Ivan Glišić & Daniel Radočaj...4 ivan glišić & daniel radočaj Rukopis Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja na petom anonimnom natječaju Matice hrvatske

Ivan Glišić & Daniel Radočaj: Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja

Ivan Glišić & Daniel Radočaj © 2013.

Izdavač[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. (fax) 051/677-196www.studiotim.hr

UrednicaSuzana Marjanić

Dizajn ovitkaDarko Miletić

Fotografijeportreti Miroslava Krleže: iz kolekcije Enesa Čengića i obitelji Čengićportret Ivana Glišića: Siniša Dugonjićportret Daniela Radočaja: Đulijano Belić

Priprema materijalaTamara Modrić & Studio TiM

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130225051

ISBN 978-953-7780-19-7

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.Tisak dovršen u listopadu 2013. godine.

Ivan Glišić & Daniel Radočaj

Vodič kroz Krležuili

Priča o godinama opasnog življenja

[studio TiM]Rijeka, 2013.

4

ivan glišić & daniel radočaj

Rukopis Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja na petom anonimnom natječaju Matice hrvatske Osijek 2010. godine proglašen je jednim od pet najboljih pristiglih radova za neobjavljeni prozni tekst.Dijelovi rukopisa objavljeni su u Književnoj reviji, Osijek (br. 3, 2011.) te u Zarezu, Zagreb (br. 336, 2012. i 365-66, 2013.).

5

vodič kroz krležu

krležina psihobiografija ili punk-Krleža

Svaki striptiz (pa i literarni) više-manje slabo je plaćena komedija.M. Krleža

Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življe-nja s jedne strane, na prvu Krležinu onu dječačku, crvenu loptu-balon (iz Djetinjstva u Agramu), preuzima formu pragmatičnih vodiča kroz osnovnoškolsku i srednjoškol-sku lektiru, no s druge – meni osobno važnije strane – radi

6


se prije svega i nadasve o pasioniranom zamahu dvojice književnika, glazbenika, punkera – Ivana Glišića i Daniela Radočaja, možemo slobodno reći, sličnim onim zamasima ostvarenja Biblioteka Što znam? (Que sais-je?), jedne od najpopularnijih svjetskih džepnih biblioteka – francuske edicije koju je u Parizu 1941. osnovao Paul Angoulvent. Ukratko, navedena knjiga-priručnik, odnosno koautorski roman zamišljen je kao vodič kroz život i djelo uglavnom mladoga Krleže, jer očito je da su to bile godine opasnoga življenja za našega subjekta, kako se Krleža autotematizi-rao u razgovorima s Enesom Čengićem, a čiju atribuciju punk-dvojac i preuzima u svojemu Vodiču. Istina, sate, dane, godine opasnoga življenja Krleža iskušava i nakon 1945. godine (Krleža tada uplovljava u 52. godinu života), iako je Igor Mandić u knjizi Zbogom, dragi Krleža: pole-mike o mentalitetu post-krležijanske epohe utvrdio kako je Lasićeva Kronologija pokazala da je Krleža bio čovjek od glave do (četrdeset) pete. Odnosno, kao što navodi La-sić u svojoj Kronologiji, da je Krleža nakon rata prestao biti lud i postao razuman. Rekla bih – iz mladenačkoga anarhoindividualizma na tragu Stirnerova stvaralačkog Ništa, naš subjekt ulazi u zrele godine koje se daleko više od mladenačkih kreativnih energija boje za opstanak trpe-ćega ostarjelog tijela.

Miroslavovo trojstvo: pitanje djeda, seoskoga učitelja Mi-roslava Krleže, a ne oca Miroslava Krleže starijeg

Interpretacijska je srčika Glišić-Radočajeva Vodiča prilično smjela; naime, putem fragmenata pojedinih, odabranih Krležinih djela s autobiografskom matricom autori iščitavaju subjektovu moguću psihobiografiju. U tome smislu čini se da se kao ključna rečenica toga psiho-biografskog vodiča, rekao bi Željko Kipke, kroz mundus subterraneus Krležinih neo/baroknih rečenica kristali-ziraju sljedeći Glišić-Radočajevi iskazi: Ako je Krleža ju-

7

vodič kroz krležu

nior svoga pravog djeda po ocu, Nepoznatog Nekog, u jednom trenutku poistovjećivao s Nedohvatljivim Tvor-cem Bogom, a baku Josipu plemenitu Mekovec s Bogo-rodicom, logično je da mu otac bude hvaljeni Isus Krist, plod toga (bez)grešnog začeća. I s pravom Krleža senior može ponijeti epitet velemučenika. Kao izvanbračno (in-cestno?) dijete, kopile, neželjen je i od strane pravog oca i od strane majke, poočima i mnogobrojne rodbine. Miro-slav Krleža stariji bio je natjeran postati “mizerijom nad mizerijama”: samoživ, okrutan i strog čovjek koji ne trpi ključeve, brave i laži, jer su od njegova rođenja svi pre-ma njemu bili “mizerije nad mizerijama” (psihobiografski fragment Otac samoživi).

Naime, sâm će Krleža u razgovoru s Enesom Čengićem, kako nam i pokazuje navedeni dvojac, kritizirati Lasićevu Kronologiju zbog toga što je, prema Krležinoj prosudbi, Stanko Lasić dao preveliku ulogu figuri Oca, a po svemu sudeći, dakle, prema Krležinoj autointerpretaciji, psiho-analitičkom tumačenju vlastitoga djela Enesu Čengiću, njegov je život daleko više, i to traumatski, obilježio djed, onaj po ocu, seoski učitelj Miroslav Krleža. Odnosno, kako je naveo Krleža u razgovoru s Čengićem: I kad netko psi-hoanalitički hoće ispitati mene kao takvoga, onda neka ispita moj odnos spram, ne mog oca, nego spram moga djeda, spram tog (ne)poznatog nekog učitelja koji pri-znaje očinstvo mome ocu, a vjerojatno mu nije bio otac. Jer ta moja baka (Josipa Mekovec) bog zna s kim se skurvala i rodila (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan, 1980. – 1981. IV. U sjeni smrti, Zagreb, Globus, 1985.). I tragom spomenutoga psihobiografizma naš punk-dvojac nastavlja te ističe: Bit njegove ličnosti krije se u odnosu prema Nepoznatom Nekom s kojim je Josipa plemenita Mekovec začela. Njegovu krv Krleža osjeća u sebi, krv tog kopileta i pravog oca tog kopileta. Bez obzira je li taj ba-kin kurvar glumac, muzičar, pjesnik, freskopisac, sobar, lakej, svećenik, oficir, grof, incestni ujak ili neki drugi

8


kuzen/rođak. Taj Nepoznat Netko čest je motiv u Krleži-nim pjesmama (“Jesenja pjesma”, “Pjesma”, “Tri pjesme iz novembra godine hiljadu devet stotina i petnaeste”, “Razdrti psalam”, “Badnja noć”, “Hiljadudevetstotina i sedamnaesti katolički Uskrs”). Gospodin Nitko, Bezglavo Nešto, Nečisti Netko, Nepoznat Netko oskvrnuo mu je i “zgazio snove” te “cijeli dan ruje po njegovoj duši”. On je “nad njegovim skladom i nad njegovim grčem”. A u ro-manu “Povratak Filipa Latinovicza” naslućuje se, reko-smo, da je Filip kopile, začet u tajnoj vezi svoje majke sa župnikom (psihobiografski fragment Nepoznat Netko). I pored svega, smrt bake Josipe plemenite Mekovec, koja je umrla od pneumonije u hotelu nakon povratka iz Gra-za, i to nakon odgledane kazališne predstave, poslužit će njezinu unuku – našem subjektu kao inspirativna iskra, i o tom Nečistom Nekom, za pjesmu Noćna smrt u hotelu, u kome su koraci teški kao grob / to prenosi se kovčeg i prtljag i drob... Josipa Mekovec kao svojevrsna najava barunice Castelli koja u Krležinoj psihokontradikacijskoj metodi može biti podjednako iščitana i kao manipula-tivna hipokrizijska karikatura sumnjiva morala, ali i kao seksualna libertinka ispred agramerskog vremena, no ni-kako disjunktivnom interpretacijom ili-ili. Dakle, riječ je upravo o dijelu Lasićeve Kronologije kojom se polemika povodom njezina objavljivanja nije toliko uzbuđivala ko-liko se interpretacijski prilijepila, kako je to pokazao Igor Mandić, na devet stranica (str. 323-331) koje nas uvode u sedmo poglavlje Krleža i ostvareni ideali (1945. – 1978.) u kojemu Lasić utvrđuje da Krleža nije bio ni disident, a još manje defetist. Ponavljam da 1945. godine Krleža uplov-ljava u 52. godinu života, dakle u iskustvo trpećega ostar-jelog tijela, kada životna praksa nakon godina opasnoga anarhoindividualnog življenja žudi za svojevrsnim komo-ditetom koji konačno i ostvaruje 1952. godine selidbom na glembajevski Gvozd.

9

vodič kroz krležu

Lasićeva metoda biografskog silogizma i hipotetičke fak-tografije

Zanimljivo je da ponekad autori namjerno ne podvlače interpretativnu razliku između autora i pripovjedača, kao npr. u fragmentu pod nazivom Brak kao šupalj prostor gdje pripovjedačeve iskaze novele Smrt Florijana Kranj-čeca interpretiraju kao subjektove (Krležine). Brak sam po sebi znači jedan šupalj prostor u koji naši filistri tura-ju glave kao nojevi, afričke ptice, polomljenih hrptenica i izubijani svim malim i velikim nesrećama što se događaju vani u životu (Smrt Florijana Kranjčeca). Međutim, za ra-zliku od onih interpretacija koje obično posežu za pojmo-vima iz npr. filozofske, sociološke ili psihološke teorije, te uz pomoć njih nastoje psihointerpretacijom determinirati književni tekst, Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kao što smo već pripomenuli, fragmentima iz Krležinih djela detekti-raju, dijagnosticiraju moguću Krležinu psihobiografiju. I odmah nakon navedenoga citata iz novele Smrt Florijana Kranjčeca pridodaju: Ni Krležin otac, kao ni Florijan, nije u braku sazidao ništa. Svojim ritualnim praznovjerjem u početku ga je sputavala “punica Terezija”. Po njezinu odlasku u Pariz, gušila ga je supruga Ivanka, vjerski fanatik (psihobiografski fragment Stara baka putuje u Pariz). Naime, Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kako uvodno ističu u fragmentu Gudeći slatko niz dlakave uši, u odre-đivanju vlastite metode pisanja ovoga romansiranog Vo-diča, uzimaju u pripomoć Lasićevu strategiju – metodu biografskog silogizma i hipotetičke faktografije. Odnosno, kako navode: Ako istraživač nema nikakva materijalnog dokaza za neku činjenicu, on ima pravo pretpostaviti tu činjenicu i njome operirati kao činjenicom, jer na njezino ga postojanje upućuje i čitav splet dodatnih podataka i analitičkog razmatranja (Stanko Lasić: “Krleža: krono-logija života i rada”). Uz to, kako nadalje bilježe – koriste i ono što Krleža – subjekt – psihokontraindikacijski kazuje

10


o sebi kroz razgovore, ali i kroz djela, a zatim mnogo toga porekne pravdajući se onime “da se samo šalio i sprdao i sa sugovornicima, i sa čitaocima, i sa samim sobom”. Mi mislimo da je zapravo sam sebi “skakao u usta” i da nije gudio slatko niz dlakave uši, svjesno ili nesvjesno.

Ukratko, punk-dvojac Ivan Glišić i Daniel Radočaj u ovoj psihobiografskoj rekonstrukciji demonstriraju kako je riječ o sasvim opravdanoj metodi. Tako i npr. nizozem-ska književna teoretičarka Mieke Bal opravdava psihoana-litički pristup tekstu, uspostavljajući poveznicu između psihoanalize i književnosti, između analitičara i čitatelja. Naime, i psihoanaliza i književnost sadrže dvije osnovne radnje – pripovijedanje i slušanje, gdje i analitičar i čitatelj uspostavljaju subjekt defragmentiran u niz psihocjelina.

Dvije bake ili Krležina spoznaja žene

Nadalje, pored bake Josipe Mekovec, te Krleži intere-santne žene koja umire s četrdesetak godina od pneumo-nije, i to nakon odgledane kazališne predstave, u nekom hotelu nakon povratka iz Graza, autori pokazuju kako se i preko figure bake Terezije Goričanec jednako tako Krleži-na spoznaja Žene kretala od (ne)poznate mu, razbludne, raspojasne, slobodi razotkrivene bake Josipe plemenite Mekovec do praznovjerne, bogobojazne bake Terezije Go-ričanec. Tako da se i tu – u Krležinim zamišljajima o baki Mekovec koje je ponudio u razgovoru s Enesom Čengićem karakterističnom manirom autobeletrizacije – jer u ono vrijeme prošlog stoljeća umrijeti u hotelu, malo je čud-no – i Tereziji Goričanec koju je rastvorio u Djetinjstvu u Agramu (Djetinjstvo 1902-03) – ponovo očituje jedna od Krležinih trajnih antitetičkih vrteški, kako je navedenu psihoantitezu odredio Stanko Lasić. Pritom autori, što se tiče bake Terezije, bake po majci, naročito nastoje poja-sniti njezin odlazak u Pariz 1902. godine; zamjetno je, nai-me, da Djetinjstvo u Agramu u pod/naslovu sadrži godinu

11

vodič kroz krležu

njezina napuštanja Agrama te da se Krležijana zadržava samo na činjeničnom podatku kako Terezija Goričanec 1902. godine odlazi sinu kišobranaru u pariško predgrađe Villemomble. Naime, navedeni odlazak Ivan Glišić i Dani-el Radočaj povezuju s tzv. homoseksualnom aferom koju je mladi Krleža kao ministrant imao u susretu s kanoni-kom, paterom Volovićem (kojega Lasićeva Kronologija spominje samo na jednoj stranici s napomenom kako je bio zagrebački kanonik i 1942. godine), a što Krleža nudi tek u naznakama u Fragmentima (Književne novosti, 13. lipnja 1914.). I autori tako izrazito smjelo tumače da je upravo zbog navodne homoseksualne afere baka Gori-čanec 1902. godine napustila Agram i na neko se vrijeme nastanila u Parizu. Odnosno, kako autori-romanopisci zaključuju: Zato u Krležinim djelima toliki ministranti gube “djevičanstvo” na ovakav način. I slavni španjolski režiser Pedro Almodovar “nastradao je ovako” (psihobio-grafski fragment Proplamsaji luckaste strasti).

Navedenom metodom ilustriranja Krležine kronologi-je fragmentima subjektovih djela s autobiografskom ma-tricom, Ivan Glišić i Daniel Radočaj upućuju na ono što je Krleža sâm istaknuo o svojim djelima (uglavnom na ključ), kao npr. u razgovoru s Čengićem, a povodom La-sićeve Kronologije: Kombinirati nešto o tome bez mene i bez mojih vlastitih spoznaja savršeno je glupo, dok je još Subjekt živ, pa ako hoćete i kad bude mrtav. Subjekt, što je o sebi znao da kaže, rekao je u prvom redu u knjigama, jer ako je napisao više od četrdeset knjiga, onda je tu re-kao vjerojatno najveći dio onoga što je mogao reći. Samo bi trebalo znati čitati knjige. Ukratko, Glišić-Radočajeva psihobiografska rekonstrukcija pokazuje, kao što je napi-sao Ive Šimat Banov povodom izložbe Od kipa do ispo-vijedi: Svako djelo, svaki čovjek, svaki umjetnik zapravo uvijek ispovijeda sebe. Samo ne uvijek u prvom licu. Sto-ga autori i dovršavaju svoj Vodič upućivanjem na trijadu Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski i Isidora Sekulić, koji su

12


se poznavali i povremeno družili; i ta po mnogima najzna-čajnija trijada na ovim prostorima imala je isto pojašnje-nje za svoja djela: Sve je u Freudu, Jungu i Adleru. Sve o nama, u našim je djelima. Nećemo mnogo pričati o sebi, tražite nas u našim djelima. Tu vam je sve! Ništa sakrili nismo! (usp. Krleža's not dead!, razgovor s Ivanom Gliši-ćem, Zarez, broj 357, 2013.). Tako i Krležin roman Vražji otok (1923.), drugi roman u nizu, Ivan Glišić određuje kao preteču YU punk-romana. Naime, 1975. godine, kada se vratio iz Londona gdje je upoznao punk-kontrakulturu, osniva punk-bend, a Krležin Vražji otok, koji tematizira psihotičan sukob oca i sina, prepoznaje kao identičan su-kob s vlastitim ocem. I završno, zahvaljujući upravo Ivanu Glišiću, Krleža je postao za ex YU punkse kultni pisac, i to prije Bukowskog, Kerouaca, Burroughsa... jer punksi se osjećaju poput Krleže – od većine izloženi nerazumijeva-nju i neargumentiranim napadima.

