Intervjui sa 100 HRVATSKIH LIDERA o životu i razvoju karijere

Cijenjeni i dragi hrvatski lideri, hvala vam što ste mi poklonili svoje povjerenje koje je sa

sobom donijelo veliku odgovornost, ali čini mi se i sjajan rezultat!

Onda kada je bilo najteže, sjetila sam se desetljeća rada koji je uložen u razvoj vaših kom-

panija, umjetničkih djela i sportskih rezultata te istraživačkog rada i vremena potrebnog za

projektiranje i izgradnju impozantnih građevina. Kada bih to vrijeme stavila u odnos s 2,5

godine mog rada na ovom projektu, samo bih spustila pogled i nastavila hrabro naprijed jer

mi vaše ukazano povjerenje nije dopustilo da odustanem.

Hvala mojim bivšim učenicama, a današnjim apsolventicama i suradnicama Martini Combaj,

Miji Toljan, Ivi Ramić i Ani Stepanić što su vjerovale u mene, a srcem i angažmanom podržale

projekt 100 HRVATSKIH LIDERA.

Hvala beskrajno kreativnoj i strpljivoj dizajnerici Sandri koja je dizajnom dodatno naglasila

vaše snažne liderske poruke, ali i poruke nesputanosti, slobode djelovanja, prirodnosti i

znatiželje jer život nije knjiga, on je puno više od toga.

Kraj jednog projekta uvijek je početak novog. Baš kao i vi, duboko vjerujem u snagu želje,

pozitivnost i predanost ostvarenju cilja. Željela bih da vaši životni putevi budu smjernica

mladima i svima onima koji žele razvijati sebe jer sam ih cijelo vrijeme imala pred očima.

Danas rođena beba 2033. godine imat će 20 godina, moja Laura 30, Mia 27, Pegi 60, ja 56,

a Vi? Izgubljeno vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo znatno utjecati na ono koje je

ispred nas. Važno je samo krenuti putem koji nas zanima.

Jasminka Samardžija

ZAHVALA

10

PREDGOVORDragi moj čitatelju, ova knjiga je namijenjena Tebi!

Koja je svrha istraživanja i knjige intervjua?

Svrha knjige jest pokazati viđenje hrvatskih lidera o putu raz-

voja svoje karijere iz područja: arhitekture i građevine, ban-

karstva, osiguranja i konzaltinga, distribucije i trgovine, indus-

trijske proizvodnje, istraživača i izumitelja, medija i izdavaštva,

neprofitnih djelatnosti, prehrambene proizvodnje, sporta,

turizma i gastronomije, umjetnosti te znanosti i obrazovanja,

kako bi se motiviralo sve one koji još nisu otkrili svoje kvalitete

i talente na aktivan pristup ostvarenju vlastitih ciljeva, a osobiti

je fokus na mladima. No knjiga je fantastičan priručnik za pro-

fesionalnu orijentaciju neovisno o dobi u kojoj se nalazimo. Što

ranije čovjek otkrije što najviše voli, definira kojim putem treba

proći i okruži se ljudima koji su sposobniji od njega, to će prije

biti zadovoljan, a samim tim i uspješniji na putu svog razvoja.

Život je sastavljen od niza malih ciljeva, a važno je putovati,

razvijati se i promicati svoje granice jer uspjeh je put, a ne cilj i

važno je da se na putu zabavljamo.

Koji je cilj istraživanja?

Podići razinu optimizma u Republici Hrvatskoj i potaknuti po-

jedinca na preuzimanje odgovornosti za samog sebe jer svatko

od nas ima samo jedan život.

Koji je bio kriterij odabira lidera?

Kriterij odabira bio je regionalno, po djelatnostima, veličini

gospodarskog subjekta, spolu i dobi pokriti Republiku Hrvatsku

i dobiti vjerodostojnu sliku zajedničkih liderskih karakteristika.

Kako su nastala pitanja?

U istraživanju se koristilo metodom životne priče zasnovanom

na strukturiranom upitniku sastavljenom od 19 pitanja i izd-

vojenog životnog mota. Pitanja su temeljena na samostalno

osmišljenom shematskom modelu naziva: Unutrašnji i vanjski

čimbenici koji utječu na formiranje lidera. Pitanja se dotiču

ključnih događaja u razvoju karijere, odrastanja i djetinjstva,

životnih vrednota i obitelji, karakteristika koje lider smatra

važnima za svoj uspjeh, motivacije, duhovnosti, planiranja i

organizacije vremena te privatne i profesionalne budućnosti.

(vidi sliku 1)

Po kojem su ključu determinirane liderske kategorije?

Kao kriterij za definiranje kategorija i izradu mentalne mape

odnosno razvrstavanje lidera u kategorije nije upotrijeblje-

na Nacionalna klasifikacija djelatnosti, već osobna procjena

temeljnih zajedničkih interesa i djelovanja lidera, a namjera je

bila učiniti sadržaj preglednim.

Proces nastanka knjige

Zacrtala sam cilj od 100 lidera jer mi se to činilo lijepom, ok-

ruglom brojkom dovoljno izazovnom da mi bude zanimljivo

raditi istraživanje. Zatim sam krenula jedan po jedan jer ne

treba se bojati pitati ili, još gore, pretpostaviti odgovor. Strah

od neuspjeha katkad je gori nego sam neuspjeh. Odgovori su

bili pozitivni iako je bilo potrebno prilično upornosti i sofistici-

rane, a jasne komunikacije. Meni se čini da je uspjelo zato što

sam snažno vjerovala da će uspjeti, a posredno je iz mene

izlazilo duboko uvjerenje i predanost projektu 100 hrvatskih

lidera. Prošla sam našu domovinu uzduž i poprijeko i sada na

sintagmu Lijepa naša gledam s puno više živih slika i emocija jer

zaista imamo prekrasnu zemlju.

Sve sam intervjue osobno napravila i snimila. Razgovori su tra-

jali između 90 i 180 minuta. Potom je slijedio proces pretvaran

11

ja izgovorene riječi u tekst i autorizacija intervjua, a rezultat je

prirodan, pitak, zanimljiv, a edukativan sadržaj.

Kada čovjek vidi gotovu stvar, nikada ne zna koliko je truda u

nju uloženo i to je u redu jer se procesi u životu zbivaju para-

lelno. No sada osjećam dodatno poštovanje i nevjerojatnu za-

hvalnost prema svemu što vidim oko sebe jer sam svjesna da

je sve oko nas plod ljudskog rada. Rad na knjizi 100 hrvatskih

lidera učvrstio me u mojoj upornosti i dosljednosti, a dobila

sam priliku koju sam sama potražila: upoznati 100 prekrasnih

ljudi i njihovih osobnosti te iz prve ruke slušati kako je tekao

put razvoja njihove karijere. Dobila sam neprocjenjivo iskust-

vo na kojem sam svim liderima silno zahvalna, a iz kojeg sam

dnevno učila i potom ga primjenjivala u poslovnoj praksi Moti-

vacijskog govornika. Knjiga bi se mogla zvati i 100 mojih men-

tora jer je teorija potkrijepljena poslovnom praksom i životnim

iskustvom, a istu mogućnost imate i Vi jer je sve zapisano.

Projekt je trajao 2,5 godine. Jako je lijep osjećaj sagledavanja

cjelokupnog procesa od kreiranja vlastite ideje preko praćenja

njezina napretka sve do njezine realizacije. Tu sam perspe-

ktivu stekla radeći u svojoj prvoj kompaniji ELKI kada su iz

upita i specifikacije inženjeri projektirali željeznički kabel koji

je onda proizvodnja proizvela, a moja ekipa u izvozu prodala

na području Velike Britanije. Kabeli su ugrađeni u željeznice

i stoje tamo i danas, a tada sam uvidjela da iz ljudske glave

proizlaze konkretne realizacije ideja koje koriste zajednici u

svakodnevnom životu. U projektu 100 hrvatskih lidera isto sam

načelo primijenila te osobnu ideju provela u djelo. Ništa ne dol-

azi samo od sebe, ali će doći ako ćemo raditi na tome.

Cilj je da knjiga bude dostupna širokom krugu čitatelja jer će

tako njezina svrha biti ispunjena. Jednako mi je tako želja da

projekt u konačnici financira sam sebe, povrati investiciju, ali

i ostvari profit jer tek je tada krug zatvoren. Važnost distribu-

cije i njezine korake naučila sam u tvrtki Alca Zagreb, a ako

držite ovu knjigu u ruci i čitate, onda mi se čini da sam pokrila

i to područje.

Možda će se neki pitati je li ovo znanstveni ili poduzetnički

pothvat? I jedno je i drugo jer volim ljude, interdisciplinar-

nost, ali najviše volim obrazovanje. Znatiželjna sam i imam

puno interesa. Novac je potvrda da je ono što radimo dobro

i prihvaćeno od drugih čak i onda kada je riječ o humanitar-

nim projektima jer dobro pazimo komu želimo dati svoj novac

i on je važan. Ako niste spremni platiti za određenu uslugu ili

proizvod, zapravo je i ne cijenite, a isto je u umjetnosti, sportu,

poduzetništvu, arhitekturi i bankarstvu, nema razlike. Lijepo je

kada imaš jer onda možeš i dati, a ako imaš ljude koji rade za

tebe, zapravo nemaš izbora. Posao i realizacija ideje moraju

nositi profit jer je to temeljna pretpostavka održivosti i razvoja,

a u protivnom on dugoročno ne postoji.

Čini mi se da su sve granice umjetno postavljene u našem umu.

One ne postoje jer ako Vam drugi kažu: To je nemoguće - to je

njihov osobni događaj i njihova perspektiva jer ne raspolažu

svim onim informacijama kojima raspolažete Vi i treba samo

nastaviti onim putem za koji znate da je pravi.

Kako je nastala ideja za knjigu?

str. 534

Slika 1: model unutrašnjih i vanjskih čimbenika koji utječu na formiranje lideraIzvor: Jasminka Samardžija

24 ARHITEKTURA I GRAĐEVINA

Koje događaje smatrate ključnima za razvoj Vaše karijere?

Opišite što je u tim događajima bilo posebno.

Najbitnija je odrednica bila kućni odgoj. Rođen sam u Zagrebu,

a roditelji su mi živjeli u mjestu Pavlovec pokraj Pregrade, gdje

je otac radio kao veterinar, a majka je bila domaćica. Tek sam

1973. godine došao iz Pregrade u srednju građevinsku školu u

Zagreb, a odabrao sam je slučajno, zajedno s mojim ondašnjim

i sadašnjim prijateljem. Moje prvo radno mjesto bilo je u

zagrebačkoj Tehnici na gradilištu u Sisku, potom sam se kratko

vratio u Pregradu gdje sam godinu dana bio tajnik SIZ-a za ko-

munalnu djelatnost, a 6. rujna 1979. otvorio sam građevinski

obrt sa samo jednim radnikom.

Ključna odluka za otvaranje obrta bila je posljedica istodobne

velike želje i poticaja sa strane. Naime, u to sam vrijeme vodio

radove u Klinici za infektivne bolesti u Zagrebu te se družio sa

starijim, iskusnijim kolegama koji su se već osamostalili. Istakn-

uo bih mog prijatelja Rudu Novaka iz Krapine, koji mi je nebro-

jeno puta znao reći: „Gle koliko radiš, daj pokušaj krenuti sam,

nema razloga da ne uspiješ.“ Rekao mi je da će me podržati i

potencijalno pomoći.

