica je u G mn., a glagol u jednini: ...dan danas se još pono daje imena Martini.

Padeži

Uz pomoćne glagole dolazi predikatno ime u nominativu: Najstariji brat isto je bil vučitelj. Uz glagol zvati imenska je dopuna u N: Onda se zval vučitelj.

Karakteristična je upotreba etičkog dativa, posebno zamjenice sebe: ...i onda smo si složile...

Instrumental sredstva redovito je s prijedlogom z: Te su se z putrom delali, onda se lepe z pekmezom...


181

Vrste riječi Imenice: sveza dviju imenica izriče jedan pojam u nazivima, npr. voća.

Prva imenica označuje širi pojam: Ove godine nije bilo slive bistrice.

Pridjevi: obična je upotreba pridjeva u službi imenice ili sveze pridjev + imenica: trdi medenjaki, lepa imena...

Komparativ: iza komparativa u komparaciji dolaze nek, kak, ko, od: Re-gina, da, tu je stareše ime nek sat.

Zamjenice: odnosne rečenice koje se odnose na neživo obično se vežu s glavnom rečenicom odnosnom zamjenicom za kaj: Sviral je cimbulj, kaj ima žice i z palicami se udara.

Prilozi: za pojačavanje i uopće modificiranje pridjeva, drugih priloga i glagola služe prilozi čuda, dosti/dost, čisto, jako, kruto, prav (o), preik na preik, preveč. Primjer su za to: Tko želi biti milijunaš, to me jako zanima i ne znam, dost i pogodim.

Leksik

U kajkavskom narječju nalazi se velik broj jedinica općeslavenskoga leksika, ali i leksema koji su tipični samo za kajkavštinu (Lončarić, 1996: 134-139). To su tuđice, neologizmi i arhaizmi. Tuđice su ušle u kajkavsko narječje iz susjednih govora, rezultat su geopolitičkih razloga, odnosno bli-skosti s nekim jezicima i života u istoj državi (hungarizmi i germanizmi). Neologizmi, izvedenice i složenice uglavnom su nastale od različitih staro-slavenskih riječi, a arhaizme čine staroslavenski leksemi koji su se sačuvali još samo u određenim govorima kajkavskoga narječja.

Karakteristike kajkavskoga leksika su:

1. istim sufiksom (-ek, -ič) ponekad se tvore odmilice i za ženske i za muške osobe, primjerice: Jožek, Štefek, ali i Barek, Marek

Joškič, Štefič, ali i Barič, Marič

2. česta uporaba deminutiva, primjerice: teleka, jajci

3. velik broj germanizama i hungarizama.

U isječku govora iz Virja nisu pronađeni primjeri odmilica niti za ženske niti za muške osobe.

Zamijećena je uporaba deminutiva, primjerice u: teleka, jajci, germani-zama: šljȗser, puter, te hungarizama: cimbulje.

Pronađen je znatan broj kajkavskih riječi i danas očuvanih u govoru Virja, a neke od njih su su: ȍndar = onda, navȅk = uvijek, starêše = starije, vučȉtelj = učitelj, škȗla = škola, šljȗser = bravar, železȋnje = željezarija, dȉšč = kiša, tormãn = hren, pegljȃti = glačati, ocvȉrek = čvarak itd.


182

Zaključak

Naglasni sustav Virja poseban je po svojem „zakonu dvaju slogova“, koji je još početkom 20. stoljeća zabilježio i opisao Franjo Fancev, rođeni Virjanin, u svom radu Beiträge zur serbokroatischen Dialektologie. Takav naglasni sustav i danas je uglavnom očuvan u govoru Virja, no primjećuju se utjecaji ostalih govora i dijalekata. U govoru su zabilježene mnoge stare kaj-kavske riječi što svjedoči o njihovom čuvanju i uporabi u današnjem govoru, no, zahvaljujući usporedbi s istim riječima zapisanima sedamdesetih godina 20. stoljeća, danas se uočava njihovo mijenjanje pod utjecajem standardnoga jezika.

U sjeveroistočnoj kajkavštini u razvoju vokalizma posebno su značajne tri pojave. Prva je sudbina refleksa izjednačenih ọ i ļ. Druga važna pojava u razvoju vokalizma je sudbina jata i poluglasa, čije jednačenje predstavlja zna-čajnu kajkavsku osobinu, a posebno je karakteristična sudbina kontinuante etimološkoga o.

Kajkavski konsonatiznam nije doživio tako velike i različite promjene kao vokalizam i prozodija i u njem nema tolike raznovrsnosti. Ipak, i za kon-sonantizam vrijedi da ga karakteriziraju promjene takvog ranga koje su drug-dje važne za slavenske jezike u cjelini, pa i za slavenske jezike (npr. sudbina d).

Karakteristično za govor Virja jest čuvanje dvojine. Pridjevi, glavni i redni brojevi te osobne i posvojne zamjenice svojim su oblikom i deklina-cijom gotovo isti kao i u hrvatskom standardnom jeziku. Analizom govora mjesta Virja možemo zaključiti kako se u Virju ne koriste sljedeći glagolski oblici: futur prvi, aorist, imperfekt i glagolski prilog prošli. Postoji razlika između infinitiva i supina. Supin je po obliku krnji infinitiv, a upotrebljava se samo uz glagole koji označavaju neku namjeru ili kretanje.

Na kraju možemo zaključiti kako je govor mjesta Virja sačuvao velik dio svojih posebnosti, no na svim se područjima osjeti znatan utjecaj hrvat-skoga standardnoga jezika.

Prilog – transkripcija govora (dio razgovora s Ivkom Lauš)

B: Znate kaj? Mi smo bili više poljoprȉvrednici i više smo bili po pȏlju, ja bum rekla po mekotȃ. Vi ne bȍte mȏrti znali kaj je to mekotȃ. To je pȏlje, njȋva il kak oćête. Onda i puno se kȏpal kukurȗz, kad se puno i grȃha sadȉlo, a vê se to sȅ više šprica, onda i više su ti strȍji i to se sȅ mȅnje obrađȕje ručno, a neg se prije.

MI: Imate li svoju bašću kod kuće?


183

B: Da. Kuliko ja vrta dêlam, i za ta svoju kćeru, kad ona nẽ mre na balkonu uzgojȉti, kad ima stȃna. A moja dêca znadu mene puno spitavȁti stare rêči dok ja tak velȋm nekaj. Onda oni mene pita, a kaj ti je to. Evo naprȉmer, od te drugȅ kćere Frȃn, bȋl je pri mêni, ja mu velȋm: „Frȃn, idi mi na štȁlu“, ne znam kaj sem ga poslȁla. On mene gledȋ. Na Mȏlvaj se drȕgač velȋ, tȁm velê "pojȃta", el znate kaj je to? Znate kaj je štȁla? Oni velê štȁli pojȃta, no, oni drȕgač to velê.

MI: A sad još uvijek imate životinje?

B: ȉmam. Sad sem pred dva tjedna bȉka prodȁla i imam jenȏga maloga teleka i jenu kravu i troje svinja.

MI: I vi to sve sami uspijevate?

B: Sama. Ja sem navȅk...ali, ja velȋm, ja se ne dȃm. Vȕ tom sam rođêna, ostarȉla i tȁk bum delȁla dok bum mȏgla. To je nȃjzdravêše, dok si ti vȕ pokrêtu. A koliki mi velê: „Kaj se ve ti mȕčiš?“. Imam penzȉju, nȅ bi mõrala, ali da vam bum iskrẽna, kad je meni prelêpo dok ja svojim unukȍm morem nekaj dȃti. Jel me sad shvaćȁte kaj vam velȋm? Njih je puno, njim navȅk nekaj treba. A ja sem tȃkva koja nê mrem da ne bi dȃla.

MI: A recite sad za Božić. Kako se spremate za Božić?

B: A sad baš ne znam kak bu ovu godȉnu, ali ova kćer koja je na Mȏlvaj, ona navȅk velȋ: „To je obitêljski blȃgdan.“. Onda jêno lȅto smo išli k nje na Mȏlve, a v lani eto se baš tako dogodȉlo kaj je moj muž ȉšel na Božić v bȏlnicu, na Štefȃnje je umro tako da imȅli smo žalosnȍga Božȉća. A sad, kak bo ove godȉne ne znam. Ali, da vam bum iskrẽna, oni navȅk pȅču kolãče.

MI: A koje kolače vi pečete?

B: Sitne. Mi velȋmo vanȉl kȉfli. Onda one zvẽzdice, to smo rekli "putrenjãki". Te su se z pȕtrom delȁli, onda se lepȅ z pekmȅzom. Ondar najviše se pȅču ti tȑdi, medenjãki, no i ȍndar ove brêskice. A sad su već novêši došli ti urȋji. Jel znate kaj je to? To se isto peče vu one modeli i onda se lepȉ, ali se slȃže krema. Jako su fini, ide čokolȁda, ali to su ni z jȃjci, mislim kak za ȕskrs, onda pečȅmo više gde su jȃjca, kad ima više, onda kokȍše više nesu neg vẽzda. Ali, to je obavȅzno, i diganȍga kolȃča.

MI: Vi već imate puno iskustva pa vi to sigurno jako dobro pravite.

B: A čujte, ja sam došla zȃmuš. Jel znate kak se velȋ zȃmuš? Ne znȁte kaj je to? Vȗdala sȅm se vu kȕću gdȅ su bȉli tri muškȃrca. To vam je zȃmuš. Ja sem došla zȃmuš na tri muškȅ osȍbe. Dȅda, devedesêt lêt, i mȏj mȕž i ti nȃjmlȁđi brȁt kaj sem vam pričȁla. A njȅgvi roditȅlji su pomrli. Jȃ sem od prvȏga dȃna dok sem došla zȃmuš mȃm kuhȃla. Onda imam iskȕstva u sãčem. Joj kaj sem prêšla, kaj mȁlo što prẽše. I onda ja sam se mȃm prijȅla sakvečkȏga pȏsla, a inȃče sam bila tȃkva po narȁvi kaj me sȅ zanimȁlo. Kaj sam sȅ štȅla probȁti.

MI: Sve vas je zanimalo, to je...


184

B: To me zanimȁlo sȃkaj i ja sȁm to ȍndar poprijȅla, ȍnda je navêk rêkla ta bȃka „nigdȃr se ne bȕš pokajȁla v životu kaj bȕš znȃla“. A ja sem ȍnda bȉla tȃko, ja sem prihvaćȁla sȃkaj kaj me bu zanimȁlo delȁti. Zato moje kćeri velê da one ne znadȕ spêći diganȍga kolȃča. Ona to sȅ drȕgač delȃ. Moja ova starêša, ona pȕno pêče te sitne kolȃče i drugȉm ženȃm po sêlu. Ona to jȃko pȕno pêče i njĩzine te sȅ kćêri, moje vunȕke, sȅ znadȕ kolȃče zmesȉti. Jer ona im dȃje podȑšku.

MI: Znači, vi ste ih sve potaknuli.

B: No, no. Ja sam ju potaknula i nek, nikȁd se ne bȕdu požalȉle da im je têško vu živȍtu, a ja sem išla zȃmuš, ja bum rekla po domãće, bila sam osamnȃjst lêt stȁra i šest mesẽci mi je falȉlo z mojĩm čovȅkom pedeset godȉna bi slavili. No, i to bi bȉli ono mȏji svi vesȅli da smo to doživȅli.

MI: A kako ste se upoznali?

B: On je bȉl tamburȃš. To nȉje bȋl instrumênta kȏjeg on nȉje znȃl igrȃti. Ja bȕm rȅkla po nȃše, igrȃti. E no, õn je naprȃvil cimbȕlj. Jel znȃte kaj su cimbȕlje? Ona plȍča da ȉma žicê, ne znȃm kulȉko, kaj se z palicȁmi vudȃra. Takvê je pȅt naprȃvil, sakojȅmu vunȕku. I još ima, jednomu je poklȏnil tam svojêm poznanȉku. I, on je svĩral, a nȅgda nȉje bili niti zȃbave, niti kaj bi se dȅkle tak hodȁle kak sad hodaju. Nismo išli nȋkam. I onda smo složȉle plesa, dȏma, i spuščȃl sa je dȉšč. I onda lêpo smo to mi složȉle i onda prenêsle sȅ, oni su svirȁli, na gũvno. Jel znate kaj je gũvno? To vam je ono kaj je povêzano štalom, kraj štalê je, kam pospravljȃmo kȏla...e, a pȃrma vam je ono gde su i sêno, i onda su, to se navȅk znalo gde je ples, to je tak bilo po pȏl dȃn, onda smo vikȁli: „a, sad smo v hotêl pȃrma, a restorȃn gũvno“.

Literatura

Lončarić, Mijo 1996. Kajkavsko narječje, Zagreb: Školska knjiga. Lončarić, Mijo 2005. Kajkaviana & Alia: Ogledi o kajkavskom i drugim hrvat-

skim govorima, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Herman, Josip 1973. Prilog poznavanju leksičkoga blaga u govoru Virja (Podra-

vina). Filologija, br. 7, str. 73-99.

Dinko Petriševac i Mihael Slivečko: Govor Beničanaca

185

UDK 81'28

Izvorni znanstveni rad Primljen 11. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 31. svibnja 2010.

Dinko Petriševac i Mihael Slivečko GOVOR BENIČANACA

Uvod

Seminarski rad Govor Beničanaca daje prikaz glavnih jezičnih obilježja beničanačkoga govora. U šest poglavlja rada analiziraju se pojedine razine jezičnoga opisa. Cilj je rada izvijestiti o specifičnom naglasku, jezičnim za-nimljivostima na fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini, a poseban se naglasak stavlja na leksičku razinu koja donosi mali pojmovni rječnik beniča-načkoga govora. Također se obrađuje tipična frazeologija beničanačkoga sta-novništva. Sve se teorijske spoznaje potkrjepljuju primjerima govora izvornih stanovnika sela.

Na početku rada donose se osnovni geografski podatci o smještaju mje-sta Beničanci, stanovnicima i njihovu podrijetlu.

Govor Beničanaca

Mjesto Beničanci smješteno je u sjeveroistočnoj Slavoniji, točnije u sla-vonskoj Podravini, južno od Donjega Miholjca, od kojeg je udaljeno 15 kilo-metara, a sjeverno od Našica, od kojih je udaljeno 19 kilometara. Beničanci se nalaze na glavnoj cesti koja spaja Donji Miholjac i Našice. Leže uz rijeku Vučicu, točnije uz stari tok Vučice. Beničancima su susjedna sela: Šljivo-ševci, u kojima se nalazi i župa, Magadenovac, koji je centar općine, Lacići i Malinovac. Nalazi se u šumovitoj okolini, čije je područje naseljeno već go-dinama. Nekada je bilo prekriveno močvarama pa se danas tamo nalaze mno-ga naftonosna i plinska polja, a na većim dubinama uz samo mjesto pronalaze se i velike količine tople vode. Stanovnici se godinama bave ratarstvom i sto-čarstvom zato što je obradiva površina vrlo plodna, prekrivena crnicom i ilo-vačom. U blizini se nalaze veliki ribnjaci (Breznički ribnjak i ribnjak Grud-njak).


186

Kroz mjesto Beničance proveli su nas Pavica Abičić (78 godina) i Ivo Abičić (77 godina), rođeni Beničančani. Zahvaljujemo im na srdačnosti, gos-toljubivosti i pomoći u kreiranju ovoga seminarskog rada.

Naglasak

Možemo reći da beničanački govor, kao i većina govora slavonskoga di-jalekta, poznaje pet naglasaka:

- zavinuti ili akut ( ~): donesẽ - kratkosilazni ("): može se nalaziti na prvom slogu: dëda, jëno, a može

biti i na središnjem slogu: pečenïca, nosïo, zapäli, postïli, zagrïsti - kratkouzlazni (`): može se nalaziti na prvom slogu: Bàdnjak, ùvek,

slàma, vèlko, brème, lùka, sèdnemo, pjèvamo, na središnjem slogu: oràsima, Polnòćku, nosìla, te na posljednjem slogu: bijelòg

- dugosilazni (^): može se nalaziti na prvom slogu: Bôžić, dân, mêso, dôjde, Dârko, na srednjem slogu: rezânce, români te na posljednjem slogu: Rokô

- dugouzlazni (⁄): može se nalaziti na prvom slogu: málo, máli, zdrávi, svijéća, jábuke, pjésme.

Iz viđenoga možemo zaključiti kako je beničanački govor sačuvao za-vinuti naglasak, ali uz njega pronalazimo i preostala četiri standardna na-glasna tipa, a to su kratkosilazni, kratkouzlazni, dugosilazni i dugouzlazni. Dakle, kada govorimo o kratkosilaznom naglasku u beničanačkom govoru, možemo uvidjeti da se isti može nalaziti na dvama slogovima, a ti su prvi i središnji. Na posljednjem se slogu ne ostvaruje. Kratkouzlazni i dugosilazni naglasak, za razliku od kratkosilaznog, pronalazimo na svim trima slogovima u riječi: na prvom, na središnjem i posljednjem slogu. Dugosilazni se nagla-sak može ostvariti samo na prvom slogu riječi.

Odraz jata i ostale fonološke značajke

Govor Beničanaca pripada ekavskim govorima što nam pokazuju pri-mjeri: deda, uvek, sednemo, sest, celo, neveste, sveta.

Pored ekavskoga odraza jata, pronalazimo i neke riječi u kojima odraz jata nije ekavski, već jekavski: bijelog, pjesme, svijeća, pjevamo.

Beničanački govor čuva dva odraza jata, a to su ekavski i jekavski odraz jata.

Od ostalih fonoloških osobina pronalazimo: - izostanak glasa h: može se potpuno izgubiti: ranile, a može se zami-

jeniti sa j: snaja


187

- zamjena skupova hv glasom f: fala - gubljenje krajnjeg i u infinitivu: ogovarat, šćedet, čitat, izać, sest,

pričat - u nekim se riječima zijev dokida stezanjem: išo, vezo - redukcija zanaglasnih vokala: ded, ništ, sam, tak - redukcija suglasnika u nekim suglasničkim skupovima: jeno - šćakavizam: govori su slavonskoga dijalekta šćakavski. ''Stare se sku-

pine *skj i *stj, i nove, nastale nakon gubitka poluglasa, mijenjaju u šć.'' (Kolenić, 1997: 107). Tako u govorima slavonskoga dijalekta, kao i u beničanačkom govoru, pronalazimo: šćedet. Osim govora sla-vonskog dijalekta, šćakavizam je obilježje i drugih štokavskih govora (istočnobosanskoga, mlađega ikavskoga). Šćakavizam je također i obi-lježje čakavskoga i kajkavskoga narječja.

- zanimljivo je primijetiti kako se u izgovoru pojedinih naziva mjesta reduciraju pojedini slogovi, vjerojatno zbog lakšeg i bržeg izgovora. Tako pronalazimo primjer:

- (u) Šljoševce.

Morfologija

Imenice

Što se tiče imenica u beničanačkom govoru, sklonidba je uglavnom ista kao i u imenica hrvatskoga standardnog jezika. To nam pokazuju primjeri u kojima se uočava sklonidba svojstvenija današnjemu hrvatskom jeziku: (u) crkvu.

U dativu i lokativu jednine imenica e-vrste zabilježen je nastavak –e: (u) júhe.

Nastavak u G mn.

U govorima slavonskoga dijalekta još se ponegdje može čuti stari ništični nastavak u genitvu množine: (iz)Benčanac, (iz) Šljoševac.

Treba naglasiti da taj stari nastavak brzo nestaje iz govora slavonskoga dijalekta. Takav se oblik genitiva množine uglavnom pronalazi u primjerima naziva okolnih sela i mjesta.

Sklonidba hipokorističnih imena muškoga roda

Imena muškoga roda koja završavaju nastavkom -o i -a sklanjaju se po ženskoj deklinaciji: Darko - Darke - Darki, Roko - Roke - Roki.

Uglavnom se pridjevi izvedeni iz tih osobnih imena tvore tvorbenim dočetkom -in: Darkin, Rokin.


188

Pridjevi

Pridjevne zamjenice i pridjevi na -akav

Zanimljivo je uočiti realizaciju pridjevnih zamjenica i pridjeva koji završavaju nastavkom -akav: nekaki, svakaki, taki.

Komparativ pridjeva

''Ekavski govori slavonskoga dijalekta i oni s nezamijenjenim jatom, tvore komparativ pridjeva na -eji od staroga -ĕji.'' (Kolenić, 1997: 111). Takve primjere pronalazimo i u beničanačkom govoru: noveji, zadovoljneji.

Postoje neki vrlo specifični oblici pridjeva, a koji su se u govoru Beni-čanaca zadržali do danas. Takvi se pridjevi vrlo često upotrebljavaju u sva-kodnevnom izričaju stanovnika Beničanaca: razumrto – u smislu umrtvljeno, zamrlo.

Glagoli

Infinitiv

Prije smo naveli kako se infinitiv u slavonskom dijalektu pronalazi u svom krnjem obliku. Takvi infinitivi i u beničanačkom govoru završavaju bez krajnjega -i: ogovarat, šćedet, čitat, izać, sest, pričat.

Glagoli s infinitivnom osnovom koja završava na -nu u beničanačkom su govoru na

-ni: kleknit.

Nastavci za 3. osobu množine prezenta

Beničanački se govor nalazi, svrstavan prema podjeli koju donosi Lji-ljana Kolenić (1997: 111-112), u skupini koja u 3. osobi množine prezenta ima nastavak -eju, -iju. U ovoj skupini nalazimo dočetke -iju, -eju u glagola koji u 1. osobi množine prezenta imaju nastavak -im, -em. Glagoli koji u 1. osobi jednine prezenta imaju nastavak -em, u 3. osobi množine prezenta završavaju nastavkom -eju: ideju, upregneju, jedeju, dižeju.

Glagoli koji u 1. osobi jednine prezenta imaju nastavak -im, u 3. osobi množine imaju nastavak -iju: nosìju, molìju.

Prema navedenim primjerima možemo zaključiti kako beničanački go-vor pripada slavonskoj skupini ekavskih govora, budući da se takvi nastavci u 3. osobi množine prezenta pronalaze u skupini slavonske Podravine i mjesta oko Našica, u blizini kojih se Beničanci i nalaze.

Imperativ

U govoru Beničanaca imperativ je kao zapovjedni način jedan od naj-češće korištenih glagolskih oblika. Za pojačavanje ili ublažavanje neke za-povijedi vrlo se često koristila čestica ajde ili ajd: ajde sedi, ajd dones.


189

Vrlo se često može u beničanačkom govoru naići na oblike u imperativu u kojima izostaje krajnje -j: popi, dobi.

Glagolski pridjev radni

Glas l na kraju glagolskog pridjeva radnoga u beničanačkom govoru prelazi u o, pa se taj o steže s vokalom ispred: prodo (prodao), reko (rekao).

Glagolski pridjev trpni

Glagolski je pridjev trpni u ovom govoru mnogo češći na -t nego u hrvatskom standardnom jeziku: nosit, radit.

Prilozi

U beničanačkom su govoru česti ovi prilozi: sam (samo), tak (tako), uvek (uvijek), vamo (ovamo).

Sintaksa

Na ovoj razini jezičnoga opisa pronalazimo zanimljivost i iznimku u ko-rištenju određenog pridjeva u imenskom dijelu predikata: …on je bio mali.

Prema pravilima standardnoga hrvatskog jezika takav oblik pridjeva u takvim rečeničnim konstrukcijama nije ispravan, pa tako nalazimo, umjesto neodređenoga oblika pridjeva (mal), određeni oblik. Redoslijed riječi u beni-čanačkom govoru odgovara standardnom poretku riječi u hrvatskome jeziku.

Leksik

Leksik je beničanačkoga govora vrlo zanimljiv, bogat i raznolik. Iz nje-ga možemo saznati mnogo o životu prijašnjih vremena, načinu obrade zemlje, uzgajanju stoke i životu na selu. Posebno se ističu riječi vezane uz poljopri-vredu jer im je to bila najrazvijenija grana proizvodnje i glavni izvor preživ-ljavanja, kao i leksemi povezani s procesom tkanja, brojnim i raznovrsnim dijelovima tkalačkoga stana te specifičnih dijelova narodne nošnje.

Riječi smo podijelili prema pojmovnim grozdovima te napravili mali be-ničanački pojmovni rječnik.

Zanimanja i poslovi: bijeliti, gl. nesvr. – nakvašeno platno stavljati na sunce kako bi se izbijelilo

tkaninu

brazda, im. ž. r. – dugačka traka trave koja nastaje ručnim košenjem trave

brdo, im. s. r. – dio tkalačkoga stana, služi za zbijanje potke u osnovi


190

lužiti, gl. nesvrš. – izbjeljivati tkaninu ugrijanom lužinom

lužnica, im. ž. r. – visoka drvena posuda u kojoj se vrši luženje

mosur, im. m. r. – ono na što se namata pređa; kalem

navijati, gl. nesvrš. – namotavati

nićanice, im. ž. r. – dio tkalačkoga stana

presti, gl. nesvrš. – upredajući, usukujući vretenom ili prstima praviti od vlakna konoplje ili lana niti

rašak, im. m. r. – uređaj za premotavanje lanenog prediva iz klupka na manje i veće cjevčice

snovača, im. ž. r. – uređaj za pripremu tkanja

stupa, im. ž. r. – sprava za preradu lana i konoplje, a za dobivanje vlakna; za odstranjivanje drvenastih dijelova stabljike

špaga, im. ž. r. – uzica

tkanjača, im. ž. r. – uređaj za tkanje, tkalčki stan

trlica, im. ž. r. – dvodijelna naprava kojom se mlate i čiste konoplja i lan; sprava za odstranjivanje sitnijih drvenastih dijelova konoplje i lana

vitlo, im. s. r. – uređaj za pripremu prediva za tkanje, služi za namatanje prediva

Poljoprovreda: bašča, im. ž. r. – vrt

breme, im. s. r. – veći naramak slame

ča, uzvik – naredba konju za skretanje u desnu stranu

guvno, im. s. r. – ograđeno mjesto gdje se držala marva

kamara, im. ž. r. – velika hrpa slame ili sijena načinjena od stogova

koleba, im. ž. r. – kućica koja je služila za sklonište na polju

kucenje, im. s. r. – orunjeni klipovi kukuruza

kukuruzina, im. ž. r. – posječene stabljike s kojih su obrani klipovi kukuruza

lotra, im. ž. r. – dio seljačkih kola po uzdužnoj strani; stranica

luštrina, im. ž. r. – komušina na kukuruzu

ojs, uzvik – naredba konju za skretanje u lijevu stranu

rabota, im. ž. r. – skupina ljudi koji su obavljali vršidbu kao najamna snaga

skalje, im . s. r. – sitni otpaci od drva koji nastaju blanjanjem drva

sprega, im. ž. r. – par (dvoje) tegleće marve u zaprezi; konjska zaprega; poslovni dogovor, sporazum

šaraglje, im. ž. r. – ograda zaprežnih kola s prednje i stražnje strane; prednji i zadnji koš, ljesa, gatre


191

voz, im. m. r. – zaprežna kola kao mjera količine tereta; prijevoz sijena ili žita do kuće u većim količinama

Odjeća (nošnja): heklati, gl. nesvr. – vesti, izrađivati čipke ili slične radove posebnom iglom

(kukicom); kukičati, kačkati

krilca, im. s. r. – dio podsuknje

oplećak, im. m. r. – dio nošnje koji prekriva pleća, kraći ogrtač; ženska kraća košulja, ukrašena vezom

peškir, im. m. r. – ukrasni ručnik za svečane prilike

reklja, im. ž. r. – muški odjevni predmet (kao gornji dio odijela)

snovati, gl. nesvrš. – pripremati predeni konac za namatanje na vratilo tkala-čkog stana

sukati, gl. nesvrš. – premotavati predeni konac s mosura na tkanjure

surka, im. ž. r. – muški zimski odjevni predmet (kao kaput)

šlajer, im. m. r. – mrežasta koprena koja se spušta s oboda ženskog šešira i pokriva oči; veo

šlingati, gl. nesvrš – vesti, ukrašavati koncem u boji razne ornamente i cvje-tiće na tkanini

štrikati, gl. nesvrš. – plesti vunu

Rod i obitelj, prijatelji: apa, im. m. r. – otac

komšija, im. m. r. – susjed

kuman, im. m. r. – kum

majka, im. ž. r. – baka

mati, im. ž. r. – majka

star apa, im. m. r. – djed

svak, im. m. r. – šogor

šurjak, im. m. r. – šogor

zaova, im. ž. r. – šogorica

Prisnost: ded, im. m. r. – prisno obraćanje starijoj osobi

Hrana: gužvara, im. ž. r. – kolač


192

južina, im. ž. r. obrok u podne, ručak

rezanac, im. m. r. – tanko razvijeno tijesto izrezano na tanke trake

ručak, im. m. r. – doručak

pečenica, im. ž. r. – pečenka, pečeno prase, pečenje

žufa, im. ž. r. – juha od bundevinih koštica

Kuća: korito, im. s. r. – velika duguljasta drvena posuda za pranje rublja ili

hranjenje nekih domaćih životinja

perina, im. ž. r. – gornji dio posteljine; pokrivač napunjen perjem

sud, im. m. r. – posuda

Život i društvo: adet, im. m. r. – običaj iz narodnog života

Ivanje, im. s. r. – blagdan sv. Ivana; treći dan Božića

misari, im. m. r. – ljudi koji idu na sv. misu

narečje, im. s. r. – uzrečica

ranje, im. s. r. – jutro; uraniti

šćedet, gl. nesvrš. – štedjeti

Od beničanačkih kazivača saznali smo i kako su se nazivala pojedina polja i livade u okolici Beničanaca:

Crnice – dio obradive zemlje kod susjednog sela Kućanaca

Cvenićevo – obradiva zemlja kraj Beničanaca

Deda Joke – vinogradi

Guvno – obradiva zemlja u blizini Beničanaca

Na Peroševom – velika livada u blizini šume kraj Beničanaca

Trohino – obradiva zemlja kraj Beničanaca

Zajednica – polje uz Beničance

Najčešća osobna ženska imena većinom su trosložna s kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu: Marica, Katica, Pavica, no postoje i dvosložna ženska imena s dugosilaznim naglaskom na prvom slogu: Franka, Eva, Anka ili dugouzlaznim naglaskom na prvom slogu: Manda.

Osobna muška imena najčešće su dvosložna s dugim naglaskom na prvom slogu: Šimo, Roko, Karla, no ima ih i s kratkim naglaskom na prvom slogu: Adam.


193

Među muškim osobnim imenima zanimljivo je primijetiti nekoliko oblika za muško ime Karlo: Karla, Karlić, Karleta.

U beničanačkom su govoru česti nadimci za pojedine obitelji, pa tako pronalazimo: Mrz, Roljci.

Frazeologija

Na temelju preslušavanja zapisa razgovora s kazivačima došli smo do zaključka kako je frazeologija nekada imala vrlo velik značaj. Frazemi koji su se tada koristili i danas su istog značenja, s tom razlikom da su se prije te frazemske sintagme koristile u nešto drukčijem obliku nego li se upotreblja-vaju danas. U beničanačkom govoru često se nailazi i na brojne poslovice.

(1) Sedi, sedi, konj dara gledi.

Ova se poslovica koristi u značenju ''biti besposlen, sjediti i gledati u prazno'', a upućuje na veliko značenje rada na selu jer tadašnji ljudi nisu pod-nosili nerad i ljenčarenje.

Također su česti frazemi koji nam govore o radu i zarađivanju za život.

(2) Što deblja slanina, bolji gazda.

Ovaj se frazem upotrebljavao u kontekstu životnog standarda, a to znači da su se cijenili bogatiji i uspješniji poljoprivrednici i stočari.

