Sadraj

Uvod.......................................................................................................................2 Hrvatska kinematografija.......................................................................................4 Povijest hrvatske kinematografije.......................................................................5 Poeci hrvatskog filmskog tiska ......................................................................5 Socijalistiko razdoblje ....................................................................................5 Hrvatska kinematografija i Domovinski rat......................................................7 Moderna hrvatska kinematografija ....................................................................9 Hrvatski film......................................................................................................... 11 Izvorna potranja za filmom u Hrvatskoj...........................................................14 Trite i komercijalnost domae proizvodnje.....................................................16 Hrvati i Hrvatski film.........................................................................................19 Hrvatski filmski festivali....................................................................................21 Festival igranog filma u Puli...........................................................................21 Motovun Film Festival....................................................................................22 Libertas Film Festival.....................................................................................23 Zagreb Film Festival.......................................................................................24 Dani hrvatskoga filma....................................................................................24 Kriza Hrvatskog filma...........................................................................................25 Treba li pomagati opstanak kinematografije?...................................................28 Agonija filmskih redatelja zbog manjka novca..................................................30 Vinko Brean........................................................................................................ 32 Zakljuak..............................................................................................................36 Literatura..............................................................................................................37 Popis slika.............................................................................................................38

Uvod

Tijekom svojeg kolovanja na Visokoj koli za poslovanje i upravljanje susrela sam se sa mnogim zanimljivim podrujima, no najvie me je dojmio kolegij Pregled hrvatske umjetnosti u europskom kontekstu. Kroz cilj kolegija, gdje su pojedini sadraji usko povezani sa mojim redovnih radom, bili su mi motiv za odabir zavrnog strunog rada, a i budui da sam veliki zaljubljenik u hrvatski film. Ovoj temi pokuala sam pristupiti to objektivnije, iznosei injenice, sve negativne strane, kojih, naalost ima, a i one pozitivne, zbog kojih sam se i odluila za ovu temu. Veina se filmskih kritiara u jednom slae: suvremeni hrvatski film sve vie napreduje, meutim gledatelji u kina na domai film ne hrle. Mnogo se toga promijenilo od dana kada je on bio poeljan. U svim su veim gradovima stara gradska kina zatvorila vrata, jer kino s jednom dvoranom nije novano isplativo. Zato su filmskim uivateljima danas na raspolaganju trgovaki hramovi, s najmanje nekoliko, pa i s desetak filmskih dvorana na okupu sa mnotvo trgovina, koje prodaju najrazliitiju robu, koju ako ve ne moete kupiti, moete izloge u kojima je izloena razgledati, i tako prikratiti vrijeme do filmske predstave. Ili moete popiti pie u jednom od brojnih kafia. Sve je namijenjeno ugodi graana. No u kinima koja su smjetena u tim trgovakim centrima uglavnom ete naii na mlade. Moda su krivci za to brojni televizijski programi? Ili je to ipak gotovo cjelodnevni rad i redovito stresan posao? Jer tko e nakon naporna radnog dana jo nai snage i za odlazak u kino? A moda su na koncu ipak primamljiviji blistavi izlozi i areni kafii? Ta suvremeno opremljena kina danas dakle jo jedino mlaahni narataj pohodi. A hrvatski film njemu nije privlaan. Ni nai se redatelji ne trude mnogo da tu mladost privuku. esto zapravo nije jasno komu su oni upueni. Koja je njihova ciljna skupina, nerijetko je nemogue razabrati. No, hrvatskomu filmu kronino nedostaje ta veoma vana stvar, zbog koje sam se i odluila za ovu temu, te tako nastojala odgovoriti na neka pitanja: Za koga se zapravo oni snimaju? I zato? Zar su te sporadine nagrade njegov jedini cilj? I dok se god na ta pitanja ne odgovori, hrvatski e film ipak biti udno "bie", za koje je teko rei koja mu je prava svrha. U prvoj cjelini ovoga rada govorit emo o Hrvatskoj kinematografiji. Navesti emo kako se ona stvarala i koji su bili njeni pravci tijekom povijesti, te takoer kakva je ona danas. Druga cjelina rada osvre se konkretno na Hrvatski film. Prouiti emo kolika je zapravo potranja za filmom u Hrvatskoj, objasniti osnove filmskog trita i stupanj komercijalnosti filmske proizvodnje, odnos Hrvata i hrvatskog filma te navesti znaajne filmske festivale koji se organiziraju u Hrvatskoj. Trea cjelina bazire se na krizi hrvatskog filma; dakle, koje su osnovne problematike koje nas koe kako bi hrvatski film konano dosegao nivo koji e biti respektabilan ponajprije za samo hrvatsko drutvo a potom i van naih granica, navesti emo2

injenice koje e nas navesti na razmiljanje treba li uope pomagati opstanak kinematografije te navesti probleme samih filmaa prilikom snimanja filmova. U etvrtoj cjelini govorit u o Vinku Breanu, poto je upravo on zasluan za moje zanimanje za hrvatski film, te u navesti neka njegova znaajna i ope poznata djela. Zakljuak donosi rezime cjelokupnog rada i saznanja proizala temeljem istraivanja.

3

Hrvatska kinematografija

Hrvatska kinematografija see u same poetke filmske umjetnosti i tehnologije. Film se na hrvatskom tlu pojavio neto manje od godinu dana nakon prvih parikih projekcija brae Lumire: 8. listopada 1896. u Zagrebu je odrana prva filmska projekcija (u zgradi Kola gdje su oglaavali kinematograf kao Edisonov ideal), a na repertoaru su bili upravo filmovi Lumirovih. Prva domaa produkcijska kompanija bila je Croatia koja je 1917. proizvela prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu Arnota Grunda. Taj je film na alost izgubljen, kao i sva ostala igrana ostvarenja nastala u Hrvatskoj u razdoblju izmeu dva svjetska rata1. Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv utemeljena je Zakonom o kinematografiji iz 1976. godine.2 Od 1979. godine kao poseban Odjel djeluje pri Hrvatskome dravnom arhivu. Temeljna joj je zadaa prikupljanje, uvanje, zatita i koritenje svog filmskog gradiva proizvedenog na podruju Republike Hrvatske. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. godine u l. 16 predvidio je predavanje Hrvaskoj kinoteci pri Hrvatskome dravnom arhivu izvornih negativa slikovnog i zvunog zapisa svakoga novog proizvedenoga filma godinu dana od njegove proizvodnje. Proizvoai filma duni su predati Hrvatskoj kinoteci na trajnu pohranu i jednu nekoritenu kopiju visoke kvalitete te popratno filmsko gradivo (scenarij, knjigu snimanja, plakat i slino). Od 1976. uvedena je obveza svakog uvoznika filma da po isteku prava prikazivanja filmova preda na trajnu pohranu u Hrvatsku kinoteku najbolju kopiju svakoga uvezenoga stranog filma. Ta se obveza sustavno izvrava posebno od kada je Hrvatska kinoteka postala lanom Meunarodnoga udruenja filmskih arhiva (FIAF) 1993. godine i Europskog udruenja filmskih arhiva (ACE) 1997. godine. Godine 2001. Vijee Europe donijelo je Konvenciju o zatiti europskog audiovizualnog naslijea i obvezuje zemlje lanice na gore navedene obveze. Od osnutka Hrvatske kinoteke 1979. godine stvorene su zbirke domaega filma, stranoga filma, popratnoga filmskog gradiva koje u sebi ukljuuje zbirke filmskih fotografija, plakata, scenarija i knjiga snimanja i slino. U proteklih 25 godina Hrvatska kinoteka je prikupila i uva 25 344 502 metara filmskog gradiva ili 9496 naslova. Hrvatska kinoteka uva nacionalnu filmsku zbirku, i to hrvatski film za razdoblje od 1904. do 2007.godine, te izbor stranoga filma za razdoblje od 1895. do 2007. godine. Hrvatski filmski arhiv prikuplja i uva popratno filmsko gradivo (filmske fotografije, scenarije knjige snimanja, filmske plakate) koji daje sve potrebne podatke o nastanku pojedinog filmskog djela. Zahvaljujui razumijevanju pojedinih filmskih redatelja i filmskih djelatnika, putem poklona i otkupa stvorene su znaajne zbirke koje pomau u rekonstruiranju pojedinih razdoblja posebno hrvatskog filma.

1 2

Internet: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_kinematografija Turkovi, H., Majcen, V.: Hrvatska kinematografija, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2003., str. 76.

4

Pohranjeno filmsko i audiovizualno gradivo, te popratno filmsko gradivo, dostupno je za koritenje u strune, obrazovne i znanstvene svrhe. Filmsko gradivo kao i popratno gradivo uz film daje se na koritenje nakon provoenja mjera zatite i restauracije. Za ono filmsko gradivo za koje nije rijeeno pitanje vlasnitva Hrvatska kinoteka duna je od proizvoaa filma zatraiti odobrenje za javno prikazivanje kao i za koritenje na pojedinim medijima. Svo pohranjeno gradivo u Hrvatskoj kinoteci ima matini karton. Za filmsko gradivo matini karton sadri: najavnicu, odjavnicu, sadraj, popis sekvenci (dokumentarni filmovi) te filmoloku obradu.3

Povijest hrvatske kinematografije

Tijekom Drugog svjetskog rata, u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, u okviru dravne produkcijske kue Hrvatski slikopis, pokree se sustavna proizvodnja namjenskih, uglavnom ideoloko-promidbenih filmova, meu kojima odreene kreativne dosege postie dugometrani dokumentarni film Straa na Drini skupine autora, nagraen na venecijanskom festivalu. Hrvatski slikopis 1944. proizvodi i najstariji sauvani domai dugometrani igrani film Lisinski, o istoimenom hrvatskom skladatelju iz sredine 19. stoljea, kojeg je reirao Oktavijan Mileti.

Poeci hrvatskog filmskog tiska

Ivan Flod i Josip Majer prvi prekidaju s apolitinou hrvatskih filmskih asopisa, te donose niz kritika o njemakom filmu, koji se po njihovom miljenju stavlja u slubu nacionalsocijalizma, oni kritiziraju i poloaj idova u njemakom slikopisju, te donose vijesti o odlasku njemakih glumaca i redatelja iz Njemakog Reicha. Zagrebaki Jugoslavenski film-kurir navodi u travnju 1933., da su hrvatska poduzea namjerno bojkotirala njemake filmove, kako publika reagira na pojavljivanje Hitlera u urnalima, pa su vlasnici kinematografa prisiljeni takve scene izrezivati iz filmova.

Socijalistiko razdoblje

3

Internet: http://www.arhiv.hr/hr/hda/fs-ovi/kinoteka.htm

5

Po svretku rata i osnivanju socijalistike Jugoslavije, u Hrvatskoj se intenzivira filmska proizvodnja, a hrvatski autor Vjekoslav Afri u srpskoj produkciji reira Slavicu (1947.), prvi igrani film nove Jugoslavije. Partizansko-ratne tematike je i ivjee ovaj narod (1947) Nikole Popovia, Ne okrei se sine (1956) Branka Bauera, a od ostalih igranih filmova iz tog razdoblja posebno se istiu Koncert (1954.) Branka Belana, Svoga tela gospodar (1957) Fedora Hanekovia, H-8 (1958) Nikole Tanhofera, te Vlak bez voznog reda (1959) Veljka Bulajia. ezdesete godine, paralelno sa svjetskim strujanjima, donose prodor modernistike poetike koja se na itavom jugoslavenskom tlu imenuje sintagmom autorski film. Tendencije su raznovrsne, a meu njima se istiu: Breza (1967) i Mirisi, zlato i tamjan (1971) Ante Babaje, Protest (1967) i Lov na jelene (1972) Fadila Hadia i Lisice (1969) Krste Papia. Antun Vrdoljak filmovima Kad uje zvona (1969) i U gori raste zelen bor (1971) donosi novu, znatno realistiniju i ideologijom neoptereenu sliku sloenih ratnih zbivanja, dok se Zvonimir Berkovi u Rondu bavi suptilnim erotskim aspektima graanske egzistencije. Izrazito esteticistiki orijentiranu varijantu modernizma nudi pak Vatroslav Mimica (Prometej s otoka Vievice, 1964; Ponedjeljak ili utorak, 1966; Kaja, ubit u te!, 1967). Iznimna autorska pojava je i Kreo Golik, koji sofisticiranim komedijama Imam dvije mame i dva tate (1968) i Tko pjeva zlo ne misli (1970) stjee veliku naklonost publike i kritike. Istaknuti su i autori dokumentarnog filma: Krsto Papi, Zoran Tadi, Rudolf Sremec, Mate Bogdanovi, Obrad Gluevi (zapaen i kao autor igranih filmova, osobito djejih klasika Vuk samotnjak (1972) i Kapetan Mikula Mali (1974)) te napose Branko Marjanovi nizom filmova o prirodi. Drutveno-kritiko usmjerenje i propitivanje kontroverznih mjesta ratne i poratne prolosti obiljeava hrvatski igrani film sedamdesetih i osamdesetih, a najistaknutiji autori su diplomanti prake filmske akademije FAMU, Lordan Zafranovi (Okupacija u 26 slika (1978), Veernja zvona (1987)) i Rajko Grli - Samo jednom se ljubi (1981). Osamdesetih zaokruen opus, iji najvii doseg predstavlja Ritam zloina (1981), stvara Zoran Tadi ispreplevi socijalnokritiki pristup s metafizikom sugestijom. Hrvatska je kinematografija u svijetu najpoznatija po Zagrebakoj koli crtanog filma, izrasloj na modernistikim, nedisneyjevskim zasadama Vatroslava Mimice (Samac, 1958; Inspektor se vratio kui, 1959; Mala kronika, 1962), Duana Vukotia Koncert za mainsku puku (1958), Surogat (1961), Igra (1962), ) i Vlade Kristla (Don Kihot (1961)). Na podruju eksperimentalnog filma hrvatski su filmai, uz dosege na polju animiranog filma, postigli moda najrelevantnije kreativne rezultate u meunarodnim okvirima. Ponajprije se to odnosi na Mihovila Pansinija (Zahod; Dvorite; K-3, ili isto nebo bez oblaka; sva tri 1963) i Tomislava Gotovca (Prijepodne jednog fauna, 1963; Pravac; Krunica; Plavi jaha; sva tri 1964). U isto vrijeme i Ante Babaja bavi se slinim filmskim istraivanjima, a najvii domet postie naturalistiko-modernistikim eksperimentalno-dokumentarnim filmom Tijelo (1966); Babaja se istie i intrigantnim kratkometranim igranim odnosno igrano-eksperimentalnim opusom iji je vrhunac Pravda iz 1962. Od sedamdesetih godina jaka je i video-art scena iji su vodei autori Sanja Ivekovi i Dalibor Martinis.4