Suzana Marjanić

13

vodič kroz krležu

skica za portret miroslava krleže

Vučjak, a raste po potkrovljimaU isto se svelo i ljeto i zima

Na jednom zidu visi raspećeNa drugom pištolji ko crne svijeće

Mati ga molitvom čuva i paziOtac mu psovkama snove gaziBabe mu gatanjem vidaju rane

Tetke u karte gledaju dane

Igre protječu bez upliva drugaU školi mu se profesor ruga

Palače. Banketi. Gospoda se sladiU čatrljama mnogi mrtvi od gladi

Careva vojska. Rov prepun blataZa drugog juriš nožem na brata

Pištolj ga žulja. Raspeće počinje gušitiS narodom će – staro rušiti

I u slobodi nemaš miraIgraš kako se odozgo svira

Ni Bog ni vlast ti pomoći nećeSam moraš naći put do sreće

Ivan Glišić

14


kraljevo

... nadomak posljednjem neboderu u Krležinoj ulici, sli-jeva, gdje bismo se pred svaki rastanak moja bivša draga i ja ljubili, nikada nisam pomislio ni na jedno od njegovih mnogobrojnih i veličanstvenih djela. Čudno bi i bilo da je-sam. Kao što nisam pomišljao ni na nju, više, od onoga dana kada smo Ivan i ja krenuli s pisanjem o Krleži.

Desetak godina kasnije, povodom obilježavanja 120. ob-ljetnice rođenja Miroslava Krleže, Jutarnji list bi svakog petka objavio po jedno od deset najpopularnijih piščevih djela. Peti svezak, Izlet u Rusiju, potražio sam, igrom slu-čaja, podno dotične ulice, nakon odrađene druge smjene.

“Imamo samo prva dva sveska”, rekla je ljubazno proda-vačica. “Naći ćete ga u gradu, dostava nije naročito ažurna kada su u pitanju periferni punktovi. Trebate li nešto dru-go?”

“Može paketić kondoma”, odgovorio sam nakon trenut-ka tišine. “Ako imate one Durexove s četiri komada...”

“Nego kako. Nema Krleže pa ćete se malo zabaviti...” prokomentirala je uz blaženi smiješak.

“Tako nekako”, uzvratih osmijehom.Pjesnikinja je sama kod kuće i priprema večeru. Bio sam

dovoljno gladan da je odmah ne poševim na stolu, izme-đu dva nasuprot postavljena tanjura. Ipak sam ja gurman. Svaka pohvala kuharici, gotovo da je nadmašila Izlet u Ru-siju izvrsnim indonezijskim receptom za rižu sa sojinim umakom, jajima i shi-take gljivama – brza i jednostavna priprema, oko dvadeset minuta! A kasnije, za seks uz svi-jeće... tu smo nadmašili i nadolazeći svezak broj 6.

Daniel Radočaj

15

vodič kroz krležu

Krsto Hegedušić: ilustracija za Krležine Balade Petrice Kerempuha

17

vodič kroz krležu

krležijanci i antikrležijanci

Andrić, Crnjanski, Krleža – po mnogima elitna književna trojka u Habsburškoj Monarhiji, Trojednoj Kraljevini SHS i u federativnoj, bratskoj Jugoslaviji. Osim oporih djela o njihovom vremenu, povezuju ih približne godine rođenja i smrti (a time i djelovanja). Sva su trojica škole učila po au-strougarskim prosvjetnim planovima te dobili austrougar-ske svjedodžbe. Krleža izjavljuje da su Andrić i Crnjanski lakši, razumljiviji, a on – čitateljima teži i nerazumljiviji. Sasvim bezidejno ponašanje spram moje beletristike kod izdavača i u nastavi, kao da nisam, za nastavu, napisao baš ništa osim ratnih stvari i “Gospode Glembajevih”. Pi-tam se (godinama, tih “kalendara komedija”) na teme-lju pisama roditelja i školske djece što može jedan učenik osmoljetke shvatiti, razumjeti ili napisati kao zadaću na temu mojih ratnih novela iz Prvog svjetskog rata (Dnev-nik 5). Neki kažu da time podcjenjuje ovu dvojicu, a sebe precjenjuje; poznat je po svom egocentričnom japajaka-nju. Otuda poziv da se čitatelji i književna kritika preis-pitaju u odnosu prema Njemu i da se tada opredijele za krležijance, kao profesorica Katica Čorkalo, jedna od rijet-kih strastvenih čitateljica njegove literature, i za antikrle-žijance čiji je stav najbolje definirao Dragan Jeremić koji kaže: Crnjanski i Andrić su pisci, Krleža je, manje-više, agitator.

ka identitetu jednog subjekta

Ljudi koji žive oko mene pojma nemaju ni tko sam ni što sam, kaže Krleža. Njegovo odbijanje takovih razgovo-ra nije nikakvo umišljeno prenemaganje nego potreba za

18


mirom. On nije za procjenjivanje na osnovi imena i prezi-mena. To su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake. Identitet jednog subjekta ne može se utvrditi ni po licu jer to više nisu kretnje i potezi njegova tijela od prije jeda-naest godina. Ali kontinuitet njegova JA svejedno negdje postoji, duboko, skriveno, nejasno, no stvarno i intenziv-no. Kako utvrditi identitet takvog subjekta kome je, kao i junaku njegova romana Banket u Blitvi, vila koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta prorekla da će biti i po-krovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod ot-krivanja spomenika, a s vremenom i sam brončana poja-va – spomenik u jednom od naših perivoja.

zagonetke lirskih znakova

Naš subjekt, Krleža, što je o sebi znao reći, rekao je u pr-vom redu putem knjiga, jer ako je napisao više od četrde-set knjiga, onda je rekao vjerojatno najveći dio onoga što je mogao i želio reći. Ni jedan književnik nije napisao ni retka koji ne bi bio (u određenom postotku) autobiograf-ski, od Shakespearea preko Tolstoja i Dostojevskog (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). Dakle, Rilkeovo JA, to je ono što stvaram! Po Krleži, ni jedan umjetnik ne govori samo izvana nego i iznutra, iz sebe, iz svog mraka. Pitanje je hoće li daleka pokoljenja umjeti čitati naše zagonetne lirske znakove kojima markiramo ljudski put ove Pomr-čine? (Dnevnik 1).

19

vodič kroz krležu

ne gudeći slatko niz dlakave uši

I pored toga muči nas dilema kako pisati o Krleži, kako doprijeti do tajni i zagonetki njegovih lirskih zapisa. U po-moć nam priskače Igor Mandić: Pisati o Krleži kako je i sam tražio – mrko, okrutno, neumoljivo, dakle ne gudeći slatko niz dlakave uši, pa makar se srušili svi krležijanski oltari. Posredno, Mandić nas upućuje na metodu hipote-tičke faktografije i biografskog silogizma. Ako istraživač nema nikakva materijalnog dokaza za neku činjenicu, on ima pravo pretpostaviti tu činjenicu i njome operirati kao činjenicom, jer na njezino ga postojanje upućuje i čitav splet dodatnih podataka i analitičkog razmatranja (Stanko Lasić: Krleža, kronologija života i rada). Uz to, mi ćemo koristiti i ono što Krleža – subjekt – kazuje o sebi kroz razgovore, ali i kroz djela, a zatim mnogo toga porekne pravdajući se onime da se samo šalio i sprdao i sa sugo-vornicima, i sa čitaocima, i sa samim sobom. Mi mislimo da je zapravo sam sebi skakao u usta i da nije gudio slatko niz dlakave uši, svjesno ili nesvjesno.

tajna crvenkasto-baršunastog albuma

Kad je riječ o najbližima, ti su nam, po zakonu krv-nog srodstva, obično najdalji. Zato ima toliko antipati-ja u okviru obiteljskih odnosa. Oni su intimno i istinito tjelesno ogledalo naših vlastitih nedostataka, piše Krleža u Dnevniku 1. Iako pristalica da se ljude ne procjenjuje po imenu, prezimenu, izgledu, odjeći ili govoru, prve pre-dodžbe o bližnjima stekao je upravo na maminom elip-tičnom politiranom stolu, tj. iz crvenkasto-baršunastog albuma, te skupocjene knjige okovane zlatnim plehom.

20


Imala je na prednjim koricama herolda u viteškom oklo-pu, s trubom. Preko trube bio je izvješen stijeg sa dva raskriljena ogromna orla. To je bila jedna od onih Tajan-stvenih Svetinja koju je bilo zabranjeno dirati (Povratak Filipa Latinovicza).

josipa plemenita mekovec

Vjerojatno je i sam Krleža bezbroj puta klečao zbog razgledavanja ovog albuma, da bi najzad, poput Filipa Latinovicza, uzviknuo: Tko su ta lica? Odakle su došla ta lica? Govorite! Što me gledate tako kao da nisam nor-malan? Vrag odnio i vas, i ovaj album, i sve ovo zajedno! I tada su mu govorili najprije o njegovoj baki po ocu, Jo-sipi plemenitoj Mekovec. Na osnovi imena i prezimena ukrašenog epitetom plemenita i po fotografiji na kojoj se nalazi u raskošnoj haljini uz skupocjeni nakit, zaključuje-mo da je Josipa Mekovec ne samo gorda i samouvjerena već i nepokolebljiva pobornica sveopće tjelesne i duhovne čistoće hrvatske elite s početka burnoga devetnaestoga, u povijesti marijaterezijanskog vijeka. Rođena je 1829. u bogatoj varaždinskoj obitelji koja je posjedovala mnogo zemlje u Varaždinu i okolici. Udala se 1857. za učitelja Krležu i otputovala s njim u selo Križovljani, gdje je ovaj službovao. Umrla je 1869. u četrdesetoj godini, os-tavivši supruga i dvanaestogodišnjeg sina. Ma koliko je unuk, to jest naš subjekt, u početku bio opčinjen svojom plemenitom bakom, kasnije je, upravo zbog nje, stekao doživotnu averziju procjenjivanja ljudi na osnovi imena, prezimena, izgleda i odjeće.

21

vodič kroz krležu

trač-kompleks od stare mekovice

Dugo su roditelji držali Krležu u moralnoj karante-ni kako ne bi doznao čitav onaj trač-kompleks od stare Mekovice, koji je ipak do njega dopro nekoliko godina kasnije. Za raspirivanje tajne krivi svog rođaka Ivančića. Njega Krleža posprdno naziva noble cousin i paradajz--barunom, osobom koja o tom bečkom krugu zna mno-ge tračeve, od generala do advokata. Po paradajz-barunu Ivančiću, Josipa plemenita Mekovec, udana Krleža, bila je žena lakog morala, lakodajka. Muža, učitelja, ne uvažava. O sinu se ne brine, boli je ona stvar kroz koju je sin izašao. Bogatstvo je spiskala na zabave, putovanja, kasino, karte i na gužvanje postelje s mladim pastusima. Voljela je život, voljela je teatar i otišla na premijeru u Graz. Dobila je pneumoniju, ostala negdje u hotelu da se oporavi i umrla. U ono vrijeme devetnaestoga stoljeća malo je čudno bilo umrijeti u hotelu. Takva, kao da je junakinja iz romana F. M. Dostojevskog (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). I pored svega, bakina smrt poslužit će njezinom unuku Krleži kao inspiracija za pjesmu Noćna smrt u hotelu, u kome su koraci teški kao grob / to prenosi se kovčeg i prt-ljag i drob...

taj nije otac tvoga oca

Krleža je u Varaždinu imao tetku Katarinu Meško. Kao osamnaestogodišnji kadet proveo je desetak dana kod nje kako bi posjetio Tereziju Drožar Goričanec, baku po majci. Raspitujući se i tragajući za svojim korijenima, iznervirao je tetku. Ostarjela, i u trenutku slabosti, uzviknula je za Krležina djeda po ocu: Ma kakav učitelj! Taj Miroslav, po

22


kome su nazvali i tvoga oca, bio je pijandura nad pijan-durama. Natreskan, znao se upišati i zasrati u birtiji ili na ulici. Na Krležino: Zar je takav otac moga oca?!, nastavila je u bijesu: Šuti! Šuti! Kakav otac? I gdje je Taj otac tvoga oca? I Tko je bio Josipin muž? I ta Plemenita! Ona je ima-la ne znam koliko ljubavnika i jedan joj je napravio dijete, tog Tvog Oca. Kuzen* tvoje “plemenite” bake, Baneković, bio je župnik u tome selu koje se zvalo Križovljan i tamo je bio taj učitelj Krleža, čiji su stari došli iz Makedonije, trbuhom za kruhom, kao pečalbari. A župnik se potrudio naći oca djetetu koje se rodilo, da ne bude kopile (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). Zaključujemo: pleme-nita Josipa je najvjerojatnije bila u posjetu svom kuzenu, župniku Banekoviću, s njim se seksala i zatrudnjela... ili mu se ispovjedila da je trudna s nekim od mladih pastu-ha sa svojih putovanja i kuzen župnik joj je našao muža – učitelja pijanduru. Tako je Plemenita, uz golemi miraz, donijela i to dijete, podmetnula ga kao kukavičje jaje. Uči-telj pijandura morao je pristati kako ne bi ostao bez služ-be. Dakle, Plemenita s mužem nije imala fizički kontakt. Kad je Plemenita preminula, učitelj Krleža je izbačen iz državne službe kao notorni alkoholičar. Milošću župnika “služio je kruh svoj” orguljanjem po crkvama, dok mu i to nisu zabranili (Djetinjstvo u Agramu).

* Kuzen – rođak (m) u drugom koljenu; bratić, nećak – fr. cousin. Rođakinja (ž) – kuzina. Krleža je taj izraz usvojio od svoje bake koja je izvjesno vrijeme boravila u Parizu kod sina. Naime, Terezija Goričanec, subjektova baka po majci, 1902. godine odlazi u Pariz. Posljednje godine života proživjela je u varaždinskoj nemoćnici Xenodochiju, gdje ju je 1911. posjetio unuk Miroslav (Krležijana 1).

23

vodič kroz krležu

fino pletivo u kome pulsira plava krv

U želji da sazna tko mu je djed po ocu, taj pijani učitelj Miroslav, korijenom od pečalbara iz Makedonije, Krleža odbacuje ono što se prikrivalo strogim službenim doku-mentima i vrši pretpostavke na osnovi trač-kompleksa. Otkrivamo tragove i u njegovim djelima. U romanu Po-vratak Filipa Latinovicza Filipov zvanični otac je sluga, biskupov sobar, dok se u gradu govorilo da mu je otac sam biskup. Filip sumnja i na pokojnog kanonika Lovru, da bi od majke saznao kako je u pitanju presvijetli župnik Silvije Liepach, što ne uzima zdravo za gotovo, već kao majčin pokušaj da prekine traganje po njezinoj prošlosti. U istom romanu mladu Bobočku rođeni ujak upućuje u sve tjele-sne tajne i slasti. U prozi o Glembajevima Ludviga se za-ljubila u nepoznatoga talijanskog freskoslikara i, rodivši nezakonito dijete, utopila se. Nezakonito dijete je i domo-bran Jambrek, začet sa Slavetićkim grofom. To će uosta-lom ostati zauvijek prekriveno koprenom tajne, ali fakat su Jambrekove blistave oči, visoko smiono čelo i tanani prsti – fino pletivo u kome pulsira plava krv.

nepoznat netko

Krleža kaže: I kad netko psihoanalitički hoće ispitati mene kao takvoga, onda neka ispita moj odnos spram, ne mog oca, nego spram moga djeda, spram tog (ne)poznatog nekog učitelja koji priznaje očinstvo mome ocu, a vjerojatno mu nije bio otac. Jer ta moja baka bog zna s kim ga je začela (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). Bit njegove ličnosti krije se u odnosu prema Nepozna-tom Nekom s kojim je Josipa plemenita Mekovec začela.