(3) Zrno po zrno pogača, kamen do kamena palača.

Ovaj je frazem vrlo frekventan u beničanačkom govoru, a koristio se u naglašavanju strpljivosti ''malog čovjeka'' te je često označavao pozitivan i afirmativan odnos prema životu i nedaćama slavonskoga seljaka, kao i sva-kodnevici kojom su bili okruženi.

Vrlo je česta upotreba poštapalica, a najčešće su: šta sad, i onda, ništ, kako da kažem.

Zaključak

Rad je pokazao iznimnost beničanačkoga govora, odnosno kako se i na kojim razinama jezika zadržao i sačuvao izvorni beničanački govor.

U govoru se sačuvao zavinuti naglasak, ali uz njega i preostala četiri standardna naglasna tipa, a to su kratkosilazni, kratkouzlazni, dugosilazni i dugouzlazni. U odnosu na fonološke značajke može se zaključiti kako je be-ničanački govor zadržao ekavski odraz jata i danas te ostale osobine govora slavonskoga dijalekta. U odnosu na morfološku razinu razvidna je pojava identičnosti imenične sklonidbe sa standardnim hrvatskim jezikom, dok pri-


194

djevi tvore komparativ na -eji od staroga -ĕji prema ekavskim govorima slavonskoga dijalekta. Na sintaktičkoj se razini dopušta zaključiti kako redo-slijed riječi u beničanačkome govoru odgovara standardnom poretku riječi u hrvatskome jeziku.

Budući da se u radu najviše akcentuirala frazeološka i leksička razina, može se odjavno navesti kako je leksik beničanačkoga govora vrlo zanimljiv, bogat i raznolik. Iz njega možemo saznati mnogo o životu prijašnjih vremena, načinu obrade zemlje, uzgajanju stoke i životu na selu.

Literatura

Hamm, Josip 1949. Štokavština Donje Podravine. Rad JAZU 275, Zagreb: JAZU, str. 5-70.

Kolenić, Ljiljana 1997. Slavonski dijalekt. Croatica, br. 45-46, str. 101-117.

Karlo Kobaš: Govor Štitara

195

UDK 81’28


Karlo Kobaš GOVOR ŠTITARA

Uvod

Ono što hrvatski jezik čini specifičnim jest njegova tronarječnost. Dakle, razlikujemo štokavsko, kajkavsko i čakavsko narječje. Pritom je bitno nagla-siti da je štokavsko narječje najrasprostranjenije, a sastoji se od nekoliko dija-lekata: slavonski (arhaični šćakavski), novoštokavski ikavski (zapadni), istoč-nobosanski (ijekavsko šćakavski), novoštokavski ijekavski (istočnohercego-vački krajiški), zetski (arhaični ijekavski) i novoštokavski ekavski (vojvođan-sko-kolubarski dijalekt). Iz ovog se popisa jasno da uočiti da se navedeni dijalekti međusobno u većoj ili manjoj mjeri razlikuju jedni od drugih.

Tema ovog rada govor je Štitara koji pripada skupini štokavskih govora istočne Slavonije. Kroz rad će se nastojati ukazati na one odrednice staro-štitarskog govora koje ga razlikuju od današnjeg standardnog jezika. Najprije ćemo reći nešto općenito o slavonskom dijalektu, ukratko o samom selu Šti-taru, te prijeći na glasovne, naglasne, fonološke, morfološke, leksičke i fraze-ološke osobine staroštitarskog govora.

Općenito o slavonskom dijalektu

Dijalekt je pojam koji je na hijerarhijskoj ljestvici nazivlja nadređen pojmu govora, a to pak znači da se jedan dijalekt sastoji od više govora. Osječka znanstvenica Ljiljana Kolenić (1997:101) tvrdi da je

„slavonski dijalekt naziv za hrvatske staroštokavske govore što su smješ-teni u slavonskoj Posavini, slavonskoj Podravini, u srednjem i istočnom dijelu Slavonije, u hrvatskom dijelu Baranje, te u nekim mjestima izvan granica Republike Hrvatske. Slavonskim dijalektom izvan Republike Hr-vatske govore neka mjesta u sjeveroistočnoj Bosni, u zapadnobačkom Podunavlju, te nekoliko mjesta uz Dravu na mađarskoj strani.”

Govori su slavonskog dijalekta šćakavski, a u istočnoj zoni javljaju se i štakavizmi. Najvažnija značajka slavonskog vokalizma jest različitost reflek-sa jata. Za slavonski je dijalekt karakteristično to da ujedinjuje različite ref-


196

lekse jata. Obično je vokalizam slavonskog dijalekta prema peteročlanom vo-kalnom modelu, s fonemima a, e, i, o, u; koji se se, naravno, razlikuju po duljini. S obzirom na naglasni sustav možemo reći da je slavonski dijalekt petoakcenatski koji uz naglaske standardnog hrvatskog jezika, ima još i stari zavinuti naglasak, tzv. akut (~) koji se danas rijetko može čuti jer je istisnut standardnim novoakcenatskoim sustavom. Na pojedine govore utjecalo je vrijeme, ali su također utjecala i društvena i politička zbivanja kroz povijest. Tako se npr. u slavonskim govorima može pronaći mnogo turcizama, a razlog tome su povijesna turska osvajanja na tom području i doseljavanje stanovni-štva iz susjedne Bosne i Hercegovine. Isto tako na granici s Mađarskom može se uočiti utjecaj toga jezika na hrvatske govore, a to je također posljedica povijesnih prilika, baš kao i prisutnost germanizama u slavonskim govorima.

Štitar

Prema svom zemljopisnom položaju i dnevnomigracijskim obilježjima općina Štitar pripada županjskoj Posavini. Smještena je između rijeke Save, auto-ceste Zagreb – Lipovac i u neposrednoj blizini grada Županje (uda-ljenost 5 km). Mjesto je tipično ravničarsko, ušorenog tipa. Izgrađeno je za vrijeme Vojne krajine u drugoj polovici 18. stoljeća prema urbanističkim za-mislima onodobnih vojnih vlasti. Kroz mjesto prolazi županijska cesta koja osigurava dobru prometnu povezanost s lokalnim centrima kao i s ostalim dijelovima Republike Hrvatske. Selo leži na naplavnom području na nadmor-skoj visini od 82-85 metara. Na sjeveru općina Štitar graniči s općinom Cer-na, na istoku s općinom Gradište i općinom Županja, te na zapadu s općinom Babina Greda. Jug općine čini rijeka Sava, čiji je tok granica s Bosnom i Hercegovinom.

Oko Štitara nađeni su mnogi predmeti iz ranoga i kasnoga kamenoga doba (oko 5000 g. pr. Kr.) te metalnog doba, što dokazuje da je već tada taj kraj bio gusto naseljen. Nađeni su nadalje izvjesni materijali iz rimskog doba te nalazi srednjovjekovnog novca. Stanovnici Starog Štitara morali su se povući i raseliti iza savskog nasipa pred čestim poplavama rijeke. Štitar je, vjerojatno, dobio ime po zanimanju svoga stanovništva, koje je, navodno, izrađivalo štitove. U 16. stoljeću na tom području dolazi do turskih osvajanja te je to uzrokovalo migracije stanovništva, a veliki dio stanovništva iz pogra-ničnih dijelova Bosne preselio se na područje oko Štitara. Kasnije, u vrijeme Vojne krajine, formirano je selo Štitar koje možemo i danas prepoznati.


197

Štitarski govor

Kazivačica za štitarski govor bila nam je 78-godišnja Marica Blažević, koja je rođena Štitarka i koja još dobro čuva osobine štitarskoga govora. Osim nje, imali smo još kazivača, ali njihov govor nije bio tako autentičan. Zaključci su sljedeći:

Glasovni sustav

Štitarski govor pripada slavonskom dijalektu, točnije šokačkoj skupini govora. Glasovni sustav staroštitarskog govora ima glasovni sustav od 29 fonema: a, b, c, č, ć, d, dž, đ, e, f, g, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, s, š, t, u, v, z, ž. Poznato je da se glasovi č, ć, dž i đ ne izgovaraju jednako na cijelom podru-čju slavonskog dijalekta, nego ih dijelimo na dvije skupine, na skupinu u kojoj se izgovara ć za č i ć, đ za dž i đ ; i na skupinu u kojoj se č izgovara za č i ć, dž za dž i đ. No, staroštitarski govor ne ubrajamo ni u prvu ni u drugu skupinu, on razlikuje č i ć, dž i đ.

Također, vokalni inventar ima isto ono stanje koje je karakteristično za književni jezik. Čini ga pet slogotvornih fonema a, e, i, o, u, i svi oni mogu zauzimati svaki položaj u riječi, mogu biti dugi i kratki, naglašeni i nena-glašeni. Vokalnim se fonemima pribraja i glas r u slogotvornoj funkciji, koji zadržava sve osobine vokalnih fonema. Svi fonemi su u skladu s fonemima današnje abecede, ali izostaje glas h koji staroštitarski govor nije poznavao, no o tome će biti više govora nešto kasnije.

Naglasni sustav

Staroštitarski govor, baš kao i većina šokačkih govora, uz naglaske stan-dardnog jezika (kratkosilazni, dugosilazni, kratkouzlazni, dugouzlazni) čuva i stari akut ili zavinuti naglasak (~) koji je karakterističan za šokačke govore. Ovdje ćemo prikazati primjere koji se naglasno ne podudaraju s pravilima naglašavanja u standardnom jeziku: šećer, trpeza, Amerika, mašina1, znàje, čitânje, pisânje, ječâm, súvi, vodẽ, dicẽ, zemljẽ.

Iz navedenih se primjera vidi da je taj govor petoakcenatski.

Odraz jata

U razgovoru s kazivačicom uočen je ikavsko - jekavski odzraz jata, što je i vidljivo iz primjera: prìko, mlíko, cílu, svìt, lípe, bílo, pjevali, djeca.

1 Podebljanim slovima u tekstu će biti označen kratkosilazni naglasak kroz cijeli rad.


198

Fonološke osobine štitarskoga govora

U štitarskom govoru infinitiv se uvijek pojavljuje u tzv. krnjem obliku, tj. bez završnog fonema i: pričat, sastajat se, uzajmit, priplivat, igrat, zret, poginit, ubost. U štitarskom govoru zijev ili hijat poništava se stezanjem te imamo oblike: došo, reko, slušo, pričo, otero, bro, kupovo, kazo. Imamo i primjere gdje dolazi do ispadanja početnog vokala o- kod priloga vamo (ovamo), namo (onamo). Dolazi i do redukcije središnjeg kratkog vokala i: kolko (koliko), tolko (toliko), ovolki (ovoliki), onolki (onoliki). Također imamo primjere dodavanja vokala i, što je neobično. Vokal se dodaje na kraju riječi, odnosno na imenice muškog roda stranog porijekla u nominativu: bici-kli, muškatli, švargli, fusekli. Glagol nositi također može imati i oblik nošati što zaključujemo iz zabilježenog glagolskog pridjeva radnog koji glasi nošo.

Na početku rada spomenuto je da su u glasovnom sustavu prisutni svi standardni fonemi osim fonema h, koji se ne pojavljuje uopće, ili se zamje-njuje drugim glasovima. Najčešći su primjeri kada se ne pojavljuje glas h: stra (strah), mrtvi (mrtvih),), rane (hrane), gra (grah), rpa (hrpa); a rjeđe se pojavljuju primjeri u kojima se glas h zamjenjuje glasom v: kuvaju (kuhaju), orav (orah), suvi (suhi), kruv (kruh); ponekad se glas h zamjenjuje glasom j: snaja (snaha), kujna (kuhinja), plej (pleh). Također dolazi u nekim primjeri-ma do zamjene glasa p glasom f : safun, temfani (restani krumpir). Disimila-cija: skupina mn razjednačava se u ml: mnoge – mloge. Kod glasa ń također imamo odstupanje u primjeru kujna (kuhinja).

Što se tiče šćakavizma i štakavizma, možemo reći kako u štitarskom go-voru šćakavizam polako odlazi u zaborav, gotovo ga i nema. U razgovoru sa Štitarkom Maricom uočeni su samo primjeri bašća i mašćom s glasovnom skupinom šć. Dakle, došlo je do širenja i prevladavanja glasovne skupine št, ali se još čuje u nekim riječima i šć.

Morfologija

Imenice

Kada govorimo o sklonidbi imenica, treba naglasiti kako se u govorima slavonskog dijalekta čuva starije stanje i to najviše vidimo po nastavcima za genitiv, lokativ i instrumental jednine i množine, ali i ostali nastavci često čuvaju starije stanje. Evo što se moglo uočiti u govoru bake Marice:

Genitiv množine imenice vrsta glasi vrsti (njeke vrsti kolača, pet vrsti sira).

Genitiv množine imenice e-vrste, u primjeru oblatne, ima nastavak -ija: ni bilo oblatnija.

Genitiv množine imenice i-vrste ima nastavak -a: imali smo kokoša.


199

Genitiv množine imenice a-vrste vrata ima nastavak -o: do vrato.

Prisutan stari oblik imenice mati koja u G jd. glasi matere (ostatak r-sklonidbe). Tako je i u hrvatskom standardnom jeziku.

Imenica dugmad u akuzativu množine glasi dugmeta: pravili smo dug-meta.

Lokativ jednine ženskog roda imenice e-vrste ima nastavak e: u Župa-nje, u vode.

Lokativ množine imenica a-vrste ima nastavak -a: na konja se obrađi-valo.

Instrumental jednine imenice i-vrste ima nastavak -om: nema veze s pamećom, kruva s mašćom.

Za standardni jezik neuobičajena sveza prijedloga k i imenice u dativu: Ići k misi.

Neuobičajenu svezu prijedloga i imenice imamo i u primjeru: svira u tambure.

Pridjevi

Pridjevi su najčešće u određenom obliku: posleni dani, suvi kruv, pokoj-ni Mato, crvena haljina, pravo vino, bogata obitelj, šokački cvit. Komparativ pridjeva tvori se nastavkom ii: starii, siromašnii, bogatii. Superlativ se tvori dodavanjem komparativa prefiksu naj-: najstarii, najbogatii, najsiromašnii.

Zamjenice

Upitno-odnosna zamjenica što u ovom govoru ima oblik šta. Česta je re-dukcija glasova (najčešće otvornika) pri izgovoru zamjenica: no (ono), vi (ovi), va (ova). U nekim primjerima dolazi do redukcije konsonanata: ovaka (ovakva), ge (gdje). Ponekad se pojavljuje i ikavizirani oblik neodređene za-mjenice: nikoliko (nekoliko). Često dolazi do umekšavanja glasa n kod za-mjenica: njaka (neka), nješta (nešto), njaki (neki), njeke (neke).

Brojevi

Kod izgovora brojeva dolazi do sažimanja vokala ae u aj: petnajst (pet-naest), četrnajst (četrnaest).

Prilozi

Najčešći prilozi su: obnoć (preko noći), frtalj (količinski prilog), more (puno), izdruma (s vanjske strane), mlogo (mnogo), potljam (poslije), furtom (stalno), jesenas (ove jeseni) i sl.


200

Veznici

Većina veznika u skladu je sa standardnim jezikom, ali, naravno, javlja-ju se i specifičnosti. Tipična je uporaba veznika već umjesto nego: …nisu ko sad bale, već su velike, a ja vaka mala …već onda kad je otac prodo kuću…

Također imamo i uporabu veznika jel umjesto jer: …jel je bila obveza platit i žito i marvu…

Rastavni veznik ili glasi oli: U svatovima smo dobivali krpe oli ponjave.

Usklici, čestice, poštapalice

Navodimo primjere najčešćih usklika koji su zapravo i poštapalice koje koristi baka Marica: Ma jok!, Ma kaki!, Šta ćeš!, Eto!, Ta kaki! i sl.

Glagoli

Infinitiv se pojavljuje bez krajnjega i: radit, kosit, pričat. Zemlja se ob-rađivala… Za prezent zanijekanog glagola biti za 3. l. jd. uz oblik nije po-javljuje se često i oblik ni: Ni rat bio. Kod glagolskih pridjeva radnih glas l na kraju sloga prelazi u o, te dolazi do stezanja: reko, slušo, pričo, došo, treso, išo, prodo i sl. Glagolski pridjev trpni završava na -t: okitito, oženita, popit, počet, ogradito i sl. Glagolski prilog sadašnji čuje se bez završnog -i: pjevajuć, kupujuć, metuć, stojeć i sl. U imperativu se gubi krajnji -j: popi.

Leksik

S obzirom na leksik možemo zaključiti da je staroštitarski govor bogat riječima. Od stranih utjecaja najviše se može uočiti prisutnost germanizama, a nakon njih turcizama, ali to nas ni ne mora začuditi jer su te riječi ušle u staroštitarski govor silom političkih prilika iz prošlosti. Ovdje navodimo neke manje poznate riječi koje se pojavljuju u tom govoru:

avlìja, imenica, ž.r. – dvorište

ambrela, imenica, ž.r. – kišobran

brenajzli, imenica, m.r. – dva drvena drška koja su se grijala i u njih se uma-tala kosa kako bi bila valovita

cic, imenica, m.r. – tanka, prozračna tkanina

ćilím, imenica, m.r. – tepih

ćošak, imenica, m.r. – kut, ugao

drûm, imenica, m.r. – cesta

fusèkle, imenica, ž.r. – vezeni ukras na rubovima rukava


201

froštuk, imenica, m.r. – doručak

frtálj, imenica, m.r. – četvrt

fešteráj, imenica, m.r. – šumarija

gat, imenica, m.r. – nasip

gamàr, imenica, ž.r. – hrpe

gúba, imenica, ž.r. – gruba, debela tkanina od lana

jabučice, imenica, ž.r. – rajčice

klòmpe, imenica, ž.r. – vrsta drvenih cipela

kecèlja, imenica, ž.r. – pregača

komšìje, imenica, m.r. – susjedi

kaca, imenica, ž.r. – visoka drvena posuda za kiseljenje kupusa, prešanje grožđa ili šljiva

kučìne, imenica, ž.r. – materijal od lana kojim su se zatvarale boce

kotõ/kazán – metalna, velika posuda za pečenje rakije

koljèba, imenica, ž.r. – drvena kućica

kukunjéšće, imenica, s.r. – brzo kolo

kukmica, imenica, ž.r. – pundža

klecala, imenica, ž.r. – klupe u crkvi na kojima se kleči

lûg, imenica, m.r. – izbjeljivač

lokšice, imenica, ž.r. – tijesto za savijaču

mârva, imenica, ž.r. – stoka

masnìca, imenica, ž.r. – vrsta kolača s orasima ili makom

nadničari, imenica, m.r. – radnici koji rade za plaću na nečijem imanju

oraìija, imenica, ž.r. – posuda od lima, može biti emajlirana, služi za toplje-nje masti, pečenje pekmeza i sl.

oplečić, imenica, m.r. – prsluk, dio muške i ženske odjeće i nošnje, bez ovrat-nika i rukava

opetóvnice, imenica, ž.r. – šesta godina školovanja, pohađala se navečer

opànci, imenica, m.r. - vrsta kožne obuće

putera, imenica, ž. r. – maslac

potljam, prilog – poslije, kasnije

parenica, imenica, ž.r. – drvena posuda u kojoj se soli meso, pere rublje ili je služila za kupanje

počìmalja, imenica, ž.r. – djevojka ili žena koja je prva počimala pjevati u zboru

ponjàva, imenica, ž.r. – navlaka za jastuke i pokrivače


202

praćák, imenica, m.r. – komad drveta s ručkom kojim se udarala odjeća pri pranju

rásol, imenica, m.r. – tekućina od kiselog kupusa

safún, imenica, m.r. – sapun

snáša – naziv za djevojku ili ženu

steláža, imenica, ž.r. – polica

sažgáti, glagol, svršeni – zapaliti

sjemenjača, imenica, ž.r. – savijača sa sjemenom od bundeve

špenclèta, imenica, ž.r. – vezeni ukras na odjeći

šnajderica, imenica, ž.r. – krojačica

trpéza, imenica, ž.r. – stol za objedovanje

ténfani, pridjev – kuhani i izgnječeni krumpir, restani krumpir

tepsija, imenica, ž.r. – plitka posuda za pečenje

trobozán, imenica, m.r. – dio u crkvi gdje su klečale djevojke

zìitit, glagol, svršeni – baciti

žìvad, imenica, ž.r. – domaće pernate životinje

Frazeologija

Frazemi su najmanje frazeološke jedinice koje se ne stvaraju u govor-nom procesu, nego se produciraju u govornom obliku, a značenje im se ne izvodi iz značenja njegovih dijelova jer su svi, ili neki od njih doživjeli zna-čenjsku preobrazbu. Postoje frazemi u užem i širem smislu. Frazemi u užem smislu (izričaji) su oni u kojima su ispunjeni svi uvjeti prema definiciji fra-zema. Frazemi u širem smislu (lokucije) podrazumijevaju postojanu značenj-sku svezu, u njima nema neke velike značenjske pretvorbe. Tu uglavnom go-vorimo o svezama pridjeva i imenica. Upravo takva sveza je i najbrojnija u ovom seminarskom radu, kako ćemo i vidjeti na primjerima. Što se tiče op-sega frazema, najbrojniji i najučestaliji su skupovi riječi, koji podrazumi-jevaju svezu dviju ili više punoznačnica. Najčešći frazemi:

(1) Pamet mi zastane. (označava trenutni zastoj u pamćenju, sjećanju; nemogućnost osobe da se trenutno nečega sjeti)

(2) Kako ću ti znat kazat...; Šta ja znam…(poštapalica koju rabi osoba koja pokušava naći prave riječi kako bi nešto rekla)

(3) Iz bogate kuće. (iz imućne obitelji)

(4) Puna kuća svega i svačega. (označava obilje, bogatstvo obitelji)

(5) Ma jok!; Ma kaki! (poštapalice kojima se nešto negira)

(6) Četrnajst usta u kući. (četrnaest osoba u kući)


203

(7) Igrat kukunješće. (plesati u kolu)

(8) Da za Boga nisi uzela! (ni u kojem slučaju)

Najčešća imena, prezimena i nadimci

Na kraju je potrebno navesti i najčešća imena u Štitaru: Josa, Mata, Tuna, Luka, Tina, Franja, Stipa, Karla, Šima, Iva, Faba, Andra, Ilja, Roka, Marija, Elizabeta, Seka, Ivana, a kao čest pojavljuje se nadimak Seka.

Također navodimo najčešća prezimena i uz svako prezime nadimke koje su seljani dali jedni drugima kako bi u nekoj priči lakše shvatili o kome je riječ: Dominković (Runde, Firovi), Miličić (Petlješani, Prakaturovi, Paveni), Vincetić (Đureni, Piljeni, Gatar), Filipović (Krnje), Martinović (Guštenice, Biger), Živković (Sinđir, Bušan, Ančeni), Lukačević (Gregići, Luceni, Petro-vi), Oršolić (Kuzmanovi, Tadijanovići, Cerani), Vukić (Semberovi, Šarkići), Gašparović (Gadže, Nosorog, Adamovi), Matuzović (Josići), Mikinac (Opan-čarevi) i dr.

Nazivi dijelova sela

Ovdje ćemo još istaknuti nazive za dijelove sela koje seljani koriste um-jesto naziva ulica: Bunarić, Doljanski kraj, Gorjanski kraj, Trstenica, Šarage, Abesinija, Paraćoske, Čičkova ulica, Ciganski kraji i Livade. Naša sugovor-nica živi u Gorjanskom kraju.

Zaključak

Nakon provedene analize staroštitarskog govora, možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o šokačkom staroštokavskom govoru koji se razlikuje dosta od novoštokavskoga na kojem se temelji književni jezik.

Vidjeli smo da štitarski govor ima petoakcenatski sustav, ikavski i jekavski odraz jata, da dolazi do umekšavanja glasova l i n, nepostojanja glasa h, gubljenja krajnjeg i u infinitivu. Također smo vidjeli kako se razli-kuje od nekih skupina mjesta po izgovoru glasova č, ć, dž i đ jer ih sve razli-kuje. Upoznati smo i s morfološke i tvorbene osobine koje su svojstvene sla-vonskom dijalektu, kojemu štitarski govor i pripada.

Štitarski je govor prisutan još samo kod najstarijih pripadnika te zajed-nice i s vremenom ga standardni govor sve više potiskuje u zaborav. Stoga je i svrha ovoga rada očuvati taj govor od zaborava te na taj način sačuvati je-zično blago. Dodatak ovom radu je CD na kojem se nalazi zvučni zapis iz-vornog govornika staroštitarskog govora. Taj zapis čuva govor od zaborava, ali se također može promatrati i kao kratki dokumentarni prikaz o vremenima naših baka i djedova od kojih se može uistinu mnogo naučiti.


204

Izvori

www.stitar.com

Literatura

Finka, Božidar / Šojat, Antun 1973. O slavonskom dijalektu ekavskog izgovora u okolici Vinkovaca. Rasprave Instituta za jezik 2, Zagreb: JAZU.

Finka, Božidar / Šojat, Antun 1975. Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca.

Radovi Centra za znanstveni rad – Vinkovci, br. 3, str. 5-131. Ivšić, Stjepan 1913. Današnji posavski govor. Rad JAZU 196, Zagreb: JAZU, str.

124-254. Ivšić, Stjepan 1913. Današnji posavski govor. Rad JAZU 197, Zagreb: JAZU, str.

9-138. Kolenić, Ljiljana 1997. Slavonski dijalekt. Croatica, br. 45-46, str. 101-117. Lisac, Josip 2003. Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokav-

skog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden-marketing – Tehnička knjiga.

Marija Mujić i Marija Radić: Govor Prkovaca

205

UDK 81'28


Marija Mujić i Marija Radić GOVOR PRKOVACA

Uvod

U ovome radu opisivat će se govor mjesta Prkovci. Mjesto se nalazi blizu Vinkovaca, a između triju manjih rijeka: Vrkić, Jošava i Kladavac koje utječu u Bitulju. Tipičan slavonski krajolik, pun njiva, zelenila i pašnjaka. Za vrije-me Austrougarske ondje su bili Nijemci pa ima dosta riječi preuzetih iz nji-hova jezika, odnosno velika je zastupljenost germanizama u ovome govoru. Sugovornik, ispitanik, bio je Ivo Šamukić, rođen 24. 11. 1942. u Prkovcima. Iz razgovora se mogu doznati mnoge zanimljivosti vezane uz govor, selo i običaje kojih je bilo svakako više nego danas i stoga ovaj rad nema samo istraživačku vrijednost u kontekstu jezika nego i u odnosu na očuvanje narod-ne baštine.

U radu će biti opisane morfološka, fonološka i leksička razina, a u sklopu opisa leksika donesen je i mali rječnik prkovačkoga govora.

Naglasak

U govoru Prkovaca očuvao se zavinuti naglasak ili akut. Osim njega pronalaze se i četiri standardna naglaska: kratkosilazni, kratkouzlazni, dugo-silazni i dugouzlazni. Može se, dakle, reći da prkovački govor poznaje pet naglasaka:

1. zavinuti ili akut (˜): izãć, š njĩm, prodãjem

2. kratkosilazni (``): ređe, nena, opće, imo, Tišljer, Filakovac, Perkovi, deca, reko, sito…

Navedeni su primjeri za kratkosilazni naglasak na prvom slogu. No mo-guće ga je primijetiti i na srednjem slogu:1 svinjokolje, rakija, vršilo ili kad su u pitanju prednaglasnice:

na ruke, u kuću, u vojsku, na drvo, na stan…

1 Vokal na kojem je naglasak označujemo posebnim tipom slova.


206

3. kratkouzlazni ( ̀ ): Čàjkovac, kècelja, kùkuruz, kòmšija, kòfuri, rèzanci, fàmilija…

4. dugosilazni (ˆ): jâ, ukrâšeni, tâko, lêpo, škôla, plândište, odrâso, tô, izâć, šlîngale su, tôrba…

5. dugouzlazni (΄): ukrášeni, ménjale su, máma, cŕkva, Martínje, svét, nadé-valo se…

Odraz jata i ostale fonološke značajke

Govor Prkovaca pripada ekavskim govorima. U kraju južno od Vinko-vaca, u selima: Ivankovo, Vođinci, Retkovci, Prkovci, žive pretežito ekavci.2

To dokazuju i primjeri gdje dugi i kratki jat daju e: deca, deda/ded, réka, rêč, vetar, lêpo, zamésit, sest, itd. No, pored ekavskog odraza jata javljaju se i neki primjeri ikavskog odraza: dida, dicā…

Fonološke osobine ekavskog govora, ali i općenito slavonskog dijalek-ta:3 - jednačenje po mjestu tvorbe gdje se glas s ispred nepčanika nj zamjenjuje

glasom š i na granici riječi: š njõm; - djelomično provođenje druge palatalizacije:4 mòmci; - redukcija završnog sloga u 3. licu jednine prezenta: ni (nije) mogo izãć; - ispadanje samoglasnika: vako, nako, tolko, kolko…; - izostajanje glasa h: uvatit, iljadu, zgodni, dèbeli, naránit, oćete, kru; - poznat je primjer gdje se glas h pretvara u j kod riječi snaja/snaha; - također se h pretvara u v: súvo/suho…; - u nekim se riječima zijev dokida stezanjem: ko, spávo, išo, čúvo, pozno me,

mogo…; - primjer gdje se š pretvara u ć: ćúti!/šuti!

Morfologija

Imenice

Zanimljiva je nepravilna upotreba roda i broja kod imenica koje su u rečenici smještene uz glagol:

(1) Na pločici je bílo (s. r.) spužva (ž. r., jd.). (2) Likovni se onda zválo (s. r.) crtani (m. r., jd.). 2 Pavičić, Stjepan 1920. O govoru u Slavoniji do turskih ratova i velikih seoba u 16. i 17. stoljeću. Rad 222, Zagreb: JAZU, str. 201. 3 Kolenić, Ljiljana 2007. Govor Vrbanje. Šokačka rič, br. 4, str. 83. 4 Lisac, Josip 2003. Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, str. 129.


207

(3) Alat je bio (jd.) mòtika i áršov (mn). (4) To je bílo (s. r.) igra (ž. r., jd.). (5) Sáme (mn.) se stoka ( jd.) diže. (6) Bílo je (s. r.) tako igranka (ž. r., jd.). (7) Bilo je cúra (ž. r., mn.) koji su pripadali (m. r., mn.)… (8) Bilo smrzlo (s. r.) zèmlja (ž. r., jd.).

U imenica koje imenuju obitelji pojavljuje se nastavak -i, umjesto pripadajućeg nastavka: Čãjkovi (Čajkovac), Përkovi (Perkovac), Tišljerovi (zanimljivo je obrazloženje prezimena, sugovornik kaže kako su prezime dobili po: didi koji je bio tišljer (stolar)), zatim Babárini (ime su dobili po nekoj baka Bari).

G jd. (mn.) imenice iskorištavanje glasi: iskorištenje. G mn. imenice auto glasi: nema avtova. Nastavak -a za G mn.: u ròditelja.

Nastavak za I jd. -om umjesto -em: nõžōm. Također, uvijek se upotreb-ljava prijedlog sa uz instrumental, čak i kada treba ići s: sa leđa.

Kod nekih pozdrava gubi se otvornik i dolazi do sažimanja suglasnika: Faljen Is'(us)!

Karakteristična imenica za slavonske krajeve inače je číko (očev brat, stric ili općenito dobroćudan čovjek) pa tako i za prkovački kraj. Može se povući korelacija s kajkavskim izrazom striček.

Zamjenice

U zamjeničkim oblicima uočava se gubljenje samoglasnika: po tom(e), (o)nàko, (o)vàko…, ali i gubljenje suglasnika: ni(t)ko, sva(t)ko… Zamjenica sav u G mn. glasi: svíju. (Od ti sviju restova pravile su se krvavice.)

