HUM - Ruđer Bošković InstituteNikolića. Svakako valja spomenuti i nekoliko antologija hrvatskoga pjesništva u kojima su uvrštene neke Lendićeve pjesme. U časopisu Studia Croatica

HUMčasopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru

osnivač i nakladnik Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

za nakladnikaSlavica Juka

uredništvo Boris Berić (Osijek) Stipe Botica (Zagreb) Ruggero Cattaneo (Milano) Mirko Gojmerac (Zagreb) Božo Goluža (Mostar) Serafin Hrkać (Mostar) Slavica Juka (Mostar) Antun Karaman (Dubrovnik) Antun Lučić (Mostar) Mile Mamić (Zadar) Anto Mišić (Zagreb) Šimun Musa (Mostar) Vladimir Pandžić (Zagreb) Robert Sullivan (Champaige)

glavni urednikŠimun Musa

odgovorna urednica Slavica Juka

tajnikIvica Musić

lektura i korekturaIvica Musić

prijevod na engleski jezikIvana Zovko

naslovnicaKrešimir Ledić

grafička priprema i tisakFRAM ZIRAL, Mostar

adresa uredništvaMatice hrvatske bb, 88000 Mostar

Telefon: +387/036/355-400Faks: +387/036/355-401E-mail: [email protected]

naklada 500 primjeraka

Časopis izlazi jednom godišnje (i po potrebi).ISSN 1840-233X

Mostar 2008. br. 4 str. 360

HUMčasopis Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Mostaru

Mostar, prosinca 2008.

5

Sadržaj

Šimun MusaPOSUDA BOLI – MORE LJUBAVI(O životu i pjesništvu Ive Lendića) .........................7

Boris Berić • Anđelka RagužADAM AND EVE IN THE VR HOUSE OF MILTON’S PARADISE LOST ................36

Mirna Brkić PUTOVANJE KAO POTRAGA ZA SMISLOM ................................................................61

Senka Marinčić POVRATNA ZAMJENICA KAO ZAMJENICA IDENTITETA U NJEMAČKOME I HRVATSKOM JEZIKU .........................................................................................................78

Ružica Zeljko-ZubacSLOŽENICE TIPA “IMENICA + IMENICA” U NJEMAČKOME JEZIKU PRAVNE STRUKE I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI NA HRVATSKOME JEZIKU ...93

Marijana SivrićMOĆ I SOLIDARNOST U NAČINIMA OBRAĆANJA ................................................ 118

Rafaela Božić-ŠejićULOGA NOMINATIVNIH REČENICA U POEZIJI IOSIFA BRODSKOGA .......... 133

Eugenija Ćuto • Zdenka Matek ŠmitВИКТОРИЯ АНАТОЛЬЕВНА ФОМИНА, ПЬЯНАЯ КРЫСА НА КУХНЕ: ЯЗЫКОВОЙ АСПЕКТ .........................................................................................................148

Zoran Primorac • Andrej Ule PARADIGMA I KOMPLEKSNO MIŠLJENJE (1) ............................................................164

Mate BuntićKOZMOLOŠKI DOKAZ I PRIRODOZNANSTVENE TEORIJE ................................189

Antonio PoljakVERIFIKACIJA I FALSIFIKACIJA ZNANSTVENIH TEORIJA .................................210

Teodora VigatoPOLJSKO-HRVATSKE LUTKARSKE VEZE ................................................................... 228

6

Pavao KnezovićRARA CROATICA U HUMAČKOJ KNJIŽNICI (2) ......................................................253

Ilija DrmićLIST CRKVA NA KAMENU I NJEGOVA ULOGA U CRKVI I DRUŠTVU ............ 287

Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Mario KapulicaDRUŠTVENI SOFTVER U MREŽNIM ODNOSIMA S JAVNOSTI ..........................314

Iko Skoko • Stana OdakSTUDENTI NOVINARSTVA I MEDIJI ............................................................................332

PRIKAZI I OSVRTIHrvatska drama u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas ........................345Paradigma za međureligijski dijalog ....................................................................................350Zlo oko ......................................................................................................................................352

NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU ..................................................................... 355

7

UDK 821.163.42.09 Lendić Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 10. XII. 2008.Šimun MusaFilozofski fakultet u Mostaru

POSUDA BOLI – MORE LJUBAVI

(O životu i pjesništvu Ive Lendića)

Sažetak

U članku se govori o životu i djelu, posebice o poeziji Ive Lendića, ista-knutoga katoličkog pjesnika neupitne vrijednosti. Kao pripadnik drugoga naraštaja katoličkih intelektualaca u književnosti se javio 30-ih godina 20. stoljeća, kada objavljuje i dvije zbirke poezije (Lirika, 1930. i Angelusi, 1936.). Osim poezije pisao je i prozu, kritiku (ponajviše književnu), eseji-stiku; bavio se novinarskim i uredničkim radom, a pokretač je i mnogih inicijativa i umješan organizator raznih akcija. Zapravo, Lendić pred-stavlja pravoga “tumača duha svoga vremena”. Poslije Drugoga svjetskog rata našao se u Rimu odakle odlazi u Argentinu (1947.), gdje ovaj ista-knuti emigrant djeluje kao vrstan novinar i urednik javljajući se povre-meno i pjesmama. Smatrao je da su istina, dobrota i ljepota odrednice svakoga umjetničkog djela. To estetsko i etičko jedinstvo navlastito želi pokazati u svojoj poeziji.

Ključne riječi: književnost, poezija, katolički, duh, Bog, zavičaj, domovi-na, emigracija.

8 HUM 4

Šimun Musa

1. Život i rad

Cijelo vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata, sve do devedesetih go-dina 20. stoljeća, Ivo je Lendić1 prešućivan (zaobilažen i zabranjivan), iako je, valja znati, od svoje druge zbirke Angelusi, objelodanjene 1936. godine (prva njegova zbirka Lirika izišla je 1930.), do 1945. bio nezaobi-lazan ne samo kao književnik hrvatskoga katoličkog pjesništva nego i kao “vjerodostojan tumač svoga vremena” (novinar, urednik, književni kritičar, polemičar, feljtonist, esejist), umješan organizator i poticatelj mnogih “akcija”; poznat dakako ponajprije kao sudionik i vođa “kato-ličke akcije” – reevangelizacijske djelatnosti po kojoj se cijeli društveni život nastoji tretirati i poimati prema katoličkim načelima. Usto, u širo-koj lepezi svojih interesa i djelovanja, osim spomenuta duhovnoga rada, isticao se na političkome i socijalnom planu, kako napisima tako i prak-tičnim prinosima, afirmirajući svoja načela uvijek u domoljubnu zano-su, moralno čvrst, vjernički predan i široko humanistički orijentiran.

Ako se izostave prilozi u tisku i periodici iz hrvatske emigracije, onda se od 1945. godine do danas može navesti tek nekoliko članaka2 koji go-1 Ivo Lendić rođen je u Janjini na Pelješcu 4. lipnja 1908., gdje je pohađao pučku školu. Kao

srednjoškolac pohađao je u Dubrovniku Klasičnu gimnaziju (u sjemeništu), a bio je i surad-nik i urednik dubrovačkoga srednjoškolskog časopisa Žar što su ga pokrenuli B. Perović, L. Perinić i I. Bogdan. Prvu je pjesmu objavio u Narodnome listu u Dubrovniku 1926. godi-ne. Poslije srednje škole upisao je 1928. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studij filozofije i eksperimentalne psihologije. Već se od studentskih dana bavio novinarskim i književnim radom djelujući kao urednik časopisa Luč, nakon toga kao suradnik i urednik novina Narodna politika i Hrvatska straža, a 1941. godine postao je suradnikom časopisa Hrvatski narod te je kasnije bio i njegovim dopisnikom iz Rima. Iz Rima je otišao godine 1947. s mnogim hrvatskim izbjeglicama u Argentinu. Od 1947. do 1955. bio je urednikom lista Glas sv. Antuna u Buenos Airesu. U srpnju 1957. operirao je tumor na mozgu od kada je i paraliziran. I poslije toga, iako umnogome spriječen bolešću, nastavio je suradnju u emigrantskim glasilima, čak je držao i predavanja, napose ona u Hrvatsko-argentinskome kulturnom klubu, a postao je i članom Hrvatsko-latinoameričkoga kulturnog instituta od 1961. godine. Već je u mladosti objavio dvije zbirke pjesama, Lirika (1930.) i Angelusi (1936.), a i u emigraciji je nastavio pisati pjesme; objavljivao ih je u Hrvatskoj reviji urednika Vinka Nikolića. Svakako valja spomenuti i nekoliko antologija hrvatskoga pjesništva u kojima su uvrštene neke Lendićeve pjesme. U časopisu Studia Croatica objavio je u suautorstvu s Ivom Bogdanom godine 1964. političkopravnu raspravu “Las relaciones entreYugoslavia y Santa Sede”. Umro je u gradu Iguazu u Argentini 1. travnja 1982.

2 Usp. Neven Jurica, “Poezija Ive Lendića”, u: Bog i hrvatska poezija XX. st., Zagreb, 1991., str. 141-147; Cvjetko Milanja, “Lendićevo pjesništvo od zavičajnog do Kristovog krajolika”, Hrvatska revija, 46 (1996.), br. 1, Zagreb, str. 131-143; Božidar Petrač, “Pogovor”, u: Ivo

9prosinca 2008.

POSUDA BOLI – MORE LJUBAVI (O životu i pjesništvu Ive Lendića)

vore o Lendiću i objektivno ga predstavljaju određujući tako i njegov po-ložaj u korpusu hrvatske književnosti. (Istina, uz te napise i njegove su pjesme uvrštavane u “domovinske” antologije duhovne lirike.3) Lendić je svojim ideološkim, teološkim, socijalnim i političkim, filozofsko-psi-hološkim, književnokritičkim, književnoteorijskim i književnopovije-snim te kulturološkim člancima svoja poimanja i svoja načela zastupao dosljedno i odrješito. Navlastito je promišljao o istini, dobroti i ljepoti kao stožernim sastavnicama svakoga umjetničkog djela, promatrajući te vrijednosti u jedinstvu, nastojeći ostvariti to jedinstvo i u svojoj poeziji. Ta neodvojivost etičkoga i estetskoga njegovu liriku i čini visoko rangi-ranom u krugu religiozne poezije.

Počevši od djetinjstva, poglavito od srednjoškolskoga doba provede-noga u Dubrovniku, Lendić se odgaja, odrasta i stasava u duhu Hrvatsko-ga katoličkog pokreta4 što ga vodi ugledni franjevac Bonifacije Perović. Kao čelnik navedenoga pokreta i duhovni vođa Katoličkoga akadem-skog društva “Domagoj” on će biti i ostati Lendićev uzor i zaštitnik i u egzilu, u Argentini. Naime, dubrovački srednjoškolski časopis Žar, što su ga pokrenuli spomenuti Perović i Bogdan, već kao srednjoškolac ure-đuje Ivo Lendić, da bi odlaskom na studij u Zagreb otpočeo suradnju u Luči i Hrvatskoj prosvjeti pišući uglavnom o domaćim i stranim pisci-ma i književnim fenomenima. Kao suradnik i član uredništva Narodne politike (glasila Hrvatske pučke stranke), a kasnije, poslije siječanjske diktature 1929., glasila Hrvatska straža, Lendić je u društvu dr. Mari-ja Matulića, glavnoga urednika, Ljubomira Marakovića, Petra Grgeca,

Lendić, Angelusi, Zagreb, 2000., str. 177-203; Z. Gavran, “Tradicionalna modernost”, u: Z. Gavran, Pod svodovima svoga neba: Književni ogledi i kritike, Zagreb, 2007., str. 99-106.

3 Usp. N. Jurica – B. Petrač, U sjeni transcendencije, Zagreb, 1987.; N. Jurica – B. Petrač, Duša duše hrvatske: Novija hrvatska marijanska lirika, Mostar, 1988.

4 Prvi hrvatski katolički kongres održan je u Zagrebu 1900. godine i taj je kongres od izni-mne važnosti za rad Hrvatskoga katoličkog pokreta. Na inicijativu krčkoga biskupa Antuna Mahnića u Rijeci je 1904. upriličen skup katoličkih svećenika i intelektualaca laika koji su trebali preuzeti ulogu kristijanizacije i evangelizacije hrvatskoga društva koje se okrenulo modernističkomu liberalizmu. Već sljedeće godine (1905.) u Beču počinje izlaziti časopis Luč čiji je ideolog i urednik Ljubomir Maraković, a kojemu se kasnije pridružuje i Ivo Len-dić. S vremenom će i u HKP-u nastati nesloga. Iako je po svome dolasku za nadbiskupa (1936.) blaženi A. Stepinac nastojao prevladati sukobe između “domagojaca” i “križara” po-moću nepristrane KA, nažalost nije bilo većega uspjeha.

10 HUM 4

Šimun Musa

Vladimira Deželića (mlađega), Janka Šimraka, Mate Ujevića, Bože Dula-bića, Stjepana Hrastovca, dakako i Ive Bogdana i još nekih protagonista katoličkoga književnog kruga. Lendić zapravo pripada drugomu nara-štaju katoličkoga pokreta koji u javnosti nastupa početkom tridesetih godina (starijemu naraštaju pripadaju katolički intelektualci kao što su već spomenuti Petar Grgec, Ljubomir Maraković, Mate Ujević i još neki koji temelje i oblikuju duhovnu scenu na kojoj se kasnije javljaju mlađi sljedbenici, gore navedeni, drugi naraštaj). Govori li se o HKP-u, valja napomenuti kako je navlastito časopis Luč,5 uz još neka glasila, imao zadaću u svim društvenim vidovima života, napose intelektualnome, djelovati sukladno katoličkim načelima, na korist nacionalnih interesa, a protiv svih “lijevih” ideologija.

Najprije u Luči, a poslije 1929. godine i u Hrvatskoj straži,6 mnogo će pisati o piscima stranih književnosti (npr. o T. Mannu, E. Kischu, V. Woolf, J. Londonu, Yeatsu, Papiniju, Rimbaudu; Mistralu i mnogim drugim piscima), o književnim fenomenima i zanimljivostima (npr. o francuskome katoličkom romanu, novostima iz irske, češke, talijanske, španjolske literature), pokazujući pritom očit i živ interes za strane, a još više za domaće pojave, procese i autore tako da nije bilo gotovo ni jed-noga viđenijeg pisca na hrvatskoj sceni toga doba a da o njemu Lendić nije progovorio (npr. o Đ. Sudeti, S Mihaliću, T. Ujeviću, D. Cesariću, D. Tadijanoviću, M. Budaku, S. Košutić i dr.). S nekima je i polemizirao suprotstavljajući se uglavnom njihovim “lijevim” ideologijama (npr. s M. Krležom, A. Cesarcom, I. Kozarčaninom). U tim polemikama, osvrtima,

5 Luč (1905.-1942.), glavno glasilo hrvatske katoličke mladeži i stožerno glasilo HKP-a, naj-prije izlazi u Beču, a kasnije u Zagrebu; cilj mu je “kristijanizirati i evangelizirati ukupan društveni, politički i kulturni život hrvatskog naroda” – sukladno geslu pape Pia X.: “Omnia restaurare in Christo” (“Sve obnoviti u Kristu”), što je glavno načelo HKP-a i svih tadašnjih katoličkih intelektualaca.

6 Hrvatska straža izlazi 2. srpnja 1929. u Zagrebu kao nezavisni hrvatski katolički informativ-ni nestranački dnevnik s ciljem onemogućivanja svake protukatoličke i protuhrvatske ten-dencije te “odgoja naroda po zdravim katoličkim načelima”. Osim toga u djelovanju ovoga lista stalno zvoni opomena o opasnosti velikosrpske politike kakva se vodila nakon Radićeve smrti, upozorenje da je jugoslavenstvo kakvo promiče i Hrvatska pučka stranka obična za-bluda, a u novim uvjetima, kada nastupa HSS i kada se na europskoj sceni javlja fašizam, i ova se stranka pokazuje zbunjenom te neuspješno nastoji riješiti hrvatsko pitanje u granica-ma Jugoslavije.

11prosinca 2008.


kritikama i raspravama očit je njegov kršćanski svjetonazor, ali i veli-ka erudicija, posebice poznavanje svjetske i domaće književnosti, kao i izoštren književni senzibilitet i uza nj svojstveno mu promišljeno estet-sko vrjednovanje.

Najveće i najvažnije književne studije o S. S. Kranjčeviću, Đ. Sudeti i V. Vidi napisao je prigodno, ali ne i “prigodničarski”: o Kranjčeviću je napisao studiju u Hrvatskoj reviji u povodu pedesete obljetnice njegove smrti (1958.); o Đ. Sudeti je u povodu desete obljetnice njegove smrti održao predavanje koje je objavljeno u Hrvatskoj straži (1937.); a kad je iz tiska izišla Vidina zbirka Svemir osobe, objavio je članak u Glasniku sv. Antuna, da bi nakon toga napisao i predgovor njegovim Sabranim pjesmama (1962.).

Ako se zna da je Lendić pisao i prozne književne vrste objavljujući ih u Hrvatskoj straži pod pseudonimom Lambada, zatim i članke o likov-nim stvarateljima i njihovim djelima (o I. Meštroviću i J. Kljakoviću), uza sve prije navedeno, onda se vidi koliko je bio širok raspon njegovih interesa.

Kada je Ivo Lendić zajedno s I. Bogdanom i B. Perovićem unutar Hr-vatskoga katoličkog akademskog društva “Domagoj” pokrenuo ediciju Moderna socijalna kronika (MOSK), 1931., u vidu “popularnih brošu-ra”, u njoj se tumače i kritički prosuđuju aktualna ideološka, vjerska, socijalna i politička pitanja, navlastito sa stajališta papinskih enciklika (Rerum novarum iz 1891. i Quadragesimo anno iz 1931.), kao i s motri-šta suvremene Katoličke crkve; nastoji se upozoriti vjernički puk na sva zla i opasnosti od protunarodnih i protukatoličkih središta moći. Ova je edicija imala velik utjecaj na mladež od 30-ih godina 20. stoljeća pa do 1945. stvarajući duhovno-kulturni ambijent u kojemu će dominirati pojedinci kao što su spomenuti intelektualci, i to posebno Maraković, Grgec, a onda i Žanko, Čepulić, Glavaš, kao nositelji onih ideja koje su u biti humanističke i europske pa ih se nije moglo olako okvalificirati i onemogućiti “floskulom nacinal-klerofašizma”, reći će Milanja. Takva poimanja i takvu orijentaciju poticalo je katoličko ćudoređe i rodolju-blje, što se očitovalo u svim sferama njihova života i rada, bilo da je riječ

12 HUM 4

Šimun Musa

o sociološkome, ideološkom, filozofskom, političkom, teološkom, a na-pose književnome djelovanju.

2. Poezija

Pratimo li izvorište, poticaje i preokupacije, slutnje i nade, opseg i bitne sadržajne točke Lendićeva pjesničkoga stvaralaštva kao i kva-litativne domete, različite pobude i utjecaje u međusobnim dodirima i prožimanjima, u njihovoj stilotvornoj korespondenciji na relaciji od stvarnosti do onostranosti, mogu se izdvojiti tri osnovna motiva, a to su: zavičajno-domoljubni motiv s pelješkim krajolikom i Janjinom i s više podmotiva o životu mornara, težaka, o kulturi na tim južnjačkim kamenitim prostorima, običajima, obiteljskoj idili (otac, majka, braća i sestre), o hrvatskome narodu i domovini uopće; zatim slijedi motiv boli, bolnice, patnje, osamljeništva i trpljenja, koji se s onim prvim, zavi-čajno-domoljubnim, motivom spaja u misterij katarzne moći, katolički motiv, kao treći motiv koji je najdublji pokretač i najsnažnije nadahnuće u stvaralaštvu ovoga pjesnika. Ovi se motivi javljaju u nokturalnome ruhu, s pričimbama Angelusa, sa slikama bolničkih verandâ i nameću u prvi mah strah i tjeskobu, ali tu patnju, bol i vremeniti usud lirski subjekt doživljuje (bez obzira na trenutke straha i tjeskobe) kao duhovno proči-šćenje, razotuđenje, iskupljenje te konačno ostvarenje nade – postizanje biti. Motivsko-tematski krug ovoga pjesnika zatvara se njegovim pje-sništvom nastalim u egzilu koje nosi slična duševna stanja i spomenute motive, samo pojačane nesrećom zbog “otete domovine”.

Prvi Lendićevi mladenački stihovezi, ukorijenjeni u rodni janjinski krajolik, slika su pjesnikovih zavičajnih evokacija omeđenih prepoznat-ljivim motivskim znakovima. Maslinici i vinogradi, međe i doci, ružma-rin, vrijesak i kadulja, borovo granje obliveno smolom i blizina mora pejzažni je rekvizitorij i prve mu pjesničke zbirke Lirika (1930.). Ako se na trenutak i učinilo da je riječ tek o mladenačkome poetskom isko-raku, o “srednjoškolskom vježbalištu” kako kaže Cvjetko Milanja, već sljedeće pjesme ukazuju da će pelješki zavičaj i mediteransko ozračje ostati Lendićevim stalnim lajtmotivima na koje će se “naslanjati” njego-

13prosinca 2008.


vo cjelokupno pjesništvo i zavičajno-domoljubne i intimističko-religi-ozne motivacije. Tu prvu zbirku motivski dopunjuju dvije stilski zrelije pjesme objavljene u zbirci Lirika grude7: “Pjesma o očevim rukama” i “Pelješki tovar”.

O “grudoliričarima” su, uz ostale, pisali Dušan Žanko u svojoj Skici za studiju Domoljubna poezija Vinka Nikolića, a napose kritičar Ivan Krolo koji je upozorio na važnost toga književnog fenomena ističući u njemu osjećaj prema grudi, prema hrvatstvu i prema hrvatskoj pjesmi. Iako je već u prvoj zbirci Lirika Lendić objavio diptih “Pjesma o očevim ruka-ma”, nakon određene usporedbe s ovom pjesmom u zbirci Lirika grude lako je zaključiti kako je u zajedničkoj zbirci pjesma dotjeranija, punija, estetski dojmljivija, bolja.

“Pjesma o očevim rukama” pjesnikov je hvalospjev ne samo rukama koje su ga othranile nego i svim hrvatskim težačkim rukama koje su kao Kristove raspete podnosile i najveći trud i od kamenja zemlju samljele. Socijalni motiv o hrvatskome težaku metaforički je naglašen i u trodi-jelnoj pjesmi o pelješkome tovaru, težakovu suputniku i supatniku koji krotko daje svoje nisko pleće / da mjesto težaka teški teret nosi. Kroz po-malo ironično izjednačavanje težaka i magarca zrcali se sudbina svako-ga hrvatskog seljaka: Premda ga tuku, on ne plače nikad. Po toj zavičaj-no-socijalnoj tematici, po iskonskome doživljaju antejske sljubljenosti čovjeka i zemlje, Lendić se uklapa među pjesnike poput Tadijanovića, Gervaisa, Balote ili pak Galovića, koji u svome poetskom izrazu ostaju vjerni pitoresknim zavičajnim pejzažima koji su ih duhovno odredili.

Slijedom iskustvenoga motivskog sloja u kojemu dominira zavičajni krajolik, otvara se i druga pjesnikova motivska preokupacija: duhovnost, naglašena kontemplativnost, okrenutost u sebe. Pojavom druge zbirke pjesama Angelusi8 (1936.) Lendić je progovorio kao pjesnik koji se pot-

7 Zajednička zbirka desetorice autora, izišla 1934. godine u ediciji Omladinske knjižnice MH. Skupina mladih pjesnika, nacionalno osviještenih i katolički orijentiranih, svojim pjesniš-tvom zavičajno-domoljubne tematike postaje protutežom aktualnim avangardističkim stru-janjima u hrvatskome pjesništvu. Na tu se zbirku nadovezuje list Naša gruda koji je Lendić ilegalno pokrenuo s Vladimirom Singerom i dr. Milom Starčevićem. Predstavljanjem knji-ževnoga rada i idejne orijentacije Mile Budaka (“S Budakom protiv Krleže”, “S Budakom u novu književnost”), list je dobio nacionalnu i prohrvatsku odrednicu.

8 Angelusi su ujedno i posljednja Lendićeva zbirka (1936.). Pjesme nastale kasnije razasute

14 HUM 4

Šimun Musa

puno odmiče od zbilje i okreće intimističko-duhovnim refleksijama pre-ispitujući iznutra svijetle tunele svojega života ne misleći o zlatu nego o zlatnom prašku u čaškicama ljiljana (“Pjesma o ljiljanima”9) duboko svjestan Božje prisutnosti, Božje ruke koja ga pouzdano štiti.

Iako Angelusi odaju suptilnoga pjesnika koji ponire u tajnu boli kao njegovu bitnu odrednicu, dio pjesama posvećen je i zavičaju što potvr-đuje njegovu duboku povezanost s vlastitim ishodištima. Ti pejzažni motivi nisu tek zabilježeni trenutci doživljaja prirode, nego njegova pje-sma izbija iz iskreno inspirirane riječi, iz logosa toga mikrokozma, pa i iz cjelokupna svemira s kojim je lirski subjekt srastao, a pejzaž postaje vidljiva veza što ukazuje na tajanstvo svemirskoga sklada. Te slike za-vičajnosti odišu svjetlošću, bjelinom svitanja, podnevnim sjajem i či-stoćom. Takva je pjesma “Staze poluotoka” u kojoj se poetski subjekt i objekt izjednačavaju: oživljene staze kao da preuzimaju mladenački nemir sputan bolešću:

Uzveru se često do planinskih vrhunaca,Zablista tad more s obje strane poluotoka;A onda jedva dočekaju kakav hitri obronakDa jurnu niz strminu poput potoka.[…]

Čim šum morski čuju, upute se k njemu,znatiželjno i hitro na obalu slaze,pa, nehotice, gledajući valovepo hridima gaze.

Kad udare bure i morske oluje,tad ih škropi vjetar rosom pjene morske;zatim pune soli pobjegnu od morau visine gorske.

su po raznim časopisima, najviše u Hrvatskoj reviji: rimski ciklus elegija, deset pjesama ovidijevskoga naslova Ex Ponto (HR, 1963.) i sedam pjesama pod naslovom Inter Angustias (HR, 1960.) čine poetsku cjelinu koja se, prema nekim autorovim naznakama, trebala naći u zbirci pod naslovom Prognano srce.

9 “Pjesma o ljiljanima” objavljena je 1957. u antologiji Vinka Nikolića Pod tuđim nebom.

15prosinca 2008.


Pejzaž prestaje biti obična slika; on je često antropomorfiziran, po-staje sredstvo pomoću kojega se uspostavlja okomica prema nebeskim visinama. Slijedeći ustaljena topografska odredišta kroz pjesme “Kape-lica u šumi”, “Angelus nad vinogradima”, “Staze poluotoka”, “Jemanje”, “Melju se masline”, u stvari “putujemo” od konkretnoga, vidljivog i opi-pljivog svijeta boja, zvukova, miomirisa – od ćutilnoga k onim duhov-nim i duboko otajstvenim prostorima po kojima Lendić i jest onaj pje-snik o kojemu govorimo.

***

Interpretirati poticaje, vrelišta i duhovne preokupacije na kojima se zasniva njegova lirika pretpostavlja s pjesnikom putovati i proći janjin-skim maslinicima i pelješkim stazama, zaći s težacima u vinograde, ući u kapelicu i pomoliti se Gospi Žalosnoj, ali i ležati na verandama brojnih sanatorija, u bolesničkim sobama, kroz pritvorena vrata gledati u nebo, a najzad i u argentinsko zviježđe i čeznuti za pelješkim krajem, biti jedno od prognane djece koja lutaju po tuđini s preostalim tračkom spasonosne nade što ju jedino vide u majci ili majci domovini. Ali, znajući da bitno nije u onome što osjetilima zahvaćamo izvana, nego da bit treba tražiti u skrivenim prostorima svijeta i čovjeka, Lendić polazi od svoje nutrine. Krhka zdravlja, samozatajan i melankoličan zbog neiživljene mladosti, zbog zatomljenih životnih ushita, pjesnik se okreće prema “unutra”, k sebi, k duši koju treba ojačati i ukazati joj da ljepote još ima:

O, ima ljepote, o kojoj katkad ni bolesnipjesnik ne sniva!

Svakog dana, unatoč boli, svjetlije mi biva.(“Sav u kvarnerskom sjaju”)

I upravo to zalaženje iz stvarnoga, vanjskoga k “unutarnjemu” jedno je od bitnih točaka Lendićeva pjesništva. Njegova misaona tkanja o te-meljnim ljudskim vrijednostima, o životu, smrti i vjeri jednostavna su i iskrena, bez težnji očuđavanja i dubokoumna filozofiranja, pa i onda kada progovara o misteriju vječnosti. “Lendić je pjesnik, u kojeg ne ćemo

16 HUM 4

Šimun Musa

naći ni sjenu kakve namještenosti, usiljenosti, nenaravnog prenavljanja. Sve suvišno i artificijelno njemu je u književnom stvaranju nepoznato. On se služi onom iskrenošću, koja ne prikriva ili ne ostavlja u sjeni ništa od života, koji on duboko proživljuje”10, ocjenjuje Hrvoslav Ban pjesni-ka za kojega je vjera u Kraljevstvo Božje i Svemogućega potpuno jasna stvar o kojoj se ne postavljaju suvišna pitanja, a priroda je samo dio te vječnosti, oduhovljeni prostor čovjeku darovan.

Usredotočivši se na religiozno-intimističku motiviku, Lendić se svr-stao među važnije hrvatske katoličke pjesnike, no pritom on nije prestao govoriti o zavičaju. Naprotiv, zavičajni znakovi mediteranskoga krajoli-ka, na koje smo već navikli, i dalje najizražajnije govore o njegovoj ne-mirnoj duši što je otvara prema Bogu u nadi njezina izbavljenja. Vanjski svijet tako postaje ugođajni okvir pjesnikovih duhovnih stanja, svojevr-sna sveza između čitatelja i lirskoga subjekta zagledanoga u svoju du-hovnu nutrinu:

I pogledom ispitujem iznutra zidoveSvijetlog tunela mog života…

(“Elegija na kolodvoru”)

Nadalje, takvo postavljanje motiva upućuje nas na drukčije pro-matranje Lednićeva pjesništva – na uspostavu oprječnih semantičkih odrednica, na ono što je vani i ono unutra, na esencijalnu i egzistenci-jalnu razinu, na horizontalu i vertikalu, na svjetlo i tamu, na doživljaj izvanjskoga svijeta koji osluškuje iz bolesničkoga kreveta užarenih očiju uprtih prema Svemogućemu:

Svemir je u sredini svoga visa čist i bezsvijetla.Slijepe zvijezde ne gledaju u nizinu.Ali plamte moje oči. Pogledi lete u visinui traže Tebe, Bože moj, u ovoj crnoj noćiizmeđu tamnih oblaka.

(“Slijepe zvijezde”)10 Hrvoslav Ban, “Rječite pjesnikove tišine: Uz sedamdesetu obljetnicu života Ive Lendića”,

HR, god. 28., sv. 3., München – Barcelona, rujan 1987., str. 496.

17prosinca 2008.


Svojevrsna antitetičnost posebno je naglašena u drugome dijelu An-gelusa, u ciklusu pjesama11 “zatvorenih” u bolesničke sobe među čijim se golim zidovima natopljenim uzdasima i tjelesnim mirisima odvija bogat duhovni život: Razgovaram se u duhu sa dobrim / Kristom /(kako je to divno u ovom tihom kraju), / i čini mi se tako, / kao da nisam u svijetloj bolničkoj tišini, / već u raju… / (Leže bolesnici na verandi i gore njihova / uda u suncu, / u njima sagorijeva čežnja za zdravljem, / sva je njihova bol molitva Bogu za / zdravlje; ja sam u sobi svaki dan, / bolestan / ali svjetlošću obasjan.)

(“Sav u kvarnerskom sjaju”)

U to se bolno tijelo, posudu bola, slijeva sav vanjski svijet – i ono što je blizu, što uho duše čuje, i dalek pelješki zavičaj koji priziva u sjećanjima. I tada se javlja molitva: ponizna i pokornička, no okrjepljujuća i pobjed-nička. Posuda bola po zagovoru trpnje postaje nepresušan izvor – more ljepote! Ponirući u svijet kontemplacije, on moli usebno, skrovito, bez publike, sa zalogom vlastite boli. No, on ne moli samo za sebe – moli za san teškoga bolesnika, “za dvanaest bolesnih radnika i sebe trinaestoga”, za dušu jednoga bijednika, za siromaha beskućnika, za sve one za koje se nema tko pomoliti i za čiju bijedu zna samo On, Krist. Preuzevši ulogu posrednika između bolesnika i Krista, na relaciji ja – mi, lirski subjekt prenosi poruku: Krist je rekao, da budemo radosni...

Kada moli za sebe, pjesnik kršćanski zahvaljuje na podarenoj patnji iz koje je spoznao sve o ljepoti i veličini samo jednog koraka te vapi:

(…)primi, primi ovu bol.Za sve ono dugo trajanje, dok sam shvatio,kako su moje želje ništa,kako je sve ono najbolje i najljepše, štoTi činiš,i kako je ova moja dugotrajna bolest

11 “Vapaj bolesnika milosrdnom Kristu u proljetni sumrak”, “Ave Maria”, “Bolesnikova molitva u noći, kada ga je jako boljelo”, “Molitva za san teškog bolesnika”, “Bolesni pjesnik otkriva nove ljepote”, “Dvanaest bolesnih radnika i ja trinaesti” – naslovi su samo nekih pjesama posvećenih bolesničkim uznicima kakav je bio i sam Lendić.

18 HUM 4

Šimun Musa

najljepši dar,što si mi ga za moje dobro mogao dati,Kriste, milosrđe, primi moju bol.

(“Bolesnikova molitva u noći, kad ga je jako boljelo”)

Njegov molitveni vapaj postaje zapravo prava spona, izbaviteljica, posrednica između pjesnika i Boga, zemlje i neba, boli i olakšanja: O budi sa mnom, ne odbaci me! Sâm / sam! Trebam Te! / Slij se nevidljivim slapom ljubavi i u me! (...) Operi me! / I obliven odrazom sjaja Tvoga Božanstva / izdržat ću do kraja.

(“Et super nivem”12)

Nakon duhovnoga pročišćenja i svakodnevica mijenja svoj smisao – obasjana Svjetlom postaje lakšom, podnošljivijom. U otajstvenu dija-logu s kozmosom, s Vječnim “on će sva životna uzbuđenja blago primiti smiješkom svojega unutarnjeg bića. I tjelesnu bol […] ublažiti snagom duhovne spoznaje”13, rezimira Hrvoslav Ban pjesnikov odnos prema ži-votu koji je pjesnik intenzivno živio jedino u stihovima.

Vjera u smisao patnje i vršenja pokore, vjera u Raspetoga i život vječ-ni nije tek Lendićeva puka kulturološka i civilizacijska odrednica, nego duboko proživljeno duhovno iskustvo čovjeka predana Onomu koji sve vidi, patnika prikovana za bolesnički krevet čiji je život sveden na ob-zorje bolničkih verandâ, osamu i trpljenje po čemu upravo i zri njegov duh kojim se puni posuda boli – blagoslov darova.

U toj identifikaciji preobrazbene moći, baš kao što se Raspeti u teš-kim mukama na križu utjecao Ocu, tako se i pjesnik, sâm i razdrt bolom, obraća Kristu. Upravo u toj suživljenosti, sljubljenosti u vjeri i boli, u posvemašnjoj identifikaciji, u spasonosnoj patnji s Kristom prolazimo kroz katarzu, čistilište:

Prigibam u ovaj svečani čas(…)u počast Tebi, kralju boli, i ja svoj križ.

12 “Et super nivem” pjesma je iz kasnijega pjesničkog ciklusa Ex ponto Argentino (1963.).13 H. Ban, nav. dj., str. 496.

19prosinca 2008.


Ostao si mi, eto, samo Ti!Ali Ti si sve!Izvor, obilje i punina svega bitka.

(“Et super nivem”)

Iako Lendićev Isus nije posve počovječen, poput Šopova, on je ipak tu, blizu i blizak, prijatelj po patnjama, Onaj koji kao ulje u svijeći, ono ulje iz peljeških maslinika, osvjetljuje sve koji trpe – ne samo fizičku bol nego i onu unutarnju zbog životnih zabluda, grijeha, zaslijepljenosti, vapi i zaziva u njihovo ime: Molim se Tebi, […] Da se pričeste Tobom svi koji su hladni, / (iako to ničim, ah ničim zavrijedili / nismo) (“Molitva uskrslom prijatelju”). Njegovo je obraćanje Kristu ponizno, izraz vjere očajnika svjesna da je od boli, od rana, od križa gora samo samoća i sagiba glavu zbog svih životnih propusta: za neshvaćene šutnje noćnih nebesa, za sve nestrpljivosti u bolestima, za prežarke molitve u prola-znim stvarima, za sve one sate u budnim noćima […] kad je zanijemilo na mojim usnama ime Kristovo, neka bude, Kriste Bože moj, ova noć, ova molitva i ova bol.

(“Bolesnikova molitva u noći, kad ga je jako boljelo”)

Dakle, njegova pobuda, njegov senzibilitet i lirski govor kojim gradi pjesnički svijet različit je i od Šopova i od Sudetina i pjesništva Side Košutić, pa i od onoga što ga danas stvara primjerice Anka Petričević (sestra Marija od Presvetoga Srca), a posve drukčija od Tadijanovićeve lirike melankoličnih sumnja i prigušena agnosticizma, iako svi oni pri-padaju, osim posljednjega, katoličkoj književnosti.

Istina, sličnost sa Šopom sigurna je kada je riječ o kristovskoj blizi-ni, ali dok je za Lendića Krist Bog i Bogočovjek euharistijski Krist, Šop s Kristom razgovara kao sa suputnikom, subratom. Doduše, tako Šop misli, osjeća i stvara u prvoj fazi svoga rada, dok je u drugoj, svemirskoj fazi i za njega Krist distanciran od ovoga svijeta, od zemnosti, nedodir-ljiv, čak i neprispodobiv i stoji u svome “nedohodu”, odnosno “nebeskom otajstvu i tajanstvenom zrenju Božje biti”.14

14 Drago Šimundža, “Nikola Šop”, u: Bog u djelima hrvatskih pisaca, Zagreb, 2005., str. 383.

20 HUM 4

Šimun Musa

Dok je nekada “na zemlji” “Isus čitao novine”, družeći se s običnim čovjekom po gostionicama i radionicama, zalazio i u staje u društvo životinja (npr. “San magaradi”), pjesnički subjekt kasnije vidi Isusa u posve novoj sredini, u nebeskome ambijentu, “za novim stolom”, a ko-relacija s čovjekom posve je duhovna, onakva kakvu je daruje “gozba kralja Jaganjca”15. U tome smislu i u tom mističnome nadahnuću ćuti on nebeskoga Učitelja:

Mi se uzajamno žalimo.On mene, što mu se još nisam dovinuo,ja njega, što se tako nepromišljenolišio zemaljske radosti.

Ovaj slikovit suodnos pjesnika i Krista posve je shvatljiv u svome kodu: “Na taj se način zemaljska epifanija izravno povezuje s nebeskom u konačnom, eshatološkom dovršenju svega u jedinstvenu središtu vječ-nosti – za ‘nebeskim stolom’.”16 Riječ je o beskrajnim prostorima ono-stranosti, vječnosti, gdje sve nalazi “puni smisao i odredište” i gdje je sve “svagda nedolazno, neodlazno uvijek”, reći će Šop u pjesmi “Uobličenja u svelik”. Za Šopa se sve događa u Kristu, u “bitku svih bića”, u pravo-me Bogu (u tri osobe), koga, istina, pjesnički subjekt uprispodobljuje i najradije priziva u osobi Sina – Bogočovjeka, posrednika između neba i zemlje. Dakle, u ovoj drugoj njegovoj fazi (kozmičke poezije) sve teče poljima onostranosti, uvijek prema znakovima biblijske eshatologije i, makar se sve odvija u nadiskustvenim relacijama, mističnu ozračju i spi-ritualnu životu, dodiri i prožimanja s onim prvim razdobljem, prvotnim druženjem s Isusom na ovozemaljskim prostorima, posve su vidljivi, u idejnom su suglasju i na crti Šopova stvaralačkoga kontinuiteta.

Upravo zbog ove svemirske faze određene biblijskom eshatologijom, transcendencijom “svelika”, nije posve ispravno sažimanje Šopove po-ezije s obzirom na Krista samo na zemaljsko obzorje u kojemu je Krist fizički nazočan – prijateljski blizak u druženju s čovjekom. Tako se ni s Milanjom ne možemo posve složiti, iako je najdublje zašao i najtan-

15 Himan se moli na Uskrs (usp. Časoslov rimskog obreda, II, KS, Zagreb, 1984., str. 387 i 392). 16 D. Šimundža, nav. dj., str. 384.

21prosinca 2008.


koćutnije pronikao u Šopovu liriku, kada uspoređuje ova dva pjesnika, svodeći Šopa (samo) na onoga pjesnika kojemu je Isus “intimni prijatelj, drug s kojim čavrlja i pijucka”17, dakle i ne spominjući toga drugog, ne-beskog Boga iz faze lirskih vizija metafizičke naravi gdje je, kako i sam lirski subjekt u svome čuđenju izriče, “svakom umu nepojamna” uzviše-nost Apsoluta:

Jer doista mora da je nedostižno i neopisivo točemu je on pripravan.Žrtvovati cijelog vječnog sebe...

(“Nedohod, LXXXV”)

Šopove poetske opservacije u svojoj stilotvornoj slikovitosti, meta-forici i nadasve simbolici čine svojevrsnu sintezu, panoptikum, pove-zanost ljudi i svih stvorenja zemne blizine u nastojanju da se dosegne vječni život u Apsolutu; a Bogočovjek u svojoj svemoći spreman je, što je sukladno teološkomu učenju, “žrtvovati cijelog vječnog sebe” za taj vječni život.

Za Lendića je Krist Bog i Bogočovjek, smisao i utjeha, ali u poetsko-me postupku i realizaciji nije izraz ortodoksnoga, teološkog, crkveno-obrednog Boga. Njegov je Bog izraz njegove vjere, izraz duše shrvana bolesnika puna tjeskobe i osjećaja lišena životnoga optimizma koji je zamijenjen nadom u vječni život.

U poimanju Boga i vjere, navlastito u patnji, Đuro Sudeta vrlo mu je sličan. I on je shrvan okrutnom, neizlječivom bolešću (sušicom). Bo-lest mu je trajni izazov, temeljni motiv i bolni doživljaj, a sve u ugođaju sjetnih nokturna s pozdravima Gospi, s časima silne težnje za životom pred užurbanim koracima “sestrice smrti”. Ovaj je pjesnik uistinu stalno tražio lijeka, intenzivno stvarao, užurbano se primičući smrti. Stvarajući u “agoniji i vrućici”, taj mladić bolešću iscrpljen opire se nemirima što ih potiče skora smrt; nakratko nastupaju i časovi nade, ali je domalo nat-

17 C. Milanja, nav. dj., str. 138.

22 HUM 4

Šimun Musa

kriljuje doživljaj smrti pa on skrušeno i smireno prihvaća tu istinu koja će ga fizički odmoriti, posve i tiho oduhoviti:

Moje je tijelo umornood bolova,(...)Podaj mi, Bože, kućicu maluu poljugdje mir jesveti –na bijeli krevet leći:odmoriti se,zaboraviti –ko dah umrijeti.

(“Moje tijelo”)

Rekoh, iako je shrvan bolešću, on se ipak, bar na čas, nadao ozdrav-ljenju, uzdajući se u Božju pomoć. Idući ususret smrti (nekoliko mjeseci prije smrti), veli:

Čudit ću se da sam nekad bioi da sam ovo u raspadu tijelosačuvat htio.

(“Kad umrem”)

Sudeta je zatvoren u jedinstven svijet motivike i, makar tako uokvi-ren, on je bogat različitošću lirskih nadahnuća. Ne izjeda ga tjeskoba, lišen je svake neuroze (što ne bismo rekli za Lendića), iako ponekad sine nada u život, on ne će biti razočaran gledajući u smrt. Bolest ga je upu-ćivala na molitvu, a molio je kao istinski vjernik. I kada mu zazivi i Bogu i Mariji Majci nisu uslišani, ostaje postojan u vjeri. Bolest i vjera glavna su odredišta njegove životne sudbine.

I Sida Košutić, kao pripadnica toga katoličkog kruga, sva je posve-ćena vjeri. Međutim, bez obzira na tematiku, njoj je osnovna nakana književnostilski relevantno prikazati svijet u službi čovjeka. Ma o čemu govorila, uvijek prevladava kontemplativna svijest koja je i nadahnjuje

23prosinca 2008.


i optimistički pokreće s naglašenom etičko-didaktičkom porukom, njoj svojstvenom značajkom, pri čemu je uvijek okrenuta dobru, istini i lju-bavi, što poetski dojmljivo i znakovito slijeva u načelo:

Sve prolazi a istina i ljubav ostaju,jer im je zavičaj iza zvijezda.

(“Naše godine, Solsticij srca”)

U ove pjesnikinje nikada nije riječ o sumnji, ne pita se o smislu, nema ateističkih primisli niti agnostičkih pomućenja. Tri su sastavnice njezi-ne poetike (etička, estetska i didaktička) koje se uzajamno prate, poet-ski jedna drugu snaže i stilski nadopunjuju. Stoga i estetska vrijednost i etička uzvišenost i odgojna poruka djeluju poetski uvjerljivo i ljudski plemenito. Jedinstvo tih triju sastavnica određuju i Lendićevu poeziju, pa i cjelokupan mu opus.

U ove pjesnikinje nema bolećivosti što prati Sudetu i Lendića, nema fizičke patnje, nema straha. I Sida Košutić, kao primjerice i živuća Anka Petričević (sestra Marija od Presvetoga Srca), piše poeziju iskonskoga zova nebesa i potpuna duhovna predanja Bogu. Za sestru Mariju ni bol, ni sumnja, ni samoća nisu u obzorju i ne znače posebne poticaje; Bog joj je pobuda i poetička mjera kojom ostvaruje pjesnički svijet, nošena biblijskim zanosima i nadom u vječnost; uvijek iskreno, nadahnuto i u mistici predano; posve osobno i duboko osjećajno:

Ponovno Te dozivamsa snježnih bregovasvoga djetinjstva.Opet si me taknuosunčanom zrakom čežnjei probudio san moj.I ja Te tražimplahim očima košute...Jer u meni odjekujeTvoj zov.

(“Ponovno Te dozivam”)

24 HUM 4

Šimun Musa

U ove se pjesnikinje očito miješaju mistično i religiozno, doduše u različitim izvedbama, tvoreći tajanstveno ozračje s intonacijom, kako rekoh, posve intimnom i s prenaglašenom osjećajnosti. Istina, ni se-stra Marija, a s druge strane ni Lendić, kao ni Sudeta, nisu funkcional-no angažirani u smislu etičko-didaktičkih poruka, a što je očito u Side Košutić.

Pjesničku posebnost, originalnost, različitost, samosvojnost i u ideji i u poimanju i u stilu, dakle u pjesničkoj kreaciji, ali i u smislu ontoloških i gnoseoloških traganja za bitkom, Apsolutom, možemo vidjeti i u Tadi-janovićevu pjesništvu. On nikada do kraja jasno ni jednoznačno ne izra-žava svoja spoznajna traganja ni religiozna uvjerenja. Prihvaća i stvarnu i duhovnu dimenziju svijeta u njegovu kompleksu ne dajući konačne odgovore na bitna pitanja, a ako se i naslućuju zaključci, oni su prožeti skepsom ili su agnostički zamračeni, pogotovo kada je riječ o drugom svijetu. Uvjeren da je život određen dvjema uporišnim točkama, ljubavi i smrti, pjesnik zastaje pred upitom vječnosti:

Slutim Prolaznost Svega (...)Čemu pisati knjige?Postoji Ljubav i Smrt.

(“Intimni stihovi”)

Tako piše Tadijanović kao mladić od osamnaest godina shvaćajući prolaznost života i njegove dvije odrednice – dvije suprotnosti (ljubav i smrt). Čas je naglašenija jedna čas druga. Iako su u svojoj biti suprot-ne, sudbinski su povezane, pokreću život, misao, doživljaje, stvaralaš-tvo. Pjesnik slikovito otkriva te svoje preokupacije i u slutnji izriče, tjeskoban zbog prolaznosti, kako je smrt golemi “bezdan”, otvarajući prostor da recipijent odgovori na upit Vječnosti. Pjesnik pouzdano zna da smrt znači odlazak, sluti i svemirski prst Logosa koji upravlja svijetom, rekli bismo heraklitovski, ali kako sam poima vječnost, ne otkriva.

Prethodna analiza mogla bi utjecati na kompromisno rješenje iz-među različitih ocjena primjerice T. Gazzarija koji kaže kako Lendić

25prosinca 2008.


“ne pripada ni jednoj školi, ni jednoj pjesničkoj formaciji, ni jednom smjeru. Lendić nema svog uzora, ni idejna ni formalna”18, što je do-brim dijelom pogrješno i isključivo i u C. Milanje koji veli da se Lendić posve “i idejno i motivski i formativno – morfološki uklapa u tradiciju hrvatske književnosti 30-ih godina”19, spominjući tu i sličnosti s Uje-vićem, Tadijanovićem, pa i s Krležom, u čemu je najvećim dijelom u pravu, iako se ne bismo složili da je Lendić kao pjesnik posve određen tradicijom 30-ih godina jer smo vidjeli kako zna progovoriti izrazom vlastitih nemira što su probuđeni samo njegovom sudbinom, stihovi-ma što su pokrenuti njegovom jedinstvenom vjerom, osobitom mo-tivacijom, samo njemu svojstvenom konteplativnošću, prožeti njego-vom nokturalnošću i uistinu samosvojnim oduhovljenjem stvari, bića i pojava.

Mogao bi slijediti zaključak da je Lendić formalno, tj. oblikom stiha, strofe i tonaliteta pa i tematski i intelektualno te nizom drugih obilježja, pripadao toj tradiciji naše literature, ali unatoč svim okolnostima u svo-jim najboljim pjesmama znao je biti i izvoran.

Lendićevo bismo pjesništvo mogli doživjeti kao osobnu ispovijed čo-vjeka koji kroz stihove otvara svoju nutrinu, ali i kao nadosobnu ispovi-jed mnogih koji su jobovski ponijeli svoje životne križeve, a ostali sami sa svojom vječnom boli / i sa svojim vjernim štapom! (“Elegija o križnom putu prognanog pjesnika”).

Pjesništvo je to koje uspostavlja nove veze, značenja i znakove izme-đu ovozemaljske danosti i onostrane vječnosti, između Boga i čovjeka, života i smrti. Pročišćen od svih tragova zemnosti, u svijetu, gdje ljudi bezobzirno trče za strastima i zaradama pjesnik se u duhu franjevstva20 zgrbio i, umjesto o zlatu, misli o zlatnom prašku u čaškicama ljiljana,21 o elektronu bijele Hostije kao Isusovoj skrućenosti, svojevoljnoj paralizi s razlogom – da bi bio bliži patnicima:

18 Tonko Gazzari, “Ivo Lendić: Pjesnik vjere i bola”, HR, god. 32., sv. 3., München – Barcelo-na, rujan 1982., str. 392.

19 C. Milanja, nav. dj., str. 135.20 Lendić je pripadao trećoredcima, svjetovnomu franjevačkom redu.21 “Pjesma o ljiljanima”.

26 HUM 4

Šimun Musa

Ti,koji si izabrao svojevoljnu paralizustisnuv se sav, ukočen i nijem bezuzdaha, u Hostiji bijeloj,samo da možeš biti s nama,samo da nam budeš bliži.

(“Paralitičar ljubavi”)

Sav je njegov život sveden na trpnju, mučenje duše i tijela. No, pjesnik je svjestan da je ta bol Božji dar po kojemu i jest postao baš pjesnikom: Dok nisam obolio i dok mi nije bio / korak oduzet, […] nisam osjećao poe-ziju brzine vjetrova, / ni zadrhtao nad bjelinom galebovih / oblijetanja.

(“Bolesni pjesnik otkriva nove ljepote”)

U trenutcima osamljenosti, u koju sve više zapada izoliran od vanj-skoga svijeta, počinju se javljati sumnja, tjeskoba i nemiri kojima se odupire vapajem upućenim Gospodu koji je svjedok njegove vjere. U mističnoj tišini odvija se dramatična borba: pjesnikova duša jača, otima se i puna nemira odvaja od izmorena tijela, posude bola:

…Nemoj se srditi, Gospodine, dok boleGospina zvonai večer nad morem pali nemirna svjetlila svoja,zbog preloma u meni: tijelo bespomoćno leži,a duša je odbjegla moja.

(“Molitva moga tijela, da Bog bude dobar mojoj duši”)

Pjesnik ne dopušta to razdruživanje duše i tijela, materijalnoga i spi-ritualnoga, i moli da se duša vrati u zagrljaj bola što čisti, jer pobjede nema bez bola i jer sam ja ipak njezino tijelo, a ona duša moja.

27prosinca 2008.


“Angelusi su jedinstvena zbirka hrvatske poezije; ne toliko po boli, koliko po osvrhovljenju boli”22, ocjenjuje Vinko Grubišić Lendićeve mo-litvene pjesme.

***

Dijeleći sudbinu mnogih hrvatskih intelektualaca, Lendić 1947. go-dine zauvijek napušta Hrvatsku i seli u Buenos Aires. Krhka zdravlja, samozatajan i melankoličan, sa sobom je ponio ljepotu zavičajne zemlje kojoj se do smrti obraćao prizivajući je u sjećanjima. Gledano na stva-ralačkome planu, nove životne okolnosti u stvari su samo zaokružile njegove poetsko-motivske preokupacije: nostalgija za zavičajnim pro-storima prerasta u emigrantsku melankoliju, a stih postaje mostom iz-među pjesnika i domovine. Na već uspostavljenim koordinatama unu-tra – vani, blizu – daleko, domovina nesporno (p)ostaje dio pjesnikove bolne nutrine, cijeli jedan kozmos sliven u posudu bola, subjektivno bli-zu, a objektivno daleko, dok je sve ostalo tuđe i strano. Uzdignut svijet peljeških veduta koji je isprva prštao u danjoj svjetlosti zamijenjen je sumornom i nokturalnom slikom grada:

Nedjeljno veče septembarskou predgrađu Buenos Airesa.Niske kuće s obje strane ulice šute,tjeskobom pritisnute.Sumrak se odasvud šulja.Život se smirio i sumorno sniva.Bujice vlageliju se neprimjetno s nebesa tišinom ulja,slap za slapom.Nikoga živaniz pustu zemljanu ulicu, dugu i široku!Tek mokar hladni vjetrićprašinu lagano diže, srče je i liže.

22 Vinko Grubišić, Hrvatska književnost u egzilu: Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona – Mün-chen, 1991., str. 134.

28 HUM 4

Šimun Musa

Praznina sve viša, sve šira i dulja,Sve veća i prostranija biva.

(“Elegija o križnom putu prognanog pjesnika”)

Izmučen bolešću i prognaničkim životom pod tuđim nebom, Len-dić poput Matoša zdvaja nad sudbinom domovine: Na tle si oborena, Hrvatska, najdraža i / nezaboravna / izranjena, pogažena, zavezana, / osamljena. (“Iz dnevnika izbjeglice”)

Pjesnik, koji je upoznao patnju s toliko različitih strana i nosio toliko rana, uspostavlja relacije između individualnoga i kolektivnog strada-nja: ja – Isus – Stepinac – Radić – Bleiburg – hrvatski narod. “Lepoglav-ski patnik”, prema nekim ocjenama najljepša pjesma posvećena Alojziju Stepincu, te “Pismo nakon Bleiburga”, “Tuga južne večeri”… naslovi su pjesama posvećenih povijesnim i crkvenim velikanima: U neopisivoj žudnji šuti hrvatska zemlja spremnih stjegova / i sve čeka nešto, što do-lazi i što mora doć... gotovo su proročki stihovi pjesme “Čekanje” posve-ćene Stjepanu Radiću.23

Naime, nakon bleiburške tragedije nad hrvatski se narod nadvila kob-na sjena u obliku križa koji su ponijeli oni “ispod crte” – hrvatski težaci, radnici, ratnici, intelektualci, duhovnici, domoljubi. Lendić progovara sa stajališta ugroženoga, onoga koji je otkinut od svojih korijena, osaka-ćen, zgrčen, paraliziran, zanijemio:

Zašto me pitaš, da li pišem stihove?Ne mogu ih pisatiUsne su zanijemile, suze presušile,Klonula ruka, pero se umoriloSrce izgorilo.I ostalo je samo malo pepelaOd moga srca.O, kad bi odnekle dunuo vjetarI odnio ovo malo pepelaNad one, koji pate, koji plaču,

23 Pjesma je objavljena u Hrvatskoj reviji, god. 3., sv. 2, 1953., str. 153.

29prosinca 2008.


Nad bolove njihove!Zašto me pitaš, da li pišem stihove?

(“Pismo nakon Bleiburga”)

“Samo ona”24 posljednja je Lendićeva pjesma nastala svega nekoliko dana prije nego što je pjesnik našao svoj smiraj:

Nije bol Majko trpnja bolesti moje.

Ti znaš da radi Hrvatske neizmjerno patim i trpim.(...)Šutim, suspregnuo sam dah:da li će večernjica zasjatii zvona zazvonitiu istimah?I nehotice nazov “Te”, majko kraljiceHrvata!Pitam Te da li će opet u travnju biti taj dan? Po tebi blagoslovljen i veličanstven san!

Tom je pjesmom uhvaćena iskrena inspiracija utemeljena na pjesni-kovoj boli, životna zbilja sva pretočena i zgusnuta u poetski izraz. I u trenutcima rezimiranja vlastita života pjesnik se obraća svetim visinama kojima se cijeli život zdušno utjecao, no sada ne Isusu već Majci Mariji – onoj pelješkoj Gospi Žalosnoj: Tužna je to Majka Božja, mrtav Sin Joj / je na krilu, / mrtav Sin, sva Majčina sreća (“Kapelica u šumi”). Dakle, nije on samo kristovski nego i marijanski pjesnik.

Zbog “bačenosti” u svijet, zbog srušenih iluzija i tjeskobe koju na-meće tuđina, lirski je subjekt još samotniji, nespokojniji i ostavljeniji, ali nalazi spas okrećući se još više Bogu, domovini Hrvatskoj, zavičaju, a u njemu majci kao nepresušnu izvoru utjehe i nade. Zapravo se javljaju

24 Pjesma je zapisana 28. ožujka 1982., a pjesnik je umro samo četiri dana poslije.

30 HUM 4

Šimun Musa

“tri figure majke kao faktografske datosti, kao umjetničke sublimacije i kao simboličnoga transfera […] Ovdje treba dodati i arhetipsko-povi-jesni simbolični transfer Majke Božje kao ‘Kraljice Hrvata’ – i arhetip nam majke postaje jasniji. U egzilu sve će se to transferirati na Hrvatsku, domovinu kao čistu imaginativnu figuru želje/žudnje.”25

***

Pored spominjanih značajka njegove poezije, pogotovo onih koje daje katolički književni krug, valja spomenuti i neke osobine i osobito-sti njegova pjesništva pisana u širemu i duljem nasljedovanju hrvatske književne tradicije. Nakon prvih pjesničkih ostvaraja i vezanoga stiha, u zreloj fazi svoga pjesništva, posebno u drugome dijelu Angelusa, Lendić gradi stih koji lomi osamostaljivanjem “jakih” riječi kao što su bol, umo-ran, bolesnik, ukočen, Krist, zvona u mraku, čežnja. Takvim izdvajanjem, omeđivanjem, osamostaljivanjem riječi on čitatelja i vizualno i seman-tički uvodi u tajnoviti svijet svoje introvertirane duše. Ta je duhovnost pojačana angelusima, zvonima koja čujemo kroz njegovo cjelokupno pjesničko stvaralaštvo kao sinestezijski odjek što svečanim i uzvišenim tonom upotpunjuje vizualno-auditivnu stranu poetskoga izraza dajući mu sakralan ugođaj naglašavajući pritom oprjeku tišina – ushit:

O, kako su se razvonila zvona, razvonila zvona u mraku!

(“Božićna zvona u mraku”)ili

Dođi, veliki Kriste, plaču proljetne kiše,Večernja zvona su tiha.

(“Vapaj bolesnika milosrdnom Kristu...”)

Iako je naglašavanje zvukova i boja izrazito modernistički element, ne treba previdjeti ni prodore prema ekspresionističkoj poetici. “Motivi sumraka, angelusa, bolnice signiraju nemir, tjeskobu, osamljenost, pače

25 C. Milanja, nav. dj., str.142.

31prosinca 2008.


i ekspresionistički strah”26, zamjećuje Cvjetko Milanja u svome pogledu na Lendićevo pjesništvo, iako i nema baš posebnih ekspresionističkih značajka ova poezija jer ipak to su potisnuti znaci ekspresionizma po-sve zaogrnuti tihom melankolijom. I onda kada mu bol razara tijelo, on progovara elegično i tiho ne bi li pobijedio strah kojemu ne dopušta da se pretvori u krik, onaj pravi ekspresionistički krik prerano pobijeđena tijela. Taj krik odlazi s čovjeka i skriva se u daleke luke:

Večernje ptice klik. Promukli broda krik.Iz daleke luke. Struji vjetrić plah.Mrak u zagrljaju tuge neke.

Srce pritajuje dah i sluša... O, boli drage!

(“Križ u vodi”)

Na istome nemiru i tonalitetu izrasta jauk prekriven gluhim dubokim mukom u pjesmi “U svanuće”:

Mrak se taloži s vrhunca u maslinjake.Zašuti negdje posljednji čagaljev jauk;a onda gluhi,dubokimuk.

More je obliveno tišinom, nepomično kao ulje...

Ponavljanje pojedinih strofa ili stihova, česte anafore, zazivi, izdva-janje riječi, zvučne figure, rima ili pak pjesnička narativnost u stvari su samo sredstvo konkretizacije pjesnikova emocionalnoga stanja iz koje-ga isplivavaju jaki osjećaji žudnje, straha, osamljenosti, ali i ljubavi – i prema Bogu i prema čovjeku, bez ikakva patosa i pijetetizma:

Kad ne bih znao, da ima ljubavi,ne bih ništa razumio.Ni brdo, ni gore, ni cvijet,ni rijeku duboku,

26 C. Milanja, nav. dj., str. 137.

32 HUM 4

Šimun Musa

ni sunce, ni svijetli mjesec,ni zvjezdani svijet u mom oku.

(...)Ne, ne bih ništa razumio,Kad ne bih znao da ima ljubavi

(“Kad ne bih znao, da ima ljubavi...”)

U tim stihovima nadasve prepoznajemo ritmičnost “Hvalospjeva lju-bavi” i pjesnikovo korespondiranje s biblijsko-sakralnom podlogom, kao i u mnogim drugim stihovima psalmičke kvantitete i intonacije.

Lendićeva je lirika ponajprije iskrena, kontemplativna, duboko emo-cionalna, “lendićevski tiha”, molitvena, bez lamentacija i proklamacija, odraz duboke proživljenosti, posve prirodna i stoga bliska običnu čovje-ku. Pjesnik se utječe nebeskim visinama vjerujući u Svjetlost i svrhovi-tost toga čovjeka i ovozemaljskih križeva.

Literatura

- Ban, Hrvoslav, “Rječite pjesnikove tišine”, Hrvatska revija, god. 28., sv. 3., München – Barcelona, rujan 1978.

- Bratulić, J. – Brešić, V. – Damjanović, S. – Petrač, B., Mila si nam ti jedina...: Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, Alfa, Zagreb, 1998.

- “Cvrčak u boriku: poezija i proza”, Hrvatska revija u egzilu 1951 – 1990, priredio Ante Selak, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1996.

- Gavran, Z., “Tradicionalna modernost”, u: Gavran, Z., Pod svo-dovima svoga neba: Književni ogledi i kritike, Zagreb, 2007.

- Gazzari, Tonko, “Ivo Lendić: Pjesnik vjere i bola”, Hrvatska revi-ja, god. 32., sv. 3., München – Barcelona, rujan 1982.

- Grgec, Petar, “’Angelusi’ Ive Lendića”, Hrvatska revija, IX (1936.), br. 11.

33prosinca 2008.


- Grubišić, Vinko, Hrvatska književnost u egzilu: Knjižnica Hrvat-ske revije, Barcelona – München, 1991.

- Jurica, Nevan, “Poezija Ive Lendića”, Bog i hrvatska poezija XX. st., Zagreb, 1991.

- Jurica, N. – Petrač, B., U sjeni transcendencije, Zagreb, 1987. - Jurica, N. – Petrač, B., Duša duše hrvatske: Novija hrvatska

marijanska lirika, Mostar, 1988.- Kadić, Ante, “Hrvatsko emigrantsko pjesništvo”, Hrvatska revija,

god. 10., sv. 4., Buenos Aires, prosinac 1960.- Košutić, Sida, “Kritika o Lendićevim ‘Angelusima’”, Hrvatska

straža,VIII. (1936.), br. 214.- Krist u hrvatskom pjesništvu, od Jurja Šižgorića do naših dana, an-

tologija duhovne poezije, priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.

- Krišto, Jure, Hrvatski katolički pokret 1903.-1945., Zagreb, 2004.- Lendić, Ivo, Angelusi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.- Lirika grude, zbirka pjesama skupine autora, Gradska knjižnica

“Juraj Šižgorić”, Šibenik, 1997. - Maraković, Ljubomir, “Glasovi štampe o Lendićevim ‘Angelusi-

ma’”, Hrvatska straža,VIII. (1936.), br. 238.- Mardešić, Željko, Pogovor, “Mala svjedočanstva i velike povije-

sti”, u: Lendić, Ivo, Božji kotači (Otvoreno pismo msgru. Augustinu Juretiću), Split, 2001.

- Milanja, Cvjetko, “Lendićevo pjesništvo od zavičajnog do kri-stovog krajolika”, Hrvatska revija, god. 46., sv. 1., Zagreb, ožujak 1996.

- Nikolić, Vinko, “Ivo Lendić – pedesetgodišnjak”, Hrvatska revija, god. 8., sv. 2., Bueno Aires, lipanj 1958.

- Nikolić, Vinko, “Ivo Lendić – jedan skriveni pjesnik”, Hrvatska revija, god. 28., sv. 2., München – Barcelona, lipanj 1978.

34 HUM 4

Šimun Musa

- Nikolić, Vinko, “Lendićevi ‘Angelusi’”, Jadranska vila, IX. (1936.), br. 12.

- Petrač, Božidar, “Pogovor”, u: Lendić, Ivo, Angelusi, Zagreb, 2000.

- Petrač, Božidar, “Ivo Lendić – u znaku katolištva i kulture”, Kato-licizam i kultura, Zagreb, 2008.

- Religijske teme u književnosti, zbornik radova međunarodnog sim-pozija održanog u Zagrebu 9. prosinca 2000., uredio Ivan Šestak, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2001.

- Smerdel, Ton, “Lica i naličja stvarnosti u lirici”, Hrvatska prosvje-ta, XXIV. (1937.), br. 1-2.

- Šimundža, Drago, Bog u djelima hrvatskih pisaca: Vjera i nevje-ra u hrvatskoj književnosti 20. st., sv. 2., Matica hrvatska, Zagreb, 2005.

- Ujević, Mate, “Poezija Ive Lendića”, Hrvatska straža, VIII. (1936.), br. 222.

- Žanko, Dušan, “Krugovi prema unutra, Ivo Lendić: Angelusi”, Hrvatska smotra, IV. (1936.), br. 12.

35prosinca 2008.


Šimun Musa

VESSEL OF PAIN – SEA OF BEAUTY

(About life and poetry of Ivo Lendić)

Summary

The article speaks about life and work, especially about poetry of Ivo Len-dić, prominent Catholic poet, whose value is unquestionable. He appea-red in 1930s as a member of the second generation of Catholic intellectu-als in literature, when he published two collected poems (Lyrics 1930 and Angelus, 1936). Besides poetry, he wrote prose, critics (especially literary), essay literature; he was working as a journalist, editor and he was promo-ter of many initiatives and organizer of different actions. In other words, Lendić represents a real “interpreter of the spirit of his time”. After the Second World War he was in Rome, then he went to Argentina (1947), where this prominent émigré worked as an excellent journalist and editor, appearing occasionally with poems. He thought that truth, kindness and beauty were determinants of every piece of art and he wanted to show that aesthetic and ethical in his poetry.

Key words: literature, poetry, Catholic, spirit, God, hometown, home-land, emigration.

36 HUM 4

UDK 821.111.09 Milton J. Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 10. XII. 2008.Boris Berić • Anđelka RagužOsijek – Mostar

ADAM AND EVE IN THE VR HOUSE OF MILTON’S PARADISE LOST

Summary

For a long time Milton’s Paradise Lost, as the original Biblical story, has been a controversial testing ground for various theories regulating human sexuality. The paper explores Milton’s rendering of Satan’s and Adam and Eve’s immersion in the virtual realities of inverted, false consciou-sness in the light of Augustine’s doctrine, dystopian societies (ancient and modern), and political theory. Sexual enlightenments, whether in Para-dise or contemporary quasi-paradisal forms of entertainment, coincide with the appearance of the solipsistic self and cybersexuality and they tend to have serious political implications. What appear to be personal liberating frenzies in public places actually turn out to be serious losses of political freedom.

Key words: Milton, virtual reality, privacy, sexuality, ideology, freedom.

37prosinca 2008.

Next they passed the Sacred Mountain and the highlands where the Mo-ssynoeci live in the mossynes or wooden houses from which they take their name. These people have their own ideas of what is right and proper. What we as a rule do openly in town or market-place they do at home; and what we do in the privacy of our houses they do out of doors in the open street, and nobody thinks the worse of them. Even the sexual act puts no one to the blush in this community. On the contrary, like swine in the fields, they lie down on the ground in promiscuous intercourse and are not at all disconcerted by the presence of others. Then again, their king sits in the loftiest hut of all to dis-pense justice to his numerous subjects. But if the poor man happens to make a mistake in his findings, they lock him up and give him nothing to eat for the rest of the day. (Apollonius of Rhodes 101)

This is how Apollonius describes the Argonauts’ brief encounter with a culture that is in conflict with their customs. The conflict between Greek and “barbaric” cultures arises primarily from the inversion of consciousness as to what constitutes private and public spheres of life and it becomes most evident in the area of sexual behavior and politi-cs. While the people are totally given to the pursuit of sexual freedom in public places, they seem to have given up on their public political engagement and freedoms; consequently, justice is administered in a very obscure way in the privacy of the king’s home. Apollonius’ scanty account of this shift of politics into the sphere of private life seems to suggest the transference of power into the hands of a despotic monarch and the rich as a privileged group. The Mossynoecian sexual “enligh-tenment” in public places exposes the darkened state of their political consciousness which stalls their further cultural development. The rea-son this consciousness can be perceived as wrong ensues from the fact that it represents, as any ideology, losses as some kind of gain. As Jacob Burckhardt notes, “As soon as a people, at least of our race, emerges out of barbarism, they demand something more than state organization and public life; they desire the privacy of an undisturbed home and indepen-dence in the realm of thoughts and feelings” (1963, p. 80). This type of emergence toward democracy, which was the constitutional standard even in Hellenistic monarchies of Apollonius’ time (Fraser, 1972, pp. 93-4), seems to be impossible in a community that shows no desire for

38 HUM 4

Boris Berić • Anđelka Raguž

privacy in emotional and sexual relations and no desire for “privacy” of thoughts or independent thinking.

It should be noted that this culture exists somewhere beyond “the Sa-cred Mountain” or beyond the reach of “sacred” precepts of Greek cul-ture that Apollonius wishes to uphold, and democracy and the respect for human privacy seem to top the list. Although Mossynoecian culture might be intriguing to the reader, it is not represented as a desirable utopian land but rather as a marginal dystopia of inverted (barbaric) consciousness whose influence neither extends to nor is expected on this side of the mountain. However, the vulnerability of these precepts became evident long before Apollonius’ time, not only in the dystopi-an environment of Plato’s Republic but also in various aspects of Greek life, as much as it becomes more and more prominent in Postmodernist politics, journalism and life in general (Ludwig, 2002, pp. 7, 259-318). The nightmares arising from attacks on privacy and democracy, no ma-tter which quarter they come from, are not simply aesthetic or moral concerns about some kind of relapse into undecorous forms of barbari-sm. They are also deeply political concerns since the idea of privacy is intimately connected with various freedoms that a democratic society wishes to uphold in the sense that the loss of the former can lead to the loss of the latter.

Surprisingly or not, in the twentieth century, dystopia comes to the fore as a literary genre, and the reason for this has to be sought in the disintegration of numerous “sacred mountains” and the emergence of various scientific and political nightmares, accordingly represented in Huxley’s Brave New World and Orwell’s 1984. In contrast to Apollonius’ Voyage, these works represent the nightmare of the inversion of con-sciousness in one’s own community. However, this nightmare, whether it arises within a bourgeois or communist society, is once again closely tied to human sexual behavior. Namely, in both cases sexual life is taken out into the street and emerges from the private into the public sphere of life in the sense that the political establishment entirely regulates and controls the sexual behavior of its citizens. While in Huxley’s Brave New World promiscuity is “funded” by the state and the plot ends in a Mo-

39prosinca 2008.


ssynoecian orgy, in Orwell’s work sexual urges are suppressed and Big Brother imposes, by means of total surveillance, political correctness of sexual behavior, correctness that excludes love and desire. Thus, sexua-lity is harnessed to political ends of total control and social stability; it is politically sublimated and citizens are expected to sacrifice their right of privacy in the realms of feelings, sexuality, and thought in the name of a greater good. At the same time this type of sublimated sexuality enables almost limitless cloning of insatiable consumers and politically correct party members.

Although Huxley’s and Orwell’s nightmares might not have fully or literally materialized in their own time, their unexpected transmutati-ons keep emerging in our own time. The idea of Big Brother survei-llance of private life as well as the urge for sex in public places are not nightmares anymore; for many people they have become, along with prison tourism and public confessions of the most intimate details of their lives, desirable forms of entertainment. While some people are sti-ll appalled by the emerging trend of sex on the beach and other public places, most fans of the Big Brother Show cannot wait for it to happen in their national house because it has already happened in other houses. If sex in the BB house was a sensation at first, it is not any more and in order to be so once again it must become more and more public and “unconventional.”

The tolerance of sex in the BB house arises from its imposed per-ception of time and space which assume elements of virtual reality and fiction. The isolation of time and space creates the impression of utopia or artificial reality, a quasi-paradisal environment where everything is in a state of “childhood innocence” and therefore permitted and possible. As Kevin Robins notes, “Artificial reality is designed and ordered in con-formity with the dictates of pleasure and desire” (2000, p. 85) and those dictates attempt to eliminate the need for ethical codes. Furthermore, this type of reality becomes very ambivalent in the sense that it obfus-cates the distinction between private and public spheres of life. While it creates the cozy atmosphere of privacy in one’s home, it exposes this privacy to the public eye indirectly, by technological means. This fusion

40 HUM 4


of the private and the public place reflects the floating state of consci-ousness of its inhabitants as they simultaneously yearn for privacy and desire to be seen. It is hard to say how far those dictates will take. Whet-her sex will be tolerated in public places of quasi-paradisal nature, such as beaches and BB houses, and then maybe even in market-places and streets, is essentially a political question, the resolution of which will greatly depend on the prevailing state of consciousness.

While the BB shows seem to be posing a cultural and political threat by accommodating the participants’ consciousness to total surveillance, they also seem to be social testing grounds of “isolated” utopian/dysto-pian environments which foreshadow what the future has in store for us, positing the inevitable question of how far we want to go with this game. In many ways the melodramatic nominations and expulsions of this game mimic the archetypal theme of loss of the Garden of Eden. As a matter of fact, from the Middle Ages to the seventeenth century the Biblical story of the Garden of Eden was a controversial testing ground in a theological/doctrinal sense, and even John Milton could not avoid developing it as such in his Paradise Lost. Although Adam and Eve are its only inhabitants, the Miltonic Garden of Eden has its private and public spots, the spots where they have sex and those where they admit others. Furthermore, the confusion of these spheres of life comes as a result of their inversion of consciousness, or the Fall, and becomes most evident in their sexual behavior.

For the Church Fathers, some of Milton’s contemporaries, and some twentieth-century critics sex before the Fall, and possibly sex at all, was, like life for Schopenhauer, something that should not have been. For his own part, C. S. Lewis doubts Milton’s wisdom and accuses him of inconsistency of faith for treating the subject at all and for making the “unfallen” sex “voluptuous” (1942, pp. 69, 118-120). Interestingly, it is not Milton’s description of Adam and Eve’s “going to bed” (Fowler, 1998, IV 736-743) that drew Lewis’ response. It is his description of their “fore-plays” and the description of naked Eve in particular that aroused his sense of Milton’s political incorrectness.

41prosinca 2008.


So spake our general mother, and with eyesOf conjugal attraction unreproved,And meek surrender, half embracing leanedOn our first father, half her swelling breastNaked met his under the flowing goldOf her loose tresses hid:… (Fowler, 1998, IV 492-97; italics mine)

Lewis found Milton’s “un-mysterious pictures” of Eve so unbecoming even for an academic audience that he surgically removed the “swelling” from her breast in a very curious act of censorship. He cites Milton as writing, “’half her breast Naked met his’” (1942, p. 120). Although Mil-ton shows apparent political correctness by “half-hiding” Eve’s erotic parts, for Lewis it was far from being correct enough. That Lewis’ omi-ssion is not accidental becomes evident in the fact that he does not even provide a reference for this particular citation. He attempts to “cover” the illicit part of the picture by “hiding” both the location and the full content of Milton’s text, which reveals his stronger commitment to po-litical correctness than to scholarly consistency. Lewis probably wished Milton had at least written this and similar passages in Latin. Namely, as late as the 1960s this form of political correctness was the norm in English translations of illicit passages of ancient texts.

One possible reason why Lewis found the “swelling” so offensive is the fact that Milton’s Eve is not simply a well-endowed woman, Eve of swollen breasts, but a woman in the process of sexual arousal, which equals illicit sex representation. Furthermore, this arousal seems to be caused by playful “half movements” or “accidental” touching of bodies as well as by the flowing movement of Eve’s “loose tresses.” In other words, Eve’s sexual arousal comes spontaneously through the senses and it is not “an act of will” controlled by the mind, as St. Augustine speculated: “the two sexes might have been united for impregnation and conception by an act of will, instead of by a lustful craving” (Augustine, 2003, XIV, 26). When Milton’s Adam and Eve mean business, they do not mean business at all. In their case pleasure comes before business, and that is something neither the saint nor the literary critic could condone.

42 HUM 4


While being emphatic about the fact that St. Augustine did not beli-eve that the “unfallen” sex ever took place, Lewis does not question the saint’s decision to describe it nevertheless:

When mankind was in such a state of ease and plenty, blest with such felicity, let us never imagine that it was impossible for the seed of chil-dren to be sown without the morbid condition of lust. Instead, the sexual organs would have been brought into activity by the same bidding of the will as controlled the other organs. Then, without feeling the allurement of passion goading him on, the husband would have relaxed on his wife’s bosom in tranquility of mind and with no impairment of his body’s inte-grity. (Augustine, 2003, XIV, 26)

Augustine attempts to accommodate prelapsarian sexuality to his doctrine of God’s creativity according to which everything comes into existence as an act of God’s will. He believes that that type of sexuality is beyond our understanding because it would have taken place before the Original Sin. Since he does not trust our inverted postlapsarian con-sciousness, he follows the general precepts of his doctrine. Because of his strong commitment to political correctness, and possibly for some personal reasons, Augustine “purges” prelapsarian sex not only of lust but also of any emotional involvement, love and joy. However, the irony is that this type of sexuality is not beyond our understanding but rather becomes a reality of dystopian and postmodernist consciousness.

The saint seems to be representing our first parents as spoiled cele-brities: they must have been rich and had nothing to do. The ease and plenty seem to have been better than sex, so much so that sex could not have contributed any further to their ultimate felicity, and that was pro-bably the reason why they never felt compelled to do it. Its sole purpose must have been reproduction and it was strictly controlled by the mind. Thus, sex would have been more of an intellectual effort, probably occa-sioned by God’s direct command or after long hours of study and me-ditation in the library, rather than a spontaneous act of morbid physical exertion in the bedroom.

Augustine’s idea of “clean” sex verges on grotesque when he engages in farming metaphors whereby the operation of reproductive organs is

43prosinca 2008.


equated with sowing by hand (Augustine, 2003, XIV, 23). His apparent concern for the “impairment” of reproductive organs leads toward di-sembodiment of sex with allusions to masturbation and lab conception. This type of mechanized sexuality is asocial because it does not enrich the love bond between people, and between people and their Creator, but becomes a political function in the service of a particular ideology. It is completely unclear why his Adam has to be in bed with Eve at all because as soon as he arrives there he relaxes on her bosom. Adam’s “relaxing” attitude is more suggestive of an almost immediate sleep than of something exciting going on between the sheets. Quite ironically, this tendency toward sleep in sex, or sex in sleep, suggests transference of the will for sex into the dream world of cybersex and it seems to reflect Adam’s—or Augustine’s own—Thanatos, rather than Eros, drive.

For Augustine, lust is a self-contradictory impulse which frequently arouses the mind but fails to arouse the body (Augustine, 2003, XI, 16); however, he could not have foreseen the time when science and tech-nology would be able to eliminate such an impairment by placing the “fallen” sexuality under direct control of will. Namely, will and financial standing are more determining factors for Viagra sex than emotions, love, or even lust itself. As Augustine would put it, it is enough for the husband to relax, and the show can begin.

The importance of Augustine’s hypothesis, however, was not in how it regulated the “unfallen” sex but in how it attempted and succeeded, in conjunction with other authoritative texts on the subject, in regulating the prevailing concept of sexuality, as well as the concept of “clean” or politically correct sex, in the postlapsarian world of the Middle Ages and subsequent periods. The following ideas came to prevail: “fallen” sexuality is something dirty and shameful, a necessary evil whose pri-mary purpose is procreation; one is not supposed to have fun in sex because if enjoyed too much, sex is morbid, sinful and dangerous and as such it has close ties with the devil; one should practice only safe, poli-tically correct, sex as prescribed by the Church. And this prescription of “clean” and “safe” sex seemed to have followed the same “safe rule of thumb,” as the narrator of David Lodge’s How Far Can You Go? notes

44 HUM 4


in the 1950s, in “that anything you positively dislike doing was probably Good, and anything you liked doing enormously was probably Bad, or potentially bad—an ‘occasion of sin’” (1981, p. 7).

However, it is not only Eve who is enjoying the erotic foreplay too much; Adam is equally to blame: “he in delight / Both of her beauty and submissive charms / Smiled with superior love, as Jupiter / On Juno smi-les” (Fowler, 1998, IV 497-500). There is no doubt that Adam is sexually aroused by Eve’s charms, but here Milton faced a far greater problem as of how to reveal and hide the “swelling” at the same time. Milton might have left it out in this case for very practical reasons: Adam’s hair was simply not long enough to do the job of natural censorship. And again, for practical reasons, he could not have hidden Adam’s swelling behind his lifted leg, the way Adam’s private parts are frequently “covered” in Renaissance paintings. On the other hand, for doctrinal reasons he co-uld not have made Adam turn away. Any type of turning or intentional covering would have suggested some kind of inhibition, which the pre-lapsarian Adam did not possess. Milton’s solution was sublimation; he describes Adam above, and not bellow, the waist. It should be noted that Milton generally tends to sublimate Adam’s desires, fears and hopes, so it is not surprising that in this case he substitutes the “swelling” with a big intertextual smile of “superior love” on his face.

What seems to be tormenting Lewis here is not simply the fact that our first parents are represented as two “horny” people walking through Central Park but also that this scene might be erotically engaging to the audience, that it might give them a “swelling,” or simply that it might be enjoyed. Although Eve and Adam are exposed in their garden, there is a strong sense of audience in this scene, an audience, intentionally or unintentionally, involved in an act of voyeurism. While God and his an-gels respect Adam and Eve’s “privacy” and leave the garden, the narra-tor, the reader, and the devil are still there and watching. Of course, the narrator and the reader are intentionally left in a privileged position in order to observe both the couple and the devil.

That the devil is not indifferent to Eve and Adam’s erotic foreplay be-comes evident in his response to the scene: “aside the devil turned / For

45prosinca 2008.


envy, yet with jealous leer malign / Eyed them askance” (Fowler, 1998, IV 502-4). Satan’s turning away is not indicative of his modesty or res-pect for other people’s privacy but rather of apparent envy and jealousy of the original parents’ pleasure, as of anybody’s happiness in general terms. However, there is something grotesque rather than dignifying in his posture. The fact that he cannot resist looking back and eying “them askance” demonstrates that his lascivious interest is a stronger impulse of motivation than hate. Here Satan himself seems to be caught in an act of “inconsistency of faith” and he tries to hide it.

One cannot tell what is really going on physically on the dark side of Satan at this point, but one might be tempted to ask how long it has been for Satan because he does appear like a prisoner on a long-awaited parole. Nevertheless, the aura of secrecy has been very suggestive of di-fferent things. John Baptist Medina might have exaggerated in his repre-sentation of Satan for the first illustrated edition of Paradise Lost (1688) by representing him as an ithyphallic masturbator, but, as Turner notes, there is definitely something pornographic about this scene (1993, pp. 258-59). For his own part, Lewis envisions a more soft-core Satan who gradually degenerates into a dirty old man (1942, p. 97), and to Turner he is simply “a uniquely Miltonic creation, a fallen erotic angel” (1993, p. 262).

With Satan’s erotic engagement in this scene Milton broaches yet another great mystery, that of Satan’s sexuality. However, the mystery itself is not so much in whether Satan has a spontaneous or hand indu-ced erection, if any at all, but rather in what type of sexuality his is. It is important to note that Satan’s general state is an antithesis of Adam and Eve’s and that is what causes his tormenting pain.

Sight hateful, sight tormenting! Thus these twoImparadised in one another’s armsThe happier Eden, shall enjoy their fillOf bliss on bliss, while I to hell am thrust,Where neither joy nor love but fierce desire,Among our other torments not the least,Still unfulfilled with pain of longing pines; (Fowler, 1998, IV 505-11)

46 HUM 4


Satan’s sexuality seems to be as antithetical as his physical location and state of mind, and this antithesis occasions the comparison of “un-fallen” and “fallen” sexualities sooner than one would expect, before Adam and Eve’s fall. Although Milton suggests the contrary nature of these two sexualities by sublimating Adam’s “swelling” into a big smile of “superior love” and by relegating Satan’s into “leer malign,” he makes Satan elaborate the differences in the nature and effects of “unfallen” and “fallen” sexualities from the point of view of inverted or “fallen” consciousness.

In contrast to St. Augustine, Milton’s Satan “admits” that Eve and Adam’s erotic foreplay contributes greatly to their happiness in Pa-radise with a clear potential for growth for even greater pleasures. It does not mean that our general parents are simply in for a night of great sex of multiple orgasms. Their ecstatic “bliss on bliss” indicates that their pleasure of sex tops a whole pile of pleasures by adding a new paradisaic dimension to their relationship with each other and with their Creator. Being “imparadised” in “one another’s arms” they transcend Paradise as a physical place and reach “The happier Eden” or paradise internalized. The secret of their elevation into this para-disaic bliss lies in the fact that the primary form and the end of their “unfallen” sexuality are “joy and love,” and those are identical with the form and the end of marriage, as Milton describes them in De Doctri-na Christiana: “the mutual goodwill, love, help, and solace of husband and wife…” (qtd. in Fowler, 1998, p. 265, n750-65). Satan realizes that Adam and Eve’s sexual urges have already been sublimated to mutual love and their love for their Creator and that as such they cannot be harnessed to his own political ends. Like Platonic Socrates in book 5 of the Republic, he seems to believe that long lasting love leads to the creation of privacy of the family home. While for Socrates family is “a selfish bastion of private good holding out against the common weal” (Ludwig, 2002, p. 37, n23), for Satan Eve and Adam’s marriage and their love ties to the Holy family are the bastion which excludes him as an unwanted intruder. And Satan’s findings become crucial for his takeover agenda; if he is to become the ruler of the new world, he has

47prosinca 2008.


to eradicate privacy in Paradise and dissociate Adam and Eve’s sexual urges from love. To do so, he will only have to make them emulate his own family life and sexual practices.

While Adam and Eve are doubly imparadised in joy and love, Satan is doubly disparadised in his “fierce desire.” He is thrust in hell, but the torments of physical hell are not any stronger than the pain of hell in-ternalized. His “fierce desire” burns within like the unquenchable fire of hell without, and Satan cannot control either of them. His strong sexual urge is triggered accidentally and unexpectedly and it perpetuates itself into its own punishment of pain on pain. Devoid of joy and love, his “fi-erce desire” cannot be fulfilling and the pain cannot be stopped. Thus, Satan’s strong sexual urge is something he simultaneously cannot resist and something he shuns; he seems to resemble the Socratic miserable tyrant, as described in books 8 and 9 of the Republic, who is helpless against his own urges and desires. On the other hand, in its whimsical and self-contradictory nature his sexual urge seems to be a dramatic elaboration of St. Augustine’s definition of lust.

Sometimes the impulse is an unwanted intruder, sometimes it abandons the eager lover, and desire cools off in the body while it is at boiling heat in the mind. Thus strangely does lust refuse to be a servant not only to the will to beget but even to the lust for lascivious indulgence; and altho-ugh on the whole it is totally opposed to the mind’s control, it is quite often divided against itself. It arouses the mind, but does not follow its own lead by arousing the body. (Augustine, 2003, XIV, 16)

When Satan sees Eve’s swelling breast he does not fall in any type of love, romantic or thwarted, as Turner suggests (1993, 261-2); rather, he falls in lust and reveals in words and deeds its effects. For Augustine, lust becomes the cause of shame in “fallen” sexuality because it takes away the mind’s control over sexual organs, and he cannot imagine “even sha-meless men” displaying the consequences of their lust in public—and Milton’s Satan definitely qualifies as one of them at this point. Therefo-re, for its consummation lust needs “darkness and secrecy” (Augustine, 1950, XIV, 18) or “privacy” (Augustine, 2003, XIV, 18). And for the same

48 HUM 4


reason Milton probably made his Satan turn away in a reflexive respon-se to his “fierce desire.”

Interestingly, Adam and Eve also seem to need some kind of “dar-kness and secrecy” for the consummation of their connubial pleasures. However, in their case this need is not caused by shame or any type of inhibition, whether Freudian or Augustinian, as Lewis would make us believe (1942, p. 120); rather, the need for privacy seems to be, what Erwin Straus describes in “Shame as a Historiological Phenomenon” as, the “veiling” precondition that makes love and sex possible for any per-son with a sense of dignity (Ludwig, 2002, pp. 309-312); in privacy or, what Straus calls, “the sphere of becoming,” as opposed to the public sphere, our unrealized dreams and hopes are engendered and protected from unwanted intruders.

[I]mmediate becoming, whether erotic, religious or spiritual—generally seeks protections against the profane and safeguards against the presen-ce of the nonparticipating stranger. The stranger is of necessity an obser-ver. He is, thus, at odds with the shared unity of the group, and his mere presence tends to introduce some objectification into every immediate relationship. (qtd. in Ludwing, 2002, p. 311)

Furthermore, Eve and Adam’s love making crowns with dignity all their daily activities. As they are finishing with their evening worship they notice that it is getting dark and it is time for bed. Accordingly they withdraw into the privacy of their home.

This said unanimous, and other ritesObserving none, but adoration pureWhich God likes best, into their inmost bowerHanded they went; and eased the putting offThese troublesome disguises which we wear,Strait side by side were laid, nor turned I weenAdam from his fair spouse, nor Eve the ritesMysterious of connubial love refused: (Fowler, 1998, IV 736-43)

It should be noted that Milton emphasizes the privacy of Adam and Eve’s sex life. They do not simply enter the house and “show the door”

49prosinca 2008.


to all unwanted observers, as Augustine would put it, but they walk into “their inmost bower”; all doors are closed and there are no peep holes left. There is a strong sense of ritual “veiling” in this scene. Adam and Eve’s home has the connotations of a temple, and they, like high priests, are the only ones allowed to enter its inmost chamber. No one else is permitted into this sacred place of ultimate privacy. Milton’s speculati-on about what went on inside after that is an outsider’s speculation. Sin-ce they are joined by their Creator, it is logical to him that they should experience all connubial pleasures and he provides a doctrinal support for his view.

Whatever Hypocrites austerely talkOf purity and place and innocence,Defaming as impure what God declaresPure, and commands to some, leaves free to all. (Fowler, 1998, IV 744-7)

It appears that Milton was far wiser than Augustine when it comes to the treatment of hard-core sex in literary texts. While Augustine des-cribes the very mechanics of the “unfallen” sexual act, Milton locks it in the privacy of their home. In Milton’s account, Adam and Eve’s sex is bonded with love and whatever they did, or how they did it, is nobody’s business. Sexuality has been “regulated” as such by God, and there is no need for any further regulation. The political implications are more than evident. Augustine tends to regulate politically correct sex and sexuality, while Milton leaves it in the private sphere, unregulated. It should be noted that Milton’s Adam and Eve “go to church” before and not after sex. They have nothing to confess and they are not asked to do so. Their sexuality is regulated neither by “the church” nor by “the state” and, therefore, it cannot be harnessed to the political causes of such institutions.

By tallying Milton’s rendering of prelapsarian sex against Augustine’s doctrine Lewis failed to notice any significant differences in Milton’s treatment of postlapsarian sex. One of those differences occurs at the point on which Augustine and Milton seemingly agree, and that is pro-

50 HUM 4


creation. While for the former procreation seems to be the sole end of sex, for Milton it is one of its significant ends. However, for Milton absti-nence from sex is the work of the devil: “Our maker bids increase, who bids abstain / But our destroyer, foe to God and man?” (Fowler, 1998, IV 744-9) Interestingly enough, the obstruction of procreation becomes a significant feature of Adam and Eve’s postlapsarian sexuality, the feature that reflects their self-destructive drive, an impulse originally evident in Satan’s own character and sexuality. In their postlapsarian sexuality Eve and Adam come closer and closer to what seems to be Satan’s dysfuncti-onal family life and cybersexuality.

Satan’s sexuality has close ties to his family life, and if there ever was one, Satan’s is a dysfunctional family. Of course, Satan is not married. His is the story of a “single parent” who has an incestuous relationship with his daughter and makes her pregnant. They are separated during the war and he ends up in prison; she, on the other hand, gives birth to their son. The son rapes his own mother, and she gives birth to a whole group of delinquents. Later on she and her son get jobs as guards at prison. The father forgets his daughter/sexual partner and is unaware of his offspring. When he meets his misshapen daughter/sexual partner and their son on his way out of prison, the father abhors and does not recognize either of them. Unaware of their relationship, he and his son have a very conflicting relationship; driven probably by a strong Oedipal complex, the son is on the verge of fighting and killing his father. The father almost makes the fatal mistake of fighting his own son, but the mother saves the day by enlightening them both about their respective identities and their common political goal. The father’s name is Satan; his daughter is Sin, and their son is called Death; the delinquents remain unnamed minors (Fowler, 1998, II 629-767).

This familiar postmodernist “news report” about abominable double incest actually materializes the Socratic agenda as of how to destroy, by means of incest, the privacy of family home so that its members may be tied to a higher political goal (Ludwig, 2002, 306-9). At the same time it is Milton’s allegorical representation of sin and death’s genealogy, a story in which the life of infernal family is a travesty of the Holy Trinity. As

51prosinca 2008.


Robert B. White Jr. has convincingly demonstrated, Milton’s dramatic representation of the infernal family is actually a contrastive transmu-tation of the Trinitarian doctrine expounded in St. Augustine’s City of God and On the Trinity, a doctrine that was restated by St. Aquinas and uncontestedly accepted by the Protestants of Milton’s time and subsequ-ent periods (1973, pp. 337-41). While the Holy Trinity is united “through the bond of peace,” love, and self-knowledge, their infernal counterpart is divided against itself in lust, rape, violence and self-ignorance. Yet, what appears to be a pretty straight forward religious allegorical drama with sin and death personified actually turns out to be a postmodernist narrative of Satan’s unstable and problematical identity and an equally problematical cybersexuality. It seems to be an ontogenetic allegory in which various driving forces are in the process of shaping the “floating identity” of Satan’s deceptively omnipotent, solipsistic self.

Satan’s postlapsarian identity, ideologically speaking, is false because it is the product of an inverted, false consciousness developed in the artificial reality of his mind, the consciousness that, as a rule, attempts to present losses as gains. In his discussion of the relationship between cyberspace and self-identity in the contemporary world, Kevin Robins notes that “To interact with” artificial reality “entails suspension of the real physical self…” (2000, p. 85). In Satan’s case the creation of an ar-tificial reality and suspension of the real self begins with the claims of self-creation and self-sufficiency:

That we were formed then sayst thou? And the workOf secondary hands, by task transferredFrom Father to his Son? Strange point and new!Doctrine which we would know whence learened: who sawWhen this creation was? Remembrest thouThy making, while the maker gave thee being?We know no time when we were not as now;Know none before us, self-begot, self-raisedBy our own quickening power, when fatal courseHad circled his full orb, the birth matureOf this our native heaven, ethereal sons. (Fowler, 1998, V 856-63)

52 HUM 4


Satan’s experience of omnipotence and self-sufficiency are the products of his virtual empowerment which, as Robins explains, “is a solipsistic affair, encouraging a sense of self-containment and self-sufficiency, and involving denial of the need for external objects.” Furthermore, “Such empowerment entails a refusal to recognize the substantive and independent reality of others” (2000, p. 85). In this sense, Satan’s virtual empowerment entails the creation of an “instant universe” of wishes and desires, a universe that excludes God and the substantive reality that would restrain him in any way. In his denial of the substantive reality outside of the virtual reality of his own mind Satan actually dissociates himself from an identity grounded in a “du-rable public world” which precedes and potentially outlasts his life. Satan’s rejections of Abdiel’s “new doctrine” as false consciousness re-sembles the Modernist/Postmodernist self-crisis in the sense that it is not simply a psychological/personal but also an ideological crisis. As Christopher Lash notes, this type of crisis ensues from “the wa-ning of the old sense of a life as a life-history or narrative—a way of understanding identity that depended on the belief in a durable pu-blic world, reassuring in its solidity, which outlasts an individual life and passes some sort of judgment on it” (qtd. in Robins, 2000, p. 83). By brushing aside God’s doctrine as ideology, or false consciousness, Satan becomes the victim of his own inverted consciousness which is self-contradictory in the sense that it is challenged as false from within Satan’s mind and by its own products, Sin and Death (Fowler, 1998, II 688-703).

With his immersion in the virtual reality of his own instant universe Satan sets out on the path of floating identities and disembodiment. As Gérard Raulet notes in a more contemporary context, “Floating identities are in the realm of schizophrenia and neo-narcissism” (qtd. in Robins, 2000, p. 85) and as such they seem to be engendering di-sembodied cybersexualities. And Satan’s engendering of Sin and the-ir subsequent incestuous relationship reflect such an identity and sexuality.

53prosinca 2008.