Mlad je čovjek pun želja i ambicija da nešto stvori, no nepo-

znato donosi neodlučnost. Ja sam, ponukan Rudinim potica-

jem i uz njegovu potporu, odlučio krenuti. Otvorio sam obrt.

To je bio silan šok za moje roditelje. Bila su to drukčija vre-

mena. Rijetki su kretali u poduzetništvo i samostalne vode. U

obitelji nismo imali tradiciju poduzetništva. Živjeli smo u tome

malome prekrasnome mjestu u Zagorju. Bilo je bitno raditi.

Ako si radio, radno je mjesto bilo relativno sigurno i postavljalo

se pitanje: Čemu eksperimentirati? Roditelji su se pitali: „Pa,

zaboga, kak’ ćeš ti sad, a nemaš poznanstva, nemaš kontakata,

pa kako ćeš ti to raditi?“ Kako bih roditelje poštedio prvih prob-

lema i svog uhodavanja, šest mjeseci nisam se ni usudio reći da

sam otvorio obrt. No kad imate zdrave temelje kućnog odgo-

ja, kad ste u glavi „čisti“ i poštujete načela koja ste usvojili, to

se kroz posao i život vraća i nagrađuje. Jasno, bilo je svakakvih

situacija, nije bilo ni lako ni jednostavno. Kad se čovjek mislima

vraća i gleda unatrag, sve to izgleda lakše, ali povremeno je bilo

i teških situacija.

Kojeg se događaja iz djetinjstva sjećate?

Bio sam vezan za oca i često bih s njim odlazio na intervencije.

Jednom sam mu prilikom „asistirao“ u operaciji krave koja je

progutala željezo. Tada sam bio dijete od 12, 13 godina, ali sam

vrlo dobro upamtio strepnju cijele obitelji kakav će ishod oper-

acije biti. Nerijetko mi ta slika prođe mislima. Tada sam shvatio

kako je život na selu objektivno težak. Neizvjestan.

Čime su se bavili Vaši roditelji? Što ste naučili od oca, a što od

majke?

Kao što sam spomenuo, otac je bio veterinarski tehničar, a maj-

ka domaćica. Otac me vodio svagdje sa sobom, a druženjem s

odraslima i slušanjem njihovih životnih priča nesvjesno učite,

Danas se stvorilo ozračje da se sve mora dogoditi i imati odmah, ali to nije u prirodi

čovjeka. U njegovoj je prirodi da živi i stvara, da sve ide stupnjevito.

DRAGUTIN KAMENSKIvlasnik i osnivač tvrtke Kamgrad d.o.o.

www.kamgrad.hr

Boris Galić 45


Opišite što je u tim događajima bilo posebno?

Mislim da su se neki ključni trenutci zapravo dogodili kada sam

bio na fakultetu. Studirao sam ekonomiju ranih 90-ih godina

kada su, bez obzira na to što je još uvijek bio rat, bili osjetni

i veliko povjerenje među ljudima te entuzijazam da ćemo mi

ovdje u Hrvatskoj stvoriti nešto veliko, lijepo i dobro. Imao sam

sreću da se nađem u skupini studentske organizacije AISEC,

koja je bila jako ambiciozna, no pozitivno ambiciozna. Gurali

smo razne projekte i jedan od njih bio je i projekt suradnje

sa Zagrebačkom burzom. Tada se to činilo nečim novim i uz-

budljivim. Sjećam se jedne prezentacije koju je držao tadašnji

direktor burze Marinko Papuga. Postavljali smo razna pitanja i

onda mi je on u jednome trenutku rekao neka dođem i javim

mu se. Zagrebačka je burza bila malena u odnosu prema obu-

jmu poslovanja na svjetskim tržištima, ali to je bio trenutak koji

sam zapamtio i koji me je sigurno usmjerio u financije. Sljedeći

bitan trenutak bio je kada sam završavao fakultet i dobio pri-

liku da počnem raditi u Hrvatskoj narodnoj banci. Sjećam se

da mi je na pitanje o tome što ću tamo raditi moj profesor i

mentor dr. Vlado Leko odgovorio: Nije ti to važno, niti što ćeš

raditi, niti koliko ćeš dobivati, ali tamo ti je dobra atmosfera.

Imat ćeš dobrog šefa, imat ćeš dobru edukaciju, a u životu ti

je najvažnije kako počinješ svoju karijeru. Otišao sam u HNB

i bio sam tamo kratko, samo dvije godine, ali mislim da je to

bio iznimno važan trenutak jer najvažnije je tko ti je šef na

početku. Ako tu fulaš, nikakva te početna plaća neće spasiti.

To su dva važna događaja s početka karijere, a sve poslije je

skup rada, slučajnosti i sreće, no ovo je zacrtalo put te epizode

s financijskom industrijom koja još uvijek traje. Ako jednoga

dana odlučim raditi nešto drugo, onda će to biti neki drugi pri-

jelomni trenutak.

Najprije sam studirao elektrotehniku, i to najviše stoga što je

moj otac rekao da to treba studirati jer ću tako naći posao. Kako

sam ja bio dosta dobar učenik, poslušao sam oca i krenuo studi-

rati. Nevolja je bila u tome što sam prije toga išao u srednju

školu u Križanićevoj, učili smo latinski, strane jezike, a matema-

tiku sam imao jedan jedini sat tjedno. Dobro sam se spremio za

ETF i odlično napisao prijamni, ali već sam prvog dana shvatio

da to nije za mene i da neću moći biti tako dobar kao ekipa iz

MIOC-a koja godinama „trenira“ matematiku. No bio sam upo-

ran i uspio dati dosta ispita, a kada sam dao jedan od najtežih

u prvoj godini, tog sam dana odlučio da ću otići s ETF-a i raditi

nešto drugo. U ono vrijeme stvaranja nekakvog novog društva

ekonomija je izgledala vrlo, vrlo interesantno, i nakon dvije

godine mučenja na ETF-u otišao sam na Ekonomiju koja mi je

neusporedivo više odgovarala jer sam shvatio da sam društveno

usmjeren i da dobar dio onih sposobnosti koje imam ne bih ni-

kada mogao iskoristit kao inženjer elektrotehnike. Ali shvatio

sam koliko mi je dragocjeno bilo to iskustvo s ETF-a jer sam

tamo naučio jako puno matematike i logike koju nažalost većina

studenata na ekonomskim fakultetima u Hrvatskoj ne dobiva.

Na početku karijere najbitnije je imati dobrog šefa i raditi u dobrom timu jer je to ono štozacrtava puteve. Sve je ostalo poslije samo

spoj rada, slučajnosti i sreće.

BORIS GALIĆpredsjednik Uprave društva Allianz Zagreb d.d.

www.allianz.hr

Željko Perić 57

ŽELJKO PERIĆkonzultant i direktor tvrtke Caper d.o.o.

www.caper.hr

Uspješnost lidera trebamo mjeriti u tri di-menzije. To su poslovni i profesionalni uspjeh,

društveni status te uspješan obiteljski život.

Koje događaje smatrate ključnima za razvoj Vaše karijere? Opišite

što je u tim događajima bilo posebno.

Prvi sam posao dobio 1984. u Ingri. Dobio sam jako strogu men-

toricu, gospođu Ljerku Skračić, koja je bila vrlo stručna, stroga i

pravedna. Svi su me žalili što sam dobio nju za mentoricu. No imao

sam zapravo sreću jer je moja mentorica znala prenijeti znanje i

vrlo precizno postaviti zadatke i granice. Govorila je: „Tu ti je

zadatak i tu je vrijeme, dajem ti osnovne smjernice, ako trebaš

pomoć, tu sam.“ A onda sam vrlo predano radio zadatak i birao

pitanja koja ću je pitati jer me bilo nekako sram pitati gluposti do

kojih mogu i sam doći, ako bolje razmislim, a to je zapravo bio

početak samostalnijeg rada. Tako da je upravo takav početak kari-

jere meni bio jako bitan. Naučio sam mnogo više, brže od kolega

koji su došli zajedno sa mnom u firmu upravo zbog njezina odnosa

prema mentorskoj zadaći. Imam urođeni osjećaj za svoju obvezu,

savjestan sam pa mi je takav njezin stil zapravo odgovarao.

Brzo je došao i drugi bitan trenutak koji bih izdvojio. Naime, do-

bio sam priliku raditi na projektu u Maleziji na Borneu gdje sam

proveo gotovo dvije godine. Iako je tada to izgledalo kao ne samo

egzotična nego i opasna avantura, bilo je to krasno životno i radno

iskustvo, prilika za rad u drugom podneblju, potpuno drugoj kul-

turi i među tehnološki i poslovno daleko naprednijim multinacion-

alnim kompanijama. To je bilo 1987. i 1988. godine, u vrijeme kad

smo se mi u bivšoj državi, primjerice, tek počeli služiti čekovima,

a u Maleziji se već umnogome koristilo bankomatima za koje se

kod nas još nije znalo. Malezija je bila tehnološki naprednija zem-

lja i poslovno okruženje pod velikim utjecajem Japana, Engleza i

Amerikanaca. Rad u takvom okruženju značio mi je jako puno i kad

sam se vratio, shvatio sam da moram dalje neprestano ulagati u

sebe i napredovati. Jednostavno, čovjek treba stalno ići tamo gdje

će imati priliku za sljedeći iskorak. Da nisam imao to iskustvo, da

nisam imao takvu šeficu odmah na početku karijere, možda bih

još uvijek bio na istome mjestu. To su sigurno detalji koji su mi

definirali razinu ambicije i moj budući poslovni put i karijeru.

Inače, igrom slučaja mi je prije godinu dana ponuđen projekt fi-

nancijskog restrukturiranja te iste Ingre iz koje sam otišao 90-ih

godina. Susreo sam poznate ljude koji su ostali i praktički rade

iste ili slične poslove koje su radili prije dvadeset i više godina. Po

povratku iz Malezije promoviran sam u šefa grupe koja je radila

velike investicijske projekte u Nigeriji i Iranu. Domoljublje me iz

Ingre devedesetih dovelo u Ministarstvo vanjskih poslova, u Odjel

za ekonomske odnose s inozemstvom. Bilo nas je troje na početku,

bili smo jako nadobudni i mislili smo da ćemo sa svojim aktivnosti-

ma moći pridonijeti afirmaciji, promociji Hrvatske u inozemstvu,

privući strane ulagače, pomoći hrvatskim firmama s izvozom proiz-

voda u inozemstvo. Ja sam radio na izradi vodiča za investitore,

prvoj brošuri pod imenom „Kako poslovati s Hrvatskom?“ Ustro-

jili smo odjel koji je procesuirao kompletne registracije stranih

predstavništava u Hrvatskoj. Krenuli smo od nule i to je bio pion-

irski rad koji me ispunjavao zadovoljstvom jer smo ulagali mnogo

energije i entuzijazma. No budući da je počeo rat, taj se posao

postupno pretvorio više u čistu administraciju i tada sam otišao

natrag u gospodarstvo, na mjesto financijskog direktora Hidroelek-

tre. Nakon manje od godinu dana dobio sam ponudu da prijeđem

66 BANKARSTVO, OSIGURANJE I KONZALTING

BORIS VUJČIĆ guverner Hrvatske narodne banke

www.hnb.hr

Ne treba se bojati zaploviti. To je nešto zbog čega smo tu – da živimo život, a ne da ga se

bojimo. Ništa nećemo izbjeći time što ćemo pokušati izbjeći život osim toga da ga

nećemo živjeti onako kako želimo.