24


Njegovu krv Krleža osjeća u sebi, krv tog kopileta i pravog oca tog kopileta. Bez obzira je li taj bakin kurvar glumac, muzičar, pjesnik, freskopisac, sobar, lakej, svećenik, oficir, grof, incestni ujak ili neki drugi kuzen/rođak. Taj Nepo-znat Netko čest je motiv u Krležinim pjesmama (Jesenja pjesma, Pjesma, Tri pjesme iz novembra 1915., Razdrti psalam, Badnja noć, Katolički Uskrs 1917.). Gospodin Nitko, Bezglavo Nešto, Nečisti Netko, Nepoznat Netko os-kvrnuo mu je i zgazio snove te cijeli dan ruje po njegovoj duši. On je nad njegovim skladom i nad njegovim grčem. A u romanu Povratak Filipa Latinovicza naslućuje se, re-kosmo, da je Filip kopile, začet u tajnoj vezi svoje majke sa župnikom.

božanski korijeni

U jednom trenutku Nepoznat Netko, u svojoj mistično-sti, postat će Nedohvatljivi Tvorac, dakle – Bog! Grešna Josipa Mekovec izjednačena je s Bezgrešnom Bogorodi-com. Samim time Krleža sebi pripisuje božansko podri-jetlo, potjecanje od božanskog sjemena, zasigurno misli da je otac njegova oca kanonik, župnik ili kardinal (pje-sma Jeruzalemski dijalog). I piše o Prečistoj Mariji: Što si imala od svog nebeskog zaručnika? Sramotu, poniže-nje, djetinjastog starca kao supruga i krvavo majčino srce probodeno sa sedam mesarskih noževa (Dnevnik 1). Krleža je zbog crne patnje prokletog saznanja, zbog svog podrijetla, patio od kompleksa manje vrijednosti. Nesvje-sno, priznaje to Enesu Čengiću: Da ste beg, čuo sam već deset puta, a ne volim čuti, jer moj otac je bio mizerija od mizerije. Ja sam iskompleksiran i ne volim što mi se uvijek pod nos stavlja da imam čast razgovarati s be-govima. Potom se trgne: Pa stanite, sunce vam tursko! I

25

vodič kroz krležu

moja baka po ocu, spada, brate, u plemstvo iz 1820. Ona je plemenita Mekovec, da ne kažete eto baš da se divim vama plemićima.

gospoda na krvi i suzama

Naizgled rogobatni i siloviti Krleža pun je kompleksa manje vrijednosti i o tome kako su se plemeniti Mekovčevi obogatili. Te je spoznaje utkao u svoja djela. Starog Krvari-ća, imućnoga gostioničara (Tri kavaljera frajle Melanije), orobili su drumski razbojnici. Oteli su mu petnaest tisuća forinti i kočiju, njome se odvezli, a njega i kočijaša svezali za drvo, gdje ih je tek drugog jutra našla grupa drvosječa, izmrcvarene i izubijane do krvi. Za Franza Glembaja, čo-vjeka kojem Glembajevi duguju svoje bogatstvo, govorilo se da je postao imućan tek kad je u Viničkoj šumi, počet-kom osamnaestog stoljeća, pronađen ubijen i opljačkan kranjski zlatar. Nisu li plemeniti Mekovčevi postali go-spodom, skorojevićima, na krvi i suzama drugih? Nisu li poput svekolikog našeg takozvanog plemstva krenuli iz bijede u bogatstvo preko zločina i laži, dospjevši do vi-sokog trgovačkog i poslovnog, društvenog, ugleda? Tako je i subjektov djed krenuo od kopileta, grešne veze i rodo-skvrnuća. No, smijemo li to dijete, to kopile, kriviti što se rodilo kao kopile? Ta nije ono samo sebe, i po svojoj želi, napravilo i rodilo.

djed po majci

Djed po majci, Ivan Drožar, predstavlja nam se, po Krle-ži, kao sredovječni čovjek, brižljivo začešljan, s njegovanim

26


brkovima i bradom, vjenčanim prstenom na prstenjaku i s lulom u lijevoj ruci. Na elegantnom odijelu uočljiv je i zlatan lanac džepnog sata. O ovom djedu zapisao je da je građevinski majstor i poduzetnik te kako je kuću u Varaž-dinu, u kojoj je rođen Krležin otac, sagradio Ivan Drožar. Znači, porodice Mekovec i Drožar su se od ranije pozna-vale, što ide u prilog priči Krležine tetke Katarine Meško da se zaista družila s Josipom plemenitom Mekovec i da je iz prve ruke upućena u tajnu sela Križovljana. O djedu, građevinskom majstoru, Krleža piše: Sate i sate sam gle-dao kako on slaže ciglu. I danas volim zastati kad građe-vinari zidaju. Ne znam zašto se to toliko vezalo uz moje biće. Tu je opet sukob – Krleža protiv Krleže. Jer djeda po majci nije mogao osobno poznavati. Ivan Drožar umro je vrlo rano od tada neizlječive tuberkuloze, kada se Krleža nije ni rodio. Ostavio je tridesetpetogodišnju suprugu i, ni manje ni više, čak jedanaestero djece! U Krležinu Dje-tinjstvu u Agramu čitamo: A kad se vratila sa sprovoda svog supruga, ta sretna obitelj pojela je tepsiju ispečenih krušaka sa stabla koje je jedino preostalo od ognja što im je za vrijeme sprovoda proždro čitavu kuću i imanje u Petavskoj ulici varaždinskoj. Ipak, dok nije saznao za tajnu sela Križovljana, odlazio je kod onoga drugog djeda, odande gledao Ivančicu i njezine obronke. A tu teče i Bed-nja, blatna, tiha voda njegova djetinjstva (Davni dani).

glasovita starica, baka po majci

Krležina baka po majci, Terezija Drožar Goričanec, ostavit će dubok trag u Krleži. Terezija nam se urezuje u pamćenje punđom, visokim čelom, prodornim nemirnim očima, orlovskim nosom, istaknutim ušnim školjkama, tankim, u odlučnost stisnutim usnama i crnim, do grla

27

vodič kroz krležu

zakopčanim kaputom. Hladna do odbojnosti. Suprotnost debeljuškastoj i raskalašenoj Josipi plemenitoj Mekovec. Iako samohrana, s jedanaestero djece i imovinom nesta-lom u požaru, uhvatila se u koštac sa životom. Izvela je na put svu svoju djecu. Ostala je najmlađa kći Ivanka. Tko će siroticu bez miraza doli netko njoj sličan – (izvan)bračni, incestni? Sin pokojne Plemenite i pred smrt osiromašene Josipe. Trinaest je godina stariji od nje, ali dogurao je do zvanja policijskog nadzornika u Agramu, Zagrebu, te je voljan da, uz mladu, primi i njezinu majku. Vjenčanje su požurivali i Mekovčevi, da konačno od sebe odbiju kopile, plod grešne ljubavi Josipine (s rođakom župnikom?). Brak je sklopljen 2. rujna 1892. Često su se selili. No, mladom bračnom paru Terezija je bila od velike pomoći, naročito kada se rodio unuk – naš subjekt, Miroslav Krleža junior, 7. srpnja 1893. u 7 sati ujutro. Rekosmo li? I subjektov se otac zvao – Miroslav (senior!). I djed po ocu, onaj pijani učitelj.

kajkavština u bakinoj frazi

Glasovita starica baka, imenjakinja svete Terezije, ima-la je običaj dugo se češljati kraj prozora, uz svjetlost prvog praskozorja. Kosa joj je bila crna kao ebanovina, gusta, silan val do koljena, a mirisala je opojno po nekom mi-omirisnom ulju (Djetinjstvo u Agramu). Crna kosa i crni šal koji se vukao po zemlji bili su za malog Krležu pjesnič-ki intenzivni početci svitanja magičnih dana. A tek kada mu je tepala kajkavštinom: Sinek moj zlatni! Kajkavština koju je slušao u frazi svoje bake, od najranijeg djetinjstva, učinit će da mu uho do zadnjeg dana ostane osjetljivo za sve nijanse tih fraza. Zahvaljujući tome, podarit će nam blistave stranice pisane kajkavštinom, među njima i Ba-

28


lade Petrice Kerempuha. Sjeća se da su Tereziju mlade žene oko nje (unuke, kuzine/rođakinje, kume, poznanice) oslovljavale u trećem licu množine, a kada bi je unuk Mi-roslav Krleža ironizirao, i sam ju je oslovljavao u pluralu, s ONI! Prosim NJIH, ponizno, Stara mama. Ona mu je uzvraćala: Ti si luteran! Ti si grabancijaš! ...

egipatske sanjarice i slavenska gatanja

Iako vjere katoličke, Stara mama Terezija bila je zakleti protivnik luterana, crkve koja Bibliju smatra jedinim vre-lom Objave. Iz navike, odlazila je redovito na rane jutarnje mise fratarske, to je bila njena najomiljenija crkva. Kod kuće, nekoliko stotina sumračja, do Terezijina odlaska u Pariz, mladi Krleža je živio zarobljen u bakinom svijetu cehovsko-patrijarhalnih slika, sazdanih na podlozi egi-patskih sanjarica i stoljetnih kalendara. Baka je umjela gatati gledajući u jetru i slezenu, po prerezu i boji. Od nje je čuo da, kada svrbe tabani, predstoji put, desni dlan – troškovi u kući, lijevi dlan – novci stižu, kada titra desno oko – bedak, pile pod štednjakom – gost, pijevac u sumrak – mrtvac, riba u snu – bolest, zmija – sreća. Rana smrt njezina muža, Ivana Drožara, za nju je bila smrt od sušice, prema tome normalna pojava za to vrijeme. Ali to da su joj izgorjele sve krave, i to četiri komada s teletom, upravo kad je muža polagala u grob, to je bio – urok! Terezijin utjecaj vidljiv je i u romanu Povratak Filipa Latinovicza: Stara Mikleuška je urekla pokojnu Micu jer nije htjela poći za Mikleušinog ćoravog Franju, pa je ova umrla kad je pri porođaju prerezala sebi pupak srpom rđavim. Jav-lja se pokojni Jure. Treba mu zaliti grob. To se bogme, po svemu sudeći, bumo rekli, zla vremena spremaju.

29

vodič kroz krležu

ban jelačić prelazi dravu

Sudeći po fotografijama, Terezija je unuku oblačila ženske haljetke. Pričala mu je i o svom školovanju, kad je ban Jelačić prelazio Dravu boreći se na strani Habs-burgovaca protiv Mađara. I o tome kako je dotični ban Jelačić pridonio porobljavanju Hrvatske, postupnom germanizacijom, i tako izgubio ugled u narodu, da bi, duševno obolio, pred kraj života, u jednom od svojih svijetlijih trenutaka, uvidio svoju grešku. Sa Starom mamom koja je, osim kajkavštine, znala govoriti, čita-ti i pisati njemački, išao je na Maksimir i u vunenoj mrežici vukao svoju crveno-zlatnu loptu. Jednom su se fotografirali. Baka sjedi, unuk stoji. Stara mama je dobro kuhala; to su Krležini gurmanski korijeni. Nije se ljutila kada je vrata njezina ormara upotrebljavao kao školsku ploču, objašnjavajući baki što je zemljopis i crtajući Zem-ljinu kuglu načičkanu drvećem s omčama i Golgotom s križevima. Samo jednom su se sukobili. Baka je zaplijeni-la crveno ukoričenu knjigu koju je Krleža, kao ministrant u crkvi, dobio od mladog kanonika. Ta knjiga nije bila za djecu; i kako je bilo moguće da jedan kanonik svome ministrantu poklanja takve sramne stvari (Dnevnik 3). Susjedi su je nazivali svodiljom jer je za zetove novce prodala kćer.

stara baka putuje u pariz

Godine 1902. Terezija je otputovala u Pariz kod sina. Stara je. Put dalek. A i na Zagreb se već priučila, ona, Va-raždinka. Ali, sin piše da mu je neobično dobro, crno vino pije mjesto vode i žena mu je trudna pa baka mora ići

30


(Hodorlahomor Veliki). Taj njezin sin, Krležin ujak, napu-stio je krojački salon u Zagrebu, odselio se u Pariz, oženio nekom kišobrankom i kupio dvije kuće u predgrađu Ville-momblea. No, baka je napustila kćer, zeta i unuka zbog čestih svađa. Ivanka, vjerski fanatik, zamjera majci što joj kvari sina gatanjem, egipatskim sanjaricama i horoskopi-ma iz petparačkih kalendara te ga time udaljava od Biblije. Uz to, uči ga kajkavštini. Zetu smetaju Terezijini prazno-vjerni rođaci i susjedi, njezina vjerna klijentela. Tako im je Stara mama povjerila grob pokojnog muža i prepustila im unuka, sineka zlatnog i Peru Orlića. Uskoro su počele iz Pariza dolaziti karte i listovi adresirani na mladog Krležu. On to bilježi u Hodorlahomoru Velikom: Pisala je Stara da je Pariz veliki grad ali da voda nije dobra, da nikog ne razumije ni slova i da žali što je napustila Zagreb. A Pero je pažljivo čitao ta pisma, udubljivao se u ona nezgrapna slova a marke i razglednice spremao je u svoje knjige kao autentične parohijske dokumente. Kad se baka vratila, dobro je govorila francuski što ga je Krleža učio kao ne-obavezni predmet u školi, pa i njegove prve simpatije za francuski jezik zapravo potječu od nje. Terezija ne ostaje kod kćeri, zeta i unuka. Nije mogla zaboraviti razmirice. Pod nagovorom rođakinje Katarine Meško i onoga para-dajz-baruna Ivančića, sa svom svojom ušteđevinom otišla je u samostan kod časnih sestara.

ima praznovjernog svijeta

Mnogi smatraju da je Djetinjstvo u Agramu Krležina pohvala baki Tereziji. Međutim, on u djelima ima i jet-kih stranica koje se mogu odnositi na nju. Zašto baba nije dala uvesti elektrike? Bila je škrta, ta prokleta njegova baba. Uvijek je hodala u crnini i u crnini će umrijeti. Bole

31

vodič kroz krležu

je zubi vječno i sada eto hrče. Po cijele božje dane krpi svoju rubeninu, trulu i prnjavu. Neki dan krepao joj ka-narinac od kuhinjskog smrada i dima. Baba vječno nešto mota, riba, pere, kinji se, pa se posiječe nožem ili ubode iglom nespretno, povezana je i ranjena, plašljiva i bole-ćivo razdražljiva (Veliki meštar sviju hulja). U Dnevniku 4 iznosi: Ima praznovjernog svijeta. Takvi ljudi vjeruju u postojanje prekogrobnih sjena, oni žive u sjeni grobo-va, prijateljuju s mrtvacima, a zapravo ne vole nikoga, priželjkujući trajno bližnjima zlo svakojako. Čudno je ali takvi mizantropi posvećuju sve svoje simpatije jedino psima i mačkama. Odnosi li se na nju i ono: Sve majke su svodilje jer traže muževe svojim krasoticama? Nije li to Krležina osveta jer ga je baka ostavila kad mu je bila najpotrebnija ili pak kazna jer ga je dugo skretala, svojim praznovjerjem, s pravog puta? Ili je ona oduvijek bila ta-kva, samo on to očima dječaka nije mogao vidjeti, kao ni istinu o njezinim rukama, ljušturama: Kad sam davno posmatrao ruke svoje bake i njezine prste, mislio sam da je to zbog toga što baka ljušti krumpir, a sada mi je ostar-jelom jasno sve. Nitko ne zna što znači starost. To je jedno stanje koje se ne da objasniti (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan).