Glagoli

Infinitiv glagola uglavnom je bez krajnjega glasa i: reć, hválit, napo-ménit, kúpit, mislit, ponovit…

U glagolskom pridjevu radnom m. roda zijev se dokida stezanjem: čito, igro, imo, reko, píso, došo…

Aorist glagola biti za sva lica glasi: bi, ali i b': išo bi, ne b' ti niko znao reć…

Primjeri gdje se umjesto glagola biti upotrebljava glagol imati: imalo je Oráno, imalo je vámo polje…

U pripovijedanju se perfekt često ne tvori pomoćnim glagolom biti u prezentu i glagolskim pridjevom radnim, nego samo glagolskim pridjevom radnim, a glagol je biti izostavljen: mi se snalazili, bílo obilje toga, bíla Sveta Lucija…


208

Drukčiji poredak riječi u izricanju perfekta u 3. os. jd., kada se uz glagol javlja zamjenica se: metala je se slama.

Glagolski pridjevi trpni često završavaju na -t: ponovito, naredito, nara-nito, kupito, snimito, posvetito…

Perfekt pomoćnoga glagola htjeti glasi teo je u 3. os. jd.: Ko je teo mògo je ić. Perfekt nekih glagola promijenjen je u cijelosti: One su enklovale, šlín-govale, necovale…

Prezent je često u službi izricanja radnje koja se u prošlosti ponavljala: I znači, kojem si društvu pripado, ìdeš u tu kuću. Imperativ također može biti u toj službi: pa čúvaj svinje.

Pridjevi

Specifičnu vrstu riječi čine i pridjevi: lêpo, fîno, velko, velka, šlîngova-no, necovano, ređe (komparativ od rijetko).

Brojevi

Kod brojeva nailazimo također na neke glasovne promjene: sažimanje (četr-pet, dve, dvajst), ispadanje samoglasnika (sedàmnajst, osàmnajst), ispa-danje suglasnika i sažimanje u jednom (iljadu dèvesto četrdèst druge).

Prilozi

U prkovačkom su govoru vrlo česte:

a) priložne oznake vremena: ujitro, ondak, tad, nedeljom, negda, jedàred, uvek, u pŕva vremena, u pòslednje vréme...

b) priložne oznake mjesta: vámo, túde, dole, odavde, odande, negde…

c) priložne oznake količine: ovòlko, onòlko, tòlko…

d) priložne oznake načina: nàjprvo, oma (odmah), vàko, nàko…

Frazemi

Frazemi su zanimljiva i česta pojava u opisivanom govoru. Neki su od njih:

(9) Nije bògat ko ima volòve, već je bògat ko ima sìnove. (10) To je bílo onda kad je Bôg ódo po zèmlji. (11) Ima toga čùdo! (12) Bílo je tu gûžve u prâznom vagónu! (13) Svi smo se ràsuli ko rakova deca!


209

U pripovijedanju se pojavljuju i poštapalice: i tàko to, ma kaki, da ti napòmenem, jèlda, još- kìć, kaki bakaráči…, a ističe se upotreba riječi bôg u jednom novom kontekstu u kojemu označava veliku količinu nečega, kon-kretnog ili apstraktnog (igara, veselja…): Bílo toga Bože! To je bílo Bože!

Saznajemo i koji su dijelovi Prkovaca: Šumski kraj – iz kojega je i kazivač; Šiškovački kraj; Bogati kraj – koji je ulaz u samo selo.

Leksik

Leksik je prkovačkoga govora vrlo bogat. Iz njega možemo mnogo na-učiti o tadašnjem životu starih, ali i mladih.

Od sugovornika čika Ive dobivene su informacije prema kojima se mogu izvesti neke bitne karakteristike tadašnjega mladića – pravoga Šokca:

- svaki pravi šokac voli popiti: Malo dròge pòrtoruž, a di si vìdla Šòkca da ne voli pòpit!

- drži do narodnih običaja: divána, kìrbaja, svinjòkolja, svàtova, rada na stânu, slavljenja svêtaca…

- mladi je Šokac „pun krvi“, vatren, vragolast: I ònda mômci, šta su rádili, vragovi, oni su ùzeli òtpatke òne i pòkupili u vrećicu i u džepove i onda su išli cùrama bacat pod prózore, a ùjitro se smrzne. A one ljúte, ko im je to nàpravio! Ja sam ti bio vràg i po'!

- glazbu (tamburicu) doživljava vrlo emocionalno, ona je vezana uz njega od djetinjstva i pruža mu osjećaj sreće, nadmoći, utjehe: Sviràči za mnom svíraju, da pòpneš se nà drvo da svíraju, ja sam ih vódo òkolo!

Naposljetku, ove zaključke izveo je i Ivan Kozarac (naš Slavonac, Vin-kovčanin) u svome Đuki Begoviću.

Riječi su podijeljene u pojmovne grozdove iz čega je proizašao mali prkovački rječnik.

Poljoprivreda

âm – dio opreme koja se stavlja konjima na glave, olakšava upravljanje njima

ambar, im. m. r. – spremište u kojem se čuva žito, gospodarska zgrada za držanje žitarica poslije žetve

âršov, im. m. r. – oruđe za kopanje zemlje

âvlija, im. ž. r. – dvorište

bâšća, im. ž. r. – vrt

čokot, im. m. r. – klip kukuruza bez zrna

dànferica, im. ž. r. – stroj koji odvaja žito od slame


210

gamare, im. ž. r. – hrpe

kàzan, im. m. r. – kotao

kècelja, im. ž. r. – dio odjeće, oblači se kao zaštita od nečistoća

kòfuri, im. m. r. – klipovi kukuruza, bez zrna

kòlombari, im. m. r. – konobari u svatovima

kom, im. m. r. – ostatak voća kad se iscijedi sok; služi za dalje iskorištavanje (pečenje rakije, vrenje)

kòmbaj, im. m. r. – stroj za više mehaniziranih radnji u poljoprivredi i rudar-stvu

kòsa, im. ž. r. – oruđe kojim se kosi trava, korov i dr.

krân, im. m. r. – stroj za podizanje i premještanje tereta

křs/kŕsovi, im. m. r. – snop/snopovi žita

krúnit kukùruz, gl. nesvr. – skidati zrna kukuruza s klipa

lândrat, gl. infinitiv – hodati, skitati puno, po selu i dalje

levâtor, im. m. r. – podizač

mârva, im. ž. r. – životinje koje su se uzgajale na stanu (krave, svinje…)

mòtika, im. ž. r. – oruđe za kopanje, prekopavanje i usitnjavanje zemlje

mùljār, im. m. r. – stroj za gnječenje grožđa, šljiva, itd.

naránit, gl. svrš. – nahraniti domaće životinje

ókno, im. s. r. – otvor koji omogućuje pogled

plândište, im. s. r. – sjenovito mjesto gdje se stoka sklanja kad sunce pripeče

platõni, im. m. r. – stara drvena kola koja su vukli konji

plûg, im. m. r. – poljoprivredna sprava za oranje zemlje

rukovétati, gl. nesvr. – ručno sječi žito srpom

sřp, im. m. r. – oruđe u obliku luka kojim se žanju žitarice, trava i sl.

stân, im. m. r. – kućica u polju gdje se držalo oruđe, a u okolnim zgradama domaće životinje

stèrat užad, gl. nesvr. – prostirati, slagati užad

treš, im. m. r. – stroj koji trese žitarice

uglavnina, im. ž. r. – sprava koja nešto drži čvrstim, da se ne pomakne

utvaj, im. m. r. – zajednički seoski pašnjak

úzde, im. ž. r. – povodci koje služe za upravljanje konjima, njihovo usmjera-vanje

vršalica, im. ž. r. – sprava za vršenje žita


211

Život

avtovi, im. m. r. – auti

bànket, im. m. r. – domjenak

bušári, im. m. r. – zamaskirane osobe

crtani, im. m. r. – predmet u školi (danas likovni)

čijálo, im. s. r. – seoski običaj obrade guščjeg perja i pravljenja perina

čvrga, im. ž. r. – dječja igra

divâni, im. m. r. – seoski običaj okupljanja suseljana u grupu uz priču, šalu i igru

dogodóvštine, im. ž. r. – događaji

dùćan, im. m. r. – trgovina

dùpe, im. s. r. – stražnjica

đéram, im. m. r. – rašljast stup na kojem je položena dugačka motka s utegom na stražnjoj i s kablom na prednjoj strani

fúnu vetar, gl. svrš. – puhne vjetar

i mâlo i vèliko, jez. izraz – i mladi i stari

ìgranka, im. ž. r. – ples

ići, gl. nesvr. – biti u ljubavnoj vezi

kaiš (mesa), im. m. r. – komad mesa u obliku remena

kàldrma, im. ž. r. – gornji sloj na putu, dvorištu, napravljen od neobrađena obla kamenja

kandžija, im. ž. r. – bič

kìrbaj, im. m. r. – crkveni god, proštenje

klîs, im. m. r. – dječja igra (preko rupe duge oko 20 cm u zemlji postavi se prečka, a preko nje toliki dio odebljeg štapa „klis“. Palicom se udari da odskoči. Pobjednik je onaj kojemu klis najdalje padne.)

kolo, im. s. r. – narodni ples koji najčešće oblikuje krug

komedìjaju, gl. nesvrš. – zbijaju šale

lêpo písanje, jez. izraz – predmet u školi (danas ga više nema)

mačkare, im. ž. r. – maskirane osobe u karnevalskim običajima; karnevalski običaj

moment, im. m. r. – trenutak

ćútit, gl. nesvrš. – šutjeti

mŕzilo me, gl. svrš. – bilo mi je mrsko

nabigúznice, im. ž. r. – osobe koje dođu nepozvane u svatove kako bi se naje-le i napile


212

nadévati (meso), gl. nesvrš. – puniti meso u crijeva, oblikovati ga u kobasice, kulen, itd.

obarine, im. ž. r. – svinjetina prelivena vrelom vodom i kratko kuhana u pari

odfŕknit, gl. svrš. – odrasti

ošurit (svinju), gl. svrš. – preliti vrelom vodom

perina, im. ž. r. – posteljina napunjena perjem

pìsaljka, im. ž. r. – ono čime se piše (kreda tada najčešće)

po naški, prilog – po našem, na našem

posélo, im. s.r. – sastajanje u kući kad se uz pjesmu i priču zajednički obav-ljaju neki poslovi

ràsut se/razrédit se, gl. svrš. – kada se društvo raspadne, broj članova se sma-nji

rest, im. m. r. – ostatak

sekrètar, im. m. r. – tajnik

svinjòkolja, im. ž. r. – narodni običaj klanja svinja i obrade njihova mesa

svîrka, im. ž. r. – pjesma, glazba

Šòkac, im. m. r. – Hrvat iz Slavonije

taràcka, im. ž. r. – gornji sloj poda uglačane i otporne površine (cigla naj-češće)

téke, im. ž. r. – bilježnice

tračilo se, gl. svrš. – proslavilo se, održavalo se

ukrasti (curu), gl. svrš. – odvesti curu iz očeve kuće, oženiti ju

uzeti se, gl. svrš. – vjenčati se

vášar, im. m. r. – sajam, koji osim trgovine uključuje razna zabavna i dru-štvena zbivanja

Velka Góspa, im. ž. r. – blagdan Velike Gospe

vodit račúne, gl.nesvrš. – misliti na nešto, voditi brigu o nečem

zatepst, gl. svrš. – udariti;

znádeš, gl. svrš. – znaš;

zrele (cure), pridj. ž. r. – djevojke koje su spremne za udaju

Kuća

čelo krèveta, im. s. r. – uzglavlje

eklovat/enklovat, gl. nesvrš. – heklati

necovat, gl. nesvrš. – necati


213

peškir, im. m. r. – ručnik, ali ukrasni koji se najčešće šlingao za određene svečanosti i služio kao ukras

ponjavac, im. m. r. – pokrivač, plahta

slamarica, im. ž. r. – slamom ispunjena navlaka koja služi za ležaj

stakleni (kredenc), im. m. r. – regal

šérpe, im. ž.r. – posude za kuhanje

šîngovat, gl. nesvrš. – šlingati

šuška, im. ž. r. – suho lišće s kukuruznog klipa

Odjeća i obuća

bágum òpanci (Cifrani opanci - ukrašeni), im. m. r. – kožnata obuća koja se priteže remenjem, nosili su se za Božić

pleter, im. m.r. – ispleteni bič

ponòvit se, gl. svrš. – dobiti novu odjeću

rajtozne, im. m. r. – hlače za jahanje

svìnjarska tórba, im. ž. r. – torba u kojoj se nosila hrana dok se išlo čuvati svinje

štrîmfe, im. ž. r. – štrikane čarape s kuglicama (čičkane čarape)

Hrana i piće

krófne, im. ž. r. – vrsta kolača, krafne

kulenova séka – tanko crijevo svinje punjeno mljevenim (ili sjeckanim) me-som, za razliku od kulena koji je u debelom crijevu

kvâs, im. m. r. – kvasac

Portoruž, im. m. r. – nekadašnja jedina vrsta kave (zvala se Divka, a marka je bila Droga–Portoruž, po tome se danas zove Portoruž)

pucaljke/pucanke, im. ž. r. – kokice

rèzanci, im. m. r. – vrsta tjestenine

salenjáci, im. m. r. – vrsta kolača

uštipci, im. m. r. – vrsta kolača

Rod, obitelj, prijatelji

dečurlija, im. ž. r. – djeca

ded/deda/dedilija, im. m. r. – djed

familija, im. ž. r. – obitelj

kòmšija, -e-, im. m. r. – susjed


214

komšìluk, im. m. r. – susjedstvo

komšinca, im. ž. r. – susjeda

mater, im. ž. r. – majka

nena, im. ž. r. – starija sestra

priša, im. m. r. – otac mladoženje, tj. zeta

séka, im. ž. r. – mlađa sestra

snàje, im. ž. r. – snahe

snáše, im. ž. r. – žene iz sela

stríći, im. m. r. – stričevi

Prisnost

číko/čić, im. m. r. – blag čovjek

Zaključak

Prkovački govor dio je slavonskog dijalekta, a svojim posebnostima ču-va njegove osobine. Iz obilja zastarjelica, bogate frazeologije te upotrebe aku-ta koji se polako gubi iz govora, doznajemo mnogo o životu i radu Slavonca. Isto tako, pišući o toj tematici, čuvamo hrvatsku prošlost u njezinoj buduć-nosti. Zanimljive i duge priče prepune dijalekatskih obilježja mogu se čuti ši-rom Hrvatske od naših starih koji će uskoro biti jedini govornici određenoga govora. Dakle, važnost je čuvanja građe velika, a proces zanimljiv jer se mo-že učiti o svome jeziku iz prve ruke.

Literatura

Anić, Vladimir i drugi 2003. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb: Novi liber. Kolenić, Ljiljana 2007. Govor Vrbanje. Šokačka rič, br. 4, str. 81-97. Lisac, Josip 2003. Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokav-

skog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden mar-keting – Tehnička knjiga.

Pavičić, Stjepan 1920. O govoru u Slavoniji do turskih ratova i velikih seoba u 16. i 17. stoljeću. Rad JAZU 222, Zagreb: JAZU, str. 194-269.

Perica Vujić: Dijalektna obilježja Proze u trapericama

215


Primljen 11. svibnja 2010., prihvaćen za tisak 24. svibnja 2010.

Perica Vujić DIJALEKTNA OBILJEŽJA PROZE U TRAPERICAMA

U ovome radu bavim se dijalektnim obilježjima proze u traperi-cama na primjeru dvaju romana Zvonimira Majdaka Kužiš, stari moj i Stari dečki. Da bih u tome što bolje uspio, najprije kratko objašnjavam što je proza u trapericama i što je o Majdakovim romanima zabilježeno u nekim povije-stima hrvatske književnosti, da bih nakon toga rekao nešto o razgovornom stilu koji obilježava romane, položaju kajkavskog narječja danas, te zašto sam se baš opredijelio za Majdakove romane. Nakon toga slijedi pregled morfo-noloških i morfoloških, te sintaktičkih obilježja što sam ih pronašao u roma-nima kojima ukazujem na prisutnost regionalnih, tj. dijalektnih obilježja u jeziku likova.

Proza u trapericama – Majdakovi romani

Najsažetije je vezu između proze u trapericama i Majdakovih romana opisao Dubravko Jelčić (2004: 540): „Nakon što je Aleksandar Flaker smislio sintagmu proza u trapericama kao stilsku oznaku, među one koji pripadaju tom pripovjednom modelu (nastalom u ozračju Salingerova Lovca u žitu) ubrojen je odmah Zvonimir Majdak“.

Svoj je prikaz poetike proza u trapericama upravo dobila u istoimenoj Flakerovoj knjizi (1983) gdje on na nizu primjera djela, što hrvatske (u ta djela ubrojan je i Majdakov roman Kužiš, stari moj), što svjetske književno-sti, objašnjava osnovna obilježja te proze u poglavlju Konstrukcija modela u četrnaest podnaslova, npr. opozicija nedorasli – odrasli, inteligentni pripovje-dač u trapericama, pripovjedačev infantilizam itd., a za ovaj je rad najvažnije obilježje jezik proze koji je opisan u nekoliko podnaslova: jezik mladih i dru-gi jezici, stilizacija usmenog spontanog govora, jezik i otpori, protiv birokra-tiziranog jezika. O jeziku Majdakovog romana Flaker (1983: 18) kaže da je „Kužiš, stari moj pisan zagrebačkim polukajkavskim govorom“, te da je „novinska kritika uglavnom hvalila Majdaka za jezično oslobođenje“. Prema njemu (1983: 79), „tek je Majdak uveo zagrebački žargon potpuno u književ-nost, stilizirajući onu mješavinu standardne štokavštine i elemenata kajkav-


216

skog dijalekta kojim uglavnom govore zagrebački obrtnici, ali s izrazima koji su posebno karakteristični za slang mlade generacije (...) pa je cijeli roman pisan slangom mladog zagrebačkog lumenproletarijata“.

Slična stajališta nalazimo u povijestima hrvatske književnosti o jeziku romana: tako Jelčić (2004) kaže da se u Majdakovim romanima radi o lju-dima iz klape, životnim marginalcima, koji govore zagrebačkim slangom. Tipične su karakteristike njegovih romana stvarnost života, jezik ulice, las-civnost, mjestimice feljtonistička lakoća i površnost. O Majdakovu opusu Slobodan Prosperov Novak (2003) kaže da ga obilježava proza koju čini tri-desetak objavljenih romana koji su većinom uspjeli primjeri vrlo heterogene trivijalne proze. Kužiš, stari moj najslavniji je Majdakov roman, te je upravo taj roman zbog uporabe sočnog zagrebačkog slanga postao jedan od najboljih primjeraka urbanog folklora. Upravo uspjeh tog romana potaknuo je Majdaka da napiše svojevrsni nastavak pod imenom Stari dečki, još jedan izdanak frajerske proze s autsajderskog mjesta te je prvi hrvatski pisac koji se znatno koristio gradskim žargonom. O jeziku je romana Krešimir Nemec (2003: 158-159) zabilježio: „Budući da svako novo iskustvo progovara i novim jezi-kom, slang kao jezik ulice i govor spontanosti postaje autentičan medij mla-dih. (...) Novosti u romanu kriju se najprije na lingvostilističkoj razini, u os-mišljenom napadu na standardnu, uštogljenu štokavštinu kanonizirane „viso-ke književnosti“. Potencijali žargona – koji je ovdje (i) u funkciji artikuliranja jednoga stanja svijesti i postizavanja životne autentičnosti – u romanu su vje-što iskorišteni, mada stoji opaska Igora Mandića da je 'jezik prevladao likove i podčinio pisca'“.

Regiolekti i razgovorni stil

U svojim istraživanjima sociolingvistika ne zanemaruje aspekt djelova-nja čime želi pokazati da se jedna zajednica ne služi jednim jedinstvenim je-zikom, nego se nehomogenost, tj. heterogenost jezika te zajednice svodi na više sociokulturno uvjetovanih jezičnih uporabnih oblika ili varijeteta koji se razlikuju na pojedinim jezičnim razinama. Upravo ta heterogenost jezika, tj. postojanje tih varijeteta, dovodi taj jezični polisistem u usku vezu s prostor-nom raslojenošću govornika tog jezičnog ili kulturnog prostora. Prostorna ra-slojenost stanovnika, odnosno zemljopisno određeni dijalekti, čine regiolekte: „to su regionalni razgovorni jezici, nadregionalni govoreni standard i kodifi-cirani standard koji vrijedi najčešće na cijelom jezičnom ili kulturnom pro-storu“ (Glovacki-Bernardi i dr., 2001: 201). Regiolekti u Majdakovim roma-nima Kužiš, stari moj i Stari dečki upravo su uvjetovani zemljopisno, odno-sno likovi romana smješteni su u Zagreb pa je i njihov govor obilježen pri-padnošću tome kraju, stoga se u njihovu govoru javljaju dijalektna obilježja kajkavskog narječja.


217

U romanima je uporaba razgovornoga stila kao karakteristika glavnih likova ujedno i obilježje proze u trapericama koja bježi od intelektualizma što je jedno od njezinih glavnih obilježja (Nemec, 2003). Razgovorni stil, kao obilježje svakodnevne komunikacije, ima svoja osnovna svojstva: jednostav-nost, nepripremljenost, spontanost, neslužbenost i opuštenost (Silić, 2006). Upravo spomenuta svojstva utječu na to da se u razgovornom stilu javljaju i dijalektološka obilježja jer spontanost i opuštenost ne traže od govornika da u svakodnevnom razgovoru razmišlja hoće li upotrijebiti standardnu riječ ili dijalektizam, bitno da ga njegov sugovornik razumije. Neka svojstva (nepri-premljenost, spontanost, neslužbenost) mogla bi navesti na pomisao da raz-govorni stil nema svojih zakonitosti, ali ima ih, i one se najviše očituju u fo-netici, gramatici i leksiku (Silić / Pranjković, 2005).

Prije nego krenem s opisom tih obilježja, reći ću nešto kratko o kajkav-skom narječju i njegovu položaju danas, te zašto sam se opredijelio za Maj-dakove romane.

Kajkavsko narječje i kajkavska književnost predmetom su proučavanja brojnih kroatista, dijalektologa itd. Stoga, kako bih opisao položaj kajkavskog narječja danas, navest ću samo neke manifestacije, susrete, na kojima se bavi kajkavskim narječjem i njeguje kajkavska riječ: zbornici radova Susret riječi u Bedekovčini, u novije vrijeme Recital Josip Ozimec u Mariji Bistrici, Pod-ravski zbornik, Galovićeva jesen u Koprivnici, državna nagrada Fran Galović za zavičajnu tematiku itd. (Poljanec, 2006). Svi ti susreti svjedoče da je kajkavska riječ živa i da je i dalje predmetom interesa jezikoslovaca.

Za Majdakove sam se romane odlučio upravo zbog vremena njihova nastanka: roman Kužiš, stari moj napisan je 1970. godine, a Stari dečki 1975. Već te godine upućuju na povijesni kontekst koji imaju ti romani, osim toga na to da su odmah ubrojani u model proze u trapericama. Naime, u to vrije-me Hrvatska se nalazi u sastavu bivše jugoslavenske države u kojoj hrvatski jezik nije imao zakonsku zaštitu, a dodatno je progonjen nametnutim ustav-nim i zakonskim odredbama, npr. Novosadski pravopis (1960.), Šuvarovi edikti o zabrani itd. Također, zabilježeno je kako pisci u hrvatsku kajkavsku književnost unose lokalne, a još više i mikrolokalne idiome, čime šire vrijed-nosne granice kajkavske književnost, ali i to je dvojbeno, jer ta pojava pred-metom je proučavanja i sociolingvistike i književnosti (Bartolić, 2006). Upra-vo u tome razdoblju, kada je hrvatski jezik potiskivan, ni narječja nisu mogla doći do izražaja jer su smatrana napadom na unitarni jezik. Upravo Majda-kovim romanima možemo dati ulogu boraca protiv tog jezičnog unitarizma jer, iako se oni ne ubrajaju u kajkavsku književnost, svojim dijalektološkim elementima narušavaju tkivo unitarnog jezika. Zapravo, ti se romani više uk-lapaju u spomenutu tvrdnju da unose lokalne i mikrolokalne idiome jer tako u prvom planu ne ističu dijalektološka obilježja.


218

Jezik Majdakovih romana

U nastavku rada nastojat ću objasniti neka morfonološka obilježja, obli-ke i sintaktička obilježja koja se javljaju u romanima, a uvjetovana su geo-grafskim položajem, tj. u njima su vidljivi utjecaji kajkavskog narječja, iako su neka od tih obilježja tipična i za standardni jezik. Prilikom utvrđivanja di-jalektoloških obilježja, oslonio sam se na dvije knjige Mije Lončarića: Kaj-kavsko narječje (1996.) i Kajkaviana alia (2005.), u kojima detaljno opi-suje razvoj kajkavskog narječja te njegove osobine.

Morfonološka obilježja i oblici

Što se tiče kajkavske morfologije, karakteriziraju je dvije osobine: ino-vacije i očuvanje starijih crta. Inovacije su u kajkavskoj morfologiji: gubitak dvojine, smanjenje broja tipova deklinacija, gubitak vokativa, komparativni sufiks -(e)š-, gubitak nesloženih preteritalnih vremena, jedan futur s biti, dok se očuvanje starijih crta očituje u prisutnosti supina, te posebnih oblika za da-tiv, lokativ i instrumental u množini (Lončarić, 1996).

Neka su morfonološka i morfološka obilježja Majdakovih romana:1

- nema alternacije k, g, h u imenicama muškog roda u množini: crveki (SD, 181), petki (SD, 201). Lončarić (2005: 118) bilježi da te alternacije u kajkavskom narječju nema ni u imenica ženskog roda u jednini.

- na mjestu jata javljaju se različiti oblici, najčešći je e: cene (SD, 219), svet (SD, 183), delaju (SD, 189), susedi (SD, 186); zabilježen je i slučaj s je: sjedjeli (KSM, 82); a u nekim oblicima nalazimo i ikavski odraz: gdi (SD, 186).

- skupine glasova *stj i *skj razvile se u *šć (šćakavizam): propušćao (SD, 225), iskorišćavaju (SD, 229), dopušćenja (SD, 214); i u *št (štakavizam): Šta mislite... (KSM, 42), kavalirštinu (KSM, 43) itd. Paralelno s tim dvama skupovima, *dj prešlo je u j, a skup *zdj u ždž (Lončarić, 1996: 89).

- vokalizacija l > o u glagolskih pridjeva radnih muškoga roda jednine ne provodi se dosljedno, tj. javljaju se oba oblika, oblici na l: družil (KSM, 5), vlekel i muval (KSM, 37), trulil (SD, 181); ali i na o: zbrisao (SD, 186), stajao (KSM, 163), promijenio (KSM, 127) itd. Za kajkavštinu je tipično da je kod glagolskog pridjeva radnog sufiksalni morfem l, na koji dolazi morfem za rod i broj (-, -a, -o; -i, -e, -a). U većini se govora nastavak -l čuva nepromijenjen (Lončarić, 1996: 112).

1 Primjere donosim iz dvaju predložaka tako da u zagradi navodim kraticu romana, a pored nje broj stranice na kojoj se nalazi primjer, npr. (KSM, 99). Kratice su romana: KSM (Kužiš, stari moj) i SD (Stari dečki). Citate donosim prema sljedećem izdanju: Majdak, Zvonimir 1978. Kužiš stari moj, Stari dečki, Zagreb: Grafički zavod.


219

- vokalizacija l > o ne provodi se u nekih imenica muškog roda u nominativu jednine: Svatko dela svoj posal! (SD, 184), ...svoj posel (SD, 184).

- ispadanje je glasova zabilježeno kod glagola: zmišljati (SD, 185); pridjeva: zmrcvarenom (SD, 181); te glagolskog pridjeva radnog: zšutirali (KSM, 9).

- genitiv množine imenica na -ov zabilježen je kod imenica muškog roda: ...izmeđ fakinov (KSM, 5), ...telečih šniclov (KSM, 189); dok je kod imenica ženskog roda zabilježen primjer s - nastavkom: ...nekoliko frajlic (SD, 219). „U genitivu množine dobiven je nastavak -ov/-ev (...). Taj je nastavak (iz u-osnova) došao na mjesto - radi razlikovanja od nominativa jednine, iako je razlika između tih oblika većinom postojala i ostvarivala se prozodijskim sredstvima“ (Lončarić, 1996: 100). Što se tiče imenica ženskog roda u množini, „u genitivu uz redovni nastavak (...), u nekim govorima nalazimo i -i pod utjecajem i-deklinacije, i to zbog suglasničkog skupa na koji završava osnova“ (Lončarić, 1996: 103).

- izjednačeni su nominativ i vokativ: Ruda, tko je taj balavac? (KSM, 42), Ruda, kako to dopuštaš. (KSM, 42). Upravo ta osobina novina je u kajkav-skoj morfologiji gdje „u deklinaciji je u većini govora nestao vokativ kao poseban padež, u čijoj se službi pojavljuje nominativ. U nekim govorima postoji vokativ kao posebna kategorija, iako poseban oblik ima samo jedna kategorija imenica – ženski hipokoristici na -a: N Bara, V Baro)“ (Lonča-rić, 1996: 98).

- u pridjevskoj deklinaciji prevladavaju nastavci određenog oblika: novi pri-jatelj (KSM, 37), od najljepšeg sna (SD, 316), u pravom smjeru (SD, 199), samo što se u nominativu jednine muškog roda obično čuva stara razlika, tj. u predikatnoj službi dolazi neodređeni oblik: Baš sam znatiželjan. (KSM, 43), Kažu da je oslobođen narod poslije rata... (KSM, 56).

- kod priloga dolazi do redukcije krajnjeg samoglasnika -o: kam, tak, dost, kak... itd.

- dva su najčešća glagolska vremena prezent (pritvori, upozna, kažem itd.) i perfekt (smo se našli, su znali, je kopao itd.).

Sintaksa

Sintaksa kajkavskog narječja još nije istražena; istraživanje sintakse su-vremenih narodnih govora bazira se na usporedbi s književnim jezikom (Lončarić, 1996) i to najčešće u okviru monografija u kojima se prikazuje govor nekog mjesta. Stoga će i ovdje kao mjerilo proučavanja sintakse Maj-dakovih romana poslužiti spomenuta Lončarićeva djela.

Sintaktička su obilježja u Majdakovim romanima:

- uz pomoćne glagole dolazi predikatno ime u nominativu: Ja sam poštena ženska! (KSM, 42), Baš sam znatiželjan. (KSM, 43), Ja sam krivac! (SD, 139).


220

- prijedlog s(a) uz instrumental uporabljuje se za izricanje sredstva: A sa slobodom se može svašta postići! (KSM, 15), ...jelo se s escajgom (SD, 225), ...biznis s automatima (SD, 228), ...sa svojom pameću (SD, 217), a uporabljuje se i za izricanje društva: Kad je otišla s dječicom u moru plavom... (KSM, 35), ...onda je s tobom zauvijek gotovo! (KSM, 87).

- zabilježena je i uporaba konstrukcije za + infinitiv: za u nesvest pasti (SD, 183); za popljuvati (SD, 224).

- pripadnost se izriče genitivom, bez prijedloga od: pravi sin svoga oca (KSM, 86), djeca zetovaca (SD, 201), rame najobičniijeg drvenog sveca (SD, 330).

- broj jedan upotrebljava se kao neodređeni član: jedan dokaz (KSM, 103), jedan od onih svojih (KSM, 107), ...i ni jedan mu se nije činio (KSM, 109).