Ključni je trenutak vjerojatno bio kada sam odlučio studirati

Ekonomiju. Dvoumio sam se između Ekonomije i Akademije

filmskih i dramskih umjetnosti jer sam se dosta bavio fotografi-

jom i zanimali su me umjetnost i film. U to sam vrijeme gledao

puno filmova u Kinoteci, čitao, a i danas, recimo, ne propuštam

priliku vidjeti dobru izložbu fotografija poput Bressona ili

Brandta u MoMA-i. Trebalo mi je dosta dugo da to prelomim i

da ne odem na Akademiju, a odluka gotovo da je bila ekonom-

ski utemeljena jer sam se na to odlučio nakon što me tata upo-

zorio da se u Hrvatskoj godišnje snimaju 3-4 filma. Onda sam

ja nekako zaključio da bi sve do zrele dobi bilo jako teško dobiti

signifikantan broj projekata koji bi otvarali mogućnosti da se

čovjek ustvari bavi onime što voli.

Završio sam Ekonomiju, bio sam odličan student i moj je prvi

posao bio na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu gdje sam počeo

raditi odmah po diplomiranju, kao asistent. Posao mi je bio

ponuđen i prije nego što sam obranio diplomski. Nedugo nakon

toga sam, u zadnjem krugu europskih stipendija prije raspada

Jugoslavije, 1989. dobio stipendiju EU i otišao u Francusku na

Universite de Montpellier. Nakon toga sam se vratio u Hrvatsku

i magistrirao pa sam se javio na natječaj koji Europska komisija

svake godine raspisuje za pripravnike u Direkciji za ekonomske

poslove. Njega je, barem u to vrijeme, bilo dosta teško proći

jer se javljalo po 3 000 ljudi, a primalo 30. No odmah su me eli-

minirali zato jer sam iz Hrvatske, a u to doba Hrvati nisu mogli

dobiti stipendiju na tom natječaju. Zatim sam aplicirao na

prvu Fulbrightovu stipendiju nakon neovisnosti. Tijekom rata,

naime, ni ta stipendija nije postojala. Dobio sam Fulbrighta i

izabrao Michigan State University u SAD-u, ponajprije zato što

su oni imali jedan od najjačih ekonometrijskih odjela, a ekono-

metrija mi je u to vrijeme bila u fokusu interesa. Tamo sam

završio istraživanja vezana za moju doktorsku disertaciju, a uz

to sam slušao Ekonometriju, Međunarodne financije i Industri-

jsku organizaciju. Golem je to kampus na kojem studira više od

četrdeset tisuća studenata, veći je kampus nego ostatak grada.

Ljeti je klima jako ugodna, a zimi se zbog vjetrova s jezera tem-

perature spuštaju i do -20 ⁰C.

Iz Michigana sam se drugi put javio za stažiranje u Bruxsellesu u

Europskoj komisiji i tada su me primili, kako sam poslije saznao,

greškom. Netko, vjerojatno zato što sam taj put aplicirao iz

SAD-a, nije shvatio da sam Hrvat. Tako da sam bio jedini Hrvat

među primljenim pripravnicima jer Hrvatska još ni tada nije

imala pristup Europskoj komisiji. Ispao sam zadnji koji je dobio

EU stipendiju prije raspada Jugoslavije i prvi nakon neovisnosti.

To je bilo jako dobro iskustvo. Radio sam u odjelu za monetar-

nu ekonomiju, monetarna pitanja, a prvi projekt na kojem sam

tamo radio bio je: Posljedice stvaranja Europske monetarne

unije za zemlje središnje i istočne Europe. To je, dakle, bilo prije

nego što je nastala monetarna unija. Na neki je način već tada

moj posao bio vezan za EMU. Nakon toga sam dobio i projektni

82 DISTRIBUCIJA I TRGOVINA

Život je s nama danas. Ako ga ne iskoristimo, proći će. Čovjek ne može biti sretan ako

traži sigurnost u svemu.

TOMISLAV BILIĆosnivač i direktor tvrtke Inchoo d.o.o.

www.inchoo.net



Nakon upisa na Ekonomski fakultet učlanio sam se u AIESEC,

međunarodnu udrugu za razmjenu studenata. U tako ranoj

fazi života stekao sam radno iskustvo u organizaciji koja ima

međunarodni karakter i uz pomoć koje sam došao do prvih

znanja i vještina koje su mi kasnije pomogle u poslu.

Drugi ključni događaj bio je također za vrijeme studija, kada

sam na trećoj godini s dvojicom kolega osnovao prvu tvrtku

koja se zvala Escape. Tvrtka se bavila izradom web-stranica za

lokalno tržište. Iako smo bili studenti, u vrlo kratkom roku mog-

li smo se pohvaliti jednom od boljih tvrtki u Osijeku i okolici.

Mi smo bili trojica prijatelja koji su se stalno družili, izlazili i

uglavnom vodili klasični studentski život. Dosta smo se bavili

proučavanjem weba i web-tehnologije. Bili smo uspješni

u izvršavanju projekata pa su nas profesori počeli zvati da

izrađujemo webove za njihove studije. Nakon toga smo do-

bivali i pozive nekih tvrtki. S vremenom su sve više dobivali na

važnosti i tada smo shvatili da rad preko studentskog servisa

jednostavno više nema smisla. Osnivanje tvrtke nije bio dio

avanturizma, nego logičan slijed aktivnosti.

S vremenom sam shvatio da se vidim u radu sa stranim tvrt-

kama. Moja je želja uvijek bila izabrati jedno područje u ko-

jemu bih bio najbolji na svijetu, ali tada nismo imali kapital pa

to nismo ni mogli ostvariti. Nakon 2007. odlučio sam napustiti

Escape zbog čega sam ostao doslovno bez ičega, no nije mi

smetalo jer sam ionako htio započeti nešto novo. Nakon odlaska

sam jedno vrijeme radio kao freelancer, i to preko ugovora o au-

torskom djelu. Bio je to samotnjački i jako zahtjevan posao, ali

tada sam zarađivao kao nikada poslije u životu pa sam već za

godinu dana imao ušteđevinu i ubrzo nakon toga osnovao tvrtku

Inchoo, i to je zapravo bio četvrti ključni događaj moje karijere.

Pri osnivanju tvrtke bilo mi je bitno samo da riječ dobro zvuči na

engleskom jeziku i nisam htio staviti ime koje je izvedenica, nego

mi je cilj bio da ime nije vezano ni za što. Na kraju sam u latin-

skom rječniku pronašao riječ Inchoo i to odabrao kao ime tvrtke.

Specificirao sam se za izradu online trgovine rabeći Magento

kao platformu. Tad je Magento bio u ranoj fazi razvoja i izgradili

smo se kao jedna od prvih tvrtki koja je takvu platformu izabra-

la za svoje poslovanje. To je zapravo prva platforma za izradu

online trgovine. Na primjer, kako osim Worda postoje još neki

programi za pisanje teksta, tako i za online trgovine postoje

još neke platforme osim Magenta. Kada sam tek počeo raditi

s njom, bila je u najranijoj fazi, ali kao da sam osjetio da će

baš ona napraviti iskorak i korisniku ponuditi puno više. Kako

sam predvidio, tako se i dogodilo: Magento je obilježio prela-

zak kupaca s prijašnjih platformi na potpuno novu, i to u dosta

kratkom razdoblju. Danas je to vodeća platforma u svijetu i

surađuju s Ebayom i PayPalom, dakle ima stabilnu podršku.

Od samog mi je početka bilo bitno da tvrtka osim razvoja

znanja iz toga područja izgradi i posebnu kulturu marketinga.

Poseban je izazov bio prenijeti te vrijednosti sa sebe na svoje

djelatnike. Htio sam da ljudi pišu o onome što rade, dakle da,

kada naiđu na neki problem i riješe ga, naprave pisani trag ili

Emil Tedeschi 113

Ako čovjeku ne daš maksimalno povjerenje, nikada od njega nećeš dobiti ni sve ono dobro.

Ako niste dobri sami sa sobom, teško ćete to biti s bilo kim drugim.

EMIL TEDESCHIosnivač i predsjednik Uprave Atlantic Grupe,

multinacionalne kompanijewww.atlanticgrupa.com



Kada sam bio dječak od četiri, pet godina, imao sam jasno

razvijen stav da želim biti direktor. Tada nije bilo razvijenog

poduzetništva u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, ali u svojoj dječjoj

glavi smatrao sam da je direktor nešto najviše što možeš

postići. Prve četiri godine osnovne škole završio sam u Korčuli,

učiteljica mi je bila gospođa Fani Šimunić. Bio sam prilično ot-

voreno dijete, s objema rukama u zraku i željom da prvi odgo-

vorim, da budem najbrži u čitanju, da najdalje skočim u dalj,

budem najbolji u matematici i prvi stojim u vrsti. Poslije je au-

toritet bila moja razrednica u Zagrebu, profesorica Gilić, danas

Slavetić. Predavala mi je engleski i jako me voljela, ali to je is-

todobno bio i jedini predmet na koji sam išao s boli u želudcu

jer sam ga počeo učiti kasnije od ostalih u razredu i to da se

ne mogu izraziti na engleskom, da ne mogu nekom retorikom,

tada dječačkom, ostvariti ono što hoću, to me jako mučilo. En-

gleski sam kasnije savladao, danas se njime solidno služim, pa

i držim predavanja na svjetskim fakultetima, iako on naravno

nije perfektan, ali nije ni moj hrvatski.

Kao klinac sam puno sanjario, ali nikad o tome da ću imati svoju

firmu, iako sam se povremeno bavio poduzetničkim mini poth-

vatima ili aktivnostima, ali nisam smatrao da će me to životno

odrediti. Moj prvi posao bio je u Veroni 1987. godine kod jedno-

ga očeva poslovnog partnera, pa sam onda 1988. i 1989. godine

radio u Trstu u kompaniji u kojoj su moj otac i jedan Talijan bili

partneri, a potom sam radio kao menadžer u velikoj britanskoj

firmi Meteor Holding u Milanu. To je onda bio najveći veletrgo-

vac papirom u Europi, no 1991. su tvrtku likvidirali vjerovnici

i ja sam se koncem rujna te godine, zajedno sa svim ostalim

zaposlenicima, našao bez posla. Poduzetništvom sam se zapra-

vo počeo baviti u trenutku kad sam zbog stečaja dotadašnjeg

poslodavca kompanije ostao nezaposlen. Bila je to nužda i pri-

lika. Nisam imao alternativu. U tom je trenutku nastao Atlantic.

Bio sam jako mlad, ali sam već imao četiri i pol godine radnog

iskustva, dobru plaću i participaciju u bonus shemi. Osnivanje

vlastite kompanije bila je druga stvar koja je jako bitna.

