Intervju: Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ:

"SAMO HRABRO BRAĆO MUSLIMANI-I NA NAŠOJ I ČETNIČKOJ STRANI"!

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

Sreli smo se nakon više od jedne decenije, ovdje u

Bostonu. Prije toga smo haman dva mjeseca ugovarali

susret i bilo se uznedalo. I onda, u subotu, 11. februara

smo se sreli u mome bostonskom muhadžirskom domu.

Proveli smo punih sedam sahata zajedno. Ovaj razgovor

je podugačak, pa će ići u nastavcima. Molim čitaoce da

mi halale* zbog nekonvencionalnosti, jer sam itekako

blizak sa svojim sagovornikom da bih se čak i javno s

njim persirao. I, još nešto: godinama radim intervjue i u

skladu sa novinarskom tradicijom uvijek je naslov

intervjua bio moj izbor. Ovoga puta iznimno sam pravo

na izbor naslovne rečenice dao dr. Hamzi. Ne zbog

ahbabluka, nego zbog toga što je on zaista izniman

sagovornik. Uostalom, uvjerite se i sami!

GUŠIĆ: Pa, dragi moj Hamza, da krenemo unazad-otkud ti u Bostonu ?

DR. MUJAGIĆ: Ja sam u Bostonu po pozivu i radim svoj posao. U potonjih 8 godina

živim život na relaciji neprijateljska teritorija Tuzla-inozemstvo Boston. Insan bez

domovine, došlo u Tuzli, došlo u Bostonu ! Ovo mi je službeno treći put kako sam ovdje.

Radio sam svojevremeno 5 godina u USA Nacionalnom Institutu za tumore u Bethesdi

pored Washingtona kao znanstvenik, a potom kao consultant ekspert za rezistentnost na

citostatike i radio sam godinu dana u Memorial Sloan-Kettering bolnici za rak u New

York-u. Neki od ljudi sa kojima sam tada skupa radio su sad direktori ovdje u

Massachusetts General Hospital. Pratili su šta se samnom po Bosni događalo u potonjih

10 godina pa me pozvaše 1997 godine u ovu ustanovu i tako ja poče’ hodat’, tamo-

‘vamo. Kad mi dojadi zulum braće muslimana na vlasti dođem ovdje, a kad počnem

uzdisati za mojim brdom Harman gdje mi je roditeljska kuća u Tešnju i kad se zaželim

avlije, živice i mirisa bumbarove trave pobjegnem u Bosnu i tako, ni tamo ni ‘vamo, k’o

raspolovljena jabuka.

GUŠIĆ: Dakle, prvo si trebao da ostaneš šest mjeseci, pa si potom produžio na još šest,

a sada je uslijedila još jedna ponuda od prestižne bostonske MGH (Massashusetts

General Hospital). Ponuda je izazovna, ali odluku je veoma teško donijeti, jel' tako?

DR. MUJAGIĆ: Jest, došao sam na šest mjeseci pa sam ostao do

daljnjeg. Prošle godine osim poziva sam dobio i prestižnu Eugene

Ribakoff nagradu. Zbog nje sam se morao obavezati ostat pola

godine. To produžismo na još pola, a potom mi produžiše vizu do

početka 2007., i tako dalje. Ja se nadam da ću se ipak vratiti iako

sam svjestan da nemam gdje. Na pisma nekolicine ljudi iz Bosne

sa pitanjem kad ću se vratit, prvo sam se morao nasmijati i sebi i

njima, pa sam rekao:

1. Da će čak i neizlječivi zaljubljenik u Bosnu kao ja sad tri puta

razmisliti da li da se vrati i

2. Rekao sam da čestiti i stručni ljudi, posebice Bošnjani

muslimani-više nemaju domovine u Bosni!

Stotinu i pedeset godina brižljivog njegovanja negativne kadrovske

selekcije, čiji je obnovitelj i njegovatelj u zadnje vrijeme

Izetbegović, neimanje kriterija za vrednovanje insana, nego samo kriterija za

vrednovanje hajvana i postavljanja najnesposobnijih i najpokvarenijih na najodgovornija

mjesta i nepostojanje sistema organizacije i odgovornosti za učinjeno su uradili svoje!

Slično je i u susjedstvu.

Nedavno sam napisao jednom mom prijatelju u Zagreb da ni on, koji, inače, ima oštar

jezik i hvali se sa ‘lijepom našom’-nema domovine, kao ni ja i ušutio je. Jer, hodati po tlu

domovine, a biti svakodnevno maltretiran, ponižavan i onemogućavan od stotinu puta

gorih od sebe i biti očajan zbog propasti i gubitka domovine, a biti nemoćan, znači-ne

imati domovinu! Kad god sam živio u domovini idući na posao svako jutro učio sam

ajetul’ kjursiju i pravio planove, ne o tome kako ću i šta ću što bolje uraditi, nego kako ću

se tog dana obraniti od uvreda, poniženja i onemogućavanja braće muslimana na vlasti.

Zbog čega ? Zbog grijeha kojeg brat musliman u Bosni ne oprašta-bolji sam od drugih!

Dok sam radio u Banjaluci pravoslavci me

nisu volili, ali su me poštivali i slušali.

Rezultat: za sedam godina koliko sam živio u

Banjaluci isprofilirao sam i odškolovao 12

doktora, 25 medicinskih sestara, osnovao

Onkološku kliniku, dnevnu bolnicu,

ambulante i laboratoriju, organizirao dvije

katedre na Medicinskom fakultetu i bio

doveo onkološku struku u Banjaluci na

evropski nivo. Ovdje trenutačno u Bostonu i

onaj tko me mrzi ne smije to pokazati, jer će

ga sistem kazniti, velika većina njih me

uvažavaju i ne onemogućavaju me, nego

gledaju kako moje sposobnosti da iskoriste

na najbolji mogući način. Ja se ne sjećam da je ikad ikog u domovini Bosni, osim

Đulbehare (supruga dr. Mujagića, op. B.G.), zanimalo šta ja to radim ?

Ovi ovdje znaju šta je moja najjača strana, pa sam tako dobio ponudu da radim

ekspertize bolesničkih reakcija i nepoželjnih nuspojava na nove antitumorske lijekove.

Toliko povjerenje ipak nisam očekivao jer je posao nevjerojatno odgovoran i opasan i sa

nesagledivim posljedicama i po bolesnike i po farmaceutske kompanije u slučaju da

uradim pogrešnu procjenu. Odluku je naravno veoma teško donijeti, ali ja nemam izbora!

Kad je ikoji Bošnjo u svom kukavnom životu u potonjih 150 godina imao izbora-nikad! Uz

to još uvijek radim i sa bolesnicima, a nadam se da ću uz ovaj posao naći i malo vremena

da usavršim metode genetskog liječenja od raka jer sam ja zaista prije oko 20 godina

prvi upozorio da je rak genetska bolest, dovršavam pisanje dva poglavlja za onkološki dio

čuvenog udžbenika ‘Harrison’ iz interne medicine i uz to molim Uzvišenog da mi da snage

i vremena da završim moju knjigu o propasti Bošnjana muslimana i Bosne u potonjih 150

godina koju pišem već 18 godina i koju se nadam završiti do ljeta. Nadam se da ću naći

izdavača koji će se usuditi izdati knjigu. Mi smo ipak potomci čuvenog ratničkog naroda i

valjda Izetbegović nije od svih nas načinio kukavice?!

Za pametne Bošnjane kojih je sad u našoj bivšoj domovini Bosni oko 5%, a u dijaspori

Bosni oko 55% ta će knjiga biti prijeki iladž*! Može se desiti i da se opet brzo vratim

natrag! Jedna je domovina, makar da smatram da mi sad možemo govoriti samo o našoj

bivšoj domovini Bosni!

GUŠIĆ: Koliko je do sada ovdašnja i svjetska suvremena medicina zaista doskočila toj

nemani koju narodski zovemo rak i nazire li se uspješnija borba u bliskoj i daljnjoj

budućnosti?

DR. MUJAGIĆ: Da i ja kažem narodski, doskočili smo mu i uhvatili smo ga za vrat!

Znamo da je to bolest poremećene genske regulacije, locirano je i definirano više od

stotinu gena (onkogena) koji kodiraju za maligan rast, nađeni su glasnički proteini koje

oni kodiraju (ti glasnici traže mjesto za metastaze), nalaze se lijekovi za blokiranje tih

glasnika, radi se na mnogo testova kojima će biti moguće otkriti ovu bolest u veoma

ranom genskom stadiju i neki od tih testova već kucaju na klinička vrata, ispituju se

masa novih lijekova, radi se na lijekovima koji će biti strogo specifični i uništavati samo

tumorske stanice a štediti normalne i radi se veoma mnogo na onome što sam već prije

20 godina pokušavao, ali nisam imao financijskih mogućnosti to učiniti-na individualnom

genomičnom pristupu u liječenju svakog bolesnika ponaosob i na razradi načina

genetskog liječenja. Mi već sada bolesnicima od raka bitno pomažemo u oko 65%

slučajeva što znači ili da ih izliječimo (rak prostate, testisa, rektuma, rani oblik

melanoma, neke od leukemija, limfoma, itd.) ili, ako bolesnika ne možemo izliječiti,

bolest kontroliramo u tolikoj mjeri da bolesnik živi dugo godina (10-15) uz veoma dobar

kvalitet života. Govoreći ovo na žalost moram se ograničiti na ovu zemlju, dobar dio

zapadne Europe, Kanadu i u izvjesnoj mjeri Japan, donekle Australiju, pa u izvjesnoj

mjeri i Novi Zeland, jer sve ovisi o novcima pa tako i ovo. Siromašnije zemlje još uvijek

su daleko od ovog nivoa o kojem govorim.

Budući je naša bivša domovina Bosna na žalost u svijetu zadnja po svemu, zadnja je i po

ovom! I kad govorim o ovoj zemlji tu prije svega mislim na ovu ustanovu gdje radim i na

još svega njih desetak. Kako god sam prije 20 godina rekao da je rak genetska bolest i-

pogodio, tako se sad usuđujem kazati da ćemo u narednih 20 godina, ko bude živ,

dočekati da se čovječanstvo definitivno riješi i ove strašne more od koje strepi svatko.

GUŠIĆ: U pripremi ovog susreta i razgovora spomenuo si da već godinu dana nastojiš da

pokreneš posao oko osnivanja i izgradnje bolnice za rak u Velikoj Kladuši. Zašto baš

tamo i jesi li izvršio preliminarne razgovore o tome sa općinskim i kantonalnim vlastima?

Imaš li "političku" podršku za taj hairli nijjet (namjeru) i jesi li detektirao one koji bi

mogli da se eventualno ispriječe realizaciji tog, prije svega, humanog projekta?

DR. MUJAGIĆ: Nastojim organizirati kliniku

za rak u Kladuši, za to postoje dobri razlozi,

izvršio sam preliminarne razgovore, nisam

razgovarao ni sa jednim vlastima - to će

uraditi drugi jer ja sam nepodoban, nemam

političku podršku jer nisam ‘u talu’ i ne

sudjelujem u izdaji domovine. Znam sve one

koji će nastojat spriječiti ovaj hair, kao što

su spriječili i mnogo drugog što sam htjeo i

mogao uraditi, medu ostalima i dobrim

dijelom spasiti nestajanje Bosne. Ja se

moram vratit u domovinu, u Krajinu! Već

sam preko dvije godine u kontaktu sa

ljudima iz Kladuše u kojoj postoji odlična

zgrada koju treba malo obnoviti i dograditi u

kojoj se može otvoriti odlična klinika za rak.

Ovaj je posao dio puno šireg plana, ali

čovjek snuje a Bog određuje, a ljudsko je da

pokuša i ja ono što se od mene očekuje da

uradim-moram uraditi! Ondje u Bosni gdje ja

budem-tu će s Božijom pomoći bit

južnoevropska onkologija! Moram pokušati

prenijeti znanje i iskustvo tijekom 32 godine

učenja i rada po svijetu nekome u Bosni.

Nek ostane majstora iza mene! Ono nešto

malo što sam iza sebe ostavio u Sarajvu

razišlo se po svijetu i ne spominju me, a ono

što sam ostavio u Banjaluci, oni me nekad i spomenu i odaju počast, ali ne treba mi

počast od ljudi koji su uzeli dušu našem gradu i koji razbijaju u njemu zadnje ostatke

naše kulture i našeg postojanja! Imam dosta podrške, nadam se dobit i više, a posebice

u dijaspori i plan mi je da obezbijedim dobre uvjete za život i rad i okupim sve naše

dobre liječnike iz cijelog svijeta, ako budu htjeli doći, da umjesto što se unajmljuju u

stranih gazdi i liječe druge, kao u ostalom i ja, da svi živimo slobodno makar i u bivšoj

domovini i da pomažemo svojim ljudima jer su ugroženi sa svih mogućih strana i jer je u

nas doslovce epidemija raka, a medicina u Bosni iz ovog područja nedovoljna i na nisku

stupnju. Kad se je u domovini-drugačije se diše!

Od kada su me istjerali iz SDA prije 15 godina i ja i Đulbehara trpimo na svakom koraku

veliku štetu od strane i bivših i sadašnjih SDA-ovaca na vlasti. Usudim se kazati, da na

ovaj način oni više čine štete narodu, nego li meni!! Oni nisu znali sačuvati domovinu, ali

znaju veoma dobro odraditi podmukle, primitivne i prljave uličarske poslove uništavanja

ljudi i njihovih života. Nije im jasno da vječito onemogućavajući mene, čine štetu i sebi i

svom narodu i nije im jasno da Hamzu Mujagića ne mogu uništiti jer Hamza ima čestit

nijjet i svijetao obraz i na ispravnom je putu. Da nije bilo zavisti, i iz nje proistekle

žestoke mržnje, te kuge medu muslimanima, još od 1990. godine mislim da bi danas

sasvim drugačije izgledali i Bosna i Krajina i mi bi danas imali svoju domovinu! Šta se

posebice Krajine tiče, tu je Izetbegović dok je bio na vlasti sve moje akcije

onemogućavao preko Mirsada Veladžića, a kad on ode položiti račun, posao nastavi

Hasan Čengić i klan Čengića a izvršilac, ponovno Veladžić, njihov zet. Zadnje veliko zlo i

onemogućavanje su uradili prije dvije godine linijom Hasan Čengić - Mirsad Veladžić -

premijer kantona Ismet Kumalić i nanijeli štetu i Krajini i Bosni koja može Krajinu skupo

koštati! Ali šta ćeš, mi smo takav svijet! U naših je ljudi ugrađen genetski čip

samouništenja!

Nismo mi za badava u potonjih 150 godina, dakle za manje od dva prosječna ljudska

života, što je za povijest koliko i dvije sekunde, od gospode i gospodara Bosne, postali

hizmećari* hizmećara* u Bosni i svjetska sramota i ruglo! Nema sličnog primjera u

povijesti gdje je tako brzo propao ijedan narod! Banjaluka je za mene i Đulbeharu

najljepši grad, naš grad. Kad se hoćemo sjetiti nečega lijepog odlutamo mislima do

Šehera i zelenog Vrbasa. Neću se smiriti dok jednog dana s Božijom pomoći se ne

vratimo u Banjaluku, ako nas bude živih! Na koncu i u Banjaluci, u Šeheru ima ostataka

mojih predaka Šeranića! Na žalost, mnogi moji pokušaji za kratko vrijeme koliko sam bio

u SDA, da se posebno posvetimo Banjaluci, da napravimo plan za Banjaluku, da vidimo

kako ćemo i šta ćemo da obranimo Banjaluku, ostajali su bez odjeka i odgovora! Svjedok

sam također da su u zadnjim i najgorim danima Banjalučani čekali iz Sarajeva uputu,

savjet, zapovijed, zaštitu, naredbu, a nije došlo nikad ništa! Bio sam svjestan da već

samo po svojoj nesposobnosti izdajničko rukovodstvo SDA neće uraditi ništa za

Banjaluku. Nisam mogao uraditi više od onog što sam uradio za svoj grad. Narod je

slušao rukovodstvo SDA, nije mene! Sad godinama nakon svega u meni gori još veća

vatra i još veća želja da se borim za svoju domovinu i svoj grad-Šeher na Vrbasu!

Banjalučanima, što su sad rasijani diljem planete poručujem da, ako se nismo ujedinili

onda, da se ujedinimo sada i da povratimo svoj grad u kome najgenocidniji barbari na

svijetu srpski-pravoslavci uništavaju zadnje tragove našeg bivstvovanja. Banjalučane

diljem planete podsjećam na slavnu prošlost i najsvijetliji i najslavniji trenutak naše

krvave povijesti na Balkanu, na boj pod Banjalukom 1737. godine. Tada je bosanska

vojska sastavljena od staraca, djevojaka i momčića (jer je svo odraslo muško bilo na

ratnom pohodu u Siriji) i samo 2000 momaka lične pratnje Bošnjačkog valije Ali paše

Hećimovića i sa vitezovima kakav je bio Alaga Zenković, kapetan Đisri Sane i Ali paša

Fidahić iz Zvornika i od tek iz pluga ispregnutih bosanskih konjića u tri frontalna napada

prsima na topove izvojevala najslavniju pobjedu muslimana Balkana i izborila stabilnost

na zapadnoj granici u narednih 150 godina. Toliki su zort* i strah bili u austrijskih

"šuckora". Tada kad se skupljala bosanska vojska je ispjevana pjesma:

Put putuje Latifaga

Sa jaranom Sulejmanom.

Moj jarane Sulejmane

Jel’ ti žavo serhat* Bosne

Jel’ ti žavo Banjaluke,

Banjalučkih teferiča

Kraj Vrbasa ašikluka

I Pobrđa Đumišića

Lijepe Fate Atlagića

Jest mi žavo Banjaluke

Banjalučkih teferiča

I Pobrđa Đumišića

Al’ najviše Atlagića.

Hlijevanjski kapetani Atlagići, ili Atlibegovići su izginuli u boju pod Banjalukom. Krajina je

zemlja mejdandžija i zemlja junaka, bila i ostala! Krajina je postojbina akinđija*, elitne

carske jurišne konjice i Krajina je postojbina dalkilica*-golih sablji, ljudi koji su goli do

pojasa i samo sa sabljama u rukama prsima udarali na vlaške topove!! Bez obzira što su

se međusobno istrebljivali i što su posvađani i podijeljeni-Krajišnici su i danas takvi. Na

prvom predizbornom skupu u Kladuši sam, predviđajući mogući scenario za Krajinu

pokušao ih upozoriti i sa govornice citirao čuvenu narodnu pjesmu:

Hej Krajino krvava haljino

Krvav bio ko te zavrgao

S krvi ručak a s krvi večera

Sve krvave žvačeš zalogaje

Nikad bijela dana za odmora!!!

Opominjao sam ih da im prijeti nesloga i podvajanje i da to ne smiju dozvoliti, jer ako se

to desi ubijaće brat brata. Ni oni me ne poslušaše !!!! Krajina je najistureniji dio naše

domovine, vrh nekadašnjih naših osvajanja prema zapadu. Krajina je zaista u velikoj

opasnosti, a zašto, mislim da to iz strategijski važnih razloga trebam prešutiti. Nema

boljeg borca i boljeg jarana od Krajišnika. Moguće je da naši ljudi ne znaju da je Krajina

zadnji ćošak Europe koji je biološki i kemijski potpuno čist, jer komunisti zbog cazinske

bune namjerno nisu ništa htjeli graditi ni taj kraj razvijati i da je Krajina najljepši dio

Europe. Čisto tlo, voda, hrana i zrak su danas najveće bogatstvo i najvažniji cilj moćnih

država nije nafta, nego borba za čist životni prostor! U Krajinu pripadaju naravno i

Plitvička jezera i Lika koje su nam oduzeli, ali tko zna, naši su momci bili oslobodili

Plitvice, ali ih Izetbegović vrati natrag da se sa Hrvatima rukuju u Tržcu i Drvaru! Može

se nekad desiti da Plitvice opet budu naše. Ja očekujem otpor i od lokalnih, a pogotovo

od sarajevskih vlasti jer to nije naša, nego je to nekakva švercersko-lopovsko-izdajnička

SDA vlast, ali, da vidimo, u nizu zločina koje su počinili, može bit se neće usuditi, ili neće

moći, učiniti i ovaj!

GUŠIĆ: Da li si tražio sponzore ovdje, u Bostonu - bilo domaće bilo one čije članove

familija liječiš, a dolaze, recimo, iz bogatog arapskog dijela svijeta?

DR. MUJAGIĆ: Jesam, tražio

sam. Prvo od mojih prijatelja i

kolega na Harvardu i u

Massachusetts General

Hospital za koje sam mislio da

neće odbiti i-svi su odsijekom

odbili! Odbili su čak i

razgovore o opremi koju oni

više ne trebaju, a u dobrom je

stanju i mi bi je mogli

iskoristiti.

Problem je politički. Nemaju

više interesa za Bosnu i ne

daju ništa za Bosnu. Nakon

15 godina tradicije u

nesposobnosti, nepismenosti,

laži, neslozi, mržnji, krađama

i krađama i opet krađama i

kriminala na svim nivoima,

naši muslimanski političari u domovini i naši diplomatski predstavnici ovdje u USA, gdje

posebice mislim na tako zvane ambasadore u Washington-u, oca i sina Šaćirbegoviće i

našeg tako zvanog, a stvarno četničkog ministra vanjskih poslova u Sarajvu, su konačno

i blagonaklone i prostodušne Amerikance uvjerili da mi jesmo narod lažova i lopova, da

smo nesposobni za sve, osim za slagati i ukrasti i da smo, prema tomu-bezvrijedni! Dio

tog animoziteta prema bosanskim vlastima je u ovoj ustanovi i zbog mene. Ja nikad

zaista nisam govorio šta se samnom i mojom obitelji u Bosni događalo i šta se događa i

tko me je sve šutao i gurao na smetljišće i tko to još uvijek radi, ali oni znaju sve i ne

mogu razumjeti da se rukovodstvo jednog toliko ugroženog naroda želi pošto poto riješiti

ljudi kao što sam ja! Čudili su se zapravo meni što još, nakon svega, imam psihičke

snage i želje nešto pokušavati i boriti se! Potom sam slao program i tražio pomoć od

nekoliko fondacija od kojih još nisam dobio odgovor, moguće i udijele koju crkavicu!

Skoro je ovdje u nas na ginekologiji se liječila jedna od žena nekog šejha iz Qatara, pa

čo’jk ne trepnuvši okom dade nama 150 milijuna dolara da pravimo vakcinu protiv raka

jajnika! Smatram da uspješnu vakcinu protiv raka još uvijek nije moguće napraviti i da je

to bačen novac. Reče meni direktor: ’znaš li koliko taj zarađuje svaki dan, sjedeći na

minderu samo od prodaje plina? Nemam nikakvu predstavu, rekoh. Kaže, 250 milijuna

dolara svaki dan a da prstom ne mrdne! Mati moja! Pa šta radi i kud će sa tolikim

parama!

Jah, tražio sam da udijeli nama makar 10% od jednodnevne zarade. Objasnio sam da

pravim ljudima bolnicu za rak u Bosni, tamo u nas ljudi od tog umiru kao muhe. Šejh

reče - da ne da! Veli, da su pametni ne bi te pustili od sebe ovamo! Ja sam se obraćao i

pismeno i E-mailom saudijskim i još nekim arapskim fondacijama i-nikad odgovora!

Koristim priliku i saopćavam braći Bošnjanima da ne žive u zabludi. Ne postoji islamski

svijet, nego je to svijet svađe i ciganske nesloge. Među vladajućim familijama i

oligarhijama u arapskom svijetu su svi muslimanskog imena i prezimena, ali-tu

muslimana i islama-nema! Tu postoje samo nesposobni Arapi u vlasti CIA-e Inteligence

Service-a i KGB, a sa interesom samo za vlastiti džep! Saudijska familija koja još uvijek

srednjevjekovnim metodama vlada tim poluotokom i Saudijskom Arabijom u kojoj su

muslimanska sveta mjesta-nema nikakve veze sa islamom, ne žive u islamskom duhu i

da ih treba sve skinuti s vlasti, oduzeti šta imaju i podijeliti sirotinji po svijetu, a onima

oko stotinjak nekakvih trblavih i žvaljavih prinčeva i ahmaka po islamskom propisu-glavu

na panj!! Pomoć Bošnjanima u Bosni, kad im je bila najpotrebnija, nije dolazila ni od

jedne vlade iz islamske zemlje, osim iz Perzije i Sudana.

Pomoć je nama dolazila od njihove sirotinje i raje kao što smo i mi, a pomoć je skupljana

na sergijama* pred džamijama poslije džuma namaza. Arapske lopovske etničke

karakteristike čak ni istinska Božija zapovijest, i vjera islam-nisu izmijenili. Ostali su isti

džahili* kakvi su bili i prije 1475 godina. Šta je tom đubretu šejhu bilo dati 10% od

svakodnevnih 250 milijuna koji mu padaju na minder dok on pije šerbet* i gladi kakvu

obloguzu! Ništa! Njemu neznatna i nezamjetljiva suma, a nama velika pomoć! Drug šejh

nije musliman! Jer u Islamu je pravilo: nije moje bogatstvo ono što imam, nego ono što

poklonim tebi. To je nenadmašna filozofija! Oni ljudi i ona zajednica koji tako postupaju

su jaki, bogati i uspijevaju! Taj krmak ne zna da postoji zekjat, niti sadaka* fitr*, jer da

zna i da vjeruje u Svemogućeg došlo bi valjda i njemu iz stražnjice u glavu da pomažući

braću u nevolji, pomaže više sebi nego njima jer će mu Uzvišeni vratit dvostruko i da

jačajući vjersku i etničku zajednicu, jača i svoj sebični interes u toj zajednici. Bez jake

zajednice kao općeg okvira, nema ni jaka niti stabilna ličnog interesa!

Dok sam se u vrijeme agresije na našu domovinu osam mjeseci ilegalno liječio u Zagrebu

od povreda iz Banjaluke, do mene su dolazili skoro svi predstavnici iz islamskog svijeta

koji su tada bili po Evropi. Imam oko 20 godina iskustva sa Arapima i moje je lično

mišljenje o njima- negativno! Uostalom, narod koji je postojbina algebre, geometrije i

astronomije - nije u potonjih 600 godina svjetskoj znanosti dao baš ništa.

Ne pridržavanje Kur’anskih propisa, pokvarena sebičnost, nerad i raskalašenost učinili su

da je jedini civilizacijski doprinos muslimana svjetskoj znanosti u potonjih 600 godina taj

što su u nekoliko arapskih zemalja načinili veoma bogatim šačicu ljudi! Saudijci pokazuju

na TV-ima Rijad i stvarno liči na džennet, ali svijet ne zna da samo 10 milja od Rijada

žive Arapi kao i prije 1000 godina i da djeca u školama nemaju ni vode niti struje! U tom

Rijadu koji blješti od luksuza sve što je napravljeno napravili su američki, engleski i

zapadnoevropski inžinjeri i radnici, a u njemu žive tuntavi i mutavi Arapi koji ne znaju

napraviti ni olovke! Da Arap dade tih 10% Hamza je u Krajini njegovu ženu mogao liječiti

bolje nego li ovdje u MGH, ali, ne dade, jer su i Arapi psihički neuravnotežen svijet!

GUŠIĆ Međutim, nijedan ozbiljan bh. projekt ni u svojoj inicijalnoj fazi ne može i ne bi

trebao bez nas - građana Bosne i Hercegovine ma gdje bili. Svi mi, zapravo, moramo

organizirano da damo svoj doprinos svakom takvom i sličnom projektu. Tu prvenstveno

mislim na Bošnjane, kao daleko najbrojnije u dijaspori. Naša dijaspora jeste organizirana

na lokalnim, regionalnim pa čak i na svjetskom nivou (Svjetski savez dijaspore BiH, sa

sjedištem u Londonu), ali da li je to-to? Šta Ti misliš ima li potrebe za nekim konkretnijim

i djelotvornijim organiziranjem naših ljudi a zaradi konkretne pomoći Domovini?

DR. MUJAGIĆ: Tačno, na primjeru ove zemlje gdje sad

živimo možeš vidjeti šta znače sloga i međusobno

pomaganje! Onaj tko slijedi Božije ajete taj je moćan i

vlada nad drugima, onaj tko ih ne slijedi-ovakav je kao mi

u Bosni i Arap po arapskom svijetu! Ovdje moram učiniti

digresiju. Iako sam ja bio prvi u Bosni koji je ‘kukuriknuo’ i

već davne 1986 godine izrekao riječ ‘Bošnjan’, naše

nacionalno ime nije Bošnjak! Naše nacionalno ime je

Bošnjanin jer zemlju Bosnu već od devetog stoljeća

nastanjuju Bošnjani, ili Dobri Bošnjani, koji su kroz skoro 500 godina bili nositelji i

branitelji Bosne-Bošnjanski državotvorni narod! Kao Bošnjani mi direktno nasljeđujemo

skoro 12 stoljeća ne samo zemlje Bosne i povijesti zemlje Bosne, nego 12 stoljeća

državnosti države Bosne, jedne od najstarijih državnih tvorevina na svijetu! Ogroman

kapital koji nitko od ljudi na vlasti nije znao iskoristiti. Ja sam o tome često govorio a

Izetbegović se crvenio i ljutio, a drugi idiotski smijali. Najviše su se smijali rođaci Čengići

i onaj Silajdžić. Evo, sad se mogu smijati sami sebi, sad kad imamo Srpsku državu u

Bosni, Hrvatsku državu u Bosni i Ničiju zemlju u Bosni na kojoj pokušavamo živjeti i

opstati mi bivši vlasnici, gospoda i gospodari Bosne! Kao Bošnjani, što je Bošnjanski

prijevod Arapske riječi Al-Bosnawi, mi nasljeđujemo tešku povijesnu hipoteku svojatanja

nacionalnog imena samo za sebe oduzimajući ga i drugima u Bosni koji su s nama živjeli,

a kao Bošnjani mi nasljeđujemo veličanstven kapital od skoro 12 stoljeća neprekinute

državnosti Bosne.

Godine 1990. kad se taj kapital mogao konačno iskoristiti-nije htjeo nitko od SDA-ovaca

na vlasti i nisu htjeli ne zbog tog što su budale ili nepismeni, toliko nepismen mislim da

nije moguće biti, nego za to što su ušli u politiku sa pripremljenim planom izdaje

Bosne!!!

Svakako, ni jedan projekat ne bi trebao proći bez nas. Mi smo Bošnjani ma gdje bili, ali -

projekat sa čistim nijjetom! Ali kako povezati sve nas kad nas zbog nesposobnosti SDA

vođa četnici rastjeraše po cijeloj planeti, a ne koriste svi Internet! U potonjih 15 godina

osim beskraja primjera zloupotrebe ljudskih suosjećanja, pomoći i patriotizma od strane

SDA rukovodilaca i ja sam u nekoliko navrata bio svjedok gdje se donosio i primao novac

u crnim plastičnim vrećama za smeće i u putnim torbama. Ljudi donosili a šefovi SDA

primali, bez potvrde, bez pečata, bez potpisa, bez evidencije koliko je primljeno, koliko

izdato, a koliko ostalo! Naravno, svi mi znamo da čak ni nesposobnjaci nisu toliko

nepismeni pa da ne znaju kako se sve mora evidentirati i o svemu postojati pismeni

dokument i ljudi koji su davali morali dobiti potvrde i zahvale! Ali knjigovodstva namjerno

nije bilo, a krađe na veliko jest bilo! Naša domovina je nestala, al’ je džep ostao, jer je

ološ domovinu svrnuo u vlastiti džep! Ali, bila su to pravila koja je postavio Izetbegović, a

ta su pravila plaho odgovarala profilu ljudi koji je najviše volio i koje je postavljao na

rukovodeća mjesta-kombinacija seoskih baraba i prigradskog ološa! Ljudi su krali (lahak

pos’o a nafakali*) i - upropašćavali i sebe i svoj narod! Smatram da je jedina zasluga

SDA lidera u tome što su legendarnu bošnjačku izreku: use, naše i podase, uspjeli

promijenit u: pojesti, popiti i poklopiti! Ja sam u stanju licem u lice stati pred ljude jer

sam čista obraza i nijjeta*, ali-nađite mi još i jednog jedinog takvog SDA-ovskog

rukovodioca! Nema ga!

Za to se i ne treba ljutiti na naš svijet kad kaže: ‘eno ga, pobjegao s parama’, ‘ ma pusti

ti to, to će on ili oni opet sve sebi’ i slično, jer se je to masu puta i događalo. Pa to se

događalo svim drugovima SDA-ovcima, SDP-ovcima, itd. Mi, naravno, ne možemo

odustati od međusobnog pomaganja i podupiranja velikih i malih haira jer je to naredba

naše vjere i zakonitost opstanka ljudskih zajednica. Ali, ono što je još od našeg naroda

ostalo mora jednom shvatit’ da ako i dalje bude slijep kod očiju da neće preživjeti!

Ljudima treba biti jasno da moraju definirati kriterije za ocjenu ljudi i njihovih djela, da

moramo smoći snage i među sobom se razračunati i posmicati đubrad i svoj vlastiti otpad

i lopove. Pa mi države nemamo ne zbog tuđih, nego zbog svojih lopova! Vidite Srbe, oni

pobiju i potrijebe svoje i za to i imaju državu!

Moraju se jednom postaviti kriteriji odgovornosti i lične i kolektivne za učinjeno, da se za

loša djela mora iskusiti kazna, da se jedino najčestitiji i najsposobniji mogu postavljati na

najodgovornija mjesta, da se mora imati stajalište i svakom znano mobilno mišljenje o

temeljnim ljudskim vrijednostima i njihovoj ulozi; vjeri, narodu, naciji i državi, da se

mora znati strategija i da se mora znati cilj i taktika kako da se do cilja dođe.

Ovo sam sve 1990. godine govorio Aliji, a on se crvenio, znojio i ljutio jer ništa nije

razumio. Samo je rekao: "Jesi bihuzurli* i oštar čojk, samo ezijjetiš* ljude. Imaju ovi

moji pravo što te ne vole"! Mi smo zbog Alije i njegovih kriterija i ljudi koje je on

odabirao izgubili domovinu, ali ako se ne opametimo izgubićemo mi i ostatke svoje

domovine!

Ovdje u Massachusetts General Hospital i na Harvardu skoro sam svakodnevno svjedok

kako razni društveni slojevi ljudi donose priloge i daju za svoju bolnicu i svoj Univerzitet.

Ko 1000 dolara, ko 10 milijuna dolara, ko 100 milijuna! Da sam Amerikanac i da

skupljam pare za američku bolnicu dosad bi skupio milijarde, ali sam odrpani, šugavi

Bošnjo i pokušavam skupiti crkavicu da idem pomoći izhavešćenim* ljudima u Bosni da

ne umiru od raka k’o muhe i - nisam skupio-ništa!

Kad sam kontaktirao Yale College zbog svoje kćerke, rekli su mi: Vjerujte nam, ako ona

dođe ovdje, mi ćemo ispuniti sve njene financijske zahtjeve. Ostao sam zapanjen. Kad

sam pitao mog prijatelja, kako je to moguće i odakle sav toliki novac (jer Yale ima

godišnje oko 8000 sophomora) rekao je: Od ljudi kao ja. Mi nismo bogati, ali odvajamo

koliko god možemo za svoj alma matter* (on je završio kollege na Yale-u). Rekao sam:

Allahu moj, sad znam zašto si dozvolio da ovaj narod bude moćan, a moj narod

nemoćan, sad znam zašto si dozvolio da ovaj narod bude gospodar planete, a moj narod-

ruglo ove planete! Ja sam vječito, kad god sam radio u Bosni, ljudima pomagao džabe,

činio im velike usluge i spasavao živote-džabe! Kupovao bolesnicima lijekove trošeći svoj

novac.! Neko bi se i zahvalio, a netko se nije ni zahvaljivao.

Kad god sam počeo kakvu akciju, a počinjao sam mnogo akcija u Bosni, prvi koji me je

izdao bio je onaj kojeg sam pomogao i prvi koji je okrenuo glavu bio je onaj koji je dobio

najviše. To se događalo i u Banjaluci. Nemojte se onda čuditi zašto smo izgubili svoj

prelijepi grad, svoj zavičaj i svoj grunt i zašto bijedno hizmećarimo* po svijetu živeći

imitaciju života! Sami smo sebi krivi! I kod Srba i kod Hrvata možete naći primjere slične

kao u Amerikanaca, ali u nas-ne, u nas hajiri* spadaju u našu slavnu prošlost, ne

spadaju u našu bijednu sadašnjost! Ako netko počne okupljati ljude za kakav hajir*, pa

nema čestitijeg posla, ali: - treba provjeriti i čovjeka i vidjeti njegove planove i njegovo

knjigovodstvo i postaviti mu kontrolu! Tako ćemo se spasiti od optužbi i krađa, a

pomagati se moramo jer pomažu se svi i drugačije nije moguće opstati! Smatram da

organizacija naših iseljenika postoji samo na papiru i-da odgovorim direktno na tvoje

pitanje-to nije to!

Kad su do

mene

1993/4 u

Zagreb

dolazili

naši iz

cijele

Europe na

razgovor i

po savjete

govorio

sam:

Braćo

From left: Ketul Shah, MD, from Changi General Hospital in Singapore; Chabner; McDougal;

ugledajte

se na

Židove.

U svakom gradu gdje vas ima par stotina ili hiljada, svejedno, organizirajte

svoju općinu. Općina je sociološki pojam i širok pojam.Unutar općine i na zemljištu

koje obuhvaća općina možete imati i džamiju i mekteb i druge škole, i svoje dućane i

čaršiju i halal* hranu i zadovoljiti sve svoje i vjerske i svjetske potrebe. Nemojte se

organizirati po džematima.Džemat ima vjerski karakter i vjersku oznaku i svodi se

uglavnom na vjerske aktivnosti. Vjera i džemat su osnove naše zajednice, ali vama je

sad živiti u Evropi. Teško ćete se prilagoditi katoličkom svijetu, u općini možete imati

fleksibilnu strukturu koju će zapadnjaci razumjeti i prihvatiti, a unutar nje vi ćete imati i

vjeru i život! Naravno, nisu me poslušali!

Neorganiziranost je muslimanska bolest!

Zbog nejmanja kriterija za vrednovanje ljudi, neorganizacije i nepoštenja smo i stradali!

Svako je sam sebi i najveći prijatelj i najveći neprijatelj! Niko nama nije kriv što većina

nas ne poštuje svoju knjigu nego u većine ta knjiga stoji negdje visoko na rafi i samo se

bajramom iz nje ponešto prouči, a u glavnom slabo razumije, i nitko nama nije kriv što

smo se udaljili od svoje vjere i što nemamo dovoljno pravih hodža kakve bi trebali imati i

što bježimo od svoje vjere od koje se ne može pobjeći jer onaj koji pobjegne-taj i strada!

Meni je jasno kakve su posljedice što mi ne poštujemo jedni druge, zašto mrzimo jedni

druge i zašto zaziremo jedni od drugih ? Ali, vidim da to nije jasno većini jer se većina

baš ovako ponaša ?

Nikad u povijesti Bošnjački narodni korpus nije bio neorganiziraniji, razjedinjeniji,

nesposobniji i nemoćniji. Jedni u SDA, jedni mimo SDA, jedni u SDP, jedni samo u

folklornim društvima, jedni kod žene u kućnom poduzeću, a jedni ni to-nigdje!

Organizacija naše dijaspore je nezadovoljavajuća! Ne treba puno pametovati. Otiđite na

web stranicu hrvatske dijaspore i sve će vam bit jasno!

Sada kad našim ljudima u iseljeništvu treba najviše pomoći jer su ranjeni i još uvijek i te

kako ranjivi, sad kad im treba najuža veza sa ostacima bivše domovine da se silom

prilika ne odrode i da se djeca ne odrode, sad kad su očajni od jada za domovinom kao i

ja, sad se ne radi skoro ništa! Nije dijaspora obući dimije i poigrati, i uz to svrnuti koji

kus* baklave, a nakon tog-svako sebi! Prava dijaspora je život u složnoj zajednici. Prava

dijaspora je sama za sebe država što znači složena organizacija koja traži sistem i

algoritam, a u ovoj situaciji u kojoj se nalazimo naša dijaspora treba postati naša

najvažnija država jer sad puno više za svoju domovinu možemo učiniti izvan nje, daleko

više nego li unutar nje!

PONAVLJAM DA BI BILO JASNO SVIMA, SAD JE DIJASPORA NAŠA GLAVNA DRŽAVA. OKO

11 MILIJUNA BOŠNJANA JE RASUTO PO BOŽIJEM DUNJALUKU, A SAMO JE OKO 2

MILIJUNA IZHAVEŠĆENIH, POKRADENIH, IZGUBLJENIH I POSVAĐANIH NJIH U NAŠOJ

BIVŠOJ DOMOVINI BOSNI!

Ribakoff; Hamza Mujagic, MD, from the University of Tuzla in Bosnia; Kaufman; Wen-Ming Chen, MD, from Taichung Veterans General Hospital in Taiwan; and Pedro Acuna, MD, from Colmena Golden Cross in Chile. - Foto: December 2, 2005

Tko je taj tko o ovim ljudima vodi računa. Ne

uzdate se valjda u nekakvo ministarstvo iz

Sarajeva! Šta mi na primjer u Bostonu imamo

od tog što je nekakav tamo svjetski savez naše

dijaspore u Londonu o kojem smo se mi

obavijestili iz novina! ?

Ko nas kad nazva, ko nas kontaktira, ko nas sa

čime upozna, da li taj savez zna da mi uopće

postojimo, kad se taj savez oglasi i napravi

bazu podataka o našim ljudima da se zna gdje

su i šta rade, kad taj savez nas odvede u

domovinu, kad taj savez pomože našoj djeci,

kad taj savez poče kakvu hajirli* akciju (da se

sagradi Univerzitet, bolnica, fabrika, škola, ili

naselje), kad kakve brošure, letke, diskove,

DVD i ostali materijal taj savez proizvede, kad i

kakvu to našu tradiciju taj savez ispropagira po

svijetu, kad i gdje u našim zajednicama po

svijetu taj savez šta organizira, izgradi i

napravi, kad se taj savez pobrinu za naše stare

i iznemogle u iseljeništvu, kad taj savez kome

od nas čestita Bajram, kad taj savez sprovede

kakvu anketu, kad taj savez organizira kakav znanstveni simpozij o našoj domovini, kad

taj savez pomogne da počnemo gradnju Ferhadije, kad taj savez uspostavi pravu

saradnju sa takozvanim vlastima u Bosni, kad taj savez ode u Banjaluku, Prijedor i

Srebrenicu razgovarati o povratku, kad se taj savez uključi u davanju novčane pomoći

ljudima da otkupe svoje kuće i zemlju i stanove, kad taj savez raspisa i dadne stipendije

našoj djeci, kad… čojče, pa ja bi mogao nabrajati ‘vako do prvih horozova?!.

Koga i šta se mi igramo i šta mi glumimo? Koga mi lažemo i varamo?

To što neko postoji na papiru, eto i mi imamo dijasporu, nema od nas nitko nikakve

koristi.

Skupimo se mi i smognimo snage pa postavimo prave kriterije i pravu organizaciju i

financijsku konstrukciju, postavimo ljude koji su to u stanju odraditi. Postavimo im

kontrolu i mehanizam da ih se može smijeniti ako ne urade i definirajmo mi sebi svoj

temelj, zacrtajmo cilj i razradimo taktiku i strategiju kako da dođemo do cilja a svakih tri

mjeseca provjeravajmo koliko smo bliže cilju, pa ako nismo odmah izanalizirajmo zašto

nismo, pa se mi pobrinimo za svoju djecu, a ne da mi s njima usamljeni a usamljena i

djeca glavinjamo, pa mi kao čvrsta organizacija otiđimo u Banjaluku, Prijedor, Mostar,

Srebrenicu, Zvornik pa mi otvorimo dijalog i borbu za povratak sa tamošnjim vlastima,

pa mi kao organizacija, bolje reći država, otiđimo malo u Sarajevo i udarimo nogom u

vrata i drmnimo šakom u stol usmrditim liziguzima koji samo odrađuju posao naših

neprijatelja i našu domovinu dokusuruju, a sve iz straha za stolicu i vlastitu guzicu, u

TOM SARAJVU IZ KOJEG OD KAD JE POSTALO NIKAD NAMA U BOSNI NIKAKVA HAJRA

NIJE DOLAZILO I U TOM SARAJVU GDJE SVATKO IMA SVOJE LJUDE, SAMO MI NEMAMO

SVOJIH LJUDI!, takav bi ja svjetski savez dijaspore poštivao i u takvom radio, a ovo, ovi

nabadaju k’o Zulfo po bostanu!

Svaka narodna izreka je krvava istina a svi Bošnjani zaboravljaju izreku: ZBOGOM

BOSNO ODO’ U SARAJVO!!!!!

(nastavlja se...)

Objašnjenje upotrijebljenih arhaizama i drugih izraza u tekstu: * ahbabluka = od tur riječi; ahbaplik = drugarstvo * ajetul' kjursiju = ajjet iz Kur'ana časnog - uči se na svakom namazu na sedždi * akinđija = elitna carska jurišna konjica * alma matter = po pitanju Alme; (nl. de kwestie van Alma)

* bihuzurli = onaj koji nekoga uznemirava * dalkilica = gola sablja * džahili = neznalice * ezijjetiš= zanovijetaš * fitr = obavezno davanje siromašnima za vrijeme mjeseca ramazana * General Hospital = glavna bolnica * hajir = dobro djelo * hajirli = sa dobročinstvom, sa dobrim djelom * halal = oprost, dozvoljeno po šerijatskom zakonu * hizmećar = onaj koji nehumano koristi tuđu radnu snagu, izrabljuje druge... * hizmećarimo = služimo nekome, radimo za nekoga teške poslove * iladž = tur. lijek * izhavešćenim = polulud * consultant = eng. savjetnik * kus = slatki zalogaj * nafakali = od tur. riječi: nafaka = alimentacija, izdržavanje * nijjeta = namjera * sadaka = tur. milostinja * serhat = drugo ime za Cazinsku Krajinu * sergija = ot tur. riječi: sergi = skupljanje dobrovoljnih novcanih priloga pred dzamijama * sophomore = (eng. student 2 god.) * šerbet = tur. şerbet, arap. šärbä; piće od pečenog šećera, slično čaju * valija = arap. wali, tur. vali = guverner, carev namjesnik * zort = tur. zort arap. dart strah, plašljivost * Eugene Ribakoff = Predsjednik američkog Jevrejskog Komiteta, upravlja zajedničke aktivnosti u više od 50 zemalja izvan Sjeverne Amerike. Ribakoff dodjeljuje stipendije za programe u okviru Jevrejskog Komunalnog servisa za rad, pripremu i motivaciju ljudi za životno važne poslove. Dodjeljuje stipendije i nagrade za studente i trening za nadarene ljude da bi se pripremili za vodeću poziciju u zajednici. 09.03.2006.

Intervju: Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ

"SAMO HRABRO BRAĆO MUSLIMANI-I NA NAŠOJ I ČETNIČKOJ STRANI"! (II) RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

GUŠIĆ: Eh, rekosmo da ćemo ići s pitanjima unazad. Dakle, kako si dospio u

Tuzlu i kakve utiske nosiš iz tog grada, nakon više od jedne decenije boravka i

stručnog rada u njemu?

DR. MUJAGIĆ: Iz Banjaluke sam izašao u

junu 1993. godine i koridorom sproveden u

Beograd. Bio sam pod tako zvanom

'zaštitom' Svjetske Zdravstvene Organizacije

i Ujedinjenih Naroda i nekakve agencije

State Departmenta i značajnih ljudi iz

zapadnog svijeta, a sve to skupa nije

vrijedilo ništa. Šta sam preživio i tko me je i

kako sproveo, bi se mogla napraviti makar

dva svjetska best seller filma. U Beogradu u

USA ambasadi gdje su me čekali mi platiše

hotel gdje sam prenoćio, dadoše vizu,

avionsku kartu za Washington i rekoše:

"Profesore, pravac Budimpešta pa u

Washington gdje vas čekaju vaši sa kojima

ste radili, vaše radno mjesto, vaša ista soba,

ista kuća u kojoj ste stanovali i najbolji

imigracijski advokat. Umjesto u Washington,

otišao sam u Zagreb gdje sam oko 2 godine

ranije poslao Đulbeharu i dvoje dječice.

Mojoj kćerki Semini je bilo 5 a mom sinu

Tariku Sabitu 2.5 godina. Đulbeharu i djecu

sam sa zadnjim valom arapskih studenata

poslao avionom u Beograd sa 1.500

njemačkih maraka koliko je iznosila naša

ušteđevina. Ja nisam htjeo otići, htjeo sam

se boriti do zadnje sekunde. U Banjaluci je živilo oko 65000 Bošnjana muslimana i

smatrao sam da ako to uspjednem organizirati, da nas nitko neće moći klati i ubijati.

Prevario sam se ! Da mi je dok me Allah ne pozove sebi uspjeti nas organizirati ! Inače je

za mene jedan od scenaria bio " da me se ubije u pokušaju bijega". Od mog stana gdje

smo godinama prije 1990. bili pod prismotrom do aerodroma su nas pratili agenti kao i

na aerodromu njih dvojica i nisu se ni krili. Sjećam se samo očaja i jada u Đulbeharinim

očima kad je to "skužila". Kad sam ostao sam osjetio sam olakšanje. Veliku količinu

raznovrsne hrane koju smo bili spremili u podrumu sam u toku 15 dana razdijelio po

Hisetima i Gornjem Šeheru, pokupio sve što sam mogao iz stana i strpao u kamion i

poslao u Zagreb. Znao sam da sam meta broj jedan, znao sam da sam kurban, bio sam

spreman i nije me bilo strah, dapače. Ali, o tom potom. Ostavljam banjalučku priču po

strani jer je duga i žestoka, a u intervjuu nema mjesta za sve. Može biti bi bila dobra

ideja da ti je ispričam pa objavi kao knjigu. Liječio sam se ilegalno po Zagrebu 8 mjeseci

od raznih povreda iz Banjaluke. Slomljena rebra, smrvljen kralježak, ozlijeđena jetra i

bubrezi, krvav urin i krvava stolica, probijene bubne opne, krvarenje iz želuca, itd, itd.,

pa poslije zaredaše sekundarne bolesti kao posljedica povreda,upala pluća, gastritis, itd.

Kad prva 'tica možedne natrag u Bosnu, zaputim se i ja sa mojim jaranom Edhemom koji

je bio šef tuzlanskog logističkog centra u Zagrebu. Taj sam put i dolazak u Tuzlu i doček

braće Tuzlaka također opisao u knjizi jer su i put a posebice doček jedinstveni, čak i za

muslimane ! Kad nas na prilazu Mostaru zaustavi mlad uredan i lijep momak i nazva

selam ja slatko odvratim i nekakvo me sunce obasja. Kasnije na skeli preko Neretve se

hvali Sejfo Tokić kako je urezilio momka što mi je nazvao selam, a meni nesta sunca i

smrče mi se. Kad se mašismo brda iza Konjica ja poče razaznavati krajolik, njive, živice i

šljivike i poče plakati. "Evo nas, Edo, reko' u našoj Bosni, među svojim muslimanima.

Ustavi kola da klanjamo dva rekata namaza jer ulazimo u džennet, Bosnu,usprkos

svemu"! "Ha, ha, reče Edhem, tek ćeš ti doći među svoje muslimane! Ja ništa ne

shvatih"!

U Tuzli su me dočekali-po tuzlanski. Nisu me htjeli primiti na posao u Kliničkom centru

bojeći se mene da im ne zasjenim njihov lokalni image i ugled, a ne htjedoše me primiti

niti na Medicinski fakultet iz istog razloga. Ja sam tad u Tuzli shvatio tko i šta su

muslimani u Bosni i shvatio sam zašto smo izgubili skoro sve i zašto ćemo izgubiti sve. Ja

sam iz Zagreba zvao ljude po Sarajvu nebil' se kako tamo mogao zaposliti, ali me

serajlije po serajskom običaju vodali 'ko 'vola oko stola' i obećavali i lagali i varali, dok

nisam saznao da Alija ne da meni u Saraj'vo ! Najviše je lagao po funkciji tadašnji dekan

Medicinskog fakulteta u Serajvu drug Mulabegović, a po stvarnom zanimanju čitava

života-potrčkalo. Međutim, drug Mulabegović za zasluge tjeranja Hamze i Hamzi sličnih

zaradi od SDA mjesto rektora serajskog univerziteta, pa svejedno što osramoti i Bosnu i

narod sa svojim milionskim krađama, to partijski drugovi zataškaše i danas je drug

Mulabegović direktor Farmakološkog instituta na Medicinskom fakultetu u Sarajvu, ali se

ne miješa u taj posao. I dalje obavlja ono jedino što zna-ulizivanje i hizmećarenje, uz

konjak ako ikako može ! Kasnije sam saznao da ja u Tuzlu još nisam bio ni ušao a već je

bio dat alarm i drug Alija u Serajvu znao da dolazim. Došao je nakon 7 dana i napravio

sastanak sa lokalnim SDA rukovodstvom. Na pitanje, evo došao Hamza, šta ćemo s njim,

moj bivši jaran Aljo izjavi ovo: 'Čuo sam da je jako dobar stručnjak. Dadnite mu

kakav poslić da radi i pustite ga da živi kao bijednik. Učinite sve i nedajte mu da

se bavi politikom' !

Ovo mi je rekao čovjek koji je bio zadužen za Aljino obezbjeđenje i koji je na tom

sastanku, kao partijski drug, sjedio do druga Alje i koji je kasnije, kao vjeran sluga, dobio

visoko mjesto u našoj policiji. Ne mogu ti dovoljno opisati koliko su Tuzlaci radosno,

marljivo i žestoko počeli odrađivati posao onemogućavanja i ubijanja Hamze Mujagića,

došlje iz Krajine! Ne iznosim mnoge nevjerovatne i plačno-smiješne zgode, nego samo

želim kazati da dok sam bio u Tuzli da su vrijeme i situacija bili takvi da sam tom gradu i

svojoj domovini mogao bitno i značajno pomoći ! Sve je to odbijeno. Bio sam našao

čovjeka, gospodina Erika Shustera, koji je u Njemačkoj i Švicarskoj vlasnik triju bolnica

kojeg sam dva puta dovodio u Tuzlu i koji je bio voljan investirati 30 milijuna maraka da

napravimo kliniku za rak. Projekat su onemogućili Bajazid Jašarević, premijer Kantona i

Zehra Dropić, tadašnji i sadašnji šef prostornog uređenja i, interesantno, drug Selim

Bešlagić. Klinika se je trebala graditi u Slavinovićima. Dok sam kao Visiting profesor

boravio na Univerzitetu u Marburgu moj jaran iz ranijih dana iz Drezdena prof. Dr.

Andreas Neubauer koji je sad tamo šef Onkologije mi je ponudio svaku pomoć i o tome

postoji pismeni dokaz. Čovjek je rekao doslovce ovako: 'Reci šta ti treba' ? "Oprema",

rekao sam. Odvede me u podrum gdje su njemački pedantno bili naslagani redovi od

laboratorijskih instrumenata do uređaja za radioterapiju. Rekao je: " Evo, ako hoćeš uzmi

sve pod ruku i nosi odmah". "Dok se snađem za transport", rekao sam. Čovjek me je

čekao 8 mjeseci. Projekat saradnje sa Marburgom su direktno onemogućili Teufik

Tulumović, tadašnji direktor Kliničkog centra i Ahmed Halilbašić, koji je doduše tu bio

sasvim sekundaran, dekan Medicinskog fakulteta. O ovome postoje pismeni tragovi.

Pretpostavljam da su im naredbe dolazile iz Sarajeva. Godine 1997. sam iz ove ustanove,

gdje sam sada, mogao dobiti pomoć kakvu sam želio. To je odbio dekan Ahmed

Halilbašić. Kad sam ga pismeno molio (postoji pismen dokaz) da mi da samo slobodne

dane da odem do Bostona i uspostavim suradnju-nije odobrio, iako nisam tražio ni

dinara! Doduše, kasnije me je, poslan od drugih, pokušao kupiti da budem predsjednik

MBO! Smiješno, predsjednik stranke koja je na moju inicijativu osnovana, koju su

upropastili i koja je bila ništa drugo doli ruglo, što sam mu i rekao. Ja sam na koncu

napisao pismo Tulumoviću i zamolio ga neka svoj strah od mene i svoju mržnju ostavi po

strani, ali za dobrobit države ovaj se projekat mora uraditi. Nisam nikad dobio odgovor,

ali mi je drug Halilbašić prenio poruku da se drug direktor plaho ljutio na moje

bezobrazno pismo i da, dok je on direktor, taj se program neće nikad ostvariti. Moje

jedinstvene tuzlanske doživljaje sam posebno opisao. Iz vremena kad su po Tuzli padale

granate navodim još jedan događaj zbog tog što ilustrira kako Amerikanci, nažalost, nisu

imali s kim komunicirati i kako je na svih nas, zbog primitivnih balija na vlasti, nabačen

taman pokrov rugla i sramote. Tačno se više ne sjećam tko me zamoli da pomognem jer

je u Tuzlu bio došao značajan čovjek, a nema s kim razgovarati. Odem u Klinički centar i

odvedu me na Vaskularnu hirurgiju. Tamo mi se predstavi čovjek imenom Guy Mayo ( za

onog koji poznaje USA imena čudno i ime i prezime) i reče da je profesor povijesti na

Harvardu, da zna za mene i da je došao kao humanitarac poslat od američke vlasti da

vidi šta se može pomoći. U sobi su bili vojni komandant grada, dekan Medicinskog

fakulteta, još netko kog se više ne sjećam i kasnije dođe rektor Tuzlanskog univerziteta.

Ja predstavim čovjeka ljudima okolo i kažem zašto je došao, zamolim ih da opišu

situaciju i kažu svoje mišljenje. Reče komandant grada: "Doktore, reci ti nek' on jede

govna ! Ja ovdje stradavam pi..a mu materina ! Po nama granate padaju, a gdje su oni

bili dosad"? Ne prevedem doslovce, nego kažem čovjeku da ljudi misle kako američka

vlast kasni. Mayo počne objašnjavati sklop situacije pa spomenu Jasushi Akashija kao

našeg velikog neprijatelja koji u UN koči sve, pa kad on reče opet Jasushi Akashi a drug

dekan kaže: "Ha, ha, ha, jel' ba, Jashusi Akashi, ja vaši ja naši, nego de ti jarane zapali

jednu "! Ulazi rektor Univerziteta i ja kažem: "Gospodine rektore, ovo je čovjek poslat od

USA vlasti, da vas upoznam". Kaže rektor: 'ma, jebo ti njega, goni ga u pi..u materinu!