subjektova mati

Krležina mati Ivanka (Ivana, Ivka) rano je sazrela. Sklo-na je debljanju, kao i naš subjekt, s krunom od pletenica, krupnih očiju i senzualnih usana, više fizički slična majci svoga muža, Josipi plemenitoj Mekovec, negoli rođenoj majci. I ona se družila s fratrima, župnicima i biskupima kao najiskrenija vjernica i donatorica. Crkva ju je opčinila sjajem i raskoši. Krleža pojašnjava: Kao jedanaesto dije-

32


te bila je petnaest ili više godina mlađa od svoje najsta-rije sestre. Braća su joj bila još starija. Moju su majku smatrali pravom balavicom i tako su s njom postupali. Njezino aktivno katoličanstvo utkao je u lik Eleonore: Imendani, rođendani, blagdani i razni crkveni prazni-ci, to je bilo temom njene beskrajno sitničave evidenci-je (Povratak Filipa Latinovicza). Ima je i u mami Tiček: Ona punih dvadeset pet godina poznaje zvona po glasu. Oh, to je sveti Stjepan Kralj! To je valjda opet umro koji kanonik. Sveta Marija zvoni na večernju, a ja još nisam ispeglala rublje. Fratri zvone na zornicu, skoro će dan (Mlada misa Alojza Tičeka).

dijete odraslo na flašici

Uz osobni kućni oltar, Ivanka (Ivana, Ivka) je petnaestak godina starijem mužu donijela u miraz i krhko zdravlje. Ja sam dijete odraslo na flašici, kaže Krleža. Moja majka, kad me je rodila, imala je tuberkulozu, sušicu naslijeđenu od oca, i liječnik je preporučio da me hrani bočicom. Na pitanje je li Ivka još rađala, Krleža odgovara: Nije. I me-ne je teško nosila i teško rodila. Bila je vrlo nježna i više se nije usuđivala zanijeti. U romanu Zastave Jojina mati ima ledene ruke kao mramor i umire mlada, na operaciji. Presvijetlu Hortenziju, Kamilovu majku (također Zasta-ve), muči srce otkako je zatrudnjela pa više nije smjela začeti. Rudolfova mati, u noveli Smrt Florijana Kranjče-ca, cijelog je života, od prokletog poroda, rekonvalescen-tica. Soba je prepuna ljekarija, praška, medicine, a to sve mnogo košta, a osim toga još i grozno smrdi. I uvijek se moralo govoriti poluglasno, a o tome da bi čovjek imao ženu kao što se ima žena rođena, o tome ni govora.

33

vodič kroz krležu

majčine želje

U Dnevniku 3 Krleža opisuje majku, ženu u staromod-noj suknji s dugim šlepom i gustim naborima, koju bi po-digla s dva prsta do visine lijevog koljena, da se ova masa tkanine ne bi vukla po zemlji kao metla. Poslije obiteljske svađe i bakina odlaska u Pariz, religiozna i bolesna Ivanka uzela je sina pod svoje jer je muž po cijeli dan bio poslov-no odsutan. Stvarna joj je namjera bila ispravljati sina u govoru jer je, za razliku od babice Terezije, govorila za-grebački, a kajkavski niti je znala niti voljela. Dok sam bio mali, majka me je tjerala učiti violinu. Ispunio joj je želju i postao ministrant u crkvi te, za razliku od ostale djece, pomagao kanoniku ne za džeparac nego iz ljubavi prema Bogu Jedinome. Da joj udovolji i da je ne povrijedi, i on je iz samilosti napravio svoj kućni oltar. Fragmenti iz djetinjstva otkrivaju da se uz majku igrao svojim bije-lim janjetom, da je listao stare ilustrirane revije koje im je ostavila jedna teta i bajke – taj svijet šarenih paunova i nježnih, čudnih patuljaka. Osim toga, i sam je nešto ne-prekidno šarao i pisao i sve to davao majci na uvid. Ona je sanjala da joj jedinac izuči za kanonika ili župnika.

nepismene knjige nepismenjacima

Zauzvrat, majka je Miroslava (Milana, kako mu je te-pala), svog jedinca u kojem je našla najboljeg prijatelja i najbolju prijateljicu, nazivala od milja i Fric i Kraljević. Kupovala mu je knjige. Hodali su u ono vrijeme po kuća-ma neki kramari s knjigama i prodavali nepismene knji-ge nepismenjacima. Bili su to agenti velikih knjižarskih poduzeća u Berlinu, Leipzigu i Beču, te je njegova mati

34


tako kod nekog agenta naručila veliki ilustrirani roman iz Francuske revolucije: Graf Alex von Fraasen (Hodor-lahmor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz). I Kr-ležin Horvat iz Vučjaka sjeća se da je u drugom razredu pučke škole dobio na dar slikovnicu iz prusko-francuskog rata. Uz bakine karte i listove iz Pariza, Krleža je i ovim ro-manima hranio svoju parizomaniju, sanjajući da postane Veliki Osloboditelj svoga porobljenog naroda, a ne kano-nik ili župnik. Iz tih je knjiga saznao za sramnu Nagodbu iz 1868. kojom Hrvati priznaju Mađare, a kako su Mađari pod vlašću Beča, Hrvati su dvostruke sluge.

božićni čestitari i prosjaci

S majkom je odlazio u šetnje. Tim prilikama pozdrav-ljali su ih božićni čestitari koje je Ivanka, na Silvestrovo, dočekivala vanilin-kiflicama i likerom što se pio iz njezi-nih bazarskih, kao napršnjak patuljastih čašica posutih žućkastim cvjetićima (Dnevnik 5). Upoznao je i prosjake prema kojima je mati bila milostiva. Krleža nam ostavlja i ovaj podatak: O sahrani moje majke 1926., kad je umrla pod morfijem i od srca, na njenom sprovodu je bilo mnoš-tvo svijeta. A kad sam te ljude dobro pogledao, onda sam zapazio da je tu zapravo pedeset posto prosjaka. Nikada nije čuo da je za bilo koga rekla nešto ružno. Uvijek je ljude branila, pogotovo u obitelji. Iako nije postao sin po njezi-noj želji već njezina velika nesreća, anarhist, komunist i ateist, o kome su novine takoreći svakodnevno donosile najcrnje tekstove i koga je ona smatrala ruglom za sebe, čitala je njegove pisanije, išla na njegove premijere, u sve-mu ga je s ljubavlju pratila i dalje i sve joj je to imponira-lo. Jer, majka je majka. Ona voli i oprašta, to je duboko nerazjašnjivo more u svima nama. Majka je, uostalom,

35

vodič kroz krležu

biološki pojam, to je mama – sisa, mlijeko, hrana. Život. Vrlo je teško prihvatio njezinu smrt i ta vijest nije ga na-tjerala na plač nego na proždrljivost. Pojeo je pet porcija švicarskog sira emmentalera, s kruhom, i popio tko zna koliko vina, kao da danima nije okusio hranu i kao da je izgubio sav šećer u krvi (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan).

majčino naslijeđe

Krleža kaže da je od majke naslijedio neotpornost pre-ma tuberkulozi, a pod stare dane i njenu bolnu artrozu i digitalitis. I polako zapada u proturječnost. Piše Čengiću: Tekst o mojoj majci što ste ga nedavno objavili je dobar. Samo, jednu stvar bi valjalo izostaviti, ono kad kažem da je moja majka spram nekih mojih postupaka, iako sama po sebi seljanka i priprosta žena, bila “madame” prvog reda. Valja izostaviti da je bila seljanka, jer moja majka nije bila seljanka. U djelima ima mnogo bolesnih religioz-nih majki. U noveli Smrt Tome Bakrana nalazimo: Kri-žanić veli da je pasivnost svog značaja baštinio od svoje matere. Njegova mati je kriva što se molila Bogu u crkvi katoličkoj. Ona ga je izbacila iz realnosti i ona je kriva što se ne usuđuje postati čovjekom. Nije li Krleža, kada ga je majka u djetinjstvu podučavala da vlakovi idu u svijet i da je Bog stvorio svijet, praveći papirnate lađe s jedrima, poodavno želio pobjeći od njezine religioznosti u koju se upleo po oslobađanju od Terezijina ritualnog praznovjer-ja? Postoji mogućnost da je i ono majčino praštanje, kada ga je smatrala ruglom za sebe, i ono njezino odbijanje da na samrti primi svećenika kako ne bi povrijedila sina ko-munista, smišljena žrtva s ciljem potpunog vezivanja je-dinca za sebe i poslije njezine smrti. I da je sve to Krleža prozreo.

36


otac samoživi

Krležin usklik: Eto! Taj bi mi čovjek mogao biti ocem, u eseju o Aleksi Šantiću (Književna republika, 1924.), oba-vezuje nas da pažljivije razmotrimo i Miroslava Krležu se-niora, oca našega subjekta. Pred nama su dvije fotografije. Iako je vremenski razmak između njih popriličan, uočava-mo da je M. K. senior i u dubokoj starosti zadržao svježinu lica i ljubav prema šeširima, kravatama, klasičnim odije-lima s prslukom, kao i gustim brkovima sukanima prema gore. Tu su i naočale s velikom dioptrijom, ali i okruglo, bucmasto lice dobričine kakvo i ja imam. I tek što je Kr-leža senior stekao naše simpatije, Krleža junior čini sve da nas odvrati od toga: Moj otac je bio vrlo okrutan, strog, samoživ, mizerija nad mizerijama. Nisam ga volio, mi-slim da nije ni on mene. Mislio je da sve ono što radim ide ivicom kriminala. Držao me čudakom i protuhom, da ništa što činim nije prema pravilima lijepog ponašanja. Bio je stopostotno barokni čovjek, čovjek vremena koje je kod nas potpuno iščezlo 1918. Moj otac sa mnom nije nekoliko godina govorio. Pjesnik i publicista nije bilo ni-kakvo zanimanje dostojno građanskog reda. Onda još i komunistički agitator. Nije dopuštao da se išta drži pod ključem, nema brave, nema ključa, sve je otključano. Ne smiješ kriti, ne smiješ lagati, a vlast moraš poštivati i ču-vati, ma kakva ona bila. Bio je čovjek bez prijatelja, s kom-pleksom kopileta, od majke čiji su predci tatovi – lopovi. No, kolege i susjedi su ga cijenili.

37

vodič kroz krležu

još o mizeriji nad mizerijama

Ako je Krleža junior svoga pravog djeda po ocu, Ne-poznatog Nekog, u jednom trenutku poistovjećivao s Nedohvatljivim Tvorcem Bogom, a baku Josipu plemeni-tu Mekovec s Bogorodicom, logično je da mu otac bude hvaljeni Isus Krist, plod toga (bez)grešnog začeća. I s pravom Krleža senior može ponijeti epitet velemučeni-ka. Kao izvanbračno (incestno?) dijete, kopile, neželjen je i od strane pravog oca i od strane majke, poočima i mnogobrojne rodbine. Miroslav Krleža stariji bio je natjeran postati mizerijom nad mizerijama: samoživ, ok-rutan i strog čovjek koji ne trpi ključeve, brave i laži, jer su od njegova rođenja svi prema njemu bili mizerije nad mizerijama. Za dublje pronicanje u njegovu psihologi-ju poslužit će nam citat iz knjige Psihologija roditeljstva Nile Kapor Stanulović: Polazeći od široko prihvaćene tvrdnje da su na loše sredinske uvjete razvoja muška djeca osjetljivija od ženske, autori su pretpostavili da će muška djeca biti više oštećena od ženske uslijed ne-željenosti. Ona češće obolijevaju, imaju slab uspjeh u školi i pored intelektualnog nivoa, slabije se uključuju u društvo vršnjaka. Mnoga od njih prekinula su školovanje i zaposlila se bez profesionalne osposobljenosti. Upravo sve ono što karakterizira i Krležina oca.

pandur nadstražar

Moj otac je još išao u školu kad mu je majka, plemenita Josipa, umrla i kad su ga dali u fratre, za malog fratrića, koji je tamo bio neko vrijeme i pobjegao k svom ujaku koji je bio krznar. I umjesto da ga upućuje u zanatske poslove,

38


s njim je onda putovao po sajmovima dok nije postao pu-noljetan i otišao u vojsku. Moj otac je bio podoficir koji je u vojsci ostao dvanaest godina, pa kad je došao položiti oficirski ispit ispostavilo se da ima ne znam kakvu diop-triju i da ne može po propisima kao takav biti profesio-nalni oficir, te je ostao na ulici kao nitko i ništa, jer nije završio škole niti bilo kakav zanat. Zatim se pojavio na-tječaj u gradu za nadstražarsko mjesto pa je tako došao u Zagreb pješke iz Varaždina i postao pandur nadstražar (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). Saznajemo da se Krleža stariji cijelog života stidio što je nezakonito dijete te da je imao osjećaj manje vrijednosti. Bio je čudak, bez prijatelja, nesretno gospodsko dijete ostavljeno na ulici. Prizori iz očeva života poslužit će Krleži junioru. U roma-nu Povratak Filipa Latinovicza Regina daje svoga (izvan)bračnog sina Filipa u fratre, za malog fratrića; on spava u biskupskom sirotištu na stjeničavoj postelji i provodi noći u nesanicama punim trzaja i bunila. U pripovijetci Smrt Florijana Kranjčeca Florijan priželjkuje zvanje profesio-nalnog oficira. Ali u vrijeme prvoga oficirskog tečaja obo-lio je spolno, a u vrijeme drugog nalazio se u samici, zbog tuče oko konobarice u kantini, pa je tako na kraju postao pandur nadstražar.

epiteton “šinter krvnik”

Krleža tvrdi da se ne sjeća oca iz vremena kada je ovaj bio pandur nadzornik jer je imao samo dvije godine. I do-daje: Sve sam to na ovaj ili onaj način opisivao u svojim noveletama i besmisleno je da ponovo otkrivam svjeto-ve. To raspiruje našu znatiželju da opet uronimo u njego-ve novele. U Povratku Filipa Latinovicza Filip se cijelog života najjasnije sjećao jednog izleta s ocem (poočimom)

39

vodič kroz krležu

u vinograde, a tada je imao samo – dvije godine! A mali Rudolf iz novele Smrt Florijana Kranjčeca gleda kako mu je otac, pandur nadstražar, golom sabljom dohvatio psa po glavi i dotukao ga nasred ulice. To je, dakle, djelo moga oca krvnika! To je moga oca životni poziv, da kolje pse, da ganja prosjake, da traži lopove i hulje. Ti nisi čovjek! Ti si ubojica! Ti si šinter!, vikao je mali Rudolf. Tako je sin krstio oca šinterom i taj epiteton ostao je starome u sva-đama za vječna vremena. Sigurno da mu ni otac nije ostao dužan. U romanu Zastave Kamilo Emerički stariji oslov-ljava sina imenjaka s – moje magare, moj mulac, tvrdogla-vo jare, balavac, luckasti mozak, fićfirić, vražji dečko... I te kako grubo u odnosu na Terezijino i Ivankino sinek moj zlatni, Orlić, Fric, Milan, Kraljević...

sukob od rođenja

I pored toga što su Krleža otac i Krleža sin, kao Kamilo mlađi i Kamilo stariji u Zastavama te Ivica Tiček i otac mu u noveli Mlada Misa Alojza Tičeka, bili u raskoraku otkako je sin progovorio prve riječi – mama i tata, ili u Vražjem otoku stari Gabrijel s mladim Gabrijelom jer mu je ovaj svojim rođenjem upropastio zdravlje žene, posto-jali su i trenutci zatišja. Pričao je otac svom sinu o strašnoj zimi 1866., kad je na dan Majke Marije Svijećnice, kao šestogodišnjak, putovao saonicama iz Varaždina u Kri-žovljane, na sastanak s majkom Josipom. Tada su od stu-deni pucala hrastova stabla. Josipa plemenita Mekovec vodila je svog (van)bračnog sina u Zagreb, 1867., kad su se održavali manevri na granici Bosne, odnosno Turske. U Dnevnicima Krleža mlađi, pisac, pamti očeve naočale – dvije sijalice, energično crno lice i crne brkove a la Jojo, zatim očev kišobran, lulu, dugu bijelu spavaćicu kao u be-