- u rečenicama nailazimo na primjere pridjeva koji su u imeničkoj službi: Stari se nije dal zbuniti... (SD, 192), Prvi i lova – to su jedine... (SD, 192), Stari mi još i dan-danas dela na ciglani. (KSM, 7).

- s prilozima koliko, toliko, malo imenica je u genitivu množine, a glagol u jednini: ...ima malo vijesti (SD, 189), ...potumplal je nekoliko frajlic (SD, 219), Nekoliko je sekundi sumnjao... (KSM, 105).

- uz brojeve veće od pet, imenice su svih triju rodova u genitivu množine: deset deka (SD, 345), sto let (KSM, 82) itd.

- padež cilja razlikuje se od padeža mjesta: ...a jednom je nogom već u grobu... (SD, 200), Zapalio sam u grad... (SD, 200), ...i voziš se u grad... (SD, 201), Vidim da vi ne živite u Zagrebu... (SD, 185).

- osoba kao cilj kretanja u dativu je s prijedlogom k: A ja sam došel k tebi (SD, 185), ...dođe k meni mama (KSM, 66), ...nisam mogao doći k sebi (KSM, 83), Ona je sve češće plazila k gosponu Rudi (KSM, 29).

- kad je u pitanju geografski objekt (npr. kuća, grad itd.) kao cilj kretanja, rabi se prijedlog v/vu: Tužno je ovak solo giljati v grad. (SD, 201), Kad bi zavrnul v birtiju... (SD, 190).

- kondicionalom prvim označuje se radnja koja se ponavljala u prošlosti: Osim toga, pojeo bi bresaka, grožđa, čak i sirovog paradajza više nego što bi joj zaradio. (KSM, 39), Nekada bi tu zatekao samo mene, ili još kojeg fakina bez love za kino, pa bismo tu zajedničkim snagama raspalili... (KSM, 5). Takva se radnja, koja se u prošlosti ponavljala, naziva habituali-ziranom radnjom (Silić / Pranjković, 2005: 195).

Ova dva pregleda jezičnih obilježja pokazuju nam da na sintaktičkoj ra-zini nema toliko razlika u odnosu na suvremeni jezik, dok na morfonološkoj razini i u oblicima ima razlika koje su i običnom govorniku uočljive: genitiv množine na -ov, -, dosljedno neprovođenje vokalizacije na kraju glagolskog pridjeva radnog muškog roda itd. Razgovorni je stil vrlo otvoren, fleksibilan,


221

stoga i sklon prihvaćanju i drugih dijalektnih obilježja tipičnih za područje govornika.

Zaključak

Majdakovi romani Kužiš, stari moj i Stari dečki ubrajaju se u model pro-ze u trapericama. Jedan od razloga pripadnosti tome modelu jest i jezično obilježje romana koje su već uočili i proučavatelji povijesti hrvatske književ-nosti, a i jezikoslovci. Kako razgovorni stil obilježava jezik romana, tako je nemoguće ne primijetiti čitajući romane da je taj stil likova obilježen, mo-žemo reći i zasićen dijalektnim obilježjima, a zbog prostorne smještenosti kajkavskog narječja. Stoga sam u ovom radu napravio samo kratak pregled morfonoloških i sintaktičkih obilježja romana te oblika koji upućuju na obi-lježja kajkavskog narječja. Koja je funkcija tih obilježja u romanu, može biti predmetom proučavanja za neki drugi rad.

Izvori

Majdak, Zvonimir 1978. Kužiš stari moj. Kužiš stari moj, Stari dečki, Zagreb: Grafički zavod.

Majdak, Zvonimir 1978. Stari dečki. Kužiš stari moj, Stari dečki, Zagreb: Grafi-čki zavod.

Literatura

Bartolić, Zvonimir 2006. Starija i novija hrvatska kajkavska književnost – kon-tinuitet ili prekid. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (ur. Niko-la Capar, Alojz Jembrih, Vladimir Poljanec), Zabok: Hrvatska udruga Muži zagorskog srca.

Flaker, Aleksandar 1983. Proza u trapericama, Zagreb: Liber. Glovacki-Bernardi, Zrinjka i dr. 2001. Uvod u lingvistiku, Zagreb: Školska knji-

ga. Jelčić, Dubravko 2004. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb: Naklada Pavičić. Lončarić, Mijo 1996. Kajkavsko narječje, Zagreb: Školska knjiga. Lončarić, Mijo 2005. Kajkaviana alia, Čakovec: Zrinski d.d. Nemec, Krešimir 2003. Povijest hrvatskoga romana III (od 1945. do 2000.),

Zagreb: Školska knjiga. Poljanec, Vladimir 2006. O nekim značajkama recentne hrvatskokajkavske knji-

ževnosti. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (ur. Nikola Capar, Alojz Jembrih, Vladimir Poljanec), Zabok: Hrvatska udruga Muži zagor-skog srca.


222

Prosperov Novak, Slobodan 2003. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb: Golden marketing.

Silić, Josip / Pranjković, Ivo 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Zagreb: Školska knjiga.

Silić, Josip 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Zagreb: Disput.

Marina Lemaić i Denis Njari: Dva hrvatska korijenska pravopisa

223

UDK 811.163.42-26(091) 81'35

Stručni rad Primljen 12. lipnja 2010., prihvaćen za tisak 21. lipnja 2010.

Marina Lemaić i Denis Njari DVA HRVATSKA KORIJENSKA PRAVOPISA

U ovom radu ukratko prikazujemo najvažnije značajke hrvatskoga kori-jenskoga pravopisa, odnosno njegova temeljna pravila i odstupanja, prema izvornim pravopisnim priručnicima Korienskom pisanju iz 1942. i Hrvatskom pravopisu iz 1944. godine. Prvi je bio samo privremena knjižica koja je služi-la kao osnovni smjerokaz za korijensko (etimološko) pisanje, dok tek Hrvat-ski pravopis predstavlja cjeloviti pravopisni priručnik. Posebnu pozornost po-svetili smo danas aktualnim pravopisnim pitanjima te smo u skladu s tim i odabirali primjere.

Oživljavanje korijenskoga pravopisa (od 1941. godine)

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojala je institucionalna skrb o čis-toći hrvatskoga jezika, pa je tako već 28. travnja 1941. osnovan Hrvatski dr-žavni ured za jezik, koji je djelovao u okviru Ministarstva bogoštovlja i na-stave i u suradnji s Hrvatskim sveučilištem i Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti. Najvažnije su dužnosti Hrvatskog državnog ureda za jezik bile potpun nadzor nad hrvatskim jezikom u javnoj usmenoj i pisanoj upotrebi, jezično savjetništvo, skrb o izradbi osnovnih priručnika hrvatskog jezika (gra-matika, pravopis, rječnik), jezična suradnja sa zakonodavnim i izvršnim dr-žavnim tijelima (prilikom sastavljanja naredbi, zakona i sl.) te tzv. jezična promičba (Samardžija, 1993a: 16 -17).

Dana 23. lipnja 1941. godine objavljena je Ministarska naredba o hrvat-skom pravopisu koja, među ostalim, govori i sljedeće:

„Na duhu (jezika, op. a.) se osniva i samobitnost jezična, na hrvatskom duhu hrvatska jezična samobitnost. Kako treba znanosti dati priliku, da i ova pitanja produbljuje, a znanost nije ni u jednom kulturnom jeziku u tom dala za sva vremena posljednju riječ, ministarstvo bogoštovlja i na-stave prihvatilo je u pitanju o hrvatskom pravopisu ovu misao: hrvatski se pravopis ima provesti na načelu etimološkom tako, da se utvrde sve etimološke mogućnosti osnovane na znanosti, koja ima odrediti svuda ono, što u duhu hrvatskog jezika nalazi svoju potvrdu.“ (Koriensko pisanje, 1942: 14 -15)


224

Dakle, već ta naredba najavljuje uporabu korijenskoga (etimološkog) pravopisa, ali u svom drugom dijelu donosi svega dvanaest pravila koja odre-đuju kako bi po novom pravopisu trebalo pisati. Od tih dvanaest pravila, samo ih se četiri odnosi na fonetičko/etimološku dvojbu: na odražavanje pro-mjene glasa đ (žeđ > žeđca, a ne žećca), čuvanje suglasnika d i t u imeničkim dočetcima -tak, -dak, -tac i -dac (redak > redci, zadatak > zadatci) te u imenima naseljenih mjesta (Gradac > Gradca, a ne Graca) i čuvanje završ-noga d u predmetcima nad- i pod- (podpredsjednik, a ne potpredsjednik) (Samardžija, 2008: 42).

Pisanje korijenskim pravopisom na početku bilo je velik problem budući da nije postojao priručnik koji bi pojasnio ili pak sustavno iznio pravila ko-rijenskoga pravopisa. Takvo je stanje prouzrokovalo često pogrješno shvaća-nje ili potpuno neshvaćanje načela korijenskoga pravopisa, pa se u tiskovi-nama prvih mjeseci Nezavisne Države Hrvatske mogu pronaći riječi s pog-rješno određenim korijenom poput unižten, glastnik, zapovjednikčtvo, sredi-čte i sl. ili je pak izjednačavanje suglasnika po zvučnosti ukinuto u potpu-nosti, primjerice: dručtvo, ožtećen, iztina, pistmen, modka itd. (Samardžija, 1993b: 34). Nedoumice je izazivala i odredba koja je zahtijevala iekavsko pisanje, dakako, u slučaju kada je fonemski slijed i+j+e odraz jata. Međutim, nerijetki su bili slučajevi da su nedovoljno stručni autori tekstova pisali ie i u posuđenicama te u slučajevima gdje je slijed ije posljedica morfoloških mijena, npr. razumiem, pametniega, provalie, higiena i sl.

Koriensko pisanje (1942.)

Slijedom navedenoga, bilo je nužno izda-ti određeni pravopisni priručnik, što se dogo-dilo potkraj kolovoza 1942. godine, kada je objavljena knjižica Koriensko pisanje. Knji-žicu je sastavio Adolf Bratoljub Klaić, uz su-radnju članova Hrvatskog državnog ureda za jezik. Knjižica (osim opširnijeg predgovora) ima dva dijela: zakonodavni, u kojem su ob-javljeni najvažniji dokumenti tadašnje držav-ne jezične politike, te pravopisni, podijeljen na pravopisna pravila i pravopisni rječnik. U predgovoru Klaić iznosi svojevrsnu kratku povijest hrvatskoga korijenskog pravopisa, a

Koriensko pisanje, 1942.

na kraju naglašava da „u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak sta-rog hrvatskog običaja“ (Koriensko pisanje, 1942: 9; usp. Klaić, 1943: 128 -


225

129), dakle, posebno ističe tradiciju hrvatskog korijenskog pravopisanja. S tim se slaže i suvremeni hrvatski jezikoslovac Dalibor Brozović (2005: 52).

Pravopisna pravila podijeljena su u pet poglavlja, redom: Dvoglas ie-je, Koriensko načelo u pravopisu, Pregled suglasničkih skupova u korienskom pisanju, O pisanju tuđih rieči i Razstavljanje rieči na slogove. Temeljno na-čelo donosi se tek u drugom dijelu pravopisnih pravila: „Pisati korienskim pravopisom znači: u pisanju suglasničkih skupova valja paziti na postanak rieči, a ne na izgovor“ (Koriensko pisanje, 1942: 30). Zanimljivo je da se Provedbenu naredbu o „dvoglasu ie-je“ koja je propisala pisanje ie u dugom odrazu ě, odnosno je u kratkomu pojašnjava uspoređujući ikavske oblike s književnima; npr. dite, rič, rišiti, zvizda > diete, rieč, riešiti, zviezda, ali dičji, ričnik, rišenje, zvizdan > dječji, rječnik, rješenje, zvjezdan (Koriensko pisa-nje, 1942: 24 – 25), posebice imajući na umu da jezična politika toga razdob-lja uglavnom nije bila naklonjena hrvatskim narječjima.

Glavnina drugoga poglavlja pravopisnih pravila posvećena je glasovnim promjenama: jednačenju po zvučnosti, jednačenju po mjestu tvorbe te ispada-nju suglasnika. Koriensko pisanje određuje da se jednačenje po zvučnosti ne provodi u oblicima imenica i pridjeva s nepostojanim a (vrabac > vrabcu, redak > redku, gladak > gladko), u tvorbi riječi ispred imeničkih nastavaka -ba, -benica, -benika, -bina, -čanik, -če, -čad, -čica, -čić, -ka, -kinja, -ko, -(š)tina, -tvo (npr. djelitba, naručbenica, glasbenik, vračbina, zubčanik, go-lubče, vrabčad, šibčica, obrazčić, zibka, robkinja, klubko, potrebština, vi-težtvo itd.), ispred pridjevskih nastavaka -čan, -čiji, -ki (zubčan, drugčiji, englezki i sl.), ispred glagolskih nastavaka -čati, -kati, -sti, -ti (otežčati, jedka-ti, grebsti, vezti i sl.) te u složenicama, većinom s prijedložnim predmetcima bez-, iz-, nad-, nuz-, ob-, odr-, pod-, pred-, raz-, uz- (bezkonačan, izkaz, nadpis, nuzprostorija, obći, odključati, podpis, predpostavka, razpored, uzpi-njača itd.) (Koriensko pisanje, 1942: 30-32).

Jednačenje po tvorbenom mjestu dopušteno je u slučajevima kada se su-glasnici s i z mijenjaju u š i ž ispred č, ć, đ, lj, nj, š i ž (npr. daščica umjesto dasčica, lišće umjesto lisće i sl.). Jedine su iznimke bili slučajevi kada su se istovremeno odvijali jednačenje po mjestu tvorbe i jednačenje po zvučnosti ili ispadanje suglasnika (npr. razžariti, uzčuvati i sl.). Bilo je dopušteno i jedna-čenje po mjestu tvorbe suglasnika č u š ispred c (npr. lišce, srdašce, a ne ličce, srdačce), ali nije bilo dopušteno ispred suglasnika t (npr. junačtvo, uredničtvo, a ne junaštvo, uredništvo). Promjena suglasnika n u m ispred b i p bila je u potpunosti nedopuštena (jeftinba, nastanba, crvenperka, jedanput i sl.) (Koriensko pisanje, 1942: 32-33).

Ispadanje suglasnika bilo je dopušteno u slučajevima kada nije postojala značenjska potreba za dvama suglasnicima (npr. odieliti, odahnuti, ali je bilo obavezno pisati preddvorje, bezznačajan i sl.). Uz rijetke iznimke, u svim je ostalim slučajevima suglasnike d i t bilo obavezno pisati ispred dometaka, primjerice, u oblicima imenica na -ka, -(a)c i (a)k s nepostojanim a (bitka >


226

bitci, svetac > svetci, sudac > sudci i sl.), ali i općenito u tvorbi riječi (npr. sirot > sirotčić, otac > otčev, ciepiti > odciepiti itd.). Ispred sljedećih dome-taka suglasnici d i t također nisu ispadali: -ba, -bina, -kinja, -nik, -nica, -nat, -noca, -naest, -nost, -stvo (npr. gostba, častbina, fašistkinja, bolestnik, dužnostnica, lisnat, mastnoća, šestnaest, nepropustnost, bratstvo, sudstvo itd.) (Koriensko pisanje, 1942: 34-36).

U Pregledu suglasničkih skupova u korienskom pisanju navodi se u ko-jih se skupova provodi korijensko pisanje te gdje se (u kojih riječi i njihovih oblika) ti skupovi pojavljuju, primjerice, u suglasničkih skupova u kojima je prvo slovo b: -bc, -bč, -bć, -bh, -bk, bp, -bs, -bš i -bt, a ovaj potonji pojav-ljuje se

„(a) u deklinaciji rieči hrbat, kojoj gen. glasi hrbta prema izgovornom hrpta; (b) u tvorbi rieči, kao što su na pr. hrbtenjača, drobtina (od droban) prema izgovornom hrptenjača, droptina; (c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom t: obteretiti, obteći, obteretiti, opteći, obtok, obtrčati prema izgovornom opteretiti, opteći, optjecati, optjerati, optočiti, optok, optrčati. Ovamo spadaju i tuđe rieči s predmetkom sub-, na pr. subtilan, subtrakcija, subtropski prema izgovornom suptilan, suptrakcija, suptropski. Razlikuj: hlapta (od hlapat), te tuđe rieči kao optant, optika, optimist.“ (Koriensko pisanje, 1942: 36 -40)

Glede međusamoglasničkoga (intervokalnoga) suglasnika j u stranim ri-ječima „provedbena naredba propisuje, da se to slovo u takvu slučaju nema pisati, osim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka, kao što su -ac, -a1ac, -anac, -anski, -anstvo“ (Koriensko pisanje, 1942: 56), pa su strane riječi u hrvatskom korijenskom pravopisu izgledale ovako: diagnoza, diaspora, Fabian, Gollat, material, plagiat, antikvariat i slično. Iznimke su bile dopuštene u onih riječi koje su se smatrale udomaćenima, poput Azijata, dijaka i sl.; kada se skup i+j+e nalazio na kraju riječi, npr. Marija, Venecija, Austrija, ekspropriacija, variacija itd. i u nekolicini rjeđih pojava (Koriensko pisanje, 1942: 58 -59).

Rastavljanje riječi sa suglasničkim skupovima na slogove u korijenskom se pravopisu razlikovalo u jednostavnih i složenih riječi. U pravilu, kada bi se u jednostavnih riječi zajedno našlo dva ili više suglasnika, oni su se rastavljali na slogove tako da bi prvi suglasnik pripao prvom slogu, a drugi drugomu (npr. mač-ka, svag-da, ig-la, kraj-nji i sl.), dok se u složenih riječi to pravilo nije primjenjivalo, odnosno riječi su se nastavile rastavljati kao i dotad (npr. po-zvan, ni-smo, Miro-slav, iz-obraziti, raz-um i sl.) (Koriensko pisanje, 1942: 60 -63).


227

Hrvatski pravopis (1944.)

Dvije godine nakon izdavanja pravopisne knjižice Koriensko pisanje izdan je pravopisni priručnik Hrvatski pravopis. Pravopis su sastavili članovi Hrvatskog državnog ureda za jezik Fra-nje Cipra i Adolfa Bratoljuba Klaića. To je bio najopsežniji hrvatski pravopis do tada (460 stra-nica osminskog formata), a bio je podijeljen u dva dijela. U prvom su dijelu vrlo opširno i de-taljno izložena pravila novog pravopisa (sa slje-dećim poglavljima: Hrvatska abeceda, Velika i mala slova, O nekim glasovima i glasov-nim skupovima, Sastavljeno i rastavljeno pi-sanje rieči, Tudje rieči, Razstavljanje na slo-

Hrvatski pravopis, 1944. gove, Pismeni znaci, Kratice), a u drugom je dijelu pravopisni rječnik.

Osim uobičajenih pravila znakovitih za sve suvremene pravopisne pri-ručnike (pisanje velikog i malog slova, pisanje i bilježenja glasova č, ć, dž, đ, j), temeljna je značajka pravopisa upravo u svom morfonološkom izričaju te se u njemu naglašava da je hrvatski pravopis u načelu korijenski (etimološki) i da pazi na sam postanak riječi, odnosno, da čuva njezin korijen.

U skladu s tim, preporučuje se pisanje vrabca, nadkriliti, jedanput, družtvo, bolestnik (premda se govori vrapca, natkriliti, jedamput, društvo, bolesnik) jer to odgovara postanku tih riječi: primjerice, u obliku vrab-ca (od vrab-ac), korjenito b ostaje u pismu, a u govoru prelazi ispred c u p; u gla-golu nadkriliti (prijedlog nad + glagol kriliti), korjenito d prijedloga nad osta-je i sl. (Cipra, Klaić, 1944: 39).

Tri su glavne točke pravila korijenskog pisanja.

1. Imenice i pridjevi s nepostojanim a u sklanjanju ne mijenjaju i ne gube svoj korijenski i osnovni suglasnik (npr. vrabac- vrabca; sudac – sudca; gladak – gladka i sl.).

2. Kod složenih riječi ne mijenja se suglasnik kojim se završava prvi dio složenice (npr. občina, nadkriliti, nadtpis)

3. U tvorbi riječi s dočetcima ne dolazi do promjene suglasnika kojim zavr-šava osnova pojedine riječi (npr. svat – svatba; glas – glasba; Zagreb – Zagrebčanin i sl.) (Cipra, Klaić, 1944: 39-42).

Pravila odstupaju u sljedećim situacijama. Prijedlog s mijenja se i u pismu ispred suglasnika b, d, g u z, odnosno u š, ispred č i ć (primjerice u riječima zbor, zbiti, ščepati i sl.). Također, u riječima odavna, odahnuti, odagnati, korjenito d otpada, ali u riječima naddvornik, poddijalekt ostaje zbog značenjske razlike (Cipra, Klaić, 1944: 43).


228

Do odstupanja dolazi i kada se korijenski i osnovni suglasnik s nađe is-pred č i ć (lišće, prošče, praščić); korijenski i osnovni suglasnici s i z ispred lj i nj prelaze u š i ž kod tvorbe nekih imenica i pridjeva (prošnja, vožnja, pažljiv), ali ostaju nepromijenjeni ispred lje, nje (posljednji, snježan), u nekim složenicama (sljubiti, razljutiti) i u nekim riječima, npr. vlasnjača (od vlas) (Cipra, Klaić, 1944: 42-43).

U riječima grožđe, gvožđe, gvožđah također dolazi do odstupanja, od-nosno, korijenski i osnovni suglasnik z ispred đ prelazi u ž, a suglasnik č ispred ce mijenja se u š, pa je pravilno pisati srdašce, sunašce (umjesto srdačce, sunačce) (Cipra, Klaić, 1944: 43).

Suglasnici d i t ispadaju u sljedećim slučajevima: u izvedenicama riječi dijete (djeca, dječačić, dječački); káda (kaca, kačara); srdce (srčan (hrab-rost), ali srdčan (pripada srdcu) i u riječi svetac (svečan, svečanost) (Cipra, Klaić, 1944: 43).

Odstupanje od korijenskog pisanja vidljivo je i u nekim riječima gdje je teže odrediti korijen (npr. jeftin, iskon, trska, luckast), te u riječima s nastav-kom –stvo – s ispada ispred osnova koje se završavaju na č, ć, š, ž (u riječima samačtvo, junačtvo, pokućtvo, družtvo) i u riječima s nastavkom -ski – s ispada ispred osnova koje završavaju na č, ć, š, s, ž, z (npr. seljački, kovački, vitežki, mužki) (Cipra, Klaić, 1944: 43-44).

Posebno poglavlje u pravopisu posvećeno je pisanju osobnih i mjesnih imena. Preporuka je pisanje osobnih imena korijenski (npr. Vladko, Tvrdko, Božko), a kod prezimena s nepostojanim a naglašava se čuvanje korjenitog suglasnika u sklanjanju (npr. Dabca, Gubca, Zubca). Slično je i s mjesnim imenima gdje se također preporuča pisanje prema pravilima korijenskog pi-sanja. Prema tomu, u sklanjanju ispravno je pisati Gradca (od Gradac); Ložca (od Ložac); Medka (od Medak) i sl., potom, u složenicama s prijed-lozima nad, od, pod, raz (Nadpolje, Odkopi, Podcrkvina, Podcetin i sl.); te u mjesnim imenima koja mogu postojati i kao opće imenice ili kao posvojni pridjevi (Babča, Vrabča, Babska, Sredska). Osim toga, i izvedenice mjesnih imena podliježu korijenskom pisanju (bažki, križki, Pažkinja, Osredčanin) (Cipra, Klaić, 1944: 45-46).

Pravilo o pisanju dugog odraza jata slijedi preporuku pisanja ie kao što je bilo u upotrebi do 1892., tj. do Brozova pravopisa.

„Dvoglas koji je postao od ê (jat), piše se u dugom slogu ie (diete), a u kratkom je (djeca). Taj skup ie jednosložan je dvoglas pa se ne smije rastav-ljati“ (Cipra, Klaić, 1944: 34).

Od dugog ie postaje kratko je jedino u slučajevima „kada u nekoj rieči koja ima koriensko kratko je, u njezinim oblicima i izvedenicama to je dolazi u dugom slogu, ono se ipak piše je, kao da je kratko, a izgovara se dugo, kao da je napisano ie (Cipra, Klaić, 1944: 36). Navedeno pravilo svoju potvrdu nalazi u sljedećim slučajevima: u izvedenicama i oblicima gdje se umjesto


229

dugog sloga osnovne riječi javlja kratak slog (npr. diete – djeteta, djeca; biel – bjelji, bjelina); u dugoj množini jednosložnih imenica na -ovi (npr. cviet, cvieta – cvjetovi; snieg, sniega – snjegovi); iza r pred kojim je još jedan suglasnik (npr. vrieme – vremena, brieg – bregovi), ali u nekim slučajevima ostaje je (ogrjev, ogrjevni, i u izvedenicama od riječi grieh – grjehota, grješ-nik, pogrješan, pogrješka, nepogrješiv); ako ispred ie stoji samo u osnovnoj riječi r, onda se u njezinim izvedenicama i složenicama u kratkom slogu piše je (rieč – rječit, rječnik, porječkati se; riedak – rjeđi, najrjeđi, razrjeđivati); je ostaje iza r u glagolima gorjeti – izgorjeti, ogorjelica, starjeti – ostarjela, zastarjelost, starješina – starješinski, starješinstvo, starješovati, starješica (Cipra, Klaić, 1944: 34-36).

Vrlo detaljno u pravopisu je opisano poglavlje Tuđe riječi budući da je jedno od temeljnih načela čistoće hrvatskog jezika ne upotrebljavati tuđu riječ ako se isti pojam može izreći dobrom hrvatskom riječju. Tuđe riječi, kako je istaknuto u pravopisu, u hrvatskom se jeziku mogu pisati na dva načina: ili se prilagođavaju više ili manje hrvatskim jezičnim zakonima i pišu prema izgovoru (odnosi se na tuđe riječi čiji se oblik u hrvatskom jeziku već posve ustalio, a potječu iz grčkog ili latinskog) ili zadržavaju oblik i pravopis jezika iz kojeg su uzete (odnosi se na riječi preuzete iz živih, suvremenih jezika) (Cipra, Klaić, 1944: 69). Toj drugoj skupini poklanja se malo veća pozornost budući da se tu javlja najviše nedoumica. Preporuka je pravopisa da tuđe riječi koje su se manje ili više prilagodile hrvatskom pravopisu i jeziku pišu onako kako se izgovaraju – primjerice, iz njemačkog jezika: valcer (Walzer), šlager (Schlager), štimung (Stimmung); iz francuskog jezika: konjak (cog-nac), toaleta (toilette), peron (perron); iz engleskog jezika: keks (cakes), sendvič (sandwich); iz talijanskog: libreto (libretto), pikolo (piccolo) i sl. U tu skupinu idu i glagoli s nastavkom -irati: kalkulirati, rezonirati (a ne kalkuli-sati, rezonovati) (Cipra, Klaić, 1944: 69-70).

Međusamoglasničko j u tuđicama se piše u nominativu jednine i u genitivu množine (npr. hrija, Indija, studija); u genitivu jednine i množine imenica s nastavcima -ije, -ij, -io, -i (npr. kolegija, Poncija, studija, Verdija); u izvedenicama od riječi na -ija, ije, -ij ispred nastavaka -ac, -alac, -anac, -anski, -anstvo, -aš (npr. gimnazijalac, Belgijanac, komedijaš); u tuđicama između i-e na kraju riječi (npr. Arije, Poncije); u tuđicama između i-u ispred -n (npr. milijun, špijun) te u tuđicama ispred e-a na kraju riječi (npr. Medeja, ali ideal, idealan, idealizam) (Cipra, Klaić, 1944: 32-33).

Drugi dio pravopisa čini Rječnik (str. 149-425), koji ima tri uloge. Prva i osnovna je uputstvena, odnosno služi kao pomagalo za pravilno pisanje onih riječi kod kojih se mogu javiti određene poteškoće i nedoumice pri njihovu bilježenju (primjerice riječ pogrješka). Druga je uloga objasnidbena jer ima za cilj objasniti značenje pojedinih riječi (osobito tuđica) te se tako navodi: brodotočac = vrsta školjke; kosnik = kratki kosi jarbol na pramcu broda; bukavac = ptica itd. Osim navedenih dviju uloga, rječnik ima i ulogu jezi-


230

čnog savjetnika jer se uz mnoge riječi upozorava na moguće jezično nepra-vilne oblike (primjerice riječ kriomčar, a ne krijumčar ili kriumčar) (Samar-džija, 2008: 120-121) .

Usporedba korijenskog pravopisa sa suvremenima1

Danas se najčešće smatra da je ispadanje suglasnika t i d isključivo značajka korijenskog pravopisa. Međutim, uz pojedine iznimke,2 i suvremeni hrvatski pravopisi slažu se u tomu da suglasnici t i d ne trebaju ispadati u riječima s dometcima -stvo i -kinja (npr. bratstvo, sudstvo). (Anić, 2001: 253, 795; Školski pravopis, 2005: 146; Pravopis MH 2007: 347, 577) Ono u čemu se suvremeni pravopisi ne slažu jest treba li se bilježiti gubljenje su-glasnika t i d ispred c i č u oblicima imenica s nepostojanim a u završetku –dac, -dak, -tac, -tak, -tka, ako je taj završetak ispred otvornika. U nekim pravopisima dopuštene su dvostrukosti po tom pitanju (Anić), dok se u drugima daje prednost oblicima s t i d (Školski pravopis). Ipak, svi se suvremeni pravopisi slažu da u oblicima imenice otac ne treba bilježiti t i d ispred c i č (*oca /Anić, 2001: 570, 795, 802; Školski pravopis, 2005: 31; Pravopis MH, 2007: 36).

Zajednička je osobina suvremenih i korijenskih pravopisnih priručnika provođenje glasovne promjene jednačenja po mjestu tvorbe u slučajevima kada se suglasnici s i z mijenjaju u š i ž, te č u š ispred c (npr. srdašce, lišće), uz pojedine iznimke3 (Anić, 2001: 448, 784; Školski pravopis, 2005: 112; Pravopis MH, 2007: 436, 573). S druge strane, u korijenskom je pravopisu jednačenje po tvorbenom mjestu zatvornika n s usmenim m bilo u potpunosti dopušteno, dok se u suvremenim pravopisima ono provodi, ali s iznimkama koje se u pojedinim slučajevima poklapaju (primjerice, ako su zapornički skupovi nb i np na tvorbenoj granici složenice – crvenperka, jedanput) (Anić, 2001: 264, 401; Školski pravopis, 2005: 30; Pravopis MH, 2007: 416, 352).

Od današnjih pravopisnih priručnika samo Školski pravopis propisuje da se glas j uvijek bilježi u oblicima i tvorenicama riječi u kojih se j jasno izgovara te ako se nalazi između otvornika (osim ako se otvornički skupovi ia, ie, ii i iu nalaze na granici predmetka) (Školski pravopis, 2005: 19), dok Anić i MH traže da se piše Maria, Marie i sl., zatim traže da se piše Leopardi, Leopardia te Mariom i Dariom – što Školski ne dopušta i traži: Leopardija, Marije, Darijem, Marijem. Korijenski pravopis u pravilu nije bilježio među-

1 Anić, Vladimir /Silić, Josip, Pravopis hrvatskog jezika; Babić, Stjepan/Ham, Sanda/Moguš, Milan, Hrvatski školski pravopis; Badurina, Lada /Marković, Ivan /Mićanović, Krešimir, Hr-vatski pravopis. 2 Pogledati u odlomak u ovom radu „Hrvatski pravopis (1944)“ 3 Pogledati u odlomak u ovom radu „Koriensko pisanje (1942)“


231

samoglasničko j, osim ukoliko se radilo o udomaćenim riječima (Koriensko pisanje, 1942: 56-59; Cipra, Klaić, 1944: 32-33).

