hrvatski-dom.com 05.pdf · Časopis Matice hrvatske Utemeljen 2004. Godište V, br. 5, studeni 2008. Naklada Matice hrvatske – Tuzla Za nakladnika Marica Petrović Glavna urednica

časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja

Gradovrh5.indb 1Gradovrh5.indb 1 11/12/2008 4:01:40 PM11/12/2008 4:01:40 PM

Časopis Matice hrvatskeUtemeljen 2004.Godište V, br. 5, studeni 2008.

Naklada Matice hrvatske – Tuzla

Za nakladnika Marica Petrović

Glavna urednica Marica Petrović

Redakcija Marica Petrović, Biljana Stahov, Alen Matošević, Petar Matanović, Marinko Mrkonjić

Lektura Biljana Stahov

Likovna oprema Marina Trogrlić

Adresa uredništva i administracije: Tuzla, Kazan mahala 2/II; tel/fax: +035 277 161, e-mail: [email protected] Uplate na žiro-račun kod UniCredit banke 3383002200429402

Redakcija ovoga broja zaključena je 5. studenog 2008.

Grafi čko oblikovanje Branko R. Ilić

Tisak Printcom, Tuzla


časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja

MATICA HRVATSKA – TUZLAstudeni 2008.



5

Sadržaj

Uvodnik ........................................................................ 9

ARHEOLOGIJA Mirsad Bakalović: Izvještaj sa rekognosciranja i zaštitnog arheološkog iskopavanja na lokalitetu Gornja Skakava, Brčko distrikt .................... 13

FILOZOFIJA Romeo Knežević: Ne postoji čisto (ne)zadovoljstvo ................. 27

GOSPODARSTVO Dario Grgić: Monetarna politika BiH pod okriljem valutnog odbora ........................................... 39 Merim Kasumović: Ekonomski motivi evropskih integracija kao interes zemalja jugoistočne Evrope i Bosne i Hecegovine ....................... 51

JEZIČNO-KNJIŽEVNE TEME Alen Matošević: Rječnik hrvatskog govora u slivu Soline ................................................ 63 Marijana Nikolić: Upotreba suglasnika h u književnom stvaralaštvu Skendera Kulenovića ............... 81


6

Alma Jahić: “Heart” / “srce” u engleskim i bosanskim frazemima ................................ 87 Jelena Ilić: Izgovorne osobine engleskih riječi ............................................. 94 Sanel Hadžiahmetović Jurida, Tanja Pavlović, Alma Jahić: Some Common Mistakes in Translation ............................................. 103 Ilija Barišić: Interkulturna interpretacija - kratki osvrt na metodu ............................... 113 Ivan Majić: Kritička recepcija djela Meše Selimovića u Hrvatskoj ..................... 126 Mirela Berbić: Postmoderna intertekstualna igra i parodija u Šahrijarovom prstenu Dževada Karahasana .................... 139 Sanja Tomić: Poetika visokog modernizma u romanu Album Vitomira Lukića ............. 154 Selma Veseljević: Književni žanrovi Canterburyjskih priča ................................. 158 Nadira Puškar: Motiv jeke u staroj hrvatskoj književnosti – Prozerpina ugrabljena od Plutona I. Gundulića ............................. 177

KNJIŽEVNOST Atif Kujundžić: Mahir i zmaj ............................................... 199 Žarko Milenić: Kopile ......................................................... 237 Naida Mujkić: Dnevnik: Međunarodni književni festival Pontes ............................................ 243 Melida Travančić: Igra bespomoćnih ...................................... 250 Selma Kopić: Slagalica .................................................... 256


7

SADRŽAJ

PRIKAZI Katarina Dalmatin: Fertilio D., Bettiza E., (2001) Arrembaggi e pensieri. Conversazione con Enzo Bettiza ............... 265

PSIHOLOGIJA Džanan Berberović: Razvojna povijest bivših zatvorenika – prikaz četiri studije kroz life-span pristup ...................... 277

SOCIOLOGIJA Petar Anđelović: Biti kršćanin na suvremen način ................ 301 Srđan Vukadinović: Bosanskohercegovačka naučna dijaspora i naučna politika ........................ 305

ZEMLJOPISNO-ETNOLOŠKE TEME Danijel Barišić: Prostorna struktura grada Tuzle ................ 317 Borjana Petrović: Fizičko-zemljopisne karakteristike i stanovništvo u slivu rijeke Soline ............. 337 Marija Jukić: Turistički potencijal i valorizacija turizma u Fojnici ........................................ 368 Orhana Bušatlija: Atraktivni prirodno-geografski faktori Donjeg Vakufa i mogućnosti razvoja turizma .......................................... 379 Suzana Krezo: Potencijal i perspektive razvoja turizma na području Livna ...................................... 393 Alojzije Stantić: Pokladni običaji Bunjevački Hrvata u Bačkoj ......................................... 407



9

Uvodnik

Mada za dom je slatko mrijet, a i velika dika,Živjet za dom je svoj slađe i dičnije, mnim.

Josić, Elegije, 409-410

Gradovrh traje i sve više postaje prepoznatljiv kao časopis mladih znanstveni-ka. Da nije nekoliko vijernih suradnika čije priloge čitamo iz broja u broj, mogli bismo reći da su u ovome, petom broju časopisa najvećim dijelom nova imena.

Arheologija, fi lozofi ja i sociologija su oblasti koje ne mijenjaju potpisnike pri-loga, a u jezično-književnom i zemljopisno-etnološkom dijelu kao i u prilozima iz psihologije i gospodarstva imamo suradnike koji nam se javljaju po prvi put.

Lokalne, tuzlanske teme u ovome Gradovrhu nisu najbrojnije kao u prošlome: A. Matošević piše o leksiku hrvatskoga govora u slivu rijeke Soline, D. Bari-

šić o prostornoj strukturi grada Tuzle i B. Petrović o fi zičko-zemljopisnim karak-teristikama i stanovništvu u slivu rijeke Soline. To je sve!

Najveći broj priloga vezan je za širi prostor Bosne i Hercegovine:M. Bakalović izvještava o arheološkome iskopavanju na lokalitetu Gornja Skaka-

va u Brčko distriktu, D. Grgić je aktualan s prilogom o monetarnoj politici BiH, a M. Kasumović piše o tome koji je interes bitan za BiH u europskim integracijama.

Bosanskohercegovačke književno-jezične analize obrađuju M. Nikolić (S. Kulenović), A. Jahić (frazemi), dva mlada znanstvenika iz Zagreba, I. Barišić i I. Nujić (M. Selimović), M. Berbić (Dž. Karahasan) i S. Tomić (V. Lukić).

Iz oblasti sociologije S. Vukadinović piše o bih. znanstvenoj dijaspori i znanstve-noj politici, a u zemljopisno-turističke oblasti imamo priloge: M. Jukić (turizam u Fojnici), O. Bušatlija (turizam u Donjem Vakufu) i S. Krezo (turizam u Livnu).

N. Puškar proširuje svoj književni interes na stariju hrvatsku književnost izvan BiH pa objavljujemo njezin prilog o motivu jeke u Prozerpini ugrabljenoj od Plutona, I. Gundulića.


10

U ovome je broju posebno ugodno iznenađenje velik broj priloga autora iz oblasti anglistike: J. Ilić je aktualna pišući o izgovornim osobinama engleskih riječi, S. Veseljević piše o književnim žanrovima Canterburyjskih priča, a A. Jahić se javlja samostalnim (spomenutim) prilogom i kao koautorica priloga koji objavljujemo na engleskome jeziku: S. Hadžiahmetović Jurida, T. Pavlović, A. Jahić, Some Common Mistakes in Translation.

Što se tiče odnosa uredništva prema objavljivanju priloga iz poezije i proze, postoji stanovita opreznost. Do sada smo objavljivali poeziju nagrađenih tuzlan-skih autora sa poetskoga natjecanja u Stocu pa nastavljamo u tome pravcu. U Gradovrhu br. 5 objavljujemo neobjavljenu poeziju (izbor) tuzlanske pjesnikinje S. Kopić koja je ove godine dobitnica treće nagrade u Stocu, kao i poetski prilog ranije laureatkinje M. Travančić.

Umjetnički su prozni književni uratci prvi put u našem časopisu. Objavljuje-mo dnevnik N. Mujkić, roman A. Kujundžića i pripovijetku Ž. Milenića.

Za fi lozofi ju i sociologiju imamo stalne suradnike: R. Kneževića koji piše o tome kakvo (ne)zadovoljstvo postoji i fra Petra Anđelovića koji svojim prilogom upućuje kako biti kršćanin na suvremen način, a za oblast psihologije objavljuje-mo zanimljiv prilog Dž. Berberovića o razvojnoj povijesti bivših zatvorenika.

Jedna je etnološka tema na poseban način zanimljiva. Izgleda da u A. Stantiću dobivamo stalnoga suradnika od kojega ćemo saznavati o tradicionalnim običa-jima Bunjevačkih Hrvata u Bačkoj. Ova je grana Hrvata (kao i Šokci) otišla na sjever iz južnih područja i sačuvala mnoge običaje koji su se izgubili ili izmijenili u krajevima iz kojih su se doselili. Zato je prilog o pokladnim običajima što ga objavljujemo u ovome broju početak jedne plodne suradnje.

I, na kraju, objavljujemo prikaz koji nam je poslala K. Dalmatin iz Splita. To je prikaz zanimljive konverzacije koju su potpisali D.Fertilio i E.Bettiza: Arrem-baggi e pensieri. Conversazione con Enzo Bettiza.

Kao i u ranijim brojevima, poštovali smo pravo na vlastiti izbor pa priloge pisa-ne na različitim pravopisima hrvatskoga jezika nismo pravopisno ujednačavali.

Tekstove pisane na bosanskome, srpskom i crnogorskome jeziku nismo kroa-tizirali, a jedan je tekst (već spomenuto!) na engleskome jeziku.

Uredništvo zahvaljuje suradnicima, dobročiniteljima i svima onima koji nas podržavaju na razne načine.

Urednica


ARHEOLOGIJA



13

Mirsad Bakalović

I Z V J E Š T A Jsa rekognosciranja i zaštitnog

arheološkog iskopavanja na lokalitetu Gornja Skakava, Brčko distrikt

Uvod

Arheolog Muzeja istočne Bosne Tuzla je, na poziv Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne odnose Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercego-vine, izvršio rekognosciranje lokaliteta u selu Gornja Skakava gdje su, prilikom poravnavanja zemljišta na njivi “Tešićka”, pronađeni ostaci ljudskih skeleta.

Prije izlaska na teren, utvrđeno je da navedeni lokalitet u Gornjoj Skakavi nije upisan kao arheološki lokalitet u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercego-vine, niti je registrovan u Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. Uvidom u dokumentaciju Arheološkog odjeljenja JU Muzej istočne Bosne Tuzla, pronađeni su podaci da je u Gornjoj Skakavi registrovan, ali nije rekognosciran, lokalitet starog franjevačkog samo-stana sa ostacima zidne konstrukcije. Ovi podaci su zabilježeni početkom 60-tih godina prošlog stoljeća. Također, konstatovan je lokalitet “Zidine”, tj. njiva u vidu padine koja se pruža sa zapadne strane, ispod nekadašnjeg samostana.

Lokalitet nekropole leži na uzvišenju koje se zove Skakava (Slika 1.) i pripada sjeverozapadnom pobrđu planine Majevica, tačnije na njivi “Tešićka”, na parceli k.č. broj 2089 koja je u vlasništvu Petra Domića (Slika 2). Uzvišenje se uzdiže iznad seoskog puta. Sa sjeverne, istočne i južne strane je okruženo šumskim po-jasom (Slika 3). Oko 200 metara sjeverno od nekropole nalazi se lokalitet starog franjevačkog samostana iz XIII. stoljeća (Slika 4). Mještani navode da je samostan napušten prije 500 godina, što se podudara sa dolaskom Osmanlija na ove prostore.


14

Pretpostavlja se da je samostan srušen, što potvrđuju ostaci kamene konstrukcije, a njegovi kameni blokovi iskorišteni za gradnju utvrde u Bosanskoj Biloj.

U geološkom pogledu Skakavu čine naslage sive gline, bjeličastog laporca, pješčara i rjeđe konglomerata.

Analizom otkrivenih grobova, njihovog položaja, načina sahranjivanja, kao i historijskih podataka vezanih za ove prostore, prije svega postojanja franjevač-kog samostana, može se pretpostaviti da nekropola datira s kraja XIII. do sredine XVI.stoljeća.

Rekognosciranje i probno iskopavanje nekropole izvršio je Mirsad Bakalović, kustos arheolog Muzeja istočne Bosne Tuzla, u periodu od 14. 05. do 19. 05. 2008. godine.

U toku rekognosciranja postavljena je mreža po sistemu 5 x 5 metra (6 kva-drata) orijentiranih u pravcu sjever-jug, tj. okomito na pravac pružanja skele-ta (istok-zapad, s manjim otklonima ka sjeveru i jugu). Izuzetak čini kavdrant III, koji zbog konfi guracije terena nije mogao biti istog oblika i dimenzija, nego predstavlja trokut veličine 10 x 5 x 8 metara. Tom prilikom otkopana je sonda I i II, a kroz kvadrante IV, V i VI iskopan je kontrolni rov dužine 6,75 metra, širine 0,77 m i dubine 0,30 m (Slika 5). Također, iskopan je i konrolni rov dužine 2,07 metra, širine 0,90 m i dubine 0,20-0,40 m kroz kvadrante III i IV (Slika 6). Tokom ovih radova otkriveno je 5 grobova sa 5 ljudskih skeleta, kao i desetine ostataka ljudskih kostiju u kvadrantima na kojima su prije, tokom građevinskih radova, oštećeni grobovi i dislocirani skeleti.

Pregled grobova

Tok iskopavanja prate brojevi grobova. Dubinu na kojoj se nalaze skeleti je teško utvrditi, jer je mašinskim putem skinut površinski sloj zemlje debljine od 0,30 do 0,70 m, čime je većina skeleta dislocirana iz grobnih raka, ili su se nala-zili neposredno ispod površinskog sloja.

Grob br. 1 – Grob je otkriven u sondi I (Slika 7). Skelet je slabo očuvan, jer su sitnije kosti, prvenstveno kosti šake i grudnog koša jako oštećene, najvjerovat-nije tokom prelaska buldožera preko groba. Nedostaju kosti donjih ekstremiteta, koje su presječene tokom građevinskih radova na poravnavanju terena. Položaj glave je teško odrediti zbog njenog velikog oštećenja, a po položaju donje vilice možemo pretpostaviti da je u profi lu bila blago okrenuta na lijevu stranu (sjever), iako se, najvjerovatnije, radi o sekundarnom položaju. Položaj ruku je takođe teško odrediti, ali po ostacima nadlaktne i laktne kosti može se pretpostaviti da su bile spuštene ili prekrižene na stomaku. Orijentacija skeleta: sjeverozapad-jugoistok (dalje u tekstu: SZ-JI). Dužina otkrivenog skeleta: 0,76 m. Bez priloga i grobne konstrukcije.


15

ARHEOLOGIJA

Grob br. 2 - Grob je otkriven u sondi I (Slika 8). Skelet je slabo očuvan, jer su sitnije kosti, prvenstveno kosti šake i grudnog koša, kao i kičmeni pršljenovi, jako oštećeni, a kosti ruku su van prirodnog položaja (najvjerovatnije tokom pre-laska buldožera preko groba), dok su kosti donjih ekstremiteta relativno dobro sačuvane osim kostiju stopala. Položaj glave je teško odrediti zbog velikog ošte-ćenja, a po položaju donje vilice možemo pretpostaviti da je frontalni (en face). Položaj ruku nije moguće odrediti. Orijentacija skeleta: SZ-JI. Dužina otkrive-nog skeleta: 0,80 m. Bez priloga i grobne konstrukcije.

Grob br. 3 – Grob je otkriven u sondi II (Slika 9). Skelet je slabo očuvan, jer su kosti gornjih ekstremiteta i grudnog koša, kao i pršljenovi jako oštećeni, a ko-sti ruku su van prirodnog položaja. Kosti donjih ekstremiteta su relativno dobro sačuvane, osim kostiju stopala i može se pretpostaviti da pripadaju odrasloj muš-koj osobi. Položoj ruku nije moguće odrediti. Orijentacija skeleta: SZ-JI. Dužina otkrivenog skeleta: 1,11 m. Bez priloga i grobne konstrukcije.

Grob br. 4 – Grob je otkriven prilikom kopanja kontrolnog rova u kvadrantu VI (Slika 10). Skelet je slabo očuvan. Nedostaju kosti lijeve nadlaktice i lijevog grudnog koša s ramenim pojasom. Kosti desne ruke i donjih ekstremiteta su krupne, što upu-ćuje da pripadaju odrasloj muškoj osobi. Položaj glave je teško odrediti zbog velikog oštećenja. Ruke su prekrižene na stomaku. Orijentacija skeleta: zapad-istok (dalje u tekstu: Z-I). Dužina otkrivenog skeleta: 1,14 m. Bez priloga i grobne konstrukcije.

Grob br. 5 – Grob je otkriven van mrežnog sistema, na krajnjem jugozapad-nom obodu lokaliteta (Slika 11). Skelet je relativno dobro očuvan. Kosti su jake i krupne i upućuju da pripadaju odrasloj muškoj osobi. Položaj glave je frontalni (en face). Ruke su prekrižene na stomaku. Orijentacija skeleta: Z-I. Dužina ot-krivenog skeleta: 1,64 m. Bez priloga. Ostatak ugljenisanog drveta ispod stopala, kao i ostaci ugljenisanog i raspadajućeg drveta između kostiju, upućuju na posto-janje grobne konstrukcije (slika 12).

Osim ovih grobova i skeleta ranije je, prilikom građevinskih radova, otkopa-no 7 skeleta, koji su uklonjeni i deponovani u obližnju kapelu, a grobna mjesta su označena.

Opšta zapažanja na nekropoli

Po položaju, nekropola u Gornjoj Skakavi je tipična srednjevjekovna nekro-pola, koje su pretežno smještene na istaknutim mjestima, a koja su i birane u želji da mjesto sahrane bude vidno i uzvišeno, što je povezano s vjerovanjem i shvatanjem o postojanju zagrobnog života (Slika 13).

Do sada se kod grobova na nekropoli u Gornjoj Skakavi jasno zapaža nizanje redova, koji se pružaju u pravcu Z– I, što upućuje na pripadnost tipu nekropola ravnih grobova na redove.


16

Na cjelokupnom istraženom prostoru otkopano je 12 grobova. Od 5 grobova koji su otkopani za vrijeme probnog iskopavanja, za grobove 3, 4 i 5 možemo tvrditi da pripadaju odraslim muškim osobama. Skeleti su, kao što se moglo zapaziti kod opisa grobova, orijentirani upravo na pravac redova i postavljeni u pravcu Z-I, s manjim otklonima ka sjeveru, odnosno jugu (s glavom na za-padu). Nakon mnogih pokušaja da se objasne odstupanja od osnovnog pravca Z–I, prihvaćeno je mišljenje da su veće ili manje deklinacije bile posljedica konfi guracije terena na kome se vršilo ukopavanje, kao i godišnjeg doba u kome je izvršeno. Inače, vlada mišljenje da se orijentacija grobova u pravcu Z-I pojavljuje pod uticajem kršćanstva-hrišćanstva, što je na ovoj nekropoli najvjerojatnije, s obzirom da se u neposrednoj blizini nekropole nalaze ostaci starog franjevačkog samostana, te je moguće da grobovi pripadaju redovnici-ma samostana.

Na otkopanim grobovima, osim groba 5, nisu ustanovljeni nikakvi tragovi bilo kakve grobne konstrukcije i pokopavanje je vršeno jednostavnim pola-ganjem u zemlju bez ikakvih zaštitnih okvira. U grobu 5 pronađen je ostatak drvene konstrukcije u vidu ugljenisanog drveta (Slika 12). Također, kopanjem kontrolnog rova kroz kvadrante IV, V i VI, u sjeverenom profi lu su vidljivi ostaci ugljenisanog drveta (Slika 14). Po riječima mještana koji su bili prisutni prilikom građevinskih radova i uklanjaja skeleta iz oštećenih grobova, primi-jećeni su slojevi ugljenisanog drveta u zemlji koja je pokrivala skelete. Tokom probnih iskopavanja nisu pronađeni ostaci željeznih klinova, te se može pret-postaviti da su pokojnici sahranjivani u sanducima koji su učvršćeni drvenim klinima, ili su samo bili pokriveni daskom ili direktno sahranjeni u zemlju bez grobne konstrukcije. Sva tri načina su karakteristična za ovo područje u srednjem vijeku. Nisu otkriveni nikakvi nalazi koji bi upućivali na postojanje nadgrobnih spomenika. Po kazivanju mještana, na prostoru nekropole se, do prije 50 godina, nalazila šuma.

Svi skeleti su bili položeni na leđa u ispruženom položaju. Položaj glave kod pojedinih skeleta je različit. Kod 3 skeleta (grobovi broj:

2, 3 i 5) glava je bila u frontalnom položaju (en face). Skelet u grobu 1 imao je glavu okrenuta ka lijevom ramenu, što znači prema sjeveru. Kod nekoliko lobanja mještani su prilikom uklanjanja ranije otkopanih skeleta primijetili da su imale razjapljenu vilicu i bile nagnute na stranu. Ovakav položaj glave, okrenut bilo na jednu ili na drugu stranu, također je posljedica slijeganja ze-mlje u grobu, odnosno, frontalni položaj bio je primaran, a ostali su posljedica naknadnih procesa.

Položaj ruku pokojnika je specifi čan. S obzirom da su bile prekrštene na sto-maku, može se pretpostaviti da su pokojnici bili kriščani-hrišćani.

U grobovima od 1 do 5 nisu pronađeni ostaci grobnih priloga, odnosno ostaci odjeće, obuće, nakita i sl.


17

ARHEOLOGIJA

Zaključna razmatranja

Nekropola u Gornjoj Skakavi spada u tipična srednjevjekovna groblja na re-dove.

Sahranjivanje je vršeno direktno u zemlju, najvjerojatnije sa drvenim zaštit-nim okvirima. Također nisu primijećena veća grupiranja, ni dvojni grobovi, kao ni tragovi pljačkanja grobova, koji su zabilježeni na brojnim većim ili manjim nekropolama ovog perioda.

Odsustvo keramičkih posuda uz grobove, kao traga paganskih običaja, ne-kropolu u Gornjoj Skakavi dovodi u vezu sa pretpostavkom da su pokojnici bili kršćani. Ova pretpostavka je vrlo moguća, jer je pokrštavanje na prostorima da-našnje Bosne i Hercegovine uzelo maha još u IX. i X.stoljeću, a nekropola u Gornjoj Skakavi datira iz perioda od XIII. do sredine XVI. Stoljeća, kada je u neposrednoj blizini egzistirao franjevački samostan, koji je bio jedan u nizu na području sjeveroistočne Bosne. Iako nisu otkriveni prilozi koji bi upućivali na vjersku pripadnost pokojnika, poznato je da su franjevci sahranjivani na skroman način.

Tokom iskopavanja nisu otkriveni nikakvi arheološki nalazi u vidu grobnih priloga. Razlog malobrojnosti priloga može biti u pretpostavci da je društvena zajednica u kojoj su pokojnici živjeli bila ekonomski slaba, ili su bili kršćani-hri-šćani, jer pod utjecajem crkve naglo opada broj priloga u grobovima.

Sigurno će se tokom građevinskih i poljoprivrednih radova na ovom lokalite-tu nailaziti na ostake ljudskih kostiju, jer je prvobitni položaj nekropole poreme-ćen (Slika 15). Predlažemo da se pronađene kosti zajednički sahrane na mjesnom groblju, a lokalitet nekropole označi prigodnom tablom.

Što se tiče ostataka samostana i projekta eventualne rekonstrukcije, budući da se radi o nepokretnom spomeniku, neophodno je angažovanje jednog od zavoda za zaštitu spomenika kulture, JU Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historij-skog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona u Tuzli ili Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske Banja Luka.


18

Literatura

Dokumentacija Arheološkog odjeljenja JU Muzej istočne Bosne Tuzla.Korošec-Vračko, P. 1943, Rano srednjeviekovni nalaz u Junuzovcima. Glasnik

hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, LIV-1942, Sarajevo, 271-280.Ljamić-Valović, N. 1988, Srednjovekovne naušnice iz Ratine i Gornjeg Lasca

u vezi problematike kulta mrtvih u Srbiji između XI-XIV veka. Zbornik Narodnog muzeja, XIII-1, (A), Beograd, 185-191.

Miletić, N. 1966, Ranoslavensko doba. Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine – od najstarijih vremena do početka turske vladavine. Sara-jevo, 379-405

Miletić, N. 1967, Slovenska nekropola u Gomjenici kod Prijedora. GZM, (A), n.s. XXI/XXII, Sarajevo, 1966/67, 81-154.

Miletić, N. 1970, Ranosrednjovekovna nekropola u Rakovčanima kod Prijedora. GZM, (A), n.s. XXV, Sarajevo, 119-177.

Miletić, N. 1980, Slovenska nekropola u Mahovljanima kod Banjaluke. GZM, (A), n.s. XXXIV/1979, Sarajevo, 137-181.


19

ARHEOLOGIJA

Prilozi

Slika 1. Pogled na lokalitet sa zapadne strane, iz podnožja

Slika 2. Lokalitet “Tešička”


20

Slika 3. Pogled s lokaliteta na istočnu stranu

Slika 4. Ostaci kamenih blokova starog franjevačkog samostana


21

ARHEOLOGIJA

Slika 5. Kontrolni rov kroz kvadrante Slika 6. Kontrolni rov kroz kvadranteIV, V i VI, pogled sa sjevera III i IV, pogled sa sjevera

Slika 7. Grob 1 Slika 8. Grob 2


22

Slika 9. Grob 3 Slika 10. Grob 4

Slika 11. Grob 5


23

ARHEOLOGIJA

Slika 12. Ostatak drveta (grob 5), možda grobne konstrukcije

Slika 13. Pogled s lokaliteta na selo, sa zapadne strane


24

Slika 14. Ostaci ugljenisanog drveta u sjevernom profi le kontolnog rova u kvadrantu IV

Slika 15. Ostaci kostiju koje su dislocirane iz rake


FILOZOFIJA



27

Romeo Knežević

Ne postoji čisto (ne)zadovoljstvo

Sav naš život sastoji se od takozvanih malih stvari, htjeli mi to priznati ili ne, i kada smo sami sa sobom, mi to jasno uviđamo: te male stvari su naša svakodnev-na mala (ne)zadovoljstva, a i što bi bio naš život ako ne, onaj život koji živimo svaki dan, to jest onaj koji živimo najviše? Ali način na koji se odnosimo prema njima je važniji i od samih tih malih (ne)zadovoljstava jer tek tako ona, kroz svi-jest o njima, dobivaju svoju pravu vrijednost. A formula za ispravan odnos pre-ma njima jest umjerenost neovisna o porijeklu, vrsti ili kvaliteti (ne)zadovoljstva o kojem je riječ. No, umjereno se odnositi prema sebi nije lako.

To bi trebala pokazati i ova rasprava koja upravo slijedi.

Zaobilažena i rezervirana tema

Na različite teme, u takozvanim neformalnim razgovorima na raznim putova-njima, na slavljima, u pauzama od posla i u svim drugim ovima sličnim prilika-ma, skloni smo primjerice približno i ovako reći: kako se raditi mora i to pošteno te kako je od svega to najvažnije i kako se život ne sastoji samo od zadovoljstva; treba se skrbiti o obitelji i o vlastitom dostojanstvu, treba biti vrijedan i komuni-kativan, nesebičan, itd.

A onda u istim ili sličnim prilikama, čuje se i drugačiji pogled – koji znatno osporava onaj prvi, naime: teško se živi, pa zbog toga čovjek sebi treba priuštiti zadovoljstvo i veseliti se, uživati u hrani i piću, u seksu (osporavati seksualnu neumjerenost od 60-tih i tzv. seksualne revolucije je značilo biti anahron, dok je reprodukcija sasvim zanemarena) – u opuštenim šetnjama, hobiju, u odijevanju, treba tražiti i nalaziti zadovoljstvo skoro pa u svemu.

U takvom konvencionalnom stanju stvari i u životu i literaturi rijetko sreće-mo objektivnije vrjedovanje te i takve ujedno i svakodnevne i banalne pojave u ljudskim životima, baš kao što je često i ne znamo ili/i ne umijemo vrjednovati.


28

Skloni smo precjenjivati vrijednost zadovoljstva - ali jednako tako i potcjenjiva-ti; no rijetko ili točnije: nikada nismo ravnodušni na nj.

Jednako smo tako skloni misliti i vjerovati, da svi sve o tome [(ne)zadovoljstvu] znamo i da se tu nema što objašnjavati, učiti ili pokazivati jer se radi o životu sa-mom, a on je po našem shvaćanju i kao po defi niciji i jedan i jedinstven, pripada samo meni i mora pripadati samo meni, baš kao što je i moje “ja” intaktno u tome i posjeduje ekskluzivna prava baviti se tim temama i nitko drugi.

Pored toga nema ničega drugog čemu smo toliko (ne)skloni kao (ne)zadovoljstvu a da nam je ono ujedno uvijek tako blizu, na samom dohvatu ruke (naravno izuzimajući neke posebne okolnosti u kojima se možemo naći, kao što su teška bolest, zatočeništvo, ekstremno siromaštvo i slično), a što ujedno sadrži i dobre i loše strane.

I.

Sasvim razumno uopćeno sva naša (ne)zadovoljstva proizlaze iz naših pet čula, uha, oka, kože, jezika, nosa; ali, ako zadovoljstvo i umnim radom - što je tako-đer nedvojbeno potvrđeno kao zadovoljstvo u znanstvenom ili umjetničkom radu, od Aristotela još nazvano dijanoetičkim vrlinama - imenujemo intelektualnim (ne)zadovoljstvom, onda, svakako možemo reći, kako ono proizlazi i iz mozga.

Problem s našim odnosom prema (ne)zadovoljstvu bi međutim bio razmjerno jednostavan kada bi i naše zadovoljstvo za svakoga od nas, bilo uvijek očigledno jasno, kao kada se npr. ugodno osjećamo u novim pantalonama, ili kada dobija-mo podršku od najbližih iz obitelji, ili kada smo za malo izbjegli pad u provaliju; odnosno - obrnuto u slučajevima nezadovoljstva, onda kada smo nezadovoljni jer smo pali na ispitu, razočarani u neku blisku i cijenjenu osobu (jer nas je namjer-no omalovažila), tužni smo, jer pada kiša i od našega izleta neće biti ništa.

Ali to znamo tako jednostavno nije, ili je rijedak takav slučaj.Sve bi bilo lakše i jednostavnije i kada bismo (ne)zadovoljstva doživljavali

odijeljeno za svako čulo posebno (to se doduše ponekad i događa, kada ušima npr. koncentrirano osluškujemo glazbu ili kada jezikom i nepcem ispitujemo okus vina, i sl.)

Ili kada bi se radilo bar mnogo češće samo o nekoj pukoj mješavini osjeta koja dolaze od različitih čula, i u kojoj nastaju po kvalitetu sasvim nova osjećanja (recimo, ono što vidimo i što čujemo ujedno: vidimo stablo breze i čujemo cvrkut vrabaca), jer bi i to bilo relativno lako analizirati i doći do jednostavnih osjeta i na kraju do našeg relativno ispravnoga odnosa prema (ne)zadovoljstvu.

Ali razumijevanje i ispravno odnošenje spram naših vlastitih osjeta (ne)zadovoljstva postaje zapravo skoro nemoguće za postići, tek onda kada su


29

FILOZOFIJA

ona de facto svakodnevno povezana sa našim izrazima volje, prethodnim isku-stvima, osobinama naše ličnosti, stavovima i ukusima.

(U ogled o tim važnim faktorima, međutim, zbog prostorne ograničenosti ovog rada, na žalost, ovdje ne mogu ulaziti.)

Popis (ne)zadovoljstava

Svugdje se susrećemo s (ne)zadovoljstvom. Najveća i sreća i nesreća u ljudskim životima čini se dolazi od zadovoljstva

i nezadovoljstva i ti su krajnji životni ciljevi u višestrukoj vezi s ispoljavanjem (ne)zadovoljstava kao izraza

psihe: duševno (ne)zadovoljstvo je mentalna pojava, ono je složeno i nevid-ljivo, čulima, izravno nedostupno zbivanje; ali i izraza

fi zike: (ne)zadovoljstvo čula prilikom uzimanja hrane, fi zička kretnja ruke do usne šupljine što izaziva osjet okusa je klasična mehanika i fi ziologija; kao i

fi lozofi je: umjerena (ne)zadovoljstva, očekivano - ako razvijamo “fi lozofi ju umjerenosti” biće naša prava (ne)zadovoljstva; važan je izraz i

teologije: uzvišeno (ne)zadovoljstvo u vjernosti Bogu i moralnim načelima je vrsta moralnog blaženstva (moralno blaženstvo je također nesavršen osjećaj i može se i dalje razvijati/usavršavati; prema tome, opravdano je govoriti i o obli-cima uzvišenog nezadovoljstva; čak i

sociologije: građansko (ne)zadovoljstvo se ne da ni zamisliti bez zadovolja-vajućeg funkcioniranja jedne zajednice u okruženju odgovarajućega društvenog blagostanja tj. životnog standarda; na koncu, izraz je i

svakodnevice: (ne)zadovoljstva zbog (ne)zadovoljstva, naime, kada se jednom otisnemo od svijeta nužnih potreba (hrana, stan, odjeća) probijajući se kroz život i na-predujući ili pak propadajući - a svi moramo ispuniti na naše zadovoljstvo također, te nužne potrebe - tada naše kretanje u potrazi za zadovoljstvima počinje sličiti kretanju pčele, od cvijeta do cvijeta, na slobodnu igru i dražesnu avanturu u kojoj, izgleda, kao da mi i nismo ni zbog čega drugog ovdje, na Zemlji, do li radi (ne)zadovoljstva.

U mladalačkom periodu, kao dobu iznimno burnog bujanja života, najčešće srećemo baš ovakvo shvaćanje (ne)zadovoljstva (i života kao (ne)zadovoljstva).

VELIKA SAMILOST

Naš odnos prema (ne)zadovoljstvu je dakle ključan. Naš odnos, već prema tome kakav je, može naše (ne)zadovoljstvo uvećati ili ga umanjiti, poništiti ili


30

čak i proizvoditi jedno i drugo. Naš odnos prema njemu je zapravo potpuni izraz naših vrijednosti koje podržavamo i naše zrelosti. Ne postoji (ne)zadovoljstvo koje je “čisto” (ne)zadovoljstvo; svako (ne)zadovoljstvo je povezano sa našim pristajanjem uz njeg, s našom sviješću, odnosno s određenim vrjednovanjem (ne)zadovoljstva.

Svaki puta kada se (ne)zadovoljstvo prelijeva izvan nas u opasnosti smo da pretjeramo, da prema nekome budemo nepravedni, da nekoga povrijedimo (ili usrećimo) jer se (ne)zadovoljstvo, objektivno, zbog svoje složene naravi (kao što je gore naznačeno) teško kontrolira.

I obrnuto, ako se suzdržavamo od izražavanja (ne)zadovoljstva, u opasnosti smo, opet, sami sebe povrijediti (ili poštediti) – ako recimo nismo vješti u suzdržavanju, u umjerenom odnošenju prema senzacijama osjetila, pa nas muči grizodušje, da smo možda pretjerali prema samome sebi; ili, da smo zbog toga - kako nam se vrlo često neopravdano čini, pružili, nezasluženo (ne)zadovoljstvo drugima oko nas.

Sakupljanje nezadovoljstva

Važan dio naše ljudske naravi kao što znamo je zaborav ili samozaborav, a posebno od loših stvari što nas okružuju ili su u nama, a koje se trajno ne daju ni popraviti, ni promijeniti. Na primjer, svakodnevne smrti drugih ljudi oko nas (ponekad učestalo i naših dragih), bolesti, ratovi, zločini, nasilja, nesreće, prljave ili, smrdljive ili, ružne stvari ili bića itd.

I razumljivo je sasvim to da sve ove negativne stvari u nama izazivaju neza-dovoljstvo već svojim postojanjem i da okrećemo glavu od njih (u napasti sam reći instinktivno, iako to nije sasvim tako ali možda je nesvjesno ili nedovoljno svjesno točnije reći).

Ipak, i usprkos tome što svi (biopsihološki) zreli ljudi to (i) na neki određeni način znaju a i općenito, da treba biti pozitivno usmjeren prema životu a ne ne-gativno, dakle, usmjeren prema svijetloj, a ne tamnoj strani! – ljudi se u većini životnih prilika ponašaju, baš kao za inat tome, nedozrelo okolnostima, poput zločeste djece, to jest nekako lakomisleno ili površno, nemilosrdno ili bešćutno, neprilagodljivo, krajnje sebično i bez razumijevanja za druge ljude.

Događa se stvarno da je naše faktično poznavanje spomenute tamne strane stvarnosti od male koristi i slabo utjecajno i zbog u nama snažne želje da se deša-vaju samo dobre ili lijepe stvari, što više da smo zadovoljni a što manje nezado-voljni svojim životima, pa tako zdušno sve loše stvari previđamo, potiskujemo, zamagljujemo ili ublažavamo.

Takvo držanje, međutim, ako opravdavamo još i nekom vrstom narodnjač-ke, životu tobože bliske, usmene etike, koja u prihvatljivo ponašanje uključuje i


31

FILOZOFIJA

sitno varanje i laganje, pretvaranje, uobražavanje i slično držanje jer nas tobože takav odnos bodri i daje više elana za život, onda se osobno nezadovoljstvo i takvim životnim stilom još dalje uvećava.

Uljuljkujući se naime u vlastita predubjeđenja, poluistine i male laži, mi izi-gravamo i varamo sebe a onda razumljivo i sve druge oko nas - jer, ako lažete sebe kako biste mogli ne biti neiskreni i prema drugima?! No ako smo možda i ravnodušni prema laganju samih sebe - što zvuči proturječno, ali je zapravo isti-nito, lako ćemo se svi kao jedan složiti da lagati druge nikako nije u redu.

a) Potpun samozaborav kada smo najzadovoljniji

Na izvanrednu važnost našegaq ispravnog odnosa prema sebi i životnim izgle-dima i to baš u “onakvim” trenucima kada smo najzadovoljniji, osobito rado i redovito ćemo zaboravljati, zaboravljaćemo na jednu slikovitu a dobro znanu istinu, kako poslije vedrog dana (makar trajao “takav dan” i mjesecima) nužno slijedi oblačan dan. Ali nikako ovdje za nas obrnuto ne vrijedi: naime, podsjećat ćemo se na nužnost prolaska oblačnih dana svaki tren!

Lakomislen životni stav izražen ovom metaforom, isto tako kao što važi za najobičnija i najsvakodnevnija veselja i zadovoljstva, jednako tako važi i za kar-dinalne činjenice svačije egzistencije - poput starosti, a usred same mladosti ili za bolesti, a kada inače pucamo od zdravlja ili za nesreće, a u slučajevima dugo-dišnje sreće (godinama primjerice auto niste ni ogrebali), i za smrt - na koncu, a u naponu životnog elana i snage.

O svemu tome mi tada nećemo ništa da znamo (naime...da će mladost, zdrav-lje, itd..., proći) - mi hoćemo samo zaboraviti sve to, mi (kao da) hoćemo vjero-vati kako se baš sve to, i starost i bolest i nesreća a osobito smrt, uvijek “tamo nekome drugome” događa a nikada baš nama, osobno nama i “jedino” nama.

Zaboravljamo sve i uvijek svu gomilu isprika pri tom nalazimo, podastirući ih revnosno pred sebe jednu po jednu, jedino kako bismo sami sebe zavarali i kako ne bismo gledali pravo tim “neugodnim činjenicama” u oči - zaboravlja ih se naprosto jer su takve, strahotne po sebi, iako zaboravom ništa neće biti manje stvarne – pa opet sukladno tom odnosu očekivano za posljedicu dobivamo dalje skupljanje gorčine i nezadovoljstva, makar se ono odmah (ili i za duže vrijeme!) i ne ispoljavalo u nama kao ni prema drugima.

b) Na koncu sama smrt

Nasuprot svim našim najživljim i najtvrdokornijim iluzijama o zadovoljnom življenju, osobito je smrt “nemilosrdno pravedna” jer se na našu radost ili žalost, samo u odnosu na smrt apsolutno svi zaista ponašamo pojedinačno, individualno


32

autentično, to jest onako kakvi zaista i jesmo i moramo biti. I sve to prosto zato što umjesto nas nitko ne može umrijeti (niti u paru, grupi ili kolektivno) već smrt moramo prihvatiti i podnijeti uvijek sasvim sami, samcati. Pravu nužnost svo naše ponašanje dobiva samo odatle.

Odatle, mi smo svi naprosto ljudi samo s vrlinama i manama, kaže se, sa sposobnostima ovakovim ili onakovim, sa sklonostima za ovo ili ono i sa univer-zalno osobnim i jedinstvenim fi zičkim izgledom, prošlošću, zdravljem, željama, strahovima, brigama, potrebama, snovima, zadovoljstvima i ovakvima drugima, sličnim obilježjima, ništa drugo, a pri tom je suštinski nevažno radi li se o voj-niku, umjetniku, seljaku, prosjaku, ženi ili muškarcu, dobrotvoru, bogatašu ili siromahu, trgovcu, studentu, Hrvatu ili Nigerijcu, vladaru, melezu ili bijelcu, inženjeru, katoliku ili ateistu, djetetu ili odraslom čovjeku, kriminalcu... itd., bez obzira, na bilo koje i kakve (ove vrste) razlike, što ih možemo uopće misliti.

U odnosu prema ovom najneizbježnijem položaju u kojem se nalazi ljudska egzistencija, prava hrabrost, odnosno (suprotno) kukavičluk se zapravo ne nalazi ni u kakvom pojedinačnom i bilo čijem i kojem činu hrabrosti ili kukavičluka (iako to naravno nije nevažno), već u promišljenom, zrelom i potpunom prihva-ćanju upravo te iskonske nužnosti umiranja, odnosno smrtnosti svakog čovjeka i svega živog na planeti.

Povrh svega i kao daleko najvažnije od svega iz neizbježnosti zbivanja te uvijek zapanjujuće “činjenice” (smrti) proizlazi, za nas, i najistinskije dobro i najprijetvornije zlo, ta činjenica u nekima od nas rađa najvišu dobrotu ili sa-milost, kao i sva druga dobra ponašanja (iako sva dobra ponašanja ne proizlaze samo odatle), prema sebi i svima drugima; a kod drugih, pak, najgore zlo ili ne-milosrdnost, okrutnu grabežljivost i sva ostala, manje zla ponašanja (iako sva zla ponašanja ne proizlaze samo odatle).

Sloboda izbora - da se opredijelimo prema toj “smrtnoj činjenici” kao takvoj, a koju slobodu opravdano i s pravim razlogom osjećamo kao jednu, zaista otvo-renu mogućnost unutarnjeg prihvatanja, ili odbacivanja - smrti, najizrazitije nam uistinu pokazuje pravu mjeru našega poštenja i iskrenosti prema sebi i svemu oko sebe, kao i izgrađenosti našeg osobnog životnog stava; ili – naprotiv, obrnu-to od svega toga.

Obrnuto od svega toga, kada se smrt ne prihvata, tada se ona samo kao jedna od mnogih drugih – rekli bismo najnepremostivijih i najtajanstvenijih ili možda najneprebolnijih - “činjenica” našeg života, najčešće izbjegava ili zameće ili na-domješta držanjem te “užasne stvari”, ili točnije, “samog straha od” te stvari bar što dalje od nas, kad već ništa drugo ne možemo “poduzeti” protiv nje.

To se, po svemu sudeći, izgleda postiže najbolje tako, ako što je moguće više ludujemo u životu (tada nam se čini da smo smrt potpuno zaboravili!) ili uživamo u životu (tada nam se čini da smo mi najsretniji u životu!) ili bogatimo se u životu


33

FILOZOFIJA

(tada nam se čini da smo toliko sigurni, jer smo toliko materijalno moćni, da nam čak ni smrt ništa ne može!) ili se pak utapamo u nekim drugima, ovima sličnim, naizgled promišljenijim, ali isto tako slijepim rješenjima: kultovima, ideologija-ma, trendovima, sujevjerjima, itd.

Međutim, i ovdje i opet najradije zaboravljamo da poslije svakoga urnebesnog ludovanja slijedi isto tako veliko bolno otrježnjenje, a poslije svakog velikog i rafi niranog uživanja, velika gluha praznina i da srazmjerno rastu materijalnog bogatstva raste i bolna svjest o činjenici smrti, pred kojom naša zabluda o sigur-nosti, postaje sve nepodnošljivija.

Rezultat je opet, pogađate, gomilanje nezadovoljstva.

II.

Mi smo skloni da bježimo od nezadovoljstva “k’o vrag od krsta”. Zaboravlja se kako uvijek tamo gdje ima zadovoljstva, da tu također uvijek ima i nezado-voljstva, i da nezadovoljstvo samo čeka prvu priliku, da se zadovoljstvo potroši kako bi zauzelo njegovo mjesto.

Ali značenje nezadovoljstva ide i daleko dalje od toga: nezadovoljstvo je za-pravo u osnovi ili na početku svih naših stanja. Jer - primjerice, naše prirodno stanje nije stanje zadovoljenosti, sitosti, životne energije koja je stabilna, stalno kola i koja se ne troši, već je, naprotiv, istina suprotna od toga. Mi smo trajno u prapočetnom nestabilnom stanju manjka, nedostatka, trošenja životne energije, za kojom zatim moramo tragati kako bismo taj nedostatak popunili, moramo energiju proizvoditi, na bilo koji način doći do nje, kako bismo naše nezado-voljstvo (glad) zadovoljili i zamijenili je sitošću, i to od samog svog početka, rođenja, pa sve do samog kraja, smrti.

(Naš položaj nije ništa drugačiji od ovoga opisanog i u slučaju svih drugih naših temeljnih potreba za zdravljem, za stanom i za spolnim životom.)

Svaka naša aktivnost bit će pokrenuta dakle nekim nedostatkom, potrebom – (potreba uvijek govori o nekom nedostatku, ona može biti oblikovana u plano-ve, programe, snove; može biti kamufl irana, zametnuta, nesvjesna, nepriznata) – izuzev kod djece i mladih u specifi čnom biopsihološkom razvoju, kod kojih se one javljaju izrazitije u obliku želje, a čega oni najčešće nisu svjesni ili nisu dovoljno svjesni. To naravno ne znači da biopsihološki zreli ljudi nemaju želje, ali za razliku od mladih i djece, oni samo dobro znaju da se iza njih zapravo više kriju potrebe.

Čak i naša sama stvaralačka potreba, prema mome skromnom mišljenju, veli-ki dio motivacije crpi iz potreba i “manjkavosti” naše prirode, a ne iz same sebe, kao iz naročitih talenata iste te prirode.


34

Hedonističko pitanje i odgovori

Svakako bih htio ponuditi ovdje decidiran odgovor na ovakvo jedno postav-ljeno pitanje: ako je u našem životu sve u (ne)zadovoljstvu – i ako bi to bio naš najviši vrijednosni, smisaoni, kriterij življenja – kakav bi krajnji zaključak impli-cirao potvrdni odgovor na takvo jedno pitanje?

Odgovor koji mi se odmah nameće na ovako namjerno visokoparno postav-ljeno pitanje je i prozaičan i prejednostavan i na njega su grčki fi lozofi (Kirena-ička fi lozofska škola) već davno odgovorili. Oni su upravo to tvrdili, da je zado-voljstvo najviši smisao života. Ali, jasno proizlazi iz svega prethodno napisanog, takav odgovor u ovom eseju nema potvrde, jer nijedno (ne)zadovoljstvo nije moguće pretvoriti u vrijednost po sebi (naprotiv, sve je u našem odnosu prema (ne)zadovoljstvu), a pogotovo ne dati mu neki dublji smisao (bilo koje vrste: metafi zički, mistični, funkcionalni, životni...).

a) Zamišljeni dijalog

Siguran sam također da će mnogi od nas javno i na konvencionalan način lako i s indignacijom, bez razmišljanja odbaciti pretpostavku o (ne)zadovoljstvu kao najvažnijoj vrijednosti u životu, iako će se privatno, zapravo - kako ovdje, namjerno, zločesto pretpostavljam - rukovoditi upravo tom vrijednošću.

I umjesto o tome, mnogi će radije govoriti o prijateljstvu, ljubavi (višoj, pre-ma Bogu; ili općečovječanskoj ljubavi ili bratstvu među ljudima, kao i o ljubavi prema drugoj osobi, i emotivnoj i tjelesnoj) - o obitelji, solidarnosti, stvaralaštvu, pozivu, sposobnostima ili talentima, kao i o različitim vrlinama: hrabrosti, pošte-nju, darežljivosti, istrajnosti, prilagodljivosti, razboritosti, i t. d….

Govoriće: o prijateljstvu, ljubavi...O prijateljstvu? - Ali što ćemo onda o prijateljstvu kazati, kada nas prijatelj(stvo) iznevjeri!?

Pitam se... ...O vjeri u Boga? - Ali što ćemo onda o vjeri u Boga kazati, kada nam se vjera u Boga poljulja iz

razloga prevelikih patnji, koje netko trpi (kolektivno ili individualno, mi ili netko drugi) – na primjer, gladna djeca u Sudanu i Etiopiji!?

...O ljubavi prema čovječanstvu? - Ali što ćemo onda o ljubavi prema čovječanstvu kazati, kada nam se ljubav

prema čovječanstvu slomila u svjetskom ratu koji smo i osobno jedva preživjeli (kao invalidi ili s posttraumatskim stresom)!?

...O ljubavi prema dragoj osobi?


35

FILOZOFIJA

- Ali što ćemo onda o ljubavi prema dragoj osobi kazati, kada nam ljubav prema dragoj osobi prestane, presahne (a ništa nam ne pomaže pozivanje na “vječne” ljubavi opisane u literaturi, jer mi zapravo znamo da je to samo sjajan, možda, najsjajniji primjer opisane ljubavi, ali ipak na koncu ništa drugo osim umjetnikov nadahnuti i talentirani doživljaj; koji, uostalom može za njega (kao i za nas) biti i dalje i do kraja života, trajno motivirajući, biti svjetionik, ali ipak također ujedno da znamo, negdje skoro potajno u sebi, da to nije stvarno, da je i taj umjetnik sigurno već doživio promjene u svom stvarnom životu, u svojoj stvarnoj ljubavi, bilo da je draga umrla, otišla s drugim ili je naprosto još uvijek s njim, ali sada samo tek malo više govore o brizi za djecu, ili o sve većoj potrebi za čitanjem, recimo i tako dalje, a sve više na uštrb sati koje zajednički provode)!?

...O obitelji? - Ali što ćemo onda o obitelji kazati, kada nam se obitelj raspadne, a djeca

budu trajno emotivno uskraćena i isuviše bolno trpe!? ...O solidarnosti? - Ali šta ćemo onda o solidarnosti kazati, kada mnogi narodi i pojedinci staju

na stranu osvajača, umjesto da se solidariziraju s žrtvama u tolikim primjerima (kako možemo razumjeti, primjerice, trajnu podršku uglednog i velikog austrij-skog književnika, Petera Handkea, vodstvu Srba u ratu u BiH, kada on zna za genocid u Srebrenici)!?

...O stvaralaštvu? - Ali što ćemo onda kazati o vlastitom stvaralaštvu, kada uvidimo da je ono

sasvim ograničenoga dometa i malog ili minimalnog odjeka ili utjecaja, i kod onih najvećih, pa se onda pitamo, čemu!? (Utjecaj i smisao svog djela naročito je mnogo propitivao i dovodio u sumnju Jean Paule Sartre baveći se humani-stičkim idejama i idealima unutar dva suprotstavljena bloka podijeljene Europe u prošlom stoljeću.)

...O pozivu? - Ali što ćemo onda kazati o vlastitom pozivu, kada se umorimo i kada jasno

uviđamo već dugo vremena, da se je beznadno pretvorio u rutinu (što je općenito i zajedničko iskustvo mnogih zaposlenih)!?... I tako dalje...

...Pitam se, o svemu tome. Što ćemo i može li se išta obećavajuće nazrijeti iz takvog stanja činjenica i odnosa i postoji li ikakav izlaz vedar i pozitivan, makar i najmanji iz ovakvih teških, sumornih životnih situacija i perspektiva, koje svi susrećemo kroz život i već su nas u manjoj ili većoj mjeri pogodile; ili su one naprotiv za nas još uvijek samo konstanta, što ju samo kao sive sjene primje-ćujemo okolo nas, ali nas, srećom - (ili zbog nekog drugog razloga: sudbine, božje providnosti, prirode (zdravlja), sposobnosti (talenta)...) još nisu zahvatile, ni protresle.


36

Hoćemo li apatično odustati od svega i rezignirano nastaviti životariti dalje? Ili čak, ne daj Bože, podići ruku na sebe? Ili, nastaviti životnu borbu, iako je ona uzaludna, poput Sizifa iz grčkog mita? Uostalom, možemo li mi a da se ne bori-mo, zar mi, kao Vrsta nismo “osuđeni” na borbu?

Na kraju nisu li ti sudbonosni životni tokovi i velike životne ideje gore pobro-jane, analizirane i osporavane, i na koje se mnogi od nas zaista pozivaju kao na creda vlastitog življenja, a nasuprot pukom (ne)zadovoljstvu, ipak same po sebi i bez obzira na to tko bio njihov nosilac, takve, da prevazilaze snagu i sposobnosti pojedinca (ali i grupe, jednog naroda, svih naroda na planeti), pa je zato i svaki kategoričan, decidiran zaključak o njima zapravo ujedno i pogrešan.

Nema sumnje da spomenute ideje jesu takve. Prema tome, možemo zaključiti potpuno mirno kako se naši životi pa ni naša

(ne)zadovoljstva ne daju sasvim uhvatiti ni u koju iscrtanu pojmovnu mrežu, mada im se tako možemo i trebamo sve više približavati.

Arhetipski početno egzistencijalno stanje čovjeka ali i ostaloga živog svijeta je nezadovoljstvo. Naša mala (ne)zadovoljstva su nam važna kao ribi voda, ali ne kao hedonistička, a njihova ljudska vrijednost je tek samo u tome, kako se odnosimo prema njima.

Promatrati život kroz prizmu (ne)zadovoljstva a pri tom ne vidjeti njihovu povezanost sa esencijalnim elementima istog tog života, sa smrću, bolešću, sta-rošću i različitim nesrećama je, možda, teško za uvidjeti ali je bez sumnje i kobno sljepilo.

O našem individualnome uviđanju i razrješenju te povezanosti, sve ovisi, a kvalitet (ne)zadovoljstva ponajprije i najviše.


GOSPODARSTVO



39

Dario Grgić

Monetarna politika BiH pod okriljem valutnog odbora

Monetarna politika predstavlja mogućnost utjecaja na gospodarska kretanja u zemlji putem kontroliranja ponude novca od strane središnje banke.Također, monetarna politika je jedan od najvažnijih instrumenata države u korigiranju, održavanju i unaprjeđenju gospodarskih tijekova. U ovisnosti o potrebi, odnosno fazi konjukturnoga ciklusa, u kojem se gospodarstvo nalazi (ekspanzija ili rece-sija), moguće je instrumentima monetarne politike, a prije svega kontroliranjem količine novca u optjecaju, putem transmisijskog monetarnog mehanizma, utje-cati na najvažnije makroekonomske indikatore koji refl ektiraju stanje gospodar-stva u zemlji.

U vrijeme ekspanzije gospodarstva, koju obično prati i rast zaposlenosti, pro-izvodnje i potrošnje, prisutan je i infl atorni pritisak koji se nastoji neutralizirati restriktivnom monetarnom politikom, koja najprije smanjenjem količine novca u optjecaju utječe na porast kamatnih stopa i time na usporavanje ekonomije, nižu razinu investicija, proizvodnje i bruto domaćega proizvoda. Obrnuto vrijedi u vrijeme recesije gospodarstva, niske razine zaposlenosti i proizvodnje: ubrizga-vanjem dodatnog novca od strane središnje banke nastoji se oživiti gospodarstvo. Povećanje količine raspoloživoga novca utječe na pad kamatnih stopa, dovodi do rasta investicija, zaposlenosti i proizvodnje, dakle upravo inverznoga slijeda događaja u odnosu na prvi slučaj.

Monetarnom politikom se općenito održava monetarna ravnoteža, ekonomska likvidnost i stabilnost domaćeg novca i njegovog deviznog tečaja. A upravo su stabilnost tečaja i njegov odnos prema valutama drugih zemalja posebno značajni za konkurentnost domaćeg gospodarstva prema inozemstvu, a time i prikupljanje neophodnih deviznih rezervi, kao i za stabilnost u podmirivanju međunarodnih obveza zemlje (slabljenje tečaja negativno utječe na mogućnost podmirivanja vanjskoga duga zemlje denominiranog u stranoj valuti).


40

Monetarna politika Bosne i Hercegovine kroz povijest

Kao i u drugim državama u svijetu, i u Bosni i Hercegovini monetarna kre-tanja imaju determinirajući učinak na cjelokupno gospodarstvo. Takav je značaj monetarna politika imala i u bivšoj SFR Jugoslaviji, kada je osim instrumenta za reguliranje gospodarskih tijekova u zemlji, predstavljala i vrlo važno političko oruđe u rukama tadašnjeg državnog vodstva.

Neefi kasan model planskog gospodarstva uz neadekvatnu fi skalnu politiku, ori-jentiranu uglavnom na gašenje socijanih problema, uzrokovao je duboke fi skalne debalanse koji su se opet nastojali neutralizirati pogrešno vođenom monetarnom politikom na čelu sa Narodnom bankom Jugoslavije. Kako bi se riješio problem izrazitog dispariteta fi skalnih prihoda nad rashodima, država je često posezala za krajnje neprihvatljivim mjerama sa aspekta monetarnog vođenja države.

Već od šezdesetih godina prošloga stoljeća i prve ekonomske krize u SFR Jugoslaviji, monetarna politika postala je važno sredstvo ublažavanja velikog ne-srazmjera između proračunskih prihoda i rashoda. Drugim riječima, korištenjem ovlasti središnje banke, odnosno Narodne banke Jugoslavije, vršeno je tiskanje novca bez pokrića (ex nihilo) kako bi se fi ktivno napunila državna blagajna i privremeno riješili socijalni problemi, iako je takav pristup vrhovnog monetar-nog autoriteta, NB Jugoslavije, stvorio fenomen koji će do kraja funkcioniranja države uništavati tkivo gospodarskog sustava i koji je jednim dijelom obilježio epohu SFR Jugoslavije - infl aciju.

Dakle, tiskanjem novca potrebnog za rješavanje socijanih problema država je dodatno raspirivala infl aciju, koja je nerijetko imala karakter galopirajuće, a če-sto na granici sa hiperinfl acijom. Ovakvim mjerama Narodna banka Jugoslavije je kršila osnovne postulate na kojima je utemeljena, između ostalog borbu protiv infl acije. Središnja je banka danas u većini demokratskih zemalja potpuno neza-visna od Vlade u provođenju monetarnih politika. Međutim, to nije bio slučaj u SFR Jugoslaviji, gdje su gore spomenuti manevri emisije dodatnog novca bez pokrića korišteni za suzbijanje nagmilanih socijalnih problema.

Infl acija je tijekom čitave ere SFR Jugoslavije bila jedan od najvećih makro-ekonomskih problema; ona se međutim nije mogla riješiti bez čvrste discipline fi skalne politike te kontroliranog porasta plaća. U takvim okolnostima posebno je bio ugrožen bankarski sektor koji je trpio teške posljedice velikih fl uktuacija u vrijednosti dinara. Naime, krediti bez deviznih klauzula bili su obezvrijeđivani u vrlo kratkom periodu, često dovodeći banke na rub bankrota. S obzirom da je infl acija poprimala velike razmjere, cijene su neprestano divljale a vrijednost novca iznova obezvrijeđivana, odnosno devalvirana, što je imalo posebno ne-gativan efekt na aktive banaka. Međutim, čak i kad se djelomično uredilo stanje sa odobravanjem dinarskih kredita, bankarski je sustav i dalje bio potkopavan usljed prekomjernoga korištenja čekova fi zičkih lica, koji su zbog dugog procesa


41

GOSPODARSTVO

naplate (čekovi su se slali u banke regularnom poštom što je u situaciji izrazito agresivne infl acije brzo nagrizalo njihovu vrijednost) često bili daleko manje vri-jedni prilikom prispijeća u banke, nego prilikom njihovog izdavanja.

Ništa bolja pozicija bankarskog sustava nije bili ni u sektoru poslovanja sa poduzećima. Naime, zbog favoriziranja poduzeća koja su gotovo isključivo bila u državnom vlasništvu, banke su bile dužne pružati utočište nelikivnidnim i ne-solventnim fi rmama bez obzira na izvjesnost povrata sredstava bankama.

U takvim okolnostima banke su obično bile na rubu solventnosti. U tim uvje-tima, a nakon otcjepljenja nekih republika, krajem 1990. i 1991. godine uvidjelo se da je trećina odobrenih kredita bankarskog sektora neupotrebljiva, odnosno svrstani su u skupinu kredita sa najmanjom vjerojatnošću za povratom, pa im je uglavnom bila namijenjena sudbina otpisivanja.

Upravo je takav recept, bankarsko kreditiranje poduzeća (najčešće uz bla-goslov države), međusobno kreditiranje poduzeća i endogeno kreiranje ponude novca, doveo do čestih probijanja proračunskih ograničenja, dotiskavanja novca i izrazito visoke infl acije u SFR Jugoslaviji.

Vanjski dug Jugoslavije, koji je 1970. godine iznosio 2 milijarde USD, popeo se na 6 milijardi dolara 1975. godine, da bi 1980. godine iznosio 20 milijardi dolara što je predstavljalo preko četvrtine GDP-a, dok je otplata duga obuhvaćala oko 20% zarade od izvoza.

Iako je Narodna Banka Jugoslavije dugo vremena slovila kao neupitni mo-netarni autoritet na teritoriju SFR Jugoslavije, provođenje ciljeva i zadataka koji su bili u njenoj domeni nikad nije bilo oslobođeno političkih pritisaka. Tijekom vlasti Josipa Broza Tita, evidentan je bio potpuni utjecaj partije na monetarnu i tečajnu politiku, posebno u kontekstu pojačane primarne emisije novca.

Ekonomska kriza praćena makroekonomskim potresima bila je jedan od po-kretača i navjestitelja skorog raskola državnog aparata, posebno uzevši u obzir potkopavanje gospodarskih, odnosno makroekonomskih reformi savezne vlade, u sutonu egzistiranja tadašnje SFR Jugoslavije. Raspirivanje gospodarske nesta-bilnosti, uz već prisutne elemente političe anarhije, pokazao se kao moćno oruđe u rukama političkih moćnika koji su se, i u narednim godinama, pokazali kao generatori kriznoga žarišta u čitavom regionu.

Utjecaj ratnih događanja na monetarni sustav BiH

U uvjetima sve izraženijeg šovinizma i naglo opadajućeg broja kohezivnih ele-menata sa smjerom politike vođene iz glavnog grada već znatno okrnjene države, nakon referenduma za neovisnost koji je proveden 1.3. 1992. godine, Bosna i Her-cegovina proglašava neovisnost od ostatka države. Proglašavanjem neovisnosti,


42

Bosna i Hercegovina je istovremeno krenula u izgradnju vlastitog suvereniteta, uključujući i izgradnju monetarnih institucija na vrhu sa Narodnom bankom Bosne i Hercegovine koja će kasnije biti preimenovana u Centralnu banku.

Bosna i Hercegovina je, dakle, proglasila neovisnost od Jugoslavije u proljeće 1992. godine. Na žalost, ubrzo je došlo i do rata u BiH koji je podijelio zemlju na etničke zone. Također, kao što je to i tipično za zemlje u ratu, zavladao je i mone-tarni kaos gdje je vrsta novca koji je cirkulirao u optjecaju odgovarao etničkoj zoni, koja je vodila i zasebnu monetarnu politiku. Takvo monetarno okruženje u kojem je postojalo više središnjih banaka stvorilo je izuzetno plodno tlo za divljanje in-fl acije, s obzirom da je novac nekontrolirano tiskan kako bi se fi nancirale rastuće potrebe ratnih aktivnosti. Jedan dio Bosne i Hercegovine je čak bio pod izravnom kontrolom Narodne Banke Savezne Republike Jugoslavije, a također je došlo do vezanja valute na teritoriji bosanskih Srba sa jugoslovenskim dinarom.

Iako je odluka da se tiskanje valute za dio Bosne i Hercegovine pod kontrolim bosanskih Srba vrši u Beogradu, te da se valuta veže za dinar, koji je bio u optje-caju u SR Jugoslaviji, bila politički motivirana, to je bio vrlo loš izbor. Naime, SR Jugoslavija se nalazila usred jedne od najtežih hiperinfl acija u svijetu u povi-jesti. Hiperinfl acija je djelomično bila uzrokovana naporima da se podrži jedna zaraćena strana u ratu u Bosni i Hercegovini. Do siječnja 1994. godine, infl acija u Jugoslaviji je dostizala 313 milijuna posto na mjesečnoj bazi. To je značilo izdavanje apoena od 10 milijardi dinara.

Gotovo četverogodišnji rat u Bosni i Hercegovini završen je mirovnim spo-razumom u Daytonu u kojem su, pored defi niranja općeg sporazuma kojim je završen rat, takokođer defi nirane osnove za rekonstrukciju kako ratom razorene infrastrukture i gospodarskih resursa, tako i za ponovno uspostavljanje zajednič-kih državnih institucija, a također i oživljavljavanje i uspostavljanje cjelovitoga monetarnog sustava koji je u prethodnom ratu bio podijeljen na tri međusobno potpuno odvojena sustava, a jedan od njih, kao što je već spomenuto, bio je pod izravnom kontrolom vrhovne monetarne institucije susjedne države.

Reintegracija monetarnoga sustava BiH i uvođenje valutnog odbora

Uspostavljanje zajedničke centralne banke i općenito jedinstvenoga mone-tarnog sustava predstavljalo je poseban izazov u kontekstu stvaranja zajedničkih institucija. Bogata povijest makroekonomske nestabilnosti prije 1992. godine, dobila je posebnu dimenziju u ratnom periodu. Visoka infl acija uzrokovana mo-netarnom nedisciplinom zbog potreba fi nanciranja u ratnim okolnostima, podije-ljenost nadležnosti nad monetarnim sustavom koji je odgovarao vojnoj kontroli zaraćenih strana, opće nepovjerenje u lokalne valute, cirkuliranje stranog novca na značajnom dijelu Bosne i Hercegovine, samo su neke od značajki monetarnog


43

GOSPODARSTVO

sustava koji su reintegraciju u jedinstvenu monetarnu zonu pod okriljem jedne središnje banke učinile jako kompliciranom.

Duga povijest infl acije koja datira još iz šezdesetih godina prošloga stoljeća i koja je bila uzrokovana nekontroliranom ekspanzijom novčane ponude, opće nepovjerenje u domaću valutu a time i vrlo značajna prisutnost stranih valuta u monetarnom sustavu Bosne i Hercegovine, nužno su nametnuli temeljnu rekon-strukciju funkcioniranja Centralne banke Bosne i Hercegovine kako bi se vratilo narušeno povjerenje u domaći monetarni sustav. U tom kontekstu su predstavnici međunarodnih institucija na čelu sa misijom Međunarodnog monetarnog fonda uspostavili strogo reguliran koncept funkcioniranja središnje banke i monetarnog sustava pod nazivom valutni odbor.

Valutni odbor je aranžman pod kojim se podrazumijeva fi ksiranje tečaja neke zemlje za drugu međunarodnu valutu, te podrazumijeva 100% pokrivenost ponu-de novca, rezervnom valutom.U osnovi, valutni odbor inkorporira tri najvažnija elementa: fi ksni tečaj, automatsku konvertibilnost i dugoročnu predanost ovom sustavu. Najvažniji ciljevi koje nastoji ostvariti su kontroliranje infl acije, povrat povjerenja u domaći novac te fi skalna disciplina.1

Navedena defi nicija valutnoga odbora predstavlja najjednostavniji ali i najop-ćenitiji način prezentiranja suštine ovog oblika upravljaja monetarnim sustavom neke zemlje. No, valutni odbor je obično implementiran u uvjetima izrazito slo-ženih društveno-političkih i gospodarskih zbivanja, u većini zemalja u kojima je do danas primijenjen, tako da je i sama njegova pojavnost u svakom monetar-nom sustavu specifi čna, a primjena ovisi o nizu faktora, koji su karakteristični za određenu zemlju. Od početka primjene valutnoga odbora, specifi čnosti mone-tarnog sustava, odnosno faza gospodarskog ciklusa, politički utjecaji, okruženje i niz drugih više ili manje relevantnih elemenata, utjecali su na aplikaciju tradi-cionalnog, odnosno tzv. ortodoksnog modela ili njegovu prilagodbu, tj. otklon u odnosu na ovaj najrigidniji oblik, što je u većini modernih država i bio slučaj.

Početkom 90-tih, valutni odbor ponovo postaje poželjan recept za rješavanje kriza monetarnih sustava, s obzirom da brojne tranzicijske i zemlje u razvoju usvajaju valutni odbor kako bi nadvladale hiperinfl aciju, labavu fi skalnu poli-tiku, nedovoljno vjerodostojnu vladu i sl . Najprije je uveden u Hong Kongu 1983., a nakon toga i u Argentini 1992. U Europi, valutni odbor 1992. uvodi Estonija, kako bi učvrstila povjerenje u vlastitu valutu nakon osamostaljenja od Sovjetskog Saveza, a zatim i Litvanija, susjedna Baltička zemlja, 1994. godine, iako je za valutno sidro odabrala USD. Bugarska i Bosna i Hercegovina uvode valutni odbor 1997. godine, prva zbog hiperinfl acije, a druga zbog uspostavljanja jedinstvenog monetarnog teritorija nakon četverogodišnjeg rata.

1 Grozeva , V., The sustainability of the currency board regime, Iquiry undergraduate re-search journal,University of Arkansas, 2003


44

Primjena valutnog odbora u Hong Kongu, Rusiji, Litvaniji, Bugarskoj, Ar-gentini, Meksiku i BiH, uvijek je morala respektirati bilo ekonomske, bilo poli-tičke uvjete, i u tom kontekstu je uvijek trebalo vršiti prilagodbu njegovih klasič-nih postulata za konkretne zahtjeve dotičnog gospodarskoga sustava. Prilagodbu je, dakle, nužno primijeniti s obzirom da uvođenje ovakvog načina upravljanja monetarnim sustavom podrazumijeva niz ograničenja u poređenju sa ovlastima i djelokrugom klasične središnje banke, a njeno implementiranje u skladu sa svim elementima i ograničenjima koje ovakav monetarni autoritet donosi znači i negi-ranje potreba koje su neophodne u kontekstu gospodarskoga razvoja svake poje-dine zemlje gdje je valutni odbor primijenjen.

U tom kontekstu, svaki potencijalni automatizam u uspostavljanju režima valutnog odbora, mogao bi imati nesagledive posljedice, jer su različiti uzroci doveli do njegove upotrebe u Argentini ili Bugarskoj , koje su se u to vrijeme suočavale sa nadirućim pritiskom hiperinfl acije, ili npr. Estoniji ili u krajnjoj konzekvenci BiH koja je 1995. izašla iz četverogodišnjega iscrpljujućeg rata, tako da su i uvjeti za uspostavljanje ovog režima primarno odražavali drugačije motive, nego oni u drugim spomenutim zemljama.

Specifi čnosti valutnog odbora u provođenju monetarne politike

Uspostavljanje valutnog odbora dovodi dakle do uspostavljanja sasvim novo-ga monetarnog autoriteta, odnosno vrhovne novčane vlasti na razini države te sa sobom nosi i niz limitirajućih faktora u provođenju najvažnijih zadataka koji su pod jurisdikcijom središnje banke, kao što su:

1. Reguliranje količine novca u optjecaju i očuvanje vrijednosti nacionalne valute

2. Održavanje likvidnosti banaka 3. Održavanje međunarodne likvidnosti i4. Emisija novca.

Prije svega, s obzirom da valutni odbor svoje egzistiranje bazira na punom pokriću novca u optjecaju deviznim rezervama, a prema načelu “ortodoksnog modela”, pokrivenost novca u optjecaju i kredita komercijalnih banaka kod sre-dišnje banke rezervnom valutom se kreće između 100% i 115%. U skladu s tim, a prema načelu fi ksnoga tečaja, središnja banka može emitirati maksimalno onoli-ko novca, koliko iznose devizne rezerve. Međutim, praksa u većini zemalja koje su posljednjih desetljeća usvojile valutni odbor pokazuje izvjesnu nedosljednost u primjeni načela 100% pokrivenosti, posebno apostrofi rajući povijest valutnog odbora u Agentini, u kojoj je pokrivenost deviznim rezervama u pojedinim perio-dima iznosila ne više od dvije trećine ponude novca.


45

GOSPODARSTVO

Također, s obzirom da je izdavanje novca vrlo limitirano, središnja banka nije u mogućnosti obavljati ni operacije kojima kontrolira količinu novca u optjeca-ju kao što su: kupnje i prodaje vrijednosnica na otvorenom tržištu, diskontno-eskontna politika i dr., dok joj je jedino ostavljena mogućnost utjecaja na kreditni potencijal banaka (a time i indirektno količinu novca u optjecaju) politikom ob-vezne rezerve, odnosno uspostavljanjem drugih mjera kojima se nameću poveća-ni standardi likvidnosti banaka kao npr. adekvatnost kapitala, gdje se stavljanjem u omjer pojedinih stavki aktive i pasive sprječava prekomjerna izloženost riziku. S obzirom da je bankarski sektor krvožilni sustav gospodarstva svake zemlje, izloženost sustavnim šokovima je posebno opasna i prenosi se akceleracijski na čitavo gospodarstvo. Posebna zaštita banaka u tom kontekstu je izrazito važna.

Kontroliranje količine novca u optjecaju kao i održavanje uspostavljenog te-čaja se može analizirati na slijedećem primjeru: Strani investitor odluči uložiti novac u domaće gospodarstvo. Da bi kupio opremu za rad, te platio radnu snagu, potrebna mu je domaća valuta. U tu svrhu donosi npr. 2 mil. USD domaćem va-lutnom odboru i zauzvrat dobija iznos prema utvrđenom konverzijskom omjeru (u ovom slučaju to je npr. 2:1) tj. 4 mil KM.Ovaj novac predstavlja obvezu va-lutnog odbora, koji mora biti razmijenjen na zahtjev za sredstva deponirana kod Središnje banke. Dio ovog iznosa je utjelovljen u novčanicama i kovanom nov-cu, ali dio završava u komercijalnim bankama i predstavlja njihove rezerve goto-vine (u ovom primjeru hipotetički cca 2 mil KM). Ukupna javnost povlači samo dio sredstava (1mil KM) na neki određeni dan, dio ostaje neiskorišten (također 1 mil KM). No profi tom upravljane banke posuđuju taj novac otvaranjem računa, na temelju kojih imatelji tih istih računa mogu vući čekove do iznosa 2 mil KM. Ovdje smisao valutnoga odbora dolazi do punog izražaja. Naime, depoziti ban-karskoga sustava nisu pokriveni rezervama pri valutnom odboru jer su kreirani u sustavu komercijalnih banaka, a ne od strane valutnog odbora, pa predstavljaju obveze komercijalnih banaka. Dakle, valutni odbor ne vrši konverziju čekova, koje su izdale komercijalne banke, nego je te čekove najprije potrebno razmije-niti u supsitutivni novac, a tek onda u novac na koji glase devizne rezerve.2

Valutni odbor je također utočište protiv devalvacije, a razlog leži u činjenici što je novac u optjecaju potpuno pokriven deviznim rezervama, tako da je svaka kontrakcija i ekspanzija novca uvjetovana povećanjem i smanjenjem deviznih rezervi. U gornjem primjeru, u slučaju da se količina novca u optjecaju smanji za 2 mil KM, devizne rezerve će se smanjiti za 1 mil USD, s obzirom da je uspo-stavljen odnos konverzije 2:1.

Održavanje likvidnosti banaka je također vrlo ograničeno u odnosu na kla-sični model središnje banke, jer je u tradicionalnom sustavu valutnog odbora zabranjeno davati kredite komercijanim bankama i državi, a također je uklonje-na funkcije središnje banke kao davatelja poslijednjeg utočišta (last resort) za 2 Federal reserve bank of Dallas, Southwest Economy, August 1995, Issue 4


46

komercijalne banke koje se suoče sa nelikvidnošću, tako da je u slučaju kriza bankarskog sustava daleko veća mogućnost tzv. “juriša na banke” (bank run) jer su banke primorane izlaz iz krize potražiti na drugi način osim zaduživanja kod središnje Banke. U tradicionalnom obliku valutnoga odbora središnja banka izdaje novac bankama preko diskontnog prozora, kako bi se pokrile poteško-će u održavanju likvidnosti. Međutim, ova mogućnost pod okriljem valutnog odbora je onemogućena, tako da funkcioniranje bankarskog sektora počiva is-ključivo na povjerenju javnosti. Ukoliko dođe do smanjenog povjerenja u ban-karski sustav, što se naravno očituje u povećanoj zabrinutosti vlasnika depozita za njihova sredstva, s obzirom da banka nema dovoljno sredstava za isplatu svih depozita, neminovno dolazi do “juriša na banke” što u konačnici dovodi do kri-ze i panike u cjelokupnom fi nancijskom sustavu. Međutim, ovaj idealni princip strogoga reguliranja odnosa središnje banke prema bankarskom sektoru se često krši a motivi su obično prije politički a rjeđe imaju ekonomsku opravdanost. U tom se kontekstu može izdvojiti Bugarska u kojoj su sustavne krize banaka potpuno desetkovale bankarski sustav, dovele do velikog vala zatvaranja banaka početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, te znatno pogoršale pozicije ak-tive preostalih banaka koje nisu doživjele sudbinu stečaja. S obzirom na izrazitu vulnerabilnost bankarskog sektora u Bugarskoj, a uzevši u obzir obećanje Vlade o nemogućnosti ponavljanja sličnih scenarija, sustav valutnog odbora je usvojen ali uz povlašteniji odnos prema bankarskom sektoru, što znači da je mogućnost posljednjeg utočišta u situacijama teških kriza nelikvidnosti banaka zadržana.

Uloga održavanja međunarodne likvidnosti, funkcija koja pod okriljem sre-dišnje banke donosi mjere koje neposredno utječu na bilancu plaćanja prema inozemstvu kao što su: formiranje deviznih pričuva, sudjelovanje na deviznom tržištu, reguliranje kreditnih poslova sa inozemstvom, kontrola platnog prometa i devizna kontrola, usko je ograničena na formiranje deviznih rezervi čiji trend ovisi o tri faktora: sufi citu po računu tekućih transakcija, transferima ili zaduži-vanjem u inozemstvu.

Države koje su uvele valutni odbor, prije svega Argentina, a zatim i veći-na drugih, imale su u pravilu visok defi cit tekućega računa koji su pokrivale izravnim stranim investicijama. No u fazama recesije globalnog gospodarstva ili regionalnih kriza, kada interes investitora pada, posebno za zemlje u razvoju, pojedine države koje su funkcionirale pod valutnim odborom morale su sredstva namirivati vanjskim zaduživanjem, koji se se smatra osnovnim krivcem velikog sloma argentinskog gospodarstva 2001. godine.

Emisija novca jedina je izvorno zadržana funkcija središnje banke pod okri-ljem valutnog odbora. No i ta emisijska funkcija znatno je ograničena količinom deviznih rezervi pri središnjoj banci, s obzirom da je bit valutnog odbora u fi k-snom odnosu dviju valuta. Rezervna valuta, koja ima funkciju sidra, može biti predstavljena jednom valutom, skupom valuta, zlatom ili drugom visoko likvid-


47

GOSPODARSTVO

nom imovinom. Izbor rezervne valute je determinanta od krucijalnog značaja, a ovisi o dugoročnoj stabilnosti predložene valute, razini trgovinske razmjene sa zemljom izdatnicom rezervne valute te ponudi strane valute u cirkulaciji na domaćem tržištu.3

TIPIČNI VALUTNI ODBOR TIPIČNA CENTRALNA BANKA

samo se kreira gotov novac kreira gotov novac i depozite

fi ksni devizni tečaj prema rezervoj valuti vezani ili plivajući devizni kurs

količina “domaćeg” novca mora imati 100% pokriće u deviznim rezervama

promjenljive devizne rezerve

potpuna konvertabilnost ograničena konvertabilnost

preuzimanje tuđe monetarne politike diskrecijska monetarna politika

nepostojanje davatelja posljednjeg utočišta

postojanje davatelja posljednjeg utočišta

valutni odbor ne nadzire komercijalne banke

često nadzire komercijalne banke

transparentan netransparentna

zaštićen od političkog utjecaja politizirana

veliko povjerenje malo povjerenje

seigniorage zarađuje samo od kamata seigniorage zarađuje kamatama i infl acijom

ne može poticati infl aciju može poticati infl aciju

nema fi nansiranja defi cita države mogućnost fi nansiranja defi cita države

ne zahtijevaju se preduvjeti za mone-tarnu reformu

zahtijeva preduvjete za monetarnu reformu

brza monetarna reforma spora monetarna reforma

malo uposlenika mnogo uposlenika

Izvor: Lovrinović, I., Šokman, A., Perišin, I., Monetarna politika, Fakultet ekonomije i turizma “DR. Mijo Mirković”, Pula, 2001.

3 Grozeva , V., The sustainability of the currency board regime, Iquiry undergraduate research journal,University of Arkansas, 2003.


48

Politika valutnog odbora u BiHFunkcioniranje Centralne banke Bosne i Hercegovine najbliže je tzv. tradicio-

nalnom ili ortodoksnom modelu valutnog odbora koji je ujedno i najrigorozniji i donosi niz ograničenja u odnosu da djelovanje klasične centralne banke.

Centralnoj banci Bosne i Hercegovine potpuno su ograničene mogućnosti bilo kakvog utjecaja na količinu novca u optjecaju koji odudara od ortodoksnog koncepta valutnog odbora koji propagira stopostotnu pokrivenost novca u op-tjecaju čvrstom valutom. Dakle količina novca u optjecaju upravo je određe-na količinom deviznih rezervi koje garantiraju konverziju nacionalnog novca, konvertbilne marke, u čvrstu valutu u svakom trenutku. Primjena tradicionalnog pristupa valutnog odbora ima svoje realno utočište u desetljećima dugoj nesta-bilnosti nacionalne valute, kako u bivšoj zajedničkoj državi tako i neposredno nakon stjecanja neovisnosti Bosne i Hercegovine. Nestabilnost domaće valute bila je u prvom redu posljedica generirane infl acije od strane Centralne banke usljed nebalansirane emisije dodatnog novca, tako da je povjerenje stanovništa dobijala strana valuta, u pravilu njemačka marka, koja je imala i funkciju čuvanja vrijednosti.

Osim toga, Centralna banka Bosne i Hercegovine ne može djelovati kao da-vatelj posljednjeg utočišta komercijalnim bankama (last resort) čije negativno poslovanje ugrožava opstojnost same banke, a time i depozite građana što je jedna od osnovnih zadataka klasične centralne banke, s obzirom da komercijal-ne banke kroz multiplikaciju kredita i depozita mogu djelovati kao generatori nestabilnosti i na taj način potkopavati fi ksno ustrojen monetarni režim valut-nog odbora. Posebno je to važno ako se uzme u obzir konstantna nestabilnost bankarskog sustava u povijesti Bosne i Hercegovine, čija je slabost ugrožavala i sam gospodarski sustav. Potreba za reguliranjem bankarskog sektora u Bosni i Hercegovini se nametnula kao primarna potreba. Liberalno postavljanje depo-zitno kreditnog multipliciranja komercijalnih banaka dovelo bi ne samo u pita-nje opstojnost 1997. godine ustrojenog fi ksnoga tečaja prema zamjenskoj valuti valutnog odbora, nego i raspirivanje nove makroekonomske nestabilnosti i pad teško uspostavljenoga povjerenja prema nacionalnoj valuti nakon desetljeća sla-bih performanci domaće valute.

Također, Centralnoj banci Bosne i Hercegovine onemogućeno je i manipuli-ranje tečajnom politikom konvertibilne make u skladu sa interesima i potrebama cjelokupnog gospodarstva, s obzirom da je tečaj postavljen fi ksno i nepromje-njivo u omjeru 1:1,95583 prema valuti europske monetarne unije. Upravo je ne-mogućnost utjecaja na visinu tečaja jedan od uzroka izrazito negativne vanjsko-trgovinske bilance Bosne i Hercegovine koja se od uvođenja valutnog odbora u Bosni i Hercegovini neprestano produbljuje i koja je u prošloj godini premašila 8 milijardi konvertibilnih maraka. Defi cit trgovinske bilance se još uvijek pokriva tekućim transferima iz inozemstva (donacije za razvoj BiH i doznake iseljenika)


49

GOSPODARSTVO

te kapitalnim trasferima u koje su prvestveno uključene strane investicije. Među-tim, kako je priljev donacija za obnovu i rekonstrukciju zemlje sve manji a upitan je i budući tijek iseljeničkih doznaka, posebno kad se tome pridoda i završe-tak privatizacijskog porcesa a samim time i smanjenje deviznog priljeva po tom osnovu, dolazi u pitanje i sama opstojnost valutnog odbora, s obzirom da se osim vanjskog zaduženja koje također bilježi rast, devizna sredstva radi održavanja 100% pokrivenosti konvertibilne marke pod valutnim odborom mogu osigurati isključivo pozitivnom platnom bilancom.

Moglo bi se reći da Centralna banka Bosne i Hercegovine funkcionira kao velika mjenjačnica. U optjecaj može ući točno onoliko konvertibilnih maraka, koliko u Centralnoj banci postoji pokrića u zamjenskoj valuti, odnosno eurima. Ovakav sustav omogućio je povrat davno izgubljenoga povjerenja u domaću va-lutu s obzirom da potpuna pokrivenost omogućava punu konvertibilnost domaće valute. Također, valutni je odbor prvobitno izliječio infl aciju, kroničnu slabost monetarnog sustava Bosne i Hercegovine kroz povijest.

Međutim novi ustroj Centralne banke Bosne i Hercegovine oduzeo joj je ključne instrumente za regulaciju monetarne politike, odnosno mogućnost dis-krecijskoga djelovanja i utjecaja na gospodarska kretanja, što je općeprimjenji-vana uloga središnjih banaka u zemljama širom svijeta koje putem transmisijskog monetarnog mehanizma omogućavaju podršku gospodarstvu, odnosno pomažu rast i razvoj.

Međutim, događaji u bhgospodarstvu u proteklih godinu dana ukazuju na nove negativne trendove koji ponovo dovode u pitanje opravdanost samog valut-nog odbora. Naime, infl acija je u Bosni i Hercegovini u lipnju mjesecu iznosila je 10,2%, što je znatno više od 4% koliko je iznosila u Eurozoni. Visoka razina infl acije u BiH, osim što je posljedica nekontroliranoga i neopravdanog rasta ci-jena energenata na domaćem tržištu, također je uzrokovana fi sklanom nediscipli-nom, odnosnom rastom plaća u javnom sektoru što osim što dodatno produbljuje infl acijsku spiralu, izrazito destimulativno djeluje i na samu konkurentnost bh gospodarstva, zbog rasta troškova na strani ponude. Makroekonomski indikatori poput visoke infl acije, zbog koje je valutni odbor djelomično i uveden, sada po-novo pokazuju pogoršanje. Međutim, evidentno je da uzroci koji su eliminirani uvođenjem valutnog odbora ne leže u monetarnoj sferi, nego u fi skalnoj domeni, na koju Centralna banka nema utjecaj.

Kako što je već spomenuto, sadašnji ustroj Centralne banke Bosne i Her-cegovine produkt je međunarodnih fi nancijskih institucija na čelu sa MMF-om, koji su i postavili prvog guvernera centralne banke koji prema zakonu o Cen-tralnoj banci nije smio biti domaća osoba. Bitno je spomenuti da se MMF sma-tra glavnim krivcem za najveću fi nancijsku krizu u svijetu u posljednjem de-setljeću, a koja je pogodila Argentinu. Upornim inzistiranjem na postulatima valutnoga odbora i na principima koji su bili neprimjenjivi za tu zemlju, sve


50

kako bi se Argentina oslobodila iz omči fi nancijskog kolapsa, vratili su zemlju goovo u stanje od prije početka fi nancijske krize uz vanjski dug od preko 140 milijardi $.

Iako trenutni makroekonomski parametri u Bosni i Hercegovini ukazuju na neodrživost postojećeg makroekonomskog smjera zemlje, ipak je prije svega nužno provesti reforme u oblastima koje nisu u domeni ekonomije, kako bi se stvorile osnove za stabilan i održiv rast i razvoj cjelokupnoga gospodarstva.


51

Merim Kasumović

Ekonomski motivi evropskih integracija kao interes zemalja jugoistočne Evrope

i Bosne i Hercegovine

SAŽETAK

Za razliku od zemalja srednje i istočne Evrope, uključujući kasnije i dvije balkanske zemlje Rumuniju i Bugarsku, sasvim drugačiji odnos EU uspostavlja sa zemljama jugoistočne Evrope ili, kako se još označa-va, Zapadnog Balkana (Albanija i zemlje bivše Jugoslavije, sem Slove-nije,1 kao postkonfl iktnog (rizičnog) područja. Za ove zemlje je predvi-đen nestandardni redoslijed integracije, zbog ugrožene sigurnosti cijelog regiona. Usljed toga, EU je za ove zemlje donijela regionalni program, koji se naziva procesom stabilizacije i pridruživanja. Dakle, proces sta-bilizacije i pridruživanja (PSP) je dio procesa proširivanja EU. On je okvir za evropsku orjentaciju zemalja Zapadnog Balkana sve do trenutka njihovog prijema u Uniju. U procesima predpridruživanja neophodno je omogućiti slabije razvijenijim zemljama da sustignu razvijenije ili da se u svim segmentima podstiče konvergiranje (približavanje) ekonomskih varijabli među zemljama.

Ključne riječi:

JIE, PHARE, ekonomska konvergencija, Ballasa-Samuelson efekt, EMU, optimalna valutna područja

1 U prijeratnom vremenu nekadašnja Jugoslavija je uspostavila političke odnose sa EZ 1968. godine, pri čemu su se ekonomski odnosi odvijali u okvirima trgovačkih ugovora i posebnih aranžmana koje je zajednica odobravala pojedinim zemljama, u čijem sklopu i Jugoslaviji.


52

ABSTRACT

The article discusses the special program which European Union has devised for accession of the Western Balkan countries (Albania and countries of former Yugoslavia, except Slovenia). A specifi c integration plan has been devised for these countries primarily due to safety issues within the region. Regional program has been created called the stabiliza-tion and accession program. It is used as the framework for orientation of the Western Balkan countries until their full membership in the European Union. It is necessary to enable the less developed countries do catch up with the developed countries and to promote convergence of economic variables among countries.

Key words:

JIE, PHARE, economic convergence, EMU, optimal currency areas, Ballasa-Samuelson effect

Uvod

Kao i u većini zemalja u tranziciji, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, primarni cilj vanjskih politika jeste članstvo u Evropskoj uniji. Osnovni razlog za pristu-panje Evropskoj uniji jeste potreba zemalja izvan Unije da se priključe tržištu Evropske unije koje za većinu njih nudi brojne pogodnosti i pristup brojnim fi nan-sijskim izvorima neophodnim za njihovu stabilizaciju.

Iako postoji dovoljan koncenzus svih političkih i naučnih aktera unutar Bosne i Hercegovine da je proces pridruživanje Evropskoj uniji neizbježan (mnogi ana-litičari u zemlji pokazuju da je ovaj interes političara samo verbalan), još uvijek ne postoji dovoljna kohezija oko implementacije adekvatnih ekonomskih, soci-jalnih i političkih reformi neophodnih za uspješnu integraciju u Evropsku uniju. Predstojeći period za Bosnu i Hercegovinu će biti iznimno važan jer će adaptira-nje njenih institucija, pravnog, ekonomskog i političkog sistema na zakone koje nalaže EU iziskivati dodatne napore za šta će biti neophodno utemeljenje funkci-onalnih institucija za što kvalitetniju komunikaciju sa EU.

Posmatrajući zemlje iz regiona centralne i istočne Evrope koje su znatno brže uspjele ‘prevazići’ većinu tranzicijskih problema (za razliku od onih iz jugoistoč-ne Evrope), primjećuje se da je članstvo u EU imalo i pozitivne i negativne efek-te za sve članice iz posljednjeg i pretposljednjeg proširenja. Ukoliko izoliramo fi nansijsku podršku i defi niramo je kao najveću prednost punopravnog članstva u EU, na drugoj strani ostaju izvjesne prijetnje koji bi mogle utjecati na produb-ljivanje nekih političkih, socijalnih i ekonomskih problema.


53

GOSPODARSTVO

Ove prijetnje se uglavnom ogledaju u nemogućnosti svih novih članica da u kratkom roku ubrzanim tempom dostignu potpunu makroekonomsku stabil-nost. Mnogobrojne razlike između članica EU kao i trenutnih zemalja kandi-datkinja (Hrvatska, Makedonija i Turska) ukazuju na neophodnost sagledava-nja opće situacije i ocjenjivanje područja u kojima je potrebno sustizanje nivoa EU. Drukčije rečeno, neophodno je omogućiti slabije razvijenijim zemljama da sustignu razvijenije, ili da se u svim segmentima podstiče konvergiranje (približavanje) ekonomskih varijabli među zemljama. Proces pridruživanja EU od potencijalnih članica zahtijeva ispunjavanje kriterija realne, strukturne i no-minalne kovergencije.

Postojanje kriterija konvergencije je iznimno važno jer omogućava potenci-jalnim članicama da se usmjere na implementiranje specifi čnih političkih i eko-nomskih mjera radi što ekspeditivnijeg i efi kasnijeg konvergiranja. Radi što jed-nostavnijeg razumijevanja kriterija konvergencije neophodno je defi nirati ranije pomenutu realnu, nominalnu i strukturnu konvergenciju. Pal Gaspar defi nira re-alnu konvergenciju kao sličnost u visini GDP-a po stanovniku, razine nominalnih nadnica, ravnoteže realnog deviznog kursa (smanjenje indeksa devijacije deviznog kursa) i s tim povezano sličnosti razina cijena i odnosu cijena vanjskotrgovinskih i lokalnih dobara.2 U okviru strukturne konvergencije moramo se prisjetiti Rober-ta Mundella (1961) i Teorije optimalnih valutnih područja3 na osnovu koje su i utemeljeni uvjeti strukturne konvergencije. U osnovi uvjeti se odnose na realnu i fi nansijsku otvorenost, mobilnost faktora proizvodnje, visok udio međunarodne trgovine (između zemalja EU i tranzicijskih zemalja) i sličnosti ekonomskih struk-tura zemalja. Konačno, nominalna konvergencija uvjetuje odnosno zahtijeva od tranzicijskih zemalja da ispune kriterije iz Kopenhagena (ekonomske, političke i institucionalne) i Maastrichta (infl acija, dugoročne kamatne stope, defi cit državnog budžeta, javni dug i nezavisnost Centralne banke).

Svi navedeni kriteriji za konvergenciju u znatnoj mjeri utječu na utemeljenje makroekonomske (ne)stabilnosti. Ono što tranzicijske zemlje očekuju od ispu-njavanja ovih kriterija jeste i priključenje EMU (Evropskoj monetarnoj uniji) od čijeg se članstva očekuje “povećana makroekonomska stabilnost, porast trgovine i snižavanje kamatnih stopa”.4 Naravno, ovdje postoje i moguće prijetnje koje se mogu očitovati u ispunjavanju kriterija realne konvergencije i istovremenoj visokoj infl aciji koja se može javiti kao rezultat povećane razine proizvodnje

2 Gaspar, P. ˝Real and Nominal Convergence of Pre-Accession Economies and the Choice of Exchange Rate Regime˝, International Centre for Economic Growth (ICEG) and Budapest University of Economics (BUE), Paper presented on the conference Alternatives for Exchange Rate Regime In Pre-Accession Economies, September 20-21, Vienna, 2001.

3 Mundell, R. ˝A Theory of Optimum Currency Areas˝, The American Economic Review, No. 51: 657-665, 1961.

4 De Grauwe, P., Schnabl, G. Exchange Rate Regime and Macroeconomic Performance in Cen-tral and Eastern Europe. CESIfo Working Paper No. 1182, 2004.


54

(Ballasa-Samuelson efekat5). Prema Ballasa-Samuelson efektu osnovna prijet-nja je povećanje CPI (indeksa potrošačkih cijena) što se uglavnom dešava zbog povećane proizvodnje industrijskog sektora. Mihaljek i Klau tvrde da s obzirom na činjenicu da tranzicijske zemlje trenutno doživljavaju restrukturiranje sektora usluga (bankarstvo, osiguranje, transport) postoji jednak rast produktivnosti u industrijskom i uslužnom sektoru zbog čega BS efekt i ne mora postojati u svim tranzicijskim zemljama.6

Iako sve tranzicijske zemlje ne posjeduju jednako razvijene industrijske sek-tore i sektore usluga, njihov zajednički cilj i dalje ostaje punopravno članstvo u EU, bez obzira na sve eventualne prepreke koje se mogu pojaviti u samom procesu pridruživanja.

Regionalni pristup

Za razliku od zemalja srednje i istočne Evrope, uključujući kasnije i dvije bal-kanske zemlje Rumuniju i Bugarsku, sasvim drugačiji odnos EU uspostavlja sa zemljama jugoistočne Evrope ili, kako se još označava, Zapadnog Balkana (Al-banija i zemlje bivše Jugoslavije, sem Slovenije7), kao postkonfl iktnog (rizičnog) područja. Za ove zemlje je predviđen nestandardni redoslijed integracije, zbog ugrožene bezbjednosti cijelog regiona. Usljed toga, EU je za ove zemlje donijela regionalni program, koji se naziva procesom stabilizacije i pridruživanja.

Dakle, proces stabilizacije i pridruživanja (PSP) je dio procesa proširivanja EU. On je okvir za evropsku orijentaciju zemalja Zapadnog Balkana sve do tre-nutka njihovog prijema u Uniju.

Prvobitno je donesen Program postratne obnove jugoistočne Evrope, pogotovo BiH, koji je od početka projiciran kao dio zamašnog projekta u kojem su primarni sigurnosni aranžmani, temeljne institucionalne i strukturne reforme privrede i druš-tva, permanentni politički dijalog i integracija zemalja kriznog regiona u regionalne, evropske i transatlanske strukture. Štaviše, po mnogim ocjenama, poslije sloma ko-munizma „bezbjedonosni značaj zemalja bivše Jugoslavije nadjačava njen ekonom-ski značaj”, zbog čega uobičajeni instrumenti – liberalizacija, trgovina i harmoniza-cija pravnih sistema ne moraju neposredno utjecati na političku stabilnost.8

5 Sektor razmjenjivih dobara ima znatno veći rast produktivnosti od sektora nerazmjenjivih do-bara, što dovodi do povećanja cijena nerazmjenjivih dobara.

6 Mihaljek, D., Klau, M. The Balassa-Samuelson Effect in Central Europe: a Disaggregated Analysis. BIS Working Paper 143, 2003.

7 U prijeratnom vremenu nekadašnja Jugoslavija je uspostavila političke odnose sa EZ 1968. godine, pri čemu su se ekonomski odnosi odvijali u okvirima trgovinskih ugovora i posebnih aranžmana koje je zajednica odobravala pojedinim zemljama, u čijem sklopu i Jugoslaviji.

8 Vladimir Gligorov, Strepnje i strasti: perspektive bivše Jugoslavije u zborniku: “Ekonomska cena rata, Fondacija za mir i rješavanje kriza”, Pariz/Beograd, 1996., str. 81.


55

GOSPODARSTVO

Upravo zbog gornjih razloga, odnos EU prema zemljama jugostočne Evrope, dakle: Albaniji, Bosni i Hercegovini Hrvatskoj, nekadašnjoj SR Jugoslaviji (da-nas Srbiji i Crnoj Gori) i BJR Makedoniji, realizira se u okviru tzv. Istočne stra-tegije EU, što direktno utječe na njihovu kandidaturu za članstvo u EU.9 Naime, EU je 1996. godine usvojila jedinstven koncept odnosa prema ovim zemljama, označen kao regionalni pristup, koji je prihvaćen kao pragmatičan prilaz manje-više sličnim problemima zemalja u regiji, koje teže ka evropskim integracija-ma.10 Ovakav pristup postavljen je u funkciju implementacije Dejtonskog i Er-dutskog sporazuma, koji treba da doprinese uspostavljanju političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta regije.

U početku, Vijeće EU temelji svoj odnos prema ovim zemljama na autono-mnim trgovinskim preferencijama, fi nansijskoj i ekonomskoj pomoći (s progra-mima Obnova, Rekonstrukcija i PHARE), te posebnim ugovornim odnosima. Ra-zvoj tako utemeljenih odnosa ovisio je o dinamici ispunjenja općih i specifi čnih političkih i ekonomskih zahtjeva, postavljenim pred svaku zemlju u regiji. Opći zahtjevi se protežu na demokratske reforme, poštovanje ljudskih prava, povratak izbjeglica, ekonomske reforme i regionalnu saradnju, a specifi čni, uglavnom, na implementaciju mirovnih sporazuma. Na osnovi općeusvojenih strategijskih načela, EU je utvrdila, za dio zemalja JIE, pravila regionalnog približavanja, po-litičkih i ekonomskih uslova jedinstvene i jasne politike unaprijeđenja bilateral-nih odnosa zasnovanih na tržištu, fi nansijskoj potpori i ekonomskoj kooperaciji, kroz ugovorne odnose koji osiguravaju određeni stepen fl eksiblinosti.

Na ovaj način je regionalna politička i ekonomska saradnja pretpostavljena kao početno i ključno pitanje smirivanja konfl ikata, a posredstvom “kolektivnih” priprema za uključivanje u EU. Po nekim od tadašnjih respektabilnih mišljenja bi i ekonomska pomoć i strana ulaganja bili mnogo bliži i dostupniji regionu nego svakoj pojedinoj zemlji, kao izoliranom i premalenom tržištu.11

Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, ali i zemlje s područja bivše Jugo-slavije, opća pomoć kroz programe etablirana je u ovisnosti o ispunjavanju uvjeta iz Mirovnog ugovora, uključivši i saradnju s Haškim tribunalom, kao i usaglašavanju ugovora između Federacije BiH i Republike Hrvatske, odnosno Republike Srpske i tada savezne Republike Jugoslavije s Mirovnim ugovorom, a pod supervizijom OHR-a. Primjena ovih uvjeta akceptirana je kao pretpo-stavka započinjanja procesa završnog pregovaranja za pristup u članstvo Unije.

9 Prema A. Hadžiahmetović, Ekonomija Evrope, Sarajevo, 2005., str. 103.10 U početku je ovaj pristup od nekih političara i teoretičara, naročito s područja Hrvatske, bio

označen sumnjičenjem za obnavljanje bivše Jugoslavije.11 Stojanov, Dragoljub. Relevantnost evropskog modela ekonomske integracije za Balkanski

region: Slučaj BiH kao balkanske zemlje, zbornik “Forum Perspektive”, PROMO Interna-tional, Tuzla, 1998.


56

Pristupanjem PHARE-programu BiH12 se obavezala da će udovoljiti zahtje-vima iz Bijele knjige EU, koji su se odnosili na pripremu izabranih zemalja centralne i istočne Evrope za integraciju u unutrašnje tržište Unije.

Svakako bi se trebala obratiti pažnja na upozorenja eminentnih ekonomista Josefa Štiglica, Džona Perkinsa, Dragoljuba Stojanova koji tvrde da su baš ove iste institucije krive za nestabilnost i ekonomske krize u većini zemalja trećeg svijeta, posebno Africi i Latino Americi. “Tranzicijski paket koji se implemen-tira u Bosni i Hercegovini zasnovan je na ‘pravilima igre’ Washingtonskog kon-senzusa”13 i u velikoj mjeri ne dozvoljava odstupanje od specifi čnih planova za svaku zemlju. Odstupanje od programa reforme i tranzicije koji su nametnuti Bosni i Hercegovini moglo bi uzrokovati negativne efekte za ekonomsku stabil-nost. Ogromne sume novca, investirane u BiH14 (Japan, SAD, SB, MMF i drugi), namjenjene su da pomognu stabilizaciji političke i ekonomske situacije, rekon-strukciji razrušene infrastrukture, implementiranju mira, uspostavljanju funkcio-nalnih državnih institucija i mnogim drugim programima koji bi od Bosne i Her-cegovine stvorili stabilnu zemlju. Ovaj plan doniranja sredstava nije doveden do kraja iz razloga spore implementacije na terenu i visoke stope korumpiranosti. U svakom slučaju, moramo prihvatiti činjenicu da je Bosna i Hercegovina u velikoj mjeri postala ovisna o stranoj fi nansijskoj pomoći i investicijama. Na samom početku investiranja, nakon rata 1992.-1995., ovakve investicije su, kao i danas, doprinijele razvoju Bosni i Hercegovini, međutim, neadekvatne i nedovoljno ra-zvijene domaće institucije nisu uspjele da kreiraju programe za svoju samoodrži-vost, zbog čega je Bosna i Hercegovina i dalje fi nansijski ovisnik.

Štaviše, fi nansijska ovisnost predstavlja veliki problem, jer kontinuirano ugrožava samoodrživi razvoj koji je apsolutno neophodan za Bosnu i Her-cegovinu. Enormni fi nansijski izdaci (ratovi u Iraku, Afganistanu i prirodne katastrofe u Indoneziji) koji su zadesili međunarodnu zajednicu umanjili su doniranje u Bosnu i Hercegovinu. Smanjena fi nansijska pomoć Bosni i Her-cegovini je uslijedila u najgorem mogućem periodu, jer procesi tranzicije i rekonstrukcije nisu dostigli željene nivoe. Iako bi se moglo reći da se Bosna i Hercegovina još uvijek nalazi u procesu obnove, preusmjeravanje sredstava

12 PHARE-program je predviđao usvajanje ili usaglašavane legislative u 23 sektora, tržišta u skladu sa zatjevima Bijele knjige, zatim program izgradnje institucija, s jasnim zadacima i obavezama svih državnih organa i institucija.

13 Stojanov, Dragoljub, Nenaučene lekcije o obnovi i rekonstrukciji, Zbornik radova, Otvoreno društvo, Sarajevo, 2002., str.52.

14 Na Londonskoj konferenciji u decembru 1995. godine, Evropska unija i Svjetska banka pro-cijenile su da BiH treba neophodna sredstva u iznosu od 5.1 milijardi US$ ( oko 9.7 milijardi KM koliko je u tom momentu iznosilo) za period prvih pet godina rekonstrukcije, te su pozvali ostale bilateralne i multilateralne donatore da se zajedno sa njima uključe u ovu rekonstrukciju, prvenstveno SAD, Japan, Svjetska banka i Evropska unija. Više o ovome na internet stranici http://www.worldbank.org/


57

GOSPODARSTVO

sa rekonstrukcije na ekonomske reforme, najvjerovatnije će zbog nedostatka fi nansijskih sredstava produžiti proces obnove i uspješne tranzicije. U većini zemalja JIE inozemne donacije, posebno iz EU, povećavaju se iz godine u godinu, pa čak i u zemljama koje su punopravne članice EU, međutim BiH je uslovljena nebrojenim faktorima adaptacije ‘pravilima igre’ EU prije nego joj ta sredstva postanu dostupna. Sve institucije, ekonomski, društveni i politički segmenti razvoja moraju zadovoljiti standarde EU prije nego se BiH dodijele sredstva za razvoj većine tih istih segmenata u jednoj zemlji.

Procesi stabilizacije i pridruživanja zemalja JIE

Proces stabilizacije i pridruživanja ima zacilj pružiti zemljama Zapadnog Bal-kana instrumente kojima će održavati stabilne demokratske institucije, osigurati da vladavina zakona prevlada i pomoći otvorenu i prosperitetnu ekonomiju ute-meljenu na evropskoj praksi i standardima. Jake veze su formirane između svake od zemalja i EU-a putem tri glavna mehanizma: trgovina, fi nansijska podrška i odnosi utemeljeni na ugovorima. Također se podstiče bliža saradnja između zemalja u regiji, posebno kroz zaključivanje ugovora o slobodnoj trgovini i jačoj saradnji na carinskim pitanjima i pitanjima povratka izbjeglica.

Formuliran u cilju olakšanja saradnje i/ili integracija zemalja JIE, prethodno opisani “regionalni pristup” zemljama JIE dao je podsticaj široj regionalnoj sa-radnji ispoljenoj u zaključivanju brojnih ugovora sa ciljem liberalizacije trgovi-ne, izbjegavanja dvojnog oporezivanja, pojednostavljenja kretanja robe, kapitala i ljudi (liberalniji režim viza) i prekograničnoj regionalnoj saradnji. Ovakva po-litika EU prema JIE naglašena je Procesom stabilizacije i pridruživanja (podrža-nog CARDS programom i kroz Evropsku agenciju za rekonstrukciju i razvoj).

Prema Paktu o stabilnosti (1999.) ovaj proces otpočinje sa novim procesom stabilizacije i pridruživanja, čiji će jedan od elemenata biti nova vrsta sporazu-ma – sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju – koji će se u principu odnositi na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, SR Jugoslaviju (danas Srbiji i Crnu Goru), BJR Makedoniju i Albaniju. Pakt stabilnosti za jugoistočnu Evropu iniciran je od strane EU kao politički okvir za stabilizaciju regije i baziran je na konceptu tzv. crisis managementa, čiji je osnovni postulat da se za prevenciju konfl ikta mora istovremeno raditi na tri područja – stvaranje sigurnog okruženja, promocija de-mokratije i uspostavljanje ekonomskog i socijalnog blagostanja.

Od zemalja JIE najdalje su tom putu Hrvatska i Makedonija, a najsporije su Srbija i Bosna i Hercegovina, koje još nisu napravile ni prvi institucionalni korak ka kandidaturi i punopravnom članstvu (nisu potpisale Sporazum). Pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju prve su započele i završile Makedonija (Sporazum potpisan 2001. godine, a 2005. potvrđena kandidatura za članstvo) i Hrvatska (Sporazum potpisan 2001., kandidatura potvrđena 2004., pregovori


58

o punopravnom članstvu započeti 2005.). Albanija je pregovore o Sporazumu započela početkom 2003., parafi rala ga početkom a potpisala sredinom 2006. godine. Srbija i Crna Gora pregovore o Sporazumu počele su zajedno, kao držav-na zajednica SCG, 2005. godine, ali su oni suspendovani 2006. zbog nedovoljne saradnje sa Haškim tribunalom. Pregovori sa Crnom Gorom su nastavljeni sep-tembra 2006., a sporazum je parafi ran u martu 2007. godine.

Bosna i Hercegovina je u proces stabilizacije i pridruživanja posljednja kre-nula, 25. novembra 2005. Tehnički dio pregovora je završen krajem 2006., a konačno potpisivanje sporazuma ovisi o dva ključna uvjeta– reforme policije i saradnje sa Haškim sudom. Budući da će napredak u pristupanju EU otvarati ekonomsku i političku atraktivnost, može se očekivati da će zaključenje Spo-razuma o pridruživanju i stabilizaciji dati potjecaj prilivu investicija u Bosnu i Hercegovinu i podizanju životnog standarda uopće.

Zaključna razmatranja

Pojedini bosanskohercegovački ekonomisti utemeljuju tezu da bosankoher-cegovačka ekonomska misao znatno zaostaje za potrebama teorijskog propitiva-nja ekonomskih prilika i problema bosanskohercegovačkog “tržišnog društva” u nastajanju, što, prema njima, unosi dalju teorijsku konfuziju u stavove oko pri-stupanja EU-i.15 Teza se obrazlaže činjenicom da su na to utjecale s jedne strane razarajuće ratne prilike (1992.-1995.), u kojima je diskontinuiran evolucioni tok domaće ekonomske misli od prethodne marksističke do danas prisutne neokla-sične misli, a s druge nametnuti neoliberalni „idejni okvir” tranzicijskog procesa, kao i političke insufi cijencije bosanskohercegovačkog društva (odsustvo poli-tičkog interesa za razvoj ekomske misli, podijeljenost ekonomista na entitetske pragmatične potrebe i, naprosto, pragmatska mikroekonomska usmjerenost kao najlukrativniji oblik zanimanja ekonomista u politički nestabilnim vremenima, kakva su danas na sceni u Bosni i Hercegovini).

Shodno prethodnim ocjenama, bosanskohercegovačka stručna i politička jav-nost još nije postavila pitanje procjene i obračuna mogućih makroekonomskih efekata pridruživanja i članstva Bosne i Hercegovine u EU. U takvim okolnosti-ma, u stručnim krugovima razvija se svojevrstan vid pesimističkih viđenja inte-gracija BH privrede u ekonomski prostor EU, naročito potkrijepljenih artikulaci-jom insufi cijencija bosanskog društva: permanentne političke neusaglašenosti i

15 Vid. Dragoljub Stojanov, Ekonomija podjele, DID, Sarajevo, 2000; Kadrija Hodžić, Domaća ekonomska misao o integraciji BiH u EU: imamo li razloga biti skeptični prema EU?, “Eko-nomska revija”, Ekonomski fakultet Tuzla, God. V br. 8, 2006.; Hamid Alibašić, Mjesto i uloga ekonomske misli u kreiranju ekonosmke politike i njene refl eksije na funkcioniranje tranzicionog privrednog sistema BiH, “Ekonomska revija”, Ekonomski fakultet Tuzla, God. V br. 8, 2006.


59

GOSPODARSTVO

divergencije o ekonomskoj reintegraciji države (odsustvo jedinstvenog ekonom-skog prostora i odsustvo jedinstvene ekonomske politike), nedostatka znanja ma-kroekonomskog menadžmenta i neizgrađenosti efi kasnih, pa i institucija uopće, i slabe konkurentske snage domaćih kompanija.

Kritičari16 su, pri tome, najčešće upravljeni ka uspostavljenoj kvazi- makroe-konomomskoj ravnoteži u zemlji (s alarmantnom registriranom stopom nezapo-slenosti). Iako su bosanskohercegovačku makroekonomsku stabilnost i ekonom-ski razvoj eksplicite priječili gornje insufi cijencije, implicitna ekonomska slabost pripisuje se, u tranzicionom paketu od strane IMF i Svjetske banke, primijenje-nim načelima Washingtonskog konsenzusa, izvedenim iz odlika snažne države a primijenim na slabu državu kakva je dejtonska BiH. BiH kao zemlja na kojoj se testiraju razni programi međunarodne zajednice, sa labavom političkom integra-cijom, još većom ekonomskom divergencijom i neadekvatnim ustavom je pot-puno nespremno dočekala jedan takav koncept razvoja. Insistiranje na načelima Vašingtonskog sporazuma može odvesti BiH u još veću zaduženost i ekonomsku nestabilnost. Prema mnogima se postigla i jedna vrsta “umjetne makroekonom-ske ravnoteže u kojoj su niska infl acija i stabilan tečaj ostvareni uz cijenu visoke nezaposlenosti i defi cita platne bilance.”17

U zemlji nemamo produbljene analize koje bi pokazivale prednosti integra-cije u EU i argumentirale ekonomske efekte od pridruživanja, iako sve teorijske pretpostavke,18 koje su već potvrđene iskustvom do sada pridruživanih zemlja, govore da su potencijalne koristi pridruživanja znatno veće od eventualnih gu-bitaka i troškova. Makroekonomski efekti pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji od BiH će formirati punopravnog člana EU, ekonomski samo-drživ privredni sistem, te ojačati mir i socijalnu sigurnost u EU i BiH. U Bosni i Hercegovini još nije ni postavljeno pitanje procjene i obračuna mogućih efekata pridruživanja i članstva u EU, iako je veoma važno da se efekti spoznaju već u prvoj fazi priprema za pridruživanje EU. To pospješuje kako pripremu argumen-tacije za postizanje političkog konsensuza o pridruživanju, odnosno pridobijanje javnog mnijenja, tako i stvaranje podloge za kvalifi kovanije pregovore sa EU (kao i WTO), prije svega kada su pitanju sektori kojima je neophodno da se indi-ciraju mogući makroekonomski efekti bh pridruživanja EU. Ono što postoji jeste opća saglasnost da su potencijalne koristi znatno veće od eventualnih gubitaka i troškova, ali se pozitivni efekti ne mogu očekivati u kratkom roku.

16 Najizraženije Dragoljub. Stojanov, BiH od 1995.; Tranzicija i rekonstrukcija privrede u “Poli-tike međunarodne podrške zemljama JIE”, FOD BiH, Sarajevo, 2000. i Kadrija Hodžić, Kvazi makroekonomska stabilnost – zapreka ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine, “Pregled”, br. 4, Sarajevo, 2006.

17 Vid. Kadrija Hodžić, Kvazi makroekonomska stabilnost....18 Izuzetak su radovi koji pozitivno zaokružuju Evropsku uniju “kao model integracije”, između

ostalih vidjeti: A. Hadžiahmetović, Ekonomija Evrope, Sarajevo, 2005; M. Bodiroža, Evrop-ska unija od 1957. do 2006., Banja Luka, 2006.


60

Literatura

Alibašić, Hamid. Mjesto i uloga ekonomske misli u kreiranju ekonomske politike i njene refl eksije na funkcioniranje tranzicionog privrednog sistema BiH, “Ekonomska revija”, Ekonomski fakultet Tuzla, God. V br. 8, 2006.

Bodiroža, Mladen. Evropska unija:od Rima 1957. do Rima 2004, Glas srpski, Banja Luka, 2005.

De Grauwe, P., Schnabl, G. Exchange Rate Regime and Macroeconomic Per-formance in Central and Eastern Europe. CESIfo Working Paper No. 1182, 2004.

Gaspar, P. ˝Real and Nominal Convergence of Pre-Accession Economies and the Choice of Exchange Rate Regime˝, International Centre for Econo-mic Growth (ICEG) and Budapest University of Economics (BUE), Paper presented on the conference Alternatives for Exchange Rate Regime In Pre-Accession Economies, September 20-21, Vienna, 2001.

Gligorov, Vladimir. Strepnje i strasti: perspektive bivše Jugoslavije u zborniku: “Ekonomska cena rata, Fondacija za mir i rješavanje kriza”, Pariz/Beo-grad, 1996., str. 81.

Hadžiahmetović, Azra. Ekonomija Evrope. Ekonomski fakultet , Sarajevo, 2005.

Hodžić, Kadrija. Domaća ekonomska misao o integraciji BiH u EU: imamo li raz-loga biti skeptični prema EU?, “Ekonomska revija”, Ekonomski fakultet Tuzla, God. V br. 8, 2006.

Hodžić, Kadrija. Makroekonomski okvir za održivost i razvoj BiH. Prizma, Sara-jevo, Vol.11, 1995, str. 29-33.

Mihaljek, D., Klau, M. The Balassa-Samuelson Effect in Central Europe: a Disag-gregated Analysis. BIS Working Paper 143, 2003.

Mundell, R. ˝A Theory of Optimum Currency Areas˝, The American Economic Review, No. 51: 657-665, 1961.

Stojanov, Dragoljub. Ekonomija podjele, DID, Sarajevo, 2000.Stojanov, Dragoljub. BiH od 1995.; Tranzicija i rekonstrukcija privrede u “Po-

litike međunarodne podrške zemljama JIE”, Fond Otvoreno Društvo, Sa-rajevo, 2000.

Stojanov, Dragoljub. Relevantnost evropskog modela ekonomske integracije za Balkanski regiona: Slučaj BiH kao balkanske zemlje, zbornik “Forum Perspektive”, PROMO Interntional, Tuzla, 1998.


JEZIČNO-KNJIŽEVNE TEME



63

Alen Matošević

Rječnik hrvatskog govora u slivu Soline

Popis nekih karakteristi~nih rije~i ovoga govora treba doprinijeti razumijevanju jezi~nih i vanjezi~nih odnosa u kraju. Pri popisivanju dijela leksika nije glavni kriterij bio semanti~ka nejasnost, ~ak ni frekventnost, nego vi{e ilustracija gla-sovnih i obli~nih karakteristika koje su opisane u dosada{njim radovima.

Kod svake su rije~i navedene i neke osnovne morfolo{ke zna~ajke, opet ne samo da se oprimjere morfolo{ka pravila, nego i da se utvrdi kojem naglasnom tipu pripada doti~na rije~. Etimologija je navedena kod ve}ine posu|enica, gdje se to moglo sigurno utvrditi, dok je za slavenske rije~i porijeklo rije~i samo iznimno istaknuto. Etimolo{ka je odrednica bitna kao slika jezi~ne povijesti.

àber m ¼G jd. àbera½ vijest, glas, obavijest, poruka.

<tur.1 haber <ar. ḫabär: vijest, glas.

äjat (i häjat) gl. intr. nesvr{. ¼prez. äjëm, prid. rad. äjõ/äjala½ ma-riti, skretati svoju pozornost, obra}ati pa`nju.

<ma|.2 hajt.àluga ` sg. tantum ¼G àlugë, DL

àlugi½ korov, obi~na trava. <prasl./stsl. halöga.

àman ~est. valjda <tur. hemen <perz. veznik hem

i ar. ãn: tren, ~as.ämbãr m ¼G jd. ämbãra, N mn.

ämbãri½ itnica, spremi{te za ku-kuruz u klipu, skladi{te.

<tur. ambar, anbar, hambar <perz. anbãr: spremi{te, skladi{te.

àmidà m ¼G jd. ämid`ë, N mn. ämidè½ stric, o~ev brat; djedov brat.

<tur. amuca, amca <ar. ‛amm: stric.

1 Za etimologiju orijentalizama kori{teni su [kalji} 1989. i Vajzovi} 1999.2 Za etimologiju rije~i stranog, neorijentalnog, porijekla kori{ten je Kljaji}, 2001.


64

àmidì} m ¼G jd. àmidì}a½ stri~evi}, brati}, stri~ev sin.

<v. àmidà i hrv. -i}. ànam pril. onamo, ondje.àsura ` ¼G jd. àsurë½ prostirka od

rogoìne. <tur. hasır <ar. ḥaṣïr. á{ov m ¼G jd. á{ova½ kopa~a, alat-

ka za kopanje zemlje napravljena tako da se èljezni dio priti{}e nogom, prakti~na zamjena za plug pri obra|ivanju manjih povr{ina.

<ma|. ásóäzman m ¼G jd. äzmana½ neu{kopljen

mu`jak doma}e ìvotinje, naj~e{}e svinje, nerast.

<tur. azman: vrlo krupan.

bäbine ` pl. tantum ¼G bäbïnã½ vri-jeme koje èna poslije poro|aja provede u postelji obnavljaju}i snagu (obi~no oko 6 tjedana), pu-erperij, babinje, usp. ~eterêsnica; proslava koja se uprili~uje kad to vrijeme pro|e o kojoj se da-ruju novoro|en~e i rodilja.

baglàma ` ¼G jd. baglàmë½ èljezna spojnica kojom se vrata, prozori i poklopci pri~vr{}uju za drvene okvire i pomo}u kojih se otva-raju i zatvaraju.

<tur. bağlamak: svezati.bàjtara ` ¼G jd. bàjtarë½ neugled-

na mala ku}a, naj~e{}e drvena koliba.

<tal. baita: drevna ili kamena koliba <stvnjem. Wahta (njem. Wacht): straà.

bàl~ak m ¼G jd. bàl~aka½ dràk noà, sablje ili ma~a.

<tur. balçak.bànut gl. intr. svr{. ¼prez. bänëm,

prid. rad. bànõ/bànula½ nenajav-ljen do}i, iznenada se pojaviti.

<tur. basmak: udariti, nastupiti, pojaviti se.

bàrdãk m ¼G jd. bardáka, L jd. bar-dáku½ posuda od pe~ene zemlje za spremanje rakije ili vina, ali i za drànje vode.

<tur. bardak <perz. bãrdãn: pe-har, posuda za pi}e.

bàskija ` ¼G jd. bàskijë½ grubo ote-sano posje~eno tanko stablo za, ìoka, vrljika, pre~aga.

<tur. baskı, izvedeno od gl. ba-smak: udarati, pritisnuti.

bä{~a ` ¼G jd. bä{~ë, G mn. bä{~ï½ oku}nica u kojoj se obi~no uzgajaju povr}e i vo}e, vrt, vo}njak.

<tur. bahçe <perz. bãğçe, dem. od bãğ: vo}njak.

bà{ka pril. napose, odvojeno, ra-stavljeno, posebno.

<tur. başkabegènisat gl. nesvr{. i svr{. (+A)

¼prez. begèni{ëm, prid. rad. begènisõ/begènisãla½ svi|ati se, biti simpati~an (o djevojci i momku).

<tur. beğenmek: ~initi dobro, uga|ati.

bè{ika ` ¼G jd. bè{ikë, L jd. bè{ici½ kolijevka.

<tur. beşikbezbèli (i bèzbel) pril. posve sigurno,

bez sumnje, dakako, naravno. <tur. besbelli: sasvimjasan, sa-

svim o~evidan.bijèdit gl. nesvr{. (+A) ¼prez.

bšjedïm, prid. rad. bijèdio/bijèdila½ pobje|ivati.

bšrat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. bšrãm,


65


prid. rad. bšrõ/bšrala½ u~iti go-vedo kakvoj navici, npr. da jede odre|enu hranu.

bjelòpita ` ¼G jd. bjelòpitë, G mn. bjelòpïtã½ narodno jelo, posebna vrsta pite koja se ne slaè u listove tijesta, nego se tijesto zamijesi s mnogo svjeèg sira i jajã, srednja~a.

