IVAN ARALICA-Put Bez Sna

8/3/2019 IVAN ARALICA-Put Bez Sna

1/156

Ivan Aralica-Put bez sna

Tridesetogodinji Pavao Vukovi, fratar ramskog samostana, i deset godina mlai od njega imunGrabovac, sin seoskog kovaa i majstora jo najmanje tri zanata, obueni u skromnu odjeumostarskih trgovaca, sa dva konjia koja su vie vodili na povocu nego jahali, spustili su se uSinjsko polje niz Kamenicu sredinom sunoga kolovoza tisuu est stotina osamdeset i sedme,godine znamenite po velikoj seobi. Trgovaku odjeu, pokrpanu, izlizanu i neistu, nosili su i da se

prerue i da im se, u tim godinama rata i grabea, za njom netko usput ne polakomi. A mravekonjie, zelenka komu su rebra strila pa ga je sedlo na dva mjesta nauljalo, i vrania slinogamagaretu, da se siledije na putu ne bi otimale za njih, vodili su i stoga to su, na uskim stazama ivelikim usponima, bili bolji od brzih i snanih sedlanika kojima obilno tijelo na takvim tjesnacima iuzbrdicama vie smeta nego koristi. S ruba polja, odonud gdje izvire Ruda, na ijem su vrelu rualii napili se hladne vode, pa sve do sinjske tvrave, proli su mnoga sela i zaseoke, nagledali seravnih njiva i livada, ali ovjeka, zasijanu njivu i naseljenu kuu nisu vidjeli sve dok ne dooe pod

Sinj. Pa ni tu nije bilo bogzna to, nekoliko cijelih krovova i oko njih okunice zasijane prosom. Ida pred njih ne izioe vojnici iz tvrave, koji su ih zapazili na velikoj udaljenosti, moglo bi se reida i tu vlada ona posvemanja pusto kakva je zadesila ovaj kraj kad su lani iz njega protjerani
http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/itaonica-ka5anijepssst-f75/ivan-aralica-put-bez-sna-t5290.htm#83922http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/itaonica-ka5anijepssst-f75/ivan-aralica-put-bez-sna-t5290.htm#83922


2/156

Turci. Da bi osvetili poraz koji je neku godinu prije toga pod Sinjem doivjela mletaka voj-


3/156

ska, i sprali sramotu to je i sam namjesnik Pietro Valier morao gologuz bjeati preko kra i jaruga,ovoga puta sve ivo, bez zarobljavanja, podvrgnuto je mau, a sve stvari, bez potede, vatri.Kapetan tvrave nije im vjerovao kad su mu rekli tko su i kamo idu. Kakvo preruavanje, kakav

poziv, za njega u ovim pustim predjelima ivi posebna vrst ovjeka, razularena i bezduna, kojilae, ubija i otimlje. Kao i njihovu subrau, kapetan e ih okovane baciti u tamnicu i ekati to eim oni iz Splita javiti o njima. Ali je Vukovi s prednje strane sedla na svom magaretolikom

vraniu rasparao platnenu stelju i otuda, iz lanene kudjelje, izvukao pismo zapovjednika konjiceAntonija ena, u kojemu poziva jednog od ramskih fratara na razgovor k sebi u Split, gdje e se,kako sam javlja, nalaziti sve do duboke zime, pa ga u svako doba dana i noi, prerueni ili otkriveni,mogu nai. Kapetan se Vukoviu dugo i ponizno ispriavao: bez obzira to Vukovi tako dobrogovori talijanski da mu je moralo biti jasno na prvi pogled kako to nije protuha kakvih u ovoj

pustari ima ispod svakog kamena, sluba je sluba i oprez je oprez, a njemu nitko oprostio ne bi,eno najmanje, da je posjetioce na rije, bez provjere, pustio u grad, dao im konak, a oni preko noi

pomogli napadaima ui u grad. Ponudio im je odmorne konje, a njihovi e ih ekati kad se izSplita budu vratili. Htio im je za pratnju dati tri konjanika, ali je Vukovi sve to odbio i zamolio gada mu, ako ve hoe, dade jednog vodia, preobuena u seljako ruho i posadi ga na konja slinanjihovim konjima. On bi ih odveo u Split, smjestio u neku skromnu krmu i najavio enu, da se vie

nikomu ne bi trebali ispovijedati odakle dolaze i tko ih sebi zove, jer tamo otkuda je doao, on senamjerava i vratiti, a doznaju li da je ovdje bio, teko njemu i ovom momku do njega! enu ide a dai ne zna radi ega je pozvan. Moda je to neto zbog ega e se zastidjeti, pa je i zato najbolje da se

posjet njih dvojice ne udara na velika zvona.

U svratitu, kamo ih je pratilac doveo, nali su gazdu, boleljiva, mrava i mrzovoljna ovjeka, kojiih je primio vie kao skitnice a manje kao ugledne goste. Kao gosti uinili su mu se odve ubogi, akao skitnice prepoznatljivi neprijatelji. I premda je njegovo svratiste nekada, u mirna vremena, rado

primalo ovakve posjetioce, imali hlae nove ili pohabane, pa je ak i dvojan naslov nosila, Bosiljak-Rejhana, da bi se trgovci iz Bosne osjeali kao kod kue, on ih na noenje ne bi primio da nije bilo

pratioeva zagovora da su to nai ljudi. Vodei ih u spavaonicu na katu po zavojitom stubitu, to jekripalo kao da e se rasuti, upitao ih je da li su proli kroz Biteli. Rekli su da ne znaju kroz koja susela prolazili jer su sela popaljena i bez ljudi koji bi im izgovarali ime. A to on njih za Biteli pita?Tamo mu je lani u listopadu eta zloglasnog etovoe Gariba Poprena uhvatila sina koji je sluiovojsku u konjikom eskadronu kapetana Albertija. Prepoznade ga neki Delalija koji je kod njihesto odsjedao kad bi na skeli kupovao sol. On zamoli Poprena da ovoga roba, koga dobro

poznaje, njega i njegovu rodbinu, naisto zakolje; on e se Poprenu oduiti im novo roblje zarobei njega u diobi zapadne jedan. A to? Pa, eto, kae Delalija, ratujem i ubijam, a ne znam ni koga nizato; koje sam skinuo s nogu ne poznajem, pa kao da ih ni skinuo nisam, kao da nikomu nisamnanio ni bol ni tetu; jer ne poznajem njihove ukuane, ne mogu zamisliti ni kako ih boli ni kako

pate; a ovoga znam i tek se nadam osjetiti zadovoljstvo osvete za svoje razoreno kuite, eno ono na

brijegu pored potoka to su od njega ostala samo kamena avlijska vrata. - Jeste li i vi doli kod enana razgovor? - upita ih gostioniar dok je prostirao plahtu po slamarici. - Ne! Tko je taj? - zanijekaVukovi. - Nije mogue! Kod njega su svi odlazili koji su kod mene odsjedali. I svi kau kao i vida k njemu ne idu, a ve u zoru spreme se i krenu tamo gdje on stanuje. to vas zove, ne znam i netie me se. Ali to krijete kad e sutra, tko god bude htio, znati da ste tamo bili? Jedino


4/156

to se o tom ovjeku sigurno zna, otkako je pred pet mjeseci ovamo doao, jest da vas gornjake ksebi stalno zove. On to vjeto oglaava: sutra e vas na vratima svoje rezidencije ostaviti da nakamenim klupama sjedite jedan sat licem okrenuti trgu, da vas moe prepoznati tko vas poznaje, izapamtiti tko vas prvi put vidi. A vi se preda mnom krijete! - Ne! - snalazio se Vukovi. - Ako i

poemo k njemu, poi emo da nam u poslu pomogne. to mari, neka nas izlae pred vratima, nijeSplit grad u kojemu ima uhoda, a ni mi nismo ljudi koje bi vrijedilo uho diti. - Rat je trgovina, a

Split je i trgovaki grad; kad zarati, oni koji su trgovali robom, trguju savjeu. Tu pred neki dan biojedan ovjek iz Sarajeva i, kao i ostale, odvedoe ga enu. Pitam ga, kad se vratio, kako je bilo.Kae, uti, taj e te uti. Gdje je eno a gdje je Sarajevo, i on, tako mi Bog pomogao, znade vie oSarajevu i Sarajlijama, to se tamo dogaa, tko koga mrzi a tko koga voli, nego ja koji tamo ivimod djetinjstva. - Kad ste tako dobri pa nam kazujete vie nego vas pitamo, moe li se znati to se jogovori o enu? - Mnogo se govori, ali se malo kae - priao je krmar dok je prostirao krevet inamjetao prostirae po podu, da pokrije rupe koje su zjapile na sastavcima dasaka, a kroz koje semoglo viriti u toionicu, jer ta donja soba, kao i ova u koju su doli spavati, nije imala stropa. Da seiz kuhinje ne bi dizala para od zelja, ribe i prenih balancana, gostioniar je pod prekrivao komadima grube rase od koje seljaci prave vree za brano. Dakle, mnogo se o enu pria, a malo se zna,a pria se zato to bi se htjelo vie znati, pa su prie prava meljava uprazno. Ovamo je doao kad je

generalni namjesnik Dalmacije s vojskom otiao zaposjesti Herceg-Novi. Nastanio se u kneevojpalai u Splitu kao na sredokrai podruja od Neretve do Zrmanje koje mu je preputeno na upravu.Slubeno slovi kao zapovjednik konjice, ali ne jedino zato to konja znade jahati samo u hodu ikasu, a galopom samo ako ga

uzetom za sedlo veu kao vreu za samar, njemu je konjica zaklon iza koga se skriva ovjek saspecijalnim ovlastima mletake vlade, jedan od onih ljudi koji uivaju povjerenje osoba na vrhuvlasti, pa ih alju na poprita zamrenih politikih zbivanja da stvari razmrse, jer nemaju povjerenjau slubene osobe na tom podruju. eno je ovjek s maskom na licu; masku vidimo, a to je ispodnje, to emo tek vidjeti. Kneevu palau pretvorio je u svoju rezidenciju, a knezu naredio da se iselii dunost vri u svojoj vlastitoj kui. Na kat je uselio sebe i svoje pisare, u prizemlje sluge, a nadrugom katu i u potkrovlju ive teklii i Zenova osobna straa. Do jedanaest sati, nekad i preko togaa nekad ni dotle, eno prima svoje posjetioce, sluajne, zvane, nasrtljive, tko to zna, sigurno meutim mnotvom ima svega i svaega. Na tim klupama vidi se sjediti siromahe, prave i preruene,harambae, kapetane, serdare, moda i njih zakrinkane, sveenike svih vjerozakona i svih redova,trgovce, vojnike i neto svijeta kojemu ni po obliju ni po odjei nitko ne bi mogao pogoditi tko su,odakle su, jer takve u Splitu do sada nitko nije viao. Oni to su dolazili enu nisu se tim posjetomrazmetali, jedva su podnosili izlaganje pred vratima, a jo se manje hvalili to su od njega uli, toim je saopio ili savjetovao. Izlazili su kao opinjeni tajnovitou, zastraeni prijetnjama iliiznenaeni blagonaklonim obeanjima, jednostavno, imali su drven jezik i olovom zalivena usta.Ako bi to i rekli, nije ilo dalje od onoga to ree Sarajlija: taj sve vidi, taj sve uje. Tajna se toga

glasa, da eno zna sve, vjerojatno krije u injenici to taj ovjek svoje sugovornike samo pita islua, a oni odgovaraju i odgovaraju, i to znaju i to ne znaju. Kad odlaze, ini im se po pitanjimakoja su im upuena da je taj i prije njihova iskaza o upitanom znao sve. On bi njima od svog znanjakazao samo ono malo to bi kroz pitanja promaklo, a oni su pred njim, da budu uvjerljiviji, da seopravdaju ili zbog neega treega, vreu istresali do dna. Ostajali su zastraeni i jednim i drugim: ikako on sve zna, i kako su se do