Zanimljivo je da korijenski pravopis ne dopušta odraz dvoglasnika u je iza samoglasnoga r (Cipra, Klaić, 1944: 34-36), kao ni suvremeni pravopisi autora Badurine, Markovića i Mićanovića te Silića i Anića (npr. brijeg – bregovi) (Anić, 2001: 124; Pravopis MH, 2007: 18). Za razliku od njih, pra-vopis Babić, Ham, Moguš propisuje kraćenje dvoglasnika iza pokrivenog r, pa se na mjestu ije, piše je (brijeg – brjegovi) (Školski pravopis, 2005: 23).

Ono što je zajedničko i suvremenim pravopisnim priručnicima i korijen-skim, jest pravilo da se tuđa vlastita imena pišu izvorno, a tuđe opće imenice prema izgovoru (Anić, 2001: 178-214; Školski pravopis, 2005: 40-43; Pravo-pis MH, 2007: 205-217).

Zaključak

Najvažniji razlog zašto se 1941. krenulo u oživljavanje korijenskoga pravopisa bila je upravo težnja za povratkom hrvatskoj pravopisnoj tradiciji. Budući da je prijelaz s izgovornog na korijenski pravopis bio relativno nagao te da u hrvatskoj pravopisnoj povijesti nije postojao nijedan pravopisni priru-čnik koji bi bar načelno pojašnjavao pravila korijenskog pisanja, u početku je njegova primjena izazivala znatne poteškoće. One su se najviše očitovale oko pitanja kraćenje dvoglasa (zapovied, zviezda, ali zavjet, vidjet), premda je već u korijenskom pisanju 1942. naglašeno da je dolazi u kratkom dvoglasu, a ie u dugomu. Ipak, zahvaljujući bogatom pravopisnom rječniku Hrvatskog pra-vopisa 1944., konačno su riješene nedoumice.

U radu smo posebno obratili pozornost na provođenje glasovnih pro-mjena (jednačenje šumnika po zvučnosti, jednačenje zapornika po tvorbenom mjestu i gubljenje zapornika), bilježenje međusamoglasničkog j te odraz jata. Korijenski pravopis otvorio je i pokrenuo niz pitanja oko bilježenja pojedinih riječi, a koliko su ta pitanja aktualna i danas, svjedoči upravo usporedba sa suvremenim pravopisnim priručnicima i do danas neusuglašenim stajalištima u hrvatskom jezikoslovlju.

Izvori

Cipra, Franjo / Klaić, Adolf Bratoljub 1944. Hrvatski pravopis, Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare.

Koriensko pisanje 1942., Zagreb: Ured za hrvatski jezik.


232

Literatura

Anić, Vladimir / Silić, Josip 2001. Pravopis hrvatskog jezika, Zagreb: Školska knjiga.

Babić, Stjepan / Ham, Sanda / Moguš, Milan 2005. Hrvatski školski pravopis, Zagreb: Školska knjiga.

Badurina, Lada 2006. Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću. Hrvatski jezik u XX. stoljeću, (ur. Marko Samardžija, Ivo Pranjković), Zagreb: Matica hrvatska.

Badurina, Lada / Marković, Ivan / Mićanović, Krešimir 2007. Hrvatski pravopis, Zagreb: Matica hrvatska.

Brozović, Dalibor 2005. Prvo lice jednine, Zagreb: Matica hrvatska. Klaić, Adolf Bratoljub 1943. Korienski i izgovorni pravopis u hrvatskoj prošlosti

i sadašnjosti. Naša domovina (ur. Filip Lukas), knjiga 1, svezak 1, Zagreb: Izdanje Glavnog Ustaškog Stana, str. 128-131.

Samardžija, Marko 1993a. Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Samardžija, Marko 1993b. Jezični purizam u NDH, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada,

Samardžija, Marko 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Domagoj Kostanjevac i Domagoj Tomas: Jezični purizam i turcizmi u djelu Satir M.A. Relkovića

233

UDK 81'373

811.163.42-26(091) Izvorni znanstveni rad

Primljen 28. kolovoza 2010., prihvaćen za tisak 13. rujna 2010.

Domagoj Kostanjevac i Domagoj Tomas JEZIČNI PURIZAM I TURCIZMI U DJELU SATIR

M. A. RELKOVIĆA

Uvod

U ovom radu bit će obrađen jezični pu-rizam te uporaba turcizama u djelu Satir Ma-tije Antuna Relkovića. Osim toga na početku će biti dan kratak osvrt na Relkovićev život i djelo. Jezični purizam kao pojava u jeziku bit će obrađen kroz povijesni kontekst politi-čkih i društvenih zbivanja u Slavoniji, odno-sno Habsburškoj Monarhiji i Osmanskom Carstvu tijekom 18.st., a i prije, te jezičnih zbivanja u okviru hrvatskoga jezika u istome razdoblju. Na kraju će se analizirati brojini primjeri turcizma iz samoga djela, i to iz nje-gova prvoga izdanja u Dresdenu 1762. godi-ne (pretisak iz 1987.) te iz suvremenog izda-

nja iz 1974. koje je priređeno prema drugom izdanju iz 1779. Osim turcizama bit će navedeno i analizirano i nekoliko primjera riječi stranoga podrijetla iz drugih jezika koje su u Satiru bile uporabljene.

Život i djelo Matije Antuna Relkovića

Matija Antun Relković rođen je 1732. u ondašnjem selu Svinjaru, a današnjem Davoru na Savi. Otac mu je po zanimanju bio graničarski časnik, a kada je 1741. polazio na vojni pohod u Italiju, ostavio ga je u cerničkom franjevačkom samostanu. Tu je mladi Relković dobio temelje iz latinskog je-zika kako bi mogao nastaviti obrazovanje negdje u Ugarskoj. Šesnaestogodiš-nji Matija Antun Relković stupio je i sam u vojsku, gdje je od običnog voj-nika dogurao do kapetana. Kao časnik brodske graničarske pukovnije borio se u Sedmogodišnjem ratu gdje je bio zarobljen i zatočen u Frankfurtu na Odri, rabeći to vrijeme prisilnog mirovanja za učenje jezika i čitanje. Nakon


234

umirovljenja 1786., nastanio se u Vinkovcima, no i kao umirovljenik obav-ljao je neke vojničke službe za vrijeme novog rata s Turcima i za vrijeme haranja kuge. Umro je 1798. u Vinkovcima (Kombol, 1961).

Početak Relkovićeva književnog rada zabilježen je 1761. kada izlazi njegova mala knjižica Slavonske libarice s lipimi molitvicami i naukom krstjanskim nakitite s namjerom da zadovolji potrebu slavonskih graničarskih pukovnija za pjesmama kakve bi se pjevale za vrijeme vojničkih misa na matičnom hrvatskom jeziku. To je djelo s jasnom prosvjetiteljskom nakanom pomoći vlastitim zemljacima u izlasku iz zaostalosti i neznanja. Relković je tijekom ratovanja po stranim zemljama mnogo toga naučio, posebice za vrijeme zatočenja u Frankfurtu na Odri, a čitav je rat smatrao nekom vrstom „škole“ za mladog čovjeka. Iz toga proizlazi njegova borba protiv „predra-suda i zlih običaja“ koje uočava u vidu turske ostavštine u Slavoniji. U tak-vom Relkovićevu raspoloženju nastaje i njegovo kapitalno djelo Satir iliti divji čovik izdano 1762. u Dresdenu. U samom djelu Relković bez licemjer-stva ističe i protresa sve mane vlastitih sunarodnjaka, počevši od njihove ne-pismenosti i nemara za školu sve do turcizama u jeziku, nejedinstvenog pra-vopisa i „turskih skula“, odnosno običaja poput prela, posijela, kola, rastroš-nosti pirova i neurednosti bračnog života. Satir je imao velik uspjeh i popu-larnost onoga doba. Od 1500 primjeraka u dvije godine Relkoviću nije ostao niti jedan. Ohrabren tim uspjehom Relković je priredio drugo izdanje i obja-vio ga 1779. u Osijeku, s opširnim predgovorom u kojemu se, između osta-log, razračunava sa svojim kritičarima, te dodanim drugim dijelom u kojemu „Slavonac otpiva u verše Satiru“ hvaleći se svojim napretkom posljednjih godina i raspravljajući o svome budućem blagostanju (Kombol, 1961).

Ostala Relkovićeva djela imaju gotovo isključivo kulturnopovijesno, a ne književno značenje. Takva je njegova Nova slavonska i nimačka grama-tika izdana 1767. u Zagrebu, kao i Ovčarnica izdana u Osijeku 1776., a pre-vedena s njemačkog po nalogu vlasti, te školska knjiga Postanak naravne pravice, izdana 1794. također u Osijeku, a prevedena s latinskog. Najčitkija od njegovih proznih djela jest knjižica Nek je svašta, zbirka kratkih anegdota i moralnih pripovjedaka popraćenih tumačenjem, izašla također u Osijeku 1795 (Kombol, 1961).

Kulturnopovijesni kontekst izlaska Satira Matije Antuna Relkovića

Osmanlijska osvajanja prostora današnje Republike Hrvatske započela su još u 15.st. i trajala neprekidno do sredine 16.st. Zauzeće Slavonije i Ugar-ske bilo je vrlo važno zbog gospodarskih i strateških razloga. Ovladavanjem slavonskim i ugarskim ravnicama Osmanlijama je omogućena uporaba cje-lokupnog ratnog potencijala za „odlučujući“ pohod Sulejmana Veličanstve-nog na Beč, krajnji cilj osmanlijskih osvajanja. Kako bi učvrstila vlast i po-


235

krenula zamrlo gospodarstvo, osmanlijska državna politika u novoosvojene i gotovo opustjele krajeve, ponajviše gradove, naseljava muslimansko sta-novništvo, pretežno iz Bosne (Čaušević, 2000).

Imamo li u vidu tu činjenicu, možemo zaključiti kako Relković, kada u Satiru govori o „Turcima“, zapravo govori pretežno o muslimanskim dose-ljenicima iz Bosne. Sukladno tomu na spomenutim se područjima u svako-dnevnoj usmenoj komunikaciji nije rabio turski jezik. S obzirom na to da su bosanski muslimani poistovjećivani s „Turcima“, često je među kršćanima i njihov jezik nazivan „turskim“. Usprkos tomu činjenica je kako su musli-manski kolonisti iz Bosne i slavonski starosjedioci govorili istim jezikom, pa je tako otvoren put prodoru turcizama u hrvatski predstandard (Čaušević, 2000).

Dakako, gotovo dvostoljetni kontakt bosanskih kolonista i njihovih po-tomaka sa slavonskim starosjediocima (među kojima je u kasnijim desetlje-ćima i zamjetan broj konvertita na islam), a poglavito nepostojanje jezične barijere među njima, omogućilo je prodor velikog broja turcizama u slavon-ski govor. Takvo shvaćanje potvrđuju i povjesničari koji tvrde kako se me-đusobni kontakti muslimana i kršćana nisu odvijali samo u kasabama1 u ko-jima je bio koncentriran zanatsko-trgovački i vjersko-prosvjetni život nego i na selima u kojima je živjelo konfesionalno mješovito stanovništvo, osobito u Požeštini. (Moačanin, 1997).

Krajem 17. st., nakon katastrofalnih osmanlijskih poraza kod Beča (1683.) i Mohača (1687.), Osmanlije su protjerani iz Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije. „Zajedno s osmanskim trupama, ta su područja napuštali musli-mani, tj. Turci, te za vrijeme osmanskog vrhovništva doseljeni brojni islami-zirani balkanski Slaveni“ (Matuz, 1992: 117). Definitivno povlačenje osman-lijskih trupa s današnjeg hrvatskog teritorija dovelo je do velikih migracija muslimanskog stanovništva u Bosnu, odnosno migracijskih kretanja s istoka, zapada i juga prema istočnoj Slavoniji. Međutim, jedan posve zanimljiv splet okolnosti opet dovodi bosanske koloniste, ovaj put katolike, u Slavoniju. Naime, 1697. godine austrijski vojskovođa Eugen Savojski prodro je sa svo-jim jedinicama u središnju Bosnu, sve do Sarajeva. Kako nije bilo dovoljno vojne snage, niti političke volje za zadržavanjem toga teritorija, prilikom po-vlačenja dao je spaliti Sarajevo i niz drugih naselja u dolini rijeke Bosne. Posljedice toga ratnog pohoda bile su porazne za katolički, odnosno hrvatski narod u Bosni, s obzirom na to da je nekoliko desetaka tisuća katolika, u strahu od odmazde, s austrijskim trupama napustilo Bosnu i pretežito naselilo opustjelu istočnu Slavoniju (Čaušević, 2000).

Govor katoličkih doseljenika iz Bosne nije se bitno razlikovao od govo-ra mjesnog stanovništva. Naime, i jedni i drugi bili su ikavski štokavci, kao što su rabili i velik broj turcizama. Upravo iz razloga poplave turcizama u go-

1 Tur. kasaba – gradić, varošica.


236

voru stanovništva Slavonije sam Relković mnogo riječi nije identificirao kao turcizme. Josip Vončina (1967: 178) tvrdi kako je Relković iznevjerio princip „da svoj jezik oslobodi turcizama“ s ciljem da „ostane bližim i razumljivijim seljaku nego Katančić ili Kanižlić.“ Stoga su purističke intervencije u dru-gome izdanju Satira bile donekle ograničenih razmjera (Čaušević, 2000).

Jezični purizam u 18. stoljeću

„Purizam ima u hrvatskome jeziku dugu tradiciju. U povijesti hrvatsko-ga jezika purističkoj su prosudbi bile podvrgnute ove skupine leksema: po-suđenice, prevedenice i neologizmi te dijalektizmi. Hrvatski su se puristi naj-duže i najustrajnije opirali prekomjernoj porabi posuđenica. Taj otpor traje od početka hrvatske pismenosti. Jezični purizam u hrvatskom jeziku treba pro-matrati u vremenu u kojem je nastao da bi se mogao razumjeti: u povijesti se često poistovjećivao s otporom prema posizanjima drugih entiteta i asimila-cija hrvatskog jezika izloženog utjecajima latinskoga, talijanskoga, turskoga, mađarskoga, njemačkoga, srpskoga jezika“ (Turk, 1996: 68). Povijest hrvat-skoga purizma može se pratiti još od Petra Zoranića i Jurja Barakovića koji govore o težnji za većim poštivanjem narodnog jezika. U 17. stoljeću treba istaknuti zadarskog leksikografa Ivana Tanzlingera Zanottija koji se bori pro-tiv pretjeranog unosa talijanskih riječi u hrvatski jezik (Turk, 1996; Vince, 2002).

Purizam u 18. stoljeću može se uočiti kako kod dubrovačkih, tako i kod slavonskih pisaca. Osnivanjem Slavenske akademije kojoj je svrha bila da se bavi jezičnim problemima javlja se poseban i organiziran interes za jezik u dubrovačkih pisaca. Njezin član Đuro Matijašević smatra da jezičnu riznicu treba obogaćivati riječima iz slavenskih jezika. Želja za jezičnom čistoćom uočava se i kod dubrovačkog leksikografa Ardelija Della Belle koji u svom rječniku iz 1728. ima mnogo prevedenih, kalkiranih riječi i kovanica: kopno-mjerac za geometro, djecovođenje za pedagogiju itd. Dolazilo je i do pre-tjeranog purizma, i to u drugom izdanju Della Bellina rječnika iz 1785. što ga je u Dubrovniku priredio Petar Bašić koji je pokušavao rječnik proširiti no-vim riječima iz područja znanosti i umjetnosti, a dodavao tumačenja riječi, ali, nažalost, ta su nova tumačenja često bile ne baš uvijek sretno skovane kovanice (Vince, 2002). Jezični purizam kod slavonskih pisaca u 18. stoljeću može se uočiti kod Antuna Kanižlića, Blaža Tadijanovića, Matije Antuna Relkovića2 i Marijana Lanosovića. Oni su težili za jezičnom čistoćom uspr-kos tomu što se u slavonskom narodnom govoru može naći dosta turcizama i germanizama. Antun Kanižlić u predgovoru djelu Primogući i srdce nadvla-dajući uzroci kaže da riječi treba izvoditi iz „pravoslavnoga staroga jezika 2 O purizmu kod Relkovića više će biti rečeno u sljedećem poglavlju seminarskog rada.


237

slovinskoga“ i na taj način zamjenjivati turcizme. Ako i rabi turcizme, kao u djelu Kamen pravi smutnje velike, onda je to samo kad su kontekstualno mo-tivirani, tj. većina se pojavljuje u onim dijelovima djela u kojima je riječ o Turcima i njihovu prodiranju u Europu. Blaž Tadijanović u knjižici Svašta po malo nastupa kao purist, upozorava svoje čitatelje da trebaju upotrebljavati hrvatske riječi umjesto stranih, ali i sam, zbog nedovoljne jezične obrazova-nosti, rabi strane riječi. On se za jezičnu čistoću ne zalaže kao zakonodavac, već uz poznatu tuđicu u rječniku daje i nepoznatu, ali domaću riječ na taj način upoznavajući čitatelja s domaćim riječima i neizravno izražavajući svo-ja puristička shvaćanja da je bolje naučiti nepoznatu domaću riječ nego upo-trijebiti poznatu, a stranu. Marijan Lanosović ima ista stajališta kao i Tadija-nović i Relković, ali nigdje posebno ne govori o svom odnosu prema tuđi-cama. U svojem rječniku na kraju gramatike ima puno sinonima, a ako je je-dan od sinonima turcizam ili neka druga tuđica, on tu riječ bilježi kosim slo-vima i daje uz nju oznaku fremd. Na taj način on neizravno iskazuje svoja puristička shvaćanja (Kolenić, 1991; Samardžija, 2004; Vince, 2002).

„Slavonski su pisci težili za čistoćom izraza, ali nisu po svaku cijenu izbjegavali tuđice. Tako ćemo u njih naći i germanizama i turcizama. Jedne su od njih upotrebljavali jer nije bilo dobrih zamjena, za neke nema ni danas, druge jer nisu znali za zamjene, a treće što su osjećali stilske vrijednosti tu-đica. (...) Dakle, purizam slavonskih pisaca nipošto nije značio osiromaši-vanje jezika jer su se služili i stranim riječiima kad je bilo potrebno, a u težnji da ih se oslobode nastojali su da književni jezik obogate novim izraznim sredstvima preuzimanjem od pisaca iz ostalih krajeva, stvaranjem novih rije-či, oživljavanjem starih, povećavajući tako njegovu izražajnu vrijednost“ (Babić, 1968: 81, 83).

Jezični purizam Matije Antuna Relkovića

O Relkovićevu jezičnom purizmu pisalo je mnogo jezikoslovaca, baveći se samo tim pitanjem (Samardžija, 2004; Vončina, 1967) ili proučavajući Relkovićev jezični purizam u sklopu nekih drugih cjelina ili samo na margi-nama svojih proučavanja (v. Čaušević, 2000; Despot, 2000; Kolenić, 1991, 1998; Putanec, 1991; Tafra, 2000; Vince, 2002). U ovom ćemo se poglavlju prvenstveno zadržati na postavkama o Relkovićevu jezičnom purizmu koje su iznijeli Josip Vončina i Marko Samardžija.

J. Vončina (1967) u svom poznatom članku O tuđicama u Reljkovićevu „Satiru“ kaže da se Relković zalagao da se turcizmi izagnaju iz slavonskoga narodnog govora te da je smatrao da Slavonci imaju dovoljno domaćih riječi da njima imenuju svaku stvar. Kaže da je Relković bio proturječan i nedo-sljedan jer je bio popustljiv prema ulaženju njemačkih i francuskih riječi u jezik Slavonaca i smatra da zbog tih proturječnosti treba odbaciti tvrdnju o Relkovićevu purizmu i krenuti drugim putem. Relković je bio vojnik i Turke


238

je smatrao neprijateljima, a njihove je običaje i život smatrao kočnicom raz-voja i napretka u Slavoniji. S druge strane, nije mogao osuđivati leksički utjecaj europskih jezika jer je bio časnik u službi habsburške dinastije i krune sv. Stjepana, francuske su riječi dolazile njemačkim posredstvom, latinski je jezik cijenio zbog klasične starine, a bio je i službeni liturgijski jezik, talijan-ski je srodan s latinskim. Čitajući njegovu gramatiku i djelo Satir, J. Vončina zaključuje da se Relković, bar na riječima, htio riješiti turskoga leksičkog utjecaja, ali tom zadatku Relković nije bio dorastao jer je on prvenstveno učio pisati na jeziku slavonskog sela i bio je blizak slavonskomu selu, a taj je jezik u to vrijeme obilovao turskim riječima i Relkoviću je bilo teško raspoznati koje su riječi turske, a koje ne. Relković nije imao prilike temeljitije upoznati turski jezik, pa je za utvrđivanje turcizama u slavonskom govoru rabio odre-đene kriterije: služio se rječnicima koji su građu većinom uzimali iz nesla-vonskih, neštokavskih dijalekata, a u njima nije bilo mnogo turcizama, a kao kriterij na raspolaganju mu je bio i živ narodni govor Slavonije koji je tad obilovao turcizmima. Relković se kao pravi purist pokazao kad je govorio o seoskoj tradiciji i članovima porodice, dakle o nečem što je slavonskom seljaku bilo najmilije. U tom kontekstu on nikad ne rabi turcizme. Također, turcizme ne rabi u dijelovima Satira u kojima govori o Svetom pismu. Von-čina smatra da Relkovića, kao ni Slavonce, nije smetao turski leksički mate-rijal koji nije zadirao u bitne osobine slavonskog života. Zaključuje da, bez obzira na to što se izjašnjavao protiv tuđica, Relkovića ne može smatrati puri-stom jer je tvrdio da se strani nazivi za materijalna dobra nepoznata u Slavo-niji mogu slobodno preuzimati, čak i bez fonetskih prilagodbi, a bio je i po-pustljiv prema tuđicama iz europskih jezika.

M. Samardžija (2004) u svom članku Relkovićev jezični purizam3 ne za-država se toliko na Satiru, već više svoju pozornost usmjerava na Relkovićev gramatičarski i prevoditeljski rad. Smatra da se Relkovićev puristički rad ne može ograničiti samo na nastojanje oko čišćenja jezika od stranih elemenata (kad bi se tako gledalo, onda su tvrdnje Josipa Vončine u potpunosti točne), već njega treba gledati i u njegovu nastojanju da osposobi jezik da što samo-stalnije i bolje udovolji različitim komunikacijskim situacijama. To se prven-stveno vidi u Relkovićevu prevoditeljskom radu – djelo Ovčarnica preveo je s njemačkog jezika, djelo Postanak naravne pravice s latinskog. Pri tom je smatrao da prijevod treba biti što razumljiviji puku i da hrvatski jezik ospo-sobi za izražavanje svega što je zatekao u jezicima predlošcima. Što se tiče njegova gramatičarskog rada, Samardžija smatra da se u predgovoru Grama-tici mogu pronaći tri ključna mjesta za Relkovićev purizam:

a) Relković uvjerava čitatelja da nije neku riječ proglašavao turcizmom ola-ko, već je provjeravao u dalmatinskim, hrvatskim, pemskim (češkim) i

3 Taj je članak prvi put objavljen u Jeziku u 33. godištu (1985/1986).


239

poljskim rječnicima (ako se pojavljuje u tim rječnicima, onda nije tur-cizam i uzimao ju je kao pravu slavonsku riječ).

b) Relković je bio svjestan da takav njegov stav (zahtijevanje od Slavonaca da govore kao ostali slavenski narodi) neće uvijek naići na odobravanje, on kaže da ne želi biti zakonoša niti želi ikomu zapovijedati.

c) svjestan je da će brojne tuđice ostati unatoč njegovu trudu da pronađe do-bre domaće zamjene jer jezična praksa, tj. uporaba slijedi svoje puteve i da su običaji (dijalekti) ponekad jači od znanja (književnog jezika).

M. Samardžija (2004: 47) zaključuje da „neće biti pretjerano reći da će Relkoviću u jednoj budućoj povijesti hrvatskog jezičnog purizma, uza sve nedosljednosti u njegovim nastojanjima, među dopreporodnim djelatnicima pripasti zacijelo jedno od istaknutijih mjesta“

Jezični purizam i turcizmi u djelu Satir Matije Antuna Relkovića

U ovom će se poglavlju ponajprije analizirati turcizmi i u manjem op-segu ostale tuđice u prvom i drugom izdanju Satira Matije Antuna Relkovića. Dat će se popis uočenih turcizama i njihovo značenje s obzirom na kontekst samog djela, turcizmi i tuđice bit će razvrstani po vrstama riječi te poljima značenja, a na kraju će se primjeri analizirati s obzirom na njihovu tvorbu.

Analiza prvog izdanja Satira iz 1762. godine

U sljedećoj tablici donosi se popis turcizama pronađenih u prvom izda-nju Satira iz 1762. godine. U zagradi uz turcizme navedeni su brojevi stranica na kojima se turcizmi nalaze u samom djelu. U drugom su stupcu dana zna-čenja turcizama s obzirom na kontekst djela4. Grafija je preuzeta u izvornom obliku.

4 Pri analizi turcizama i ostalih tuđica u dvama izdanjima Satira ponajviše smo se služili Klaićevim Rječnikom stranih riječi (izdanja iz 1972., 1978. i 2007.) te u manjem broju primjera Skokovim Etimologijskim rječnikom i Škaljićevim rječnikom turcizama.


240

Turcizmi Značenje

haracs (4) porez (Klaić, 2007: 518)

jok vallah (5) prilog za odricanje „ne“, pojačava se s „vala“ (Klaić, 2007: 632)

firche (5) ocat (Klaić, 2007: 1234)

iftersum (5) ako će (Skok, 1971: 732)

villaet (7) zavičaj, provincija (Klaić, 2007: 1423)

divan (13) razgovor (Klaić, 2007: 312)

janycsar (13) janjičar (Klaić, 2007: 625)

tamburati (14) svirati (Klaić, 2007: 1324)

ashikovati (14) zavoditi (Klaić, 2007: 112)

pitta (14) pita, savijača (Klaić, 2007: 1050)

lakerdia (15) glupost (Klaić, 2007: 782)

faida (19) korist (Klaić, 2007: 406)

komshiluk (22) susjedstvo (Klaić, 2007: 717)

duhan (24) duhan (Klaić, 2007: 329)

mehana (24) gostionica (Klaić, 2007: 863)

hasna (30) korist (Klaić, 2007: 570)

esapiti (30) misliti (Klaić, 2007: 535)

proesapiti (30) promisliti (Klaić, 2007: 535)

sokak (30) ulica (Klaić, 2007: 1247)

buxak (35) kut (Klaić, 2007: 200)

csarati (36) vračati (u značenju liječiti) (Klaić, 2007: 243)

nehinaditi (39) prkositi (Klaić, 2007: 579)

babo (39) djed, stariji muškarac (Klaić, 2007: 133)

marama (39) rubac (Klaić, 2007: 846)

csaranye (40) vradžbina (Klaić, 2007: 243)

sanduk (42) kovčeg (Klaić, 2007: 1193)

hat (43) konj (Klaić, 2007: 112)

kaida (44) melodija (Klaić, 2007: 643)

baryak (45) stijeg, zastava (Klaić, 2007: 148)

halat (57) oruđe (Klaić, 2007: 43)

zobun (62) prsluk (Klaić, 2007: 1448)

peke (62) dobro!, vrijedi! (Klaić, 2007: 1025)

penxer (65) prozor (Klaić, 2007: 1027)

sercsali (65) stakleni (Klaić, 2007: 1260)


241

sercsa (65) staklo (Klaić, 2007: 1260)

timariti (66) njegovati, brinuti se (Klaić, 2007: 1351)

hadet (66) običaj (Klaić, 2007: 11)

kazan (67) kotao (Klaić, 2007: 680)

durma (67) neprekidno (Klaić, 2007: 332)

xoka (67) tijesno sapet prsluk (Klaić, 1978: 337)

rakia (68) rakija (Klaić, 1978: 1130)

fucfia (68) bure (Klaić, 1978: 457)

lula (70) lula (Klaić, 1978: 822)

ial (71) nevolja (Klaić, 1978: 623)

gyubre (74) gnojivo, smeće (Klaić, 1978: 341)

zagyubriti (75) nagnojiti (Klaić, 1978: 341)

csorba (81) juha (Klaić, 1978: 249)

kashika (81) žlica (Klaić, 1978: 673)

U sljedećoj tablici donose se ostale tuđice koje su pronađene u prvom izdanju Satira.

Ostale tuđice Značenje

skulla (7) - latinizam običaj (Klaić, 2007: 1296)

cesarica (22) - latinizam carica (Klaić, 2007: 219)

capellan (34) - latinizam pomoćni svećenik (Klaić, 2007: 659) fratar (35) - latinizam redovnik (Klaić, 2007: 452)

korizma (56) – latinizam korizma (Klaić, 2007: 742)

predika (22) – latinizam propovijed (Klaić, 2007: 1092)

tallent (7) - grecizam nadarenost (Klaić, 2007: 1322)

cathechismus (22) - grecizam katekizam (Klaić, 2007: 676)

komora (46) - grecizam prostorija (Klaić, 2007: 713)

orthographia (6) - grecizam pravopis (Klaić, 1972: 956)

marvincse (16) - hungarizam mlada stoka (Klaić, 2007: 847)

gazdaluk (64) - hungarizam domaćinstvo (Klaić, 2007: 472)

varosh (78) - hungarizam grad (Klaić, 1978: 1407) marva (70) - hungarizam stoka (Klaić, 1978: 847)

paur (70) - germanizam seljak (Klaić, 1978: 1002)

fallishan (51) - germanizam kriv, lažan (Klaić, 2007: 408)

armar (65) - galicizam ormar (Klaić, 2007: 983)

officir (33) - galicizam časnik (Klaić, 1972: 934)

fallinka (55) - talijanizam nedostatak (Klaić, 2007: 409)

bukara (69) - talijanizam vrč (Klaić, 1978: 184)


242

Turcizmi i ostale tuđice mogu se razvrstati u sljedeće vrste riječi: a) imenice: haracs, firche, villaet, divan, janycsar, pitta, lakerdia, faida,

komshiluk, duhan, mehana, hasna, sokak, buxak, babo, marama, csara-nye, sanduk, hat, kaida, baryak, halat, zobun, penxer, sercsa, hadet, ka-zan, xoka, rakia, fucfia, lula, ial, gyubre, csorba, kashika, officir, ortho-graphia, skulla, cesarica, capellan, fratar, korizma, predika, tallent, cathechismus, komora, marvincse, gazdaluk, marva, varosh, paur, armar, fallinka, bukara

b) glagoli: tamburati, ashikovati, esapiti, proesapiti, csarati, nehinaditi, timariti, zagyubriti

c) prilozi: jok vallah, durma d) pridjevi: sercsali, fallishan e) veznik: iftersum f) uzvik: peke

Primjeri se mogu razvrstati u sljedeća polja značenja: a) kuća: babo, sanduk, penxer, sercsa, kazan, fucfia, lula, kashika, komora,

gazdaluk, armar, bukara, buxak, sercsali b) hrana: firche, pitta, rakia, csorba c) poljodjelstvo: duhan, hat, halat, gyubre, zagyubriti, marvincse, marva, paur d) odjeća: marama, zobun, xoka e) zabava: divan, tamburati, ashikovati, lakerdia, mehana, kaida f) svakodnevni život: haracs, komshiluik, esapiti, proesapiti, sokak, csara-

nye, csarati, nehinaditi, timariti, hadet, ial, skulla, varosh g) crkva: capellan, fratar, korizma, predika, cathechismus h) apstraktne imenice: faida, hasna, tallent, fallinka i) ostalo: jok vallah, iftersum, villaet, janycsar, baryak, peke, durma, cesa-

rica, fallishan, orthographia, officir

Što se tiče tvorbe, najčešća je sufiksalna tvorba sa sljedećim sufiksima: a) – Ø: firche, villaet, divan, pitta, haracs, janycsar, lakerdia, mehana, hasna,

kaida, predika, komora, sokak, buxak, baryak, xoka, kashika, buxak, duhan, babo, marama, sanduk, hat, halat, zobun, penxer, sercsa, hadet, kazan, rakia, fucfia, lula, ial, gyubre, csorba, skulla, fratar, korizma, tallent, marva, varosh, paur, armar, fallinka, officir

b) – ati: tamburati c) – ovati: ashikovati d) – iti: esapiti, timariti, nehinaditi e) – nye: csaranye f) – ica: cesarica g) – an: capellan, fallishan


243

h) – li: sercsali i) – luk: komshiluk, gazdaluk j) – cse: marvincse Uočena je i prefiksalna tvorba i to u dvama primjerima: zagyubriti (zagyubriti) i proesapiti (pro-esapiti).