Treća stvar je više usmjerena na razvoj Atlantica, to je bio Bad-

njak 1993. godine. Mi smo se, naime, do tada zapravo bavili

s dva biznisa kroz dvije firme, a to su bili Atlantic Trade s dis-

tribucijom robe široke potrošnje, prije svega guma za žvakanje

Wrigley i čokolada Mars, i Atlantic Paper, koji se bavio trgovi-

nom papira. Na Badnjak 1993. godine, shvativši da Atlantic ne

može financirati tako različit proizvodni program i poslovne

aktivnosti, donio sam odluku da ćemo papir ugasiti i fokusirati

se na FMCG (roba široke potrošnje). Do konca 1994. godine

izašli smo iz biznisa papira, nismo više imali ni maloprodaju ni

veleprodaju i povukli smo se iz suvlasništva jedne velike tiskare

u Hrvatskoj. Jedno je sigurno – fokusiranje na velike i jake bran-

dove i njihovu distribuciju u mnogočemu je usmjerilo razvoj At-

lantica. Prije svega, naučili smo što znači brand i kako se on raz-

vija prema svjetskim standardima. Prvi naš vlastiti brand bila je

148 INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA

Ako danas nešto dobro napravim, svjestan sam da sutra to mora i može biti puno bolje, upravo

to smatram ključnim faktorom koji čovjeka tjera naprijed i faktorom koji donosi uspjeh.

IVAN MILČIĆpredsjednik Uprave tvrtke

Končar – Energetski transformatori d.o.o.www.koncar.hr



Bilo je nekoliko ključnih događaja. Jedan je sigurno onaj kada je

novi Končarov menadžment 1991. godine odlučio na ovoj lokaciji

organizirati nove pravne subjekte, između ostalog i Energetske

transformatore, to je bio trigger moje karijere. Još je bilo ključno

to što nitko nije vjerovao da novoorganizirana tvrtka može

dugoročno živjeti i uspješno raditi jer su sve analize pokazivale

da u prethodnom razdoblju tvornica velikih transformatora, koja

je djelovala u sklopu Radne organizacije Transformatori, nije bila

dovoljno konkurentna. Nisam se slagao s takvim mišljenjem i

možda je s moje strane prevladao i jedan inat, želja da se pokaže

da to nije istina. Uvijek sam imao viziju i vjerovao da Energet-

ski transformatori mogu biti uspješna tvrtka uz drukčiji pristup

proizvodnji i promjenama u organizaciji i možda je to jedan od

razloga moje tvrdoglavosti i angažmana u njezinu razvoju.

Ja sam dijete Končara iako nisam imao točnu namjeru ići u

srednju školu Končar. Jedan moj prijatelj već je išao u drugi

razred i stalno je govorio da je to jako teška škola, no da se

može puno naučiti, i tako sam donio odluku. Imali smo pri-

jamni ispit iz matematike i tehničkog odgoja. Sjećam se da

smo za zadatak dobili crtež po kojem smo trebali neku žicu

dovesti u određenu formu uz zadane dimenzije i da to baš nije

bilo jednostavno, no prošao sam. Škola je bila fantastična. U

prvi je razred bilo upisano 15 razrednih odjeljenja, ja sam bio

I-15 i u razredu nas je bilo više od 30. Škola je trajala 8 seme-

stara (4 godine) uz strogu selekciju. Nije bilo dovoljno završiti

semestar s pozitivnom ocjenom, trebalo je postići određeni

prosjek ocjena. Sjećam se da je za upis u 5. semestar prosjek

trebao biti minimalno 3,5. Oni koji nisu mogli upisati sljedeći

semestar, upisali su završni semestar i po završetku se zaposlili

u Končaru. Nitko nije ostao na ulici. Srednju tehničku školu iz

moje generacije završila su dva razreda, jedan strojara s 14

učenika i jedan električara s 18 učenika, dakle otprilike svaki

petnaesti učenik od upisanih u prvu godinu. Sjećam se da je

bio svibanj na zadnjoj godini školovanja i jednog je dana došao

predstojnik katedre za električne strojeve, gospodin Fribec i

pročitao tri imena. Rekao je ovako: “Končar ne daje stipendi-

je od prve godine studija, ali ako vi dečki prođete prijamni

ispit na ETF-u (danas FER), možete od prve godine računati

na stipendiju.” Ja sam bio jedan od trojice pročitanih, položio

sam prijamni ispit, upisao fakultet i dobio Končarovu stipend-

iju. Redovito sam dobivao i Končarove informativne novine,

„Končarevac“, i pratio vijesti iz Končara, a Končar je tada gra-

bio velikim koracima naprijed. I prije nego što sam završio

fakultet, znao sam točno gdje ću raditi. Kada sam diplomirao,

najprije sam došao u Končarov Elektrotehnički institut i radio

tamo četiri godine na poslovima razvoja energetskih trans-

formatora, a onda sam jednog dana bio pozvan da dođem

ovdje u tvornicu. Tada je između Zavoda za transformatore u

Institutu i tvornice postojala snažna veza, koja postoji i danas.

To je bila velika organizacija, imala je oko 1 200 zaposlenih,

202 ISTRAŽIVAČI I IZUMITELJI

Tko bi prije pet godina uopće pomislio da će se u Hrvatskoj proizvoditi najsnažniji automobil

na svijetu? Zašto ne bi kod nas postojao najveći putnički terminal zrakoplova? Sve je moguće, ali uz manje kolektivne depresije i više rada.

MATE RIMACizumitelj i osnivač tvrtke Rimac automobili d.o.o.

www.rimac-automobili.com



Možda to što sam od malih nogu stekao radne navike, a ljubav

prema automobilima i tehnologiji gajim oduvijek. Volio bih da

sam već kao dječak mogao voziti, makar i karting, ali roditelji

mi to nisu mogli financijski omogućiti.

Do šestog razreda osnovne škole živio sam sa svojom obitelji u

Frankfurtu i već sam u toj dobi skupljao autiće, čak ih i crtao te

kupovao razne časopise. Kada smo došli u Hrvatsku, roditelji su mi

kupili skuter kojim sam išao u školu, a često sam ga i preuređivao.

U srednjoj sam školi odabrao smjer mehatronike. Profesor me,

oduševljen mojim maturalnim radom, poslao na županijsko

natjecanje gdje sam osvojio prvo mjesto. Na nekoliko sam

svjetskih natjecanja uglavnom osvajao prva mjesta. Nikada ni-

sam bio odlikaš pa sam tek kroz natjecanja shvatio da imam

dara za nešto. Tek sam sa 16 godina počeo zapravo raditi, u

svojoj garaži, a sa 17 sam već napisao svoj prvi patent.

Na utrkama sam najviše vozio svoj bijeli BMW. U početku je

bio na benzin i služio mi je samo za utrke, a onda je na jednoj

benzinski motor eksplodirao i odlučio sam pokušati sastaviti

električni automobil koji bi se zasnivao na njemu. Završio sam

u gotovo svim medijima i počeo sam nizati odlične rezultate.

Savjetnik za investicije kraljevske obitelji Abu Dhabija čuo je

za moj projekt i kontaktirao me. On je inače Hrvat pa je preko

poznanika uspio doći do mene. Odmah me pitao imam li sve

ideje prikazane na papiru. Kako sam tada već poznavao Adri-

ana Mudrog, dizajnera našeg automobila, počeli smo dizajnira-

ti Concept One. On je bio zadužen za dizajn, a ja za tehnički

dio. Sastavili smo brošuru od nekoliko stranica i predali mu je.

Javio nam se već nakon dva dana s narudžbom za dva auto-

mobila, ali i ponudom da želi investirati u tvrtku. No suradnja

je uskoro završila jer je jedan od njegovih zahtjeva bio da mi

preselimo u Abu Dhabi, na što nismo bili spremni. Za mene je

to bilo odlučujuće iskustvo jer sam shvatio da ono što radim

ima komercijalni karakter i dobio sam dosta samopouzdanja.

Iznajmio sam halu u Svetoj Nedelji, zaposlio četvero ljudi i

poslije smo nešto ozbiljnije krenuli s poslom. Kada radite posao

kao što je ovaj, dobro je biti informiran o procesu patentiranja.

Danas je lako zahvaljujući internetu, dovoljno je u pretraživač

Google upisati How to write a patent. Patent je tehnički opis

napravljenog, dakle ne zahtijeva prototip, nego je dovoljna

ideja. Puno je jednostavniji nego što ljudi misle. Jedino što

može stvarati problem jesu troškovi patenta. Potrebno je pri-

javiti ga u Hrvatskoj, a nakon toga je rok za predaju bilo gdje u

svijetu 12 mjeseci. U tih prvih godinu dana troškovi nisu visoki,

iznose manje od tisuću kuna, a poslije su puno viši. Naši su,

u početnoj fazi, iznosili otprilike od 30 do 50 tisuća kuna po

patentu. Zatim treba uključiti patentne zastupnike, sastaviti

izvješća o istraživanju i slično, što nosi dodatne troškove. Pat-

enti, međutim, katkad nose probleme poput tužbi velikih firmi.

Uz to, potrebna je velika količina dokumentacije. Patenti mi

nisu toliko bitni, ali potencijalnim investitorima jesu. Mi smo

specifična tvrtka što se tiče start upa, potrebni su nam strojevi,

inženjeri, prototipovi, a sve to zahtijeva veliku količinu novca.

Davor Rostuhar 263

Nema boljeg osjećaja nego spoznati da postoje ljudi toliko različiti od nas, a da ipak imamo

nešto zajedničko. Te univerzalne ljudske vrijednosti ono su što nas čini ljudima,

ono što život čini lijepim.

DAVOR ROSTUHARpisac i fotograf

www.davorrostuhar.com



Već u dobi od deset godina susreo sam se s mislima o smislu

života. Imao sam izraslinu na glavi, sličnu tumoru. Bilo je to neu-

godno iskustvo, ne samo zbog bolesti s kojom sam se suočavao

nego i zato što je to bilo za vrijeme Domovinskog rata. Proveo

sam četrdeset dana na onkologiji gdje je bilo mnogo bolesne

djece i izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja, pa i Srebrenice.

Mi pokretni bismo za vrijeme uzbuna nosili one nepokretne do

skloništa. Tada sam shvatio koliko je život dragocjen i da sve

što pruža moramo iskoristiti zbog čega sam u svaki novi posao

kasnije unosio maksimalnu količinu strasti.

Počelo je s atletikom koju sam trenirao od jedanaeste do

sedamnaeste godine. Imao sam odlične rezultate, bio sam ka-

detski prvak Hrvatske, a moj je rekord bio na razini vrhunskih

skakača u vis u toj dobi. Nisu toliko bili bitni rezultati koliko to

da sam se u te aktivnosti unosio cijelim svojim bićem i bio u

potpunosti predan. Želio sam ići u tom smjeru i razvijati se, a

rezultati koje sam postizao na mitinzima po Europi pokazali su

da imam i potencijala. S petnaest, šesnaest godina dobio sam

sportsku ozljedu kralježnice što me udaljilo od treninga. Tera-

pije su trajale dvije godine, a kada sam se vratio, više nisam

mogao sustići svoje kolege jer su oni do tada već bili napre-

dovali. No ne žalim jer sam sportom razvio karakter, borbenost,

sklonost prema zdravom životu i naučio što je to fair play.

Nakon toga sam se više okrenuo učenju. Mnogi počinju uživati

u učenju za vrijeme fakulteta, a ja sam počeo uživati već u dru-

gom razredu srednje škole. Gradivo iz svakog predmeta jednako

me zanimalo zato jer sam počeo razmišljati o svemu što postoji

na svijetu i htio sam to razumjeti. Čak sam stalno proučavao li-

teraturu koja nije bila školska. Iako može zvučati kao da sam bio

asocijalan, nisam. Imao sam klasično tinejdžersko odrastanje,

svirao sam u bendovima, eksperimentirao s porocima, izlazio

van itd. Ali kad sam bio kod kuće, nisam buljio u televizor i

besposličario, nego sam čitao i učio.