Je.. mi se i za njim, odoh ja tražiti svoju ženu negdje je ovdje na pregledu". Pogledam

oko sebe i vidim u trenu svu bijedu Bošnjana muslimana!

Kažem čovjeku: 'time to call it off, my friend. Those folks are not proper partners for

you. We shall organize another meeting' ("vrijeme je da završimo s ovim, prijatelju. Ovi

ljudi nisu odgovarajući partneri za tebe. Organizirat ćemo novi sastanak").

Čovjek se nasmija, pogleda ljude oko sebe posprdno, diže se i ode. Zamoli me da dođem

sutra u bolnicu na isto mjesto. Našli smo se i izašli vani pred ulaz.

Čovjek reče: "What fabulous idiots ! Donkeys, donkeys ! They don't have enemies. They

have themselves ! Come with me, your place is not here among idiots. You don't belong

here" ("Koji nevjerovatni idioti! Magarci, magarci!!! Oni nemaju neprijatelja, oni imaju

same sebe! Pođi samnom, tvoje mjesto nije među ovim idiotima! Ne pripadaš ovdje"!).

Odbio sam jer sam rekao da ga razumijem, ali da moram ostati. Čovjek je ponovio

rezultat mojih 18 godišnjih istraživanja i pisanja knjige; da mi nemamo neprijatelja, nego

da mi imamo sami sebe! Zadržao se još sedam dana u Tuzli skupljajući podatke,

organizirajući tako zvani kurs iz govornog engleskog jezika i potom otišao. Poslije sam

provjerio, nije nikad bilo nikakvog Guy Mayo profesora povijesti na Harvardu. Ime je bilo

lažno. Čovjek se na našem rastanku odao, skoro besprijekorno je govorio naš jezik! Bio

je, naravno, u specijalnoj službi i snimao u Tuzli psihički profil stanovništva. Podaci su

otišli gdje treba. Zašto spominjem ovaj bijedan događaj? Zato što kako god su u Tuzli

sposobno i pametno kontaktirali sa ljudima iz zemlje gdje se sve odlučivalo, tako i gore

je komunicirala i naša vlast u Sarajvu!! Čemu se, onda mi imamo čuditi što je loše

mišljenje o nama?! Čovjek nije poslao izvještaj spominjući mene, jer ljudi kao ja su u

Bosni anomalija! Čovjek je podnio izvještaj o ljudima koji su vodili Grad i Kanton. U

najkritičnije vrijeme kad su se donosile odluke sa dalekosežnim posljedicama za narod i

državu guverner tada najvažnijeg kantona-Tuzlanskog je bio čovjek koji nije znao ni

shvaćao ništa. Mi smo ga istjerivali iz tadašnje SDA! A tadašnjeg rektora 'naše' vlasti kao

zavidno nepismena i pokvarena, baš po našem ćeifu, po četvrti puta izabraše za rektora.

Rektora sa pozicije smijeni šefica Tuzlanskog ureda OHR-a kao najpokvarenijeg i

najkorumpiranijeg čovjeka u Kantonu. Šefica OHR-a zbog tog izgubi posao. Smijenjenog

najkorumpiranijeg čovjeka i nepismena rektora SDA preko noći izabra za zastupnika u

Federalni parlament! Narod sve to s razumom smatra potpuno normalnim i sve to

potvrđuje! Čemu se mi imamo nadati? U šta da se mi uzdamo? Pa samo po ovom

bijednom postupku, od stotina njih, je SDA koju smo nekad sa toliko čestitog patriotizma

i toliko nadanja ustoličavali, JE IZDAJNIK SVOG NARODA! U Tuzli je inače u potonjih 80

godina pravilo koje nepromijenjeno važi i sada da bilo ko na kakvoj važnijoj funkciji mora

biti srbski čojk! Inače, što se tiče mog zaposlenja, vodio sam još dva tri razgovora u

tuzlanskoj općini a nakon svakog od njih me je u Iljazovićevoj slastičarni limunadama

oporavljao od šoka moj jaran Edhem. "Dojde l' ti Hamza među svoje muslimane", reče

Edhem nakon zadnjeg takvog razgovora. "Sad vidim da sam doš'o", reko' ja!

Zadnje što sam

uradio bilo je da

sam napisao

tekst na dvije

stranice, opisao

šta ih čeka i šta

bi trebalo uraditi

da se sve to

preduhitri. Sa

tekstom sam

obišao devet

najvažnijih

mjesta u gradu i

natjerao

devetericu ljudi

da se potpišu da

su primili tekst.

Tamo gdje nisam

našao

odgovarajućeg

druga, potpisale su se drugarice sekretarice. Taj dokument čuvam u svojoj građi za

knjigu. Nadam se da ga Đulbehara, kontrolor moje savjesti i moj najoštriji recenzent-nije

bacila! Nisu ništa shvatili i ništa uradili! Dešavalo se sve kao što sam bio predvidio, ali

nitko nije poduzeo ništa! Propast muslimana u najvažnijoj preostaloj regiji je odrađivana

nesmetano. Najgore mi je bilo što su me istim pogledom gledali i insan i hajvan! Nakon

negdje oko 7 mjeseci održa jedan moj poštivalac govor na Medicinskom fakultetu i reče

da je svjetski zločin to što meni rade, pa zaprijeti sudom. Zbog straha od tužbe-primiše

me na posao. Dadoše mi prašnjav sobičak 3x4 u koji nisam mogao smjestiti ni desetinu

svojih knjiga. U tom sobičku sam i danas kad boravim u Tuzli. Jaranu sam se odužio

deseterostruko, ali sam mu rekao da mi nije napravio nikakvu uslugu. Živiti među

Tuzlacima u Tuzli-nije život, to je mučenje!. Primitivizam i neznanje su majka i otac svih

zala! Trideset godina su duga moja nastojanja da pomognem ljudima u tom gradu jer je

tamo epidemija raka, a i dosta moje familije živi tamo. Trideset godina napada i trideset

godina obrane! Trideset godina tuzlanskih odbijanja i ponižavanja! Rezultat: Neki od

drugova su umrli i druga Alje više nema, većina tuzlanskih glavonja koji su me

onemogućavali su umirovljenici i hodaju po Tuzli nebil' sreli koga da ih pozdravi. Ja sam

više izvan bivše domovine, nego što sam u njoj, a ustanove za rak-nema. Kome i kakvo

dobro su učinili ti ljudi i kakav je to tuzlanski narod koji, bez obzira na režim, uvijek

takve ima na vlasti?! Kakvu na koncu korist vidiše ti ljudi što me onemogućiše?! Kakva

od tog bi korist za narod? Ništa i nikakve koristi. Šteta-ne, štetu nitko ne spominje ! Nije

važna šteta koliko je važno uživanje u mržnji kad osjetiš brata muslimana ?! Nemaju

toliko mozga da shvate kolike to posljedice ima po narod i državu. Doduše, nema više ni

naroda, niti države! Tko je kad još u Bosni mislio na posljedice-nikad i nitko! Kad god se

vratim treba mi po 7 dana psihičke pripreme da uđem u zgradu Medicinskog fakulteta,

zgradu, jada, nerada, očaja i ogovaranja gdje bi se od istraživačke opreme i istraživačkog

rada trebalo sve slamati, a gdje su, osim otaljavanja nekvalitetne nastave (jer se nema s

čime) glavna zanimanja glasnozijev i zjalobac i gdje trebaš svakodnevno pažljivo

razviđati tko s kim taj dan govori, tko s kim ne govori, tko je s kim posvađan, tko je s

kim dobar, tko je kome 'šta uvalio, itd. Kad sam prije 25 godina iz Washingtona dolazio u

Tuzlu ašikovati sa Đulbeharom bio sam zaprepašćen što je ona kao biokemičar u svojoj

sobi umjesto instrumenata imala stol, na stolu svesku i olovku i na pendžeru saksiju sa

ljubicama. Danas, nakon više od 25 godina Đulbehara kao biokemičar ima u svojoj sobi

stol, na stolu svesku i olovku i na pendžeru saksiju sa ljubicama. Ooops, pardon, ima

izmjena! U sobi su još jedna saksija sa oleanderom što joj je dala moja sestra i polovan

kompjutor na stolu što smo dobili svi, a za te je kompjutore sad na sudu u Tuzli tužba i

rasprava zbog krađe prilikom kupovine. Nije naše siromaštvo u džepu. Naše je

siromaštvo u praznim glavama nesposobnjaka koji nas vode i onih što za njih

glasaju.

Hamza je imao prilika i molio Tuzlake da im pomogne, ali = Hamza je bolji i Hamza se

borio za domovinu i svašta govorio i-zato Hamzu treba ubiti! Ja sam izbjegao tri SDA-

ovska atentata, a i danas u Sarajevu živi čovjek koji je došao plačući u sjedište tadašnje

MBO i rekao pred svima (bili su prisutni i Adil i Tunjo)' da je dobio naredbu da povali i

ubije Hamzu Mujagića, ali da on čovjeka poštuje i da to ne može učiniti. U Tuzli živi

čovjek koji za ovo zna! Drugi je atentat trebao biti u jednom selu kod Gradačca, na

proklanjavanju nove džamije, gdje sam bio pozvan i gdje sam imao mnogo pristalica, a

treći u Tešnju na Skupštini SDA gdje sam se trebao pojaviti, ali me fizički spriječiše braća

Švrakići i moj rođak Tunjo. Ovaj puta je on mene uhvatio za prsa i rekao da će me u

Tešnju ubiti ako odem! Kasnije sam saznao da su bili spremni petorica Sandžaklija da me

ubiju. To mu ga dođe kao muslimanska nagrada što sam išao u Sandžak i probijao srpske

policijske barikade. Inače, Skupština SDA, sazvana da se izbaci nas trojicu, je bila

zakazana u Gradačcu, ali su tamo ljudi iz poštivanja prema meni, odbili to uraditi!

Izdajničku Skupštinu jada i srama su organizirali moji Tešnjaci i to oni koje sam ja

podučavao politici i kako će govoriti, skupština je namjerno organizirana u mom rodnom

mjestu i ja to Tešnjacima nikad neću zaboraviti, niti oprostiti! Jest, Alija i kompanija su

bili verzirani u uklanjanju opasnih protivnika ! Iako sam sadašnjeg direktora Kliničkog

centra i njegova pomoćnika učinio ljudima jer sam prvom dao magisterij u šake, a

drugom omogućio da postane redovan profesor,oni u Klinički centar umjesto mene

dovedoše pravoslavca iz Beograda koji je rodom iz jednog sela kod Bratunca. Čovjek je

od mene u Zagrebu učio zanat iz tumorske imunologije. Nije me došao ni pozdraviti.

Čovjek uradi transplantaciju koštane srži na način kako se je to u svijetu radilo još pred

20 godina, a Tuzlaci to hvale kao svjetski uspjeh ! Da su imali pameti i pustili me da

radim danas bi u Tuzli imali Onkološki centar makar evropskog ugleda. Ne pustiše me i

nemaju ništa. Ono što rade i kako rade-bolje je da ne rade. Samo hrabro braćo

muslimani-i na našoj i četničkoj strani!

I tako, danas sutra, dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom, drugovi

dekani, drugovi rektori, drugovi prorektori, drugovi direktori i poddirektori bolnice,

drugovi lokalni političari, drugovi političari iz Sarajva, ponekad pošalju uvredljive izjave,

puno češće onemogućavaju sve gdje mogu, a mogu svugdje - e, neće on, neće on, more

crni ciganin, samo ne on makar crk'o, drug premijer Kantona, neki od ministara i sve

redom onemogućuju gdje stignu, udaraju gdje stignu, vrijeđaju kad stignu, jallah, udri

majku mu, makar to mi muslimani znamo, ako ne znamo ništa drugo i ako ne smijemo

drugima ništa smijemo svome, udri jakako ……

Centar kulturnog, znanstvenog i svakog drugog oblika života u Bosni je birtija, a u

bosanskoj su se birtiji uvijek sve važne stvari rješavale ili uz masnu ovčetinu i jahorinski

čaj (vruću šećerli rakiju) ili uz kolac i čakiju kad se u birtiji zatvore vrata i utrne fenjer,

jašta.

Život u Tuzli na neprijateljskoj teritoriji među muslimanima za koje sam se toliko borio

zahtijeva brižno planiranje svaki dan i ja i Đulbehara planiramo svaki dan, jer svaki dan

valja hodati i probirati kao kroz minsko polje da ne nagaziš, neuzubillah, jer ako nagaziš,

heh, u Tuzli ne eksplodira odmah. Jok. To je amaterski. U Tuzli, koja je svjetska

prijestolnica primitivizma i gdje od svih škola jedino funkcionira 'visoka škola muflizluka,'

eksplodira nakon šest mjeseci, ili godinu. Odnekud te netko udari iza leđa a tebi se

zanebesa, ne znaš ko te je udario, ne znaš s koje strane dolazi i gdje da se okreneš, a

nisi se ni okrenuo netko te s druge strane dočeka i tako se vrtiš u krug i tako se svi

vrtimo u krug u šejtanskom kolu koje u moru zavisti, mržnje, primitivizma i neznanja

vuče u crni bezdan i oni misle da propada Hamza i s njim njegovi, a propadaju i oni i

propadamo svi! Jer, eno ih ima ih sad bivših funkcionera, bivših direktora, bivših

političara lunjaju po Tuzli, tražeći osmijehe na licima ljudi, bez imidža i bezlični ne zna se

za njih ni u tuzlanskoj čaršiji. Prije šest godina kad se je birao rektor Tuzlanskog

Univerziteta neki od političara iz Sarajva me silom natjeraše da se kandidiram. Doslovce

su me proganjali i primorali! Ja sam znao da nemam nikakve šanse, baš nikakve, iako ja

zaista nemam konkurencije, ali to ne igra nikakvu ulogu jer u Bosni i u Tuzli, na ničijoj

zemlji, vrijede muslimanski kriteriji. Ovi iz Sarajva rekoše da ja imam šansu jer će se

poštivati međunarodni kriteriji kvaliteta rada! I prijavih se ja. Bez da sam tražio iz USA je

otišlo pismo potpisano od petorice ljudi koji su jedni od onih što vode nauku ove zemlje.

Pismo je otišlo u sjedište OHR-a u Brisel, u Sarajvo i u sjedište OHR-a u Tuzli. Nisu ni

prstom mrdnuli. Bi izabran najgori kandidat. Umjesto da ostvari međunarodne kontakte,

programe i omogući ljudima istraživačke projekte, on se bavio premetanjem stolica,

farbanjem zgrada i organiziranjem svog lobija. Sad je taj čovjek bivši rektor kojeg sa te

pozicije koju je 4 godine nezakonito držao-skinuše tek na sudu. Druga rektora nismo

birali mi, univerzitetski radnici, kako bi trebalo biti! Druga rektora, čiji su najveći

znanstveni doprinosi uništavanje opasnih protivnika i podmićivanje, su izabrali Edhem

Bičakčić, Hasan Čengić i tuzlanske hodže! Međunarodni gazde se brižljivo staraju da nam

šta ne uzfali, nesmije faliti ni plaća od kojih se nemere živiti, demokratije poznate samo

gazdama, ogovaranja, ni špijuniranja, ni prijavljivanja, ni krađa, ni odabira najgorih, ni

uvreda, a sve za naše dobro brižljivo se brinu da tako i ostane, a posebno se brinu da

isplažena jezika preživljavamo od plaće do plaće, a plaće kasne i nikad ne znaš hoćeš li je

i kad dobiti ! Kako ne bi, bolan, drug visoki predstavnik, poslije republike četničke u

Bosni najveća sramota za Bosnu, prima plaću od naših para i naših zarada, ali dok je

Hamzina plaća 850 KM-ova njegova je 45000 KM-ova, a sa dodacima i preko 50.000 KM

mjesečno, a gdje li džabe hoteli, džabe prijevoz, džabe kuća na Jablaničkom jezeru,

džabe hrana, džabe novac sa tajnih potplaćivačkih lista i džabe jeftine bosanske cure

(sve sama djetetina, babo i majka na rukama odnjihali, a najveća cijena 100 KM po curi i

po danu) i prima je u Eurima, a drži u austrijskoj banci i tako on, tako i sva njegova

gamad, ispričavam se, suradnici, banja, banja, i međunarodni ološ-isluženi, ostarjeli,

pomatuhiti i promašeni političari, svjetski lupeži, promašeni biznismeni, bivši i sadašnji

CIA-si i MI-5-ovci, narkomani, frustrirane gospoje i gospojice, svjetski šljam s kolca i

konopca-uživa; plaće do nebesa, hrana ukusna, hoteli jeftini, cure Bošnjanke podatne, a

balije plaho slušaju-milina ! U Bosni drma Bošnjački drmeš, kolo se okreće svaki dan,

nekad je kolovođa bio drug Aljo, pa ga naslijedi Bakir babin, a kolovođa vodi kolo kako

gazda hoće jer ako nije kako gazda hoće, kako reče drug Aljo-nemereš gazda zavrne

ruku, gazda udara po ušima i kurve kolo vode a kopilad se u kolo hvata, a gdje kurve

kolo vode a kopilad se fataju tome cigani oko kuće leću, a gdje cigani oko kuće leću tome

će kuća na raboš! Teško li se onom kome drugi u njegovoj avliji reda pravi !!!

Jadni mevlana Hamza Bošnjanin i mevlana Gjulbehara Bošnjanin s njim i njihova djeca i

njegove sestre s njim. Svi se borili za državu Bosnu, a izboriše se samo za crnji i

čemerniji život ! Mevlana Hamza Bošnjanin je naravno u potonjih 11 godina kukavna

života na neprijateljskoj teritoriji u Tuzli u minskom polju uz veliki trud braće muslimana

da mu nikakva zla ne manjka i uradio što šta, iz svoje struke i postigao što šta iz svoje

struke uz svoj krvav trud i veliku pažnju političara i države, a kad te političari i država

paze i prigrle-kosti ti pucaju. Mevlana Hamza Bošnjanin je u potonjih 11 godina pozivan

na mnoge kongrese, ali ne ode ni na jedan jer za Hamzu Bošnjanina, iako mu drugi

plaćaju, dozvole odlaska nema, kad drugi ne plaćaju i tako para nema, a za one u talu i u

politici para ima makar da ih nitko i nikad ne zove, ali svejedno treba malo otići i zjalati

po svijetu. Među muslimanskim funkcionerima novog vala najpopularniji su sportovi

češomud, glasnozjev i zjalobac ! Hamzu Bošnjanina svake godine zovu u Boston, ali

Hamzi u prosjeku treba po pola godine vremena da bi se odhrvao dobrim željama braće

muslimana i izborio da ga puste iako ih to ne košta ni dinara! Prošle godine su me na

primjer iz Harvarda zvali da pišem o antitumorskim lijekovima za u svijetu čuvenu

farmakologiju Goodman and Gilmann, al' braće tuzlanskih muslimana bi strah da mi se

šta u putu ne desi il' da mi ko ne načvara-pa me ne pustiše ! Eh, mevlana Gjulbehara,

šta je ona skrivila? Eto ja znam svoju krivicu, borio sam se za domovinu i protiv mufliza,

ali što nju progone? Mevlana Gjulbehara je najbolji student svih vremena na

Farmaceutskom fakultetu u Sarajvu, srebrne značke, zlatna značka, odličan i originalan

magisterij, doktorat vrijedan dva doktorata, radovi po inozemstvu, citirana po svijetu,

jah, ali-žena ima mahanu! Uortačila se sa mevlana Hamzom Bošnjaninom. Kud naleti na

njega ljudi, kud ovarisa na njega k'o na šejtansko kolo! Gjulbeharu su u potonje dvije

godine tri puta pozivali da drži plenarna predavanja na međunarodnim kongresima što je

čast od državne vrijednosti koja se rijetko kome ukazuje, ali-Gjulbehara nije mogla otići,

za Gjulbeharu nema sredstava. I sad je Gjulbehara pozvana da drži predavanje na

svjetskom onkološkom kongresu u Washingtonu, ali, jeli-nema se, nemere se, šta, ba,

ko, ba, nije iz naše klape, nije u talu, ne spada među nas, ko, ba, jel' Hamza, marš, goni

to ba! To što je Gjulbehara već devet godina docent, a ima uvjete bolje od redovnih

profesora i što su je u napredovanju prestigli i njeni bivši studenti, to je odradio drug

bivši rektor da pomogne kvalitetno kadru na tuzlanski način, to-tako treba, to je tako po

našim balijskim tuzlanskim standardima. Javno se ispričavam Gjulbehari što stradava

zbog mene, žao mi je! Briga za SDA stručnjake koji munjevito diplomiraše, pokupovaše

magisterije, doktorate i koji preko noći postaše partijski poslušni profesori ("deder, da si

mi dijetu dao desetku, nemoj da ja lanem") je sasvim drugačija. Iako njih nitko nigdje ne

zove osim kad se komada domovina, oni hodaju i zjalaju po svijetu. Da malo vide svijeta.

Onaj tko ode drugu tuzlanskom bivšem rektoru i s njim se dogovori i postane njegov

sluga, doušnik-taj napreduje, jašta! Tako tuzlanske vladajuće familije koje desetljećima

uništavaju i grad i jadan svijet uživaju uništavajući i sebe nesvjesni toga. I to je vrhunac

muslimanske tragedije. Kad sam živio u Zagrebu-nije bilo tako, nisu me volili, ali su

poštivali moj rad i bilo je bolje. Kad sam živio u Banjaluci-nisu me volili, ali su poštivali

moj rad i bilo je bolje. Zbog takvog stava Hrvati imaju državu, zato Srbi imaju i Srbiju i

Srbsku drzavu u Bosni i zato muslimani, zbog sarajskog i tuzlanskog stava- imaju bivšu

državu Bosnu i žive na ničijoj zemlji u svojoj bivšoj domovini!

Allah je i Bosni i Tuzlacima dao izobilje ovosvjetskog bogatstva. Tuzlacima je dao sol i

ugalj i naftu. To je bogatstvo na kojem je nastala moderna civilizacija i umjesto da Tuzla

bude bolja od Bostona, Tuzla je rupetina koja neće postati grad ni za stotinu godina.

Tako mu ga je to. Irak ima naftu najbolje kvalitete na svijetu i najveće zalihe na svijetu.

I umjesto da od silne zarade naprave džennet u svojoj državi i da pomognu svom

muslimanskom svijetu, napraviše džehennem od svoje države i odmogoše svemu

muslimanskom svijetu! Katarski šejh Al-Tahni dade 150 milijuna Bostonu, ali ne dade

Bosni! Samo hrabro, braćo muslimani-da li znate na čijoj ste strani!

ORBUS: Dok si živio u Banja Luci, bio si i politički aktivan. Naime, 7. jula 1990.

postao si prvim predsjednikom Glavnog odbora SDA Banjaluka. Zašto si se

uopće opredjelio da se politički tada aktiviraš i jesi li tada bio svjestan s kim

ulaziš u mutne političke vode? Malo je, ipak, simptomatično da si se prihvatio

funkcije u toj Stranci, a nisi bio na njihovoj osnivačkoj skupštini u Sarajevu niti

si potpisnik Saopštenja (da li se tako zvalo?) za javnost?

DR.

MUJAGIĆ: Bio

sam politički

žestoko

aktivan i bio

sam veoma

kratko vrijeme

u javnoj

politici. Bio

sam izabran za

predsjednika

SDA Banjaluke

i kasnije

Banjalučkog

područja iako

me ta mjesta

nisu zanimala.

Te sam godine,

da sam htjeo,

mogao biti

izabran za bilo

koju poziciju u SDA, osim Glavnog odbora i bilo gdje. Glavni odbor je bio rođački i

zetovski i tko nije imao te titule-nije tu mogao doći. Smatrao sam, da ako već trebam biti

izabran na kakvu funkciju, da sam najpotrebniji svom gradu u kom sam živio i u kom su

bili moja obitelj i egzistencija, iako sam znao u što će se pretvoriti Banjaluka! Prvi sam

oko godinu i pol prije svih ostalih uradio SDA organizaciju zajednice općina Banjaluka

(Regionalni odbor), bio sam nas spojio sa Krajinom preko Une, kad to nitko nije imao u

glavi ni smatrao važnim, sa svojim sam ljudima bio počeo organizirati narod na Drini,

mislio sam povezati Krajinu i Drinu preko Dervente i Tešnja (sadašnji izgled četničke

teritorije dovoljno kazuje zašto je to bilo važno), počeo u Stranci polahko uvoditi kriterije

u svemu, algoritam odlučivanja i akcije, itd. Gdje god nije uspijevala osnivačka

skupština, ili je bilo teško, išao sam ja. Bilo je mnogo toga. Moja uloga te godine daleko

je prelazila granice područja Banjaluke i granice Bosne što najbolje pokazuje činjenica iz

kojih su sve krajeva ljudi dolazili k meni u Banjaluku: iz Krajine, iz Sandžaka, sa Drine, iz

Hercegovine, iz Osijeka, iz Makedonije, iz Crne Gore, iz europskih zemalja, pa čak i iz

Australije ! Nisu išli u Sarajevo, nego k meni! Ljudi mi jednostavno nisu dali da se

ostožim u Banjaluci, nego su me odvodili s kraja na kraj Bosne i dalje od Bosne!

Dešavalo se mnogo puta da sam se znao vratiti recimo iz Krajine u dva sahata ujutro, a

kad bi dođi do stana već me je čekala skupina ljudi da idem na Drinu. Bilo je ljudi koji su

noćivali pred zgradom u kojoj sam stanovao samo da bi me dočekali. Bilo je i smiješnih

situacija. Na samom početku kad su Đulbehara i djeca još bili samnom desilo se da su

došli ljudi sa Drine a ja se tek bio vratio negdje iz srednje Bosne. Kaže Đulbehara njima:

"Ne može, sad je tek došao", a veli jedan ovako: "Afedersum, gospoja, ali ovo su muški

poslovi i ti se tu ne pitaš"! Jednom sam se vratio u pola tri iz Konjodora iz Krajine i samo

što sam se spustio na kauč, netko zvoni. Otvaram prozor i vidim pred ulazom čitava

skupina ljudi. Rekoh: "Tko ste da ste, razlaz, ne mogu gledati od umora". Jedan od njih

nizak i nabijen

tamne puti koji

se zvao Fejzo

Hasanović i

koji će kasnije

postati moj

veliki prijatelj,

izvadi revolver

i reče: "Znaš

šta je, šefe,

volim te više

nego svog

brata! Mi ćemo

čekati. Ako sad

ne iziđeš, izići

ćeš kad tad, a

tad' ću te ubiti

k'o zeca"!

Dobri moj

jaran Fejzo

Hasanović koji

je bio bogat čovjek i za SDA je dao sav imetak! Kasnije su ga šutnuli! Njegov rođak Mujo

Ledina je došao iz Njemačke, otišao u Sarajevo i zviznuo na stol 500.000 njemačkih

maraka. Niko s njim nije ni popričao i nitko s njim nije kahvu popio! Jurio sam po cijeloj

Bosni vrtoglavom brzinom, ljudi su me nosili na rukama i na leđima, bacali u zrak i

dočekivali na ruke, grlili i ljubili, doživljavao sam saobraćajne nesreće, namještene i

nenamještene, osvanjivao budan sa ljudima savjetujući ih šta da rade, mijenjao po troja-

četvera kola u toku jednog puta, imao mnogo ljudi za čuvare, probijao sa Podrinjcima

policijske blokade po Srbiji i Sandžaku, klanjao sa svojim ljudima rani sabah nasred

Kadinjače, izbjegao tri atentata, izbjegao čak i KOS-ovski atentat, dizao na noge desetine

hiljada ljudi i čitave stadione, izgarao sam i davao sebe nemilice jer sam potpuno bio

svjestan da je domovina u pitanju! Iz tog vremena mi je najviše krivo što nisam otišao

govoriti na skupštini u Zenici jer su me zaista mnogo molili, među njima i Alija! Jedino u

čemu sam tada slabo uspijevao bilo je što nisam mogao omasoviti SDA u gradu

Banjaluci. Veoma mnogo ljudi mi je dolazilo i izjavljivalo lojalnost i pripadnost, ali su

tražili da njihova imena ostanu tajna. Strah među Banjalučanima je bio prisutan od

samog početka !

Kad se sve smiri i utiša ostaše partijskim drugovima fotelje i pare, generalima penzije i

kurve, a nama što smo se borili za domovinu osta od šake do lakta!!!

Postoje veoma krupni razlozi zašto sam se opredijelio aktivirati u politici i bio sam

potpuno svjestan s kim ulazim u mutnu vodu, ali nije bilo drugog rješenja. Ja sam znao

da je opstanak Bosne u pitanju, da je biološki opstanak Bošnjana muslimana kao ljudske

skupine u pitanju, znao sam da su određeni ljudi koji će pokušati uraditi izdaju i propast

iznutra, znao sam da će i Srbi i Hrvati grabiti priliku i napasti, znao sam da glavna

opasnost nije izvana, nego iznutra, i bio sam svjestan činjenice da moj narod nesvjestan

ničega spava stogodišnjim snom, da nije organiziran, nije kompaktan, nije spreman i

morao sam ili crknuti, ili nešto učiniti ! Morao sam pokušati probuditi ljude, morao sam ih

dići i ohrabriti da zaborave komunistički strah. Mislim da sam u ovome uspio. Šta se tiče

pitanja naroda i njegove sloge, države i državnosti tu su i Srbi i Hrvati daleko ispred nas !

Među Bošnjanima muslimanima je bilo najviše Jugoslavena kad takvih nije bilo više

nigdje, a Bošnjani muslimani su čak i 1990. godine još uvijek vjerovali u Jugoslavensku

Narodnu Armiju, iako svaki tko ima pameti je morao znati da su već 1970. godine počeli

procesi transformiranja te treće po snazi vojne sile u Evropi u srpsku vojsku! Među prvih

40 potpisnika za javnost sam bio pozvan, ali nisam htio otići, nisam otišao na osnivačku

skupštinu i nisam htjeo potpisati Saopćenje za javnost. Godine 1990. to nije razumio

nitko, ali sam rekao da će doći vrijeme kad će razumjeti! Rekao sam također da ja kao

pojedinac ne mogu nikog od mog naroda uvjeriti tko je Izetbegović i njegovi hizmećari,

ali da će u desetljećima što dolaze polahko uzaznavati i dugo neće moći vjerovati! Danas

je barem svakom tko želi gledati i viditi jasno da sam bio u pravu.

Još uvijek smatram da ne mogu kazivati sva imena i iznositi sve podatke, ali ono što

mislim da mogu kazati jest slijedeće:

Između 1980-1985 sam živio u Bethesdi, predgrađu Washingtona,, radio u Vladinoj

ustanovi i bio u krugu ljudi oko predsjednika Reagana. Osim tog k nama su u Bethesdu,

koja je 4 milje od Washingtona, u Nacionalni Institut često dolazili savjetnici iz vrha

tadašnje USA vlasti. Godine 1983. sam od jednog skandinavskog diplomate u Njujorku

saznao o tajnim izvještajima sa Kosova i saznao tajne veoma uznemirujuće vijesti o

mojoj domovini Bosni. Nisam mogao vjerovati i rekao sam da to nije istina. Nažalost, bila

je istina , jer kad sam se vratio u Washington iz nekoliko sam izvora počeo dobivati

potvrdne odgovore. U decembru 1983. za Thanksgiving (Dan zahvalnosti, američki

nacionalni praznik; op. B.G.) smo se dosta nas bili okupili u kući mog prijatelja u

washingtonskom naselju Potomac. Nakon žestoke diskusije u kojoj nisam mogao sjediti,

nego sam govorio stojeći i mlatarajući rukama, tadašnji savjetnik predsjednika Reagana

za atomsku energiju (nedavno je umro od raka na plućima, bio strastven pušač), na

papirnatoj maramici mi je kemijskom olovkom nacrtao raspad moje domovine Jugoslavije

i moje domovine Bosne, prve na dvanaest, a druge na tri državice tj. ćumeza ! Bio sam

šokiran ! Rekao sam; David, that simply is unbelievable, and is not posible! I can not

believe it! It by far would be muč better for you if you by čance could believe in it !,

odgovorio je. If it presumably is so, I can stay here no more. I must go to fight for my

homecountry ! You better, for your own safety, stay where you are. You alone can simply

do nothing. You will be left alone ! So, the pošible scenarios were already known, the

people on the ground were targeted, and the bloody story was about to begin!

Nisam više ni išao na posao. Nazvao sam oca u Tešanj i rekao: "Babo, bit će svašta, ja se

vraćam". Kad sam kolegama i prijateljima rekao da idem, bili su izvan sebe. Da ne

duljim, otišlo je četiri ili pet pisama američkoj Vladi da se meni fizički zabrani povratak u

Bosnu. Kopije nekih od tih pisama mislim da bih još mogao naći u dokumentaciji.

Maramicu sam

donio sa

sobom u Bosnu

i dugo je

čuvao. Kad je

u Banjaluci

postalo previše

opasno i kad se

obruč oko

mene stegao,

sve sam svoje

političke papire

skupa sa

maramicom u

sigurnosnom

kovčežiću po

sigurnoj vezi -

vozaču Remziji

poslao

Đulbehari u

Zagreb.

Kovčeg nikad nije stigao i sudbina mu se ne zna!!! Ako ništa, da sam sačuvao maramicu

mogao bi je danas prodati po skupe pare!! Jedan kongresmen i jedan senator su me

upozorili neka se ne vraćam. Nisam se na to obazirao. Na dan polaska mi je samo iz

ureda senatora Moynihan-a, koji je također rahmetlija, javljeno da se pazim jer da me

policija čeka u Zagrebu. "Svejedno, ja sam iz familije revolucionara i robijaša", rekao

sam, "odoh ja" ! Pobjegao sam ! Kratim velik dio priče. Da se razumijemo. Naravno, USA

je imala i te kako interesa za rušenje komunizma, i velikog strategijskog interesa za

ulazak u Bosnu. Iz Bosne je mogla kontrolirati situaciju na Balkanu i onemogućiti dolazak

Rusa na toplo more-njihov životni san. USA je kao velika sila pratila situaciju, analizirala i

konstruirala moguće scenarije. Targetiranje ljudi je bio ključni potez. Jer, može se

planirati šta se hoće, ali ako se nema domaće ljude da to odrade, slabi su izgledi. Svaka

velika država to uvijek radi pa tako i USA. Osim toga, relativno čista zemlja, sa čistom

vodom i sa naftnim i ostalim prirodnim bogatstvima bila je i te kako interesantna. Bihaćki

aerodrom kojeg je pola pod zemljom, Tuzlanski aerodrom koji se u određeno doba noći

ne vidi na radaru, Glamoč sa zaleđinom, Han Pijesak sa komandnim centrom pod

zemljom i Tuzla zbog nafte su bili i te kako dovoljna motivacija za jenkije. U tom smislu

je i CIA targetirala ljude voljne da odrade rušenje komunizma u Jugoslaviji. USA vlast

predsjednika Bush-a starijeg nije željela ni organizirala raspad Jugoslavije. USA su želile

samo pad komunizma, a cjelovitu i Jugoslaviju i Bosnu. Evropa je htjela lokaliziran rat u

Bosni sa ciljem svođenja muslimana na Evropi podnošljiv populacijski broj. Krvavo klanje

koje se događalo rezultat je pameti isključivo lokalnih gazdi i njihovih nesposobnosti.

Tragedija u Bosni rezultat je prije svega silne Izetbegovićeve nesposobnosti, njegove

želje za stvaranjem muslimanske državice u Bosni i rezultat porazne činjenice da je

tadašnja USA vlast u Bosni bila neuspješna prvenstveno zbog tog što sa naše strane nije

bilo nikog tko bi bio pravi i ozbiljan sagovornik. USA nije imala s kime razgovarati! Ja

Klintonovu administraciju nisam poznavao, a pretpostavljam da su imali interesa i da su

htjeli doći u Bosnu ! Klintonova administracija je dobrim dijelom zbog nesposobnosti SDA

rukovodstva, pomogla da se rat u Bosni razbukta, i pomogla njegov rani, po muslimane

nepošten i katastrofalan kraj, koji znači nestanak Bosne!!! Ponovno, uz zdušno i poslušno

sudjelovanje Izetbegovića, Silajdžića, a kasnije Šaćirbegovića! Klintonova administracija

je doživila potpun neuspjeh i sramotu u Bosni, a kasna reakcija se ima velikim dijelom

pripisati činjenici što se govorilo o Bosni, a ne o državi Bosni, a kad se govorilo o Bosni

nije bilo nigdje Bošnjana nego Muslimani, Srbi i Hrvati i što se govorilo o podjeli Bosne, a

nitko iz Bosne da to prekine, i što iz tadašnje skupine ljudi koja je vodila Bosnu nije bilo

dovoljno jaka i ugledna čovjeka sa dovoljno poznatim imenom i dobrim znanjem

engleskog jezika da bi mogao biti ravnopravan sagovornik i ostvariti pravi kontakt !

Zapamtite, Srbi i Hrvati imaju svoje diplomatije preko 150 godina, a mi nemamo ni dan

danas ! Velikosrpska politika i njene aspiracije i Milošević i tako dalje, za što smo svi

znali, od sekundarne su važnosti i samo primitivni oportunisti koji su još jednom

iskoristili naše slabosti. USA vlast je znala da neorganizirane i nesposobne i prema tomu

nespremne i nejake Muslimane u Bosni mogu kontrolirati ! To nisu mogli učiniti ni sa

jednom drugog bivšom jugoslavenskom republikom jer je stanovništvo svih ostalih bilo

složno, jedinstveno i manifestiralo svoju nacionalnu privrženost. Jedino su Muslimani u

Bosni bili nejedinstveni, zvali se imenom vjere, a ne imenom zemlje, a Izetbegović

demonstrirao samo vjersku umjesto vjerske i nacionalne privrženosti, ostavljajući zemlju

Bosnu po strani i drugima i za to ona i pripade drugima!!!! Da me je Alija poslušao kad

sam ga molio i da smo naoružali narod na Drini kad je bilo vrijeme, šipak bi bilo klanja u

Bosni. Ne treba zaboraviti da su Bošnjani nekad bili najbolja vojska Europe i da su i

današnji Bošnjani-najbolji prašinari na svijetu ! Sva se Alijina strategija zasnivala na

tome da se nas

što više pokolje

kako bi izazvali

svijetsku

samilost i

prinudili Amerikance da kazne Srbe ! To je umobolna strategija ! Velika je laž da nismo

mogli ništa učiniti. Moglo se je učiniti mnogo toga i mogli smo spasiti svoju domovinu !

Svjedok sam da SDA rukovodstvo, dok je još bilo vremena, nije htjelo, a nije ni znalo !

Tadašnji tako zvani ministar vanjskih poslova Silajdžić je bio izgubljen čovjek jer nije

imao ni političkog znanja, niti znanja jezika, ni imena ni kakva ugleda, niti iskustva jer se

sve njegovo dotadašnje iskustvo sastojalo u tome što je proveo godinu i pol radeći u

Libijskoj pustinji za sarajevsku Hidrogradnju. Tome je bio problem svezati kravatu i

zašnjirati cipele ! Ja se sjećam da se James Baker, tadašnji šef State departmenta

zafrkavao na račun nezrela i zbunjena momka iz Bosne! I ovdje kratim priču jer su

radnje oko targetiranja ljudi, Izetbegovićeva što nenamjerna, što namjerna nesposobnost

i nepostojanje naše diplomatije, sve detaljno opisane u mojoj knjizi. U dva ili tri navrata

su 3-4 čovjeka išli Izetbegoviću da ga umole neka kontaktira samnom i vidi mogu li ja šta

pomoći i da me eventualno pošalje u USA, a on pitao: "A, zašto, pa zašto baš njega, on

je otišao, nema više Hamze, ne trebamo mi Hamzu, i tako dalje, iako je u našem

zadnjem 4.5 sahatnom duelu 22. septembra 1990. godine nudio mi svako mjesto koje

god sam htjeo, osim mjesta predsjednika koje je htjeo za sebe, a prvo mi je nudio

ministarstvo vanjskih poslova riječima: "Molim te, prihvati to i budi naš ministar vanjskih

poslova. Ti u svijetu imaš ime i možeš otvoriti vrata koja mi nemeremo. Osim tebe nema

tu više nikog ko bi išta mogao"! Kasnije, kad smo se razišli taj isti Alija je blatio moje ime

i govorio da sam ja lažni doktor, lažni profesor, itd. Da, ja sam znao oko 80% od onog

šta će se događati, znao sam da su godine 1989-1995 sudbonosne, znao sam da su i Srbi

i Hrvati zinuli otvorenih hralja, a mi u sredini k'o crvenkapica, znao sam da moj narod-

nije složan narod i da moj narod boluje od mnogih pogubnih bolesti, da Bošnjani

muslimani spavaju dubokim snom, znao sam da je geostrategijska situacija krajnje

nepovoljna po nas, znao sam da nema kritične mase ni kohezijskog supstrata koji bi

mogao držati Bosnu na Bosni, bio sam potpuno svjestan toga da su krivi ljudi poveli naš

narod, ljudi kojima se nikad nije smjelo dozvoliti da dođu do izražaja, znao sam da te

ljude ne zanima Bosna, ZNAO SAM DA SVE TO MORAM POKUŠATI ODRADITI SAM, ZNAO

SAM DA RAT NIJE MOGUĆE IZBJEĆI ZBOG HRVATA I SRBA, ALI DA SE MUDROM

TAKTIKOM MOGLO KUPOVATI VRIJEME KOJE NAM JE PRIJEKO TREBALO DA SE

SPREMIMO, znao sam da su Srbi u svemu u prednosti u odnosu na nas i što se sloge i

politike tiče neusporedivo bolji od nas, znao sam da Hrvati znaju mnogo, skoro sve, da

su složni, spremni i da čekaju da UDBA-š Stipe Mesić odradi posao u Beogradu-znao sam

skoro sve! ONO ŠTO NISAM ZNAO BILO JE DA NISAM ZNAO KOJI SU TO LJUDI

TARGETIRANI DA ODRADE PRLJAVE POSLOVE, ILI KOJI ĆE JOŠ DODATNO BITI

UBAČENI! Ovo sam saznao-kasno!

Kad sam se vratio 1985. godine tragao sam po Bosni za dvjema vrstama ljudi: za pravim

sa kojima treba pokušati spasiti domovinu i za onima koji su već planirani da odrade šta

je bilo zacrtano! Ja sam od 1985. a pogotovo 1990. tražio ljude, ali slabo sam ih nalazio,

govorio, objašnjavao, dokazivao, vikao, molio, plakao, poderao svoja pluća držeći govore

i neprekidno putujući, oštetio žestoko svoje zdravlje, ponudio domovini sve, pa i svoj

život ! Niko nije razumio, nitko nije vjerovao, skoro nitko nije htjeo saslušati, Alija je

bježao od razgovora i kad nije mogao izbjeći gutao knedle i mucaljivo šutio, nitko ne

sasluša i nitko ne posluša! Kad sam bio istjeran iz SDA sam sa šačicom ljudi kao privatan

građanin, trošeći svoj novac, hodao po selima uzduž Drine pokušavajući probuditi narod i

organizirati ih moleći ih da me poslušaju. Za ovo postoje danas živi svjedoci. Radi

ilustracije navodim samo dva događaja:

1. Na Drinjači sam u jednom restoranu (mislim da se vlasnik zvao Dizdarević) okupio sve

glavne domaćine iz tog područja. Prije nego li sam išta rekao diže se jedan mrk i

ogroman gorštak i reče meni ovako: "Slušaj ti, profesore. Da te ne znam ko si i da nisi

bio s nama sad bi te na mjestu ubio. Ti džabe uzbunjuješ narod. Mene neće niko istjerati

iz SDA, slušam naredbe iz Sarajeva i-tačka".

Prije nego li sam stigao bilo šta odgovoriti, čovjek što je sjedio desno od mene, svijetle

puti i žute kose, trezven, sabran i miran, ustade i okrećući se meni reče: "Profesore,

molim vas, nemojte bez potrebe uzbunjivati narod. Alija je nama jasno rekao da

rata neće biti i zapovijedio da se ništa ne spremamo i da niko ne smije ni prstom

mrdnuti! Nego, poznat si čojk, pomozi da mi rješavamo pitanje vlasništva nad zemljom i

dobrima, nama je ovdje mnoga zemlja pooduzimana".

Ukočen i polumrtav gledao sam žive a već mrtve ljude oko sebe koji ne vjeruju meni a

vjeruju izdajniku i kao ovce idu pod četnički nož. Nastao je tajac. Oni su gledali mene, ja

njih. Na koncu sam ustao i rekao: "Fala vam ljudi, sjetit ćete se današnjeg dana, ako

ostanete živi"! Izašao sam napolje i otišao daleko, a moji ljudi su išli zamnom na

odstojanju od desetak metara, šuteći. Rukom sam im dao znak da me ne slijede. Stao

sam kod jednog drveta pored vode i počeo udarati glavom u tvrdu koru i počeo sam

plakati!!

2. Negdje oko mjesec dana prije upada Arkanovaca preko Šepačkog (danas Lozničkog)

mosta sam u selu Gornji Šepak u kom je bilo 5000 Bošnjačkih domova na oko tri

kilometra od Drine okupio svo muškinje u još nezavršenom Domu kulture. Još uvijek se

sjećam maltera na stolu za kojim sam sjedio i maltera na mojim dlanovima koji sam u

očaju gnjiječio. Bilo je negdje oko 50 ljudi. Mirno su saslušali šta sam govorio. Nisam

govorio nikakvu strategiju i taktiku. Od tog više nije bilo koristi. Govorio sam šta treba

praktično poduzeti da se spašavaju: da je pitanje dana kad će četnici upasti preko mosta,

da se odmah moraju organizirati u jedinicu, da hitno preko naših veza odu u Hrvatsku po

oružje, da žene i djecu izvuku u unutrašnjost na sigurno, da se ukopaju i da naprave

sistem osmatranja, da se povežu sa okolnim selima, da hranu uskladište u zemlji i tamo

gdje četnici neće doći do nje, itd. Hodža, lijevo ispred mene, poče se vrtiti na stolici.

Opazim to i prekinem govor i kažem mu: "Bujrum, reci šta imaš". "Valaj, doktore, ne

valja ti govor. Bez potrebe ovo radiš, odšta ti je to? Dubok je Alija, zna on šta radi".

Desno od njega nizak, smeđ i mršav mlađi čovjek od oko 40 godina diže se i teško dišući

zapjeni pa upirući prstom u mene reče: "Sram te i stid bilo. Ti si kriminalac, a i ovi što

hodaju s tobom su kriminalci. Vas sve treba povješati, a tebe treba objesiti za noge. Ne

date ljudima u Sarajvu da mirno rade"! Ostali fizički smiriše pametnjakovića. Moji su se

ljudi ostali svađati u Domu kulture. Otišao sam izvan sela i sjeo na kamen gledajući u

Drinu. Dođoše mi petorica mladića, zahvališe se i rekoše da ima njih oko stotinjak i da

oni razumiju šta ja govorim pa će se pokušati organizirati. To je bio moj zadnji očajnički

pokušaj na Drini. Poznato je da tamo gdje se organiziralo i naoružalo čak i samo jedno

selo-obranilo se je, kao što sam na žalost i svjedok da su Bošnjani muslimani na Drini

većinom bježali od oružja i neki od njih plakali, ali-nisu htjeli puške u ruke! Olahkotna im

je jedino činjenica što smo svi morali kupovati oružje! Od mog boravka u Šepku nije

prošao ni mjesec dana a na TV se pojavi pukovnik Vehbija Karić koji se pojavljivao

svakog dana samo da bi rekao koliko je sela izgorilo i koliko ljudi pobijeno i to je bio sav

njegov vojni doprinos domovini. Reče da su Arkanovci upali preko Lozničkog mosta u selo

Gornji Šepak, da su u onaj isti Dom kulture zatvorili svo stanovništvo i da ih hoće žive

zapaliti. Ne znam šta se sa Šepčanima dogodilo, ali bih se volio suočiti s njima ako je

netko ostao živ, posebno sa hodžom i njegovim pomagačem-samo da im pljunem u lice!

Jadni mevlana Hamza Bošnjanin, potroši samo svoje pare, podera cipele, uništi zdravlje

i-ne postiže ništa !

Budući mi

muslimanski

komunisti

koji su

upravljali

zdravstvom

- ministar

Sead Brkić, i

vladari

sarajevskog

zdravstva

Marina

Maglajlić i

Mustafa

Ajanović

nisu dali da

se zaposlim

u bolnici

Koševo, ja

se zaposlih

u mog

bivšeg brata

Boriše

Starovića na

njegovoj klinici kao savjetnik dva dana u sedmici. Tako sam ja nekoliko godina provodio

najviše vremena u autobusu kružeći između Sarajeva gdje sam radio kod Boriše, Tuzle

gdje je bila Đulbehara i Tešnja gdje su mi bili roditelji i sestra Selma. Boriša je jedini

imao petlje da me zaposli. Nazvaše njega i drugarica Marina i drug Mustafa i drug

ministar Sead i pitaše zašto je zaposlio sumnjiva, kontroverzna i opasna tipa i da bi

mogao imati posljedica, a Boriša odgovori da je nacionalna sramota što od mene rade i

što me opet tjeraju iz zemlje i da ako sam u Washingtonu mogao biti ekspert, mogu kod

njega biti makar kao savjetnik! Ja sam jednu godinu živio kao na žeravici. Iz

Washingtona su stizali telefonski pozivi i pisma da se vraćam, a mene na Bosni držala

ljubav prema najljepšoj domovini Bosni, prema roditeljima, sestrama i Đulbehari. Uništio

sam karijeru i htjeo sam se boriti za Bosnu. Ni jedan mi brat musliman ne pomože, nego

mi pomože brat pravoslavac!

Od ljudi za kojima sam tragao iz prve skupine sam bio našao trojicu ponajboljih među

Bošnjanima. Uvijek smo se sastajali odvojeno i tajno! Bilo je to doba još uvijek žestokog

komunizma: Fuada Muhića, s kojim sam prvi počeo kovati rečenice naše ideologije,

našeg proglasa i definicije nas Bošnjana i s kojim sam skupa skovao izraz 'muslimanski

povijesni krug'. Sjetit ćeš se da je Muhić prvi javno rekao Miloševiću tko je i šta je!

Odlučili smo to skupa i odlučili smo da to kaže on jer je on bio profesor međunarodnog

prava i imao je legitimitet to kazati! Bio je muško i imao je petlje! Potom sam našao

pravi dragulj-Alija Isaković, i s njim sam razgovarao i planirao ostvarenje moga sna-

Ravna - plato iz kuće Mujagića u Tešnju. Desno je trešnja ispod koje je onomad rahmetli

Izetbegović rekao dr. Mujagiću da se boji.

Sabor Bošnjana! Kasnije je Alija, kad ja nisam više bio u mogućnosti jer sam bio u

kućnom i ostalom pritvoru blokiran u Banjaluci, to uradio u zadnji čas, onda kad je bilo

najpotrebnije! Treći je Kasim Suljević, profesor filozofije i politike u Sarajevu i Banjaluci,

moj jaran kojeg sam od ranije poznavao i s kojim sam od 1985. godine vodio vatrene

diskusije i kovao revolucionarne planove, a sastajali smo se najčešće u dvorištu iza kuće

mog zeta Fuada Alibegovića u Derventi! Svima trojici sam, među ostalima, posvetio moju

knjigu. Sva trojica su rahmetli, da im Uzvišeni podari džennet. Četvrti je bio također moj

jaran Josip Pejaković. Josip je, koliko znam, još dobro živ, ali se nisam čuo s njim ima

godina. Josip je bio našao još nekolicinu kvalitetnih Bošnjana u Novom Sadu i u

Beogradu. Tu sam još bio planirao mog bivšeg brata Borišu Starovića i mog kuma Nijaza

Abadžića. Boriša ne htjede, jer reče da mu je dosta politike i stranaka, a ne htjede niti

Nijaz, reče da ne želi izdati komunizam ! Obojica su rahmetli, nek i njima Uzvišeni podari

džennet i mom bivšem bratu Boriši, svejedno što je vlah i što je kasnije iz koristoljublja

otišao na četničku stranu. Kasnije, kad se ja preko pravoslavne veze koja nije obraćala

pažnju na ministra zdravlja u Sarajvu zaposli u Banjaluci, nađoh još dvojicu: bivšeg

gradonačelnika Ahmeda Verema, veoma pametna i iskusna čovjeka i Miru. Ahmed reče:

"Doktore, neozbiljno je da ja, koji sam čitav život bio član Komunističke partije sad

prevrćem ćurak. Čestiti čovjek Ahmed Verem, za razliku od drugih komunista koji svi

prevrnuše ćurak. Miro ne htjede jer je bio privatnik i zaokupljen svojim problemima.

Tako, sakupila se skupina, vjerojatno najkvalitetnijih. Kad smo se spremali da se

sastanemo, nazvah ja Josipa i predložih da odemo do Adila Zulfikarpašića, a moj prijatelj

Josip, koji me inače i voli i uvažava, reagira veoma burno i grubo i reče da ne želi ići i

neka ga ne vodim kod sumnjivih ljudi. "Ali, ti ideš samnom", rekao sam. "Neću, makar i s

tobom", odbrusio je moj prijatelj Josip. I on je bio u pravu. Ja sam otišao Zulfikarpašiću

sa drugom dvojicom ljudi i razočarao se jer tada ni s njim nisam uspjeo razmijeniti ni

jednu pametnu riječ, a ljudi koji su bili samnom su se nakon nekog vremena počeli

smijati, pa sam se smijao i ja. "Ljudi, nadrljat ćemo", rekao sam, "Bogami, ovo su sve

same mahalske barabe, željne samo položaja, derneka i ahinjka"! "Pa profesore, zar

vama još nije jasno da vi nemate s kim, vi ste sami, imate samo nas kokuze koje niko ne

zarezuje i ne pita", reče moj pratilac Elvir, a mene probode sandžija i zaboli u želucu jer

se sjetih šta su mi moji prijatelji govorili u Washingtonu, a evo to ovdje u Bosni ponovi i

Elvir koji nikad nije vidio USA! Kratko vrijeme, potom, išao sam zbog jedne bolesnice u

Pariz, a bio sam pozvan i kao kopredsjedavajući jednog znanstvenog skupa u bolnici Paul

Debre u istom gradu. Iskoristim tu priliku da malo “omirišem situaciju i prošvrljam

okolo”, a ono što sam vidio nije bilo obično zlo, nego je bilo pomamno i vriščeće zlo!

Duplerice u časopisima su bile pune slika safova u džamijama sa natpisima islamske

opasnosti, da bauk Islama kruži Evropom, da zapadna Evropa ne vodi računa o tome

koliko muslimana je u njoj i kakva je to opasnost, itd. Sjetih se gromoglasne propagande

svih glasila beogradske i srpske čaršije, sjetih se iste galame iz zagrebačke čaršije, sjetih

se kako se po Bosni Srbi sporazumijevaju očima i pogledima, riječi im nisu potrebne,

sjetih se da su katolici dobro organizirani, opremljeni i spremni čekaju i šute i sjetih se

naših prostodušnih budala, ahmaka i seoskih svatova nesvjesnih ničega, ili može bit'

svjesnih, ali se tako moraju ponašati, jer drugačije nisam sebi mogao objasniti njihov

potpun bezosjećaj za situaciju i njihovu nemogućnost ocjene situacije i procjene naših

mogućih izlaza iz nje, njihovo potpuno nepoznavanje važnosti kriterija odabira najboljih i

važnosti upotrebe pravog sistema organizacije, njihovu neobjašnjivu neodgovornost i

neozbiljnost i ponovno u meni prostruji ružan bol koji se skvrči u želucu. Obli me hladan

znoj. Sjetih se da se moram vratiti u Banjaluku gdje osim Elvira, koji razumije, ali kojeg

nitko osim mene ne uzima za ozbiljno, sam iako okružen ljudima-potpuno sam, sjetih se

da ja nemam koga nazvati u sjedištu Stranke u Sarajevu jer ih tamo nema nikad i kad ih

se koga od njih slučajno dobije nema nikakve pomoći ni dogovora jer o svim važnim

pitanjima ili se sprdače ili ne znaju kazati ništa i sjetih se ponovno šta su mi govorili u

Washingtonu. Sjedio sam dugo pored vodoskoka na Trokaderu i bespomoćno i

beznadežno se osvrtao oko sebe gledajući očajnički u sretne ljude koji nešto govore i

negdje idu, grle se i ljube i jedu sendviče, koji se smiju, pa sam se zapitao kako je u

mojoj Bosni, dokle ćemo mi moći govoriti, a odakle će nas klati i ubijati, hoće li se i naša

djeca ovako sretno i veselo moći igrati kao francuska djeca oko mene, ili će našu djecu

na nosilima nositi, dođe mi muka i ja povratih žutozelen sluzav sadržaj u vodoskok iza

mene. Postao sam svjestan scenarija na koji sam davno u Washingtonu upozoren, postao

sam svjestan da su ljudi koji će odraditi zadaće na terenu davno targetirani i odabrani,

postao sam svjestan koji su to ljudi, postao sam svjestan da naš narod hoće te ljude,

svjestan da ja tu baš ništa, a ni niko drugi ne može učiniti, da će biti izabrani ljudi za

koje je određeno da budu izabrani, a izabrani će odrađivati poslove koji su im naređeni,

sjetih se imena ljudi iz Zagrebačke džamije, šta će oni po Bosni, što se ne brinu za

muslimane u Hrvatskoj i spoznah da je kasno za sve! Može bit' i nije kasno, rekoh sam

sebi, može bit' se među narodom još nešto može uraditi, pa tu su Krajina i Drina, ako

drugi spavaju, ne smiju spavati oni, mora bit izlaza, moraaaaa ! Ljudi me počeše čudno

gledati kao u ludaka koji govori stranim čudnovatim jezikom sam sa sobom. Mene

pretekoše mahalaši. Ja sam mislio da u odsudnom trenutku treba naći najbolje, treba se

sastati, treba dobro sve odmisliti, napraviti kriterije, postaviti odgovornost, strategiju, cilj

i taktiku da se dođe do cilja. Dok sam ja sve to planirao i dogovarao sastanak pojavi se

skupina ljudi koja nije tražila najbolje nego jednomišljenike i poslušnike, koja nije

odmislila nego krenula bezglavo, koja nije poznavala nikakve kriterije vrijednosti nego

kriterij poslušnosti, nije ni znala niti prihvaćala bilo kakvu odgovornost, nije znala šta je

to strategija osim strategije podmuklosti i laži i nije znala kakav bi mi to cilj trebali imati

osim da sjednemo na vlast, a poslije-vidit' ćemo, i koja, naravno, nije imala nikakvu

taktiku. Zakazaše sastanak u Holiday Inn i proglasiše Stranku! Nisam htjeo u tome

sudjelovati. Kratko vrijeme poslije tog nazva mene i reče da će doći u Banjaluku meni u

posjetu Adil Zulfikarpašić. Adil je k meni dolazio tri puta nagovarajući me da uđem u

SDA.