Analiza drugog izdanja Satira iz 1779. godine

U sljedećoj tablici donosi se popis turcizama pronađenih u drugom izdanju Satira iz 1779. godine. Donose se samo oni turcizmi koji se ne nalaze i u prvom izdanju. U prvom su stupcu pronađeni turcizmi, u zagradi uz njih donose se bibliografski podaci, tj. o kojem se poglavlju unutar prvog i drugog dijela radi (prvi dio drugog izdanja jest od 32. do 108. stranice, a drugi dio od 109. do 154. stranice), zapisana je i stranica na kojoj se nalaze te broj stiha. U drugom se stupcu donose značenja s obzirom na kontekst djela. Grafija je suvremena jer nismo bili u mogućnosti doći do izvornog drugog izdanja.

Turcizmi Značenje

dunđerin (21) tesar (Klaić, 1972: 312) indi (22) dakle (Klaić, 1972: 548) pazar (24) sajam (Klaić, 1972: 993) hatar (25) ljubav (Klaić, 1972: 491) sofra (27) trpeza (Klaić, 1972: 1224) čauš (28) starješina u svatovima

(Klaić, 1972: 230) džeme (29) mnoštvo (Klaić, 1972: 318) jedžek (31) jelo (Klaić, 1972: 588) hambar (I, 34, 56.) silos (Škaljić, 1973: 92) džamija (II, 38, 37.) džamija (Škaljić, 1973: 232) haramija (II, 38, 38.) razbojnik (Škaljić, 1973: 313) bula (II, 38, 51.) muslimanova žena (Škaljić, 1973: 153) zaira (III, 40, 15.) hrana (Škaljić, 1973: 644) medekovati (V, 46, 12.) zapomagati (Škaljić, 1973: 451) gurabija (V, 47, 42.) vrsta kolača od šećera, brašna i masla

(Škaljić, 1973: 292) alva (V, 47, 43.) slatko jelo od šećera, brašna i masla

(Škaljić, 1973: 91) ašik (VI, 51, 28.) ljubavnik (Škaljić, 1973: 102) đerdan (VI, 51, 22.) ogrlica (Škaljić, 1973: 249) mejdan (VI, 52, 61.) trg (Škaljić, 1973: 454) ašikovati (VII, 57, 35.) zavoditi (Klaić, 1972: 112) češagija (VII, 58, 95.) željezna četka kojom se timari konj

(Škaljić, 1973: 172)


244

haznadar (VII, 59, 128.) čuvar riznice (Škaljić, 1973: 323) bajati (VII, 63, 246.) vračati (Škaljić, 1973: 113) aršin (VII, 63, 251.) stara mjera za dužinu

(Škaljić, 1973: 99) avlija (VII, 64, 286.) kućno dvorište ograđeno zidom

(Škaljić, 1973: 106) tavan (VII, 65, 292.) potkrovlje (Klaić, 1972: 1314) ergela (VII, 65, 305.) stado konja (Klaić, 1972: 365) kovanluk (VII, 65, 306.) pčelinjak (Klaić, 1972: 710) dućandžija (VII, 65, 317.) trgovac (Klaić, 1972: 311) mašala (VII, 66, 348.) baklja (Klaić, 1972: 818) ušur (VII, 68, 400.) desetina, tj. dio brašna koji se ostavljao

mlinaru umjesto novca (Klaić, 1972: 1386)

terzija (VII, 69, 417.) krojač (Klaić, 1972: 1330) veresija (VII, 69, 418.) davanje robe na kredit, „vjeru“

(Klaić, 1972: 1404) pobaška (VII, 69, 424.) posebno (Klaić, 1972: 145) belaj (VII, 71, 485.) nevolja (Klaić, 1972: 152) zanadžija (VII, 72, 495.) obrtnik (Klaić, 1972: 1427) inadžija (VII, 72, 496.) svadljivac (Klaić, 1972: 546) ćurdija (VII, 72, 506.) kaput od crnog sukna

(Klaić, 1972: 241) baškalučiti (VIII, 76, 85.) raspravljati (Klaić, 1972: 145) heglendisati (X, 85, 156.) razgovarati (Klaić, 1972: 331) ćitapa (XI, 87, 30.) Muhamedov zakonik

(Klaić, 1972: 240) kapak (XII, 103, 96.) zaklopac na prozorima

(Klaić, 1972: 618) čiviluk (I, 110, 22.) vješalica (Klaić, 1972: 234) međer (II, 113, 2.) dakle (Klaić, 1972: 826) napobaška (III, 119, 19.) posebno (Klaić, 1972: 145) hajat (III, 120, 46.) klijet (Klaić, 1972: 1391) tucak (III, 120, 52.) prosjak (Klaić, 1972: 1367) dorat (IV, 122, 10.) konj mrke boje (Klaić, 1972: 304) poinaditi (IV, 123, 25.) posvađati se (Klaić, 1972: 546) timar (V, 131, 31.) imanje (Klaić, 1972: 1336) abajlija (V, 131, 56.) pokrivač ispod sedla (Klaić, 1972: 2) sat (VI, 134, 27.) sat (Klaić, 1972: 1174) ćošak (VI, 134, 33.) ugao (Klaić, 1972: 241) baškaluk (VI, 134, 35.) razlika (Klaić, 1972: 144) zamet (VII, 140, 82.) trud (Klaić, 1972: 1426) ćepe (IX, 149, 96.) vuneni pokrivač (Klaić, 1972: 237) ćurčija (VIII, 145, 104.) krznar (Klaić, 1972: 241)


245

kulundžija (VIII, 146, 109.) zlatar (Klaić, 1972: 728) oroz (IX, 149, 98.) pijetao (Klaić, 1972: 955) arman (IX, 151, 149.) gumno (Klaić, 1972: 489)

U sljedećoj tablici donose se ostale tuđice pronađene u drugom izdanju Satira.

Ostale tuđice Značenje

potura (VII, 67, 349) – hungarizam stari bakreni novac od pola groša (Klaić, 1972: 1048)

rif (VII, 69, 428.) – hungarizam stara ugarska mjera za dužinu, 70 cm (Klaić, 1972: 1144)

rojta (VII, 72, 506.) – hungarizam resa (Klaić, 1972: 1149) fela (I, 122, 89.) – hungarizam pasmina (Klaić, 1972: 392) trucanje (VIII, 76, 93.) – germanizam prkos (Klaić, 1972: 1366) lot (I, 111, 71.) - germanizam stara mjera za dužinu

(Klaić, 1972: 782) felćer (II, 118, 155.) - germanizam ranarnik (Klaić, 1972: 393) šuster (VII, 70, 447.) – germanizam postolar (Klaić, 1972: 1296) baguda (I, 111, 61.) – talijanizam dudov svilac (Klaić, 1972: 131) galeta (I, 112, 75.) - talijanizam čahura dudova svilca

(Klaić, 1972: 440) Turcizmi i ostale tuđice mogu se razvrstati u sljedeće vrste riječi: a) imenice: dunđerin, pazar, hatar, sofra, čauš, džeme, jedžek, hambar, dža-

mija, haramija, bula, zaira, gurabija, alva, ašik, đerdan, mejdan, češagija, haznadar, aršin, avlija, tavan, ergela, kovanluk, dućandžija, mašala, ušur, terzija, veresija, belaj, zanadžija, inadžija, ćurdija, ćitapa, kapak, čiviluk, hajat, tucak, dorat, timar, abajlija, sat, ćošak, baškaluk, zamet, ćepe, ćur--čija, kulundžija, oroz, arman, potura, rif, rojta, fela, trucanje, lot, felćer, šuster, baguda, galeta

b) glagoli: medekati, ašikovati, bajati, heglendisati, poinaditi, baškalučiti c) veznici: indi, međer d) prilozi: pobaška, napobaška Primjeri se mogu razvrstati u sljedeća polja značenja: a) kuća: sofra, bula, avlija, tavan, mašala, kapak, čiviluk, ćošak, ćepe b) zanimanja: dunđerin, čauš, haznadar, dućandžija, terzija, zanadžija, ćur-čija, kulundžija, felćer, šuster

c) hrana: jedžek, zaira, gurabija, alva d) poljodjelstvo i stočarstvo: hambar, češagija, ergela, kovanluk, hajat, do-

rat, timar, abajlija, oroz, arman, fela, baguda, galeta


246

e) svakodnevni život: pazar, haramija, mejdan, bajati, aršin, ušur, veresija, heglendisati, tucak, poinaditi, potura, rif, lot, sat, inadžija, baškalučiti

f) zabava: ašikovati, ašik g) odjeća i nakit: đerdan, čurdija, rojta h) religija: džamija, ćitapa i) apstraktne imenice: hatar, belaj, zamet, trucanje, baškaluk j) ostalo: indi, džeme, medekati, pobaška, međer, napobaška Što se tiče tvorbe, najčešća je sufiksalna tvorba sa sljedećim sufiksima: a) – Ø: pazar, hatar, sofra, čauš, džeme, jedžek, hambar, džamija, bula, zaira,

gurabija, alva, ašik, đerdan, mejdan, aršin, avlija, tavan, ergela, mašala, ušur, terzija, belaj, ćurdija, ćitapa, kapak, hajat, tucak, timar, ćošak, zamet, ćepe, oroz, arman, potura, rif, rojta, fela, lot, felćer, baguda, galeta, šuster

b) – in: dunđerin c) – ija: haramija, gurabija, češagija, veresija, abajlija, ćurčija d) – ar: haznadar e) – ati: medekati, bajati f) – ovati: ašikovati g) – luk: kovanluk, čiviluk, baškaluk h) – džija: dućandžija, zanadžija, inadžija, kulundžija i) – iti: baškalučiti j) – isati: heglendisati k) – nje: trucanje Od ostalih vrsta tvorbi uočena je prefiksalna tvorba (pobaška (po-baška), napobaška (na-pobaška), poinaditi (po-inaditi)) i slaganje (dorat (dor-at)).

Što se tiče značenja sufiksa, teško je na temelju manjeg broja primjera i činjenice da većina primjera ima nulti sufiks (-Ø) odrediti značenje pojedinih sufiksa. Uočili smo da se sufiks – džija rabi za tvorbu imenica koje označa-vaju neko zanimanje (dućandžija, zanadžija) ili nečije izrazite osobine (ina-džija). Što se tiče sufiksa – luk, navodi se kako je riječ o izvorno turskom su-fiksu – lik koji je u našem jeziku prešao u – luk, a služi za građenje aps-traktnih imenica (baškaluk), zatim zbirnih imenica i imena zanata, kao i ime-nica koje konkretno označavaju pojedine stvari, odnosno predmete (kovanluk, čiviluk, gazdaluk, komshiluk) (Škaljić, 1973).

Analizom prvog i drugog izdanja Satira uočili smo da se u drugom izdanju pojavljuje puno veći broj turcizama. U prvom izdanju pronašli smo 48 turcizama (37 se pojavljuje i u drugom izdanju), a u drugom izdanju, osim 37 koji se nalaze i u prvom izdanju, pronašli smo još 60 turcizama. Što se tiče ostalih tuđica, u prvom izdanju pronašli smo 6 latinizama (4 se pojavljuju i u drugom izdanju), 4 grecizma (2 se pojavljuju i u drugom izdanju), 4 hunga-


247

rizma (3 se pojavljuju i u drugom izdanju), 2 germanizma (1 se pojavljuje i u drugom izdanju), 2 galicizma i 2 talijanizma (1 se pojavljuje i u drugom izda-nju). U drugom smo izdanju pronašli, osim onih koji se pojavljuju u obama izdanjima, 4 hungarizma, 4 germanizma i 2 talijanizma.

Zaključak

Što se tiče Relkovićeva jezičnog purizma, utvrdili smo kako on proizlazi iz njegova negativnog stava prema turskim „skullama“, odnosno običajima, ukorijenjenima na područjima koja su se nalazila pod dugogodišnjom osman-skom vlašću. Sam Relkovićev jezični purizam ponajviše se očituje u njegovu deklarativnom stavu protiv turcizama u hrvatskom jeziku. Takve stavove mo-žemo objasniti kroz prizmu društveno-političkih događanja toga vremena, pr-venstveno dugogodišnje borbe između Habsburškog i Osmanskog Carstva, a nije nevažna ni činjenica kako je sam Relković bio časnik u službi Habsbur-škog Carstva.

Analizom i iščitavanjem Relkovićeva Satira došli smo do zaključka kako Relković ipak upotrebljava znatan broj turcizama. Tu činjenicu možemo objasniti Relkovićevim nastojanjem da bude razumljiv širim slojevima pu-čanstva kojima je Satir kao prosvjetiteljsko djelo i bio namijenjen, s obzirom da su se turcizmi toliko ukorijenili u njihovu govoru da praktički nisu poz-navali druge riječi kojima bi označavali određene pojmove. S druge strane, možemo reći kako vrlo vjerojatno ni sam Relković nije bio svjestan turskog podrijetla znatnog broja riječi koje upotrebljava u Satiru.

Može se reći da su i J. Vončina i M. Samardžija bili u pravu što se tiče Relkovićeva purizma.

Izvori

Relković, Matija Antun 1987. Satyr iliti divyi csovik u vershe Slavoncem (preti-sak prvog izdanja iz 1762.), Privlaka: Privlačica.

Relković, Matija Antun 1974. Satir iliti divji čovik (priređeno prema drugom iz-danju), Osijek: Glas Slavonije.

Literatura

Babić, Stjepan 1968. Jezik starih hrvatskih pisaca u Slavoniji. Godišnjak ogranka Matice hrvatske 6 Vinkovci (ur. Dionizije Švagelj), str. 71-84.

Čaušević, Ekrem 2000. Turkološke marginalije o Relkovićevu Satiru. Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća (ur. Tomislav Bogdan), Zagreb-Davor: Filozofski fakultet i Poglavarstvo općine Davor, str. 233-244.


248

Despot, Loretana 2000. Matija Antun Reljković i prvi slavonski rječnik. Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća (ur. Tomislav Bogdan), Zagreb-Davor: Filozofski fakultet i Poglavarstvo općine Davor, str. 245-251.

Klaić, Bratoljub 1972. Veliki rječnik stranih riječi, Zagreb: Zora. Klaić, Bratoljub 1978. Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod Matice

hrvatske. Klaić, Bratoljub, 2007. Rječnik stranih riječi, Zagreb: Školska knjiga. Kolenić, Ljiljana 1991. Turcizmi u slavonskim gramatikama 18. stoljeća polazeći

od gramatike B. Tadijanovića, M. A. Reljkovića i M. Lanosovića. Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje (ur. Đuro Berber, Dušan Čalić), Osijek: JAZU i Zavod za znanstveni rad Osijek, str. 345-351.

Kolenić, Ljiljana 1998. Riječ o riječima: iz hrvatske leksikologije i frazeologije 17. i 18. stoljeća, Osijek: Pedagoški fakultet.

Kombol, Mihovil 1961. Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb: Matica hrvatska.

Matuz, Jozef 1992. Osmansko Carstvo, Zagreb: Školska knjiga. Moačanin, Nenad 1997. Požega i Požeština u sklopu Osmanskog Carstva (1537.

– 1691.), Jastrebarsko: Naklada Slap. Putanec, Valentin 1991. Etimološki zahvati u djelu Matije Antuna Reljkovića

(1732-1798). Vrijeme i djelo Matije Antuna Reljkovića (ur. Dragutin Tadijanović, Josip Vončina), Osijek: JAZU i Zavod za znanstveni rad Osijek, str. 171-182.

Samardžija, Marko 2004. Relkovićev jezični purizam. Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, str. 40-47.

Skok, Petar 1971. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1 (A-J), Zagreb: JAZU.

Škaljić, Abdulah 1973. Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost.

Tafra, Branka 2000. Suvremenost Reljkovićeve norme. Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća (ur. Tomislav Bogdan), Zagreb-Davor: Filozofski fakultet i Poglavarstvo općine Davor, str. 207-218.

Turk, Marija 1996. Jezični purizam, Fluminensia, br. 1-2, str. 63-79. Vince, Zlatko 2002. Putovima hrvatskoga književnog jezika: lingvističko-kultur-

nopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Vončina, Josip 1967. O tuđicama u Reljkovićevu „Satiru“. Filologija, br. 5, str. 175-181.

Krešimir Ćosić: 415 godina Vrančićeva rječnika

249

Primljeno 11. svibnja 2010., prihvaćeno za tisak 4. listopada 2010.

Krešimir Čosić 415 GODINA VRANČIĆEVA RJEČNIKA

Iako su već otprije poznati pokušaji bilje-ženja pojedinih riječi hrvatskoga jezika, o hr-vatskoj se leksikografiji u užem smislu može govoriti tek od Fausta Vrančića i njegova peto-jezičnog rječnika tiskanog 1595. pod nazivom Dictionarium quinque nobilissimarum Euro-pae linguarum koji nam je ostavio u naslijeđe. To djelo naš je prvi rječnik objelodanjen kao samostalna knjiga (Vončina, 1979: 7). Prili-kom izrade autor se kao polazišnim jezikom poslužio latinskim, a u čijem su stupcu samo latinske natuknice poredane i složene po abe-cedi, uz gdjekoja odstupanja, a lekseme ostalih četiriju jezika razvrstao je analogno da seman-

tički prate stupac na latinskom. Rječnik sadrži oko 5800 hrvatskih leksema (najviše s prostora Vrančićeva rodnog Šibenika i okolice) (Moguš, 1995: 77), dok je riječi mnogo više jer se dio leksema ponavlja i po više puta. Po lek-sikografskoj klasifikaciji Vrančićev se rječnik ubraja u manje rječnike. Do danas su provedena brojna i temeljita istraživanja o autoru i o samom rječ-niku te su nam, dakle, poznate gotovo sve bitne odrednice koje ga sačinjava-ju. Vrančićev rječnik poslužio je u izradi mnogih drugih rječnika kasnijeg datuma. Uz Vrančićevo dopuštenje benediktinac Petr Loderecker objavio je 1605. u Pragu proširenu inačicu tog istog rječnika, odnosno drugo izdanje uz dodatak češkog i poljskog jezika, a djelo je naslovio Dictionarium septem diversarum linguarum, videlicet latine, italice, dalmatice, bohemice, polo-nice, germanice et hungarice. Taj se rječnik još po ponekim odrednicama razlikuje od prvog izdanja (Samardžija, 2006: 29-30). Određujući prostran-stvo jezika na ukupnosti hrvatskog teritorija, izborom leksičke građe Vranči-ćev rječnik ostaje vjeran tradiciji koju nastavlja, odnosno otvara čakavsko narječje prema utjecajima ostalih dvaju. U grafijsko-pravopisnom pogledu nastoji sjediniti grafijska rješenja koja su se primjenjivala u južnim i sjever-nim krajevima, odnosno utrti put takvoj prilagodbi latinice koja bi ispunja-vala fonetske i fonološke potrebe hrvatskog jezika (Vončina, 1979: 7). Te-meljni nedostatak rječnika može se promatrati u samom strukturiranju budući da riječi nisu leksikografski obrađene, nego su nanizane u svojim temeljnim


250

oblicima. Istraživanja su pokazala da koncept petojezičnog rječnika nije bio zamišljen od samog početka, na što nam najbolje ukazuje početak predgovora u kojem se spominju samo dalmatinski (odnosno hrvatski) i mađarski jezik, te iz toga možemo naslutiti da je prvobitan nacrt rječnika uključivao samo ta dva jezika. Smatra se da je drugi rječnik koji se sastoji od ostalih triju jezika bio završen još godinama prije sastavljanja hrvatsko-mađarskog, ali je tek po-slije odlučeno o njegovu uključivanju u konačno ruho prvotiska. Rječnik nije naslovljen Vrančićevim imenom, već potvrdu njegova autorstva pronalazimo u Arcunatusovoj posvetnoj pjesmi, koja nam je tako jedino svjedočanstvo o tom podatku (Vončina, 1979: 9-10). Nije nam poznato dokad su dva rukopi-sna rječnika supostojala kao zasebne cjeline, no to se nužno moralo zbivati prije 1591. jer se već u pohvalnoj pjesmi Arconatusa iz iste godine spominje dictionarum quinque linguarum.

Rječnik započinje posvetom španjolskom isusovcu Alfonsu Carrilu u kojem autor tvrdi da je rječnik sastavio za „malo dana“. Ta je izjava struč-njake podijelila u dva tabora. Naime, jedni smatraju da je ista puko hvalisanje autora i da djelo ni pod kojim uvjetima nije moglo biti dovršeno u tako kratku vremenskom periodu, dok druga pak strana drži da je izjava istinita i da nam svjedoči o iznimnoj sposobnosti autora. Posveta je iskazana u prvom licu, ali se povremeno upliće i prvo lice množine. Mnijenje je istraživača da je takvim činom Vrančić htio odati počast svojim pomagačima tijekom godina za kojih je nastajao rukopis latinsko-talijansko-njemačkog rječnika koji je temeljom kasnijeg petojezičnog. Taj trojezični rukopis morao je nastati oko 1575. u Italiji za Vrančićevih studentskih dana, što je zaključeno na temelju podataka iz posvete Carrilu (Vončina, 1979: 11-13).

Nužnost hrvatsko-mađarskog rječnika proizlazila je iz potrebe jezičnog sporazumijevanja unutar personalnom unijom povezane hrvatsko-ugarske države, a čast njegova sastavljanja pripala je Vrančiću zbog njegova porijekla i čestog boravka u Ugarskoj za vrijeme kojeg je i naučio mađarski. Tijekom učenja zapazio je da su mnoge hrvatske riječi ušle u mađarski kao posuđenice te ga je to ponukalo da sastavi poseban popis hrvatskih posuđenica u mađar-skom jeziku koji je onda priložio kao dodatak na kraju rječnika (Moguš, 1995: 76). Arconatus nam svjedoči da je namjena rječnika mogla biti i u pri-premanju klerikalnog kadra. O mjestu nastanka rječnika nemamo izravnih podataka. Neosporno je da je taj rječnik nastajao nakon trojezičnog, odnosno u razdoblju nakon 1575., dok se konačno povezivanje dvaju rječnika, hr-vatsko-mađarskog dvojezičnog i latinsko-talijansko-njemačkog trojezičnog, smatra se, odigralo između 1585. i 1590. (Vončina, 1979: 13).

Prilikom sastavljanja starijeg trojezičnog rukopisa, prvo je formiran la-tinski stupac koji je onda služio kao izbornik riječi iz talijanskog i njema-čkog. U dijelu koji se odnose na hrvatski i mađarski zamjetan je izostanak to-ponimnih naziva s područja tih dvaju jezika. Prilikom detaljnije analize nje-mačkog dijela rječnika uočljivo je da je Vrančić samo površan poznavatelj


251

istog, a to se očituje u brojnim primjerima. U svim stupcima rječnika, pose-bice u hrvatskom i njemačkom, nailazimo na pogreške koje se obično uzi-maju kao rezultat tiskarske nemarnosti (budući da je tiskar najvjerojatnije bio Talijan nevičan hrvatskom i njemačkom jeziku). Međutim, za grafijsko-pravopisnu nedosljednost njemačkog dijela rječnika ne možemo okriviti tiskara, već njegova sastavljača. Budući da Vrančić nije bio osobit pozna-vatelj njemačkog, jasno je da je u pitanju grafije njemačkih riječi pripomogao netko sa strane. Pogreške u redoslijedu latinskih riječi temeljan su dokaz u prilog mišljenju da je Vrančić rječnik završio za malo dana, no drugačiji scenarij predlaže da je Vrančiću jednostavno nedostajalo strpljivosti ili vješ-tine za abecedno nizanje riječi (Vončina, 1979: 15-16). Čini se da je zamiš-ljeno da glagolski oblik u rječniku bude 1. lice jednine prezenta, no naknad-nom redakcijom neposredno prije tiskanja taj je oblik zamijenjen infinitivom. Redakcija je obuhvatila samo korekcije unutar riječi, ali se nije pozabavila pozicijskim promjenama među riječima. Za to potvrdu pronalazimo u prim-jerima gdje pojedine natuknice narušavaju abecedni niz zbog nekog pravopis-nog detalja. Zamjetno je i to da je prvobitna inačica rječnika oskudijevala riječima u odnosu na završnu koju je autor naknadno nadopunio, ali unoseći nove riječi na neodgovarajuća mjesta pa je i tu dolazilo do odstupanja od abe-cednog reda. Na 39 mjesta nemamo hrvatski ekvivalent latinskoj natuknici, a kako su u ostalim trima jezicima takve praznine znatno rjeđe, prvotno se zak-ljučilo da je Vrančić u tuđini zaboravljao materinji jezik. Međutim, prilikom redakcije rukopisa hrvatski se stupac našao ukliještenim između mađarskog i njemačkog te za pojedine riječi nije bilo dovoljno mjesta da ih se čitko ispiše, stoga ih je i tiskar u ponekim slučajevima bio nemoćan dešifrirati. To je bez sumnje vjerojatniji razlog zašto je izostao toliki broj riječi u hrvatskom stup-cu u odnosu na ostale (Vončina, 1979: 17-20).

Kojih desetak godine prije objave rječnika, Šime Budinić pokušao je udariti temelje reformi latinice koja bi uz primjenu dijakritičkih znakova obo-gatila grafijski sustav. Po svemu sudeći, Vrančiću je bio poznat taj pokušaj te on opravdava svoja rješenja cz, cs i ch, ističući kako grafemi koji se nalaze na drugom mjestu ovdje nemaju glasovnu vrijednost, već samo razlikovnu ulo-gu. Vrančić je, po svemu sudeći, nakon odlaska u inozemstvo nastavio odr-žavati kontakte sa zemljacima. Nije skrivao ni svoje nezadovoljstvo zbog ro-manskog utjecaja na hrvatski jezik, koji je osobito izražen bio u njegovu rodnom kraju. Da nešto promijeni u tom smislu, pokušavao je rekonstruirati domaće riječi koje su prešle u pasivni leksik. Budući da za tu svrhu vrlo vjerojatno nije imao dovoljno vlastitog znanja jer je vrlo rano napustio Hr-vatsku, morao se poslužiti literaturom (Vončina, 1979: 21-22). Vrančićev rje-čnik imao je osobitu vrijednost i za protureformatore. Naime, proturefor-matori su tražili takav jezični uzorak kojim će biti omogućeno sporazumije-vanje na čitavom južnoslavenskom prostoru da bi mogli na ovim prostorima obavljati propovijedi, a upravo se Vrančićev rječnik činio pogodnim za ispu-njavanje tog nauma (Vončina, 1979: 13-14). Vrančić je prema svojim tvrd-


252

njama i nastojao skrojiti jedinstven općeslavenski jezik. U predgovoru navodi da pod pojmom dalmatinskog jezika ne podrazumijeva samo lokalni govor kraja iz kojeg potječe već pri tom objedinjuje i govore s čitavog prostora Hrvatske te susjednih južnoslavenskih zemalja. Tu je viziju jedinstvenog južnoslavenskog jezika djelomično naslijedio i od hrvatskih protestantskih pisaca. Njegove teze o odnosima među slavenskim jezicima jasno su ocrtane i u hrvatskom dijelu predgovora Lodereckerova predgovora iz 1605. gdje na-vodi da je taj tzv. dalmatinski jezik čišći od poljskog ili pak ruskog jezika. Međutim, nesumnjivo je takvo stajalište nailazilo na žestoku kritiku u sredi-nama slavenskih govornih područja. Pojam dalmatinski jezik, kojim obuhva-ća samo južnoslavensko područje, podređuje pojmu slavenski jezik te za dal-matinski tvrdi da je idiom slavenskog jezika. Iz te tvrdnje ne možemo jasno razabrati je li Vrančić dalmatinski jezik, na cjelokupnom području koje bi isti obuhvaćao, promatrao kao jedinstven jezični kompleks ili je u njemu vidio skup dijalekata. Logično se nameće pitanje dijalekatske osnove toga dalma-tinskog jezika te je li točno da ono što Vrančić nudi kao standardni govor svem južnoslavenskom prostoru nije ništa drugo nego isključivo njegov rodni šibenski čakavski govor. Dugo se vremena držalo da je Vrančić slabije poznavao ostala narječja (Vončina, 1979: 22-25). Dijalekatski je Vrančićev jezik ocijenjen kao ikavsko-čakavski, a opaža se i dodirivanje sa štokavskim govorima koje se ponajprije očituje u sljedećim pojavama:

1. učestala uporaba upitno-odnosne zamjenice što

2. refleks d'>đ (u čakavskom je uobičajeno j)

3. izostanak promjene suglasnika lj u j

4. pojava ijekavizma u primjerima: siečan, sviest (navedeni primjeri ijekavi-zma izolirani su slučajevi preuzeti iz dubrovačkog govora)

Navedeni elementi štokavštine mogli bi opravdati tvrdnju da već Vran-čićev rječnik pokazuje prve znakove pojave standardizacije hrvatskog knji-ževnog jezika sa štokavskim kao dominantnim u tom procesu. Iako se dubro-vački govor preko književne aktivnosti počeo širiti i na susjedna područja, čini se da je u pitanju štokavštine u Vrančićevu rječniku veću ulogu odigrao bosansko-dalmatinski ikavski. U osnovi je rječnika spoj čakavske i štokavske ikavštine, no brojni primjeri dokazuju da su prisutni i utjecaji iz drugih dija-lekata, a to opovrgava teoriju o nedovoljnom Vrančićevu poznavanju domaće dijalektne raznolikosti (Vončina, 1979: 25-26).

Za razliku od veće zastupljenosti štokavskog, utjecaj kajkavskog uočava se samo u natruhama (vidljiv u pojavi refleksivne zamjenice u glagolu plakati se, alternativne depalatalizacije u primjerima prijatelstvo, kralica i dr.), no nedvojbeno da je i s tim narječjem bio dobro upoznat, što nam svjedoči i zna-tan broj kajkavizama.

Uzrok činjenici da je čakavski uzet kao osnovica njegove vizije sveo-buhvatnog dalmatinskoga jezika ne leži u njegovu možebitnom nepoznavanju


253

ostalih dvaju narječja, već što je među njima načinjen izbor (Vončina, 1979: 28). Iako njegov rječnik pretendira na jezik svakodnevne upotrebe, nailazimo i na primjere knjiških, staroslavenskih riječi. Naslov djela ističe nam da se autor trudio odabrati pet najuglednijih europskih jezika, no izbor iz leksičke građe uključuje obilje leksema karakterističnih za ruralnu sredinu te nikako za sadržaj njegova rječnika ne možemo reći da je otmjeno probiran (Vončina, 1979: 29).