To whom thus the portress of hell gate replied;Hast thou forgot me then, and do I seemNow in thine eye so foul, once deemed so fairIn heaven, when at the assembly, and in sightOf all the seraphim with thee combinedIn bold conspiracy against heaven’s king,All on a sudden miserable painSurprised thee, dim thine eyes, and dizzy swumIn darkness, while thy head flames thick and fastThrew forth, till on the left side opening wide,Likest to thee in shape and countenance brightThen shining heavenly fair, a goddess armed Out of thy head I sprung: amazement seizedAll the host of heaven; back they recoiled afraidAt first, and called me Sin, and for a signPortentous held me; but familiar grown,I pleased, and with attractive graces wonThe most averse, thee chiefly, who full oftThyself in me thy perfect image viewingBecam’st enamoured, and such joy thou tookstWith me in secret, that my womb conceivedA growing burden. (Fowler, 1998, II 746-67)

It is quite ironic that Satan’s daughter, his creation, remembers and reminds him of her conception and birth whereas he, the progenitor or creator, is completely ignorant of it. This perverted concept of creation is an ironic materialization of Satan’s inversion of consciousness as pre-sented in his doctrine of self-creation and self-sufficiency (Fowler, 1998, V 856-63). It should be noted that Sin’s conception and birth occur at a heavenly assembly. Yet, while Satan seems to be remembering the outer framing reality of this distinctly public event, he is completely unaware of the sudden fit of abstract lust in the virtual reality of his mind because that reality has been deliberately dissociated from external sources of reference. In other words, Satan’s mind becomes a very “private place” of internalized darkness in which his desires and hopes are in the state of becoming. Dissociated from external reality, privacy in this instance becomes merely a state of mind in which inverted consciousness creates an illusionary protective shield from public intrusion. It is not that this

54 HUM 4


shield does not exist, but it shields in the wrong direction. At this point everybody sees Satan “naked” in the disfigured expression of his face but Satan himself.

Although Satan’s lust is linked to his political ambition, his seizure gives it strong sexual connotations. As Augustine notes, “This lust assu-mes power not only over the whole body, and not only from the outside, but also internally…” (Augustine, 2003, XIV, 16). The ambivalence of lust in Satan’s case is suggestive of its sublimation from sexual urges to political ambition. Satan’s desire is not physically projected toward another person but is rather internally directed toward his own image. In this respect his seizure represents an immersion in the virtual world of disembodied sexuality, a sterile sexuality that approaches the realm of schizophrenia and narcissism. At the same time it represents a split within Satan’s mind and his narcissistic tendencies. Sin emerges as a phantasmal hallucination out of his own mind and he falls in love with her because she is a replica of his own attractive image. By falling in love with Sin Satan falls in love with his own self. This is not an example of simple love idolatry but of self-incest. Sin is Satan’s disembodied phan-tasm or the mirror image of his own self that awakens his sexual urges and it is not at all surprising that his cybersexuality results in the birth of yet another phantasm, Death. Ultimately, Satan’s dalliance with disem-bodied phantasmal images does not result in any substantive procreati-on but it gradually develops into a strong self-destructive death drive.

In her assessment of contemporary cybersexuality, Juniper Wiley no-tes that “Cybersexualitiy is mindful. It is inter-active. It is a communicated reality that (re)moves the physical world of things to somewhere other…” (1995, p. 157). Nevertheless, as Satan’s case demonstrates, cybersexuality is an inter-action between disembodied fantasies. Thus, the point with cybersexuality is not in how it works for two people but in how it operates within the mind of a single person. The paradox of inter-active cybersex is that it does not tie persons together but rather locks them in their self-centeredness and it obstructs any substantive bonding. And this is one of the reasons why experiences of such an “involvement” easily fade away and ultimately lead to distancing from others.

55prosinca 2008.


In his representation of Satan’s dysfunctional family and sexuality Milton foreshadows Adam and Eve’s postlapsarian marriage and sexua-lity. The immediate consequence of their disobedience to God is a sud-den and unexpected burst of lust. “Carnal desire inflaming, he on Eve / Began to cast lascivious eyes, she him / As wantonly repaid; in lust they burn” (Fowler, 1998, IX 1013-15). Since it is all blamed on the tree it is sur-prising that “knowledge” itself should have such aphrodisiac powers.

For never did thy beauty since the dayI saw thee first and wedded thee, adornedWith all perfections, so inflame my senseWith ardour to enjoy thee, fairer nowThan ever, bounty of this virtuous tree. (Fowler, 1998, IX 1029-33)

It seems that Adam and Eve’s flaming sexual arousal comes as a result of their inversion of consciousness or immersion in the artificial reality of a self-created instant universe dominated by the senses in which they begin to perceive each other in a new way. For the first time Adam does not notice Eve but he is enflamed by her new image of depersonalized beauty, an abstract entity of its own. This disembodiment of desire even-tually leads toward what appears to be their first sex in a public place.

So said he, and forbore not glance or toyOf amorous intent, well understoodOf Eve, whose eye darted contagious fire.Her hand he seized, and to a shady bank,Thick overhead with verdant roof emboweredHe led her nothing loath; flowers were the couch,Pansies, and violets, and asphodel,And hyacinth, earth’s freshest softest lap.There they their fill of love and love’s disportTook largely, of their mutual guilt the seal, The solace of their sin, till dewy sleepOppressed them, wearied with their amorous play. (Fowler, 1998, IX 1034-45)

Adam and Eve’s first “fallen” sexual experience occurs in the Garden of Eden but it is different from their “unfallen” practices in more than

56 HUM 4


one way. It does not take place after an evening worship but rather after an “excessive lunch” during which their senses overshadow their reason. The impulse is so strong and unexpected that they cannot wait until they get home, so they do it right there and then, by the road on “a shady bank” and in broad daylight. The “verdant roof” seems to be there to protect them from the heat rather than from the “public eye.” Physical darkness and strict privacy are not the prerequisites of their sexual act any more and this suggests that their sexual urges are not tied to love, which attempts to “veil” and protect, but to lust, or what Ludwig calls “aggressive eros,” which attempts to expose and dishonor (2002, p. 312). One of the greatest paradoxes of their first “exciting” sex in Paradise is that although it is entirely centered on the senses and the body, the most exciting part of this act occurs in the theater of their minds. Once again the mind becomes a very “private place” of internalized darkness. And in this darkness Adam is not in bed with Eve but rather with her phan-tasmal image created by his inverted consciousness. Their emergence from this seizure of lust in false reality is very anticlimactic. Stripped of their omnipotence they are two completely disempowered individuals. Of course, they become fully aware of their inversions only when they wake up with a hangover of guilt and shame and realize that the opening of their eyes has caused the darkness of their minds (Fowler, 1998, IX 1053-8).

The similarity between Satan’s and postlapsarian sexuality becomes even more evident in its end or consequences. After their experience of what appears to be a fit of exciting sex, both Adam and Eve have to deal with an altered state of mind: “Their inward state of mind, calm re-gion once / And full of peace, now tossed and turbulent” (Fowler, 1998, IX 1125-6). Consequently, this turbulence turns into marriage problems (Fowler, 1998, IX 1162-86). And as “they in mutual accusation spent / The fruitless hours, but neither self-condemning” they seem to be tur-ning into a dysfunctional family. Nevertheless, the ends of Satanic and human “fallen” sexualities seem to merge completely in the developing self-destructive impulse. In Adam’s case it turns into an obvious death wish: “Why comes not death / Said he, with one thrice acceptable stroke

57prosinca 2008.


/ To end me?” (Fowler, 1998, X 854-6). Although Adam would not admit it in his own case, Eve’s death wish is directly related to their sexuality. In order to prevent the misery of future generations she first proposes abstinence or marriage without sex: “Childless thou art, childless re-main: / So death shall be deceived his glut…” (Fowler, 1998, X 989-90). This thwarting of procreation ultimately leads toward suicidal impul-ses. Eve first questions Adam’s ability to abstain: “if thou judge it hard and difficult, / Conversing, looking, loving, to abstain / From love’s due rites…” (Fowler, 1998, X 992-4). Then she suggests suicide: “From what we fear for both, let us make short, / Let us seek death…” (Fowler, 1998, X 1000-1001). However, Adam replies, “the lady doth protest too much, methinks.” Her self-destructive urge actually reflects her own inability to control her sexual urges.

Eve, thy contempt of life and pleasure seemsTo argue in thee something more sublimeAnd excellent than what thy mind contemns;But self-destruction therefore sought, refutes That excellence though in thee, and implies,Not any contempt, but anguish and regretFor loss of life and pleasure overloved. (Fowler, 1998, X 1013-19)

Eve’s “vehement despair” is deceptively subliminal: it seems to be serving a higher cause by means of which future generations would be saved. However, Eve seems to be more concerned about the loss of her pleasures than about the wellbeing of future generations. Just as she ca-nnot live without “exciting” sex she cannot live without Paradise itself: “Oh unexpected stroke, worse than of death! / Must I thus leave thee Paradise?” (Fowler, 1998, XI 268-9) It reflects her growing centering in self-love and narcissism, the tendency she overcomes immediately after her creation (Fowler, 1998, IV 460-80) but becomes fully susceptible to after the Fall.

Although Adam recognizes in Eve’s attitude exposure to Satan’s ide-ology in which hedonistic sexuality leads to self-destruction, his idea of sublimated sexuality seems to be the product of this very same ideology.

58 HUM 4


Adam is as unwilling as his wife to leave Paradise, but he offers doctrinal reasons for this: he wants to stay there in order to continue worshiping God and procreating according to His promise (Fowler, 1998, XI 317-33). However, the fact that Adam’s proposed form of worship resembles Cain’s (Fowler, 1998, XI 326-7) and is rejected by God as false testifies to the fact that Adam’s sublimation of his sexual urges is equally insincere and in the service of a false “political goal.” After all, by engendering Cain Adam engenders the first instance of death.

Adam and Eve’s sexual “enlightenment” in the public place is a signi-ficant flip toward total inversion of their consciousness. That this con-sciousness is false becomes once again evident in the fact that what they at first believe to be their liberating personal gains later on turn to be great personal and political losses. Their loss of Paradise can be seen as the loss of the private sphere of life, the loss that leads to the transferen-ce of political power on earth into the hands of a despotic monarch. The worst nightmare about this loss of freedom, as well as numerous other losses, is that they are not inflicted through an external act of aggression but that they are invited, as in our own time, from within as desirable forms of “entertainment.”

Works Cited

- Apollonius of Rhodes (1971). The Voyage of Argo. Trans. E. V. Rieu. 2d ed. Harmondsworth: Penguin Books.

- Saint Augustine (1950). The City of God. Trans. D. D. Dods. New York: Modern Library.

- Saint Augustine (2003). Concerning the City of God Against the Pagans. Trans. Henry Bettenson. London: Penguin Books.

- Burckhardt, J. (1963). History of Greek Culture. Trans. Palmer Hilty. New York: Frederick Ungar.

- Fowler, A. ed. (1998). Milton: Paradise Lost. 2d ed. Harlow: Longman.

59prosinca 2008.


- Fraser, P. M. (1972). Ptolemaic Alexandria. Oxford: Clarendon Press.

- Lewis, C. S. (1942). A Preface to Paradise Lost, Being the Ballard Matthews Lectures: Delivered at University College, North Wales, 1941. London: Oxford UP.

- Lodge, D. (1981). How Far Can You Go? London: Penguin Books.- Ludwig, P. W. (2002). Eros and Polis: Desire and Community in

Greek Political Theory. Cambridge: Cambridge UP.- Robins, K. (2000). “Cyberspace and the World We Live In.” In

The Cybercultures Reader. Edited by David Bell and Barbara M. Kennedy. London and New York: Routledge, 77-95.

- Turner, J. G. (1993). One Flesh: Paradisal Marriage and Sexual Relations in the Age of Milton. Oxford: Clarendon P.

- White, R. B. Jr. (1973). “Milton’s Allegory of Sin and Death: A Comment on Backgrounds.” Modern Philology 70, 4: 337-41.

- Wiley, J. (1995). “No Body is ‘Doing it’: Cybersexuality as a Post-modern Narrative.” Body & Society 1, 1: 145-162.

60 HUM 4


ADAM I EVA U VIRTUALNOJ STVARNOSTI MILTONOVA IZGUBLJENOGA RAJA

Sažetak

Miltonov Izgubljeni raj, kao i izvorna biblijska priča, već dugo izaziva polemike o prirodi i svrsi ljudske seksualnosti. Ovaj rad istražuje Milto-novo poimanje Sotone te Adama i Eve uranjajući ih u virtualnu stvarnost izvrnute svijesti u kontekstu Augustinove doktrine distopijskih društava (antičkih kao i suvremenih) i političke teorije općenito. Seksualna osvje-šćenja, kako ona u raju tako i ona u suvremenim oblicima kvazirajske zabave, podudaraju se s pojavom solipsističnoga bića i virtualne seksual-nosti i, makar tako ne izgleda, ona mogu imati ozbiljne političke poslje-dice. Ono što sliči na mahnito osobno oslobađanje na javnim mjestima, ustvari se pretvara u velike gubitke političkih sloboda.

Ključne riječi: Milton, virtualna stvarnost, privatnost, seksualnost, ide-ologija, slobode.

61prosinca 2008.

UDK 821.111(73)-31.09 Kerouac J.821.163.42-31.09 Šoljan A.

Pregledni članakPrimljeno: 16. XI. 2008.

Mirna Brkić Filozofski fakultet u Mostaru

PUTOVANJE KAO POTRAGA ZA SMISLOM

Sažetak

Roman Jacka Kerouaca Na cesti (1957.) najvažniji je umjetnički iskaz koji je proizvela skupina pisaca nazvana beat generacijom. Protagoni-sti Kerouacova romana, dvojica prijatelja Dean Moriarty i Sal Paradise, putuju Amerikom putovanja radi pružajući čitatelju panoramu Ameri-ke, njezino lice i naličje. Beat generacija i Dean, kao oličenje posebnoga misticizma te generacije, opozicija su licemjernomu, materijalističkom i konzumentskom američkom društvu. Roman je svojevrsna drama eg-zistencije, potraga za iskonskim, autentičnim. Ovaj primjer moderne američke on the road pikareske izvršio je znatan utjecaj na suvremene hrvatske pisce, ponajviše na Šoljana i njegove romane Izdajice, Kratki izlet i Drugi ljudi na Mjesecu. Protagonisti Šoljanovih romana mladi su, bezvoljni, pesimistični ljudi, a njihova se putovanja, kao i u Kerouacovu romanu, pretvaraju u potragu za smislom i autentičnim životom lišenim pritiska na konformizam i pokoravanja pravilima sustava.

Ključne riječi: Jack Kerouac, Na cesti, američka on the road pikareska, beat generacija, Antun Šoljan, Izdajice, Kratki izlet, Drugi ljudi na Mje-secu, utjecaji, putovanje kao potraga za smislom, potraga za autentič-nim, otpor konformizmu.

Pikarski roman, žanr koji nastaje u španjolskoj književnosti 16. sto-ljeća, renesansu doživljava u književnosti 20. stoljeća, posebno u Ame-rici i Njemačkoj. Pikarskom tehnikom tako su pisani brojni romani iz života lutalica, kao u suvremenoj američkoj književnosti roman Na cesti

62 HUM 4

Mirna Brkić

(1957.) Jacka Kerouaca. Na cesti je najjasniji, najvažniji i najljepše izve-den umjetnički iskaz koji je proizvela skupina pisaca nazvana beat ge-neracijom. Nakon izlaska knjige beat pokret nazivali su “otpadničkom kulturom”, “pornografskom kulturom” i “kulturom drogiranih”. Njego-ve članove optuživali su zbog širenja nepristojnih izraza, golotinje, ho-moseksualnosti te odbijanja građanskih normâ ponašanja. No, bilo je i onih koji u bitnicima nisu vidjeli samo zlo što se sručilo na američko licemjerno potrošačko društvo pedesetih godina 20. stoljeća. Gregory Corso u Varijacijama o generaciji navodi da su bitnici “humana gene-racija. Beat znači iz sebe izbaciti cjelokupno iskustvo, sagledati stvari onakvima kakve jesu. Beat ne znači slomljen duh, upravo suprotno, to je produženje vječnog duha.”1 A Ginsberg ih je opisao kao “one koji ne žele raditi za novac ili nositi oružje i biti vojnici da bi ubijali i prijetili, već kao pojedince koji žele misliti i vjerovati prema vlastitom nahođenju, javno iznoseći istinu, nadahnuti demokracijom“2.

Roman Na cesti ima autobiografski karakter. Kerouac je ispričao vla-stitu priču o autsajderu koji traži svoje mjesto u životu. Na cesti je pro-veo sedam godina, a za pisaćim stolom tri tjedna napisavši roman u jed-nome dahu. Sebe je prikazao u liku Sala Paradisea, a Neal Cassady toliko se dojmio Kerouaca da je postao model za lutalicu Deana Moriartyja. Dean je vođa društva mladih koje karakterizira nedostatak snage, volje i odlučnosti, gubitak vjere u neki dublji smisao i svrhu te je utjelovljenje posebnoga misticizma beat generacije.

Svi su sjedili u krugu gledajući Deana odozdo […] a on je stajao na sagu u sredini i hihotao - samo je hihotao. Čak je počeo i plesati. Zavoj mu je bio sve prljaviji; sad se počeo još i odmatati. Iznenada sam shvatio da je Dean, zahvaljujući svom golemom nizu grijeha, postao glavni Idiot, Imbecil, Svetac svih nas. Da to je bio Dean, SVETA BUDALA.3

… samo je stajao pred svima, otrcan i slomljen i budalast, točno pod žaruljama, koščato ludo lice bilo mu je obliveno znojem, žile su mu ku-cale i govorio je - Da, da, da - kao da se u njega neprestano slijevaju neka

1 Miroslava Vučić, “Strastvena potraga za cestom bez zavoja”, pogovor romanu Na cesti, Za-greb, 1997., str. 339.

2 Isto, str. 339.3 Isto, str. 202.

63prosinca 2008.


veličanstvena otkrića, a ja sam uvjeren da je tako zaista i osjećao, a i ostali su u to vjerovali i bojali se. On je bio BEAT - sama srž, sama duša blaženog Beata.4

Dean i Sal putuju Amerikom putovanja radi pružajući čitatelju pano-ramu Amerike, njezino lice i naličje. Dean i beat generacija predstavljaju opoziciju licemjernomu, materijalističkom i konzumentskom američ-kom društvu. Kerouacu je stalo do dijagnosticiranja društva i društvenih tipova od vrha do dna socijalne ljestvice. Putujući, Dean i Sal upoznaju cijelu galeriju likova, a pred očima čitatelja ruši se američki san. Kero-uacova Amerika nije savršena, sretna i zadovoljna. Amerika je to “bije-loga smeća”, pijanaca, kamiondžija, muškaraca i žena sumnjiva morala, autostopera, lutalica i beskućnika, intelektualaca na drogama, propalih studenata, prljavih hotela i svratišta, ludih zabava… Amerika levisica, automata za kavu i sendviča koji se prave na benzinskim crpkama.

Vječiti lutalica i autsajder Dean nema iluziju o kraju ceste. Jedino što egzistenciji daje smisao jest kretanje. Roman je svojevrsna drama eg-zistencije, a putovanje se pretvara u potragu za smislom, u potragu za autentičnim, iskonskim životom: “Svi smo bili oduševljeni, svi smo uvi-đali da ostavljamo zbrku i besmislenost za sobom i da obavljamo svoju jedinu i plemenitu funkciju u vremenu, da se krećemo.”5

Ovaj primjer moderne američke on the road pikareske izvršio je zna-tan utjecaj na suvremene hrvatske pisce, ponajviše na Šoljana i njegove romane Izdajice, Kratki izlet i Drugi ljudi na Mjesecu. Šoljanove Izdaji-ce (1961.) sastoje se od osam relativno samostalnih fragmenata – priča povezanih istim pripovjedačem, likovima, situacijama i prostorno-vre-menskim odnosima. Iako žanrovski teško odredive, K. Nemec smatra da je ipak riječ o romanu: kohezijske sile u djelu su dovoljno snažne da slijed priče održe kao jedinstvenu (romanesknu cjelinu).6 Izdajice pre-uzimaju neke tipične motive i izrazne karakteristike egzistencijalističke proze, a konceptom neprilagođenih junaka, mitologijom klape, stilom i dikcijom, Šoljan najavljuje model tzv. proze u trapericama. No, slikajući

4 Isto, str. 203.5 Jack Kerouac, Na cesti, Zagreb, 1997., str. 139.6 Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., Zagreb, 2003., str. 129.

64 HUM 4

Mirna Brkić

likove u stalnome pokretu, u besciljnome lutanju, Izdajice preuzima-ju neke konvencije i postupke pikarskoga romana. Ovaj modernizirani oblik pikarskoga romana obilježen je tako motivom lutanja kao alego-rijskoga traganja za identitetom i dubljim smislom.7 Na kraju će kreta-nje, odnosno putovanje za Šoljanove kao i za Kerouacove junake postati samo sebi svrhom.

Čovjek putuje, a nakon nekog vremena zaboravi cilj putovanja. Putuje dalje, ima neodoljivu potrebu da stigne, ali više ne zna kamo. Cilj je ostao negdje na početku […] Krećemo se tumačeći dlan sudbine. Ali znamo zašto. Ne obmanjujemo se ciljem, ali ne zaboravljamo svrhe. Spoznali smo je kasnije, mnogo kasnije. Našli smo je putujući, u samom putova-nju, i ona će opravdati svaki slučajni cilj do kojeg dođemo.8

Narator Petar Dobroslav Mogorović, Ćuk i Beba u prvoj priči Izdaji-ca dolaze u neki mali dalmatinski gradić. Klapu karakterizira potreba za udruživanjem, vjernost zajedničkim idealima, osjećaj zajedništva i izo-liranosti. Bježeći daleko od civilizacije, u bezimenu mjestu pokušavaju konstruirati svoju Arkadiju, idealan svijet svoje vizije: “U ovom gradu na moru bili smo izolirani u posebni nezavisni svijet: izgubili smo pojam o prošlosti i budućnosti, o dužnostima, o ljudima za koje smo vezani.”9

U skladu s neopikarskom tradicijom i ovaj roman karakterizira sukob pojedinca koji se ne miri s pritiskom na konformizam, s društvom: “Uvi-jek me zanimalo pitanje, kamo ja zapravo pripadam? Znao sam odrediti samo kamo ne pripadam.”10

Život koji klapa bira daleko od civilizacije oprjeka je i osuda učma-loga malograđanskog života. Vrijeme im prolazi u neradu, opijanju, spavanju, kratkotrajnim avanturama i slučajnim poznanstvima koja ne ostavljaju dubljega traga u njihovu životu: “Činilo se da možemo živjeti bez događaja.”11

7 Isto, str. 128.8 Antun Šoljan, Izdajice, PSHK, knj. 174/II, Zagreb, 1987., str. 139.9 Isto, str. 54.10 Isto, str. 36. 11 Isto, str. 11.

65prosinca 2008.


Izdajice su napisane u prvome licu, ali zapravo prvome licu množine: narator Mogorović uvijek govori u ime klape, odnosno kao glasnogo-vornik svoje generacije. Ni Mogor, ni Beba ni Ćuk, kao ni ostali likovi romana ne postoje kao pojedinci nego samo kao skupina.

- Što smo mi bez ijednog od nas? Što smo mi bez tebe i, nadam se, što smo bez mene? Krhotine jedne… jedne ideje. Naravno, nitko tu ideju nije smislio, nije formulirao, ali ona postoji. Ja je dugo nisam bio svjestan, ali postoji. Ti znaš da postoji i da… obvezuje […] Raspast ćemo se, ako se budemo izdvajali. Neće nestati samo puka ideja, samo zajedništvo, nestat ćemo i mi sami.12

Izdajice su kultni roman “izgubljene generacije”, svjedočanstvo o nje-zinoj bezvoljnosti, promašenosti, nezadovoljstvu i pesimizmu: “Sa svih strana nas je okruživao zid mrtvog mraka, ali mi smo vrlo dobro znali i kad bismo bili pred vratima samog pakla, taj pakao ne može biti gori od onog koji nosimo u sebi.”13

Bebi, Ćuku, Mogoru i ostalim likovima romana nedostaje vjera u ba-rem nekakav smisao i svrhu.

…Sve nam je bilo dobro što nije trajalo predugo… sve nam je bilo dobro gdje se nismo morali preduboko zauzeti… sve nam je bilo dobro što nije tražilo od nas da rješavamo probleme, da mislimo na duge staze… sve nam je bilo dobro što nam je bilo svejedno. Mi nismo razgovarali, mi smo zajedno pili… točno smo ocjenjivali tko je ambiciozni gnjavator ili nesposobni šeprtlja, moralist ili svetac, ladro ili špija, a tko pripada na-šima…14

Zašto roman nosi naslov Izdajice? Svi likovi romana postaju izdajice u onome trenutku kada napuštaju svoj izolirani način života, kada negi-raju izabrane ideale. Šoljan prikazuje proces slabljenja mladenačke po-vezanosti, opadanja vjere u ideale i nestanak zajedničkoga morala. Čim jedan od pripadnika skupine pokaže interes za nečim što je izvan klape,

12 Isto, str. 61.13 Isto, str. 92.14 Isto, str. 69.

66 HUM 4

Mirna Brkić

proglašavaju ga izdajicom: “Biti zaista vjeran nečemu, izvan nas, stvarno o nečemu ovisiti, to je izdaja. To znači biti slab, dati se kupiti.”15

Izdajica je Mogor kada se zaljubljuje u Njemicu, izdajica je i Beba kada se zbližila s jadnim Pierreom, tragikomičnim likom kojemu su se svi rugali, koji je bez domovine i prijatelja.

Svaka od osam priča u Izdajicama samo je potvrda pesimističnoga, nihilističkog pogleda na svijet i život Šoljanovih junaka. Potvrda uvjere-nja da “… živimo […] u svijetu bez ljepote“16 i nažalost na to pristajemo.

Postoje tek kratkotrajni trenutci dosezanja smisla i apsolutne ljepote koja je sama sebi dovoljna. Tako je peta priča priča o Tanji, djevojci ne-vjerojatne ljepote i karizme koja se nije uklapala u mali gradić u kojemu je živjela. Ona je ono nedostižno, onaj smisao za kojim se traga. “Tanja je živjela u nekom drugom svijetu, blagom i bestjelesnom svijetu iz kojeg je došetala, bezbrižno nasmijana, ne opažajući ništa oko sebe, samo zato da bi prošla kraj nas, dah vječnog zaborava, dodir pijanog blaženstva.”17

No, to su tek kratkotrajni trenutci koji se vrlo brzo rasprše pod priti-skom okrutne zbilje. Tanja će potonuti u kaljužu malograđanštine, za-vršiti udana na nekome otoku: “…žena je sišla i pojavila se na vratima kuhinje u koju je sasvim pristajala, punačka žena s nešto zastarjelom trajnom, u cicanoj kućnoj haljini koja joj je pristajala kao što cicane kuć-ne haljine pristaju punačkim ženama u kuhinjama.”18

Kratkotrajnu Arkadiju pronaći će narator i u šetnji s Tanjinom kćer-kicom Tikicom. Prilikom jutarnje šetnje s djetetom, neiskvarenim, slo-bodnim, koje još ne zna što ga čeka u svijetu bez ljepote, dogodilo se čudo. Nabasali su na savršenu livadu, Arkadiju skrivenu od svijeta: “Bila je kao nenadana Arkadija koja gostoljubivo dočekuje prašnjave putnike. Osjećao sam neku konačnost, kao da Tikica i ja nakon nekakve ljekovite smrti dolazimo izmučeni i žedni, kao sjene, do hranjivog izvora koji je na samom početku stvari.”19

15 Isto, str. 62. 16 Isto, str. 96.17 Isto, str. 99.18 Isto, str. 123.19 Isto, str. 131.

67prosinca 2008.


Ali i to je samo trenutak koji brzo prolazi i Mogoru ne ostaje ništa drugo doli bijega te se putovanje kao potraga za smislom nastavlja. U posljednjoj, osmoj priči Izdajica Mogor se vraća na početak, na Večer-nji otok gdje je nekada davno s prijateljima u napuštenoj kući pronašao Arkadiju. Kuću je zapravo pronašao Marijan, Šoljanov lik nalik Keroua-covu Deanu. On je utjelovljenje slobode, otpora konformizmu, pravili-ma i malograđanskomu načinu života. Lik nevjerojatne životne energije, jedan od onih proroka kojega pristalice slijede bez pitanja jer vjeruju da je pronašao neki dublji smisao.

Kuću je pronašao Marijan, prijatelj iz mladosti, o kojem još ni danas ne mogu misliti sasvim bez uzbuđenja. Bio je skitnica i lutalac, slobodan i ciničan na jeziku i u postupcima, ni prema čemu nije pokazivao poštova-nja, ništa nije volio više od sebe, ništa ga nije vezalo. Bježao je od svakog jarma koji mu je život htio nametnuti. Izbjegavao je rodbinske odnose, dugoročne poslovne ugovore, stalne prijatelje i trajne ljubavnice. Uvijek je radije prihvaćao više nesigurnih žena nego jednu sigurnu. Uvijek je radije putovao, povlačio se po vlakovima i brodovima, nego je stanovao u određenom gradu, u vlastitom stanu. Mrzio je stvari koje su u njemu budile želju da ih posjeduje. Rijetko smo se viđali, ali naši su susreti, u raznim mjestima i u neočekivanim okolnostima, uvijek bili ispunjeni ne-kim mističnim značenjem i za jednog i za drugog. U njima je uvijek bilo nekog blagdanskog, svečanog osjećanja, kao da se zbiva nešto izvanred-no, što će imati dalekosežne posljedice ne samo za naš život nego i za ljude oko nas…20

No, u Šoljanovim prozama na posljetku dolazi mučna spoznaja da na kraju puta zapravo nema ničega. Nema više Arkadije, ni kuće, ni Mari-jana, svi su oni izdajice.

Došao sam ovamo, zaboravljena kućo, znajući da se ništa više ne može ponoviti. Došao sam samo da se konačno uvjerim. Nema više ni veselih djevojaka, udale su se, izdale su nas; Marijan je negdje daleko, izgubljen, u Kairu, na nekoj visokoj školi predaje povijest umjetnosti, strpljivo pod-nosi život na jednom mjestu, među istim ljudima, u maloj koloniji naših koji nisu naši, guši samog sebe, dok mu jednoga dana ne dodija pa ne digne na sebe ruku mrzeći se zbog izdaje, ili ne potone u nilski mulj sa-moobmanjivanja, izgubljenosti, očaja – izdao nas je; ja sam obišao pola

20 Isto, str. 148-149.

68 HUM 4

Mirna Brkić

svijeta bježeći pred samim sobom, trudeći se da ne mislim na tebe, izdao sam nas; a ovo što se vraćam, vraćam se kao pokajnik brodolomac […] Koliko su nam stvari obećavali! Kakva je budućnost stajala pred nama! Život nas je izdao! Ti si, kućo, izdajica!21

Na kraju Mogor ostaje na pustome otoku potpuno sam. Otvore-ni kraj čest je postupak u pikarskim romanima. Ne preostaje mu ni-šta dugo nego nastaviti kretati se jer tek kretanje daje nekakav smisao egzistenciji.

Opet su jednom sve veze presječene i opet sam na putu, bjegunac. I pre-da mnom se, preko tamnog nemirnog mora, pružilo beskrajno vrijeme u kojem je bilo moguće sve što je čovjeku uopće moguće; preda mnom je bilo tisuću putova i načina da mijenjam život.22

U Šoljanovu romanu/pripovijesti Kratki izlet (1965.) još su izraženiji elementi karakteristični za pikarski roman. Sadržaj djela čini putovanje skupine mladih ljudi po unutrašnjosti Istre, vjerojatno pedesetih godi-na, u potrazi za srednjovjekovnim freskama. No, avantura putovanja uskoro se pretvara u avanturu egzistencije, potragu za nečim iskonskim, autentičnim, nekim višim smislom. Šoljanu je potraga za freskama samo sredstvo da portretira svoju “izgubljenu generaciju”. Likovi kao da su preneseni iz Izdajica pa zato ni ovdje nije važan cilj nego sam proces kretanja. Kratki izlet prethodi modelu proze u trapericama, a u njemu su prisutni i elementi fantastike i bajke (scena s tri debele žene u nekome zabačenom istarskom selu, pijanka u konobi pomalo demonskoga star-ca, scena u ruševnome samostanu i lik staroga fratra koji godinama čuva freske čekajući sljedeću “žrtvu” koja će nastaviti njegov posao).

Pripovjedač, mladi novinar koji se slučajno nađe u toj skupini mladih ljudi, i u Kratkome izletu u dvostrukoj je funkciji – sudionik je putovanja i glasnogovornik cijele jedne generacije.

Na čelu skupine samoimenovani je vođa Roko. On je, poput Kerou-acova Deana, “sveta budala”. Utjelovljuje ideju slobode, vječitoga kreta-

21 Isto, str. 152.22 Isto, str. 171.

69prosinca 2008.


nja, bunta i otpora konvencionalnomu te je na kraju romana isto tako nestvaran i neuhvatljiv kao što je bio i na početku.

Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.23

Bio je jedna varijanta sretne budale, trećeg sina, ludog Ivanuške, ali i prosvijetljenog proroka, nadahnutog vidovnjaka, zamumuljenog Mesije.24

Poput Deana on postaje prorok, vođa tim bezvoljnim, malodušnim mladim ljudima, netko za koga se nadaju da će u njihove promašene živote udahnuti smisao.

Ljudi ga nisu voljeli – uostalom, zašto bi ga i voljeli – i znali su sve to, a ipak su ga neprestano slijedili u njegovim pothvatima, iako su komplika-cije u koje bi ih on dovodio imale za njih daleko opasnije posljedice nego za njega. Iz močvarne ustaljenosti vlastitog života njegov im je život va-ljda izgledao kao čist planinski ozon. Čini mi se da smo se svi mi žedno napajali na tom izvoru energije i vitalnosti, na tom neumornom traganju za promjenom, da bismo u njegovoj sudbini našli nešto što nedostaje našoj. Možda smo vjerovali da ćemo se uz njegovu pomoć osloboditi ne-lagodnog osjećaja da je sve što činimo, sve što uopće možemo učiniti, be-smisleno i nepotrebno. On je, htjeli smo to uvijek vjerovati, imao cilj.25

Nasuprot Roku stoji cijela skupina protagonista koji su umorni, pate-tični, neodgovorni, skloni bijegu od učmale svakodnevice, pesimistični i razočarani. Oni su anonimni “junaci našega vremena”.

PANIKA I APATIJA SU PROKRUSTOVA POSTELJA na kojoj se raspi-nje duh moje generacije. Između te dvije opreke morao bi postojati cijeli niz stanja za koja su nas učili da ih smatramo zapravo normalnim. Ali

23 A. Šoljan, Kratki izlet, PSHK, knj. 174/II, Zagreb, 1987., str. 175.24 Isto, str. 177.25 Nav. mj.

70 HUM 4

Mirna Brkić

kao da je neka bezobzirna i strašna ruka izbrisala iz svih nas te prijelazne nijanse. Mi nismo bili sposobni ni jednog jedinog časka živjeti u stabilnoj duhovnoj ravnoteži.26

Uskoro postaje jasno da se ne putuje zbog nekoga cilja, pogotovo ne zbog fresaka, nego zbog samoga putovanja. Putovanje u mističnu Gra-dinu gdje ih navodno čekaju freske pretvara se u potragu za nekim višim smislom.

Svi smo uskoro stekli dojam da njemu nije do rezultata nego do samog kretanja. Neko unutarnje nezadovoljstvo, nemir u njemu samom, neka luda osobina njegova temperamenta tjerala je njega da tjera nas, jednako nemilosrdno. Neprestano se nešto moralo raditi. Uvijek kad bismo pre-ko volje, i bez uvjerenja da za to postoji nekakav ozbiljan razlog, krenuli pod njegovim vodstvom na idući izlet, meni se činilo, negdje u nekom mutnom i zabačenom dijelu mozga, da idemo tražiti nešto što nam zai-sta nedostaje, nešto vrlo važno (ne freske i crkve, ne historiju); nešto što se zapravo uopće ne može naći, ali nešto vitalno i bitno čega je jedino Roko doista svjestan…27

Rokov autoritet počinje slabjeti te skupinu prvi napušta Petar koji ostaje s debelim, zastrašujućim ženama. I on postaje izdajica kolek-tivnoga duha i osjećaja pripadnosti zajednici. Uskoro će ih napustiti i Vladimir koji ostaje u konobi s pomalo demonskim vlasnikom, zatim Ivan jer su nabasali na njegovo rodno mjesto pa tu kupuje kuću te dvije djevojke. Putovanje nastavljaju tek Roko i narator. Napokon dolaze do ruševnoga samostana koji krije freske. Vrijeme kao da je stalo. Samostan je izolirani predio koji nije u kontaktu s ostatkom svijeta niti s povije-snim zbivanjima. Nalaze tek staroga fratra, čuvara fresaka. I događa se čudo, putovanje napokon dobiva smisao: “To nisu bile samo freske, bila je to čarolija, čudo. Bio sam naplaćen za sve traženje, sve patnje. Kako je dobro iskusiti sreći ispunjenja!”28


71prosinca 2008.


Nažalost, to je bio tek trenutak, opsjena. Poput lijepe Tanje ili čude-sne livade u Izdajicama, fresaka zapravo nema, uništilo ih je vrijeme, a nema ni smisla na kraju puta.

…znao sam negdje duboko u sebi da nema izlaza iz kaveza ovog tijela. Du-gogodišnja navika na sumnju, nasljeđe razočaranja, baština nevjerice, teret slutnji koji je uvijek živio u svima nama, progovorio je iz mene upravo tada, u najvišem trenutku ekstaze, u mističnom klicanju cijeloga bića.29

Začudo, Roko je miran i ravnodušan, priznaje poraz. Njemu cilj iona-ko nije bio bitan, važan je sam proces kretanja.

Nikad nema ništa na kraju. Putovanje je važno; red, disciplina. Netko treba uvijek da vodi, a vodio sam slučajno ja. Čovjeku nema druge nego da se trudi, da učini najbolje što može. I da se na kraju, po bogzna koji put, uvjeri da nema ništa.30

Roko je bio tek katalizator koji je prodrmao njihove ustajale živote i potaknuo ih na kretanje. Kada je odigrao svoju ulogu, nestaje, ulazi u legendu. Pripovjedaču ne preostaje ništa drugo doli kretati se dalje u potrazi za nekim smislom. Ne miri se s tim da na kraju puta nema ničega. Silazi u podzemne hodnike ispod samostana za koje vjeruje da moraju voditi nekomu cilju i osjeti da nije sam, da su njegovi predci uz njega, da je tek jedan sudionik zajedničkoga putovanja k višemu cilju. Ali i ta posljednja nada umire. Izlazi u pusti krajolik u kojemu nema ni-čega. Krajnji ishod nije nimalo optimističan: kretanje se zapravo odvija u začaranome krugu, pitanja o smislu ostaju bez odgovora, a na kraju puta/života čeka nas ništavilo. “Bilo je to kao neko sablasno novo rođe-nje na gluho tlo. Ništa. Ništa. Ništa.”31

“Kad baulja pripovjedač kroz tamu hodnika, opsjednut idejom vra-ćanja, on ne napušta svijet iz kojeg je krenuo, niti se vraća u neki novi:


72 HUM 4

Mirna Brkić

neprestano je u zagrljaju demona stvarnosti koju ne može promijeniti ni njegova romantična želja da ostavi nešto izvan sebe.”32

Stajao sam i osjećao kako se rušim kao kakva građevina: pucaju arkade, padaju svodovi, naginju se i raspadaju čipkasti tornjevi u meni. Sve se može izdržati osim ovog konačnog, posljednjeg razočaranja. Činilo mi se da nije dovršen samo jedan kratki izlet, nego cijeli moj život. Ostalo mi je samo da tupo, bez želja i bez snova, odživotarim do svog fizičkog kraja u ovom sivom, nijemom, neproničnom svijetu.33

U Šoljanovim Drugim ljudima na Mjesecu (1978.) ponavljaju se scene, krajolici i ideje iz prethodnih romana – Izdajica i Kratkoga izleta. Šoljan iznova kombinira postupke i konvencije tipične za pikarski roman s ele-mentima egzistencijalističke proze i proze u trapericama.

Roman je podijeljen u devet poglavlja, a radnja smještena u godinu kada su astronauti hodali po Mjesecu. Dvojica autsajdera, Zec i Angel, kreću iz Rovinja te plove duž jadranske obale u gumenome gliseru u po-trazi za potonulim amforama pri čemu doživljavaju brojne pustolovine, upoznaju bizarne likove, dolaze u sukob sa zakonom da bi se na kraju vratili onamo otkuda su krenuli, i u fizičkome i u duhovnom smislu.

Sličan je i tip pripovjedača kao i u prethodnim Šoljanovim roma-nima. Pripovjedač je Zec, bezvoljan, razočaran slikar. Poput Mogora i on je eksponent nekadašnje klape i kolektivnoga “mi” koji se ipak na početku romana nada da bi sve moglo dobro završiti i da bi se klapa ponovno mogla okupiti. Drugi dio para jest Angel. Za razliku od Zeca koji je ostao u domovini i prepustio se nostalgiji i apatiji, Angel je lik u vječitome kretanju, “Angel je građanin svijeta”.34 Nekadašnje školske pri-jatelje dijele godine koje je Angel pretvorio u bogatu zbirku pustolovina u kojima je igrao raznolike uloge na pozornici života kako bi preživio u stranome svijetu kamo je svojedobno pobjegao. Poput sličnih likova i on je donekle nestvaran, čovjek bez prošlosti, mnogostruka osobnost koja uvijek iznova kreira sebe. Oličenje je slobode, nesputanosti i divljine.

32 Branimir Donat, “Predgovor” u PSHK, knj. 174/I, str. 22.33 A. Šoljan, Kratki izlet, str. 244.34 Isto, str. 33.

73prosinca 2008.


Uvijek je gledao nekamo naprijed, ne u tebe. I nekoć se činilo da to lice vreba, nepomično, dok samo oči zvjeraju lijevo-desno; sada je to još upadljivije. Profil mu je grabljiv, gladan. Divljina mu je sklupčana u čita-vom žilavom tijelu, u rashodovanoj padobranskoj nošnji od nepromoči-vog zelenog platna. Ni ta divljina, ni takva odjeća ne bi možda pristajala nekom drugom trideset i nešto godišnjaku, ali na Angelu djeluje kao da se s njima rodio.35

Angel je pokretač zbivanja u romanu, onaj koji unosi živost u us-pavani Zecov život. On je vođa, Mesija, poput Kerouacova Deana ili Šoljanova Roka, onaj kojega bezvoljnici slijede jer misle da je spoznao dublji smisao i da će ga dati i njihovim uspavanim životima. Dvojica prijatelja tako kreću na putovanje vođeni Matoševom Avanturom: “Plo-vimo! Srasli smo sa svojim svijetom kao ptice nebeske. Avantura je za nas nešto poput providnosti; hrani nas kad smo gladni, napaja nas kad smo žedni.”36

A na putovanju vladaju samo njihovi zakoni, izvan zakona ostalih, ozbiljnih i odgovornih ljudi koji žive učmalim malograđanskim živo-tima. Ovoj je generaciji eskapizam imanentan. Iako su Angel i Zec već prešli tridesetu, oni su “permanentni adolescenti”.

Veseli me svaki izlazak s Angelom: njegov je entuzijazam zarazan. Iako smo obojica već prešli tridesetu, opet se osjećamo mladima. Svijet, u kojem neki stari, ozbiljni i odgovorni ljudi vladaju, daleko je, izvan našeg dosega, izvan vidika. Mi smo pravi profesionalni amateri, “permanentni adolescenti”, veli Angel.37

I u ovome Šoljanovu romanu putovanje se pretvara u potragu za ne-kim dubljim smislom. Ali trenutci ispunjenosti tek su kratkotrajni i na kraju ne ostaje ništa. Tako će Zec pronaći amforu za koju misli da će dati smisao njihovim besmislenim životima, no ubrzo će je izgubiti u brodo-lomu. Kratkotrajnu idilu doživjet će i u epizodi s elementima fantastike kada se nasuču na otočić gdje živi stari svjetioničar (tvrdi da je star 245 godina) s obitelji. “Zazubice su nam rasle dok smo preko njegovih ra-

35 Isto, str. 10. 36 Isto, str. 42.37 Isto, str. 28.

74 HUM 4

Mirna Brkić

mena promatrali idilični prizor: za marendom, za čistoćom, za životom. Ali nije bilo druge nego da se ukrcamo i krenemo. A što smo i mogli očekivati: da nas posvoje, kao djecu?“38

I kad se nasuču na Galioli, doživljavaju kratkotrajnu Arkadiju: “Mi smo ovdje odvojili mali komad svemira za sebe. Trenutak je bio blažen, sretan, imao sam zemlju i kralja. A sad već osjećam klice strahovanja: ugroženo je tlo pod našim nogama…“39

No, iz stranice u stranicu romana Zec i Angel postaju sve svjesniji da u ovome svijetu nema idile i sreće.

Osjećao sam da me je prevarilo ne samo mora nego i zemlja. Digli su nas digići. Bijela nam je vila pokazala šipak. Velike se igre igraju drugdje, za drugim stolovima dijele se karte, alhambre putuju po drugim, zaku-častim putovima, drugi ljudi su na Mjesecu. Mi, u našem svijetu ovdje, samo prekapamo po smeću, skupljamo ostatke i katkad, samo katkad, prividi nam se da smo nešto našli, da smo imali sreće, da smo prevarili režisere ili račun vjerojatnosti, da nam onda na kraju režija sudbine i to otme iz ruku. I još prazne ruke moramo trljati: kako smo se sretno izvukli!40

Umjesto čistoga i bistrog mora posvuda se širi smeće i smrad te, ne-očekivano, upravo Šoljanov rezignirani pripovjedač postaje glas pro-buđene civilizacijske savjesti. Šoljan ističe ekološki problem i njegovu neraskidivu vezu s čovjekovom egzistencijom.41

Što Angel i ja dulje plovimo, ili je mora sve prljavije, ili mi samo sve to bolje vidimo. Naše oči, prije zamućene snom, oplaknula su razočaranja, poplava bezvrijednih krhotina. Smeće vremena, koje se ne razlikuje od sadašnjeg. Po površini plutaju sve veća i gušća okanca ulja, dno je sve sivlje od deterdžentske prašine, umjesto meduza, kroz slojeve mora leb-de prozirne najlonske vreće. Mrkijenta je premazana slojem mazuta. Po obalama su papiri, konzerve, oglodane kosti.42

Što će ovo biti? Pitamo se često. S morem, kopnom, svima nama? Nema

38 A. Šoljan, Drugi ljudi na Mjesecu, Zagreb, 1991., str. 76.39 Isto, str. 141.40 Isto, str. 280.41 K. Nemec, nav. dj., str. 137.42 A. Šoljan, Drugi ljudi na Mjesecu, str. 79.

75prosinca 2008.


odgovora. Uskoro neće biti ne samo uvala za kupanje, nego ni zraka za disanje. Kraj prljavih jadranskih voda sjedimo i plačemo.43

S vremenom početni zanos i entuzijazam u obojice slabe, nestaje jedinstva, zajedničkih ideala i morala. Potraga za smislom nije urodi-la plodom. Na kraju puta, kao i u Izdajicama i Kratkome izletu, nema ničega.

…mi stalno nekamo idemo, izmišljamo ciljeve. Sad idemo na Mjesec, u svemir. Ali nema se kamo ići, jer se nema odakle poći, sve su samo posta-je. Život nije ništa drugo nego serija pustih otoka, na kojima se slučajno može doživjeti nešto zgodno, susret, trenutak sreće, grumen zlata, ali onda se mora otići dalje, i to što prije, jer na pustom otoku nema uvjeta za život, trenutak mora proći, zlato se mora unovčiti. Sreća nije trajno stanje.44

Pomireni s uzaludnosti svoga putovanja i svojih napora, Angel i Zec vraćaju se u Rovinj odakle su i krenuli. Izgleda da su se, poput osta-lih protagonista navedenih Šoljanovih romana, tek vrtjeli u krug. Kao i uvijek, Angel odlazi dalje jer samo kretanje daje egzistenciji nekakav smisao, a Zec ipak ostaje u Rovinju. I to je jedini lik u ovoj galeriji be-zvoljnih Šoljanovih likova koji odbija više bježati, što na kraju ostavlja barem neku slabu nadu da putovanje nije uzaludno i da se naposljetku može doseći smisao. Da se ne može uvijek i zauvijek samo bježati, da ponekad treba i ostati…

I nema više bježanja. Nema kamo. Tu ćemo se zaustaviti. Tu je naša bari-kada. Tu ćemo dočekati, ali okrenuti licem prema njemu, val prljavštine, najezdu pobješnjelog krda godina i ljudi, pljačkaša, prolaznika. Potisnuli su nas, istina, ali samo dovde, do našeg mostobrana. Bit ćemo dugo sami, veoma malo pleme. Ne možemo svi otići na Trinidad, na Island ili na Mjesec, raspršiti se po tisuću otočića.45


76 HUM 4

Mirna Brkić

Literatura

- Bjornson, Richard, The Picaresque Hero in European Fiction, University of Wisconsin Press, Madison, Wisconsin, 1977.

- Brkić, Mirna, “Pikarski roman – od kanonizacije do transforma-cije u 18. Stoljeću”, Mostariensia, 27 (2008.)

- Donat, Branimir, Bogatstvo vrta: Studija o književnom djelu An-tuna Šoljana, Zagreb, 1993.

- Donat, Branimir, Unutarnji rukopis: Opaske o hrvatskoj prozi, Zagreb, 1972.

- Huizinga, Johan, Homo ludens, Zagreb, 1970.- Kerouac, Jack, Na cesti, Zagreb, 1997.- Mandić, Igor, “Izlet malodušnih”, u: Mandić, Igor, Uz dlaku:

Književne kritike 1965.-70., Zagreb, 1970.- Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000.,

Zagreb, 2003.- Šoljan, Antun, Drugi ljudi na Mjesecu, Zagreb, 1991.- Šoljan, Antun, Izdajice, PSHK, knj. 174/II, Zagreb, 1987.- Šoljan, Antun, Kratki izlet, PSHK, knj. 174/II, Zagreb, 1987.- Visković, Velimir, “Šoljanov roman egzistencije”, Republika, LII

(1996.), br. 3-4.- Vučić, Miroslava, “Strastvena potraga za cestom bez zavoja”, po-

govor romanu Na cesti, Zagreb, 1997.

77prosinca 2008.


Mirna Brkić

TRAVELLING AS A SEARCH FOR SENSE

Summary

Jack Kerouac’s novel On the Road (1957) is the most important work of art produced by a group of authors known as beat generation. The prota-gonists of Kerouac’s novel, two friends Dean Moriarty and Sal Paradise, travel around America just for the sake of travel, showing to the readers the country’s good and bad sides. Beat generation and Dean, as a perso-nification of mysticism of that generation, are opposed to hypocrisy, mate-rialism and consumerism of American society. The novel in its essence is a drama of existence, a pursuit of primeval and authentic. This example of modern American on the road picaresque had a significant impact on the contemporary Croatian writers, primarily Šoljan and his novels Traitors, A Brief Excursion and The Second Men on the Moon. The protagonists of Šoljan’s novels are young, lethargic, pessimistic people whose travels, just as in Kerouac’s novel, turn into pursuit of meaningful and authentic life deprived of pressure on conformism and submission to the rules of establishment.

Key words: Jack Kerouac, On the Road, American on the road picare-sque, beat generation, Antun Šoljan, Traitors, A Brief Excursion, The Se-cond Men on the Moon, impacts, travel as a pursuit of meaningful and authentic life, resistance to conformism.

78 HUM 4

UDK 811.163.42’367.626.8811.112.2’367.628.8

Izvorni znanstveni članakPrimljeno: 3. IX. 2008.

Senka Marinčić Filozofski fakultet u Mostaru

POVRATNA ZAMJENICA KAO ZAMJENICA IDENTITETA U NJEMAČKOME I HRVATSKOM

JEZIKU

Sažetak

Sukladno svojim sintaktičkim funkcijama, kao i teoriji valentnosti, po-vratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemačkome i hrvatskom jeziku javlja se kao zamjenica identiteta i kao predikatna zamjenica. Povratna zamjenica kao predikatna zamjenica u pravih povratnih glagola uvijek je sastavnica predikata i kao takva semantički je irelevantna za sintaktičku analizu. Za razliku od nje povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u nepravih povratnih glagola ima semantičku vrijednost u rečenici i kao takva privlači lingvističko zanimanje. Razlikovanje zamjenice identiteta i predikatne zamjenice bitno je i sa sintaktičkoga stajališta: konkurentnost između zamjenice identiteta i osobne zamjenice može nastati u određe-nim sintaktičkim uvjetima (npr. u infinitivnoj i participnoj rečenici) samo ako je povratna zamjenica zamjenica identiteta. Ovaj rad kontrastivno analizira morfološke, semantičke i sintaktičke osobitosti povratne zamje-nice koja se pojavljuje kao zamjenica identiteta u nepravih povratnih gla-gola u njemačkome i hrvatskom jeziku.

Ključne riječi: povratni glagol, pravi povratni glagol, nepravi povratni gla-gol, povratna zamjenica, zamjenica identiteta, predikatna zamjenica.

79prosinca 2008.

Uvod

Tradicionalne njemačke i hrvatske gramatike povratnoj zamjenici posvećuju iznimno malo prostora, obrađuju ih šturo ili uopće ne daju njezinu definiciju.1 Naime, većina se gramatika u svojim definicijama ograničuje samo u odnosu na subjekt, i to u čisto semantičkome pogle-du, što i danas prevladava u školskim gramatikama, bez obzira što su neke definiranje proširile i na njezine referencijalne odnose, primjerice u infinitivnim i participnim konstrukcijama. U duhu su tradicionalne gramatike istraživani samo sintaktičko-referencijalni odnosi povratne zamjenice neovisno o tome je li riječ o njoj kao zamjenici identiteta ili predikatnoj zamjenici. Lingvistička su istraživanja pokazala da se mora jasno razlikovati povratna zamjenica koja kao sastavni dio predikata ne ostvaruje svoj semantički prinos tijeku rečenice, odnosno predikatna zamjenica, i povratna zamjenica koja ostvaruje vlastiti semantički pri-nos tijeku rečenice, odnosno zamjenica identiteta.2

Kao pokušaj u poboljšavanju definicije povratne zamjenice svakako treba spomenuti Paula Bauera koji je nastojao pokazati konzekventnu razliku između neobvezatne i obvezatne povratne zamjenice, između zamjenice identiteta i predikatne zamjenice, odnosno između nepra-vih i pravih povratnih glagola.3 Glede termina zamjenica identiteta i predikatna zamjenica treba napomenuti da ih tradicionalna gramatika ne poznaje.

1 Više o tome u: S. Marinčić, Povratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemačkom i u hr-vatskom jeziku (Kontrastivna analiza), doktorski rad, Zagreb, 2007., str. 23-33 i 189-190.

2 Budući da se u njemačkome jeziku povratnom zamjenicom najviše bavio Manfred Bierwis-ch, treba spomenuti njegovo shvaćanje da se svi povratni glagoli u sintaktičkome smislu ponašaju isto (sich kao akuzativni objekt) te da je razlikovanje povratnih (misli se na prave povratne) i nepravih povratnih glagola samo semantički opravdano i kako povratni glagoli ne prave pasiv, što naravno nije točno. Usp. M. Bierwisch, Grammatik des deutschen Ver-bs, Studia Grammatica II, Akademie Verlag, Berlin, 2. Auflage, 1965., str. 46.

3 Detaljnije u: P. Bauer, Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen: Ein Problem der Referenzidentität, Universite Catholique de Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973., str. 34. Inače, izraz Identitätspronomen prvi je uporabio Max Deutschbein 1948. godine u Grammatik der englischen Sprache auf wissenschaftlicher Grundlage, str. 150. Zamjenica identiteta i predikatna zamjenica naš su prijevod njemačkih pojmova Identitätspronomen i Prädikatspronomen.

80 HUM 4

Senka Marinčić

Sukladno teoriji valentnosti povratni se glagoli dijele u dvije skupine, pri čemu je ključni kriterij (ne)zamjenljivost povratne zamjenice:4

a) ako je zamjenljiva, onda se promatra kao dopuna (kleiden - sich / ein Kind kleiden, oblačiti – oblačiti sebe / dijete = zamjenica identiteta u nepravih povratnih glagola)

b) ako nije zamjenljiva, onda se promatra kao sastavni dio predikata (sich schämen – sramiti se; sich benehmen – ponašati se = predi-katna zamjenica u pravih povratnih glagola).

1. Povratni glagoli i povratna zamjenica

U oba jezika povratna se zamjenica povezuje s povratnim glagolima. Međutim, terminologija koja se odnosi na povezanost povratne zamje-nice i glagola nije jedinstvena.5 Glede terminološke raznolikosti koju su-srećemo u vezi s tim glagolima u oba jezika valja reći da se u ovome radu rabe termini pravi i nepravi povratni glagoli. Također, hrvatski su po-vratni glagoli (čija podjela inače počiva na semantičkome kriteriju) po-dijeljeni sukladno sintaktičkomu kriteriju zastupljenome u njemačkim gramatikama tako da njemačkomu pravom povratnom glagolu zapravo odgovara hrvatski nepravi povratni, primjerice sich schämen – sramiti se (što držim pravim povratnim glagolom u oba jezika), odnosno njemač-komu nepravom povratnom glagolu odgovara hrvatski pravi povratni, primjerice sich retten – spasiti se(be), što držim nepravim povratnim glagolom u oba jezika.

4 Usp. Verben in Feldern, Valenzwörterbuch zur Syntax und Semantik, hrsg. von Helmut Schumacher, Schriften des Instituts für deutsche Sprache, hrsg. von J. Erben – H. Henne – I. Reiffenstein – G. Stickel, Band I, Walter de Gruyter – Berlin – New York, 1986., str. 39-40.

5 Usp. Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 4., völlig neu bearb. u. erw. Auflage, hrsg. von Günther Drosdowski u.a., Mannheim – Wien – Zürich, 1984., str. 108 i 110; G. Stötzel, Ausdrucksseite und Inhaltsseite der Sprache: Methodenkritische Studien am Beispiel der deutschen Reflexivverben, Linguistische Reihe, Band 3, herausgegeben von K. Baumgärtner, P. v. Polenz und H. Steger, Hueber Verlag, München, 1970., str. 165 i 166; M. Bierwisch, nav. dj., str. 46; S. Babić i dr., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Nacrti za gramatiku, Zagreb, 1991., str. 675-677; E. Barić i dr., Hrvatska gramatika, II. promijenjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 231-233; B. Belaj, “Prototipno-kontekstualna analiza povratnih glagola u hrvatskom jeziku”, Suvremena lin-gvistika, svezak 27, br. 51, Zagreb, 2001., str. 3 (str. 1-11).

81prosinca 2008.

POVRATNA ZAMJENICA KAO ZAMJENICA IDENTITETA U NJEMAČKOME I HRVATSKOM JEZIKU

Unutar njemačkoga zamjeničkog sustava povratne zamjenice nema-ju samostalan sustav, odnosno povratna zamjenica, strogo uzevši, glasi samo sich za 3. lice jednine i množine, a za 1. i 2. lice rabe se odgovarajući oblici osobnih zamjenica. Za razliku od njemačkoga u hrvatskom je je-ziku prisutna jedina povratna zamjenica, i to sebe (duži oblik) i se (kraći oblik, samo u genitivu, dativu i akuzativu) za sva lica (njezin kraći oblik). Taj dvojaki oblik njemački jezik ne poznaje. Međutim, u oba je jezika povratna zamjenica neutralna u pogledu roda, tj. ne razlikuje muški, ženski i srednji rod u oba broja:

Ich schäme mich. Ja se sramim.Du schämst dich. Ti se sramiš.Er,sie,es schämt sich. On, ona, ono se srami.Wir schämen uns. Mi se sramimo.Ihr schämt euch. Vi se sramite.Sie schämen sich. Oni, one, ona se srame.

Usporedbom njemačkoga i hrvatskog padežnog sustava razvidno je da se povratna zamjenica u oba jezika ne pojavljuje u nominativu (us-poredba s njemačkim u vokativu, lokativu i instrumentalu nije moguća zato što njemački padežni sustav ne poznaje te padeže).

2. Uporaba povratne zamjenice

Usmjeravajući radnju povratno na agensa, odnosno na vršitelja rad-nje, povratne zamjenice u oba jezika obavljaju svoju primarnu zadaću:

Ich freue mich über deinen Erfolg. Ja se radujem tvom uspjehu. (=predikatnazamjenica)

Sie kleidet sich schön. Ona se oblači lijepo. (=zamjenicaidentiteta)

82 HUM 4

Senka Marinčić

Povratne se zamjenice u oba jezika rabe obvezatno (s pravim povrat-nim glagolima) i neobvezatno (s nepravim povratnim glagolima).6

pravi povratni glagoli: nepravi povratni glagoli:sich freuen / radovati se; sich waschen / umivati se;sich benehmen / ponašati se; sich helfen / pomoći si.

Tu valja istaći različitu porabu naglašenih i nenaglašenih oblika po-vratne zamjenice u hrvatskome jeziku. Naime, nenaglašeni oblici rabe se i s pravim povratnim i nepravim povratnim glagolima, npr.:

On se raduje, On se umiva.

Naglašeni se oblici rabe samo s nepravim povratnim glagolima, npr.: Umio je i sebe i djecu.Umio je i sebe. *On raduje sebe. On sebe raduje. Sebe on raduje.

U njemačkome jeziku u oba slučaja bilježimo isti oblik povratne za-mjenice zato što on ne raspolaže dvojakim oblicima,7 npr.:

Er freut sich.Er wäscht sich. Er hat sich und auch die Kinder gewaschen.

3. Nepravi povratni glagoli i zamjenica identiteta

U nepravih povratnih glagola zorno je izražen sintaktičko-seman-tički odnos između agensa (vršitelja radnje) i pacijensa (trpitelja rad-nje). Vršitelj je radnje istodobno i trpitelj radnje ili u sintaktičkome pogledu objekt na koji je usmjerena radnja. Time povratna zamjeni-ca na sebe preuzima funkciju zamjenice identiteta. Pacijens, odno-

6 Povratne zamjenice uporabljene s nepravim povratnim glagolima u oba jezika mogu ozna-čivati i uzajamno povratni odnos, no kako povratna zamjenica u tih glagola ne ukazuje na identitet između agensa i pacijensa nego na uzajamno povratno djelovanje najmanje dvaju vršitelja radnje (jednoga na drugoga), ovom analizom one nisu obuhvaćene.

7 Za ilustraciju vidjeti deklinaciju povratnih zamjenica u Duden, nav. dj., str. 320 i u grama-tici H. Griesbach – D. Schulz, Grammatik der deutschen Sprache, Max Hueber Verlag, München, 1962., str. 128.

83prosinca 2008.


sno povratna zamjenica kao zamjenica identiteta može biti istovjetna s agensom u čistom casus obliquus ili s prijedlogom, dakle u glagola čija valentnost zahtijeva najmanje dvije dopune i čije značenje dopušta izjednačivanje agensa s pacijensom. Povratna je zamjenica ona koja označuje povratnost:

Er hat sich wirklich geändert. Er hat sich beim Laufen verletzt.On se doista promijenio. On se ozlijedio pri trčanju.

Kada u rečenici nije prisutno izjednačivanje agensa i pacijensa, tada se kao pacijens, a umjesto zamjenice identiteta, može pojaviti neka druga nominalna fraza, npr. sich ändern – die Pläne ändern, promije-niti se – promijeniti planove; sich ärgern – die Freunde ärgern, ljutiti se – ljutiti prijatelje; sich entwickeln – die Ideen entwickeln, razvijati se – razvijati ideje; sich kämmen – das Kind kämmen, češljati se – češljati dijete; sich kleiden – das Kind kleiden, oblačiti se – oblačiti dijete; sich opfern – die Freundschaft opfern, žrtvovati se – žrtvovati prijateljstvo; sich verstecken – das Geschenk verstecken, sakriti se – sakriti dar; sich verteidigen – das Land verteidigen, braniti se – braniti zemlju itd. Ra-zvidno je da je tu riječ o nepravim povratnim glagolima koji se mogu rabiti kao povratni ili nepovratni8 (odnosno u semantičkome smislu pravim povratnim – jer se samo u te vrste glagola radnja povratno odnosi na subjekt).

Povratna zamjenica samo u nepravih povratnih glagola9 u oba jezika ima vlastito, povratno značenje: sich waschen – umivati se; sich verlet-zen – ozlijediti se. Nepravi se povratni glagoli odvajaju od pravih upravo mogućom supstitucijom zamjenice identiteta, primjerice Er rettet sich/ihn – On spašava sebe/njega.

8 Takvih je u oba jezika vrlo mnogo, primjerice Sie wäscht sich / das Kind. - Ona se umiva / Ona umiva dijete. Značenje se glagola waschen / umivati nije promijenilo.

9 U pravih povratnih glagola u oba jezika povratna zamjenica nema vlastito značenje nego se promatra kao sastavnica predikata, npr.: sich freuen – radovati se, sich benehmen – po-našati se.

84 HUM 4

Senka Marinčić

4. Sintaktičke funkcije i osobitosti zamjenice identiteta

Zamjenica identiteta ostvaruje sintaktičku funkciju:10 1) direktnoga objekta u akuzativu u oba jezika (Sie kleidet sich – Ona se oblači /Ona oblači sebe/; Sie opfert sich

für ihre Familie – Ona se žrtvuje za svoju obitelj /Ona žrtvuje sebe za svoju obitelj/ itd.)

2) indirektnoga objekta u dativu u oba jezika (Er baut sich ein Haus – On si gradi kuću; Ich wasche mir die

Hände – Perem si ruke; Sie reibt sich die Augen – Ona si trlja oči itd.)

3) objekta u prijedložnome padežu (PP), i to u dativu (PPD) ili akuza-tivu (PPA) u oba jezika

(Sie denkt nur an sich /PPA/ – Ona misli samo na sebe /PPA/; Sie ist außer sich /PPD/ – Ona je izvan sebe /PPG/; Ona razmišlja o sebi /PPD/ – Sie denkt über sich nach /PPA/ itd.)

Jednostrano, odnosno samo u hrvatskome zabilježili smo pojavljiva-nje zamjenice identiteta kao prijedložnoga objekta u genitivu, lokativu i instrumentalu: Ona je izvan sebe. (PPG) Ona pljuje po sebi. (PPL) Ona često priča sa sobom. (PPI)

te kao indirektnoga objekta u genitivu i instrumentalu:11

On se boji samog sebe. (G) Ona se kune sobom. (I)

10 Usp. Duden, nav. dj., str. 111. U slučaju uporabe nepravih povratnih glagola s povratnom za-mjenicom u genitivu Duden navodi nedosljedne primjere kao što je: Er ist seiner nicht ganz sicher, gdje ne možemo govoriti o glagolu u pravome smislu te riječi (sicher je pridjev).

11 Budući da povratna zamjenica u genitivu nije samo povratna zamjenica nego može označi-vati i neku drugu osobu, primjerice Er erinnert sich seiner (=seiner selbst i =eines anderen), izostala je usporedba u navedenome padežu, kao i u instrumentalu koji njemački jezik ne poznaje.

85prosinca 2008.


Da svaku njemačku konstrukciju nije moguće ekvivalentno transferira-ti u hrvatski jezik, i obrnuto, zbog razlike u padežnome sustavu, razvidno je i u navedenim primjerima. U kojemu će se obliku povratna zamjenica pojaviti, ovisi o valentnosti, tj. o rekciji glagola; inače se može pojaviti u svim oblicima dopuna: an sich zweifeln – sumnjati u sebe, etwas unter sich verteilen – podijeliti nešto među sobom, etwas in sich einsaugen – upiti nešto u sebe, etwas auf sich nehmen – preuzeti nešto na sebe itd.

U vezi s dativom u njemačkome bilježimo povratnost gdje su zastu-pljeni dativus commodi i dativus possessivus. U tom se slučaju u hr-vatskome jeziku rabi enklitički oblik si (koji neki hrvatski gramatičari drže neknjiževnim),12 npr. sich etwas kaufen, sich etwas nehmen, sich die Zähne putzen, sich die Augen reiben, sich den Mantel stauben itd. Iz primjera je razvidno kako je riječ o dativu s dijelovima tijela, ali i s ko-madima odjeće.13

Usporedimo:Sie hat sich noch ein Stück Kuchen genommen. Uzela (si) je još jedan komad kolača. Was wünscht er sich zum Geburtstag? Što (si) želi za rođendan?14

12 Autori Brabec – Hraste – Živković drže kako enklitički oblik povratne zamjenice si u dativu nije književni te da ona nenaglašeni oblik se ima samo u akuzativu (gramatika iz 1961., str. 96) za razliku od primjerice Težak – Babić (gramatika iz 1973., str. 358 te iz 2000., str. 126), E. Barić i dr. (gramatika iz 1990., str. 208 te iz 1997., str. 109), S. Babić i dr. (gramatika iz 1991., str. 650), Silić (nav. dj., str. 52) koji bilježe njezine enklitičke oblike i u genitivu, i u dativu, i u akuzativu. Izdvojili smo Maretića jer nije dosljedan samomu sebi. Naime, u gramatici iz 1906. godine na str. 12 navodi enklitički oblik se samo u akuzativu, a u izdanju iz 1963., od-nosno u Gramatici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, treće, nepromijenjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, na str. 189 uz ponovljeni akuzativni enklitički oblik bilježi i dativni. Razvidno je dakle da genitivne oblike ne bilježi nikako. I Maretić, kao i Brabec – Hraste – Živković, preporuča izostavljanje oblika si i sebi, npr. Uzmi ovu knjigu – bolje je, kaže Maretić, negoli Uzmi si (ili sebi) ovu knjigu (nav. dj., 1963., str. 76).

13 Više o tzv. freie Dative u: J. Busch, Zur Wortklassenbestimmung der Reflexiva in der de-utschen Gegenwartssprache, Deutsch als Fremdsprache, 9. Jahrgang, Hrsg. Herder-Institut Leipzig, 1972., str. 156.

14 Enklitički su oblici stavljeni u zagradu jer su rečenice i bez njih valjane, a držimo i standar-dnije. O uporabi navedenih i sličnih glagola bez enklitičkoga oblika si vidi u H. Leitner, De-utsch-kroatisches Wörterbuch, Verben im Kontext, 1. Auflage, Školska knjiga, Zagreb, 1998.

86 HUM 4

Senka Marinčić

U hrvatskome se pripadanje dijelova tijela subjektu izriče pomoću povratne zamjenice se u akuzativu, za razliku od njemačkoga gdje po-vratna zamjenica sich stoji u dativu (dativus possessivus = Pertinenz-dativ). Riječi je o glagolima tipa udarati se, ubosti se, posjeći se: sich auf die Brust schlagen – udarati se u grudi; sich in den Finger stechen – ubosti se u prst; sich in den Finger schneiden – porezati se po prstu. Za ilustraciju:

Er hat sich auf die Brust geschlagen. (D)Udarao se u grudi. (A)

Er hat sich in den Finger gestochen. (D)Ubo se u prst. (A)

Sie hat sich beim Zwiebelschneiden in den Finger geschnitten. (D)Porezala se po prstu kada je rezala crveni luk.15 (A)

Zamjenica identiteta nepravih povratnih glagola u oba jezika:16

- može stajati u prednjemu polju Sich kleidet sie. Sebe oblači.

- može imati posebnu negaciju Sie kleidet nicht sich, sondern ihre Tochter. Ne oblači sebe nego svoju kćer. ili Oblači ne sebe nego svoju kćer.

- može biti u odnosu koordinacije s nekom drugom zamjenicom ili imenicom

Sie kleidet sich und ihre Tochter. Oblači sebe i svoju kćer.

15 Tu se može reći i Porezala je prst kad je rezala crveni luk. 16 Iako Duden navodi da se zamjenica identiteta može i izostaviti u danom slučaju potkrje-

pljujući to primjerom Er wäscht sich - Er wäscht, držimo kako to nije moguće primijeniti kod svakoga nepravog glagola, usp. Sie kleidet sich - *Sie kleidet. Sie kleidet gramatički je neispravna rečenica, za razliku od Dudenova primjera, gdje je zapravo s nepovratnim glago-lom dana relacija Er wäscht / Er wäscht Wäsche; vidi: Duden, nav. dj., 1984., 4. izdanje, str. 110. Izostavljanje je zamjenice moguće s obzirom na valentnost glagola oblačiti, no pri tome bi govornicima i sugovornicima u razgovoru trebao biti poznat kontekst da bi rečenica bila pravilno shvaćena.

87prosinca 2008.


- može biti izostavljena u koordinaciji s nekom drugom zamjeni-com ili imenicom17

Sie kleidete und kämmte sich. Obukla se i počešljala.

- može se zamijeniti nekom drugom punoznačnom nominalnom frazom

Sie kleidet sich. Sie kleidet ihre Tochter. Ona se oblači. Ona oblači svoju kćer.

- može se za nju postaviti pitanje Wen kleidet sie? - Sich. Koga oblači? - Sebe.

- može biti determinirana Auch sich hat sie gekleidet. I sebe je obukla.

- može se povezati sa selbst/sam Sie kleidet sich selbst. Ona se sama oblači. / Ona oblači sama/samu sebe.

Dakle, u oba jezika bilježimo slične uvjete pojavljivanja povratne zamje-nice kao zamjenice identiteta uporabljene s nepravim povratnim glagolima, uz važnu napomenu da, za razliku od hrvatskoga, u njemačkome jeziku nisu posvjedočeni naglašeni i nenaglašeni oblici povratne zamjenice.

Povratne zamjenice nemaju uza se pratitelje. Međutim, samo povrat-na zamjenica kao zamjenica identiteta uporabljena s nepravim povrat-nim glagolima može pod određenim okolnostima uzeti uza se jednoga pratitelja. U njemačkome je to čestica selbst, u hrvatskome kao njezin ekvivalent zamjenički pridjev sam (ako stoji uz naglašeni oblik povratne zamjenice, onda može stajati u padežu u kojemu stoji povratna zamje-nica (ali i ne mora, ovisno o značenju), odnosno ako stoji uz njezin ne-

17 U navedenim je primjerima razvidna razlika u pogledu mjesta koje zamjenica identiteta zauzima u oba jezika.

88 HUM 4

Senka Marinčić

naglašeni oblik, onda se ne slaže u padežu s povratnom zamjenicom)18 te još i osobno:Sie hat sich selbst belogen. Samu sebe je slagala. Sich selbst hat er geschadet. Sebe osobno je oštetio.

Razvidna je razlika u položaju selbst i sebe, osobno: u njemačkome če-stica selbst uvijek prati povratnu zamjenicu, a u hrvatskome zamjenički pridjev sam dolazi ispred povratne zamjenice (držimo da je moguće i iza nje, npr. Sebe samu je slagala), osobno najčešće prati povratnu zamje-nicu (moguć je položaj i ispred nje bez razlike u značenju, npr. Osobno sebe je oštetila). U hrvatskome je moguće da se sam i osobno pojave za-jedno i to samo da bi selbst dobio na važnosti: Samoga sebe osobno je oštetio – Sich selbst hat er geschadet. U njemačkome prijevodu bilježi-mo samo česticu selbst.

Zaključak

U pogledu roda povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u oba je jezika neutralna. Hrvatski ima isti oblik se za sva lica (naglašeni oblik sebe i nenaglašeni oblik se), a njemački jedinstveni oblik sich samo za 3. lice, odnosno za 1. i 2. lice rabi oblike osobne zamjenice. Unutar obaju zamjeničkih sustava povratne se zamjenice obrađuju u okviru osobnih zamjenica ili odmah iza njih.

Povratni glagoli u oba jezika pokazuju više sličnosti tamo gdje je po-javljivanje povratne zamjenice semantički uvjetovano. Dakle, preko za-mjenice identiteta u oba je jezika u nepravih povratnih glagola zabilje-žena istovjetnost (sukladno našemu poimanju podjele povratnih glagola utemeljene na njemačkim zakonitostima, a prema sintaktičkomu krite-riju) i uzajamno povratnih glagola koji nisu uvršteni u ovu analizu jer se rečenica Sie waschen sich – Oni se umivaju može shvatiti dvoznačno – kao povratna, ali i kao uzajamno povratna.

Pravi povratni odnos u semantičkome smislu moguć je samo u ne-pravih povratnih glagola koji osim subjekta zahtijevaju još jednu do-18 Vidi I. Brabec – M. Hraste – S. Živković, Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, Školska

knjiga, Zagreb, 1961., str. 104.

89prosinca 2008.


punu. Povratna zamjenica sich – se označuje identitet subjekta i te dru-ge rečenične dopune u genitivu, dativu, akuzativu, instrumentalu ili u kombinaciji s prijedlogom. U njemačkome češće, a u hrvatskome rjeđe istovjetnost subjekta s nekom drugom dopunom može se izraziti pomo-ću dativa načina ili posvojnoga dativa, uz napomenu da se u hrvatsko-me dativus possessivus može izostaviti. Usporedba nepravih povratnih glagola u oba jezika pokazuje zornu sličnost u formalnom označivanju povratnoga odnosa.

Za razliku od njemačkoga, povratna zamjenica kao zamjenica iden-titeta u hrvatskome se jeziku može pojaviti u dužemu i kraćem obliku, odnosno samo u dužemu obliku može stajati u prednjemu polju, može imati posebnu negaciju, može biti u odnosu koordinacije s nekom dru-gom zamjenicom ili imenicom, može se za nju postaviti pitanje, može biti determinirana, može imati posebnu negaciju i može se istaknuti.

Glede padežne uporabe zamjenice identiteta u oba je jezika zabilje-ženo njezino pojavljivanje u dativu, akuzativu i prijedložnome padežu (i to dativnom i akuzativnom) te samo u hrvatskome u genitivu, instru-mentalu i prijedložnome genitivu, lokativu i instrumentalu.

Literatura

- Babić, S., “Povratne zamjenice s gledišta rečeničnih dijelova”, Filo-logija, knjiga 14, časopis Razreda za filološke znanosti Jugoslaven-ske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, 1986., str. 21-30.

- Babić, S. i dr., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književ-nog jezika, Nacrti za gramatiku, Djela Hrvatske akademije znano-sti i umjetnosti u Zagrebu, Razred za filološke znanosti, Knjiga 63, Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991.

- Barić, E. i dr., Gramatika hrvatskoga književnog jezika, 2. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1990.

- Barić, E. i dr., Hrvatska gramatika, II. promijenjeno izdanje, Škol-ska knjiga, Zagreb, 1997.

90 HUM 4

Senka Marinčić

- Bauer, P., Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen, Ein Problem der Referenzidentität, Universite Catholique de Lou-van, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973.

- Brabec, I. – Hraste, M. – Živković, S., Gramatika hrvatsko-srpskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1961.

- Belaj, B., “Prototipno-kontekstualna analiza povratnih glagola u hrvatskom jeziku”, Suvremena lingvistika, svezak 27, br. 51, Zagreb, 2001., str. 1-11.

- Bierwisch, M., Grammatik des deutschen Verbs, Studia Gram-matica II, Akademie Verlag, Berlin, 2. Auflage, 1965.

- Buscha, J., Zur Wortklassenbestimmung der Reflexiva in der de-utschen Gegenwartssprache, Deutsch als Fremdsprache, 9. Jahr-gang, Hrsg. Herder-Institut Leipzig, 1972., str. 151-159.

- Deutschbein, M., Grammatik der englischen Sprache auf wissen-schaftlicher Grundlage, Heidelberg, 1948.

- Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 4., völlig neu bearb. u. erw. Auflage, hrsg. von Günther Drosdowski u.a., Mannheim – Wien – Zürich, 1984.

- Eisenberg, P., Grundriss der deutschen Grammatik, Band 2: Der Satz, 3., durchgesehene Auflage, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart – Weimar, 2006.

- Griesbach, H. – Schulz, D., Grammatik der deutschen Sprache, Max Hueber Verlag, München, 1962.

- Kontrastive Grammatik deutsch-serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazović, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 1. Halbband, Verlag Otto Sagner, München, 1986.

- Kontrastive Grammatik deutsch-serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazović, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 2. Halbband, Verlag Otto Sagner, München, 1986.

- Leitner, H., Deutsch-kroatisches wörterbuch, Verben im Kontext, 1. Auflage, Školska knjiga, Zagreb, 1998.

91prosinca 2008.


- Maretić, T., Hrvatska ili srpska gramatika za srednje škole, treće, popravljeno izdanje, štampa i naklada knjižare L. Hartmana (St. Kugli), Zagreb, 1906.

- Maretić, T., Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, treće, nepromijenjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1963.

- Marinčić, S., Povratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemač-kom i u hrvatskom jeziku (Kontrastivna analiza), doktorski rad, Zagreb, 2007.

- Silić, J. – Pranjković, I., Gramatika hrvatskoga jezika za gimna-zije i visoka učilišta, Školska knjiga, d.d., Zagreb, 2005.

- Stőtzel, G., Ausdrucksseite und Inhaltsseite der Sprache, Met-hodenkritische Studien am Beispiel der deutschen Reflexivverben, Linguistische Reihe, Band 3, herausgegeben von K. Baumgärtner, P. v. Polenz und H. Steger, Hueber Verlag, München, 1970.

- Težak, S. – Babić, S., Pregled gramatike hrvatskoga književnog je-zika za osnovne i druge škole, VI. prerađeno izdanje, Školska knji-ga, Zagreb, 1973.

- Težak, S. – Babić, S., Gramatika hrvatskoga jezika: Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, 12. preuređeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

- Valenzwőrterbuch zur syntax und semantik, Verben in Feldern, hrsg. von Helmut Schumacher, Schriften des Instituts für deuts-che Sprache, hrsg. von J. Erben – H. Henne – I. Reiffenstein – G. Stickel, Band I, Walter de Gruyter – Berlin – New York, 1986.

- Zifonun, G., Grammatik des Deutschen im europäischen Vergleich: Das Pronomen, Teil II: Reflexiv- und Reziprokpronomen, Amades Arbeitspapiere und Materialien zur deutschen Sprache, Herausge-geben vom Institut für deutsche Sprache, Nr. 1/03, 2003.

92 HUM 4

Senka Marinčić

DAS REFLEXIVPRONOMEN ALS IDENTITÄTSPRONOMEN IM

DEUTSCHEN UND KROATISCHEN

Zusammenfassung

Das Reflexivpronomen als Ergänzung zum Verb im Deutschen und Kro-atischen kommt nach seinen syntaktischen Funktionen sowie der Valen-ztheorie als Identitätspronomen und Prädikatspronomen vor. Das Re-flexivpronomen als Prädikatspronomen bei echten reflexiven Verben ist immer als ein Bestandteil des Prädikats anzusehen und als solcher für eine syntaktische Analyse semantisch irrelevant. Im Unterschied dazu hat das Reflexivpronomen als Identitätspronomen bei unechten reflexi-ven Verben einen semantischen Wert im Satz und demzufolge zieht es das linguistische Interesse an sich. Es gibt auch einen wichtigen syntaktischen Grund, um den Unterschied zwischen Identitäts- und Prädikatsprono-men aufrechtzuerhalten: unter gewissen syntaktischen Bedingungen kann (wie z. B. im Infinitiv- oder Partizipialsatz) eine Konkurrenz zwischen Identitäts- und Personalpronomen entstehen, nur wenn das Reflexivpro-nomen Identitätspronomen ist. Die vorliegende Arbeit analysiert kon-trastiv morphologische, semantische und syntaktische Eigenschaften des Reflexivpronomens, das als Identitätspronomen bei unechten reflexiven Verben im Deutschen und Kroatischen vorkommt.

Schlüsselwörter: reflexives Verb, echtes reflexives Verb, unechtes reflexi-ves Verb, Reflexivpronomen, Identitätspronomen, Prädikatspronomen.

93prosinca 2008.

UDK 811.112.2’622:34]:811.163.42’25 Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 3. IX. 2008.Ružica Zeljko-ZubacFilozofski fakultet u Mostaru

SLOŽENICE TIPA “IMENICA + IMENICA” U NJEMAČKOME JEZIKU PRAVNE STRUKE I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI NA HRVATSKOME JEZIKU

Sažetak

U prvome dijelu rada obrađuje se tvorba determinativnih imeničkih slo-ženica te se ukazuje na značenje koje one imaju u njemačkome jeziku pravne struke. Posebna se pozornost pridaje složenicama tipa “imenica + imenica” nastalih slaganjem više leksema koje jednostavno ali precizno definiraju određene pravne pojmove. U drugome dijelu rada autorica na ograničenome korpusu ukazuje na neke osobitosti u tvorbi pravnih izra-za pomoću imeničkih složenica u njemačkome jeziku te istražuje načine njihova prevođenja na hrvatski jezik. Na temelju analize uočava da se većina njemačkih složenica pravne struke na hrvatski jezik prevodi po-moću skupine riječi, a tek rijetke složenice u njemačkome jeziku imaju svoj prijevodni ekvivalent u hrvatskoj složenici.

Ključne riječi: slaganje, imeničke složenice, pravni jezik, preobličivanje, prijevodni ekvivalenti.

Uvod

Nastanak novih riječi u njemačkome jeziku u najvećem se broju slu-čajeva ostvaruje tvorbenim načinom poznatim pod pojmom slaganje ili kompozicija. Jedan od bitnih razloga za to svakako je ekonomičnost u izrazu koja se njime postiže jer se cijele sintaktičke konstrukcije mogu

94 HUM 4

Ružica Zeljko-Zubac

izraziti sinonimno pomoću morfemskih konstrukcija (Buch über die Fahrten jednostavno postaje Fahrtenbuch). Nazivima koji se sastoje od jedne riječi (složenice) lakše je rukovati i oni svoju svrhu ispunjavaju bez eksplicitnoga ponavljanja većega broja obilježja imenovanoga pojma. To je osobito praktično u jezicima struke, u našemu slučaju pravne, u ko-joj se osjeća stalna potreba za dodatnim preciziranjem već postojećih pojmova, a to se u njemačkome jeziku najlakše ostvaruje slaganjem. Za njemački je jezik karakteristično da već postojeće složenice mogu sudje-lovati u tvorbi novih izraza, što često dovodi do tvorbe (pre)dugih slože-nica. Kako su imenice, općenito gledano, najzastupljenija vrsta riječi u njemačkome jeziku, nije slučajnost to što upravo one prilikom slaganja imaju i najvažniju ulogu. Složene konstrukcije kojima je druga sastav-nica imenica nazivamo imeničke složenice. Kao prva sastavnica u tvorbi najčešće sudjeluju imenice, iako se mogu pojaviti i ostale vrste riječi.

Tvorba imeničkih složenica u njemačkome jeziku prilično je jed-nostavan postupak koji izvornim govornicima ne predstavlja posebne poteškoće. Oni su sposobni u svakom trenutku stvarati nove složenice i pravilno ih tumačiti pomoću sintaktičkih odnosa u kojima se nalaze njezini sastavni dijelovi. Za neizvorne govornike njemačkoga jezika si-tuacija je nešto teža jer oni često nisu kadri pravilno odrediti odnose među sastavnicama, što svakako otežava i njihovo prevođenje na hr-vatski jezik. Problem se dodatno povećava ako je riječ o složenicama u jeziku pravne struke.

1. Općenito o tvorbi determinativnih imeničkih složenica

Determinativkomposition1 glavni je i osnovni tip tvorbe imeničkih složenica, a ujedno i najproduktivniji način nastanka novih riječi u nje-

1 U njemačkome jeziku postoji nekoliko različitih načina za tvorbu imeničkih složenica. Već je rano došlo do podjele na “prave” i “neprave” složenice što je znatno olakšalo istraživanja brojnih jezikoslovaca koji su svoje radove posvetili ovoj temi. U prave složenice svrstavaju se “Determinativkomposita” (determinativne složenice) i “Koplutivkomposita” (kopulativne složenice), a u neprave složenice “Zusammenbildungen” (istodobno i slaganje i izvođenje) i “Zusammenrückungen” (vrlo često ad hoc složenice nastale čak i od cijelih rečenica). Iako se kopulativne složenice ubrajaju u prave složenice, one nisu od nekoga većeg značenja u tvorbi zato što sudjeluju tek s 0,4%.

95prosinca 2008.

SLOŽENICE TIPA “IMENICA + IMENICA” U NJEMAČKOME JEZIKU PRAVNE STRUKE I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI...

mačkome jeziku. Determinativna složenica koja nastaje kao rezultat determinativnoga slaganja jednoznačno je hipotaktički organizirana, što znači da njezina druga neposredna sastavnica određuje gramatičku funkcionalnu klasu (vrstu riječi i njezin rod), ali i pojmovnu osnovnu klasu u koju se označeno svrstava. Najveći broj determinativnih slože-nica u njemačkome jeziku sastoji se od dvaju leksema, ali nisu rijetke ni složenice koje se sastoje od triju ili više leksema. Uvjetno rečeno ne postoji gornja granica za dužinu složenice; pa ipak, od određenoga broja sastavnica cijela konstrukcija postaje preduga i nepregledna što dovodi do težega razumijevanja i otežanoga izgovora takvih složenica.

Struktura je determinativnih složenica binarna i svaka se složenica, bez obzira na to od koliko se leksema sastoji, može svesti na dvije sa-stavnice čiji je redoslijed točno utvrđen. Prva sastavnica ili modifikator (njem. Bestimmungswort) dio je koji nam daje dodatna obilježja što se odnose na drugu sastavnicu ili temeljnu riječ (njem. Grundwort). U de-terminativnim imeničkim složenicama u njemačkome jeziku temeljna je riječ uvijek imenica, inače cijela novonastala složenica ne bi bila imeni-ca. U funkciji modifikatora mogu se pojaviti razne vrste riječi (imenice, pridjevi, glagoli, prilozi, prijedlozi, brojevi, zamjenice, usklici, skupine riječi, ali i vezani leksički morfemi). Modifikator je u njemačkome jeziku uvijek cjelovit leksem koji sudjeluje u tvorbi.

Jedan od bitnih kriterija za definiranje njemačke složenice kao takve jest i poseban naglasak na njezinim sastavnicama, pri čemu se glavni naglasak (Hauptakzent) nalazi na prvoj sastavnici ili modifikatoru, a sporedni naglasak (Nebenakzent) na drugoj sastavnici, tj. na temeljnoj riječi.2

Iako se kao jedna od osnovnih karakteristika njemačke složenice isti-če njezino pisanje kao jedne i nedjeljive riječi, u današnjem se jeziku pojavljuju i neki drugi grafički oblici koji služe za povezivanje u jedin-stvenu cjelinu za koju se također može reći da je složenica. Najčešći je oblik pisanje sa spojnicom ili crticom koja stoji na morfemskoj granici 2 Usp. U. Stötzer, “Zur Betonung dreiteiliger Komposita (Substantive)”, Sprachpflege 8,

WEB Bibliographisches Institut, Leipzig, 1975., str. 40; U. Stötzer, “Zum Einfluß des Spra-chrhytmus auf die Betonung drei- und viergliedriger Wörter”, Sprachpflege 1, WEB Biblio-graphisches Institut, Leipzig, 1977., str. 163-164.

96 HUM 4


između prve i druge sastavnice. Uglavnom se rabi zbog bolje pregled-nosti, lakšega izgovora te izbjegavanja semantičkoga konflikta (Somme-rabend-Kleid naspram Sommer-Abendkleid).3

Osim gore navedenoga, kao karakteristično morfološko obilježje slo-ženice na njezinom tvorbenom šavu može se pojaviti i spojnik (njem. Fugenelement, Bindevokal, Fugenmorfem, Kompositionsfuge ili Fuge).4 On je uvijek vezan za prvu sastavnicu ili modifikator. Iako je poznato da se njemačke složenice u više od dvije trećine slučajeva tvore bez spoj-nika,5 ostatak složenica tvorenih sa spojnicima ukazuje na raznolikost povezujućih morfema. Ta raznolikost nije poznata u hrvatskome jeziku u kojem na raspolaganju stoji uglavnom spojnik -o-, a tek u manjemu broju slučajeva -i- ili -u-.

Baveći se ovom problematikom, Žepić6 je imenice podijelio u devet klasa prema njihovu obliku i povezujućim morfemima koji sudjeluju u slaganju. Njegovo se istraživanje temeljilo na složenicama tipa “imenica + imenica”, međutim ono je primjenjivo i na ostale tipove slaganja jer se upravo ovaj tip složenica uzima kao prototip za složenice uopće. Na-ravno, prilikom tvorbe složenica svi se spojnici ne rabe u istoj mjeri. U općemu njemačkom jeziku najčešći se pojavljuju spojnici -(e)n ili -(e)s, a tek pogdjegdje -er- ili -e-. Ostali se spojnici pojavljuju rjeđe, a neki tek u pojedinačnim primjerima.

Iako se većina složenica tvori dvjema neposrednim sastavnicama, ne-rijetko ćemo u njemačkome jeziku susresti i složenice nastale slaganjem triju, četiriju ili više osnovnih morfema. Riječ je o polimorfemskim slo-

3 U hrvatskome se jeziku složenice uvijek pišu kao jedna riječ, a crtica je znak da je riječ o po-lusloženicama koje se u hrvatskome smatraju podvrstom složenica. Usp. S. Babić, Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002., str. 47.

4 U Žepića nalazimo i naziv Verbindungsmorphem (V). On se detaljno bavio distribucijom spojnika ovisno o vrsti fleksije. O tome vidjeti njegov rad Morphologie und Semantik der deutschen Nominalkomposita, Philosophische Fakultät der Universität Zagreb, 1970.

5 Bez spojnika se pojavljuju kopulativne složenice, ali i determinativne složenice kojima je u ulozi modifikatora neka nesklonjiva vrsta riječi, npr. prijedlozi, prilozi, brojevi. Složeni-ce kojima je glagol prva sastavnica također se u najvećemu broju slučajeva pojavljuju bez spojnika.

6 Usp. Žepić, nav. dj., str. 24-25.

97prosinca 2008.


ženicama7 u kojih se jednoj primarnoj složenici kao modifikatori dodaju osnovni morfemi, pri čemu nastaju višemorfemske složenice kao npr. Fahrt > 1. Schiff-Fahrt > 2. Dampf-Schiff-Fahrt > 3. Donau-Dampf-Sc-hiff-Fahrt, što se može prikazati sljedećom formulom: M4 + M3 + M2 + M1. I ovako tvorene složenice također podliježu principu binarnosti. Osnovni morfemi mogu biti raspoređeni simetrično na prvu i drugu sa-stavnicu, kao npr. u riječi Hochschul - rahmengesetz - (a + b) + (c + d) ili asimetrično, pri čemu se pojavljuje nekoliko različitih tvorbenih tipova: a + [(b + c) + d] ili [(a + b + c) + d] i sl. Kao i uvijek, temeljna je riječ na posljednjemu mjestu (d).

Polimorfemske složenice uglavnom se rabe u stručnim jezicima i ve-ćina se ubraja u termine. Češće se pojavljuju u pisanome negoli u govo-renome jeziku u kojemu se sve učestalije javlja potreba za skraćivanjem riječi, osobito u slovne skraćenice (Straßenverkehrs-zulassungsordnung = StVZO).

2. Semantičke osobitosti determinativnih imeničkih složenica

Determinativne imeničke složenice sastoje od dviju neposrednih sa-stavnica od kojih je prva u podređenoj ulozi u odnosu na drugu. Upravo ti odnosi između neposrednih sastavnica razlog su brojnih nedoumica prilikom tumačenja složenica. Za većinu uobičajenih imeničkih slože-nica moglo bi se općenito ustvrditi da prva sastavnica (A) uvijek sadr-ži bližu odredbu druge sastavnice (B). Međutim, Wellmann8 smatra da prilikom analize odnosa iz kojih se izvodi značenje neke složenice treba razlikovati interne i eksterne odnose među riječima. Postavlja se pitanje čime su ti interni odnosi između dijelova složenice (A i B) uistinu odre-đeni. Ako znamo da se u 99% njemačkih složenica B pobliže određuje pomoću A, već smo mnogo spoznali. Pa ipak, tim još nije rečeno o kojoj 7 Usp. W. Fleischer – I. Barz, Wortbildung der deutschen Gegenwartssprache, Unter Mitar-

beit von Susanne Schröder, 2., durchg. und erg. Auflage, Max Niemeyer Verlag, Tübingen, 1995.

8 H. Wellmann, “Die Bedeutung der Nominalkomposita”, Sprache-Literatur und Geschichte 8, Universitätsverlag C. Winter, Heidelberg, 1993., str. 148-168. O internim i eksternim od-nosima u složenici vidi i W. Fleischer – I. Barz, nav. dj., str. 89-90.

98 HUM 4


je vrsti odredbe riječ. Ostaje nejasan onaj “skriveni” odnos, a upravo on predstavlja najzanimljiviji dio značenjskoga opisa, i to zbog toga što je riječ o tumačenju onoga što je implicitno dano. Implicitna značenja koja se nalaze u složenici predstavljaju velik problem.9 Koje je značenje pravo, može se shvatiti iz sadržaja teksta, iz leksičkoga značenja o A i B te iz konteksta.

Već je naglašeno da izvorni govornik bez problema razumije dobive-nu informaciju u obliku složenice zato što tu informaciju shvaća pomo-ću sintaktičkih odnosa koji vladaju među sastavnicama. Sintaktički od-nosi među sastavnicama u složenici mogu se otkriti pomoću sintaktičke klasifikacije osnovnih rečenica ili pomoću određene parafraze. Prema transformacijskoj gramatici svaka složenica ima svoje usporedno zna-čenje u jednoj rečenici, a neograničen broj složenica može se svesti na ograničen broj rečeničnih struktura. Gisella Thiel10 navodi tri načela na koja treba obratiti pozornost prilikom preobličivanja u rečenične struk-ture, međutim, iako nam njezina pravila daju neke smjernice za preo-bličivanje, problem se pojavljuje u složenicama koje se mogu preobli-čiti u više rečenica različitoga sadržaja, npr. Motorboot (Das Boot fährt mittels Motor) ili (Das Boot hat einen Motor). Interpretacija u ovome slučaju ovisi o kontekstu u kojemu se složenica rabi. Mogućnost da se za jednu te istu složenicu primjene različite dubinske strukture odražava se i na njezinu klasifikaciju, ovisno o tome koje funkcije imaju njezine sastavnice u strukturi rečenice. Prema modelu generativne gramatike struktura jezgrene rečenice može se predstaviti strukturnim stablom, ili opisati terminologijom iz klasične gramatike.11

9 U njemačkome jeziku postoje brojne složenice koje se mogu tumačiti na više načina. Jedan od najpoznatijih primjera jest složenica Fischfrau za koju Heringer navodi desetak mogućih tumačenja (pitajući se jesu li to sva). Usp. H. J. Heringer, “Sinn aus dem Chaos”, Deutsche Sprache: Zeitschrift für Theorie, Praxis, Dokumentation, Erich Schmidt Verlag, 1984., str. 2.

10 G. Thiel, “Die semantischen Beziehungen in den Substantivkomposita der deutschen Ge-genwartssprache”, Muttersprache, Gesellschaft für deutsche Sprache – Wiesbaden, 1973., str. 377-404.

11 Usp. isto, str. 383 ss. Služeći se pojmovima iz klasične gramatike, Thiel je postavila devet klasa za označavanje odnosa u složenicama u njemačkome jeziku koje je imenovala pojmom “Kompositionsserien”. Istraživanje se temeljilo na korpusu od 1331 složenice.

99prosinca 2008.


Drugi način na koji se može izvršiti analiza njemačkih složenica jest predstavljanje sintaktičke funkcije sastavnica koja se može izvesti para-frazom iz površinske strukture složenice. Prva sastavnica (A) uglavnom ima funkciju atributa u širem smislu – iznimke su samo složenice s ne-kim posebnostima u značenju.12 Atribut se može izraziti ili skupinom riječi (genitivni atribut, pridjevski atribut i prijedložni atribut) ili odno-snom rečenicom u kojoj se mora dodati odgovarajući glagol.