40


nediktinca. Oslovljavajući ga s Moj stari, opisuje ga kako prazni šalicu čaja sa slatkim vrhnjem i kako oponaša neka-kvu balavu djecu koja pjevaju Došla mama s kolodvora. Ne zaboravlja da je 1903. kupio Starom novine o ubojstvu Drage Mašin i Aleksandra Obrenovića u Beogradu. Kupo-vao je ocu i šibice i uvijek tražio one od kojih je čista dobit bila namijenjena uzdržavanju hrvatskih škola u Istri te se prepirao sa starijima zahtijevajući da svi kupuju samo te ćirilometodske šibice zarad hrvatske djece u Istri (Zva-ne Črnja: Sukobi oko Krleže).

očev financijer

Kad je moja majka umrla, otac je ostao sam. Kasnije sam ga nagovarao da vjenča svoju dvorkinju, nastavlja Miroslav Krleža junior. Bio sam i očev financijer, tako da je stari vrlo pristojno živio. U Krležinom romanu Banket u Blitvi Nielsenov otac korjenita je primitivna, polupis-mena, patrijarhalna poštenjačina. Otac se javlja i u Za-stavama, u liku Kamila starijeg: Bos, u košulji, u gaćama, na balkonu predaje se hladnom balzamu blagoga povje-tarca. On voli preferans petkom i da sam zafrče cigarete. Stari je imao sto šest kilograma i doživio je duboku starost. Pred smrt je rekao sinu: Slušaj, Fric, ti si zapravo jedini u Zagrebu kojeg još poznajem. Umro je od gangrene u no-gama; nije htio da mu ih sijeku. Eto kakvi smo mi Krleže, medicinski fenomeni, ističe naš subjekt kojem su liječnici još u djetinjstvu predvidjeli kratak vijek zbog slabih i tan-kih kostiju. A i on se, kao otac mu, teturao do duboko u starost. Uz očev dugi vijek i sklonost debljanju, naslijedio je i komadić kosti koji se odlomio i kružio u koljenu, pa su ga, kao i oca, često boljela koljena. Zbog toga nije klečao ni pred prijateljima ni pred neprijateljima, kaže. Uz bakin

41

vodič kroz krležu

ormar i majčin album, zadržao je i očev radni stol za kojim je sjedio i čitao kada su mu 1942. ustaše obavile pretres stana.

brak kao šupalj prostor

O životu u braku Krleža piše: Brak sam po sebi znači jedan šupalj prostor u koji naši filistri turaju glave kao nojevi, afričke ptice, polomljenih hrptenica i izubijani svim malim i velikim nesrećama što se događaju vani u životu (Smrt Florijana Kranjčeca). Ni Krležin otac, kao ni Florijan, nije u braku sazidao ništa. Svojim ritualnim praznovjerjem u početku ga je sputavala punica Terezija. Po njezinu odlasku u Pariz, gušila ga je supruga Ivanka, vjerski fanatik. Uz to, umjesto mlade, mekane, tople žene bila je plačljiva i bolesna, uz koju je i njen sin, ubojica, lopov, onaj kovrčavi, što se rodio crnokos kao đavo i što se derao u kolijevci da ga je bila puna kuća (Vražji otok). Poseban teret bili su vjerski praznici: Silvestrovo, Ivanj-dan (ženin imendan) i Sveti Kamilo (rođendan Krleže, oca i sina). Tada je, zbog svijeta, morao ostati kod kuće i glu-miti sretnog supruga, oca i domaćina.

trajne svađe

O tome Krleža ostavlja svjedočanstvo: Tko god je kod nas zvonio na vrata, majka je njemu nosila hranu i go-dinama je hranila gladni svijet i prosjake. Između nje i moga oca trajne su bile svađe zbog toga. Otac je bio jako nervozan što svaki čas netko zvoni na vrata i što ona iz-dašno dijeli sirotinji. Govorio je: “Pa boga ti, mi trebamo

42


ono, mi trebamo ovo i nemamo, a koliko nas samo košta to što ti podijeliš.” Međutim, ona se nije dala smesti. Osim toga, otac se krstio s dva prsta, tek reda radi. Majka je zbog toga bila nesretna. Ona je sama ili s tetkom išla u crkvu i ocu stalno tukla luk na glavu kako je nju sramota od svijeta da njen muž ne ide u crkvu. Možda je Ivanka provela mladost radeći s osiromašenom majkom po vi-nogradima i klijetima, pa nije znala nikakve kelnerske ni krčmarske mudrolije koje stvaraju stol simpatičnom nadom od podneva do podneva. Sve njene juhe bile su prežgane, meso na dlake raskuhano, i jedino što je dobro znala prirediti to je bila pržena slanina s jajima (Smrt Florijana Kranjčeca).

priča o pepici plečko

S Terezijinim odlaskom u Pariz poklapa se unajmljiva-nje dvorkinje Pepice Plečko. Ona se toliko urezala Krleži u sjećanje da ju je 28. siječnja 1943. sanjao: Silazim s Pepicom stubama Prilaza 5, kuće u kojoj su svi pomrli i mislim bistro i jasno: A kako, do vraga, ova Pepica silazi sa mnom, a mrtva je više od četrdeset godina, i pritom vuče krvave krpe govedine. Čitav slučaj ispričao je svo-joj supruzi Beli. No, Bela je bila savršeno ravnodušna spram te glupe priče o Pepici Plečko. Čini se da je Pepica kod Krležinih roditelja ostala oko godinu dana, do svoje iznenadne smrti, znači od 1902. do 1903., jer je 1943. više od četrdeset godina mrtva. Ona mu je poslužila za Karolinu i Jagu, dvije služavke u romanu Povratak Fili-pa Latinovicza, koje duhovno žive kao i ostali puk, ne u sadašnjosti nego u petnaestom stoljeću.

43

vodič kroz krležu

antipatije spram vojske i spola

U romanu Banket u Blitvi Nielsen se sjeća povijesti svoje obitelji: otac, majka i dječak u malom stanu. Majka domaćica, ljepotica iz dječje perspektive, divna boginja rođena za scenu, a ne da robuje jednom mizantropu s me-lankoličnim sklonostima, takozvanom ocu, to jest čovjeku koji predstavlja stopostotno muško, hladno biće, zakop-čano, samoživo, bezosjećajno, pusto i po prirodi grubo. Šizofrenik koji se smilovao oženiti jadnom, siromašnom provincijalkom. Taj stopostotni mužjak koji terorizira ženu i sina jedinca (kao neposredne krivce za promaše-nu jedinstvenu, brzu i neizvjesnu budućnost) neće uvijek obuzdati nagone i nasrtat će na nježnu suprugu i sina. U romanu Vražji otok otac udovac terorizira sina anarhista. U Krležinim novelama i romanima čest je motiv da si-novi jedinci u najranijoj mladosti zatječu sramnu scenu: oca kako u krilu cupka majku. Ona vrišti, otima se iz ruku gada u uniformi s raskopčanim hlačama. I to izaziva goto-vo strastvenu antipatiju dječaka spram oficira i vojske, pojavu Edipova kompleksa, strah pred spolom i gađenje pred spolnim nagonima. A ipak, mora se kroz sve to proći, htio-ne htio.

leopold ili maksimilijan

Svađe između Ivanke i Miroslava starijeg nastale su i zbog imena djeteta. Kad se mali rodio, nisu u obitelji dugo znali kako da ga krste. Da mu dadu ime Maksimilijana ili Leopolda. Doista je da je u ono vrijeme Njegovo Ve-ličanstvo Car Meksikanski, austrijski nadvojvoda Maks, bio kod nas neobično popularan i da je mnogo novoro-

44


đenčadi onoga vremena kršteno imenom svetoga Mak-similijana. Majka je bila protiv ovog očevog prijedloga. Ona je bila za Leopolda, po erchercogu Leopoldu Sal-vatoru, kojega je obožavala jer je u vrijeme boravka u ovom gradu sa svojom djecom s prozora balkona bacao sirotinji i prosjacima naranče, čokoladu i srebro (Smrt Florijana Kranjčeca). Onda su se umiješali kumovi – Ma-rija Podvodnik, vlasnica kuće, i Milan Jovanović, doktor i gradski perovođa. A dobro se znalo da su djeca činovnika, podvornika i javnih namještenika krštena imenima viso-ke dinastije koja je vladala hrvatskim narodom na temelju zaključaka Cetinjskog sabora iz 1526., Hrvatske pragma-tične sankcije i Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1886. Dok su djeca državne opozicije, koja se tisuću tristo godina borila starim pečatima i poveljama, nazivana isključivo imenima mrtvih kraljevskih dinastija te su na krsnim listama stajali Zvonimiri, Krešimiri, Trpimiri, Tomislavi, Miroslavi, Mi-lani (Smrt Florijana Kranjčeca).

ministar ili biskup

Sukobljavali su se Krležini roditelji i oko sinovljeva bu-dućeg zanimanja. “Pa naravno da će postati ministar. Zašto ne bi postao? Ili doktor, veliki gospodin!” govorio je Stari. Stara je sanjala o tome da njen sin postane ve-lečasni i da otpjeva svoju prvu misu za istim oltarom, na isti, sveti dan, njenog vjenčanja, na vječnu vjernost blaženoj Crkvi Rimskoj (Mlada misa Alojza Tičeka). U Golgoti žena predbacuje mužu zbog bolesti jedinca: Cijela dva dana eto gori kao vatra i davi se, i ja šaljem po tebe, a tebe nama! Što je tebi do tvog djeteta? Muž, Kristijan, uzvraća: Što vraga vičeš! Obična vrućica! Pio je usijan vodu, pa se prehladio. To je ono što ja uvijek govorim –

45

vodič kroz krležu

ne puštaj ga na cestu. Eto! Sad imaš! Ti si kriva! I pijan odlazi u postelju.

pokušaj samoubojstva

Tako je počelo, a poslije je razraslo do toga da se Mari-ja htjela utopiti s djetetom zajedno, ali su je prvi put izvu-kli na vrijeme i to je za Gabrijela ostalo jedna od najjačih impresija njegova djetinjstva (Vražji otok). Ako je Marija u stvari Ivanka, onda je Gabrijel sam Miroslav. U drami Vučjak Krešimir Horvat je također Miroslav Krleža juni-or: Ja nikad nisam htio živjeti. Ja sam već kao maleno dijete htio se baciti s drugoga kata. Boljelo me je živjeti. A nisam imao ni pet godina. I to je bilo najdublje sazna-vanje mene kakav ja zapravo jesam. Sve druge moje ten-dencije i nagoni i čežnje, sve je drugo sporedno. I Horvat bi se zbog roditelja zaista ubio, da ga otac, onaj tamo što lulu puši, nije uhvatio na prozoru i istukao do krvi. I samo iz straha pred batinama nije se usudio pokušati po dru-gi put ubiti. Krleža će tijekom života u mnogim kriznim trenutcima ponovo pomišljati na samoubojstvo, a na rubu izvršenja najbliže je bio u Parizu 1912. godine, prilikom otpuštanja iz peštanskog Ludoviceuma, i u Zagrebu 1914., u vrijeme regrutacije i mobilizacije za Prvi svjetski rat. A, između ostalih, od njegovih junaka tako završavaju: Žena (skok s prozora) i Čovjek (skok s vlaka) u legendi Adam i Eva, kadet Horvat (Galicija), pucanj u slijepo oko, zatim Janez koji se objesio (Kraljevo), Jolanda (Zastave) i mno-gi Glembajevi: Ludvig, Laura, Ludviga, Ezenbach, Irena, Alisa, Oliver... Ima toga i u pjesmi Samoubojstvo noćne djevojke u baru.

46


fešte i teferiči

Čitajući Djetinjstvo u Agramu, Fragmente iz djetinj-stva, Dnevnike i Čengićevu knjigu S Krležom iz dana u dan, otkrivamo i radosne trenutke obiteljskog života u kojem je najčešće, vidjeli smo, bilo na rubu ludi-la i samoubojstva. Jednom, šećući ulicama, majka je objasnila Krleži da je ona vreva i žurba trka za prokle-tim novcima. A bez novaca se ne da živjeti. Odvela ga je u tatin ured, poslije čega je odlučio i sam što više pisati, ne bi li kao službenici u tatinom uredu zaradio mnogo novaca. Krijući razmirice pred svijetom, utroje su išli u panoptikum – kino, u cirkus Barnum, na polijetanje balo-na Turnel, potom na vojne parade, na fešte i teferiče, i to prvomajske, praznika što su ga izmislili socijaldemokra-ti (tom prilikom su se vozili čamcem noću). Odlazili su izvan Zagreba, kod tetke Adele Blas Žugaj koja je mlada, u svojoj dvadesetoj, ostala udovica pa se udala po drugi put u Bjelovaru. Tamo je sa svojom kuzinom Julkom listao Danteov Pakao s ilustracijama Gustavea Doréa i uz klavir pjevao Kad bi ove ruže male i Ljubio je goluban golubicu bijelu. Bilo je jedinstveno i nezaboravno divno. U Pečuhu, za dugih kadetskih dana, sjećat će se Bjelovara, a njegov prijatelj, kadet Branko Vlaisavljević, priznat će mu da je čitav njegov razred nekad bio zaljubljen u Krležinu kuzinu Jelku. Najljepše mu je bilo u kazalištu, domu ljepšem od katedrale. Gledao je i slušao drage mu opere: Carmen, Tra-viatu, Lohengrina, Zrinjskog... No, priželjkujući da im sin bude biskup, to jest ministar, roditelji su mu govorili da glumci i pjevači služe za zabavu a ne za poštovanje, kakvi su i oni koji ne poštuju vlast te organiziraju prvomajske fešte i teferiče. Nisu slutili da će im se sin uskoro najvi-še družiti s revolucionarima i da će se oženiti učiteljicom Leposavom Belom Kangrgom koja 1928. pristupa audici-

47

vodič kroz krležu

ji zagrebačkog kazališta te dobiva ulogu u Romainsovoj komediji Diktator. Pravu je priliku dobila na premijeri upravo Krležine drame Gospoda Glembajevi, 1929., kada je na temelju uspješne interpretacije glavne ženske uloge, barunice Castelli, postala članicom dramskog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta.

trećerazredni grobovi

Fešti i teferiča bilo je premalo u Krležinu djetinjstvu da bi svojim sjajem potisnuli njegove traume izazvane pojedinačnim i zajedničkim utjecajem roditelja i rođaka. Baka, otac, majka – svi su se prema njemu ponašali kao prema sredstvu pomoću kojega mogu realizirati osobne snove i tako ublažiti svoje nemire. Krleža piše: Dijete se konačno ne ljubi nikad samo za sebe kao takvo, nego sa svim onim okolnostima koje se javljaju s takvom novoro-đenom životnom pojavom. Dijete se u tom našem malo-građanskom i posve jednostavnom životu javlja redovito kao posljedica svetog i neraskidivog sakramenta braka. I ma koliko pred kraj života potiskivao mračne događaje, prijekori upućeni majci i ocu naslućuju se i iz razgovora s Čengićem 31. listopada 1980. Sutra je Dan mrtvih, pa eto, danas sam bio na grobu vašeg oca i vaše majke, posjetio sam ih u vaše ime, kaže Čengić. A Krleža odgovara: Koji te je đavo odnio na Mirogoj? Da, to je zajednički mali grob na trećerazrednoj parceli. To što je sahranio roditelje na trećerazrednoj parceli ne može pravdati svojim ateizmom ili nedostatkom novaca nego podsvjesnom averzijom pre-ma njima. Jer i te kako je pomno pratio izgradnju Beline i svoje mramorne grobnice, također na Mirogoju.