Ovdje trebam kazati da

nije SDA prva stranka

među Bošnjanima

muslimanima koja je

osnovana u Bosni. Prva je

osnovana na inicijativu

mog jarana Hamze

Čarkadžića - Muslimanska

Demokratska Stranka u

Kladuši. Ja sam među

potpisanih 40 u Sarajvu

raspoznao nekoliko imena-

tajnih saradnika

komunističkog režima a

koje su neki članovi moje

familije, koji su robijali u

Foči i u Zenici, vrlo dobro

poznavali. Nisam se htjeo

sastajati s tim ljudima,

nisam htjeo otići u Holiday

Inn i nisam htjeo da moje

ime bude na tom spisku

jer: SDA nismo osnovali

mi, nego ju je osnovao

KOS, a odradila KOS-ovska

grupa iz Zagrebačke

džamije na čelu sa

notornim KOS-ovim

agentom Salimom Šabićem

i drugim agentom -

Romom iz Dervente,

Mirsadom

Rezultat muslimanske politike u potonjih 150

godina. Naslovi za tri zelena rezervata su: Očajnička Bosna (Sandžak), Izdajnička Bosna (kordon muslimanskih tjelesa kroz Bosnu) i Krajiška Bosna.

Zbog drastično negativne kadrovske selekcije izbirani su za vođe najgori, a oni, imali interes samo za vlastiti džep. Kao takvi, lahko plativi i lahko potkupljivi bili su lahak i cijenjen politički partner-izdajnik. Izdajnike su plaćali i kneževina Srbija i kraljevina Jugoslavija

Srebrenikovićem, koji je

zbog uhodarenja istjeran

sa radnog mjesta iz Klinike

Rebro. Predsjednika SDA

nismo birali mi, nego ga je

targetiranog postavio KOS,

a mi morali prihvatiti. Prvi

potpredsjednik SDA je bio

čovjek za kojeg se znalo

da je preko 25 godina

UDBA-š i preko 15 godina

KOS-ovac (dosije u

Beogradu kupio Adil

Zulfikarpašić a po dosije otišao i platio 75000 švicarskih franaka advokat Faruk Balijagić-

lična Farukova izjava meni), a drugi potpredsjednik SDA, major OZN-e koji je prvi ušao u

poklanu Foču i vidio poklane članove svoje familije i to raportirao Josipu Brozu, kasnije

bogataš u inozemstvu jer je početni kapital stvorio prevarivši u Švicarskoj bivšeg

golmana Sarajeva Lava Mantulu i trgovac na veliko oružjem za državu Kuvajt, a veliki

trgovac oružjem ne može biti nitko tko nije 'pokriven' sa tajnom službom kao u ovom

slučaju drug potpredsjednik sa KOS-om. Treći potpredsjednik, momčić iz sela Miljanovaca

kod Tešnja, čiji je sav svijet bio između Miljanovaca i Banjaluke, da ne govorim o

Glavnom odboru, jer i ovako govorim previše, itd. Poče naša politika u odsudnom

trenutku kao seoski svatovi i – kao seoski svatovi i završismo. Kad mi dođe drug Adil -

potpredsjednik i kad mi kaza sve ovo što sam ja već znao, ja od očaja počeh čupati kosu

s glave, a on reče. "Zašto nisi ti krenuo prvi pa bi mi radije svi išli za tobom nego za ovim

blentama"? "Ne radi se", rekoh, "ko je prvi, nego to moraju biti najbolji ljudi, čovječe,

odsudni je trenutak, shvaćaš li ti to, jeste li vi normalni, ili ste ispišali pamet pa se samo

igrate, šta je vama, imal' među vama iko o sebi i pri sebi, pa to su mahalaši, to je pasija

kucanja čovječe, heeeej, urazumi se, neće ovo izaći na dobro, ovi su targetiraniii,

targetirani, tebi govorim", a on kaže: "Ko, šta, šta je to targetirani", i ja vidih da ja

nemam kome govoriti ! "Eh, tako ti je moj gospodine", reče Adil, Stranka je formirana,

saopćenje izdato, nisi htjeo sudjelovati, Alija je predsjednik, ja potpredsjednik,nego

hoćeš li ili nećeš"? "Neću, reko'. Kaže: "Ako ti uđeš, ući će i Tunjo". "Ma", rek'o, "šipak,

kad je Tunjo koga slušao osim Hamdiju Pozderca kojem je morao pisati govore "?! "Tebe

će", kaže, "slušati. Ako vas dvojica pristanete, objavit ćemo to u svim novinama na velika

zvona jer će to bit naša definitivna pobjeda , a ja ću tebe i Tunju uglaviti u Glavni odbor i

među tim budalašima lahko ćete preuzeti Stranku i okrenuti je dobrim putom. Pristaješ

li"? "Ne pristajem". Ode on modar od ljutine. Kad je došao zadnji put, pristao sam. Mene

nije mogao nagovoriti ni Adil, ni bilo ko od njih. Mene bez i jedne izgovorene riječi

nagovoriše u abdesthani tešanjske čaršijske džamije moji seljaci i moje zanatlije. Po

njihovim osmijesima, nijemim pozdravima i po sretnim licima i čvrstim hvatanjima za

ruke nijemo su mi rekli šta hoće. Shvatio sam i rekao: "Uzvišeni, ti najbolje znaš a

čovječija je pamet kratka. Džabe ti 28 godina lomatanja po svijetu, džabe Evrope,

Washingtoni, Njujorci i Parizi, kao da je prošlo 28 sekundi i kao da i nisam nikad odlazio

odavde, shvatio sam gdje spadam-priklonio se i, pristao da me vode targetirani,

unaprijed obrađeni izdajnici-u propast i mene i moj narod! Da, bio sam svjestan svega,

znao sam s kim ću gaziti mutnu Drinu, a gajio sam nadu da ću moći popraviti makar

nešto. Svejedno što sam činio lomove i raskole ne popravih ništa, ne sasluša me nitko,

ne posluša me nitko i-ja ostadoh sam. Sjetih se tada Washingtona i mojih prijatelja i

Davida i Grega i Ernsta i Patricka i Brucea kako mi viču: "Ne idi, nećeš imati s kim, ostat

ćeš sam"!!! Život u saznanju a nemoći i život u žalu za izgubljenom domovinom je tuga

koja se ne može preboliti ! Poslije žalosti za djecom, najgora je žalost za izgubljenom

domovinom !

Izdaju i prodaju Bosne i pripremljene budalaše je pokušao zaustaviti 1983.

godine moj prijatelji i zasigurno dokazani domoljub Hamdija Pozderac. Nije

uspio-poginuo je zbog tog. Ubi ga Nikola Uzelac iz pištolja. Ja sam u USA

i Austrougarska Hrvatska i Banovina Hrvatska-što dukatima, što koncesijama što privilegijama. Cijenu smo plaćali mi-što životima, što imanjima, što gubitkom teritorije. Tako je domovina Bosna ne samo djelovanjem vanjskih neprijatelja, nego prije svega djelovanjem muslimanskih izdajnika, sve se više sužavala, naš životni prostor smanjivao, a naše nacionalno dostojanstvo nestajalo. Takva je politika kulminirala 1990 godine izborom ljudi koji su u politiku ušli misleći na svoj komadić Bosne. Rezultat-tri strogo kontrolirana, međusobno odvojena rezervata očajnika koji se ne mogu povezati ekonomski niti odbraniti vojno, osuđeni na nestajanje i propast. Svjedok sam da je sve moglo biti drugačije, ali-nisu htjeli oni koje su Muslimani izabrali na vlast. Narod koji je slijep kod očiju nije narod. Ovo nije domovina pravih sinova zemlje Bosne. Ova tri zelena otočića su domovina izdajnika Bosne !! Prof.dr.med.sc., Hamza Mujagić

žrtvovao karijeru i sve drugo i 1985. godine se vratio, sastajao sam se sa

Hamdijiom u Sarajevu u Domu poslanika (tada je trebao otići za predsjednika

Predsjedništva Jugoslavije u Beograd) i on mi je sve rekao . Ja sam pokušao-

nisam poginuo, Allahovim sam čudom ostao živ-ali ni ja nisam uspio !

Da sam ostao među tadašnjim rukovodstvom SDA našli bi načina da me ubiju, kao što su

ubili i Turajlića koji je bio puno manje opasan jer je došao puno kasnije ! Izdaja je

planirana 1983., odrađena 1990-1995 i finalizirana 2005. Nisu je odradili stranci !

Odradili su je naši ! Izetbegović, Silajdžić, Šaćirbegović, Tihić, Bičakčić, Čengići i

kompanija. Ja sam se tada bio složio sa Hamdijom da je za nas najbolje da mi branimo

naš Ustav iz 1974. godine u kome su našoj domovini dati svi atributi DRŽAVE, dok se ne

stvore dobri uvjeti da radimo novi Ustav ! Kao što se sjećate drug Alija i njegova paščad

su prvo poništili taj Ustav, potom su sa našim koljačima za istim stolom komadali i

prodavali našu zemlju i nas, da bi se nakon tog sve to definiralo u Dayton-u u kom se

uništi Bosna a ustoliči republika srpska i Alija nakon tog pojavio u Narodnom pozorištu u

Sarajevu i nije ga bilo stid, da bi saopćio kako smo, eto, sačuvali izdatu i prodatu

domovinu! I ljudi Aliju doživljavali, a i danas doživljavaju kao heroja! Glupi i mutavi i

tuntavi Bošnjanski muslimani! Dabogda vam Uzvišeni Allah dao malo pameti u glavu jer

do sada ste mislili samo guzicom!

Prvo je uništen Ustav države Bosne, potom je komadana Bosna, potom je

komadanje definirano, nakon tog je drug Aljo počeo govoriti o Bosanskim

muslimanima (do tada je govorio samo o muslimanima) i o Bosni kao o ideji i od

12 stoljeća stare države, možete misliti, napravio ideju za koju bi se trebalo tek

početi boriti. Naravno, pod Bosnom je mislio Vrhbosnu sa Sarajevom i okolicom

u kojoj bi on, a nakon njega njegov Bakir bili nasljedni muhtari ! To je neumitno

podrazumijevalo podjelu Bosne na dvije jednovjerske državice i na Alijinu

Vrhbosnu!

Bošnjani muslimani su svaku izdaju mirno i sa razumom prihvaćali i odobravali. Ja se

sjećam tuzlanskog lista Zmaj od Bosne u kome, ako netko nije uništio te brojeve, se još

uvijek može vidjeti kako su Hasan Čengić, braća Latići, Vedad Spahić i tadašnji šef

tuzlanske SDA Elmir Jahić bili Alijini miljenici i kadar do nebesa jer su pisali o

muslimanskoj državi u Bosni, koliko bi bila duga granica muslimanske Bosne, koliko bi

kilometara imala željezničke pruge (od Sarajeva do Zenice), koliko šumskog i rudnog

bogatstva, itd. Sve su to muslimani prihvaćali i mudro klimali glavama. Aferim, sad

izračunavajte kolika vam je Aljaska, Australija, Južna Afrika, Arizona ili Južna Amerika!

Mene je u SDA dočekala strašna mržnja članova rođačkog i

zetovskog Glavnog odbora! Ali nisu imali kud, morali su me

trpiti. Moja nagla popularnost u narodu koji me je naglo

izbacio na vrh su im bili mrski i opasni i panično su se bojali

za sebe i svoje zauzete pozicije. Otkud sad taj Hamza, ko

njega dovede, šta će on tu, on nije bio planiran! Ja se

sjećam da je Adil stvarno pokušavao Tunju i mene ubaciti u

Glavni odbor kako bi osmislili strategiju, uradili taktiku,

postavili pravila i cilj i okrenuli je pravim putem. Adil je

pokušavao, a mahalaši se s njim zafrkavali kako to samo

Sarajlije znaju. Ja se sjećam kad me je pozvao u Sarajevo i

našli smo se nas trojica pred jednom slastičarnom, ja

mislim u Hrasnom. Adil je počeo plakati. Rekao je ovi

će me ljudi izluditi, ja s njima više ne mogu. Okrenu

se Tunji i reče: Za tebe Muhamede, kažu ovo: "Onaj

Tunjo, stara i olinjala komunjara, njega ćemo može

bit' nekad i primiti. Okrenu se meni i reče: za tebe Hamza kažu ovo: "A onaj

Mujagić, njega nećemo ni mrtva, ako ga primimo izvrnuće nas na leđa, uzet će

nam Stranku. Tako se je krojila kadrovska politika u odsudnim trenucima po

Bošnjane i Bosnu i tako se je krojila strategija Bosne. Mi smo na periferiji i u

provinciji odrađivali i odradili sve. Oni u Sarajvu nisu radili ništa i nisu uradili

ništa. Nikad ih se nije moglo dobiti telefonom, uvijek su bili po nekakvim

ručkovima, večerama i minderpuženjima a i kad bi ih čovjek dobio nikad se od

njih ništa nije moglo saznati ni dobiti nikakva uputa. Čovječe, s kim smo krenuli

dobro nas ikako igdje ima ! Oni su SDA smatrali svojim privatnim vlasništvom

da posluži bivšim robijašima za osvetu svom narodu što ih je poslao na robiju!

Nije tu bilo ni kriterija, ni odabira najboljih, ni ikakve druge strategije, taktike i pripreme

za obranu Naroda i Domovine, bio je samo ružan, podmukao, muslimanski lični interes za

vlašću i zaradom. Vi koji ste glasali za Izetbegovića, Silajdžića, Čengiće, Ganića,

Behmena i ostali ološ dobili ste nagradu-raseljeni ste od Kine do Aljaske ! Naša bivša

domovina Bosna je vaša država. Uživajte. Sad kad se završi sve i kad po naređenju

druga Holbruka, a na osnovi potpisa seoskog matičara Tihića i komuniste i narcisa po

zanimanju Lagumdžije od Bosne nastanu Srpska Republika, Hrvatska Republika i Ničija

zemlja, oni od vas koji se budu htjeli vratiti da makar umru i budu ukopani u tlu

domovine-pitanje je, pitanje je kako i da li će se moći vratiti jer će na Ničijoj zemlji bit za

vratove i čak i na 10% Ničije zemlje nećemo odlučivati mi!!

Još sam početkom 1990. godine tadašnjem predsjedniku SDA, rahmetli Izetbegoviću,

rekao u lice da nisu obična izdaja, nego veleizdaja svoje domovine i svog naroda,

nepostojanje i nepoštivanje kriterija čestitog vrednovanja individualnih ljudskih kvaliteta i

npoznavanje i ne poštivanje sistema organizacije i nepostojanje sistema odgovornosti

lične i kolektivne. Tad sam mu, kao deklariranom vjerniku, citirao 58. ajet Sure An-Nisa

iz Kur'ana časnog u kome je Uzvišeni dao pravilo najvećoj umješnosti na svijetu-pravom

odabiru ljudi:

Bismillahirrahmanirrahim,

Innellahe ja'murukum entuveđu amaneti ila ehliha veiza hakemtum bajnannasi

en tahkimu bil adli. Innelahe bima jeizukum bihi. Innellahe kane sami'un basira

!

Allah vam naređuje da dragocjenosti i odgovorne poslove onima koji su ih

dostojni povjeravate i kad o ljudima sudite da pravedno sudite. Uistinu je divan

Allahov savjet, a on sve vidi i sve zna (Kur'an An-Nisa:58).

Svjedok sam da je predsjednik, koji se izdavao za čestita muslimana, prvi temeljito

pogazio ovaj ajet. Kako može netko biti musliman, ako ne poštuje Božiju zapovijed u

knjizi Kur'an?

Samo zbog nepoštivanja ovog ajeta od strane ljudi koji su vodili politiku Bosne

u potonjih 15 godina, propali su i Bosna i njen narod !

Da nikakvu drugu veleizdaju Alija nije uradio, nego samo ovu, ne poštivajući

Božiju naredbu, nego postupajući suprotno i umjesto čestitih, sposobnih i

pametnih dovodio lopove, polupismene i tunte, samo i samo zbog tog je Alija

Izetbegović veleizdajnik Bosne i Bošnjana jer je ovo najveći zločin i najveća

izdaja koja se može uraditi protiv Države i Naroda !

Ostavljajući po strani žestoke istine o uzrocima naše propasti, koje se nadam objaviti u

svojoj knjizi, navodim samo nešto od činjenica:

1. U vremenu od 1992-1994 su rukovoditelji SDA, predvođeni Izetbegovićem i

Silajdžićem samo kroz Zagreb protjerali i rastjerali diljem svijeta na stotine

najboljih i najstručnijih ljudi koje je Bosna ikad imala! Bilo je među njima

veoma kvalitetnih stručnjaka koji danas rade kao najamnici po svijetu. Onaj tko

mi ne vjeruje uvjeriće se i sam ako uradi statistiku!

2. Potom su se po svojim i sebi poslušnim novinama počeli žaliti kako nemamo kadrova

jer su skoro svi otišli. Nakon tog su na podobnim SDA univerzitetima i fakultetima preko

noći počeli nicati, nazovi magistri i doktori znanosti, docenti i profesori, a neki od njih su

postali i članovi Bosanske Akademije Znanosti. Uporedo s povećanjem broja ovog ološa,

podobnih partijskih profesora, povećavali su se i korupcija i opadanje kvaliteta rada na

univerzitetima (kupovanje ispita, polaganje preko jakih partijskih veza, plaćanje

magisterija i doktorata, itd.). Ako netko ima vremena nek uzme, ne svjetske i evropske,

nego makar hrvatske kriterije o vrednovanju znanstvenog rada i znanstvenika, pa će

vidjeti da u nas preko 95% (slovima:devedeset i pet odsto) magisterija i doktorata ne

mogu proći ozbiljnu znanstvenu provjeru, a više od 80% postojećeg nastavnog kadra

nema uvjete za zvanja u koja su izabrani. Situacija je došla do toliko zastrašujućeg

procenta da čak i oni kandidati koji su kvalitetni i koji bi bili u stanju uraditi pravi

doktorat, pa čak mogu stvoriti nešto od uvjeta da rade, nisu zainteresirani, jer uz puno

manje truda u poplavi smrada i smeća-mogu postići isto, bez rada i truda. Odbrane

magisterija i doktorata u nas i izbori u nastavna zvanja su postali obična cirkuska

predstava. Ono jedino što je značajno i važno na takvim predstavama je-koliko i čega je

kandidat priredio za-krkanluk i eventualno-kakvu je frizuru i odjeću imala kandidatkinja

?!

3. Od 1860. godine, od kada su bili vidljivi i vanjski znači odlaska turske

imperije iz Bosne, onaj tko je imao dukate mogao je u Bosni kupiti sve: kuću,

njivu, djevojku, ljepotu, pamet, pašinsku i begovsku titulu, i tako dalje. Mislite

se-kako tada, tako i sada! Ne, varate se! Ne zaboravite da 150 godina

muslimanskog brižljiva njegovanja negativne kadrovske selekcije i gaženja

Kur'anskih propisa ipak znače nešto-danas je mnogo gore! Za to mi danas

imamo dekane, rektore i političare koji ne da ne znaju strane jezike, nego ne

znaju govoriti ni svoj maternji jezik i koji nemaju znanstvene uvjete za ta

mjesta! Za to što oni nisu sposobni komunicirati sa svijetom, zbog tog naših

univerziteta, koji bi imali međunarodne projekte,nema nigdje u svijetu! Da se svi

uvjerimo možemo provjeriti znanstvene i stručne kvalitete sadašnjih rektora: Muratovića,

bivšeg Kapetanovića, Šahinovića, itd., (ako bi netko uopće uspio doći do njihovih

životopisa i publikacija koje ovi brižljivo kriju). Zato mi danas imamo političare koji služe

svijetu za ruglo i sprdnju, a nama na sramotu, ali oni dobro služe sebi za svoju korist !

Čak i najveću sramotu, postojanje tako zvanog visokog predstavnika (koji udara po

ušima kad se ne sluša) i život u rezervatu pod protektoratom i postojanje tako zvane

republike srpske, muslimani u Bosni podnose vedra čela, a njihovi tako zvani ambasadori

po svijetu, redom rođaci poslušnih partijskih drugova, nabacuju li, nabacuju na sve nas

taman, sraman i smrdljiv pokrov-također puna džepa i vedra čela ! Zato su muslimani u

Bosni i Bosna danas najveće svjetsko ruglo i sprdačina ! Nemojte samo pomisliti da je

ovdje kraj tragedije ! Nije ! Nedavno sam ovdje u Bostonu imao posjetu dvojice ljudi od

kojih mi je jedan rekao: "Vjerujte mi, ova administracija (misli na sadašnju USA vlast)

nema nikakva interesa u Bosni osim da tamo bude mir, ne rat! Radite kako vas je volja"!

Sva će svjetska politika brižljivo podržati vladavinu kombinacije seoskih baraba i

prigradskog ološa u Bosni ! U skladu sa Makijavelijevom doktrinom, naravno. Na njoj, na

kriterijima vrednovanja i organizaciji, počiva moć Zapada. Nema te države koju

barabsko-ološka braća u trci za vlastitu korist i zaradu nisu u stanju uništiti! Samo

hrabro, braćo muslimani-još ne znate na čijoj ste strani!

Govorio sam Aliji u julu 1990. godine: "Molim te, zašto okupljaš oko sebe seoske barabe i

prigradski ološ. Zašto vrijeđaš Fuada, Tunju, mene, Šaćira ? Sa ološom nećeš nikad

napraviti državu. Oni čitav život bježe od gole guzice i gladne duše pa nit oni pobjeći niti

one njih stići. Od samog sebe se ne može pobjeći. Moja je majka uvijek govorila: “Sine

moj, gola guzica tvrđa od Budima”. Završit će ti država na golim guzovima mahalske

kopiladi"! Alija je po običaju gutao knedle i mijenjao boje i mučio i šutio i blijedio i znojio

se i to mi je kod njega uvijek bilo najmučnije i najgore - to užasno zatvaranje u sebe,

mučenje nečega u sebi, nikad direktna i čestita i čista govora, nikad ja njega nisam

mogao izazvati na duel, nikad se on ni o čemu nije izjasnio, samo bi nakon svakog mog

govora nešto u njemu muklo odjeknulo i potonulo u dubinu njegove meni nepoznate

psihe skupa s njim!

4. Podsjećam te na podatak da dok se ne odškoluje i odnjeguje pravog stručnjaka treba

proći 40 godina ! Pod ovim se ne podrazumijeva i sticanje međunarodnog kvaliteta, a

stručnjaka takvog ugleda je bilo dosta među onima koje partijski SDA drugovi protjeraše

kroz Zagreb. Ali, to školovanje podrazumijeva rad u pravim školama i univerzitetima koje

mi na žalost nemamo.

5. Prije desetak godina me je prijatelj iz nama susjedne države zamolio da mu

pomognem oko međunarodnog priznanja njihovog medicinskog časopisa. Rado sam to

uradio. Danas taj časopis ima evropski ugled, citiran je u svim svjetski relevantnim

bazama podataka i može ga se naći u svim velikim knjižnicama, pa i ovdje na Harvardu !.

Kad sam prije 4 godine htjeo uraditi to isto u Tuzli da i mi imamo međunarodno priznati

časopis, tad su se brzo uortačili svi važni i relevantni braća muslimani da bi to

onemogućili-i onemogućili su, vrlo brzo i djelotvorno ! To je valjda jedino što smo u

stanju uraditi brzo i dobro-uraditi zlo ! Rezultat toga je da Bosna danas registrirana dva

časopisa: Medicinski Arhiv i Bosnian Journal of Basic Medical Sciences u National Library

of Medicine u Bethesdi, tamo gdje se vodi evidencija o svemu što se u svijetu štampa-

valjalo ili ne valjalo. Tamo gdje se vodi evidencija o 3600 časopisa koji nešto vrijede-

naših nema ! Zato Tuzlaci u Tuzli imaju svoju "Acta Medica Saliniana" koji je mahalski

časopis, a u vrijeme mojih nastojanja nije bio registriran čak niti u općinskom sudu u

Tuzli. Medicinski Arhiv što povremeno izlazi u Sarajevu jest zabilježen u Index Medicus u

Nacionalnoj Medicinskoj knjižnici u Bethesdi, ali je to već desetljećima od 1947. godine

za političke potrebe u toj ustanovi zabilježen časopis i dead journal (mrtav časopis) jer ga

u svijetu nitko ne čita i jer se u njemu objavljeni radovi ne citiraju nikad i nigdje. Ja sam,

zbog svojevremene kritike da su mi svi radovi objavljeni u svijetu a ne u nas (možete

sebi zamisliti i takvu idiotsku kritiku) objavio 7 radova u Medicinskom arhivu i samo

jedan od njih je citiran u Indiji. Znam za još jedan rad iz tog časopisa koji je citiran u

Hrvatskoj i-to je sve!

Ako se netko ne slaže sa ovim

što sam napisao, nek' odšeta

na Internet, potraži Web of

Science koji je u svijetu

najrelevantnija baza podataka

autora i časopisa i njihove

citiranosti pa nek' sam pogleda!

( www.isinet.com ) Kad se je

prije oko 3 godine u Saraj'vu

organiziralo uredništvo 'Bosnian

Journal of Basic Medical

Sciences" opet se je, po dobrom muslimanskom običaju skrpilo jaransko-rođačko-

laktaško uredništvo ne vodeći računa o znanstvenim kriterijima, jer jedino, nakon 150

godina brižljiva njegovanja u nas jedino jaransko-rođačko, tetkinsko, mahalsko-politički

kriteriji i vrijede. Nema u nas drugih kriterija! Rezultat svega je taj da je impact factor

(činitelj odjeka) naše bosanske znanosti u svijetu-nula (0), da je impact factor naših

"znanstvenih" časopisa-nula (0) i da je doprinos bosanske medicinske znanosti svjetskoj

medicinskoj znanosti-također-nula (0). Ako ikad uspijete prodrijeti u dobro čuvane tajne i

zavirite u bibliografije naših uglednih profesora vidjet ćete da su tamo radovi objavljeni

na simpozijima u Sarajvu, Zenici, Bihaću, ili Doboju, sažeci sa domaćih (rijetko

međunarodnih) kongresa, pa čak i takvi radovi kao oni objavljeni u "Preporodu", lokalnim

novinama, "Hikjmetu"

Muslimani Bosne nemaju neprijatelja-oni imaju sami sebe i što vrijeme više odmiče oni

sami sebi postaju sve više nesavladiv neprijatelj i-to je dovoljno za uništenje! Ne treba

nitko upotrebljavati četnike! Osim svega, u vrijeme komunizma je natalitet u Kosovu

iznosio 15%, a u nas u Bosni 12%. Kad sam prije 5-6 godina javno u Tuzli progovorio da

se nitko ne brine kako mi kao narod veoma brzo starimo, da mladi odlaze vani, a vraćaju

se nene i djedovi i da će se natalitet drastično smanjiti i da ćemo mi u Bosni doći u

situaciju izumiranja-svi su se smijali. Danas se mogu smijati sami sebi. Podatak za 2005.

godinu je da nas je u Bosni više umrlo, nego li se rodilo, i da je, dakle, natalitet ispod

nule! Međutim, drug Reis se još uvijek fali našim natalitetom i da ćemo mi prevladati

brojčano. Drug Reis ne zna statistiku i ne razumije se u populacijska istraživanja. Drug

Reis-se razumije u druge stvari!

Alija Izetbegović je klasičan veleizdajnik Bosne koji

je žrtvu izjednačio sa koljačem, sjedio za istim

stolom sa krvnim neprijateljima svoje zemlje time ih

izjednačavajući sa nama, 16 puta potpisivao

komadanje i propast naše domovine, prodavao i

švercao naše gradove rijeke i doline, zemlju i našu

očevinu i čukunđedovinu po privatnim sijelima po

svijetu, osnivač najveće sramote u povijesti Bosne -

Republike Srpske, otac negativne kadrovske

selekcije, uništavatelj Armije Bosne i Hercegovine,

onemogućio da naša Armija oslobodi našu zemlju,

pristao da ova zadnja agresija bude okarakterizirana

kao građansko-etnički rat bez žrtve i pobjednika, čak

kad je u Dayton-skom tekstu vidio gdje stoji

Republika Srpska, a da ne stoji nigdje Republika

Bosna, čak je i na to pristao, itd., Njegovu i

Silajdžićevu nesposobnost je platilo životima 200.000

ljudi, raseljenih u Bosni milijun ljudi, raseljenih po svijetu milijun i pol ljudi,

popaljena sela i gradovi, 25000 silovanih i genetski onečišćenih žena i 8000

kopiladi i 100.000 siročadi!! U svojoj 12 stoljeća dugoj povijesti Bosne nikada

nije više Bošnjana mučeno, poklano, pobijeno, protjerano u svijet i tamo

zauvijek asimilirano, silovano, ekonomski uništeno, podijeljeno i nacionalno

obogaljeno. Ovo što se dogodilo u potonjih 15 godina je najveća tragedija i

katastrofa Bosne i Bošnjana u povijesti i mi koji sad živimo smo doživjeli i

doživljavamo najveće ruglo i sramotu i trpimo poniženja kakva u povijesti nitko

od naših predaka nije. Alija Izetbegović je najveća tragikomedija i najveći

bijednik u povijesti Bosne. Istovremeno i SDA-ovci i muslimani ovo razdoblje

našeg najvećeg stradanja i sramote prikazuju kao razdoblje našeg najvećeg

uspjeha !! Neka mi samo netko dokaže gdje je tu uspjeh? Je li uspjeh to što tri

izolirana, međusobno odsječena rezervata očajnika muslimana (šačica ljudi u

Sandžaku, šačica u Krajini i kordon suludih i gladnih muslimanskih tjelesa kroz

Bosnu) u moru vlaha proživljavaju zadnje raspadanje svoje zajednice i trpe

poniženja koja nitko nebi trpio ! Je li to uspjeh što su izdali našu domovinu i

umjesto nje sad imamo srpsku i hrvatsku državu u Bosni i ničiju zemlju u Bosni,

komad švicarskog sira na kom nastojimo opstati mi, Bošnjani, nekadašnji

gospodari Bosne!!!! Je li to povijesni uspjeh što mi sadašnjosti nemamo, nego

nam je kroje gazde i što naša djeca budućnosti nemaju, nego nam budućnost

zavisi od strategijskih interesa naših gazdi?!! Je li povijestan uspjeh što su

jedine karakteristike naših političara na vlasti primitivizam, nepismenost i krađa

?!! Je li uspjeh što naši univerziteti i škole zvrlaju prazni i što se nema sa čime

izvoditi nastava i što nauka u Bosni ne postoji i što je doprinos Bošnjanske

nauke svjetskoj nauci nula-0 ?!!!! Da, Alija Izetbegović i njegova paščad kao

Silajdžić su najveća tragedija i najveće ruglo Bošnjana u povijesti Bosne.

Njihovi, međutim, financijski dobici i računi u stranim bankama, nisu ruglo,

nego respektabilni!! I o njima strane gazde sve znaju i njihove račune mirno

njeguju i-šute!!!

Zbog nesposobnosti tog čovjeka i nesposobnosti njegovih oficira je za svaku

važnu kotu u Bosni ginulo u prosjeku po 200 mladića! Naravno, kako bi

drugačije i radio čovjek koji je porijeklom sa Ade Ciganlije, koji se uvijek

izjašnjavao kao Srbin i koji je u zatvoru dva puta posjećivan od "članova

engleske vlade" (MI-6) i koji je iz zatvora oslobođen na peticiju najvećih

srpskih četničkih ideologa.

Nakon osnivačke skupštine u Tešnju otišli smo mojoj kući posjetiti moju majku Safetu i

sestru Selmu. Iza kuće je zaravan zvana 'Ravna' a s nje se vidi na sve četiri strane

kilometrima daleko. Uze mene Alija po običaju podruku i odvede pod jednu trešnju i

gledajući u zemlju reče: "Znaš šta je, ja se svega ovog bojim". Ja sam mislio da nisam

dobro čuo, pa rekoh: "Šta reče ti". "Ja se svega ovog bojim". "Čega", upitah ja. "Pa ovog,

svega. Vidiš ti, narod se digao naveliko, mase su naroda na skupštinama, velika graja i

galama, previše je to. Ja sam mislio, k'o nama je dovoljna jedna strankica od kakvih 100

hiljada članova i jedno mjesto u Parlamentu"! Mene obli hladan znoj. "Slušaj, reko', Alija.

Vidi od moje kuće sa ovog brda vidiš pet munara, vidi prekrasan krajolik ljepotice Bosne

koje više nejma. Za ovu se zemlju isplati boriti i bit Šehid ! Ovo je naša zemlja i ovo je

naš narod. Digao se je naš narod, uspjeli smo. Trebaš biti sretan. Vidi, reko' Đulbeharu i

djecu sam teslimio njenim roditeljima, Selma se brine za staru majku, ja sam sam, ja

sam spreman, ja sam kurban i moji znaju da sam kurban. Ako nisi to isto i ako nisi

spreman i ako se bojiš, molim te ostavi se svega dok je vrijeme "! Po običaju, od njega

nije bilo odgovora. I dalje gledajući u zemlju udaljio se je. Pogledam oko sebe. Vidim

budalu Čengića, po običaju, kleberi se, Adil je ležao na travi i radio gimnastiku, Ismet

Kasumagić u jednom kutu sam, tajanstveno i mračno gleda sve oko sebe, ne znam gdje

su bili drugi, ali meni se je oko mene okretala moja Ravna. Pogledam još jednom

jedinstven krajolik najljepše zemlje Bosne i pomislim: "Ja- Rabbi, mi ćemo sa ovim

čovjekom u propast, vidi i ovih budaletina okolo.." i dođe moj rođak Fikret i nešto poče

govoriti i prekinu moj tmurni monolog.

HAMDIJA POZDERAC JE BIO MOJ DOBAR PRIJATELJ I HAMDIJA JE MENI LIČNO

OBJASNIO ZAŠTO GA JE SMJESTIO U ZATVOR. Kao što znate, Hamdija je poginuo

braneći Ustav iz 1974. godine koji je garantirao državnost BiH, a Izetbegović i Silajdžić

su uništili taj Ustav praveći od gotove države veresiju i ideju za koju bi se trebalo početi

boriti ! Naravno, četnicima je trebala budala koja će praviti muslimansku državicu u

Bosni. U POTONJIH 80 GODINA ČETNICI SU SE TRUDILI DA NAĐU DOVOLJNO VELIKE

BUDALE u Bosni koji će zagovarati muslimansku državicu. Tokom II svjetskog rata je bio

pokret Muhameda efendije Pandže, zeleni kadar, ali nisu uspjeli osloboditi značajniju

teritoriju. Eto uspjeli su Izetbegović i Silajdžić napraviti Ničiju zemlju! Kakav je to narod

koji trgovima i ulicama daje ime veleizdajnika?! To je samouništavački narod koji je sam

sebi izabrao i izbire svoje dželate ! To je ono što ja znam. Ono što ja ne znam, a što sam

ga u našem zadnjem razgovoru direktno pitao, a on opet progutao knedlu, jest da ja ne

znam da li je bio ucijenjen, potkupljen i da li je to radio planski i svjesno, ili zbog svoje

nesposobnosti, ili pak zbog abnormalne ideje o muslimanskoj državici u Bosni. Da je

moguća takva državica i da može opstati -ja bi se prvi borio za nju. Nažalost, to nije

moguće! No, bez obzira na razloge i vrstu izdaje-posljedica po nas je uvijek ista-gubitak

domovine!

2. Kao što sam rekao, Izetbegović mi je u našem zadnjem 4.5 sahatnom razgovoru nudio

sve pozicije u vlasti osim njegove-predsjednika, ali je najviše insistirao da uzmem posao

ministra inozemnih poslova i stalno mi preporučivao svog Bakira. Ovo govorim zato da

odvrtiš film i sjetiš se početka 1991. godine kad se odjednom na TV pojaviše skupina do

tada potpuno nepoznatih (Silajdžić, Ganić, mislim Bičakčić, Latići) koja sebe označi

muslimanskim intelektualcima i-sjedoše na vlast. Nakon mog razlaza sa Izetbegovićem,

Silajdžić je zauzeo moje mjesto. Na brzinu mu je u Zagrebu drug Šabić (KOS) kupio

intervju u Vijesniku, a potom 5 minuta na Omladinskoj TV. Čim se momak vrati u

Sarajevo, Nikola Gurović se pojavi na TV i proglasi čovjeka muslimanskim publicistom i

još što-šta i meni mnogo što- šta posta jasnije!

Smatram da je Haris Silajdžić poslije Izetbegovića drugi po redu izdajnik, ali opasniji od

Alije jer je školovan lopov, jer su mu izdaja Bosne i borba za Bosnu jedno te isto, jer

nema drugog interesa osim ličnog interesa, podmukao manipulant i nakon 15 godina u

politici bez svijesti i ikakva znanja o politici, narodu i domovini, opasan, ne što je bezlična

neznalica koja za dobre pare hoće uraditi sve, nego opasan zbog tog što to-MORA!

Silajdžić je jedini koji je sudjelovao u svim događajima oko komadanja i propasti Bosne i

čak sam pokušavao rasparčati Bosnu i unatoč tome ostao u politici i čak popularan!?

Priznajem javno da je Silajdžić dobrim dijelom moja greška. Uvijek se pojavljivao na

skupovima SDA 'odnekud', sjedao uvijek u prvi red ali skroz na kraju i kad god sam sa

govornice instinktivno pogledao u tom pravcu vidio sam zavist i mržnju. Odlučio sam ga

pokušati izliječiti od te muslimanske bolesti. Na skupštinu u Odžak ga je doveo Muhamed

Huković i zamolio me da, budući je to sin imama Begove džamije i da se boji govoriti

javno, da ga ohrabrim i najavim. Momak je gužvao nekakav časopis u rukama, nervozno

trljao ruke i znojio se. Ohrabrio sam ga. Zamolio sam gospođu Nevzetu Mešović, koja je

vodila sastanak, neka ga posebno i kitnjasto najavi, a o njemu sam u superlativima

prozborio i ja. Naravno, narod je oduševljeno pozdravio. Momak izađe na pozornicu,

profuflja nešto što je napisao i siđe. Publika je u sali šutila. Mislio sam, dobro za prvi put,

bit će kasnije bolje. Poslije svake skupštine je bio ručak, ili večera, što se meni nije

sviđalo i izbjegavao sam to. Uvijek je bilo mnogo mojih pristalica koji su se htjeli viditi i

zagrliti samnom pa tako tada u Odžaku, umjesto na večeru, ja odoh sa mojima u

dvorište gdje smo se jaranili. Kad sam se vratio u salu gdje je bila večera da uzmem

kaput vidim, momak zasukao rukave, uzeo čitav ovčiji but i grize i šljapće umašćen do

ušiju i do lakata. Meni se nešto podvali i pomisli; jesam li promovirao pravog, nešto u

ovom čovjeku ne valja! "Gdje ste vi bili, upita on mene"? "Bio sam, reko', u dvorištu,

družio se sa mojim jaranima". "Znate šta, reče momak, ja mislim da mi koji smo glavni,

da se mi ne trebamo družiti sa narodom"! Potapšao sam budalu po ramenu, rekoh, de se

ti lijepo najedi, pa sjedni u kola pa hajde u svoje Sarajvo! Izašao sam vani i zamislio sam

se. Prevari mene Muhamed Huković, mislim da će ovaj izrast u veliko đubre! Pogodio

sam. Izrastao je u veće đubre nego što sam mogao i predpostaviti! Nakon skupštine u

Sarajevu priđe mi i reče da su mu dvojica Srba - Vojislav Maksimović i Aleksa Buha ili

nisu dali, ili ne daju da doktorira zato što je musliman i da mu i dalje prave probleme pa

bi li mu ja mogao šta pomoći. Koliko je meni rečeno, doktorat mu nije valjao. Ja mislim

da je on vjerski fakultet završio u Libijskoj pustinji. Onaj tko je pratio sudbonosne

događaje zna šta je sve ovaj čovjek odrađivao i odradio-po naređenju. Kad sam se na

zadnjem razgovoru razišao sa Izetbegovićem riječima: "Hvala ti, ja ne želim s tobom

sudjelovati u propasti moga naroda i moje domovine kuda ih ti vodiš", znao sam

da će jadni i unezvijereni momak sa Bistrika, bez svijesti o zemlji i narodu i državi, tjeran

samo bolesnom željom za afirmacijom, zauzeti moje mjesto. Smatram da je tu dobrim

dijelom moja greška. Da sam ostao među njima, spriječio bih ga da odradi ono što je

odradio.

Inače, Silajdžić se je meni dostojno odužio, kao pravi

musliman. Počeo se uspinjati na temelju vrijeđanja i

blaćenja mog imena. Pravili su političke tribine gdje je

glavna tema bilo vrijeđanje mene (moj nećak je

prisustvovao i sve zapisivao). Od tada mu počinje uspon.

To je jedinstven primjer čak i u povijesti primitivne

balkanske politike zato što se nisu kritizirali moji politički

stavovi, nego se sa mržnjom napadalo i blatilo moje ime!

Naravno, ni taj momak, niti nitko od njih još uvijek živih

koji su me tada vrijeđali nisu imali znanja, niti ga imaju

danas, da bi zrelo kritizirali nečiji politički stav. Njihova

politika je bila i ostala na nivou mahalskih ogovaranja! Ali,

kao pametna osoba, pozabavite se malo životopisom tog

momka sa Bistrika pa će te se zaprepastiti, a nemojte

misliti da je laž ono što o njemu piše Marko Lopušina u svojoj knjizi CIA protiv

Jugoslavije. To je čovjek koji je uz Izetbegovića drugi glavni izdajnik jer je sudjelovao u

skoro svim dogovorima po svijetu gdje su se po neslužbenim i privatnim vilama sa

posrednicima koje nitko od nas nije ovlastio, komadala i dijelila naša domovina, naše

njive i naše kuće, da bi tu neslužbenu trgovinu i šverc prenosili u službene institucije da

sve legaliziraju. Godine 1993. u podrumu tadašnjeg hotela Holiday INN je drug Silajdžić

bio sazvao sastanak jer su se po njegovu mišljenju bili stekli svi uvjeti da se podijeli

Bosna i on, je li, baš on, lično treba podijeliti Bosnu. Ludaka je od te nakane spriječio

Tunjo Filipović (pitajte Tunju) i Rusmir Mahmutćehajić koji se pridružio Tunji. A Tunjo će

Vam usput potvrditi i to da mu je drug Alija u Ženevi, na jednom od brojnih sastanaka

komadanja naše domovine, nudio 5 miliona dolara u tašni samo da se izgubi i da ne

smeta !

Nakon što nije uspjeo do kraja raskomadati domovinu, Silajdžić se je počeo boriti za

domovinu-kad je to postalo profitabilno, naravno. Tako je osnovao tako zvanu Stranku za

BiH koja nikad nije imala ni programa ni cilja! Možete li misliti drskosti-osoba koja je

izdala i upropastila Bosnu odjednom se počela boriti za Bosnu i narod to prihvatio i čak

ozbiljnih ljudi ima u njegovoj stranci. Pa to su enciklopedijski idiotizmi. To ne može nitko,

to mogu samo Bošnjani musliman!! Osoba koja se prividno prihvatila borbe za Bosnu kad

je nije uspio uništiti, veleizdajnik a po potrebi patriota koji je preživio sve izdaje i dalje

ostao u politici, a narod to sve prihvaća i podržava tako zvanu Stranku za BiH!

Nevjerovatan narod! Inače, Silajdžić je tipičan SDA kadar sa doktoratom koji prvo treba

provjeriti da li išta vrijedi, on viče da je profesor na Filozofskom fakultetu, ali bi trebalo

prvo vidjeti na osnovi čega i ima li kakve publikacije, ako ikakve, ali ja vidim da njega na

spisku tog fakulteta nema! Eh, onom kome još uvijek nije sve jasno valjda će biti ako

kažem još i ovo, a ostalo prešućujem. Svojevremeno meni reče bivši Reis da mu se

jednog dana pojavi u uredu Silajdžić i reče da je on od danas njegov novi sekretar, a ni

Reis ni iko drugi nisu znali od kuda se ovaj pojavi ni ko ga posla?! Ali momak postade

sekretar!

NIJE NAŠE SIROMAŠTVO U DŽEPU, NAŠE JE SIROMAŠTVO U GLAVAMA ONIH KOJIMA

SMO DOZVOLILI DA NAS VODE! Narod koji je slijep kod očiju-nije narod !

(nastavit će se...)

13.03.2006.

Intervju: Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ

"SAMO HRABRO BRAĆO MUSLIMANI I NA NAŠOJ I ČETNIČKOJ STRANI"!(III)

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

GUŠIĆ: Šta je prethodilo Tvojoj odluci da napustiš SDA i skupa sa Adilbegom

Zulfikarpašićem i Muhamedom Tunjom Filipovićem formiraš MBO?

DR. MUJAGIĆ : Eh, prije

nego što odgovorim na

pitanje, imam jednu

digresiju: ti Adila nazva

begom, a Muhameda-

Tunjom, iako je Muhamed

Filipović veći beg od Adila.

Muhamedova loza vuče

porijeklo od kanonika

zagrebačke župne crkve

Mate Filipovića, koji je bio

poveo mali krstaški rat

protiv Bošnjačkih

muslimana pa kad ga naši

uhvatiše njemu se svidi

prava vjera i postade

musliman. Dadoše mu

odžak i zemlju oko

Glamoča i zadužiše da

čuva granicu. Kad je Omer

paša Latas prebjegao

jedne olujne noći na našu stranu, prvo se obreo na imanju begova Filipovića i unajmio se

u njih da čuva krave. Adil vodi porijeklo od familije koja je po Anadoliji čuvala ovce. Oni

su se, na osnovi ovnova koji su predvodili stado, dijelili na familiju crnog i familiju bijelog

ovna. Adil je od crnog ovna. Kad mu predak dođe u Bosnu imao je čvornovat štap koji se

zove zulfikar i tako se prozvaše Zulfikarpašići. Usput, Čengići su također bili čobani i

živjeli u selu Čangrli u Anadoliji. Kad dođoše u Bosnu, promijeniše prezime Čangrli u

Čengić. Iz te familije potiču dva junaka i čestita čovjeka: Bećir paša Čengić, koji je

poginuo kao carski serasker braneći Oziju (Očakov) i Dedaga, kasnije Derviš paša Čengić,

sin Smail age Čengića, koji je branio Bosnu od plemena iz današnje Crne Gore. Današnji

njihovi potomci Hasan Čengić i njegov babo Halid nisu jedini kojima je umjesto domovine

bila važnija lična korist. Takvi su još bili Smail aga Čengić koji skupa sa Ali agom

Rizvanbegovićem i još pet hercegovačkih ajana, uz sudjelovanje Mahmut paše Tuzlića-

Tuzla kapetana iz Tuzle i uz sudjelovanje Sarajlija-izda Husein kapetana i izda domovinu

Bosnu i ubi našu zadnju priliku da imamo svoju državu. Prije njega među Čengićima je

bio još jedan izdajica - Alibeg Čengić koji je tajno surađivao sa Mlečanima i

Dubrovčanima i koji je vojsku, umjesto protiv Mlečana u Makarsko primorje, odveo na

Biokovo i njemu se dobrim dijelom ima zahvaliti postojanje onakve neprirodne i po nas

pogubne bosanske granice između Dalmacije i današnje Bosne (iako je to sada granica

samo na papiru). Narodna pjesma "Ali beg i Biserka, kćerka zadarskoga bana" je

ispjevana ovom čovjeku i njegovoj ljubavnici Biserki. Čengići, Rizvanbegovići i rođaci

ubiše ondašnju Bosnu, a ubiše i današnju Bosnu ! Ovo bi digresija, ali šta ćeš. Sve sam

razjasnio u svojoj knjizi staroslavnoj, ako je Đulbehara ne dohvati i ne baci u vatru !! Bio

jedan moj predak koji se zvao Sejdaga pa sve zapisivao u svoj ‘kitabli tefter’ i kad god bi

ga država ošteti i šta oduzmi, ili mu seljaci pokradi, on je svoju muku izlijevao na papir,

Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ i Bedrudin Gušić

zapisujući. Vremenom posta povelika knjiga, a Sejdaga sve češće stao zazivati

Sejdagin’cu: "Je li sijeda, di je onaj moj tefter", a ona vikala, "ha, ha, sad ću ja, sad". Na

koncu, Sejdaginca vidi da knjiga može biti opasna pa je baci u vatru i kad Sejdaga opet

zazva, "je li, bolan sijeda, di je onaj moj tefter", ona reče: "Eh, vala si mi dotužio više i s

tim tefterom ! K’o da je nješto važno ! Hajde, boga ti, nije glava šećerova. Djeca se i

mačke igrali pa ga rasparandisali, a ja onda odložila s njim vatru "!! Siroti Sejdaga samo

bolno odhuknu i reče: "Neka znaš kad umreš ne smiju te ni ukopati pored mene"!

Đulbehara zna za Sejdagu, a sve nešto sa strane mjerka i gleda poprijeko moj "libar" pa

se bojim da ga djeca i mačke ne poderu ! Inače, moja familija po očinoj strani su akinđije

sa poljske granice. Jedan od njih, Mujo, zađe pobi se dobro 1680. godine pod strateški

važnom kulom Dobor (između Doboja i Modriče) sa Ugrima i zbog tog postade carski

spahija i beg i dobi kao posjed Pousorje sa lijeve strane Usore, tamo gdje su sad većinom

sela Bošnjana katolika. Od njega su svi krajiški i sjevernobosanski Mujagići. Moja

pranana s očine strane je od roda Kulenovića, čiji je odžak bio u Bilajskom Polju kod

Petrovca. Kad su francuski vojnici Napoleona Bonaparte prodirali iz Dalmacije u Krajinu

na Bilajskom polju se s njima pobiše Krajišnici predvođeni jednim od Kulenovića (imam

zapisano u libar). Sprašili su ih tako da ovima više nikad nije palo na pamet zaviriti

"vamo nama". Moja pranana je bila udata za Šeranića koji je tada bio mutesarif

Banjalučkog okruga. Ubi ga Mihajlo Latas a ona i njena kćer, to jest moja nana,

pobjegoše u Tešanj. Pranana se preudala za Smailbegovića, a moja nana se udade za

mog djeda Hamzagu. Porijeklo familije moje majke je također od akinđija iz Budimske

Krajine. Prvo su se naselili u Hercegovini i trgovali duhanom, a onda se naseliše u Tešanj

i otvoriše tabhane-radnje za preradu kože. Oni su osnovali Tešanjsku mahalu Gornje

tabake.

Moj djed Hamzaga je od svakovrsna posla najviše volio sjediti u Aljinoj kahvi pod

gradom. Bio je veliki jaran sa Ćazimom Ćatićem-Musom. Obadvojica glancali mindere na

Aljinoj sećiji i moj djed ispijao kahve, a Ćazim i kahve i police s rakijom. Jednom kad

moja nana prijeđe preko čaršije, a moj djed samo reče: "Aaaahhhh". Kaže Ćazim: "Šta ti

je, bolan"? "Djed veli: "Ništa, ništa, omake mi se". Kad nana prođe i drugi put a djed

opet uzdahnu, a Ćazim to sve zraknu i odmah bez razmišljanja reče mom djedu i pjesmu

i savjet:

Čuješ li me janje bijelo

Mujagiću Hamza-čelo

Ako misliš zetom biti

Ti s Ćazimom nemoj piti

Od toga ti nejma fajde

Već pod pendžer Fatmi hajde.

Moj djed je bio ćelav, a moja se nana zvala Fatma. Moja je nana bila bogata. Umrla je od

španjolske gripe, u stvari presvisnula od žalosti. Bila je povećilila svog djevera Rašidagu

da joj se pobrine za dvije kuće, vodenicu i zemlju ukraj Banjaluke i u Gornjem Šeheru, a

on nešto prodade i od toga sebi napravi tada najljepšu kuću u Tešnju, a ostalo ostavi

vremenu i sudbini. Moj djed je govorio: "Nemoj plakati, Fato, kupit će tebi Hamza bolju

kuću". Od tada pa do dana današnjeg tko god je uselio u tu kuću-doživio je tragediju i on

i njegovi bližnji !

Eh, ispričavam se na djedovim gresijama.

Genetski programiran šizofreničan narod !

Odgovaram na pitanje i

moram napraviti uvod. U

Beogradu je zadnjih 10

godina pred kraj

komunizma postojao

takozvani "disidentski

salun", odnosno

psihoterapijska ambulanta

doktora Veselina Savića,

interesantna čovjeka koji

je bio Informbirovac a

ostao živ, vrijeđao na sav

glas Josipa Broza a da mu

ovaj nije smjeo ništa i

zagovarao kraj

komunizma, a UDB-a ga

puštala na miru ! Naravno,

bio je i CIA-š i MI-6 i KGB !

U tom su salunu liječeni

kao bolesnici ili su tu

dolazili po svoj imidž

vodeći beogradski četnici i

srpski i beogradski disidenti, pisci, slikari, ideolozi i akademici: Milovan Đilas, Dobrica

Ćosić, Vojislav Šešelj, Vuk i Danica Drašković, Matija Bećković, nedavno likvidirana Klara

Mandić, Ljuba Tadić, jevrejski aktivista Stevan Raičković, Dragoljub Mićunović, masonski

aktivista Dragan Tanasić, arhiepiskop Filaret, Jovan Rašković, Nikola Koljević, Radovan

Karadžić, Slobodan Milošević i tako dalje. Okupljalo se preko stotinu i pedeset očajnika,

koji su u 'salun' dolazili većinom kao bolesnici tražeći pomoć, ili su dolazili da na

psihijatrijskom kauču reknu sve što žele i olakšaju dušu, ili pak da na sigurnu mjestu bez

opasnosti da ih čuje KOS-ovo sveprisutno uho, po srpski opisuju, otupljuju i u materinu

odvrijeđaju mrski komunizam i iskažu svoje obnovljene opasne planove velike Srbije i da

od psihijatra zatraže da im napravi imidž. I psihijatrijska Veselkova radionica je radila

veoma uspješno. Raspučinski izgled Vuka Draškovića sa neurednim, masnim i prljavom

kosurinom i bradom, ideološki metež Vojislava Šešelja, na pola puta između monarhizma

i komunizma, sokratovski izgled Ljubomira Tadića sa sporim dubokim pogledom i još

sporijim sugestivnijim govorom, bezobrazluk Matije Bećkovića sa četnički drskim

pjesništvom, ili povratak iz mrtvih i skromni komunistički imidž Dragoljuba Mićunovića,

svi nose pečat radionice majstora Savića. Rad Dr. Savića sa mentalno bolesnim elitnim

Srbima daleko je prevazilazio okvire balkanske medicine i konvencionalne medicine

uopće i njegovi uspjesi sa prestrukturiravanjima ličnosti imali su dalekosežne posljedice

po sve nas što imamo nesreću živjeti blizu Srba. Jer, Srbi jesu u velikoj većini, primitivan

paganski narod i genetski programiran šizofreničan narod ! Dr. Savić je sugestivno

objasnio, a potom, postupajući po CIA naredbi, naredio protivnicima Josipa Broza da je

nepoznat i neugledan bankar Slobodan Milošević osoba koja će osloboditi Srbiju. Iako su

zdravstveni kartoni sve ove gospode bili lično i diskretno vlasništvo Dr. Savića, a veoma

neugodni podaci o klijentima poznati samo njemu, tadanji šef srpske policije je u svojoj

dokumentaciji posjedovao sve podatke o bolescinama, depresijama, manijama i svakom

drugom ludilu, grijesima i jadima budućih srpskih lidera. Tu je dolazio veoma često srpski

psiho broj 2 Jovan Rašković iz Knina i Šibenika (kako kad) i srpski psiho broj 3 Radovan

Karadžić iz Sarajeva i sa Pala. Rašković je ponovno oživio staru nacističku teoriju

nacističkog psihijatra Ernesta Rudina o rasnoj higijeni, rasnom smeću i rasnim

gospodarima. Knjiga je masovno reklamirana po Srbiji. U knjizi što se zove "Luda zemlja"

je Rašković, koristeći rezultate Sigmunda Frojda i kombinirajući ih sa nacističkim

rasizmom, ustvrdio kako:

Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ

1. Hrvati kao narod imaju djetinji strah od kastracije i zato su zatvoreni u sebe, boje se

svakoga, mrze svakog i prema tome ne mogu voditi druge narode.

2. Muslimani kao narod imaju analnu djetinju fiksaciju i prema tome misle stražnjicom i

opsjednuti su željom samo za ličnim bogaćenjem. Kao takvi nisu sposobni voditi druge. I

Hrvati i Bošnjani muslimani su označeni kao niža rasa. Kao viša i vrijednija rasa označeni

su Srbi koji jedini nemaju Edipov kompleks i u stanju su ubiti i oca ako treba. Nažalost,

sve tri su tvrdnje tačne, osim dijela o nižoj rasnoj vrijednosti, što su događaji u potonjih

15 godina i pokazali. Međutim, za Srbe je zaboravio kazati da je to narod koji lahko

podliježe masovnoj histeriji i da je to narod koji kolje i uništava druge narode. Takav

narod ne može voditi druge ! Rašković je namjerno propustio kazati da je jedini Balkanski

narod koji vrijedi i koji jedini ima kvalitete povesti druge Balkanske narode-Albance !

Nekoliko sam se puta susretao sa Raškovićem i pokušavao uticati na njega da se ostavi

ludila i da ne vodi i Srbe i nas u džehennem. Jednom sam se čak morao i zagrliti s njim.

Nažalost srpsko masovno ludilo je bilo jače od mojih savjeta. Jedan od planova elitnih

četnika bio je tako zvani plan Ramova (Ram 1,2 i 3), a kao zaseban dio Rama 2-

muslimanska državica u Bosni u kojoj bi kao u ovčijem toru živili pripadnici niže rase i

prema tome hizmećari-Bošnjani muslimani. Također je četnički plan bio da u njihovoj

državi na Bošnjačkoj teritoriji u svakom gradu ostave živih oko 5000 Bošnjana

muslimana koji su bili predviđeni raditi poslove koji su četnicima bili poniženje. Srbi su se

80 godina očajnički trudili da nađu dovoljno neuke i neodgovorne ljude na muslimanskoj

strani koji će zagovarati sufijsku filozofiju o nepotrebnosti grunta, naroda, nacije i države

(jer Islam ne poznaje granica niti naroda-on je nadnacionalan) i tako događaje u Bosni

odvesti daleko od naroda, nacije i države i koji će zagovarati muslimansku državu u

Bosni.