Clyne13 smatra da se sve važnije njemačke složenice sastavljene od slobodnih morfema mogu svrstati u tri skupine.

1) Prvoj skupini pripadaju determinativne imeničke složenice čija se prva sastavnica (modifikator) pojavljuje u obliku genitivnoga atributa. Označavamo ih kao genitivne složenice. Preobličivanje pomoću geni-tivne skupine najčešći je oblik na koji se neposredne sastavnice mogu rastaviti: Datenschutz Schutz der Daten Unterrichtsform Form des Unterrichts NATO-Streitkräfte Streitkräfte der NATO

Što se formalne strukture parafraze tiče, temeljna riječ složenice od-govara jezgri nominalne skupine.

2) Drugi način preobličivanja determinativnih složenica jest onaj po-moću pridjevskoga atributa. Determinativne složenice ovoga tipa preo-bličuju se pomoću pridjeva i imenice. U tom slučaju temeljna riječ osta-je jezgra sintagme, a modifikator postaje pridjevski atribut. Prilikom preobličivanja složenice pomoću pridjevske skupine riječi kojoj je prva sastavnica imenica dolazi do promjene vrste riječi u prvoj sastavnici, tj. ona postaje pridjev. Struktura ovih složenica vrlo je slična strukturi slo-ženica koje se mogu preobličiti pomoću genitivnoga atributa pa u ovoj skupini razlikujemo dvije podskupine:

12 Usp. H. Ortner – Ortner, Zur Theorie und Praxis der Kompositaforschung, Tübingen, 1984., na str. 51-53.

13 Usp. M. Clyne, “Ökonomie, Mehrheit und Vagheit bei Komposita in der deutschen Ge-genwartssprache, insbesondere in der Zeitungssprache”, Muttersprache, Bibliographisches Institut Mannheim, 1968., str. 122-126; Duden, Grammatik, Bd. IV, 5., völlig neu bearb. Aufl., Meyers Lexikon, Mannheim – Leipzig – Wien – Zürich, 1995., na str. 468-471.

100 HUM 4


a) Preoblika – (dekliniran) pridjev + imenica: Mordtat mörderische Tat Dienstaufsicht dienstliche Aufsicht Fachwissen fachliches Wissen

Iako je značenje složenice i odgovarajuće parafraze često isto, imamo i slučajeve kada složenica i njezina preoblika nemaju isto značenje. Sa-stavnice u složenici tvore jednu višestruko sadržajno bližu cjelinu nego sekvenca pridjev + imenica. To znači da su neke složenice od samoga početka tako snažno povezane s pojmom koji izražavaju da ih sklop pri-djev + imenica uopće više ne može značenjski opisati u istome obliku. To se dade ilustrirati primjerom “ein sozialer Demokrat” koji ne može stajati za “ein Sozialdemokrat” (jer svaki socijalni demokrat nije i soci-jaldemokrat). U navedenome slučaju preoblikom je došlo do značenjske razlike između složenice s jedne strane i pridjevske skupine riječi s dru-ge. Slični primjeri su: Intimgespräch prema intimes Gespräch, Schula-ufgaben prema schulische Aufgaben ili Hausordnung prema häusliche Ordnung.

b) U drugu skupinu mogu se uvrstiti preoblike – prilog + pridjev (particip) + imenica, u kojoj pridjev (particip) nestaje i gdje sintaktička veza više nije izražena: Sofortgetränk sofort fertiges Getränk Fernschnellzug fernfahrender Schnellzug Trennungslinie trennende Linie

3) U treću skupinu ubrajaju se determinativne imeničke složenice koje se mogu preobličiti pomoću prijedložne skupine riječi u kojoj se druga sastavnica (temeljna riječ) određuje uvođenjem prijedloga uz prvu sa-stavnicu. Nazivaju se i prijedložne složenice. Riječ je o preoblikama tipa imenica + prijedložna fraza: Fahrverbot Verbot zum Fahren Arbeitsvertrag Vertrag über die Arbeit Staatsabkommen Abkommen zwischen Staaten

101prosinca 2008.


Mnoge složenice koje se dadu ovako preobličiti mogu se tumačiti i na više načina; njihovo stvarno značenje uglavnom se može razumjeti iz konteksta. I u ovakvih složenica mogu se razlikovati dvije vrste:

a) Prijedlog se čvrsto oslanja na polaznu riječ, ne može se zamijeniti nekim drugim i nema značenje. Prijedložni atribut stoji u čisto grama-tičkome odnosu objekta prema temeljnoj riječi, npr. Zukunftshoffnung /Hoffnung auf die Zukunft/ od hoffen auf etwas. Prijedlog auf ne može se zamijeniti nekim drugim.

b) Prijedlog u prijedložnome atributu upućuje na vlastito značenje između modifikatora i temeljne riječi. O kojemu je značenju riječ, ovisi o riječima koje sudjeluju u tvorbi (one se obično odnose na priložne odredbe s prijedlogom). Polazna riječ ne nudi prijedlog nego samo pri-bližno upućuje na moguću vezu koja postoji među sastavnicama (Po-lenreise Reise nach Polen / Reise durch Polen / Reise in Polen). Pra-vo značenje možemo doznati samo iz konteksta u kojemu se složenica pojavljuje.

Iako se većina složenica može preobličiti na g. n. načine, ipak ima i složenica u kojih ti načini nisu primjenjivi. Ostaje mogućnost preo-bličivanja pomoću odnosne rečenice pri čemu se dodaje odgovarajući glagol,14 što znači da dolazi do predikacije, a prva sastavnica (A) ili mo-difikator dobiva sljedeće sintaktičke uloge:

- kao dopuna (uz glagol koji smo dodali) Stadtmuseeum Museeum, das der Stadt gehört.

- kao glagolski nukleus (jezgra) u složenicama koje ne sadrže gla-golski element

Dörrobst Obst, das gedörrt worden ist.

Druga sastavnica (B) ili temeljna riječ ograničuje se na sljedeće sin-taktičke funkcije:

- dopune: Unfalltod Tod, der durch einen Unfall erfolgt.

- dodake: Tanzstunde Stunde, in der X tanzt.

14 H. Ortner – Ortner, na str. 129-130 daju “minimalan set” od 14 glagola koji se mogu pri-mijeniti za interpretaciju većine imeničkih složenica u njemačkome jeziku.

102 HUM 4


Složenicama kojima je prva sastavnice neko ime također odgovaraju složenije sintaktičke strukture:

Goetheplatz Platz, der nach Goethe benannt wurde.

3. Analiza imeničkih složenica u jeziku pravne struke

Na korpusu od 2275 imeničkih složenica što se rabe u jeziku prav-ne struke analizirane su njihove morfološke osobitosti u pogledu vrste riječi koja se najčešće pojavljuje u ulozi modifikatora, zatim uporaba ili neuporaba spojnika te načini pisanja složenica. Prema toj analizi 1937 (85,14%) složenica pripada tipu imenica + imenica. Na ostalih 338 (14,86%) složenica rabljenih u jeziku pravne struke najzastupljenije su složenice kojima su prijedlog (98 ili 4,31%), pridjev (85 ili 3,74%) ili glagol (83 ili 3,65%) prvi dio složenice. Ostale vrste riječi zastupljene su tek ponegdje, s manje od po 1%, pa se može konstatirati kako je riječ o pri-mjerima složenica marginalnim u jeziku pravne struke.

Iako se u njemačkome jeziku mogu tvoriti i polimorfemske slo-ženice, uočava se da se i u jeziku pravne struke ipak najveći broj slo-ženica ograničuje na dva samostalna leksema (1615 ili 70,99%) koji sudjeluju u tvorbi složene riječi. Važnu ulogu u tvorbi imeničkih slo-ženica u jeziku pravne struke imaju i konstrukcije s tri leksema (569 ili 25,01%),15 s četiri samostalna leksema u korpusu ima 84 primje-ra (ili 3,69), a tek šest složenica tvoreno je s po pet samostalnih lek-sema. U korpusu je samo jedna složenica koja se sastoji od 7 leksema (Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübertragungsgesetz).

3.1. Morfološka analiza složenica

U većine složenica u jeziku pravne struke došlo je do jednostavnoga slaganja dviju imenica bez spojnika, koje se i inače u jeziku pojavljuju kao samostalni leksemi. Riječ je o najjednostavnijoj strukturi imeničkih

15 Usp. U. Stötzer, nav dj., str. 40. Autorica je na uzorku od 11300 složenica iz općega jezika imala samo 962 tročlane složenice, što iznosi 8,51%. Uočavamo da su u našemu korpusu tro-člane složenice u jeziku pravne struke znatno frekventnije (25,01%) od tročlanih složenica u općemu jeziku.

103prosinca 2008.


složenica koju možemo prikazati formulom a + b. Neki primjeri iz kor-pusa su: Asylrecht, Bankgesetz, Computerdelikt, Ehebruch, Fingerab-druck, Grundgesetz, Jugendarrest, Todangst…

Prema istome principu nastaju i složenice sastavljene od više samo-stalnih leksema. U pojedinim slučajevima modifikator je već sam po sebi složena riječ koja je ušla u tvorbu nove složenice, što se može prika-zati sljedećom formulom ((a + b) + c). Riječ je o grananju ulijevo (Lin-gsverzweigung): Arbeitgeberverband, Erbfolgestreit, Lohnsteuergesetz, Notzuchtversuch, Wertpapierrecht...

Ako je temeljna riječ složenica koja ulazi u tvorbu nove riječi, tada se govori o grananju udesno (Rechtsverzweigung). Formula za tvorbu složenica ovoga tipa u tom je slučaju sljedeća: (a + (b + c)). Primjeri-ce, Jugendstrafgesetz, Künstlersozialversicherung, Preisgleitklausel, Schuldgrundsatz, Wehrstrafgericht…

Osim grananja ulijevo ili udesno u pravnome jeziku imamo potvrđene i primjere složenica u kojih su i modifikator i temeljna riječ kao složenice ušle u tvorbu novih pravnih izraza. Riječ je o grananju i ulijevo i udesno, što se može predočiti formulom: (a + b) + (c + d), npr. Arbeitnehmer- Spar-zulage, Grundwasserabgabengesetz, Luftfahrtpersonalverordnung…

Imeničke složenice u pravnoj struci, bilo da je riječ o slaganju dvaju leksema ili više njih, ne tvore se sve ovako jednostavno, tj. bez spojnika na tvorbenome šavu. U većini analiziranih primjera između neposred-nih sastavnica nalazimo neki spojnik. U složenicama sastavljenim od više od dvaju leksema koji sudjeluju u tvorbi spojnici se pojavljuju pre-ma pravilima što se odnose općenito na tvorbu imeničkih složenica.

U složenicama rabljenima u jeziku pravne struke uglavnom se pojav-ljuju spojnici -(e)s-, -(e)n-, a nešto rjeđe i spojnik –er, što odgovara i sta-nju u općemu jeziku. U korpusu je najzastupljeniji spojnik -s-: Anwaltss-chwemme, Berufsrichter, Gerichtsdolmetscher, Humanitätsverbrechen, Ordnungsstrafe, Verfassungsorgan, Wirtschaftsrecht…

Složenice kojima je prva sastavnica riječ Recht- (inače jedan od naj-češćih modifikatora u tvorbi složenica pravne struke uopće) redovito se pojavljuje spojnik -s- (Rechtsanwalt, Rechtsbuch, Rechtsfall…), a tek u nekoliko primjera izostavljen je (Rechtfertigung, Rechtlosigkeit, Rech-

104 HUM 4


tmäßigkeit). Nešto rjeđe pojavljuje se -es-: Bundesorgan, Bundesgesetz, Gesetzesentwurf, Kindespflicht, Todesstrafe. U imenica muškoga i sred-njeg roda spojnik je isti kao i fleksijski nastavak za genitiv jednine, dok ga u imenica ženskoga roda redovito nalazimo iza sufiksa -heit, -keit, -schaft, -tät i -ung, iako nije povezan s fleksijskim nastavcima ni u jednini ni u množini.

Nešto manji broj primjera pojavljuje se sa spojnikom -(e)n-, uz na-pomenu da se u modifikatora koji završavaju na -e dodaje samo -n-: Augenschein, Beamtenrecht, Familienrecht, a -en- stoji ako se želi signa-lizirati da je riječ o množini (Frauenhandel, Pflichtenkosten) ili ako je riječ o genitivnome nastavku u imenica muškoga roda (Juristenausbil-dung, Menschenhandel). Spojnik -er- nalazimo u primjerima u kojima se modifikator, imenica srednjega roda u množini, završava također na -er, a u korpusu nalazimo uglavnom primjere s Kinder-: Kinderarbeit, Kinderhandel, Kindermißbrauch.

3.2. Sintaktičko-semantička analiza

Da bismo otkrili koje značenje neposredne sastavnice imaju kada su povezane u jednu riječ, poslužit ćemo se preoblikama te tako odrediti u kojim sintaktičkim odnosima stoje. U preobličenoj konstrukciji nala-zi se više sintaktičkih i semantičkih elemenata nego u samoj složenici. Prva sastavnica (A) u najširemu smislu predstavlja atribut druge sastav-nice (B). Atribut se izražava pomoću 1) skupine riječi ili pomoću 2) od-nosne rečenice.

1) Skupine riječi mogu biti imenički atribut u genitivu (a), pridjevski atribut (b) ili prijedložni atribut (c).

a) Preobličivanje pomoću genitivne skupine. Formula glasi B A gen. jedn./ gen. mn.:

Ehebruch Bruch der Ehe Fridensstörung Störung des Friedens Justizirrtum Irrtum der Justiz Datenschutz Schutz der Daten

105prosinca 2008.


Grundrechtkatalog Katalog der Grundrechte Gesetzessammlung Sammlung der Gesetze

Složenice u kojima se na prvi pogled ne može odrediti je li riječ o jed-nini ili množini možemo pravilno tumačiti samo iz konteksta u kojemu se nalaze.

b) Pri preobličivanju pomoću pridjevskoga atributa mora se voditi računa o tome jesu li složenica i atributni sklop po svome sadržaju isti ili među njima nastaju jezične i stilske razlike. U preoblikama pomoću pridjevskoga atributa mijenja se vrsta riječi prve sastavnice – modifika-tora. On postaje deklinirani pridjev koji stoji ispred imenice, tj. temeljne riječi u složenici i ima funkciju njezina atributa:

Einheitsgesetz einheitliches Gesetz Gerichtsgebühren gerichtliche Gebühren Mordtat mörderische Tat Parlamentsnötigung parlamentarische Nötigung Zivilschutz ziviler Schutz

c) Značenjski odnosi u imeničkim složenicama vrlo se često određuju i pomoću prijedložnoga atributa. U tom slučaju temeljnu riječ određuje prijedlog koji se pojavljuje ispred modifikatora. Moguće preoblike su:an (B an A dat. jd.) Kindermord Mord an einem Kindauf (B auf A dat. mn.) Straßenhandel Handel auf Straßenauf (B auf A ak. jd.) Asylantrag Antrag auf Asylauf (B auf A ak. mn.) Informationsrecht Recht auf Informationenaus (B aus A dat. jd.) Lustmörder Mörder aus Lustfür (B für A ak. jd.) Justizministerium Ministerium für die Justizfür (B für A ak. mn.) Frauengefängnis Gefängnis für Frauengegen (B gegen A ak. jd.) Rechtswidrigkeit Widrigkeit gegen das Rechtgegen (B gegen A ak. mn.) Sittenwidrigkeit Widrigkeit gegen Sittenin (B in A dat. jd.) Ehestreitigkeit Streitigkeit in der Ehemit (B mit A dat. jd.) Gesetzeskollision Kollision mit dem Gesetzmit (B mit A dat. mn.) Kinderhandel Handel mit Kindernüber (B über A ak. jd.) Duldungsbescheid Bescheid über die Duldung

106 HUM 4


über (B über A ak. mn.) Fahrtenbuch Buch über die Fahrtenvon (B von A dat. jd.) Ehedispens Dispens von der Ehevon (B von A dat. mn.) Softwarendiebstahl Diebstahl von Softwarenvor (B vor A dat. jd.) Gerichtszeuge Zeuge vor Gerichtwegen (B wegen A gen. jd.) Haftbeschwerde Beschwerde wegen Haftzu (B zu A dat. jd.) Aussagepflicht Pflicht zur Aussage

Neke složenice možemo preobličiti pomoću više prijedloga, a većinu nedoumica o njihovu značenju otklanja kontekst u kojemu se nalaze. Frauenhandel Handel mit Frauen (B mit A dat. mn.) Handel unter Frauen (B unter A dat. mn.)

2) Sve one složenice koje nije bilo moguće preobličiti pomoću atri-butne skupine preobličene su pomoću odnosne rečenice u kojoj se mora dodati odgovarajući glagol, za što je potrebna vještina jer upravo odabir pravoga glagola, između ostaloga, zahtijeva i dobro poznavanje jezika. Formula glasi: B, das (Präposition) A nicht Nom. X Verb Aktiv. Ermittlungsverfahren Verfahren, das zur Ermittlung (einer Tat) führt.Entscheidungsorgan Organ, das Entscheidungen trifft.Immaterialgüterrecht Recht, das sich auf immaterielle Güter bezieht

Osim preoblike u kojoj se glagol pojavljuje u aktivu imamo i preoblike u kojima je glagol u pasivu – B, das (Präposition) A nicht Nom. X Verb Passiv:Demonstrationsdelikt Delikt, das während Demonstrationen gemacht wird/wurde.

U svim stručnim jezicima, pa tako i u pravnome jeziku, imamo slože-nice koje nije moguće jednostavno protumačiti pomoću preoblike pa se za njihovo tumačenje preporuča uporaba pravnih leksikona ili rječnika, npr. Rechtspfleger ( jemand, der das Recht pflegt). Većina će pomisliti da je riječ o nekoj osobi koja ima veze s pravnom strukom, ali njezi-no pravo značenje ostaje i dalje skriveno. No, pogledamo li u leksikon pravnih pojmova, doznat ćemo da je Rechtspfleger – ein Beamter des gehobenen Dienstes, der die im Rechtspflegergesetz bezeichneten Aufga-

107prosinca 2008.


ben selbstständig aufnimmt. A u takve se ubrajaju: Justiz(ober)inspektor, Justizamtsmann, Justizamtsrat itd.

3.3. Analiza polimorfemskih složenica u jeziku pravne struke

Poznato nam je da sve njemačke složenice, bez obzira na duljinu, ukazuju na binarnu strukturu pa je prilikom analiziranja najprije po-trebno izdvojiti temeljnu riječ. Drugi, ne manje važan korak jest odrediti strukturu složenice u pogledu grananja ulijevo ili udesno. To će reći da je potrebno utvrditi jesu li možda modifikator ili temeljna riječ već same po sebi složenice. Na sljedećemu primjeru iz jezika pravne struke mo-žemo vidjeti kako se (pre)duge složenice mogu učiniti razumljivijima. Najjednostavnije je složenicu segmentirati korak po korak do najmanjih tvorbenih jedinica obrnutim redoslijedom, od složenije k jednostavnijoj strukturi vodeći računa i o spojnicima.“Dauerarbeitslosigkeitsbekämpfungsgesetz” (imenica)[Dauerarbeitslosigkeitsbekämpfung] + s + [Gesetz] (3) (imenica + s + imenica)[Dauerarbeitslosigkeit] + s +[Bekämpfung] (2) (imenica + s + imenica)[Dauer + Arbeitslosigkeit] (1) (glag. osnova + imenica)[Arbeitslosigkeit] (imenica)

[arbeitslos] +( ig + keit) (pridjev + ig + keit = imenica)[arbeit] + s + [los] (imenica + s + los = pridjev)

Kada složenicu, ma koliko duga bila, raščlanimo na njezine tvorbene elemente, jasno uočavamo (promatrajući sada obrnutim redoslijedom) kako je dolazilo do slaganja pojedinih riječi sve do konačne složenice. Uzmemo li imenicu Arbeitslosigkeit16 kao polaznu osnovu za tvorbu imeničke složenice, primijetit ćemo da je u prvome slaganju (1) na te-meljnu riječ došla glagolska osnova dauer- (Dauer-). Drugi korak (2) bilo je slaganje novonastale riječi Dauerarbeitslosigkeit s novom temeljnom riječi Bekämpfung prema strukturi ((a+b) + c) što je dovelo do slože-nice Dauerarbeitslosigkeitsbekämpfung. Posljednji stupanj slaganja (3)

16 S obzirom da nas zanima samo slaganje imenica, pošli smo od leksema Arbeitslo-sigkeit koji je evidentiran u rječnicima.

108 HUM 4


jest dodavanje nove temeljne riječi Gesetz. Dobili smo polimorfemsku složenicu Dauerarbeitslosigkeitsbekämpfungsgesetz koja ima sljedeću strukturu: [(a + b) + c ] + d.

Ako pak želimo otkriti značenje složenice Dauerarbeitslosigkeit-sbekämpfungsgesetz, to možemo učiniti pomoću preoblika. S obzirom da je riječ o višeleksemskoj strukturi, ona se može parafrazirati najprije ovako:

(1) “Gesetz für die Dauerbeitslosigkeitsbekämpfung”. U prvoj preoblici uporabljena je prijedložna parafraza B für Aak. jd.

koja dovodi do određenoga stupnja razumljivosti. Međutim, složenica se može još razumljivije parafrazirati tako što ćemo i njezin modifika-tor pojednostaviti pomoću preoblike BAgen. jd. pri čemu temeljna riječ iz modifikatora postaje jezgra imeničke skupine, a njezin modifikator genitivni atribut. U tom slučaju parafraza glasi:

(2) “Gesetz für die Bekämpfung der Dauerarbeitslosigkeit”. I posljednja složenica može se pojednostaviti pomoću sljedećih

preoblika uobičajenih za složenice kojima je prva sastavnica glagol (A flektiertesPart.Präs. B):

(3) “dauernde Arbeitslosigkeit” ili“Arbeitslosigkeit, die dauert”

tj. pomoću odnosne rečenice prema preoblici B, das A verb (glagol). Da-kle, preobliku gore navedene složenice možemo opisati kao:

(1) B für Aakk. jed. + (2) B Agen. jd. + (3) Aflektiertes Part.Präs. B ili B, das A verb.

Ovako dolazimo do rečenice koja je bila polazna točka za stvaranje ove duge imeničke složenice u njemačkom jeziku, a ona glasi:

Gesetz für die Bekämpfung der dauernden Arbeitslosigkeit.Ili: Gesetz für die Bekämpfung der Arbeitslosigkeit, die dauert.

109prosinca 2008.


4. Imeničke složenice u jeziku pravne struke i njezini prijevodni ekvivalenti na hrvatskome jeziku

Analizom primjera iz korpusa može se zaključiti kako se njemačke imeničke složenice na hrvatski jezik prevode na nekoliko načina:

njemačka složenica - hrvatska skupina riječi - hrvatska jednostavna riječ ili izvedenica - hrvatska složenica - morfološki neodgovarajući primjeri.

4.1. Njemačka složenica – hrvatska skupina riječi (HSR)

Njemačke imeničke složenice najčešće se prevode pomoću različitih skupina riječi pa se uočavaju sljedeće morfološke strukture:17

I) pridjev + imenica (pridjevski atribut)

II) imenica + imenica u genitivu (genitivni atribut)

III) imenica + prijedlog + imenica (prijedložni atribut).

Iako se prilikom prevođenja njemačkih imeničkih složenica pomoću različitih skupina riječi stilski ponešto i gubi, to je često jedini način za njihovo prevođenje ponajprije zbog činjenice što u hrvatskome jeziku nemamo neki jednostavniji morfološki izraz.

I) njem. složenica (+/- veznik (V)) HSR – pridjev + imenica

Ako se imenička složenica u njemačkome jeziku preobličuje pomoću pridjevskoga atributa, tada i njezin prijevod na hrvatski ima istu morfo-lošku strukturu kao i njemačka skupina riječi (NjSR). a) I + V + I (= P + I) P + I Gerichtsgewalt (= gerichtliche Gewalt) sudska moć Rechtsbehelf (= rechtlicher Behelf ) pravni lijek Staatsdienst (= staatlicher Dienst) državna služba

17 U korpusu od 1937 imeničkih složenica tipa “imenica + imenica” njih 1510 ili 77,96% na hr-vatski se jezik prevodi pomoću odgovarajuće skupine riječi.

110 HUM 4


a1) I + -ø- + I (= P + I) P + I Dienstverhältnis (= dienstliches Verhältnis) radni odnos Strafsache (= strafbare Sache) kaznena stvar Todesgefahr (= tötliche Gefahr) smrtna opasnost

II) njem. složenica (+/- V) = I + I gen.j./mn HSR – I + I gen.j./mn

Vrlo često imeničke se složenice preobličuju i pomoću skupine riječi čiji modifikator ima funkciju genitivnoga atributa. Temeljna riječ pred-stavlja jezgru nominalne skupine pa se kao takva pojavljuje i u hrvatsko-me jeziku.Datenbeschädigung (= Beschädigung der Daten) oštećenje podatakaEhrverletzung (= Verletzung der Ehre) povrjeda častiGesetzesverletzung (= Verletzung des Gesetzes) povrjeda zakonaKindesraub (= Raub des Kindes) otmica djetetaStimmenmehrheit ( = Mehrheit der Stimmen) većina glasova

III) njem. složenica (+/-V) = I + prijedlog + I HSR – I + prijedlog + I (j./mn.)

Pomoću prijedložnoga atributa preobličena složenica u njemačkome jeziku ima istu morfološku strukturu (imenica + prijedlog + imenicaj./mn.) u hrvatskome jeziku gdje se prijedložni atribut ponekad proširuje s još jednom imenicom u genitivu. U prijevodnim ekvivalentima njemačkih pravnih složenica najčešće se rabe prijedlozi za, o i na.

für (akuz.) za (akuz.)Lebenspartnerschaft (= Partnerschaft für das Leben) partnerstvo za život

auf (akuz.) za (akuz.)Erbschaftsanspruch (=Anspruch auf Erbschaft) zahtjev za nasljedstvo

zu (dat.) za (akuz.)Baugenehmigung (= Genehmigung zum Bauen) dozvola za gradnju

über (akuz.) o (lok.)Duldungsbescheid (= Bescheid über die Duldung) potvrda o trpljenjuMutterschutzgesetz (= Gesetz über den Mutterschutz) zakon o zaštiti majčinstva

111prosinca 2008.


Steuerordnung (= Ordnung über die Steuer) odredba o porezu

Složenice kojima je temeljna riječ -gesetz ili -ordnung na hrvatski se jezik prevode s prijedlogom ‘o’ ( zakon o … / uredba o …). auf (akuz.)/ an (dat.)/ zu (dat.) na (akuz.)Immunitätsrecht (= Recht auf Immunität) pravo na imunitetTierversuch (= Versuch am Tier) pokus na životinjiKlagerecht (= Recht zur Klage) pravo na tužbu

Ako se kao temeljna riječ u njemačkoj imeničkoj složenici pojavljuje –recht, u hrvatskom se jeziku redovito rabi prijedlog ‘na’ (pravo na…) kojemu odgovara više različitih njemačkih prijedloga.

Ostali prijedlozi pojavljuju se rjeđe: aus (dat.) iz (gen.)Lustmörder (=Mörder aus Lust) ubojica iz pohote

auf (akuz.) od (gen.)Klageverzicht (= Verzicht auf Klage) odustajanje od tužbe

gegen ( akuz.) protiv (gen.)Haftbeschwerde (= Beschwerde wegen Haft) žalba protiv uhićenja

in (dat.) u (lok.)Gesetzeslücke (= Lücke im Gesetz) rupa u zakonu

mit (dat.) s (instr.)Gesetzeskollision (= Kollision mit dem Gesetz) sukob sa zakonom

4.2. Njemačka složenica – hrvatska jednostavna riječ ili izvedenica

Određen broj imeničkih složenica tipa “imenica + imenica” (s vezni-kom ili bez njega) na hrvatski se jezik prevodi pomoću jednostavne riječi ili izvedenice.18 Iako se ponekad prilikom prijevoda izostavlja temeljna riječ, to ne utječe na cjelovitost informacije u hrvatskome jeziku. Amtsträger dužnosnik

18 Od 1937 složenica u korpusu njih 134 ili 6,92% na hrvatski se jezik prevodi pomoću jedno-stavne riječi (simplex) ili izvedenice.

112 HUM 4


Anklageschrift optužnica Entscheidungstätigkeit odlučivanje Geschäftsordnung poslovnik Heimatschein domovnica Leichenöffnung obdukcija Mordtat ubojstvo Rechtsbuch zakonik Ruhestand mirovina Staatsangehörigkeit državljanstvo Stiftsurkunde zakladnica Streitfall spor Tatbeute plijen Überführungsstück dokaz

4.3. Njemačka složenica – hrvatska složenica

Njemačke složenice prilično rijetko kao svoj prijevodni ekvivalent imaju hrvatsku složenicu.19 Ponekad međutim upravo njemačka složenica služi kao predložak za tvorbu složenice u hrvatskome pravnom nazivlju. Arbeitgeber poslodavac Arbeitnehmer posloprimac Gesetzgeber zakonodavac Machthaber vlastodržac Rechtskraft pravomoćnost Rechtssprechung pravosuđe

4.4. Morfološki neodgovarajući primjeri

Mnoge se složenice iz jezika pravne struke ne mogu jednostavno pre-vesti pa ih je ponekad potrebno pojasniti pomoću dodatnih leksičkih elemenata (ili ih je potrebno opisati cijelim, najčešće odnosnim, rečeni-cama).20 Njihovo prevođenje na hrvatski jezik u svakome slučaju zahti-

19 Samo 72 primjera ili 3,72% imaju svoj prijevodni ekvivalent u hrvatskoj složenici.20 Složenice koje nije moguće jednostavno prevesti na neki od ranije opisanih primjera ozna-

čene su kao morfološki neodgovarajući primjeri. Takvih je čak 221 ili 11,41%.

113prosinca 2008.


jeva kompetentnost prevoditelja kako u oba jezika tako i na području pravne struke. njem. hrv. Amtsgericht prvostupanjski sud za građanske i kaznene stvariAnwaltsschwemme privremena zasićenost tržišta rada odvjetnicimaLeistungsfunktion funkcija jamstva države za djelotvorno pružanje zaštiteDreizeugentestament testament koji trebaju potvrditi tri svjedoka

Prilikom prevođenja u mnogim slučajevima mogu pomoći preoblike na njemačkome jeziku, međutim ipak postoje složenice čije značenje ne možemo jednostavno otkriti. Riječ je o čisto pravnim terminima čije značenje možemo naći u rječnicima ili leksikonima pravnih pojmova.

Što se tiče imeničkih složenica koje su tvorene od više od dvaju lek-sema, tek njihovom preoblikom u njemačkome jeziku (često je riječ o kombinaciji svih navedenih načina za preobličivanje) možemo dokučiti međusobne odnose među pojedinim leksemima, a time ih i jednostav-nije prevesti na hrvatski jezik.

Zaključak

Ekonomičnost u izrazu jedan je od glavnih razloga što se u jeziku pravne službe rabi velik broj složenica. Naizgled “lagodno” nizanje ime-nica jedne na drugu često dovodi do poteškoća prilikom njihova tuma-čenja. U općemu jeziku izvorni govornici tvore i razumiju složenice bez većih poteškoća jer su sposobni odrediti odnose koji postoje između modifikatora i temeljne riječi na sintaktičkoj razini. Iako se i u jeziku pravne struke mnoge složenice tumače upravo tako što se određuju od-nosi među sastavnicama, postoji i velik broj složenica koje su se do te mjere osamostalile da više nemaju značenje što ga imaju u općemu je-ziku. Njihovo značenje možemo provjeriti u odgovarajućim rječnicima, leksikonima ili glosarima.

Prevođenje imeničkih složenica pravne struke na hrvatski jezik u ve-ćini se slučajeva ostvaruje pomoću skupine riječi (pridjevske, genitivne ili prijedložne). Najčešće je riječ o prijevodnome ekvivalentu u njemač-kome jeziku pomoću skupine riječi preobličene složenice. Imeničke

114 HUM 4


složenice svoj prijevodni ekvivalent imaju i u hrvatskim jednostavnim riječima ili izvedenicama a da se pri tome ne gubi na obavijesnosti. Tek se u rijetkim slučajevima njemačka složenica i u hrvatskome prijevodu pojavljuje kao složenica, a razlog tomu ponajviše je nesklonost hrvat-skoga jezika za tvorbu složenica u pravnoj terminologiji u kojoj pred-njače sintagme.

Literatura

- Anić, V., Rječnik hrvatskoga jezika, 3. prošireno izdanje, Novi Li-ber, Zagreb, 2000.

- Anić, V. – Silić, J., Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber, Za-greb, 2001.

- Babić, S., Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002.

- Barić, E., Imeničke složenice neprefiksalne i nesufiksalne tvorbe, Hrvatsko filološko društvo, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1980.

- Barić, E. i dr., Hrvatska gramatika, 2. izdanje, Školska knjiga, Za-greb, 1997.

- Brandić, D., Deutsch – Kroatisches Wirtschafts- und Rechtswör-terbuch, Informator, Zagreb, 1996.

- Clyne, M., “Ökonomie, Mehrheit und Vagheit bei Komposita in der deutschen Gegenwartssprache, insbesondere in der Zeitun-gssprache”, Muttersprache, Bibliographisches Institut Mannheim, 1968., str. 122-126.

- Creifelds, Rechtswörterbuch, 16. neubearb. Aufl., Verlag C. H. Beck München, 2000.

- Dalibegović, N. – Berberović, S. – Džanić, M., “Složenice u pisanim medijima: Jezik i mediji – Jedan jezik više”, Zbornik – HDPL, Zagreb – Split, 2006., str. 183-191.

115prosinca 2008.


- Donalies, E., “Gebt endlich die Wortbildung frei, Über unsinnige und sinnige Kritik an der Wortbildung”, IDS- Sprachforum, Spra-chpflege 1, 2003., str. 26-32.

- Donalies, E., Die Wortbildung des Deutschen, Ein Überblick, 2. überarb. Aufl., Band 27, Gunter Narr Verlag, Tübingen, 2005.

- Duden, Grammatik, Bd. IV, 5., völlig neu bearb. Aufl., Meyers Lexikon, Mannheim-Leipzig-Wien-Zürich, 1995., str. 468-471.

- Eisenberg, P., Grundriß der deutschen Grammatik, Band 1: Das Wort, Verlag J.B. Metzler, Stuttgart – Weimar, 2000.

- Engel, U., Deutsche Grammatik, Heidelberg: Gross, Tokyo: San-syusya Publ, 1988.

- Fleischer, W. – Barz, I., Wortbildung der deutschen Gegenwarts-sprache. Unter Mitarbeit von Susanne Schröder, 2., durchg. und erg. Auflage, Max Niemeyer Verlag, Tübingen, 1995.

- Mamić, M., “Hrvatsko pravno nazivlje”, Članci i rasprave, Zadar, Reprint d.o.o. – Split, 2004.

- Mihaljević, M. – Ramadanović, E., “Razradba tvorbenih nači-na u nazivlju”, Rasprave Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 32, 2006., str. 193 – 211.

- Müller-Dietz, H., “Rechtssprache – die Macht der Sprache, die Sprache der Macht”, Die Rechtssprache: Fachjargon und Herrsc-haftsinstrument, Kirchliche Verwaltungsstelle Loccum, 1988., str. 19-24.

- Naumann, U., “Juristische Fachsprache und Umgangssprache”, Rechtskultur als Sprachkultur, Frankfurt/Main, 1992., str. 110-121.

- Naumann, B., Einführung in die Wortbildungslekre des Deuts-chen, 3., neubearb. Aufl., Max Niemeyer Verlag, Tübingen, 2000.

- Ortner, H. – Ortner, Zur Theorie und Praxis der Komposita-forschung, Tübingen, 1984.

- Ranft, R., “Deutsche Substantivkomposita und ihre Übersetzung ins Serbokroatische”, Linguistische Studien, A-94/II, Oberlungswi-tz, 1982., str. 204-213.

116 HUM 4


- Stötzer, U., “Zur Betonung dreiteiliger Komposita (Substanti-ve)”, Sprachpflege1, WEB Bibliographisches Institut, Leipzig, 1975., str. 40.

- Stötzer, U., “Zur Betonung vier-, fünf- und mehrteiliger Kom-posita (Substantive)”, Sprachpflege 8, WEB Bibliographisches In-stitut, Leipzig, 1975., str. 163-165.

- Stötzer, U., “Zum Einfluß des Sprachrhytmus auf die Betonung drei-und viergliedriger Wörter”, Sprachpflege 1, WEB Bibliograp-hisches Institut, Leipzig, 1977., str. 163-164.

- Šarčević, S. – Sokol, N. – Topolnik, V., Njemački za pravnike 1 (Deutsch für Juristen), 7. potpuno prerađeno i dopunjeno izda-nje, Narodne novine, Zagreb, 2002.

- Vidaković-Mukoć, M., Opći pravni rječnik, Narodne novine, Zagreb, 2006.

- Žešić, S., Morphologie und Semantik der deutschen Nominalkom-posita, Philosophische Fakultät in Zagreb, Abt. für Germanistik, Zagreb, 1970.

- Žepić, S., Wortbildung des Substantivs im Deutschen und Kroa-tischen, Institut za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976.

117prosinca 2008.



KOMPOSITA DES TYPS “SUBSTANTIV + SUBSTANTIV” IN DER

DEUTSCHEN RECHTSSPRACHE UND IHRE ÜBERSETZUNGSÄQUIVALENTE IN DER

KROATISCHEN SPRACHE

Zusammenfassung

Im ersten Teil der Arbeit wird die Bildung von Substantivkomposita be-arbeitet und auf die Bedeutung, die sie in der deutschen Rechtssprache haben, hingewiesen. Besondere Aufmerksamkeit wird den Komposita des Typs “Substantiv + Substantiv”, die durch Komposition von mehreren Lexemen auf eine einfache Art und Weise bestimmte Rechtsbegriffe prä-zise definieren, gewidmet. Im zweiten Teil der Arbeit wies die Autorin au-fgrund eines begrenzten Corpus auf einige Besonderheiten in der Bildung von Rechtsbegriffen mittels Substantivkomposita in der deutschen Sprache hin und untersuchte wie diese in die kroatische Sprache übersetzt werden. Aufgrund der durchgeführten Analyse nahm sie wahr, dass die Mehrheit der deutschen Komposita in der Rechtssprache mit einer Wortgruppe ins Kroatische übersetzt werden, und nur wenige deutsche Komposita haben ihr Übersetzungsäquivalent in einem kroatischen Komposita.

Schlüsselwörter: Komposition, Substantivkomposita, Rechtssprache, Transformation, Übersetzungsäquivalente.

118 HUM 4

UDK 811.111’271811.163.42’271

Izvorni znanstveni članakPrimljeno: 3. IX. 2008.

Marijana SivrićFilozofski fakultet u Mostaru

MOĆ I SOLIDARNOST U NAČINIMA OBRAĆANJA

Sažetak

U radu se analiziraju zamjenice Ti i Vi u engleskome i hrvatskom jeziku, predstavljaju se načini njihove uporabe te odnosi koje te zamjenice mogu označivati. Najprije se ukazuje na povijest razlikovanja zamjenica Ti i Vi, a zatim i na odnose moći i solidarnosti koje te zamjenice ponajčešće označuju. Odnos moći iskazuje se u nerecipročnoj uporabi ovih zamje-nica, odnosno nerecipročnih oblika oslovljavanja, npr. Naslov + prezime + ime u odnosu na samo Ime. Takva uporaba može označivati razliku u starosti između sugovornika ili razliku u društvenome položaju. Odnos solidarnosti iskazuje se recipročnom uporabom zamjenica Ti i Vi ili reci-pročnim načinima oslovljavanja, npr. Prezime i ime nasuprot Prezimenu i imenu, ili samo Ime nasuprot Imenu. Poseban oblik moći obilježen ne-recipročnom uporabom zamjenica može biti i ideološki obilježen. U tom smislu zamjenice pokazuju polarizaciju koja je izražena oblicima Mi i Oni kao pripadnicima Naše i Njihove skupine.

Ključne riječi: zamjenice Ti i Vi, moć, solidarnost, polarizacija, “ideološ-ki četverokut”, intimizacija, konverzacijalizacija.

Uvod

Komunikacija i govor društvene su aktivnosti koje su u uskoj vezi s različitim aspektima ljudskoga ponašanja. Vrlo zanimljiv dio tih aktiv-nosti jest uporaba različitih načina obraćanja. U većini europskih jezika

119prosinca 2008.

uočava se razlika između uljudnoga i prisnog načina obraćanja u upora-bi zamjenica što pokazuje stil osobe, društveni status, a često i političko gledište. Odabir zamjenica određen je i različitim odnosima između go-vornika i onoga komu se on obraća, što znači da različiti načini komuni-ciranja između dviju osoba mogu biti rezultat tih razlika.

Određena pravila ponašanja povijesno su uvjetovana. Različiti načini obraćanja ovise o različitim situacijama i kontekstima (ovisno o tome razgovaramo li sa sebi jednakima, podređenima, nadređenima, mlađim ili starijim osobama i sl.). Stoga se ova tema ne može promatrati samo s jezičnoga aspekta nego i kao dio istraživanja kulture i društva. U istraži-vanje načina na koje jezično ponašanje određuje ostale oblike ponašanja u društvu uključena je i sociolingvistika.

Ovaj rad istražuje različite načine obraćanja u engleskome i hrvat-skom jeziku. Govori se o lingvističkome podrijetlu takvih zamjenica, ali i o društvenim i kulturnim činiteljima koji utječu na njihovu uporabu.

1. Opća obilježja i povijesna pozadina

Razlika između oblika drugoga lica jednine i drugoga lica množine osobnih zamjenica postoji u brojnim europskim jezicima. Te se zamje-nice uglavnom rabe za izravno obraćanje pojedincu. Tako u latinskome jeziku postoje tu i vos, u njemačkome du i Sie, u talijanskome tu i Lei, u francuskome tu i vous, u španjolskome tu i usted, u hrvatskome ti i Vi itd. Izvorno, drugi dio para potječe od oblika za množinu. Nema sigur-nih pokazatelja o podrijetlu takve distinkcije. Neki lingvisti vežu je za razdoblje poslije Rimskoga Carstva smatrajući kako su iz latinskoga te zamjenice tijekom povijesti prenesene i u ostale europske jezike.1

Brown i Gilman ističu kako je latinski oblik vos najprije rabio car, a to je, prema njihovim izvorima, započelo u 4. stoljeću. To objašnjavaju po-djelom Rimskoga Carstva na dva dijela, s dvama vladarima i dvjema pri-jestolnicama. Riječi upućene jednomu vladaru zapravo su bile upućene

1 Usp. J. Lyons, Language and Linguistics, Cambridge University Press, 1981., str. 317.

120 HUM 4

Marijana Sivrić

obojici.2 (Čak i danas neke kraljevske osobe rabe oblik Mi u slučajevima u kojima bi običan čovjek rekao ja – tzv. kraljevsko Mi.)

Ovo razlikovanje nije u svim jezicima preuzeto izravno iz latinskoga, nego posredno, preko drugih jezika koji su tu razliku primili iz latinsko-ga i koji su stoljećima utjecali na druge jezike ili su barem modificirali načine obraćanja u njima. S tim u vezi Lyons zaključuje kako je to po-suđivanje posljedica kulturne difuzije, iako se oblici Ti i Vi razlikuju u značenju, ovisno o jeziku.3

Prije normanskih osvajanja u Engleskoj se rabilo ye za drugo lice množi-ne, a thou za jedninu. You je izvorno bio akuzativni oblik od ye, ali je posli-je postao nominativ množine. Prva uporaba ye zabilježena je u 13. stoljeću i čini se da je preuzeta od francuskoga plemstva. Danas se u engleskome you odnosi i na drugo lice jednine i na drugo lice množine. Thou se može naći u poeziji, molitvama, religijskim tekstovima i sl. Iako je u prošlosti to bio oblik prisnoga obraćanja jednoj osobi, nema sigurnoga pojašnjenja za nestanak oblika thou u modernome engleskom jeziku.

2. Moć i solidarnost – semantika moći

Kada je u pitanju uporaba zamjenica, dvije su njezine dimenzije te-meljne za društveni život. To su moć i solidarnost. Brown i Gilman dugo su istraživali ovu problematiku te su uveli i izraz “semantika moći – veza između zamjenice koja se rabi i objektivnoga odnosa između govornika i onoga kojemu se on obraća”4. Njih su dvojica promatrala različite jezi-ke u kojima je moguć izbor drugoga lica jednine i drugoga lica množine osobnih zamjenica. S tim u vezi ističu: “Moć i solidarnost ideološki su konstrukti koji daju značenje uporabi zamjenica. U tom smislu sustav zamjenica predstavlja društvene odnose, one su dio mehanizma za pro-izvodnju poretka moći.”5

2 R. Brown – A. Gilman, “The Pronouns of Power and Solidarity”, u: Sebeok (ur.), Style in Language, MIT Press, str. 260.

3 Usp. J. Lyons, nav. dj., str. 319.4 R. Brown – A. Gilman, nav. dj., str. 262. 5 Isto, str. 262.

121prosinca 2008.


Uporaba zamjenica Ti i Vi odnosi se dakle na sustav definiran kao moć i solidarnost iako se u novije vrijeme više naglašava dio sustava koji se temelji na solidarnosti nego onaj na moći. Zapravo, u slučajevi-ma gdje su se zamjenice Ti i Vi nekoć rabile na temelju moći, danas se nastoje rabiti na temelju odnosa solidarnosti. Dok se odnos između Ti i Vi iskazivao odnosom moći, Ti se rabio za obraćanje podređenima, Vi za obraćanje nadređenima, a i jedan i drugi oblik mogao se recipročno rabiti među društveno jednakima. Ti se danas rabi za obraćanje ljudima s kojima smo na neki način bliži (primjerice, s prijateljima, rodbinom, suradnicima itd.), dok Vi upućuje na društvenu “udaljenost”. U vezi s tim odnos spomenutih zamjenica može označivati i neformalno nasuprot formalnomu oslovljavanju. Međutim, kada se želimo obratiti društveno “nadređenima” s kojima smo bliski (primjerice starijoj rodbini) ili “po-dređenima” koji su društveno udaljeni (npr. vojnicima), javlja se protur-ječje između sustava što se temelji na moći i onoga što se temelji na so-lidarnosti, a to može dovesti do pomicanja u odnosu moći i solidarnosti izraženoga zamjenicama Ti i Vi.

Semantika odnosa između moći i solidarnosti proizlazi iz hijerarhij-skoga poretka društva tradicionalno izgrađenoga na masovno nejedna-kim podjelama tih kategorija kao i bogatstva i privilegija među skupi-nama ljudi. Asimetrična uporaba zamjenica Ti i Vi koja je nametnuta govornicima dio je mehanizma za održanje te nejednakosti. S druge strane, solidarno recipročna uporaba Ti među kolegama izražava po-trebu manje moćnih ljudi da se vežu kako bi zaštitili svoje povijesno utemeljene interese.6

Kršenje normâ moći obično znači da govornik vidi slušatelja kao sebi inferiornoga, superiornoga ili jednakoga iako po uobičajenim kriteriji-ma i govornikovoj uobičajenoj uporabi slušatelj nije ono što ta zamje-nica implicira. Kršenje normâ solidarnosti znači da govornik vidi druge kao autsajdere ili kao sebi bliske pa se suosjećanje, sukladno tomu, po-većava ili nestaje.

6 Slično je i s varijacijama u osobnim imenima, a po tome su ideološki sustavi kao temelj izbora imena i/ili zamjenica važni za medijska istraživanja.

122 HUM 4

Marijana Sivrić

3. Alternative u načinu obraćanja u engleskome jeziku

Kao što je već rečeno, nestanak razlike izražene oblicima thou i you u engleskome jeziku (osim u nekim obrednim činovima, molitvama itd.) govornicima je nametnuo neke druge, manje obilježene mogućnosti. Tako su se u engleskome pojavile neke alternative, npr. Ime (FN od First name), Prezime (S od Surname), Naslov ili titula (T od Title), Naslov + prezime (TFN od Title + Family name) ili izostavljanje takvih oblika. Neke od tih kombinacija rijetke su, primjerice recipročna uporaba na-slova i imena (Title + First name) u primjerima Mr John ili Ms Jane.

Ostali primjeri jasno označuju određene društvene odnose. Pripada-nje nekoj društvenoj klasi označuje određen način obiteljskoga života, stupanj obrazovanja, političke poglede itd. Osobni stil u uporabi zamje-nica ne otkriva dovoljno kako bi se ocijenio karakter govornika, ali po-maže da ga se smjesti u određenu društvenu kategoriju. Traže se različiti stupnjevi uljudnosti, a oni su lingvistički obilježeni.

Konotacije načina obraćanja u engleskome (kao što su Sir, Mr Jones, Jones, Michael, Mike, friend itd.) posve su različite. Svaki taj oblik ima različite stilske implikacije i pravila porabe. Ti su oblici različiti u ra-zličitim klasama, skupinama, dobi i, naposljetku, različitim mjestima. Primjerice, izraz Sir više se rabi kao način obraćanja za privlačenje ne-čije pozornosti u Sjedinjenim Američkim Državama negoli u Velikoj Britaniji.

U nekim slučajevima ljudi nisu sigurni trebaju li rabiti neke oblike ili ne. Mnogi Britanci primjerice nisu sigurni kako se obraćati roditeljima svojega muža ili svoje žene što može rezultirati i potpunim izostankom oslovljavanja. Taj je problem prisutan i u hrvatskome, posebice u od-nosu nevjesta – svekrva. U tim je slučajevima izbor individualan te je određen nekim društvenim i kulturnim čimbenicima.

Roger T. Bell ističe određena pravila koja definiraju izbore načina obraćanja. To su položaj ili rang, identitet i tzv. nasljedna generacija. Položaj se odnosi na statusni položaj pojedinaca u okviru hijerarhijski organizirane skupine. Vojni su činovi primjerice najjasniji i najinstituci-onaliziraniji sustav te vrste, ali i odnosi učitelj – učenik, nadređeni – po-

123prosinca 2008.


dređeni, prodavač – kupac itd. podrazumijevaju hijerarhijski odnos, što ne znači da funkcioniraju po strogim vojničkim pravilima.

Identitet se odnosi na struku i uljudno oslovljavanje kojim se obra-ćamo nositeljima određenoga statusa – doktoru, profesoru, svećeniku itd. Statusno označene situacije mogu utjecati na normalne odnose. Pri-mjerice, možemo biti na uzajamno istim izrazima s predstojnikom odje-la, ali na sastanku senata ili vijeća, koje su statusno označene situacije, obraćat ćemo mu se s Professor X, a ne imenom.

Generacija nasljednika pojam je nužan za sprječavanje uporabe određenih oblika unutar obitelji.7 Time se u obitelji omogućuje uporaba jedinstvenih oblika koji se danas uglavnom temelje na odnosima soli-darnosti, posebice gdje su obiteljske veze jače.

Brown i Ford postavljaju alternative u načinu obraćanja u tzv. dija-de. Ističu da postoje samo tri logički moguća uzorka dijada: uzajamna uporaba Imena, uzajamna uporaba Naslova i prezimena ili neuzajamni uzorak u kojemu jedna osoba rabi Ime, a druga Naslov i prezime.8 Ako neku osobu dobro poznajemo, tada ćemo rabiti ime koje može uključi-vati i nadimak kao i skraćene oblike imena.

Što se tiče naslova, osim Mr, Mrs i Miss, mogu se rabiti i profesional-ni naslovi kao što su Dr, Senator, Major itd. Obraćanje nekomu s Miss ili Sir na kategorijskoj razini ne uspostavlja individualni identitet osobe kojoj se obraćamo. U slučaju asimetričnoga uzorka jedna strana dijade u komunikaciji rabi Ime, a druga Naslov i prezime. Time se mogu nazna-čiti dvije vrste odnosa:

- razlika u godinama – djeca rabe Naslov i prezime kada se obraća-ju odraslima, a njima se zauzvrat obraća samo Imenom

- razlika u profesionalnome statusu – neka vrsta podređenoga po-ložaja (npr. poslodavac i uposlenik).

7 Roger T. Bell (Sociolinguistics, 1976.) smatra kako se danas rijetko rabi oblik cousin kao način obraćanja u engleskome jeziku (dok je elizabetanski engleski dopuštao izbor oblika dearest ‘coz), ali moguća je poraba oblika aunt ili auntie.

8 R. Brown – M. Ford, “Address in American English”, Journal of Abnormal and Social Psyc-hology, vol. 62 (1961.), str. 235.

124 HUM 4

Marijana Sivrić

Kada se rabi nerecipročan uzorak, obraćanje prema dolje podrazu-mijeva prisno Ti, a prema gore udaljeno Vi. Naslovi se rabe u obliku Naslov + prezime uzajamno između onih koji se istom upoznaju ili ne-uzajamno između osoba nižega statusa prema osobama višega statusa. Način obraćanja s Vi manje je prisan i drugačiji je od Naslova i prezime-na. Samo Prezime nije uobičajeno, izražava veći stupanj prisnosti nego Naslov i prezime, ali manji nego samo Ime. Takav je način obraćanja uobičajen primjerice između vojnika novaka dok se bolje ne upoznaju. Naravno, uzajamna uporaba Naslova i prezimena pokazuje udaljenost ili formalnost, ali uporaba Imena pokazuje viši stupanj prisnosti. U vezi s tim Brown i Ford kažu: “Ako se način obraćanja mijenja s vremenom, promijenit će se u pravcu od uzajamnoga Naslova i prezimena → neu-zajamni Naslov i prezime, zatim Ime → obostranoj uporabi Imena, iako neki od tih stupnjeva ne moraju biti uključeni.”9

Ponekad taj pravac kretanja može biti i obrnut, primjerice ako se neka osoba nižega statusa kreće prebrzo u obraćanju samo Imenom, nadređe-ni može poduzeti korak unatrag, od uporabe Imena k uporabi Naslova i prezimena. Ako dvije osobe razgovaraju izravno, tada bi se trebala us-postaviti ravnoteža između društvenoga i individualnoga. Lingvističko označivanje moći i solidarnosti može se vidjeti i kao još jedan primjer u kojemu govornik, dok govori, sebe postavlja u poseban položaj svoga društvenog svijeta.

4. Načini obraćanja u hrvatskome jeziku

Najprije treba istaknuti jasnu razliku između zamjenica Ti, oblika za jedninu, i Vi – izvornoga oblika za množinu koji se također rabi i za izražavanje uljudnosti i poštovanja prema nekim osobama. Rabi li se kao izraz poštovanja, Vi se uvijek piše velikim slovom (za množinu vi se ne piše velikim slovom). Ti se također može pisati velikim slovom u značenju kojim izražavamo poštovanje prema osobi s kojom želimo biti u Ti-odnosu.

9 R. Brown – M. Ford, nav. dj., str. 240.

125prosinca 2008.


Uporaba zamjenica Ti i Vi u hrvatskome uvjetovana je istim čimbe-nicima kao i u engleskome ili u nekim drugim europskim jezicima; riječ je o odnosu moći i solidarnosti (ili prisnosti). Kada oblik Ti osobe rabe nerecipročno, tj. kada se ne uzvraća s Ti nego s Vi, tada se može govoriti o čimbeniku koji pokazuje moć osobe koja rabi Ti (primjerice, poslo-davac se obraća zaposleniku, nastavnik se obraća učeniku itd.). Ako se Ti obliku uzvraća s Ti, tada djeluje čimbenik solidarnosti. Obično je to slučaj kada se obraćamo prijatelju, ljudima naših godina, članovima obi-telji itd. Treća je mogućnost kada se na Vi uzvraća s Vi – u situacijama kada nekoga susrećemo prvi put ili kada želimo zadržati distancu prema ljudima s kojima komuniciramo.

Kraće ispitivanje što smo ga proveli među studentima potvrđuje te pretpostavke. Pitanja su se temeljila na upitniku Browna i Gilmana, ali u skraćenome obliku. Većina pitanja odnosi se na uporabu oblika Ti i Vi.

- Kada rabite oblik Ti? Kada rabite oblik Vi?Na temelju odgovora što su ih dali studenti može se reći da zamje-nicu Vi općenito rabe mlađe osobe prilikom obraćanja starijima, što ne znači da se time definira odnos između svih starijih i svih mlađih ljudi. Rabi se uglavnom među ljudima koji se dobro ne poznaju ili koji žele izraziti poštovanje jedni prema drugima zbog poslova što ih obavljaju (primjerice, predstavnici vlasti, doktori, profesori…), ali i kada je riječ o starijim osobama, pod uvjetom da nisu bliski prijatelji ili rodbina. Neki su studenti rekli da rabe oblik Vi samo kada žele biti uljudni. Rabe ga također kada nekoga žele zadržati na distanci ili u bilo kakvu formalnom razgovoru.Moramo istaknuti da se Vi prije rabilo čak i između članova iste obitelji, točnije djeca su se obraćala roditeljima (posebice očevi-ma) s Vi, a supruge su svoje muževe također oslovljavale s Vi. To je bilo uobičajeno u višim slojevima društva, ali se kasnije proširi-lo i na niže slojeve. Takva je tradicija postupno nestala isto kao što se i pojavila, najprije u višim, a zatim i u nižim slojevima. Čak i da-nas, iako vrlo rijetko, u seoskim patrijarhalnim sredinama mogu

126 HUM 4

Marijana Sivrić

se naći obitelji u kojima se ocu djeca, a ponekad i žena, obraćaju s Vi, što pokazuje njegov status u obitelji.Ti se obično rabi u neformalnome razgovoru, kada se obraćamo članovima obitelji, ljudima s kojima smo bliski, ljudima koje do-bro poznajemo, čak i ako su stariji od nas. Tim ljudima želimo pokazati da s nama mogu razgovarati otvoreno ili da želimo bliži odnos s njima (ozračje prisnosti).

- Kako u takvim slučajevima uzvraćamo?Između ljudi istih godina, posebice ako su mlađi, Ti se rabi re-cipročno jer oni ne vole formalnosti. U odnosu između starijih i mlađih takva uporaba nije recipročna ako među njima posto-ji razlika u položaju, statusu, rangu itd. Očekuje se da se mlađe osobe obraćaju starijima s Vi, ali primaju Vi ili Ti ovisno o svojim godinama ili položaju. Uporaba Vi također može biti recipročna ili nerecipročna kao u prethodnome slučaju.

- Kako se obraćamo ljudima na hrvatskome?Uobičajeni oblici obraćanja nekomu (ako vidimo tu osobu prvi put) jesu: gospodin, gospođa, gospodična + prezime ili ime, s tim što je prvi oblik formalniji (primjerice, gospodin Marić ili gos-pođa Petrović formalnije je nego gospodin Zvonimir ili gospođa Marina).Studenti smatraju kako je danas među ljudima prisutno ozračje veće neformalnosti te oni u razgovoru s osobama svojih godina rabe Ti čak i ako ih susreću prvi put. Također su naglasili da se titule danas više rabe u pisanome jeziku, a ako se rabe u govore-nome, pokazuju veću formalnost.U nekim jezicima umjesto zamjenica mogu se rabiti određene gramatičke strukture vezane za načine obraćanja (primjerice, u talijanskome i španjolskome imperativ i potencijal, ili u hrvatsko-me gramatički oblici glagola u imperativu uz elipsu zamjenica, npr. uzmi kolač! /Ti/ nasuprot uzmite kolač! /Vi/).

127prosinca 2008.


5. Ideološki motivirana uporaba zamjenica i načina obraćanja

Uporaba zamjenica kao i načini oslovljavanja mogu biti ideološki motivirani. Tako primjerice nije isto hoćemo li nekoga osloviti s prof., dr., gospodin, Predsjednik ili ćemo rabiti samo prezime ili samo ime. To je osobito važno ako se u istome kontekstu spominju dvije ili više oso-ba, a različit je način njihova oslovljavanja, jer takva tendencija može pokazati znatnu ideološku manipulaciju. U medijskome diskurzu, od-nosno u medijski posredovanome političkom diskursu koji je ideološki motiviran, često susrećemo takvu nerecipročnu uporabu naslova, npr. Predsjednik George W. Bush vs. Saddam. Zapravo, rabi se oblik Naslov + Ime + Prezime nasuprot samo Imenu. Navedeni način oslovljavanja upućuje na izražavanje moći; struktura koja se rabi u sličnim oblicima ukazuje na to da se ime jedne osobe upotrebljava u kontekstu zamjenice Vi, a druge osobe u kontekstu zamjenice Ti. Time se postiže dojam isti-canja pozitivnih strana ili postupaka jedne, Naše skupine, a umanjivanje istih takvih osobina i postupaka druge skupine, kako je to predstavljeno “ideološkim četverokutom”.10

Može se reći da je to tipično obilježje današnjega medijskog diskursa, posebice kada se uspoređuju ili kontrastiraju skupine koje vidimo kao Naše, u odnosu na one koje vidimo kao “negativce”. Mnoštvo je takvih tekstova iz zapadnoga tiska o Sadamu Huseinu ili Osami Bin Ladenu, a također nalazimo slične pojave i u našim medijima (npr. Američki iza-slanik Richard Holbrooke razgovarao je sa “balkanskim krvnikom” Milo-ševićem). U takvim primjerima najčešći su nerecipročni oblici – s jedne je strane Naslov + Prezime + Ime, ili samo Prezime i Ime, a s druge samo Ime, a ponekad i Nadimak koji je uporabljen ironično.

Takav način obraćanja uočava se i prilikom govora o skupinama koje su oko nas, a za koje vjerujemo da nam predstavljaju opasnost (primjerice, odnos prema izbjeglicama u nekim europskim državama – na njih se često referira kao na they ili them, bez spominjanja kon-kretnoga imena ili pripadnosti tih osoba: They are burden to our tax 10 Usp. T. A. van Dijk, “Opinions and Ideologies in the Press”, u: Bell, A. – Garrett, P. (ur.),

Approaches to Media Discourse, Blackwell, Oxford, 1998.

128 HUM 4

Marijana Sivrić

payers).11 Na isti se način suprotstavljene političke stranke obraćaju jedne drugima. Taj je odnos najčešće istaknut kao sukob vladajućih i oporbe. (Primjerice: Oni nisu ništa uradili vezano za pitanja invalida u proteklom mandatu.)

Pri takvoj polarizaciji zamjenica Mi u političkom se diskursu općeni-to odnosi na državni sustav (naš ekonomski oporavak, naš zdravstveni sustav, naš gospodarski razvitak itd.). Ponekad se Mi sužava na jednu društvenu ili ideološku skupinu, primjerice na političku stranku, na dio države ili na cijelu državu, ili se proširuje na susjedne zemlje ili države koje regionalno dijele zajedničku politiku. Ponekad se referenti za Mi uzimaju više kao moralni i društveni negoli kao geografski ili politički pojam. U tome slučaju govorimo o konsenzusu koji pretpostavlja, a u kriznim vremenima i potvrđuje, slaganje unutar skupine, odnosno nema razlika ili razilaženja u interesima i vrijednostima bilo koga iz populaci-je ili neke institucije. Najnoviji primjer glasi: Mi (Republika Hrvatska i NATO) ćemo surađivati u borbi protiv terorizma, ali smo još uvijek Mi nasuprot Europskoj uniji, npr. Europska unija traži od nas usklađivanje naših i europskih zakona.

Konsenzus je u tome smislu politička strategija vezana za pitanja od “nacionalne važnosti”. Jedinstvo i interes nacije pretpostavljaju se bilo kakvim unutarnjim i političkim podjelama među Nama. Drugim riječi-ma, jedinstvo skupine, kohezija i solidarnost izražene su odnosom Mi nasuprot Njima.12 “Mi se u konsenzusu sužava na populaciju koja svoje interese vidi kao kulturno i gospodarski vrijedne, ali joj prijete Oni koji predstavljaju šarenilo antagonističkih sektaških skupina, ne samo kri-minalci nego i sindikalisti, homoseksualci, nastavnici, stranci, imigranti itd., odnosno sve ideološki suprotstavljene skupine.”13

Zamjenice mogu imati i različite relacijske vrijednosti, npr. inklu-zivno Mi koje se odnosi i na čitatelja i na pisca nasuprot ekskluzivnom Mi koje se odnosi na pisca i jednoga ili više ostalih, ali ne uključuje one kojima se obraća. Drugi slučaj je uporaba zamjenice Mi za potencijal-11 To je čest slučaj pri iznošenju desničarskih ili konzervativnih stavova.12 Riječ je o tipičnome političko-ideološkom potezu u argumentima kojima se pokušava djelo-

vati na oporbu.13 R. Brown – A. Gilman, nav. dj., str. 264.

129prosinca 2008.


ne čitatelje ili slušatelje čiji je identitet nepoznat tvorcu teksta. Očit je pokušaj da se takvom porabom iskaže moć u odnosu na suprotstavlje-ne skupine na koje se referira kao Oni, a solidarnost sa skupinama od kojih se traži podrška, odnosno konsenzus. Ovakva uporaba zamje-nica koje u istome kontekstu iskazuju i moć i solidarnost tipična je za politički diskurs.

Još jedna posebna pojava u smislu uporabe zamjenica i načina obra-ćanja pojavila se devedesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je o tzv. intimizaciji,14 odnosno oslovljavanju gostiju u medijima imenom, pa i nadimkom, te pozdravljanju neformalnim pozdravima. Takav način ko-municiranja obilježje je čak i informativnih emisija gdje je intimizaci-ja među novinarima naglašenija negoli među gostima (primjerice: Sa mnom u studiju je moj kolega Josip... Josipe, ti si bio u Iraku...).

Kada je riječ o odnosu prema gostima, način obraćanja ipak je uvjeto-van time tko je gost, odnosno o njegovoj društvenoj poziciji. No, činjeni-ca je da sve više dolazi do preklapanja javnoga jezika sa supstandardnim idiomima kao što je urbani govor i s kolokvijalnim jezikom. Takvim nači-nom obraćanja nastoji se postići tzv. konverzacijalizacija diskursa, odno-sno bilo koji oblik diskursa nastoji se što više približi čitateljima, slušate-ljima ili gledateljima. Ovakva uporaba dijelom se poklapa i s uporabom zamjenica solidarnosti. Pritom s jedne strane nalazimo uporabu oblika Ja ili Mi čime se izražava stav novinara ili organizacije koju predstavlja, ali i isticanje novinara kao vox populi. S druge strane osoba s kojom se razgovara jest Ti. Takvom recipročnom uporabom postiže se učinak so-lidarnosti i konsenzusa između strana u razgovoru pri čemu se uključuje i slušatelj/gledatelj. U tome prednjači televizija kao medij.

Zaključak

U smislu iskazivanja moći i solidarnosti uporabom zamjenica može se reći kako se taj odnos mijenjao kroz povijest – od jasnoga pokaziva-nja moći jedne skupine nad drugom do otvorenoga odnosa solidarnosti

14 B. Kuna, “Nove pojave u jeziku javne komunikacije”, Godišnjak MH Vinkovci, br. 20 (2003.), str. 7-16.

130 HUM 4

Marijana Sivrić

među pojedincima ili skupinama. Današnji međutim političari nastoje što više prikazati svoj odnos prema ljudima (narodu) kao odnos soli-darnosti nastojeći se svrstati u istu skupinu s njima (Mi). Obraćaju li se neistomišljenicima, tada jasno izražavaju polarizaciju na Nas i Njih. Pritom i vladajuće i oporbene skupine redovito iskazuju moć u odnosu na suprotstavljenu skupinu. S obzirom da i jedni i drugi vide čitatelje, slušatelje ili gledatelje kao potencijalne birače, s njima nastoje usposta-viti odnos solidarnosti i konsenzusa. Stoga se dade reći kako uporaba zamjenica pokazuje ideološko područje dvostrukih standarda koji su izraženi u medijima, a zamjenice su zapravo i najizražajnije sredstvo kojim se označuje polarizacija skupina. Naposljetku, na njima počiva i temeljni odnos “ideološkoga četverokuta” – suprotstavljanje Nas i Njih.

Literatura

- Bell, A. – Garret, P., Approaches to Media Discourse, Blackwell Publishers Ltd., 1998.

- Bell, T. R., Sociolinguistics, B. T. Batsford Ltd., London, 1976.- Bourdieu, P., Language and Symbolic Power, Polity Press, Cam-

bridge, 1991.- Brown, R. – Gilman, A., “The Pronouns of Power and Solidari-

ty”, u: Sebeok (ur.), Style in Language, MIT Press, str. 253-276.- Brown, R. – Ford, M., “Address in American English”, Journal of

Abnormal and Social Psychology, vol. 62 (1961.), str. 234-244.- Fairclough, N., Media Discourse, Edward Arnold, London,

1995.- Hudson, R. A., Sociolinguistics, Cambridge University Press,

Cambridge, 1980.- Inigo-Mora, I., “On the Use of Personal Pronoun We in Com-

munities”, Journal of Language and Politics, 3(1) (2004.), ur. Ruth Wodak, John Benjamins Publishing Company, str. 27-52.

- Kuna, B., “Nove pojave u jeziku javne komunikacije”, Godišnjak MH Vinkovci, br. 20 (2003.), str. 7-16.

131prosinca 2008.


- Lyons, J., Language and Linguistics, Cambridge University Press, 1981.

- Scollon, R., “Interdiscursivity and Identity”, Critical Discourse Analysis (ur. Michael J. Toolan), 2002., str. 79-95.

- Schüpbach, D. i dr., “A cross-linguistic comparison of address pronoun use in four European languages: Intralingual and in-terlingual dimensions”, Australian Review of Applied Linguistics 29(2) (2006.), 17.1-17.18.

- Trudgill, P., Sociolinguistics: An Introduction to Language and Society, Penguin Books, London, 1974.

- Van Dijk, T. A., “Opinions and Ideologies in the Press”, u: Bell, A. – Garrett, P. (ur.), Approaches to Media Discourse, Blackwell, Oxford, 1998.

- Van Dijk, T. A., “Discourse and Manipulation”, Discourse and So-ciety, 17(2) (2006.), str. 359-383.

132 HUM 4

Marijana Sivrić

POWER AND SOLIDARITY IN MODES OF ADDRESSING

Summary

The paper deals with the analysis of the pronouns T/V in English and Croatian, modes of their use as well as the relationships that those prono-uns signify. Firstly, the author discusses the historical origin of the forms T/V, and then the relations of power and solidarity which are expressed with these pronouns. The power relationship is shown through the non-reciprocal usage of the pronouns T/V or non-reciprocal modes of address, e.g. Title + surname + name opposed to Name. Such usage can denote the difference in age of the speakers or the difference in their social status or position. On the other hand, the solidarity relationship is expressed through reciprocal use of T/V or modes of address, e.g. Surname + name opposed to Surname + name or Name opposed to Name. Special power relationship denoted by the non-reciprocal use of pronouns can be ideo-logically marked. Therefore, pronouns can denote the polarization expre-ssed through Us/Them, as the members of Our and Their group.

Key words: pronouns T/V, power, solidarity, polarization, “ideological square”, intimization, conversationalism.

133prosinca 2008.

UDK 811.161.1’367.3821.161.1-1.09 Brodski I.

Izvorni znanstveni članakPrimljeno: 25. X. 2008.

Rafaela Božić-ŠejićSveučilište u Zadru

ULOGA NOMINATIVNIH REČENICA U POEZIJI IOSIFA BRODSKOGA

Sažetak

U članku se analizira struktura i semantika nominativnih rečenica u poeziji Iosifa Brodskoga, odnosno razmatra se problematika jedne vrste rečenica bez predikata i njihova uloga u kompoziciji i semantici pjesme. Revolucionaran razvoj sintaksne strukture nominativnih rečenica u I. Brodskoga igra različite uloge u gradnji atmosfere i kompoziciji lirske pjesme.

Ključne riječi: Iosif Brodskij, poetska sintaksa, nominativne rečenice.

134 HUM 4

Rafaela Božić-Šejić

1. Korpus nominativnih rečenica1 u poetskome diskursu Iosifa Brod-skoga vrlo je velik i iznosi oko 450 rečenica (oko 3% ukupnoga broja od oko 15.000 rečenica u njegovim Sabranim djelima).2 Upravo zadivljuje njihova sintaksna raznolikost koja je još jedan znak majstorstva i revolu-cionarnosti Brodskoga u poetskome sintaksnom izrazu.3 On naime ra-zvija njihovu sintaksnu strukturu od elementarnih do iznimno složenih oblika koji nastaju ponajviše zbog vrlo složenih načina atribuiranja (npr. participskim konstrukcijama ili zavisnim rečenicama). Takva složena sintaksna struktura ovakvim rečenicama na neki način gotovo realizira predikatnu konstrukciju te se ponekad doimaju poput dvokomponen-tnih rečenica. Međutim, one to ipak nisu pa svojom neraščlanjenom strukturom, svojom jednokomponentnošću, svojom “predikatnošću” bez predikata ostvaruju određeno odvajanje od nekih osnovnih katego-rija koje predikat sadrži. Upravo činjenica da ih Brodskij rabi tako često i do krajnosti razvija njihovu sintaksnu strukturu poticaj je za ovo istra-živanje čije je glavno pitanje kakvu ulogu ima spomenuti tip rečenica u poetskome izrazu I. Brodskoga.

2. Sintaksna struktura ovakvih rečenica u Brodskoga vrlo je složena. Iako se one tradicionalno najčešće povezuju s najjednostavnijim realiza-cijama, odnosno s rečenicama koje se sastoje samo od jednoga glavnog člana (subjekta), one ipak mogu biti proširene atributom, a mogu biti i dio složene rečenice (bilo zavisnosložene, bilo nezavisnosložene). Tako osim “klasičnih” nominativnih neproširenih rečenica tipa: Ноябрь. (Stu-deni.) III, 76, Облака. (Oblaci.) III, 291, ili rečenica proširenih s jednim atributom, npr. Больничная аллея. (Bolnička aleja.) II, 258, Детская

1 Nominativnim rečenicama nazivamo takve jednokomponentne rečenice koje utvrđuju na-zočnost, postojanje predmeta ili pojave što ju imenuje glavni član rečenice izražen imenicom u nominativu ili količinsko imeničkom sintagmom (količestvenno-imennym sočetaniem), a rjeđe brojem ili osobnom zamjenicom. Te rečenice imaju samo oblik sadašnjega vremena, dok u prošlome ili budućem vremenu njima odgovara dvokomponentna rečenica s predika-tom izraženim glagolom sa značenjem postojanja, prisutnosti, stanja (GRJ II, 1960., 55). One mogu biti jednostavne rečenice (ponekad s česticama ili uzvicima) ili proširene rečenice. Oblik im se uvijek podudara sa sintagmom koja se sastoji od glavnoga člana i atributa što se na njega odnosi (jednoga ili više), a mogu biti izjavne, upitne i usklične.

2 Usporedimo to s tridesetak nominativnih rečenica u poeziji A. S. Puškina.3 Detaljno o tome u tekstu doktorata Rafaele Božić, Rečenica i stih u poeziji Iosifa Brodskog,

Zagreb, 2007.

135prosinca 2008.

ULOGA NOMINATIVNIH REČENICA U POEZIJIIOSIFA BRODSKOGA

беготня. (Dječje trčkaranje.) III, 259, u Brodskoga susrećemo i složenije sintaksne strukture. Tako u njegovu djelu pronalazimo strukture s većim brojem atributa: Слепящий блеск хромированной стали. (Zasljeplju-jući bljesak kromiranoga čelika.) II, 401. Поздний вечер в Империи, в нищей провинции. (Kasna večer u Imperiji, u bijednoj provinciji.) III, 49, Пленное красное дерево частной квартиры в Риме. (Oteti maha-gonij privatnoga stana u Rimu.) III, 227. Brodskij također često usložnja-va sintaksnu rečeničnu strukturu participskim konstrukcijama u atribu-tivnoj ulozi – kojima je ruski jezik i inače skloniji no hrvatski: Вполне стандартный пейзаж, улучшенный наводнением. (Potpuno standar-dni pejzaž, popravljen poplavom.) IV, 142, Раззрастающаяся незаметно / с каждым шагом площадь для монумента / здесь прописанному постоянно.4 (Sa svakim korakom sve se više povećavajući trg za spome-nik namijenjen za zauvijek.5) IV, 150. Nominativne se rečenice pojavljuju i u ulozi glavne surečenice u zavisnosloženoj rečenici: Маяк, чья башня привлекает взор / скорей фотографа, чем морехода. (Svjetionik, čiji toranj privlači prije fotografa nego mornara.) II, 251, Воин, пред коим многие пали / стены, хоть меч был вражьих тупей, / блеском маневра о Ганнибале / напоминавший средь волжских степей. (Bo-rac, pred kojim su mnoge zidine pale, iako je mač neprijatelja bio tuplji, bljeskom manevra na Hanibala podsjećajuć u stepama Volge.) III, 73. Brodskij usložnjava strukturu nominativnih rečenica i tako što povećava broj subjekata (jedinoga glavnog člana nominativne rečenice), od dvaju do čak trinaest subjekata. Oni mogu biti povezani asindetskom vezom i biti različiti ili isti: Молчанье, тишь. (Šutnja, tišina.) II, 107, Холмы, холмы. (Brjegovi, brjegovi.) I, 253, a mogu biti povezani i sindetskom vezom ili stajati u negaciji: Женитьба и диплом. (Ženidba i diploma.)

4 Interpunkcija u primjerima navodi se prema izdanju navedenu u popisu izvora i literature, čak i kada ta interpunkcija ne odgovara pravilima ruskoga pravopisa.

5 Doslovan hrvatski prijevod ruskoga izvornika nije uvijek jednostavno dati zbog razlika u hrvatskoj i ruskoj gramatici. U ruskoj gramatici šira uporaba participa omogućuje veći broj bezpredikatskih (su) rečenica koje se u hrvatskoj gramatici normalno izražavaju samo slo-ženim rečenicama i predikatima. Doslovnim se prijevodima nastojalo, ponekad i pod cijenu malo “neobičnijega” hrvatskoga dati što bližu sintaksnu strukturu izvornika imajući u vidu činjenicu da je riječ o pjesničkome jeziku i da je sam Brodski bio sklon takvu, ne uvijek gra-matičkomu, djelovanju na jezik.

136 HUM 4


II, 322, Ни запятой, ни слога. (Ni zareza, ni sloga.) II, 174. Iz prethod-nih je primjera zorno da ti subjekti mogu biti i bez atributa, ali jedan ili više tih subjekata mogu biti i prošireni: Дом офицеров, майский бал. (Dom oficira, svibanjski bal.) I, 60, Взгляд, прикованный к чертам, / освещенным и в тени, – / продолженье клеток там, / где кончаются они. (Pogled, prikovan crtama lica osvijetljenim u tami – nastavak sta-nica tamo gdje se one završavaju.) III, 269. Primjeri s tri i više subjekata u rečenici nisu česti, ali ih ima: Улицы, лица, фары. (Ulice, lica, fa-rovi.) III, 97, Ни рыб, ни мух, ни птиц. (Ni riba, ni muha, ni ptica.) II, 112, Рим, человек, бумага; / хвост дописанной буквы – точно мелькнула крыса. (Rim, čovjek, papir, repić dopisanoga slova – baš kao da je protrčao mišić.) III, 231, Колка дров, подметанье полов, / нахожденье того, что оставил / на столах, повторенье без солов, / запиранье повторное ставень. (Cijepanje drva, metenje podova, na-laženje ostavljenoga na stolovima, ponavljanje bez riječi, ponovno za-tvaranje prozora.) I, 250/251, Колка дров, подметанье полов, / топка печи, стекла вытиранье, / выметанье бумаг из углов, / разрешенная стирка, старанье. (Cijepanje drva, metenje podova, loženje peći, brisa-nje stakla, podmetanje papira iz kutova, dopušteno pranje, trud.) I, 249, Студентки, фарцмены, тихари, / грузины, блядуны, инжинера / и потаскушки – вечная пора, / вечерняя пора по городам, / полупарад ежевечерных дам,/ солдатики, курсантики – вечная пора, / вечерняя пора по городам, / полупарад ежевечерных дам,/ солдатики, курсантики – крупа... (Studentice, preprodavači, infor-manti, Gruzijci, kurvari, inženjeri i ženskari – vječno vrijeme, večer u gradovima, poluparada svakovečernjih dama, vojničići, kadeti – vojni-ci.) I,104.

Promatrajući sastav nominativnih rečenica i njihovu sintaksnu struk-turu, dolazi se do zaključka kako i pored njihovih strukturnih moguć-nosti na koje ukazuje Brodskij u svome opusu ipak prevladavaju “ele-mentarne” nominativne rečenice, tj. neproširene rečenice s jednim subjektom. U ukupnome korpusu rečenica u njegovoj poeziji ovomu tipu pripada 0,8%, a u korpusu nominativnih rečenica one čine čak oko 25% korpusa te ga se može smatrati osnovnim tipom nominativnih re-

137prosinca 2008.


čenica. Iako, kao što se moglo vidjeli, u njegovu pjesništvu postoje i pri-mjeri nominativnih rečenica s više glavnih članova (od dva do trinaest), ipak se brojnost takvih primjera smanjuje s povećanjem broja subjekata u rečenici. Tako je primjera s jednim subjektom ukupno 369, s dva su-bjekta 35, s tri subjekta 11, s četiri subjekta 3, s pet subjekata 5, sa šest subjekata 2, a sa sedam i trinaest subjekata samo je po 1 primjer. S poka-znom zamjenicom вот tu je još 21 primjer, a s как 6 primjera. Iako su u njegovu pjesništvu važne nominativne rečenice s većim brojem subjeka-ta, ipak smatram da je njegova revolucionarnost u razvoju nominativnih rečenica važnija na polju nominativnih rečenica s jednim subjektom, ali s različitom i vrlo složenom atribucijom (participske konstrukcije, zavisne surečenice). Upravo su to primjeri koji ukazuju na činjenicu da nominativne rečenice mogu biti kontekstualno neovisne i upravo reče-nice, dakle jedinice na razini jezika, a ne samo jedinice na razini govora kako se u gramatikama često navodi (KRG, Pranjković). Ipak, ovo slo-ženo pitanje tek zahtijeva ozbiljnije istraživanje i teorijsku razradbu pa se u ovoj prilici ne će dublje ulaziti u dotičnu problematiku jer zadire i u jedno od neriješenih i kompleksnih pitanja složene rečenice u odnosu prema jednostavnoj (odnosno prema surečenicama koje je sastavljaju).

3. Semantika nominativnih rečenica u Brodskoga vrlo je bogata i ra-znolika, ali ju je ipak moguće svesti na nekoliko semantičkih polja. Može se reći da se prema učestalosti uporabe semantička polja raspoređuju u tri skupine. Brodskij najčešće rabi značenja predmeta koje lirski subjekt zapaža, vremena, mjesta, meteoroloških pojava i apstraktnih pojmova. Nakon toga slijedi skupina značenja koja se pojavljuju nešto rjeđe (u nju ulaze sljedeća značenja: dio pjesničke slike koji pripada neživoj prirodi, ljudsko biće, zvuk, ljudsko zanimanje ili radnja te nedostatak nečega). Sva ostala značenja ulaze u treću skupinu i susreću se vrlo rijetko.

Dakle, najčešće se pojavljuju nominativne rečenice koje označavaju predmete što ih lirski subjekt zapaža, kao u primjerima Нос железного корабля. (Nos željeznoga broda.) III, 89 ili Расчерченная школьная тетрадка. (Iscrtana školska bilježnica.) II, 275. U gotovo istoj mjeri nominativne rečenice označuju vrijeme, bilo da je riječ o označava-nju dana, doba dana ili godišnjega doba: Вторник. (Utorak.) III, 120,

138 HUM 4


Прохладный английский полдень. (Prohladno englesko podne.) III, 164, a posebno je zanimljivo to što nominativnu rečenicu Ночь. (Noć.) jedinu u cijelome opusu ponavlja čak 15 puta.6 Činjenica da se seman-tičkomu polju “noć” mogu pridodati još neke rečenice koje označavaju sumrak, ponoć, večer, zalazak sunca i sl. (ukupno oko četrdesetak re-čenica) – govori o tome da je ovo jedno od važnijih semantičkih polja njegova pjesništva.

Nominativne rečenice Brodskij vrlo često rabi i za označavanje mje-sta, kao npr. Переулок. (Uličica.) II, 187, Маленькие города, где вам не скажут правду. (Gradići, u kojima vam ne će reći istinu.) IV, 204, a kao što je navedeno, jedno od važnijih semantičkih polja po učesta-losti uporabe jesu rečenice povezane s meteorološkim odrednicama (godišnje doba, ili vremenske prilike), kao npr. u rečenicama: Облака. (Oblaci.) III, 291 i Снег. (Snijeg.) II, 174. Često se značenja meteorološ-kih odrednica spajaju sa značenjem vremena kao u primjeru: Осенний вечер. (Jesenji vjetar.) III, 67, a rjeđe s nekim drugim značenjima kao npr. značenjem zvuka u primjeru Шуршанье снегопада. (Šuštanje snijega.) II, 181, ili pak predmeta koje lirski subjekt zamjećuje kao u primjeru: Мосты в тумане. (Mostovi u magli.) II, 406. Meteorološka značenja učestalija su u strukturno jednostavnijim rečenicama, dok su u složenijim rečenicama ili rečenicama s više subjekata relativno rijet-ke. I značenje apstraktnih pojmova pronalazimo relativno često, npr. Чудеса. (Čudesa.) I, 110, Мысль о нем. (Misao o njemu.) III, 177, Грех молодости. (Grijeh mladosti.) II, 320, Бесконечность, велосипедной восьмеркой / принюхивающаяся к коридору. (Beskonačnost, što se osmicom bicikla navikava na miris hodnika.) IV, 32.

Skupina značenja što se pojavljuju nešto rjeđe jesu: dio pjesničke sli-ke koji pripada neživoj prirodi, И вот земля – небес бледней. (I evo zemlja – bljeđa od nebesa.) I, 241, Почти пейзаж. (Gotovo pejzaž.) III, 290; ljudsko biće, Фигуры у окна. (Figure kraj prozora.) II, 263, Часть женщины. (Dio žene.) II, 420; zvuk, Шум улицы. (Buka ulice.) III, 275, Хор детских голосов. (Zbor dječjih glasova.) III, 43; ljudsko zanima-

6 Ночь. I, 256; II, 93; II, 127; II, 181; II, 187; II, 223; II, 257; II, 258; II, 258; II, 270; II, 271; II, 283; II, 366; III, 43; III, 86.

139prosinca 2008.


nje ili radnja Председатель Совнаркома, Наркомпроса, Мининдела! (Predsjednik Sovnarkkoma, Narkomprosa, Minindela!) III, ili Альберт Фролов, любитель тишины. (Albert Frolov, zaljubljenik u tišinu.) II, 325; te nedostatak nečega Пустота. (Praznina.) III, 7.

Sva ostala značenja što se pojavljuju u nominativnim rečenicama I. Brodskoga ulaze u treću skupinu i pojavljuju se vrlo rijetko. Tako se i životinje ponekad pojavljuju kao dio pjesničke slike, npr. Коровы, разбредшиеся по полям. (Krave u lutanju poljima.) III, 165, ali isto tako i biljke: Двадцать сосен на месте кошмара. (Dvadeset borova na mjestu noćne more.) I, 249. Također rijetko, ali se ipak pojavljuju i zna-čenja: vanjski čovjekov izgled, kao npr. Брюнетка. (Brineta.) II, 314, ili Гримаса / сомнения. (Grimasa sumnje.) II, 321; potom stanje ljudskoga bića (npr. besanica, smrt), Бессонница. (Nesanica.) II, 420, ili fizička povreda, Сплошные струпья. (Same kraste.) II, 327, ali i emocionalne oznake kao npr. Скука. (Dosada.) II, 140, Тоска. (Tuga.) II, 319, И боль в душе. (I bol u duši.) I, 66; te značenja različitih psiholoških oznaka i karakterizacija osobe kao npr. Мыслитель. (Mislilac.) II, 321. U toj grupi značenja pojavljuje se i hrana, uglavnom biljnoga podrijetla, npr. Лук и редиска невероятных/ размеров, укроп, огурцы из кадки, / помидоры… (Luk i repa nevjerojatnih razmjera, kopar, krastavci iz kante, rajčice…) III, 224; različiti komentari, kao npr. Беда! (Jad!) II, 156 ili Смешной романс. (Smiješna romansa.) I, 88, a susreću se još i zna-čenja kulture ili običaja povezanih uglavnom s religijom, npr. Второе Рождество на берегу / незамерзающего Понта. (Drugi Božić na oba-li nezamrznutoga Ponta.) II, 416. Jednako se rijetko pronalaze i različita zbivanja, …майский бал. (…svibanjski bal.) I, 60.

Naravno, u pojedinim slučajevima pripadnost određenoj semantič-koj skupini teško je jednoznačno odrediti jer u nekim slučajevima zbog višeznačnosti riječi i sintaksnih realizacija dolazi do pojava semantičko-ga sinkretizma. Tako primjerice sve nominativne rečenice povezane s blagdanom Božića govore o religijskome običaju koji ukazuje na pripad-nost određenoj kulturi, a kako se Božić slavi uvijek u isto doba godine, takve rečenice mogu istodobno biti i vremenska odrednica.

140 HUM 4


Također, moguće je uočiti određene pomake u semantičkoj i kompo-zicijskoj strukturi u odnosu na sintaksnu strukturu. Semantička struktu-ra mijenja se u odnosu na sintaksnu tako što rečenice s jednim glavnim članom najčešće bivaju vremensko-prostorni okvir pjesme, iako se, s ob-zirom na brojnost tipova i rečenica iz ove skupine, često susreću i druga značenja. Nominativne rečenice s dvama subjektima manje se nalaze u takvoj prostorno-vremenskoj funkciji, a najčešće se pojavljuju značenja predmeta koje vidi lirski subjekt ili pak u značenju apstraktnih pojmova. Slična je tendencija i u ostalim nominativnim rečenicama s više subjeka-ta, tj. one se gotovo uopće ne nalaze u funkciji izražavanja vremena/me-teoroloških prilika i tek u rijetkim prilikama služe za izražavanje mjesta. Takve rečenice uglavnom ponavljaju istu semantičku strukturu pa ih je i teško očekivati u ulozi vremensko-prostorne odrednice s obzirom da takve odrednice i nije potrebno ponavljati nekoliko puta.

Gore navedeni primjeri i klasifikacija prilično precizno ukazuju na to da nominativne rečenice u pjesništvu I. Brodskoga najčešće pružaju vremenski i prostorni okvir pjesme, ali se na tome ne zaustavljaju nego u tom okviru pružaju dodatne nijanse kao što je tjelesno, duševno i emo-tivno stanje lirskoga subjekta. Posebno je važna njihova uloga u gradnji pjesničkih slika gdje se nominativne rečenice sa značenjem predmeta koje vidi lirski subjekt, a koje su najčešće nominativne rečenice što se pojavljuju u njegovu pjesništvu, upotpunjuju i elementima svijeta priro-de – bilo da su to dijelovi nežive ili žive prirode (biljaka i životinja).

4. Što se tiče različitih kompozicijskih položaja u pjesmi, s obzirom na proporcionalno najveću količinu teksta u položaju između prve i po-sljednje strofe, ne iznenađuje da se upravo u tome položaju pronalazi najveći broj nominativnih rečenica. Međutim, promotri li se njihov po-ložaj u strofi, dade se primijetiti kako se nominativne rečenice najčešće nalaze u prvome stihu. Također, što se tiče položaja u stihu, s obzirom na to da je najveći broj nominativnih rečenica neproširenih elementar-nih afirmativnih, koje se najčešće nalaze u položaju na početku stiha, tako i u nominativnim rečenicama općenito prevladava taj položaj. S duljenjem rečenice pojavljuju se brojni tipovi opkoračenja, ali se ipak može zaključiti da nominativne rečenice, što se njihove kompozicijske

141prosinca 2008.


uloge tiče, najčešće otvaraju manje kompozicijske jedinice, tj. najčešće služe kao početak strofe. Kao sredstvo poentiranja Brodskij ih gotovo ne rabi, iako upravo zbog toga što u takvoj ulozi nisu česte mogu djelovati vrlo svježe i dojmljivo kao što je to slučaj u pjesmama Приходит март. Я сызнова служу (I, 36) i K переговорам в Кабуле (IV, 118). U ovim dvjema pjesmama nominativne se rečenice u svrhu poentiranja ipak rabe posve različito. U prvoj pjesmi posljednja strofa pjesme sastoji se od niza nominativnih rečenica (njih 5) koje svojom kratkoćom ostvaruju vrlo dinamičan izraz, a iako rečenicama “nedostaje” predikat, izražavaju određenu konačnost, sigurnost lirskoga subjekta u ono što govori – kao da nizanje samih subjekata bez predikata potvrđuje njihovu točnost (ono što je navedeno toliko je “istinito” da to ne treba “potvrditi” predi-kat). Slično se načelo ostvaruje i u pjesmi K переговорам в Кабуле iako pjesma završava samo jednom sugestivnom riječju/rečenicom Mrak.

Kolika je važnost nominativnih rečenica u kompoziciji, ali i u poruci pjesme, uočava se i po tome što Brodskij nominativne rečenice vrlo če-sto grupira. Iako neke tipove nominativnih rečenica češće pronalazimo odvojene od drugih (nominativne rečenice s dvama subjektima), ipak najčešće susrećemo više susljednih nominativnih rečenica. Tako neke pjesme imaju čak i devet (ili više) nominativnih rečenica u nizu, kao npr. u pjesmi Hатюрморт (Mrtva priroda); u njoj se gotovo cijeli osmi dio pjesme sastoji od nominativnih rečenica. Dakle, u cijelome tom osmom dijelu pjesme (pjesma se sastoji od deset dijelova od kojih se svaki sastoji od triju katrena) samo su dvije dvokomponentne rečenice, a jednokom-ponentne, nominativne rečenice kao da oslikavaju mrtvu prirodu na ko-joj elementi slike (stablo, sjena, zemlja, monogrami i sl.) leže pasivno, upravo kao što je to i na slikama mrtve prirode. I dok dijelovi prirode (žive i nežive) kao da ne mogu ni biti drukčiji osim nepomični dijelovi slike, dotle čovjek može pa se njegova statičnost, nepomičnost, težina (koja se ne može ni pomaknuti ni odnijeti) mora dodatno naglasiti: Он неподвижен. Ни / Сдвинуть, ни унести. (Nepomičan je. Ni / Poma-knuti, ni odnijeti.) II, 424-425.

Zanimljivija je uporaba nominativnih rečenica i u četvrtome dijelu pjesme Эклога 5-я (летняя), (Peta ekloga – ljetna). Na početku ovoga

142 HUM 4


dijela dvanaest je rečenica od kojih jedanaest nominativnih (riječ je o 25 stihova). Trinaesta rečenica započinje dijelom И в латах кипящего самовара – / ужимки вытянутого овала,/ шорох газеты, курлы отрыжек ( I u štitu kipućega samovara – grimase izvučenoga ovala, šuštanje novina, zvuci podrigivanja) koji, iako dvokomponentan, napo-minje formu jednokomponentne rečenice, a potom prelazi u nesumnji-vo dvokoponentan dio: …из гостиной доносится четкий «чижик»;/ (…iz primaće čuje se jasni “vrapčić”...), da bi sama pjesma do kraja bila nastavljena dvokomponentnim rečenicama (osim jedne rečenice), tj. sa sedam dvokomponentnih rečenica (27,5 stiha). Kompozicijski trinaesta rečenica “pretapa” prvi dio četvrtoga dijela Ekloge, koji je zasićen no-minativnim rečenicama, u drugi dio četvrtoga dijela Ekloge u kojemu se od nabrajanja stvari i zbivanja7 prelazi u nabrajanje različitih vrsta djelovanja, bilo živih bilo neživih (konkretnih i apstraktnih) subjekata u prostoru.

U pjesmi Чаепитие (Ispijanje čaja) niz je od šest nominativnih reče-nica (cijela četvrta strofa) koje opisuju fotografiju što ju je izvjesni Pe-trov, o čijoj smrti doznajemo u prethodnoj strofi, darovao voljenoj ženi. Ta bespredikatska strofa doima se poput pauze, trenutka tišine u koje-mu ljudska svijest zamjećuje samo vidljivo i ne udubljuje se u značenja.

Nominativne rečenice igraju važnu ulogu i u pjesmi Римские элегии (Rimske elegije). Pjesma se sastoji od dvanaest dijelova (strofa). Njih osam započinje nominativnom rečenicom koja u kompozicijskome smi-slu služi kao veduta Rima. Iz te se vedute razvija tekst o odnosu lirskoga subjekta i grada.

Sličan, ali ipak drukčiji pristup nalazimo u pjesmi Мексиканский романсеро (Meksikanski romancero). Ova je pjesma sva sastavljena od izmjene jednokomponentnih nominativnih i dvokomponentnih rečeni-ca. Takva sintaksna struktura ostvaruje dinamičnu interakciju između prostora u kojemu se lirski subjekt nalazi i predmetâ što ih lirski subjekt vidi s njegovim razmišljanjima i asocijacijama.

7 Jednom osobinom pjesništva I. Brodskoga smatra se promatranje prostora i stvari koje ga okružuju te njihovo nabrajanje.

143prosinca 2008.


6. Zaključno se može reći kako autorici ovoga priloga nije poznato da je provedeno sustavno istraživanje o korpusu nominativnih rečenica u djelima drugih pjesnika pa je teško govoriti o osobitostima uporabe nominativnih rečenica u I. Brodskoga. Također, još uvijek nije do kraja razriješeno pitanje položaja nominativnih rečenica u prozi i u poeziji, a pitanje je kada ga je, kako i je li ga uopće moguće riješiti.

Ipak se dade reći da ih Brodskij rabi relativno često i da je za njih, kao i za druge tipove rečenica u njegovoj lirici, karakteristična vrlo složena sintaksna struktura. Iako u Brodskoga prevladavaju neatribuirane ele-mentarne afirmativne rečenice (dakle, nominativne rečenice s jednim subjektom), u njegovu su pjesništvu važne složene nominativne reče-nice, ne toliko nominativne rečenice s više glavnih članova (subjekata) koliko upravo elementarne nominativne rečenice s različitim tipovima atribucije (participske konstrukcije, zavisne surečenice).

Analizirajući semantiku tih rečenica, dolazi se do zaključka da se zna-čenja u njima mogu svesti na ograničeni skup (22 semantička gnijezda) te da se neka značenja susreću znatno češće od drugih. Iako se vrijeme, mjesto i meteorološke odrednice susreću iznimno često, ipak značenje predmeta što ih primjećuje lirski subjekt zauzima ukupno prvo mjesto i susreće se nešto češće od oznake vremena. Iznimno rijetko nomina-tivne rečenice upućuju na religiju, hranu ili odjeću. Makar neke tipove nominativnih rečenica češće pronalazimo odvojene od drugih (nomina-tivne rečenice s dvama subjektima), ipak se može reći da su one najčešće grupirane.

Njihova je uloga u kompoziciji važna; to se dade vidjeti i iz same broj-nosti ovoga tipa rečenica u opusu I. Brodskoga. Iako ih vrlo često susre-ćemo u centralnome dijelu pjesama, ipak se može reći da one na neki način funkcioniraju kao uvod – bilo u pjesmu, bilo u strofu (što je češći slučaj). Iznimno se rijetko rabe u bilo kojoj realizaciji na kraju pjesme ili strofe, što znači da je njihova zaključna snaga, tj. snaga poentiranja, ili vrlo mala ili ih sam Brodskij u toj funkciji ne rabi.