48


škola, guštara mraka

U romanu Zastave Krleža piše: Tvoji učitelji trebaju biti Oslobodioci. Međutim, odgoj kako se danas njeguje daje nam jeftine naočale i sve što se može ugledati jest kari-katura stvarnosti. Pravi odgoj jest prilijevanje, čišćenje, krčenje, tminosječa u Guštare Mraka. Treba naći učitelje koji govore jednostavno, istinito, pošteno, jer čovjek da-nas, da bi intelektualno ili politički bio prividno prisutan, to jest živ, mora lagati, pretvarati se, simulirati, fingi-rati, glumiti, prešućivati sebe i svoje najintimnije misli i uvjerenja, mora se poricati u svakom pogledu. I zaključu-je: Sretan li je bio Nietzsche kad mu je bilo suđeno sresti Schopenhauera.

učitelj josip klobučar

Krležu su roditelji upisali u Nižu pučku školu na Kaptolu 1899., kad mu je bilo šest godina. Na svu sreću, ravnatelj i učitelj u sva četiri razreda bio mu je Josip Klobučar (Šeširdžija). Ta je škola pod Klobučarevom upravom slovila kao jedna od najuzornijih u Zagrebu. Objektiv fotoaparata prikazuje Josipa Klobučara kao osobu s va-lovitim čupercima kose, s brkovima spuštenima nadolje, s volujskim vratom i trakom ukrštenih krajeva, što bi trebalo predstavljati kravatu. Krleža je istraživao korijene svog učitelja rođenog 1842., umrlog 1910. Njegovi su vje-rojatno bili šeširdžije ili klobučari, iz Zagorja, jer tamo se mali mjehurići, kad pada kiša u vodu, zovu klobučići. Od njega sam najviše naučio – biti Hrvat, ali vjerovati u čovjeka, u njegovo poslanstvo i u to da je čovjekov put u budućnost siguran. Jan Hus, Jan Amos Komenski, Pe-

49

vodič kroz krležu

stalozzi... Od Đure Daničića – da su Hrvati i Srbi jedan narod, od jednog, nažalost, rasplemenitog plemena. Od Kumčića – mrziti Beč! ...

gola stražnjica ivice plečka

Pamti Krleža zelenu tkaninu na učiteljevu stolu, pe-peo kojim suši mastilo, bijeli učiteljev prsluk. Kad mali đaci zaplaču, uzimao bi jedno po jedno dijete na koljeno, i tako vodeći za ruku dječju kamenu, grafitnu pisaljku, tanku gore, tanku dolje, po pločici od škriljevaca, podu-čavao dječicu krasopisu na crnim pločicama (Dnevnik 4). Na listi ocjenjivanja su: ćudorednost, polazak škole, vjeronauk, hrvatski ili srpski (predmet izboren 1868. go-dine Hrvatsko-ugarskom nagodbom), potom računstvo i geometrijsko oblikoslovlje, krasopis, svjetovno i crkveno pjevanje, gimnastika i dani školskih izostanaka. Kao jedan od najboljih u razredu, Krleža je imao čast nositi razred-nu knjigu. Banuvši tako u razrednu pisarnu, zatekao je podvornika kako šiba golu stražnjicu učenika Ivice Pleč-ka, čija je pokojna mati, Pepica Plečko, bila jedno vrijeme dvorkinja kod Krležinih. Stoji Ivica sa skinutim hlačama i urla, a podvornik zviz! zviz!, čas ljeskovačom, čas špa-njolskom trskom, na prijelazu ovog stoljeća najnormal-nijim odgojnim sredstvom. Došlo je do skandala. Krleža nije znao objasniti zašto se i on dere nasred ulice ni što se dogodilo, no stidio se toga ni danas ne znajući zašto (Pre-drag Matvejević: Razgovori s Krležom).

50


učiteljev sin slikar

Krleža pamti učitelja i sa zaravanka kod Zvonarice. Tu se pod svojim sivim suncobranom odmara naš stari učitelj, otirući znoj sa svog tjemena, umoran od blagog uspona uz Kanoničke vrtove do Ribnjaka, spram kap-tolskog obronka (Dnevnik 4). Tu je i učiteljev sin, ispred štafelaja, s paletom u ruci, kako slika psa. Gledajući ga, Krleža je i sam poželio slikati. Grizla ga je ambicija da postane akvarelista, te je dane i dane preslikavao glinene lonce bez uspjeha. Iz tog doba seže začetak njegova kasni-jeg slikanja i tvrdnje: Slikarstvo utječe na književni ukus više nego što bi se moglo misliti, i obratno. Literatura i sli-karstvo su pojave vezane na život i smrt (Dnevnik 1). Enes Čengić podsjeća da je Krležu podučavao vršnjak Vladimir Kirin i da je Vladi poklonio crtež kao osnovac. Krleža će na to: S njegovim bratom Srećkom išao sam u školu, ali sam bio bolji crtač od tog Kirina – slikara kog danas do iznemoglosti reproduciraju.

krađa akvarela

Postavlja se pitanje je li Krleža zaista kao dječak poklo-nio taj crtež. Krađa akvarela prisutna je u noveli Cvrčak nad vodopadom, kao i u filmskom scenariju Put u raj koji nastaje kao dramatizacija navedene novele i fragmen-ta Finale iz Deset krvavih godina. Isti junak, Orlando, u Putu u raj priča psihijatru kako je, kao osnovac, naslikao akvarel. U sivim pepeljastim maglama rađa se naranča-sto tamnožuta ploča mjesečeva nad oranicama, a lijevo u prvom planu stoji omorika, mračna, šturo zelena, gotovo crna. Prijatelj (Vladimir Kirin?) ukrao je taj akvarel, odnio

51

vodič kroz krležu

ga kući, pohvalio se pred ocem kako je to njegovih ruku djelo i okačio ga o zid, a Orlando (Krleža?) nikad ga nije odao. Doduše, u scenariju Put u raj napada svog prijatelja, malog ministranta: Ukrao si moj akvarel. Kažeš vjeruješ u Boga, a na ispovijedi nisi htio priznati da si ukrao moj Izlazak mjeseca iznad borove šume.

babilonska jezična zmešancija

Krleža ne bi bio ono što jest da poslije pohvala ne upu-ćuje učitelju Josipu Klobučaru zamjerke. Iako je tjerao đake da se jezično rasturče, raznjemče, razitalijančuju i razmađaruju, i sam je gradio nekakav svoj nobl jezik. Uz riječi: ćudorednost, računstvo, krasopis, oblikoslovlje, Klobučar je, ako je vjerovati Krleži, upotrebljavao i ovakve zmešancije hrvatskog i slavensko-srpskog jezika: I pora-di tojega, u ovome krasnopisu imade dosta pogrešakah jer imade puno riječih koje se ovako ne pišeju... A tek ka-da čita usmene epske pjesme nepravilno ih naglašavajući. Tako je oko Krleže vladao zbrkan jezični kaos ili ba-bilonska zmešancija. Tjerao ih je Klobučar u školi da pišu i u stezniku deseterca. To je, uz bakinu kajkavštinu, majčinu zagrepčanštinu i Matoševe beogradizme, bilo previše. Krleža u školu donosi razglednice i listove iz Pa-riza, s potpisom bake Terezije. “Orlić! Ti fakin leni. Kam opet blejiš? Što to imaš? Pazi samo jer opet buš klečal iza ploče!” opominjao ga je učitelj. Pero sav pretrne kao da se probudio, a ploča i geografske karte i razred, i gospodin učitelj, sve mu se čini čudnim, neshvatljivim, drvenim i tupim (Hodorlahmor Veliki).

52


kamenovanje od strane prijatelja

Najljepše stranice Djetinjstva u Agramu Krleža po-svećuje dječjoj igri. No, sam je odsanjao igru. Uvijek uz majku i baku, navikao je biti miran i poslušan. Odmara-nje od izvjesnih napora bio mu je odlazak u pekaru, gdje je kupovao tople hljebove. Usput je razgledavao izloge, ali nikad nije ostvario ni jedan bazarski san, a imao je neobično razvijen ukus za skupe igračke. Znamo da je pravio bijele papirnate lađice, da je čuvao janje i da je jednom čak skakao po sjeniku, uvijek sam, izuzmemo li rijetka druženja s kuzinom Jelkom iz Bjelovara. I u školi – postrance. Zašto? Objašnjava nam to u romanu Banket u Blitvi: Jedno je roditi se kao plavokrvno bijelo dijete, s nekim iluzijama o nacionalno-historijskom podrijetlu, a drugo opet kao dijete guste kovrčave kose i samim time, istočnjačke masti, kao da mu se po krvi razlila tinta. Teško osamljenom, jer su ostali dječaci, sve sami blitvanski Vikinzi, trčali za mnom ulicom i urlali mo-je prezime kao da laju za bjesnim psetom. Junaka ovog romana dječaci nazivaju Cigo i u trećem razredu pučke škole kamenuju ga zbog kompromitiranog podrijetla nje-govih roditelja. Poslije fizičkog sudara s trogloditskom blitvanskom stvarnošću, sakrio se majci u krilo i isplakao, da bi se u toj prvoj fazi razvoja potpuno povukao u sebe, i u svoje snove. Otuda u Krležinim djelima, kada se junaci vrijeđaju, uporaba epiteta Cigo!, što nije piščeva mržnja prema tom narodu već sjećanje na vlastito djetinjstvo. Krleža u Dnevnicima piše: Imam svoje podvodne tunele i kanale za slučaj katastrofa. Zato nikad nisam tražio ni od koga od svojih znanaca da se posveti bilo kojoj mojoj privatnoj stvari. Vladimir Dedijer je istraživao Krležino podrijetlo. Dedijer ne smatra da je Krležin otac plod incestne ili druge veze Josipe plemenite Mekovec. Začela je i rodila Miroslava Krležu starijeg s učiteljem iz

53

vodič kroz krležu

Križovljana. A predci toga učitelja, tvrdi Dedijer, zaista su Makedonci, pečalbari, pa otuda i našem subjektu tamna makedonska kosa, a u mladosti i tamniji makedonski ten.

kreposna izabela

I pored svega, Krleži je potreban netko tko će ga u pot-punosti razumjeti, njega i tajne njegovih lirskih zapisa u tom glumištu koje se zove život čovjeka. U najranijim danima potražit će ovakvu osobu u Izabeli, kreposnoj djevojčici iz crkvenog zbora gdje je i sam ministrirao. Po crkvenim kanonima, Izabela je bila obećana Isusu, sinu Božjem. On, Krleža, bio je obećan Blaženoj Djevici Mariji. Unutrašnji nagon bio je jači od zabrane. Pjevao je isključi-vo njoj, svojoj Blaženoj Djevici – Izabeli, posve trubadur-ski, sa nečistom savješću. Pogled na tu krhku plavokosu naprahanu djevojčicu, tako žućkasto prozirnu da su joj se žile ocrtavale, bio je pogled malog sluge Gospodnjeg u crkvenoj sutani i čipkastoj roketi, koji prolazi pokraj tajanstvene voštane lutke i traži njeno oko, hoće li ga primijetiti i hoće li, guska, shvatiti da se radi o opranoj tjelesnoj ljubavi na život i smrt (Djetinjstvo u Agramu). On ju je u mislima brutalno silovao već “iks” i “iks” puta, zaklao, pio joj krv na litre, toplu djevojačku krv, vezao je nekom bodljikavom žicom i mučio da joj se žica duboko zarezala u živo bijelo meso, ljubio je cijele noći pijano u nekim orijentalnim dekoracijama i kostimima kao Šehe-rezadu, spašavao iz nekih poplava i katastrofa, u jednu riječ – živio je intenzivno s njom i ona je bila fokus njega cijelog i svih njegovih fantazija i mokrih snova (Tri ka-valjera frajle Melanije). Poslije mnogo godina Izabela je postala mekoputna, bolećivo blijeda pojava, umorna pro-sijeda gospođa s kojom nikada u životu nije progovorio ni

54


jednu riječ. Dva desetljeća kasnije, za životnu suputnicu izabrao je Leposavu Belu Kangrgu koju su, kao i Izabelu, zvali – Bela, jer je i ona imala veoma bijelu, mliječnu put kakva je na francuskim dvorovima, bar u viteškim knjiga-ma, krasila napudrane markize, grofice i barunice.

pavao marion vlahović

Bježeći od trogloditski raspoloženih vršnjaka, a ne na-šavši spas među dobrim djevojčicama, okrenuo se dobrim dječacima, ponajprije među ministrantima. Jedan od njih bio je Pavao Marion Vlahović, u ono vrijeme najmuzikal-nije i najmirnije dijete u Zagrebu. Njegov talent otkrio je susjed Janko Slogar. Vlahovići su, da bi nježni Pavao mogao na satove muzike, prodavali po mrazu kiselo zelje i repušinu, ruku promrzlih od studeni, protkanih plaviča-stim čvorastim sklerotičnim žilama. A povrh toga bili su – Srbi! Družeći se s malim Vlahovićem, Krleža je, ako mu je vjerovati, nadrastao pjesmice kojima su se hrvatski tro-gloditi od balavaca rugali srpskim balavcima, jer su učili odvojeno. Kod Vlahovićevih je saznao za Mozarta, Bacha, Beethovena, Čajkovskog, Wagnera, Liszta, Mahlera... Naj-dublji dojam na njega ima Verdi. Na dan Svetog Petra i Pavla bio je imendan Pavice Vlahovića i slavilo se pohan-cima i štrudlom od trešanja. U Dnevnicima, u snu i na javi, Krleža zapisuje: A propos, postoji tu neka kombina-cija da i ja nastupam u jednoj basbaritonskoj pjevačkoj partiji, a glas mi tobože vuče na tenor. Ipak bi bilo dobro da ga malo izdoremisollaziramo. Pavao, čudo od djeteta, završio je kao agent argentinske firme za prodaju orgulja u Buenos Airesu. Pred smrt, oko 1950., javio se Krleži sa že-ljom samo još jednom da mu se pomoliti na proštenju kod Svete Ane i da se napije mošta u somborskom vinogradu.

55

vodič kroz krležu

učenje klavira

Zahvaljujući druženju s malim Vlahovićem, Krleža prerasta crkvenu pjesmu Ave Marija, školske Leti pčela malena i Ide majka s kolodvora te uličnu Ok tok tok, slavim Nikolaja kojom su hrvatski balavci zadirkivali srpske balavce jer su, rekosmo, učili odvojeno, a u srpsku školu išla je i Leposava Bela Kangrga. Kod Pavice je sa-znao za klasičnu glazbu i Verdijev očaravajući valcer iz Traviate. On se kao čest motiv javlja u mnogim Krležinim djelima (Dnevnici, Povratak Filipa Latinovicza, Zastave, Tri kavaljera frajle Melanije). Krleža ostavlja violinu i s Pavicom uči klavir dvije godine. Žao mu je kao psu što još jednu nije izdržao. Pod stare dane sjećao se toga; sjedao je za klavir – Bela mu ga je donijela u miraz, i svirao kao nekad kuzini Jelki: Kad bi ove ruže male, Ljubio je goluban golubicu bijelu i potpuri iz Zrinjskog. Ali čak i najbolji glazbenici, kad prestanu svirati, otvrdnu i to više nije ono kada se drži kontinuitet. A ta “kuzina” Jelka, kad sam se oženio Belom, nazvala me je izdajnikom hrvatstva, kao što su mnogi Belini nazvali Belu izdajnicom srpstva, zbog mene, napominje Krleža.

Možda je napustio učenje klavira kao i barunica iz nje-gove Galicije, koja u stvari nije imala karaktera za taj fini instrument. Njezine i svoje neispunjene pijanističke želje ispunio je kroz kadeta Horvata citirajući Stravinskog: Mu-zika je trajanje u vremenu, muzicirati znači trajati...