5/156

kraja izlajali. Moda je te ljude vie stid nego strah prijeio da kau poneto od onoga to se meunjima i enom govorilo. Ali, eno nije osobenjak koji bi se krio iza zidova, pozivao druge sebi, asam ne izlazio nikamo. On je plovio i jahao, posjeivao gradove i tvrave na kopnu i otocima,zalazio u duboku unutranjost, pratio kaznene ekspedicije, posjeivao javna mjesta, odlazio u etnjei ribolov. Ve u jedanaest sati, ako ne i ranije, sa dva tjelohranitelja iza sebe, koji su ga smjeli samona oku drati, eno izlazi u obilazak grada, koji traje do jedan sat. U njegovoj ophodnji nema niega

slubenog, dapae, ponaa se kao svaki drugi graanin koji je poao neto kupiti ili neto prodati,koji lunja ulicama, koji je u potrazi za sluajnim susretima. etao je trnicom, sluao kako ljudiprodaju i kupuju, pitao poto je blitva, poto rajice i patlidani, kuao mrkvice, trenje i dinje,primjeivao da su kisele ili slatke i nudio da e platiti ono to je pojeo. Onda bi zaao u duane iradionice, sjedao na stolac kao kakav danguba i gledao kako ljudi rade i kupuju, pitao koliko tokota, i odlazio bez pozdrava, da bi se poslije nekoliko koraka zaustavio pred novim duanom,

povirio u nj, svratio ili produio. Kad bi ga netko htio prepoznati i poastiti neim, ljepomstolicom, piem ili bar ljubeznom rijeju, on bi rekao: radite vi svoj posao; i to tako osorno da ga se

poslije nekoliko beznadnih pokuaja nitko vie ne usuuje zapaziti, ni kad mu kao tat ue u radnju iutke sjedne u kut. Samo ako eno neto pita, moe mu se odgovoriti, inae imaju utjeti. A i kad ih

pita, ne smiju pokazivati udvornost, moraju mu odgovarati kao da odgovaraju posljednjem

bijedniku. Trgovcima, obrtnicima, inovnitvu, svima kojima je grad mjesto gdje ive i rade,njegova je prisutnost postala nepodnoljiva. Sretni su kad se iz Splita udalji na nekoliko dana. Je liuplovio u luku ili sjahao pred gradskim vratima, ljudi opet hodaju potiteni sve do njegova

ponovnog odlaska. Nekima je ve prevrilo. Jedan je od njih rekao: bolje bi bilo da nas po deset

svaki dan biuje i po jednog vjea, nego to ovo od nas radi; ili je ovaj eno zbilja velika budala ilije u njemu nevieno velika politika. Gostioniar je ponjavama preprijeio dopiranje svjetla izprizemlja, pa je u sobi, kad su legli i ugasili svijeu, nastao mrak. Ali ljetno doba, kad se po ulicamado kasno seta i do kasno sjedi po terasama i dvoritima, i kad nitko ne bi vikao ni pjevao, nije

pogodno za rani poinak, jer uvijek odnekuda dopiru glasovi izgovoreni u mraku, bat koraka, tresakvratnica i prozora. Dolje ispod njih, u prostoriji za pie i blagovanje, i kroz prozor od malogdvorita sa dva oleandra u dvije stare bave za kupus, s vremena na vrijeme uo bi se ljutit apat.Gostioniar je igrae upozoravao da su mu na katu pozaspali gosti, neka ne galame, a kako su to bilinjegovi susjedi i roaci, oni su ga dijelom i posluali. aptalo se samo kad se moralo nekomu netosaopiti uz igru i pie. Vie od apta ulo se struganje koraka po kamenu, klokotanje vina niz grlo ina grli boce, zveckanje stakla i pljuckanje u jagodicu prsta kad bi je trebalo ovlaiti da se boljenalijepi na poleinu karte prilikom pekanja. Slaba tavanska daska, propusni sagovi, a uz toirom otvoren prozor, i apat je bio ujan kao da je izgovoren nad uhom. Neusporedivo nesnosnijinego da je bio glasan razgovor, izreen negdje u daljini. Pogotovo onima koji nisu naueni na ivotu tijesnim prostorima kakvi su ovi meu gradskim zidinama. Ni Vukovi ni Grabovac u toj zapari,

pod tim pljuskom apata, nisu mogli zaspati. Kao da ih je tko ubacio u vru kazan pa iba po njima

vrelim pruem. Vukovia nisu uzbuivale krmareve prie o enu. Osobenjak! Pa to? A da je lud,valjda ga mudraci koji vladaju ne bi poslali ovamo da obavlja odgovorne poslove! Njega je brinulaodgovornost koju je preuzeo onoga trenutka kad je pred okupljenom braom gvardijan StjepanMati, poto su proitali Zenovo pismo i odluili da mu se odazovu, rekao, ti bi, Pavle, trebao tamo

poi. I dosad je on prihvaao odgovornost: kad su ga slali na studije u Rim i Padovu, kad su odluili


6/156

da ide u Budim i dvije godine predaje filozofiju. Ali, sve se u tim poslovima svodilo na njegov ulog,na niiji vie, svi su ostali bili promatrai dobre ili zle volje. Meutim, kad mu rekoe, idi enu, vidito hoe i odlui to dri da valja, uz ponos da je ponio takvu odgovornost, uvukla se u nj ineizmjerna zebnja. One sigurnosti, ja to mogu i hou, iz prijanjih obveza, posve je nestalo, tovie,nestalo je i njega sama, rasplinuo se, pretvorio u druge, one o kojima e odluivati. Pavao Vukovi

bio je mlad ovjek i, kao svi mladi, sklon prijekim postupcima, osobito kad su gorljivi i neukrotivi

kao on. Ali on nije bio zelen ovjek, balav zanesenjak kojeg u javne poslove gura sebeljublje, pa dane bi vidio kako je sve njegovo znanje, sve njegovo iskustvo i uroena bistrina jo uvijek premalenulog u igri s prepredenim igraima kakve je nalazio u povijesnom tivu. Eto od ega je Vukovistrahovao: ne od osobenjaka ena, ve hoe li u svemu biti dostojni protivnik tom osobenjaku? Anjegov pratilac imun Grabovac, koji, isto kao i on, i zbog apata oko sebe i zbog apata u sebi,nema sna, njegove brige nije dijelio, zapravo o njima ni znao nije nita. Jest, da oni idu nekommletakom velikodostojniku na vaan razgovor, ali kakve bi posljedice toga razgovora mogle biti,to i da je htio i da mu je kazivano, ne bi mogao do kraja sagledati. Njega je zeblo srce to se ni krivni duan, naglavake izbaen iz oinske kue, gonjen smru, naao u tuem gradu i meu tuimljudima. Njega nije zabrinjavalo kako e proi susret sa enom, njega je brinulo neto mnogovlastitije: to e sutra, kad se Vukovi sam vrati u Ramu, biti s njim u tuem svijetu? A kad se zna

kako je iz Rame najuren, ne treba ga optuivati ni za sebinjatvo ni za nemar prema zajednikojsudbini.

2.

Selo Kopii lei u najplodnijem dijelu ramske kotline, uza samu rijeku, tamo gdje tee ispodljivorodnih breuljaka, posljednjih odvojaka Proslapske planine. Ima damiju i uz nju lijep han,najudniji u Bosni, o emu emo priati ako ikada na njega doe red. Pred damijom je izvorskavoda, uokolo nekoliko duana i zanatske radionice, vie kao trag stare parbe Kopia s Prozoranimada im u tom kraju oduzmu prednost jedine varoice nego to bi to bila prava arija. Tu se tkalo iilo samo za domae potrebe, a ni trgovine nije moglo biti jer kroz Kopie ne vodi nijedan odglavnih putova. Da je to selo moglo, kod onolike elje Kopia, davno bi bilo varoica, ali nije bilonikakvih uvjeta. Neto od tenje da budu nad ostalima, vie nego u izgledu kua i ulica, ostalo je unaravi Kopia. Svi u Kopiima nose prezime Kopi i po tomu su vjerojatno jedno od rijetkihsela. Prema planini nalazi se na iljatu brijegu, s okomitom stijenom na jednoj strani, davno oronuoa jo davnije naputen ardak. Kad su ovdje ratovi prestali, nikomu se nije penjalo na onolikuvisinu, niti se komu isplatilo popravljati utvrdu pred kojom se nije niti e se ikada zaustaviti kakvavojska. To je Kopiima zajednika imovina, zamak njihova praroditelja, nekog Kasumbega, odkoga potjeu svi Kopii, i oni u Duvnu i oni u Skoplju, a ovi ovdje su uvari njegove uspomene i

batinici njegovih posjeda i povlastica. Ako je posjedovao samo to to Kopii posjeduju, tajKasumbeg morao je biti bogat ovjek.

19


7/156

Ali, njegovi potomci koji su se obilno mnoili, diobom imanja postajali su sve siromaniji, dok se,osim po nazivu beg, ne prestadoe razlikovati od drugih seljaka. Kao u svakom selu, ima meunjima i bogatih i siromanih. Putovi diobe u razliitim obiteljima ili su razliitim rukavcima: nekese obitelji u jednom koljenu raspadnu na pet ognjita, i od bogataa u jednom, postanu siromasi udrugom pokoljenju; a negdje je prirast muke djece manji, pa se kuite raspada polaganije jer se izkoljena u koljeno dijeli na manje dijelova. Moda su Kopii imali razloga da svi skupa budu

ponosni na svoje selo i zajednikog pretka, ali da se svi odreda uznose svojom imovnom moi, biloje previe u onim sluajevima kad te imovine, ni moi uz nju vezane, nije bilo. Meu ove spadao jeDurmi Beganovi zvani Treho, jer su mu se tresle ruke, glava, ramena a pomalo i koljena. Kao damu se u tijelo uvukla neka trajna i bezbolna groznica. Boe sauvaj da ga tko zovne Treho, ve jedvojicu zbog toga noem u bedro badnuo. Do Beganovia, koje su mnoenje i dioba ostavili natankoj grani nekad monog posjednika Kasuma, nije drao mnogo, jer na prozivku siromaenitko se s veseljem ne odziva. Ostalo je da ga zovu Durmibeg, a tko bi uz to dodao jo i Kopi,zvao ga je na kavu ako su bili u ariji, a ako bi se vidjeli na polju, obeavao bi astiti ga kad se uariji susretnu. Tim ponosom postao je najvieniji uvar prie o Kasumbegu Kopiu. Pria nije

jedino Trehina, nju su svi znali, Trehina je samo po tomu to je vie od ikoga iz nje sisao sokove zasvoju nadutost. Kau da potomci u precima trae veliinu kad je sami nemaju. To ne mora uvijek

biti istina, ali kad je rije o Trehi, u tu bi tvrdnju trebalo vjerovati. Neki car iz Stambola zaratio smadarskim kraljem Janoom i ovaj Kopi bi pozvan u vojsku. Na ratitu mu poe od ruke dauhvati kralja Janoa. I doe jedan etovoa i otme ga od Kopia. A Jano kralj kae: Priekajde!I odree komad od svoje zelene dolame i

dade je Kopiu: uvaj to, valjat e ti! Od etovoe odue Janoa alajbeg, od alajbegavojskovoa, pa s njim pred sultana, kae: Ja sam ga uhvatio. Pita sultan Janoa: Je li te ovajzarobio? Nije, padia, veli njemu Jano. Onda sultan posla glasnika u vojsku neka mu se javi zanagradu onaj koji je uhvatio Janoa kralja. I javljali su se po redu svi koji su ga preotimali jedan oddrugoga. A Jano bi odgovorio: Nije taj, nije ni taj. Najposlije doe onaj goljo redov, bijedagologuza iz Rame. Kae Jano kralj: Mislim da je ovaj. Ako si ti onaj to me je zarobio, istrgao misablju i koplje iz ruku i svezao ih naopake, pokai mi onaj skut od dolame. Kopi iz njedaraizvue komad zelena sukna, prinese ga Janoovoj dolami, i oni koji su tu za svjedoke pozvani, videda se boje i tkanina podudaraju. Pita sultan Kopia: to e da ti dadem? Ja, vala, svijetli

padia, neu nita nego mi daj onoliko zemlje koliko u na svom konju Mlikoti optrati za jedandan. Kae njemu sultan: Budalo ramska, to e vrat lomiti po brdu i jarugama, zaiti netodrugo! Nita nego to, kae Kopi, to objaem konjem, da je moje. I sultan mu dade to jetraio. Za jedan dan objaio je svu Ramu, Vukovsko, Kupreko polje i jedan dio Duvanjskoga. Zasobom je bacao kruh kao biljeg kuda je proao. Po tom su tragu ili carski inovnici i graniili. Natu zemlju sultan mu je svojeruno napisao pismo. Osim ardaka, imena i prie, od starog jeKasumbega ostalo jo jedno obiljeje, posljednje i najdugovjenije, njegova grobnica na kosini

ispod sela Rumboka. Uokolo nje nema niega to bi zapelo za oko i uputilo nas na razlog zbogkojeg su Kasumbeg ili njegovi potomci to mjesto izabrali za vjeno poivalite: ni livade ni vrtovada se na njima razlistaju trave i cvjeta cvijee, ni pitke vode ni vode tekuice da zastane tko je edani eljan ubora, ni visokog drvea da se pod njim hladuje i uiva u sagovima jesenskog


8/156

lia, niega, samo glinasta zemlja, laporast kamen, na kojima moe rasti jedino glogovina i ipak.Ako nije sahranjen ondje gdje ga je smrt zatekla, prirodna ili nasilna, ovjek bi do sudnjeg danamogao pogaati i ne bi pogodio to su ga, pored toliko lijepih mjesta u Rami, ovdje pokopali. Nekikau da je tomu kriva bezimena vraara iz Varvare. Kad je zapjenjeni Kopi objahivao Duvno,

pred sam zalazak sunca doe u Varvaru i, ne znajui, onako umoran, hoe li na premorenu konjustii do mjesta otkuda je jutros poao i tako zaokruiti svoje posjede, upita prvog ovjeka na koga je

naiao, neku babu, ime se najlake mogu okrijepiti malaksao konj i umoran ovjek. Baba gaposavjetova da je za okrepu najbolje: ovjeku, da se napije kisela mlijeka, a konju, hladne vode.Kopi je poslua jer ga baba nije samo posavjetovala nego i posluila. U zao as po se i svog konjaMlikotu: obojica crkoe za malo puta na onoj kosi ispod Rumboka. Potomci, zahvalni Kasumbeguza onolike objahane zemlje, podigoe mu turbe, a na Mlikotu navalie toliku gomilu kamenja damu se grobnica, jer je bila na viem zemljitu, uzvila nad gospodarevu. Turbe je graeno od jedvaklesanog kamenja. Na zidu do Varvare mali je prozori premreen reetkom od plosnata lima, a nazidu do Rumboka stoje niska eljezna vrata, snano zabravljena, i ako eli vidjeti nian, moesamo kroz prozori kad sunce prijee podne i neto vie svjetla padne u Kasumbegov mrak. Mrakunutranjosti Kasumbegove grobnice bar otpodnevno sunce malko osvijetli, pa moe vidjetikamen, jedino to s vremenom od ovjekove tatine ostane. Ali u mrak tajne njegova objahivanja

nitko iv ne moe ui, ni Treho jer je osvjetljava svjetiljkom koja mu u ruci treperi, a pri tomtreperavom svjetlu ne daju se otkriti obrisi ni njegova lika ni njegova imena, djela ponajmanje. Onoto je bilo, uvijek je jedno, udno, nedohvatljivo, a ono to se pria o tom, sasvim je neto drugo,vie suobrazno licu i naliju pripovjedaa nego licu i~..-l.