Osim kompozicijske uloge kao uvoda u pjesmu ili dijelove pjesme nominativne rečenice ostvaruju i neke druge uloge. Kako tim rečenica-ma nije svojstvena kategorija vremena, odnosno kako se one percipiraju

144 HUM 4


kao rečenice koje postoje samo u prezentu (međutim, to je prezent koji je istodobno i “prava sadašnjost”, ali i sadašnjost koju je moguće relativi-zirati tako da znači “svevremenost”), one ostvaruju određeni odmak od pozicioniranja pjesme u nekome fiksiranom vremenu istodobno nagla-šavajući upravo komponentu “svevremenosti”, dok u isto vrijeme gubi-tak predikata ostvaruje direktnu vezu sa subjektom.

Također, nepostojanje predikata utječe i na odnos nominativnih re-čenica prema kategorijama vida i načina. Kako je većina rečenica kojima se služimo u govoru dvokomponentna, one sadrže gore nabrojene kate-gorije pa se u jednokomponentnim rečenicama njihov nedostatak osjeća kao “minus postupak”, odnosno, kako kaže J. Lotman (prema Užarević, 1991., 29), izostanak elementa dobiva značenje tek ako se doživljava na pozadini svoje strukturne izraženosti. Dakle, jednokomponentnost re-čenice u odnosu prema dvokomponentnim rečenicama djeluje tako da osvješćuje postojanje kategorija koje nedostaju u jednokomponentnim rečenicama te čini da takve rečenice percipiramo kao izražajnije, a time nerijetko i “sadržajnije”.

Kakva je razlika u nominativnim rečenicama u umjetničkoj upora-bi jezika, bilo poetskoj bilo proznoj, od uporabe nominativnih rečenica u neumjetničkoj porabi jezika? To je svakako pitanje na koje možemo odgovoriti istom poslije iscrpnijega proučavanja. Moguće je da poraba nominativnih rečenica u poeziji ima veze s “lirskom bezvremenosti”, od-nosno “svevremenosti” (Užarević, 1991., 40). Kako kaže Užarević (1991., 40), “u lirici nema igre vremena, tj. smjene vremenskih perspektiva; stvari se tu ne događaju u vremenu, već se vrijeme događa u stvarima”. Možda se upravo ovim može objasniti zašto se u lirskoj poeziji ovakav tip rečenica doima, barem u Brodskoga, tako “prirodno”. Predikativnost koja im je svojstvena – “jest”, dubinska je predikativnost svake lirske pje-sme – “jest”. To će reći da je dubinski predikat pjesme najčešće moguće izraziti upravo tim glagolom. Drugim riječima, stih “modelira vječnost” (Šapir, 1995., 49).

Dijelom je riječ i o tome da “nominalni stil” (Bićentić, 2003.) dovodi do određene neutralizacije pojedinih pokazatelja: vremena, lica, modal-nosti itd. Bićentić se slaže s Radovanovićem da takvi iskazi mogu biti

145prosinca 2008.


statični, tj. u njima agens lako može biti anonimiziran, objekt neiskazan, vrijeme neeksplicirano itd.

Što se njihove uloge u poeziji I. Brodskoga tiče, može se zaključiti da ovaj pjesnik vrlo vješto rabi takve mogućnosti koje do njegova vremena nisu bile ni naslućene. Onako kako dinamizira druge sintaksne elemen-te opozicijom postojanje – nepostojanje (primjerice u slučaju sintaksnih granica na krajevima stiha), tako i u slučaju nominativnih rečenica na opoziciji postojanje – nepostojanje predikata obogaćuje međurečenični dinamizam koji može ostvarivati različite uloge.

Izvori i literatura

- Brodskij, I. (2001.) Sočinenija Iosifa Brodskogo, tом. I – VII, Sankt-Peterburg.

- Belousov, V. N. et al. (2002.) Kratkaja russkaja grammatika, Moskva.

- Božić, R. (2007.) Rečenica i stih u poeziji I. Brodskog, doktorska disertacija, Zagreb.

- Dozorec, Ž. (1993.) “Ritmiko-sintaksičeskie formuly v russkoj li-rike konca 19 –načala 20vv”, Očerki istorii jazyka russkoj poeziji 20. v. Grammatičeskie kategorii. Sintaksis teksta, Moskva.

- Gasparov, M. L. (1995.), “Lingvistika stiha”, Slavjanskij stih, stiho-vedenie, lngvistika i po’etika, Nauka, M, 5-17.

- Russkyj jazyk pod red, Filin (1979) F. P. Moskva.- Grammatika russkogo jazyka (1960.) tom II., Izdatel’stvo Akade-

mii Nauk SSSR, Moskva.- Jakobson, R. (1987.) Raboty po poetike, Moskva.- Katičić, R. (1991.) Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb.- Kovtunova, I. I. (1986.) Poetičeskij sintaksis, Moskva.- Kulle, V. (1992.) “The Linguistic reality in which we all exist”, Es-

says in Poetics, Keele, Vol. 17, No 2, str. 72-85.

146 HUM 4


- Lotman, J. M. (1969.) Struktura hudožestvennogo teksta, Moskva.

- Pranjić, K. (1968.) Jezik i književno djelo, Školska knjiga, Zagreb.- Pranjković, I. (1984.) Koordinacija u hrvatskom književnom jezi-

ku, SNL, Zagreb.- Pranjković, I. (1996.) “Funkcionalni stilovi i sintaksa”, Suvreme-

na lingvistika, god. 22, sv. 1-2, br. 41-42, Zagreb, str. 519-527.- Pranjković, I. (1995.) Sintaksa hrvatskoga jezika, Školska knjiga,

Zagreb. - Skulačeva, T. V. (1995.) “Lingvistika stiha: struktura stihotvornoj

stroki”, Slavjanskij stih, stihovedenie, lngvistika i po’etika, Nauka, Moskva, str. 18-23.

- Sokolova, L. A. (1980.) “Neopredelenno-subjektnie predloženi-ja v russkom jazyke i poetike A. Bloka”, Obraznoe slovo A. Bloka, Moskva.

- Šahmatov, А. А. (2001.) Sintaksis russkogo jazyka, Москва.- Šapir, M. I. (2003.) “Tri reformy russkogo stihotvornogo sintaksi-

sa”, Voprosy jazykoznanija, 3, str. 31-78.- Švedova, N. Ju. – Lopatina, V. V. et al. (2002.) Kratkaja russkaja

grammatika, Moskva.- Tomaševskij, B. V. (2001.) Teorija literatury: Poetika, Moskva.- Užarević, J. (1991.) Kompozicija lirske pjesme, Zagreb.

147prosinca 2008.



ROLE OF NORMATIVE CLAUSES IN JOSEPH BRODSKY’S POETRY

Summary

In the article we analyse semantic and syntactic structure of nominative clauses in the poetry of Ioseph Brodsky and we analyse the role of such sentence in the composition of his poems. Brodsky’s revolutionary deve-lopment of the syntactic structure of such sentences is very often used by the poet in building the imagery in his poems, together with the building of the atmosphere of the poems.

Key words: Joseph Brodsky, poetic syntax, nominative clauses.

148 HUM 4

UDK 811.161.1’27 821.161.1:81’27

Izvorni znanstveni članakPrimljeno: 10. XII. 2008.

Eugenija Ćuto • Zdenka Matek ŠmitSveučilište u Zadru

ВИКТОРИЯ АНАТОЛЬЕВНА ФОМИНА, ПЬЯНАЯ КРЫСА НА КУХНЕ: ЯЗЫКОВОЙ АСПЕКТ

Рассказ В. А. Фоминой Пьяная крыса на кухне – небольшой по объ-ему текст, представляющий концентрацию языковых средств, проявляющихся на разных уровнях. Это пример современной про-зы, где соединяются характеристики модерной литературы (лин-гвостилистическая игра, расчлененность и фрагментарность, разговорный стиль, интертекстуальность) и авторской непов-торимой, не поддающейся имитации, поэтики.

Ключевые слова: рассказ, современная проза, языковые средствa, языковые уровни.

Виктория Анатольевна Фомина – современная русская писа-тельница (родилась в 1965 г). Она окончила постановочный факультет Школы-студии МХАТ и Литинститут и работала завлитом и ху-дожником-постановщиком в театрах Москвы и русской, так назы-ваемой провинции. Получила премию “Золотой Остап” (1999). Эта

1 Ovaj članak predstavlja referat koji su autorice izložile na 13. međunarodnom znanstvenom slavističkom skupu u Opatiji, 22.-25. 6. 2008. Dio članka – koji se bavi isključivo sintak-snim aspektom priče – pod naslovom “Виктория Анатольевна Фомина, Пьяная крыса на кухне: синтаксический аспект” objavljen je u bugarskom časopisu Acta Linguistica, 2, 2008, 2., str. 61-66 i na elektroničkim stranicama toga časopisa: http://open.slavica.org/in-dex.php/als/issue/view/AL082 i http://open.slavica.org/index.php/als/article/view/168/196

149prosinca 2008.

премия – названная по “великому комбинатору” Ильи Ильфа и Ев-гения Петрова – первый в истории СНГ приз за наивысшие дости-жения в жанре сатиры и юмора. Фомина печатается как прозаик с 1998.

Рассказ, анализируемый нами, не отличается атмосферой от-крытого юмора, его лишь слегка пронизывает иронический отте-нок. Это проза, которая, судя по своему модерному стилю, могла бы выйти из-под пера любого автора современной литературы из любой части света, хотя в этом тексте ощутимы реминисценции (и) русской, в большинстве своем мужской, прозы2. Однако, Фоми-на наследует литературные принципы, установленные еще в новой советской (так называемой молодой) прозе 60-ых годов ХХ века. Речь идет о так называемой исповедальной прозе (термин советс-кой критики), в центре которой находится молодой рассказчик как “конститутивная максима этой прозной модели” (Ugrešić 1989: 13). Молодая проза на уровне жанра афирмирует малые формы, а на уровне тематики – малые темы. Она фокусирует свое внимание на личном, индивидуальном, лучшим обрамлением для чего является новелла. Тематика влияет на развитие иного типа фабулы, “герой становится сознанием, точкой зрения, призмой, в которой прелом-ляется внешний мир” (Ugrešić 13). Авторский рассказчик сменяет-ся персонажем-нарратором, самостоятельно организующим ход нарации.

Героиня рассказа, в то же время рассказчица, молодая, совре-менная, экономически независимая женщина, а потому необре-мененная отношениями мужчин и женщин настолько, насколько обременены, к примеру, героини Людмилы Петрушевской. Харак-тер ее не предопределили ни национальная принадлежность, ни локальность – она бы могла происходить из любой точки земного шара. Она не похожа на вымотанную советскую женщину, подобно

2 В ней слышны отголоски деликатности и утонченной иронии Чехова, фрагментарнос-ти и мелодичности Белого, аграмматичности Розанова, его небрежности выражений и ненормативности его языка. Мы могли бы уйти в еще более далекую прошлость, упомянув пародийность и насмешливость Достоевского или даже гротескную гипер-болизацию и недосказанность Гоголя.

150 HUM 4

Eugenija Ćuto • Zdenka Matek Šmit

трагическим героиням Петрушевской3. И она вовсе не трагична. В рассказе она защищает честь свою и своего супруга, противостоя другой паре, брату супруга и его жене.

Этот небольшой по объему текст представляет сгусток ярких языковых средств, проявляющихся на разных языковых уровнях, и посему может послужить образцом для анализа. Мы сгруппирова-ли их по языковым уровням.

1. Фонетический уровень языка

На фонетическом языковом уровне в данном рассказе мы на-блюдаем очевидное сближение прозаической речи с поэтической формой высказывания, которой присущи законы и закономернос-ти, восходящие еще к творчеству Пушкина. Внутренний монолог героини часто содержит фразы и предложения, приобретающие ритмико-мелодический облик: 1) (Надо что-то думать, сообра-жать), как дальше. Дальше... Как же. 2) Поди разберись. Пойми поди. 3) (Пашечка) страшненький, старенький, сморщенный... 4) Горе-горюшко... 5) И не приставайте ко мне! И не говорите!... И ког-да умрёт, на похороны – ни ногой! 6) Влип. Вписался. 7) Засопел, засуетился. 8) Наклонился (с отдышкой). Накренился, (притоп-тывая)... (Всё-таки) нализался. 9) Хлопает и крякает, хлопает и закусывает потихонечку.

Героиня-рассказчица, умело играя словами, прибегает то к фоне-тическим фигурам: ассонансу, аллитерации, то к словесным фигу-рам, например, фигурам прибавления или повторам: (Хотят тебя увидеть) ещё раз, разочек, капочку...; Нелюди они, нет, нелюдимы; (возле парка и) Дома Советов. Советы. Совет. Сове’тик, совети’к; Она и ещё жена, две женщины, жена гостя и сам гость без жены; В слезах, со слезами, в глазах слёзы; (И бегство гостей) непрошеных. Неназванных. Незваных, не зазванных, не долгожданных, в общем.

3 Кроме Петрушевской, которую относят и к “новой волне” в литературе (“альтерна-тивной” или “новой литературе”, т.е. постреализму) и к постмодернизму, среди мно-жества русских женских авторов можно выделить Т. Толстую, Л. Улицкую, В. Токаре-ву, Н. Садур.

151prosinca 2008.


Фигуры прибавления передают стабильность эмоционального фона, положительно или отрицательно окрашенного. Основная их функция – демонстрация сильного, длящегося чувства.

Приём расчленения слова на слоги подчеркивает эмоциональ-ность внутреннего монолога героини, она как будто старается про-звучать более убедительно, весомо: Свежие, аб-со-лют-но свежие; не-под-виж-ный; при-поднялся; сква-жжжи-на.

2. Лексический уровень языка

Конец века характеризуется активизацией процесса перехода слов из ограниченной сферы употребления в область литератур-ную. Многими исследователями отмечается нейтрализация сти-листически сниженной лексики, чему способствует демократиза-ция литературного языка, формирование в нем более свободных норм. Так просторечные слова теряют свою сниженную окраску, т.е. стилистически выравниваются в нейтральном контексте. Ана-лизируемый текст пестрит фразами разговорными, просторечны-ми: запросто, зараза, раз плюнуть, глаза бы не глядели, нелюди, как у людей, под зад коленом, старый хрен, не напасешься на тебя, вонючий барак, на птичьих правах, за спиной как за пазухой, вы-нюхивать, на похороны – ни ногой, вытолкаю в шею, руки чесались всю жизнь, нализался. Являясь принадлежностью разговорного стиля, просторечные лексемы вносят в рассказ дополнительную спонтанность, создают ощущение живой человеческой речи. Для данного текста характерна гетерогенность – лексемы самого раз-личного происхождения.

Вследствие детабуизации уголовно-лагерного жаргона и об-сценной лексики, обусловленной гласностью постперестроечного времени, лексические единицы данного стиля переполнили стра-ницы современной прозы. Возьмем примеры из рассказа: кайся–не кайся, один черт; На Нашку не обижайся... Ну её.; Какая же ты...; Что ж ты... твою мать... как не родной?, причем, употребление обсценного выражения твою мать в разговоре двух братьев не

152 HUM 4


преследует цель оскорбить собеседника, скорее подчеркнуть свою близкость с ним: Кровь одна, родная, что ни говори.

Бранными в данном тексте можем считать и вполне нейтраль-ные слова тюлень, кабан, боров, которыми героиня называет брата своего мужа, так как в данном случае они являются зоосемантичес-кими метафорами.

Говоря о лексическом уровне рассказа, нельзя не упомянуть ис-пользование риторических фигур, придающих речи главной герои-ни образность и экспрессию. Так, анализируя состояние своего па-рализованного супруга, главная героиня размышляет: Но слышит еще, наверное. И думает, конечно. Это безусловно, что думает. И чувствует, не так уверенно. В примере используется словесная фигура синонимическая градация – использование ряда синони-мов, каждый из которых усиливает значение предыдущего, и лишь последнее наречие выражает спадающую степень уверенности (на-верное – конечно – безусловно – не так уверенно).

Использование таких приемов речи, как тропы, преследует цель выразить оттенки мыслей и создать смысловую емкость речи. Од-нако, в тексте мы встречаем не привычные, общеязыковые тропы, а авторские, неординарные. Так, в начале рассказа, говоря о крысе, героиня называет ее горбатой. Налицо интертекстуальный сигнал, ассоциирующийся с поговоркой Горбатого могила исправит. Во-обще, понятие крыса, вынесенное в название рассказа, является смысловым ядром, которое, развертывая многочисленные сопос-тавления и образы, создает целую сеть характеристик переносного значения. С крысой героиня отождествляет брата своего супруга, который действует эгоистично, рассчетливо, в ущерб другим, а на пользу себе. Эта параллель “крыса–брат мужа” проходит красной нитью через весь рассказ, заставляя читателей внимательно сле-дить за развитием события так как оказывается, что возможен переход крысы из одного статуса в другой. Гиперболический сло-новий хвост у крысы используется параллельно с эпитетами и ме-тафорами, характеризующими телесные габариты брата: жирный, как тюлень; кабан; братуха-боров. В описании внешности брата

153prosinca 2008.


явно проступают черты крысиные: тоненьким носиком с корот-кими усиками. Рисуя поведение пьяного брата, героиня опять же использует метафорическую аллюзию на крысу: Дверь лапкой ца-рапает, попискивает. Даже устойчивое сочетание ухом не вести героиня перекраивает в Даже хвостом не повел!

Яркой характеристикой устной речи (а устная речь оказыва-ет влияние на современную русскую письменную речь) является использование звукоподражательных слов. Будучи частью выра-зительного фонда языка, они могут выступать в качестве любого члена предложения, наполняя речь образностью и эмоциями. В анализируемом тексте находим множество звукоподражательных слов, выполняющих роль сказуемого: Дверь – хлоп. О стену – бац! Бздынь! Кукареку! Говоря о пьяном брате супруга, героиня исполь-зует звукоподражательные глаголы хрюкает и крякает, несущие в себе отрицательные коннотации.

3. Морфологический уровень языка

Заметно фреквентное употребление в рассказе неопределенных местоимений и неопределенных наречий служит для выражения се-мантики умолчания. По определению Сеничкиной Е. П., семантика умолчания – это языковое значение намеренной недосказанности, часто встречающееся в повседневной речи, публицистике, а и худо-жественной речи. В анализируемом рассказе семантика умолчания обусловлена самыми разнообразными интенциями и состоянием мыслей рассказчика, а именно: растерянность (Надо что-то ду-мать, соображать, как дальше.), намерение подчеркнуть далекое прошлое событий и заинтересовать адресата (Когда-то, то есть давно, очень давно, кто-то приходил.), выразить свое зрительное напряжение (Что-то не разберу, в глазок, мутновато что-то...), подчеркнуть свой интерес (Дверь. Потому что кто-то позвонил.), обозначить смятение и конфуз (Но страшно немножко и неловко как-то... встречать...), стремление не скрывать своего неприятия по отношению к родственникам (Какие-то инопланетяне...).

154 HUM 4


Экспрессия в речи проявляется на морфологическом языко-вом уровне посредством использования грамматических моделей, как-то:

− Грамматический класс междометий (ха-ха-ха, ох, ишь?, про-сти Господи, ну-ну, о-о-о!, во!), выражающий эмоции сарказ-ма, сожаления, ложного восторга, удивления, поддержки, досады;

− Суффиксальные деминутивные именные модели (Пашечка, Нашечка, разочек, капочку, дочка, стенка, стопанец, лис-точки, подушечка, жилочка, горюшко, полбутылочки, носик, комочек, мазохистик, усики, стаканчик), несущие в данном тексте большую эмоциональную нагрузку широкого спектра, от умиления, нежного коверканья слов, заботы и любви до уничижения, ненависти, отвращения. Обращает на себя вни-мание варьирование суффиксов, присоединяемых к сущест-вительному брат, каждый из которых вносит свой оттенок эмоционального отношения, например, братик – контекст нам подсказывает, что суффикс несет значение умиления и нежности, но не по отношению к носителю имени, а по отно-шению к больному мужу. Коннотации уничижения, отдале-ния по шкале “свой–чужой” передают суффиксы в существи-тельных братуха, братец, братишка.

− Усилительные модели прилагательных и наречий, как суф-фиксальные (хитрющая, страшненький, старенький, то-ненький, потихонечку, под шумочек), так и префиксальные (пренеприятное) обозначают изменение степени признака, составляющего денотативное значение, чаще всего усиление и увеличение этого признака, в соединении с осуждающими, отрицательными коннотациями.

− Модели редупликаций и повторов на грани морфологии и синтаксиса также являются выразителями речевой и текс-товой экспрессии: долго-долго, горе-горюшко, только-толь-ко, кайся-не кайся, скорей-скорей. Дефис по сути является

155prosinca 2008.


механизмом перехода объективной оценки (денотативное содержание) в субъективную (коннативное содержание). “Значение признака при повторе как бы складывается, а при удвоении – умножается, точнее – возводится в квадрат” (Л. Л. Федорова).

4. Синтаксический уровень языка

Несмотря на то, что синтаксис сравнительно медленно изменя-ется, реформы в российском обществе не могли не вызвать мно-гочисленных изменений в его структуре. С 60-ых годов прошлого века развивается процесс делитераризации языка прозы и стили-зации устной спонтанной речи. Активизируется так называемый разговорный синтаксис, отмеченный расчленённостью синтакси-ческих конструкций, фрагментарностью. Анализируемый текст изобилует краткими, сегментированными построениями, разделя-емыми точками вместо запятых:

Нет, привыкла я жить. В доме. Этом. Всегда... Как хочется отдохнуть. По-человечески... Нужно страдать. И любить эту боль.Но все-таки если не художник, то писатель. Просыпается. И не на заре. А когда в зените. Наверху.Хозяйка накрыла на стол, и разговаривают. Она и еще жена, две женщины, жена гостя и сам гость без жены.Поднялся Пашечка. Вернее, при-поднялся. Руками взмахнул. Выдохнул. И отбросил всё тяжёлое и ненужное. Как-то даже переступил через себя неподвижного. Но неловко. Зацепился за ногу. И съехала она с кровати. И потащила весом своим за собой другую.Всё, Нашечка. Посуду опять мыть. Тебе, конечно.

Парцеллированные конструкции выполняют функцию допол-нительного высказывания, уточняют, поясняют, распространя-

156 HUM 4


ют, оценивают, а тем самым усиливают смысловые и логические акценты.

Расчленённость реализуется в частом использовании изолиро-ванных номинативов – слов в именительном падеже и именных словосочетаний с главным словом в форме именительного падежа. Лишённные значения бытия и интонационной законченности, не выполняющие коммуникативную функцию, свойственную номина-тивным предложениям, они всегда стоят при другом предложении, связываясь с ним логически и интонационно. В рассказе находим примеры препозитивных и постпозитивных номинативов:

Такое несчастье. В доме, в семье, на голову Нашечке. Всё ей на голову, свалилось, так неожиданно...Да, Пашечка. Один. ТАМ, конечно, лежит, как все.Вот сейчас пойду открою. Дверь.

Характерной особенностью разговорного синтаксиса является предикативная осложнённость предложения. Такое явление кон-таминации имитирует процесс говорения, мы словно наблюдаем формирование мысли на ходу, тем самым создаётся впечатление свободы, спонтанности, неподготовленности речевого акта. По-добные структуры характерны для прозы, целиком построенной как размышление, как разговор с собой:

Сколько теперь пролежит, одному Богу известно.А ты – под зад коленом.А ты, тетюха-матюха, за его спиной, как за пазухой.И когда умрет, на похороны – ни ногой!

Расчлененность и фрагментарность синтаксических построе-ний сказались и на ослаблении синтаксических связей; актуали-зацию переживают несогласуемые и неуправляемые словоформы, где на первое место опять выходит именительный падеж, однако в данном случае речь идет о “зависимом” именительном, который распространяет другое существительное, обозначая объект при глаголе. Например: Взять за правило: каждый день перед сном

157prosinca 2008.


записывать и читать молитву. Как клятва. Или “зависимый” именительный нарушает синтаксическую цепочку, вытесняя даже инфинитив, выполняющий функцию подлежащего: Друзья, когда на пенсии, особенно не получается (Ср. Дружить пенсионерам осо-бенно не получается.). Экспансия именительного падежа – яркое явление влияния устной речи, формирующейся на ходу, на речь письменную.

Изменения, наблюдаемые на всех языковых уровнях, происходят и под влиянием внутренних законов языка. Одним из них являет-ся закон экономии речевых средств, вызывающий синтаксическую компрессию, разновидностью которой можно назвать скрытую диалогизацию. Анализируемый рассказ – показательный пример скрытой диалогизации, понятие которой разработано ещё М. М. Бахтиным: “Представим себе диалог двух, в котором реплики вто-рого собеседника пропущены, но так, что общий смысл нисколько не нарушается. Второй собеседник присутствует незримо, его слов нет, но глубокий след этих слов определяет все наличные слова первого собеседника. Мы чувствуем, что это беседа, хотя говорит только один, и беседа напряженнейшая, ибо каждое наличное сло-во всеми своими фибрами отзывается и реагирует на невидимого собеседника, указывает вне себя, за свои пределы, на несказанное чужое слово” (Бахтин 1963: 264).

Изложение событий представляет собой поток сознания глав-ной героини, происходящее проходит через призму её мнений, чувств, настроений. Причем, в этом внутреннем монологе мы не только узнаем о мыслях рассказчика, мы даже как будто “видим” её поступки и поступки (движения, жесты) других героев. Примеры:

Словесная визуализация движений: Входите, входите... Я сей-час. Фартук, и все такое...; Посмотрите сами. Шкаф. Кресло. Да, два. Три. Всего – четыре. Два – здесь и два – в другой комнате. ТАМ, куда сейчас пойдем...; И холодно на балконе. Но все равно, вы-ходите, посмотрите...; Пальцем и пальчиком, трогайте, пожалуй-ста, вы оба. Так – один, и вторая,– браво!; Тепло от плиты, газ

158 HUM 4


горящий, синий по краям и красный внутри.; Вот вам, на стол, всегда держу.; Коридор. И бегство гостей непрошеных.

Реконструкция целого диалога через реплики одного собеседни-ка: Нет, привыкла я жить. В доме. Этом. Всегда. Так... Хорошая? Глупости какие...; Да, лето, когда зеленые листочки, да. Очень.; А вы где? Конечно, догадалась. Как же. Там, возле парка и Дома Сове-тов.; Поправить подушечку, потрогать? Конечно, можно.; Позво-нили бы... Да, конечно! Уже пять лет, как телефон.; Вы уехали тог-да, значит? Да, знаю. Но приехали ведь.; Никогда не рассказывали. Да, не пришлось, не приходилось. Где уж нам.; Ну, потом, значит, домой решили. Он – человек подневольный. Какое там.; Но вы ведь с Пашечкой знаете, как пошел... А? Да-да-да, тогда, кажется, вот это самое и случилось...

Исаак Бабель, великий стилист русской прозы ΧΧ века, рассуж-дая о значимости синтаксических средств языка, однажды сказал (по К. Паустовскому): “Все абзацы и вся пунктуация должны быть сделаны правильно, но с точки зрения наибольшего воздействия текста на читателя, а не по мертвому катехизису. Особенно вели-колепен абзац. Он позволяет спокойно менять ритм и часто, как вспышка молнии, открывает знакомое нам зрелище в совершенно неожиданном виде. Есть хорошие писатели, но они расставляют абзацы и знаки препинания кое-как” (1967: 341). Графическое офор-мление анализируемого рассказа вызывает к себе повышенное внимание. Текст разделен на множество абзацев, зачастую очень коротких, состоящих из одной, двух или трех строк, перемежаю-щихся с редкими обширными абзацами в 11 и 12 строк, что создает впечатление легкости, подвижности, неотягощенности структуры. Причем, абзацы не начинаются с привычных “красных строк”, а от-деляются пропущенной строкой.

Большой вклад в создание эмоционально насыщенного текста вносит и пунктуация. По выражению Н. С. Валгиной, в прозе конца ΧΧ века пунктуация достигла такого уровня развития, когда она стала выразителем тончайших оттенков смысла и интонации, рит-ма и стиля. С течением времени меняется значение знаков препи-

159prosinca 2008.


нания и частотность их употребления. Так, например, текст Пьяная крыса на кухне изобилует знаками препинания ввиду преобладания парцеллятов, расчлененных и фрагментарных конструкций. Одна-ко, использование точек, запятых и многоточий явно превалирует над количеством двоеточий (их только 10), а точек с запятой, на-пример, вообще нет, хотя их употребление подразумевается в нача-ле рассказа, когда мы имеем дело с перечислением. По данным Н. С. Валгиной, в ΧΙΧ веке и двоеточие, и точка с запятой были очень активными знаками препинания, однако, ситуация, закрепленная в ныне действующих Правилах орфографии и пунктуаии из 1956 г., значительно изменилась, а тем более современные потребности оформления письменной речи диктуют совершенно иное распре-деление пунктуационных знаков.

Точка, первоначально выполняющая функцию членения текста на отдельные предложения, в современном синтаксисе приобрета-ет частично функции запятой, отделяя парцеллированные распро-странители предложения.

Двоеточие несет в себе разъяснительно-пояснительную функ-цию, к примеру: Взять за правило: каждый день перед сном запи-сывать и читать молитву; Чего уж проще: сиди себе.

Однако именно многоточие – знак, бросающийся в глаза даже при беглом взгляде на рассказ. Использование многоточий в тексте настолько обильно, что иногда возникает впечатление, будто автор намеренно подменил точку как знак членения текста на отдельные предложения многоточием. Приведем абзац, занимающий лишь три строки, в котором насчитываем целых шесть случаев поста-новки многоточия. Это приводит нас к мысли, что использование многоточий обусловлено не структурой предложений, а особен-ностями произношения, интонационными нюансами:

Что-то не разберу, в глазок, мутновато что-то... Никак бра-тец его со своей... Ну-ка, как там: “Кто там?”... А? Да, о-о-о? Точно. Ну, ничего себе! Входите, входите... Я сейчас. Фартук, и все такое... По-родственному? Да? Ну, конечно, конечно...

160 HUM 4


И надо сказать, что это не единственный случай. Исследовате-ли подчеркивают, что значение многоточия в современной русской письменной речи не ограничивается первоначальными обозначе-ниями заминки, незаконченности высказывания и пропуска в ци-татах. Многоточие эмоционально наполнено, показывает психоло-гическое напряжение и содержит в себе определенный подтекст. Оно оставляет читателя без комментариев, возбуждая в нем ра-боту мысли, побуждая его достраивать сюжет, “дописывать” реп-лики, расшифровать подтекст, тем самым делая его соучастником литературного произведения и, таким образом, даже соавтором. В конкретном случае, так как Фомина работала постановщиком в те-атрах, очевидно влияние театральных законов на анализируемый текст. Подобную недосказанность находим еще и у Чехова.

В рассказе необходимо выделить яркий случай индивидуализи-рованной, нерегламентированной пунктуации. Текст начинается с перечисления признаков крысы, причем, при перечислении вместо цифр с сопровождающими знаками используется их словесное вы-ражениюе Единица со скобкой: ... . Двойка со скобкой: ... . Тройка со скобкой: ... . Четверка со скобкой – ... . Цифра пятая со скобкой: ... .

Рассказ В. А. Фоминой Пьяная крыса на кухне – небольшой по объему текст, представляющий концентрацию языковых средств, проявляющихся на разных уровнях. Это пример современной про-зы, где соединяются характеристики модерной литературы (линг-востилистическая игра, расчлененность и фрагментарность, раз-говорный стиль, интертекстуальность) и авторской неповторимой, не поддающейся имитации, поэтики.

Литература

- Бахтин M. M., Проблемы поэтики Достоевского, Москва, Со-ветский писатель, 1963.

- Валгина Н. С., Синтаксис современного русского языка: Учеб-ник, Москва, Агар, 2000, URL: http://www.hi-edu.ru/e-books/ (2007-11-25)

161prosinca 2008.


- Валгина Н. С., Активные процессы в современном русском языке: Учебное пособие, Москва, Логос, 2001, URL: http://www.hi-edu.ru/e-books/ (2007-11-25)

- Валгина Н. С., Светлышева В. Н., Орфография и пунктуа-ция: Справочник, Москва, Издатель Булатникова И. С., ООО “Большая медведица”, 2002, URL: http://www.hi-edu.ru/e-books/ (2007-11-25)

- “Виктория Анатольевна Фомина”, URL: http://magazines.russ.ru/znamia/authors/f/fomina/, (2008-05-01)

- Дьячок M. T., “Русское просторечие как социолингвистичес-кое явление”, Гуманитарные науки, 21, Москва, 2003, С. 102–113, URL: www.philology.ru (2008-04-25)

- Костюков Л., “Я вам пишу, чего же боле...”, “Русский жур-нал”, “Дружба народов”, 8, 2000, URL: http://infoart.udm.ru/magazine/druzhba/n8-20/razval.htm

- “Лица русской литературы – Виктория Фомина”, URL: http://gallery.vavilon.ru/people/f/fomina/ (2008-05-01)

- Маркова Т. Н., “Речевые модели в прозе конца ΧΧ века”, Рус-ская литература в формировании современной языковой личности, Санкт-Петербург, 2007, URL: http://meropr.ropryal.ru/ (2008-06-02)

- Мелешко Т., “Современная отечественная женская про-за: проблемы поэтики в генерном аспекте (введение) ”. URL: http://www.a-z.ru/women_cd1/html/br_vved.htm (2008-04-11)

- Минералов, Ю.И., История русской литературы. 90-ые годы ХХ века. Москва, Владос, 2004.

- Паустовский К., Близкие и далекие, Москва, Молодая гвар-дия, 1967.

- Руднев В., Словарь культуры ΧΧ века, URL: http://kulichki.com/moshkow/CULTURE/RUDNEW/slowar/txt (2008-05-15)

162 HUM 4


- Фатеева Н., Современная русская “женская” проза: способы самоидентификации женщины-как-автора, URL: www.owl.ru (2008-04-14)

- Фёдорова Л. Л., Эмоции в грамматике, URL: http://il.rsuh.ru/lib/emotions/13.pdf (2008-04-25)

- Фомина В. А., Рассказы, “Русский журнал”, “Дружба народов”, 12, 1998, URL: http://magazines.russ.ru/druzhba/1998/12/fomin.html (2008-04-30)

- Яценко И. И., Русская нетрадиционная проза, Санкт-Петер-бург, Златоуст, 2004.

- I. Lukšić, “Ruski feminizam i postsovjetska književnost”, Ogledi o ruskoj književnosti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2000., str. 97-107.

- Medarić, M., “Pišu li žene u suvremenoj Rusiji ‘žensko pismo’? (O takozvanoj ženskoj prozi u Rusiji 90-ih godina)”, Nova Istra, 2/3, VI, 2001, str.149-159.

- Tepavčević, М. (ur.), Savremena ruska ženska proza, Izbor i prijevod s ruskog M. Tepavčević, Stylos, Novi Sad, 2002.

- Ugrešić, D., “Alternativni modeli suvremene ruske proze”, Pljuska u ruci (Antologija alternativne ruske proze), August Cesarec, Zagreb, 1989., str. 9-59.

163prosinca 2008.



VIKTORIJA ANATOLJEVNA FOMINA, PIJANI ŠTAKOR U KUHINJI: JEZIČNI ASPEKT

Sažetak

Priča Pijani štakor u kuhinji (P’janaja krysa na kuhne) V. A. Fomine, iako kratka, predstavlja koncentraciju jezičnih sredstava koji se očituju na mnogim razinama. To je primjer suvremene proze u kojoj se spajaju karakteristike moderne književnosti (lingvostilistička igra, rascjepkanost i fragmentarnost, razgovorni stil, intertekstualnost) i neponovljiva autorska poetika.

Ključne riječi: priča, suvremena proza, jezična sredstva, jezične razine.

164 HUM 4

UDK 159.955 Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 10. X. 2008.

Zoran Primorac • Andrej Ule Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojni znanosti u MostaruFilozofski fakultet u Ljubljani

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MIŠLJENJE ()

Sažetak

Tekst predstavlja dio širega projekta koji se odnosi na ulogu predpojmov-nih kompleksa u formiranju paradigmatskih teorija, poglavito u povije-sti fizike. Nakon analize određenih tekstova (Aristotelovih, Galilejevih, Newtonovih i drugih) uočeno je postojanje takozvanih općih kompleksa koji imaju ulogu regulacije same teorije. Opći kompleksi funkcioniraju po istome mehanizmu kao i paradigme koje je u svojim radovima opisao Kuhn. Ovaj rad ima zadatak pokazati kako je njegov koncept paradigme usko povezan s općim kompleksom i kompleksnim mišljenjem. Također, izvršena je i dublja analiza ideje paradigme koju Kuhn određuje u svojim radovima. Došlo se do zaključka da on nije shvatio samu bit paradigme, tj. općega kompleksa, što je dovelo da lutanja kako u definiciji toga kon-cepta tako i u primjeni same ideje. Kuhn je pokušao definirati paradigmu kao neki opći pojam ili matricu, što je u biti nemoguće zbog same njezi-ne prirode, a posljedica je toga činjenica da se sam koncept paradigme u njegovoj teoriji pojavljuje kao metakompleks. Neshvaćanje biti para-digme implicira pogrješno tumačenje mehanizma općega kompleksa, a to u konačnici dovodi do pogrješnih zaključaka koji se odnose na bliske koncepte kao što su revolucionarna promjena paradigmâ, nesumjerljivost teorija itd.

Ključne riječi: kompleks, pojmovno mišljenje, regulacija pojmovnih struktura, paradigma, normalna znanost, revolucija, nesumjerljivost.

165prosinca 2008.

1. Uvod – postavljanje problema

Po shvaćanju suvremene razvojne psihologije posljednje dvije faze u razvoju mišljenja jesu takozvano kompleksno mišljenje ili mišljenje u kompleksima i pojmovno mišljenje.1 Ova su dva mišljenja funkcionalno različita, s tim da pojmovno mišljenje u svojoj genezi slijedi poslije faze mišljenja u kompleksima. Kompleksno mišljenje prethodi pojmovno-mu strukturiranju kako u svojoj genezi tako i u funkcionalnome smislu. Slikovito se može reći da se pojmovna struktura gradi na toj osnovi i u stalnoj je “borbi” s njom, tj. u borbi je između proizvoljnosti procesa i njegove usmjerenosti i jednoznačnosti.

Neke osnovne razlike između kompleksnoga i pojmovnog mišljenja dadu se ukratko opisati na sljedeći način. Pojmovno mišljenje pretpo-stavlja postojanje pojmovne strukture i pojam kao element strukture koji funkcionira unutar nje. U navedenoj strukturi pojam je jednoznač-no i trajno određen definicijom. Za kompleks i kompleksno mišljenja situacija je drukčija zato što ne postoji stalna struktura, odnosno kom-pleks nema organizaciju, a kompleksno mišljenje ima proizvoljan, fluk-tuirajući karakter.2 No, ni u kompleksnome mišljenju nema potpune proizvoljnosti ili besmislenosti jer je i ono organizirano po određenim načelima. Tako primjerice Vigotski razlikuje neke vrste kao što su lan-čani kompleks, kompleks zbirka, pseudopojam itd. U njegovu se pro-mišljanju pojam kompleksnoga mišljenja pojavljuje u eksplicitnome obliku. U nastavku će se u kratkim crtama izložiti neke karakteristike ovoga razdoblja u razvoju mišljenja. Vigotski, kao i Piaget, pretpostavlja razvojni put mišljenja od jednostavnijih oblika do pojmovnoga.

Osnovni rezultat našeg ispitivanja s genetičkog stajališta mogu se formu-lirati kao opći zakon, koji glasi da razvitak procesa koji kasnije izazivaju stvaranje pojmova počinje u najranijem djetinjstvu, ali tek u pubertetu sa-

1 Vidi npr. Vigotski, 1977., i Piaget, 1983.2 Ovdje se ne ćemo baviti definicijom pojmova i njihovim klasifikacijama. Za ovo razmatranje

dovoljna je spoznaja da su oni dio pojmovne strukture i jednoznačno određeni nekom defi-nicijom. U promišljanju definicije pojma, kao što je poznato, postoje razna oprječna mišlje-nja kao što su formalistička, psihologistička, nominalistička ili pak vulgarno-materijalistička teorija, ali svi se ovi stavovi moraju složiti s činjenicom da znanstveni pojmovi funkcioniraju u pojmovnoj strukturi i da je njihov položaj strogo određen u toj strukturi.

166 HUM 4

Zoran Primorac • Andrej Ule

zrijevaju, oblikuju se i razvijaju one intelektualne funkcije koje u osobnom spoju čine psihičku osnovu stvaranja pojmova. (Vigotski, 1977., 142)

Posljednja faza u razvoju, kao prijelaz k pojmovnomu mišljenju, jest kompleksno mišljenje koje je, kako kaže Vigotski, sinkretičko i objektiv-no mišljenje. “Za ustrojstvo kompleksa najvažnije je što se ono ne zasni-va na apstraktnoj i logičnoj, nego na konkretnoj i stvarnoj povezanosti pojedinih elementa od kojih se sastoji” (Vigotski, 1977., 148, kurziv je dodan). Ovdje je implicitno rečeno da kompleksno mišljenje nema sna-gu apstrakcije na apstraktno-logičkoj razini nego na razini konkretno-činjeničnoga mišljenja. Kao i pojam, kompleks je poopćavanje ili spoj konkretnih raznorodnih predmeta, ali su veze stvarne, slučajne, kon-kretne. Dok se pojam temelji na stvarnim, logički istovjetnim vezama, dotle se kompleks zasniva na najraznovrsnijim stvarnim, ali slučajnim vezama.

Ova dva oblika mišljenja u stalnome su antagonizmu. Tako primje-rice Vigotski navodi da u povijesti jezika zapažamo neprestanu borbu između mišljenja u pojmovima i drevnoga mišljenja u kompleksima. Ali ne samo to. Nakon razvojnoga puta, tj. poslije doba puberteta, i u odra-sloga se čovjeka može uočiti prisutnost kompleksa u običnome, svakod-nevnom mišljenju. “Čak i odrastao čovjek ni izdaleka ne misli uvijek u pojmovima. Vrlo često njegovo mišljenje teče na razini kompleksnog mišljenja, spuštajući se ponekad do još elementarnijih, još primitivni-jih vidova” (Vigotski, 1977., 177). Posljedica je ovakva stava to što razvoj mišljenja koji ima svoju vremensku odrednicu sam po sebi ne dovodi do spontane zamjene kompleksnoga mišljenja pojmovnim. Taj je proces na nekoj drugoj razini; nije na razini jednostavnoga razvoja ili meta-morfoze. Stoga se s pravom može pretpostaviti da je taj proces stalan i vremenski neograničen.

167prosinca 2008.

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MIŠLJENJE (1)

Vigotski dalje razlikuje mnogo tipova kompleksa, npr. asocijativni kompleks,3 kompleks zbirka,4 lančani kompleks,5 difuzni kompleks6 i pseudopojmove.7 Problematika kojom se Vigotski nije posebice bavio, a nas ovdje osobito zanima, jest pitanje kako dolazi do zamjene komplek-sa s pojmom, odnosno kakva je uloga i postoji li ona u dominantnome pojmovnom mišljenju, tj. u pojmovnoj strukturi. Naime, trebalo bi oče-kivati da će uloga kompleksa na pojmovnoj razini (dakako, ako postoji) imati nešto drukčiju funkciju negoli na razini kompleksnoga mišljenja. Razlog bi vjerojatno trebao biti u tome što dominantna pojmovna struk-

3 “Bilo koji konkretan odnos koji dijete otkriva, bilo koja asocijativna veza među jezgrom i elementom kompleksa dovoljan je razlog da dijete taj predmet uvrsti u grupu koju sakuplja i označi zajedničkim obiteljskim imenom.” (Vigotski, 1977., 149)

4 Poopćavanje predmeta na osnovi njihova sudjelovanja u istoj praktičnoj radnji, na osnovi njihove funkcionalne suradnje.

5 “…lančani kompleks možemo smatrati najčistijim vidom kompleksnog mišljenja, jer je – ra-zlično od asocijativnog kompleksa, u kome ipak postoji nekakvo središte, koje zauzima uzo-rak – ovaj kompleks lišen svakog središta.” (Vigotski, 1977., 153) “...dinamičko, privremeno spajanje pojedinih karika u jedinstven lanac i prenošenje značenja preko pojedinih karika toga lanca...” (Vigotski, 1977., 151) Zbog svoje amorfnosti kompleksno mišljenje mora biti opažajno-konkretno i osjetilno predodžbeno: “Svaka karika, uključujući se u kompleks, po-staje podjednako ravnopravan član toga kompleksa kao i sam uzorak, i opet na osnovi aso-cijativnosti može privući niz konkretnih predmeta.” (Vigotski, 1977., 152) Također ne postoji hijerarhijska povezanost jer je takva povezanost moguća samo u pojmovnoj strukturi: “Za razliku od pojmova, u kompleksu nedostaju hijerarhijska povezanost i hijerarhijski odnosi svojstava. Sva su svojstva funkcionalno jednaka.” (Vigotski, 1977., 152) “…jedna [je] izvan-redno bitna crta kompleksnog mišljenja, naime: neodređenost njegovih kontura i načelna bezgraničnost.” (Vigotski, 1977., 154)

6 “… nastaje kompleks koji pomoću difuznih, neodređenih veza spaja opažajno-konkretne gru-pe likova ili predmeta.” (Vigotski, 1977., 153)

7 “Ovu vrstu kompleksa nazivamo pseudopojmom zbog toga što poopćavanje koje nastaje u mišljenju djeteta podsjeća po vanjskom izgledu na pojmove kojima se u svojoj intelektual-noj djelatnosti koristi i odrastao čovjek, ali ujedno po svojoj biti, po svojoj psihičkoj naravi predstavlja nešto sasvim različno od pojma u pravom smislu riječi.” (Vigotski, 1977., 155) Za nas su možda najvažniji upravo pseudopojmovi koji svojim vanjskim “izgledom” podsjećaju na prave pojmove, ali u biti su neizgrađeni, nedostupni preciziranju i često se raspadaju na razne kontrarne pojmove ili nove pseudopojmove. Kada Vigotski kaže da pseudopojmovi po svome vanjskom “izgledu” podsjećaju na prave pojmove, onda on ponajprije želi reći da se riječi primjenjuju kao pojmovi a definiraju kao kompleksi. To znači: formalno izgleda da je “pravi” pojam prisutan, ali njegov sadržaj odgovara svojstvu kompleksa. Ovdje ne će biti podrobnije analiziran kompleks u mišljenju L. Vigotskoga jer cilj ove studije nije evidenti-ranje fenomena i njegovo otkrivanje u pojmovnoj strukturi. Zapravo, Vigotski je uglavnom razmatrao razvojnu psihologiju, a ovaj se rad ne želi baviti psihološkim fenomenima nego, ako je moguće, problem prebaciti na epistemološku razinu.

168 HUM 4


tura ne će dopustiti onu “fluidnost” kompleksa koji bi inače imao izvan strukture. Tako primjerice neki kompleks u dominatno kompleksno-me mišljenju može tvoriti, kraće ili duže, bilo koje asocijativne veze s drugim kompleksima, dočim takvo što u pojmovnoj strukturi ne će biti moguće.

Postoji još jedna karakteristika s kompleksne razine: “konkretni” predmeti u kompleksu zadržavaju autonomnost. S tim u vezi Vigotski daje dobar primjer:

Tako su Rimljani istom riječju označavali visok i dubok. Ovo spajanje suprotnih značenja u jednoj riječi mogućno je samo na osnovu komplek-snog mišljenja, u kome se svaki konkretan predmet, ulazeći u kompleks, samim tim ne sjedinjuje s drugim elementima tog kompleksa, nego za-država svu svoju konkretnu samostalnost. (Vigotski, 1977., 162, kurziv dodan)

Kada je riječ o “konkretnim” predmetima kojima operira komplek-sno mišljenje, onda valja istaknuti da u kasnijoj fazi razvoja, tj. u pred-pojmovnoj fazi, važnu ulogu igraju tzv. “spontani pojmovi” (neki autori ove pojmove još zovu i “empirijski” pojmovi želeći time naglasiti njiho-vu neposrednost).

Pojmovno mišljenje nastaje na toj osnovici, a borba sa spontanim pojmovima, kompleksima i kompleksnim mišljenjem sastoji se u tome što pojmovno mišljenje kao cilj ima “ukrotiti” ovu proizvoljnost. Pre-ma mišljenju Vigotskoga i genetičke epistemologije pojmovno mišlje-nje, odnosno pojmovna struktura nastaje u sustavnome usvajanju već postojećih struktura. No, tu je još jedna dimenzija: u ljudskoj svijesti postoje “pojmovi” koji nastaju izvan sustavnosti ili, može se reći, u ne-posrednome iskustvu. Ove pojmove možemo nazvati “spontanim” poj-movima koji ne zahtijevaju strukturu i nisu dani u obliku definicije, a kompleksno mišljenje omogućuje njihovu egzistenciju. Ovi spontani i kompleksni pojmovi predstavljaju osnovu za pojmovno mišljenje.

O spontanim pojmovima govore Piaget i Vigotski, a obojica se slažu da oni predstavljaju put k stvarnim pojmovima. Ovi se autori ne slažu oko načina zamjene tih pojmova pravim. Iako za naše razmatranje nije

169prosinca 2008.


toliko relevantno, navedimo jedan primjer. Piaget je genezu dječjega mi-šljenja sveo na razvitak spontanih pojmova koji u završnoj fazi prelaze u znanstvene pojmove. No, ovaj razvojni put, za razliku od onoga što ga zastupa Vigotski,8 odvija se autonomno i neovisno o sustavu ili pojmov-noj strukturi. Ovdje je važna činjenica da se spontani pojmovi pojavljuju na razini kompleksnoga mišljenja i vjerojatno će biti, pomoću komplek-sa, povučeni u pojmovnu razinu. Na kraju se može reći kako Piaget u svojoj genetičkoj epistemologiji izričito ne govori o kompleksnome mi-šljenju, ali se mogu iščitati slični stavovi kao u Vigotskoga.9

Ovdje se neumitno nameće pitanje gube li se kompleksi u nekoj stvo-renoj pojmovnoj strukturi, odnosno zamjenjuje li se u potpunosti kom-pleksno mišljenje pojmovnim, a ako ne, kakva je njihova uloga. Naša je pretpostavka, koju ćemo nastojati dokazati, da kompleksno mišljenje nije potpuno istisnuto iz pojmovne strukture i to važi isto za intelektual-ni razvoj pojedinca kao i za razvoj općenitijih kognitivnih tvorevina kao što su primjerice svakodnevni govor i mišljenje, pa i znanstvena poima-nja i teorije.10 Razlika između “kompleksnoga” i “pojmovnoga” mišljenja svakako je strukturalno-konceptualne, a ne tek psihološke prirode. Ali i Piaget i Vigotski (ponajviše Piaget i njegovi suradnici na polju genetič-

8 Vigotski zastupa potpuno suprotno stajalište, tj. da pojam može biti shvaćen i voljan samo u sustavu. Dakle, za njega je shvaćenost skoro istoznačna sa sustavnosti, kao što je sponta-nost s neshvaćenosti. Poopćavanje je stvaranje višega pojma. Taj viši pojam istodobno pret-postavlja hijerarhijsko usustavljivanje nižih pojmova. Dakle, poopćavanje znači poimanje i usustavljivanje. Za razliku od Piageta Vigotski tvrdi da uzrok neshvaćenosti pojmova nije egocentričnost nego njihova nesustavnost. Spontani je pojam neshvaćen i nehotičan.

9 Ovo osobito dolazi do izražaja u Piagetovim razmatranjima uzročnih veza koje dijete rabi u tijeku svoga razvoja. Tako on između sedamnaest tipova uzročnih veza navodi sljedeće: feno-menalističke uzročnosti – uzrok se traži u bilo kojoj vezi, što zapravo odgovara difuznomu kompleksu, ili participacija – povezivanje stvari ili događaja po bilo kojoj sličnosti itd.

10 Kao slikovit prikaz prisutnosti onoga što nije pojam nego najvjerojatnije kompleks jest po-kušaj definicije “mase” (ovim problemom bavit ćemo se u sljedećim radovima). Tako Jammer naslućuje problem i konstatira: “Tijekom svoje duge povijesti u ljudskoj misli od njezinih ra-nih nacrta u neoplatoničkoj filozofiji, njezinih mističnih i još neartikuliranih predočavanja u teologiji do njezinih znanstvenih u fizici Keplera i Newtona, i njezinih pozorno domišlje-nih redefinicija u pozitivističkim i aksiomatskim formulacijama te do njezinih dalekosežnih modifikacija u modernoj teoriji fizike – čini se da znanost nigdje u potpunosti ne vlada svim pojmovnim zamršenostima koje su ovdje uključene. Moramo priznati da, usprkos brižnim naporima fizičara i filozofa, matematičara i logičara, još nije postignuto konačno razrješenje pojma mase.” (Jammer, 1964., 224)

170 HUM 4


ke epistemologije) ovu razliku upotrebljavaju i za socijalne i poopćene vidove kognicije (usp. Piaget, 1979.). Neka su istraživanja pokazala da je kompleks u većoj ili manjoj mjeri prisutan u pojmovnim struktura-ma. I ne samo to: izgleda da će uloga kompleksa u pojmovnoj struktu-ri imati možda drukčiju funkciju negoli u dominantnome mišljenju u kompleksima.

U istraživanjima koja se odnose na fizikalnu teoriju analizirali smo neka Aristotelova, Galilejeva i Newtonova djela nastojeći odrediti pri-sutnost i ulogu, ako postoji, kompleksnoga mišljenja u odgovarajućim pojmovnim strukturama. Dakako, mogli smo izabrati i druge važne mi-slitelje, ali nam se činilo da su navedeni znanstvenici nezaobilazni u po-vijesnome određenju određenoga znanstvenog stava.

Navedimo samo neke rezultate istraživanja. Određeni fundamen-talni “pojmovi” u Aristotelovoj Fizici (poput pojma “mjesto”) pokazu-ju sve karakteristike kompleksa (kao što je primjerice nedefiniranost, karakteristika zbirke spontanih pojmova, povezanost s konkretnim i opažajnim). Također, važna je činjenica kako je navedeni kompleks u funkciji pojmovne strukture i ima ulogu regulacije same strukture. Tako na primjer on pomaže u definiciji gibanja i omogućuje, što je za Ari-stotelovu koncepciju vrlo važno, odvajanje stanja mirovanja od gibanja, gdje i mehaničko gibanje dolazi u klasu apsolutne promjene itd. Ovo u krajnjoj instanci omogućuje podjelu gibanja na prirodno i prisilno, uz odgovarajuću podjelu svijeta (usp. Ule – Primorac, 2004.).

Bitna reorganizacija Aristotelove fizike počinje s radovima G. Bru-na, N. Kopernika i J. Keplera, odnosno negiranjem Zemlje kao središta svijeta. Ova decentracija može nastati ukidanjem “prirodnoga mjesta”, a kao implikaciju ima brisanje granice između “zemaljske” i “nebeske mehanike”. Može se reći da kompleksno mišljenje, pridodajući zbrojna svojstva “mjestu”, nije više u stanju održati strukturu s relativiziranim gibanjem. Mjesto u odnosu na koje se gibanje promatra nije više kom-pleks i postaje pojmom kao neka ili bilo koja točka u odnosu na koju se definira gibanje i time izlazi iz konkretno opažajnoga polja.

Može se reći da u ovome slučaju raspad središnjega kompleksa do-vodi do raspada teorije. Dok je Kopernik u određenome smislu još na

171prosinca 2008.


Aristotelovim pozicijama, Galilej započinje novu teoriju, odnosno novu fiziku. Kao što slikovito kaže A. Koyré:

Kepler (i Bruno) mogu se povezati sa renesansom; sa Galileijom, pak, sasvim sigurno i konačno izlazimo iz ove epohe. Galilei nema ništa od onoga što nju odlikuje. On je u najvećoj mjeri antimagijski. Ne osjeća nikakvu radost pred raznolikošću stvari. Naprotiv, njega potiče velika – arhimedovska – ideja matematičke fizike, svođenja realnog na geome-trijsko. (Koyré, 1981., 52)

Analizom Galilejovih radova utvrdili smo da se i u njega pojavlju-ju elementi kompleksnoga mišljenja, i to kompleksa zbirke. Primjerice, može se konstatirati kako je njegov fundamentalni “pojam” kao što je inercijsko gibanje zapravo predstavljao kompleks kojim je objašnjavao kako pravocrtno gibanje tako i slobodni pad, pa i kružno gibanje plane-ta itd. Ovim je kompleks, odnosno kompleksno mišljenje pomoglo da kako-tako održi koherentnost jedne teorije koja je objašnjavala znane pojave (usp. Ule – Primorac, 2005).

Dok je u Aristotela kompleks funkcionirao unutar strukture i bio u funkciji strukture (na određeni način kao katalizator teorije), u Galileija to nije slučaj. Galilej još nema potpunu pojmovnu strukturu pa se može reći da je njegova teorijska osnova uronjena u kompleksnu razinu. Ga-lilej je bio svjestan manjkavosti svoje teorijske osnove, tj. nepotpunosti pojmovne strukture. U takvoj je situaciji utjecaj kompleksnoga mišljenja očit i dovodi do lutanja. No, oslanjajući se na matematičku strukturu i eksperiment, Galilej uspijeva uobličiti svoje istraživanje i promišljanje u stabilnu teorijsku organizaciju. Kompleksno mišljenje također nije proizvoljno nego je u funkciji navedene organizacije; tako se primjerice formiraju određene grupacije (tj. kompleks zbirke) koje će biti osnova za novo usustavljivanje i formiranje pojmovne strukture kakva je Newto-nova. U određenom se smislu dade reći da je kompleksno mišljenje po-dignuto na višu razinu i dovedeno u, kuhnovskim jezikom kazano, pred-paradigmično razdoblje.

Tako primjerice kompleksno i pojmovno mišljenje ostaju na razini onoga konkretnoga onemogućujući potpunu apstrakciju gibanja, iner-

172 HUM 4


cije itd. No, na drugoj je strani svojevrsno grupiranje (tj. zbirke “prirod-noga” gibanja) koje je posljedica kompleksnoga mišljenja, ali grupiranje u predteorijskome razdoblju omogućuje pravilan matematički opis slo-ženoga gibanja kao i ostala kinematička opisivanja. Bez obzira što će dovoditi do pogrješnih zaključaka, taj će kompleks pripremiti osnovu za novo pojmovno strukturiranje fizike. Također, prenošenje značenja s fizikalnih na matematičke entitete, koje je opet omogućeno posredo-vanjem kompleksnoga mišljenja, omogućit će uvođenje matematike u fizikalni opis svijeta, što predstavlja odlučujući korak u razvoju znan-stvene misli. Prema tome, može se konstatirati kako nova organizacija fizike koju započinje Galilej nije mogla biti oslobođena kompleksnoga mišljenja. Ipak, ono je podignuto na višu razinu tako što je omogućena svojevrsna predorganizacija kao pretpostavka daljnjega razvoja i pojave dominantne pojmovne organizacije poput Newtonove fizike.

Newtonova mehanika, koja je prihvatila rezultate Galileijeva razma-tranja, sve je podigla na višu pojmovnu razinu. Na drugoj strani Newton je, za razliku od svoga prethodnika čiji je matematički aparat bio jed-nostavan, uveo analitičku geometriju i diferencijalni račun kao moćno oruđe za opis fizičke realnosti. Dakako, ta matematizacija dolazi do pu-noga zamaha u kasnijemu razvoju fizike, ali je on pripremio teren za ovu strogu formalizaciju mehanike.

Razvoj fizike kao nove prirodne filozofije svoj vrhunac dostiže s Newtonom. Naime, ono što je započeo Galilej, dovršio je Newton for-mirajući strogo strukturiranu znanost koja će uz kasniju doradu pred-stavljati uzor nepogrješive znanosti. Mnogi teoretičari prije Newtona nisu mogli riješiti probleme iz mehanike, bilo zbog nepostojanja od-govarajućega matematičkog aparata, bilo zbog nerazvijene pojmovne strukture.

Osnovno pitanje na koje se u ovome radu nastoji odgovoriti glasi: isti-skuju li pojmovne strukture (u ovome slučaju Newtonova fizika), koje se u svojoj genezi oslanjaju na razinu kompleksnoga mišljenja i koje su u antagonizmu s njom, potpuno elemente kompleksnoga mišljenja? Ana-liza je pokazala da je odgovor negativan. Naime, kao i u prethodnim slu-čajevima, pokazalo se da pojmovna struktura ne istiskuje potpuno kom-

173prosinca 2008.


pleks, odnosno ulogu kompleksnoga mišljenja u pojmovnoj strukturi. U Newtona se ovo najizraženije javlja uvođenjem koncepta gravitacije, pri čemu objašnjenje ovoga fenomena ima sve karakteristike kompleksa, a ne strogo strukturiranoga koncepta (usp. Ule – Primorac, 2007.).

Kao posljedica nemogućnosti definiranja gravitacijske sile, iako je ona dobila svoje kvantitativno određenje, javljaju se razna rješenja koja u Newtona idu od negiranja bilo kakva određenja gravitacije kao fizičkoga svojstva, tj. shvaćanja navedene sile kao čisto matematičkoga entiteta, preko etera kao materijalnoga agensa, do intervencije nematerijalnoga agensa – Božjega djelovanja kao objašnjenja gravitacije. Ovo je lutanje posljedica proizvoljnosti kompleksa, tj. kompleksnoga mišljenja.

Treba istaknuti još jednu zanimljivu činjenicu koja je došla do izra-žaja osobito u Newtonovu mišljenju: pojmovna struktura nameće rješe-nja pojmovnoga određenja gravitacijske sile, što očito nije moguće pa se pojavljuje kompleks koji omogućuje funkcioniranje strukture. Newton je svjestan ove činjenice i zato izbjegava ili pokušava naći rješenje toga problema. Ovaj problem s gravitacijom doveo je do njegove glasovite izreke: “Hipotheses non fingo”, što zapravo govori kako je svjestan da se sam koncept pojavljuje kao sumnjivo rješenje u pojmovnoj strukturi. No, funkcioniranje pojmovne strukture i potrebe za kompleksom radi njezina popunjavanja izlazi izvan konteksta subjektivnoga znanstvenikova stava i nužno se pojavljuje kao rješenje problema. Da je ovo točno, pokazuje po-vijesno profiliranje koncepta gravitacije, gdje pristalice Newtonova djela neoprezno prihvaćaju jedno od mogućih objašnjenja, tj. kompleksa.

Makar je u određenome smislu bio svjestan nemoći u pokušaju defi-niranja gravitacijske sile, Newton je također u rješavanju problema bio prisiljen rabiti kompleks. Razmatranje Newtonovih stavova pokazalo je sav onaj raspon odnosa između pojmovne strukture i kompleksnoga mišljenja. Postojanje kompleksnoga mišljenja u pojmovnoj strukturi, a posebice uloga općega kompleksa kao regulatora ove strukture u mno-gome podsjeća na ulogu paradigme što ju rabi Thomas Kuhn kako bi objasnio razvoj znanstvenih teorija. U nastavku se pozornost pridaje upravo ovoj sličnosti. Nastoji se naime utvrditi je li riječ o istome feno-menu ili samo o pukoj sličnosti.

174 HUM 4


2. Paradigma i kompleksno mišljenje

Prije nego se prijeđe na analizu nekih svojstava koja se odnose na stvaranje paradigme, valja naglasiti kako smo u našim dosadašnjim istraživanjima pokazali da je jedna od osnovnih funkcija kompleksnoga mišljenja uporaba metafora i analogija.11 Zapravo, kompleksno se mi-šljenje u pojmovnoj strukturi prepoznaje kao metaforično, a značenja se prenose analogijom. Pritom ove funkcije nemaju samo opisni karak-ter, nego se uistinu rabe. U prethodnome smo poglavlju pokazali kako Newton pri objašnjavanju gravitacijskoga djelovanja rabi analogije i me-tafore. Ulogu metafora i analogija u stvaranju paradigmâ naglasio je i Kuhn.

Da se u procesu stvaranja paradigme rabi mehanizam kompleksnoga mišljenja, pokazat ćemo na nekoliko primjera koje navodi Kuhn.

Povijest, međutim, ne pruža nikakvu podršku tako ekstremno baconov-skoj metodi. Boyleovi eksperimenti nisu bili zamislivi (a da su bili za-mišljeni dobili bi ili drugačiji ili uopće ne bi dobili interpretaciju), sve dok zrak nije shvaćen kao elastični fluid na koji se mogu primijeniti svi razrađeni pojmovi hidrostatike. (Kuhn, 2002., 40)

Dakle, zrak nije u relaciji prema elastičnomu fluidu kao nešto što uka-zuje na sličnost, nego kompleksno mišljenje prenosi značenje i karakte-ristike koje se prepoznaju kao analogija, s elastičnoga fluida na zrak.

Kuhn primjećuje da je povijest znanosti puna analogija i metafora, no nije riječ samo o opisnome momentu, tj. pomoćnome i neobaveznom slikovitom prikazu, nego o mehanizmu prenošenja značenja koje je po-sljedica djelovanja kompleksnoga mišljenja. Kao primjer navedimo ide-ju flogistona koja predstavlja konstrukt kompleksnoga mišljenja:

11 U analizi metafora i analogija pošli smo od pretpostavke da njihovo funkcioniranje po svojoj biti odgovara karakteristikama kompleksnoga mišljenja. One su izraz kompleksnoga mišlje-nja, ali se mogu pojaviti i u pojmovnoj strukturi. Metafore su tipičan izraz kompleksnoga mišljenja, bez obzira funkcioniraju li unutar kompleksnoga mišljenja kao dominantnoga mišljenja ili u pojmovnoj strukturi kao pomoćni elementi u funkciji objašnjenja. Analogije predstavljaju određeno strukturiranje kompleksnoga mišljenja koje je upućeno na stvaranje pojmovne strukture, odnosno mjesto je analogije između kompleksnoga i pojmovnog mi-šljenja (usp. Ule – Primorac, 2006).

175prosinca 2008.


Ona je također objasnila smanjivanje zapremine kada se sagorijevanje odigrava u zatvorenom zračnom prostoru – flogiston koji se oslobađa sagorijevanjem “kvari” elastični zrak koji ga apsorbira, kao što vatra “kvari” elastičnost čelične opruge. (Kuhn, 2002., 110)

Ovo je tipičan primjer uporabe analogije; ono što se događa s čelič-nom oprugom, događa se i sa zrakom.

Da bi se pokazala sličnost između paradigme i općega kompleksa, dobro je zadržati se još malo na ideji flogistona. Pozornost znanstveni-ka u 17. su stoljeću zaokupljale dvije tvari, kalks (calx) i kovina, za koje se znalo da su međusobno povezane jer se jedna mogla dobiti iz druge. Naime, znalo se da se žarenjem kalks pretvara u kovinu, ali se nije pra-vila razlika primjerice između željeznoga kalksa i vapnenca, iako su to prema našim današnjim spoznajama dvije potpuno različite kemijske tvari. Za znanstvenike 17. stoljeća bila je važna sličnost procesa žarenja kojim se dobivalo vapno, odnosno kovina. Budući da se žarenjem do-bivala kovina iz kalksa, bilo je prirodno pomisliti kako tim postupkom u kalks ulazi neka supstancija koja ima slična svojstva kao i vatra. Ovu supstanciju Georg Ernst Sthal (1660.-1734.) nazvao je flogiston, a njego-va je uloga bila vrlo slična Aristotelovu elementu vatre ili alkemijskoga sumpora. Prema Sthalu flogiston se u nekim tvarima nalazi u većoj ili manjoj mjeri. Tako ga ugljen sadrži gotovo u najčistijemu stanju; zato žarenje kalksa i kovine ugljenom daje njihov spoj kovinu. Obrnuto, odu-zimanjem flogistona kovini dobiva se kalks. Međutim, već je Galilejev suvremenik Jean Rey pokazao da je kositreni kalks teži od kositra. To kao da nikome tada nije smetalo jer nitko nije obraćao pozornost na mjerenje težine (usp. Dadić, 1992., 139).

Dakle, flogiston je nastao iz područja spontanoga pojma, tj. kom-pleksno je mišljenje iz neposrednoga iskustva žarenja kalksa formiralo kompleksnu zbirku, odnosno opći kompleks. U takvome općem kom-pleksu bez ikakvih se problema prenosi značenje između fenomena i tvari koje su fizikalno različite, a kasnije je prenesen i na područja koja nemaju nikakve veze ni s kalksom ni kovinom. Flogiston pokazuje sve karakteristike općega kompleksa. Kuhn ovu ideju prepoznaje kao svo-

176 HUM 4


jevrsnu paradigmu, a na temelju toga nameće se zaključak da je riječ o približno istim konceptima.

Na zornu primjeru Kuhn ilustrira svoje poimanje paradigme kao opće zbirke koja je vrlo slična kompleksnoj zbirci:

Herbariji, bez kojih niti jedan botaničar ne može raditi, skladišta su za stručne uzorke i njihova se povijest podudara s poviješću discipline koju podupiru. Ali ista je tehnika, ako i u manje čistu obliku, bitna i za ap-straktnije znanosti. (Kuhn, 1985., 331)

Kuhn razlikuje razdoblje normalne znanosti i razdoblje usvajanja pa-radigme. To je razlika između kumulativnoga procesa i revolucionarnih procesa promjene određene paradigme. “Normalna znanost, aktivnost rješavanja zagonetki koju smo istraživali, visoko je kumulativni pothvat, vrlo uspješan u postizanju svog cilja – stalnog širenja opsega i precizno-sti znanja.” (Kuhn, 2002., 63)

Za razliku od toga znanstvene revolucije imaju druge karakteristike. Navedimo neke:

1. revolucije su neuobičajene, odnosno rijetke epizode u znanosti, dok drugo razdoblje “normalne znanosti” predstavlja redovito stanje znanosti koje istodobno većini znanstvenika najbolje od-govara; štoviše, Kuhn smatra da napredak može izgledati i oči-gledno i sigurno samo tijekom ovoga drugog razdoblja

2. nova vladajuća znanstvena teorija ili paradigma nespojiva je i sa starom i nesumjerljiva u odnosu na nju

Daljnji razvoj, prema tome, obično traži izgradnju razrađene opreme, razvoj ezoteričnog rječnika i vještina, kao i takvo glačanje pojmova koje postupno smanjuje sličnosti tih pojmova s njihovim zdravorazumskim prototipom. Takva profesionalizacija, s jedne strane, vodi ogromnim ograničenjima znanstvenikove vizije i prilično veliki otpor promjeni pa-radigme. Znanost postaje sve kruća. (Kuhn, 2002., 75)

Ove Kuhnove ideje možemo usporediti s našim istraživanjima u ko-jima smo pokazali da opći kompleks, odnosno kompleksno mišljenje, u

177prosinca 2008.


početku stvaranja znanstvene teorije, tj. pojmovne strukture, omogu-ćuje funkcioniranje. No, kompleksno je mišljenje u stalnome antago-nizmu s pojmovnom strukturom, a to znači da će daljnji razvoj teorije koja se sastoji u stalnome usavršavanju i “peglanju” pojmovne strukture povećati taj antagonizam. Ovo je onaj isti fenomen koji Kuhn opisuje u razdoblju normalne znanosti. “Nepravilnost se javlja samo u odnosu na pozadinu koju pruža paradigma. Što je ta paradigma preciznija i daleko-sežnija, to nam daje osjetljiviji pokazivač nepravilnosti, a time i prigodu za promjenu paradigme.” (Kuhn, 2002., 75)

Moramo prigovoriti kako ne dolazi do usavršavanja paradigme nego do usavršavanja pojmovnoga strukturiranja teorije koju nosi paradigma. No, ovaj prigovor ima svoje dublje značenje zato što se odnosi na samo Kuhnovo shvaćanje koncepta “paradigma”, no toj ćemo se problematici vratiti poslije. “Normalna znanost se neprekidno trudi i mora se truditi teoriju i činjenicu dovesti u bližu suglasnost, a ta se aktivnost lako može vidjeti kao provjeravanje ili traganje za potvrđivanjem ili opovrgava-njem.” (Kuhn, 2002., 92) “Sve krize počinju zamagljivanjem paradigme i posljedičnim labavljenjem pravila za normalno istraživanje.” (Kuhn, 2002., 96)

Po Kuhnovu mišljenju ove krize završavaju na jedan od triju nači-na: 1) normalna znanost uspijeva riješiti problem, 2) problem se odga-đa za neka buduća vremena, 3) nastajanje novoga kandidata za paradi-gme. Treba istaknuti da sve krize na kraju dovode do razaranja općega kompleksa, odnosno paradigme, a to u konačnici znači razaranje poj-movne strukture koja se oslanjala na opći okvir. Razaranje pojmovne strukture dolazi iznutra, a razlog leži u tome što paradigma ne može funkcionirati:

...tako je i Maxwellova teorija, usprkos svom newtonovskom porijeklu, na kraju stvorila krizu one paradigme iz koje je potekla. Štoviše, mjesto na kojemu je ta kriza postala najakutnijom otvorili su oni problemi koje smo upravo razmatrali, problem kretanja u odnosu na eter. (Kuhn, 2002., 85)

178 HUM 4


Promatrano iz kuta naše interpretacije, opći kompleks dolazi u sukob s pojmovnom strukturom koju sam podržava, ali u određenome trenut-ku ona više nije u stanju funkcionirati, što dovodi do konačne krize.

Iako je pojmovna struktura u krizi, kompleks ju uspijeva održati sve dok se ne pojavi neka bolja reorganizacija. To znači da nijedna nova poj-movna struktura ne počinje od nule, odnosno rabe se rezultati prethodnih teorijskih odnosa, a tu posebnu ulogu imaju oni parcijalni kompleksi koji se organiziraju po novome pravilu kompleksne organizacije. Istaknimo još jednom kako je naše istraživanje pokazalo da osim općega kompleksa postoje pojedinačni ili parcijalni kompleksi čija je uloga također regulacija pojmovne strukture. Njihova je osnovna namjena “krpljenje strukture”, tj. oni se pojavljuju na mjestu gdje ne postoji pravi pojam. Drukčije rečeno, sama reorganizacija ponovo se vrši u polju kompleksne a ne pojmovne razine i zato je ona i moguća. Što se paradigme tiče, slično uči i Kuhn:

...kada je jednom postigla status paradigme, znanstvena se teorija pro-glašava nevažećom samo onda kada postoji i suparnički kandidat koji će zauzeti njezino mjesto. […] Odluka da se neka paradigma odbaci uvijek je istodobno i odluka da se prihvati druga, a prosuđivanje koje vodi k toj odluci uključuje usporedbu obje paradigme s prirodom, kao i međusob-no. (Kuhn, 2002., 89)

Daljnji razvoj znanosti, preko tzv. normalne znanosti, podrazumijeva daljnje strukturiranje. Funkcioniranje pojmovne strukture može dovesti u krizu danu paradigmu, tj. opći kompleks.

“Da bi bila prihvaćena kao paradigma teorija mora izgledati boljom od suparničkih, ali ne mora (nikada to i ne čini) objasniti sve činjenice s kojima se može suočiti.” (Kuhn, 2002., 30) Ova konstatacija zapravo po-kazuje pravu prirodu paradigme, odnosno u našoj interpretaciji općega kompleksa. Dakle, opći kompleks ima ulogu omogućivanja unutarnje organizacije, ali njegov zadatak nije objašnjenje svih činjenica jer će ovu ulogu imati pojmovna struktura u razdoblju normalne znanosti.

Zanimljiva je Kuhnova interpretacija mehanizma činjeničnoga pre-strukturiranja pri promjeni paradigme. Nova paradigma vrši prestruk-turiranje činjenica, ali taj je proces nesvjestan: “Ono što se zbivalo izme-

179prosinca 2008.


đu prvog znaka poteškoća i priznavanja neke dostupne zamjene mora da je velikim dijelom bilo nesvjesno.” (Kuhn, 2002., 98) U čemu se sa-stoji ta nesvjesnost i što bi to trebalo značiti? Odgovor na ovo pitanje možemo opet potražiti u samoj biti kompleksnoga mišljenja. Stvaranje općega kompleksa nije u dosegu pojmovnih struktura koje imaju svo-ju odgovarajuću logičku funkciju koja pretpostavlja određenu svjesnost samih pravila. Mehanizmi kompleksnoga mišljenja imaju svoje zakoni-tosti, ali i odgovarajuću slobodu koja nije strogo kontrolirana pa samim time imaju odgovarajuću dimenziju nesvjesnoga. Također, opći kom-pleksi ili paradigma, kuhnovski rečeno, stvaraju zbirku na nekoj općoj razini sličnosti, što je u direktnoj suprotnosti sa strogo strukturiranim pojmovima koji moraju biti određeni jednoznačno, odnosno monose-mično. Stoga nije čudo što u tome razdoblju znanstvenici pokušavaju naći rješenje u širemu promišljanju kao što je to primjerice okretanje k filozofiji ili, kako Kuhn kaže, filozofskoj analizi (usp. Kuhn, 2002., 99). To bježanje znanosti u filozofske vode više je posljedica nemoći da se pronađe rješenje u logičko-znanstvenoj analizi negoli istinska potreba za filozofičnosti.

Budući da se reorganizacija vrši isključivo na teorijskome polju, važ-nu ulogu igraju misaoni eksperimenti.

Kako sam drugdje pokazao, analitičko misaono eksperimentiranje, kojeg ima tako mnogo u Galileovim, Einsteinovim, Bohrovim i drugim spisi-ma, savršeno je smišljeno da staru paradigmu izloži postojećem znanju na načine koji će izolirati korijen krize s takvom jasnoćom koja se može postići u laboratoriju. (Kuhn, 2002., 100)

Zanimljiv je opis misaonih operacija pri nastanku paradigme:

Niti jedan uobičajeni smisao termina “interpretacija” ne odgovara ovim bljeskovima intuicije kroz koju se rađa nova paradigma. Iako takve intui-cije zavise o iskustvu, stečenom sa starom paradigmom, ono što nije bilo u skladu s onim što jest, one nisu logički, dio po dio, vezane za poseb-ne točke tog iskustva, na način kako bi bila vezana jedna interpretacija. Umjesto toga, one prikupljaju velike dijelove tog iskustva i pretvaraju ih u drugačiji sklop iskustva, koji će zatim, dio po dio, biti povezan s novom a ne starom paradigmom. (Kuhn, 2002., 132)

180 HUM 4


Još jedan primjer kako se razrješuje problem promjene paradigme jest njezina teorijska osnovica: sve se rješava na polju pojmovnoga i kompleksnog mišljenja. To za posljedicu ima činjenicu da nikakvi kru-cijalni eksperimenti ne mogu dovesti do promjene paradigme. Eksperi-menti nisu relevantni za promjenu paradigme (usp. Kuhn, 2002., 141). “Ono što su kemičari uzeli od Daltona, nisu bili novi eksperimentalni zakoni, već novi način bavljenja kemijom (on sam ga je nazvao ‘novi sustav kemijske filozofije’).” (Kuhn, 2002., 143)

Paradigma se ne može dokazati činjenicama (usp. Kuhn, 2002., 165), što je očekivano jer paradigma ili opći kompleks funkcionira na teo-rijskoj razini, a to se ne može objasniti niti logičkim principima niti činjenicama.

Napredak pomoću nove paradigme upitan je: “Ukratko, samo tije-kom razdoblja normalne znanosti napredak izgleda i očit i siguran.” (Kuhn, 2002., 172)

Deduktivni koraci i upotreba njihovih konačnih produkata s eksperimen-tom ostaju jedan od preduvjeta znanosti. Ali specijalni formalizmi redo-vito se prihvaćaju kao plauzibilni ili odbacuju kao ne plauzibilni prije ek-sperimenta. […] postavljajući najprije jedno običnije pitanje: kako učenjaci dovode simboličke izraze u odnos s prirodom? (Kuhn, 1985., 320)

Odgovor na ovo pitanje ponovno dolazi s područja kompleksnoga mišljenja koje za prenošenje značenja rabi mehanizam sličnosti.

Kada se jednom uoči da je novi problem analogan ranije riješenom pro-blemu, proizlazi i primjena formalizma i novi način dovođenja u vezu njegovih simboličkih konzekvenci s prirodom. Budući da je uočio ove sličnosti, čovjek naprosto upotrebljava veze koje su se ranije pokazale efikasnim. (Kuhn, 1985., 325)

Na temelju ove kratke analize možemo zaključiti da Kuhnova ideja paradigme nije ništa drugo doli opći kompleks, tj. proizvod komplek-snoga mišljenja čija je uloga regulacija pojmovne strukture. No, ovdje postoji još jedna dimenzija koju ćemo pokušati analizirati u daljnjemu djelu teksta, a to je Kuhnov odnos prema konceptu paradigme, odno-

181prosinca 2008.


sno pokušaj da se definira koncept paradigme pri čemu se pojavljuju određene nejasnoće.

3. Kuhnovo određenje koncepta paradigma

Ne ćemo se temeljito zadržavati na određivanju koncepta paradigme u Kuhnovoj teoriji jer bi to iziskivalo posebnu analizu. Samo ćemo izni-jeti neke posebne naznake koje pokazuju da je sam koncept paradigme unutar njegove teorije jedan opći kompleks.

Dakle, kada se govori o paradigmi, onda treba razlikovati njezino podrijetlo od toga kako se ona definira u Kuhnovoj teoriji. Zapravo je paradigma u oba slučaja izraz kompleksnoga mišljenja, odnosno ona predstavlja jedan opći kompleks koji se pojavljuje u svakoj znanstve-noj teoriji kao nužan regulator pojmovne strukture. S druge strane taj se fenomen, koji je Kuhn prepoznao i pokušao definirati ali nije mogao odrediti, pojavljuje u samoj teoriji kao opći kompleks pod nazivom paradigma.

Ova druga naznaka ima samo heurističku vrijednost. Ona omoguću-je analizu ponašanja samoga općeg kompleksa u znanstvenoj teoriji koju je Kuhn odredio. Omogućit će nam odbacivanje pogrješnih tumačenja koja proizlaze iz nejasnoga određenja koncepta paradigme.

U svojim radovima Kuhn pokušava dati eksplicitnu definiciju paradi-gme, no tu postoji određeno lutanje. Tako i on sam konstatira:

Neki meni sklon čitatelj, koji se slaže s mojim uvjerenjem da “paradigma” imenuje središnje filozofske elemente ove knjige, pripremio je djelomi-čan analitički indeks i zaključio da je taj termin primijenjen na najmanje 22 različita načina. Većina tih razlika, tako sada mislim, potječe od stili-stičkih nedosljednosti (na primjer, Newtonovi zakoni nekad su paradi-gma, nekad dijelovi paradigme, a nekad paradigmatični), koje se mogu relativno lako ukloniti. (Kuhn, 2002., 190)

Kritičari, bilo dobronamjerni ili ne, bili su jednodušni u naglašavanju velikog broja različitih značenja u kojima se taj termin upotrebljava. Jedna komentatorka koja je smatrala vrijednom sistematskog ispitivanja izradila je djelomično kazalo pojmova i našla najmanje dvadeset i dvije različite uporabe u rasponu od “konkretno znanstveno dostignuće” (str.

182 HUM 4


51) do “karakterističan skup uvjerenja i preduvjerenja” (str. 58), pri čemu ova potonja obuhvaćaju zajedno instrumentalna, teorijska i metafizička opredjeljenja (str. 85-88) (Kuhn, 1985., 313, 314).

Zapravo, Kuhn ne može ni dati strogu definiciju paradigme jer ona i ne pripada pojmovnoj strukturi. Problem definiranja paradigme ili pa-radigmâ slijedi iz činjenice što ona pripada kompleksu pa je svaki poku-šaj jasne definicije unaprijed osuđen na propast.

Kako ne može odrediti jasnu definiciju, Kuhn daje različite interpre-tacije koje se profiliraju u dva različita smisla. Ova procedura ubrzo ot-kriva da je u većemu dijelu knjige pojam “paradigma” uporabljen u dva različita smisla. S jedne strane označuje cjelokupnu konstelaciju uvje-renja, vrijednosti, tehnika itd. koje dijele članovi određene zajednice, a s druge strane označuje određenu vrstu elementa u toj konstelaciji, tj. konkretna rješenja zagonetkâ koja, uporabljena kao model ili kao pri-mjer, mogu zamijeniti eksplicitna pravila kao temelj za rješavanje pre-ostalih zagonetkâ normalne znanosti (usp. Kuhn, 1985., 315). Ovo odre-đenje paradigme posljedica je različite uloge kompleksnoga mišljenja, i to kao općega kompleksa koji ima svoju sociološko-teorijsku dimenziju i dijelova kompleksa u ulozi funkcioniranja pojmovne strukture.

Promotrimo nakratko način na koji Kuhn pokušava odrediti koncept “paradigma”. Prvo je “paradigmom”12 nazvao “dogmu” koja nameće ne-upitne principe oko kojih se organiziraju intelektualna vjerovanja neke znanstvene škole; uspoređena je s ulogom sustava teoloških dogmâ oko kojih se gradi vjernost nekoga religioznog reda. Promjena paradigmâ uključivala je prijenos vjernosti ili intelektualno obraćenje usporedivo s onim koje je uključeno u napuštanju ili modifikaciji neke teološke do-gme (usp. Kuhn, 2002., 102). No, ovo se rješenje činilo malo racional-nim jer se nije moglo odrediti o kojoj vrsti “dogme” možemo govoriti u znanosti. Kuhn kasnije napušta ideju “dogme” te se ona ne pojavljuje u

12 Pojam “paradigma” izdvojio je Ludwig Wittgenstein primijenivši ga za svoju izvornu svrhu u filozofiji znanosti i također, općenitije, kao ključ u shvaćanju filozofskih modela gdje ste-reotipi djeluju kao kalupi ili – u žargonu inženjera – kao “klameri” koji uobličuju i upravljaju našu misao u predodređenim i ponekad posve neprikladnim pravcima.

183prosinca 2008.


njegovu glavnome radu Struktura znanstvenih revolucija. No, nešto se slično može naći u analogiji s određenim političkim uvjerenjem:

Genetički aspekt naše usporedbe između političkog i znanstvenog razvo-ja ne bi trebao i nadalje biti pod sumnjom. Usporedba, međutim, ima drugi, mnogo dublji aspekt, na kojemu počiva značaj onog prvog […] Preostali dio ovog ogleda ima za cilj pokazati da povijesno proučava-nje promijene paradigme otkriva vrlo slične karakteristike u evoluciji znanosti. Poput izbora između suparničkih političkih institucija, izbor između rivalskih paradigmi pokazuje se kao izbor između nespojivih načina života u nekoj zajednici. [ili] Da bismo otkrili kako se znanstvene revolucije odvijaju, morat ćemo, dakle, ispitati ne samo utjecaj prirode i logike već, isto tako, onih tehnika uvjeravanja koje se primjenjuju unutar posebnih skupina koje čine zajednicu znanstvenika. (Kuhn, 2002., 104, 105 kurziv dodan)

Ova tehnika uvjeravanja vjerojatno bi trebala biti analogna politič-komu uvjeravanju, odnosno trebala bi služiti kao analogija za uvođenje nove paradigme kao nove presude u običajnome pravu. “U znanosti je, naprotiv, paradigma rijetko predmetom ponavljanja. Umjesto toga ona je, kao i prihvaćena sudska presuda u običajnom pravu, objekt daljnje artikulacije i specifikacije pod novim i strožim uvjetima.” (Kuhn, 2002., 35, kurziv dodan) Također, Kuhn često rabi analogiju u svojoj teoriji o razvoju znanosti, a jedna je povezana s evolucijom (usp. Kuhn, 2002., 181). Obilata pak uporaba metafora i analogija u objašnjenju teorija po-kazuje da je riječ o konceptu koji je konstrukt kompleksnoga mišljenja, zato što je uporaba metafora i analogija u oblikovanju teorije posljedica djelovanja kompleksnoga mišljenja.

U objašnjenju se također rabi i analogija s psihološkim fenomenima.

Ono što čovjek vidi zavisi o tome što promatramo i o tome što ga je nje-govo ranije vizualno-pojmovno iskustvo naučilo da vidi. U odsutnosti takve obuke može postojati samo, kako kaže William James, “cvjetajuća i zujeća zbrka”. […] Znanstvenik koji je prihvatio novu paradigmu više je sličan čovjeku koji nosi naočale s lećama koje preokreću sliku, nego na interpretatora. Sukobljavajući se s istom konstelacijom objekata kao i ranije, i znajući kako da to čini, on ipak nalazi da su ti objekti u mnogim svojim detaljima temeljito izmijenjeni. (Kuhn, 2002., 123, 131)

184 HUM 4


Ovdje se povlači analogija s geštaltom, ali kako je svaka analogija pro-izvod kompleksa, tako ovdje imamo neopravdano prenošenje značenja, na što upozorava i sam Kuhn. “Međutim, koliko god psihološki eksperi-menti bili sugestivni, oni po samoj prirodi stvari ipak ne mogu biti više od toga.” (Kuhn, 2002., 123) No, usporedba ili analogija s promjenama društveno-političkih stavova, odnosno analogija s geštaltom ipak pre-nosi neka svojstva koja se odnose na disoluciju starih i novih stavova koja će u konačnici dovesti do nesumjerljivosti stare i nove teorije.

Upravo zato što se radi o prijelazu između neusporedivih stvari, taj pri-jelaz između suparničkih paradigmi ne može pod utjecajem logike i neu-tralnog iskustva biti obavljen korak po korak. Kao i gestalt-prebacivanje, on se mora dogoditi ili odjednom (iako ne nužno u jednom trenutku), ili nikada. (Kuhn, 2002., 159, kurziv dodan)

Analogija s geštalt-prebacivanjem ima vrlo važnu ulogu u određenju koncepta paradigme, ali Kuhn je svjestan da sama analogija nije dostat-na za konceptualno određenje i u svome radu naglašava da ne može biti riječ o istome procesu jer se kod geštalta može ići naprijed-natrag, što nije slučaj s paradigmama. No, iako analogiju smatra djelomično pri-mjenjivom, ona će imati određen utjecaj na daljnje određenje njegove teorije znanstvenih revolucija. Ovaj ćemo problem detaljnije analizirati u sljedećemu poglavlju.

Lutanje u pokušaju da se definira paradigma te obilata uporaba ana-logija i metafora u njezinu objašnjenju pokazuje da se sam koncept u Kuhnovoj teoriji pojavljuje kao opći kompleks. On je svjestan ove ne-moći i u jednome trenutku napušta i sam izraz “paradigma” pokušava-jući prividno riješiti problem. Tako mijenja izraz paradigma s izrazom “disciplinska matrica” koja bi trebala dati onu strogost određenja sličnu nekim matematičkim algoritmima ili pravilima.

Za trenutne svrhe predlažem termin disciplinarna “matrica”: “discipli-narna” zbog toga što se odnosi na zajedničko posjedovanje od strane praktičara neke posebne discipline; “matrica” zbog toga što je sastavlje-na od uređenih elemenata različitih vrsta, od koji svaki zahtijeva daljnju specifikaciju. (Kuhn, 2002., 191)

185prosinca 2008.


Ideja je sljedeća: Kuhn želi jasno definirati koncept “paradigma” jer je njezina uloga osigurati jasno prestrukturiranje, tj. sustavnost nove teorije. Kuhn pokazuje i priznaje da je njegovo uvođenje specijalnoga pojma paradigma proširilo značenje koje se ne može kontrolirati, a to je tipična karakteristika općega kompleksa zbirke.

Na nesreću, doprijevši tako daleko, dopustio sam da se primjene ter-mina prošire obuhvaćajući sva zajednička opredjeljenja grupe, čije sve komponente sada želimo nazvati disciplinarnom matricom. Neizbježno, rezultat je bila zbrka i ona je zamaglila prvotne razloge za uvođenje spe-cijalnog termina. Ali ti razlozi još stoje. Zajednički primjeri mogu služiti spoznajnim funkcijama koje se obično pripisuju zajedničkim pravilima. Kada oni to čine, znanje se razvija različito od načina kao kada njime upravljaju pravila. Ovaj je članak bio u prvom redu nastojanje da se iz-dvoje, razjasne i stave na svoje mjesto ove bitne točke. Ako se ne mogu uočiti, bit ćemo u stanju da se oslobodimo termina “paradigma”, iako ne i pojma koji je doveo do njegova uvođenja. (Kuhn, 1985., 336)

No, iako postoji određena konfuzija koja nastaje kao posljedica su-koba između Kuhnove želje da jasno odredi paradigmu i nemogućnosti zbog same prirode toga koncepta kao općega kompleksa u samoj teoriji, na temelju opisa uloge u samoj znanstvenoj teoriji možemo pokazati da je riječ upravo o općemu kompleksu. Kuhnovo neshvaćanje prave prirode koncepta paradigme imat će negativne posljedice za primjenu i interpretaciju same njegove teorije. U sljedećemu poglavlju pokušat ćemo objasniti značenje ovoga stava.

Literatura

- Chalmers, A. F. (1978.) What is This Thing Called Science?, The Open University Press, Stony Statford.

- Dadić, Ž. (1992.) Povijest ideja i metoda u matematici i fizici, Školska knjiga, Zagreb.

- Feyerabend, P. K. (1970.) “Consolations for the Specialist”, u: Lakatos, I. – Musgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, University Press, Cambridge.

186 HUM 4


- Jammer, M. (1964.) Concepts of Mas in Classical and Modern Physic, Harper Torchbooks, New York.

- Kordig, C. R. (1971.) The Justification of Scientific Change, D. Re-idel, Dordrecht.

- Koyré, A. (1981.) Naučna revolucija, Nolit, Beograd.- Kuhn, T. (1970.) “Reflections on my Critics”, u: Lakatos, I. – Mu-

sgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, Univer-sity Press, Cambridge.

- Kuhn, T. (1985.) “Naknadna razmišljanja o paradigmama” u: Se-sardić, Neven (ur.), Filozofija nauke, Nolit, Beograd.

- Kuhn, T. (2002.) Struktura znanstvenih revolucija, Naklada Je-senski i Turk, Zagreb.

- Lakatos, I. (1970.) “Falsification and the Methodology of Sci-entific Research Programmes”, u: Lakatos, I. – Musgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, University Press, Cambridge.

- Piaget, J. (1979.) Genetic Epistemology, W.W. Norton & Compa-ny, New York.

- Piaget, J. (1983.) Porijeklo saznanja, Nolit, Beograd.- Stegmüller, W. (1977.) “Accidental (‘Non – Substantial’) Theory

Change and Theory Dislogment”, u: Butts, R. E. – Hintikka, J., Historical and Philosophical Dimensions of Logic, Methodology and Phylosophy of Science, D. Reidel, Dordrecht.

- Toulmin, S. E. (2002.) Ljudski razum, Jasen, Nikšić.- Ule, A. – Primorac, Z. (2004.) “Pojava kompleksa u pojmovnoj

strukturi Aristotelove Fizike”, Mostariensia, časopis za humani-stičke znanosti, br. 20, Sveučilište u Mostaru, Mostar.

- Ule, A. – Primorac, Z. (2005.) “Pojava i uloga kompleksa u ne-kim tvrdnjama Galilea Galileija”, Prolegomena, časopis za filozofiju, god. IV, br. 1, str. 3-27, Udruga za promicanje filozofije, Zagreb.

187prosinca 2008.


- Ule, A. – Primorac, Z. (2006.) “Mjesto i uloga metafora i ana-logija u kompleksnom i pojmovnom mišljenju”, Prolegomena, ča-sopis za filozofiju, god. V, br. 1, str. 29-51, Udruga za promicanje filozofije, Zagreb.

- Ule, A. – Primorac, Z. (2007.) “Gravitacija kao kompleks u pojmovnoj strukturi Newtonove fizike”, Mostariensia, časopis za humanističke znanosti, br. 25, str. 3-28, Sveučilište u Mostaru, Mostar.

- Vigotski, L. (1977.) Mišljenje i govor, Nolit, Beograd.- Watkins, J. W. N. (1970.) “Against ‘Normal Science’”, u: Lakatos,

I. – Musgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, University Press, Cambridge.

188 HUM 4


PARADIGM AND COMPLEX THINKING

Summary

This text represents a part of a wider project that concerns the role of prenotional complexes in creating paradigmatic theories, especially in the history of physics.After analyzing certain texts; Aristotle’s, Galileo’s, Newton’s and others, the existence of so called general complexes, which have the role of regulation of the theory, was noticed. General complexes function by the same mechanism as paradigms that Kuhn described in his works. This work has an assignment to show that his concept of para-digm is closely connected to general complex and complex thinking. Also, one deeper analysis of the idea of paradigm itself that Kuhn determines in his works has been done. We have come to the conclusion that he did not understand the essence of paradigm, i. e. general complex, which led to wandering both in defining of the concept and in application of the idea. Kuhn had tried to define paradigm as a general notion or a matrix, which is in fact impossible because of its nature, and as a consequence of that concept of paradigm in his theory appears as a meta-complex. Misun-derstanding of the essence of paradigm will imply wrong interpretation of the mechanism of general complex itself which, at the end, leads to wrong conclusions which affect close concepts like revolutionary change of para-digm, incommensurability of theories etc.

Key words: complex, notional thinking, regulation of notional structures, paradigm, normal science, revolution, incommensurability.

189prosinca 2008.

UDK 113/119 Pregledni članak

Primljeno: 10. X. 2008.Mate BuntićFilozofski fakultet u Mostaru

KOZMOLOŠKI DOKAZ I PRIRODOZNANSTVENE TEORIJE

Sažetak

Već u najranijemu razdoblju filozofskoga mišljenja postoji težnja za ot-krivanjem jednoga nužnog bića koje utemeljuje vidljivi i promjenljivi kozmos. U filozofskoj tradiciji najpriznatiji način utvrđivanja egzisten-cije takva bića polazi od iskustvenih danosti ovoga svijeta koje svjedoče o njegovoj nesavršenosti, nestalnosti, propadljivosti, promjenljivosti, ri-ječju – nenužnosti (kontingentnosti). Odatle se zaključuje na postojanje nužnoga, savršenog i beskonačnog bića. Autor na primjeru pet putova T. Akvinskoga iznosi strukturu i sadržaj kozmološkoga dokaza za Božje po-stojanje. Na kraju svakoga polazišta dolazi se do zaključka o postojanju ili Prvoga nepokrenutog pokretača, ili Prvoga uzroka, ili Nužnoga bića, ili, kako veli Akvinac, Boga. Autor također iznosi rezultate istraživanja pojedinih prirodoznanstvenih teorija uspoređujući njihove dosege sa za-ključcima kozmološkoga dokaza. Zaključak je te usporedbe kako najpo-znatije suvremene teorije više potvrđuju negoli niječu dosege kozmološko-ga dokaza, ponajprije stoga što i one pokazuju da je svijet kontingentan, konačan, promjenljiv, ali utemeljen na zakonitostima koje opravdanje imaju u jednome nužnom, savršenom i nadasve inteligentnome biću.

Ključne riječi: dokaz, kozmos, nužno, kontingentno, uzročnost, Bog, teo-rija, evolucija, Big bang, determinizam.

190 HUM 4

Mate Buntić

Uvod

Čini se da je pitanje o posljednjemu temelju svekolike stvarnosti sta-ro koliko i sam čovjek. O tome najzornije svjedoči grčka filozofija koja je od samoga početka nastojala otkriti što je αρχή iskustvenoga svijeta. U filozofskoj tradiciji poznata su dva načina afirmacije nužnoga, savr-šenog i beskonačnog bića. Jedan pokušava apriorno dokazati postojanje takva bića (tzv. ontološki dokaz), dok drugi na temelju iskustva ukazuje na postojanje nužnoga bića. Ovaj drugi obično se naziva kozmološkim dokazom za Božje postojanje. Obrise toga argumenta formulirao je Ari-stotel koji je smatrao da lanac pokrenutih pokretača ne može ići u be-skonačnost pa u konačnici mora postojati nešto prvo što pokreće a samo nije pokrenuto. No, ovaj je dokaz ponajbolje razradio Toma Akvinski na primjeru tzv. pet putova do Boga koje je razvio u svojim djelima Summa theologiae i Summa contra gentiles.