ALIJA IZETBEGOVIĆ I NJEGOVI SARADNICI SU OSLOBOĐENI IZ FOČANSKOG ZATVORA

NAKON PISMENE PETICIJE UPRAVO OVIH ELITNIH ČETNIKA IZ VESELKOVA "SALONA" !

Adil ima kopiju te peticije a imao sam je i ja, ako je Đulbehara nije dala mačkama!?

Bosna nije imala Dr. Savića i njegov 'salun' za

imidž, ideologiju i prestrukturiranje ličnosti.

Bosna također nije imala Raškovića i njegove

teorije o psihičkim profilima i rasnoj supremaciji.

Bosna i Alija su imali Fuada Muhića, profesora

međunarodnog prava, školovanog po Jugoslaviji,

kojeg brzo sikterisaše, Hamzu Mujagića,

školovanog u Evropi i USA, kojeg također

izvrijeđaše i sikterisaše, Muhameda Filipovića,

školovanog u Rusiji, kojeg sikterisaše, ali je

Tunjo vidra i osta živ, Irfana Ljubijankića kojeg

ubiše i mislim da ovdje mogu ubrojati i Ekrema

Ajanovića, kojeg također sikterisaše, ali je i

Ekrem vidra i osta živ, Ahmeda Smajlovića iz

Žepča, kojeg također sikterisaše i Alagu Topića iz

Cazina, kojeg nitko nije uzimao za ozbiljno osim

mene, pa i Alaga osta živ i mislim da se povlači

po nekakvim skupštinama. Kad se samo sjetim

kakvi su ljudi išli samnom i zamnom. Obuzme me

ponos i dan danas. Ja se samo sjećam imena tek

malog broja pojedinaca: Huse, Ale, Zaima,

Sabita, Amire, Džane, Fejze, Irfana, Abdulaha,

Elvira, Nedžada, Emira, Asima, Ahmeta, eh,

nema svrhe nabrajati ! Međutim, te godine je Bosna imala ono što nisu imali ni Srbija niti

Hrvatska. Bosna je imala ono što je uvijek bilo srž i čestita duša i snaga Bosne; Bosna je

imala zanatlije po gradovima, seljake po selima, radnike i učitelje i nastavnike po

Profesor dr. Muhamed Filipović

srednjim školama i ljude iz inozemstva koji nisu žalili troška i vremena i koji su dolazili na

naše skupštine. To je bila snaga Bosne. Kad se sjetim sa kakvim čestitim namjerama

smo bili krenuli i koliki smo zanos i élan imali da se onaj élan održao, a mogao se je

održati, mogli smo osvojiti Jugoslaviju. Ja sam osnovao Banjalučku SDA sa bivšim

robijašima, ljudima bez posla i sirotinjom. Nitko tada od "viđenijih" nije htjeo ! Nitko se

nije htjeo ni prikučiti ! Bila je to borba prsa u prsa za svakog čovjeka ! Ja se sjećam

neposredno nakon mog prvog javnog govora da su ljudi u Banjaluci bježali od mene na

drugu stranu ulice i nisu se htjeli sresti samnom. Također smatram da Bosna poslije

1930. godine više nije imala pravih intelektualaca. Umjesto da budu predvodnici i

avangarde svog naroda, Bošnjački su se muslimanski intelektualci krili i mjerkali da bi

ponudili svoje usluge, obukli njegove haljine i progovorili jezikom onog tko sjedne na

vlast.

Bijedni oportunisti !

PRAVA SNAGA BOSNE JE BOSANSKA SIROTINJA ! KAD GOD JE BILO STANI-

PANI, JEDINO JE SIROTINJA BRANILA BOSNU ! PONOSAN SAM ŠTO SAM SDA

OSNIVAO I USTOLIČAVAO SA TOM SIROTINJOM NA OKO 65 SKUPŠTINA DILJEM

BOSNE I NA PREKO 110 TAJNIH SASTANAKA, TAKOĐER DILJEM BOSNE I

PONOSIM SE ŠTO SAM I JA DIO TE SIROTINJE, PONOSIM SE ŠTO IMAM MNOGO

PRIJATELJA MEĐU TOM SIROTINJOM I PONOSIM SE TIME ŠTO ME TA

SIROTINJA SMATRA RAVNIM SEBI ! Da, ja sam znao za "saloon" Veselka Savića,

kao što sam od 1985. godine znao i za izdajnika Fikreta Abdića. Znao sam za što

se sprema, tko ga sprema i otprilike sam znao kad će od njega početi praviti

heroja da bi s tog pijedestala mogao odraditi izdaju domovine !

Koja korist što sam znao! Nitko nije vjerovao ! Godine 1983. ili 1984-e, ne znam tačno,

je u Washingtonu bio svjetski sastanak Amnesty International i ja sam trebao biti jedan

od glavnih govornika, ali sam odbio jer nisam htjeo dovesti u opasnost moje roditelje i

moje sestre koji su bili u Bosni. Kad smo razgovarali o čemu bih ja govorio, ja sam

odmah rekao da želim govoriti o Fikretu Abdiću kao sposobnom muslimanskom

biznismenu koji je podigao zaostalu i siromašnu Krajinu koju su komunisti uništili, a sada

komunisti žele uništiti njega! Dobio sam, nažalost, već tada informacije da Abdić nije to

što ja mislim da jest. Pokazalo se da nije. Ja sam Izetbegovića dovoljno rano upozorio na

Abdića, ali se on nije osvrtao na to, nego me u dva navrata molio da idem tom seoskom

trgovcu i da ga molim da uđe u SDA, što sam odbio. Alijino obrazloženje je bilo da ako

Abdić priđe k nama, da ćemo imati čitavu Krajinu s nama !. Mislim da je to bilo veoma

pogrešno mišljenje jer bi Krajina bila s nama i bez Abdića. Koliko se sjećam, mislim da je

Alija, kad sam ja odbio, zamolio Muhameda (Filipovića, op. B.G.) i mislim da je on otišao.

To sam jako zamjerio Muhamedu i to sam mu i rekao. Onaj tko je htjeo otcijepiti dio

svoje domovine i pripojiti je Hrvatskoj Srpskoj Krajini, koji se je bratio s četnicima, jeo s

njima krmetinu i slavio njihove praznike, a mrsio uz ramazan i koji ima muslimansko

ime, a nema nikakve veze ni sa muslimanima niti sa Islamom, koji je skupa s četnicima

obeščašćavao naše žene i djevojke i ubijao našu i svoju braću, taj je gori izdajnik od

izdajnika! Eh, da, i ja i Fuad smo znali za Savićev i Raškovićev "saloon" i šta će doći i

upozoravali na to, ali su se i Izetbegović i muslimani u Bosni veoma brzo otarasili takvih

jer su samo pozivali na uzbunu i organiziranost i remetili sladak san ljudi koji su tek sjeli

na stranačku vlast. "Šta, ba, ti, nek' idu tamo u tu svoju Ameriku odakle su i došli, samo

prave probleme i ezijjete ljude na vlasti, nije ovo Amerika, more sikter, naletosum "!

"Lawrence od Srbije"

Bosna je imala mahalske minderpuze što su sjedili na minderima misleći kako će oni

lahko na sećiji uz kahvu i rahatlokume, češomud i zjalobac odzijevati i otprditi, a da će

jenkiji, predvođeni music menom (muzičarem Klintonom, op. B.G.) sve to za njih na

terenu odraditi i raspomamljene četnike kazniti. Zašto ? Zato, ba, što Amerikanci nas

vole i što im je žavo jadnih muslimana! Baš smo im slatki i dragi, ljubav, jašta ! Tko je

ikad odolio ljubavi, osim onoj iz interesa. Oni koji danas žive u USA znaju kako u ovoj

zemlji nema ljubavi za druge zemlje, ako tu nema svakovrsna i parali interesa! Helem,

poslaše jenkije druga Lawrence-a Eagleburger-a Aliji u Sarajvo sa naredbama: nek' se,

k’o pobiju kakvi pravoslavci u Bosni ( i bi ubijen pravoslavac na Baščaršiji) i nakon toga

neka se isture na nekoliko krovova u Sarajvu momci sa zelenim beretkama i puškama (i

momci biše istureni) i-klanje nespremnih muslimana u Bosni poče! K’o koke na sjedalu!

Uzalud je čak i četnik Karadžić sa skupštinske govornice objavio da, ako se ovako

nastavi, bit će satran jedan narod! Alija reče da to neće bit’ tako, da to ovaj, samo, tako,

jel’, samo govori. A ono bi tako ! Alija je bio nesposoban i nije znao da je drug

Eagleburger: bio dva puta USA ambasador u Beogradu: 1962-65 i 1977-81 i da je već

godinama bio od Srba kupljen srpski čojk zvan "Lawrence od Srbije" po uzoru na

engleskog uhodu 'Lawrence od Arabije', član Upravnog odbora 'Yugo America Inc', čiji je

vlasnik 'Global Motors Inc', a vlasnik Global Motors-a Zavodi 'Crvena Zastava' iz

Kragujevca, a Zavodi 'Crvena zastava iz Kragujevca klijent i blizak suradnik "Henry

Kisinger Asociates", čiji je direktor opet bio Eagleburger, da Eagleburger ima svoj 'tal' i u

Crvenoj zastavi, isto kao što je oko 30% vlasništva tog vojnog zavoda u džepu tzv. Lorda

Carrington-a (sjećate li se druga Carrington-a), da je Eagleburger profesionalni

proizvođač ratova po jadnim ometinama kakva je Bosna jer je Eagleburger bio ili jest

direktor nekoliko velikih USA kompanija koje ne proizvode dječije pelene, nego drugo,

mnogo opasnije- Halliburton comp.,Conoco Phillips, Phillips petroleum,itd., da je član

Alfalfa kluba u Washingtonu, kojem je prevashodni zadatak izazivanje sukoba i

prodavanje vojne opreme kompanija kojima su članovi na čelu i zaštita svojih interesa i

kapitala i srpskog kapitala, itd.). Čak kad su četnici počeli haračiti po Hrvatskoj

Eagleburger je još uvijek govorio da to nije istina ! Sličan njemu je bio i rahmetli Cyrus

Vance kojeg su također slali Aliji kad je već Vance bio obolio od Alzheimerove bolesti, pa

je sličan njima i mnogo gori od njih bio Francois Mitterrand-krvolok Bosne, a muslimani

ga volili i zvali "nas Fransoa" i pljeskali mu vičući "Fransoa", pa Jasushi Akashi, itd, itd.

Sve je njih lijepo Alija uz pomoć izgubljenog Silajdžića-slušao! Alija i Silajdžić slušali,

četnici odrađivali, mi stradavali, a naša domovina propadala !

Svirač saksofona 'music man', Klinton

Noviji USA predsjednik, svirač saksofona 'music man', Klinton, je na

koncu, postajao zabrinut jer se jednom ostrvljene četničke satare i

sikire nikako nisu zaustavljale, a četnici jednako podvriskujući barbarski

krvavo odrađivali projekat genetskog onečišćenja 'Turaka' i njihovog

uništenja, provaljujući u Turske ‘areme i ‘amame kako bi onečistili što

više "turskih bula i kaduna" i tako vratili genetski dug sa kojim mi u

Bosni nemamo ama baš ništa. Izetbegović, Silajdžić i kompanija su sve

to pomagali pasije vjerno slušajući CIA-u i američku vlast ! Psihički

izgubljen i usamljen, zatvoren u sebe i u svoj samo njemu znan strah,

konspirativan do krajnosti, vjerojatno kupljen, ili potkupljen, bez makar

i jednog ozbiljna savjetnika, neuravnotežene, labilne ličnosti, kolebljiv

bez znanja i snage da odluči (i zbog tog budući kukavica), dugo godina

nošen samo željom za vlašću, sa po državu i narod katastrofalnom

sufijskom ideologijom o bespotrebnosti i besmisla naroda, nacije i

države, zaplašen i zastrašen svime i velikim svjetskim igrama oko

Bosne (jer u životu do tada nikad nije maknuo iz Sarajevske mahale),

je postupao glupo i slijepo kako su mu gospodari iz USA naređivali. U ovom smislu je bio

"sposoban" i tadanji USA ambasador u Beogradu Warren Zimmerman koji je dva puta

dolazio kod Alije. Zimmerman, primjer klasičnog ljigavca koji je odrađivao poslove od

interesa za svoju zemlju, a naš Alija odrađivao interese protiv svoje zemlje !

Kad se desi oružani sukob Alija je vraćao naše momke sa svih teritorija koje bi oni

oslobodi a koje su prelazile okvire "Centralnog Bosanskog Rezervata", pa je tako po

naređenju Amerikanaca zaustavio i ofanzivu Armije BiH u kojoj je sam Peti

Korpus mogao doći do Drine !!!! Alija je zaustavio Peti korpus na ulazu u

Banjaluku a bježanje četnika je bilo toliko da je cesta kod Prnjavora i Dervente

bila potpuno blokirana i nastao fenomen "čepa". Kao i svaki nesposoban-trčao je

isplažena jezika za događajima, umjesto da ih preduhitri i ne imajući svog mišljenja i ne

znajući situaciju, slušao USA mišljenje i njihovo serviranje situacije. Gori neprijatelj od

neprijatelja je onaj koji je prostodušan i nedorastao situaciji ! Hej, moj nesretni Alija, a i

mi s tobom ! Nikad ni jednu jedinu moju riječ nisi htjeo saslušati ni poslušati i plaho sam

te 'ezijjetio', šta ćeš, nisam bio minderpuza. Tako zvani ministar vanjskih poslova Haris

Silajdžić (koji će tek kasnije pokazati zavidne kvalitete sa pakistanskim kreditom od 20

milijuna, pa malezijskim kreditom za gradnju cesta, pa sa malverzacijama druga Ibrića

zvanog Jata njegovog "operativca", pa sa milionima Tuzlanske banke, itd., što se zna, a

tek što se ne zna !) je zblahnuto gledao oko sebe jer nije znao šta bi i kako bi, slušao

naređenja, a nije ga nitko ni gledao ni pitao i samo je odmagao i onako izgubljenom Aliji.

Izetbegović nije imao svog gurua i svog maga da ga izbavi iz provalije, i njega i nesretan

narod skupa s njim. On je imao kćerku Sabinu (i Lejlu, op. B.G.), ženu Halidu, sina

Bakira, Hilmu Neimarliju, Omera Behmena, Edaha Bećirbegovića i Kasima Hadžića što su

kao i on teturali i glavinjali, čiji horizonti i poimanje države nisu sezali dalje od Kozije

ćuprije do Marindvora, kojima je vidokrug Bosne bio do Trebevića i za koje su olinjali

KOS-ovci, CIA-ši i MI-petovci marili koliko i za preklanjski snijeg, a njihove vlasti se

poigravale i naređivale. Izetbegović i mahalska tevabija oko njega su smatrali da treba

rastjerati sve što ima pameti-i rastjerali su ! Cijenu su plaćale Bošnjačke djevojke, žene i

mi Bošnjani-gubitkom svega, pa i našeg ljudskog i nacionalnog dostojanstva i gubitkom

naše domovine ! Nesposobnost u ratu nije obična nesposobnost. Nesposobnost

zaustavljanja i neuništavanja protivnika znači uništenje vlastitog naroda ! To su jarani iz

SDA odrađivali dobro ! Tu im nije trebao guru ! Kad su fotografije užasa nad nedužnim

Bošnjačkim ženama, snahama i sekama, djeci i starcima već opasno počele kolati

svijetom, a "Vožd" neposlušan i izvan kontrole, odlučiše CIA i drug Klinton da je vrag

odnio šalu jer ipak nestajanje jednog naroda, makar se on zvao i muslimani-neće nitko

pred svjetskom javnošću moći opravdati lahko ! Tad se počeše pojavljivati slike

apokaliptičkog užasa poklanih i pobijenih i popaljenih muslimana i masovnih grobnica i

tad se Alijine gazde počeše igrati humanitaraca i spašavanja jadnih muslimana iz Bosne !

Strategija je i dalje bila Makijavelijska-naravno, pomozi drugima puno na riječima, a

slabo na djelu, pomozi im toliko da im odmogneš i ti postaneš superioran, a kad budeš

superioran, eh, onda ćeš krojiti tim tamo nesposobnim muslimanima i kapu i državu. I

nama bi skrojena država-CENTRALNI BOSANSKI REZERVAT!

Iz gore i netom iznesenog je potpuno jasno zašto sam otišao. Bio je to očajnički pokušaj

da se stvari okrenu drugim tokom. Ja sam Adilu koncem maja 1990. godine rekao:

"Čovječe, uradimo nešto, pokušajmo nešto, nemojmo sa ovim ljudima, ovi će sve odvesti

u propast. Ovi su ljudi iz mahale, nikad svijeta vidili, nikad po svijetu pamet nisu sabrali,

ne znaju, osim svog interesa, ni za kakav drugi, kamo li da bi znali za narodni, nacionalni

ili državni interes, vjerovatno među njima ima KOS-ovaca, uradimo nešto dok još nije

kasno"! Nije me poslušao. Negdje koncem jula 1990. u jednom od njegovih mnogih

zvanja telefonom sam počeo vikati u slušalicu: "Ja neću više sa mahalskim željovima,

meni je dosta Alije Izetbegovića i njegove politike i budalaša, vidiš li ti da ovdje nema

nikakve organizacije, da su ovo svatovi, oni šenluče, sutra će nad našim leševima četnici

šenlučiti, marš, rastjerajmo sve ovo čovječe, itd". Rekao je: "De, čekaj, ne viči toliko, ne

deri se, čujem ja tebe dobro"! "Ma, derem se na tebe i na sve oko sebe, čovječe, vi nitko

pameti nemate, ili vam nije stalo"! Rekao je:"Potpuno si ti u pravu, ni ja ne mogu sa

ovim ljudima više izdržati". Ma, on nije mogao izdržati samo zato što mu nisu dali da

bude predsjednik Bosne, što je jedino htio i neprekidno ponavljao i za što je jedino i bio

zainteresiran ! Jedno je vrijeme bio pod mojom kontrolom dok ga Tunjo nije uhvatio pod

svoje, a koga Tunjo uhvati pod svoje, taj je obrao zelen bostan. I Tunjo je jedno vrijeme

bio pod mojim uticajem. Ne zato što me je poštivao, ili trebao, nego zato što sam bio

daleko najpopularniji i što je to htjeo iskoristiti ! Tadašnje SDA rukovodstvo je smatralo

da ja sve držim pod svojom kontrolom i da sam bio glavni organizator, kako su ga oni

nazvali-raskola u Stranci. Istina je da ja nisam htjeo skupa s tim ljudima, kao što je

istina da mnoge stvari i glavne događaje nisam mogao kontrolirati. Mene su slušali samo

ljudi izvan Sarajeva, a Glavni odbor nije dao ni blizu. Ja nikad nisam imao osjećaj da

kontroliram Tunju i Adila. Pa Tunju, osim Svemogućeg, niko nije mogao kontrolirati. Ja

jesam preko hadži Naima Delnezirevića obavijestio Aliju kad smo se prvi put, koncem

jula, sastali nas trojica u Saraj’vu na Adilovu inicijativu da vidimo šta možemo učiniti, jer

tad je bilo kasno i nisam htjeo beskoristan razlaz ! Adil je napravio konferenciju za tisak

bez mog znanja, u najgore vrijeme, na konferenciju me je doveo na prevaru jer nisam

znao našto dolazim i nije mi ništa rečeno. Emin Švrakić, koji je stajao kod vrata kao

obezbjeđenje, mi ništa nije rekao - samo me je uhvatio za ruke i gurnuo u prepunu salu.

U sali su sjedili Adil, Tunjo i Fehim Nametak, svijet se malo utiša, kad ja uđe, jer se

iznenadiše, pa opet počeše galamiti. Adil i Tunjo su jedan drugom upadali u riječ.

Izgovorio sam jednu ili dvije rečenice, ništa više. Njih dvojica su se svađali ko će šta

kazati, kao djeca oko igračke, nije bilo ni moguće išta kazati, a nisam ni htjeo , niti imao

ikakve volje sudjelovati u lakrdiji koju organizira polupismen čovjek i koji me prevari. Ne

znam kako sam se vratio u Banjaluku.

Moji su razlozi za neslaganje sa SDA rukovodstvom bili slijedeći:

1. Duboko sam sumnjao da je Alija nečiji čovjek, da nije naš čovjek i da ono što radi-

mora da radi svaki čovjek s malo pameti je to na osnovi njegovih postupaka mogao sam

zaključiti, a posebno je bilo simptomatično što je bio zabranio spominjanje Bosne i

Bošnjana !!!????

2. Nisam htjeo sa Alijom i kompanijom sudjelovati u izdaji i propasti naše domovine.

Nisam htjeo muslimansku državicu u Bosni jer je to propast za Bošnjane muslimane koju

su četnici 80 godina priželjkivali. Htio sam našu državu, Bosnu, koju smo mi mogli imati !

2. Nisam trpio KOS-ovce u rukovodstvu Stranke.

3. Brižljiva krajnje negativna kadrovska selekcija, što je samo po sebi, najveća izdaja.

4. Izetbegovićeva zabrana da se spominju riječi Bosna i Bošnjak, koje sam se držao

koliko i lanjskog snijega.

5. Nepostojanje nikakve organizacije, strategije, taktike i nepostojanje ni lične niti

kolektivne odgovornosti za učinjeno.

6. Hamdijini podaci i saznanje da je Izetbegović iz zatvora pušćan na peticiju glavnih

četničkih vođa

7. Bježanje Alije Izetbegovića od razgovora i duela te njegovo konspirativno ponašanje

8. Uporno odbijanje da postavimo kriterije i izaberemo najsposobnije ljude.

9. Saznanje da je SDA osnovana u organizaciji KOS-a i Salima Šabića, KOS-ovca preko

25 godina.

10. Uporno odbijanje Izetbegovića da se spremimo i vojno organiziramo i naoružamo,

dok je to još bilo moguće, jer su protivnici Srbi i Hrvati to već davno bili učinili.

11. Ismijavanje moje zamisli da odemo kod Hrvata i dogovorimo se za zajedničku

obranu, jer nas je ponaosob bilo premalo u odnosu na Srbe i ismijavanje mog plana da

na vrijeme odemo kod Kola i Genšera i potražimo pomoć.

12. Nisam se nikako slagao s time da se mi povezujemo sa Istokom i Perzijom, jer mi

smo u Evropi i evropski narod i moramo se povezivati sa Evropom.

13. Tražio sam da se Izetbegović i njegovi rođaci i prijatelji smijene i da se Hasan i

Muhamed Čengić i braća Latići istjeraju iz Glavnog odbora kao nesposobni ljudi. Za ovaj

zahtjev znaju ljudi sa kojima sam osnovao SDA Banjaluke ( hadži Naim Delnezirević,

Nedžad Džumhur, Emir Muranović, Abdulah… jer kad su me molili da se prihvatim mjesta

predsjednika, moj je uvjet bio da se zahtijeva smjena ovih gore ljudi koje sam

spomenuo, na čelu sa Alijom. Zadnji put sam taj zahtjev ponovio kad smo se krijući se

našli u Emirovoj avliji.

14. Tražio sam da napravimo savjetovanje i da već jednom osmislimo našu borbu.

15. Tražio sam da se komunističko-KOS-ovski šljam, seoske barabe i prigradski šljam

odstrane iz rukovodećih mjesta u Stranci.

16. Još sam u junu 1990. tražio da se posebno pobrinemo za Banjaluku i da se napravi

plan obrane Banjaluke, o čemu nikad i nitko od tada rukovodećih ljudi čak nijednu riječ

nije rekao, a na moje stalno spominjanje Banjaluke-nisu reagirali.

Niti jednom od ovih zahtjeva nije udovoljeno, ali su me sarajski rođaci opasno mrzili.

Nisu mi mogli ništa i trpili su me jedino zbog moje velike popularnosti u narodu.

HTJEO SAM DA I MI JEDNOM IMAMO NAŠU DRŽAVU I NAŠEG PREDSJEDNIKA !

Sa našeg zadnjeg sastanka 22 septembra 1990. godine, koji je trajao oko 4 sahata u

kafani hotela "Evropa", koja je bila ispražnjena i na koji je Alija došao sa dva

tjelohranitelja naoružanim uzijima i na koji je on mene pozvao, ne da se

dogovorimo, nego da me kupi, ovom prilikom iznosim početak razgovora.Ti,brate,

Hamza, previše govoriš o nekakvoj Bosni i nekakvim Bošnjacima. Mi smo se

dogovorili da se to ne smije govoriti, makar dok ne prođu izbori. Tebe narod

mnogo sluša i to nije dobro.

"Ostao sam bez teksta" i oko pola minute gledao u čovjeka pred sobom ne mogući

vjerovati da govori ozbiljno, a govorio je ozbiljno. Naravno, dok ne prođu izbori i on

sjedne na vlast ! Sjetih se slučajno kad sam nakon osnivanja SDS-a sjedio u Banjaluci sa

Radovanom Karadžićem, da mi je rekao: "Hamza, molim te, vidim da te narod puno

cijeni, pa i ovi naši. Molim te ne poduzimaj ništa ! Ja smo se i Alija za sve dogovorili" !!!

To ćemo nas dvojica "!!! Na koncu sam rekao: "Alija, de makar u ovom razgovoru, koji je

vjerojatno naš zadnji, budi otvoren, reci direktno šta misliš, kao što ja tebi govorim

direktno i otvoreno šta ja mislim. Čovječe, ponašaj se kao da sam ti tvoj sin Bakir. Ostavi

se, molim te, te svoje zatvorenosti, konspirativnosti i nedorečenosti, nemoj da se igramo.

Za razliku od vas sviju ja nisam nepismen u politici. Dobro ste pročešljali i prošpijunirali

moj život u Washingtonu, znate čak kad sam s kim večerao i prema tome znaš da sam

završio strategijske i političke kurseve, da nisam laik, dobro znaš u kakvom sam se tamo

društvu kretao i rekao sam ti da mi je mnogo tog bilo i jeste poznato. Nemoj da se

igramo, čovječe, ne svađaj se sa Adilom oko mjesta predsjednika, dadni mu kad je toliko

zapjenio "! I tad, kad sam to rekao, sam po prvi put osjetio na njegovu licu i očima

reakciju i gnjev. Rekao je: "Ali, narod hoće mene "!! "Pa, smjenjujte se, rekao sam, dvije

godine ti, dvije on "! "Narod hoće mene, ponovio je, neće njega "!!!

JA SAM TOG VREMENA I TADA SAM SEBE SVJESNO LAGAO I NAMJERNO NISAM HTJEO

SEBI PRIZNATI razloge zbog kojih taj čovjek nije dao da se govori o Bosni, o Bošnjačkom

narodu o Bošnjačkoj naciji i o državi Bosni ! Htjeo sam u Aliji gledati svog rahmetli oca

Sabita, HTJEO SAM DA I MI JEDNOM IMAMO NAŠU DRŽAVU I NAŠEG

PREDSJEDNIKA !

Alija, zemlja se zove po ljudima

"Slušaj Alija, rekao sam, nemoj, molim te, da se svađamo oko stvari oko kojih ni u snu

ne bi trebalo biti dvojbe, a ne ovakve prepirke, bolan, radi se o nama hoćemo li biti, ili

nećemo biti "! "Eto, čuo si što sam rekao", odgovori on!

"Alija, zemlja se zove po ljudima, a ljudi se zovu imenom zemlje. Tako imaju jedno drugo

i tako se međusobno drže, tako narodi i nacije imaju svoj grunt. Ne može se živiti na

"havi", nego se živi na svom gruntu i grunt i država i živica se moraju zvati imenom

naroda, a narod imenom zemlje ! Narod ne može živiti na vjeri, nego na zemlji ! I svi

Arapi imaju ovako stajalište - Iranci se zovu- Iranci, i Egipćani-Egipćani i Iračani-Iračani,

jedino se ti hoćeš zvati musliman. Ne nasjedaj komunističko-KOS-ovskoj ujdurmi

Edvarda Kardelja i Moše Pijade, nama je kao kruh potrebna naša nacija, ali ne može bit

muslimanska nacija, može biti bošnjačka nacija ! Tek kad budemo imali svoj grunt i svoj

siguran okvir imat ćemo i našu vjeru jer će i ona tad biti sigurna ! Ti govoriš samo o

Muslimanima, ali ne možeš imati zemlju Muslimaniju, takve zemlje na svijetu nema !

Hrvatska se zove po Hrvatima i nije Katolikija, po katolicima, i Srbija se zove po Srbima,

a nije Pravoslavija po pravoslavcima, to je toliko jasno ! Govori o Bošnjanima jer tad

govoriš o državi staroj 12 stotina godina, to je kapital, to je tradicija, Alija, na kojoj

počiva država ! Ako ti budeš govorio o Muslimanima u Bosni, pravoslavci će odmah rado

dočekati i govoriti o Srbima u Bosni, a katolici potom govoriti o Hrvatima u Bosni, ode

naša Bosna, Alija, ode zemlja na tri dijela, pa valjda toliko vidiš i valjda toliko znaš !

Istakni parolu borbe za Bosnu i Bosanski narod ! Bolan, znamo mi dobro da smo mi

muslimani, ali kao muslimani nećemo uspjeti, to ti ja kažem koji sam živio po Zapadu,

kao Bošnjani - sinovi zemlje Bosne i borci za Bošnjački narod i Bosnu, uspjećemo ! Tu za

mene nema više razgovora, tu nema više diskusije, kapak "!! Bezizražajna lica i očiju je

gledao preko mog ramena negdje u zid iza mene. Gledao sam ga. Gledali smo se oči u

oči, ali njegove oči nisu vidile mene. "Alija, rekao sam, molim te još jednom, pokušaj mi

vjerovati i pokušaj zamisliti da sam tvoj Bakir. Ne boj se, pođi samnom u Krajinu, ne boj

se čovječe, pođi samnom među nas Krajišnike, bolan, izginut ćemo svi prije nego li tebi

padne dlaka s glave, NE BOJ SE, heeej, Alija "!!! Gledao je kroz mene, ne videći me.

Samo mu je jabučica u grlu išla gore - dolje jer je gutao samo njemu znane guke i muke

i tajne i tmine i ružne pomrčine !!! Rekao je: "Ti meni napadaš Salima Šabića i Mirsada

Ćemana i molim te nemoj to više, to ti MI također zamjerimo". "Ja, rekoh, nikad u životu

nisam napadao ljude, nego njihove političke stavove i nesposobnost. Salim je klasični

KOS-ovac a Mirsad seoski momak koji ne zna ništa !! A reci mi, molim te, stalno

govoriš MI, de mi kaži tko ste to VI "? "Kazat ću ti kasnije kad dođe vrijeme". "Sad ti

meni kaži, sad je vrijeme, kasnije će bit kasno", rekao sam!! Nije mi rekao.

Alija, ovo je naš rastanak

Taj razgovor je zasebna priča i zato ga izostavljam jer traži mnogo prostora. Jedini

svjedok razgovora bio je moj kolega Prim. Dr. Šaćir Ćerimović, koji je nekako prošao

Alijine tjelohranitelje i došao me pozdraviti, a da Aliju nije ni pogledao, što je ovom palo

vrlo teško. Na kraju, razgovor sam prekinuo ja, ustao sam od stola i zaputio se prema

vratima, a Alija je zavikao: "Čekaj, čekaj molim te, ne hiti". Pogledao sam ga začuđeno.

Zar i nakon onakvih mojih izjava njemu direktno u lice još uvijek hoće samnom ?

Međutim, uhvatio me je pod ruku i tako smo izašli iz hotela, a dva čuvara su napuhani od

uzija i pištolja išli za nama, što me je posebno iritiralo. Jednako me držeći pod ruku,

zamolio me je da odšetamo do parka pred Ekonomskim fakultetom. Idući mi je još

jednom redom nudio sve funkcije u vlasti i nekoliko puta preporučivao svog sina Bakira i

govorio kako bi htjeo da se on samnom druži. Kad smo došli do Fakulteta, rekao sam:

"Alija, ovo je naš rastanak. Ja moram ići". Uhvatio me je lijevom rukom za nadlakticu

a desnom se dugo rukovao i nije nikako htjeo pušćat ruke. Istrgao sam se i otišao. Ne

znam gdje sam sve vrludao po Sarajevu. Bio sam očajan, izgubljen, otrovan,

zaprepašćen i bespomoćan. Taj čovjek nije htjeo ništa saslušati, ništa uvažiti, ništa

izdiskutirati, ništa priznati, ništa kazati i nije sebi dao ništa dokazati ! Na sva teška

pitanja koja sam mu postavio u lice-nije dao odgovor ! Njega nije zanimalo šta ja znam i

imam za kazati ! Njega je neobično mnogo zanimalo da me kupi kao skupu igračku koju

će upotrebljavati i koja će pomoći njegovom Bakiru ! Iz bunila sam se osvijestio na cesti

prema Jahorini. Čovječe, otkud se ja nađoh ovdje ?! Vidim lijevo pored okuke malo

meraje i velik kamen na njoj. Odem i naslonim se na kamen. Bio je krasan sunčan dan

tog 22. septembra 1990. godine. Pogledam dolje - podamnom još uvijek živo i lijepo

naše Saraj’vo-istok na zapadu. U Sarajvu, k’o u šeheru, svega i svačega. Počeli se i mi

muslimani davranisavati pa je bilo i dobrih stručnjaka. Kako to sačuvati ? Brojio sam

munare i sejrio avlije. Šta će biti ako četnici već sutra presijeku dalekovod, presjeku

plinovod, šta će biti ako zatruju ili prekinu vodu, a šta ako po okolnim brdima nalože

vatre i uhvate cijeli grad u halku. Pa grad je kao u kazanu. Zobaće ih u njemu kao piliće.

Pa to sam rekao čovjeku. Pomišljaš li da si ovdje ko u tendžeri, nespreman i

neorganiziran ni ti ni iko oko tebe pa niste organizirali ni narod. Narod na Drini si

umrtvio. Niko prstom ne mrda. Sjetio sam se moje Krajine i mojih jarana Krajišnika.

Krajinu će uhvatiti u halku-Srbi otuda, Srbi odovuda. A tek onaj seoski horoščić Abdić !

Čovječe, čovječeeeeee, znam svoje Krajišnike, zavadiće ih, ubijat će brat brata !!! Sjetio

sam se Podrinja i Podrinjaca kako mirno čekaju četnički nož. Pomislih na svoju Banjaluku

gdje svijet nije htjeo u SDA i ja ga nisam uspio organizirati. Sabrah još jednom sve i

vidih sve. Meni je sve još jednom postalo kristalno jasno tog lijepog sunčanog dana 22.

septembra 1990. godine. U pamet mi dođoše djeca, mati, sestre i Đulbehara, moram se

za njih pobrinuti. Vratim se, naslonim na kamen i odhuknem. Digao sam ruke na dovu.

Polahko i dugo na sav glas sa rukama podignutim prema nebu sam učio suru Ja’sin. Na

kraju sam proučio Fatihu za moju bivšu Krajinu, moje bivše Podrinje, moju već sad

izgubljenu Banjaluku, moj pobijen i popaljen narod i moju već tada bivšu domovinu

Bosnu. Uopće mi nije jasno niti se sjećam kako sam se uspio vratiti u Banjaluku, a vraćao

sam se sam.

I navodim ono što mi rekoše preživjeli srebrenički branitelji prije 8 mjeseci u Tuzli:

"Eh, selam alejkum moji Srebreničani, bujrum, hoćete l' kahvu ? Ma, saleće me

Klinton ovih dana, k'o da je da se nađe zgodna prilika pa da nastrada jedno,

rećemo, do 5000 ljudi, ne treba više, pa bi to njemu bio dovoljan razlog da digne

avione i bombardira četnike ! Pa, eto, šta vi mislite o tome "? "Mi, predsjedniče,

o tome ne mislimo ništa ! O tome se ne može misliti jer se nakon tog ne bi

moglo ni živiti "! "Ma, ja, eto, razgovarat ćemo o tome drugi put, jel', nije hiće' a

umorni ste i vi !

Ovo su riječi predsjednika Bosne na zadnjem sastanku sa delegacijom Srebreničana koja

mu je otišla dok se još kako-tako u Sarajevo moglo otići. Razgovor prenio meni, i ja

zapisao, član delegacije koji je prisustvovao sastanku ! Za Srebrenicu se, osim svega,

kod Predsjednika nije imao ko ni zauzeti, a više mu nije nitko mogao ni otići, a ni drug

Predsjednik ne bi ni poslušao ! Šta je, ba, i tih 5.000 tamo ljudi podivljalih i poluludih?

Šta tih 5.000 pored 400.000 otišlih i nestalih? Ništa !Osim svega važno je spasiti

Sarajevo, a nejma Sarajeva bez Vogošće, pa taman plaho, eto da spasimo Vogošću a

njima Srebrenica, hah, pametno, jel’de ! Tako je švercao, trgovao i prodavao zemlju i

gradove predsjednik Bosne i u tome se bio dobro izvjestio, i u tome mu pomagao

Silajdžić pa su tako prodavali i Tešanj, koji se već bio obranio ! Dva puta je naređivano

telefonom i dolazio predsjednikov kurir Mirsad Ćeman, donoseći pismenu naredbu

predsjedniku općine Tešanj, rahmetli Dr. Muhamedu Članjku, sa naredbama i prijetnjama

da se Tešanj preda četnicima ! Muhamed je ovo u tri navrata pričao meni lično i svaki put

sam se s njim dogovarao da ću donijeti magnetofon i snimiti i on se radovao tome, ali ja

to ne uradih. To mi je velik propust koji sebi ne opraštam. Tešanj i Bosnu do Zenice su

spasili Muhamed Članjak, Osman Ajeti, njegov savjetnik i župnik u selu Žabljak. Kad je

sa Matom Bobanom sve bilo dogovoreno za preseljenje katolika Bošnjana u Hercegovinu,

župnik ih je okupio pred crkvom i rekao: "Možete, ako želite možete ići. Samo, oni od vas

koji pođu nek' ponesu po sepet ove zemlje sa sobom. Trebaće im. Ja ostajem ovdje "! Da

je Tešanj predat Srbima, kao što je Alija zahtijevao, četnici bi poklali sav narod i došli do

Zenice, jer nakon Tešnja više jake obrane nije bilo. Poznato je svima šta se dešavalo u

Srebrenici i kako su četnici ulazili podvriskujući, a samo jedan avion slučajno ispalio

jednu raketu u brdo iznad ceste kojom su četnici ulazili. Kukavica, kopile i đubre -

holandski pukovnik Karemans, koji je bio komandant holandskog bataljona u Srebrenici

na pitanje zašto nije tražio NATO bombardovanje rekao je da je tražio, ali da je zahtjev

bio napisan na pogrešnom formularu !!!!!!! Nadam se da će na takvom pogrešnom

formularu usahnuti njegovo kukavičije i izdajničko sjeme, kao što treba usahnuti sjeme

svih kukavica !! Ali, ne strada čak ni 5000, nego 10.000 ljudi ! Nestadoše sitna dječica,

tek stasali mladići, tek najedrale djevojke, nestaše očijukanja, ašikovanja i nadanja, a

ostaše genetski zatrovane, uništene fizičke olupine nekadašnjih djevojaka, ostaše u

očima slike pobijene djece, avlija i zambaka u njima, a preživjeli, sa plastičnom vrećicom

u ruci, krenuše diljem planete noseći zadnju sliku svog zavičaja u očima, a miruh zavičaja

u duši i odoše da zavičaj nikad više ne vide. Prostodušni i naivni muslimani napraviše

spomen mezarje u Potočarima kao opomenu četnicima, nek' to više ne rade jer to ne

valja. Međutim, to nije naša najveća katastrofa. Veća je katastrofa Prijedor gdje je

poklano i pobijeno više od deset hiljada nedužnih muslimana Bošnjana ! No, o Prijedoru

se uporno šuti ! Previše je čak i za pokvarene kurvinjske evropske vlasti dvije tako velike

tragedije-za tako mali narod ! Udarao sam ponovno očajnički glavom u zid gledajući silne

redove zelenih bašluka na mezarju mog pobijenog naroda.

Proklinjao sam moj narod.

Proklet bio onaj tko je glup i koji Allahove naredbe ne poštuje !! Očajavao sam

svjestan da to nije narod, JER NAROD KOJI JE SLIJEP KOD OČIJU-NIJE NAROD !!

Narod koji je nejedinstven i nesložan i zbog tog nejak gazi Allahove propise. Taj

narod neće opstati ! Narod koji ne upotrebljava mozak da razmisli i govor da se

sporazumije je najveći griješnik, jer su um, razum i govor najveći darovi koje je

Uzvišeni Allah ikad ikom darovao !! Što me ne poslušaše kad sam očajnički, kao

privatni građanin, krstario Drinom sa šačicom ljudi, pokušavajući još jednom ih osvijestiti

i opametiti ! Da se u mom narodu, koji to nije, na dženazi u Potočarima iko sjeti pa

reče; Heeeej, stan'te ljudi ! Do sada je bilo 18 državno organiziranih i

institucionalno planiranih klanja i genocida od strane četnika !! Stan'te, ne

pravimo spomen mezarja. !! Osvetimo se ! Osvetimo naše genetski zatrovane

žene !!! Osvetimo naše poklane očeve i djedove i naše majke ! Organizirajmo se

i naoružajmo se, nek' svaka kuća ima i stinger i zolju i top ako može. Osvetimo

se ! Onaj narod koji se ne osveti onom koji ga zatire-neće preživjeti. Biće zatrt !

Ne uzdajmo se u Sarajvo iz kojeg nama nikad nikakvo dobro nije došlo ! Ne

uzdajmo se u svjetske pokvarenjake koje naši pokvarenjaci pokorno slušaju !

Svi se zajedno Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte. I sjetite se

Allahove milosti prema vama kad ste stajali na ivici vatrenog ponora pa vas je

On spasio. Allah voli one koji se bore u saffovima kao da su bedem čvrsti !

Džennet je pod sjenama sabalja!! Sloboda živi pod sjenom oružja ! Biti Šehid za

domovinu je bolje nego živiti kao rob, jer je život u robovanju i mučenju gora

patnja od ubijanja ! Ustanite i borite se na Allahovu putu, borba za domovinu je

dio vjerovanja. "Hubbul vatani minel imani/ čovjek bez domovine je čovjek bez

dostojanstva"!!!! Borite se. Ako patite vi, pate i oni, a pobjedu odnosi onaj koji u

zadnjim trenucima bolje izdrži. Ako vas je 500 i ako ste na Allahovu putu,

pobijedit ćete njegovom pomoći njih 5000 !!! Džennet je pod sjenama sabalja

jer sloboda raste jedino u sjeni sabalja. Ne sramotite slavu pradjedova.

Ustanite, ne pristajte da budete svjetsko roblje. Ustajte, domovina je dio

vjerovanja !!!! Ovo su riječi koje je na spomen mezarju u Potočarima trebao izgovoriti

Sulejman Tihić, da ima petlje i ovo su riječi koje je na mezarju u Potočarima trebao

izgovoriti Reis, da ima petlje. Ne, oni nemaju petlje, oni imaju samo lični

sitnokalkulantski interes borbe za svoju fotelju i stražnjicu ! Očajavam zbog svog naroda

koji je slijep kod očiju jer se sa iskonskim barbarinom može razgovarati jedino

jezikom koji on razumije-preko nišana, a mi po osamnaesti put mekećemo kao

koze i po osamnaesti put balije na vlasti viču da se to neće ponoviti, a ponavlja

se i ponoviće se i po osamnaesti put. Balije viču da se to zaboravi-i zaboravlja

se !! Ja opet vidim kako će prvom prilikom četnički tenk zaorati preko

potočarskih mezara, ali tad više neće bit’ dugih kolona djevojaka, mladića,

majki i seki sa plastičnom vrećicom u ruci i posljednjom slikom zavičaja u

očima, jer njih nema više!!!!

ORBUS: Koliko je trajao Tvoj angažman u MBO i zašto si se razišao i s njima ?

DR. MUJAGIĆ: Ja sam na

mjestu potpredsjednika

MBO formalno bio mislim

oko dva mjeseca. Stvarno

je moj angažman u toj

bijedi trajao svega oko 20

dana. Nakon SDA za

mene više nije postojalo

ništa! Znao sam da smo

očajni gubitnici i bio

sam svjestan da narod

mene smatra najvećim

izdajnikom i

organizatorom svega.

Naše je sjedište ostalo u

stanu koji je bogataš Adil

uredio kao sjedište

Stranke, na istom mjestu

gdje smo imali i sjedište

SDA. Svako je imao svoju

sobu. Ja sam htjeo da se makar sad postave pravila i organizacija i strategija i taktika i

cilj i kriteriji i da sva trojica prionemo na posao i raziđemo se po Bosni. Ma kako ?! Njih

dvojica su danima umirali u ljubavi i slavi prema sebi provodeći sahate sa ljudima koje im

je SDA slala da bi im odvukla pažnju od akcije i umirali su od ljubavi prema svojim

veličinama, dajući intervjue. Ja sam gledao i patio. Je.. se njima za Bosnu i narod ! Došli

su na svoj račun. Obojica u centru pažnje sa kurvinjskim novinarima oko sebe, a Adil i sa

plaćenim novinarima i hizmećarima. Obojica su uživali govoreći kako se samo o njima u

Bosni govori ! U toj tolikoj našoj tragediji u kojoj sam ja živio kao u bunilu, u kojoj sam

osvanjivao širom otvorenih očiju, sa potpuno mokrom posteljinom od znojenja zbog

velikih psihičkih udara koje sam doživljavao. Svaki seljak koji je nazvao, svaki obični naš

Bošnjački čojk, to sam zaboravio kazati ! Njih su zvali liziguzi, i svakovrsna druga kopilad

i svjetski probisvijeti, ALI MENE JE ZVALO ONO NAJVRIJEDNIJE ŠTO JE BOSNA

IMALA, MENE SU ZVALI OBIČNI LJUDI, SELJACI, ZANATLIJE, RADNICI,

UČITELJI, MENE JE ZVALA SIROTINJA I SVAKI TAKAV POZIV JE DUBOKO

ZASIJECAO U MENE I DRMAO I TRESAO SA MOJIM ŽIVCIMA, SA MOJIM SRCEM i

SA MOJOM DUŠOM.

Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ

Te psihičke udare sam kasnije žestoko platio svojim zdravljem. Adil se kleberio

UŽIVAJUĆI BESKRAJNO ! Jednom sam upao u sobu kod njega koja se plavila od

duhanskog dima. Bio je kod njega nekakav Sikirić, čiju je familiju on plaho poštivao. Ja

sam počeo vikati da ću rastjerati i pobiti sve i ove prdiguze koji dolaze, šta se tu istresaju

u praznim razgovorima, šta on tu zvekeće i blebeće, ništa od posla, ništa nismo uradili,

samo guta duhanski dim, još će dobiti rak na plućima, a već ima rak na grlu, itd. On je

gledao u mene ukočen od straha i bez teksta, taj Sikirić je šutio, a ja sam izašao videći

ponovno da nikome ovdje nije stalo do ničega osim svoga JA ! Kasnije mi je rekao da

sam ga jako uvrijedio pred tim Sikirićem. Je..i ga i Sikirići !! Ja nisam htjeo ići ni na jedan

jedini razgovor gdje su se natezali sa Muhamedom Čengićem, možeš misliti, čovječe,

Muhamed Čengić. Pa jel’ bio itko imalo pametniji od tog čovjeka ?!! Pogotovo nisam htjeo

ići na razgovore gdje su se priganjali sa Fikretom Abdićem.

Sjećam se, jednom su se trebali sastati u

lovačkoj kući kod Dervente. Dođe meni Adil u

sobu i kaže: "Eto, makar pođi samnom ovdje".

"Gdje"?- rekoh. Kaže da se sastanemo sa

Abdićem u Derventi. "Po stoti ti puta kažem,

gubiš vrijeme, maršni to đubre, rekao sam ti tko

je on" !! "Ovog puta imam u džepu Crnog Petra",

reče on ! "Bogati, šta ti je to-Prni Petar"? Kaže,

"Fikretu je k’o za glavu zakvačilo, treba mu 75

milijuna dolara da plati kredit Zagrebačkoj banci,

a ja mu te pare mogu dati sad iz džepa. Hajde,

kad vidi tebe i kad mu ponudimo pare neće moći

odbiti, prići će nama "! Tad mi je priznao,

vjerojatno nije svu istinu, da je u tom trenutku

imao 850 milijuna švicarskih franaka suhih para na kojima je sjedio !! Adil mi je glavu

probio, i danas mi njegov raspukli starački glas zvoni u ušima: "Ali oni su meni obećali da

ću ja biti predsjednik Bosne, de učini ti nešto "!! Na koncu sam Tunju uhvatio za prsa i

rekao: "Heeeej Muhamedeeee, čovječe, makar si ti pametan čovjek, pa univerzitetski

smo profesori, sramota je čovječe, daj smiri se, daj da sjednemo, pusti jebene intervjue i

novinare, rašćeraću tu kopilad, daj da idemo objasniti narodu, moramo ići u sela i

provinciju, narod ne zna i tako dalje"!!!! On je zapomagao: "Pusti ti mene, Hamza, pusti

me molim te. Ti si puno mlađi, tebi je ostalo dosta života ! Ja ovo što mi je ostalo hoću

da provedem kako ja hoću, za svoj vlastiti ćeif !!! Dobri moj rođak Tunjo Filipović, plaho

pametan a beskoristan.

Kad smo imali osnivačku skupštinu u Skenderiji i kad sam pogledao iza govornice, srce

mi je bilo naraslo k’o Trebević. U sali je bilo oko 3.500 ljudi, ali ono najbolje što je Bosna

imala ! Moj je plan bio da one ljude koji iz gore navedenih razloga nisu htjeli u SDA, da ih

pokupim u MBO i da napravimo prvo savez sa SDA, a kasnije da se spojimo. Nisam u

tome uspio. Sve su to upropastili dvojica staraca: prvi od bolesne želje za vlašću i da

bude predsjednik Bosne, a drugi se želio neprekidno vrtiti po novinama, televizijama i da

on bude i stranka i narod i država ! Improvizator Adil, loš govornik, loš strateg i nikakav

političar koji je i pamet i pristaše i novinare plaćao u švicarskim francima i Muhamed koji

se igrao riječima i rečenicama bez veze sa stvarnošću i životom. Uzeo sam vozača i kola i

pošao obići Krajinu, a među njima u Sarajvu je nastalo veselje što me se riješiše. Obišao

sam Krajinu i Sjevernu Bosnu, usamljen i očajan. Kasnije sam uspio nagovoriti Tunju pa

smo skupa obišli središnju Bosnu i istočnu Hercegovinu. Od svega slaba fajda. Raskol je

napravio Adil onda kad je sve bilo gotovo i kad se to nije smjelo. Napravio ga je kad je

definitivno shvatio da mu neće dati da bude predsjednik Bosne. Bio sam gorak izvana i

iznutra, nisam imao volje ni za što, nema više mojih ljudi, nema više ezana ni elana, ima

nekakvih protuha polumuslimana, poluvlaha i Adilovih plaćenika koji su me posebno

nervirali. Jednog sam dana, nakon što smo dogotovili program i deklaraciju, uzeo velik i

težak svežanj papira i bacio ga Adilu u lice i pljunuo ga. Otišao sam. Dao sam pismenu

ostavku.

Fikret Abdić

Njih dvojica nisu trebali mene. Njih dvojica su mene samo iskoristili da bi osnovali

Stranku i domamili pristalice. U dva navrata su me zvali i ja dolazio u Sarajevo pa su me

optuživali kako ja i dalje radim za SDA, kako sam ja izdao njih dvojicu, kako ja imam

plan uništiti i njih i MBO, kako sam i dalje tajni član SDA, i tako dalje. Zadnji sastanak

takve vrste je bio u Adilovu luksuznom stanu na Breki. Adil bi obično sipao optužbe, ja bi

pogledaj u Tunju kao pametna čovjeka, a Tunjo bi gledaj ufitiljenih očiju negdje u plafon i

tako. Zadnji put sam mu rekao neka me se više ne usudi zvati na ovakve razgovore i nije

više ni zovnuo.

Moram još

jednom

spomenuti

moju

Ravnu iza

roditeljske

kuće u

Tešnju i

mjesto pod

trešnjom

na Ravni

kao

povijesno

mjesto. Tu

su se

desila tri

povijesna

događaja:

moj

razgovor

sa Alijom,

razgovor

sa

Podrinjcima i naredba nakon čega su onemogućeni sastanci njih dvojice sa

četnicima u Zvorniku i potpisivanje, kako su ga zvali, "historijskog dogovora" i

dogovor da se uzme oružje i oprema od Teritorijalne obrane u Cazinu i da se

počne sa oružanom pripremom. Na prvi dogovor su došla četvorica Podrinjaca

(sad se mogu sjetiti samo Fejze i Abdulaha, ali druge dvojice ne mogu). Opisali

su mi situaciju i rekli: "Profesore, šta da radimo ? Tvoji bivši jarani paktiraju sa

četnicima, odvući će nas u Srboslaviju "! Rekao sam: "Braćo, nama je vrijeme

jako važno jer, kao što znate, zbog Alijinih smo propusta potpuno nespremni.

Ali, vrijeme se od krvoloka više ne može kupiti, prekasno je, a u Srboslaviju

nećemo, pa neka ide glava ! Razvalite te sastanke, ako možete". Otišli su sretni

i-razvalili sastanke. Nakon tog sam primio nekoliko telefonskih poziva od ljudi

sa Drine, ne znam više imena, ali ljudi su vikali: "Ejvalaaa ti Hamzaaaa,

potprašili smo ih "! Čovječe, tvoji ljudi ovdje razvaljuju ! Ja sam bio utučen jer

sam znao da ćemo mi biti razvaljeni !! Na dogovor o organiziranju otpora u

Cazinu je došao samo Huse sa Alom. Pod trešnjom smo odlučili da idemo uzeti

ključeve i oružje od Muhameda Beganovića koji je kao komunista bio

komandant Teritorijalne obrane u Cazinu i koji je pod ključem držao i opremu i

karte. Tako je to krenulo. Sjećam se da sam nakon tog otišao u Cazin i da smo u

avliji mog suborca i jarana Huse i u avliji Husinog brata pod grožđem tri dana

ubjeđivali Beganovića dok ga na koncu nismo ubijedili. Odatle je krenula

odbrana Cazina. Ovom prilikom samo napominjem, da ne bi palo u zaborav, još

dvije stvari:

Ravna Mujagića. Desno pod trešnjom su se desila tri povijesna događaja:

Razgovor sa Alijom, odluka o rasturanju povijesnog sporazuma sa Četnicima i odluka o pripremi otpora u Cazinu.

1. Prvi ratni dogovor u Krajini je bio u Husinoj kući u Cazin-Polju (mislim da je

to bio januar 1991.) kad su došla dvojica Hrvata iz Cetingrada (jedan od njih se

zvao Mateša, a drugi je bio apotekar) kad se napravio prvi spisak i dogovor oko

preuzimanja opreme i oružja.

2. Prvi dogovor sa Hrvatima u Bihaću je bio početkom ljeta 1991. godine kad

sam sa Husom otišao u Bihać gdje nas je čekao Irfan Ljubijankić i sastali smo se

sa jednim Hrvatom čijeg se imena ne sjećam u jednoj zabačenoj avliji za

stolom.

Moj zadnji pokušaj da urazumim abdićevce je bio početkom 1992. godine u

jednoj privatnoj kući u Pećigradu, kad ih nisam uspio ubijediti baš u ništa i

nisam ih uspio odgovoriti od opasnog postupka idenja za Abdićem čak i kad sam

rekao ako će tako, vjerojatno će ubijati brat brata !!!!

Inače, budući nisam bio iz Saraj'va a bio svakome opasan daleko sam najviše bio

vrijeđan. Novinari su izbrojali čak 15 laži i teških uvreda koje su govorili Izetbegović,

Behmen, Muhamed Čengić i zasebno Silajdžić. Ovaj zadnji oko godinu dana i nije znao

govoriti ništa drugo doli kako sam ja lažni znanstvenik a on pravi znanstvenik i kako on

to najbolje zna jer se kreće u znanstvenim krugovima !

Adil je u svojim knjigama koje je sam finansirao rekao dosta neistine. Prva je neistina da

je on bio taj koji je tako zvano moderno, demokratsko i šta ti ja znam krilo SDA poveo sa

sobom. To nije tačno. Unatoč njegovim novcima i podmićivanjima da je on to uradio

sam-nitko nebi otišao za njim ! Ja nisam nikad imao nikakve veze sa modernizmom i

liberalnim SDA krilom (niti je takvo krilo postojalo) i nekakvom demokratijom, pogotovo

ne kako je Adil širio demokratiju, plaćajući je francima. Ja sam mu’min, pokoran

sljedbenik knjige Kur’an i vjere Islam ! Kad sam na skupštinama govorio o Bosni i o

Bošnjacima kao o naciji i o našem nacionalnom programu, Alija se je žestio, crvenio i

govorio Adilu: "Ovo si ga ti nagovorio, ovo si ga ti potplatio ! Bogami ovo neće izaći na

dobro, ovo ćemo raspraviti kad se vratimo u Sarajvo i tako dalje". Adil je odgovorio:

"Čovječe, pa on je univerzitetski profesor koji o ovome zna više i od mene i od tebe, di ja

njega mogu nagovoriti i platiti" ? Ovo u skraćenu obliku ima u jednoj od Adilovih knjiga.

Smiješna je zaista i pomisao da bi polupismen bogataš mene mogao nekud povesti !