naliju onoga o emu se pria. Kopii nisu voljeli toliku Trehinu hvalisavost zajednikim pretkomjer se i pred njima, iz dana u dan, iz sata u sat, hvalio njime kao da je samo njegov, pa se inilo daga njima nijee dok ga za sebe svojata. Bilo je pametnih ljudi, kakav je bio Lutvo Hadibegovi,koji su drali da ovjek hvalisavou sam rui svoj ugled, pa nije sramota, ak je i poeljno, da ga idrugi ponize odriui mu pravo na sve ono to sebi pripisuje. Treho se hvalio da ono pismo to ga jecar dao Kasumbegu, smotano u svitak i zavezano zelenom vrpcom, lei u rupi ispod jedne od desetkunih greda, i da je on po tom pismu, iji je vlasnik, pravi i jedini pretkov nasljednik; ako ne i svihimanja koje je objahao, jer nee da svoje roake pravi sirotinjom, onda sigurno sve njegove slavei ugleda. Ako ga ima, iznesi ga i pokai, govorili su mu susjedi. Ne moe, pravdao se Treho, pisano

je da e onoga trenutka kad netko i samo dirne u to pismo, a nekmoli da ga iznosi preko praga, izmoje kue izii sav beriet. - teta - rekao je Lutvo Hadibegovi - da si ga bar ti mogao proitati,ako svi mi ne moemo. Moda bi naao da tamo pie o objahivanju kojim se nitko iv ne hvali.Kad sam lani bio u Sarajevu i susreo se s uenim Farikom aueviem, knjiniarem nekolikihtamonjih bogomolja, pitam ga, gospodine, pie li togod u starodrevnim knjigama o onom naemKopiu, bijae li junak kako pria kazuje, i je li zarobio kralja Janoa. Ne znam, kae auevi, je

li bio junak ili kukavica, jer poslije boja sve kukavice postaju junaci pa se ne zna tko je kakav bio.O tom Janou nikad nisam nita proitao. Ali sam uo za jednog Kopia, ako je to taj va. Taj je udokumentima zabiljeen kao ovjek koji je izdao svoga kralja pod Kljuem i za tu izdaju odMehmeda Osvajaa dobio prostran timar. Lutvin savjet da se prema predaji treba odnositi oprezno,ne zatirati je, ali ni svoju ljudskost ne graditi iskljuivo poduprt na taj oslonac, nije poljuljaoTrehinu samouvjerenost da njegovo to je najvei dio sebe zahvaljuje onomu od koga je. Nitaizuzetno, na2 Pllt

. ,.,

17


9/156

svijetu je dosta takvih. Pa ako se poslovica naslijeena od ovjeka koji lei u turbetu ispodRumboka, objahuje kao Kopi Duvno, odnosila na sve njih koji o sebi i svojemu priaju vienego jesu i nego mogu biti, onda se ona odnosi i na Durmia Beganovia zvanog Trehu, koji se nijesamo hvalio nego i doslovce svojim smicalicama objahivao ljude. Trehina je kua bila na jednomod onih blagih izbreaka Proslapske planine na kojima su graene sve kue Kopia s june strane

puta. Bile su na ljepem mjestu od onih uz rijeku, kojima s proljea i u jesen, za velikih kia, prijeti

poplava i podljev vode, to prizemne prostorije uini memljivim sve do sunog razdoblja. Ali kueuz rijeku, kad nadzemnih i podzemnih voda nema, imale su sve prednosti to ih imaju naselja uztekuu vodu: lake je doi do vode, a korito rijeke slui za ispiranje svega i svaega. Dok su kue na

brijegu morale kopati crne jame, ove uz rijeku bile su osloboene tog tekog posla i stalnog izvoraneugodnih mirisa. Tako je i Trehina kua, drvenjara uobiajena kod dobro stojeeg seljaka,

podignuta na kamenom zidu, s krovom od imle, imala zahod straga, u starom ljiviku. Ispod njegaje u ilovai i laporu iskopana nevelika jama, slabo propusna i za najveih sua, pa je u sebizadravala preteit dio onoga to bi u nju bilo uljeveno. Osim to se brzo punio i teko praznio,zahod je imao i taj nedostatak to se do njega dolazilo izlazei na ulazna vrata i zaobilazei kuu,sve preko zemlje, ljeti pranjave, a zimi blatnjave ili smrznute. Treho zasnuje plan kako e uzdogradnje na starom mjestu napraviti sasvim nov zahod, koji se nee ni praktinou ni istoom

stidjeti zahoda to ih imaju kue uz rijeku. Po tom planu, na kui bi se otvorila stranja vrata, niska iuska, toliko da se kroz njih sagnut provue. Od njih do zahoda, koji bi s proirenom jamom bionanovo sagraen iz temelja, ilo bi se puteljkom od rijenih bjelutaka, koji bi bio ograen zidiem inadsvoen krovom na dvije vode, da onomu

koji je nudom potjeran iz kue, vie ne bi ni kia lila za vrat ni blato se lijepilo za opanke. Sav tajposao mogli su obaviti i manje vjeti majstori, ali Treho nije htio nikoga nego Grabovce, oca i trisina, uvene po svoj Rami kao kovae, zidare, drvodjelje, bavare, majstore svih onih zanata to ihtreba ivot na selu, koji se ni u kakvoj koli ne ue, za koje se nikakve diplome ne daju, koji se uobitelji prenose s oca na sina i iji nosioci nemaju drugog imena nego majstori. Treho se nadao dae oni dignuti ugled njegovoj gradnji, a da ga nee ni kotati vie od nekog nevjesta majstora izKopia, jer se nee usuditi da od njega previe zaitu. Otac je imuna poslao prvog da nastranjem zidu kue provali vrata, da poravna zemljite za pristupni puteljak i da ukloni daurine ierpi ugraene u stari zahod, da, kako se to kae, pripremi gradilite, dok on s druga dva sina kodkue bude pilio jelovu imlu i tesao stupice od jasike. Kad i tamo i ovamo bude posao gotov,

prenijet e materijal Trehinoj kui, navesti pijeska i oblutaka, pa za dva-tri dana na horuk sagraditiTrehi nunik. Prvog dana imun je poravnao zemlju, a drugi teslom razbijao izgnjile daske nadzahodskom jamom. Nova je gradnja privukla ljude. Prou, uju kopanje i lupu, svrate, pitaju to sedobro gradi, sasluaju i odu, a im jedni zaminu, evo na vidiku drugih, pa ta dva dana imun nagradilitu nije bio ni minutu sam. Ako bi se gledalite kadgod i prorijedilo, sam nije mogao biti jerse uz njeg uvijek nalazio Treho, da saeka prolaznike, da ih zovne ako se nemaju volju svratiti.

Proljetni dani s opranim plavim nebom, toplim suncem, bijelim oblacima u visini i bijelimkronjama rascvalih ljiva po udolinama i pribrejima pitome Rame! Ranke su ve deseti dan ucvatu. Peteljke u aki su omlohavjele im se cvijet oplodio, pa vjetar, koji se na mahove javljaodozgor preko polja, podie rojeve latica to se tiho rune i jo tie, kao velike pahulje tihog snijega,

padaju po travi, vrtovima i krovovima. Bijeljela su se ne samo stabla nego i zemlja i


10/156

stvari na njoj; i kako je pela bilo na sve strane, a miris smole s tuokova napajao nosnice, ovjekuse inilo da nije u vonjaku, nego u sreditu cvijeta. I u takav je dan trebalo otkriti i izlijevatizahodsku jamu. Ali, sa ovjekom je tako: gdje god to radi, uglavnom smradi i prlja. Kad je imunuz pomo Trehe i jo nekolicine sluajnih promatraa uklonio veliki daani poklopac na kojemu je

bio izgraen stari nunik, ukazala sejama do vrha puna. Zaudo, nije jako zaudaralo, pa se svi kojisu tu bili, a bilo ih je desetak, djece i odraslih, pribliie da pogledaju to je unutra. Vjetar to je

preko noi, neto prije zore, zapuhao jae nego smije u ovo doba godine, kroz procijepe dasaka napoklopcu, u jamu je navijao korpe latica koje su se lijepo, jedna do druge i jedna na drugoj,rasprostrte po vodenoj povrini. Po vodenoj povrini, prije nego su latice nahrupile, plivalo je

poneto, ali' to - sada se nije razaznavalo, jer su latice sve prekrile i samo se po izbrecima moglonasluivati da pod njima neto jest. One male hrpice nisu izazivale niiju radoznalost, znalo seunaprijed to ispod njih pliva, ali ono neto na sredini jame izazvalo bi znatielju i da Treho nijeupitao to bi onako veliko moglo biti. imun, kojemu je to bila dunost, jer je on radnik a svi suostali samo gledalite, uzme letvu i gurkajui polagano onaj predmet s tovarom cvjetnih latica nasebi dogura ga kroz cvjetnu vodu pred svoje noge. Tek kad ga je dogurao preda se, okrenuo ganaopake da s njega strese cvjetni nanos. U cvijeu je, na drvenom kriu od laganog maslinovadrva, plivalo sitno, vjerojatno zbog tednje metala, kositreno raspelo. Treho se tresao od smijeha. -

Smiji se, smiji, jesi veliko junatvo napravio ree imun, klekne i rukom izvadi raspelo. - to seljuti! Neist i valja da stoji u neisti - ree Treho. - Daj ga ovamo da ga ponovo u neist bacim. On

posegnu za kriem, imun se izmaknu, zgrabi svoju torbu s alatom i potra preko ljivika kui. -Eto ti pa sam gradi zahod, mi ti ga neemo graditi.

- Hoe, hoe! Sagradit e ga i polizati. A nov cima tvoga ae na dasci u srebrnim slovima napisati: OVDJE SU SE I NAJHRABRIJI USRALI PRVI IMUN GRABOVAC. imuna su usputsusretali mnogi ljudi i pitali to mu je. Samo je Lutvi Hadibegoviu, koji ga je presreo stojei uvratnicama svoga dvorita, kazao da Treho vrijea njegovu vjeru. Lutvo je otiao Trehi i, kad ga jeovaj, usta razglavljenih od radosti to mu je uspjela ala, doekao u svom ljiviku, rekao mu je: - Tise ponosi onim ega bi se pametan ovjek stidio. Zar nije dosta to se posvuda oko nas zakrvilo,nego ti treba da se i ovdje zakrvi? Kad doe do gusta, nitko nee rei, eno mu Durmia, neka njemuvrati; rei e, hajdmo na Kopie - eto, ega je meni ao. - Ej, Lutvo, kud ti otjera! Nee do takovisoka doi. Nee koditi malo ale ni njemu ni njegovu svecu. Veina je u selu mislila da je Treho

pretjerao i kad bi vremena bila mirna, a kamoli u ovim nemirima, kad ti uskoci svaku veer mogudoi na konak bez najave i naplate. Oni na njega, a on kao za inat sutradan teko oboli. Oi muzakrvavile, ispod njih se objesile plave kesice krvnog podljeva, a lice podbuhlo, ublijedjelo i

pocrnjelo - slika ovjeka koji ve mjesecima stoji iza reetaka ludnice. Ukuani su mu prsa opasaliirokom panjaom, jer bi ga uska uljala, a panjau su otraga konopom zavezali za nekakav kolutu stupu na komu je poivalo kuno sljeme. Da ne bi sama sebe odrijeio, na ruke su mu nataklirukavice od ovje koe i vrsto ih vezali oko zglavaka. Tako, vezan kao bijesan pas, doekivao je

posjetioce, reao na njih, zavraao oima, kesio zube i onim rukama u rukavicama prinosio netorazglavljenim ustima, odgrizao i vakao. Sliio je na psa kad prednjim apama po zemlji privuekost i gloe je okreui glavu da zagrize sad s ove, sad s one strane. Nije nikoga poznavao, pa surazgovorljivog Trehu zamijenili ukuani da posjetiocima saope vrijeme kad se pojavila i objasneoblike oitovanja ove udne i