Ne znamo točno kojoj je publici rječnik imao biti namijenjen. Latinske natuknice sugeriraju da je primarno u pitanju publika s humanističkom nao-brazbom. Predgovor nam daje upute o čitanju, ali za tri od četiriju stranih jezika koja su obrađena budući da su izostale upute o čitanju talijanskih riječi. Istaknuto je u predgovoru kako je Vrančić za hrvatske riječi skrojio svoj vlastiti pravopis s visokim stupnjem sustavnosti, svjestan da stvara pismeni predložak koji će služiti strancima za učenje hrvatskoga jezika. Iz toga pro-izlazi nužnost za izgradnjom grafijskog sustava koji se može jasno i jedno-značno realizirati u govornoj uporabi (Vončina, 1979: 31).

Njegov grafijski sustav uživa posebno mjesto u kontekstu povijesnog razvoja naše grafije budući da je on prvi porijeklom iz južne Hrvatske prih-vatio grafijsku praksu kakva se razvijala kod kajkavskih književnika na sje-veru (odnosno mađarska rješenja kao što su cs, sz i dr.), a iz južnih krajeva zadržao ona rješenja koja su se pokazala funkcionalnima (npr. x) (Vončina, 1979: 33).

U praksi njegovih prethodnika iz južne Hrvatske prilikom bilježenja talijanskoga c nije bilo razlikovanja između cz i cs, a to nam upućuje na poz-nati fenomen cakavizma koji je i danas prisutan u tim krajevima. S druge strane, autori iz sjeverne Hrvatske nisu razlikovali ch i k, što je u suštini izraz uobičajenog kajkavskog nerazlikovanja č od ć. Vrančić je taj problem riješio uvođenjem različite grafijske kombinacije za dalmatinski jezik: cz /c/, cs /č/ i ch /ć/. To predstavlja prvi u povijesti hrvatskog jezika poznati pokušaj odre-đivanja ortoepske norme (Vončina, 1979: 33-34).

Slično se dogodilo i s nekim drugim fonemima. Čakavski su pisci vrlo dobro razlikovali konsonante /l'/ i /n'/ od sekundarnih skupina /l/+/j/ i /n/+/j/ koje su se tad još nesliveno izgovarale. Napustivši talijanske kombinacije gl i gn, grafemskim skupinama ly i ny dodjeljuje dvostruku funkciju, odnosno da osim označavanja konsonanata /l'/ i /n'/ imaju i ulogu označavanja konsonant-skih skupina (Vončina, 1979: 34). Fonem /š/ bilježio se oznakom s, /dz/ ozna-kom dy, a /s/ je bilježen na tri načina: sz, ß samo u medijalnom i završnom položaju, te u rijetkim usamljenim primjerima kao s.

Vrančić ne poznaje samostalan grafem j pa mu ni dvoglas ij ne pred-stavlja dva fonema, već je inačica grafema y. Za označavanje dužine sloga Vrančić se služi dvama načinima. Prvi je udvostručenje samoglasnika, gdje imamo primjere: glaas, liip, peet, itd. Drugi je bilježenje grafema j uz sa-moglasnik pod naglaskom, npr. lijn, lijst, itd. Kratak je slog, iako neredovito,


254

označavan udvostručivanjem suglasnika iza samoglasnika pod kratkim nagla-skom, npr. hittar, lavv, oppeka, itd. U pojedinim primjerima pojavljuju se nadslovci / i ^ čiju je ortoepsku vrijednost danas nemoguće jednoznačno deši-frirati. U pisanju hrvatskih riječi često je upotrebljavana spojnica i to: između prefiksa i infinitiva u prefigiranih glagola, između prefiksa i ostalog dijela riječi kod odglagolnih tvorenica, između prijedloga i imenice, između sa-stavnica u složenicama, u višerječnim jednakovrijednicama, između atributa i imenice te između priloga ili pridjeva i glagola (Samardžija, 2006: 35-37).

U prvoj polovici 16. st. dominantna pjesnička struja južne Hrvatske bio je petrarkizam, a on je imao svojstvene jezične osobine među kojima je bilo i učestalo upotrebljavanje umanjenica. Za Vrančića umanjenice imaju semanti-čku, a ne stilističku funkciju, stoga ih je navodio samo nedeminutivnim likom (npr. srdašce, sunačce, kosica, venčac navedeni su kao srce, sunce, kosa, ve-nac) (Vončina, 1979: 29). Njegova najveća vrijednost pri pokušaju usavrši-vanja grafije leži u nastojanju da jednom fonemu odgovara jedinstveno grafij-sko rješenje, bilo da je u pitanju jedan grafem ili skupina, i da jednom gra-fijskom rješenju bude pridružena uvijek ista glasovna vrijednost. Nije u toj nakani u potpunosti bio uspješan budući da je dolazilo do povremenih od-stupanja na primjeru grafema y, koji je često označavao /i/, te u, koji je kat-kad stajao u značenju /v/. Iako je imao jasnu viziju kako bi mogao usavršiti naš latinični grafijski sustav, imao je vrlo ograničene mogućnosti da to i dos-ljedno provede. U prvom redu, u tom su ga naumu sprječavale okolnosti u venecijanskoj tiskari. Na raspolaganju je imao točno određen repertoar lati-ničnih slova koja je mogao upotrijebiti, a koja su mahom bila prilagođena za tiskanje na jezicima tada kultiviranijima od našeg (Vončina, 1979: 34).

Hrvatskim rječničkim prvotiskom Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum nije dan izniman prilog u vidu rječničke obrade latin-skog, talijanskog i njemačkog jezika, ali je za hrvatsku leksikografiju, u jed-nakoj mjeri kao za i mađarsku, značenje ovog rječnika neosporno. U kontek-stu vremena u kojem je nastao, rječnik ima još istaknutije mjesto. Hrvatska je književnojezična situacija višestruko bila napeta. Nastao je vakuum između konačnog raskida sa staroslavenskom redakcijom i izbora novog jezičnog tipa te zamjene glagoljice latiničnim pismom. Većina se tadašnjih pisaca nastojala uhvatiti ukoštac s tim problemom i bila potencijalnim reformatorom grafije, a iznimku tu nije činio ni Faust Vrančić. U jezičnom je pogledu ostao vjeran tradiciji na koju se nastavljao, otvaranju čakavskog prema ostalim dvama nar-ječjima s naglaskom na štokavski, a u grafijsko-pravopisnom pogledu težnji prilagodbe latinice hrvatskom jeziku na temelju njegovih fonetsko-fonoloških potreba (Vončina, 1979: 35).


255

Literatura Moguš, Milan 1995. Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb: Globus. Samardžija, Marko 2006. Hrvatski kao povijesni jezik, Zagreb: vlastita naklada. Vončina, Josip 1979. Vrančićev rječnik. Filologija, br. 9, str. 7-36. Vrančić, Faust 1992. Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum,

Zagreb: Novi Liber (pretisak izdanja iz 1595.).


256


257

Primljeno 27. listopada 2010., prihvaćeno za tisak 8. studenog 2010.

Ivana Gis 435. GODIŠNJICA ROĐENJA I 360. GODIŠNJICA

SMRTI BARTOLA KAŠIĆA

Bartol Kašić, poznat ponajprije kao pi-sac prve hrvatske gramatike, rođen je na otoku Pagu 15. kolovoza 1575. godine. Ra-no je ostao bez oca pa je o njemu skrbio ujak, zanimanjem svećenik. Po završetku općinske škole odlazi 1590. godine u Lo-reto gdje se nastavlja školovati u ilirskom kolegiju koji su vodili isusovci. Već 1595. godine stupa u isusovački novicijat. Tri go-dine poslije, 1598., imenovan je učiteljem gramatike na isusovačkom Rimskom kole-giju, a 1606. zaredio se za svećenika. Od 1609. do 1612. propovijeda u Dubrovniku,

a potom ga papa šalje na prostore pod turskom vlašću (Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek), a tamo boravi do 1614. Do 1618. ponovno boravi u Loretu i to kao ispovjednik, nakon čega kreće na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). 1620. ponovno je u Dubrovniku gdje će se zadržati do 1633. kada odlazi u Loreto. Tamo godinu dana ponovno služi kao ispovjednik i konačno odlazi u Rim gdje ostaje do kraja života. Umro je 28. prosinca 1650.

Kašićev opus čine prijevodi, preradbe i originalna djela uglavnom nabo-žne tematike. Čitavo njegovo književno djelovanje odraz je katoličke obnove i isusovačke škole, što se vidi iz naslova preradbi: Način od meditacioni i molitve koja se čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignjacija (1623.), Perivoj od djevstva (1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak (1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije (1638.). Od prijevoda treba istaknuti Ritual Rimski (1640.), prijevod Kempenčeva djela Nasljeduj Krista, s naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan'ja Gospodina našega Jezusa (1641.), prijevod lekcionara Pistule istomačene iz misala novog rimskog u jezik du-brovački (1641.), te prepjev pedeset psalama naslovljenih Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), a posebice prijevod Biblije.


258

Godine 1599. povjereno je Bartolu Kašiću da sastavi priručnu gramatiku hrvatskoga jezika za potrebe Ilirske akademije na Kolegiju u Rimu. Predstav-nici isusovačke škole isticali su da se u pisanju treba preuzeti najrašireniji i opći govor pa je ovaj isusovački đak pisao svoju gramatiku vođen tim na-čelom. Kao čakavcu, u tim počecima njegova pisanja, nije mu išla od ruke upotreba štokavskog narječja, već je kodificirao čakavsko narječje s elemen-tima štokavskog. Tek putujući kao misionar upoznao se pobliže s raširenošću štokavštine pa je ona sve dosljednija u njegovim kasnijim djelima, posebice u prijevodu Svetog pisma (gdje štokavsko narječje naziva bosanskim), kao i u prijevodu Rituala. Ističući da treba pisati jezikom koji svatko može razumjeti, napravio je jasan korak prema jezičnoj standardizaciji.

Preporukom pape Klementa VIII. da se započne sa studijem ilirskog je-zika otvorilo se pitanje gramatike iz koje bi se učilo, a tu se najvećim grama-tičarskim znanjima istaknuo upravo Bartol Kašić. Njegova je gramatika iz 1599. godine, nešto skraćena, tiskana 1604. pod naslovom Institutionum linguae illyricae libri duo kao prva gramatika hrvatskog jezika. Budući da u tom poslu nije bilo prethodnika u hrvatskome jeziku, našao se Kašić pred velikom zadaćom. Ime jezika – ilirski preuzeto je iz antičke tradicije, a to je ime bilo uobičajeno za ono vrijeme. Vođen latinskim gramatičkim modelom najprije razmatra pitanje grafije i suodnos fonem-grafem, središnji je dio po-svećen deklinacijama i konjugacijama, a na kraju navodi dvanaest sintakti-čkih pravila uglavnom vezanih za problem sročnosti. Uzori su mu u tom po-slu bili uglavnom Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat.

Posebno mjesto među piscima 17. stoljeća pripada mu ponajviše zbog opsežnog i raznovrsnog opusa, ali je uobičajeno da se za Bartola Kašića vežu počeci hrvatskog jezikoslovlja upravo zbog autorstva gramatike čiju vrijed-nost nitko ne može osporiti. Pripada najznačajnijim Hrvatima od pera na čitavom području svoga književnog djelovanja.


259

Primljeno 27. listopada 2010., prihvaćeno za tisak 8. studenog 2010.

Ivana Gis 260. GODIŠNJICA ROĐENJA I 185. GODIŠNJICA

SMRTI IGNJATA ALOJZIJA BRLIĆA Ignjat Alojzije Brlić rodio se u Slavonskom Brodu 1795. godine. Bu-dući da je bio sin brodskoga trgovca i književnika Andrije Antuna, i sam se bavio trgovačkim poslovima, kao i književnošću. Školovao se u franjeva-čkom samostanu u rodnom gradu, gimnaziju je pohađao u Požegi, a u trgovačke škole išao u Vukovaru. Skupljao je narodne pjesme, molitve, povijesne spise i objavio ih skupa s ocem u zbirci Kronika grada Broda. Znanstvenoj je javnosti postao poznat i po svojoj prepisci Pisma sinu Andri-ji Torkvatu Brliću. Od 1836. do 1855. godine izdavao je Ilirski kalendar u kojemu je tiskao etnografsku građu

Slavonskoga broda. Prevodio je s njemačkoga, latinskoga, češkoga. Car Franjo Josip I. odlikovao ga je kolajnom za literarne zasluge. Bio je član Društva srpske slovesnosti.

Vremenski je Ignjat Alojzije Brlić pripadao razdoblju hrvatskoga na-rodnoga preporoda, ali njegova se razmišljanja o jeziku ne podudaraju u pot-punosti s onima Ljudevita Gaja. Oštro se suprotstavljao ilircima, bio pristaša Vuka Stefanovića Karadžića, zagovornik ćirilice i narodnoga jezika. Dekla-rirao se kao vukovac i protivnik „zagrebaca“, ali je u konkretnim rješenjima bio oslonjen na hrvatsku tradiciju. Godine 1833. objelodanio je u Budimu hr-vatsku slovnicu pod nazivom Grammatik der illyrischen Sprache, wie solche in Bosnien, Dalmatien, Slavonien, Serbien, Ragusa & c. dann von den Illyriern in Banat und Ungarn gesprochen wird. Für Teutsche verfasst und herausgegeben von Ignatz Al. Berlich, koja je doživjela još dva izdanja. Gramatika mu ima pretežna obilježja starih hrvatskih gramatika i prema tim obilježjima pripada hrvatskoj gramatičarskoj i književnonormativnoj tradiciji. Gramatika je podijeljena na poglavlja o pravogovoru i pravopisu, o promje-


260

njivim vrstama riječi, o nepromjenjivim vrstama riječi, o sintaksi. Drugi dio sadrži rječnik pod naslovom Najpotrebitije riči, potom slijedi poglavlje Na-ričja i nakon toga dvanaest razgovora iz kojih doznajemo što reći u uobi-čajenim prigodama. Sljedeće je poglavlje naslovljeno Različite porekli i izre-ci. U tom se dijelu knjige nalaze frazemi, obične rečenice iz svakodnevnoga govora ili samo pojedinačne riječi. Pred sam kraj knjige nalaze se Naričja (opet) i Poslovice. Posljednji dio jezikoslovnoga djela nosi naslov Mali doga-djaji, Pričice i pripovisti.

Nasljeđujući se na tradiciju ranijih hrvatskih gramatika, nastala je Brli-ćeva gramatika koju se s obzirom na koncepciju s pravom može svrstati kao posljednju gramatiku 18. stoljeća, premda objelodanjenu u 19. stoljeću. U spisima je zagovarao Ignjat Alojzije Brlić prevlast ćirilice, a pisao je latini-com (slavonskom grafijom kojom su pisali gramatičari prije njega, Matija Antun Reljković i Marijan Lanosović); u spisima je zagovarao „živo nar-ječje“, a u hrvatski je rječnik uvrstio riječi iz različitih hrvatskih narječja (iako je staroštokavac jer bilježi tronaglasni sustav); sukobljavao se s ilircima, ali se u konkretnim rješenjima priklonio upravo njima. Čitati nje-govu gramatiku znači upoznati staru hrvatsku štokavštinu slavonskoga dija-lekta. Osim toga, protumačena je njemačkim jezikom i može poslužiti Ni-jemcima za učenje hrvatskoga jezika, kao i obrnuto.

Prvi je hrvatski gramatičar koji ima isti broj padeža i iste padeže kao i naše suvremene gramatike.

Umro je u Cerniku 1855. godine.


261

Primljeno 15. svibnja 2010., prihvaćeno za tisak 31. svibnja 2010.

Perica Vujić SJEĆANJE NA IVU ŠKARIĆA

Prošle godine umro je dugogodišnji redoviti profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i poznati hrvatski jezi-koslovac Ivo Škarić. Ivo Škarić rođen je u Postirama na otoku Braču 19. travnja 1933., a klasičnu je gimnaziju završio u Splitu 1953. Nakon klasične gimnazije upisuje studij hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti i fran-cuskog jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koji diplomira 1958., a 1965. je doktorirao disertacijom Pove-

zanost emisije i percepcije u govoru. Te iste godine izabran je za docenta, 1980. za redovnog profesora, a 2005. za profesora emeritusa. Akademske 1972./1973. godine bio je na studijskom boravku u Parizu. Godine 1990. izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1992. godine dobio je nagradu Bartol Kašić za istaknuto znanstveno djelo te godine.

Ivo Škarić bio je voditelj mnogih znanstvenih projekata, inicijator i glavni organizator znanstvenog skupa Istraživanja govora (Zagreb, 1985. – Govorne komunikacije, 1995. – Govor elektroničkih medija). Bio je glavni urednik časopisa Govor (1986.-2002.), član uredništva časopisa Jezik, član uredništva časopisa Medijska istraživanja. Osim što je članom suradnikom HAZU, bio je članom i Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkog društva čijim je predsjednikom postao 2002., inicijator je osnutka i prvi predsjednik Sekcije (Odjela) za fonetiku pri HFD-u, Društva logopeda Hrvatske, član Internati-onal Phonetic Association i dr. Bio je šef Katedre za teorijsku fonetiku Od-sjeka za fonetiku.

Predavao je na diplomskim studijima fonetike, lingvistike, informatolo-gije, kazališne akademije, defektologije i novinarstva. Također, predavao je i na poslijediplomskim studijima fonetike, lingvistike, logopedije, surdopeda-gogije, komunikologije, stomatologije i ekonomije. Predavao je kolegije: Me-hanička fonetika, Eksperimentalna fonetika, Teorijska fonetika, Opća fone-tika, Količinski vid obavijesti, Teorija informacije i komunikacije, Metodolo-gija znanstvenog rada, Struktura jezika i patologija govora i sluha, Scenski govor, Psihoakustika, Suvremeno govorništvo (s Praktikumom), Kultura go-


262

vora. Školske godine 1989/90. predavao je na slavistici u Lundu (Švedska) i na Visokoj pedagoškoj školi u Malmou (Švedska).

Počevši od 1965. godine održao je brojne tečajeve za govornike radija i televizije te sudjelovao u brojnim audicijama za prihvat novih djelatnika u tim medijima. Jedan je od inicijatora (uz J. Nikić) organiziranja posebne Slu-žbe za jezik i govor (od 1991.) pri HTV-u. Autor je programa i organizator Govorničke škole za darovite srednjoškolce. Autor je i voditelj brojnih teča-jeva iz govorništva za gospodarstvenike i za ostalo građanstvo (HGK, INA, PLIVA, ZB, i dr.). Vodio je nekoliko tečajeva za recitatorske voditelje i reci-tatore (Grožnjan, Komiža, Grubišno polje, Pakrac, Zagreb).

Do svoje smrti Ivo Škarić objavio je oko 150 znanstvenih i stručnih ra-dova, uglavnom iz fonetike, retorike i ortoepije, te sedam knjiga s područja fundamentalne fonetske znanosti i primijenjene fonetike: U potrazi za izgub-ljenim govorom (1982.), Fonetika hrvatskoga književnog jezika, u: S. Babić i dr., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (1992.), Temeljci suvremenog govorništva (2000.) itd.

Čestim istupima u javnosti podizao je kulturu govora i zalagao se za radikalnu reformu hrvatskog pravopisa.

Prof. emeritus Ivo Škarić preminuo je 29. siječnja 2009. godine nakon teške bolesti u Zagrebu. Njegovom smo smrću sigurno ostali bez još jednog važnoga hrvatskog jezikoslovca, a polaznici njegove Govorničke škole bez svog Profesora.


263


Marko Bagić SJEĆANJE NA DALIBORA BROZOVIĆA

Jezikoslovac i akademik Dalibor Brozović rođen je 28. srpnja 1927. go-dine u Sarajevu. Osnovnu školu poha-đao je u Zenici, a gimnaziju u Viso-kom, Sarajevu i Zagrebu. Na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu studira kroa-tistiku i talijanski jezik gdje je 1951. godine diplomirao, a 1957. godine i doktorirao disertacijom Govor u dolini rijeke Fojnice. Od godine 1952. zapo-

slen je kao asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, a već sljedeće godine postaje lektor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, što radi do 1957. godine. Tada odlazi u Zadar na Filozofski fakultet gdje postaje asistent predavač, zatim 1958. godine docent, 1962. godine izvanredni pro-fesor, a od 1968. do 1990. godine redoviti profesor. Kao gost predavač pre-davao je na University of Michigan u SAD-u i na Sveučilištu u Regensburgu u Njemačkoj, te na mnogim drugim.

U Hrvatskoj (tada Jugoslavenskoj) akademiji znanosti i umjetnosti dje-luje od 1975. godine, postajući redom: član suradnik (1975.), izvanredni član (1977.) i redoviti član (1986.). Vanjski je član i, 1986. godine, Makedonske akademije nauka i umjetnosti. Među ostalim, postaje članom Europske aka-demije i Akademije nauka Bosne i Hercegovine. U HAZU-u je bio članom Odbora za dijalektologiju, Odbora za leksikografiju i Odbora za etimologiju. Bio je predsjednikom Hrvatsko-bugarskoga društva te Hrvatskog saveza za esperanto. Od 1991. do 2000. godine bio je glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, a bio je članom uredništva Europskoga i Opće-slavenskoga dijalektološkog atlasa te glavni urednik Hrvatske enciklopedije (1., 2., i 3. svezak)

Akademik Dalibor Brozović bio je jedan od najvećih hrvatskih jeziko-slovaca 20. stoljeća. Proučavao je kako hrvatske dijalekte, tako i hrvatski standardni jezik. Proučavanje hrvatskog jezika utemeljio je na novoj opće-lingvističkoj osnovici, a u vremenu velikih pritisaka na hrvatski jezik stao je u obranu očuvanja hrvatske jezične samobitnosti tako da je bio jedan od


264

autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika 1967. godine kojom je označen početak kraja jugoslavenskog jezičnog unitarizma i nametanja hibridnoga srpsko-hrvatskoga jezika. U Šibeniku je u vrijeme Hr-vatskog proljeća (1971.) održao predavanje pod naslovom Deset teza o hr-vatskom jeziku. Uključuje se u politiku potkraj osamdesetih i početkom devedesetih kada je jedan od osnivača stranke Hrvatska demokratska zajed-nica, čiji je prvi potpredsjednik, a postaje i potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Saborski je zastupnik bio u drugom sazivu Sabora (1992.-1995.). Umro je u Zagrebu u 82. godini života 19. lipnja 2009. godine.

U znanstvenim i stručnim skupovima sudjelovao je u organizaciji i s re-feratima na više od 100 međunarodnih lingvističkih, slavističkih i drugih konferencija i znanstvenih skupova. Akademik Dalibor Brozović objavio je više od tisuću bibliografskih jedinica (znanstveni članci i rasprave, konferen-cijska priopćenja, knjige ili poglavlja, stručni članci i rasprave, pregledni članci, te ostali tekstovi), a znatan dio njih objavljen na više stranih jezika u inozemnim znanstvenim središtima. Njegova su najvažnija djela Rječnik jezika ili jezik rječnika (1969.), Standardni jezik (1970.), Fonologija hrvat-skoga književnog jezika (1991.). Rabeći konceptualni instrumentarij struktu-ralističke lingvistike napravio je posve novi prikaz hrvatske jezične povijesti koji je zamijenio zastarjeli prikaz kakav je vladao u udžbenicima koji su slijedili stari mladogramatičarski pristup. U hvaljenoj studiji Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti (1978.) podijelio je hrvatski jezičnopovijesni razvoj u 3 predstandardna razdoblja i 3 standardna s počet-cima standardizacije oko 1600. i uznapredovalim procesom 1750. godine. Tim radom promijenio je vladajuće predodžbe koje su se najviše odnosile na hrvatski narodni preporod i važnost Ljudevita Gaja.

Dalibor Brozović primio je za knjigu Standardni jezik iste godine kada je izdana (1970.) Nagradu grada Zadra za istaknutu znanstvenu djelatnost. Godine 1992. dobiva Nagradu za životno djelo Republike Hrvatske, a Nagra-du Stjepan Ivšić 2002. godine. Nositelj je velereda kralja Zvonimira, reda Ante Starčevića i reda Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića te bugar-skog ordena Madarskog konjanika 1. reda. Dalibor Brozović ostat će upam-ćen po svom neprocjenjivom doprinosu u hrvatskoj i slavenskoj lingvistici, dijalektologiji, akcentologiji, standardizaciji slavenskih jezika, plurilingvisti-ci, fonologiji i povijesnoporedbenoj lingvistici te posvemašnjoj brizi za oču-vanjem i razvojem hrvatskoga jezika.


265

Primljeno 1. rujna 2010., prihvaćeno za tisak 4. listopada 2010.

Domagoj Kostanjevac SJEĆANJE NA ŽARKA MULJAČIĆA

Žarko Muljačić rođen je 2. listopada 1922.

godine u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je romanistiku na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu 1947. Od 1947. do 1950. radio je kao srednjoškolski profesor u Puli i Splitu, a od 1950. do 1953. kao arhivist Držav-nog arhiva u Dubrovniku. Na Katedru za tali-janski jezik i književnost u Zagrebu primljen je 1953. U jezikoslovnu su ga znanost uveli profe-sori Mirko Deanović i Petar Skok. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1955. te-mom Tomo Basiljević-Bassegli, predstavnik pro-svjećenja u Dubrovniku. Jedan je od osnivača Fi-

lozofskog fakulteta u Zadru 1956. te utemeljitelj i organizator njegove tali-janistike i romanske lingvistike. Od 1956. do 1973. radio je kao docent (1956.-1961.), izvanredni (1961.-1965.) i redoviti profesor (1965.-1972.) na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je predavao talijansku, romansku i opću lingvistiku. Dekan Filozofskog fakulteta u Zadru bio je od 1964. do 1966. Nakon izbora za profesora romanske filologije (lingvistike) na Freie Univer-sität u Berlinu predavao je talijanski, francuski jezik i komparativnu roma-nistiku od 1973. do umirovljenja 1988. Nakon povratka u domovinu ostao je aktivan u akademskoj zajednici te predavao na poslijediplomskim studijima. Uređivao je časopise: Lingua e stile iz Bologne, Italienisch iz Frankfurta te Mediterranean Language Review iz Wiesbadena, a radio je i kao savjetnik na sastavljanju epohalnog djela Lexicon der Romantischen Linguistik.

Za znanstveni je rad primio mnoge nagrade, a za zasluge nekoliko odlikovanja. Od nagrada se ističe Galileo Galilei koja slovi kao talijanski Nobel, a od odlikovanja Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanstvene rezultate i Grande Ufficiale dell'Ordine della Stella della soli-darietà italiana. Bio je dopisni član nekoliko akademija: od 1977. Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, od 1989. Akademije della Crusca u Firenzi, a od 1996. Akademije Nazionale dei Lincei u Rimu. U Parizu, Rimu, Stras-bourgu i Zagrebu sudjelovao je u radu ondašnjih lingvističkih društava.


266

Za hrvatsko je jezikoslovlje iznimno važan i zbog toga što je bio jedan od prvih hrvatskih strukturalista. Nadovezao se na Martinetov funkcionali-zam i Jakobsonov binarizam te je zajedno s Daliborom Brozovićem i Za-grebačkim lingvističkim krugom pridonio da strukturalizam uđe na hrvatske filozofske fakultete i da se hrvatsko jezikoslovlje uključi u europske tokove. Izvrsno poznavanje fonologije pokazao je u knjizi Opća fonologija i fo-nologija suvremenog talijanskog jezika (Zagreb, 1964.) koja je 1969. tiskana u Bologni kao Fonologia generale e fonologia della lingua italiana.

Bibliografija Žarka Muljačića broji preko 700 radova (od hrvatskih su jezikoslovaca jedino Vatroslav Jagić i Petar Skok napisali više radova), od toga 20 knjiga. Radovi su mu iz općeg, povijesnog, poredbenog, kontaktnog i normativnog jezikoslovlja, opće i romanske književnosti, romanske filologije, balkanologije, komparativne književnosti i povijesti. Dugo se bavio i dal-matskom etimologijom te je često isticao da svatko tko se bavi etimologijom mora poznavati slavensku povijesnu gramatiku. Njegova knjiga Problemi manjinskih jezika u romanskim državama u Europi (Rijeka, 2008.) važna je za sociolingvistiku i proučavanje varijeteta, a u njoj sustavno izlaže sve bitne činjenice za sociolingvistički opis jezične situacije u europskim većinski ro-manskim državama, a donosi i vrlo iscrpan izbor relevantne bibliografije. Zanimao se i za Dubrovnik i njegovu kulturnu i književnu povijest, a većina je radova posvećena tomu objavljena u knjizi Iz dubrovačke prošlosti (Za-greb, 2006.). Od polovice 80-ih godina 20. stoljeća rad se profesora Mulja-čića zasnivao na dvjema temama – relativističkom pristupu odnosu jezika i dijalekta i klasifikaciji jezika u romanistici te novom modelu krčkoromanske (veljotske) povijesne fonologije. Posljednih se godina života ponajviše bavio razjašnjavanjem detalja iz životopisa Tuone Udaine, zadnjeg veljtofona.

Profesor je Muljačić u cjelokupnom radu težio razumnom razvrstavanju činjenica na temelju izričitih kriterija i kritički odabranih mjerila, izvrsnom poznavanju svih bitnih sastavnica u vezi s temama koje je obrađivao te sve-obuhvatnoj i pouzdanoj obaviještenosti. Svojim je radom pokazao koliko je potrebna dosljedna primjena novih metodologija u lingvistici jer se samo tako može doći do spoznaja koje inače ne bi bile moguće.

Žarko Muljačić napustio nas je 6. kolovoza 2009. godine u 87. godini ži-vota. Njegovim odlaskom nastala je velika praznina u hrvatskoj romanistici i jezikoslovlju uopće.

Vera Blažević: Jezični savjeti

267


Vera Blažević JEZIČNI SAVJETI

Četvrti broj Hrvatistike donosi nove jezične savjete namijenjene onima koji se u svakodnevnom govoru i pisanju hrvatskoga jezika susreću s je-zičnim nedoumicama na mnogim njegovim razinama. Znati se poslužiti jezičnim savjetnicima i rječnicima u otklanjanju jezičnih nedoumica sastavni je dio jezične kulture koju trebamo njegovati. Na istom tragu, literaturom ohrabrena u borbi s najčešćim jezičnim dvojbama, donosim zanimljiva rje-šenja poznatih hrvatskih jezikoslovaca (Stjepan Babić) i jezikoslovki (Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Anđela Frančić, Dubravka Smajić, Irena Vodo-pija).

U (S)VEZI S1

Hrvatski enciklopedijski rječnik navodi nekoliko značenja riječi sveza: ono čime se što veže da čvršće drži; vezica; veznik; ling. slijed od dvije ili više riječi koje čine sintaktičku i semantičku cjelinu, sintagma; anat. usp. ligament (Anić, 2003: 1264). Za riječ veza potvrđena su, među ostalim, i sljedeća značenja: duga i uska traka koja služi za spajanje, povezivanje, vezica; suodnos između predmeta u prostoru ili vremenu, odnos ili suodnos između uzroka i posljedice; neki odnos među osobama (Anić, 2003: 1420).

Rječnik hrvatskoga jezika navodi sljedeća značenja riječi sveza: sila, nit, odnos koji vezuje, povezuje; veza, spona: biti u vezi s kim, bračna veza, duhovna veza; duguljasto bijelosrebrnožućkasto tkivo, obično vrlo čvrsto s mnogo kolagenih paralelno postavljenih vlakana, koje najčešće učvršćuje zglobove; ligament (Šonje, 2000: 1207). Za riječ veza potvrđuju se i ova zna-čenja: dugoročna ili trajna povezanost između osoba, predmeta ili pojmova, odnos, sveza: ljubavna sveza, rodbinska sveza, politička sveza, uzročno-pos-ljedična sveza; održavanje usmenih ili pismenih odnosa među ljudima; dodir, doticaj, kontakt: imati vezu s kim; povezanost s utjecajnom osobom u ostva-renju interesa: dobiti posao preko veze (Šonje, 2000: 1348).