Ovaj rad razmatra problematiku kozmološkoga dokaza u svjetlu su-vremenih prirodoznanstvenih teorija. U prvome se dijelu nastoji doći do strukture i sadržaja kozmološkoga dokaza, a u drugome se suočavaju dosezi kozmološkoga dokaza i rezultati istraživanja pojedinih prirodo-znanstvenih teorija. Cilj je rada ukazati na činjenicu da priroda zahtijeva cjelovit odgovor na pitanje o svome ustroju i smislu, ali i posljednjemu temelju svekolike stvarnosti.

1. Određenje kozmološkoga dokaza

Polazište kozmološkoga dokaza jesu “uočljive nesavršenosti konač-nog svijeta (ex contingentia mundi) da bi se dospjelo do beskonačnog bića čije opstojanje tumači opstojanje konačne stvarnosti”1. Zapadno se mišljenje već na početku susrelo s ovim dokazom. Grčki su filozofi po-lazili od prirode i pitali se o njezinu ustroju i temelju. Crkveni su pak oci reinterpretirali postignuća grčke filozofije u duhu kršćanske misli i integrirali ih u vlastiti sustav. Klasičan oblik kozmološkoga dokaza su-

1 Anto Mišić, Rječnik filozofskih pojmova, Verbum, Split, 2000., str. 146.

αρχη

191prosinca 2008.


srećemo na Istoku u “trima putovima k Bogu” Ivana Damašćanskoga,2 a na Zapadu u “quinque viae”3 (pet putova) sv. Tome Akvinskoga.

Dokazujući Božje postojanje aposteriorno, Toma u svojim djelima Summa theologiae i Summa contra gentiles4 uzima pet vidika našega iskustva pa se njegov dokaz naziva “quinque viae”. Tih pet putova u razdoblju skolastičke filozofije općenito su bilo prihvaćeni. Skolastič-ki filozofi kozmološki dokaz za Božje postojanje uglavnom formuliraju ovako: “Postoji dogodljivo (kontingentno) biće, koje nema dovoljnog ra-zloga svoje opstojnosti u svojoj biti. Dakle, taj se razlog mora nalaziti u nužnom biću kao u njegovom uzroku. Postoji, dakle, nužno biće uzrok dogodljivih (kontingentnih) bića.”5 Konstatirajući fenomene gibanja, uzročnoga djelovanja, kontingencije, stupnjeva savršenosti, svrhovitosti i reda u svijetu, skolastici, osobito T. Akvinski, pitaju o njihovu posljed-njem utemeljujućem temelju, odnosno o posljednjemu uzroku svekolike stvarnosti.

Prema Akvincu niz uzroka ne može ići u beskonačnost (regressus ad infinitum), nego je i sam niz uzroka, bio on konačan ili beskonačan, kontingentan i stoga kao cjelina zahtijeva svoje posljednje utemeljenje.6 Očigledno je dakle da u nizu uzroka mora postojati jedan uzrok koji je prvi i koji utemeljuje cijeli lanac uzroka, no taj se prvi uzrok ne smije shvaćati kao prva karika u lancu uzroka nego kao onaj koji daje ute-meljenje cijelomu lancu, a da sam više nije i ne može biti utemeljen od nekoga višeg uzroka.7 Taj prvi utemeljujući temelj svekolike stvarnosti

2 Usp. De fide ortodoxa I, 3.3 Usp. Toma Akvinski, Summa Theologiae, I, q.2, a.3, preveli Veljko Gortan i Josip Barbarić,

u: Toma Akvinski, Izbor iz djela, sv. 1., Naprijed, Zagreb, 1990.4 Usp. Toma Akvinski, Summa contra gentiles, I, 13, 15, 16 i 18, preveo Augustin Pavlović,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.5 Rudolf Brajčić, “I ontološki i kozmološki dokaz za Božju opstojnost treba dovesti do kraja”,

Obnovljeni život, 49 (1994.), Zagreb, FTI, str. 419.6 Usp. Stjepan Kušar, Teodiceja (tipkopis), KBF, Zagreb, 1998., str 3.7 Usp. nav. mj. Aristotel također zaključuje da lanac pokretača i pokrenutih ne može ići u

beskonačnost. On se ovom problematikom osobito bavio u Metafizici i Fizici. Na samome početku VII. knjige Fizike Aristotel veli: “Sve što se kreće nužno se kreće od nečega. Jer, ako u sebi samom nema počelo kretanja, bjelodano je da se kreće po nečemu drugome.” (Fizika, VII, 1, 241b 35, preveo Tomislav Ladan, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.) Ari-stotel također ističe da lanac pokretača ne može ići u beskonačnost: “Budući se sve krećuće mora pokretati od nečega, neka je nešto koje se kreće u mjestu pokretano od onoga što je i

192 HUM 4

Mate Buntić

valja shvatiti kao apsolutno nužno, beskonačno, savršeno biće, odnosno kako Toma veli, “more bitka i ništa više”. To je biće punina bitka, bitak sâm, a ljudi ga nazivaju Bogom.

Kant, najveći kritičar kozmološkoga dokaza, ali i svih dokaza za Božje postojanje, sažimlje kozmološki dokaz ovako: “Ako nešto egzistira, onda mora egzistirati i apsolutno – nužno biće. U najmanju ruku pak egzisti-ram ja sam; dakle egzistira neko apsolutno – nužno biće.”8 Iako kaže da taj dokaz ima trajno značenje, Kant navodi da razlozi toga dokaza nisu stringentni, ali imaju svoju uvjerljivost za običnu, svagdanju pamet.

Osobitu pozornost Kant je pridavao teleološkomu dokazu (dokaz iz svrhovitosti i reda u svijetu), koji naziva fizikoteološkim, ističući da on ima trajnu vrijednost i značenje, ali u nemogućnosti da se tim dokazom zaključi na neko nužno biće, ureditelja cjelokupne stvarnosti, taj se do-kaz zaogrće u kozmološki, a ovaj opet u ontološki.

Današnja prirodna znanost donosi dokaze koji su oblikom slični koz-mološkomu i teleološkom dokazu. Svjesni reda koji vlada u prirodi, pri-rodoznanstvenici su formulirali zakone na koje se čovjek s priličnom sigurnosti može osloniti, što pokazuje današnja tehnika i tehnologija.9 Sam red i zakone u prirodi čovjek ne izmišlja niti ih postavlja. Čovjek je samo motritelj koji otkriva taj red i zakone.

samo u kretanju, i zatim nek’ je to pokretano od čega drugoga koje se samo kreće, te to od drugoga i uvijek tako, onda mora postojati neko prvo pokretalo i ne može se ići u beskonač-no.” (Fizika, VII, 1, 242a 50.) Nemoguće je da se kretanje koje je ograničeno ili neograničeno zbiva neograničeno u vremenu koje je ograničeno pa će se niz nužno zaustaviti i bit će neko prvo pokretalo i prvo pokrenuto, ističe Aristotel (usp. Fizika, VII, 1, 242 65-70). Pitanjem prvoga nepokrenutog pokretača Aristotel se bavi i u Metafizici. Zaključak je isti: u nizu pokretala mora postojati ono koje je pokretalo svega (usp. Aristotel, Metafizika, XII, 6, 1070b 30-35). Termin “Prvi pokretač” iz više je razloga bolje prevoditi kao “Iskonski začetnik zbivanja”. Riječ “Iskonski” jasnije izražava Boga kao začetnika svih zbivanja u svijetu, koji svojom samoniklošću i nezavisnošću ujedno nadilazi sustav drugih začetnika. “Začetnik zbivanja” nije toliko opterećen fizikalnim značenjem koliko je to “pokretač” te izražava To-minu misao da Iskonski začetnik ne ukida ostala ishodišna zbivanja u svijetu. Usp. S. Kušar, nav. dj., str. 18.

8 Immanuel Kant, Kritika čistog uma, preveo Viktor D. Sonnenfeld, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., str. 278.

9 Usp. S Kušar, nav. dj., str. 4.

193prosinca 2008.


Stoga se čini da upravo prirodoznanstveno spoznata priroda omogućuje da se prihvati Božje postojanje, tj. Bog kao zbiljnost. To je dakako mo-guće na mnogo načina. Ovaj, naime, izloženi put mišljenja prema Bogu otvoren je za panteizam ili panenteizam (A. Einstein), za prihvaćanje osobnog Boga (W. Heisenberg), kao i za platonsku negativnu teologiju (C. F. von Weizsaecker). No, kako god pobliže odredili odnos između Boga i svijeta, ove se pozicije u svakom slučaju podudaraju u tome da samo Bog može utemeljiti (i onu znanstvenu) inteligibilnost svijeta.10

Kozmološki dokaz dakle polazi od stvarnosti bitka, polazi od čuđenja bitku i pita se zašto uopće postoji nešto a ne ništa. Načelo neprotuslovlja kazuje da nešto, ukoliko jest, ne može u isto vrijeme i u istome smislu biti i ne biti.11 Činjenica je da opažamo kako nešto jest, štoviše, mnogo toga jest, bića nastaju, postoje i propadaju. Kao takva, bića su dogodljiva, kontingentna – nenužna. No, u moru takve promjenljivosti mora posto-jati nešto stalno, nužno, nešto što drži cjelokupnu stvarnost na okupu, nešto što toj stvarnosti daje utemeljenje i smisao.

Ono kontingentno implicitno ukazuje na ono nužno – nekontingen-tno. Ili, kako Toma Akvinski kaže, ništa nije tako kontingentno da u sebi ne bi sadržavalo nešto od nužnosti. “Stoga je kozmološki dokaz ekspli-kacija čuđenja nad čudom bitka.”12 Dakle, kozmološki dokaz polazi od iskustva vidljivoga svijeta – kozmosa. Idući via ascendens od onoga što nam je poznato, uspinjemo se do onoga što je manje poznato.

Srž je kozmološkoga dokaza u pojmu “nužno biće”, biće koje postoji snagom vlastite naravi, biće koje jednostavno jest i ne može ne biti. Kao takvo, ono iz sebe isključuje svaku nesavršenost, promjenljivost, ogra-ničenje i složenost. Svijet kakvim ga mi doživljujemo nema u sebi razlog svoje opstojnosti. Ako taj razlog nema u sebi, onda je on u nečemu dru-gome, a taj drugi jest apsolutno savršeno biće – Bog.

10 Isto, str. 8.11 Usp. Metaf., IV, 3, 1005 b 19-20.12 S. Kušar, nav. dj., str. 4.

194 HUM 4

Mate Buntić

2. Prirodoznanstvene teorije i kozmološki dokaz

2.1. Teorija evolucije i kozmološki dokaz

Tvorac teorije evolucije jest Charles Darwin (1809.-1882.) koji u svo-me djelu O podrijetlu vrsta na temelju prirodnoga odabira govori o po-stupnu razviću vrsta od najprimitivnijih organizama do viših i složenih organizama. Ta je teorija uzdrmala općeprihvaćeno mišljenje o nepro-mjenljivosti vrsta. I sam čovjek dio je evolucije.

Dok je Darwin mislio da su praorganizmi što stoje na početku evo-lucije nastali Božjim stvaranjem, njegovi nasljednici E. Haeckel i W. Ostwald niječu bilo kakvu Božju intervenciju u evolucijskome procesu ističući da je svijet vječan, a život nastaje sam od sebe. Isto tako i vrste nastaju same od sebe, pa i sâm čovjek. Iz takvoga shvaćanja nastala je uzrečica da je “čovjek nastao od majmuna”.

Po teoriji evolucije vrste se razvijaju tako što u prvome koraku dola-zi do stvaranja genetičke varijabilnosti (mutacije) u nizu procesa, a to je uglavnom stvar slučaja, dok u drugome koraku dolazi do sređivanja genetičke varijabilnosti posredstvom prirodnoga odabira.13 No, može li teorija evolucije objasniti postanak čovjeka u nizu predaka od amebe, majmuna pa sve do današnjega čovjeka nazvanoga homo sapiens?

U svome članku “Problem finaliteta u prirodnim znanostima” I. Ke-šina navodi mišljenje J. Illiesa koji tvrdi da to nije moguće jer je sam darvinizam filozofski nepromišljen. U njegovoj se biti nalazi pogrješan zaključak: ako samo sposobni preživljavaju, a njihova se sposobnost dokazuje preživljavanjem u prirodnome odabiru, onda je to tautologija koja u krajnjemu slučaju znači da “preživljavajući preživljavaju”.14

U daljnjemu razvoju teorije evolucije bilo je i pokušaja eksperimental-noga dokazivanja njezinih postavaka. Primjerice, Landerbergov pokus s bakterijama dokazuje da su preživjele one bakterije koje su se prilago-dile i na kojima se javila mutacija, dok su ostale izumrle. No, iako spo-menuti pokus dokazuje promjene nasljedne tvari unutar granica jedne

13 Usp. Ivan Kešina, “Problem finaliteta u prirodnim znanostima”, Crkva u svijetu, 1/2 (1992.), Split, str. 29.

14 Usp. isto, str. 30.

195prosinca 2008.


vrste, on ne dokazuje pojavu mutacija koje bi prelazile granicu jedne vrste i zahvaćale drugu vrstu pa iz rezultata mikroevolucije ne možemo zaključivati na makroevoluciju.15

Živo biće ima sposobnost hranjenja, rasta i rađanja novih potomaka. Ostaje nejasno kako je moguće samorodstvo primitivnih oblika života iz materije koja nema sposobnosti živih bića. Evolucionistička tvrdnja o transformaciji mikroorganizama u organizme složenijega tipa nigdje nije eksperimentalno potvrđena, kao ni tvrdnja o samorađanju života iz puke materije. Mikroorganizmi rađaju uvijek mikroorganizme, pa ma-kar oni i doživjeli neke mutacije i prilagodbe na nove uvjete, oni uvijek ostaju mikroorganizmi. Dakle, mutacija ne proizvodi kvalitativni skok iz mikroorganizma u složeni organizam. Teško je shvatiti da bi se bez posebnoga stvarateljskog djelovanja jednostavno biće transformiralo u neko složenije jer vrijedi načelo nemo dat quod non habet.16 Sama teo-rija evolucije izrasla je na filozofiji materijalizma koja je Boga pokušala pokopati nekoliko puta, ali nije uspjela jer je prilikom svakoga ukopa kovčeg ostao prazan. Prema toj teoriji u osnovi svake stvarnosti jest tvar. I sami primitivni oblici života nastali su iz materije, a iz tih primitivnih oblika evolucijom su nastali sve složeniji organizmi. No, neživa tvar ne može biti počelom života jednostavno zato što od neživoga ne može nastati živo. I sami rezultati anorganske evolucije osporavaju tvrdnje or-ganske evolucije. U vodu pada evolucionistička tvrdnja o samorađanju iz nežive tvari jer život nadilazi moći nežive tvari te je mogao nastati samo intervencijom nekoga višeg uzroka, uzroka koji je veći od nežive tvari.17 Pokušaji eksperimentalnoga dokazivanja samorađanja – nastan-ka primitivnih organizama iz nežive tvari – samo su dokazali suprotno. Ni jedan jedini pokus nije iz nežive tvari proizveo neki primitivni oblik života.

Nadalje, u teoriji evolucije nema mjesta za stvarateljsku Božju inter-venciju, ali ta ista teorija ne daje odgovor na pitanje otkuda život. Isto tako ona ne dokazuje razvoj viših oblika života od nižih. Teorija evo-

15 Usp. isto, str. 31.16 Usp. Ante Kusić, Teodiceja, izdali slušači VBŠ, Zadar, 1962., str. 104.17 Usp. isto, str. 115.

196 HUM 4

Mate Buntić

lucije ne objašnjava ni postanak čovjeka koji je ne samo tvarno nego i duhovno biće, a ta duhovna protega najjasnije se očituje u njegovu inte-lektu. Ako i prihvatimo evoluciju, ali ne u Haeckelovu smislu, onda bi to bila uvjetovana evolucija u kojoj ima mjesta za Boga.

Evolucija polazi od tvarnoga i vidljivog svijeta, ali ne objašnjava po-drijetlo tvari i živih organizama. Tumačeći postanak prirode samo pri-rodno, a postanak prirodno žive prirode samo prirodnim životom, upa-da se u circulus vitiosus.18 Nije li prihvatljivije uz evoluciju staviti i Boga na početak koji stvara ex nihilo?

Sam proces evolucije teži prema određenoj svrsi, a kako prema svrsi može težiti samo biće obdareno razumom, procesima evolucije mora upravljati biće obdareno razumom. Teorija evolucije temelji se na pogr-ješnih pretpostavkama, a iz njih proizlaze pogrješni zaključci. Tako K. Popper ističe da Darwin i njegovi istomišljenici nisu do dana današnjega uspjeli ponuditi zadovoljavajuće objašnjenje adaptivnoga razvoja makar jednoga jedinog organizma ili organa.19 Budući da teorija evolucije nije odgovorila na pitanje o postanku života, a ni o postanku tvari ili o razvo-ju svijesti iz tvari, nameće se pitanje o Tvorcu same tvari, života i ljudske svijesti. Tumačeći tvar samo tvari, a život samo živim, ništa nismo rekli. Nije li prihvatljivije zaključiti da postoji Tvorac tvari i života, reda i za-konitosti koji vladaju u cijeloj prirodi.

Nadalje, teorija evolucije izvodi neopravdan skok iz kvantitete u kva-litetu: od tone nežive tvari ne će nastati niti jedan mikroorganizam; od tisuću mikroorganizama ne će nastati niti jedan složeni organizam, a isto tako od tisuću majmuna ne će nastati ni jedan čovjek. Ako je čo-vjek i doživio svoju evoluciju od australopitekusa do homo sapiensa, ta je evolucija svojstvena samo ljudskoj vrsti. Sve što nastaje – nastaje po drugome, a ne samo od sebe. A kako ne možemo ići u beskraj, moramo zaključiti na postojanje Iskonskoga začetnika sve materije i svakoga ži-votnoga oblika.20

18 Usp. A. Kusić, “Misaono temeljenje spoznaje Boga danas”, Filozofija ususret teologiji, FTI, Zagreb, 1989., str. 109.

19 Usp. I. Kešina, nav. dj., str. 31.20 Usp. A. Kusić, Teodiceja, str. 120.

197prosinca 2008.


2.2. Teorija o postanku svemira i kozmološki dokaz

Najstariji zapisi u povijesti čovječanstva govore o postanku svijeta. I na prvim stranicama Biblije govori se o postanku svijeta: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1) Heziod u svojoj Teogoniji govori o postanku kozmosa koji nastaje iz kaosa. Postavlja se pitanje je li svemir kakav je danas oduvijek takav ili nije. Je li beskonačan i vječan ili nije?

Današnja je znanost na načelu fizikalnih zakona došla do rezultata koji dokazuju da svemir nije oduvijek nego je nastao. Na temelju fizikal-nih zakona i laboratorijskih istraživanja došlo se do spoznaje “da su zvi-jezde nastale skupljanjem oblaka plina (vodika), povećanjem gravitacije i zadobivanjem vrtnje, ubrzanjem čestica plina, odnosno protona (jez-gre vodika), te pojavom nuklearne fuzije (spajanjem vodikovih jezgara u jezgre helija uz oslobađanje velike energije na račun smanjenja mase). Sagorijevanjem vodika zvijezda se širi (helij u središnjem dijelu, vodik u vanjskom sloju), postaje više crna i poprima oblik tzv. Crvenih divova. […] Daljnjim zagrijavanjem u fuziju ulaze i teže jezgre (helij, berilij, sve do željeza i nikla), vodik se troši i nestaje, oslobođena energija nije više dovoljna za fuziju težih jezgara, pa se zvijezde tamne, nestaju iz vidika i postaju crveni patuljci (pepeo).”21

U zvijezda koje su masom veće od ¼ sunčane mase iz stanja velikih crvenih divova dolazi do stezanja jezgre koja u eksploziji odbacuje svoje vanjske dijelove. Tijekom nekoliko dana zvijezda se širi i povećava do milijardu puta, a sljedećih se mjeseci skuplja. Skupljanjem se povećava gustoća koja može biti i nekoliko milijarda puta veća od gustoće Zemlje. Tim se procesom zgušnjavanja povećava sila teže koja može biti tako snažna te može zarobiti i samu svjetlost. Tako zvijezda postaje nevid-ljiva pa se zove crna rupa.22 Pomak svjetlosti zvijezda prema crvenomu spektru upućuje na to da se zvijezde udaljavaju, odnosno da se svemir širi. To pak omogućuje izračunavanje starosti svemira koja iznosi oko dvanaest milijarda godina.23 Dakle, suvremena je znanost srušila tezu o vječnosti i beskonačnosti svemira.

21 Josip Planinić, “Evolucija svemira”, Filozofska istraživanja, 19 (1999.), Zagreb, str. 304.22 Usp. isto, str. 305.23 Usp. nav. mj.

198 HUM 4

Mate Buntić

U prilog ovomu ide i teorija velikoga praska (Big bang) koja ističe da je svemir svoju evoluciju započeo iz singularne točke prije dvanaest milijarda godina.24 U tome je razdoblju prevladavalo zračenje nad tvari. Tada dolazi do formiranja zvijezda i galaksija, a svemir se širi i hladi. Svemir ima svoju graničnu gustoću koju još nije postigao. Kada bi sve-mir postigao svoju graničnu gustoću, odnosno kada bi imao toliko mase čija bi gravitacijska sila zaustavila daljnje širenje svemira, nastao bi pro-ces smanjivanja svemira koji bi se ponovno skupio u singularnu točku.25 Ako je dakle gustoća svemira manja od granične gustoće, svemir se širi, a ako je gustoća svemira veća od granične gustoće, svemir se prestaje širiti te započinje proces njegova skupljanja.

U svome djelu Kratka povijest vremena S. W. Hawkin ističe da su tri elementa utjecala na formiranje teorije velikoga praska. Prvi je opažanje Edwina Hubblea koji je 1929. godine otkrio da se galaktike udaljuju jed-na od druge velikim brzinama, što upućuje na zaključak da je bilo vrije-me kada su sva nebeska tijela bila na jednome mjestu.26 Drugi element odnosi se na rezultate Dopplerova efekta. Prema Dopplerovim opaža-njima i mjerenjima zvučni objekt koji nam se približava (npr. vlak koji se približava i pri tom daje zvučni signal) ima visoke frekvencije, a kada se udaljava, valovi njegova zvuka imaju niske frekvencije. Svjetlost ima svojstvo ne samo čestice nego i vala pa možemo opažati različite fre-kvencije valova svijetlosti, gdje svjetlost s najvišom frekvencijom ozna-čuje plavu, a ona s najnižom frekvencijom crvenu boju. Iz toga proizlazi da će zvijezda koja nam se približava imati pomak prema plavomu, a ona koja se udaljava prema crvenomu spektru svijetlosti. Većina zvijezda i galaksija koje je Hubble promatrao imala je pomak prema crvenomu spektru, što upućuje na zaključak da se svemir neprestano širi.

Treći element koji je pridonio teoriji velikoga praska jesu rezultati proučavanja mikrovalnih zračenja koje su 1965. godine izvršili A. Pen-zias i R. Wilson. Oni su otkrili da se nalazimo u nevidljivome zračenju koje izotropno sa svih strana pristiže na zemlju. Ti su mikrovalovi re-24 Usp. Ivo Derado, “Big bang (Veliki prasak) – znanstveni model o postanku svemira”, Ob-

novljeni život, 56, Zagreb, FTI, 2001, str. 191-192.25 Usp. J. Planinić, nav. dj., str. 306.26 Usp. Stephen W. Hawking, Kratka povijest vremena, Izvori, Zagreb, 1996., str 21.

199prosinca 2008.


zultat kozmičke radijacije iz doba kada je svemir imao oko 300 tisuća godina i temperaturu od oko 30000C.27 No, valovi koji danas pristižu na Zemlju imaju temperaturu od oko −2700C (ili oko 3 Kelvina), što je po-sljedica širenja svemira u razdoblju višemu od 10 milijarda godina. “Ti su mikrovalovi vjesnici daleke prošlosti našeg Svemira, neka vrsta fosila i pokazuju da je Svemir od početka bio homogen (ekvivalentnost svih točaka u Svemiru) i izotropan (ekvivalentnost svih pravaca u Svemiru), kako to zahtijeva tzv. kozmički princip.”28

Hawking ističe kako je moguće zamisliti stvaranje svemira od Boga u trenutku velikoga praska te da je vrijeme započelo u trenutku veliko-ga praska. Taj isti Bog upisao je zakonitosti u daljnji razvoj svemira ne miješajući se dalje u njegovo razviće. Dodajući da je Bog izabrao po-četnu konfiguraciju svemira iz nama neshvatljivoga razloga,29 Hawking se nada da će u skoroj budućnosti biti formirana prava fizikalna teorija koja će protumačiti svu stvarnost, od kvarkova, atoma, pa sve do galak-sija, bez hipoteze Boga. “Po riječima Hawkinga, to neće biti dokaz da Bog ne postoji, nego da On nije potreban!”30 No, Brajčić u svome članku naslovljenome “Čovjek i Bog kao nastajanje” ne misli tako:

Bog je stvorio svijet sa savršenim poretkom. Nije potrebno da naknadno popravlja njegov tijek, nije potrebno da bude kotlokrpa, nije potrebno da ispravlja rupe u poretku Svijeta, nije potrebno da klonuli Svemir bude nošen Bogu na popravak kao pokvaren sat uraru. Međutim, Svemir pro-matran pozadinski potrebit je neprekidne Božje podrške, potrebit je ne-prekidne Božje stvaralačke moći. U tom smislu nijedna teorija o svemiru ne može Boga poslati na odmor ili na spavanje. Zaspi li Bog, Svemir je automatski u ništavilu.31

Teorije o postanku svemira kao i teorija velikoga praska ne daju odgovor na pitanje o prvome uzroku svemira.32 Teorija velikoga praska ističe da nema prvoga uzroka početka svemira, a pitanje o mogućnosti

27 Usp. I. Derado, nav. dj., str. 190.28 Nav. mj. Usp. također S. W. Hawking, nav. dj., str. 55-56.29 Usp. isto, str. 136.30 I. Derado, nav. dj., str. 196.31 R. Brajčić, “Čovjek i Bog kao nastajanje”, Obnovljeni život, 56 (2001.), Zagreb, FTI, str. 279.32 Usp. I. Derado, nav. dj., str. 189.

200 HUM 4

Mate Buntić

stvaranja ni iz čega naziva pogrješnim pitanjem. Nasuprot tomu ona pokušava otkriti fizikalne zakone koji bi potvrdili da se svemir rađa sam iz sebe.33 Prihvatimo li međutim tvrdnju da nema prvoga uzroka, onda iz toga proizlazi da nema ni današnjega stanja svemira. No, kako postoji današnje stanje svemira, nužno je zaključiti da postoji prvi uzrok početka svemira jer je nemoguće da je nešto uzrok samoga sebe. Postavlja se pitanje što je uzrokovalo da se iz singularne točke razvio svemir kakav je danas. Iz činjenice da je svemir promjenljiv zaključu-jemo da on nije vječan ni beskonačan (što se najbolje vidi na primjeru zvijezda čiji se spektar pomiče prema crvenomu). Stoga takav svemir nije nužan nego je naprotiv kontingentan. Budući da je kontingentan, on svoje utemeljenje zahtijeva u biću koje je nužno, odnosno biću koje djeluje tako da svemir započne postojati.

Ljudskomu je razumu prirodnije zamisliti stvaranje ex nihilo, djelo-vanjem nekoga Transcendentnog bića, negoli pak nastajanje svemira od samoga sebe. Znanost uviđa ljepotu i sklad svemira koji je uređen na temelju nekoliko fizikalnih zakona i eventualno petnaestak fizikal-nih konstantâ te u njemu prepoznaje red i ravnotežu. Ako bi sile među kvarkovima (protonima i neutronima) bile samo malo slabije, onda bi jedini element u svemiru bio vodik, a ako bi masa protona bila jednaka masi neutrona, a mN>mP za 0,1%, elektron bi bio zarobljen u jezgri atoma te se život u svemiru ne bi razvio.34

Iz toga se nužno postavlja pitanje o autoru svemirskoga reda i lje-pote, kako na makrorazini tako i na mikrorazini. Znanost ili ne zna, ili oklijeva, ili se boji reći da je to Bog! Znanost također nastoji objasni-ti nastanak svemira i njegovu logičnost. Ako se pak negira transcen-dentni stvoritelj, onda preostaje neki imanentni logos. No, tada valja odgovoriti na pitanje kako je taj imanentni logos u trenutku velikoga praska nastao iz kaotičnosti svemira.

U sebi je kontradiktorno samonastajanje kozmosa iz kaosa, bez in-tervencije nekoga vanjskog uzroka, jer se upada u proturječje; naime, kozmos bi tada bio i svoj učinak i svoj uzrok. Kaos nema u sebi logici-

33 Usp. isto, str. 307.34 Usp. isto, str. 308.

201prosinca 2008.


teta koji ima kozmos. Taj pak logicitet kozmos zahtijeva od Transcen-dentnoga logosa – Boga, a taj Logos svemiru ne samo što daje logicitet nego mu daje i da bude.35

Teorija velikoga praska govori o tome kako se svemir formirao na-kon velike eksplozije pratvari, ali to je samo parcijalno istraživanje. Cjelovito istraživanje treba obuhvatiti sam početak svemira i odgovo-riti ne samo na pitanje o početku svemira nego i na pitanje o počelu svemira.36

2.3. Suvremene fizikalne teorije i kozmološki dokaz

Na početku spoznavanja prirode čovjek se pitao je li priroda polje čisto mehaničkih odnosa ili u njoj vladaju finalni procesi. Misliti priro-du znači tražiti jedinstvo u mnoštvu, trajnost u promjenljivosti, smisao u nesuvislosti, nužnost u slučajnosti.37 Iako se u predsokratika priroda pokušala misliti, Parmenid ističe kako se priroda ne može misliti zato što je ona nestalna, promjenljiva i nije vječna. Misliti se može samo ono što je stalno, nepromjenljivo i vječno, a priroda je samo obmana i privid. Do onoga što je stalno dolazimo mišljenjem, a ne osjetilima.38 Demokrit i Empedoklo objašnjavaju postanak stvari u prirodi kao po-sljedicu čisto uzročnih odnosa unutar tvari. Nasuprot njima Platon i Aristotel brane svrhovitost prirodnih procesa. Aristotel ističe da bez pretpostavke svrhovitosti u prirodi ne možemo objasniti redovitost i pravilnost koju svatko normalan opaža.39

Poslije Aristotela sve se više niječe postojanje neke više instance koja planira i konstituira svrhovitost u prirodi.40 Počevši od F. Bacona i G. Gallilea, ova se pozicija zaoštrava. Descartes, koji zbilju dijeli na res cogitans i res extensa, stvarnost više ne gleda kao odnos Bog – ja – priroda, nego samo kao ono što se dade izmjeriti (res extensa). Tako

35 Usp. Ivan Tadić, “Kaos, logos i suvremena kozmologija”, Crkva u svijetu, 2 (1996.), str. 127.36 Usp. nav. mj.37 Usp. Vjekoslav Bajsić, “Filozofski korijeni prirodnih znanosti”, Filozofija ususret teologiji,

FTI, Zagreb, 1989., str. 153.38 Usp. isto, str. 154.39 Usp. I. Kešina, nav. dj., str. 27.40 Usp. nav. mj.

202 HUM 4

Mate Buntić

predmet prirodne znanosti u novome vijeku postaje ono što se dade mjeriti. Vladalo je mišljenje da će priroda biti spoznata jasno i razgo-vijetno kao i sama geometrija jer je priroda napisana jezikom čiji su simboli geometrijski oblici: trokuti, kružnice, četverokuti itd. Krajem 17. stoljeća bila je završena nebeska mehanika: u centru je Sunce, dok se drugi planeti gibaju oko njega, a putanje planeta nisu više kružni-ce nego elipse.41 Bog više nije potreban u spoznaji prirode; dovoljno je poznavati jezik matematike kojim je priroda ispisana. Cjelokupna stvarnost svedena je na kvantitetu i lokalno gibanje. Da bi istraživanje bilo što objektivnije, Boga se gura u stranu, a samim time i čovjeka.

Ideal novovjekovne fizikalne znanosti bio je spoznati prirodu i obja-sniti prirodne zakone pomoću matematičkih i mehanicističkih izraza. Posljedica takve slike svijeta urodila je pojavom determinizma, odno-sno predviđanja budućih događaja. Newton je formulirao pojam sile i otkrio zakon gravitacije, a prostor i vrijeme shvaćao je kao apsolutne veličine, odnosno kao neovisne o bilo kakvu gibanju.

Novu revoluciju u fizikalnoj znanosti unosi Einstein sa svojom te-orijom relativnosti koja naglađava da prostor i vrijeme nisu apsolutne veličine jer se pri brzini svjetlosti (oko 300 000 km/s) prostor steže do bezprostornosti, a vrijeme se usporava sve do nulte točke.42 U specijal-noj teoriji relativnosti Einstein naglašava da rezultati spoznaje prirode ovise o tome u kojemu se referencijalnom sustavu nalazimo. Ako se neki promatrač B’ nalazi unutar sustava referencije koji se giba, a drugi promatrač B nalazi se izvan toga sustava, rezultati njihova mjerenja bit će različiti.43 Specijalna teorija relativnosti odnosi se na inercijalne sustave, no ono što vrijedi za inercijalne sustave ne znači da vrijedi i za sustave koji se ubrzano gibaju. U općoj teoriji relativnosti Einstein je

41 Što se tiče Tomina pogleda na tadašnju sliku svijeta, on ističe da se astronomske pojave koje se događaju na nebu mogu protumačiti i drukčije negoli ih tumače dotadašnji astronomski sustavi, posebno Ptolomejev heliocentrični sustav, jer ta opažanja nisu nužno istinita. Tako je i sam Toma relativizirao srednjovjekovnu astronomsku sliku svijeta prije Gallilea, Koper-nika i ostalih. Usp. Tomo Vereš, Iskonski mislilac, Dominikanska naklada “Istina”, Zagreb, 1978., str. 82.

42 Usp. A. Kusić, “Misaono temeljenje spoznaje Boga danas”, str. 118.43 Usp. Tomislav Petković, Uvod u modernu kozmologiju i filozofiju, Gradska knjižnica “Juraj

Šižgorić”, Šibenik – Zagreb, 2002., str. 98-99.

203prosinca 2008.


dokazao da Euklidova geometrija vrijedi samo na malim prostorima. U većim sustavima zbroj kutova nekoga trokuta nešto je veći od 180º, a prostor i vrijeme zakrivljeni su. Ideal novovjekovne znanosti posta-je problematičan jer je Einstein dokazao da Euklidova geometrija ne vrijedi na velikim prostranstvima. “Kad se tijelo giba, odnosno djeluje neka sila, to utječe na zakrivljenje prostora i vremena – a zauzvrat ustroj prostorvremena utječe na način na koji se tijela gibaju i sile dje-luju. Prostor i vrijeme ne samo da utječu, nego i na njih same utječe sve što se događa u svemiru.”44

Sljedeći obrat u fizikalnoj znanosti dogodio se s Heisenbergovom teorijom kvanta, odnosno teorijom indeterminizma koja ruši postavke determinističke teorije. Determinističke postavke najbolje je iskazao Laplace koji tvrdi da je stanje cjelokupnoga svemira u svakome trenut-ku posljedica stanja prethodnoga trenutka, pa ako netko poznaje sve agense u sadašnjemu trenutku, tj. zakone njihove akcije – mogao bi predvidjeti cjelokupnu povijest svemira.45

Zaokret prema indeterminizmu izvršili su Einsteinova teorija rela-tivnosti i Heisenbergova teorija kvanta. Prostor i vrijeme nisu entiteti po sebi nego su relativni u odnosu na tijelo koje se bira kao sustav referencije, a kako nema jedinstvenoga sustava referencije, tada ne-mamo jednoga i jedinstvenog sustava tumačenja, što je najjači udarac determinizmu.46 Pojam objektivnosti prenosi se s pojava na fizikalne zakone, a u općoj teoriji relativnosti uvodi se drukčiji pojam prostora od onoga koji je prema Euklidovu modelu do tada vrijedio. Nasuprot Euklidovu trodimenzionalnom prostoru uvodi se pojam polja koji ne pravi razliku između tvari i energije.47

Dodatan udarac determinizmu zadaje Heisenbergova teorija inde-terminizma u kojoj se ističe da nije moguće istodobno utvrditi položaj i brzinu neke atomske čestice: što više znamo o položaju čestice, to

44 S. W. Hawking, nav. dj., str. 47.45 Usp. Heda Festini, “Metodologija i filozofija znanosti o indeterminizmu”, Filozofska istra-

živanja, 19 (1999.), Zagreb, str. 312. 46 Usp. isto, str. 314.47 Usp. isto, str. 315.

204 HUM 4

Mate Buntić

manje znamo o njezinoj brzini i obrnuto.48 “Načelo uzročnosti i davni Laplaceov ideal izgubili su svaki kredibilitet, jer se buduće zbivanje ne može predvidjeti na nepogrešiv način.”49 Sukob između determinizma i indeterminizma urodit će pojavom nove teorije determinističkoga kaosa pri čemu pojam “deterministički” označuje područje u kojemu se pojave mogu predvidjeti, a pojam “kaos” označuje nepredvidivo područje.50

Teorija detrminističkoga kaosa nastoji pronaći odgovore za realne fizikalne sustave koji u stvarnosti nisu potpuno izolirani. Pod utjeca-jem okoline analitički rješiv sustav s unutarnjim gibanjem više tijela postaje pomalo kaotičan, a izvor toga kaosa nedostatan je podatak. “Mala početna pogrješka, ili ograničena točnost, npr. pri uzimanju konačnog broja znamenaka za vrijednost 1/3 = 0,333333..., u nume-ričkom računanju s puno ponavljanih koraka, širi se i povećava ekspo-nencijalno svake sekunde u elektroničkom računalu: računanje daje niz novih podataka, koji su nepredvidljivo slučajni ili kaotični.”51

Nelinearna kaotična dinamika svojstvena je i Sunčevu sustavu pa se predvidljivost gibanja planeta i njihova položaja u svemiru ne može s potpunom točnosti odrediti, što je pokušala dotadašnja fizikalna zna-nost, a pojedina nebeska tijela koja su nesimetričnoga oblika mogu prouzročiti kaotične promjene u eliptičkoj orbiti.52

Vidimo da svemir nije onakav kako ga je opisivala novovjekovna znanost. Stvari su se nekoliko puta okretale naglavačke. Tumačenjem prirode samo onim što je prirodno, a fizikalnih zakone samo drugim zakonima upada se u circulus vitiosus jer je, kako reče R. Bošković, proturječno da beskonačno vjerojatniji kaos materijalnih točaka uzro-kuje beskonačno nevjerojatni i određeni red među tim točkama. Taj red među točkama svladava intelekt i slobodna volja svemogućega i sveznajućeg Stvoritelja i Zakonodavca.53

48 Usp. T. Petković, nav. dj., str. 159-161.49 H. Festini, nav. dj., str. 315.50 Usp. isto, str. 316.51 J. Planinić, nav. dj., str. 308.52 Usp. nav. mj.53 Usp. A. Kusić, “Misaono temeljenje spoznaje Boga danas”, str. 117.

205prosinca 2008.


I Max Planck suprotstavlja se isključivo prirodnomu tumačenju pri-rode jer zakoni nisu čovjekovo djelo nego su mu izvana nametnuti; čovjek ih samo otkriva. Planck naglašava da se fotoni, čestice koje obli-kuju zraku svjetlosti, ponašaju kao razumna bića: između svih mogu-ćih krivulja što im se nude oni uvijek odabiru onu koja ih najbrže vodi k cilju. Prema tomu, zakonitost u prirodi predstavlja određeni intelek-tualni red u svijetu, a tom su redu podređeni i čovjek i priroda.54

Ono što je zajedničko i kozmološkomu dokazu za Božje postojanje i znanstvenoj spoznaji prirode jest to što polaze od iskustva vidljivoga svijeta. No, kozmološki dokaz nastoji dati odgovor na pitanje o teme-lju svekolike stvarnosti. Stvarnost kao takva smislena je, a kozmološki dokaz u svome traganju nastoji doći do Osmišljavatelja i Ureditelja cjelokupne stvarnosti. I fizikalne znanosti također uviđaju smisao i red koji vladaju u svemiru te nastoje otkriti zakonitosti koje vladaju u tome svemiru. No, one ne daju odgovora o počelu tih zakonitosti i reda. U kozmološkome dokazu zaključuje se da je utemeljujući temelj cjelo-kupne stvarnosti nužno, savršeno i nepromjenljivo biće. Današnja pak znanost više potvrđuje negoli niječe zaključke kozmološkoga dokaza.

Prirodoznanstvenik mora postaviti pitanje o podrijetlu logičnosti koja vlada u cijelome svemiru. Pitanje o zakonu pak nužno implicira i pitanje o njegovu autoru; pitati o početku svemira ujedno znači pitati o počelu svemira; pitati o smislu prirode znači pitati o Osmišljavatelju prirode. Želi li se dati koliko-toliko zadovoljavajući odgovor, potrebno je ići s onu stranu prirode, a ne ostati u njezinim granicama.

Prirodna znanost nema posljednju riječ na pitanje o prirodi zato što daje samo parcijalne odgovore o sveukupnoj stvarnosti. Ona i ne može drukčije zbog svoje metode i predmeta istraživanja. Zato po-sljednji odgovor o cjelokupnoj stvarnosti i njezinu temelju daje filo-zofija koja svojom metodom i predmetom istraživanja nadilazi svaku drugu znanost.


206 HUM 4

Mate Buntić

Zaključak

Kozmološki dokaz polazi od iskustva vidljivoga svijeta i na temelju pet koraka zaključuje na Božje postojanje. Kozmos kao takav označuje uređenu i skladnu cjelinu, prožetu redom i zakonom, ali isto tako pro-mjenljivu i propadljivu zbilju koja je samonedostatna i koja traži uteme-ljenje izvan same sebe.

Teorija evolucije ne daje prihvatljiv odgovor na pitanje o postanku života niti o postanku vrsta. Evolucija može biti samo uvjetovana, a nje-zin uvjet jest postojanje inteligentnoga bića koje upisuje zakonitosti u same procese evolucije po kojima će se ona dalje razvijati. Teorije o po-stanku svemira negiraju novovjekovnu tezu o beskonačnosti i vječnosti svemira. Prostor i vrijeme nisu apsolutne veličine pa sukladno tomu ni svemir nije beskonačan ni vječan; stoga svoje opravdanje mora tražiti izvan sebe u jednome nužnom biću.

Zaključno se dade reći da pojedine znanosti daju parcijalne odgovore na pitanje o posljednjemu temelju svekolike stvarnosti ostajući gotovo uvijek u granicama same iskustvene zbilje. No, čini se da one više potvr-đuju negoli niječu dosege kozmološkoga dokaza.

Literatura

- Akvinski, Toma, Summa contra gentiles, preveo Augustin Pavlo-vić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

- Akvinski, Toma, Summa theologiae, preveli Veljko Gortan i Josip Barbarić, u: Akvinski, Toma, Izbor iz djela, sv. 1, Naprijed, Za-greb, 1990.

- Aristotel, Fizika, preveo Tomislav Ladan, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.

- Aristotel, Metafizika, preveo Tomislav Ladan, Hrvatska sveuči-lišna naklada, Zagreb, 1992.

- Bajsić, Vjekoslav, “Filozofski korijeni prirodnih znanosti”, u: Filo-zofija ususret teologiji, FTI, Zagreb, 1989., str. 153-169.

207prosinca 2008.


- Bistrović, Matija, “Smisao teleoloških i kuzalnih sudova u pri-rodnim znanostima”, Filozofska istraživanja, 11 (1991.), Zagreb, str. 185-204.

- Brajčić, Rudolf, “Čovjek i Bog kao nastajanje”, Obnovljeni život, 56 (2001.), Zagreb, FTI, 2001., str. 271-281.

- Brajčić, Rudolf, “I ontološki i kozmološki dokaz za Božju opstoj-nost treba dovesti do kraja”, Obnovljeni život, 49 (1999.), Zagreb, FTI, str. 407-427.

- Derado, Ivo, “Big bang (Veliki prasak) – znanstveni model o postanku svemira”, Obnovljeni život, 56 (2001.), Zagreb, FTI, str. 189-196.

- Festini, Heda, “Metodologija i filozofija znanosti o indeterminiz-mu”, Filozofska istraživanja, 19 (1999.), Zagreb, str. 311-317.

- Hawking, Stephen W., Kratka povijest vremena, Izvori, Zagreb, 1996.

- Heisenberg, Werner, Fizika i filozofija, Kruzak, Zagreb, 1997.- Kant, Immanuel, Kritika čistog uma, preveo Viktor D. Sonnen-

feld, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. - Kešina, Ivan, “Problem finaliteta u prirodoslovnim znanostima”,

Crkva u svijetu, 1/2 (1992.), Split, str. 27-35.- Kusić, Ante, “Misaono temeljenje spoznaje Boga danas”, Filozofija

ususret teologiji, FTI, Zagreb, 1989., str. 99-133.- Kusić, Ante, Teodiceja, izdali slušači VBŠ, Zadar, 1962.- Kušar, Stjepan, Teodiceja (tipkopis), KBF, Zagreb, 1998.- Mišić, Anto, Rječnik filozofskih pojmova, Verbum, Split, 2000.- Petković, Tomislav, Uvod u modernu kozmologiju i filozofiju,

Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Šibenik – Zagreb, 2002.- Planinić, Josip, “Evolucija svemira”, Filozofska istraživanja, 19

(1999.), Zagreb, str. 303-310.

208 HUM 4

Mate Buntić

- Tadić, Ivan, “Kaos, logos i suvremena kozmologija”, Crkva u svije-tu, 2 (1996), Split, str. 118-129.

- Vereš, Tomo, Iskonski mislilac, Dominikanska naklada “Istina”, Zagreb, 1978.

209prosinca 2008.


Mate Buntić

COSMIC EVIDENCE AND NATURAL-SCIENCE THEORIES

Summary

Aspiration for discovering one necessary creature, who establishes visible and changeable cosmos, has existed in the early period of philosophical thinking. In philosophical tradition the most acknowledged way of de-termining existence of such creature starts form empirical givenness of this world which testifies about its imperfectness, instability, decadence, changeability, unnecessity (contingent). Hence it can be concluded that there exists one, necessary, perfect and infinite creature. On the example of T. Akvinski’s five ways the author gives the structure and content of cosmic evidence for God’s existence. In the end of each starting point it can be concluded that there exists either the First immovable initiator or the First cause or Necessary creature or according to Akvinski, God. The author also gives results of researching some natural-science theories comparing their ranges with the conclusions of cosmic evidence. The con-clusion of that comparison is that the most known contemporary theories more confirm than deny ranges of cosmic evidence, firstly because they also show that world is contingent, finite, changeable, but based on le-galities which have their justification in necessary, perfect and above all intelligent creature.

Key words: evidence, cosmos, necessary, contingent, causality, God, theo-ry, evolution, Big bang, determinism.

210 HUM 4

UDK 165.7.023 Pregledni članak

Primljeno: 10. VII. 2008.Antonio PoljakMostar

VERIFIKACIJA I FALSIFIKACIJA ZNANSTVENIH TEORIJA

Sažetak

Logički pozitivisti zastupaju primjenu kriterija verifikacije u znanosti kao načela koje opravdava znanstvene iskaze i daje smisao znanstvenim pojmovima i iskazima. Međutim, takvo načelo dovodi u pitanje ne samo mnoge filozofske pojmove nego i pojmove prirodnih znanosti. A načelo verifikacije, povezano s metodom indukcije, ne jamči nužnost i općenitost verificirane teorije. Kritički racionalizam Karla Poppera podsjetio je na problem opravdanja vrijednosti nepotpunoga induktivnog zaključivanja te zastupa princip opovrgavanja (falsifikacije) znanstvenih teorija pomo-ću deduktivno izvedenih singularnih iskaza. Mogućnost falsifikacije neke teorije kriterij je za razgraničenje znanstvenih iskaza od neznanstvenih stavova matematike, logike i metafizike. Ovim radom autor pokušava ukazati na nepotpunost obiju spomenutih teorija u slučaju kada pre-tendiraju na isključivost svoje metode, ali i njihovu znanstvenu važnost, kompatibilnost i uzajamnost.

Ključne riječi: logički pozitivizam, načelo verifikacije, metoda, indukci-ja, Popper, kritički racionalizam, dedukcija, falsifikacija.

Uvod

Jedno od središnjih pitanja koja zaokupljaju znanstvenike svih profila glasi: kako uopće doći do istinite spoznaje o nekome predmetu? Ili: koja je najsigurnija znanstvena metoda? Budući da se sve spoznaje jezično izražavaju, od goleme je važnosti samo značenje termina pa tako znan-

211prosinca 2008.

stvena metoda postaje mjestom korelacije epistemologije, logike, filozo-fije jezika i lingvistike.

Ovaj rad tematizira dva suprotna spoznajnoteorijska pristupa pita-njima znanstvene spoznaje i metode: empirističko-induktivistički (ne-opozitivizam) i racionalističko-deduktivistički (kritički racionalizam). Rad nastoji ukazati na nedostatnost obaju ovih učenja. Povijest znanosti i filozofije svjedoče o tome kako često neki pogled na pojedini problem predstavlja samo “jednu stranu medalje”, a istom s njemu oprečnim gle-dištem pruža potpuniju sliku stvarnosti i bolje rješenje problema. Zbog strukturalne složenosti svijeta s jedne te ograničenosti čovjekovih spo-znajnih moći s druge strane potreban je potpuniji pristup istraživačkoj djelatnosti, što se postiže prihvaćanjem svih ranijih spoznaja iz znanosti i filozofije kao i različitih aspekata istraživanja. U ovome se radu poku-šava artikulirati jedan takav zahtjev.

1. Metodološko-jezični zahvat neopozitivista

1. 1. Opće oznake

Dvadesetih godina prošloga stoljeća grupa bečkih znanstvenika po-kušala je rekonstruirati zgradu znanosti na “jasnim i nesumnjivim”1 kriterijima istine kako bi bila ostvarena njezina svrha: sigurna i istinita spoznaja stvarnosti. U filozofiji je već odavno postojao ideal matema-tičke metode čija bi egzaktnost i sigurnost dovela do utemeljenja etike, metafizike i uopće znanja. Logički pozitivizam, ili logički empirizam, pokušao je upravo to: stvoriti formalan jezik i u njemu, “po uzoru na geometriju”,2 prikazati znanstvenu teoriju te potom kriterijem znače-nja i istine taj jezik osloboditi pseudoizraza i lažnih jezičnih konstruk-cija. Njihova metoda bila bi stroga znanstvena metoda koja bi prokr-čila put do istine i omogućila razvoj znanosti. Svoje ideje promovirali

1 Usp. Bertrand Russell, Mudrost zapada, preveli Marija i Ivan Salečić, reprint, Marjan ti-sak, Split, 2005., str. 205.

2 Usp. Srđan Lelas – Tihomir Vukelja, Filozofija znanosti, Biblioteka philosophia propede-utica, Grafički zavod Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 23-24.

212 HUM 4

Antonio Poljak

su spisom Znanstveni svjetonazor kojim su ujedno prvi put stupili na javnu scenu (1929.).3

Nekoliko je znanstvenika i filozofa utrlo put nastanku neopozitiviz-ma. To su ponajprije D. Hume (1711.-1776.), E. Mach (1838.-1916.) i B. Russell (1872.-1970.). Svakako, snažan poticaj idejama i djelovanju logič-koga pozitivizma dao je mladi L. Wittgenstein (1889.-1951.) svojim Filo-zofsko-logičkim traktatom. Najpoznatiji ljudi Bečkoga kruga bili su M. Schlick i R. Carnap, s još nekim istaknutim članovima, O. Neurathom, K. Goedelom, H. Hahnom i dr. Većina njih pobjegla je pred nacizmom u zemlje engleskoga govornoga područja gdje se neopozitivizam “ponov-no povezao sa starim tradicijama britanskog empirizma kojem donekle duguje svoje postojanje”4.

Prije nego se krene u daljnju analizu i izlaganje njihova naučavanja, važno je upozoriti na više temeljnih ideja logičkih pozitivista. Po nji-hovu mišljenju uloga filozofije jest pojmovna analiza.5 Shodno tomu Carnap je u filozofskome jeziku vidio meta-jezik, dok bi jezik znanosti bio objekt-jezik. Shvaćanje filozofije kao oruđa za analizu pojmovno-ga značenja dijelili su logički empiristi s članovima oksfordske filozofije običnoga jezika.6

Drugo obilježje neopozitivizma njihov je poznati kriterij smislenosti ili načelo verifikacije.7 Taj je kriterij ujedno i glavna teza logičkoga po-zitivizma koja tvrdi “da postoje samo dvije vrste smisaonih iskaza [...]: empirijski provjerljivi, aposteriorni sudovi empirijskih nauka i analitički sudovi matematike i logike. To znači da neanalitički sudovi, da bi bili smisaoni, moraju biti empirijski provjerljivi.”8 Svi ostali iskazi nisu ni istiniti ni neistiniti nego su “nužno besmisleni”, a takvi su svi iskazi me-tafizike, etike i estetike. Wittgenstein bi rekao da su one “neizrecive”

3 B. Russell, nav. dj., str. 306.4 Nav. mj.5 Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti, Pedagoški fakultet, Mostar, 2005., str. 137.6 Usp. isto, str. 138. 7 “Napose je načelo provjerljivosti potaklo mnoga različna tumačenja. Povijest toga pokreta

vrti se u stvari oko diskusije koja se razvila o pitanjima u vezi sa statusom i značenjem tog načela.” B. Russell, nav. dj., str. 306.

8 “Logički pozitivizam”, Filozofijski rječnik, grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića, III. izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989., str. 190.

213prosinca 2008.


(6.421), za njega “mistično se može samo pokazati” (6.522), a “o čemu se ne može govoriti o tome treba šutjeti” (6.53).9 Unutar logičkoga poziti-vizma postoji stroga podjela znanja na s jedne strane apriorno, analitič-ko i nužno, a s druge strane aposteriorno, sintetičko i kontingentno. To su doista stupovi neopozitivizma: podjela znanja na apriorno analitič-ko i aposteriorno sintetičko, zatim mogućnost rastavljanja činjeničnih iskaza na jednostavnije, s iskustvom izravno usporedive stavove.

Carnap je stoga oštro kritizirao “metafizičke tvorevine”10 tvrdeći da metafizički iskazi krše pravila logičke sintakse ili se pak u takvim sta-vovima jednostavno pojavljuju riječi koje nemaju nikakvo značenje.11 A značenje se iskaza utvrđuje “logičkom sintaksom”12 koja verificira (!) rečenice i ne dovodi do zabluda kao gramatička sintaksa. Carnap je za-mislio logičku sintaksu kao stvar konvencije. A može li se dopustiti da značenje riječi ovisi o (nečijoj proizvoljnoj) kompoziciji jezika?

1. 2. Jezik i metoda

Da bi uopće bio znanstven, znanstveni jezik najprije mora biti istinit. To znači da je važna osobina toga jezika podudarnost sa stvarnosti. Zato su logički pozitivisti željeli ispitati “strukturu znanstvenog jezika sa sta-jališta njegovog odnosa prema istini”13. Težnja za istinitosti mora uklju-čivati postupak pročišćenja znanstvenoga jezika od svih nepoželjnih ri-ječi ili iskaza koji bi zavodili na stranputice i zablude. Budući da analiza jezika obuhvaća njegovu sintaksu, semantiku i pragmatiku, logički su pozitivisti kao prioritet postavili izraditi semantičku teoriju. Njihova se-mantika promatra odnos znaka i označenoga, riječi i stvarnosti. Po nji-hovu mišljenju neki je iskaz smislen ako je moguće opisati način provje-

9 Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, s uvodom Bertranda Russella, preveo i pogovor napisao Gajo Petrović, 2. izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 183-189.

10 Rudolf Carnap, “Preovladavanje metafizike logičkom analizom jezika”, u: Z. Primorac, nav. dj., str. 501-514.

11 Carnapova “logička sintaksa” čini besmislenom svaku filozofiju norme ili vrijednosti. Usp. Z. Primorac, nav. dj., str. 157.

12 Isto, str. 153.13 S. Lelas – T. Vukelja, nav. dj., str. 19.

214 HUM 4

Antonio Poljak

re njegove istinitosti.14 Neki provjereni iskaz može biti neistinit, ali ipak smislen. Primjerice, iskaz koji tvrdi da je udaljenost između dviju točaka 1,5 km. Ako se mjerenjem te udaljenosti utvrdi duljina razmaka od 1,78 km, eksperimentalnom provjerom iskaz nije postao besmislen nego la-žan. Također, logički su pozitivisti govorili o načelnoj a ne o stvarnoj verifikabilnosti.15

Drugi zadatak neopozitivista bila je konstrukcija formalnoga jezika i njegove sintakse za koju je najbolje sredstvo simbolička logika. Taj je je-zik obuhvaćao “znakove za varijable” i “znakove za jezične konstante”.16 Prva grupa znakova predstavlja znanstvene pojmove, a druga kvantifi-katore, logičke veznike i dr. Slaganje znakova u formule i formula u jezik uređuje sintaksa. Logički su pozitivisti vjerovali da se svaka znanstvena teorija, neovisno o značenju njezinih iskaza, može interpretirati ovim jezikom.17

Opisana forma znanstvenoga jezika može se ispuniti sadržajem, tj. riječima koje imaju značenje. Dva su kriterija utvrđivanja istinitosti: iskustvenim provjeravanjem i pozivanjem na neki drugi iskaz.18 Tako je nastala i podjela znanstvenoga jezika na jezik teorije i jezik opažanja. Za logičke pozitiviste bilo je vrlo teško utvrditi koje iskaze uključuje jezik motrenja. Jasno je da bi takvi stavovi bili izravno vezani za iskustvo.19 Teorijski jezik oslanja se na iskustveni, a jedna je teorija dobra u onoj mjeri u kojoj je verificirana onim dijelom iskustva na koje se ona od-nosi.20 Povezanost tih dvaju jezika osigurala bi se “pravilima korespon-dencije”.21 Cijeli bi znanstveni jezik bio koherentna cjelina utemeljena na iskustvu. Ali, logičkim empiristima nije uspjelo jednoznačno povezati ova dva jezika.22

14 Usp. Ivan Macan, Filozofija spoznaje, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1997., str. 86-87.

15 Usp. S. Lelas – T. Vukelja, nav. dj., str. 21-22.16 Usp. isto, str. 23.17 Usp. nav. mj.18 Usp. isto, str. 24.19 Usp. I. Macan, nav. dj., str. 86-87.20 Usp. S. Lelas – T. Vukelja, nav. dj., str. 24.21 Usp. isto, str. 26.22 Usp. isto, str. 26-27.

215prosinca 2008.


Metoda verifikacije od ključne je važnosti za uvrštavanje neke znan-stvene hipoteze među znanstvene teorije. Postavljanju hipoteze pretho-de ranije spoznaje te promatranje pojava, uočavanje njihove pravilnosti, povezanosti i konstantnosti. Ona se postavlja u obliku univerzalnoga iskaza. Pritom je nezaobilazna matematička obradba hipoteze, njezi-no povezivanje s poznatim te izvlačenje novih zakonitosti. Iz takve se hipoteze deduciraju posljedice, a poslije toga one se eksperimentalno verificiraju. Eksperimentalni rezultati moraju se slagati s matematičko-logičkim predviđanjima. Ako rezultati eksperimenta ne korespondira-ju s dedukcijom izvedenim iskazima, hipoteza se preispituje ili možda odbacuje. Ali ako verifikacija uspije, hipoteza je na dobrome putu da postane teorijom. I tada ona zadržava vrijednost vjerojatnosti, dok se tijekom vremena i drugim konvergentnim razlozima ne utvrdi njezina sigurnost.23

Ako je opći iskaz, hipoteza se ne može izravno verificirati nego se iz nje moraju deducirati singularni iskazi koji će biti podvrgnuti eksperi-mentalnoj provjeri. Nakon takve provjere slijedi indukcija i postavljanje teorije. Upravo je problem verifikacije univerzalnih iskaza bio nepremo-stiv zato što je povezan sa starim problemom opravdanja induktivnoga zaključivanja. Prvotno predlažući isključivo izravnu verifikaciju (koja dopušta značenje samo izravno verifikabilnim, opažajnim stavovima), logički su pozitivisti zaboravili da se znanost ne sastoji od pojedinačnih činjenica nego od općih stavova koji svojim sadržajem nadilaze partiku-larne i konkretne iskustvene danosti. Vrijedno je podsjetiti na Humea po kojemu osjetila ne zahvaćaju ništa nužno u prirodi, nego samo ljud-ska navika stvara zakone, općenitosti i očekivanja. Ništa ne jamči da se u budućnosti ne će dogoditi nešto suprotno očekivanjima. Tako pitanje kako verificirati neki univerzalni stav ostaje velikom nepoznanicom za svaku empirističku filozofiju jer prema njezinim pobornicima i nema konačne verifikacije. Broj ponovljenih verifikacija samo povećava vjero-jatnost nekoga iskaza, ali ne osigurava njegovu konačnu istinitost.

Pitanje racionalnosti indukcije ostalo je neriješeno, a proširenjem stupnja verifikacije bavio se A. J. Ayer (1910.-1970.). Prema njegovu pr-

23 Usp. isto, str. 28-30.

216 HUM 4

Antonio Poljak

vom kriteriju neizravne verifikacije neki je činjenični stav provjerljiv ako iz njega mogu biti izvedeni neki izravno provjerljivi (iskustveni) stavovi “zajedno s određenim drugim premisama, a da ne budu izvedivi iz tih drugih premisa samih”24. Ovaj kriterij verifikacije ostvaren je upravo u hipotetsko-deduktivnoj metodi te je nužno dopuštao opće iskaze, de-dukciju i indukciju.25

2. Reakcija kritičkoga racionalizma protiv logičkoga pozitivizma

Karl R. Popper (1902.-1995.), austrijski profesor fizike i matematike, poslije filozof znanosti, čovjek široke kulture i naobrazbe, u svojih je su-narodnjaka brzo uvidio manjkavost verifikacionističkoga učenja. Pošao je od Humeove kritike indukcije i razvio svoju teoriju znanosti, u svojoj srži potpuno suprotnu logičko-pozitivističkoj: kritički racionalizam. U djelu Logika znanstvenoga otkrića izložio je svoje učenje protiv logičko-ga pozitivizma. Iako njegovi prijedlozi imaju nekih nedostataka, snažno je pridonio slabljenju pozitivističkoga utjecaja u znanosti.

K. Poppera uglavnom zaokupljaju dva problema: problem razgrani-čenja znanosti od neznanstvenih sustava i problem indukcije. U prije razmatranom odsjeku kratko je opisan postupak verifikacije neke hi-poteze, čime hipoteza postaje teorijom.26 No, opravdano se postavilo pitanje može li se na osnovi konačnoga broja verificiranih pojedinač-nih stavova indukcijom zaključiti na sve činjenice iste vrste. D. Hume je upozoravao da je takav prijelaz u premisama od “neki” na “svi” u za-ključku neopravdan. A Aristotel je tvrdio da mišljenje iz premisa nikada ne može dokazivati nešto jednako općenito ili još općenitije.27

Popper je izveo zaključak da se neka znanstvena teorija nikada ne može konačno verificirati, ali se zato može opovrći. Odbacio je induk-ciju kao neopravdanu jer se njome ne može konačno potvrditi neka ge-

24 I. Macan, nav. dj., str. 84.25 Usp. isto, str. 83.26 Usp. S. Lelas – T. Vukelja, nav. dj., str. 28.–29.27 Usp. Fischl, Johann, Geschichte der Philosophie, I. Altertum und Mittelalter, Verlag Anton

Pustet, Graz - Salzburg – Wien, 2. unveränderte Auflage, 1948., str. 107–108.

217prosinca 2008.


neralizacija. Ali dedukcijom je zato moguće opovrći postavljenu hipo-tezu, objasniti prošle i predvidjeti buduće događaje (što je uostalom i cilj znanosti). Pomoću istinitoga singularnog iskaza deduktivno se može (modus tollens) dokazati neistinitost univerzalnoga, primjerice:

x (Px Qx) “Svi su gavrani crni.”

x (Px Qx) “Postoji gavran koji nije crn.”

x (Px Qx) “Nije tako da su svi gavrani crni.”28

Stoga je i “kriterij znanstvenoga statusa neke teorije njezina opovr-gljivost ili odbacivost”29. Za razliku od logičkih pozitivista za koje se je-zik teorije temelji na iskazima promatranja, važnost takvih stavova za Poppera je u tome što oni mogu opovrći neku hipotezu. Potvrda teorije ne započinje promatranjem nego “nagađajućom generalizacijom”,30 s tim da ju se pokuša opovrći svim dostupnim instancama. Ako opovrgavaju-će instance sada ne postoje, takva hipoteza “postiže veći stupanj potvr-de, ali ona time nije verificirana, niti je tim testom postala sigurnijom”31. Umjesto da se prirodni zakoni izražavaju univerzalnim afirmativnim sudovima, Popper predlaže njihovo izražavanje formom negativnih eg-zistencijalnih rečenica. Primjerice, umjesto: “Svi su gavrani crni”, bolje je reći: “Ne postoji nijedan necrni gavran”. Rečenica koja bi opovrgavala prethodnu hipotezu glasila bi: “Postoji necrni gavran”. Ovakvi stavovi u Popperovoj se teoriji znanosti nazivaju “bazični stavovi”.32 Njih znan-stvenici predlažu po dogovoru, a služe kao osnovica za provjeravanje teorija. Znanost se kritikom i ispravljanjem teorija približava istini pa je nedostatak neke teorije u njezinoj neodbacivosti. Ustvari, za njega i ne postoje apsolutno sigurni iskazi. Prihvatiti se mogu samo one teorije koje ne protuslove bazičnim stavovima, a ipak zadržavaju mogućnost opovrgavanja.33

28 Usp. Z. Primorac, nav. dj., str. 243.29 Isto, str. 230.30 Isto, str. 247.31 Isto, str. 247.32 Usp. I. Macan, nav. dj., str. 87-88.33 Usp. Karl Popper, “Cilj nauke”, u: Z. Primorac, nav. dj., str. 524.

218 HUM 4

Antonio Poljak

Drugo Popperovo pitanje jest razgraničenje znanosti od onoga što nije znanost, racionalnoga od iracionalnoga. Dok su logički pozitivisti držali da je mogućnost verifikacije kriterij razgraničenja znanosti besmislenih iskaza, Popper taj kriterij vidi u falsifikaciji. Mogućnost opovrgavanja neke teorije ili sustava jasna je granica između znanosti i onoga što nije besmisleno, ali ipak nije znanost: matematike, logike i metafizike.34

Popper nadalje kritizira u znanosti zastupljeno Aristotelovo učenje o biti bića koje ide za definiranjem stvari i pojava, težeći za postiza-njem konačnih objašnjenja. “Moramo napustiti gledište, karakteristič-no za esencijalizam, da u svakoj pojedinoj stvari postoji suština, inhe-rentna priroda ili princip [...] koji je nužno uzrokuju da bude ono što jest i djeluje onako kako djeluje.”35 On ne vjeruje da se “pomoću naših univerzalnih zakona” može opisati konačna bit svijeta, ali znanost sve više prodire “do svojstava svijeta koja su sve bitnija i bitnija”36. Znanost sve više napreduje prema istini, a nova je teorija sličnija i bliža istini od stare teorije. Da bi objasnio sve intenzivnije participiranje znanosti na istini, Popper u teoriju znanosti uvodi pojam “istinolikost”.37 Nova teo-rija mora imati veći sadržaj istine, a manje neistine u odnosu na staru; obrnuto, stara teorija mora sadržavati više neistine, a manje istine od nove teorije. Prema Popperu nova i stara teorija “sumjerljive” su, odno-sno razmjerne, usporedive. Ta pretpostavka, kao i njegova ideja o soci-ološkoj nedeterminiranosti znanstvene spoznaje, pruža temelj tvrdnji o istinolikosti teorija.38

Svaka dobra teorija nešto zabranjuje, a što jedna teorija više zabra-njuje, više se izlaže riziku da bude opovrgnuta. Napredak je znanosti stoga u predlaganju hrabrih, riskantnih teorija. Uvijek su bolje one te-orije koje kazuju više informacija; takve su teorije manje vjerojatne i u većoj su opasnosti od opovrgavanja. Kao primjer Popper navodi Einste-

34 Usp. Z. Primorac, nav. dj., str. 250.35 K. Popper, nav. dj., str. 524-525.36 Isto, str. 526. 37 Usp. Z. Primorac, nav. dj., str. 232.38 Usp. isto, str. 233.

219prosinca 2008.


inovu teoriju relativnosti koja sadrži mnogo informacija; svojedobno je bila malo vjerojatna, ali se kasnije pokazala vjerodostojnom.39

3. Kritički osvrt na probleme verifikacije i falsifikacije

Izloživši glavne crte logičkoga empirizma i kritičkoga racionalizma, može se prijeći na kritičko preispitivanje i vrjednovanje spomenutih stavova. Ponajprije valja podsjetiti da su opisani problemi u spoznaji i znanosti znatno dublji negoli se to možda čini, jer su povezani s ostalim dijelovima stvarnosti i čovjekove opstojnosti sa svim njegovim sposob-nostima i ograničenjima. Stoga i nije čudo što su se u okvirima filo-zofijskoga razmišljanja u povijesti razvili pravci koji analogno ili posve različito gledaju na spoznajna pitanja. Tako se odmah opaža prisutnost različitih tradicija u neopozitivističkim učenjima. No, sigurno je da su oni čvrsto ukorijenjeni u empirističko-pozitivističkoj tradiciji, a najviše, čini se, u Humeovu učenju.

Tražeći prva počela, predsokratovci su tražili ono zajedničko, nepro-mjenjivo i vječno koje pripada bitku i mišljenju. Zagledani u prirodu te diveći se čudesnomu kozmosu (Pitagora), oni su otkrivali određene za-konitosti i strukture. Uviđajući povezanost predmeta i pojava, uzroka i učinaka, otkrivajući njihove zajedničke osobine te pravilnom uporabom osjetilnih moći i razuma, znanstvenici su stoljećima dolazili do spozna-ja, teorija i njima odgovarajućih pronalazaka.

Naše mišljenje i govor sa svojim općenitostima podudara se na neki na-čin s postojanošću i zakonitošću svijeta, što omogućava pretkazivanje. Kad stvari koje sada postoje ne bi sutra bilo, kad bi se sve raspalo u kaos, ništa se uopće ne bi dalo misliti.40

Klasične pogrješke empirističke spoznajne teorije, koju su neopoziti-visti objeručke prihvatili, implicirale su pogrješan smjer i ishod njihova učenja. Ponajprije, njihovo minoriziranje razumske uloge razuma u spo-znaji konzekventno vodi u nemogućnost priznanja opstojnosti stvari. 39 Usp. isto, str. 238.40 Ivan Supek, Teorija spoznaje, Bibliotheca encyclopediae modernae, knjiga 1., Zagreb, 1974.,

str. 24.

220 HUM 4

Antonio Poljak

Tako za Humea utisci nisu prvobitno iskustvo, a za Carnapa “empirijski pojmovi prvobitno se temelje na elementarnim psihičkim doživljajima”41. Ako se stvari svedu na percepcije, onda se ne može objasniti njihovo po-stojanje sa svim pripadajućim osobinama danas, sutra i ubuduće. Tako se još manje može objasniti otkrivanje novih obilježja stvari ili njihovih uzajamnih veza.42 A ljudska osjetila upravo uključuju opstojnost tjele-snoga, što se izravno ne percipira, ali pretpostavlja njegovu opstojnost realno različitu od percipiranoga.43 Kako mnoštvenost osjetnih utisaka nema što srediti, a nužnosti i zajedničko uopće ne postoje u prirodi, iz iskustva se ne može izvesti ništa univerzalno i nužno. Stoga spoznaja nikada ne može doseći nužno i sigurno znanje, nego se ono opravdava stupnjem vjerojatnosti. Opravdanje nekoga iskaza sastoji se u navođe-nju što većega broja predmeta koji ga potvrđuju. Otuda i potreba za induktivnim opravdanjem. S tim u vezi Carnap rabi izraz “induktivna vjerojatnost hipoteze”. Ipak, neopozitivisti prihvaćaju mogućnost apri-orne spoznaje (za razliku od pozitivista), s tim da je ograničavaju samo na analitičko.

Logički izvod nesigurnosti u spoznaji jest pridavanje goleme važno-sti indukciji i s njom povezanim principom verifikacije. Sukladno tomu Carnap tvrdi da su svi “prirodni zakoni dobiveni induktivno [...] na osnovi sadržaja doživljaja [...] od kojih nijedan ne može doći u opreku s drugim”44.

Pa ipak, indukcija nije jedina znanstvena metoda jer se znanost služi brojnim drugim metodama.45 Zanimljivo, nijedan fundamentalan prin-cip iz “rodoslovlja znanosti” nije bio konstruiran indukcijom.46 A ako se indukcija prihvaća kao jedna znanstvena metoda, onda se za opravdanje neke opće postavke ne može beskonačno nabrajati ono što ju konfirmi-ra. Razum se u znanosti nužno upušta u rizik, ne samo predviđanjem

41 Z. Primorac, nav. dj., str 160.42 Usp. I. Supek, “Bijeg u lingvističke dubine”, u: Z. Primorac, nav. dj., str. 421.43 Usp. I. Supek, Teorija spoznaje, str. 16.44 Isto, str. 138.45 Indukcija je svakako od velike važnosti u prirodnim znanostima, ona je primjerice izravno

dovela do otkrića Ritzova pravila o spektralnim crtama, a neizravno do Bohrova postulata. Usp. I. Supek, Teorija spoznaje, str. 29-34.


221prosinca 2008.


pojava nego uopće istraživanjem. Nadalje, Carnapovi “sadržaji doživ-ljaja”, koji ne dolaze u međusobnu oprjeku, proturječe činjenicama iz povijesti znanosti. Često su suprotnosti između starih teorija i novih opažanja dovodila do novih otkrića.47

EMPIRIZAM RACIONALIZAMHUME KANT MACH NEOPOZITIVIZAM WITTGENSTEIN POZITIVIZAM

Dominantni utjecaji na neopozitivistička učenja

Pogrješka u projektu idealnoga jezika znanosti očituje se također na nekoliko razina. Slijedeći Quinovu kritiku neopozitivističkoga koncepta jezika, mogu se izdvojiti njihove dvije središnje ideje: 1. oštra podjela iz-među analitičkih i sintetičkih sudova i 2. atomizam i verifikacionizam u teoriji značenja, koji rezultiraju “redukcionizmom”, stavom prema koje-mu se svi činjenični iskazi mogu raščlaniti na najjednostavnije, izravno iskustveno provjerljive iskaze.48 Na ovima dvjema postavkama temelji se neopozitivistička slika znanosti. Quine je najprije doveo u pitanje “salva veritate” test49 kao kriterij analitičnosti sudova jer se pokazuje da je sam test cirkularan. Naime, “salva veritate” može biti kriterij i sinonimnosti i analitičnosti pa je jedno ovisno o drugome. Osim što ukazuje na ne-opravdanost “salva veritate” testa, Quine i nizom drugih argumenata pokazuje nemogućnost strogoga razgraničenja analitičkoga od sintetič-koga.50 Kao što se vidjelo, neopozitivisti smatraju da se teorijski termini mogu jednoznačno, semantičkim pravilima povezati s iskustvom (ter-mini opažanja). S tim u vezi Quine upozorava na nemogućnost neo-pozitivističkoga rastavljanja termina na sastavne “atomarne” elemente,

47 Usp. isto, str. 138.48 Usp. Z. Primorac, nav. dj., str. 197-201.49 Usp. isto, str. 193.50 Usp. isto, str. 197-201.

222 HUM 4

Antonio Poljak

zbog “iscrpljivanja značenja”51 raščlanjenih termina. Nadalje, on govori o relativnosti značenja, i to ne samo između “velikih jezičnih cjelina” nego ona dospijeva u “cjelokupno područje jezičnoga i mentalnoga”52. Dakle, značenje iskaza i termina nije neovisno o cjelini jezika kako su mislili logički empiristi. Termini su u značenju povezani i s iskustvom i jedni s drugima, a i njihova povezanost s iskustvom ovisi i o značenju drugih termina. Dosljedno tomu, na što upozorava i Hanson, u jednoj teoriji povezanost opažajnoga i teoretskoga tvori jednu cjelinu.53

Težak je također bio problem statusa samoga kriterija verifikacije čija povijest seže još prije neopozitivista. Postavlja se pitanje je li on empi-rijski ili analitički stav. Ako nije ni jedno ni drugo, je li onda metafizič-ki stav? Neopozitivisti su ga na različite načine pokušavali opravdati. Ayer ga je smatrao definicijom, Schlick empirijskom generalizacijom, a Reichenbach njegovu uporabu želi opravdati “većom koristi od jezika”.54 Prihvatljiva je misao da je jedan od glavnih motiva njegova uvođenja u jezik, kao kriterija semantike, isključivo eliminacija metafizike. Usprkos veliku trudu oko njegove fleksibilnosti, taj je princip činio štetu znanosti dovodeći u pitanje ključne znanstvene pojmove.

Ovakvo neopozitivističko postavljanje znanstvenoga jezika kao i kri-terija smislenosti svoju osnovu ima u teoriji adekvacije (opažajni sta-vovi) i teoriji koherencije (jezik teorije).55 Obje teorije ili kriterija istine imaju i svojih nedostataka. Kritičari koherencije postavljaju pitanja jesu li sveze među pojmovima ili iskazima u jednome koherentnom sustavu nužne i može li postojati samo jedan koherentan skup iskaza. A ni teo-rija korespondencije nije savršena jer nije moguće provjeriti što u stvar-nosti odgovara univerzalnim, modalnim, hipotetskim iskazima, prošlim ili budućim događajima te iskazima vjerojatnosti.56 Svi ovakvi iskazi čine znanost.

51 Usp. isto, str. 202.52 Usp. nav. mj.53 Usp. isto, str. 191.54 Usp. isto, str. 208-209. 55 Usp. B. Russell, nav. dj., str. 306-307. 56 Usp. I. Macan, nav. dj., str. 32 i 35-36.

223prosinca 2008.


Sljedeće što se mora izvrći kritici jest logička sintaksa s u sebe “ugra-đenim” principom verifikacije koja treba eliminirati nepoželjne besmi-slice u jeziku. Takva posve dogovorena sintaksa o kojoj ovisi semantika besmislenima determinira ne samo metafizičke rečenice nego i brojne rečenice eksperimentalnih znanosti. Pa i eksperimentalna je verifikacija znatno složenija nego što tumače neopozitivisti. “Smisao eksperimenta ne može se, prema tome, naći u nekim partikularnim osjetilima nego u cjelini prethodnih teorija i postavljene aparature.”57

Znanost teži preciznosti i jasnoći svoga jezika. Ali, znaju li fizičari što znači materija, naboj, masa ili energija? Još uvijek duguju taj odgovor.58 Kada je riječ o teorijskim pojmovima i o onome što im u stvarnosti od-govara, i tu postoje različiti odgovori naslijeđeni od srednjovjekovnoga (i suvremenog) problema univerzalija.

U znanosti je poseban problem opažanje pojava. U tom se surječju postavlja pitanje kako verificirati pojavu subatomskih čestica viđenih u jednome eksperimentu, a u drugom ne. Ipak je dovoljno samo jedno registriranje takve čestice da se potvrdi njezina opstojnost.59

Popper, koji je manje izložen kritikama negoli neopozitivisti, nije bio imun na pogrješke. Ponajprije, povijest znanosti svjedoči o važnosti sva-ke teorije za znanstveni razvoj. Popper je pogriješio ako je mislio da je “Einstein oborio Newtona, Planck Aristotela (priroda ne čini skokova), Darvin Linnea itd”60. Ponekad se jedna teorija opovrgne, ali ona i dalje zadržava svoju vrijednost. Ako bi opovrgavanje znanstvene teorije po-primilo oblik zakonitosti, takva bi teorija bila odbačena. Svakako, znan-stvene se teorije ne odbacuju olako. Ako se nova promatranja ne slažu sa starom teorijom, stara se teorija preispituje više puta. U tom smislu valja shvatiti riječi I. Supeka (1915.-2007.) koji kaže da stara teorija potpoma-že rođenju nove teorije, a nova teorija postaje temelj za nove znanstve-ne prodore. U rodoslovnome stablu znanosti jedna teorija proizlazi iz druge pa je tako primjerice “atomska fizika čvrsto kalemljena u svoje

57 I. Supek, “Bijeg u lingvističke dubine”, u: Z. Primorac, nav. dj., str. 419.58 Usp. I. Supek, Teorija spoznaje, str. 82.59 Usp. S. Lelas – T. Vukelja, nav. dj., str. 46.60 I. Supek, Teorija spoznaje, str. 19.

224 HUM 4

Antonio Poljak

klasično stablo”61. Popperov pojam razvića znanosti zvuči optimistično, ali ipak on nehotično izražava suglasnost s teorijom “pesimističke me-taindukcije” prema kojoj nijedna znanstvena teorija nije konačna, nego i najsigurnije teorije budu opovrgnute i zamijenjene novima.62 Osim toga Popper je zaboravio da se znanost ne sastoji samo od univerzalnih iskaza nego i od singularnih.63 Dakle, bilo bi pogrješno misliti da su stare teori-je neistinite, a nove istinite. Jedna teorija premašuje krug iskustva druge, stare teorije, te su one tako sumjerljive. Jedna vrijedi za jedno područje stvarnosti, a druga za drugo, između njih se nalazi zid falsifikacije jed-ne, a prag verifikacije druge teorije: Euklidova geometrija – neeuklid-ske geometrije, determinizam – indeterminizam, Newtonova mehanika – kvantna mehanika itd.64 Dakle, znanost (iskustvo, stvarnost) falsificira i verificira svoje teorije pa joj pripadaju obje ove metode.

Zaključak

Kao i kritički racionalizam, logički pozitivizam pripada evolucijsko-kumulativnoj teoriji znanosti koja uključuje sigurne spoznaje o svijetu što vremenom kvantitativno postaju sve opsežnije, na temelju čega se događa napredak znanosti. Pa ipak, u nekim se svojim tezama udalja-vaju, ili se izravno protive uopće pretpostavkama napretka i kumulacije znanja. Budući da je slijednik empirističke filozofije, logički pozitivizam u krajnjoj konzekvenci dovodi u pitanje spoznaju postojanja svijeta (ide-alizam svijesti), tvrdi nepostojanje nužnosti i općenitosti u prirodi te odriče spoznaju sigurne istine. Ipak, verifikacija se mora prihvatiti kao znanstvena metoda, a ne kao semantički kriterij kako su ga zamislili ne-opozitivisti, jer je nužna za potvrdu teorija.

Popperovo stalno smjenjivanje teorija protivi se progresivnomu znan-stvenom putu. Teorije moraju biti istinite, a ne samo istinolike. Dakako, postoje falsificirane znanstvene teorije. O njima se danas može čitati samo u literaturi o povijesti znanosti. Mnoge su pak otkrivene teorije

61 Isto, str. 33 i 196-197.62 Usp. Z. Primorac, nav. dj., str. 192.63 Usp. S. Lelas – T. Vukelja, nav. dj., str. 34.64 Usp. I. Supek, Teorija spoznaje, str. 193-194.

225prosinca 2008.


verificirane te tako odavno konstituiraju znanstvenu teoriju. Vremenom one postaju stube za nove spoznaje i otkrića. Svjedokom znanstvenoga razvića jest uznapredovala tehnika. Zahvaljujući znanosti, ona smanjuje razdaljine i visine, nekoć za čovjeka nedohvatne i božanske.

Povijest znanosti i znanstvena djelatnost pokazuju nužnost verifi-kacije ili/i falsifikacije u znanosti. Ove se metode mogu shvatiti i kao jedna znanstvena metoda koja pokazuje dokle sežu vrijednosti teorija. Verifikacija i falsifikacija pokazuju gdje se jednu teoriju mora zamijeniti drugom, s tim da ona prethodna i dalje vrijedi s obzirom na iskustvo na koje se odnosi. Dakle, obje metode imaju veliku važnost i nezamjenjivu ulogu u spoznajnome procesu, a time i u sveukupnome razvoju zna-nosti. Pokazati komplementarnost, kompatibilnost i zajedničku važnost tih metoda bila je svrha ovoga rada. Nadati se da se u tome uspjelo.

Literatura

- Carnap, Rudolf, “Preovladavanje metafizike logičkom analizom jezika”, u: Primorac, Zoran, Uvod u filozofiju znanosti, Pedagoški fakultet, Mostar, 2005., str. 501-514.

- Filozofijski rječnik, grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića, III. izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989.

- Fischl, Johann, Geschichte der Philosophie, I. Altertum und Mitte-lalter, 2. unveränderte Auflage, Verlag Anton Pustet, Graz – Salz-burg – Wien, 1948.

- Lelas, Srđan – Vukelja, Tihomir, Filozofija znanosti, Grafički zavod Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

- Macan, Ivan, Filozofija spoznaje, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1997.

- Popper, Karl, “Cilj nauke”, u: Primorac, Zoran, Uvod u filozofiju znanosti, Pedagoški fakultet, Mostar, 2005., str. 523-531.

- Primorac, Zoran, Uvod u filozofiju znanosti, Pedagoški fakultet, Mostar, 2005.

226 HUM 4

Antonio Poljak

- Russell, Bertrand, Mudrost zapada, preveli Marija i Ivan Salečić, reprint, Marjan tisak, Split, 2005.

- Supek, Ivan, “Bijeg u lingvističke dubine”, u: Primorac, Zoran, Uvod u filozofiju znanosti, Pedagoški fakultet, Mostar, 2005., str. 415-424.

- Supek, Ivan, Teorija spoznaje, Bibliotheca encyclopediae moder-nae, knjiga 1., Zagreb, 1974.

- Wittgenstein, Ludwig, Tractatus logico-philosophicus, s uvo-dom Bertranda Russella, preveo i pogovor napisao Gajo Petrović, 2. izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.

227prosinca 2008.


Antonio Poljak

VERIFYING AND FALSYFING OF SCIENTIFIC THEORIES

Summary

Logical positivists plead for the application of verifying criteria in scien-ce as principles which justify the statements of science and give sense to scientific notions and statements. However, such principle questions not only many philosophical terms but also natural-science terms. Principle of verifying, connected with the method of induction, does not guarantee necessity and generality of verified theory. Critical rationalism of Karl Popper reminded us of the problem of justifying values of incomplete in-ductive concluding and it pleads for the principle of refuting (falsifying) scientific theories by deductively made singular statements. Possibility of falsifying some theory is a criterion for determining boundaries between scientific statements and unscientific attitudes of mathematics, logics and metaphysics. With this paper the author tries to point to incompleteness of both mentioned theories in the case when they pretend to exclusiveness of their method, but also to their scientific importance, compatibility and mutuality.

Key words: logical positivism, principle of verification, method, induc-tion, Popper, critical rationalism, deduction, falsification.

228 HUM 4

UDK 792.97(497.5 Zadar) Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 10. X. 2008.Teodora VigatoSveučilište u Zadru

POLJSKO-HRVATSKE LUTKARSKE VEZE

Sažetak

Autorica u ovome radu istražuje utjecaj poljskoga lutkarstva na hrvatski lutkarski izraz. Najprije analizira tekstove poljskih autora koji su se igra-li na zadarskoj sceni: Stršljen hoće da ratuje (1963.) Woitecha Cinybul-ka, Četiri kozlića, Vuk i kozlići, (1967.) Jana Grabowskoga, Tajanstvena Ladica (1971.) Juliusza Wolskoga te Guignol u Parizu (1981.) Jana Wil-kowskoga i Leona Moszcyńskoga, zatim režijske koncepte poljskih reda-telja Edvarda Dobraczynskoga koji je na scenu postavio djelo poljskoga književnika Ladislava Dvorskoga (1969.) i Wiesłava Hejna koji je u Ka-zalištu lutaka Zadar režirao tri predstave: bila je to najprije Celestina (1976.), zatim Muke svete Margarite (1990.) i Don Quijote (1998.). Po-etske posebnosti poljskoga lutkarstva autorica prepoznaje u tekstovima što ih je pisao Luko Paljetak, u različitim režijskim konceptima, zatim u posebnim inscenacijskim zahvatima, u afirmaciji kazališta lutaka za odrasle i u približavanju lutkarskoga izraza poezije.

Ključne riječi: lutka, predstava, scena, tekst, paravan, Kazalište lutaka u Zadru, poljsko lutkarstvo, Luko Paljetak.

Uvod

Današnji oblik europskoga lutkarstva svoju je povijest započeo po-slije Drugoga svjetskog rata. Od tada se prepoznaje njegova vlastita zakonitost, vlastiti estetski kriterij, poseban repertoar, posebni režijski koncepti, animacijske zakonitosti, likovnost lutke i sve ostale kompo-

229prosinca 2008.

nente što čine lutkarstvo posebnom prikazivačkom umjetnošću. Proces emancipacije lutkarstva u odnosu na dramsko kazalište najprodornije je teklo u onim zemljama u kojima je do sredine 20. stoljeća zabilježena vrlo skromna ili uopće nikakva lutkarska tradicija. Lutkarstvo se poče-lo razvijati bez ikakvih povijesnih asocijacija samo kao novootkriveno područje, bez starih konvencionalnih odnosa, bez predrasuda i bez op-terećenja tradicijom. Upravo u takvim okolnostima nastalo je poljsko lutkarstvo. Hrvatska lutkarska javnost s njegovim se radom upoznala na Jugoslavenskome festivalu djeteta u Šibeniku 1963. godine.1

Istraživanje hrvatsko-poljske lutkarske veze u ovome je radu ograni-čeno na Kazalište lutka u Zadru jer su spletom okolnosti takve veze bile izrazite. Iz povijesti zadarskoga lutkarstva doznajemo kako su se na sce-ni Kazališta lutaka u Zadru igrali tekstovi poljskih autora, zatim kako su poljski redatelji režirali u Zadru i kako je Kazalište lutaka iz Zadra gosto-valo u Poljskoj. Svoj scenografski rukopis Branko Stojaković2 ispisivao je prema poljskomu narodnom likovnom izrazu o čemu svjedoče knjige što

1 Na Jugoslavenskome festivalu djeteta u Šibeniku prvi poljski redatelj bio je Henryk Ryl i ansambl kazališta Arlekin iz Łódźa. On je gostovao s dvjema predstavama koje je režirao po vlastitome tekstu: Neobični izum profesora Orzoszeka i Šarena pjesmica. Ponovno se poja-vio 1965. godine s predstavom što ju je režirao po vlastitome tekstu Arlekinada i s predsta-vom Pet krabulja majstora Fantaste što ju je režirao prema tekstu Zofie Nawrockae. S istim kazalištem u Šibeniku je gostovao i Henryk Jurkowski 1989. godine. On je režirao predstavu Poljska pučka szopka po tekstu Stanisłava Ochmańskoga. Iz Łódźa je gostovalo i Državno lutkarsko kazalište Pinokio s predstavom O čemu pričaju godišnja doba po tekstu Oskara Kolberga-Janusza Galewicza koju je režirao J. Galewicz (1970.) te s predstavom Zamolite čička da se ne kači za koju je tekst napisala Hanna Cyganik, a režirao Jan Prochyra (1977.). Boccacciov Decameron postavio je na scenu J. Prochyra (1977.). Državno lutkarsko kazali-šte Lubin gostovalo je na festivalu s predstavom Timoti među pticama Jana Wilkowskoga u režiji Stanisłava Ochmańskoga (1974.) i s predstavom Triptih Staropoljski Henryka Jur-kowskoga u režiji S. Ochmańskoga (1974.). Državno lutkarsko kazalište Opol gostovalo je s predstavama Pifove avanture po tekstu A. Žukowske – M. B. Astrachana u režiji Zygmunta Smandzika (1976.) i s predstavom Ptice Z. Smandzika (1977.). Podatci su preuzeti iz djela Šibeniče, budi dijete, Šibenik, 2001., str. 97-100.

2 Usp. Antun Travirka, Branko Stojaković, Zadar, 1997., str. 61. Branko Stojaković (1937.-1992.) kao scenograf radio je u Kazalištu lutaka u Zadru od 1960. godine do svoje tragične smrti uz prekid od samo nekoliko godina kada je radio kao samostalni likovni umjetnik. U kazalište lutaka došao je na nagovor dr. Vjekoslava Maštrovića koji je otkrio njegov likovni talent. Pohađao je likovni tečaj što su ga vodili akademski slikar Alfred Petričić i akademik Ivo Petricioli. Surađivao je u svim lutkarskim kazalištima u bivšoj Jugoslaviji i gostovao u Žilini (Slovačka), Reggio Emiliji (Italija), Łódźu (Poljska) i Biełsko – Białoj (Poljska).

230 HUM 4

Teodora Vigato

se nalaze u njegovoj knjižnici.3 U nesređenome arhivu Kazališta lutaka u Zadru nalaze se tekstovi poljskih autora, međutim ovdje će se podjednako govoriti i o predstavama i o komunikacijskome kanalu kao materijalnome nositelju kazališne poruke. Komunikaciju možemo rekonstruirati jedino preko novinskih iskaza koji nisu uvijek relevantni jer nisu analitični i sve-obuhvatni, a pisani su više-manje impresionistički. Spominjemo još i polj-skoga teoretičara Henryka Jurkowskoga koji je za monografiju u povodu dvadeset godina zadarskoga lutkarstva napisao zanimljiv tekst u kojemu govori o osnovnim smjerovima suvremenoga lutkarstva.4 Jurkowski napo-minje kako u europskom lutkarskom izrazu sredinom 20. stoljeća dolazi do korijenitih promjena. Naime, to je doba kada se ruši paravan, a anima-tor staje licem u lice prema publici. Lutka se odvaja od animatora i počinje govoriti publici vlastitim životom. Lutkarstvo se udaljuje od glumačkoga kazališta, a lutka sve više sliči naivnomu pučkom lutkarskom izrazu. U suvremenome lutkarstvu lutka prestaje biti malim idolom i postaje skul-ptura ili predmet pogodan za scensko djelovanje čiji talent definira lutkar. Suvremeni lutkar scenske lutke degradira u predmete, figure, rekvizite i stvara svijet kojim sâm vlada, a s druge se strane lutka i čovjek izjednačuju ne samo u metaforičnome nego i u doslovnome smislu. Lutka i glumac postaju partneri.5 Partnerstvo se temelji na istovjetnosti njihovih scenskih funkcija. Čovjek stupa na scenu koja je bila rezervirana samo za lutke kao njezin poželjni partner. Ne smijemo zaboraviti kako je život lutke uvijek magičan bez obzira vidi li se animator ili se animator skriva iza paravana.

1. Poljski autori na zadarskoj lutkarskoj sceni

Prvi dramski predložak poljskoga autora koji se igrao u Kazalištu lu-taka u Zadru jest Stršljen hoće da ratuje (1963.) Woitecha Cinybulka, u prijevodu Olge Popović Poznatov.6 Predstavu je režirao Zvonko Festini,

3 Izdvajamo knjigu Zenobiusz Strzele, Polska plastyka teatralna, Warszawa, 1963.4 Henryk Jurkowski, (bez naslova) Dvadeset godina kazališta lutaka u Zadru, Zadar, 1972.

Članak je posebno napisan u povodu dvadesete obljetnice Kazališta lutaka u Zadru.5 Isto.6 Godinu dana poslije, 7. veljače 1964., ova je predstava praizvedena i u Gradskome kazali-

štu lutaka u Splitu. Režiju potpisuje Mirko Čović, a scenu i lutke napravio je Vinko Protić. Usp. Gradsko kazalište lutaka Split: Monogarfija 1945.-1995., Split, 1995. U Splitu se pojavio

231prosinca 2008.


a scenografiju i lutke potpisuje Branko Stojaković. Na estetsku vrijed-nost teksta osvrnuo se tadašnji kritičar iz lokalnoga tjednog lista Narod-ni list rekavši kako je riječ o kvalitetnome literarnom tekstu, ali je radnja razvučena jer dramaturška crta nije provedena do kraja. Redatelj Zvon-ko Festini radnju je vješto sažeo na pet slika i tako dobio na dinamič-nosti.7 Glavni junaci ove priče životinje su koje imaju ljudske osobine. Zanimljiva su bila mizanscenska rješenja u predstavi jer su lutke na po-zornicu stizale u automobilu. Osim toga autori su u predstavi pomiješali lutke na štapu i kazalište sjena, što je tada bila novina jer se preferirala jedinstvena vrsta lutaka u predstavi. Publika je ipak najbolje prihvatila glazbu koja je bila u ritmu tvista.8 U inscenaciji predstave Stršljen hoće da ratuje prepoznaje se scenografski rukopis Branka Stojakovića.9

Na zadarskoj lutkarskoj sceni postavljeni su tekstovi poljskih autora Jana Grabowskoga10 i Milana Pavlika11 čije predstave nisu značile poet-ske zaokrete u hrvatskome ili zadarskom lutkarstvu. U arhivu Kazališta lutaka u Zadru pronašli smo tekst Jana Grabowskoga Četiri kozlića ili

još jedan naslov istoga autora. Riječ je o predstavi koja nosi naslov Igračke na ulici. Nju je režirao Zvonko Kovač, scenografiju potpisuje Ranko Tolić, a lutke je izradio Ivica Tolić. U Kazalištu lutaka “Domino” iz Rijeke igrana je predstava Woitecha Cinybulka Čudotvorni ormarić (1964.) koju je prevela Zora Simić, a režirao Berislav Brajković. Usp. Repertoari: Abecedni popis i kazalo, knj. 3., urednik Branko Hećimović, Zagreb, 2002.

7 Usp. R. Dobra, “Preteško za djecu. Dječji igrokaz Stršljen hoće da ratuje na sceni Kazališta lutaka u Zadru”, Narodni list, br. 603., 23. 3. 1963.

8 Usp. isto. Likove mrava Cik i Cak vješto su animirale Helena Nuhanović-Miodrag i Nevenka Filipović. Stršljena je animirao Abdulah Seferović. Josipa Gatara predstavila je lik gostioni-čarke Buba Mare ostvarivši jednu od najboljih svojih uloga.

9 Slike što ih je snimio Ante Brkan, a predstavljaju mrave Cika i Caka, nalaze se u monografiji Abdulaha Seferovića Kositreni vojnici zadarskog lutkarstva, Kazalište lutaka, Zadar, 2001., str. 14. Na likovima Cika i Caka prepoznajemo tipičnu Stojakovićevu stilizaciju: glave su dominantne i izraženoga volumena, reducirani su svi detalji osim izrazito krupnih očiju. Odjeća je kreirana u jednostavnim velikim formama krupnoga detalja kao što su velika du-gmad i naglašeni uzorak na tkaninama. Usp. A. Travirka, nav. dj., str. 6.