<hrv. bijel i tur. pite <gr~. pétta.bjelò{ljiva ` ¼G jd. bjelò{ljivë½ vr-

sta {ljive koja kad sazrije ostaje zelene boje.

bläna ` ¼G jd. blänë½ korito izdu-beno u jednom komadu drveta u kojem se tu~e vo}e za da-lju obradu (za dobivanje ~istog vo}nog soka ili koma za vre-nje).

böcman m ¼G jd. böcmana½ mje-ra za zapreminu, u razli~itim krajevima razli~ite vrijednosti, a obi~no dvije do osam okã; koli~inska mjera za kruh (npr. böcman ‘jedan kruh’).

<tur. batman <ar. bãt: utvr|en, jasno odre|en i ar. männ: mjera.

bògaz m ¼G jd. bògaza, G mn. bögãzã½ slabo prohodna staza, uzak prolaz; prelaz preko ograde uz pomo} nogostupa s obiju strana.

<tur. boğaz: grlo, grkljan, `dri-jelo, klanac.

bòstan m ¼G jd. bòstana½ lubenica. <tur. bostan: lubenice i dinje

<perz. büstãn (bü: miris, stãn: su-fiks za tvorbu im. mjesta): vrt.

bö{~a (i bô{~a) ` ¼G jd. bö{~ë, G mn. bö{~ï½ platno ~etverokutnog oblika; platnena torba, ono {to se na dar donese u bo{~i.

<tur. bohça <ar. boġ: zave`ljaj.

bräbonjak m ¼G jd. bräbonjka, G mn. bräbonjãkã½ izmet sit-na zrnata oblika (koji ostavljaju ovca

brägnut se gl. svr{. (+G) ¼prez. brägnëm se, prid. rad. brägnõ/brägla se½ okaniti se, ostaviti, prestati.

<tur. brakmak: ostaviti, pustiti.bréma ` ¼G jd. bråmë½ drvena po-

suda od 10-15 litara, koja se prema gornjem kraju suzuje, srednja joj je d¡ga produèna i sluì kao ru~ka.

b£kat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. bœ~ëm, prid. rad. b£kõ/b£kala½ mije{ati, zamjenjivati jedan pojam dru-gim; preturati bez reda.

bŸvnara ` ¼G jd. bŸvnarë, G mn. b¥vnãrã½ ku}a od drvene gra|e.

bùbnjara ` ¼G jd. bùbnjarë, G mn. b¡bnjãrã½ mala èljezna pe} okrugla oblika, sluì za grijanje manjih prostorija.

bùd`ãk m ¼G jd. bud`áka, N mn. bud`áci½ skrovit kut, skrovito mjesto u ku}i, ono gdje svega moè biti.

<tur. bucak: kut, }o{ak.bu|èlãr m ¼G jd. bu|elára½ lisnica,

nov~anik. <tal. pugilare: koji je veli~ine

{ake.bùgija ` ¼G jd. bùgijë½ para, dim. <tur. buğu, buğı.bùnjï{te sr ¼G jd. bùnjï{ta½ go-

mila na seoskom gospodarstvu na koju se baca ne{to {to se ne koristi ili je jako rijetko potrebno.

<tal. bugna: ko{, ko{arica, hrv. suf. -ï{te.


66

burànija (i borànija) ` sg. tantum ¼G burànijë½ zeleni grah, mahu-ne i kuhano jelo od njih; ne{to sitno, neva`no.

<tur. burani, borani: mahune.

càrevka ` ¼G jd. càrevkë½ sorta ja-buke koja se trga s grane i sprema u slamu za zimu.

cšcvara ¼G jd. cšcvarë½ debela pala~inka od kukuruznog ili p{eni~nog bra{na, jaja, vrhnja ili mlijeka.

cigènjã{ m ¼G jd. cigenjá{a½

~àkija ` ¼G jd. ~àkijë½ mali sklopivi dèpni no`.

<tur. çakı~àk{ire ` pl. tantum ¼G ~äk{ïrã½ vr-

sta mu{kih hla~a {irokih u gor-njem dijelu, uskih od koljena do gleànja.

<tur. çakşır: donji dio mu{ke no{nje.

~äla ` ¼G jd. ~älë½ {tap, motka. <tur. çalmak: udarati, lupati.~antàra ` ¼G jd. ~antàrë½ tripice,

jelo od gove|eg èluca.~äsom pril. brzo, hitro.~èla ` ¼G jd. ~èlë, N mn. ~åle½ p~ela.~èmber m ¼G jd. ~èmbera½ ènska

marama, naj~e{}e od istoimenog platna.

~eterêsnica ` ¼G jd. ~eterêsnicë½ vri-jeme koje èna poslije poro|aja provede u postelji obnavljaju}i snagu, usp. babine.

~ångele ` pl. tantum ¼G ~ångëlã½ vje{ala napravljena od èljeznih kuka, a sluè za vje{anje mesa prilikom obrade.

<tur. çengel <perz. ~engãl: èljezna kuka, pandà.

~evŸma ` ¼G jd. ~evŸmë½ rubac od finog tankog bijelog beza ili druge tanke tkanine sa zlatom ili srmom vezenim granama u kutovima.

<tur. çevre.~evŸntija (i ~evŸma/~avŸma, zbog

fonetske sli~nosti upotrebljavaju se ove dvije rije~i kao sinonimi, ali etimolo{ki pogre{no) ` o{tra krivina, okuka, zavoj.

<tur. çevirinti: okretanje.~éze ` pl tantum ¼G ~ézã½ laka

zapre`na kola na dva kota~a. <ma|. csesa <franc. chaise.~ìmbur m ¼G jd. ~ìmbura½ jelo od

jaja, jaja “na oko”, jaja se bez mije{anja peku na masti.

<tur. çilbir, çirbir.~ìnija ` ¼G jd. ~ìnijë½ vrsta zdjele,

prvenstveno od porculana. <tur. çini <perz. ~ïnï: kineski,

kineske izrade.~ìvija ` ¼G jd. ~ìvijë½ drveni ili

èljezni klin. <tur. çivi.~ivìluk m ¼G jd. ~ivìluka½ vje{alica

za odje}u. <tur. çivilik.

}âr m sg. tantum ¼G }âra½ dobitak, zarada.

<tur. kâr <perz. kãr: posao, teàk rad, zanat.

}ása ` ¼G jd. }ásë½ dublja posuda bez ru~ki, okruglog oblika, od razli~itih materijala.

<tur. kâse <perz. kãse.}åïf m sg. tantum ¼G }åïfa½ dobro

raspoloènje, naslada, uìvanje; volja, prohtjev.

<tur. keyif <ar. käyf.


67


}ènãr m ¼G jd. }ènãr½ rub, okoli-ca, kraj, prikrajak; vrsta beza, pamu~nog platna; marama izve-zena na rubovima.

<tur. kenar: rub, ivica, obala <perz. kenãr: konac, kraj, obala, zagrljaj.

}erèsta ` sg. tantum ¼G }erèstë½ namirnice potrebne da se spra-vi neko jelo; drveni gra|evinski materijal.

<tur. kereste <perz. kerãste: dr-vena gra|a.

}èvãp m ¼G jd. }evápa½ svinjokolja, kolinje; jelo od mesa.

<tur. kebap <ar. käbãb: meso, jelo od dinstanog mesa.

}evápit gl. intr. nesvr{. ¼prez. }èvãpïm, prid. rad. }evápio/}evápila½ imati svinjokolju, klati svinje.

}ùmur m sg. tantum ¼G jd. }ùmura½ drveni ili kameni ugljen.

<tur. kömür.}¡rak m ¼G jd. }¡rka, N mn. }¡rci,

}ùrkovi, G mn. }¡rãkã½ koùh, ogrta~ podstavljen i op{iven krz-nom.

<tur. kürk: krzno, krzneni ka-put.

}útt gl. nesvr{. (+A) ¼prez. }útïm, prid. rad. }útio/}útila½ pa`ljivo slu{ati, obra}ati pa`nju.

}ùtuk m ¼G jd. }ùtuka, N mn. }ùtuci½ panj, klada, kratko izrezan dio debla.

<tur. kütük.

djåt (i djånut) gl. svr{. (+A) ¼prez. djånëm, prid. rad. djåo/djåla, aor. djåde½ staviti, zametnuti.

djåvër m ¼G jd. djåvera, N mn. djåveri/djåverovi½ muèv brat; na pu~kim svadbama onaj koji ispred mladoènjine strane vodi svatove.

dòlaf m ¼G jd. dòlafa½ nepomi~ni ormar s policama pri~vr{}en uza zid ili uzidan u nj.

<tur. dolap <perz. dülãb.dòljnjac m ¼G jd. doljnjàca, N mn.

doljnjàci½ panj ili “}utuk” koji je odrezan od donjeg dijela sta-bla, neposredno do korijena.

dràpërija ` ¼G jd. dràpërijë½ vrsta fine tkanine od ~e{ljane vune, na kojoj je ~esto izvezena neki idili~an prizor.

<fr. drapé, draperie.dŸlja~a ` ¼G jd. dŸlja~ë½ oru|e ko-

jim se nakon oranja usitnjuje i ravna gornji sloj zemlje.

dŸvnjãk m ¼G jd. drvnjáka, N mn. drvnjáci½ mjesto u dvori{tu na kojem se reè, cijepa i obra|uje drvo za ogrjev ili druge potre-be.

dúbak m ¼G jd. dúpka, N mn. dúp-ci½ naprava u kojoj dijete stoji dok jo{nije prohodalo i odràva ravnoteù.

dùvak m ¼G jd. dùvka, N mn. dùvci½ povez za glavu; mladen-kin svadbeni veo.

<tur. duvak. d¡vãr (i d¡uãr) m ¼G jd. d¡vãra, L

jd. duváru½ zid; kraj. <tur. duvar <perz. dïwãr.

d`äba (i d`äbë) pril. besplatno, ba-dava, uzalud.

<tur. caba: ono {to je besplatno, poklon.


68

d`äm m ¼G jd. d`àma½ staklo, za-stakljeno okno, prozor.

<tur. cam <perz. ğãm.d`ána ` sg. tantum ¼G jd. d`ánë½

rakija od dànarike.d`änarika ` ¼G jd. d`änarikë, L jd.

d`änarici½ rana {ljiva okruglog naj-~e{}e ùtorumenog ploda (Prunus mirobalana, Prunus cerasifera).

<tur. can eriği <perz. ğãn i tur. erik: {ljiva.

d`åp m ¼G jd. d`èpa½ u{iven ili na{iven dio na odje}i predvi|en za odlaganje sitnijih predmeta.

<tur. cep <ar. ğäyb.d`åzva ` ¼G jd. d`åzvë½ posebna

posuda za kuhanje kave, obi~no bakrena.

<tur. cezve <ar. ğäḏvä: glavnja, baklja.

|àkad pril. katkad, ponekad. <tur. gâh <perz. gãh: nekad, po-

nekad i hrv. kad.|šlko{ m ¼G jd. |šlko{a½ obijestan

mlad ~ovjek, pun snage; dan-guba.

<ma|. gyilkos: ubojica.|ìn|uua ` ¼G jd. |ìn|uuë, G mn.

|šn|üuã½ nau{nica, min|u{a; na-kit, biùterija.

<ma|. gyöngy: biser.|ön m ¼G jd. |òna½ potplat na cipe-

lama, naj~e{}e od debele koè. <tur. gön: obra|ena koà.|òzluke ` pl. tantum ¼G |özlükã½

nao~ale. <tur. göz: oko i tur. suf. lük/lik.|¡turë pril. u cjelini, ukupno, ujedno,

zajedno bez pojedina~nog mjere-nja, brojenja ili razdvajanja.

<tur. götürü.

ågat gl. intr. nesvr{. ¼prez. ågãm, prid. rad. ågõ/ågala½ hramati, {epati.

<usp. ågav ågav prid. hrom, {epav. <tur. eğri: kriv, iskrivljen, na-

gnut.èlã} m sg. tantum ¼obi~ni su samo

N i A½ propast, nesre}a. <tur. helâk <ar. hälãk: propast.eglènisat gl. intr. nesvr{. ¼prez.

eglèni{ëm, prid. rad. eglènisõ/ eglènsãla½ prijateljski razgovarati.

<tur. eğlenmek: zabavljati se.erèza ` ¼G jd. erèzë½ zasun,

kra~un. <tur. reze <ar. räzzä.èvta (i èfta) ` ¼G jd. èvtë½ tjedan. <tur. hafta <perz. heft: sedam. evtàno (i eftàno) pril. tjedno, u

tjednu. <usp. èvta

fàjda (i vàjda) ` sg. tantum ¼G fàjdë½ korist, dobit, zarada.

<tur. fayda <ar. fã’idä.fètïlj (i fìtïlj) m ¼G jd. fetílja½

pamu~na traka u svije}e, uljne ili petrolejske lampe.

<tur. fitil <ar. fätïl.fšrïz m ¼G jd. fšrïza½ vrsta igre sa

{tapovima “~alama” i malim ko-madom drveta, objektom igre.

<tur. Firuz <ar. fïrüz: pobjed-nik, sretnik.

fŸtãlj m ¼G jd. frtálja½ ~etvrtina, ~etvrt.

<njem. viertel (vierter: ~etvrti i Teil: dio): ~etvrt.

frtùtma ` ¼G jd. frtùtmë½ zbrka, mete`, gu`va, strka.

<tur. vur! tutma!: “drì, ne za-robljuj!”


69


fùruna ` ¼G jd. fùrunë½ limena pe}. <tur. furun <gr~. foûrnos.

gácat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. gâcãm, prid. rad. gácõ/gácala½ u mjestu ga-ziti ne{to, obi~no vo}e ili povr}e da bolje pusti sok za dalju obradu.

gájtan m ¼G jd. gájtana½ uè pleteno od pamuka ili svile; pamu~na ili svilena predena ili pletena vrpca koja sluì za porubljivanje ili ukra{avanje odje}e.

<tur. gaytan, kaytan <ar. qayṭãn <gr~. gaietanón.

gìbanica ` ¼G jd. gìbanicë½ kola~ od pe~enih listova tijesta, jabukova pekmeza i oraha, tradicionalno boì}nio jelo.

gibíra ¼G jd. gibírë½ to~no odre|ena koli~ina namirnica namijenjenih nekome, sljedovanje.

<njem. gebühren: pripadati, doli-kovati.

grä m ¼G jd. grâ/gräa, N mn. gràovi½ grah.

gräorast prid. koji je sive boje ili sive pro{arane bijelom.

<njem. grau: siv, sijed.gräorka ` ¼G jd. gräorkë½ koko{ka

sive boje pro{arane bijelom. <usp. gräorast.gråbeni m pl. tantum ¼G gråbënã½

oru|e sa zupcima kojim se gre-bala vuna.

gríje sr sg. tantum ¼G gríja, L gríju½ grijeh.

griòta ` sg. tantum ¼G griòtë½ ono {to izaziva saàljenje i samilost; {teta.

g¡la ` ¼G jd. g¡lë½ ~vornat panj, }utuk ili drvena gra|a te{ka za obra|ivanje zbog grana.

g¡lav prid. ~vornat, kvrgav.

gurábija ` ¼G jd. gurábijë½ tvrd ko la~ kojemu su osnovni sastojci bra {no, mast, pekmez ili med, {e}er.

<tur. gurabiye <ar. gurãb: vrana.g¡ta ` ¼G jd. g¡të½ izraslina, otekli-

na, ~voruga. <tur. gudde <ar. guddä. gúvno sr ¼G jd. gúvna½ mjesto na

kojem se vr{e ili mlati ìto.

ì~kija ` ¼G jd. ì~kijë½ alkoholno pi}e; strast za ne~im.

<tur. içki: pi}e.

ìlïnka ` ¼G jd. ìlïnkë½ kru{ka koja zrene o Ilinu, spomendanu sv. Ilije, 20. sprnja.

íse sr sg. tantum ¼G jd. íseta½ dio ne~ega ili koli~ina koja je neko-me namijenjena, sljedovanje.

<tur. hisse <ar. ḥiṣṣa: dio.ìspuljat gl. svr{. (+A) ¼prez. ìspuljãm,

prid. rad. ìspuljõ/ ìspuljãla, aor. ìspulja½ isprazniti ne{to ispunje-no vodom, npr. lokvu.

ì{}uvat gl. svr{. (+A) ¼prez. ì{}uvãm, prid. rad. ì{}uvõ/ì{}uvãla, aor. ì{}uva½ izmlatiti.

ìzbirat gl. svr{. (+A) ¼prez. ìzbirãm, prid. rad. ìzbirõ/ìzbirãla½ nau~iti govedo kakvoj navici, npr. da jede odre|enu hranu.

jàgmit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. jàgmïm, prid. rad. jàgmio/jàgmila½ grabiti, natjecati se tko }e prije {to ugrabiti.

<tur. yağma <perz. yaġmã: na-tjecanje.

jàpija ` ¼G jd. jàpijë½ drveni gra|evinski materijal; jak, krup-no gra|en ~ovjek.

<tur. yapı.


70

jaùklija ` ¼G jd. jaùklijë½ draga, voljena djevojka, odabranica.

<tur. yavuklu.jådnãko pril. svejednako, nepreki-

nuto.jèdnõ~ pril. jednom, davno.jêr (i jêra) zamj. za{to, iz kojeg

razloga. jèribasma ` ¼G jd. jèribasmë½ vr-

sta krupne so~ne kru{ke koja se bere na grani.

<tur. yere basmaz: ono {to ne pada na zemlju.

jù~ëra pril. ju~er.jùka ` ¼G jd. jùkë½ tradicionalno

jelo od doma}e tjestenine, moè biti “na gusto” i “na rijetko”, kao juha.

<tur. yufka: razvu~eno tijesto <ar. ufqa: tanka koà.

käca ` ¼G jd. käcë, G mn. kâcã½ visoka drvena posuda za kise-ljenje kupusa, tije{tenje vo}a za dalju obradu.

<tal. cazza.kä~it se gl. nesvr{. (s+I) ¼prez. kä~ïm

se½ biti u zavadi s nekim. kalàisat gl. nesvr{. (+A) ¼prez.

kalài{ëm, prid. rad. kalàisõ/ kalàisãla½ obljepljivati glinom kako se predmeti prevla~e ka-lajem.

<tur. kalay: kalaj, kositar.käldrma ` ¼G jd. käldrmë½ gornji

sloj puta na~injen od neobra|ena obla kamena.

<tur. kaldırım <gr~. kalós dro-mós: lijep put.

kàmara ` ¼G jd. kàmarë½ hrpa, go-mila.

<tur. kamara.

kanáfa ` ¼G jd. kanáfë½ tanak ko-nop, {paga.

<tur. kınap <ar. qinnäp: uzica od konoplje.

känat m ¼G jd. känata½ krilo perna-te ìvotinje, prozorsko krilo.

<tur. kanad.kàndìja ` ¼G jd. kàndìjë½ bi~. <tur. kamçi.kästïle pril. namjerno. <tur. kastile.kàzan m ¼G jd. kàzana½ veliki bakre-

ni kotao koji sa strane ima ru~ke za no{enje, najvi{e i zna~enju stroja za pe~enje rakije.

<tur. kazan, kazğan <perz. ḫã`ğãn.

kazaníja ` ¼G jd. kazaníjë½ pro-cent od dobivene rakije koji kazandìja uzima kao naknadu umjesto novca.

<usp. kazan.kêr m ¼G jd. kêra½ pas, nekad neu-

tralno, nekad pogrdno. <gr~. Kérberos: troglavi Pluto-

nov pas sa zmijama oko vrata i zmijskim repom.

kôc m ¼G jd. kóca, N mn. kó~evi½ kolac.

kokò{njãk m ¼G jd. koko{njáka½ koko{injac.

kölo sr ¼G jd. köla½ pojas za glavu kao dio no{nje, stavlja se ispod ~embera.

<tur. kolan: pojas. köm m ¼G jd. kòma½ ostatak vo}a

nakon {to se iscijedi sok. <gr~. kṓmys: sveànj.kòmit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. kòmïm,

prid. rad. kòmio/kòmila½ trijebiti sjemenke graha ili koje druge mahunarke od ljuske ili nejesti-vih dijelova.


71


kòmora ` ¼G jd. kòmorë½ mladen-kina popudbina iz o~inske ku}e, ruho.

<lat. camera: svod sobe, soba <gr~. kamára: svod.

kompìru{a ` ¼G jd. kompìru{ë½ pita s krumpirom, jelo od tijesta i krumpira.

<njem. dijal. Gruntbir: (doslovno) zemljana kru{ka i hrv. suf. -u{a.

köparãn m ¼G jd. köparãna½ gor-nji kaput od doma}eg sukna, vojni~ka bluza.

<tal capperone: ogrta~.kòtõ m ¼G jd. kótla½ posuda za ku-

hanje, kotao. kòza ` ¼G jd. kòzë½ doma}a ìvoti-

nja; konstrukcija od drvenih gre-dica koja sluì za postavljanje balvana za rezanje na panjeve.

kœ~ m sg. tantum ¼G k£~a½ obradiv komad zemlje iskr~en od {ikare i trnja.

kŸ~evina ` ¼G jd. kŸ~evinë½ obradiv komad zemlje iskr~en od {ikare i trnja.

krèdenac m ¼G jd. krèdenca½ ku-hinjski ormar za posu|e i ku-hinjski pribor.

<njem. Kredenz <tal. credenza.kŸmadit gl. nesvr{. (+A) ¼prez.

kŸmadïm, prid. rad. kŸmadio/ kŸmadila½ sitniti, otkidati komad po komad, krnjiti.

k£mak m ¼G jd. k£mka½ mu`jak doma}e svinje.

kœme sr ¼G jd. kœmeta½ mlado od svinje, prase.

krú{ka ` sg. tantum ¼G krú{kë½ ra-kija od kru{aka.

kŸvit se gl. nesvr{. ¼prez. kŸvïm se, prid. rad. kŸvio/kŸvila½ sva|ati se.

kù}ãr m ¼G jd. ku}ára½ ku}ica, sve}eni~ka ku}a, ùpna ku}a.

kùrjuk m ¼G jd. kùrjuka½ rep, naj~e{}e svinjski; jelo od svinj-skog repa koje se tradicionalno sprema koscima u polje.

<tur. kuyruk: rep. kutàrisat se gl. svr{. (+A) ¼prez.

kutàri{ëm se, prid. rad. kutàrisõ/ kutàrisãla se½ osloboditi se, spa-siti se ~ega.

<tur. kurtarmak: osloboditi se.kùvet m ¼G jd. kùveta½ snaga, sila,

ja~ina. <tur. kuvvet <ar. quwwä.

làloka ` ¼G jd. lälokë½ ìvotinjske usne; velike, ru`ne, istaknute usne.

làvõr m ¼G jd. lavóra½ {iroka, plit-ka posuda za pranje, kru`na oblika.

<fr. lavoir <lat. lavatorium.lè|en m ¼G jd. lè|ena½ posuda za

umivanje i pranje ruku. <tur. leğen <perz. legen <gr~.

lechánï.lìgure ` pl. tantum ¼G lšgürã½ niske

saonice punih strana, potkovane limenom tra~nicom pravokutna presjeka.

líja ` ¼G jd. líjë½ lijeha, gredica. lško sr ¼G jd. lška½ ìlav, vlakna-

sti sloj s unutarnje strane kore brijesta, lipe ili kojeg drugog drveta, sluì u pletarstvu.

lögnja ` ¼G jd. lögnjë½ posteljica od oteljene krave; povr{ina od sir}eta.

lòpar m ¼G jd. lòpara½ kuhinjska daska, drvena lopata kojom se vadi kruh iz kru{ne pe}i.


72

lòpatï{te sr. ¼G jd. lòpatï{ta½ dr{ka za lopatu.

lùk{ija ¼G jd. lùk{ijë½ pepeo; voda u kojoj je prokuhan pepeo, sluì kao deterdènt za pranje rublje.

magàza ` ¼G jd. magàzë½ skladi{te ili trgovina gra|ena od masiv-nog kamena.

<tur. mağaza <ar. mäḫãzin: skladi{te, riznica.

mâj ~est. izvoli, evo.màksūz prid. indecl. koji se ~ime

izdvaja, naro~it, osobit, druk~iji od ostalih.

<tur. mahsus <ar. maḫṣüṣ: po-sebno odre|en, odlikovan.

mâl m ¼G jd. mála½ stoka, blago. <tur. mal <ar. mãl: imetak.mämen prid. koji je zahva}en po-

mamom, koji se pomamio; mah-nit.

mäslenjãk m ¼G jd. mäslenjãka½ pita s maslom, prazna pita.

mà{a ` ¼G jd. mà{ë½ èljezna lopa-tica s dugim dr{kom, sluì za va|enje àra i pepela iz pe}i.

<tur. maşe <perz. mã{e. ma{ìce ` pl. tantum ¼G ma{ícã½

èljezna hvataljka s dva kraka kojom se vadi àr i podst~e va-tra.

<usp. mà{a.mè|ã{ m ¼G jd. me|á{a½ prvi su-

sjed; kamen ili kakva druga oznaka izme|u dvaju imanja.

merája ` ¼G jd. merájë½ ledina koja obi~no nije u posjedu privatnog vlasnika, nego je javno dobro.

<tur. mera <ar. märã: mjesto gdje pase stoka.

mšjer m sg, tantum ¼G mšjera½ prvi posjet mladoènjinih roditelja mladenkinima u svrhu kona~ne potvrde prijateljstva.

mjårãst m ¼G jd. mjårãsta½ neu{kopljen mu`jak svinje, mu`jak za priplod, nerast.

mlšje~no sr sg. tantum ¼G mlšje~na½ mlije~ni proizvodi.

mòti~ï{te sr ¼G jd. mòti~ï{ta½ dr{ka za motiku, alatku za kopanje.

ná}at gl. intr. nesvr{. ¼prez. nâ}ãm, prid. rad. ná}õ/ná}ala½ no}ivati, provoditi no}.

nä}ve pl. tantum ¼G nä}vï½ drvena posuda izdubena od jednog ko-mada, sluì za mije{enje kruha.

nafàka ` ¼G jd. nafàkë½ ono {to je ~ovjeku predestinirano, hra-na, imanje, sre}a u zemaljskom ìvotu.

<tur. nafaka <ar. nafaqa.näm§tvo pril. do iznemoglosti, u

velikoj mjeri, gotovo do smrti.näpoba{ka pril. svako za se, rastav-

ljeno, odvojeno. <usp. bà{ka. nàsjetovat (i nàsvjetovat) gl. svr{.

(+A) ¼prez. nàsjetujëm, prid. rad. nàsjetovõ/nàsjetovãla½ sa-vjetovati.

nàvadit se gl. svr{. (+inf.) ¼prez. nàvadïm se, prid. rad. nàvadio/ nàvadila se½ nau~iti se, navi}i se, ste}i naviku.

näzõr pril. na silu. <tur. zor <perz. zõr: sila, snaga,

muka.nèvakat m ¼G jd. nèvakta½ nezgod-

no vrijeme, nevrijeme. <usp. väkat.


73


nåotë pril. nehotice, ne htiju}i, bez zle namjere.

nšta ` ¼G jd. nštë½ dio na tkala~kom stanu koji sluì da se u nj uvu~e konac.

öba{ma ` ¼G jd. öba{ma½ porub na odje}i.

obàzrijet se gl. svr{. (za+I) ¼prez. öbazrëm se, prid. rad. öbazrõ/ öbazrijela½ osvrnuti se.

odmalèna pril. od djetinjstva.òjtrõs pril. jutros.òki{at se gl. svr{. ¼prez. òki{ã se,

prid. rad. òki{õ se½ postati ki{an (za dan ili vrijeme).

oklàgija ` ¼G jd. oklàgijë½ tanak obli {tap za razvijanje tijesta u listove.

<tur. oklağu.oljepòtat se gl. svr{. ¼prez. oljepòtã

se, prid. rad. oljepòtalo se½ postati lijep (za dan ili vri-jeme).

oséknut se gl. svr{. ¼prez. òsëknëm se, prid. rad. oséknõ/oséknula se½ jakim puhanjem o~istiti sli-nu iz nosa.

ò{inut gl. svr{. (+A) ¼prez. ò{inëm, prid. rad. ò{inõ/ò{inula, aor. ò{ide½ udariti.

òtõj~, otôj~, otöj~ pril. malo prije, nedavno.

ötomãn m ¼G jd. ötomãna½ leàj bez naslona.

<njem. Ottomanne <fr. ottoma-ne: turska (leàljka) <ar. Uṯmãn: Osman, Otomanovi}.

òzëpst gl. intr. svr{. ¼prez. ozébem, prid. rad. òzëbõ/òzëbla½ smrznu-ti se, prehladiti se.

òvduda pril. ovuda, ovim putom.

pacùle sr ¼G jd. pacùleta½ ènska marama za kosu.

pä~e sr sg. tantum ¼G jd. pä~eta½ hladetina, pihtije, tradicionalno jelo koje se spravlja izvariva-njem gove|ih ili svinjskih nogu i glave.

<tur. paça <perz. pã~e: noìce (dem. rije~i pã, pãy: noga).

pàrac m ¼G jd. pàrca, N mn. pàrci, G mn. paráca½ vr{njak, onaj koji je ro|en iste godine.

pärjenica ` ¼G jd. pärjenicë½ grubo obra|ena drvena posuda u kojoj se rublje parilo.

pàrmak m ¼G jd. pàrmaka, N mn. pàrmaci½ grubo otesana daska ili izrezana letva koja sluì za ogradu.

<tur. parmak: prst.pècara ` ¼G jd. pècarë½ pe}nica.pè}ina ` ¼G jd. pè}inë½ ve}i ka-

men.pè}ine ` pl. tantum ¼G på}ïnã½ ka-

menit predio.påka ` ¼G jd. påkë½ crepulja ili

èljezna posuda u obliku cre-pulje ili samo njen gornji dio, poklopac, a sluì za pe~enje ra-znih jela u àru.

pèkmez m ¼G jd. pèkmeza½ uvareni sok od jabuka, kru{aka, {ljiva ili drugog vo}a.

<tur. pekmez: uvareni vo}ni sok <perz. begmãz: pi}e, vino.

påndèr m ¼G jd. påndèra½ pro-zor.

<tur. pencere <perz. penğere.pèntrat se gl. nesvr{. (na+A) ¼prez.

pèntrãm se, prid. rad. påntrõ/pèntrala se½ s mukom uzlaziti, penjati se, verati se.


74

pérda ` ¼G jd. pérdë½ pregrada, za-klon.

<tur. perde <perz. perde: zavje-sa, pregrada.

pètrovka ` ¼G jd. pètrovkë½ vrsta slatke jabuke koja sazrijeva o blagdanu sv. Petra i Pavla.

pjå{e pril. pje{ice, hodom.pläo pril. mnogo, puno, u velikoj

mjeri.plåtïvo sr ¼G jd. plåtïva½ ono {to

se p~ete, osobito u procesu ple-tenja.

plijèvit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. plijèvïm, prid. rad. plijèvio/ plijèvila½ odstranjivati korov.

pöba{ka pril. svako za se, rastavlje-no, odvojeno.

<usp. bà{ka. pödmjera ¼G jd. pödmjerë½ opskr-

bljivanje potrep{tinama za neki period, obi~no jedan mjesec.

pödnja~a ` ¼G jd. pödnja~ë½ krpa kojom se bri{e pod, obi~no na-~injena od nekog starog komada odje}e.

pòga~a ` ¼G jd. pòga~ë½ okrugao p{eni~ni kruh od beskvasng ti-jesta.

<srlat. (uz rom. posredovanje) focacea: pe~ena na ognji{tu.

poglédat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. pòglëdãm, prid. rad. poglédõ/ poglédala½ o~ekivati, i{~ekivati.

pöistija pril. plagano, polako.pòklat se gl. svr{. ¼prez. pòkoljëm

se, prid. rad. pòklõ/pòklala se½ posva|ati se.

pokròvac m ¼G jd. pokròvca½ ko-strijetni pokriva~, ~esto na mrtva~kom odru.

polájnak pril. polako, lagano.

pòlãt (i pòvãt) m sg. tantum ¼G poláta, L polátu½ jasno vidljivo mjesto.

pölo{kë pril. na stranu, na bok.pomáda ` ¼G jd. pomádë½ krema

za lice. pònjava ` ¼G jd. pònjavë½ prostira~

doma}eg tkanja izra|en od ra-znobojnih krpa.

pöpara ` ¼G jd. pöparë½ toplo je lo na ~injeno od stara kruha, za ~i-njena i zama{}ena.

pospútt gl. svr{. (+A) ¼prez. pòspütïm, prid. rad. pospútio/ pospütila, aor. pöspüti½ pospremiti.

pòvazdãn pril. po cijeli dan, cijele dane, neprekidno, stalno.

pòvrtãlj m ¼G jd. pòvrtãlja½ povrt-njak, vrt s povr}em.

pòznat gl. svr{. (+A) ¼prez. pòznãm, prid. rad. pöznõ/pòznala½ prepo-znati.

prálo sr ¼G jd. prála½ drvena daska o koju se udara rublje kad se pere na potoku.

prätlja~a ` ¼G jd. prätlja~ë½ plosnat komad drveta s dr{kom kojim se udra rublje na pralu.

pråkodãn pril. svaki drugi dan.pråku~ë (i pråku~ë) pril. prekju~er.préla ` ¼G jd. prélë½ naparva za predenje.prèpast gl. svr{. (+A) ¼prez. prè-

panëm, prid. rad. prèpõ/prèpala½ upla{iti, prepla{iti.

prepòmjestt gl. svr{. (+A) ¼prez. prepòmjestïm, aor. pråpomjesti, prid. rad. prepòmjestio/ prepò-mjestila½ pomjeriti s jednog mje-sta na drugo.

preségnut se gl. svr{. ¼prez. prèsëgnëm se, prid. rad. prèsëgõ/ prèsëgla se½ previ{e se napregnuti u poslu.


75


préàt gl. nesvr{. (+A) ¼prez. prê`ãm, prid. rad. pré`õ/préàla½ vrebati.

*pršjek prid. (ima samo komp. i superl. prå~ï, näjprå~ï) blizak, vaàn.

prismákat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. prìsmã~ëm, prid. rad. prismákõ/ prismákala½ {tedljivo jesti meso ili koje drugo jelo uz kruh, tj. uzi-mati vi{e kruha, a manje mesa.

pršuza ` ¼G jd. pršuzë½ kratko odsje~en konop.

pršvrata ` ¼G jd. pršvratë½ deblja pala~inka.

prö{}e sr ¼G jd. prö{}a½ ograda sko-vana od letava ru~ne obrade.

prò{tac m ¼G jd. pro{tàca½ ru~no istesanaletva.

próva ` ¼G jd. próvë½ kukuruzni kruh.

pŸtina ` ¼G jd. pŸtinë½ staza utabana u snijegu prolaskom pje{aka ili vozila.

p¡ljat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. p¡ljãm, prid. rad. p¡ljõ/p¡ljala½ prazni-ti ne{to ispunjeno vodom, npr. lokvu.

púra ` ¼G jd. púrë½ palenta, jelo od kuhanog kukuruznog bra{na.

pûst prid. nemiran (za djecu); pra-zan.

ramì}ka ` ¼G jd. ramì}kë½ sitna sorta slatke jabuke.

rästrijeb m ¼N mn. rästrebovi, G mn. rastrebóvã½ jastreb.

räto sr ¼G jd. räta½ rat.rêcelj m ¼G jd. rêcelja½ dèm od

{ljiva, neiscije|eno meso vo}a ukuhano sa {e}erom.

<tur. reçel <perz. rï~ãl: dèm.

ršjeka f sg. tantum ¼G jd. ršjekë, DL jd. ršjeci½ potok, manji vo-deni tok.

rijèzga f jezgra, jestivi dio ploda ko{tuni~avog vo}a.

ríljat gl. intr. nesvr{. ¼prez. rîljãm, prid. rad. ríljõ/ríljala½ te{ko, na-porno fizi~ki raditi.

¥ka1 ` ¼G jd. ¥kë½ hrkanje.¥ka2 ` ¼G jd. ¥kë½ dronjak, istro{en

i otrcan komad odje}e.r¡o sr ¼G jd. r¡a½ odje}a, mladen-

kina oprema koju ona sa so-bom nosi u mladoènjinu ku}u, kòmora.

sä}e ` pl. tantum ¼G sâ}ã½ }eli-je od voska koje grade p~ele; zajedni~ki naziv za sadàk i peku.

säd`ãk m ¼G jd. säd`ãkã½ èljezni tronoàc na kojem se sprema kakvo jelo, moè biti poklopljen pekom pa àr moè biti i ispod i preko njega.

<tur. sac ayak: èljezni tronoàc (sac: peka i ayak: noga).

sàfūn m ¼G jd. safúna½ sapun. <tur. sabun <ar. ṣãbün <lat.

sapo.sàkrska ` ¼G jd. sàkrskë½ duguljasta

svijetloùta tikva. <tur. sakiz kabağı (sakiz: smola

i kabak: tikva).sälnjãk m ¼G jd. sälnjãka½ kola~

od lisnatog tijesta, dobivenog od svinjske masti, i dèma od {ljiva.

samùnjãk m ¼G jd. samunjáka½ kola~ rolat od tijesta s kvas-cem u koji je uvaljan dèm od {ljiva.


76

sân m ¼G jd. sána½ tanjur, posuda od drveta, bakra ili drugog ma-terijala.

<tur. sahan <ar. ṣaḥn. sarlàukovina ` ¼G jd. sarlàukovinë½

oluja, nevrijeme.sè}ija ` ¼G jd. sè}ijë½ leàj s na-

slonom. <tur. seki: uzdignuto sjedi{te

na~injeno od drvenih dasaka.sèdmina ` ¼G jd. sèdminë½ pogreb-

na ceremonija zajedno s pu~kim obi~ajima vezanim za pokop po-kojnika; u po~etku, vjerovatno, sje}anje na pokojnika sedmi dan od smrti.

sèpet m ¼G jd. sèpeta½ ko{ara, korpa spletena od vrlo tanko istesa-nog drveta da se moè savijati i plesti.

<tur. sepet <perz. seped.sìkira ` ¼G jd. sìkirë½ sjèkira.sìkirï{te sr ¼G jd. sìkirï{ta½ dr{ka

za sjekiru, najbolje od tvrdoga drveta poput graba.

sìnija ¼G jd. sìnijë½ nizak, okrugao stol, sofra.

<tur. sini: trpeza <perz. sïnï: ki-neski, predmet kineske izrade.

sšrit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. sšrïm, prid. rad. sšrio/sšrila½ praviti sir.

sk£at gl. svr{. ¼prez. skœãm, pril. rad. sk£õ/sk£ala½ sru{iti, oboriti.

smíje sr sg. tantum ¼G smíja½ smijeh.sm¥knut se gl. svr{. ¼prez. sm¥knëm

se, pril. rad. sm¥kõ/sm¥kla se½ namr{titi se; zamra~iti se.

snâ ` ¼G jd. snäë½ snaha, sinova ili bratova èna.

sóbet m ¼G jd. sóbeta½ razgovor, sijelo, veselje.

<tur. sohbet <ar. ṣuḥbä.

sòmun (i sàmu- n) m ¼G jd. somúna½ doma}i kruh s kvascem.

<tur. somun <gr~. psõmíon: okrugli kruh.

sòvat gl. svr{. (+A) ¼prez. s¡jëm, pril. rad. sövõ/sòvala½ psovati.

splävit gl. svr{. (+A) ¼prez. splävïm, pril. rad. splävio/splavila½ ski-nuti vrhnje s povr{ine kiselog mlijeka.

spútt gl. svr{. (+A) ¼prez. spûtïm, pril. rad. spútio/spútila½ spremiti, urediti neko neure|eno mjesto.

sŸ~a f staklo, boca, proizvod od sta-kla, staklene krhotine.

<tur. sırça.sŸ|at gl. intr. svr{. ¼prez. sŸ|ãm,

pril. rad. s¥|õ½ smr{ati, tjelesno oslabiti.

srådnja~a ` ¼G jd. srådnja~ë½ na-rodno jelo, posebna vrsta pite koja se ne slaè u listove tije-sta, nego se tijesto zamijesi s mnogo svjeèg sira i jajã, bje-lopita.

sœg m ¼G jd. s£ga½ konopac ili mot-ka preko koje se su{i oprano rublje, {trik.

<tur. sırık: duga motka o koju se ne{to vje{a.

stäor m ¼G jd. staòra½ pacov, {ta-kor, velik mi{.

starìna ` ¼G jd. starìnë½ dimlje-no svinjsko ili drugo meso od pro{le sezone, osobito cijenjeno i iznosi se samo va`nijim go-stima.

staórac m ¼G jd. staórca½ pacov, {takor, velik mi{.

ståona prid. (samo `) bremeni-ta krava, ona koja u sebi nosi mlado.


77


stög m ¼G jd. stòga½ plast slame ili sijena sloèn oko stoèra.

stòìna ` ¼G jd. stòìnë½ stoèrna duga i ~vrsta grana, gotovo de-blo, oko koje se slaè “koli” sijeno ili slama.

ströàk m ¼G jd. strö{ka, N mn. strò{ci, G mn. strö`ãkã½ madrac doma}e izrade, ispunjen slamom, slamarica.

sùra ` ¼G jd. sùrë½ red, linija. <tur. sıra.sústat gl. intr. svr{. ¼prez. sùstanëm,

pril. rad. sústõ/sústala½ umoriti se, stati od umora.

sù{ara ` ¼G jd. sù{arë½ su{nica, po-sebna gra|evina u kojoj se na dimu su{i meso, a moè imati i rupe kroz koje su{enju doprinosi vjetar.

sùtlija (i sùtlijã{ m) ` ¼G jd. sùtlijë½ rià uvarena u po{e}erenu mlijeku.

<tur. sütlü: mlije~ni.s¡trïdãn pril. sutra, sutradan.sùvat (i sùuat) m ¼G jd. sùvata½

brdska livada koja se ne kosi, nego sluì za ispa{u stoke.

<tur. suvat, savat: pojilo, mjesto gdje se stoka poji.

svâk m ¼G jd. sváka½ jednoj sestri mu` druge sestre (bratu je zet).

svàstika ` ¼G jd. svàstikë½ ènina sestra.

svìter m ¼G jd. svìtera½ od vune ple-ten gornji dio odje}e, dèmper.

<njem. Sweater <engl. sweater: debela vunena majica, pleten sportski gornji dio odje}e.

svijènut se gl. svr{. ¼prez. svšjenï se, pril. rad. svijènõ/svijènila se, aor. svšjenu se½ sviti se od roda (za vo}ku).

svînj m ¼G jd. svínja½ svinjac, dio gospodarske zgrade ili posebna zgrada odre|ena za svinje.

{alàjbok (i {làjbok) m ¼G jd. {làjboka½ lisnica, nov~arka, to-bolac.

<njem. Schreibbuch: bilje`nica, notes.

{àrgija ¼G jd. {àrgijë½ vrsta i~anog instrumenta, obi~no s ~etiri ice, ~esto sluì kao pratnja violini u tradicionalnoj izvornoj glazbi koja ima orijentalne korijene.

<tur. şarkı: posebna vrsta ve-selih isto~nja~kih pjesama <ar. {arqiyy: isto~ni.

{èper m ¼G jd. {èpera½ pletene lje-skove grane ~esto oblijepljene glinom ili drugom vrstom ze-mlje.

{epèru{a ` ¼G jd. {epèru{ë½ ku}a ili koja druga gra|evina gra|ena od {epera.

{èrbe sr sg. tantum ¼G {èrbeta½ do-bro zasla|ena voda koja se pije radi osvjeènja, a obi~no joj se dodaje i kakav miri{ljavi za~in ili limunov sok; slatki vo}ni sok.

<tur. şerbet <ar. {ärbä: pi}e. {ìra ` ¼G jd. {ìrë½ mo{t, ~ist vo}ni

sok. <tur. şıra <perz. {ïre.{š{ m ¼G jd. {ì{a½ èljezni ili drven

mali raànj na kojem se na aru peku manji komadi mesa.

<tur. şiş.{kúbit gl. intr. nesvr{. ¼prez. {kúbï,

pril. rad. {kúbio/{kúbila½ bez pre-stanka pomalo boljeti (naj~e{}e za glavu).


78

{ènica ` ¼G jd. {ènica½ p{enica.{ènlu~it gl. intr. nesvr{. ¼prez.

{ènlu~ïm, pril. rad. {ènlu~io/ {ènlu~ila½ slaviti.

<tur. şenlik: veselje.{käf m ¼G jd. {kàfa½ neduboka dr-

vena posuda, obi~no za vodu. <tal. scaffa <lat. scaphium: po-

lica.{ljèpï} m ¼G jd. {ljepí}a½ gu{ter

zakr`ljalih nogu, u puku ga dre zmijom.

{ljíva ` ¼G jd. {ljívë½ rakija od {lji-ve, {ljivovica.

{mägat gl. intr. nesvr{. ¼prez. {mägãm, pril. rad. {mägõ/{mägala½ èljeti ne{to jesti vidjev{i da to tko drugi jede.

<njem. schmecken: prijati, imati dobar okus.

{pígla ` ¼G jd. {píglë½ ogledalo, zr-calo.

<njem. Spiegel. {tàmbïlj m (i {tèmbïlj) ¼G jd. {tam-

bílja½ pe~at, {templ. <tal. stampiglia <{p. estampilla:

ìg, pe~at.{tšlo sr ¼G jd. {tšla½ dr{ka kod mno-

gih alatki. <njem. Stiel: dràlo, dr{ka.{tòkla (i {tòkrla) ` ¼G jd. {tòklë½

kuhinjska ili druga stolica bez naslona.

<njem. Stockerl. {tränjga ` ¼G jd. {tränjgë½ deblje uè. <njem. Strang.{ûra m ¼G jd. {ûrë½ ènin brat.

taksìrãt m ¼G jd. taksiráta½ nesre}a, nezgoda, nevolja.

<tur. taksir: grijeh koji izaziva gnjev bo`ji.

táze prid. indecl. svje`, nov, mlad. <tur. taze.têg m sg. tantum ¼G téga½ obra|ena,

uzorana povr{ina.tèkne sr ¼G jd. tèkneta½ drveno ko-

rito u koje se sipa hrana ìvo-tinjama.

<tur. tekne: korito.tèljig m ¼G jd. tèljiga½ jaram, drveni

okvir u koji se upreè tegle}a marva.

tšca ` ¼G jd. tšcë½ ptica.tò~ak m ¼G jd. tò~ka½ bicikl; kota~.tòkmak m ¼G jd. tòkmaka½ malj,

glavat debeo komad drveta, kao mali buzdovan, sluì za udara-nje kolaca u zemlju.

<tur. tokmak.tôr m ¼G jd. tòra, L jd. tòru/tóru½

ogra|en prostor u koji se zatva-ra stoka.

törkula ` ¼G jd. törkulë½ sprava za tije{tenje vo}a, pre{a, tijesak.

<tal. torculo <lat. torculum: pre{a, tijesak.

träp m ¼G jd. tràpa½ plitka rupa u zemlji obloèna slamom i suhim ku kuruznim klasjem, slu i zimi za ~u vanje vo}a i povr}a od hladno}e.

<njem. Trapp: stuba. tr¡lja ` ¼G jd. tr¡ljë½ prostirka

za pod, krpa kojom se bri{e da{~ani pod.

ucvijèlit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùcvijelïm, pril. rad. ucvijèlio/ ucvijèlla½ rasplakati.

u~i prij. nenagl. (+A) uo~i, dan pri-je.

ù~kur m ¼G jd. ù~kura½ uzica kojom se u pasu veù hla~e, pojas.

<tur. uçkur.


79


ûdèra ` ¼G jd. ûdèrë½ posebna drvena jednosobna koliba uz ku}u, koja bi se na neko vrije-me ustupala mladencima.

<tur. hücre <ar. ḥuğrä: soba.¡ja f ¼G jd. ¡jë, G mn. ûjã½ ljutnja,

bijes, nervoza. <tur. huy <perz. hüy: }ud, narav.¡jãga pril. brzo, halapljivo, pohle-

pno, (o jedenju). <usp. jàgmit. ujàgmit gl. svr{. (+A) ¼prez.

ùjagmïm, pril. rad. ujàgmio/ ujàgmila½ ugrabiti natje~u}i se tko }e prije {to ugrabiti.

<usp. jàgmit.¡jat se gl. svr{. (+D) ¼prez. ¡jãm

se, prid. rad. ¡jõ/¡jala/¡jalo se½ jako dosaditi, dojaditi.

<usp. uja.ùkupit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùkupïm,

pril. rad. ùkupio/ùkupila½ sku-piti.

ùpravit gl. svr{. (+D) ¼prez. ùpravïm, prid. rad. ùpravio/ùpravila½ ugo-diti.

ùrnek m ¼G jd. ùrneka½ uzorak, obrazac. <tur. örnek.ùsirit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùsirïm, pril.

rad. ùsirio/ùsirila½ napraviti sir..usítit se gl. svr{. ¼prez. ùsïtï se,

pril. rad. usítio/usítila se½ posta-ti suhoparno sladak, dozreti do krajnje mjere, jedan stadij prije truljenja (za vo}e).

ùstavit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùstavïm, prid. rad. ùstavio/ùstavila, aor. ¡stavi½ zaustaviti.

¡sv§tanj pril. u krug, u vrtlog.u{tínut gl. svr{. (+A) ¼prez. ù{tïnëm,

pril. rad. u{tínõ/u{tínula, aor. ¡{tïnu½ u{tipnuti.

ù{ur m ¼G jd. ù{ura½ naknada za mljevenje ìta u mlinu, odre|en postotak bra{na koji mlinar ostavlja sebi za naknadu, obi~no 10%.

<tur. öşr, öşur <ar. u{r: deseti-na.

ùtrapit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùtrapïm, pril. rad. ùtrapio/ùtrapila, aor. ¡trapi½ spremiti u trap vo}e ili povr}e.

<usp. träp.ùvãr (i ùuãr) m ¼obi~no uz N jd.

ima samo A jd. ùvãr½ korist, dobit od ~ega, ono {to je kori-sno ~emu.

<gr~. kháris: korist.

vábit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. vábïm, pril. rad. vábio/vábila½ dozivati, mamiti ìvotinje do-zivanjem posebnim uzvicima, rije~ima i sl.

väkat m ¼G jd. väkta½ vrijeme, pra-vo vrijeme, zgodno vrijeme.

<tur. vakit <ar. waqt.väktïle pril. nekad, u svoje vrijeme,

davno. <usp. väkat. vèrat se gl. nesvr{. (na+A) ¼prez.

vårëm se, pril. rad. vårõ/vèrala se½ penjati se.

vèrem m ¼G jd. vèrema½ velika tuga, poti{tenost do mjere tjele-snog slabljenja.

<tur. verem <ar. wäräm: otok, oteklina, su{ica.

vèrige ` pl. tantum ¼G vårïgã½ velik lanac kojim se {to pregra|uje, zatvara, prije~i.

våt prid. ¼` vèta, sr vèto½ star, istro{en.


80

všjer m ¼G jd. vijèra, L jd. vijèru, N mn. vjårovi½ mala brana, mje-sto na potoku gdje je voda du-blja; vir, vrtlog.

všle ` pl. tantum ¼G vîlã½ dvreno ili èljezno ra{ljasto oru|e s du-gom dr{kom i s vi{e drvenih ili èljeznih krakova na vrhu, sluì za nabadanje trave, sijena, slame.

vódat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. vôdãm, pril. rad. vódõ/vódala½ stalno i svukuda voditi nekoga sa so-bom.

vòdijer m ¼G jd. vòdijera½ posuda u kojoj kosci za pasom nose vodu za mek{anje kamena za o{trenje.

vratìca sr pl. tantum ¼G vratícã½ mala limena ili èljezna vrata, obi~no na pe}ima.

vretèno sr ¼G jd. vretèna½ drven obao {tapi}, na krajevima {iljast, a u sredini deblji, na koji se pri predenju namotava pre|a.

vŸljike pl. tantum ¼G v¥ljïkã½ kapi-ja ili ~e{}e ulaz u njivu u vidu vodoravno poslaganih odsje~enih i okresanih debljih motki.

zakŸvit gl. svr{. (s+I) ¼prez. zàkrvïm, pril. rad. zakŸvio/zakŸvila½ jako se posva|ati s nekim.

zäova ` ¼G jd. zäovë½ muèva se-stra.

zàpremit gl. svr{. (+A) ¼prez. zàpremïm, pril. rad. zàpremio/ zàpremila½ zapamtiti.

zàstat gl. intr. svr{. ¼prez. zàstanëm, pril. rad. zàstõ/zàstala, aor. zàstado/zàstade½ zadràti se.

zavŸljat gl. intr. svr{. ¼prez. zavŸljãm, pril. rad. zàvrljõ/zavŸljala, aor. zävrlja½ zamrsiti.

zav£ljat gl. intr. svr{. ¼prez. zàv§ljãm, pril. rad. zav£ljõ/zav£ljala, aor. zäv§lja½ zalutati.

zéjtin m ¼G jd. zéjtina½ ulje. <tur. zeytin <ar. zäytün: masli-

na.zlöpnjãk m ¼G jd. zlöpnjãka½ ìvo-

tinjski èludac.zóbnica ` ¼G jd. zóbnicë½ platnena

vre}a koja se konju pri~vr{}uje oko glave, iz koje on jede.

`ága ` ¼G jd. `ágë½ pila. <stvnjem. saga (njem. Säge)

<lat. seca.`bân m ¼G jd. bána, N mn. bänovi½

tip drvene posude za teku}inu, manja ba~va.

`šjer m ¼G jd. ìjèra½ plod hrasta ili bukve.

`šoka ` ¼G jd. `šokë½ kolac sred-nje veli~ine, uglavnom sluì za gradnju ograda.

ìvìca (i `ìvika) ` ¼G jd. ìvìcë½ u trnje i grmlje obrasla me|a, obi~no izme|u dviju njiva.

`¥vnje sr ¼G jd. `¥vnja½ manje mlinsko kamenje koje se okre}e ru~no.


81

Marijana Nikolić

Upotreba suglasnika h u književnom stvaralaštvu Skendera Kulenovića

Neznatan je broj autora koji su svoje lingvističko istraživanje usmjeravali na književnoumjetnička djela bosanskohercegovačkih pisaca. To nikako ne znači da o jeziku pisaca Bosne i Hecegovine dosad nije pisano.1

Činjenica je da je jezik u književnim djelima bosanskohercegovačkih pisaca zanimljiv, izražajan, autentičan i pogodan za različite istraživačke pristupe.*

Među piscima Bosne i Hercegovine čije je književno djelo jezički nedovoljno istraženo nalazi se i Skender Kulenović. O njemu su najviše pisali kao o revolu-cionaru, antifašisti i pjesniku. Dominiralo ja tumačenje poeme Stojanka majka Knežpoljka. Zatim su slijedila analiziranja na razini osvrta Kulenovićeve knji-ževno-socijalne, književno-nacionalne i književno-avangardne misli.2 Međutim, 1 Jezički su obrađena književna stavralaštva: Meše Selimovića, Petra Kočića, Mehmed-bega

Kapetanovića Ljubušaka, Derviša Sušića, Hasana Kikića, Ive Andrića, Joanikija Pamučine, Branka Ćopića.

2 Midhat Begić, Enes Duraković, Rizo Džafi ć, Fahrudin Rizvanbegović, Marko Vešović, Muha-med Filipović.

* Na formiranje ukupnoga jezičkog izraza Skendera Kulenovića uticale su brojne govorne sre-dine: od one u kojoj se rodio i proveo dio djetinjstva, pa do onih u kojima se školovao i radio. Rodio se i osnovnu školu završio u Bosanskom Petrovcu. Gimnaziju je završio u Travniku, čije govorno područje pripada govoru sliva Lašve (mlađi ikavski govori južnog tipa) koji se graniči s jedne strane sa istočnobosanskim ijekavskošćakavskim govorima, a s druge strane zapadnobosanskim ikavskošćakavskim govorima. Radio je kao direktor drame u Sarajevu, čije govorno područje pripada istočnobosanskom ijekavskošćakavskom dijalektu i kao dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, čije govorno područje pripada istočnohercegovačkom ijekav-skoštokavskom dijalektu (centralnohercegovačkom poddijalektu). Pored bosanskohercegovač-kih govornih sredina, njegov jezički izraz oblikovale su i sredine izvan njenih granica. Naime, Skender Kulenović je studirao u Zagrebu, a najduži period života proveo je u Beogradu, gdje je i umro. Sve je to utjecalo na oblikovanje jezika Skendera Kulenovića.


82

ukupno književno stvaralaštvo ovoga autora, pored književnoumjetničke i druge vrijednosti, bogato je jezičkim konstrukcijama na svim gramatičkim razinama.

Vokali i konsonanti

Polazeći od jezičkoga standarda u Bosni i Hercegovini utvrđeno je da Skender Kulenović upotrebljava sve relevantne vokale i konsonante bosanskog jezika, a pozicionira ih standardnim i nestandardnim redoslijedima, ciljajućim oblici-ma, kojima se postiže veća izražajnost teksta. Upravo zato i vokali i konsonanti konstituiraju jezičko-stilska izražajna sredstva prepoznatljiva kao fi gure dikci-je i leksike, jezička stilska izražajna sredstva. Umnožavanje vokala u jednom glasovnom lancu, ponavljanje istih vokala, te zatvaranje ili otvaranje artikula-cionog zamaha pri formiranju pojedinih vokala proizvodi fi gurativnu vokalsku konstrukciju, jezičku fi guru dikcije.

Konsonant h

Svi konsonanti prisutni u savremenom bosanskom jeziku prisutni su i u dje-lu Skendera Kulenovića. Osobine suglasnika h - da bude izostavljen, da bude alterniran drugim glasovima, istovremeno su i osobine jezika Skendera Kuleno-vića. Ovaj suglasnik, s obzirom na svoju nedovoljno jasnu artikulaciju, nepotpu-no lociranje mjesta i procesa nastanka, prirodno je fotografi ja stanja iz vlastitog govornog osjećanja Skendera Kulenovića i govora kraja u kojem je rođen, te sredine u kojoj je živio. To znači da se suglasnik h:

a) izostavlja na početku riječi - alapljivo (Stojanka majka Knežopoljka, 30);b) izostavlja u sredini riječi - čaura (Pisma Jove Stanivuka, 68);c) izostavlja na kraju riječi - odma (Starac i dijete, 112);d) izostavlja postupkom supstitucije drugim glasovima - muva (Svetkovina,

301); oraja (Ponornica, 100);e) izostavlja se glasovna sekvenca hv u kojoj je prisutno h i zamjenjuje do-

minantno konsonantom f (dofati – Starac i dijete, 117); v (uvatili – Starac i dijete, 107).

Dakle, osim izostavljanja na inicijalnoj, medijalnoj i fi nalnoj poziciji, sugla-snik h se u djelima Skendera Kulenovića zamjenjuje sa: v, j, f. Ove osobine suglasnika h u književnom djelu Skendera Kulenovića evidentirane su u jeziku njegovih književnih likova.

Istovremeno, Skender Kulenović realizira h i u onim pozicijama u kojima mu nije mjesto. To je stoga što su to one pozicije kojima h daje značenje leksemi


83


kakvu je pisac ponio iz rodnoga kraja (zapadnobosanski ikavsko-ijekavski go-vori). Takvo h redovno je na inicijalnoj poziciji, te njegovim počinjanjem riječi autor artikulira riječ, a ne samo h + ostali dio riječi: halat (Agan, 222); hopćeg (Djelidba, 20).

S obzirom da je Skender Kulenović znatan dio života proveo u kontaktu sa govorima koji nisu identični govoru njegova rodnoga kraja, ekavskog su tipa, pripadaju drugom narodu i sl. dobro čuvanje i supstitucija suglasnika h evidentan su jezički portret i ovoga pisca i govora Bosne i Hercegovine.

Na osnovu navedenog može se pretpostaviti da je suglasnik h u riječima: Mah-njača – Manjača, koje su pronađene kod Skendera Kulenovića, mogao imati ili poluzvučnost ili čak zvučnost ukoliko je izgovaran pod kratkosilaznim akcentom.

S obzirom na lokalitete gdje je Kulenović živio (Bosanski Petrovac, Banja Luka, Beograd, Travnik, Sarajevo, Mostar) sasvim je prirodno da se nanosi lokal-nih jezičkih vrijednosti apliciraju i u njegovo književno djelo (Hercegovina dobro razlikuje afrikate, uglavnom forsira h; Bosna većim dijelom ne razlikuje afrikate, upotrebljava h, ali ih i supstituira. Lokaliteti piščeva življenja izvan Bosne i Herce-govine najčešće supstituiraju h u korist v i ponekad j, a afrikate dobro razlikuju).

Upotrebu konsonanta h u književnom stvaralaštvu Skendera Kulenovića treba analizirati i prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti njegovih književnih likova. Naime, u govorima likova muslimana fonema h čini sastavni dio konsonantizma njihovih govora i javlja se u svim pozicijama u riječi. S druge strane, kod knji-ževnih likova, koji u svome govornom osjećaju nemaju etimološko h, ono se ili potpuno gubi ili se, ovisno od svoje pozicije, umjesto njega, javljaju glasovi v i j. Međutim, iako se moglo očekivati da će se glas h, s obzirom na jezički osjećaj Skendera Kulenovića, njegovu nacionalnu pripadnost, i njegovu orijentiranost narodnim govorima, javljati na onim pozicijama u riječi, gdje mu nije mjesto, kao sekundarno h, treba istaći da je autor glas h upotrebljavao prema normi stan-dardnoga jezika. Sekundarno h može se navesti samo kao izuzetak koji se javlja u nekoliko slučajeva. Kao posebnost, treba izdvojiti upotrebu glasa h u poemi Na pravi sam ti put, majko, izišo, gdje autor svojim jezikom, pa time i upotrebom glasa h u potpunosti odražava atmosferu muslimanskog govornog osjećaja.

Očuvano h

Glas h se u djelu Skendera Kulenovića čuva na sljedećim pozijama:

a) Inicijalna pozicija hropteć (Ševa, 121); hlapom (Ševa, 127); hajku (Ševa, 130); hurmom (Na

pravi sam ti put, majko izišo, 41); hajduci (Na pravi sam ti put, majko izi-šo, 42); huk (Mrav, 139), hudom (Prh, 140);


84

b) Medijalna pozicija čahuri (Prh, 155); kahvi (Na pravi sam ti put, majko, izišo, 40); mjehur

(Mrav, 139); pahulje (Ševa, 130); prhut (Ševa, 119); sabahske (Na pravi sam ti put, majko, izišo, 37); tuhuk (Ševa, 131);

c) Finalna pozicija Allah (Na pravi sam ti put, majko, izišo, 37); činih (Prh, 140); gluh (Ševa,

134); ispustih (Oračeve duge, 137); predadoh (PUT, 43); trbuh (S2/Kod don Kihota,141).

Gubljenje h

Gubljenje suglasnika h u djelu Skendera Kulenovića na inicijalnoj, medijal-noj i fi nalnoj poziciji u riječi može se uočiti u sljedećim primjerima koje upotreb-ljavaju književni likovi:

a) Inicijalna pozicija ajduku (Ponornica, 184); alapljivo (Stojanka majka Knežopoljka, 30);

astalima (Starac i dijete, 118); itnje (Starac i dijete, 91); itrija (Svetkovina, 288); itroj (Delidba, 44); ljeba (Svetkovina, 272); odžama (Svetkovina, 288); rđu (Pisma Jove Stanivuka, 61);

b) Medijalna pozicija čaura (Pisma Jove Stanivuka, 68); doujo (Pisma Jove Stanivuka, 86); mer-

ameta (Ponornica,102); pazua (PR/Starac i dijete,130); samoranu (Svetko-vina, 272); uzdanuh (Pisma Jove Stanivuka, 114); zarska (Ševa,126);

c) Finalna pozicija gradskije (Starac i dijete, 99); krvavije (Starac i dijete,108) njegovije (Po-

nornica,100); ovije (Ponornica,100); odma (Starac i dijete,112); onolikije (Starac i dijete, 99);

d) U jednome primjeru uočeno je istovremeno gubljenje suglasnika h na me-dijalnoj i čuvanje na fi nalnoj poziciji u riječi: uzdanuh (Pisma Jove Stani-vuka,114).

Zamjena h

Supstitucija suglasnika h glasovima v i j, a ponekad i suglasnikom k, prisutna je u svim pozicijama u riječi u govorima književnih likova:

gluvo (Stojanka majka Knežopoljka,29); kaubica (Svetkovina,307); kolkoze (Svetkovina,302); kujinja (Svetkovina,280); oraja (Ponornica,100); razvijore-nim (Pod grafi tom, 174); suva (Pisma Jove Stanivuka,74); uva (Svetkovina,299); zauvar (Djelidba,52).


85


Suvišno h

Sekundarno h javlja se u nekoliko slučajeva:a) protetičko h - halat (Agan, 222); hopćeg (Delidba, 20); hoslombodilačkoj

(Djelidba, 29); hopćoj (Djelidba, 58); homladinsku (Djelidba, 127); b) na medijalnoj poziciji - nehutralnog (Djelidba, 99); pihnem (Djelidba,126);

prihvatno (Djelidba, 67); problehuma (Djelidba, 59); prohoba (Djelid-ba,73); sauhopštenje (Djelidba,101); svagdanehutralni (Djelidba,130);

c) zamjena suglasnika k suglasnikom h: Hrakova (Ponornica, 44).

Sekvenca hv

Sekvenca hv u jeziku Skendera Kulenovića upotrebljava se u skladu sa nor-mom standardnoga jezika, osim izuzetaka koji se javljaju u govorima književnih likova u kojima se ova suglasnička grupa zamjenjuje glasovima v, f, i k:

dofati (Starac i dijete,117); fala (Svetkovina, 298); faljen (Djelidba, 52); iza-faljuju (Djelidba, 39); privati (Svetkovina, 290); prifatiti (Djelidba ,70); povata-mo (Djelidba, 48); uvatio (Svetkovina, 291); uvatili (Starac i dijete, 107); vala (Djelidba, 70).

Imenica kafa, koja zajedno sa riječi kava i kahva predstavlja standardni oblik u savremenom bosanskom jeziku u nekoliko se primjera u ekscerpiranom ma-terijalu javlja u obliku koji je karakterističan za govor muslimanskoga stanov-ništva - kahva koji označava napitak, ali i sa značenjem objekta gdje se kafa konzumira (kahva).

Kahva (napitak): “ Razjarena rakijskom jarom, sujedičava i vodooka Trgovina Mješovite Robe

psovala je milu majku Matanu Garešiću, sadašnjem načelniku i Veletrgovini, jer ga je ta načelnička Veletrgovina, čisto iz osvete, uhvatila i globila zbog šverca kahve, …” (Rakije, 57)

Kahva (ugostiteljski objekat): “ … nego mi odredi da sav život budem svemu svitu sluga, kahvedžija, džezvo-

per, a još u ovim gudurama, na carskoj cesti kuda prolaze ratovi, steone noći i šareni dani, pa mi povrh svega evo još i ove nametnike u kahvu uprtlja!” (Djelidba, 14)

Pored oblika kafa i kahva nekoliko puta javljaju se i oblici kava (Čovjek iz tri carevine, 150), kavana (Čovjek iz tri carevine, 158).

Dakle, Skender Kulenović upotrebljava suglasnik h prema pravilima standard-noga jezika: čuva na onim pozicijama u riječi na kojima mu je po etimologiji


86

mjesto i gubi na onima na kojima i po pravilima ne može stajati. Njegov odnos prema upotrebi ovoga suglasnika određen je umnogome i sredinama u kojima je živio i boravio, ali i njegovim prefi njenim jezičkim osjećajem. Pojave gubljenja ovoga suglasnika, supstitucije glasovima v, j, k, pojava suvišnoga h određene su specifi čnostima govora njegovih književnih likova, njihovim kulturnim, socijal-nim, obrazovnim nivoom..

Proza predstavlja prirodnu formu ljudskoga kazivanja, dok se poezija potči-njava vlastitim zakonima, pri čemu se stvaraju dodatna ograničenja u odnosu na prirodan oblik ljudskoga kazivanja. To su prije svega metričke i ritmičke zakoni-tosti. Tim zakonitostima svoju poeziju podređuje i Skender, ali može se uočiti da upotreba, odnosno gubljenje suglasnika h nema značaja za pravljenje metričke i ritmičke ravnoteže u njegovome poetskom stvaralaštvu.

Njegov prefi njeni jezični osjećaj i smisao za stvaranje autentičnih slika zbi-vanja i stanja kad je u pitanju upotreba suglasnika h došli su posebno do izražaja u poemama. U poemama Stojanka,majka,Knežpoljka i Pisma Jove Stanivuka s jedne strane uočljivo je gubljenje ovoga suglasnika upravo onako kako se taj suglasnik nije očuvao u govorima nebošnjačkog dijela stanovništva zapadne Bo-sne. Stojanka i Jovo Stanivuk progovaraju narodnim idiomom ijekavsko-jekav-ske govorne zone u kojoj se na velikom prostoru suglasnik h ne upotrebljava ili je njegova upotreba ograničena i sa supstitucijama drugim glasovima: alapljivo (Stojanka majka Knežopoljka, 30); uka (Stojanka majka Knežopoljka, 31); rpe (Pisma Jove Stanivuka, 68); suva (Pisma Jove Stanivuka,74). S druge strane, često se h nađe na onim pozicijama gdje ga ne bi mogli očekivati s obzirom na njegovu nestabilnu artikulaciju u govorima nebošnjačkoga stanovništva: hljebno (Stojanka majka Knežopoljka, 28); ljutih (Stojanka majka Knežopoljka, 32); na-hrani (Stojanka majka Knežopoljka, 32); ovrhla (Stojanka majka Knežopoljka, 35); ohočemo (Pisma Jove Stanivuka, 45); strahoviti (Pisma Jove Stanivuka, 51); huknu (Pisma Jove Stanivuka, 53).

U poemi Na pravi sam ti put, majko, izišo suglasnik h se čuva na svim onim mjestima na kojima se čuva u bošnjačkim govorima gdje mu je po etimologiji mjesto: Allah; džennetskih; džehennemskih; hajduci; hak; hladovina; hurmom; sabahske.

U proznom i dramskom stvaralaštvu Skender Kulenović upotrebljava, odno-sno, ne upotrebljava suglasnik h vodeći računa ne samo o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, nego i kulturnom, socijalnom i obrazovnom nivou svojih likova. Evidentno je, da se u onim situacijama u kojima se prepoznaje jezik pisca, sugla-snik h upotrebljava prema normi standardnoga jezika, dok se odstupanja javljaju isključivo u govorima njegovih likova bilo da se radi o gubljenju suglasnika h, njegovoj supstituciji, ali i o pojavi suvišnoga h posebno u govoru junaka drame Djelidba, koja je karakteristična upravo po mješavini i upotrebi različitih (narod-nih) idioma i predstavlja pravo jezičko bogatstvo.


87

Alma Jahić

“Heart”/ “srce” u engleskim i bosanskim frazemima

Sažetak:Frazemi predstavljaju skupove leksema koji prevodiocima često zada-

ju glavobolju jer ne samo da značenje frazema nije jednako zbiru njego-vih sastavnica, nego značenje frazema uveliko ovisi i o kulturi i historiji nekog jezika. Ovaj rad istražuje određeni broj frazema koji kao svoju osnovnu sastavnicu imaju riječ heart tj. srce. U radu se komparativno analiziraju odabrani engleski frazemi sa sastavnicom heart i njihovi pri-jevodi na bosanski jezik.

Ključne riječi: frazem, prijevodni ekvivalenti, plan izraza, plan sadržaja, lažni prija-

telji

1. Uvod

1.1. Cilj rada

U modernoj lingvistici postoji veoma izražen interes za izučavanje frazema te su česti i mnogobrojni radovi koji se bave ovom problematikom. Frazemi postoje u svim jezicima i usko su vezani za kulturu i historiju nekog jezika. Ovo za posljedicu ima specifi čnost frazema za svaki pojedini jezik, kao i činjenicu da je frazeme često teško razumjeti. Naime “razumjeti frazem u stranome jezi-ku ne zahtjeva samo poznavanje osnovnih značenja riječi koje se rabe u prene-senom značenju nego i određeno znanje o svijetu koje je sadržano u frazemu” (Milić 2005: 537). Zbog gore navedenog frazemi često stvaraju poteškoće pri


88

prevođenju te se nadamo da će ovaj rad, ma koliko neznatan broj frazema obra-đivao, barem malo pomoći pri rješavanju ovog velikog problema.

Rad je podjeljen na dva dijela. Prvi dio rada daje kratak teorijski okvir o fra-zemima. U ovom dijelu rada daje se defi nicija frazema kao i njegove osnovne karakteristike. Drugi dio rada predstavlja komparativnu analizu određenog broja frazema u engleskom i bosanskom jeziku koji sadrže leksem heart odnosno srce kao svoju osnovnu sastavnicu. Ovdje treba napomenuti da je polazni jezik ovog rada engleski te smjer analize ide od engleskih frazema ka bosanskim prijevodnim ekvivalentima. Nadalje, treba napomenuti da sam se pri prevođenju djelomično koristila dvojezičnim rječnicima a djelomično sam se oslanjala na svoju kompeten-ciju izvornog govornika bosanskog jezika. Ovo je stoga što korišteni rječnici nisu uvijek davali potrebne informacije o određenim engleskim frazemima.

1.2. Korpus

Korpus se sastoji od primjera engleskih frazema koji kao osnovnu sastavnicu imaju leksem heart. Svi primjeri engleskih frazema pronađeni su pod natuknicom heart u rječniku Oxford Advanced Genie, Oxford: Oxford University Press 2002.

2. Teorijski dio

2.1. Šta je to frazem?

Kada je riječ o frazemu mora se istaći da ne postoji jedna jedinstvena defi ni-cija ovog pojma. Međutim, možemo prihvatiti, kao neku opću defi niciju, da je frazem skup riječi tj. leksema čije značenje ne proističe iz jednostavnog zbira značenja njegovih sastavnica. Ipak, ovo je zaista jedna veoma široka defi nicija te ćemo u ovom dijelu rada pokušati detaljnije opisati frazem.

Pojam frazem potječe od grčke riječi phrásis što znači izraz i frazem, kao pojam, se koristi u bosanskome jeziku. U anglističkoj literaturi, međutim, koristi se drugi pojam, i to pojam idiom.

Pošto smo ranije defi nirali frazem kao skup leksema ovdje ističemo da svaki skup leksema ne predstavlja frazem, te stoga Samardžija (1995: 84) kaže da skup leksema mora udovoljiti određenim zahtjevima da bi se smatrao frazemom i to:

1. skup leksema mora imati čvrstu vezu tako da se članovi tog skupa ne mogu zamjenjivati niti ispuštati

2. čvrsta veza leksema mora se sastojati od najmanje dvije punoznačne riječi3. značenje pomenute veze leksema ne proističe iz zbira značenja njegovih

sastavnica, nego ona dobiva potpuno novo značenje4. čvrsta veza leksema može vršiti sintaktičku funkciju u rečenici.


89


U literaturi s naših prostora često se daje Matešićeva defi nicija frazema koja inkorporira gore navedene četiri karakteristike frazema i koja glasi:

“Frazemi su jedinice jezika značenjskoga karaktera koji se kao cjelina reproduciraju u govornom aktu, raspolažući pri tome s najmanje dvjema punoznačnim (autosemantičnim) riječima od kojih barem jedna upućuje na semantičku pretvorbu, jedinice koje, zbog sposobnosti uklapanja u kontekst, poput svake druge riječi, mogu vršiti sintaktičku funkciju u rečenici.”

(Samardžija 1995: 85)

Kao još jednu karakteristiku frazema trebalo bi pomenuti da frazemi nisu pot-pune rečenice.

Frazemi imaju mnogo osobina od kojih se u literaturi obično najvažnijim smatraju idiomatičnost, sematničko-sintaksička stabilnost te leksikaliziranje i reproduciranje (Hrustić 2001: 20/21). Kada govorimo o idiomatičnosti frazema onda u stvari govorimo o novom značenju koje barem jedna od sastavnica fra-zema dobija u datom leksičkom skupu, a kao što smo ranije kazali frazem ima potpuno novo značenje neovisno o njegovim sastavnicama. Kada je riječ o se-matničko-sintaksičkoj stabilnosti, ona se odnosi na nemogućnost ili pak veoma ograničenu mogućnost izmjene sastavnica koje čine frazem. To je stoga što je značenje nekog frazema vezano za “kombinaciju konkretnih leksičkih jedinica u njemu” (Hrustić 2001: 23). I na kraju, kada je riječ o reproduciranju tu se u stvari govori o frazemima kao samostalnim nosiocima značenja tj. osobini frazema da se “koristi kao gotova konstrukcija u komunikaciji” (Hrustić 2001: 30).

3. Analiza

3.1. Heart (srce) kao glavna sastavnica frazema

Imenice koje predstavljaju dijelove tijela čine osnovne sastavnice mnogobroj-nih frazema a imenica heart u engleskom jeziku u ovome nije izuzetak. Ljudi na srce često gledaju kao na najznačajniji tjelesni organ pa onda ne čudi veliki broj frazema koji kao svoju glavnu sastavnicu imaju upravo ovaj leksem.

U ovom radu obrađena su trideset četiri engleska frazema i krajnji cilj ovoga rada je utvrditi kako se pomenuti engleski frazemi prevode na bosanski jezik. Dakle, uporedit ćemo frazeme engleskoga jezika koji kao osnovnu sastavnicu imaju leksem heart sa odgovarajućim izrazima, odnosno njihovim prijevodnim ekvivalentima u bosanskome jeziku. Treba istaći da “kod prevođenja frazeološ-kih izraza iz jednog jezika u drugi postiže se različit stupanj ekvivalentnosti od potpuno ekvivalentnih prijevoda, preko nepotpunih do neekvivalentnih prijevo-da” (Profaca 2005: 635). Postoji više klasifi kacija prijevodnih ekvivalenata a u


90

ovom radu koristit ćemo se klasifi kacijom iz rada Oko, uho i nos u hrvatskim i švedskim frazemima autorice Jasne Novak Milić.1 Prema ovoj klasifi kaciji, a u odnosu na prijevodne ekvivalente, razlikujemo pet mogućih skupina frazema:

1. frazemi s potpunom podudarnošću na planu izraza i sadržaja2. frazemi s djelomičnom podudarnošću na planu izraza i potpunom na planu

sadržaja3. frazemi s potpunom podudarnošću na planu sadržaja i različitim planom

izraza (u bosanskom jeziku nema sastavnice heart/srce)4. frazemi koji se ne mogu prevesti drugim frazemom5. tzv. “lažni prijatelji” tj. frazemi koji se podudaraju na planu izraza ali ne na

planu sadržaja

3.2. Frazemi s potpunom podudarnošću na planu izraza i sadržaja

Za ove frazeme može se reći da imaju potpunu ekvivalenciju stoga što se kod njih u potpunosti podudaraju i plan sadržaja tj. značenje i plan izraza tj. i morfo-sintaktički i leksički sastav frazema. Iz analize se može vidjeti da je u obrađenom korpusu prisutan najveći broj upravo ovakvih frazema.

1. break sb’s heart – slomiti nečije srce 2. close/dear/near to sb’s heart – blizak/drag nečijem srcu 3. give your heart to sb – dati svoje srce nekome/pokloniti nekome svoje srce 4. have your heart in your mouth – srce mu je došlo u podgrlac 5. have a heart of gold – imati zlatno srce 6. have a heart of stone – imati srce od kamena 7. heart and soul – srcem i dušom 8. your heart is not in sth – ne biti svim srcem u nečemu 9. your heart leaps – srce mi je poskočilo10. let your heart rule your head – srce glavu ne sluša11. my heart bleeds (for sb) – moje srce krvari (zbog nekoga)12. not have the heart (to do sth) – nemati srca (da se nešto uradi)13. take sth to heart – primiti nešto k srcu14. tear/rip the heart out of sth – iščupati srce15. with all your heart/ your whole heart – od sveg srca

1 Novak-Milić, Jasna (2005). Oko, uho i nos u hrvatskim i švedskim frazemima. U Granić, Ja-goda (urednica), SEMANTIKA prirodnog jezika i metajezik semantike (pp. 535 – 548). Split: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.


91


3.3. Frazemi s djelomičnom podudarnošću na planu izraza i potpunom na planu sadržaja

Kod ove grupe frazema interesantno je to što frazemi iz oba jezika posjedu-ju sastavnicu heart odnosno srce kao osnovnu sastavnicu, te su u tom pogledu podudarni; međutim, jedna ili više preostalih sastavnica se razlikuju te ih to i čini djelomično podudarnim. Značenje frazema ostaje isto ali postoje određena odstupanja na planu izraza.

1. your heart goes out to sb – srce me boli zbog nekoga2. your heart misses a beat - imati igranje srca; srce mu je počelo da bije/da lupa3. your heart sinks – srce mu se steglo

3.4. Frazemi s potpunom podudarnošću na planu sadržaja i različitim planom izraza

Neki engleski frazemi sa osnovnom sastavnicom srce se na bosanski jezik mogu prevesti frazemom istog značenja, međutim bosanski frazem kao osnovnu sastavnicu nema leksem srce nego neku drugu riječ. Dakle, bosanski frazem za-država isto značenje kao i engleski frazem, ali u bosanskom jeziku nije prisutna ista osnovna sastavnica i zato ovdje govorimo o frazemima sa potpunom podu-darnošću na planu sadržaja ali različitim planom izraza.

1. from the (bottom of your) heart – iz dna duše2. give sb (fresh) heart – uliti nekome samopouzdanje3. sb’s heart is in the right place – biti čovjek na mjestu4. in your heart (of hearts) – iz dna duše, u dnu duše5. it does your heart good (to do sth) – biti kao mehlem na ranu6. pour out/open your heart to sb – otvoriti dušu nekome7. set your heart on sth/ have your heart set on sth – uvrtiti sebi u glavu8. take heart (from sth) – osokoliti se9. to your heart’s content – do mile volje

3.5. Frazemi koji se ne mogu prevesti drugim frazemom

Postoje naravno i engleski frazemi koji se ne mogu prevesti drugim frazemom u bosanskom jeziku te se stoga oni prevode opisno. Za ovakve frazeme se kaže da imaju nultu ekvivalenciju. Ponekad je lakše a ponekad je teže opisno prevesti ovakve engleske frazeme, što zavisi od samog frazema koji se prevodi. Naime, ako je teško razumjeti značenje frazema onda je moguće da će se pojaviti teškoće u njegovom opisnom prijevodu.


92

1. at heart – u suštini2. by heart (BrE takođe off by heart) – napamet3. have a heart! – Imaj milosti/smiluj se! Nemojte tako strogo! Popustite

malo! Budite čovjek!4. in good heart – dobro raspoložen; oraspoložiti nekoga5. lose heart – obeshrabriti se, postati malodušan6. lose your heart (to sb/sth) – zaljubiti se (u nekoga/nešto)7. a man/woman after your own heart – čovjek/žena baš po volji

3.6. tzv. “lažni prijatelji” tj. frazemi koji se podudaraju na planu izraza ali ne na planu sadržaja

Među frazemima postoje i takozvani “lažni prijatelji” tj. frazemi koji su ekvi-valentni na planu izraza ali imaju potpuno drugačiji plan sadržaja, odnosno zna-čenje im je drugačije. U obrađenom korpusu nismo našli niti jedan ovakav pri-mjer, što nije iznenađujuće uzimajući u obzir ograničenost analiziranog korpusa. No, da je korpus bio obimniji moguće je da bi smo naišli i na ovakve primjere iako su oni veoma rijetki.

4. Zaključak

Ukupan broj obrađenih frazema u ovom radu jeste trideset četiri. Cilj rada bio je utvrditi kako se pomenuti engleski frazemi prevode na bosanski jezik. Anali-zom korpusa utvrđeno je da se obrađeni engleski frazemi na bosanski jezik mogu prevesti na nekoliko načina i to frazemima s potpunom podudarnošću na planu izraza i sadržaja, frazemima s djelomičnom podudarnošću na planu izraza i pot-punom na planu sadržaja, frazemima s potpunom podudarnošću na planu sadr-žaja i različitim planom izraza, i frazemima koji nemaju ekvivalent u bosanskom jeziku te se stoga moraju prevoditi opisno. Analizom korpusa nismo naišli niti na jedan primjer takozvanih “lažnih prijatelja” ali to ne čudi jer su takvi primjeri fra-zema rijetki. Nadalje, iz analize se može jasno vidjeti da je najveći broj engeskih frazema moguće prevesti bosanskim frazemom s potpunom ekvivalencijom na formalnom i značenjskom planu, zatim slijede frazemi s potpunom podudarno-šću na planu sadržaja i različitim planom izraza, te frazemi s nultom ekvivalenci-jom. Najmanji je broj frazema, u ovom korpusu, s djelomičnom podudarnošću na planu izraza i potpunom na planu sadržaja, preciznije u našem korpusu postoje samo tri ovakva frazema.


93


Literatura

Bujas, Ž. (2001). Veliki englesko – hrvatski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Globus.Hrustić, Meliha (2001). Kontrastivna analiza frazeoloških izraza sa komponen-

tom “kopf” / “glava” u njemačkom i u b/h/s jeziku. Tuzla.Kovačević, Živorad (2003). Englesko-srpski frazeološki rečnik. Beograd: Filip Višnjić.Morton Benson englesko-srpski rečnik (na CD-u) (1997). Novak-Milić, Jasna (2005). Oko, uho i nos u hrvatskim i švedskim frazemima.

U Granić, Jagoda (urednica), SEMANTIKA prirodnog jezika i metaje-zik semantike (pp. 535 – 548). Split: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.

Oxford Advanced Genie (rječnik na CD-u) (2002). Oxford: Oxford University Press.

Profaca, Ivana (2005). Boje u talijanskoj i hrvatskoj frazeologiji. U Granić, Jago-da (urednica), SEMANTIKA prirodnog jezika i metajezik semantike (pp. 631 - 640). Split: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.

Samardžija, Marko (1995). Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika – udžbe-nik za 4. razred gimnazije. Zagreb: Školska knjiga.


94

Jelena Ilić

Izgovorne osobine engleskih riječi

SažetakOvaj rad predstavlja jednu komparaciju engleskoga i bosanskog sa-

moglasničkog sustava, premda se na prvi pogled i ne bi moglo reći da bi ta dva jezika imala nešto zajedničko zbog različitoga podrijetla.

Međutim, neki su engleski samoglasnici itekako poznati bosanskim govornicima jer ih oni imaju u svojem sustavu, te se određene sličnosti lako uočavaju i čine engleski jezik lakšim za izgovor. Ipak, tu su ned-vojbeno i neki samoglasnici koje bosanski samoglasnički sustav ne po-sjeduje, te je otuda i česta pojava pogrešnog izgovaranja istih. Ovaj rad prezentira i najčešće pogreške u izgovoru, a također analizira i diskutira pojavu dominantnosti vokala u realizaciji riječi kao mogućeg krivca po-grešnog izgovora istih.

Ključne riječi: samoglasnički sustav, koncept dvostrukosti (dvojakosti, binarnosti),

dominantan vokal, recesivan vokal, teorija dominantnosti samoglasnika.

1. Uvod

Razlike između engleskoga i bosanskog su općenito primjetne na svim nivo-ima jezika. Uspoređivanje se, stoga, i ne bi moglo površno napraviti. Naprotiv, detaljne i relevantne analize ovih dvaju jezika osigurale bi i dovoljno argumenata i prostora za određivanje sličnosti i razlika ovih jezika.

Govornici bosanskog jezika smatraju neke engleske riječi vrlo teškim za iz-govor, te ih stoga vrlo često pogrešno izgovaraju, ili, gore, nikada se ne upoznaju


95


s njihovim izgovornim osobinama. Točnije rečeno, postoje liste engleskih riječi koje mnogi govornici bosanskog jezika drže za nerazumljivim, nejasnim, kom-pliciranim, a time i teškim za izgovor. Naravno, ovaj rad neće podrazumijeva-ti iscrpljivanje svih tih riječi, nego će, pak diskutirati mjesta i moguće razloge zbog kojih dolazi do pogrešnog izgovora, kao i ulogu i utjecaj samoglasnika pri izgovoru engleskih riječi. Rad naročito ističe i analizira primjere pogrešnoga iz-govora riječi označenih kao visoko frekventnih u uporabi na prvoj godini studija engleskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Tuzli.

2. Klasični primjeri pogrešaka pri izgovoru

Josipovic (1999:165) smatra da je postavljanje određenih parametara rele-vantno kako bi se problem pogrešnoga izgovora i pravilno postavio, tumačio, a time i riješio. Nadalje, autorica se zalaže za podjelu engleskih riječi u devet kategorija:

� Prva kategorija obuhvata skupinu riječi čije se pisanje smatra dosta kom-pliciranim, čak i samim engleskim govornicima. To je skupina riječi za koje ne postoje pravila za točan izgovor. Evo par primjera:

(1) broad /brכ: d/ [riječi koje se pišu sa oa kao u primjerima oak, roak and soap se izgova-

raju diftongom (dvoglasom) [∂υ], te se stoga riječ broad čini problema-tičnom jer je iznimka ovom pravilu (najčešće se realizira sa nepostojećim dvoglasom *[oa]). Zapravo se ova riječ realizira čistim samoglasnikom, i pisanje se najčešće smatra razlogom pogrešnog izgovora.]

(2) build /bIld / [samoglasnik /I/ se realizira u ovoj riječi. Međutim, način pisanja ove riječi

najčešće navodi govornike da ju pročitaju na način na koji se i piše (nepo-stojeći dvoglas *[ui]).]

(3) women /’wImIn/ [budući da predstavlja množinu riječi woman /’wυm∂n/, mnogi govornici

budu povedeni analogijom izgovora iste riječi u jednini](4) says /sez/ [glagolski oblik je isti za infi nitiv i sva lica jednine i množine prezentnog

oblika, a to je: say /seI/, osim za treće lice jednine: says /sez/, ali svakako ne */seIz/ ili čak */seIs/]

(5) bury /’beri/ [jedinstvena riječ po izgovoru, ali zato s gotovo najvećom listom pogreš-

nih oblika izgovora, kao što je: */bυri/, */bu:ri/, */bΛri/ ili pak */ bυ∂ri/](6) gullible /gΛl∂b∂l/


96

[jedinstvenost tipična i za ovu riječ, slično kao za primjer 5](7) occur /∂ ’kз:/ [mnogi bosanski govornici se i ne usuđuju izgovoriti ovu riječ, čekajući

pomoć učitelja - asistenta ili nekog od učenika - kolega](8) oven /’Λv∂n/ [pogrešan izgovor ove riječi se ogleda u kvaliteti samog samoglasnika, i on

je očito dosta duži nego što treba biti].

� Osobna imena također znaju biti problematična za izgovor. Nerijetko je faktor nepoznavanja engleske kulture i društva u cjelini glavni i odgovorni krivac pogrešaka u izgovoru. Evo nekoliko tipičnih primjera:

Bassinger /’beI, sIŋ∂/, Geoffrey /’dʒefri/, Leicester /’lest∂/, Worester /’wυst∂/, Colonel /’kз:nl/, Naomi /’neI∂mi/, Eugene /’ju: dʒi:n/, Graham /greI∂m/, Ian /i: ∂n/.

� Naglasak (akcent) je također jedna od kategorija razlikovnih sredstava je-zika. Pogrešno akcentirana riječ može također promijeniti i značenje iste riječi koja se trebala realizirati. Umjesto toga, nova bi riječ itekako mogla utjecati na tijek i uspješnost komunikacije i komunikacijskih potreba. Ta-kvi su slučaji vidljivi na primjerima mnogih pridjeva, imenica i glagola.

Europe (imenica) /’jυ∂r∂p/ – European (pridjev) /,jυ∂r∂’pi:∂n/ suspect (imenica) /’sΛspekt/ – suspect (glagol) /s∂’spekt/ subject (imenica) /’sΛbdʒIkt/ – subject (glagol) /s∂b’dʒekt/ decrease (imenica) /’di:kri:s/ – decrease (glagol) /dI’kri:s/

Međutim, postoje i iznimke kada je u pitanju naglasak. Ponekada je on na istom mjestu i kod imenica i kod glagola, kao u primjerima:

reform (imenica) / rI’fכ: m/ – reform (glagol) / rI’fכ: m/ address (imenica) /∂’dres/ – address (glagol) /∂’dres/

Uz to, bosanski govornici teško izlaze na kraj s akcentiranjem određenih ri-ječi, kao što su:

adjective /’ædʒ∂ktiv/, najčešće izgovorena */∂’dʒektiv/ catastrophe /k∂’tæstr∂fi /, a nikako ne */k∂tæ’str∂fi / photograph /’f∂υt∂gra:f/ – photography /f∂’tهgr∂fi / – photographer /

f∂’tهgr∂f∂/ area /’e∂ri∂/; vrlo često se izgovori kao: */∂’rI∂/


97


vegetable /’vedʒt∂b∂l/ i također /’vedʒt∂bl/, ali sigurno ne: */,vedʒ∂’teIbl/. potable /’p∂υt∂bl/, a ne */,p∂’teIbl/

� Neke trosložne riječi mogu biti neobičnoga izgovora: divine (pridjev) /dI’vaIn/ - divinity (imenica) /dI’vInItI/ vain (pridjev) /veIn/ - vanity (imenica) /’vænItI/ analyse (glagol) /’æn∂laIz/ – analysis (imenica) /∂’næl∂sIs/ famous (pridjev) /’feIm∂s/ i njegov antonim: infamous (pridjev)

/’Inf∂m∂s/

� Nedvojbeno je da maternji jezik utječe na razumijevanje i učenje novog, stranog jezika. Utjecaji su vidljivi i u gramatici, pisanju, leksici, te izgovoru engleskih riječi. Stoga se mnoge greške pri izgovoru engleskih riječi i prave pod snažnim utjecajem bosanskog jezika. Pogreške se javljuju i u posuđeni-cama kao opće prihvaćenim riječima u sustavu bosanske leksike:

fatal /’feItl/, a ne */’fΛtΛl/ industrial /In’dΛstri∂l/, a ne */,indυ’stri∂l/ buffalo /’bΛf∂l∂υ/, gotovo da uvijek nedotaje završni dvoglas */’bυf∂lo/ act /ækt/, a ne */Λkt/ colour /’kΛl∂/, a ne */kهlه(r)/ laser /’leIz∂/, a ne */’lΛs∂/

� Veliki je broj homonima, odnosno preciznije, homografa koji stvarju niz problema pri izgovoru:

Take a bow /baυ/, the show’s over. - Mr. Jay was wearing a bow /b∂υ/ tie. I live /lIv/ in a small fl at near the market. - AC/DC performed live /laIv/. I read /ri:d/ whenever I have time. - I read /red/ Othello last year. She thought for a minute /’mInIt/, then accepted the ring. - Her handwri-

ting is minute /maI’nju:t/, I need my glasses to read it.

� Ponekada se riječi pogrešno izgovore jer na prvi pogled sliče i podsjete na neke već otprije poznate riječi, kao:

awl /כ: l/ - a pointed tool for making holes in leather (šilo) ~ owl /aυl/ - a bird of prey (sova)

bold /b∂υld/ - confi dent and determined (odvažan, smion, odlučan) ~ bald /bכ:ld/ - having no hair on your head (ćelav, bez kose)


98

lie /laI/ - to be in a position in which your body is fl at on the fl oor, a bed etc (ležati) ~

lay /leI/ - to put somebody or something down carefully into a fl at position (položiti)

raise /reIz/ - to move or lift something to a higher position, place, or level (podići nešto, nekoga) ~

rise /raIz/ - to increase, go upwards, stand (dići (se))

� Josipovic govori o osmoj kategoriji kao skupini riječi kod kojih se pravila izgovora vezuju za utjecaj suglasnika (konsonanata), a to nije tema ovoga rada pa o toj kategoriji neće biti riječi.

� Konačno, posljednja kategorija obuhvata riječi posuđene iz jezika sa koji-ma je engleski jezik bio ili još uvijek je u kontaktu, kao na primjer: latinski i grčki, ali i francuski, italijanski, njemački, a nešto manje japanski, turski, arapski i drugi.

karate /k∂’ra:ti/ (japanski) suede /sweId/ (švedski) cipher /’saIf∂/ (arapski) yacht /jهt/ or /ja:t/ (nizozemski) cuisine /kwI’zi:n/ (francuski) chauffeur /’∫∂υf∂/ or /∫∂υ’f з:/ (francuski) satin /sætIn/, premda su ispravni i izgovori /sætn/ i /sæt∂n/. (kineski)

3. Uloga i utjecaj samoglasnika

Stemberger i Middleton (2003:369) tvrde da određeni samoglasnici pokazu-ju određene kvalitete i stremljenja ka dominaciji nad ostalim samoglasnicima u riječi. Nadalje, svoju su teoriju dominantnosti samoglasnika autori razradili do te mjere da su došli i do pretpostavke kakobi pogreške u izgovoru koje naprave engleski govornici mogle biti usko povezane sa dominantnim samoglasnicima. Autori su, u tu svrhu, napravili dva eksperimenta čime su dokazali da postoji podjela samoglasnika na dominantne i recesivne. Analizama nepravilnih oblika prošlog vremena autori su utvrdilida postoji neka vrsta ‘natjecanja’ samoglasni-ka, i to samoglasnika osnovne forme i samoglasnika forme prošlog vremena.

…it was found that the probability of these errors is affected by a phonological factor that derives from vowel phoneme frequencies in a complex fashion: whether the vowel in the past-tense form is dominant relative to the vowel in the base form, or recessive relative to the base vowel (Stemberger, Middleton 2003:369).

Kako bi se ova teorija detaljnije objasnila, dati su i validni primjeri:


99


1. come /kΛm/ je nepravilni glagol i oblik za prošlo vrijeme glasi came /keIm/, ali se vrlo često pogrešno realizira kao */kΛmd/.

Znači, umjesto promjene samoglasnika /Λ/ u dvoglas /eI/, realizira se ne-što posve neočekivano, a to je osjetna dominacija samoglasnika osnovne forme koja se zadržava u obliku za prošlo vrijeme.

2. fall /f כ:l/ → fell /fel/, mada se nerijetko čuje: *falled /f כ:ld/ kao oblik za prošlo vrijeme. Očito je samoglasnik osnovne forme /כ:/ dominantniji od samoglasnika /e/.

3. catch /kæt∫/ → caught /kכ:t/ Samoglasnik /æ/ je dominantniji od samoglasnika /כ:/, što uzrokuje po-

grešku u izgovoru, pa oblik za prošlo vrijeme glasi *catched /kæt∫d/.

S druge strane, autori ističu da je dominantnost vokala ispitana samo na pri-mjerima oblika za prošlo vrijeme, te da se na temelju istih može govoriti o dvo-jakosti (binarnosti) ovoga sustava, tj. samoglasnici se mogu podijeliti na domi-nantne i recesivne.

4. Neka zanimljiva zapažanja

Spomenuti su autori optimistično pretpostavili da bi se slična dvojakost mogla uočiti i na ostalim nivoima fonologije, u nepravilnoj množini, morfologiji, op-ćenito u svim drugim jezicima. Štoviše, autori tvrde da fenomen dominantnosti može biti apliciran i ispitan gdje god postoji binaran mehanizam. Stoga možemo reći da teoriju dominantnosti možemo aplicirati i na sljedeće primjere:

woman /’wυm∂n/ - women /’wImIn/

Ovo je primjer nepravilne množine, gdje bosanski govornici često prave pogrešku pri izgovoru. Teorija dominantnosti samoglasnika razlikuje dominantan samoglasnik, u ovom slučaju samoglasnik koji se javlja u obliku za jedninu /υ/ i recesivni samoglasnik, a taj je / I / koji se javlja u obliku za množinu i najčešće se zamjenjuje s gore spomenu-tim dominantnim samoglasnikom. Ova teorija tvrdi da je dominantnost samoglasnika jedan od glavnih razloga pogrešnoga izgovora ovog oblika za množinu. Nadalje, i sa-moglasnik koji se javlja u drugom slogu biva pogrešno izgovoren, i to ponajčešće zbog letimičnog prepoznavanja imenice man u imenici woman, kao i imenice men u imenici women. Stoga se često ova riječ nepravilno izgovori */’wυmen/.

say /seI/ - says /sez/

Teorija dominantnosti vokala mogla bi se primijeniti i na slučaju oblika za prezent svih lica jednine i množine s jedne strane, i oblika trećega lica jednine s


100

druge strane. Dvoglas /eI/ se, po pravilu, mijenja u samoglasnik /e/. Pogreška se povezuje s dominacijom dvoglasa /eI/.

vain /veIn/ - vanity /’vænItI/

I na primjeru osnovnih leksema i tvorenica može se uočiti dominacija dvoglasa /eI/ nad samoglasnikom /æ/, te je najčešća realizacija ove imenice */’veInItI/.

vegetable /’vedʒt∂b∂l/ i također /’vedʒt∂bl/

Premda ova riječ nema apsolutno nikakve sličnosti sa riječju tables barem kada je riječ o semantičkom nivou, mnogim se govornicima ipak ova riječ čini kao Sizifov kamen. I baš bi se razlog pogrešnoga izgovora spomenute riječi i mogao skrivati u području teorije dominantnosti samoglasnika. Riječ table nauči se vrlo rano, a time se nauči i dvoglas /eI/. Govornici bosanskog nesumnjivo lako prepoznaju tu riječ, a time i dvoglas koji zapravo ne postoji u riječi vegetable. Slična se analogija pronalazi i u frazi potable water, pri čemu po- možda podsje-ća govornike na nekakav prefi ks (mada to nikako nije!) koji se dodaje na dobro poznatu riječ table.

4.1. Dominantni vs. recesivni naglasci

Ispitujući i analizirajući binarni koncept samoglasnika došlo se i do rezultata koji opisuju postojeći binarni mehanizam kod naglasaka. Prema teoriji domi-nantnosti mogli bismo govoriti o dominantnim i recesivnim naglascima, gdje je dominantniji jači i postojaniji u različitim oblicima riječi. Evo nekoliko primjera koji potvrđuju tu pretpostavku:

photograph /’f∂υt∂gra:f/ – photography /f∂’tهgr∂fi / – photographer /f∂’tهgr∂f∂/

Nagalasak na prvoj riječi je na početku riječi, i čini se da je taj dominantan jer bosanski govornici ovaj naglasak zadržavaju i pri izgovoru drugih dvaju riječi (očito je da ih na to navodi isti korijen riječi).

Europe /’jυ∂r∂p/ – European /,jυ∂r∂’pi:∂n/

Naglasak na početku je dominantniji i pogreška je neizbježna pri izgovoru pridjeva izvedenog iz date imenice.


101


5. Zaključak

Usporedba engleskoga i bosanskog samoglasničkog sustava ipak nije nemo-guća. Adekvatnom i detaljnom analizom došli smo do iznimno važnih činjenica vezanih za pogrešan izgovor određenih engleskih riječi.

Uočene su neke tipičnosti pogrešnoga izgovora, te ovaj rad i prilaže i disku-tira neke od njih. Ponekada je, kako se može i vidjeti, pogrešan izgovor rezultat neznanja i povođenja za nekim iole prepoznatljivim dijelovima riječi. Nadalje, ovaj rad potvrđuje činjenicu da je fonološki utjecaj itekako veliki i sveopće pri-sutan u pogreškama pri izgovoru. To je očito vidljivo kroz teoriju dominantnosti samoglasnika. Suštinski je bitno naglasiti da postoji određena binarnost među samoglasnicima, a time i podjela samoglasnika koja vrlo često navodi na pogre-šan izgovor.


102

Literatura

Bujas, Željko (2001). Veliki Englesko-hrvatski rječnik, Veliki Hrvatsko-en gleski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Dictionary of contemporary English (2003). England: Pearson Education Limited.Filipović, Rudolf (1986). Teorija jezika u kontaktu. Zagreb: Jugoslovenska aka-

demija znanosti i umjetnosti. English as a word donor to other languages of Europe. http://www.intellectbooks.com, February 2005

Josipovic, Visnja (1999). Phonetics and phonology for students of English. Za-greb: Sveučilište u Zagrebu. English in contact with Croatian: pronun-ciation diffi culties experienced by Croatian learners of English. http://www.engl.helsinki.fi , February 2005

Kelly, Gerald (2000). How to teach pronunciation. England: Pearson Education Limited.

Ladefoged, Peter (2001). A course in phonetics. USA: Harcourt College Publishers.Maček, Dora (2003). Škotski izgovor za strance. Govor / Speech Godina

XX(2003), broj 1-2: 219-227.Stemberger, J. P., Middleton, C.S. (2003). Vowel dominance and mor phological

processing. Language and cognitive processes, 2003, 18 (4): 369-404.


103

Sanel Hadžiahmetović JuridaTanja PavlovićAlma Jahić

Some Common Mistakes in Translation

Abstract:Translation represents a very complex task in which many linguistic as well

as non-linguistic factors have to be included. It is a communicative process that takes into consideration the reader of the translation within a particular situation within a specifi c culture. The paper analyses some of common mistakes in trans-lation made by senior students majoring in English at the University of Tuzla. Key words:

translation, mistakes, language, meaning

1. Introduction

When we take a look at the dictionary defi nition of the terms translate and translation everything seems so simple and easy. Here are the defi nitions found in Collins COBUILD English Dictionary for Advanced Learners:

• translate 1 translate translates translating translated If something that someone has said or written is translated, it is said or

written again in a different language.2 translate translates translating translated If a name, a word, or expression translates as something in a different

language, that is what it means in that language.(c) HarperCollins Publishers.


104

According to these defi nitions it is the procedure in which we simply take something said or written in one language and say it or write it in another language. The second defi nition becomes even more problematic since it im-plies that when we translate a word we actually fi nd what it means in the other language. One “small” thing which has been left out here is the fact that words are polysemous and their meanings are numerous which extremely complicates the whole procedure. ”Different meanings of the same word in the native and foreign language rarely match” (Riđanović 2007:2). Accord-ing to Duff, “language competence is a two-way, not a one-way system” (1989:6). Kussmaul (1995: 20) claims that “learners of a foreign language and translators are often not aware of the fact that words might have more meanings than the meaning they know.” This fact is indeed true and it should be emphasized constantly since those who forget it risk making some serious mistakes in translation.

This process of transferring elements of one language to another is so much more than pure and simple translation of words, phrases and sentences. There is so much more at stake in this process. It includes all levels of one language such as syntax, lexis, culture etc.

The corpus for this paper has been collected from a number of actual trans-lation works made by senior students majoring in English at the University of Tuzla over the past exam season (January-September 2007).

The aim of the authors is to offer some guidelines for all those who will be actively involved in the process of translation for various purposes by emphasiz-ing the most important issues of this language activity. The paper might serve as a practical material which will show what we should pay our attention to when translating so as not to make serious mistakes. Kussmaul (1995: 5) explains the term “product-oriented error analysis” dividing it into three steps: description of errors, fi nding the reasons and pedagogical help. This paper might be used at least as a valuable input for the fi rst step.

2. Theoretical framework

Translation is inevitably under the infl uence of our native language. Duff (1989: 6) states: “We all have a mother tongue or fi rst language. This shapes our way of thinking and, to some extent, our use of the foreign language.” Riđanović (2007: 1) claims that the largest number of mistakes is the result of unconscious literal translation which happens under the infl uence of our mother tongue. Since this infl uence is mostly unconscious the fi rst step and the most diffi cult task would be to make learners aware of this interference. Kussmaul (1995: 21) states that translators sometimes offer the meanings which do not make sense in the appropriate context.


105


Duff claims that there are general principles which are relevant to all translation:- meaning (the translation should refl ect the meaning of the original text

accurately)- form (the ordering of words and ideas in translation should match the original

as closely as possible, although we must be aware of the fact that differences in language structure often require changes in the form and order of words)

- register (levels of formality)- sentence language infl uence (translator’s thoughts and choice of words

are too strongly molded by the original text)- style and clarity (we should try not to change the style of the original)- idiom (since idioms are notoriously untranslatable there are several pos-

sible solutions)(1989:11)

Riđanović (2007: 363) claims that there are six basic categories of mistakes:- false friends- naïve translation equivalents- mistakes that occur as the result of the lack of common sense thinking- sentences which are badly written in the source language- sociolinguistic mistakes- material mistakes

Kussmaul (1995: 143) claims that language errors are the most important in foreign language teaching. He includes the following: wrong use of tenses, prep-ositions, word order, idioms, collocations etc. emphasizing that we must try to imagine the effect the misuse of tenses, word order etc. has on the target reader. Nord (1997: 75) classifi es translation errors into four categories according to a functional classifi cation: pragmatic, cultural, linguistic and text-specifi c.

3. Analysis

This part of the paper presents the analysis of the mistakes found in students’ translation. These mistakes are divided into four smaller sections – language struc-ture, content, culture and miscellaneous which all include various elements.

3.1 Language structure

This part of the paper mainly presents mistakes related to grammar and the organization of a sentence. It is obvious that there is no translation without


106

grammar. We must follow the rules. The analysis below shows some of the most frequent mistakes related to grammar which can be avoided if students become aware of their importance.

3.1.1 ArticlesThe mistakes in the usage of articles (or the lack of them) might not come as a

surprise if we take into consideration their complex usage and numerous rules as well as the fact that articles do not exist in the Bosnian language. But what does come as a surprise is the fact that students make mistakes even in those examples where the rules are pretty much clear and easy to remember. Here are some of them:

(1) B: …u “iAmbience” salonu zidovi su rotirajući… E: …”iAmbience” saloon has a rotating walls…(2) B: …jedan od najuglednijih… E: …one of XXX most eminent…(3) B: …to bi trebao biti tek prvi fi lm… E: …it should be merely XXX fi rst fi lm…

In the example (1E) there is an indefi nite article preceding plural noun which is not possible in English. Examples (2 and 3 E) show that students omitted defi nite ar-ticle the which is obligatory in front of superlative adjectives and ordinal numbers.

3.1.2 TensesWhen it comes to tenses it seems that the most diffi cult task is to determine

the tense for a particular sentence, although not all tenses are equally diffi cult. Namely the largest number of mistakes has been noticed for Present Perfect Tense (example 6). This includes sequence of tenses as well. Besides the prob-lems related to the choice of an appropriate tense there are also instances when students use “new” combinations thus creating non-existing tenses in the English language (4) or even the cases where irregular verbs become regular (4).

(4) B: Može li Slovenija pobijediti na Eurosongu? E: Could Slovenia won Eurosong?(5) B: ..ona je poslala pismo bivšem ministru… E: ...she sended a letter to...(6) B: Istraživanja brusnice se vode već godinama, otkada je ustanovljeno da

sok od brusnice… E: The ongoing researches are conducted, ever since it has been established

that cranberry juice…


107


3.1.3 Passive

Passive constructions cannot exist without an exact number of elements: an object of the action, auxiliary verb TO BE in the appropriate tense and the past participle of the main verb. Exactly these elements create problems in translation. The most frequent mistakes are that auxiliary verb TO BE is omitted or not put in the appropriate tense or that the past participle of a verb is not correct.

(7) B: Očekuje se da će plan biti objavljen danas. E: It expects that the plan will be announce today.

3.1.4 Reported speech

The most problematic issues regarding the reported speech are the backshift and the word order particularly in questions.

(8) B: Pitala me zašto nisam potpisala ugovor. E: She asked me why I haven’t sign the contract. E: She asked me why I didn’t sign the contract. E: She asked me why didn’t I sign the contract.

3.1.5 IF clauses

Here students usually have problems with identifying the type of the clause where the most diffi cult appears to be the mixed type conditional.

(9) B: Da Fleming nije otkrio penicillin, danas bi mnoge bolesti još bile neizliječive.

E: If Fleming had not discovered penicillin many diseases would not have been cured.

E: If Fleming hadn’t have invented penicilin many deceases wouldn’t have been cured by today.

E: If Fleming hasn’t discovered penicilyn many diseases would still be curable today.

E: If Fleming have not found penicilin a lot of diseases would still be in curable today.

3.2 Content

This section includes mainly the mistakes related to lexis or the choice of words, style and formality and spelling.


108

(10) B: Pitao sam se kada će se predavanje završiti. E: I was asking myself when the lecture would be over.

(11) B: Glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla Del Ponte izjavila je jučer… E1: Main prosecutor of the Hague Tribunal stated yesterday… E2: The main female persecutor…

(12) B: Vijeće ministara Europske Unije je... E1: The Secretary Council for the EU… E2: European Union Minister Council… E3: the Europe Union Council of Ministers… E4: EU Council of Men

(13) B: Parlamentarna skupština Vijeća Europe… E1: Parliamentary Council of Europe... E2: European Council Parliament E3: the Council of Europe’s Parliament

(14) B: Aerodromsko osiguranje nije dopustilo… E1: Aeroplane insurance did not let… E2: Airport safety would not let…

(15) B: …međunarodna zajednica… E1: …inter-ethnic community… E2: …the international union…

Frequent cases of no capitalisation concerning proper nouns have also been identifi ed, as in:

(16) bosanski: bosnian američki: american španjolski: spanish francuski: french, often misspelled: Franch

One other thing has also been noticed. Students tend to undermine the level of formality and use short forms and contractions even in the formal translations. One


109


very frequent example is the usage of the word until. For example they tend to use its short form till even in formal text and then it infl uences their writing so much that when they use its full form they make spelling mistakes and write untill.

3.3 Culture

The issue of culture specifi c terms has been in the scope of linguistic research for so long but it seems that it will remain a never-lasting quest. Some linguists claim that culture specifi c terms cannot be translated and some claim that there are some ways to incorporate them in translation. But there are other problems besides culture-specifi c terms. Nord (1997: 79) claims that “in order to understand the specifi city of another culture, you have to know your own culture fi rst.” It should also be mentioned that some culture-related terms are connected to the development of general knowledge (daily politics, sports, fi lms, popular culture etc) which becomes essential.

(17) B: Al Pacino je osam puta bio nominiran za Oskara za fi lmove poput “Kuma”, “Serpica”…a zlatni kipić Američke fi lmske amademije osvojio je 1992.godine…za ulogu u fi lmu “Miris žene”.

E1: …for fi lms such as “Bridesmaid”, “Little Dish”…for his role in the fi lm “Woman’s Pefume”. E2: …the small golden statue…”Woman’s smell”... E3: ...”Godmother”...”Serpic”... E4: ...” A Godfather”...”the Bowl” E5: ...”The Grandmother”...

These examples clearly illustrate a highly problematic area for some students of English who lack the basic knowledge of the American fi lm industry.

• “Kuma” → Bridesmaid, Godmother, etc• “Serpica” → ”Little Dish”, “the Bowl”

(18) B: Ruska Pravoslavna crkva je pozvala svoje vjernike da bojkotuju Madonnin koncert u Moskvi…

E1: Russian Catholic Church… E2: …urged its worshippers… E3: tried to prohibit Madona to hold her…

(19) B: …vladavina prava… E1: …system of government…


110

E2: …the government of rights… E3: …the rule of justice… E4: …the rule of right… E5: …rulling right… E6: …rights government… E7: …government under justice… E8: …governmental rights…

(20) B: …je opet savladao madridski Real na domaćem terenu… E: …bet Real, a team from Madrid, at home…

(21) B: …visočke piramide (Visoko, BiH)… E: …the pyramids of Visoco…

(22) B: …te predstavnik Ambasade Libije… E1: …and a delegate of the Lebanon Embassy… E2: …a representative of Libya’s Ambassady…

It is extremely important for a translator to have general knowledge of his-tory and popular culture of both languages. This is of course easier said that done since this ‘general knowledge’ is not something we can acquire in a very short period of time and there are no rules for it. This requires precaution and constant inspection as well as the notion that we must not take the facts from the text for granted.

(23) B: Godina svinje u Kini E1: Pig year in China E2: The Pig’s year in China E2: A year of pigs in China E3: Year of swine in China

3.4 Miscellaneous

There are some mistakes in translation which cannot easily be identifi ed or put into a separate group. Therefore the authors of the paper decided to put them into this section.


111


(24) Multiple mistakes in one sentence: B: Nekoliko poznatih švedskih i islandskih modela, aktivista za zaštitu

životinja, jučer je u centru Budimpešte protestiralo… E: A couple of famous Sweden and Island activists for protection of

animal rights, yesterday demonstrated in the centre of Budimpešt…

(25) B: U grupi B UEFA-ine Lige prvaka, londonski okršaj…završio je neodlučeno…

E: Londol duel of UEFA’s League of Champions….ended in a goalless draw.

(26) Incorrect cases B: James Law gradi toranj u obliku “iPoda” E: James Law building tower in the shape of “iPoda”

B: …poput YouTubea E: …as You Tubea

B: …obišli su bosansku Piramidu Mjeseca i tunele u Prijekom i na Ravnama…

E: …visited the Moon Pyramid and also the tunnels in Prijekom and on Ravnama…

The following examples demonstrates the mistake which was made because students failed to conclude that EPP stands for Ekonomsko propagandni program (commercials) and leaving the term as in the source text they created something which would be totally unknown to a speaker of English. Some of the options even have the plural morpheme and the defi nite article.

(27) B: …umetanje EPP-a prije i tokom fi lmova. E1: installing of the EPP E2: inserting of EPPs (27) B: ...isprva nisam vjerovao da je ovdje nekada postojala velika

civilizacija… E: ...in the beginning I didn’t totally believed that a huge civilisation

existed here...The last example illustrates Kussmaul’s statement regarding translations

which result in sentences without any sense. Sentence B1 makes a reader think that a dog is the owner of a company.


112

(28) E: I stood in need of my dog’s company. B1: Stajao sam na raspolaganju fi rmi moga psa B2: priključio sam se potrebama društva ljubitelja pasa

4. Conclusion

Translators or learners of a foreign language sometimes forget that, since they are bilingual, they can understand the meaning using both texts. This is im-possible for monolingual persons who then rely on translators as their “guides” through information.

Riđanović highlights that a good translator must not translate words and phrases but thoughts (2007:358). That actually means that we have to translate some sentences undermining particular words or phrases and to transfer the gen-eral idea.

Duff claims that there are three qualities essential to all language learning which are developed by translation: accuracy, clarity and fl exibility. “It trains the learner to search (fl exibility) for the most appropriate words (accuracy) to convey what is meant (clarity)” (1989:7)

When we evaluate other people’s translations we must limit the process to the ending result. This does not mean that we never analyze why certain mistakes were made. The aim of the authors is precisely this: to use these mistakes in the analysis which will consequently lead to a better understanding of the complex-ity of translation.

As Duff puts it: “In translation there is rarely a ’right’ answer (though there may be several wrong ones”(1989:7). There is no magic formula for the process of translation. Only a lot of time, patience and hard work.

References

Collins COBUILD English Dictionary for Advanced Learners (2001). Harper-Collins Publishers

Duff, Alan (1989). Translation. Oxford: Oxford University Press Kussmaul, Paul (1995). Training the Translator. Amsterdam-Philadelphia: John

Benjamins Publishing CompanyNord, Christiane (1997). Translating as a Purposeful Activity. Manchester, UK

& Northampton MA: St Jerome PublishingRiđanović, Midhat (2007). Praktična engleska gramatika. Sarajevo: TKD Šahinpašić


113

Ilija Barišić

Interkulturna interpretacija – kratki osvrt na metodu

1. Uvod

Koncepcija interkulturalnosti pojavljuje se kao relativno nova teorijska para-digma u proučavanju književnosti. Počiva na zasadama interkulturne hermene-utike kao analitičke metode, te teorije međuknjiževnih zajednica Dionyza Ďu-rišina kao prijelaznog momenta komparativnog proučavanja književnosti. Ovaj rad zamišljen je kao kritički osvrt na metode interkulturne interpretacije, jedan mogući pogled na problematiku interkulturnosti, posebno na onoj hermeneutič-koj, interpretativnoj razini.

Pretpostavka je ovog rada da takav koncept i metode interkulturalnosti svoj značaj imaju prije svega na književno-povijesnoj razini, u određivanju konteksta nastanka i recepcije djela. Interkulturalnost može biti važna biografska i kontek-stualna napomena, dobar temelj za pisanje kvalitetne (poredbene) povijesti knji-ževnosti, za prevladavanje određenih književno-povijesnih problema i ograniče-nja, no u konkretnoj analizi pojedinog djela, u pristupu samom tekstu ima vrlo ograničen i sužen prostor. Dosadašnja praksa i objavljivani radovi na primjerima iz južnoslavenskih književnosti (v. Kovač, 2001, 2005) pokazuju kako se pri ulasku u tekst interkulturalnost ostvaruje tek kao inicijalni stav, a ne kao nova, revolucionarno ispravna znanstvena metoda.

Razlozi interpretativne ograničenosti ovako zamišljene teoretske paradigme su višestruki. Prvo, “interkulturna kompetencija” odnosno neka načela interkul-turne hermeneutike na kojima bi zapravo trebala počivati interkulturna interpre-tacija, gube na svojoj snazi kad je istraživač u otprilike istoj “interkulturi” kao i istraživani tekst. Kulturalne razlike nisu tolike da srpske, bosanske, hrvatske pisce, osobito dok su stvarali u međuknjiževnoj jugoslavenskoj zajednici, među-sobno promatramo interkulturno. Jer na ovim prostorima puno je više kulturalnih


114

sličnosti, počevši od jezika, dijelova folklora i drugog – nego razlika. Upravo ta bliskost ovih prostora i kultura sužava i ograničuje prostor za interkulturnu hermeneutiku, smanjuje “interkulturnu kompetenciju” istraživača koji je sam di-jelom jedne od ovih kultura, osobito ako je odrastao i obrazovao se u sustavu kad su te kulture bile još bliže nego danas, bar u administrativnom smislu. Dijelom zbog toga, a dijelom i zato što se Kovač prije svega bavio poredbenom povijesti književnosti, interkulturna interpretacija kao metoda gradi se na teorijskim pret-postavkama interkulturne povijesti književnosti, što je upitna strategija.

Primjer za jednu moguću interkulturnu interpretaciju bit će roman Meše Selimovića Derviš i smrt. Nikako se ne radi o jedinoj mogućoj interkultur-noj interpretaciji tog romana – više je riječ o mogućem nacrtu istraživačkih planova, ali čak i na tom kratkom prikazu moći će se u konkretnoj situaciji vidjeti određena ograničenja i mogućnosti metode interkulturne interpretacije. Meša Selimović kao dvopripadan autor, Bosanac i musliman koji je samog sebe svrstavao u srpsku književnost, kojemu je zapravo najprimjerniji kontekst jugoslavenska međuknjiževna zajednica, čini se kao odličan primjer za primje-nu metoda interkulturalnosti, onako kako ih je u svojim radovima zamislio i teoretski razradio Zvonko Kovač (v. 2001, 2005), u svojevrsnoj slavističkoj varijanti interkulturne hermeneutike, ili, da je tako uvjetno nazovemo, inter-kulturne slavistike.

2. Interkulturna slavistika

Interkulturalna hermeneutika nastala je u Njemačkoj, kao interkulturna ger-manistika, prije svega s pedagoškom namjerom istraživanja mogućnosti podu-čavanja stranaca njemačkoj književnosti. Ona “sjedinjuje istraživačke zadatke komparativne nauke o stranoj kulturi i nastavne zadatke didaktike strane kulture” (Wierlacher, Kultura 82-83, Beograd, 1988.)

Dakle prvotno je bila pedagoški usmjerena s ciljem da se strancima (na stra-nim sveučilištima) omogući ispravno čitanje i tumačenje njemačke književnosti s obzirom na kulturalnu, jezičnu i civilizacijsku distancu. Kako je središte intere-sa na kulturnom kontekstu nastanka i recepcije književnih tekstova (njemačkih), odnosno mogućnosti razumijevanja u stranim sredinama, za razliku od tradicio-nalne hermeneutike, distanca (drugost) teksta premješta se s vremenske na pro-stornu, kulturalnu razinu.

Napuštanjem germanističke usmjerenosti interkulturalne hermeneutike otva-ra se područje njene primjene i na tekstove drugih kultura. Na taj način omogu-ćilo bi se da ona “refl ektira metode interpretacije kulture u transdisciplinarnom sklopu, da komparatistički probije granice među fi lologijskim disciplinama, da propita tradicionalni kanon i razgradi univerzalizacije” (Bachmann-Medick, ci-tirano prema: Biti, 2004).


115


U idealnoj projekciji, izmještanje djela u drugi kulturni kontekst omogućilo bi da se iz njega crpe neka nova značenja, novi (neočekivani) smislovi. Na taj način interkulturna hermeneutika afi rmirala bi se ne samo kao pedagoška disciplina, već bi kao metoda stekla i određenu spoznajnu, epistemološku vrijednost.

Glavni je promotor pristupa interkulturne hermeneutike u Hrvatskoj, u kojoj bi germansku zamijenila (južno)slavistička fi ksacija, Zvonko Kovač. Kako Ko-vač pomalo naivno vjeruje u mogućnosti interkulturalnosti, kroz koju misli da se mogu postići neke znanstveno utemeljene istinitosti razumijevanja književnosti i slično (v. Kovač 2001: 171, 180), nije naodmet izdvojiti i neke generalne prigo-vore metodi interkulturne hermeneutike:

“Koliko god bila pohvalna apologija raznolikih interpretacija kada se uspore-di s tradicionalnim kanonskim zahtjevima, ipak ona budi dvostruku sumnju: 1. je li kulturalna tuđost već sama po sebi dovoljna legitimacija njegove interpretacije, 2. ne skriva li sadržajna razlika interpretacijskih rezultata formalnu istovjetnost interpretacijskih postupaka? (Schmidt 1995) Ne obnavlja li se dakle i tu napo-sljetku sklonost tradicionalne hermeneutike da isključi sukob, zaniječe nejedna-kost i prešuti potiskivanje imanentno svakom dijalogu? ... Ipak preostaje pitanje ne podrazumijeva li možda prebacivanje hermeneutike s povijesne na kulturalnu distancu rastvaranje estetičke drugosti teksta utjelovljene u njegovim specifi čno književnim tehnikama?” (Biti 2004: 395)

No postoje i bitne razlike između germanske interkulturne hermeneutike i modela koji propagira Kovač. On svoju metodu interkulturalnog pristupa gra-di na povezivanju teorije međuknjiževnih zajednica, kao prijelaznog momenta komparativnog i nacionalnog proučavanja književnosti, te interkulturne herme-neutike kakva je nastala u Njemačkoj. U nastojanju da ove teoretske pozicije poveže sa svojim primarnim područjem istraživanja, odnosno južnoslavenskom fi lologijom, Kovač analitički interes i naglasak stavlja na autore s prostora bivše Jugoslavije. Posebno su interesantni oni pisci rubne/dvojne/sporne pripadnosti, jer u sustavu kategorija međuknjiževnog procesa Dionyza Ďurišina na koju se oslanja Kovač (v.2001), važan je element dvopripadnost autora, koja je uvjeto-vana postojanjem biliterarnosti (poliliterarnosti).