Druga je neistina da je on osnovao MBO. Istina je ova: ja sam stanovao u stanu Adilova

rođaka Hadžiomerovića, preko puta sjedišta Stranke. Jedno jutro u pet sahata dođe meni

Adil i sjede u baka fotelju pored mene. Izgledao je avetinjski i žalosno. Odjednom,

gledajući kroz prozor poče plakati. "Šta ti je, što plačeš", upitah ja. "Eto, Hamza, vidiš ti,

na što ovo sve izađe, nas narod smatra izdajicama". "Ovo sve izađe ovako, reko’ja, što si

uradio sve kad ne treba i kako ne treba. To što narod nas smatra izdajicama, narod ne

zna mnoge stvari i ima pravo što nas smatra izdajicama! Uostalom, mene smatraju za

glavnog izdajnika, što ti plačeš "? "Eto, ja ne znam, teško mi je. Šta ti misliš šta ćemo

sada ? Kako da se opravdamo "? "Ne možeš se opravdati", rekoh, a on se promijeni u

licu. Mi smo sad obični privatni građani, a Alija i kompanija službene osobe i predstavnici

naroda jer je Alija predsjednik Stranke. Dakle, mi nemamo načina sa njim otvoriti

ravnopravan dijalog. Jedino kako možemo postati ravnopravni jest da i mi osnujemo

Stranku". Kad ja to rekoh, njemu lice zasja i spade s njega taman pokrov. "Znaš, to sam

i ja mislio. Znaš šta je, ja ću to sve sam isfinansirati". "Nisam drugo ni mislio, reko’ ja,

lijepo je imat bogataša uza se. Odoh to smjesta kazati Tunji". Diže se i ode k’o na

krilima. Naravno, on je otišao do Tunje i to predstavio kao svoju ideju. Kad smo pravili

popis ljudi meni je spisak donešen kao prvom. Smatrao sam da ja kao najmlađi trebam

biti treći i rekao sam neka se Adil potpiše prvi, pa potom Tunjo. Ja sam bio treći. Mislim

da taj spisak bi negdje trebao postojati još uvijek. Prva podružnica MBO je osnovana u

Srebreniku i osnovao sam je ja sa, mislim da se zvao Morankić, a druga sam imena

zaboravio. Adil je inače kao pravi bogataš godinama na metre kupovao sve knjige iz

Bosne preko svojih rođaka Trhulja i Hadžiomerovića. Drug Adil u svojoj kući u Doldertal

ulici u Cirihu ima dokumentacije od neprocjenjive vrijednosti za nas i naš opstanak i za

opstanak Bosne. Ima dokumente VLASNIŠTVA NAD ZEMLJOM u BOSNI !!! Drugu Adilu

švicarske vlasti nikad neće dozvoliti da ono što je od vrijednosti za nas iznese iz

Švicarske ! Kad mi je probijao glavu po stotinu puta na dan:"Ali oni su meni obećali da ću

ja bit’ predsjednik Bosne", rekao sam: "Odriješi kesu, daj 150 miliona franaka da

naoružamo narod na Drini i u Krajini, to su vrata Bosne ! Ako ima Drine, biće i Bosne !

Daj te svoje pare da napravimo svijetu bolnicu za rak i kupi opremu, bolan, u nas je

epidemija raka. Daj te pare da liječimo svijet !! Daj te pare da sagradimo džamiju u

novom Sarajvu, nema tamo ničega, svijet će podivljati !!! Tako ćeš postati predsjednik

Bosne. Kome čuvaš te pare, izješće ih miši "!!! Zadnji put sam ga ovako molio u

njegovom BMW-u kad smo od njegova luksuznog stana na Breki spušćali se Koševskom

ulicom u nekadašnju Titovu ulicu. Tad je rekao da ode u Zirich i da će razmisliti, pa kad

se vrati da će mi kazati. Vrati se, ali ništa ne odmisli i ništa ne kaza. Koga mi izigravamo

i koga mi lažemo? Kome sve vjeruje taj jadni Bošnjački muslimanski narod-slijep kod

očiju Alija, Silajdžić i kompanija su uradili šta su uradili!

Ali ništa manje nije kriv ni major OZN-e drug Adil

koji je SA SVOJIM PARAMA SAM MOGAO SPASITI

BOSNU! DA JE ADIL ODRIJEŠIO KESU I DA SAM

USPIO NAORUŽATI NAROD NA DRINI, DRUGAČIJA

BI BILA PJESMA!! To sam Adilu i rekao, ako se još

sjeća ! Rekao sam: "DAJ TE SVOJE PARE

ČOJČE,HEEEEEJ, ZAŠTO SI IH ČUVAO NEGO ZA

OVAKVOG DANA ! GDJE TI JE TO JEBENO

ŠVERCERSKO ORUŽJE? JA ODO’ NA DRINU! JA ĆU

VJEROJATNO POGINUTI, ALI DOK JE MOJA GLAVA

NA RAMENU I DOK SE ČUJE MOJ AVAZ, ČETNIČKA

NOGA NEĆE PREKO DRINE! Šutio je i okretao

glavu.

Valjda me je kao i Alija smatrao suludim ratnim

fanatikom.

Danas se vidi da su suludi bili svi oni zbog čije je

šutnje, nerada i nesposobnosti sav narod odveden kao ovce pod četnički

nož. Gdje je sad onaj Muhamed Čengić? Više ne viče da sam idiot i militantni fanatik koji

se htjeo spremiti i braniti. Zbog njegove nesposobnosti i neznanja ode mu njegova rodna

Foča, odakle mu je familija. Narod je vjerovao takvima a ne meni. Kad su govorili za

mene: "onaj ludak, onaj bolesni karijerista, onaj militantni fanatik", narod koji me je do

tada nosio na rukama-povjerova njima, ne meni ! Zato je i dobio odgovarajuću "nagradu"

! Tad je Adil, samo što je meni priznao, imao u džepu 850 milijuna suhih para, švicarskih

franaka. Ne dade ni groša ! A htjeo biti predsjednik Bosne ! Sad pravi cirkus u Sarajvu,

nekakav Bošnjački institut sa kojim nastoji oprati svoju nečistu savjest !!!! Izbire ga

njegov već 16 godina plaćani novinar Fahrudin Đapo za čovjeka godine i izbiru ga u

Akademiju nauka Bosne kao počasna akademika ?!

Prije oko godinu dana je bio Adil na televiziji pa spomenu slučajno i mene. Nagovori me

kontrolor moje savjesti, Đulbehara, i natenta me: "De, kaže, zovni čojka i zahvali mu se,

eto nakon 15 godina neko i o tebi nešto lijepo reče". Nazvah ja Adila:"Gdje si, rekoh

pajdašu stari zar si još živ ? Fala ti što me spomenu". Kaže, "mnogo bih se volio s tobom

sastati i kahvu popiti". "Eto mene, rekoh, odmah sutra, da ti kažem par stvari, bez kahve

"!!! Ja zapali u Sarajvo i vidih i tu nakaradu tako zvani Bošnjački institut. "Gdje vam je,

rekoh, gazda"? Nekakva cura strča niz basamake, kaže: "Naglo se razbolio, bolestan je,

nije ovdje". Pobježe moj bivši jaran Adil !! Ako, ima netko od kojeg ni on ni Alija pa ni

diplomirani lopov Silajdžić neće moći pobjeći ! Otišao sam kupio Đulbehari i djeci tahan

halve i klanjao podne u džamiji na Baščaršiji, ali mi uviđavnih petorica ihtijara, od kojih

se sastojao džemat, rekoše nek' cipele ne ostavljam vani jer ću inače ostati bos !!!!

Eh, izružih ja sve poprijeko! Da li je te godine 1990. bilo ikoga s nama ko je bio

Adil-beg ZULFIKARPAŠIĆ

čestit i bio vrijedan pohvale ? Naravno da je bilo. Ali neobična i apsurdna zemlja

Bosna je zemlja u kojoj je uvijek bilo pametnih, a nikad pameti, uvijek

organizatora a nikad organizacije i uvijek heroja a nikad vojske!

Kad od Save ulaziš u tamni vilajet Bosnu, ostavi pamet u živicu pored puta i

zapamti di si ostavio. Ako dolaziš s mora, ostavi pamet pod kakav kamen pored

puta, i zapamti gdje si ostavio-trebaće ti kad iz Bosne budeš izlazio. Oni koji su

bili samnom bili su spremni i na Moskvu udariti ! Bilo je veoma sposobnih,

pametnih, preduzimljivih i hrabrih. Ali, svi smo mi bili iz provincije-niko iz

Saraj'va i kad smo osnivali SDA, sve smo uradili mi po Bosni-nikad i ništa oni iz

Saraj'va i sve su se naše zamisli, prijedlozi i poslovi razbijali ne o tvrd, nego što

je puno gore-o ljigav i podmukao mufliski, minderpuza obruč rođačkog i

zetovskog rukovodstva iz Saraj'va. I tu je velika greška. Bilo je krasnih ljudi iz

Krajine, sa Drine, iz Srebrenika, iz Travnika, iz Zvornika, naročito iz Gradačca, iz

Cazina, itd., ali sve se to razbijalo o neprobojan zavjerenički i idiotski zid oko

sarajskog klana. Sjećam se jednom pozva me Alija u Sarajvo i sastadosmo se

on, ja, Adil, Tunjo, i dva predstavnika klana Čengića, Hasan i Muhamed. Alija je

pozvao ključne ljude među koje nije spadao Muhamed, ali je prisustvovao kao

generalni sekretar Stranke, a kao što vidite, ja sam bio jedini koji nije bio iz

Sarajeva i koji nije bio iz klana Čengića !!!! Šta god smo počinjali konstruktivno i

dogovorno i pametno, pogotovo kad sam ja šta objašnjavao i predlagao,

Muhamed Čengić se je ili smijao, ili glupo i primitivno protivio. Na koncu sam

odgurnuo Hasana i uzeo Muhameda za prsa i za gušu i drmajući ga nisam vikao,

nego sam urlao: "Kretenu, kretenu i idiote, koji te kreten dovede ovamo,

upropastit ćete i državu i narod, može li se vama išta dokazati, hoćete li ikad

išta pametno uraditi, ovaj će narod nestati zbog vaše nesposobnosti i

neozbiljnosti, kretenu i kreteni oko tebe, mater vam, pobiću vas i slično "!!! On

me odgurivao od sebe i vikao:pusti me luđače, pusti me budalo" !!! Skočiše svi,

mene Alija uhvati za ruke vukući sebi, Adil uhvati svog rođaka Muhameda

vukući ga sebi. Tunjo se bio izmakao do vrata sav blijed, a Hasan je bio

izmigoljio iz sobe. Alija i Adil su vikali: "Muhamedeee, hej Muhamedeee, nemoj

tako, ne smiješ tako vikati, heeej to je Hamza, to je Hamzaaa, a on se otrže i

popravljajući kravatu reče prezirno: " Uf, aman, zaman, pa šta ako je Hamza, on

je vanjski i ne spada među nas !!!! To je bio strašan i glup organizacijski

propust. Sve što je u SDA urađeno uradili smo mi iz provincije. Tadašnji SDA

sam nosio ja na svojim ramenima i svojim govorima, Adil sa svojim imidžom

bogataša i Tunjo sa svojim iskustvom. Tadašnji SDA su nosili ljudi iz provincije,

a minderpuza rođaci iz Saraj'va su se vozili na našim leđima. Istovremeno, niko

od nas iz provincije nije imao pristupa do rođaka i rukovodstva !!!!

Kasnije, nakon razlaza, kad se je Adil nadmudrivao s njima, a posebice sa

Čengićem, uvijek se je kroz razgovor provlačilo: "Onaj idiot, onaj bolesni

karijerista, onaj militantni ludak, mi smo se bojali da on neće.., mi smo se bojali

da nas ne povali.., otarasi se njega pa će sve biti u redu, njega narod nije nikad

prihvaćao, ludak, itd". Te su se uvrede odnosile na mene. Danas, nakon što je

rezultat njihove pameti poznat svima nama, ove uvrede shvaćam kao pohvale

!!!

Eh, jesam li ja griješio i di sam pogriješio. Jesam, griješnik sam i ja !!!!

Svaki se narod desetljećima i stoljećima vrpolji i migolji i na koncu savre u

granicama svojih mogućnosti kao naroda. Ovo danas ostataka naše domovine

što vidimo, to su nažalost mogućnosti današnjih Bošnjana muslimana ! Ne zato

što su oni nesposobni, nego zato što biraju nesposobne ! Ja sam bio previše za

svoj narod. Htjeo sam od njega napraviti pravi, veliki narod i pravu državu, da

imamo pravog predsjednika i da se borimo i izborimo za sebe i svoju djecu. To

moj narod nije ni shvaćao ni razumio, niti prihvaćao i to moj narod nije mogao

iznijeti na svojim leđima ! Naš narod neće hrabra, otresita i rezolutna čovjeka,

tko god on bio. Tog se naš narod boji. Naš narod hoće dobroćudna adžu iz

mahale, koji malo muca, malo ne zna, malo je poguren, koji more sve odtrpiti i

svaku uvredu progutati, koji će slušati svjetske probisvijete (naš narod plaho

voli i sluša sve što je strano i ne podnosi što je njegovo), narod bira svoju sliku i

priliku. Ja sam bio previše za njih i htjeo sam za svoj narod ono što on nije ni

htjeo, ni prihvaćao i što nije mogao ni ostvariti !

Smatram da oni ljudi koji su bili samnom da su to bili daleko najkvalitetniji i

najhrabriji. Veoma rano, negdje koncem maja 1990., su mi počeli prilaziti i govoriti:

"Profesore, daj da i mi učinimo nešto" ! Šta da učinimo ? Pa vidi sarajski se rođaci i zetovi

organizirali u bandu, nesposobni, poješće nas, vidiš da ne znaju ništa, nećemo mi

starkelja i blenti, mi hoćemo mlađe i sposobne, daj dok je vrijeme". Ušutkao sam

ih. Mislio sam, pa naš narod je sav uz nas, pa neće dat’ narod, pa narod će bit’

taj koji će odlučivati i- napravio sam veliku grešku ! Ne postoji narod, pogotovo

ne među muslimanima. Postoji samo dobro organizirana skupina koja povede

masu. Kad se raziđosmo mislio sam, eh, sad će narod kazati svoje i tko je pravi

!!! Narod ne kaza ništa ! Narod ode dalje mitingovati i slušati Čengiće, Behmene

i Alije, i pljeskati kao što su pljeskali meni. Nitko od naroda mene ne podrža. Taj

isti narod koji me je grlio, ljubio, bacao u zrak i na ruke dočekivao, je sad slušao

najgore laži o meni i teške uvrede i-odobravao !!! Ne postoji u muslimana narod.

Narod je u muslimana misaona imenica !!!! To je bila moja greška i to je do dan

danas moje najveće razočaranje.

Griješio sam ! Nakon skupštine u Brčkom odvedoše nas braća Ramići u jedan privatni

restoran, mislim da se selo zvalo Željezno polje. Nadam se da nisam pogriješio. Krasna

avlija i u avliji dugačak stol i mi se poredasmo po klupama okolo stola. Meni Alija reče da

sjednem u čelu a on je bio desno od mene. Mislim da je lijevo od mene sjedio Ismet

Kasumagić, do njega Muhamed Čengić, pa drugi Čengić, itd. Otvoriše se kanate i ja

ugledah Fuada Muhića kako se stidljivo provuče i stade neodlučno kod vrata. Ja se

iznenadih. "Ljudi, eno Fuada Muhića", rekoh ! "Pa šta?", reče Muhamed. "On je

komunista i ne spada među nas", reče Alija. "Ljudi, eno Fuada, našeg brata, opet viknuh

ja ! "Uzmi ga sebi", reče Čengić ! "I hoću", rekoh. Dignem se i odem do Fuada i zagrlim

ga i kao svog brata sa svim počastima pozdravim i počnem vući prema stolu, a on je

vikao: "Neka, ba Hamza, nemoj, ba, Hamza, nemoj, molim, te "!!!i Obilno se znojio.

Dovedem ga do stola i kažem:"Ljudi, evo našeg čuvenog brata Fuada, sretni smo što je s

nama "! Oni su mljackali i jeli, nitko ne pogleda. Ružna šutnja !! Posjednem Fuada na

svoje mjesto u čelo stola, reknem Aliji nek se pomakne na klupi i sjednem između Fuada

i Alije. Nisam ništa ni ručao, nudio sam Fuada najljepšim jelima, govorio ostalima o

Fuadu i koliko je značajan za nas. Alija je šutio i mljackao, idiot Čengić se po običaju

kleberio, a Fuad mijenjao boje u licu i teško disao. Bio je debeo, dan vruć, bojao sam se

da ga ne udari infarkt. Nitko se od njih ne pozdravi sa Fuadom, nitko ne pogleda Fuada,

nego okrenuše glave od njega ! To je bilo naše zadnje viđenje, kasnije je Fuad preselio

na ahiret, a na tom je sastanku i pored mog zdušnog truda-bio i prošao i sve se mislim

nije li to uticalo na njegovu preranu smrt ? Kod avlijskih sam kanata samo rekao

Izetbegoviću: "Burazeru, ovo ti ne valja što ovako radiš, kako god ti okrećeš glavu od

naših najboljih ljudi, more ti se desiti da jednom ljudi budu okretali glave i od tebe. Po

običaju ne reče ništa, samo "proguta knedlu". I to je također, po njihovu shvatanju, bio

moj veliki grijeh u SDA ?!

Eh, griješio sam kako da nisam. Jednom prije skupštine u Brčkom sjedoh ja na deset

minuta sa Alijom na klupi pred dvoranom da makar na brzinu izmijenim s njim mišljenje.

Ma, nismo ni počeli, netko zovnu Aliju i Alija se trže, reče meni:" Oprosti moram ići". Ja

vidih takozvanog krojača iz Zagreba Salima Šabića kako zapovjednički zovnu

predsjednika Stranke, k’o kad vabi kera, a ovaj poslušno otrča kao cucak, a ja rekoh

krojaču u lice: "Heeeej, vidi ja sve, svaka ‘tica dobro pjeva, ali KOS, ali KOS.

Griješio sam. Nakon skupštine u Tešnju priđe meni čovjek bijele kose i mesnata i roza

lica (vidi, rekoh, Švabe među nama), a to bio drug Salim, glavni i nudio svašta, htio me

kupiti, a ja se smijao i odbio !!

Sjetih se ja, kad me je 1983. jedna delegacija partijskih drugova (skoro sve samih KOS-

ovaca) dovabila u Tešanj pa me iz Tešnja odvedoše u Beograd u Vojnu bolnicu da se

tamo zaposlim i da kao dobar doktor i Bošnjanin liječim naše partijske drugove iz Bosne,

da smo išli i u bolnicu i na Medicinski fakultet i u Generalštab nekadašnje "naše"

armije. U bolnici rekoše, more, more, malo morgen, na Fakultetu prodekan

(dekan pobjegao) Rolović (brat bivšeg ubijenog jugoslavenskog ambasadora u

Švedskoj) reče:" Ko, bre, ti, zar ti "? "Jest, rekoh, ja "! "Za tebe, bre, ovde nikad

neće biti mesta" ! "Zašto ne, upitah ja, imam bolje kvalifikacije od svih vas

skupa "! "To, bre, nema veze, ti si musliman bre, nemaš šta ovde da tražiš" ! U

sobi u Generalštabu koja je bila velika koliko i rukometno igralište, kod generala

zapodjenu se na koncu oštar govor, jer je mlad i nadobudan doktor iz USA to

jest ja, govorio o Bosni i Bošnjanima ! Kako sam ja više govorio i padao u vatru,

tako su okolni generali i moja pratnja sve se više znojili i topili i nekako

propadali u svoje fotelje ne videći se iz njih, osim jednog. Taj, oniska rasta, na

koncu zapjeni i reče meni:"Koj’ bre, šta, bre ti ‘oćeš, vi ste nula, bre, nula !!

Koja, bre Bosna i kakvi su to Bošnjani ?! Šta me, bre zasmejavaš ! Ja sam tvorac

KOS-a, sva moja mreža u Bosni je netaknuta i ostat će netaknuta, a moji

najbolji ljudi su muslimani koji, bre, pasije verno odrađuju svoj posao !

Motivisani, bre ! Nema čemu da se nadaš, bre" !!! I ja vidih, bre, da nemam

kvalifikacije i ja vidih, bre, da nema Bosne Bošnjačke, a da ima Bosne KOS-

ovske i znajući da je KOS vrlo respektabilna organizacija-ja se, bre, pokupim i

vratim u USA ! Kao što rekoh, vratio sam se ponovno natrag 1985. godine. Kad se ja po

treći puta vratih iz USA i mislih se ovataniti u Tuzli, kad ono braća muslimani umjesto

mene primiše pravoslavca iz Bratunca i Beograda !! I tako, osta ja ko ‘tica na grani !

Eh,

Svaka ‘tica dobro pjeva, ali KOS, ali KOS,

i domaći dobro grabe, ali GOST, ali GOST !!!

Ni jedan KOS u svom jatu nije GOST, nije GOST

Al’ musliman, kao KOS, svome bratu jeste GOST !

Sjećam se da sam govorio Aliji: "Nemoj šljama u Stranku, molim te. Ova zemlja vrvi od

KOS-ovaca, bolan, ima ih i u tvojoj i u mojoj familiji dotle smo dogurali, vidjećeš ako

sjednemo na vlast nahrupiće ti na vrata, vjeruj mi nećemo dati, ti su školovani lopovi,

uhvatiće nas za vrat i udaviti i nas i naša nastojanja, a on šutio i gledao u zemlju !! Eh,

ja, ispričaše mi neki moji tuzlanski prijatelji i ovo: godine 1993. u proljeće se najednom u

haremu Begove džamije u Sarajvu pojavi skupina Muslimana skupljenih odasvud i

spoznaše da ima ta džamija u Sarajvu i počeše se diviti šarama i šadrvanu i-uđoše u SDA

! Alija ih plaho primi i ti postaše rukovodioci, jašta ! Narod to nazva M-93 !

Griješio sam što sam kao i ostali čekao i ja "nekakvu direktivu" iz Saraj’va i što nisam

upotrebio svaku moguću silu i pokušao organizirati Banjalučane da se borimo za svoj

grad. Sjećam se, neki su plaćali i helikoptere samo da bi pobjegli. Gdje ljudi ?! Zar ima

ljepšeg mjesta od svog ognjišća?!

Zgriješio sam mnogo što se nisam povukao u Cazin i u Bužim kad su me zvali i to mi je

najžalije ! Zvali su me kad su htjeli osnovati brigadu imenom "Hamza "!!!! Tamo je bilo

moje mjesto, među njima. Nigdje, samo među njima, jer je moje ime Hamza-lav Islama

!!!! Nadam se usrdno da će mi Uzvišeni sad pružiti priliku pa da se kao čovjek i kao

liječnik odužim Cazinjanima i Bužimljanima i da im pomognem !!!

Pogriješio sam što nisam ostao na Kula gradu u Zvorniku i borio se sa Zvorničanima.

Kasnije sam bio skupio veliku količinu bolničkog materijala misleći na Kula grad, ali nije

bilo načina da im se to iz Banjaluke dostavi. To smo upotrijebili kad su došli logoraši iz

Manjače.

Pogriješio sam što nisam Adila Zulfikarpašića uhvatio za gušu i zadavio ga i što nisam

silom od njega iscijedio njegove pare da kupimo oružje i što nisam od njega silom

istjerao oružje s kojim je švercao. Ne treba moliti onog kojeg se ne može umoliti !!!

Pogriješio sam što sam po dolasku u Tuzlu dva puta išao u štab II korpusa i nudio im

usluge koje sam mogao uraditi, a koje nije mogla uraditi ni država. Ja jesam mogao, ali

su odbili. Pogriješio sam što sam ih molio da me puste da idem u 117. brigadu u

Gradačac. Zašto da molim muflize za pravo da idem braniti svoju domovinu ?!! Ja sam

tada u Tuzli bio potpuno sam, već je bilo izginulo mnogo mojih ljudi i prijatelja i

ja sam tražio šansu da budem Šehid ! Allah je htjeo drugačije, ali smatram da bi

moje prisustvo u Gradačcu bilo mnogo pomoglo.

Krivo mi je što sam išao moliti ljude iz Drugog korpusa, jer ti isti ljudi su mirno gledali šta

se dešava u Srebrenici na puškomet od njih, a 75000 ljudi najbolje opremljenog korpusa

Armije BiH nije ni prstom mrdnulo dok je 1500 četnika klalo 30.000 muslimana!!!! Ako

ništa drugo, zašto majke iz Srebrenice ovo pitanje ne postaviše predsjedniku Bosne i

tadašnjim komandantima Drugog korpusa - Šadiću, Šuvaliću, Deliću i Žiliću ?!

Pogriješio sam što sam u Banjaluci oko sebe trpio nekolicinu ljudi kojima tu nije bilo

mjesto. Ali, šta sam mogao ? Nije nitko drugi htjeo !!!!

Pogriješio sam što kad smo bili u Foči ne izmlati sadašnjeg Reisa Mustafu Cerića.

Eh, tako mu ga je to. Kad se sjetim potonjih 25 godina kroz šta sam prošao, koje smrtne

zamke izbjegao i koje teške psihičke stresove i uvrede otrpio, a sve od braće muslimana-

čudo je da sam u jednom komadu i živ ! Nema tog zločina kojeg ljudi muslimanskog

imena nisu uradili nadamnom i mojom obitelji, osim što me još nisu uspjeli ubiti

! Kako ja, tako i svaki koji se imalo izdigao iznad prosjeka. Negdje u svojoj knjizi,

govoreći o Krajini sam napisao i ovu pjesmu:

Sinoć paša kroz Sarajvo prođe

I provede deli Kahrimana.

Na njemu je devet konopaca

I deseti sindžir oko vrata.

Govorio deli Kahrimane:

Skinder sindžir carev hizmećaru

Da ja vidim Bosnu na ćenaru,

Da s’ okrenem sdesna ulijevo

I poljubim Zlatiju divojku,

Da poljubim, pa da život gubim !!

Taki su ti naši životi i naše sudbine u zemlji što se Bosna zove.

Nedavno sam trebao držati govor kao predstavnik stranaca ovdje zbog jednog bogataša

koji daje velike pare za Massachusetts General Hospital i Harvard. Odustaše od govora

jer je bogataš samo proletio - došao, rukovao se s nama, pojeo s nogu ručak i odmaglio !

Moj govor je počinjao ovako:

Imenom sam Hamza i dolazim sa Balkana, iz zemlje što se Bosna zove. Balkan je

područje gdje ljudi jedu teška zapaprena jela, piju ljutu rakiju i puše jak duhan. Po noći

spavaju u košmarima, a po danu žive sanjajući o osvetama, mrze se i svađaju oko svega

i imaju strašan talenat izazivanja ratova.

Bosna je zemlja gdje ljudi čine sve ovo i još povrh toga, druže se sa šejtanom, laž im je

način života, lažu se međusobno već 150 godina i imaju jaku želju da unište i sebe i sve

oko sebe. Ako ne vjerujete, sjetite se samo činjenice da su prošla dva svjetska rata

počela u Bosni !!!!!

ORBUS: U godinama agresije, trajala je i Tvoja golgota u okupiranoj Banja Luci. Najprije

si ostao bez posla,a onda su uslijedila isljeđivanja. Iz ličnog iskustva znam da su četnički

isljednici znali sve o meni, čak su me citirali šta sam rekao tad i tad pred džamijom...

Hoćeš li se malo javno prisjetiti vlastite banjalučke golgote od 1992. do izlaska, te kakva

su Tvoja iskustva vezano za obavještenost četničkih isljednika?

DR. MUJAGIĆ: Nadam se da će me Svemogući Bog poživiti dovoljno dugo da o ovom

pitanju napišem knjigu. Toliko je mnogo i toliko teških mojih banjalučkih iskustava u

vrijeme četničke vlasti.

Kad je bilo krajnje opasno izaći iz Banjaluke i kretati se bilo gdje, otišao sam preko Kotor

Varoša, planine Borije i Teslića u Tešanj. Morao sam viditi majku Safetu i sestru Selmu i

morao sam s njima dogovoriti šta ćemo i kako ćemo. Moj otac Sabit je bio preselio

godinu dana prije tog. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu. Moja majka i

moja sestra su gledale u mene, ja sam gledao u njih, mislio sam ostati s njima na

Harmanu u Tešnju, ali su Đulbehara i djeca bili u Banjaluci, htjeo sam i morao pomoći i

majci i sestri, a nisam mogao ostaviti obitelj u Banjaluci, gledao sam ih i utroba mi se

kidala od bola. Gledali smo se i nismo znali šta kazati i očima smo se opraštali. Moja

majka i sestra rekoše nek se vraćam natrag, ako mognem proći, da se brinem za svoju

obitelj. To je bilo moje zadnje viđenje sa mojom majkom. Vratio sam se u Banjaluku

istim putem i već su na cesti bile četničke straže sa oružjem, ali me nisu zaustavljali.

Kad su se Bošnjanima muslimanima po kliničkom centru i po Medicinskom fakultetu

dijelili otkazi, jedan po jedan je odlazio, a meni nikako nije bilo otkaza. Pokazalo se da

sam ga prvi dobio ja. Netko od osoblja je potpisao otkaz a potom su ga držali u

sestrinskom pultu i nisu mi ga htjeli uručiti. Tek kasnije sam indirektno saznao, otišao i u

ladici našao otkaz. Svima nama je u otkazu stajalo isto obrazloženje: zbog stručnih i

moralnih propusta, i tako dalje i zbog tog što više nema potrebe, udaljavate se s radnog

mjesta,, itd. Tad sam naučio koliko pravoslavci četničke ideologije mogu bezočno i drsko

lagati i koliko bezočno mogu biti nepošteni, pa i na svoju štetu. Pitam se, da li se danas

itko od njih stidi tih bezobrazluka i otkaza i laži u njima ? Znam da se je javno stidio i

javno žalio Miodrag Živanović, jer je o meni napisao članak u banjalučkom "Glasu".

Međutim, ja sam davno prije predvidio šta će biti, spremio sam se koliko sam mogao i

spasio stručnih knjiga koliko sam mogao. Nikad nitko nije ulazio u moju sobu i dugo

nakon što su imena muslimanskih doktora bila skinuta sa vrata, moje je još uvijek stajalo

i ja sam i otišao iz bolnice, a ono nije bilo skinuto. Moji doktori su gledali kako ja polahko

sedmicama pakiram svoje stvari i knjige i dugo su stajale spakirane na balkonu, a svi su

šutili. Nitko ništa nije rekao, nije niti pomogao. Samo jednom me je jedna doktorica

upitala: "Profesore, loše izgledate, čula sam ponešto šta se s vama događa". "Jest, rekao

sam, događa se svašta". "Zamolite Sefića da vam pomogne, on sa vlastima dobro stoji".

Zaista, pokazalo se da je Mustafa Sefić sa četničkim vlastima zaista veoma dobro stajao.

Uz pomoć ljudi koji su me poštivali među kojima je bilo i Bošnjana pravoslavaca i

Bošnjana muslimana sam nekako isprtljao veći dio knjiga i smjestio u prazan stan.

Želim kazati da na mojoj

klinici, barem dok sam ja

bio tamo, mi nismo

dozvolili da među nama

dođe do loših odnosa.

Doduše, nitko od mojih

doktora mi nije pomogao.

Pretpostavljam da su se

bojali jer znam da su me

volili i cijenili, kao što sam

volio i cijenio i ja njih i

brinuo se za njih. Ovom

prilikom želim istaći da

među Bošnjačkim

pravoslavcima ima zaista

veoma čestitih ljudi. Moj

babo Sabit je uvijek

govorio: "Nije svaki vlah

četnik". I zaista je tako. Ja

sam zapamtio i sebi u svoj

"tefter" zapisao imena

sedmorice Bošnjana pravoslavaca, među kojima je bilo njih veoma visoko pozicioniranih

u njihovoj vlasti, a i mojih kolega, koji su mi veoma mnogo pomogli i koji su mi u dva

navrata doslovce spasili goli život ! Jedan od njih je već rahmetli i ja ponekad proučim

Fatihu i njemu. Ostali su, koliko znam, živi. Nadam se da ću, ako poživim, i ja doći u

priliku makar koliko i makar kako da se i ja njima odužim za njihovo poštenje i njihovu

čestitost. Potom, bilo je običnih ljudi, građana pravoslavaca koji su mi krišom pojedine

stvari dojavljivali, bilo je bolesnika i njihovih rođaka, itd., bilo je mojih bivših studenata

koji si mi pomagali koliko su mogli. Posebno se sjećam jednog koji je došao u veoma loše

odnose sa svojom obitelji zbog toga, ali nije odustajao. Pokušao sam se raspitati za te

ljude i naći nekog od njih kad smo prošle godine u ljeto Đulbehara i ja, konačno, nakon

12 godina otišli u svoj grad i svoj stan. Tada nisam našao nikog, nadam se da ću ih naći.

Ja se također nadam da ću naći i one druge kojih je bilo daleko više a koji su me kao

divlju zvijer ganjali po Banjaluci kidišući na moj život. Ja nisam mogao doći do njihovih

imena, ali sam zapamtio lica. Nadam se da sjećanje neće izblijediti.

Ja sam bio četnička meta broj 1, ne u Banjaluci, nego u Bosni. Taj sam podatak dobio iz

Beograda i od njihovog tiska. To mi je javila i potvrdila posebno šta se Banjaluke tiče

jedna od mojih bivših medicinskih sestara koja mi je također pomogla puno i vjerojatno

svojim pomaganjem također spasila život ! Smatrali su me svojim najopasnijim

protivnikom. U to sam se i lično uvjerio. Preko velike i posebne veze jedan moj prijatelj -

stranac je bio dobio iz četničkog centra za vezu između Ličkih i Bošnjačkih četnika tajni

ratni plan SDS-a kucan bez proreda na deset strana. Tamo je stajalo da je najopasniji

neprijatelj Srba u Bosni Hamza Mujagić, ali da je na svu sreću sam i da nema s kim !!!

Nisam znao da sam toliko opasan, pretpostavljam zbog čega sam bio opasan, ali da

nisam imao s kim i da sam bio usamljen, to je velika istina ! Čovjek je govorio istinu jer

je bio poljubičastio i potamnio od straha i tresao se dok mi je to govorio. Ja sam se neko

vrijeme skrivao u njegovoj kući i mada mi nije rekao ništa, njegov strah je govorio sve.

Da bi ga zaštitio nisam dugo vremena išao k njemu. Poslije mene meta broj dva u

Banjaluci je bio Safet Filipović. Treći je bio Ahmed Verem. Potom je slijedila skupina

najuglednijih i najbogatijih. Među njima si bio i ti, hadži Naim Delnezirević, Sulejman

Deumić, Mustafa Čehić i njegova kćer Amira, Muharem Avdagić, hadži Muhamed

Na klinici u Bostonu u trenutku odmora

Imamović, Mustafa Imamović, Nijaz Karaselimović, Smail i Šuhreta Đuzel, Refik ef.

Filipović, Ejub Priliplija, Dževad Haznadar, Osman Gojačić, Zijahudin Smailagić, dr. Halid

Kulenović, Adil Medić, itd. Naš muftija nije, nažalost bio tu s nama. On je, kao što je

poznato, bio UDB-aški suradnik Tada je šef policije bio Stojan Župljanin, a glavni general

Momir Talić, čija me je policija posebno progonila. Kad spomenuh Verema, doživio sam i

to da vidim moje stvari iz stana razbacane skroz po dvorištu oko kuće i po ulici, kao što

sam doživio da vidim kako se izbacuju stvari iz stana Ahmeda Verema, mislim sa petog

kata. Kad sam skupljao svoje stvari po ulici nitko se nije usudio mi pomoći. Došao je

jedino moj susjed Pobrić, koji je rodom iz Tešnja. Kasnije, kad me više nitko nije smjeo

primiti u svoju kuću, a nisam mogao ostati niti u svom stanu, otišao sam kod Pobrića i

vidio sam da se je jako uplašio. Nisam više otišao ni kod njega. Prvi put me životna

opasnost zatekla u bolnici. U moju sobu je panično uletila glavna sestra i zavikala:

"Profesore, eto ih idu, viču gdje je taj ustaša, majku mu, traže vas po bolnici da vas

ubiju, bježite, majke mi ubiće vas" ! Tada su me spasili trojica kolega koji su me držali

21 dan u intenzivnoj kardiološkoj njezi. Nitko do mene nije mogao doći. Kasnije je tu bio

još jedan doktor Bošnjanin musliman. Bila su dva kombija, ciglasti i plavi, od policije i

vojne policije koji su krstarili po Banjaluci. U njima su bili obično po 3-6 školovanih ubica

koji su po ulicama, po mahalama i po kućama lovili muslimane kao zečeve i odvodili ih na

premlaćivanje i ubijanje. To su radili u hotelu Bosna, na obali Vrbasa i u bivšem

omladinskom domu, preko puta bivše SDK, gdje je postojala posebna soba za

premlaćivanje i ubijanje, bez prozora, samo sa otvorom za ventilaciju na stropu. Mnogo

puta su dolazili pred moj stan, a potom jedan kombi pred, a drugi sa dvorišne strane. Ja

nisam mogao ostati u stanu praktički ni pola sahata, a već bi pred stanom se čulo

zaustavljanje kombija i iskakanje iz njega obično po 10-12 momaka naoružanih do zuba

u plavim maskirnim uniformama. Netko je neprekidno dojavljivao. Osim zastavnika iz

zgrade preko puta, rečeno mi je da me prijavljuje i prof. dr. Mustafa Sefić, koji je

stanovao iznad mene, i netko iz njegova stana. Ljudi su me na razne načine obavještavali

da ne idem u svoj stan. Znalo se desiti da dok sam krišom išao ulicom da bi mi netko iza

ograde, ili iz kuće doviknuo:"Profesore, eno ih u vašem stanu, vratite se". Nekoliko sam

puta iza ugla zgrade preko puta mog stana, gdje je stanovao dotični zastavnik, gledao

kako ljudi u plavim i zeleno sivim uniformama hodaju po stubištu i po mom stanu, tražeći

mene. Jednom sam život spasio što sam u zadnji čas se sa dvorišnog balkona spustio

plastičnim užetom, a jednom mi je, kad sam bio neoprezan, u zadnju sekundu jedan

Bošnjanin pravoslavac spasio život. Taj čovjek mi je i poslije ponudio veliku uslugu. Ja to

dok sam živ neću zaboraviti, a neće zaboraviti ni onaj tko ostane od mojih poslije mene.

Nastojaću se odužiti tom čovjeku. U Banjaluci, znaš i sam, još uvijek nema kontakta

među ljudima i još uvijek je veoma teško naći nekog "sa one strane". Bilo je nekoliko

vrsta scenaria da se mene ubije. Božijom voljom sam ih izbjegao. Sama ljudska pamet to

nebi mogla uraditi. Bilo je podmetanja lažnih povjerljivih prijatelja, davanja lažnih

dokumenata i čak odvođenja na mjesto odakle sam trebao sjesti u autobus za Beograd,

pa biti ubijen i bačen u jarak, bilo je pokušaja odvođenja u druge stanove da me se na

putu ili tamo likvidira, dolazaka povjerljivih ljudi sa viješću da me na aerodromu čeka

helikopter kako bi me prebacio u Zagreb, bilo je pokušaja organiziranja bijega pješice sa

"sigurnim ljudima", a za sve se njih unaprijed znalo i ljudi čekali na mjestima spremni da

me ubiju, pokušaja da me se uhvati u kućama gdje sam se skrivao, pokušaja od strane

agenata da mi obezbijede siguran izlazak, itd. Dok sam još mogao hodati ulicom bili su

neprekidno zamnom po dva agenta, a kasnije su se smjenjivali dva i dva, nisu se ni krili.

Dok se još kako- tako moglo otići u dućan, kad bi ja otiđi po kruh, ušli bi i oni i drsko me

i ubilački gledali kao vuk kozu, nadajući da ću se prepasti. Ja sam se smijao. Znalo se

desiti da odem u privatnu apoteku u Gospodskoj ulici kod prijatelja a agent je stajao na

ulici neprekidno fiksirajući i mene i njih. Ponekad su pravili dramatične grimase tobože

krišom mi pokazujući da bježim bezglavo jer je pitanje minute kad će me ubiti, itd. Na

koncu su mi rekli da je došao jedan iz Londona i da je zadužen za mene. Taj se nikad nije

krio. Moram jednom sjesti i sistematično popisati ono od događaja što se još sjećam da

ne izblijedi i nek ostane djeci da se nauče pameti. Ja sam se neko vrijeme družio sa

nekoliko mojih pristalica iz SDA, odlazili smo kod jedne osobe u njen stan u gradu i kod

druge u Borik, ali nisam siguran mogu li spominjati njihova imena. Bilo je pokušaja mojih

Krajišnika da me spase iz Banjaluke. U jednom takvom pokušaju su ritualno na grozan

način ubijeni i čovjek i njegov sin, koji su bili došli po mene. Imao sam u početku 6

mjesta i kuća između kojih sam neprekidno cirkulirao, ali su jedno po jedno mjesto

otpadali dok se na koncu nije sve svelo na kuću mog prijatelja, čije ime također ne

spominjem, koja je bila osobito pogodna za skrivanje. Na tu je kuću u više navrata

pucano i bacane su bombe. Ja sam se krio po svjetskim kućama, kod mojih studenata -

Kurda i kod mojih studenata Sirijaca. Posebno često sam bio kod mog studenta Raifa koji

mi je kuhao sirijska jela sa humusom i falafelom i sirijsku baklavu dok je imao materijala

i s kojim sam često znao osvanuti, tumačeći Kur’an. Bio je s nama jedan policajac koji je

dobio otkaz i kojeg je Raif podučavao u vjeri. Tu je dolazio i Elvir. Volio bih sresti mog

prijatelja Raifa. Krio sam se i znao prespavati čučeći u podrumima, po tavanima,

provodio noći pod vedrim nebom, u kanalizacionim cijevima sa desne strane Vrbasa, na

džamijskim sofama, itd. Dva puta sam većinu noći proveo sakriven u krošnji lipe, tik uz

moj stan, i gledao sam kao na dlanu kako koljači upadaju, tražeći mene. Iako sam bio

sportski istreniran, psihički spreman kurban, ne bojeći se ni najgoreg, danas se sam sebi

čudim kako sam kroz sve to prolazio sa smijehom, kao da se igram, bez ikakva straha i

podnosio i najgora iskušenja sasvim lahko. Jedno od mjesta je bilo pod nosom četničkih

vođa gdje je još uvijek stanovao moj bivši student Samir koji mi je kad bi ja dođi uvijek

kuhao muhalebiju. Sjećam se kako smo mi i boravili i spavali i kuhali ako je šta bilo za

skuhati u jednoj sobi u prizemlju. Kuća je bila veoma bogata, jer je vlasnik radio u

inozemstvu, ali mi ništa nismo smjeli ni prstom taknuti, pa čak niti upaliti televizor.

Kasnije je to sve pripalo četnicima i ja se pitam što nas dva bismo tolike budale pa nismo

makar nešto ili sklonili ili prodali, jer smo se jako patili i uglavnom bili gladni. Bol u

želucu zbog gladi je zaista problem.

Slobodno idi, Allah je s nama, ne bojte se ljudi"!

Zapamtio sam zimu 1993. godine kao neobično tešku za preživiti. Ja sam, kao što sam

rekao, sve iz kuće do zadnje mrve podijelio, ali te zime sam i ja sam jako teško dolazio

do hrane i trpio glad. Dućan mog prijatelja u čijoj sam kući najviše boravio je bio

opljačkan. Te zime su nam jedina hrana bili ruski čaj i kruh, kad ga je bilo. Potrošili smo

156 velikih limenih kutija čaja. Na koncu je on to naslagao kao spomenik i oba smo se

smijali. Godinu dana je naša džamija na Hisetima radila i svaki akšam se je učio ezan. U

džamiju smo dolazili nas 5: Zahid efendija Makić, ja, hadži Naim Delnezirević, Nijaz

Karaselimović, moj student Sirijac Raif Sebai i sin od jedne nane u komšiluku u čijoj kući

sam se često skrivao, a gdje je Raif stanovao. Svi Banjalučani su znali Zahid efendiju

Makića. Imao je zvonak, čist glas i krasan mekam. Sjećam se dva tri puta mi je u akšam

pred džamijom prišao i pitao:"Doktore, da ja zaezanim ? "Jašta, Zahid efendija "! "Pa,

mislim, vidiš kakav je vakat, a ja sam dužan…" "Zahid efendija, rekao sam, u Islamu

nema straha. Pravi se musliman ne boji ljudi i sramota se je bojati ljudi. Musliman se boji

samo Allaha !! Dok je moja glava na ramenu učitće se ezan, nek' se zna da smo živi !

Slobodno idi, Allah je s nama, ne bojte se ljudi"! Zahid efendija bi se popni na munaru i

zauči ezan. Zvonila je sva Vrbaska dolina. Tog vremena u navečer mrtvoj, mračnoj i

gluhoj Banjaluci, gdje su ljudi u strahu drhtali iza zatvorenih vrata, glasan i skladan ezan

je zvučao nestvarno i kao sa drugog svijeta. U Banjaluci je vladao kapilarni terorizam koji

su četnici naučili od Mosada u kampu Bar Sheba u pustinji Negev. Po noći su krstarile

skupine ubica, upadale u kuće, pljačkale, palile, silovale i ubijale. Nitko od nas nije znao

navečer da li će sutra osvanuti živ. Tako je Zahid efendija ezanio godinu dana. Dva puta

je u džamiju došao i Muharem Krzić, moj nažalost nasljednik u SDA, prvenstveno da

osmotri mene. Kasnije mi je poručio da bi htjeo, ako je moguće se viditi samnom. Otišao

sam u noći k njemu u kuću sa zadnje strane. Između ostalog je rekao da ima sve

spremno za bjekstvo, a da bi se jedino samnom usudio pobjeći. Dogovorili smo se u

određeni dan naći se na određenom mjestu u pet sahata u jutro. Nisam otišao. Ja sam

znao da neće doći ni Muharem, ali ljudi kojima je također kazao isto što i meni su pošli i

svi bili pohvatani, pomlaćeni i pobijeni !! Sjećam se, jednom sam otišao do Zahid efendije

kući, trebala mi je abeceda napisana na arabici koju je on imao. Uđem na avlijska vrata i

ne vidim nikog. Nazovem glasno selam i zovnem Zahid efendiju, nitko se ne javlja.

Pođem prema bašči, a on opazivši me sa vrha trešnje obraduje se vičući: " Heeej doktore

moooj, doktoreee, ejvalaaa tiii, ejvala ti doktoreeee, bio sam u 12 muslimanskih država,

sve bez pasoša, samo na aerodromu potegnem Fatihu, a nisam vidio većeg insana,

uljepšao si mi daaan, doktoreeee i počne na trešnji učiti ašere. Proučio je čitav džuz.

Zvonila je od njegova glasa sva četvrt okolo, a njegova je kuća bila uz Vrbas do dviju

vojnih zgrada punih četnika. Za one koji ne znaju napominjem da je to bilo vrijeme u

Banjaluci u kojem je svaki četnik slobodno mogao ubiti muslimana na ulici i svaki koji je

to uradio smatran je herojem. Ja sam u dva navrata vidio ljude kako su ležali ubijeni, kao

što sam vidio i to kako četnik na banjalučkom placu zakla čovjeka za čašu rakije.

Jedne večeri kad će biti ubijen, Zahid efendija prođe sa biciklom pored avlije ispred kuće

gdje sam tu noć trebao duže ostati i prigovori mi da se ne trebam ljutiti na njega što

mekteb slabo radi i ima svega sedmoro djece. Mi smo čak i u takvo vrijeme u Banjaluci

imali mekteb koji je vodio Zahid efendija. Otišao sam i zagrlio ga i ustavljao sam ga nek'

posjedi samnom i sa Fakom i njegovom materom, evo sad će biti pogača, ali ne htjede.

To je bilo moje zadnje viđenje sa Zahid efendijom Makićem. Oko sahat vremena nakon

tog Zahid efendija je ubijen iz zasjede na trotoaru oko 80 metara od moga stana. Naišao

sam kratko vrijeme poslije istim trotoarom i vidio sam bicikl na zemlji, ali je bila noć i

tijelo nisam vidio. Bilo je krvi na trotoaru. Navodno je netko iz zasjede viknuo "stoj, tko

je", a Zahid efendija odgovorio:"Ja sam Zahid efendija Makić, ja ne stojim nikom" ! Vidio

sam sa lijeve strane ceste u brdu gdje su bili stari mezarluci prigušen govor i crveno

svjetlucanje talky-walky-a, isto to u krošnji lipe koja je bila uz cestu i shvatio da sam

upao u zasjedu. Bio sam u sjeni i u sjeni sam se odšuljao do žbunja. Te noći je srpska

policija u tom dijelu grada tragala za odbjeglim psihotičnim vojnikom i blokirala je tu

četvrt. Otišao sam nešto niže i uvukao se u nisko žbunje koje je raslo ispred stana. Nisu

upali u moj stan. Tu sam ostao ležeći oko 3 sahata dok se sve nije smirilo i ja na kratko

mogao ući u stan. Nekoliko takvih zasjeda oko i u blizini mog stana koje su bile

namijenjene meni sam izbjegao. Ovo je djelić mojih sjećanja na moga prijatelja, šehida i

junaka Zahid efendiju Makića. Vidim sad da narod slijep kod očiju daje imena ulica i

trgova imenom Izetbegovića. Nitko se ne sjeti da ulice i trgove zove imenima heroja

Zahid efendije Makića, Ismeta Nanića, Omera Filipovića, kapetana Hajre, ništa, to naš

narod još ne zna, a kasno je da uzazna !!

Ja sam obično odlazio u moj stan na 20-30 minuta samo da se javim na telefon.

Svakodnevno su me zvali iz Washingtona, iz Njujorka i iz Los Angelesa moji prijatelji.

Jedan od njih je imao veze na Capital Hill-u i u ruskoj Dumi. Prijetio je preko telefona, a

četnici su, naravno, sve slušali. Ove dumske veze su se jedino pribojavali. Zvao me je

često iz USA ambasade iz Beograda Henry Kelly, ataše za kulturu, koji je htjeo doći u

Banjaluku da me izbavi, ali sam rekao da ne dolazi.

Kad je bio međunarodni kongres kemoterapije u Parizu jedan moj prijatelj iz

Washingtona se je popeo za govornicu i rekao:"Ljudi, zna li itko šta se dešava sa

Hamzom Mujagićem "?! Bila je prisutna jedna doktorica iz Zagreba koja je rekla da sam u

Banjaluci. Tako su oni iz USA uspostavili kontakt samnom.

Kad su došli logoraši sa Manjače u našu Hisećku džamiju, ja sam već bio sa povredama i

nisam se mogao kretati po gradu. I ja i Razak, u čijoj sam kući bio, smo dali zadnji novac

do dinara i sve drugo što smo imali jednoj mojoj studentici koja se slobodno mogla

kretati. Ona je pričala strašne stvari. Za novac koji smo joj dali je kupila straminol, nešto

antibiotika, zavoje, zamolio sam je nek ode na moju kliniku i ukrade šta može. Obećala

je, ne znam da li je uradila, ali logorašima je išla i njegovala ih. Kad su drugi logoraši

došli u Gazanferiju, nisam više imao ništa za dati. Posebno spominjem šehida i heroja

Omera Filipovića, mog prijatelja.. Pričao mi je Ibrahim efendija Bašić koji ga je gasulio

kako je izgledalo njegovo tijelo nakon što su ga četnici mučili na Manjači. Molim

Svemogućeg da uvede u džennetske ljepote šehida i heroja Omera Filipovića. I tako, bilo

je more strahota kroz koje sam prošao, mnogo po život opasnih situacija, među njima i

smiješnih scena.

Ja sam inače sportaš i cijeli sam se život bavio trčanjem. I tog vremena u Banjaluci sam

znao obući sneakerice i odtrčati obično prema Gornjem Šeheru uz lijevu obalu pređem na

desnu pa na Šehitluke, ili desnom obalom prema Šehitlucima. Iz avlija i iz kuća su me

gledali ljudi i mahali smo i pozdravljali se. Tako sam imao dosta dobar pregled koga još

ima i ko je još živ u tom dijelu Banjaluke.

Zaobilazim opise mnogih događaja i želim istaći da sam na koncu odlučio dozvoliti

četničkoj policiji da me uhvati. Sačekali su me kad sam se vraćao trčeći sa Šehitluka jer

im je javljeno da sam gore otišao. Vraćao sam se niz brdo, vidio sam ih i namjerno sam

utrčao ravno na njih. Zavriskali su od veselja kad su me ubacili u stari engleski "Dodge",

iz II svjetskog rata. U vozilu su sa jedne i druge strane na klupama sjedili još oko

šestorica meni nepoznatih ljudi vjerojatno svi iz Gornjeg Šehera. Vidio sam im po licima

da su bili paralizirani od straha. Naprijed su sjedili samo četvorica četnika. Jedan

smrdljiv, žute kose i bubuljičava lica dođe do mene i upita me: "Da mi mater, šta sam ja

u republici srpskoj"? Ja sam šutio. On sa psovkama ponovi:"Šta si ti u republici srpskoj.

"Nisam, rekoh, ništa". "Kako ništa, da ti…"! "Nema, rekoh, republike srpske, ni mene u

njoj "! On me udari kundakom puške po sljepoočnici i obori me na pod kombija. Sporo

sam se dizao. Rekoh, "majku ti, zubima ću ti grlo presjeći". On ustuknu, a ja očima

dajem znak ljudima da ovog kretena onesvijestimo i navalimo na preostalu trojicu, više

nas je, i ja vidim da ljudi sjede ukočeni, sa staklastim očima, paralizirani od straha i ja

vidih da nemam s kim i ogadiše mi se i muški rod i Banjalučani. Četnik ode u prednji dio.

Odveli su nas u bivši omladinski dom gdje su se nad nama iživljavali oko 4 sahata. Te

scene udaranja bokserima nas koji smo bili okrenuti zidu naslonjeni na tri prsta i propeti

na nožnim prstima, lomljenja lobanje i drugih kostiju, udaranja palicom za bejzbol i

ostalih mučenja je teško opisivati, a nejma ni toliko mjesta ovdje. Kao primjer šta su

četnici napominjem da je sav pod bio krvav i da su svaki sahat ulazile dvije četnikuše sa

u plavim radnim mantilima sa kantama i partvišima da pokupe krv u kojoj smo ležali.

One su se kretale između nas kao između panjeva, a jedna je usput pjevala:

"Oj Milena volove na’rani,

sutra ćemo orati u strani "!

Mislim da je jedan čovjek

tada u toj sobi i preselio na

ahiret jer je primio udarac

palicom za bejzbol u glavu

i pao na oštar radijator. Ja

sam dopuzao do njega da

mu pomognem, psujući im

četničku mater, ali sam

dobio udarac od kojeg sam

neko vrijeme bio u

nesvjestici. Svakih pola

sahata u sobu je ulazio

njihov vođa da bi stručno

ocijenio koliko smo

premlaćeni i koliko još

možemo izdržati. Ja sam

mu rekao: "Slušaj,

predlažem da me ubijete,

puno je bolje i ljudskije

nego li ovo". I tražio sam

da telefoniram mojima u

Grupa ljekara iz MGH - Boston: Donald Kaufman - šef urološke

USA. Rekao je: "Vidiš,

imaš ti pravo, možda ćemo

te i ubiti, a možda ćeš i

uspjeti telefonirati ako ostaneš živ. Nakon toga mene više nisu udarali. Gore mi je bilo

gledati kako udaraju druge, a najgore je bilo iščekivati. Potom, kad neko vrijeme više

nitko nije dolazio u sobu ja sam se uspjeo osoviti na noge, nekako ustaliti i vukući

stopala kao paralitičar izaći iz zgrade. Nije me nitko zaustavljao. Kuća gdje sam se

skrivao je bila blizu, ali sam se do nje vukao tri sahata. Ljudi su se pravili da me ne vide.

Kad sam došao do kuće uzeo sam kratke i glatke daske iz dvorišta susjedne kuće koja se

bila počela graditi, a u kući su bila tri vojnička opasača. Stavio sam daske oko sebe i

utegao opasačima. Spavao sam prvih mjesec dana sjedeći a kasnije na daskama.

Premlaćivan sam još nekoliko puta na saslušanjima.

Mene su isljeđivali u tom omladinskom domu, u kasarni (mislim da se zvala "Mali logor"),

u Domu armije, u glavnoj zgradi policije i u mom stanu. Ponekad me je znalo isljeđivati i

po pet njih. Pukovnik, potpukovnik, jedan kapetan i ne znam šta su bili ostali. Pokazivali

su mi mudžahedine kako drže odsječene četničke glave i govorili kako je to moje djelo

jer su to moji učenici koje sam ja učio. Zbog jednog iz Prijedora sam umalo u isljeđivanju

izgubio glavu. Psihičke sam torture i nadmudrivanje u razgovoru lahko podnosio jer mi

nisu bili dorasli. U ostalim mučenjima, ja njima nisam bio dorastao !

Tokom tih isljeđivanja jednog dana mi se predstavi čovjek srednjeg rasta i smeđe kose,

po izgledu i civiliziraniji i pametniji od ostalih četnika. Reče da se zove Ivan Tomić. Sa

njim je bio mlad, crn momak. Zakaza meni Ivan Tomić isljeđivanje iduće srijede u 12

sahata u sobi broj 72 na drugom katu Banjalučke četničke policije. Dođem u zakazano

vrijeme i zaustavi me pandur na ulazu. "Gdje ćeš ti" ? "Idem, rekoh na drugi kat u sobu

72 kod Ivana Tomića". "Da vidim kaže, nema ovdje nikakvog Ivana Tomića "?! Uze

svesku u kojoj su bila ispisana imena osoba, brojevi soba i brojevi telefona i pođe kroz

spisak. "Ha, soba broj 72 to je Emir Zahirović, jel’ trebaš kod njega". "Jest, rekoh,

trebam kod Emira Zahirovića". Uđem u sobu 72 i Ivan Tomić/Emir Zahirović je čekao

spreman. Ponudi me da sjednem, pa reče: "Šta ćemo doktore "? "Ja, reko’, znam šta ću.

Ja se borim za svoj narod, svoju vjeru i svoju državu. To su radili moji preci, pa i ja "!