10 Dinka Ozretić režirala je predstavu Vuk i kozlići (1965.) u Lutkarskome kazalištu “Pionir” u Splitu.

11 Kosovka Kužat je 1965. godine na scenu Kazalište lutaka u Zagrebu postavila tekst Tri snjež-na bijelića koji je adaptirala prema literarnomu predlošku Milana Pavlika. Predstavu je ob-novila 1975., ali pod nazivom Tri sniješka bijelića. Ista predstava Tri snješka pojavljuju se u Zadru 1969. u režiji Milene Dundov i kao ponovno obnovljena predstava 1983. godine. Bila je to novogodišnja predstava u kojoj se javlja živi glumac koji glumi Djeda Mraza. Usp. N. D. “Stopedeset predstava”, Narodni list, br. 947., 13. 12. 1969. U Rijeci je postavljena na scenu 1987. godine u režiji Josipa Pihlera.

232 HUM 4

Teodora Vigato

Vuk i kozlići koji je sa slovenskoga preveo Mile Gatara.12 Taj tekst nije nudio mogućnost miješanja znakovnoga sustava glumačkoga i lutkar-skog izraza jer se pojavljuju samo životinjski likovi. Osim toga režiju potpisuje Mile Gatara koji je predstavnik stare škole gdje se preferirao čisti lutkarski izraz.13 Redatelj je stavio tekst u prvi plan pa je predsta-va bila dugačka, na trenutke čak i nezanimljiva. Nove lutkarske poetike polako su istiskivale ustaljene oblike lutkarskoga izraza. Bez obzira ko-liko se Mile Gatara prilagođivao novomu duhu, njegove su režije uvijek imale prizvuk stare poetike koja u prvi plan stavlja tekst, a tek onda lut-karsku igru. Likovi su bili opterećeni govorom i lutkama nije bila dana mogućnost da se razigraju u svome svijetu, a suvremeni lutkarski izraz živi samo onda ako je pun iznenađenja, obrata, sukoba i igre. Djecu više zanima dinamična animacija negoli suhoparna priča. U ovome tekstu javljaju se zametci drukčijega prezentiranja konvencionalnih priča.14 Ti-jekom predstave vuk se izravno obraća publici za pomoć pa je za kritiča-ra iz lokalnih novina bila upitna sama didaktičnost predstave.15

12 Mile Gatara (1909.-1978.), prvi lutkarski redatelj u Zadarskome kazalištu lutaka, režirao je i prvu lutkarsku predstavu, Crvenkapicu, danas kultnu predstavu s kojom svake godine poči-nje kazališna sezona. Prije nego što je počeo raditi u Kazalištu lutaka, bio je član Narodnoga kazališta u Zadru, i to od 1948. do njezina ukinuća 1963. godine, a potom je nakratko radio u kazalištima u Vršcu i Zenici. Bavio se i dramatizacijom pa je poslije njega ostalo deset dramatizacija, a okušao se čak i u dvije scenografije. Dramatizacija Troporko i tri Župančića prema pripovijesti Ivane Brlić Mažuranić donijela mu je i prvu nagradu Društva za vaspita-nje djece u Novome Sadu, a nagrađena dramatizacija otkupljena je za prijevod na mađarski. Predstava Kekec u Gatarinoj režiji snimljena je za RAI, a Čudnovate zgode šegrta Hlapića, također u Gatarinoj režiji i dramatizaciji, snimljena je za RT Zagreb.

13 Više o redateljskoj poetici Mile Gatare u mojemu radu “Dvije poetike zadarskog kazališta lutaka”, Zbornik radova Visoke učiteljske škole u Zadru, god. 1., br. 1., str. 7-24.

14 U poljskim lutkarskim predstavama sadržaj bajke s jedne se strane trebao uskladiti s ko-munističkom formulom, a s druge strane bajka je davala mogućnost različite interpretacije. Mnogoslojnost značenja raznih situacija ponekad je mogla biti drukčija od službene mo-ralne poruke. Usp. H. Jurkowski, Povijest europskog lutkarstva, II. dio dvadeseto stoljeće, Zagreb, 2007, str. 249 i 250. Poljsko lutkarstvo u doba socijalističkoga realizma rabio je bajke za prikazivanje klasne borbe. Kao i hrvatski autori, i poljski su lutkari svoje uzore tražili u sovjetskim djelima. Dominirao je lutkarski realizam koji je zahtijevao posebne dramaturške zahvate u tekstovima namijenjenima glumačkomu kazalištu.

15 Marko Vasilj, “Standardna izvedba: Glumci zadarskog Kazališta lutaka izveli dječji igrokaz Vuk i kozlići Jana Grabowskog u režiji Mile Gatare”, Narodni list, br. 939, 18. 10. 1969. Pred-stava je bila postavljena i na lutkarsku scenu kazališta lutaka u Splitu u režiji Dinka Ozretića, a lutke i scenografiju izradio je Ivica Tolić i postavio na scenu Kazališta Trešnja (1987.)

233prosinca 2008.


Lutkarski tekst Tajanstvena Ladica poljskoga autora Juliusza Wol-skoga16 u prijevodu Milorada Dragovića i u režiji Mile Gatare postavljen je na scenu Kazališta lutaka u Zadru 1971. godine.17 Dramaturg i lektor teksta bio je Luko Paljetak18 dok se za scenu i lutke pobrinuo Branko Sto-jaković. Već iz radnoga naslova Student i lutke19 doznajemo kako junaci ove priče dolaze iz različitih svjetova. U popisu osoba stoji: živa oso-ba – tetka Amalija, dama šezdesetih godina koju igra Marija Moković i Oleg – student kojega u zadarskoj postavi igra Karlo Šoletić. Lutke su: Defektor – degradirani bravar, Pankracije – degradirani konobar, Pacu-sja – naivna dječja lutkica i Pacusj – lutka naivnoga dječačića. Posrednik između dvaju svjetova lutkarska je animacija pa je zato glavna junakinja glumica. U prvome činu bivša glumica predstavlja lutke/likove studentu i publici. Zanima je samo trenutak igre i ne gradi scenski lik koji je od-nekud došao i koji poslije igre nekamo odlazi. U didaskaliji stoji: krat-ka igra dviju lutaka. (Čin prvi) Na pitanje što je dalje bilo jednostrano odgovori kako je upravo u tome trenutku predstava završila. Čak je i pouka stavljena u drugi plan, dok predstavom dominira lutkarska igra. U drugome činu dvije stare lutke koje je glumica Amalija bacila u košaru udružuju se s ostalim lutkama/likovima i stvaraju zaplet. Cijelo vrijeme igru ravnopravno vode glumci i lutke koje im postaju partneri.

Rečeno je kako je dramaturg ove predstave bio Luko Paljetak. On je napisao i dramski tekst Bajka o kraljevim trešnjama gdje se također po-javljuju glumci koji su izbačeni iz kazališta poslije čega i lutke i glumci

16 U Dječjemu kazalištu “Ognjen Prica” iz Osijeka na scenu je postavljena predstava Olek i lut-ke Juliusza Wolskoga (1962.) u prijevodu Milorada Dragovića i režiji Ivana Baloga i ponovo 1970., ali pod nazivom Tajanstvena ladica i u prijevodu i režiji Stevana Štukelje.

17 N. D. “Do kraja godine tri premijere”, Narodni list, br. 1037. 18. 9. 1971.18 Luko Paljetak počeo je raditi u kazalištu lutaka 1968. godine najprije kao glumac, zatim kao

dramaturg i na kraju kao redatelj. Za vrijeme boravka u Zadru napisao je tekstove: Novo-godišnja priča, Bajka o kraljevim trešnjama, Ratkove avanture, Prijatelji iz vesele kutije, Duhovi s planete Strahurn. Režirao je predstave H. Ch. Andersena – Marijana Blaće Ružno pače (1971.), Aleksandera Marodića Grajko i Čupavko (1977.), H. Ch. Andersena – Marijana Blaće Postojani kositreni vojnik (1979.) i tekst koji je napisao zajedno s Anamarijom Paljetak Priče iz djetinjstva (1983.). O svestranosti Luke Paljetka govori i činjenica kako je bio autor koreografije i songova za predstavu Čarobna papuča (1973.). Usp. Luko Paljetak, “Luko Paljetak – bio-lutkografija”, Lutke za kazalište i dušu, Zagreb, 2007., str. 197-202.

19 N.N., “Premijera u kazalištu lutaka”, Slobodna Dalmacija, br. 8209, 30. 7. 1971.

234 HUM 4

Teodora Vigato

igraju paralelne dramske igre. Na sličnim motivima temelji se predstava Guignol u Parizu koja je značila prekretnicu u europskome lutkarstvu.

Predstava Guignol u Parizu Jana Wilkowskoga i Leona Moszcyńsko-ga u prijevodu Borislava Mrkšića na hrvatskoj lutkarskoj sceni prvi se put pojavljuje u dječjemu kazalištu Ognjena Price u Osijeku 1967. godi-ne u režiji Bohdana Slavika, inače scenografa iz Hrvatskoga narodnog kazališta Osijek, dok se u Zadru igrala sa zakašnjenjem istom 1981. godi-ne u režiji Borislava Mrkšića. Međutim, godine 1976., na inicijativu Re-publičke komisije za kulturnu razmjenu u inozemstvu, Kazalište lutaka u Zadru organiziralo je gostovanje ansambla kazališta lutaka iz Žiline (Slovačke) koji su se zadarskoj publici predstavili predstavom Guignol u nevolji Jana Wilkovskoga i Milana Tomašeka.20 Još ranije, 1972., zadarski lutkari imali su priliku vidjeti ovu predstavu na PIF-u u izvođenju lutka-ra iz Košice (Slovačka).21

Kao što je već rečeno za kultnu predstavu22 koja se obično prevodi kao Guignol u nevolji, tekst su napisali poljski autori Jan Wilkowski i Leon Moszczyński. Rukopis što smo ga pronašli u arhivu Kazališta lu-taka u Zadru naslovljen je: “Guignol u Parizu Igra za dva glumca i šest lutaka. Preveo i obradio i tekstove pjesama napisao Borislav Mrkšić.” Nabrojeni su posebno živi glumci, a posebno lutke: Jean i policajac su glumci, a Guignol, Madelon, Gnaffron, Sudac, Policijski komesar i Mač-ka Franchette su lutke. Uspoređujući rukopis s napisima o predstavi ko-jih ima mnogo,23 pretpostavljamo da je riječ o istome tekstu koji je samo adaptiran za Kazalište lutaka u Zadru. U koncepciji autora odmah pre-

20 N. N., “Lutkari iz Čehoslovačke u Zadru”, Narodni list, br. 7177, 30. 10. 1976. Ime Milana Tomašeka ne spominje se ni u jednoj monografiji. Uz Wilkowskoga se uvijek kao autor spo-minje Moszczyński.

21 Usp. Dubravka Erceg, “Zvijezde bez deviza”, Vjesnik, br. 9204, 12. 10. 1972. Međutim, Tahir Mujčić (“Bez staniolskog bljeska i filtra u glavi”, Telegram, br. 54, 14. 10. 1972.) predstavu je proglasio monotonom, suhoparnom i dosadnom.

22 Na svjetskome lutkarskom festivalu UNIMA 1958. godine dominirali su Poljaci koji se nisu mogli pohvaliti velikom lutkarskom tradicijom i zasluženo odnijeli glavnu nagradu s pred-stavom Guignol u nevolji u režiji Jana Wilkowskoga.

23 O predstavi je najviše pisao H. Jurkowski, Povijest europskog lutkarstva, II. dio, str. 260-263. i Metamorfoze pozorišta lutaka u XX. veku, 2006., str. 73; zatim Miroslav Česel, “Čo-vek-igrač na pozornici lutkarskog teatra”, Pozorište, god. XXIX, 1-2, 1987., str. 60-61.

235prosinca 2008.


poznajemo povezanost postulata o teatarskome teatru Edwarda Gordo-na Craiga i epsku formulu Bertolta Brechta.24

2. Poljsko-zadarski kontakti

S poljskim lutkarstvom zadarski su se lutkari prvi put susreli u Ši-beniku 1963. godine.25 Henryk Ryl, umjetnički voditelj kazališta Arlekin iz Poljske, upoznao je sudionike studijskoga dijela festivala s načinom svojega rada. U njegovim predstavama svaki animator sam režira ulogu potpuno slobodno prema svojim zamislima. Tada su uspostavljeni kon-takti i dogovorena je suradnja između poljskoga i zadarskog lutkarstva.26 Zadarsko kazalište lutaka imalo je u planu svake godine uputiti po dva svoja člana na specijalizaciju u Poljsku. Osim toga organizirali su raz-mjenu gostovanja s poljskim kazalištima. Dva poznata poljska redatelja Jan Wilkowski i Adam Dobrachinsky najavili su rad u Kazalištu lutaka u Zadru.27

Zadarsko Kazalište lutaka prvi je put boravilo u Poljskoj godine 1971. s predstavom Ali baba i razbojnici,28 a drugi put 1976. s predsta-vom Bajka o caru Saltanu.29 Druga turneja po Poljskoj trajala je mje-sec dana i tada su nastupili na međunarodnome lutkarskom festivalu u Bielsku-Białeju.

Već je spomenuto kako je kazalište lutaka iz Žiline gostovalo u Zadru pa su članovi lutkarskoga ansambla krenuli 1971. godine na uzvratno go-stovanje u Slovačku. Odigrali su dvije predstave u Žilini. Upoznali su se s lutkarskim i dramskim predstavama svojih domaćina. Posljednjega dana

24 H. Jurkowski, Metamorfoze…, str. 73.25 “Uspjeh zadarskog kazališta lutaka na III. festivalu djeteta u Šibeniku”, Narodni list, br. 618,

13. 7. 1963.26 N. Marinković, “V. Jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku. Besprijekorna predstava za-

darskih lutkara”, članak se nalazi u arhivi kazališta lutaka i nema podatke. Međutim, pretpo-stavljamo da je to bilo 1965. godine jer se tada odvijao V. festival.

27 Z. M., “Razmjena gostovanja. Na lutkarskoj sceni u Zadru režirat će dvojica poljskih redate-lja. Lutkari na turneji po Čehoslovačkoj?”, Narodni list, god. 18, br. 867, 18. 5. 1968.

28 Paljetak je režirao tekst V. Maslova Alibaba i razbojnici u kojoj i glumi, a za scenu i lutke se pobrinuo Branko Stojaković.

29 Predstavu Bajka o caru Saltanu dramaturški je obradio i režirao Edi Majaron, dok je sceno-graf i kreator lutaka bio Branko Stojaković.

236 HUM 4

Teodora Vigato

boravka u Slovačkoj dobili su poziv da posjete Łódź u Poljskoj. Prihvatili su poziv, odigrali tri predstave i sklopili niz radnih dogovora. Ovaj posjet Slovačkoj i Poljskoj donio je Kazalištu lutaka u Zadru suradnju s najpozna-tijim lutkarskim režiserima koji su kasnije u Kazalištu lutaka u Zadru reži-rali predstave.30 U ostavštini scenografa Branka Stojakovića pronašli smo izrezak iz poljskih novina u kojemu se govori kako je u poljskome gradu Łódźu u kazalištu Pinokio gostovalo Kazalište lutaka iz Zadra s predsta-vom Alibaba i razbójicy.31 U poljskim novinama Gloc robotniezy zapisana je vrlo opširna kritika na izvedbu predstave Bajka o kralju Saltanu. Tu stoji kako je Kazalište lutaka u Zadru uspjelo ostvariti kontakt s publikom spontanom igrom glumaca, a za lutke novinar kaže kako su jednostavne, rustične kao da vuku podrijetlo iz narodnoga rezbarenja u drvetu.32

Zadarski su lutkari iste godine primili službeni poziv za Internaci-onalni festival lutkarskih kazališta koje se održavao u Bielsku-Białeju. Na ovome festivalu izveli su predstavu Bajka o caru Saltanu. U sklopu festivala bila je izložba plakata i lutaka iz Kazališta lutaka u Zadru. Na festivalu se sklopilo mnogo poznanstava pa je tako dogovoreno da će dekan lutkarske akademije u Wroczłavu Wiesław Hejno režirati u Za-dru. Dogovoreno je kako će se razmjenjivati tekstovi. Poljski će lutkari igrati hrvatske tekstova, a zadarski lutkari poljske.33

Na četvrtome susretu lutkarskih kazališta Hrvatske 1972. godine, održanome u Zadru u okviru proslave dvadesete godišnjice Kazališta lutaka u Zadru, kao žiri bili su pozvani gosti iz Poljske: Henryk Jur-kowski, tadašnji načelnik ministarstva za kulturu u Poljskoj, i Marta Janic, umjetnička direktorica kazališta lutka Pinokio iz Łódźa.34 Po-

30 Usp. N. D., “Uz prvo gostovanje zadarskog Kazališta lutaka u Slovačkoj i Poljskoj. Plodna suradnja”, Narodni list, br. 1024, 19. 6. 1971.

31 Usp. Express ilustrowany, rok. XXVI, br. 129, 3. 3. 1971. 32 Usp. Jerzy Kwieciński, “Lalkomy świat wyobraźni. Po wizycie gości z Zadaru”, Glos robot-

niczy, Łódź, 21. V. 1976. i Z. A., “Pohvale iz Poljske”, Narodni list, 12. VI. 1976. U poljskim ča-sopisima Dziennik popularny Łódź, od 17. svibnja 1976., i Glos robotniczy, također iz Łódźa, istoga datuma, zabilježeno je gostovanje Kazališta lutaka iz Zadra. Izvatke iz novina ustupila mi je udovica Branka Stojakovića.

33 Navodi Z. A. i citira poljskoga kritičara. Usp. “Pohvale iz Poljske”, Narodni list, br. 1205, 12. 6. 1976.

34 Usp. “Formiran službeni žiri IV susreta lutkara RH Hrvatske u Zadru”, Narodni list, br. 1089, 21. 10. 1972.

237prosinca 2008.


zvani gosti iz Łódźa izveli su čistu lutkarsku predstavu Orlovi i trube i predstavu Ela u uspavanoj zemlji koja je bila rađena kao kazalište ma-skâ.35 Lutkarska predstava Orlovi i trube bila je neka vrsta recitala po-vijesti Poljske. Sastojala se od najomiljenijih pjesama i igara poljskoga naroda i od ključnih događaja koji su obilježili poljski narod u nekoliko posljednjih stoljeća. Takav tip predstave najpogodniji je za gostova-nje izvan zemlje, pun je ljubavi i pomalo tuge zbog krvave prošlosti, ujedno i primjer kako se kroz igru, glazbu i poeziju može lako učiti nacionalna povijest i razvijati u djece ljubav prema domovini.36 Poljski lutkari koji su otvorili festival nisu došli s predstavama koje su arti-stički uzdigle poljsko lutkarstvo u sam vrh svijetloga lutkarstva nego su odabrali lutkarsko-scenski prikaz nacionalnih pjesama iz povijesti poljskoga naroda. Lutke su sveli na ilustratore povijesnih bitaka, patri-otskih i vojničkih pjesama i plesova.37

Poljsko lutkarsko kazalište u drugoj polovini 20. stoljeća polazilo je od kulturne tradicije i folklora, međutim lutkarski je izraz odredila li-teratura i stvaralaštvo individualnih umjetnika.38 Po uzoru na poljske umjetnike zadarski su umjetnici na scenu postavili narodnu priču o li-jepoj Mari. Marta Janic je u Państwowy teatr lalek Pinokio u Łódźu na scenu postavila tekst Pere Mioča Pięzna Maria (Lipa Mare), a za sce-nografiju se pobrinuo zadarskih scenograf Branko Stojaković. Drama je rađena po motivima epske narodne pjesme. Radnja se događa u 17. sto-ljeću u Travniku, Sinju i uz rijeku Cetinu.39 Podatci o održanoj predstavi nalaze se u spomenutome časopisu Glos robotniczy, a njih potpisuje isti kritičar Jerzy Kwieciński.40

35 Usp. A. S., “IV. Festival lutkara Hrvatske”, Slobodna Dalmacija, br. 1323, 18. 10. 1972.36 Usp. N. D., “Slavlje zadarskih lutkara”, Narodni list, br. 1089, 21. 10. 1972.37 Usp. Abdulah Seferović, “IV susret lutkarskih kazališta hrvatske u Zadru. Revija zrelih

ostvarenja”, Slobodna Dalmacija, br. 1389, 2. XI. 1972.38 H. Jurkowski, Povijest…, II. dio, poglavlje “Folklor, put do nacionalne pripadnosti”, str.

256-260.39 Prema kazališnome listiću koji je tiskan 14. 9. 1974. i plakatu koji je rađen za spomenutu

predstavu. Inače, na plakatu i kazališnome listiću dominiraju dva stilizirana lika, muški i ženski, koja su odjevena u cetinjsku narodnu nošnju.

40 Jerzy Kwieciński, “Spotkanie z egzotkyką”, Glos robotniczy, Łódź, 24. II. 1975.

238 HUM 4

Teodora Vigato

3. Poljski redatelji kao gosti u Kazalištu lutaka u Zadru

Edward Dobraczyński, istaknuti poljski redatelj iz Gdańska i pred-stavnik lutkarskoga novog vala, kao gost Kazališta lutaka na scenu po-stavlja djelo poljskoga književnika Ladislava Dvorskýoga Dobri zmaj u prijevodu Miroslava Šicela i Jozefa Kurdybełskoga. Zadarsko Kazalište lutaka ovom je predstavom ušlo u krug najboljih lutkarskih kazališta u zemlji.41 Prvi put igra živi glumac s lutkom kao partnerom.42 U razgo-voru s novinarom redatelj Dobraczyński kaže kako je pristalica istraži-vanja novih formâ da bi što potpunije i bolje iskoristio sve mogućnosti scenskoga izraza lutke.43 Glumac se ne skriva iza paravana. Animacijski postupci nisu više tajna jer ih publika može vidjeti, kao da se pred nama događa istina.44

Redatelj Dobraczyński uzeo je jedan naivan tekst koji je avangardnim režijskim zahvatima pretočio u dobru lutkarsku predstavu. U tome su mu pomogli i izvrsni zadarski lutkari. U ovoj predstavi djeca su se naj-prije zabavljala dok je učenje moralnih normâ bilo u drugome planu. Na projektu je sudjelovala i Gizela Karłowska koja je skicirala lutke, a Branko Stojaković izradio je lutke. Glazbu potpisuje Wande Dudanowi-cz. Kao zanimljivost navodimo kako je u ovoj predstavi glumio Luko Paljetak.45

41 M. Vasilj, “Zadrani najbolji”, Narodni list, br. 939. 18. 12. 1969. Na susretu lutkarskih kaza-lišta u Opatiji 1969. predstava Dobri zmaj bila je popraćena spontanim i dugim pljeskom uglavnom odrasle publike koja dobro poznaje lutkarstvo.

42 N. N., “Edward Dobraczyński režira Dobrog zmaja”, Narodni list, br. 918. 24. 5. 1969.43 R. K., “Koristim sve mogućnosti scenskog izraza. Razgovor s poljskim režiserom Edwardom

Dobraczyńskim”, Narodni list, br. 919. 31. 5. 1969. i N. D. “Stopedeset predstava”, Narodni list, br. 947. 13. 12. 1969. Pero Mioč, tadašnji ravnatelj Kazališta lutaka u Zadru, rekao je kako je u predstavu Dobri zmaj uloženo dva puta više sredstava nego što se obično ulaže u predstave, ali je to bio dobro uložen novac jer je ta predstava donijela veliko priznanje i otvorila nove mogućnosti zadarskomu lutkarstvu.

44 A. I., “U očekivanju najbolje predstave”, Narodni list, br. 1004. 30. 1. 1971. 45 M. Vasilj, “Puna afirmacija lutkarske umjetnosti. Ansambl Kazališta lutaka izveo je pret-

premijeru predstavu Dobri zmaj, Ladislava Dvorskog u režiji Edwarda Dobraczyńskog”, Na-rodni list, br. 923. 30. 6. 1969. Novinar je zabilježio kako su izvrsni zadarski glumci glumili na granici kiča. Lutkarska predstava snimljena je za televiziju. U televizijskim najavama stoji naslov Lutkarska bajka, Dobri zmaj, Televizija Zagreb uz koji je ispričan kratki sadržaj. U arhivu Kazališta lutaka pronašli smo izvatke iz novina uz koje ne stoje nikakvi podatci.

239prosinca 2008.


U arhivu kazališta lutaka našli smo tekst po kojem su glumci radi-li predstavu.46 Priča se temelji na neskladu između predodžbe o zmaju i onog što zmaj u ovoj priči predstavlja. Zmaj Dobrić ili Ćućo voli dinje i kakao sa šlagom. U klasičnim bajkama oni obično proždiru djecu ili svake godine žele pojesti po jednu lijepu kraljevnu. (str. 3)47 Kraljević obično mora ubiti nekog zmaja jer zmajevi su loši. Kada Zmaj i Kraljević uhvate Babu Narogušu šalju je u drugu bajku gdje neće moći učiniti nikome ništa nažao. Kraljević koji je pobijedio Babu Narogušu ili neku drugu strašnu čarobnicu, ženi se sa svojom kraljevnom. Kraljević u ovoj priči nema kra-ljevnu što ne smeta Zmaju. On će je stvoriti iz neke druge bajke. Bit će to Nezaboravna, kraljevna o kojoj kraljević sanja: imala je malu bijelu i plavu haljinicu, zlatne kose i usta kao kremu od jagoda. (str. 15)

Dogodila se modernizacija stare bajke ili nastala je antibajka koja je po svojoj strukturi pogodna za lutkarska uprizorenja. Likovi u lutkar-skim tekstovima su basnovite životinje, mitska bića, kraljevi, kraljice, princeze, zmajevi i vještice. Demistifikacijom lutkarskih postupka i drugim oblicima miješanja vrsta različite priče dobile su samo sredstvo kako bi se mogli što efikasnije glazbeno i likovno uprizoriti.48 U miješa-nju kazališnih vrsta više je lutka obogatila glumčevo kazalište nego obr-nuto.49 Nove predstave nazvane avangardnim, a misli se na predstavu Dobri zmaj razbijaju klasičnu lutkarsku scenu, kombiniraju igru glumca i žive lutke, improviziraju i iznenađuju. Više se ne igra za djecu nego s djecom.50 Priču vode tri glumca kao i u Bajci o kraljevim trešnjama Luke

46 Radnja se smješta u Zeleno kraljevstvo gdje susrećemo kralja i njegova sina s neobičnim imenom Jurko koji kreće u neobičnu pustolovinu. Želi osvojiti srce lijepe male princeze. Junak priče, kao što i sam naslov kaže, neobični je zmaj koji se zove Ćućo. U tekstu piše Dobri-ć, ali je ime prekriženo i dodano Ćućo. Nije to bio strašni zmaj koji riga vatru i dim, već zmaj koji je dobar, koji voli dinje i ima osobinu da pronađe zakopano blago. Jurko i zmaj Ćućo kreću zajedno u pustolovinu. Pronalaze blago Babe Naroguše. Naroguša se zbog ukradena blaga osvećuje. Crnoga mačka pretvorila je u jelena. Kraljević Jurko potrčao je za jelenom i pao u ruke strašnih razbojnika. Oslobodio ga je Dobri zmaj. Naroguša je začarala Jurka pretvorivši ga u maloga zmaja. Dobri zmaj naučio ga je letjeti. Odletjeli su u zemlju Eskima. Oni su pomogli Jurku i Dobrom zmaju uhvatiti Babu Narogušu.

47 U rukopisu iz arhiva Kazališta lutaka u Zadru tekst nije podijeljen na činove.48 Milan Čečuk, “Uzlet prema novim čudima ili novi pad u neizvjesnost”, u: Lutkari i lutke,

28-49.49 Isto.50 N. D. “Značajan jubilej malog ali poznatog kolektiva”, Narodni list, br. 1089., 21. 10. 1972.

240 HUM 4

Teodora Vigato

Paljetka koja je praizvedena godinu dana kasnije (1970.). I dok strašni zmaj voli dinje, Paljetkov kraljević poželi trešnje.

Edward Dobraczyński više se ne pojavljuje na zadarskoj lutkarskoj sceni. Međutim, poljski autor Ladislav Dvorský zajedno s Ninom Cassi-anovom prema motivima bajke Rudyarda Kiplinga za lutkarsko kazali-šte priredio je priču Radoznali slonić (1973.) koja je izvedena u Kazalištu lutaka u Zadru. Režiju potpisuje Branko Stojaković.51 Lutkarsko upri-zorenje naoko naivnih tekstova bila je novina za kritiku i publiku jer su navikli na drukčije didaktički poentirane tekstove. Kritičari su se često znali pitati zašto je autor uopće posegnuo za tako lošim tekstom koji ništa ne nudi.52

4. Wiesław Hejno režira u Kazalištu lutaka u Zadru

Poljski redatelj Wiesław Hejno53 u Kazalištu lutaka Zadru režirao je tri predstave. Bila je to najprije Celestina (1976.), zatim Muke svete Mar-garite (1990.) i Don Quijote (1998.).

Zadarski lutkari izveli su predstavu Celestina i tragicomedia de Cali-sto y Melibea kao svjetsku lutkarsku praizvedbu poznatoga srednjovje-kovnog španjolskog pisca Fernarda de Rojasa. Tekst je na poljski preveo Kazimierz Zawanowski, a na hrvatski Pero Mioč. Adaptirao je sam re-datelj Wiesław Hejno, a scenografiju i lutke potpisuje Branko Stojako-

51 Glavni je junak slonić koji luta džunglom i zapitkuje o svemu i svačemu svakoga tko naiđe. Na kraju susreće krokodila kojega također želi nešto pitati, a on mu zagrize nos. Tako slonić više nije imao nosić nego surlu.

52 M. Vasilj, “Između dvije vatre”, Narodni list, br. 1006., 20. 1. 1973. Predstavu je režirao scenograf pa je mnogo lutkarskih gegova. Tako se dogodilo da priča ide u jednome, a igra u drugome pravcu. Nedostaje spoj lutkarske igre i sadržaja predstave. Predstava je igrana u Splitskome kazalištu lutaka 1986. u režiji Davora Mladinova.

53 Hrvatskoj publici predstavio se prvi put 1973. godine na Jugoslavenskome festivalu djeteta u Šibeniku s tekstom koji je napisao zajedno s J. Kurowichiom i koji nosi naslov Čarobnica, kao predstavnik kazališta iz Wrocłava. Nakon toga sa svojim tekstom Dosadan dječak Pinokio gostovao je 1978. na Međunarodnome festivalu kazališta lutaka u Zagrebu poznatom kao PIF (Pupteatra Internacia Festivalo), također kao predstavnik kazališta Wrocłava iz Poljske. U Ši-beniku je gostovao 1988. s predstavom Mačka pas i jazz koju je radio po tekstu B. Szczepanske i M. Dyma. Na PIF-u je ponovno gostovao s predstavom Proces (1985.) Franca Kafke, zatim s predstavom Carla Gozzia Princeza Turandot (1985.), bajkom za djecu s objašnjenima za odra-sle. Godine 1990. gostuje na PIF-u s Goetheovim Faustom kojeg je sam adaptirao.

241prosinca 2008.


vić.54 Bila je to lutkarska predstava isključivo za odrasle. Kritika je bila zgranuta već samom činjenicom za kojim je djelom posegnuo. Celesti-na, svodnica i intrigantica, ne stvara zaplet, nema pravoga sukoba zbog kojega ginu junaci pa su neki kritičari tvrdili kako ova predstava nije uopće do kraja dramaturški prilagođena scenskoj prikazbi. Kritičar iz Narodnoga lista zaključio je kako glumci nisu do kraja mogli slijedi-ti redateljsku koncepciju. Dogodila su se forsiranja osobito kada su se pojavljivali na rampi. Mnogo je vrjednija lutkarska animacija. “Ova je predstava nesazreo eksperiment koji ne daje mnogo”, zaključio je kri-tičar.55 Međutim, čula su se i posve drukčija mišljenja. Lutkari izvlače oltare sa zgarišta kapelica razorenih u maurskim osvajanjima i te re-tabloe rabe kao scenografske elemente, a kipove svetaca pretvaraju u lutke i tako igraju svoja prikazanja.56 Celestina nosi u sebi svu neurav-noteženost, naivnost i fantastičnost klasične bajke kojoj se najviše može povjerovati u nevjerojatnome svijetu lutaka gdje je sve moguće. Publika je u ovoj predstavi prepoznala elemente pornografije pa je zbog toga bila zabranjena gledateljima mlađim od 18 godina. Međutim, ako lut-ka lišena tjelesnosti i otkidanje glave ne izazivaju nikakve naturalističke asocijacije, zašto bi onda neki drugi lutkini postupci mogli imati erotski predznak kada je to uvijek samo lutka i ništa više.57 U predstavi se za-mjenjuju uloge lutke i glumca, što može imati simboličko značenje. Pri-zori orgija koje izvode lutke ne djeluju naturalistički nego su bliski na-

54 Prema pogovoru u knjizi Wiesław Hejno, Lutkar, Zagreb, 2002., str. 289-290. Wiesław Hejno rođen je 1936. godine. Od 1967. radi u Wrocławskom kazalištu lutaka, najprije kao glumac, potom kao redatelj, od 1981. kao generalni i umjetnički direktor. Utemeljio je Malu scenu za odrasle u kojoj postavlja predstave inspirirane velikim djelima svjetske književno-sti. Najveću popularnost i priznanje postigao je triptihom pod zajedničkim nazivom Feno-men vlasti koji čine predstave: Proces, prema djelu F. Kafke, Gyubal Wahazar Stanisława Ignacyja Witkiewicza i Goetheov Faust. Predstava Smiješni starčić Tadeusza Różewicza na tri je općepoljska kazališna festivala dobila prve nagrade u cjelokupnoj kazališnoj produk-ciji, i lutkarskoj i dramskoj. Režirao je brojne predstave za odrasle i za djecu u Poljskoj i inozemstvu. Od 1974. godine radi na Kazališnoj akademiji Kraków na Odsjeku akademije za lutkarstvo.

55 M. V., “Svjetska lutkarska praizvedba. Puno mrtvih – malo krvi”, Narodni list, br. 1256., 1. 10. 1976.

56 Tahir Mujičić, “Kad lutka ljubi”, Start, br. 205., 1-15. 12. 1976. 57 Abdulah Seferović, “Eksperiment kao potvrda umjetničke vitalnosti”, Slobodna Dalmaci-

ja, br. 9747., 9. 9. 1976.

242 HUM 4

Teodora Vigato

drealističkim vizijama, ali i srednjovjekovnim scenskim prikazanjima.58 Celestina kao da je proizašla iz teorije koju zastupa Charles Magnin,59 autor prve Povijesti lutaka u Europi. Magnin kaže da je lutka nastala iz drvenoga panja, jedva malo obrađenoga, koji je djeci odabrao otac da im bude idol. Od idola preko fetiša do hijeratičkoga kipa put je vodio prema lutki, odnosno animaciji koja je bila lutkin konstitutivni činitelj, jer lutka je zamišljeni pokret sa zamišljanom formom. A ova je predstava upravo zamišljena kao skupljanje ostataka drevnih kipova na zgarištima crkve i njihovo oživljavanje.

Ovu predstavu novinari okupljeni na Susretu lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske proglasili su najboljom upravo zbog rizika zadar-skih lutkara da se otpute u nepoznato radi pokušaja realiziranja nečega drugoga.60

Pod vodstvom Wiesława Hejna 1981. godine na scenu Lutkarskoga kazališta Wrocław postavljena je predstava La Celestine, tragikomedija Kaliksta i Milibeje. Hejno je stvorio okvir za scenske događaje o vjerskoj alegoriji kao i u Kazalištu lutaka u Zadru, međutim glavnu su priču vo-dile nepristojne lutke. Izdvojena je pojava dugoga falusa koji bi ponekad njegovu vlasniku služio kao šal. Komad završava tragično jer ljubavnici dolaze u ruke inkvizicije.61

Wiesław Hejno je u Kazalištu lutaka u Zadru 1990. godine režirao lutkarsku predstavu po srednjovjekovnome tekstu62 Muke svete Marga-rite.63 Ova predstava ponudila je moderni teatar, iako se temelji na tra-diciji i vrlo je bliska religijskomu ritualu,64 a sama je tema ujedno otvo-rena prema univerzalnomu smislu života. Prikazivanje likova svetaca na ovakav način pratimo od II. nicejskoga koncila koji je održan 787., 58 M. Čečuk, Lutkari i lutke, str. 47.59 Charles Magnina, Historie des Marionnettes, Paris, 1852., str. 439.60 Momčilo Popadić, “Rizik zadarskih lutaka”, Slobodna Dalmacija, br. 10059., 9. V. 1977.61 H. Jurkowski, Povijest europskog lutkarstva, II. dio, str. 372.62 Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavci, Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj književno-

sti, Split, 1994., str. 114. On tvrdi da se djelo Muke svete Margarite po svom postanku može smjestiti u srednji vijek, to jest u 10. stoljeće.

63 Djela iz starije hrvatske književnosti pojavili su se već ranije na lutkarskoj sceni. Spome-nimo samo da je 1985. Tonko Maroević adaptirao Davidijadu koju je na scenu Splitskoga lutkarskog kazališta postavio Branko Brezovac.

64 Anatonij Kudrijavcev, “U tami legende”, Slobodna Dalmacija, br. 14508. 21. IV. 1991.

243prosinca 2008.


od kada su se Isus i svetci počeli prikazivati u ljudskome obliku. Izbor antropomorfne statue odlučujući je u razvitku figurativne i imitativne lutke – čovjeka što će do naših dana karakterizirati stil, tehniku i este-tiku lutkarstva.65 Međutim, spomenimo i Tridentski koncil (1547.-1563.) kojim se zabranjuje izvođenje predstava u crkvi. Nakon zabrane scenske prikazbe najprije izlaze iz crkve, a potom njezini izvođači postaju putu-jući glumci ili lutkari. U povijesti lutkarstva poznati su putujući lutkari iz Poljske koji daju predstave religioznoga sadržaja.

Predstava Muke svete Margarite u izvedbi Kazališta lutaka u Zadru počinje ophodnjom u kojoj glumci nose kip svete Margarite. Na tre-nutak možemo pomisliti da ne će biti riječ o kazališnome činu jer se u gledatelja može probuditi uvjerenje o istovjetnosti predstavljača i pred-stavljenoga, što se obično događa u takvim prilikama.66 Naime, poznato je kako čovjek još u pogansko doba, pa tako i u srednjemu vijeku, nije brkao predodžbu o besmrtnome sa samim besmrtnim.67

U Hejnovu uprizorenju literarnoga predloška Muke svete Margarite možemo tražiti potvrdu poznate teze da animirani predmeti ili lutke čine pretkazališnu etapu u razvoju lutkarstva. Ako tomu još dodamo da lutkarska predstava čini pretfazu u razvoju glumačkoga kazališta, koju je podcrtao Buschmeyer,68 onda možemo tvrditi da ovom pred-stavom autori oživljuju prapočetak kazališta uopće. Pronalazimo slič-nosti s predstavom koju je opisao Milan Čečuk govoreći o suvreme-noj lutkarskoj dramaturgiji. Naime, u Teatru novom u Łódźu poznati poljski stvaratelj Kazimierz Dejmek postavio je na scenu staru poljsku pasiju. Pritom za lik Krista nije uzeo glumca nego religijski kip u stilu pobožnoga i naivnog pučkog drvorezbarstva, onakav kakav se često može vidjeti i po našim selima i seoskim raskrižjima. Toga drevnog Krista umnožio je u nekoliko velikih skulptura različitih zaustavljenih pokreta i poza, jednom u pozi bičevanja, drugi put pred Pilatom, treći

65 Prema Alenu Rekonu, “Lutke”, u: Svetsko lutkarstvo, urednik: Radoslav Lazić, Beograd 2004., str. 210.

66 H. Jurkowski, “Povijest europskog lutkarstva, I. dio, Od začetaka do kraja 19. stoljeća, pri-jevod Ksenija Horvat, Zagreb, 2005. .

67 Isto. Jurkowski se poziva na knjigu Historie des marionnettes, str. 23. 68 Isto. Jurkowski poziva na knjigu Die Kunst des Puppenspiels, str. 23.

244 HUM 4

Teodora Vigato

put kada govori s majkom ili apostolima i tako sve do raspinjanja i raspeća. Krist je statični kip. Nitko ga nije posebno animirao, nego su ga samo donosili i odnosili ili premještali s mjesta na mjesto. Odigrao je ulogu temeljnoga vizualnog simbola predstave i baš je preko njega predstava prenosila publici svoja bitna metaforična značenja, iako su sve druge uloge igrali živi glumci. Došlo je do miješnja znakova dvaju kazališnih sustava unutar jednoga scenskog čina, što može biti funkci-onalno a da ničim ne okrnji integritet i izričajnu snagu tih dvaju zna-kovlja. Glumci su svojom dinamičnom igrom u određenome smislu oživljavali mrtvu, statičnu, drvenu figuru Krista te joj tako davali vrlo aktivnu ulogu u cijelome scenskom zbivanju.69 Bila je to komplemen-tarnost unutar scenskoga čina.

U prikazanju Muka svete Margarite nailazimo na scene nasilja. Kada svetica odbija iznevjeriti svoju vjeru, prefekt naređuje da je šibaju. U didaskaliji koja prethodi tom činu anonimni pisac jasno kaže kako svetu Margaritu “golu vežu pri kolonu”.70 To što se Margarita pojavljuje gola, možemo objasniti dvojako. Ova se scena mogla izvoditi iza kulisa, a po drugome objašnjenju za razgolićenu Margaritu rabila se lutka koju se mogli razgolititi i potom šibati. 71

Nadalje, osnovna značajka srednjovjekovne prikazivačke umjetnosti jest demonstriranje vjerske dogme pomoću priče o pojedinome svetač-kom liku koji je već unaprijed određenoga karaktera i ponašanja pa se njegove reakcije ne zasnivaju na prirodnome i individualnom prožima-nju nego nastaju tipovi. Mučenje svete Margarite na srednjovjekovnoj se pozornici nije moglo događati s živim glumcem nego je trebao posto-jati nekakav nadomjestak, što je mogla biti ili lutka ili nešto drugo.72

Srednjovjekovni je čovjek spoznavao vjerom i zato je njemu dramski tekst i scenski prikaz bio ravan životu i nije mogao oštro razlikovati pri-

69 M. Čečuk, “Suvremena lutkarska dramaturgija u svjetlu dvaju kazališnih sustava”, Lutkari i lutke, str. 26.

70 Muke svete Margarite, u: Hrvatska književnost srednjeg vijeka. PSHKNJ, knj. 1., priredio V. Štefanić, Zagreb, 1969. str. 487-496. i rukopis Muke svete Margarite, adaptacija Wiesław Hejno. U popisu likova za scensko uprizorenje stoji: Margarita, Margarita u torturach i Margarita gola.

71 Francesko Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja, Split, 1978., str. 68.72 Silvio D’Amico, Povijest dramskog teatra, Zagreb 1972., str. 96.

245prosinca 2008.


zore mučenja na pozornici od onih u stvarnosti pa su se, pretpostavlja-mo, organizatori prikazbi na razne načine domišljali kako bi što vjernije prikazali različita mučenja.73

U inscenaciji predstave Muke svete Margarite Hejno se pridržavao zakonitosti simultane srednjovjekovne pozornice. Poštivao je predložak koji se sastoji od nizanja radnji na različitim mjestima. Od srednjovje-kovnoga izvođača nije se moglo tražiti da tako često mijenja prizorišta pa pretpostavljamo kako je vjerojatno iz praktičnih razloga pisac sva mjesta prezentirao istodobno. Simultana pozornica pogodovala je shva-ćanju srednjovjekovnoga čovjeka o sveprisutnosti svega, pa zato pozor-nica ne predstavlja samo jedno mjesto nego cijeli svijet, i to ne jedno poslije drugoga, nego istodobno.

Treća predstava koju je Hejno režirao u Kazalištu lutaka Zadar rađena je po motivima romana Don Quijote. Predstavom domini-ra mračna baltička atmosfera potencirana glazbom Zbigniewa Pio-trowskog. Međutim, mediteranski duh glumaca i njihova pjevnost nije se lako probijala kroz poljske magle.74 Scenograf Mojmir Mihatov napravio je lutke koje su glumci nosili ispred sebe. Lutke su bile veće od glumaca. Lutkari se nisu skrivali iza paravana nego su ravnopravno igrali s lutkama. Hejno je problematizirao odnos fikcije i zbilje, čovje-ka i lutke. Ponovno je i u ovoj predstavi pokušao prodrijeti u bit lut-ke i progovoriti o samome podrijetlu lutkarstva. Lutku Don Quijota glumci raskomadaju i kasnije više-manje uspješno sastavljaju. Kidanje dijelova tijela ima jasan sustav značenja koji je moguć jedino u kazali-štu lutaka, što je iskoristio Hejno već u predstavama Celestina i Muke svete Margarite. Kada jezive prizore igraju lutke, onda je jeza ublaže-na ili ismijana nezgrapnošću, neživošću i apstraktnošću.75 Kroz jezivu radnju vodi uvijek isto lutkino lice koje postaje komično samim time što je nepokretno pa sva emocionalna stanja imaju isti izraz, što nemi-novno izaziva smijeh. Hejno je u inscenaciju predstave Don Quijota

73 N. Kolumbić, nav dj., str. 114.74 Zaključio je Želimir Ciglar, “Hod po vodi. Sedamnaesti susret lutkarskih kazališta i lutkara

Hrvatske, Osijek, 1-5. svibnja 1999.” (http://.matica.hr.MH_Periodika/vijenac/1999/136/tek-stovi/53.htm) pristup ostvaren 1. 2. 2006.

75 Borislav Mršić, Drveni osmjesi, Centar za vanškolski odgoj, Zagreb, 1975., str. 89.

246 HUM 4

Teodora Vigato

uvrstio dvadeset šestu glavu u kojoj se opisuje pustolovina s lutka-rom Pedrom. Servantes je ispričao lutkarsku predstavu o tome kako je “don Gaileros oslobodio svoju ženu Melisendre koja je bila zarobljena u Španjolskoj, u maurskoj vlasti, u gradu Sausueni.”76 Lutkareva priča u potpunosti se poklapala s don Quijotovom. Slušajući lutkara kako prepričava događaje, Don Quijote na trenutak zaboravi da je riječ o fikciji pa navali na inscenaciju putujućega kazališta lutaka, “raskoma-da i rasiječe sve sprave i lutke” vičući u tom trenutku: “dok sam ja živ i dok je mene ovdje, ne dopuštam, da se himba čini ovakvu slavnu vite-zu i ovakvu neustrašivu ljubavniku kakav je don Gaiferos”. Možemo se poigrati dvostrukom fikcijom i kazati: ako dva puta negiramo fikciju, dobivamo stvarnost.

Istu ovu temu sedamdesetih je godina režirao predstavnik poljske lutkarske avangarde Jan Dorman.77 Servantesovi junaci zbog svoje grotesknosti pružaju veliku mogućnosti lutkarskoga uprizorenja pa nije čudno što se ovakva tema mnogo puta zaigrala na lutkarski na-čin. Don Quijote je novi lutkarski sustav rođen u Poljskoj. Međutim, češki redatelj Jozef Krofta u Poznanjskome kazalištu režirao je 1977. godine vlastiti tekst koji je napisao po motivima Don Quijotea. Na pozornicu je doveo mnogo živih glumaca i neke lutke. Glavni likovi bili su i ljudi i lutke pa smo nekada likove vidjeli predstavljene ljudi-ma, nekad lutkama, ponekad su na sceni bili nazočni i jedni i drugi. U krčmi jedan je glumac sa štapom u ruci udarao po klupi na kojoj je trebao biti Don Quijote, a drugi je vikao kao luđak pretvarajući se da njega tuku. Ostali su glumci promatrali radnju i dopunjavali ju svojim uzvicima. Jurkowski je ovo nazvao kombinacijom “scenskih atoma”.78

Kazališta lutaka i maski Groteska iz Krakova nastupili su predstavom Novi Don Quijote. To je prva komedija slavnoga poljskog pisca Alek-sandra Fredra s vedrom vodviljskom glazbom Stanisłava Moniuszka u

76 Miguel de Servantes, Bistri vitez don Quijote od Manche, preveo Iso Velikanović, Zora, Zagreb, 1951., str. 222.

77 M. Čečuk, “Aktualni lutkarski trenutak”, Umjetnost i dijete, god. V., br. 27., 1974., str. 57.78 H. Jurkowski, “Transkodifikacij sistema znakova u lutkarstvu” Scena, god. XX. br. 1, knj. 1.,

1984., str. 66.

247prosinca 2008.


režiji Zofije Wieclawowne. Bio je to pokušaj rekonstrukcije jedne davno minule epohe.79

Umjesto zaključka

Poljsko kazalište, isto kao i hrvatsko, nije imalo lutkarsku tradiciju Kašpareka ili Hanswurst, ali zato bilježimo tradiciju narodnoga lut-karstva. Pedesetih godina 20. stoljeća poljsko lutkarstvo krenulo je novim, vlastitim putem. Kazalište lutaka promijenilo je izgled. Lutke su se počele izrađivati pred publikom. Srušen je paravan. Sve što se nalazilo na sceni moglo je postati lutka. U nekim situacijama lutkar postaje dio paravana, a paravan se pretvara u lutku.

Nove inscenacijske zahvate dvojac Paljetak – Stojaković pronalazi-mo u lutkarskim predstavama koje nastaju u Kazalištu lutaka u Zadru. Mogli bismo kazati kako je Bajka o kraljevim trešnjama Luke Paljetka negdje na tragu forme koju rabi Jan Wilkowski jer u jednoj i drugoj predstavi glumci vode priču, a sadržajne podudarnosti s Paljetkovom predstavom nalazimo u Dobrom zmaju Ladislava Dvorskýog. Stvara-laštvo Luke Paljetka možemo dovesti u vezu s poetikom Henryka Ryla. Naime, H. Ryl je u svojim predstavama pomiješao glumce i predmete. Detektiv je bila policijska kapa na vrhu štapa koja umjesto suza ispla-kuje lopticu za stolni tenis. Ryl je bio znatno napredniji od ijednoga redatelja svoga vremena. U predstavi Mlinac za kavu glavni je lik “mli-nac za kavu”, velika kockasta kutija s ručicom za okretanje na vrhu. Ryl je bio je otvoren za sve inovacije koje se odnose na formu, ali samo pod uvjetom da služe lutki.80 U inscenaciji predstave Bajka o kraljevim trešnjama Stojaković i Paljetak rabili su upotrebne predmete.

U arhivu Kazališta lutaka pronašli smo zanimljiv tekst koji potpisuje Luko Paljetak, a nosi naslov S one strane ogledala, omnibus, šest pri-ča za flurescentni teatar, Zadar 1968. Tekst nikada nije postavljen na scenu. Izdvajamo treću priču koja nosi naslov Susret, a glavni su junaci Kišobran, Štap i Četka. Kišobran predstavlja ženu, štap muškarca, dok

79 M. Čečuk, “Sedmi PIF”, u: Lutkari i lutke, str., 174.80 Prema H. Jurkowskom, Povijest europskog lutkarstva, II. dio, str. 283.

248 HUM 4

Teodora Vigato

je četka pas. Događa se uobičajen susret kišobrana i štapa. U šestoj priči koja nosi naslov Kod fotografa pojavljuju se likovi: ptičica koja izlijeće iz kamere, zatim šešir i cvijeće, ogledalo i češalj, parfem i ruž, kravata i svilena marama.

Ne možemo se oteti dojmu kako je na hrvatsko lutkarstvo pedese-tih godina utjecao poljski lutkarski izraz. Po uzoru na poljske kolege, hrvatski su se lutkari počeli služiti simboličkom poetikom. Lutkarstvo se distanciralo od glumačkoga kazališta i zakoračilo u život po svojim pravilima. Izgubile su se stare konvencije lutkarskoga teatra i uzdrma-lo se mišljenje kako je kazalište lutaka namijenjeno isključivo djeci. Promjene u lutkarskim kazalištima možemo svesti na promjenu u sa-držaju, formi i namjeni. Na lutkarskoj sceni pojavljuju se tekstovi koji ne robuju slijepo didaktičnosti nego u prvi plan stavljaju posve nove, zanimljivije i prihvatljivije sadržaje. Srušen je paravan i lutka se po-čela pojavljivati zajedno sa svojim animacijskim mehanizmom. I kao posljednju posebnost navodimo činjenicu da se lutka počela obraćati odrasloj publici. Možemo slobodno reći da je lutkarstvo čak i zanema-rilo djecu. Demistifikacija, miješanje vrsta ili nastajanje neke treće vr-ste, kako reče Jurkowski, lutkarstvo je obogatilo teatar živim glumcem, ali nije osiromašilo svoj osobni izraz.

Literatura

Knjige

– Čečuk, Milan, Lutkari i lutke, izbor tekstova Borislav Mrkšić, Sa-rajevo, 1981.

– D’Amico, Silvio, Povijest dramskog teatra, preveo Frano Čale, Za-greb, 1972.

– Gradsko kazalište lutaka Split, Monografija 1945.-1995., Split, 1995.– Hrvatska književnost srednjeg vijeka, PSHKNJ, knj. 1., priredio V.

Štefanić, Zagreb, 1969.

249prosinca 2008.


– Jurkowski, Henryk, bez naslova, Dvadeset godina kazališta luta-ka u Zadru, predgovor, Zadar, 1972.

– Jurkowski, Henryk, Metamorfoze pozorišta lutaka u XX. veku, preveo Pero Mioč, Subotica, 2006.

– Jurkowski, Henryk, Povijest europskog lutkarstva, I. dio: Od za-četaka do kraja 19. stoljeća, prevela Ksenija Horvat, Zagreb, 2005.

– Jurkowski, Henryk, Povijest europskog lutkarstva, II. dio: Dvade-seto stoljeće, prevela Jadranka Bargh, Zagreb, 2007.

– Kolumbić, Nikica, Po običaju začinjavci, Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, Split, 1994.

– Magnin, Charles, Histoire des marionnettes, Paris, 1850.– Mršić, Borislav, Drveni osmjesi, Zagreb, 1975.– Paljetak, Luko, Duhovi sa Strahurna: tri igrokaza, Rijeka, 1995.– Paljetak, Luko, Lutke za kazalište i dušu, Zagreb, 2007.– Perillo, Francesco Saverio, Hrvatska crkvena prikazanja, Split,

1978. – Repertoar hrvatskih kazališta: 1840 – 1860 – 1980., urednik Branko

Hećimović, Zagreb, 1990.– Repertoari: Abecedni popis i kazalo, knj. 3., urednik Branko Heći-

mović, Zagreb, 2002. – Seferović, Abdulah, Kositreni vojnici zadarskog lutkarstva, Za-

dar, 2001.– Servantes, de Miguel, Bistri vitez don Quijote od Manche, pre-

veo Iso Velikanović, Zagreb, 1951.– Strzele, Zenobiusz, Polska plastyka teatralna, Warszawa, 1963.– Šibeniče, budi dijete, Šibenik, 2001. – 30 godina PIF-a, urednica Livija Kroflin, Zagreb, 1997.

250 HUM 4

Teodora Vigato

Časopisi

– Čečuk, Milan, “Aktualni lutkarski trenutak”, Umjetnost i dijete, god. V. br. 27., 1974., str. 57 – 68.

– Česel, Miroslav, “Čovek-igrač na pozornici lutkarskog teatra”, preveo Milan Duškov, Pozorište, god. XXIX, 1-2, 1987., str. 55-62.

– Jurkowski, Henryk, “Transkodifikacija sistema znakova u lut-karstvu”, preveo Vladislav Felbabov, Scena, Novi Sad god. XX. br. 1. 1984., str. 62-74.

– Malik, Jan, “Tradicionalni koreni, savremena strujanja i perspek-tive lutkarskog pozorišta”, preveo Zdenko Meloun, Pozorište, god. XXIX, br. 1-2, 1987., str. 16-44.

– Rekoen, Alen, “Lutke”, u: Svetsko lutkarstvo, urednik: Radoslav Lazić, prevela Ivanka Bogdanović, Beograd, 2004., str. 205-231.

– Rogacki, Henrik Izidor, “Ljudi, marionete i lutke od fantazije do katarze”, preveo Borivoj Kaćura, u: Svetsko lutkarstvo, urednik: Radoslav Lazić, Beograd 2004., str. 333-336.

– Travirka, Antun, Branko Stojaković, Zadar, 1997.– Vigato, Teodora, Dvije poetike zadarskog kazališta lutaka, Zbor-

nik radova Visoke učiteljske škole u Zadru, god. 1., br. 1. str. 7-24.

Novine

– Dziennik popularny, Express ilustrowany, Glos robotniczy, Narod-ni list, Slobodna Dalmacija, Start, Telegram, Vjesnik

– http://.matica.hr.MH_Periodika/vijenac/1999/136/tekstovi/53.htm pristup ostvaren 1. 2. 2006. Želimir Ciglar, “Hod po vodi. Se-damnaesti susret lutkarskih kazališta i lutkara Hrvatske, Osijek, 1-5. svibnja 1999.”

251prosinca 2008.


Rukopisi

– Dvorský, Ladislav, Bajka o dobrom zmaju, s poljskog preveli M. Šicel i J. Kurdybelski

– Grabowski, Jan, Četiri kozlića, preveo sa slovenskog Mile Gatara

– Paljetak, Luko, S one strane ogledala, omnibus, šest priča za flu-rescentni teatar, Zadar, 1968.

– Moszczyński, Leon–Jan Wilkowski, Guignol u Parizu, igra za dva glumca i šest lutaka, preveo obradio i tekstove pjesama napi-sao Borislav Mrkšić

– Muka svete Margarite, adaptirao Wiesław Hejno– Wolski, Juliusz, Student i lutke, s poljskog preveo Milorad

Dragović

252 HUM 4

Teodora Vigato

POLISH-CROATIAN PUPPETRY RELATIONS

Summary

In this paper the authoress investigates the influence of Polish puppetry on the Croatian puppetry expression. First she analyses the Polish texts staged in Zadar; Stršljen hoće da ratuje (The Hornet Wants to Go to War, 1963) by Woitech Cinybulka; Četiri kozlića, Vuk i kozlići (Four Kids, Wolf and Kids, 1967) by Jan Grabowski; Tajanstvena ladica (The My-stery Drawer, 1971) by Juliusz Wolski; and Guignol u Parizu (Guignol in Paris, 1981) by Jan Wilkowski and Leon Moscyński, respectively. She next analysed the producer concepts of Polish directors Edvard Dobraczynski who staged works written by Polish authors Ladislav Dvorski (1969) and Wiesłav Hejn, who had directed three plays in the Zadar Puppet Thea-ter: Celestina (1976), Muke svete Margarete (The Passion of St. Margaret, 1990), and Don Quijote (1998). The authoress recognizes the specific po-etic qualities of Polish puppetry in the texts written by Luko Paljetak, in various producer concepts, in specific staging interventions, as well as in the affirmation of the puppet theater in the elation to the grown-ups and in the convergence of puppetry expression and poetry.

Key words: puppet, play, stage, text, folding screen, Puppet theatre in Za-dar, Polish puppetry, Luko Paljetak.

253prosinca 2008.

UDK 017:026.07(497.6 Humac) Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 7. VI. 2006.Pavao KnezovićHrvatski studiji u Zagrebu

RARA CROATICA U HUMAČKOJ KNJIŽNICI (2)

Sažetak

Ovaj prilog nastavak je članka što je objavljen u prvome broju Huma. U njemu autor opisuje oko stotinjak iznimno rijetkih primjeraka nekih izda-nja iz starije hrvatske književnosti, kulturne povijesti i znanosti općenito koja se nalaze u humačkoj knjižnici. Pravo blago svakako je primjerak pariškoga izdanja Marulićeva Evanđelistara iz 1545. čijim se primjer-kom na ovim prostorima može podičiti još samo Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Osobit je biser i primjerak Exemplorum memora-bilium cum ethnicorum tum christianorum e quibusque probatissimis scriptoribus (Venecija, 1621.), glasovitoga portugalskog teologa i propo-vjednika Andrésa de Resende iz Évore. Posebnu pozornost zavrjeđuje i primjerak djela glasovitoga napuljskog znanstvenika Giovannija Battiste Della Porte, osnivača akademije za proučavanje prirodnih tajnâ (Acade-mia secretorum naturae), naslovljeno Magiae naturalis sive De miraculis rerum naturaliumlibri XX. U njemu se autor bavi kozmologijom, geolo-gijom, optikom, biljnim proizvodima, medicinom, otrovima, kemijskim pokusima na rudama, destilacijama, staklom i njegovim bojenjem, ma-jolikom, osobinama magneta, kozmetičkim preparatima itd.

Ključne riječi: knjižnica, primjerak, naslov, naslovnica, uvez, hrbat, znak, tiskara.

254 HUM 4

Pavao Knezović

Alagović, Aleksandar (1760.-1837.)

Dictiones / domini Alexandri Alagovich .../ : pronunciatae; cum ...excelentissimum ac illustrissimum dominum Franciscum l. b. Vlassits &c. &c. in Regnorum Dalmatiae, Croatiae & Slavoniae banum die 22-da Maji anni 1832. ex benigna regia delegatione solemniter installaret. Zagrabiae : Typis Francisci Suppan, s. a. [1832.]. – 14 str., 36 cm. Uvez plastificiran, ali je zbog jakoga svijanja stradala sredina primjerka. R-3327

Alvarez, Manuel (1526.-1582.)

/Institutionum grammaticarum/ ... Liber II. De constructione octo partium orationis. /...Emmanuelis Alvari ... /. In usum mediae et supre-mae grammatices classium. Zabrabiae, Typis & sumptibus Joannis Bap-tistae Weitz, 1746. – 600 str., 16 cm. Uvez od smeđe kože. Hrbat je oštećen na gornjemu dijelu. Papir je veoma požutio. Na naslovnici oko tiskareva znaka piše: “Fr Michaelis Rozich 1825.” R-701

Ančić, Ivan (1624.-1685.)

Porta caeli et vita aeterna = Vrata nebeska i xivot viçchni. Liber pri-mus. = Kchnigighe parvae. /koye sloxi fra Ivan Aniçio, to yest Aniçich .../.1 U Iakinu : Po Françesku Seraphinu, 1678. – XXXX, 330, [2] str., 19 cm, ilustr. Uvez od kartona obložena marmoriranim papirom, a hrbat od kože. De-dikacija: “Eminentiss. principi, Alexandro Crescentio ...”; III-VIII p. Primjerak je po-pravljan i tom je prilikom oštećen jer je odsječen desni rub naslovnice i prvih 6 listova. Papir je vrlo žut, a neki su listovo poderani. U knjižnici su dva primjerka. U istome su svesku uvezane prva knjiga i treći dio. R-3635

1 Koye sloxi fra Ivan Aniçio, to yest Aniçich iz Dumanskoga biskupata, provinçiye bosanske, reda Svetoga Oça Françeska, Male bratye obsluxitechla pripovidoaoç i lektur i dade na svi-tlost god. gos. 1678. miseça lipchna na postenye Boxie i na korist çarkve illyriçke koyoj se priporuçuye u molitva. Prikaza yi priuzvisenomu i prisvitlomu gospodinu Alexandru Cres-cenotu card. rimskomu, biskupu rekanatskomu i loretskomu vazda gospodaru i gospodinu pridragomu.

255prosinca 2008.


Ančić, Ivan (1624.-1685.)

Porta caeli et vita aeterna. = Vrata nebeska i xivot viçchni. /Koye sloxi fra Ivan Aniçio .../ : Dio trechi svarhu Zdrave Mariye. [U Iakinu : Po Françesku Seraphinu, 1678.]. – 100, [4] str., 19 cm, privez, ilustr. Nedostaje kraj knjige. Uvez od kartona obložena marmoriranim papirom, a hrbat od kože. R-3636

Antoine, Paul Gabriel (1678.-1743.)

Theologia moralis universa. /a Paulo Gabriele Antoine/2 In tres to-mos distributa. Cui accesserunt Stephani Sciugliaga in Garmogliesi Pro-legomena.3 Prosperi Fagnani/ Dissertatio de opinione probabili. Tomus primus. Romae : Apud haeredes Balleonios, 1767. – [28], CC, 447 str., 22 cm. Uvez u bijeli mekši karton (bjelać) čiji je hrbat propao. Na naslovnici je tiskarev znak. R-1065

Banovac, Josip (1693.-1771.)

Razgovori duhovni pastira s’ otara u svetkovine doscastia Gospodino-va i korizme : u kratko sloxeni i na svitlost dati za lascgniu sluxbu pasti-rah seglianski : /po Otczu F. Josippu Banovczu .../. U Jakinu : Po Petru Ferri, 1763. – XIV, 278 str., 16 cm. Uvez od mekšega kartona. Na naslovnici je otisak pečata: “Knjižnica franjevačkog samostana – Zaostrog”, ali je prekrižen. R-11

Blašković, Fabijan (1729.-1819.)

Dva pastirska govoregna /... gosp. Fabiana Blaskovichia biskupa ma-karskoga/ : uçignena na blaghdan Boxichia i Mladoga litta godista 1799. i 2 Auctore Rev. patre Paulo Gabriele Antoine ... In tres tomos distributa a P. F. Philippo de

Carboneano ord. min. regul. observant. Iteratis vicibus illustrata, litteris apostolicis Felic. Rec. Benedicti XIV. ad mores spectantibus &c. adaucta.

3 Stjepan Šuljaga, Prolegomena Stephani Sciugliaga in Garmogliesi f.[2]-[8v]; Philippus de Carboneano, Epistola dedicatoria in alteram editione praemissa SS. D. N. Benedicto XIV pontifici optimo maximo, f. [9]-[10]. Stjepan Šuljaga Grmoljezi preminuo je u Milanu 31. ožujka 1790. u 71. godini života. Pokopan je u kapucinskoj crkvi. Usp. Frano Čale, Stefano Sciugliaga in Garmogliesi difensore del Goldoni, u: Studia Romanica et Anglica Zagrabien-sia, Num. 21-22, Zagreb, 1966., str. 206.

256 HUM 4

Pavao Knezović

1800. i dana na svitlost za pomoch i duhovno oblaxagne xupnikaa i puka Darxave makarske s’ naredbom da iste ove kgnixicze virno i stanovito u svakoj xupi saragnene i çvane budu i sveger se uzdarxe. U Mleczi : Kod Sebastiana Coleti, 1800. – 24, XII str., 24 cm, privez. R-3294

Bona, Giovanni (1609.-1674.)

Epistolae : una cum aliis eruditorum virorum ad eundem nondum ty-pis evulgatae. /Joannis Bona S. R. E. presbyteri cardinalis/. Accedit eius vitae elogium ac omnium operum index. [Praecedit: Elogium eminenti-ssimi domini d. Joannis Bona S. R. E. Cardinalis extractum ex operibus omnibus ejusdem cardin. edit. Antuerpiae 1739.]. Lucae : Ex typographia Jacobi Justi ad columna Pallii, 1759. – XXIII, 301 str., 21 cm. Uvez od kar-tona obložena ukrasnim papirom, a hrbat od kože. Na hrptu piše: “Cardina. / Bona / Epistolae”. Na naslovnici tiskarev znak i potpis: “Fr. Andr. Saravanja”. Među tim pismi-ma nalazi se i jedno zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića.4 Primjerak je izvrsno očuvan. R-104

campadelli, Giovanni Battista (18. st.)

Govorenja sveta chjudoredna podobna razumu od svake varsti ceglja-di varhu svih nedigljaa od godiscchja.5 /rukotvorje Ivana Kampadelli .../6. Danno na svitlost ossobito xupnikom od selaa : prinesseno u harvaski jezzikod Dominika Pavicichja Hvaranina iz Varbagna popa od Skuppa S. Filippa u Splittu.7 U Mnezzih : Po Bonifaciu Viezzeri, 1754. – XVI, 519, [1] str., 24 cm. Uvez od jakoga kartona obložena kožom s rebrima u hrptu. Zbog

4 Pisma su potpisivali: F. Hieronymus a S. Roberto, Gaspar Franciscus Mongrandus, Andreas Valfredus, Lucas Dacherius, Arnaldus Boisserie, Bernardus Audebert, Joannes de Bussion-Christianus Lapus,Franciscus Malaval, Domincus Surius, Michael Marini, Daniel papebro-chius, Robertus Quatermarius, Joannes Voisin, Franciscus Weber, Joannes Kery, Aegidius Gabrielis, F. Martinus Bozhovich episcopus Zagrabiensis (datirano: Zagrobiae 31. Julii 1674), p. 153-154, zatim Ignatius Gillemans, Gio. Maria Lanci, Carlo Barberini,

5 Originalni naslov djela glasi: Discorsi sacri morali sopra le domeniche dele’anno.6 Rukotvorje Ivana Kampadelli popa Padvanskoga, nauciteglja od s. boggoslovja.7 Posveta glasi: “Prikazano svim prisvitlim i priposctovanim arkibiskupom i biskupom od

harvaskih darxavaa.”

257prosinca 2008.


kiselosti tiska ili negdašnje vlage papir je vrlo žut. Na naslovnici piše: “Ex libris Fr. La-urentii Soptich 1838.” Na naslovnici se nalazi znak tiskare. R-1008

Dalla costa, Anđeo (1732.-1790.)

Zakon czarkovni : sloxen i upravglien za nauçenie i prosvitgljenie re-dovnikov harvatskoga naroda. /od Angela Dalla Costa ... /8. Knighe II. U Mneczi : Po Ivanu Casali, 1778. – XII, 208 str., 23 cm. Uvez u bijeli mekši karton (bjelać). Na naslovnici je otisnut znak tiskare. R-985

della porta, Giovanni Battista (1535.-1615.)

Magiae naturalis libri viginti : /Io. Baptistae Portae Neapolitani/ : in quibus scientiarum naturalium divitiae & delitiae demonstrantur : Iam de novo ab omnibus mendis repurgati in lucem prodierunt. Index rem omnem dilucide repraesentans copiosissimus librorum ordinem, qui hoc opere continentur, versa pagina indicabit. [Acced.: Ioann. Bapt. Porta Illus. Iunio Bobali Andreae filio Ragusaeo s. p. d.]9 Francofurti : Excudebat Samuel Hempelius sumptibus Claudii Marnii & haeredum Ioann Aubrii, 1607. – [35], 669 str., 17 cm, privez. U knjizi su mnogobrojna mjesta podvučena plavom i crvenom olovkom što je karakteristično za čitanje fra Duje Ostojića. Papir je prilično požutio. Knjigu je nabavio fra Duje Ostojić. Za hrvatsku je kulturu važna posveta. R-249

Divković, Matija (1563.-1631.)

Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i velebogoljubniemi ... /... fra Matie Divković iz Jelašak .../.10 U Mnecie : Po Nikoli Peccanu knjigaru u Marcarii pod inšinjom liliana, na 1738. – 96 str., 11 cm. Uvez primitivne izradbe od debeloga kartona obložena ukrasnim papirom, a hrbat od plat-

8 Od Angela Dalla Costa nauciteglja czarkovnoga i svitovnoga zakona popa czarkve parvo-stolne spliske.

9 Kolendić u Bio-bibliografskim djelima Ignjata Đurđevića (str. 242-243) donosi cijelu posvetu.

10 Koi nauk od Ledezmova i Belarminova nauka u iedno stisnu i složi bogoljubni bogoslovac fra Matie Divković iz Jelašak, Reda Svetoga Franceška.

258 HUM 4

Pavao Knezović

na.11 Na poleđini naslovnice piše: “Liber Antonii Šola ili Sladoe” (tj. fra Ante Šola-Sladojević). Od velike uporabe primjerak je poprilično istrošen i više puta uvezivan. R-1910

Dobretić, Marko (1706.-1784.)

Kratko skupgliegne chiudoredne : illiti Morale bogoslovnicze svarhu sedam katoliçanske czarkve sakramenatah = Breve compendium mora-lis theologiae in septem catholicae ecclesiae sacramenta: iz svetoga Pisma, ... pomglivo sloxeno i sakupglieno u slavnii illiriçki jezik i na svitlost dato za dobro obchieno.12 /od Marka Dobreticha/. U Ankoni : Po Petru Pavlu Ferri, na 1782. – XII, 580 str., 27 cm. Uvez od kože primitivne izradbe. Na na-slovnici piše: “Kr. Sutjeska, 31. X. [19]53.”, a na vrhu: “Bosnica 2”. Na listu između korice i naslovnice zapisano je: “Utebatur frater Dominicus Dugonjić capelanus Varešiensis 1871”. Na naslovnici je otisnut tiskarev znak. R-1359

Ferić, Đuro (1739.-1820.)

Paraphrasis poetica in utriusque testamenti cantica cum annotatio-nibus. /auctore Georgio Ferrich Ragusino/.: [Ragusae : Typis Andreae Trevisan, 1791.]. – IV, 35 str., 26 cm, privez. R-1477

Ferić, Đuro (1739.-1820.)

Paraphrasis psalmorum poetica : /auctore Georgio Ferrich Ragusi-no/. Cui accedit : Altera in utriusque testamenti cantica cum annota-tionibus. Ragusae : Typis Andreae Trevisan, 1791. – XII + 288 str., 26

11 Djelo je tiskano bosanicom. Ima mnogo ilustracija. Prema Kovačiću to je posljednje iz-danje. Usp. Anto Slavko Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo, 1991., str. 108.

12 Iz svetoga Pisma, iz svetii saborah, iz odregegniah svetii ottaczah papii, iz nauka nauçitegli-ah czarkve Boxie i iz ostalii izvarsniji bogoslovaczah i kanonisctah izvageno za obchienuh sluxbu parokah iliti xupnikah naroda slovinskoga navlastito seglianskih za missionare, za onneh koih imadu poch na ordine, za ispovidnike i za sve, koih podigliuju i primaju sveteh sakramente pomglivo sloxeno i sakupglieno u slavnii illiriçki jezik i na svitlost dato za dobro obchieno.

259prosinca 2008.


cm. Uvez u bijeli mekši karton, ali je prilično propao. Na naslovnici piše: “Ex libris Clementis Rajcevich Ord. Minor”. R-1476

Filipović, Jeronim (1688.-1765.)

Pripovidagnie nauka karstjanskoga : sloxeno i u razlikaa govoregnja razdiglieno /po Jerolimu Filippovichiu .../13. Kgnighe parvee svarhu vi-rree i uffagnja.14 U Mletczii : Po Simunu Occhi, 1750. – XXXII, 584 str., 23 cm. Uvez od tvrđega kartona novijega datuma. Na poleđini prve korice piše: “P. Domnus Ostojić”, a na naslovnici bosanicom: “fr Šimuna Vuletića”. Tu je i otisak pečata s tekstom: “Fra Dujam Ostojić franjevac”. Na naslovnici se nalazi otisnut znak tiskare. Primjerak je prilično dobro očuvan. R-1088


Pripovidagnje nauka karstjanskoga : sloxeno i u razlika govoregnja razdiglieno. /po Jerolimu Filippovichiu .../. Kgnighe drughe svarhu gli-ubavi.15 U Mletczii : Po Simunu Occhi, 1759. – XXIV, 451 str., 23 cm. Uvez od tvrđega kartona novijega datuma. Na naslovnici bosanicom piše: “fr Šimuna Vuletića”. Tu je i otisak pečata s tekstom: “Fra Dujam Ostojić franjevac”. Naslovnica je ukrašena grbom i šeširom, vjerojatno biskupa kojemu je djelo posvećeno. R-1089


Pripovidagnje nauka karstjanskoga... /po Jerolimu Filippovichiu .../. Kgnighe trecchie u kojim se uzdarxi govorenja od svetih sakramenatah, kripostih stoxernih, dillah od millosardja i druga sloxene. 16 U Mletczih

13 Filipovichiu iz Ramee, sctioczu jubilatomu Reda s. o. Francescka obsluxegnja…14 Na naslovnici je navedena posveta: “Prikaazane prisvitlomu i priposctovanomu gos-

podinu gospodinu Pacifiku Bizzi arcibiskupu splitskomu, Dalmaczie i svee Harvatskee parvostolniku.”

15 Dedikacija je navedena na naslovnici i glasi: “Prisvitlomu i priposctovanomu gospodinu gospodinu Nikoli Dinaricichiu splitskomu arkibiskupu, Dalmaczie i sve Harvatske parvo-stolniku prikazane i posvechiene.”

16 Iza sadržaja na naslovnici je navedena posveta: “I posvechiene prisvitlomu i priposctovano-mu gospoddinu gospoddinu F. Pavlu Dragichievichiu Reda istoga, biskupu Diumenskomu i namisniku aposctolskomu u Bosni i u biskupatu duvanskomu.”

260 HUM 4

Pavao Knezović

: Po Simunu Occhi, 1765. – XXIV, 380 str., 23 cm. Uvez od tvrđega kartona novijega datuma. Na naslovnici bosanicom piše: “fr Šimuna Vuletića” i nalazi se još otisak pečata s tekstom: “Fra Dujam Ostojić franjevac”. R-1090

Filipović, Petar (1706.-1769.)

Kratko iztomaçegnie zapovidii Regulee Svetoga Patriarke Francescka. ... /Po O. F. Petru Filippovichiu .../.17 [Accedir: Nacin koi u kratko ukazu-je kako se imma cinit molitva pametna]. U Mletczii : Po Simunu Occhi, 1750. – 58 str., 15 cm. Uvez od mekšega bijelog kartona. Na poleđini prve korice piše: “Ovoje libar Nicole Radicsa iz Suvoga Docza”. R-4121

Gumppenberg, Wilhelm (1609.-1675.)

Atlas Marianus. = De imaginibus Deiparae per orbem christianum miraculosis.18 /Auctore Guilielmo Gumppenberg e Societate Iesu/. Li-ber I. [Ingolstadii : Typis Georgii Haenlini, 1657.]. – [28], 219, [9] str., 13 cm. Uvez od bijele gravirane kože. Kolofon: “Ingolstadii, Typis Georgii Henlini typographi academici anno a partu Virgineo M. DC. LVII.” Na prednjoj korici nalazi se višebojni amblem u kojemu piše: “Coleg. Can. Reg. Creuzling”. Na poleđini prednje korice zalijepljena je slika Blažene Djevice Marije s tekstom oko nje: “Unum est neces-sarium – St. Maria ora pro nobis”, a ispod slike otisnut gotičkim slovima: “Maria – Bar-bara – Hales”. Na prvome listu nalazi se neki vrlo nečitljiv tekst, a na poleđini toga lista postoje dva zapisa od kojih prvi glasi: “Curage da R. P. Gumppenberg contenant 100 gravures que representent ser ho adones se l’unaers(?)”, a drugi mlađega datuma: “Hic liber emptus est 25 coronis austriacis et est valde pretiosus. Mostar 5. Augusti 1901. fra Domnus Ostojić”. Cijelo je djelo protkano brojnim ilustracijama. Izvrsno očuvan primjerak. R-1860

17 Skupglieno i sloxeno za uvixbati u obsluxegnia istii zapovidii djake novicze a navlastito Bra-tju laike istoga Reeda Provinczie Prisvetoga Odkupiteglia u Dalmaczii. Po O. F. Petru Filip-povichiu istee Provincie ex-diffinitura.

18 Prema mrežnome katalogu ta je knjiga potpuno nepoznata, tj. ne posjeduje je nijedna knjiž-nica u Republici Hrvatskoj.

261prosinca 2008.



Atlas Marianus = De imaginibus Deiparae per orbem christianum miraculosis. /Auctore Guilielmo Gumppenberg e Societate Iesu/. Liber II. Ingolstadii : Typis Georgii Haenlini, 1657. – 207, [3] str., 13 cm. Zajedno uvezano s prvom knjigom.19 Kolofon: “Ingolstadii, Typis Georgii Henlini typographi academici anno a partu Virgineo M. DC. LVII.” U cijeloj se knjizi nalaze brojne ilustra-cije. Izvrsno očuvan primjerak. R-1861


Atlas Marianus = De imaginibus Deiparae per orbem christianum miraculosis. /Auctore Guilielmo Gumppenberg .../. Liber III. [Ingolsta-dii : Typis Ioannis Ostermayr, 1659.]. – 171 str., 13 cm. Kolofon glasi: “Ingol-stadii, In officina typographica Ioannis Ostermeyeri, anno M. DC. LIX.” Uvez od fino gravirane bijele kože. Na prednjoj korici nalazi se višebojni amblem u kojemu piše: “Coleg. Can. Reg. Creuzling”. Na poleđini prvoga lista uz prvu koricu piše: “Hic liber emptus est 25 coronis austriacis et est valde pretiosus. Mostar 5. Augusti 1901. fra Do-mnus Ostojić. m. p.” Na poleđini naslovnice piše: “Collegio legavit P. Francisco Keller praesi. ad S. Jesu in Cortancz”. U djelu ima mnogo ilustracija. R-1862


Atlas Marianus = De imaginibus Deiparae per orbem christianum miraculosis. /Auctore Guilielmo Gumppenberg .../. Liber IIII. Ingolsta-dii : Typis Ioannis Ostermayr, 1659. – 173-285, [4] str.20, 13 cm. Kolofon glasi: “Ingolstadii, In officina typographica Ioannis Ostermeyeri, anno M. DC. LIX.” Uvezan s trećom knjigom. U ovome svesku opisana su marijanska sve-tišta u Dubrovniku: Imago B. V. miraculosa De Castello Ragusae (str. 270-274) i Imago B. V. miraculosa De porta(!) Ragusae (str. 274—277). Ispred svakoga opisa donosi ču-dotvornu sliku. U djelu ima mnogo ilustracija. R-1863

19 U ovome svesku pod brojem XLII. opisao je marijansko svetište u Župi Dubrovačkoj: “Ima-go B. V. miraculosa in Breno”, str. 117-327.

20 Brojne su pogrješke u paginaciji u svim četirima svescima.

262 HUM 4

Pavao Knezović


Catalogus nominum patrum Societatis Iesu. /Auctore Guilielmo Gumppenberg e Societate Iesu/. [Ingolstadii : Typis Ioannis Ostermayr, 1659.]. – 60 str., 13 cm. Kolofon glasi: “Ingolstadii, In officina typographica Ioa-nnis Ostermeyeri, anno M. DC. LIX.” Djelo21 je uvezano zajedno s trećom i četvrtom knjigom Atlas Marianus. Prilično je čudno označeno novo djelo, a najvjerojatnije je prilikom uveza izgubljena naslovnica. R-1865

Ilijić-varešanin, Grgo (1736.-1813.)

Epistola pastoralis : cum aliis nonnullis litteris circularibus. /... Gre-gorii a Varess episcopi Ruspensis .../.22 Patavii : Typis seminarii, 1800. – 46 str., 23 cm. Uvez kartonski. Cijeli je primjerak vrlo oštećen, a na vrhu postoji neka čudna rupa kroz čitavu knjižicu. Na naslovnici piše: “Patris Mariani Zovak”. R-1518

Josić, Blaž (1820.-1868.)23

Elegia in novo anno honori ac memoriae A. R. P. Stephani Marianovi-ch de Lipnicza ... A GratIs sVIs sVae ArgentInae proVInCIae aLVMnIIs PannonICIs pLagIs stVDentIbVs pIe testatur.24 Szakolczae, Typis Fran-cisci Xaverii Skarniczl et filiorum, [1842.]. – 30 str., 23 cm. Uvez kožni. Pri-mjerak je restauriran jer su miševi izgrizli sve rubove i djelomično sam tekst. Godina tiskanja dobije se kada se zbroje rimski brojevi iz dvaju posljednjih redaka. R-2368

21 U djelu se nalaze imena Hrvata isusovaca u različitim provincijama, a najviše ih ima u rimskoj.

22 Illustriss. et reverendiss. domini fratris Gregorii a Varess episcopi Ruspensis olim coadjuto-ris et modo vicarii apostolici in Bosna Othomana.

23 Primjerak je uvršten zbog njegove osobite rijetkosti.24 A. R. P. Stephani Marianovich de Lipnicza ... ordinis minor. S. P. Francisci almae missiona-

riae provinciae Bosnae Argentinae ss. theologiae lect. conc. humaniorum profesoris, novit. magist. eremiti, sx-custodis dignissimi et eiusdem almae provinciae in quartum annum me-rito ministri provincialis actualis cum succincta historice attacta allusione tristium vicisi-tudinum [...] in imi cultus amoris venerationis nec non perennis gratitudinis obelisci instar monumentum.

263prosinca 2008.


Juan de Jesús Maria (1564.-1615.)

Naçin za dobro umriti.25 /.. Ivana Iesu Maria .../ 26 : Istumaçen u dal-matinski yazik ... Petru Gaudencziu,27 to yest Radovçichiu .../.28 : V Rimu : V Vtisctenici Suete Skupsctine od rasplodyenya vire, lito 1709. – [14], 591, [16] str., 17 cm, ilustr. Uvez od kartona obloženoga ukrasnim papirom, a hr-bat od kože sa zlatotiskom. Budući da je primjerak nekoć bio izložen vlagi, sada je sav izobličen. Na pomoćnoj se naslovnici nalazi tiskarev znak. R-1278

Kačić miošić, Andrija (1704.-1760.)

Elementa peripatethica juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti. /a P. F. Andraea Cacich Miossich .../ : ad usum tyronum peripateticae scholae elucidata. Venetiis : Apud Bartholomaeum Baron-chelli, 1752. – [10], 499 str., 18 cm. Uvez u mekši bijeli karton (bjelać). Nema hrp-ta, a desni donji ugao cijele knjige vrlo je oštećen. Na listu između korice i naslovnice piše: “Hunc librum dedit mihi fratri Simoni Thomassevich Pater Gregorius Ivichevich de Bachina”, a na njegovoj poleđini: “Ego Ellias Thomassevich natus sum Lapcagn”. Na listu uz posljednju koricu nalazi se popis sedam slobodnih umjetnosti.29 R-227

Kadčić, Antun (1686.-1745.)

Theologia moralis seu Manuductor Illyricus ad cognitionem Sacri Ordinis directus.30 = Boggoslovje dilloredno olliti Rukovod slovinski na

25 Na pomoćnoj naslovnici stoji: Tradutione del libretto dell’arte del ben morire del padre Gio-vanni di Gesù e Maria carmelitano scalzo fatta in lingua illirica da Pietro Gaudentio vescovo d’ Arbe : Romae : Typis Sacrae cong. de propag. fide, MDCCIX.

26 Posctovanoga otcza Ivana Iezu Maria, Druxbe karmelitanske bosohodechih.27 Na poleđini naslovnice otisnuto je: Traduttione del Libretto dell’ Arte del Ben morire del

F. Gioanni di gesu e Maria carmelitano scalzo fatta in lingua Illirica da Pietro Gaudentio Vescovo d’ Arbe. / ROMAE, Typis Sacrae congregationis de propaganda fide, 1657.

28 Istumaçen u dalmatinski yazik po prisvitlomu i priposctovanomu gospodinu gospodinu Pe-tru Gaudencziu, to yest Radovçichiu Splichianinu biscupu rabskomu

29 Usp. Artes liberales/ dicunt/ Gramatica(!)/ Quidquid agunt artes ego semper praedico par-tes/ Dialectica/ Me sine doctores meas frustra coluere sorores/ Retorica(!)/ Est mihi dicendi ratio cum flore loquendi/ Geometria/ Rerum mensuras et earum signo figuras/ Aritimetica/ Explico numerum quid sit proportio rerum/ Astronomia/ Astra viasque poli vindico mihi soli/ Musica/ Invenere locum et me modulaminas vocum.

30 Ab Antonio Kadcich olim canonico Macarensi in patria dein archidiacono Jadrensi nunc

264 HUM 4

Pavao Knezović

poznagne svetoga reda upravglien. / ... od Antona Kadcichia biskupa tro-ghirskoga ... / : za korist i duhovni napridak onnih koji hlape bitti zabi-lixeni svetim peccjatom koji slusciaju svetu ispovid i koji pastiruju stad-du Issukarstovu. Bononiae, [s. n.], 1729. – [4], 556 str., 23 cm. Podatci uzeti iz HBL (sv. 6, str. 687). Nedostaje naslovnica i početna 2 lista. Sada je bez uveza koji je nekada imala, što se vidi po rebrima u hrptu. Neki su listovi požutjeli. R-3020

Kanižlić, Antun (1699.-1777.)

Sveta Roxalia panormitanska divica : nakichena i izpivana. /... Antu-nu Kanislichu Poxexaninu .../. U Becsu : Pritiskana s’ od Ghelena slovih, 1780. – 125, [2] str., 20 cm. Uvez od debljega kartona obložena ukrasnim papirom, a hrbat od kože. Na naslovnici piše: “Diaka u Manastiru na Širokom Brigu”. R-1519

Kašić, Bartol (1575.-1650.)

Rituale Romanum = Ritual rimski: Urbani VIII. Pont. Max. iussu edi-tum Illyrica lingua. /... Bartolomeu Kassichiu .../31. Romae : Ex typograp-hia Sac. congreg. de propag. fide = U Riimu : iz Utiestenicae sfet. Skuppa od razplodyenya s. vierrae, 1640. – [36], 450, [4] str., 24 cm, ilustr. Na naslovnici tiskarev znak.32 Tisak dvobojan. Moljci su poprilično izgrizli naslovnicu i još nekoliko prvih listova. Primjerak, osim konca kojim su arci prošiveni, nema nikakva solidnijeg poveza. R-2933

Katekism rimski

Katekism rimski : Po naredbi s. Sabora Tridentinskoga k’ parokima dan na svjetlost po zapoviedi Pia V. pape privelligoga.33 / ... Joseffu Ma-

episcopo Traguriensi/ in commodum ac spiritualem profectum anhelansium insigniri sacro charactere administrantium sacram exomologesim necnon pascentium gregem Jesu Christi sub sanctissimis auspiciis beatissimi in Christo patris Universalis ecclesiae pastoris summi pontificis feliciter regnantis Benedicti XIII. ordinis praedicatorum...

31 Istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichiu popu bogoslovcu od Druxbae Yesusovae...32 Knjižnica ima dva primjerka.33 Prijevod djela: Catechismus ex decreto concilii Tridentini ad parochos, a prevoditelj je Josip

Matović.

265prosinca 2008.


tovichiu iz Dobrote darxave kotorske .../34. U Mlezieh : Po Gioan Batistu Costantini, 1775. – XXXII, 528 str., 21 cm. Uvez od mekšega bijelog kartona (bjelać) s oštećenim hrptom. Nekoliko listova i stražnja korica nagoreni su. Na na-slovnici piše: “Ad simplicem usum fratris fratris Francisci Costanich”. Na naslovnici je otisnut tiskarev znak. R-1451

Knežević, Petar (1702.-1768.)

Osmina redovniçka zabave duhovne : koja se za ossam dana nerastar-ghnuti svakoga godiscta ima od redovnikah pomgnivo i boggogljubno çiniti. / ... F. Petra Knexevichia iz Knina .../ : s nadopmetnutjem.35 [Pra-ecedit: Pjesma bratji redovnikom sctioczem] : U Mletczih : Po Scimunu Occhi kgnixaru, godiscta Gospod. 1766. – 396 str., 17 cm. Uvez od mekšega bijelog kartona (bjelać). Na listu između korice i naslovnice piše: “Ad usum fr Antonii Kokich Sibe. 1823”, a na naslovnici: “F. Agostino Raiaich / Fr Agostino Raijcich”. R-12

Krajačević sartorius, Nikola (1582.-1653. )

Molitvene knyisicze vszem Christusevem vernem szlovenzkoga jezika priztoyne i hasnovite. Posonii : s. n., [1640.]. – 9-398 str., 12 cm, ilustr.36 Nema naslovnice ni kraja. Uvez u kožu od koje su ostali samo dijelovi, i to vrlo izo-bličeni. Primjerak je spašen iz ognja što se vidi po nagorjelome desnom rubu. Koža je gruba i primitivno spojena s primjerkom. Ima poderanih listova, osobito na kraju. R-3575.

Kratki nauk

Kratki nauk od zakona kerstjansko-katolicsanskoga : zaderxajuchi najpotribitije iz velikog katekizma izabrane stvari brez kojih dobroga znanja u Biskupii diakovacskpj i srimskoj na primanju svetih sakrame-

34 A istomacen i priobbrachien iz latinskoga u slavinskomu jeziku po Joseffu Matovichiu...35 Najpri sastavgljena u djaçki jezik od jednoga redovnika reda Svetoga Otcza Franceska [t.j.

Aemilianus Nieberle], a u nascki illiriçki prinescenna od O. F. Petra Knexevichia iz Knina ... s nadopmetnutjem.

36 Čini se da je poznat samo primjerak iz NSK u Zagrebu.

266 HUM 4

Pavao Knezović

natah nitko pustiti se ne ima. [Izd. 4.].37 U Budimu, Slovima Kraljevske mudroucsne skupshtine, 1834. – 58 str., 12 cm, ilustr., privez. Primitivan uvez u štavljenu kožu. R-3695

Lastrić, Filip (1700.-1783.)

Nediglnik dvostruk : to’ jest po dva govoregna za svaku nediglju pri-ko godine lasna, kratka i ravna samo za lasnochju pastirah naselackie puka prijprostitoga i nenaucnoga, uregena ... /o. f. Filipa iz Occhjevjae .../. U’ Mletczij : Po Dominiku Lovisi, [1766.].38 – XXVI, 439 str., 24 cm, ilustr. Uvez u finu crnu kožu. Naslovnica je veoma stradala od vlage i sva je pocrnjela. R-1091

Lastrić, Filip (1700.-1783.)

Svetnjak : Govoregnja od svetie kako i na dneve svetkovinah ghibgli-vie, koi se shtuju uzdarxagnem od poslovah sluxavski priko sve godine, kratka i ravna, kakonoti za lasnochju pastirah puka priprostitoga spra-vglena. /O. F. Filipa iz Occijevjae .../ : U Mleczij : Po Dominiku Lovisi, [1796.]. – 208 str., 24 cm, ilustr.,39 privez. Uvez u finu crnu kožu. Brojne su bilješke po rubovima i samome tekstu. R-1092

Letunić, Vlaho

Put sveti od kriscja : olli Put bolesni nascega Spassiteglia od kuchie Pilatove do gorre od Kalvaria u slovinski jesik sloscen. /po otzu F. Vlahu Lettunichiu Dubrovcianin.../. U Jakinu : Po Petru Pala Ferri, 1768. – 16 str., 19 cm, ilustr.40 Uvez od mekšega kartona. Primjerak je istrošen od uporabe. R-147137 Na naslovnici piše: “Po zapovidi i vlasti gospodina biskupa Emerika Karle Raffaya. Godine

1827. trecgi put izdan, sda pako po dopushtenju gospodina biskupa Pavla Mathie Szutsitsa isti u svemu zaderxaju svomu na novo usttampan.”

38 U podnaslovu stoji: “data na svitlost 1766.”.39 Na naslovnici još stoji: “i data na svitlost 1766.”. Osim toga doznaje se: “Prodajuse u Splitu

kod Mandichja Chjurcie: inacie u Bosni u Suttishkom monastiru imaji.”40 Uz ovaj poznat je samo jedan primjerak što se nalazi u NSK u Zagrebu, ali taj nije

kompletan.

267prosinca 2008.


Marijanović, Stjepan (1794.-1848.)

Iinstitutiones grammaticae idiomate Illyrico propositae : ad usum ju-ventutis provinciae Bosnae Argentinae ... /P. Stephani Marianovich .../ pro classe prima.41 U Splitu : U stamparii Ivana Demarchi, 1822. – XXIV, 277 str., 19 cm. Uvez od kartona, a hrbat od kože. Primjerak je vrlo stradao od vlage i zbog toga je sav izobličen. Posvuda ima raznovrsnih bilježaka. R-752

Marijanović, Stjepan (1794.-1848.)

Syntaxis linguae Latinae iuventuti Provinciae Bosnae Argentinae accommodata. /... P. Stephani Marianovich .../.42 Pro III. classe. Venetiis : Apud Andream filiumque Santini, 1823. – XII, 88 str. ; 26 cm. Uvez od kartona obložena ukrasnim papirom, a hrbat od kože. Na naslovnici piše: “Servit usui Fr. Pauli Petrović de Klobuk 1867.” Brojni su zapisi posvuda u knjizi. R-3500

Martyrologium Romanum

Martyrologium Romanum: Gregorii XIII. jussu editi et Clementis X. auctoritate rcognitum .... Editio novissima in qua sanctorum et beato-rum extant elogia pro ordinibus etiam regularibus a Sac. Rit. Congr. Ad haec usque tempora adprobata].43 [Praecedit: Caesaris Baroni, Tractatio de martyrologio Romano]. Acced. Martyrologium sanctorum trium or-dinum S. P. N. Francisci (p. 241-266). Venetiis : Ex typographia Balleoni-ana, 1735. – XL, 268, 40 str., 24 cm. Uvez od kartona obložena kožom koju su u hrptu izjeli miševi. Na listu do prve korice piše: “Chori S. Hieronymi Slani”. R-2806

Marulić, Marko (1450.-1524.)

Eua[n]gelistarium /Mar[ci] Maruli Spalatensis/ : Opus vere Evange-licum sub fidei spei & charitatis titulis in VI libros partitum atque ema-

41 Argentinae compilatae studio et opera P. Stephani Marianovich ejusdem provinciae alumni pro classe prima.

42 Studio et opera P. Stephani Marianovich ejusdem provinciae alumni. 43 Budući da nedostaje naslovnica, podatci su uzeti iz inkvizitorove dozvole za tisak (Nos fr.

Thomas Maria Gennari) što je tiskana na kraju indeksa.

268 HUM 4

Pavao Knezović

culatius quam olim in lucem editum. Accessit huic propter idem fere argumentum Meginhardi viri undecunque doctissimi : Ad dominum Guntherum de fide varietate symboli & ipso symbolo apostolico & peste multarum haeresum, sed insigniorum libellus. Nunc diligentius quam olim recognitus & excusus. <Praec.: Franciscus Iulianus Venetus Lectori felicitatem : Franciscus Iulianus Venetus Marco Marulo viro doctissimo et optimo [epigramma] : Franciscus Iulianus Venetus Francisco Lucensi sacerdoti integerrimo [epigramma] : Ad dominum Guntherum de fide Meginardi...>.44 Parisiis : Apud Iacobum Keruer, via ad Divum Iacobum sub duobus gallis, 1545. - [8] ,300 fol., 15 cm, ilustr. Uvez od tvrdoga kartona obložena ukrasnim papirom, a hrbat je kožni. Na poleđini lista uz prednju koricu piše: “Hic liber sic ligatus constat septemdecim coronas austriacas vel octo cum dimidio florenorum item austriac. Emit sibi pro otio frater Domnus Ostoich secretarius epis-copalis, Mostar die 20. IV 1891.” Također, na samoj naslovnici nalazi se i potpis: “P. Domnus Ostoich” i otisak njegova pečata. Primjerak je izvrsno očuvan. R-1928

Matić, Ambroz (1795.-1849.)

Racsun za pervu i drugu godinu shkulsku.: Iz latinskog u bosanski jezik prinese. /...p. Ambroxa Mathich .../45. U Ossiku : Slovima Divaldovima, 1827. – [14], 116, [4] str., 18 cm. Uvez od drveta obložena papirom. Na poleđini prve korice piše: “Spectat ad bibliothecam Almae Asumptae de Široki Brig”. R-3545

Matijašević, Ivan Marija (1714.-1791.)

Saerze Prisveto Jesussovo rasgledano : sagljubjeno, castjeno, naslje-dovano rasmiscgljagnima sctegnima, krepostima, sluscbami, pjesnima ... [ Pjesni na cjas Serza Jesussova; Pjesni na cjas prisveto Serza Jesussova od gosp. Anize Bosckovich dieve Dubr.46: Bighlissanje o gljubavi Jesusso-voj S. Bernarda opatta].47 U Bnezieh : U pritistisctu Coleti, 1783. – 455

44 Meginardova knjižica: Libellus ad Guntherum de fide symbolo apostolico & peste multarum haeresium, zaprema listove 291-300v.