Na taj način Kovačeva interkulturna slavistika, za razliku od inicijalnih pozicija interkulturne germanistike, nije prvenstveno usmjerena prema mogućnostima i op-cijama boljeg razumijevanja književnosti u stranim (izvanslavenskim/-hrvatskim) sredinama (mada ima i toga), već je prije svega pokušaj boljeg razumijevanja, boljeg kontekstualiziranja i “raspodjele” autora unutar (južno)slavenskih književnosti.

Pritom se može uočiti izrazito oponentni i obrambeni stav prema mononacio-nalnim pristupima, a ta nužnost referiranja i uspoređivanja s (mono)nacionalnim fi lologijama i njihovim rezultatima ponekad se čini kao grčevita obrana od poje-dinih južnoslavenskih nacionalnih fi lologija, od raznih suprotstavljenih poseza-nja za južnoslavističkim materijalom.


116

Interkulturalnost je tako i gesta pomirbe, komplementarna opcija koja bi omo-gućila prevladavanje “mitova ili obveza nacionalne fi lologije” (Kovač, 2001.). Problem je u tome što na taj način interkulturalnost, stalno prati kompleks naci-onalnih fi lologija spram kojih se postavlja.

Mogućnosti primjene tako idealistički zamišljenog modela interkulturalnosti na svim književno-znanstvenim nivoima vrlo je sporna. Dok na književno-povi-jesnoj razini, u vidu poredbene povijesti književnosti, interkulturalnost može pri-donijeti boljem razumijevanju i boljem kontekstualiziranju određenih književnih procesa, na razini same analize pojedinih književnih djela, u smislu interkulturne interpretacije, rezultati su vrlo skromni.

U dosad objavljivanim radovima okupljenih pod nazivom interkulturne in-terpretacije (v. Kovač 2001, 2005), interkulturalizam je inicijalna točka pristupa tekstu, kontekstualna napomena iza koje slijedi sasvim “obična” analiza teksta. Od interkulturalnog pristupa crpi se onoliko koliko se može, obično se daje samo kontekstualna napomena, da bi se analiza kasnije usredotočila na neke standar-dne elemente strukture, teksta i slično.

Prilozi o interkulturnoj interpretaciji inače su takvi da se prije svega tiču ra-zrađivanja teorije, a one rijetke konkretne analize uvelike odstupaju od zacrtanih načela interkulturalizma. Za to je zaslužna teoretska osnova, odnosno nedovoljna komplementarnost spojenih metodoloških opcija.

3. Situacija bliskih (srodnih) kultura – slabljenje interkulturalnosti

Ako se dvopripadnog autora analizira s pozicije jedne od kultura kojima autor pripada, ili iz pozicije iste “međuknjiževnosti” kojoj pripada autor, suprotno od željenog, mogućnosti za interkulturnu interpretaciju su smanjene. Što su te ukr-štene kulture međusobno bliže i sličnije, to je prostor za unošenje interkulturnih vrijednosti u interpretaciju manji. Distanca je manja, s njom i mogućnosti druk-čijeg čitanja, pa su željeni efekti interkulturne hermeneutike slabiji.

Bitna vrijednost interkulturne interpretacije leži u tome da “interpretator pri-družuje tekstu klasu spoznaja iz druge kulture” (Kovač 2001). No kad su kulture tako bliske i srodne, npr. dio jugoslavenske “međuknjiževne zajednice”, jezično skoro istovjetne, smanjen je i taj interpretativni unos novih spoznaja iz druge kul-ture. Manja je čitateljska distanca, odnosno vanjska perspektiva, koja u idealnoj projekciji znači veću slobodu, (v. Kovač 2001: 111, Wierlacher 1988: 41-42), manja mogućnost multiperspektivnosti. Na primjer, recepcija srpskog pisca u Bosni ili Hrvatskoj sigurno će biti manje različita od recepcije u, na primjer, Nje-mačkoj, a posebno ako uzmete u obzir da je taj srpski pisac dijelom i hrvatskog ili bosanskog korpusa književnosti.

Sporne su mogućnosti distanciranog, “interkulturnog” proučavanja među-književnih zajednica pri čemu je sam proučavatelj (bio) dio jedne od tih zajed-


117


nica. Kako netko tko je odrastao i školovao se u jugoslavenskom, slavističkom okružju (poput Kovača) i tko je nekog jugoslavenskog pisca (recimo Selimovića) smatrao i čitao kao “našeg”, sad odjednom može biti u poziciji da o njemu go-vori kao o stranom? Ne računajući, naravno, onaj smisao “hermeneutike drugih očiju”, “komplementarne optike”, gledanja svojeg kao stranog, jer to jednako vrijedi i za (mononacionalno) čitanje domaćih autora, autora vlastite tradicije i kulture, a to onda nema veze s interkulturnom hermeneutikom.

Sama činjenica postojanja međuknjiževne zajednice, bazirane prije svega na jezičnom jedinstvu (unatoč određenim razlikama), svjedoči o tome kako južno-slavenske kulture nisu međusobno toliko “strane”, nisu toliko nepoznate i uda-ljene jedna od druge pa da se može iz jedne od tih kultura bez problema zauzeti neka veća distanca prema drugoj kao stranoj.

4. Interkulturalnost u sadržaju

Možda dijelom i s namjerom da izbjegne ovaj nedostatak, odnosno manjak kulturalne razlike, interkulturna interpretacija u nekim primjerima može se okre-nuti tematskom sloju teksta. Tako je posve legitimna i preporučljiva opcija in-terkulturne interpretacije da se u književnim djelima traže elementi koji govore o stranom, tuđem, Drugom, o miješanju kultura, o međukulturnom okružju u kojem se zbiva radnja djela, o dijelovima teksta u kojima se svjedoči promišlja-nje svojega i stranoga. No problem je što tematiziranje stranog, tuđeg i Drugog ne mora imati nikakve veze s kulturnom pripadnošću autora. Ne mora autor biti dvopripadan ili “međuknjiževnik” pa da piše o strancima, o multikulturnim sre-dinama, o kulturalnim prožimanjima i sličnom.

Tako Kovačeva interkulturna slavistika, nakon što je bila primorana dijelom odustati od analitičkih metoda interkulturne hermeneutike, po potrebi može odu-stati i od svojeg “konkretiziranog prostora primjene” na međuknjiževne zajed-nice, jer u obzor interkulturnog istraživanja sad mogu ući svi pisci, neovisno o statusu ili dvojbenosti svoje pripadnosti, koji svoja djela smještaju u multikultur-nu sredinu ili u njih uvode likove stranaca.1 Na primjer, izrazito jednopripadno hrvatski, pa i pomalo nacionalistički autor poput Nedjeljka Fabrija, kroatistima i ostalim Hrvatima može postati izrazito potentan za interkulturnu interpretaciju jer svoja djela redovito smješta u interkulturne sredine (Rijeke, Splita) te u njima vrlo ekstenzivno govori o međukulturnim kontaktima i razlikama.

Interkulturna interpretacija u tim slučajevima, u analizi neupitno “mononaci-onalnih” autora, najčešće se svodi na prepoznavanje sadržajnih međukulturnih

1 Argument da su dvopripadni pisci zbog svog multikulturnog položaja senzibiliziraniji za teme međukulturalnosti, ako ga i uvažimo, nije razlog da se ovakvo “sadržajno” interkulturno istra-živanje ograniči na njih.


118

elemenata, a tekstom analize dominira forma deskripcije, nabrajanja i citiranja odabranih dijelova. Otpada kontekstualna analiza, književno-povijesni kulturalni uvod u analizu, uže interkulturno specifi ciranje autora i teksta.

Ostali elementi za analizu, identifi ciranje utjecaja, osobito stranih pisaca, ana-liza strukturnih i kompozicijskih elemenata umjesto interkulturalne mogla bi se nazvati jednostavno komparativnom metodom.

Pritom se ovako shvaćeni pojam interkulturalnosti može shvatiti na bezbroj načina, kao i sam pojam kulture. Interkulturalnost tako može biti konfesionalna, jezična, nacionalna, civilizacijska, društveno-socijalna, urbano-seoska... Gotovo da nema autora koji ne bi mogao doći u obzir za ovako zamišljenu interkulturnu analizu.

No rekao bih kako to ne govori toliko o snazi teoretske paradigme i njenim mogućnostima da obuhvati što širi korpus tekstova, koliko o nepotrebnom ime-novanju i označavanju “interkulturnim” nekih pojava koje se mogu sasvim so-lidno analizirati i bez toga.

5. Književno-povijesna i interpretacijska interkulturalnost

Kovač u svojim teoretskim radovima, u razradama ideje interkulturalnosti na neki način zanemaruje različitosti u razinama književnog istraživanja – ne radi jasno razgraničenje književno-povijesnog i interpretativnog. U najmanju ruku tome ne pridaje dovoljno važnosti.

U znanosti o književnosti različite su metode književno-povijesne sistemati-zacije i metode usmjerene na analizu i interpretaciju tekstova, odnosno metode hermeneutike. Donekle su komplementarne, pa je tako fi lološka analiza ne samo uvod, već i početak svake ozbiljnije interpretacije. Međutim, prilično je upitna strategija iz književno-povijesne metodologije izvlačiti načela za interpretaciju. A to upravo radi Kovač pri defi niranju interkulturne interpretacije.2

Propust je vidljiv kroz usporedbu s (mono)nacionalnim fi lologijama, čiji kompleks, kako sam ustvrdio, prati Kovačevu viziju interkulturalnosti. Nacio-nalne fi lologije zadržavaju se na književno-povijesnoj razini i kontekstualizaciji, iz njih se ne kreiraju metode analize.

U (mono)nacionalnim fi lologijama na razini interpretacije ne postoji korelat interkulturnoj interpretaciji. Ne postoje mononacionalne interpretacije tekstova, ne postoji nešto kao kroatistička interpretacija. “Kroatistički” može biti fi lološki uvod, početak interpretacije, ali ona onda ide drugim smjerovima koji uglavnom nemaju veze s kulturnim kontekstom. 2 “…uvjeren sam da bi interkulturna interpretacija, izrasla na teorijskim pretpostavkama interkultur-

ne povijesti književnosti možda mogla na dogledno vrijeme ponuditi alternative” (Kovač, 2002.)


119


Ako se u interkulturnoj interpretaciji pojašnjavanje konteksta shvaća kao “ne-ophodni korak za osiguravanje znanstvenog pristupa” (Kovač, 2005.), dakle ako je takvo kontekstualno uvođenje potrebno ako ne i nužno, svejedno treba nagla-siti – to nije interkulturna analiza. To je analiza kao i svaka druga, ali koja počiva na zasadama i uvjerenjima o interkulturnoj poredbenoj povijesti književnosti. Načela interkulturne hermeneutike, vidjeli smo, usput su se izgubila.

Inzistiranje na “interkulturalnosti” i na razini interpretacije više svjedoči o potrebi da se pronađe i nekako imenuje pristup književnosti zasnovan na knji-ževno-povijesnom kontekstualiziranju, nego što govori o samoj metodologiji in-terpretacije.

6. Derviš, smrt i interkulturalnost

6.1. Uvjeti interkulturne književnosti

Možda je najbolje da se na konkretnom primjeru okušaju mogućnosti ovih iznesenih postavki interkulturne interpretacije.

Da bi se autor istraživao metodama interkulturne interpretacije, bilo bi dobro da ga se može prepoznati kao interkulturnog, premda, kao što smo vidjeli, inter-kulturnom teoretskom paradigmom mogu se analizirati svi pisci, bez obzira na dvojbenu pripadnost ili interkulturalnost. Ipak, bilo bi dobro da su pisci “inter-kulturni”, a za to postoje određeni uvjeti. Kovač nabraja tri glavna, minimalna uvjeta pri defi niranju interkulturne književnosti: interkulturna svijest autora, di-jaloški sustav odnosno otvorenost autorova jezika te postojanje interkulturnog recipijenta.

Na primjeru Meše Selimovića može se uočiti kako se ovi uvjeti zapravo vrlo lako mogu relativizirati.

1. interkulturna svijest autora Koliko je svijest autora interkulturna ako sam autor sebe smatra dijelom jedne

jedinstvene “naše književnosti”, ako su kulture između kojih bi trebao biti za njega jedno? Njegova dvojna pripadnost između bosanske i srpske književnosti je naknadna projekcija istraživača. On sam sebe nije vidio kao dvojno pripad-nog autora jer nije na taj način poimao književnost ovih prostora – nije radio esencijalne “međukulturne” razlike u središnjem južnoslavenskom prostoru. I hrvatska i srpska i bosanska za Selimovića su u biti ista književnost. Naravno da postoje konfesionalne i druge kulturalne razlike, da je Selimović svjestan među-kulturnih, hrvatsko-bošnjačko-srpskih razlika, ali to su za njega ipak razlike od sekundarne važnosti. Selimović je čvrsto vjerovao u književno jedinstvo središ-njeg jugoslavenskog prostora, srpsko-hrvatsko-bosansko, temeljeno na jezičnoj istovjetnosti. Kad govori o “našoj književnosti”, ona za Selimovića obuhvaća


120

i Crnjanskog i Krležu i Andrića (v. Selimović, 1976: 195, 196). Sve ih smatra svojim prethodnicima, dijelom zajedničke književne tradicije, a njihov jezik za njega je jedan i jedinstven:

“Meni je, na primjer, sasvim svejedno kako će se taj jezik nazivati. Ako je jedan i jedinstven, što jeste, može se zvati i hrvatski i srpski i hrvatskosrpski i srpskohrvatski, demokratsko je pravo čovjeka da svoj jezik naziva onako kako hoće. Ne vidim zašto se u Hrvatskoj ne bi nazivao hrvatskim jezikom, mada je to isti ovaj jezik, i zašto se ne bi nazivao srpskim jezikom u Srbiji, a eto isti je jezik.” (Selimović 1977: 364)

Za Selimovića ključan je kriterij jezik, koji je po njemu isti, ista ili slična donekle i sudbina, a nesumnjive razlike su za njegovo poimanje od manje važnosti. Interkulturalna svijest u Selimovića tako je na drugoj razini. Sigur-no nije onakva kakva se poima i prikazuje danas, nakon raspada Jugoslavije, nakon raspada iluzija i većine koncepcija i projekata zajedničke književnosti. Danas, kad su nacionalne fi lologije često suprotstavljene u raspodjeli i po-svajanju pisaca, lako se gubi iz vida kako se sve to nekad smatralo jednim i jedinstvenim.

2. dijaloški sustav, otvorenost autorova jezika

Nikako se ne može osporiti kod Selimovića. No teško ju je osporiti i kod drugih pisaca. Teško bi bilo reći što bi onda bila zatvorenost jezika i monološki sustav. Svakako, neki su autori skloniji dijalogu, “dijaloškom jeziku” od drugih. Samo, kakav bi to bio monološki jezik i sustav na temelju kojih bi neke autore mogli isključiti iz interkulturne književnosti, po ovom kriteriju? Monološki jezik teško je spojiv sa samom biti književnosti.

3. interkulturni recipijent

Isto kao i interkulturna svijest autora – nije da ne postoji, samo nije tako čist i neupitan entitet, odnosno interkulturalnost recipijenta nije sama po sebi razumlji-va. Mnogi od tih interkulturnih (jugoslavenskih) recipijenata sebe ne doživljavaju interkultuno. Osim toga, ako idemo kopati dalje po defi niciji kulture, ako idemo doslovno ganjati “interkulturalnost”, postavlja se sljedeće pitanje: u današnjem (a i ondašnjem) globaliziranom svijetu hibridnih isprekrižanih kultura, kakav bi to bio “monokulturni” recipijent? Postoji li takvo nešto uopće?

Dakle, Selimović bez problema, po svim bitnim kriterijima ulazi u obzor istraživanja interkulturne književnosti. Međutim, te kriterije i uvjete, kao što smo vidjeli na primjeru Selimovićeva, lako je relativizirati.


121


6.2. Moguća interkulturna interpretacija Derviša i smrti – dva poglavlja

Kako je Selimović živio, stvarao i djelovao u multikulturnoj bosanskoj sredi-ni,3 o Bosni i pisao, čini se da tu ima mnogo materijala za interkulturnu analizu. No kad krenemo s čitanjem, uzevši za primjer njegov najpoznatiji, po mnogima i najbolji roman, Derviš i smrt, vidjet ćemo da je prostor za interkulturnu interpre-taciju prilično ograničen. Mogućnosti ima, ali one mogu proći i pod neki drugi termin, pod neku drugu metodologiju.

U identifi kaciji sadržajnih elemenata interkulturalnosti kod Selimovića smo ograničeni jer je radnja smještena u izrazito muslimanski ambijent. U Dervišu i smrti nema nijednog Bosanca koji nije musliman. Za usporedbu, kasaba Ive An-drića gotovo je uvijek višenacionalna, multikonfesionalna. U Andrićevoj kasabi naći će se pravoslavaca, katolika, muslimana (koji nisu samo Bosanci), stranaca zapadnjaka (konzula) itd. Kod Selimovića kulturalne šarolikosti nema. U kasabi skoro svi likovi su muslimani, a oni rijetki koji nisu (u Dervišu i smrti samo brač-ni par Dubrovčana, vezan uz lik Hasana) postavljeni su rubno u romanu i od ma-nje su važnosti. Ono glavno u romanu odnosi se na egzistencijalne preokupacije, svojevrsnu krizu srednjih godina subjekta pripovijedanja, koji pritom propituje cijeli svijet, a sve je to potaknuto bratovim nepravednim utamničenjem i smrću, što otvara još jednu veliku temu romana, odnos svjetovnog i duhovnog, meha-nizam funkcioniranja vlasti, moći i nasilja. Kako sam Selimović kaže, “Derviš i smrt je knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu, ličnom i neličnom, izdvojenom i opštem” (Sjećanja: 201)

Kulturalna različitost, suživot i polikulturna prožimanja nisu teme od veće važnosti. Hasan je jedini lik u romanu koji je ekstenzivnije vezan sa (nemusliman-skim) svijetom izvan kasabe; on putuje, trguje i tako ostvaruje kontakte. Tako je i došao do Dubrovčana, odnosno Dubrovčanke Marije u koju se zaljubljuje. No kad jednom u analizi iscrpite taj dio, kad opišete i citirate one dijelove romana koji govore o tome, dijelove koji govore u kulturalnim i civilizacijskim razlikama, kršćansko-muslimanskim, građansko-dubrovačkim i bosansko-kasablijskim-ori-jentalnim, kad opišete i locirate “interkulturu” izraženu u pogledu na Hasana iz vi-zure Dubrovkinjine obitelji, ili pogled na Bosnu u pismu Dubrovčanina i reakcije Bosanaca na to pismo, kad nađete i opišete ta mjesta u romanu, vi nemate više o čemu govoriti interkulturno u tematsko-sadržajnom aspektu romana. A sve je ovo više-manje smješteno u svega dva poglavlja u romanu: 13. i 16. I naravno, interkulturne teme ne zaokupljaju u cijelosti ta dva poglavlja. U 13. poglavlju do-minantna je tema derviševo prijateljstvo s Hasanom, pa onda odnos Hasanovog oca i Hasana. Tek se tu, prvenstveno sa svrhom oslikavanja lika Hasana, njegove pozadine, javljaju likovi Dubrovčana, ljubav s Dubrovčankom, međukulturni za-plitaji i implikacije tog ljubavnog trokuta.

3 Kovač ističe da se cijela bosanska književnost u određenom smislu može smatrati “interkulturnom”


122

Dovoljno je obratiti pozornost na pripovjedačev odnos prema toj tematici, kao i prema Hasanovim izjavama i promišljanju stranog i svojeg, što je paradigmat-sko mjesto za interkulturnu analizu.4 Pripovjedač će izravno izraziti svoj odmak od tih tema i takvog razmišljanja.

“Ta Hasanova misao, koja mi nije bila sasvim jasna, ta neminovnost veziva-nja i napor oslobađanja, ta neophodnost ljubavi prema svome i potreba razumi-jevanja tuđeg, je li to nevoljno mirenje s malim prostorom i utaživanje čežnje za većim? Ili je mijenjanje mjera da svoje ne postanu jedine? Ili žalosno, ograničeno bježanje, i još žalosnije vraćanje.

(Teško mi je bilo da to shvatim i radi toga što je moja misao sasvim dručija: po-stoji svijet s pravom vjerom i svijet bez nje: druge razlike su manje važne, i svugdje bi bio moje mjesto gdje bih mogao biti potreban).” (Derviš i smrt: 269-270)

Dervišu ta misao “nije bila sasvim jasna”, njegova misao je “sasvim drukči-ja”. On je zaokupljen koliko općeljudskim, univerzalnim, vjerskim, toliko i svojim osobnim dilemama, tako da ne razmišlja o razlikama i sličnostima među kulturama. Postoji prava vjera i one krive. Premda, naravno, pripovjedač nije jednak autoru, i značenja teksta koja možemo iščitati nisu samo pripovjedačeva, vidimo da su ti in-terkulturni elementi ipak postavljeni rubno; dovoljno marginalno od glavnih tema romana da bi se moglo izvršiti interkulturno preiščitavanje kompletnog romana.

O rubnosti tih “interkulturnih” tema svjedoče i pripovjedne tehnike kojima se ti dijelovi prezentiraju. Kad pripovjedač derviš Nejrudin govori o Dubrovčanima ne upušta se u dublju analizu. Ti dijelovi su obična pripovjedačka deskripcija, on o tome govori kao usput, tek toliko da dâ kontekst zbivanjima u romanu, odgo-varajuću pozadinu liku Hasana. Inače Derviševo pripovijedanje karakteriziraju brojne misaone, lirske eskapade, refl eksije o svijetu i životu, no kad govori u Dubrovkinji Mariji takvo pripovijedanje je redundantno. Nema tih meditativ-no-emotivnih elemenata, nema refl eksivno-lirskog grananja teksta, kao u većem dijelu romana. Pripovijest je “suha”, obična deskripcija. Tehnika odnosno način na koji su nam prezentirani ti interkulturni sadržaji u djelu, svojom narativnom impostacijom jednostavnosti i ogoljene deskriptivnosti, još jednom potvrđuju kako se radi o rubnim elementima u značenju i smisaonoj cjelini romana.

U završnom 16. poglavlju ono što bi se moglo prepoznati kao interkulturno prvenstveno je u funkciji fabulativnog raspleta. Pronađeno je (špijunsko) pismo Dubrovčana Luka, koje o Bosni govori to što govori, o pogledu na jednu stranu kulturu kroz uvredljiv ton, a implikacije koje to nađeno pismo ima stvaraju novi fabulativni zapletaj i dovode derviša do kraja njegovog puta.

Uostalom, ne mora sve što ima veze s raznim i različitim kulturama, kontak-tima svojega i tuđega biti signifi kantno za interkulturnu analizu. Kao što sâm 4 usp. Kovačev esej o Interkulturalnosti u Ive Andrića (2001. i 2002.) gdje je poseban naglasak

na izdvajanju elemenata u Andrićevim Znakovima pored puta gdje se govori o svojemu.


123


Hasan kaže za pismo Dubrovčana Luka (iskaz kroz slobodni neupravni govor): “…sve što je ovdje napisano, mogao bi svako o svačijoj zemlji reći, i niko se više ne čudi takvim stvarima.” (Derviš i smrt: 330)

To bi mogao biti i naš komentar na mnoga interkulturna istraživanja koja se usredotočuju na sadržajni aspekt međukulturnog dijaloga u književnim djelima.

6.3. Ostali elementi interkulturalnosti u Dervišu

U Dervišu i smrti interkulturalnost prikladna za analizu nije toliko u samom sa-držaju djela, nego je više u autorskim postupcima, načinu strukturiranja, u fi lozofi ji djela, u poetici. U miješanju orijentalne i zapadnjačke (egzistencijalističke) fi lozo-fi je, u načinu na koji se u djelu prepliću Kuran i utjecaji velikih svjetskih pisaca, o kojima i sam Selimović govori u Sjećanjima (1976), koje je prepoznala i kritika5.

Indikativan primjer kulturalnog stapanja u Dervišu i smrti može se prepoznati u svojevrsnom motu romana, citatu iz Kurana kojim započinje i završava roman: “…da je svaki čovjek uvijek na gubitku.” Upravo je taj dio bio sporan nekim mu-slimanskim kritičarima i prigovarali su Selimoviću (u Glasniku Islamske vjerske zajednice, v. Sjećanja: 199) da citat nije potpun. Misao je prekinuta pred osnov-nom idejom Kurana: “...osim ako ne nađe utočište u Bogu.” No upravo taj prekid rečenice, to nedoslovno citiranje, svjedoči na određeni način o interkulturalnosti, o pomaku s isključivo muslimanskog, vjerskog i teološkog promišljanja svijeta, prema univerzalnom6, zapadnjačkom. Primjer u kojem se u samo jednoj intertek-stualno otkrhnutoj rečenici vidi kako se kod Selimovića spaja islamsko i istočno sa zapadnjačkim, egzistencijalističkim, šopenhauerovsko-pesimističnim tonom.

No kad se interkulturalna interpretacija i usredotoči na ostale elemente teksta, koji nisu sadržajni, dakle na elemente strukture, kompozicije, ona se ne mora nužno zvati “inter-kulturnom”. Primjer za to je esej Isidore Sekulić Istok u pripovetkama Iva Andrića.

U tom eseju Sekulić govori o međukulturnim razlikama, o psihološkoj razli-ci, razlici pričanja, poimanja i doživljavanja svijeta ljudi s Istoka i Zapada. Uz istočno pripovijedanje vezuje se mistika, misterij života; priče su na istoku “tiho tkanje, neko bajanje, fantazija i bogato šarena slika, pakao ili raj, huka i pokora krvi, ili šapat duboko skrivenih tajni … Na Zapadu je priča zamisao, plan, nara-cija, duhovitost, stil; na Istoku je priča pre svega čaranje.”7 (Sekulić, 1975: 180)

5 Na primjer, Selimovićevo formiranje i uloga jednog dijela dijaloga na tragu Dostojevskog.6 Premda “nalaženje utočišta u Bogu” zapravo nije toliko ne-univerzalno i islamski karakteristič-

no, jer sve religije razmišljaju otprilike na taj način7 Pri takvoj međukulturnoj analizi uvijek treba paziti da se ne upadne u zamke raznih stereotipa

i predrasuda o drugim kulturama. U ovom primjeru vidimo neke od tipskih elemenata u prika-zivanju Istoka: kolektivnost, mistika, naspram zapadnoj racionalnosti i organiziranosti. No te “predrasude” ili uvriježena mnijenja ne moraju nužno biti negativne i iskrivljujuće. U ovom slučaju čini mi se da su na mjestu.


124

Mnogi od zaključaka Isidore Sekulić o Andrićevim pripovijetkama mogli bi se primijeniti i na Mešu Selimovića, a slično bi izgledala i moguća “interkultur-na” analiza Derviša i smrti – istraživati i prepoznavati kako se tu spaja orijental-no, tursko, i zapadno, slavensko.

Međutim, Sekulićka svoj esej i svoj pristup nije nazvala “interkulturnim”, premda bi po Kovačevim koncepcijama nesumnjivo pod to spadao. Civilizacij-ske razlike, dodiri i odnosi Istoka i Zapada jesu interkulturna tematika, no kako u interpretaciji nema kulturalnog odmaka i distance, odnosno svega onog što podrazumijevaju načela i metode interkulturne hermeneutike, nema ni nekih po-sebnih razloga da se ovakav pristup zove interkulturnim.

Isto kao što smo za interkulturnu povijest književnosti uočili da nije nego drugi naziv za komparativnu povijest književnosti, tako i u slučaju interpretacije interkulturni možemo jednostavno nazvati komparativnim pristupom.

U svakom slučaju, u interkulturnoj interpretaciji nismo našli neke bitne pred-nosti u razglobljivanju i tumačenju teksta u odnosu na neke druge metode. Nismo našli dovoljno elemenata za preiščitavanje i preinterpretaciju kompletnog roma-na kao interkulturnog. Odnosno, ako smo i našli na neke takve elemente, nismo našli razlog da analizu utemeljenu na njima imenujemo kao interkulturnu.

7. Zaključak – interkulturalnost kao stav

Interkulturna istraživanja mogu dati relevantne književnopovijesne rezultate, biografske natuknice i bitne kontekstualne napomene, no kad se pristupi analizi konkretnih djela, vrlo brzo dolazimo do toga da nam manjka “interkulturnog” materijala.

Po mnogo čemu Selimović se čini kao odličan primjer za primjenu takve teo-retske paradigme: dvopripadan par excellence, i srpski i bosanski (bošnjački), a prije svega jugoslavenski pisac, istaknuti je član i promotor južnoslavenske me-đuknjiževne zajednice, a opet, vidjeli smo u ovom radu, pojmovima i metodama interkulturalnosti ne možemo opisati, protumačiti ni razglobiti njegovo kapitalno djelo ništa bolje nego nekim drugim metodama.

Ovako zamišljena interkulturalnost kao metoda pristupa književnosti, na ra-zini interpretacije teksta, više je stvar stava nego konkretne analize i spoznaje. U analizu se ulazi s idejom i naglašenim kontekstualnim konceptom interkultural-nosti određenih djela, no taj stav ne znači i ne jamči da ćete imati i neke konkret-ne rezultate, kao što pokazuje primjer Selimovića.

Kovačevo inzistiranje i obrana pozicija interkulturalnosti usmjerena je prije svega na dijalog s (mono)nacionalno-fi lološkim pozicijama istraživanja određe-nih pisaca dvojne i teško odredive pripadnosti, i u tom smislu gubi na svojoj znanstvenoj i epistemološkoj snazi.


125


Literatura

Biti, Vladimir, 2004. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska: Zagreb

Kultura 82-83/1998. Interkulturna hermeneutika, BeogradKovač, Zvonko, 2001. Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Hrvat-

sko fi lološko društvo: Zagreb Kovač, Zvonko, 2002. Interkulturna interpretacija, http://www-gewi.kfunigraz.ac.at/gralis/4.Gralisarium/GraLiS%202002/Kovac_

2-predavanje.htmKovač, Zvonko, 2005. Međuknjiževna tumačenja, Hrvatsko fi lološko društvo:

ZagrebSekulić, Isidora, 1975. Istok u pripovetkama Iva Andrića, u: Kritički radovi Isi-

dore Sekulić, Matica srpska: Novi sad Selimović, Meša, 1988. Derviš i smrt, Svjetlost: Sarajevo Selimović, Meša, 1976. Sjećanja, Sloboda/Otokar Keršovani: Beograd/RijekaSelimović, Meša, 1977. Pisci, mišljenja i razgovori, Sabrana dela, Sloboda:

Beograd


126

Ivan Majić

Kritička recepcija djela Meše Selimovića u Hrvatskoj

I.

Pri analiziranju recepcije određena književnika i njegova opusa, važno mjesto zauzimaju svi kontekstualni uvjeti koji tu recepciju omogućuju. Nije stoga ne-važna uloga književnih i inih medija, događaja vezanih za književnost i književ-nu produkciju, književnih časopisa, televizijskih i radijskih emisija, internetskih kritika, prijevoda određenog djela u druge, jezično različite sredine, itd. Svaki od tih faktora iznimno je važan kako za recepciju, tako i za percepciju samog književnog znaka koji se konstituira kao zbroj svih značenja dodijeljenih odre-đenom književniku, djelu ili cjelokupnom opusu. U tom smislu, recepcijom se podrazumijeva organizirani i institucionalizirani prihvat i selekcija informacija (književni časopisi, novine, članci na radiju, televiziji), a percepcija obuhvaća varijabilnu predodžbu o djelu, opusu, osobi (književniku), ona je nastala više kao rezultat određenog sustava mišljenja koje pak nije prošlo kroz organizirane aparate književne recepcije i određenu književno-kritičku metodologiju, već je više bivalo podložno nasumičnom, nehotičnom, a ponekad posve hotimičnom prihvaćanju vrijednosno obojenih sudova, mišljenja, stavova i sl. Međutim, treba naglasiti da se recepcija i percepcija gotovo nikada čvrsto ne odijeljuju jedna od druge, odnosno, kada je riječ o “književnom znaku”, interferencija recepci-je i percepcije uvijek je prisutna budući da načini valorizacije književnog djela nikada nisu isključivo ovisni o institucionalnoj podršci tzv. “književne kritike” i njenih aparata, već su uvijek već sudionici i onih “neslužbenih” protoka in-formacija koji, nimalo slučajno, nerijetko i neargumentirano i strateški efektno de(kon)struiraju institucionalni sud ili ga barem modifi ciraju.

Ovdje je važno naglasiti osim interferencije i određenu ideologiju koja se na-lazi u pozadini kako jednih, tako i drugih izvora informacija. I dok je ideologija inherentna percepciji nerijetko politički obojena (pogotovo na našim prostorima,


127


kada su književnici i druge javne osobe u pitanju), ne smijemo zaboraviti i na onu drugu “institucionalnu” književno-kritičku ideologiju koja je, kao unutarnja politika knjiživne kritike uglavnom prešutna (a ponekad i javna, kada se radi o naglašavanju određene književnokritičke škole ili usmjerenja) i koja se na-lazi u podlozi određenih “stručnih” sudova o djelu, opusu ili piscu, pjesniku, književniku. Ideologija inherentna određenom književno-kritičkom razdoblju postaje vidljiva kada određeno razdoblje, upravo zbog vlastitih estetskih mjerila i očekivanja, iznjedri tekst ili skupinu tekstova iznimne vrijednosti, dok se ti isti tekstovi u drugom razdoblju pokažu kao posve nerelevantnima, nezanimljivama, neuspjelima i sl. Tada biva očita ta “estetsko-metodološka” ideologija inherentna književnoj kritici.

I zadnji, ali ne manje važan faktor koji također sudjeluje u “kreiranju” re-cepcije određena teksta, skupine tekstova ili autora je popularnost koja ima svoj nepredvidiv tok. Popularnost je nešto što u posljednjih sedamdesetak godina igra važnu ulogu u kreiranju značenja i značaja određenih kulturnih proizvoda, ona je ponekad analogna recepciji sa svojim institucionalnim sudovima, ponekad je pak pod utjecajem percpecije i njenih vrijednosno- političkih demarkacija, dok u drugim slučajevima funkcionira i neovisno te se naprosto u tržišnoj politici nameće kao bitan element koji funkcionira prema vlastitim zakonitostima. Sva tri elementa su bitna u proučavanju recepcije Meše Selimovića, njegova djela, njegove osobe, strukturalistički rečeno, toga “književnog znaka”.

II.

Upravo slijedeći ove početne, kontekstualne opaske, koji presudno utječu na recepciju, potrebno je naglasiti da se razdoblje recepcije o kojem je u tekstu riječ pretežno tiče vremena u kojem je institucionalna, ali i neinstitucionalna, dakle, i recepcijska i percepcijska kritika funkcionirala u kontekstu svojevrsne među-književne zajednice. Tako se sustav književno-kritičkog značenja i vrednovanja u razdoblju do 1990. stvarao pretpostavljajući širi međuknjiževni kontekst koji je nerijetko obuhvaćao cijeli prostor bivše Jugoslavije, a gotovo uvijek barem cen-tralno-štokavski dio koji je obuhvaćao hrvatsku, bosanskohercegovačku, srpsku i crnogorsku književnu sredinu. Tako su bile koncipirane i književne nagrade, časopisi i mediji. To je značilo da je objavljivanje nekog teksta s prostora iste dijalekatske osnovice redovito bivalo namijenjeno široj publici, a tako je i kritič-ki aparat funkcionirao. Romani su se prikazivali, ocjenjivali i analizirali u svim centrima sadašnjih država, tadašnjih federativnih republika te se može prema svim tim elementima zaključiti da se radi o međuknjiževnoj zajednici unutar koje je funkcioniralo zajedničko kulturno- književno produkcijsko i kulturno- knji-ževno kritičko tržište. Međuknjiževna zajednica termin je Zvonka Kovača koji pod utjecajem teorije interliterarnog procesa Dioniza Ďurišina naglašava kako je međuknjiževna zajednica “povijesna pojava, promjenama podložna formacija,


128

stoga i nije homogena, već heterogena, raznolika tvorevina, a njihova osnovna karakteristika je ta što je specifi čna pojava u odnosu na nacionalnu-pojedinačnu književnost, a opća pojava u odnosu na svjetsku književnost”.1 Stoga i dijeljenje kritičke recepcije toga razdoblja pati od tog nedostatka da zanemaruje bitan kon-tekstualni čimbenik međuknjiževne zajednice, a on se najjasnije vidi u samom korpusu tekstova kritike, obzirom da se autori kritika redovito oslanjaju na kriti-čare iz drugih sredina koji su o tom djelu već pisali.

Međutim, kao svojevrsno opravdanje i obrazloženje naslova ovoga rada na-vodim, prije svega, jednostavnu činjenicu praktične naravi, a ta je da sam iz hrvatske perspektive, dostupnošću bio ograničen tek na dio kritičke recepcije, i to onaj dio u kojima je izdavač bio iz Hrvatske i tek na manji dio ostalih izdava-ča. Inače, po broju naslova i tekstova, bosanskohercegovačka i srpska kritička recepcija je brojnija, te je za potpuni uvid u ovu temu neophodno istraživanje i bosanskohercegovačkih i srpskih izvora. Drugi pak argument obrazloženja na-slova ovoga rada temelji se na istraživačkom poticaju koji se sastoji u otkrivanju smjera, količine, i kvalitete recepcije djela Meše Selimovića. Drugim riječima, unutar prijeopisane međuknjiževne zajednice, koliko se prostora konkretno po-svećivalo jednom književniku iz druge sredine, kako je ta činjenica i uopće je li to utjecalo na kritike, kakvi i koliki su bili odjeci života i djela Meše Selimovića u Hrvatskoj i sl.

Meša, pravim imenom Mehmed, Selimović rođen je 1910. u Tuzli, umro je 1982. u Beogradu. Dobitnik je brojnih nagrada, uglavnom za roman Derviš i smrt, od kojih se obično izdvajaju NIN-ova nagrada za roman godine, zatim Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za najbolji roman, Goranova nagrada koju dodjeljuje Vjesnikovo povjerenstvo za roman godine te Njegoševa nagrada. Kon-centrirao sam se na nagrade koje se konkretno tiču njegova književnog stvaralaš-tva i koje su bitno utjecale na recepciju njegova djela, iako je Meša Selimović i dobitnikom nagrada za doprinos kulturi, životno djelo i sl. U književnost se jav-lja po završetku Drugog svjetskog rata pripovijetkama uglavnom ratne tematike i soc-realističkog poetičkog postupka. Prva objavljena pripovijetka je Uvrijeđeni čovjek iz 1947. u izdanju “Svjetlosti” iz Sarajeva, zatim slijedi zbirka pripovije-daka Prva četa u izdanju “Zore” iz Zagreba. Zbirka izlazi 1950., a predgovor i kratku bilješku o piscu piše Novak Simić. Roman o problematici povratka iz rata i nastavka života, problemima vezanima uz nemogućnost reorganizacije u no-vom kontekstu mirnodopskog vremena, roman o pojedincu u urbanoj, lutalačkoj atmosferi, roman Tišine izlazi 1961. u izdanju sarajevske “Svjetlosti”. Pojavljuju se i pripovijetke Tuđa zemlja 1962. istog izdavača, a također kod istog izdavača 1965. izlazi kratki roman, dulja poema ili duža novela2 Magla i mjesečina, koja 1 Kovač, Zvonko, Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Književna smotra, Zagreb,

2001., str.131.2 Iz kritičko-znanstvene recepcije tog djela razvidno je da se autori ne mogu složiti oko žanrov-

ske pripadnosti.


129


je od nekih kritičara istaknuta i kao prvi pravi zaokret ka dubinskoj psihologiza-ciji i minucioznoj analizi likova koji se pak nalaze okruženi ratnim kontekstom. Upravo ratni kontekst postaje presudan budući da se smrću aktera te ostankom žene Ljube preispituju odnosi i psihološke veze među likovima. Iste, 1965. godi-ne u izdanju “Prosvete” iz Beograda izlazi redigirano izdanje Tišina.

Godine 1966. izlazi roman Derviš i smrt, svojevrsna kruna Selimovićeva književnoga rada, i djelo koje je za sobom polučilo ogroman interes javnosti, brojne kritike, djelo koje je pisca Mešu Selimovića u zrelim godinama života prometnulo u pravu književnu zvijezdu kako naših prostora, tako i šire. Slijede mnogobrojne kritike, intervjui, prijevodi, ukratko, Meša Selimović svojim roma-nom postaje prepoznat kao jedan od najistaknutijih književnika unutar tadašnje međuknjiževne jugoslavenske književne javnosti. Nakon izlaska romana Derviš i smrt više ništa neće biti isto. 1970. u izdanju “Svjetlosti” izlazi roman Tvrđava, prema riječima Meše Selimovića, svojevrsni “pandan Dervišu”,3 opsežno djelo od 400 stranica koje ne izaziva jednaki interes kritike kao prethodni roman, što neki obrazlažu nedovoljnom kvalitetom, ali koje je također značajno u konstela-ciji opusa Meše Selimovića. Od značajnijih tekstova koji slijede, roman je Ostr-vo iz 1974. u izdanju “Prosvete” koji je posve drugačiji, kako veličinom (radi se o kraćem romanu), tako i tematikom te obradom, a neki će reći i kvalitetom od prethodnih “velikih” romana Derviš i smrt i Tvrđava. Pa ipak, roman Ostrvo ostat će dosljedan egizstencijalistički rukopis u kojemu je pitanje pojedinca i vremen-ski (radi se o umirovljeničkom bračnom paru) i prostorno (kao što je naslovom najavljeno, radi se o prostoru “ostrva”, otoka, svojevrsne izolacije) postavljeno u kontekst krajnje zaoštrenih okolnosti koje omogućuju Selimovićevu poznatu dubinsko-psihološku analizu, introspekcije, preispitivanja i sl. Posmrtno, 1983. u beogradskom izdanju (BIGZ) izlazi nedovršeni roman “Krug” koji je, po Seli-movićevim riječima,4 trebao biti svojevrsni završetak trilogije (u kojem bi Derviš i smrt te Tvrđava bili prethodni dijelovi).

Osim tih isključivo fi kcionalnih djela, vrlo važno je spomenuti izlazak autobi-ografsko-esejističkog djela Sjećanja, beogradsko-riječkog izdanja iz 1976. koji je iz autorove perspektive rasvijetlio mnoge trenutke koji su utjecali na piščev rad. Jedna od najdalekosežnijih informacija koja je utjecala na recepciju i percepciju Meše Selimovića je priča koja rasvjetljava sudbinu Mešina brata Šefkije Selimo-vića koji je pod nerazjašnjenim okolnostima strijeljan krajem 1944. godine. Ta informacija baca posve drugo svjetlo na motiv brata koji je prilično zastupljen u Selimovićevim djelima, pogotovo u Tišinama, Magli i mjesečini i Dervišu i smrti . Tim autobiografskim djelom, Selimović je stekao i mnoge protivnike, te postao tema mnogobrojnih regionalno-političkih previranja toga doba. Osim tih djela, Selimović je objavio i književno-fi lološku studiju Za i protiv Vuka te još

3 Selimović, Meša, Sjećanja, memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2006., str. 160.4 Ibid., str. 160-161.


130

neke nefi kcionalne tekstove skupljene pod naslovom Pisci, mišljenja i razgovori (1970. i 1972.).

III.

Iako se u književnosti javlja još 1946. godine, ozbiljna književno-kritička re-cepcija djela Meše Selimovića započinje tek izlaskom romana Derviš i smrt. Prema Raziji Lagumdžiji, “književna kritika (...) do pojave tog romana bila je uglavnom suzdržana, više negativna. Zanimljivo je pokazati kako se u tom ocje-njivanju bila stvorila jedna formula, gotovo ljuštura, u kojoj je uvijek stajalo: racionalan, fragmentaran, anegdotičan.”5 Iznimka su Zoran Gluščević i Nerkez Smailagić koji koliko-toliko pozitivno ocjenjuju Selimovićev rad prije Derviša. Zoran Gluščević za roman Magla i mjesečina ustvrđuje kako je to “pravo knji-ževno-umetničko otkriće naše posleratne proze”.6 Nerkez Smailagić povodom romana Tišine piše da je Selimović “veoma senzibilan pisac, modernog menta-liteta, da je njegov doživljaj čovjekove muke suptilan(...)”.7 Ostali kritičari toga vremena uglavnom su negativni prema ranom djelu Meše Selimovića.

Naslovom ovoga članka korpus kritike ograničen je na recepciji Selimovićeva djela u Hrvatskoj, a pri tome kao osnovni kriterij se postavlja mjesto izlaska kritič-kog prikaza, recenzije ili knjige. U tom smislu, u Hrvatskoj, osim kratkog pogovo-ra Novaka Simića koji stoji uz bilješku o piscu u prvoj zbirci pripovijedaka Meše Selimovića Prva četa i kritike romana Tišine u Telegramu od 23. ožujka 1962., do izlaska romana Derviš i smrt, 1966., nema ništa. Đuro Šnajder u navedenoj kritici u Telegramu koja nosi naslov “Čovjek nije rođen za poraz” smatra kako “bi bilo dobro (...) da je Meša Selimović ovaj svoj po mnogim motivima zanimljiv tekst (...) ostavio otvorenim na području misaonog provjeravanja, u psihološkim komen-tarima, u onom meditacijskom dijelu teksta, kao što ga je ostavio otvorenim kom-pozicijski završavajući roman poglavljem što nosi naslov Početak”.8 Osim toga, autoru se kritike, koji usput daje dobronamjerne kritike i upute u daljenjem Seli-movićevom pisanju čini kako su “Tišine jednako u prvom i posljednjem poglavlju zapravo zanimljiva skica ili uvod u još nenapisani roman”.9

Hrvatska recepcija djela Meše Selimovića je, analogno, cjelokupnoj recepciji njegova djela, znatna u razdoblju nakon izlaska romana Derviš i smrt. Stoga, nije pretjerano govoriti o 1966. (i 1967. kada Selimović dobiva nagrade i veću me-dijsku pozornost) kao prijelomnim godinama u recepciji djela Meše Selimovića.

5 Lagumdžija, Razija, Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici, Oslobođenje, Sarajevo, 1986., str. 6.6 prema: ibid., str. 291.7 prema: Skakić, Mirko, Meša Selimović u književoj kritici - kritika kritike, Vuk Karadžić, Beo-

grad, 1999., str. 38.8 Telegram, 23.3.1962.9 Ibid.


131


Tek će se nakon 1966. revidirati njegov raniji rad, bit će revaloriziran, a sljedeće godine donijet će koliko-toliko primjerenu kritičku pozornost. Riječima Razije Lagumdžije, “ono što će se u književnoj kritici kasnije javljati o romanima Tvr-đava, Ostrvo i nezavršenom romanu Krug - bit će adekvatno vrijednostima napi-sanih i objavljenih djela, odnosno nedosegnuto značaju romana Derviš i smrt.10

U seriji članaka, kritika i analiza romana Derviš i smrt koji su uslijedili, ista-knuo bih samo dio izvještaja koji se navodi pod obrazloženjem dobivanja Gorano-ve nagrade iz Vjesnika u kojem stoji: “Iako roman ima oko 400 stranica, Selimović ni za trenutak nije nigdje iznevjerio svoj početni dah i zamah. On nam je otkio po-seban svijet, sazdan na zavičajnim osnovicama, ali u kojem su religionalni okviri prevladani, a tematika uzdignuta do općeljudske razine. Pun svježih metafora, psi-holoških analiza, autentičnih prikaza sredine, mudrih sentencija i meditacija, živih likova u konfrontaciji sa životom i sudbinom, Selimovićev je roman bogat slojevit, zrelo ostvarenje iskusna i darovita pisca i djelo koje je poniklo na našem tlu, ali po svojim kvalitetnim osobinama i visokom umjetničkom dometu ujedno pripada u svijetu”.11 U daljnjoj analizi pozabavit ću se onim tekstovima koji pretendiraju biti kritike, dakle, kratki izvještaji, intervjui s piscem, razgovori o drugim temama kao što su razgovori i rasprave o drugim piscima o kojima je i Meša Selimović govorio i pisao, neće biti predmet interesa ovoga rada.

U tom izboru, zanimljiv je, vrlo dobar i pomalo provokativan članak Željka Falouta koji u Razlogu 1966. piše počinjući članak riječima: “Pred nama je ova knjiga, čudna odista, zbog jednostavnosti, naprosto prirodnosti kojom postoji a kojom nas uvodi u toliko nedoumica, često i neuhvatljivih, za koje se bojimo reći riječ iz straha da ne bude opća, dovoljno opća da iz neuhvatljivosti nastane neodređenost”.12 Falout započinje članak mottom iz Camusova djela “Mit o Si-zifu” očito sugerirajući stanovitu intertekstualnu idejno-svjetonazornu i stilsku podlogu Dervišu. Distancirajući se od, kako kaže, “nazdravičarskih, otrcanih, općenitih i nikakvih epiteta koje je doživjela ova knjiga (Derviš i smrt, op.I.M.) iz pera naših eminentnih (pocrtao Ž. F.) kritičara”,13 Falout temelji svoju kritiku, točnije, analizu romana, na povezanosti pojedinčeve fi lozofi jske, zapravo egzi-stencijalne, upitnosti prema društveno-represivnim modelima vlasti. Smatrajući Selimovića “piscem-realistom u najpametnijem, najširem, najrealnijem, naj-ne-školskijem smislu te riječi”,14 Falout smatra da “jedan svetac postaje - buntovnik, i to, ne pravi, ne dosljedni, već plašljivi, čak i kukavički buntovnik, polovičan - i kao takav i umire”.15 Sve se to dogodilo u trenutku “otkrića svijeta, društvenog, 10 Lagumdžija, Razija, Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici, Oslobođenje, Sarajevo, 1986.,

str. 12.11 Vjesnik, 13.7.1967.12 Razlog, 6(1966), br. 5-6, Zagreb, 1966., str. 522.13 Ibid., str. 523.14 Ibid., str. 524.15 Ibid., str. 525.


132

povijesnog”.16 Naglašavajući metaforičnost islamske religije u djelu, smatrajući da je “Selimoviću u islamu bitno ono što u sebi nosi svaka ideologija, svaka do-gma”,17 povezujući Selimovića s Kafkom i Andrićem, čak kritizirajući Andrića koji “često ne ide dalje od povijesnog egzotizma (istaknuo Ž. F.)”, Falout zaklju-čuje kako je “pred nama djelo koje zauzima izuzetno mjesto u našim književno-stima - svojom duhovnom i etičkom veličinom”.18

Posve drukčije intonirana, kratka je kritika Ivane Sutlić iz 1967. koja ro-man čita iz perspektive Bosne te kaže kako je “za njega (Selimovića, op. I.M.) Bosna ovdje samo ambijent, a ne osnovna tema”19 te se, prema vlastitim riječima, zaoštreno pita: “da li je Derviš i smrt knjiga o vječno ljudskom u prolaznoj, konkretnoj, historijsko, etnografsko itd. određenoj Bosni, ili djelo koje na svoj način privodi do riječi ono neponovljivo bosansko (istaknula I. S.) u Bosni”,20 te nastavlja dajući zanimljivu opservaciju: “samo ako je posljednja misao dileme “zadovoljna”, imat ćemo posla s pravim umjetnič-kim djelom”.21 Kritičarka primjećuje da je “iako psihološki uvjerljivo, ipak možda isuviše jednostavno naznačen dervišev prijelaz u akciju”.22 Razliku-jući unutarnju i vanjsku tragediju, Ivana Sutlić se koncentrira na “istinsku unutrašnju tragediju vlasti koja bi “kolorit” Bosne mogla uzdignuti do puke kulise za prizor, igrokaz problema, do samog istinskog nezadovoljstva koji je iznio Andrić” .23 Tako i u ovoj kritici dolazi do izražaja Selimovićevo uspo-ređivanje s Ivom Andrićem, paralela koja će pratiti cjelokupnu Selimovićevu recepciju sve do naših dana.

Nadalje, u “Riječkoj reviji” iz 1967. Viktor Jurković u kritici pod naslovom Roman o životu čovjekovu na početku ističe kako “Derviš i smrt nije ni po kon-cepciji, ni po fabuli, ni po fakturi, ni po formi, a ni po sadržaju roman u klasič-nom, uobičajenom smislu riječi”, smatrajući pak, kako to nije “ni socijalni, ni fi lozofski, ni ljubavni roman, već je to sve ujedno i sve to zajedno”.24 Jurko-vić naglašava kako je “u osnovi Čovjek, a humanizam je prisutan kao temeljna, suštinska kategorija i najveća vrijednost postojanja.”25 Uspoređujući Selimovi-ća s Kafkom, kritičar obraća pozornost na prisustvo mnogobrojnih paradoksa, “konkretnih i uopćenih, generaliziranih konfrontacija, onih svakodnevnih, sit-noljudskih i - onih drugih - općeljudskih, svehumanih koncepcija.”, a sve to je

16 Ibid.17 Ibid., str. 529.18 Ibid.19 Polet, 2-15(1967), br. 7, str. 3620 Ibid.21 Ibid.22 Ibid.23 Ibid.24 Riječka revija, 16(1967), br. 6-7., str. 505-506.25 Ibid., str. 506.


133


“sudbinski usmjereno jednom, isključivom, neumitnom cilju - smrti”.26 Jurković završava kritiku mišlju kako “roman Derviš i smrt predstavlja Selimovićev zvjez-dani trenutak, ali i afi rmaciju njegove stvaralačke snage, dokaz i garanciju onog njegovog “prekosutra”, tj. njegovih potencijalnih, kreativnih dispozicija”.27

U zanimljivom, anegdotarnom tonu u dnevnim novinama Vjesnik Vlatko Pavle-tić, koji je i bio jedan od onih koji je Meši Selimoviću uručio Goranovu nagradu za roman godine, piše zanimljivu kritiku pod neobičnim naslovom Besmisao samož-deranja - o jednoj ideji romana Derviš i smrt Meše Selimovića. Pavletić se u kritici zapravo osvrće na mišljenja koja su nastala nakon romana Derviš i smrt, a koja karakteriziraju pisca tog romana kao “pisca koji svojim djelom pruža čitaocima, možda, najuzbudljivije stranice naše suvremene književnosti”.28 Nadalje, Pavletić spominje kako mu je “u vezi s tom istom knjigom jedan znanac iz Sarajeva, ovih dana, dugo pričao o ignoriranju, jer, kaže, o kakvim se sve knjigama, nedostojnim pažnje, objavljuju recenzije, a o ovoj, na primjer, nije, navodno, u Vjesniku nitko ništa zabilježio”.29 Tom, iz današnje perspektive zanimljivom anegdotom, Pavletić započinje svoju kritiku smatrajući kako “nam se Selimovićeva knjiga ne čini pa-metnom zato što je gorka, nego djeluje oporo i resko zbog toga što pisac mudro i nadmoćno rasvjetljuje misterij života, ne polazeći ni od kakve apriorne, ni optimi-stičke ni pesimističke, krilatice, osim od iskustva i duboke spoznaje da se ne može zaobići istina neminovnosti osipanja, rasapa, rasula, propadanja, gubitka”.30 Iz tog dubokog iskustva knjige, kako Pavletić roman namjerno naziva, Derviš i smrt nudi stanovitu rušilačku dimenziju života koju Pavletić uspoređuje sa “zmajem koji ne-zasitno ždere svoje vlastito meso”.31 Ta pozicija spoznaje o rušilačkoj dimenziji života očita je pak, tek iz perspektive smrti, kada je kasno da se išta mijenja. Po-sljedično tome, slijedi zaključak da je “tragičnost našeg ljudskog položaja u svijetu motivirana time što prekasno dolazimo do iskustva da nema nikakvog mističnog zmaja, nego da je to tek simbol našeg samožderanja. Glava shvati što je učinila tek pošto je sebe nepopravljivo skratila za tijelo, bez kojeg joj nema opstanka. Tako nastaju predsmrtne mudrosti pojedinaca, generacija, čitavih civilizacija, što, među-tim, nikome živome ne pomaže”.32

Vrlo dobru i iscrpnu kritiku-analizu romana Derviš i smrt nudi Zlatko Mar-kus u časopisu “Encyclopaedia moderna” iz 1967. godine. Znakovito je da i on počinje pisati kritiku snažnom rečenicom koja, kao da nastaje netom nakon pro-čitanoga romana. Ona glasi: “Pristupimo li Selimovićevu romanu Derviš i smrt sa bilo koje strane i u ime bilo kojeg idejnog, etičkog ili estetičkog vjerovanja, 26 Ibid.27 Ibid.28 Vjesnik, 13.7.1967.29 Ibid.30 Ibid.31 Ibid.32 Ibid.


134

razloga ili htijenja, taj će nam se roman, srazmjerno intenzitetu našeg interesa (ma koje vrste on bio), izmaći, odvratiti i ubrzo će nam pokazati svoju drugu stranu, drugu mogućnost značenja, drugi vid svojeg višemogućeg i višeznačenog postojanja, neobuhvaćenog omjerom našeg pristupa”.33 Nakon te rečenice slijedi minuciozna analiza romana, zapravo, više analiza doživljaja suočenja s romanom iz kojega se rađa ideja o posebnom tipu čovjeka kojega Selimović inaugurira. “Se-limovićev je roman prepoznavanje neistraženih mogućnosti selimovićevskog čo-vjeka (...)”.34 Tako je, za Markusa, “čitanje ovog romana slijeđenje piščeve avan-ture u traženjima ljudskoga u svijetu”, a za taj čin čitanja “potrebno je investirati našu čitavu ličnost”.35 Markus zaključuje: “Selimovićev roman polazi i rađa se iz jednog stanja. To stanje refl ektira se u romansijerskom postupku na taj način da se svakom pojedinačnom i konkretnom postojanju bilo koje misli, emocije, strasti i akcije prilazi najprije općenito iskustvenom i provjerenom misli u uobičajenosti i sveopćem ponavljanju upravo tog općeg u pojedinačnom”.36 Zaključujući kritiku tumačeći romaneskni postupak kao igru indukcije i dedukcije, Markus se osvrće na stil: “Selimovićeve riječi i rečenice najčistije su i ujedno najobičnije nužnosti i gotovo jedine mogućnosti bivanja i postojanja njegove misli”.37

Međutim, nisu sve kritike ovoga romana bivale intonirane u isključivo pozi-tivnom kontekstu unutar kojega se nastojalo proniknuti u semantičku višeznač-nost, a da se pritom ne izostavi naglašavanje vrlo sofi sticirana, precizna moder-nističkoga stila pisanja. Upravo se Ante Pedišić u svojoj kritici naslova “Beznađe Selimovićeva Derviša” osvrnuo na negativne aspekte Selimovićeva stila koje su posljedica “emocionalnog balasta konstantno istog kvaliteta” unutar kojeg se i “najiskreniji sentimenti doimaju kao patvorine te ne mogu zadovoljiti pretenziju ni za kakvim uvjerljivim rezultatom, pa ni umjetničkim” .38 Za Pedišića je Ahmed Nurudin “psihološki jednostrano portretiran”, on je “etički neuravnotežen čo-vjek, vječiti izgnanik, sumnjivac nestabilna značenja”,39 a “tok događaja pati od istovjetnosti emocionalne boje”.40 Upravo suprotno iznesenim kritikama, Pedišić smatra kako je ovaj roman “u biti klasična prozna kompozicija, bez ekstremnih izražajnih inovacija”.41 Nadalje, kritičar smatra da je ključan odnos u romanu, koji je pak, nedovoljno dobro prikazan, odnos ne između Ahmeda i Hasana, kao što su to prijašnji kritičari naglašavali, već odnos Ahmeda i Mula Jusufa. Odnos između Ahmeda i Hasana, po Pedišiću, upravo pokazuju nedostatke Selimoviće-va pripovijedanja koje kao posljedicu ima “estetski nehomogeno i neuvjerljivo 33 Encyclopaedia moderna, 2(1967), br. 3-4., str. 199.34 Ibid.35 Ibid.36 Ibid., str. 201.37 Ibid.38 Mogućnosti, 14(1967), br. 8., str. 872.39 Ibid., str. 874.40 Ibid., str. 873.41 Ibid., str. 874.


135


angažiranje izrazitog talenta za proznu naraciju u konfesionalne tokove reminis-cencija i pretpostavki koje su pretočene u zabavnu lektiru što ne kaže i ne znači mnogo”.42 Nurudin je, za Pedišića, “isuviše amorfan da bi bio posrednik između pisca i čitaoca”.43 Na kraju, kritičar pokušava ublažiti izrazito negativno into-niranu kritiku naglašavajući “stilske vrijednosti te velik broj dojmljivih i knji-ževno uzornih odlomaka”, ali “psihološki propusti u karakterološkoj koncepciji glavnog junaka” su ipak preveliki što “onemogućuje estetsku funkcionalnost i cjelovitost kompozicije romana”.44

U nekim aspektima sličan Pedišićevoj kritici, javlja se u splitskom časopisu “Vidik” Jozo Vrkić s osnovnim prigovorom romanu Derviš i smrt smatrajući da “glavni junak traži sebe, mjestimice je čak neindividualiziran i reduciran na sim-bol te se rezignirano uključuje u kaos nepravde, s mišlju o neumitnosti nevolje i negacijom života, u kojem se uopće nije iskušao”.45 Zamjerajući Selimoviću izrazitu simboličnost teksta, pa čak sugerirajući tumačenje likova “Hasana i Nu-rudina kao nomada, odnosno, ratara”,46 Vrkić nudi zanimljivu kritičku analizu prije svega likova romana Derviš i smrt. Isto tako, vrijedno spomena je kritiča-revo mišljenje da je Kafka bio uzor Selimoviću, a u samoj kritici se Vrkić ipak komparativno osvrće na Andrića, poglavito na usporedbu prikaza likova u roma-nu Derviš i smrt s prikazom likova u Andrićevom romanu Na Drini ćuprija.

Časopis “Kritika” iz Zagreba 1968. u prvom broju objavljuje teorijski pot kovanu, argumentiranu i zanimljivu kritiku romana Derviš i smrt autora Zvonimira Mrkonjića pod naslovom “Roman dileme”. Naglašavajući stanovitu pukotinu ustrojstva romana koja se ne može jednoznačno prevladati jer je “ona tek u tenziji između konteksta i konačnosti romaneskne vizije, u naporu transformacije prvobitnih misaono iskustve-nih datosti u djelo koje je njihovo razrješenje”,47 Mrkonjić sugerira (iako izrijekom ne spominje) psihoanalitičku, lakanovsku analizu romana u kojoj upravo Drugi po-staje nositelj identiteta i potencijalni odgođenji označitelj. Time se “izraz pukotina ne treba shvatiti kao nedostatak, već kao suvišak svijesti o razmaku između onog tla datosti gdje nas egzistencija ukorjenjuje i iskorijenjenosti djela - dvojstva u kojem pisac, htio on to ili ne, nužno učestvuje”.48 Nadalje, Mrkonjić naglašava inherentnu ulogu prošlosti, sjećanja u konstruiranju pripovjednog tkiva. On to lakonski objašnja-va konstatacijom kako “onaj koji se ispovijeda ne djeluje jer odviše zna, dok onaj koji pripovijeda hoće djelovati da ne bi znao”.49 Time Mrkonjić vrlo precizno zahvaća i u dublje strukture odnosa naracije i iskustva, pripovijedanja i ispovijedanja.

42 Ibid., str. 878-879.43 Ibid., str. 883.44 Ibid.45 Vidik, 15(1968), br. 4, str. 67.46 Ibid., str. 68.47 Kritika, 1(1968), br. 1, str. 83.48 Ibid.49 Ibid., str. 86.


136

IV.

Kao što se iz navedenog vidi, recepcija romana “Derviš i smrt” u Hrvatskoj bila je izuzetno bogata i raznolika. Osim ovih književnih prikaza, objavljivani su u dnevnim listovima kao što su Vjesnik, Glas Slavonije i Glas koncila tematski intervjui u kojima je Selimović govorio o svojoj poetici, životu i radu. Interes javnosti za život i djelo Meše Selimovića toliki je da i sam Selimović u jednom trenutku kaže da ga toliki interes jako iznenađuje. Razlog bogate književne re-cepcije toga romana i pisca uopće u Hrvatskoj vjerojatno nije povezan samo s njegovom stvarnom vrijednošću koja je neosporna, već i u činjenici osvajanja prestižne Goranove nagrade. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da u sljedećim godinama, nakon drugih romana, njegova recepcija više nikada neće biti tako bo-gata. Iako se roman Tvrđava smatra kvalitativno nešto lošijim od romana Derviš i smrt, on nipošto to nije u tolikoj mjeri da opravda toliki pad u kritičkoj produk-ciji koja je uslijedila nakon izlaska romana 1970. godine.

Kritike koje su povodom objavljivanja romana Tvrđava izašle u Hrvatskoj su kritika Vojislava Đurovića iz Borbe od 4. srpnja 1971., zatim zanimljiva kritika Ri-ste Trifkovića u Vjesniku u kojoj autor pokušava uspostaviti razvojni tijek Selimo-vićevih romana sugerirajući autorovo postupno “sazrijevanje”. Stoga je Selimović, po Trifkoviću, “godinama pisao jednu te istu knjigu, postepeno se navikavao i pri-premao da svoju uznemirenu misao o čovjeku uzvrhuni kad za to dođe čas”.50 Tvr-đava je u toj kritici prikazana kao “antipod Dervišu, blistavo vedra, iako je taj sjaj pomućen naslagama mračnog doba koje inspiracijski seže do Bašeskije, šekspiri-janske fabule i majstorski vođene intige, superiorne literarnosti i zanimljivosti koja vas obuzme i ne pušta iz zagrljaja do posljednje rečenice posljedenje stranice”.51

Nadalje, prema mišljenju Bože V. Žige, “Meša Selimović svojim romanom Tvrđava zadržava istaknuto mjesto u suvremenoj književnosti jugoslavenskih naroda”.52 Uspostavljajući sličnosti i razlike toga romana s romanom Derviš i smrt, autor ipak napominje da “već početna simbolika Tvrđave upućuje na svijest o rasapu stvarnosnih vrijednosti gdje svaka osoba i svaka pojava predstavljaju odvojene svjetove, nepristupačne tvrđave u mreži mnogih i mnogostrukih druš-tvenih i pojedinačnih otuđenja”.53 Žigo kritiku zaključuje komparativnim tuma-čenjem smatrajući da unatoč tome što “Tvrđava asocira na Kafkin Zamak, Seli-mović ima mnogo više veze s Dostojevskim nego s Kafkom”,54 a to potkrjepljuje povezivanjem Avdage i istražitelja u Zločinu i kazni.

Strahimir Primorac pak, ne uspoređuje Selimovića s Dostojevskim, već po-novno s Andrićem smatrajući da se “meditativnost u Selimovićevim romanima 50 Vjesnik, 19.1.1971.51 Ibid.52 Studentski list, 23.2.1971.53 Ibid.54 Ibid.


137


javlja kao jedna od najvažnijih osobina njegova stila, dok su kod Andrića for-mulacije odmjerene, koncizne, ponekad i hladne”.55 Pa ipak, Primorac završava svoju kritiku mišljenjem koje će se kasnije uvriježiti u kritičkoj recepciji romana Tvrđava, on zaključuje: “gledano u cjelini, Tvrđava ne doseže sasvim vrijednost svoga prethodnika (Derviš i smrt, op. I.M.). Ipak, ovaj roman sigurno pripada vrlo značajnim ostvarenjima, koja će ostati u literaturi i zauzeti visoko mjesto”.56

Od sljedećih djela koja će izaći, treba naglasiti da od 1970. počinje izlaženje sabranih djela Meše Selimovića i da su kritičari nerijetko usmjereni na prikazi-vanje cjelokupnog opusa Meše Selimovića. Ostrvo u Hrvatskoj prolazi bez oz-biljnije kritike, jedini koji kratko ocjenjuju to djelo su Džemaludin Alić u Oku iz 12. lipnja 1975. te Krunoslav Pranjić čiji se tekst pod naslovom Da li da umre stari mandarin emitira u Obrazovnom programu Radija Zagreb 1976. Kritiku nedovršenog romana Krug objavljuje Dušan Marinković u Oku. Marinković u toj kritici govori o “stvaralačkom sazrijevanju koje nije drugo do strpljivo traganje za autentičnim govorom”.57 Uspoređujući ga s Andrićem, autor kritike iznosi svoje viđenje odnosa tih dvaju pisaca: “dok je Andrić nastojao oblikovati sraz nekoliko kulturnih tradicija na tom području, otkriti pred sobom i čitaocem taj fantastičan život što je nastao u aktivnom dodiru među njima, zaći u duboko zapretane prostore duše i snova likova što su ponikli na tom prostoru, Selimović raspreda individualnu priču lika koji se nedokučivim zakonima logike i slučaja ljudskog djelovanja našao u oči s vlašću”.58 Nedovršeni roman Krug znakovit je jer “je jedan među prvim romanima koji se konzekventno služi politizirano-ide-ologiziranim književnim diskursom, a uz to i tekst koji je oblikovan u tradiciji realističkog pripovijednog postupka”.59 Osim tih kritika, recenzija i osvrta, valja spomenuti i kritiku Sjećanja u Oku iz 4. 11. 1976. koja se odlikuje izrazitim po-lemičkim nabojem, a potpisuje ju Predrag Matvejević.

Od ostalih članaka posvećenih književnom djelu Meše Selimovića, valja iz-dvojiti ponovno izdanje romana Derviš i smrt iz 1974. unutar kojega opsežni i vrlo kvalitetni predgovor piše Nedjeljko Fabrio. U njemu se autor osvrće na najbitnije aspekte Selimovićeva pisanja. Isto tako, u sedamdesetim godinama Mirko Skakić u Zadarskoj reviji i to u četiri broja piše uglavnom o ranom djelu Meše Selimovića ispravljajući time nepravdu počinjenu u vremenu prije romana Derviš i smrt kada je rano djelo ostalo nezapaženo.

Svi tekstovi napisani kasnije, u sedamdesetim i kasnijim godinama, a tiču se Derviša i smrti i ostalih djela, mišljenja sam, ne mogu se promatrati kao kritike, već kao interpretacije. Od zanimljivijih, izdvajam tekst Branke Brlenić-Vujić objavljen

55 Kolo, 9(1971), br. 1-2, str. 144.56 Ibid.57 Oko, 21.7.1983.58 Ibid.59 Ibid.


138

u Reviji iz 1978. pod naslovom “Derviš i smrt Meše Selimovića u dilemi duha i dilemi bivanja”, interpretaciji koja se bavi jednim tipom fi lozofskog čitanja toga romana. Zanimljivu minucioznu interpretaciju nudi Jože Pogačnik pod naslovom “Idejno-estetska struktura Tvrđave” u kojoj autor polazi od “dvaju pojmova koja su centralna za interpretaciju teksta romana: pojam ljubavi i pojam pjesnika”.60

Poseban vid recepcije koju je Selimovićev opus potaknuo, a tiče se preispi-tivanja nekih iskonskih čovjekovih uvjetovanosti, dolazi iz katoličke kulturne recepcije. Istaknuo bih članak Rajmunda Kuparea pod naslovom Ironija u službi čovjeka61 te članak Marije od Presvetog Srca Anke Petričević koja analizira ro-man Derviš i smrt u svojoj knjizi.62 Od novijih radova objavljenih u Hrvatskoj, nezaobilazna je monografi ja Ajke Srebreniković Tiro koja se analitičko-inter-pretativnim metodama Gaje Peleša i ostalih relevantnih teoretičara detaljno bavi kategorijom lika u romanu Derviš i smrt.63

V.

Zaključno, recepcija djela Meše Selimovića u Hrvatskoj po količini priloga nešto je manja nego ona u Bosni i Hercegovini i Srbiji što je razumljivo, uzme li se u obzir književnikovo djelovanje u tim sredinama. S druge pak strane, ne može se reći da je Meša Selimović u Hrvatskoj doživljavan kao stranac, a na-dajmo se da to neće ni biti u budućnosti iako noviji trendovi u kojima se njegov roman “Derviš i smrt” izostavlja iz obvezne lektire, ne idu tome u prilog. Osnov-ni kritičarski ton koji dominira u kritikama je dakako, raznolik, ali nakon 1966., nakon izlaska Derviša, Selimović je percipiran kao književnik visokih dometa koji su potvrđeni i Vjesnikovom Goranovom nagradom. Razdoblje najpovoljni-je recepcije, logično je razdoblje između 1966. i 1972. nakon čega ta recepcija osjetno slabi. Autorovom smrću otvara se potreba skupljanja i sumiranja značaja i dosega njegova djela, a prilozima Razije Lagumdžije i Mirka Skakića, objav-ljene su i knjige posvećene samo okupljanju kritika na jedno mjesto. Političkim i ratnim promjenama u devedesetim godinama prošlog stoljeća započeta je još jedna revalorizacija “književnog znaka” Meše Selimovića koja u Hrvatskoj, ali i šire, još uvijek traje. Vjerujući u bezvremensku vrijednost nekih antologijskih re-daka koje je ovaj književnik napisao, smatram da je proučavanje takvih tekstova u vremenima suvremenih teorijskih analiza stalni izazov. U tom smislu, upravo želeći ponuditi još jednu prijeko potrebnu revalorizaciju opusa Meše Selimovića, lišenu svih političkih i inih neknjiževnih aspiracija, a suočenu sa suvremenom književno-teorijskom situacijom, nastavljam svoja istraživanja.

60 Pogačnik, Jože, Jugoslavističke teme, Dukat, Vinkovci, 1990., str. 116.61 u knjizi: Kupareo, Rajmund, Umjetnik i zagonetka života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982.62 Petričević, Anka (Marija Od Presvetog Srca), Na našim izvorima, Dominović, Zagreb, 1997.63 Srebreniković-Tiro, Ajka, Znakovi osobnosti u romanu “Derviš i smrt”, Preporod, Zagreb, 2004.


139

Mirela Berbić

Postmoderna intertekstualna igra i parodija u Šahrijarovom prstenu

Dževada Karahasana

Intertekstualnost

Niti jedna se epoha ne realizira tako da je možemo izdvojiti u vakuumski pro-stor. Upravo sam njihov razvoj i pojavnost ukazuju na različite među-utjecaje. Zato ni intertekstualnost nećemo ovdje posmatrati kao izum ove epohe, štaviše ona je svojstvena i drugim književnim periodima, praksama pisanja, autorima i sl. Međutim, postmodernizam će mu dati poseban značaj, a sa Bahtinovom terminologijom (karnevala, dijalogizma i heteroglosije) intertekstualnost postaje i predmetom istraživanja i razrade različitih teoretičara: Kristeve, Barthesa, Ri-ffaterrea, Cullera i dr. Intertekstualnost nas najprije navodi na opažanje razlike spram modernističkog pojma utjecaja, a koji je čini mi se uvijek podrazumijevao izravan “izvor” pisanja, a sa druge strane nekako a priori i vrijednost, tačnije i prevrednovanje spram njega. Intertekstualnost se s druge strane približava ten-denciji anonimnosti, velikog dijaloga koji nije samo svojstvo književnosti (pa i drugih umjetničkih praksi) nego postaje sve više “način na koji književnost živi i na koji se razvija”.1

Postmoderna je takva epoha da u sebe eklektički uključuje sve, cjelokupnu prethodnu civilizaciju i kulturu, otvarajući beskrajno polje igri, propitivanja i preispitivanja, dovodeći u pitanje velike istine i ideologije, uz to pazeći da i sama ne postane jedna od njih. Tako je isto i sa historijom u cjelosti. Postmoderna otvara beskrajni dijalog tekstova kroz historiju (realizirajući pojam biblioteke i muzealnog koncepta umjetnosti), a sa pozicije parodije ona te historijske mo-mente readaptira i reinterpretira tragajući za drugim, mogućim značenjima (i na 1 Lešić, Zdenko, Nova čitanja: poststrukturalistička čitanka, Sarajevo: Buybook, 2003, str.29.


140

taj način suprotstavljajući se još jednoj priči o samo jednom značenju i samo jednoj istini).

Jedan od bitnih pojmova kojim se koristi postmoderna je i pojam intertek-stualnosti. Postmodernizam, kako je poznato više ne vjeruje ni u pojam origi-nalnosti ili utopijsku priču o umjetniku “demijurgu” koji stvara jedan poseban i neponovljiv umjetnički akt. Nema onog polaznog impulsa stvaranja.2

Zahvaljujući intertekstualnoj komunikaciji tekst svjedoči o negacija pojma originalnosti: tekst nikada nije izvorno napisan, već uvijek nastaje kao preobra-žaj drugih, već postojećih tekstova. Ostaje nam samo začuđujuća igra sa već kazanim koja, dakle, uvijek podrazumijeva postupak uključivanja tuđeg teksta u vlastiti.

Intertekstualnost je pojam koji je iskovala Julija Kristeva vođena Bahtinovim pojmovima heteroglosije, dijalogizma i karnevalizacije.3 Karnevalizacijom pisac osporava utvrđene tradicije pro/preispitujući ih, a ona mu služi i za revitalizaciju književne konvencije. S druge strane u tekstu romana koji su predmet naše analize naići ćemo na postupak parodiranja samog pojma karnevala, jer postoji nešto začu-đujuće-paradoksalno u samom karnevalu. Kao “15 minuta slobode” on biva obez-vrijeđen kada se spozna i njegova vlastita izrežiranost. Šta se desi sa karnevalom kada se njime počnu služiti institucije, dobro spoznavši njegovu snagu, stvarajući od tih 15 minuta slobode novi oblik zarobljavanja?! (Šahrijarov prsten).

Ali, da se vratimo pojmu intertekstualnosti. Kao što smo vidjeli, Kristeva se poslužila Bahtinovom terminologijom i defi nirala intertekstualnost kao: “odnose što ih tekst može imati s drugim tekstovima. Ti intertekstualni odnosi uključuju anagram, adaptaciju, parodiju, pastiš, imitaciju”.4 U svom najširem značenju (kako ga defi niraju Kristeva i Barthes) i najradikalnijoj verziji intertekstualnost podrazumijeva “odnos/e između bilo kojeg teksta (u širokom smislu označava-nja) i cjelokupnosti znanja /the sum of knowledge/, potencijalno neograničene mreže kodova i prakse označavanja koje mu dopuštaju da ima značenje”.5

Međutim, ovako shvaćen pojam je isuviše širok. Za njegovo bolje razumije-vanje bilo bi korisno navesti razmatranje Riffaterrea, koji kaže da je intertekst

2 Šuvaković, Miško, Postmoderna (73 pojma), Beograd: Narodna knjiga, 1995, str.127.3 Heteroglosija - Bahtin smatra da su naši iskazi raznojezični (heteroglotni) i uvjetovani brojnim

faktorima. Takav je i sam tekst. Bahtin ističe da je tekst uvijek u dijaloškom odnosu sa drugim tekstovima-bilo kao aluzija, travestija, imitacija- pa i sam sadrži raznolikost te okoline, tj. he-teroglosiju.

Karnevalizacija (obrtanje vrijednosti) - postupak kojim se tradicionalne vrijednosti, prihvaćene istine dovode u pitanje. U tom svijetu poremećenih ljestvica vrijednosti svi su ideali podvrgnuti neprestanom ispitivanju i ironičnom izvrtanju. Sa tog aspekta će posebno biti interesantno po-smatrati parodiju kao jedan od postupaka u romanima koji su tema ovog rada.

4 Beker, Miroslav, Uvod u komparativnu knjževnost, Zagreb: Školska knjiga, 1995, str.48.5 Isto, str.48.


141


“ukupnost tekstova što se mogu povezeti sa tekstom koji se čita; ukupnost teksto-va kojih se čovjek pri čitanju sjeti.”6

Na ovaj način Riffaterre očigledno akcenat prebacuje na čitatelja,7 tako da naglasak više nije na onom odnosu autor-tekst, već na odnosu tekst-čitalac. Pri čitanju on će prepoznavati obilje drugih tekstova, pronalazit će aluzije na druga književna djela, otkrivati veze sa tradicijom, poviješću i kulturnim sadržajem op-ćenito. Na taj način i čitalac aktualizira8 u činu čitanja ono što tekst potencijalno9 sadrži. Koliko će ta aktualizacija biti plodna i koliko će tekst sugerirati značenja prema drugim tekstovima zavisi od potencijalne spremnosti i mogućnosti čitate-lja da te odnose percipira i prepozna kao vrstu interteksta.

Međutim, želim naglasiti jednu bitnu činjenicu koja je umnogome uvjetovala i usmjeravala rad na ovom poglavlju. Iako se ne slažu u razmišljanju i defi niranju pojma teoretičari se uglavnom slažu da dijalogizacija (među tekstovima kao i na relaciji tekst -- kontekst) biva ključnim obilježjem teksta i ostvaruje se kroz neprestano kruženje određenih motiva, tema, kodova iz teksta u tekst. Dakle, pod intertekstualnošću ne podrazumijeva se samo izravni odnos/i među teksto-vima (za primjer navodim izravni intertekstualni odnos, aluziju kroz sam naslov Karahasanovog romana Šahrijarov prsten, koji nas automatski upućuje na ori-jentalnu književnost i priče iz 1001 noći); nije u pitanju tekst koji ima svoje “po-rijeklo”10 u drugom tekstu, već se intertekstualno ostvaruje kao “polje anonimnih iskaza”,11 kao jedna beskrajna mreža kodova, tema, motiva, mitova, konvencija koje kruže i cirkulišu, neprestano se modifi cirajući iz jednog djela u drugo. Tako intertekst postaje svaki tekst (po Rolandu Barthesu).12 U svakom se tekstu onda nužno nalaze momenti ranijih tekstova i kulture u cjelosti.

6 Prema Denić-Grabić, Alma, Otvorena knjiga: elementi postmodernog diskursa u romanima Istočni diwan i Šahrijarov prsten Dževada Karahasana, Zagreb – Sarajevo: naklada ZORO, 2005, str.116.

7 Sve je počelo sa tzv. teorijom recepcije koja se razvija od 70-ih godina XX st. Ona u prvi plan stavlja čitaoca. Ali da ne bude zabune i prije se čitalac podrazumijevao kao konzument književnog djela, ali tek sa ovom teorijom on postaje i ključni faktor književnog diskursa, onaj koji postaje proizvođač teksta, odnosno značenja, a ne samo konzument, kako je to istakao i Roland Barthes.

8 Termin preuzet iz teorije recepcije , prema Lešić, Zdenko, Nova čitanja::poststrukturalistička čitanka, Sarajevo: Buybook, 2003, str.49.

9 Isto, str.9.10 Sa ovim pojmom treba biti vrlo oprezan, jer postoji mogućnost ulaska u vlastitu kontradikciju:

naime, postmoderna se suprotstavlja moderni i njenim pojmovima korijen/dubina i porijeklo/uzrok, ističući pojmove rizom / površina, te razlika / trag (prema distinkciji koju daje Ihab Hassan).

11 Roland Barthes (Teorija teksta), cit. prema Lešić, Zdenko, Nova čitanja: poststrukturalistička čitanka, Sarajevo: Buybook, 2002, str. 30.

12 Moglo bi se reći da začetke intertekstualnosti u poststrukturalističkoj teoriji i postmodernoj praksi pisanja nalazimo kod Barthesa i to onda kada on govori o tkanju/tekstu (texere-tkati, plesti) koji je uvijek samo dio šireg pletiva/tkanja.


142

Intertekstualni odnosi u romanu Šahrijarov prstenParodija, karnevalizacija, identitet

Intertekstualni odnosi uključuju kako smo i u prethodnom tekstu vidjeli: ana-gram, adaptaciju, prijevod, parodiju, pastiš, imitaciju i druge načine pretvorbe.

Za nas će ovdje parodija predstavljati s jedne strane upravo jedan od mogućih postupaka “dijalogizma” (Bahtin) sa drugim tekstovima, dakle onu vrstu aluzija na druge tekstove, autore, likove, motive, teme, ideje, tradiciju i mitološke reminis-cencije, ali uz odgovarajući ironijski otklon koji parodija uvijek podrazumijeva.

Tako već u samom naslovu Karahasanovog romana imamo aluziju (intertekstu-alni odnos) na cara Šahrijara, tj. na orijentalnu zbirku priča Hiljadu i jedna noć.

Aluzija i veza otvara se kako na razini fabularno-kompozicijskoj tako i na sadržajno–-idejnoj, tj. i na razini forme i na razini sadržine. Karahasan struktu-rom svoga romana uspostavlja vezu sa orijentalnim konceptom priče u priči (tzv. ciklična struktura), ali je i parodira ukazujući na postmodernističko nepostoja-nje granice i kraja. Kako je to već uobičajeno postmodernističkim paradoksom Karahasan se služi modelom koji potom podvrgava parodiji. On svoje priče (o Faruku i Azri; o Figaniju i posljednja o Bell i Belitsilim) smješta u tri udaljene vremenske odrednice i to tako da se one (zahvaljujući motivima koji ih povezu-ju) pretapaju, prelivaju jedna u drugu, kreirajući tako umjesto zatvorene, herme-tične strukture koja nužno podrazumijeva i kraj, strukturu koja nadolazi, prelazi granice i zauzima prostor druge narativne strukture tako da se ne zna na kojem mjestu i u kojem vremenu cijela realizirana priča ustvari počinje i u kojoj mjeri jedna uvjetuje drugu i da li je uopće uvjetuje, ili se ideja ponovljivosti realizira po neuhvatljivom principu historije zla i dehumanizacije. Više o tome nešto poslije. U ovom smislu posebno je interesantna ogrlica koju poklanja Bell Belitsilim, a koja svojim izgledom upravo govori o modelu priča koje izgrađuje Karahasan, kako je to primijetila i Alma Denić-Grabić.13

“..onda joj je objašnjavao usput, da je ogrlica napravljena od tri prepletene srebrene zmije koje ne grade normalnu pletenicu nego su zapravo tri dovršene i samostalne spirale uvijene jedna u drugu....srebrene spirale savijene u gotovo zatvoren krug. Ali ne potpuno zatvoren jer tada ne bi bilo izlaza i ne bi se dobio lavirint (...) ove su se glave (...) odražavale jedna u drugoj kao u ogledalu, odra-žavajući istovremeno, svaka u sebi pa onda u svojim odrazima u drugim dvjema glavama, mali otvor, prazninu ostavljenu u središtu trokuta koji su sobom zatvo-rile.”14

Zahvaljujući ovakvoj kompoziciji Karahasan ne samo da parodira orijental-ni zatvoreni kanon već i onu modernističku ideju o cjelovitosti i zatvorenosti. 13 Denić-Grabić, Alma Otvorena knjiga :elementi postmodernog diskursa u romanima Istočni

diwan i Šahrijarov prsten Dževada Karahasana Zagreb-Sarajevo: naklada ZORO, 2005, str.70.14 Karahasan, Dževad, Šahrijarov prsten, Sarajevo: Bosanska knjiga, 1994, str.230.


143


Priča nikada ne prestaje, ona kruži i obnavlja se, neprestano nastajući i nesta-jući u novoj priči (baš kao i zmijske glave ogrlice). Priče izgrađuju i zatvaraju tek prividnu veću strukturu romana, jer se one toj cjelini suprotstavljaju svojom nedovršenošću, ili bolje kazano svojim pretapanjem (nastavljanjem ili ponavlja-njem?!) u drugoj priči. Ovo obnavljanje i ponavljanje teksta, priče u osnovi je i ideje intertekstualnosti.

Na ovaj način Karahasan će stvoriti i jedan potpuno drugačiji koncept historije (a naspram onog Dekartovog teleološkog i progresivnog). Karahasan, dakle, paro-dira ideju cjelovitosti, a kako to čini kroz vlastito pripovijedanje u tekstu možemo na mjestima otkriti i elemente autoreferencijalnog osvrtanja na vlastiti stvaralaški postupak (o tome posebno svjedoči i navedena ogrlica, koja prati ne samo realizi-rani strukturni model teksta, već i jednu cijelu koncepciju vremena).

Cjelina se ne može ostvariti. Svako njeno pojavljivanje tek je prividno. Da bi ukazao na to Karahasan se služi intertekstualnim vezama (aluzije na Orijent, Hiljadu i jednu noć, Šahrijara, Šeherzadu, stari grad Uruk, drevne civilizacije Sumeraca, 16. st. i priču o historijskoj ličnosti, pjesniku Figaniju, te savremeno doba) potvrđujući time da nema završene priče, da je tekst nezavršen,”da je i ono (djelo) samo intertekst, koji je nemogućnost življenja izvan beskonačnog teksta”,15 i da vodi dijalog sa drugim tekstovima, sa ukupnošću znanja u be-skonačnom toku odnosa. U tekst su uvijek utkani tragovi prošlosti, fragmenti i djelići drugih tekstova, a ako se uzme u obzir i ideje po kojoj sve postaje tekst, prožimanje postaje sveobuhvatno. Ako bismo posmatrali odnos koji tekst us-postavlja prema 1001 noći, naišli bismo na mnoštvo devijacija ili “iznevjeriva-nja” tuđeg teksta u vlastitom, pri čemu se intertekstom pisac služi samo da bi prekodirao utvrđena značenja. Umjesto Šeherzade, one koja priču postavlja na razinu očuvanja vlastite egzistencije, imamo Faruka kojemu je priča potrebna da bi sačuvao kakvu-takvu sliku svoga ida. Umjesto tačnog broja noći imamo traku koja se ponavlja i omogućava nam i 1002..1003.. noć...itd. Ono što je posebno interesantno, jeste da se Azra iz pozicije posmatrača izvodi u poziciju pripovje-dača i da za razliku od Šeherzade ne spašava svoj, već i Farukov život. Dalje, ide-ja spasenja pomoću priče u čijoj koncepciji je zavodljivost odgođenog vrhunca priče parodirana je jer nam pripovjedač i Šahrijarovom prstenu uopće ne daje mogućnost da stvorimo priču sa kuluninacijom, zapletom i krajem. Sve se one ostvaruju kao odbijanje od rješenja, a Azrina završna pripovijedna modifi kacija Farukovih priča više liči na fantaziju, na granici je sna u koga se utapa realnost kazivanja. Azra pripovijeda u bunilu, a namjesto prihvatljivog zaključka imamo Azrino stanje na “granici”.

Na razini strukture ovo se djelo umjesto ciklične strukture kreirane prema obras-cu priče u priči realizira po konceptu “nedovršenog” djela, te i na taj način oponira 15 Barthes, Roland, cit.prema: Hutcheon, Linda, Poetika postmodernizma, Novi Sad: Svetovi,

1996, str.214.


144

tradicionalnoj koncepciji i zatvorenom kanonu. Ipak, unutar te strukture ostvaraju se međuodnosi sa pojedinačnim pričama. Ti odnosi uspostavljaju se strategijom ponavljanja. Ovdje bi samo naglasila da će se ova tehnika formalnog plana proširiti i na semantički, a kroz ideju ponovljivosti historijskog koncepta zla, koji se uvijek obnavlja i koji u novim vremenima pronalazi nove načine realizacije. Motiv pije-ska (identiteta koji se osipa/rasipa, koji nikad nije jedno) prepoznat ćemo i u priči o Faruku, i u drugoj o pjesniku Figaniju, pri čemu Karahasan kreira nešto slično unutarnjem intertekstu,16 zatim obrazac žrtve kroz koji prolaze sva tri lika, za-jednička potraga za identitetom, koncept tortura totalitarnih sistema realiziran kroz priču o Farukovom ocu, a u drugoj kroz Figanijevo stradanje, zatim motiv enigme i sl. Na ovaj način osim što s jedne strane, suprotstavljajući se kanonu hermetizma ukazuje i na nemogućnost bilo kakve cjelovitosti i završenosti, Karahasan će po-stupkom navedenog “unutarnjeg interteksta” realizirati i ideju ponovljivosti koja će se potom proširiti na ideju ponavljanja zla kroz povijesni tok. O tome ću nešto više poslije, a sada bih se vratila na procese parodiranja u romanu.

Parodija kao postmodernistička “kritična nostalgija” (Hutcheon) preispituje prošlost i tradiciju na modernizmu zasnovane ideje Cjelovitosti, Istine, Identiteta (monoidentiteta), Historije, Progresa i njegovog kontinuiteta (sve, dakle, pisane velikim slovom).

Pogledajmo najprije po kakvom se obrascu realizira struktura romana:1. priča: Faruk i Azra se pojavljuju kao glavni likovi pri čemu se akcenat

stavlja na Farukovu potragu za identitetom. Identitet bi se trebao zadobiti pronalaskom svog mjesta, te istine o ocu. Priču pripovijeda Faruk (mada će se poslije pokazati da je ustvari pravi pripovjedač Azra – s tim da nismo više sigurni koju/čiju priču ona prečitava/kazuje). Idejom čitanja Azra se približava pojmu i recepcijenta i pripovjedača. Mogli bismo kazati da i ovako postavljenom strukturom Karahasan realizira ideju pluralnog zna-čenja koje se uvijek obnavlja, ispisuje sa svakim ponovljenim čitanjem.

2. priča: Figani je sav protkan potragom za znanjem, a susreće se samo sa mnoštvom enigmi i zagonetki; svoj identitet on faustovski smjera zadobiti kroz spoznaju;

3. priča o džinu Bellu i djevojci Belitsilim; sa akcentom na Bellovu potragu za vlastitim identitetom koji se ostvaruje kroz cjelovitost (tj. kroz zadobi-janje onoga dijela koji u cjelini ljudskog nedostaje, a to je smijeh).

Sva tri lika kako smo vidjeli tragaju za vlastitim ja, za svojom cjelovitošću, ali postmoderna nas uči da nema jednog identiteta (između A i B u procesu

16 Na ovaj način, poigravajući se sa ponovnim pojavljivanjem motiva u različitim pričama Ka-rahasan će vlastito djelo fragmentirati, a potom ga aluzijama opet sjedinjavati, pokušavajući upravo kroz ove intertekstove proniknuti u enigmu smisla/besmisla savremenog doba


145


identifi kacije, u polje jednakosti upisuje se mnoštvo različitosti, zavisno čime posredujemo u identifi kacijskoj potrazi). Ne govorimo o ja, već o jastvu. Zbog toga Karahasanovi likovi tu vrstu cjelovitosti ne nalaze.

Subjekat u postmodernističkoj teoriji biva u potpunosti reifi ciran, on se ne ostvaruje kao cjelina niti se njegovom kontinuitetu može ući u trag (subjekat kao i tekst biva fragmentiran, pa se i na ovom planu u tekstu uspostavlja veza između strukture romana i koncepcije ili semantike lika i njegove egzistencije). Zato Faruk niti može uspostaviti svoj kontinuitet niti ga može početi tražiti jer mu je onemogućeno pronalaženje mjesta porijekla kao ključnog polazišta za dalji tok identitetskog formiranja. Mjestu porijekla teži se vratiti i Luke Komarowsky, poljski emigrant u Engleskoj (Pekićevo Besnilo), subjekat koji je izbačen iz mje-sta porijekla, koji je out of place i koji kao i Faruk ne dobija mogućnost za iden-titetskim uobličenjem preko jednog faktora u tom procesu.

Tu potrebu koja bi trebala da se ostvari Karahasan će ironizirati kroz čin pro-laska kroz grad na magarcu kojem će biti podvrgnuti i Faruk i Figani i Bell. Da-kle, prema postmodernističkoj teoriji subjekat se ostvaruje tek kada nije jedno, već kada je prožet mnoštvom glasova (glasovima koji prožimaju/tkaju Farukov identitet/identitete).

Lik džina iz treće priče zanimljiv je i sa aspekta upliva elemenata mitskog, pri čemu ne samo da se brišu granice fi kcije i stvarnosti, nego se i tekst samo-refl eksivno osvrće na vlastitu fi kcionalnost, kreirajući svoj mogući svijet, koji je smjesa stvarnih i mitskih ličnosti/likova, pri čemu se destabilizuje granica izme-đu stvarnog i fi kcionalnog. Tako se Karahasan poigrava i sa onim: šta je stvarno, a šta nije? Međutim, mitski nije samo Bell, biće koje sugerira bivanje na granici (od onog su i od ovog svijeta, parafraziram Karahasana), već i Faruk koji izmiče Azri u njezinoj potrazi za bićem u koje više nije sigurna da je postojalo.

Džin Bell kao ne-cijelo teži postati čovjek, ostvariti ideju vlastitog jedinstva i cjelovitosti:

“Oni su svjetlost i vatra, oni tijelu dodaju sjećanje, a sjećanju napominju da mu je potrebno tijelo: oni su Enkijeva žudnja i sjećanje Nin-tu, oni su muško i žensko u jednom(...). Mi smo greška ili zbrka, mi smo ili san o cjelini ili nismo mogući.”17 (istakla M.B.)

Za džina Bella identitet će se tek tada ostvariti, međutim on je onemogućen, i parodiran. Kako? Kroz proces karnevalizacije u onoj sceni prolaska džina kroz grad na magarcu, tako da su vrijednosti, istine, vjerovanja i tradicije podvrgnuti ispitivanju i ironičnom izvrtanju. Razjarena gomila koja prati Bella na njegovom putu zadobijanja identitetske cjeline ne pokazuje oslobađajuću, katarzičnu radost, već negativnu energiju bijesa, koji jednom kada je izbio na površinu pokazao je

17 Karahasan, Dževad, Šahrijarov prsten, Sarajevo: Bosanska knjiga, 1994, str.207.


146

i pravo lice ljudskog. Na sličnim temeljima realizirana je i ideja u Pekićevom Besnilu, pri čemu virus postaje simulator ljudskog besnila.

Smijeh je put kojim Bell teži zadobiti vlastitu cjelovitost i postati čovjek. Ali kako je to moguće kada su i ljudi zaboravili da se smiju (“nema onog smijeha djece..”18)? Tako Bell ni sam ne može ostvariti cjelovitost niti se identifi cirati sa ljudima kada su i ti isti ljudi kroz gubitak smijeha izgubili dio sebe. Bellu je pro-ces identifi kacije onemogućen jer je onemogućena strana s kojom se treba iden-tifi cirati ili kako to uobličava Lakan: “drugi su mjesto s kojeg se pred subjekta postavlja pitanje vlastitog postojanja”.19 Tako se identitet ustvari uvijek razvija i uspostavlja na složenim relacijama mi-drugi u kojima se kao u odrazu ogledala prepoznajemo. Međutim, ovaj osnovni identifi kacijski proces je nemoguć (jer su ljudi zaboravili smijeh, a to opet daje mogućnost Karahasanu da parodira mono-identitet, ali i ljude koji su to zaboravili i udaljili se od vlastite ljudskosti, pa se tekst i na ovom planu realizira kao svojevrsni paradoks). Bell će zato ljudima da vrati smijeh!

Ali pravog smijeha nema, nema ni cjeline, nema ni identiteta, a Bell će umri-jeti na svome putu u potrazi za cjelovitošću. Na putu da čovjeka nauči onome što je zaboravio. Taj put je realiziran kroz karnevalesknu scenu, ali odriče se smisao i karnevalu u onom smisli u kojem taj karneval više ne znači onih “15 minute slobode”, već zarobljavanje u bijes. Jer razjarena gomila se u ključnom momen-tu koji treba ta oslobodi energiju, sličnu katarzi, ne smije puhu (sam je naziv u funkciji izvrtanja i podrugivanja), ona ga kamenuje, ona mu se izruguje i na kraju ona ga i ubija. Međutim, smrt Bella značit će rođenje drugog bića, bića koje je po svojoj prirodi razlika i koji u sebi spaja dvije krajnosti kazujući nam ideju o jedinom stvarnom smislenom postojanju koje se ostvaruje kroz uvažavanje farnakovske prirode čovječanstva. Tek na taj način i žrtva koliko god bila velika postaje smislena. Smijeh ovdje funkcionira kao izgubljena sinegdoha čovjeko-vog drugog lica. U romanu Ime ruže, Umberta Eca knjiga koja je izgubljena i za kojom se traga je Aristotelova zaboravljena Knjiga smijeha, a glavni predmet rasprave oca Vilijema i monaha Horhea jedno je od ključnih mjesta romana. Pro-blem ovdje prelazi granice dramske vrste komedije o kojoj je Aristotel navodno napisao nikada pronađen drugi dio Poetike, i postaje pitanje dozvole: “ Onog dana se uopšte nije razgovaralo o komedijama, nego samo o tome da li je smeh dopušten...”20

Glavno pitanje Šahrijarovog prstena počiva na sličnim relacijama: pitanje dozvole u sceni karnevala dovodi u pitanje njegovu katarzičnu sposobnost oslo-bođenja i problematizira svijet u kojem smijeh prestaje postojati kao oblik subli-miranja individualne energije, a postaje režirana predstava. U romanu Tata, ti si

18 Isto, str.251.19 Lešić, Zdenko, nav. djelo, 2002, str. 96.20 Umberto Eco, Ime ruže, Beograd: Paideia i PlatΩ, 2001, str.130.


147


lud Williama Saroyana, armenskog dječijeg pisca21 dječak Pit i otac razgovaraju o drami koju dječakov otac treba da napiše za svog izdavača. Drama bi trebala privući pozornost čitateljske publike, jer će jedino tako biti objavljena, a novac od objavljivanja neophodan je za njihovu egzistenciju. Međutim, nakon razmi-šljanja o čemu pisati, problemima i ljudskoj nesreći, spoznali su nešto sasvim suprotno. Ulazak u prsten iscrtan na plaži simbolično je označavao spoznaju o ljudima kojima nedostaje nešto da bi bili cjeloviti. Nesreća, drama i nevolja sva-kodnevne su, upravo zbog onoga na što ljude treba podsjetiti i na što su ljudi zaboravili i što im nedostaje; a to je smijeh. Zato dječak Pit na kraju govori:

“- Ali, za ime božje, tata, hajde da obojica pišemo nešto što će nasmijati ljude, čak ako ništa time ne zaradimo, jer što vredi ovaj život ako se ljudi ne smeju?

- Ne vredi ništa – reče otac.”22

Na putu da ljudima ipak vrati smijeh, Bell biva ubijen. Time se ironizira i sam pojam, tj. mogućnost da se učini nešto za svijet u kojem je sve apsolutno kano-nizirano, i podvrgnuto nečemu unaprijed izrežiranom od strane totaliteta i centra moći. Žrtva postaje besmislena. Džin umire!

Ovdje Karahasan odjednom počinje parodirati i sam pojam karnevala. On više nije sloboda, već dobro uvježbana lekcija. Karnevalu se odriče smisao kada i sam biva izrežirana predstava. U Prstenu izmišljen je unaprijed cjelovit scenarij, uloge su unaprijed dodijeljene od strane komornika dvora i Belitsiliminog oca. Karneval samim tim što je iznuđen i naređen biva ironiziran:

“A njih je u ovakvo popodne istjeralo da prate magarca, da za njim idu i buče, nakićeni kao da su pomanhitali. Istjeralo ih na ovo sunce i natjeralo ih da se deru, klikću, vesele se i prave sve vrste buke. Zato je, valjda, njihova buka ovako žalosno glasna, zato je u njoj mnogo više bijesa nego veselja i zato ona mnogo više vrijeđa uho nego što ispunjava svijet i čini ga mjestom na kojem bi se moglo boraviti u radosti.” 23 (istakla M.B.)

Nema, dakle, oslobađanja individualiteta, pojedinačnog spram kolektivnog identiteta (koji uvijek podrazumijeva uslovljenost od totaliteta i monoidentitet).

Nema ga baš kao što ga nema ni u narodnom kolu. Upravo u ovom, u tekst umetnutom eseju, Karahasan problematizira pojam kolektivnog identiteta i nje-govu izrežiranu, po kanonu tek omogućenu realizaciju: “U tom trenutku svi di-gnemo desnu nogu...nema tu samoće..ti si zarobljen...”24

21 Upitno je koliko je roman namijenjem djeci, podrazumijevajući samo njih kao konzumente, što je i inače problem tzv. dječije književnosti u cjelosti. Dekonstrukcijski pristup nam najbolje otkriva i druga značenja, pri kojima ono upućivanje za djecu nužno biva u najmanju ruku pro-blematično.

22 Sarojan, Viljem, Tata, ti si lud, Beograd, 1958, str.120.23 Karahasan, Dževad, Šahrijarov prsten, Sarajevo: Bosanska knjiga, 1994, str.270.24 Karahasan, Dževad, nav. djelo, str.49/50.


148

Ni Faruk nije cjelovit, on je zbirka (montaža, biblioteka) priča koje nepre-stano šapuće Azri na uho, preko kojih pokušava od fragmenata izgraditi vlastitu cjelovitost, ali to mu nikako ne polazi za rukom (ispostavlja se da je fragmenti-ranost u žiži postmodernog diskursa). On je tek zbirka uspomena, sjećanja, pri-povijedanja. On se stalno pretapa iz jedne priče u drugu. Pošto nema vlastitog identiteta on ga pokušava zadobiti kroz drugog, upisujući sebe u svijet i svijet u prostor ličnog identitetskog procjepa.

“On između sebe i svijeta stalno udijeva priče koje proglašava svojim sje-ćanjima praveći se da je time objasnio i sebe, a pogotovo svoje bezumno po-našanje”.25

Nedostatak vlastitog identiteta nadomješta pričama koje umjesto njega govore o njegovom životu. Ovaj citat nam isto tako pokazuje postojanje intertekstualnih strujanja koje nam onemogućavaju bilo kakvu unikatnost, sve je već rečeno zato i naš vlastiti život biva jedna vrsta reinterpretacije toliko drugih života prije nas ili zbir svih njih, kao što bi rekao Salman Rushdie: “Ponavljam posljednji put: da biste razumjeli mene, morat ćete progutati cijeli svijet”.26

On je neidentifi cirajući, on je bez oca (kao i Figani!), a u tekstu Karahasan će propitati i parodirati (ne)mogućnost identifi kacije kroz monoidentitet, ali i samu identifi kaciju (koja apsolutno biva obezvrijeđena u svijetu izmrvljenom u fra-gmente, u kojem ništa više nije tako snažno da podnese test identifi kacije prema sebi). Faruk će se tako vratiti na mjesto odakle potiče (motiv povratka u težnji uspostavljanja zaboravljene svijesti o sebi čest je u književnosti, npr. Krležin Latinovich, a u ovom smislu, na razini značenja tekst otvara dijalog sa Besnilom i pričom o emigracijskom povratku mjestu porijekla koja se realizira kroz lik Lukea Komarowskog, poljskog emigranta u Engleskoj, a preko njega, kako nam otkriva tekstualna mreža Besnila i sa mitološkim bićem Antejom).

Ali Faruk ne pronalazi ono što traži, i tek tada shvati da se i ne može pronaći na jednom mjestu i u jednom autobusu; možda jer to više i nije mjesto. Na taj način razara se i prostor (vrijeme je već razoreno kako smo vidjeli mrvljenjem vremenskih odrednica i igrom prelivanja, pretapanja hronotopa triju priča), a prostor i vrijeme osnovne su dimenzije ljudskog života. Tako se razara koncept ljudskog, životnog prostora egzistencije. On se razobličuje u svijetu koji više ne zna za humanum. Na taj svijet se aludira pričom o besmislu rata u BiH, u čemu svakako možemo prepoznati i vrlo vješto miješanja fakcije i fi kcije i Karahasa-novo poigravanje granicama između njih.

Odsutnost oca u Faruku izaziva žudnju za njegovim pronalaskom jer je li-šen osnovne identifi kacije u procesu usvajanja socijalizacije i svoga ja prema drugom, a od kolektivne norme i postavljenog kao uvjet za socijalizaciju. On

25 Isto, str.23.26 Rushdie, Salman, Djeca ponoći, Zagreb: Izvori, 2000, str.436.


149


je tako razlomljen, njegov život je pijesak koji mu curi između prstiju i kojemu ne može dati konačni oblik: “sve što sam pamtio, sve što je ispunjavalo dane i godine, curilo mi je između prstiju koji su ostajali čisti i suhi.”27 U svom bildungsromanu Goran Tribuson problematizira na sličnoj relaciji uspostav-ljanje/neuspostavljanje identiteta jednog od likova. Nepravedno žigosan kao informbiroovsko dijete, Jaromir Kralik pokušat će doznati istinu, te će i on poput Faruka (Šahrijarov prsten) svoju potragu za istinom o ocu doživjeti kao potragu za uspostavljanjem narušenog identiteta. Faruku je oduzeta mo-gućnost da spozna istinu o ocu i famoznoj aferi duhana, kao što je ona oduzeta i Jaromiru u potrazi za istinom o famoznoj aferi sa pornografskom trakom. Nedostatak osnovnog elementa u identifi kacijskom procesu (drugog prema ko-jem se uspostavlja naše ja; ovdje drugo podrazumijeva oca, tačnije društveno prihvatljivu predstavu o ocu) uvjetovao je potragu. Takav subjekat, “out of place” (Borislav Pekić, Besnilo), depersonalizirajući, raspršen, lišen je svoga mjesta: “u posljednje vrijeme ništa mi ne ide od ruke, nikako da nađem svoje mjesto...”28 (istakla M.B.)

I Figani (Prsten) doživljava rasipanje ličnosti, a pješčani identitet biva pri-kazan i u ovoj priči pri čemu se realizira unutarnje prepisivanje teksta u tekstu (unutarnji intertekst):

“A događa se to da curim sebi kroz prste kao pijesak. Upravo tako.”29

I priča o Figaniju klasična je priča o destrukciji identitetske cjelovitosti.Cjelokupni Figanijev put protkan je težnjom za znanjem, sticanjem spozna-

je i rješavanjem uvijek novih enigmi. Ali umjesto rješenja i konačnog saznanja njegov put vodi ka novoj intrigi i zavjeri kojoj se ne niti vidi kraj, niti porijeklo. Na ovaj način Karahasan je pokazao i parodirao nemogućnost da se uspostavi jedna istina, te sumnju u mogućnost bilo kakvog znanja, čime se izravno ironij-ski odnosi prema dekartovskom, kartezijanskom projektu po kojem je čovjek ovladao cjelokupnim znanjem, sa neprikosnovenom vjerom u napredak i na-učno saznanje.

Kroz Figanijevu se priču parodira i potraga za Istinom (on je ne može pronaći, ne može riješiti enigmu) čime se razara i obrazac trivijalne krimina-lističke priče. Jedina moguća nije u jednom, već se ostvaruje na širokoj plohi tekstualne historije, civilizacije, kulture, tj. u njihovom beskrajnom dijalogu kroz historiju (koji Krahasan i ostvaruje kroz svoje kulturno--civilizacijsko putovanje kroz vrijeme). Tako on uspostavlja predrasudama narušeni dijalog Istoka i Zapada, naglašavajući da se spoznaja može naći tek u uvažavanju razlika i drugosti.

27 Karahasan, Dževad, nav. djelo, str.91. 28 Tribuson, Goran, Povijest pornografi je, Večernji list, 2004, str.108.29 Karahasan, Dževad, nav. djelo, str.123.


150

Parodijom razoriti ideologiju

Priča o Figaniju ukazuje se i kao jedna od mnoštva priča kroz povijest knji-ževnosti koja tematizira i propituje pitanje političkih krivaca i njihov položaj u totalitarnim sistemima. Svaki totalitarni sistem se realizira kao zasebna ideolo-gija. Ideologija podrazumijeva u svom osnovnom značenju ograničavanje i skri-vanje istine ili činjenica u službi vlasti i sile, kao njihovo osnovno oruđe. Kroz ovaj dio romana parodiji je podvrgnuto pitanje moći, intrige, zavjere, i kako smo već vidjeli potrage za istinom.Na ovaj način tekst tu uspostavlja parodijski odnos prema obrascu priče sa političkim zapletom i intrigom, zavjerom.

Doduše, ova se tema otvara mnogo ranije (već sa pričom o zavjeri protiv Fa-rukovog oca, zbog dva kilograma duhana). To nam pokazuje kako kroz vremen-ski tok (dijahronijski iz prošlog 16. st., tj. vrijeme života šejha Figanija, prema savremenom dobu) historija ispisuje i plete beskrajno ponovljivu mrežu koncep-ta zla, kojoj se doista ne može ući u trag, kao što to fantastično prikazuje i Kiš u priči Magijsko kruženje karata iz Grobnice za Borisa Davidoviča (mataforičan je u tom smislu sam naslov priče).

U tzv. totalitarnim režimima (kao primjer za moguću, na ovom temelju realiziranu priču, uz adaptaciju kontekstu, navodim onu u Tribusonovoj Povijesti pornografi je realiziranu kroz naraciju o Kralikovoj pjesmi ili romanu Stanislava Ivančića) svaki pojedinac pod sumnjom da podriva režim od strane istog biva eliminisan.

Već u Andrićevoj Prokletoj avliji, Ćamil biva doveden Karađozu na propi-tivanje jer je analizirao historijske spise koji govore o Džem-sultanu i njegovoj sudbini, a sam se identifi cirao s njim, što je vlast dovelo da zaključka da i Ćamil pretendira na prijestolje, tj. vlast. Sličnu priču, o vladajućem režimu koji ne trpi bilo kakav oblik subjektiviteta, ili odstupanja od njega nailazimo u doista ogro-mnom korpusu literarne građe, kao npr. u Lukićevom romanu Hodnici svijetlog praha. Ali i ovdje su sankcije koje se temelje na represijama, kažnjavanju i ap-surdnom propitivanju destruirane u besmislenom odnosu vlasti prema Mihovilu. Glavni lik, profesor estetike Mihovil Jerg optužen je zbog apsurdnog razloga i oduzete su mu šume “jer su izvozile preko granice reakcionarne sjene za vrijeme ljetnih sutona”.30

Figani tako biva žrtva zavjere. Međutim, Karahasan će parodirati i zavjeru, jer se apsolutno više ništa ne zna, sve se isprepliće, a granice između stvarnosti i fi k-cije u potpunosti se brišu stapanjem jedne fi kcijske (koja je već prešla u legendu i mit, Bedredin) i jedne ličnosti koja bi se mogla smatrati stvarnom (egzistiraju-ćom u svijetu stvarnosti ovog mogućeg svijeta), Demira u jedan lik. Nikako se ne može doznati da li zavjera doista postoji i kada konačno Figani shvati sve, ili mi-sli da je shvatio, oni ga optužuju zbog nekog spisa koji čak nije njegov. A razlog koji bi mogao biti pravi (stihovi koji podrivaju vlast) izostavljen je, njih se Figani 30 Lukić, Vitomir, Hodnici svijetlog praha, Sarajevo: Svjetlost, 1989, str.113.


151


čak i ne sjeća, pa se u pitanje dovodi i pozicija svjesnosti političkog krivca koji bi po defi niciji trebao da podriva vlast (kao što čini Figani kao historijska ličnost, a prema podacima iz Registra). A ovdje je iz šale nastala krivica (kao u Kunde-rinoj Šali). S jedne strane se problematizira svjesno djelovanje protiv režima, a sa druge pojam istine koji ispisuje Historija. Podaci o pjesniku u tekstu romana i oni iz Registra se ne slažu. Historijska ličnost, Figani svjesno je kreirao stihove ironizirajući sultana. To s jedne strane govori o fi kcionalnosti književnosti, s druge o historiji koja ima samo tekst, pa se postavlja pitanje otkuda pravo da se govori o njezinoj objektivnosti. Na kraju, sa treće strane ova razlika pokazuje be-smisao bilo kakvog podrivanja vlasti i totalitarizirajućeg sistema, jer on je takav da mu za optužbu i nije potreban razlog! Postavlja se pitanje zašto vlast uopće režira predstavu (jer to se pokazuje kao predstava, pravi performans!) suđenja ili kažnjavanja, kada ionako djeluje prema vlastitom alogičnom zakonu unaprijed određene presude (kao famozni lik kraljice iz Alise u zemlji čuda).

Tada ga oni osuđuju na žrtvu (koja je ista kao kod Bella i Faruka: sramotno prolaženje kroz grad na magarcu). Tu kaznu dobija besmisleno, zbog nekih sti-hova, za koje se i ne sjeća da ih je napisao. To barem misli Figani dok lutajući kroz grad razmišlja o svojoj “krivici”. Time bi se još i nekako mogao opravdati kazneni proces. Međutim, osuda dolazi zbog Figanijeva prevoda čime u potpu-nosti biva parodiran ne samo totalitarni režim već i “politički krivac”, jer krivice u biti i nema.

Ideološko-politički kulturni kod koji onemogućava egzistenciju pojedinca i razara njegov identitet (ne dopušta mu spoznaju) na kraju uspostavlja vlast nad njim. Položaj čovjeka u ovakvim sistemima položaj je koji Andrić metonimijski daje kroz položaj u Prokletoj avliji. Tako roman uspostavlja intertekstualne veze sa Andrićevim romanom, sa Selimovićevim (Haruna u Dervišu i smrti ubijaju jer je otkrio, a onda sve Mula-Jusufu povjerio, nepravednu optužbu u sudskom procesu, kao i sa Tvrđavom u kojoj se represija sistema ispoljava u kažnjavanju, sramoćenju Ahmeta Šabe, te kroz surov postupak prema studentu Ramizu), sa Hodnicima, ili Kunderinom Šalom. Istim pitanjem, besmisla totalitarnih režima bavit će se Kundera i u Nepodnošljivoj lakoći postojanja. Ovdje se Kundera bavi totalitarnim režimom kroz prikaz komunizma i staljinizma. Međutim, re-žim ovdje nije pojam čije se semantičko značenje odnosi na historijsku okosnicu diktature fašizma, staljinizma ili pak same demokratije, već kao pojam ogra-ničenja, sputavanja, antiliberalizacije, automatiziranja i kategoričkog negiranja pojedinca u svrhu isticanja gomile. Kundera smatra da je tako upravo totalitarni režim (totalitarni kič) odgovoran za negiranje intimne egzistencije, a nametanje općedruštvene.

Režim tako uvijek (jer je u pitanju njegova vlastita egzistencija) zasijeca u postojanje pojedinca, represijom, kažnjavanjem on uništava svaki oblik propiti-vanja. Ćamil, Figani, ili Mukaffa u Istočnom diwanu stradaju jer su podrivali sistem propitujući ga.


152

Svi stradaju zbog spisa, tekstova ili verbalnog propitivanja, glasnog istupanja protiv sistema (kao i Harun u Dervišu, ili Ramiz u Tvrđavi).

“Na kraju su se Idriz i Demir i složili da Figanijev spis možda i nije krivo-vjerje a tamni starac se složio da bi on mogao biti pogovaranje na obnovu div-ljih vjera koje su postojale u narodima nedostojnim Objave. Zato su odlučili da kadiji ne predlože za počinitelja smrt nego javno sramoćenje koje bi ga moglo dozvati pameti i navesti da pripazi šta piše.”31 (istakla M. B.)

Ironija je utoliko jača, jer je Figani optužen za prevod,dakle, tekst koji nije kreirao, ali mu se prijetnja odnosi na ono šta piše-a NE šta prepisuje/prevodi!

Tako Šahrijarov prsten uspostavlja intertekstualni odnos sa ovakvim liko-vima u književnosti kroz aluzije, analogije, kreirajući i tako ideju književnosti koja je stalno preplitanje i cirkulisanje, reinterpretacija i dijalog sa beskrajnom mrežom tema, motiva, ideja pri čemu se njihovom izvoru i porijeklu ne može ući u trag.

31 Karahasan, Dževad, nav. djelo, str.301.


153


Literatura

Andrić, Ivo, Prokleta avlija, Sarajevo: Dani, 2004.Beker, Miroslav, Uvod u komparativnu knjževnost, Zagreb: Školska knjiga,

1995.Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb: Matica hrvatska,

1996.Denić-Grabić, Alma, Otvorena knjiga (Elementi postmodernog diskursa u roma-

nima Istočni diwan i Šahrijarov prsten Dževada Karahasana), Zagreb-Sarajevo: Zoro, 2005.

5. Eco, Umberto, Ime ruže, Ime ruže, Beograd: Paideia i PlatΩ, 2001.Epštein, Mihail, Postmodernizam, Beograd, 1998.Hutcheon, Linda, Poetika postmodernizma, Novi Sad: Svetovi, 1996.Karahasan, Dževad, Šahrijarov prsten: Bosanska knjiga, 1994.Kazaz, Enver, Bošnjački roman XX vijeka, Zagreb–Sarajevo: Zoro, 2004.Moranjak- Bamburać, Nirman, Retorika tekstualnosti, Sarajevo: Buybook, 2003.Sarojan, Viljem, Tata, ti si lud, Beograd, 1958.Selimović, Meša, Tvrđava, Sarajevo: Dani, 2004.Selimović, Meša, Derviš i smrt, Sarajevo: Dani, 2004.Solar, Milivoje, Povijest svjetske književnosti (kratki pregled), Zagreb: Golden

marketing, 2003.Šuvaković, Miško, Postmoderna (73 pojma), Beograd: Narodna knjiga, 1995.Tribuson, Goran, Povijest pornografi je, Večernji list, 2004.


154

Sanja Tomić

Poetika visokog modernizma u romanu Album Vitomira Lukića

Vitomir Lukić (1929.-1991.) jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca u dvadesetom stoljeću. Iza sebe je ostavio značajan književni opus, koji je ostao nedovoljno prepoznat od takozvane široke publike. Lukić nema ni preteča ni srodnika u bosanskohercegovačkoj tradiciji. U njegovom romanu Album izražen je moderni-stički otpor prema simplifi kacijama i klišejima koji su inače često rezultat književnog nastojanja da se čitaocu pruži pregledna priča bez ikakve upitnosti. Roman je objavljen 1968.godine. Iako je ostao zapažen u kritici, ovo mu je ujedno i prvo i posljednje izda-nje. Sadrži deset poglavlja koja nose naslove : Ergovićevo dvorište, Velika spremanja, Kristinin tajni život, Inženjer s bradicom, Jedna preplašena godina, Dan prema zatvo-ru, Kako je otišla Kristina, Kristina post mortem, Gobleni, Album.

Pri analizi poetike visokog modernizma u romanu Album kao osnovne ele-mente ove poetike izdvojili smo: poetiziranje i esejiziranje teksta, tematiziranje problema pripovijedanja, složenu pripovijednu perspektivu i sjećanje kao osnov-ni gradbeni faktor romana.

Na poetiziranje i esejiziranje teksta nailazimo kroz cijeli roman , s tim što se primjećuje da je poetiziranje ipak najizraženije u prva četiri poglavlja (poseb-no se izdvajaju lirizirane slike djetinjstva):΄΄Nigdje na svijetu nije preko dana dvorištima odjekivalo toliko pijetlova. Sav grad se sastojao od pijetlova koji su dodavali jedan drugom preko avlijskih bedema raznobojne karike svojih glasova i čitavo dopodne se razgorijevalo u njihovim grlima, kao da su bili harmonijum na kojem je dan svirao svoje nadolaženje.(...) Njihova kukurikanja izrastala su na pravim stapkama do neke visine, postepeno ili odjednom, na mjestima različite udaljenosti i uho ih je moglo pratiti, pa bi se zatim u završnici iz modulacija ra-đao cvijet, odmah posebno veličanstveno obojen. Tako se tome pridruživala gra-ja djece i razvikanih domaćica, raskoljenje kokoši i zuj sitnih do amorfne mase zbijenih šumova, a izrastanje je bilo neprestano, naizmjenično, jedno drugim


155


potirano i osnaživano, jer u ovom čudnom gradu pijetlovi su na stubovima svojih grla izdržavali dopodne, najljepši, najživlji, najbitniji dio dana.”1

Ovaj i njemu slični fragmenti, posebno u prvoj polovini knjige, jesu očitova-nja pjesničkog jezika, prvenstveno zato što predstavljaju, u formalnom smislu, u sebi zatvorene i sebi dovoljne cjeline rasijane u proznom tkivu.

Za esejizirane dijelove možemo reči da su više izraženi u osmom, devetom i desetom poglavlju.

Posebnu estetsku vrijednost u ovom smislu ima pasaž o goblenu s vodenicom kojim se problematizira suština stvaralačkog postupka uopće: “ Najduže od sve-ga čemu je posvećivala svoje slobodno vrijeme bio je taj goblen sa vodenicom. Napravila je do izvjesnog stepena pet-šest varijanti, a onda ih je napuštala, parala i podslikavala sasvim drukčije, jer sa slapovima koji predstavljaju stope te svje-tlosti, položene na natrule drvene kašike, nije išlo kako je htjela. Na posljednjoj, sada već odavno stavljenoj u ram, neke sitnice nisu dovršene, sasvim vidljivo i za površno oko, ali u jednom trenutku ona je zapazila da je nakon strpljivog rada danima i noćima kapnula kap te bjeline u sliku i odmah je odustala čim je svrha bila postignuta. Slutnja joj je, valjda, konačno došapnula da čarobna snježnost traženog sjaja ne izbija samo iz kaskada, nego iz beznačajnih detalja koji se ba-caju na njega odrazom svoga postojanja.”2

Perfekcionizam esejističkog jezika u ovom djelu možemo uočiti i na primjeru:“Ovo su bile prave studije s razgranatim poglavljima i fi nim nitima pretpo-

stavki, ali su po dojmu značile više od toga, svrstavajući se u posebnu vrstu umjetnosti, ne stvaranje u običnom smislu te riječi, nego izuzetna sposobnost da se priroda postroji po suptilnoj trasi neke ideje. Album je, svakako, pripadao invenciji vremena koje je dolazilo.”3

Tematiziranje problema pripovjedanja nam se otvara prvom rečenicom ro-mana : “Ipak sam uspio da uhvatim jedan Kristinin početak”4, a nastavit će se javljati do samog kraja romana kroz rečenice kao što su:

- “Ergovićevo dvorište – to je prvo poglavlje Kristine”5

- “Tekst Kristininog života ima nečitljivih mjesta, gdje je fraza događaja, po-kazujući jasno i jednostavno lice, krila neki neodgonetnuti smisao.”6

- “Samo po sebi nametnulo mi se drugo poglavlje kao da sam ga stavio na Kristinin život.”7

1 Vitomir Lukić: Album , Sarajevo, 1968. str.6-7.2 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.142.3 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.155.4 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.5.5 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.34. 6 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.49.7 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.63.