56


zlatko aurelije gal

Krleža ga u razgovorima nikad ne spominje. Ali Zlatko Aurelije Gal jedna je od najprisutnijih ličnosti u piščevim Dnevnicima. Upoznali su se u prvom razredu Niže pučke škole, kao šestogodišnjaci, kod učitelja Josipa Klobučara. Plavokos i nježan, Zlatko je neodoljivo podsjećao na Izabe-lu. Priključio im se i mali Pavao iz srpskog odjela. Zlatko, Pavao i Miroslav zajedno su ministrirali, a posjećivali su se i kod kuće. Zlatkov otac, ravnatelj Josip Gal, vozio ih je svojim fijakerom u vinograde Galovih. Krleža pamti mu-ziku remontiranih kobila fijakerskih starog ravnatelja, Židova, kako se uz tihu svirku crijeva penju Bijeničkom cestom na Šalatu. Zatim i Zlatkov dom sa tri anđeoske glave na timpanima prozora. U hodniku miriše po pek-mezu i kolačima, toplim. A iza sjenika i štala nalazi se vi-nograd u kome spava njihovo dječje ljeto sa tihom arijom čežnje za mrtvim danima. U jednom snu, Zlatko, Krleža i njegova mati Ivanka kreću se oko nekakvog zdenca. Zlat-ko je ružičaste slatke boje, s blistavom poni frizurom a la Asta Nielsen. Oprašta se, nekamo putuje, ironično odbija-jući Krležine dobronamjerne savjete (Dnevnici).

knjižara “kugli”

Odlazili su u Schonelov dućan na Prilazu 13 udahnu-ti prekomorski miris datulja i kokosa, miris čokolade, a da bi, po izlasku, sve bilo prazno. Konjskim tramvajem koji kasa u smjeru Savskog mosta išli su na kupanje. Na-vraćali su i u knjižaru Kugli, pod izlikom da imaju kupiti neku knjigu, neko pero, neku bilježnicu ili sasvim suvišno – olovku. Inspirirani jednom jedinom idejom – kako se

57

vodič kroz krležu

tamo prokrijumčariti i njušiti knjige jer nemaju ni kraj-carice. Godine 1906. gurali su se u masi ispred Obzoro-ve administracije čitajući najnovije izborne rezultate. Na oglasnim pločama ocrtavala se nesumnjiva pobjeda Hr-vatsko-srpske koalicije. Poslije su čekali da im donesu ba-klje iz vatrogasnog spremišta za pobjedonosnu bakljadu hrvatskog naroda.

antička književnost

I dok ga je Pavao Marion Vlahović sve više uvodio u svijet klasične glazbe, Zlatko ga je upoznao s antičkom književ-nošću. Kakvi bakini i majčini romani o francuskim grofo-vima iz doba Napoleona, bajke, egipatske i druge sanjarice te horoskopi? Galovi imaju veliku kućnu biblioteku. Zlat-ko ga je uputio na Homerovu Ilijadu i Odiseju te na grčke mitove. Od Zlatka sam saznao da se naša imena mogu prevoditi na jezike starih Grka i Rimljana, pa se otuda on, Zlatko, zove i – Aurelije, od milja Aurel. Zlatko kasnije odlazi u Peštu pa u Pariz na studije, kao madžaronski sti-pendista. Ima i vizitkartu: dr. Aurelije Gal (izbacio je ono – Zlatko); postaje vatreni kozmopolit i baudelaireovac te još vatreniji pristalica srpskoga naprednoga književnog kritičara Bogdana Popovića. Nikada nije prihvatio i zavo-lio Krležino novo društvo anarhista i komunista (August Cesarec, Đuka Cvijić, Kamilo Horvat, Vladimir Čerina). Ipak, kad je naš subjekt 1912. bio na ivici samoubojstva, našavši se sam i bez novaca u Gradu svjetlosti, dr. Aurelije Gal mu pomaže prebroditi krizu. Nije mu, skeptiku, nika-ko išlo u glavu da mogu napisati pjesmu ili roman, sjeća se Krleža u Dnevnicima. A 1914. Aurelije Gal mu je bio u Zagrebu jedinom čitalačkom publikom. A ja sam mu, kad je mlad preminuo, napisao na odru divnu pjesmu (Frag-menti dnevnika iz 1942.).

58


pjesma mrtvom čovjeku

Što je ostalo od Zlatka Aurelija Gala? Jedna (opet) ru-žičasta nefrankirana feldpostkarta Vladi Doriću, koja je s fronte u Prvom svjetskom ratu putovala preko Postojne, Rogatice i Zidanog Mosta. Na njoj je pisalo: Proljetno ju-tro, ptice pjevaju, lijepo je živjeti. Krleža priča: I dok je karta putovala, negdje kod jedne divizijske ađutanture, izvan dohvata artiljerijske vatre, kod Gorice, zalutala granata pogodila je mog ružičastog slatkog Zlatka. U mom džepu bile su dugo dvije drage uspomene na njega. Ogledalo i fotografija tog artiljerijskog kadet aspiranta sa svilenom mekanom kosom i poni frizurom a la Asta Nielsen, njegove omiljene filmske dive (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). U spomen na Zlatka Gala Krleža je napisao Pjesmu mrtvom čovjeku u kojoj se pita stoji li Zlatko, u uniformi austrijskog oficira, pred Bogom lijevo ili desno. I novela Bitka kod Bistrice Lesne posvećena je mrtvim prijateljima iz kadetskih dana, Mađaru Gejzi Bonti, poručniku prve poštanske domobranske pješačke pukovnije, koji je umro u velikim mukama (odrezali su mu obje noge u koljenu) i Zlatku Aureliju Galu, poručni-ku topničkome, koga je rastrgla granata. Eto, a do tada družili smo se i voljeli, Hrvati, Židovi, Srbi, Mađari, svi u kipućem loncu dvaju kanibala – Života i Smrti (Dnevnik 2).

Krleža tvrdi da mu je vjera u Boga djelomično razorena kada se počeo posvećivati kazališnim predstavama, a dije-lom kada je potonuo u Zlatkovu antičku književnost. Ali u noveli Cvrčak pod vodopadom i filmskom scenariju Put u raj Orlandu (Krleži?) u san dolazi pokojni prijatelj (Zlat-ko?), neka vrsta dječačke ljubavi iz najranijeg puberteta; i taj prijatelj izjavljuje da je u stvari Orlando njemu razorio vjeru u Boga.

59

vodič kroz krležu

mladi pater s voštanim rukama

Vratimo se Krležinim najranijim danima u Agramu/Zagrebu, kada je bio miran i poslušan, ali strašno iznutra rastrzan, bez samosvijesti da u sebi ima mnogo velikih i lijepih mogućnosti, bogatu i istančanu maštu svoje majke te silan barbarski nagon oca koji je znao živjeti svakom po-sljednjom žeravicom svoga mesa. I kad je u obitelji kolala legenda da će Krleža junior postati biskup. Tada je bio mi-nistrant kanonika Volovića. Pater je još posve mlad. Imao je bijele voštane ruke i vitko tijelo kao kraljević. Fric (Kr-leža) ljubio je patera. Njegova se ljubav razlijevala poput djetinje pjesme što miriše cvijećem pijanih ljeta (Frag-menti, 1914.). Pater mu je bio utočište od svega onoga od čega je Krleža bježao, kao i utjelovljenje svega za čim je žudio.

paterova mala kapela

U crkvi, dječak Krleža, ministrant, uvijek je uz mladog kanonika kako bi mu mogao pomoći pri nošenju misala i kadionica, natakanju vina i pjevanju psalama, a s Pavlom i Zlatkom pjevajući Mendelssohnovu i Schubertovu Ave Maria. Mali Krleža bio je uz mladog patera i kada je ovaj prao ruke, poslije službe. Krleža, Pavao i Zlatko bili su izvrgnuti podsmijesima ostalih ministranata i mežnara – onih koji kite oltar i brišu prašinu, a koje mladi pater ignorira. Rugali su se paterovim ljubimcima uz: Ua! Tri cu-rice! A znamo da je Krležu baka oblačila u ženske haljini-ce, a Pavla i Zlatka majke su češljale a la Asta Nielsen, tada znamenite filmske dive. Budući da Krleža nije ministrirao zbog piškota, licitarskih kolača, šamrolana, sladoleda ili

60


groša, već iz čiste ljubavi prema Bogu, pater mu se, kao i baka Terezija, obraćao: Sinek moj! Lipi moj!, pritom mu brišući usne s dva prsta, u osami, u kapeli. Jednom, kada su zamrli koluti tamjana i akordi orgulja, onda su otišli u kapelu. Pater ga je dodirnuo svojom blijedom voštanom rukom i ondje gdje su njegovi uvojci pali po vratu, po mom malom bijelom vratu, kao izrezanom iz mirisne kosti. Zatim su se dugo molili Bogu.

paterov prozirni cjelov i pramen kose

U maloj kapeli listali su misal, mladi pater je cjelnuo njegovu anđeosku glavicu svojim prozirnim cjelovom. Ali u tom cjelovu bilo je nešto čega nije bilo u cjelovu njegove majke, nečega što nije bilo u molitvi. Fricovim nevinim rosnim tijelom prolila se onda čudna, još nikad neosje-ćajna toplota, neko nesvjesno predosjećanje da na svijetu imade još nešto osim tih koridora i psalma i toga zdvoj-noga Boga koji ruši sve one koji ne padaju pred Njegovim Kristom, kao mali ministrant u snovima pred Izabelom (Fragmenti, 1914.). U svom Misalu Krleža je kod kuće cr-tao paterove inicijale, ali je, po Fragmentima iz djetinj-stva, između listova čuvao u potaji i nekoliko pramenova paterove kose, kao i grube dječje skice paterova prozirnog martirsko-paćeničkog lika. Misal je držao pored svoga kućnog oltara što ga je podigao sam i oblijepio zlatnim i srebrnim križevima i anđelima. Čak mu je i otac pomogao da postavi zaštitne crvene draperije. Tu negdje, u tajnoj pregradi ili u šupljini vaze od majolika ili drvenih svetaca, skrivao je i crveno ukoričenu knjigu koju je također dobio od mladoga vitkog kanonika, a koja nije bila za djecu jer je u njoj pisalo o ljubavi (Dnevnik 3).

61

vodič kroz krležu

sjekirom po oltaru

Jednoga dana, na iznenađenje cijele rodbine, maleni Fric je ugasio kandilo na svom kućnom oltaru i pljunuo u njega, a nekoć je znao luđački plakati ako je u njemu bilo premalo ulja. Sve one zlatne i srebrne križeve, svece i krilate anđele pobacao je u staru kutiju i dao mališanima, prijeko, u dvorištu, da se oni njima igraju. Poderao je i cr-vene draperije koje mu je otac pomogao pribiti oko oltara. I malom kuhinjskom sjekirom udarao je snažno po mje-stima gdje su daske bile zakucane velikim čavlima. Sada je sve to mogao sam. Mali je oltar očajno praštao i onda se sve srušilo (Fragmenti, 1914.). Što je dovelo do toga da djetetova duša bude poljuljana u temeljima, da otac liku-je pred majkom, a majka šuti zgrčena u kutu slušajući sina kako viče: “Religija i božićne bedastije su kult čiste Laži! Biblija se stoljećima pisala za bijednike duha! Sve je stvorio Čovjek – sebe, Boga, vojarnu, ratove, pakao, medicinu, umjetnost!” (Ivan Cvitković: Krleža o religiji). Svi smo mi katoličke mumije. Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju, polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem (Mlada misa Alojza Tičeka). Baka Tere-zija je na podu našla crvenu knjižicu koju je njezinu unu-ku, njenoj djevojčici, poklonio mladi pater Volović – vol jedan! Unutra sve same gadosti, istospolna općenja, sve gola muška tjelesa. Eto što nevinim ministrantima daju kanonici! Zar onda nisu bolji bakini egipatski horoskopi i sanjarice? Baka je u tajnoj pregradi pronašla i subjektov osobni Misal. Između listova – nekoliko pramenova pa-terove kose, kao i grube dječje skice paterovih inicijala i paterova prozirnoga mučeničkog lika (Dnevnik 3).

62


pravi korijeni krležina ateizma

Sve ovo navodi nas na pomisao kako korijene Krležina ateizma ne treba tražiti ni u kazalištu ni u antičkoj knji-ževnosti nego u tajnama njegovih lirskih zapisa. Za onaj revolt, pravi živčani slom dječaka, kada se poteže i sjekira, iznalazimo druge, dublje povode. Znamo da je baka Tere-zija našla onu knjigu koja nije za dječake i paterov pramen kose. Likovala je nad kćeri koja želi da joj sin vikar bude. Još ako se u cijeli slučaj upleo Krležin otac najnovijom senzacijom u novinama, skandaloznim procesom kojim je izvjesni pater optužen za obljubu malenih ministranata... Ili ako se samom Krleži pater pokušao približiti više nego što je uobičajeno? Što ako se Krleža požalio Vlahoviću i Aureliju, a oni mu povjerili svoje strašno iskustvo s mla-dim paterom? Svega toga ima u Krležinim djelima.

proplamsaji luckaste strasti

U Krležinoj pripovijetci Smrt Franje Kadavera, koju možemo čitati i kao Smrt Frica Krleže, ministrant je odi-grao tužnu ulogu u neobično skandaloznom homosek-sualnom procesu, koji je u ono vrijeme bio prvoklasna senzacija i afera cijelog provincijskog grada. Pater se nije zaustavio na milovanju, poljupcima, sramnim poklonima. Na sudskom procesu cijeli tribunal čeka da mali Kadaver izusti jednu važnu riječ: DA ili NE! Najednom dječak poč-ne vikati busajući se o prsa, bacajući na koljena, glasno ridajući: Ja nisam kriv! Ja nisam kriv! Iako oslobođen, mladi Kadaver (Krleža) cijelog je života uvijek klečao pred nekime te se svakome i za sve pravdao da nije kriv. U roma-nu Zastave Joja se povjerava svom prijatelju Kamilu da je

63

vodič kroz krležu

slučaj htio da ga je fratar Celestin lišio djevičanstva kad ga je uzeo kao ministranta na ispovijedi umirućem barunu Ratkaju, noću, dok su još spavali u istoj postelji. Odonda se Joja gnijezdio u kojekakvim muškim naručjima, ali se uvijek sjećao onoga luckastog proplamsaja popove strasti, kiše celestinskih ugriza. Fratar me je odvojio i oslobodio od Crkve i Boga. I taj fratar je i dalje ispovijedao nevjer-nike, a sam je bio najveći među njima. Na pričesti je Joja tražio fratrove oči, fratra je od toga hvatala panika, a Joja je žalio jadnika koji nije imao moralne kuraže priznati sebi da je i sam bogohulni nevjernik. Nije li, u stvari, naš subjekt ovako izgubio djevičanstvo? Nije li se on našao na Sudu časti, pljunuo u kandilo, sjekirom udarao po raspe-lu? I kasnije sve to, na ovaj ili onaj način, kroz ovu ili onu ličnost, dao čitateljima na uvid kao svojevrsno ispovijeda-nje? Možda su paterove žrtve, rekosmo, bili i Pavao i Zlat-ko Gal? Zato u Krležinim djelima toliki ministranti gube djevičanstvo na ovakav način. I slavni španjolski režiser Pedro Almodovar nastradao je ovako. O tome je govorio na konferencijama za tisak i u filmu Neodgojen. Čitamo da je nedavno, a uvelike smo zašli u 21. stoljeće, američka katolička crkva platila šesto milijuna dolara odštete obite-ljima dječaka seksualno zlostavljanih od strane kanonika. Ovih godina o tome se pisalo u nacionalnim medijima, no i u onima susjedne nam Srbije; neki pravoslavni svećenici, čak i episkopi, također su zloupotrebljavali dječake koji su, tek odrastavši, shvatili što im se događalo. No, svećenici/episkopi su oslobođeni uz obrazloženje da je slučaj zasta-rio ili da nema dovoljno čvrstih dokaza.