4

Internet: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_kinematografija

6

Hrvatska kinematografija i Domovinski rat

Hrvatska kinematografija je u svome postanku poetkom 90-ih godina imala kvalitetne redatelje i glumce srednje i mlae generacije. Veliki problem njihovog profesionalnog razvoja u odnosu na kolege iz drugih zemalja bio je nadolazei rat. Srpska agresija,razaranja,velike rtve,borba za opstanak drave je svu snagu zemlje usmjeravala na obranu i naoruavanje. U takvim nepovoljnim uvjetima, teko se nalazio novac za financiranje snimanja filmova, koji su sami po sebi vrlo skupi. Nekolicina glumaca (npr. Sven Lasta u Sunji, Leon Luev u dalmatinskom zaljeu), snimatelja i montaera direktno su uestvovali u obrani zemlje. Na alost, mnogi su poginuli. esto su namjerno ubijeni kako njihove snimke ne bi svijetu prikazale pravu istinu. Svi se sjeamo Gordana Lederera i njegovih krasnih Banijskih praskozorja. U tim kritinim trenutcima od 1991. do 1994. godine, Hrvatska snima svega 2-3 filma koja govori o agresiji Srbije i Crne Gore na Hrvatsku: Vukovar se vraa kui(o prognanim Vukovarcima koji ive u vagonima zabaenog kolodvora) Cijena ivota (robovanje ratnog zarobljenika) Vrijeme za (pria o majci koja trai tijelo sina jedinca duboko u neprijateljskom podruju) U isto vrijeme propagandna i dobro financirana filmska industrija Srbije snima i distribuira po svijetu vei broj filmova, koji prikazuju njihovu verziju dogaaja. Mnogi neupueni, povrni i ne kritiki gledatelji stvorili vrlo negativnu sliku o Domovinskom ratu. O Vukovaru su do 1993. godine snimili nekoliko filmova: Vukovar jedna pria Dezerter Lepa sela lepo gore i dan danas u Srbiji ima kultni status, gdje Bata ivoinovi ovaj put nije poubijao stotine "vaba", nego se prebacio na bosanske Muslimane. Srbija je esto dovodila poznate svjetske redatelje i glumce poput Oliver Stonea, koji su davali dodatnuvjerodostojnostdogaaja koji su jo trajali. Kao jedan od najkvalitetnijih filmova iz Srbije moemo izdvojiti film Obini ljudi, koji opisuje transformaciju miroljubivog mladog vojnika u stroj za ubijanje, koji bez ikakvih emocija strijelja zarobljenike. Film je snimljen po knjievnom djelu Slavenke Drakuli Oni ni mrava ne bi zgazili, gdje opisuje psiholoke portrete ratnih zloinaca u pritvoru suda u Haagu. Klasini primjer tzv.neutralnog stranog filma je Harrisons flowers koji je sniman u ekoj s poznatim hollywoodskim imenima (Andie MacDowell, Adrien Brody). Filmskom propagandom Hrvatska je zaostajala za Srbijom ali i za BiH. Sarajevo je dosta ulagalo u svoju filmsku industriju koja je snimila niz zapaenih filmova: Niija zemlja- Oscarom nagraeni film Denisa Tanovia Savreni krug,Nafaka, Dobrodoli u Sarajevo-odlini filmovi o opsadi Sarajeva.7

Prvi hrvatski film koji je ostvario zapaeniju gledanost bio je film Kako je zapoeo rat na mome otoku redatelja Vinka Breana 1996 godine. Film je crnohumorna razbribriga, koja je na uljepan nain prikazivala odnos civila i vojnika u vojarnama na samome poetku rata. Slian stil filma je bio Kada mrtvi zapjevaju,nakon ega nastaje stanka u produkciji od pune etiri godine, bez nekih zapaenijih naslova. Godine 2000. zapoinje niz uspjenih i manje uspjenih filmova o ratu i poratnim problemima hrvatskih branitelja i civila. FilmBogorodica redatelja Nevena Hitreca govori o propasti slavonskoga sela 1991. godine. Crvena praina Zrinka Ogreste ne govori direktno o ratu, nego o povratku razvojaenog branitelja. Nakon gubitka posla jer mu je tvornica unitena privatizacijom upada u siromatvo i gubitak samopotovanja. Njegov ivot propada sve bre i zavrava tragino. Jedna realna pria, svakodnevnica ljudi koji su puni ideala otili u rat riskirajui ivot za svoju dravu. Kada su se vratili puni tjelesnih i duhovnih oiljaka, drava ih gurnula u zaborav, ignorirani,ostavljeni bez posla, perspektive i potovanja. Ogresta je jedan od redatelja mlae generacije, koji u svojim odlinim filmovima: Krhotine,Isprani,Tu postaje nositelj tzv. ivotnog realizma. Slina tematika je bila u filmuPrezimiti u Riugdje nekolicina bivih branitelja kloare, ive u naputenim vagonima i sve dublje tonu u drogu i suicidalne misli. Viestruko nagraivani filmPut lubenica (2005.) uz odlinu ulogu osjekog glumca Kreimira Mikia koji progovara u ime svih ljudi oboljelih od PTSP-a i na alost oko 1.600 branitelja koji su digli ruku na sebe od poetka rata do dananjega dana. 2000. godine je snimljen jedan od najneobinijih vizualno umjetnikih filmova Nebo sateliti redatelja Lukasa Nole. Film govori o ovjeku bez sjeanja i identiteta, koji se pojavljuje niotkuda i luta bojitem ua Neretve. Pun dobrote i nevinosti zapoinje svoje putovanje kroz sve strahote rata elei samo pomoi drugima. Uz neobinu glazbu, dojmljive kadrove netaknute prirode u sveopem krvoproliu jasni su biblijski motivi jer na kraju nestaje u moru. U tome filmu jednu od zapaenijih uloga imao je Filip ovagovi koji je fantastino odigrao ulogu majora Uzelca, koji je svoju surovost jedino u njegovoj nazonosti potiskivao. 2003. film Chico maarske redateljice Ibolye Fekete, snimljen po ivotnoj prii Eduarda Rosze Floresa, zvanog Chico. Film je izazvao velike kontroverze zbog optubi na raun glavnog junaka koji je u toj ileansko-maarsko-hrvatsko-njemakoj koprodukciji glumio samog sebe. Naime, glavnu zvijezdu filma u u nekoliko se novinskih lanaka teko optuilo za ubojstva suborca Christiana Wuertemberga i stranog novinara Paula Jenksa u vrijeme dok je Flores bio zapovjednik internacionalnog voda u obrani slavonskog sela Laslova. Film je sniman u Laslovu i Kopakom ritu. Pukovnik HV-a, Chico u Laslovu je bio ovijek kojeg su ljudi jako voljeli i tovali. Razlog to se prikljuio ZNG i kameru zamijenio pukom bio je bijes i revolt zbog namjernog ubijanja novinara i snimatelja od strane JNA. Tri puta teko ranjavan, tjednima u komi, govori s koliko rtve se kao stranac borio za nau zemlju. Chico je ubijen prije godinu dana u Boliviji, gdje je navodno spremao urotu protiv predsjednika Moralesa. 2003. godine je bila prekretnica u odnosu na dotadanji stil pisanja scenarija naih filmova. Prvi puta su hrvatski vojnici prikazani u vizuri negativnih likova. Film Svjedoci8

nastao je po motivima romana Ovce od gipsa Jurice Paviia, inspiriranog dogaajem iz 1991.godine, kada je grupa hrvatskih vojnika izvrila zloin nad srpskom obitelji. Redatelj Vinko Brean je bio pod velikim kritikama, javno prozivan od nekih zastupnika i braniteljskih udruga, izmeu ostalog zato to je jednu od glavnih uloga dao srpskoj glumici Mirjani Karanovi. Karanovi je kasnije briljirala u bosanskome filmu Grbavica, gdje je glumila silovanu Muslimanku. Zbog te uloge izazvala je gnjev radikalnih Srba. Tabu tema u Hrvatskoj o kojoj je Brean prvi puta kroz film progovorio, donijela mu je est prestinih europskih nagrada. 2005. godine snimljen je film ivi i mrtvi jedan od produkcijskih skupljih filmova. Film prikazuje dvije paralelne prie koje povezuju rat u istome bosanskom kraju, no u razdoblju odvojenom pola stoljea. Prva se pria odvija tijekom poetka hrvatskobonjakog sukoba, a druga se dogaa tijekom Drugog svjetskog rata. U oba sluaja hrvatski vojnici moraju se boriti protiv neprijatelja i prijei preko kobnog Grobnog polja. Sudbina je odluila da istim putem mora krenuti djed domobran i njegov unuk u HVO-u . U mranim bosanskim umama vojnici shvaaju da je Grobno polje ukleto mjesto gdje se povijest ponavlja, a duhovi ubijenih ekaju nove rtve. 2008. godine redatelj Fadil Hadi snima Zapamtite Vukovar. Pria se odvija u trenutcima samog pada grada, kada srpska vojska i etnici grozniavo tragaju za Siniom Glavaeviem. Glavaevi je bio osoba iznimnih ljudskih osobina, koje je djelio sa veinom ljudi koji su bili dio umirueg grada. U filmu je prikazana scena kako su ga nali u kui bake gdje se skrivao, dok su u vukovarskoj bolnici govorili kako je odveden iz bolnice. Godine 2008. snimljen je Niiji sin redatelja Arsena Ostojia. Nositelj filma je Ivan, ratni vojni invalid koji je u Domovinskom ratu izgubio obje noge. I dok se Ivan suoava s propalim brakom i beznaem, njegov otac kao nekadanji politiki zatvorenik eli ui u visoku politiku. Dolaskom jednog srpskog izbjeglice u Sisak, na povrinu poinju izbijati dugo skrivane tajne iz prolosti. Kada je Ivan shvatio da je u biti djete tog Udbaa odluuje okonati ivot jer vie nije znao tko je on. Film je osvojio est pulskih Zlatnih arena, nekoliko stranih nagrada i skoro uao u nominaciju za Oscara. 2009. godine snima se film Crnci Radnja filma se dogaa ratne '91. godine na istonoslavonskom bojitu. est pripadnikaCrnacaiz postrojbi HOS-a dobivaju zapovjed o prekidu neprijateljstva u najnezgodnijem trenutku. Pod utjecajem svoga dominantnog i hladnog zapovjednika odluuju krenuti u akciju pronalaenja tijela svoja tri poginula prijatelja. Veliki utjecaj na njihove osjeaje i postupke imala je snimka motorole gdje se uje preklinjanje i pogibija. Na putu prema mjestu pogibije u svakome od njih se dogaaju osobne borbe: kukaviluk, mrnja, elja za osvetom, grinja savjesti, elja za prestankom ubijanja, to dovodi do traginog raspleta. U nekoliko sekundi sve eskalira i zavrava pomalo nespretnim prikazom meusobnog ubijanja i samoubojstva. Film se tu naglo prekida ostavljajui osjeaj nedoreenosti.5