156

Znači, pripovjedni subjekt u ovim dijelovima romana preuzima ulogu komen-tatora i razvija metatekstualnu nit romana. Završni pasaž u poglavlju Gobleni sav je u prezentu i u njemu se ponovo tematizira vlastiti postupak i izraz, a tom autoreferencijalnošću se Kristina precizira kao djelo u djelu:

“Onda je prestala da radi i samo je živjela onako kako se već bila naslikala.(...)Izrazi “otišla” i “iščezla”, koje mi u sebi vezujemo za Kristinin slučaj, samo su uslovni, mada nam nikada nije ni pokušalo da se probije do svijesti i jezika nešto jednostavni-je. Preostaje nada da je treba samo neumorno tražiti u samim stvarima.”8

Mi na kraju shvaćamo da je Kristinin život knjiga koju treba iščitati do kraja.Složena pripovjedna perspektiva sadržana je u tome da kazivanje teče u prvom

licu, ali budući da se pripovjedni subjekt javlja i kao pripovjedač, i kao učesnik u događajima koje opisuje, često je simuliran i ton sveznajućega trećeg lica. Uloga pripovjednoga subjekta dakle biva i uloga protagonista, svjedoka i komentatora.

Treće poglavlje romana Kristinin tajni život jedno je od najzanimljivijih u kompoziciji jer je bazirano na primjeni složene pripovjedne tehnike.

Na prvoj razini naracije sadržaji su iz drugog kronotopa (početak Drugog svjetskog rata i izbjeglički život u nekom bosanskom selu) i realiziraju se kao višeslojno sjećanje u sjećanju. Svijest protagoniste otkriva najprije stravu dra-matične noći kad se on, kao dječak sa tetkom i Kristinom u strahu od pijanog Lauševića skriva u kući, zatim se u okviru te noći fi ksira dalje u prošlost te se sjeća jedne prigode na željezničkom peronu, kada je Kristina dijelila s njim tajnu ljubavi s lijepim Lauševićem i nestajala u tami noći, dok je on, čekajući, umorno brojao propuštene vozove prema kući. Ali, asocijativna moć svijesti ni tu ne pre-staje, jer uslijedio je još jedan zahvat u dubinu memorije – silazak u najuži dio sjećanja – kad je dječak, u paničnoj usamljenosti stanične vreve, pronašao zako-panu sliku vakufskog djetinjstva. Ovo sjećanje dalje budi čula da ožive idiličnu bajku djetinjstva u kojem još ništa nije bilo okaljano potezima života odraslih.

“Niske kuće sa debelim namazom na krovovima i crnim rupama za badže. Snijeg je unaokolo bio razgrnut da bi svjetlost mogla doprijeti do njihovih prozora. Bože, kako me to samo privlačilo. Jednog jutra mi je otac nešto šaptao u uho: da ne idem i čini mi se da sam u svanuće postupio tako: umotan nekoliko puta onim dugim šalom za koji su od usta otkidali, zamotuljan u kapu, ružnu, čupavu i s punđom na vrhu, sišao sam niz sokak ostavivši kuće zahukane bjelinom, staze probijene u blještavom cijelcu i dim, taj svijetli srebrni dim, iznad svega gdje se živjelo. Zašto su me odveli onog jutra? Tamo je još uvijek tako čista, nadnaravno nevina zima.”9

U poglavljima Dan prema zatvoru i Kako je otišla Kristina Lukić je formalno najbliži pripovijedanju, i ona u kontekstu knjige predstavljaju svojevrsno pluta-nje na površini stvarnosti (ratnog ambijenta).8 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.146.9 Vitomir Lukić, navedeno djelo, str.44.


157


Posljednje poglavlje koje nosi i naziv romana Album je najbitnije. Lukić ov-dje još više usložnjava svoj romaneskni postupak jer primjenjuje princip “priče u priči”. Ono što je posebno zanimljivo u ovom poglavlju jeste da ispovjedni su-bjekt Kristinu ne tumači kroz njena djela, odnosno njom samom, nego je nastoji “otkriti” preko fotografi ja što ih je načinio stari inženjer i pohranio u album pod naslovom “Kristinka 1940.godine”.

Sjećanje kao osnovni gradbeni faktor romana vuče za sobom čestu uporabu retrospekcije, unutarnjeg monologa, te izričaja često organiziranoga u formi sje-ćanja u sjećanju ili monologa u monologu.

Lukićev roman Album nam se otkriva kao moderni pripovjedački izraz izbje-gavanja poanti i doticanja apsurda stvarnoga života. Na kraju možemo reči da je “odgonetanje” Albuma, odnosno Kristine podignuto na nivo univerzalnih znače-nja. Jer, ako je problem svakoga modernog romana problem identiteta pojedinca, onda je Lukić preko narativnog subjekta koji analizira kroz cijeli roman drugo biće (Kristinu), taj problem podigao na nivo simbola čovjekove žudnje za traja-njem, odnosno samu Kristinu izjednačio sa idealom ljudske pojavnosti.

Očitovanje književnog hermetizma u Lukićevom romanu Album

Poetiziranje i esejiziranje teksta, osebujnost pripovjedačkoga postupka, tema-tiziranje problema pripovjedanja, odnosno svi elementi poetike visokog moder-nizma koji su obogatili Lukićevo djelo, predstavljaju i one elemente koji su to djelo učinili nepopularnim, skoro nepoznatim široj čitalačkoj publici.

U tekstu nailazimo na brojna mjesta koja će mali broj čitalaca mentalno rea-lizirati.

Naime, roman Album nema fabularnu nit, odnosno priču koja funcionira po principu napetosti, ne posjeduje ni precizne vremenske a niti prostorne okvire uhvaćenih zbivanja. Oni su dati samo u naznakama, tek kao književni ili nerealni parametri koji prate radnju romana.

Riječ je o vrlo izraženom otporu prema organizaciji pripovijedanja na temelju pregledno izvedene fabule, pogotovu radnje podešene prema tipu tzv. intrige. Orijentiranost na ispovijest kao organizujući faktor narativne strukture vodi ka introspektivnom sustavu naracije. Prijelaz iz jedne psihičke kategorije u drugu, na primjer iz sjećanja u trenutnu percepciju ili obrnuto, Lukić bilježi bez ikakva prijelaza, bez posredovne obavijesti.

Svi ovi ovi elementi čine Lukićevo djelo usmjerenim “protiv” čitalaca koji su navikli bez napora se snalaziti u sustavu književnih konvencija.


158

Selma Veseljević

Književni žanrovi Canterburyjskih priča

1. Uvod

Prije izuma štamparske prese tekstovi su bili ručno prepisivani, pa su bili rijetki i veoma skupi. Prijenos djela uključivao je jednu kopiju teksta, čita-telja koji čita na glas, koji može, ali ne mora biti autor, i publiku. Za razliku od modernog čitatelja, koji uobičajeno čita sam sebi i usebi, srednjovjekovni čitatelj je bio član skupine, on je komunicirao sa slušateljima i sa čitateljem, što je bilo iskustvo koje naliči teatru, televiziji ili fi lmu. Zbog ovakvog načina prijenosa, srednjovjekovni radovi često sadrže reference na naratora i publiku. Direktno obraćanje slušateljima i upadice podsjećaju modernog čitatelja da su Canterburyjske priče zamišljene kao djelo usmenog stvaralaštva, poput priča koje individua prenosi grupi.

Canterburyjske priče su ljudska komedija, blisko povezana, sa dramatič-nim odnosima između likova, sa pričama koje otkrivaju karakterne osobine likova, ali i stvaraju atmosferu za druge priče koje se pripovijedaju kao od-govori na njih. Hodočasnici reagiraju jedan na drugog, a njihove su reakcije zabilježene, najčešće kroz priče koje pripovijedaju. Svaka priča u sebi nosi reakciju na onu priču koja joj prethodi, ali i posjeduje u sebi materijal za slijedeću priču.

Ovo je djelo dio književne kulture engleskog govornog područja. Korištenjem različitih književnih žanrova koji su se tradicionalno koristili u srednjem vijeku, Chaucer je pokušao, i uspio, stvoriti pregled književnog stvaralaštva perioda u kojem je živio i radio. U ovome radu ćemo dati pregled određenih književnih žanrova koji se javljaju u Canterburyjskim pričama, a koji predstavljaju više nego samo primjere tih žanrova jer svaka od Priča u sebi nosi dio Chaucerove umješnosti i iskustva.


159


2. Forma Canterburyjskih priča

Geoffrey Chaucer je pisao Canterburyjske priče u periodu od 1387. do 1400. godine. U djelu je riječ o skupini od trideset ljudi koji dijele zajednički interes, a koji se susreću u jednoj krčmi u Southwarku. Oni su hodočasnici na putu za Canterbury.1 Dolaze iz svih skupina društva, jedino nema visokog plemstva i predstavnika najnižih društvenih slojeva. Na svojem putu, hodočasnici pričaju priče kako bi “ubili vrijeme”. Ono što je interesantno je da je u srednjem vijeku hodočašće bilo i odmor. Poput turista koji se susreću po prvi puta, Canterburyj-ski hodočasnici se upoznaju na veoma jednostavan način. Ljudi koji bi inače bili podijeljeni društvenim klasama, poslom ili rodom bliži su jedni drugima jer su u potrazi za zajedničkim ciljem. Osnovni cilj posjeta je zahvala sv. Tomasu jer im “dade lijek tražen” (I, A, 18). Ako uzmemo u obzir loše stanje srednjovjekovnog zdravstva, takva pomoć je bila više nego dobrodošla.

Forma povezanih priča koje pričaju različite osobe nije bila nepoznata u sred-njovjekovnoj literaturi i stručnjaci su pronašli nekoliko sličnih formi od kojih je Canterburyjskim pričama najbliža Novelle autora Giovannija Sercambija koja se također odvija na hodočašću, mada za razliku od Priča, narator Novelle je sam autor koji je jedan od hodočasnika.2 Ukoliko ćemo vjerovati Općem proslovu, Chaucerova je namjera bila da svaki hodočasnik ispriča dvije priče na putu za Canterbury i dvije u povratku. Njegov projekt nikada nije završen. Umjesto 120 priča, tekst se završava nakon dvadeset četvrte priče dok još uvijek traje putova-nje za Canterbury.

Narator Priča je Geoffrey, koji je sličan, ali ne identičan Chauceru. Radnja je jako jednostavna. Početkom mjeseca travnja, narator je smješten u Tabardu u Southwarku i sprema se da krene na hodočašće do grobnice sv. Becketa u Can-terburyju, kada grupa od 29 hodočasnika dođe u prenoćište. Narator je primljen u njihovo društvo i opisuje ih sve, a svatko od njih je predstavnik jedne društvene skupine u engleskom društvu. Domaćin Tabarda, Henry Baily, odlučuje se pri-družiti hodočasnicima, te predlaže igru kako bi se svi zabavili uz put: svi će pri-čati priče, a najbolja će biti nagrađena večerom u Tabardu po povratku. Najveći dio djela su 24 priče, povezane naracijom i dijalozima.

Književna forma zbirke priča, u kojoj su pripovijedanja različitih vrsta or-ganizirana u veću okvirnu naraciju, ima dugačku povijest i smatrana je jako umješnom u Chaucerovo doba. Međutim, niti Confessio Amantis njegova prija-telja Johna Gowera, niti Boccaccijev Decameron, za koji je najvjerojatnije znao,

1 Hodočašća su u srednjem vijeku bila jako bitna. Omiljeno mjesto hodočašća za žitelje Velike Britanije i ostatka Europe bila je katedrala u Canterburyju gdje je bio ubijen nadbiskup Thomas Becket. http://www.history.uk.com/articles/index.php?archive=44 (29.01.2008.)

2 D. Daiches, A Critical History of English Literature. London: Secker&Warburg, 1969: 106.


160

ne pokazuju ništa slično kompleksnosti Priča.3 Socijalna raznolikost Chucero-vih hodočasnika, vrste stilova koje upotrebljavaju i psihološko bogatstvo nji-hovih odnosa, bilo međusobnih ili unutar njihovih priča, osobiti su u svjetskoj književnosti.

Kada je umro 1400. godine, Chaucer nije bio ni blizu završetka Canter-buryjskih priča. Najbolje sačuvani primjerci pokazuju stalne izmjene, a red priča koji danas postoji nije Chaucerov, već je to raspored priča urednika Elle-smera.4 Za Ellesmere Manuscript se svi stručnjaci slažu da je najbolji. Prepisan je u ranom petnaestom stoljeću, a isti pisar je prepisao i Hengwrt rukopis, koji ima nekoliko mana, od kojih je najveća nedostatak jedne priče, Slobodnjako-ve. Pretpostavlja se da je Hengwrt stariji rukopis, te da su uredniku nedostajali neki dijelovi Priča.5

3. Viteška romanca

Percepcija srednjovjekovnog načina života i pojma viteštva dosta su iskrivlje-ni kod modernog čitatelja. Za to su “krive” romantiče priče o hrabrim vitezovima i prelijepim damama: hrabri vitezovi koji bi za svoju damu dali život, turniri na kojima se na kocku stavlja ne samo život, već i ono što je važnije od života, čast. Međutim, takva percepcija predstavlja samo jedan dio onoga što je viteštvo zna-čilo u doba Chaucera.

Pošto postoji veliki broj srednjovjekovnih djela koja se nazivaju romancama, a dosta su različita u svojoj strukturi i tematici, jako je teško defi nirati žanr viteš-ke romance. U suštini, to je “avantura, fi ktivna i često fantastična ili nadnaravna priča” koja ima srednjovjekovnu pozadinu, a često refl ektira ideje viteštva ili vi-tezova koji su posvećeni svojem gospodaru, dami i Crkvi. Zbog toga je tematika tih priča hrabrost i čast, kao i ljubav ili vjera u Boga.6

U dvanaestom stoljeću udvorna ljubav postaje prihvaćeni model ponašanja koji fascinira kako ljude iz duhovnog tako i iz svjetovnog života.7 Pošto su vi-tezovi imali sve manje obaveza na bojnom polju, morali su nekako ispuniti slo-bodno vrijeme, ali su u isto vrijeme morali ostati u formi. Zbog toga su poče-li održavati razna takmičenja i turnire na kojima su se borili za neku nagradu. Među promatračima tih turnira bile su i mlade dame, koje su vitezovi, naravno, primjećivali i čiju su pažnju željeli privući. Tako je i došlo do toga da su se mladi vitezovi počeli boriti u ime ljubljenih dama.

3 M. Hallissy, A Companion to Chaucer’s Canterbury Tales. Westport, CT: Greenwood Press, 1995: 238.

4 B. F. Huppé, A Reading of the Canterbury Tales. Albany: SUNY Press, 1964: 75.5 http://assets.cambridge.org/97805218/32496/sample/9780521832496ws.pdf (30.1.2008)6 A. B. Baugh., A Literary History of England. New York: Appleton-Century-Crofts, 1948: 261. 7 M. Bowden, A Reader’s Guide to Geoffrey Chaucer. London: Thames and Hudson, 1977: 19-20.


161


Zanimljivo je da se u Chaucerovim Pričama protagonisti brinu samo za ljubavnu igru, kada je riječ o djelima napisanim u tom žanru.8 Sigurno je da je ljubavna igra postala interesantnija od nekih drugih tematika u kasnom četrnaestom stoljeću. Po-gledajmo kako su viteški ideali opisani u dvjema pričama, Vitezovoj i Štitonošinoj.

3.1.Vitezova priča

Prva osoba koja priča svoju priču je Vitez. Chaucer ga stavlja na prvo mjesto, jer on ne samo da je superiorniji po društvenom položaju od svih drugih hodo-časnika, nego posjeduje vrline koje ga čine voljenim i cijenjenim od strane svih drugih.9 On je osoba koja posjeduje veliku hrabrost i koji se u životu pridržava svojih religijskih i moralnih pravila. Pravila nalažu da viteza uvijek prate barem jedan Štitonoša i pomoćnik niže klase, Slobodnjak.

Chaucer se trudio da njegove priče budu u skladu sa karakterom lika koji je opisan u Općem proslovu, a koji pripovijeda.10 Shodno tome, priča koju Vitez kazuje je tragična pripovijest o ljubavi i idealima viteštva. Materijal za Vitezovu priču Chaucer je pronašao u Boccacciovoj Tezeidi koju on pretvara u veoma živu sliku srednjovjekovnog viteškog života.

Prepričajmo ukratko radnju: Palemon i Arcita su dvojica bliskih rođaka koje zarobljava Tezej. Obojica se zaljubljuju u istu ženu, sestru Tezejeve supruge, Emiliju. Na zahtjev kralja Piritoja, Arcita bude oslobođen, te se zaposli u dvor-skoj kuhinji kako bi mogao uživati u pogledima na svoju ljubljenu Emiliju. Pa-lemon ostaje zarobljen u tamnici sedam godina prije nego uspije pobjeći. Čim izađe na slobodu, Palemon izazove Arcita na dvoboj, međutim, Tezej ih spr-ječava i odlučuje da organizira viteški turnir na kojem će se odlučiti kojem od njih dvojice će pripasti Emilijina ruka. Na turniru pobijedi Arcita, ali nesretnim slučajem povrijedi se nakon dvoboja i nakon što se pomiri sa Palemonom, umire na Emilijinim rukama. Nekoliko godina kasnije, Palemon i Emilija se vjenčaju.

Mjesto radnje je antička Grčka, ali ovo je svijet srednjovjekovnih vrijednosti, svijet ljubavi na prvi pogled. Na početku priče, Palamon i Arcita su opisani kao

U hrpu mrtvih, dva viteza našli,Ranjena teško, kako skupa leže;Svaki grb jednak, bogat, rukom steže.

8 R. T. Lenaghan, “The Clerk of Venus: Chaucer and Medieval Romance”. U: The Learned and the Lewed: Studies in Chaucer and Medieval Literature, ur. Lerry D. Benson. Cam-bridge: Harvard University Press: 1974: 32.

9 Bowden, A Reader’s Guide to Geoffrey Chaucer: 20.10 G. Chaucer, Canterburyjske priče. Preveo Luko Paljetak, pogovor Luko Paljetak. Zagreb: Zna-

nje, 1986: 653.


162

Palemon bje taj jedan što je pao,A Arcita se drugi vitez zvao.Ni živi ni mrtvi bili nisu,Ali po grbu i oklopu svi suGlasnici rekli tad između sebeDa kraljevske su krvi, i iz Tebe,I da su sestre rodile ih dvije.

(I, A, 1010-1019)

Palomon i Arcita, osim što su rođaci, su i pobratimi, to jest zakleli su se da će braniti jedan drugog u bilo kakvoj situaciji koja ih zatekne, te da će, ukoliko zatreba, dati svoj život jedan za drugog. Međutim, oni se zaljube u istu djevojku i time na neki način ruše svoju zakletvu, a držanje do svoje riječi bio jedan od di-jelova viteškog kodeksa ponašanja.11 Međutim, u trenucima prije nego će Arcita umrijeti, on pokazuje da posjeduje osobine kavalira kada svojoj voljenoj Emiliji opisuje Palamona i njegove viteške osobine:

Nek Jupiter da snage duhu mome,Da, kao što svi pravi sluge čine,Mognem sve reći, štujuć sve vrline―Istinu, čast i vitešku nam vjernost,Plemenitost, podrijetlo, mudrost, smjernost,I velikodušnost, i druge s njima―Kao što znam da Jupiter mi ima Uzeti dušu, isto tako znamDa je Palemon na tom svijetu samLjubavi vrijedan, sluga svakog trenaBje vam, i bit će, stog mu budi žena, Zaboravit ga nemoj, gospo vrla.

(I, A, 2786-2797)

3.2. Štitonošina priča

U pratnji Viteza je njegov sin, Štitonoša. Mladić kao i svaki drugi iz toga doba, on je jako svestrana osoba i izdvaja se od ostalih hodočasnika po svojem obrazovanju i umješnosti. Poput dosta drugih mladića, zaljubljen je u ljubav. 11 Bowden, A Reader’s Guide to Geoffrey Chaucer: 31.


163


Pogledajmo kako ga predstavlja Chaucer:S njim biješe sin mu, ŠTITONOŠA jedar,Ljubavnik, vitez-pripravnik, jak, vedar,S kosama kao pod kalup svijenim,U dvadesetu zašao, ja scijenim.Visine sasvim prosječne je bio,I čudno spretan, vrlo snažan, čio.S konjicom nekoć prošao je svuPicardiju, Artois i Flandriju,Istaknuvši se, za to vrijeme kratko,Da milost svoje gospe stekne glatko.Izvezen bješe kao polje cijelo,Gdje raste cvijeće crveno i bijelo.Vazdan je pjevo, sviro fl aut jasan,Svjež kao što je svibanj, mjesec krasan.Plašt mu bje kratak, rukav duži nešto.Jahao konja dobro je i vješto.Pjesme je znao pjevati i skladat,Borit se, plesat, slikat, perom vladat.Noću, jer strasno ljubio je on,Snu bješe manje nego slavuj sklon.Uslužan, skroman, uljudan bje k tome,Režuć za stolom divljač ocu svome.

(I, A, 79-100)

Krčmar, koji je u svojoj profesiji upoznao dosta mladića poput Štitonoše i jako je dobar poznavalac ljudskih karaktera, što je tokom Priča više puta dokazao, od Štitonoše traži da ispriča priču o ljubavi. Mladić skromno prihvata tu dužnost i unaprijed se ispričava za bilo kakve pogreške. Kao što se moglo i očekivati, nje-gova je priča u žanru viteške romance. Štitonošina je priča nedovršena, prekida je Posjednik sa svojim ironičnim komentarima na račun mladića.

Ta je priča je romanca čiji je izvor u priči o letećem bjelokosnom konju iz Tisuću i jedne noći i francuskoj srednjovjekovnoj romanci o Cleomadesu, a ima i sličnosti sa početkom romance Sir Gawain i Zeleni Vitez.12 Priča se razvija na više nivoa: na prvom je riječ o rođendanskoj proslavi kralja Kambuskana na koju 12 Chaucer, Canterburyjske priče: 678.


164

dolazi nepoznati vitez koji kralju daruje četiri poklona koje mu poklanja kralj Indije i Arabije. Jedan od tih četiri poklona je prsten pomoću kojeg se može ra-zumjeti jezik ptica, a kralj Kambuskan ga daje svojoj prelijepoj kćerki, Kanaceji. Misteriozni kralj princezi također daruje zrcalo pomoću kojega će uvijek znati da li je njen dragi vara. Idućeg jutra, ljepotica odlazi u šetnju parkom gdje susreće sokolicu koja u velikoj patnji kažnjava samu sebe. Tada to postaje priča sokolice koja govori o prevrtljivoj prirodi sokolova/muškaraca. Kako je već spomenuto, priča je prekinuta, ali je interesantan način na koji je Edmund Spencer dovršio u svojem djelu Vilinska kraljica. U kodeksu viteštva, za ruku prelijepe Kaniceje se bore dva viteza Triamond i Cambell, međutim, nema pobjednika jer su vitezovi jednakih snaga. Kaniceju dobija Triamond.13

4. Fabliau

Najveći broj Priča su fabliaux, što se može smatrati paradoksom zbog toga što skoro ne postoje drugi fabliaux u engleskom jeziku.14 Interesantno je da u svojim Pričama Chaucer pokazuje veliko poznavanje ovog žanra, kako njegove originalne francuske forme, tako i njegovih varijacija.15 Likovi koji se pojavljuju u ovome žanru su građani čija važnost raste u srednjovjekovnoj Europi. Fabliaux su najčešće satirični, ismijavaju konvencionalne moralne vrijednosti i institucije. Uspjeh vrste fabliau je bio u njegovom kapacitetu da zabavi, a bilo kakve refe-rence na klasičnu književnost prošlih doba ne bi imale smisla.

Najjednostavnija defi nicija vrste fabliau bi bila “des contes a rire en vers”-smi-ješna kratka priča u stihovima.16 Fabliau je često grube tematike, a likovi su mu svijet niže klase. Jedan od stereotipnih motiva bila je bludnost tipova, posebice u tipičnim fabliau situacijama kao što su, na primjer, ljubavni trokut između ljubo-mornog muža, senzualne žene i razvratnog svećenika ili pametnog činovnika.17 Radnja je obično u formi praktične šale koja se izvodi u ime ljubavi ili osvete.

Naziv fabliau potiče od imena francuskog književnog žanra zbog toga što su Francuzi zaslužni za ovu književnu formu koja je karakteristična za trinaesto sto-ljeće. Bédier je jasno pokazao da je fabliau bio francuski izum trinaestog stoljeća čije se razvoj nije nastavio u četrnaestom stoljeću. Može se također primijetiti

13 Chaucer, Canterburyjske priče: 678.14 Postoji samo jedan engleski fabliau prije Chaucerovih, to je Dame Siriz, napisan krajem tri-

naestog stoljeća, ali se pretpostavlja da su postojali drugi koji su izgubljeni. H. S. Canby, The Short Story in English. New York: Henry Holt, 1909: 49.

15 B. Rowland, Companion to Chaucer Studies. Oxford: Oxford University Press, 1979:296. 16 J. Bedier, Les Fabliaux: Etudes de litterature populaire et l’histoire litteraire du moyen age.

Sixieme edition. Paris: Champion, 1982: 39.17 C. Muscatine, Chaucer and the French Tradition. Berkeley: University of California Press,

1969: 61.


165


razlika između viteške romance koja je književni žanr viših društvenih slojeva i vrste fabliau koja je književni žanr puka.18 Fabliau u sebi ima jednu jasno izgra-đenu crtu nepristojnosti, tematika je prosta, koriste se nepristojne riječi sa ciljem šokiranja, ali nema pornografi je kao ni perverznih elemenata.

4.1. Mlinareva priča

Nakon Vitezove priče slijedi Mlinareva priča. Onoliko koliko je Vitezova priča bila uzvišena i puna životnih mudrosti i vrijednosti, toliko je priča koju sa hodočasnicima dijeli Mlinar prosta i bludna. Priča on o ljubavnome trokutu u kojem se nalaze stari i naivni tesar John, njegova mlada i lijepa supruga Alison, te dvojica muškaraca koji pokušavaju stupiti u odnose sa njom, student Nikola i crkvenjak Absolon.

Mlinar svima kaže da je pijan i da, shodno tome, ne može biti okrivljen za ono što govori. Za svoju priču on kaže da je pripovijest o tome kako je student spavao sa tesarevom ženom.

Najprije moram vam u ovom časuReći da pijan sam, vidim to po glasu;I ako budem pričao stog krivo,Nek krivo, molim, southwarško je pivo.Čut ćete život, i pripovijest bome,O tesaru i ženi mu, i tomeKako se školar domogao cilja.

3137-3143

Kako bi ispunio svoju želju i proveo jednu noć nasamo sa mladom Alison, suprugom starog, ali i naivnog tesara Johna, student astronomije na sveučilištu u Oxfordu koji stanuje kod tesara, Nikola, odlučuje se na prijevaru. Uvjerava Johna da će se desiti velika katastrofa, poplava koja će uništiti život na Zemlji, te da je jedini način da spasi sebe i svoju suprugu da sagradi barke na kojima će oni plutati dok se nivo vode ne spusti. Lakovjerni, naivni John povjeruje u priču studenta astronomije, a povjeruje i da mu Bog poručuje da ne smije noć prije poplave provesti sa svojom suprugom. Umjesto sa svojim mužem, Alison tu noć uživa sa Nikolom, kada im se ukazuje prilika da se zabave sa crkvenjakom Absolonom koji je zaljubljen u Alison. Absolon je udvorni ljubavnik, koji Alison kupuje poklone i pjeva joj ljubavne pjesme pod prozorom, ali joj je on odvratan. Zbog toga ona na njegove zamolbe za poljubac, umjesto “malo od bogatstva 18 Bedier, Les Fabliaux: 76.


166

svoga” (I, A, 3726) “ispruži mu dupe” (I, A, 3732). Uvrijeđen, Absonol ode kod kovača po crtalo, pa se brže-bolje vrati do Alison i krene je zazivati. Umjesto nje, na prozor izlazi Nikola, a Absolon:

On bijaše spreman s onim gvožđem vrelimOpali Nika posred šupka cijelim.Oguli njemu dlan široko kože,Tako ga vrelo gvožđe straga ože,Da mišljaše da umire od boli.Kako lud poče da viče i moli:“Upomoć! Vode! Vode! Jadan ja!”

(I, A, 3809-3815)

To je čuo i tesar, koji se prenuo iz sna i pomislio da je voda nadošla, pa je hitro presjekao konope na kojima su bile obješene barke koje padoše na njega i on se onesvijesti. Kada je došao svijesti, John se trudio svima objasniti što se desilo, ali ga je čitavo selo smatralo ludim.

4.2. Španova priča

U svojoj priči, Mlinar se narugao Tesaru koji uzima riječ odmah poslije njega i odlučuje da mu se osveti za sve ružno rečeno. Osvećuje mu se pričom o mlinaru kojega prevare dva studenta. Napisana je po ugledu na Boccacciovu šestu novelu devetog dana, mada je Chaucerova priča dosta življa i plastičnija, skoro da je scenski živa.19 Chaucer je materijal za svoju Španovu priču pronašao osim u De-cameronu i u jednoj fracuskoj priči napisanoj krajem trinaestog stoljeća, French Le Meunier et les II clers.20

U Španovoj priči radi se o dvojici mladih studenta sa Cambridge sveučilišta sa istaknutim provincijskim akcentom, a koji dolaze kod mlinara sa ciljem da ga kontroliraju dok melje njihovo brašno kako ih ovaj ne bi prevario. Planiraju ga promatrati cijelo vrijeme, ali ih mlinar nasamari. Odveže njihove konje, i dok studenti pokušavaju da ih uhvate, mlinareva supruga i on ukradu jedan dio njihovog brašna. Pošto studenti tek navečer uhvate svoje konje, moraju zamoliti mlinara za prenoćište. On pristane da ih primi (uz naplatu) i bude sretan, jer je ne samo uspio da ih pokrade, već i da im “izvuče”’ novac. Studenti se tokom noći osvete mlinaru tako što spavaju sa njegovom suprugom i kćerkom. Kada zora svane, mlinareva kćerka otkrije jednom od studenata gdje se nalazi brašno koje

19 Chaucer, Canterburyjske priče: 663-664.20 H. Cooper, The Canterbury Tales. Oxford: Oxford University Press, 1996: 110.


167


je njen otac ukrao od njih. Priča se završava bijegom studenata, ali ne prije nego što mlinar dobije zaslužene batine.

Špan priču zaključuje riječima:Stoga stara izreka nam zbori:“Nek ne nada se dobru, tko zlo tvori.”Prevari samog sebe taj tko vara.Bog svemogući, koji čuda stvara,Spas nek da cijeloj ovoj družbi, svim!Mlinaru sad za priču vratih, mnim.

(I, A, 4319-4324)

Za razliku od Mlinareve priče, u kojoj je akcent na zadovoljavanju spolnih potreba i koja je prepuna prijevara koje su namijenjene da nasmiju slušatelje i čitatelje, Španova priča nije toliko vesela, prije svega zbog toga što je akcent na osveti.

5. Basna

Basna kao književni žanr bila je veoma popularna i u srednjem vijeku, kao i u svim drugim razdobljima. Porijeklom je iz Stare Grčke i Indije.21 Prema Solaru, basna je “književna vrsta u prozi ili stihovima u kojoj glavnu ulogu imaju životi-nje, ponekad i biljke, pa i predmeti, prikazani kao nositelji nekih tipičnih ljudskih osobina”.22 Dodaje da se u basnama nekim životinjama unaprijed pridaju određe-ne ljudske osobine; lisica je lukava, zec je strašljiv i slično.23

U svakoj zbirci basni, od Ezopa do La Fontainea, postoji pouka za ljude koja je dokazana na primjeru životinja.24 U njima se radi ne o tome kako bi trebalo biti, već o tome kako jest, dakle imaju određenu dozu praktičnosti u sebi.

5.1. Priča Opatičkog svećenika

Priča o pijetlu i lisici je najvjerojatnije već bila poznata čitateljima prije nego što ju je Chaucer napisao. Priča potiče od prvih basni, kao što su Ezopova “Vrana i lisica”. Najveća se sličnost primjećuje sa latinskom poemom Gallus et vulpes, napisanom u dvanaestom stoljeću. Marie de France je osnovni zaplet svoje priče

21 D. Daiches, A Critical History of English Literature. London: Secker&Warburg, 1969: 106.22 M. Solar, Rječnik književnog nazivlja. Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2006: 38.23 Solar, Rječnik književnog nazivlja: 38.24 Cooper, The Canterbury Tales: 340.


168

Dou Coc et doz Werpis preuzela iz te poeme, a primjetna je velika sličnost izme-đu njene priče o pijetlu i liscu i priče Opatičkog svećenika o pijetlu Chanticleeru, kokoški Perteloti i liscu Russellu. 25

Priča se odvija u vrijeme kada “i ptice znale zborit su i pjevat” (VII, B, 2909). Na imanju jedne siromašne udovice živjeli su pijetao Chanticleer i njegovih se-dam kokoški, od kojih se po ljepoti izdvajala Pertelota. Jednom je prigodom pijetao sanjao čudan san u kojem ga je progonila “zvijer na psa što liči” (VII, B, 2827-2928) koja ga je htjela ubiti. Kada se pijetao probudi, vodi raspravu sa Pertelotom o razlozima zbog kojih se sanjaju strašni snovi. Njihovu raspravu prekida lisac koji uvjeri Chanticleera kako najbolje pjeva zatvorenih očiju i, kada ovaj zatvori oči, ščepa ga i odvuče u šumu. Svi kreću u potjeru za liscem. Kada pijetao vidi da mu je smrt blizu, on se dosjeti načina da prevari lisca kako bi ga ovaj ispustio i

Reče: “Na vašem mjestu ja bih lakoBoga mi moga, reko im ovako:‘Vrati se natrag, ruljo, ovoga puta!Dabogda kuga izjela vas ljuta!Do ruba šume stigao sam baš;Uzalud, stradat pijetao će vaš.Vjere mi, ovdje smazat ću ga sočno!’

(VII, B, 3435-3441)

Kako mu je pijetao predložio, tako i lisac učini i čim zine, pijetao mu pobje-gne iz usta i popne se na neko stablo.

Kao i svaka druga basna i Chaucerova Priča Opatičkog svećenika ima svoju pouku. Kako to na kraju kaže lisac

“Ne”, reče lisac, “nek Bog kaznu zadaSvakomu tko se nerazumno vladaI brblja kad bi moro stisnut zube.”

(VII, B, 3461-3463)

6. Priče o životima mučenika za kršćansku vjeru

Vjernici su uvijek voljeli priče o herojskim vrlinama, o ljudima koji su spre-mni umrijeti za Isusa Krista i kršćanstvo. Po konvencijama srednjovjekovne le-gende, svetac koji je nositelj vrlina uspoređuje se sa glavnim principom zla. Zlo

25 Cooper, The Canterbury Tales: 342.


169


je prikazano kao mnogo moćnije od sveca, pa se tako dešava da, paradoksalno, slabiji pobjeđuje, uz Božju pomoć. Pošto je legenda je didaktična priča, lik zli-kovca se nikada ne kaje, on je zao i u njemu nema pokajanja.26

6.1. Nadstojničina priča

Priča je napisana, kako i stoji u tekstu “u slavu Djeve te što milost steče” (VI, C, 691). Pripovijesti o čudesima Djevice Marije su bile raširene po Europi, a od dvanaestog stoljeća nadalje su skupljane u zbirke, mariales. Te su pripovijesti na prostoru Engleske u početku pisane na latinskom jeziku, a jedno stoljeće kasnije se pojavljuje prva zbirka na srednjovjekovnom engleskom jeziku, South English Legendary. Takve pripovijesti imaju veći utjecaj na osjećanja nego na razum. Jedna od raširenijih osobina ovoga žanra je primjetan anti-semitizam; kulturo-loška netrpeljivost Kršćana prema Židovima svoje uporište nalazi i u tome što Židovi preziru vjerovanje u uskrsnuće Isusa Krista i bezgrešno začeće Djevice Marije.27 Shodno tome, Židovi su prikazivani kao inkarnacije zla.

Nadstojnica priča o sedmogodišnjem dječaku koji od jednog starijeg dječaka nauči pjesmu Alma redemptoris mater, pa je svakog dana pjeva kada ide u školu i kada se vraća. Radnja ove priče dešava se u Aziji, u jednom kršćanskom mjestu koje ima židovski kvart. Na putu prema školi, dječak je prolazio pored njihovog naselja. Židovima je to pjevanje jako smetalo, te oni odluče da unajme ubojicu koji će ušutkati dječaka. Nakon što ga je usmrtio, ubojica ga baci u jamu. Dječa-kova majka, koja je bila udovica, nakon što se dječak cijele noći nije vratio kući, počela ga je tražiti, zazivajući pomoć Djevice Marije. Do jame u koju je dječak bio bačen, odvede je glas njenog dječaka koji je pjevao Alma redemptoris mater. Kada se sazna što su Židovi učinili, poglavar grada ih surovo kazni, naredi da im konji rastrgnu udove. Umoreni dječak nije prestao pjevati, sve dok mu opat ne skloni zrno koje mu je stavila Djeva Marija na jezik, a nakon toga dječak “ispusti ...duh svoj čisti” (VI, C, 700).

Priča o dječaku kojeg Židovi ubiju kako bi mu se osvetili za njegovo pje-vanje himne Djevici Mariji u Zapadnoj se Europi pojavljuje u raznim ver-zijama. Od tri glavne verzije, u dvjema sveta Djeva dječaka vraća u život. Nadstojničina priča razlikuje se od drugih priča iz svoje skupine po tome što je točno određeno da je himna koju dječak pjeva Alma redemptoris ma-ter, po tome što je dječakovo tijelo bačeno u jamu kao i po tome što dječak pjeva na svojem pogrebu, ali ne biva vraćen u život.28 U priči se pojavljuju neki jedinstveni elementi za koje nije jasno da li su izvorno Chaucerovi ili ih je preuzeo iz nekog nestalog izvora. Izdvojimo dva primjera, zrno koje je 26 Hallissy, A Companion to Chaucer’s Canterbury Tales: 238.27 Cooper, The Canterbury Tales: 288.28 Cooper, The Canterbury Tales: 289.


170

Djevica spustila na jezik dječaka, a koje se ne spominje ni u jednoj drugoj pripovijesti. Chaucer u svojoj pripovijesti Židove kažnjava surovije nego što je to učinjeno u svim drugim verzijama ove priče.

Na muke i na smrt poglavar mjesta Osudio je Židove te tada,Sve koji znahu za tu zloću, smjesta.Grozota takva njemu teško pada.“Tko čini zlo taj nek se zlu i nada”;Dade da konji rastrgnu im uda,Pa objesi im potom tijela huda.

(VI, C, 656-662)

U većini drugih pripovijesti Židovi za kaznu bivaju preobraćeni, rjeđe kažnje-ni, ali nikada ovako brutalno.29

7. Breton lai

Istraživanja su pokazala da je Breton lai najvjerojatnije keltskog podrijetla. U početku su to bile popularne priče koje su u sebi nosile pečat keltske mašte, a koje je u književnu formu uglazbio neki bretonski glazbenik. U obliku koji je op-stao do dana današnjeg, jedino je radnja ostala keltska. Perfektna književna for-ma je francuska, heroji i heroine su francuski vitezovi i dame, a duh je viteški.30 To je kratka romanca ili avanturistička priča kakve su stari Britoni stvarali na keltskom jeziku. Ne postoji niti jedna ovakva pjesma sačuvana na starokeltskom ili bretonskom jeziku, ali određeni broj njih postoji na francuskom i engleskom jeziku.31

Breton lai je bio i ostao zagonetka zato što je, na stranu to što se u pjesmi kaže da je u pitanju Breton lai, teško odrediti koje ga osobine čine time što jest. Sir Orfeo, jedan od rijetkih sačuvanih dijela vrste Breton lai napisanih na engleskom jeziku, mada vilinska atmosfera naslućuje keltske motiv, pre-uzima priču iz klasične literature. Najbolje sačuvani su autorice Marie de France koji, mada napisani na francuskom jeziku, u sebi nose tragove breton-skog jezika i kulture. 32

29 Cooper, The Canterbury Tales: 289.30 Canby, The Short Story in English: 24. 31 L. C. Ramsey, Chivalric Romances: Popular Literature in Medieval England. Bloomington:

Indiana University Press, 1983: 151. 32 Ramsey, Chivalric Romances: 150.


171


7.1. Posjednikova priča

Od svih djela koje je napisao Chaucer, Posjednikova priča je jedini Breton lai. U svojem Proslovu Posjednik tvrdi da će njegova pjesma biti Breton i to je jedini čvrsti argument za svrstavanje ove pripovijesti među djela vrste Breton lai.

U svoje doba Bretonci su stariOpjevati znali različite stvariNa jeziku svom bretonskom i potomUz glazbala su pjevat znali o tom,Il naizust kazivati te svojePjesme; postoji jedna takva kojeSjećam se pa bih kazat vam je htio.

(V, F, 709-715)

Diskutabilno je da li je Chaucer imao uvid u neki Breton lai, na francuskom ili engleskom jeziku, koji je iskoristio za pisanje svoje Posjednikove priče, jer je do sada bilo nemoguće pronaći takav lai.33 Ono što je očigledno je da je radnja ove priče u velikoj mjeri posuđena od Boccacciovog Il Filocolo i pete novele desetog dana Decamerona.34

Nakon vjenčanja Averag, mladi vitez, odlazi na putovanje u Englesku. Nje-gova supruga, Dorigen, ostaje u Bretanji i provodi svoje dane u tugovanju. Često bi sjedila uz obalu i promatrala barke koje su plovile, kao i stijene koje su je plašile zbog toga što su se mnogi ljudi nasukali na njih i pronašli smrt na obali. Usamljenoj djevi mladi vitez, Aurelije, već dugo zaljubljen u nju, izjavi ljubav, ali ga ona odbija zbog toga što voli svojeg dragog kojega čeka već dvije godine. Međutim, ipak mu ostavi mogućnost da bi njih dvoje mogli biti zajedno ukoliko joj on ispuni jednu želju.

“Aurelije”, kaza, “Bog to zna,Vaša bih ljubav mogla biti ja,Jer dira mene vaše tužno stanje,Onda kad stijene redom duž BretanjeUklonite, to želja mi je žarka,Da ne strada ni jedan brod ni barka, ―Kad obalu oslobodite stijena,Svu, da ni jednoj ne vidi se sjena,

33 Chaucer, Canterburyjske priče: 679.34 Bowden, A Reader’s Guide to Geoffrey Chaucer: 34.


172

Tad voljet ću vas više od ma koga,Riječ ja vam čvrstu dajem, mog mi Boga.”

(V, F, 989-999)

Ne mogavši ispuniti taj zahtjev, Aurelije pada u veliku tugu i bude bole-stan više od dvije godine. U pomoć mu priskače njegov brat koji pronalazi jednog čarobnjaka koji pristane da za naknadu od tisuću funti ukloni sve stijene i bi tako učinjeno. Dorigen, koja se nije nadala tome, saznavši što je Aurelije učinio za nju, počne razmišljati o samoubojstvu kako bi spasila svoju čast.

Averag, koji je bio odsutan kada je Dorigen saznala kako joj valja ispuniti svoje obećanje, kada se vratio kući, zatiče svoju suprugu u očajanju i kada mu ona ispriča o čemu je riječ, kaže joj

“Ženo”, on reče, “spavaj mirno stoga.Još danas može dobro svršiti sve.Održat ti ćeš obećanje, gle!Neka me Bog moj čuva svakog zla,Radije bih sebe mačem probo jaZbog ljubavi za tebe, nego daoDa obećanje ne održiš, jao;Čast, to je blago najveće, dakako”―

(V, F, 1472-1479)

Na njenu sreću, kada je Aurelije saznao kako je njen muž plemenit, on od-luči odustati od svojih namjera i oslobodi Dorigen njene zakletve. Aureliju je bio ostao njegov dug čarobnjaku u iznosu od tisuću funti, a on je imao samo petsto funti koje ponudi alkemičaru i zamoli ga da mu odgodi ostatak duga. Međutim, kada je ovaj čuo priču o časnoj djevi i plemenitom vitezu, on mu oprosti čitav dug.

Posjednik svoju priču završava postavljajući pitanje družini o tome tko je najplemenitiji od svih likova iz ove priče.

Gospodo, upit postavit bih htio,Koji najplemenitiji je bio?Nek kažu, dok smo tu, svi koji znaju.Gotovo je, privedoh priču kraju.

(V, F, 1621-1624)


173


8. Exemplum

U trinaestom stoljeću mnoge francuske književne forme postaju popularne u En-gleskoj, neke od njih su već spomenute ranije kao što je fabliau, a uključuju i exem-plum ili moralnu priču.35 Exemplum se defi nira kao kratka naracija koja se koristi za ilustriranje ili potvrđivanje općeg mišljenja. Za exemplum se uobičajeno tvrdi da su u pitanju priče koje su ili bi mogle biti istinite, te pružaju dokaze u cilju potvrđivanje neke doktrine.36 Da bi se uopće shvatio exemplum, mora se uzeti u obzir da exem-plum nije vrsta priče, već bilo koja priča koja se koristi kao ilustracija neke pojave, najčešće negativne na koju se mora utjecati. Uključen u propovijed, koristio ga je propovjednik sa samo jednim ciljem na umu, pa je često bio oslobođen od ikakve književne vrijednosti. Svrha mu je bila didaktička i nije bio mjesta slikovitosti.37

Najranija zbirka vrste exemplum je Jatakas, indijska knjiga iz četvrtog sto-ljeća prije nove ere, u kojoj Bodhisat propovijeda ispravan život na primjerima iz svojeg iskustva iz prošlih reinkarnacija. Stari Grci također koriste didaktičke priče u istu svrhu. Smatra se da srednjovjekovni exemplum nije potekao od tih izvora, već da je u pitanju metoda koja je preuzeta iz Biblije ili je, što je još vje-rojatnije, u pitanju spontani razvoj ovog žanra.38

8.1. Oprosničareva priča

Grijehovi proždrljivosti, pijanstva, kockanja i blasfemija, koji bi se mogli na-zvati “kavanskim grijehovima”, bili su omiljena tema propovjednika i moralista u srednjem vijeku.39 Nije čudno što je prva scena koju nam predočava Oprosničar smještena u neku krčmu u Flandriji gdje se trojica prijatelja prežderavaju, piju, bludniče i kockaju. Vrijeme je kuge, ali se to na ovim mladićima ne bi primijetilo dok se provode sa ženama lošeg morala.

Plesačice tad tu bi došle, strasne, Pa voćarice, cure mlade, krasne,Sviračice i drolje, cure drugeŠto prodaju slatkiše, vražje slugeSve redom, koje samo šire blud Što druži se s proždrljivosti svud.

(VI, C, 477-482)

35 “Middle English Literature”, The Columbia Encyclopedia, 6th ed. New York: Columbia Uni-versity Press, 2007: 31889.

36 http://cco.cambridge.org/extract?id=ccol0521815568_CCOL0521815568A013 (7.2.2008.)37 Canby, The Short Story in English: 24. 38 Canby, The Short Story in English: 25. 39 Cooper, The Canterbury Tales: 265.


174

To veselo druženje prekida crkveno zvono kojim se ispraća mrtvac na vječni počinak, a pokojnik je njihov drug koji je prethodne noći sa njima pijančio. Dru-govi daju svoju časnu riječ da će pronaći Smrt i usmrtiti je, kao i da će, ukoliko je potrebno, umrijeti jedan za drugoga. U njihovoj potrazi za Smrću nailaze na starca koji ih uputi da potraže Smrt ispod jednog hrasta. Umjesto Smrti, tamo pronalaze osam mjerica zlata. Dogovore se da će dvojica od njih ostati čuvati zlato, a najmlađi će otići u grad po hranu i vino. Kada padne noć zlato će odnijeti sa tog mjesta i podijeliti na tri jednaka dijela. Kada ostadoše sami, dvojica koji su čuvali zlato se dogovore da će najmlađeg ubiti kada se vrati, kako ne bi morali dijeliti na tri dijela. Najmlađi, na putu prema gradu, smisli plan da otruje ovu dvojicu i cijelo blago uzme za sebe. Kako su planirali, tako se i ostvarilo. Kada se vratio iz grada, najmlađega umoriše njegovi drugovi, pa nazdraviše jedan dru-gome sa otrovnim pićem i u strašnim mukama skončaše.

Nije poznato što je bilo Chaucerov izvor za ovu priču, jer je priča o blagu koje postaje uzrokom smrti za ljude koji ga pronađu jako raširena. Srednjovjekovne verzije na latinskom, talijanskom i njemačkom jeziku imaju dosta sličnosti, ali i neke razlike u odnosu prema Oprosničarevoj priči. Za razliku od Chaucerove priče, sve one počinju sa nekim svecem, ponekad čak Isusom Kristom, koji pro-nađe blago i usmjeri kradljivce prema njemu. Obično su u pitanju tri grješnika, a jednoga od njih pošalju po kruh i vino. Većina sličnih priča su znatno kraće od Oprosničareve.40

Oprosničarevu priča možemo promatrati na dva različita nivoa. Sama po sebi, to je moralna i didaktička priča koja u sebi nosi veoma bitnu poruku, exemplum koji nas uči da svakoga stigne kazna za njegove grijehe. Međutim, ne može se ne uzeti u obzir lik osobe koja je pripovijeda. Oprosničar je duboko amoralna osoba, čovjek koji od sveg više voli novac, a koji nakon što ispriča ovu priču pokušava iskoristiti priliku da prevari svoje suputnike. Unatoč tome što im, prije nego što započne svoju priču, opiše što sve prodaje naivnome ljudskom stadu, on kao da kasnije zaboravi na svoju ispovijed i suputnike počinje uvjeravati da im treba odrješenje grijehova ili koja relikvija.

9. Zaključak

Slavno Chaucerovo nedovršeno djelo, Canterburyjske priče, imalo je veliki utjecaj na razvitak engleske književnosti. Chaucerova velika važnost leži u tome da je on bio spisatelj iz prve generacije engleskih pisaca koji su pisali radi pisanja samog, pri čemu su na njegovo remek-djelo veliki utjecaj imali kulturni, nacio-nalni i ideološki identitet. Hodočasnici koji defi liraju Pričama, kao i ostali likovi koji se pojavljuju u svakoj od priča koje nam pripovijedaju sami hodočasnici,

40 Cooper, The Canterbury Tales: 264.


175


tvore višedimenzionalnu sliku srednjovjekovne Engleske, približavajući suvre-menom čitatelju davna vremena i lica ljudi četrnaestog stoljeća.

Skoro svi žanrovi koji su postojali u srednjem vijeku su pronašli svoje mje-sto u ovoj zbirci priča. Viteška romanca, fabliau, breton lai, exemplum, basna, priča o životima mučenika za kršćansku vjeru su prisutni, mada je svaki od njih nešto više od tipičnog primjerka zbog toga što je primjetan utjecaj Chaucero-ve osobnosti i njegova stila. Kako bi se u potpunosti uživalo u veličanstvenosti Canterburyjskih priča, mora se obratiti pažnja na razlike između Priča, kao i na djelo u cjelini.

Predstavnici različitih slojeva društva u Pričama pripovijedaju priče koje su u skladu sa njihovom ulogom, kako u samom djelu, tako i u stvarnosti. Srednjovje-kovni književni žanrovi koji su korišteni u Pričama nisu nasumice odabrani, već ih Chaucer sa razlogom stavlja u usta određenih hodočasnika. Viteška romanca pripada predstavnicima visoke klase, fabliau građanima, a priča o svecima, sve-ćenicima. Chaucer gradi most između svojih hodočasnika i svih onih koji im se žele pridružiti na njihovu putovanju, putovanju koje čitateljima pruža uvid u stanje društva u četrnaestom stoljeću.


176

Literatura

Bedier, Joseph. Les Fabliaux: Etudes de litterature populaire et l’histoire litte-raire du moyen age. Paris: Champion, 1982.

Bowden, Muriel, A Reader’s Guide to Geoffrey Chaucer. London: Thames and Hudson, 1977.

Canby, Henry Seidel, The Short Story in English. New York: Henry Holt, 1909.Chaucer, Geoffrey, Canterburyjske priče. Preveo Luko Paljetak, pogovor Luko

Paljetak. Zagreb: Znanje, 1986.Cooper, Helen, The Canterbury Tales. Oxford: Oxford University Press, 1996.Daiches, David, A Critical History of English Literature. London:

Secker&Warburg, 1969.Hallissy, Margaret, A Companion to Chaucer’s Canterbury Tales. Westport, CT:

Greenwood Press, 1995.Huppé, Bernard Felix, A Reading of the Canterbury Tales. Albany: SUNY Press,

1964.Lenaghan R. T., “ The Clerk of Venus: Chaucer and Medieval Romance”. U: The

Learned and the Lewed: Studies in Chaucer and Medieval Literature, ur: Lerry D.Benson. Cambridge: Harvard University Press, 1974: 31-43.

“Middle English Literature”, The Columbia Encyclopedia, 6th ed. New York: Columbia University Press, 2007: 31889.

Muscatine, Charles, Chaucer and the French Tradition. Berkeley: University of California Press, 1969.

Ramsey, Lee C., Chivalric Romances: Popular Literature in Medieval England. Bloomington: Indiana University Press, 1983.

Rowland, Beryl, Companion to Chaucer Studies. Oxford: Oxford University Press, 1979.

Solar, Milivoj, Rječnik književnog nazivlja. Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2006.

http://www.history.uk.com/articles/index.php?archive=44 (29.01.2008.)http://assets.cambridge.org/97805218/32496/sample/9780521832496ws.pdf

(30.1.2008)


177

Nadira Puškar

Prozerpina ugrabljena od Plutona

1. Uvod

1.1. Hrvatska u 17. stoljeću

Dugogodišnja mletačka i turska osvajanja doprinijela su da se Hrvatska sve više razjedinjuje, kako u teritorijalno-političkom, tako i u društveno-kulturnom smislu. Zaostalost krajeva pod Mlecima i Turcima i teritorijalna nepovezanost hrvatskih krajeva uopće koče razvoj hrvatske nacionalne svijesti.1 Negativne po-sljedice su brojne:

“...zaboravljanje starih državnih predaja, navikavanje na tuđe običaje i na pokrajinska, strana ili neodređena opća imena (dalmatinski, ilirski, slovinski), nejednakosti u društvenom ustroju i u stupnju kulture pojedinih krajeva.(Kombol, Novak,1996:185)

Nešto bolja situacija u pogledu kulturnoga razvoja bila je u banskoj Hrvatskoj gdje su se javljali značajniji literarni pokušaji. U kulturnom je razvoju prednjačio Dubrovnik koji je zahvaljujući svojoj neovisnosti i jakim trgovačkim vezama imao otvorenu vezu sa Italijom iz koje su dolazili najnoviji književni trendovi.

Vjerska ravnodušnost u 16. stoljeću (renesansa), uzdrmala je katolički svijet. Katolička Crkva je iz straha od širenja protestantizma pokrenula crkvenu refor-mu kako bi obnovila i učvrstila vjeru. Pokret nazvan katolička protureformacija započeo je Tridentskim crkvenim saborom(1545.-1563.) i otada je Crkva nizom aktivnosti pokušavala vratiti izgubljenu dominaciju u društvu.

Najznačajniju ulogu u obnovi i daljem širenju katoličanstva imali su isu-sovci . Oni ne samo da su pozivali na vjeru, nego su se zalagali za obrazova-nje katoličke mladeži otvorivši brojne gimnazije, više škole i akademije. Prvu gimnaziju u Hrvatskoj osnovali su u Zagrebu 1607. godine, a potom i u svim

1 Kombol, Novak, 1996:185.


178

većim hrvatskim gradovima (Varaždin, Rijeka i Dubrovnik). Isusovački model obrazovanja temelji se na kršćanskoj fi lozofi ji i humanističkom modelu obra-zovanja (izučavanje klasika i poznavanje latinskog jezika). Posebno značajnu ulogu u osvještavanju puka imale su isusovačke školske drame koje spadaju u nabožno-poučnu književnost.

U Hrvatskoj je naučno-pobožna književnost imala dvojako značenje: vjerski i umjetnički. U umjetničkom smislu, ova književnost je doprinijela razvoju pro-ze, a upravo su se pisci naučno- pobožne književnosti dotakli pitanja hrvatskoga književnog jezika.2

1.2. Barok

U književnosti postoji nepisano pravilo prema kojemu svaka nova književna epoha stoji u oprijeci prema onoj prethodnoj. Ta oprječnost se ocrtava u nastoja-njima nove epohe kojoj je cilj negirati prethodnu i vrlo često obnoviti pred- pret-hodnu epohu, te tako konačno stvoriti “nove” i “kvalitetnije” vrijednosti književ-nog izražavanja.

Barok se u književnosti defi nira kao epoha između renesanse i klasicizma, a kako razvoj pojedinih nacionalnih književnosti ne teče paralelno, ne može se staviti u točno određene vremenske okvire i samo se otprilike defi nira kao epoha koja traje od 1570 do 1670. Javlja se pod različitim imenima u pojedinim ze-mljama, te ga tako poznajemo kao gongorizam u Španjolskoj ili precioznost u Francuskoj. Naziv barok prvenstveno se rabio u umjetnostima poput slikarstva i arhitekture, a baruecco(španjolski) ili barocco(portugalski) u doslovnom prije-vodu znači nepravilan biser.3 Najznačajniji svjetski predstavnici epohe baroka u književnosti su : Torquato Tasso, Giambattista Marino, Lope de Vega i drugi.

Barok se svojim načinom izražavanja suprotstavlja svim onim vrijednosti-ma koje veliča renesansa. Renesansni čovjek , opijen novim otkrićima i moguć-nostima koje mu ona pružaju, želi popustiti srednjovjekovne religiozne stege i uživati u životu. Stilske odlike renesanse su preciznost, jednostavnost i jasnoća. Barokno suprotstavljanje renesansnim načelima povezano je i sa socijalnim pro-mjenama u svijetu. Kako se u renesansi nastoji sve reformirati tako i Crkva gubi svoj primat i u prvi plan se stavlja čovjek. Barok je dijelom rezultat proturefor-macije, a cilj mu je vratiti čovjeka na “pravi put” ukazavši mu na svu prolaznost svjetovnoga života.

Barokna književnost obnavlja srednjovjekovnu religioznost, a ponekad zalazi i u misticizam. Nasuprot renesansnome stilu kojemu je temelj potpuna jednostav-nost, barokni stil podrazumijeva pretjerivanje u svemu: u stilskim fi gurama, opi-2 Kombol, Novak, 1996: 186, 187.3 Solar, 2006: 35.


179


sima, karakterizaciji. Često se ovakav stil izjednačava sa precioznošću naprosto zato što zvuči neprirodno, ali mora se imati na umu da barok i nastoji odskočiti od realnoga, te je vidljivo najvažnija komponenta ovoga stila upravo bujna mašta.4 Solar barok opisuje kao svijet u kojem je sve “ neobično, tajanstveno, bizarno i paradoksalno.” (Solar, 2006: 37).

Ako se usporede žanrovski sustav renesanse i baroka, uočava se da barok bez obzira na suprotstavljanje i oprječnost prema renesansi”nasljeđuje i dalje razvija gotovo cjelokupni renesansni žanrovski sustav, s time što uvodi i mnoge novine.”(Solar, 2006:37). Barokna lirika obiluje stilskim fi gurama (paradoksi, metafore, antiteze), a od novonastalih žanrova najzanimljiviji je barokni ep koji se “naglašenom religioznošću, osobitom simbolikom te izborom i karakterizaci-jom likova uvelike razlikuje od renesansnog epa”(Solar, 2006:37). U baroknoj prozi se njeguje pikarski ili viteški roman, a od dramskih vrsta najpopularnija je posebna vrsta pastorale iz koje će se kasnije razviti opera. Od novina u poeziji najzanimljiviji su takozvani barokni plačevi, specifi čni po pretjeranom morali-ziranju, miješanju epskih i lirskih elemenata, te po temeljitoj razradi unutarnje drame svijesti.5

1.3. Hrvatska književnost u 17. stoljeću

Hrvatsku književnost 17. stoljeća Kravar je podijelio na četiri književna kruga:1. Dubrovačko-dalmatinski2. Ozaljski3. Kajkavski4. Slavonski

Oni se međusobno razlikuju “po dijalektalnoj osnovi, po generičkim obilježjima svojih tipičnih ostvarenja, po ritmu i po tipu razvoja, ali i po položaju...”(Kravar, 1939:39). Nadalje, Kravar upozorava na činjenicu da ne postoji “koherentn(o) barokn(o) razdoblje” i da “se četiri hrvatske regionalne tradicije u 17. stoljeću nisu nalazile u istom razvojnom stupnju, u istom stadiju svoje subjektivne povi-jesti.” (Kravar, 1993: 42-45).

Hrvatska književna povijest bilježi izuzetnu važnost i produktivnost hrvat-skoga baroka, te se kao najznačajniji predstavnici navode Ivan Gundulić (1589-1638), Junije Palmotić (1607-1657), Dživo Bunić Vučić (1591-1658), Petar Zrinski(1621-1671) i Fran Krsto Frankopan (1643-1671).6

4 Solar, 2006:36.5 Solar, 2006: 37.6 Solar, 2006: 36.


180

Dalmacija i Dubrovnik po stupnju književnoga razvoja prednjače u odnosu na ostale tri navedene regije. Naš “najveći pjesnik baroka” (Jeličić, 1997:56), Ivan Gundulić, najznačajniji je predstavnik dubrovačko-dalmatinskog kruga.

2. Ivan Gundulić

2.1. Život i književno stvaralaštvo Ivana GundulićaO Gunduliću, dubrovačkom piscu 17. stoljeća barokne književne orijentacije,

u hrvatskim ćemo književnim povijestima pronaći mnoštvo podataka.To vjero-jatno možemo zahvaliti nekadašnjem Gundulićevom bogatom društvenom anga-žmanu. O tome svjedoče i Kombol-Novak u svojoj povijesti kada navode cijeli niz državnih funkcija koje je Gundulić obavljao:

“ (1608.) Ivan Gundulić postaje punopravni član Velikog vijeća. Otada pa na-dalje obnašat će niz državnih službi. Isplaćivao je radnike na javnim radovima, naplaćivao carine za vino, bio je kapetan noći, nadzornik magazina s oružjem, službeni procjenitelj, službenik za nabavu žita, knez u Konavlima, konzul ape-lacije, privatni odvjetnik, odvjetnik komune, činovnik državnog računovodstva, službenik velike carinarnice, član Senata, konzul civilnih parnica, kriminalistički sudac, a napokon i član Malog vijeća.”

(Kombol,Novak, 1996:207)

Gundulić se rodio 1588. u staroj i veoma uglednoj plemićkoj obitelji u Dubrov-niku.To je u ono doba podrazumijevalo niz olakšavajućih okolnosti i povlastica poput odlične naobrazbe i mogućnosti kasnijeg sudjelovanja u vlasti Dubrovačke Republike. Školovao se u dubrovačkim školama gdje su ga podučavali Toskanac iz Siene Kamilo Camilli i dubrovački svećenik Petar Palikuća. Tadašnji rektor dubrovačkih škola Kamilo Camilli, vrsni poznavalac Torquata Tassa, nastavio je Tassovo djelo “Oslobođeni Jerusalem”. Palikuća, također književnik, pisao je nabožno-poučna djela.7

Svoj književni rad Gundulić je započeo još u mladosti, a prva su mu literarna iskustva bila preradbe i prijevodi talijanskih mitoloških drama i prepjevi lju-bavne poezije. Od tih se prvih Gundulićevih djela većina nepovratno izgubila, a od ljubavne poezije sačuvan je jedino prijevod G. Pretijeve pjesme “Ljubovnik sramežljiv”.8

Gundulić je napisao i deset drama naslovljenih: Galatea, Dijana, Armida, Po-svetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena, Čerera, Kleopatra, Arijadna, Adon, Ko-raljka od Šira. Te drame su također preradbe ili prijevodi talijanskih melodrama.9 7 Kombol- Novak, 1996:207.8 Fališevac, 1999:9.9 Jeličić, 1997: 53.


181


Od navedenih naslova sačuvala su se tek četiri teksta: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida.10 Pomalo je čudno što će Gundulić o dramama koje su se “prikazivale još 1615. u Dubrovniku,(...), ‘ s velicijem slavi’” (Jeličić, 1997:53) samo pet godina kasnije izjaviti da su to isprazni i tašti “porodi od tmine”.11

To Gundulićevo ograđivanje od forme talijanske melodrame najavilo je jed-nog novog, duhovnijeg Gundulića koji će svoja buduća djela graditi isticanjem suprotnosti između svjetovnog i duhovnog. Svoje prvo objavljeno djelo “Pjesni pokorne kralja Davida”(Rim, 1621.) Gundulić je stoga nazvao “porodom od svjetlosti”.12 Pronašavši dublji smisao u vjeri, nastavio je pisati o prolaznosti i ispraznosti svjetovnog života kao i o važnosti duhovnog pripremanja za onaj svijet u cilju postizanja spasenja i blaženstva u nebeskoj vječnosti. U religioznoj poemi “Suze sina razmetnoga”(Mletci, 1622), čiju je građu preuzeo iz talijan-skih religioznih pjesama Tansilla i Valvasonea, Gundulić opisuje “sagrešenje, otkupljenje, skrušenje: tri temeljna stanja duše” (Jeličić, 1997: 55 ).

Iz njegove pastoralne drame “Dubravka”, izvedene 1628. godine u Dubrov-niku potječu jedni od najljepših stihova o slobodi:

SKUP:O lijepa, o draga, o slatka slobodo,dar u kom sva blaga višnji nam je do,uzroče istini od naše sve slave,uresu jedini od ove Dubrave,sva srebra, sva zlata, svi ljudski životine mogu biti plata tvojoj vječnoj ljepoti! (1691-1696)

(Dubravka, 1999:145)

Posljednje u nizu Gundulićevih djela je nedovršeni ep “Osman” o pobjedi Poljaka nad Turcima u bitci kod Hoćima 1621.13

O temama i idejama u “Osmanu” Dunja Fališevac zaključuje:“Tako je Gundulić u Dubravci (podcrtala N.P.) započeo razmišljati o velikoj,

novoj temi: o onoj temi koja je dominantna tema njegovog velikog epa Osmana (podcrtala N.P.) -počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzi-stencije u povijesnom svijetu.” (Fališevac, 21)

Slaming “Osmana” ocjenjuje kao “naš najbolji barokni ep” (Slaming, 1965: 172-173). Nedovršena pjevanja Osmana, četrnaesto i petnaesto, pokušali su dopuniti

10 Fališevac, 1999:9.11 Jeličić, 1997:53.12 Fališevac, 1999:9.13 Pavličić, 2003: 269.


182

Petar Sokorčević i Marin Zlatarić, ali će tek Ivanu Mažuraniću poći za rukom ispje-vati ih “(...)gundlićevskim jezikom i stihom, ali i pravom gundulićevskom vizijom, da se danas smatra integralnim dijelom Gundulićeva djela” (Jeličić, 1997: 56).

3. Prozerpina ugrabljena

3.1. Sadržaj, kompozicija i stil

Prozerpina ugrabljena spada u Gundulićev dramski opus. Iako djelo nije or-ginalno, ne radi se o prijevodu talijanske verzije mita o Prozerpini ,14 nego je u pi-tanju “piščevo variranje motiva o polugodišnjem junakinjinu življenju s mužem u paklu i s majkom na zemlji”. (Prosperov-Novak, 2003: 86). Mit o Prozerpininoj otmici prvi je zabilježio Homer u djelu “Himna Demetri”. 15

Gundulićeva verzija Prozerpine ugrabljene sastoji se iz tri čina i ukupno trinaest scena. Djelo počinje prologom koji govori Merkurijo, glasnik svih bo-gova, koji se vraća iz pakla. Stigavši “iz ognjenijeh strašnih jama”(1976:201) on objašnjava razloge svoga boravka u tom mjestu “gdje nemilos prijeku sla-vi”(1976:201).Pluton, bog podzemlja i pakla, pozvao je Merkurija da prenese glas njegovog negodovanja i srdžbe nebeskom bogu Jovi:

MERKURIJO:Hrlo uzleti, Merkurijo,na visine Jove gdi je, ter mu reci da mi nijes nebom vlasti ugrabio.Ako mi se tej svjetlosti Uzeo dana priblagoga,Da izgubih, ne cjen’, stogavik s oružjem hrabrenosti.(...)Nego zloban išteš ktomu, što mi vijeku ni podniti,još ženidbu zabranitisvud božanstvu silnu momu. (77-100)

14 Jedan od četiri sačuvana Gundulićeva dramska teksta- Arijadna je prijevod istoimenog libreta Ottavija Runuccinija. (Prosperov-Novak, 2003:86).

15 “Persephone.” Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Online. 17 Feb. 2008 <http://www.britannica.com/eb/article-9059333>.(Prijevod: Nadira Puškar)


183


Nakon kletvi i prijetnji koje izriče Pluton, a za koje tvrdi da će ih izvršiti ukoliko mu Jove ne pronađe životnu suputnicu, Jove obećava dati mu Prozerpi-nu, prelijepu Čererinu kćer. Prolog završava .Prozerpina je izabrana, a Pluton se smiren vraća u pakao.

U prvom činu (at prvi, šena prva) predstavljena je Prozerpina koja se zajedno sa božicom Venere, Dijanom, korom vila dvorskijeh, te korom vila dubravskijeh veseli proljeću. Pjevaju se pjesme u čast mladosti i ljepote, a božica Venere po-sebno ističe Prozerpininu ljepotu, te joj se obraća riječima:

VENERE:Čererina kćerce izabrana,nut gdje onamo sred gustine,čim liposti tve jedinesred ovijeh se kažu stranaslavic poje u dubravida si ti taj cvit gizdavi. (199-204)

Proljetna idila, pjesma i ples prekidaju se na kraju prve scene. Čuju se tutnja-va i buka. Uplašena božica Dijana panično izvikuje :

DIJANA:Bježimo! Jao,što bi?Od pakla kraja vlas.Prozerpinu ugrabi između sviju nas. (323-324)

Druga scena prvog čina započinje izlazkom Plutona i kora furija iz pakla koji žele ugrabiti Prozerpinu, što im i uspijeva.Scena protječe u Prozerpininom jadi-kovanju i zapomaganju, te Plutonovom pokušaju da je utješi. No, ništa ne smiru-je neutješnu Prozerpinu:

PROZERPINA:Da li na moj glas tužbenii na ove grozne suze, jaoh, mlađahnoj nitko menine ima milos ni ganu se?Pokli je ufat, jaoh, kroz cvilezaman pomoć na me trude, pokli nije tko bi od sileoteo me ove hude, ostaj zbogom zrak sunčani,


184

zbogom družbo rajskijeh vila,i ti zbogom, jaoh ostani, gdje godijer si, majko mila! (441-452)

Drugi čin (at drugi) započinje u pastirskom krajoliku. Predstavljen je kor pa-stira, odnosno Lubmir, Lovorko, Radmio i Dubravko. Pastiri su bili svjedoci tutnjave koja je protresla zemlju, ali ne znaju što se točno dogodilo.

U drugoj sceni se pojavljuje Prozerpinina majka Čerere. Ona, izbezumljena od brige, traži svoju kćer, ali je ne može naći:

ČERERE:Jaoh, gdje tužna nijesam bila!obtukla sam pola i gore,ni mi umje rijet nitkoregdi je moja kćerca mila! (591-594)

U trećoj sceni drugog čina nastavlja se Čererino tugovanje i zapomaganje za izgubljenom Prozerpinom. Četvrta scena u radnju uključuje gorsku nimfu Eko uz pomoć koje će Čerere na kraju pronaći kćer.16

Peta scena u radnju pored Čerere, Lovorka i kora pastira uključuje i riječnu vilu Arteuzu. Čerere, izazvana strašnom srdžbom i tugom zbog gubitka kćeri, kudi i proklinje svu zemlju, njezin plod i porod. Riječna vila Arteuza je moli neka se smekša nad ljudima koji joj nisu ništa učinili i neka im ne čini zlo, a ona će joj zauzvrat reći gdje se nalazi Prozerpina. Arteuzine riječi potvrdit će da je odjek nimfe Eko zapravo bio glas istine:

ARETUZA:(...)Tuj proždire zemlja mene, tuj me krije i provodi, ludcki stupaj kud ne hodiproz dubine proz paklene.(...)Tuj sam kćercu tvu vidila, nu gospodom vječne tmasti, ke zapovijed čudne vlastivrh paklenijeh svijeh je sila. (888-903)

16 Napomena: O funkciji gorske nimfe Eko u djelu Prozerpina ugrabljena govoriti ćemo u poseb-nom poglavlju.


185


U šestoj sceni Čerere, užasnuta viješću o kćerkinoj sudbini, svoju tugu dijeli sa pastirima koji duboko suosjećaju s njom:

KOR:Ko je srcem tvrdi kamida ne cvili,da ne plače odi s namiuzrok nemilis koga tuži sad bez mjerebožica Čerere? (944-949)

Drugi čin završava sa sedmom scenom u kojoj pastiri također oplakuju Čere-

rinu i Prozerpininu sudbinu.Treći čin je smješten u paklu, a osim Plutona predstavljeni su kor furija, Me-

gera, Radmant i Tezifone. Pluton je konačno zadobio Prozerpininu ljubav i sad je naredio da se svi moraju radovati sa njim, te da se u paklu ne smiju više vidjeti tužna lica:

KOR FURIJA:Razvedrite, crne spile,oblak pod kim vijek vodimo,čim gasimomi ognene svudi sile, ter pakao dražiod raja se ukaži;tko tuži i cvijeliraduj se, veseli! (1116—1123)

U drugoj sceni trećeg čina Čerere silazi u pakao. Ona je užasnuta što joj se kći

nalazi u mjestu “vječnog nepokoja”(1976:239). Pojavljuju se Tezifone i Pluton, uznemireni jadikovanjem i žalošću usred opće radosti u paklu. Pluton šalje Tezi-fone da izvidi tko se to usuđuje kršiti njegove naredbe i mutiti njegovu radost.

Susret Čerere i Plutona odigrava se u trećoj sceni. Pluton pokušava umiriti Čerere i objasniti joj da se usred pakla i tame nalaze livade ljepše od rajskih i da će Prozerpina zajedno s njim vladati njima.

U četvrtoj sceni koru dvorana, koru furija, Plutonu i Čerere pridružuje se Pro-zerpina. Ona uvjerava uplakanu majku da nije tužna i lijepo joj je u novome domu. Kao i Pluton, i Prozerpina govori o postojanju svjetlosti usred tame:


186

PROZERPINA:(...)Pola su mnoga, dim, kim zemlja ravna premresi se rumenim svjetlilom jedinijem.Zelenim ova se odijeva vječnima,Ter sunce ponase i zvijezde sve ima.Čestita tuj čeljad stan je svoj obrala,dio cvjetnijeh vrh livad a dio vrh žala, vijek vodeć dni slacijeh neumrlijeh svojijehveseo u svacijeh zabavah milijeh.(...) (1492-1499)

Djelo se završava ovom scenom u kojoj se sve smiruje i pomiruje. Pomiruju

se raj i pakao, lijepo i ružno, dobro i zlo, a smiruje se Čerere kada se uvjeri u postojanje prelijepih paklenih predjela i sreću svoje kćeri. Pluton joj obećava da će kćer moći viđati kad god poželi.

Djelo je pretežno ispjevano dvostruko rimovanim osmercima i dvanaesterci-ma, a najčešće korištena shema rime je ukrštena(abab):

ČERERE: Tužna kćerce, kako sama bez nesrećne majke pođe sred onijeh tmastih jamau ke svjetlos vik ne dođe ? (podcrtala N.P) (926-929)

Jezik je starohrvatski.Pisac spaja naizgled nespojive elemente. Miješaju se rustikalni i mitološki svijet, pa su tako likovi pastira, vila i starogrčkih bogova na jednom mjestu. Na ovaj način ostvaren je efekt začudnosti, odnosno, pisac uvođenjem svojih varijacija u priču o Prozerpininoj otmici uspijeva pokazati ino-vativnost i orginalnost.

3.2 Žanr

Prema osnovnoj žanrovskoj podjeli Gundulićevo djelo Prozerpina ugrablje-na spada u žanr drame. U djelu isprepliću mitološki i pastirski elementi, pa je djelo teško točno žanrovski odrediti te se stoga može zaključiti da je riječ o hi-bridnom žanru. Mišljenja hrvatskih književnih teoretičara su tek neznatno po-dijeljena. Prosperov Novak, naprimjer, Prozerpinu ugrabljenu svsrstava u žanr tragikomedije:


187


“Gundulićeve tragikomedije odražavaju tematski prijelaz u razvitku europske libretističke produkcije koja se najprije koristila lirskim i mitološkim fi gurama ka-kve su Orfej i Euridika, Arijadna i Prozerpina(...)” (Prosperov-Novak, 2003:86).

Nadalje, on bilježi da se radilo o jednom, za ondašnju dubrovačku sredinu, re-lativno novom žanru jer “u Dubrovniku početkom 17.stoljeća nije bilo uvjeta da se ta libreta izvode uz organsku opernu glazbu nego su se počela ondje izvoditi kao organski dramski tekstovi s ozbiljnim, redovito mitološkim sadržajem, napi-sani u vrlo raznovrsnim tipovima stihova.” (Prosperov-Novak, 2003: 86).

Preciznije žanrovsko određenje djela Prozerpina ugrabljena daju Jeličić, te Kombol i Novak .Oni djelo defi niraju kao melodramu.17 To je prema Solaru:

“dramska književna vrsta koja ujedinjuje književni tekst, glazbu i baletne scene s naglašenom scenografi jom. U muzikologiji označuje djelo recitatora i glazbenu pratnju, uglavnom namijenjeno scenskoj ili koncertnoj izvedbi. U širem smislu danas najčešće označuje svako dramsko djelo s naglašenim sentimen-talnim ugođajem, neočekivanim obratima i patetičnim izražavanjem osjećaja” (Solar, 2006:180).

Opsežniju defi niciju melodrame, u koju se sa više elemenata uklapa Prozerpi-na ugrabljena, daju Kombol i Novak koji ovaj žanr objašnjavaju na razini radnje i na razini strukture:

“(...) Na razini radnje proizlaze iz toga dalekosežne posljedice po melodramu kao žanr, i to najprije u sferi izbora teme, a onda i u sferi odnosa među likovima. Za temu se uvijek bira takav događaj koji je presudan za opisanu zajednicu, pa je sudbina likova vezana za sudbinu protagonista, a odluke ovih potonjih odlučuju o daljem razvitku opisanog društva. Zato se- bar u početku-kao teme tih igrokaza pojavljuju antički sadržaji, bilo mitski, bilo izravno iz tragedija starih autora.” (Kombol, Novak, 1996:228)

Prozerpina ugrabljena zadovoljava kriterije obje navedene defi nicije. Pri-mjetni su naglašena sentimentalnost i patetika u izražavanju osjećaja, a najviše su ispoljeni u monolozima Prozerpine i Čerere. Od ishoda Čererinog i Plutono-vog spora, koji su i mitski likovi, ovisi sudbina zemaljske zajednice.

4. Motiv jeke u Prozerpini ugrabljenoj

4.1. Defi nicija pjesničke fi gure jeke

Pjesnička fi gura jeke u književnim djelima je rijetka, ali je primjetno da svaka njena pojava ima posebno važnu funkciju .Jeku je prvi put upotrijebio Publije 17 Kombol-Novak, 1996:228. Jeličić, 1997: 53.


188

Ovidije Nazon u trećem pjevanju svojih Metamorfoza. Pjevanju je dao naziv Narcis i Jeka.18

Jeka funkcionira kao ponavljanje, te se defi nira kao”najprimarniji i najproši-reniji izraz afekta koji tvori ponavljanje riječi, grupe riječi ili rečenice. Nije riječ o tome koliko nove obavijesti prenosi ponovljen glasovni oblik: novina obavijesti sastoji se u samom aktu ponavljanja koji obavijesti pridaje snažan izražaj afek-tivnosti, jer jezični znak ne prenosi samo obavijest, njegova je funkcija i ta da budi čuvstva.” (Škreb, Stamać, 1983:304)

Motiv jeke najčešće se spominje i defi nira u kontekstu poezije. To je “vrsta stiha u kojem se ponavljanjem na kraju redka imitira eko. Ponavljanje obično uključuje cijeli sljedeći redak i mijenja značenje ponovljenog dijela”.19

Danas je jeka književni raritet.Vrhunac popularnosti jeka je dosegla u 16. i 17. stoljeću, u Italiji, Francuskoj i Engleskoj kada se uvelike koristila u pastoral-noj poeziji i drami. U Engleskoj, primjerice, jeku su proslavili George Herbert Shaw i Johnatan Swift.20

Konačno, mnogi hrvatski pisci su inkorporirali jeku u svoja djela. Osim Ivana Gundulića (Prozerpina ugrabljena), to su učinili: Pavao Ritter Vitezović (Odjeljenje sigetsko), Antun Kanižlić (Sv. Rožalija), Vlaho Skvadrović (Mačuš i Čavalica), Marin Gazarović (Murat Gusar), Junije Palmotić (Atlanta) i Vid Došen (Jeka planine koja na pisme Satyra i tamburaša slavonskoga odjekuje i odgovara).21

4.2. Analiza i funkcija pjesničke fi gure jeke

u Prozerpini ugrabljenoj

Dio u kojem se u Prozerpini ugrabljenoj pojavljuje motiv jeke nema pose-ban naziv, niti je odvojen posebnim činom, nego je inkorporiran u samo djelo. Motiv jeke pojavljuje se u četvrtoj sceni drugog čina. Ojađena božica Čerere traži izgubljenu kćerku Prozerpinu. Ona zaziva zvijeri,ribe, ptice i pastire, ali ne dobiva odgovor. Konačno, tek kada apostrofi ra planine, Čerere dobiva odgovor u odijeku svojih riječi. Točnije, javlja joj se planinska vila Eko:

18 “Ovid.” Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Online. 15 Feb. 2008 <http://www.britannica.com/eb/article-9057771>. (Prijevod i parafraza: Nadira Puškar).

19 “ (...)a type of verse in which repetition of the end of a line or stanza imitates an echo. The re-petition usually constitutes the entire following line and changes the meaning of the part being repeated.” “echo verse.” Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Online. 17 Feb. 2008 <http://www.britannica.com/eb/article-9124873>. (Prijevod: Nadira Puškar).

20 “echo verse.” Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Online. 17 Feb. 2008 <http://www.britannica.com/eb/article-9124873>. (Prijevod i parafraza: Nadira Puškar).

21 Navedeni primjeri uvršteni su u popis izvora (6. LITERATURA)


189


ČERERE:O planine drage moje, na ove tužbe ke slišatedaj mi odgovor vi poda’te,gdi je dobro me svakoje?

EKO:Ko je? (693-695)

Ipak, vila Eko, koja nije klasičan sugovornik i u stanju je jedino “odjeknuti”

(ponoviti) riječi onoga tko joj se obraća, na pitanje uzvraća pitanjem. Ona želi znati s kim razgovara, na što joj Čerere odgovara:

ČERERE:Ja sam, goro, poslušaj me!Nu vapiti, jaoh, naprijedaSuze brane, plač mi ne da, -odgovor’te vi joj za mene! (697-701)

U razgovor se na zahtjev božice Čerere uključuje i kor pastira. Pastiri suosje-ćaju sa božicom Čerere i žele joj pomoći pronaći Prozerpinu:

KOR:Čerere je slavna odika vas pored s nami pitamožete li znat čestitagdi se kćerca ne nahodi. (702-705)

EKO:“Hodi.” (706)

Odjek vile Eko i dalje ne daje dovoljno konkretan odgovor, ali se Čerere po-nešena predosjećajem da Eko zna istinu o Prozerpini nadovezuje na njene riječi, te ponovo poziva kor pastira da joj priskoče u pomoć, što oni i učine :

ČERERE:Hodi po ovoj strani, gdi li?Pitajte opet moji mili. (707-708)


190

KOR:Hodi kuda skrovna tolida ju same vi vidite?o planine objavitejeda u vašoj koj prodoli? (709-712)

EKO:Doli. (713)

Razgovor između Čerere i pastira s jedne, te vile Eko s druge strane se nastav-lja. Vila Eko, ili točnije, motiv jeke, ima višestruku funkciju. Na razini sadržaja vila Eko će svojim odgovorima božici Čerere i pastirima dati putokaze i tako doprinjeti raspletu priče o Prozerpininoj otmici :

ČERERE:Doli?Kuda to? Jaoh, meni!Jeda u strani u paklenigdi su vječni nepokoji?Za ki tuj stat grijeh dostoji? (714-717)

EKO:Stoji. (718)

KOR:Stoji doli, veliš tako?Ka su mjesta doli? Reci!Ah, vijeku se toj ne stecišto sad reče ti opako. (719-722)

EKO: Pako. (723)

ČERERE:Da li, vajmeh, ni na svitu,jaoh, jedihna moja dikasred naroda negli prikau zlu mjestu ognenitu?! (724-727)

EKO:Tu. (728)


191


KOR:Kako u pako mogu otaćisunčja zraka, svijetla lica?Zaisto li se tuj božicaProzerpina može iznaći? (729-732)

EKO:Naći. (733)

ČERERE:Ko naće se, ako pritiNe može se mjestu tomu?Ko sit k jazu paklenomuslobodan će toli biti? (734-737)

EKO:Ti. (738)

KOR:Da božice lijepe s nebislaze tmaste u ponore,kaž’ nam, tko ti biti morejoš velikoj pri potrijebi? (739-742)

EKO: Trijebi. (743)

ČERERE:Da li gdi su crne sjenestrašivoga posred plamatrijebi je da sit budu samai nije drugi lijek za mene? (744-747)

EKO: Ne. (748)

KOR: Pusti i huda svim planino,već ne dala glas nikada!Ah, kako nam ovdi sadati sve veliš neistinito. (749-752)


192

EKO:Istino.(753)

ČERERE:Sve sam čula,-jaoh, ne veće!-koli tužnoj pristoji se. (134-135)

Eko, dakle, ima funkciju sveznajućega pripovjedača. Njen konačni odgovor pastirima i božici Čerere je da se Prozerpina nalazi u paklu.

Konačno, motiv jeke ima važnu funkciju i na stilskoj razini. Upotrebom ovog motiva pisac je obogatio orginalni mitski sadržaj (vila Eko se ne pojavljuje u grčkoj verziji mita o Prozerpini i Demetri). Mora se imati u vidu da je motiv jeke stilska fi gura koja je veoma zahtjevna. Naime, smislena upotreba iste iziskuje piščevu veliku domišljatost jer se radi o doista kompliciranoj igri riječi.

5. Zaključak

Položaj Hrvata u 17. stoljeću i dalje je težak. Buđenje i razvoj nacionalne svijesti otežala su dugogodišnja osvajanja hrvatskih teritorija, a posebno ona od strane Mlečana i Turaka. Dešavaju se značajne promjene u društvu. Katolička Crkva organizira se u pokret protureformacije kako bi spriječila širenje prote-stantizma i obnovila vlastitu vjeru koja je u renesansi potisnutau drugi plan. Po-sebno značajnu ulogu u širenju i obnovi vjere, ali i u razvoju obrazovanja imali su isusovci. Oni su u Hrvatskoj otvorili brojne gimnazije, visoke škole i akade-mije, a započeli su otvorenjem gimnazije u Zagrebu 1607. godine.

Sedamnaesto stoljeće u književnosti i drugim umjetnostima obilježeno je stil-skom formacijom baroka. Za razliku od renesanse, u kojoj se cijene jasnoća i jednostavnost, barokni stil je naglašeno kompliciran i iziskuje obilnu upotrebu književnih stilskih fi gura.

I u hrvatskoj književnosti se njeguje barok. U četiri književna kruga (dubro-vačko-dalmatinskom, ozaljskom, kajkavskom i slavonskom) posebno se ističe pjesnik i dramski pisac iz dubrovačko-dalmatinskog kruga-Ivan Gundulić. Teo-retičari ga jednoglasno proglašavaju najvećim pjesnikom hrvatskoga baroka.

Gundulićevo književno stvaralaštvo može se podijeliti u dvije faze. U prvoj fazi uglavnom se bavio prevođenjem ili prerađivanjem djela talijanskih autora.

Napisao je i deset melodrama : Galatea, Dijana, Armida, Posvetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena, Čerera, Kleopatra, Arijadna, Adon, Koraljka od Šira. Te su drame izvedene u Dubrovniku 1615. godine.


193


U drugoj fazi Gundulićevog stvaralaštva preovladava religiozna i povijesna tematika. Kako se i Gundulić sa još više žara posvetio vjeri, i u djelima iz druge faze uočljiva je veća ozbiljnost i pjesnikova želja kroz dobre i loše primjere ljud-skih života poučiti i opomenuti čitatelja. U ovoj fazi su nastali: religiozna poema Suze sina razmetnoga, pastorala Dubravka i barokni ep Osman.

Prozerpina ugrabljena spada u drugu fazu Gundulićevog stvaralaštva. To je jedan od četiri sačuvana dramska teksta (sačuvale su se samo Prozerpina, Ari-jadna, Dijana i Armida).

Konačno, Prozerpina ugrabljena se ističe u Gundulićevom dramskom opu-su iz dva razloga. Za razliku od ostalih tekstova koji su uglavnom prerade tali-janskih verzija priča iz grčke mitologije, Prozerpina ugrabljena nije “prerada prerade”. Gundulić, dakle, polazi od izvorne grčke mitske građe, te osim toga u priču o Prozerpininoj otmici uključuje i vilu Eko. Vila Eko, odnosno motiv jeke ima posebnu funkciju u djelu. U sadržajnom smislu ona je sveznajući pripovjedač i putokaz ka Prozerpini, a u stilskom smislu ističe piščevu domi-šljatost i inovativnost.


194

Literatura

Došen, Vid, 1969, Jeka planine koja na pisme Satzra i Tamburaša Slavonskoga odjekuje i odgovara, Stari pisci hrvatski, Knjiga 34, priredili Tomo Matić i Antun Djamić, Zagreb.

Gazarović, Marin, 1974, Murat gusar, I. i II .dio; integralni tekst priredio Hrvoje Morović, Čakavska rič, br.1 o br.2, Split.

Gundulić, Givo Frana, 1938, Prozerpina ugrabljena od Plutona, u knjizi Djela Giva Frana Gundulića, Stari pisci hrvatski, Knjiga I X, Treće izdanje, priredio Đ. Körbler, pregledao M.Rešetar, Zagreb.

Kanižlić, Antun, 1940, Sveta Rožalija panormitanska divica, Stari pisci hrvatski, Knjiga XXVI, priredio T.Matić, Zagreb.

Palmotić, Gjono Gjore, 1982, Atlanta, u knjizi Djela Gjona Gjora Palmotića, Stari pisci hrvatski, Knjiga XIX, uredio I. Broz, Zagreb.

Vlaho, 1967, Mačuš i Čavalica, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Knjiga 10 - Zbornik stihova XVII. Stoljeća, priredio Rafo Bogišić, Zagreb.

Vitezović, Pavao Ritter, 1976, Odijeljenje sigetsko, Pet stoljeća hrvatske knji-ževnosti, Knjiga 17-Zrinski, Frankopan, Vitezović, uredio Josip Vončina, Zagreb.

Baldick, Chris, 2001, Oxford Concise Dictionary of Literary Terms. Oxford Uni-versity Press, New York.Prijevod: Nadira Puškar.

Fališevac, Dunja,1999, “Ivan (Dživo) Gundulić”, u knjizi Djela Dživa Frana Gundulića: Suze sina razmetnoga i Dubravka, za štampu priredila Du-nja Fališevac,uredila Miroslava Vučić, a pregledali dr.sc. Josip Bratulić i dr.sc. Zoran Kravar, Školska knjiga, Zagreb.

Kombol, Novak, 1996, Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb.

Kravar, Zoran, 1993, Nakon godine MDC, Matica Hrvatska,Dubrovnik.Pavličić, Pavao, 2003, “Gundulićev Osman-hrvatski bestseler”, u knjizi Djela

Dživa Frana Gundulića: Osman, priredio Pavao Pavličić, Školska knjiga, Zagreb.

Pavličić, Pavao, 1983, Književna genologija. SNL, Zagreb.Prosperov Novak, Slobodan, 2003, Povijest hrvatske književnosti od Baščanske

ploče do danas, Golden marketing, ZagrebSlaming, Ivan, 1965, “Neke specifi čne crte hrvatske barokne poezije”, u knjizi

Disciplina mašte, Zagreb.


195


Solar, Milivoj, 2006, Riječnik književnog nazivlja, Golden marketing, Zagreb.Škreb, Zdenko, Stamać, Ante, 1983, Uvod u književnost, Grafi čki zavod Hrvat-

ske, Zagreb. Jeličić, Dubravko, 1997, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb.“echo verse.” Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Online.

17 Feb. 2008 <http://www.britannica.com/eb/article-9124873>. (Prije-vod: Nadira Puškar).

“Ovid.” Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Online. 15 Feb. 2008 <http://www.britannica.com/eb/article-9057771>. (Prijevod i parafraza: Nadira Puškar).

“Persephone.” Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Onli-ne. 17 Feb. 2008 <http://www.britannica.com/eb/article-9059333>.(Pri-jevod: Nadira Puškar)



KNJIŽEVNOST



199

Atif Kujundžić

Mahir i zmajroman za djecu

TREBA ZNATI O ZMAJEVIMA I NJIHOVIM JAJIMA

Poslovica iz rodnoga kraja:Dobro treba poznavati Zmaja.Opasan je, leže se iz jaja.Zmaj sve daje da bi snio jaje.To i jeste najvažnije Zmaju:Snijeti jaje u rodnome kraju.

Jer, zmaj se mora izleći iz svog rođenog jajeta. Mahir kaže: izlegnut! Prihva-

tamo mu to kao ispravno, jer o zmajevima zna puno. Ama, više nego iko koga poznajemo!

Kao prvo, Mahir kaže:- Svaki zmaj ima rodni kraj. Rodno mjesto i zavičaj. I inače, sve što je dobro u Mahirovom rodnom kraju, kažu da je zmajevito.

Omiljena, najpoznatija, povijesna i junačka ličnost je Husein-kapetan beg Gra-daščević, poznatiji kao Zmaj od Bosne. Jer, borio se za Bosnu kao Zmaj i tako dobio svoje popularno ime. Postao je Bosancima draga i omiljena ličnost.

* * *


200

NANA PRIČA O ZMAJEVIMA

Mahirova nana rado priča o zmajevima, o njihovom razmnožavanju i životu, o njihovim navikama. A Mahir sluša, sav se u usho pretvori i ne mrda, da je ne bi kojim slučajem prekinuo. Nana složi priču, pa nema nikakve šuhve, kad kaže:

Zmaj jaje snese, pa ga ponese, kod svog jarana. Na jaje naleže svoga hababa Abdurahmana.

Na jajetu Rahman leži brine se o ravnoteži. Ne želi ispast iz ravnoteže, pa da se zmajče, ne izleže!

Rahman ležeći balansira.Cigare puši. Na fruli svira. Zmajčetu pjevuši, ljubav mu u duši.

Sve mora biti kako valja, za Zmaja isto kao za kralja.

Nikako, ne smije biti greške, jer, posljedice su veoma teške.


201

KNJIŽEVNOST

Prije nego zmajčuga drugo jaje snese, pa ga Rahmanu na leženje donese, izleženo zmajče mora da ode, nakon što se napije vode.

Na tom mjestu, Mahir ne izdrži već, prekine nanu: - Nano, bona, šta će mu voda, kad je zmaj vatreni stvor?- Sine, nije se nikome igrati vatrom! Tako ni Zmaju! Voda mu treba da mu ne

izgori jezik, prije nego odraste i postane pravi, vješt Zmaj koji suče plamenove i supraške! – kaže nana.

Mahir prihvati odgovor kao apsolutno tačan i ušuti se. Pa, nana zna sve! Ona je bila živa i kad Mahira nije bilo. Tada su zmajevi hodali ulicom, a sakrivali se iza žbunja, u podrumima kuća, pod mostovima, iza džamijske ograde... A onda neko vikne: Eto Zmaja! Tada, svi strugnu u kuće i zaklone! Iza zidova i taraba! Iza zelenih ograda!

Ljudi, djeca i žene proviruju iza zavjesa i komentiraju: Vidi mu repine! Auuh! Pogledaj mu njuškaru i čeljusti! Vidi ti kolike su to zubekanje!

Uostalom, nana je rodila Mahirovog oca! Valja poštovat tu rodilicu! Njezine bore na licu! Tu, sjajnu, pričalicu! A i baban je kao neki zmaj, kad sjedne u svog forda i doda gas!

Nana je mogla pričat o Zmajevima u beskraj! Mahir joj kaže: Pričaš k’o Zmaj! Na na će: Sine, tako mi zeze! Zmajevo jaje priču veze! Čuvaj se Zmaja i njegovih jaja!

Tako je Mahir bio na vrijeme upozoren o svemu što se se tiče zmajeva i što bi mu se moglo dogodit.

Pa ipak, kad legne u krevet i ugasi svjetlo, misli o Zmaju s malo straha. Zmaj ima opaku naviku da nadaleko sukne i baci plamen. To može biti nezgodno! Na-ročito, ako naiđe čovjek bez zaštitnih naočara i kape! Zmaj sukne plamen, a kosa plane! Progori mu majica! Čovjek obnevidi i oslijepi!

Nije to šala mala!

* * *


202

O RAZMNOŽAVANJU ZMAJEVA

Malo ljudi zna, da se, ustvari, zmajevi razmnožavaju tako, prosto: leženjem iz zmajevog jajeta.

Nasikira se Zmaj od svog vatrenog i strašnog života. Dođe sam sebi osmuđen i učadio. Bude mu svega dosta. Smuči se sam sebi. Zato, kako bi se razonodio, kaže:

- Ama, snijet ću jajče, da izležem zmajče!Potom, repom trese dok jaje ne snese.Nekad jaje ostavi, nekad ga ponese. Do svoga jarana, Abdurahmana! Nekad i sam legne, pa ga izlegne!

Tako priča Mahir, jer i njega veoma interesira svako razmnožavanje. Baš kao i drugu djecu. Mahir je zmajevit, ali je samo dječak, a to ne treba zaboraviti.

* * *

LJUDI, DJECAI ZMAJEVI

Ljudi stalno imaju na umu da su zmajevi vatrena stvorenja koja kroz ždrijelo i njušku suknu suprašku i plamen, a osmuđe žbunje i travu, loše ljude i zbunjenu djecu, ponekog psa koji laje bez veze, ili zeca, ako se tu nađe.

Događalo se, pa zmaj i zapali stare novine, ili veš na štriku. Dok se skrivao u kontejneru, jedan zmaj je zapalio smeće, pa je kontejner

gorio i smrdio nekoliko dana! Ponekad, zmajevi imaju i više glava, pa, dok srljaju naprijed, jedna im glava

po zadatku, stalno gleda unatrag. U rikverc. Čuva im leđa, jer, i zmajevi imaju dušmana.

* * *


203

KNJIŽEVNOST

ZMAJ PETOGLAVACI PRAĆKAŠ

Naime, ima dječaka koji se s praćkom i kamenjem u džepu sakriju iza ograde, pa gađaju zmaja koji, onako, prolazi svojim poslom. I pogode ga!

A zmajeve glave se osvrću na sve strane kako bi vidjele odakle dolaze projek-tili, i, kad ne vide nikoga, pomisle da ih osjećaj vara i, zmaj, krene dalje.

Ali, onda, onaj dječak – Praćkaš – izviri i opet potegne praćku, a kamenčić: čvok! Pogodi opet jednu zmajevu glavudžu!

Uh! Dječaci s praćkama znaju biti veoma uporni i dosadni.Zmaj se naljuti, pa pusti plamen iz svih svojih čeljusti! Tako zapali i živicu iza

koje se krije strijelac – Praćkaš! Tada, zmaj spazi svoga dušmanina! - A, tu si, majčin sine! Sad ću ti ja dat! – kaže zmaj, pa sukne sve plamenove

na nesretnika! Od toga, Praćkaš tako učadi i pomrči, pa ga se ne može prepoznat! Srećom,

zažmirio je da mu ne izgore oči. Kad progleda – sijevnu mu beonjače. Kako bi izbjegao sljedeći napad bacača plamena marke zmaj – zaždi i strugnu u nanin podrum i zatvori vrata za sobom.

Zatim, nije bilo zgodno ni da ga ko, nesretnika, vidi takvog! Valjalo se dobro umit i presvuć, jer, riječ je o urednom dječaku, koji se samo ponekad igra prać-kom i šali sa zmajevima.

Ali, zmaj ljutit, za njim utrča u dvorište. Na sreću ili na nesreću, baš tada, naiđe Praćkašev Baban! Aha! On potegne laso, zabaci omču i steže svih pet zma-jevih glava i vratova! Kao u snop!

Jer, to je bio zmaj – Petoglavac! - E, sad ću dat ja tebi! – reče Baban i isceri se zmaju u svih pet glava i vatrenih

njuškara. - Ali, on je mene gađao kamenjem! Ima praćku! – požali se zmaj, videći kako

više nema šale. A, jok! Nije se igrat sa takvim bacačem lasa. - To si morao meni reći, jer, ja sam mu otac! A ne, bacačem plamena na dijete!

S pet bacača plamena! Sram te bilo! Čudovište jedno zmajevsko! – reče Baban.- Eto, rekao sam! A sad me pusti! – reče zmaj Petoglavac. - A, ne! Ne može to tako! Takav monstrum, pa vatrom na dijete! Sad mi moraš

pošteno raditi da bi opravdao svoju krivicu! Grijat ćeš mi roštilj cijeli mjesec! Tako reče Baban pa zmaja veza za jabuku u avliji.


204

A onda, otvori podrumska vrata i izvede Praćkaša, koji se obradova prizoru. - Večeras ćemo roštiljat, a da ne trošimo ćumur! – reče Baban sinu Praćkašu,

pa uđoše u kuću. Kako zatvoriše vrata za sobom, zmaj razvuče i spali onaj kanap kojim su ga

vezali, pa pobježe niz ulicu. Tako su Baban i Praćkaš, uvečer, morali ložiti vatru da peku ćevapčiće, ham-

burgere i pileća krilca. Roštiljajući, Praćkaš je mislio o zmaju Petoglavcu. Bio je siguran, da zmaj

kojim slučajem nije pobjegao, sad bi sa njim jeo ćevapčiće! Djeca, ustvari, vole zmajeve.

* * *

ZMAJ IMA DUŠUI KAD JE OSMOGLAVAC

Bježeći niz ulicu, zmaj skonta da se mora sakriti i ušutiti, dok ga malo zabo-rave. Zato skoči u rječicu, prođe ispod mosta i nestane u šipragu.

Jer, ima svakakvog svijeta. Postavljaju zasjede i zamke. Smišljaju teška pita-nja na koja ne znaju odgovor.

Ponekad, naročito lovci, ponesu sačmarice, čakije i sablje. Bože sačuvaj i sa-kloni! Kao da je zmaj neko prethistorijsko čudovište! Kao da zmaj ne živi u svim vremenima! Kao da se bez zmaja može odrasti!

Naprimjer, naiđu neki, kao naprimjer: Kapetan Džon Piplfoks, pa, prvo, zma-ja prave budalom jer voli pečene košpe od bundeve i pistacije. Kad zmaj malo oprlji bezobraznika, onda on isuče sablju i odsiječe mu sve glave! Čak i ako ih ima osam! Da, da! Čak i ako je zmaj Osmoglavac!

I dok to Piplfoks radi, prisutni naviju i aplaudiraju, kao da zmaj nije živo biće! Sramota! Pa i zmaj ima dušu! I zmaj voli živjet!

* * *


205

KNJIŽEVNOST

ŠUPLJA PRIČAO AŽDAHAMA I ZMAJEVIMA

Zato se zmajevi od zlonamjernika i prznica, od raznih zlobnika, napasnika i budaletina – sklanjaju u šume, špilje i pećine. Bolja je i samoća nego kavga sa budalama.

Tako dođe i do zbrke. Tako se pojave razne izmišljotine i šuplje priče, pa kažu: - Tamo, u pećini, živi aždaha! – počnu pričat oni koji nikad nisu vidjeli ni zma-

ja, ni aždahu. A kad ih pitate koja i kakva aždaha – jer aždaha i ažbaha, nemani i prokletinja, aždahaka ima raznih. A zmaj, to je nešto sasvim drugo! Tako – isposta-vi se, kako i nije riječ o aždahi koja proždire sve živo i mrtvo – već o zmaju!

A zmaj, i kad je ljutica – nije budaletina i prznica i samo pomaže da djeca što bolje i brže odrastu.

To što je zmaj malo strog i vatren, to je samo zato – da bi djeca stvari shvatila ozbiljno i, da se ne zezaju bez veze! Zezanju – nema mjesta.

Nasuprot zmaju, ažbaha u priči Nedžada Ibrišimovića živi u starom i zapu-štenom bunaru u jednoj suhodolini, kojom ljudi idu i bazaju tragajući za vodom. Pa, kad ljudi idu čistit bunar, svašta se dogodi. Bože sačuvaj! Ljudi nisu uvijek bistri. Jer, bunar je dubok. U dubinu ne prolazi svjetlost, pa je mrak. Ne puše vjetar, pa je loš zrak!

* * *

LJUDI SU IZMIŠLJAČISVAČEGA ŠTO NE ZNAJU

Eh, sad. Ljudi misle, kako iz te zmajeve ljute vatre i oštre supraške – naprosto – isko-

či: zmajček. Odmah: ovoliki! Pravo iz čađi, dima, iskri i plamena. Pa još, sukne plamenčić! Onako, za probu. Ili, da zmaju bude od neke pomoći i koristi. Da mu bude potrčko.

Naprimjer: da mu ide po novine na kiosk. Da mu bere jagorčevinu, plave lju-bičice i bijele rade. Da mu ode kupiti dezodorans. Ili, visibabe. Da mu otpuhuje maslačak. Da mu donosi suhe travke i grančice za potpalu. Da mu puše u roštilj sve dok se vatra ne razgori.

I td.


206

Ali, nema to! Ama, jok! Kakvi! To su zastarjela shvatanja i zablude o ulozi zmajeva u životu!Tako misle oni koji nemaju blage veze.

* * *

KAKO JE ZMAJČETU U JAJČETU I ŽIVOTU

Dok je zmajče u jajetu, sve je dobro i lijepo. Jaje je kao neka kućica u kojoj zmajče ima svega što mu treba da odraste toliko, koliko ima u jajetu prostora. A onda, pukne ljuska jajeta i zmajče se nađe u neljubaznom svijetu punom opasno-sti. Puše vjetar. Pada kiša ili snijeg. Mraz je ili led. Vrućinština. Svašta.

Teško je shvatit rađanje i ulogu zmajčeta. Zmajče je malo, nježno i veoma izloženo raznim poteškoćama u odrastanju. Jer, nema obdaništa za zmajčiće.

Prvo, od zmajeve vatruštine i jaje i zmajče bi se za čas, mogli pretvoriti u čimbur sa zmajetinom!

A ko bi mogao jesti takav čimbur?! Djeca bi pitala: - Draga, mama! Kakav ti je ovo čimbur?! Šta si ovo smućkala svome dragom

sinčiću? Svojoj najboljoj curici!?Mama bi morala reći. Onda bi nastupila mučnina, pa i trka u wc i kupatilo. Sve zlo i naopako. I tako, to. Sve u vezi sa zmajevima, veoma je ozbiljno.

* * *

ŠTA KAŽE ZMAJOLOGIJA

Zato, a to kažu i nana i svi bolji poznavatelji zmajologije: na zmajevom jajetu mora biti štambilj i pečat, oznaka klase i veličine, koju zmaj udara svojim repom odmah, nakon što je snese jaje.

Kao što smo rekli, na jajetu može ležati samo posebno ovlaštena osoba koja doista želi imati malog zmaja o kojem će, nakon što ga izleže i brinuti, koja će ga


207

KNJIŽEVNOST

hraniti i odgajati, voditi na vakciniranje, na šišanje, na bazen ili Panonsko jezero, na kolače i svašta još.

Naime, sve je strogo propisao zmaj osobno, a toga se moraju svi pridržavati, jer, zmajevi zahtjevi moraju biti potpuno provedeni. Ustvari, to može raditi onaj koji zmajeve poštuje i ima od zmaja ovjeren certifi kat.

A dobijanje certifi kata za leženje zmajčića?! E, to je priča za sebe i gluho doba! Ono, kad kažu: gluho i ćoravo bilo! Prvo,

treba znat zmajski jezik i sve o zmajevim vještinama. O loženju i gašenju vatre. O opasnosti od električne struje! O uzemljenju i gromobranima. O peglama na paru, koje frkću kao mali zmajčići, a mogu i da opeku. O usijanim ringlama, koje su uključene – pravi šuteći, pritajeni zmajevi. O kockama za potpaljivanje vatre i roštilja. O šibicama i upaljačima. O upotrebi kućnog plina ili benzina, kao i alkohola u primusima za zamajeve potrebe.

Itd. Učenje zmajologije kao nauke o zmajevima može biti i opasno!Kad je Ivica vježbao dodir zmajevog repa, opržio se na ringlu i tako ciknuo,

da su svi stanari u zgradi skočili na noge vičući: - To nam je zmaj došao u goste! A onda, tu je i komisija za polaganje ispita. Kad oni počnu zanivljat i zmajevat!

Izmišljaju i postavljaju pitanja iz zmajologije, zmajografi je, povijesti zmajevog ži-vota i odgoja, delinkvencije kod zmajeva – njihovih loših i ružnih navika, zmajevog pedigrea ili porijekla! Pitaju, kao da sve to i osobno znaju i sve zmajeve na svijetu osobno poznaju! A niko od njih nema certifi kat! Niko! Ama, kakvi! Ne bi mogli do-biti licencu ni za glistu! A iznivljaju i izmišljaju pitanja, da te Bog dobri sačuva!

* * *

MAHIRZMAJOLOG

Mahir je pet puta izlazio na ispit za leženje jaja od zmaja i svaki put ga obore! Mahir bi se od muke pojeo kad kažu:

Spremi se pravo! Ponovo se javi! Šašava glavo! Nemaš pravo Zmaju, raditi o glavi!


208

Jer, Mahir, svi znaju, pravi je stručnjak. Ama, 100%, najbolji mahalski zmajo-log što uopće može biti! Skoro, pa je kao njegova nana, od koje i uči! Kad Mahir priča o zmajevima, iskre mu sijevaju iz očiju.

Zato je na polaganju ispita po peti put, dobio čistu peticu iz zmajologije i dobio zvanje zmajologa! Briljirao je u svakom odgovoru na pitanja komisije. Komisija je shvatila da Mahir o zmajevima zna više nego oni svi zajedno! Svi članovi komisije su Mahiru stisnuli zmajevitu desnicu i rekli:

- Svaka čast! Neka ti je Petica u slast!Sada se Mahir mogao upustiti u poslove oko nabavke privatnog zmaja. Biti

vlasnik zmaja, davna mu je želja!

* * *

MAHIROV SAN

Mahir je dugo sanjao da se nekako dokopa zmajevog jajeta i da postane vla-snik jednog, makar malog, zmaja Jednoglavca. Onako, jednog džepnog ili zmaj-čeka za držanje u ruksaku i pokazivanje na času, ispod klupe. Rekao je to mami. Mama mu je kupila jednog u prodavnici igračaka. Nije bio loš. Čak su mu sije-vale oči i usta žvakala i škripala sve dok se baterija ne potroši! A čuo se i zvuk, kao da je zmaj ljutit, pa reži!

Ali, pravi zmaj nije na baterije! Pravi zmaj nije igračka. To je Mahir znao. Zato je želio naći zmajevo jaje i, zato bi uvijek, idući kroz

žbunje u parku i tumarajući okolo i koje-kuda, pažljivo gledao da negdje nije ostalo sneseno zmajevo jaje, koje je zmaj ostavio i otišao za svojim poslom i sa svojom vatrom u neku nedođiju.

Mahir nije želio, kad nađe zmajevo jaje, da ga zmaj zatekne s jajetom i da kaže kako mu je ukrao jaje! Mahir nije kradljivac. On bi, čak, zmaja zamolio da mu maksuz snese jedno jaje, samo kad bi zmaj htio da ga posluša i da ne pušta vatru. Ali, zmajevi nisu baš uvijek predusretljivi.

Baš zato, bio je spreman ležati na jajetu sve svoje slobodno vrijeme. Kad nije u školi ili kad se ne igra. Dakle, držao bi zmajevo jaje u svom krevetu! Njegov bi krevet bio pretvoren u zmajevo gnijezdo.

A kad ljuska pukne i zmajček iskoči, e onda bi ga odgajao za svoje potrebe! Dok je mali, nosio bi ga u školu, u džepu jakne ili svom velikom ruksaku. Vodio bi ga na treninge u karate klub.


209

KNJIŽEVNOST

A kad zmajček poraste, onda bi zajedno sa njim išao do škole. Ostavio bi ga da čeka u dvorištu i da se igra sa djecom dok je on na času. Napravio bi strogo lice i zaprijetio bi mu:

- Dok me čekaš u dvorištu, ne smiješ puštat plamen i varnice i prepadat djecu! Sve što radiš, moraju biti samo šale za pačiće male! Da se djeca vesele i raduju! Lijepo se igraj sa djecom. Moraš biti dobar zmaj. Dok ne pođemo kući. Tada ćeš raditi što ti kažem.

Zmajevi su dobri i poslušni prema svojim vlasnicima. Mahir je strog i prave-dan dječak, a takav bi bio i kao vlasnik Zmaja. Ne bi Zmaja nikad zloupotreblja-vao. Doduše, osim, ponekad. Kad mora i kad je, ono, neko, skroz bezobrazan.

Zmaja bi Mahir upotrijebio u nuždi i nevolji, jer mu je jasno kako Zmaj nije za šalu. Ali bi ga sasvim ozbiljno upotrijebio protiv Zvrke i Brke! To su pravi arsuzi i bjesomučnici! Protiv tih budalčina! Oni ga sačekuju kad ide iz škole, pa ga sa-pliću, guraju, vuku za kajiše ruksaka. Skinu mu kapu i bace na zemlju! Nikad mu ne daju da prođe u miru. Jok! Džaba im govori: Nemojte! Pustite me! A, jok! A najgore mu je kad kažu: E, jest ti ružna učiteljica! Da ima snage ili, da nisu njih dvojica protiv njega – već samo po jedan, namlatio bi on njih, baš zato.

Jer, njegova učiteljica je i najbolja i najljepša. I zato, tu je zmaj pravo rješenje! Zmaj je prava pomoć na putu od škole do kuće! To odlično zna i pisac Žarko

Milenić koji je napisao knjigu o Leonu Čarobnjakovom učeniku i knjigu priča Od škole do kuće!

Ide Mahir sa zmajem kući iz škole, a Zvrko i Brko počnu budalesat. Mahir ih lijepo upozori. Ali, oni – ništa! Čak se počnu rugati njegovom zmaju!

E, onda im zmaj sukne jedan plamen, pa da vide!

* * *

MUKE MLADOG ZMAJČEKA

A kad se iz zmajevog jajeta zmajček izleže, e tada nastanu prave muke i tan-tavice! Prvo, valja zmajčića hranit: sakupljat suho granje, kupovat luč, benzin, naftu, sjeći stare automobilske gume, nabavljat kocke za potpalu i svašta još.

Vatru valja odložit i održavat, a zmajček da raste i raste i da svaki dan vježba bacanje plamena udalj. Zato ga treba voditi iza kuće, iza garaže, ili drugdje iza


210

nečega – gdje nema nikoga da vidi to čudo! Ne smije to biti neki zmaj bez veze! Mora biti onaj pravi! Precizan i odgovoran zmaj.

Naime, zmajče živi i raste u jajetu svoga tate-mame zmaja, sve dok tamo ima hrane i dok mu se ne smuči od skučenog prostora! Dok zmajčetu od tjeskobe ne iskoče oči navrh glave! Zato se zmajče i izleže odmah vatreno i ljutito! Ustvari, već zabrinuto za sebe i svoju budućnost, za stanje u okolišu.

Brate, što jest – jest! Ljudi zagađuju na sve strane, a i kanalizacija je slaba! Tako zaudara, da to ni zmaj ne može podnijet! Zmajevi, ako su pravi, vole higijenu, tuširanje, kupuju dezodoranse! Nose naočare za sunce! Kad idu u šetnju, ponesu kišobran i fotoaparat!

* * *

ALI IMAI ZMAJČINA

Znajući sve to, zmajčina, kako se ne bi sikirao zbog zmajčekovih nestašluka /jer, sikiranje je zabranjeno!/, jedva dočeka da se riješi svog jajeta i nemirnog zmajčeta!

Nabrzinu snese jaje i ostavi ga negdje u živicu, pa što mu Bog da! Bilo, ne bilo! Kao i drugima jajima. Takvo jaje od zmajčine, Mahir bi najvolio! Jaje o kojemu se niko ne brine

osim njega!A zmaj, ustvari, najvoli i dobro zna, da je najviše učinio ako jaje podmetne

ljudima, pa se ljudi oko njega sami brinu i hizmete i jajetu i zmajčeku. Kad jaje nađe neko dobar i prostodušan kao Mahir!

Jer, ljudi potpuno preuzmu brigu oko jajeta, a poslije i oko zmajčeta. To je zmaju važno, mada ljudi misle kako je zmaj zbog takvog odnosa – neodgovoran roditelj.

I, jeste. Ljudima se, katkad događalo, naiđu na zmajevo jaje koje je dugo stojalo, bog-

zna otkad, bez veze i bez njege, pa je već postalo mućak! Ljudi to ne znaju pa čekaju, čekaju, čekaju – da se zmajček izleže. A ono – ništa! Ne može se ni zmaj izleći iz mućka! Mućak je nizašta! Ni za zmaja, ni za sladoled, ni za kolače, ni za čimbur! A kaže se kako je sve krenulo od jajeta? Jeste, ali ne od mućka!


211

KNJIŽEVNOST

Eh, sad, je li zmaj kao ptica kukavica koja ostavlja svoje jaje u tuđe gnijezdo, ili su ljudi naivni!? Ko će to znat! Ali, djeca, većinom su pametna i voljela bi imati zmaja za osobnu uporabu! Kad mu narede: Vatra! Da zmaj sukne plamen i osmuđi onoga koga oni ne vole, a djeca su ga kao pravi vojni komandanti – svo-me zmaju odredili kao metu!

Osim toga, i Mahiru i drugoj djeci je žao kad se zmajček izleže iz napuštenog jajeta. Makar i bio zmaj, on je siroče, bez igdje ikog svog. Djeca imaju veliku dušu i dobro srce.

Naime, kad dijete ima svoga zmaja i pod osobnom komandom i kontrolom, onda djetetu ne može niko ništa! Ni nečiji stariji brat, ama, i strogi očevi se dru-gačije ponašaju i pikaju. Jer, dijete koje raspolaže zmajem i zmajevim vještina-ma, nije za šalu i zezanje.

Zmaj može svakoga ožeći!A opekotine su bolne.

* * *

ZMAJEVI NISUNAROČITI OČEVI I RODITELJI

Ipak, s obzirom da tako postupaju sa svojim jajima, može se reći, kako zma-jevi i nisu, neki naročiti očevi. Pogotovu, što zmajčeki nemaju mamu. Naime, kad je već tako, zmajevi bi morali više brinuti. Ali, nema sumnje, ipak se raduju kad čuju da je njihovo zmajče dobro, da napreduje i razvija se, da uči biologiju i matematiku, da dobro suče plamen i vatruštinu, piše pjesmicem a prepada koga treba: bilo djecu – bilo odrasle ljude.

Kako bi zmaj i mogao biti roditelj, kad je poznato da nema zmajicu, da ima samo oca koji ga je ostavio u jajetu? Ko zna, je li se zmaj sam izlegao jer je sunce grijalo njegovo jaje, ili je neko ležao na njemu, pa ga, poslije leženja, makar malo i uputio u ponašanje? Znači, osim što je često nevaspitan, zmaj je i hermafrodit. Kao i puž. Živi bez gospođe ili hanume! Jer, ni jedno žensko stvorenje ne može biti zmaj. Zna se da je zmaj imenica muškog roda.

Eh, sad, sasvim je druga stvar što postoje aždaha, ažbaha ili aždahaka – koje su, bez sumnje, imenice ženskog roda! I, to je normalno, jer, ni jedan muškarac ne može biti aždaha. A kako su nam aždahe prijeko potrebne, red je i da imaju svoj rod.


212

Doduše, bude malo smiješno, kad aždaha, koja je također hermafrodit poželi izigravti damu, pa napravi kikice i nakači na svoj dugački vrat ogrlice i đinđuve! Stavi sunčanice! A nema svog muškarca! Bože dragi, zašto li sve to čini, kad ne postoji ni aždahac? Ali, k’o ženske! Ko bi ih mogao i razumjet?!

Mahirova Seka gleda kroz prozor i kaže: - Eno! Opet se ona aždaha nakitila! Sva se šljašti! Mahir pritrči prozoru da vidi. A mama i ne gledajući, od šporeta, kaže: - Hajde, šuti, sram te bilo! Nije ona kriva što je tvoj bivši voli i salijeće.

* * *

ZMAJ NERIJETKO IMA I JAJČE I ZMAJČE

Od vremena do vremena zmaj ima jaje iz kojega se izleže zmajče. To mu i nije potrebno često, jer dugo živi, pa mu porod dođe kad – tad, a loza se nastavi i produži. Zmajevi postoje oduvijek i uvijek će ih biti. Biti zmaj ili kao zmaj, nije svačija posla.

Osim rečenoga, zmajevo dijete, ne zna se igrati vatrom. Djeca su nevješta i neoprezna. Pogriješe. Dok se dive plamenu, zapale svašta. Izgori im i šator na ljetovanju. Šupa u avliji i svašta još. Dogodi se pa zmajčekima progore majice i gaće, pantalone s tregerima ili špilhozne. Oprže prstiće i šapice! A, kako nemaju mamu, ko će da im ušije, zakrpi, opere, ispegla, zavije i uljudi garderobu? Ko će im povezati oprženi prstić, kandžicu ili šapicu?

Zatim, zmajček dok vježba bacanje vatre i plamena, diže prašinu pušući bez veze. Nekad mu izlete bale i slinci, a nekad pocuri pljuvačka i, tada, od vatre – ništa!

Zato, ako je zmaj, ipak, morao ležati na svome jajetu, jer nema ljudi u blizini, čim mu se zmajče izlegne – kako bi rekao Mahir, zmaj preduzme stroge mjere za kontrolu njegovoga odrastanja, odgoja, života i osobne sigurnosti. Zmaj postupa strogo i pravično! Nema labavo! Sve mora biti kako on kaže! Zmajče mora ličiti na svoga tatu zmaja! Baš kao i aždahče na mamu aždahu!

Mada, aždahče se drugačije rodi, to je druga priča.Naime, kud god da pođe, zmajče mora nositi kanister s vodom. Ako se dogo-

di, pa nešto zapali, ne daj Bože, odmah polije vatru i ugasi je na licu mjesta. Kao


213

KNJIŽEVNOST

na vatrogasnoj vježbi! A, ako je vatra uhvatila maha, u svom mobilnom telefonu, obavezno ima memorirane telefonske brojeve: Vatrogasci, Hitna pomoć, Polici-ja i – Tatica Zmajčina.

Jer, ako nešto izgori, onda su nastradali svi zmajevi koje vatrogasci i ljudi uhvate u blizini. Ljudima je doista dosta štete i taksirata sa zmajevima. Zato su veoma ljutiti.

* * *

ZMAJČINA PJEVA ZMAJČETU

Kako se zmajče izleže, odmah čuje kako mu tata zmaj otpjeva starinsku, zma-jevsku rođendansku radosnicu:

Imao sam jajče, sada imam zmajče! Mislio sam vrapče, a kad tamo – čavče! Najbolje je jajče što izleže zmajče!

Refren: Ne treba mi golupče ni čavče! Radostan sam imam moje zmajče!

Dogodi se pa zmajčina povazdan pjeva samo refern, jer je zaboravio riječi

svoje pjesme, a refren mu se nešto utuvio, pa ga već pomalo i nervira, ali – ne može da ga se oslobodi.

Zato, i kad legne da spava, refren mu ne da zaspati! Vinta mu i vrti u glavi i ušima kao s cd plejera.

Neće da izađe iz zmejeve glavetine!

* * *


214

KAKO ZMAJ DOŽIVLJAVA ZMAJČEKA

Većina zmajeva postane svjesna svoga podmlatka, tek, kad na svom repu osjete vatru iz usta mladog zmajčeka. Znate ono:

Jedanput ide stari amidža, K’o neki sijedi mandarin. A za njim trči, tapka, skakuće, Njegove krvi najmlađi sin!

Ovdje, treba razumjeti i kako su sve amidže i strikani – pravi zmajevi! A ujaci

i daidže, tek! A mladi zmajčeki, kao, njihove obiteljske krvi najmlađi sinovi. To su djeca njihove rođene braće i sestara.