Za vrijeme srednje škole s džeparcem sam uspio proputovati

cijelu Europu. Kako sam pripadao supkulturi punkera, spoznao

sam mogućnosti besplatnih putovanja stopiranjem, ali i be-

splatnog smještaja u skvotovima. Skvotovi su napuštene kuće

koje neka grupa ljudi zauzme i iskoristi. Nekad su to narkomani

i ljudi iz polusvijeta, ali skvotove o kojima ja pričam okupira-

ju iznimno „normalni“, kreativni i umjetnički nastrojeni ljudi.

Ti ljudi nisu egzistencijalno prisiljeni tražiti krov nad glavom,

nego sami izabiru živjeti u zajednici koja ima potpuno drugačija

načela nego što ih ima mainstream kultura.

Na studiju sam odlučio upisati smjer povijesti i sociologije jer su

me ta područja iznimno zanimala, a nisam se opterećivao mis-

lima hoće li mi se to budućnosti isplatiti ili ne. Sa zadovoljstvom

sam proučavao ispitnu literaturu, a osobito sam bio zainteresir-

an za staru povijest u doba Mezopotamije i Egipta. Nisam bio

kampanjac, a priče o učenju „samo par dana prije ispita” dos-

adne su mi i staromodne. Nakon prve godine odlučio sam upi-

foto: Boris Berc

304 PREHRAMBENA PROIZVODNJA

Mislim da je konkurencija osnovna za napre-dak. Ona svakim danom mora biti sve veća jer ako nema konkurencije, nema ni razvoja. A da

smo svi isti, svi bismo bili sirotinja. To bi bila takva konkurencija u kojoj nitko ne bi preživio.

NEVEN PIVACsuvlasnik i član Uprave Mesne industrije

Braća Pivac d.o.o.www.pivac.hr



Sjećam se trenutka kada smo bili u pregovorima za opskr-

bljivanje hotela Esplanade i Intercontinentala. Njihov me

tadašnji direktor pozvao u Zagreb, a kako se do tada nisam sus-

retao s takvim profilom ljudi, mislio sam da su toliko pametni

da im, što bi se kod nas reklo, mozak iskače iz glave. Imao sam

26 godina i veliku tremu. Pregovori su trajali dva sata i tek sam

tada prvi put u životu shvatio o čemu je riječ. U to vrijeme nije

bilo mobitela pa se sjećam da sam žurio kući reći braći: Slušajte,

nisu oni ništa pametniji od nas, pametniji smo mi od njih. Mi

moramo samo raditi i raditi, i imamo prostora za razvoj koliko

god hoćeš. U vrijeme kada nije bilo tržišne ekonomije, posto-

jale su tzv. face, odnosno poslovnjaci koji su dobro rezonirali

situaciju. A kada njihov status začinite s malo PR-a, pa im onda

i ograničite jednostavnost pristupa, lako je o takvim ljudima

stvoriti visoko mišljenje. Zato nam je ta prva dobivena prilika

dala snažan poticaj za dalje. Shvatili smo da nam takav svijet

više nije nedodirljiv, već je uz uporan rad, želju za uspjehom i

malo sreće, nešto neostvarivo postalo ostvarivo i vrlo moguće.

Moj je otac imao mesnicu već 1952. godine. Zatim, kada je sta-

riji brat napunio 18 godina, 1976. godine mesnicu smo preuzeli

na svoje ime, a otac se povukao. Nakon nekoliko godina otvorili

smo mesnice u Pločama i Ljubuškom, a kada se 1982. ukazala

Gospa u Međugorju, otvorili smo jednu i u Međugorju jer smo

išli za dobrom tržišnom prilikom, za kapitalom. Već smo 1980-ih

počeli opskrbljivati hotele na makarskoj rivijeri i otvarati mesnice

po Hrvatskoj, a poslije smo se počeli baviti razvijanjem proizvod-

nje pršuta, suhomesnatih proizvoda i preradom. Bilo je to vri-

jeme kada smo kontinuirano ostvarivali rast jer kada ste mali,

onda je i veći rast lakše ostvariti. Tri su ključne točke u daljnjem

razvoju našeg poslovanja – kupovanje PPK Karlovačke mesne

industrije d.d., potom proizvodnja pršuta i razvoj maloprodaje.

Kada smo uvidjeli da nema razloga u mesnici prodavati samo

dva proizvoda jer se s istim troškovima može prodavati i 22

proizvoda, ali i iskoristiti sve proizvodne inpute, došli smo

do ideje za suhomesnate proizvode. Tako smo krenuli, uvijek

gledajući što radi onaj ispred nas. Primjerice, Austrija je deset

godina ispred nas, zato smo smatrali da se nema što izmišljati,

već treba pratiti što oni rade. Naime, kada se bavite trgovi-

nom, uvijek trebate misliti i gledati što radi onaj drugi. U

našoj je regiji Slovenija ispred nas pet godina, ispred Bosne

deset, a ispred Kosova 15 godina. Njihova će tehnologija doći

k nama. Iako svaka zemlja ima neke svoje specifičnosti, naša

nam je pozicija, na neki način, uvelike olakšala poslovanje

jer ako slijedimo onog koji je ispred, ne treba izmišljati toplu

vodu, već treba pratiti okruženje i trendove koji su vezani za

biznis kojim se bavimo.

Mislim da nam je prednost što smo svi uključeni u razvoj

tvrtke. Sva tri brata. Dobro se poznajemo, vidjeli smo u kojem

je području koji bolji od drugoga, gdje su nam komparativne

prednosti i nedostatci, i u skladu s time podijelili smo poslove.

Janica Kostelić 339

JANICA KOSTELIĆskijašica

www.CroSki.hr / www.janica.hr



Ne bih izdvajala ništa posebno jer meni svi događaji zajedno čine

jednu cjelinu. Tako da nema nikakvih prekretnica ili ih barem ja

do sada nisam doživjela na taj način. Mislim da svaki sljedeći

događaj nadopunjuje onaj prethodni. Kao klinka u vrtiću i u

osnovnoj školi baš nisam pokazivala neki interes za određeni

sport. Ivica je od početka bio u sportu i trenirao je skijanje, a ja

sam lelujala. Igrala sam tenis, ali više-manje je to bio rukomet

jer su tata i mama igrali rukomet i bili vezani za taj sport. U nižim

razredima osnovne škole skijanje mi nije bilo ni na kraj pameti,

ali smo kao obitelji uvijek išli na skijanje. Nisam htjela skijati, već

bih ostajala na babyliftu ili na sanjkama. Brat je bio na suhim

pripremama sa svojim skijaškim klubom na Bjelolasici, a ja

sam imala 9 godina i bila tada s njima jer su bili ljetni praznici.

Postali smo prava ekipa i kada je klub najesen prvi put išao na

skijanje, pitali su gdje je Pjegica. Tako su me zvali kada sam

bila mala i tako sam došla na skijanje, a da zapravo nisam ima-

la apsolutno nikakvog pojma o skijanju. Stavili su me u grupu s

onima koji su se već dosta dugo skijali. Stalno sam padala i svi

su se ljutili na mene. Onda me preuzeo trener Ivo Drinković i

rekao mi da idem s njim i da će me on podučiti. Malo-pomalo,

ali dosta brzo, pohvatala sam to i onda je krenulo. Počela sam

se natjecati. Bili smo u regiji zajedno sa Slovencima i to se zvalo

Vzhodna regija jer smo se mi njima prikrpali, a oni su nas primili.

Tako da smo imali dobru konkurenciju, a ja sam krenula s natje-

canjima i sve je to krenulo iz čiste igre jer je bilo puno druge

djece i dobro smo se zabavljali. Natjecanja su uvijek bila fora

jer smo za nagradu dobivali bojice ili nešto slično i to mi je bilo

zabavno, a zato sam se skijala u početku.

Po meni je bit da te u životu roditelji usmjere prema nečemu

za što pokazuješ interes i važno je da te usmjeravaju u što više

smjerova, a da onda dijete odabere ono što ga najviše zanima

i veseli. S vremenom i polako. Važno je da ne osjetiš nekakvu

razliku i trenutke u kojima je nešto prešlo iz dječjeg natjecanja

u profesionalno. Sve se to spontano događalo i razvijalo u tom

smjeru, a da ja nisam počela ozbiljnije shvaćati sam sport. Jed-

nostavno se sve složilo. U skijanju je bilo pravilo da si do 14. ili

15. godine u dječjem skijanju, a nakon toga prelaziš u odraslo

skijanje i u tom razdoblju ustvari odlučiš želiš li nastaviti ili ne.

Meni je u početku rukomet išao puno bolje nego skijanje, ali

skijanje je individualni sport u kojem sam odgovaraš za svoje

pogreške i propuste. Onako je kako si sam napraviš. S druge

strane, u rukometu ima puno vanjskih čimbenika s kojima se

često i nisam slagala i vjerojatno zato to nisam nastavila tre-

nirati. Rukomet mi je donosio stres jer kada ne bih do kraja

odigrala neku akciju prema utvrđenoj shemi, a zabila bih gol,

onda se trener ljutio, ali cilj je zabiti gol pa onda suci krivo do-

sude i onda to ne donosi toliko gušta. U skijanju možeš uživati

i možeš se zaigrati sam sa sobom, a u rukometu ti stalno

netko nešto nameće i gura. U skijanju te treneri usmjeravaju,

ali imaš puno prostora da se baviš sam sa sobom. Put se jed-

Za uspjeh nije presudan talent, nego uspjeh u velikom dijelu ovisi o tome želiš li

ti to ili ne želiš.

402 TURIZAM I GASTRONOMIJA

Čovjek se lako zaboravi, navikne i onda počne razmišljati: Tu sam sada i to mi je jedina

prilika. Treba malo dignuti glavu, prepoznati neku od prilika oko sebe i reći: OK, pokušat ću.

ZDENKO LEKOčlan Uprave Dubrovačkih vrtova sunca

www.dubrovniksungardens.com



S četiri sam godine s obitelji preselio u Australiju u kojoj sam

živio 20 godina. Bili smo neprekidno uključeni u Hrvatsku za-

jednicu što je bila velika sreća jer nisam zaboravio hrvatski jezik

i bilo mi je puno lakše kasnije se vratiti u Hrvatsku.

Pet sam godina živio i u Južnoafričkoj Republici. Tamo sam

pohađao osnovnu školu i školski je sustav krajem 70-ih godina bio

jako strog. Bilo je gotovo kao u vojsci, no to me naučilo disciplini

što mi je poslije jako puno pomoglo. Tamo su škole bile goleme s

velikim sportskim terenima i bazenima, a sport je bio jako važan.