Moderna hrvatska kinematografija5

Internet: http://povijest.net/sadrzaj/skola/praksa/884-hrvatska-kinematografija-i-domovinski-rat.html

9

Tranzicijske promjene u opim gospodarskim uvjetima snano su pogodile dotad velika proizvodna poduzea (osobito povijesno najvea poduzea - Jadran lm te Croatia film i Zagreb lm). Ta poduzea zapadaju u krizu, a privatizacija ne djeluje pozitivno. Nasuprot tome, promjena prilika pogodovala je nastanku brojnih isprva malih poduzea (u 2000. zabiljeeno je njih oko 80) te njihovoj velikoj uktuaciji (nastanku i propadanju) i nejednakoj zaposlenosti (ima ih i bez djelatnosti ili tek s individualnom djelatnosti vlasnika). Poveala se elektronika tehnoloka baza, ali na tom podruju postoji velika neujednaenost i slabo obnavljanje tehnologije. Prilian broj tih poduzea usluno je vezan uz Hrvatsku radioteleviziju i njezine narudbe, a dijelom uz projekte koje subvencionira Ministarstvo kulture. Filmska i televizijska proizvodnja uglavnom je prela na videotehnologiju, koja je jeftinija i pristupanija, tako da se broj audiovizualnih djela snimljenih na filmskoj vrpci drastino smanjio. Mnoga lmska djela, osobito kratki filmovi, izvorno se snimaju i preteito distribuiraju u formatu videa, a tako je i s nekim cjeloveernjim filmovima. Neki od tih filmova tek se za potrebe festivalskih prikazivanja i mogueg kinoprikazivanja prebacuju na filmsku vrpcu. Broj kopija koje idu iz distribuciju vrlo je malen, ponekad sveden na jednu, a rijetko premauje tri kopije. Poduzea vrlo nejednako ispunjavaju odredbu prema kojoj Hrvatskoj kinoteci moraju ustupiti jednu kopiju. Redukcija proizvodnje pogodila je i filmske ekipe. Zbog premalo prigoda za rad i smanjivanja zarade po projektu, mnogi su eksperti otili u inozemstvo. Ograniene mogunosti rada i nesigurnost uvjetovali su da je i prilian broj mladih kolovanih umj etnikih kadrova otiao potraiti posao u inozemstvu (redatelji, snimatelji, montaeri). Oni koji ostaju vezani su uz televizijsku produkciju i preteno se izdravaju vanjskom suradnjom ili pokreu vlastita poduzea. Profesionalni su kadrovi takoer popunjeni mladim ljudima, no oni su (kad nisu posrijedi kreativna zanimanja) esto nekolovani i slabo obueni. Najistaknutija nova autorska imena su Rajko Grli (aruga (1991), Karaula (2006)), , Hrvoje Hribar (Puka za uspavljivanje (1997), to je mukarac bez brkova (2005)), Zrinko Ogresta (Krhotine, 1992; Isprani (1995), ; Crvena praina (1999), ), Lukas Nola (Rusko meso (1997), Nebo, sateliti (2000), Sami (2001)), Vinko Brean (Kako je poeo rat na mom otoku (1996), Maral (1999)), Ognjen Svilii (Da mi je biti morski pas (1999), Armin (2007)), a velike nade polau se u mladog Dalibora Matania (Blagajnica hoe ii na more (2000), Fine mrtve djevojke, 2002) . Slabo poznata na svjetskoj filmskoj mapi, dominantno djelujui u relativno oskudnim produkcijskim uvjetima i na marginama meunarodnih zbivanja, hrvatska kinematografija ipak ulazi u 21. stoljee s odreenim optimizmom.

10

Hrvatski film

Hrvatska filmska batina od svojih poetaka sauvana je u fragmentima jer je, slino kao i u europskim i svjetskim razmjerima, najvei dio filmskog gradiva iz poetnoga pionirskog razdoblja (do 1905. godine) zauvijek izgubljen. Pored izuzetno vrijedne zbirke kratkometranih filmova (dokumentarnih, animiranih i namjenskih) kole narodnog zdravlja Andrija tampar nastale u razdoblju od 1927. do 1960., do 1941. godine nije postojala konzistentna i sustavna produkcija filmova. Filmovi su nastajali kao pojedinani projekti. Pojedinana nastojanja da se proizvedu hrvatski dugometrani igrani filmovi dala je rezultata i u razdoblju od 1917-1925. godine, kada je11

ukupno snimljeno 25 dugometranih igranih filmova. Naalost ova produkcije je unitena dijelom u poaru 1936. a dijelom nakon 1945. Postoje samo novinska izvjea i slikopisi koji dokumentiraju postojanje ovih filmova. Razdoblje od 1928. do 1945. obiljeili su svojim radom Oktavijan Mileti, dr. Maksimilijan Paspa i niz drugih zaljubljenika u film koji su stvarali svoja neprofesijska, avangardna djela ili obiteljske filmove, a to je ostala jedna od temeljnih znaajki hrvatskoga filma do danas. Vrijedna produkcija obrazovnih (zdravstvenih) ali i dokumentarnih i animiranih filmova kole narodnog zdravlja "Andrija tampar" (1927-1960), imala je temeljnu svrhu zdravstveno prosvjeivanje stanovnitva ali je istodobno doprinijela stvaranju kole hrvatskoga dokumentarnog i animiranog filma. Tradicija snimanja obrazovnih filmova nastavljena je i nakon 1945. godine i proizvodnja je sustavno tekla sve do 1985. godine (poznati producenti Zora film i Filmoteka 16 iz Zagreba). Tradicija snimanja animiranog filma zapoela je dvadesetih godina prolog stoljea, nastavljena u okviru djelovanja kole narodnog zdravlja"Andrija tampar", da bi posebno dola do izraaja nakon 1949. godine. Osnivanjem Zagreb filma zapoinje sustavna proizvodnja animiranih filmova koji su stekli svjetski ugled. 1958. godine na prezentaciji animiranih filmova, na svjetski prizantom festivalu u Cannes-u, jedan od najveih povjesniara filma Geoges Sadoul uzviknuo je: "To je zagrebaka kola crtanog filma!". Od tada je ovaj pojam usvojen u svjetskoj animaciji kao prepoznatljiv znak za jednu od najvrednijih kola animacije u svjetskom filmu. Kruna uspjeha filmova Zagreb filma dosegnuta je filmom Surogat Duana Vukotia, koji je 1961. godine dobio prestinu nagradu Oscar, kao prvi Europski film. U razdoblju od 1958. do 1978. stvoreno je oko 400 naslova koji su osvojili preko 400 najveih nagrada u svijetu, npr.: Satimania je dobila Grand Prix na Svjetskom festivalu animiranog filma koji se odrava u Zagrebu od 1972. godine do danas.6

Slika 1: Surogat

6

Internet: http://www.arhiv.hr/hr/hda/fs-ovi/kinoteka.htm

12

Zagrebakom majstoru Duanu Vukotiu dodijeljena je nagrada "Oscar" 1962. godine (Santa Monica) za crtani film "Surogat" (reija, crte i animacija: Duan Vukoti, scenografija: Zvonimir Lonari, Zagreb 1961. godine, celuloid, tempera). Bio je to prvi Oscar za crtani film dodijeljen autoru izvan Amerike.

Slika 2: A. Babaja: Breza, 1967.

Breza je hrvatski cjeloveernji film modernistikog stila pripovijedanja, snimljen 1967. prema Kolarovim novelama Breza i enidba Imre Futaa. Redatelj Ante Babaja uspjeno gravira za svoje filmove tipinu opsesiju prolaznou tijela i protokom vremena u razraeni prikaz materijalizma i seoske svakodnevnice. Likovi nisu idealizirani zbog surovosti drutva Janica (Manca Koir) nesvjesna realnosti, Joa Sveti (Fabijan ovagovi) destruktivan i mistian. Film je hvaljen zbog dojmljive (zrnaste) fotografije, koja odaje upuenost u boju i kompoziciju hrvatskih naivnih slikara, ali i izrazito filminog ugoaja slike i zvuka, koji prati raspoloenje protagonista. Film je u kasnijim anketama redovito u vrhu najboljih hrvatskih filmova uope. Na festivalu u Puli nagraen je Bronanom arenom za film, a Zlatne arene osvojili su Bata ivojinovi za glumca, i Tomislav Pinter za kameru.Slika 3: Kreo Golik: Tko pjeva zlo ne misli, 1970.

13

Tko pjeva zlo ne misli je jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u povijesti podnaslovljen kao "ljubavna komedija s pjevanjem", a strukturiran u obliku kolanog dnevnika. Film odlikuje funkcionalistiki vizualni dizajn te autentinost preciznih kostimografskih (Ljubica Wagner) i scenografskih (eljko Senei) rekonstrukcija. Snimljen je prema antologijskoj prozi Iz dnevnika maloga Perice zagrebakog pjesnika i pripovjedaa Vjekoslava Majera. Glavnina zbivanja odvija se u gornjogradskom stanu obitelji afranek, u njihovu dvoritu, Samoboru, Maksimiru, savskom kupalitu. Film ima izrazito bogato razraene likove s romantiarskim elementima, iji je emocionalni ivot predstavljen i nizom popularnih ljubavnih lagera. Kreo Golik je za ovaj film nagraen Bronanom arenom za reiju u Puli 1971., a film je u izboru Drutva hrvatskih kritiara proglaen najboljim hrvatskim filmom svih vremena.

Izvorna potranja za filmom u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, film je u Hrvatskoj (prva projekcija u zagrebakom Kolu l896.) izazvao prilinu javnu pozornost koja se epidemijski irila i jaala. Naravno, irila se geografski po gradovima i mjestima, a irila se i uestalou predstava (od iznimnih gostovanja tijekom godine po iznajmljenim dvoranama, kavanama ili atorima; do redovita dnevna prikazivanja u specijaliziranim kinima). No, ponajvanije, irila se raznoliko civilizacijski - film je postao javno medijskom i svakodnevno razgovornom temom, neizostavnom sastavnicom osobnog ivota (osobito) urbanog stanovnitva. Film se u nacionalni ivot ukljuio kao vaan imbenik modernizacije hrvatskoga drutva. Film je oigledno uspio aktivirati i zadovoljiti dostatno raznolik broj civilizacijskih motiva nunih za kulturno ukorjenjivanje nekog fenomena, za raznostranu integraciju u razliite vidove zateene kulture. Prvi motiv, ije je poticanje i zadovoljavanje dovelo do irenja i ustaljenja filma, bio je nedvojbeno doivljajni interes filmskog gledatelja. Prema generaliziranim sociolokim14