Svaki najmlađi sin ili zmajček, treba postati kao svoj amidža ili strikan – pravi zmaj i mudar kao mandarin, koji se rado nažboka ili najede mandarina ili makar: banana. Ovo bi puno bolje objasnila učiteljica, čak i vaspitačica, a da i ne spo-minjemo nastavnike i nastavnice bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika! Ali, ja, samo onako kako znam – pričam o zmajčekima, pa neka mi se oprosti! Ne želim da to bude nešto komplicirano. To je ionako sve prosto kao grah! Samo četiri slova: Zmaj! Grah!

Zato, da se vratimo u priču s početka ovog dijela. Neki zmajevi hodaju visoko dignutoga repa. Tako, prvo, ne može im zmajče koje ide za njima stajat na rep i slučajno, kao što to već biva, dok vježba bacanje plamena, svojim plamenom do-segnut i osmuđit krljušti na repu. Drugo, ako zmajče suviše dosađuje, uvijek su spremni da ga klepe repom po glavičku i labrnji. To bude za čas: fi ju, klep, tras!

Zmajček zna da je kriv i ne žali se. Zbog toga odmah zadune svoju vatricu i počne zaostajat iza tatice, amidže, strikana, ujaka ili daidže. Ama, ne pušta ni dim. Ni dimčić! Ni varnicu, a nekmoli plamen i vatricu. Šuti i trpi.

A amidža ili strikan? E, on ide naprijed i pušta kolutove dima! Pa kako sti-gne kolut koji je ispustio, proturi njušku kroz njega i puhne još jedan veći kolut bijelog dima. Tada, iza sebe začuje aplauz od zmajčeka, a nekad bude i druge publike.

Zmaj baban ili tatica, pogotovu, ne znaju za šalu. Nekad puši lulu, nekad ci-garetu, a uvijek od njih zaudara, da vas Bog sačuva. Zato zmajček ne voli ni kad ga zmaj uzme u naručje, pa mu kobajagi tepa i hoće da ga poljubi, a smrdi mu iz usta! Baš, kao u onom fi lmu što se dogodilo za Djeda Mrazom!

Inače, tata zmaj se naljuti za čas! Ne dopušta da od njega prave budalu.


215

KNJIŽEVNOST

* * *

ZMAJ NE VOLIBRIGU O POTOMSTVU

Ali, zato što nerado brine o svom podmlatku, zmaj ostavi svoje jaje na nekom nepristupačnom mjestu, da ga mogu pronaći samo ljudi. Jer, ljudi su takvi. Na-ročito neki od njih, koji dođu i tamo gdje nema ničega osim zmajevih jaja! Oni, potom, preuzmu i svaku drugu brigu o zmajevom potomstvu.

Tako se dogodi, pa ponekad, zmaj i zaboravi da je jaje njegov porod ili okot. A ljudi, naprave zmajev vrt i zmajče smjeste u žicu. Hrane ga i poje. Naročito, ovo, drugo. Jer, što više vode – to manje vatre.

A zmajče tužno živi u žici. Doduše, dolaze djeca i doture mu bananu ili lizalo, a zmajček bi htio samo

malo drva! Ili benzina! Malo plina! Da upali vatricu i propali žicu paklenicu! Tada bi kroz napravljenu rupu mogao otići u slobodu! U dječje snove i priče

o zmajevima, naročito onim krilatim, jer ima i takvih. Ustvari, svi zmajevi imaju krila. Kod nekih, koji su veliki i debeli, krila zakržljaju i ne mogu letjeti.

Zmaj bez krila liči na aždahu, što, ponekad i jeste! Samo ždere sve što nađe i pije pivo da mu to trbušina ili burag – nekako sve to što je pojeo provari.

A, kad ode u wc – usmrdi se. Adi, uđe u wc poslije aždahe. Odmah istrči i ostavi otvorena vrata!

- Uh, smrdi cijela kuća! Što ne pustiš vodu – aždaho jedna! – kaže i čeka da se prostor prozrači.

* * *

JOŠ O LJUDIMA I ZMAJEVIM JAJIMA

Ovo je velika priča. Ljudi ne mogu bez belaja. Zato vole i traže zmajeva jaja. A, nekad ih nađu a da ih nisu ni tražili! Kad ih ljudi nađu, zmajevi se snađu.


216

Ljudi su znali naći zmajevo jaje, onako, usput, kad zabazaju u šipragu i kad ne paze kuda i kako hodaju. Misleći, kako je jaje snijela neka veća ptica, obraduju se, pa jaje ponesu kući i ne misleći šta će se dogoditi.

Stave jaje na posebno mjesto. Naprimjer, u vitrinu. Da i drugi vide, da zavide, dok oni pričaju o ishodu svoje sreće.

Onda, kad je dobro oblačno, kad ih u noći probudi oluja i grmljavina, oni uoče da u jajetu nešto sijeva. Misle kako je to neka šala! Odraz munje! Svjetlica sijeva, kažu sebi. Bljesak. A ne znaju da to, ustvari, zmajče već uveliko vježba bacanje vatrene supraške i plamenih jezika! A, ponekad, bogami i jačeg plamena. Da se to zmajče priprema i da će jaje, uskoro puknut, a možda i vitrina planut! Usred noći dok svi spavaju!

* * *

LJUDIPOJMA NEMAJU

Jah! Ljudi su naivni! Ljudi, kao ljudi! Neoprezni! Nemaju pojma, ni blage veze!

Igraju se svojim životima! Igraju se vatrom, pa u jajetu – donesu zmaja u sop-stvenu kuću!

A sa zmajevima nema zeze! Kad zmajček napravi sve one vatrene vježbe, on prvo propali, a onda i razbije

ljusku jednim udarcem svoga nazubljenog repa! Onda, iz raspukle ljuske jajeta, iskoči na vitrinu! Strese krila! Već je sasvim razjaren i spreman za vatreni okršaj.

Ko god mu se tada nađe na putu, ima da bude pečen kako je zatečen! Ima da cvrkne kao ćevapčić ili ražnjić, da ne kažemo: sudžukica! Zmaj se ne šali!

Zmaj voli da roštilja! Suče plamen, dim i varnice! Svejedno mu je šta će is-peći. Važno je da osjeti miris taze pečenog mesa. Onda, usrkne to pečenje i ide dalje za toliko uvećane snage!

I, neka niko mladom zmaju ne staje na put! Nek se niko glavom ne šali! Mada, svakome izgleda kako je još mali! Jeste mali! Ali, vraga! Vatra je vatra!

Žiž! Pec!

* * *


217

KNJIŽEVNOST

MAHIR I ZMAJ

I inače, zmajevi su prave vatrene i proždrljive prokletinje! Sve što pojedu, osim vode koju popiju, pretvaraju u vatrenu suprašku i plamenove! Stvoreni su da prepadaju djecu! Naročito, djevojčice i dječake koji su još mali i nisu sasvim opametnili!

Kad opametne, djeca se ne boje zmajeva, čak ih zezaju. Tako, jednog dana u parku, iza žbuna, pred Mahira iskoči Zmaj. Pa, kako ga

ugleda i prepoznade, suknu vatru! Ali, Mahir mu sa smiješkom na usnama – reče: - Jadan zmajo, mani šege! Izgorit će ti nos! Pa ćeš ići bos! Zviždat kao kos!

Pa ćeš se ubost, na gujinu kost! Tako Mahir zasu zmaja stihovima i rimama.Kad je zmaj čuo šta Mahir govori, lijepo se zapanjio! Ne vjeruje svojim očima

i ušima! Mahir mu se ceri i još mu govori takve stvari, koje su za Zmaja – ružne i že-

stoke kao psovke! Zato udahnu zrak i suknu još jedan plamen u Mahirovom pravcu! Ali, Mahir samo otvori kišobran i plamen ode u prazno. Potom se nasmija iz

sveg glasa i reče: - Ja smiješnoga zmaja, mama moja draga!A zmajevi ne vole smijeh. Ne vole ni radost. Vole vidjet strah u očima onih

koje prepadaju, jer, tada se dožive jakima. Jasno je da smijeh omalovažava zmaja kao opasnu pojavu.

Videći, kako se zmaj iščuđava, Mahir reče: - E, baš si smiješan zmajek! Pa, bolan ne bio, ja sam ti sada završio drugi

razred devetogodišnje! Jesi li ti normalan? Jesi li ti pametan i priseban, uopće? Zmajčugo jedna! Šta ti je, bolan ne bio, pa se još igraš vatrom?!

Tako Mahir narezili zmaja, koji, u čudu, ostade bez teksta. Jer, ovakvo što, još mu se nije dogodilo!

A onda, kroz park naiđe i Majda sa svojim zlatnim retriverom Rijem. pa zmaj strugnu u žbunje.

* * *


218

ZBUNJENIZMAJ

Zmaj se, dakle, skroz zbuni! Nije imao pojma da je Mahir drugi razred! Mi-slio je kako je Mahir još u obdaništu gdje se djeca boje i zmaja i ažbahe i, na samo njihovo spominjanje – pokrivaju se po glavi i spavaju usred dana, mirna kao bubice.

A dok djeca spavaju, vaspitačice se zgrnu! Okupe se, pa kafenišu i toroču! Nema šta ne pričaju! One vole zmajeve, jer pomoću njih utjeruju djecu u strah i na spavanje! A kad djeca spavaju one zaborave da su na poslu!

Kad se Ajas probudi, došulja se do kuhinje, pa malo sluša, a onda drekne: - E, sad ću vas sve kazat teti Marici!Asja skoči kao ofurena! - E, baš si bezobrazan! Ne spavaš, već prisluškuješ! To je tako ružno! – kaže.Ali, kako to Ajas reče, on potrča pravo u kancelariju kod direktorice obdani-

šta, tete Marice, ne bi li se nekako spasio. Jer, ni teta Marica ne voli da vaspita-čice budu u grupi i toroču bez veze.

Ali, vrata zaključana. Teta Marica je na nekom sastanku, pa vaspitačica Asja – stiže Ajasa i podiže ga visoko uzrak.

- Sram te bilo, Ajase, što nas uhodiš? Ajas se nasmija na sav glas.No, tete se raziđoše, a djeca počeše da se bude. E, sad treba popit sokić, pa igrat

ringe, ringe raja i čekat kad će tata ili mama doći u obdanište po svoje zlato.

* * *

PRIČA ONEOPREZNOM ZMAJU

Jedanput je vaspitačica Tenzila, dovela svoga kućnog zmaja u obdanište, ne bi li uplašila neposlušnu djecu. Stavila ga je iza paravana i rekla mu da čeka dok ga ne pozove. Da bude spreman kao zapeta puška!

U toj priči, zmaj je uključio svoj grijač i plamenik i, čekajući – zaboravio! - Auuu! – pomisli u jednom trenutku kad osjeti pritisak u trbuhu.


219

KNJIŽEVNOST

Ali, kasno Marko na Kosovo stiže – kako kaže narodna pjesma. Taman, zmaj dohvati prijeklopnik da isključi plamenik, kad mu pod unutar-

njim pritiskom otkaza petlja i plamen suknu! Liznu ljuti oganj ispod repa! A rep cvrknu i zavrnu se, skovrnu se. Sav osmuđen i nagorio.

Tu je zmaj malo uhkao, ojkao, jojokao, ciktao, poskakivao i pokušavao se rashladiti. Htio je otresti čađ i dovesti se u kakav – takav red. Malo ispraviti, ispeglati rep i dostojanstvo. Ali, slaba fajda! Ne valja mu kajda!

Zato brže bolje isključi i grijač i plamenik i nasilu se pretvori u pristojnog zmaja.Uključi strpljenje i razmišljanje. Poštovanje reda, zakona i učesnika u saobra-

ćaju, na točkovima, motociklima, rolšuama, biciklima i tabanima. Obrati pažnju na svjetlosnu signalizaciju i osramoćen, odjuri iz obdaništa, pravo – kući!

Djeca su vikala za njim i smijala se.

* * *

ZMAJ NA FONTANI U PARKU

Nakon susreta sa Mahirom, vidje zmaj da je red biti pametan. Mahir se ne boji, to je fakat! A kad se ne boji on, onda se ne boje: ni Ivica, Branko, Tahir, Fahir, ni Zahir... Uhuhuuu! Ko li se sad boji zmaja još, mislio je.

I, šta da radi? Mogao bi zaplakat. Ali, pred Mahirom, sramota ga plakat! Može Mahir ispričat djeci, pa će pu-

knut bruka! Treba čuvat obraz i zmajevsku čast, pomisli, pa ponovo uključi plin-sku bocu i plamenik radi pripravnosti.

I, pojača pritisak, čekajući da Mahir ponovo naiđe.Kako više nije znao šta da radi, jer, zmajevi žive upravo od dječjeg straha,

zmaj htjede isprobat svoj najjači plamen, ne bi li se to Mahira dojmilo i, ne bi li još malo razmislio! Jer, zmaj nije i ne smije biti šala!

Napuha se zmaj i puhnu iz sve snage! Ali ništa! Ne radi mu kompresor! Zaga-sila mu se vatra! Zato, postupi vrlo lukavo i reče:

- Znaš, Mahire, imam nezgodu! Trebao bih šibice! Udunula mi se vatra! - Vidim, vidim, zmajek! Zato puštaš smrdljive vjetrove umjesto plamena! Ali,

kako mi je žao svakog živog stvora, odoh u kuću po upaljač.


220

A zmaj sjede na klupu u parku i zamisli se o svojoj ukletoj sudbini. Sad mu utroba džaba tinja i gori! Jer, djeca ga se više ne boje! Djeca će se skupljat i rugat jednom zmaju koji nema vatru! Donosit će ćevape i pečenjke i tražit:

- Daj nam zmaje vatrice, da kokamo kokice! A on, ne može ni plamičak pustit! Ništa! Kao uklet!- Zato, odoh, iskoristiti priliku, pa se zmajski napiti vode! Odoh na fontanu!

– pomisli zmaj, pa ustade ne časeći ni časa.I, kako vodoskok nije radio, zmaj popi svu vodu iz zdjele na fontani i, ne bi

mu dosta! - Uh, nit’ šta osta, nit’ bi dosta! – izreče poznatu poštapalicu. – Da sad malo pre-

dahnem od ove žgaravice koja me muči cijelog vijeka – pomisli, pa leže u travu.

* * *

NEMA FAJDE OD UPALJAČA

Kad, eto ti Mahira. Trčeći dođe do zmaja noseći upaljač. - E, svaka ti čast! Pravi si drug! – reče zmaj.Ustvari, zmaj je mislio iskoristit priliku, pa još jedanput pokušati da preplaši

Mahira. Kao, Mahir će prići da mu pripali vatru, a on će suknut onaj najveći plamen oko njega.

Mahir priđe, a zmaj reče: - Kresni ga ovdje, sa strane – i pokaza prednjom šapom u ugao svoje dugačke

krokodilske čeljusti. Priđe Mahir pa, kres, kres, kres... Ali, plamena nema. Pa pokuša opet, mada mu je bilo teško podnositi smrdljivi zadah i vjetar koji

je zmaj ispuštao i koji je imao miris kao butan, plin za kućne rešoe i šporete. Ali, htio mu je pomoći.

Kres, kres, kres – ama, ni govora. Čak, plamen upaljača oprlji zmajeva usta, ali se njegov plamen ne upali.

- Ama, da ti, zmajek, nisi pio vodu? – upita Mahir.


221

KNJIŽEVNOST

- Jesam, a što pitaš?! – izbekelji se zmaj. - Budalčino, budalasta! Pa, voda ne gori! Trebaš otići na benzinsku crpku! - Tačno! Nisam ni pomislio! A benzin je još i mokar i gasi žeđ! I bolje gori

nego voda! – reče zmaj ojađeno. - Možda ti i gasi žeđ, ali bi ti i upalio pravu vatru i dugačak plamen! - Uf, uf! U pravu si! Jedanput sam tenkovao naftu! Uf! Tada je bilo plamena,

ali i puno čađi! Kao kad gore guma i katran! Bio sam garav i oko očiju. - Najbolje ti je da tenkuješ bezolovni super, 98 oktana! Moj otac uvijek toči

bezolovni super, pa škoda ide kao zmaj! – reče Mahir, jer se sažalio nad zmaje-vim jadom.

Šta će sad jadni zmajek ovakav i bez vatre? Djeca će ga gađat kamenjem, krompirima, paradajzima i ogriscima od jabuka i krušaka. A Muhamed će uzeti iz kante kore od lubenice i podmetnut mu da se oklizne! Munever će ga gađat sa balkona povrćem koje tu drži njegova mama Munevera. A kad mrkvom pogodi u glavu, pamet će mu istjerat iz ćivarice!

- Šta ću sad, majko moja! – reče zmaj više za sebe i objesi čeljust.

* * *

ZMAJ U PODRUMU

Gleda ga Mahir, pa skonta! - Čuj, jadan ne bio! Hajde sa mnom, dok te još niko nije vidio takvog! Sklonit

ću te u podrum, u šupu za drva i ugljen. Malo odmori dok ti ne proradi vatra, a možeš i očistiti dizne i ventile za plinove i plamen!

- Dobro – jedva dočeka i reče zmaj, koji se već bio počeo osvrtati oko sebe, pa žurno krenu za Mahirom u podrum. Uz tri stepenika na hodnik prizemlja, pa niz stepenice u podrum.

Mahir ga usmjeri naniže, a trknu po ključeve od šupe. Brzo se vrati, otključa katanac i otvori vrata.

- Ulazi! I budi tih! Idem u stan, jer, Mama bi mogla nazvat, ali, doći ću da te obiđem! – reče i krenu svojim poslom, pa se zavrati: - Nemoj da bi se tu igrao vatrom, možeš mi zapaliti šupu! A u tom slučaju i ti ćeš izgorit! – reče pa ode.


222

- Znaš, kad budeš dolazio, ne bi bilo loše da doneseš i plinsku vikend bocu! – reče Zmaj! – Najlakše proradim na plin!

- Kako se nisam sam sjetio?! – reče Mahir za sebe, pa ode.Zmaj ostade knjavati u šupi, kao u crnoj rupi.

* * *

ZMAJ U ŠUPI U DUBOKIM MISLIMA

Po Mahirovom odlasku, zmaj se u podrumu ili šupi, svejedno, polagano okre-nu oko sebe. Razgledajući podrum, pomisli:

- Taj Mahir, je super dječak! A da mi je vatra bolje radila, mogao sam ga i opržiti – prekori se, pa se zacrveni u tami podruma.

Jer, mada je zmaj zelene boje, onako, kao bakreni krov na kupoli džamije ili crkve kad pozeleni od kiše vjetra i sunca, zmajevi se znaju zastidjeti i zacr-venjeti.

U podrumu ima svakakvih hakarata. Tu je stari kauč na koji je mogao leći, kao pravi zmaj. Ali, zmajevi i nisu navikli na udobnost, možda su i malo takvi, a možda i malo glupavi. Legnu gdje stignu.

Prije sna, malo je razmišljao, kako bi bilo dobro da se provoza na Mahirovom biciklu! Da juri ulicom i ispušta plamenove! Uf, uf! Više bi volio uzeti njegove role koje su tu visjele na ekseru, ali, Mahir je imao samo par. A zmaj ima četiri šape. Razmišljao je da kombinira: na prednje noge skije, a na zadnje role! Bio bi i stabilan i brz! Naprijed skije koje su dobro klizave, a otraga role da se otiskuje! Zatim, proizvodio bi veliku buku. Zmajevi vole buku. Još kad svemu doda pla-men, bilo bi to čudo neviđeno i zmajevito!

Međutim, nije imao prostora da sve te zamisli i isproba. U podrumu je tijesno, usko. Jedva se mogao okrenuti zanoseći svoj osmuđeni rep.

Namučen neuspjesima, pun vode s fontane, ojađen i umoran, svali se na ću-mur i drva. I, mada je bilo tek oko podne, zadrijema i zaspa kao top.

* * *


223

KNJIŽEVNOST

ZMAJ U MRAKU

U neko doba, zmaja probudi glad. Svuda oko njega crni mrak.Pokuša po navici da malo upali plamen i osvijetli okolinu, ali ništa! Onda se

dosjeti svome jadu. Pio je vodu i zagasio vatru, a puštajući plamen, ostao je i bez goriva! Mahir mu je donio upaljač i učinio uslugu. Dobar je dječak. Ali, sada je kao zadnja budala, zaključan u njegovome podrumu!

- Šta ću sad? – upita se – E, vala, sad bih se vratio u svoje jaje i nikad se ne bih izlegao iz njega! – reče sam sebi i sjeti se svoga djetinjstva, sa suzama u očima.

Sjeti se oca, Zmaja Glasovitog. I slavnih dana zmajevanja kad su se djeca pla-šila svega, a najviše njega! I njegove vatre! Djeca su ciktala i vriskala kad vide zmaja kako bljuje vatru. Sakrivala se iza tete ili mame. Bježala da ih ne zakači plamen.

A sad ništa! Kao da ih ne interesira zmaj i kao da je to bez veze, tek neka bezopasna spra-

va. Kao neka igračka! A da je strašan? Ama, ni govora! Kad se ovako nacuga vode, onda je više

smiješan. Djeca ga gledaju i sažaljevaju. Kažu: - Jadna majko svoja! I to je neki zmaj!

* * *

ZMAJ OBJEDUJE

Dakle, kako se probudi, tako ustade i ošamućen snom, stade u mraku podru-ma, jedva shvativši gdje je. Kad se dosjeti svome jadu, bezvoljan, ponovo leže na ugalj i drva.

Tada mu proradi glasovita njuškara! Snif, snif, snif!!!- Aha! Pa, ovo je gorivo! Glavno jelo, mada, nemam ni predjelo ni supu!

– reče zmaj i navali jest ćumur i poneki komad drveta, kako mu je šta dolazilo pod šapu! Ćumur i nije čemu, ali su dobra drva za potpalu – pomisli.


224

Kad se dobro najede, osjeti se u formi i puhnu nekoliko put i kad namirisa dim, poskoči od radosti!

- O, opet ću ja biti onaj stari! – reče i puhnu još nekoliko put, a vatra poče dimit i tinjat.

Iskoči i nekoliko iskrica! Suknu čađ! Aha! Poče mu žarit i pucketat u utrobi.Zmaj se poradova i poče da se vrti ukrug fukćuči kao parna lokomotiva. Ći-

fu! Ći-fu! Ći-fu-fu! Baš, kao dječak Živa iz one pjesmice.Bilo je sve više dima, varnica, ali i vodene pare od silne vode koju je popio

iz fontane. A onda se ovlaženi ugljen i drva opet zagasiše.Zmaj više nije znao šta da misli. To što osjeća i jeste i nije on! Ali, dim od uglja i drva ga pomalo i guši, pa sve

više kašlje.- Šta će sa mnom biti, tata moj dragi! – zakuka zmaj.Tako uplakan, šutio je u mraku, pa ponovo zadrijema i zaspa. Ležao je na

ugljenu i drvima oklembešenog trbuha i zabačene njuške i sanjao svoju pećinu u kojoj se izlegao odavno.

* * *

MAHIR ČITA O ZMAJU SE PITA

Mahir je malo gledao tv, a malo čitao knjige pjesma Ibrahima Kajana Žuta ptica. Nije imao koncentraciju za čitanje pa je mijenjao knjige.

Mislio je o zmaju i događajima tog prijepodneva. Sažaljevao je zmaja i pitao se kako će mu pomoći. Jer, zmaj je ipak bio fer!

Malo se našalio s vatrom, ali, to nije nešto radi čega bi se trebao ljutit na njega.Znao je, mama neće dati plinsku vikend bocu. A, kako bi zmaja i priključio

na nju? Boce eksplodiraju! Trebalo bi imati odgovarajuće priključke i osigurače.


225

KNJIŽEVNOST

Mogao bi i zmaj eksplodirat u podrumu i eto nesreće za cijelu kuću i njezine stanare!

Na tv su prikazivali fi lm o Supermanu i Mahir se pitao na koje li gorivo taj radi?! Aaa? Dobar je! Super!

Film, ništa o gorivu i pogonu! Ama, to je čista fantazija! Taj Superman je izmišljotina 100%! Ne može to tek tako! A ja, u podrumu, imam pravog nesret-nog zmaja! Jeste! Plašio me, ali, nikad me nije povrijedio! I, kad je shvatio da ga se više ne bojim – postao je kao i ja. Ja, još imam kuću, tv, mamu, oca, seku, a on nema nikoga! I, ne funkcionira kao zmaj! Baš je nesretan. – pomisli, pa opet pokuša čitati Žutu pticu.

U neko doba, Mahiru se učini da osjeća miris dima. Jest, nije. Jest, nije. Ama, jest! - Jao! Da nesretnik ne užeže šupu s drvima i ćumurom! Ljutit će se mama na

mene! – pomisli Mahir i skoči! Nazu papuče, pa trk u podrum.

* * *

IDEJAO EKOLOŠKOM ZMAJU

Ulazeći u podrum, Mahir na stubištu osjeti gust i smrdljiv dim! U podrumu je bilo dosta teško disati.

Kad tamo, zmaj sav u dimu i vodenoj pari, kašlje i frče. U njemu se užegli ćumur i drva, a ni plamena ni žeravice. Džaba dobio temperaturu. Jer, kako je popio vodu iz fontane, gorivo koje ubacuje u svoju mašinu pada kao u lokvu. A poznato je da mokro i sirovo, slabo gori i uvijek prvo dugo dimi.

Mahir pomisli, kako će prvi stanar koji naiđe pitat: kakav je to i odakle dim? Šta to gori? Ko to loži vatru usred ljeta? A onda će krenut u podrum, naći zmaja, zvati vatrogasce i policiju... i, eto belaja!

- Šta to radiš nesrećo od zmaja?! – upita kako uđe u šupu, u podrumu. - Ama, ništa! Samo podrigujem! Imao sam suh obrok od drva i uglja! A sad,

ni vode ni vatre. Samo džaba čadim! – reče zmaj. - Ne igraj se vatrom, zmaju zmajoviti! – reče Mahir. - Ama, vatra k’o vatra! Čudna mi čuda! – reče zmaj.- Popij ti malo vode iz kanistera da ti se žgaravica smiri – reče Mahir.


226

A zmaj posluša i otpi pola kanistera vode i dah mu se pročisti. Ali, Mahir je znao da će zmaj ponovo početi da se žari.

- Nesretni zmajčugo, izgleda da si sebi dohak’o! Ugušit ćeš se, bogami! – reče Mahir.

- Ne brini ti! Sad ćeš vidjet kad se ovaj ćumur razgori i raspali! – odgovori zmaj, pa nastavi da stenje i fukće.

- A šta misliš, da ti ugradimo auspuh, pa da budeš jedan normalan ekološki uredan zmaj?! Zmaj kao i svi drugi zmajevi? – upita Mahir.

- Ne bi valjalo! – reče nesrteni zmaj.- A što ne bi? Kad zaradiš neke pare kupiš sebi i katalizator i hajd, normalno

u saobraćaj! Bit ćeš prvi ekološki zmaj! – reče Mahir kojemu se ideja o auspuhu sve više dopadala.

- Ama kakvi! Niko ne bi znao koja sam marka! A nemam ni tablice! – odbi zmaj.

- Hm, hm – zamisli se Mahir – ali, šta ćemo s tobom takvim – nikakvim zma-jem koji samo čadi kao stari šporet bez sulunara?

- Ne brini! Doći ću ja u zmajevsku formu! – reče zmaj.- Daj Bože, a čisto sumnjam! Nego idem ja u kuću po kanister s vodom, ako

te vatra, baš ono pravo prihvati da te možemo ugasit, inače izgori zmaj – reče Mahir, zatvori vrata šupe i otrča uz stepenice do vrata stana. Usput je mislio o zmaju s auspuhom ili sulunarima. Svejedno.

Auspuh bi mu mogao ugraditi čika Dragoljub! A on je dobar čovjek i ne bi mu puno naplatio. On bi to uradio za čas i za smo 10,00KM!

Nikome i ni za kakav posao, ne naplati više! Mora pitat čika Dragoljuba. Mora razgovarat sa mamom.A zmaju reče:- Budi miran i ne pravi mi probleme! Vratit ću se čim stignem sve pri-

premiti. Pa otrča u kuću.

* * *


227

KNJIŽEVNOST

EKOLOŠKI ZMAJ

- Znaš, zmaju, ja ću morat u stan, jer će mi uskoro doći Mama. Moram je dočekati. A ti budi strpljiv jer ću te zaključati. A zatvorit ću i podrumska vrata da stanari ne osjete ovaj tvoj zadah i dim. A dok se vratim, iskoristi vrijeme i razmisli kako da postaneš Prvi Ekološki Zmaj na svijetu.

To reče, pa razmišlajući o ideji koja mu se sve više dopadala, ustrča uz ste-penice.

Jer, ako zmaj postane ekološko čist, bit će dobro za zemlju, narod i njega. Bit će zaštićen od bezveznih napada. Mada, teško da će biti dovoljan samo auspuh – ili ispušna cijev. Trebalo bi još nešto smisliti. Naprimjer, da zmaj kao gorivo koristi odbačene pvc vrećice, plastične boce, stare krpe i drugo smeće, kako bi se povećala čistoća parkova, trotoara...

Ali, možda bi to zmaju bilo ponižavajuće! Zmaj je ugledan lik iz najdalje pripovjedačke i bajkovite sredine. Trebalo bi

mu naći nešto primjereno, nešto što mu ne bi narušavalo dostojanstvo. Zmaja treba sačuvat i kako bi djeca mogla vidjeti koga su se plašila u mraku!

Razmišlja tako Mahir i uđe u stan.

* * *

MAMA

Sjede Mahir ispred tv, uze knjigu, ali – događaji mu ne daju da se uživi. Zmaj mu ne izlazi iz glave!

- Šta će biti s nesretnikom? On sada samo pušta od uglja i drva smrdljive dimove, ali, ako mu se vatra raspali, neće biti zgodno! Ljudi to ne vole. Još zaga-đuje okolinu! To nikako nije dobro! – misli Mahir.

Zazvoni telefon. Mahir podiže slušalicu. - Molim?! - Šta radi moj pametni sinčić? – čulo se pitanje u slušalici. - Gledam tv i čituckam lektiru – odgovori Mahir. - Budi dobar, ja ću brzo kući – reče mama. - Dobro mamice! – reče Mahir i spusti slušalicu.


228

Nastavi razmišljati o Zmaju.Kad bi imao auspuh i katalizator, bio bi i prvi Ekološki Zmaj na svijetu! Po-

stao bi popularan. Bio bi medijski zmaj! Barem što se tiče ispušnih gasova! Ali, trebalo bi riješavati i problem otvorenog plamena iz njegovih nozdrva i čeljusti! Jer, ni to nije bezbjedno. Može nekome spaliti kosu ili trepavice. Može zapaliti razne zapaljive materije. Zato idem kod čika Dragoljuba u njegovu radionicu za popravku auspuha, da se malo raspitam.

Mahir nazu patike i istrča iz zgrade.

* * *

RAZGOVOR SA MAJSTOROM ČIKA DRAGOLJUBOM

Prođe kroz školsko dvorište, pa stazicom dođe do otvorene dvorišne ka-pije i uđe.

Ušavši u dvorište, Mahir je vidje kako majstor Dragoljub spušta auto na diza-lici. Onda mu vlasnik automobila plati 10,00KM, sjede u auto i izveze se vozeći unatrag.

A onda Dragoljub ugleda Mahira. - Dobar dan, komšija – reče Mahir. - Dobar dan, komšija. Kojim poslom? – odgovori i upita čika Dragoljub savi-

jajući crijeva s brenerom za zavarivanje. - Znate, htio sam pitat nešto što vas ne pitaju svaki čas – pomalo oklijevajući,

poče Mahir. - Pitaj, slobodno – reče Dragoljub. Uto, priđe Dragoljubova kujica Kuđi i poče da se umiljava.- Koliko bi koštalo da na jednoga zmaja postavite auspuh i katalizator – odluči

Mahir pitati otvoreno i direktno. - Ako imate dijelove – katalizator, ispušne lonce i cijevi – sve bi koštalo 5.00

KM, a ako to moram sastavljat od starih dijelova koje imam, onda bi koštalo 10.00 KM – kratko i jasno odgovori Dragoljub – a o kakvom se autu radi i čije je auto? – doupita.

- Niste me čuli, čika Dragoljube. Nije riječ o automobilu, već o jednom zma-ju. Htio bih da to postane Prvi Ekološki Zmaj u nas! To bi bilo dobro i za turizam.


229

KNJIŽEVNOST

Ljeti bismo ga vodili na Panonsko ili Modračko jezero. Stavimo ga u čamac i pokazujemo, a turisti gledaju. Fotografi raju se sa njim.

- Hm, hm – reče Dragoljub i pažljivo pogleda Mahira – To je sada jasnije. Mislio sam da je zmaj – neki model automobila za koji nisam čuo. A, je li bljuje vatru, ono, na nozdrve i čeljusti? – upita.

- Bljuje vatru kad prepada djecu. Ali, ne prepada odrasle. – reče Mahir. - Hm, hm – reče Dragoljub koji se uživio u ulogu majstora za zmajeve ispušne

gasove – onda bi mu i to trebalo rješavat! – dodade. - Tačno. – reče Mahir i produži – Problem je, znate, što ni Zmaj ni ja nemamo

novaca. Ja bih vam mogao donositi kad dobijem nešto za džeparac sve dok ne otplatim. Zmaju bi trebalo pomoći da preživi ovo vrijeme kad se ljudi bore za zaštitu okoliša...

- Nema problema – reče Dragoljub – zmaj to meni može i odraditi! Neka mi puše kovačku vatru kad nešto moram kovati, a ja ću mu još kao gorivo dodati i malo koksa! – reče Dragoljub jer, nije htio da mu jedan dobar dječak kao komšija Mahir daje svoj džeparac za nekog ofucanog zmaja s auspuhom i katalizatorom.

- Hvala vam čika Dragoljube! Odmah idem razgovarati sa zmajem i reći mu šta ste spremni učiniti za njega! Obradovat će se!

- Dobro – reče Dragoljub – ali, moramo se dogovoriti kad ćete doći, da vam rezervišem vrijeme.

- Pa, recite, kad? - Najbolje je večeras. Zatvorit ću kapiju da nam niko ne smeta, a onda ćemo

upalit svjetlo i radit. – reče Dragoljub, sve misleći da to Mahir nešto izmišlja. - O. K. – reče Mahir – čim se smrkne, eto nas! Ali, sklonite i Kuđi, kako se ne

bi uplašila – reče i ode. Dragoljub je malo gledao za njim i vrtio glavom, pa reče: - Eh, što su ti djeca! Bogzna, otkud mu ta priča o zmaju! Mora da je nešto

umislio!A onda, uzeo crijevo za vodu i počeo prskat radionicu i prilazni put kako bi

pomeo a da ne diže prašinu.

* * *


230

MAMA TREBA SVE DA ZNA

Mahir dođe kući i ponovo sjede ispred televizora, a uze i knjigu, jer su mu se svidjele pjesme u knjizi Ibrahima Kajana, mada je pri ruci držao i Srebrenu česmu Džemaludina Latića.

Onda, začu zvono na ulaznim vratima. Znao je, ali upita: - Ko je? - Mama! – odgovori dragi i poznati glas. - Izvolite gospođo! – reče Mahir i otključa vrata, baš kako ga je mama podu-

čavala. - Kako je moj pametni sinčić? – upita mama i, sagnu se da ga poljubi u obraz.- Dobro! Dobro, mama! I, još bolje kad ti dođeš doma! Jesi li se umorila na

poslu? – izgovori i upita Mahir, pomalo misleći i na zmaja. Jer, njegova je mama bila kao zmaj! Što kaže – to ima da bude!

- Ama, osjetiš se na dim? Kao da si bio pored neke vatre! - Pa, znaš, tamo na ulazu u park – gori kontejner. Dok prođeš pored njega,

učadiš! – reče Mahir i umiri je a zabuši zmaja. Nije htio odmah sikirati mamu. Uostalom i Edo Maajka pjeva No, sikiriki!

- No, mama treba i mora sve da zna! – pomisli Mahir u sebi.

* * *

MAHIR SE POVJERAVA MAMI

Mama spusti torbe u hodniku i otkopča sandale. Potom, uze torbe i pravac: kuhinja.

- Sad ću ja mojoj dječici napraviti ručak! Krem supa s brokulama, mahune u kajmaku i palačinke za desert! A šta je radio moj sinčić? – upita mama.

Mahir se zamisli. Nema smisla od majke kriti. Majci se i može i mora sve reći. A nije uradio ništa ružno. Zato, odluči da joj kaže istinu o zmaju prije, nego se seka vrati sa bazena.


231

KNJIŽEVNOST

- Znaš, mama, onaj zmaj, o kojem si mi pričala kad sam bio mali, onaj koji u pjesmi Arsena Dedića guta lijepe dame? – reče.

- Da. Šta je sa zmajem? – upita mama čisteći mahune. - E, baš takav, pojavio se prije podne u parku! Htio me uplašit! Mama je slušala Mahira i zaboravila da čisti mahune. A voda je već kuhala na

plameniku njihovoga plinskog štednjaka. Zato se trže, nastavi čišćenje i lomlje-nje boranije. Kad Mahir završi s pripovijedanjem, mama reče:

- Dobro si postupio u svemu, samo ga nisi trebao uvoditi u zgradu i puštati u podrum. Da nam je zapalio podrum i zgradu, da se neko ugušio i izgorio u poža-ru, ne bi bio kriv zmaj – već ti! Ali, eto, sve se dobro završilo! Hvala Bogu!

- Kako bih ja mogao biti kriv za nešto što uradi drugi? naprimjer, zmaj? Fino sam ga upozorio da se ne igra vatrom! A nisam htio dati ni našu plinsku vikend bocu! Znao sam da bi se ti naljutila, a i da bi zmaj mogao puknut od plina ili napravit kakvu drugu štetu!

- Odlično si postupio. Ali, da se nešto dogodilo, niko ne bi vjerovao u tvoju priču o zmaju. Znaš li ti koliko je ljudi uopće vidjelo zmaja?

- Koliko? – upita Mahir. - Niko osim tebe. A ljudi teško povjeruju u nešto što nisu nikad vidjeli. A još,

kad su ljuti i povrijeđeni. Rekli bi da nisi pri sebi. Ama, znaš, već – reče mama. Mahir se zmisli. - Upravu si mama. Zato, nemoj pričat ni seki. - Naravno. Ja znam da si mi rekao istinu i samo istinu, ali, znam i da je to naša

tajna – reče sjajna Mahirova mama. - Sad ću otići da se dogovorim sa zmajem. Idemo kad se smrkne. Proći ćemo

iza garaža do čika Dragoljuba, da nas niko ne vidi.- Ali, kako ćeš po mraku? – zabrinu se mama. - Ima zmaj svoju vatru, a ako treba imam i baterijsku lampu – reče Mahir.Mama u brizi i gledajući Mahira ispod oka, nekoliko put odmahnu glavom.Mahir odahnu u olakšanju i pomisli, kako bi sad trebao što prije reći zmaju,

šta je dogovorio sa čika Dragoljubom. Zato reče: - Mama, idem u podrum do zmajeka! - To ti stvarno? Hajde, ali nemoj dugo! – reče Mama.

* * *


232

ZMAJI PODRUMSKI RAJ

Podrum je bio pun dima. Idući prema šupi za drva i ugljen, Mahir se zabrinu. - Zdravo zmaje, jesi l’ snio jaje? – upita šaleći se. - Zdravo Mahire, prijatelju. Čekao sam te na ovom ugljenu kao ozebao sunce!

Nisam snio jaje, ali, umalo se nisam okotio čekajući da se pojaviš – reče zmaj. - Mislim, kako bi trebao shvatiti da sam obavljao važne poslove u našem in-

teresu – reče Mahir. - Ako je tako, izvini – skrušeno reče zmaj. - Jeste – reče Mahir i produži – o svemu sam upoznao mamu, a obavio sam

razgovor i sa čika Dragoljubom. Ti ćeš dobiti auspuh, katalizator, odgovarajuće cijevi da više ne spaljuješ vlastiti rep! A sve ćeš to odraditi pušući kovačku vatru kod čika Dragoljuba!

- Ali, ja ne volim kovačnice! Tamo lupaju čekićima! – reče Zmaj. - Šta te briga? Ti ćeš samo puhati u kovačkoj vatri dok se gvožđe ne usija!

Kovat će majstor Dragoljub! Puši i gledaj! – izgovori Mahir u jednom dahu. Poslije ćeš biti Prvi Ekološki Zmaj. Ići ćemo na jezero i vozit ćemo se čamcem, a turisti će aplaudirati!

Mada je brinuo, zmaj se ušuti. - Dobro. I ovako mi je već dosadilo! Sve se krijem, a djeca me se više ne boje!

– reče zmaj.- Dakle, kako padne mrak, kroz školsko dvorište i iza garaža – idemo kod čika

Dragoljuba. Čekat će nas! – reče Mahir. - Šta da radim sad? Sad je sve u tvojim rukama! – reče zmaj. - Lezi na taj kauč i čekaj. I, nemoj više jesti ni ćumur ni drva. Čika Dragoljub

će ti dati koksa, a to je pravo gorivo! – reče Mahir. - Uf! Dugo je kako nisam jeo koks! – reče čeznutljivo zmaj i obliznu se, pa

nastavi – Vidjet ćete i ti i Dragoljub šta je pravi zmaj! Aj, aj, aj, aj, paloma! – uzviknu i otpjeva zmaj oduševljeno.

- Znaš, nemoj ti tu toliko galamit! Mogao bi nas neko i čut! A onda smo obrali bostan! – reče Mahir pa zaključavši šupu ode i ostavi zmaja, sve misleći o njemu i njegovoj sudbini.

* * *


233

KNJIŽEVNOST

MAMA PODRŽAVA MAHIRA I ZMAJA

Ušavši u kuću, Mahir reče Mami: - Mamice, ti sve znaš! Kad se smrkne, sa zmajom idem kod čika Dragoljuba.

Zmaj će biti Prvi Ekološki Zmaj na Planeti! Dobit će auspuh i katalizator i imat će čiste ispušne plinove. Njegov plamen, grijat će čika Dragoljubu kovačku va-tru! Molim te, podrži me i pomozi, makar – kao čika Dragoljub!

Mama se zamisli. Bože, je li dobro ovo moje dijete?! Pomisli i upita se u sebi, ali reče:- Dobro, Mahire, a mogu li ti šta pomoći? - Sve je uredu, ali nemoj ni da brineš, niti da nas spriječavaš i ometaš! – reče

Mahir.- Dobro sine! Imam u tebe povjerenja, ali pazi šta radiš! – reče mama, ipak,

zabrinuta. Potom, Mahir sjede ispred televizora pokušavajući nešto naći o zmajevima,

ali nije bilo ništa. Samo sapunice i sapunice! Pokuša čitati, ali mu ni to nije polazilo za rukom. Morao se strpiti do sumraka. Iz kupatila, nazva drugaricu Majdu da mu pomogne u osmatranju parka i da

mu javi kad nikoga nema, da bi nesmetano prošao sa zmajem. Inače, njih dvoje su često pričali o zmajevima.

Majda, pristade. Prava je. U sumrak, siđe u podrum. Osjetio se dim, ali se čuo i čudan zvuk, nešto kao

prigušeni rad motorne testere. Prišavši šupi, Mahir je čuo da zvuk dolazi iz šupe!

* * *

ZMAJ HRČEKAD SPAVA

Pažljivo i bešuno otključa i skide katanac, pa želeći se našaliti, naglo otvori vrata i dreknu:


234

- Štaaa to radiš zmajčino?!I odmah mu bi žao što je vikao, jer, Zmaj skoči s kauča i uplašeno izdrlji oči. - Samo sam spavao i odmarao... – reče Zmaj.- Neka, neka. – reče pomirljivo Mahir i produži – sada bismo trebali otići do

majstor Dragoljuba. Evo, smrkava se.- Ali, molim te, ti prvo proviri, pa me zovni kad nikoga ne bude! I, pokaži mi

na kojoj školsko dvorište! – reče Zmaj. - Zajedno ćemo! Ne brini! – Mahir će. Zmaju odlaknu. - Znaš, kad sam jutros sreo tebe, bio sam pošao u obdanište. – reče Zmaj.- Eto, kakav si! Takav, a u obdanište? Pa, bolan ne bio, smijala bi se djeca kad

te vide takvog mrgavog! I rep ti je zavrnut kao u vilinskog konjica! Ti si čudovi-šte, a ne Zmaj! Ali, sredit ćemo mi tebe! Idemo kroz park i školsko dvorište, od drveta do drveta, od žbuna do žbuna sve do radionice Majstor Dragoljuba – reče Mahir i izađe da osmotri situaciju.

Na ulazu u park, stojala je plavokosa Majda sa svojim zlatnim retriverom Rijom i davala znak da u parku nema nikoga.

Odlično, pomisli Mahir.Vrati se u podrum i reče: - Diži se zmajčino! Krećemo kod majstor Dragoljuba! On nas čeka, a mi do-

lazimo na vrijeme!

* * *

KROZ PARK DO MAJSTORA DRAGOLJUBA

Radeći sa brenerom za zavarivanje i brusilicom, majstor Dragoljuba je i sam bio kao neki zmaj! Sijevale su varnice! Šištao plamen! Ali je zmaj za tren oka dobio potrebne instalacije i postao Prvi Ekološki Zmaj na planeti Zemlja!

Majstor Dragoljub ga nahrani koksom, a zmaj mu raspuha kovačku vatru. Ama, sve je funkcioniralo na najbolji način.

- Što se mene tiče, možete ići! Slobodni ste! – reče majstor Dragoljub.


235

KNJIŽEVNOST

To obradova i Mahira i Zmaja. Lijepo zahvališe majstor Dragoljubu, a Mahir obeća da će mu donijeti 10.00

KM čim bude imao. - Nije važan novac, važno je da smo pomogli Zmaju. – reče majstor Dragoljub.Mahir izađe na vrata majstor Dragoljubove radionice i osvrnu se u svim smje-

rovima. Nigdje nikoga. A park preko puta. Okrenu se i viknu: - Hajde, brže, dok nikoga nema!Vidje Zmaj da nema šale, pa prihvati svoj rep da mu ne smeta u trku. Krenu.

Polagano do vrata, a onda dade gas i stušti napolje iz dvorišta, u park. Kad dragi Bog hoće! Opet ga niko ne vidje i niko se ne prepade. Mahir pojuri za njim, ali je zmaj sada bio brži nego ranije. Zmaju ni traga. A onda, malo dalje, ugleda kako se slabe varnice javljaju iz

najgušćeg žbunja. - Dobro je, kreće se sve dalje, a krije se. Pravi je Zmaj! Nekulturan! Ne zna ni

da treba zahvaliti! Ipak, trebao sam mu dati ili role ili bicikl. Ali, ne bi ih mogao voziti kroz tu šipragu! Ma, da! Kad padne mrak – neka lijepo leti do nekog zgod-nog mjesta na kojem će napraviti Zmajevo Gnijezdo! – pomisli Mahir, pa ode u kuću da pojede palačinke.

* * *

IZVJEŠTAJ O ZMAJEVOM ODLASKU

Mama se zagleda u Mahira, a on joj sve ispriča. I da je Zmaj u njihovom po-drumu pojeo malo drva i ugljena, da mu je čika Dragoljub ugradio katalizator i auspuh. Da je tako nastao Prvi Ekološki Zmaj na Planeti! Da poslije odjurio kroz park dimeći, kao mašina za asfaltiranje!

- Bogzna gdje je sada! – reče Mahir.

* * *


236

EPILOG

Sunce je odskočilo, pa sija kroz prozor pravo na jastuk i Mahirovu glavu. Mahira probudi toplota i svjetlost. Prozor je ostao otvoren. Pod prozorom se njiše krošnja magnolije. Mahir se sjeti sna, pa zažmiri da mu ne pobjegne. Jer, kažu, ako se pogleda u izvor svjetlosti, san nestane i ne možemo ga se ni prisjetiti.

A Mahir je sanjao o zmajevima! Zato leže potrbuške i uroni glavu u jastuk kako bi se svega prisjetio! Slike su oživjele, izgledalo mu je kao da gleda fi lm!

- Najbolje je da sve to zapišem - pomisli Mahir. Skoči iz postelje i uključi kompjutor, pa uđe u kupatilo i dohvati četkicu za

zube. Mahir odlično sanja, ali i lijepo piše. Treba li uopće reći kako ste upravo pročitali priču iz Mahirovog sna?

* * *


237

Žarko Milenić

Kopile

Odavno su prestali govoriti o vjenčanju. O svom vjenčanju. Prestali su onog dana kad je majka prvi put pokupila svoje krpe i otišla.

Marta nije otišla daleko. Unajmila je stan u Bukaču i preselila se sa svojom majkom i mojim bratom Mladenom. Drugi moj brat Milan je tada studirao u No-voplantu. Ja sam bio na odsluženju vojnog roka u Noli.

Vratili su se a da nisu prošla ni dva mjeseca. Očevi posjeti su urodili plodom. I suze. Meni je uvijek govorio da muškarci ne plaču. Sda plaču samo žene. Ismi-javao moje suze. Njegovim će se narugati sedamnaestogodišnji Mladen. Tom prilikom ga neće nazvati tatom, kako je uobičavao, već imenom. Miloradom. Miloradom okji je plakao kao da je žensko.

Poslije će majka često govoriti, doduše ne pred ocem već preda mnom:- Jesam budala što sam se vratila! Mogla sam od poduzeća dobit stan! Nije

mama navaljivala da se vratimo već Mladen. Nisam ga trebala slušat!Opravdavala preda mnom svoj prvi odlazak:- Trebala sam to učinit puno ranije. Još onda kad mu je sestra Milanka dovela

drugu ženu! Odem ja kod brata Luke u posjetu, vratim se i imam šta vidjet! U kući druga žena! Razmjestila kurva sobu kako njoj paše!... Nisam je trebala otje-rat! Trebala sam ja otić. I htjela sam. Al kamo ću? Ti nisi ni prohodo, s Milanom trudna, brat Stjepan pokupio svu očevinu, sve prodo i kupio sebi kuću. Plaća mala, ne mogu u podstanare u takvom stanju!

Od kada znam za sebe otac i majka su se uvijek svađali. Ali najviše nakon smrti njegove sestre Milanke.

Majka je govorila:- Stalno me napado! Ko da sam ja kriva što mu je sestra umrla. Što se objesila.

Što mi je prije toga napisala pismo u kome me moli da joj oprostim sve zlo što


238

mi je u životu učinila! Svašta mi govorio. Da će me ubit! Prijetio nožem! Koliko puta sam bježala u kupatilo i zaključavala se!

Tetka Milanka se objesila kad joj je bilo pedeset godina. Danas, kad je meni to-liko, pomislim kako je bila vrlo mlada. Dok je bila živa imao sam osjećaj kako je starija od mog oca puno više od četiri godine. Kako je starija i od njihove nesposobne majke koju je uvijek grdila. Kako je muškija od svih muškaraca koje sam znao, a ponajviše od svog jedinog brata koji mi je uvijek govorio da trebam biti muško.

Bilo mi je sedamnaest godina. Probudila me galama koja je dopirala iz njiho-ve spavaće sobe. Očeve i majčine. Tamo se tada zatekla i Milanka. Ona je odlu-čila spavati na desnom krevetu, a majka je i dalje spavala na lijevom. Kreveti su bili spojeni. Otac je trebao spavati na kauču u istoj sobi. Tako je naredila Milanka jer joj je “braco mršav”.

Otac je tada šapunuo svojoj ženi:- Ovako ćemo dok je seka u gostima, a kad odemo ćemo po starom...Iz sobe se čuo Milankin glas:- Marš!- Marš ti! – odbrusila joj je Marta.- Ovo je kuća Markovića!- Ja sam godinama ulagala u ovu kuću! Radila po dvije smjene. Vukla ko maga-

rac! Dizala kredite! Nemoj me marškat! Nisam ja kuja! Nisam kurvino kopile!Kuća nije bila toliko stara koliko je bila u lošem stanju. Majka je mogla u

svom poduzeću podići vrlo povoljan kredit od čega bi se sagradila nova kuća. Da bi ga podigla trebao je bar dio okućnice s vrtom glasiti na njeno ime. Sve je bilo na ocu. On nije htio ništa prepisati na svoju suprugu.

Nije htio prepisati ni dio na svog sina Milana. Da podigne kredit da bi sa svo-jom suprugom kupio stan. Kad ga budem posjetio Milan će mi reći:

- Da je to učinio ja bih ostao u Novoplantu. Ne bih morao otići u Kanadu.Odbio je to isto učiniti meni. Ali ja ga nisam ni molio. Znao sam da će me

odbiti. Bila je to želja moje bivše žene Laure. Da se proda dio zemlje i kupi au-tomobil. Da moji bar nešto učine za svog sina. Živio sam s Laurom u kući njenih roditelja. Moji nam nisu ništa dali kad smo se vjenčali. Čak su i prstenje kupili Laurini roditelji.

- Ništa neću da prodajem dok sam živ – ponavljao je moj otac. – Kad umrem sve će ostati mojoj djeci.

Svoju ženu nije spominjao. Ipak će i njoj ostati četvrtina. Zar je mislio da će je nadživjeti? Da će se rastati?


239

KNJIŽEVNOST

Nisu se rastali. Ona, njegova zakonita supruga, koja s njim nije živjela zadnjih jedanaest godina njihovog pravno važećeg braka, plakala je u crnini na njego-vom pokopu.

Nisam htio ni doći na njegov pokop. Rekao sam ženi, s kojom sam tada bio u vezi, da ne želim vidjeti “lažnu ucivljenu udovicu.”

Majka je drugi i posljednji put pobjegla od svog muža pred kraj rata. Otišla je kao izbjeglica u Nizozemsku. Dobila je tamo brzo takozvani A status, stan, pristojnu socijalnu pomoć od koje se moglo živjeti, a nakon pet godina i nizozemsko držav-ljanstvo. Njen muž se u Bosni jedanaest godina nadao da će mu se supruga vratiti. Obećavala je to šest godina. Prvih pet godina od odlaska u Nizozemsku se nisu viđa-li. Komunicirali su telefonski. Slala mu je novaca cijelo vrijeme. Govorila je:

- Dala sam mu punomoć. Podiže moju penziju. Ni to nije zaslužio!Nakon osam godina braka sam pobjegao od svoje žene. Razveli smo se nakon

dvije godine od mog odlaska iz Osiona. Te sam dvije godine proveo s ocem u Bukaču. U njegovoj kući. Onda sam pobjegao i od njega. U Hrid. U Hrvatsku.

Tamo sam bio prvo podstanar. Potom kupio staru kuću na kredit. Pošto nisam bio u stanju adaptirati je, niti plaćati visoke rate i životno osiguranje prodao sam je. Opet otišao u podstanare.

Mislio sam da se nikad više neću vratiti u rodni grad. U Hridi sam upisan u Knjigu rođenih. I u Knjigu državljana.

One godine kad će umrijeti moj otac zatražio sam u Hridi svoj izvod iz knjige rođenih. Dali su mi ga ali su mi rekli da im donesem vjenčani list svoj roditelja. Da bi se upisali podaci o nacionalnosti mojih roditelja. Te su rubrike ostale prazne.

Tijekom svog osmogodišnjeg boravka u Hridi posjećivao sam svog oca u Bu-kaču svaka tri mjeseca. Ostajao bih s njim tjedan ili dva. Putovao bih deset sati vlakom ili autobusom. Nije bilo izravne linije.

Otac je smatrao da tako treba. Jer je Hrvatska bliža od Nizozemske. O Kanadi da ne govorimo. Mladen iz Nizozemske nije dolazio u Bukač devet godina od od-laska. Onda je stao dolaziti ljeti na dva tjedna. U to vrijeme s ocem skoro da nije ni govorio. Često bi spavao ne u očevoj, već u kući svog najboljeg prijatelja.

Milan je posjetio oca prvi put pet godina nakon odlaska u Kanadu. Nakon njegovog povratka otac mi se prvi put na njega požalio. Do tada je o njemu go-vori osamo najbolje. Posvađali su se preda mnom. Otac je smatrao da je kokošije meso, koje je on kupio, dobro a Milan da je loše. Onda je otac zašutio. Nakon pokojne sestre Milanke Milan je bio druga osoba koja je bila starija od njega.

Nisam imao stalni posao. Otac je mislio da mogu doći kad god hoću. Kad god me pozove. Posljednje dvije godine otac me često nazivao. Na moj mobitel. I u šest ujutro. Tražio da ga posjetim. Tvrdio da je teško bolestan.


240

Nalazi su mu bili prosječni za jednog sedamdesetogodišnjaka. On je pak tvr-dio da ima rak.

Onda mi je dojadilo. Promijenio sam broj. Otac je nazivao u šest ujutro ženu s kojom sam bio dvije godine u vezi s čestim prekidima. Poručivao da ga posjetim. Mjesec dana sam se oglušivao na njegove pozive.

Tada mu je došla u posjet sestra Mileva. Tražila je za tu uslugu novac. Ostala s njim deset dana. Isplatio ju je moj brat Mladen.

Mileva će mi kasnije reći:

- Puna mu usta Milana i Mladena. I njihove djece. Tvoju nikad nije ni spo-menuo. Mladen je dobar jer mu šalje novaca. Milan jer ga naziva svake nedjelje i pričaju po pola sata. Oni imaju kuće, a ti ne. Imaju stalni posao, a ti ne. Puno staža, a ti malo. U braku su, a ti nisi. Imaju fakultete, a ti samo višu...

Onda se otkrilo da je otac bio u pravu. Imao je rak. Bilo je to onog mjeseca kad mu se nisam javljao. Dijagnozu mi je saopćila Alenka, Milanova žena. Po-slala mi e-mail poruku u kojoj je pisalo i ovo:

“I ti i Marta perete ruke! Samo se Mladen pokazao. On je svoga oca poslao na VMA. Platio je da se naprave pretrage. Doktori su rekli da će, ako se ne operira, živjeti još samo šest mjeseci!”

Otac je umro odmah poslije operacije.

Od svoje udaje za mog brata Milana Alenka je tvrdila da je njena majka “teško bolesna”. Od odlaska u Kanadu svake godine je posjećivala svoje roditelje, sama ili sa svojom djecom. Govorila kako se nada da će majku vidjeti posljednji put.

Moj otac je umro, njena majka je i dalje živa.

Nakon Alenkine poruke sam odmah doputovao u Bukač.

Tamo sam u kući zatekao majku, Mladena sa ženom i djecom. Za nekoliko dana je došla i Alenka s djecom. Milan je poručio da nema novaca za put. Ipak će doći na očev pokop.

Bilo je ljeto. Majka, Mladen, očeve snahe i unuci su tijekom dana uglavnom provodili vrijeme u dvorištu. Otac je ležao u svom krevetu u dnevnom boravku, s kateterima. Nije mi bilo jasno zašto je od njih malo bilo koristi. Često me je zvao da mu promijenim donje rublje. Dolazio bih i da razgovaram s njim, ali on bi uključivao televizor, mijenjao programe na daljinskom ili rješavao križaljke.

Jednom se Milan požalio da je nestalo vode. Otac je psujući ustao i došepao do hidrofora koji se nalazio u dvorištu. Rekao je Mladenu da otvori vrata prosto-rije s hidroforom i rekao mu:

- Upali crveno dugme.


241

KNJIŽEVNOST

Milan i ja smo pregledali pogledom malenu prostoriju ali nismo vidjeli ništa crveno. Prekidač na zidu, pored vrata, bio je zelene boje.

Pomislio sam tada da je moj otac pogriješio. On koji nikad nije griješio. Da je mislio kako treba pritisnuti zeleni prekidač. Htio sam pritisnuti taj zeleni pre-kidač.

Ali nisam to učinio. Moj otac nikad nije griješio. Sigurno u toj sobici postoji i crveni prekidač. I dalje sam ga tražio pogledom.

- Makni se, budalo! – naredio mi je otac. – Ne smetaj! Kad si ti šta znao!

Onda je pritisnuo zeleni prekidač.

I tada sam prvi put rekao ono što mu nikad prije nisam rekao. Poslao sam ga u materinu. Ali rekao sam to tako tiho da me on sigurno nije čuo. Nije me ćuo ni Mladen.

Onda sam krenuo. Krenuo prema dvorišnim vratima. Čuo sam kako Mladen viče ocu:

- Kog vraga kažeš da je crveno kad je zeleno!

Otišao sam i cijeli dan lutao šumama. Okupao se u rijeci Bazgovici, prvi put nakon deset godina.

Vratio sam se navečer. Nitko me nije pitao gdje sam bio. Nitko me nije pitao što sam radio. Zar nitko nije primijetio da me cijeli dan nema? Zar sam mogao i dalje ostati vani? Zar sam se mogao vratiti u Hrid?

S kime je otac cijeli dan razgovarao?

Zaprepastio sam kad sam pročitao u vjenčanom listu mojih roditelja da su se vjenčali 16. siječnja. Govorili su uvijek da je to bilo 9 siječnja. Nikad taj datum nisu obilježavali, ali sam ga upamtio.

Baka Josipa, mamina majka, mi je više puta govorila:

- Susjeda Savka je računala kad ćeš se ti roditi. Tvrdila je da mora od vjenča-nja do tvog rođenja proći godina dana. Ako ne prođe godina to znači da je Marta donijela kopile!... Prošla je godina i ti nisi bio kopile.

Rođen sam 14. siječnja.

Rekao sam majci kako sam iznenađenjem datumom njenog vjenčanja. Ništa na to nije rekla.

Ocu nisam ništa rekao. Znao sam što bi rekao. Da sam budala što taj datum smatram važnim u životu.

Zar sam kopile?


242

Otišao sam u sobu koja je nekad bila očeva i majčina. Na zidu više nije visjela fotografi ja s njihovog vjenčanja. Kad ju je otac sklonio? One godine kad je majka izbjegla u Nizozemsku. Izbjegla ne samo od rata već od njega. U listopadu 1995. Prije toga su proveli dvije godine zajedno. Dvije ratne godine.

Obećala je da će se vratiti čim rat prođe. Nije održala obećanje.Fotografi ju sam našao na tavanu. Zapravo to i nije bila fotografi ja već vješta

montaža pojedinačnih fotografi ja oca i majke. Njihovo vjenčanje nitko nije foto-grafi rao. Na njihovom vjenčanju nitko nije svirao.

Pažljivo sam osmotrio ozbiljnog oca. Sjećao sam se te fotografi je, snimljene prije no što se oženio. Popravljena mu je frizura i dodana kravata. Nikad je nije nosio.

Majka na vjenčanju nije bila u bijelom. Nije nosila veo. Nije imala buket. Ni bisernu ogrlicu oko vrata.

Fantastični kolaž.Očevo lice nije bilo retuširano. Pola moga lica. Moje namršteno čelo, guste

obrve, moje ozbiljne oči... Ista budala kakav sam i ja uvijek bio.


243

Naida Mujkić

Međunarodni književni festival Pontes(Krk, 23. 08. - 28. 08. 2008.)

Dnevnik

Prije trinaest godina Festival Pontes pokrenuli su Valerij Jurešić i Katarina Ma-žuran – Jurešić, s ciljem da se unaprijedi književni život u Hrvatskoj, te razvija komunikacija među izdavačima, teoretičarima književnosti, kritičarima i piscima kako ex-jugoslovenskog prostora, tako i onog evropskog. Festival se održava u gradu Krku, i do sada su u njemu uzeli učešće sudionici iz 23 evropske zemlje. Sastoji se iz nekoliko segmenata: radionice kreativnog pisanja u kojoj učestvuju pisci iz regiona pod ravnanjem Katarine Mažuran - Jurešić (Sudionici ovogodišnje Ljetne škole knjige izabrani su kroz natječaj na temelju kvalitete svojih radova. Na listi sudionika svoje sam ime pročitala na drugom mjestu.); zatim predavanja uglednih izdavača, profesora i teoretičara književnosti na temu knjige i književ-nosti; te, čini mi se, središnjim programskim dijelom festivala, “Večer s piscem”. Poseban naglasak ovogodišnjeg festivala bio je na osnivanju novog udruženja neo-visnih knjižara, te na sudjelovanju neovisnog knjižarstva u životu knjige.

Subota, 23. 08. 2008.Tačno u 7 sati iz Tuzle krećem autobusom za Rijeku, odakle ću nastaviti put

do Krka. Sa mnom putuje Fatima, moja bivša cimerica (ona piše pjesme, a ima lice mango djevojčice) i jedna od sudionica Ljetne škole pisanja. Prespavala je cijeli put, umotana u crveni čičkavi peškir.

U Krku nas u knjižari Pontes čekaju razdragana lica bračnog para Jurešić. Valerij nas autom vozi do apartmana, u koji se već smjestila mlada spisateljica iz Zagreba, Irena Rašeta.

Poslije dvanaestosatnog putovanja ne mogu dočekati da uskočim u pidžamu, no nemirna sam, more, zajedno s piscima na samo uzdah je do mene. Apartman


244

se nalazi na malome uzvišenju. Tek toliko da se ne čuje vreva uvijek budnoga Krka (iliti Nijemaca, Italijana, Poljaka...).

U 21, 30 sati upriličeno je zvanično otvaranje Festivala, u zidinama Kaštel. Jedva ustajem i sasvim uskom uličicom spuštam se u Strossmayerovu, odakle ću do kapije Kaštela.

Unutra, u polumraku vjetra i sitnih kišnih kapi, upoznajem ostatak ekipe: Sini-šu Puača iz Sremske Mitrovice, Sinišu Bahuna iz Zagreba, Dragana Radovanče-vića iz Beograda, Bojana Vračarevića iz Brusa, te Mariju Škrlec iz Vinkovaca.

Festival otvaraju fragmenti iz monodrame “Stanje nacije” – Filipa Šovago-vića, koji je spavao u apartmanu do našeg, čujem nekoliko dana poslije. Filip je jako simpatičan, ali teško svarljiv - zaključila sam slušajući bitistvovanje u ovim fragmentima. Užasno puše, i hladno je!

Nedjelja, 24. 08. 2008.

Budim se rano. Gotovo da i nisam spavala. Irena i Fatima hrkale su cijelu bogovjetnu noć. “Od umora” – kažu, ali ja mislim da hrču stalno.

U 10 sati, u Osnovnoj školi “Krk” (najšarenijoj pastel školi u koju sam ikada ušla!) Dejan Ilić, urednik iz Beograda, drži nam prvo predavanje, na temu: “Kako objaviti knjigu”; poslije “Što nakon objave knjige”. Nakon Ilićevog iscrpno nad-menog i frustrirajuće realnog (uglavnom, vrtilo se oko toga da urednuku ne/treba vjerovati?; ljudi ne čitaju; nema velikih prijeratnih honorara, etc) predavanja, na redu je prva radionica pisanja.

Najprije se međusobno upoznajemo (čime se ko bavi, šta piše, koliko ima godina, i sl.), a potom nas Katarina podjeli u parove, i da nam slatko osmišljen zadatak koji se sastoji od toga da bismo u nekoliko kratkih rečenica trebali opisa-ti svoj par. Važno je da napomenem da smo svaki dan radionice imali zadaću.

Prvi put smo trebali opisati nekoga s Pontesa. Ja sam se odlučila za jednu tehni-čarku: “Ona živi u stanu sa ovalnim sobama, u koje nikad ne prodire sunce. Kosa joj se zato gnijezdi u krilu zemljane marame...” – čitam sutradan. “To je odlično. Ta djevojka je bolesna, blijeda, neosunčana, i baš ima problema. Svidja mi se ta ovalna soba. Baš lijepo simbolizuje ne’akvu zatvorenost!” – kaže Katarina.

Marija piše o meni. Ne znam kako. Slabo smo razgovarale. Ali, piše lijepo, i to mi godi. Nekako me povezala sa šumama, izletima i fi lozofi jom.

U pauzi između radionice i Večeri s piscem, vrijeme provodim na plaži, za-jedno s Fatimom i Sinišom iz Sremske Mitrovice. Siniša radi u medicinskoj školi i objavio je prvu zbirku pjesama (Ex prazno):


245

KNJIŽEVNOST

Kad legne dete u meniotkrijem senke zrelih višanja,Pod jezikom osetim ukusdavnih sladoleda i pomislim:

Da li se i na tvome čelumuklo sabiraju godineu naboranu mešavinuna vrhu okoštalog korneta,koju u ogledalu jedva prepoznaješ...

“Dok čitam ove tvoje pjesme, pomislim, kako ćeš jednog dana možda postati veliki sijedi pjesnik” – smijem se. “To i ja, isto mislim o tebi, samo te ne vidim sedu” – odgovori mi vrlo ozbiljno Siniša.

Izmorena morem, pisanjem, šetnjom i još k tomu slabim snom, jedva tetu-ram do koktel bara “Volsonis”. Smješten je u samom srcu Vela Placa – cen-tra Krka . Na ulazu stoji tabla s natpisom Secret garden (otkrit ću ga poslije; kroz labirinte, među zidinama; opasan šljunkom, crvenim jastucima, i niskim rastinjem); votka 10kn. Silazim niz ulaštene drvene stepenice. Cijeli prostor je obrastao kamenim gromačama opasanim čeličnim šipkama (da su ledeno studene osjetit ću prislonivši leđa o jednu). U lijevom kutu stoje prastari drve-ni ormari među koje se opružila crvenozelena ležaljka. Stalno sam čekala da neko od pisaca u nju uskoči! Ispred ormara pokrivena slabim svijećama izgre-bana škrinja je postavljena mjesto stola. S prednje strane (okrenuta publici) je ključaonica. Valjda ćemo se tako lakše oprostoriti unutar pisaca iza. Ova “katakomba” je najživopisniji prostor za održavanje književnih festivala koji sam ikada vidjela.

Večeras je na meniju druženje s hrvatskom pjesnikinjom Aidom Bagić. De-vedesetih godina Aida je bila aktivna feministica i učesnica antiratnog pokreta. Na prošlogodišnjem Festivalu bila je sudionica Ljetne škole pisanja. Nedavno je objavila svoju prvu zbirku pjesama “Ako se zovem Sylvia”. Aida nam priča kako je oduvijek željela da piše/objavljuje poeziju, ali uvijek je prije bivalo nešto drugo; najprije rat, potom neprestana borba za ljudska prava, pa radionice krea-tivnog pisanja koje ona često posjećuje.

“Vi ste Naida, ja sam Aida” – dodiruje mi rame. “Da” – odgovorim. Razgo-varamo o Pontesu, Tuzli, poeziji, Sylviji, a onda osjetim da prestajem biti govor-ljiva, i uputim se “kući”.


246

Ponedjeljak, 25. 08. 2008. Ono oko čega se vodila neprestana rasprava tokom svih narednih dana na

Festivalu, započelo je predavanjem Nednada Veličkovića iz Sarajeva. “Sjedi i tipkaj po tastaturi. Gledaj u ekran, ne gledaj kroz prozor...” – otprilike glasi prva rečenica kojom Nenad otpočinje da razvaljuje/ dekonstruira “Radionicu pisanja fi kcije” Josipa Novakovića. On je odabrao neke fragmente iz knjige i pokazao nam kako su to zapravo skupine budalaština bez ikakvog, pa makar zamišljenog cilja. Bilo bi super sjesti pred računar, tipkati po tastaturi dok riječi kao plima u krčkim obalama dolaze bez trunke razmišljanja, preispitivanja vlastite svijesti i iskustva drugih.

“Od književnosti se ne može živjeti” – kaže Nenad. Inače, to pjeva svaki pisac kojeg sam srela na Festivalu. Jedne večeri, u Volsonisu, eruptirala sam: “Igore, zašto ne kažete da se od književnosti može preživljavati? Puno je pozitivnije i opipljivije, te daje nadu mladim piscima”. “Da, u pravu si” – odgovori mi Igor Štiks, a zatim nastavi pričati o sebi.

Pontes je, zaključit ću u povratku, na nekom odmorištu blizu Zagreba, savrše-no mjesto za razbijanje ideala o svijetu književnosti i onih koji pišu.

Poslije smo u radionici. Doručkovala sam, valjda iz neke humorne nostalgi-je, burek i sad sam užasno žedna. Neću je moći ugasiti ni cigaretama na plaži s pjesnikom Sinišom.

Ponovo smo uveče u “Volsonisu”. Gost večeras je divni pjesnik iz Beogra-da: Tomislav Marković. On nam govori o angažiranoj književnosti, o Betonu, o tome da je studirao teologiju... No, srž (a srž je gdjegod da ode, kaže mi poslije Tomislav) večeri je njegova parodija na slavnu Bećkovićevu poemu “Ćeraćemo se još”.

Bećkovićevom svijetu seoskih mudrolija i kvaziepske uzvišenosti, Marković suprotstavlja smjehotvornu igru psovki i seksa. Tomislav, potom, čita i neke dru-ge pjesme u kojima se opsceno ruga srbijanskim funkcionerima.

Utorak, 26. 08. 2008. Probudila sam se s grloboljom. Mora da je od soka, i neumornog brčkanja u

predvečerje kad vjetar puše studeno. Pred školom stoji Valerij. Čeka da se smjestimo, a onda otpočne predava-

nje na temu E-knjiga, Web 2.0, i ekonomija besplatnog. Valerij otvara kutiju s cijelom niskom tema, a koje su u vezi s ulaskom knjiga u virtualni svijet. Priča


247

KNJIŽEVNOST

nam o blogu i blogerima, o tome da oni, izgleda, čine zatvoreni krug, čitajući i inerpretirajući jedni druge, a i to je baš upitno. Potom nam priča o iznevjerenim očekivanjima objavljene knjige. “Svaki autor drži to toga da je to što je on na-pisao, i objavio, epohalnog karaktera, no redovno knjiga naiđe na ravodušnost čitatelja. Zato su izmišljene promocije. Utjeha piscima” – Valerij se stalno smije dok priča. Onda na red dolaze brojke E-svijeta, ali tu prestajem da slušam. Raz-mišljam o svojoj knjizi, njenom mladom životu, i pokušavam se sjetiti gdje sam vidjela najbližu apoteku.

Poslijepodne provodim na plaži. Rasjekla sam desno stopalo. Siniša ranicu ispire toplom vodom iz svog beživotnog ruksaka.

U “Volsonisu” se družimo s neobično dragom djevojkom iz Sarajeva, Lami-jom Begagić. Ona nosi bijelu pamučnu majicu, i jedva da drži kapke otvorenim. Umorna je, kaže, i odmah mora nazad u Zagreb. Lamija je nedavno objavila zbirku priča “Deset godina mature”, iz koje nam čita neke, njoj najdraže, odlom-ke. Kaže da piše o generaciji rođenoj 1975., i o tome kako je ona zaključila da je njma nekako bilo najteže u ratu.

Sutradan u caffeu “Mambo”, dok s Irenom, ispijam jutarnju kafu prije polaska u školu, čitam Lamijinu knjigu, i pokušavam razumjeti teškoću te generacije.

Pored toga što piše prozu, ona radi i kao u rednica u nekoliko dječijih časopisa (Palčić, Kolibrić, 5 Plus). Često ide u škole u kojima djeca još uvijek vjeruju u magiju pisanja, i u nadnaravne, magične moći pisaca. “Poslije to s godinama iščezne. Odrastu.” – kaže Lamija.

Cijela ekipa je u “Secret gardenu”. Naručila sam medicu, ovdašnji specija-litet – loza s medom. Tomislav priča o tome kako piše, a ja se ibretim njegovoj hrabrosti, jer tamo gdje on živi čak se zbog manjih stvari puzalo u grob.

Ne ostajem dugo. Osjećam kako mi temperatura posvuda naglo kola.

Srijeda, 27. 08. 2008. Jutros je toplo. Kupamo se u uvali iza malog crvenog svjetionika. Voda je

hladna, ali godi mi. Od kad sam se razboljela stalno razmišljam o kući, roditelji-ma i Zlatku (On me, svaki put kad sam na rubu drugog ambisa, spretno uhvati i vrati u kontemplativan početak).

Danas slušamo predavanje Seida Serdarevića, urednika u izdavačkoj kući “Frak-tura”. Ne mogu da se sjetim o čemu nam je pričao. Znam da je bilo dugo, i dosadno.


248

Na putu sam do autobuske stanice, valja razervisati kartu nazad. Brzo je doš-la srijeda, mislim, šetajući uskom marinom. Još jedan dan, pa kući; bez pisaca, mora i reda ukusnih smokvi iza Frankopanskog samostana. Osjećam tugu, ali ona se gubi u simpatičnim dosjetkama Siniše iz Zagreba. Dragan besjedi kako nije spavao već punih petnaest godina. Njegovi pokreti su nježni, kao pokreti mlade nevjeste u ranu zoru poslije prve bračne večeri (patetično, znam, ali šta ću kad je Dragan zaista takav).

U “Volsonis” dolazim ranije nego inače. Igor Štiks se smješta u dobro nam po-znatu stolicu, rezervisanu za goste. On je rođen u Sarajevu. Studirao je u Zagrebu, Parizu, a sada, već tri godine, odugovlači doktorsku disertaciju u Chicagu.

Njegov prvi roman “Dvorac u Romagni” preveden je na nekoliko jezika; isto bi trebalo da se dogodi i s drugim “Elijahova stolica”. U pripremi je, kaže, nje-gova prva zbirka pjesama.

Potom nam priča o svojim putovanjima po raznim svjetskim promocijama: fascinirala me ona negdje u nekom dvorcu u Danskoj, a koja izgleda ovako: na prvom spratu se održava opštepoznato čitanje; na drugom pisac i čitaoci jedu tortu koja je napravljena u obliku piščeve knjige; na trećem spratu čitaoci leže po krevetima, pisac se smjesti među njih, i zajedno tako čitaju; na četvrtom je potpu-ni mrak u kome pisac jedva pod nekakvom baterijcom pročita nešto iz knjige.

Sve predhodne večeri Valerij kuka kako ne komuniciramo s piscima, i reda radi, da razbijem čamotinju, osmislim nekih pet pitanjaca. “Ne znam, Naida, otkud poezija sad. Valjda je tako moralo biti” – smije mi se Štiks. Valerij je za-dovoljan. Podzemlje ori ovacijama.

Poslije je cijela ekipa u caffeu Kula, na obali. Da, svi, izuzev Dragana, koji je otišao da čita “Elijahovu stolicu”.

Četvrtak, 28. 08. 2008.Posljednji je dan Festivala. Nemamo predavanje. Samo radionicu pisanja. Katarina nam (za rastanak, možda), nakon što je Siniša jedva pokrenuo školski

moderni televizor, pušta svoje crtane fi lmove: “Danica i jabuka”, “Danica i lane”... – Uvijek je, Danica i nešto – kaže Katarina.

Čitam svoju posljednjiu zadaću, inspiriranu nekim detaljom s Krka (mene su inspirirali kamenčići!), a onda svratim do pošte poslati razglednice – ukrašene izrezbarenim suncobranima i poljupcima.


249

KNJIŽEVNOST

Prvi je dan, otkako sam došla, sunce za moju kožu prejako. Zato sjedim u hlado-vini, dok se ostali polaznici pisci znoje na suncu. Fatima i Irena su u vodi, smiju se i stalno nam mašu. Čitam neke prošlogodišnje brojeve “Op.e”. Na plažu je došla i Gordana, studentica na Pravnom fakultetu u Osijeku koju sam upoznala predhodne noći u “Volsonisu”. Imaginarno je lijepa, pa bi svi s njom da se druže.

Tomislav odlazi danas, bolestan je i ukisao. Opraštamo se uz fi ni krčanski čaj.

Večeras u “Volsonisu” sa nama sjedi Robert Perišić: književni kritičar-ko-lumnist “Feral tribunea” i “Globusa”. No, književni status ponajviše je stekao svojim knjigama priča: Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas i Užas i veliki troškovi. Prije priča Robert je objavio zbirku pjesama Dvorac Amerika.

Kaže da slika stanje s kojim se njegova urbana generacija suočava, i da njego-vi junaci brinu o egzistencijalnim problemima.

Opraštam se s ekipom. Valja se naspavati. Sutra me čeka naporan dan.

Petak, 29. 08. 2008.Sunce još nije izašlo. Na autobuskoj sam stanici. Gužva je, ali Fatima opet

srče smokve mjesto gorke šalice kafe. Posljednji put se osvrćemo po starim zi-dinama Kaštel.

Festival Pontes je sjajno osmišljena književna manifestacija! Pa, još je na moru. Mi, eto, u BiH, imamo mrvicu mora, ali je zato bujno obraslih zidina na pretek.


250

Melida Travančić

Igra bespomoćnih

RASPADANJE

Prašina sam,a mrtva još nisam.

Sjenka lebdi visokonadajući se smiraju.Još samo dvije stvari za nju postoje:blijeda svjetla gradske rasvjete i zgužvana plahta pored uzglavljau kojoj su sakupljeni njegovi mirisi.

Onaj koga čeka - umro je,ovaj put bez želje za vaskrsnućem.

**

*

STVARI JEDINSTVENE NAMA

Svijeća, obična bijela svijeća,topim se, curim,hiljadu sam vrelih kapi.


251

KNJIŽEVNOST

Sjećaš li se kako smo kao djecavoljeli zagnjuriti prsteu ostatke nekada velike dive,posmatrajući u njima otiske svojih prstiju...?

Divne li radosti!

**

*

KONKURS ZA DJEVOJKU IZ SNOVA

Budućnost mi liči na razjapljene ralje ajkulekoja žudi da me proguta.

Sadašnjost je jednostavnonepodnošlivai ne dozvoljava mi da se ostvarim.

O prošlosti ti neću govoriti.

**

*

PUTOVANJE MIMO SVIJETA

Spakovala sam cijeli životu jedan kofer,za pola sata ispričala tisve o sebi,sada, evo, čekam da onaj smiješni čovječuljakpištaljkom označi polazak voza.


252

Uradit ću to kakoje uradila i Ana Karenjina.

Lice mi u gužvi gubi sjaj,postaje neprimijetno,srce luđački lupa.

Ah, zaboravila sam ti reći: u posljednjoj ladici mog ormaraostavila sam ti par fotografi jasa božanstvenim osmijehom.

Znam:takvu si me volio.

**

*

IGRA BESPOMOĆNIH Svijet,ja u sredini,oko mene vise portreti:krokodil,slon,žirafa, muha,mrav, žena,muškarac -rođeni smo da budemo nešto.

Ležiš pored mene,zijevaš,češkaš se po glavi,a ja se pitamda li si stvaran?


253

KNJIŽEVNOST

NESREĆA

u mračnoj prostorijisama

jedino što čujem kapi su vodekoje padajuiz pokvarene česmedobuju po limu sudopera

i čine me nervoznom

**

*

HORMONI

Probudio se vulkan u meni,tijelo ključai jedva čeka muškarca poput tebe,drugačijeg od drugih.

Skoči!Samo ti možeš ugasiti rasplamsalu neman.

Poslušan,sada si samo hrpica crnoga prahau koju umačem vlažni prsti ispisujem retke svojih pjesama.

**

*


254

TRAG

najljepša stvar na svijetu jesvaliti se na udobni krevet,ležati cijeli dan,vlažeći usne sokom od narandže.

s vremena na vrijemezažmiritii poželjeti poneku želju.

**

*

POZITIVNA STRANA

čaša vodenalivena do pola ti i jaizvrnuti naopačkegovoriš da si ljepšipotvrdno kimam glavom

muškarac za susjednim stolomlijeno se smješkaizgleda karikaturalno

ni polugolo tijelo konobariceviše ne izazivaraspaljivanje mašte

monotona svakodnevnicaizaziva želju da se vratim krugu kojem prirodno pripadam

**

*


255

KNJIŽEVNOST

KLAUN PREPUKLOG SRCA

Ispred tvoje fotografi je stojim naga u nadi da ćeš me opet poželjeti.

Skamenjenog pogleda posmatrašbalerinske pokrete, propet ću sevisoko, visoko, visoko.

š š š š š š š

Nemoj mi, molim te, reći da izgledam groteskno.


256

Selma Kopić

Slagalica

Selma Kopić rođena je 1962. godine u Tuzli. Završila je Pedagošku akademiju u Tuzli, Odsjek za sh-hs jezik 1986. godine. Radi kao nastavnik u OŠ “Sjenjak” Tuzla. Sudjelovala na seminarima iz oblasti unaprjeđivanja odgojno-obrazovnog procesa.

Piše pjesme za djecu i pripovijetke. Autor udžbenika za bosanski jezik. Dobitinca je treće nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije na ma-

nifestaciji Slovo Gorčina 2008. godine u Stocu.Donosimo nekoliko pjesama iz nagrađene zbirke “Slagalica”.

**

*

One koji je najviše zavređuju, ljubav nikad ne usreći.Nada da će nas ljubav usrećiti, donosi samo tugu. Kad ljubavni plamen umire, dim uđe u oči.Poslije ostane samo velika praznina koja boli svaki put kad zapuše vjetar.


257

KNJIŽEVNOST

**

*

Samo to što smo u prošlostidoživjeli nevrijeme,ne smije nas spriječiti da se izložimo prirodnim silama.

Moramo se riješitizaštitnih slojevakoje smo predugo nosili.

Nije bitnokakvo je vrijeme, nego s kim smokad izađemo napolje.Uredu je voljeti,uredu je biti zaljubljen! Čega se svi boje?Šansi, rizika, obaveza?

Ništa što vrijedi,Nije lako postići.

Ne možemo neprestano misliti:“Šta ako?”Opustimo se i uživajmo.

Jerživot ponekad znaispasti prava zabava.


258

**

*

Snovi mi se nisu obistinili,ali drago mi je što sam ih imala.

Plakala sam jer nisam osjetilaništa.

Izbrisala sam sebe tiho,iza zatvorenih vrata.

Možda sam samo bila umorna od slijepih ulica.

**

*

Život shvataš tako ozbiljno i držiš se podalje od strasti.Razmišljaš kao zatvorenik.Bijel si kao snijeg, a razmišljaš kao rob.Prestao si da želiš da trebaš.To čini veliku razliku u svijetu.


259

KNJIŽEVNOST

Tako si sumnjičav.Šta ti je to svijet učinio?Ne želim te vrijeđati.Već znaš šta nije uredu s tobom:nemaš hrabrosti da ostvariš svoje snove, pa ostvaruješ tuđe.

**

*

Ti ništa ne shvataš. Ja shvatam da sam sama.

Na greškama se uči, ali se zbog njih često i umire.

Nikada neću činiti iste greške: biti žena koja previše voli.

Tjeraš me da mislim na zaboravljene stvari.

Ponos prikriva mnoge grijehove.

Nije mi ništa.Samo, srce ne prihvata dobrološe vijesti.

Bježi dok niko ne gleda!


260

Sad će ponoć.Idi dok se nisi pretvorio u bundevu.

Nije svako dobrodošao u moju kuću.Ako svakog jednako ugostim,onda niko nije poseban.

**

*

Žene uši imaju i kad ništa u glavi nemaju.

Muškarci treba da znaju da žene se kroz uši osvajaju.

Staromodna sam.Volim muškarce koji govore.Izvucimo iz zaborava razgovore.

**

*

Osjećam kako me osvaja ljubav prema tebi.Nikada prijenisam osjetio takvo što.


261

KNJIŽEVNOST

Volim tvoje korake, tvoju kosu. Zaljubljen sam u tebe.

Volim te neizmjerno.

Nisam ni primijetio boju ovog voća.Teško mi je naći riječi.U jednom trenutku govorimo o boji voća, u drugom o ljubavi.Kako se to dogodilo?

**

*

Ti možeš da ostvariš sve što poželiš.Znaš to, zar ne?Nemoj to propustiti!Imaš li hrabrosti, ništa nije nemoguće.Budi osoba kojoj se ne tuguje.Misli na lijepe trenutke i njih pamti.Ništa njie zapisano u kamenu.Ništa se ne događa bez tebe.Pred tobom je dalek put jer ptice neće same sebe promatrati.


262

Kako ćaš išta naučiti ako tlo ne osjetiš? Ko će slušati drveće kako šapuće?Ako tvoja mliječnobijela ramena ne mogne grijati, zbog koga će sunce sijati?

**

*

Moja sirota, draga, slatka, sijeda, dobra majka.

Kad god mi razbije ego i učini da se osjećam bijedno,to čini sa dna srca svoje duboke ljubavi.

**

*

Lako je prepoznati usamljene:to su oni koji tepaju svojim biljkama,šapuću tajne kućnim ljubimcima, svađaju se sa televizorom...Najusamljeniji su oni koji razgovaraju sa ljudima kojih više nema.


PRIKAZI



265

Katarina Dalmatin

Fertilio D., Bettiza E., (2001)Arrembaggi e pensieri.

Conversazione con Enzo Bettiza, Milano, Rizzoli. 264. str.

Knjiga Arembaggi e pensieri, objavljena u ožujku 2001. godine, predstavlja niz intervjua koje je Dario Fertilio obavio s E. Bettizom tijekom posljednjih mje-seci 2000. godine. U završnom poglavlju knjige naslovljenom Postfazione dopo vent’anni di intervista ideale Fertilio naglašava kako je njegov interes za Bettizu započeo još davnih sedamdesetih godina nakon čitanja romana Il fantasma di Trie-ste. Naime, od tog vremena Bettiza je svom mlađem kolegi predstavljao neku vrstu intelektualnog i duhovnog vodiča, jer je u njemu uspio pronaći model dalmatin-skog i srednjoevropskog (po vlastitom izboru!) intelektualca kojemu su oduvijek bili strani nacionalizmi svih predznaka te koji je uvijek bio sposoban prihvatiti i asimilirati različite i kontradiktorne komponente svog književnog, političkog i kulturnog bića u suvislu cjelinu. Fertilio naglašava kako su knjige Il mistero di Lenin objavljena 1982. godine te brojni članci izašli u “Corriere della Sera” a ka-snije sakupljeni i objavljeni u knjižici Via Solferino, razotkrili talijanskoj javno-sti sve perfi dnosti i ideološke zamke boljševizma a time posredno izvršile i velik utjecaj na njegove osobne stavove o tim političkim temama.1 Zbog toga taj dugo priželjkivani intervju predstavlja krunu dugogodišnjeg unutarnjeg dijaloga učitelja i učenika koji je otpočeo davnih sedamdesetih godina, nastavio se u osamdesetima, da bi u devedesetima kulminirao s Egzilom, knjigom koja je autoru uvelike upotpu-nila Bettizin psihološki i književni portret (Fertilio, 2001:245-251). Emotivni ulog kojeg autor na taj način neizostavno unosi u dijalog s Bettizom opravdava ciklič-ku strukturu knjige. Naime, za razliku od drugih knjiga-intervjua koje su obično

1 “Non a caso, intervistando Bettiza dal vivo ho ritrovato tante espressioni che allora, quasi in-consciamente, avevo assorbito da lui (la “censura morbida”, “l’homo bolscevicus”) al punto da non riuscire più a distinguerle da me stesso, avendole fatte mie” (Fertilio, 2001:247).


266

posvećene jednoj dominantnoj temi, u ovoj se knjizi u osam poglavlja obrađuju najrazličitije teme, od političko-ideoloških, kulturoloških do povijesnih.

Austro-Ugarska kao model Europske Unije i njena uloga u formiranju nacionalnog identiteta dalmatinskih Talijana2

U prvom poglavlju (Fertilio, 2001: 9-39) Bettiza pokušava razlučiti različite komponente njegova složenog nacionalnog i multilkulturalnog identiteta.3 Fer-tilio ga opisuje kao čovjeka mnogih domovina te ga poziva da pobliže pojasni izjavu u kojoj je jednom priznao da se osjeća prvenstveno Dalmatincem, zatim Europljaninom, u kulturološkom smislu Talijanom, ali etničkim nasljednikom N. Tommasea.4 Svoje odrastanje u višenacionalnom obiteljskom okruženju Bettiza opisuje kao neku vrstu etničkog somnambulizma u kojem se njegova slavenska strana hranila majčinom krvlju i dojiljinim mlijekom,5 dok se talijanska odga-jala na kulturi njegova oca i muških srodnika. Njihovo dvojezično talijanstvo je, međutim, u velikoj mjeri bilo određeno austrougarskim obrazovanjem, te on stoga opetovano ističe njegovu kohezivnu ulogu u formiranju jednog kompak-tnog multikulturalnog i multietničkog identiteta.6 Prema njemu je Austrougarska monarhija, koja je u svoje vrijeme bila ne samo najprostranija europska država nakon Rusije, već i “drugo slavensko carstvo poslije ruskog”7 predstavlja svoje-vrsnu prasliku8 Europske Unije koju Europljani danas nesvjesno pokušavaju re-konstruirati na njenim ruševinama i prema njenim obrascima. Raspadom Carstva nakon Drugog svjetskog rata započinju i raskoli unutar Bettizine obitelji koja djelomično uzima talijanske isprave a djelomično jugoslavenske, čime započinje svojevrsna dekadencija te ugledne splitske obitelji.

2 O važnosti Austro-Ugarske Monarhije u kreiranju nacionalnog identiteta Talijana iz pogranič-nih područja Bettiza progovara opširno u Tršćanskom fantomu i Egzilu.

3 O tim pitanjima Bettiza podrobno govori i u Egzilu.4 “Tu stesso hai confessato di sentirsi ‘prima dalmata, poi europeo, infi ne culturamente

italiano, però etnicamente tommaseano’” (Fertilio, 2001:9).5 Majka Enza Bettize bila je po nacionalnosti Crnogorka, rođena na otoku Braču. Njegova pak dojilja, s

kojom je bio jako emotivno povezan sve do ranog puberteta i koja je u većoj mjeri utjecala na njegovo emotivno i psihološko sazrijevanje bila je po nacionalnosti Srpkinja iz sela Kričke kraj Drniša.

6 Svog oca Bettiza u Egzilu učestalo opisuje sintagmom “homo austriacus”, želeći naglasiti kako je ta sintagma u sebi uključivala cijeli niz osobina, od uglađenosti i primjerenih navika do prilagodljivog i aristokratskog načina mišljenja ali je istovremeno isključivala bilo kakvo naci-onalno isticanje. (Bettiza: 2004:32)

7 “Era pure, come diceva Scipio Slataper, “il secondo impero slavo dopo quello russo”. (Fertilio: 2001:10,11).

8 “Del resto l’impero dell’Austria-Ungheria era una continuazione coerente di quel medio-evale Sacro Romano Impero di lingua germanica che rappresentò e costituì, esso stesso, una Paleoeuropa riunifi cata tra forma culturale latino-romana e i nuovi regni emergenti d’origine barbarica” (Fertilio, 2001:146).


267

PRIKAZI

U kontekstu aktualnih političkih tema, zanimljiva su Bettizina razmišljanja o političkom sustavu Europske Unije (Fertilio, 2001:155-170), čije je funkcionira-nje imao prilike upoznati “iznutra”, kao europski parlamentarac u Strassbourgu i Bruxellesu. U obavljanju te funkcije najviše ga je razočarao nedemokratski i cen-tralizirani način upravljanja Europskom Unijom u kojem je sva vlast koncentri-rana u rukama Vijeća ministara, tijela koje odlučuje potpuno neovisno, i koje nije odgovorno Parlamentu, osim u nekim potpuno nebitnim pitanjima. Skupština u Strassbourgu podsjeća Bettizu na Dumu u Carskoj Rusiji čija je uloga bila isklju-čivo savjetodavna. On gorko zaključuje da današnja ujedinjena Europa najviše nalikuje na monarhiju koju se u manjoj mjeri može parlamentarno-demokratski usmjeravati nego što je to bilo moguće u Austro-Ugarskoj Monarhiji (Fertilio: 2001:149). Također ističe kako ostvarenje europskog projekta koče prvenstveno velike države, u prvom redu Engleska i Francuska, koje se lažno pretvaraju da vjeruju u Europsku Uniju kako bi mogli ostvarivati korist na slobodnom europ-skom tržištu i lakši pristup energetskim resursima, koristeći sve prednosti koje europski sustav omogućuje velikim i moćnim državama.

Književni uzori

Premda bi rijetki književni kritičari Bettizu svrstali među srednjoeuropske pisce,9 on se svojim književnim senzibilitetom, obrađenim tematskim područji-ma te stilskim karakteristikama nedvojbeno upisuje u srednjoeuropsku književnu tradiciju. Stoga nije čudno što on kao svoje najveće književne uzore, uz velike ruske pripovjedače Tolstoja i Dostojevskog, navodi Musila i T. Manna. Musilov Čovjek bez svojstava i njegovo ideološko-fi lozofsko anticipiranje postmodernog kaotičnog svijeta, Bettizi je poslužio kao model u stvaranju vlastite konstrukcije “totalnog romana”, tj. djela koje bi vodilo računa o svim novinama ostvarenim u različitim modelima romana dvadesetog stoljeća.

Kao svojevrsnu opoziciju Musilu, Bettiza spominje svoje divljenje prema Kunderi i Nabokovu. Naime, zbog “opsjednutosti” detaljima i virtuoznosti u nji-hovu literarnom prikazivanju, njihova djela za Bettizu predstavljaju nepremašene stilske uzore (Fertilio, 2001:221-223). S druge pak strane, zbog programatskog odbacivanja “velikih sistema” i koncentracije na fragmentarnost ona predstav-ljaju svojevrsnu postmodernu larpurlatističku reakciju na dvadesetostoljetne to-talitarne ideologije, i kao takva, unutar Bettizinog recepcijskog vidokruga funk-cioniraju kao poetički i svjetonazorski kontrapunkt tradiciji velikih romana L. Tolstoja, T. Manna, i Musila (Fertilio, 2001:224-225).

Od talijanskih autora Bettiza oduševljeno govori o Sabi i Svevu, a kao svo-jevrsni paradoks spominje i svoje divljenje prema Guidu Pioveneu. Po njegovu 9 O pokušaju defi niranja srednjoeuropskog književnog kruga vidi opširnije u M.Machiedo, Qu-

ale Mitteleuropa, u Atti del Secondo Seminario Internazionale Interdisciplinare Pécs, 2002.


268

mišljenju, taj je pisac, zbog političkih grijeha nepravedno zanemaren u talijan-skoj književnoj kritici, unatoč neospornim esejističkim i stilskim kvalitetama. (Fertilio, 2001:67-72). Njegovu kontradiktornu ličnost i djelatnost Bettiza opisu-je kroz opoziciju kukavičkog i nestabilnog moralnog kodeksa i superiorne inteli-gencije.10 Iako ga naziva nespokojnim i grešnim sinom stoljeća11 odaje mu počast na hrabrosti s kojom se u svojim djelima obračunao s grijesima iz prošlosti, te na smjelosti koju je iskazao u promoviranju mladih pisaca. Naime, upravo je on predstavio Bettizinu knjigu La campagna elettorale na kongresu u San Pellegri-nu, što je u ono vrijeme, s obzirom na njen eksplicitni antikomunistički sadržaj, predstavljalo nesvakidašnju nekonformističku gestu. Zajednički rad na osnivanju dnevnika “Il Giornale nuovo”12 omogućio mu je da bolje upozna tada već ostarje-log Piovenea, kojeg je teška i iscrpljujuća bolest fi zički uništila, ali i zadivljujuće osnažila u moralnom smislu. Temeljitu preobrazbu u zadnjim godinama života Bettiza objašnjava potpunim razočaranjem u sve književne, fi lozofske, moralne i političke vrijednosti u koje je Piovene dotada vjerovao.13

T. Mann

Kako obitelj predstavlja nezaobilaznu pozadinu većine Bettizinih djela, neizbjež-no se nameću sličnosti s Mannovim romanom Buddenbrookovi. Uistinu, Bettiza priznaje da je to djelo odigralo veliku ulogu u njegovom književnom i duhovnom formiranju jer je preko njega spoznao koliku ulogu u formiranju pisca dvadesetog stoljeća može odigrati 19-stoljetni obiteljski ambijent koji ga je iznjedrio (Fertilio, 2001:18,9). Osobito su ga se dojmile određene strukturalne, organizacijske i psiho-

10 “La natura di Piovene era estremamente complessa. Egli era al tempo stesso pusillanime d’animo e orgoglioso di mente, indubbiamente difettava di coraggio civile, il suo talento stra-ordinario non era sosenuto da una robusta spina dorsale etica. La sua coscienza mi appariva sempre vibratile e come spaventata. Portava su di sé il peso di tuttele contraddizioni della gran-de intelligenzija europea tra le due guerre, vi si avvoltolava dentro non sapendo come uscirne” (Fertilio, 2001:69).

11 “Indubbiamente, come altri intellettuali europei della sua generazione, anche Piovene era stato, nel male e nel bene, un irrequieto e fallibile fi glio del secolo. Con una differenza, però, testi-moniata nell’alta e quasi violenta risposta data a se stesso nella Coda di Paglia: che lui osava vendicarsi delle proprie trascorse debolezze, rovistandole e trafi ggendole in pubblico, mentre altri suoi coevi autorevoli, ma più astuti, si contentavano di rimuoverle e seppellirle nella stiva dell’oblio” (Fertilio, 2001:70).

12 Dnevnik “Il giornale nuovo” utemeljio je 1974. godine Indro Montanelli nezadovoljan konfor-mističkom politikom dnevnika “Corriere della Sera”. Njemu su se pridružili i ugledni talijanski i strani novinari, književnici i kulturni djelatnici kao što su E. Bettiza, E. Corradi, G. Piovene, E. Ionesco, R. Aron i F. Fejto.

13 Takvu ocjenu potvrđuju i njegove posljednje riječi upućene Bettizi nekoliko dana prije smrti: “Se dovessi rinascere, non scriverei mai più un libro e nemmeno un articolo” (Fer-tilio, 2001:73).


269

PRIKAZI

loške karakteristike koje su Buddenbrookovi dijelili s Bettizama. One prvenstveno proizlaze iz činjenice da su obje obitelji predstavljale građanske i poduzetničke di-nastije u svojim sredinama što je uvjetovalo razvoj nekih zajedničkih ekonomskih, intelektualnih i svjetonazorskih poticaja. Mladi Bettiza je tako ostao osupnut slično-stima dvaju obiteljskih kuća koje su na sličan način tvorile jednu cjelinu sa zdanjima tvrtke, uredima, magazinima i konjušnicama. Na taj se način u objema obiteljima na sličan način kult rada dubinski prožimao s kultom života. Dvije obitelji povezu-je i zajednička tema dinastičke dekadencije koja u Mannovoj obitelji započinje po-gubnim interesom jednog od njenih članova za Schopenhauera. U Bettizinoj obitelji stric Marin se na sličan način posvećuje fi lozofskim proučavanjima zbog kojih napo-sljetku potpuno zanemaruje obiteljske poslove. Mnogi od tih dinastičko-građanskih elemenata našli su svoje mjesto u karakterizacijama pojedinih likova u Tršćaskom fantomu i Moskovskim prikazama (Fantasmi di Mosca), te izravnije u autobiograf-skoj formi u Egzilu. Mann je svojim djelom Čarobna gora izvršio i značajan utjecaj na formiranje Bettizinih političkih stavova (Fertilio, 2001:58). U tom je kontekstu osobito značajan lik isusovca i ideologa Lea Naphte koji u romanu veliča efi kasnost vertikalne hijerarhije Katoličke Crkve te opravdava Inkviziciju i tekovine najmračni-jeg srednjovjekovlja i na taj način navješćuje pojavu totalitarnog komunizma. Prema Bettizi, Naphtin lik predstavlja model “crvenog isusovca”, kojeg odlično utjelovljuje inteligentni i ambivalentni marksistički fi lozof György Lukacs.

Pitanje jezika

“Qualcuno come Montanelli dice, con benevola ironia, che la mia lingua è come una bella traduzione da un idioma straniero” (Fertilio, 2001:217).

Bettizza smatra kako njegov talijanski jezik ustvari predstavlja rekonstrukciju ra-zličitih fi loloških impulsa koji proizlaze iz raznih slojeva njegove semantičke pod-svijesti. Naime, njegova se izvorna dvojezičnost već u djetinjstvu obogatila odličnim poznavanjem njemačkog jezika, da bi se kasnije njegove lingvističke kompetencije proširile i na ruski, francuski i engleski. Iako njegov stilski ideal teži kristalnoj jasno-ći izraza, u njemu se neizbježno ogledaju sugestije i tragovi oblika iz drugih jezika koji su ga duhovno i književno formirali. (Fertilio, 2001:217-218). Ovdje Bettiza povlači paralele sa I. Svevom koji se također, umjesto direktnog prijevoda s njemač-kog, trudio stvoriti tršćanski dijalekt u toskanskoj verziji, kako bi na njegovoj osnovi izgradio svoj vlastiti jezik prema sintaktičkom uzoru njemačkog jezika.

Koncept Dalmacije (Ilirije) bez vlastitog identiteta i njeno mjesto u opusu E. Bettize

Upitan da se izjasni o ideji “multikulturalnog dalmatinstva” koje bi predstavlja-lo neku vrst mikro-identiteta na lokalnoj razini, Bettiza ističe kako je takav koncept


270

moguć samo kroz niz proturječnih defi nicija (Fertilio, 2001:24). Naime, on se u svom pisanju uvijek vraćao na temu Dalmacije (ili Ilirije kako je on metaforički voli nazivati) bez vlastitog identiteta ili “Dalmacije bez svojstava” pokušavajući odgonetnuti da li se radi o njenom stvarnom postojanju ili tek o pukoj metafori nečeg što se moglo ostvariti, ali nije. Naposljetku priznaje da dijeli mišljenje kako je Dalmacija uistinu postojala kao kolektivni14 identitet, međutim, način njena po-stojanja i izražavanja bio je tijekom povijesti previše shizofren i kontradiktoran da bi preživio pojednostavljene nacionalne podjele čime ga podsjeća na koncept Mu-silove Kakanije. Ovdje treba iznijeti opasku koja se tiče izbora “poznatih Dalma-tinaca” čije sudbine Bettiza uzima za primjer prilikom formiranja svojih hipoteza. Naime, Bettiza navodi Dioklecijana, Justinijana, sv. Jeronima, Marca Pola i Tom-masea kao ličnosti koje su obogatile povijesne i kulturne tijekove drugih naroda jedva sačuvavši spomen na vlastito dalmatinsko podrijetlo.15

Ukoliko čak i zanemarimo da se u slučaju cara Justinijana i Marca Pola radi o grubim previdima i povijesnim falsifi kacijama,16 izbor preostale tri ličnosti povlači za sobom neka neizbježna pitanja. Naime, unatoč neosporne važnosti cara Diokle-cijana kao graditelja palače iz koje se kasnije razvio grad Split, veliko je pitanje može li se on smatrati Dalmatincem s obzirom da je njegovo porijeklo još uvijek obavijeno velom tajne,17 te da je u Palači proveo samo zadnje godine svog života nakon abdikacije. Već sama činjenica da čak četiri ličnosti iz navedenog niza od sveukupno sedam18 pripadaju povijesnom razdoblju prije doseljenja Slavena na po-dručje bivših Ilirskih pokrajina govori o visokom stupnju neobjektivnosti ovakvog pokušaja defi niranja “dalmatinskog plurikulturalizma”. Naime, svaka rasprava o plurikulturalizmu u Dalmaciji bez navođenja ličnosti poput M. Marulića, I. Gun-dulića, M. Držića, P. Zoranića i ostalih hrvatskih autora otkriva visoku razinu ne-upućenosti i povijesne nekompetencije. Jer govoriti o dalmatinskom identitetu na način da se preskoči razdoblje od tisuću i četiristo godina, koliko dijeli Tommasea od sv. Jeronima ili petstopedeset koliko ga dijeli od Marca Pola, posredno može

14 Iako Bettiza ne rabi pridjev nacionalni, iz konteksta se može naslutiti da pod kolektivnim iden-titetom podrazumijeva i nacionalne oznake.

15 U njihovim sudbinama otkriva bizaran oblik nacionalizma, koji nije afi rmativan već izrazito samodestruktivan i proturječan. (Bettiza, 2001:24).

16 Car Justinijan je naime rođen u gradu Tauresiumu (na području današnje Srbije) a umro Konstan-tinopolu. Njegova jedina veza s Dalmacijom se sastoji u činjenici da je za vrijeme svoje vladavine uspio proširiti bizantsku vlast na cijelu rimsku Iliriju što međutim nije dovoljno da ga se uvrsti među “Dalmatince”. Što se pak tiče Marca Pola, njegovo porijeklo nije ni izbliza razjašnjeno. Unatoč odre-đenim povijesno neutemeljenim aspiracijama da se grad Korčula predstavi kao njegov rodni grad, treba naglasiti da se jedina njegova dokazana veze s Korčulom odnosi na njegovo zatočenje u tom gradu. Naime 1298. Marco Polo je bio zarobljen u sukobu đenoveškog i mletačkog brodovlja kod otoka Korčule nakon čega je prebačen u tamnicu u Genovi gdje je napisao svoj poznati Il Milione.

17 Povjesničari do danas nisu pronašli podatke o njegovu rodnom gradu. Iako mnogi pretpostav-ljaju da je rođen u Saloni, o tome ne postoje nikakvi dokazi.

18 Uz već navedene ličnosti, u istom kontekstu se spominju još i Supilo i Trumbić


271

PRIKAZI

upućivati samo na činjenicu da autor u četiristo godina venecijanske vladavine u Dalmaciji nije uspio pronaći autora vrijednog pažnje na talijanskom jeziku. U tom kontekstu treba kritički prevrednovati i Tommaseove političke i jezične ideje koje Bettiza često citira u svojim izjavama a koje su očito formirale većinu njegovih stavova o ovim pitanjima. One se, naime, mogu uzeti u razmatranje tek kao jedan od mogućih interpretacijskih putokaza, ali nikako i kao jedini ključ razumijevanja kompleksnog dalmatinskog povijesnog i kulturnog konteksta.

Slavenski svijet u Bettizinu književnom stvaralaštvu

Slavenski svijet je zaokupljao Bettizu još od njegovih prvih književnih pokušaja što nije ni čudno ako se uzme u obzir njegovo dvojno podrijetlo i činjenicu da je u osamnaestoj godini bio prisiljen napustiti splitski ambijent svog djetinjstva i otići u Italiju. Novinarska karijera ga je početkom 60-tih godina odvela u Moskvu čime je započelo ponovno uranjanje u slavenski svijet njegova djetinjstva. Ključnu ulogu u povratku svojim slavenskim korijenima odigrao je ruski jezik u kojem Bettiza otkriva brojne sličnosti sa hrvatskim, što ga je navelo na proučavanje davnog Križanićevog fi lološkog pokušaja stvaranja jednog panslavenskog jezika. Boravak u Moskvi ozna-čio je njegovo defi nitivno izlječenje od dugogodišnjih neuroza koje su ga pratile od egzila te mu omogućio korisne i neprocjenjive uvide u važnost kontinuiranog kultur-nog okruženja u ostvarenju psihičke cjelovitosti pojedinca. Međutim, s druge strane spominje i “konradovski” rizik koji prijeti zapadnjacima od pretjerane “rusifi kacije”, asimilacije u toj ogromnoj euroazijskoj zemlji koji često vodi do gubitka identiteta.

Totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća

U drugom poglavlju, naslovljenom Buoni maestri, cattivi maestri, Bettiza donosi svoja razmišljanja o korijenima totalitarnih ideologija dvadesetog stoljeća čije začet-ke pronalazi već u “benignim” utopijskim projektima19 Campanelle i Mora, kao i u djelatnosti niza angažiranih intelektualaca u Francuskoj od J. J. Rousseau-a20 do J. P.

19 “Lo ha messo in evidenza Perluigi Battista in La fi ne dell’innocenza. Se leggiamo Platone nell’ottica fi losofi ca di Popper, se leggiamo bene Tommaso Moro e Campanella nell’ottica più artistica di Orwell, arriviamo alle stesse conclusioni: tutti quei grandi maestri della speranza forzata avevano tracciato mondi perfetti che erano in realtà carcerari, asfi ttici, negatori delle libertà individuali, programmati secondo un meccanismo che sembrava fi n da allora preannun-ciare i campi di concentramento del XX secolo” (Fertilio, 2001:44).

20 Rousseaueu Bettiza zamjera neiskrenost u tobožnjem “razotkrivanju” vlastitih slabosti ko-jom se služi kako bi njegovi nepravedni i neopravdani napadi na stvarne ili izmišljene pro-tivnike izgledali uvjerljiviji. Pritom citira Paula Johnsona koji kaže: “Nell’Emilio e nelle Confessioni la sincerità selettiva di Rousseau è in un certo senso l’aspetto più disonesto del personaggio. I fatti autobiografi ci che egli ammette con tanta risoluta franchezza spesso si rivelano, a un vaglio più attento, stravolti o inesistenti” (Fertilio, 2001:45).


272

Sartrea21 (Fertilio, 2001:43-45). Ipak, vrhunac promašene misli po njemu predstavlja djelo K. Marxa i Lenjina. Bettiza ne dijeli mišljenje nekih ljevičara da djelo K. Marxa treba valorizirati odvojeno od njegovih kasnijih realizacija u komunističkim ze-mljama, već treba imati u vidu da su same Marxove njegove teorije otpočetka bile promašene i praktično neizvedive (Fertilio, 2001: 45-50). Prema njemu to doka-zuju dvije važne činjenice. Naime, neosporno je da je kapitalizam iz sloma komu-nističkih sustava izašao jači nego ikada prije te da je u svim razvijenim zapadnim zemljama sindikalizam potpuno zamijenio revolucionarne načine klasne borbe. Nadalje, u prilog tezi o promašenosti Marxovih ideja ide i činjenica da marksizam nikada nije pustio korijenje u najrazvijenijim industrijskim zemljama s najosvje-štenijom radničkom klasom, poput Engleske i SAD-a, dok se najbolje razvio u zaostalim zemljama Istočne Europe, Azije i Južne Amerike, što u potpunosti pobija Marxove teorije (Fertilio, 2001:47).

Bettiza nije mnogo blaži ni kada iznosi svoj sud o A. Gramsciju, iako ističe kako je o njemu teško govoriti s obzirom na njegovu kontradiktornu narav te mitove koji su se oko njega ispleli nakon smrti (Fertilio, 2001:48-53). Ističe kako dijeli mišljenje s Del Noceom22, koji smatra da su bili u zabludi svi koji su smatrali Gramscija liberalnim misliocem u odnosu na njegove fašističke uznike, pozivajući se pritom na njegov sukob sa Staljinom. Naime, neosporno je da je Gramsci razvio totalitarniju doktrinu od fašističke, što najbolje potvr-đuje činjenica da on u svojim bilješkama nikada nije fašistima spočitavao to-talitarnost, već upravo suprotno, njihovu nesposobnost ostvarenja totalitarnog sistema (Fertilio, 2001:51). Ipak, ne može se poreći da su Gramscijevi nasljed-nici djelomično uspjeli u realizaciji njegove središnje težnje da se Komuni-stička partija pretvori u ključni društveni pokretač talijanske povijesti. Pritom je presudno bilo Gramscijevo lucidno odbacivanje Lenjinove doktrine držav-ne konfi skacije imovine i njena zamjena koncepcijom postupnog ideološkog “preobraćenja” društva u cjelini. (Fertilio, 2001:52-53). Gramscijev nasljednik Togliatti23 je prvi uvidio snagu utjecaja kojeg na društvo može izvršiti ujedi-njena kulturna zajednica stavljena u službu politike. Sedamdesetih godina on tako uspijeva transformirati Komunističku partiju u masovnu političku stranku koja se sastojala od radničkih i srednje građanskih slojeva te jake intelektualne “nadgradnje”. Upravo je ova posljednja komponenta odigrala presudnu ulogu u 21 Sartreu Bettiza prigovara ideološku pristranost i podmuklost u argumentiranju vlastitih sta-

vova. Uspoređujući ga s Rousseauom kaže: “Mentre in Rousseau, più ingenuo, vivente in un epoca diversa, la buona fede produce miraggi e speranze irrealizzabili, in Sartre è la malafede pianifi cata che si propone come virtù suprema” (Fertilio, 2001:61).

22 Augusto Del Noce je katolički konzervativni fi lozof koji je posvetio veliki broj eseja, predava-nja i meditacija fenomenu “cattocomunisma” tj. katoličkog komunizma.

23 “Fu Togliatti a trasformare il Pci da partito leninista di conquista militare del potere in forza politica e parlamentare di conquista progressiva della società. A monte dell’operazione politica togliattiana troviamo una manipolazione culturale riuscita, la sostituzione del crocianesimo col gramscismo” (Fertilio, 2001:53-54).


273

PRIKAZI

kreiranju koncepta “povijesnog kompromisa” te osvajanja medijskog prostora nužnog u njegovoj provedbi, radija, televizije, novinskih i izdavačkih kuća. Slična politička klima u novinskoj kući “Corriere della Sera” navela je Monta-nellija i Bettizu na napuštanje tog dnevnika i osnivanje konkurentnog lista “Il giornale nuovo” (Fertilio, 2001:56).

Nadovezujući se na brojne “negativne” uzore među književnicima i fi lozofi -ma dvadesetog stoljeća, Bettiza kao rijetki primjer pozitivnog “učitelja” navodi Solženjicina, čije je djelo Jedan dan Ivana Denisoviča on prvi preveo na talijan-ski jezik24 (Fertilio, 2001:64).

Politološko-kulturološka analiza ratnih sukoba na područjima

bivših Jugoslavenskih republika

U poglavljima Quale Europa i Quale Duemilla Bettiza iznosi svoja staja-lišta o perspektivama Europske Unije nakon pada Berlinskog zida te analizira ideološke i političke korijene ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije. On zapanjeno konstatira kako je većini zapadnih medija promakla činjenica da je u Srbiji devedesetih godina došlo do bizarnog miješanja komunizma i nacio-nalsocijalizma na svim razinama, od akademske zajednice do najširih narodnih masa25 zadojenih falsifi cirajućim preinakama drvnih srpskih mitova. Naglaša-va kako srpski mitovi koji su se napajali herojskim otporom protiv Turaka nisu nikada sadržavali elemente mržnje prema drugim slavenskim narodima, te stoga smatra kako je “drevna mržnja Hrvata i Srba”26 isključivo plod ideo-loških zastranjenja i političke propagande (Fertilio, 2001:182). Činjenicu da je baš na području Jugoslavije, točnije Srbije, došlo do političke preobrazbe bivše komunističke političke elite u fašističko-nacionalističku, Bettiza smatra svojevrsnim povijesnim apsurdom, budući da je Jugoslavija imala najtoleran-tniji komunistički sistem na području Europe. Upravo je stoga nužno sukobe na području bivše Jugoslavije sagledati u jednom širem ideološkom i povijesnom kontekstu, kontekstu stvaranja “nacikomunizma”, svojevrsne ideološke mješa-vine, koja se, nakon raspada SSSR-a, razvila i na područjima pojedinih bivših država te zemlje. Taj fenomen navodi Bettizu na promišljanja o zajedničkim 24 Bettičin prijevod je ujedno bio i prvi prijevod Solženjicinovog djela na neki europski jezik. 25 Odbacivanje Miloševića nakon izbora 2001. Bettiza uspoređuje sa sličnom katarzom do

koje je došlo u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. 26 “Quei miti sono spesso, è vero, intinti nel sangue delle battaglie contro i turchi, ma

sono più raramente fratricidi. Servirsene ancora oggi per dire che croati e serbi si odiavano da sempre è un inganno di pretto contenuto razzista, assolutamente privo di fondamento. Quella truffa può servire soltanto a coloro che desiderano gonfiare in una dimensione metastorica il caso jugoslavo, considerandolo come una mostruosità a sé stante. Invece il fenomeno è meno isolato e autoctono di quanto appaia a prima vista. (Fertilio, 2001:182-183).


274

korijenima komunizma27 i nacizma28 kao totalitarnih režima koji su omogućili konačno stvaranje totalitarne demokracije širokih masa.

Zaključak

Na kraju ovog prikaza može se konstatirati da knjiga Arembaggi e pensieri s jedne strane predstavlja zanimljiv kulturološki i politološki doprinos E. Bettize političkom diskursu dvadesetostoljetnih ideologija dok istovremeno osvjetljava i brojne detalje njegova osobnog, novinarskog i književnog života. U postavljanju pitanja Fertilio je pokazao odlično poznavanje Bettizine biografi je kao i novinarske i književne djelat-nosti, što je rezultiralo iznimno čitljivim i preglednim tekstom29 zanimljive cikličke strukture. Naime, s obzirom da su mnoga opća tematska područja prisutna i Bettizi-nim književnim djelima, bilo je nemoguće izbjeći, unutar pojedinih poglavlja, njiho-vo isprepletanje s temama koje se tiču Bettičina duhovnog i književnog sazrijevanja te književnih uzora i afi niteta. Hrvatskog će čitatelja međutim, uz refl eksije o pojedi-nim ideološkim, fi lozofskim i književnim aspektima dvadesetog stoljeća, podjednako zainteresirati i česti osvrti na situaciju u Hrvatskoj i ostalim bivšim jugoslavenskim republikama. Bettizine oštroumne analize u ovoj knjizi još jednom otkrivaju iznimnu razinu njegove političke upućenosti i moralne dosljednosti koja često izostaje u stra-nim medijima. Na kraju, može se samo sa žaljenjem konstatirati da ova knjiga još nije prevedena na hrvatski jezik, jer bi svojom aktualnošću i tematskom raznolikošću nedvojbeno privukla široki krug čitatelja.

Fertilio, D (2001) Arrembaggi e pensieri, Milano, Rizzoli.

Literatura

Bettiza, E. (1996) Esilio, Milano, Mondadori. Bettiza E. (2004) Egzil, Split, Marjan tisak.Bettiza E.(1965) Trščanski fantom, Zagreb, Naprijed.Bettiza E. (1999) Via Solferino, Milano, Mondadori.Murialdi, P. (2000) Storia del Giornalismo Italiano, Bologna, Il Mulino.

27 “Le origini popolari, i colori rossi derivati dai movimenti socialisti, l’odio per i conservatori di destra, la demagogia democratica e populistica, tutto fa pensare che il nazionalsocialismo sia sta-to una forma di concorrenza (piuttosto che una reazione) al bolscevismo” (Fertilio, 2001:189).

28 Potvrdu za takve teze Bettiza nalazi u povijesnoj činjenici da su jedini pravi Hitlerovi protiv-nici bili desničari, pripadnici pruske vojničke i zemljoposjedničke aristokracije. Također citira Hitlera koji kaže: “Trasformare un comunista in nazionalsocialista è facile, trasformare uno junker in un nazionalsocialista è impossibile” (Fertilio, 2001:192).

29 Kao jedina zamjerka koja se može istaknuti opaska da su pojedini Bettizini odgovori od-više nalik odlomcima iz Egzila što pažljivog čitatelja navodi na pomisao da se autor u pisanju intervjua pomogao tekstom tog djela.


PSIHOLOGIJA



277

Džanan Berberović

Razvojna povijest bivših zatvorenika – prikaz četiri studije

slučaja kroz life-span pristup

SažetakOvim istraživanjem su obuhvaćena četiri bivša zatvorenika koja se

više ne nalaze na izdržavanju kazne, već su na slobodi, ali su jednom ili više puta bili osuđivani zbog raznih krivičnih djela, uglavnom povezanih s prodajom i konzumiranjem narkotika. Od ta četiri bivša zatvorenika, dvije su osobe ženskog, a dvije muškog spola. Cjeloživotni razvojni tijek bivših zatvorenika ima utjecaja na njihovu anticipaciju budućnosti i ži-votnu orijentaciju, pa oni budućnost vide više pesimistično.Ključne riječi:

life-span pristup; postpenalne mjere, zatvorenici, anticipacija budućnosti.

AbstractThis research consists of four former inmates that are not serving the

sentence anymore, actually they are free, but once, they were sentenced because of different crimes they commited, and which are mostly linked to selling and consuming drugs. These four former inmates are two females and two males.Life-span of former inmates has an impact on anticipation of future and life orientation, so they see their future more pesimistic.Key words:

life-span approach, postpenal measures, inmates, anticipation of future.


278

1. Teorijska razmatranja

1.1. Life-span pristup u psihologiji – temeljne odrednice

Osnovna postavka life-span pristupa jeste da se razvoj odvija tijekom cijeloga života, pa ta perspektiva podrazumijeva upravo perspektivu cijelog životnoga vijeka. To znači da se odbacuju pretpostavke o tome da određeni razvojni period biva odlučujući za razvoj pojedinca, kao što je rano djetinjstvo ili pak adolescen-cija. Svi razvojni periodi čovjeka su bitni za sagledavanje pojedinčeve ličnosti.

Life-span pristup, kada spominje periodizaciju čovjekovog razvoja, dijeli taj razvoj na jedanaest perioda: 1) prenatalni period, 2) rođenje i perinatalni period, 3) dojenački period; 4) rano djetinjstvo; 5) srednje djetinjstvo; 6) kasno djetinj-stvo; 7) adolescencija; 8) rana zrela dob; 9) srednja zrela dob; 10) kasna zrela dob i 11) umiranje i smrt. Vidljivo je da se ova periodizacija razlikuje u nekim elementima od one koju predlaže Furlan (1988), koji je razvoj podijelio na: pre-natalno razdoblje, razdoblje novorođenčeta; razdoblje dojenčeta; period ranog djetinjstva, predškolska dob; školska dječja dob; razdoblje puberteta; adolescen-cija; zrela dob, predstaračka dob i starost. Razlike u ovim dvjema periodizacija-ma i nisu tako velike. Obje imaju po jedanaest perioda razvoja. Razlike su tako-đer vidljive u terminologiji. Dok life-span pristup poznaje rano, srednje i kasno djetinjstvo, Furlan govori o ranom djetinjstvu, predškolskom dobu i školskom periodu razvoja. Pubertet i adolescencija su kod Furlana odvojeni, dok life-span pristup poznaje samo adolescenciju, pod kojom se razumijeva i razdoblje puber-teta. Life-span pristup poznaje i tri razdoblja zrele dobi: rano, srednje i kasno, dok je kod Furlana zastupljena samo zrela dob. Ali on pominje predstarost i sta-rost (koje su vjerojatno u life-span pristupu određene pod terminom “kasna zrela dob”). Posljednji dio razvoja prema life-span pristupu je umiranje i smrt.