Ako si bio kapetan kriketske ili ragbijske momčadi, onda si stvarno

bio važan u svojoj školi. Ja sam igrao nogomet jer moji roditelji

nisu prihvaćali da igram ragbi, a bio sam i kapetan školske kriket-

ske reprezentacije. Vratili smo se u Australiju i tamo je bilo puno

ležernije. Imao sam prednost što sam u JAR-u toliko učio, a i zbog

kućnog odgoja jer je naš odgoj puno bolji nego odgoj prosječnog

Australca. Bio sam jako uključen u Zajednicu te sam išao na folkor,

trenirao nogomet, a jedno sam vrijeme i vodio hrvatski radiopro-

gram. Uvijek sam želio nastaviti s različitim aktivnostima jer ne

možeš samo reći: Imat ću karijeru, radit ću i ništa izvan toga neće

postojati. To nije dobro, zdravo, ni dugoročno održivo. Računao

sam što bih mogao studirati, a da ne moram od jutra do sutra biti

na faksu. Odlučio sam se za informatiku jer mi je matematika jako

dobro išla. To sam završio bez problema, postao sam programer,

ali uz zadržavanje svih drugih obveza u Hrvatskoj zajednici.

Na fakultetu smo prijatelj i ja pogledali prezentaciju tvrtke Mars

i meni se jako svidjelo sve što su govorili. Vidio sam da se neke

njihove filozofije preklapaju s mojim idejama i rekao sam samom

sebi da pod svaku cijenu moram doći raditi kod njih. No iz prvog

pokušaja nisam uspio. Shvatio sam da se možda nisam dobro

pripremio za intervju. Važna je prezentacija. Nakon toga sam radio

za osiguravajuću kuću koja je bila poludržavna. Kako sam počeo

raditi, shvatio sam da će cijeli proces usavršavanja i napredovanja

trajati jako dugo jer je sve bilo propisano striktnim pravilima, a za

svaku je promjenu koju bih želio provesti bilo potrebno napraviti

sto koraka. Nakon devet mjeseci, kada sam već stekao iskustvo,

shvatio sam da to nije za mene i da ću, ne promijenim li firmu, tu

biti 20 godina, a to me nije zadovoljavalo. Odlučio sam se odseliti

od svoje obitelji i opet zatražio posao u firmi Mars. Tada je upalilo

jer sam već imao iskustva. Možeš na fakultetu naučiti puno te-

orije, ali tek kada je od jutra do mraka počneš primjenjivati, tek

onda shvatiš bit. Radno je mjesto, međutim, bilo udaljeno tisuću

kilometara od obitelji, no rekao sam: Ma dobro, ipak mi je to

važno za karijeru, a i čovjek se mora osamostaliti jer što god radi,

radi za sebe, za svoju dobrobit ili na svoju štetu. To je bio jedan

od ključnih trenutaka jer sam baš ciljao i želio tu firmu, jako mi se

svidjela njihova poslovna politika. Funkcioniralo je tako da će me

solidno platiti, ali ću to morati i zaraditi. Tada je to bila najveća pri-

vatna firma na svijetu, imala je 30 000 zaposlenih diljem svijeta,

bilo je stvarno mogućnosti koliko želiš, samo si se morao iskazati.

Tamo sam iskoristio priliku da izađem iz programerskih voda. Na-

408 UMJETNOST

foto: B

iljana

Gau

rina



Imala sam ono što je najvažnije – cilj, hrabrost i sreću! Ima

jedna rečenica Marka Twaina koja glasi: Najvažniji trenutci u

životu su kada se rodiš i kada shvatiš što želiš postati. Tek danas

shvaćam vrijednost te rečenice. Jedna sam od rijetkih koja je

odmalena znala što želi. Odmalena sam žudila za glazbom. Već

sam s četiri godine krenula za njom jer je toliko jako navirala

iz mene. Glazba je moj dragocjeni dar od Boga. To sam rano

prepoznala i shvatila. Primijetila sam još kao dijete da ljude

mogu dotaknuti glazbom, glasom, nečime. A sve je ozbiljno

počelo kada sam kao osmogodišnja djevojčica igrala ping-pong

u zagrebačkom parku Ribnjak gdje je prije bio Dom mladih.

Nešto sam pjevušila igrajući ping-pong kada mi je prišao gos-

podin Zdravko Šljivac, današnji voditelj kultnoga djevojačkog

zbora Zvjezdice, i pitao me bih li se voljela baviti pjevanjem, na

što sam mu ja, kao iz topa, odgovorila: Da! To je bio prvi ključan

korak moje karijere jer sam shvatila kako i najveće želje mogu

biti ostvarive, a da to katkad izazovemo i mi sami. Tako je sve

počelo, a moje prijateljice Marina, Ida, Mirela i ja postale smo

prve članice zbora Zvjezdice.

Bitan trenutak u profesionalnoj karijeri bio je moj prvi samo-

stalni nastup pred publikom. Nakon snimljenih deset pjesa-

ma zamišljala sam da ću biti poput Whitney Houston nakon

čijeg će nastupa svi pasti u nesvijest. A dogodilo se upravo

suprotno. Ne samo da nitko nije pao u nesvijest, nego je na

nastupu bilo pet ljudi i nitko od njih nije niti znao tko sam ja.

Tada sam shvatila kako će ono što sam zamislila da ću postati

zahtijevati jako, jako težak rad i dug put do ostvarenja cilja.

Po glavi mi se počeo motati cijeli niz pitanja poput: Kako se

sad uopće predstaviti ljudima, kako se nametnuti? Hoće li itko

ikada znati tko sam ja ili bilo koju moju pjesmu?

Sljedeći važan trenutak bio je za vrijeme Domovinskog rata,

kada sam krenula sa samostalnom karijerom. Nezgodno vrijeme

za bilo kakve početke, a kamoli za ostvarenje mojeg cilja. Zemlja

je bila pod uzbunama, događao se kaos, a ja sam napunila 18

godina. Zrela kao puška da počnem pjevačku karijeru. Prije toga

sam uglavnom snimala reklame ili bila prateći vokal mnogim

starijim kolegama. Znali su me već i tada svi slavni glazbenici. I

nekako mi je drago sto je većina njih u meni vidjela veliki poten-

cijal. Vrijeme je prolazilo u mojim pokušajima, no nekako sam

uspjela snimiti prvi album. Dogodilo se to da ga je glazbena kri-

tika dočekala s hvalospjevima i maksimalno ga podržala, no još

nisam uspjela doći do publike. Koncerata je bilo malo i ljudi me

još nisu uvijek mogli smjestiti gdje pripadam.

Tada se počela stvarati hrvatska dance-scena. Dogodio se, su-

protno svim očekivanjima, veliki bum urbane klupske glazbe.

I zabavna je glazba bila u velikoj ekspanziji. Ja sam još uvijek

osjećala da ne pripadam ni lijevo, ni desno. Počele su tada

pljuštati mnoge ponude velikih menadžera i producenata. To su

bili tipski ugovori u kojima ste se morali obvezati gotovo na sve.

Nije mi se to ništa svidjelo te sam ih redom sve odbila, ne zbog

Ako postoji samo jedna osoba na koju utječu moje pjesme, moja je životna misija ispunjena

NINA BADRIĆpjevačica

www.ninabadric.com

Korado Korlević 485

Za znanstvenike, kao i umjetnike, najvažnije je da nauče živjeti sa svojim egom. Moraju

ga naučiti kontrolirati.

KORADO KORLEVIĆastronom

www.astro.hr / www.sci.hr



Što se karijere tiče, kod mene se stvarnost i privid jako razliku-

ju. Nisam astronom po struci, nego profesor politehnike i infor-

matike. Svi me inače znaju kao astronoma jer taj dio dominira

na internetu, vide hrpu radova i otkrića iz astronomije i onda

povežu: To je to. Ne, ja sam i dalje nastavnik, edukator i to mi je

glavni posao i životna misija.

U Rijeci sam završio Pedagoški fakultet. Tada se zvao Fakultet

industrijske pedagogije, ali su mi ga na drugoj godini ukinuli.

Imali smo sreće jer tada nisu znali što napraviti pa su složili drugi

studij kopiranjem programa politehnike iz istočne Njemačke. Na

tom se studiju učilo da se u znanosti zapravo krije jezgra svih

grana tehnologije, a u znanstvenoj metodi jezgra svake znanos-

ti. Zato učenicima danas govorimo da oni mogu biti npr. biolozi,

ali da će za šest mjeseci, ako zatreba, postati fizičari ili obrnuto.

Znanje i današnje paradigme sutra sigurno neće više biti isti. Sa

sedam milijardi ljudi na Zemlji, broj genija premašuje sva pov-

ijesna razdoblja zajedno. Zato se u Višnjanu trudimo učenicima

pokazati i dokazati da samo znanje ne jamči uspjeh, treba živjeti

i raditi koristeći se i strašću, i mudrošću, uz oslobađanje krea-

tivnosti. Tek kada netko u sebi otkrije strast, spreman je za ve-

like pothvate. Zatim u sebi treba otkriti vlastitu životnu misiju.

Ne možeš si dopustiti da na kraju kažeš: „Sada kada odlazim, iza

sebe ostavljam 50 tona smeća koje se ne da reciklirati i nešto

slika na internetu.” Svijet može, mora biti bolji! Svatko od nas

rađa se s misijom i potencijalom da je i ostvari.

Najveće moje otkriće bio je trenutak bio kada sam prvi put

otkrio knjigu – mogućnost da pristupiš sveukupnom znanju

svijeta, mogućnost da „razgovaraš i razumiješ” već davno

mrtve mislioce. Uspio sam se „ugurati” u školske knjižničare i

dobiti pristup sveukupnoj knjižničnoj građi, i onoj učeničkoj,

ali i onoj za učitelje!

Živeći na selu, u kontaktu s prirodom, bio sam njome fasciniran.

Kada sam u učiteljskoj knjižnici pronašao i pročitao Darwinovo

Podrijetlo vrsta, bio je to skok u „ovisnost o otkrićima”, bez

mogućnosti povratka na staro.

Između svih knjiga u knjižnici, one iz astronomije u sebi su

sadržavala najmanje znanja i najviše upitnika. Astronomija me

opčinjavala, ali sam krajnje racionalno zaključio da je za mene,

sa sela, karijera astronoma nemoguća. Za školovanje u gradu

trebalo je imati ili novca ili „partijski podobne roditelje”. Nije

bilo ni jednoga ni drugoga pa je plan B bio završiti Pedagoški

fakultet i raditi kao nastavnik, odgajati generacije koje će moći

ostvariti svoju želju i, naravno, graditi bolje društvo.

Završio sam Pedagoški fakultet u Rijeci, krenuo raditi u svojoj

staroj školi, a kolege su mi bili moji bivši učitelji. Zajednička nam

je ideja bila da našim učenicima pružimo iste šanse kakve imaju

učenici u gradu. Inače, škola u Višnjanu nije nikada bila „obična

škola”. U Austro-Ugarskoj Monarhiji bila je jedna od boljih škola,

1918. – 1943. bila je jedna od boljih škola Kraljevine Italije,

jednako tako i u bivšoj Jugoslaviji. Naši su učenici redovito sud-

jelovali, a katkad i pobjeđivali na hrvatskim i saveznim natje-

canjima. Osnovali smo i organizirali sve moguće slobodne ak-

520 ZNANOST I OBRAZOVANJE



Svi su vezani za ljude. Prvi je moj profesor filozofije u Klasičnoj

gimnaziji, Pero Jurković, jer mi je prepuštao da držim dio

nastave o filozofima koji su me tada zanimali, prije svih o Sar-

treu, Kantu i Hegelu. To mi je dalo samopouzdanje i želju da

obrazujem druge. Slijedi Mato Mikić, tadašnji gradonačelnik

Zagreba i kolega s Fakulteta koji me, vrlo mladog, nagovorio da

vodim jedan projekt od nacionalnog značenja i probudio ambi-

ciju za idealistički politički angažman. Treći je profesor Gerald

Ford s California State Universityja u Long Beachu, koji me poz-

vao da dođem u SAD i budem njegov asistent te me nagovorio

da se prijavim za Fulbrightovu stipendiju.