Nije rekao ništa. Stavio je ruke među noge i gledao u svoja koljena. Mlađi momak je

stajao naslonjen na stol. Nakon nekog vremena Emir reče: "To je sve, možete ići,

doktore". Otišao sam. To je bilo moje najljepše isljeđivanje. Nisam osuđivao Emira

Zahirovića, člana poznate Banjalučke obitelji iz koje je i nekadašnji banjalučki muftija

Zahirović. Ne osuđujem ga ni danas. Tko zna kakva je njega nevolja natjerala da bude na

pogrešnoj strani, a mislim da mu nije bilo lahko. Sjećam se i jednog Mehinovića koji je

bio major na njihovoj strani, a sjećam se i zeta od Mustafe Sefića koji je bio u njihovoj

vojsci. Nakon svih progona, mučenja, isljeđivanja, prijetnji, i ostalih zerzevata na moj

zadnji duel sa njima došao je posebno čovjek iz rukovodstva četničke bezbjednosti iz

Sarajeva koji se zvao Krnjajić. Sjedili smo na dvije suprotne strane dugačkog stola. On

ponudi kahvu, ja odbih. On ponudi sok, ja odbih. On ponudi čaj, ja odbih. Kaže, "doktore,

ne nudim vas rakijom jer znam da to nećete, ali što odbijate ovo drugo ? Ne bojte se,

nećemo vas otrovati. Da smo htjeli mogli smo to davno učiniti". Jedan mu službenik

donese paketić dokumenata. "Evo doktore, evo vam pravi crveni pasoš s kojim možete

izaći iz Jugoslavije, evo vam lična karta, evo vam vozačka dozvola, evo vam zdravstvena,

itd. Ja se vama čudim doktore, pa šta vi pokušavate "? Meni je nakon nekoliko mjeseci

progona i isljeđivanja jezik sam automatski odgovarao, pa tako i ovaj put odgovorim kao

automat: "Ja se borim za moj narod,vjeru i državu "! "Kakav narod doktore, kakav

kukavni narod, doktore, kakva država ? Za državu treba pravi narod, a sa tvojim se

narodom ne može napraviti država ! Pametan si čovjek, doktore, imaš ime u svijetu i

moćne prijatelje i to ti je spasilo život. Šta se mučiš i izigravaš heroja ? Tu se okolo

skrivaš po Banjaluci i igraš s nama mačke i miša. Jesi li ti svjestan doktore da ti nemaš s

kim i da ti nemaš za koga ? Za koga džabe riskiraš svoj život doktore ? Je li za narod i

državu "? "Jest, rekoh ja". Zovnu službenika: "daj mi donesi doktorov dosije". Pomoli se

službenik noseći čitav naramak nekakve dokumentacije. "Evo doktore, de se prisjeti, jesi

onkologije (leđima poluokrenut), lijevo od njega Shahin Tabatabai - urolog, Hamza Mujagić - onkolog i John Cohen - radioterapeut.

li tog i tog dana, na tom i tom mjestu, u toliko i toliko sati, bio sa tim i tim ljudima i

rekao to i to"? "Jesam "! Pa opet: "doktore; jesi li tog i tog dana, na tom i tom mjestu u

toliko i toliko sati sa tim i tim ljudima, rekao to i to"? "Jesam". "Pa moj doktore, jesi li tog

dana i tog datuma u toj i toj džamiji držao govor ljudima i govorio to i to "? "Jesam",

reko’. "Eto, doktore, da ne duljimo, nije te prijavio niko naš, prijavili su te sami tvoji, oni

kojima si najviše vjerovao i oni za kojima si klanjao ! Šutio sam i sjetio se usput Mustafe

Sefića, spominje sviju koji su me špijunirali i prijavljivali, a njega ne. Inače Banjalučani

znaju porijeklo Mustafe Sefića. Bila su nas četvorica koji smo dobili u Banjaluci kadrovske

stanove, svi stanovi isti i svi pod potpuno istim uvjetima. Mi se još uvijek, nakon 11

godina, borimo za svoje stanove, nitko od nas nije mogao ni pomisliti da bi mogao

zamijeniti svoj stan, ali Mustafa Sefić to uradi u trenu i bez poteškoća. Zamijeni svoj stan

sa jednim od vodećih pravoslavaca u Banjaluci i dobi u Sarajvu ogroman stan u centru

centara u Ferhadiji ulici ! Pa se mislim, kakve to zasluge ima drug Sefić ? Rekoše mi da je

tu posredovao i drug Silajdžić. Ako, sve će izaći na vidjelo, kad tad !!

Da bi ilustrirao koliko ima pravo drug Krnjajić mi poče navoditi naše reise i kazivati

podatke o njima. Ja sam većinu tog znao i nisam se iznenadio što čovjek tačno govori o

svemu. Reče za Kemuru da je kao direktor Gazi Husrefbegove medrese prvi provalio

organizaciju Mladih Muslimana zbog koje su nakon tog poginula četvorica njih i da je

primao naredbe direktno od Aleksandra Rankovića, što je tačno, da je Mujić iz Orahovice

kod Tuzle bio major UDB-e i dok je bio tako zvani Reis primao plaću od njih pod

konspirativnim imenom Vezir, da Ahmed Smajlović (jelde doktore, bio si s njim prijatelj i

plaho si se uzdao u njega, što je tačno) za kojeg smo se nadali da će postati naš novi

Reis je bio njihov čovjek, što je tačno, i da su ga oni ubili kad više to nije htjeo biti, što je

također tačno i tako, poče mi ređati sve reise, hodže i hadžije i sve tko je bio njihov, a mi

mislili da je čist i da je naš. Osta samo jedan čovjek - Džemaludin ef. Čaušević iz Arapuše

kod Otoke koji je bio pravi.

Kad je moj prijatelj Bruce

Čabner sa nekolicinom

ljudi otišao na Kapitol Hil u

Kongres da traži pomoć za

moje spasavanje, četnici

su to odmah saznali i kao

sumahnuti tražili me po

Banjaluci da bi od mene

iskamčili intervju. Uhvatiše

me na ulici. Samo ispred

mene projuriše kola,

zacviliše gume i kola se

poprečiše, a iza mene to

isto učiniše druga kola i

blokiraše me. To se desilo

jedno 100 metara od mog

stana idući prema gradu

(ja koliko me je puta taj

stan mogao koštati glave).

Iz kola iskočiše već dobro

poznate spodobe, naravno

odmah uperiše u mene

cijevi povadiše noževe iza

pojasa i počeše škljocati

praznim zatvaračima što su meni već bile jako poznate i scene i kretnje i muka i smijeh

me spopadali od tog jer sam već bio totalno odrvenio. Jedan potpukovnik bolećiva

lisičijeg blijedosivog lica sa bolesnim izrazom i lica i očiju priđe i reče: "Konačno, doktore

! Ja imam zadatak koji moram izvršiti - ili intervju, ili tvoja glava" ! "Nećeš, rekoh, od

Dr. Mujagić sa svojim prijateljima u Bostonu - Dr. Bruce Chabner (radio skupa u Washingtonu 1979-1980. sa dr. Mujagićem) i njegovom suprugom Davi Ellen Chabner. Bruce je išao u USA Kongres i na Kongres kemoterapije u Pariz da bi kolegu Mujagića spasio iz Banjaluke. Danas je Bruce Chabner Clinical direktor MGH Cancer Center

mene dobiti intervjua u lijepi petak, pa nek ide glava "! Kaže, "evo ti doktore vremena do

sutra u podne, a sutra u podne ili intervju, ili tvoja glava u torbu "! Nekoliko ubica oko

njega po već ustaljenom običaju pokazaše mi nožem preko vrata i odoše. Ja i Razak te

noći, kao i tolikih mnogih drugih noći, nismo spavali. Mislio sam, vrijedi li zbog inata i

prkosa izgubiti glavu, a Razak reče da ne vrijedi i on me natjera da odem i dam intervju.

Na bijeg nisam više mogao misliti jer sam se teško kretao zbog povreda. Sastali smo se u

mom praznom stanu koji je njima bio jako poznat, novinar i ja sjeli na poderan i

raskliman kauč, jedino što je ostalo, a s druge strane drug potpukovnik i oko njega jedno

7-8 koljača sa kamama u rukama i cijevima uperenim u mene škljocajući zatvaračima.

Ostali su držali stražu na stubištu, pred kućom i u dvorištu. Ja sam bio drogiran i kao

obamr’o, nisam puno obraćao pažnju na to šta sam govorio i nisam puno ni govorio.

Njima je bilo važno samo da ja pred kamerama izjavim da sam dobro, da mi ništa ne fali,

da se sa muslimanima Bošnjanima u Banjaluci ništa loše ne dešava i da je sve, manje

više u redu, što sam ja i izjavio. Oni odoše zadovoljni. Ja sam nakon tog ostao ležati na

podu. Bila je subota i ja sam se probudio u ponedjeljak. Bio sam potpuno ukočen. Vrata

provaljena i pritvorena, a moj susjed Mustafa Sefić koji je stanovao iznad mene je, cijelu

godinu i pol dana sve iz blizine gledao šta se dešavalo i prolazio pored poluzatvorenih

vrata i nikad se nije sjetio zaviriti, viditi jesam li živ, ili već ležim mrtav, pa tako ni tada.

Sjećam se kad me je jednom u zadnju sekundu gurnuo u svoj stan komšija preko puta i

tako mi spasio život da na vrata Mustafe Sefića koljači nisu udarali čizmama i vikali di je

balija da mu majku, nego oprostite molim vas gospodine na uznemiravanju, oprostite, a

on i žena odgovarali: "Ništa, ništa, navratite opet. Dok su mene lovili da mi skinu glavu u

Mustafe Sefića se je odvijao život i priređivale večere i dolazila nekakva društva, kao da

je sve u najnormalnije vrijeme. Meni je nekoliko susjeda reklo da me je špijunirao i

prijavljivao Mustafa Sefić. Ja nisam mogao do danas provjeriti da li je to istina.

(nastavit će se...)

Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ: "SAMO HRABRO, BRAĆO MUSLIMANI, I NA NAŠOJ I ČETNIČKOJ STRANI"! (IV)

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

GUŠIĆ: Da li se rat u Bosni mogao izbjeći i ako

nije, da li se morao na onakav - dejtonski način

završiti?

DR. MUJAGIĆ: Da je Josip Broz bio dobronamjeran i

da se je na vrijeme pobrinuo za svog nasljednika rat se

je mogao izbjeći pod uvjetom da je taj nasljednik bio

jak čovjek i da je uz pomoć JNA uveo diktaturu. Samo

tako se je mogla suzbiti lavina nadolazećih ekonomskih

problema dogovorne, znači političke to jest nikakve

ekonomije, koja je krahiravala kako se hladni i

blokovski rat sve više otupljavao i USA krediti

presahnjivali. Jedino političko umijeće Josipa Broza bilo

je što je znalački igrao na klackalici upotrebljavajući

Jugoslaviju kao amortizer između Istoka i Zapada u

vrijeme hladnog rata između USA i ŠSR-a i zbog toga

dobivao velike kredite. I to je na žalost bio izvor

sukoba i problema jer novac od kredita nije dijeljen

pravedno. Moram napomenuti da sam ja u godinama

prije 1990. govorio kako ne treba ići za nasilnim

rušenjem države jer je to odviše skupo i odviše krvavo.

Josip Broz je iza sebe ostavio kolektivno rukovodstvo

što je glupost, pogotovo u zemlji kakva je Jugoslavija i

pogotovo u situaciji gdje je prijetila lavina ekonomskih

problema a u ekonomske se probleme na Balkanu

uvijek zamotaju i uvijek izađu na vrh uvijek među

nama prisutne mržnje, antagonizmi , nacionalizmi i

ubilačke težnje. Kolektivno je rukovodstvo naivna i

prostodušna teorijska pretpostavka jer ljudski mentalni

sklop ne dozvoljava funkcioniranje kolektivnog

rukovoditelja što se uvijek u povijesti, na svim

zemljopisnim prostorima pokazalo. Mi smo, dakle,

trebali biti prvi gdje bi takvo rukovodstvo funkcioniralo

u situaciji suprotstavljenosti dva stoljećima krvno zavađena plemena i ostale koji čekaju

kao lešinari. Smiješno! Koliko god Josip Broz i Masoni kojima je pripadao, ima zasluga za

bivšu Jugoslaviju koja je, to sad vidimo, imala svoj imidž i svoj ugled i bila poštovana

država, toliko je i kriv što je nije očuvao! Smatram da je Jugoslaviju trebalo sačuvati i da

su Slovenci, Hrvati i Alijina kolebljivost i nesigurnost krivi što ona nije očuvana. Tu

Milošević i Srbi nisu primarni krivci. Smatram da u narednih 100 godina neće više nitko

doći u situaciju da u svojim rukama skoncentrira toliko moći i vlasti kao što je imao Josip

Broz. Nakon njegova odlaska bez ostavljena nasljednika, sa kolektivnim rukovodstvom,

rat se na prostoru bivše Jugoslavije nije mogao izbjeći zbog Srba i Hrvata. U ovom

intervjuu sam djelimično objasnio zašto zbog Srba. Budući nije bilo prostora nisam

govorio o "Srpskom programu" vođe poljske emigracije u Londonu, grofa Adama

Zhartoriszkog, odakle su prepisana "Serbska Načertanija" Ilije Garašanina koje je

dopunio njegov sin Milutin Garašanin i o neprekinutom lancu tradicije i sljedbenika

Čartoriszki-eve ideje stvaranja velike Srbije, o planovima Banjalučkog advokata Stevana

HAMZA MUJAGIĆ Prof. dr. med. sci.

Moljevića, Ravnogorskom pokretu, Englezima (posebno Tory-evcima) kao prijateljima

četnika, o pokušajima za vrijeme komunističke Jugoslavije čišćenja pojedinih prostora od

muslimana (Sandžak, Kosovo, Crna Gora i Makedonija) što je pokušao Aleksandar

Ranković o obnovljenoj ideološkoj pozadini tih pokušaja koju su uspostavili Ivo Andrić i

nekadašnji član Mlade Bosne i Crne ruke Vaso Ćubrilović, o procesu sistematskog

pretvaranja nekadašnje JNA u Srpsku vojsku što je teklo od 1970. godine, o pokušaju

"Srpskog proljeća" sa tadašnji komunistima po danu a velikosrbima po noći-Latinkom

Perović i Slobodanom Penezićem i o unutarnjim napetostima ekonomske prirode koji

uvijek i otkoče sukobe, kakvi su bili pod kraj komunističke Jugoslavije.

Uloga KOS-a

Također nisam govorio ni o novijim hrvatskim težnjama od 1970. godine pa na ovamo,

hrvatskom proljeću, itd. Bivša Jugoslavija je imala izvanrednu kontraobavještajnu službu,

čuveni KOS, kao što ga Srbi imaju i sada. Taj KOS je još uvijek najbolji i najorganiziraniji

u Bosni sa masom muslimana u njemu koji su i dan danas lično motivirani da špijuniraju i

prijavljuju. Masa naših hodža su bili ili jesu i dalje KOS-ovci! Mnogi sadašnji tako zvani

naši političari su u stvari KOS-ovi agenti koji rade za Srbe a protiv Bosne. Veoma mnogo

oficira iz armije BiH i sadašnje tako zvane vojske BiH su ili bili KOS-ovci, ili su još uvijek

aktivni! Pored problema što smo mi propao narod, jednako velik problem su i ovi KOS-

ovci zbog kojih smo, u novije vrijeme, i propali. Hrvatska se je dobrim dijelom riješila te

nevolje i zato je i postala država, ali mi taj problem nismo ni zagrebali. Poseban je

problem u tome što oni koji su na čelu vjerske organizacije štite KOS-ovce među

hodžama jer su vjerojatno i sami takvi, ili slični tj, ili Masoni ili suradnici stranih službi.

Pored svih bolesti od kojih kao propao narod bolujemo, ovo je rak kojeg ćemo se, ovakvi

mlitavi i bez petlje, veoma teško, ako ikako i ikada, riješiti. Prema tome, KOS i vodstvo

bivše Jugoslavije su apsolutno znali kakva su raspoloženja i šta se dešava i u Srbiji i u

Hrvatskoj i šta se dešava u Sloveniji i šta i kako Slovenci podmuklo i neprijateljski rade i

rovare i pripremaju se, itd. Bilo je sposobnih ljudi koji su na vrijeme mogli preduzeti

potrebne mjere, ali, sveprisutna i svemoćna CIA, što je agencija koja izaziva svako

poštivanje, je uspjela već tada uglaviti se u sam vrh tadašnje jugoslovenskog

rukovodstva i naređivala je svoj scenario. Taj je scenario kasnije omogućio svođenje

muslimana kao naroda u Bosni na Evropi i Zapadu populacijski podnošljiv, to jest,

zanemarljiv broj, što je bio stari engleski plan koji su konačno i realizirali, koji su "music

man"-Clinton, te Alija i Silajdžija, dobro odradili, a music manov savjetnik za Balkan

Ričard Holbrooke definirao i u Dayton-u zapečatio!

Karte Srpskog racionalnog borda

Usput ovdje prilažem dvije karte koje je izradio Srpski Nacionalni Bord sa sjedištem u

Beogradu.

Karta 1.

Karta 1.

Englesko obećanje

Srbima. Na prvoj

karti se vidi granica

do koje mogu Srbi ići

na zapad koja im je

obećana 1915.

godine u Londonu.

To nastoje ostvariti i

Englezi i Srbi.

Na drugoj se karti

vidi kako bi po

mišljenju Srba

trebala izgledati

definitivna velika

Srbija. Ona se ništa

ne razlikuje od mape

Adama Shartoriszkog

odnosno precrtane

mape Ilije

Garašanina, kasnije

dorađivane mape

Stojana Pribičevića,

Stevana Moljevića i u

najnovije vrijeme

Šešelja i Miloševića.

Karta 2.

Karta 2. Definitivne granice velike Srbije po sadašnjim srpskim planovima. Kao

što se vidi one se malo razlikuju od današnjeg stanja. Također je i Hrvatska

skoro identična sa granicama nekadašnje banovine Hrvatske.

Gdje je izlaz?

U ishodu ovakvih planova presudnu će ulogu odigrati mišljenje i količina podrške

Vatikana Hrvatima i u kojoj će mjeri Vatikan uspjeti uticati na Engleze i na Amerikance.

Bošnjacima muslimanima neka bude jasno da nemaju pravog saveznika i da se na

islamski svijet, bolje reći ciganski svijet, ne mogu osloniti. Sve je u Božijoj moći pa i

sudbina naroda i država, ali na osnovi ljudske pameti ocjenjujući smatram da Bošnjaci

muslimani, kakvim su se pokazali, nisu zaslužili Božiju milost. Ostavljajući Božiju svemoć

po strani i razmatrajući mogućnosti među nama - ljudima, za muslimane postoji izlaz

jedino ako se dogode dva čuda:

1. Da se među njima samima desi nagao i kvalitetan iskorak pa da ono malo čestitih i

stručnih što je preostalo pokažu svijetu da mi nismo svi lopovi, lažovi i nesposobni, nego

da nas ima koji su ravni zapadnjacima i

2. Da Hrvatska pristane da se od Hrvatske i Bosne napravi Federacija. Mislim da trećeg

izlaza nema i mislim da bošnjačka muslimanska rukovodstva i političari, ovakvi kakvima

su se do sada pokazali, nemaju nikakvu šansu da bilo šta značajno učine i da sačuvaju

Bosnu. Na žalost. Ovo što rade drugovi - knez Tihomir Tihić i patrijarh Čedomir Cerić je

jedan od koraka prema definitivnom priznanju srpskih vojnih osvajanja nakon kojeg

slijedi pripajanje osvojenih zemalja, pod nazivom "Zapadne srpske zemlje"-Srbiji.

Bošnjane muslimane ponovno podsjećam na 58. ajet Sure An-Nisa iz Kur’ana časnog i na

katastrofalne posljedice po narod koji pogazi taj ajet. Onaj narod koji ga pogazi dešavaju

mu se Tihići, Cerići, Izetbegovići rahmetli i mlađi, Silajdžići, Čengići, itd. Ponovno

podsjećam Bošnjane muslimane na činjenicu da ne može opstati onaj koji niječe Allahove

zakone!

Ričard Holbruk - njegov najveći uspjeh, naša najveća katastrofa

Inače, Ričard Čarls Albert Holbruk je Jevrej rođen u New York-u od roditelja koji su

1930. godine pobjegli iz Njemačke od nacističke opasnosti. Holbrooke je služio nekoliko

američkih predsjednika mešetareći po svijetu, svugdje gdje se trebao odigrati scenario

dobro poznate "kazališne politike",sa puno praznih fraza i riječi koje ne znače ništa, puno

pompeznog pokazivanja u javnosti, a malo ili ništa na djelu i pogotovo ništa od koristi za

onog koji je imao nesreću da mu Holbrooke kroji pamet i sudbinu. Prije Bosne donio je

"mnogo sreće i dobrobiti" Vijetnamu (boraveći tamo 7 godina kao specijalni savjetnik

predsjednika USA za Daleki istok), također "puno sreće" Maroku (kao direktor mirovnih

snaga), pa Indoneziji gdje je nakon njega ostalo 200.000 mrtvih, itd. Njegov najveći

uspjeh je naša najveća katastrofa jer je međunarodno postao poznat po tome što je

sproveo Dayton-ski sporazum koji je on napravio, a naš predsjednik, među ostalima,

potpisao! Ovaj je čovjek inače proveo svoju karijeru naizmjenično radeći za američku

vanjsku politiku i za privatne firme koje su od te politike imale velike koristi. Bio je

direktor niza takvih organizacija i konsultantskih firmi (Lehman Brothers, Public

Strategies, itd), a svo vrijeme je zapravo radio za svoju glavnu firmu odakle je dolazilo

njegovo financiranje-"Credit Suise First", Boston, zakukuljenu i zamumuljenu švicarsku

bankarsku organizaciju koja poslije USA izvlači najviše koristi iz ljudskih nesreća po

svijetu i za koju radi čitav niz matematičara, brokera i ovakvih "dobročinitelja" kakav je

Holbrooke.

On je, naravno, tuntave i prostodušne političare po Sarajevu pritiskao, muljao, motao i

kontao kako je htjeo i kad je htjeo. Njegova taktika je ušla u klasiku američkih

diplomatskih udžbenika-krajnje lijepo i servilno ponašanje, sa dječijim nevinim licem i

smiješkom, koje se u sekundi smjenjivalo sa namrgođenim zlim licem i žestokim

prijetnjama. Suština taktike je sladak govor sprijeda i istovremeno zavrtanje ruku straga

što je naš drug predsjednik jednom naivno i priznao! Holbrooke je tvorac i definicije koja

je na žalost ušla kao dio standardnog opisa i ocjene događaja u Bosni! On je napisao, a

drug predsjednik potpisao da u Bosni nije bila brutalna agresija do zuba naoružanih

koljača sa istoka, nego da je u Bosni bio građanski i etnički rat! Takva definicija se sada

može naći u svim zapadnjačkim tekstovima koji se tiču naše domovine. Mi se sad

možemo koliko hoćemo šokirati i pjeniti i na Republiku Srpsku i na definiciju sukoba u

Bosni kao građanski rat. Tu mi više ništa ne možemo učiniti i to će tako ostati, jer-oboje

je potpisao naš predsjednik uz obilnu pomoć mahalskog balavca Silajdžića i uz kasniju

poslušnost profesionalnog kockara Šaćirbegovića. Ta definicija je glavni razlog zašto se

zastupnici naše tužbe u Hagu ponašaju svima nama neobjašnjivo! Oni to znaju, ali ne

smiju i neće kazati narodu bojeći se odmazde od strane Alijinih nasljednika! Trebam li

podsjetiti da je i advokatski posao također lopovluk! Imao sam priliku prije oko 3

mjeseca ovdje u Bostonu na jednoj gala večeri razgovarati sa dvije gospođe iz britanske

diplomatije koje sada borave u Bostonu i pohađaju kurseve u "Fletcher School of

Diplomacy" na Tufts University. Fletcher School of Diplomacy je najbolja diplomatska

škola u USA. Te večere se zapravo stidim jer sam dozvolio da budem izazvan i izgubio

sam kontrolu i mlatarao rukama i galamio i svašta rekao, ali je navodim zbog toga što

smo se u jednom žestoko složili. Naime, mlađa od dvije dame je rekla da ako u Bosni još

ima muška da bi to muško trebalo ubiti Holbrooke-a! Nikad se sa jednim Englezom nisam

više složio! Gospođa inače ima zvanje magistra iz međunarodne politike i dobro zna

prilike u Bosni!

Prazna obećanja "the music man-a"

Vraćam se unatrag na krasan i sunčan dan jedne subote početkom ljeta nakon Skupštine

u Tešnju i ponovno podsjećam na razgovor na mojoj povijesnoj Ravni pod trešnjom.

Tada sam trebao napraviti puč i uhvatiti i zavezati Aliju Izetbegovića. Bilo je mojih

Krajišnika okolo - mogli smo to lahko uraditi. Također sam trebao premlatiti sadašnjeg

tako zvanog Reisa u Foči jer da sam ga dobro prebio vjerojatno ne bi danas, zbog lične

koristi i bolesne želje za titulom evropskog muftije, izdavao i prodavao zadnje ostatke

naše domovine. Sa Holbrooke-om se nisam nikad sreo, ali da jesam ne bi napravio

propust kao sa Alijom. Pravim digresiju i pitam Bošnjane muslimane dokle najmeravaju

biti slijepi kod očiju i dokle će pokušavati opstati sa glavom u pijesku??!!!! Za sve je njih,

na primjer i dan danas "music man" heroj?! Pitam ih, zbog čega?? Za njih su izdajice

heroji?!! Zbog čega?!!!! U prosincu 1995. godine Klintonova je administracija zaustavila

rat u Bosni i tako nanijela nama Bošnjacima jednu od najvećih nepravdi i nesreća u našoj

povijesti!!! Ponosan na jedan od svojih rijetkih, po njegovu mišljenju, međunarodnih

uspjeha, Klinton je objavio kako će, u suglasju sa USA isforsiranim Dejtonskim mirovnim

ugovorom, svi prognanici se moći vratiti svojim kućama u svoje stanove i na svoje

posjede?! Rekao je:" Ljudi će se moći slobodno i neometano kretati diljem Bosne, a

ljudska prava svakog građanina ponaosob će biti garantirana od strane neovisne komisije

sastavljene od međunarodnih civilnih policajaca! Osobe koje su optužene za ratne zločine

će biti isključene iz političkog života "! Mi smo svjedoci da i danas, nakon 11 godina, ni

jedno od ovih obećanja nije ispunjeno. Mi se na primjer ne možemo vratiti u Banjaluku, a

ja se za svoj stan borim već punih 8 godina i još se nisam izborio!! U međuvremenu su

lokalne vlasti u Banjaluci dva puta uklanjale dokumentaciju i činile sijaset prepreka, a sve

uz znanje i prećutan blagoslov Klintonove međunarodne policije koja ima dva aršina-

jedan za nas i drugi za Srbe!! Nasuprot tome, radi se holbrukovski magareće uporno da

se konačno naša domovina podijeli na tri dijela!! Na žalost, kako god je naš "predsjednik"

po privatnim sastancima po svijetu 16 puta potpisivao komadanje i prodavanje nas i

naših imanja i kuća, tako i od strane njega određeni i izabrani nasljednici nastavljaju

istim putem!! Izdaju domovine, naime, ne može učiniti ni jedan stranac, bez obzira tko

on bio! Izdaju domovine može učiniti samo netko između nas!! Ne bi nikad mogla nastati

Republika Srpska da je nije odobrio naš predsjednik i potpisao naš kockar i rakidžija!!

Naši su napravili srpsku republiku, nije nitko sa strane!! Bošnjane muslimane još jednom

podsjećam na KOS i CIA-u!!! Kao rezultat daljnje suradnje našeg predsjednika i USA

predsjednika oko 2.2 miliona prognanih izvan i unutar Bosne još uvijek, 11 godina nakon

obećanja, žive kao građani trećeg reda i ne mogu skrpiti svoje familije i srediti svoje

živote dostojne čovjeka!! Kao dodatak tome, četiri područja su još uvijek neriješena i bez

obzira na sadašnje stanje, su pod znakom pitanja: Goražde koje je bespomoćno i vojno

ga nije moguće braniti, Sarajevo koje je zbog strategijske situacije vojno totalno izloženo

i ugroženo, Brčko koje još uvijek "lebdi" i ne zna se u što će se na kraju pretvoriti i naša

bolna rana Krajina-potpuno odsječena od matice domovine, vojno i ekonomski totalno

ugrožena i neodbranjiva!!! Sjeti se samo Kotorana kod Doboja, sjeti se Fate iz Drinjače?!

Ljudima je brutalno oteta njihova zemlja i ne mogu je dobiti sudski a "međunarodni"

uhljupi sve to promatraju! Bošnjacima muslimanima treba bit jasno da je ovakvo stanje

nemoguće i neodrživo i da je namjerno napravljeno da traje dok treba i dok se u

međuvremenu ponovno ne poslažu kockice i vidi šta će se uraditi sa problemom dva

plemena-Srbima i Hrvatima i šta će se uraditi sa sporednim problemom-šačicom

Bošnjaka muslimana i ostacima njihove nekadašnje domovine!!!

Raščistimo prvo sami sa sobom

Ja vidim da po svim našim glasilima i internet stranicama i dalje svi udaraju po Srbima

pa i po Hrvatima i vidim da i dalje Bošnjacima muslimanima nije pamet došla iz stražnjice

u glavu (dobro je to definirao Rašković) jer i dalje nemaju snage pogledati se licem u lice

i rasčistiti među sobom, nego i dalje svoje smeće zameću pod sećiju i dalje (što već traje

150 godina) okrivljuju druge za našu tragediju! Mi smo svi fini samo drugi nas diraju?!!

Dokle god nojevi sa glavom u pijesku budu okrivljavali druge, a šutili o svojim

problemima i ne budu smogli snage rasčistiti sa svojim nesposobnjacima i izdajicama, mi

ćemo propadati i dalje i pitanje je da li se je uopće više moguće izvući iz situacije u kojoj

se nalazimo i da li je moguće spasiti domovinu. Doduše, barem po mojim saznanjima,

ima ih mnogo kojima je u svijetu lijepo, ljepše nego u Bosni, i nije ih puno ni briga!!! Da

je tadašnje srpsko rukovodstvo pristalo na dogovore o mirnoj raspodjeli i razgraničenju

bez pomisli na njihovu uvijek vruću želju o "tamo gdje je i jednog Srbina tu je Srbija",

"svi Srbi u jednu državu" i bez pomisli na dominaciju bivšom Jugoslavijom i da su se

mogli pomiriti sa činjenicom da prestaje njihovih 75 godina držanja vlasti i ugnjetavanja

onih koji imaju nesreću živjeti blizu njih, gdje prije svega mislim na muslimane na

Kosovu, Sandžaku, Makedoniji, Gorane i muslimane u Bosni, pa i Hrvate i da su se Hrvati

mogli osloboditi povijesnog pritiska, ne toliko da imaju svoju državu nego bolesne želje

da to budu samo katolici Hrvati i apsolutno katoličko hrvatska dominacija u Hrvatskoj-

mogao se je i pored prisutne CIA-e izbjeći sukob. Pa Hrvatski je sabor još prije 1800.

godine donio zaključak da je Hrvat samo onaj tko je katolik! Da je bio moguć dogovor

između dva plemena Srba i Hrvata lahko bi se mogli kontrolirati Slovenci koji nisu nikad

bili ni pleme, ni narod, ni nacija, niti država, ali ih je malo, složni su i uvijek iz svakog

konflikta na Balkanu izvuku maksimalnu korist uz minimalne žrtve, mogli su lahko biti

kontrolirani. Ostali bi se složili. Svi bi Bošnjaci bili pristali živjeti u nekakvoj vrsti nove

Jugoslavije sa pravilnijom raspodjelom ekonomskih dobara i političke moći. Sve je i

uvijek rezultat sklopa okolnosti. Da je bilo pametnih ljudi što razmišljaju ekonomski i

hladne glave-moglo je sve proći bez tragedije. Na žalost, u Hrvatskoj poslije Ante

Starčevića i u Bosni poslije Husein kapetana Gradaščevića-više nije bilo pametna insana

na vlasti, a u Srbiji bez obzira na režim su svi prožeti velikom Srbijom i u njih uopće nije

važno tko je i kakav na vlasti, uvijek će taj htjeti veliku Srbiju. Srbi se nisu htjeli odreći

ekonomske koristi, političke dominacije i vidili su veliku šansu za stvaranje Velike Srbije

do Turnja kod Karlovca, a Hrvati su htjeli svoju državu samo za sebe, po mogućnosti do

Drine, a ako to ne, makar u granicama nekadašnje banovine Hrvatske. Dušanovo carstvo

na istoku i Tomislavovo kraljevstvo na zapadu, jedni pravoslavci, drugi katolici i jedni i

drugi na periferiji svojih imperija i kao takvi ekstremni, a među njima ostatak Bsanskog

kraljevstva kojeg svi niječu i ostatak turskog carstva kojeg svi mrze, između katolislavlja

i pravoslavlja je MEĐUSLAVLJE, NEKAD NAJJAČE, DANAS NAJSLABIJE, MEĐUSLAVLJE

KOJE je nastanjeno većinom ONIM DRUGIM, a oni drugi nisu mi (ni pravoslavci ni

katolici) pa njih kao takve treba pomesti i povijesna metla nas dobro mete, ali to

prostodušni Bošnjaci ne vide, jer temeljni je povijesni zakon da jači i bolji uništava

slabijeg i lošijeg. Samo Bošnjaci u Bosni lažu samima sebi da to nije tako. Već 850

godina traje hrmbanje i gušanje i bitka za vratove između katolislavlja na zapadu i

pravoslavlja na istoku, a na žalost se to ne može riješiti drugačije nego li uspostavom

tvrde granice među njima, a kako uspostaviti tu tvrdu granicu kad su tu ONI, NAJČIŠĆI

HRVATSKI PLEMIĆI I HRVATSKO CVIJEĆE I GENETSKI MANJE VRIJEDNI MUSLIĆI -KAKO

KAD, I SRBI MUSLOMANI I IZDAJICE PRADEDOVSKE VERE, KOJE, BRE, TREBA ZATRATI,

TAKOĐER, KAKO KAD I, KAKO KAD ZATREBA!!! Negdje sam u ovom intervjuu rekao da

je zbog grešaka našeg rukovodstva nastala žestoka agitacija za nastanak Srba i Hrvata u

Bosni i da su nakon tog, zbog naše slabosti i nastali Hrvati i Srbi u Bosni i to je proces

koji se danas uz obilatu pomoć trenutačnog bošnjačkog muslimanskog rukovodstva

(Tihić, Izetbegović, Cerić i Lagumdžija, a prije svega sva SDA), pretvara u Srbiju u Bosni

i u Hrvatsku u Bosni, uz nestanak Bosne!!!! Ja imam kod sebe kopiju memoara Ademage

Mešića. Na stranu što je čovjek otišao pogrešnim putom u Hrvatstvo, ali nitko od tih

muslimana nikad ne prizna i nikad ništa ne napisa da je to bio čovjek koji je između dva

svjetska rata ili počeo, ili finansirao sve moguće akcije i poduhvate za spas i dobrobit

Bosne i Bošnjaka!! Najznačajniji čovjek među muslimanima između dva rata! Da je Srbin

ili Hrvat imao bi status legende i heroja, ali je bio musliman,eh, muslimani priznaju samo

izdajice kakav je bio Alija! Ademaga u svojim memoarima lijepo opisuje kakva je bila

propaganda i kakva je bila situacija u Tešnju. Hrvatski učitelj Ivica Hećimović i njegova

žena sabirali oko sebe muslimane i propagirali hrvatstvo i pjevali "Vilo Velebita" i "Lijepa

naša" i mislili na Hrvatsku. Srpski učitelj Stevo Petranović u Tešnju i njegov brat Bogoljub

(Teofil) u Sarajevu okupljali oko sebe muslimane i pjevali "Karađorđevku" i "Bože

pravde" i mislili na Srbiju. Članovi begovske familije Ferizbegovića u Tešnju su bili vatreni

srpski radikali (?!), drugi su bili vatreni Radićevci i Hrvati, i tako! I muslimani su okupljali

sebe oko sebe-na sohbetima i teferičima gdje pjevaše o sevdahu i ašikovanju ne znajući

za himnu, a ne misleći na državu Bosnu! U Jugoslaviji su se najviše bunili Hrvati zbog

pljačke jer je najveći prihod komunističke Jugoslavije, prihod od turizma ostvarivan u

Hrvatskoj, na Jadranu i najveći dio tog prihoda išao u Beograd. Drugi po redu prihod je

dolazio iz Bosne od uglja, soli, elektrike i ruda i čelika iz Zenice i taj je prihod daleko

najvećim dijelom išao u Beograd. Pa Tuzla kojoj je Uzvišeni dao neizmjerna bogatstva je

danas upropašćeni grad jer tone zbog kopanja i jama pod njom, zbog eksploatacije soli i

uglja, ali prihod nije ostajao u Tuzli pa ni u Bosni, nego išao u Beograd. Tuzla je izgradila

makar pola Novog Beograda, makar pola Vojne Medicinske Akademije, makar pola cesta

po Srbiji i makar pola dalmatinske jadranske obale. Ja se sjećam dok sam živio u

Zagrebu kako su Hrvati škrgutali zubima kad se morao davati novac za Kosovo. Bošnjaci

i Tuzlaci nisu škrgutali zubima, oni bi i dalje k’o što su i naučili, robovali i šutili. Ali, Hrvati

su drugo, Hrvati su samo čekali priliku. To se tako dobro vidilo od 1970. godine na

ovamo. Bio sam svjedok svih događaja Hrvatskog proljeća 1972-1973 godine u Zagrebu i

znam kakva je mržnja Hrvata bila prema Beogradu, Srbima i bivšem režimu. Pa sjećaš li

se kad na vrlo lukav način bi raspisan zajam za obnovu Jugoslavije a odmah potom i

zajam za ekonomsku obnovu Srbije. Ja sam tog vremena živio u Njemačkoj, ali kad sam

dolazio ja sam i govorio i vikao, nemojte ljudi, ne plaćajte, ne dajte od svojih zarada, ne

znate šta se dešava, s tim parama se kupuje oružje s kojim će nas jednog dana umlatiti,

nemojteeee! Ljudi su govorili, de ba doktore, ne budalesaj, drugi su govorili, pa moram,

išćeraće me s posla, itd., i na koncu takvi biše išćerani iz Bosne!! Da je bilo sloge makar

tada i da smo se pobunili ne bi bivša JNA/Srpska vojska mogla kupiti i proizvesti toliko

oružja i toliko nas ubijati! Kupili su ga našim parama i ubijali su nas našim parama-

našom krivnjom!!! Ekonomski razlozi su bili u podlozi svega, a na njih je lahko nakalemit,

na Balkanu uvijek prisutne i uvijek dežurne ostale nacionalističke, agresorske,

napadačke, uništavačke itd., razloge. Bošnjacima muslimanima treba biti jasno da nigdje

više na Planeti kao na Balkanu ne živi na tako malom prostoru toliko puno malih

jednoplemenskih državica i plemena u njima koja su stoljećima krvno zavađena i koja

žive u vječitom strahu jedni od drugih. Dok god se ne napravi jaka središnja Balkanska

država, koja mora krenuti iz sadašnjih ostataka Bosne kao središta, nikad neće biti

stabilnosti, niti mira na Balkanu!!

Ante Marković - spasonosno rješenje za bivšu Jugoslaviju

Ante Marković je bio spasonosan za bivšu Jugoslaviju i da su ga USA vlasti podržale,

održala bi se Jugoslavija i pored svih napetosti jer bi ekonomsko blagostanje, ako ne

odstranilo, a ono makar za mnogo desetljeća u budućnost odložilo sukob. USA vlast je

veoma dobro znala šta dolazi nakon što Ante (ili da je bio bilo koji pametan i sposoban

ekonomista umjesto Ante) padne. Na žalost tu se vidila Makijavelijevska politika USA i

Zapada: nisu htjeli podržati Markovića, on je stradao na pitanju Kosova, a znali su da

nakon njega dolazi krvavi obračun. Oni su pustili da se desi taj obračun za koji su znali

da će biti neravnopravan (treća vojna sila u Evropi čiji su skoro sva oprema i oružje

pripali do zuba naoružanim Srbima protiv potpuno nespremnih i golorukih muslimana sa

embargom na oružje znači doslovce-ubistvo). Njima je to ubistvo poslužilo da na

elegantan način i bez žrtava ušetaju u ključ Balkana u kojem sad drže strategijski važna

mjesta iz kojih oni neće nikad otići. Kao i uvijek u klasičnim scenarijima sukoba među

vjerskim frakcijama mi smo bili prepušćani erupciji svih nagomilanih problema dogovorne

ekonomije komunističke Jugoslavije i posljedicama negativne kadrovske selekcije i

partijske podobnosti, a eksplozija ekonomskih problema je najpogodnije tlo i najbolja

situacija da se odmanifestiraju sve nagomilane mržnje i sve netrpeljivosti. Ne treba

zaboraviti da mi na Balkanu još uvijek ne možemo govoriti o politici i o političkim

odnosima u smislu kako se to govori i radi u civiliziranom svijetu.

O balkanskim plemenima

Na Balkanu su primitivna plemena i jednoplemenske, jednovjerske državice sa

agresivnim pravoslavljem na istoku i agresivnim katoličanstvom na zapadu, a oba

najagresivniji na svojim periferijama to jest u Bosni gdje je tolerantan jedino Islam! U

nas se politika svodi na "gledanje preko ograde na onog drugog". A, hah, vidi ti njih, vidi,

oni nisu iste vjere kao mi, oni nemaju iste običaje kao mi, vidi, govore i malo drugačijim

jezikom, znači-oni nisu mi, oni su drugo, a ako su drugo oni su loši (budući smo mi dobri)

a kad su loši oni se moraju pobiti", a uvijek i najprije se počnu ubijati "ostaci mrskih

osvajača sa istoka", jer osvajači odavde odoše a svoje ostatke muslimane u Bosni

ostaviše k’o sepet krušaka na placu, premalu skupinu da se ista od njih napravi i

preveliku da ih se sve odjednom pobije. Da, to je cijena koju mi plaćamo zbog grešaka

naših predaka koji nisu prihvatali svoje nacionalno ime i koji nisu htjeli njegovati svoje

nacionalno ime po zemlji Bosni! Ti preci su također napravili i grešku što su preko noći

prestali održavati i njegovati svoju kulturu i svoju tradiciju i prihvatili tuđu kulturu i tuđu

tradiciju i počeli njegovati "tradiciju Osmanskog društva", umjesto da su nastavili

održavati i njegovati "tradiciju Bošnjačkog društva"! Zbog tog su nas uvijek tu prisutni

oportunisti Srbi i Hrvati i označili kao "izdajice vere" i "Srbe muslomane" i "prebjege od

vjere" i "Hrvatsko cvijeće", kako im je kad za koju priliku trebalo. Naše sadašnje muke

nisu od jučer, nego traju 150 godina i neće prestati ni u narednih 100 godina. Dapače,

mislim da će biti gore. Gledajući kako naš narod nije narod i kako se ne zna boriti za

domovinu mislim da ćemo izgubiti sva obilježja naroda, izgubićemo svoj grunt, neće biti

ni spomena o državi u kojoj bi mi mogli živiti po svom, a ne po tuđem nahođenju i mi

ćemo kao ljudska skupina spasti na nivo hizmećara i robova.

Greške naših čukundjedova, uloga uleme...

Mi sada zapravo već jesmo hizmećari svjetskih gazdi, samo što narod to ne vidi.

Mi plaćamo greške svojih čukundjedova i pradjedova, a naša djeca će plaćati greške onih

koji su danas od nas na vlasti. Naši čukundjedovi i pradjedovi jesu herojski branili i

proširivali zapadne granice moćnog carstva, ali kad trebade definirati sebe i svoj vatan i

kad se trebade boriti za sebe-to ne znadoše, a Turci nas izdadoše! Bošnjačka

muslimanska rukovodstva u potonjih 150 godina uporno izigravaju od strane Uzvišenog

Allaha naređenu obavezu borbe za vatan, na osnovi čijeg ispunjavanja ljudska vrsta i

plemena jedino mogu opstati, Naši čukundjedovi i pradjedovi nisu dovoljno vodili računa

da MORAJU BITI NA SVOJOJ ROĐENOJ ZEMLJI, NA BAŠTINI, TUZDI, U SVOJOJ HIŽI, I

NISU HTJELI UZETI IME ZEMLJE, NEGO UVIJEK UZIMALI IME VJERE, POISTOVJEČUJUĆI

IME ZEMLJE SA CAREM U STAMBOLU KOJEM JE DO BOŠNJANA UVIJEK BILO STALO

KOLIKO I DO LANJSKE JUGOVINE! Koliko su se naši pradjedovi borili za tursku vlast

ilustrira podatak koji ovdje navodim iz moga "kitabli teftera". Bitku na Mohačkom polju

1526. godine, koja je odlučila sudbinu Ugarskog kraIjevstva i srednje Evrope, Turci su

dobili zaslugama Bošnjačke vojske, gazi Husref bega, gazi Murat bega Tardića iz Šibenika

i smederevskog sandžaka Bali bega koji je također bio Bošnjak. U toj bitci su Bošnjaci

muslimani, popisani u 20.000 dalkilica* , što bi samo glave povezi bijelim čevrama*, goli

do pojasa u tankim beznim gaćama i samo sa handžarom i sabljom u rukama, ne hajući

za život i prezirući smrt, prvi prsima udarili na 85 vlaških topova od sedam kralja, a

Bošnjačke akinđije, halaknuvši sa okolnih brda, uhvativši savezničku vojsku u halku,

dovršili posao. U jednoj drugoj znamenitoj bitci na Orlovu polju za koju se skoro i ne zna,

Bošnjaci muslimani su kao akinđije uhvatili pet kralja. Lijepo veli pjesma:

. …..Sve car dade što zaiska Džano, pa ga onda na Orlovu pita ko je koga ufatio kralja? A

Džano mu poče kazivati: Prvoga je ufatio kralja, moj sestriću Ibro Fazlagiću, a drugog je

ufatio kralja, beg Vitković sa Glasinca ravna, trećeg Kopčić od bijela Duvna, a četvrtog

kralja ufatio, Kaplan Halil sa Dubrava ravnih, A petog je kralja ufatio, Od Goražda Sijerčić

Alajbeg….

Gdje su danas Fazlagići, Kopčići i Sijerčići za koje znam da ih ima? Di oni biše u potonjih

15 godina kad se odlučivala sudbina Bosne? Zar su zamijenili junaštvo, slavu i sablje

pradjedova za dobra kola, udoban stan i viski s ledom, ako može?! Pitam se da li uopće

znaju šta o svom porijeklu? Dotle smo mi dogurali, jarane moj. Kaplani su davno izginuli,

a mislim da ni Vitkovića nejma više. Danas na Ravnoj Romaniji i na Glasincu nejma više

ni jednog muslimanskog uha, a sve su to bili naši posjedi i naša zemlja! A zašto nema

nas tamo na našoj zemlji? Misliš, naseljavali se pravoslavci pa nas potisli? Ako tako

misliš, veoma pogrešno misliš! Na Glasincu i na Romaniji nema više Vitkovića (ili ima koji

povlašen?) i nema više nas zbog tog što su tako htjeli naši pradjedovi! Turska je vlast na

koncu htjela u te pogranične krajeve naseliti muslimane Čerkeze kao vješte konjanike i

veoma dobre i hrabre ratnike da čuvaju granicu od crnogorskih plemena. Ne dadoše naši

pradjedovi da se braća Čerkezi nasele! A zašto ne dadoše? Zato što su Čerkezi isto bili

ratnici i slobodni ljudi (prava sloboda je samo pod sjenama sabalja!) i što su bili

ravnopravni našima. To se nikako Bošnjacima muslimanima nije sviđalo i nije bilo

profitabilno. Daleko profitabilnije je bilo naseliti merope-pravoslavce iz Stare Srbije

(Duklje i Raša) i južne Srbije kao robove i besplatnu radnu snagu! I tako i bi! Za

naseljavanje je odgovoran Numan pasa Ćuprilić, Arnaut koji sa Bosnom nema nissta

zajedniccko i bilo mu je svejedno. Tako su i Turci, a i naši pretci naseljavali pravoslavce

Vlahe i Cincare (Vlasi i Cincari nisu Srbi) u pogranične dijelove Bosne da služe kao

derbendžije (čuvari prolaza i putova i ćuprija) i u unutrašnjost Bosne gdje je to trebalo.

Tako ih naseliše u istočnu Bosnu, istočni Hum i Zahumlje (današnja istočna

Hercegovina). U Krajinu, u zapadnu Hercegovinu i oko Maglaja. Osim Numan paše Vlahe

su naseljavali još i Abdulkadir, valija smederevski, zvani Turalibeg. On kad siđe sa

valiluka napravi u Tuzli poljsku ili Turalibegovu džamiju i za nju uvakufi sela u brčanskoj

nahiji, Visore, Vraziće, Babin dol, itd. u koje naseli pravoslavne familije iz Srbije. Još se

može naći tih dokumenata a u ovom koji ja imam o naseljavanju Vlaha u sjeveroistočnu

Bosnu postoje navedena imena. Ti podaci imaju i u agrarnom govoru Mustajbega

Mutevelića iz Pazarića, a govor se u cjelosti može naći u knjižnici Hrvatske akademije

znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U Krajinu je Vlahe naseljavao Ferhad paša Sokolović,

oko Maglaja i Tešnja Ferhad beg rođak gazi Husref bega i rođak Sulejmana II. Tešanjsku

čaršijsku džamiju je sagradio Ferhat beg, koji je bio ćehaja gazi Husref bega. Ovi su Vlasi

bili dobili i poseban status i taj se dokumenat može još naći: "Kanuni eflaki Magolay" ,

itd. Preko 92% zemlje Bosne je bilo u vlasništvu Bošnjaka muslimana (i tu

dokumentaciju ima drug Adil Zulfikarpašić) a danas primjerice u Sjeveroistočnoj i istočnoj

Bosni negdanji Vlasi, a današnji Srbi polažu povijesno pravo na zemlju. Smiješno i drsko!

Oni su u Bosnu doselili kao robovi i doseljavali su ih i Turci i naši i nemaju nikakva

povijesna utemeljenja u Bosni. Ivan Mohorović, pisar znamenitog fratra Grge Martića je

zapisao njegova kazivanja u kojima on govori da do 1863. godine nije bilo Srba u Bosni,

kao što nije bilo niti Hrvata! Postaše Srbi i Hrvati i razoriše jednu od najstarijih država,

zemlju Bosnu, među ostalima i greškama naših predaka. Član Mlade Bosne i Crne ruke,

bivši beg i stolarski radnik, Muhamed Mehmedbašić je otišao svojim kmetovima i rekao

otprilike ovo (imam tačno zapisano i citirano u mom "kitabli libru" i imam zapisana imena

tih kmetova): "Ja sam demokrata. Ja sam zemlju naslijedio, a vi je obrađujete i ona

pripada vama. Platite mi samo za halat koji vam ostavljam". I tako, predao zemlju

Vlasima. Bio je planiran da otrovnim bodežom ubije Oskara Potiorek-a, austrijskog

guvernera Bosne, ali nije uspio. Otišao je u Marsej ganjati svjetsku revoluciju sa

Mustafom Golubićem i oba se povlačili po Marsejskim bircuzima, a zemlja dopade u šake

naših neprijatelja. Muhamed Mehmedbašić završi kao podvornik u osnovnoj školi mislim

na Ilidži kod Sarajeva. Tako mu ga je to!

Kolo sriće uokoli Vrteći se ne pristaje. Ko bi gori sad je doli, a ko doli gori ustaje!

Važna dešavanja među plemenima i narodima imaju posljedice koje traju stoljećima.

Događaji oko naroda i sudbine naroda su ponajviše sklop okolnosti. Svevišnji ti napravi

situaciju. Ako si sposoban i organiziran i iskoristiš je kako treba, posljedica je dobro

stanje po tvoj narod što može trajati stoljećima. Ako ne iskoristiš, posljedica također

traje stoljećima-kao mučenje. Mi u potonjih 150 godina ništa više nismo postigli nego

mučenje za nas, a Srbi sa istoka su 100% ostvarili sve svoje strategijske ciljeve na račun

nas i naše zemlje!!! Od Husein kapetana Gradaščevića pa do dana današnjeg sva naša

Bošnjačko muslimanska politika je trpeća i durajuća-dakle magareća! Mi smo stalno u

situaciji da od dva zla-biramo-veće zlo, jer i u takvoj situaciji izbor nije više naš, nego

naš izbor zavisi od strategijskih interesa naših gazdi! Uzvišeni svakom da mogućnost

izbora, a u glavnom od sposobnosti svakoga ovisi kakav će biti ishod. U toj i tako

definiranoj politici svoj velik udio imaju naši vjerski rukovodioci! Čak ni Džemaludin

efendija Čaušević nije u sebi imao revolucionarnog duha. Naši vjerski vođe nikad nisu

narodu govorili digni glavu, ustani, isprsi se, 12 stoljeća slavne tradicije je za tobom, bori

se za svoje dostojanstvo na Allahovu putu, borite se u safovima i odjednom svi, i tako

dalje! Naše su hodže uvijek i u svakoj situaciji pronalazile nekakav srednji put, nekakav

put trpljenja i čekanja, nekakav put ako je ikako moguće dogovora sa vlastima i vjerski

rukovodioci su čak i u najneprijateljskijim režimima kakvi su bili srpski režimi kraljevine

Jugoslavije i režim komunističke Jugoslavije nalazili pute suradnje sa vlastima! Ne treba

zaboraviti da pravu vjeru ne mogu odmijeniti nikakva ideologija ni uprava i ne treba

zaboraviti da bi hodže, a pogotovo vjerske vođe, trebali biti naš duhovni oslonac, a oni to

nisu!! Ne treba nikad zaboraviti da se sa naredbama Svevišnjeg ne može kalkulirati i

manipulirati a mnogo hodža i kalkuliraju i manipuliraju! Ti isti naši pradjedovi iskrviše se i

posvadiše se kad je bio odsudan čas da se brani domovina Bosna. Jedni bili za Bosnu,

jedni za Tursku, treći u dosluhu sa Hrvatima, četvrti u dosluhu sa Srbima, i tako. Ode

Bosna na raboš! *Dal-kilic=Turska riječ, a znači doslovce-gola sablja!

Naši suvremenici - linijom naših djedova: za tuđe interese...

Naši djedovi i očevi i naši suvremenici su većinom nastavili i većinom nastavljaju istom

linijom-borbe za tuđe interese i tuđe države, ili u najboljem slučaju, postupajući po

tuđinskoj zapovijedi-zaboravljajući, ili ostavljajući po strani ono što se nikad ne smije

zaboraviti, niti ostaviti u stranu-zaboravljajući domovinu Bosnu! Pred pad Bošnjačkog

kraljevstva Bošnjaci su bili jedni za patarensku samostalnost, jedni za rimokatoličku

ovisnost, treći za ugarsku ovisnost, a četvrti zvali Turke. Pred pad Turske carevine jedni

navlačili Bosnu prema Beču, drugi prema Pešti, treći prema Stambolu, a jedino sirotinja

navlačila Bosnu na Bosni. Kad dođe Austrija jedni upirali očima u Beč, drugi u Peštu, a

treći u Stambol, a samo narod upirao oči u Bosnu; kad dođe kraljevina Srbalja

Crnođorđevića i Obrenovića koji svi potiču od trgovaca sa svinjama i marvom, jedni išli u

Beograd službeno i javno, drugi u Zagreb, krišom i tajno, a treći jednako zauspirali

dušom za carem i Stambolom, a jedino narod zauspirao dušom za Bosnom; kad dođe

komunistička Jugoslavija i tako se sve rješavalo kod braće Srbalja u Beogradu pa tako od

svih 6 saveznih država jedino Bosna i bošnjačko nacionalno pitanje ostaše neriješeni i za

to mi danas imamo ovo što imamo-ne znamo više ni gdje smo ni šta smo!!! Naša su

rukovodstva davno izigrala pred Bogom temeljnu, iskonsku obavezu, na osnovi čijeg

svakodnevnog ispunjavanja narodi jedino stiču trajno pravo da ponosno hodaju pod

zvijezdama i časno opstanu „na zemlji svojoj i na baštini plemenitoj.."Nisam ja džabe

spomenuo moj razgovor sa rahmetli Alijom na mojoj znamenitoj Ravni pod trešnjom, kad

mi je rekao: "Ja se ovog svega bojim, ovo treba zaustaviti! Nama ne treba više nego

jedna stranka od 100.000 članova i jedno mjesto u Parlamentu????!!!" Jesam, griješnik

sam i ja. Jesam li i ja izdao svoje pradjedove? Jesam, izdao sam i ja!!!! Jer moji

pradjedovi su bili akinđije i ime i titulu su na sablji dobili! Da sam ja bio pravi nasljednik

svojih pradjedova ja sam tu, na mojoj Ravni, pod mojom trešnjom, tog istog trena, tom

istom Aliji trebao skinuti murtatsku* glavu!!! Jer to što mi je rekao jeste bila izdaja!!!! Da

sam to uradio vjerojatno bi mi danas imali svoju cjelovitu Bosnu, a ne bi je dva jadnika

(oba ih je izabrao Alija, a ne mi), dvije jednostavne, polupismene i sirove i surove

seljačke duše, što znaju samo za lični interes i što bi i mater svoju prodali za lični interes,

pogotovo efendi Reis, ne bi danas ta dva jadnika prodavali zadnje ostatke naše domovine

i ustoličavali tako zvanu republiku srpsku. Ne zaprepašćuje mene Zlatko Lagumdžija,

dijete od roditelja komunista, odgojeno u komunističkoj vjeri i na komunističkom kruhu

kojim su u Jugoslaviji uvijek dominirali Srbalji, pa je prema tome Lagumdžija po

obiteljskoj tradiciji komunista i Srbin, nego mene iznenađuje dvojac sa kormilarom, drug

Tihomir Tihić i drug Čedomir Cerić, knez i patrijarh, koje smo trebali birati mi i koji su

trebali zastupati naše interese!!!! Nisam u svom životu vidio većeg laktaroša sa oštrijim

laktovima od efendi Cerića!! Njegova sirova seljačka snaga i njegova surova sebična i

primitivna priroda i među Ilmijom (udruženje vjerskih službenika - imama; op. B.G.) sve

potra i uhelaći*. Sve iz straha za ličnu dominaciju! Ja imam kod sebe kopiju dokumenata

kako je Mustafa Cerić u vrijeme agresije na Bosnu prvi puta nezakonito i razbojnički

istjerao Selimovskog iz fotelje i kako je na Alijinu želju prvi puta nezakonito izabran za

vjerskog vođu muslimana Bosne samo na osnovi potpisa sedmorice poslušnika! Nekih se

imena sjećam: Salim Šabić, Ikanović, Kavazović, Adem efendija iz Gradačca, itd.! Znam

šta se je radilo i kako se organiziralo i njegovo drugo biranje. Hodže su mi dolazili i

govorili! I izabrasmo klasičnog munafika*! Pa na ovakav način kako postupamo

neodgovorno i lopovski i ne može biti izabran nitko drugi doli munafik. Narod sam sebi

bira svoje dželate!