pocjenama, lm je dirao u gledateljeve potrebe za oevidakom informiranou, tj. predoivao je izravnoj zamjedbi prizore iz vlastite sredine (prvi su gostujui snimatelji obiavali davati i snimke gradskih prizora mjesta u kojem su gostovali), a ponajvie iz drugih - zamjedbeno tipino nedostupnih - sredina i zbivanja. Potom, film je zadovoIjavao potrebe za drutvenom Iegitimacijom vlastitih oivljajnih (imaginacijskih) modusa - time to je pokazivao stvari od raznovrsna interesa za gledatelja, javno je potvrivao legitimitet takvih gledateljskih interesa. Dodatno, time to je lm nudio i ono to gledateliu ne bi padalo na pamet i to na sve sloenije naine, ujedno je pruao priliku javne razrade gledateljskih nazomih kompetencija, sposobnosti da se sve te novine prikladno svladaju. Ovjeren doivljajni interes filmskog posjetitelja aktivirao je i druge motive. Recimo, motivirao je poduzetniko zadovoljavanje osvjedoenog interesa gledatelja. Snimanje, prikazivanje i distribucija filmova postali su privlanim poduzetnikim podrujem. Umnoavali su se putujui snimatelji i prikazivai filmova, a ovi su ujedno bili distributeri jer su sa sobom nosili (distribuirali) filmove drugih proizvoaa. Poslije su se te poduzetnike funkcije razdvojile u specijalizirana podruja proizvodnje filma, kinoprikazivanja i distribucije, inei jezgru tzv. kinematografije (civilizacijskog sklopa proizvodnje filma, njegove distribucije i prikazivanja). Potom, aktivirao je publicistiki interes za film inei ga standardnim sastojkom medijski posredovanoga iskustva hrvatskih gradana. Dnevne novine redovito su pratile filmske senzacije, stvorila se vrlo dinamina situacija s, uglavnom promotivnom, filmskom periodikom. Film kao artefakt, filmski sadraji ali i vijesti iz filmskog svijeta (uglavnom glumaca i njihova ivota) bili su vanim interesnim sastojkom dnevnih novina, iji je itateljski konzument bila rastua enska i mlada italaka publika. Dokazujui se utjecajnirn drutvenim imbenikom, film je postao zanimljivim i za sekundarne drutvene regulacje. Film se odmah poeo promatrati kao odgojno vaan fenomen, osobito u odgoju djece, te je postao predmetom nastojanja oko njegove postupne integracije u obrazovno odgojni sustav drutva i osobite prosvjetno-namjenske uporabe i proizvodnje filma. Nadalje, propagandne potrebe to su pratile Balkanske ratove, a osobito Prvi i Drugi svjetski rat, izdignule su film kao djelotvorno propagandno sredstvo pokazao se relevantnim podrujem politiko-ideoloke propagandne regulacije javnoga mnijenja. Otada je film postao obvezatnim, ponekad sredinjim, sastavnim sredstvom politike propagande u kritinijim politikim prilikama (npr. u razdoblju NDH; u poratnom rastu socijalistike kinematografije, u razdoblju Domovinskog rata). Velika atraktivnost filma i njegov utjecaj na svakodnevne percepcije ljudi pobudili su i propagandno-marketinki interes hrvatskog gospodarstva, te se tako film koristio kao marketinki medij. Filmske reklame poele su se javljati vrlo rano i bile su vanim komercijalnim podrujem; npr. reklame Maar u meuratnom razdoblju; obnavljanje proizvodnje reklame u pedesetim pa do dananjih prilika. Film je postao i kulturnoproizvodnim integratorom. Iako je filmska proizvodnja gotovo do sredine dvadesetog stoljea bila slabana i nestalna, ona je trajno bila obiljeena ukljuivanjem djelatnika iz drugih kulturno-proizvodnih podruja iz kazalita, knjievnosti, novinarstva i likovnjatva, skladatelja i glazbenika. Zbog nestabilnosti filmske proizvodnje oni su uglavnom ostajali domicilno vezani uz svoje izvorno podruje, ali su pridonosili osjeaju kulturnog zajednitva15

izmeu nove urnjetnosti filma i okruujue umjetnike-proizvodne tradicije. Slino je bilo i na javno intelektualnome, receptivnome planu: rnnogi su knjievnici esejistiki (i umjetniki) uzimali film kao ozbiljnu temu, odnosno kao postojanu referencu (npr. B. Tokin, Vjenceslav Novak, Lj. Marakovi, I. G. Kovai, S. imi, T. Ujevi, I. Hergei, R. Marinkovi, V. Desnica...). Indikativno je za ondanja podruja dananje Hrvatske s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljee da je integracija filma u hrvatsku kulturu podrazumijevala naglaenu internacionalizaciju hrvatske kulture: veina prvih prikazivaa i snimatelja bili su gostujui stranci; veina filmova snimala se drugdje i uvozila za prikazivanje; tehnologija je bila takoer uvezena i ovisna o inozemnoj proizvodnji i razvoju. Spomenutu doivljajno-svjetovnu planetarizaciju izravno su uvjetovale ove injenice. ak i kad se domae poduzetnitvo artikuliralo - kad su se ustalili domiciln filmski eksperti (bilo da su se inozemni eksperti naselili, ostali djelovati u Hrvatskoj, npr. Anatolij Bazarov, Aleksandar Gerasimov, Stanislav Noworyta, Sergije Tagatz i dr., bilo da su se aktivirali domai ljudi poput Ljube Karamana, Josipa I-lallea...), kad se formirala vlasniko-poduzetnika kino-mrea, lokalni distribucijski centri - svi su oni ostali operativno vezani uz svjetsku kinernatografiju, uvozom i odravanjem tehnologije, estim i daljim uvozom inozemnih specijalista, a ponajvie su ostali uvjetovani uvezenim programom filmova, a time i svjetskim marketingom, s medijskom aurom, glamurom meunarodnoga lmskoga svijeta (preteito holivudskog i njemako-austrijskog). To se odraavalo u nainu na koji su se oglaavali novi filmovi, u mnoenju i prirodi specijalistikih, najee prikazivaki promotivnih, asopisa to su se bavili svjetskim filmskim svijetom te u dnevno novinarskom praenju inozemnih svjetskih zbivanja, odnosno praenju domaih zbivanja pod svjetlom inozemnih komparacija i publicistikih manira. Internacionalna komponenta filma bila je kljunim sastojkom fascinacije filmom, njegove promocije i uope mkcioniranja kinematografije na hrvatskim podrujima. Iako je svjetski industrijski rast filma bio vezan uz artikuliranje masovne industrijske kulture i kao takav je kljuno utjecao na kinematografske prilike u hrvatskim krajevima, on nije odmah proizveo i takvu - masovno-kulturnu - situaciju u ondanjim hrvatskim podrujima. Iako se filmsko prikazivanje ubrzano irilo, kinematografija je u hrvatskim podrujima bila stalno pristupana i prisutna preteito u gradovima i zaokupljala je tek gradske slojeve. inila je, dakle, razmjemo malo kultumo trite, a to je kulturno-diseminacijsko ogranienje onemoguavalo razvoj industrije veih i postojanijih razmjera film je ostao u krugu malog poduzetnitva. Drutveno spontan razvoj kinematografije, osobito njezina proizvodnog dijela, imao je zato u Hrvatskoj jasne granice te je dalji globalni razvoj kinematografije na ovom podruju, osobito nakon Drugog svjetskog rata, bio dijelom omoguen silnicama neovisnim o potroakom tritu. Kako je to formulaino, naravno pojednostavnjujue ali zato upeatljivo, kinematografska je povijesna stvarnost oscilirala izmeu publike i drave.7

Trite i komercijalnost domae proizvodnje7

Turkovi, H., Majcen, V.: op.cit.pod.2., str. 18.

16

Iako je, naime, trite - odnosno sustav razmjene, plaalake potranje i plaene ponude bilo aktivirano od samoga poetka ira prikazivanja i proizvodnje lma (sredinji je cilj bio trno iskoristiti iznenaujue zanimanje za film), filmsko se trite u Hrvatskoj s vremenom pokazalo izrazito ograniavajuim imbenikom rasta i razvoja domae filmske proizvodnje, barem razvoja one sloenosti koja se oekivala na temelju ponude ostale Europe i Amerike. Razlog je bio prilino jednostavan. Filmska ekipna proizvodnja, sa sve sloenijim tehnolokim procesom i s rastom zahtjevnosti recepcijskih standarda, prilino je skupa, i tek "potroako" trite i razmjemo postojan uspjeh na njemu moe donijeti viak prihoda nuan za dalje ulaganje, za dugoronije samoodravanje proizvodnje. To nije bio sluaj s Hrvatskom. Hrvatsko je trite bilo od poetka malo (stotinjak kina u tridesetim godinama), odve malo za lokalnu podrku dugoronije proizvodnje koja bi imala dovoljno kontinuiteta da stilski sazrije i da uspije konkurirati inozemnoj ponudi podjednako u svojoj ponudi u Hrvatskoj, kao i na inozemnom terenu. Hrvatski film, naime, nije meunarodno trite uinio svojim podrujem prihoda, niti je na to bio organiziranije orijentiran, a bez dostatne inozemne distribucije proizvodnja manjih sredina nema ozbiljnijih prilika ostvarivati dostatno postojane vikove za dalje samostalno ulaganje. Dakako da je u Hrvatskoj bilo poduzetnikih pokuaja snimanja filma, utemeljivala su se poduzea to su proizvodila filmove za kina, ali ona su bila uglavnom kratkog vijeka jer nebi uspjela ostvariti potreban dobitak ni za pokrie trokova, a kamoli za nova ulaganja. Iznimkom su bile kratke konjunkture npr. one za Prvog svjetskog rata kad je Hrvatska bila neposredna pozadina ratne fronte i kad je postojala velika potraga za zabavom, a zbog ratnim podjelama ogranienog pritjecanja zapadnoeuropskih i amerikih filmova, hrvatska je bila neposredna pozadina ratne fronte i kad je postojala velika potraga za zabavom, a zbog ratnim podjelama ogranienog pritjecanja zapadnoeuropskih i amerikih filmova, hrvatska je ponuda bila dobrodolim popunjivaem poveane potranje za filmom u kinima. Tada je osnovano poduzee Croatia, a poslije rata i Jugoslavija te su ta dva poduzea za neko vrijeme proizvodila igrane filmove za kina. Ali, nestanak posebnih uvjeta i ponovno otvaranje hrvatskog trita inozemnim filmovima suvremenog standarda opet su vratili nepovoljne trine prilike za razvoj domae proizvodnje. Naime, za proizvodnju i distribuciju domaeg filma na malom tritu osobito je oteavajua bila izloenost trita jakoj i neusporedivo jeinijoj ponudi inozemnih filmova (plaa se samo iznajmljivanje filma), k tome praenih svjetski glamuroznim marketingom. Iako je domai film imao stanovitu naelnu intrigantnost za domau publiku, u odnosu na inozemni uvezeni film nije imao sustavnih (dugoronijih) izgleda zbog svoje rijetke pojave na repertoaru, a potom i nejake stvaralake i zanatske tradicije i kondicije, zbog nikakva proizvodna kontinuiteta. Zato su se isplativima (komercijalnima) pokazivale uglavnom one grane lmske proizvodnje koje prihode nisu crpile iz gledateljskih ulaznica nego od naruiteljske naplate: filmska poduzea su zaraivala naplatom od naruitelja za izradu reklamnih filmova, od naruiteljskih dravnih ustanova, stranaka ili udruga za izradu kulturnih filmova. Zato je tipina komercijalnost na filmskoproizvodnom podruju u Hrvatskoj bila ponajvie u podruju trita usluga, a ne robno potroakom tritu, tj. prihodi17

od filma bili su u naplatama usluga naruiteljima filma, nisu derivirani iz prodaje filma gledateljima. To je, vjerojatno, uvjetovalo i osobit mentalitet lmskih proizvoaa na hrvatskom podruju. Profesionalni opstanak proizvoaa ovisio je ponajprije o naruiteljima filmova i o prirodi (motivaciji, interesu) njihove potranje, a nikako o potranji gledalita, odnosno o zahtjevima producenata i distributera pritisnutih gledateljskim irim tritem. Uspjeh na gledateljskom tritu bio je statusno dobrodoao kao dokaz efikasne funkcionalnosti filmskoproizvodne vjetine proizvoaa, ali motivacijski nije bio odluujui. Za opstanak profesije bile su odluujue preferencije naruitelja; zadovoljavanje tih preferencija imalo je prednost pred interesima gledateljstva jer je o naruitelju a ne o gledatelju ovisilo hoe li proizvoa i dalje dobivati posao i proizvodno opstati. Dodue, za razliku od domae proizvodnje, domai prikazivai i distributeri doista su ovisili o gledateljskom odazivu na filmove koje su distribuirali i prikazivali. Ali, glavni im je izvor filmova za postizanje komercijalno uspjenog gledateljskog odaziva bio, kako je ve naznaeno, nadasve inozemni film, a ne domai. Domai im je film bio zanemarivo malen, i tek povremen, oblik prihoda. Ponovimo, produkcija domaeg filma bila je premalena da bi se njome moglo znatnije popuniti dnevni repertoar kina i iz toga crpsti vee zarade. Zato prikazivai i distributeri i nisu razvili neki sustav jaih oekivanja i pritisaka na domau proizvodnju. Ukratko, domaa proizvodnja nije bila dugorono relevantan robno-trini imbenik te se i nije razvijala u neku sustavno prepoznatljivu industriju. Ona je izravno ovisila o institucijsko-naruiteljskoj potranji pa su se, dosljedno, razvijala ona podruja filmskog stvaralatva koja su bila naruiteljski konjunkturna. Film se doista kulturno ukorijenio u Hrvatskoj prve polovice 20. Stoljea i u tom su se razdoblju uspostavile kljune kinematografske grane: prikazivanje filmova, distribucija, medijska pratnja, nestalna ali prisutna proizvodnja filma i privremeni pokuaji obrazovanja za film. Sama je proizvodnja okuavana u kljunim, svjetski poznatim vrstama: dokumentarni film (obrazovne, kulturne, promotivne i druge funkcije), povrerneni igrani film, reklamni lm (s pokuajima animacije u njegovu sklopu). Kinematografija je postala i ogranieno ali nesumnjivo formirano specijalistike profesionaln podruje, s profesionaliziranim kadrovima u proizvodnji, prikazivanju i distribuciji, kao i u kulturnoj promociji. No, pritom je obuhvaala i usporedni amaterizam, koji nije samo razvijao popratnu kinematografiju, nego je (kao svojevrsno obrazovna-samoobrazovna sredina) postao trajnim izvorom buduih profesionalaca. Kinematografija je, meutim, ostala ekonomski gledano hektiko i nestabilno podruje, razdrobljeno, bez dugoronijeg globalnijeg razvoja. Ta se konstatacija nadasve odnosi na proizvodnju, obrazovanje, na arhivistiku i prouavateljsku stranu - aspekte kinematograje preputene preteito individualnim potezima. Nuna iznimka bilo je prikazivanje, distribucija i (publicistika) promocija inozemnih filmova - te su djelatnosti pokazivale postojan rast i bile su kljunim imbenikom akulturacije filma u Hrvatskoj njegove postojane kulturalne inkorporacije. Ali to je bila preteito diseminacijska kulturalna inkorporacija, s time da je Hrvatska bila prihvatna strana diseminacije. Naposljetku, fragmentarna i kratkorona priroda veine koncentriranih filmskih pothvata prijeila je znatniji stilski razvoj - postupno nakupljanje i uslonjavanje vjetina,18