Kojeg se događaja iz djetinjstva sjećate?

Sjećam se kreativne atmosfere u obitelji. Kad sam naučio igrati

šah, napravili smo mali kućni turnir. Tata, koji je inače bio miran

čovjek, bjesnio bi jedino kada bi ga mama pobijedila. Moje je

djetinjstvo prošlo pod jakim utjecajem pet žena uz koje sam

odrastao: mame, none i tri mamine sestre. To mi je pomoglo

da bolje razumijem ženski pogled na svijet, važnost intuicije i

složenost međuljudskih odnosa.

Čime su se bavili Vaši roditelji? Što ste naučili od oca, a što od majke?

Moj je otac bio istinski moralna i vrlo zanimljiva osoba. Kao

jedinom mi je djetetu iz svoga drugog braka pružio emotivni i

etički kišobran. Bilo je divno rasti uz inteligentnog oca koji me

beskrajno volio, snažno poticao i pružao atraktivno okruženje

za razvoj te koji je radio zanimljive poslove (saborski zastupnik,

predsjednik općine, direktor izdavačke kuće). Sve je to utjecalo

na mene. Naučio me da je najvažnije biti pošten, brinuti se za

druge, naporno raditi i učiti. Zato još uvijek najviše volim do-

biti knjigu za rođendanski dar. Mama je najprije bila radnica

pa onda službenica, vrlo bistra osoba, što je prigušivala i cijeli

se život pomalo žrtvovala da bude podrška suprugu, ostatku

obitelji i meni kao sinu jedincu.

Kada ste i kako zaradili prvi novac?

Bili su to sitni kućanski poslovi poput cijepanja drva i nošenja

ugljena iz podruma kojima sam zarađivao džeparac, a izvan

kuće prva je zarada došla od prodaje knjiga „od vrata do vra-

ta“ za jednu izdavačku kuću. Bojim se da sam najviše prodao

obiteljskim prijateljima i znancima.

Opišite jedan jako lijep trenutak u svojem životu.

Iako sam svašta doživio, imam četvero djece i mislim da su

najljepši trenutci bili dani njihova rođenja. Zato je moja glav-

na i najteža uloga u životu biti dobar otac i truditi se to os-

tati, bez obzira na to čime se bavio. Volim vjerovati da je život

sastavljen od puno malih, lijepih sitnica koje treba prepoznati

jer brzo odu i kojima se treba znati veseliti. Ako su dobre, iz

njih treba izvući životnu energiju i radost, a ako su tužne, nude

Život nije generalna proba i treba ga živjeti bez ostatka. Kreativni je život napredovanje,

korak po korak, sastavljen od niza sitnihizazova kojima treba ići ususret i od niza

situacija u kojima valja uživati dok traju jer brzo odu u nepovrat ako ih nismo iskoristili.

VELIMIR SRIĆAredoviti profesor u trajnom zvanju na

EFZG-u i konzultant / www.velimirsrica.com

534

Kako je nastala ideja za knjigu?

Rođena sam u Zagrebu u obitelji srednje klase u kojoj se jako

puno radilo, imalo puno manje, a trošilo pažljivo. Odrastala

sam na pola puta između Zagreba i Zagorja gdje je živjela

moja baka Marija. U sjećanju mi je nevjerojatna sloboda koju

sam imala pod vedrim nebom, na livadama i u šumi. U živom

sjećanju je i moja trešnja s tri visoka vrha, a moj je vrh bio onaj

najviši u sredini na koji bih se popela samo zato jer je bio dobar

pogled. Sjećam se i nebrojenih sati i sati zajedničkog slaganja

puzzli provedenih u društvu naših susjeda. Uvijek sam voljela

staviti onu zadnju, a najdraže su mi bile one od 10 000 komada

sa sličnim motivima jer su iziskivale najviše truda, a onda nos-

ile najveće zadovoljstvo. Pod snažnim bakinim utjecajem rano

sam izbrusila dosljednost i ustrajnost, a vjera je imala važnu

ulogu u mom odrastanju, a jednako snažnu ulogu ima i danas.

Gimnaziju su obilježile uzbune i ograničavanje slobode kre-

tanja, moja razrednica, profesorica hrvatskog jezika Biserka

Malenica, ali i duh optimizma i zajedništva koji je vladao u

Hrvatskoj. U mojoj se obitelji izvrsnost podrazumijevala, a

odgovornost je uvijek bila na sestri Martini i meni. Zamjeram

samo što je bilo premalo pohvala, ali da su moji roditelji možda

bili naklonjeniji hvalama, ja ne bih ljestvicu svojih očekivanja

postavila tako visoko.

Samoinicijativni odlazak u London s 18 godina dodatno je

utjecao na preuzimanje odgovornosti za moj osobni razvoj i

moje samopouzdanje. Otišla sam kao au pair nakon upisano-

ga Ekonomskog fakulteta i tada svojim rukama čuvajući djecu

zaradila svoj prvi novac koji mi je donio veliku potvrdu, samo-

uvjerenost i učvrstio moj „ja to mogu” osjećaj koji je tijekom

odrastanja snažno poticala moja majka, imajući bezgranično

povjerenje u mene. Vjerovala je da ću dobro napraviti sve čega

se primim, a ja sam onda to i napravila.

Obožavam jezike. Tri sam mjeseca provela u Modeni, a plan

je još bio Berlin, no nisam stigla jer sam se odlučila udati za

svog Pegija. Ubrzo je došla naša Laura. Iako je moj gineko-

log rekao da vjerojatno nikad neću postati majka, nisam mu

povjerovala i već je prvi pokušaj bio uspješan, a nakon toga je

došla i naša Mia.

ELKA je bila moj prvi posao, a nakon što nas je Laura na svu

sreću sve skupa iznenadila, nije mi produžen ugovor o radu

i nakon 2,5 godine s bebom od 6 mjeseci u trbuhu dva dana

prije mog 27. rođendana dobila sam poklon. Ugovor mi nije

produžen. To je bio fantastičan osjećaj bespomoćnosti kom-

biniran s inatom, a dobra je stvar što mi je ELKA platila troškove

poslijediplomskog studija tako da sam dobila barem moralnu

satisfakciju, a ne mogu reći da jednim dijelom nisam željela taj

otkaz. Kada je Laura napunila 6 mjeseci, napravila sam grešku

svog života, počela sam raditi, a ja sam u to vrijeme bila potreb-

nija svom djetetu. To je bila pogrešna procjena. Kada bih išla

ponovno, to ne bih nikada više ponovila.

Počela sam raditi u distribuciji u tvrtki Alca Zagreb u vrlo poti-

cajnom i kompetitivnom okruženju, ali je jednostavno trebalo

raditi više nego što sam ja u tom trenutku mogla odvojiti za

posao, a osim toga, mene su mnogo više zanimali teren i iz-

ravna prodaja od ureda. Ne znam zašto mi je u tom trenutku

završetak magisterija bio tako važan, ali znam da mi je bio pri-

oritet. To sam zaključila na povratku s ljetovanja 2003. i na pri-

jedlog svog svekra prihvatila posao u Prvoj ekonomskoj školi.

To je bio šok puno manji za mene nego za moje prijatelje i poz-

nanike koji su se pitali gdje je nestala ambiciozna Jasminka ili

što radim u školi. Ja bih samo odgovorila da odgajam djecu i

nastavila svojim putem.

Kada je Laura imala dvije godine, privela sam magisterij kraju, a

nakon toga započela s pisanjem doktorata koji sam završila na-

kon što sam rodila Miju. To je najteže, a ujedno i najljepše raz-

doblje moga života jer dok sam svjesno gledala kako cijela moja

generacija ide naprijed i razvija svoje karijere, ja sam stajala

na mjestu, ali to je bila moja odluka. Vrijeme je pokazalo da je

bila dobra.

Važan je trenutak bio i kada se udala moja najbolja prijatelji-

ca i kuma Marijana jer sam se u jednom trenutku osjetila

napušteno. Beskrajno smo puno vremena provodile zajedno i

naizlazile se za tri života, a kad sam se udala, bila sam sretna

što se napokon mogu naspavati. Počela sam čitati svaki dan po

30 stranica, navečer od ponoći do 12.30, i došla na ideju da

535

bih mogla držati edukaciju o prodajnim vještinama i vođenju

ključnih kupaca, i to sam i napravila. Kontaktirala sam tri edu-

kacijske kuće. Javila mi se Poslovna izvrsnost i tada sam krenula

te prvi put osjetila da čovjek može raditi ono što želi i pritom

lijepo zaraditi. To smo ljeto otišli na more na Vis u hotel Biševo.

I to je stvarno bio naš prvi pravi obiteljski godišnji odmor, dale-

ko od zajedničke vikendice koja više umara nego odmara. Iz

suradnje s Poslovnom izvrsnosti i jednog razgovora sasvim se

slučajno javila i tema doktorata – EFQM model poslovne izvrs-

nosti. Kontaktirala sam svog mentora s magisterija, profesora

Ivu Andrijanića, i tada je započeo moj predan rad na doktoratu,

ali i akademska karijera.

Nakon doktorata promijenilo se puno više od toga da sam

dobila četiri slova i dvije točkice ispred imena. Promijenio se

moj način razmišljanja i okolina koja je postala poticajnija i

kompetitivna. Postala sam aktivna članica Hrvatskog društva

za kvalitetu i Hrvatskog društva menadžera kvalitete te počela

predavati na VPŠ Libertas, Vanjsku trgovinu, a usporedno sam

držala kolegij Menadžment ljudskih potencijala, ali i otvorene

soft skills radionice u suradnji s Mirakulom.

Seminari su bili i ostali moj stalni kontakt s potrebama tržišta

veza iz kojih se rodila ova ideja. Iako sam se okružila boljima

od sebe i napisala velik broj preglednih radova, oni me nisu

zadovoljavali jer su mi puno draži bili izvorni znanstveni radovi.

A kada mi zbog interdisciplinarnosti ti pregledni radovi nisu

priznati za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika,

rekla sam: Odsad ću istraživati ono što me zanima, a neću više

trčati za brojem radova potrebnih za izbor u zvanje!

Nakon toga sam pala u nesvijest od iscrpljenosti i rada – doslov-

no. To je bio trenutak u kojem sam se trebala jasno opredijeliti

za smjer i onda sam odlučila osnovati svoju firmu i samoj sebi

kupiti slobodu. Suprug me podržao u svakom smislu i to je

najvažnije od svega jer ne može čovjek ići sam kroza život, a

cure su se radovale što je mama napokon više kod kuće. To je

bila jesen 2012. i tada sam dinamizirala svoj angažman i rad na

projektu, a fizički sam bila slobodna prilagoditi se terminima

koji su odgovarali mojim sugovornicima i potpuno se posveti-

la istraživanju i pisanju knjige 100 HRVATSKIH LIDERA. Zatim

mi se ostvarila želja da predajem na engleskom jeziku na RIT

Croatia u internacionalnom okruženju u Dubrovniku, i to dva

najljepša i najzahtjevnija kolegija koji čine samu osnovu eko-

nomije – Mikroekonomiju i Makroekonomiju. Sada predajem

na RIT Croatia u Zagrebu u našim novim prostorima u centru

Bundek, u prekrasnom i poticajnom okruženju mladih kolega u

kojem poznajem svakog studenta.