Prema tome, life-span pristup u psihoterapiji i savjetovanju uzima u obzir cijeli životni tijek pojedinca, odnosno cjelokupan njegov razvoj od rođenja, od-nosno od začeća, pa sve do trenutka kada se ispitivanje vrši, odnosno do smrti ukoliko se elaborira životni tijek preminulog pojedinca.

Međutim, life-span pristup u psihologiji ima mnogo šire značenje, te se bavi razvojnim problemima ne samo pojedinca, nego i grupa. Neki od problema ko-jima se bavi life-span pristup jesu: životni tijek samaca (A. Gardner, 2006); va-skularne abnormalnosti u mozgu mogu biti povezane sa skraćivanjem životnog tijeka (Gardner, 2006); prijateljstvo između muškaraca i žena kroz cjeloživotni tijek (Monsour, 2002); kontinuitet u cjeloživotnom razvoju karijere (life-span pristup u profesionalnoj orijentaciji) (Jepsen, Dicskson, 2003); razvoj ličnosti adolescenata kroz nacionalnu i life-span perspektivu (Skoe, Lippe, 1998); po-vezanost s indeksom apnee i hypopnee kroz life-span (Allan i sur., 2004); uloga spolova u problemima prisustva agresivnosti u bračnim vezama kroz life-span perspektivu (Bookwaia i sur., 2005), etc.


279

PSIHOLOGIJA

Evidentno je prema tome, da life-span pristup podrazumijeva povezanost razvojne psihologije, pa prema tome i samog life-span pristupa, s ostalim psi-hološkim disciplinama i subdsciplinama: psihologijom ličnosti, socijalnom psi-hologijom, kognitivnom psihologijom, profesionalnom orijentacijom, kliničkom psihologijom, ali i sa drugim znanstvenim disciplinama: sociologijom, biologi-jom, medicinom, etc. To ukazuje na činjenicu da je life-span pristup multidisci-plinaran i interdisciplinaran.

Razvoj je u life-span pristupu shvaćen kao promjene u tijelu i ponašanju koje se javljaju u određenoj dobi od začeća do smrti. Dakle, razvoj podrazumijeva kako svoj evolutivni, tako i involutivni tijek. Life span pristup smatra da je ra-zvoj: cjeloživotan, višedimenzionalan, višesmjeran, plastičan, uklopljen u povi-jest, multidisciplinarno interesantan i da se odvija u kontekstu dvije vrste pro-mjena: razvojnih i nerazvojnih.

Ključne postavke life-span pristupa jesu: uklopljenost; razvojne promjene (dobno-normativni utjecaji, biološki i socijalni; povijesno-normativni utjecaji i nenormativni životni događaji); procesi razvojnih promjena (fi zička ontogeneza, sredinska habituacija i kognitivna plodnost).

1.2. Položaj psihički abnormalnih delinkvenata u penitencijarnim institucijama

Tretman psihički abnomralnih delinkvenata se regulira krivičnim zakonom svake zemlje. Mjere sigurnosti pri čuvanju i liječenju psihički abnormalnih de-linkvenata javile su se iz razloga zaštite društva od takvih društveno opasnih oso-ba, ali, s druge strane, i iz razloga omogućavanja takvim osobama adekvatnog liječenja. Svrha je ovog tretmana smanjivanje ili otklanjanje društvene opasnosti, kao i prevencija da počinitelj krivičnog djela ne ispolji u budućnosti neki oblik kriminalnog ponašanja, odnosno da ne ponovi delikt. Krivična zakonodavstva uglavnom stavljaju te osobe u nadležnost zdravstvenih službi, ali uz to postoji i obveza službe javne sigurnosti da prema potrebama provodi osiguranje izvrše-nja mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi (Kecmanović, 1989).

Neki smatraju da psihički abnormalni delinkventi trebaju biti smješteni u po-sebne ustanove s obzirom da su oni društveno opasni, iako je više ustaljeno da se obvezno liječenje ovih osoba uglavnom vrši u zdravstvenoj ustanovi, u okviru psihijatrijskih bolnica ili pak psihijatrijskih odjela općih bolnica. Forenzički psi-hijatri upućuju kritike na zavodski tretman psihički abnormalnih delinkvenata, s obzirom na to da se pri tome više apostrofi ra samo čuvanje nego liječenje ovih osoba. Zato tretman ovih osoba zahtijeva istraživanja u cilju dolaženja do spo-znaja koje bi pružile osnove za suvremeniji psihijatrijski tretman i adekvatniju legislativu u toj oblasti (Srzentić, Stajić i Lazarević, 1998).


280

Za provedbu mjere obveznog liječenja alkoholičara i narkomana potrebno je da je počinitelj krivičnog djela isto izvršio usljed ovisnosti o stalnoj uporabi al-kohola i/ili opojnih droga, te da postoji opasnost da će usljed te ovisnosti i dalje vršiti krivična djela (Srzentić, Stajić, Lazarević, 1998; Milovanović, 1990). Da-kle, obvezno liječenje alkoholičara i narkomana ima za cilj liječenje tih osoba, kao i sprječavanje da ne dođe do ponovnih delikata. Ova zakonska mjera provodi se u ustanovi za izvršenje kazne , u zdravstvenoj ili nekoj drugoj ustanovi. Sud uz uvjetnu kaznu može odrediti i obvezno liječenje alkoholičara i narkomana na slobodi. Ukoliko se ova mjera provodi u okviru kazneno-popravne ustanove, ista je dužna omogućiti odgovarajuće liječenje. Liječenje bi onda trajalo do isteka kazne, a zatim bi liječenje trebalo nastaviti i na slobodi. Kada se radi o mjeri obveznog liječenja u zdravstvenoj ustanovi, onda se ona provodi u onim ustano-vama gdje se i provodi mjera psihijatrijskog liječenja ili pak u specijaliziranim psihijatrijskim ustanovama za alkohličare i narkomane, ukoliko takve postoje. Obvezno liječenje alkoholičara i narkomana na slobodi ne može trajati duže od dvije godine (Kecmanović, 1989; Milovanović, 1990).

Treba naglasiti da alkoholizam i narkomanija predstavljaju danas veoma oz-biljan problem. On je medicinskog i socijalnog karaktera. Broj osoba koje su sklone konzumiranju alkohola i narkotika je veliki, sa stalnom tendencijom po-rasta. Štetne posljedice koje usljed toga nastaju su mnogobrojne i raznovrsne. Neumjerena i nekontrolirana uporaba raznih narkotika i alkoholnih pića nega-tivno se odražava na fi zičko i mentalno zdravlje, izazivajući niz organskih i/ili psihičkih oboljenja. Ove posljedice prate i određeni socioekonomski problemi kao što su: gubitak zaposlenja, raspad obitelji, ekonomska propast, zapostavlja-nje obiteljskih i drugih obveza, etc. U tu svrhu se u društvu i trebaju poduzimati određene mjere koje su usmjerene na suzbijanje alkoholizma i narkomanije. Iako su alkoholizam i narkomanija društveni i medicinski problem, za njih se zanima i krivično pravo jer su često povezani s vršenjem krivičnih djela. Neka istraživanja (Kozarić-Kovačić, 2005; Petrović, 2003) pokazuju da upotreba alkohola i droga može biti u direktnoj povezanosti s vršenjem krivičnih djela.

1.3. Postpenalne mjere

U sustav izvršenja kazne zatvora odnosno kazne lišenja slobode, pripada i briga za osuđenu osobu i nakon njezinoga puštanja na slobodu. Znanstveno su utvrđene i razmotrene veze kriminaliteta, njegova suzbijanja i dobrog funkcioniranja susta-va postpenalne pomoći. Postpenalne mjere dio su politike suzbijanja kriminaliteta (Srtentić, Stajić i Lazarević, 1998). U ovim mjerama posebnu ulogu imaju principi humanosti, solidarnosti i uzajamnosti. Mnogim osobama koje su otpuštene s izvr-šenja kazne zatvora potrebna je pomoć kako bi se lakše i brže uključile u redovni život. Smatra se da se tijekom izvršenja kazne zatvora ne može postići potpuna resocijalizacija, niti je ova dovršena puštanjem osuđenika na slobodu. Često treba


281

PSIHOLOGIJA

napore koji su ulagani u tijeku izvršenja kazne i dalje ulagati nakon puštanja osu-đenika na slobodu, jer izlazak na slobodu predstavlja kritično razdoblje, osobito na početku. Svi napori koji su uloženi tijekom izvršenja kazne mogu se pokazati neefi kasnim ako se osuđenik nakon puštanja na slobodu prepusti samome sebi i ako se ne organizira briga o njemu nakon vraćanja na slobodu.

Često se osuđeniku zatvore sva vrata normalnog života od trenutka kada mu se otvore vrata zatvora. On se tako nalazi izoliran od društva, pa se njegovo ka-žnjavanje na neki način produžava, iako je pušten na slobodu. To može (tada već bivše) osuđenike ponovno dovesti u zatvor. Dakle, puštanje čovjeka na slobodu podrazumijeva poduzimanje odgovarajućih (postpenalnih) mjera stvarne pomo-ći, o čemu može ovisiti dalja sudbina tog čovjeka. Zato se postpenalne mjere tre-baju smatrati integralnim dijelom penalnog sustava. Za uključivanje osuđenika u redovan život moraju biti slomljene predrasude i preživjela shvatanja sredine o odnosima prema osuđenicima (Horvatić, 1998). Napori za resocijalizaciju i postpenalne mjere službenih organa međutim nisu dovoljne, nego je potrebno resocijalizirati i javnost u smislu razvijanja njenog pozitivnijeg odnosa prema bivšim zatvorenicima.

Poduzimanje postpenalnih mjera ima dvostruki značaj. One se prvenstveno poduzimaju radi podrške osuđeniku da istraje u dobrom vladanju i da izbjegne okolnosti koje bi ga mogle navesti na ponovno izvršenje krivičnog djela ili više njih. Mjerama postpenalne pomoći trebalo bi, s druge strane, olakšati osuđeniku solucioniranje nekih problema koji su od posebne važnosti za njegovu socijalnu integraciju (zapošljavanje, rješenje stambenog pitanja, stvaranje materijalnih uvje-ta za vođenje korisnog i poštenog života na slobodi). Primjena postpenalnih mjera ublažava prijelaz sa života u zatvoru na život na slobodi i umanjuje poteškoće koje se mogu javiti u vezi s tim (Srzentić Stajić i Lazarević, 1998; Horvatić, 1998).

Mjere postpenalne pomoći mogu imati različiti karakter. One mogu obuhva-tati razne oblike moralne podrške osuđenom, kao i davanje savjeta kako da ri-ješi određene probleme. No, one se mogu sastojati i u privremenom smještaju i obezbjeđivanju ishrane, obezbjeđivanju nužnog liječenja, izboru nove sredine u kojoj će osuđeni živjeti, uređivanju obiteljskih prilika, pronalaženju posla, orga-niziranju dovršenja stručnog osposobljavanja ili pak davanju novčanih iznosa u svrhu podmirenja najosnovnijih potreba.

U pružanju postpenalne pomoći mogu sudjelovati razni organi i organizacije. Ona se u pravilu treba organizirati prema skupštini općine gdje osuđeni prijavi mjesto prebivališta po izlasku iz ustanove u kojoj je izdržavao kaznu. Općina bi trebala organizirati posebno kolegijalno tijelo u koje bi ušli predstavnici onih organizacija čije bi aktivnosti bile najviše usmjerene na pružanje postpenalne pomoći (sud, služba socijalne i zdravstvene zaštite, prosvjeta, služba za zapo-šljavanje, organi unutarnjih poslova, etc.). Ustanova za izvršenje kazne inače utvrđuje je li osuđeniku po izlasku iz zatvora potrebna bilo kakva pomoć, o čemu


282

se blagovremeno obavještava organ koji je nadležan za poslove socijalne zaštite one općine u kojoj osuđeni ima prebivalište. Osuđenom licu se omogućuje i da se obrati određenim organima, organizacijama i/ili ustanovama koje bi mu mogle pružiti potrebnu pomoć, a u skladu s njihovim zadacima i djelokruzima rada.

1.4. Anticipacija budućnosti

Antipacija (lat. anticipare – unaprijed uzeti) može imati dva značenja: naime, može značiti psihičko stanje ili proces koji je izazvan očekivanjem podražaja, a obično olakšava detekciju, rekogniciju i/ili reakciju na podražaj (Kolesarić, 1992., prema Petz, 1992). Međutim, za ovo istraživanje je adekvatnije određenje anticipacije kao predviđanje nečega. Pošto se u istraživanju radi o budućnosti, onda se radi o predviđanju budućnosti.

Anticipacija događaja svojstvena je svakom čovjeku, a to je najočitije u Kell-yevoj teoriji ličnosti. Naime, Kelly smatra da svaka osoba percipira i interpretira svijet oko sebe, kao i samu sebe. Ključni pojam za njegovu teoriju jeste pojam konstrukta, koji podrazumijeva kalup za interpretaciju i shvatanje svijeta oko sebe. Konstrukti su neka vrsta mišljenja kojima pojedinac tumači i interpreti-ra osobno iskustvo, stvarajući tako svoj subjektivni svijet. Nema dva pojedinca koji bi neki događaj interpetirali na isti način. Upravo nam personalni konstrukti govore o tome kako pojedinac anticipira događaje. To i jeste osnovni postulat Kelleve teorije: “Procesi u nekoj ličnosti su psihološki kanalizirani načinima na koji ta ličnost anticipira događaje” (Kelly, 1955., a prema Fulgosi, 1997., str. 319). Anticipacija događaja podrazumijeva predviđanje što će se desiti ili kako će se desiti u bližoj ili daljoj budućnosti. “Svaki pojedinac stvara vlastite puteve, konstrukte ili načine na koje anticipira buduće događaje i time određuje i usmje-ruje procese u vlastitoj ličnosti” (Fulgosi, 1997., str. 319).

Budućnost je širok pojam. U ovom istraživanju se pojam budućnosti vezuje za onaj dio života s kojim se zatvorenici suočavaju kada završe izdržavanje ka-zne zbog koje su bili osuđeni i stoga bili smješteni u penitencijarnu ustanovu. Naime, okolnosti života van zatvora drugačije su od onih koje zatvorenici imaju u okviru ustanova u kojima se nalaze na izdržavanju kazne. Neki bivši zatvoreni-ci vide svoju budućnost psihološki pozitivnije (optimističnije), a neki psihološki negativnije (pesimističnije).

2. Metodologija istraživanja

2.1. Problem istraživanja

Problem istraživanja jeste anticipacija (predviđanje) budućnosti i analiza ži-votnog tijeka i životne orijentacije kod četiri bivša zatvorenika.


283

PSIHOLOGIJA

2.2. Cilj istraživanja

Cilj ovog istraživanja jeste analizirati četiri slučaja bivših zatvorenika (osu-đenika) kroz life-span pristup, ukazujući na zajedničke karakteristike ličnosti, etiologiju kriminalnoga ponašanja i njihovu životnu orijentaciju, odnosno anti-cipaciju budućnosti.

2.3. Hipoteza

Pretpostavlja se da će se kroz life-span pristup uočiti emocionalno i socijalno psihološki negativne karakteristike ličnosti koje je kod bivših zatvorenika osta-vio boravak u zatvoru, ali i cjelokupni razvojni tok.

2.4. Uzorak

Uzorak istraživanja čine četiri subjekta ispitivanja, koji su bivši zatvorenici. Dva subjekta su ženskog, a dva muškog spola.

2.5. Metode, tehnike i instrumenti istraživanja

U ovom istraživanju korištene su slijedeće metode: metoda teorijske analize i metoda studije slučaja. Od tehnika je korišteno anketiranje i skaliranje. Kori-šteni instrument je LOT-R, ili Test životne orijentacije (Life-Orientation Test), revidirana forma.

3. Analiza slučajeva bivših zatvorenika s osvrtom na njihovu životnu orijentaciju

Ovaj empirijski dio rada predstavlja prikaz četiri studije slučaja bivših zatvo-renika kroz life-span pristup i s posebnim osvrtom na njihovu životnu orijentaci-ju i anticipaciju budućnosti.

3.1. Slučaj M.T.

Opći podaciM.T. je rođena 1981. godine, u urbanoj sredini, kao drugorođeno dijete od

majke i oca koji je s njenom majkom bio u prvom braku. Majka je jednogodišnje djevojčice, živi s majkom. Zakonski otac djeteta ne živi s njima. U zatvoru bo-ravila tri puta. Jednom zbog konzumiranja i preprodaje droge, a drugi puta zbog razbojničkog ponašanja i krađe, a treći puta zbog prijevare i teške krađe. Nema završenu srednju školu.


284

Socio-kulturna pripadnostM.T. je podrijetlom iz urbane sredine. Do nedavno je živjela s majkom i bra-

tom. Brat se oženio i odlazi iz kuće, gdje M.T. ostaje da živi s majkom i svojom jednogodišnjom kćerkom. Ekonomski status obitelji je nizak. Obitelj je mijenjala socijalno-ekonomsku društvenu poziciju. Dok je otac M.T. živio s njima, obitelj je bila potpuna, ali otac napušta obitelj kada je M.T. imala dvije godine, tako da M.T. odrasta u defi cijentnoj obitelji. Položaj M.T. u obitelji nije adekvatan, jer je ovisni-ca o psihoaktivnim tvarima protiv čega se bore i brat i majka, bezuspješno.

Obiteljska struktura i odnosiMajka M.T. ima srednju stručnu spremu, zaposlena je. Aktivna je u jednoj

organizaciji za borbu protiv droge. Opći uvjeti života nisu dobri. Izdržavaju se samo od majčine plate. Majka nastoji razviti korektan odnos prema svojoj djeci, ali nikada nije imala dovoljno vremena da im se posveti. M.T. je tijekom svog razvoja jako malo provodila vremena sa svojom majkom, a više ju je odgajala majka njene polusestre (očeva druga žena). Odnos između M.T. i majke se učvr-stio nakon što je M.T. ostala trudna s čovjekom koji se, dok je ona bila u drugom stanju, nalazio u zatvoru zbog krivičnog djela nanošenja teških tjelesnih povrjeda i pokušaja ubojstva. Uspostavljena je tada dublja emocionalna veza između M.T. i majke, koja je nedostajala sve vrijeme razvoja M.T.

M.T. nije nikada živjela s ocem, viđala ga je povremeno kada je odlazila kod svoje polusestre, ali pošto je i tamo otac često bio odsutan, kontakti su bili minimalni. Sada više niti polusestra niti ona viđaju oca. Iako je otac poznati kri-minalac i kockar, njegove kćerke su fascinirane njegovom ličnošću i sve im je vrijeme razvoja služio kao model za identifi kaciju. Otac je imao završenu osnov-nu školu.

M.T. je drugorođeno dijete. Ima starijeg brata. S njim nikada nije imala ade-kvatne odnose. Tukao ju je i maltretirao, pokazujući vjerojatno tako svoju supe-riornost i zaštitnički stav prema njoj. Verbalno ju je i fi zički često zlostavljao. Vrlo često se usljed toga osjećala nezadovoljnom i nesretnom, govorila mu da ga mrzi, iako to nije stvarno osjećala. Tako su ona i brat imali ambivalentan odnos, što je izazivalo revolt majke. Stariji brat nije imao značajnijih ispada u ponašanju, završio je srednju školu, zaposlio se, osnovao obitelj, a upisao se je na fakultet.

U obiteljsku strukturu i odnose treba ubrojati i polusestru T.T. s kojom se M.T. često druži i zajedno zapada u nevolje (sestra T.T. također će biti prikazana metodom studije slučaja). Polusestra je mlađa tri godine, bavi se kriminalnim radnjama, tri puta je bila u zatvoru zbog posjedovanja i preprodaje droge. Naj-više vremena je u djetinjstvu i adolescenciji M.T. provodila upravo sa svojom polusestrom.


285

PSIHOLOGIJA

DjetinjstvoOdnosi u obitelji za vrijeme trudnoće majke M.T. bili su nestabilni, jer je otac

često bio odsutan. To je negativno utjecalo na majku. Ipak, porod je protekao ured-no i bez komplikacija. M.T. je prohodala u trinaestom, progovorila u četrnaestom mjesecu. Psihomotorni, kognitivni (govorni) razvoj protekli su uredno. Sfi nkte-re kontrolira od druge godine. Problemi su se u razvoju javili u emocionalnoj i socijalnoj sferi. Znakove prkosnog i agresivnog ponašanja M.T. pokazuje nakon razvoda braka roditelja. Otac napušta majku M.T. Ženi se s drugom ženom, s ko-jom ima jedno žensko dijete, polusestru M.T. – T.T. Kod M.T. su od tada prisutni strahovi različite vrste. U stalnoj je potrazi za defi citarnom očevom ljubavi. Odlazi često njegovoj kući u kojoj je živio s drugom ženom. Boraveći većinu vremena tamo, jako se emotivno veže za svoju polusestru i njenu majku. Kao starija sestra, pokazuje ljubav i zaštitnički odnos prema njoj. Zajedno odrastaju sve dok M.T. nije krenula u školu, a dvije godine nakon toga u školu je krenula i T.T.

Historija školovanjaTijekom osmogodišnjeg školovanja, M.T. je pokazivala heterodestruktivno i

autoagresivno ponašanje. Ovi problemi u ponašanju postali su očitiji prelaskom iz razredne u predmetnu nastavu. Često je bila u sukobu s kolegicama iz ra-zreda, uglavnom se kretala u muškom društvu, poprimivši i jezik (slang) koji je više karakterističan za dječake nego za djevojčice (pretjerano psuje, igra se muških igara, pokazuje prividnu mržnju prema ženskom spolu). Nekoliko puta je dobivala ukore razrednog strarješine, nastavnog vijeća, prebacivana je u druge razrede, ali se ponašanje nije promijenilo. Problemi su postajali je sve ozbiljniji. Nekoliko puta je promijenila školu. Ponavljala je sedmi i osmi razred. Nakon završene osnovne škole, upisuje i srednju. Nije dolazila na nastavu, niti je za to bila zainteresirana, te srednju školu napušta nakon prvog semestra školovanja, dijelom zbog ukora, a dijelom zbog vlastite nezainteresiranosti za nastavu. U sedamnaestoj godini M.T. nije išla u školu, a već tada se intezivno počinje družiti sa svojom polusestrom koja je nešto kasnije i završila srednju školu.

Historija zaposlenjaM.T. nema radnog iskustva, nikada nije bila zaposlena.

Seksualno ponašanje i brakM.T. pokazuje promiskuitetno ponašanje, često mijenja partnere.U dvadeset petoj godini života rađa dijete s muškarcem koji se nalazio u za-

tvoru za vrijeme njene trudnoće i godinu poslije. Nakon toga je izašao, ali odbija da prihvati dijete. M.T. trenutno živi s majkom.


286

Historija bolestiM.T. je ovisnica o psihoaktivnim tvarima.

Interesi i sklonosti M.T. skoro da nema pozitivnih interesa i sklonosti.

Utjecaj kazneno-popravne ustanove na promjenu ponašanja kod M.T. M.T. smatra da kazneno-popravni zavodi utječu na promjenu ponašanja zatvo-

renika. U njenom slučaju, da nije boravila u zatvoru tri puta, možda bi se i danas dan bavila kriminalnim aktivnostima u istom intenzitetu kao i prije. Ženski zatvor, kako navodi, nije tako opasan, ali ostavlja trajne posljedice. Mnogo je spletki i zamki na koje se mora paziti i treba biti oprezan. Strpljivost je jedino što spašava raniji odlazak iz zatvora. Ipak, zatvor ostavlja trajne posljedice po ličnost onoga koji je u njemu jednom bio. M.T. navodi kako se više nikada ne bi voljela tamo vratiti. Spoznaja da je bila u zatvoru nimalo ju ne zabrinjava jer ju ne osuđuje njena bliža okolina. Ipak, evidentno je kroz life-span pristup, da je M.T. od samog početka svog razvoja imala defi citarnu obitelj i neadekvatni uzor za identifi kaciju. Uzroci njenog kriminalnog ponašanja su kompleksni i kazna zatvora nije mogla biti najuspješnije rješenje, bez adekvatnog psihoterapijskog uplitanja.

Planovi za budučnost i rezultat na LOT-RM.T. nema nikakvih planova za budućost niti želi planirati. Na LOT-R-u je

pokazala više pesimizma nego optimizma kada je u pitanju njena budućnost. Op-timistična je bila samo u stavci da uživa biti sa svojim prijateljima, a neutralna u izjavi da u određenim nesigurnim periodima očekuje najbolje. Sve ostale stavke iz testa, koji se nalazi u prilogu, aludiraju na pesimizam.

Dakle, kroz life-span pristup uočljive su psihološki negativne socijalne i emo-cionalne karakteristike ličnosti M.T. Odsustvo planova za budućnost, pozitivnih interesa i sklonosti, aludira na postojanje petrifi ciranih negativnih socijalno-emo-cionalnih karakteristika ličnosti.

3.2. Slučaj T.T.

Opći podaciT.T. rođena je 1984.godine, kao prvorođeno dijete majke i trećerođeno di-

jete oca. Živi u urbanoj sredini. U zatvoru je bila dva puta, osuđivana zbog posjedovanja i preprodaje droge i razbojništva. Ima završenu srednju školu. Živi s majkom.


287

PSIHOLOGIJA

Socio-kulturna pripadnostT.T. je rođena i živi u urbanoj sredini. Živi sama s majkom. Ima jednu po-

lusestru i jednog polubrata iz očevog prvog braka. Ekonomski status obitelji je nepovoljan, ponekad im fi nancijski pomaže otac, koji većinu vremena odsustvu-je od kuće. Obitelj je mijenjala socijalno-ekonomsku društvenu poziciju. Obitelj je uvijek bila nepotpuna, jer joj je nedostajala fi gura oca za T.T., kao i fi gura supruga za majku T.T.

Obiteljska struktura i odnosiMajka T.T. je zaposlena žena, potječe iz siromašne obitelji, udaje se rano.

Ostaje neadekvatno tretirana od strane muža u smislu da on mnogo odsustvuje od kuće. Sklona je alkoholu i pušenju cigareta. Emocionalno je nestabilna i ra-zdražljiva, zabrinuta zbog svoje kćeri, ali ju prihvata takvom kakva jeste. Pošto je plata minimalna, povremeno joj fi nancijsku pomoć pruža i muž, a i kćerka koja se bavi kriminalnim radnjama, uglavnom dilanjem droge.

T.T. i M.T. imaju istog oca, tako da su one sestre po ocu. Otac je za T.T. oduvijek predstavljao model za identifi kaciju. S njim je nešto više provodila vre-mena, nego što je to bio slučaj s M.T., ali je obitelj uvijek bila defi citarna, zbog neadekvatno ispunjene uloge oca.

T.T. nikada nije ostvarivala intimnije kontakte s polubratom, ali je sa sestrom bila u dubljoj emotivnoj vezi, koja se održala do danas.

DjetinjstvoMajčina trudnoća je protekla bez komplikacija, kao i porod. Psihomotorni ra-

zvoj T.T. je protekao normalno. Prohodala je s dvanaest i pol mjeseci, a prvu riječ izgovorila u petnaestom mjesecu. Nakon toga se nisu pojavljivale veće asinkrono-sti u govornom i psihomotornom razvoju. Kontrolira sfi nktere s dvije i pol godine. Nije pohađala predškolske ustanove. Nije pokazivala znakove prkosnog i agresiv-nog ponašanja niti ljubomorne ispade. Bila je povučeno i mirno dijete. Igrala se uglavnom s dječacima, nije voljela žensko društvo. Jedina prijateljica je bila njena polusestra, koja je isto tako više voljela društvo muškaraca. Majka ju je čuvala kod kuće i brinula se o njoj sve do polaska T.T. u školu, kada se zapošljava.

Historija školovanjaU školi T.T nije nikada postizala zapažene rezultate, bila je prosječan učenik. Pro-

lazila je s dobrim uspjehom. Tijekom osnovnog školovanja nije pokazivala abnormal-nosti u ponašanju. Nije obnavljala niti jednu godinu osnovnog obrazovanja. Nakon završenog osnovnog obrazovanja, upisuje se u srednju školu. Tu počinje pokazivati znakove abnormalnog ponašanja. Bježi s nastave, počinje koristiti narkotike, prvo one


288

lakšeg, a onda težeg tipa. Dobiva nekoliko ukora razrednog starješine i nastavnog vi-jeća. Nije prebacivana u druge škole niti u drugo odjeljenje. Ponavlja jednu godinu srednjeg obrazovanja, ali ga nakon pet godina završava. S obzirom da je godinu dana ranije krenula u školu, srednje obrazovanje je završila sa svojom generacijom.

Historija zaposlenjaT.T nema radnog iskustva i nikada nije bila zaposlena.

Seksualno ponašanje i brakT.T. nije udata, nema stalnu ljubavnu vezu, pokazuje homoseksualno ponašanje.

Historija bolestiU djetinjstvu T.T. nije bolovala ni od kakve ozbiljnije bolesti, osim ospica i

povremene gripe. U pubertetu i adolescenciji nastaju psihičke smetnje.

Interesi i sklonosti T.T. nema nekih posebnih interesa i sklonosti.

Utjecaj kazneno-popravne ustanove na promjenu ponašanja T.T. T.T. ne izbjegava temu zatvora i boravka tamo, priča o tome sa dozom pri-

jatnosti, jer je okružena ženskim spolom, prema kojem gaji seksualne tendencije. U zatvoru je preživljavala apstinencijske krize, ali joj je taj period na neki način i pomogao da manje uzima drogu. Zatvor kao takav jedino je na nju negativno djelovao što je bila deprivirana od slobode, a inače nije tako loše kao što izgleda ljudima koji su vani, kaže T.T. Odmah po ulasku u zatvor, osjetila je blagu de-presivnu reakciju, ali i po izlasku iz zatvora, jer je tamo stekla poznanstva. Ipak, kako i sama navodi, nakon zatvora čovjek nigdje nije dospio, osim u isto ono društvo zbog kojega se i našao u zatvoru.

Planovi za budućnost i rezultat na LOT-RT.T. nema nikakvih posebnih planova za budućnost. Na LOT-R-u je postigla

rezultate više optimističnog gledanja na budućnost nego pesimističnog. Pesimi-stična je samo u stavu da ne voli da je zauzeta. Neutralna je u stavu broj četiri, tj. niti se slaže niti se ne slaže sa tvrdnjom da je uvijek optimistična kada se radi o njenoj budućnosti, bez obzira koliko bila optimistična u ostalim stavovima.

Evidentno je da se ličnosti M.T. i T.T. u mnogo čemu razlikuju. Povezuju ih antisocijalno ponašanje i ovisnost o psihoaktivnim tvarima, ali pod različitim


289

PSIHOLOGIJA

utjecajem cjeloživotnog razvojnog toka, došlo je i do drugačijih reperkusija na ponašanje i ličnost M.T. i T.T.

3.3. Slučaj B.N.

Opći podaciB.N. rođen je 1980.godine kao prvorođeno dijete u potpunoj obitelji. Kada

je imao tri godine, dobio je brata, a s pet godina umire im otac. Živi s majkom i bratom u prigradskoj sredini. U zatvoru je izdržavao kaznu jednom zbog posje-dovanja i preprodaje droge. Ima srednju stručnu spremu.

Socio-kulturna pripadnostObitelj je vrlo nisko na socijalno-ekonomskoj ljestvici. Izdržavaju se od pen-

zije koju je majka dobila nakon što je otac umro. Majka je nezaposlena, mlađi brat ide u školu. Obitelj je degradirana nakon očeve smrti. Žive u prigradskoj sredini, s minimalnim primanjima. Nisu religijski nastrojeni. Pripadaju niskom sloju na ekonomskoj ljestvici.

Obiteljska struktura i odnosiMajka B.N. ima završena dva razreda osnovne škole, radila je kao čistačica u

privatnim kućama. Uvijek je bila domaćica, nakon očeve smrti morala se brinuti o djeci, tako da nije mogla odsustvovati od kuće. Dobiva muževu penziju od koje se izdržavaju sva tri člana obitelji. Odnosi sa sinovima nisu skladni. Stariji sin (B.N.) stvara joj mnoge probleme, zbog čega majka često pada u teška depre-sivna stanja, brinući se za sudbinu svog djeteta. Kod majke je prisutan i osjećaj krivnje zbog ponašanja njenog starijeg sina. Donekle to kompenzira ljubavlju prema mlađem sinu, koji pokazuje neke rezultate u školi, iako smatra da bi to moglo biti bolje.

Oca se B.N. mnogo i ne sjeća, bio je jako mali kada je on umro. Otac kao fi gura nedostajao je tijekom cijelog života B.N. Kada je odrastao i postao puno-ljetan, on je preuzeo očevu ulogu. Morao je zarađivati kako bi preživjeli. Nosio je i cijepao ugalj i drva u obližnjim kućama. Međutim, kasnije uviđa da može doći lakše do bolje zarade, pa se počinje baviti kriminalnim radnjama. Postao je sklon porocima, što je poremetilo obiteljske odnose.

Mlađi brat je povučeniji i ne pokazuje ispade u ponašanju. Nije agresivan ni hostilan. B.N. je prema njemu uvijek pokazivao zaštitinički stav. Odnosi među braćom su postali nestabilniji kada je B.N. počeo da konzumira drogu. U obitelji nisu znali da se bavi i prodajom iste, ali je u kuću donosio novac i govorio da ga je zarađivao na pošten način.


290

DjetinjstvoMajčina trudnoća je protekla bez komplikacija. Takav je bio i porod. B.N. je

dojio majku do šestog mjeseca, kada je morao prestati, jer majka više nije imala mlijeka. Prohodao je u trinaestom mjesecu, a progovorio znatno kasnije. Nije po-kazivao znakove zaostajanja u mentalnom razvoju. Sfi nkere počinje kontrolirati sa tri godine. Kada je otac umro, često je dolazio kod majke u krevet i spavao s njom. Majka mu nije odmah rekla o čemu se radi, to je tek naknadno shvatio. Kasnije je krivio majku za očevu smrt, ali je uvidio da ona nema ništa s tim. Nije pohađao predškolsku ustanovu. Nije pokazivao znakove ljubomore kada je dobio mlađeg brata. Nije bilo ni agresivnog ponašanja tijekom cijelog predškolskog perioda, bio je mirno i povučeno dijete. Bojao se mraka do polaska u školu, a pokazivao je i odbojnost prema školskim godinama kasnije.

Historija školovanjaU školu je krenuo sa sedam godina. Nije pokazivao interes za školske

aktivnosti. Kada je bio peti razred, počeo je rat, tako da nije dobio ni ade-kvatno osnovno obrazovanje u cijelosti. Za vrijeme rata upisuje se u srednju školu, koju završava nakon četiri godine. Nije obnovio niti jedan razred, ali je pokazivao znakove antisocijalnog ponašanja. Družio se s delinkventnim grupama djece, bježao sa nastave, povremeno se svađao s profesorima. U školi nije pokazivao posebne rezultate. Škola je, kako sam navodi, za njega predstavljala “nužno zlo”.

Historija zaposlenjaB.N. nikada nije bio službeno zaposlen. Radio je po obližnjim kućama

i tako zarađivao novac, ali nema nikakvog radnog iskustva, pogotovo ne u svojoj struci.

Seksualno ponašanje i brakB.N. nešto kasnije seksualno sazrijeva u odnosu na svoje vršnjake. Sekun-

darne seksualne karakteristike su izražene. Interes za suprotan spol pokazuje u dvadesetoj godini. Tada ostvaruje prve intimne veze s djevojkama. Nije nikada imao dublju emocionalnu vezu s osobom suprotnog spola, uglavnom se radilo o vezama kratkog trajanja i bez upliva emocija. B.N. nije oženjen i nema djece.

Historija bolestiB.N. nije bolovao od neke bolesti. Registrirani je ovisnik, ali nije bio na lije-

čenju niti je hospitaliziran.


291

PSIHOLOGIJA

Interesi i sklonosti B.N. nema posebnih interesa i sklonosti. Voli jedino gledati fi lmove i tako

provodi slobodno vrijeme.

Utjecaj kazneno-popravne ustanove na promjenu ponašanja B.N. Boravak u zatvoru na izdržavanju kazne za B.N. je imao jako traumatizirajući

efekat. Nerado se sjeća tog perioda života i kaže da se nikada nije osjećao bjed-nije nego tada. Nakon izlaska iz zatvora primijetio je da mu nedostaje samopo-uzdanja. Njegovi intelektualni odnosi s užom i širom okolinom postaju sve više defektni Osjeća ogromnu krivnju i kajanje, ali i ljutnju i prijezir prema samom sebi i ljudima koji su mu nekad bili bliski. Emocionalno je degradiran nakon bo-ravka u zatvoru i stoga ličnošću dominira depresivno raspoloženje.

Planovi za budućnost i rezultat na LOT-R Iako B.N. oskudijeva u planovima za budućnost, oni se kod njega ipak naziru.

On želi zasnovati obitelj i radni odnos, ali nije optimističan u pogledu toga. Re-zultati na LOT-R-u su pokazali više neutralnosti i pesimizma nego optimizma. Smatra da ako će se nešto loše desiti, onda to njega ne može zaobići. S druge strane, on teško da ikada očekuje da stvari idu onako kako ih on zamišlja . Nije radoholičar i ne voli da bude zauzet. Neutralan je u stavkama jedan, četiri i devet. Niti očekuje dobro niti loše kada je nesiguran. Niti je optimističan niti pesimisti-čan glede svoje budućnosti općenito. Niti se slaže niti se ne slaže s tvrdnjom da će mu se uvijek desiti lijepe stvari. Optimističan je u stavkama da voli da se druži s prijateljima (iako to u intervjuu nije izjavljivao). Očekuje da mu se dešava više lijepih nego loših stvari. Lahko se opušta i ne uzrujava se tako lahko.

Evidentno je i kod slučaja B.N., kao i kod prethodna dva, da je cjeloživotni razvojni tok ostavio brojne reperkusije po ličnost B.N. kao odraslog pojedinca, koji se protiv teške socijalne i ekonomske obiteljske situacije nastoji izboriti kri-minalnim i antisocijalnim ponašanjem, zbog čega dospijeva u zatvor, iz kojeg izlazi s manje samopouzdanja, ali ipak shvata da ne pripada tom društvenom (an-tidruštvenom) sloju. Psihički negativne posljedice po ličnost B.N. ima i konzu-miranje alkohola i narkotika kojima je posebno podložan. Ipak u mnogo manjem intenzitetu nego ranije, jer se nada i razmišlja o boljoj budućnosti. Kazneno-po-pravna ustanova ostavila je na njega više traumatizirajući efekat. O tom periodu života nerado govori, kaže da je imao dosta negativnih iskustava, jer se tamo morao susresti s ljudima koje je vani izbjegavao, a od kojih tamo nije imao kamo pobjeći. U zatvoru nije bio zaposlen niti je želio raditi. Sad se želi zaposliti, ali se boji osude okoline i njene etikete njega kao bivšeg zatvorenika. Ličnost B.N. je psihički nestabilna, degradirana, dominira depresivno raspoloženje, koje nastoji prevazići medikamentozno ili korištenjem narkotika, što samo privremeno pomaže,


292

a ponekad čak ni privremeno. Socijalno se izolira od bivšeg društva kako bi izbjegao sudjelovanje u kriminalnim radnjama i antisocijalnom ponašanju.

3.4. Slučaj S.S.Opći podaciS.S. rođen 1977. godine u prigradskoj sredini. Živi s majkom i mlađom se-

strom. Razveden je. Ima jedno dijete. Obrazovna razina mu je niža stručna spre-ma. U zatvoru je izdržavao kaznu jedan puta, osuđen na godinu i pol zbog krivič-nih djela teške tjelesne povrede i nasilničkog ponašanja.

Socio-kulturna pripadnostS.S. je podrijetlom iz prigradske sredine, koja više sliči da ruralno nego urbano

područje. Pripada niskom socijalno-ekonomskom sloju. Obitelj živi u siromašnim i oskudnim uvjetima. Njeni članovi se bore za minimalnu egzistenciju. Obitelj nije mijenjala društvenu poziciju. Položaj S.S. u obitelji je takav da snosi sve materi-jalne troškove života. Niska obrazovna razina i nedostatak zaposlenja često stvara konfl iktne situacije u obitelji, a S.S.-a navraća da čini kriminalne radnje.

Obiteljska struktura i odnosiObitelj broji tri člana: S.S., njegovu majku i sestru mlađu deset godina. S.S.

nema oca, umro je prije pet godina. Majka je ostala udovica. Nepismena je. Ni-kada nije bila zaposlena, niti je zarađivala novac. Ovisila je o mužu, nakon čije smrti se S.S. morao brinuti za majku i sestru. Majka je starija i bolesna žena. Re-ligiozna je, psihički djeluje nestabilno. Ima velike i nagle promjene raspoloženja (reakcije plača i smijeha smjenjuju se vrlo brzo). Ponekad priča nepovezano. Ima poremećen san, ne može spavati, zato koristi razne sedative. Odnosi S.S. i njegove majke nisu adekvatni. Majka je zabrinuta za njegovu budućnost, ali on nije i zato se često sukobljavaju. Česte su verbalne svađe, čija podloga najčešće leži u materijalnoj oskudici obitelji.

Sestra S.S. završava srednju školu, u periodu je adolescencije. Brat je zamije-nio mušku fi guru oca, tako da prema njoj ima zaštitnički stav. Ponekad je taj stav pretjeran, tako da uvijek prati s kim se druži, ispituje je šta radi, što njoj smeta, jer zadire u njenu intimu. Majka ne može utjecati na odnos između brata i sestre, te smatra da oni zapravo imaju dobre bratsko-sestrinske odnose. S.S. ne zlostavlja sestru niti je fi zički maltretira, ponekad se samo verbalno obračunaju.

DjetinjstvoS.S. je rođen kao prvorođeno dijete u obitelji. Prohodao je u četrnaestom mje-

secu, progovorio tek s dvije godine. Nije imao problema u psihomotornom i


293

PSIHOLOGIJA

tjelesnom razvoju. Sfi nktere kontrolira s tri godine, ali se slučajevi noćnog mo-krenja (rijetki) javljaju i kada je S.S. imao šest godina. Nije pohađao predškolsku ustanovu. Čuvala ga je majka. S deset godina dobio je i sestru. Nije imao neke izrazite strahove. Nije se bojao ni mraka ni izmišljenih likova kojih se djeca obično boje. Volio je agresivne crtane fi lmove i u predškolskom periodu se igrao agresivnih igara. Često se tukao s djecom i provodio nasilje među vršnjacima.

Historija školovanjaS.S. je u školu krenuo sa sedam godina. Bio je loš učenik, pravio je probleme

u razrednoj nastavi. Tukao je i maltretirao drugu djecu u razredu, ali samo dječa-ke, ne i djevojčice. Često su ga učitelj i kasnije nastavnici odstranjivali sa nasta-ve, jer je bio hiperaktivan i ometao je nastavu. Ponavljao je jednom peti i jednom sedmi razred. Nakon završenog osnovnog obrazovanja, nije se upisao u srednju školu. Izbio je rat i obitelj nije imala osnovnih sredstava za život, tako da je S.S. bio primoran zarađivati kako bi se obitelj mogla prehraniti. Nakon završetka rata, zapada u loše drušvo. Ponašaju se razbojnički i nasilno prema ljudima. Zbog toga dospijeva u zatvor, gdje je izdržavao kaznu od godinu i pol dana. Kaže da je u zatvoru imao i loših i dobrih iskustava, ali da se najradije nikada tamo više ne bi vratio. Odlučio je da se više ne bavi kriminalnim radnjama. Djeluje emocionalno nestabilno. Poseže često za alkoholnim pićem. Nekoliko puta je probao drogu.

Historija zaposlenjaS.S. nikada nije bio zaposlen. Nema radnog staža.

Seksualno ponašanje i brakSeksualno ponašanje S.S. je neuredno. Vodi neuredan seksualni život. Često

mijenja partnerke. U dvadeset sedmoj godini upoznaje djevojku s kojom ostva-ruje višemjesečnu ljubavnu vezu. Bila je mlađa od njega sedam godina. Odlučio ju je oženiti jer je ostala trudna. Dobili su žensko dijete. Pošto se počeo baviti kriminalnim radnjama, upleo je i svoju suprugu da bi sakrio svoju krivnju. Na-kon toga ona dospijeva u zatvor, gdje boravi nekoliko mjeseci. Dijete je sudski dodijeljeno njenim roditeljima, a ona je odmah zatražila razvod. Roditelji ne daju da S.S. viđa dijete. Bivša supruga S.S. izašla je iz zatvora i živi s djetetom, a S.S. živi s majkom i sestrom. Vodi i dalje neuredan seksualni život.

Historija bolestiS.S. nije bolovao od neke ozbiljne bolesti. Pokazuje slabije intelektulne spo-

sobnosti. Pokazuje znakove agresivnog i nasilničkog ponašanja.


294

Interesi i sklonosti S.S. nema nekih posebnih interesa. Sklonosti su uglavnom usmjerene na sek-

sualno i agresivno ponašanje.

Utjecaj kazneno-popravne ustanove na promjenu ponašanja S.S. S.S. tvrdi da je kazneno-popravna ustanova na njega negativno djelovala.

Kaže da se nakon izlaska iz zatvora nije mogao oporaviti duži period. Nije vjero-vao da je na slobodi i nije znao kako se ponašati. Morao je zarađivati za život, pa je kasnije postao koristan svojoj obitelji. Ne brine se o djetetu, kaže da mu to nije teško palo i da mu je to najveća greška u životu. Ne viđa ni bivšu suprugu. Kaže da boravak u zatvoru nikada neće zaboraviti, jer je imao neka neugodna iskustva, ali je od zatvorenika dosta toga naučio.

Planovi za budućnost i rezultat na LOT-RS.S. ne pravi dugoročne planove, živi “od danas do sutra”. Rezultati na LOT-R

testu pokazuju najviše neutralnih stavova, ali je dosta pesimističan. Neutralan je kad su u pitanju sljedeće stavke: niti se slaže niti se ne slaže s tvrdnjom da je uvijek optimističan u vezi svoje budućnosti (subjekt nije ni znao šta znači riječ optimističan); indiferentan je prema stavki da se lahko uzruja, kao i prema stavki da rijetko smatra da će mu se desiti neke lijepe stvari; neutralnog je stava i pre-ma očekivanju da će mu se u budućnosti desiti više lijepih nego ružnih stvari. Pesimističan je kad je u pitanju stavka tri (ako će nešto krenuti loše, onda će on sigurno biti dio toga), stavka jedan (u nesigurnim vremenima ne očekuje baš najbolji ishod) i stavka šest (ne voli biti zauzet). Optimističan je kada u pitanju lahkoća opuštanja i druženje s prijateljima. On, također, smatra da će nekad stva-ri ići onako kako on to želi.

Prema tome, i u slučaju S.S. pokazalo se da nema prijesudnog momenta kada se osoba počinje baviti kriminalom, nego na to utječe cjeloživotni razvojni tok (Life-span). Loše ekonomske i socijalne prilike u obitelji, smrt oca, nedostatak očeve fi gure u kući, neuredan seksualni život, loši bračni odnosi, sve to doprinosi da ličnost bude psihički nestabilna, dezintegrirana i antisocijalna. Lahka zarada kriminalnim radnjama prividno spašava materijalnu situaciju, ali ostavlja trajne negativne psihičke posljedice na užu i širu okolinu.

Skupni prikaz rezultata na LOT-R-u, za sve četiri studije slučaja prikazan je u Tabeli 1 (Legenda: A= u potpunosti se slažem; B= djelomično se slažem; C=niti se slažem niti se ne slažem; D=djelomično se ne slažem; E= u potpunosti se ne slažem).


295

PSIHOLOGIJA

Br. TvrdnjeIspitanici

M.T. T.T. B.N. S.S.

1. U nesigurnim periodima, obično očekujem najbolje. C B C E

2. Lako mi je opustiti se. D A A A

3. Ako će nešto krenuti loše po mene, onda će se to sigurno desiti. A E E A

4. Uvijek sam optimističan u vezi moje budućnosti. E C C C

5. Mnogo uživam da budem sa svojim prijateljima. A B A A

6. Važno mi je da sam uvijek zauzet. E E E E

7. Teško ikad očekujem da stvari idu onako kako ja hoću. B E E D

8. Ne uzrujam se tako lako. E D B C

9. Rijetko računam na to da će mi se desiti lijepe stvari. A E C C

10. Inače, očekujem da mi se desi više lijepih nego ružnih stvari. D A B C

Tabela 1: Rezultati na LOT-R testu kod četiri bivša zatvorenika

Tabela 1 pokazuje različitost odgovora pojedinih subjekata ispitivanja koji su bivši zatvorenici i koji prema životu nakon izlaska iz zatvora imaju različito optimističan ili pesimističan stav. Najviše pesimizma pokazuje subjekt M.T., a najviše optimizma subjekt T.T., dok je najviše neutralan kad je u pitanju njegova životna orijentacija subjekt S.S. Sva četiri subjekta su isto odgovorila na tvrdnju broj 6. Subjekti su uglavnom optimistični u tvrdnji broj 5. U tvrdnji broj 2, pe-simizam jedino pokazuje subjekt M.T.. Neutralni su u pogledu optimizma svoje budućnosti tri subjekta, a jedino je pesimističan subjekt M.T. Najrazličitiji odgo-vori dobiveni su za tvrdnje 8 i 10; sva četiri subjekta su različito odgovorila.

4. Zaključak

Na osnovu analize prikazanih slučajeva, moguće je izvršiti provjeru postav-ljene hipoteze istraživanja i tako izvesti zaključak istraživanja. Potvrđuje se po-stavljena hipoteza prema kojoj se tvrdi da da će se kroz Life-span pristup uočiti emocionalno i socijalno psihološki negativne karakteristike ličnosti koje je kod bivših zatvorenika ostavio boravak u zatvoru, ali i cjelokupni razvojni tijek. U


296

sva četiri slučaja, nedostajale su adekvatne roditeljske uloge (ovdje se radilo o očevim ulogama). Na negativan ishod života općenito, utjecala je i loša eko-nomska situacija u sva četiri slučaja, neadekvatna roditeljska briga i njega, loš utjecaj društva (užeg i šireg), u nekim slučajevima možda i kriminalni geni ili pak loš uzor za identifi kaciju (slučaj dvije bivše zatvorenice polusestre), siromaš-na emocionalna klima u užoj i široj socijalnoj sredini, neadekvatno školovanje usljed ratnih zbivanja u državi, podložnost utjecajima psihoaktivnih tvari (u sva četiri slučaja), loš odnos prema radu, boravak u zatvoru koji je ostavio trajne i neizbrisive posljedice u sva četiri slučaja, djelujući nekad i traumatizirajuće (kao u slučaju B.N.). Prema tome, zaključuje se da bivši zatvorenici imaju psihološ-ki negativne karakteristike ličnosti, ali koje nisu proizvod samo jednog faktora (boravka u zatvoru i/ili kriminalnog ponašanja), nego su posljedica cjeloživotnog siromašnog razvojnog toka (Life-spana). Stoga se može reći da su razvojni toko-vi prikazanih slučajeva bivših zatvorenika zapravo utjecali na to da se budućnost anticipira više pesimistično ili neutralno, nego optimistično, te je njihova životna orijentacija većim dijelom pesimistična.


297

PSIHOLOGIJA

Literatura

Allan, P. I, Gislason T, Hakonarson, Hakon, Palmer, Lyle, J. I sur., (2004), Lin-kage to Apnea-Hypopnea Index Across the Life-Span<: Is this a Viable Strategy?

Berger, J. (2003), Psihodijagnostika, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd,

Bookwaia, J., Sobin J., Zdaniuk, B., (2005), Gender and agression in marital re-lationships: a life-span perspective, Sex Roles: A journal of Research,

Fulgosi, A., (1997), Psihologija ličnosti, Školska knjiga, Zagreb,Furlan, I., (1988), Čovjekov psihički razvoj, Školska knjiga, Zagreb,Gardner, A., (2006), Staying Single May Shorten Life Span, Healthy Reporter,Gardner, A., (2006), Vascular Abnormalities in Brain Linked to Shorter Life Span,Horvatić, Ž., (1998), Osnove kriminologije, temelji učenja o pojavnim oblicima

i uzrocima kažnjivih ponašanja, Ministarstvo unutarnjih poslova, Policij-ska akademija, Zagreb;

Jepsen, D., Dickson, L., G., (2003), Continuity in life-span career development: career exploration as a precursor to career establishment, Career Develo-pment Quarterly,

Kecmanović, D., (1989), Psihijatrija (Tom I i II), Medicinksa knjiga, Beograd-Zagreb;

Kozarić-Kovačić, D., Grubišić-Ilić, M i Grozdanić, V., (2005), Forenzička psihi-jatrija, Medicinska naklada, Zagreb;

Monsour, M., (2002), Women and Men as Friends: Relationships Across the Life Span in the 21 th century, Sex Roles, A Journal of Research,

Petrović, S.P., (2003), Droga i ljudsko ponašanje, Partenon, Beograd;Petz, B., (uredio, (1992), Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb;Srzentić, N., Stajić, A., Lazarević, Lj., (1998), Krivično pravo Jugoslavije, Sa-

vremena administracija, Beograd.



SOCIOLOGIJA



301

Petar Anđelović

Biti kršćanin na suvremen način

S pitanjem, što znači biti kršćanin, ljudi se, ponajvećma sami kršćani, bave od kada kršćanstvo postoji. Da se u to uvjerimo dovoljno posegnuti za Svetim pi-smom Novoga zavjeta, posebice pak za poslanicama sv. Pavla apostola. Traženje odgovora na to pitanje nastavljeno je kroz vjekove sve do naših dana. Kako naše pitanje nije samo spekulativne naravi nego je, možda još i više, praktične naravi, svako novo vrijeme je zahtijevalo nove odgovore, ne toliko odgovore na pitanje teorijske naravi koliko odgovor na pitanje načina kako treba, odnosno kako se može u danom vremenu biti kršćanin. Tako se i mi u ovom razmišljanju pitamo: Kako biti kršćanin na suvremen način?

Moderna teologija se bavila mnogim pitanjima. Sam Isus Krist, kao ute-meljitelj kršćanstva, bio je najčešće u središtu zanimanja. Crkva, također. Vo-dile su se žestoke rasprave kao u stara vremena o slobodi i milosti, o naravi i nadnaravi, o monogenizmu i poligenizmu. Mnoga od tih pitanja su stvaljena ad acta i zamijenjena novima, jamačno ne stoga što bi se, primjerice, iznašla nova, neoboriva rješenja – daleko od toga – već jednostavno stoga što se teo-loški govor sada preselio na druga područja, ponajviše na pitanje praktičnoga života. Osnovno pitanje, koje je danas, na neki način, sudbonosno, glasi: Što znači biti kršćaninom u svijetu nevjernika i u svijetu religioznih iskustava koja se razlikuju od naših?

Nije, dakle, pitanje teorijske nego praktične naravi. Kako biti kršćanin među ljudima drugih vjeroispovijesti s kojima zajedno živimo, pitanje je danas, makar ga već u vrijeme početaka kršćanstva postavljao sam sv. Petar. U 1. poslanici on od kršćana traži da uvijek “budu spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti, da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju”. Govor je o dobrom životu.


302

Naravno da to ne znači, kako nam sada valja napustiti utemeljena polazišta vlastite vjeroispovijesti, odnosno vjere, ili da ih se treba odreći. Nipošto! Ipak od nas se, u naše vrijeme traži, da se oslobodimo mentaliteta koji je svemu po-klopac i psihoze straha koju rađa nadmoć, a koji nas žele uvjeriti u to kako nas pripadnici drugih religija obilaze poput “ričućih lavova” (1.Pr, 5, 8) s nakanom da prožderu naš kršćanskih identitet.

U smislu rečenog za stalni susret s drugima, nevjernicima i inovjernicima, potrebno je ukazati na tri važna zadatka, koji će, u određenom smislu, biti i od-govor na postavljeno pitanje. Kako biti kršćanin na suvremen način? To su: 1. samokritički promisliti i duhovno produbiti naša shvaćanje univerzalnosti; 2. iz-graditi kulturu snošljivosti i mira; 3. uznastojati da se naše teologije napajaju na vrelu mistike.

1. Evanđeosko shvaćanje univerzalnosti

Poimanje univerzalnosti je različito u različitim vremenima i u različitim vjer-skim skupinama. Mi univerzalnost za našu upotrebu želimo defi nirati polazeći od Evanđelja, tako da će ona postati duhovna kategorija. Ona je, u tom smislu, uni-verzalnost kojom se Bog svim ljudima priopćuje na ničim uvjetovan i najpotpu-niji način. S druge strane, univerzalnost ima nešto s bezgraničnom otvorenošću i transcendencijom ljudskog duha, koji je u zajedništvu s beskonačnim otajstvom. Za to nalazimo potvrdu u Evanđelju. Ono nam posreduje jednu duboko duhovnu, bezgrešno-milosnu i blagotvornu novu osnovu za razumijevanje univerzalnosti: ne one koja se zatvara i koja kršćane dijeli od drugih ljudi, nego one koja, u dija-loškom susretanju, potiče odnos s ljudima drugih religija.

Danas nam ne treba univerzalnost koja se nadmeće nego ona koja je ponizna, koja ne podrazumijeva nadmoć, nego nam omogućuje poći novim, obazrivijim odnosima s ljudima drugih vjera. Takva univerzalnost od kršćana zahtijeva druk-čiji sustav vrednota, odnosno nove stavove koji će vjernije odražavati duh Evan-đelja i njegovih poruka. Takva je univerzalnost otvorena, iskrena i životna, koja mijenja i oslobađa čovjeka, jer se sama odrekla težnje za prevlašću. Ovo je važno znati budući da šturo formalističko shvaćanje univerzalnosti, bez obzira na kojoj razini, ta sobom povlači neodoljivu napast gospodovanja i vladanja na drugima, dok je univerzalnost evanđeoski shvaćena univerzalnost Duha. Ona je gozba ma koju su pozvani svi ljudi “s istoka, zapada, sjevera i juga “Lk 13, 29).

2. Kultura snošljivosti i mira

Potrebno je odmah na početku reći kako snošljivost ima svoje granice, kako se u njoj stalno krije opasnost od ravnodušnosti, odnosno, kako iz nje može na-stati dojam “sve je moguće”. No u istom dahu valja reći kako smo, gledom na


303

SOCIOLOGIJA

multireligioznost našega vremena, dužni zahtijevati snošljivost, jer je ona pre-važna za golo preživljavanja čovječanstva, koje bez nema izlaza.

Kako snošljivost u sebi krije veliku snagu svjedočanstva o univerzalnosti Evanđelja, ispravno je zaključiti kako snošljivost nije slabost, osim ako ne pri-hvatimo riječ Isusove besjede na gori: “pljusne li te tko po desnom obrazu, okre-ni mu i drugi” (Mt 5, 39), a tu besjedu može prihvatiti samo čovjek s dubokim duhovnim iskustvom. Takav čovjek, odnosno, takav kršćanin lako će se nadah-njivati duhom snošljivosti i mira koji progovara iz Evanđelja.

Postoje, dakako, i drugi razlozi snošljivosti, ovdje spominjemo tek onaj konačni. Konačni sud nad ljudima jest i ostaje pridržan samo Bogu. Ljudi ne mogu polagati pravo na takav sud, ma koliko mislili da to mogu isticati i opravdavati. Za to je zoran primjer prispodoba o kukolju u pšenici (Mt 13, 24-30). Ljudi ne mogu u međusob-nim odnosima, što se također odnosi i na religije, sve urediti prema kategorijama crno-bijeloga. Inače bi svaka razlika i svaka drugolikost, svaki nedostatak jasnoće i razlučivanja bili povodom sukobu i – duhovnom i moralnom – nasilju. Osano je tvrditi kako je mir moguć samo ako smo već dospjeli do jasnoće i sigurnosti.

Za ovakvo ponašanje nalazimo dobra primjer u tradicionalnim azijskim kultu-rama. One su vrlo osjetljive na jedinstvo i mirni suživot, te tako žive jedan život koji je u visokoj mjeri određen pažnjom i snošljivošću prema iskustvu, sadržaju vjere i pripadnicima drugih religija S druge strane, snošljivost je također u činje-nici, koja se od moderne naovamo vrlo uporno ističe, kako je drugi zapravo jedna posebnost svekolike zemaljske zbilje. Ipak treba priznati, da problem snošljivosti sa svojim stvarnim posljedicama na svagdašnji život još nije dovoljno uzet u ob-zir, premda je načelno priznato pravo na religioznu slobodu.

No kako će budućnost – što je sve očitije – biti obilježena multireligioznim društvima, vrijeme je da se bez okolišanja otvori to pitanje moderne kao nešto što pogađa naš stvaran život. Njegovanje snošljivosti kako to evanđelje nalaže bit će jedan od kršćanskih odgovora kulturama Azije, odnosno odgovor na još otvoreno pitanje moderne, koje se u našim danima postmoderne još i zaoštrilo. Što se po-tonjeg tiče, zahtjevi za univerzalnošću kršćanske vjere ne smiju se uzdići na štetu snošljivosti i mira, za što snosimo odgovornost pred suvremenim društvom. Kr-šćanske zajednice mora ju se prvo još ispuniti kulturom mira – jednom od prevaž-nih sastojnica Isusove poruke – kako bi bile zrele za susret s religioznim svijetom drugih ljudi. Živo kršćansko svjedočanstvo snošljivosti bit će od pomoći u ovom stoljeću, kako bi se zahtjev za univerzalnošću kršćanstva učinio vjerodostojnim.

3. Kršćanstvo izvorne mistike

Kako bi se teologija kršćanskih zajednica pokazala korisnom u njihovu susretu s ljudima drugih religija, ona mora biti nošena dubokom duhovnošću i prihvaćati


304

putove izvorne mistike. To je razvidno iz toga što duhovnost i mistika, po svojoj naravi, djeluju objedinjavajuće i prožimljujuće. Svaka teologija i religija koja se na izrazit način oslanja na sitničavu dijalektiku, na tvrde i ograničavajuće suprotnosti, odnosno logiku ili – ili izričaja i na opterećenost, pokazat će se kao jalov i manjkav oblik mistike, te stoga neće moći prenijeti ni iskustvo ni znanje koje bi djelovalo oslobađajuće. Ako “je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom” (Rim 5,5), onda će to iskustvo Božjeg samopriopćavanja, kao života i čiste milosti, i kontemplativnoga unutarnjeg postojanja u dubinama duše, kao i njezina pojava u duhovno mjerljivoj zauzetosti , potaknuti nove i žive teološke tijekove pomoću kojih ćemo, osokoljeni i osnaženi, uspjeti ući u međureligjske susrete novoga sto-ljeća. Ovdje podsjećamo na riječ Karla Rahnera kojom je ovako opisao budućnost: “Vjernik sutrašnjice bit će ‘mistik’, onaj koji je nešto ‘doživio’, ili ga neće biti…”. Nigdje nismo toliko svjesni istine tih riječi koliko ondje gdje su kršćani i kršćanske zajednice toliko spremne te na početku novoga stoljeća omogućuju nov i živ susret sa stranim svijetom svojih bližnjih.

4. Zaključne napomene

Istinskog susreta s ljudima drugih religija u novom stoljeću neće biti, ako ne uznastojimo biti kršćani na nov, na suvremen način., a za taj susret se treba pri-premiti. Valja nam se vježbati u novoj univerzalnosti, onoj naime koja proizlazi iz Isusove poruke, odnosno da se pripustimo njegovu Duhu snošljivosti i mira, da nas on potiče i vodi. Isto tako se i teologija mora mijenjati, treba postati teologija mistične naravi, koja će nam olakšati novo životno iskustvo univerzalnosti i po-moći u izgradnji istinske kulture snošljivosti i mira, kakve nam nudi Evanđelje, Isusova radosna vijest.


305

Srđan Vukadinović

Bosanskohercegovačka naučna dijaspora i naučna politika

SažetakRazvoj modernog društva zasnovanog na znanju nije potreba trenutka,

već strateški interes realiteta. U nastojanjima da se odredi i defi niše nauč-na politika polazi se od zahtjeva kakvo se društvo želi stvoriti u novom milenijumu, na koji način i sa koliko sredstava. Novo doba je era kompe-titivnosti prema kojoj je buduća Evropa zamišljena kao društvo znanja. Međutim činjenica je da u Bosni i Hercegovini, kao ni u zemljama u okruženju, znanje još uvijek nije prepoznato kao ključni faktor razvoja.

U uslovima dekonstrucije bh društva i kasnijim lošim materijalnim pret-postavkama naučnici su birali život i angažman u drugim, odnosno trećim zemljama. Odliv naučnika iz zemlje je posljedica poremećenih odnosa i vrijednosti u društvu, kome je neophodna temeljna reforma sistema druš-tvenih vrjednota. Činjenicu da je u trećem milenijumu veliki broj naučnika iz BiH je potražio i našao u nekim inostranim zemljama ne treba toliko tragično shvatati u smislu potpunog urušavanja ovog ambijenta u naučnom smislu. Odliv mozgova je i u mnogim drugim zemljama tok stvari koji se defi niše određenom naučnom pokretljivošću. Mnogo je tragičnije nepo-stojanje organske veze između BiH i naučnika koji su otišli van zemlje.

Početak uspostave vrijednosnog sistema u nauci podrazumijeva izradu strategije naučne politike koja će se zaasnivati na tri ključna momenta: kompetitivnosti, razvoju bh društva kao društvu znanja i inkorporiranju sistema veza i odnosa sa bh naučnom dijasporom.

Ključne riječi: Naučna politika – odliv mozogova – kompetitivnost – naučna dijaspo-

ra – društvo znanja.


306

..0..

Scientifi c Diaspora Bosnia and Herzegovina and Scientifi c Politics

Abstract

In strive that is to detrmine and defi ne scientifi c politics to depart on demand what kinde of socety want to create in new milleniumm, in which mamer and how much means. New age is era to competent toward which is future Europe conceivable as society of deverb. However to fact is that in Bosnia and Herzegovina, as in countries in area more always deverb is non to recognize as key factor development.

In conditions deconstruction BH society and to be late bad materriall supposition scientist to choose life and engagement in second, at third countries. Drain scientist as countries is consequence disturbed relations and values in society who is necessary base reform system social valu-es. The brain drain is in much other countries fl oww objects which is to defi ne set scientifi c mobility. Much is tragic non to exist organic card between countries Bosnia and Herzegovina and scientist in him territory which is to away outside countries.

The start to establish values system in science to mean make strategic of scientifi c politics which is to be found in three keys moments: to com-petent, development society of BH as society deverb and incorporation system bands and relations for BH scientifi c diaspora.

Key words:

scientifi c politics – brain drain – competetent – scientifi c diaspora – society deverb.

..0..


307

SOCIOLOGIJA

Uvod

Nova razvojna epoha, karakteristična za prvu deceniju trećeg milenijuma, razdoblje je koje počiva na novom profi lu kadrova, čija osposobljenost mora od-govarati najsavremenijim standardima. Koncept kadrovske funkcije i kadrovskih resursa predstavlja koncept ukupnih ljudskih resursa. To je nešto što u modernom poimanju svijeta, društva i znanja poprima i dobija odrednicu ljudskog kapitala. Postoji potreba da se mjeri vrijednost ljudi prema ačivmentskim stranama njiho-ve promocije na društvene položaje. Bilo koja institucija, kompanija i preduzeće u modernom svijetu svoju aktivnu imovinu nema u nematerijalnim oblicima i onome što bi se zvalo tržišna kapitalizacija toga subjekta. Ta kapitalizacija u naj-većem broju slučajeva ne obuhvata materijalne stvari, već, uglavnom, obuhvata znanje i struku, i ono što oni proizvode. A to su prava intelektualne svojine, patenti marke, robne marke, organizaciona kultura. Navedena brendizacija insti-tucije ili kompanije u modernom smislu nastaje kao rezultat aktiviteta znanja.

Među ključnim kompetencijama, a takvih je osam, 1 koje su defi nisane u in-stitucionalnom sistemu onoga što se zove Evropa, i što bi svi radno angažovani ljudi trebalo da posjeduju do 2010.godine, je, pored ostalog, znanje. Najveći ste-pen znanja ostvaruje se kroz i preko nauke, a mnogo manji kroz struku i praksu. U uslovima visokih kompetitivnosti nauka je defi nisana kroz strategiju naučne politike. Novom naučnom politikom država mora, poslije više decenija, pružiti ruku nauci, ne posmatrajući taj i takav čin u funkciji jeftinog političkog marke-tinga i pogodnog momenta za dobijanje jeftinih političkih poena. U uslovima urušenih društva, u znatnoj mjeri ideologiziranih, odnos političkog i naučnog uvijek je bio više nego uzročan. Ponekad se čini i činilo se da se nauka uspijeva otrgnuti politici, ali u tim slučajevima nije bilo efi kasne naučne politike. Zahtjevi novog vremena koje sa sobom kao ključnu odrednicu nosi kompetitivnost nemi-novno traže da se nauka ni u kom slučaju ne smije tretirati kao ukras države. U tom smislu kao dva bitna određujuća fenomena nameću se odnosi sa naučnom dijasporom, budući da je značajan broj visokoobrazovanih stručnjaka napustio Bosnu i Hercegovinu i promovisanje strategije naučne politike zasnovane na us-postavi društva znanja kao imperativa, uz visoku kompetitivnost i čvrste relacije sa naučnom dijasporom.

Društvo znanja kao prepoznatljiv fenomen naučne politike

Osnovna dilema koja se nameće u uspostavi društva znanja tiče se odnosa i granica između društvenog realiteta koji želi stvarno znanje i dijela toga ambi-jenta koji želi samo ovjeru toga znanja, zarad uspostave manifestne slike, koja će 1 Pored znanja, neke od osam ključnih kompetencija, koje svi radom sposobni ljudi u Evropi

moraju posjedovati do 2010. godine su: istraživanje, inovacije, novi tipovi organizacije i dr.Svaka kompetencija nije moguća bez nauke i međusobnog prožimanja.


308

širokom krugu ljudi pokazati ono što je oblanda, a ne i suština. Kompletno druš-tvo jednog realiteta u sistemu naučne spoznaje, bilo kao neposredne djelatnosti ili one koja je organizator toga, mora djelati kao cjelina. Nije to samo zadatak na-učnih odjela pri pojedinim ministarstvima ili drugim organima i tijelima zaduže-nim za nauku i njenu strategiju. Uspostava cjeline sinergijskog djelovanja je prvi bitan preduslov za profunkcionisanje društva znanja. I ta cjelina djelovanja mora biti usmjerena u cilju sticanja novih znanja, a ne samo njihove ovjere. Svođe-nje obrazovnog i naučnog procesa na tržišne principe velikim dijelom doprinosi ovjeri, a ne kompetenciji znanja. U društvu znanja usklađuju se zvanja i kvalifi -kacije. Disproporcija pomenuta dva momenta ne može biti prisutna, budući da se stremi harmoniziranom kvalifi kacijskom okviru zanimanja, ne samo u uslovima jednog konkretnog realiteta, već mnogo širim.

Društvo učenja i znanja je imperativ razvoja, kada su u pitanju tranzicijske ze-mlje, kao što je slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom i sa gotovo svim društvima sa ex-jugoslovenskog prostora. Imperativ je zbog saradnje svake zemlje ponaosob sa svjetskim sistemom znanja i nauke, posebno sa zemljama Jugoistočne Evrope, kao i Evropske unije. Društvo znanja motiviše visoko kvalitetne i sposobne na-učnike i istraživače da znanje usmjeravaju ka potencijalu koji pomaže integraciji društva, a preko toga i prevazilaženju tranzicijske inverzije, odnosno izgradnji i konstituisanju prepoznatljivog karaktera cjelokupne društvene strukture, a u okviru toga posebno naučne podstrukture.

Uspostava društva znanja znači za jednu zemlju egzistencijalnu potrebu bi-tisanja nauke u određenom, širem ili užem, ambijentu. U tranzicijski urušenim zemljama, uspostava društva znanja znači, momentalno, puko preživljavanje u širim aktuelnim znanstvenim okvirima koji se galopirajuće nameću Bosni i Her-cegovini. U takvom bitnom i opredjeljujućem momentu preživljavanja leže i mo-tivirajući faktori bilo kojeg pojedinca i društvene grupe u konstituisanju društva znanja. Posljedica motivisanosti je da onaj ko zna i ko želi da zna da se radi o preživljavanju, ne može biti nemotivisan. To je nešto što je praktično nužno, kao i vazduh koji čovjek diše ili voda koju pije. Teško je zamisliti bilo koji realitet ex-jugoslovenskog društva na nivou nekakve masovne i jeftine radne snage. Za suprostavljanje takvom modelu društva rješenja su kvalitativnost i velika i zna-čajna inovativna rješenja.

Ukoliko jedna zemlja ne postane društvo znanja neće moći sjesti za isti sto sa svojim evropskim partnerima. Put ka formiranju društva znanja je dobrovoljan i ne može se formalno čekati prijem u Evropsku uniju, da bi se takav model druš-tva ostvario. Put ka društvu znanja je potrebno odabrati mnogo prije pristupanja Evropskoj uniji.

Zvanična politika jedne države, kao i ona naučna, moraju prepoznati sve mo-mente društva znanja, kao prvi uslov kvaliteta naučnog sistema i razvoja društva. Više je to od pukog izbora, i mnogo više od bilo koje političke karijere. Uspo-


309

SOCIOLOGIJA

stava društva znanja i na tome zasnovane strategije naučne politike je više i od svake vlasti. Da bi se ostvarilo društvo znanja mora se misliti iskreno na činje-nicu da se to i ostvari. U državi i u društvu se mora konstituisati svijest kako bi svi počeli misliti i živjeti za društvo znanja. U takvom ambijentu prioritet svima postaje znanje i nauka. Ili takva svijest će biti konstituisana onog trenutka kada ljudi budu imali grižnju savjesti, ako im prioriotet nije znanje i nauka. Nakon svih društvenih promjena veliki je rizik ne dati znanju i nauci ono što im pripada u društvenom totalitetu – a pripada im društvo znanja i nauke.

Uticaji tranzicionih dešavanja na odlazak naučnog kadra

Umjesto preobražajnih momenata tranziciona dešavanja su na bosanskoher-cegovački prostor donijela samourušavajuće strukturne segmente. Samouruša-vanje je za posljedicu imalo potpunu dekonstrukciju društva. Uslovi beznađa u kojima su se u jednom trenutku svoga društvenog i naučnog bitisanja našli ljudi koji preferiraju znanstvenu djelatnost kao svoje opredjeljenje, rezultirali su odla-skom velikog broja njih u druge i treće zemlje.

Naučna elita je duhovna elita svakog društva. Ta duhovna elita bh društva je bila prinuđena da spakuje kofere i ode iz zemlje. Očito da u Bosni i Hercegovini nije bilo prostora da ostanu i opstanu. Nije moguće doći do pouzdanog odgovora koliko je takvih pojedinaca otišlo. Ni u jednoj ozbiljnijoj analizi ne navodi se koliki je broj, prije svega, mladih naučnika koji su napustili zemlju. Obično takve kvantitativne analize nemaju valjano pokriće brojki u kvalitativnim analizama. Ne može se to drugačije nazvati nego nebrigom jedne države. Veoma visoki stepen nebrige države je kada ne zna tačan broj svoje elite koja joj se nalazi van zemlje ili čak i svih građana koji su negdje u rasijanju, bilo u dobrovoljnim, bilo u prinudnim migracijama. Naravno, kada se govori o kvantitetu bosansko-hercegovačke naučne dijaspore ne ulazi se u motive zbog čega su ti ljudi van zemlje. Nije ni moralno ulaziti u motive odlazaka naučnika da žive u neke druge ili treće zemlje. Nema smisla insistirati na ostanku u bilo kojoj zemlji, ako bi se naučna, pa i životna karijera upropastila samim ostankom u matičnoj zemlji. Nemoralno je na motivima odlaska insistirati i iz razloga što svako ide za boljim uslovima i naučno istraživačkim izazovima. A oni su mnogo bolji i značajniji u stabilnim demokratskim i ekonomskim strukturama, nego u onim koje su u fazi tranzicijskih dešavanja. Jer ako je neko najveći gubitnik u tranziciji, onda su to, prije svega, mladi naučnici. Našli su se potpuno izgubljeni u ambijentu koji pruža mogućnost za izvanredno snalaženje ljudima sa životne margine i onima koji nikako svoje pozicije na hijerarhijskoj ljestvici društvenih položaja ne mogu obezbijediti putem formalnih kanala. Za ljude koji su išli strpljivo i mukotrpno naučnim stepenicama uspona formalni kanali promocije, koji obuhvataju vrjed-note iskazane kroz obrazovanje, specijalizacije i usavršavanje su bili jedini način društvene promocije. U uslovima samourušavanja društva, što se desilo sa bh


310

ambijentom na površinu su isplivali pojedinci koji su svoju promociju doživjeli zahvaljujući neformalnim kanalima i društvenim promocijama koji podrazumi-jevaju klanovske, prijateljske, političke, religijske i druge “vrjednote” koje nije moguće kvantitativno i kvalitativno mjeriti.

Odlazak naučnika i konstituisanje naučne dijaspore

Po svojoj prirodi i karakteru uslova koje pruža jedno društvo, a zbog svoje radoznale strukture ličnosti, naučnik je često nezadovoljan svojim položajem i uslovima koje mu određeni društveni realitet omogućava. Slučaj je to i u mno-go razvijenim zemljama nego što su tranzicijske, ex-jugoslovenske. U uslovima urušene društvene strukture ti razlozi su mnogo izraženiji.

Kao specifi čan oblik migracija stanovništva koje se tiču odlaska naučnika i stručnjaka iz neke zemlje često se koristi pojam “odliv mozgova”. Pojava je to koja poprima ozbiljnije razmjere u određenim zemljama i koja je praćena lošim društveno ekonomskim odnosima i poremećenim sistemom vrijednosti. Masov-ne migracije naučnika, stručnjaka i visokoobrazovanih pojedinaca su se izra-ženije ispoljile 60-ih i 70-ih godina XX. vijeka u mnogim zemljama i bile su znak za ozbiljnije analize ovoga problema. Nije tada to toliko pogađalo bivše jugoslovenske zemlje, pa samim tim ni Bosnu i Hercegovinu, kao u razdoblju posljednjih desetak godina XX., i prvih desetak XXI. vijeka.

Pokazatelji o odlivu naučnika koji konstituišu bosanskohercegovačku naučnu dijasporu utemeljeni su na različitim izvorima, koji su kontradiktorni i u većini slučajeva nepouzdani. U analizama se uzimaju najčešće izvještaji nekih među-narodnih institucija, dok je domaćih analiza veoma malo. Pomenute analize ne mogu dati tačan broj bh naučnika van zemlje, za čitavu državu.

Nije sporno da je Bosna i Hercegovina svrstana među zemlje koje su najviše u Evropi pogođene “odlivom mozgova”. Pokazuju to i podaci Svjetske banke. Prema tim pokazateljima skoro svaki treći visokoobrazovani građanin Bosne i Hercegovine živi u inostranstvu. Stopa migracije visokoobrazovane populacije u Bosni i Hercegovini je 28,6%, po čemuje ova zemlja na drugom mjestu u Evropi, odmah poslije Hrvatske.2

Izvještaj UNESCO-a iz 2005.godine, pokazuje da je Bosnu i Hercegovinu od 1995.godine napustilo 79% istraživača, 81% magistara i 75% doktora nauka.3

Za razliku od mnogih drugih, zvaničnih i nezvaničnih, izvještaja o odlivu naučnika iz Bosne i Hercegovine ova dva su pouzdanija, budući da su rađena 2 Prema procjenama Svjetske banke, s kraja 2006.godine, Hrvatska je najviše rangirana država u

Evropi po “odlivu mozgova”, sa stopom migracije od 29.4%.3 Pokazatelji o odlasku naučnika i istraživača iz Bosne i Hercegovine nalaze se u dijelu izvještaja “Nau-

ka, tehnologija i privredni razvoj Jugoistočne Evrope”, koji je objavio UNESCO, 2005.godine.


311

SOCIOLOGIJA

od strane dvije značajne međunarodne institucije, i na osnovu njih one usmje-ravaju određenu “pomoć” u smislu popravljanja takvog stanja. Unutar Bosne i Hercegovine nema još uvijek pouzdanijih i cjelovitijih podataka o naučnoj di-jaspori, kada su u pitanju naučnici iz čitave zemlje, iz oba entiteta. Razlog tome je duboka podijeljenost bh društva koja je kulminirala dekonstrukcijom druš-tva, a u poslijeratnom periodu potpuno nefunkcionisanje institucija na terirti-oriji čitave BiH. Neke procjene usamljenih istraživača odliva naučnog kadra iz zemlje ukazuju da je od početka ratnih dešavanja, pa do 2007.godine, oko 70% kadrova sa univerziteta, instituta i zavoda napustilo zemlju. To je znatno pogodilo razvojni i naučno-istraživački segment društva. Tim prije je Bosna i Hercegovina više ugrožena u ovom smislu, ako se uzme u obzir da je veoma slaba mogućnost za međunarodnu saradnju i razmjene sa drugim zemljama u tom smislu. Jer, međunarodna saradnja u naučno istraživačkim poslovima po-drazumijeva određeni reciprocitet, što BiH veoma teško može ostvariti. Zbog toga je Bosna i Hercegovina među najizolovanijim zemljama, kada je u pitanju tranzicijski ambijent.

Bez odgovarajuće strategije naučne politike i odnosa prema naučnoj dijaspori većina ljudi koji su otišli u druge zemlje su izgubljeni trajno. Bez rješenja ovoga problema Bosna i Hercegovina će teško uspjeti da riješi problem integracije u globalne ekonomske tokove. Negativan utjecaj odliva stručnih ljudi odražava se i na ukupan proces tranzicije u zemlji. Posljedica nedostatka naučnog i istra-živačkog kadra je itekako vidljiva, kako, prije svega, u tranziciji univerziteta i njegovom prilagođavanju evropskom akademskom prostoru, tako i u ostalim razvojnim segmentima. Nove tehnologije u uspostavi novog razvoja mogu pri-mijeniti samo naučne i stručne elite, koje posjeduju kompetencije novih zahtjeva i izazova. Ako je znatan broj takvih ljudi van Bosne i Hercegovine, odnosno u dijaspori, teško je očekivati da se tokovi intenzivnog razvoja mogu ostvarivati željenom dinamikom.

“Sprječavanje” odliva naučnika i cjelovitost naučne politike

Odlazak i odliv naučnika van Bosne i Hercegovine nije dovoljno proučen, ne samo u smislu razloga, već i u smislu osmišljavanja strategije društvenog ra-zvoja, koja bi u skladu sa tendencijama savremenih zbivanja, adekvatno tretirala ovo pitanje. Ako ne postoji takva analiza, a pri tome se ni ne znaju kvantitativni pokazatelji, onda to može biti jako pogubno. A sam proces odlaska ne toliko. Ponekad je bitnije imati naučnu dijasporu na stalnoj i uvažavajućoj konekciji, nego insistirati da se ti ljudi vrate u Bosnu i Hercegovinu. Oni mogu više do-prinijeti društvenom razvoju BiH ako su vani, i ako samo po jedan projekat iz inostranstva usmjere u zemlju iz koje su otišli, nego da budu u njoj, gdje im se ne mogu obezbijediti naučno - istraživački uslovi koje imaju u dijaspori i na koje su navikli.


312

Nesporno je da pojavu odliva naučnika i istraživača podstiče nizak standard i nezaposlenost, kao i urušavanje sistema vrijednosti, a možda još više nedo-voljno jasna i ohrabrujuća perspektiva razvoja zemlje. Međutim, problem “od-liva mozgova” je problem sa kojim se u modernom dobu suočavaju i bogatije i razvijenije zemlje, koji uzrokuje proces globalizacije, kroz sve veću mobilnost radne snage. Uostalom, to je jedna od inspiracija i Bolonjskog i Lisabonskog procesa u sistemu harmonizovanog visokog školstva, koji treba omogućiti slo-bodnu pokretljivost naučnika i istraživača, profesora i studenata, kroz ujedna-čavanje i priznavanje diploma i kvalifi kacija, kao i kompeticijskih znanja koja se stiču na različitim obrazovnim i naučno-istraživačkim institucijama u Evro-pi. Kroz te programe mobilnosti već kod studenata se nastoji olakšati njihova socijalizacija i adaptacija u drugim sredinama, koje već koliko sjutra postaju potencijalni prostor njihovog profesionalnog angažmana. Da odlazak naučni-ka i istraživača u druge zemlje sam po sebi nije toliko alarmantan, pokazuju i komparativni podaci iz drugih zemalja, po kojima je od početka trećeg mile-nijuma iz zemalja Evropske unije otišlo u SAD i Japan preko 320.000 doktora nauka. Predviđa se da će ovaj efekat globalizacije u narednom desetljeću imati reverzibilan tok i da će sa kapitalom koji bude dolazio u nerazvijene zemlje dolaziti i visokoobrazovani pojedinci.

Strategija čekanja da se stvore bolji i životni i naučno – istraživački uslovi i po-sebni programi za određene naučnike i istraživače, generalno nije rješenje za ovaj problem. Bilo bi korisno da država ustanovi bazu podataka o svim naučnicima i istraživačima, prema njihovim kvalifi kacijama, profesionalnim angažmanima i ge-ografskim lokacijama, i uspostavi svojevrsnu komunikacionu mrežu, posredstvom koje bi se razmjenjivale informacije o uzajamnim potrebama i mogućnostima i koja bi postala svojevrsna berza naučno – istraživačkih informacija i ponuda. Sa-vremena tehnologija ovakvu strategiju naučne i istraživačke politike čini mnogo realnijom, jednostavnijom i ostvarivijom nego prije samo desetak godina.

U svim mogućim strateškim varijantama nastojanja ka rješavanju ovog pro-blema, osnovna intencija bi trebala biti fokusirana na povećanje broja pojedinaca koji imaju i koji stiču naučne i istraživačke kompeticije.

Osnovni strateški pravci tako fokusirane naučne politike kao krajnji efekat bi imali korišćenje i primjenu domaćih znanja. Znanje naučnika i istraživača koji su bilo u Bosni i Hercegovini, bilo van nje, umjesto da se koristi i valorizuje kao važan razvojni segment, potiskuje se u korist inostranih stručnjaka, kojima se daje status eksperata iznad domaćih naučnika i istraživača, od kojih su mnogi do-kazali ekspertsku sposobnost. Ta dominatna paradigma koja je trenutno prisutna u bosanskohercegovačkom društvu treba strateškim određenjem naučne politike biti zamijenjena.

Ključna, nova polazna paradigma naučne politike bh društva je najpotrebnija. Ona je potrebna u značenju vodiča razmatranja i rješavanja društvenih problema.


313

SOCIOLOGIJA

Ta paradigma bi kao ključni činilac, ključni faktor opredjeljenja imala u pristupu razmatranju razvojnih problema i njihovog rješavanja u oslanjanju na domaću pamet i izuzetno organizovanu konekciju sa naučnom dijasporom. Na taj način se znatno proširuju činioci koji mogu učestvovati u izboru razvojnih varijanti i modela društva po mjeri pojedinca koji egzistira u Bosni i Hercegovini, a ne onoga ko je samo trenutno tu.

Za nerazvijene tranzicijske zemlje nema druge mogućnosti nego da utemelje svoj razvoj na tome da znaju jako puno i na načelu da su po tom pitanju bolji od drugih. Konkurentnost je jedna od stvari u kojoj se u međunarodnim okvi-rima govori na svakom koraku i u svakom prostoru. Uvijek treba polaziti od te i takve fi lozofi je u koncipiranju strategije sopstvene naučne politike. Jer to je fi lozofi ja koja vodi naprijed. Modernizacija društva i reforme su jedino moguće ako se ostvari konzistentna i konkurentna naučna i istraživačka politika. A to je bitan poreduslov za uspostavu sistema vrijednosti. Sistem vrijednosti se može ostvariti samo preko nauke i istraživanja, što je i tendencija evropskih nahođe-nja iskazanih kroz mišljenja Komesarijata za nauku i istraživanje Savjeta Evro-pe. Uspostavljanjem takvog sistema i prostora znanja kreira se ambijent u kome je moguće ostvariti stabilnost znanja i sistema vrijednosti u novom razdoblju. Sistem znanja, odnosno sistem nauke i istraživanja, uspostavljeni na taj način, imaju mogućnost da budu koherentni na čitavom prostoru i području i Bosne i Hercegovine, a i šire u evropskom realitetu.


314

Literatura

Grečić, Vladimir: The Role of Migrant Professionals in the Process of Transition in Yugoslavia, Zagreb, 2002.

Horvat, Vedran. Brain Drain:Threat to Successful Transition in South East Euro-pe?, Souteast European Politics, 2004.

Publication: International Migration, Remittances, and the Brain Drain, The World Bank, 2006. (http://www.purochile.org/migrbrain/ch5.pdf)

Publication: Migration and Remittances Factbook, Europe and Central Asia, Migra-tion and Remittances Team, Development Prospect Group, World Bank

(http://www.siteresources.worldbank.org/INTPROSPECTS/resour-ces/334934 - 1199807908806/ECA.pdf)

Vukadinović, Srdjan. The New Positon of University, “Vrela”, Podgorica, 2002.Vukadinović, Srdjan: Tranzicija Univerziteta, “Luča”, Nikšić, 2004.


ZEMLJOPISNO-ETNOLOŠKE TEM

E



317

Danijel Barišić

Prostorna struktura grada Tuzle

1. Uvod

Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Europi s kontinuitetom življenja. Do-kaz tome su pronađeni ostaci sojeničkoga naselja iz vremena neolita. Arheolozi su u bližoj okolici i u samom gradu, otkrili brojna naselja sa bogatim ostacima materijalne kulture prastarih stanovnika ovoga područja. Među pronađenim ar-heološkim materijalima ističe se keramička neolitska posuda čija je namjena bila kuhanje slane vode i proizvodnja soli.

Prvi pisani dokument o Tuzli potječe iz 950.godine. Te je godine bizantijski povjesničar i car Konstantin Porfi rogenet u svom djelu “O upravljanju državom” izričito spomenuo Tuzlu kao grad, pod rimskim nazivom Salines, s napomenom da se grad nalazi u posjedu raškoga kneza Časlava, koji je kasnije poginuo u borbi sa Mađarima.

Na širem prostoru Tuzle živjeli su Iliri, Kelti, Grci i Rimljani. U VII. stolje-ću trajno se nastanjuju slavenska plemena, preteče današnjih žitelja Tuzle, koji naselju daju svoje ime Soli. Tadašnja župa Soli ušla je u sastav srednjovjekovne bosanske države koja se održala sve do 1463.godine kada su je osvojili Turci i grad nazvali Tuzla (tur. tuz = sol). Pod turskom upravom Tuzla je bila sve do 1878.godine kad dolazi pod vlast Austro – Ugarske u čijem sastavu ostaje sve do 1918. godine. Nakon Prvoga svjetskog rata Tuzla postaje dio Kraljevine SHS, kasnije nazvane Jugoslavija. Tuzla je 2.listopada 1943. godine postala najveći oslobođeni grad u Europi. Poslije rata je ušla u sastav SFR Jugoslavije, pod čijim se okriljem nalazi sve do 1992. godine, kada BiH postaje međunarodno priznata i neovisna zemlja.

Danas se Tuzla nalazi na 44°33’ SGŠ i 18°42’ IGD. Površina grada iznosi 30 235 m2 (≈303 km2) i smještena je na 239 m nadmorske visine. Klima je umjereno


318

kontinentalna sa srednjom godišnjom temperaturom od 10,1°C. Prema posljed-njem popisu stanovništva iz 1991. godine u gradu je živjelo 131 618 stanovnika, a prema nezvaničnim podacima taj broj je 1997.godine iznosio oko 165 000 sta-novnika. Srednja gustoća naseljenosti je 434 stn/km2.

2. Prostorna struktura grada Tuzle

Pod pojmom prostorne strukture grada podrazumijeva se prostorni raspored, te sustav veza i odnosa među elementima pojedinih fenomena. U tri najvažnije komponente prostorne strukture grada spadaju:

a) funkcionalna b) populacijsko – demografska c) fi zionomsko – morfološka

Za prikaz svake od navedenih struktura koriste se modeli koji mogu biti djelo-mični i cjeloviti, a sve u ovisnosti o kvantiteti i kvaliteti istraživanja.

Tablica 1: Površina općine Tuzla s urbaniziranim područjem

Općina Površinau km2

Urbano područje (km2)

Struktura(%)

Tuzla 296,27 44,88 15,06

Izvor: “Prostorni plan za područje Tuzlankskog kantona 2005.-2025. god.”

2.1. Funkcionalno – prostorna struktura grada

Ovakva vrsta strukture podrazumijeva raspored i različitu koncentraciju dje-latnosti u okviru grada, odnosno prikazuje i pojašnjava način korištenja zemlji-šta. S obzirom da se gradski prostor može podijeliti prema načinu korištenja i namjeni, onda se kategorije korištenja gradskih površina dijele na: stanovanje, proizvodnju, cirkulaciju, organizaciju i neiskorišteno zemljište.1

1 Vresk, M. (1990.): Osnove urbane geografi je, Školska knjiga, Zagreb 1990., str.59.


319

ZEMLJOPISNO-ETNOLOŠKE TEME

Slika 1: Panorama grada Tuzle (pogled s Ilinčice) Izvor: www.tuzlarije.net

2.1.1. Stanovanje

Prema zadnjem zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. godine, na teritoriju općine Tuzla živjelo je 131 618 stanovnika u 66 naselja.

Prema procjeni iz 2001.godine, na istoimenom području živjelo je 135 605 sta-novnika, dok je 31.12.2004. godine (prema procjeni) živjelo 131 919 stanovnika.

U odnosu na popis iz 1981.godine, kada je u općini Tuzla živjelo 121 717 stanovnika, može se primijetiti lagan prirast.

Danas je stanovništvo općine Tuzla organizirano u preko 35 000 kućanstava sa gotovo isto toliko stambenih jedinica. Točnu brojku kućanstava i stambenih jedinica danas je teško odrediti, jer nije sproveden niti jedan popis stanovništva poslije rata.

Prema podacima iz prostornog plana 1981.–2005. godine, dostignuti nivo standarda stanovanja je slijedeći:

• prosječna veličina stana za jedno lice: 14,57 m2

• prosječna veličina stana u m2: 52,13• prosječan broj stanovnika na jedan stan: 3,58

Jedna od bitnih karakteristika stambenog fonda je i veličina stanova po sob-nosti, jer daje jasnu sliku o bogatstvu stambenog fonda i o standardu stanovanja. Struktura stabmbenog fonda po broju stambenih jedinica je slijedeća:


320

Tablica 2: Veličina (sobnost) stanova u općini Tuzla

Veličina stanova (sobnost) Udio u %

Posebne sobe 1,22

Garsonjere i jednosobni stanovi 25,15

Dvosobni stanovi 45,11

Trosobni stanovi 20,05

Četvorosobni stanovi 5,80

Petosobni i višesobni stanovi 2,66


Iz priloženih informacija se vidi da je struktura stambenog fonda dosta nepo-voljna jer je izgrađeno najviše stanova iz prve tri skupine (ukupno 70,3 %), što uvjetuje prenaseljenost, s obzirom da je prosječan broj članova kućanstva 3,5. Danas je stanje možda nešto malo povoljnije s obzirom na gradnju novih stam-benih jedinica sa prostranijim stanovima.

Stambeni fond općine Tuzla je relativno mlad. Većina stambenih objekata je izgrađena u posljednjih 35 godina, dok je najintenzivniji period procesa gradnje zabilježen u razdoblju 1970. – 1980. godine.

U poslijeratno vrijeme može se, također, uočiti povećana tendencija izgradnje stambenih objekata, posebice u rubnim dijelovima grada i u prigradskim zonama.

S obzirom na svoj unutargradski položaj, stambene zone su prisutne u svim dijelovima grada. Manja koncentracija bilježi se u samom središtu (centru) gdje je i starost zgrada veća, dok idući ka periferiji raste i broj i veličina stambenih objekata. Izrazito stambene zone unutar grada Tuzle su: Stupine, Irac, Slatina (visoke zgrade), dok se velika gustoća stambenih objekata na jedinicu površine bilježi u gradskim naseljima u kojima preovladavaju obiteljske kuće: Kula, Mo-snik, Miladije, Tušanj, Solina.

U pogledu visinske stratifi kacije zgrada na području grada može se primijetiti određena inverzija. U samome središtu su koncentrirane niže zgrade (do maksi-malno 4 kata).2 Idući od središta grada visina zgrada se povećava, a samim time i spratovitost. To su dijelovi grada gdje preovladavaju višekatnice i soliteri. Nakon zone višekatnica nastavlja se zona dvospratnih i trospratnih obiteljskih kuća.

Starost zgrada na području grada Tuzle je različita. Najstariji objekti nalaze se u samome gradskom središtu. To je posljedica širenja oko stare gradske jezgre - 2 Većina tih zgrada datira još iz doba Austro-ugarske pa samim time i ima takvu stratifi kacijsku odliku.


321


čaršije (doba turske uprave). Dalje se nastavlja zona zgrada izgrađenih u vrijeme austro – ugarske okupacije. Slijedeća zona je predstavljena objektima građenim kroz decenije 20. stoljeća, posebice 70-ih i 80-ih godina, pa sve do danas.

Karakteritičan problem u gradu je tonjenje centralnoga gradskog područja uvjetovano nekontroliranom eksploatacijom slane vode. To je uvjetovalo rušenje velikoga broja starijih zgrada koje su naknadno i djelomično zamijenjene objek-tima novijeg datuma izgradnje ili su mjesta na kojima je tonjenje najintenzivnije ostavljena neiskorištenima, ali im se u posljednje vrijeme posvećuje nešto više pozornosti.

Veliki je broj i onih zgrada koje su oštećene uslijed slijeganja pa je na njima potrebito izvršiti obuhvatne sanacijske i rekonstrukcijske radove.

Planerski zahvati:• hitan dovršiti obnovu i rekonstrukciju razrušene urbane infrastrukture i stanova• donijeti ispravne odluke o ulaganjima u oštećenu stambenu infrastrukturu

(procijeniti vrijedi li uopće sanirati neke objekte ili ih ponovno graditi)• analiza stambenih zona• sanirati degradiranu zonu (posebice središte grada) – poseban osvrt na sa-

naciju zgrada oštećenih slijeganjem terena ali i onih stradalih u ratu koje još nisu sanirane, s posebnim osvrtom na zgrade starijeg datuma izgradnje kao što su: bivše kino “Centar”, zgrade od Bankerove ulice pa do gradske džamije s obje strane (oštećenja uvjetovana slijeganjem terena), dio zgrada od Aljine kafane do Šarene džamije.

• rekonstruirati starije zgrade koje svojom estetikom predstavljaju gradske vrijednosti od velikoga značaja npr. kino “Centar”, Aljina kafana, Soni trg i dr.

• Izvršiti uređenje postojećega stambenog fonda i osuvremenjavanje istog (uvođenje kalorimetara, gasne infrastrukture, saniranje vodosin-stalacija i sl).

• donijeti zakonske akte i propise vezane za izgradnju novih stambenih obje-kata i njihova asimilacija u prostor kao trodimenzionalnih komponenti

• kontrolirati odlaganje otpada iz kućanstava i obezbijediti potrebite uslove za higijensku deponizaciju i odvoz

• izgraditi kanalizacijske cjevovode u stambenim zonama gdje ih nema i sanirati i rekonstruirati ih u onim zonama gdje su već prisutni

• uvesti regulatorne mjere u svezi sa bespravnom izgradnjom stambenih objekata i objekata druge namjene

• ozakoniti vanjsko uređenje zgrada osobito oko trgova (Soni trg)


322

2.1.2. Poslovne zone

Razvojem tercijarnih djelatnosti počinje se razvijati i dio grada koji se obilje-žava kao poslovna zona. Takva vrsta diferencijacije određenih površina u gradu karakteristična je za veće gradove, dok sâm grad Tuzla takvu zonu u pravom smislu riječi nema.

Slika 2: Ulica “Korzo” – okosnica trgovine i poslovnih ureda u gradu Tuzli Izvor: www.tuzlarije.net

Najveću koncentraciju poslovnih prostora i objekata ima uže gradsko sredi-šte, ali nije izuzetak da se takve manje zone mogu susresti u ostalim dijelovima grada. Glavna pješačka ulica “Korzo” u biti predstavlja takvu jednu zonu. U toj ulici koncentrirana je većina trgovina na malo, različite vrste ureda (odvjetnički, zastupništva nekih tvrtki, športski i sl.). Najčešće situiranje poslovnih objekata u novije vrijeme vezuje se i za lokaciju same tvrtke, bez obzira nalazi li se ona van grada. Sve je to uvjet male koncentracije poslovnih funkcija i njezina disperzija na cijeli grad.

Trgovina. Trgovina spada u grupaciju tercijarnih djelatnosti i kao takva ima velikoga utjecaja na strukturu grada. Najčešće je i najgušće koncentrirana


323


u užem gradskom jezgru pa samim time tu se ostvaruje i najveća dobit. Kako je već spomenuto, središnja pješačka ulica Korzo je glavno trgovinsko središte. Ova ulica ima najveću koncentraciju maloprodajnih trgovina, a samim time i najveću ponudu dobara, a u neposrednoj blizini nalazi se jedna od tri gradske trž-nice. U novije vrijeme pristupa se izgradnji trgovinskih i shoping centara u koje se premiješta glavnina trgovinskog poslovanja. Na području samoga grada takvi centri su : Omega, Mercator, Drammar, te veliki broj tzv. tržnih centara kao što su: “Slatina”, “Brčanska Malta” i sl.

Planerski zahvati: • defi nirati područja grada namijenjena za poslovne zone i njihovo prilago-

đavanje istima• izgraditi potrebite infrastrukture u poslovnim zonama• sanirati postojeće trgovinske objekte posebice one koji su situirani u zgra-

dama izgrađenim prije 1960. godine.• uvesti estetske regulative pri vanjskom uređenju trgovina i izloga• izdati zakonsku regulativu o dozvoljenim lokacijama za izgradnju shoping

centara i zabraniti njihovo lociranje na potencijalno iskorsitivom zemljištu za druge namjene

2.1.3. Industrija

Grad Tuzla je decenijama bio poznat kao jedan od najvećih i najznačajnijih industrijskih centara u Bosni i Hercegovini. Još u doba bivše Jugoslavije Tuzla je svojom širokom industrijskom proizvodnjom slovila za industrijski gigant. Prvi začeci pojave industrije, a samim time i njezine lokacije u prostoru, vezuju se za vrijeme turske okupacije (počeci proizvodnje soli), a temspo razvoja nastavlja se dolaskom Austro-Ugarske na ova područja. S obzirom da je Bosna i Hercegovi-na u ta doba bila jedna od okupiranih pokrajina, nije se mnogo vodilo računa o smještaju industrije. Prve tvornice izgrađene su u tada rubnim dijelovima grada. Međutim, tada se nije vodilo računa o prostornom planiranju i o mogućem šire-nju grada. U tadašnjoj rubnoj zoni izgrađena je prva livnica čelika i prva solana na ovim prostorima (koja je doduše u nešto skromnijem izdanju postojala i rani-je). Osim livnice, grade se i slani bunari u neposrednoj blizini centra grada koji su služili za crpljenje slane vode kojom se opskrbljivala tvornica soli. Razvojem takve vrste industrije pokušalo se pridodati na značaju ove regije u okviru tadaš-nje države. Kroz dugi niz godina od livnice k zapadu širilo se i uređivalo poten-cijalno iskoristivo zemljište. S obzirom da je grad smješten u dolini rijeke Jale čiji pravac toka ide od istoka k zapadu, tako se i dolina širi u tom pravcu. Takvo stanje se zadržalo sve do doba SFRJ kada se industrija počinje planski situirati,


324

međutim nedovoljno. U to vrijeme u neposrednoj blizini središta grada izgrađene su i slijedeće fabrike: TTU (Tvornica transportnih uređaja), KVIN i dr.

Od sredine 60-ih godina prošloga stoljeća počinje se sa izgradnjom prve in-dustrijske zone u okviru grada Tuzle koja je smještena 6-7 km južno od gradskog središta. Proširena riječna dolina sa malim nagibima terena, prisutnost vodenoga toka, optimalna prometna komunikacija i relativno mala udaljenost od energet-skih izvorišta uvjetovala je izgradnju ove industrijske zone.

S ekonomskog aspekta Tuzla je razvijala one vrste industrije koje su joj mogle osigurati sigurnu dobit. Najbolji primjer za to je izgradnja termoelektrane koja se resursima (ugalj) obezbjeđuje iz rudnika u neposrednoj blizini (Bukinje, Šikulje, Banovići). Sve je to bilo izvodivo zahvaljujući dobroj prostornoj lokaciji, koja se nalazi na čvorištu križanja cestovnih i željezničkih komunikacija. Termoelektra-na je prije rata, a i sada, dobar dio električne energije izvozila i izvozi u zemlje okruženja pa i dalje, što joj omogućava veliki profi t i investiranje u novu opremu i modernizaciju postojećih postrojenja. Takav slučaj je bio i sa ostalim tvorni-cama iz Industrijske zone “Šićki Brod”. Sve su bile vezane za blizinu sirovina i energenata što im je omogućila poprilično dobra prometna infrastruktura koja je pogodovala izvozu. Većina tuzlanskih industrijskih postrojenja spada u skupinu baznih, jer se najvećim dijelom fi nalni proizvodi izvoze.

Lociranje ovih industrija urađeno je u južnom dijelu grada gdje se dolina ri-jeke Jale širi. Pošto ovaj dio grada nikada nije bio znatnije izgrađen stambenom infrastrukturom, pokazao se kao optimalan za lociranje industrijskih postrojenja. Uz prometnu infrastrukturu brzo se uredila vodovodna i električna. Prisustvo vodenoga toka bilo je još jedan dobar preduvjet za izgradnju kemijske industrije koja zahtijeva veće količine vode.

Što se tiče zahtjeva dostupnosti, ovdje su najbolje uočljivi. Ova industrijska zona nalazi se na križištu magistralnih i lokalnih puteva Tuzla – Doboj i Saraje-vo – Tuzla - Orašje, te se nalazi tik uz željezničku prugu Tuzla – Doboj koja je povezana sa prugom Brčko – Banovići. Sve od navedenih industrijskih grana, kako u samome gradu tako i u ovoj zoni, nisu mnogo bile vezane jedna za drugu. Nije se radilo na uvezivanju pojedinih proizvodnih sustava nego su se najčešće proizvodile sirovine za daljnju preradu ili su se koristile uvezene sirovine od kojih su se pravili fi nalni proizvodi (izuzetak su SODASO i TTU u korelaciji sa Livnicom čelika).

Na temelju prostorne koncentracije, industija u gradu je tipičan primjer gru-pacije nekoliko industrijskih prostornih jedinica, dok je područje Šićkoga Broda tipičan primjer industrijske zone koja spada u skupinu mješovitih tj. u njenu zo-nalnost uključene su i laka i teška industrija.

Danas je decentralizaciju i relokaciju industrije u okviru općine Tuzla po-prilično teško napraviti. Prije svega, prepreku predstavljaju prirodno – reljefna


325


obilježja. Okolica, u odnosu na grad, ima dosta nepovoljan položaj sa velikim nagibima terena. Sva potencijalno iskoristiva područja za relokaciju industrije su izgrađena stambenim sadržajima tako da se u tom kontekstu grad Tuzla nalazi u nezavidnom položaju. Fragmentirana relokacija i centralizacija već je urađena sa nekim industrijskim postrojenjima koja se su premještaju uz magistralni put Tuzla – Sarajevo, te nešto niže prema općini Lukavac, s kojom je Tuzla povezana višegodišnjim privrednim i industrijskim vezama.

Najveći problem koji je izazvala industrija svojim smještajem je nedovoljna posvećenost proučavanju njezina utjecaja na gradsku jezgru Tuzle i problem one-čišćenosti okolice. Grad je smješten u kotlini koja je zatvorena sa istoka, zapada i sjevera, što dovodi do velikoga problema u svezi sa zagađenjem. Vjetrovi koji ovdje pušu najčešće sa juga (zbog konstitucije terena) uvjetuju donošenje velikih količina dima, prašine i ostalih štetnih polutanata u sam grad. Tuzla je poznata u Bosni i Hercegovini kao jedan od gradova koji ima velikih problema sa smogom. Velika koncentracija polutantnih čestica najviše se primjećuje zimi, kada je život u gradu gotovo nemoguć, zbog smoga i magle koja se zna zadržati i po 7 dana.

Slika 3: Pogled na zapadni dio grada s Industrijskom zonom “Šićki brod” u pozadiniIzvor: www.tuzlarije.net


326

Planerski zahvati: • realno sagledati stanje industrije u gradu i općini• pod hitno izmjestiti industrijske pogone iz užega gradskog središta na pe-

riferiju u pravcu sjeveroistoka3 i duž prometnice Tuzla - Orašje• sanirati postojeća industrijska postrojenja koja su velikim dijelom stradala

od posljedica rata ili ljudskim nemarom• odškolovati kadar spreman za upravljanje kompleksnom industrijskom in-

frastrukturom i modernizirati postojeća postrojenja• zakonski obavezati postavljanje fi ltera na postrojenja koja izbacuju dim,

prašinu i slične polutante• uskladiti prostornu organizaciju privrede s prostornom organizacijom ur-

banih zona, zona za stanovanje i sl. • zakonski zaštiti poljoprivredno zemljište od prostornog širenja industrije i

uzurpacije od iste• provesti program prestruktuiranja proizvodnje u onim industrijskim podu-

zećima u kojima se bilježi defi cit i kojima prijeti stečaj• sprovesti u djelo plan o zaštiti okolice od negativnog djelovanja industrije

2.1.4. Promet

Počeci planiranja mreže prometnica u gradovima pojavljuju se još u doba an-tike. Kroz dugi niz stoljeća prometje doživljavao dobre i loše periode, međutim osnovna funkcija mu je uvijek ostala ista: prijevoz ljudi i dobara.4

Ukupnu mrežu pute-va u Tuzlanskoj županiji čine cestovne prometnice u dužini od 600 km u čiju skupinu spadaju: magi-stralni, regionalni i lokal-ni putovi. Ostalu putnu mrežu čine nekategorirani putevi sa nekvalitetnom podlogom u dužini oko 450 km.

Slika 4: Južna magistralaIzvor: Foto Blicko Tuzla

3 Sjeveroistočni dijelovi općine imaju veću provjetrenost4 Vresk, M. (1990.): Osnove urbane geografi je, Školska knjiga, zagreb 1990., str.89.


327


Što se tiče samoga grada Tuzle, prometna mreža poprilično je dobra ali je kvaliteta samih prometnica lošijeg karaktera. Razvoj prometnog sustava grada uvelike je vezan za njegovu strukturu i oblik. Oksonicu prometa čine dvije ma-gistrale (sjeverna i južna) koje sa lijeve i desne strane rijeke Jale prate izgled sa-moga grada, a na takav način obrubljuju užu gradsku zonu. Sjeverna magistrala dio je magistralnoga puta Tuzla – Bijeljina, dok se južna magistrala u sjevero-zapadnom dijelu grada izlijeva sa sjeverne magistrale i odvaja se prema naselju Miladije idući tako kroz cijeli grad i ponovno ulijeva u sjevernu magistrali u na-selju Brčanska Malta. Ove dvije putne komunikacije po svom obliku podsjećaju na izduženo slovo “O”. S obzirom da grad Tuzla ima relativno malu širinu, tako su dvije spomenute magistrale povezane mnoštvom ulica između njih. Najveća gustoća ulica susreće se oko užega središta grada. U samome centru zabranjeno je kretanje motornim vozilima i napravljena je pješačka zona koja se trenutno proširuje, te koja će u potpunosti biti uređena početkom 2008. godine.

Prema značenju, u gradske ulice višeg reda spadaju sjeverna i južna magistra-la, dok ostale ulice spadaju u skupinu onih nižega, ali ne beznačajnoga reda.

Prostori namijenjeni za promet u mirovanju u okviru grada nisu veliki. Ne-kolicina njih je uređena s naplatom parkinga u ovisnosti o dužini zadržavanja na istom, dok se ostatak sveo na parkiranje vozila na svim slobodnim površinama do kojih vozila mogu doći. Nerijetko su to i nogostupi, pa i pješački prijelazi što onemogućava normalno odvijanje pješačkoga prometa u gradu. Sve to je poslje-dica neuređenosti površina za potrebe prometa u mirovanju.

Glavninu prijevoznih sredstava u gradu čine automobili. Osim automobila u svrhu javnog prijevoza putnika koriste se autobusi i veliki broj taxi vozila.

Najveći problem uvjetovan prometom su svakodnevne gužve. Jedan od uzro-ka je prevelika koncentracija privatnih automobila tijekom dana, a drugi nedo-voljno dobra uređenost i intervalnost svjetlosne signalizacije u gradu.

Planerski zahvati: • razviti kvalitetnu prometnu infrastrukturu svih oblika• razviti ekonomičnu transportnu infrastrukturu i regulaciju na temelju eu-

ropskih standarda• integrirati se u međuregionalne transportne sustave na nivou države, a tako i EU• izgraditi brzu cestu Tuzla – Orašje i povezati se sa autoputom E5• modernizirati ceste unutar grada i općine• sanirati oštećene ceste na području užeg centra grada i šire okoline• izgraditi obilaznice grada sa sjeverne strane u vidu brze ceste• izmjestiti tranzitni saobraćaj iz urbane zone


328

• elektifi cirati prugu Tuzla – Doboj• modernizirati željeznički čvor Tuzla• izgraditi novi prigradski autobusni kolodvor jer se sadašnji nalazi u zoni

aktivnog slijeganja terena• obnoviti vozni park gradskog saobraćajnog poduzeća• urediti mjesta za promet u mirovanju i zakonski kažnjavati uzurpaciju no-

gostupa i sličnih površina u svrhu parking prostora

2.1.5. Zelene površine

Zelene površine u okviru gradova imaju važnu funkciju i njima se sve više po-svećuje pozornosti posljednjih desetljeća. Najvažnija funkcija ovakvih površina jest rekreacija. One se prema lokaciji mogu podijeliti na:

• unutargradske zelene površine• vangradske zelene površine

Slika 5: Gradski park “Slana Banja” Izvor: www.tuzlarije.net


329


U samome gradu Tuzli zelenih površina ima jako malo. Dva gradska parka “Centar” i “Banja” ogledalo su ukupnosti rekreacijskih površina grada koji broji oko 100 000 stanovnika. Nedostatak ovakvih površina posljedica je prije svega građenja objekata na štetu istoimenih, ali i njihovo izostavljanje u ranijem plani-ranju izgradnje grada.

S obzirom na veličinu grada i blizinu izvora buke iz okolice, gradski parko-vi su danas gotovo i zanemareni kao rekreativne zone. Sve se više pozornosti posvećuje zelenim površinama izvan grada kao jedinim oazama u koje se može pobjeći od svakodnevne gradske buke i onečišćenosti zraka. Takavu ulogu ima brdo Ilinčica koje zasigurno zauzima prvo mjesto što se tiče rekreacije gradskoga stanovništva.

Planerski zahvati:

• čuvati i njegovati postojeće zelene površine u okviru grada i širiti ih ukoli-ko je moguće

• odgojno– obrazovnim sustavom jačati svjest pučanstva o važnosti zelenih površina u općoj kulturi življenja i zdravlju

• sanirati oštećenja u centralnom gradskom parku i njegova elektrifi kacija

2.2. Fizionomsko – morfološka struktura grada Tuzle

Morfološka struktura grada predstavlja prostorni raspored i međusobni od-nos morfoloških elemenata u gradu kao trodimenzionalnom prostoru. U skupinu takvih elemenata spadaju: ulice, trgovi, parcele, javne površine, blokovi zgrada i sl. Svaki od ovih elemenata raspolaže specifi čnostima, počevši od načina grad-nje, visine, pa sve do izgleda.

Najveća pozornost u morfološkoj strukturi grada posvećuje se vrstama i tipo-vima zgrada jer one svojom površinom zauzimaju najveći dio gradskoga zemlji-šta. U najvažnije elemente, koji utječu na morfologiju grada, spadaju: položaj kuća u odnosu na ulicu, način gradnje duž ulice, starost zgrada, visina zgrada, građevinski materijal i oblik krova.

Plan grada predstavlja raspored ulica, zemljišnih parcela i objekata u prostoru. Iako postoji veliki broj tipologija gradova s obzirom na spomenute komponente rijetko se koji grad može izričito svrstati u samo jednu od njih. Većina europ-skih gradova, tako i Tuzla, spada u skupinu heterogenih gradova tj. gradova sa složenom strukturom. To znači da se stari nukleus, oko kojega se razvijao grad, danas uvelike promijenio, kako planski tako i neplanski, i širio ka potencijalno najpovoljnijim teritorijama unutar uže okolice.


330

Gradovi s nepravilnim sustavom ulica uglavnom su vezani za podneblja ori-jentalnoga utjecaja. Pošto je Bosna i Hercegovina, a samim time i Tuzla, nekoli-ko stoljeća bila pod turskom okupacijom, tako se i osnovna shema njezinih ulica razvijala spontano pa takav izgled ima i danas.

Što se tiče osnovnih obilježja morfološke strukture, Tuzla je, kako je već spo-menuto, tipičan primjer heterogenoga grada s nepravilnim sustavom ulica. Osno-vu prometnog sustava čine dvije magistrale koje se pružaju sa lijeve, odnosno desne strane rijeke Jale.

Tipologije zgrada u okviru samoga grada poprilično je šarolika. Gradsko jez-gro izgrađeno je u doba austro – ugarske uprave5 sa tipičnim građevinama toga doba. Prostor od Skvera pa sve do Turalibegove džamije izgrađen je dvokatnim zgradama koje su međusobno povezane. Njihova duža strana paralelna je sa pru-žanjem glavne ulice. Nakon niza od 5-6 tako spojenih zgrada nalazi se manji otvoren prostor koji služi kao ulaz u stražnja dvorišta iz kojih se ulazi na drugi kat istoimenih zgrada. Prvi katovi, tj. prizemlja tih objekata, uglavnom predstavljaju poslovne prostore i trgovine pa imaju ulaz sa glavne ulice. Najgušći sustav ulica nalazi se oko “Kapije” na kojoj se spaja (ujedno i križa) njih ukupno osam. Taj dio grada se nalazi u zoni aktivnoga slijeganja terena tako da je većina objekata oštećena. Iz godine u godinu vrši se parcijalna sanacija nekih od tih zgrada ali većina njih zahtijeva obimniju i kvalitetniju rekonstrukciju kompletne građevine. Ove zgrade najčešće su izgrađene od opeke. Krovovi su obavezno na dva sliva ali su i oni, kao i same zgrade, poprilično oštećeni i zastarjeli pa predstavljaju opasnost za prolaznike koji se kreću ispod njih.

Na stari dio grada s obje strane nadovezuju se sustavi sličnih građevina, ali nešto novijega datuma izgradnje. Od Turalibegove džamije pa do zgrade županij-skoga suda i od gradske česme do Skvera i dalje do Slatine nalaze se zgrade koje su također građene na dva sliva ali kasnije u odnosu na stari grad. One svojim izgledom ne zahtijevaju posebniju adaptaciju ili rekonstrukciju (osim uređenja fasada). Građene su također paralelno sa pružanjem glavne ulice i rijetko prelaze 3 kata. Vremenom su neke od starijih zgrada supstituirane novim objektima koji nerijetko iskaču iz jednoličnoga okvira. Takve zgrade predstavljaju ostvarenja modernije arhitekture.

Ostali dijelovi grada kao što su: Slatina, Irac, Stupine, Sjenjak i Brčanska Mal-ta predstavljaju dijelove grada izgrađene soliterima i visokim zgradama. Većina tih zgrada izgrađena je 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća i u dobrom su stanju. Uglavnom su grupirane u manje ili veće blokove čineći tako kompaktne cjeline koje su značajno izašle iz okvira orijentalnoga grada. Većina ulica u gore spomenutim na-seljima je pravilnoga izgleda. Najčešće se križaju pod kutom od 90°. Kao jedan spe-cifi kum mogu se izdvojiti zgrade u naselju Stupine koje su u vidu nizova poredane

5 Misli se na većinu danas postojećih objekata.


331


jedna iza druge (paralelno se pružaju u odnosu jedna na drugu) i okomito su okrenute u odnosu na prometnicu koja prolazi pored njih. Ujedno su Stupine najuređeniji dio grada koji je planski izgrađen i još se gradi. Osim Stupina u skupinu planski izgrađe-nih dijelova grada mogu se ubrojitii Sjenjak (blokovi) i Brčanska Malta.

Naselja Kreka i Tušanj su karakteristična po tome što su izgrađeni mješovi-tim tipovima zgrada tj. vidjivo je prisustvo dvokatnih obiteljskih kuća ali i viših stambenih objekata (soliteri) koji su građeni planski u novije vrijeme.

Od ostalih gradskih objekata od opće važnosti treba spomenuti slijedeće: SKPC “Mejdan”, stadion “Tušanj”, Skver, Soni trg, zgrada kazališta, BKC Tu-zla, bivše kino “Centar” zgrada “Fišek”, bolnički kompleks “Gradina”. Sve na-brojane građevine svojim izgledom i građevinskom konstitucijom izdvajaju se iz prostora kao zasebne cjeline. Ovi objekti svojim morfološkim odlikama i fi zi-onomijom izlaze iz okvira skladne i povezane gradnje. Većina njih predstavlja impozantne građevine sa posebinim stilom gradnje i vanjske uređenosti.

2.3. Populacijsko – demografska struktura grada Tuzle

Najbitnija obilježja populacijsko – demografske strukture grada čine: veličina i gustoća stanovništva. Općina Tuzla je prema procjeni, početkom 2005. godine imao oko 132 000 stanovnika (sam grad oko 93 000 stn.), sa srednjom gustoćom naseljenosti od 436,5 stn./km2, a prema zadnjem, zvaničnom popisu iz 1991. godine općina je imala 131 618 stanovnika.

Dinamičan rast stanovništva općine Tuzla je posljedica djelovanja eko-nomskih (industrijalizacija do kraja 70-tih godina) i demogeografskih faktora (visok prirodni priraštaj, snažna imigracija sve do sredine 60-tih godina). Prijelo-mni trenutak opadanja intenziteta brojčanoga rasta stanovništva nastupio je oko 1968. godine. Može se zaključiti da je to bio početak imigrantske tranzicije.”6

Naime, kretanje stanovništva od 1948. do 1991.godine ispoljilo je tendenciju najprije rastućeg (od 1948. do 1961.godine), a zatim naglo opadajućeg prosječ-nog godišnjeg porasta stanovništva. Prema posljednjem, službenom, popisu sta-novništva iz 1991. godine, stanovništvo je bilo raspoređeno u 66 naselja.

Prema procjeni iz 2001. godine, na području općine Tuzla živjelo je 135.605 sta-novnika, dok je 31.12.2004. godine (prema procjeni) živjelo 131.919 stanovnika.

Najveća gustoća naseljenosti u Tuzli sa preko 200 stanovnika na jednom hek-taru je u naseljima s visokom stambenom izgradnjom: Batva, Tušanj, Centar, Slatina, Novi Grad, Sjenjak, Brčanska Malta i Kreka. Gustoću 50-100 stanovni-ka na jedan hektar imaju naselja : Ši Selo, Slavinovići, Solina, Solana, Mosnik, Jala, Kula i Stari Grad.6 Prostorni plan općine Tuzla, Općinski zavod za urbanizam, Tuzla,1986-2000/2005 godina.


332

Tablica 3: Broj stanovnika grada Tuzle 1991, 2001 i 2025 godine, lančane razlike i lančani index

GradBroj stanovnika Lančane razlike Lančani index

1991. 2001. 2015. 2025. 1991 -2001.

2001 -2025.

1991/2001

2001/2025

Tuzla 84.244 92.204 103.701 116.632 7.960 24.428 109,4 126,5

Izvor: “Prostorni plan za područje Tuzlanskog kantona 2005.-2025. god.”

Tuzla je tipičan industrijski grad sa velikom bilancom dnevnih migracija na relaciji grad – selo. Pošto oko 2/3 seoskoga stanovništva radi u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima, čija se infrastruktura nalazi u gradu ili u neposrednoj okolici grada, tako su i dnevne migracije najizraženiji vid kretanja ovdašnjega stanovništva.

U Tablici 4 vidljive su planirane promjene u naseobinskoj strukturi:Tablica 4: Projekcija promjena naseobinske strukture u Tuzli od 1991. do 2025.

godine s tipologijom naselja7

NaseljeStanje 1991.god. Procjena 2001.god. Projekcija 2025.god.

Stanje1991.

% poljop.

Tip 1991.

Stanje2001.

% poljop.

Tip2001.

Stanje2025.

% poljop.

Tip2025.

1. Bukinje 891 26,0 M 937 24,1 M/G 860 15,3 M/G2. Gosnja Tuzla 3.232 40,6 M 3.022 36,5 M 3.455 23,9 G3. Grabovica Donja 790 23,7 M 1.118 21,2 M 1.246 14,0 M4. Husino 1.568 53,4 M 2.111 43,5 G 3.120 40,5 G5. Kiseljak 837 21,5 M 1.431 18,6 M 1.592 12,7 M6. Lipnica 1.124 36,8 S 1.450 33,5 M 2.413 21,7 M7. Lipnica Gornja 1.960 53,2 M 1.751 48,3 S 2.136 39,1 M8. Mramor Novi 1.696 37,6 M 1.507 34,5 M 1.605 22,2 M9. Simin Han 2.317 29,2 M 3.743 24,3 G 4.639 17,2 G10. Šićki Brod 1.579 7,5 G 3.096 5,8 G 2.178 4,4 G11. Tuzla 84.244 11,9 G 92.204 9,8 G 116.632 7,0 G

UKUPNO: 100.238 100 112.370 100 139.876 100

Grad – gradsko naselje (% nepoljioprivrednog stanovništva i razuđene funkcije naseljaMješoviti tip naselja (% nepoljoprivrednog stanovništva ali i manje razuđene funkcije)Selo

7 Kriteriji razgrađenja tipova naselja prema Dr. M. Macura “Kriteriji za razgrađivanje gradskog i seoskog stanovništva” Statistička revija 3-4, Beograd 1954. godine.