11/156

neuvene bolesti. Poelo je sino, neto prije veernje molitve: Treho je, kao da se u njegovu kouuvukla mahnita zvijer, istrao na dvorite i otuda ravno na crnu jamu. Kad su Lutvu Hadibegoviaobavijestili to je Trehu snalo, on je rekao: - Nije mu nita. Taj je i do sada jeo svoja govna, pa eih jesti i unaprijed. Ali svi nisu mislili kao Lutvo. udu ne treba ni glasnik ni potar, ono samo sebeiri, pogotovo kad uz njeg ide njegova sjenka - opredjeljivanje. Zar je taj Grabovac smio takvo zlo isramotu baciti na jednog od vienijih Kopia! Tko je on, iako je iz kue uvenih majstora! I zna li

on gdje ivi? Trebalo bi njega uzeti ozbiljno, preko toga se ne smije olako prijei. O tomu bi semorali izjasniti sudski organi. Moda se neto krupnije krije iza njegovih vradbina? - Otpriliketako, suzdranije od ovog ili u povienijem tonu, opredjeljivala se povlaena strana, ona kojatrenutno vlada i koja prijeti da e vlast zadrati vjeno. Nasuprot njima, ona Graboveva,obespravljena strana, ona to je vlastodrci zovu podrivakom i prema kojoj usmjeravaju svu svoju

budnost i okrutnost, u Trehinoj bolesti vidjela je prst Boji. Kanjavajui nasilnika, on daje za pravopotlaenima i ohrabruje ih da istraju u tihom prkosu koji se sveo na to da se preivi od danas dosutra, da se sauva svoje tijelo i svoja duhovnost, bez slavlja, samozatajno, s mnogo slasti i gorineu isti mah. Sveenik se treeg dana Trehina ludila vratio s puta u Konjic i odmah s veeri doaoTrehi, ispisao zapis na komadu utog papira, savio ga u trubicu i ugurao u suho ovje crijevo koje jena sebi imalo uzicu od crvena konca, pa bolesniku objesio o goli vrat. I kako je to uinio i naplatio

trideset groa sve zajedno, materijal i trud, onako je, kao da si je rukom skinuo, s Trehe sila bolest.Iziao je na dvorite, u svjeoj bunarskoj vodi oprao lice, ubrisao se istim runikom, i kao da jevoda s njega sve ari sprala, po drugi put poslije zapisa, pri-

ao je ukuanima i upitao ih to je za vrijeme bolesti radio, sam se niega ne sjea. A kad su muukuani kazali kakve je gadosti inio, kakvim je ponienjima bio unien, naredio je sinu da muosedla konja, nee ekati jutra, ide odmah u Prozor i tuit e sudu imuna Grabovca to je arimana njega nabacio tu runu bolest zbog koje e mu se do kraja ivota ljudi rugati. U prozorskojispostavi sarajevskog kadiluka u to je vrijeme radio Arif Lokman, rodom iz Tenja, mlad ovjeksklon ali, koji je nedavno doao ovamo, netom je zavrio kolu u Skoplju, i bio, poput stotinedrugih pravnika na poetku svog poziva, stopostotno uvjeren u pravdu. Uz to, htio se dopasti, amislio je da je klju za dopadanje pravino dijeljenje pravde. Neiskusan, nije mogao znati da taj putu deliktima politike naravi, ili takvima koji izdaleka miriu na politiku, vodi prije u propast negodo uspjeha. U sistemima gdje vlada jedan ovjek, jedna stranka, jedna skupina ili jedan narod kodvie njih, sudovi su pristrani ak i onda kad im pripisuju boansko nadahnue. I ako se dogodi da seu takvom sporu pravda dodijeli pripadniku obespravljene skupine, vladajui sloj to redovno dri

pogrekom suca, njegovim neoprezom i neosjetljivou za politike prekraje. Ne preostaje ondanita nego da pravine ishode takvih parnica pripiemo dobroti suca, njegovoj mladenakoj vjeri uistotu svoga poziva ili zakrabuljenim interesima sudaca i politiara. Ovo posljednje ne moe se

pripisati Arifu Lokmanu, bio je daleko od politikih kuhinja, u zabaenu gradiu, vie na probi, dase vidi to je s njim, valja li ili ne valja, nego u odreenoj misiji s tono utvrenim obvezama. On je

sluaju gradnje Trehina zahoda dao visok sudski tretman, sudei po onomu kakvu je presudu donioi kako ju je obrazloio. Naime, suenje je trajalo do podne, a presuda je bila nevieno dugaka, napola stranice. Koliko se zna, a to ni tuitelj ne tvrdi, imun Grabovac nije ni vjetac ni vilenjak, nitibilo kakvo nadnaravno stvorenje koje posjeduje mo da arima nabaci


12/156

bolest na bilo koga, ovjeka ili ivinu, pa ni na svog poslodavca Durmia Beganovia. Nijednomkretnjom, nijednom rijeju, on nije dao povoda miljenju da je posjednik crne magije, i s te je strane

potpuno neduan. Jedini uzronik Durmiova ponienja mogao je biti Grabovev svetac, koga jeDurmi ponizio. A svakomu je jasno da Grabovac za sveevu osvetu ne moe biti kriv. Prije bi semoglo rei da je za tu osvetu kriv onaj tko je kri tamo bacio. to se tie Durmieve tvrdnje danjemu tui svetac nije svet, o njoj bi se dalo nairoko raspravljati i teko da bi je poten ovjek

mogao braniti. U sluaju proroka Ise, sina Mejrimina, iji je raspeti lik bio na kriu, ne bi Durmimogao rei da taj svetac nije i njemu svet. Poznato je da Kur'an tuje proroka Isu i knjige onjegovim prorotvima zvane Indil, ali ne dri da je on bog, jer Bog je jedan i ne moe imati druga,niti vjeruje da je propet na kriu, ve je, kao svi proroci, pozvan na nebo s mjesta El-mesdidul-aksa, tamo i otiao. Durmi tvrdi da je on u smee bacio upravo taj simbol raspela i boanstva kojistoji izvan islamskog vjerozakona. To je tono. Ali, ako je, prorok Isa bio jedini koji je na Durmiamogao poslati kaznu sramotne bolesti, mora se vjerovati da proroku Isi, sinu Mejriminu, nije bilodrago to Durmi oskvrnjuje ni taj dio njegove uspomene i tovanja. Tko je onda kriv u ovomnemilom sluaju oko kria u Durmievu nuniku? Grabovac nije. Nije ni prorok Isa, jer njemu nemoemo propisivati koga e i zato kanjavati. Jedini bi krivac mogao biti Durmi Beganovi. Akako je on za svoj prekraj ve kanjen od vie sile, sud mu upuuje oinski savjet da vie nikad ne

ponizuje svetinje drugih ljudi, osobito one koje su dijelom zajednike svim ljudima. Kad Prozor nebi bio zaturen u besputna brda, a Lokmanova presuda izreena na neznatnu sporu i izgubljena uvremenu za koje mnogi tvrde da je zauvijek prolo, njegovo suenje moglo bi posluiti kaoogledalo u kojem e se ogledati crni obraz onih sudaca koji po nalogu samodraca sude nevineljude, pravdajui se da drukije nisu mogli.

U sumrak, da ne bude primijeen, istog dana kad je i presuda donesena, vraajui se iz Prozora uKopie, Lutvo Hadibegovi je proao pored ulaznih vrata samostana u itu koji se iznovagradio. Po aku to je, kad su majstori napustili gradilite i otili na veeru, uvao grau, pozvao jegvardijana Stjepana Matica i u etiri mu oka rekao neka ode Grabovcu i kae da sina negdje sakrije.Treho je s jo nekolicinom iz Kopia i Prozora (zna se da on nikada ne ide sam) razjaren otiao

preko Fojnice u Sarajevo i tamonjem e sudu ponovo podnijeti tubu. On je sutra u Sarajevu, paako dobro plati, a hoe, tuba e odmah biti stavljena u postupak, i za tri dana doi e kavazi imladog Grabovca odvesti u tamnicu. A Mati bolje od ikoga zna kako erif lij a sudi. Tko doe uruke tom starom Osmanliji koji ve deset godina sjedi u sarajevskom kadiluku kao crn oblak navrhu planine, od ije su crnoe sva lica u dolini siva, taj iz njih ili izie iscijeen ili nikako i neizie. Je li kriv ili je pravedan, to ga, dodue, pitaju, ali to nije najvanije, jer eriflija dere a tek

potom sudi. Prije tri godine Stjepan Mati je vidio kakvo je to suenje. Ovaj isti Treho, koji nijesamo ohol i svojeglav ovjek nego i eriflijin ortak zaduen da uz odreenu nagradu nalazi ljudeduboka depa i smilja im krivicu, tuio je Matica da nou, kad selo zaspi, dolazi na groblje uKopiima i iz grobova vadi djecu to su umrla pred nekoliko dana, nosi ih u svoju crkvu, mrtve ih

krsti, a potom sveano sahranjuje u katoliko groblje. Arif Lokman, kao prvostepeni sudac, brzo jepresudio da je optuba nevjerojatna, a djelo nedokazano; kad bi se dokazalo, krivca bi trebalostrpati u ludnicu, a ne u zatvor. Stjepan Mati ne moe imati nikakve koristi od mrtvih djejihtjelesa: gnjila u katolikom ili muslimanskom groblju, ona su samo zemljin prah, kao sve ostalo tozemlju ini, gnjila, crvenica ili lapor. A ono to bi ga moglo zanimati, dua koju bi krtenjem izrajskih vrtova prenio u vjene tmine gdje prebivaju svi nevjernici, odrasli i njihova djeca, ta je


13/156

dua ve stigla na zelene livade nebeske i Mati je otuda nikakvim vradbinama, ni krtenjemtjeleca u komu je do smrti boravila, ne moe opozvati natrag. Kad je eriflija u ruke dobio Trehinutubu, dao je straarno i okovana u lance u Sarajevo dovesti Stjepana Matica, strpao ga u podrum itu ga s lopovima i ubojicama na kruhu i vodi drao dva mjeseca a da ga nijednom nije pozvao na

presluanje. Ispoena glau i smekana tamnovanjem, doveo ga je na sudite i rekao mu kako jenekoliko ljudi iz Kopia svjedoilo da je krivo optuen, pa ga zato sud oslobaa krivnje, ali prije

odlaska kui, mora platiti globu od tri tisue groa. - Zato u platiti, estiti beg - rekao je Mati -kad sam ist kao suza. - Ne mora - rekao mu je eriflija - ne plati li meni, platit e njemu - ipokae mu na kavaza golih ramena i udesno tupog lica. - Ti kako hoe, na izbor ti je: ili e bitipravedan i platiti a da ne zna zato plaa, ili e biti kriv i platiti krivnju, ali e zato znati zato siplatio... A kriv si, kako ne bi bio! Onaj utokljunac Arif misli da su svi prijestupi razloni. Tamanposla! Ti si mrtvu djecu prenaao iz groblja u groblje, ne da im due preseli iz rajskih baa uvjeni mrak, nego to si u svojoj prostoti i neznanju mislio da due i ne idu dalje od groblja. Misliosi da s tijelom i duu prenosi u svoje groblje. Eto, krivnju ti je lako doka zati, jo lake proglasiti

budalatinom. Onda, plati, pa idi kui! Kad je Mati iziao iz sudnice, u predvorju je susreo dvasvoja fratra iz ita koji su ve erifliji platili tisuu groa samo da pospjei sudski postupak. Onisu se razletjeli po gradu traei kod znanaca novac na posudbu da bi sutradan Matica izvukli na ist

zrak. Prenosei starom Grabovcu Lutvin savjet da se imun izgubi na mjesec-dva, dok se Treho neistutnji i dok on meu ljudima zdrave pameti ne prikupi svjedoke, Mati ga je obavijestio da noas,kriom, Pavao Vukovi odlazi u Split i imun bi mogao poi s njime.

Kad se krije, ne krij se sasvim, i miris e te odati. Krij se tako da te to manje ljudi vidi, ali da nijednom ne bude udno to te na tom mjestu susree. Tako nisu ! krenuli u pono nego u zoru, isunce im je granulo kad , su bili na Kamenu iznad Oraca. Obojica su sjahali s konja i stali licemokrenuti kotlini Rame. ljive su se odavna oplodile, plodovi imaju tamnozelenu boju, istu kao ilistii i, gledano s visine, njihovo se zelenilo gotovo crni. Travnjaci, smjeteni po padinama

breuljaka, preplanuli su dobivi utozelen sjaj slian mjesecu u magli. A proso je po dolinama uto,uto. Raslinje i kolovoz uinili su da Rama nalikuje na more s prosenom vodom od zlata, obalamaod crnog ljivina granita i s otocima od mjeseevih odraza. Ni jedan ni drugi nije ni pomiljao da je

posljednji put takvu vide.


14/156

3.