Nurija je shvatio

Naš jaran Nurija Agić koji je iz Teslića, ali sad sa svojom Behidžom živi u Uppsali u

Švedskoj (vidiš li gdje nas Alija sve raseli po cijelom dunjaluku) me podsjeti na jedan od

univerzalnih bioloških zakona o kojem sam govorio kad si me na početku pitao o raku,

spomenuo sam glasnike. Piše mi Nurija:"Ti u svom poslednjem razgovoru sa novinarom

pominješ usputno neka najnovija otkrića na polju genetike, kao „proteine-poštare" po

čemu je postalo poznato da se mnoge „neizlječive" bolesti živog organizma zasnivaju na

pogrešnim (deformisanim) adresa(ri)ma koje se prenosiocima „utisnu" u jezgru. Tako je

u mikrokosmosu, pa zašto bi i u makrokosmosu bilo drugačije. Možda su neki od velikih i

neprikosnovenih vođa na strani sila zla i zločina davno shvatili da se ni jedna od ove dvije

strane ne može ni fizički, još manje biološki iskorijeniti, ali zato se može ukrotiti, u ovom

slučaju deformacijom uma i razuma, utiskivanjem pogrešnih adresa, kako pošiljalaca,

tako i primalaca poruka". Eh, ja što me dobro razumi Nurija!!!! Pogodi u pravu žicu i

probudi nadu u meni!! Nisam vjerovao da će iko od Bošnjaka tu moju poruku razumjeti i

dešifrirati, Bogami dešifrira je Nurija!! Jeste, jarane moj! U nas se nitko ne pita za uzrok,

niti ko bi uzrok, nego stihijski nastavljamo dalje zbog nepoznavanja i nedefiniranja

uzroka uvijek na lošim temeljima, ne misleći na posljedicu. U nas su uvijek lažni vođe

proizvodili lažne informacije i lažne povijesnokaze i igrokaze i te informacije odašiljali po

pogrešnim glasnicima utiskivali na pogrešne adrese, proizvodili pogrešne adrese, koje su

onda proizvodile i pogrešne bolesne klonove sa bolesnim i pogrešnim informacijama u

sebi!!!!! Od 1856. godine mi imamo pogrešne poštare koji prenose krive poruke na krive

adrese i dolaze sa tih adresa ispranih mozgova sa drugačijim porukama, a te drugačije

poruke mi sve primali i tako počeli o sebi misliti ono što naši neprijatelji žele da mislimo o

sebi i počesmo misliti o sebi ono što nismo i tako mi postadosmo-rak!!! Jeste, jarane

moj, Nurija razumi, mi kao narod bolujemo od raka u sebi, pa mi se probudi nada, budući

smatram da ćemo u narednih 20 godina pobijediti rak, da ćemo i mi Bošnjaci muslimani

pobijediti sami sebe, to jest rak, i da ćemo ozdraviti!! Zbog tog sam i pristao na ovaj

intervju nakon šutnje od 16 godina!!! Nudim svom bolesnom narodu lijek-istinu jer se

bolestan narod liječi jedino istinom, a opet sam prvi ja koji sam kukuriknuo istinu jer se

tom narodu laže, pa i on počeo lagati sam sebe, već 150 godina. Ako, valjda u svakom

ćumezu uvijek bude po jedan horoz koji kukurikne prije zore, odnosno u našem slučaju-

prije sumraka!!!! Jest, braćo muslimani, da li znate na čijoj ste strani?! Jest, Bošnjaci

muslimani, prava istina žestoko boli! Većina je od vas ne može podnijeti i pretpostavljam

da će većina vas i dalje nastaviti lagati same sebe nastavljajući na truhlim temeljima na

kojima se može sagraditi samo propast! Istina je i ružna i teška i rogata i u mnogim

svojim dijelovima nama nepodnošljiva, ali-ako želimo promijeniti sebe i svoju situaciju,

ne može se zaobići!! Jedina je zasluga naših predaka što su prihvatili za pravu i istinsku

vjeru Islam! Prihvatili su je zato što su je dočekali kao olakšanje i što su muslimani i

dijelom muslimani bili prisutni na Balkanu i u Bosni od osmog stoljeća (prije i Hrvata i

prije Srba) i što je vjera koju su ispovijedali u više od 80% elemenata ista ili vrlo slična

vjeri Islam! Ja se sjećam kad sam se jednom vratio iz USA i rekao sam sebi, de da vidim

mogu li uopće usporediti svoju zaradu u USA sa zaradom u Bosni pa da se ovatanim da

ne idem više u pečalbu i da ne budem bijedan nadničar. Kad sam sabrao nekoliko

poslova koje sam obavljao i plaće koje sam dobivao, bila je prevaga USA, ali ne osobito

značajna. A sjećam se, kad Amerikanci skinuše Antu Markovića s vlasti da smo u roku od

oko 7 mjeseci i ja i Đulbehara došli u situaciju da nam litra koka-kole bude skoro luksuz!

Amerikanci su srušili Antu Markovića

Ja se sjećam kad sam se jednom odnekud iz Evrope vraćao avionom u Beograd za

vrijeme vladavine Ante Markovića da sam sasvim slučajno slušao razgovor dvojice

Amerikanaca na sjedištu ispred mene, koji su išli u Beograd, koji su pred sobom držali

papire sa tabelama i kolonama brojeva i diskutirali glasno, misleći da oko njih nitko ne

razumije američki engleski, kako su Jugoslaveni "big meat eaters"/"veliki mesojedi", da

imaju "higher standard of living not supported by their economy"/"viši životni standard i

kojeg ne podržava njihova ekonomija" i da "spend too much money buying

clothes"/"troše mnogo novaca na odjeću" i da "everyone enjoys summer vacations" /"svi

uživaju u ljetovanjima" i kako to sve mora biti svedeno u razumne okvire i ja sam tada

znao da se mi možemo pozdraviti i sa Antom i sa Jugoslavijom! Sve skroje vladari ove

planete, tajna konspirativna skupina koji se zovu "Illuminati"-prosvijetljeni i koji se samo

ponekad, kao u USA na vikendu renesanse svake prve hefte poslije Nove godine, pojave

u javnosti pod nekakvim i nečijim imidžom i brzo povuku u sjenu. Sav posao kod kuće i

na terenu odrade lokalni za to određeni i kupljeni ljudi. Nisam džabe govorio u ovom

intervjuu o "targetiranim" naciljanim ljudima. Pa Slobodan Milošević je bio zavrbovan od

CIA-e dok je kao bankovni službenik radio oko 4 godine za Jugobanku u New York-u.

Možeš si zamisliti kako su samo Beograđani dobro živili od toga što su tamo bile sve

federalne institucije, što je skoro sav prihod išao u Beograd i što su u Beogradu bile sve

ambasade, i strana predstavništva. Banja!!! Pa danas dobar dio Sarajlija u Sarajevu živi

relativno dobro iz istog razloga, iako se Sarajevo ne može mjeriti sa Beogradom.

Ključ ipak bio kod Izetbegovića

Bogami , da je bilo tko od nas bio umjesto Izetbegovića u vrijeme kad su se sastajali po

raznim republikama na dogovore, postigao bi više nego on. Bolan, ključ u tim

pregovorima i natezanjima nije bio ni u Srbalja ni u Črobata. Oni su bili samo dvije

polarizirane, krajnje suprotstavljene strane. Ključ je bio u Bosni u Bošnjaka i u Alije

Izetbegovića. Govorio sam mu 1990. godine da ako se pravilno i dovoljno čvrsto

postavimo prema Hrvatima da će nam morat’ jesti iz ruke jer Hrvatska ovisi o Bosni,

Hrvatska nikad neće uspjeti postati država bez Bosne jer se ne može rentabilno

ekonomski povezati i jer nema potrebne strategijske dubine a bez te se dubine i

ekonomskog rentabiliteta ne može ustaliti država. Ni danas Hrvatska nije stabilna država

zbog ovog razloga i zbog svog "mehkog trbuha" jer se Bosna kao klin zabila u taj dio

Hrvatske, a od Kladuše do Slovenačke granice je zračne linije samo oko 30 kilometara!

Začas mi sa sposobnim vođom možemo prepoloviti Hrvatsku na dva dijela! Dokle god

ljudi što vode politiku ovih danas nazovi dviju država ne shvate da mora postojati jedna

središnja jaka balkanska država da nikad neće biti mira i stabilnosti na Balkanu.

Bosansko-hrvatska federacija, jedini spas za životno ugrožene Bošnjake u Bosni i Hrvate u Hrvatskoj

Karta 3.

Karta 3.

Bosansko-

Hrvatska

Federacija- jedini

spas za životno

ugrožene

Bošnjane

muslimane u

Bosni i jedini izlaz

za vječito

ugrožene Hrvate u

Hrvatskoj. Bila bi

to skoro idealna

država koja bi

imala i

strategijsku

dubinu i širinu i za

obranu

najpovoljniji oblik,

koja bi bila sva

jedna ekonomska

dobro povezana

cjelina sa dva

izlaza u svijet. Ni

jedna se više

balkanska

državica ne bi

usudila napasti

ovakvu državu.

Ovime bi Bosna i

muslimani dobili

siguran okvir,

zaleđinu i izlaz u

svijet a Hrvatska

se riješila po nju

pogubnog mehkog

trbuha i

nerentabilne

ekonomske

povezanosti.

Prirodan glavni

grad ovakve

države bi bila

Banjaluka. Kao što

je vidljivo Crna bi

se Gora priključila

ovoj Federaciji.

Time bi definitivno

i za vječita

vremena problem

četnika i Srba iz

Srbije i njihovih

klanja po Bosni i

Hrvatskoj-bio

skinut sa dnevnog

reda!

Dokle god se od Hrvatske i Bosne ne skroji jedna država nikad neće biti sigurni ni

Hrvatska niti Bosna, uvijek će biti izložene agresiji od strane Srba i dok ne bude takva

država, Balkan će biti krajnje nestabilno područje čiju cijenu nestabilnosti će opet najviše

plaćati Bošnjaci!!! Ja se sjećam Franje Tuđmana iz 1970. godine. Tad se u jednom

skrivenom restoranu na periferiji Zagreba koji se zvao "Pod mirnim krovovima" počela

sastajati prva skupina i "komunista koji drugačije misle" i "disidenata" i protivnika

komunizma: Marko Veselica, Zvonimir Čičak, Savka Dapčević, Miko Tripalo, Franjo

Tuđman, bio sam tu i ja, išao sam tamo i prikradi bi se i gledaj sa strane kao "mali od

kužine", ili kao "mali Mujo", Drago Stipac, Pero Pirker, itd. Od svih je najzadrtiji i

najgluplji bio Franjo Tuđman, najveći muslimanomrzac kojeg sam ja vidio, a taj isti

Franjo Tuđman iskopa hendek mržnje i nepodnošljivosti između Hrvata i Bošnjaka i uradi

ono što nikad nitko ne bi smjeo uraditi i u situaciji kad je to bilo najgore. Ni Tuđman nije

bio toliko glup, nego ni Tuđman-nije bio sam svoj čojk! Da me je Alija poslušao i da smo

otišli (ili još bolje, da su oni došli nama u Sarajevo, a to smo mogli realizirati) i da smo se

dogovorili sa Hrvatima o zajedničkoj obrani i nekakvoj zajednici od države, ne bi četnici

mogli mahati svojim zastavama i pjevati po Bosni "Oj Milena volove na’rani", nego bi bilo

"Op trt gewesen sein". Da su me poslušali, bili bi mi danas u svojoj domovini i bile bi

uspravno Ferhadija i Arnaudija i bili bi mi u svojoj Banjaluci i bio bi Mostarski most i ne bi

bilo klanja po Bosni- da vi htjedoste poslušati Hamzu Mujagića!!!. Ali vi Hamzu

popljuvaste i još štošta drugo i odoste za polupismenim mahalašima i kupljenim

izdajnicima!!! Popljuvali ste vi sebe, a ne mene!!! Da, bio sam sam, potpuno sam, kao

što rekoše moji prijatelji iz USA, ostavljen sam sebi sa narodom koji to nije, sa narodom

koji je slijep kod očiju, sa narodom kom sam ponudio sve-pa i svoj život, a koji me

propisno pomete za vrata! Nije meni uopće krivo što me popljuvaše, nego je meni krivo

što izgubismo domovinu i svoju Banjaluku! Da, muslimani su narod koji ne vodi računa o

sebi i svojima, nego vodi računa o drugima i muslimani nemaju povjerenja u same sebe i

ne znaju svoju povijest i umjesto povijesti slušaju laži koje im serviraju drugi o njima.

Muslimani znaju samo laži koje im se serviraju i o Handžar diviziji kao o koljačkoj vojsci,

iako je u Handžar diviziji bio tabor imam i vojska klanjala, a ona vojska KOJA PADA NA

SEDŽDU PRED UZVIŠENIM NIJE KOLJAČKA VOJSKA JER ISLAM ZABRANJUJE DA SE I

DRVO OZLIJEDI A NEKAMO LI ČOVJEK AKO JE NEDUŽAN! O Handžar diviziji su gomile

laži napisali i četnici i komunisti! Ali, treba znati da je to bila elitna najbolja vojska

tadašnje Evrope, jest bila strah i trepet na Balkanu i jest tačno da gdje su prošli tu trava

više nije nicala, kao što je tačno da je ta divizija samo branila svoj narod i da nisu

granice AVNOJ-ske Bosne zasluga prvenstveno i samo AVNOJ-a, nego je granice

Avnojske Bosne obilježila Handžar divizija! Muslimanska bošnjačka rukovodstva nikad

nisu znala, ili nisu htjela, definirati svoj narod i državu, nego su po definicije išli kod

svojih neprijatelja, jedni u Peštu, a drugi u Budim, a nakon tog jedni u Zagreb a drugi u

Beograd i ono što su o nama govorili i mislili naši neprijatelji to smo prihvatali i o sebi

govorili i mi. Zbog naglog siromašenja i gubitka privilegija i titula, neprihvaćanja

nacionalnog, nego samo vjerskog imena i zbog prihvaćanja definicije nas od strane naših

neprijatelja, su se i izrodili mržnje i antagonizmi među nama i zbog tog od 1980. godine

kad se sve novije počelo dešavati mi i nismo imali kohezijskog supstrata i kompaktne

narodne mase koja bi držala Bosnu na Bosni. Ostala je još jedino, koliko toliko

kompaktna bošnjačka sirotinja, čestiti zanatlije i seljaci i radnici i ja se svim srcem

preporučujem i nudim se jedino bošnjačkoj sirotinji i najveća mi je želja družiti se s njima

i da umrem među njima! Da je Alija znao upotrijebiti taj ključ, drugačije bi događaji tekli.

Ali, za staviti ključ u bravu i okrenuti ga treba hrabar i pametan čovjek sa petljom koji je

spremna žrtva za svoj narod, a ne čojk koji je meni na mojoj povijesnoj Ravni rekao:

"Bogami ja se svega ovog bojim, treba ovo zaustaviti", za to treba NAŠ ČOJK, a ne

kupljen čojk!! Bosna je središnja balkanska državica, ključ Balkana. Bošnjaci trebaju

znati da što god se dešava i bude dešavalo na području Balkana da, na ovaj, ili onaj

način, ne može mimoići Bosnu. Što god se krvavo dešava na područjima bivše

Jugoslavije-najkrvavije će se dešavati u Bosni, kad god se bude govorilo o krojenju

granica-prvo će se krojiti u Bosni, kad god se bude šacovao novi odnos snaga i

strategijske mogućnosti-prvo će u šacovanju biti potencijalna žrtva Bosna, kad god se

govori ili bude govorilo o nacionalizmima i partizanima i fašizmima-da će to najkrvavije

progovoriti u Bosni, kad god netko bude govorio o svojoj , zastavi, himni i svojim

pjesmama, da će mu se prvo pjesme propjevati u Bosni, kad god netko bude sanjao o

velikoj Hrvatskoj do Drine, ili velikoj Srbiji do Turnja kod Karlovca- da će prvo sanjati o

Bosni i kad god strane gazde budu mislile na svoje strategijske interese na Balkanu da će

prvo nastojati zasjesti u Bosni. Mi imamo nesreću da od 1860. godine u Bosni nitko o

tome nije vodio računa. Mislim da bi se, kad bi insan imao vremena, mogli iskopati

izvještaji britanskih vojnih uhoda iz 19. stoljeća u kome su ljudi doslovce i direktno

upozoravali na fenomen bošnjačkih muslimana i da se nešto mora poduzeti jer ako se ne

poduzme, da će taj narod žestoko stradati i da će polahko nestajati Bosna. Mi u Bosni od

1860. godine više nikad nismo imali rukovodstva koje bi bilo mislilo na formiranje

bošnjačkog naroda i bošnjačke nacije, koji su se morali formirati jer su već postojali

srpski narod i srpska nacija i hrvatski narod i hrvatska nacija, a u Bosni "svi ćorili" k’o

koke u ćumezu, misleći samo kako da sačuvaju svoja imanja i ličnu korist i za to što ne bi

kohezijskog supstrata u Bosni, za to agresivna plemena Srbi i Hrvati, sad kao Srbija i

Hrvatska, od te godine žestoko zagrabiše po Bosni za to odoše i imanja po Bosni i svačija

lična korist po Bosni, a korist vidiše i Srbi i Hrvati! Do te godine u Bosni nije bilo ni Srba

niti Hrvata. Pa veliku je istinu rekao Safvet beg Bašagić Redžepašić u svojoj pjesmi

Bošnjaku:

Znaš, Bošnjače, nije bilo davno Sveg mi svijeta, nema petn’est ljeta Kad u našoj Bosni

ponositoj I junačkoj zemlji Hercegovoj Od Trebinja do Brodskijeh vrata Nije bilo Srba ni

Hrvata A danas se uz sve svoje hire Oba stranca k’o u svome šire Oba su nas gosta

saletila Da nam otmu najsvetije blago Naše ime ponosno i drago.

Nebriga turskih vlasti

Nekako tih godina je u Bosnu preko Drniša iz Dalmacije ubačen uhoda kneževine Srbije

Stevo Petranović koji je došao u Tešanj. On je bio plaćeni uhoda, a doskora mu je

poprsje stajalo u tešanjskom parku i svi tešanjski muslimani ga plaho hvalili. Pa

Petranović i ljudi koje su zavrbovali on i njegov brat pop Bogoljub (Teofil) osnivajući

trgovačka društva po Bosni su išli pazarnim danom na ulaze u kasabe i plaćali

Bošnjacima pravoslavcima da se više ne zovu pravoslavci, nego da se zovu Srbi. Kad je

to vidio isto je počeo raditi i dragoman (tumač) hrvatskog/austrougarskog konzulata u

Sarajevu Zorić. Ostalo je zapisano kako je bošnjački katolički pjesnik Ante Alaupović

rekao svojoj materi u Bosni; mati, odo’ ja u Hrvate, a ona odgovorila;"Nemoj sine

mijenjati svoje vjere. Kakva je to sad nova vjera Hrvati"? Tako poče inkubatorska

proizvodnja Srba i Hrvata po Bosni i poče razvaljivanje Bosne. Pa muslimani trebaju

smoći jednom snage i prestati se lagati u lice, kao što to čine već 150 godina, pa priznati

da su se u Bosni počeli proizvoditi Srbi i Hrvati i nestajati Bošnjaci ne zbog jakog

uhodarenja i propagande Srba i Hrvata, nego zbog nebrige, nesposobnosti i nerada i

nepropagande turskih vlasti u kojoj su većinom sjedili Bošnjaci muslimani! Da, di smo bili

mi, di su bile još uvijek prisutne tursko/bošnjačke vlasti-nigdje. Bili su u memljivim

magazama i bavili se brojanjem dukata iz sehara! Pa mi ne možemo pobjeći od činjenice

da Bošnjaci muslimani nisu htjeli nikakva nacionalnog imena! Htjeli su samo ime

musliman. Ja u svojoj dokumentaciji imam članke koje su pisali ozbiljni ljudi i

povjesničari kakav je bio Muhamed Hadžijahić o potrebi da se mi zovemo samo

Muslimani i o bespotrebnosti da se zovemo imenom domovine! U svojoj sam knjizi (ako

ostane živa od Đulbehare) mnogo prostora posvetio objašnjavanju ovog fenomena! List

Bošnjak kojeg je osnovao Mehmed beg Kapetanović iz Vitine, a kasniji je vlasnik bio

zastupnik JMO (Jugoslavenska Muslimanska Organizacija) Sejid Ali beg Filipović je

prestao izlaziti zbog tog što bošnjački muslimani nisu prihvatali da se zovu imenom

zemlje u kojoj su živili!!!?? U Bosni su divljali strani nacionalizmi zato što nije bilo

bošnjačkog nacionalizma! Kako su onda naši pradjedovi mislili sačuvati Bosnu?!

Husein kapetana izdali "naši"

Pa Husein-kapetana Gradaščevića i našu zadnju priliku da

njegujemo bošnjačku naciju i da imamo i mi svoju državu

Bosnu nisu uništili ni Hrvati ni Srbi!!!! Uništili su ga

muslimani - Ali-aga Rizvanbegović, Smail-aga Čengić,

petorica hercegovačkih ajana (Resulbegović, Mušović i

kompanija), Mahmud paša Tuzlić i dične Sarajlije. Pa

Hercegovci su, kad su 7000 Bošnjaka predvođenih Husein

kapetanom, Ali pašom Fidahićem i Krupa kapetanom,

nadbili 25000 turske vojske i Sarajlije otvorile gradske

kapije da vojska bježi i da se spašava, udarili na svoju

braću muslimane Bošnjane SA LEĐA I POBILI SKORO SVE!

Ono što oni tada nisu pobili dokusurio je tri dana kasnije sin

Ali paše Rizvanbegovića Hafiz paša na Sitnici kod Kiseljaka!!! Zbog agitacije su se kasnije

među muslimanima pojavili gorljivi Srbi i gorljivi Hrvati. Na primjer, Srbi su bili pjesnici

Avdo Karabegović Hasanbegov i Osman Đikić. Prvi je veličao srpske junake i slavu, a ovaj

drugi je bio eksponent srpske politike u BiH i osoba koja je "najzaslužnija" za

jugoslavensko promoviranje Bošnjaka u muslimane - čime je kompletnu svoju naciju

unazadio za 100 godina jer ju je sveo na vjersku skupinu.

Sami sebi najveći problem

PA NISU NAŠI PROBLEMI NOVIJEG DATUMA I NITKO NAMA SA STRANE NIJE DOŠAO I

NAKALEMIO NAŠE PROBLEME! MI SMO IH SAMI PROIZVELI I MI SMO SAMI SEBI

NAJVEĆI PROBLEM! NAŠI KOMŠIJE NA KOJE SE TOLIKO ŽALIMO, SRBI i HRVATI, SU

SAMO OPORTUNISTI KOJI KORISTE ZGODNE PRILIKE I NAŠE SLABOSTI, A NAŠA

POLITIKA U POTONJIH 15O GODINA KAO GLAVNI CILJ IMA ŽALOPOJKU NA SRBE I NA

HRVATE KOJI SU TU I SVAŠTA NAM RADE I NE DAJU NAM DA BLEKEĆEMO KAO KOZE!!

NAMA JE DOVOLJNO DA ZA SVOJA STRADANJA NAĐEMO DOVOLJNO PREPOZNATLJIVA

KRIVCA I OKRIVIMO UVIJEK TU PRISUTNE I DEŽURNE I POD RUKOM SRBE I HRVATE I

MI SMO S TIME RJEŠAVALI SVE SVOJE PROBLEME!!

Pustimo mi Srbe i Hrvate, podvirimo se mi malo podase, i pogledajmo niza se i

sagledajmo ko smo i kakvi smo i definirajmo mi sebe pa će nas onda lakše definirati

drugi i lahko ćemo mi izaći na kraj sa Srbima i Hrvatima AKO UZMOGNEMO SNAGE I

HRABROSTI DA IZAĐEMO NA KRAJ SA SAMIM SOBOM! Jednom je Šeks dobro odgovorio

zagrebačkom muftiji Ševki Omerbašiću kad ovaj nije s njim htjeo popiti kahvu za to što

nas Hrvati nisu definirali u svom Ustavu. Šeks je rekao: "Definirajte vi prvo sami sebe i

vidite tko ste i šta ste i šta hoćete i šta nećete, pa ćemo onda lahko mi definirati vas". SA

OVAKVIM RUKOVODSTVOM KAKVO SU Bošnjaci muslimani izabrali 1991. godine rat se je

jedino i mogao završiti kako je završio: sramotno i katastrofalno po nas!! Nažalost,

davno prije početka svih događaja 1990 godine u tajnosti je organizirana Muslimansko-

Četnička Jalta i na njoj skrojena Izdajnička Bosna!! Ja sam ljude upozoravao da se

moramo spremiti jer ako se ne spremimo da će nas poklati i to je od strane rukovodstva

SDA shvaćano kao osobito glup potez! Možete misliti, u situaciji gdje su druga dva

plemena naoružana do zuba, samo čekala da uskoče u Bosnu, govoriti da je glupo

spremati se. Ja sam tada bio izrekao parolu: "Propovijedajmo ljubav javno, a naoružajmo

se tajno". Drugi su to već davno bili učinili. Ja se sjećam mnogih sastanaka kad sam

ljudima na kućnom zidu majstorkom olovkom crtao strategijsku situaciju, karte i odnose

snaga i aspiracije dva golovrata horoza-Tuđmana i Miloševića na nas!!! Mislim da se ljudi

nisu mogli osloboditi primisli kako je situacija "Bošnjaka u sendviču" previše teška,

previše za nas i da su zbog tog svi instinktivno pomišljali da će se neko, po mogućnosti

svakako USA, sažaliti na nas i da će nam pomoći!! Ali tako se nije smjelo misliti, a ja ih

od takvih razmišljanja nisam uspio osloboditi. Jednostavno mi nismo imali izbora!! Pa ono

što je uradilo rukovodstvo SDA je bilo kolektivno samoubistvo! Navedi mi još i jedan

primjer iz povijesti, osim našeg, gdje je jedan narod, najmalobrojniji i neorganiziran, bez

kompaktne teritorije, dakle teško obranjiv, sve pustio kraju i mirno, kao mlada pod

duvakom, čekao da ga pokolju!!! Šta su mislili, da će netko, ili "Yanks", odmah doletiti da

nas brane!!! Pa kad su svi vidili šta četnici rade Alija je izjavljivao da ćemo zažmiriti na

oba oka i da nećemo ništa poduzimati! Po Banjaluci se je javno na očigled sviju četnicima

dijelilo oružje i Banjalučani svi to mirno gledali. Kad su četnici po svim pravilima vojne

vještine zauzimali Banjaluku, naši ljudi su se posprdno smijali i govorili "ja vidi budala šta

rade"!! Ja se sjećam ljudi po Banjaluci tih dana koje sam viđao na ulici. Niko se od njih

nije pitao, šta se to desi, kako blokiraše i zauzeše grad? Šta da poduzmemo i kako da se

odupremo, stradaćemo! Ja nikad neću zaboraviti razgovor dvije žene pod prozorom mog

stana. Kad je sva Banjaluka bila zauzeta i blokirana i već četničke patrole počele krstariti

ulicama (svatko tko je imao pameti morao je znati šta to znači!) njih dvije stoje na

trotoaru i govore: " Ja, draga, šta je ovo? Evo već tri dana ne mogu nać' teletine, ne

mogu napraviti burek! Prazne mesnice! Jesi li bila na maloj pijaci, tamo ima!" Sjećam se

jednog, k’o od brda odvaljen, nosi pune ruke plastičnih vreća raznih zerzevata; di ćeš,

rekoh, s tim, moreš pola bataljuna nahraniti, zar ne vidiš da ti četnici zauzeše grad,

heeej, tebi govorim! Čovjek pogleda u mene volovskim očima ne shvaćajući šta mu

vičem. Zar nisi vidio da smo okupirani, blokirani, pobiće nas!! Veli on, šta vičeš, šta me

briga, meni valja sebe, ženu i djecu nahraniti!! Ja sam kao sulud hodao ulicama,

gledajući ljude i gledajući im u oči, govorio, vikao, mlatarao rukama-ništa. Gledali su me

praznim očima i praznim pogledima u kojima nije bilo ni života, ni saznanja, ni želje da

se nešto učini! Gdje su tada bili banjalučki intelektualci, tako zvani "bolji ljudi", gdje je

tada bila banjalučka čaršija?! Nigdje nikog! Bili u kućama i stanovima k’o miševi iz rupa

virili šta se dešava i procjenjivali kako da se dodvore novim vlastodršcima!! Ljudi su kao

sumahnuti išli okolo kupujući zalihe kruha, mliva, ulja itd, nitko ne misleći na NAS i šta se

dešava S NAMA I KAKO DA OBEZBIJEDIMO NAS, nego svako mislio NA SEBE I KAKO DA

OBEZBIJEDI SEBE, NE SHVAĆAJUĆI NITKO OD NJIH DA AKO NISI U SLOŽNOJ I

ORGANIZIRANOJ ZAJEDNICI KAO SAM I KAO JEDINKA SI NULA, NEĆEŠ OPSTATI i za to

većinu tih namirnica koje su kupovali moradoše dati Srbima! Kasnije kad bi bježanje

svatko se snalazio sam kako je znao! Ja sam u svom gradu čak i onda kad mi je život

visio o koncu i ZAISTA BILO PITANJE SAHATA KAD ĆE ME UBITI, ostao do zadnjeg trena!

Da nisu došli po mene i primorali me da idem, ne bi ni tada otišao! Ispričao sam samo

djelić svojih muka i doživljaja i savjest mi je potpuno čista! Ponosan sam sam na sebe

kako sam se ponašao i pokušavao boriti u Banjaluci. MEĐUTIM, RAZOČARAN SAM SA

BANJALUČANIMA! VEĆINOM, NAŽALOST, NISU VJERNICI I NISU HTJELI BRANITI SVOJ

GRAD! Da su se htjeli organizirati bilo bi sve drugačije. Niko ne bi mogao pobiti i poklati

oko 70.000 ljudi na jednom mjestu! Tako isto i danas, nitko ne misli na NAS SKUPA,

nego svatko MISLI NA SVOJ INTERES, nitko se ne uznemirava ŠTO ODE DRŽAVA I NITKO

SE NE BRINE DA SAČUVA DRŽAVU, NEGO SE SVATKO PRVENSTVENO BRINE DA SAČUVA

SVOJ DŽEP, svatko bi da šverca I DA GRADE VILE I KUPUJU KOLA, a ja im poručujem da

tamo gdje nema organizirana naroda i države i TE KUĆE KOJE KUPUJETE I PRAVITE NE

PRAVITE IH SEBI NEGO IH PRAVITE OPET SRBIMA JER ĆETE IH, OVAKVI KAKVI SAD

JESTE, OPET MORATI DATI SRBIMA!!! Danas kad su raseljeni i kad imaju dosta vremena

preporučujem Banjalučanima nek' makar sada uzmu Božiju knjigu Kur’an i prouče ajeta i

vide šta piše u Knjizi Časnoj i šta je Uzvišeni Allah zapovijed kako su se trebali ponašati!

Danas makar imaju vremena ako ničega drugog! Pa šta mislite zašto rahmetli Alija naredi

da se propuste četnički tenkovi na strategijski jednu od najvažnijih kota u Bosni-

Kuprešku visoravan! Onaj tko zna povijest zna također da u intervenciji sa strane se

uvijek prizna faktičko stanje zatečeno na terenu. Znači, prizna se onaj tko je bio jači i

bolji! To situacija u Bosni i pokazuje; uglavnom je priznato ono što su pravoslavci osvojili

i ono što su katolici osvojili i ono što je goloruk bošnjački narod, usprkos djelovanju Alije

i Silajdžije i rukovodstva SDA, uspio sačuvati. Svi dugotrajni pregovori poslije toga su bili

cirkuska predstava za narod i bespotrebno mučenje i gubljenje vremena jer su se svi

vrtili oko zatečenog stanja. Davno je nas Milorad Ekmekčić upozorio na "Centralni

Bosanski Rezervat" koji sam dobro istakao u svom govoru, o kojem sam toliko mnogo

objašnjavao ljudima 1990. godine. Valjda nitko nije htjeo shvatiti ni prihvatiti. Kad je

potpisan Dayton-ski dogovor Bošnjaci muslimani po Bosni su pucali i šenlučili i po Tuzli su

pucali i šenlučili, a ja sam od jada i muke ponovno plakao i izašao sam na balkon i

psovao sam im glupu balijsku mater!!! Pitam se jel’ im tada bilo jasno zašto su slavili i

jel’ im danas jasno šta su to slavili?? Da li im je bilo jasno da su slavili nestanak svoje

domovine i njenu podjelu na tri dijela, ili im je bilo svejedno?! Nije se rat mogao izbjeći

sa onim ljudima koji su tada vodili svoja plemena, nije bilo nikakve mogućnosti za to. Ali,

pametni su ljudi znali da još 1970. godine, od kada je počela transformacija bivše JNA u

srpsku vojsku, da je tad bilo jasno da kad ode Josip Broz da će biti rata. Zašto? Osim

gore navedenih razloga prije svega za to što je bila strahovita neravnoteža sile i oružja.

Srbi daleko naoružaniji nego li svi drugi skupa u Jugoslaviji! Da je bilo koliko toliko

ravnoteže oružja, bilo bi i ravnoteže straha i tad bi bile male šanse za sukob! Ali,

ponajviše sa našim novcima naoružani Srbi sa idejom velike Srbije i podivljali Srbi koje je

nahuškao Milošević (lahko je žabu u vodu naćerati) su vidili svoju veliku šansu koju nisu

htjeli propustiti. Tu šansu su im uvećavali najveći svjetski ahmaci-Englezi (sjetite se

John-a Major-a i Douglas-a Hurd-a i njihove Tory stranke, a postoje podaci o financijskim

prilozima Srba toj stranci i o tajnom prijateljevanju Srba sa tom strankom) povijesni

prijatelji ne Srba, nego četnika! Pa da li je Banjalučanima i muslimanima Bošnjacima

jasno, makar danas, 11 godina nakon svega, da su četnici klali i ubijali nakon što su

dobili zeleno svjetlo od Engleza i USA a sve su to krajnje pedantno i magareći marljivo

pomagale UJEDINJENE NACIJE sa koptom, pravoslavcem iz Egipta, Butrosom Galijem,

tada na čelu!!! To su, naravno sve vidili uvijek za sebe bojeći se Hrvati i uvijek sebi

okrenuti i u sebe zatvoreni Hrvati i naravski počeli se spremati koliko su mogli, a sa

jakom dijasporom koja je davala mnogo i mogli su mnogo. Jedino smo mi i dalje sjedili

"k’o mali Mujo na tuti"! Kad je počeo rat u Sloveniji naše je rukovodstvo sjedilo na

minderu, kad je počeo rat u Hrvatskoj i čak Mesić javno poručivao: "Evo ih Alija, privaliće

se tebi, čak ni tada, pa ni kad su prvi Arkanovci upali preko Drine u nas nitko ništa nije

poduzimao! To što su se u to vrijeme po privatnim kućama i na privatnim sijelima

sastajali pojedinci i počeli govoriti o Patriotskoj ligi, to je bilo prekasno i krajnje

diletantski i nedovoljno! Dakle, ne treba okrivljavati druge za našu nesposobnost! Na

koncu Srbi mogu sa punim pravom kazati da su branili Jugoslaviju od secesije

neposlušnih republika! Na to su imali pravo! Da, bili su u pitanju prvo Srbi, a onda Hrvati.

Sve je ostalo bilo sekundarno i opet su u pitanju Srbi i Hrvati i opet će biti u pitanju Srbi i

Hrvati, a najviše u pitanju Bosna i Bošnjaci jer su između Srba i Hrvata i to sam govorio

od 1985-1992, jer je naša geostrategijska nesreća što smo između njih dva i jer smo tu

gdje nas njih dva ne žele a neorganizirani i bespomoćni. Ponavljam, sve dok se ne

napravi središnja balkanska država od Bosne i Hrvatske, neće nikad biti države ni Bosna,

niti Hrvatska, neće nikad biti stabilne ni Bosna, niti Hrvatska i neće nikad biti stabilna

mira na Balkanu. Tek kad se napravi takva država prestaće kidisanje divljih barbara sa

satarama i sikirama sa istoka!

(nastavit će se...)

26.04.2006.

Intervju: Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ:

"SAMO HRABRO, BRAĆO MUSLIMANI, I NA NAŠOJ I ČETNIČKOJ STRANI"! (V)

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

GUŠIĆ: "Naši" su ponovo sjeli za pregovarački stol sa Dodikom i njegovim

salonskim ili bradatim četnicima (svejedno) i konačno dogovorili tzv. ustavnim

promjenama, čime bi će se cementirati postojeće ustavno rješenje, odnosno

podjela Domovine. Ima li, barem u Bošnjaka, odvažnih, sposobnih,

dobronamjernih i politički pismenih ljudi koji bi mogli da odmijene ove što su

danas na sceni - tihiće, lagumdžije, terziće i koji bi žrtvovali sve za Domovinu i

Narod, zanemarujući lične, fukarinske interese? Da li Narod može da konačno

iznjedri takve i da li je taj isti Narod - bošnjački, zainteresiran za vlastitu

sudbinu i sudbinu svoga potomstva?

DR. MUJAGIĆ: Ko ne iskoristi pravi trenutak postaje njegova beznadna žrtva! Mi zbog

vodstva SDA nismo iskoristili svoj trenutak i postali smo žrtva. Svoj trenutak su iskoristili

naši protivnici, Srbi. Oni su u potonjih 80 godina postigli sve svoje strategijske i

teritorijalne ciljeve na račun Bošnjaka muslimana i zemlje Bosne. U ovom potonjem

sukobu su postigli takav strategijski i prostorni uspjeh da to direktno i brutalno ugrožava

biološki opstanak Bošnjaka. Istovremeno Bošnjaci se i dalje ponašaju kao nojevi sa

HAMZA MUJAGIĆ

Prof. dr. med. sci.

glavom u pijesku i ne žele biti svjesni te situacije. Svako tko ima pameti nek sebi sa tri

boje nacrta gdje je tko danas, gdje Srbi, gdje Hrvati, a gdje mi i uhvatit će ga strah jer

su nas Srbi uhvatili u makaze sa sjeveroistoka i sa jugoistoka, a Hrvati sa sjeverozapada

i sa jugozapada a mi u sredini kao u sendviču na komadu zemlje kao švicarski sir

prošaran teritorijama gdje se vije šahovnica i poštuje Hrvatska a ne Bosna i gdje se vije

trobojna Srpska zastava i poštuje Srbija a ne Bosna! Teško li onom ko u takvoj situaciji,

koje su svjesni svi, sjeda za pregovarački stol sa pobjednikom. U ovom su slučaju

pobjednici četnici jer je Izetbegović nas napravio gubitnicima iako je armija Bosne mogla

oslobodit svoju domovinu i učinit nas pobjednicima! Čak ni to muslimani ne žele priznat.

Potpuno je irelevantno tko sa Srpske strane sjeda za stol-oni će uvijek imati istu

strategiju, istu taktiku i iste težnje, a sada pregovaraju sa stajališta jačeg i boljeg i

pobjednika i potpuno je irelevantno tko će sa naše strane sjesti za stol jer tko god to

bude može samo kinjit i mučit i iscrpljivati i sebe i nas i-ne postići ništa bitno.

Rekao sam već, ono što je postignuto na terenu to će zapad priznati!

Samo su se naivni Bošnjaci muslimani na čelu sa Izetbegovićem mogli nadati da će im

netko poklonit državu, u Izetbegovićevom slučaju-državicu! U životima naroda i nacija se

smjenjuju dva razdoblja; kratka i burna razdoblja promjena u kojima onaj tko je

spreman i odlučan mijenja svoju situaciju na bolje, a onaj tko je nespreman i kolebljiv-

mijenja svoju situaciju na gore i dugačka mirna razdoblja u kojima se "ne talasa" i u

kojima jači i pobjednik uživa, a pobijeđeni muči, kao mi sada. Govorio sam kome god

sam stigao između 1990 i 1992;ima jedna zlatna kočija koja obilazi oko svijeta. Kad

stane pred tvojom avlijom ako ne uskočiš ona ode i ti osta čekajući narednih 100, ili 200

godina!! Tako i mi. Zar u toj SDA, čak i u ovakvoj kakva jest, nije bilo boljih i sposobnijih

od Tihića. Naravno da je bilo. Ali, među muslimanima u potonjih 150 godina nikad šansu

nije dobio bolji, uvijek gori! Za to smo mi u sve goroj situaciji! Alija je sebi odredio svoju

kopiju, zemljaka koji će nastavit njegovu izdaju! Svi su se predstavnici muslimana s tim

složili-i dobili što zaslužuju! Zašto se sad bune protiv Daytona-oni su pucali i šenlučili kad

se Dayton potpisao! Zašto se sad bune protiv tako zvane Republike srpske-oni su se

veselili kad je Šaćirbegović na Alijinu naredbu tu koljačku tvorevinu potpisao! I možemo

mi koliko god hoćemo se zamlaćivati i pisat "koljačka tvorevina"! Za pobjednika i za

svijet je to tvorevina koja je nastala na nesposobnosti naših vođa, a sposobnosti srpskih

vođa! Sad taj isti Šaćirbegović izjavljuje kako će povuci svoj potpis. Ljudi moji, to je

rijetkost koliko je drzak i bezobrazan taj čovjek i sa koliko se on poniženja igra s nama!

Molim te, on će razmislit da li će povući svoj potpis, nakon više od 10 godina kad to

povlačenje ne znači ništa, osim eventualno njemu jer se vjerojatno želi dodvoriti onome

tko i u to vjeruje! Za nas je jedini razgovor o ustavnim promjenama onaj koji

podrazumijeva ukidanje Republike srpske, pobjedu naše tužbe protiv SCG u Hagu,

uspostava predsjednika, umjesto nedjelotvornog predsjedništva, jačanje središnje

Bošnjačke vlasti i profunkcioniranje pravih državnih granica, a ne ovakvih kao švicarski

sir i odštetu stotinama milijardi sviju nas koji smo stradali. Ali viditi ćeš, oni što sad vode

Bošnjake muslimane, ovo neće zahtijevati!!!

Mislim da bi se sposobnih Bošnjaka još uvijek moglo nešto i naći, ali: prvo trebalo bi ih

naći jer su sve njih braća vlasnici vodećih stranaka i države, odnosno kombinacija

seoskih baraba i prigradskog ološa pomeli za vrata, potom bi im trebalo dati šansu da

pokažu šta mogu, a tko će im dati šansu kad barabsko-ološka vlast bi ubila i mater prije

nego li bi pustila takav unosan posao kao što je vlast (dobar pos’o, lahak a nafakali, para

kapal’, kapa), a strane gazde hoće ove i ovakve ljude kakvi su u nas sada na vlasti jer im

to iz puno i nama poznatih razloga najviše odgovara. Osim toga, u Bosni svaki onaj koji

je kvalitetan nema osjećaja za timski rad, a bez timskog rada nema uspjeha! Narcisoidan

i sebi dopadljiv Bošnjačko muslimanski mentalni sklop će se veoma teško uklopit u

zakone i disciplinu timskog rada. I tko da tim ljudima da šansu? Iz navedenih razloga im

je neće dati stranke na vlasti, strane gazde nemaju interesa da im daju šansu nego imaju

interesa pomagat nesposobnjake na vlasti, narod politički tuntav i satjeran u

jednovjerske političke glasačke torove nema nikakvu šansu sve i kad bi htio, a neće ni

narod, a četvrtog izlaza nema. Pa najbolja ti je ilustracija kakvi i čiji zakoni vladaju ako

pogledaš naše medije; i novine i radio i televiziju.

Gdje ja šta mogu objaviti ono što treba i što bi htjeo?

Neće nitko prihvatit! Gdje mi išta ako se i uspijemo sabrati kao skupina domoljuba

možemo objaviti, proglas ili manifest-nigdje, neće nitko prihvatit! U nas nema ni jednog

medija koji bi imao snage i hrabrosti zastupati NAS, tu svatko za novac zastupa NEKOG

DRUGOG i nečije druge interese ili u najboljem slučaju interese glavnog urednika i ono

što on hoće! Ne može se saopćiti ništa što valja NAMA , može se priopćit samo ono što

valja NJIMA i kupljenim uredništvima. Uzmi primjer mene; nema tog ni među Srbima niti

među Hrvatima tko ne bi objavio koliko hoćeš natpisa profesora sa Harvarda! Ja sam se

bio javio našim glasilima i na vrijeme upozorio na ovu sadašnju opasnost koja dolazi po

ostatke naše domovine!

Nitko ne obrati pažnju šta to govori Hamza sa Harvarda! Ništa! K’o da je laj’o pas pored

potoka?! To se je odmah bacilo u koš kao što su se bacali u koš svi moji članci koje sam

pisao od 1985 pa na ovamo! Nemamo mi nikakve šanse! Mi možemo naše tekstove

objavljivat jedino u gospodina Čavkića, a to je od male koristi ako uzmeš u obzir

zanemariv postotak onih naših ljudi koji imaju kompjuter i šetaju internetom! Ima četvrti

izlaz-REVOLUCIJA!, ALI TAJ IZLAZ JE ZA ONE KOJI VRIJEDE-ZA ALBANCE I SRBE!! ZA

BOŠNJAKE MUSLIMANE TAJ IZLAZ NE POSTOJI JER NEMAJU PETLJE ZA TO I NEĆE TO

NIKAD UČINITI!

I tako, svi mi vidimo da mi propadamo, svi mi vidimo da sve ide ukrivo, svi mi vidimo da

smo crna rupa dunjaluka, svi mi vičemo da bi nešto trebalo učinit, ali nitko ne zna tačno

šta bi to trebalo učinit, jer svi viču-ali na uho drugom i pod jorganom, A NIKO DA

KUKURIKNE JAVNO JER SE SVI BOJE ČAK i SAD KAD JE DOMOVINA U PITANJU, a ne

znaju tačno šta bi trebalo učinit jer na revoluciju ne smiju ni pomislit! U ovakvoj situaciji

u kojoj smo mi nema drugog povijesnog niti sociološkog lijeka, osim revolucije! U nas se

je njegovanjem kroz 150 godina negativne kadrovske selekcije među muslimanima

stvorila ZAKONITOST ODABIRA LOŠIH I LJIGAVIH A TAKVI LOŠI I LJIGAVI SE HRANE

JOS LOŠIJIM I LJIGAVIJIM, A LOŠIMA I LJIGAVIM SU LAŽ I KORUPCIJA JEDINO ORUŽJE I

OBRANA A DRUŠTVO U KOME CARUJU NEGATIVNA SELEKCIJA I NJOME

PROUZROKOVANI LAŽ I KORUPCIJA NEMA AMA BAŠ NIKAKVE ŠANSE ZA USPJEH ILI

BUDUĆNOST!, jer su prihvaćeni abnormalni zakoni manje vrijednih i za to nema

čestitosti, nema hrabrosti i nema pomoći. Ima onog što je karakteristično za narode koji

propadaju i nestaju-svakodnevnog hinjskog mučenja i natezanja oko svega i svačega bez

da se ista značajno riješi!

To međunarodne gazde jako dobro znaju, znaju šta su nam skrojili, znaju zašto su nam

skrojili (mi smo im dali sav materijal za to) i sad nas vode u sigurnu luku naše propasti.

Bit će nekakvih ljudi po Bosni, naravno, bit će i nekakve vlasti po Bosni, ali da će to biti

nekad ponosni Bošnjaci, da će to biti Bošnjačka vlast i naša prava država Bosna i da će

Bošnjaci moći odlučivat i raspolagati sa sobom, ne o tome ne treba više ni sanjati!

Ja sam žrtvovao sve za narod i domovinu pa ponudio i svoj život! Šta sam

postigao i šta sam dobio?

Postigao sam to da me SDA drugovi od 1990 godine ganjaju zbog čega ne mogu ni živiti

niti radit svoju struku u domovini, nemam nikakve šanse doći u situaciju pomoći našem

visokom školstvu i Univerzitetu gdje radim jer su me stotinu puta gori od mene uz

suradnju SDA i hodža pomeli za vrata, nemam nikakve šanse pomoći Krajini što mi je

životna želja, osuđen sam trpiti izdaju i nesposobnost ljudi na vlasti, a dobio sam bolest,

siromaštvo, situaciju u kojoj ne mogu puno pomoći ni sebi niti svojoj djeci i sestrama i

dobio sam šansu da i opet kao i nekoliko puta prije toga moram bježati iz zemlje i ići u

pečalbu zbog zuluma ovaj puta braće na vlasti što pripadaju stranci koju sam i ja osnivao

i utemeljivao i ustoličavao! Moja rahmetli majka Safeta je meni lijepo rekla: "Sine moj,

ne idi u politiku, stradat će ti ja džan* ja mal*"! Meni strada oboje, ali kad je vidila da

nam hoće oduzet i ime i zemlju rekla je:"Idi sine, ako nam oduzmu ime zatraće nas

nećemo imat ni svog grunta"! Da je moja majka Safeta umjesto Izetbegovića upravljala

Bosnom i da je uz nju bila moja sestra Selma, Bošnjanin broj 1, imali bi mi danas svoju

državu Bosnu!

Ja sam u skorije vrijeme bio i u istočnim i u zapadnim ostacima nekadašnje Bosne, a

veoma je mnogo ljudi posebice u zadnje tri godine dolazilo u moj ćumez na medicinskom

fakultetu u Tuzli, ne samo iz sadašnje Bosne, nego iz perifernih ostataka negdanje Bosne

i iz dijaspore Bosne.

Svi su govorili isto; profesore, moramo nešto poduzeti, treba nešto učiniti, ne može se

više ovako, hoćemo li?! Hoćemo, rekao sam, ehhh tooo, bio je uvijek isti odgovor-samo,

rekao sam ponovno, naučili smo lekcije u potonjih 15 godina! Nađite mi od koliko , od

oko 2.5 milijuna Bošnjaka muslimana koliko ih sad ima u Bosni, nađite mi njih 100 koji

se neće poplašit, koji neće slagati i koji neće izdat i pobjeći od svega, evo odmah

hoćemo. Nitko, a bili su vodeći ljudi u tim dijelovima Bosne, nije mogao naći ni 10 ljudi!

Dakle, mi se ne trebamo lagati, kad se pogleda stvarnosti u oči-to je to. Nema se s kim.

A i zašto bi? Svaki onaj koji se borio za domovinu je kao i ja dobio od šake do lakta, a

većinom šljam i ološ se uspentra na vlast. Ni po brige, nego ološ proda i izda Bosnu.

Šta god sam po Bosni počeo i kad god sam počeo, bio sam izdan od muslimana!

Pa vidiš li ovdje po USA i po inozemstvu naše ljude! Barem bi sada trebali imat jednu

složnu jedinstvenu organizaciju, skoncentriranu masu i sistem koji bi se brinuo za ljude.

Šta imamo, sijaset udruženja, po gradovima, po regijama, po vjeri, po folkloru po

interesu, a na mjesto vođa svih tih silnih skupina i skupinica opet nisu oni koji bi trebali,

nego oni koji se znaju progurati! Vidi tako zvani Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike koji

je u stvari SDA kongres, gdje opet glavnu riječ vodi alkoholičar, kockar i lopov koji je

izdao i prodao našu domovinu i muslimani opet idu za njim i uvažavaju šta govori iako se

ovaj cijelo vrijeme samo sprda!! Gdje su tih i tko i kada, i gdje on opravda tih 7 i pol

miliona naših novaca koje je prokockao, a kaže da nije prokockao! Ako nije gdje su? Ako

je po struci pravnik i ako je patriota kao što se izdaje da jest, zašto potpisa izdaju i

nestanak domovine! i kakva je i kolika naša tragedija da spanemo i tako nisko pa da

jedan nesposoban kockar potpisuje naš nestanak?! Njegov otac je čitava života sebe

ubrajao u Mlade Muslimane, za to što je u njegovoj kući slučajno održan jedan sastanak,

a sutradan je već pobjegao, prvo u Austriju pa u ovu zemlju! Kakav je to narod koji

umjesto da kazni takve-opet ide za takvima. To je umobolan i samouništavajući narod!

Tu nema drugog kraja nego li propast!!! BOLESNICI ŠTO BOLUJU OD MUSLIMANSKE

BOLESTI-JA pa opet JA! Pa u Kur’anu je Uzvišeni dao i u vjeri Islam praktički pokazao

principe najveće mudrosti na svijetu-kadrovske politike, pa je Uzvišeni Allah rekao među

ostalim:

1. NE DAJTE VLAST ONOM KOJI VOLI VLAST ZBOG SEBE I SVOJE KORISTI!

2. NIJE MOJE ONO ŠTO JA IMAM, NEGO JE MOJE ONO ŠTO POKLONIM TEBI! Onaj tko

shvati ovu rečenicu-taj je pravi!

3. MUSLIMAN JE DUŽAN PO SVOJOJ VJERI, PONAVLJAM-DUZAN UKLONIT SE SA PRVOG

MJESTA AKO VIDI DA U NJEGOVOJ ZAJEDNICI IMA NETKO TKO JE SPOSOBNIJI I MORE

BOLJE OBAVLJAT TAJ POSAO OD NJEGA.

Hodža je dužan svoje mjesto u mihrabu prepustit drugom ako u saffu iza njega ima drugi

bolji od njega! Pa nađi mi danas takvog koji će to uradit! Ja, iskreno, osim sebe koji sam

to u svom životu uradio dva puta i uklonio se iskusnijem od sebe, ne znam više nikog! A

svaki bi musliman trebao znat’ da je Omar Bin Hattab, drugi halifa kad je otišao primiti

ključeve Jerusalima otišao sa jednom devom i slugom, pa su se u putu smjenjivali. Kad

su došli u Jerusalem bio je red na slugi da jaše devu a hazreti Omer je vodio devu za

jular i vladar Jerusalima dade ključeve slugi misleći da je halifa. Pa Osmansko carstvo je

postalo svjetska velesila samo zbog jednog pravila; Onaj tko je bio sposoban i koji je to

pokazao na djelu, mogao je preko noći od hizmećara postat paša! To je sistem koji ja

poštujem i to je sistem na osnovi kojeg je USA postala sila broj 1 i to je system koji

nama treba! A šta mi imamo? Mi se bavimo njegovanjem idiota i mediokriteta i u nas

samo takav ima šansu, nema u nas pravi šansu jer je u ljudskoj zajednici koja propada

takva šansa zauvijek otišla u nepovrat! Kakvi su naši sadašnji dometi? Naši su sadašnji

dometi ovi: svađaju se Krajišnici tko će od dvije sukobljene strane dobit organizaciju

Krajiškog teferiča jer se organizacija teferiča financijski dobro isplati. Jedna naša

zajednica smatra uspjehom što je uspjela skupiti 1500 dolara za pomoć narodnoj kuhinji

u Bosni?!

Nemojmo se zavaravati i opet lagati sami sebe. To su naši dometi. Na primjer,

sastanemo se nas 10 i svi mi imamo pameti i niko nikog ne treba ubjeđivat ni u šta i

znamo šta treba učinit i znamo koga da turimo na prvo mjesto. Fino, eh ali već nastaju

problemi. Nas desetorica imamo važnu poruku za naš narod i našu javnost! Kako da nas

desetorica doturimo poruku do naše javnosti? Nemere, nije moguće, kapak! Zašto nije

moguće? Za to što sva moguća naša glasila ne idu za pameću i onom što bi trebalo kao

takvo objaviti, nego su plaćeni, potplaćeni, kupljeni, idu za svojim interesom, itd!!, a stat

nasred ulice i derat se i vikati, heeeej, narodeee, heeej, počuj, nemoj takoooo, heeeeej,

ne ide više jer je vrijeme telala i javnih budala po čaršijama već davno prošlo. A čak ako

bi nas desetorica i uspjeli objavit našu važnu poruku, braća vlasnici stranaka, naroda i

države bi to po svojim stranačkim, ličnim, ili hizmećarskim interesima i na kućnim

sijelima uz šerbet i debelu ovčetinu brzo omalovažili, ponizili, uvrijedili, onemogućili, itd.

A kad bi šta i uspjeli objavit, di su nam pare da šta realiziramo. Ja i moji ljudi smo 1990

godine imali izvrsnih ideja koje ostadoše mrtve-nismo imali ideje kako da namaknemo

pare! Kad SDA dođe u priliku da namakne velike pare-namakne ih u svoj džep! Nitko živ

ne zna gdje odoše stotine milijardi koje dobismo, ali drug Silajdžić malo, malo pa na

bliski istok u Tursku di se skloni da na miru ponovno odmisli kako da promovira i

reklamira sebe i kako da se dočepa vlasti (od kuda mu novac i tko to financira?), Hasan

Čengić, malo, malo pa u Tursku među svoje pare, njegov rođak Muhammed radi to isto,

itd itd!!! U vrijeme mog zadnjeg boravka u Njemačkoj na Univerzitetu u Marburgu sam

imao kontakta sa ljudima iz njihove vlasti i uvjerio sam se kako tajne obavještajne službe

i Njemačke i drugih zemalja znaju sve o mešetarenjima, privatnim i tajnim bankovnim

računima i ostalim lopovlucima naših lopova što se zovu političari, a što sa političkom

strukom nemaju nikakve veze, ali svi oni iz samo njima poznatih razloga ŠUTE I NJEGUJU

NAŠ RAK ZBOG SVOJIH INTERESA! SVE DRŽAVE I NJIHOVE TAJNE OBAVJEŠTAJNE

SLUŽBE VOLE TAKVE LJUDE KAO ŠTO SU SILAJDŽIĆI, ČENGIĆI, IZETBEGOVIĆI,

BIČAKČIĆI, ITD., JER JE LJUDE SA ZLODJELIMA NA DUŠI I SA "PUNO ORAHA U DŽEPU"

LAHKO UCIJENITI I LAHKO S NJIMA UPRAVLJATI I NAREĐIVATI IM ŠTA DA ODRADE U

TUĐEM INTERESU!!!

Zbog tog je Izetbegović primao nagrade, zbog tog je Silajdžić jednom u svom životu bio

jedan dan gostujući profesor u Ithaca campusu Cornell Univerziteta, itd. Strane službe

potplaćuju i strane službe nagrađuju za odrađeno! Neće nama do kijametskog dana nitko

pomoći da se izliječimo od svog raka, ako mi sami ne smognemo snage da se izliječimo!