45 Reda S. Frane od obs. derxave bosanske misnik i shkula grammaticski ucsitelj.46 Tu je osam religioznih pjesama Anice Bošković (1714.-1804.). 47 Iz dopuštenja za tisak, koje je otisnuto na kraju, moglo bi se zaključiti da je riječ o drugom

izdanju: “Venetiis in Curia Patriarchali die 28 Januarii 1857. / Inspecta licentia Inquisitoris

269prosinca 2008.


str., 16 cm. Uvez od kartona, vrlo primitivan rad. Moljci su znatno izgrizli korice i hrbat. Nema naslovnice, a na prvome sačuvanom listu piše: “Fratris Chrysanthi” i “Fr Raymunda Gudelja”. Usto su zapisani i osnovni podatci: “Ivan Marija Matijašević – Srce Prisveto Jezusovo razgledano – Bnecieh, u u pritištenju Coleti 1782.” Velika je bila uporaba primjerka. R-2707

Matijević, Josip Ernest (1742.-1808.)

Raztolnachenya zverhu velikoga Katekismusha : vu czeszarsko-kral-yevzkih dersavah za navuchanye odluchenoga : navlaztito za podvucha-ti ladanzko lyudztvo z-pridanemi na krepoztno dersanye kerschanzko zpadajuchemi navuki zkup szlosena y na horvatzki jezik preneshena./ po Josefu Erneztu Matthievits .../ : Vu Zagrebu : Pritizkano vu czesz. kraly. szlobodnoj novoszelskoj szlovtizki, 1797. – 158, [2] str., 17 cm. Uvez od tankoga drva obložena marmoriranim papirom, a hrbat od kože. Na nekim listovi-ma ima voska od svijeća i mnogo crnih mrlja od vlage. R-127

Miletić, Augustin (1763.-1831.)

Istomaçegne stvari potribitii nauka karstjanskoga : za uvixbagne dicze i çegliadi priprostite u darxavi bosanskoj. /...fra Agustina Milletichia .../.48 U Rimu, U sctamparii svetogh skuppa, 1828. – 211 str., 20 cm. Uvez od karto-na, a hrbat od kože. Na naslovnici piše: “Iz Knjižnice o. Franje Milićeviće 1867.” R-876


Naredbe i uprave biskupa namisnika aposctolski proshasti i sadasc-gnega : koje su duxni imat prid oçima i çesto napomignat puku ... / ... fra

Generalis Thomae Mascheroni an. 1782 / Reimprimatur Fridericus Zinelli.”48 Nadostavglia se na poçetku kgnixicza Brojnicza svetkovina pomiçni, to jest, Korizme, Uskrsa,

Duhovi, Brashançeva &c. Kalendar illiti Svetodanik vikoviti za nach svetkovine, postove i oprosctegna, koja se zadobivaju u czarkvam bosanskim priko godine i sastavgleno od prisvitloga i priposctovanoga gospodina Fra Agustina Milletichia biskupa dauli-anskoga i namisnika aposctolskoga u Bosni svoj, u Herczegovini i u Posavini turskoj. I usctampano po dopusctegnu Svetogah skuppa od rasciregna vire.

270 HUM 4

Pavao Knezović

Agustina Milletichia .../49. U Splitu : U sctamparii Ivana Demarchi, 1818. – 132 str., 18 cm. Uvez u finu kožu. Brojni su zapisi posvuda u primjerku. Na po-leđini prednje korice piše: “R. P. Mikael Slišković alm. P. B. Arg ex Def. dedit Andreae Sharavanja 1851”, a na naslovnici: “Ad usum Fr. Eliae Skoko 1845”. R-1482


Naredbe i uprave biskupa namisnika aposctolski proshasti i sadasc-gnega : koje su duxni imat prid oçima i çesto napomignat puku ... /fra Agustina Milletichia biskupa daulianskoga ... /.50 U Rimu : U sctampa-rii svetogh skuppa, 1828. – 97 str., 20 cm. Uvez od kartona, a hrbat od kože. R-877

Nieberle, Ämilian (*1673.)

Octava seraphica : seu Spiritualia octo dierum exercitia. : /per Pa-trem Aemilianum Nieberle/ : Nunc vero ... Nunc vero ... reimpressa.51 [Acced.: Renovatio profesionis – Ponavlanie profesie – Erneuerung der Profession auf dem 16 April alle Jahr]. Zagrabiae : Typis Joan. Barthol. Pallas, anno 1723. – 347, [13] str.,11 cm. Uvez u finu graviranu kožu, a bio je opremljen dvjema kopčama koje su nestale. R-2019

Palmotić, Junije (1607.-1657.)

Kerstovka iliti Xivot i dyla Gospodina Nashega Isukersta u dvadeset i cseteri pyvanja ozpyvana /po Jonu Palmotichu .../.Drugi puta na svy-

49 …puku katoliçanskomu u dneve zabilixene svi posctovani xupniczi i gniovi pomochniczi po svim xupama Bosanskoga vikariata aposctolskoga, sabrane i uregene /od prisvitloga i pri-posctovanoga gospodina fra Agustina Milletichia biskupa daulianskoga i namisnika aposc-tolskoga u Bosni svoj, u Herczegovini i u Posavini turskoj.

50 …puku katoliçanskomu u dneve zabilixene svi posctovani xupniczi i gniovi pomochniczi po svim xupama Bosanskoga vikarjata aposctolskoga, sabrane i uregene od prisvitloga i pri-posctovanoga gospodina Fra Agustina Milletichia biskupa daulianskoga i namisnika aposc-tolskoga u Bosni svoj, u Herczegovini i u Posavini turskoj. I usctampane po dopusctegnu Svetogah skuppa od rasciregna vire.

51 Nunc vero de facultate & voluntate admodum reverendi in Christo patris Ladislai Szente iterato ministri provincialis observantis provinciae Franciscano-Sclavonicae Sancto Lari-slao reimpressa.

271prosinca 2008.


tlost dana.52. U Budimu, Sa slovih Ivana Gyuriana i Martina Bagoa, 1835. – XXXV, 633, [8] str., 22 cm, ilustr. Uvez od fine kože sa zlatotiskom i drugim ukrasima na hrptu. R-510

Pavić, Emerik (1716.-1780.)

Descriptio soluta et rythmica regum, banorum caeterorumque hero-um Slavinorum seu Illyricorum : ab A. R. P. Andrea Cacics in vernacula lingua Illyrica proposita, recenter perbrevi compilatione in Latinum tra-ducta. ... Praefixa notitia imperatorum nec non pontificum, sanctorum, beatorum atque eximiorum Dei servorum gentis praelibatae /a P. Eme-rico a Buda .../.53 Budae : Typis Leopoldi Francisci Landerer typographi, 1764. – [6], 190 str., 21 cm, ilustr. Korice od tankoga drveta obložena ukrasnim papirom, a hrbat je vremenom propao. Inv. br. 11934, R-1507

Pavić, Emerik (1716.-1780.)

Prosvitljenje i ogrianje jesenog i zimnog doba = Nediljne i svecsane predike priko jeseni i zime dolazechem. Razum csovicsansku u dillova-nju prosvitljujuche a dussu s spasonossnim naukom griuche za pomoch sviu dussah nastojnikah i ostali pripovidaoca kratko alli kruto sloxene : /po ocu fr. Emeriku Pavichu .../. Pritisnute u Budimu : Po Leopoldi Fran-cesku Landereru stampaturu, [1762.]54 – [10], 131, [2] str., 21 cm, ilustr. Uvez od kože. Hrbat prilično oštećen. Na listu između korice i naslovnice piše: “Ex libris O. D. Ostojić”. R-42

52 ...vlastelinu dubrovacskomu/ a sada na obcheniji ilirski izgovor prevedena i Drugi puta na svytlost dana Ignaciom Al. Berlichem Brojaninom.

53 Neki ovo djelo navode kao Kačićevo. Međutim, Pavić je učinio toliko novina i preradaba da je nesporno kako je upravo on stvarni autor. U podnaslovu je istaknuo na kojemu je uzorku radio.

54 Na svitlost dane u Budimu godine MDCCLXII. s strosskom pokojnoga gospodara Barnabae Dexevicuja gragjanina budimskog usstampane - Pritisnute u Budimu po Leopoldi France-sku Landereru stampaturu.

272 HUM 4

Pavao Knezović

Pavlić, Bartol

Sveta govorenja za sve nedilje kroz cilu godinu. /... po Bartolu Pavlichu ... /55. Druga knjiga56 : u kojoj se zaderxaju govorenja od Duhovne nedi-lje do perve nedilje prishastja. U Budimu : Pritiskano slovima kraljev-ske mudroucsne skupshtine, 1827. – VIII, 230 str., 21 cm. Uvez od kartona. R-885

Pavlović lučić, Ivan Josip (1755.-1818.)

Commentarii morales in omnes episcopo Macarensi casus reservatos : Opus ad confessarios Illyricos in sacris excipiendis exomologesibus(!) practice instruendos concinnatum. /a Joanne Josepho Paulovich Luci-ci .../. Venetiis : Apud Sebastianum Coleti, 1793. – [6], 222, [2] str., 201 cm. Uvez od bijeloga kartona čiji je hrbat vrlo oštećen. Primjerak je još neobrezan. R-758


Decem poenitentiales sermones. = Deset pokorni razgovoraa : za svi-gegne grisnikaa i pomoch pastiraa puka slovinskoga. Sloxeno /od Ivana Jozipa Paulovichia Luçichia Makaranina .../. U Jakinu : Kod Petra Paula Ferri, 1785. – VIII, 139, [3] str., 25 cm. Uvez od mekšega kartona, a hrbat od kože. Primjerak je mjestimično veoma crn od gljivica. Na naslovnici se nalazi potpis bosanicom i otisnuti tiskarev znak. R-817


Bitje czarkovno : Opomene onim koji su od Boga zvani za dobro za-garliti ga i za u istomu dostojno xiviti. /... Ivana Jozipa Paulovichia Luçi-

55 Sloxeni i recsena u stolnoj cerkvi diakovacskoj /po Bartolu Pavlichu slavne biskupie diako-vacske misniku, njekdashnjem narednom, pripovidaocu, nediljnom sada pako u seminarii obucsenikah mladih v rektoru/. S’ milostivnim privolenjem i dopushtenjem njiovog prisvi-tloga i priposhtovanoga gospodstva gospodina biskupa Emerika Karle Raffay.

56 Drugi svezak, koliko je poznato, nalazi se samo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

273prosinca 2008.


chia .../.57 U Mlaczii : Kod Dominika Pompeata, 1788. – 76 str., 12 cm. Uvez od mekšega kartona. R-4123


Rukovet izabrani milostii : s kojim Prisveta Divicza Maria maika Boxia izvarstito nadarila je nike dobre i sebi Bogogliubne duse /Sloxeno ...od Ivana Jozipa Paulovichia Luçichia .../ ... […].58 U Mlecih : Kod Simu-na Occhi, 1800. – 63 str., 21 cm, ilustr. Uvez meki kartonski. Ispred naslovnice nalazi se list sa slikom Blažene Djevice Marije “Mater amabilis”, a na listu uz prednju koricu piše: “die 7 Decembris 1800 actuali et successoribus curatiis loci Vergoracz Fa-bianus Blascovich epus Macaren. D. D.” R-4120


Malahni skup pastirski niki govoregnaa : koja vladajuchi s’ czarquom makarskom /... gospodin Ivan Jozip Paulovich Lucich .../59 – Prikazan prisvitlomu i pripost. gosp. gosp. Grguru iz Varessa pridostojnomu bi-skupu ruspskomu i u svoj Bosni i Hertczegovini pripomgnivomu nami-sniku apostolskomu. U Mleczi : Kod Sebastiana Coleti, 1800. – 99 str., 24 cm. Uvez kartonski. R-3293

57 Kgnixicze iz talianskoga u slavni slovinski jezik prinese i na svoja mista obilatije uzmnoxene od prisvitl. Gosp. Ivana Jozipa Paulovichia Luçichia Makaranina, czarkovnoga i svitovnoga zakona nauçiteglia i u Makarskoj svoj darxavi za namisnika opchienoga.

58 Sloxeno na slavu i postegne iste Prislavne Bogorodicze a za pokripgliegne i uzougegne(!) puka slovinskoga na ufagne sve to vise u primoguchie odvitovagne Kraglicze Nebrsaa i Maj-ke primille sviju karstjanaa. /Od Ivana Jozipa Paulovichia Luçichia obaju zakonaa nauçite-glia, Makarske stolne czarque canonika i za namisnika opchienoga/ i poklogneno prisvitlo-mu i pripostovanomu gospodinu gospodinu Fabianu Blaskovichiu pridostojnomu biskupu makarskomu. […]

59 Makarskom namisto svoga biskupa uçini u czarqui stolnoj istoga grada /pripostovani gos-podin Ivan Jozip Paulovich Lucich obaju zakonaa nauçitegl i iste Makarske czarque canonik i za.namisnik opchieni/

274 HUM 4

Pavao Knezović

Pedemontanus,60 Alexius (Ruscelli, Girolamo?)

De secretis libri septem. /... D. Alexii Pedemontan .../ : A Ioanne Ia-cobo Weckero61 doctore medico ex Italico sermone in Latinum conversi & multis bonis Secretis aucti diligentiusq[ue] castigati. Accesit eiusdem Vueckeri opera, Octavus de artificiosis vinis liber : Editio quarta.[Acced.: Ioannes Iacobus Vuecker Amplissimo ac reverendissimo D. Nicolao a Cruce &c. Christianissimi Galliae regis consiliario atque apud Helveti-os oratori prudentissimo domino suo observatissimo s. p. d.]62 Basileae : Sumptibus Ludovici Künig, 1603. – 361, [30] str., 17 cm. Negdašnji uvez u finu bijelu kožu samo je djelomično očuvan, a oblijepljen je vrlo grubim platnom. Papir je veoma požutio od vlage. Od starijega zapisa na naslovnici može se pročitati samo: “...Dilingae 1699”, a novijega je nadnevka zapis: “fra Domnus Ostojić – P. Do-mnus”. R-248

Perković, Jakov († 1817.)

Deveticze : Bogliubni pripravaa za stovati i proslaviti privisoka otaj-stva svetkovinaa zapovidni Priçiste i Priblaxene Divicze Marie u Ma-karskoj darxavi i u ostalim sve Dalmaczie. Sve nadarene s’ postegnima privelikim od prisvetoga otcza Pia pape Sedmoga. I sad parvi put na

60 Alexius Pedemontanus (Alessio Piemontese) pseudonim je iza kojega se prema jednima krije Girolamo Ruscelli (Viterbo, oko 1500. – Venecija, 1566.), a prema drugima Dubrovča-nin Maroje Kaboga zvan Kordica (Dubrovnik, 1505. – Rim, 1582.). Serafin Marija Crijević u njegovu životopisu donosi: “Libellum Secretorum Alexii Pedemontani nomine inscriptum.” /Bibliotheca Racusina, II/III., Zagreb, 1977., 408/. Grmek, Grdić i Velnić podržavaju Cri-jevićevo mišljenje. Samo djelo O tajnama (Secreti del reverendo, D. Alessio Piemontese, Venezija, 1557.) bila je vrlo popularna lektira i doživjelo je brojna izdanja: 17 na talijanskome, 12 na engleskome, 6 na latinskome, 8 na francuskome, 3 na njemačkome te po jedno na španjolskome i danskom jeziku. Posljednje je izdanje tiskao Bassano 1791. godine. Knjižica ide u onaj niz zabranjivane i vrlo tražene lektire. U svjetskoj literaturi (engleskoj, njemač-koj, francuskoj, talijanskoj itd.) ustaljeno je mišljenje da je Girolamo Ruselli autor toga dje-la. Usp. “Alessio Piemontese (i.e. Girolamo Ruscelli?): Kunstbuch Des Wolerfarnen herren Alexii Pedemontani/ von mancherleyen nutzlichen und bewerten Secreten oder Künsten. Jetzt neuwlich verteutscht/ durch Hanß Jacob Wecker.” ili pak “Le raccolte di Secreti firmate dal Ruscelli sotto lo pseudonimo di Alessio Piemontese sono, a cavallo tra il XVI ed il XVII secolo, probabilmente, le più diffuse in assoluto”.

61 Johann Jacob Wecker, 1528.-1586.62 Pismo je datirano: “Basileae Cal. Augusti 1563”. Upravo je to pismo razlog zašto je spomenu-

to djelo uvršteno u ovaj rad (a Cruce * Kružić).

275prosinca 2008.


svitlost dane /od post. gospodina D. Jakova Perkovichia iz Duvna/.63 U Dubrovniku, Po Antunu Martechini, 1808. - 31 str., 17 cm. Uvez od mekoga kartona. Papir je veoma požutio. R-2420

Pomey, Francois Antoine (1618.-1673.)

Flos Latinitatis : ex auctorum Latinae linguae principum monumen-tis excerptus et tripartito verborum, nominum et particulum ordine et indice in hunc digestus libellum auctore R. P. Francisco Pomey...64 Za-grabiae : Typis Joan. Thom. nob. de Trattner, s. a. [1779.]. – 463 str., 185 cm. Uvez kartonski, a hrbat od kože. Nedostaje naslovnica. Na prvome listu piše: “P. Elias Skoko”. Na kraju se nalazi početak nekoga pisma.65 R-3614

Radovčić, Petar v. juan de Jesús Maria

Rèsede, Andreas de (1498.-1573.)

Exemplorum memorabilium cum ethnicorum tum Christianorum e quibusq[ue] probatissimis scriptorum selectorum.66 /Per Andream Ebo-

63 To je sada jedini poznati primjerak ove Perkovićeve knjižice.64 Hrvatski isusovac Ivan Galjuf (1710.-1770.) priredio je hrvatsko izdanje Pomeyeva priručnika

dodavši mu hrvatski tekst. Zbog toga neki ovo djelo njemu pripisuju. Od ovoga drugog izda-nja, uz humački, poznata su još samo tri primjerka (Sveučilišna knjižnica u Rijeci, Knjižnica franjevačkoga samostana u Makarskoj i Knjižnica franjevačkoga samostana u Požegi).

65 Na listu dodanom prilikom uvezivanja uz stražnju koricu na prednjoj je strani početak pi-sma pisanoga krasnim rukopisom: “Charissime Collega! – Longo temporis intervallo a Te nullas percepi litteras, quae tanti silentii sit causa prorsus me latet. Si non fuisses solitus frequentius mihi scribere.” Na poleđini toga lista drugom je rukom zapisano: “Laudo Deum verum Plebem voco, congrego clerum qui regis Israel intende ... Pro simplici usu Fratris Petri Shunjich clerici novicii de Kressevo. Lector amice, aliqua vice, queso dignare, pro me orare, unum Salive, pater & ave Mater pro peccatore hujus posessare(!) Angelus nomine Shugnich cognomine.” Na poleđini stražnje korice sličan je natipis istom rukom: “Laudo Deum verum, Plebem voco, congrego clerum, defunctos ploro, pestem fugo, festa decoro. / Carmina Teressum scribentis & otia quaerunt. / me mure, me venti, me fera jactat hyems. Ego dabo penam, Deo peccatum.”

66 Rèsede navodi: Authores ex quorum scriptis exempla, quę in hoc tomo referuntur, excerpta sunt: Valerius Maximus - Marcus Antonius - Coccius Sabellicus in Exemplorum libris - Baptista Fulgosus in Latinum sermonem a Camillo Gilino conversus – Aelianus - Guido In exemplorum libro – Marullus, tj. Marko Marulić.

276 HUM 4

Pavao Knezović

rensem Lusitanum/. Tomus posterior. Eadem diligentia, qua prior de-nuo editus & erroribus destitutus. Venetiis : Apud Baptistam Combum, 1621. – [8], 86, [30] str., 14 cm. Primitivni uvez u mekši karton, a na hrptu nalje-pljeni komadići kože s imenom pisca i naslovom djela. Na poleđini prve korice piše: “Philippi Ćorić”. Na naslovnici je tiskarev znak. Primjerak su oštetili vlaga i moljci. R-1962

Rèsede, Andreas de (1498.-1573.)

Sententiae et exempla ex probatissimis scriptoribus collectis & per locos communes digesta.67 /per Andreas Eborensem Lusitanum/. Et in duos tomos redacta, quorum alter sententias, alter exempla refert, an-teriori editioni accesserunt sententiae insignes comicorum quinquagin-ta Graecorum Latine collectae & alio volumine distinctae. Haec vero ultima omnia summo studio renovata & mendis expurgata.68 Venetiis : Apud Ioan. Baptistam Combum, 1621. – 648, [8] str., 14 cm. Uvez od kože. Na naslovnici je tiskarev znak, a preko teksta vrlo grubo udaren pečat s tekstom: “Franjevačka knjižnica – Široki Brieg”. Na stranici lista nasuprot naslovnice piše: “P. Philippi Ćorić”. Hrbat je crvotočan. R-1456

Ritual rimski

Ritual rimski: utiscten po naredbi S. oca pape Pavla petoga, a sada uzmnoxen i ispravl’jen po prisvetomu gospodinu nascemu Benediktu XIV., u komu se nahode pomnjivo postavljena sva ona, koja se çine po-tribita xupnicim za sluxbu od sakramenata, za blagoslove i zaklinjanja. 67 Među tim prokušanim piscima nalazi se i Marko Marulić.68 Poznata su izdanja: Sententiae et exempla ex probatissimis quibusque scriptoribus collecta

et per locos communes digesta ... Et ne oneroso volumine gravaretur lector totum opus in duas divisum est tomos quorum alter sententias, alter exempla refert. [Venetiis, Domini-cus Nicolinus, 1572., [26]+849 p. 8°, zatim Exemplorum memorabilium cum ethicorum tam christianorum quiesque(!) probatissimis scriptoribus selectorum ... Adiecto duplici indice ... Tomus secundus, Venetiis, Ex Uniorum Societate, 1585.,[24]+367 fol., 8° i Sententiae et exempla ex probatissimis quibusque scriptoribus collecta et per locos communes digesta per Andream Eborensem Lusitanum et in duos tomos redacta quorum alter sententias alter exempla refert. Huic postrema editioni accesserunt sententiae insignes comicorum quinqu-aginta Graecorum Latine collectae et alio volumine distinctae. Omnia sunt mendis sublatis castigatissima; Brixiae, Apud Bartholomaeum Fontanam, 1611., [24]+648 p. 8°.

277prosinca 2008.


U Mletcim : Kod Frane Andreole, 1827. - 372 str., 20 cm. Primjerak nema naslovnice i prednje korice. Na prvome listu piše: “Fra Aleksa Barbir”. Knjiga je prilič-no stradala od vlage. R-2749

Rusić, Stjepo (1687.-1770.)

Scivot Gospodina Jesusa Christa : naroda cjoviecjanskoga Spasiteglja po Mateu, Marku, Luzi i Ivannu svetiem vanghjelistam i inniem davni-em svetiem otzima, savaerscen scivotom Blascene Dievicze Marie gne-gove mattere. U Mnezik : Kod Scimuna Occhi, 1764. – XVI, 193 str., 23 cm. Uvez od mekoga papira. R-3356

Scriptores rerum Hungaricarum

Scriptores rerum Hungaricarum Dalmaticum, Croaticum et Scla-vonicum veteres ac genuini : partim primum, partim antehac quidem editi nunc vero ex rarissimis et optimis editionibus aliorumque aucto-rum commentariis ab innumeris mendis vindicati ac passim necessariis observationibus illustrati. Praeterea adcuratissimis mappis geographi-cis exornati et cum amplissima praefatione Matthiae Belii nec non in-structissimo rerum verborumque indice in nitifissimam hanc formam redacti. Tomus tertius cura et studio Ioannis Georgii Schwandtneri Au-striaci Stadelkirchensis. [Vindobonae] : Impressis Ioannis Pauli Kraus bibliopolae Vindobonensis, 1748. – XXXIV, 859, [42] str., 36 cm, ilustr. Uvez od fine smeđe kože koju su moljci mjestimično izgrizli. Hrbat je bogato ukrašen zlatotiskom i drugim ukrasima. Naslovnica je dvobojna. Papir je od kiselosti tiska tako požutio da je tekst mjestimično gotovo nečitljiv. Na rubovima ima mnoštvo bilježaka. Na naslovnici piše: “Fr And. Šaravanja”. R-678


Scriptores rerum Hungaricarum veteres ac genuini : partim primum ex tenebris eruti, partim antehac quidem editi, partim antehac quidem editi nunc vero ex mss. cobicibus et rarissimis editionibus Bibliothe-cae Augustae Vindobonensis ab innumeris mendis vindicati, plurimis

278 HUM 4

Pavao Knezović

variantibus lectionibus et necessariis hinc inde, quibusdam notis illu-strati. Partim etiam ad nostra usque tempore continuati multisque in locis auctores redditi, antiquissimis demum icunculis exornati et cum amplissima praefatione Matthiae Belii nec non instructissimo rerum verborumque indice in nitifissimam hanc formam redacti cura et studio Ioannis Georgii Schwandtneri Austriaci Stadelkirchensis. [Tomus I.] : [Vindobonae] : Impressis Ioannis Pauli Kraus bibliopolae Vindobonen-sis, 1746. – XXII, 888, [46] str., 35,5 x 23,5 cm, ilustr. Uvez od fine smeđe kože sa zlatotiskom i ukrasima na hrptu. Naslovnica dvobojna. Papir je od kiselosti tiska tako požutio da je tekst mjestimično gotovo nečitljiv. R-676


Scriptores rerum Hungaricarum veteres ac genuini : partim primum ex Bibliothecae Augustae Vindobonensis eruti : partim antehac quidem editi nunc vero ex rarissimis et optimis editionibus ab innumeris mendis vindicati ac passim necessariis observationibus illustrati. Partim etiam ad nostra usque tempore continuati multisque in locis auctores redditi, : et cum amplissima praefatione Matthiae Belii nec non instructissimo rerum verborumque indice in nitifissimam hanc formam redacti. To-mus secundus cura et studio Ioannis Georgii Schwandtneri Austriaci Stadelkirchensis. [Vindobonae] : Impressis Ioannis Pauli Kraus biblio-polae Vindobonensis, 1746. – XXXIV, 859, [42] str., 36 cm, ilustr. Uvez od fine smeđe kože koju su moljci mjestomično izgrizli. Hrbat bogato ukrašen zlatoti-skom i drugim ukrasima. Naslovnica dvobojna. Papir je od kiselosti tiska tako požutio da je tekst mjestimično gotovo nečitljiv. Na rubovima ima mnoštvo bilježaka. R-677

Stipšić, Alojz Emanuel

Archeologiae rituum Graecorum enchiridion.69 Praemittitur: Mytho-logiae Graecae et Romanae adumbratio. /...Aloysii Emmanuelis Stipsi-cs.../70. Pesthini : Typis Matthiae Trattner, 1808. – [16], 208, [4] str., 21 cm. Uvez kartonski. R-6269 Prema mrežnome katakogu primjerak je nepoznat u Republici Hrvatskoj.70 Aloysii Emmanuelis Stipsics aa. ll. et philos. doctoris, archeolog. et reio numar. in reg. sci-

279prosinca 2008.


Stulli, Joakim (1729.-1817.)

Lexicon Latino-Italico-Illyricum ... /Joachimi Stulli Rhagusini .../71 Di-tissimum ac locupletissimum in quo adferuntur usitatiores, elegantiores, difficiliores earundem linguarum phrases, loquendi formulae ac prover-bia. Budae : Typis ac sumptibus typographiae Regiae universitatis Pesta-nae, 1801. – [6], 800 str., 27 cm. Uvez kartonski, a hrbat od bijele kože, vrlo oštećen. Brojni su zapisi na listovima dodanim prilikom ukoričavanja. Zapisane su neke zgodne narodne izreke, npr.: “Na velik pilav nosi malu kašiku. Oba mača jednoja /istoga/ kovača. Tko žali čavla, izgubi konja. Majka ditetu nadiva ime. Tko vele zbori, privari se. Ovi ne zavija u kučine.” Na prvome se listu nalazi otisak potpisa: “R. Glavaš”. R-957


Rjecsosloxje /Joakima Stulli Dubrocsanina .../: u komu donosu se upo-trebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika krasnoslovja nacsini, izgovara-nja i prorjecsja. A – O illir. ital. lat. Csast druga, razdjeljak parvi. [Praeced. Appendini, Francesco Maria: De prestantia et vetustate linguae Illyricae ejusque necessitate ad plurimum gentium populorumque]. U Dubrovniku : Po Antunu Martekini, 1806. – XXXII, 727 str., 28 cm. Uvez od debeloga kar-tona obloženoga pergamenom. Posvuda su brojne bilješke. Papir je na mnogim mjestima veoma pocrnio od gljivica. Na naslovnici piše: “Bibliothecae Fratrum Min. Conventus Slani” i “Ad simplicem usum conventus S. Hieronymi Slani”. R-931


Lexicon Latino-Italico-Illyricum /Joachimi Stulli Ragusini .../ : Ditissi-mum ac locupletissimum in quo adferuntur usitatiores, elegantiores, dif-ficiliores earundem linguarum phrases, loquendi formulae ac proverbia. (Lit. L. – Z.). [Budae : Typis ac sumptibus typographiae Regiae universi-tatis Pestanae, 1801. – 800, [9] str., 27 cm. Uvez kartonski, a hrbat od bijele kože, vrlo oštećen. Brojni su zapisi na listovima dodani prilikom ukoričavanja. R-958

ent. universit. Pesthin. professoris pub. bibliothecae eiusd. universit. custodis, regii libror. revisoris, societat. reg. scientiar. Götting. et mineral. Ienens. membri ac facult. philosoph. h. t. decani.

71 Joachimi Stulli Rhagusini, Ordinis S. Francisci Seraphici.

280 HUM 4

Pavao Knezović


Rjecsosloxje slovinsko-italiansko-latinsko /Joakima Stulli .../72 : P – Z. : Csast druga, razdjeljak drugi. [U Dubrovniku, Po Antunu Martekini, 1806. – 674 str., 28 cm. Uvez od debeloga kartona obloženoga pergamenom. Po-svuda su brojne bilješke. Papir je na mnogim mjestima veoma pocrnio od gljivica. Na naslovnici piše: “Bibliothecae Fratrum Min. Conventus Slani”. R-932


Vocabolario italiano-illirico-latino /del P. Gioacchino Stulli Raguseo de’ minori osservanti/ : diviso in due tomi nei quali si contengono le frasi più usitate, più difficili e più eleganti i modi di dire i proverbj ec. di tutte tre le lingue. A-I Parte terza, tomo primo. [Praeced. Appendini, Francesco Maria: Dell’ analogia della lingua degli antichi popoli dell’ Asia minore con la lingua dei popoli antichi e recenti della Traca e dell’ Illirico]. Ragusa : Presso Antonio Martecchini, 1810. – 40, 838 str., 26 cm. Uvez od kartona obložena ukrasnim papirom, a hrbat od kože sa zlatotiskom i ukrasima. Na naslovnici piše: “O. Andrija Knježević-Grlić darovao školi 1887.” Posvuda su brojne bilješke. R-448


Vocabolario italiano-illirico-latino /del P. Gioacchino Stulli Raguseo sacerdote de’ minori osservanti/ : L-Z Parte seconda, tomo secondo. [Ragusa : Presso Antonio Martecchini, 1810.]. – 862 str., 26 cm. Uvez od kartona obložena ukrasnim papirom, a hrbat od kože sa zlatotiskom i ukrasima. Na naslovnici piše: “O. Andrija Knježević-Grlić darovao školi 1887.” i broj 122. Posvuda su brojne bilješke. R-449

Sveto pismo

Sveto Pismo novog’ zakona : Sixta V. p. naredbom prividjeno i Kle-menta VIII. pape vlastjom izdano. Sada u jezik slavno-illyricski izgovora

72 Stulli Dubrocsanina misnika malobrachanina S. Franceska…

281prosinca 2008.


bosanskog prinesheno [Matija Petar Katančić]. Tad ss. otacah i naucsi-teljah tomacsenjem nakitjeno. Svezak II. (Listi ss. Pavla, Jakoba, Petra, Ivana, Jude i Objavljenje). Budimu : Slovim i troshkom kraljev. mudro-skupsgtine macxarske, 1831. – 410, CLXXII str., 23 cm. Uvez od kartona obložena marmoriranim papirom, a hrbat od kože sa zlatotiskom, ali vrlo oštećen. Na poleđini prednje korice piše: “Na službu fra Martina Ljubića R. S. O. Frane”. R-3435

Sveto pismo

Sveto Pismo novog’ zakona : Sixta V. p. naredbom prividjeno i Kle-menta VIII. pape vlastjom izdano. Sada u jezik slavno-illyricski izgo-vora bosanskog prinesheno [Matija Petar Katančić]. E. Tad ss. otacah i naucsiteljah tomacsenjem nakitjeno. Svezak I. (Sveta evangjelja i Dilla aposhtolah). Budimu : Slovim i troshkom kraljev. mudroskupsgtine ma-cxarske, 1831. – 565 str., 23 cm. Uvez od kartona obložena marmoriranim papi-rom, a hrbat od kože sa zlatotiskom, ali vrlo oštećen. Na poleđini prednje korice piše: “Na službu fra Martina Ljubića R. S. O. Frane”. R-3434

Sveto pismo

Sveto Pismo staroga zakona : Sixta V. p. naredbom prividjeno i Kle-menta VIII. pape vlastjom izdano. Sada u jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog prinesheno [Matija Petar Katančić]. Tad ss. otacah i naucsite-ljah tomacsenjem nakitjeno. Svezak I. (Poroda, Izhoda, Levitika, Brojah i Pozakonstva). U Budimu : Slovim i troshkom kraljev. mudroskupsgtine macxarske, 1831. – XL, 691 str., 23 cm. Uvez od kartona obložena marmori-ranim papirom, a hrbat od kože sa zlatotiskom. Na poleđini prednje korice piše: “Na službu fra Martina Ljubića R. S. O. Frane”. R-3431

Sveto pismo

Sveto Pismo staroga zakona : Sixta V. p. naredbom prividjeno i Kle-menta VIII. pape vlastjom izdano. Sada u jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog prinesheno [Matija Petar Katančić]. Tad ss. otacah i naucsi-teljah tomacsenjem nakitjeno. Svezak II. (Josue, Sudacah, Ruthe, Kra-

282 HUM 4

Pavao Knezović

ljah, Propushtenih i Esdre). U Budimu : Slovim i troshkom kraljev. mu-droskupsgtine macxarske, 1831. – 927 str., 23 cm. Uvez od kartona obložena marmoriranim papirom, a hrbat od kože sa zlatotiskom. Na poleđini prednje korice piše: “Na službu fra Martina Ljubića R. S. O. Frane”. R-3432

Sveto pismo

Sveto Pismo staroga zakona : Sixta V. p. naredbom prividjeno i Kle-menta VIII. pape vlastjom izdano. Sada u jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog prinesheno [Matija Petar Katančić]. Tad ss. otacah i naucsi-teljah tomacsenjem nakitjeno. Svezak IV. (Prorocsanstva, Isaie, Jeremie, Baruka, Ezekiela, Daniela, Osea, Joela, Amosa, Abdie, Jone, Mikea, Na-huma, Habakuka, Sofonie, Aggea, Zakarie, Malakie, Knjige Makabeah). U Budimu : Slovim i troshkom kraljev. mudroskupsgtine macxarske, 1831. – 927 str., 23 cm. Uvez od kartona obložena marmoriranim papirom, a hrbat od kože sa zlatotiskom, ali vrlo oštećen. Na poleđini prednje korice piše: “Na službu fra Martina Ljubića R. S. O. Frane”, a na naslovnici: “P. Nicolai Kordich”. R-3433

Šitović, Lovro (1682.-1729.)

Grammatica Latino-Illyrica : ex Emmanuelis aliorumque approbato-rum grammaticorum libris juventuti Illyricae studiose accomodata. /a patre F. Laurentio de Gliubuschi .../73. Adduntur in fine aliquot nomina usitata. Editio tertia. Venetiis : Typis Petri Marcutii, 1781. – VIII, 277, [2] str., 17 cm. Uvez kožni, na hrptu djelomično oštećen. Na naslovnici piše: “Hic liber est Thomae Wittaovich ex Narona Fortalitii-Opus”, a na listu između korice i naslovni-ce: “Spectat ad simplicem usum D. ... vel ad illius cui data fuerit a D.” Brojne su bilješke po tekstu i na rubovima. R-3545

Štefanac, Šimun († 1799.)

Pisma od Ivana Salkovicha silnog viteza i junaka svemu narodu ill-yricskomu za vikovitu uspomenu : od jednoga Illyra [i.e. Šimun Štefa-

73 Gliubuschi Ord. Minor. Sancti Francisci de observantia, philosophiae lectore, provinciae Bosnae Argentinae alumno.

283prosinca 2008.


nac] sloxita na sverhi godine Gospodinove MDCCLXXX. U Osiku : Kod Martina Diwalta, godine 1781. – 54 str., 17 cm. Uvez od fine crvene kože. Na listu između korice i naslovnice piše: “F. Ciprijan Brkić”, a na njegovoj poleđini “Ex libris Andriae Šaravanja”. Na naslovnici piše: “Dono dedit P. Elias Skorich de Kreshevo Fr. Andreae Sharavanja alumno Bosnensi Anno aerae Christi 1846.” te: “u Florenzi u Monastiru Sviu Sveti”. R-1460

Tiardović, Antun

Blago ss. proscchienj bogogliubnoga skupa alliti Druxbe Prisvetogh Sarcza G. N. I. : po dopuscchienju s. o. pape Pia VII. s’ nadostavglie-na pribogogliubni razmiscgliagnj, molitvam i drughim bogogliubsvima prama istom Prisvetom Sarczu uzdarxanim u devetici. /... po misniku D. A. Tiardovichia .../74 U Splitu : U sctampariji Ivanna Demarki, 1814. – 78, [2] str., 18 cm. Uvez od kartona obložena marmoriranim ukrasnim papirom, a hrbat od kože. Na naslovnici piše: “Ad simplicem usum P. Eliae Zelenika 1852”. Primjerak je prilično istrošen od uporabe. R-3364

Turlot, Nicolas (1590.-1651.)

Blago nauka karstianskoga,75 : Truud glasovitij latinski. /Nikole Tur-lota .../76 : Prinessen iz diackooga paak u franzeski jezik, napokon u’ slo-vinski po jednomu redovniku iz Dalmazie [i. e. Bonaventura Marčela].77 : Prykoristan ne saamo parokima i ostalym zakounizim dalli svakoomu cegljadetu tkojee xellij nauçit bistro sve scto jest potribbitoo za virovat i

74 Prineseno od slovosloxja i izgovaragna dubrovasckoga na bistro slovosloxje i izgovaragne dalmatinsko po misniku D. A. Tiardovichia Darxave spliske. Prikazano i posvechieno isto-mu Primillostivomu Sarczu Isusovu.

75 Turlot, Nicolas: [Thesaurus doctrinae christianae ...] Reverendi Adm. Domini D. Nicolai Turlot, S. Theologiae Licentiati, Ecclesiae Cathedralis Namurcensis Praepositi ac Vicarii Generalis. Thesaurus doctrinae Christianae quondam concinnatus; sed demùm /A. F. Ma-tthia Keul SS. Theologiae Lectore Emerito ... recognitus, & Indicibus plurimùm necessariis auctus. Coloniae Agrippinae, Noethen, 1699.

76 Na naslovnici su iscrpno navedene njegove časti: “Truud glasovitij latinski pryposctovano-ga Nikole Turlota nauciteglia bogoslouza, vladaauza obchienoga u zarqui stolnooj Namur grada u Fiandri.”

77 Veoma je zanimljiva posveta: “Poklognien i posvetien Issussu Isukarstu Messij Odkupitegliu Gospodinu Naucitegliu y koij jest Pastir Dobri / Dussu svoju meçhiuuçh za oouze svoje.”

284 HUM 4

Pavao Knezović

xyvit karstianskiji i doteçh svoje vicgnie spassenie. Dyl parvij. U Mlezzij : Po Antunu Bassanesu, 1770. – 395, [2] str., 26 cm. Uvez u bijeli mekši karton (bjelać). Na naslovnici se nalazi zapisan bosanicom: “fr Šimuna Vuletića”. Na naslovnici se nalazi zanimljiv tiskarev znak. R-935

Turlot, Nicolas (1590.-1651.)

Blago nauka karstianskoga : Truud glasovitij latinski. /Nikole Turlota .../. Prinessen iz diackooga paak u franzeski jezik, napokon u’ slovinski po jednomu redovniku iz Dalmazie [i. e. Bonaventura Marčela]. Pryko-ristan ne saamo parokima i ostalym zakounizim dalli svakoomu ceglja-detu tkojee xellij nauçit bistro sve scto jest potribbitoo za virovat i xyvit karstianskiji i doteçh svoje vicgnie spassenie. Dyl drugij. U Mlezzij : Po Antunu Bassanesu, 1770. – 336, [2] str., 26 cm. Uvez u bijeli mekši karton (bjelać) čiji je hrbat najvećim dijelom nestao. Na naslovnici je zanimljiv tiskarev znak. Brojne su bilješke na marginama i po tekstu. R-934

Velikanović, Ivan (1723.-1803.)

Libellus tripartitum : cujus pars prima abusus in sacrificio missae occurrentes corrigit, secunda: inclinationes debitas in eodem et sub of-ficio divino in choro observandas praescribit, tertia: modum inservien-di in missa privata exhibet. /a patre Joanne Velikanovich ... /.78 Essekini : Typis Joannis Martini Diwalt, 1775. – [2], 39 str., 17 cm. Korice od tankoga drveta obložena papirom. Na poleđini prve korice piše: “Fris Augustini Nikolić”, a na naslovnici: “Patris Augustini Nikolich”. R-3362

Vinjalić, Gašpar (1707.-1781.)

Storia civile ed ecclesiastica della Dalmazia, Croazia e Bosna in libri dodici compendiata : alla gloriosissima Veneta Illirica nazione.79 Tomo

78 Velikanovich provinciae S. Joannis a Capistrano ordinis minorum regularis observantiae alumno in lucem datus & iis, qui ad supradicta ministeria rite obeunda sunt destinati obla-tus & consecutus.

79 U nekim je knjižnicama djelo katalogizirano kao djelo autora: Bomman, Gianantonio ili Bomman, Gian Antonio iako je poznato da je to djelo napisao fra G. Vinjalić.

285prosinca 2008.


1. In Venezia : Appresso Antonio Locatelli, 1775. – XVI, 372 str., 21 cm. Uvez u bijeli mekši karton (bjelać) s vrlo oštećenim hrptom i prednjom koricom. Na poleđini prednje korice piše: “Del Pad. Carlo Sderich 1776”. Primjerak je bio izložen velikoj vlagi. Na naslovnici je tiskarev znak i slika personificiranih kraljevstava s grbo-vima na nasuprotnoj stranici. R-759

Vinjalić, Gašpar (1707.-1781.)

Storia civile ed ecclesiastica della Dalmazia, Croazia e Bosna in libri dodici compendiata : alla gloriosissima Veneta Illirica nazione. Tomo 2. In Venezia : Appresso Antonio Locatelli, 1775. – 404 str., 21 cm. Uvez u bijeli mekši karton (bjelać) s vrlo oštećenim hrptom i prednjom koricom. Primjerak je još neobrezan. Na naslovnici je otisnut tiskarev znak. R-760

Vladmirović, Luka (1718.-1788.)

Razmisgliegna karschianska za svaki dan od miseza. : Sa svom po-mgliom i gliubavju sastavglieno i za korist opchienu sui karschiana i karschianaka pravovirni dano na svitlost. /po O. P. F. Luci Vladmirovic-hiu .../.80 U Mleczi : Po Petru Valvasensu kod S. Ivana Novoga, 1765. – 70 str., 14 cm. Uvez u mekši karton. Na vrhu u lijevom uglu moljci su primjerak izgrizli, ali nisu oštetili tekst. R-4122

Zoričić, Mate (1721.-1783.)

Aritmetika: u slavni jezik illiriçki sastavgliena i na svitlost data za korist targovcza i vladahocza kurchgnega istga naroda. /po F. Mati Zoric,ichiu .../81. U Jakinu : Po Petru Ferki, 1766. – 15, 116 str., tab. 1., 17 cm. Uvezan u mekši bijeli karton čiji je hrbat od vlage potpuno stradao. Na primjerku su izraziti tragovi negdašnjih gljivica. R-3365

80 Vladmirovichiu iz Neretve lecturu generalnomu, pripovodaoczu opchienomu i missionaru aposctolskomu Provincie Prisvetoga Odkupiteglia u Dalmaziji a prikazania na çast i poscte-gnie Prisvitlomu gos. Gospodinu Dom Clementu Grubissichiu J.U.D. u oba zakona nauçite-gliu &c. &c

81 Zoric, ichiu stijoczu boghoslouczu reda male bratje od obsluxegna S. O. Francesca biskupa-ta sibeniçkoga darxave Prisvetoga Odkupiteglia u Dalmaczj.

286 HUM 4

Pavao Knezović

RARA CROATICA IN THE LIBRARY OF HUMAC (2)

Summary

This paper is a continuation of the article published in the first issue of Hum. The author describes around a hundred extremely rare examples of some editions from older Croatian literature, cultural history and sci-ence in general, which can be found in the library of Humac. The real treasure is certainly a copy of Parisian edition of Matrulić’s Evanđelistar from 1945, whose copy can be found only in the National and University Library in Zagreb, as far as these areas are concerned. A special “pearl” is also a copy of Exemplorum memorabilium cum ethnicorum tum christia-norum e quibusque probatissimis scriptoribus (Venecija, 1621), written by famous Portugeese theologist and preacher Andrés de Resende from Evora. Special attention must be also given to the work of famous Nea-politan scientist Giovanni Battist Della Porta, founder of academy for analyzing secrets of nature (Academia secretorum naturae) called Ma-giae naturalis sive De miraculis rerum naturaliumlibri XX. It deals with cosmology, geology, optics, crop products, medicine, poisons, chemical ex-periments with ores, distillation, glass and its coloring, majolica, features of magnet, cosmetic products, etc.

Key words: library, copy, title, front page, binding, spine, sign, printing office.

287prosinca 2008.

UDK 070.482 Crkva na kamenu(497.6) (091) Pregledni članak

Primljeno: 3. IX. 2008.Ilija DrmićMostar

LIST CRKVA NA KAMENU I NJEGOVA ULOGA U CRKVI I DRUŠTVU

Sažetak

Nakon uvoda autor obrađuje četiri teme: 1. osnutak, svrha i oblik pa-storalno-informativnoga lista Crkva na kamenu, 2. četiri dosadašnja razdoblja lista Crkva na kamenu (komunističko razdoblje, razdoblje de-mokratskih izbora, Domovinskoga rata te poraća), 3. sadržajna strana Crkve na kamenu i 4. komunikacijski stav prema čitateljima i stav čita-telja prema Crkvi na kamenu. U zaključku se ističe kako je ovaj list od 1980. godine, kada ga je osnovao mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Pavao Žanić, pa do sada odigrao veliku vjersku, povijesnu i kulturološku ulogu u Crkvi i društvu te da mu je trajna zadaća prinos boljitku života ljudi u društvenim i kršćanskim zajednicama na temelju Dekaloga, evanđeoskih i crkvenih zasada.

Ključne riječi: Crkva na kamenu, novine, list, izdavačka djelatnost, pa-storal, mediji, Drugi vatikanski sabor, Inter mirifica, istina.

Uvod

Ovaj članak u četiri dijela prikazuje pojavak pastoralno-informativ-noga lista Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije Crkva na kamenu, njegovu svrhu, strukturu, oblik, izdavačku djelatnost, zatim društveno-politička razdoblja kroz koja je prošao ovaj list: komunistič-ko razdoblje, prijeizborno, izborno i poslijeizborno razdoblje nove de-

288 HUM 4

Ilija Drmić

mokracije, razdoblje Domovinskoga rata (1991.-1995.) i poratno razdo-blje nevolja, sučeljavanja, sukoba, obnove, protektorata. Govori se i o sadržajnoj strani ovoga lista, kao i o odnosu Crkve na kamenu prema čitateljima i čitatelja prema ovomu crkvenom listu.

Od osnutka, tj. od 1980. godine, pa do rujna 1986. ovaj list je vodio glavni urednik dr. don Ivica Puljić. Od rujna 1986. do kolovoza 1999. list je bio pod vodstvom dr. don Ante Komadine, a otada do danas Crkva na kamenu pod vodstvom je glavnoga urednika dr. don Bože Goluže.

1. Osnutak, svrha i oblik pastoralno-informativnoga lista Crkva na kamenu

Blagoslov i otvaranje mostarske katedrale te osnutak lista Crkva na kamenu povijesni su događaji za grad Mostar, cijelu Hercegovinu, hr-vatski narod i Katoličku crkvu.

1.1. Osnutak lista Crkva na kamenu

Pastoralno-informativni list Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mr-kanske biskupije osnovan je odmah poslije blagoslova i otvaranja mo-starske katedrale, tj. nakon 14. rujna 1980. Tada je biskup ordinarij dr. Petar Čule predao upravu biskupija svomu nasljedniku mons. Pavlu Žaniću, dotadašnjemu biskupu koadjutoru, tj. biskupu s pravom na-sljedstva na apostolskoj stolici. Ovaj je biskup odmah osnovao spome-nuti list imenovavši privremenim dekretom od 24. rujna 1980. glavnim urednikom don Ivicu Puljića, koji je do tada bio župnikom u Trebinju, a katedralnoga kapelana don Tomu Vukšića njegovim pomoćnikom, koji će biti lektor, korektor i novinar. Ulogu pisca i novinara obavljat će i glavni urednik. Trebalo je don Ivici i don Tomi malo vremena da prouče koncepciju novoga lista, da mu smisle naslov i podnaslov, da pronađu suradnike, zatim načine sloga i prijeloma lista, tiskaru, oblike distribuci-je po Hercegovini i Bosni, Hrvatskoj i diljem svijeta gdje god ima Hrvata podrijetlom iz Hercegovine ili iz krajeva koji su u sastavu dviju herce-govačkih biskupija. Na tome je intenzivno radio don Ivica ne samo do pojavka prvoga broja za Božić te godine nego i kasnije, a s tim poslovima

289prosinca 2008.


susretat će se i ostali glavni urednici, njihovi pomoćnici i suradnici sve sa željom da cjelokupan rad bude što funkcionalniji, a novine što bolje i prihvatljivije svim slojevima ljudi kako bi na najbolji način izvršio svoju višestruku ulogu u tadašnjoj Crkvi i posebno tadašnjemu društvu.

List je dobio ime Crkva na Kamenu,1 a podnaslov je glasio: Informa-tivni list hercegovačkih biskupija. Naime, naslovom se htjelo reći da ovaj vjerski i katolički list izlazi u krševitoj Hercegovini, gdje je dominantan kamen. Taj kamen asocira na svetopisamski tekst u kojemu se kaže kako je Isus Šimunu predjenuo ime u Petar što znači Kefa, Stijena. Podnaslov lista promijenio se u ožujku 1983. u Pastoralno-informativni list herce-govačkih biskupija. Ovom preinakom željelo se naglasiti da Crkva na kamenu ne donosi samo informacije nego i da formira, tj. djeluje pasto-ralno, crkveno, moralno, odgojno, obrazovno itd. Uz određene vijesti i obavijesti list objavljuje i mnoge poučne članci te druge slične uratke za djecu, mladež i odrasle kršćane katolike kao i sve ostale ljude dobre volje i naklone ovakvoj vrsti tekstova.

Prvi broj pastoralno-informativnoga lista dviju hercegovačkih bisku-pija pripremljen je u Mostaru, složen i prelomljen u Sarajevu, i to u pro-storijama Misijske centrale gdje se grafički uređivao i misijski list Rado-sna vijest kojoj je bio glavnim urednikom prof. dr. don Zvonko Baotić. Prve grafičke konture ovomu listu dao je glavni urednik don Ivica Puljić u suradnji s don Tomom Vukšićem te u realizaciji tehničkoga uredni-ka Radosne vijesti i misijskoga izdavaštva Antona Testena. Odgovorni urednik novopokrenutoga lista Crkva na kamenu bio je dr. don Marko Perić. Izdavač je bio Biskupski ordinarijat u Mostaru (Šetalište JNA 18, 79.000 Mostar). Uredništvo je imalo svoje prostorije u sklopu katedral-noga župnog dvora, što će trajati sve do 16. ožujka 1998. kada su se pre-mjestili i djelatnici i svi uredi lista u obnovljenu bivšu crkvenu zgradu u Ulici Nikole Šubića Zrinjskoga 7, koja se nalazi uz Park Zrinjevac.

1 U početku drugi član sintagme imena ovoga lista pisan je velikim slovom jer se htjelo nagla-siti ono što je Isus rekao Petru da je Stijena, Kamen. Prema tomu, Crkva na Kamenu značilo je Crkvu u Hercegovini koja je uistinu na kamenitu tlu, ali preneseno Crkva je i na Petru, Stijeni, na Kamenu. Taj drugi član od 1999. godine pišu u uredništvu malim slovom misleći na Hercegovinu koja je Crkva u općoj Crkvi i na Stijeni, Petru, Kamenu!

290 HUM 4

Ilija Drmić

Tiskanje je obavila tiskara NIŠRO Oslobođenje u Sarajevu pod vod-stvom grafičkoga inženjera Petra Skerta.

List je s velikim zadovoljstvom distribuiran po svim župama dviju her-cegovačkih biskupija, što je svatko doživio kao neopisivu radost, posebi-ce svećenstvo. Rado je čitan i o čitanome se prepričavalo i komentiralo.

Prije ovoga lista postojao je list župe i svetišta Kraljice Mira u Hrasnu što ga je pokrenuo don Stjepan Batinović s naslovom Dumo i njegov na-rod.2 Osim toga, postojao je i župni list u Duvnu/Tomislavgradu od 1971. godine s naslovom Naša ognjišta, što ga je pokrenuo fra Ferdo Vlašić.3 Tiskan je od 1970. godine i godišnjak Kršni zavičaj kojemu je začetnik fra Žarko Ilić.4 Svakako, don Stjepan Batinović prvi je vjesnik katolič-koga tiska u Crkvi u Hercegovini poslije Drugoga vatikanskog sabora i dokumenta u kojemu se govori o medijima Inter mirifica.5 Ne smije se smetnuti s uma da je list Crkve u Hrvata s naslovom Glas Koncila pokrivao sva naša područja, a i svećenstvo ga je rado širilo jer je izvrsno branio poziciju vjere i Crkve u doba komunizma.6

Pojavak Crkve na kamenu u ovome kontekstu bio je vrlo zanimljiv i izazovan. Don Stjepan Batinović odmah poslije prvoga broja piše svo-je pismo uredništvu koje ga objavljuje u drugome broju lista. U pismu obrazlaže da je već 15-ak godina izdavao list Dumo i njegov narod s odre-đenim knjigama i da je za mirovine zbog lošega zdravlja. “Što se tiče lista Dumo i njegov narod, po svoj prilici njegovo izlaženje neće više biti potrebno. I u ovome gledamo Božju providnost: skoro istoga mjeseca

2 Usp. Dumo i njegov narod, I.-III., Zagreb, 1998. Ovo je reprint izdanje u tri dijela, a inače list je izlazio od 1965. do 1981. godine.

3 Usp. Petar Mamić, Bibliografija članaka Naših ognjišta i Svete baštine 1971-1991., Tomislav-grad, 1993.

4 Kršni zavičaj, 1/1970. Ovaj godišnjak nikao je iz Godišnjaka župe Drinovci koji je pokrenut 1968. god. Na sprovodu pok. don Stjepana Batinovića fra Žarko Ilić rekao je da mu je on bio uzorom i poticajem za tiskanje Kršnoga zavičaja u Drinovcima. To isto posvjedočio je i fra Vinko Prlić koji je krenuo njegovim stopama izdavaštva gdje god je djelovao: u Prološ-cu, Imotskom, Zmijavcima i drugdje. Usp. Ilija Drmić, “Šjorov spisateljski hod, jezik i stil”, Raspjevani navjestitelj evanđelja (prir. Ilija Drmić), Mostar, 2002., str. 175-200, posebno str. 176 i bilješka 3.

5 “Dekret , o sredstvima društvenog saobraćanja”, Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Kr-šćanska sadašnjost, Zagreb, 1972., str. 42-50.

6 Usp. Elizabeta Palanović, Bibliografija Glasa Koncila 1962 -1973., Zagreb, 1973.

291prosinca 2008.


kada Dumo urednik stupa zbog bolesti u mirovinu, pojavljuje se novi hercegovački list. Zato pozivam sve naše čitatelje da budu oduševljeni čitaoci i novoga lista!”7

U uredništvo su stigla mnoga pisma u kojima su izražene čestitke na izlaženju lista koji će, okupljajući oko sebe suradnike, stvoriti svoj ne samo novinarski nego još više književno-teološki krug8 pišući u ovome listu i objavljujući svoje knjige.

Na žalost, i o činjenici cenzure u doba komunizma valja progovoriti koju riječ. O tome dr. don Ivica Puljić piše:

Zluradi radnici u Oslobođenju su u naš slog znali ubaciti pogrdne pa i sramotne riječi. Moram otkriti tajnu: uspješno smo ih otklanjali uz po-moć dobra vjernika muslimana imenom Hazima koji je svojski bdio nad našim slogom, obavještavao nas kako o podvalama tako i o zamjerkama cenzure, koje smo morali što prije ispravljati, inače ‘neće biti papira’, ‘bit će stroj u kvaru’, ‘radnik na bolovanju’ i sl. Hazim je u svim slučajevima nesebično pomagao!A postojale su dvije vrste cenzora. Cenzori tiskare su svaki tekst brižno čitali, kraj svega sumnjivoga stavljali na margini mali crveni upitnik. Onda bi došli državni cenzori pa bi čitali samo te upitnike i kraj onoga što im je bilo nepoćudno stavljali velike crvene upitnike. Dok njih ne bismo riješili, nije se novina tiskala. Npr. veliki crveni upitnik je stajao pokraj Newtonova imena jer smo napisali da je bio vjernik. Zatim uz korizmeni članak dr. don Srećka Bošnjaka koji je citirao Evanđelje: “Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti!” itd. Mi promijenimo tekst, a onda od dr. Srećka Bošnjaka paljba kako smo mu izbacili baš najvažnije... Kad su cenzori doznali da je slog naš i da nam ga tiskara vraća, onda smo ga dobivali ošišana, obrezanih margina do teksta, a i dalje nas je spašavao samo Hazim! Prelaskom u mostarsku tiskaru Rade Bitange te su nevolje prošle.9

Bilo je problema i u vezi s odobrenjem tiskanja knjiga, ali – zahva-ljujući upornosti djelatnika Crkve na kamenu – radilo se unatoč svemu tome.

7 Don Stjepan Batinović, “Pismo Crkvi na kamenu”, Cnak, 1/2/1981., str. 12.8 Usp. I. Drmić, “Šjorov spisateljski hod, jezik i stil”, str. 175-200, posebno str. 178-184 s

bilješkama.9 Ivica Puljić, iz predavanja 12. rujna 2005. u mostarskoj katedrali povodom 25. obljetnice

lista i katedrale.

292 HUM 4

Ilija Drmić

1.2. Odgovorni urednici

Prema ondašnjemu zakonu morao je postojati odgovorni urednik, ali i danas takvu vrstu urednika imaju pojedini mediji, među kojima su i novine, odnosno listovi. Osnutkom lista Crkva na kamenu biskup je za odgovornoga urednika imenovao dr. don Marka Perića koji je imao iskustva s tim radom jer je uređivao službeni vjesnik dviju hercegovač-kih biskupija.10 U toj ulozi ostao je do rujna 1981. kada je imenovan ko-torskim biskupom.11 Poslije njega odgovornost je preuzeo sam biskup Pavao Žanić, osnivač lista.12 Naslijedio ga je u kolovozu 1993. don Luka Pavlović13 koji će tu dužnost vršiti sve do kolovoza 1999.14 kada se uloga odgovornoga urednika svodi na ulogu glavnoga urednika, a osnivač i iz-davač novina Biskupski ordinarijat u Mostaru ostaje u konačnici i dalje posve odgovornim za ovo javno djelo. Biskup imenuje glavnoga ured-nika i samim time on je podložan biskupu. No, na ovoj relaciji (osnivač – izdavač – odgovorni urednik – glavni urednik) nikada nije bilo nekih poteškoća. Rad je uvijek bio koordiniran i suradnički sve pod vidom dobrih novina15 koje će oduševiti i potaknuti one kojima su namijenjene, a to su vjernici u Hercegovini, odseljenici iz Hercegovine bilo kamo, a posebice u europske i prekomorske zemlje.

1.3. Glavni urednici

Biskupi dviju hercegovačkih biskupija imenovali su od 1980. godine do danas tri glavna urednika: biskup Pavao Žanić don Ivicu Puljića 24. rujna 1980.16 potvrdivši to i eksplicite 12. veljače 1981.,17 te poslije njega, nakon što je dekretom od 5. rujna 1985.18 razriješen dužnosti glavno-

10 Usp. Crkva na kamenu (nadalje Cnak), 1/1980., str. 16.11 Usp. Cnak, 7-8/8-9/1981., str. 24. 12 Usp. Cnak, 9-10/10-11/1981., str. 24.13 Usp. Cnak, 8-9/153-154/1993., str. 15.14 Usp. Cnak, 8/225/1999., str. 20.15 Usp. Darko Juka, Priručnik za novinarske novinare: Od prvoga podatka do povratne infor-

macije učinka, Mostar – Čitluk, 2007., str. 22-24.16 ABOM, br. 605/1980.; Cnak, 1/1980., str. 16.17 Usp. ABOM, 855/1981.18 Usp. ABOM, br. 734/1985.

293prosinca 2008.


ga urednika, imenovao je prof. dr. don Antu Tonću Komadinu 5. rujna 1985.;19 biskup Ratko Perić imenovao je prof. dr. don Božu Golužu de-kretom od 12. kolovoza 1999. nakon što je dekretom s istim nadnevkom razriješio Komadinu.20

Svaki je urednik na svoj način i u svojim okolnostima učinio maksi-malno za dobrobit ovoga lista. Tako je don Ivica u doba komunizma prvi organizirao rad uredništva, oblikovao novine davši im naslov, a 1983. godine pokrenuo je i izdavačku djelatnost toga lista tiskajući dvije knji-ge: Vedrine Pere Pavlovića i Zemlja Zumbulova don Petra Vuletića Šjora u Slavonskome Brodu kod vlč. Marka Majstorovića.21 On je sam i pisao vijesti, izvješća iz župa, povijesne crtice, povijesne članke o Crkvi u Her-cegovini i velikanima naše Crkve i našega naroda, lektorirao tekstove i pomagao u prijelomu te sudjelovao u distribuciji lista.

Nakon Puljića dolazi dr. don Ante Komadina koji je u uredništvu već radio od 1. rujna 1982. kao tehnički urednik, novinar i pisac, pa čak i lek-tor i korektor.22 On je nastavio koncepciju prethodnika dodajući pokoji novi element u radu i primjenjujući nove tehničke i grafičke mogućno-sti pripreme lista i knjiga. I on je radio u doba komunizma, ali njegov rad nadživljava komunizam, tj. ispraća njegov pad. Komadina se zatim snažno uključuje u nove demokratske tijekove u nas, što je vrlo prepo-znatljivo u svakome broju novina. Radosno je dočekao prve demokrat-ske višestranačke izbore u studenome 1990. godine, no kao i svi suočio se s Domovinskim ratom 1991. godine, a Crkva na kamenu postala je krvavom kronikom. U tijeku cijeloga mandata ovaj je urednik sa svojim suradnicima tiskao knjige te se u suradnji s Biskupskim ordinarijatom izborio za bivšu crkvenu zgradu pokraj Parka Zrinjevac koja je bila naci-onalizirana poslije Drugoga svjetskog rata i predana na uporabu dvjema obiteljima. Obnovljena je njegovim angažmanom i u suradnji s bratom don Ivicom koji je u hrvatskoj inozemnoj pastvi za Hrvate u Njemačkoj izmolio pomoć od biskupije Rottenburg – Stuttgart. U ovu se zgradu

19 Usp. ABOM, br. 741/1985.; Cnak, 10/59/1985., str. 16.20 Usp. ABOM, br. 938/1999., od 12. kolovoza 1999.; Cnak, 9-10/226-227/1999., str. 20.21 Usp. I. Drmić, “Šjorov spisateljski hod, jezik i stil”, str. 175-200, posebno bilješka 30 na str.

182.22 Usp. ABOM, br. 797/82., od 17. kolovoza 1982.

294 HUM 4

Ilija Drmić

preselilo uredništvo 16. ožujka 1998. Blagoslovio ju je biskup Ratko Perić 23. svibnja iste godine uz nazočnost predstavnika spomenute biskupije prelata Eberharda Mühlbachera. Na spomenskoj ploči ispisan je na hr-vatskome i njemačkome ovaj tekst: “Ovaj je crkveni Dom potpuno ob-novljen na slavu Božju, na porast Katoličke Crkve i dobrobit hrvatskog naroda zahvaljujući veledaru biskupije Rottenburg – Stuttgart. Dom je blagoslovio 23. svibnja 1998. msgr. Ratko Perić, biskup mostarski. Klju-čeve Doma predao je prelat Eberhard Mühlbacher iz biskupije Rotte-nburg – Stuttgart u jubilarnoj godini Duha Svetoga 1998.”23

Svoje uredničko djelovanje i uopće rad u uredništvu lista Komadina je završio 12. kolovoza 1999.24 Naslijedio ga je prof. dr. don Božo Golu-ža koji je i prije toga bio u uredništvu novina i izdavaštva, od 6. rujna 1986.25 do 1. rujna 1990.26 Obavljao je dužnost lektora, korektora, zamje-nika glavnoga urednika, novinara, komentatora, pisca povijesnih člana-ka, reportaža, putopisa, vijesti, izvješća i sl., zatim distributera novina i radnika svih važnih poslova u uredništvu i katedralnome dvoru gdje je stanovao s ostalim kolegama. Uredništvo i upravu preuzeo je u novoj zgradi Crkve na kamenu u Ulici N. Š. Zrinjskoga 7.

Novi je urednik nastojao s vremenom prijeći na novi format i nove grafičko-tehničke mogućnosti pripreme i tiskanja ne bi li tako odličan sa-držaj dospio do čitatelja u urednim novinama. I u tome je uspio. Format je ostao isti do kraja 1999. godine i u 2000. godini. Godine 2001. bila je godina promjene formata s velikoga (33,5 x 23,5) na manji (28,5 x 21,5), ali i povećanja broja stranica s 20 na 32 te s ovitkom u koloru izvana i iznutra i dvobojnim slovima (crveno – crno). Ta nova vizija lista dala mu je poticaj da ide u potpuni kolor svih stranica, što se ostvarilo početkom 2004. go-dine kada je povećan broj stranica s 32 na 44. Oživio je Uredničko vijeće na početku svoga djelovanja u rujnu 1999., koje je opet od listopada 2000. prestalo postojati. Oblikovao je čvrstu i logičnu unutarnju strukturu koja poštuje rubrike. Novinama je dao sadržajnu, pravopisnu, jezičnu, stilsku i

23 TAK (Tonća Ante Komadina), “Blagoslov i otvaranje Doma Crkve na Kamenu”, Cnak, 7/212/1998., str. 6.

24 Usp. ABOM, br. 937/1999.25 Usp. ABOM, br. 713/1986., od 6. rujna 1986.; Cnak, 10/71/1986., str. 16.26 Usp. ABOM br. 899/1990., od 1. rujna 1990.; Cnak, 8-9/117-118/1990., str. 15.

295prosinca 2008.


grafičku glazuru. Nastavio je također s izdavačkom djelatnosti. U njegovu razdoblju dosadašnjega rada proslavljena je 25. obljetnica lista u povodu koje je objelodanio dva CD-a s 25 godišta lista Crkva na kamenu. Ovo je novost i njegova čestitka i zahvalnica svima koji su uporno i marljivo radili od prvoga broja kroza sve bure i oluje do dana današnjega, a ujedno je pozdrav i budućima u ovome listu kako bi i oni nastavili sa snažnim vjerskim, narodnosnim i svekolikim drugim idejama koje su nadahnjivale i njega i sve njegove predšasnike.

1.4. Pomoćnici glavnih urednika

Prvi pomoćnik glavnome uredniku Crkve na kamenu bio je katedral-ni kapelan don Tomo Vukšić.27 On je bio novinar, pisac, lektor i korektor, distributer novina po Hercegovini, jednom riječi djelatnik koji je imao pune ruke posla, pogotovo što je sve bilo na početcima i u povojima. Radio je u uredništvu u ulozi pomoćnika glavnoga urednika iako to ne piše u impresumu, nego piše da je bio lektor i korektor, do početka rujna 1982.28 Više je godina bio i u Uredničkome vijeću.

Dekretom biskupa Pavla Žanića od 17. kolovoza 1982. naslijedio ga je 1. rujna u istoj funkciji tadašnji mladomisnik don Ilija Drmić.29 Najprije je obavljao tajničke poslove, zatim je skupa s Ivanom Puljićem lektori-rao i korigirao sve tekstove novina i knjiga od 1983. godine, pisao vijesti, izvješća, reportaže, putopise, povijesne crtice i pastoralne komentare, distribuirao novine po župama i ujedno prikupljao materijal za sljedeće brojeve. Biskupovim dekretom od 20. kolovoza 1986. Drmić je razrije-šen dužnosti rada u Crkvi na kamenu i katedralnoj župi te je poslan na studij hrvatskoga jezika i književnosti.30 Poslije studija ponovno se vra-tio u uredništvo Crkve na kamenu, 13. rujna 1992.31

27 Usp. Cnak, 1/1980., str. 16.28 Usp. Cnak, 9/22/1982., str. 16.29 Usp. ABOM, br. 798/82. od 17. kolovoza 1982.; Cnak, 10/23/1982., str. 16.30 Usp. ABOM, br. 662/1986., od 20. kolovoza 1986.31 Usp. ABOM, Studenci, 21. kolovoza 1992. dekret kojim se imenuje za rad u uredništvu Cr-

kve na kamenu; Don Jozo Ančić, “Bilješka o piscu”, u knjizi: Ilija Drmić, Odgojem obnova, Tomislavgrad, 1993., str. 285-286; Stjepan Galić, “Bilješka o piscu”, u knjizi: I. Drmić, Puto-pisna darovnica, Mostar, 1998., str. 407-408.

296 HUM 4

Ilija Drmić

Kao pomoćnika i zamjenika glavnoga urednika valja spomenuti i don Radu Zovku koji je na tu dužnost postavljen u listopadu 1990.32 U toj ulozi ostao je do studenoga 1992. kada tu ulogu ponovno preuzima don Ilija Drmić.33

U uredništvu su još djelovali don Ljubo Planinić i dr. don Josip Beljan. Prvi je djelovao od rujna 1985.34 do ožujka 1986.35 Vodio se kao tehnički urednik, ali je zapravo bio svojevrsni pomoćnik glavnoga urednika. Dr. don Josip Beljan neko je vrijeme bio vanjski suradnik pišući tekstove sa svojih putovanja po Tanzaniji, a u uredništvu je radio od listopada 1990.36 do kolovoza 1992.37 On se uglavnom vodio u Uredničkome vije-ću, a u stvarnosti je izravno djelovao u samome Uredništvu.

1.5. Uredničko vijeće

Uredničko vijeće na neki način funkcionira od uspostave lista, ali glavninu poslova uvijek su obavljali izravno zaduženi djelatnici u listu. Pojedini članovi Vijeća pisali su za ovaj crkveni list i još uvijek pišu. U prvim godinama Vijeće se sastajalo povremeno, kao i kasnije, dok se konačno ugasilo. U impresumu su registrirana imena članova Vijeća. Ovdje se navode samo neka imena: dr. don Želimir Puljić, don Tomo Vukšić, don Ante Luburić, don Luka Pavlović, don Ante Pavlović, dr. don Josip Beljan, don Krešo Puljić, don Jozo Ančić, don Željko Majić... Uz ova imena tu su i imena izravnih djelatnika Crkve na kamenu koji su u uredništvo s biskupovim dekretom, kojim je specificirana njihova dje-latnost: glavni urednik, pomoćnik glavnoga urednika, lektor i korektor, tehnički urednik itd.

32 Usp. Cnak, 10/119/1990., str. 15.33 Usp. Cnak, 12/145/1992., str. 15.34 Usp. Cnak, 10/59/1985., str. 16.35 Usp. Cnak, 3/64/1986., str. 16.36 Usp. Cnak, 11/120/1990., str. 15.37 Usp. Cnak, 8-9/141-142/1992.

297prosinca 2008.


1.6. Rubrike u listu Crkva na kamenu

Prvi urednik don Ivica Puljić razmišljao je o koncepciji novoga lista čim mu je biskup Pavao usmeno priopćio svoju nakanu o njegovu osni-vanju sa željom da mu bude izvrsno sredstvo u pastoralu. Imao je u vidu naše obitelji. Puljić piše:

Upravo zbog toga list mora biti list cjelokupne obitelji, treba ga rado išče-kivati i starac i malo dijete, i mladi i zreli ljudi, i katolički intelektualci i obični seoski puk! S ovom mišlju vodiljom iznio sam ovakav prijedlog sadržaja lista: 1. Uvodnik bi trebao pisati biskup da bi se moglo otvorenije i izravnije pisati o najdelikatnijim aktualnim temama na koje su vlasti bile osobito osjetljive; 2. U svakom broju po mogućnosti treba donijeti razgo-vor s nekim ljudima od ugleda da se podigne moral trajno ponižavanoga vjernika. Kad smo u tom pogledu doprli do predsjednika Međunarodno-ga olimpijskog komiteta Samarancha, naš reporter je završio u milicijskoj postaji iz koje ga je on izbavio; 3. U svakom broju na dvije pune stranice lista treba prikazati bujni život neke od župa kao primjer i uzor drugima, ali i ohrabrenje njoj na tom putu; 4. Zatim, na nekoliko stranica treba donositi brojne male reportaže koje bi pratile događanja po Hercegovini, više kao ohrabrenje i poticaj nego kao kronika. Kao zanimljivost ističem da smo uvijek fotografirali s oltara prema vratima: neka se naš čovjek nađe u medijima, neka se prepozna, obraduje u totalnoj blokadi svega što je vjersko; 5. List se osobito mora otvoriti djeci i mladima, dati im pro-stor za razvoj njihove religioznosti. Mislili smo da je za to premalo samo nekakve stranice, nego bi valjalo uklopiti u list kao podlistove pravcate njihove listove! Dječja stranica mora biti izljev njihove duše kroz pjesmu, crtež, sastav, zatim dopunjen poukama u vidu basne, enigmatike, šale prikladno njihovoj dobi. Podlist je bio dvobojan i dobio je naziv: ‘Cvrkut Crkve na kamenu’. Mladi su dobili podlist s nazivom: ‘Nada Crkve na kamenu’, gdje su i oni prikladno svojoj dobi izražavali svoje vjersko opre-djeljenje i iskustvo. Uz njihove radove na tu stranicu uvijek smo gurali uzorne velikane iz njihovih školskih knjiga naglašavajući put kako su do toga došli, potom smo prikazivali vjersku praksu onodobnih mladenač-kih idola i zvijezda...; 6. Riječ Božja treba u listu dobiti oveći prostor i po njoj list mora biti trajni propovjednik u obitelji: stajat će na stoliću ili kauču da ga i gosti uzmu, listaju... Ovim je pogođena jedna od temelj-nih biskupovih želja: propovijed izrečena zasvijetli i odlazi nepovratno u zaborav. Na kauču i stoliću list trajno propovijeda. Posegnut će za njom i gost pa se okoristiti njezinim sadržajem; 7. Treba svakako provlačiti pouku i kroz članke u rubrici s naslovom Iz života; 8. Povijest treba do-biti dostojno mjesto, kako zbog ispravljanja krivih i naturanih povijesnih

298 HUM 4

Ilija Drmić

teza o povijesti Hrvata i Katoličke Crkve u školskim knjigama i medijima, tako i zbog uzdizanja ponosa i buđenje i hranjenja rodoljublja; 9. Svaki broj mora imati i članke dogmatskoga i moralnoga sadržaja jer list treba biti i učitelj i odgojitelj; 10. Moram priznati da nam je džoker u širenju i popularnosti lista bila stranica razonode na kojoj je dominirao prilog don Petra Vuletića Šjora, guslarski ili prozni, oba jednako zanimljiva. Uz ove glavne i brojne poučne članke pružalo se prostora i mnogim drugim napisima većega ili manjega značenja.38

Već u prvome broju ovoga lista naziru se rubrike o kojima on govori, a one će se s vremenom povećavati ili prema prilikama mijenjati. Uspo-redimo li sadašnje brojeve ovoga lista s onima prvima ili nešto kasniji-ma, onda ćemo uočiti da su rubrike sada ustaljenije.

Posebno je zanimljiva rubrika Cnakov sitnozor koja je nastala počet-kom 1986. godine.39 Osnovao ju je tadašnji urednik dr. don Ante Ko-madina. On je najčešće pisao sitnozor, a bilo je i drugih pisaca među kojima je i don Božo Goluža. To je svojevrstan komentar toga lista, i to sveukupne zbilje u tadašnjemu komunističkom društveno-političkom sustavu. Nastavak mu se vidi u vrsnim i vrlo prepoznatljivim komentari-ma sadašnjega urednika koji je pisao i u doba komunističke strahovlade, ali piše i sada u promijenjenim uvjetima, najprije nakon izbora u demo-kratskim uvjetima, zatim u ratnim i poratnim, no vrlo odvažno i hrabro braneći interese svoga hrvatskoga naroda u tim situacijama i svoje Cr-kve koja upućuje proročki glas u svim tim razdobljima. Ovim komen-tarima Crkva na kamenu izdizala se, i danas se izdiže, iznad mnogih drugih sličnih listova, a nadmašila je i mnoge druge društvene novine, listove i časopise.

38 Iz predavanja dr. don Ivice Puljića o nastanku lista Crkva na kamenu 12. rujna 2005. u mo-starskoj katedrali.

39 Cnak, 1/62/1986., str. 3. Prvi sitnozor s naslovom “Na pravom putu” nije potpisan punim imenom i prezimenom nego pseudonimom Krizostom, a to je dr. don Tonća Komadina. Svoje sabrane tekstove iz Crkve na kamenu objavio je dr. don Ante Komadina u zasebnoj knjizi s naslovom Bogu, Crkvi i hrvatskome rodu, 2000. U njoj su i njegovi komentari, sitno-zori, kao i ostali tekstovi koje je objavljivao negdje drugdje.

299prosinca 2008.


1.7. Novinarski žanrovi

Svaki novinar i pisac za novine ima svoj stil pisanja koji je u odredni-cama određenoga jezika, pravopisa i stilistike. Pisci i novinari Crkve na kamenu dobro su se snalazili u svemu tome, uspješno rabeći novinarske žanrove: vijest, obavijest, izvještaj, putopis, reportažu, putopisnu repor-tažu, feljton, intervju, crticu, priču, članak, osvrt, kroniku ili ljetopis, spomenopis, recenziju, kozeriju, humoresku, pripovijest, zapis, članak, komentar, smrtopis, fotografiju ili slikopis, crtež, karikaturu...40 Uredni-ci i lektori znali su da raznovrsnost stilova tvori ljepotu novina te stoga nisu tekstove ujednačavali u tome smislu, nego su samo primjenjivali pravopisna pravila u svim tekstovima, a ponegdje i gramatičko-stilska. U toj se spoznaji neprestance raslo, pa i u novije vrijeme postoji nu-tarnje sazrijevanje u vezi s ovim tekstualnim, gramatičko-pravopisnim, stilskim i semantičkim pitanjima književnoga i govornoga hrvatskog je-zičnog korpusa.

O svim ovim novinarskim žanrovima, pravopisnim, gramatičkim i stilskim inačicama učilo se postupno iz relevantnih knjiga, a najviše pišući i ispravljajući sami sebe, tj. iz praktičnoga rada i konkretnoga života.

1.8. Jezik i stil u tekstovima Crkve na kamenu

Jezik i stil pisanja prevažni su u novinarstvu jer je jezik znak kojim se komunicira, a stil je ona stvarnost pomoću koje uživamo u primljenoj informaciji. I jezik i stil uza simbolsku imaju i estetsku ulogu.

Novinari i pisci u Crkvi na kamenu pisali su hrvatskim jezikom i slu-žili se svim inačicama stilistike koja je prepoznatljiva u svakodnevnoj komunikaciji, u narodnoj priči, pjesmi, poeziji, općenito u literaturi i 40 Usp. Josip Grbelja – Marko Sapunar, Novinarstvo - teorija i praksa, Zagreb, 1993.; Stje-

pan Malović, Novine, drugo izdanje, Zagreb, 2003.; Vladimir Pavlinić, Stil i jezik novina-ra, Zagreb, 2001.; Marko Sapunar, Opća povijest novinarstva, Zagreb, 2002.; M. Sapunar, Osnove znanosti o novinarstvu, treće izdanje, Zagreb, 2000.; Uvod u novinarstvo (ur. Sherry Ricchiard – Stjepan Malović), Zagreb, 1996.; Dušan Slavković, Biti novinar, Beograd, 1988.; Ljubomir Rainvajn, Stvaralaštvo novinara, Beograd, 1988.; Dušan Đurić, Novinar-ska radionica, Beograd, 1987.; Leksikon novinarstva (ur. M. Bjelica – T. Đorđević – M. Popović – D. Slavković), Beograd, 1979.

300 HUM 4

Ilija Drmić

teološkoj literaturi. Postoje tekstovi koji imaju vrhunsku stilsku i jezičnu razinu, a što se tiče novinarskih oblika, od kojih je vijest kraljica, može se reći da poštuje postojeće standarde. Leksička pitanja nisu uvijek u dosluhu s mogućnostima čitatelja kojima je poruka usmjerena jer razina pismenosti pošiljatelja i primatelja u velikoj su oporbi i srazu, poglavito kada se govori o teološkome leksiku. No, to je svugdje problem, a ponaj-više za vrijeme misnih propovijedi. Pravopisna problematika reflektirala se i u ovome listu, ali svakako zadovoljava potrebe prenošenja obavijesti i informacije od pošiljatelja do primatelja. Na sveukupnome usavršava-nju valja neprestance raditi, što je zadaća ponajprije dopisnika, pisaca i spisatelja, a potom lektora i korektora ovoga lista. Svi su glavni urednici njegovali jezičnu kulturu i zadržali visoku stilsku razinu.

1.9. Osnutak izdavačke djelatnosti Crkve na kamenu

Godine 1983. osnovana je izdavačka djelatnost lista Crkva na kame-nu, i to tiskanjem dviju knjiga pjesama, don Petra Vuletića Šjora i Vikto-ra Humskoga (Pere Pavlovića), obojica rodom iz Graca kod Neuma. Ove prve knjige tehnički je uredio u uredništvu Crkve na kamenu Antun Te-sten s dr. Antom Komadinom i Ivicom Puljićem. Kasnije knjige uređivat će djelatnici ovoga uredništva, koji inače uređuju i sam list. Otada pa do danas objavljeno je 102 knjige. Knjige se mogu razvrstati u tri skupine: znanstvene (povijest, teologija), znanstveno-popularne i pučke (proza i poezija). Osim toga, velik broj knjiga djelatnici Crkve na kamenu prire-dili su i tehnički uredili pomažući tako drugima, poglavito svojim surad-nicima i hrvatskim kulturnim djelatnicima. U najvećem broju tih knjiga postoji neka naznaka u impresumu u vezi s vrstom suradništva.

1.10. Crkve na kamenu i Katolički informativni ured Mostar

Ideja o osnivanju Katoličkoga informativnog ureda u Mostaru pote-kla je od biskupa koadjutora dr. Ratka Perića koji ju je uobličio s glavnim urednikom dr. don Antom Komadinom, a podržali su je ostali djelatnici u Biskupskome ordinarijatu i u katedralnome župnom uredu. Sve je to preneseno ordinariju biskupu Pavlu Žaniću koji je svojim dekretima od

301prosinca 2008.


13. studenoga 1992., imenujući don Iliju Drmića vršiteljem dužnosti rav-natelja Katoličkoga informativnog ureda u Mostaru41 i don Željka Maji-ća prvim pomoćnikom ravnateljevim,42 osnovao Katolički informativni ured (KIUM). Zadaća KIUM-a u tom je trenutku bila posve razvidna. Naime, trebalo je pratiti sva zbivanja u Crkvi i društvu te ih oblikovati u agencijske vijesti i objelodanjivati u svim medijima: u novinama, na radijima i televiziji. Prvotna zadaća bila je komunikacija s listom Crkva na kamenu, što je ostalo i do danas, a potom s Glasom Koncila, kato-ličkim i drugim izvještajnim agencijama, ostalim hrvatskim katoličkim listovima i časopisima, zatim društvenim dnevnim novinama te s ra-dijskim postajama u Mostaru i Hercegovini te na Hrvatskoj televiziji sa sjedištem u Mostaru.43 Od 15. siječnja 2000. don Ilija Drmić ne vodi KIUM. Tu je ulogu s vremenom preuzeo don Ivan Štironja nakon što je imenovan pastoralnim vikarom.

2. Četiri dosadašnja razdoblja lista Crkva na kamenu

Čitajući pastoralno-informativni list Crkva na kamenu od početka pa do danas, lako se mogu uočiti četiri razdoblja kroz koja je prošao i u ko-jima je djelovao unoseći duh evanđelja i poruku jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Ta su razdoblja: komunističko, prijeizborno, izborno i poslijeizborno, zatim razdoblje Domovinskoga rata (1991.-1995.) i po-slijeratno razdoblje u kojemu se sada djeluje.

2.1. Komunističko razdoblje

Po završetku Drugoga svjetskog rata na ovim je prostorima stvorena nova država u kojoj je na vlasti bila jedna stranka, odnosno partija. U toj državi živjelo je više naroda čiji je nacionalni identitet na sve načine pokušavala potrti komunistička ideologija. Hrvatskomu narodu svjetlo je bila Katolička crkva sa svojim biskupima i svećenicima.44 Iako u prvim 41 Dekret biskupa Pavla Žanića od 13. studenoga 1992. don Iliji Drmiću.42 Dekret biskupa Pavla Žanića od 13. studenoga 1992. don Željku Majiću. 43 Usp. Josip Beljan, Radio i Kristov evanđeoski nalog, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.; I.

Drmić, Pobijediti rat, Split, 2000. 44 Usp. Božo Goluža – Ivo Lučić, “Die katholische Kirche in Bosnien-Hercegowina und

302 HUM 4

Ilija Drmić

godinama nije bilo slobode tiska, svećenici su ipak širili pozitivne ide-je iz liturgijskih knjiga, zatim teoloških priručnika i nabožnih knjižica što su bile tiskane na najjednostavniji način. U takvu ozračju u Zagrebu se pojavio Glas Koncila u jeku održavanja Drugoga vatikanskog sabora (1962.-1965.). U nas se u Hrasnu, župi i svetištu Kraljice Mira, također pojavio list urednika don Stjepana Batinovića s naslovom Dumo i njegov narod sa svojom izdavačkom djelatnosti. Ti su listovi bili vjesnicima no-voga doba tiskanja novina, časopisa i knjiga vjerskoga sadržaja.

Tek petnaestak godina poslije niknut će Crkva na kamenu koja će svojim ozbiljnim pisanjem zainteresirati naše čitateljstvo za sve teološke i sakramentalne crkvene vrijednosti, kao i za našu slavnu prošlost, za naše velikane duha, za jezik i pisma naših pređa, za sve teme koje uzdižu moral i duh u ljudi, za vjeru što su je komunisti pokušali ugušiti u svima, a posebice u mladim dušama šireći ateističku propagandu i ideologiju komunizma. Usprkos komunističkim stavovima, isticani su velikani koji su vjerovali u Boga, zatim velikani koji su se obratili od svoga nihilizma i prigrlili svetu vjeru i život prema Deset zapovijedi. Redovito mjesečno pojavljivanje Crkve na kamenu u našim župnim crkvama i u obiteljima bio je znak obnove svega onoga što je bilo poniženo.

2.2. Prijeizborno, izborno i poslijeizborno razdoblje

U doba komunizma pravih demokratskih izbora nije moglo biti jer je na političkoj sceni bila samo jedna partija, a dosljedno tomu bilo je političko jednoumlje kojemu se nitko nije smio usprotiviti. Oni koji su pokušali bilo koji oblik oporbe, bili su osuđivani na duge zatvorske ka-zne. Unutar te jedne stranke birali su se određeni podobni političari. Takvi izbori nisu bili zanimljivi, a ni pokretački. Padom Berlinskoga zida i stvaranjem novoga duha u Europi, posebice u zemljama koje su čamile

Kroatien in der Zeit der kommunistischen Diktatur (1945-1990)”, Die katholische Kriche in Mitteleuropa nach 1945 bis zur Gegenwart (prir. Jan Mikrut), Wien, 2006., str. 29-64; Pavo Jurišić (prir.), Povijest poziva na odgovornost: Mučenici i svjedoci vjere, Sarajevo, 2007.; Božo Goluža (prir.), Svjedoci vjere i rodoljublja, Mostar, 2005.; Jure Krišto, Katolička Cr-kva u totalitarizmu 1945.-1990.: Razmatranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom, Za-greb, 1997.; Ivan Grubišić, Religija i sloboda - Religijska situacija u Hrvatskoj 1945.-1990., Split, 1993.

303prosinca 2008.


u komunizmu, osjećalo se novo razdoblje i u nas. Crkveni je tisak op-ćenito, a tako i Crkva na kamenu, popratio te nove događaje u Europi, pa i svijetu, pogotovo iznoseći stav Crkve na čelu s tadašnjim papom Ivanom Pavlom II. Taj novi duh i otapanje komunističke diktature hra-bro je i odvažno zabilježio list Crkva na kamenu. Biskup Pavao Žanić poslao je svećenicima dopis u vezi s prikupljanjem podataka o žrtvama Drugoga svjetskog rata kako bi se o njima mogli prikupljati podatci za monografije, zatim da bi se mogli njima u čast podizati spomenici te da bi se za njih povrh svega javno molilo i tako, makar nakon toliko minulih godina od njihovih stradanja, barem djelomice iskazala počast i kolek-tivna duhovna satisfakcija.45 O svemu što se događalo u tome razdoblju možemo pročitati u brojevima ovoga lista koji su izlazili od 1989. pa do 1991. godine.

Isto tako moguće je pratiti izbornu klimu i sveukupno narodnosno raspoloženje kao i određene probleme što su nastajali iz latentne kon-frontacije s ondašnjim dobrano poljuljanim sustavom. Biskupi su svojim vjernicima davali pojedinačne i zajedničke upute u vezi s izborima, što će biti praksom i kasnije. Pozvali su narod na višestranačke izbore u drugoj polovici 1990. godine i tako očitovali svoje zadovoljstvo s novodolazećim demokratskim stremljenjima. No, već se tada moglo slutiti i ratno ozračje kojemu je uzrok mržnja i netolerancija te sveopća sebičnost i ostala ne samo narodna nego i uopće ljudska zla. I o tome je pisala Crkva na kame-nu. Temeljno načelo bilo je ljubav utemeljena na pravdi.46

45 Usp. ABOM, 1159/88., od 16. prosinca 1988.; Ljubo Planinić, Stradanje Hrvata Kruševa: Tursko razdoblje, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i poraće, Obrambeni rat, Kruševo – Mostar, 2004., str. 11; Ivica Puljić – Stanislav Vukorep – Đuro Bender, Stradanja Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik 5, Zagreb, 2001.

46 Usp. Don Ante Luburić (prir.), Za pravedan mir: Biskupski ordinarijat Mostar u ratnoj drami 1990.-1994., Mostar, 1995.; B. Goluža, Hrvatski put slobode, Mostar, 2006.; I. Drmić, Hercegovina moja nepokorena, Tomislavgrad, 1993.; I. Drmić, Pobijediti rat, Split, 2000.; Više autora, Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini, Uništavanje katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991.-1996.), Banja Luka – Mostar – Sarajevo – Zagreb, 1997.; Fra Ve-limir Blažević (prir.), Katolička Crkva i rat u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998.

304 HUM 4

Ilija Drmić

2.3. Domovinski rat (1991.-1995.)

Crkva na kamenu postala je krvavom kronikom opisujući sve stra-hote rata kako u Hrvatskoj tako i u BiH te drugdje na prostorima biv-še države. Zahvaljujući hrabrosti glavnoga urednika i hrabrosti ostalih svećenika i djelatnika u uredništvu toga lista, katedralnoj župi i Biskup-skomu ordinarijatu, list je izlazio bez prekida i za vrijeme najžešćih rat-nih sukoba počevši od napada jugovojske i srpsko-crnogorske vojske u listopadu 1991. na hrvatsko selo i katoličku župu Ravno. Pogotovo valja istaknuti da je list tiskan i za vrijeme napada na Mostar nakon eksplozije cisterne u Sjevernome logoru 3. travnja 1992. kao i nakon svih ostalih teških udara sa svih brda što okružuju Mostar. Mnoštvo je ljudi bilo u progonstvu. I njima je u ruke dospjela Crkva na kamenu kao i određena humanitarna i karitativna pomoć koju je organizirano dijelio Biskupij-ski caritas u Mostaru kao i ostale katoličke i kršćanske humanitarne i karitativne udruge. O svemu tome postoje vrlo jasni i upečatljivi pisani tragovi u ovome listu, o čemu se može napisati ne samo dobra studija nego i knjiga.

Novinari Crkve na kamenu pohađali su naše krajeve i župe te o sve-mu izvješćivali u ovome listu. Isto je činio i Katolički informativni ured u Mostaru. Informacije o ubijenim hrvatskim vojnicima i civilima, o porušenim crkvenim i ostalim zgradama, zatim o prognanicima, o bi-skupovim apelima i pozivima na mir, kao i svim njegovim stavovima i stavovima Ordinarijata u Mostaru o ratu i miru, o pravdi i ljubavi, o hu-manitarnim akcijama i Caritasovim djelima ljubavi izvješćivale su ove novine i svjedočili su njezini djelatnici i vanjski suradnici.

2.4. Poslijeratno razdoblje

U svojoj biti nepravedni Daytonski sporazum 1995. godine zaustavio je ratno stanje, a ratna se drama još uvijek nastavljala i očitovala u mno-gim područjima života i djelovanja. O tome mirovnom sporazumu i ne-pravednoj podjeli BiH na dva entiteta s tri konstitutivna naroda pisano je vrlo precizno i otvoreno u listu Crkva na kamenu. Kritičke osvrte ovoga lista i njegovih djelatnika i komentatora, posebice biskupa dr. Rat-

305prosinca 2008.


ka Perića i glavnoga urednika prof. dr. Bože Goluže, svi su ne samo hva-lili nego i zdušno podržavali. Ti jasno izrečeni stavovi u obranu Hrvata na svojim vjekovnim prostorima u BiH zacijelo će ostati kao nesporna vrijednost i povijesna činjenica na koju će mnogi s ponosom gledati i o čemu će s oduševljenjem pisati i komentirati.

3. Sadržajna strana Crkve na kamenu

O sadržaju se uvijek raspravlja kao i o formi. Težnja je da u ovome vjerskom listu bude što kvalitetniji sadržaj i da bude ponuđen u što bo-ljoj formi. Prema prilikama to se i činilo, odnosno još uvijek se čini.

Budući da je Crkva na kamenu vjerski pastoralno-informativni list dviju hercegovačkih biskupija, njegova je zadaća povezana sa smjernica-ma što ih je dao Drugi vatikanski sabor u mnogim svojim dokumentima, a o medijima izrijekom u dokumentu o sredstvima društvenoga priop-ćavanja Inter mirifica. Evo što tu crkveni oci kažu:

Katolička Crkva, jer ju je Krist Gospodin ustanovio da donosi spasenje svim ljudima te stoga nagnana nužnošću evangelizacije, smatra da pri-pada njezinoj dužnosti da i pomoću sredstava društvenog saobraćanja propovijeda i da ljude uči o njihovoj ispravnoj upotrebi. Crkvi dakle pripada naravno pravo da upotrebljava i posjeduje bilo koju vrstu tih instrumenata ukoliko su potrebni ili korisni za kršćanski odgoj i za bilo koje njezino djelovanje u svrhu spasenja duša; a dužnost je svetih pastira da vjernike tako potiču i vode da postižu i pomoću tih instrumenata svoje spasenje i savršenost sve ljudske obitelji.47

Liturgijska godina od došašća do posljednje nedjelje u liturgijskoj godini, kada se ujedno slavi i blagdan Krista Kralja,48 idealan je okvir za kreaciju mjesečnika. Svaki mjesec ima nekoliko važnih blagdana što ih treba novinski popratiti i tako vjernicima sugerirati određena razmi-šljanja o životu, radu, molitvi, slavljima blagdana, o kulturi, običajima, stvaralaštvu, povijesti, velikanima...

47 “Dekret, o sredstvima društvenog saobraćanja”, Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Kr-šćanska sadašnjost, Zagreb, 1972., str. 43.

48 Usp. Adolf Adam, Slaviti crkvenu godinu, Vrhbosanska katolička bogoslovija, Sarajevo, 2003.

306 HUM 4

Ilija Drmić

Komentari su uvijek bili odrazom postojeće stvarnosti i nekoga pro-blema koji je iskrsnuo u društvu i Crkvi. Povijesni članci opisuju po-vijest opće Crkve, Crkve u hrvatskome narodu i Crkve u Hercegovini, događaje i osobe iz te povijesti, zatim kulturu, jezik, običaje i drugo. Tematski članci tiču se liturgije, crkvenih dokumenata, moralnih zasa-da i pitanja, pastorala mladih, obitelji, starih i svih uzrasta, crkvenoga zakonika. Vijesti i izvještaji odnose se na opću Crkvu i svijet, zatim na hrvatsko iseljeništvo, Crkvu u Hrvatskoj i BiH. Reportaže su najčešće iz župa dviju hercegovačkih biskupija, zatim iz župa Vrhbosanske nadbi-skupije i Banjalučke biskupije, potom iz župa pojedinih biskupija u Hr-vatskoj, pogotovo iz onih u kojima su se naselili Hrvati iz Hercegovine i Bosne te iz europskih država u kojima već poodavno rade Hrvati s naših herceg-bosanskih prostora kao i pokoja reportaža iz Australije, Kanade, SAD-a i s koje druge strane svijeta. Ova činjenica govori o potpunoj otvorenosti urednika ovih novina prema svim raspršenim Hrvatima iz svoje životne kolijevke u Herceg-Bosni. Zanimljive su reportaže o gra-dišćanskim Hrvatima u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj, zatim o moližanskim Hrvatima te o Hrvatima u Rumunjskoj i drugdje.

Panorama intervjuiranih osoba u ovome listu pozamašna je. Kada bi se netko time pozabavio, mogao bi napisati vrlo zanimljivu knjigu jer tu ima zaista vrijednih razgovora koji otkrivaju mnoge činjenice povije-snoga trenutka Crkve i društva. Nekima bi bili vrlo zanimljivi razgovori s ljudima podrijetlom iz misijskih zemalja, a drugima oni naši misionari koji su otišli vođeni Duhom Svetim u misije s Kristovim mandatom na-viještanja Radosne vijesti onima koji je nisu čuli.

Ne smije se zaboraviti ni redovništvo u ovome listu. U uredništvu je radila č. s. Bonifacija Barbarić, a o redovnicima i redovnicama pisani su raznovrsni novinarski uradci. Posebno je zanimljivo predstavljanje određenih redovničkih zajednica i družbâ koje su vezane za Crkvu na prostoru naših hercegovačkih biskupija i redovničkih zajednica. To su ponajprije redovnici benediktinci, zatim redovnici sv. Dominika ili do-minikanci koji su u Bosnu došli među prvima, te franjevci koji su u pa-storalu naše Crkve nazočni od svojih prvih početaka, zatim karmelićani koji u naše prostore stigoše 1999. godine sagradivši samostan u Bušku

307prosinca 2008.