Pavao Vukovi, koji se prije zareenja zvao Josip, nikad se nije mogao prisjetiti kada se javilonjegovo osjeanje izdvojenosti iz svoje obitelji: je li to bilo u estoj, sedmoj ili osmoj godini, predsam odlazak, ili tog tjeskobnog osjeaja, da nisi onih iji si, nikad nije ni bilo u tim godinama, negoga je naknadno, kad je ve znao od koga je, protegnuo i na prve dane svog ivota, sve tamo dokle

sjeanje see. Bio je prvo dijete svojoj majci. Svake godine jedan novi brat ili sestra gurnuli bi gadalje od majinih prsa i oeva srca. Ali, da bi njemu u to vrijeme netko rekao, ti nisi na, kao to sedjeci u ali kae, tebe je roda donijela, nali smo te na putu - to nikada, ak ni u ali. Imao je sve tosu i druga djeca imala, a ipak mu se ini da je u neemu zakidan i da mu je ba to uskraeno mnogonedostajalo. Majina je brinost za njim po neemu bila udna: nikad je ne bi pokazivala pred ocemni pred drugom eljadi, jedino kad bi njih dvoje bili sami. Mazila ga je i grlila suznih oiju, uz todijelila darove vadei ih iz dubokih depova na bijeloj suknji. Ako me voli, to me voli tajno? Istotako udila ga je oeva hladnoa. Ne da bi ga tukao ili progonio, da bi mu bilo to uskraivao, negohladnoa popraena gaenjem koju imamo prema ljigavim stvarima, stvarima koje su nam suvine,mrske i nametnute, a mi ih moramo trpjeti. Ta odbojnost, ini se, dosegla je vrhunac kad mu je,negdje u osmoj godini, prilikom lomljenja pogae, rekao. - Na, ti i tako nee kod nas dugo - a

imalo je znaiti da s njima vie nee lomiti boinog kruha.OQ

Slijedee godine potkraj lipnja majka ga je odvela svom ocu Peri Lukiu - Potoaru, dobro stojeemteaku iz Kreeva, koji je posjedovao dosta uma, livada i oranica, a najbolje su mu bile one uKojsini. Uz dva sina, oenjena, drao je u najmu i dvije sluge, a kako su mu snahe po kui prosulesamu ensku djecu, obrnuto nego u kui Vukovia, doekali su ga ukuani radoznalo, ali uzrazliite osjeaje, od kojih su oni kod ujaka bili jedno, oni kod ujna drugo, a oni u bake i djedatree. Ostali e se poslije iskazati, za djedov valja rei da je s poetka bio mjeavina ljubavi,dunosti i milosra. Majka je otila tek to ga je dovela, odmah sutradan, a punu brigu nad njim

preuzeo je djed. Zaudo, baka se drala suzdrano, ne samo da nije toplinom prema doljaku htjelaozlovoljiti svoje snahe i njihove djevojice nego, i kad je mogla kriom, nije prema njemu

pokazivala vie od prisne hladnoe, onoga dranja za koje se kae niti smrdi niti mirie. Djed gaje vodio kreevskom ulicom, za ruku, da sva arija vidi, on ga je upisao u puku kolu, iji suuitelji bili kreevski fratri, a izdravali su je roditelji. kola se nalazila u iznajmljenoj kui, a

pohaali su je oni koji se kane zarediti, i oni kojima neto nauka treba za trgovinu i zanat. Uili suhrvatski jezik a od pisma bosanicu i latinicu, uili su vjeronauk, latinski jezik, raun i malizemljopis. Prvu godinu bio je najbolji u svojoj klasi, drugu je godinu bio najbolji u koli, u treoj suga postavili za dekana svoj djeci, i tu je ast, na beskrajnu radost svoga djeda, nosio sve dok izKreeva nije iznenada otiao. Majke se sjeao i viao je jednom godinje, ali gubitak njene ljubavidjed mu je udvostruio: ne samo da ga je volio koliko i ona, nego je to javno pokazivao i na sve

strane razglaavao. Bio je voljen onom djedovskom ljubavlju koja po odanosti i dareljivostinadmauje i oinsku i majinsku, jer potjee od ovjeka komu sebinost vie ne pristaje, pa serazdaje bez ostatka. Sklonost znanosti razvijala se u tijesnoj sprezi s pobonou. Crtu razgranienjau njegovu kolovanju


15/156

izmeu to dvoje nije bilo mogue povui. Nad rtvenikom svete Katarine, djevice aleksandrijske,zatitnice kreevskih metalaca, rudara i poljodjelaca, na bijelom kamenom luku pisalo je:Gospode, obljubio sam diku kue Tvoje i mjesto prebivanja slave Tvoje. Za njega to nije biosamo odlomak iz psalma, za njega je to bila odluka da u toj kui nae prostor i svrhu svom ivotu.Ali, odmah s desne strane pored glavnog rtvenika svetici, kojoj je bila posveena crkva, visila jeslika na kojoj posljednja bosanska kraljica, zajedno sa elavim fratrom, prinosi na dar minijaturnu

maketu kreevskog samostana Majci Bojoj, u ijem se krilu igra sin dotiui ruicom kraljiineprste. Iz usta kraljice Katarine tekla je bijela lenta na kojoj je pisalo: Zatiti Bosnu od neprijatelja.A na istoj takvoj lenti Marija joj odgovara: Ja u im biti majka. Taj razgovor preko slova navijugavim vrpcama sputao je pobonost iz nebeskih sfera na tvrdo zemljino tlo, gdje je sve ivo,ako je ivjeti htjelo, moralo ogresti u politici, u beskrajno zamrenom spletu ljudskih odnosa, gdjese i pojedinci i ljudske zajednice bestraga gube ako nemaju vrstu jezgru koja ih privlai i vee,koja im pomae da duhom i tijelom pregrme nedae turobnih vremena. Mutni zanosi, kojima suobrisi bili neulovljivi, ulijevali su u malog dekana snagu da ustraje. I uglavnom u njima, iako ih dokraja ivota nee saeti u neto sasvim jasno, nalazio je vrelo izdrljivosti da svlada neprilike kojih

bi bilo preko glave i kad bi se podijelile na desetoricu. Ali, i to se mora rei, taj mutni zanos, koji jetinjao u svakom njegovu postupku, postat e uzronik najveeg dijela njegovih stradanja i njegovih

ponienja. Kad bi u travnju kola zavrila rad i djeaci odlazili za poljskim poslovima to epotrajati sve do rujna, njemu djed nije doputao da ode u Ramu, majka ga i otac nisu zvali, kao daga ne trebaju, i tako je preko ljeta ostajao u Kreevu na djedovu imanju. Da sebi zaradi odjeu, daovrsne ili da okusi ivot sa sedam kora, kako je govorio Potoar, iz Visoice, Tiljina Vagnja iMihovrja nosio je snopove drva povezane

tankim uzetom i prodavao ih u ariji po cijeni tri snopia jedan gro. Treu godinu kolovanja,kad je postalo izvjesno da e u redovnike, preko ljeta ga je triput tjedno, a preko zime svaki drugidan zvao k sebi stari Josip unji na poduku talijanskog jezikoslovlja, da dijete zna govoriti kad odeu tuinu. Zauzvrat, vie kao zahvalnost nego obveza nastala pogodbom, on mu je loio pe u eliji,donosio vodu, brisao prainu s pokustva i mokrom krpom prelazio preko kamenog poda. Na papiruto mu ga je unji dao, a on je i vie nego Potoar zavolio malog Vukovia, napisao je majci uOraac prvo sauvano pismo. U njemu pie: Moj djed Pero Luki - Potoar, pokoj vjeni daruj muGospodine i svjetlo vjeno svijetlilo njemu, pred dva tjedna promijenio je svijet. Kad je dolanjegova smrtna ura, sjedio je na tronocu i srkao kavu. Bio sam kraj njega i zadrao ga na svojimrukama kad je ispustio oljicu i poeo padati na lea kao pokoena trava. Ni rijei nije izustio. Jasam mu zauvijek zaklopio oi. Tako hoe Bog. Ode moj djed Pero, a menije, grenom i nekorisnomsluzi, daljnji salamet (srea) po svijetu kao peli po cvijetu. Ujaci se meu sobom svaaju i hoe dase dijele, a mene alju u Oraac. Ja bih ve doao, ali mi je ao ostaviti kolu. Odmah doi: ili mevodi odavde ili me kamo drugdje zbrini. Svi ovjekovi dani kao da su poredani na usporedno

povjeane nisce, godina do godine, nizac do nisca. Ali, postoji nekoliko dana u ivotu, ili samo

jedan jedini, kad se svi nisci veu u vor. Taj vor onda biva, s jedne strane, ue u koje se stijeesav dotadanji ovjekov ivot, a s druge, izvorite za sve konce na koje e unaprijed nizati svojedane, tjedne i godine. Vukoviu je takav dan bio onaj kad je, poslije njegova pisma, dola majka.Kako je sjahala s konjskog samara, onako je ula u kuu, rastreseno se pozdravila sa svima i

pozvala ujake da negdje nasamu porazgovaraju, ona je zbog toga dola i ona ne moe na to ekati.


16/156

Bila je jesen, on je kleknuo na dasku ispod prozora i gledao u ute ljeskove ume. U susjednoj sobirazgovarali su ujaci i majka, dugo, bez zastoja, upadajui jedno drugomu u rije, na trenutke

preglasno, ali uvijek nerazgovijetno. Ukuani su se, ak i bune djevojice, razili ili posakrivali, paje kua ivjela samo u toj prepirci. Kad su razgovor zavrili, majka ga je pozvala. Na vratima sobemimoiao se s ujacima, koji ga nisu ni pogledali. I oni su se iz kue ili negdje u kui izgubili, pa suon i majka imali mira i vremena da se razgovore koliko su htjeli i o emu su htjeli. Majku je naao

zaplakanu, ali ve u poodmaklom stadiju, kad suze presue a raznjeenost ustupi mjesto gorini,prkosu i mrnji. Tako je i poela: veliki si (a bilo mu je svega jedanaest godina), kau da si ipametan, pa e razumjeti to se od tebe trai da zna; bude li vrst, i izdrat e, ne bude li vrst,ode moja muka utaman. Zatim je rekla: Njegov otac nije onaj koga poznaje kao oca. On mu je daosvoje ime, on ga je odgojio kao svoje dijete, ali ne bi bilo pravo da i dalje ostane u njegovoj kui ioduzima batinu njegovim sinovima. Dakle, povratka u Oraac nema. Neka je ne pita za ime svoga

pravog oca, on nije nepoznat, njegovi ive u Kreevu, on ih sigurno poznaje, a preklinje ga svojimmlijekom da ni druge o tomu ne ispituje, niti da sam istrauje, sada ni bilo kada, da se dvije obiteljine bi zamrzile i da ne bi blatio svoju majku i vrijeao uspomenu svoga oca, ma tko on bio. Istina, ugrijehu ga je zaela, ali se njen grijeh moe donekle opravdati. Izmeu nje i njegova oca bilo jenajavljeno vjenanje, druga crkvena napovijed, kad je pred njega izila smrt u jednom kiseljakom

hanu. Tamo ga je zatekao neki Balaban, potureni Grk, pijan ljudeskara, i im je vidio mlada ipristala momka, priao je njegovu stolu i poeo ga nagovarati na protuprirodan blud, za novac, zazlato, za to hoe. Mladi se gnuao i na ponudu i na Balabana. Ovaj mu zaprijeti prstom i odenekamo. Ali, kad momak poe u Kreevo, on, taj Balaban, uzjae konja i sustigne ga na

pustu mjestu kod nekih vodenica. Momak izvue kuburu i saspe naboj Balabanu u trbuh dok jesvlaio gae. Sam se prijavi sudu, mlinari posvjedoie da je bio napastovan, to potvrdi i handija izKiseljaka i sud ga oslobodi krivnje. Ali brat Balabanov razjari balije po ariji sarajevskoj i njihtridesetak dojau nou u Kreevo, izvuku mladia na ulicu i na komade sasijeku. Kad joj je zarunik

poginuo, ona je bila nosea, ne vie od dva tjedna jer je poela grijeiti poslije druge napovijedi, aenik je poginuo tri dana prije vjenanja. Ocu Petru Lukiu odmah je rekla to nosi pod paom. On

je imao odluiti hoe li pred svijetom pokazati da mu je ki grenica i traiti posmrtno vjenanje,ime bi stekao nasljedno pravo svom unuetu, a emu e se obitelj pokojnikova odluno oprijeti - ilie smisliti neki drugi izlaz, manje buan. I on ga smisli: ponudio je ker svom sluzi Vukoviu,vrijednu ali neuglednu ovjeku, zatutuljenu, plaljivu i siromanu. Pred njim nije krio da je nosea,dapae, odatle su i poeli: on e njemu dati ker i bogat miraz kojim e u Oracu sagraditi kuu i

prikupiti zemlju, a Vukovi e zauzvrat kao svoje dijete odgojiti unue do osme godine. U osmojgodini, svejedno, bio djeak ili djevojica, dovest e ga k njemu i otada e se o djetetu, neotkrivajui pred svijetom tajnu, brinuti djed. Da ne bi sramota pala na Potoarevu kuu u kojojenska eljad zainju prije vjenanja, Vukovi e dijete drati svojim. To mu nee biti teko: kaddoe u Ramu, moe rei da sa enom ivi vjenan ve nekoliko mjeseci, koga e se ticati je li

nekoliko ili nijedan, tko bi to i zato iao provjeravati! Ujaci bi njega sada izdravali jo dvijegodine, koliko mu treba da stekne pravo polaganja ispita i stupanja u redovniku kunju, ali oni nepristaju platiti otpremninu na koju je djed bio pristao. Oni to nisu duni. Jer, tko je vidio sestrinoizvanbrano dijete uzimati kao brata, ako je njegovoj majci dan miraz vei od dijela to ga braa udiobi mogu dobiti! Naime, otpremnina koja se davala mladiima prili-


17/156

kom zareivanja bila je razliita, ovisno o imovnom stanju oca, ali se vrtjela oko tri tisue groa.Ako je momkov dio u oevu nasljeu bio vei od te svote, otpremnina bi ila navie, a ako je diomanji, onda na manje. Ali se nije smjela spustiti ispod dvije tisue groa. Upravo toliko stajalo jesamostan najoskudnije opremanje i upuivanje u daleku zemlju mladog novaka. To je bilo tolikouobiajeno da su porodice koje bi se na takav nain rjaavale jednog djeljenika tu otpremninuskupljale godinama. Njena visina nije bila neznatna kad se od pet kandidata trebalo odluiti za dva,

i kad su u bogatijih bile skromnije sposobnosti. E, tu otpremninu ujaci ne ele platiti. Oni znajumnogo bolje rjeenje i za sebe i za djeaka i za njegovu majku. Mali znade pismo i raun, i to emu vie? Mnogi duani takve e primiti za slugu, u mnogim hanovima njih ekaju slobodna mjesta.Od sluge takvi doguraju do gazde, ako imaju soli u glavi. Njihov poznanik Kuak, handija uBravardiluku sarajevskom, trai po Kreevu jedno vrijedno pismeno mome, jer zna da tu neto

pismenih ima. Samo da se sestra sloi, oni e djeaka odvesti u Sarajevo. Ne proe ni tri mjeseca, aVukovi pie majci: Kuak je strog gazda, a ena mu je kuka. Daju mi dvadeset etiri groamjeseno i prie hranu i stan u sobici ostrag kue, ali mi odjeu ne daju. Sam ne znam kako u kadmi se ova podere, a doe zima. Moj je rad jedno te jedno od sunca do sunca: u dva velika vjedra na

brezovoj motki nosim vodu sa esme ispod Kovaa i njome opskrbljujem han i gazdariinu kuu. UBaariji rade moji Kreevljaci, Ivan Andri (Paljo) kao bravar, Niko i Marko oe kao mlinari.