Povijesno gledano, obje su riječi, širokih značenja i upotrebe, potvrđene

1 Babić, Stjepan, 1995. Hrvatski jučer i danas, Zagreb: Školske novine, str. 91


268

i u Akademijinu rječniku.2 Riječ veza danas je preopterećena značenjima, stoga nije s gorega upotrijebiti koju drugu riječ gdje riječ veza još nije ustaljena. S obzirom na to dajemo li prvenstvo značenju ili upotrebi, u izrazu u (s)vezi možemo izabrati oba ta oblika, ali valja napomenuti da za svaku (s)vezu treba dvoje, a to se zajedništvo izriče prijedlogom s i instrumentalom, a ne genitivom. Ispravno je, primjerice, reći u (s)vezi s vašim pismom, a ne u (s)vezi pisma.

VAŽITI I VRIJEDITI3

Oba glagola pripadaju hrvatskom standardnom jeziku, ali u različitim značenjima. Možemo reći: Djevojčice se nadmeću i prave važne, ali je po-grešno reći: Djevojčice se prave vrijedne. Važiti znači imati važnost, a vri-jediti znači imati vrijednost i biti na snazi. Razlikujmo djevojčice koje se prave važne od dokumenata koji vrijede do nekoga nadnevka.

POŠTO4

Veznik pošto vremenski je veznik koji se nerijetko pogrešno upotreb-ljava kao uzročni veznik. U rečenici: Rohatinski će svjedočiti pošto se pro-tivio prodaji Hypa5 veznik pošto pogrešno je upotrijebljen i treba ga zamije-niti uzročnim veznikom jer, a u rečenici: Mjesec dana pošto je pušten iz prit-vora, prijavljen je zbog tučnjave ispred trogirske diskoteke F16 veznik pošto ispravno je upotrijebljen.

NI I NITI7

Jezične se nedoumice nerijetko javljaju pri zamjeni veznika ni i niti te njihovih udvojenih inačica ni ...ni i niti ...niti8. Budući da niti izriče viši stu-panj nijekanja nego ni, treba upotrebljavati stilski neobilježen veznik ni. Primjer je pogrešne upotrebe veznika niti rečenica: Mourinho: Igra li mom-

2 Riječ sveza prema Akademijinu rječniku ima više od pedeset potvrda iz svih hrvatskih krajeva, a veza samo nekoliko. Iako književne potvrde iz 19. i 20. stoljeća također govore u prilog riječi sveza, valja napomenuti da naši najstariji rječnici riječju vez (m.r.) objedinjuju značenja riječi sveza i veza, a Šime Starčević (1812.) uvodi naziv veznik za nepromjenjivu vrstu riječi. 3 Babić, Stjepan 1997. Govorimo hrvatski, Zagreb: Naklada Naprijed d.d, str. 108. 4 Frančić, Anđela / Hudeček, Lana / Mihaljević, Milica 2005. Normativnost i više-funkcional-nost u hrvatskome standardnom jeziku, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, str. 160. 5 Večernji list, 11. ožujka 2010., str. 16. 6 Večernji list, 12. svibnja 2010., str. 30. 7 Isto kao 4, str. 159. 8 U upotrebi se pojavljuju i kombinacije veznika ni i niti, ali su te kombinacije normativno neprihvatljive u stilski neobilježenom redu riječi i neutralnom stilu.


269

čad dobro, ne treba niti trenera na klupi.9 Ta rečenica treba glasiti: Mou-rinho: Igra li momčad dobro, ne treba ni trenera na klupi.

U rečenici: Za obične ljude nema ni mira ni budućnosti ako se ne raš-čisti s ratnim zločinima10 veznici ni ...ni ne mogu se zamijeniti veznicima niti ...niti jer se uz potonje ne može ostvariti još jedna rečenična negacija. Reče-nica ne može glasiti: Za obične ljude nema niti mira niti budućnosti ako se ne raščisti s ratnim zločinima, ali je prihvatljiva stilski obilježena rečenica: Za obične ljude niti mira niti budućnosti ako se ne raščisti s ratnim zločinima. Pomoći će i ako znamo da veznici ni ...ni dolaze uz imenice (ni kolegica ni kolega), pridjeve (ni star ni mlad), priloge (ni brzo ni lako), brojeve (ni prvi ni zadnji), zamjenice (ni ti ni ja) te nesvršene glagolske oblike (ni silaziti ni izlaziti), a veznici niti ...niti uz svršene glagolske oblike koji imaju kategoriju lica i vremena (niti će sići niti će izići).

KURIKULUM ILI KURIKUL11

Ova je tuđica nerijetko kamen spoticanja u jezikoslovnim i stručnim pe-dagoškim raspravama. U malom rječniku pojmova Bognarove i Matijevićeve Didaktike donosi se sljedeća definicija: CURRICULUM – pedagoški pojam koji obuhvaća definirane ciljeve i sadržaje učenja, metode, situacije i strate-gije, te načine evaluacije. Katkad se ovim izrazom misli samo na nastavni plan i program. U američkoj pedagoškoj terminologiji pojam curriculum sa-držajno pokriva približno ono što u europskoj literaturi označava izraz didak-tika (Bognar, Matijević, 2005: 401).

Iako je riječ o anglizmu, nužno je istaknuti da je kurikul(um) izvorno riječ latinskoga podrijetla (lat. curriculum, i, n. utrkivanje, natjecanje, tečaj (nebeskih tijela, života), život, trkalište). Latinske imenice sa završetkom na -ium prilagođavaju se hrvatskom standardnom jeziku na dva načina:

a) nastavkom -ija (mijenja se rod izvorne riječi koja postaje imenica ž. roda): lat. stipendium – hrv. stipendija,

b) nastavkom -ij (imenice m. roda): lat. teritorium – hrv. teritorij.

Po uzoru na potonju prilagodbu, latinske imenice na -um u hrvatskom standardnom jeziku gube latinski nastavak te postaju imenice m. roda s niš-tičnim nastavkom (lat. metallum, elementum, curriculum – hrv. metal, ele-ment, kurikul). Iako Irena Vodopija i Dubravka Smajić (2008) ističu da je riječ kurikul moguće zamijeniti i hrvatskim nazivom uputnik, valja upamtiti da je kurikulum nepravilno prilagođena tuđica te da je ispravno reći: kurikul, kurikulni, kurikulski.

9 Jutarnji list, 11. ožujka 2010., str. 25. 10 Jutarnji list, 10. svibnja 2010., str 13. 11 Smajić, Dubravka / Vodopija, Irena 2008. Curriculum, kurikulum, kurikul – uputnik. Jezik, god. 55, br. 5, str. 181-189.


270

MOJI KOLEGE, A NE MOJE KOLEGE12

Imenice tipa starješina, sluga, kolega, vojvoda završavaju nastavkom –a kao imenice e-vrste, a označuju osobe muškoga spola te su muškoga grama-tičkog roda. Jednina tih imenica u razgovornom jeziku ne predstavlja pro-blem – svi ćemo reći: moj kolega, vrijedni sluga, a ne moja kolega, vrijedna sluga. Problem se javlja u prividno množini tih imenica pa često čujemo: moje kolege, naše sluge kad bismo trebali čuti: moji kolege, naši sluge.

TRENIRKA, TRENERICA I TRENERKA13

Često čujemo da ljudi isti odjevni predmet nazivaju trenerkom i tre-nirkom, mijenjajući tek jedan glas koji zapravo postaje presudan za razumi-jevanje različitoga značenja tih imenica. Imenica trenirka u izravnoj je vezi s glagolom trenirati i označuje odjevni predmet koji je, zbog svoje praktič-nosti, postao sastavnim dijelom naše kućne garderobe. Ispravno je, dakle, reći: obukao sam trenirku, kupila je trenirku, trčali smo u trenirkama.

Trenerka, s druge strane, ne označuje odjevni predemet, a ni žensku osobu koja trenira druge. Kažemo trenerica jer imenice m. roda s kratkim završnim -er i genitivnim naglaskom koji je jednak nominativnom u tvorbi ženskoga mocijskog parnjaka preuzimaju nastavak -ica, a ne -ka: trener, trenerica, a ne trener, trenerka. Ispravno je, u ovom slučaju, reći: trenira nas nova trenerica, trenerica je odlična.

ZAHVALITI I ZAHVALITI SE14 Postoje glagoli koji mogu biti i povratni i nepovratni, ali tada imaju raz-

ličito značenje. Često se na kraju izvješća, službenoga dopisa ili e-maila može pročitati: Zahvaljujem Vam se na pozivu što zapravo znači: Odbijam Vaš poziv, premda se htjelo izreći zahvalnost.

Idući put nemojmo zaboraviti zahvaliti komu kada želimo izreći zahval-nost, a zahvaliti se komu kada se želimo čega odreći ili što odbiti.

USKRSNI I USKRŠNJI15 Ovi su odnosni pridjevi dio hrvatskoga standradnog jezika te su u skladu

s njegovom tvorbenom normom. Pridjevskoj tvorbi sufiksom -ni (uskrsni, božićni, proljetni) ipak treba dati prednost pred tvorbom sa sufiksom -nji (ne smije se zaboraviti na jednačenje glasova po izgovornom mjestu kojim od

12 Isto kao 3, str. 361. 13 Isto kao 3, str. 142. 14 Isto kao 3, str. 79. 15 Isto kao 1, str. 148.


271

suglasničkoga skupa -snji postaje -šnji, uskrsnji > uskršnji). U stilski neutral-noj uporabi, te s gledišta tvorbe riječi, oblik usrksni prihvatljiviji je od oblika uskršnji.


272

Domagoj Kostanjevac: Umberto Eco, U potrazi za savršenim jezikom

273

Primljeno 28. kolovoza 2010., prihvaćeno za tisak 4. listopada 2010.

Domagoj Kostanjevac UMBERTO ECO, U POTRAZI ZA SAVRŠENIM JEZIKOM,

Hena com, Zagreb, 2004.

Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. (Postanak 11,1)

Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije. (Postanak 11,7)

Često smo se pitali što bi bilo kad bi svi ljudi govorili jednim jezikom, kad bismo se svi sporazumjeli bez potrebe za prevoditeljem ili učenjem nekog drugog jezika. Što bi bilo da se nije dogodio babilonski confusio linguarum? Bi li svijet bio drugačiji, bi li vladala sloga među ljudima? Kakav bi to savršen, univerza-lan jezik morao biti? I je li uopće moguće stvo-riti takav jezik koji bi ujedinio cjelokupni ljud-ski rod u jednom jeziku? Odgovore na ta i brojna druga pitanja daje knjiga U potrazi za savršenim jezikom poznatog semiologa, kriti-čara, pisca i esejista Umberta Eca.

Ecova knjiga na 342 stranice daje povi-jesni pregled brojnih pokušaja stvaranja jednog savršenog jezika, kao i pronalaženja jezika majke, onog jezika iz kojeg su se razvili svi ostali jezici svijeta. Knjigu čini 18 poglavlja.

U nultom poglavlju, koje je naslovljeno kao Uvod, Eco govori o mitovima o prvom jeziku, daje opširan popis onih koji su se bavili savršenim, univer-zalnim jezicima, podrijetlom jezika, raznoraznim modelima jezika a priori i a posteriori itd. U uvodu odmah kaže da će svoj povijesni pregled ograničiti na Europu te da će u razmatranje uzeti samo projekte pravih pravcatih jezika (ponovno otkriće povijesnih jezika, smatranih izvornima ili mistički savrše-nima, rekonstrukciju jezika postuliranih kao izvorni, umjetno konstruirane je-zike, jezike više ili manje magične, bilo da su ponovno otkriveni ili kon-struirani). Navodi da se neće baviti oniričkim jezicima (npr. jezici duševno poremećenih, jezici izrečeni u stanju transa itd.), romanesknim i pjesničkim


274

jezicima smišljenim u satiričke ili pjesničke svrhe, bricolage jezicima (oni koji nastaju spontano prilikom susreta dviju civilizacija različitog jezika), kontaktnim jezicima (npr. svahili), formalnim jezicima sa suženim opsegom upotrebe (npr. jezik kemije) te se neće upuštati u ispitivanje traganja za univerzalnom gramatikom.

Knjiga u najvećem dijelu prati kronologiju, počevši s poznatim babilon-skim mitom o jeziku, a završivši s međunarodnim auksilijarnim jezicima u 20. stoljeću. Ipak, ako tako zahtijeva tema poglavlja, u jednom se poglavlju spominju autori koji su djelovali u renesansi ili baroku, ali i oni koji se do-nekle nastavljaju na njihov rad u 20. stoljeću (npr. kad govori o monogeneti-čkim teorijama). Svako poglavlje daje detaljan prikaz rada ljudi koji su se na neki način bavili savršenim jezicima, bilo da su tražili izvorni, savršeni jezik, onaj koji je izražavao pravo stanje stvari, njihovu pravu narav, božansku narav, neku magiju, bilo da su pokušali stvoriti novi umjetni univerzalni je-zik. Ne piše strogim znanstvenim stilom, već sve to pojašnjava kao priču, pri-povijest tako da je knjiga pristupačna širokom čitateljstvu, i onom koje nema ni osnovnu jezikoslovnu naobrazbu, ali će poslužiti i svima koji se, središnje ili rubno, bave proučavanjem savršenog, univerzalnog jezika. Eco kaže da je „pripovijest o savršenim jezicima pripovijest o jednoj utopiji, i o cijelom nizu promašaja“ (28). Ipak, on je svjestan da, iako nitko još nije pronašao savršeni jezik, a pokušaja je bilo mnogo, pozitivni kolateralni učinci postoje (slično kao alkemija koja je neuspješno tražila formulu za pretvaranje raznih metala u zlato i životni eliksir, a pritom pridonijela razvitku kemije). Kad god je moguće, Eco navodi te pozitivne kolateralne učinke – ti su pokušaji prido-nijeli razvitku poredbenog jezikoslovlja, taksonomije prirodnih znanosti, pro-jekti Delormela, Hourwitza, De Maimieuxa, uz gramatičare Port Royala, imali su utjecaja na generativno-transformacijsku gramatiku, neke ideje Lod-wicka određuju ga kao prekursora nekih pravaca suvremene leksičke seman-tike, Leibniz je stvorio filozofski jezik koji je jezik suvremene simboličke logike, filozofski jezici a priori utjecali su na razvoj umjetne inteligencije. Kako bi knjiga bila metodološki ujednačena, u proučavanju struktura svih prirodno izvornih i umjetnih jezika koje opisuje u knjizi Eco ih prilagođuje Hjemslevljevu modelu prirodnog jezika.

Eco počinje s biblijskim mitom o Babilonu i confusio linguarum, a za-tim se u drugom poglavlju osvrće na kabalističku tradiciju koja je imala velik utjecaj u srednjem vijeku, a savršenim jezikom smatrala je onaj koji će otvo-riti put prema skrivenom znanju i moći. Kabalisti su, kao i mnogi poslije sve do renesanse i baroka, primat davali hebrejskom jeziku koji je smatran prvim jezikom, a teolozi su smatrali da hebrejski, kao jezik majka, izražava narav božanskog. Treće poglavlje bavi se Danteom i njegovim davanjem primata pučkom jeziku naspram latinskog. Četvrto poglavlje govori o Danteovu su-vremeniku Ramonu Lulli koji je, kao i kabalisti, isticao važnost kombinato-rike i permutacije, a smatrao je da će svojim filozofskim jezikom moći pre-

Domagoj Kostanjevac: Umberto Eco, U potrazi za savršenim jezikom

275

obratiti nevjernike. Peto poglavlje, koje je najduže u knjizi, govori o brojnim monogenetičkim hipotezama, sam Eco kaže da „u svojoj najstarijoj verziji, potraga za savršenim jezikom poprima oblik monogenetičke hipoteze“ (73). Pritom govori o hebrejskom jeziku koji su mnogi, a posebno crkveni oci, smatrali svetim i prvim jezikom, ali spominje i da kriza hebrejskog kao sve-tog jezika počinje u renesansi te se sve više govori da je nemoguće pronaći prvobitni jezik, ako je ikad postojao, a otkriće starih civilizacija, poput Kine, pridonosi razvoju poligenetičke hipoteze. Tu su i brojne nacionalističke hi-poteze, tipične za 17. i 18. st. kad velike europske države dobivaju svoj oblik i postavlja se pitanje prevlasti u Europi. Šesto poglavlje bavi se ponovnim oživljavanjem kabalizma i lullizma u novom vijeku te zanimanjem za hebrej-ski i istraživanjem tajnih pisama (steganografije). Sedmo poglavlje govori o hijeroglifima i njihovim istraživačima prije Champolliona, posebno o Kirche-ru koji se, iako su mu postavke bile krive, smatra ocem egiptologije. Hijero-glifi su bili zanimljivi jer ih se smatralo simbolima koji upućuju na neki okul-tni, višeznačan sadržaj bogat tajnovitošću, na magičan jezik (slično kao i u kabali), kao sveto pismo koje izražava božansku narav (slično kao što su to smatrali brojni teolozi za hebrejski). Osmo poglavlje vremenski je smješteno u 17. stoljeće, vrijeme duhovne obnove, a bavi se magičnim jezicima rosen-kreuzera i Deeovim magičnim jezikom koji se vraća primarnosti hebrejskog. Deveto poglavlje govori o poligrafiji koja je slična višejezičnim rječnicima, a trebala bi pomoći bilo komu da prevodi s jezika koji ne pozna, ali, nažalost, većinom je riječ o mehaničkom prevođenju. Deseto poglavlje predstavlja svo-jevrsni zaokret na sadržajnoj razini jer dok su se svi dosadašnji pokušaji temeljili na vjeri, pokušaju pronalaženja sloge među ljudima različitih vjera, traženju magičnog i okultnog u jeziku, pokušaji filozofa idu u smjeru prona-laženja savršenog jezika za koji smatraju da će otkriti narav istine, žele otkriti jezik koji bi trebao „poslužiti da se uklone svi oni idola koji su pomutili pamet čovječanstvu držeći ga daleko od znanstvenog napretka“ (185). Deseto poglavlje daje uvod u filozofske jezike a priori navodeći da većina prijedloga dolazi s britanskog otočja te da su često motivirani i trgovačkim razlozima. Kao prvi koji su se bavili tim navodi Bacona, Descartesa, Komenskog. Slje-deća tri poglavlja govore o trima autorima filozofskih jezika a priori – Ge-orgeu Dalgarnu koji se puno više bavio gramatikom (razinom izraza) nego klasifikacijom znanja (razinom sadržaja), Johnu Wilkinsu koji puno detaljnije razrađuje jezik te predlaže vlastiti jezik zasnovan na realnim karakterima, a koji dijeli na pisani jezik u obliku neizgovorljivih ideograma te jedan nami-jenjen govoru, Francisu Lodwicku koji se smatra autorom prvog objavljenog eksperimenta jezika zasnovanog na univerzalnom karakteru. Četrnaesto poglavlje posvećeno je Leibnizu i njegovu lingvističkom radu, posebno na stvaranju jezika koji ne bi bio univerzalan, već bi to bio znanstveni jezik koji bi bio oruđe za otkrivanje istine. Petnaesto poglavlje daje povijesni pregled filozofskih jezika od prosvjetiteljstva do danas, kao važnije Eco izdvaja pro-jekte Delormela, Hourwitza, De Maimieuxa, Kalmara, Soava. Filozofski jezi-


276

ci a priori pronalaze se i u prvim računalnim jezicima te su utjecali i na Boolea, Carnapa, Wittgensteina, Russella. Šesnaesto poglavlje bavi se povi-ješću međunarodnih auksilijarnih jezika kao filozofskih jezika a posteriori, a najviše se prostora daje esperantu. Prostor za širenje jednog takvog jezika Eco vidi u sve izraženijoj tendenciji sve većeg broja jezika u Europi, tj. priz-navanju prava svakoj naciji, ali i manjini da se služi vlastitim jezikom (primjer potpuno suprotan europskom ujedinjavanju u smislu ukidanja grani-ca, carinskih barijera, stvaranju zajedničke vojske). U posljednjem poglavlju, naslovljenom Zaključci, Eco daje kratki pregled projekata savršenih jezika spomenutih i prikazanih u knjizi te daje nekoliko misli o problemu prevođe-nja. Na kraju knjige nalazi se bibliografija i indeks imena.

Zvonimir Glavaš: Bez moranja, bez prisile, bez frustracije, bez osjećaja krivnje

277

Primljeno 15. lipnja 2010., prihvaćeno za tisak 28. lipnja 2010.

Zvonimir Glavaš BEZ MORANJA, BEZ PRISILE, BEZ FRUSTRACIJE,

BEZ OSJEĆAJA KRIVNJE (prikaz: IVO ŠKARIĆ, HRVATSKI GOVORILI!,

Školska knjiga, Zagreb, 2006.)

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, / Samo je dio mene koji spava. / I ko je čita, u život je budi. / Probudi me, i bit ću tvoja java napisao je Dobriša Cesarić, ugrađujući u svoje stihove staru misao o nastavljanju ljudskog života kroz djelo koje ostaje kada on završi. Cesarić je svoje knjige punio sti-hovima i tako si osigurao besmrtnost, no mnogo je još velikih ljudi što iza sebe ostavljaju druga važna i zapamtljiva djela koja će ih, zajedno s ugodnim sjećanjima, uvelike nadživjeti. Jedan od takvih svakako je i naš poznati nedavno preminuli jeziko-

slovac dr. Ivo Škarić na kojega sjećanje ovaj broj Hrvatistike posebno donosi. Uz taj in memoriam kako bolje ožaliti njegovu smrt nego prikazom (njegove) knjige, tog medija koji pamti, čuva i u život budi. Posljednja knjiga Ive Škarića, Hrvatski govorili!, objavljena je 2006. godine i do danas je stručnoj javnosti više nego dobro poznata, zbog čega se još jedan njezin prikaz može činiti bezrazložan, čak i potpuno suvišan. Ipak, nemali broj stručnih knjiga i članaka svakodnevno kola kroz ruke studenata hrvatskog jezika i često nam svaka ne zapne za oko, ne zadrži se dulje na radnom stolu i ne ostane posve pohranjena u pamćenju. Stoga nije zgorega upozoriti više puta na zanimljivu knjigu, podsjetiti one koji su se s njom već susreli i uputiti one koji još nisu, a mogla bi im biti od koristi.

Hrvatski govorili! zbirka je ranije objavljivanih jezikoslovnih radova Ive Škarića koji ovako okupljeni čine istovremeno svojevrsni antologijski izbor iz njegova životnog opusa, kao i vrlo praktičan zbroj koji mnogo tema ob-jedinjenih tim vrsnim autorom donosi na jednom mjestu. Spomenuta razno-likost obuhvaćenih tema uvjetovala je podjelu knjige na četiri poglavlja, a osim autora sve ih povezuje i činjenica da su intrigantne, zanimljivo obrađene te mahom dotaknute u člancima relativno novijeg datuma. U prvom dijelu,


278

naslovljenom O hrvatskom jeziku općenito, Škarić se tako dodiruje općenitih jezičnih tema kao što su položaj hrvatskog jezika, odnos standarda spram anorganskih i organskih idioma, pojavnost kroatizama i tuđica u standardu itd., ali i načelno izlaže neke svoje osobite teze (npr. tronaglasno poimanje standardnog naglašavanja) koje su obilježile njegove osebujne jezične pogle-de. Sljedeće poglavlje, Hrvatska prozodija riječi, donosi Škarićeva fonetička istraživanja i razmišljanja među kojima se osobito ističe razmatranje naglaša-vanja posuđenica kao i općenito svih naglasnih pojava učestalih u upotrebi, a neusuglašenih sa službenom pravogovornom normom. Zanimljivo je u tom poglavlju njegovo upozoravanje na robovanje pravogovorne norme organskoj štokavštini, iako spada u nadogradnju standarda, te naglašavanje sociofonet-skog pristupa u razmatranju naglašavanja. Treća skupina radova naslovljena je O sljedniku dugoga staroga jata, a donosi radove koji se, kako je vidljivo iz naslova, bave odrazom jata u hrvatskom standardu. Pristupajući izrazito fo-netičarski toj temi, na tragu svojih istraživanja kroz ove članke među ostalim zaključuje da se odraz jata u govoru slabije razlikuje te da kod odraza dugog jata nije riječ o fonemu dvoglasniku nego morfonemu. Osebujnost Škarićevih postavki najviše dolazi do izražaja u posljednjem dijelu knjige, naslovljenom Hrvatski fonemi i njihovi glasnici, u kojem govori o položaju fonema č i ć, dž i đ, raspravlja o pisanju j u međusamoglasničkim položajima, ali donosi i svoj poznati prijedlog reforme fonološkog sustava i pravopisa, po kojoj bi se fonološki inventar hrvatskog jezika sveo na dvadeset devet fonema, a dos-ljedno fonološki pravopis tada ne bi bilježio aktualne opreke č/ć, dž/đ, ije/je i sl. Ta možda i najuočljivija postavka zatvara skup od ukupno dvadeset tri članka velike vrijednosti za svakog tko se na bilo koji način bavi jezikom, bilo sa stručnog gledišta, bilo da ga neka od tih pojava tek usputno zanima.

Kakvo god tko imao mišljenje o stavovima Ive Škarića, nezaobilazna je činjenica da su vrlo intrigantni, korektno argumentirani, precizno i zanimljivo izloženi, ponuđeni jasnim i pitkim rečenicama te oprimjereni zornim primje-rima. Zbog toga je ova knjiga literatura koju bi šteta bilo zaobići pri svakom razmatranju gore nabrojanih tema, a o pojedinačnom mišljenju ovisi treba li biti doživljena kao revolucionarni pomak u njihovu poimanju ili zanimljiva zamisao pomalo osobenjačkog karaktera. Interpretirali ga na ovaj ili onaj na-čin, Škariću se moraju priznati njegova dosljednost, vjernost svojim načelima i hrabrost da u duhu vlastitog poimanja određenih jezikoslovnih pitanja čak i vrlo radikalno istupa, znajući da će ga glavnina struke nerijetko glasno ospo-ravati. Slagao se tkogod s njegovim pojedinačnim stavovima ili ne, neospor-no stoji da su hvalevrijedna njegova uporna protivljenja okivanju standarda okovima prošlosti (koji proturječe ulogama koje on mora igrati), bilo kakvim jezičnim kompleksima, opterećenostima te dogmatskim poimanjima, kao i svježina, inovativnost i lucidnost kojima odiše stil njegova pisma. Čitanjem ove knjige sve se to, skupa s još mnoštvom drugih stvari, lako da uočiti, a od tog obilja, ako ništa drugo, valjalo bi bar trajno upiti Škarićevu predgovornu misao koja ujedno predstavlja i njegov iskreni credo: Željnim, optativnim ob-


279

likom u naslovu knjige pozivam Hrvate da govore upravo hrvatski – bez moranja, bez prisile, bez frustracije, bez osjećaja krivnje. To zapravo znači da želim da Hrvati govore svoj hrvatski, onaj i onakav kakav im je u želji… Mi hrvatski jezik imamo. Treba samo dobro i dobronamjerno pogledati u nj. U njemu gledati svoje crte, svoju narav te ga priznati, prihvatiti i zavoljeti – bez obzira na to je li on takav po pisanim normama ili ne. Recimo si jednostavno: svoji bili, hrvatski govorili!


280


281

Primljeno 20. lipnja 2010., prihvaćeno za tisak 5. srpnja 2010.

Vera Blažević NIVES OPAČIĆ, RIJEČI S NAHTKASNA I KANTUNALA

(PREKO NOĆNOG ORMARIĆA), Profil, Zagreb, 2009.

Nova knjiga Nives Opačić nastavak je knjige Iza riječi u izdanju Matice hrvatske iz 2005. godine. U objema su knjigama okup-ljeni tekstovi koji su izlazili u stalnoj rubrici Vijenca Što znači, odakle dolazi od 1999. do 2009. godine. Prva skupina tekstova, nastala između 1999. i 2003. godine, objedinjena je u Matičinu izdanju knjige Iza riječi, a više od 120 novih i neuvrštenih priča o riječima svoj je prostor pronašlo pod istim krovom ili, u ovom slučaju, noćnim ormarićem.

Navedeno govori više o pretpostavlje-nom čitatelju i prirodi spomenutoga štiva. Priče o riječima namijenjene su svakom čo-vjeku, jezičnom stručnjaku i laiku, kojemu je

stalo do napretka ili, istini za volju, održavanja, a možda i oživljavanja, hrvatskoga jezika. S druge strane, štivo je to koje će ljudi najradije čitati prije spavanja, onako za dušu, što potvrđuju pitke i jednostavne, a opet znalački oblikovane i znanstvenim sadržajem ispunjene rečenice samostalnih tekstova ili, bolje reći, zasebnih priča o riječima, njihovim korijenima, slojevima zna-čenja i razvojnim oblicima.

Potraga za riječima, kao i njihovo promicanje, ne zaustavlja se na hrvat-skoj leksičkoj normi, već podrazumijeva i zavidno poznavanje razgovornoga jezika, baš kao što autorica preko nahtkasna (Nacht, noć + Kasten, ormar, škrinja) i kantunala (prema tal. cantone, kut, ugao, prikrajak) u naslovu knji-ge povezuje svoje korijene, očeve slavonske i majčine dalmatinske.

Nives Opačić, uistinu upornoj istraživačici i čuvarici hrvatskoga jezika na svim njegovim razinama, u 2009. godini objavljena je još jedna knjiga o riječima Moja draga škola. Riječ je o okupljenim esejima koji pripadaju oso-bitom kontekstu škole, učiteljima i učenicima koji se mogu prisjetiti starih, ali i upoznati s novim i izmijenjenim riječima. Upravo je metajezična razina zna-


282

nja o riječima, znatiželja da se istraži otkud one zapravo dolaze i što znače zajednička dvjema knjigama iz 2009. godine.

Jednako je tako osobina smještanja svake priče u određeni kontekst odli-ka knjige Riječi s nahtkasna i kantunala (preko noćnog ormarića). Priče prate prigodna vremensko-prostorna događanja, crpeći riječi za analizu iz njihovo-ga prirodnog uporabnog okružja. Autorica, primjerice, slušanjem prigodnoga novogodišnjeg koncerta Prljavog kazališta na Trgu bana Jelačića upozorava na besmislenost pogrješno ispjevanoga stiha to otajstvo čuj, čuj jer se otajstvo kao tajna kršćanske vjere, misterij i sakrament može jedino štovati. 16. srpnja 2009. godine ipak joj je bliža jezična dvojba koja proizlazi iz mocijske tvorbe za riječi mandator (osoba koja daje drugoj osobi mandat, punomoć) i man-datar (osoba koja prima mandat, punomoć). Kako je Jadranka Kosor ženska osoba koja prima mandat, osobito je zanimljivo čuti kako ju nazivaju manda-taricom, mandatarkom te, posve neopravdano, ponekad i mandatorkom, a da se pri tome nitko nije dosjetio konzultirati jezičnu literaturu, počevši s lekto-ricom u Vladi Republike Hrvatske.

Ukoričeno izdanje donosi i kratku bilješku o autorici, a na samom kraju knjige nalazi se bibliografska napomena te kazalo pojmova.

Documents

hrvatistika ZBORNIK...hrvatistika studentski jezikoslovni časopis 10 Među formalne pristupe gramatičkom opisu možemo svrstati glosema-tiku L. Hjelmsleva i Danske strukturalističke