333


3. Grad i regija – mogućnosti i procjene

Dosadašnji sustav i evidentna mreža naselja su opredijelili skicu koncepta i buduće mreže - sustava naselja na području šire okolice grada Tuzle.

Polazeći od stanja mreže naselja, utvrđenih ciljeva i prostorno-razvojnih smjernica, kao i projekcije privrednoga razvoja, temeljni princip prostorne orga-nizacije naseobinske strukture je policentričan model.

Realizacija ovog modela razvoja treba obezbijediti dinamičnu razvojnu urav-noteženost cjelokupne gradske okoline, na kojem će funkcionalno diferencirani i prostorno uravnoteženi manji centri odigrati najznačajniju ulogu. Ključnu ulogu u formiranju razvojnih osovina i prenošenju razvojnih impulsa ima transportna infrastruktura.

Tuzla kao regionalni centar naročito će profi lirati razvojne centre koji će se baviti tehnologijama vezanim za razvoj: proizvodnje hrane, turizma, energija, menadžmenta, informacionih tehnologija, poduzeća u oblasti malog biznisa, srednje i visoke naobrazbe, posebno i u skladu sa Bolonjskom deklaracijom, zatim zdravstva, socijalne zaštite i drugoga.

Manja razvojna žarišta (sekundarni i tercijarni centri) trebaju odigrati zna-čajnu ulogu u teritorijalnom širenju procesa urbanizacije i ubrzati strukturalnu preobrazbu seoskih naselja. To zahtjeva da se u okviru razvojnih programa i dugoročnih planova prostornog razvoja za pojedine sekundarne i tercijarne centre determinizira funkcionalna specijalizacija i utvrdi značaj u gradskom naseobinskom policentričnom sustavu. Na onim područjima gdje ne postoje nukleusi za konstituiranje centara, potrebno ih je dodatnim naporima oformiti, kako bi proces urbanizacije obuhvatio što veći prostor općine. Da bi se ovo ostvarilo, pažnja se mora usmjeriti ka razvoju prometne mreže svih nivoa, za-tim energetske i telekomunikacijske mreže, koje postaju primarni uvjet za ra-zvoj policentričnoga sustava.

4. Namjena površina

U sklopu urbanih područja planirane su površine za različite namjene, a struk-tura tih planiranih površina prikazana je u Tablici 5. U strukturi površina urbanih područja najviše je zastupljeno građevinsko zemljište sa 61,43 % zatim poljopri-vredno sa 24,33% i šumsko zemljište sa 9,92%.


334

Tablica broj 5 : Namjene površina urbanog područja općine Tuzla

Općina Namjena Površina (h) Struktura (%)

Tuzla

Poljoprivredne površine 2.339,59 28,65

Šumske površine 1.886,48 23,11

Građevinsko – stanovanje 3.006,95 36,83

Građevinsko – privreda 404,62 4,96

Odlagališta šljake i jalovišta 6,00 0,07

Rekreacija 215,39 2,64

Degradirane površine 10,73 0,13

Vodene površine 1,01 0,01

Posebna namjena 60,59 0,74

Autoput 9,92 0,12

Brza cesta 23,74 0,29

Magistralni put 122,77 1,50

Regionalni put 12,95 0,16

Lokalni put 54,80 0,67

Željezničke pruge 9,29 0,11

Ostalo 0,03 0,00

UKUPNO 8.164,57 100


Namjene površina unutar urbanog područja su različite, s tim da u strukturi površina najviši procent zauzima građevinsko zemljište.

Poljoprivredno i šumsko zemljište koje je ostalo u sklopu urbanih područja je maksimalno zaštićeno, odnosno na račun ovih površina nije moguće proširenje površina za građenje. Detaljne granice površina različite namjene u sklopu urba-nih područja bit će moguće utvrditi kroz obavezne dokumente prostornog uređe-nja (Prostorni plan općine), jer će se tada iste defi nirati na grafi čkim prilozima u razmjeri 1 : 1000 ili 1:2500.


335


5. Zaključak

Grad Tuzla, kao kopmaktna urbana cjelina, predstavlja svojevrstan fenomen u tom pogledu. U funkcionalno – prostornom smislu u gradu se prepliću odlike različitih stilova gradnje – od orijentalnog pa do modernog dizajna. Danas se Tuzla razvila u jedan kompaktan urbani sustav koji, u fenomenološkom smislu, predstavlja prirodno – društveni specifi kum. Grad je izgrađen na prostoru koji obiluje izvorima slane vode. Takvi izvori su uvjetovali razvoj proizvodnje istoi-mene industrije. Međutim, eksploatacija slane vode uvjetovala je tonjenje grada, a samim time izazvala kompleksan problem. Tonjenje je izazvalo velika ošteće-nja na objektima u užem gradskom središtu i t dovelo u pitanje sigurnu gradnju u najfunkcionalnijem dijelu grada. Sve je to uvjetovalo da se prostornoj strukturi u novije vrijeme posveti velika pozornost.

Prikazivanjem funkcionalno – prosotrne komponente ove urbane strukture dalo se na uvid opće stanje stambenoga fonda, industrije, prometa i zelenih po-vršina unutar grada. Time se pokazalo kakvo je trenutno stanje i koje planerske zahvate je potrebno urgentno uraditi, te da je ugroženost nekih objekata i površi-na gotovo alarmantna. Takvo stanje je posljedica, prije svega, aktivnoga tonjenja i još vidljivih posljedica ratnih dejstava na ovom području.

O stanju objekata i izgledu istih, morfološko – fi zionomska analiza je dala osnovne informacije na osnovu kojih se može zaključiti da je u gradu potrebito izvršiti prestruktuiranje pojednih objekata, a sve u svrhu racionalnijeg i optimal-nijeg korištenja prosotra.

Socijalno – demografska struktura grada danas je poprilično komplicirana. Problem se ogleda u još nesprovedenom poslijeratnom popisu stanovništva. Broj stanovnika u godinama poslije rata iz godine u godinu se uglavnom sveo na pro-cjene što uvjetuje i potrebitu rezervu kada se pristupa ovom fragmentu prostorne analize. U radu je napravljena sinteza prijeratnog i poslijeratnog stanja, ali tako-đer i analiza postojećeg stanja na osnovu raspoloživih podataka.

Općenito, u radu je na specifi čan način prikazano strukturno stanje grada Tu-zle, u smislu urbane analize, i dano je na uvid da se budućim prostornim plano-vima samoga grada mora pristupati mnogo suptilnije. Takvim stavovima lakše će se riješiti postojeći problemi ali i lakše izvršiti pojedini zahvati kao što su: sanacija, rekonstrukcija ili relokacija pojedinih objekata ili sustava istih.


336

Literatura

Vresk, M., (1990.): Grad u regionalnom i urbanom planiranju, Školska knjiga, Zagreb.

Vresk, M., (1990.): Osnove urbane geografi je, Školska knjiga, Zagreb.Vresk, M., (2002.): Razvoj urbanih sistema u svijetu, Školska knjiga, Zagreb.Prostorni plan općine Tuzla 1986. – 2000/2005. (1986.), Općinski zavod za

urbanizam, tlocrt, Tuzla.Prostorni plan za područje Tuzlanske županije 2005. – 2025. (2004.), JP zavod

za urbanizam Tuzla.www.tuzlarije.net


337


Borjana Petrović

Fizičko-zemljopisne karaktetistike i stanovništvo u slivu rijeke Soline

1. Položaj i prostorni obuhvat sliva rijeke Soline

Sliv rijeke Soline nalazi se u sjevernom dijelu općine Tuzla, u južnoj podgo-rini planine Majevice.

U astronomsko-matematičkom smislu sliv Soline se nalazi između 44°37’53” i 44°31’50” sjeverne geografske širine, te između 18°45”29’ i 18°38’16” istočne geografske dužine.

Površina sliva iznosi 47 km2 i dio je sliva rijeke Jale.Sliv je lepezastoga oblika, uokviren planinom Majevicom sa sjevera i re-

ljefnim oblicima brdskoga karaktera koji ga odvajaju od sliva Tinje na sjevero-zapadu, sliva Joševice na zapadu, te sliva Grabovičkog potoka na istoku.

Klima ovoga područja je umjereno-kontinentalna i uz ostale se fi zičko-ze-mljopisne uvjete pozitivno odrazila na razvoj biljnoga i životinjskog svijeta ovo-ga područja koje predstavlja konglomerat panonske i planinske fl orno-faunistič-ke oblasti.

Ovom slivnom području pripadaju naselja: Breške, Dokanj, Crno Blato, Kos-ci, Svojtina, Brđani, Dolovi i Solina.

Geoprometni položaj naselja ovoga područja određuje regionalno saobraćaj-ni pravac Tuzla – Šibošnica, kojim ova naselja ostvaruju vezu prema jugu sa magistralnim pravcem Doboj – Tuzla – Bijeljina i prema sjeveru sa susjednom općinom Lopare i Distriktom Brčko. Veza ovog područja sa naseljima na zapadu i istoku nije dovoljno razvijena i ostvaruje se kategoriziranim lokalnim putevima Obodnica Donja – Dokanj i Tetima – Kosci – Solina i mrežom nekategoriziranih lokalnih i pristupnih puteva.


338

2. Fizičko-zemljopisne karakteristike sliva rijeke Soline

2.1. Geološke karakteristikeProstor koji zauzima sliv rijeke Soline izgrađen je većim dijelom od geološki

mlađih sedimenata ( neogen ).1 Neogenski sedimenti ovoga prostora po vremenu njihovog stvaranja uglavnom se vežu za miocen.

Naslage donjega i srednjeg miocena predstavljene su trakastom (sonom) seri-jom i gornjim tuzlanskim pločastim krečnjacima.

Sedimenti trakaste serije otkriveni su u tjemenu antiklinale Dolovi i u sinkli-nali Dokanj. U sastavu ove serije koja se karakterišzira fi nom paralelnom sloje-vitošću i trakastom teksturom ulaze uglavnom karbonatne stijene homogenoga podrijetla sa neznatnim učešćem glinovite komponente koja predstavlja produkt mehaničke sedimentacije. U izgradnji trakaste serije sudjeluju još: laporci, glino-viti laporci, glinci, laporoviti alevroliti i alevroliti i slojevi piroklastita.2

Gornji tuzlanski pločasti krečnjaci leže konkordantno ispod tortonskih sedi-menata. Najbolje su razvijeni u okviru antiklinale Dolovi. U litološkom pogledu predstavljeni su dolomitskim krečnjacima, krečnjacima, kao i šupljikavim kreč-njacima. Ovisno o položaju u sedimentacionom bazenu ovi, sedimenti bočno prelaze u anhidrite i kamenu sol, kao u dokanjskoj sinklinali, te jugozapadnom krilu antiklinale Dolovi.3

Gornji miocen predstavljen je sedimentima iz tortona, sarmata i panona.Gornji torton zauzima značajno mjesto u izgradnji dokanjske sinklinale i do-

lovske antiklinale. U njegovoj građi sudjeluju sljedeći litotipovi: laporac, glino-viti alevriti, fosiliferni glinac, biomikrit, mikrosparit, rožnački arenit i breča.4

Najveća debljina sarmata utvrđena je u Kosačkom potoku u dnu sinklinale Dolovi. U sastav ovog sedimentnog kompleksa ulaze: kalklutiti, rožnački areniti i fi lareniti, glinci, laporovite gline ,laporci, laporoviti krečnjaci, laporoviti mikriti i konglomerati.5

Sedimenti panona izdvojeni su u srednjem dijelu dokanjske sinklinale. U sin-klinali Dokanj najmlađi miocenski sedimenti predstavljeni su glinovitim lapori-ma, glinama i rijeđe šljunkovitim pješčarima, pjeskovima i laporovitim krečnja-cima. Naslage panona su prisutnei u jugozapadnom krilu antiklinale Dolovi.6

1 Osnovna geološka karta, R=1:100 000, geodetski institut, Beograd, 1989. g.2 Osnovna geološka karta, 1:100 000, Tumač za list Tuzla ( L 34-132 ), Beograd, 1991. g. str. 39. i 40.3 Isto, str. 40.4 Isto, str. 42.5 Isto, str. 43.6 Isto, str. 46.


339


2.2. Reljef

Slivno područje rijeke Soline pripada i vezano je za gorsku morfostrukturu Majevice.

Nadmorska visina prostora se kreće od 228 m – 700 m. Teren je blago nagnut prema jugu, odnosno prema rijeci Jali.

Gornji dio sliva karakteriziraju značajne nadmorske visine (Kik 694 m, Ga-vranic 720m, Brdo 509m, itd.), kao i znatni padovi topografske površine. Teren ima brdsko - planinski karakter i jako je raščlanjen stalnim i povremenim vode-nim tokovima predstavljenim Abramskim potokom, kao lijevom pritokom Rije-ke i Bakalušom, kao desnom pritokom Rijeke (Rijeka od sastavka sa Kosačkim potokom nosi naziv Solina). Naselja koja se nalaze u ovom dijelu sliva karakte-ristična su po smještaju na području jako izraženih brda sa duboko usječenim, uskim, skoro vertikalnim dolinama manjih vodotoka. To su neposredni obronci Majevice na kojim su smještena naselja Breške, Dokanj i Kosci.

Dalje prema jugu nadmorske visine postepeno opadaju. Teren dobija odlike tipično brežuljkastog izgleda. Svojom visinom ističu se Šarampov (462 m) i Su-ljino brdo (422 m). U ovom dijelu sliva, na području zaobljenih brda, smještena su naselja Crno Blato, Svojtina i Brđani.

Donji dio sliva nalazi se na manjoj nadmorskoj visini u odnosu na ostali dio. Rijeka Solina se u ovom dijelu značajno usijeca u vlastiti nanosni materijal, stvarajući nanosne površine akumulativnog karaktera. Slivno područje se ovdje znatno sužava. Značajne morfostrukture predstavljene su Gradovrhom (416 m), Kozlovcem (435 m) i Parlogom (399 m), koji uokviruju ovaj dio sliva, a između njih smještena su naselja Dolovi i Solina.

U naselju Dolovi zastupljeni su i krški oblici (vrtače) unutar uske zone ploča-stog krečnjaka.

Svojom nadmorskom visinom, nagibom i ekspozicijom strana, reljef je odlu-čujuće djelovao na dinamiku razvoja i razmještaja stanovnišva i naselja na ovom prostoru.

2.3. Klimatske karakteristike

Područje sliva rijeke Soline ima odlike umjereno-kontinentalne klime (po W.Koppenu Cfb klimatski tip), pri čemu postoje i određene specifi čnosti iza-zvane prije svega lokalnim reljefom i općim položajem u odnosu na dominantne regije u okolici i drugim prirodno-zemljopisnim faktorima.

Osnovne odlike umjereno-kontinentalne klime su: godišnji hod temperature ima oblik jednostavnog vala sa jednim maksimumom i jednim minimumom,


340

ekstremi nastupaju jedan do dva mjeseca iza solsticija, temperaturne amplitude su znatne, a četiri godišnja doba su jasno izražena. Srednja mjesečna temperatura najtoplijega mjeseca je manja od 22°C, a najmanje četiri mjeseca imaju srednju mjesečnu temperaturu zraka veću ili jednaku 10°C. U ovom tipu klime relativna vlažnost i oblačnost imaju ljetni minimum i zimski maksimum. Srednja godišnja količina oborina iznosi 500 – 700 mm. Maksimum oborina je u toplijem dijelu godine, a minimum je koncem zime. Godišnji raspored oborina je sa aspekta po-ljoprivredne proizvodnje povoljan. U ljetnim mjesecima nekada se pojavi grad koji nanosi ogromne štete poljoprivrednoj proizvodnji.

2.3.1. Temperaturni režim

Na temelju podataka srednjih mjesečnih temperatura za područje općine Tu-zla u periodu 1950-2005., možemo zaključiti da srednja temperatura najhladnijeg mjeseca iznosi – 0,8°C (siječanj), a najtoplijeg mjeseca 19,3°C (srpanj). Srednja godišnja temperatura iznosi 10,0°C.

Tabela 1. Srednje mjesečne temperature za općinu Tuzla (1950. - 2005. godine)

Mjesec Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec Sred.god.

Srednjatemp.(°C)

-0,8 1,8 5,7 10,4 14,8 17,7 19,3 18,9 15,3 10,7 5,7 1,0 10,0

Izvor: Meteorološka stanica Tuzla

Na Tabelama 2 i 3 prikazane su maksimalne i minimalne temperature po mje-secima za područje općine Tuzla. Najviša maksimalna temperatura zabilježena je u srpnju1988. godine (39,5°C), dok je najniža minimalna temperatura zabilje-žena u siječnju 1963. godine (-25,8°C).

Tabela 2. Apsolutne maksimalne temperature za općinu Tuzla

Mjesec Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec

Temp.(°C) 18,8 22,8 27,8 30,0 35,6 34,6 39,5 39,0 34,7 28,8 25,6 23,5



341


Tabela3. Apsolutne minimalne temperature

Mjesec Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec

Temp.(°C) -25,8 -20,0 -15,8 -4,0 -0,9 1,4 5,7 4,0 -1,4 -5,2 -16,0 -17,6


2.3.2. Oborine

Prosječna godišnja količina oborina iznosi 897 mm/m2. Najvišeoborina ima u lipnju ( 111 mm ), a najmanje u veljači ( 55 mm ). Snijega ima najviše u siječnju, od 5 do 30 cm. Sniježni pokrivač se zadržava oko 60 dana godišnje.

Tabela 4. Prosječna količina oborina (izražena u mm/m2) (1950. - 2005. g.)

Mjesec Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec Ukupnogod.

Prosj.kol.ob. u mm

59 55 61 76 92 111 94 84 64 58 71 72 897


2.3.3. Vlažnost zraka

Najveća vlažnost zraka javlja se u zimskom periodu, točnije, maksimum vlaž-nosti zraka bilježi se u mjesecu prosincu i iznosi 85 %. Vlažnost zraka najmanja je u ljetnom periodu te tokom lipnja i srpnja iznosi 73 %. Prosječna relativna vlažnost zraka iznosi 76 % .

Tabela 5. Prosječni godišnji tokovi relativne vlažnosti zraka (%) za period 1950. - 2005. g.

Mjesec Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec Godiš.pros.

Prosječna vlažnost 84 77 73 68 73 74 73 73 76 79 82 85 76



342

2.3.4. Vjetrovi

Ovo područje nije jako vjetrovito, što je uvjetovano pravcima pružanja morfo-struktura koje ga okružuju. Uglavnom dominira sjeverozapadni vjetar NW = 29,7% sa Ozrena, zatim jugoistočni SE = 22,8% i sjeveroistočni NE = 15,4% učešća sa područja Majevice. Prosječna brzina vjetra kreće se od 1,6 do 2,5 m/sec.

2.3.5. Osunčanost

Na temelju dugogodišnjega promatranja ustanovljeno je da najviše sunčanih dana ima mjesec kolovoz, sa prosjekom od 271,7 sati mjesečno ili 8,8 sati dnev-no. Najmanje sunčanih dana ima mjesec studeni sa 64,7 sati mjesečno ili 2,2 sata dnevno.

Insolacija na području općine Tuzla iznosi oko 1800 sati godišnje, dok je pro-sječan broj dana sa maglom 69.

Tabela 6. Prosječan dnevni tok insolacije (h) po mjesecima za period 1950. - 2004. g.

Jan. Feb. Mart Apr. Maj Jun Jul Aug. Sep. Okt. Nov. Dec. Godišnje

2,3 3,2 4,5 5,6 6,2 7,4 8,7 8,5 7,8 4,9 2,4 1,8 5,3


2.3.6. Oblačnost

Na temeljupodataka prezentiranih u Tabeli 7, najmanju oblačnost ima mjesec kolovoz, 38% , a najveću prosinac 75%. Godišnji prosjek oblačnosti iznosi 59%.

Po godišnjim dobima, interval oblačnosti je sljedeći: proljeće 6,8; ljeto 4,4; jesen 5,7 i zima 7,0 .

Tabela 7. Prosječan godišnji tok oblačnosti (%) za period 1950. - 2004. godine

Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Avg Sep Okt Nov Dec Godišnjiprosjek

71 72 67 62 60 54 43 38 42 54 72 75 59



343


2.4. Hidrografske karakteristike

Rijeka Solina je desna pritoka rijeke Jale u koju se ulijeva u neposrednoj blizini naselja Stupine, na nadmorskoj visini od oko 228 m. Izvire na lokalitetu Ravni liještak, na nadmorskoj visini od 700 m. Dužina riječnoga toka Soline iznosi 15,75 km, a površina sliva iznosi 47 km2. Slivno područje rijeke Soline je lepezastoga oblika.

Relativno visoke oborine osiguravaju znatan potencijal vode, ali s obzirom na njihov neravnomjeran raspored velike su oscilacije, tako da vodotoci imaju bujični karakter. Riječnu mrežu ovoga prostora, osim Soline kao glavne rijeke čini još pet njenih većih pritoka: Abramski potok, Dulerka, Kosački potok, Ba-kaluša i potok Dolovi. Na obrazovanje toka Soline pored već nabrojanih, utječe i veliki broj povremenih vodotoka. Riječni tok Solina nastaje na sastavku Rijeke i Kosačkog potoka. (Vidi kartu 1.)

Pritoke Soline su značajno raščlanile sjeverni dio sliva.Gornji dio toka Soline ima odlike bujičnoga toka sa velikim padovima, dok u

srednjem, a posebno u donjem dijelu ima nizijski karakter.Usljed složenih hidrografskih, klimatskih i drugih utjecaja dolazi do izlijeva-

nja vodotoka i plavljenja okolnoga zemljišta. Visoke vode javljaju se pretežito u proljeće, što je posljedica otapanja snijega i kiša u ovom dijelu godine.

2.4.1.Osnovni numerički podaci o slivu rijeke Soline

• površina sliva: 47 km2

• dužina sliva: 11,4 km• širina sliva: srednja širina: 4,9 km; maksimalna širina: 8,5 km• koefi cijent asimetričnosti sliva: 3,24• koefi cijent punoće sliva: 0,36• prosječan pad: 2,7 %• dužina razvođa: 37,7 km• koefi cijent razvitka razvođa: 0,81• dužina toka: 15,7 km


344

Karta 1: Hidrografska karta općine Tuzla

Izvor: TOPOGRASKA KARTA 1:200.000, Vojnogeografski institut, Beograd 1972. god.


345


2.5. Pedogeografske karakteristike

Uzajamnim djelovanjem niza prirodno -zemljopisnih faktora, na području sli-va rijeke Soline razvili su se različiti tipovi zemljišta.

Na ovom području, prisutni su sljedeći tipovi zemljišta:7

• sivo-smeđa karbonatna tla (na području srednjeg toka Soline),• pelosoli (ljutovače) (zasupljeni su na području Martinovića),• smeđa beskarbonatna tla (prekrivaju gornji i donji dio toka Soline),• žuto-smeđa tla na pješčarima (zastupljena su zapadno od Nikolića, oko Ki-

celja, Visa, Gavranića, gornjeg toka Kosačkog potoka i njegovih pritoka),• siva karbonatna i beskarbonatna tla na laporima (područje oko izvorišta

Dulerke),• siva karbonatna i beskarbonatna tla na škriljcima (Brđani, Dolovi, Gradovrh),• smeđa srednje duboka i duboka tla na karbonatnoj trošini (istočno od Ni-

kolića, uz tok Dulerke, Abramski potok i njihove pritoke, na području Dra-goševića i Hodžića),

• smonice (sionice) (na području Mijatovića, Gutana, Hidana, između Glavi-ka i Dragoševića, zapadno od donjeg toka Soline),

• smeđa degradirana tla na glinama i ilovačama (na području Breške - Crno Blato i na području Kika),

• smeđa degradirana i opodzoljena tla na glincima (sjeverno od Kosaca).

2.6. Biogeografske karakteristike

S obzirom na zemljopisni položaj, biljni i životinjski svijet ovoga područja predstavlja konglomerat panonske i planinske fl orno - faunističke oblasti.

Ovo područje pripada peripanonskom biljno - vegetacijskom pojasu. Uz do-linu Soline i njene pritoke nailazimo na manje površine šuma crne johe, topole i vrbe. Na nešto većim nadmorskim visinama rastu šume hrasta kitnjaka, bukve i graba, kojima se na najvišim položajima pridružuju i neke zimzelene vrste. Na livadama i pašnjacima rastu mnogobrojne livadske biljne zajednice.

Ovo područje je bogato životinjskim vrstama, a najbrojniji su: vukovi, lisice, divlje svinje, srne, vjeverice, lasice, jazavci, zečevi, i dr.

Krupan problem predstavlja neracionalna sječa šume, koja je naročito bila izražena u periodu 1992.-1995., što se negativno odražava i na brojnost biljnih i životinjskih vrsta.

7 Pedološka karta 1:50 000, List Tuzla 4, Zavod za agropedologiju, Sarajevo 1969. g.


346

3. Demogeografske karakteristike

3.1. Opće kretanje stanovništva

Pod općim kretanjem stanovništva podrazumjeva se prirodno kretanje ( prira-štaj ) i prostorna pokretljivost ( migracije ). To je popisima ustanovljeno kretanje stanovništva. Ukupno kretanje stanovništva posljedica je prirodnih i društvenih faktora, a određuje se na temelju povremenih ili periodičnih popisa.8

Tabela 8. Kretanje broja stanovnika u naseljima sliva Soline od 1948.-1991.god.

Godina Brđani Breške Crno Blato Dokanj Dolovi Kosci Solina Svoj-

tinaUkup-

no

1948. 225 651 294 848 315 218 652 206 3.409

1953. 264 713 345 931 374 236 805 241 3.909

1961. 345 883 460 1.142 428 220 796 277 4.551

1971. 403 1.086 596 1.202 380 299 1.740 296 6.002

1981. 532 1.037 723 1.081 334 237 2.295 267 6.506

1991. 249 938 / 1.8279 / 161 4.38110 189 7.745

Izvor: SFRJ Savezni zavod za statistiku, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1981. g., Beograd, 1986.; FZS, podaci za 1991. godinu

Od 1948. do 1971.g., u svim naseljima (izuzev Dolova) zabilježen je porast broja stanovnika. Međutim, 1981. godine u nekim naseljima dolazi do smanjenja broja stanovnika u odnosu na 1971. godinu, kao što su Breške, Dolovi (smanjenje prisutno još od 1961. g.), Kosci i Svojtina, dok je u drugim naseljima i dalje prisut-no povećanje broja stanovnika (Brđani, Crno Blato, Dokanj i Solina). (Tabela 8).

Do smanjenja broja stanovnika došlo je zbog opadanja stopa nataliteta, kao i povećavanja stopa mortaliteta. ( Tabele 11 i 12 ).

Najveći porast stanovništva u periodu 1948 - 1991. bilježe Solina i Dolovi, a najveći pad Kosci, Svojtina i Brđani. ( Dijagram 1).11

8 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g., str. 100.9 Za 1991. g. u ukupan broj stanovnika Doknja uračunato je i stanovništvo Crnog Blata10 U ukupan broj stanovnika Soline u 1991. g. uračunato je i stanovništvo Dolova11 Od 1991. g. podaci za Crno Blato su uključeni u podatke za Dokanj; isto je i sa Dolovima za

koje su podaci uključeni u podatke za Solinu


347


Usprkos razlikama u padu i porastu broja stanovnika po naseljima u ispitiva-nom području, općenito, prisutno je povećanje broja stanovnika u periodu 1948. - 1991.godina Najveći porast stanovništva zabilježen je u periodu 1961. - 1971.godina (Tabela 8, Dijagram 2).

Prosječni godišnji porast (ili pad) stanovništva između dvaju popisa izračuna-va se po jednadžbi:

_ R=(P2 – P1) / t

P2 - broj stanovnika drugog popisaP1 - broj stanovnika prethodnog popisat - broj godina između dva popisa

Prosječna godišnja stopa promjene broja stanovnika između dva popisa je:_ _ _ _r = ( R / P ) * 1000, gdje se prosječan broj stanovnika (P) sredinom tog među-

popisnog razdoblja dobiva prema jednadžbi 12 : P = ( P1 + P2 ) / 2

12 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g., str. 101.


348

Tabela 9. Prosječna godišnja stopa promjene broja stanovnika u naseljima sliva Soline i općini Tuzla za period 1948. - 1991.g. (u %)

Međupopisni period Naselja u slivu Soline Tuzla

1948-1953. 2,73 % 3,8 %

1953-1961. 1,89 % 4,1 %

1961-1971. 2,74 % 2,7 %

1971-1981. 0,80 % 1,4 %

1981-1991. 1,73 % 0,8 %

Izvor: SFRJ Savezni zavod za statistiku, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1981. g., Beograd, 1986.; FZS, podaci za 1991. godinu

Na osnovu podataka iz Tabele 9 možemo zaključiti da je najveća stopa pora-sta stanovništva u naseljima sliva Soline bila u periodu 1961. - 1971. (2,74%), a od ovoga perioda počinje naglo opadati, tako da je u periodu 1971. - 1981. iznosila svega 0,80%. U periodu 1981. -1991. godine stopa porasta stanovništva je iznosila 1,73% i bila je veća od stope porasta za općinu Tuzla.

Usljed ratnih djejstava, u periodu 1992. - 1995., u naseljima ispitivanoga po-dručja došlo je do krupnih promjena u broju stanovnika. Za ovaj period karak-


349


teristična su dva procesa: odlazak domicilnoga stanovništva u susjedene ili neke druge zemlje i doseljavanje stanovništva iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine na ovo područje (raseljena lica).

Broj onih koji su odselili bio je veći od broja doseljenih u Breškama, Doknju, Koscima i Svojtini, pa je u ovim naseljima došlo do depopulacije. Za Solinu, Do-love, Brđane i Crno Blato karakterističan je suprotan proces, odnosno povećanje broja stanovnika usljed većega priljeva doseljenika.

U poslijeratnom periodu proces depopulacije u naseljima Breške, Dokanj, Kosci i Svojtina, se nastavlja, mada nešto slabijim intenzitetom. Ovoj skupini naselja priključuje se i Crno Blato, koje zbog odlaska raseljenih lica dobiva ka-rakteristike depopulacijskoga područja. Usljed teških ekonomskih prilika mnogi se odlučuju na odlazak iz ovih krajeva.

Prema raspoloživim podacima, u 2001. godini dolazi do smanjenja broja sta-novnika u svim naseljima osim u Dolovima, Brđanima i Solini ( Tabela 10 ).

Prema procjenama broja stanovnika po mjesnim zajednicama za 2003. godi-nu, MZ Breške je imala 650 stanovnika, MZ Dokanj ( obuhvaća i Crno Blato ) 1730 i MZ Solina ( obuhvaća i Brđane i Dolove ) 7500 stanovnika.

Broj povratnika po mjesnim zajednicama, završno sa 2000. godinom, bio je sljedeći: MZ Breške 68, MZ Dokanj 209 i MZ Solina 12.

Tabela 10. Domicilno i raseljeno stanovništvo u naseljima sliva Soline 2001.g.

Naziv naselja2001.godina

Domicilno Raseljeno UkupnoSolina13 5.712 1.288 7.000Breške 700 7 707

Dokanj14 993 569 1.562Kosci 88 0 88

Svojtina 103 0 103

Izvor: Služba za raseljena lica i izbjeglice općine Tuzla

13 U podatke za Solinu uključeni su i podaci za Brđane i Dolove 14 U podatke za Dokanj uključeni su i podaci za Crno Blato


350

3.2. Prirodno kretanje stanovništva

Poznavanje prirodnog kretanja stanovništva neophodno je za opće poznavanje i tumačenje demografskoga procesa i njegovih promjena. Odrednice prirodnog kretanja stanovništva možemo svrstati u dvije grupe:

• prvu grupu čine rađanje (natalitet), umiranje (mortalitet) i priraštaj,• drugu grupu čine plodnost (fertilitet) i živost (vitalitet).15

Zbog nedostatka podataka, analizirat ćemo samo one koje se odnose na natali-tet, mortalitet i prirodni priraštaj za period 1971. - 1981.godine, a za neka naselja i za 1991. godinu.

3.2.1. Natalitet

Natalitet ( rađanje ) je osnovna odrednica prirodnoga kretanja stanovništva. Uobičajeni način prikazivanja nataliteta u demografskoj statistici jest broj živo-rođenih na 100 ili 1000 stanovnika u određenome vremenskom periodu. Godiš-nja stopa nataliteta osnovni je pokazatelj demografske dinamike.

U praksi se susrećemo sa bruto i neto stopama nataliteta. Bruto stopa pokazuje udio svih rođenih na sto ili tisuću stanovnika, a neto-stopa pokazuje samo udio živorođenih na sto ili tisuću stanovnika.

Jednadžba za izračunavanje stope nataliteta glasi:n = (N / P) * 100

N - broj svih rođenih,P - ukupan broj stanovnika.

U demografskoj literaturi obično se izdvajaju tri tipa nataliteta:• niski (do 15 ‰ godišnje),• srednji (od 16 - 25 ‰),• visoki (više od 25 ‰ godišnje).16

Na temelju podataka prikazanih u Tabeli 11, možemo zaključiti da su stope nataliteta za 1971. godinu u gotovo svim ispitivanim naseljima bile niske. Izu-

15 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g.,str. 75.16 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g.,str. 75. i 76.


351


zetak su Kosci sa visokom stopom nataliteta (30,10 ‰) i Svojtina sa srednjom stopom nataliteta (16,89 ‰). U naseljima Brđani i Dolovi nije bilo živorođenih.

U 1981. godini dolazi do smanjenja stopa nataliteta u svim drugim naseljima osim Dolova (23,95 ‰) i Soline (1,74 ‰) u kojima je zabilježeno povećanje stope nataliteta.

Prema raspoloživim podacima za 1991. godinu, u naselju Kosci nije bilo živo-rođenih, dok su se u ostalim naseljima zadržale niske stope nataliteta.

Tabela 11. Neto - stope nataliteta po naseljima u slivu Soline za 1971.,1981. i 1991. godinu (u ‰)17

NaseljeNeto-stope nataliteta po popisima

1971. 1981. 1991.

Brđani / / 8,03‰

Breške 13,81‰ 8,67‰ 7,46‰

Crno Blato 11,74‰ 5,53‰ /

Dokanj 15,80‰ 12,02‰ 13,68‰

Dolovi / 23,95‰ /

Kosci 30,10‰ 21,09‰ /

Solina 0,57‰ 1,74‰ /

Svojtina 16,89‰ 3,7‰ 5,29‰

Ukupno za ispitivano područje 9,33‰ 6,76‰ 7,35‰

Izvor: SZS, Popis stanovništva i stanova 1971.g. Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, Beograd, 1972.g.; RZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.g. i Pregled upisa

u matičnu knjigu rođenih, Matični ured Tuzla

3.2.2. MortalitetUmiranje ( mortalitet ) označava smrtnost stanovništva. Mortalitet je značajan pokaza-

telj drušveno - ekonomskih procesa i stanja higijensko - zdrastvene zaštite stanovništva.

17 U stope nataliteta naselja Dokanj ulaze i stope nataliteta za Crno Blato, dok za Solinu i Dolove nismo u mogućnosti odrediti stope nataliteta, jer je njihov broj stanovnika za 1991. g. uračunat u broj stanovnika gradskog područja Tuzle


352

Stopa mortaliteta pokazuje broj umrlih na sto ili tisuću stanovnika u jedinici vremena. Izračunava se po jednadžbi:

m = (M/P) * 100

M - broj umrlih,P - broj ukupnog stanovništva sredinom godine na koju se odnosi stopa;

Najviše stope mortaliteta koje su zabilježene kao prirodna pojava kreću se od 20 – 30 ‰ godišnje. Prosječne godišnje stope mortaliteta u svijetu se kreću od 7 – 30 ‰.18

Prema podacima u Tabeli 12, možemo zaključiti da su stope mortaliteta, kako po naseljima pojedinačno tako i na cjelokupnome ispitivanom području, bile niske. Nešto više stope mortaliteta zabilježene su u naseljima Kosci i Svojtina u 1971.g., a u 1981.godini u Doknju i Koscima. U 1991. godini dolazi do pada stopa mortaliteta.

Tabela 12. Stope smrtnosti stanovništva po naseljima u slivu Soline za 1971.,1981. i 1991. godinu (u ‰)19

NaseljeStope smrtnosti stanovništva po popisima

1971. 1981. 1991.

Brđani 2,48‰ 3,75‰ /

Breške 3,68‰ 4,82‰ 1,06‰

Crno B. 3,51‰ 1,38‰ /

Dokanj 4,99‰ 9,25‰ 3,83‰

Dolovi / / /

Kosci 10,03‰ 16,87‰ 6,21‰

Solina / / /

Svojtina 10,13‰ 3,74‰ /

Ukupno za ispitivano područje 3,16‰ 3,53‰ 1,54‰

Izvor: SZS, Popis stanovništva i stanova 1971.g. Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, Beograd, 1972.g.; RZS, Popis stanovništva,

18 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g., str. 81.19 U stope smrtnosti za naselja Dokanj ulaze i stope smrtnosti za Crno Blato, dok za Solinu i

Dolove nismo u mogućnosti odrediti stope smrtnosti, jer je njihov broj stanovnika za 1991. g. uračunat u broj stanovnika gradskog područja Tuzle


353


domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.g. i Pregled upisa u matičnu knjigu umrlih, Matični ured Tuzla

3.2.3. Prirodni priraštaj

Prirodni priraštaj pokazuje razliku između broja rođenih i umrlih. U normal-nim uvjetima prirodni priraštaj je pozitivan, tj. broj rođenih je veći od broja umr-lih. Izračunava se po jednadžbi:

Pr = N - M,

Jednadžba za izračunavanje stope prirodnoga priraštaja glasi:Pr = ( N – M / P ) * 1000

N - broj živorođenih,M - broj umrlih,P - ukupno stanovništvo sredinom godine;

Razlikuju se četiri tipa stopa prirodnoga priraštaja:• vrlo visoki (više od 20 ‰),• visoki (15 – 20),• umjereni (5 – 14),• niski (manje od 5 ‰ godišnje).20

20 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g., str. 86. - 87.


354

Tabela 13. Stope prirodnog priraštaja po naseljima u slivu Soline u 1971.,1981. i 1991. godini (u ‰)

NaseljePrirodni priraštaj (‰)

1971. 1981. 1991.

Brđani -2,48 -3,75 8,03

Breške 10,13 3,85 6,4

Crno Blato 8,23 4,15 /

Dokanj 10,81 2,77 9,85

Dolovi / 23,95 /

Kosci 20,07 4,22 -6,21

Solina 0,57 1,74 /

Svojtina 6,76 -0,04 5,29

Ukupno 6,17 3,23 5,81

Izvor: SZS, Popis stanovništva i stanova 1971.g. Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, Beograd, 1972.g. ;RZS, Popis stanovništva,

domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.g.; Pregled upisa u matičnu knjigu rođenih,

Matični ured Tuzla i Pregled upisa u matičnu knjigu umrlih, Matični ured Tuzla

Na temelju podataka prezentiranih u Tabeli 13, možemo zaključiti da su 1971. godine niske stope prirodnoga priraštaja zabilježene u naselju Solina, visoke u naselju Kosci, dok su ostala naselja, osim Brđana u kojima je broj umrlih bio veći od broja rođenih, imala umjerene stope prirodnog priraštaja.

Godine 1981. negativne stope prirodnog priraštaja zabilježene su u Brđanima i Svojtini, vrlo visoke u Dolovima, dok su ostala naselja imala niske stope prirod-noga priraštaja ( manje od 5 ‰ godišnje ).

Na području sliva, u cjelosti, stope prirodnoga priraštaja su opale sa 6,17 ‰ u1971. na 3,23 ‰ u1981. godini..

Prema raspoloživim podacima za 1991. godinu u naseljima Brđani, Breške, Dokanj i Svojtina stope prirodnog priraštaja su bile umjerene, dok je u Koscima bila negativna i iznosila je –6,21 ‰.


355


3.3. Mehaničko kretanje stanovništva

Opće kretanje stanovništva nije posljedica samo prirodnoga priraštaja, nego i prostorne pokretljivosti stanovništva, odnosno migracija. Pod migracijama se podrazumjevaju sve promjene stalnoga stanovanja, bilo da se radi o preseljenju trajne ili privremene naravi unutar ili preko državnih granica. One su stalni prati-oci etničke, političke, kulturne i ekonomske evolucije čovječanstva.

Osnovne odrednice migracije su imigracija (doseljavanje) i emigracija (ise-ljavanje).

S obzirom da raspolažemo podacima o ukupnom stanovništvu po naseljima, te podacima o natalitetu i mortalitetu samo za period 1971. - 1981. godine, u mogućnosti smo utvrditi migracioni saldo samo za taj period. Migracioni saldo se izračunava pojednadžbi:

S = ( P2 – P1 ) – ( N – M )

Gdje je: P1 – ukupan broj stanovnika prema prvom popisu, P2 – ukupan broj stanovnika prema drugom popisu, N – M – ukupan prirodni priraštaj između prvog i drugog popisa;21

Tabela 14. Migracioni saldo u naseljima sliva Soline (1971. - 1981.g .)

Naselje Porast stanovništva Migracioni saldo Prirodni priraštaj

Brđani 129 + 128 1

Breške - 49 - 153 104

Crno B. 127 + 82 45

Dokanj - 121 - 191 70

Dolovi - 46 - 42 - 4

Kosci - 62 - 89 27

Solina 555 + 552 3

Svojtina - 29 - 28 - 1

Ukupno 504 + 259 245

Izvor: Samostalna izračunavanj na bazi popisnih podataka i podataka vitalne statistike

21 S. Kulenović, Gračanica i okolina, antropogeografske i etnološke odlike, Tuzla, 1991. g.,

str. 170 - 171.


356

Na temelju podataka prikazanih u Tabeli 14, uočljivo je da je migracioni saldo za tri naselja (Brđani, Crno Blato i Solina) bio pozitivan, dok je za sve druge bio negativan. Ispitivano područje, u cjelosti, imalo je pozitivan migracioni saldo, što je utjecalo na povećanje ukupnog broja stanovnika u periodu 1971. - 1981. godine.

Za ovo područje karakteristične su dnevne migracije, naročito poslije 70-tih godina prošlog stoljeća. One su prouzrokovane razvitkom industrije i rudarstva koji su privukli radnu snagu sa ovog područja, kao i povećanjem svijesti i mo-gućnosti za školovanje ovdašnjega stanovništva.

Ratna zbivanja u periodu 1992. - 1995. kao i teška ekonomska situacija u poslijeratnom periodu, značajno su se odrazile na migracione tokove stanovniš-tva na ovom prostoru. Ratna zbivanja utjecala su na iseljavanje velikoga broja stanovnika sa ovog područja, naročito iz naselja: Breške, Dokanj, Crno Blato, Kosci i Svojtina, a isto tako i na doseljavanje stanovništva iz ratom pogođenih područja naše zemlje (prvenstveno istočne Bosne). Doseljeno stanovništvo se pretežno naselilo u Crno Blato, Solinu, Dolove i Brđane, te je utjecalo na poveća-nje ukupnoga broja stanovnika. Sa druge strane, u Breškama, Doknju, Svojtini i Koscima, broj emigranata je bio veći od broja imigranata, te su ova naselja dobila karakteristike izrazitog depopulacijskoga područja.

U poslijeratnom periodu ekonomska, politička, socijalna i druga zbivanja utje-cala su na povećan intenzitet iseljavanja, posebno radno sposobnoga stanovništva.

Svi ovi procesi su se negativno odrazili na ukupno kretanje stanovništva.

3.4. Struktura stanovništva

Struktura stanovništva se može promatrati sa biološkog ( dob i spol ), eko-nomskog, socijalnog, religijskog, nacionalnog i drugih gledišta.22

U ovom radu ćemo prikazati spolnu, starosnu, ekonomsku, obrazovnu i naci-onalnu strukturu stanovništva prema popisnim podacima iz 1971.,1981. i 1991. godine.

3.4.1. Spolna struktura stanovništva

Struktura stanovništva po spolu pokazuje brojčani odnos muškog i ženskog stanovništva.

Sastav po spolu iskazuje se koefi cijentom maskuliniteta (km), koji označava broj muških na sto ili tisuću ženskih stanovnika, ili koefi cijentom feminiteta (kf), koji označava broj ženskih na sto ili tisuću muških stanovnika.



357


Jednadže za izračunavanje koefi cijenta maskuliniteta i koefi cijenta feminiteta glase:

km = ( Pm / Pf ) * 1000, odnosno, kf = ( Pf / Pm ) * 1000, gdje je:

Pm – ukupno muško,Pf – ukupno žensko stanovništvo.

To je opći koefi cijent, jer se računa sa ukupnim stanovništvom po spolu.23

Tabela 15. Opći koefi cijent maskuliniteta i feminiteta u naseljima sliva Soline za 1971.,1981. i 1991 .godinu

Naseljekm kf

1971. 1981. 1991. 1971. 1981. 1991.

Brđani 956,31 948,71 945,31 1045,6 1054 1057,85

Breške 819,09 899,26 1021,87 1220,8 1112 987,28

Crno B. 1048 1083,5 /24 954,09 922,87 /

Dokanj 923,2 961,88 1039,06 1083,1 1039,6 962,40

Dolovi 979,16 930,63 /25 1021,2 1074,5 /

Kosci 834,35 823,07 1037,97 1198,5 1214,9 963,41

Solina 1006,9 1027,3 / 993,12 973,34 /

Svojtina 885,35 1022,7 989,47 1129,4 977,77 1010,63


domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.g. i FZS, podaci za 1991. godinu

23 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g., str. 108.i 109.24 Crno Blato je dio naseljenog mjesta Dokanj 25 Dolovi i Solina su dio naseljenog mjesta Tuzla


358

Tabela 16. Udio muškog i ženskog stanovništva u ukupnom stanovništvu po na-seljima (%)

Naselje1971. godina 1981. godina 1991. godina

M Ž M Ž M Ž

Brđani 48,88 51,12 48,68 51,32 48,59 51,41

Breške 45,02 54,98 47,34 52,66 50,31 49,68

C.Blato 51,17 48,83 52 48 / /

Dokanj 48 52 49,02 50,98 50,95 49,05

Dolovi 49,47 50,53 48,20 51,8 / /

Kosci 45,48 54,52 45,14 54,86 50,93 49,07

Solina 50,17 49,83 50,67 49,33 / /

Svojtina 46,95 53,05 50,56 49,44 49,73 50,27


domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo,1 982.g. i FZS, podaci za 1991. godinu

Na temelju podataka za 1971.godinu (Tabela 16) možemo zaključiti da je u svim naseljima, osim Crnog Blata i Soline, veći udio ženskoga stanovništva u ukupnom stanovništvu.Godine 1981. udio ženskoga stanovništva je veći u uku-pnom stanovništvu u svim naseljima osim Crnog Blata,Soline i Svojtine, gdje je veći udio muškog stanovništva.Prezentirani podaci za 1991.godinu ukazuju na povećanje udjela muškoga stanovništva u naseljima Breške, Dokanj i Kosci,dok je u Brđanima i Svojtini veći udio ženskog stanovništva.

3.4.2. Struktura stanovništva po dobi

Struktura po dobi je temeljna odlika sastava stanovništva. Ona pokazuje po-tencijalnu vitalnost i biodinamiku stanovništva nekoga prostora.

Dobnom strukturom se očituje mladost (stanovništvo do 19. godine), zrelost (stanovništvo od 20. - 59. godine) ili starost (stanovništvo starije od 60. godina) određene demografske mase.

Mladim stanovništvom smatra se ono u kojem skupina od 0 - 19 godina čini više od 35% ukupne populacije, dok se starim smatra ono stanovništvo u kojem dobna skupina od 60 i više godina čini više od 12% ukupnoga stanovništva. Zrela


359


populacija je ona koja nema izrazito zastupljeno ni mlado ni staro stanovništvo u spomenutom omjeru.26

Tabela 17. Dobna struktura stanovništva u naseljima sliva Soline za 1971.,1981. i 1991. godinu

Dobne skupine

Godina 0-19 20-59 60 i više Ukupno

1971. 3014 50,21% 2624 43,71% 338 5,63% 6002

1981. 2535 38,96% 3512 53,98% 441 6,77% 6506

1991.27 895 26,60% 2001 59,48% 468 13,91% 3364


domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.g. i FZS, podaci za 1991.godinu

Stanovništvo u slivu Soline, prema podacima za 1971. godinu (Tabela 17), pripadalo je progresivnom tipu stanovništva (udio mladog stanovništva 50,21%). Godine 1981. udio mladoga stanovništva se smanjuje zbog smanjenja stopa na-taliteta, a istovremeno se povećava udio zreloga i starog stanovništva. ali udio mladoga stanovništva od 38,96% i dalje svrstava stanovništvo sliva Soline u pro-gresivni tip stanovništva.

Prezentirani podaci za 1991. godinu (bez podataka za Solinu i Dolove) uka-zuju na povećanje udjela zreloga i starog stanovništva, što se može vidjeti i na dobno-spolnim piramidama stanovništva ispitivanog područja.

3.4.3. Ekonomska struktura stanovništva

Ekonomska struktura stanovništva je bitna odrednica koja je tijesno povezana sa društveno-ekonomskim razvitkom određenoga prostora.

Ekonomska struktura stanovništva se može shvatiti u užem i širem smislu. U užem smislu to je sastav stanovništva po privrednoj djelatnosti i zanimanju. Ekonomska struktura u širem smislu obuhvaća, uz djelatnost i zanimanja, polo-žaj u zanimanju, sektor vlasništva, podjelu stanovništva na gradsko, mješovito i

26 M. Friganović, Demogeografi ja, Školska knjiga Zagreb, 1990. g., str. 111. i 112.27 Nisu uračunati podaci za Solinu i Dolove


360

seosko, domaćinstva prema izvoru prihoda, veličini posjeda, itd. Temelj za prou-čavanje ekonomskog sastava stanovništva jest sastav aktivnog stanovništva.28

Tabela 20. Ukupno stanovništvo u slivu Soline prema aktivnosti za 1953.,1971. i 1981. godinu

Godina Aktivnostanovništvo

Lica sa ličnim prihodima

Izdržavano stanovništvo

1953. 43,18 % 1,33 % 55,48%

1971. 28,45 % 4,28 % 67,26%

1981. 33,63 % 6,60 % 55,88%

Izvor: Popis stanovništva 1953. g., Popis stanovništva i stanova 1971. g., Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981. g.

Na temelju podataka prezentiranih u Tabeli 20 udio aktivnoga stanovništva od 43,18% (1953.), smanjen je na 28,45 % (1971.), dok je u 1981. godini zabilježen njegov porast na 33,63%. Udio stanovništva sa osobnim prihodima se, u istom vremenskom periodu, povećavao. Udio izdržavanoga stanovništva se do 1971. godine povećavao, dok je od ovog perioda zabilježeno njegovo smanjenje.

Na temelju podataka starosne strukture stanovništva, prema popisu 1991. go-dine, možemo izračunati udio radno sposobnoga stanovnišva (od 16 - 64 godina). Njegov udio iznosi 70,75%.

Udio poljoprivrednoga stanovništva u ukupnom stanovništvu drastično je smanjen sa 49,21 % u 1953. godini na samo 4,94 % u 1981. godini (Tabela 21). Smanjenje udjela poljoprivrednog stanovništva posljedica je razvitka industrije koja je privlačila seosko stanovništvo i time direktno utjecala na smanjenje broja poljoprivrednoga stanovništva.

Tabela 21. Udio poljoprivrednog stanovništva u ukupnom stanovništvu (%)

Godina Poljoprivredno stanovništvo

1953. 49,21 %

1971. 17,49 %

1981. 4,94 %

Izvor: Popis stanovništva 1953.g., Popis stanovništva i stanova 1971.g., Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981.g.



361


3.4.4. Obrazovna struktura stanovništva

Obrazovna struktura stanovništva odražava broj i učešće pojedinih grupa sta-novništva prema pismenosti i stupnju obrazovanja. Ona je značajan pokazatelj društveno - ekonomskog razvitka nekog prostora.

Tabela 22. Nepismeno stanovništvo staro 10 i više godina po naseljima

NaseljeNepismeno stanovništvo staro 10 i više godina

1971. godina 1981. godina

Brđani 78 59

Breške 248 165

Crno Blato 131 94

Dokanj 254 202

Dolovi 79 37

Kosci 69 39

Solina 170 167

Svojtina 91 61

Ukupno 1.120 824

Izvor: SZS, Popis stanovništva i stanova 1971. g. Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, Beograd, 1972. g. i RZS, Popis stanovništva,

domaćinstava i stanova 1981. g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982. g.

Udio nepismenog stanovnišva u ukupnom stanovništvu naselja u slivu So-line 1971. godine iznosio je 18,66%, dok je 1981. godine smanjen na 12,66%. Smanjenje nepismenosti u periodu 1971. - 1981. godine zabilježeno je u svim naseljima u ovom slivu (Tabela 22).

Važna karakteristika je znatno veći broj nepismenoga ženskog stanovništva u odnosu na muško, što možemo objasniti društvenim položajem žene u tom peri-odu, a i drugim faktorima.


362

Tabela 23. Stanovništvo staro 10 i više godina prema školskoj spremi 1971.g. (%)

NaseljeBez

školskespreme

4 razreda osnovne

škole

Osnovnaškola

Srednja škola Viša škola Visoka

škola

Brđani 40,06 39,73 12,58 7,61 / /

Breške 44,16 39,34 9,51 5,32 0,88 0,38

C.Blato 40,13 42,85 12,69 4,30 / /

Dokanj 42,29 42,73 10,38 4,37 / /

Dolovi 44,36 40,49 9,15 5,63 / /

Kosci 41,55 52,51 3,65 2,83 / /

Solina 27,88 38,55 17,28 15,42 0,38 0,31

Svojtina 50,00 30,63 12,61 6,30 / /

Izvor: SZS, Popis stanovništva i stanova 1971.g. Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, Beograd, 1972.g.

Tabela 24. Stanovništvo staro 15 i više godina prema školskoj spremi 1981.g. (%)

Naselje Bez šk.spreme

Nezavršena osnovna

škola

Osnovnaškola

Srednja škola Viša škola Visoka

škola

Brđani 22,59 24,93 30,90 21,29 / 0,25

Breške 25,68 27,12 25,55 18,87 1,70 0,91

C.Blato 23,20 24,46 28,23 22,30 1,61 0,17

Dokanj 29,86 26,38 24,18 19,09 0,23 0,23

Dolovi 31,12 14,39 38,91 15,56 / /

Kosci 29,51 39,15 21,08 9,03 1 0,60

Solina 13,48 14,97 33,17 34,84 2,08 0,59

Svojtina 33,65 26,44 22,11 17,30 / /

Izvor: RZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.g.

Na temelju podataka prikazanih u Tabeli 23 možemo zaključiti da je stupanj obrazovanosti stanovništva bio dosta nizak. Naročito je bio nizak stupanj obrazo-


363


vanosti žena. Godine 1981. (Tabela 24) povećava se broj školovanog stanovniš-tva, naročito stanovništva sa srednjom stručnom spremom, a znatno je veći broj i onih koji imaju više i visoko obrazovanje.

3.4.5. Nacionalna struktura stanovništva

Nacionalni sastav stanovništva naselja smještenih u slivu Soline je heterogen. Međutim, promatrajući nacionalnu strukturu od naselja do naselja, primjećuje se da je jedan narod brojniji u odnosu na druge narode.

Tako su npr. u Brđanima i Dolovima najbrojniji Bošnjaci, u Doknju, Koscima i Svojtini Hrvati, a u Crnom Blatu Srbi.

Tabela 25. Stanovništvo prema narodnosti po naseljima za 1971.,1981. i 1991.godinu (u %)

1971. godina

Narodnost

Naselje Bošnjaci Hrvati Srbi Ostali

Brđani 90,07 9,67 / /

Breške 16,66 79,37 1,49 0,64

C.Blato / 11,91 88,08 /

Dokanj 0,24 94,92 4,57 0,08

Dolovi 99,47 / / 0,26

Kosci / 100 / /

Solina 72,58 18,10 8,27 0,4

Svojtina / 100 / /

Izvor: SZS, Popis stanovništva i stanova 1971.g. Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, Beograd, 1972.g.


364

b) 1981. godina

Narodnost

Naselje Bošnjaci Hrvati Srbi Jugoslaveni Ostali

Brđani 77,44 16,54 0,93 3,38 1,69

Breške 16,68 70,20 2,02 8,77 2,31

C.Blato 0,13 14,79 78,83 5,80 0,41

Dokanj 2,22 88,06 1,11 7,03 1,57

Dolovi 92,51 / 0,29 2,09 5,08

Kosci / 93,24 0,42 0,42 5,90

Solina 58,08 15,68 9,10 12,37 4,74

Svojtina / 98,50 0,74 0,37 0,37

Izvor: RZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981.g, Rezultati za stanovništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.g.

c) 1991. godina

Narodnost

Naselje Bošnjaci Hrvati Srbi Jugoslaveni Ostali

Brđani 55,02 23,69 0,40 12,04 8,83

Breške 22,70 63,96 0,85 8,63 3,83

C.Blato29 / / / / /

Dokanj 1,09 54,40 31,14 9,30 4,05

Dolovi30 / / / / /

Kosci / 82,60 / 4,34 13,04

Solina 55,44 9,22 13,90 16,73 4,70

Svojtina / 83,59 / 7,40 8,99

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, 995.g.

29 Stanovništvo Crnog Blata uračunato je u stanovništvo Doknja30 Stanovništvo Dolova uračunato je u stanovništvo Soline


365


Ratna zbivanja u periodu 1992. - 1995. značajno su se odrazila na nacionalnu strukturu stanovništva u naseljima u slivu Soline. Znatno je smanjen broj Srba, dok se broj Bošnjaka povećao. Broj Hrvata je uglavnom ostao isti.

3.4.6. Brojno kretanje domaćinstava

Na temelju podataka prikazanih u Tabeli 26 možemo zaključiti da se broj domaćinstava povećavao u svim naseljima od 1948. - 1991. godine, osim u Br-đanima, Koscima i Svojtini. U ovim naseljima do smanjenja broja domaćinstava došlo je u periodu od 1981. - 1991. godine.

Najveći porast broja domaćinstava, promatrano u cjelini, zabilježen je u peri-odu 1971. -1981. godine.

Na porast broja domaćinstava utjecala su dva faktora: proces raslojavanja domaćinstava i povećanje broja stanovnika kako prirodnim priraštajem, tako i migracionim kretanjima.

Tabela 26. Brojno kretanje domaćinstava po naseljima (1948 - 1991. godine)

NaseljeGodine popisa

1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Brđani 36 45 70 91 142 76

Breške 126 137 178 220 245 270

C.Blato31 49 52 91 125 176 /

Dokanj 152 170 237 246 253 516

Dolovi32 53 66 88 82 90 /

Kosci 37 39 48 64 58 45

Solina 130 163 169 385 600 /

Svojtina 35 41 59 69 69 66

Ukupno 618 713 940 1.282 1.633 97333

Izvor: SZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1981. godini., Beograd, 1986. g.; Popis stanovništva domaćinstava i stanova 1991., Domaćinstva

po naseljenim mjestima, Statistički bilten br. 272., FZS, Sarajevo, 1999. g.

31 Broj domaćinstava Crnog Blata za 1991. g. uračunat je u broj domaćinstava naselja Dokanj32 Broj domaćinstava Soline i Dolova uračunat je u broj domaćinstava gradskog područja Tuzle33 Nije uračunat broj domaćinstava Soline i Dolova


366

Literatura

Prostorni plan opštine Tuzla, analitičko - dokumentaciona osnova, Studija: 3. Stanovništvo, 3.1. Demografska studija, faza 1: Analiza stanja i hipoteze, Ekonomski institut, Sarajevo, 1984.,

Prostorni plan opštine Tuzla, analitičko - dokumentaciona osnova, Studija: 3. Stanovništvo, 3.1. Demografska studija, Dokumentacija, Ekonomski in-stitut, Sarajevo, 1984.,

FZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1991., Domaćinstva po naselje-nim mjestima, Statistički bilten br. 272, Sarajevo, 1999.,

Prostorni plan općine Tuzla za period 1986 -2000. / 2005., (nacrt), Tuzla, 1986.,RZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981., Domaćinstva po nase-

ljenim mjestima, Statistički bilten br.112., Sarajevo, 1983.,RZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981. godine, Rezultati za sta-

novništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.,RH, Državni zavod za statistiku, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni

sastav po naseljima, Zagreb, 1995.,SZS, Popis stanovništva 1953., knjiga XV, Osnovni podaci o stanovništvu, po-

daci za naselja prema upravnoj podjeli, Beograd, 1960.,SZS, Popis stanovništva i stanova 1971. godine, Rezultati za stanovništvo i do-

maćinstva, po naseljima i opštinama, Beograd, 1972.,SZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1981. godini, Beograd, 1986.,Sreski zavod za statistiku, Demografska statistika 1958. - 1964., Tuzla, 1965.,Studija urbanizacije i prostornog uređenja kao faktor razvoja i njegova uzaja-

mnost sa nosiocem privrednog razvoja opštine Tuzla, Prilog – statističko - dokumentaciona osnova, Tuzla, 1983.,

Jakub Jahić, Ljetopis džemata u Solini, (rukopis), 1999.,Borjana Petrović, Tradicionalna arhitektura naselja Dokanj, seminarski rad,

PMF, Odsjek za Geografi ju, Tuzla, 2005.,Pregled upisa u matični knjigu rođenih, Matični ured Tuzla,Pregled upisa u matični knjigu umrlih, Matični ured Tuzla,Hadžimustafi ć Edin i Ahmetović Adel, Geomorfološka prezentacija sliva rijeke

Soline, seminarski rad, PMF, Odsjek za geografi ju, Tuzla, 2004.;Dr. Salih Kulenović, Gračanica i okolina - antropogeografske i etnološke odlike,

Tuzla, 1994.,


367


Dr. Milan Vresk, Osnove urbane geografi je, Školska knjiga, Zagreb, 1990.,Dr.Mladen Friganović, Demogeografi ja, stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1990.,Dr. Jovan Marković, Fizička geografi ja Jugoslavije, Naučna knjiga Beograd,

1963.,Vladimir Đurić, Prilog proučavanju tipologije seoskih naselja, Zbornik radova

PMF Univerziteta u Beogradu, sv. XV, Beograd, 1968.,Veličko Bojović, Tuzla i njena okolina, Tuzla, 1937.,Dr.Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.,Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov I, Beograd, 1981.,Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga I, Zavičajni muzej u

Tuzli, 1957. g.,Ahmet Kasumović, Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, DP Grafi čar – iz-

davačka djelatnost Tuzla, 1991.


368

Marija Jukić

Turistički potencijal i valorizacija turizma u Fojnici

1. Uvod

Srednjobosanski grad Fojnica u pisanim dokumentima se prvi put spominje 1365. godine pod imenom Hvojnica, poznata po rudnom bogatstvu. Danas admini-strativno politički Fojnica pripada Srednjobosanskom kantonu, Federaciji BiH.

Površina općine je 308 km², a graniči sa općinama: Kiseljak, Busovača, Ko-njic, Gornji Vakuf-Uskoplje, Novi Travnik i Vitez s kojima je povezana regi-onalnim putovima R437, R438 i R442, dok je najbliži aerodrom u Sarajevu, a željeznička postaja u Visokom. U reljefnom smislu to je planinski prostor s dominantnim visoko-gorskim i srednje-gorskim reljefom, dok se samo naselje Fojnica smjestilo u aluvijalnoj ravni rijeke Fojnice, na nadmorskoj visini od 587 metara. Najviši vrh Fojnice je Nadkrstac (2.110 metara) na planini Vranica.

Geološki, područje općine Fojnice čine raznovrsne litološke tvorevine paleo-zojskih škriljaca i mezozojskih vapnenaca. Dominantne geološke tvorevine čine planine iz grupe Vranica i to škriljasta gorja Veliki Ivan, Bitovnja, Zec, Matorac i Šćit. Geomorfološki to su mlade nabrane planine.

Klima Fojnice je umjereno kontinentalna topla vlažna klima s toplim ljeti-ma, srednjom godišnjom temperaturom od 8,2ºC (grad Fojnica). S porastom visine temperatura opada svakih 100 metara za 0,7ºC, te na najvišem vrhu Nadkrstac srednja godišnja temperatura ima vrijednost oko 0ºC. Tu je klima oštra planinska gdje je srednja godišnja količina padalina 1234 mm, a insolaci-ja iznosi 1.500-1.700 sati godišnje.

Prostor Fojnice bogat je vodom-porječje rijeke Fojnica, a za turizam posebno značenje imaju izvori termo-mineralne vode, koji su okosnica razvoja turizma same općine.


369


2. Atraktivni faktori razvoja turizma u Fojnici

Fojnica je jedan od gradova BiH sa bogatim kulturno-povijesnim i velikim prirodnim potencijalima za razvoj turizma. Od prirodnih faktora najznačajniji je vodno bogatstvo. Posebno je značajan izvor termo-mineralne vode što je i okos-nica razvoja banjsko-lječilišnoga turizma koji se počeo razvijati nakon I. svjet-skog rata, a danas je temelj cjelokupnog gospodarstva i to zahvaljujući osnivanju rekreacijsko-zdravstvenog centra “Reumal”. Kad se spomene vodno bogatstvo i turistička atrakcija Fojnice, nezaobilazno je Prokoško jezero koje se nalazi na planini Vranica na 1.485 metara nadmorske visine. Ledenjačkog je postanka i jedno od deset najljepših jezera ovoga tipa u Europi sa endemičnim biljnim i životinjskim vrstama. Tu su još i slap Kozice, te rijeke Fojnica i Gvožđanka u kojima se ispiralo zlato.

Prostorno najveći, ali ujedno i najmanje iskorišten prirodni potencijal za ra-zvoj turizma Fojnice je planina Vranica čiji dio pripada teritorijalno i općini Fojnica. Unutar ovog planinskoga kompleksa najbolje je turistički iskorištena planina Matorac na kojoj se nalazi skijalište, te novosagrađeni rekreacijski centar “Brusnica”. Ovaj planinski prostor, osim za razvoj zimskoga skijališnog turizma pogodan je i za ostale oblike turizma-planinarenje, rekreacijski turizam (bicikli-zam, športski lov i ribolov), obilazak pećinskih sistema, starih povijesnih grado-va (Kozograd), napuštenih rudarskih okana, itd.

Fojnica kao grad s bogatom poviješću i kao multinacionalni grad može turi-stima ponuditi i različite oblike vjerskoga i kulturnog turizma, gdje su svakako neizostavni Franjevački samostan i crkva Svetoga Duha sa bogatom knjižnicom i muzejom, džamije iz XVII. stoljeća, tekije,1 te jedan od objekata javne važnosti iz XVII. stoljeća-tzv. musafi rhana.2 Značajni su također i ostaci starih gradova Kozograd i Kašteli.

3. Stupanj trenutne valorizacije turizma u Fojnici

3.1. Banjski i zdravstveni turizam

Fojnica je danas jedno od najpoznatijih banjsko-lječilišnih centara u Bosni i Hercegovini zahvaljujući izvorima termalno-mineralne vode. Radioaktivnost i ljekovitost ove vode ispitivana je još u 19. stoljeću (Jevtić, 1963), a eksploata-cija vode u zdravstvene svrhe počinje krajem I. svjetskog rata. Danas je upravo ovo prirodno bogatstvo temelj razvoja lječilišnog turizma u Fojnici, a u sklopu

1 Boravište pobožnih ljudi derviša-zagovornika fi lozofsko- religioznog pokreta vraćanja izvor-noj pobožnosti – sufi zam, nastojeći molitvom, duhovnim vježbama i razgovorom proniknuti u tajne islamskog misticizma.

2 Prenoćište sa gostionicom građeno za putnike u vrijeme Osmanskog carstva.


370

rehabilitacijsko-rekreacijskog centra “Reumal” koji je temelj poslijeratnog gos-podarstva Fojnice.

Površina “Reumala” je 79.550 m², sa smještajnim kapacitetom od 560 kreveta u 3 objekta, dok je jedan od ranijih objekata u sklopu “Reumala”, hotel “Jeze-ro” sa 30 kreveta devastiran i trenutno je van upotrebe. U sadašnja 3 objekta: “Reumalu” sa 415 kreveta, “Novoj bolnici” - 115 kreveta i “Banji” - 60 kreveta pružaju se usluge rehabilitacije i to je danas jedna od najopremljenijih specijalnih ustanova za fi zikalnu medicinu i rehabilitaciju sustava za kretanje uz primjenu ljekovitih termo-mineralnih voda na prostoru Bosne i Hercegovine.

“Reumal”

Izvor: www.fojnica.ba

U sklopu “Reumala” nalaze se športski tereni, te bazeni za šport i rekreaciju što “Reumal”, osim zdravstvenoga, čini i rekreacijskim centrom.

Na temelju standardne balneološke klasifi kacije (Dukić, 1984) i fi zičko-kemijske analize utvrđeno je da fojnička mineralna voda ima temperaturu od 30ºC, pripada slabo mineralnim hidrokarbonatnim sulfatno-kalcijsko natrijskim, te azotno-radonskim radioaktivnim vodama. Ova voda pomaže u liječenju sli-jedećih bolesti: reumatskih, neuroloških, bolesti sustava za kretanje, kardiova-skularnih, kožnih, te ginekoloških bolesti. Prema podacima (razgovor s fi nancij-skim direktorom centra Mirsadom Agićem) 2006. godine centar je posjetilo oko 12.500 gostiju.

U listopadu 2007. godine u sklop “Reumal” grupacije ušla je i tvrtka “Aqua-reumal”- kompleks koji čine apartmansko naselje, tržni centar unutar kojega se nalazi aquapark i wellness centar. Površina “Aquareumala” je 12.000 m² čime


371


će se, kada kompleks bude u potpunosti dovršen koncem 2008. godine, proširiti ne samo turistička ponuda, nego se očekuje veća ekonomska dobit, te veći broj zaposlenih stanovnika Fojnice.

3.2. Prokoško jezero

Prokoško jezero nalazi se na planini Vranica, na 1485 metara nadmorske vi-sine, od Fojnice udaljeno 22 km. Jezero je ledenjačkog postanka čija je površina 46.093,07 m (Spahić,). U jezeru živi endemična životinja triton, a u blizini jezera je i endemična biljka vraničko zvono.

Osim specifi čne fl ore i faune, u turističkoj ponudi svakako je značajno auten-tično stočarsko naselje (kolibe), a budući da je jezero poribljeno kalifornijskom pastrvom pruža se prilika za športski ribolov, te uživanje u prirodi i planinarenje uređenim trim stazama na transverzali dugoj 33 km do “Vran kamena”.

Prokoško jezero


Jedan od velikih problema Prokoškog jezera je sve jače ugrožavanje okoliša prejakim antropogenim djelovanjem što u pitanje dovodi i opstanak samog je-zera. Naime, na jezeru se nalazi oko 250 vikendica. Neke od njih su bespravno izgrađene (www.blog.ba), bez građevinske dozvole. Posljedica bespravne grad-nje bez građevinske dozvole je odvođenje fekalnog otpada u jezero koje je na taj način direktno ugroženo.

Iako je lovačko društvo “Divokoza” na prostoru oko jezera izgradilo 3 lovač-ke kuće sa 30 kreveta, smještajnih kapaciteta je nedovoljno, a jedan od problema je i vrlo loša putna komunikacija s Fojnicom.


372

3.3. Slapovi “Kozice”Ovaj se slapnalazi na 1000 metara nadmorske visine na prijevoju Vladića vrh.

Slap “Kozice” od Fojnice je udaljen 11 km makadamskim putem i zahvaljujući svojoj nepristupačnosti sačuvao je svoju prirodnost. Slap se nalazi na istoimenoj rijeci, koja savladavajući veliku nadmorsku visinu od 400 metara, formira 3 vo-dopada visine 5-20 metara.

Slap “Kozice”


Na ovom lokalitetu uređeno je odmaralište s prilaznim stazama, a obilazak je moguć i organizirano autobusom.

3.4. Planinski turizam

Planine Vranica, Pogorelica, Bitovnja veoma su pogodne za različite planin-ske aktivnosti kao što su: skijanje, planinsko pješačenje, istraživačko-speleološke ture, jahanje, vjerska hodočašća, posjet povijesnim planinskim lokalitetima, itd.

3.4.1. Zimski skijališni turizam

Osim banjsko-lječilišnog turizma, u Fojnici se u posljednjih nekoliko godina se aktivno razvija i zimski skijališni turizam za što postoje odlični prirodni pre-duvjeti. Naime, masiv planine Vranica ima nekoliko vrhova iznad 2.000 metara (Nadkrstac 2.110 metara), prosječna količina padalina iznosi oko 1650 mm (Mi-losavljević, 1973), prosječna visina snježnog pokrivača iznosi 30-45 cm (Pro-storni plan Srednjobosanskog kantona 2001-2020. godine) a dužinom njegovog trajanja je od studenog do travnja.


373


Na skijalištu “Vran kamen” i “Polajna” nalaze se 2 ski-lifta i 2 ski staze du-žine 1.600 metara.

Otvaranjem rekreacijsko-planinskog centra “Brusnica” u travnju 2007. godi-ne u sklopu kojga se nalazi i motel “Brusnica” smještajnog kapaciteta od 50 le-žajeva u 12 apartmana, te sa još oko 130 privatnih vikendica u kojima je također moguć smještaj gostiju, stvoreni su uvjeti za kvalitetno razvijanje ovog oblika turizma u Fojnici. Ovaj planinsko rekreacijski centar od Fojnice je udaljen 15 km makadamskim putem, a do njega je moguće doći organiziranim prijevozom ili osobnim automobilom. Turistička zajednica Fojnice koja je tek u začetku orga-nizira i jednodnevne izlete na ovaj lokalitet za goste “Reumala”.

Na žalost, ski-centar je još uvijek smo tranzitni lokalitet za goste prema Jadra-nu ili poznatijim skijališnim centrima Bosne i Hercegovine, tako da su najčešći posjetitelji ovoga skijališta domaći turisti iz okolnih općina: Kiseljaka, Kreševa, Busovače. Najčešći inozemni gosti su posjetitelji iz Hrvatske.

Rekreacijski centar “Brusnica”

Izvor: www.brusnica.ba

3.4.2. Ostali oblici planinskog turizma

Iako je skijališni turizam poslije zdravstveno-rekreacijskog najznačajni-ji za turistički razvoj Fojnice, ne malo značenje imaju i ostali oblici planin-skoga turizma. Zahvaljujući organizaciji rekreacijskog centra “Brusnica” na planini Vranica veliko značenje ima i visoko gorsko pješačenje planin-skim putovima ili transverzalom Bitovnja-Pogorelica-Vranica koju je mo-guće prijeći za tri dana pješačenja, a ima 9 kontrolnih točaka (Šehić,1975). Za prostor Fojnice posebno su značajni pojedini dijelovi ove transverzale kao što je šetnja markiranim i uređenim stazama od Vran kamena do Pro-koškog jezera dužine 33 km.


374

Od pećinskih sustava posebno je značajna pećina u Dusini, jugoistočno od Fojnice, koja je još uvijek nedovoljno istražena i široj javnosti nepoznata. Ta-kođer je značajan izletnički lokalitet i rudnik zlata u Bakovićima, otvoren 1185. godine, a zatvoren pred početak II. svjetskog rata.

Od ljeta 2007. godine u sklopu centra “Brusnica” organizirana je škola ja-hanja, u začetku je i športsko-rekreativni lov na divljač koji organizira lovačko društvo “Divokoza” koje također brine i o osiguravanju dovoljne količine hrane na hranilištima kao i o pravilnom odstrjelu divljači. Lovište na Vranici jedno je od najbogatijih lovišta Europe.

Od planinskih vjerskih hodočašća dugogodišnju tradiciju ima katoličko hodo-čašće na Vran kamen na blagdan Svetog Ilije proroka, a povezano je s vjerovanjem kako će molitva ovom svecu pomoći u zaštiti od nevremena, munja i gromova koji su inače česta pojava na ovom planinskom prostoru u ljetnom dijelu godine zbog konvekcijske naoblake. U doba kada se stanovništvo bavilo nomadskim stočar-stvom, događalo se da od udara groma nastrada stoka, ali i čobani.

Od povijesnih lokaliteta značajni su Kozograd-utvrda na padinama planine Zec koja se u pisanim dokumentima spominje prvi put 1434. godine, a vjeruje se da je iz Kozograda pred Turcima u Dubrovnik pobjegla i najpoznatija bosanska kraljica Katarina Kosača. Lokalitet Kašteli se nalazi na padinama planine Za-hor. To je srednjovjekovna građevina-pećina koja je franjevcima u doba Turaka služila kao sklonište. Milodraž je područje na sjeveroistoku Fojnice-lokalitet na kojemu je 1463. godine sultan Mehmed II. el Fatih uručio fra Anđelu dokument Ahdnamu- povelju na koju su se pozivali turski fermani, ali i kršćanski podanici u slučaju narušavanja njihovih prava.

Škola jahanja



375


Misa na Vran kamenu


3.5. Vjerski turizam

Jedan od oblika turizma tradicionalno značajan za Fojnicu je i vjerski i kul-turni turizam. Ovaj oblik turizma uglavnom je povezan sa sakralnim objektima Fojnice: Samostanom Svetoga Duha, džamijama i tekijama.

Samostan je na današnjem lokalitetu izgrađen u XVI. stoljeću. Tijekom povijesti nekoliko je puta obnavljan zbog dotrajalosti ili požara (1607., 1669., 1798., 1866. godine), a današnji izgled samostan je dobio pred po-četak II. svjetskog rata. Posebna vrijednost samostana vezana je za bogatu knjižnicu i veliku muzejsku zbirku. U knjižnici se između ostalog čuvaju: Ahdnama, 13 inkunabula, 40000 knjiga, veliki broj originalnih dokumena-ta iz turskog vremena. Za muzejsku zbirku značajne su zbirka fra Anđela Zvizdovića, biskupa Miletića, zbirke oružja i numizmatike, itd. Zahvaljuju-ći svojoj važnosti i ljepoti samostan je nezaobilazan turistički lokalitet svih koji posjete Fojnicu.

Od vjerskih manifestacija značajan je blagdan Svetog Duha u rano pro-ljeće, kada se održava i tradicionalni sajam i okupi najviše posjetitelja u Fojnici. Od vjerskih manifestacija vjernika islamske vjere i važnih turi-stičkih lokaliteta svakako su čaršijska džamija iz XVII. stoljeća, tekije u Vukeljićima i Oglavku. Značajan kulturno-povijesni spomenik i turistička atrakcija je i musafirhana iz XVII. stoljeća-najstariji sačuvani objekt jav-noga značenja.


376

Samostan Svetog Duha u Fojnici

4. Potencijali razvoja turizma općine Fojnica

Prostor općine Fojnica ima veliki turistički potencijal za razvoj turizma što je samo u manjoj mjeri iskorišteno. Najiskoristiviji turistički potencijal je termo-mineralna voda i to u sklopu lječilišnog turizma. Kako bi ovaj oblik turizma bio što bolje valoriziran, potrebno je osigurati veći smještajni kapacitet, što je mogu-će uz adaptaciju već postojećih objekata, gradnjom novih smještajnih kapaciteta i uvođenjem dodatnih zabavno-športskih sadržaja.

Ostali oblici turizma kao što su planinski, vjerski, kupališni i sl., iako imaju dobre preduvjete za razvoj, još su na samim počecima. Razlog ovakvom stanju su ratna razaranja, uništena infrastruktura i gospodarstvo, premalo receptivnih faktora. Za poboljšanje i razvoj navedenih oblika turizma potrebno je prije svega poduzeti mjere za zaštitu prirodnih potencijala od daljnjeg uništavanja besprav-nom i neplanskom gradnjom, kao što je npr. osnivanje nacionalnog parka “Vra-nica”, što je i planirano u prostornom planu Srednjobosanskog kantona u sklopu kojega bi se zaštitilo i šumsko i vodno bogatstvo koji su u dobroj mjeri uništeni. Također je potrebno izgraditi putnu i komunalnu infrastrukturu, planski povećati smještajne kapacitete, promocijama, javnim tribinama i skupovima povećati ra-zinu svijesti lokalnog stanovništva o pozitivnom utjecaju turizma, kao i o turiz-mu kao perspektivnoj gospodarskoj grani, što bi pak povećalo gostoprimljivost lokalnog stanovništva, ali i očuvalo narodne običaje, tradiciju i kulturu. Tako je jedan od velikih potencijala razvoj seoskog turizma, o čemu se nažalost još uvijek malo razmišlja.


377


Ništa manje značajan poticaj razvoju turizma je aktivnije uključivanje lokal-nih, regionalnih i državnih vlasti, te jača turistička promocija putem medija u promoviranju turističkih potencijala i razvoju istih.

Jedan od vrlo značajnih turističkih potencijala je i kulturna različitost na ovom prostoru, što također može pomoći razvoju turizma i biti jedan od privlačnih ele-menata za strane turiste. Također je tu i bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta što može pomoći ne samo u razvoju lova i ribolova (pod uvjetom da se zaustavi krivolov) nego sve značajnijega prikupljanja ljekovitog bilja, ali opet uz mjere zaštite i kontrole.

5. Zaključna razmatranja

Fojnica kao stari rudarski gradić u srednjem vijeku, industrijski grad koji je razvoj temeljio na tekstilnoj i drvnoj industriji do 1993. godine, danas perspek-tivu gospodarskoga razvoja temelji na razvoju turizma. Postkonfl iktna poruše-na i ekonomski uništena sredina danas se gospodarski oporavlja zahvaljujući ne samo “Reumalu” nego i razvoju ostalih oblika turizma u koje ulaže sve veća fi -nancijska sredstva i koji će postati okosnica razvoja ove srednjobosanske općine. Pri tome treba voditi računa o zaštiti prirodnih i kulturno-povijesnih potencijala kojih Fojnica ima više nego dovoljno.

Potrebno je uraditi još puno toga i u ekonomskom i u promotivnom smislu, ali nadamo se da će adekvatnim upravljanjem i razvojem ne samo receptivnih nego uskoro i emitivnih turističkih faktora Fojnica s ruba propasti prerasti u vrlo poželjnu i traženu turističku lokaciju.


378

Literatura

Batinić, T., 1973.: Planina Vranica, geografski prikaz (diplomski rad), SarajevoDukić, D., 1984.: Hidrologija kopna, Naučna knjiga, BeogradDizdarević,R. i Popadić,M., 1987.: Fojnica kroz vijekove, Monografi ja, SOUR

“Veselin Masleša” i OOUR izdavačka djelatnost, SarajevoJevtić, Ž. i dr., 1963.: Sarajevski kiseljak, Zbornik II. i III., KiseljakMeđunarodna konferencija: Održivi razvoj prirodnih i humanih resursa, primjer

Vranica, Fojnica, 1998. godine.Prostorni plan Srednjobosanskog kantona-županije Središnja Bosna 2001.-

2020., Travnik, 2002. godineSpahić, M., 2001.: Prirodna jezera Bosne i Hercegovine-limnološka monografi -

ja, Harograf, Tuzla.Šehić, M., 1975.: Transverzalni vodič po planinama Bosne i Hercegovine, plani-

narski časopis, Planinarski savez Bosne i Hercegovine, Sarajevowww.fonica.bawww.brusnica.bawww.fojnica-foto.bawww.reumal.ba


379

Orhana Bušatlija

Atraktivni prirodno-geografski faktori Donjeg Vakufa i mogućnosti

razvoja turizma

Općina Donji Vakuf je smještena u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine u gornjem toku rijeke Vrbas. Povoljan geografski i geoprometni položaj, umje-reno- kontinentalna klima i bogatstvo vodama utjecali su da ovaj prostor bude naseljen još od najstarijih vremena.

Istinski procvat grad je počeo doživljavati od 70-ih godina XX. stoljeća sa početkom procesa industrijalizacije, a pareleno s tim i urbanizacije. Do 1991. godine najveći dio stanovništva je bio uposlen u sekundarnim djelatnostima, a samo manji dio u primarnim i tercijarnim. Okosnicu razvoja činila je drvna, metalna, tekstilna i industrija građevinskog materijala. Danas je situacija bitno izmjenjena, a prava slika društva biti će poznata tek nakon popisa stanovništva, kao što je slučaj i sa cijelom Bosnom i Hercegovinom. Prema popisu iz 1991. go-dine Donji Vakuf je imao 24.232 stanovnika, a prema nekim procjenama danas ovdje živi manje od 13.000 stanovnika.

Geografski položaj, reljef, klimatski uslovi, hidrogeografske odlike i šumski komleksi sa različitom divljači daju izvanredne mogućnosti za razvoj planinskog, lovno-ribolovnog, sportsko-rekreacijskog i ruralnog turizma. Pomenuti turistič-ki oblici do 1991. godine bili su u primarnoj fazi razvoja, a od ovog prosjeka odstupao je samo lovni turizam.

Geografski položaj općine Donji Vakuf

Matematičko-geografski položaj Donjeg Vakufa određen je geografskim ko-ordinatama od 44º 16’ 40¨ N i 17º 25’ 37” E u sklopu jugozapadne Bosne i


380

Hercegovine. Rijeka Vrbas je u gornjem toku formirala plodnu Uskopaljsku/Skopaljsku kotlinu u čijem sjevernom dijelu se nalazi Donji Vakuf. Općina na sjeveru graniči sa Jajcem, na zapadu sa Šipovom, na jugozapadu sa Kupresom, na jugu i jugoistoku sa Bugojnom i na sjeveroistoku sa Travnikom.

U administrativnom pogledu Donji Vakuf zajedno sa Gornjim Vakufom-Uskopljem, Bugojnom, Jajcem, Dobretićima, Travnikom, Novim Travnikom, Vitezom, Busovačom, Kiseljakom, Kreševom i Fojnicom ulazi u sastav Srednje-bosanskog Kantona/Kantona Središnja Bosna i zauzima njegov zapadni dio sa površinom od 320 km².

Geografski položaj

Donjeg Vakufa u administra-tivnoj podjeli

Bosne i Hercegovine


381


Atraktivni prirodno-geografski faktori općine Donji Vakuf

Reljef općine Donji Vakuf

Reljef općine Donji Vakuf se u osnovi sastoji od dolinske riječne ravni gor-njeg toka Vrbasa i okolnih planina koje čine u ovom dijelu okvir Skopljske / Uskopaljske doline. Geološki ova geomorfološka cjelina je nastala tektonskim spuštanjem za vrijeme stvaranja Dinarida u mezozoiku i kenozoiku, pa i ove planine imaju pravac pružanja sjeverozapad-jugoistok. Centralni dio Općine je predstavljen aluvijalnom ravni rijeke Vrbas prosječne nadmorske visine 550 m. Idući od doline Vrbasa prema zapadu i istoku nadmorske visine se kontinuirano povećavaju, a paralelno tome i padovi terena. U sjeverozapadnom dijelu Općine se nalazi i najviši vrh Donjeg Vakufa, Dekale sa 1556 m nadmorske visine, dok je najniža nadmorska visina općine 516 m.

Uskopaljska kotlina, pogled na Donji Vakuf

Klima općine Donji Vakuf

Na području općine Donji Vakuf (Guvna) je 2007. godine instalirana prva automatska meteorološka stanica u Kantonu. Međutim, kako do 2007. godine Donji Vakuf nije imao meteorološku stanicu, analizirani su podaci sa Meteoro-loške stanice Bugojno, koja je udaljena 12 km od Donjeg Vakufa. Da bi podaci bili što relevantniji analiziran je period od 1970. do 2000. godine.


382

Donji Vakuf ima umjereno kontinentalnu klimu, što je posljedica geograf-skog položaja i reljefa na prvom mjestu. Srednja temperatura najhladnijeg mjese-ca (januar) iznosi –1,9ºC, dok srednja temperatura najtoplijeg mjeseca (juli) ima vrijednost od 18,7ºC. Srednja godišnja temperatura zraka je 8,7ºC. U nadmorski višim prostorima vlada planinska klima, sa nešto nižim temeperaturama.

Tabela 1. Prosječne temperature po mjesecima u periodu od 1970. do 2000. godine1

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII

-1,9 -0,1 3,8 9,2 13,1 16,3 18,2 18,7 14,3 9,4 5,4 0,5

Prosječna količina padavina godišnje iznosi 822 mm/m². Maksimalna količi-na padavina je u novembru 109 mm, a minimalna u augustu 53 mm.

Tabela 2. Prosječna količina padavina po mjesecima u periodu od 1970. do 2000. godine2

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII

54 59 57 60 71 78 54 53 57 66 109 96

U vegetacijskom periodu koji traje od početka maja do kraja septembra pro-sječna godišnja količina padavina iznosi 188 mm. Broj dana sa snježnim po-krivačem povećava se od sjevera prema jugu. Na nadmorski nižim prostorima snježni pokrivač se zadržava 40 do 60 dana, a u planinskom pojasu i do 90 dana. Prosječna visina snježnog pokrivača se kreće od 30 do 40 cm.

Vlažnost zraka varira od 70% u augustu do 90% u decembru. Srednja mje-sečna oblačnost je analogna kretanju relativne vlažnosti zraka. Srednja oblačnost u augustu iznosi 37%, a u decembru 70%. Dužina trajanja sunčeve insolacije je relativno velika i iznosi 1.700 do 1.800 sati godišnje.

Uopće uzevši, klima ovog prostora je povoljna, sa umjerenom vlažnošću, umjerenim temperaturama, znatnom insolacijom, bez jakih i olujnih vjetrova, što odgovara razvoju turizma u svim razdobljima godine.

1 Meteorološka stanica Bugojno, 2005.2 Meteorološka stanica Bugojno, 2005.


383


Hidrogeografske odlike općine Donji Vakuf

Geološka građa, reljef i dovoljna količina padavina omogućili su da se na ovom području razvije relativno gusta riječna mreža. Rijeke su uglavnom krat-kog toka i pripadaju slivu Vrbasa. Vrbas izvire ispod Zec planine (Vranica), a Donjim Vakufom teče na dužini od oko 17 km. Dolina Vrbasa je kompozitna sa površinom sliva na prostoru općine Donji Vakuf od 1.034 km². Proticaj vode se između Uskoplja/Gornjeg i Donjeg Vakufa kreće od 0,45 do 6,50 m³/s. Vrbas i njegove pritoke imaju nivalno-pluvijalni režim sa dva maksimuma i jednim mi-nimumom vodostaja. Prvi maksimum je krajem marta, početkom aprila, a drugi u septembru i oktobru. Minimalni vodostaj je u augustu. Prvi maksimum nastaje kao posljedica otapanja snijega sa okolnih planina, a drugi je posljedica pojave dugotrajnih jesenjih kiša. Usljed kolebanja vodostaja u proljeće i jesen dolazi do izljevanja vode iz riječnog korita Vrbasa. Ova pojava predstavlja problem poljo-privrednom stanovništvu tog dijela, jer Vrbas svojom snagom erodira prije svega poljoprivredno zemljište. Ukoliko se ovo posmatra sa aspekta potencijalnog ra-zvoja na prvom mjestu ruralnog i eko turizma, problem je znatno veći.

Jedno od najatraktivijih mjesta u Donjem Vakufu je sliv rijeke Semešnice, koja nastaje od Velike i Male Rike ili od Velike i Male Semešnice u Divakinje-vom Docu. Ovo područje je karakteristično po mnogobrojnim kaskadama, ali i

Kaskade na Semešnici


384

ponorima (oblast Potajnica). Značajnije pritoke Semešnice su Slatinska rijeka i Grabski potok. Sliv Semešnice je zaštićena prirodna zona, mada se i dalje na ovom prostoru, nažalost, mogu vidjeti značajne količine različitog otpada antro-pogenog porijekla, a zemljište je dodatno kontaminirano i minsko-eksplozivnim sredstvima, što predstavlja ograničavajući faktor razvoju turizma.

U zapadnom dijelu općine nalazi se mjesto Slatina u kojem postoje četri vrela slane vode, po kojima ovo područje i nosi ime. Vrela nisu značajnije ispitivana. Jedna od najdužih pritoka Vrbasa u Donjem Vakufu je Prusačka rijeka, koja na-staje od 5 stalnih vrela u podnožju planine Jame (1161 m), na jugozapadu općine, u ulijeva se u Vrbas na nadmorskoj visini od 530 m.

Tabela 3. Značajnije pritoke Vrbasa u Donjem Vakufu

Riječni tok Dužina toka u kilometrima

Semešnica 18

Oboračaka rijeka 10

Prusačka rijeka 16

Izvor: Prostorni plan Kantona Središnja Bosna/Srednjebosanskog kantona, Sarajevo/Zagreb, 2005.

Biogeografske odlike Donjeg Vakufa

Od ukupne površine općine šumski kompleksi zauzimaju 22.546 hektara. Ko-tlinski obodi sa većim nagibom zemljišta veoma su bogati šumom. Na dolinskim stranama zastupljeno je listopadno drveće, a idući prema višim nadmorskim visi-nama nadovezuju se šume četinara. Od lišćara zastupljena je joha, lijeska, jasen, hrast i bukva, a od četinara preovladava jela, smrča i bor. Današnji vegetacijski pokrov u Donjem Vakufu je velikim dijelom modifi kovan antropogenim djelo-vanjima. Vegetacija se uništava već duži niz godina razvojem saobraćaja, grad-njom stambenih objekata i stočarstvom, a u ovoj deceniji sve češće ilegalnom i neplanskom sječom šuma. Šumski komleksi Donjeg Vakufa su i pored pomenu-tih problema bogati raznom visokom i niskom divljači. Posebno se ističu staništa medvjeda, divlje svinje, srndaća, zeca, vuka, lisice, kune, divlje mačke, divlje patke i velikog tetrijeba.

Zaštićena zona-Semešnica

Potencijalnu turističku atrakciju u Donjem Vakufu predstavlja i Zaštićena zona Semešnica u koju je naseljeno više porodica dabrova, 2005. godine. Akcija


385


je realizovana zahvaljujući suradnji sa predstavnicima vlade pokrajine Hessen u Njemačkoj i Ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Srednjo-bosanskog kantona, Šumsko gospodarskim društvom “Srednjobosanske šume/Šume središnje Bosne“ i Lovačkim društvom “Semešnica“ iz Donjeg Vakufa. Dabrovi su ispušteni na pet lokaliteta duž rijeke Semešnice, gdje su prethodno sagrađene imitacije pravih dabrovih kućica. Osim što je pohvalno ponovno na-seljavanje dabra u Bosnu i Hercegovinu, vrijedna je i činjenica da će proglašenje Zaštićene zone Semešnica pomoći očuvanju drugih prirodnih vrijednosti u okru-ženju, jer je između ostalog zabranjena i izgradnja bilo koje vrste privrednih i stambenih objekata u okruženju.

Turistički potencijal i razvoj općine na bazi atraktivnih prirodno-geografskih faktora

Planinski turizam

Donji Vakuf, zahvaljujući prirodno-geografskim odlikama, ima dobre pre-dispozicije za razvoj planinskog turizma. U hladnijem dijelu godine dovoljna količina snježnih padavina koje se zadržavaju do 90 dana, i reljef, posebno na zapadu, daju idealne mogućnosti za razvoj zimskog turizma. U prilog razvoju ovog oblika turizma, ali i planinskog uopće, idu i okolni urbani centri koji su već svojom turističkom propagandom privukli turiste iz BiH i drugih zemalja

Planininarski pohod, Dubrave


386

(Kupres, Bugojno-Rostvo, Travnik-Vlašić). Donji Vakuf, kao raskrsnica puteva sa ne manje vrijednim bogatstvima može im u značajnoj mjeri parirati. Među ak-tivnostima koje se mogu razvijati u hladnijem dijelu godine su aktivan odmor na snijegu poput skijanja, snow boarda, turnog skijanja i sl. U okviru ljetnje sezone glavnu turističku ponudu bi mogle činiti aktivnosti u prirodnom okruženju, kao što su organizovane šetnje po označenim uređenim putevima, planinski bicikli-zam, planinarenje, aktivnosti na vodi i sl.

Planinski turistički centri sve više se razvijaju u bogate turističke destinacije koje nude svoje programe tokom cijele godine sa ciljem ponude turističkih proi-zvoda. Kako je trend provođenja odmora u planinskim centrima u porastu i izno-si nešto više od 40% od ukupnih turističkih kretanja, svi važniji turistički centri u “planinskom svijetu” usmjereni su ka ponudi kompleksnih odmora, što uključuje prirodna bogatstva prostora u kojem se turisti nalaze. Ovo znači da nije dovoljno izgraditi receptivne objekte i prateću infrastrukturu, da bi se očekivao održivi razvoj planinskog turizma. Ovaj vid turizma se mora nadopunjavati ruralnim turizmom, planinarenjem, sportsko-rekreacijskim turizmom, eko-turizmom, lov-nim, ribolovnim i drugim vidovima turizma.

Lovni turizam

Potreba čovjeka da vodi brigu o uzgoju i zaštiti divljači, a da višak divljači odstreljuje kao zasluženu nagradu za svoj rad, odraz je prastarog odnosa između čovjeka i prirode. Upravo prirodna bogatstva i raznolikost ovih krajeva pružaju velike mogućnosti za razvoj lova i lovnog turizma. Međutim, za sada je taj vid turističke ponude nedovoljno organizovan i provodi se individualno u lovačkom društvu i nije registrovan kroz turistički promet. Lovnim područjem u Donjem Vakufu gazduje LD “Semešnica”. Ukupna površina lovišta je 32.099 hektara, od čega 31.253 ha zauzimana lovna, a 946 hektara nelovna površina. Lovište “Stolovaš” zauzima 8.000 ha i ima prvenstveno privrednu namjenu. Na ukupnoj lovnoj površini biljni pokrov oranica, šuma, livada i pašnjaka toliko je raznolik da divljači osigurava dovoljno dobru i raznovrsnu hranu, te daje odličan zaklon tokom cijele godine. Od lovne divljači koja prirodno obitava na ovim prostori-ma, ističu se: srna, divlja svinja, medvjed, zec, lisica, kuna, divlja mačka, jarebi-ca, tetrijeb i divlja patka.

Ribolovni turizam

Donji Vakuf ima povoljne uslove za razvoj sportskog ribolova. Planinski po-toci i riječice sa temperaturom vode od 7ºC do 18ºC su idealan ambijent za pa-strmku. Osim pastrmkom, Vrbas je bogat lipljenom, škobaljem i mladicom. U ovom dijelu svoga toka pruža mogućnosti za ribolov udicom na plovak, ribolov


387


varalicom i za fl y fi shing u čemu je Donji Vakuf već poznat široj javnosti. Zbog bogatog fonda ribe, uz rekreativni ribolov, moguće je razvijati i takmičarsko - sportski ribolov. Sportski ribolov i ugodan boravak u prirodi primamljivi su sva-kom ribaru i sportašu. Iako je malo poznato, lov i ribolov su skupi sportovi, pa se njima bavi ekonomski bogatiji dio populacije. Sa obzirom na to, ovim granama privrede treba posvetiti veću pažnju.. Konkretno,u ribolovu na području Donjeg Vakufa neophono je obnavljati riblji fond svake godine, ali ga i adekvatnije za-štiti i na kraju pravilno promovirati. Vodnim područjem u Donjem Vakufu gaz-duje SRD “Vrbas”, koje je otvorilo komercijalni revir 2004. godine na Vrbasu, prvenstveno za fl y fi shing.

Ribolov na Vrbasu

Komunikacijski faktori ponude

Donji Vakuf ima povoljan geoprometni položaj jer je formiran u dolinsko- kotlinskom prostoru iz kojeg se najlakše i najbrže prelazi u susjedne krajeve. Istočno od Donjeg Vakufa nalazi se prevoj Komar (927 m), preko kojeg je Donji Vakuf povezan Lašvanskom dolinom sa Sarajevsko-zeničkom kotlinom. Na jugu je Donji Vakuf, preko Bugojna i Gornjeg Vakufa/ Uskoplja povezan prevojem Makljen (1.123 m) sa dolinom Rame i Neretve. Na jugozapadu Kupreška vrata (1.384 m) otvaraju put prema Dalmaciji, a na sjeveru je dolinom Vrbasa, preko Vinačke klisure Donji Vakuf povezan sa Jajcem.

Sa obzirom na navedeno, Donji Vakuf ima vrlo dobre predispozicije za razvoj turizma, koji se u prvom redu može razvijati na bazi tranzitnog turizma. Tran-zitni turizam je pored vjerskog, danas jedan od najzastupljenijih vidova turizma


388

u Bosni i Hercegovini, ali na žalost, ne mogu se odrediti precizni statistički po-kazatelji o broju noćenja. Dužina magistralnih putnih pravaca koji prolaze kroz Donji Vakuf iznosi 51 km, a dužina lokalnih puteva 151 km.

Kantonalni planovi o razvijanju putne mreže zaobilaze Donji Vakuf, oslanja-jući se na Lašvanski dio i na priključenje na mogući koridor Vc. Ovo je posljedi-ca neprofesionalno urađenog Prostornog plana Kantona (usvojen 2005. godine), kao i nedovoljne aktivnosti Općine na izgradnji pozitivnog imidža grada, preko kojeg bi se Donji Vakuf nametnuo kao nezaobilazno mjesto ovog djela Federaci-je, ali i Bosne i Hercegovine. Bilo bi više nego pogubno za budući razvoj grada kada bi se ovi planovi ostvarili, jer u savremenom dobu ne imati brzu saobra-ćajnu vezu, znači ostati potpuno izolovan, što u konačnici dovodi do potpunog ekonomskog kolapsa.

Tabela 4. Udaljenost Donjeg Vakufa od glavnih urbanih i saobraćajnih cen-tara u regionu

Saobraćajna relacija Udaljenost u kilometrima

Donji Vakuf – Sarajevo 125

Donji Vakuf – Aerodrom Sarajevo 127

Donji Vakuf - Zenica 74

Donji Vakuf – Tuzla 215

Donji Vakuf - Mostar 135

Donji Vakuf – Banja Luka 109

Donji Vakuf - Bihać 185

Donji Vakuf – Auto put Zagreb-Beograd 185

Donji Vakuf- Aerodrom Zagreb 300

Izvor: Prostorni plan Kantona Središnja Bosna / Srednjebosanskog Kantona, Sarajevo/Zagreb, 2005.

Ekonomski značaj turizma za Donji Vakuf

Značaj turizma je višestruk i složen jer se odražava na privredne i društvene tokove. Turizam direktno utječe na razvoj pojedinih privrednih grana, poput po-ljoprivrede, zanatstva, kućne radinosti, trgovine i sl. Radi snabdjevanja turista u turističkim centrima i njihovoj okolini, razvija se specijalizirana poljoprivred-na proizvodnja, trgovačka mreža, kućna radinost, grade se hoteli, ugostiteljski


389


objekti, razni servisi i sl. Na ovakav način se razvijaju gotovo sve privredne djelatnosti, povećava zaposlenost i mijenja ukupna socio-ekonomska struktura stanovništva. Općenito, turizam utječe na privredno aktiviranje nerazvijenih pro-stora kroz zaposlenost (broj radnih mjesta u turističkoj djelatnosti raste približno 1,5 puta brže nego u industrijskim), razvoj ruralnih sredina, jačanje infrastruktu-re, prihode od poreza itd.

Oživljavanje turizma na području Donjeg Vakufa doprinijelo bi ostvarivanju bržeg i ravnomjernijeg razvoja općine otvaranjem novih radnih mjesta. Utjecalo bi se na razvoj privrednih djelatnosti koje su neophodne za što kvalitetniju turi-stičku ponudu. Došlo bi do očuvanja prirodnih, kulturnih i historijskih vrijednosti i boljeg ekološkog ponašanja i očuvanja prirodnih vrijednosti u cjelini, porasta životnog standarda i stvaranja prepoznatljivog imidža Donjeg Vakufa.

Razvoj turizma i utjecaj na okoliš

Prirodno-geografske i društveno-geografske odlike prostora, kao i opće pro-storne mogućnosti Donjeg Vakufa bitna su pretpostavka cjelokupnog privred-nog, pa i turističkog razvoja, te se kao nužnost nameće racionalno gospodarenje njima. Najvažniju pretpostavku racionalnom gospodarenju prostorom i pravilnoj politici prostornog razvoja daje prostorni plan kao sastavni dio jedinstvenog si-stema društvenog planiranja. Kako Donji Vakuf nema već decenijama usvojen prostorni plan, ovo se javlja kao primarni problem koji se odražava na različitim poljima. Prvo, kao posljedica toga javlja se bespravna gradnja, posebno u rubnim djelovima općine, te dolazi do nedovoljnog vrjednovanja komparativnih pred-nosti i mogućnosti prostornog razvoja. Drugo, jednolična privredna orijentacija i nedovoljna tercijarizacija umanjile su prespektive razvoja Donjeg Vakufa. Od-luči li Općina dati šansu razvoju turizma veoma je teško ocjeniti da li će utjecaj na okoliš biti više negativan ili pozitivan. Utjecaj na okoliš bi bio pozitivan zbog prioritetnog rješavanja sljedećih problema:

- velike površine pod minsko-eksplozivnim sredstvima - zastupljenost divljih deponija u planinsko - kotlinskom prostoru- deponiranje otpada uz riječne tokove- snadbjevanje stanovništva pitkom vodom- očuvanje kulturno-historijskog nasljeđa- očuvanje prirodnog ambijenta - zaustavljanje migracija stanovništva na relaciji selo-grad.

Bilo bi nepromišljeno očekivati razvoj planinskog turizma, a da prethodno po-vršine pod minsko-eksplozivnim sredstvina ne budu dekontaminirane. Divlje de-ponije u velikoj mjeri doprinose zagađivanju voda, zemljišta, šumskih kompleksa,


390

a prostor čine neatraktivnim. Kontaminiranost riječnih korita različitim otpadom, pa i minama, osim što predstavlja problem lokalnom stanovništvu, ne ide u pri-log razvoju ribolovnog ni drugih oblika turizma. Kulturno-historijsko nasljeđe Donjeg Vakufa je već duži niz godina izloženo vandalizmu, sa manjim izuze-cima, te bi razvoj turizma u velikoj mjeri utjecao na njegovo očuvanje, a i na očuvanje okolnih prostora, koji su po pravilu i prirodno atraktivni. Zaustavljanje migracija stanovništva na relaciji selo-grad, osim što bi sačuvalo seoski život i običaje, utjecalo bi i na smanjenje intenziteta industrijalizacije i urbanizacije, koji su osnovni indikatori narušenosti prirodne ravnoteže. Potencijalno rješava-nje pomenutih problema bi dakle imalo pozitivan uticaj na okoliš, na prvom mje-stu zbog očuvanja pedosfernog, hidrosfernog i biosfernog kompleksa za buduće generacije, ali i za podizanje kvalitete življenja stanovništva današnjice.

Sa druge strane, razvoj turizma bi utjecao na rekonstrukciju i izgradnju sa-obraćajne infrastrukture, izgradnju novih smještajnih kapaciteta, pojavu novih privrednih djelatnosti i na znatno veću cirkulaciju ljudi. Prvi problem koji se nameće je povećanje otpada, zagađenje atmosfere i drugih geografskih kom-pleksa i komponenata. Međutim, uzmemo li za primjer već postojeću situaciju koju karakterizira ilegalna sječa šume, ilegalno deponiranje otpada, ispuštanje otpadnih voda bez prethodnog prečišćavanja, napuštanje poljoprivrednih po-vršina i njihovo pretvaranje u industrijske zone i mnoge druge, te ako pretpo-stavimo da će Općina Donji Vakuf izraditi pravilnu strategiju razvoja turizma i studiju izvodljivosti na kojoj bi radio veći broj stručnjaka, ovi problemi bi bili riješeni, a novi koji predstoje bi bili znatno umanjeni, samim očuvanjem okoliša. Svakako je već vrijeme da se preventivno djeluje na ovom polju, sa ili bez razvoja turizma.

Ograničavajući faktori razvoja turizma

Pored nezaineteresiranosti lokalnih vlasti (što se vidi iz “Strategije razvoja općine Donji Vakuf zasnovane na poštivanju ljudskih prava 2005.-2015.” gdje je turizam marginaliziran) i slabe svijesti stanovništva o značaju očuvanja prirod-nog i kulturno-historijskog nasljeđa, postoje i drugi ograničavajući faktori za ra-zvoj turizma na ovom prostoru. Jedan od najozbiljnijih je prekrivenost zemljišta minsko-eksplozivnim sredstvima zaostalim iz 90-ih godina XX. stoljeća . Mine su postavljane na svim mjestima koja su se smatrala strateški važna, a to su po pravilu prostori na kojima bi se danas mogao razvijati planinski turizam, lovni i ribolovni turizam ili poljoprivredne površine značajne za ruralno stanovništvo. Najveća koncentarcija minsko-eksplozivnih sredstava je oko Donjeg Vakufa. Najkontaminiraniji prostori su na zapadu i istoku općine. Ukoliko Donji Vakuf ima ozbiljne planove za razvoj turizma, ali i za razvoj bilo koje druge privredne djelatnosti, ovaj problem će se morati riješiti u dogledno vrijeme.


391


Već prije 1991. godine u Donjem Vakufu se osjećao manjak smještajnih kapaciteta, što je posebno bilo istaknuto prilikom održavanja većih kulturnih i vjerskih manifestacija. Ovaj nedostatak danas posebno dolazi do izražaja za vrijeme održavanja dana Ajvatovice. Osim hotela u gradu i tri motela na izla-zima iz grada, Donji Vakuf nema druge receptivne kapacitete. Sasvim je iz-vjesno da je ekonomski mnogo isplativije stimulisati lokalno stanovništvo na razvijanje ugostiteljskih usluga, kroz plaćanje povoljnih taksi državi, nego li investirati u veće objekte. Osim ugodnih apartmana i soba, potrebno je izgra-diti veći broj kućica za odmor u prirodnom ambijentu. Pristupi li se izgradnji ovakvih objekata u skoroj budućnosti, mora se voditi računa o uticaju na okoliš i o prostornom planiranju u cjelini.


392

Literatura

Alfi er, D., Turizam, Zagreb, 1994.Bilen,M.,Bučar,K., Osnove turističke geografi je, Zagreb, 2001.Hadžić, M., Prusac i njegovo dovište Ajvatovica, Centar za promociju civilnog

društva, Sarajevo, 2005.Pepeonik, Z., Turistička geografi ja svijeta, Školska knjiga Zagreb, Zagreb,

2003.Prosorni plan Kantona Središnja Bosna / Srednjebosanskog Kantona, Sarajevo/

Zagreb, 2005.Strategija razvoja općine Donji Vakuf zasnovana na poštivanju ljudskih prava

2005.-2015., Donji Vakuf, 2005.Srednjebosanski Kanton/Kanton Središnja Bosna, Sektor za privreduOpćina Donji Vakuf, Sektor za privreduMeteorološka stanica BugojnoStatistička služba SBK/KSBLD “Semešnica”PD “Dubrave”SRD “Vrbas”http://www.donji_vakuf.com, 16.6.2005.http://www.prusac-akhisar.com, 20.11.2007.http://www.donji-vakuf. info, 24.11.2007.


393

Suzana Krezo

Potencijal i perspektive razvoja turizma na području Livna

1. Uvod

Ovaj rad je zamišljen kao geografski prikaz prostora općine Livno ili livanj-skog kraja sa posebnim osvrtom na njegove turističke potencijale.

Livno je grad u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, sa oko 10.000 sta-novnika u gradu, odnosno 32.450 u općini (procjena iz 2003. godine). Prema zadnjem službenom popisu iz 1991. godine livanjska općina imala je 40.610 stanovnika.

Iako se u pisanim izvorima spominje još od 892. godine, broj njegovih sta-novnika stoljećima se sporo povećavao. Ovo područje je izrazito depopulacijsko, a posebice od 1960- ih godina, kada su otvorene granice prema inozemstvu.

Površina općine iznosi 994 km². Grad leži na 730 metara nadmorske visine i smješten je većim dijelom na obroncima i u podnožju brda Bašajkovac, iz kojeg izvire i krška rijeka Bistrica. Livno je smješteno između 43º 50’ sjeverne geo-grafske širine i 17º 00’ istočne geografske dužine. Ima stabilnu klimu, sa ravno-mjernim strujanjem zraka i sa prosječnim trajanjem sijanja sunca sa oko 2.250 sati. Klima je umjereno kontinentalna. Na nju utječu velika nadmorska visina i dinarski masiv koji livanjski kraj odvaja od toplije mediteranske klime.

Ispod visokih i strmih litica Tebera nalazi se Duman, izvor rijeke Bistrice koja protječe kroz grad. Ovo jedinstveno mjesto izuzetno je bogato prirodnim i kulturno-povijesnim obilježjima (izvor Bistrice, pećine, most na Dumanu, Veis kula, Firdusova kula, Pirijina kula, stara vunovlačara, mlinovi, slapovi).

Brdo Bašajkovac već je odavno Livnjacima poznato kao rado posjećeno izle-tište sa prekrasnim vidicima na sam grad, Livanjsko polje te okolne vrhove. Po-sebna atrakcija su brojne spilje i pećine tipične za ovo krško područje.


394

Riječni tokovi i jezera u programu turističke valorizacije uključuju kupanje i sportove na vodi. Veliki je broj mjesta pogodnih za kampiranje, a jezera pružaju mogućnosti izgradnje kvalitetnih plaža.

2. Opći podaci o prostoru

Općina Livno obuhvaća površinu od 994 km², a nalazi se u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Administrativno pripada Hercegbosanskoj županiji. Livno je smješteno između 43º 50’ sjeverne geografske širine i 17º 00’ istočne geograf-ske dužine. Livanjsko polje je najveće polje u kršu u zapadnoj Bosni, sa površi-nom od 405 km² a pruža se sa smjerom sjeverozapad – jugoistok, uzduž podnožja planine Dinare. Nalazi se na nadmorskoj visini od 700 do 740 metara.

Geografski smještaj Livna


395


Reljefno, ovo područje pripada vanjskim Dinaridima, a klimatski pripada zoni umjerene kontinentalne klime na koju utječu velika nadmorska visina i dinarski masiv.

Hidrogeografski, ovo područje sa svojim riječnim tokovima pripada jadran-skom slivu.

Priroda je u livanjskom području stvorila polje u kršu, rijeke, planine, jezera, izvore, šume i vapnenac.

Grad Livno smješten je na istoku središnjega dijela Livanjskog polja uz pro-metnicu koja povezuje susjednu Dalmaciju i unutrašnjost Bosne, samo stotinjak kilometara sjeveroistočno od Splita.1

3. Atraktivni prirodno – geografski faktori

3.1. Reljef

U morfološkom pogledu na području općine Livno mogu se razlikovati dva dijela i to: viši-obod polja i niži-dno polja.

Obod polja čine strane visokih planina koje su najvećim dijelom građene od vapnenca. Na zapadnoj strani se diže Dinara (Troglav 1.913 m), jugozapadnoj Kamešnica (Konj 1.854 m), jugoistočnoj Tušnica (1.700 m), sjevernoj Šator (1.875 m), sjeveroistočnoj i istočnoj Staretina (1.675 m), Golija (1.892 m) i Krug planina (1.740 m).2

U vrijeme glacijacije ove planine su bile zahvaćene ledenjacima čiji su trago-vi nađeni na sjevernim stranama Cincara, Troglava i Tušnice.3

Niži dio čini dno Livanjskog polja. To je najveće polje u kršu u Bosni i Her-cegovini. Leži na 700 – 740 metara nadmorske visine. Dugo je 65 km, srednja širina mu je 6 km, a površina mu iznosi 405 km². Ima pravac pružanja sjeveroza-pad – jugoistok ( dinarski smjer ).

Morfološki, Livanjsko polje možemo podijeliti na tri gotovo zasebna područja:1. na sjeverozapadu Ždralovac i Šarevo blato2. u središnjem dijelu Livanjsko polje u užem smislu3. na jugoistoku Buško blato ( jezero )

1 www.hbzup.com2 Podaci za geografski pregled Livanjskog polja uzeti iz Narodne enciklopedije (S. Stojanović),

knj. II., str. 675-677.3 Milojević, B., 1922: Beleška o glečerskim tragovima na Raduši, Cincaru, Šatoru, Troglavu i

Velebitu, Glasnik geografskog društva, Beograd


396

3.2. Klima

Premda se Livno nalazi na 43º50’ sjeverne geografske širine i 17º00’ istočne geografske dužine, ono ipak ima umjereno kontinentalnu klimu gdje se izmjenju-ju hladne zime, nestabilna proljeća, topla ljeta i kišovite jeseni.

Tablica 1. Srednje mjesečne temperature zraka u Livnu za razdoblje od 1970. do 1985.

MJESECI1970. - 1985. I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII

SREDNJA MJESEČNA TEMPERA-

TURA

-0,8 1,8 4,2 8,0 13,4 15,5 18,9 17,8 14,4 9,5 2,9 1,2

Tablica 2. Srednje temperature po godišnjim dobima (nakon stvaranja umjet-

ne akumulacije - Buško jezero)

GODIŠNJE DOBA SREDNJA TEMPERATURA ZRAKA u ºC

PROLJEĆE 8,5

LJETO 17,4

JESEN 8,9

ZIMA 0,7

Oblačnost je jedan od bitnih klimatskih čimbenika. Ona je proizvod osunča-nosti, odnosno insolacije nekog područja. Kao što je već spomenuto, u Livnu se smjenjuju hladne zime, nestabilna proljeća, topla ljeta i kišovite jeseni. U takvom klimatskom ozračju u kojemu se samo ponekad pojavljuje magla (prosječno 10 dana godišnje) na livanjskom je području vedro i plavo nebo s prosječnim godiš-njim trajanjem sijanja sunca oko 2250 sati, dnevno 6,2 sata.

Padaline su važan klimatski čimbenik za određivanje tipa klime. S obzirom na padaline, livanjska općina ima modifi cirani maritimni tip klime čija je karakteri-stika najveća količina padalina u jesenjim mjesecima.

Srednja godišnja količina padalina je 96 mm/m² mjesečno. Prosječno u jese-njim mjesecima padne 142 mm/m², a u ljetnim 67 mm/m².

Snijeg pada redovito od studenog do ožujka. Desetogodišnji prosjek dana sa snijegom je 35. Snježni pokrivač se zadržava duže od 100 dana u jakim zimama,


397


te često ometa prometnu povezanost, tako da Livno nekad bude i po nekoliko dana izolirano od ostalih mjesta.

Za ovo područje karakteristični su vjetrovi. Vjetrovito doba godine je uglav-nom zima, osobito u siječnju, a najmirnije je u kasno ljeto. Dominirajući vjetar je bura (N i NE) 20,4 % i jugo (S i SE) 17,8 %.

3.3. Hidrogeografske karakteristike

Kao i u svim krškim područjima, i na području Livna hidrogeografi ja je ne-ujednačena. Iako općina Livno prima 1.235 mm/m² padalina, ona je ipak suh i bezvodan kraj, zbog toga što gotovo sva voda- kišnica, ponire u vapnence. Bezvodnost krša uzrokovana je geološkom građom ovog područja. Pukotine u vapnencima nastale su uglavnom djelovanjem tektonskih procesa.

Na cijelom prostoru nalaze se 3 rijeke i 3 umjetna jezera.Na području Livna nalaze se površinski i podzemni tokovi, estavele i ponori.Najveći dio vode izbija na izvorima ili kroz estavele (otvor u kršu). Najveći

izvor je Duman, koje je tipično vrelo u kršu i opskrbljuje vodom grad Livno i većinu sela livanjske općine. Jači izvori su Sturba i Žabljak.

U novije vrijeme na južnom dijelu Livanjskog polja formirana je umjet-na akumulacija Buško jezero, površine 55,8 km², a nalazi se na 716 metara nadmorske visine. 1/3 površine jezera nalazi se u općini Livno, a 2/3 u općini Tomislavgrad.

Svojom površinom ovo jezero je jedno od najvećih akumulacija u Europi.Stvaranjem umjetne akumulacije topoklimatski elementi ovog područja su

dosta izmijenjeni.Umjetnom akumulacijom ublažene su zimske temperature u oba navedena

mjesta. Međutim, u toplijoj polovici godine stanje je obrnuto. U pluvijalom reži-mu primjetna je ravnomjernija raspodjela padalina4 u razdoblju nakon izgradnje akumulacije.

3.4. Biljni pokrivač i životinjski svijet

Prirodni biljni pokrivač ili vegetacija ( raslinje ) nekog područja izravno je povezan s klimom. Na malom geografskom prostoru livanjske općine izmjenjuju se pusti kamenjari s bujnim livadama ili gustim šumama. Livade su raspoređene

4 Spahić, M., 2001: Prirodna jezera Bosne i Hercegovine – limnološka monografi ja, Harfo – graf, Tuzla, str. 158-159.


398

u ravničarskim područjima Livanjskog polja i na površinama Cincara i Krug planine. Te se livade nazivaju – livade sjenokoše.

Šume su po sastavu vrlo različite. Na višim okolnim planinama opadaju tempe-rature, a povećava se količina padalina u odnosu na okolnu niže područje. Zato se s porastom visine mijenja i biljni pokrivač. Površine koje zauzimaju šume na livanj-skom prostoru iznose svega 18%. Sasvim malo površina je pod šumom, a naročito pod visokom šumom. Šikare pokrivaju 62% ukupne površine pod šumama.

Životinjski svijet je u ovom kraju vrlo raznolik. Livanjski kraj ima veoma povoljne uvjete za razvoj životinjskog svijeta. Po jarugama i šikarama lutaju krda divljih svinja. Šume, livade i travnjaci staništa su medvjedu, vuku, jazavcu i lisici, kao i poludivljim konjima koji su posebna atrakcija ovog područja.

Poludivlji konji na Krug planini

U nižim područjima se zadržavaju zečevi i kune kvalitetna krzna, te jarebice, tetrijeb i još neke vrste rijetkih životinja. Od zmija na ovom području žive otrov-nice (poskok i riđovka).

Riblji svijet je također raznolik. U močvarama i barama mogu se naći žabe, a u rijekama i jezerima i rakovi.


399


4. Potencijalni razvoj turizma na bazi prirodno – atraktivnih faktora

Turizam se najčešće defi nira kao gospodarska djelatnost koja obuhvaća ukup-nost odnosa i poslova vezanih uz putovanja i privremeni boravak ljudi izvan njihova prebivališta radi odmora i razonode ili zadovoljavanja ostalih potreba. Turizam kao vrlo složena i dinamična društvena pojava manifestira se u odre-đenom prostoru i vremenu. Na njega utječu pokretački faktori, faktori ponude te posrednički faktori. Pokretačkim faktorima nazivamo motive i uzroke koji tjeraju suvremenog čovjeka da privremeno promjeni mjesto boravka, kao što su radna i životna sredina, standard, motorizacija, odnosno povećanje osobne po-kretljivosti i povećanje slobodnoga vremena. Kompleks turističke ponude čine: atraktivni, komunikacijski i receptivni faktori, no turistička ponuda mora pri-je svega obuhvatiti rekreativne faktore koji će svojom prirodnom i društvenom atraktivnošću privući turiste.5

Za razvoj turizma moraju postojati određeni uvjeti, kao što su prirodne ljepote i ljudsko stvaralaštvo, dobre prometnice te mogućnost ugodnoga smještaja i borav-ka turista. U općini Livno postoje povoljni uvjeti za potencijalni razvoj turizma.

Turizam ovog kraja je još uvijek nerazvijen, a prirodni potencijali su slabo iskorišteni. Turizam je izrazito tranzitni. Posjetitelji su uglavnom turisti koji idu prema Jadranu, a u Livnu se zadržavaju relativno kratko.

4.1. Planinski turizam (planinarenje, alpinizam, skijanje)

Planinski vrhovi na Cincaru (2.006 m), Dinari (Troglav 1.913 m) i Kamešnici (Konj 1.854 m), pravi su izazov za planinare. Za njima ništa ne zaostaju planine Šator, Golija, Tušnica i druge, u podnožju obrasle šumom, a pri vrhovima rijet-kim i endemskim biljem. Planinsko – alpski tip klime popraćen izuzetno čistim zrakom pogodan je za razvoj zimskog sportskog turizma. Brdo Bašajkovac već je poodavno Livnjacima poznato kao rado posjećeno izletište sa prekrasnim vi-dicima na sam grad, Livanjsko polje te okolne vrhove. Posebna atrakcija ovoga prostora su brojne spilje i pećine tipične za ovo krško područje koje su do danas nedovoljno istražene, a čine pravu poslasticu speleolozima, kao i onima avantu-rističkog duha. Planinsko društvo “Cincar”, kao i Speleološko društvo najbolji su vodiči kroz ovaj fascinirajući i tajanstveni svijet.

U budućnosti je potrebno sanirati prometnice i makadamske putove na plani-nama i na taj način turistima omogućiti jednostavniji i sigurniji dolazak na želje-ne destinacije. Treba napraviti detaljnije kartiranje prostora i označiti pravce kao i put kretanja po planinama za sve one koji se upuste u ovakav oblik avanture, a željni su dobiti prave i točne informacije na samom terenu.

5 Perkovac, Ž., 1976: Prirodna osnova turizma u Poreštini, Geografski Horizont br. 1-2, godina XXII, Zagreb, str. 48.


400

4.1.1. Regulacijski plan vikend naselja na Kamešnici

Projekt skijaškog centra na Kamešnici

Buduće vikend naselje će se nalaziti uz samu prometnicu Livno – Split, koja ide preko planinskog prijevoja Vaganj.

Regulacijski plan naselja napravio je Urbanistčki zavod iz Banja Luke, a pla-nom je predviđena izgradnja oko 150 vikend kuća sa svim popratnim sadržajima.