odnosno prikladno uslonjavanje i razradu filmskih djela, postupno uvoenje sve zahtjevnijih proizvodnih standarda kako bi se zadovoljila inozemnim filmom razmaena oekivanja filmske publike. Stilski razvoj mogao se do Drugoga svjetskog rata opaati samo lokalno, tamo gdje su bile uspostavljene stabilnije proizvodne prilike. Primjerice, tek je dvadesetogodinja produkcija kole narodnog zdravlja pokazivala neke stilsko - razvojne znaajke. Ili, tek bi pokoji pojedinac koji bi postojanije uspijevao stvarati filmove imao priliku pokazati individualni stilski razvoj - poput Oktavijana Miletia, ija je amaterska a potom i profesionalna autorska produkcija oitovala izrazit stilski razvoj. No to su bile iznimke.8

Hrvati i Hrvatski film

Poznato je to na puk voli vesele, lako- gledljive i blago satirine komedije. Upravo onakve, kakve su filmovi: Kako je poeo rat na mom otoku, Maral ili to je mukarac bez brkova. Od stotinjak igranih filmova snimljenih od hrvatske neovisnosti doista su malobrojni oni koji su uspjeli nagnati vie od sto tisua ljudi da ih pogledaju u kinima. U drugi su se gledateljski red smjestili filmovi koje je vidjelo manje od sto tisua, ali vie od nekoliko tisua gledatelja. To su u prvome redu: Grlieva komedija Karaula, zatim Vrdoljakov dravotvorni i politiki ep Duga mrana no te Itvaniev djeji film Duh u movari. Ostali uglavnom uspijevaju privui tek nekoliko tisua postojanih dobrohotnih znatieljnika voljnih platiti ulaznicu za domai film. U najboljem sluaju. Recept je dakle: ili puka komedija, ili nacionalna bajka, ili djeji film. Zato se taj recept vie ne slijedi, jasno je: puka komedija nije dovoljno uzviena, nacionalni su epovi pak odve uzvieni i suvremenomu liberalcu, a djeji filmovi nisu dovoljno ozbiljni za ozbiljnoga umjetnika. Naalost, hrvatski film s druge strane nije dovoljno egzotian ni zanimljiv velikim filmskim festivalima. Niti slijedi suvremene filmske trendove, kao to sam i ne uobliava neke nove, to bi ga na svjetskoj filmskoj sceni uinilo prepoznatljivim i poeljnim. On uglavnom tek ponavlja davno utvreno gradivo. Zato bi se moglo zakljuiti da niti je dovoljno puki za domai puk, niti je dovoljno privlaan svjetskoj filmskoj eliti. No, on je iz godine u godinu u prosjeku ipak sve bolji. Ponajprije u zanatskome smislu. Stasalo je primjerice mnotvo zanimljivih glumaca, kojima osobitosti glume pred kamerama nisu strane, pa je sve manje deklamatorskoga govora i glumake afektacije, to kazalite u nekoj mjeri zahtijeva, ali kamera ne trpi. Tomu je vjerojatno dijelom pomogla novostasala, razgranata marketinka industrija, jer njezine su tvrtke veoma bogate, pa za snimanje njihovih propagandnih filmova nikada ne manjka sredstava; rad je na njima uostalom oduvijek bio veoma dobra vjeba za redatelja i snimatelja. U kinima malo ljudi gleda i amerike filmove. Dovoljno je poigrati se digitalnim prikazima naslova, dvorana i sjedala u prvom hrvatskom multipleksu pa pogledati koliko je8

Ibidem, str. 22.

19

posjetitelja na najveim amerikim hitovima. Alarmantan pad kino-posjeta svjetski je problem. Hollywood je posljednje velike filmove napravio kasnih sedamdesetih dvadesetog stoljea. Glavna matica prijestolnice filma od tada pravi sve slabije proizvode, sraunate na najjeftiniju zabavu i najniu dobnu granicu. Tvornica snova postala je tvornica infantilnog smea. Djecu su pak preuzeli raunalni ekrani, i nemaju naviku velikoga platna, mraka, tiine i kino-doivljaja. Kino je izgubilo vanost u ovjekovu ivotu kakvu je imalo nekad. Elektronski ekrani kojima upravlja ovjek zavladali su svijetom; od raunala, televizora do mobitela. Filmski, veliki ekran, gotovo je anakronizam. Potom, ubitana najezda videa protiv kina bila je tek najava poasti zvane DVD; mogunost filmskih replikanata, kloniranja bezbroj originala koji ne gube kvalitetu slike i zvuka. Na prilicama kao da se sprio stari, dobri film. Hrvatski je film pritom posebno teak sluaj; nijedan drugi hrvatski proizvod, ne samo kulturni, nije izloen takvoj estokoj konkurenciji najmonije svjetske filmske sile. I to doslovno vrata do vrata po multipleksima. Dva igraa s klupe nastupaju protiv jedanaest drugih dvorana s najboljim NBA-momadima, koje stoje stotine milijuna dolara. Uz to, dobar dio hrvatske filmske kritike cijelo se desetljee trudio otjerati publiku od hrvatskoga filma. Domai kapitalizam, pritom, kreira virtualnu zbilju prema snazi reklame. Hrvatski film za takvo neto jednostavno nema novaca. Veliki oping-centri na slian su nain unitili male armantne trgovine. Multipleksi slie velikim farmama, autobusnim kolodvorima s peronima. Multipleksi su kina kamuflirana kafiima, trgovinama, kockarnicama, da bi usput namamila publiku koja bjei. Oni su kao lanci hotela koji bez obzira u kojem dijelu svijeta bili imaju istu kvaku, isti dra za runik i isti dizajn pepeljare. Oni su dio globalizacije, uniformiranja mladih narataja, koji jednako izgledaju, ponaaju se, odijevaju, imaju iste potrebe, sluaju istu glazbu, jedu iste hamburgere, od Japana do Ognjene zemlje. Ista veliina sjedala, rupe za Coca-Colu, kokice... Bez obzira koliko alili za dobrim starim kinima, multipleksi su injenica i budunost. Jedino je vano da budu puni gledatelja i dobrih filmova. Na sam spomen digitalnoga videa svaki se strastveni filma staroga kova smjesta laao daljinskog upravljaa. Bauk videa, gotovo tri desetljea, lebdi nad kinematografijom. Videokamera i video godinama je uljez na filmskom nebu. Filmaima je trebalo vremena da se naviknu na poveliku korist koju im na samu snimanju daje video-kontrola slike i kadra na monitorima. U filmskim krugovima vladalo je uvjerenje da napustiti klasinu filmsku vrpcu znai zadati smrtni udarac filmu kao umjetnosti. Ipak, sve su to samo retrogradni sentimenti i predrasude. Najbolje to se filmu moe dogoditi jest da prigrli blagodati digitalizacije. Ona ponajprije pojeftinjuje proces nastanka filma, kao i postprodukcije, a novac je od poetaka filmske umjetnosti glavni filmski problem. Kao to je pojava CD-a kao nosaa zvuka omoguila demokratizaciju glazbenog uitka u najveim djelima, tako i digitalni video omoguava, svakom darovitom djetetu na planetu, da vrlo rano i jeftino pokae svoj filmski dar. Kao to je digitalizacija tiskanja knjiga omoguila pojeftinjenje njihova nastanka, kao i procvat knjievnosti, isto e biti i s digitalizacijom filmske umjetnosti. Na zadovoljstvo i dobrobit hrvatskoga filma napokon je ozakonjena viegodinja izvanbrana zajednica. Tijekom proteklih godina Hrvatska televizija pomagala je svaki hrvatski film, i novcem i ljudima i tehnikom, takozvanim naturalnim davanjima. No, unato uvrijeenoj praksi, svaki je autor znao da je prolaskom na natjeaju Ministarstva njegov projekt i dalje neizvjestan sve dok u njega ne ue i HRT, koja to nije duna. Ta injenica20

ostavljala je prostor kojekakvim lobiranjima, a najloije od svega bilo je to je dragocjene mjesece autorskih priprema redatelj strepio hoe li mu Televizija ui u film ili nee. Treba rei kako je u tom odnosu ipak bolje prolazila kinematografija od televizije. Bez obzira to bi se ugovorila serija od dva do tri, rijetko kad vie nastavaka, autor bi s trenutkom potpisa s televizijom prestao misliti o seriji i bavio se iskljuivo filmom. Tek kad bi trebalo ispuniti obvezu prema koproducentu i ulagau pokualo bi se od filma, uglavnom na njegovu tetu, skrojiti neto slino TV-seriji. Ugovor Ministarstva i Televizije napokon donosi sigurnost kinematografije i jasna pravila. Prekoraenje rokova i prorauna u hrvatskom filmu nije pravilo, nego iznimka. Ukoliko do toga i doe, esto je uzrokom via sila, a ne krivnja redatelja. Film je vrlo sloen i osjetljiv organizam, i tota izvan redateljeve moi moe omesti planiran tijek njegova nastanka. Redatelju je najvie stalo do filma. Ako i prekorai rok i proraun, uglavnom je to za dobro filma, i u borbi za veu kvalitetu. Ako danima pada kia, a za film treba sunano vrijeme, redatelj je duan zastupati svoj film, a ne rokove i proraun. Ako je film dobar, sve e se oprostiti. Ako film ne valja, nitko nee pohvaliti redatelja da ga je snimio u roku i za predvien novac. Hrvatska je kinematografija autorska. Drava novac poreznih obveznika daje za film zato da se stvori kulturno dobro, umjetniko djelo kao dio nacionalnoga kulturnog identiteta. U toj namjeri redatelj je prvi i prirodni saveznik, jer njemu je do filma najvie stalo. Njegov potpis zauvijek ostaje s neuspjehom ili uspjehom. Redatelj je pokreta svih ostalih ljudi u procesu stvaranja.

Hrvatski filmski festivali

U Hrvatskoj imamo godinje nekoliko filmskih festivala koji iz godine u godinu nastoje odrati tradiciju prikazivanja i gledanja kvalitetnih hrvatskih filmova, koji moda ili vjerojatno nisu toliko eksponirani, neki od njih djela su neafirmiranih umjetnika, no upravo stoga teite je da se publici priblii neto drugaije od onoga to moe vidjeti u tipinim multipleksima.