Blatu, u župi sv. Ante Padovanskoga u Grabovici kod Tomislavgrada, o salezijancima, isusovcima, deonijancima, monfortancima i ostalima.49 Također je pisano o ženskim redovničkim zajednicama u nas te o oni-ma koje su podrijetlom iz hercegovačkih krajeva i župa. Predstavljene su sljedeće ženske redovničke zajednice i družbe: školske sestre zvane franjevke, milosrdnice, služavke Maloga Isusa, redovnice Kćeri Božje ljubavi, zatim redovnice Klanjateljice Krvi Kristove, Kćeri milosrđa ili anćele, redovnice što ih je osnovala Majka Terezija i ostale koje su u vezi s pukom iz Hercegovine.50

Uz prosvjetnu, Crkva na kamenu vršila je i katehetsku funkciju u svome narodu. To je podrazumijevalo tumačenje dogmatske, pravne, moralne i svake druge teološke razine. I to traje i danas. Osnivanjem Teološkoga instituta u Mostaru51 nastao je novi val objasnidbenih tema s tim u vezi. Time su otvoreni novi prostori djelovanja laika u Crkvi i nji-hovih odnosa prema biskupu, svećenstvu i redovništvu. O svemu tome Crkva na kamenu kompetentno piše.

Dok je dr. Ratko Perić bio rektor u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, po-često je pisao vijesti iz Rima koje su tiskane na posljednjoj stranice u rubrici “Dopisnice iz Rima”. U Rimu je odnedavno mr. don Željko Majić, i to u ulozi vicerektora istoga Zavoda. Njegova se pisma objavljuju u rubrici “Pismo iz Europe”.

U ovome listu pojavljivali su se i vrlo hrabri tekstovi u vezi s kritikom Daytona i nepravedno podijeljene BiH na dva entiteta zanemarivši treći konstitutivni narod – Hrvate, o haaškim uznicima hrvatskoga naroda, o slabu ili nikakvu povratku Hrvata na svoje prostore s kojih su prognani u tijeku rata.

4. Komunikacijski stav prema čitateljima i stav čitatelja prema Crkvi na kamenu

Od 1980. do 2000. godine Crkva na kamenu imala je najprije standar-dni format mjesečnika (33,5 x 23,5 cm) s brojem stranica 16 i 20 (broj po-49 Usp. Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Cerkev v Jugoslaviji 1974., Zagreb, 1975. 50 Usp. isto. 51 Usp. Sveučilište u Mostaru, Red predavanja 2002./2003., Mostar, 2002., str. 215-216.

308 HUM 4

Ilija Drmić

svećen preminulomu nadbiskupu dr. Petru Čuli imao je veći broj stranica, kao i još neki drugi prigodni brojevi). Od 2001. godine pa nadalje format je 28,5 x 21,5 cm s brojem stranica 32 i 44. Od 2001. do 2002. godine samo je ovitak bio u koloru, a od 2002. pa naovamo cijele su novine u koloru. Rubrike, fotografije, crteži, karikature, slog, prijelom stvarali su svojevrsnu komunikaciju s čitateljima “na prvi pogled”, a potom je tekla ona uobičaje-na komunikacija koja je oscilirala od članka do članka, ovisno o tematici i načinima prikazivanja te tematike. U vezi s rasporedom tekstova i grafič-kim uređenjem neki teoretičari smatraju da tekstova treba biti više, ali s podnaslovima, ilustracijama, istačnicama kako čitatelju ne bi bilo previše teksta.52 Čitatelju su nuđene mogućnosti raznovrsnih oblika čitanja i pro-mišljanja. Pozornost mu je svraćana uokvirivanjem tekstova, osjenjenjem tekstova, naslovima, podnaslovima, izvadcima, istačnicama...

Prema svemu tome čitatelji su reagirali ovisno o uvjetima u kojima su živjeli i o načinu rada koji su obavljali. Osim toga, njihovu znatiželju pojačavao je župnik s oltara govoreći o ovome listu i motivirajući ih na čitanje. Tekstovi ovih novina nudili su i nude hranu drukčiju od one što ju je nudio i što je nudi svijet i njegova slava sa svojim tiskovnim i elek-troničkim medijima. Neki su zacijelo odbijali čitati “crkvene novine” iz ovih ili sličnih razloga.

U svojoj studiji Kristina Čule istaknula je upravo ovu dimenziju od-nosa čitatelja prema Crkvi na kamenu. Istraživanje je provela na uzorku od 47 žena i 41 muškarca. Nakon uobičajenih anketnih socioloških pita-nja uslijedili su upiti u vezi s čitanjem ovoga pastoralno-informativnog lista. Sumarno se može reći da ovaj list podjednako čitaju i muškarci i žene. Najčešće čitaju vijesti iz opće i domaće Crkve, reportaže i tekstove o našim prezimenima te članke koji produbljuju katoličku vjeru, zatim povijesne članke, obiteljske i članke koji raspravljaju o jeziku i svim pi-tanjima s tim u vezi. Mladi se zanimaju za svoje vršnjake u svijetu, vole biblijske teme, reportaže i vijesti.53 Djeca vole slike i crteže te lagane tekstove primjerene njihovu uzrastu.

52 Usp. D. Slavković, nav. dj., str. 43.53 Usp. Kristina Čule, Medijska funkcija Crkve na kamenu, informativno-pastoralno lista her-

cegovačkih biskupija (mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske), str. 33-42 (nije tiskano).

309prosinca 2008.


Mnogi, posebice oni iz Amerike, Kanade, Australije te pojedinih eu-ropskih zemalja, svoja zapažanja šalju u pismima ili elektroničkom po-štom. Neka su od njih su objavljena. Iako se u ovome listu nije razvila rubrika u vezi s čitateljima, uredništvu poznate reakcije čitateljstva na pojedine napise te ih prihvaća u mjeri koja odgovara istini. No, ovaj je list uporno išao svojim putem nudeći istinu i samo istinu, držeći se Isu-sove rečenice: “Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32).

Zaključak

Nakon iznesenih osnovnih povijesnih činjenica o nastanku pastoral-no-informativnoga lista dviju hercegovačkih biskupija Crkve na kamenu, kao i forme i sadržaja toga lista sa svim popratnim djelatnostima i sve-ukupnom komunikacijom, možemo zaključiti da je ovaj list rudnik sve-kolikoga vjerskog, teološkog, ekleziološkog, povijesnog, kulturološkog i hrvatskog narodnosnog blaga. Skupljano je marljivo, uporno, bilježeno je i obrađivano za ovaj list kako bi do čitatelja došlo u što jednostavnije-mu literarnom i novinarskom ruhu. List je imao navjestiteljsku, vjersku, proročku, apologetsku, katehetsku, kulturološku i povijesnu ulogu.

Sažeto se dade reći da je list bio sredstvo pastoralnoga djelovanja sve-mu kleru u dvjema hercegovačkim biskupijama, a potom svim redovni-cima i redovnicama, svim vjernicima dviju hercegovačkih biskupija te svim Hrvatima čitateljima diljem Europe i svijeta. On je unosio optimi-zam u svim razdobljima koja su opisana, a ta su komunističko, izborno za novu demokraciju, ratno i poratno razdoblje. Bio je svima orijentir u crkvenim stavovima utemeljenima na Božjoj i ljudskoj pravdi te na Dekalogu i Kristovu zakonu ljubavi, poticaj na pastoralno djelovanje što uključuje sve staleže i uzraste. Bio je putokazom u društveno-politič-kim stavovima i pitanjima koja su razmatrana i objavljivana na temelju katoličkih moralnih zasada. Na njegovim stranicama mogla su se čitati lijepa razmatranja o liturgijskoj godini i pojedinim njezinim dijelovima, posebice stožernim blagdanima Uskrsnu i Božiću, zatim o vjeri i njezinu značenju u ljudskome životu nasuprot nevjeri i ateizmu te liberalizmu, o povijesti i velikanima duha i mnogim drugim kulturološkim činjeni-

310 HUM 4

Ilija Drmić

cama, među kojima je hrvatski jezik na prvome mjestu s osebujnom književnosti. Tu su i teme iz hrvatske dijaspore čija je zadaća duhovno objedinjavanje hrvatskoga naroda i vjernika. List je tako komunicirao sa svojim brojnim čitateljima, s katoličkim obiteljima, s radnicima, poljo-djelcima, intelektualcima, učenicima, studentima, novinarima i uopće medijskim djelatnicima. Ono što je vrijedno, ostat će i djelovati u ljud-skim srcima. Ovaj list stvarao je određeni duhovni i intelektualni men-talitet. U tom duhu napreduje i dalje.

Izvori i literatura

- Crkva na kamenu, brojevi od 1980. do 2007. godine- Dekreti i odluke Biskupskoga ordinarijata u Mostaru- “Dekret, o sredstvima društvenog saobraćanja”, Dokumenti Dru-

gog vatikanskog koncila, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972., str. 42-50.

- Adam, Adolf, Slaviti crkvenu godinu, Vrhbosanska katolička bo-goslovija, Sarajevo, 2003.

- Batinović, don Stjepan, “Pismo Crkvi na kamenu”, Cnak, 1/2/1981., str. 12.

- Beljan, Josip, Radio i Kristov evanđeoski nalog, Kršćanska sadaš-njost, Zagreb, 1991.

- Blažević, fra Velimir (prir.), Katolička Crkva i rat u Bosni i Her-cegovini, Sarajevo, 1998.

- Čule, Kristina, Medijska funkcija Crkve na kamenu, informativ-no-pastoralno lista hercegovačkih biskupija (mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske), u rukopisu.

- Drmić, Ilija, “Šjorov spisateljski hod, jezik i stil”, Raspjevani navje-stitelj evanđelja (prir. Ilija Drmić), Mostar, 2002., str. 175-200.

- Drmić, Ilija, Hercegovina moja nepokorena, Tomislavgrad, 1993.- Drmić, Ilija, Pobijediti rat, Split, 2000. - Dumo i njegov narod, I.-III., Zagreb, 1998.

311prosinca 2008.


- Đurić, Dušan, Novinarska radionica, Beograd, 1987.- Goluža, Božo – Lučić, Ivo, “Die katholische Kirche in Bosni-

en-Hercegowina und Kroatien in der Zeit der kommunistischen Diktatur (1945-1990)”, Die katholische Kriche in Mitteleuropa nach 1945 bis zur Gegenwart (prir. Jan Mikrut), Wien, 2006., str. 29-64.

- Goluža, Božo (prir.), Svjedoci vjere i rodoljublja, Mostar, 2005.- Goluža, Božo, Hrvatski put slobode, Mostar, 2006.- Grbelja, Josip –Sapunar, Marko, Novinarstvo - teorija i praksa,

Zagreb, 1993.- Grubišić, Ivan, Religija i sloboda - Religijska situacija u Hrvatskoj

1945.-1990., Split, 1993. - Juka, Darko, Priručnik za novinarske novinare: Od prvoga podat-

ka do povratne informacije učinka, Mostar – Čitluk, 2007.- Jurišić, Pavo (prir.), Povijest poziva na odgovornost: Mučenici i

svjedoci vjere, Sarajevo, 2007.- Krišto, Jure, Katolička Crkva u totalitarizmu 1945.-1990.: Razma-

tranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom, Zagreb, 1997.- Kršni zavičaj, 1/1970. - Leksikon novinarstva (ur. M. Bjelica – T. Đorđević – M. Popo-

vić – D. Slavković), Beograd, 1979.- Luburić, don Ante (prir.), Za pravedan mir: Biskupski ordinarijat

Mostar u ratnoj drami 1990.-1994., Mostar, 1995.- Malović, Stjepan, Novine, drugo izdanje, Zagreb, 2003.- Mamić, Petar, Bibliografija članaka Naših ognjišta i Svete baštine

1971-1991., Tomislavgrad, 1993. - Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Cerkev v Jugoslaviji

1974., Zagreb, 1975. - Palanović, Elizabeta, Bibliografija Glasa Koncila 1962 -1973., Za-

greb, 1973. - Pavlinić, Vladimir, Stil i jezik novinara, Zagreb, 2001.

312 HUM 4

Ilija Drmić

- Planinić, Ljubo, Stradanje Hrvata Kruševa: Tursko razdoblje, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i poraće, Obrambeni rat, Kruše-vo – Mostar, 2004.

- Puljić, Ivica – Vukorep, Stanislav – Bender, Đuro, Stradanja Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u istočnoj Herce-govini, Humski zbornik 5, Zagreb, 2001.

- Rainvajn, Ljubomir, Stvaralaštvo novinara, Beograd, 1988.- Sapunar, Marko, Opća povijest novinarstva, Zagreb, 2002.- Sapunar, Marko, Osnove znanosti o novinarstvu, treće izdanje,

Zagreb, 2000.- Slavković, Dušan, Biti novinar, Beograd, 1988.- TAK (Tonća Ante Komadina), “Blagoslov i otvaranje Doma Cr-

kve na Kamenu”, Cnak, 7/212/1998., str. 6.- Uvod u novinarstvo (ur. Sherry Ricchiard – Stjepan Malović),

Zagreb, 1996.- Više autora, Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini: Uništavanje ka-

toličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991.-1996.), Ba-nja Luka – Mostar – Sarajevo – Zagreb, 1997.

313prosinca 2008.


Ilija Drmić

PASTORAL NEWSPAPER CRKVA NA KAMENU (CHURCH ON THE ROCK) AND ITS ROLE IN THE

CHURCH AND SOCIETY

Summary

After the introductory part the author analyzes four topics: 1. esta-blishment, purpose and form of pastoral-informative newspaper Crkva na kamenu (Church on the rock), 2. four past periods of the newspaper Crkva na kamenu (communistic period, period of democratic elections, Croatian War of Independence and after-war period), 3. content side of the newspaper, 4. communication attitude to readers and readers’ atti-tude to Crkva na kamenu. The conclusion points out that this newspaper since 1980, when it was founded by the bishop of Mostar-Duvno and Apo-stolic Administrator of Trebinje-Mrkan Mons. Pavao Žanić, till now has played a great religious, historical and cultural role in the Church and society and that its permanent task is contributing to the benefit of people in social and Christian communities on the basis of Decalogue, evangeli-cal and Church foundations.

Key words: Crkva na kamenu (Church on the rock), newspaper, publis-hing activity, pastoral, media, Second Vatican Council, Inter mirifica, truth.

314 HUM 4

UDK 316.772.5 Pregledni članak

Primljeno: 28. XI. 2008.

Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Mario KapulicaZagreb

DRUŠTVENI SOFTVER U MREŽNIM ODNOSIMA S JAVNOSTI

Novi izazovi u korporativnoj komunikaciji

Sažetak

Prije petnaest godina pojavom interneta stvorene su nove strukture jav-ne komunikacije koje dopunjavaju tradicionalne medijske mehanizme dovodeći u isto vrijeme njihovu dominaciju u pitanje. Rasprostranjenost interneta stavilo je korporativnu komunikaciju pred nove izazove: mrež-na komunikacija u tome kontekstu preuzima suodgovornost za digital-nu reputaciju, a ona je postala činitelj stvaranja vrijednosti. Stvoreni su izazovi i šanse za komunikacijski menadžment na mreži, ona omogućuje izravne i nefiltrirane odnose s raznim dionicima. No, mrežna komunika-cija ima vlastita pravila, nove javnosti razlikuju se od klasičnih ne samo po virtualnosti nego i po vlastitim pravilima pozornosti i po stilovima. Uloga vratara igra znatno manju ulogu negoli u klasičnim medijima. S nastankom društvenoga softvera stvoreni su novi oblici mrežne komuni-kacije. To su ponajprije blogovi, podcast, RSS i wiki koji mogu proširiti komunikativni prostor djelovanja korporacije. S pojavom web-stranica nastao je prvi tip mrežnoga odnosa s javnosti, digitalizirani PR. Uz mo-gućnost povratnoga kanala stvoren je drugi tip, internet-PR, no oba tipa su monološka. S pojavom društvenoga softvera 2005. godine nastaje treći tip nazvan Cluetrain-PR. On je dijaloškoga karaktera, a cilj mu je posti-zanje međusobnoga razumijevanja.

Ključne riječi: odnosi s javnosti, mrežna komunikacija, korporativna ko-munikacija, društveni softver, digitalna reputacija, mediji.

315prosinca 2008.

Uvod

Internet je najrašireniji eksponent komunikacijske revolucije. On je promijenio dnevnu naviku u mnogim pogledima. Digitalni svijet promi-jenio je komunikaciju unutar organizacije i između organizacija i njiho-vih javnosti koje omogućuju dvosmjernu komunikaciju kakva prije nije bila moguća.1 Odnosi s javnosti kao proces komuniciranja organizacije s njezinom unutarnjom i izvanjskom javnosti u svrhu postizanja me-đusobnoga razumijevanja, izgradnje društvene odgovornosti i postiza-nja zajedničkih interesa2 dobili su važno sredstvo u ostvarivanju svojih ciljeva. Prije negoli će kupiti neki proizvod u trgovini, sve se više ljudi o tom proizvodu informira “na mreži”. Mali ulagači drže da je upora-ba interneta jednako važna kao i razgovor s osobnim bankarom. Svoje istraživanje novinari više ne počinju u arhivi ili pozivom glasnogovor-niku neke organizacije nego na internetu. S pravom se stoga može reći da internet ima velik utjecaj na oblikovanje stvarnosti i stvaranje mišlje-nja u modernome društvu. Ovi pak okvirni uvjeti od velike su važnosti za menadžment svake tvrtke i njezinu komunikacijsku strategiju koja je orijentirana na različite ciljne javnosti.3

1. Korporativna mrežna komunikacija

1.1. Paradigma korporativne komunikacije

Pod pojmom organizacijska komunikacija misli se na odnose s jav-nosti neke organizacije. To mogu biti političke, neprofitne i profitne, tj. korporativne komunikacije. U literaturi se često sinonimno rabe poj-movi “korporativni odnosi s javnosti” i “korporativna komunikacija”. U ovome se radu raspravlja o tome koja su područja primjene korporativ-ne komunikacije, odnosno korporativnoga odnosa s javnosti. Njemački 1 Scott M. Cultip – Allen H. Center – Glen M. Broom, Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb,

2003., str. 285.2 Zoran Tomić, Odnosi s javnošću – teorija i praksa, Synopis, Zagreb – Sarajevo, 2008., str.

42.3 Usp. Thomas Pleil – Ansgar Zerfass, “Internet und Social Software in der Unternehmen-

skommunikation”, Handbuch Unternehmenskommunikation (Piwinger, Zerfaß, izd.), Ga-bler, Wiesbaden, 2007., str. 512.

316 HUM 4

profesor za komunikacijski menadžment na Sveučilištu u Leipzigu An-sgar Zerfaß postavio je 1996. godine teoriju korporativne komunikacije. Njome on nanovo slaže komunikativne funkcije poduzeća: tržišnu ko-munikaciju kao komunikaciju s tržištem, organizacijsku komunikaciju kao komunikaciju s unutarnjim organizacijskim okružjem te odnose s javnosti kao komunikaciju s društveno-političkim okružjem.4 Zerfaß naglašava potrebu integrirane korporativne komunikacije. Slično raz-mišlja i Dietrich Szameitat koji korporativne odnose s javnosti definira kao jezgru aktivnosti PR-a i u tome vidi korporativni identitet, imidž i reputaciju, komunikaciju u promjenama i krizama te lokalnu javnost, tj. zajednicu u susjedstvu korporacije.5

Zadaća korporativne komunikacije jest njegovanje reputacije. Po-dručja su primjene: opći odnosi s javnosti, javni poslovi (politički odno-si) i lobiranje, interna komunikacija te financijska komunikacija (odnosi s ulagačima). Posebni su dio odnosi s medijima pomoću masovnih me-dija i u komunikaciji s novinarima kao prenositeljima porukâ. Zadaće su: upravljanje temama, krizna komunikacija, komunikacija u promje-nama i komunikacijska kontrola.6 Ključni su dionici korporacije: kupci, dobavljači, konkurenti, ulagači, vlast, opća javnost i nevladine organiza-cije te zaposlenici.

1.2. Uloga komunikacije u stvaranju vrijednosti korporacije

Pojam “komunikacija” u literaturi se pojavljuje u zbunjujućoj razno-likosti definicija koje se dijelom preklapaju s pojmovima kao što su “re-akcija”, “interakcija” ili “ponašanje”.7 U ovome radu pojam komunikacije oslanja se na njemačke komunikologe: Beata Schmida, Borisa Lyzeka, 4 Usp. Ansgar Zerfass, Unternehmensführung und Öffentlichkeitsarbeit – Grundlegung ei-

ner Theorie der Unternehmenskommunikation und Public Relations, 2. izdanje, Verlag für Sozialwissenschaften, Wiesbaden, 2004., str. 287-318.

5 Usp. Dietrich Szameitat, Public Relations: Ein Praxis-Leitfaden für die Öffentlichkeitsar-beit, Springer, Berlin – Heidelberg – New York, 2003., str. 125-156.

6 Usp. Günther Bentele – Markus Will, “Public Relations als Kommunikations-manage-ment”, u: Beat F. Schmid – Boris Lyczek (izd.), Unternehmenskommunikation: Kommuni-kationsmanagement aus Sicht der Unternehmensführung, Gabler, Wiesbaden, 2006.

7 Usp. Michael Kunczik – Astrid Zipfel, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Fri-edrich-Ebert Stfitung, Zagreb, 2006., str. 10.

317prosinca 2008.


Güntera Bentelea i Klausa Becka. Za njih je komunikacija “simbolička interakcija s drugim ljudima”.8

Schmid i Lyzek definiraju tri važne uloge u stvaranju vrijednosti. Prvo, implementacija proizvodne ideje, odnosno upravljanje komunikacijskim odnosima s potencijalnim kupcima s ciljem stvaranja željene slike o pro-izvodu – primarna je zadaća marketinga.9 Drugo, istraživanje vrijed-nosti i stavova pojedinih ciljanih javnosti te implementacija rezultata u menadžmentskome procesu korporacije – zadaća je upravljanja komu-nikacijama (komunikacijskoga menadžmenta).10 Treće, implementacija korporativne ideje, odnosno upravljanje komunikacijskim odnosima s dionicima u cilju stvaranja željenih slika o korporaciji – zadaća je imple-mentacije na razini korporacije.11 Stoga komunikacija ima integriranu ulogu u poduzetničkome stvaranju vrijednosti.

1.3. Mogućnosti mrežne komunikacije

Mrežna je komunikacija ukupnost komunikacijskih usluga na mreži. Rasprostranjenost interneta promijenila je javnu komunikaciju, a time i okvirne uvjete korporativne komunikacije.12 U pogledu na klijenta, su-radnika (zaposlenika) i ulagača pokazuje se da sve više ljudi za dobivanje aktualnih vijesti i stručnih informacija rabi internet. Studija provedena u Njemačkoj pokazuje da je 58% Nijemaca starijih od četrnaest godina “umrežena”.13 Internet najintenzivnije rabe novinari. Njime se posebice služe u istraživanju industrije, informacijske tehnologije i daljnje izo-brazbe. U istraživanju često primaju sadržaje s web-stranica koje sma-

8 F. Schmid – B. Lyczek, nav. dj., str. 7; Günther Bentele – Klaus Beck, “Information – Ko-mmunikation – Massenkommunikation: Grundbegriffe und Modelle der Publizistik- und Kommunikations-wissenschaft”, u: Otfried Jarren (izd.), Medien und Journalismus: Eine Einführung, sv. I., Opladen, 1994., str. 20.

9 Usp. F. Schmid – B. Lyczek, nav. dj., str. 55.10 Usp. isto, str. 111.11 Usp. isto, str. 112.12 Usp. A. Zerfass, nav. dj., str. 418.13 Usp. Birgit van Eimeren – Beate Frees, “Nach dem Boom: Größter Zuwachs in internetfer-

nen Gruppen. ARD/ZDF-Online-Studie 2005”, Media Perspektiven, Nr. 8, 2005., str. 363.

318 HUM 4

Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Mario Kapulica

traju pouzdanima. To su uglavnom korporativne stranice, ali i novinar-ske ponude na mreži, npr. novinarski web-centri (On-line pressroom).14

U praksi svi se internetski korisnici na tome mediju samostalno ori-jentiraju. Internetske tražilice (npr. Google) i robne marke (npr. brendovi na <www.marka.hr>) u međuvremenu su postali najvažnija orijentacij-ska pomagala.15 Ta činjenica potvrđuje značenje vlastitih komunikacij-skih strategija na internetu: uz to što se već duže vrijeme podrazumijeva nazočnost vlastitih robnih maraka na vlastitoj internetskoj adresi (URL), današnji je izazov mrežne komunikacije postići dobro pozicioniranje u internetskim tražilicama.16 Mrežna korporativna komunikacija rabi kla-sični, odnosno mobilni internet kako bi komunicirala s realnim i virtu-alnim dionicima. Mrežna komunikacija tako uvijek postavlja tehničke sustave kao platformu za komunikaciju i interakciju.17

U tom se okviru, ovisno o situaciji, iniciraju monološki ili dijaloški komunikacijski procesi te ih na internetu participiraju u komunikaciji prema trećima. Različite vrste komunikativnoga utjecaja u odnosu iz-među korporacije i dotičnoga dionika realiziraju se ovisno o pojedinač-noj situaciji. Pritom se razlikuju persuazivni, argumentativni i informa-tivni pristupi.18

1.4. Digitalna reputacija kao činitelj stvaranja vrijednosti

Jedan od najvažnijih ciljeva korporativne komunikacije jest osigura-nje reputacije. Mrežna komunikacija u tome kontekstu preuzima suod-govornost za digitalnu reputaciju.19 Riječ je o onome dijelu reputacije koju poduzeće može odraditi u virtualnome svijetu. U mjerenju digi-

14 Usp. Dejan Verčić i dr., Odnosi s medijima, Masmedia, Zagreb, 2004., str. 110.15 Usp. B. van Eimeren – B. Frees, nav. dj., str. 367.16 Usp. T. Pleil – A. Zerfass, nav. dj., str. 514.17 Usp. Christoph Neuberger – Thomas Pleil, “Online-Public Relations: Forschungsbilanz

nach einem Jahrzehnt”, u: Klaus Merten – Elke Neujahr (izd.): Handbuch der Unter-nehmenskommunikation, Münster, 2007.

18 Usp. A. Zerfass, “Öffentlichkeitsarbeit mit interaktiven Medien – Grundlagen und Anwen-dungen”, u: Michael Krzeminski – Ansgar Zerfass (izd.), Interaktivne Unternehmenskom-munikation, 2. izdanje, Frankfurt a.M., 1999., str. 34.

19 Ansgar Zerfass – Dietrich Boelter, Die neuen Meinungsmacher: Weblogs als Herausfor-derung für Kampagnen, Marketing, PR und Medien, Graz, 2005., str. 88.

319prosinca 2008.


talne reputacije potrebno je analizirati osobine kao što su percipiranje web-stranice, njezino oblikovanje, način porabe, ali također i percipirana opravdanost komunikacijskih strategija i oblika kao i samih sadržaja.

Autori Thomas Pleil i Ansgar Zerfaß navode studiju o korporativnoj komunikaciji koju je godine 2005. u Njemačkoj proveo Westermann. On je analitički, po sadržaju, usporedio ukupno 293 korporativnih web-stranica u SAD-u, Europi i Njemačkoj. Studija je pokazala da većina po-duzeća na svojim web-stranicama ima mnogobrojne sadržaje za razne ciljne javnosti. Prednost je interneta što može pohraniti neograničen broj podataka. Uz posebno za internet pripremljene tekstove, slike i gra-fike, na web-stranicama su pohranjene podrobnije informacije kao što su primjerice biografije članova uprava ili stručne informacije. Također su dokumentirani govori ili su pohranjeni zvučni ili filmski zapisi skup-štine dioničara. Novinarima na raspolaganju stoje novinarski pres-cen-tri, a ulagači se mogu informirati na prikladnim portalima. No, ovdje je ipak riječ o monološkoj komunikaciji u kojoj je posjetitelj u ulozi recipi-jenta. U većini poduzeća nema dijaloških ponuda poput četova, foruma, knjiga gostiju ili mogućnosti komentiranja.20

2. Izazovi i šanse za komunikacijski menadžment

Ansgar Zerfaß navodi tri konkretna područja koja su stvorila šanse i izazove za komunikacijski menadžment na internetu. Kao prvo, razno-likost web-stranica, banke podataka i aplikacija na mreži u cjelini stvara-ju globalni informacijski pool koji se može rabiti pri analizi, planiranju, primjeni i kontroli korporativne komunikacije, neovisno o tome rabe li se pomoću klasičnih ili novih medija. Na internetu se također mogu pri-mijeniti tipične radne aktivnosti korporativne komunikacije. Primjeri su suradnja s PR-agencijama i foto-servisima,21 komunikacija s projek-tnim timovima izvan ureda, kao i pribavljanje medijskih adresa. Drugo, u virtualnome internetskom prostoru stvaraju se potpuno nove javnosti. To su po svijetu rašireni komunikacijski prostori sa svojim strukturama,

20 Usp. T. Pleil – A. Zerfass, nav. dj., str. 517.21 Npr. Opći foto servis Hrvatske novinske agencije.

320 HUM 4


temama, komunikacijskim procesima i pravilima pozornosti. Ti se pro-stori temeljito razlikuju od drugih područja djelovanja korporativne ko-munikacije. Oni su dinamični, brzi i teško ih je kontrolirati. Primjer su mrežne zajednice kao novi način igre virtualnih javnosti. Na internetu se stvaraju novi dionici i komunikacijski partneri s posebnim interesima koji do sada nisu postojali: online-novinari, cyber-inicijative, provajderi na blogovima. Treće, pomoću mreže mogu se uporabiti nove komuni-kacijske platforme i instrumenti, npr. web-stranice u obliku prezentacije tvrtke, mrežni magazini22, web-stranice kampanja, elektroničke pošte, e-okružnice23, interaktivne web-konferencije i novi primjenjiviji obli-ci poznati pod nazivom društveni softver, posebno web-blogovi, wiki, podcast.24

2.1. Internet kao oruđe menadžmenta i izvor informacija

Stubokom promijenivši mogućnost istraživanja, informacijske obrad-be podataka i suradnje, internet je znatno utjecao i na preustroj komu-nikacijskoga menadžmenta. Neograničena mogućnost pristupa mreži omogućuje osobi odgovornoj za komunikaciju ispunjavanje zadaća ne-ovisno o tome provodi li se komunikacija s unutarnjim i izvanjskim cilj-nim javnostima klasičnim metodama (priopćenjem za javnost, tiskanim publikacijama) ili mrežnim sredstvima (web-stranicama, elektroničkom poštom).

Pleil i Zerfaß navode tri aspekta mogućih prednosti. Prvo, primjena mrežnih aplikacija za poboljšanje suradnje i projektno upravljanje. Ovaj pristup u korporativnoj komunikaciji omogućuje brzu i učinkovitu su-radnju s eksternim dobavljačima kao što su komunikacijske agencije, dizajneri, internetske agencije, tiskare, organizatori korporativnih do-gađaja (event) itd. Drugo, optimiranje informacijskoga sustava. U fazi planiranja i primjene u upravljanju komunikacijama potrebno je stvori-ti inteligentni informacijski sustav. Informacije i podatci u odnosima s javnosti u internoj komunikaciji sve se više sastavljaju u elektroničkome 22 Eng. Corporate Publishing.23 Engl. Newsletter.24 Usp. A. Zerfass, Unternehmensführung…, str. 419-420.

321prosinca 2008.


obliku, primjerice organizacija datoteke u elektroničkim mapama i ar-hivima. To se također odnosi na baze podataka utemeljene na web-po-dršci. Treće, optimiranje upravljanja komunikacijama. Upravljanje kor-porativne komunikacije obuhvaća nekoliko koraka koji su u uskoj vezi s klasičnim ciklusom upravljanja poduzećem. Po analizi slijedi planiranje, primjena i kontrola komunikacijskih programa.25 Internetske aplikacije mogu poduprijeti navedene korake.26

U fazi analize mrežne banke podataka i Alert-servisi rabe se za jed-nostavno praćenje tema (Issues Tracking) kao predkorak upravljanja te-mama (Issues Management).27

2.2. Javnosti i dionici u internetu

Za Eduarda Osredečkoga javnost je “sveukupno društveno okruženje”, odnosno veća ili manja organizirana ili neorganizirana skupina uglav-nom međusobno nepoznatih ljudi koji sudjeluju u procesu ponašanja. Svi ti pojedinci koji čine javnost mogu pripadati raznim kulturnim, reli-gijskim, etičkim zajednicama, pa i narodima.28 U svojemu djelu Strategic Management: a stakeholder approach Freeman definira pojam dionika (stakeholder) kao “svakoga pojedinca ili skupinu koji mogu utjecati ili se na njih utječe pomoću djelovanja, odluka, politika, prakse ili ciljeva neke organizacije”29. Pojam javnosti (publics) rabi se kada pojedinac ili skupina pokaže određeni interes za organizaciju u kojoj je dionikom.30

Intenzivna uporaba interneta stvara i nove javnosti u smislu komuni-kacijskih prostora koji su se stvorili i u praksi imaju svoj smisao i red.31 Nove javnosti razlikuju se od klasičnih ne samo po virtualnosti nego i po vlastitim pravilima i vlastitim komunikacijskim stilovima. Unutar 25 Usp. Z. Tomić, nav. dj., str. 129-173.26 Usp. T. Pleil – A. Zerfass, nav. dj., str. 519.27 Michael Kuhn – Frank Ruff, “Corporate Foresight und strategisches Issues Management”,

u: Piwinger, Zerfass (izd.): Handbuch Unternehmenskommunikation, Gabler, Wiesba-den, 2007.

28 Usp. Eduard Osredečki, Odnosi s javnošću, Zagreb – Samobor, 1995., str. 21.29 R. E. Freeman, Strategic Management: a stakeholder approach. Pitman, 1984., str. 25.30 Usp. Alison Theaker, The Public Relations Handbook, 3. izdanje, Routledge, London –

New York, 2008., str. 55.31 Usp. A. Zerfass – D. Boelter, nav. dj., str. 74.

322 HUM 4


tih novih javnosti “vratar” (gatekeeper) ima znatno manju ulogu negoli u klasičnim masovnim medijima kao što su novine, radio i televizija. No, i unutar tih novih javnosti vrlo se brzo stvaraju “novi lideri mišlje-nja” (opinion leaders) i “novi dionici” (stakeholder), često neovisno o starosnoj dobi, profesiji ili društvenome statusu. U korporativnoj ko-munikaciji stoga je važno u virtualnim komunikacijskim prostorima prepoznati nove lidere mišljenja i uključiti ih u komunikaciju. Pritom se korporacija mora držati nepisanoga pravila ponašanja (Netiquette): ne smije izravno stupiti u kontakt s nenovinarskim liderima mišljenja. Tvrtke koje povrijede pravila ponašanja na internetu riskiraju gubitak digitalne reputacije.32

2.3. Internet kao komunikacijski kanal

Prednost je interneta u tome što omogućuje izravne i nefiltrirane odnose s raznim dionicima. Tvrtke najčešće rabe vlastitu web-stranicu. Izazovi nisu toliko tehničke prirode koliko u osmišljavanju koncepcije i pristupa prema ciljnim javnostima, aktualiziranju podataka i njezine uporabljivosti. U koncepcijskome pogledu potrebno je odrediti kojoj svrsi koristi web-stranica i komu se obraća. Načelno je moguće na jed-noj korporativnoj web-stranici obuhvatiti potrebu za informacijom svih važnih dionika. Stoga je potrebna implementacija raznih komunikacij-skih ciljeva prema ulagačima, analitičarima, stanovnicima u susjedstvu, zaposlenicima, poslovnim partnerima i novinarima. Informacije mora-ju biti individualno prilagođene skaliranim dijaloškim ponudama. Ko-risno je stvarati podstranice (microsites) za pojedine teme, brendove i proizvode (primjer automobilske industrije), ali i za specifične društve-no-političke teme, odnosno PR-ciljeve. Ključno je za web-stranicu ak-tualiziranje informacija (workflow). Najučinkovitije softversko rješenje jest Content Management Software (CMS). Iza softvera za upravljanje sadržaja stoje baze podataka u kojima su pohranjeni tekstovi, slike i po-vezane informacije s datumom objave svakoga članka ili fotografije. Ko-risnici interneta danas imaju velik izbor raznih televizijskih programa,

32 Usp. T. Pleil – A. Zerfass, nav. dj., str. 521.

323prosinca 2008.


časopisa, web-stranica i e-mail okružnice (newsletter). Stoga je zasiće-nost informacijama velik izazov za poduzeće. Engleski pojam usability danas označuje kvalitetu koja sve više postaje odlučujuće obilježje za web-stranice. Važno je dati jasan naziv navigacijskim elementima, duži-ni naslova i tekstova, kao i dužini čekanja da se slike prikažu. Zadaća je PR-stručnjaka u korporativnoj komunikaciji provoditi testiranje o upo-rabljivosti web-stranica.

Novinarski web-centar (pressroom) dodatak je već uspostavljenim korporativnim web-stranicama poduzeća, a kao kontaktna točka s poduzećem predstavlja i dobro ishodište za posjete drugim web-stra-nicama tvrtke. Centar je izvor informacija u kojemu se mogu naći sve informacije o poduzeću, kako one opće tako i pojedinačne. Druga je prednost širenje informacijske ponude s isključivo verbalnim informa-cijama na slikovnim materijalima (fotografije, video-snimke) prikladnije za objavljivanje u tisku.33

3. Društveni softver – novi oblici mrežne komunikacije

U prvome desetljeću postojanja interneta kao masovnoga medija ko-munikacija se odvijala uglavnom pasivno. Po mišljenju Gruniga i Hunta prevladavao je dvosmjerni asimetrični model komunikacije.34 Od 2005. godine snažno se razvijaju novi oblici, kao npr. blogovi, wiki, podcast, Social Bookmarks i nove platforme zajednica koje širokomu sloju kori-snika omogućuju samostalno publiciranje na internetu.35 Navedene apli-kacije nazivaju se “društveni sofver” (engl. Social Software), a za mnoge stručnjake preteča su novijemu stupnju internetskoga razvoja nazvano-ga Web 2.0. Od 2005. godine društveni se softver snažno proširio. Pod tim se pojmom podrazumijeva “podržavanje humane komunikacije, interakcije i suradnje”. U te usluge ubrajaju se elektronička pošta, grou-pware i instant message, no komunikacija se unutar privatnoga prostora odvija socijalno. Nove aplikacije omogućuju javni pristup informacija-ma. PR-stručnjaci intenzivno raspravljaju o tome stvaraju li nove aplika-33 Usp. D. Verčić i dr., nav. dj., str. 110.34 Usp. James Grunig – Todd Hunt, Managing Public Relations, New York, 1984., str. 42.35 Usp. A. Zerfass – D. Boelter, nav. dj.

324 HUM 4


cije rizike za korporativnu komunikaciju. Tako su u Njemačkoj godine 2006. već stvorene korporativne krize pomoću blogova. Izazovi za kor-porativnu komunikaciju čine svakako RSS, blogovi, podcast i wiki.

RSS (Real Simple Syndication, “stvarno jednostavne vijesti”) skup je web-zapisa rabljenih za web-stranice koje se često osvježavaju. RSS-izvo-ri postoje najčešće za blogove, novinske internetske stranice (portali) ili web-stranice koje se učestalo mijenjaju (češće od jednom dnevno, pa do nekoliko promjena u sekundi). Čitanje RSS-vijesti može biti elegantni-je od otvaranja desetak tabova u omiljenome web-pregledniku. Mnoge kompanije na svojim web-stranicama imaju uslugu RSS.

Blog ili weblog je publikacija na internetu koja sadrži uglavnom peri-odične članke u obrnutome vremenskom slijedu – najnoviji članci na-laze se na vrhu stranice. Blogovi mogu biti individualni i kolaborativni. Terminološki za sada nema distinkcije kao u engleskome jeziku gdje se termin weblog češće rabi za kolaborativne, a blog za individualne pro-jekte. Mogu biti u obliku časopisa, tematski, osobni. Weblog karakte-rizira poseban stil pisanja; ležerniji je i prožet subjektivnim autorovim elementima. Web-blogovi mogu biti povezani u skupine, tematski ili ve-zano za domenu u kojoj se nalaze. Korporativni blogovi mogu se, ovisno o komunikacijskim ciljevima, rabiti za internu komunikaciju, tržišnu komunikaciju i u odnosima s javnosti. Pleil i Zerfaß smatraju da blogovi mogu proširiti komunikativni prostor djelovanja. Kao primjer navode činjenicu kako neka poduzeća prakticiraju određene informacije prije objaviti na blogu, a istom onda u priopćenju za javnost.36

Podcast je digitalna datoteka koja sadrži audio-zapis ili audio-vizual-ni zapis, a distribuira se internetom rabeći RSS-tehnologiju. Namijenjen je gledanju (ili slušanju) na računalu, digitalnome prijenosnom uređaju kao što je iPod ili televizija. Naziv podcast složenica je od engleskih ri-ječi POD37 i broadcast. Iako je na početku bio isključivo audio-datoteka, najčešće u mp3-zapisu, danas su podcast uglavnom video-sadržaji. Vi-deo podcast se još naziva i vidcast, a osobe koje se bave podkastingom nazivaju se podkasteri.

36 Usp. T. Pleil – A. Zerfass, nav. dj., str. 527.37 Personal On Demand.

325prosinca 2008.


Wiki je naziv za specifični internetski CMS (Content Management System). Od drugih takvih sustava razlikuje se po tome što dinamično stvaranje web-sadržaja nije ograničeno na uži broj korisnika, nego svat-ko tko želi može stvarati.38

Važan izazov društvenoga softvera jest Peer-to-Peer-komunikacija. To je komunikacija između istomišljenika te stvaranje socijalnih mrež-nih sustava izvan prostora i vremena. Pleil i Zerfaß citiraju Edelmanna koji u tome kontekstu govori o webu povjerenja.39 Riječ je o osobnim mrežnim sustavima istomišljenika, npr. kolega, prijatelja, obitelji, aka-demske zajednice, ali i nepoznatih osoba sa sličnim interesima.40

Američki koncerni sve više animiraju svoje zaposlenike da budu po-slanici vlastitih korporacija, odnosno da prenose njezine poruke. Takva strategija nije bez opasnosti, ona ponajviše ovisi o korporativnoj kulturi dotičnoga poduzeća. Naime, poduzeće mogu izgubiti nadzor nad stra-teškim mogućnostima komunikacije ako njegovi suradnici objavljuju kontraproduktivne informacije koje se onda plasiraju u javnost.41

4. Tri tipa mrežnih odnosa s javnosti

U raspravi o promjenama društvene komunikacije Thomas Pleil daje prijedlog kako u tri faze tipizirati mrežne odnose s javnosti te postav-lja pitanje o ulozi društvene komunikacije u “internetskoj galaksiji”42, u svijetu Google-a43. Pleil ne poriče izričito misaonu bliskost s modelima odnosa s javnosti Jamesa Gruniga i Todda Hunta.44 U prvoj fazi, tj. u

38 Primjeri su Wikipedija, mrežna enciklopedija (ona je zapravo MediaWiki CMS), zatim pro-jekt “PR-Wiki” na visokoj školi Darmstadt (http://mars.sdi.fh-darmstadt.de/pmwiki).

39 Web of Trust.40 Usp. T. Pleil – A. Zerfass, nav. dj., str. 529. U ovoj komunikaciji razvija se Grunig-Huntov

četvrti model odnosa s javnosti, tj. dvosmjerni simetrični model 41 Usp. nav. mj.42 Manuel Castells rabi pojam internetska galaksija koja je nasljednica Gutenbergove galaksije,

tj. doba tiskanih knjiga i drugih tiskovina.43 Google kao sinonim dominantnoga pretraživača bez kojega gotovo niti jedan stručnjak od-

nosa s javnosti ili novinar ne počinje svoje istraživanje. 44 Usp. James Grunig – Todd Hunt, Managing Public Relations, New York, 1984. Grunig-

Huntovi modeli odnosa s javnosti razmotreni su također Zoran Tomić, Zdeslav milas, Siniša Kovačić, Modeli odnosa s javnošću, Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. 2, prosinca 2007., str. 224.-242.

326 HUM 4


prvome internetskom desetljeću, u praksi odnosa s javnosti internet se rabi kao daljnji distribucijski kanal. Na prvome je mjestu bila informaci-ja o organizaciji, o njezinim proizvodima i uslugama kao i o ključnim te-mama iz organizacijskoga djelovanja. Opisani tip mrežnih odnosa s jav-nosti Pleil određuje kao “digitalizirani PR”.45 Korporativna web-stranica u korporativnoj komunikaciji služi kao dnevni i noćni otvoreni digitalni šalter po kojemu se objavljuje mnoštvo publiciranih PR-informacija za različite dionike. Ovdje je dominantan monološki karakter; posjetitelj web-stranice u ulozi je recipijenta. Strateška je odrednica pokazati pri-sutnost i davati informacije. U funkcionalnome smislu digitalizirani PR podržava odnose s ulagačima i s medijima.46 Drugi tip nazvan internet-PR ide korak dalje. Iako se i u tome tipu komunikacija odvija monološki, ugrađen je povratni kanal za ciljne javnosti. Ponude su više usmjerene na potrebe i očekivanja dionika, a u svrhu postizanja vlastitih komuni-kacijskih ciljeva. Povratni kanali su kontaktni uzorci, ispitivanje korisni-ka. U ovome tipu pristup ima snažan strateški karakter: aktivnosti na internetu služe ne samo za stvaranje imidža nego i za postizanje svojih interesa. Na repertoaru su i mrežne kampanje, tematske web-stranice i mrežni magazini. U središtu komunikacijskih ciljeva ovoga tipa jest persuazija, tj. nagovaranje. Oba su tipa povezana s internetskom ga-laksijom, dok je treći tip povezan sa svijetom Google-a. Thomas Pleil ovaj tip naziva Cluetrain-PR. Naziv se oslanja na tzv. Cluetrain-manife-stu koji je skiciran u 95 teza.47 U ovome scenariju Cluetrain-PR agitira uglavnom dijaloški rabeći društveni softver u dvostrukoj ulozi. Prvo, u okviru praćenja tema48 promatra digitalna tržišta koja stvaraju mišljenja i implementira formulirane zahtjeve internih i eksternih ciljnih javno-sti na vlastito djelovanje. Cluetrain-PR izrađuje prijedloge strategija i upravljanje sa šansama i rizicima koje nastaju. S druge strane navedeni tip rabi mogućnost konverzacije služeći se formatima društvenoga sof-tvera. Korisnici interneta nisu recipijenti nego komunikacijski partne-

45 T. Pleil, “Online-PR zwischen digitalem Monolog und vernetzter Kommunikation”, Online-PR im Web 2.0 – Fallbeispiele aus Wirtschaft und Politik, UVK, Konstanz, 2007., str. 16.

46 Usp. isto, str. 17.47 The Cluetrain manifesto objavljen je 1999. (http://www.cluetrain.com).48 Issues Monitoring.

327prosinca 2008.


ri.49 U suvremenome diskursu u odnosima s javnosti uz navedeni pojam rabe se pojmovi “PR 2.0” ili “The New PR”.50

Zaključak

Suvremeni teoretičari odnose s javnosti poimaju kao proces komu-niciranja organizacije s njezinom unutarnjom i vanjskom javnosti u svr-hu međusobnoga razumijevanja, izgradnje društvene odgovornosti te ostvarivanja zajedničkih interesa. U profitnim organizacijama, tj. podu-zećima rabi se termin “korporativna komunikacija”. Ona je i zadužena za strateško njegovanje reputacije.

Posljednjega desetljeća prošloga stoljeća uz klasične masovne me-dije, tj. novine, radio i televiziju, pojavili su se novi mediji. Od njih je internet najrašireniji eksponent komunikacijske revolucije. On proši-ruje mogućnosti korporativnih odnosa s javnosti u upravljanju komu-nikacijama u virtualnome prostoru, i to u svim fazama, u fazi analize, planiranja, primjene te evaluacije. U korporativnim odnosima s javnosti internet s jedne strane podržava klasično komunikacijsko djelovanje i učinkovitost sredstava, a s druge strane omogućuje razvijanje vlastitih komunikacijskih strategija u komunikaciji s digitalnim javnostima i vir-tualnim dionicima. Važna su sredstva korporativne web-stranice. One mogu biti obogaćene posebnim uslugama, npr. elektronička okružni-ca (newsletter), interaktivne baze podataka te skidanje sadržaja (down-loads). U tehničkome smislu već su određeno vrijeme razvijene razne aplikacije za dvosmjernu komunikaciju, odnosno komunikaciju dijalo-ga unutar organizacije i između organizacija s dionicima (stakeholder). Primjeri su knjige gostiju, forumi, četovi. U korporativnoj praksi još prevlada monološka komunikacija.

S proširenjem novih zapisa društvenoga softvera (blogovi, podcast ili wiki) otvaraju se nove mogućnosti. Mrežna komunikacija u znatnoj mjeri smanjuje utjecaj vratara (gatekeeper) koji je nazočan u klasičnim masovnim medijima. Implementiranje ovisi o komunikacijskoj strategiji

49 Usp. T. Pleil, nav. dj., str. 19.50 Usp. isto, str. 20.

328 HUM 4


poduzeća, a temelji se na procjeni šansâ i rizika, kao i troškova i ko-risnosti. Korporativna komunikacija svakako može rabiti interaktivne tehnologije koje će u budućnosti biti među najvažnijim izvorima u kon-kurentnosti na tržištu, stvaranju vrijednosti poduzeća i, naravno, njego-vanju i oblikovanju vlastite digitalne reputacije.

Literatura

- Bentele, Günther – Will, Markus, “Public Relations als Kom-munikations-management”, u: Schmid, Beat F. – Lyczek, Boris (izd.), Unternehmenskommunikation. Kommunikationsmanage-ment aus Sicht der Unternehmensführung, Gabler, Wiesbaden, 2006.

- Bentele, Günther – Beck, Klaus, “Information – Kommunikati-on – Massenkommunikation: Grundbegriffe und Modelle der Pu-blizistik- und Kommunikations-wissenschaft”, u: Jarren, Otfried (izd.), Medien und Journalismus. Eine Einführung, sv. I., Opladen, 1994.

- Cultip, Scott M. – Center, Allen H. – Broom, Glen M., Odnosi s javnošću, Zagreb, Mate, 2003.

- Freeman, R. E., Strategic Management: a stakeholder approach, Pitman, 1984.

- Grunig, James – Hunt, Todd, Managing Public Relations, New York, 1984.

- Kuhn, Michael – Ruff, Frank, “Corporate Foresight und strate-gisches Issues Management”, u: Piwinger, Zerfass (izd.): Han-dbuch Unternehmenskommunikation, Gabler, Wiesbaden, 2007.

- Kunczik, Michael, Odnosi s javnošću: Koncepti i teorije, Fakultet političkih znanosti Zagreb, Zagreb, 2006.

- Kunczik, Michael - Zipfel, Astrid, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Friedrich-Ebert Stfitung, Zagreb, 2006.

- Meckel, M., Die globale Agenda: Kommunikation und Globalisi-erung, Opladen, 2001.

329prosinca 2008.


- Neuberger, Christoph – Pleil, Thomas, “Online-Public Relati-ons: Forschungsbilanz nach einem Jahrzehnt”, u: Merten, Klaus, Neujahr, Elke (izd.), Handbuch der Unternehmenskommunikati-on, Münster, 2007.

- Oeckl, Albert, PR-Praxis: Der Schlüssel zur Öffentlichkeitsarbeit, Düsseldorf – Wien, 1967.

- Osredečki, Eduard, Odnosi s javnošću, Zagreb – Samobor, 1995.- Pleil, Thomas, “Online-PR zwischen digitalem Monolog und

vernetzter Kommunikation”, Online-PR im Web 2.0 – Fallbeispiele aus Wirtschaft und Politik, UVK, Konstanz, 2007.

- Pleil, Thomas, Zerfass, Ansgar, “Internet und Social Softwa-re in der Unternehmenskommunikation”, u: Piwinger, Zerfass (izd.), Handbuch Unternehmenskommunikation, Gabler, Wiesba-den, 2007.

- Schmid, Beat F. – Lyczek, Boris, “Die Rolle der Kommunikati-on in der Wertschöpfung der Unternehmung”, u: Schmid, Beat F. – Lyczek, Boris (izd.), Unternehmenskommunikation. Kommuni-kationsmanagement aus Sicht der Unternehmensführung, Gabler, Wiesbaden, 2006.

- Szameitat, Dietrich, Public Relations: Ein Praxis-Leitfaden für die Öffentlichkeitsarbeit, Springer, Berlin – Heidelberg – New York, 2003.

- Theaker, Alison, The Public Relations Handbook, III. izdanje, Routledge, London – New York, 2008.

- Tomić, Zoran, Odnosi s javnošću: Teorija i praksa, Synopsis, Za-greb, 2008.

- Tomić, Zoran – Milas, Zdeslav, Kovačić, Siniša, Modeli odnosa s javnošću, Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mosta-ru, br. 2, prosinca 2007., str. 224-242.

- Van Eimeren, Birgit – Frees, Beate, “Nach dem Boom: Größter Zuwachs in internetfernen Gruppen. ARD/ZDF-Online-Studie 2005”, Media Perspektiven, Nr. 8, 2005.

330 HUM 4


- Verčić, Dejan i dr., Odnosi s medijima, Masmedia, Zagreb, 2004.- ZERFAß, Ansgar, “Öffentlichkeitsarbeit mit interaktiven Medien

– Grundlagen und Anwendungen”, u: Krzeminski, Michael, Zer-fass, Ansgar (izd.): Interaktivne Unternehmenskommunikation, 2. izdanje, Frankfurt a.M., 1999., str. 29-52.

- Zerfass, Ansgar, Unternehmensführung und Öffentlichkeitsar-beit. Grundlegung einer Theorie der Unternehmenskommunikati-on und Public Relations, Verlag für Sozialwissenschaften, Wisba-den, 2004.

- Zerfass, Ansgar – Boelter, Dietrich, Die neuen Meinungsma-cher: Weblogs als Herausforderung für Kampagnen, Marketing, PR und Medien, Graz, 2005.

331prosinca 2008.



SOCIAL SOFTWARE IN THE NETWORK PUBLIC RELATIONS

New challenges in the corporative communication

Summary

New structures of public communication were created fifteen years ago with the appearance of internet. They update traditional media mecha-nisms and in the same time question their domination. Spreading of in-ternet has put corporative communication in front of new challenges: in that sense network communication takes joint responsibility for digital reputation, and it has become a factor of creating values. Challenges and possibilities for the communication management on the network have been made; it enables direct and infiltrated relations with different shares/parts. But, network communication has its own rules, new public is different from the classic one not only by virtuality but also by its own rules of attention and styles. Role of a door-keeper is significantly smaller than in classical media. New forms of network communication are made with the emergence of network communication. Those are blogs, subcast, RSS and wiki which can enlarge communicative area of the corporation activity. The first type of network relations with public, digitalized PR, was developed with appearance of web pages. The second type, internet-PR, was created with a possibility of return channel, but both types are monological. The third type, called Cluetrain-PR, was developed in 2005 with the appearance of social software. It is dialogical and its goal is achieving mutual understanding.

Key words: public relations, network communication, corporative com-munication, social software, digital reputation, media.UDK 070.1-057.875:316.774](049.5)

332 HUM 4

UDK 070.1-057.875:316.774](049.5)Pregledni članak

Primljeno: 28. XI. 2008Iko Skoko • Stana OdakMostar – Zagreb

STUDENTI NOVINARSTVA I MEDIJI

Sažetak

U radu su predočeni rezultati ankete o praćenju medija među studen-tima prve godine novinarstva na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Anketa se sastojala od dvadesetak pitanja podijeljenih u pet skupina. Rezultati su pokazali da dnevni tisak podjednako prate i stu-denti i studentice. No, tjedne novine više prate studentice. Mjesečne pak tiskovine uglavnom slabo prate studenti obaju spolova. Radijski program više prate studentice, dok u prosjeku svaki/svaka student(ica) skoro tri sata dnevno gleda televiziju. Zanimljivo je da svi anketirani imaju svoje računalo i mobitel. Studenti vrlo malo šalju mejlove, dok u prosjeku mo-bitelom šalju deset poruka dnevno.

Ključne riječi: anketa, grad, selo, novine, tjednik, mjesečnik, radio, tele-vizija, program, računao, internet, mobitel.

Uvod

Među studentima novinarstva Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru koji su upisali studij akademske godine 2008./2009. prove-li smo anketu o njihovu praćenju medija. Iz studentske referada dobili smo popis studenta. Do 12. listopada 2008. njih 74 upisalo je prvu go-dinu novinarstva. Upisana su 22 studenta (30%) i 52 studentice (70%). Anketa je rađena slučajnim uzorkom na Fakultetu u učionici br. 216 u utorak 14. listopada 2008. u 15 sati. Anektirani su studenti koji su došli

333prosinca 2008.

na predavanje, njih 50 ili 69% od upisanih. Studenti su odgovarali na 21 pitanje, a na raspolaganju su imali dva sata. Pitanja su podijeljena u pet skupina: 1. informacije o spolu i mjestu stanovanja, 2. o praćenu tiska, 3. o praćenju radija, 4. o praćenju televizije i 5. o služenju internetom.

1. Opće informacije o anketiranim studentima

Od 50 anketiranih studenta njih 17 ili 34% studenti su (a od upisanih studenata to je 77%), a 33 ili 66% studentice (od upisanih studentica to je 63%). Jasno je da je uzorak više negoli reprezentativan.

Drugo pitanje na koje su anketirani trebali odgovoriti odnosilo se na mjesto njihova prebivališta, je li riječ o gradu ili selu. Pod gradove se podrazumijevaju: Mostar, Čitluk, Ljubuški, Čapljina, Stolac, Grude, Po-sušje, Široki Brijeg, Tomislavgrad, Livno, Vitez i dr., a pod selom manja naselja unutar ovih većih općinskih središta. Od 17 anketiranih stude-nata njih 9 ili 52% je iz grada, a 8 ili 48% je sa sela. Od 33 anketirane studentice njih 26 ili 78% dolazi iz grada, a 7 ili 22% sa sela. Možemo zaključiti da je podjednako broj studenata iz urbanih i ruralnih sredina upisao novinarstvo. Međutim, tri put više studentica iz grada negoli iz ruralnih mjesta pokazalo je zanimanje za novinarstvo.

2. Praćenje tiskovina

2.1. Praćenje dnevnih listova1

Studenti novinarstva prve godine koji su iz grada uglavnom prate Ve-černji list. Njih 7 ili 77% posto svaki dan prati Večernji list. Jedan ili 11,5% svaki dan prati Dnevni list. Također jedan ili 11,5% prati 24 sata.

Od anketiranih studenta koji žive na selu 6 ili 75% prati Večernji list, jedan ili 12,5% prati Dnevni list, a jedan ili 12,5% ne prati redovito ni je-dan dnevnik.

Oko 50% ili 13 studentica koje su iz grada svaki dan prati Večernji list. Dnevnik 24 sata svaki dan prati pet ili 18% studentica. Dnevni list prati

1 Prvi dnevni list izišao je u Leipzigu 1. srpnja 1650., a zvao se Einkommende Zeitung. Izišao je u 200 primjeraka. Usp. <de.wikipedia.org/wiki/Einkommende_Zeitungen> (15. 10. 2008.)

334 HUM 4

Iko Skoko • Stana Odak

svaki dan 3 ili 12%, Jutarnji list 3 ili 12%, a Sportske novosti jedna studen-tica ili 4%, a jedna studentica ili 4% ne prati ni jedan dnevnik svaki dan.

Od sedam studentica koje žive u ruralnome okružju četiri ili 57% pra-ti dnevnik 24 sata, dvije ili 29% prati Večernji list i jedna ili 14% prati Dnevni list.

Možemo zaključiti da većina studenata i studentica koji su upisali prvu godinu novinarstva svaki dan prati Večernji list.

2.2. Praćenje određenih rubrika u dnevnome tisku

Studenti rodom iz grada najviše prate športsku rubriku, njih 6 ili 66%. Dvojica ili 22% prate zanimljivosti iz svijeta, a dvojica ili 22% crnu kro-niku. Po tri studenta ili 37% koji su iz ruralne sredine prate šport i crnu kroniku, jedan ili 13% prati unutarnju politiku, a jedan ili 13% ne prati nijednu rubriku posebno.

Studentice iz grada od dnevnih rubrika prate šport, njih 6 ili 23%, crnu kroniku i kulturu, po 4 ili po 15%, zabavni dio, 3 ili 12%, a ostalih 9 ili 35% prati sve rubrike podjednako.

Studentice podrijetlom sa sela u dnevnome tisku prate šport, njih 3 ili 43%, crnu kroniku, njih 2 ili 29%, zanimljivosti i zabavu, 1 ili 14%.

2.3. Praćenje tjednika2

Studenti slabo ili skoro nikako ne prate tjednike. Samo po jedan stu-dent ili po 11% studenata iz grada prati Sportski tjednik i Story. Ostalih 7 ne prati niti jedan tjednik. Također po jedan student (po 12,5%) iz rural-ne sredine prati Sportski tjednik i Kladionicu, a ostali 6 ili 75% ne prati tjednike.

Studentice znatno više prate tjednike negoli studenti. Studentice iz grada najviše prate tjednik Story, njih 12 ili 46%, dok Gloriju prati šest ili 23%. Po jedna studentica ili po 4% prati Globus, Hercegovačke novine i Makarsku kroniku. Ostalih 5 ili 19% ne prati ni jedan tjednik.

2 Prvi tjednik u svijetu bio je Aviso, Relation oder Zeitung. Izišao je 15. siječnja 1609. u Wolfe-nbüttelu. Usp. <http://de.wikipedia.org/wiki/Aviso_(Zeitung)> ( 15. 10. 2008.).

335prosinca 2008.


Studentice iz ruralnih područja također najviše, njih 3 ili 42%, prate tjednik Story, po jedna ili 14% prati OK i Gloriju. Dvije ili 28% napisale su da ne prate tjednike.

2.4. Praćenje mjesečnika

Što se tiče praćenja mjesečnih tiskovna, slično je kao s tjednicima. Po jedan ili po 11% studenata iz grada prati Men’s health, Bug i Auto blic. Ostali ne prate nijedan mjesečnik. Također samo po jedan student ili po 12,5% iz ruralne sredine prati National Geographic i OK. Studentice skoro nikako ne prate mjesečnike.

3. Praćenje radija

Dva studenta ili 22% iz grada slušaju Radio Livno, a po jedan student ili po 11% sluša Radio Plus, Radio Ljubuški, Radio Grude4, Radio Dobre vibracije i Radio Široki Brijeg. Dva studenta ili 22% ne prati ni jedan ra-dio. U prosjeku radio slušaju oko pola sata.

Po jedan student ili po 12,5% iz ruralne sredine sluša Radio Tomislav-grad5, Radio Dobre vibracije6 i Radio Ljubuški7. U prosjeku slušaju pola sata dnevno. Ostalih 5 ili 62,5% ne prati ni jedan radio.

Studentice iz grada prate: po tri ili po 11,5% Radio Herceg-Bosne8 i Radio Oscar C, po dvije studentice ili 8% prate Radio Široki Brijeg i Ra-dio Dobre vibracije, a po jedna ili po 4% prati Radio Stari Grad9, Herce-govina radio, Mir Međugorje, Radio Dalmaciju i Radio Ljubuški. Čak 11

3 Početkom 20. stoljeća, oko 1920. godine, dolazi do otkrića radija. Prva radijska postaja na Balkanu bila je Radio Zagreb, proradila je 15. svibnja 1926. Radio Sarajevo s emitiranjem je počeo 1942., a Radio Banja Luka 1943. godine. Usp. N. Kujundžić, – M. Vego, Kompedij radijskog novinarstva, PFM/HFZ/MHČ, Mostar, Zagreb, Čapljina, 2003., str.12.

4 Radio Grude prvi se put oglasio 30. travnja 1998., a službeni rad započeo je 11. studenoga 1998.

5 JP Radio Tomislavgrad osnovan je 1992. godine. Svoje emitiranje započeo je 18. svibnja 1992.

6 S radom je službeno započeo 16. prosinca 1996. u Mostaru na frekvenciji 102,6 FM.7 Radio Ljubuški osnovan je 29. travnja 1992.8 Radio Herceg-Bosne utemeljen je 1. svibnja 1993. 9 Radio Stari grad osnovan je 28. siječnja 1993. Program je počeo emitirati 17. veljače iste

godine.

336 HUM 4


ili 42% ne prati radio. One koje prate dnevno potroše do sat vremena za radioemisije.

Sve studentice iz ruralne sredine prate radio. Od njih sedam svaka ima svoj radio koji najviše sluša: Radio Tomislavgrad, Radio Livno10, Ra-dio Oscar C, Radio Biokovo, Radio Dalmacija, Narodni radio i Radio Stari grad.

4. Praćenje televizije11

4.1. Koju televiziju preferiraju studenti

Studenti iz grada najviše prate HRT12, i to Prvi program, njih četvo-rica ili 44%, dvojica ili 22% prate Novu TV, a jedan ili 11% prati RTL. Dvojica ili 22% ne preferiraju ni jednu televizijsku kuću.

Studenti iz ruralne sredine najviše prate Novu TV, njih 4 ili 57%, dvo-jica ili 28% prate RTL , jedan ili 15% prati HTV, a jedan ili 15% ne preferi-ra nijednu televizijsku postaju.

Studentice iz grada najviše prate Novu TV, njih 11 ili 42%, njih 8 ili 30% prati HRT, 6 ili 23% prati RTL, a jedna ili 4% prati OBN.

I studentice iz ruralnih sredina najviše prate Novu TV, njih 4 ili 57%, dok dvije ili 28% prati RTL, a jedna ili 15% prati HTV.

4.2. Koji televizijski program studenti najviše prate

Od programa studenti iz grada najradije prate Dnevnik, njih trojica ili 33%, dok dvojica ili 22% prate Sportski program, po jedan ili po 11% prati 60 minuta i Latinicu. Dvojica ili 22% ne prate nijednu emisiju posebno.

10 Radio Livno samostalno je krenulo s emitiranjem i programom 24. svibnja 1980. na UKW ili FM području.

11 Riječ televizija prvi se put spominje 1907. godine u američkome znanstvenom časopisu Sci-entific American. Prvi prototip televizije konstruirao je J. L. Baird 1923. godine. Usp. M. Sapunar, Osnove znanosti o novinarstvu, 4. izdanje, ITG, Zagreb, 2004., str. 219.

12 Radio Zagreb s emitiranjem je započeo 15. svibnja 1926. U sklopu Radiostanice Zagreb 15. svibnja 1956. s emitiranjem je započela Televizija Zagreb. Godine 1960. tvrtka Radio Zagreb mijenja ime u Radiotelevizija Zagreb. 29. lipnja 1990. odlukom Hrvatskoga sabora RTZ postaje Hrvatska radiotelevizija.

337prosinca 2008.


Studenti iz ruralne sredine najviše prate Sportski program i Nedje-ljom u dva. Te emisije prate po trojica ili po 37,5%, dok jedan ili 12,5 prati različite serije, a jedan ili 12,5% prati Dnevnik.

Studentice iz grada najviše prate informativne emisije, njih 9 ili 35%, dok tri ili 11% najradije prate glazbene emisije, po jedna ili po 4% prati Exploziv, Istragu i Oprah Show, a ostalih 11 ili 42% prati različite serije.

Studentice iz ruralne sredine najviše prate informativne emisije, njih dvije ili 29%, a po jedna ili po 14% prati Red carpet, humorističke i poučne emisije, a ostale dvije ili 29% ne preferiraju ni jednu emisiju posebno.

Studenti i studentice iz obiju sredina više od tri sata dnevno prate televizijski program.

5. Internet1

Svi anketirani studenti i studentice imaju svoje računalo, dakle 100%. Priključak na internet ima pet studenata ili 55% koji žive u gradu, a tako-đer pet ili 63,5% koji žive na selu. Dvadeset studentica ili 77% koje žive u gradu imaju priključak na internet, a pet ili 71% koje žive na selu.14

Studenti uglavnom prate sljedeće web-stranice:15 net.hr, indeks.hr, galaksija.hr, wikpeida.hr, google, 24 sata, t-portal, bljesak.info, pinckom.info, dnevnik.hr.

Studenti u prosjeku provedu oko jedan sat na internetskim stranicama.16

Na pitanje u koju se svrhu služe internetom, studenti su mogli zao-kružiti četiri odgovora: A) radi korisne informacije, B) radi surfanja, C) radi igrica i D) radi četa. Svi su studenti odgovorili da interent rabe radi korisnih informacija, a poneki i zbog surfanja, igranja i četa.

13 Godine 1984., kako je sve više gradova bilo povezano s ARPANET-om, počinje se rabiti pojam internet. ARPANET je ugašen 1984. godine, ali se internet održao. Prema izdanju ča-sopisa Telecommunications iz lipnja 1997. godine, do 1984. postojalo je 500 računala pove-zanih na internet. Godine 1987. kontrola nad internetom prebačena je s Ministarstva obrane SAD-a na Nacionalnu znanstvenu zakladu (National Science Foundation – NSF).

14 Oko 85% mladih Švicaraca ima internetski priključak. Usp. Katolički tjednik, god. VII (XXIX), br. 41. od 12. 10. 2008. str. 29.

15 WWW se pojavio 1989., a internetski pretraživači 1993. godine.16 Mladi u Švicarskoj provode oko 45 minuta na internetu. Usp. Katolički tjednik, nav. mj.

338 HUM 4


80% studentica rabi internet radi korisnih informacija, a 20% zbog surfanja. Pet studenata iz grada ili 55% te dva ili 25% studenta iz ruralne sredine imaju svoju elektroničku adresu. Šesnaest studentica iz grada ili 61% te šest ili 75% iz ruralne sredine ima elektroničku adresu.17

Studenti u prosjeku vrlo malo šalju mejlove, uglavnom po jednu dnevno, rijetki do 5, a samo dvoje oko 20 poruka.

Svi anketirani studenti imaju mobitel.18 U prosjeku šalju oko 10 po-ruka dnevno.

Zaključak

Iz ankete se zaključuje da podjednak broj studenata iz urbane i ru-ralne sredine upisuje novinarstvo, dok to nije slučaj sa studenticama. Naime, novinarstvo upisuju više studentice iz urbane negoli iz ruralne sredine. Što se praćenja tiska tiče, može se reći da i studenti i studentice podjednako prate dnevni tisak. Studentice više prate tjednike. Mjesečne tiskovine uglavnom svi slabo prate. Studentice više prate radijski pro-gram negoli studenti. Studenti skoro tri sata dnevno prate televizijske programe. Zanimljivo je da svi anketirani imaju svoje računalo i mo-bitel. Studenti vrlo malo šalju mejlove, dok u prosjeku mobitelom šalju deset poruka dnevno.

Izvori i literatura

- Breakwell G., Vještine vođenje intervjua, Slap, Zagreb, 2001.- Katolički tjednik, god. VII (XXIX), br. 41, od 12. 10. 2008.- Kujundžić, N. – Vego, M., Kompedij radijskog novinarstva,

PFM/HFZ/MHČ, Mostar – Zagreb – Čapljina, 2003. - Sapunar, M., Osnove znanosti o novinarstvu, IV. izdanje, ITG,

Zagreb, 2004.- Verčić, D. i dr., Odnosi s medijima, Masmedia, Zagreb, 2004.

17 Oko 65% mladih Švicaraca ima elektroničku adresu i šalje oko 10 poruka dnevno. Usp. nav. mj.

18 U Švicarskoj oko 75% mladih ima mobitel, a dnevno šalju do 5 poruka. Usp. nav. mj.

339prosinca 2008.


- <de.wikipedia.org/wiki/Einkommende_Zeitungen> (15. 10. 2008.).- <http://de.wikipedia.org/wiki/Aviso_(Zeitung)> (15. 10. 2008.).- <www.ljubški.ba> (11. 10. 2008.)

340 HUM 4


Prilog: Anketni listić

Filozofski fakultetSveučilišta u MostarAnketa među studentima prve godine novinarstvaMostar, 14. listopada 2008.

Ime i prezime:__________________________________Nadimak ili neka šifra:___________________________

1. Spol (zaokruži) M Ž

2. Živim na/u a) gradu b) selu

Tiskovine

3. Koje dnevne novine čitate:____________________________________

4. Koje dnevne novine pratite svaki dan:___________________________

5. Koje rubrike najviše pratite:___________________________________

6. Koji tjednik čitate:___________________________________________

7. Koji mjesečnik čitate:_________________________________________

Radio

8. Koji radio redovito pratite:____________________________________

9. Koliko dnevno slušate radio:___________________________________

TV

10. Koju televiziju redovito gledate:_______________________________

11. Koje emisije redovito pratite:__________________________________

12. Koliko vremena dnevno pratite tv-program:_____________________

341prosinca 2008.


www

13. Imate li svoje računalo: DA NE

14. Imate li internetski priključak: DA NE

15. Koje www-stranice najviše pratite:_____________________________

16. Koliko vremena dnevno provedete na internetu:_________________

17. Zašto rabite internet: A - korisne informacije B – surfanje C – igrice D – chets

18. Imate li osobnu e-mail adresu: DA NE

19. Koliko dnevno pošaljete e-mailom poruka: 1 5 10 20

20. Imate li osobni mobitel? DA NE

21. Koliko dnevno pošaljete poruka mobitelom: 1 5 10 20 30

342 HUM 4


STUDENTS OF JOURNALISM AND MEDIA

Summary

The paper shows the results of a poll about tracking media among the first year students of journalism at the Faculty of Philosophy of the Universi-ty of Mostar. The poll was composed of twenty questions divided in five groups. The results shown that daily press is read equally by both male and female students. But weekly newspapers are read more by female students. Monthly press is rarely read by both female and male students. Female students listen to radio programme more often, while each male and female student watches television approximately for three hours da-ily. It is interesting that all questioned students have their own computer and mobile phone. Students send e-mails rarely, but they send around ten messages daily via mobile phone.

Key words: poll, city, village, newspapers, weekly, monthly, radio, televi-sion, programme, computer, internet.

343

PRIKAZI I OSVRTI

344

345

Hrvatska drama u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas

Veselko Koroman (1934., Radišići kod Ljubuškoga), suvremeni hrvat-ski književnik iz BiH, svoj književnoumjetnički, stvaralački dar svjedoči u kontinuitetu od preko pola stoljeća (prva objavljena pjesma “Suza”, 1953., a prva zbirka Grad prema sjeveru, 1957.) pišući pjesme, eseje, kri-tike, novele te putopise, jedan roman, a poznat je i kao vrstan antolo-gičar što pokazuje objelodanjujući Hrvatsku prozu Bosne i Hercegovi-ne od Matije Divkovića do danas, Mostar – Split – Međugorje, 1995. i Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Šitovića do danas, drugo, prošireno izdanje, Mostar – Split – Međugorje, 1996., a evo pred nama je i njegova treća antologija Hrvatska drama u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas u izdanju Školske naklade Mostar, čiji je urednik prof. dr. sc. Šimun Musa.

Zapravo, riječ je o drami kao književnome rodu koji nastaje, stasa-va i zori u krilu hrvatske književne, odnosno hrvatske kulturne tradi-cije, počevši od dolaska prvih franjevaca misionara krajem 13. stoljeća koji su odreda bili stranci. Njih nasljeđuju brojni domaći fratri koji za svoj ubogi puk drže propovijedi, ali isto tako u osobitim prigodama priređuju i pokoje crkveno skazanje (prikazanje) iz života svetaca u čijoj se žrtvi zrcali narodna patnja, ustrajnost, nada i uopće smisao postojanja. Od takvih dramskih oblika preko niza vrsta drame u ka-snijim razdobljima pa sve do danas stvarani su manje ili više uspješni dramski tekstovi i izvođene njihove scenske predstave. Bez obzira na svjetonazor kršćanskoga srednjeg vijeka koji negativno tretira svje-tovnu dramu, glumce i glumište uopće, uz crkvenu dramu u to doba postoji i svjetovna drama. Štoviše, u kasnome srednjem vijeku i po seoskim, a posebno po gradskim područjima izvode se profane (svje-tovne) drame kao svojevrsne farse. Putujući zabavljači i glumci bili su vrlo osposobljeni u plesu, glazbi, cirkusnome žongliranju i uopće u glumačko-artističkoj djelatnosti. U arhivskim zapisima stoji da ti glumci – zabavljači, buffoni, nisu izvodili svoje priredbe samo za puk

346

nego i na dvorovima bosansko-humske vlastele (Kotromanići, Pavlo-vići, Kosače, sve do 1461.).

Poslije pada Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) pod tursku vlast ne-staje domaće vlastele, a i hrvatski se puk naglo i masovno iseljava. Sve veze sa zapadnom kulturom sustavno bivaju prekinute, a od tridesetak samostana ostaju samo tri (Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo). Na-silna turska vlast u posvemašnjoj islamizaciji i orijentalizaciji dokida i svaki vid glumišta, gotovo sve do polovice 19. stoljeća, s iznimkom ori-jentalnih, podomaćenih marionetskih igara zvanih karađoz koje su bile zatvorenoga tipa i u kojima je zabranjeno i gledanje i sudjelovanje kr-šćanskomu puku.

Autor ističe kako je prvi pravi poznati dramski pisac u Bosni i Her-cegovini Matija Divković te navodi njegova zanimljiva dijalogizirana ostvarenja, a zatim spominje Stjepana Margitića Markovca koji se kao i njegov prethodnik služi bosanicom i koji također piše dramske teksto-ve. Te drame nemaju pučkoga humora, a odlikuje ih barokna kićenost, patetičan ton, kao i idejnost katoličke obnove.

Poslije toga, u doba prosvjetiteljstva koje nije uhvatilo dubljega kori-jena u Bosni i Hercegovini, djeluje dvadesetak pisaca (teologa, filozofa, učitelja, prirodoslovaca), odreda franjevaca, smještenih u ona spome-nuta tri samostana, ali ni jedan od njih, koliko je poznato, nije ostavio ni jedan dramski tekst.

Zatim Koroman u svome Predgovoru govori o Hrvatskome narod-nom preporodu koji se javlja 30-tih godina 19. stoljeća u Zagrebu, s ja-kim utjecajem i na hrvatski narod u BiH, a koji je zdušno primljen i s oduševljenjem i zanosom vođen osobito djelom I. F. Jukića, G. Martića, M. Nedića, M. Šunjića, P. Bakule, F. Milićevića, A. Kraljevića i drugih kulturnih pregaoca toga doba koji djeluju sve do početka 20. stoljeća.

Preporodni pisci, među kojima je većina franjevaca, pišu pjesnička i prozna djela, a tek nekoliko svjetovnjaka objavljuje svojevrsne “dramske pokušaje”. Autor spominje Ivana Lepušića, mladoga učitelja, i njegovu dramu Majčin amanet te Josipa Milakovića, također učitelja, i njegovu jednočinku Snjegović.

347

Utemeljenjem hrvatskih kulturno-umjetničkih udruga, kao što su Hrvoje u Mostaru i Trebević u Sarajevu, u njihovu će se okviru javiti amaterske kazališne družbe koje umiju katkada vrlo dojmljivo uprizoriti dramski tekst.

U to doba nastupaju u BiH (u Sarajevu i Mostaru) kazališne družbe iz Hrvatske, a što će pomno pratiti i poticati S. S. Kranjčević u svome časopisu Nada. Njegovom zaslugom osniva se i Kolo sarajevskih pisaca (njih 15), a Adalbert Kuzmanović, član te udruge i marljiv suradnik i su-urednik Nade, piše uz ostala djela i zapažene drame. Tu su i Ante Jukić, Kosta Premužić i dr.

U doba Austro-Ugarske, posebno poslije 1908. godine, mnoga se na-cionalna kulturno-umjetnička društva gase pa tako i Hrvoje u Mostaru s čim zamire i kazališni život Hrvata. Sada, pod utjecajem Njemačkoga kazališnog društva koje je usmjereno prema odnarođivanju, izvode se i na sceni Trebevića u Sarajevu odreda njemački dramski tekstovi, najče-šće farse i burleske, a autor ističe da te predstave omogućuju preživljava-nje glumcima, ali da nemaju negativan politički utjecaj jer Hrvatsko na-rodno kazalište iz Zagreba nastupa i na toj, a i na mostarskoj i tuzlanskoj teatarskoj sceni noseći sobom vidnu moć oblikovanja estetskoga ukusa gledatelja kao što čini i niz korisnih posljedica za nacionalno i kulturno jačanje hrvatskoga naroda.

Između dvaju ratova u BiH djeluje nekoliko dramskih pisaca od ko-jih Koroman ističe Rudolfa Maldinija, Stjepana Rocu, Gavru Ivu Turi-nu, Jakšu Kušana, te V. Š. Ilijić, F. B. Horvat, Andriju Kulijera i Vojmira Ćorića.

U razdoblju Drugoga svjetskog rata autor navodi Ružu Luciju Peteli-novu za koju smatra da je u zaborav “namjerno potisnuta”. Potom spo-minje i Mostarca Ivu Kljaju i njegovu dramu u rukopisu Domaća sredina koju završava 1945., u godini kada mu je i život nasilno okončan.

Nakon Drugoga svjetskog rata pa do 2005. godine, počevši od Ante Neimarevića, poznato je 50 hrvatskih dramskih pisaca koji su objavili (tiskano ili samo odigrano) oko 200 dramskih uradaka. Kada se tomu pridoda njih pedesetak što su rođeni i prije 1900. godine, a djelovali su u 20. stoljeću, onda je to 65 hrvatskih dramatičara koji su napisali ukupno

348

230 dramskih ostvarenja. Koroman te drame razvrstava na komedije, monodrame, radio-drame iznoseći i svoju vrijednosnu ocjenu, da bi za-ključio kako “hrvatskoj dramskoj književnosti BiH 20. stoljeće donosi puno više trajno vrijednih dijela – nego prethodno”. Nakon 50-tih, pa sve do 70-tih godina 20. stoljeća javlja se avangardna drama, i tiskom objelodanjena i na sceni izvođena, koja prema Koromanu biva zapažena u Sarajevu, Zenici i Mostaru, nažalost bez većega utjecaja hrvatskih pi-saca. U tome vremenu pišu R. Marušić, I. Kušan, T. Bakarić, a “potpuno neovisno od svega”, veli Koroman, piše svoje dijaloške tekstove Nikola Šop. Nakon toga slijedi Vinko Grubišić, hrvatski književnik u egzilu, a zatim Petar Miloš sa svojim humorističko-satiričnim opusom; poslije njega na smjeni stoljeća nastupa jedan od relativno mlađih dramatičara Darko Lukić (1962.) kao zapažen pisac.

Pročitavši antologiju Hrvatska drama od Matije Divkovića do danas, mogu reći da je “Predgovor” kao prvi dio knjige pisan uvjerljivo, jasno i prijamčivo, stilski dotjerano, metodološki utemeljeno, logički dosljed-no, znanstvenički objektivno, s nizom ocjena, novih pogleda, prosuda-ba, zaključaka i obrazloženja nastalih u prožimanju istraživačke žeđi i umjetničkoga zanosa. Pomno proučivši sva razdoblja u povijesti BiH, počevši od srednjega vijeka do danas, autor gradi jasnim, jednostavnim i jezgrovitim jezikom vjerodostojnu sliku kulturno-književne, poglavito hrvatske dramske tradicije u BiH, što je do sada prvi i jedinstven slučaj u povijesti naše književnosti.

U drugome dijelu, u izboru dramskih tekstova predstavljenih u po-vijesnome slijedu po autorima, Koroman je, lako je zaključiti, strpljivo kopao po knjižnicama bosanskih samostana, pismohranama, današnjim knjižnicama i knjižarama, ustrajno istraživao i znanstvenički strogo za-ključivao, tankoćutno selektirao dramsku građu temeljito upućen u svo-ju temu, gradeći antologijski izbor hrvatske drame u BiH, a vodeći raču-na i o povijesno-kulturnoj uvjetovanosti, prosvjetiteljsko-preporodnoj, nacionalnoj značajci, ali i o književno-umjetničkim, estetskim dometi-ma toga književnog roda što ga hrvatska književnost baštini u BiH.

Kao prvo, osobito zanimljivo, znalački fundirano, inventivno i inova-tivno djelo ovu antologiju Hrvatska drama u Bosni i Hercegovini od Ma-

349

tije Divkovića do danas, koja je nastajala u prožimanju bogate erudicije i odnjegovana umjetničkoga senzibiliteta, predlažem stručnim i znan-stvenim krugovima i najširoj javnosti da je prihvate važnim činiteljem u afirmaciji nacionalne kulture, a njom će se svakako popuniti jedna praznina u povijesti hrvatske književnosti.

Šimun Musa

350

Paradigma za međureligijski dijalog

Fra Iko Skoko, Specifičnost Mojsijeva, Budina, Konfucijeva, Isusova i Muhamedova komuniciranja, Filozofski fakultet, Mostar, 2008.

Knjiga dr. sc. Ike Skoke Specifičnost Mojsijeva, Budina, Konfucijeva, Isusova i Muhamedova komuniciranja obaseže 253 stranice, s kazalom imena i pojmova. Tvrdoga je uveza. Autor je u djelo inkorporirao sedam grafikona koji prikazuju najvažnije suvremene modele komuniciranja. Građa je sustavno raspoređena u sedam međusobno povezanih poglav-lja koja čine jedinstvenu i međusobno povezanu cjelinu. Izlaganje cjelo-kupne tematike slijedi uobičajenu strukturu pisanja znanstvenih rado-va koja se sastoji od triju dijelova: povijesno-teorijskoga, analitičkoga i perspektivnoga.

U povijesno-teorijskome dijelu rukopisa koncizno se predočuju glav-ne etape čovjekova općega napretka koji u stopu prati i razvoj njego-ve sposobnosti komuniciranja, izvode se osnovne komunikacijske za-konitosti te se predstavljaju najvažnije teorije komuniciranja (vjerske, pravne, retoričke, pragmatičko-biheviorističke itd.). Ovim jezgrovitim prikazom najsuvremenijih spoznaja iz opće komunikologije daje se opći okvir u kojemu će se odvijati središnja rasprava. Naime, pojmovnom raščlambom te preciznim određenjem kategorijalnoga korpusa za-daje se jedinstven uzorak po kojemu će se odvijati analiza Mojsijeva, Budina, Konfucijeva, Isusova i Muhamedova učenja. Taj se uzorak sa-stoji od pet konstitutivnih sastavnica: 1. temeljne poruke, 2. primatelji poruke, 3. mjesta komuniciranja, 4. kanali komuniciranja te 5. učinci komuniciranja.

U skladu s naznačenom strukturom u analitičkome se dijelu rada pro-vodi empirijska analiza intrapersonalne i interpersonalne razine Mojsi-jeva, Budina, Konfucijeva, Isusova i Muhamedova komuniciranja. Istra-žujući poruke, subjekte, mjesta, kanale te učinke njihove komunikacije, autor detektira mnoge dodirne točke među njima, pogotovo s obzirom na sadržaj te tehniku prenošenja poruke. Također otkriva mnoge oblike

351

komunikacije koje su ova petorica velikana rabila, a koje je komunikolo-gija etablirala tek u novije doba.

Na temelju učenja i životnih stavova spomenutih vjesnika velikih religija autor u “perspektivnome” dijelu izvodi deset općih načela koja vjernicima mogu poslužiti kao paradigma za međureligijski dijalog. Pre-ma njegovu mišljenju jedino se prakticiranjem i promicanjem tih načela može uspostaviti društvo reda, rada i zdrave koegzistencije te se osigu-rati pravedan društveni poredak.

Koncepcijski i metodološki ova knjiga ima sve odlike znanstvenoga djela. Tako su je ocijenili i recenzenti dr. sc. Besim Spahić i dr. sc. Ivica Musić. Njezin naslov u cijelosti odražava sadržaj i bit tretirane tema-tike. Tema je originalna i nadasve aktualna. Do izražaja napose dolazi interdisciplinarni pristup, što ovo djelo čini zanimljivim stručnjacima iz različitih znanstvenih područja (komunikologije, teologije, filozofije, antropologije, sociologije itd.), ali i “običnim” čitateljima. Sve eksplikaci-je autor je znanstveno utemeljio. Njegove su postavke, zaključci i teorije primjereno obrazložene i argumentima potkrijepljene. Izlaganje je jed-nostavno, razumljivo, koncizno i sustavno. Tuđe spoznaje i stavovi na standardan su način citirane i povezane s odgovarajućim bibliografskim jedinicama. Rukopis ima 1148 podrubnih bilježaka. Pri izradbi spome-nutoga rukopisa autor je rabio 162 bibliografske jedinice.

Uzevši u obzir sve navedeno, mišljenja sam da ovo djelo ima teorijsku i praktičnu vrijednost osobito na polju vjerske komunikacije. Riječ je o vrijednom prinos razvoju religijskoga dijaloga posebice na nestabilnim područjima kao što je Bosna i Hercegovina.

Ivica Musić

352

Zlo oko

Šimun Šito Ćorić, Žuta neman zavist: Ili kako uspješnije izjedati sebe i druge, FRAM-ZIRAL, Glas Koncila, Mostar – Zagreb, 2008.

Knjiga Žuta neman tvrdoga je uveza, opsega 128 stranica, srednjega proreda s naglašenim i u sam tekst precizno i ciljano utkanim mudrim izrekama te citatima iz svjetski priznatih izvora. Pozitivnu ocjenu o ovo-me djelu dali su recezenti prof. dr. Mirjana Krizmanić i dr. Josip Gracin. Zanimljiv izbor inozemne i domaće literature s različitih područja ljud-skih umijeća, osobito znanstvenih disciplina poput psihologije, filozo-fije, književnosti, teologije, medicine i biologije, rezultirao je iscrpnom analizom i nesumnjivom edukacijom o glavnoj temi djela.

Autor je lapidarnim i lako čitljivim stilom obuhvatio čitavu lepe-zu ljudskih karaktera i time kao moguće čitatelje svoga djela pridobio oskudnije obrazovano pučanstvo jednako kao i ono većih znanstvenih apetita.

Knjiga se sastoji od “Uvoda”, u kojemu autor donosi kratak prikaz onoga o čemu će se u djelu pisati i to u obliku eksplikacije i savjeta, te pet opsegom približno jednakih poglavlja.

U prvome poglavlju naslova “U trajnoj zasjedi: monstrum ljudske povijesti” navodi se definicija zavisti s glavnim obilježjima i pojavnim oblicima, uz zanimljiv dodatak o zavisti kao genetskomu nasljeđu. Pri navođenju pojmova zavist u kontekstu svijesti i podsvijesti autor poseže za brojnom literaturom iz psihologije zajedno s rezultatima psiholoških istraživanja, da bi apostrofirao kako ova žuta neman nije uvijek tran-sparentna. Da zavist i ljubomora nisu isto, najjezgrovitije je objašnjeno u rečenici: “Zavist pretpostavlja odnos između dvije osobe (zavidnik i onaj kom se zavidi), a ljubomora obuhvaća odnos između tri osobe.” Kako zavist djeluje na tjelesno zdravlje, autor je započeo opisivati u ovo-me poglavlju, ali je tu nit zadržao do kraja djela.

Drugo poglavlje pod naslovom “Izražajni oblici zavisti” posebnu po-zornost pridaje nama najpoznatijim i svakodnevnim pojavama laži i klevete, tim teškim zlima ljudske unutarnjosti i narušenih ravnoteža u

353

međuljudskim odnosima. U ovome je poglavlju navedena sintagma “Zlo oko”. To je oko pobliže oslikano kao pogled koji ubija, pogled ispunjen mržnjom ili pogled pun zavisti. Tu se autor poziva i na Danteovu Božan-sku komediju stihom: “njima će žicom biti zašivene oči jer su njima poči-nili ‘štetu iz zavisti’”. Njemački filozof pesimizma Arthur Schopenhauer progovorio je o samilosti kao oprjeci bezglavoj, bezumnoj i besciljnoj pravolji koja vlada svijetom obavijenim Mayinim velom iluzije. Citira-jući i Schopenhauera, autor upućuje na činjenicu kako se protiv zavisti i cinizma može boriti samilošću i empatijom, odnosno uživljavanjem u tuđe neuspjehe i patnje u kojima suosjećanje što nas pritom prati ima katarzu kao svoj proizvod.

Treće poglavlje naslovljeno je “Kako biti nesretan”. U njemu je riječ o zavisti u interakciji, o zavisti među spolovima, generacijama, braćom i sestrama, prijateljima, radnim kolegama i antagonistima, a ukazuje na činjenicu da to žutilo postoji na svim razinama ljudskih odnosa. Za-vidnik koji drugomu nanosi štetu nužno je nanosi i samomu sebi. To je grijeh, kaže autor, za čiju se kaznu ne mora čekati Božji sud poslije smr-ti zato što zavidnik neizbježno kažnjava sam sebe već ovdje na zemlji. Zavidnik misli da se psihički zadovoljava svojom zluradosti, mržnjom i bijesom zbog tuđega uspjeha, ali njegova se žudnja time ne utažuje nego se multiplicira u svakoj sljedećoj prigodi. U svome filozofskom opusu Kvirin Vasilj naglašavao je kako biće jest ako je djelotvorno. Iz toga konzekventno slijedi da je biće i odgovorno za svoje čine. Upravo s tom idejom završava ovo poglavlje: postoji odgovornost za djelovanje iz zavisti.

“Kako nadzirati vlastitu zavist” naslov je četvrtoga poglavlja koje daje različite naputke za oslobađanje od žutila zavisti koje nas od stvaranja svijeta dijabolično prati u stopu. Osim navedene empatije, protiv zavi-sti se borimo moralnim i općeljudskim vrijednostima, samokontrolom, simpatijom i zdravom duhovnošću, dakle – religijom. Da bi se zavist nadzirala, potrebno je imati stabilnu osobnost i vrijednost u sebi samo-me te bez ikakva zla priznati i prihvatiti drugoga s njegovim vrlinama koje sami ne posjedujemo, ali ih želimo. Prihvatljiv izlaz iz okova zavisti jest kršćanski ideal nezavidnosti. Jedna od zapovijedi Dekaloga nalaže:

354

Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!

Težak je put borbe protiv zavisti. Njime treba ići ustrajno i mudro. Da bismo iz te borbe izišli kao pobjednici, naše ponašanje, misli i dušu tre-ba ponajprije preispitati, naše zavidnosti treba priznati te im se nakon toga othrvati. Time inspiriran, autor svomu čitateljstvu na kraju djela, u petome poglavlju s naslova “Sami ocijenite vlastitu zrelost i zavist”, pru-ža mogućnost preispitivanja vlastitih stupnjeva zrelosti i spremnosti na djelovanje iz zavisti jer čovjek sve mjeri, a sebe ne želi da izmjeri!

Konciznom interpretacijom zavisti autor je uspješno isprepleo meto-dičku, pedagošku i znanstvenu formu teksta koja će bez sumnje biti od velike koristi širokoj čitateljskoj publici.

Ita Lučin

355

NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU

Opće uputeHUM – časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru znanstvena je

publikacija koja objavljuje recenzirane radove te one koji ne podliježu recen-zentskom postupku. Recenziji podliježu članci koji se prema općim standardi-ma dijele u četiri kategorije: izvorni znanstveni članak, prethodno priopće-nje, pregledni članak, stručni članak.

Primaju se samo neobjavljeni rukopisi. Kategoriju članka predlaže autor, a konačan sud donosi urednik na prijedlog recenzenata rada. Prihvaćanje ka-tegoriziranih radova za objavljivanje obvezuje autora da isti članak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dopuštenja uredništva Časopisa.

Nekategorizirani radovi (recenzije, prikazi i slično) ne podliježu recenzent-skom postupku, tj. urednik i tajnik prihvaćaju ih na temelju svojih uvida.

Oprema rukopisa

a) Poželjan opseg znanstvenih i stručnih članaka jest 16 do 20 autorskih kartica (jedna kartica sadrži 30 redaka sa 60 znakova u retku), a recen-zijâ, prikazâ te drugih priloga od 2 do 6 kartica. Tu su uračunate bilješke te sažetak na hrvatskome i na jednom stranom jeziku te literatura koju je nužno navesti zasebno. U sažetku – opsega do 12 redaka – treba skra-ćeno predstaviti sadržaj članka te prezentirati glavne rezultate i zaključ-ke istraživanja. Pisati valja u trećemu licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Uz njega treba navesti oko pet ključnih riječi, odnosno pojmova koji pomažu u klasifikaciji rada.

U dogovoru s urednikom opseg članka, iznimno, može biti i veći.

b) Naslovi knjiga i zbornika te nazivi časopisa pišu se ukošenim pismom (kurziv, italik). Dijelovi knjiga (npr. pojedine rasprave iz znanstvenoga djela) pišu se u navodnicima. Naslovi članaka pišu se u navodnicima.

Istaknuta mjesta u tekstu valja označavati kosim slovima (kurzivom) ili masnim slovima (boldom), a nikako velikim slovima ili podvučeno, osim ako za to ne postoje posebni razlozi.

Ako unutar navoda treba nešto ponovno označiti navodnicima, onda valja rabiti tzv. polunavodnike (‘unutarnji navod’).

356

c) U pisanju pozivnih bilježaka autor se može služiti europskim ili ame-ričkim sustavom, ali njihovo kombiniranje nije dopušteno.

Tehničke uputeBudući da se u postupku slaganja ovoga časopisa rabe ujednačeni formati

za sve članke, molimo autore da nam olakšaju postupak na sljedeći način:

a) Svi prilozi moraju biti pisani na računalu, u nekoj od inačica programa MS Word (od verzije MS Word 6.0 nadalje), ili u nekom od programa kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word dokumenata (**.doc).

b) Obvezna je uporaba fonta Times New Roman (odnosno Times New Ro-man CE) – kako bi se izbjegli problemi s hrvatskim znakovljem!

c) U tekstu priloga veličina slova treba biti 12, a prored 1,5 (srednji). U bi-lješkama veličina slova jest 10, a prored jednostruki (single).

d) Nije poželjno da prijelom već bude obavljen. Zato je najbolje tekst pre-dati odvojen od ostalih priloga (ako ih ima). Crteže i grafike (slike) treba dostaviti posebno, kao samostalne papire ili datoteke, i obilježiti ih (npr. rednim brojevima). U tekstu jasno treba naznačiti gdje prilozi dolaze.

e) Rad se dostavlja Uredništvu u dva primjerka, otipkana s jedne strane papira A4, te na magnetskom mediju (disketi, CD-u i sl.). Može biti dostavljen i elektroničkom poštom (e-mailom).

Priloge treba slati poštom na adresu: Filozofski fakultet (za Časopis), Mati-ce hrvatske bb, 88000 Mostar, ili e-mailom na adresu: [email protected], ili predati osobno. Molimo autore da uz ime i prezime, akademski stupanj (ili profesionalnu titulu) te puno ime institucije u kojoj rade – naznače telefon, adresu i e-mail radi kontakta.

Rukopisi se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo rukopis redakcijski pri-lagoditi propozicijama Časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika.

Molimo sve suradnike da se dosljedno pridržavaju navedenih naputaka.

Uredništvo

Documents

HUM - Ruđer Bošković InstituteNikolića. Svakako valja spomenuti i nekoliko antologija hrvatskoga pjesništva u kojima su uvrštene neke Lendićeve pjesme. U časopisu Studia Croatica