Vide me usput ili seja kod njih na trenutak svratim, pa me saaljevaju i ude se kako mogupovazdan vui na sebi onoliku vodu. A ja im kaem, nita to nije, ja mogu, samo me uveer maloramena bole. Majka ga je dola obii poslije sedam mjeseci. Dola bi i ranije da nije bila u kasnimmjesecima trudnoe s

osmim djetetom. Tek kad je dijete ojaalo i moglo sisati kravlje mlijeko, ona iskoristi priliku,odlazak nekih Ramljaka na sud, i s njima poe u Sarajevo. Noila je u sobi gdje je i njen sinnoivao, jela je hranu koju on jede, i vidjela ona vedra na brezovoj motki. Nije rekla ni jao tebi ni

blago tebi. Samo je esto ponavljala: takav je ivot, trpi, svaki udarac koji te ne ubije uinit e tejaim. Postelja je bila iroka, i ona ne zamoli gazdaricu da joj prostre po podu, legla je uz njega.Rano su legli, a do kasno su razgovarali. Sutra rano on e po vodu za han, a ona na put, prilike zarazgovor vie nee biti, i kako da zaspu. U tom razgovoru zaboravi prije spavanja izii na dvorite iizmusti prsa koja odpodneva nije izmuzala. ena u najboljim godinama, mljekata, dva mjeseca

poslije poroda, morala se, da joj prsi nenabreknu, izmuzati svaka tri sata. Usput, gdje je zgoda nasvakom koraku, ona je to i inila, ali u gradu, u tjesnoi i u razgovoru sa sinom, nije bilo prigode,

pamet odlutala drugdje i ona zaboravi. Neto poslije ponoi bol je probudi. Nae koulju na prsimasasvim mokru. I sina je probudila da joj pomogne. Nisu imali ime upaliti svijeu, ali je mjesec kaoza njih naruen zasjao kroz prozor i sobu osvijetlio da su se igle po podu mogle kupiti. Gdje da seovdje izmuze? Da proe kroz kuu i izie na dvorite, u hodniku podnice tako kripe da bi sveukuane probudila. Njemu gazdarica nou zabranjuje etnje hodnikom. Pa to i da krene hodnikom,kuna su vrata zakljuana, a klju je Kuku ispod jastuka. Da se nagne, pa kroz prozor, to bi se

moglo da ispod prozora nije gazdariin cvijetnjak pun mladih jasmina. Ako ih poprska mlijekom, pato gazdarica sutra otkrije, past e u nesvijest, isto kao to je pala kad je jednom vidjela da joj paszapiava rascvjetalu bekovinu. Nema druge nego u alice to su na polici poredane kao ukras, njihdevet, a na svih devet naslikane su unakrst poloene borove granice. Sin je drao alicu i pazio da

bradavica, crvena kao zrela jagoda, bude na sredini otvora. Majka se nagnula,i! i i


18/156

elom dodiruje njegovo, a objema rukama, obujmivi sisu prstima, polako klizi od korijena premavrku, dok bijeli mlaz iklja i buci u alici. Mjesec, jedini pomonik i jedini svjedok, iako je prilinostar, jedva da je ikada vidio takav prizor. Ali, ako ga je i vidio, onaj djeak nije bio sretan kolikoovaj to gleda kako iz prsa njegove majke tee ivodajno vrelo. Izmuzli su jednu dojku i napunilidvije alice, izmuzli su drugu i napunili jo dvije. On dohvati i petu, ali majka prsa prekri kouljomi ree da je do svanua nee vie boljeti. Kad ona ne htjede, on uze one etiri pune alice i poreda ih

na polici onako kako su uvijek bile poredane. Leei nauznak, s otvorenim oima, gledao je borovegranice obasjane mjeseinom i udisao blagi miris toplog mlijeka. Tek desetak dana potom pisao jemajci: Kad si ti ono jutro otila i rekla mi da ne zaboravim izliti mlijeko iz alica, ja rekoh, to da gasada na dvorite iznosim alicu po alicu, vidjet e me gazdarica, donijet u ja iz hana kabli, uliti unjeg sve mlijeko i iznijeti ga iz kue skrivena pod skut. Ja se pred ruak vratim s vjedrima vode zagazdariinu kuu i s onim kabliem za mlijeko, a mene gazdarica ap za uho, i vuci, i vuci krozhodnik i sobu sve do police, i pita, to ti je ovo. Ja rekoh to je, a ona meni: stoko, svu ste mi kuuzasrali, po smradu sam ovo i nanjuila. Uzmi, kae, ove alice, nosi ih i baci na ubraluk. I jo kae,od tvoje mjesene plae ustavit u petnaest groa i namiriti sebi tetu. O zloo! O nevjero! Zar semlijekom moe opoganiti kua! Zar ima to slae, istije i zdravije od zdrave matere mlijeka! Osljepoo! Uzmem alice i ispraznim ih u kabli, mlijeko prolijem na dvoritu, a alice odnesem na

esmu ispod Kovaa, dobro ih operem i osuim. Kupio sam ensku maramu, onakvu kakvu ti nosi,tkanje kafeno a po njem izvezeni bijeli kriii, alice u nju zaveem i odnesem ih kod naegKreevljaka Ivana Andria (Paljoa) i reem mu, priuvaj mi ovo.

Odluio sam, od ovih me alica samo smrt ili kakva druga sila mogu odvojiti. A sebi sam rekao, tkose gadi na mlijeko tvoje matere, s tim za stolom nee jesti, niti e s njim stanovati pod istimkrovom. Na preporuku Ivana Andria (Paljoa) u slubu gaje primio Mio Nasti, trgovac raznomrobom. Prodavao je travniki sir u kacama, kravlje maslo, loj govei i loj ovji prije topa i poslijetopa, krupicu, kau, suhe ljive i kruke, suho groe i bravlje meso - radio je i ovdje sve i svata,ali mu je bilo lake nego povazdan nositi vodu. I zaraivao je vie, pedeset groa na mjesec. Kad seuputio u posao i kad je kod Nastia stekao povjerenje, hvalisavo je pisao majci: Nasti je dobarovjek, sve mi povjerava. Tako je mene, nekorisnog slugu, zavolio da svog roenog sina Arsenazgrabi i baci kao vreu soli s kraja na kraj duana ako mi togod naao uini ili mi togod runokae. Od svih njegovih magaza imam kljueve u depu i tako mi je, ne budi mi poredenje za zlo

primljeno, kao Josipu u Misiru. U istom pismu majku neizravno podsjea da je jo uvijek dekan,ponos Pere Lukia-Potoara u kreevskoj ariji: Kod Nastia sam upoznao majstora RadovanaKablara iz Klokota blizu Busovae. Veliki je aljivdija i dobriina. Sad je moj metar izpanjolskog jezika. Kablar obilazi kue i popravlja i prodaje drveno posue, zdjele, kablie, tanjurei sve to je po kui drveno. Obavljajui tako svoj obrt po kuama idovske sirotinje, a razgovorljiv

je ovjek, nauio je njihov jezik. Za dva sata nauka, kao za alu, plaam mu dva okanja rakije. Akad je vidio kako brzo pamtim, odveo me je kod jednog starca u ifutsko naselje, da me nedjeljom

poduava talijanskom jezikoslovlju, da ne zaboravim ono to me je Josip unji nauio.


19/156

Njemu jo manje plaam nego Kablaru, jedan okanj za dva sata, ali mu ja od svoje volje svaki put isomun sa sirom donesem, jer je siromah vie gladan nego sit. Bio je kod Nastia punu godinu dana isvakog drugog mjeseca javljao se majci. Nikad nita loe nije javio, sve dobro i sve bolje. Ne samoda ui talijanski i panjolski nego je poeo uiti i turski, ali mu ne ide od srca. A onda odjednommajka dobiva pismo: napustio je dobroga Nastia kod koga je ivio kao Josip kod faraona. Zato? Izdobra nitko ne bjei. O tomu je u pismu jedan do kraja nejasan stavak: Hvala svetom Anti, ija je

kapela u Latinluku blizu moga stana, uslijed jedne kunje pobjegao sam kraj kue KonstantinaJeftanovia i nakon godinu dana slube u dobrog Nastia napustio ga zauvijek. O kakvoj se kunjiradi? Netko ga je napao, naao se u prilici da poini grijeh koji Bog i suci strogo kanjavaju, netkoga je nagovarao na neto nedostojno, da ukrade, da izda, netko je nasrnuo na njegovu nevinost (bio

je mlai, ali nimalo runiji od svog oca, prema majinu kazivanju, isti on), neka ga je ena mamila,neki ga je mukarac htio - nema odgovora, ni u tom pismu ni u kojoj drugoj biljeci, a od njega ih jedosta ostalo. Ali, to god se dogodilo, moralo je biti neto opasno kad nije napustio samo Nastievduan nego se i iz Sarajeva izmaknuo. Sada radim kad gdje ustreba, malo ovamo malo onamo, utrgovini i hanu kod Drage Pamuine na Ilidi. Han se zove eljeznica, a duan je odmah uza nj.Plaa mi sto groa na mjesec, stan i hranu, a od bakia to ga u hanu dobijem za Ijubeznu podvorbusve ide meni. Plaa je bila mnogo vea od one to su mu je davale dotadanje gazde, ali je i rad bio

dvostruko tei. Po

danu je radio u trgovini, a do kasno nou u hanu, ali je i po danu stalno trkarao od hana do duana.Han je pun uiju i imavica, a voda je oko hana mlaka, smrdi na sumpor, puna je gnjilei iabokreine, nalikuje na konjsku mokrau. Ovdje je teko biti ist i zdrav. Kad uveer odlazim uhan, i ostat u tamo do ponoi da posluujem, istim i njegujem bolesne, obuem odijelo to ga

preko dana drim objeena na murvu, ako sunce grije, da iz njeg ui poispadaju. Jer, kad bih u istomodijelu bio i danju u duanu i nou u hanu, gamad bi me izjela. Svejedno me jede. Ja i jo dvanajamnika to sa mnom u hanu rade, im gazdi izbrojimo novce, trimo kui, svlaimo pred vratimahansku odjeu i oblaimo onu duansku. A sutradan, ako u duanu nema muterija, i tu duanskusvuemo i gledamo nije li u nju zalutala koja u. Svi su hanovi uljivi, ali uljivijeg od ovoga uIlidi u carevini nema. Svi putnici tako priaju, a Pamuina kae da on tu ne moe nita, uima prijamlaka sumporna voda pa se razmnoavaju. Ni tu nije ilo bez tekoa. teta! Moj gazda Dragoizgubi tisuu groa, a i meni voda odnije pedeset, polovinu moje siromane mjesene zarade. A evokako. Gazdi Dragi Hercegovci kriomice donose duvan zvan skija i on ga prodaje ispod banka,najvie vojsci koja luduje za tim duvanom. Prodavali smo ga onako iz vree pa na kantar, a

prodavali smo ga i u zamotuljcima koje smo sami pravili od starog platna. Prodaja skije vie jeobogatila gazda Dragu nego sva roba iz duana i uz nju han. Ali, zlo ne miruje. Doe pred desetdana financ i dva mu pomonika, iznenada, ba kad je naiao buljuk vojske i kad smo uvelikotrgovali skijom iz vrea i s paketiima. Zaplijenie sav duvan, oglobie vlasnika i sve u svemutete, kako rekoh, tisuu groa. A na ti gazda Drago, ne budi lijen, od sve trojice nas najamnika uze

po pedesetI


20/156

groa da i mi osjetimo tetu. Kae, drugi ete put raditi kako sam vas uio: kad se skija prodaje,jedan izlazi van i gleda tko dolazi u duan. Na jednoj strani teta, na drugoj dobitak. ini se da jezaradom, i pored tetovanja, bio zadovoljan. Ovuda pored hana prolaze velike kolone azijatskevojske, sve ode u Ugarsku, tamo mora biti grdno klanje. U jednom danu proe vie tabora, aUgarska ih sve proguta. Pa to se to tamo radi! S Turcima sam po itav dan i sada kao nikad imam

priliku nauiti njihov jezik, a i od srca mi ide jer osjeam korist koju mi donosi znanje toga jezika.