Festival igranog filma u Puli

Najstariji filmski festival u Hrvatskoj odrava se ve vie od pola stoljea, a sve te godine njegov je zatitni znak vjena pulska Arena. Festival je u svojim najsjajnijim danima ugostio brojna znaajna filmska imena Richarda Burtona, Elizabeth Taylor, Miloa21

Formana, Sama Peckinpaha, Johna Malkovicha, Jeremva Ironsa i mnoge druge. Ipak, najvea zvijezda oduvijek je bila sama Arena, a njezina atmosferinost danas je najjai adut festivala. Festival igranog filma u Puli, najstariji i najposjeeniji filmski festival u Hrvatskoj (70.320 gledatelja 56. izdanja) te "jedan od tri najbolja i najspektakularnija festivala na otvorenom u Europi" (londonski The Guardian 2005.). Natjecateljski dio programa ukljuuje filmove domae produkcije koji se najee prikazuju premijerno, kao i meunarodni program. Pratei programi sastoje se od raznih izlobi, retrospektiva i projekcija eksperimentalnih, kratkih i dokumentaristikih formi. Ocjenjivaki sud dodjeljuje glavnu festivalsku nagradu Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film Festivala. Zlatna Arena dodjeljuje se i za najbolju reiju, scenarij, najboljeg glavnog glumca i glumicu, najbolje sporedne uloge, kameru, montau, glazbu, scenografiju i kostimografiju. Slubena nagrada na Festivalu je i Oktavijan koju dodjeljuje Hrvatsko drutvo filmskih kritiara, a publika svojim glasovima odluuje o dobitniku nagrade Zlatna vrata Pule. Festival se odrava pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike, Ministarstva kulture, Grada Pule, Istarske upanije i Turistike zajednice grada Pule. Zbog velike popularnosti koju imaju novija domaa filmska dogaanja, pulski festival morao bi se mnogo vie potruditi kako bi obnovio svoju staru slavu i status najvanijeg hrvatskog filmskog dogaanja. Ove godine festival je odrao svoje 57. izdanje. Od 17. do 24. srpnja, odran je nacionalni, a od 10. do 24. srpnja 2010. meunarodni program. Tijekom 15 festivalskih dana gledatelji su mogli uivati u projekcijama novih hrvatskih i najboljih svjetskih filmova na Katelu, u Kinu Valli i Areni.9

Motovun Film Festival

Motovun Film Festival u potpunosti je posveen filmovima nastalim u malim kinematografijama i nezavisnim produkcijama, filmovima koji su se nametnuli inovativnou, idejom, snagom svojih pria. U svemu - osim u ambicijama i kvaliteti - Motovun eli biti mali festival koji prikazuje male filmove, male u najtoplijem znaenju te rijei. Motovun Film Festival petodnevni je filmski maraton u kojem se projekcije u neprekinutom nizu smjenjuju od 10 ujutro do 4 iza ponoi, s veernjim projekcijama na otvorenom i dnevnim u kino-dvoranama. Program festivala sastavljen je od sedamdesetak naslova sa svih strana svijeta, od dokumentarnih do igranih, od kratkih do dugometranih, od gerilskih do skupih produkcija. Jedini kriterij njihova odabira jest da se inventivnou uklapaju u slobodoumnu atmosferu festivala. Ove se godine festival odrao dvanaesti put. Motovun Film Festival meunarodnog je i natjecateljskog karaktera, izuzetno popularan meu filmaima, glumcima i gledateljima. Fokus Motovun Film Festivala je iskljuivo na filmovima nastalima u malim kinematografijama i nezavisnim produkcijama, prvenstveno iz meunarodne ponude, ali i s dovoljno mjesta za ranjeni hrvatski film. Naime,9

Internet: http://www.pulafilmfestival.hr/hr/index.php

22

filmski Motovunci preuzeli su na sebe pokuaj oivljavanja zamrlih filmskih veza s ovog i okolnih podruja. Srednjevjekovni gradi Motovun, specifian poloaj i ambijent, male, tople prie ispriane u filmovima iz godinje selekcije, leeran, neformalan karakter samog festivala, govore u prilog elji organizatora da kvantitetom ele ostati mali, a napredovati kvalitetnim odabirom filmova i intenzivnim, raznolikim dogaanjima koja ine festival (filmska kola, koncerti, izlobe, natjeaji, predavanja, tulumi...). Program Motovun on line dio je festivala koji prezentira meunarodnu selekciju kratkih filmova. Direktorica festivala je Olinka Vitica, a umjetniki direktor Rajko Grli. U natjecateljskom dijelu festivala dijele se etiri nagrade: 1. Propeler Motovuna glavna nagrada za najbolji film 2. Odadoa nagrada za najbolji film proizveden u regiji od Albanije do Austrije 3. Fipresci nagrada meunarodnog irija filmskih kritiara 4. Motovun On Line nagrada za najbolji kratki film10

Libertas Film Festival

Festival smjeten u staru dubrovaku gradsku jezgru dii se bogatim domaim i inozemnim nezavisnim programom, te redovitom porcijom uglednih gostiju. Libertas Film Festival pokrenut je 2005. s idejom da se festivalska kulturna ponuda Dubrovnika proiri i onom filmskom. Festival se odvija tijekom ljeta, a na reportoaru su mu igrani, dokumentarni i kratki filmovi nezavisnih produkcija posveeni promociji slobode iz zemalja diljem svijeta. Zahvaljujui dobrim vezama organizatora, festival od prvog dana pohode ugledni filmski profesionalci iz cijelog svijeta, ali i inozemni novinari. U natjecateljskom dijelu izabrani filmovi bore se za nagradu 'Dubravka' koju dodjeljuje meunarodni struni iri u kategorijama najbolji igrani film, najbolji dokumentarni film i najbolji kratki film, dok naslov najbolje ocijenjen od strane publike dobiva i nagradu iste. Projekcije se odravaju u dubrovakom kinu Sloboda, gradskom kazalitu Marin Dri, obnovljenom ljetnom kinu Jadran unutar dubrovakih gradskih zidina i ljetnom kinu na krovu tvrave Revelin. Od 2006. godine Festival dodjeljuje i posebnu nagradu za ivotno djelo, a pod nazivom 'Master'. Libertas Film Festival 2010. godine ulazi u svoje esto izdanje. Od 2005. Libertas se uspio etablirati kao domai festival s vrhunskim nezavisnim Oscarima nagraivanim filmovima i meunarodno hvaljenim programom. Srednjovjekovni Dubrovnik s oaravajuim lokacijama unutar starih zidina, te izuzetan festivalski program postaju sve vei mamac za filmofile, posjetitelje eljne kulture, ali i za one u potrazi za dobrom zabavom. Film s kojim je 2007. otvoren festival - Krivotvoritelji Stefana Ruzowitzkog, osvojio je Oscara za najbolji stani film, dok je pobjednik dokumentarnog programa iz 2006. Irak u raspadu takoer bio nominiran za Oscara za najbolji dokumentarac. Treba se svakako prisjetiti i nezavisnog hrvatskog filma Ajdedan proi mladog redatelja Matije10

Internet: http://www.motovunfilmfestival.com/

23

Klukovia, koji je nakon odbijanja Pule premijerno prikazan na LFF-u, a nakon toga je ovjenan brojnim nagradama i uvrten u programe domaih i meunarodnih filmskih festivala. Kroz program Focus Libertas svake godine predstavlja hrvatskoj nepoznate kinematografije, poput filmova Portugala, Norveke, egzotine Kube ili rjetko prikazivanih Maarskih. Svakako treba spomenuti Tribute - nagradu za ivotno djelo koja je uruena eminentnim imenima domaeg i svjetskog filma, poput Relje Baia, Gile Almagor, Mustafe Nadarevia i Jima Sheridona. Kao i svake godine tu je i program Ponono ludilo posveen ljubiteljima krimia i horora. Festival su tokom godina posjetili razni filmski strunjaci i svjetske zvjezde kao to su Chris Cooper, Woody Harrelson, Owen Wilson, Relja Bai, Gila Almagor, Goran Navojec, Sanja Vejnovi, Vinko Brean, Albert Kapovi, David Dinerstein (Lakeshore Ent.), Michael Ohoven (producent Oskarom nagraenog filma 'Capote'), Trevor Groth (Sundance), Peter Bowen (Filmmaker magazine), Milan Trenc, Nina Kusturica i mnogi drugi.11

Zagreb Film Festival

Zagreb Film Festival natjecateljskog je karaktera, predstavlja i nagrauje nove autore dugih, kratkih i dokumentarnih filmova. Zagreb Film Festival pokrenut je 2003. godine na inicijativu eljka Zorice i Borisa T. Matia, udruenih pod produkcijskom kuom Propeler film d.o.o. Festival u glavnom programu predstavlja meunarodnu selekciju debitantskih, prvih i drugih naslova novih autora pa tako domaa publika moe meu prvima u Europi vidjeti filmove koji tek kasnije postaju kino-hitovi.

Dani hrvatskoga filma

Dani hrvatskoga filma je festival utemeljen radi javnoga predstavljanja, vrednovanja i promicanja recentne hrvatske srednjometrane i kratkometrane filmske proizvodnje u zemlji i inozemstvu. Natjecateljskog je karaktera i dijeli se mnogo nagrada u isto toliko kategorija. Svake godine novi iri odluuje o najboljima u kategorijama:11

Internet: http://www.libertasfilmfestival.com/v2/hr/

24

Velika nagrada Dana hrvatskoga filma - Grand prix Najbolji debitant Najbolji producent Najbolja reija Najbolji scenarij Najbolja autorska glazba Najbolja montaa Najbolja kamera.

Drutvo hrvatskih filmskih radnika dodjeljuje nagrade u kategorijama najboljeg: animiranog dokumentarnog eksperimentalnog igranog kratkog namjenskog filma i glazbenog spota. iri katolikog tjednika Glas koncila dodjeljuje nagradu Zlatna uljanica, a Kodak dodjeljuje nagradu za najbolji snimateljski rad.12

Kriza Hrvatskog filma

Vezano s ambivalentnim i minimaliziranim odnosom prema kinematografiji, s tekoama u financiranju, s prividnom nenadzirljivou promjena, javio se niz vrlo specifini operativnih problema. Evo popisa nekih uoljivijih, odnosno onih koji su se tematizirali tijekom devedesetih.12

Internet: http://filmski.net/festivali/11021/dani_hrvatskog_filma

25

1. Nepostojanje stabilne i ureene kinematografske matice

Iako hrvatska kinematografija pokazuje prilinu sposobnost snalaenja u promjenjivim i neizvjesnim tranzicijskim okolnostima, prevladava dojam da je hrvatska kinematografija situacija izrazito rasuta i tek prigodna, veinom privremena. Osjea se nedostatak politike svijesti i sustavne politike kojom bi se pomoglo stvaranje tehnoloki, ekonomski i kulturolok stabilne i ureene matine audiovizualne kulturne industrije, uz koju bi mogla i nadalje postojati iroka margina spontanih, neetabliranih, inventivnih i privremenih pothvata, kakvi danas prevladavaju. 2. Nedostatak dugorone stratege kultume politike na audiovizualnom podruju Kako je proraunsko subvencioniranje (sufinanciranje) ujedno glavni regulator nekih kljunih zbivanja i mogueg razvoja u podruju filmske kulture, nametljivo se osjea odsutnost dugorone strategije razvoja u kinematografskom podruju u pogledu rjeavanja svih tih problema. lako su Ministarstvo kulture i Vlada nakon izbora 2000. donosili zakone koji mogu dugorono poticajno utjecati na djelatnosti i status djelatnika u kulturi, konkretne odluke o rasporedu subvencijskog novca donose se ad hoc, prema prigodnim ili tradicijski inertnim vrednovanjima, bez stratekopreferencijskog, na budunost orijentirana plana. Godinu 2001. obiljeavaju izrada Strategije kulturnog razvitka i ukljuivanje zadatka vijea da naine desetogodinji razvojni plan za svoje podruje (Zakon o kulturnim vtjeima). Time je prvi put nakon 1945. postulirana potreba za programskom izradom dugoronije razvojne strategije.3. Nedostatak specifine zakonske regulative audiovizualnog podruja

Nedostatak dugoronog programa razvoja kinematografije odraava se u nemarnosti u pogledu donoenja regulative na audiovizualnom podruju. U proteklom desetogodinjem razdoblju nije donijet nov zakon o kinematografiji koji bi bio u skladu s nastalim promjenama, a nedostatak primjenjive specifine zakonske regulative (koja bi bila i razvojno poticajna) i, osobito, nedostatak operativno djelotvornog sredita (bilo svojevrsne fundacije, zaklade ili operativno osposobljenoga vijea) za voenje razvojne kinematografske politike uzrokuje mnoge nesreenosti i neizvjesnosti u poslovanju, u kulturnoj politici prema kinematografskom podruju, u meunarodnom povezivanju i u nastupu hrvatske kinematografije u inozemstvu. 4. Zaostajanje u razvoju inastrukture U Hrvatskoj vlada postojana smjetajna kriza na filmskom podruju u devedesetima: smanjuje se broj kina, broj neprofitnih prikazivakih i kulturnih centara, filmskoarhivske i obrazovne ustanove preteito djeluju u skuenim i neprikladnim uvjetima. Uoljivo je tehnoloke zaostajanje u svim podrujima (proizvodnji, prikazivalatvu,26

obrazovanju, arhivistici) - slaba ili nikakva opremljenost, uglavnom zastarjelim ureajima i tek iznimno redovito tehnoloko osuvremenjivanje. Zabrana zapoljavanja u subvencijski reguliranom kultumom sektoru, to se primjenjuje posljednja dva desetljea, sprijeila je jai kadrovski razvoj i obnovu mlaim strunjacima u kulturnim ustanovama, a reduciranje djelatnosti jo je vie osiromailo kadrovske prilike. Zbog te se redukcije mnoge djelatnosti koje bi se mogle razviti (kulturoloko i znanstveno prouavanje filma i audiovizualnih komunikacija) ne razvijaju, a prilino je velik i odljev mladih i strunih kadrova iz kinematografije ili njihov odlazak u inozemstvo.5. Oslabljena nekomercijalna, kultumo promotivna distribucija i prikazivanje