Povezivanje zimskoga i ljetnog turizma “Projekt skijaškog centra na Kameš-nici” još prije tri godine za općinu Livno izradio je studio Modrić iz Zagreba. Na ovom projektu su kao savjetnici radili i Ante Kostelić i Tone Vogrinc, inače svjetski stručnjaci za alpsko skijanje. Začetnik ideje o izgradnji skijaškog centra na Kamešnici je svjetski poznati planinar Stipe Božić.6

Vikend naselje na Kamešnici u budućnosti će biti sastavni dio vaganjske strane kako bi bila što bliže jadranskom turizmu i mogućnosti povezivanja ova dva turiz-ma. Želje za realizacijom ovog projekta su potpuno realne i dalekovidne, posebno po završetku izgradnje pravca Livno – Split preko planinskog prijevoja Vaganj.

Naselje Kamešnica je izabrano zato jer ima povoljne uvjete za razvoj zimskog turizma, a zbog blizine Jadranskog mora imati će, što je najvažnije, osigurano tržište usluga.

Da ideja izgradnje skijaškog centra na Kamešnici nije nova, govori i podatak da je još davne 1933. godine na ovim prostorima organizirano prvenstvo u skijaš-kim disciplinama Dalmacije. U navedenoj studiji Kamešnica je vrjednovana kao atraktivan i perspektivan zimsko – planinski centar tijekom cijele godine. Ka-mešnica bi u budućnosti trebala postati ključ cjelovitoga budućeg razvoja zimsko – planinskog turizma.

4.2. Sportovi na vodi

Riječni tokovi i jezera u programu turističke valorizacije uključuju kupanje i sportove na vodi.6 www.livno-online.com


401


Buško jezero bogato je ribom, a šarani od preko 10- ak kilograma izazov su za mnoge ribiče. Jezero pruža iznimne mogućnosti za ljubitelje sporta i rekreacije na vodi, jedrenje uz obilje povoljnog vjetra, veslanje, skijanje na vodi, kupanje i plivanje u ljetnim mjesecima te kampiranje u šumi uz samu obalu jezera. Buško je-zero je već nekoliko godina za redom u kolovozu poprište međunarodnog natjeca-nja kajakaša i kanuista srednjoeuropskih zemalja. Dosadašnje sudionice regate su: Češka, Mađarska, Slovačka, Poljska, Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Jezero pruža izuzetnu mogućnost za izgradnju kvalitetne plaže za budući ku-pališni turizam u vrijeme ljetne sezone. Za razvoj kupališnog turizma potrebni su i razni popratni sadržaji, kao i hoteli i restorani na samoj obali. Do danas nije izgrađen nijedan hotel ni restoran.

Glavninu smještajnog kapaciteta u Livnu čine “Dinara” i “Park” čiji je ukupni kapacitet 200-tinjak ležaja.

Panoramska slika Buškog jezera

4.3. Zmajarenje i paragliding

Uzvisine koje okružuju prostrano Livanjsko polje, uz povoljno strujanje zraka pružaju idealne uvjete za zmajarenje i paragliding. Jedinstvene prirodne pogod-nosti privlače mnogobrojne ljubitelje slobodnoga leta što doprinosi njegovoj po-pularizaciji među lokalnim stanovništvom. Već nekoliko godina lokalni entuzi-jasti okupljeni u Aero klub “Livno” i Paragliding klub “Krila Livna” šaraju nebo svojim letjelicama, privlačeći sve više znatiželjnika željnih da se i sami okušaju u ovom iznimnom i atraktivnom sportu.

4.4. Sportsko letarenje i aeromodelarstvo

S obzirom na jedinstvene geografske i klimatološke karakteristike područja, Livanjsko polje sa okolnim vrhovima i padinama je “ termički kotao”, tj. pravi je


402

izvor termičkih stupova. Široki pojas toplog zraka uzdiže se do 5 – 6 kilometara visine uz veliki broj vedrih dana i rijetke magle. U svijetu poznavalaca sportskog letenja ovo područje je proglašeno najpovoljnijim u Europi. Letenje sportskim avionima, jedriličarstvo i škola letenja, te aeromodelarstvo aktivnosti su Aero kluba “Livno” sa sportskim aerodromom i hangarom na Brdima.

Prije rata na ovom području održano je prvenstvo jedriličara iz cijeloga svijeta.

5. Društveni atraktivni faktori razvoja turizma

Kultura, shvaćena u najširem smislu, uvjetuje i pospješuje razvoj turizma, daje mu posebnu društvenu vrijednost i utječe na povećanje njegovih ekonom-skih efekata, a turizam igra veoma značajnu ulogu u valorizaciji gotovo svih elemenata objektivne kulture i u razvijanju čitave sfere subjektivne kulture. Kul-turni motivi u turizmu su ponekad tako dominantni da oblikuju posebne vrste i forme kulturnog turizma.7

5.1. Spomenici graditeljstva

Prošlost nekog grada ili zemlje najčešće je zabilježena u povijesnim zapisima. Ali mnogo zornije i impresivnije fi ksirana su burna zbivanja prošlosti sa saču-vanim njezinim spomenicima. Livanjski spomenik – spomenik kralju Tomislavu – postao je jednim od simbola grada i jednog segmenta milenijske povijesti Liv-na. Spomenik je podignut u spomen tisućgodišnjice krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava.8 Spomenik se nalazi u samom središtu grada.

Spomenik kralju Tomislavu u Livnu (preuzeto sa www.livno-online.com)

7 Alfi er, D., 1994: Turizam – izbor radova, Institut za turizam, Zagreb, str. 189.8 Tadić, D., i grupa autora, 1994: Livanjski kraj u povijesti, Split – Livno, str. 214.


403


Nakon Domovinskog rata u Livnu je podignut još jedan spomenik koji je po-svećen Poginulima za slobodu livanjskog naroda. Spomenik se nalazi uz lijevu obalu rijeke Bistrice, nedaleko od centra grada.

Od spomenika i obilježja antifašističkog pokreta najvažnije je spomenuti Par-tizansko groblje koje se nalazi na samom ulazu u grad, uz prometni pravac Livno – Bosansko Grahovo. Danas je groblje potpuno uništeno ljudskim nemarom i nepažnjom. To je znak da ljudi ne znaju vrednovati kulturna zdanja koja su dio naše prošlosti i nekih drugih vremena.

5.2. Vjerski turizam – sakralna zdanja

5.2.1. Livanjska sahat - kula

Livanjska sahat - kula nalazi se u sklopu kompleksa najviše i najljepše džamije u gradu Livnu, džamije Hadži Ahmeta Dukatara, zvane još i Glavica. Sagrađena je dolaskom Turaka u Livno na prostoru livanjske crkve sv. Luke. Na to ukazuje zidni kamen i arhitektura džamije. Cijeli se povijesni kompleks nalazi na poseb-noj uzvisini u sklopu brda Bašajkovac, koji dominira nad gradom Livnom.

Dukatareva džamija i sahat – kula smještene su u povijesnoj jezgri staroga Livna, u livanjskom Gornjem gradu, predstavljajući najreprezentativniji objekt turske gradnje u livanjskom kraju. Ona u svojim temeljima čuva brojna stoljeća burne livanjske povijesti, od ranokršćanske rimske bazilike preko ostataka hrvat-ske crkve sv. Luke.

Livanjska sahat – kula nalazi se na privremenoj listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

5.2.2. Samostan Gorica

Franjevački muzej i galerija Gorica u Livnu, službeno je utemeljen 2. listo-pada 1995. godine, sa ciljem da sustavno skuplja, čuva, stručno zaštiti i znan-stveno obradi, te prezentira muzejski materijal sa područja Hercegbosanske žu-panije i šire. FMGG imaju svoje korijene u 19. stoljeću u djelatnosti livanjskih franjevaca koji su obilazili arheološka nalazišta i sakupljali starine, te su bili začetnici oko osnutka muzeja u samostanu. O tome svjedoči pisani dokument iz 1896. godine kojim se moli Zemaljska vlada u Sarajevu za dozvolu da se može u javnoj samostanskoj prostoriji držati starinsko oružje. Kroz kasnija desetljeća u livanjsku muzejsku zbirku donose se brojni nalazi iz svih razdoblja livanjske prošlosti.

Nekad mala samostanska zbirka prerasla je u suvremeno osmišljen muzej, danas FMGG, koji po svom sadržaju i obujmu odražava na ovim prostorima


404

kontinuitet povijesnih događanja: od Kelta i Ilira preko Rimljana, te Hrvata od doseljenja do najnovijeg vremena.

Samostan i muzej Gorica u Livnu

5.2.3. Pravoslavna crkva

Pravoslavna crkva u Livnu sagrađena je još davne 1859. godine. Posjeduje preko 80 starih ikona. Po obujmu, povijesnoj vrijednosti, ovo je treća po vrijed-nosti crkva u Bosni i Hercegovini.

Budući da je livanjska pravoslavna crkva posvećena Uspenju presvete Bo-gorodice, najviše ikona nosi Bogorodičin lik. Ikone su stvarane u razdoblju od 15. – 19. stoljeća, a radili su ih srpski, makedonski, grčki, kretski, italokretski i domaći – naivni ikonopisci. Dospjele su ovamo kao poklon bogatih pojedinaca, crkava i manastira. Otuda njihova raznovrsnost, po mjestu i godini nastanka i po kvaliteti izrade.

6. Ruralni turizam

Stvaranje turističkog prostora gotovo nikad se ne uključuje niti u potpuno pasivni agrarni niti u potpuno prirodni prostor.

Ključ razvoja ruralnog turizma upravo leži u etnografskim oznakama. For-miranje nekog turističkog mjesta koje do sada nije bilo u turističkoj ponudi, značilo bi otvaranje i uređivanje jednog prostora koji se odlikuje određenim privlačnostima.

Razvoj ruralnog turizma na području livanjske općine bio bi od velike važno-sti, prvenstveno zbog toga što ovaj prostor pruža velike mogućnosti, a ističe se svojom raznolikošću i bogatom kulturnom, povijesnom i narodnom baštinom.


405


Turistička ponuda se može temeljiti na putovanju kroz prošlost i stapanje sa krajem kojeg su i sami odlučili posjetiti. Ponuda bi se temeljila na starim običa-jima, kulturi i načinu života.

7. Razvoj turizma i njegov utjecaj na okoliš

Posljedice prebrze i često neracionalne urbanizacije u nas i u svijetu vrlo su intenzivne i raznolike. Posebno je naglašena neracionalna iskorištenost prostora, naročito kvalitetnijih poljoprivrednih površina. Veoma je opasno ugrožavanje kvalitete zraka, podzemnih i nadzemnih voda, zelenih površina i različitih živo-tinjskih vrsta. Osim toga, prevelik i nekontroliran rast gradova utječe na promje-ne klime, izmjenu regionalnih i ambijentalnih vrijednosti, vodi dehumanizaciji života, različitim nesporazumima, stresovima, napetostima i drugim sociološkim i psihološkim poremećajima.9

Prevelika koncentracija stanovništva na jednom mjestu, posebice na moru u vrijeme ljetne sezone dovodi do ugrožavanja životne sredine te ima negativne posljedice na okoliš. Vode su onečišćene i ugrožene. Kanalizacijski uređaji sva-kodnevno odnose goleme količine raznovrsnih otpadaka, posebno organskih, u more, rijeke i jezera.

Problem čine i velike prometne gužve u turističkim mjestima što dovodi do zagađenja zraka.

Pravilna zaštita i uređenje okoliša sastoji se od osmišljenog gospodarenja okolišem da bi on čovjeku omogućio egzistenciju, a da se pri tom ne bi pokrenuli negativni procesi.

Prije potencijalnog razvoja turizma na području livanjske općine potrebno je donijeti zakone o zaštiti okoliša kao i zakone o namjeni površina. Na taj način bi se spriječila “divlja gradnja”, a prostor bi bio kvalitetno izgrađen sa svim poprat-nim sadržajima kao i parkovima za ugodan boravak u prirodi.

8. Zaključak

Ekološki čista i netaknuta priroda, umjerena kontinentalna klima popra-ćena izuzetno čistim zrakom jer na ovom prostoru industrija gotovo da i ne postoji, te veliki broj sunčanih dana (prosječno 2.250 sunčanih sati godiš-nje), visoke planine koje okružuju Livanjsko polje, tajanstvene šume, jezera i bistre rijeke čine ovaj prostor jedinstvenim, atraktivnim i veoma lijepim tijekom cijele godine i pruža izuzetne mogućnosti za razvoj turizma, kao i aktivan boravak u prirodi.

9 Matas, M., 1992: Zaštita okoliša danas za sutra, Školska knjiga, Zagreb, str. 59.


406

Gradnjom skijaškoga centra na Kamešnici livanjskom kraju će se otvoriti vra-ta za aktivniji razvoj turizma. Do danas se turizam, kao i u većini gradova Bosne i Hercegovine svodi na tranzitni. Gosti se zadržavaju relativno kratko i uglavnom su na proputovanju prema Jadranskom moru pa se stoga kratko zadržavaju na ovom prostoru.

Potrebno je izraditi detaljan turistički plan, kao i usavršiti ponudu koja bi bila zanimljiva posjetitelju kako bi se na ovom području zadržao duže vremensko razdoblje.Ovo područje ima velike mogućnosti za razvoj i valorizaciju različitih oblika turističke ponude.

Literatura

Alfi er, D., 1994: Turizam – izbor radova, Institut za turizam, Zagreb, str. 189.Milojević, B., 1922: Beleška o glečerskim tragovima na Raduši, Cincaru, Šato-

ru, Troglavu i Velebitu ,Glasnik geografskog društva, BeogradPerkovac, Ž., 1976: Prirodne osnove turizma u Poreštini, Geografski Horizont

br. 1 – 2, godina XXII, Zagreb, str. 48Spahić, M., 2001: Prirodna jezera Bosne i Hercegovine- limnološka monografi -

ja, Harfo-graf, Tuzla, str. 158 – 159.Tadić, D., i grupa autora, 1994: Livanjski kraj u povijesti, Split – Livno, str. 214.Podaci za geografski pregled Livanjskog polja uzeti iz Narodne enciklopedije (S.

Stojanović), knj. II., str. 675 – 677.www.hbzup.comwww.livno-online.com


407

Alojzije Stantić

Pokladni običaji Bunjevački Hrvata u Bačkoj*

Poklade

Poklade su vrime koje počimaje na Bogojavljenje, a kraj njim je poslidnjeg utorka prid Čistu sridu, kad počme korizma. Kadgod su poklade zvali i mesojeđe (mesoije), vrime kad je slobodno ist meso. Poklade su zvali i mesopust kad su dr-žali da se posli ovog vrimena triba okanit mesoija i počet postit. Kad su iz našeg

Slika sa Velikog prela 2008.* Lektorirala: Hilda Heinrich


408

kraja otirali Švabe, za poklade se iz bunjevačkog izgovora polagano počelo gubit ime fašinak, po nimačkom Fasching, a Madžari ji zovu faršang.

Poklade je i poslidnja nedilja (dan) prid Čistu sridu i poslidnja tri dana prid Čistu sridu.

Poklada se većinom drže svi koji prave zabave, u našem kraju pučka veselja: svatove, skupštine, prela i balove, a u svitu su najpoznatiji kojekaki karnevali. Kad-god su poklade u našem kraju bile poznate i po godovima, disnotorima, obiteljskim i drugim prelima i po gošćenjima s ićom i pićom. To je vrime kad su reduše pekle krumpiraču i fanke, a čeljad ji zalivali kevidinkom, katkad i kadarkom.

* *

*

Vodokršće

Dan prid sv. Tri kralja, 5. sičnja, na posvećenje svete vode iz svake je obitelji barem jedno čeljade išlo u crkvu. Sa svetom vodom su na salašu najpreg poškro-pili odaje u čeljackom salašu, košaru, volaricu, ledinu i uvratine njiva. Taj adet je opiso biskup Ivan Antunović u Slavjanu (str.40): poškrope se sve sgrade i sva imanja, jel voda i vatra su življa, kroz koja se sve što je živo uzdržaje na svietu... Iz obitelji kogod, el više nji, očo na groblje di je poškropio rake i kripte najbliži pokojnika. Bilo je i takog da su tušta nji u sud s vodom metnili jabuku i kad je odstojala u svetoj vodi onda je isikli na skale i po malo je dali isickanu josagu.

S ovim blagdanom su počele poklade, vrime disnotora i kojekaki zabava, a po selima i varoši su pravili prela, a u novije vrime balove i druge zabave.

Bogoljubni kršćani se posvećenom vodom iz svetnjače prikrste za molitvu uveče prid spavanje u ujtru kad ustanu. Tu vodu su nalivali u bočicu kad su išli na ukop i s vrimena na vrime obalazak grobova, al uvik na Svi svete i Mrtvi dan.

* *

*

Bogojavljenje

Ove svetkovinu kršćani drže od četvrtog vika ko sićanje na Isusovo krštenje u Jordanu, jel čim je izašo iz vode “Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božje-ga gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mu sva milina!” (Mt 3 16-17). Na ovaj dan došli su istočni kraljevi Isusu i poklonili mu se: Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. (Mt 2 11).


409


Na taj isti dan je Isus na prošnju svoje matere učinio prvo svoje čudo u Kani Galilejskoj kad je u svatovima ponestalo vina. Isus je zapovidio da mu donesu vodu koju je pritvorio u vino. (Iv 2 1-12).

Na ovaj dan došli su istočni kraljevi k Isusu da mu se naklone, doneli su mu i svoje darove. O tom bikup Ivan Antunović veli: ... Na uspomenu onih skupocie-nih, Isusu po istočnini mudraci donešenih darovi, posvećuju kršćani tiem danom i svoje skupocienosti, a to čine tiem većma zaoto, da im nikada s uma ne spadne, da sve što je liepo, dobro i skupo, od Boga dragoga u posjed ljudij dolazi. (Bog s Čoviekom str. 457). Ko sićanje na darove istočni kraljeva kršćani u crkvi obav-ljaje blagoslov svoji skupi predmeta.

Istog dana se blagosivljaje domovi, zvanije, učionice itd. da se u ta mista useli blagoslov trojedinog Boga.

Na ovaj blagdan je bio i prvi god u godini kad su se tušta momaka i divojaka zamomčili el zadivojčili.

* *

*

Divan

Divan je kadgodašnji adet kad su se skupili više čeljadi s nakanom da se izdi-vane, el štogod važno udivane, a često i da budu u čemu poučeni el doznadu važ-nu vist. Pokladni večernji sati su ko stvoreni za divan, čeljad su najdospivenija, u ravan nisu mogli zakoracit da u njivi urade koji od nužni poslova.

Na divan su se kupili najviše zimi, muškarci obaško od žena, a mladi obaško od stariji. Zemljodilci u ravni nemaje šta radit, dani su kratki, a dugačke noći mož skratit ako dio večeri provedu u divanu, a kad se više nji nađu onda lako započet divan.

Salašari u šorovima, većim ratama el sokacima naselja katkad se moraje udi-vanit za štogod što se tiče više obitelji, da naum lakše obave. Divan je uvik počo u vrime koje o koje su se obavistili, al su se čeljad počela kupit dobrim ranije da čuju šta ima novog, a osobito su slušali onog ko je skoro bio u varoši i tamo dozno šta ima novog u društvu pa i u svitu. Ljudi su onda kojekake visti najviše doznali jedni od drugi divanom.

Na priliku udivanili su se oćel s prolića, kad zemlja promane, ručnim ser-samom poravnit čačkom izjamavljen atarski put u doljači; el koja će se dva-tri razgaljenija čovika iz šora počet pogađat s mašinarom za ris vršidbe; el...itd.

U to vrimne su se žene skupile da udivane koja će kako rovašit pilež, a najviše guske koje će puštit u at, da ji rovašene mogu razljučit brez razmirice; žena kojoj


410

nije uspilo uvatit dosta simena za zelje (salatu, peršin i sl.) el koje cviće, doznala je od koje žene će dobit tog simena el pelcer itd.

U društvenom preporodu, u drugoj polovici XIX. vika, katkad su na divanima od kog upućenog doznali za čeg se paštre pridnjaci, na priliku: o škulovanju, o ziđanju škule, o čitanju štiva u Nevenu, u kalendaru Danica i drugim novinama, o tom šta će Bunjevcima i Šokcima značit Pučka kasina itd.

U manjim selima su držali adet divana još i u drugoj polovici prošlog vika, a digdi su se kupili u domovima kulture di su njim za divan napravili obašku veliku sobu (Aljmaš).

Po divanu su bili dobro poznati i u pismenima spominjani mladi koji su tako zvali manje zabave po kućama, najviše u pokladama. Nikoliko divojaka su kod nike udovice el starije divojke pogodile kuću di će se to veče nać na divanu. Divojke su nastarale čim će se ponudit, obično su ispekle sitnog tista, listića, na-divene pogače ukiselo, pogačica sa žmarama i sl. Momci su se nastarali za svirku i vino. Često se mladi sa divana nisu baš najlipče rastali. Dešavalo se da je po di kojim momcima, koji su slabiji na čaši, vino udarilo u glavu, pa su se rad koje divojke el da se koji od nji pokaže kaki je hireš, časkom sporičkali pa i izbricali. Divan su navrat-nanos razvijali, a katkad su š njima imali posla i čuvari reda.

Poklem je ovu starovinsku zabavu vlast 1745. zabranila rad očuvanja morala, mladi su se časkom dositili i divane pravili kradom.

* *

*

VicencijeAdet vinogradara

U adventu i pokladama kad su salašari, zemljodilci, najviše dospiveni imali su dosta vrimena za kojekako slavlje, pa u tom nisu izostali ni vinogradari. Njima je ko i ratarima stalo da njim vinograd bude što rodniji, da imadu više vina, pa zato i više hasne. Jel da je bilo kako vrime vinograd jednako triba uradit, kako su kazali vinograd ne trpi gospodara, već slugu el vinograd voli lad vinogradara, jel u njemu uvik ima posla. Da vinograd lipo izgleda, ako je dobro urađen, onda će bit i rodniji, skoro priko cile godine ga triba kačovat i žuljat, da korov iz piska povuče što manje vlage i rane, a ako je vrime kišno uvik ga posli kiše triba polit. Zato, ako je godina rodnija onda je malo više posla u berbi i muljanju grožđa, al je zato i više hasne.

Vlast se sridinom XX. vika zdušno paštrila i uspila da uništi tušta koječeg, pa i vinograde u ovom kraju. Kako su počelai nestajat vinogradi tako je polagano počo padat u zaborav kadgodašnji adet vinogradara kad su svečano proslavili


411


svog zaštitnika, sv. Vinka kojeg po gregorijanskom kalendaru slavimo 22. sičnja. Bunjevci Vinka zovu još i Vince, a ženskoj dici nisu nadivali ime Vinka.

Život sv. Vinka je obavljen legendama, al se pouzdano zna da je ko kršćanin mučenički usmrćen 304. g, ko arhiđakon biskupa Valerija u španjolskoj Valenciji, di se staro ma materijalnom dobru biskupije. Svečano je saranjen u Valenciji, a u XII. viku su mu zemne ostatke prineli u Lisabon. Ime Vinko podsića na latinsku rič vinum rad čeg su ga, valjda, vinogradari uzeli za svog zaštitnika. Pošto Vinko pada u srid zime kad i vinogradare najviše kopka da se što prija uvire dal je i koliko zima oštetila rodne pupove, oni su uzeli adet da na imendan svog zaštitnika izađu u vinograd i ošacuju kako će orizavat lozu prija neg krenu rodni pupovi.

Na spomendan sv. Vinka vinogradari su posli zajedničke svete mise izašli u vinograd, ocikli nikoliko lastara i kod kuće ji potopili u vazu. Po razvijenom broju rodni pupova su vidili koliko ji je izmrzlo, a to njim je putokaz na koliko pupova će orizivat lastare prija neg krene loza. Za ogled su uzeli obaško onda odranjivane sorte loze najviše: kevedinku i kadaraku, a manje slanku i rizling.

Vinogradari su po vrimenu tog dana probali ošacovat kako će bit vrime cile godine, jel ako je tog dana vedro i lipo, šacovali su da će bit podesno vrime za odranjivanje loze i rod grožđa, a mož se nadat i da će vino bit dobro. Kad su išli u vinograd volili su vidit mistimice vodu u vagašu izmed oputina prtenog puta el u doljači a to je znak da je već palo dosta kiše i sniga, ima dosta vlage u zemlji da vinograd dobro krene. Ko i drugi rod litine i rod vinograda je zavisio od tog koliko će past kiše u godini, od nje će loza donet više grožđa, biće i više vina, veće hasne.

Naši pridaci se sićaje adeta kojeg su se držali veći vinogradari el imućnije gazde, koji su lozu odranjivali samo za se, da su jedan od lipi čokota okitili pa-rom divenica. Divenica je pripala vinciliru ko fala jel je dotle dobro obavio poso, gazda je bio zadovoljan kako je čuvo vinograd. Ima di su divenicu polili vinom, a ima i adeta (Baranja) di su više pari divenica obisili o čokot, polili je vinom i posli očli do podruma prid čijom su strijom na žeravi ispekli divenicu nataknutu na prut i zalili je vinom. Na to su se kod jednog gazde skupili i njegovi gosti i lipo se proveli.

Posli probe orizivanja vinogradari su s ukućanima, često i s gostima, sašli u podrum da koštaje i ocine mlado vino, ne na vrat na nos već natenane, jel iz vinskog podruma ne triba žurit napolje. Više puta su napunili čašice iz teglice, a na kraju su se zadržali kod bureta s vinom koje njim najbolje palo. A da vino ne pijedu na prazan stomak prizalogajili su s malo nasičene divenice i friškog so-muna, a često i kruva namazanog s guščijom mašću, odozgor popaprenog i oki-ćenog sitno sičenim crnim lukom. Ima di je reduša ispekla i gostima u podrumu ponudila vruće pogačice od zakuvanog tista izmišanog sa samlivenim žmarama. Ko je to probo uvirio se kako se ta dva dobro slažu, kako podrumskom užitku u razlađenom vinu pomažu ovaki zalogaji.


412

Kadgod su oko tog dana tavankucki vinogradari apcigovali vino, stelju prolili, bure oprali i anšlogovali i opet ga hasnirali. Tavankucki vinogradari su virovali ako se na Vincu topi snig vino će bit dobro, al i koliko vinogradar tog dana popije vina toliki će mu bit rod.

Svetog Vinka ko zaštitnika vinograda najviše štuju na zapadu u velikim vino-gradarskim krajovima ko što su Elzas u Francuskoj, a poštivaje ga i vinogradari u južnoj Nimačkoj i u Austriji.

Nuz to što je zaštitnik vinogradara sv. Vinko je i zaštitnik tkača.

- - -

Adet Vicencija nisu držali svi vinogradari u našem atarau. Na priliku: Čikeri-janci i Kunbajanci, držali su adet kaki je bio u Madžarskoj, koji su misto Vicenci-ja slavili sv. Urbana (madž. Orbán) zaštitnika vinograda, vinogradara, mijandžija i kadara. Od tušta opisani adeta dozno sam da su naši vinogradari na njegov spo-mendan, ako je vrime bilo lipo, vinograd polili vinom, a ako je ružno onda su ga digdi pomokrili, jel po ružnom vrimenu vinograd neće donet dobar rod.

* U pismenima sam našo da ima di su mu kip polili vinom, al i takog da su ga kaštigovali, šibali kip itd.

* Na Paliću i u više okolni madžarski sela, pa i gradova podigli su mu kip, a prikazivaje ga sa grozdom i burencetom u ruki, okruženog grozdovima itd.

* Segedinski vinogradari u godini koja njim nije bila dobra za Orbana su ša-ljivo kazali ko ga metnio u kalendar tog bi tribalo smlatit, el taj ko je ređo svece u kalendar mora da je prija tog lumpovo u mijani itd.

Vinogradari su sv. Urbana, počeli slavit u po biskupu Urbanu iz Langresa (Galija, kraj IV. i početak V. vika), al su ga vrimenom pobrkali s papom Urba-nom I. (Rim 150-230. g.), pa mu u novije vrime spomendan drže 25. svibnja.

* *

*

Marin

Dana 2. veljače je Svijećnica, kadgod zapovidani blagdan, kad su u crkvi obavljali blagoslov svića - marinski svića. Na duvaru salaša u kući el pododža-kom je u sridini pendžerica, da se mož vidit šta se dešava iza salaša, u kojoj je stala i marinska svića. Nju nisu smila dirat dica jel je to svića za mrca. Marinsku sviću su zapalili kod glave čeljadeta koje umire el su mu s njom kružili oko glave, da ga obasja svitlo Kristovo i da nuz to svitlo priđe u vičnost. Većinom


413


umirući svaća šta se oko njeg dešava. Ovu sviću su, kad je tribalo, zapalili i nuz nju molili Boga liti kad je velika ampa s pucanjem gromova. Od starije čeljadi svako je u kući imo svoju sviću koju su mu zapalili kad je umro.

Tog dana je prvi put 1879. g. Pučka kasina, osnovana godinu ranije, napravila prvo Veliko prelo koje se od onda drži svakog Marina, a u vrime posli drugog svickog rata kad je Marin bio radni dan Veliko prelo prave subatom prid taj dan, ako Marin ne pada u nedilju.

Bunjevci nuz Marina tog dana imaje spomendan i za Marijana, a kod žena Marija i Marijana.

* *

*

Sveti Blaž

Na dan 3. veljače se vikovnim adetom u crkvama drže podrgrljavanje. U vri-me cara Lucijana Blaž je u gradu Sebasta u Armeniji, bio na velikom glasu ko likar, pa su ga sugrađani rad dobrote zavolili i zaželili da njim bude popo i bi-skup. Pomago je ne samo ljudima već i domaćoj živini. Ko kršćanin je bio mučen i usmrćen. Glavu mu ko relikviju čuvaje od 972. g. u Dubrovniku di je zaštitnik grada, a Dubrovčani ga zovu sv. Vlaho. Grob mu je u Parizu.

Legenda nam veli da su mu u hapsanu doveli bolesnog derana kojem se zagla-vila košćura od ribe u grlu. Blaž je derana blagoslovom izličio. U crkvi se zaziva sv. Blaž u molitvama za ličenje bolesti grla. Blagoslov grla, u narodu poznato podgrljavanje, u Bačkoj je uvedeno još XV. viku.

Od V. vika sv. Blaž je zaštitnik domaće živine kod kršćana na Istoku, a na Zapadu ga od devetog vika časte likari i tkači ko svog zaštitnika. Zaštitnik je i kamenorezaca jel su ga probali usmrtit kamenom obišenim oko vrata. I noćobdi-je Blaža drže za svog zaštitnika.

Na dan sv. Blaža blagosivaje pecivo, kadgod su u crkvu rad tog nosili peretke i kifl e. U našoj varoši je kod Madžara adet da se tog dana blagoslove jabuke i od nji daje ist onima koji nisu mogli doć u crkvu, a ima i takog da jabuku isickaje na skale i daju josagu.Slika.

Kod Bunjevaca je Blaž još i: muškarci Blaško, Blaža, Blaškić, a žene Blažen-ka i Blažica.

- - -Čaranje (vračanje) na sv. Blaža

* Na svetog Blaža narod nosi blagoslovit jabuke, zemljičke, kifl e i peretke. Trećinu jabuka poidu čeljad iz obitelji, trećinu bace u bunar, a trećinu dadu


414

živini. Jabuke se idu rad zaštite od bolesti sa željom da budu taki zdravi ko što su zdrave i jabuke.

* Mrvice od zemljički, kifala i peretaka raspu se po banku isprid peći, na mistu di gori vatra i di kuvaju. Ove mrvice čuvaju ognjište od zli uticaja.

* *

*

FANKIPečenje fanaka

Ima godina kad su poklade kratke, samo misec dana, na priliku ko 2008. Zato je malo vrimena za gošćenje i pečenje fanaka. Oni se ne peku u korizmi, a kad ona prođe onda salaške reduše nisu imale vrimena da se š njima bakću, nit je salašarima bilo do gošćenja, imali su u salašu i na zemlji pune ruke posla.

Kadgod su fanke pekli samo u pokladama, kad nuz domaću čeljad ima i gosti-vi, ko na priliku: na velikom disnotoru, na prelu, uvik na Debo četvrtak po čemu se on najviše pamti i u pokladama prid Čistu sridu. Ko se na to nakani odjedared mora peć tušta fanaka i u što većoj laboški, tolikoj da je poklopila obadve ringle kadgodašnjeg šporelja. Fanki se peku na desetak litara masti, da se odjedared ispeče barem desetak fanaka, jel ji tolika čeljad za astalom brže poidu neg što ji reduša ispeče.

Kad se spreme da će mutit i peć fanke, kujna mora bit vruća i onda je dopu-šteno šetanje u kujni tamo-vamo samo u krajnjoj nuždi da tisto ne zaladni. Fan-ke mute u velikom vajlingu, velikom varnjačom uvik na jednu stranu i friško. Kad se umori jedna reduša onda je taj poso nastavila druga i tako redom, dok ji nisu toliko umutili da se odozgor pojave žburci, mijurići ajera. Mućenje je po adetu završila najiskusnija reduša da joj fanki budu što izgledniji. Umućeno tisto su ostavili da se kreće u vajlingu, poklopili ga čaršapom, i kad je toliko krenilo da je počelo rast priko poruba onda su po velikoj siniji nasuli malo brašna, na njoj razvili tisto, formom ga iskomadali za fanke i ostavili da se kreću. Dotleg je druga reduša ugrijala mast i kad je ošacovala da je dosta vrila onda je počela peć fanke.

Prvo ispečeni fanki su obično guravi, malko tvrdi i brez pupka (u sridini nisu tanki, blidi, skoro providni), reduša ji metne na stranu da ji sutra poidu ladne s ladnom pečenom divenicom i krvavicom. Kad su se počeli peć fanki da na masti lipo narastu, tom je pomagala i reduša jel ji je odozgor poliva vrilom mašću, da dobiju pantljiku po sridini oboda, u sridini da budu s lipim pupkom, a odozgor i odozdol jednako rumeni. Take fanke pošalje reduša prid čeljad za astalom koja ji nestrpljivo čekaju. Fanki moraju bit i izgledni da u njima uživaju i oči, a kad se zagrize iznutra mora bit ko šponđa. Odraslo čeljade odjedared od naizgled


415


velikog fanka, promira desetak centi, mož polak odgrist. Čim se izvade iz vrile masti, skoro vrili fanki se idu posuti sa šećerom u pravu, u sridini s pekmezom od zerdelija koji malko kisi el crni šljiva, s tučenim sirom, a ima ko ji voli ist same sa sobom - prazne. Vruć i lipo ispečen fanak je dobrog šmeka, a čeljade mu ne mož odolit, ne mož se okanit ila dok ne poide barem tri-četri pa i više fanaka, a gladan i dobrim više. Kad vruć fanak zamriši nema čeljadeta koje će odolit toj sagi i mislit na se da se ne goji.

Fanak je željan zalogaj jel se ritko ide, zato su se reduše starale, maltene nad-mećale, koja će zamutit bolje i ispeć lipče fanke, da ji gosti posli dugo fale, rad čeg su nike reduše zbog nji bile na velikom glasu.

Fanak je dično ilo poklada, s krumpiračom on je njev simbol.

* *

*

KRUMPIRAČADično ilo poklada

Pokladno vrime je bogato narodnim adetima koji su većinom vezani za zaba-vu, a pokladne zabave su uvik sa ićom i pićom. Kad se divani u pokladama o iću onda se ne mož zaobać krumpirača, to dično ilo paorske kujne.

Krumpir i krumpirača

Rad tušta koječeg tribamo se katkad sitit carice Marije Terezije i rad odra-njivanja krumpira,al kad idemo krumpiraču morala bi nam past na pamet. Ona je 1769. godine naredila da se u carstvu, u kojem smo onda živili, mora sadit krumpir da narod manje gladuje, jel je dotleg u nikim godinama tušta naroda umrlo od gladi.

Krumpir ko rana nit je dobar, a nije ni rđav, o njemu ne mislim raspredat, jel ga ima oko 300 feli. Danas tušta koječeg prave od krumpira, a ostaću na salaš-kom kontanju o tom takoreć svagdašnjem ilu.

Salašari kažu za ono šta nit je dobro, a ni rđavo, čak i za čeljade, taki je ko krumpir. Jel krumpir ritko ko ide samog, samo u postu el u krajnjoj nuždi i onda baš i ne mož kazat za njeg da je dobar. Najčešće se ide s drugom ranom da ima bolji šmek.

Kadgod je jedna salaška reduša skontala da od krumpira napravi glavno ilo tako što će ga obogatit friškim disnotorskim nadivima. Tako je nastala ova dika paorske kujne.


416

Pabirci o krumpirači

Krumpirača je jedino ilo koje je dobilo ime po krumpiru.Krumpirača je dika paorske kujne i valjda nema čeljadeta, ako je makar je-

dared košto, da se neće oblizat na spominjanje njezinog imena, pa još kad je vidi onako izglednu i kad mu saga iz tepcije ošine nos.

Krumpirača se peče u tepciji da u njoj bude mista za sve šta će krumpiru dat šmek na velikom glasu: friška divenica, friška krvavica sa svinjskom krvi, kadgod na tanko isičeno meso rknjače i meso s vrata brez košćure, na koturove isičen što veći krumpir i svinjska mast. U novije vrime krumpirači dodaju mesna-ta svinjska rebra. Rebra se sporije peku i nji isprija triba malko prokuvat i onda peć da se ispeku zajedno s krvavicom i divenicom.

Krumpirača je sezonsko ilo. Pravi se i ide u disnotoru, u pokladama, a mož je peć i posli, ako za nju ima starog krumpira, friške divenice i krvavice. Zato je ne mož peć liti.

Krumpirača je davno napuštila salaše i odomaćila se i u kujni varoščana.Krumpirača je prava kad je ispečena u parasničkoj peći, u kojoj se peče, a ne kuva-

peče ko u lerni. U peći ispečenoj krumpirači krumpir je odozgor malko suv, skoren, a odozdol mekan od upijene masti, a najslađi je malko zagoren iz ćoše tepcije.


417


Krumpirača se peče u tepciji za više čeljadi, a da je peku za jedno-dvoje čeljadi oni je ne bi mogli poist, a mlaka el ladna krumpirača je isto ko i mlaka, recimo kevidinka.

Krumpirača pečena izvađena iz peći do usta čeljadeta mora dospit vrila, mora se ostit vrila saga.

Krumpirača je još bolja s kiselišom, nuz nju najbolje pasira kiso kupus, a pasira i kisela bisna paprika, ko je voli.

Krumpirača se ide iz tepcije, nju nije slobodno priručit u drugi sud, da se krumpir ne izlomi, izmiša, on mora bit odozdol da ga kiti ispečen nadiv.

Krumpirača se ide za užnu, a ako je kogod večera onda je najbolje da posli večere bar četri-pet sati ne iđe u krevet, kako su kazali, da ga ne bi vijo krampus.

Krumpirača se uvik ide sama, brez pridila el čorbe, a posli nje pasiraje samo fanki.Krumpirača je kadgod kod salašara bila oproštajno ilo od poklada, pekli su

je i na Debo četvrtak, a ko je dotleg promašio onda se š njom osladio poslidnji dana poklada.

Krumpirača je ilo kojim se biluži kraj disnotora, a kad prid belere dospije na astal oni obično kažu: Ajd da vidimo šta smo napravili.

Krumpirača je glavno ilo na prelima: obiteljskom el ako ga prave u čast novog zeta el novalije.

Krumpirača je povod da domaćin ukaže čast el kaku zafalu pozvanom gostu. Na nju se svako rado odaziva..

Krumpirača osvoji i ono čeljade, koje ne voli krmsko meso, al ako je makar jedared ovako ijo opet će zaželit ovu ranu.

Krumpirača na astalu lipo izgleda i još lipče mriši, pa taka iz glave uzdrža-nog čeljadeta časkom izvija osićaj i potribu za dijetom.

Krumpirača se zaliva razlađenim vinom, sad već skoro zaboravljenom i rit-kom kevidinkom, a u novije vrime s bilim vinom. Na nju mož popit tušta špricera i zato upućeni kažu: Špricer je onda dobar kad se čaša drži masnim prstima i naslanja na masne usne.

Krumpirača je prava bomba u stomaku, kažu doktori, al ritko koji od nji odbije da je ide.

Krumpirača je pokladno ilo i ko je dotleg promašio nek je ide dok je vrime, al ako mož ispečnu u parasničkoj peći, onda je ona prava, starovinska, kaka je došla na velik glas, kaku nam je u tal ostavila reduša sa salaša.

Krumpirača je jedno od ritki ila od kojeg se ništa ne baca.Krumpirača – pa o njoj naposlitku: na zdravlje vam bila.


418

* *

*

PRELOSićanja na nastanak prela

O prelima su dosad pisali više naši upućeni čeljadi, ono se spominje i na mad-žarskim pismenima ko zabava Bunjevaca, spominje ga i Ivanji u Istoriji Suboti-ce, a i prela su se sitili skoro svi koji su pisali o našim narodnim adetima.

Prelo je adet kojeg su najpreg pravili salašari, oni ga sačuvali i zato je pravo prelo samo koje je napravljeno na salašu, di ima ovaca, vune, večernji kom-šijanja i sl. Zato nek o prelu pripovida salašar varoščanima. Jedan sam od ti salašara.

Zimsko komšijanje – koren prela

Posli teški poslova na njivi, od ranog prolića do adventa, zemljodilce je kasno jesensko njakavo i zimsko ladno vrime s njive otiralo u salaš. I zimi su naši stari salašari bili vazdan na nogama, muškarci su se bakćali s josagom, a izmed dilovanja oko nji, ujtru rano i prid veče posli namirivanja, radili su u salašu i oko njeg kojekake poslove koje su ostavili za ovo vrime. Stanarice su dovleg odranile pilež, ošacovale koliko će ga ostavit za sime i klanje, a suvišno prodale, skinile s rane, jedino su još kljukale guske, da ji što bolje ugoje do prid Materica kad su ji prodale.

Zimi kad ranije smračiva, a od Mijolja više nisu podnovali, zato su ranije i večerali, a tušta nji su užnu sastavili s večerom, ili su samo dvared na dan, jel nisu teško pa onda ne moraje ni vardat ranu.

Da kakogod skrate dugačke zimske noći, od prvi dana adventa do ranog pro-lića, salašari su veče provodili u divanu, često zajedno s komšijama. U većem društvu divan je ugodniji, a kad ji je bilo više napravili su manja društva naspram uzrasta, pa su onda i žene divanile obaško od muškaraca, jel imadu drugačiji di-van. Iz pismena, iz mog iskustva, a i iz pripovidanja starije čeljadi znamo za adet komšijanja iz kojeg se, možda, iznidrilo i prelo.

Muškarci su od žena obaško zasili u istom el drugom salašu, nisu volili mišat muški divan sa ženskim divanom. Da njim veče bude ugodnije proveli su ga u kartanju, onda najomiljenijim zabavnim kartanjem: fi lkanja i duraka. A ko nije bio za kartanje, ni da kibicuje kartanje, a da ne dangubi, po di koji stariji muška-rac el čavrgan je na stočiću u košar mrvio kuruza.

Manja dica su bila s materima, a veća s muškarcima el su sa ženama slušala njev divan.


419


Marne žene su nuz divan usput radile i kojekaki pipljiv ručni rad. U svakom salašu su se makar jedna-dvi žene bakćale s vunom:1 posli litnjeg striganja ovaca s vune su sprale lanolin i sitno trunje. Osušenu vunu su ostavile na tavanu do zime. Kad je došo na red zimski poso s vunom najpre su je raščijavale, košljale, posli tog prele ručno na vretenu el prešlici. Upredenu vunu su rad čuvanja, proda-je el štrikanja namotavale na rašak el vitlić, š njeg u kalem el u štringlu, a iz nje u klupčad. Zimi su tušta radili s vunom jel je tušta odivni predmeta bilo od vune.

Žene su s većom ženskom dicom sikle stare suknje i druge krpe na tanke kajiše, krajeve zašivali jedan za drugog i tako dobili dugačku nit od koje su tkale krpare da ne budu čvornovate. To su namotavale najpreg na čekrk s njeg na čunj i onda tkale. Bavile su se i drugim ručnim radom: krpile su ruva i odila, šile, tkale, šlingovale, štrikale, vezle i sl. Još do prid II. svicki rat bilo je žena koje su ručno šile muške i ženske košulje, midere, skute, porubljivale čaršape od postava i sl. Rukom je šila i moja majka krajem trideseti godina prošlog vika. Posli I. svickog rata polagano su i paori počeli kupovat i hasnirat šivaće mašine. Kadgod je bio zdravo na ritko salaš u kojem nisu imali prešlicu, a u većeni su imali i stan za tkanje.

Žene su minjale salaš di će se kupit, a domaćica se nastarala da komšince po-časti katkad sitnim tistom, često ispečenim bundevama,2 u velikom loncu skuva-nim kuruzima u zrnu, a u pokladama listićima, oraščićima el su napucale vajling kokica. Što god da su spremile tog je moralo bit dosta za svu čeljad, ničeg nije smilo da omali. Ako je od takog ila štogod priteklo to je poijo pilež.

1 Kadgod su takoreć u svakom salašu odranjivali i ovce, ne više neg koliko triba gazdaluku rad vune i mesa. Od vune su žene štrikale kojekake odivne stvari za svoju čeljad: cvetere, čorape, rukavice, šalove, sobne šuše, kojekake torbe, manjoj dici šepice..., od vune su tkale ponjavice i čaršape za krevet i astal, s njom su punili jorgane... Za se odranili jaganjce da zakolju barem jednog za Uskrs, a od šilježadi su zaminili sime ovaca, a po adetu se šilježe el više nji zaklali u risu el u vršidbi i makar jednog u berbi vinograda. Po ondašnjem adetu ovna su za mrkanje držali dvi do dvi i po godine, onda ga uštrojili i ko škopca ugojili i zaklali kad je na kostu tušta čeljadi: u risu, vršidbi el u branju kuruza. Kožu s vunom zaklani jaganjaca i ovaca prodali su ćurčiji koji je učinio i od nji pravio šubare, opaklije, muškarcima čakšire, kožuve i pršnjake.

2 Do šezdeseti godina prošlog vika naši su stari sadili visoko proteinski kuruz, najčešće Vukovar-ski zuban. Sadili su red od reda na oko 80, a u redu na 40 centi, a da zemlju što bolje izhasniraju u redove su sadili gra koliko njim je tribalo, a na golo misto po ciloj njivi su posadili bundevu Štajerku. Ova bundeva je zdravo rodna, slatka, naraste 4-6 kila, zrila je zelenkasto-rumene tan-ke kore. S njom smo ranili svinje i krave muzare, reduše su od nje kuvale pekmez, kojeg nije tribalo šećerit, a zimi su je isikli na krupne komade i ispekli u parasničkoj peći. Od nje su kuvali recelj, dunc skuvan u mastu koji je nalik na dunc od tunja. Zdravo je dobra, svedno dal je vruća el ladna. Muškarci su oprali špice i ispekli u tepciji, ispečene grickali (pa i zato salašari takoreć nisu znali za nevolju s prostatom). Tušta puta nam je pečena bundeva pomogla da s njezinim dobrim šmekom zasladimo večeru, a s njom smo se najčešće častili i u komšijanju. Bundeva ko rana ni danas nije izašla iz mode. Prodaju je prisnu na peci, a katkad čak mož vidit da je i pečenu prodaju.


420

Tkalja - Manda Skenderović iz 1920.


421


Da se ugodno provede veče dosta je i podesno društvo, di su radi jedni drugi-ma, da imadu zajednički divan, a on je često bio od stariji nauk mlađima u škuli života. Divanile su o poslovima reduše i stanarice, a nije izostalo ni pripovidanje o kojekakim zgodama, ko je kako i zašto tako prošo i kako se triba klonit da se tako štogod i drugom ne lupi o glavu.

Ovaka komšijanja su vrimenom postali poticaj da se više čeljadi skupi na jednom mistu i u pokladama zabavi pismom, često s kroktalicama, i igrom uz gošćenje kadgod skromno, a vrimenom sve obilnijim ilom, nalik varoškim zaba-vama u balovima koje drže u vrime poklada.

Rad posla s vunom ovake komšinske divane prozvali u starini prelom, po predenja vune.

O imenu preloSvi koji su do sad pisali o životu naši stari, pa i o adetima koje smo od nji

talovali, malo su pisali o prelu. Stariji se sićaje didini i majkini pripovidanja, zato o prelima znamo više iz ispripovidani sićanja neg iz pismena. Do sad smo spominjali da su tom adetu nadili ime po predenju vune, kojim su se žene najviše bavile u pokladama. Znamo najpreg za obiteljsko, pa divojačko prelo. Prelo su pravile i neudate tete (tetino prelo) za bratovljeve el sestrine mladence. Od 1879. znamo i za Veliko prelo, pa i druga prela koja su držali momačka, divojčka i druga društva, a posli i niki ugostitelji.

Najstariji opis obiteljskog prelaU svom dnevniku petnaestogodišnjak, posli poznat madžarski pisac, Deže

Kostolanji (Kostolálanyi Dezső) piše da je prvi put bio gost 1900. godine na bu-njevačkom obiteljskom prelu. To je prvi opis obiteljskog prela, kako su potukli svinje i otkud ime prelo.

Veli Kostolanji: u Subatici, u bunjevačkom glavnom gradu, otac ga 14. sičnja 1900. godine povo u goste na obiteljsko prelo kod Barnabe Vidakovića – Božana, onda keveta i gazda velikog domazluka na domak Čikerije. Kod njeg je gostovo i Lazo Mamužić purgermajstor, Kostolanjijev otac Arpad, direktor gimnazije, Alek-sandar Vojnić keveta u parlamentu, Đerđ Galfi (Gálfi Győrgy) patikar i političar, Julije Jakopčić zemljoposidnik. Nuz nji je domaćin u goste pozvo više rodova. (Kostolanji onda petnajstogodišnjak nije bio upućen ko je ko med Bunjevcima, zato nije spominio domaćinovo prdačno ime. Barnaba Vidaković – Božan je bio velik zemljoposidnik i od osnivanja jedan od pridnjaka Pučke kasine, prim. A.S.).

Po adetu domaćica i drugi ženski svit prid večerom nisu sidile za astalom s muškarcima. Onda kad su muškarci vodili divan koji se tiče samo nji, tamo žene nisu imale šta da traže.


422

Kostolanji se pito kako mož u maloj i neizglednoj kući ugostit viđene ljude. Zakoracili su u nisku izluftiranu sobu. U ćoši je banja peć u koju su ložili iz po-dodžaka. Većinom su take bile bunjevačke kuće. Soba je bila okićena prilikama, očenašama oko svetnjače, i po tom se vidi da je to kuća virnika. Na srid sobe su oko dugačkog astala, pokrivenog bilim uštirkanim astalnjakom, posidali gosti. Kaki je adet prija ila muškarci su imli svoj divan. Iako su se skupila velika gospo-da mladi Kostolanji je pomislio sad će med njima izbit kaka politička razmirica, to se dešava med muškarcima kad med njim kogod politički drugačije misli. To se nije desilo rad prisutnog pope čije ime nije spominio.

Reduša je donela večeru: kaurmu, pečeno prase i (debelu) gusku i na kraju fanke sa sirom (cigurno tučenim, s kojim se vruć fanak najbolje slaže, prim. A.S.). Ilo su zalivali kadarkom. Čuo je kako za astalom često spominju prelo, prelo... Pito se šta je to? Po želji gostivi purgermajstor Lazo Mamužić je ispripo-vido ovaj starovinski bunjevački adet:

u starini Bunjevci su stali daleko jedan od drugog (mislio je na salaše u pusta-rama, prim. A.S.) i samo su se nediljno jedared el riđe mogli skupit oko ognjišta rodovi, komšije, poznati. U to vrime krmče nisu zaklali, to njim je bilo strašno. Svinji su imali pomalo diviju ćud, zato su krmče naminjeno prelu kojekakim motkama najpreg vijali duž-dvi dok se nije skljoko. Onda su ga zaklali. Kad su ga uradili učisto počelo je veselje, ko ovo di su došli u goste. Dok se mladi Kostolanji zabavljo s pečenicom praseta, domaćinova mater je ušla s vretenom kojeg je obmotala, okitila, crveno-žutim papirom. Na vretenu je isplela vunenu nit, otkinila je po komad od nje i dala je svakom gostu da je ponese rad sriće. Ovo je starovinski adet Bunjevaca, a gošćenju kad ga prelja darivala nadili su ime prelo.

Gosti su pivali narodne pisme i nuz svirku guslača dobro su se osićali. Gazda Barnaba i Arpad Kostolanji popili su per-tu: ispili su naiskap po čašu vina, zagr-lili se i poljubili. Taki je onda bio adet. Od onda su se umisto Vi oslovljavljali s ti, postali su najprisniji prijatelji. Mladom Kostolanjiju se ovo dopalo, zabilužio je kako je lipo da obrazovan čovik za brata drži zemljodilca, ljudi su jednaki, to je srića, a to se dopada i Bogu.

Astal su sklonili ustranu i počeli igrat.Najpreg su odigrali kolo, kako je napiso dva koraka livo, dva desno. Njemu

se činilo da je to jedna od teži igara. Kolo ga nije toliko zanimalo koliko vánko-stanc (ples s uzgkjančicom) kojem su Bunjevci nadili ime jastuk-tanc. U ovoj igri momci i divojke se uvate u krug i okreću. Jedna divojka s uzgljančicom uđe u krug, izabere momka i da mu uzgljančicu, obadvoje kleknu na srid kruga na uzgljančicu i poljube se. Divojka uđe u krug med igrače, a onda momak izabere divojku, kleknu, poljube se i tako redom. Igraje dok se svi ne izređaje. Kostola-nji je prizno da mu se ova igra dopala. Posli obilne večere su se naigrali, odrasli dosta popili i u dobrom raspoloženju se rastali.


423


Prelja - Manda Skenderović iz 1920.


424

Mladi Kostolanji je virno opiso prelo, o njemu nije piso osićajno ko drugi naši pisci.Ovako je bilo to obiteljsko prelo viđenog domaćina, s viđenim gostima, s

pridnjakom purgermajstorom. A kome je on došo u goste, pa keveta, direktor gimnazije i drugi viđeni ljudi, znači da je i domaćin bio viđen gazda.

O ovom više u knjigi: Kostolálanyi Dezső - LEVELEK – NAPLÓK, Oziris, Budapest.

DisnotorTučenje svinja i klanje ranjenika

U istraživanjima za pisanje knjige Od zemunice do salaša našo sam više sta-rije čeljadi koja se sićaje da su njevi stari pripovidali kako su za disnotor kazali potukli smo svinje. I od moji dida sam čuo da su kadgod potukli svinje. To spo-minje i Sekulić u knjigi Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca. Do sad nisam dozno kako su oni to uradili, sve dok nisam naišo kako je taj adet opiso spomi-njani Deže Kostolanji.

Kontam da su naši stari u pustariti najpreg odranjivali svinje koji su bili žila-vi, mršavi, naviknuti da se svaki dan kreću, zatvoreni u obor samo noćom, zato su bili utrveni. Prošlo je više desetina godina dok misto starovinski svinja nisu počeli odranjivat najviše mangolice s kojima su se bavili do sridine XX. vika. Kad su potukli svinje imali su dosta mrsa da zovu goste. Po starovinskom adetu od u pokladama zaklani krmaka mrs njim je tribo doteć do drugog disnotora, el barem do adventa.

Nalik starovinskom adetu još i sridinom XX. vika u velikim dernicama taglo-vom su najpreg ubili svezanog bika el drugu marvu, pa kad se skljoko onda su ga priklali. I danas u dernicama tako kolju krupnu živinu, al s modernim sersamom.

Jedno svidočenje Menđike Elek koji je belerio četrdesetak godina, a taj poso radio i u dernici 29. Novembar, čuo sam da su još i u tridesetim godinama proš-log vika veliku mangolicu el fajfericu najpreg smlatili, udarili taglovom u čelo i čim se ranjenik skljoko oma su ga zaklali. To su uradili tankim dugačkim nožom, prisikli mu arteriju i venu u vratu, pazili da ne zasiku dušnik i jednjak, jel će se onda kroz nji dio krvi vratit u tilo i meso će mistimice bit krvavo. Zato se klanja privaćo samo iskusan beler.

Disnotor s prelom

Velik disnotor je bio povod roditeljima da skupe svu, pa i udomljenu dicu. Tako je disnotor bio najpreg važno okupljanje obitelji, puno radosti, kaki samo mož bit susret roditelja s dicom. Prelu su se svi radovali i mala dica i odrasli. Ono


425


se nikad nije odgađalo. Pozvani gosti, ako je bio snig el velik kijamet, dobro su se ušuškali u opakliju i na soncama krenili na disnotor i prelo.

Kad se već čeljad skupila, onda da ne divane uprazno, latili su se posla oko disnotora jer su i čerez tog doši da pomognu roditeljima. Disnotor zahtiva više rukivi, jel na jednog ranjenika tribo je čovik beler i žensko čeljade belerka koja će mu pomagat. Obično su se skupili dan prije disnotora, da na vrime spreme sve šta će njim tribat za sutradan, al najviše da načiste crnog i bilog luka kojeg će njim tušta tribat, a njegoo čišćenje je pipljiv poso.

Na dan disnotora su uranili i odjedared poklali onoliko ranjenika koliko domaćin odredio. Obično su poklali toliko ranjenika da njim dotekne dogodine dosta mrsa, da nuz bili smok koji njim je bio osnovna rana, mogu mirno otpravit godinu.

Redom su zaklali ranjenike i onda je svaki beler nuz belerku svinče opalio slamom el opaljužo i onda ovlaš opalio.

Kadgod su kazali: Dobar je gazda koji belera za ručak ponudio lanjskom šunkom. Taki gazda je belera i drugu čeljad za ručak naranio sa starim ilom, lanjskom šunkom. Kod većine je tako bilo da su za ručak ispekli sa zaprženim lukom umućena jaja, krmsku krv sa komadima crne džigerice i s komadićima mesa prošaranog sa slaninom.

Raspravili su ranjenika, meso i masnoću razdilili, šunke, slaninu i sve što će ići u prisolje izađustirali, zakuvali meso i nadili divenice, posolili prisolje, ispekli i odlili mast, skuvali i nadili obaru. Divenice, krvavice i sve što je za pušenje po-višali na vrljike da se iskapa i da bude spremno za višanje u pododžak na pušenje i naposlitku su ošikarili uprckane sude i sersam. Kad su sredili avliju ko da se u njoj ništa nije desilo, moglo se kazat da su disnotor uradili učisto, onda su ušli u vruću sobu na večeru. Za večerom su koštali nadive (divenice i krvavice) koje su napravili, bila je obično i kaurma, a za one koji vole bilo je i ladni špricera, a na kraju večera se završila s fankima i to sa pekmezom od zerdelija, mlivenim šećerom, sirom el sami sa sobom.

Sutradan, el niki drugi dan kad je mater odredila, bilo je obiteljsko prelo.3 Užna dolična za tu zgodu: friška čorba, friško pečeno meso i nadiv od disnotora, a najčešće krumpirača. Posli užne mater je svoj čeljadi dala prigodan dar, prelo, koje će ji sićat na taj susret. Mater je darivala prelo naspram gospodarske moći: ženskima maramu na glavu el štogod od rubenine; muškarcima, košulju, rukavi-ce, šal el sl. Ovakom okupljanju obitelji nadili su ime obiteljsko prelo.

3 Marija Friščić je u znanstvenom radu: “Seoski sastancu mladih (prela) – ETNOLOŠKA TRI-BINA 22 – Zagreb 1999” objavila istraživanja o seoskim sastancima mladih Bunjevaca po kojem “Prelo je pojam koji označava jedan od načina sastajanja mladih i starih, zajedno ili odvojeno, zbog rada, ali i druženja i zabave.” i po tom možmo svatit da su ovaj adet naši pri-daci doneli u ovaj kraj i vrimenom ga podesili životu kakog su imali ode.


426

Rad disnotora, komotnog rada, i po svršenom poslu lipi pripovidaka uz preš-licu u zapećku, fi lkovanja el drugog kartanja nuz ladno vino, salaško obiteljsko prelo bilo je najlipče, o tom se pripovidalo i dugo se pamtilo.

Dar prelo je imo veliku vridnost ko uspomina. Često se godinama moglo čut obaško kod divojaka da se diče: ovo mi je mamino prelo. Ono je vridno ko sićanje kad je obitelj, pa još proširena, još jedared bila zajedno, kad su se izdivaninili pogo-tovu oni koji su daleko udomljeni. Taj susret će ji sićat na te lipe trenutke, koje mož doživit samo u velikoj obitelji, al i na istinu: Sve šta je lipo, kratkog je vika.

Moje obiteljsko prelo

Ovo ne možem zaboravit: od više nji meni je u sićanju osto jedan od disnotora sa prelom kod mog dida Đure, kad je bliže kraju trideseti godina prošlog vika skupio tri oženjena sina sa snajama i tri udomljene ćeri sa zetovima i s njevom dicom (onda nas je bilo 19 unuka). Bilo nas je, hamade ko u malim svatovima.

Bila je ciča zima, snig je škripio pod klompama, a dok smo se s Đurđina iz Stantićevog šora zaogrnuti opaklijama dosankali u kraj bajmačkog atara pod Babapustom dobro smo promrzli, jel nam je vitar duvo u brkove, kako su stari zvali neugodan gornjak. Kad smo ispregli konje dočekala nas je velika vruća soba, puna čeljadi. Bože, te dragosti kad se tako velika obitelj odjedared našla kod roditelja, u zapećku su ostavili sve brige i nevolje, pa veselom pripovda-nju nikad kraja. Stariji su pripovidali o svom domazluku, razminili pozdrave s preteljima, pofaljivali koliko su narasla dica... Takim i drugim pripovidanjima njima nalik bilo je pritek, sa željom da jedni o drugima doznadu što više od kad se nisu vidili.

Posli popijene koje čašice rakije i zajedničke molitve večerali smo čorbu od morkača, pa skuvano meso sa sosom od paradičke, a posli nje pivčiji paprikaš u velikoj kastroni, kojeg su majka pravdali ričima: Morala sam pivce proridit tukli su se ko vaške. Do kasno u noć muškarci su se fi lkali, a žene razminile vrime ispunile ženskim divanom. Razlađena kevidenika i njezin vedri duh je čeljadima još više odrišio jezik i uvećo dobro raspoloženje.

Iako je u dvi velike sobe i kujni bilo dosta drvenica, a u zapećku i daske, bilo je tisno misto za spavanje. Od muškaraca kome se rad ića i pića stišćalo otpočivo je na slami u košari el u volarici dok nije došo sebi. Žene su otpočivale na stocu, s nalakćenom glavom na astalu, žene s malom dicom i dica spavali su u krevetima popriko.

Veća dica su uranila s čeljadima jel ranjenike klali prid svanuće. Zaklali su sedam veliki ranjenika da svaki muškarac sa ženom urade po jednog, a sedmog su uradili komšija Švabo Sepika (Joseph Kohn) sa suprugom Lenom (Magdale-nom). Dida i majka su zapovidali i nadzirali ko će šta i kako radit.


427


Di je toliko čeljadi i di se zna kako triba radit, tamo se poso friško odvađa. Da ne dužim: užnali smo kaurmu s krumpirom na skale, večerali krumpiraču i poili ko zna koliko veliki zdila vrući fanaka, s pekmezom, pošećerane el same sa sobom. Posli večere do duboko u noć opet fi lkanje, divan... Za večerom i posli popijeno je ko zna koliko bokala kevidinke, a ona potiče na smijanje, cerekanje jel dobrih duh u vinu od pamtivika razgali čovika: od Noe i Krona do danas, a i ocele dok će bit svita i vina.

U nedilju smo posli crkve užnali pravu disnotorsku užnu kad ništa nije oma-lilo. Kad smo se se manjivali užne majka su svakom čeljadetu podilili prelo: ženskima maramu na povezivanje, šotošku pregaču, rojtošku maramu el sefi r za leveš i keceljac; a muškarcima pošu, rukavice, nikima šubaru. Muškarci su dobili i po par novi klompa. Po adetu svakom su udilili i maramicu. Da i dida ne zao-stanu za majkom oni su svakom muškarcu dali prelo po vilištan od zove, on je za to najbolji jel kad se radi s vilama vilištan ne grije dlanove. Nas nikoliko stariji unuka dobili smo kruncovku da je imamo pri ruki nuz bič kad čuvali svinje. Dida su vilištane i kruncovke uradili u đubretu. (Salašari su odabrano drvo u jesen zavalili na dno đubreta u kojem se do prolića impregniralo, da ne puca.)

Posli užne smo se razišli svako na svoju stranu, sa sobom smo poneli prelo, disnotorske darove i zauvik lipu uspominu. Tog se sićam ko da je bilo juče.

Divojačko prelo

U šoru s više divojaka one su zgađale da se obaško skupe uveče na divan, da budu nasamo, al i da rade ručni rad. Najčešće su šlingovale, štrikale, heklale el tkale na stanu, unaprid spremale rubeninu za štafi r, jel se nikad ne zna kad mogu banit rakijare da zapiju divojku. Kako su mladi vesele naravi divojke su više vrimena provodile u pivanju neg u pripovidanju, a da njim bude ugodnije obično su njim u goste došli momci, da njim ulipčaju veče. Kad je na jednom mistu bilo više mladi kogod se nastaro i za svirca, kadgod gajdaša, frulaša, pikulaša, a čuo sam da su spominjali i karabaša, pa ako ni njeg nisu imalu zasviro njim je svirac u danas zaboravljene drombulje.4 Starija se čeljad sićaje da je društvo katkad uveselio i momak koji je znao lipo zviždit pa je odzviždio kolo el pismu po iz-boru. Vrimenom su se za svirku pojavile harmonike, kod imućniji tamburaši, a posli prvog svickog rata u modu su ušle muzike za koje je bio dosta jedan svirac. Zna se da mladima baš i nije bilo toliko važno kaka će njim bit svirka, važno njim je bilo da budu zajedno, znali su sami napravit veselje, najviše rad tog jel su bili zajedno oni koji su radi jedan drugom.

4 Drombulje su nepoznatog porikla. Nazalan /nosni/, vibrarirajući ton dobija se trzanjem vrva federa. Potkovičast dio drži se zubima, a visinu tona određuje položaj usana. Od drombulja je nasto i poznat bećarac: U mog dike drombuljava usta, kad poljubi svo selo probudi.


428

Zato su ovake večeri prozvali divojačko prelo. Kad su se divojke unaprid dogovorile da će pravit prelo onda su iz sobe izneli dio butora osim drvenica i dolafa, da imadu više mista za igranje.

Divojke su se nastarale da goste ponude sitnim tistom, a u korizmi kokicama.

Tetino prelo

U obiteljima koje su imale neudate tete ona je obično pravila prelo za mladen-ce koji su se uzeli posli lanjski poklada. U svatovima baš nije bilo prilike da se zbliže pa se teta nakanila da će samo za nji napravit prelo, da se pokaže, jel ona nema nikog bližeg od nji. U jednoj od pokladni nedilja, posli disnotora, pozvala je u goste mladence, napravila njim je prelo. Ono je bilo ko i obiteljsko prelo, sa svečanom užnom, samo s manje čeljadi, al i teta je s prelom bila izdašnija, sku-pljim darovima je darivala novog zeta el novaliju.

Veliko prelo

U narodnom priporodu od sridine druge polovice XIX. vika, kojeg je kod Bunjevaca pridvodio biskup Ivan Antunović, potako je buđenje nacionalne svisti Bunjevaca i osnivanje Bunjevačke kasine. Posli više dogovora s vlastima, naj-više zauzimanjem pridvodnika Age Mamužića, osnovali su 1878. Bunjevačku kasinu, kojoj su friško morali prominit ime u Pučka kasina.

Da bi pokazali društvenu snagu Bunjevaca pridnjaci Pučke kasine su na Ma-rin, Svijećnicu tj. 2. veljače 1879. održali prvo Veliko prelo, koje se pamti da se na njemu skupilo oko 1.500 duša. Za tu priliku je ondašnji student, a posli sve-ćenik Nikola Kujundžić spivo pismu i danas rado pivanu Kolo igra, tamburica svira, koju je uglazbio Stipan Mukić. Ovo je prva preljska pisma koju od onda do danas Bunjevci rado pivaju. Veliko prelo je priređeno nalik na druge velike pokladne zabave. Prela su pravili i u okolnim selima i drugim mistima di žive Bunjevci. Od prvog prela pa do danas u našoj varoši se drži Veliko prelo na Ma-rin el u subatu prid njim, za koje se uvik spiva nova preljska pisma, a po novom adetu na njemu biraju najlipču prelju. Nuz Veliko prelo, koje je narod spominjo i ko Kasinsko prelo, kadgod su pravili: Momačko..., Divojačko..., Bunjevačko..., Malo..., Prelo mladeži, u više mista, al ne uvik u isto vrime.

Veliko prelo su pravili za redom svake godine do 1915., pa onda od 1919. do 1942., i od 1946. do 1949. kad je ukinjena Pučka kasina, posli tog 1953., 1970. i 1971., a od 1990. svake godine do danas.

Na prvom Velikom prelu utemeljen je adet da su na njeg u goste zovu viđeni prid-stavnici Madžari i Srblji, a u Bajmaku i drugim mistima di su živili Švabi na prelo su zvali njeve pridnjake. Zauzvrat na velike zabave ti naroda su išli viđeni Bunjevci.


429


* *

*

Naši stari su temeljno spremali Veliko prelo, pa su tako u Rasporedu trideset i petog Bunjevačkog Velikog prela, održanog 2. veljače 1913. godine odredili da će se u I. dilu ovim redom svirat i igre: Pisma (preljska prim.A.S.), kolo, seljan-čica, Bunjevka, madžarac, valjka, okretuša, sarajevka, okretuša... Nalik tom je bio raspored drugi devet igara. Po adetu onda su momci divojkama u raspored paroški igara upisivali ime s kojim će od nji divojka igrat tu igru.

U Nevenu 1892. g. piše da su veliko prelo održali u dvi velike sale, da su prodali 1020 ulaznica za 642,60 forinti, a da njim je posli plaćeni troškova ostala dobit od 484,60 forinti. Piše da su se divili Bunjevkama da je ko svaka prava granatirka, velika, upravna, ukočena ko stvorena za igru.

U Nevenu 1/15. I. 1884. piše da je na bajmačkom prelu bilo (27. I.) motanje pređe i potke što su oprele na rašak i motovila. Prelo je bilo kod Lichnterteckera. Šiljer, bilo vino, pivo. Fanci na masti. Oko 150 divojaka, sve pod vincom i mom-cima svima perlice za šeširom. Na prelo su dotabanali. Spisak viđeni divojaka.

Ištvan Ivanji u istoriji Subatice spominje i da je Bunjevcima važna zabava i prelo, po predenju vune. U svakoj kući di ima divojke zimi prave barem dvared prelo. Posli večere se nađu, divojke rade ručni rad nuz pismu, a muškarci njim pripovidanjem prave društvo, uz svirku gajdaša.

* *

*

Debo četvrtak

Poslidnji pokladni četvrtak je kod tušta naroda poznat pod ovim imenom, jel kako su naši stari tirali tog dana triba ist devet puti, da se čeljade dobro potkoži, da bude zdravo. Po starovinskom narodnom virovanju čeljade je zdravo ako je dobro uranjeno, a bolesno je mršavo čeljade, jel je kadgod neizličiva bola sušica počela mršavljenjem. Tako su pravdali adet da se čeljad naidu još jedared, al i da poidu svu pokladnu mrsnu ranu da od nje ništa ne ostane za korizmu.

Salašarima nikad nije teško otpravit Debo četvrtak, jel su dotleg obavili velik disnotor, puni su mrsne rane, na njoj onda nisu šporovali, kako su se niki pravda-li: naisćemo se soparnog ila u korizmi.

Kadgod Debo četvrtak nije bio zapovidan blagdan, al su ga čeljad poštivali ko svaki neradni dan, radili su samo nužne poslove, a najviše vrimena proveli u gošćenju i kojekakim zabavama. Tušta salaške mladeži je došlo u varoš, ko i na god, rad provoda u svojim društvima: momačkom, divojačkom i u njevim varoš-kim podružnicama.


430

Mladi su pravili skupštine, kako su zvali igranke po kućama el salašima di se skupilo nji dvadesetak-tridesetak, naspram koliko je velika soba. Do oko sridine prve polovice XX. vika pokladne igranke, često i veće svatove, su pravili i u na gusto napravljenim suvajama, u kojoj su podigli uvis male doronge i dobili veće misto za igranje.

Debo četvrtak je na glasu i po fancima, jel ko ji onda ne ide taj ko i da ne zna da je bio Debo četvrtak.

U tušta mijana i na drugim podesnim mistima za igranku ovog dana pravili su prela. Na prela su divojke dolazile gologlave i ondulirane, očešljane kod češljarice.

* *

*

Kolo pod barjakom

Ovo je bio poznat pokladni adet, najčešće na Debo četvrtak, u naseljima pa čak i u ratama nuz kadgodašnje gencije el nuz prometne putove i drumove, kad je mijandžija na drvo prid mijanom natako barjak i okitio grane bocom vina i rakije el je na drvo natako božićnu granu okićenu pićom u bocama. Iako se do-tični mijandžija unaprid dao na glas, okićeno drvo s barjakom je bio javni oglas da će se tu održat kolo i poziv čeljadima željnim pokladne zabave. Mijandžija je pogodio svirce koji su već rano posli podne počeli svirat, što su čeljad jedva dočekali i uvatili se u kolo, igrali su prid mijanom di za to ima dosta komocije, dok se nije smračilo. Zajapurene časkom su odminili odmorniji i tako redom. Svirci su samo naritko stali pismom triba stat, triba podmazat, da pridanu. Kad su spazili da se sve manje čeljadi vaća u kolo zabavljali su ji bećarcima el u to vrime rado slušanim narodnim, starogradskim pismama, a u novije vrime i šansonama. Dobro zabavljeni i nuz vruće fanke razgaljena čeljad su se sve češće mašili čaše s vinom.

U kolu pod barjakom nije bilo unaprid udivanjeno ko će bit kolovođa, a čim su svirci zasvirali kolo prvi se u njeg uvatio kolovođa el koji dobar igrač, do njeg drugi i na kraju je kolo zatvorio pritucalo. I u kolu pod barjakom je najčešće va-žio adet da se ni jednom igraču nije slobodno manit igranja dok se tog ne okani kolovođa, a ako bi to koji muškarac uradio dok se igra, često je od kolovođe do-bio bubotaka i rad tog se o njemu pripovidalo da je osto pod sramotom. To mu je bila javna kaštiga jel je pokazo da mu se ne sviđa kako kolovođa igra, kako vodi kolo. Zato su kadgod za kolovođu izabrali el se podmetnio drčan muškarac koji će se starat da od kola niko ne napravi sprdnju. Bilo je i takog da se u kolo uva-tio kaki tukadžija koji je prikidanjem igre u kolu izazvo kolovođu na tuču, al su onda kolovođi pomogli i drugi muškarci, pa su tukadžiju otirali da njim ne kvari


431


zabavu. Kolovođa se staro da ne pritira s dužinom igranja, a ako se u kolo uvatila kola starija ženska, kad su je počele izdavat noge, kad se umorila, onda je u kolu cupkala. Posli I. svickog rata i u naš kraj su počele ulazit u modu oktretuše, koje su svirci svirali po želji čeljadi.

Da se pamti i o tom kolu pripovida nastaro se mijandžija pečenjem fanaka, dobrim vinom, u to vrime u ovom kraju omiljenom kevidinkom, posli podne je ritko ko pijo rakiju. To su bila takoreć jedina pića koja su do II. svickog rata nudili u mijanama. U novije vrime ženske su pile liker s ukusom voća, a od bre-zalkoholnog pića jedino su nudili kabezo s ukusom na kako voće. S ovim kolom dobro je prošo i mijandžija, iako je imo na trošku svirce, a dobro su prošli i gosti jel su se jeptino i lipo zabavili u velikom društvu, kako ne bi mogli dočekat i za nji se spremit kod kuće.

Kad su se uveče počeli manjivat igranja za sve goste nije bilo mista za asta-lima u mijani, pa su pridnost imali stalni gosti mijane, med kojima je bilo dosta taki da su u njoj dočekali zoru el dok paori nisu morali otić namirivat josag.

U skromnijem kolu pod barjakom goste je zabovljo gajdaš, dosta je bio on da ugodnom, danas u nas zaboravljenom, svirkom nasvira dobro raspolo-ženje. Tu i tamo je po selima, a još više u varoši bilo i bandi tamburaša, nji je bilo manje, a rad prinosa kontrabasa nisu se rado i jeptino otisnili iz veći naselja. Posli I. svickog rata kad su počeli pravit harmonike veće od dva reda bilo je sve više harmonikaša, koji su sami el s kojim tamburašom zabavljali goste. Što je harmonikaš bio bolji pivač, bio je bolji zabavljač i više na glasu, pa su se za njeg otimali mijandžije, jel je privlačio goste. Taki je u tridesetim godina, pa i dobrim posli II. svickog rata bio i legenda bunjevački sviraca i danas često spominjan Bartul Vojnić Purčar. Čeljad koja su svatkovala di je sviro Bartul i danas pripovidaju da goste niko nije znao tako dvorit svirkom i pismom ko Bartul. Onda je dosta bilo samo izustit ime Bartul, da se zna da je rič svircu.

Bartul mi je pripovido da je više puta sviro u kolu pod barjakom kod Mare Vojnić Purčar, rođ. Tumbas, njegove strine, koja je držala mijanu u rati kod Vantelečke gencije. Dobrim unaprid se znalo da će kod Mare u tom kolu svirat Bartul, pa su se Vantelečani i čeljad iz okolni pustara skupili više neg u kakim velikim svatovima. Za toliko tušta čeljadi Mara se nastarala s pićom, pogodila je muškarce koji su dvorili goste, a više reduša su pekle fanke, a to nije bio ni malo lak poso za toliku čeljadi.

Kolo pod barjakom je bila otvorena zabava, u kojoj je sudilovo narod okolice i gosti mijane, a po varoši je bilo više priduzimljivi mijandžija koji su pravili ovaku zabavu, med njima su bili na glasu Senćani, Kerčani, Gaćani…

* *

*


432

Vučenje panja

Posli II. svickog rata tušta je kadgodašnji narodni adeta palo u zaborav, bilo da ji je vlast zabranila el su ji društvene promine potisnile u zaborav. Jedan od ti adeta je i vučenje, bolje je kazat kondrljanje panja na treći dan poklada, poslid-njeg dana prid Čistu sridu.

Tog dana su stariji momci, koji su se već tribali oženit, oveći panj odozdol potkresali, vrengijama obmotali, okitili cvićom i kondrljali sridinom sokaka u naselju el prtenim putom u šoru od salaša do salaša. Ima di su rad šale upregli magarca da vuče panj, a da adet bude svečaniji magarca su ko i panj okitili cvi-ćom. Bilo je i takog da je najstariji momak sio na okićen panj. Ovim su momci šaljivo na svoj račun pokazali da još nisu omatorili ko panj i da ima nade da će se oženit, možda čim prođe korizma. Kako i priliči u pokladama malko su se razga-lili kevidinkom, s pismom i svirkom u pratnji kadgod gajdaša, posli harmonikaša el tamburaša veseli putom kondrljali panj. Na to su iz kuća el salaša izašli i gle-dači, osobito su ji ružile i koješta zajedljivo dobacivale žene, na što se se momci pravdali da su se oni tili oženit al se divojke nećkaje za udaju.

Ako su na putu naišli na divojku, uvatili bi je izljubili, dobro ispipali, lice uga-ravili nuz njezino otimanje i skičenje, natirali je da poljubi panj, na to se niko nije rasrdio jel je to samo šala. Momci su sa smijanjem divojku darivali šargaipom. To su divojke znale i na vrime se sklonile isprid razuzdani momaka, al su ji zato vre-bale kroz pendžer, a bilo i taki koje su se podmetnile da je momci uvate i izljube.

Najčešće su momci panj dovukli i svezali za bravu vrataca starije neudate divojke, ko opominu da se paštri za udaju jel ni ona nije ništa bolja od nji.

Panj dobro gori i dugo drži vatru, a kojeg je divojka talovala od momaka do-bro će joj doć za ogriv, pa se zato baš i nije srdila na takom daru.

Vučenje panja je poslidnji i veseli oprost od pokladni zabava i komedijanja, jel već od ponoći trećeg dana poklada počima korizma. Nuz momke ovo je bila zabava i tolikim gledačima.

Više puta sam vidio ovaj adet u tridesetim godinama prošlog vika, a od 1941. godine nisu ga dopuštili, a posli II. svickog rata zgledali su ga ko nazadnog.

- - -

Mož bit, a na etnolozima je da ispitaje, nijel ovaj adet kod nas dospio iz za-padni zemalja. Nuz hrvatsko-slovensku granicu ima adet da se vleči ploh, vuče plug, di od šale el inata mlađarija neki predmet odvuče do kuće, di ima divojaka el mlada udovica, ostave ga prid vratima el ga svežu na bravu vrataca, ko što to urade naši momci sa panjom kojeg ostave svezanog za bravu vrataca starije di-vojke. Ovaj su adet priuzeli od Nimaca (“Blockziehen”) koji vuku velik panj el plug, a u tom sudiluju zaostale neudate divojke koje su zašle u godine.


433


* *

*

Vašange

U ljuckoj naravi je da se posli obilnog ića i pića čeljad raspolože, onda med razgaljenim dušama nema razmirica, a u takoj sridini se uvik nađe po nikoliko čeljadi koji su konteni za smušavanje i komedijanje, da sebe i ukućane zabave. Vašange su sigra odrasle čeljadi, jel se obično ženske prisvlače u muškarce, a muškarci u ženske, da ji je što teže pripoznat, najčešće sa željom da ruvom i odilom sliče na Ciganke el prosjake. Muškarci su se većinom komedijali s nata-knutom šubarom na glavi, naopako ogrnitom opaklijom i nagaravljenim licom, a u ženskom ruvu su isticali odlike ženskog tila. Čim je bilo više čeljadi u vašan-gama i što su se znali bolje komedijat, tim su bolje uveselili domaćine, o čem su posli duže pripovidali.

Zna se da su naši preci još kako šporovali na rani, da meso i drugu bolju ranu nisu ili po želji i ko je koliko mogo poist, već samo na ritko i vrlo malo, pa je onda razumljivo veselje kad su se u disnotoru dobro naili, kad njim nisu izbrojani zalogaji, onda su nuz tilo a veseli u društvu i dušu razgalili vašangama, osobito u pokladama koje obiluju zabavnim životom.

Vašange nisu imale svoj red kako će ji odigrat. To je pripušteno sklonosti za smušavanje i komedijanje svakog sudionika, danas bi kazali da su vašange sadr-žajno improvizacija. Ovako komedijanje je obiteljska i zatvorena zabava.

Naša ravan zimi


434

adet – tur. (adet) običaj, 1. način ži-vota, rada, ponašanja itd. koji se usta-lio u nekoj zajednici i koji se kao takav poštuje i prenosi s naraštaja u naraštaj

ađustirat – adujstirati, lat. (adju-stare) 1. opremiti (npr. robu); 2. obući, odjeti, opremiti odijelom; 3. urediti; 4. ispraviti i točno udesiti; 5. baždariti

ajer – grč. lat. (aer) zrak, uzduhAljmaš (Almaš) - Bačalmaš (Bác-

salmás u Mađarskoj)am – madž. (hám) 1. glavni dio

konjske opreme za prezanje za vuču, sersam; 2. amovi, gumene trake preko ramena koje drže hlače ako čovjek ne nosi remen, hlačnjaci ili naramenice koje drže suknje, v. hozentregeri; 3. am volovski – v. jaram

ampa – veliko nevrijeme popraće-no jakim vjetrom, grmljavinom, obil-nom kišom a često i tučom

anšlogovat – zapaljenom sumpor-nom trakom dezinfi cirati bačvu za vino

apcigovat – apcigati, njem. (ab-zihen) u vinarstvu: pretakati, otakati (vino) u drugo bure, a stelju proliti, bure oprati i anšlogovati

astalnjak – stolnjak, prekrivač za stolat – nekadašnji zajednički pašnjakatar/atarski put – mađ. (határ – gra-

nica, međa) područje varoši, sela, pusta-re; put između razgraničenih njiva

Babapusta – ranije Bačer (mađ. Bácsér) danas selo Aleksa Šantić blizo Bajmoka

Bačka - 1. središnje i južno područ-je između Dunava i Tise; 2. nogometni klub u Subotici; 3. igralište nogometna kluba “Bačka”

bakćat – petljati (se), nepotrebno se baviti

banak – 1. zidano postolje ispred ognjišta; 2. zapećak, ozidana površi-na iza krušne peći na koju se jednim dijelom oslanjaju daske; 3. naslon na niskom zidu ograđenog ambetuša

banit – iznenada naićibanja peć – v pećbećarac – kraća narodna pjesma koja

se pjeva, vedroga i ljubavnog sadržajabeler – mađ. (bél – crijevo) osoba

koja u kućanstvu zakolje i obradi meso zaklanog tovljenika

bič – na kratkom držaču (oko 50 cm) svezano na šalangove uže 1,5 – 2 metra, na njega čapo duljine 120 – 150 cm, na koji se vezuje švigar; korbač

birc (bircuz) – v. mijanabirtaš - v. mijandžijaBogojavljenje – dan posvećen Isu-

sovoj objavi slavi se 6. siječnjabubotak – udarac šakom ili laktom

u tijelo u tučnjavi ili grubom guranjubutor – mađ. (bútor) drveni namje-

štaj, pokućstvo

cveter – eng. (sweater) pleteni sportski dio gornje odjeće, debela vunena maja

crna džigerica – tur. (džiger) jetra

čačak - smrznuto ili osušeno i zgrudvano blato

* *

*

Manje poznate riči:


435


čakšire/čačkire – tur. (čakšyr) hla-če široke u gornjem dijelu, uske od koljena do gležanja, u starini s nat-kurnjakom

čavrgan – momčić, mlad momakčekrk – tur. (čekryk) kolo, kotač, vitaoČikerija – dio pustare između Ta-

vankuta i Kelebije i selo u Mađarskojčiklandi – v. kokiceČista srida – Čista srijeda, Pepel-

nica, početni dan korizmečokot – tur. (čotuk – panj) trs, grm

loze u vinogradučorba – vrlo gusto jušno jelo s ko-

madima mesa, ribe ili povrća [riblja ~a, kisela ~a, soparna ~; ~a zlatna (morčija) ~, friška ~ itd. ]

čunj – 1. čamac: 2. dolnja cijevka u šivaćem stroju na koju se namata ko-nac, špulna; 3. v. kegla

čunjak – 1. drveni namotaj s kon-cem prolazi kroz razboj u tkanju; 2. limena okrugla cijev kroz koju izlazi dim iz štednjaka ili peći u dimnjak

čuvat – ćuvati, 1. paziti, voditi bri-gu o nečemu; 2. napasivati životinje

ćurčija – tur. (kürkčü) krznar, ko-žuhar

daske - više spojenih dasaka koje ispunjavaju prostor između drvenica i krušne peći na kojima spavaju djeca

Debo četvrtak - posljednji četvrtak u pokladama

dernica – klaonica, ovdje: poduze-će pogon, dio industrije mesa koji je predviđen i uređen za klanje stoke

digdi – ponegdje, na nekim mjesti-ma, ovdje-ondje, tu i tamo

disnotor – mađ. (disznótor) klanje svinje, kolinje

divenica – kobasica, 1. crijevo na-djeveno sjeckanim mesom; 2. pren. nešto izrazito ili nepotrebno dugo (čla-nak, pjesma, predavanje)

dolaf – tur. (dolap) namještaj za ru-blje s ladicama

doljača – udubljenje između dvije grede u valovitom dijelu ravnice

domazluk – 1. dom kao ekonom-ska cjelina; 2. kućanstvo

doronga – mađ. (durung – /od naše riječi drug/ – motka, batina, greda) 1. u sred suvaje ukopana velika okrugljača, visine oko 8 metara, na njoj su male doronge koje okreću konji, a odatle se snaga prenosi preko kardana na žrvanj; u nekim krajevima Vojvodine isto što i štrajfl a; 2. visoko, nezgrapno čeljade, dugajlija; 3. visoka žena, v. košpenda

drombulje – drombulja, njem (Ma-ultrommel preko mađ. dorombol) “brun-dalo”, 1. starovinsko metalno glazbalo nepoznatog podrijetla. Nazalan /nosni/, vibrarirajući ton dobija se trzanjem vrha federa. Potkovičast dio drži se zubima, a visinu tona određuje položaj usana, 2. velika usta s debelim usnama (od drom-bulja je nastao i poznat bećarac: “U mog dike drombuljasta usta, kad poljubi svo selo probudi.”)

drvenice - 1. uzdužne stranice kre-veta; 2. drveni krevet s jednom viso-kom uzdužnom stranicom

đubre – tur. (gűbre) 1. smeće; 2. stajski gnoj; 3. prenos. ološ, talog ljud-skog društva

dunc –njem. (Dunst), ono što se dobije kuhanjem u pari (obično voće), kompot

durak – (po rus. durāk – budala, glupan) 1. vrsta kartaške igre s mad-žarskim kartama; 2) poražena osoba u kartanju duraka


436

duvar – tur. (duvar) 1. zid; 2. stra-žnji zid zgrade

džigerica – tur. (džiger) [crna ~ je-tra; bila ~ pluća]

Đurđin - 1. selo u subotičkom ataruđurđin - cvijeće dalija, georgina,

lat. (Dahlia mignon) nazvana po šved-skom botaničaru Dahlu (od milja tako je zovu samo u Đurđinu)

fajferica – rasa domaće svinje crne dlake

fanak – pokladnica, krafna njem (Krapfen), vrsta kolača pečenog na masti, uštipak; najčešće se peče u po-kladama

fela – mađ. (fél) vrsta, pasmina, sorta

fi lkanje – vrsta uzbudljive kartaške igre s madžarskim kartama, u kojoj je najjača karta fi lko

forma – lat. (forma, izgled, lik, oblik...) ovdje: limeni kalup za obliko-vanje tijesta (primjerice krafni)

frišak – njem. (frisch – svjež) 1. svjež; 2. žuran

fruštuk – njem. (Frűhstűk) do-ručak, zajutrak, ručak

gat – mađ. (gát - nasip) 1. ustava za vodu da je zadržava ili propušta; 2. a. kamena brana u luci, lukobran b. iz-građen dio luke za pristajanje brodova

gencija – željeznički kolodvorgod – blagdan kada su se mladi bu-

njevački salašari dolazili u grad radi proslave nekog zapovijedanog blagda-na i zajedničkog provoda

gornjak – 1. sjeverna, sjevero-istočna i sjevero-zapadna strana svi-

jeta; 2. sjeverni, sjevero-istočni i sje-vero-zapadni vjetar; 3. u madžarskim kartama u rangu treća karta (Vilhelm Tell), u fi lkanju najjača karta; 4. gor-nji dio jarma, ramenjača

granatirka – tal. (granatiere od franc. grenadier – vojnik bombaš) krupno, snažno, razvijeno žensko če-ljade

groktalica – nalik groktanju oblik pjevanja junačkih i svečanih obrednih pjesama koje su nekada pjevali Bu-njevci

gusle – 1. narodni gudački instru-ment s jednom ili dvije strune iz dlaka konjskog repa. Bunjevci su je doneli u Bačku iz uz pratnju gusala pjevali groktalice. Ovdje su upoznali violinu koju su nazvali gusle. 2. violina, gu-dački instrument sopranskog registra s četiri strune [prva ~a a. violina koja vodi u orkestru; b. pren. onaj koji ima glavnu riječ u čemu]

gužnjak/gužnjača - nadjev od svinjskog mesa pripremljen kao za ku-len, a nadjeven u svinjsko dvanaesto-palačno crijevo; baba; kata

hamade – skoro, većhapsana – tur. (hapisane) zatvor,

tamnica; hapsiti - uhititihasna – mađ. (haszon) koristheptika – grč. (hektikós) sušica, tu-

berkuloza (TBC); heptikav – bolesnik od tuberkuloze, jektika, sušica

hireš/hiroš – mađ. (hires – glaso-vit, čuven, slavan) ponosit momak koji se lijepo oblači, slobodnije ponaša

iće – jelo, spominje se u izrazu: “iće i piće”, obilje jela i pića osobito u neči-ju čast; gozba


437


igrat – igrati, 1. plesati; 2. provo-diti vrijeme u kakvoj igri; 3. nastupati protiv druge momčadi, nastupati; 4. glumiti; 5. skakati u mjestu, treperiti; 6. etnol. plesati kolo isl.

izbricat – izbosti koga sklopivim nožem (bricom)

jaram – od lat. (iugum – jaram; spre-ga, par; jaram ropstva; bračni jaram; vaga – sazviježđe) 1. drvena naprava u koju se upreže tegleća marva, volovi, bivoli ; 2. prenos. a. breme, teret, težina (o radu, obvezama) b. tlačenje, ropstvo, ugnjeta-vanje; volovski am c. lat. sub iugo mitere – ispod jarma pustiti; Rimljani su pobije-đene ratnike natjerali ka prođu ispod jar-ma, špalira od dva uspravna i poprečnog koplja, kao znak poniženja; kaudinski ja-ram – od 321. g. pr. Kr. Rimljani su po-bijedili Samnićane u Kaudinskom klancu (lat. fauces odn. furculae Caudinae)

jarmac – četvrtasto drvo o kojemu vise ždripčanici, da konji vuku teret

jastuk – podloga na kojoj počiva glava na spavanju, vreća od platna pu-njena različitim, mekim materijalima, npr. perjem ili spužvom, s navlakom; uzgljanca, uzglavnica

jelek – tur. (jelek – prsluk, haljina bez rukava) steznik, ženski dio odjeće koji služi za podržvanje prsa i stezanje struka, mider

josag – stoka, blago

kabezo – vrsta nekadanjeg bezal-koholnog osvježavajućeg napitka

kadar – 1. a. stalni sastav vojnih jedinica; b. zeleni kader, vojnici koji su se u vrijeme prvog svjetskog rata sakrivali po šumama, u ravni po kuku-ruzištima, da bi izbjegli vojnoj službi

u austrougarsjkoj vojsci, logoš; 2. sve osobe obuhvaćene jednom strukom, službom, organizacijom i sl.; 3. prizor na fi lmskoj traci što ga kamera snima od stavljanja u pogon do zaustavljanja

kadar – madž. (kádár) bačvar, pinterkadar – tur. (kadir) biti sposoban

nešto uraditi, koji može što učinitikadarka – mađ. (kdarka) sorta vi-

nove loze od nje se dobije crno vino ili šiljer; ime po Skadarskom jezeru oda-kle je dospjela u Bačku i druge krajeve

kalem – tur. (kalem) 1. cijev, cjev-čica, valjak za namotavanje niti; 2. ci-jep, cjepivo, vakcina

karaba - frula od trskekartanje - društvena igra kartamakarte – snopić kartona pravokutnog

oblika za društvenu igru [madžarske ~ u paketiću od 32 kom.; ciganaske ~ u paketiću 2 x 52 kom. itd.]; bacat karte – bacati karte, gatati pomoću karata

kaštiga – lat. (castigare – karati) kazna, 1. izrečena ili izvršena sankci-ja za krivicu, propust, prijestup, zločin itd.; 2. mjera ili postupak u odgojne ili drugačije svrhe, pedepsa

kastrona/kastrola –franc. (cassero-le), ljevena željezna posuda rukačica za kuhanje, iznutra emajlirana, šerpenja

kaurma – disnotorski paprikaš, meso sa krumpirom u kriškma

keceljac – mađ. (kecele – pregača) prednji dio ženskog ruha veže se na su-knju sprijeda i pokriva rastriž

Ker - južni dio Suboticeker - paskeveta – mađ. (kővet) izaslanik, za-

stupnik, poslanikkevidinka – mađ. (kővidinka) sor-

ta vinove loze s crvenkastim plodom i vino od nje


438

kibicovat/kibicer – od njem. (Kie-bitz – promatrati) promatrač kod karta-nja, šaha, sportskih utakmica, navijač, druker; kibit – zagledati se u nekoga ili u nešto

kijamet – tur. (kyjamet) 1. konac svijeta; posljednji sud; uskrsnuće mr-tvih; 2. oluja, nevrijeme, mećava; 3. galama, buka, metež; 4. žurba, hitnja; 5. mnoštvo, masa; 6. nesreća, propast

kljukat - nasilno hraniti guranjem hrane u usta v. (na)šopat

klompe – 1. prosta obuća izdublje-na iz vrbovog ili drugog mekog drveta nosi se po blatu i snijegu; 2. obuća s drvenim potplatom, zatvorena u dijelu koji pokriva prste

koc – okrugljača duljine oko 2,5 – 3 m, debljine 10 – 15 cm, zabode se u žitnu kamaru i na njoj napravi alaš

kokice – pečeni kukuruzi od za to podesne sorte čiklandi

kolo - 1. narodni ples najčešće se oblikuje u krug; 2. organizirana narod-na zabava s plesom

kolo pod barjakom – vrsta neg-dašnje pokladne zabave sa plesom i jedenjem uštipaka

kolovođa – 1. plesač kojeg je pri-ređivač zabave “kolo” izabrao da bude igrač (plesač) koji će odrediti kada će se i koliko dugo igrati kolo; onaj koji vodi kolo; 2. pren. pejor. onaj koji vodi kakav podhvat (ob. pobunu), in-trigu itd.; pokretač, predvodnik

kompot – v. dunckomšijat (se) - 1. pazit se, biti u

dobrim odnosima sa susjedima; 2. sa susjedima provoditi vrijeme u divanu i nekoj zabavi (najčešće u kartanju)

kondrljat – nespretno vući za so-bom što po zemlji

kopkat – 1. čeprkati po čemu, tra-žiti u mislima; 2. pomalo kopati

košara – štala za konjekošljat - za predenje razmrsiti vunu,

kudjelju i sl.kost - hrana, jelokostirat – nekoga izdržavati hra-

nomkošulje – rublje, donji dijelovi

odjeće, rubeninakožuv – kožuh ogrtač od ovčje ili

janjeće kože s runom na unutrašnjoj strani, ćurak

kradom – kradomice, tako da nitko ne vidi, iskradajući se, krišom

krampus – đavao iz dječje pričekripta – grč. (krypto - skrivam,

pokrivam) ovdje: ozidana nadsvođena grobnica

krmče – krmak 1. svinja; 2. mužjak domaće svinje; 3. pejor. čovjek ružnih postupaka

krpara - prostirka za pod istkana iz tanko nasječenih raznobojnih krpica

krstine - složeni snopovi žita, ječma, nalik na križ, s vlaćem okrenu-tim unutra [~ švapske od 12 uspravno i u krug složenih snopova; [risarske ~ od 18 snopova, mašinske~ (od samo-vezačice) od 22 snopa]

krumpirača - vrsta jela od krumpi-ra divenice, krvavice i mesa ispečenog u tepsiji

kruncovka – batinica od grane kru-nice, služila je pastirima svinja za ču-vanje svinja na ispaši

krunica – 1) gledičija lat. Gleditsc-hia – drvo ili grm 2) katoličko molitve-no pomagalo, brojanice; 3. katolički niz molitava koje se mole uz pomoć broja-nica, sastoji je od 15 desetina, a svaka desetina obuhvaća jedan Očenaš, deset


439


Zdravomarija i završni Slava Ocu. Kao uvod moli se apostolsko Vjerovanje, Oče naš i tri Zdravomarije

krvavica – u očišćenom debelom crijevu svinje napunjen nadjev od ku-hane svinjetine i krvi

kuća – 1. zgrada koje ima zidove i krov, služi za stanovanje; 2. sred-nja soba u salašu ili u tom stilu na-pravljenoj kući u naselju [mala ~ na salašu odvojena zgrada s kuhinjom i zagonom za dnevni boravak; ~ na la-kat, kuća pod kutom od 90º; ~ na put leđa –okrenuta dužom stranom pre-ma ulici; ~ uzduž – s užom stranom prema ulici]

kujna - kuhinjaKunbaja – selo i pustara danas u

Mađarskoj, a južni dio je u Bačkoj, da-nas Skenderovo kod Subotice

kurđup - pletenica kose svezana na zatiljku u obliku polulopte, konđa

laboška – mađ, (lábas – lonac) me-talna posuda za kuhanje

lanolin – lat. (lana – vuna + oleum – ulje) masna tvar koja se dobija iz ov-čije vune (npr. lanolin sapun)

lastar – mladi izdanak na raslinjuledina - travnat dio dvorišta oko

salašaleveš – gornji dio bunjevačke žen-

ske odjeće, najčešće od iste tkanine kao i suknja

listići – 1. tanko razvijeno tijesto koje se peče na vreloj masti i poslije posipa šećerom; 2. oveći trokutasti komad razvijenog tijesta skuhan u juhi

listići – ovdje: tanko razvijeno tije-sto koje se peče na vreloj masti i posli-je posipa šećerom;

logoš – mađ. (lógós – 1. onaj koji često odsustvuje s radnog mjesta; 2. osoba koja izbjegava vojnu službu) kadar, dezerter

luft – njem. (luft) zrakluk – biljka s lukovicom, ljutoga oku-

sa [bijeli ~ (lat. Allium satuivum), crveni ~ (lat. Allium cepa) crni – etnol.]

mangolica - soj domaće svinjemarinska svića – svijeća blago-

slovljena na Marin, nju su zapalili i molili Boga da se smiri ampa, da pad-ne kiša, a svaka osoba je imala svoju marinsku svijeću koju su mu zapalili kad je umiro i umro (ovu su svijeću zvali i mrtačka svića)

mašinar – vlasnik vršaćeg strojamašna - v. pošamast - mošt, od njem. (most – mla-

do vino) šira, neprevreo sok od tiješte-noga grožđa prije nego što prijeđe u vino

Materice – blagdan treće nedjelje Adventa, Bunjevci ga slave kao dan majki

mider – njem. (Mieder) v. jelekmijana – tur. (mej – vino + hane

– kuća) gostionica, gostioničar, v. birc/bircuz

mijandžija – tur. (mej – vino + hane – kuća) gostionica, gostioničar, birtaš

Mijolj – arkanđeli Mihael, Gabriel i Rafael, slave se 29. rujna; miholjsko ljeto

mijur – mjehur, 1. nabubreli ili is-pupčen dio veće površine, sastoji se od opne i tekućine ili zraka koji ga napinje a. (na vodi) klobuk, balon b. (na koži) plik 2. anat. mišićno-opnasta vrećica u kojoj se sakuplja mokraća, žuč i sl.


440

mrs – 1. hrana koja sadrži meso i životinjske masti; 2. vrijeme kada je dopušteno jesti meso i hranu koja koja se po propisima ubraja u mrs

mrtac - mrtvac, mrtvo tijelo čovje-ka; leš

Mrtvi dan – Dušni dan, slavi se 2. studenog

mrvit – 1. krutu stvar pretvarati u mrve, drobiti; 2. runiti kukuruze

mutit – 1. miješati tijesto kuhačom; 2. “mutit puter” - od skorupa proizve-sti maslac

muzike - glazbalo, usne harmonike

napucat – napucati, 1. istući po guzici; 2. ispeći kokice od kukuruza kokičara; 3. (koga, što) a. nastrijeliti b. pogoditi čim (ob. u nogometu jako udarenom loptom); 4. pucati do mile volje, ispucati se

novalija – nevjesta, nova mlada, tek udata žena (do prve godine braka ili do rođenja prvog djeteta)

njakav - vrijeme maglovito prepu-no vlage

obara – 1. prokuhane svinjske iznutri-ce i glava, od kojih se prave nadjevi krva-vice i švargla; 2. masna tekućina u kojoj su obareni komadi svinjskih prerađevina

očešljat – 1. urediti kosu češlja-njem; 2. kada su djevojke kod češlja-rice dugačku kosu svezale u kurđup a na vrh glave u kosu stavile vodenu ondulaciju i tako ljeti gologlave išle u narodnoj nošnji

okretuša – okretni ples udvoje ili s više plesača, paroška igra

okrugljača – 1. koc, 2. okruglo drvo, oblica

ondulacija – franc. (ondulation od lat. unda – val) 1. talasanje, lelujanje, njihanje; 2. kovrčanje kose, pravljenje uvojaka i talasa

opaklija – (opak /naopak/ + lija, turski nastavak) ogrtač u obliku kaba-nice kojemu je vuna naopako, ne kao na ovci, šuba

opalit (ranjenika) - osmuditi, krat-kotrajno izložiti slabu plamenu tako da se površinski spali, ovdje: dlaku

opaljužat – vrelom vodom skinuti dlake sa zaklane svinje

oprava – v. štafi roputina - uzvišeni dio zemljanog

putaoraščići - kvasno tijesto isječeno na

pravougaone komadiće, ispečeno na vreloj masti

ošacovat – nešto ili nekoga ocije-niti od oka

ošikarit - oribati, prati prljavštinu trljajući četkom i tekućinom

pantljika – njem. (Band preko au-str. Pantel) vrpca, traka

paor – njem. (Bauer) seljak, para-snik

paperje - meko i nježno perje na tijelu ptica, pahuljice; mašak

paprika – blijedožuta ili zele-na, zrela crvene boje, slatka ili ljuta (začinska), lat. (Capsicum anuum) [ki-sela ~; punjena ~; bisna (ljuta) ~; mlje-vena (aleva) ~ ; i sl.]

paprikaš – jelo začinjeno papri-kom, najčešće pirjano pileće, juneće, svinjsko ili riblje meso; disnotorski paprikaš – v. kaurma

paradajz – njem. (Paradieseapfel – rajska jabuka) rajčica, tomat, para-dička


441


paradička - rajčica, lat. Solanum lycopersicum, vrsta povrća, paradajz

parasnički, a, o - [~ kola - zaprež-na seljačka kola; ~ mašina – zapaljive šibice o bilo kakav predmet; ~ peć – v. krušna peć; ~ nošnja – seljačka nošnja; ~ džak – kudjeljna vreća za sipki teret zapremine oko 50 kg.

parasnik – mađ. (paraszt) seljak, paorparoška igra – v. okretušapaštrit (se) - truditi (se), trsiti se,

zalagati sepeć – naprava zapečenje zemlje,

kamena, metala i dr.; za zagrijavanje prostorija, pripremanje hrane i sl. [~ od bubalja: parasnička, banja, krušna; cripana ~ - kaljeva peć (od keramičkih pločica i šamota) i dr.]

pečenica - pečeno meso, pečenkapelcer – njem. (Pelzer) kalem, ci-

jep, izdanak biljke za razmnožavanjependžer – tur. (pendžere) prozorperetak - 1. perec, vrsta peciva

njem. Brezel; 2. kraj okova oblika osmice na ždripčaniku kojim se spaja s jarmacom u zaprežnim kolima

perlica – franc. (perle – biser) 1. ukras ispleten od vlatova pšenice (za žetve i žetvene običaje); 2. vrsta ukra-sa od umjetnoga ili živog cvijeća na odijelu (u svatovima), pri nekim na-rodnim običajima

pikolo/pikula – tal. (piccolo – ma-len) 1. konobarski naučnik, učenik u privredi ugostiteljske struke koji radi pod nadzorom obera; 2. frulica, mala fl auta (ispr. pikola)

pilež – perad, živadpodgrljavanje – bogoslužni vjerski

obred na sv. Blaža (3. II.) sa blagoslo-vom grla između dviju blagoslovljenih svijeća

podnovat - odmarati su u podne poslije ručka, pravit podne

pododžak – v. zagon, prostorija s otvorenim dimnjakom iz koje se loži banja peć, katlanka, na banku i odvodi dim iz sobnog šporelja

podrug - jedan i polpogača – savijača, ovdje: tijesto s

kvascem punjeno s makom, pekmezom, sirom, višnjama... ili drugim nadjevom

pogodit – 1. ugovoriti cijenu i dru-ge pojedinosti kupoprodaje, najma, 2. unajmiti nekoga da radi; 3. udariti u cilj pri gađanju, bacanju čega i t.d.

polivat – 1. prskati vinograd, voćnjak...; 2. izliti tekućinu na nekoga ili nešto

ponjavica – 1. nekada štrikan poslije suknen pokrivač postelje [~ konopljaška /tkana iz kudelje/; ~ vunena /tkana iz vune/; ~ truljoška /tkana iz sječenih uskih traka platna/]; 2. gornji prekrivač posteljine

popo – pop, 1. svjetovni svećenik ob. katolički ili pravoslavni, 2. gornji vršni snop u krstinama

popršnjak - kožuv, zakopčava se sa strane ispod pazuha, nosi se ispod kaputa, pršnjak,

poša – kravata, dio odjeće, povez oko vrata, v. mašna

poškropit – učiniti da se ovlaži kapima, poprskati kapljicama (blagos-lovljene) vode

postav – platno, 1. glatka lanena, pamučna itd. koja nastaje prepleta-njem niti; 2. posebni pripremljen ko-mad platna na kojem se slika, ob. ulj-nim bojama; 3. slika na platnu

potuć – potući, 1. sve unuštiti (o tuči); 2. uništiti, pobiti sve, pobijediti sve [~neprijatelja], 3. sport. pobijditi, savladati sve redom [~ partnere]; 3. nekada su svinje pobili i onda zaklali


442

pravit podne - odmarati su u podne poslije ručka, podnovat

prćija – v. štafi rprdačit (se) – imati nadimak uz

prezimepregača – dio ženske odjeće, vezuje se

na prednji dio suknje (maveska, šotoška)prelo – 1. zimski večernji sasta-

nak salašara na divanu i zajedničkom ručnom radu i predenju vune; 2. obi-teljsko prelo, bunjevački narodni obi-čaj kada se poslije velikog disnotora okupi obitelj na zajedničkom objedu i kada nazočne majka dariva prelom; 3. divojačko prelo, zimski večernji susret djevojaka i momaka u kojem djevojke rade ručni rad, a momci ih za-bavljaju glazbom; 4. tetino prelo kada neudana teta pravi prelo mladencima mlađim udomljen prijašnje godine; 5. Veliko prelo zabava Bunjevaca koju od 1879. g. s malim prekidima prire-đuju na Marin, 2. veljače; 6. prigodan dar kojeg darivaju u prelu;

prešlica/prešljica – naprava za okretanje nogom u kojoj se ručno pre-de (vuna, kudjelja, lan) u predivo [~ bunjevačka, ~ mađarska]

pretelj – prijatelj, tazbinsko srod-stvo s roditeljima i rodbinom poslije ženidbe sina ili udaje kćeri

prilika – sveta slika koja se vješa na zid

prisolje – pac, njem (Beize) mari-nat, rasol; u posudi soljeno meso i sla-nina poslije svinjokolja ili ostavljeno u salamuri

pritucalo – posljednji igrač koji se uhavti u narodnu igru kolo i s kolovo-đom zatvori krug

promanit - kada se zemlja prosuši djelovanjem vjetra i sunca

pršnjak – 1. v. popršnjak; 2. pred-nji dio ama na prsima konja o kojeg se opire kada vuče teret

prten – 1. lanen, od konoplje; 2. ja-dan, kukavan; 3. prten put – zemljani put

Pučka kasina – u društvenom pre-porodu Bunjevaca, na poticaj bisku-pa Ivana Antunovića 1878. osnovana organizacija sa ciljem buđenja nacio-nalne svijesti i okupljanje Bunjevaca (prvotno Bunjevačka kasina, a po na-logu vlasti poslije šest mjeseci zabran-jena)

purgermajstor – njem. (Bűrger – građanin + od lat. magister – vođa) poglavar građana, gradonačelnik

pustara – mađ. (puszta – pust, ostavljen) veliki nenaseljen, zatravlje-ni prostor bez visokih biljaka, većinom služi za napasivanje stoke; pusta

raka – neozidana grobna jama (mr-tvački sanduk se zatrpava zemljom)

rakijara – ženska osoba koja dono-si rakiju i rozoliju, da zapije djevojku

ramenjača – gornji dio jarma, gornjakrana - hrana, jelo, kostranjenik - tovna svinja – uranje-

nik – utovljena svinjarašak - tanka batina dugačka oko 1

m, na jednom kraju oblika “Y”, a na drugom “T”, služi za namatanje u pre-slici upredene vune smotane u štrin-glu

raščijat - raščihati, rukom rastavi-ti očupano perje na sitna perca i pa-perje;

raspredat – pričati naširoko i na-dugačko

rata – ovdje: malo naselje s one strane atara


443


ravan – 1. ravna površina, ravnica, nizina; 2. njive, oranice u ravnici

razgalit – razgaliti, ovdje: osoba sposobna srediti nešto

recelj – kompot od isjeckane bun-deve skuhan u moštu

reduša – žena koja obavlja kućan-ske poslove i kuha

ringla – njem. (Ringel – kolut) okrugla karika za pokrivanje otvora u sredini plotne

ris – od mađ. (rész – dio) 1. ručni žetveni radovi, 2. usluga plaćena u naturi risarima, mašinaru u vršid-bi; 3. vrijeme žetve (početak od oko sv. Antuna – ris ječma do početka druge polovice srpnja završetak risa ovsa)

risar – žetelac, kosac ručnom ko-som

rizling – njem. (Riesling) vrsta bi-jelog grožđa i vina; graševina

rknjača – hrbat, kralježnica, po-kretni koštani stup u kralješnjaka, hr-knjača

rojtoš - vuneni ogrtač s resamarojtoška marama - rojtoš, deblja

velika vunena marama, ogrtač s resamarovaš – mađ. (rovás) ovdje: obilje-

žena perad odsječenim pandžom, vrha prsta ili kavim zasjekom između prstiju

rozolija/rozalija/rožolija – ime vjerojatno od tal. (rosolio) vrsta likera od ružina lišća; ukrasna kutija oblože-na roze svilenom tkaninom u koju su smješteni darovi koji se nose djevojki u prosidbu; rakijara

rubenina - rublje, v. košulje, donji dijelovi odjeće, ono što dolazi izravno na tijelo (gaće potkošulja, košulja)

ručak – doručak, zajutrak, fruštuk, prvi dnevni obrok

saga – mađ. (szag) miris, osjet koji nastaje podražavanjem sluznice nosne školjke

salaš – madž. (szállás – zgrada i poljoprivredno imanje, smještaj) 1. zgrada za stanovanje na poljoprivred-nom domazluku; 2. poljoprivredni do-mazluk

sefi r/zefi r – grč. (zéfyros) 1. topli blagi vjetar; lahor; laki vjetrić; 2. vsta lagane tkanine; 3. žensko ruvo sašive-no oe sefi ra

Senta – 1. grad u Potisju; 2. po-dručje župe sv. Jurja u Subotici, danas (2007.) u MZ “Bajnat”

šepica – mađ. (sapka – kapa) 1. dio odjeće bez oboda kojim se pokri-va glava; 2. pren. ono što pokriva vrh čega [~ motora]

sersam – mađ. (szerszám) ovdje: alat

sime - 1. sjeme raslinja; 2. domaća životinja za priplod

sinija – daska za razvijanje i reza-nje tijesta za juhe i sl.

skala – kriška, komad izrezan iz cjeline; segment

skljokat - srušiti se, pastiskorup – 1. masni sloj koji se uhvati

na površinu skuhanog mlijeka; 2. pren. ono što je najbolje, najvrednije

skupština – ovdje: igranka u sobi na koju dolaze pozvane osobe

skute - u bunjevačkoj ženskoj na-rodnoj nošnji najdonja podsuknja

slanka – sorta vinove loze (grožđe se dodaje drugom grožđu radi pobolj-šanja bijelog vina)

smirna – grč. (smýnaa) mirta, mrča; mirtova smola (upotrebljavala se za kađenje, mirisanje, balzamiranje i kao melem za rane)


444

smok – 1. dimljeno meso, mast i slanina koje se priprema za prehranu kroz godinu; 2. [bili ~ mliječni proi-zvodi (mlijeko, sir itd.)]

smušavat – ludirati se, komedijati sesokak – tur. (sokak) 1. ulica; 2 slipi

sokak - ulica s jednim krajemsomun – tur. (somun) okrugli oblik

ispečenoga kruhasonca – saonice, 1. prijevozno sred-

stvo za spuštanje po snijegu; 2. zaprež-no prijevozno sredstvo po snijegu

stan – 1. mjesto za stanovanje; 2. dio košulje od pojasa naniže; 3. razboj za tkanje

stanarica – 1. ženska koja obavlja poslove u dvorištu; 2. žena koja neg-dje stanuje; 3. ptica koja stalno boravi u istom kraju

stelja – 1. ležaj u štali od slame za stoku, nastor; 2. vinski talog s vinskim kamencom na dnu bačve

steščat/stiščat – otežano stanje popraćenovelikom brigom ili dušev-nom boli

strajla – v. štrajfl astrigat – ošišati vunu s ovcesude - posuđesušica – v. heptikasuvaja – mlin nalik na vjetrenjaču,

žrvanj okreću konji preko dorongisvetnjača – iza ulaznih vrata na zid

u sobi obješena posudica sa svetom vodom u crkvi, u sobi itd.

Svi sveti - blagdan svih blaženih u nebu, slavi se 1. studenog

Svijećnica – Prikazanje Gospodn-je, u Katoličkoj crkvi. Gospodnji blag-dan, spomen na događaj kada su Josip i Marija donijeli novorođenče Isusa u Hram (Lk 2,21) kako bi izvršili židov-ski propis (Izl 13,2)

šacovat – njem. (schätzen – ocjenji-vati) 1. ocjenjivati odoka; 2. kada djece puštaju visoko u zrak igračku zmaj, na dugaškom kanapu nastane “stomak”, preko kojeg druga djeca prebace kanap i ukradu dio kanapa pa i zmaj

šargaripa – mađ. (sárgarépa) povrće mrkva

šilježe – janje poslije zaljučivanja do parenja

škopac – 1. kastrirani ovan od rus. (skopec) 2. pripadnik tajne vjerske sek-te u carskoj Rusiji (davali su se škopiti kako bi umrtvili seksualne nagone, a ženama odstranjivali dojke; takve su operacije nazivali “ognjeno krštenje”, zvali su se između sebe “bijeli golubi”)

šling – šlinga, njem. (Schlinge – petlja, omča) ručni rad na platnu s opšivenim rupicama

šmek/šmok – njem. (schmecken – prijati) 1. imati okus; šmeker - osoba koja ima tu osobinu za okus

šopat – njem. (schoppen) kljukati, toviti, silom hraniti nadebelo gusku, purana itd.

šor (salaša) – mađ. (sor – red) sala-ši u redu jedan pored drugog

špica – 1. sjeme biljke, 2. jedna od spojnica glavčine i naplotka kotača; 3. vrhunac čega...

šponđa - spužva, sunđeršpor(a)elj – šporet, njem. (sparen

– uštedjeti + Herd – ognjište) štednjakšpricer – njem. (spritzen) prsnuti,

prskati; u čašu vina prsnuta soda voda ili gazirana mineralna voda

štafi r – njem. (staffi eren- opremiti) 1. imovina koju žena donosi u dar suprugu, miraz; 2. vlasništvo pojedinca u obitelj-skoj zadruzi; 3. mjesto ili institucija koju netko prisvaja ili se ponaša kao da je nje-govo vlasništvo, oprava, prćija


445


štrajfl a - uzdužno drvo između ko-nja u košari, strajla

štringla/štrengla – njem. (Strähne) svitak vune, predenica, zavoj; namotaj vune od oko lakta do između palca i kažiprsta

šubara – velika kapa od krzna, od kože s dlakom ili runom – premeška ~ sa širokim vanjskim obrudom

šuše - od vune štrikane ili od teksti-la sašivene sobne patike

švarclin - švargl, njem. (Schwarte – kožurica, debela koža) sušeni svinj-ski želudac punjen slaninom, mesom, krvlju i začinima

tabanat – hodati pješketaglo – mađ. (tagló - mesarska sje-

kira) alatka slična velikom čekiću, sa malim ispupčenjem u sredini, s kojom su nekada ubijali goveda udarcem u čelo i poslije zaklali

tal/talovat – mađ. (tál – dio), nasli-jediti, baštiniti, jušovat; 1. dobiti, pri-miti što od predaka, srodnika ili onoga tko je oporučno ostavio [~ imanje]; 2. dobiti poslije koga, slijediti za kim; produžiti, nastaviti [~ titulu]

tamjan – grč. (thymiana, lat. tus) vrsta mirisave smole iz istočnih zema-lja; upotrebljava se u bogoštovnim či-nima mnogih religija u počast osobama ili božanstvu. Običaj kađenja prodro je u kršćansku sredinu u IV. st. najprije na Istoku, i to u počast caru, a poslije i u liturgiju

teglica – naprava za izvlačenje vina iz bureta, staklena ili izdubljena iz vr-ste tikve dugačkog “vrata”

tepcija/tepsija – tur. (tepsi – plitica od mjedi) plitka posuda u kojoj se peče meso, kolači i sl.

tojaga – toljaga, jak i težak ko-mad drva, ob. na jednom kraju deblji i teži, nekada su je koristili da sa njom (po)tuku svinje, ubiju svinju i onda za-kolju (raniji način klanja svinja)

trančirat – franc. (trancher – odsjeći, presjeći, rasjeći) razrezati, ra-sijecati, secirati; prosjeći trbuh zakla-nom živinčetu, iščistiti utrobu, odijeliti pojedine komade, raspraviti

tučen sir - vrsta dugotrajnog siratukadžija – onaj koji se voli tućitunja - voćka dunja i njezin rod

lat.:Cydonia vulgaris

učinit – 1. uštaviti kožu; 2. načiniti, stvoriti, napraviti

ukiselo - pečeno tijesto s kvascemukop – polaganje pokojnika u grob,

sprovoduprckat – 1. zamazati se po licu je-

lom; 2. tragovi jela na posuđuuštrojit – kastrirati, uškopiti, od-

straniti sjemenikeušuškat se – dobro se obući, umo-

tati seutrven – urađen, pun snageuvratine – 1. kraj njive na kojem se

okreće plug pri oranju; 2. put kraj uvratina; 3. njive između dva puta kraj uvratina

uzgljanca – v. jastuk

vagaš – mađ. (vágás - usjek) kolo-trag seljačkih kola

vajling – vajndla, vandla, po Aniću vangl njem. (Weidling) oveća okrugla posuda sa širim otvorom od širine dna, obično za pranje suđa

valjka – njem. (Walzer) vrsta plesa udvoje u tročetvrtinskom taktu

Vantelek - nekadašnji naziv za pu-staru Pavlovac kod Subotice


446

vardat – nerazumno, rasipnički trošiti

varnjača - drvena žlica za miješa-nje hrane u kuhanju

vašanga – vesela pokladna ophod-nja pod krinkama

vaške – psi; keroviVicencije – Vincekovo, sv. Vinko

slavi se 22. siječnjavile – drveno ili željezno rašljasto

oruđe s dugom drškom i više drvenih ili željeznih krakova za nabadanje tra-ve, slame, i dr. [željezne: s dva kraka ~ za snopove žitarica; s dva kraka ~ za vađenje šećerne repe; s četiri kraka ~ za stajnjak, slamu i dr.; s četiri kraka i dugačkom drškom za paljenje dlake na zaklanom tovljeniku; sa šest ili više krakova za sitan kamen; drvene s tri kraka ~ za travu, sijeno i dr. ]

vilištan – držalo vila s više krako-va, v. vile

vincilir - mađ. (vinczellér, od njem. Winczer) 1. nadstojnik nad vinogra-dom; 2. čuvar vinograda

vitlić – naprava za odmotavanje vune i druge pređe iz štringle za pre-motavanje u klupko

volarica - staja samo za govedavrataca - 1. mala vrata; 2. na ula-

znoj kapiji ili odvojena jednodjelna ulazna vrata

vrengija – pleteno debelo kudjelj-no uže

vreteno – 1. drveni valjkasti štapić za namatanje prediva za tkanje; 2. dio stroja za predenje

vrljika – o strop obješena duža motka preko koje su prebačene kobasi-ce, slanina i drugo meso za dimljenje u podoadžaku ili razne stvari na tavanu, ostavi i sl.

zagon – 1. pododžak, prostorija s otvorenim dimnjakom iz koje se loži banja peć; 2. mjesto gdje su u pustara-ma na ispaši radi muže i noćenja utje-rivali ovce, a ponekad i krave

zajapurit se – zajapuriti se, postati crven u licu od uzbuđenja ili napora

zaljučit – mladunče životinje od-biti od sise, navići ga da se hrani kao odrasla životinja

zapećak - prostor u sobi uz krušnu pećzapit (divojku) - obaviti dogovor

za zaruke djevojkežburci – mjehurići na površini tije-

sta kada se mutiždripčanik – drvo na koje se pri-

kopča užad iz konjskog ama radi po-vlačenja tereta

zelje – 1. povrće, zeleniš; 2. zeleno raslinjezemljička – zemička, žemlja vrsta

pecivazerdelija – voćka i plod marelicezgledat – omalovažiti, podcijeniti,

umanjiti čiju vrijednostzvanija - ured javne službe

živina - domaće životinježivotinjstvo – stočarstvo, uzgoj

stoke, grana gospodarstva koja se bavi uzgojerm i iskorištavanjem stoke

žmara – čvarak, 1. jelo, grumen koji ostaje od topljenja slanine ili sala; 2. iron.žarg. oznaka za vojnički čin; 3. povrijeđeno i pocrvenjelo mjesto u ustima od ugriza

zova – bazga, grnoliko raslinje, lat. Sambucus nigra

žrvanj/žervanj – mlin na okrugle kamenove, gornji se okreće a donji sto-ji u mjestu, između njih se melje zrno

žuljat – 1. pritiskom, trenjem dodi-rivati, izazivati bol; 2. žuljačem posjeći mladi korov u vinogradu, voćnjaku i sl.




Documents

hrvatski-dom.com 05.pdf · Časopis Matice hrvatske Utemeljen 2004. Godište V, br. 5, studeni 2008. Naklada Matice hrvatske – Tuzla Za nakladnika Marica Petrović Glavna urednica