A evo o emu se radi. Od vojske to se u Ugarsku izlijeva vraaju se samo male skupine bolesnih iranjenih ljudi kojima je dua u nosu, koji se dovuku do hana i tu ostaju nekoliko dana, da seodmore, da im rane zacijele, da bolest mine. Nekada ostanu jer su sami nemoni dalje krenuti, anekada ekaju bolesnog druga. Ova vojska, premda je to ista ona koja je ovuda iz Azije prola,sasvim je drukije naravi. Kad u Ugarsku odlaze, bahati su i veseli, vie zli nego podnoljivi, vieludi nego pametni. A kad se odonud vraaju, krotki su kao janjci, pametni kao mudraci, ravnoduni

prema politici i, ako si im pri ruci, vrlo naklonjeni i dareljivi. Kakav je to ovjek, majko! Kad jezdrav i nahranjen, onda je osion silnik i ohol tiranin, a kad ga pritisnu bolest, glad i rane, iz njega

proviri dobrota. Ili ni tada dobrote nema: pred nama je nemo kao nalije svaije moi. Meubolesnicima prepoznao sam jednog alajbega koji je u hanu bolovao deset dana od rane na bedru.Pred polazak iz Kanjie, uinilo mu se da je zacijeljela, ali se po putu dala na zlo. Sjeam ga se kad

je pred alajem odlazio na Ugarsku, govorio je, dosta su kopita naih konja pa da je osvojimo. Ja sammu ranu ispirao rakijom, dovodio sam mu lijenika, kuhao ovje meso po njegovu naputku, pa gaupitah, je li, efendija, hoete li uskoro osvojiti tu Ugarsku. Sinko, rekao je,40

efendiji je ovo osvajanje dolo do grla, do vraga i Ugarska i sve to nas iza nje eka. Samo on, zatoto sam ga lijepo dvorio, dao mi je na polasku etrdeset groa. A oni drugi jadnici, siromasi i

propalice, dadu manje, ali dadu, valja biti pravedan, koliko mogu dati, jer do Azije dalek je put,mnogo je hanova, pa e im i kupljenog milosra mnogo trebati. Meni svaka mala pomae, pa kadsraunam kraj s koncem, doe mi da vie u hanu bakia primim nego me Pamuina mjeseno

plaa. A mislim i ovo: dobro je da se nauim oko ranjenih i bolesnih, ovjek mora pomagati drugeljude, pa i ne bili od njegova naroda i njegova vjerozakona. Otkako odlazim na poduku kod HodeJapalaka (ne hvalei mu zakona, a osobu da, po mom miljenju, ovakvi ljudi i mudraci rijetki su naovoj zemlji), govorim i piem turski posve dobro. A malo ih oko mene zna taj jezik, pa me tinesretni vojnici ba vole. Jedini im ja mogu pomoi jer razumijem to me pitaju i to im treba. Isvaki se put, kad me uju govoriti njihov jezik, ude gdje ga tako zelen nauih kad nisam bio uAziji. Mnogo vie od svojih radnika, na vojsci je zaraivao njihov gazda, koji je uz tri staranajamnika za godinu dana primio jo dva nova i, poslije njihova uvoenja u posao, vie nije dizaonita tee od pera i papira. Htio je da se njegova imovina vidi, htio je bre stizati u Sarajevo i otudau Ilidu, s poslom i u posjete, pa je kupio lagana kola na dva kotaa, sa dva sjedala od koe, skrovom koji titi od kie i sunca. Kupio je i novog konja koji e samo ta kola vui. I kako se nee

uprezati ni u plug ni u taljige za gnojivo, trebao je biti vatra iva. I pogodio je na takvog, naneukopljenog arapskog drijepca. Zamolio je Radovana Kablara, koji je osim koritarskog zanataznao i konje krotiti, da mu drijepca naui voziti ta lagana kola. Kablar je dolazio svaki dan poslijeruka i, naoigled mnogih vojnika, kupaca i radoznalaca, vjebao bijesnog arapina po putu i livadikako e kasom, galopom i hodom


21/156

vozati gazda Pamuinu. to bi ga danas nauio, do sutra bi zaboravio, i svako je uprezanje sliilo naprvo. Sedmoga dana te konjske torture, kad se inilo daje arapinu dosta prkosa, Kablar ponudiVukoviu da sjedne uz njega. Tu vonju on ovako opisuje: Radovan potjera konja, a konj nee da

povue. Radovan onda biem po konju, a on nee pa nee. A Radovan opet udri po njemu, i konjpotegne, ali nee pravo nego gura ukraj puta, u tarabu i grmlje. I slomi rudu. A gazda, nesklongubitku, plati popravak rude sa sto groa od Vukovieve plae. Ogoren sumnjom da je taj

strvoder nauo neto o njegovoj namjeri da ode, pa ga je oglobio vie za odlazak nego za rudu,pisao je majci: Dao sam da mi se napravi tuba, i ba kad sam je mislio predati, zamolie meugledni seljaci iz Luana da ne tuim svoga gazdu. Vele mi, ti si najamnik, a on je handija, tko znakud koga puti vode, moda e ti opet valjati. Mislim, ja sam jo dijete, a oni su stariji ljudi, kako daih ne sluam kad si me ti uila: tko ne slua ljude, taj nije ovjek. Uvijek su se na slabijem kolalomila. Ali, i to u rei, svijet je pun Pilatovih sljedbenika. Ti isti ljudi iz Luana mogli su Pamuinusavjetovati ovim rijeima: ako je dijete istralo iz duana i uskoilo u kola, nije ono uzde dralo ni

biem tuklo, niti je ono uprezalo konja u nova kola, nego je sve to inio Radovan Kablar iz Klokota;ti si, gazda Drago, bogat, a Vukovi je siromah, ne uini mu krivo, jer je suza siromahova teakgrijeh i pred Bogom i pred ljudima. ovjek treba podupirati potlaenog siromaha, a ne svojim

podupiranjem ohole ljude initi jo oholijima. Onoga dana kad se mali Vukovi, nakon tri i pol

godine izbivanja pojavio u Kreevu, Josip je unji bio u svojoj sobi, u prvoj do ulaza s lijevestrane

hodnika. Prozor joj je gledao na dolinu i suprotni brijeg, po kojemu je bukva i jasikovina oblailapepeljavo proljetno lie popunjavajui zelen to su je za duge zime odravali samo otoii jela iomorika. Slabo je na daljinu vidio i pred tri godine, a sada vidi jo slabije. Kad se na njegovimvratima pojavio mladi, nazirao ga je kao kroz maglu. Mislei da ga uitelj prepoznaje, Vukovi je

pozdravio, stao i nasmijeio se. (Na alost, uitelji slabo pamte svoje ake, samo aci pamte svojeuitelje, sve odreda, i loe i dobre. Uitelji se najtrajnije sjeaju uenika kojih se ne bi trebalisjeati, onih slabijih koji su im svojom tupoglavou zadavali mnogo briga ili su ih bezobratinamadovodili do oaja i inili im ivot gorkim a znanje mrskim. Oni dobri uenici, zbog kojih jevrijedilo biti uitelj, zbog kojih su i predavali vie nego su morali, i kojih su se stidjeli ako sukadgod ovla obavljali svoju dunost, oni se slijevaju jedan u drugoga, dobivaju jedno lice i jednoime, zovu se vrijedni, pametni, obzirni, radini. Nema se vremena; dobro se lako zaboravlja, aravo dugo pamti; pamet svijetom tiho tee, a glupost larma - i stotinu slinih opravdanja. A doista

bi samo njih trebalo pamtiti, samo oni mogu opravdati ivot utroen u uiteljevanje). Vukovia jepovrijedilo kad ga unji nije prepoznao ni na metar udaljenosti kad ga je upitao koji je on i to bihtio. Nije oekivao da e ga tako brzo zaboraviti, a on se njega sjeao svakog dana. Tek kad mu jekazao da je unuk pokojnog Potoara, unjiu je sijevnulo tko je pred njim. Da se ispria zbogzaboravljivosti, a dobrim je dijelom i istinu govorio, potapa ga po ramenima i ree da je mladiokrupnjao, promijenio se i u licu i u stasu. Eto, otiao je golobrad, a vratio se s briima. Draga

majko, to je moje srce eljelo, to je moje srce dobilo: ja sam ponovo u Kreevu. Stanujem kodujaka i pohaam kolu. Ujaci su me primili isto lijepo, i jedan i drugi ponudili su mi da kod njihstanujem, a ja sam, da ne bude jednom krivo, odluio da tjedan dana stanujem kod jednoga, a drugitjedan kod drugoga.


22/156

Kad sam doao Jozi unjiu, iz svoje sam kese na njegov stol istresao dvije tisue i osam stotinagroa. Rekao sam mu, ujae, ja bih bio donio jo dvjesta groa da se nije slomila ruda od kola DragePamuine, ali se slomi, on mi odnese sto groa, ja napustih slubu, i tako nisam mogao namiritiravno tri tisue. Bio bih ja naao drugu slubu, mene su mnogi trgovci molili da kod njih doem,ali, budem li sluio jo dva mjeseca, primaknut u se granici od etrnaest godina, poslije koje neumoi biti primljen u red. Pa vas molim, rekoh ja unjiu, da me s ovoliko novca primite. A on onda

pita otkuda meni toliki novac, da ga nisam pokrao. Nisam, ujae, rekao sam, sve sam to svojimtrudom zaradio. Ako meni ne vjerujete, pitajte naeg Kreevljaka Ivana Andria (Paljoa), kad uKreevo doe, kako sam ih zaraivao. On mije svjedok jer sam ih u njegovoj gvozdenoj krinjiuvao. Svakog sam mjeseca donosio viak svoje zarade, on mi je otvarao krinju i ja sam novac

pohranjivao u devet bijelih alica na kojima su naslikane unakrst poloene dvije borove granice. Ipitali su Andria, a on im je odgovorio da je to istina. A za onih dvjesta groa do dvije tisue nitko ine pita, svi kau, dosta je i ovo. A koliko sam se ja zbog toga srdio i alostio! Ti bi sigurno htjelaznati to sada radim ? Uim. Ali to? Zaudit e se, hrvatski jezik najvie. Kad sam unjiu rekaoda sam uz latinski i talijanski uio i panjolski i turski, on mije rekao, sinko, to ti je sve to trebalo ito si ti sam mogao nauiti. A jesi li uio hrvatski? Nisam, njega znam. Ma ne zna. I pokazao mi je

pismo provincijalovo o tomu kakvi e ispiti ove godine biti za novake. U tom pismu pie i ovo:

Budui smo mi Hrvati, za udo je to se meu nama nalaze neki koji ne znaju pisati svojimpismom na svom materinskom jeziku. Zato nareujem svim uiteljima da sv,oje uenikepoduavaju itanju, pisanju i lijepom govorenju hrvatskog jezika, jer ako ih oni tomu ne naue, kadodu na kole u tuinu, tamo ih

nitko nauiti nee. Zato dajem svakomu znati: niti e se mladii u redovnike oblaiti, niti aci nareenje slati, ako na ispitu ne dokau da su reeno pismo zvano bosanica i jezik hrvatski nauili.Obdan malo na njivi radim i uvam krave, a uveer doem u unjievu sobu, kleknem pred njega ion me ispituje to sam i kako sam nauio. Molim te, otii u it i neka ti dadu moju krtenicu, pami je poalji, trebat e mi kad budem pristupio ispitu. A ispiti su ove godine u Visovcu i odrat e seza vrijeme godinjeg sastanka uprave bosanske redodrave, pa e nas ispitivati sam provincijal idefinitori. Veselim se odlasku na Visovac, gdje u, ako budem sretan na ispitu, provesti godinu danakunje, a veselim se i to u na putu proi kroz Ramu i Oraac i vidjeti tebe, Draga moja, Voljenamoja! Ako i nije mogao galopom i kasom, Vukovi je polagano, s noge na nogu, doao na rimskouilite Ara Coelli, a potom godinu dana sluao graevinarstvo u Padovi, da bi i neto praktinoznao raditi. Nakon studija pohaao je vjebe za predavaa filozofije, da bi protiv svoje volje, jer sehtio odmah vratiti u Bosnu, bio poslan u Budim za nastavnika, pri emu je nemalo znaenje imalonjegovo poznavanje turskog jezika. Otiao je uz obeanje da e se nakon dvije godine, kad ispredaje

jedan kolegij, ponovo vratiti u Rim i da e ponovo, u skladu s opim potrebama reda, bitirazmatrana i njegova elja za povratkom kui. Kad je iz Budima doputovao, nakon tekihnagovaranja da odustane od svoje namjere, jer da je takav ovjek potrebniji svugdje prije nego u

Bosni, ipak su mu odobrili da ode, uz napomenu da bude spreman da ga otuda pozovu u Rim ipoalju na bilo koju stranu svijeta kad se ukae potreba. Na izlasku iz zgrade, poto su mu dopustiliodlazak, dok se sputao dugim stubitem, njegov pratilac, neki otac Pavao, rodom iz Ravenne, koji

je znao za njegovu


23/156

borbu, a nekoliko puta prisustvovao i razgovorima o njegovoj elji, zamolio ga je da bude iskren ida mu kae to ga vue u tu Bosnu. Bio je zateen. Kao dobru prijatelju, trebao mu je rei pravirazlog, ne ono to je javno govorio i to Pavao ve znade. A to da mu odgovori? Zar je mogue da

je togod prikrio? Niega vie nema. Ili ima? I da li slinost imena ili slino pitanje, tek, prisjetio seonog pohoditelja Pavla iz Ravenne koji je trebao obii bosansku provinciju i o tomu podnijetiizvjee u Rimu, a na Visovac je doao u sijenju one godine kad je on tamo izdravao kunju.