Posljedice što se mi ne držimo Allahove zapovijedi i svoje vjere su danas čak i onima koji

ne žele vidit-jasno vidljive!! Od jedne od najstarijih država na svijetu i nekada najmoćnije

države u južnoj Europi, države koja je još u dvanaestom stoljeću kad su Europom urlale

divlje i prljave horde imala sistem i upravu i kriterije i na dvoru Bosanskom bio državni

sudac Gradiša (vidi Gradišin zapis u kamenu) a u državi funkcionirao sudski sistem i od

države u kojoj je državotvoran narod, naši preci Patareni, imao Univerzitet na koji su se

dolazili školovati studenti iz cijele Europe (Patarenski Univerzitet u Donjim Mostrama kod

Visokog), države koja je imala elitnu konjicu čuvenu u Europi na osnovi koje su uređene i

Pruska i Holandska konjica i od najslavnijih ratnika i najmoćnije pokrajine moćnog

Turskog carstva, na tim temeljima je trebala nastat još moćnija država, a nastala je-

ruševina!!!! Tu ruševinu su stvorili oni od nas koji su se istim sistemom koji među nama

vrijedi i danas, sistemom oštrih laktova i podmićivanja, proguravali i prodavali za vođe,

ali krivica nije primarno njihova, nego je krivica naša, za to jer smo najlošijima od sebe

davali priliku, kao što je dajemo i danas! Naše odluke, naše i posljedice! Još uvijek nitko

od naših sebi ne može i ne želi priznat činjenicu da smo mi generacije koje su izgubile

domovinu, a izgubili smo je! Našu su domovinu prodale generacije koje su rođene u

potonjih 70 godina! Danas naši nekadašnji robovi i kmetovi caruju i vladaju u našoj

bivšoj domovini Bosni! Čak ni naši izdajnici nisu više dragi ni svojim gazdama (nitko ne

voli izdajnike) i nitko od njih nije glavni. Glavni je neprijatelj-Milorad Dodik! Mi i dalje,

čak nakon što je većina nas protjerana iz naše ruševine i dalje se ne znamo kako treba

organizirati i dalje se ne držimo Allahovih zakona, nego i dalje njegujemo rak među

sobom, i slijedimo najgore među sobom i propadamo još dublje!

Tursku imperiju dok se držala knjige Kur’an i vjere Islam nije mogao zaustaviti nitko,

osim Svemogućeg! Turska imperija nije propala iz vana nego iznutra i propala je onda

kad prvi sultan primi prvo mito i kad se prvi sultan odade pijenju vina i ležanju na

mehkim jastucima sa haremskim kurvama i kad nakon šaputanja na uho od strane tih

kurvi prvi nesposobni sjedoše na vlast! Sve je nama rečeno u Knjizi, samo naši ljudi ne

žele gledati i čitati-previše zahmetli!

Složna braća nove dvore grade, a nesložna i stare obaraju!, i tako naši dvori zbog

nesloge biše oboreni!

Da bi svakom donekle bilo jasno gdje smo i šta smo mi danas i šta ja svom narodu želim

dokazat i otvorit oči, navodim tri primjera: Primjer prvi koji sam stavio u svoj kitabli

tefter: Zračni snimak prikazuje Palestinsko selo i Izraelski kibuc na sredozemnoj obali.

Sela su udaljena oko 2.5 kilometra, a iz zraka se vide kao na dlanu. U izraelskom kibucu

moderne i fine zgrade pod konac, uređena farma sa pod konac zasijanim njivama,

drvoredi zelenila i sistem navodnjavanja-komadić dženneta! U Palestinskom selu kuće

razbacane, neuredne, nema nikakve farme, nema zelenila, nema zasijanih njiva i nema

sistema navodnjavanja-komadić mučna dunjaluka! Sliku sam na žalost zagubio.

Primjer drugi koji ću stavit u svoj kitabli tefter: Svatko tko ima kompjutore može otići na

Google i ukucati u pretraživač Ben Gurion University of the Negev pa će viditi šta pametni

ljudi koji su složni i koji se drže skupa mogu uraditi. U sred pustinje nikao je

univerzitetski kampus koji se može mjeriti sa američkim kampusima.

Slika 3. David Ben Gurion Universitet, Negev.

Ovako nešto bi ja volio imat u džennetu!! Svatko tko ode na tu stranicu nek još klikne

mapu sa pojedinim zgradama u univerzitetskom kompleksu pa će viditi da svaka zgrada

nosi ime onog tko je dao novac za nju! Najveće je moje bogatstvo koje poklonim tebi i

nama! Dakle Zidovi poštuju naredbu Uzvišenog Allaha i njeguju znanje i drže se

zapovijedi da je moje najveće bogatstvo ono koje poklonim tebi i za NAŠE ZAJEDNIČKO

DOBRO!

Palestinci ne izgradiše ni ćumeza, nego se jednako bacaju kamenicama na

supermoderne Izraelske tenkove i svađaju se međusobno kao cigani!!

Gdje su te silne milijarde milijardi arapskih novaca! Sad Palestinci dobiše od Iranaca 50

miliona dolara pa se pitam gdje će i ti novci završit? Hoće li po starom muslimanskom

običaju i po starom muslimanskobošnjačkom običaju biti opet skrenuti u džepove kakvih

palestinskih Hasana Čengića, Bičakčića, Kapetanovića, Silajdžića, itd?!

Bošnjački muslimani su se toliko odrodili od svoje vjere i od svoje tradicije da više i ne

znaju da je u našoj vjeri i da je u našoj tradiciji zakon davati za opće dobro i da su naši

čukundjedovi poštivali instituciju vakufa. Dok se davalo u vakuf dotle je zemlja i

napredovala. Pitam se, na primjer, kakav zekjat i kakav sadaka i fitr, samo na ležeće

pare, daje Hasan Čengić kao hodža?! Što Hasan Čengić ne dade pare za kakav

univerzitet?! Pa ako se ovako ponašaju hodže, šta onda treba očekivat od naroda? Kad

itko optuži katoličkog svećenika da je šta pokrao? Nikad i nitko, jer nisu pokrali! Pitam se

za čije je to dobro što se mene proganja i onemogućuje i što mi vlasnici ostataka države i

politike ne daju da radim svoj posao u svojoj zemlji?! Dakle, ne treba tražit krivca za

svoju tragediju izvan naše kukavne zajednice?

Naši su neprijatelji među nama i mi ih svi znamo, sav ih narod zna i opet sav

narod za njima ide i za njih glasa?! Zašto se onda čude što smo izgubili sve?

I saudijski kraljevi su

izgradili tri

univerziteta. Do duše

ne takve kao ovaj u

Negevu, ili onaj u Tel

Avivu, nisu toliko

kvalitetni, ali su puno

luksuzniji. Međutim, u

izraelskim

univerzitetima rade

Jevreji iz čitava svijeta!

U saudijskim

univerzitetima rade

Amerikanci i Englezi iz

čitava svijeta! Saudijci

imaju specijalne

agente koji u USA i po zapadnoj Europi, posebice Engleskoj, kupe vlahe da rade za njih.

Saudijce nije briga za svoju braću. Jevreje jeste briga i tu je ta strahovita razlika.

U Kataru na primjer grade čitav zdravstveni system i ogroman i luksuzan medicinski

univerzitetski centar u suradnji sa Harvardom i Massachusetts General i dosta liječnika

odavde idu stalno u Katar, za basnoslovne pare, naravno. Pa El-Tahni svaki dan sjedeći

na minderu zgrne 250 milijuna dolara!! Međutim, neće i ne poziva Hamzu, jer je Hamza-

Hamza, da je Hamza Mike ili Richard, pozvao bi!!! Ja se sjećam prije još 20 godina dok

sam radio u New York-u da mi je jedan moj bogati bolesnik sa Manhattan-a kojeg sam

liječio od AIDS-a ponudio posao u Saudijskoj Arabiji u "King Fahd Specialist Hospital and

Fahd University" i ja bio pristao, ali me nisu primili zbog jugoslavenskog pasoša?! Ni sada

neće nas zbog bosanskog pasoša?! Pa naši hadžije i ostali koji odu u našu svetu zemlju

ne mogu ostati ni dana duže nego koliko traje obred jer ih režim tjera bojeći se

muslimana da bi tamo htjeli ostati?!

Jevreji se ne boje svojih, nego čine sve da ostanu u Izraelu. Dan danas moji prijatelji po

Slika 4. David Ben Gurion Univerzitet

zapadu ne mogu shvatiti kako se mene vlasnici naše politike i partijski jaki politički

doktori žele na svaki način riješiti i sretni su kad nisam u Bosni?! Normalan mozak to

naravno ne shvaća i ne prihvaća ! Međutim, stvar je u tome što našu politiku pa i naše

zdravstvo više ne vode normalni mozgovi?! Živeći desetljećima i u potonjih 150 godina u

vladavini pokvarenjaštva ljudi su se više odvikli razmišljati i djelovati čestito i normalno!!!

Ja vidim da se u Bosni na žalost sada tako ponašaju i mlade generacije i za dokazane

pokvarenjake i nestručne i štetne ljude i nesposobne ljude govore da su dobri, korisni, da

ih treba ostavit da rade, itd. Toliko smo mi bolesni ostaci nekad slavnog naroda!

Šta znači biti složan i cijeniti stručnost, rad i pamet, umjesto korupcije, nestručnosti i

brez pameti najbolje pokazuje slijedeća karta prostornog odnosa zemlje Izrael i

"Islamskog svijeta".

Slika 5. Izrael, stopica zemlje kao orahova ljuska.

Zemljopisna karta ne laže. Stopica zemlje, sitna orahova ljuska, jača i bolja od

ogromnog zelenog prostranstva! Zašto?

Za to što se u toj stopi zemlje ljudi drže skupa (..i svi se Allahova uzeta držite i nikako se

ne razjedinjujte…) i što u njih vladaju kriteriji kao nekad u turskoj imperiji-tko je

sposoban, vrijedan i čestiti ode naprijed! Nije Bosna po njegovanju pokvarenjaka i

nesposobnjaka unikat, takav je sav tako zvani islamski svijet.

U arapskom su svijetu skoro sve zemlje superbogate i da ljudi koji vode te zemlje

poštuju makar i jednu naredbu Uzvišenog Allaha sav bi muslimanski svijet mogao

procvjetati i biti kao Ben Gurion Univerzitet!! Ali to se neće desiti nikad, jer muslimani

nisu Židovi! Ja se još kao dječak sjećam da su moj djed hadži hafiz Mustafa Hundur i moj

rahmetli babo Sabit sakupljali po sijelima i po sergijama pomoć za našu Palestinsku

braću!! U potonjih 55 godina ja ništa drugo ne vidi od tih Palestinaca, nego samo svađu i

neslogu! Zašto pomagati Palestince koji su cigani kao i mi? Treba ih pustiti da budu sluge

daleko boljima od sebe-Jevrejima. Mogli bi od njih mnogo naučiti! Zemlju i domovinu

zaslužuje onaj tko je složan i koji je zna njegovati i branit!!!

Kad će naši ljudi doći na tu razinu da rade ovo što rade Židovi?

Nikad! Ja muku mučim da skupim koju crkavicu da napravim makar najskromniju

bolnicu za rak u Krajini koju je svaki režim pa i ovaj koji smo ustoličavali i za koji smo

mislili da će biti nas-odbacio i zaboravio i uništio i halalio drugom!! Nastojim pomoći

narodu KOJI VRIJEDI I KOJI JE OBRANIO ZAPADNU KAPIJU NAŠE DOMOVINE! Hoću li

uspjet dobit kakve pomoći od naših? Kako da ne-dobit ću šipak, ili u najboljem slučaju

ciničan osmijeh iza leđa. Bužimljani mole da im se kupi sanitetsko vozilo, a svi znamo

koliko su Bužimljani zaslužni za Bosnu! Je li im itko od naših pomogao. Jest-mrtvom

šutnjom i ignorancijom!! Da mi Uzvišeni da kakvih para odvezao bi im tri vozila!!

Kad ćemo mi doći na tu razinu da gradimo univerzitete i bolnice, a svaku zgradu darovao

pojedinac. Nećemo nikad! Postoje narodi koji su složni i drže se zajedno i koji tvore

nacije i vladaju i postoje narodi koji su nesložni, mrze se, oni razaraju nacije i s njima

drugi vladaju!

Primjer broj tri koji se tiče odnosa naših gazdi prema nama i koji ću ako Bog da zdravlja

stavit na naslovnu stranicu mog kitabli teftera: Primjer je sa konferencije o organizaciji

zdravstva srednje i južne Europe u svjetlu globalizacije i nove političke organizacije. Ja

nisam nikakav rukovodilac i nisam bio planiran od strane naših da prisustvujem, ali sam

na nesreću Amerikanaca ipak prisustvovao jer moj dekan koji je trebao ići, nije smjeo jer

nije znao engleski!

Na glavnom workshopu sa kojeg su otišli skoro svi naši predstavnici ostao sam samo ja.

Sjećam se da sam naložio vatru jer sam govorio o komunističkoj partijskoj protekciji,

negativnoj kadrovskoj selekciji, nepotizmu i o tome kako smo mi na Balkanu kao rogovi u

vreći i kako nova politika i novi političari nisu ništa poboljšali nego pogoršali i sjećam se

kako je Rumun koji je bio moderator workshop-a od dragosti odskakao od stolice, a

odskakivali su još i ostali Rumuni, Mađari, Austrijanci i čini mi se i Poljaci!!

Diže se jedna žuja od 2 metra i 200 kila iz San Diega, reče svoje ime i prezime i

upirući svoj debeli kažiprst u mene reče ovo:

Gospodine, moja zemlja je u vašu Bosnu upumpala 5 milijardi dolara. Mi smo sa tim

parama podigli Njemačku, a u vas u Bosni ne vidimo baš nikave koristi ni pomaka od

tolikog novca?! Zahtijevam od vas objašnjenje!! Bio sam iznenađen, ali i obradovan. Baš

mi dade priliku!

Ja se dignem, uprem i ja kažiprst u nju i kažem:

"Gospođo, vi nemate prave podatke. Vaša USA nije upumpala u moju Bosnu 5, nego 6

milijardi dolara! Za te pare se može i napravit i upropastit država, zavisi kako i kome

dajete! Mi narod u Bosni nismo vidili ni jednog dolara, ali mi narod kao i vi i vaša vlast

znamo gdje su te pare-eno ih na privatnim računima naših nazovi političara po bankama

u Luksemburgu, Njemačkoj i Švicarskoj i u džepovima onih koje vi protežirate!! Davati

novac državi koja to nije, ljudskoj zajednici u kojoj nema zakona ni sistema i gdje vlada

mafija od političara i kriminalaca znači to namjerno raditi znajući da će taj novac ići

pogrešnim kanalima i biti skretan u privatan džep. Tako se hinjski i kurvinjski

upropašćavaju i narod i država! Vi i vaša država to jako dobro znate i to namjerno radite!

Od tih novaca koje ste vi poslali najmanje 60% je pokrao, popio, prokurvao i svrnuo u

svoj džep međunarodni i vaš šljam koji u Bosnu liferujete da nas uči demokratiji,

narednih 10% su pokrali oni od vas koji su s tim novcem rukovali, a ostatak od 30% su

pokrali naši!!! Šta ćeš, školovani lopovi a još vidili i od vas. Vi, gospođo, sa ovakvom

politikom ste naš najprijateljskiji neprijatelj!! Stoga vas molim (i tu sam teatralno sklopio

ruke), nemojte nam više slati ni jednog dolara i nemojte više prati svoje dolare preko

naših nesretnih glava! Nemojte nam slati vaše zastarjelo oružje koje je loše i vama ne

treba a uništavati naše tvornice gdje mi možemo sebi napravit pravo oružje koje nama

treba. Ne šaljite nam dolara i ne upropašćavajte nas više!! Ako nam želite pomoći, makar

onoliko koliko želite odmoći, dajte vi nama vaše kriterije za vrednovanje

individualnih ljudskih kvaliteta i dajte nam vaš sistem organizacije i podučite nas kako da

razvijemo taj sistem, to je pomoć! Ako daš čojku ribu, nahranio si ga za jedan dan, ali

ako ga naučiš kako da ulovi ribu-nahranio si ga za čitav život! Nemojte meni prosipati

politiku jer ja sam dosta godina proveo u vašoj zemlji i sve znam!!"

Rumun je i dalje odskakivao od stolice na kojoj je sjedio, odskakivalo je njih još dosta,

neki iz našeg bližeg susjedstva (Slovenci i Hrvati) su se za vrijeme mog monologa tiho

"isparili iz sale", a ja na kraju dobio gromoglasan aplauz. Žuja je zakovala i nije više

izustila ni riječi. Mislim da me je zapamtila i sve sam mislio ovaj zadnji put hoćel' mi dati

vizu u USA ambasadi u Saraj’vu i ipak dadoše!

Šta sam htjeo podcrtati? To da su USA i zapadnjaci snimili nas psihički profil i ponašaju

se prema nama primjereno kakvi jesmo! To da jedino složna zajednica sa pravim i

čestitim mjerilima i organizacijom može postići sve, a da nesložna zajednica sa

pogrešnim kriterijima i bez organizacije kao mi i uz sve pare ovog svijeta ne može postići

ništa!!

To USA jako dobro zna!! To je na žalost bio uočio i Jovan Rašković i napisao da zbog

vlastitog interesa i želje za novcem i bogaćenjem mi ne vrijedimo kao narod. To je tačno!

Nadam se da će se netko od muslimana ipak naći tko će i ovo pročitati i zapisati i kazati

svojoj djeci.

Ja od kada su me istjerali iz SDA sam godinama istraživao sve važne svjetske pokrete i

organizacije, od Masona do Komunista. Posebno sam istraživao Britanski sistem i

britansku kraljicu Elizabetu I koja je sa samo dvojicom ljudi, ministrom policije William

Blattner-om i čuvarem pečata Robert Wolsihgham-om, udarila temelje Britanskoj

imperiji!

Godinama sam studirao sisteme koji su bili uspješni.

MI TAČNO I JASNO ZNAMO KAKO I ŠTA I KAD treba uraditi, ALI SE NEMA S KIM

I NEMA SE S ČIM!

Nisam u svom životu zavidio nikad nikom, ali što sad zavidim Srbima, ljudi moji, što im

zavidim što su složni u nekim pitanjima! Moja sestra Selma mi svakih 2-3 mjeseca

pošalje i "vicopismo", da me razgali i nasmije o najnovijim zgodama Hase, Huse, Muje i

Fate. Jedan od tih viceva je gorka istina: Ulovio Haso zlatnu ribicu i ona mu reče:

Pusti me, ba, Haso, ispunit ću ti tri želje!

Dobro, reče Haso.

Nek’ komšiji lijevo od mene crkne krava!

I komšiji crče krava.

Pa nek i onom desnom crkne krava!

I crče krava.

Eh, nek sad i meni crkne krava!

Pa što i tebi, čojče?

Da mi ne dolaze po mlijeko!!

Za to što smo takvi kako nas ovaj vic opisa za to smo i završili u slijedećem vicu:

Englez, Francuz i Bošnjo gledaju sliku Adema i Havve i komentiraju:

- Englez: Vidi kako su plemeniti, bijeli i smireni, mora da su Englezi.

- Francuz: Ma, jok. Vidi kakvi su bezbrižni i nasmijani, uživaju u ljepoti svojih tijela,

očigledno su Francuzi.

- Bošnjo: Šta je, ba, vama ljudi! Oboje goli, bosi, bez krova nad glavom, imaju samo jednu jabuku, ma pravi pravcati Bošnje!

GUŠIĆ: Kako vidiš ulogu bh. uleme u formiranju nacionalne i državotvorne

svijesti Bošnjaka - kako jučer, tako i danas?

DR. MUJAGIĆ: Za razliku i od Srba i od Hrvata među kojima su njihove crkve odigrale

presudnu ulogu u formiranju narodne i nacionalne svijesti i nacionalnog imena u

Bošnjaka muslimana Islamska vjerska zajednica nikad nije bila ni blizu tog nivoa, a kamo

li da je odradila taj važan posao!

Nasuprot, Islamska vjerska zajednica i hodže su se uvijek suprotstavljali našim

nacionalnim težnjama i našem nacionalnom imenu. Većina hodža i većina vođa u nas su

se uvijek suprotstavljali i bojali se, kao što se suprotstavljaju danas i boje i danas,

otvorene diskusije, slobodne razmjene misli o svemu i njegovanja našeg narodnog i

nacionalnog duha. I hodže i vođe su uvijek htjeli da se njeguje, prvi-onoliko i onakve

vjere kako to odgovara njima, a drugi potirali naše nacionalne težnje zbog kupljenosti od

strane naših neprijatelja! Islamska vjerska zajednica i hodže su od svog postanka na

ovim prostorima, što znači od 1465 godine pa na ovamo, uvijek igrali ulogu slizavanja sa

vlastima bez obzira kakva vlast bila. Hodže su saradnici svih režima na vlasti! Reis

Čedomir Cerić reče da se tako moralo! S tim je sam vrlo jasno rekao i sebi i nama da ne

zna ništa o našoj vjeri i da mu nije stalo ni do vjere niti do države i da je prvi koji je

iznevjerio Allahove zapovijesti!! Cerić ne zna ni toliko da se ne može napustiti Allahova

vlast da bi se slušala bijedna ljudska vlast! Ponavljam, u važnim pitanjima kakva su

vjera, narod i država ne postoji moralo se ili ne moralo se. Tu ne postoje ni razmišljanje,

ni kalkuliranje, niti strah. Tu se moraju slijediti zapovijedi Uzvišenog!! Kakav je to vjerski

vođa koji te zapovijedi izbjegava. To nije nikakav vođa, to je klasičan izdajnik!! Takva

uloga naše uleme je postala posebno naglašena poslije odlaska Turaka. I za vrijeme

Austrougarske i za vrijeme kraljevine Jugoslavije i za vrijeme komunističke Jugoslavije i

u postkomunističkoj izdajničkoj Bosni je ulema nalazila zajednički jezik sa onim ko je

držao vlast. Ja tu ne mislim na sve hodže. Ne, to bi zaista bila pogreška. Ja ovdje

govorim o rukovodstvu Islamske vjerske zajednice u Sarajevu i o većini hodža.

U nas se Bošnjaka muslimana od odlaska Turaka desilo usaglašeno interesno djelovanje

vođa i hodža. Vođe se nisu brinule i borile za narod, naciju, nacionalno ime i državu,

nego za švercerska sitna podkusurivanja i igranja kakve takve političke uloge samo pred

izbore, stihijski uzimali naše vjersko ime kao nasu nekakvu nacionalnu sa nekim tamo u

Stambolu, ili sa nekim tamo u Budimu, ili Beču, ili Beogradu emocionalno povezanim,

emocionalnu odrednicu, nisu izgrađivali Bošnjačku naciju jer, kad su slučajnim sticajem

okolnosti jedno vrijeme i nosili ime Bošnjak, uzimali

su ga samo za sebe nijekajući to pravo drugima u Bosni i nisu se brinuli za državu Bosnu,

nego, prije svega, za svoj krupnoposjednički interes i koncesije u Bosni i u najboljem

slučaju za Bosnu kao autonomnu pokrajinu u sklopu nečega! Hodže su u svemu

povlađivale vođama preporučujući strpljivost i saginjanje glave i uporno izbjegavale

revolucionarne poruke spasonosnih Ku’anskih ajeta i nisu ih citirali u situacijama u kojima

su ih morali citirati i nisu ih citirali sa mimbera hrabro kao zastupnici Božije riječi na

zemlji, nego su u većini nastupali kao zastupnici svojih

interesa na zemlji! U novijoj povijesti Bošnjačke politike od kraljevine Jugoslavije (Srpske

kraljevine Karađorđevića) do danas postoje jedino dva imena koja su se borila za Bosnu i

Bošnjačko ime i Bošnjačku naciju-gradonačelnik Mostara Husaga Čišić i tvornički radnik

komunista Mujo Pašić. Bio je zapravo i treći čestit borac za Bosnu i vjeru, imenom Suljo

Jusić (bio zastupnik JMO), seljak iz Husinog kod Tuzle, ali budući je bio seljak nije ostao

zapisan nigdje. Moja je familija prisutna u Bosni od 1468 godine i stoljećima su ginuli i

robijali za vjeru i Bosnu, pa ni od njih nitko ne osta nigdje zapisan!

Čak i moji rahmetli prijatelji Pozderac i Mikulić, koji su za Bosnu učinili mnogo, nisu se

borili za državu Bosnu, nego za nekakvu državno nedefiniranu Bosnu označenu samo

zemljopisnim pojmom u kojoj nije bilo ni naroda, ni nacije, niti države, komunistička

floskula-svačija Bosna i prema tome-ničija Bosna!! Sva su se komunistička rukovodstva

iz straha za položaj i stražnjicu uvijek slagala da se govori o zemljopisnom pojmu Bosna,

a nikad o državi Bosna i slagali se da se govori i o takvoj Bosni bez Bošnjaka u njoj i

slagali se sa time da nije Bosna Bošnjačka, nego da je Bosna i Muslimanska i Srpska i

Hrvatska-dakle ničija! Spominjem Pozderca i Mikulića jer su i pored svega uradili mnogo

za Bosnu i jer je za njihove vladavine Bosna se bila počela oporavljati i mi Bošnjaci

muslimani u Bosni počeli dolaziti k sebi i školovati se.

Poslije Mehmeda Džemaludin efendije Čauševića mi u Bosni više nismo imali

pravog Reisa.

On je bio prvi i još uvijek i posljednji. Sve poslije njega su bili ili bezlični, bezidejni,

šutotrpeći i tuntavomučeći, prećutno uvažavajući nama neprijateljsku i štetnu vlast-

režimski Reisi, ili Reisi tajni, ili manje više čak i javni saradnici režima na vlasti i njihovih

tajnih službi. Kad god je bilo "gusto" i pravoslavni i katolički svećenici su ustajali i stajali

pred svoj narod i bili predvodnici, moralna snaga, podrška i utjeha svom narodu i odigrali

presudne značajne uloge u spasavanju i formiranju svojih naroda. Osim Čauševića koji

stade pred svoj narod i, ako ništa drugo, pismima i peticijama i hrabrim govorima u lice

je izvještavao i obavještavao šta se radi od muslimana u Bosni, posebice u istočnoj Bosni

za vrijeme tako zvane kraljevine Jugoslavije, kad je više ikoji nas vjerski poglavica

hrabro i čestito sa svojim saradnicima stao i po cijenu života branio svoj narod, bio sa

hodžama njegova moralna podrška i utjeha i snaga-NIKAD!

Znam dosta običnih hodža koji nisu spadali, ili ne spadaju u rukovodstvo, a koji

jesu bili uz svoj narod i koji jesu stajali ispred svog naroda i znam ih koji su i

ginuli zbog toga! Molim Uzvišenog da im podari džennet, a molim Uzvišenog da

nas riješi ovakvih vjerskih vođa kakve imamo danas ida nas kutariše laktaroša

Čedomira Cerića za kojeg mi na žalost ne znamo tko je i šta je i čiji je!

Vraćam se na današnjeg aktualnog Reisa zbog tog što je klasičan izdajnik, prije svega za

to što radi samo na promociji svog interesa i sebe! Taj čovjek izdaje sve principe vjere i

izdaje zadnje ostatke svoje domovine, klasičan izdajnik! Mustafa Cerić je bio imam u

Chicagu. Tamo je izlazio časopis Bošnjak i vjerojatno još izlazi. Ja imam kopiju članka, ali

među mojom dokumentacijom u Tuzli. Ako možeš naći taj časopis i pročitati članak vidit

ćeš šta džematlije kažu o svom imamu i koliko su bili sretni što su ga se riješili! U tom

članku ima Cerićeva slika čak sa ahmedijom!

Ja sam prvi u Bosni "guknuo o Bosni i Bošnjacima". Poslije Izetbegovića i njegovih

poslušnika najviše je protiv mene govorio sa mimbere zagrebačke džamije Mustafa Cerić,

nijekajući Bošnjaštvo i našu bilo kakvu nacionalnu orijentaciju! Kad Bošnjaštvo posta

profitabilno i šansa za laktanje, opet drug Cerić bi najglasniji hvaleći Bošnjaštvo, ali

mene, tom prilikom, nikad ne spomenu!

Meni je pričao prijatelj koji je vrlo blizak mešihatu u Sarajevu kako je pred tri godine

došao u Sarajevo imam sa granice Crne gore i Albanije da bi Reisa upitao za određene

stvari. Čekao je dva dana pred vratima, ali Reis nije imao vremena, pa se imam vratio

pokunjen neobavljena posla!

Reis bi pored sebe trebao imat' sekretara (pravnika), blagajnika i za svaki slučaj još

jednog pisara. Čuo sam, ako je tačno,jos nisam stigao provjerit, da Reis ima trenutačno

pored sebe 250 (dvjesta pedeset) sarajskih minderpuza i lizisahana i liziguza, sve sa

"visokim mahalskim kvalifikacijama", svi završili visoku školu muflizluka u Tuzli i fakultet

marifetluka u Saraj'vu" i svi zaposleni preko najuspješnijih muslimansko-sarajskih

organizacija-RZSOD (Rođačko-Zetovska Služba Osmatranja i Dojave) i MOSAD (Mahalska

Obavještajna Služba Aktivnih Doušnika). Ako je to tačno, postavlja se pitanje šta 250

ljudi tamo radi, tko im daje plaće i zašto mi nikad ništa ne znamo šta se u vrhu Islamske

zajednice događa?! Zašto to starješinstvo ne izdaje, recimo, kakav bilten svakih 15

dana?! Mi znamo samo ono što načujemo u razgovorima i ono što Reis izvoli izjaviti u

javnosti a izjave mu jesu enciklopedijske i previše čak i za narod kakav smo mi!

Šta, pobogu radi 250 ljudi kad oni u Saraj’vu čak ne znaju i nemaju tačnu evidenciju svih

vakufskih nekretnina, a vakuf je najbogatija institucija u hoćemol’ kazat "državi". Ali,

vidiš koliko je štetno i pogubno slizavanje politike i vjere. Drug Cerić i drug Silajdžić, oba

nezasitni u ličnim interesima se brzo dogovoriše pa Reis napravi sastanak pa drugu

Silajdžiću uruči pohvalu, a drug Silajdžić uzvraća hvalospjevima o Reisu, pa drug Reis

reče i glupost koju ni budala ne bi izjavila, nek drug Silajdžić sjedne i napiše Ustav, a

drug Silajdžić, diplomirani lopov, izjavljuje kako je Reis mislio na narod (to jest po

Silajdžićevu shvatanju on sam je sav narod) i tako. Drug Reis Čedomir bi u fotelju

europskog muftije, a drug Silajdžić bi opet da mu je bit kakav vodeći, pa deder kad nas

nitko ne fali, hajmo mi faliti sami sebe.

Sjećaš se vica o dva Crnogorca?

Otišli njih dva u Mletke, a tamo se oslovljavaju sve sa: grofe, viteže, dužde, plemeniti,

itd. Reče jedan Crnogorac drugom. "Bre, čoče, vidi li ti ovo?! Nego, hajmo i mi. Ti mene

viči vojvodo, a ja ću tebe peharniče, a kod kuće se i tako znamo koja smo govna!"

Drug Reis je veoma zauzet.

U potonjih su se godina masovno gradile nove džamije pa su bila i po tri-četiri svečana

kako narod kaže "proklanjavanja" sedmično. Di ćeš, jel'de stić' na sve. Nemereš da si

'tica! I Reis nemere, makar i bio Reis. Eh ali se ljudi dosjetili pa umjesto sebe šalju svoje

žene da umilostive Reisa, jer, ljudi kontaju, Reis ko bio da bio, Reis je!! Eh, a tko je, jeli

odolio ženskim marifetlucima. Da mi je tak'og vidit'! I Reis nije odolio, Reisova cijena je

do prošlog ljeta bila 3.000 KM po "proklanjavanju" Negdje u okolici Zenice se je u

potonje dvije godine gradila medresa. Kud će di će-pa na Reisovoj njivi. I drug Reis je

njivu darovao javno, a Mason naplatio tajno. Izvori ovih informacija poznati su samo

meni i tebi, ako bude trebalo. Eh, imam dosta bisera o našem patrijarhu Reisu, ali koja

korist nabrajati!

Kad se poredasmo klanjat džennazu u Foči našim šehitima palim u drugom svjetskom

ratu ja sam bio stao u treći saff, ali me ljudi iz pozadine gurnuše u prvi saf (ta fotografija

postoji i može se je naći), gužva i gurancija oko prvog saffa su bili da pogineš! Ja se

uklipio tuntav i neodlučan jer u prvom saffu je mjesto ulemi,nije meni! Krajem oka desno

od mene primijetim hodžu ihtijara kakvog sam samo u svojim snovima i razmišljanjima

mogao vidit; kao snijeg bijela i čista brada, obrijana glava i na njoj bjelica, bijela košulja,

u bosanskom odijelu mali rastom, mršav i tanak, kao paučak sa plemenitim vranim

očima od onog svijeta. Još uvijek se sjećam kako mi je srce zaigralo. Vidim on bi u prvi

saff.

Koracim nazad, prihvatim ga desnom rukom oko pasa i privučem ga da bi ga postavio na

svoje mjesto, a hodža samo muklo jeknu i skoro se sruši meni na prsa. Nisam primijetio

da je u međuvremenu bio došao tadanji Reis Selimovski a s njim kao iz zemlje iznikao

sadašnji Reis i budući je snažne seljačke konstrukcije i volovske snage je laktom u rebra

gurajući sve oko sebe udario mog hodžu. Pao mi je mrak na oči i zadrhtao sam, lijeva

ruka mi instinktivno pođe prema Cerićevom vratu da ga zgrabim i izbacim, ali hodža na

mojim prsima se prope i zaustavi mi ruku. Netko hodžu iz drugog reda prihvati a čovjek

lijevo od mene se iz prvog reda izmače natrag i gurnu me naprijed. Ne znam da li sam

postupio dobro ili loše, ali me je stid. Mislim da sam tada trebao išamarat' i izmlatit'

Cerića. Ali, čovječe, kako sam to mogao, pa bili smo na džennazi!! Ali, da sam to uradio

tada, moguće bi se naša politika i gorka sudbina bila okrenula na bolje! Moguće bi bili

dobili pravog Reisa a ne primitivnu seosku barabu, izdajnika koji izdaje i vjeru Islam i

nas! Ovaj događaj mi i danas stoji pred očima, a stid me je što druga Reisa nisam

izmlatio i još više me je stid što sam s njim, Muhamedom Čengićem, Izetbegovićem,

Hasanom Čengićem, onim Sajom i njima sličnim, klanjao u prvom saffu!

Klanjao sam sa izdajnicima Bosne i stidim se toga! Trebao sam, po svom običaju, otići u

zadnji saff, tamo gdje su bili oni kojima pripadam i koji su mi jedini u Bosni davali i daju

snagu da se borim i moguće izborim, čestita Bošnjačka sirotinja! Tamo je i meni i mom

hodži bilo mjesto i tamo bi se i jedino osjećali rahat. Sad kad odem u džamiju, osobito u

džumu, uvijek sam negdje u zadnjem redu i odatle dobro vidim razne nivoe naših

funkcionera novog vala kako potraše sve oko sebe samo da bi sjeli u prvi saff. U onim

džamijama gdje TV kamere snimaju hutbu, tamo se funkcioneri roje kao komarci na

svjetlu. Oznojim se od muke.

Molim Uzvišenog Allaha da mi oprosti, ali više ni u džamiji ne mogu naći utjehe i

mira.

U Tuzli je i žalosno i ružno gledat kako pojedinci, kao sadašnji direktor bolnice i bivši

rektor, kad god im zagusti i kad se treba dodvoriti su dolazili i dolaze u medresku

džamiju u džumu i tad se grle i rukuju sa svima. Nas nekoliko smo se tome toliko smijali i

po događanjima u bolnici i na Univerzitetu smo tačno predviđali kad će se koji od

drugova pojavit u džamiji. Sjećam se predbivšeg rektora Univerziteta u Tuzli kako je

jednom kad mu je trebalo došao u najmanjumahalsku džamiju-Djindijsku, gdje sam išao

neko vrijeme bježeći od funkcionera i kako je stao u kapiji ispunivši sav prolaz pa je

svako ko je htjeo proći morao se s njim i zagrliti!! Čak sam vidio i to kako je komunistički

komunista po zanimanju Selim Bešlagić jednom sa sobom doveo TV kamere i pokazao se

na ulazu u Tuzlansku čaršijsku džamiju sa rukama dignutim na dovu. Nadam se da će

nam Svemogući oprostit, ali jesmo se slatko smijali i ja i Đulbehara i djeca. Tragedija je u

tome što su to samo imenom muslimani i smatram da su ovakvi ljudi naš problem broj 1.

Njima je potpuno svejedno dolaziti zbog svojih potreba u centralni komunistički komitet,

u crkvu, ili u džamiju! Njima je to sve isto!

Moć USA, vladara ove planete stoji na samo dvije noge-čestitim kriterijima za

vrednovanje individualnih ljudskih kvaliteta i sistemu organizacije. Da mi

imamo to dvoje, čemu sam svoj narod učio i nenaučio u potonjih 15 godina,

imali bi mi i državu, a ne ruglo!

Učinio bi veliko djelo onaj ko bi uzeo vremena pa po pravim kriterijima važećim u svijetu

ispitao kakav je doktorat druga Reisa, kakve su mu ostale kvalifikacije, a posebno kakav

je doktorat druga Harisa i kakve su njegove publikacije i kvalifikacije i kakve su

kvalifikacije ostalih brojnih SDA profesora i stručnjaka i učinit će najveću uslugu i moguće

spasit domovinu onaj koji među korupcijom i mitom i rođačkim vezama upropašćenim

Bošnjacima muslimanima bude uveo čestite kriterije i sistem i tako ih ponovno učinio

pobjednicima!

Mi imamo pojedinačnih primjera veoma čestitih hodža i hodža heroja i ja ih sad mogu

početi nabrajati i među njima sam imao i imam prijatelja, ali ja sam jednom u ovom

intervjuu rekao; u Bosni je uvijek bilo pametnih, a nikad organizirane pameti i uvijek je

bilo heroja i junaka, a nikad organizirane vojske! Tako i među hodžama. Umjesto da

visoko dižu zastavu vjere Islam i knjige Kur’an, i tradiciju Tawhida, većina naših hodža

dižu visoko zastavu slizavanja sa aktualnim vlastima i zastavu negativne kadrovske

selekcije i držanja naroda u neznanju i pokornosti iz straha ne za vjeru nego za svoj

položaj i životni standard. Kalkuliraju čak i sa apsolutnom istinom-Božijom naredbom sa

kojom ne smije biti kalkuliranja.! Zar nije nas muftija Ibrahim bio KOS-ov špijun i prvo

mene špijunirao-jest! Zar među našim hodžama nije bilo mnogo njih koji su nas

špijunirali i potkazivali-jest. Zašto drug tako zvani sadašnji Banjalučki muftija Čamdžić

nosi taj naslov, a ne živi u Banjaluci i nikad ga tamo i nema? Zašto Obnove Ferhadije

nema. Jel’ istina da je taj Čamdžić primio 100.000 KM-ova od druga Dodika da Ferhadije

što duže ne bude?! Jel’ za to što nema puno para? Pa da je on pravi muftija on bi trebao

biti u Banjaluci sa svojim narodom onoliko koliko ga tamo ima, i on bi prvi trebao pljunut

u šake i počet kopati temelje. Ja bi odmah bio drugi za njim! Takve nama muftije

trebaju. Šta će nama prdimahovine koje glancaju minder u Sarajvu a zovu se Banjalučke

muftije!!! Ali, nije tu problem! Pravi je problem što mi nismo u stanju otići u to Saraj'vo i

oduzet tu čast i titulu čovjeku koji je ne zaslužuje i dati je čovjeku koji je zaslužuje! Pa

nas Tuzlanski muftija Husein efendija Kavazović kojeg se ja sjećam iz 1990 pa do 1994

kao krasna i čovjeka i borca sa linije i uzor hodže kad sjede na vlast-se promijeni! Pa šta

se to sa Bošnjacima muslimanima desi kad sjednu na vlast! Hoćemol’ se ikad kutarisati te

kuge muslimanske i zašto je nama muslimanima svih fela toliko draga ta vlast? Naš

muftija izjavi za bivšeg nazovi rektora tuzlanskog univerziteta koji je enciklopedijski

primjerak nestručna i polupismena i korumpirana čovjeka-da je to jedna intelektualna

gromada, ili tako nešto slično! Pa to je velik grijeh u Islamu davati ljudima takve epitete

koji ih ne zaslužuju! Pa šta se to desi i sa Husein efendijom koji je bio za uzor ljudima i

koji je meni bio uzor hodža i kad sam došao u Tuzlu kao pravi brat musliman nudio

pomoć i u novcu i u stanovanju, šta se to na koncu desi pa suradnici tog i takvog Husein

efendije, uzora ljudima, kasnije sudjelovaše u postavljanju na novo rektorsko mjesto

najgoreg čovjeka Kapetanovića za kojeg su svi znali da je najgori!

Lično smatram da je korijen naših narodnih i nacionalnih problema u našoj vjerskoj

organizaciji, a problem je što nema prave selekcije među onima koji se opredjeljuju za

poziv imama. Za to mi dobijamo većinu hodža koji to nisu. Smatram da sa ovakvim

kvalitetom većine hodža koji imamo mi ne možemo postići ništa. To na žalost nisu pravi

zastupnici Božije riječi na zemlji, nego su u većini slučajeva zastupnici ipak svog ličnog

interesa i svog životnog standarda. Smatram da su većina naših hodža griješnici jer

umjesto da budu kontrola vlasti i politici-slizali su se sa vlastima i politikom i umjesto da

poštuju Božije odredbe i 58 ajet sure An-Nisa, oni često zaobilaze Božije odredbe i

zaobilaze svi 58 ajet i smatram da su najveći griješnici u tome što skupa sa političarima

sudjeluju u negativnoj kadrovskoj selekciji i odabiru nesposobnjaka i pokvarenjaka

na važna mjesta! Samo ovo, podržavanje izbora loših je velika izdaja i vjere i zemlje! To

se i u Tuzli i u Sarajevu izvanredno dobro vidi. To nas je do temelja upropastilo!

Smatram da u svemu ovome prednjači sadašnji Reis i smatram da ni po ljudskim niti po

vjerskim kvalitetima taj čovjek ne zaslužuje da se nađe ne među vođama, nego niti među

hodžama! Djelovanje tog čovjeka u potonje vrijeme je direktno i protiv svoje vjere i

protiv svog naroda i protiv države! Smatram da su članovi Sabora Islamske vjerske

zajednice u Saraj’vu griješnici jer vjerojatnomeđu njima ima pametnih ljudi koji vide šta

Cerić radi, ali koji iz samo njima poznatih a nama djelomično poznatih razloga-šute.

Svim muslimanima još jednom preporučujem da se posvete svojoj vjeri Islam i svojoj

knjizi Kur’an i svima preporučujem da uče od Židova, jer od ostalih muslimana, a

pogotovo od Arapa-nemaju, na žalost, šta naučiti.

Oni koji sumnjaju nek odu na internet i neka pogledaju Ben Gurion Univerzitet u pustinji

Negev i neka malo prošetaju po Izraelu i vide šta složni ljudi mogu napraviti.

Ja se još jednom vraćam na Kladušku kliniku, vjerojatno moj posljednji pokušaj da

pomognem svom narodu. Ja sam se obraćao na nekoliko arapskih i saudijskih adresa i

fondacija. Nikad čak ni odgovora, a smatram da nisam bilo tko jer ipak spadam u sam

vrh moje struke u svijetu i ipak sam ja član Harvarda prvog Univerziteta u svijetu i

Massachusetts General Hospital, prve bolnice u svijetu! Slobodno mogu kazati da takvi

arapi nisu muslimani i da su gori neprijatelji i od samog najvećeg neprijatelja i da njihove

lopovske i razbojničke etničke kvalitete nisu uspjeli izmijeniti ni Kur’an niti vjera Islam.

Ta ista đubrad Saudijci na primjer kupuju vodu iz Francuske iz Evijana i kupuju vodu iz

Japana, a neće kupovat čišću i kvalitetniju vodu iz Kladuše da pomognu i sebi i svojoj

braći. Pitam se opet šta radi sa tolikom nezamislivom količinom novca taj El-Tahni u

Kataru, 250 milijuna dolara svaki dan!! Di drži i kako li drži tolike pare? Da on zna za

sadaka i fitr i za zekjat on bi svake godine morao po muslimanskim zemljama graditi

makar po deset bolnica i univerziteta!

Nadam se ipak milosti Uzvišenog i da će mi ovakvom kokuzu kakav jesam podariti milost

da odem i pomognem jednako takvim kokuzima mom napaćenom narodu u Krajini i

mojim Bužimljanima koji su legenda obrane i otpora a kojima eehhm, hoćemol’ je nazvat

"država" ne može kupit ni jedno sanitetsko vozilo. Smatram da bi makar desetak takvih

vozila trebao kupiti Silajdžić od novca sa Pakistanskog kredita od 20 milijuna, od

Malezijskog novca za gradnju puteva oko Srebrenika od 10 milijuna, od lopovluka

njegovog operativca Jate od bukadar milijuna, od novca od Tuzlanske banke od desetak

milijuna, itd., a da bi još više vozila Bužimljanima mogli kupit partijski drugovi Hasan

Čengić i njegov babo, Edhem Bičakčić, Šaja Šahinpašić, Bakir Izetbegović, itd. Šta ćeš,

sve protagonisti naše bijede i muslimanske tragedije!

Svaka nacionalna katastrofa (kao što je na primjer ova kroz koju sad prolazi Bošnjački

narod ) nosi u sebi i veliku smisao i velik cilj. Jer, ako katastrofa koju proživljava tom

narodu otvori oči i pomogne mu da se riješi vlastitog smeća, te ako taj narod jasno

definira gdje želi ići i izabere pravog vođu, taj je narod promijenio sebe, materijalizirao

svoj smisao i postigao svoj cilj. Tako se nacionalna katastrofa može iskoristiti za

očišćenje naroda, a njegova kataklizma prometnuti u njegov konačan trijumf. Nisu važne

ni naše tragedije, niti naši strahovi kao takvi. Važan je naš stav koji zauzimamo prema

njima.

Bošnjačkom muslimanskom narodu je sakrivena i od njega otuđena njegova prošlost. Dio

krivice je i na muslimanima koji nikad većinom nisu ni cijenili niti njegovali svoju povijest

i svoju tradiciju. Za vrijeme od 50 godina komunizma većina muslimana se stidila svog

imena, vjere i tradicije i od tog bježala. Recept za uspjeh u komunističkom društvu se je

znao i bio je jednostavan za one čiji je obraz i tako šta mogao podnijet', a bilo ih je

veoma mnogo čiji je obraz bio takav; Trebalo je samo stidit' se svoje vjere i svog

muslimanskog imena, pljuvat' na džamije, hodže i hadžije, prijavljivat' UDB-i one koji idu

u džamiju i djecu šalju u mekteb, ženit' se sa pravoslavkama i katolkinjama, djeci davat'

druga imena, a ne svoja i odgajati ih u bezvjerstvu umjesto u svojoj vjeri. Takvi su

dobivali radna mjesta, rukovodeća mjesta, stanove i tuđe opljačkane kuće i sigurno a

posrano, kao pravi partijski drugovi uspinjali se merdevinama komunističke vlasti. Mi

smo dozvolili da nama komunizam razbije čak i familije. U otetu kuću mog djeda dok je

robijao kao Mladi Musliman se prvi bio uselio njegov bratić kao komunista! Imaš li veće

tragedije?!

Ja sam bio svjedok kad je moja rahmetli majka Safeta sva u šoku i drhteći otišla samnom

pred djedovu kuću i sa ulice izvikala svog amidžića da ga upita kako ga nije stid otimati

amidžinu kuću?!

Čitavo krdo takvih učitelja, direktora, univerzitetskih profesora i tako zvanih akademika

tako zvane Bosanske akademije su samo na takav način stekli poziciju u bijednoj

bosanskomuslimanskoj zajednici, napadanoj i razrivanoj i iznutra i iz vana. Kako tada-

tako i sada i od istih ljudi!

Isti ljudi razvaljuju i danas zadnje ostatke Bošnjaka muslimana, tko nepismenošću, tko

neznanjem, tko nesposobnošću, tko sa sve ovo troje skupa, a više je onih što to rade sa

željom i jasnom namjerom, a daleko manje onih što to rade bez želje i pod moranje. Ni

za koga se komunizam nije lijepio tako prisno i žestoko kao za muslimane u Bosni, ni

među jednom ljudskom zajednicom u bivšoj Jugoslaviji nije bilo toliko odanih UDB-aša,

OZNA-ša i KOS-ovaca kao među muslimanima u Bosni, nitko nije toliko pasije vjerno

odrađivao komunističke zadatke brisanja muslimanske vjere i identiteta kao muslimani u

Bosni i nikom sa toliko mnogo uspjeha i u tolikom broju nisu razvaljene čak i obitelji i

familije kao muslimanima u Bosni. Oni koji nisu bježali od svoje vjere i imena i koji se

nisu sakrivali, niti saginjali glavu, ostajali su usamljeni i kao zalutala divljač bili lahka

meta za odstrijel. Rođen sam i odrastao u sredini propalih plemića, ponosnih i čestitih

ljudi, čiji se jedini grijeh sastojao u tome što su stajali čvrsto uz knjigu Kur'an, vjeru

Islam i zemlju Bosnu, a za svo vrijeme mog djetinjstva i rane mladosti ni njihove glave,

niti moja glava, nisu vrijedile ni lule duhana! Pojedince je lahko tamaniti. Čak se ni među

većinom hodža nisu mogli naći ni zaštita niti makar moralno uporište. Jer, sve hodže na

kraju, što se uvijek pokazalo i pokazuje u svakom režimu, uvijek nađu zajednički jezik sa

vlastodršcem i tiraninom i tako svoj narod mirno i ćutke predaju bilo kome ko ima vlast.

Potom, umjesto da sa mimbera petkom u džumi grme protiv sile i nepravde poštujući i

sprovodeći Allahove naredbe, oni u pola glasa uopćavanjem i indirektnim govorom

saopćavaju džematlijama većinom ono što vladar hoće da se saopći, zaboravljajući čak i

oni da je uvijek vladar samo jedan i da se njegov put nesmije napustiti. Jer, hodže su

tumači Božije riječi na zemlji i naše moralno uporište i oni su ti koji prvi moraju visoko

dizat' zastavu Vjere, Tawhida i Džihada. Zbog toga nebi smjeli taktizirati i trgovati sa

Božijim pravilima pretpostavljajući im ljudska pravila ljudi na vlasti. U skladu sa takvom

svojom politikom, ponavljam, većina hodža su sudjelovali i sudjeluju u svim ljudima na

vlasti dragim NEGATIVNIM KADROVSKIM SELEKCIJAMA, sudjelovali su i sudjeluju i dan

danas. Danas je to dobrom dijelu hodža postalo zanimanje! Izabrati lošeg i pokvarenog,

a nesposobna na važno mjesto, a ignorirati i zapostavljati boljeg je ravno negiranju vjere

Islam! Nema većeg bezvjerstva!!! Većina hodža sudjeluju u tom negiranju. U izboru

između sprovođenja Božijih naredbi čestitih kriterija odabira najboljih i sprovođenja volje

ljudi na vlasti, hodže se skoro uvijek odlučuju za ovo drugo, opredjeljujući se umjesto za

revolucionarne vođe, za hinjsku privremenu i relativnu sigurnost i komfor. Ako se hodže

odlučuju na pomaganje i sprovođenje onog od čega će imati prividnu korist, kako li će

tek to činiti običan svijet koji i tako gleda samo svoju korist! Jer, hodže bi trebali biti

beskompromisni tumači Božije riječi na zemlji, a oni to većinom nisu i oni bi prvi trebali

raditi na ispravljanju negativnih i katastrofalnih kadrovskih postavljanja među nama, a

oni to ne rade, nego pomažu postavljanje loših i ološa! Nema veće tragedije za narod

nego kad se ujedine politika i vjera jer tad nema ni politike niti vjere, političari postanu

socijalni suputnici vjere, hodže postanu loši političari, a vjera postane sluga politike

umjesto da bude kontrola i sudac politici. U takvoj situaciji samo ološ dobiva i samo

kvalitet strada. Zbog nepostojanja jakih duhovnih vođa, a postojanja većinom bijednih

vjerskih kalkulanata izgubilo je živote na desetine i stotine hiljada mladih ljudi, ne samo

u nas, nego i diljem svijeta. Zbog nepostojanja jakih duhovnih vođa stradavaju Islamski

narodi i Islamski svijet! Jer, hodže su na žalost većinom saradnici svih režima na vlasti,

umjesto da budu saradnici samo jednog-Božijeg režima čija se pravila znaju i sa kojima

se ne može trgovati.

Veoma rijetko se na ovoj planeti može naći narod koji je bježao i otuđivao se od svoje

vjere i prošlosti i zbog tog sve više i sve dublje zapadao u kompleks manje vrijednosti

kao što su to Bošnjaci muslimani. Na primjer: koliko danas muslimana u Bosni zna

kakva je bila bogumilska nošnja? Koliko muslimana zna kakva je bila ''bosanska

nošnja" koja se spominje u kronikama svih okolnih država a posebno Dubrovnika. Mali

broj muslimana zna kako je na primjer izgledala naša nošnja iz doba turskog gospodstva,

a to nam je bliska prošlost. Za razliku od Bošnjaka i Hrvati i Srbi znaju ne samo svoju

tradiciju i nošnju, nego i porijeklo prezimena i porodica za deset stoljeća unatrag!

U Bošnjaka većina stanovništva nezna ni ko mu je i odakle mu je pradjed?

Mi se ne možemo za sva naša stradanja žaliti samo na naše susjede.

Nama je od odlaska Turaka na ovamo najvažnije bilo da nađemo krivca za svoja

stradanja izvan sebe i svoje zajednice i s time smo rješavali sve probleme. Dan danas će

se među muslimanima veoma rijetko naći bilo tko što je u stanju sagledati naše slabosti i

za stradanja otkriti prave uzroke među nama samima. Ne, mismo još uvijek nojevi sa

glavom u pijesku jer mi smo dobri i u nas je sve dobro samo, jeli, eto, drugi nas diraju, a

mi zapravo baš i ne znamo tačno zašto to oni nas diraju i zašto oni među nama tako

lahko nađu ljude našeg imena koji će nas iznutra dirati. Pogledajmo mi prvo sebe! Zato

što većinom ne drže do svoje tradicije, vjere i korijena muslimani nemaju ni čvrsta

uporišta. Zato muslimani s toliko nesigurnosti lutaju u sadašnjosti ne znajući kako da

dočekaju budućnost. Da je poznavao svoju prošlost i da se držao vjere taj bi narod znao

da su njegove kobne pogreške bile uvijek iste-nepostojanje kriterija za vrednovanje ljudi

i nepostojanje organiziranosti, a to JEST JEDNAKO NE PRIDRŽAVANJE SVOJE VJERE

ISLAM!!! Zbog tog nam se uvijek dešava odabir pogrešnih ljudi za vođe koji su uvijek

nastavljali stihijski dalje smatrajući da sve počinje s njima i od njih, ne osvrćući se na

prošlost, ne znajući kako da zakorače u budućnost, ne otkrivajući i ne definirajući uzroke,

ne planirajući postupke i ne sagledavajući posljedice. Zbog tog u nas sve ima pečat

stihije, bez ikad ikakve prave organizacije (de ti da se mi složimo i korist vidimo, a narod

će već nekako..), sve ima pečat privremenosti i napola urađena posla (nek je i 'vako

samo da ne bude gore), u nas sve važno što se događa je poplava (a u poplavi je na vrhu

samo smeće) i zato mi isplažena jezika teturamo za događajima (umjesto da ih

preduhitrimo) i zbog toga stalno živimo u agoniji od posljedica loših procjena i postupaka

(umjesto da ih spriječimo) i lutamo u sadašnjosti ne znajući kako da zakoračimo u

budućnost. Bošnjaci muslimani znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu! Zbog tog nam

budućnost kroje drugi. To je greška jer je jedina prošlost koja nas uči kako da dočekamo

budućnost. Dok taj narod ne spozna sam sebe od njega se nema šta očekivati, a ako ovu

katastrofu što su mu je priskrbili pogrešne vođe ne iskoristi i ne promijeni se nestaće kao

narod.

Jednom narodu dovoljan je jedan čovjek da ga proslavi-kad se za to steknu uvjeti.

Jednom narodu dovoljan je i frtalj čovjeka da ga uništi-za to uvijek postoje uvjeti. Jer

greška je-minut trajanja, a stotinu godina kajanja!

Šta hoćemo mi i čemu se mi nadamo?!

Mi u potonjih 150 godina pristajemo na sva loša rješenja, sraman robovski život,

podnošenje svih vrsta narodnih i nacionalnih uvreda i ne pazimo na to odakle se odabiru

softe za medresu, tko nam odabire buduće hodže, kako nam se školuju hodže i tko i kako

školuje hodže? Ima koliko hoćeš primjera gdje hodža živi u gradu a zadužen je za džemat

i džamiju na selu, ali hodža ne ide tamo ni petkom??!!! Pa ja se sjećam u vrijeme

komunizma da niko i nikad iz bilo koje bolje muslimanske familije nije htjeo dat svoje

dijete u medresu!?, to je, kao bila malo i sramota??!!! U medresu su išli samo oni koji

nisu imali ili mogli drugdje. Pogledajte malo kako katolici brižljivo i strogo probiru

kandidate za svoje buduće svećenike. Čovječe, pa ja u džumu najčešće odlazim u

Medresku džamiju u Tuzli i vidim da do mene sjede softe sa nauljenim frizurama i kad

hodža sa mimbere drži hutbu igraju se sa mobitelima!!!!?? Nekoliko sam puta morao

grubo intervenirat!!

Vakuf je najbogatija institucija u Bosni.

Kad se samo sjetim svojih najbližih rođaka koliko su svoje zemlje poklonili vakufu. I sva

ta vakufska zemlja kasnije izdivlja, ili se po njoj napasaju ovce, ili se u najboljem slučaju

izda nekome jer hodže neće radit, i ne znaju upravljati sa svojom imovinom! Ja mislim da

u Sarajvu nemaju ni tačnu evidenciju o vakufskim dobrima, a pogledajte, recimo,

Franjevce, oni u svojim župama u glavu znaju porijeklo svake familije i svakog čovjeka.

Tko je spasavao naše povijesno bogatstvo po Sarajevu i bogatstvo Gazi Husref begove

biblioteke? Je li u tome sudjelovao i jedan hodža? Je li u tome sudjelovao slučajno Reis?

Ja sam čuo da je takvo bogatstvo spasavao samo moj prijatelj Josip Pejaković koji je u tu

svrhu bio oformio jednu malu skupinu ljudi!!! Ali za to sadašnji Reis ima oko 250

službenika! Mati moja, šta će mu toliko sarajskim prdiguza zaposlenih i uhljebitih sve

preko tetkinskih i strininskih veza?! Odakle novac za 250 bespotrebnih plaća? Što im se

ne nađe kakav korisniji posao osim pisarskog i birokratskog?!

(nastavit će se)

14.05.2006.