Nestanak mree narodnih sveuilita te slabljenje kulturnih centara u tranzicijskim uvjetima, odnosno sredita koja su prije kompenzirala uskoe komercijalne distribucije i prikazivalatva, dijelom su krivci za naglo slabljenje informiranosti i interesa za neholivudske kinematografije (europske i izvaneuropske). Osim toga, zbog teke injenice da Hrvatska kinoteka ima minimalan repertoar klasinih povijesnoreferentnih djela, da mimo nje ne postaje javno raspoloiva uvena povijesna filmska djela te se, osim iznimno, nove generacije nemaju gdje upoznati s filmskim naslijeem, rastu generacije bez povijesna iskustva. Mogunosti filmske obrazovanosti time su ozbiljno smanjene. Pred Hrvatskom oigledno stoji velika kulturna zadaa jaanja kinoteno-prikazivake djelatnosti, mree filmskih kulturnih centara, nekomercijalne videodistribucije i prikazivalatva te javno - obrazovnih programa.6. Nedovoljna orijentiranost proizvodnje na meunarodne veze

Iako raznolike veze hrvatskih institucija, poduzea, udruga i pojedinaca s Europom i sa svijetom postoje i donekle su od 2000. ojaale, hrvatska se kinematografija jo - u usporedbi sa susjednim kinematograjama - ini prilino zatvorena, tj. krajnje nepoduzetna u pogledu ukljuivanja na europsku i svjetsku scenu.7. Nedostatak ukljuenosti filma u diplomatska operativu

Zbog oslabljena vrijednosnog statusa kinematografije u suvremenim politikim razmiljanjima flm je bio i posve diplomatski zanemarenom temom. Svi meudravni kontakti koje bi ula kinematograja odravali su se prigodno, opet ad hoc, bez ikakvih ustaljenih procedura i rutina za njihovu provedbu. Primjerice, svaka priprema kakva reprezentativnog programa prikazivanja hrvatskih filmova u inozemstvu (esto na poziv i poticaj izvana) postavlja se kao svje, novi problem, koji se ostvaruje s velikim potekoama. Tek su tijekom 2001. godine poeli pregovori oko primanja u Eurimage. Zanemanvanje filmskog i audiovizualnog podruja (osim o pitanju javne televizije, koje je tematizirano u vanjskopolitikim odnosima Hrvatske i Europske zajednice) dovelo je ak do toga da je Hrvatska meudravnim ugovorom sa SAD-om

27

izravno krila europske konvencije u podruju medija i time ugrozila proces pridruivanja Europskoj uniji.8. Nepostojanje sustavnoga dokumentacskog praenja kinematografske djelatnosti

U stogodinjem razdoblju hrvatska kinematografija ni u jednom trenutku nije razvila vlastiti sustav praenja i djelotvornog informiranja o tom podruju kulturne djelatnosti. U sklopu socijalistike Jugoslavije mjesto prikupljanja podataka o kinematografiji, ukljuujui Hrvatsku, bio je Beograd (Institut za film, Jugoslavija film, Jugoslovenska kinoteka). Po raspadu Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije ti su podaci i dokumentacijske slube ostali u Srbiji, a u. Hrvatskoj se nije utemeljilo nita analogno. Danas film nije u dovoljnoj mjeri dijelom sustava kulturnog informiranja, niti nalazi put u meunarodne komunikacijske mree. Zato je nuno uspostaviti cjelovit informacijski sustav kinematografije, odnosno stvoriti sredinju datoteku kinematografskih podataka bilo kroz zasebnu instituciju (odnosno poseban ured), bilo meuinstitucionalnim povezivanjem i stvaranjem kadrovskih i materijalnih uvjeta za takav rad9. Legislativno neregulirani odnosi televizije i kinematograje

Premda javna ustanova Hrvatske radiotelevizije snano sudjeluje u vanjskoj (izvantelevizijskoj) proizvodnji lmova, nema zakona ili uredbi koji bi regulirali naine na koje televizija sudjeluje u njihovoj proizvodnji. Televizija moe u bilo kojem trenutku prekinuti svako ulaganje u vanjsku proizvodnju (takvi se prijedlozi u sklopu televizije opetovano javljaju). S druge strane, zakon o televiziji ne propisuje u kojoj je mjeri ona duna njegovati visokostandardno audiovizualno stvaralatvo u svim stvaralaki relevantnim disciplinama, te koliko mora ulagati u stvaralakorazvojne programe.13

Treba li pomagati opstanak kinematografije?

Tijekom posljednjih desetak godina, u usputnim razgovornim uopavanjima, ali i u objavljenim tekstovima, nakupili su se sljedei prigovori:

13

Turkovi, H., Majcen, V.: op.cit.pod.2., str. 45.

28

Hrvatski filmovi preteito nisu gledani u kinima. Iako ima filmova koji postiu posjeenost inozemnih hitova (ponajvie amerikih), veina domaih filmova ima katastrofalnu posjeenost. emu filmovi koje nitko ne gleda? Proireno je mnijenje da hrvatski igrani filmovi nisu gledani jednostavno zato to su izrazito nezadovoljavajue kvalitete, osobito u usporedbi s dominantnim filmovima na repertoaru. To mnijenje ima dvije varijante. Prema jednoj, ono to je napadno nezadovoljavajue ( i odbija od gledanja, a i utjee na nie vrednovanje) jest slaba tehnika obraenost filmova (slike, zvuka, opega dizajna filma). Prema drugoj varijanti, nai su filmovi umjetniki preteito izrazito slabi, ponekad oajni, a u najboljem sluaju - tek osrednji. Dakle, emu se uope truditi oko unaprijed izgubljene utrke? Ako gledatelji ne odlaze na domae filmove, a oni se ionako prorijeeno javljaju na platnima kina, to je prema skepticima dokaz da gledateljima ti filmovi i nisu potrebni. Svoju e za filmom mogu posve dobro zadovoljavati boljom inozemnom ponudom. Oito je da se za domae kinogledalatvo hrvatski filmovi uope ne moraju snimati. Oni, to se gledatelja tie, ne moraju ni postojati. Nepotrebni gledatelju, ti filmovi postoje, tvrdi se, tek iz dva razloga. Prvo, postoje radi samih filmaa koji ih proizvode - jer time opstaju u svojoj profesiji, od toga ive. I drugo, postoje radi dravne reprezentacije - da drava ima to pokazati drugim dravama koje imaju kinematografiju. Prvi razlog, dre skeptici, nije dovoljno jak, jer ako se zatvaraju brojna poduzea i brojni radnici ostaju bez posla, zato bi filmai bili iznimke? Meutim i drugo je sumnjivo. Naime, hrvatski filmovi, osim slaba uspjeha u zemlji, ne uspijevaju postii znatniji odjek ni u inozemstvu. lako obilaze festivale i pobiru neke nagrade, na najjaim se fes- tivalima ne pojavljuju, niti su na njima dobili neku nagradu svjetski razglaene vanosti. Hrvatska kinematograja jo je uvijek - u dominantnim internacionalnim krugovima - anonimna. Dakle, i s reprezentativnog stajalita filmovi se ne ine osobito uspjenima. Film je iznimno skupa reprezentacija. Ako se proizvodi samo radi nje, ne isplati se. Isplativije su neke druge, jeftinije, umjetnosti (npr. likovne). Openito, razmjerna skupoa kinematografskih djelatnosti, igranog cjeloveernjeg filma posebno, ini te djelatnosti, tvrde, luksuznom proizvodnjom. U okolnostima drastine pauperizacije stanovnitva s kojom se mora boriti drava i za to bi se moralo odvajati vie proraunskih sredstava, takva se skupa filmska proizvodnja ini neopravdanim optereenjem. Zato troiti novac na film kad ima vanijih podruja? No, nisu ti recepcijski aspekti jedini koji obesmiljuju sustavnu brigu oko domae produkcije. Postoje i osobito problematini proizvodni aspekti. Velik dio proizvodnje domaih filmova ovisi o subvenciji Ministarstva kulture. Iako bi Ministarstvo trebalo film tek sunancrati, i to polovicom trokova filma, a sami bi producenti trebali pokrivati ostatak trokova, oni to uglavnom ne ine.29

Zbog svega se toga svaki hrvatski projekt suoava s ogromnom potekoom zatvaranja financijskih konstrukcija. Filmovi se snimaju pod traumatskim financijskim uvjetima, pod pritiskom i uz tednju koja izravno utjee na smanjenu tehniku i imaginativnu kvalitetu fihna. Osim toga, lmovi se dovravaju obino tako to redatelji i producenti pritisnu Ministarstvo kulture da dodatno subvencionira dovrenje filma. Postoji nekoliko prijedloga rjeenja te financijske potekoe. Autori i producenti esto sugeriraju kako bi bilo bolje da Ministarstvo financira tek dva-tri lma u cijelosti a ne pet-sedam nedostatno. S druge strane, u javnosti se povremeno provlai miljenje da bi umjesto smanjenja proizvodnje trebalo favorizirati jeftinu proizvodnju - neku vrstu vrlo skromne ali umjetniki ambiciozne produkcije. Ta se ideja oslanja na povijesne presedane. Navode se, primjerice, igrani lmovi Tomislava Radia iva istina, Zorana Tadia Ritam zloina i Gorana Ruimovia Mondo Bobo, koji su snimljeni u gotovo poluamaterskim, entuzijastikim i drastino reduciranim nancijskim uvjetima, s ekipom koja se uglavnom odricala honorara i uz dosjetljive naine nabave tehnike, objekata, kostimografije i drugo, a rije je o filmovima koji su bili doivljeni kao izrazito stilsko i ope mentalno osvjeenje hrvatskoga filma. Zato se na taj, oigledno umjetniki plodan, nain ne bi snimali svi lmovi u maloj i razmjerno siromanoj hrvatskoj kinematografiji? Jo je jedna ideja za "rjeenja financijskog problema produkcije: Zato se ne bi cijela kinematografska proizvodnja prepustila televiziji? Ako, naime, nijedan film ne moe bez televizijske suradnje - to jest HRT-a - zato ukupnu produkciju hrvatskoga filma ne prepustiti televiziji? Ionako je televizija svojom pojavom preuzela na sebe veinu audiovizualnih funkcija i formi lma, a neke je jo dodamo sebi svojstveno razvila, te je s vremenom postala glavnim proizvoaem i prikazivaem audiovizualnih ostvarenja, s mnogo veim proizvodnim i prikazivakim kapacitetima a i s neizmjerno veom publikom od one vezane uz kino. Televizija je ak otela kinu velik dio publike. Danas je stanje otprilike takvo da su gotovo svi kinogledatelji ujedno i televizijski gledatelji, dok obratno nije nuno sluaj - postoji znatan broj televizijskih gledatelja koji uope ne idu u kino. Na temelju ovog rezoniranja, ministarski je povjerenik za film u razdoblju izmeu 1995.-1999. Antun Vrdoljak prestao sufinancirati proizvodnju dokumentarnih i kratkih igranih filmova, s objanjenjem da je to sve ionako zadatak televizije.14

Agonija filmskih redatelja zbog manjka novca

Od deset filmova iji su redatelji u listopadu 2006. godine saznali koliki e novac dobiti od Ministarstva kulture samo su dva bila dovrena i prikazana na filmskom festivalu u Puli, a to su Moram spavat, anele Dejana Aimovia i Kradljivac uspomena Vicka14

Turkovi, H., Majcen, V.: op.cit.pod.2., str. 51.