Koliko je god Visovac pitom komad zemlje na irokoj rijeci, kad su dani topli i lisnata zemlja, uproljee i ljeto, bliz i onima koji su na obalama i koji izdaleka dolaze, u zimi, kad pute do njegazaviju snjegovi, pritisne mraz i blato, a bura zapuhne, podigne valove i ne izlazi iz jablanovihkroanja, on je pusti otok nakraj svijeta, u ije itelje, premda su se sami odluili na samou, ulaziamotinja, i da ih izgubljenost u svijetu ne povezuje s onim koji nad svijetom stoji, ni zimsku no tune bi prenoili. A pohoditelj iz Ravenne tu je ve deset dana noivao. Na katu uske duguljaste kue,na kojemu su svi spavali. Na nj se penjalo drvenim ljestvama, koje bi se podigle i uvukle u kuu,kad bi se svi na kat ispeli, da nou ne bi doli razbojnici i nali stepenice po kojima e uljesti unjihov san. Sitna mjera opreza, ali dovoljno govori kako se tu ivjelo. Tih naivnih obrambenihrjeenja u graevinarstvu pohoditelj je vidio nekoliko. U iritovcima crkva svetog Petra ima malavrata, mora se dobro sagnuti kad kroz njih ulazi, jer gornji prag i osrednjeg ovjeka tue po

prsima. Vidi se da su nekada bila visoka kao i sva druga. Rekli su mu da su ih morali i sniziti isuziti, jer su se softe iz drnike kole navadile ovamo dolaziti u vrijeme bogosluenja i ujahivati ucrkvu na konjima, tamo s njih sjahivati, timariti ih, zobiti i pojiti. Pitao je svakoga o svaemu i

poneke odgovore biljeio u uski ali debeli svei s konim koricama koje su,

kad bi ih sklopio i zasponio, sasvim zatiivale papir i sliile na malu torbu. I knjige je pregledavao.Toga dana dugo se zadrao na nekrologiju, knjizi umrlih, i dosta biljeaka iz nje crpao. Njih jedesetak, aka i odraslih, stajalo ispod kue na suncu koje se ukazalo kad je bura rastjerala oblake.Znali su to je toga dana itao i zapisivao, pa su znali i to je u glavi pohoditeljevoj kad im je

prilazio nekako uplaen i rastresen dok su mu zapui vitlali onih nekoliko bijelih dlaka na glavi. Uzime mrtvih, u mrtvaru je biljeen njihov dan roenja, ako je bio poznat, i vrijeme smrti, takoer akose tono znalo, a uz to i nain na koji je preminuo. Ravenjanina je, kako su poslije uli, ovo

posljednje zanimalo. A tu su ubiljeeni ovakvi podaci: posjeen u bici kod Grahova,prostrijeljen prilikom opsade Nevena, umro u Lianima viajui kune bolesnike, prodan nagaliju i tamo nestao, zaklan na spavanju u vlastitoj kui, ubijen iz puke dok je propovijedao

blizu Zvonigrada, umlatio ga topuzom na pravdi Boga neki pijani aga iz Bogoina, nali gazadavljena u ikoli nie Kljuia, rastrgao ga vuk, pao niz Ronjak kad je prelazio Krku iudavio se, na sudu u Livnu pred kadijom zadavljen utim rupcem, pozvan na gozbu i otrovan,srce ga izdalo dok ga je naib nevenski jahao uza stranu od Stinice do Pozdravljenja. Pa je li tunetko umirao naravnom smru? Jest. Te to su tako umirali vidio je Ravenjanin kako na krevetimalee zgreni, ubogi, osakaeni, zamrli i zabezeknuti. Lake bi mi se dalo plakati nego ovo

opisivati, dodao je Ravenjanin na kraju svojih biljeaka i doao k njima. Oni su se skupili uokrugnjega, a on je upitao: - to vas privlai da ivite u ovoj divljini? Pitanje je, samo drukijeoblikovano, bilo isto ono kakvo e drugi Pavao iz Ravenne postaviti Vukoviu na stubitu AraCoelli. I onda je nastao muk, i sada je Vukovi utio. Najednom je, istim onim glasom kojim je

bilo odgovoreno pohoditelju na Visovcu, i isto


24/156

onako trljajui promrzle ruke i pokazujui na burno vrijeme, sam rekao: - Zrak, isti zrak. - istizrak? - Jest. Ako te netko ne umlati, ne umre od kuge ili od gladi, doivjet e starost od stogodina. Zrak, nego to! Zato stranomu ovjeku, koji ga moe razumjeti ali i izrugati, priati tamo onekim alicama sa dvije borove granice unakrst, o nekom napisu na bijelim lentama, o nekomnajamniku koji ne bi trebao plaati kad se lomi ruda na gazdinim paradnim kolima? Te stvari, akose ikad kazuju, kazuju se tek na kraju ivota. I onda samo bude li prilika i postie li se time kakva

svrha. Neka oprosti Ravenjanin, ovjek ne treba izuvati obuu i svlaiti haljine sto milja prije negodoe na rijeku zaborava, jer gol i bos na trnovitu bespuu neusporedivo je ranjiviji nego da jeodjeven i obuven.

4.

Ali, uzalud ovjek uskrauje rije koja bi ga odvie razgolitila, uzalud svrh sebe oblai svakojakehaljine s oitom namjerom da mu odjea govori to je i tko je, u nenadanoj prilici, ak ineizgovorena, prava rije, ona koja otkriva istinu, isplutat e iz mora drugih rijei. Odjea je i tijeluslabo pokrivalo: kroz nju se vidi da smo trbuasti kad imamo trbuh, i da smo vitki kad nam se rebramogu prebrojiti ispod koe. Kako onda da pokrije ovjekov znaaj? Ta vrea je vrea, tvrdo tkanje

od vune i kostrijeti, pa vjet ovjek, neka je samo prstom kucne, znade koje je ito u nju usuto. I onikoji su mnogo znaili i bili nadaleko uveni, a u ivotu su uinili neto ega se valja stidjeti i tonije u skladu sa slikom koju su u javnosti sami o sebi ostavili, kad prestaje nasilje njihovaopsjenarstva, smru ili padom, postaju prozirni i ostaju goli. to goli? Postaju kosturi kroz ija serebra i duplje nazire sve to im je bilo u lubanji i meu zdjelinim kostima. Dugi skuti ne pokrivajukrive noge ni svilene haljine sramotu, jer ovjekova usta nisu vrsto zakovana kutija u kojoj bizabranjena rije amila i istrunula. tovie, najee su usta bez poklopca, pa to im odozgo u tjemeupadne kao u mlinski ko, to dolje u ustima jezik i zubi samelju, pa prospu po putu. Tako se, istina,melje svata i svijetom prosiplje kojeta, ali tko umije sluati tu meljavu i luiti brano od trica, taje lako umijesiti lik javnih ljudi o kojima zubni mlini najee melju. Tako se i dogodilo da jeVukovi, ekajui na primanje, uo jo jednu priu o enu, pa kad ju je, kao dva poluprstena,sastavio s onom gostioniarevom o

i!


25/156

enu njukalu, nainio se okvir iz koga se kao iz zaaranog ogledala pojavila Zenova slika. Naklupu za ekanje sjeli su prvi, ali su kratko vrijeme bili-sami. Jedan po jedan, i do osam sati bilo ih

je vie od dvadesetorice. Neki su se poznavali, pitali za zdravlje, a poslije prepriavali to su uli idoivjeli. Grabovca i Vukovia niti je tko poznavao da ih to pita, niti su oni koga to pitali, utjelisu i drali se postrance. A kad bi togod meusobno i progovorili, rijei su izgovarali tiho jedandrugomu blizu uha. Tom su povuenou i tajnovitou privukli na sebe neugodnu panju. Srea pa

se u neko doba na trgu iz pravca obale pojavi asnik mletakih plaenika iz kontingenta uvaragradskih zidina. Pred sobom je, drei ih ovla za miice, gurao dva otoka seljaka, koji su se, dokih je on uutkivao, meusobno prepirali, izbacujui komade nedoreenih reenica iz kojih se moglorazumjeti da se ne slau oko nekog prvenstva i da o tomu presudu mora donijeti eno, na koga se

plaenik pozivao prijetnjom: Vidjet e se u zapisniku. Oba su seljaka istih godina, istog uzrasta inalik jedan na drugoga kao da su braa blizanci. Tu je slinost poticala ista odjea: crna kapicanavrh tjemena, bijela lanena koulja i iroke hlae. A od odjee jo vie nain na koji ih je sunceispeklo. Ruke, od vrha prstiju do ispod lakata, ono to ostaje golo kad se zavrnu rukavi, lice i vrat,doslovce su sasueni, onako kao kozovina nakon dva mjeseca dimljenja nad ognjitem. Ali, umjestoda boja ispeene koe bude bakrena, crna i masna, popepelila je, kao da su, crnei na suncu,

pobjeljivali. Tu istu pepeljastu boju, za koju ne zna je li bjelina ili crnoa, poprimili su im i brci,

ekinje i obrve. Samo su oi bile drukije. A prepirka im je, bez razgranienja koji to govori, ovakoizgledala: ja sam ve pet puta bio, a misli da ja nisam, ma jesi bar jednom manje, tomanje, vie, ako smo i po pet, na tebi je red, a zato ne bi bio na tebi, ja samo znam da menene ide, i ja samo znam da nije moj red.

- Vidjet emo to pie - kae asnik i ugura ih na vrata Zenova glavnog stana, ali ne ode s njima uzstepenice gdje je rezidencija zapovjednika konjice, nego nekamo u dubinu dvorita. Valjda tamogdje uvaju onu knjigu u kojoj je sve zapisano. Kad se pred mnotvom neto udno dogodi, uvijekse nae ovjek koji e to razjasniti. ini se da takav nikne samo zato to ima zajamene sluaoce.Ako je to istina, onda na zemlji istrunu mnogi proroci i propovjednici, ne objavivi svoja vienjasamo zato to nisu imali sluateljstva. Ovaj to se ponudio da im ispria o emu se radi, ekao je na

primanje kao i ostali. Nije se predstavio jer to nitko nije ni traio, samovoljno je uzeo rije i zadraoje jer su ostali jedva doekali da uju. Imao je isturene vilice i debele usne, a kad takvi priaju, uinise kao da neto slasno jedu. Oito, ena nije volio, pa mu se priom unaprijed sveti za ono to emu konjanik, kako ga je s podsmijehom nazvao, uiniti kad se kod njega nae. Matina palaaobitelji eno nije nala mjesto na obalama Velikog kanala, na kojemu je svoje domove sagradionajvei dio mletakog plemstva. To bi mogao biti podatak o njenu zakanjelu usponu. Sagraena jena samom rubu lagune, izloena sjevernim vjetrovima, okruena neuglednim graanskim kuama i,

premda je svega nekoliko trenutaka plovidbe udaljena od sredita grada, njenim se vlasnicima inilaizvan svijeta. Nije gora od drugih, ali da je i tri puta bolja od svake, sasvim malo vrijedi kad joj

proelje ne gleda na vodu po kojoj se u jednom danu provoza sve to u Veneciju doe i to u njoj

ivi. Kad se Antonio eno odluio odvojiti od obitelji i zasnovati novo ognjite, slobodnih prostorana Velikom kanalu nije bilo i on se opredijeli za prostran komad zemlje na zapadnom izlazu kanala,koji je od vode dijelio panjolski prilaz i blok kua. Tako se bar centru svijeta pribliio kad nijemogao i ugaziti u njegovo sredite. Da neim nadomjesti tu manjkavost, kupio je sve raspoloivozemljite, ogradio ga i zasadio ukrasnim grmljem i drveem, dobivi vrt nevien u


26/156

zaleu bilo koje palae koja svoje proelje izlae arenom svijetu na vodi Velikog kanala. A hoe limu i graevina nadvisiti sve ostale, to tek treba vidjeti. Gradnja kue opustoi i duhovno imaterijalno svakog gospodara i kad joj je jedina svrha da se u njoj stanuje. Kad se pak gradi da bi

pokazala presti gospodarev, ne samo da ga zakida nego ga potpuno dokine i postaje istovjetna snjime. Tek tada se ne zna ni kad e joj se gradnja zavriti ni kakva e biti dogotovljena. Presti je,naime, u nadlenosti sree, a srea je varljiva. Nikad se ne moe znati koliko e ija prsa na kraju

puta nositi lenta, lanaca i ordenja, ni koliko e ija kua, kad je dovre, imati stupova, vijenaca,grbova i reljefa. Znat e se, vjerojatno usporedo, kad se zavri i gradnja i gospodareva karijera. Sdruge strane, potivala se navada da svaki mletaki inovnik i starjeina pojedinih gradova u svommandatu sagradi neto po emu e njegova vlast ostati trajno obiljeena. Nisu to neki zamaniradovi od veeg javnog znaenja, takvi bi iziskivali mnogo napora i novca, b

Documents

IVAN ARALICA-Put Bez Sna