Radujem se reakciji čitatelja na knjigu, a svog sam Motivaci-

jskog govornika zadržala jer sam shvatila da je sintagma gos-

podarski subjekt temeljena na istinskom osjećaju. Čovjek zavoli

tvrtku koju stvori i ona je pravi subjekt koji egzistira samostalno,

a nekad i nadilazi samoga idejnog začetnika. Eto, to je moja

znatiželjna, uporna i ambiciozna priča puna ljubavi prema

drugima i zahvalnosti. Sjećam se da mi je u đačkoj knjižici u

osnovnoj školi pisalo: „Uvijek spremna pomoći drugome.” Ne

može čovjek pobjeći od onoga što je. Postoje oni motivi koji li-

jepo zvuče kada ih podijelimo s drugima, ali i oni pravi koji su

jednako ljudski i prihvatljivi, važno je da Vas potiču na aktivnost.

Nije bilo nimalo lako otvoriti se liderima na ovako dubok

način, ali to su ljudi koji su naučeni preuzimati odgovornost,

raditi iskorake i vjerovati u pozitivan ishod, a to se postiže du-

gotrajnim treningom.

Sada još bolje razumijem kako su se osjećali i zaključujem da

je vrlo korisno napraviti introspekciju jer je to svojevrsna re-

vizija učinjenog. Osim toga, dugujem to svim liderima koji su

mi iskazali povjerenje i koji su to isto učinili za nas.

Svoju povratnu informaciju, ideje i viđenje knjige možete pos-

lati na moju e-adresu: [email protected]

536

Zaključci provedenoga kvalitativnog istraživanja - 100 HRVATSKIH LIDERA

Što ranije čovjek otkrije što mu se najviše sviđa i kojim putem

treba proći te se okruži ljudima koji su sposobniji od njega, to

će ranije biti zadovoljan, a samim tim i uspješniji na putu svog

razvoja. No jednom osvojen vrh tek je privremeno zaustavlja-

nje. Važno je putovati i stalno pomicati svoje granice jer moti-

vacija je zadovoljstvo koje dobivamo na putu.

U istraživanju se koristilo metodom životne priče. Lidere su

kao osobe formirali ambijenti i okolina u kojoj su odrastali kao

i njihovi roditelji. Iz ove perspektive više ne možemo utjecati

na naše djetinjstvo ili roditeljski odgoj, ali uvijek je potrebno

usmjeriti se na ono što možemo promijeniti, a možemo promi-

jeniti okruženje i učiniti ga poticajnim jer se kroza sve intervjue

provlači međusobni utjecaj drugih ljudi, skretničara, mentora,

onih koji su se u jednom trenutku pojavili, a kasnije nestali, ali

su lidera usmjerili u pravom smjeru, dajući mu povjerenje u

pravom trenu, i snažili su ga u hrabrosti da ustraje na svome

odabranom putu.

Fascinantni su i značenje i uloga koju imaju nagrade kao sred-

stvo prepoznavanja od strane drugih, krenuvši od onih naoko

nevažnih školskih i sveučilišnih natjecanja sve do javno priznatih

nagrada struke. One označuju snažan motivator i pogonsko go-

rivo ljudskim ambicijama i svojevrstan su pokazatelj, smjernica

i potvrda da smo odabrali dobar put. S druge se strane uočava

i pozitivan utjecaj sporta, a osobito timskog sporta na budući

razvoj uspješnih poslovnih karijera.

Podrška partnera i obitelj temelj su dugoročnog uspjeha jer u

njoj lider pronalazi uporište onda kada je dobro, ali i kada mu

okolnosti nisu naklonjene, a ravnoteža između rada i odmora,

obitelji i karijere najteži je, ali i realno ostvariv imperativ.

Sve što poželite, možete i ostvariti samo ako to želite i sprem-

ni ste žrtvovati ono što jeste danas za ono što ćete postati u

budućnosti, a lideri su snažni, odlučni i smireni. Imaju rješenje

za svaku situaciju i preuzimaju odgovornost za završen za-

datak jer lider je onaj koji definira smjer razvoja i pazi da se

ciljevi uvijek ispunjavaju, a da se ljudi koriste svojim potenci-

jalima i razvijaju ih.

Vremenska dimenzija razvoja karijere nešto je što je zbog

širokog raspona dobne granice fascinantno prikazano u ovoj

knjizi, a to je zapravo taj osjećaj putovanja kroz vrijeme,

naprijed i natrag. Kada to apliciramo na našu djecu, nećake

ili unuke, zaključujemo da se raspon našeg djelovanja umno-

gome produžuje. Sve što napravimo danas, odrazit će se na

našu budućnost, ali i na onu puno dalju budućnost naše djece

i unuka.

U ovoj se knjizi nalaze neispričane priče o odricanju i preda-

nosti, preuzimanju odgovornosti, radnim vikendima, osam-

ljenim putovanjima, odbijanju i proaktivnosti, upornosti i do-

sljednosti, ali i puno snažnijim emocijama radosti, zajedništva,

postignuća, predanosti istom cilju i timskom radu, inovativnos-

ti, kreativnosti te primjeni ideja vlastitog uma kako bi se una-

prijedila usluga, stvorio novi proizvod i zatim ponudio društvu

u kojem živimo, a pritom zaradilo. Uspjeh nije tuga i na putu se

treba zabavljati i baviti sportom jer ima uzbrdica, vrhova plani-

na, nizbrdica i dolina. Prirodne su izmjene tu kao i godišnja

doba. Za vrijeme krize treba rasti u dubinu, razvijati procese

unutar kompanije kako bi ona spremno dočekala novi uzlet.

Novac je potvrda da je ono što radimo dobro i te da to drugi

prihvaćaju. Zaključujemo da čovjek može ostvariti sve što

poželi samo ako to želi i onda predano radi na tome. No to

ste već čuli, a odgovor na pitanje: Kako su uspjeli? potražite

u intervjuima.

537

HIPOTEZE KVALITATIVNOG ISTRAŽIVANJA 100 HRVATSKIH LIDERA NASTALE INDUKCIJOM

1. Ne možemo pobjeći od onoga što volimo jer će nas naš interes uvijek pratiti.

2. Što se više izlažemo informacijama, to ćemo ih više prikupiti.3. Otvoren um ima mogućnost kombinacije i modifikacije priku-

pljenih informacija u konkretne ideje.4. Ako je granica očekivanog uspjeha roditelja niska, a nagrada

lako doseziva, pojedinac je sklon manjku upornosti i obrnuto.5. Ako pojedinac nije zadovoljan na poslu treba ga promijeniti.6. Nemogućnost korištenja osobnim kompetencijama dovodi do

frustracije.7. Inat je snažan motivator.8. Kada ljudi kažu: To je nemoguće - to je njihov osobni događaj i

njihova perspektiva jer ne raspolažu svim onim informacijama kojima raspolaže osoba koja ima viziju.

9. Kada pojedinac duboko vjeruje u ono što radi, onda mu vjeruju i drugi ljudi.

10. Sposobnost izražavanja svojih misli i želja jest presudna.11. Profit je financijska potvrda uspješnosti proizvoda ili usluge, ali

i potvrda da društvo i zajednica prihvaćaju proizvod ili uslugu.12. Predanost radu, vizija i želja ključne su pretpostavke uspjeha.13. Poticajna okolina i društvo ljudi u kojem se krećemo snažno

formiraju naše poglede na život.14. Odrastanje u različitim ambijentima (ruralnim i urbanim)

pojedinca čini otvorenim, kreativnim i znatiželjnim te širi područje njegovih interesa.

15. Putovanja pozitivno utječu na formiranje i proširivanje naših pogleda na svijet.

16. Postoji izražena želja da pojedinac u svom ambijentu primijeni ono viđeno u drugim kulturama.

17. Retroaktivno možemo sagledati ključne događaje u razvo-ju karijere dok nam se oni u trenutku zbivanja čine tek kao nepovezani događaji.

18. Efekt snježne grude – ideje privlače istomišljenike.19. Postoji nezaustavljiv domino-efekt jednom pokrenutog pro-

cesa razvoja.20. Neuspjeh jednako uspjeh. Razlika je u osobnom doživljaju.21. Za kontinuiran uspjeh potrebno je na vrijeme osposobiti svog

zamjenika.22. Potpora obitelji najvažniji je čimbenik uspjeha, a obitelj je ta

koja prva prihvaća novu ideju.23. Nije gotovo sve dok nije gotovo u negativnom, ali i pozitivnom

kontekstu – gotovo je onda kada pojedinac odustane.

24. Znatiželja, hrabrost i ustrajnost temeljne su pretpostavke us-pjeha.

25. Upornost je najvažnija pretpostavka uspjeha. To je vještina koja se razvija, a njezin razvoj ovisi isključivo o želji za preuzimanjem odgovornosti pojedinca nad sobom i svojim uspjehom.

26. Talent sam po sebi nije presudan za uspjeh i može se kompen-zirati radom.

27. Definicija uspjeha: Uspjeh je kada čovjek radi ono što voli i kada svaki dan na posao ide radostan i s osmijehom na licu, kada uspije zadržati ravnotežu između zadovoljavanja svojih osobnih potreba, obiteljskih potreba i potreba društva.

28. Kada se pojedincu čini da nitko ne vjeruje u njega, i dalje po-stoji mogućnost da on vjeruje u sebe i pronađe istomišljenika.

29. Ako talent nije presudan za uspjeh, a na nasljeđe ne možete utjecati, onda pojedinac nema izgovor za neuspjeh.

30. Simbol uspjeha nije novac, ali je novac potvrda da je ono što pojedinac radi dobro te da drugi prihvaćaju njegova djela.

31. Novac nije u kontradikciji s dobrotom čovjeka.32. Pojedinac ne može biti lider ako se ne istakne.33. Obitelj je prvi role model koji snažno utječe na pojedinca.34. Vremenska dimenzija razvoja karijere utječe na promjenu pri-

oriteta.35. Sve što napravimo danas, utjecat će na našu budućnost – poje-

dinac može svjesno preuzeti odgovornost za sebe.36. Ljudi su međusobno povezani i pripadaju jednom sustavu.37. Ne možete uspjeti ni u čemu ako vas drugi ne prepoznaju.38. Eksterna motivacija nikada nije onoliko snažna i dugotrajna

kao interna i to izravno utječe na ostvarene rezultate.39. Pojedinac mora raditi, vjerovati u Boga i svoje sposobnosti da

bi smogao snage u teškim životnim trenutcima.40. Pojedinac ne može racionalno kontrolirati sve okolnosti niti

planiranjem predvidjeti sve događaje.41. Kada pojedinac prestane racionalno kontrolirati okolnosti,

onda njegovo djelovanje nadilazi sve njegova očekivanja.42. Tim može ono što pojedinac ne može.

Završetak jednog projekta početak je drugog. S testiranjem odabranih hipoteza krećemo u 2014.

Jasminka

Documents

Intervjui sa 100 HRVATSKIH LIDERA o životu i razvoju karijere