30

Ruia. Ostalih osam jo se nije ni poelo snimati tako da je u Puli festivalski program bio popunjen filmovima kojima je Ministarstvo kulture odobrilo novac jo u 2005. Meutim, ni svi filmovi koji su proli na natjeaju ministarstva 2005., nisu bili snimljeni na vrijeme. Primjerice Buick Riviera Gorana Ruinovia i Kino Lika Dalibora Matania jo se nisu ni poeli snimati. Oigledno da dravni novac koji redatelji dobivaju, a koji iznosi do 50 posto prorauna filma, nije dovoljan da se filmovi zavre u razumnom roku, onom koji se odredi pri potpisivanju ugovora s Ministarstvom kulture. Ipak, zanimljivo je da su i Aimovi i Rui, koju su upravo zavrili snimanje svojih filmova, ujedno i njihovi producenti pa su se osobno potrudili vrlo brzo poeti i dovriti snimanje filma. Ostali redatelji zajedno sa svojim producentima smatraju kako im stalno nedostaje novca, a oni koji su se odluili na koprodukcije s inozemnim financijerima tvrde kako je novac iz inozemnih fondova teko dobiti, kako treba ekati natjeaje, isplatu dobivenog novca, to usporava nastanak filma i ponekad ga pretvara u agoniju. Meunarodne koprodukcije, na koje su male kinematografije nuno prisiljene, polako postaju standard u Hrvatskoj. Film Karaula je bio najbolji primjer, ali i primjer kako se zbog toga godinama eka novac. Dejan Aimovi je prije pet godina poeo pripremati film Moram spavat, anele pa nije udno to je zapoeo snimanje gotovo istog trenutka kad je dobio novac od Ministarstva kulture. Radi se o ljubavnoj prii iz 70-ih vienoj oima devetogodinjeg djeaka. On je hiperaktivno dijete koje ivi u provincijskom gradu s roditeljima iji se brak raspada te s oevim roditeljima, pri emu oeva majka ne voli ni njega, kao to joj se nikada nije sviao brak njezina sina. Djeak ostaje s majkom koja se nakon nekog vremena razboli te on mora nanovo uspostaviti odnos s ocem, a glavne uloge glume Goran Grgi i Nataa Dori. Prva verzija scenarija napisana je 2002., i tada se poeo prikupljati prvi novac za film, scenarij je paralelno napredovao iz verzije u verziju, a kada je bio dovoljno zreo i kvalitetan da se iz njega moe napraviti dobar film izili su na natjeaj Ministarstva kulture te su odbijeni. Izili su jo jednom i ponovno su odbijeni. S istim scenarijem proli su na natjeaju bosansko-hercegovake Filmske fondacije i BiH televizije, koji je tamo bio ocijenjen kao jedan od najboljih. Dobili su vrlo dragocjenu podrku grada Bjelovara, Zagreba, Istarske i Primorsko-goranske upanije i nekoliko znaajnih hrvatskih sponzora. HTV se prole godine pristao ukljuiti u proizvodnju filma, nakon toga proli su na natjeaju Ministarstva i polovinom prosinca 2006. zavrili sa snimanjem. Trenutano su u postprodukciji filma iji e proraun biti oko milijun i pol eura. Naoko, sve izgleda lako, ali Aimovi smatra da je tajna njegova uspjeha negdje drugdje. Meutim, rad na koprodukcijama nije lagan i jednostavan, ne radi se samo o tome da inozemni koproducent ponudi novac koji hrvatski partner uzme. Oteavajue strane rada sa inozemnim partnerima bile bi: komplicirana procedura usklaivanja prava i obveza partnera, komplicirana izrada dokumentacije i usklaivanje naina prikaza trokovnika, komplicirano usklaivanje termina realizacije projekta, budui da su razliiti rokovi s iznoenjem rezultata natjeaja pojedinih filmskih fondova, ogranienja u koritenju sredstva iz pojedinih fondova samo za pokrivanje trokova nastalih na teritoriju fonda. Projekt poskupljuje za iznos trokova poslovanja (reijski trokovi) pojedinih koproducenata, prijevode, za poveane putne trokove, trokove telefona i tako dalje, projekt mora imati neki element koji svakom koproducentu prua argument da trai lokalne izvore financiranja, komplicirano usklaivanje vizije projekta redatelja s vie koproducenata koji se takoer meusobno moraju usuglasiti.31

No ipak, sve ovo, kada se prebrodi, ima i dobrih strana, a to su financijska sredstva koja omoguuju zatvaranje financijske konstrukcije, ulazak na teritorij preko domicilnog partnera, te distribucija u zemljama koproducenata, film proizveden u koprodukciji vie zemalja ima vee anse da ue na festivale, lobiranje je s vie strana, vie se partnera trudi oko filma jer im je zajedniki interes da film uspije i film ima daleko veu potporu u fazi plasmana i, na kraju, svatko od partnera ima svoje veze tako da se iri mrea poznanstava. Da je tako, vidi se po ulasku filma "Armin" na filmski festival u Berlinu. Sada se ini da je na tritu hrvatskih filmskih redatelja dolo do podjele, grubo reeno, na one koji uporno trae inozemne partnere zbog ega se snimanje nuno odgaa i rastee i one koji se zadovolje novcem Ministarstva kulture i Hrvatske televizije te ponekog sponzora.

Vinko Brean

Kako je Vinko Brean zasluan za moje zanimanje za hrvatski film, odluila sam ga uvrstiti u moj rad. Dakle, roenje u ibeniku 1964. godine gdje je zavrio osnovnu i srednju kolu. Od 1982. godine studira komparativnu knjievnost i TV reiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Sa studentskim filmom "Naa burza" osvojio je diplomu na Meunarodnom festivalu kratkometranog filma u Oberhausenu 1987. Godine 1994. osvojio je nagradu Oktavijan na Danima hrvatskog filma za dokumentarni film "Zajedniki ruak", za koji je i32

dobitnik Nagrade grada Zagreba. Za dokumentarni film "Hodnik" dobitnik je nagrade Oktavijan na Danima hrvatskog filma 1995. godine. Njegov prvi cjeloveernji filma "Kako je poeo rat na mom otoku" osvojio je Veliku zlatnu arenu za reiju na Filmskom festivalu u Puli 1996. te Zlatnu arenu za sporednu ensku ulogu. Zlatnu arenu za kostimografiju i Nagradu publike Zlatna vrata Pule na istom festivalu, kao i nagradu hrvatskog glumita. Na Meunarodnom filmskom festivalu istonoeuropskog filma isti film osvojio je Grand Prix, a na Festivalu debitantskog filma u Lyonu Specijalnu nagradu irija za reiju te Nagradu publike. Film je prikazan na 32. meunarodna filmska festivala od kojih su najvei u Torontu, Montrealu, Hawaiima i Calcutti. U distribuciji u hrvatskim kinima gledalo gaje oko 350.000 gledatelja. Film je prikazan na desetak svjetskih TV postaja, izmeu ostalih i na satelitskom programu FilmNet. Vinko Brean autor je niza dokumentarnih filmova te kazalinih predstava "Islandski straar", "Stani malo Zvonimire" i "Pljuska". Ostali igrani filmovi: Maral, produkcija Inter film.Slika 4: Svjedoci

Film "Svjedoci" nastao je po motivima romana "Ovce od gipsa" Jurice Paviia inspiriranog istinitim dogaajem iz 1991. godine kad je grupa hrvatskih vojnika izvrila zloin nad srpskom obitelji. "Svjedoci" se sastoje od tri prie, od koji svaka poinje u istom trenutku trenutku istrage ubojstva, i svaka daje novu vizuru onoga to se zaista dogodilo. Film tematizira gubljenje due u ratu. Jo za vrijeme snimanja su neki konzervativni zastupnici u gradskoj skuptini i neke udruge branitelja su prosvjedovali zbog snimanja filma s takvom tematikom. Takoer je cijeli film bio javno prozivan, jer jednu od glavnih uloga igra popularna srpska glumica Mirjana Karanovi. Prva drama kralja hrvatske filmske komedije Vinka Breana.Slika 5: Maral

33

U malom otonom mjestu pronio se glas da se na otoku pojavio duh pokojnog marala Tita, to izaziva razne reakcije ljudi. Stari islueni partizani ele vjerovati da je dolo vrijeme povratka socijalizma, pa mjesto neobine pojave diktatora postaje hodoasniko odredite umirovljenih boraca, koji u gomili dolaze s kopna na otok. Agilni gradonaelnik koristi ovu pomamu da pokrene otoni turizam, pa u patvorenoj kulisi, s uvjebanim govorima, crvenim zastavama i kolektivnim ritualima, eli reanimirati Honeckera, Staljina i Maoa kako bi time maksimalno poveao profit. Kad policajac otkrije da je Maral tek pobjegli psihijatrijski bolesnik, ljuti ga stari ljudi, koji su pomou lanog marala prigrabili vlast u selu, odvode zajedno sa suradnicima pred revolucionarni sud. Ideoloki umjereno golicava puka komedija stopostotno napravljena publici na veselje, matovito reirana, doekat e narednu godinu na vrhu domae ljestvice gledanosti, i s nagradom Berlinalea na polici.

Slika 6: Kako je poeo rat na mom otoku

34

Poetkom 1991. godine, kad su u Hrvatskoj vojarne jo pod nadzorom jugoslavenske armije koja ne priznaje hrvatsku samostalnost i ne eli osloboditi hrvatske mladie koji su se zatekli na sluenju vojnog roka, na jedan maleni otok na Jadranu dolazi Bla Gajski, koji eli svojega sina izvui iz vojarne. No, stanje na otoku je napeto. Major Aleksa, minirao je skladita i prijeti kako e cijeli otok dignuti u zrak ako itko ita pokua protiv njegove vojarne. Mjetani pak organiziraju priredbu ispred vojarne i izmeu pjesama i recitacija pregovaraju s majorom i pozivaju njega i vojnike na predaju. Bla Gajski ne uspijeva nai pomo za spaavanje sina jer je svatko na otoku zaokupljen svojom ulogom u burnim dogaajima. U tom kaosu, Gajski shvaa da mora biti lui od ludih ako eli pomoi sinu, te preobuen u asnika jugoslavenske vojske ulazi u vojarnu i spaava sina zajedno s orujem kojim je major iz vojarne prijetio otoku. Niskobudetna TV komedija koja se pretvorila u nenadmaeni domai kino-hit, a njen autor, iz filma u film, u najpoznatijeg hrvatskog filmaa.

35

Zakljuak

U veini zemalja filmovi imaju neki svoj zajedniki stil, to Hrvatska nema zbog ega ga je ujedno teko marketinki obuhvatiti. Vani ljudi trae nekakav trade mark, brand, po emu e im hrvatski film biti prepoznatljiv. Trenutano smo dramaturki kvalitetni, konano smo se odmaknuli od ratne tematike i zato smo zanimljivi inozemstvu. Meutim interes za hrvatske autore trajat e jo godinu dana i ako se od nae kinematografije u tom razdoblju ne napravi brand, propustit emo priliku da na film proe u Europi te e nakon Srba, Slovenaca i Bosanaca umjesto nas doi na red Makedonci, Maari i Talijani. U ovom trenutku su Europi zanimljivi nai autori, ali ih se ne vee uz Hrvatsku, nego uz Balkan. Hrvatske kinematografije bez sufinanciranja drave i Hrvatske televizije ne bi ni bilo, tako da ona nikada nee "stati na svoje noge", ako se pod tim podrazumijeva zarada na otvorenom tritu. Zapravo si niti jedna europska kinematografija to ne moe priutiti. ak i daleko gospodarski snanije i mnogoljudnije zemlje, poput Francuske i Njemake, financijski podupiru svoj film, a njihovo trite i govorno podruje su neusporedivo vei. Tome moramo pridodati i drastian pad broja kinodvorana u Hrvatskoj, te opi pad gledanosti. Amerika filmska industrija je pokorila svijet. Probajte se sjetiti kada ste zadnji put u kinu pogledali neki poljski, maarski, grki ili makedonski film. A na film je trenutno po kvaliteti bolji od tih kinematografija. Moe se postaviti pitanje treba li nam uope hrvatski film. Mogli bismo se zapitati i treba li nam hrvatska knjievnost ili hrvatsko kazalite. Naravno da je potrebno. To je izraz naega nacionalnog identiteta, onoga to smo bili, to jesmo i to emo biti, a u konanici je i isplativo, jer se novac uloen u kulturni proizvod uvijek na ovaj ili onaj nain vraa kroz pozitivnu sliku zemlje jake kulture. Hrvatski film zadnjih godina polako i postojano gradi sliku jedne respektabilne kinematografije u europskim razmjerima. Vie nego ikada prije hrvatski su filmovi prisutni na svjetskim filmskim festivalima i esto dobivaju nagrade. Velika je to pohvala za kinematografiju od svega nekoliko filmova godinje. Nema arobne formule za uspjeh, ali da bi hrvatski film bio prepoznatljiv, mora biti autentian, svjedok nae zbilje, naih socijalnih i drutvenih prilika, autorski pripovjeda nae povijesti i batine. Treba uvijek ii od sebe prema svijetu, a ne obratno. Lijepo se kae: "Potuj sebe, pa e te i drugi potovati".

36

Literatura

1. Bogli, M.: Film kao sudbina, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1988.2. Krelja, P.: Golik; Kranska sadanjost, Zagreb, 1997. 3. krabalo, I.: Dvanaest filmskih portreta, V.B.Z. d.o.o, Ljubljana, 2006.

4. Turkovi, H., Majcen, V.: Hrvatska kinematografija, Hrvatski filmski savez, Zagreb,

2003. 5. Internet: http://www.film.hr/

http://www.hfs.hr/hfs/intro.asp

http://www.arhiv.hr/hr/hda/fs-ovi/kinotek