64


prva groznica darvinizma

Možda je Krleža svojim prijateljima Vlahoviću i Aureliju rekao da više ne vjeruje u Svevišnjeg. Kasnije, u školi te u kadetskoj školi u Pečuhu i na vojnoj akademiji Ludovice-um. Vratimo se Krležinoj noveli Cvrčak nad vodopadom i filmskom scenariju Put u raj. Orlanda (Krležu) u noćnoj viziji optužuje Pokojnik: Što će biti sa mnom? Vi ste mi prvi objasnili da Boga nema, da smo rođeni majmuni, da je dogma o bezgrešnom začeću besmislena. Bio sam oficir pod vašom komandom. Razorili ste u meni ideju Vrhovne Kvintesencije. Osvanuo sam pred Svevišnjim Prijesto-ljem kao operušano pile. Uništili ste me svojim ateizmom. I Orlando priznaje: Bilo je to u našoj prvoj groznici dar-vinizma, kad sam ga uvjerio kako smo svi mi zapravo majmuni, rođeni od oca majmuna i od mame majmunice, starih majmuna. I naš učitelj kad svira orgulje i naš ka-teheta kad služi Svetu Misu, svi ljudi oko nas nisu ništa drugo nego najobičniji majmuni. I taj prijatelj će pasti s metkom u čelu, neće mu Bog pomoći (Put u raj).

ispod suknjice marije valerije

Krleža je zacijelo rekao prijateljima: Okanimo se pate-ra i vjere, spoznajmo tajnu lirskih zapisa žene. Kušajmo sebe, jesmo li “paterove curice” ili pravi dječaci?! U nje-govoj drami Aretej jedan od Anicijevih zapovjednika je Aurelije (Zlatko?) koji mu uzvraća na pozive pokornim: Na službi, gospodaru! U Povratku Filipa Latinovicza, iza živice, uz šipkov grm, Aurel (Zlatko?) vidio je jedno posli-jepodne jednu frajlu kako leži gola pod crvenim suncobra-nom, pa su ostali dječaci krenuli u izviđanje. Do Izabele, u

65

vodič kroz krležu

crkvenom zboru, stajala je Marija Valerija. Njoj je mama petrolejem prala kosu. Krleža, sada mladi ateist, odlazio bi kod nje u Bijeničku gdje je stanovala u prizemnom stanu punom dječurlije. Bilo ih je sedmero, od kojih jedno glu-ho. Čitao joj je Šenoino Zlatarevo zlato. Kad bi se Valerija popela na krušku zvanu tursko nebo, on, Zlatko i Pavao zavirivali su joj pod suknjicu ne bi li, zaraženi prvom groz-nicom darvinizma, vidjeli ostatke njezina repa. Umrla je bog zna kad i nema je više godinama (Dnevnici). Družili su se, iz istih pobuda, i s drugim djevojčicama. Jedna mu je napokon dala jaje još toplo od koke. Jelica Bernadži-kovskaja i Jagoda Truhelka dale su mu po knjigu. Ali ova druženja prerasla su u platonska. Roditeljski dom, škola i crkva učinili su svoje: Edipov kompleks, strah pred spo-lom, gađenje nad nagonima. Mučilo ga je dugo što se ne može uzdignuti i razmišljao je ponovo otići na ispovijed. Odviše plašljiv i stidljiv, teglio je teret svoj u grijeh za koga je Sveta Terezija bila za smrtnu osudu (Djetinjstvo u Agramu).

plastična materija duša

Po Krleži, duša djeteta je plastična materija koju obli-kuje sve i svašta. Saznali smo da je i sam u djetinjstvu bio i te kako okrznut. Iz tog vremena, što od voštanog bljedila majke pri pokušaju utapanja, što od voštanih ruku mla-dog pedofila, patera Volovića, u Krleži se, kao u Nielsenu iz romana Banket u Blitvi, razvio intenzivni strah pred voštanim kipovima u panoptikumu na sajmovima, uz uzrujano stezanje utrobe i opasne proljeve. U filmskom scenariju Put u raj Orlanda proganja fratar ponavljajući mu u snovima: Eto vidite, sve bi bilo drugačije da vas ja nisam primio u svome krevetu, a vi ste se bili smjestili

66


upravo u mome ležaju. I dok Orlando traži spas kod psi-hijatra, Krleža se pred onime što mu se događalo u djetinj-stvu, u kaptolskim crkvama, tim kaptolskim bordelima, oslobađa čitanjem i pisanjem. Ipak, za dugih sastančenja, kao direktor Leksikografskog zavoda u Zagrebu, izrađu-je skice katedrala. Posljedica je to dana kad je tri godine glumio u komadu “Sveta misa”, za koji su ministrante “dresirali” skoro godinu dana. Ima ih i u formi epiteta u njegovim pjesmama i novelama: Psalam jesenje tišine, Rajska tišina, Zvono neba nariče, Kolju noževi Božji, Gr-mljavina orgulja (omiljen Krležin instrument).

misliti po logici stada

Po završetku Niže pučke škole, 1903., Krleža je upisan u Kraljevsku veliku donjogradsku (klasičnu) gimnaziju. I tamo će važiti znano mu: Misliti, znači misliti po logi-ci stada, razmišljati u okviru pozitivnih propisa, lojalno, legitimistički, bilo kakvoj Dinastiji ili kanonima do smr-ti vjerno. To znači biti uvjeren da je svijet počeo 1867., s kompromisom austrijskih i madžarskih grofova i s na-šom pijanom hrvatskom Nagodbom iz 1868. (Zastave 3). Iz tih dana opasnog življenja pričat će nam o tintom upr-ljanim neopranim dječjim rukama, o nezgrapnom tjele-snom osjećaju sebe samoga, kad čovjek ne umije kamo se smjestiti, kako se sakriti i nestati, sam sebi suvišan i glup, izgubljen usred žamora dječjih glasova u prenatrpanom razredu, sjedobradi starac, a zapravo tek upisani gimna-zijalac, zapleten u ogromnoj količini glupih nespojivosti sa glavnim motivom povrijeđenog dostojanstva i ništav-nosti (Dnevnik 4).

67

vodič kroz krležu

laboratorij na tavanu

Kućnog oltara davno nema. Nema ni odlazaka u crkvu. Bibliju je bacio. U novoj školi uči latinski, zemljopis, priro-dopis, njemački, svaki predmet kod posebnog predavača. Nema jednoga jedinog Josipa Klobučara. Kako se prilago-diti tolikim ćudima i biti među najboljima u učenju? Iz-vršeno je i osipanje đaka. U razredu su uglavnom oni iz elitnih krugova. Po uzoru na zagrebačke sinove, agramer-ske elite, tavan svog stana u Prilazu 5a preuredio je u ne-kakvu vrstu kemijskog laboratorija. Tu je pretakao neke ružičaste vode sa hipermanganom, rastavljao vodu na kisik i dušik, od salitre proizvodio barut koji nikada nije eksplodirao, gradio je nekakve brodove koji nisu imali ravnotežu. Čita Darwina, u predahu uzima boje i oslika-va nekakve glinene lonce. Isplatilo se druženje sa samim sobom. Na prvom polugodištu bio je među najboljima. Kasnije, iz svih njegovih alkemija izrodit će se motivi za brojne eseje. I barut će eksplodirati u njegovim novelama i romanima. Zaplovit će i jedna njegova lađa, Sveta Marija, a na njoj admiral španjolske flote – Kristofor Kolumbo u istoimenoj drami/legendi. Kao junaci krležijade prodefili-rat će i mnogi slikari i kipari, poput Michelangela. Stavit će Michelangela u dramu, a njegov portret na zid svoje radne sobe, uokvirivši ga. Poistovjetio se s njim; ni Miche-langelo nije gledao gore u bogove nego dolje, u ljude, u blato, sa željom da ljude približi ne bogovima nego zvijez-dama. U Krležinoj se drami on bori s Crnim paukom (svo-jim protivnicima) dok oslikava Sikstinsku kapelu.

68


crvene i zelene kape

U Krležinom obiteljskom albumu nalazi se i fotografija na kojoj je naš subjekt sa svojim prijateljem Srećkom Kiri-nom, bratom poznatog slikara Vladimira Kirina, umiješa-nog u zapetljanciju oko onoga poklonjenoga/ukradenoga Krležina akvarela iz ranih školskih dana. Srećko priča da je Zagreb tada bio blatna palanka gdje su se gotovo svi dječaci istoga godišta poznavali. I dodaje, za brata i sebe: Mi kao đaci nismo bili cvijeće, bilo je i boljih od nas. Po-stojale su u ono vrijeme realna i klasična gimnazija. Jed-ni su nosili crvene, drugi zelene kape. Vodili smo pravi rat kamenjem, ali Krleža nije u te bitke ulazio. U našem dvorištu osnovali smo Cirkus. U grupi nas je bilo dva-deset i troje. Krleža je bio s nama ali postrani. Nije su-djelovao u našem programu. Srećko i Krleža išli su u isti razredni odjel. Zbližili su se jer su obojica prezirali atle-tiku i nogomet. A baš je u njihovom odjelu osnovan prvi nogometni klub u Hrvatskoj koji se zvao Konkord. Sreć-kov i Vladimirov otac bio je Franjo Kirin, pukovnik, tada važan faktor u Zagrebu. Znajući da je Krleža kao dječak imao antipatiju spram vojske i spola, razumljivo je što se u pukovnikovom dvorištu držao po strani. Ali je zato kod Strozzijevih bljesnuo punim sjajem.

strozzijevi i prvi buket autorskog cvijeća

S njim u razredu je i Tito Strozzi. Titov je otac Ferdi-nand markiz! Majka – poznata glumica Marija Strozzi. Mladi Krleža potajice, 1903./1904., piše igrokaze po uzo-ru na antičke drame u kojima glumi Marija. Sve ovo platio je popuštanjem u školi. Strozzijevi podržavaju druženje

69

vodič kroz krležu

svoga Tita s mladim ateistom i anarhistom, koji proizvo-di barut na tavanu. Takva druženja su u modi ili kako ih Englezi nazivaju – in! Dopuštaju da dva prijatelja osnu-ju kućno kazalište. Pod konac prvog razreda gimnazije, 1904., postavljaju Krležinu (nažalost izgubljenu) antičku dramu o Prijamu i Ahilu, kada Prijam dolazi po Hektorovo tijelo u Ahilov šator, ne vodeći se Homerom, već nekom grčkom poviješću koja je bila ilustrirana. Krleža glumi Pri-jama, Tito Strozzi Ahila. Uspjeh je bio golem. U Rajnero-voj ulici, na uglu zapadnog perivoja, u stanu markizice Strozzi (Djetinjstvo u Agramu). Tom ih je prilikom marki-zica Strozzi obasula svojim superlativima, poklonivši mla-dom piscu buket autorskog cvijeća. Tako je Krleža doživio svoju premijeru kao Mozart koji je, također kao dječak, uveseljavao kraljeve, kraljice, barune, barunice, markize i markizice. S time što su Mozartu roditelji to dopuštali, dok Krležini sinu nisu dopuštali druženje sa Strozzijevima jer nisu cijenili glumačku branšu. Varao je svoje roditelje do trećeg razreda gimnazije, kao što ljubavnik vara vlastitu ženu. Da ne zaboravimo: i Strozzijevi su bili za sveslaven-stvo.

cezarova smrt u školi

Probe i predstave prenijele su se u školu. Time je sla-va Konkorda, prvoga nogometnog kluba u Hrvatskoj, čiju su ekipu činili Krležini i Strozzijevi prijatelji iz razrednog odjela, pomračena. Na vijest o smrti Miloša Đurića, 1967., Krleža izjavljuje: Umro je Miloš Đurić, treći Be zagrebač-ke Donjogradske gimnazije, prvi sat latinski, od osam do devet proba “Cezarove smrti”. U naslovnoj ulozi Tito Strozzi, a ulogu neke vrste konzultanta preuzeo je Miloš Đurić, na temelju mog scenarija iz 1905. Ali probe ne

70


mogu početi; tog jutra Tito Strozzi nije stigao. Njegova majka, markiza i glumica, doputovala je iz Sofije poslije trijumfa u ulozi Adrienne Lecouvreur, sa dekorativnom fotografijom u sofijskom kazališnom listu. Tito Strozzi i Krleža ostali su prijatelji do kraja života. Tito je igrao u svim Krležinim dramama. Kad razmišljam o Glembaje-vima, uvijek se sjetim nekoliko nenadomjestivih pred-stava, i naše “premijere” kod Strozzijevih, kad sam prvi i posljednji put glumio. Tito Strozzi je zapravo igrao sebe u ulozi Leonea, izjavljuje Krleža. Sjeća se da su 1941., u pr-vim danima okupacije, ustaše uhitile sve srpske glumce te glazbenike i balerine iz Rusije. Bili su uhitili i Tita Strozzi-ja, jer mu je tadašnja žena bila Srpkinja, kao i moja, pa su i mene gonili.

razočaranje u elitu

Što je puštao dublje korijene među zagrebačkom eli-tom, Krleža je bivao sve razočaraniji u nju. Sve je to bilo namješteno zapravo kao u kazalištu, gdje se u dekora-tivnom polusvjetlu pušilo, pilo, lagalo čitave dane i noći, lagalo se o glazbi, o knjigama, o ukusu i modi. Znalo se za Chateaubrianda samo kao za šniclu, a i ostala imena kulturne europske povijesti poznavali su sa francuskog jelovnika. A tek kada su vlasti došle do podataka da Fer-dinand Strozzi nije nikakav markiz! I još jedna afera sa Strozzijevima u koju je umiješana Amanda Golob, kuzina Krležine bake po ocu, Josipe plemenite Mekovec. Aman-da je radila kod Strozzijevih kao kućanica, zatrudnjela je s markizom Ferdinandom i rodila mu sina! To je bio pravi razlog zašto su roditelji zabranjivali Krleži da se druži s Ti-tom. Krleža kaže: Ja sam Tita Strozzija jako volio, a Tito Strozzi koji je o svome ocu i drugim stvarima znao kao ja,

71

vodič kroz krležu

i koji je svoje najveće uspjehe glumca doživio u mojim ko-madima, nikad od najranijih dana nije jednu riječ o tome progovorio. Imao je osjećaj da ja, vjerojatno, nešto znam o njegovom obiteljskom životu što mu nije ugodno.

povratak plebsu

U Kraljevskoj velikoj donjogradskoj gimnaziji (Drugoj klasičnoj) podršku Krleži jedino je pružala mlada profe-sorica Golik. Poslije svibanjskih pobožnosti iz isusovačke crkve u Palmotićevoj ulici, vraćao se pod kišobranom is-pod ruke s profesoricom Golikovom. Svi školarci bili su zaljubljeni u nju, a Krleža je tada, na osnovi tog motiva, koncipirao jednu novelu. I ona ga je godinama pratila kao nerealizirani literarni doživljaj (Fragmenti dnevnika iz godine 1942.). U Dnevniku 3 čitamo da je profesorica Go-lik nosila košulju nalik muškoj, a zatim i mušku kravatu; bila je feministica, pobornica ženskog pokreta i ženskog prava glasa u Europi. Mnoge njezine osobine ugradio je u lik pjesnikinje Ane Borongay u Zastavama, kombiniraju-ći je sa starijom feministicom Isidorom Sekulić, književ-nicom iz Srbije, s kojom će se sresti najprije u Beogradu, potom i u Parizu te imati aferu. Budući da mu Golikova nije predavala, nije mu mogla pomoći pri sređivanju ne-urednog stanja oko raznih predmeta. Krleži, kojeg su za-hvatile krizne godine puberteta, najveće nevolje zadavao je nadstojnik razreda.

72


kad je müller milerovao

Predavao mu je hrvatsko-srpski, latinski i grčki. I nje-mu, kao nekad ocu, Krleža daje najgore epitete: Müller je bio obična svinja, taj prokleti profesor Müller koji mi je otrovao djetinjstvo. Crvenokosi vrag, očajnik, pijandura i brodolomac koji i danas izaziva u meni protok slika (mi-ris duhana, žute nikotizirane usne, nervozni pogled ispod naočala, zgužvani kaput, neispeglana košulja, izgažene stare cipele, neobrijano lice). Müller koji gricka, uz sve to, svoj opušteni crveni brk, sulud i neuravnotežen (Dnevnik 4). Krleža ga sanja: San uznemiren. Godine kad je Müller milerovao. Javlja se razrednik donjogradske gimnazije, crvenokosi Müller, kao luda, frče svoju tanku cigaretu, oči mu podlivene krvlju, usne krvave i kaže mi: “Pazi, magarčino, Miloša će dotući prije atentata.” Ne znamo o kojem je Milošu riječ, ali korijen sukoba je u tome što je Krleža kao učenik, ništica za nogomet, svojim teatarskim ambicijama krnjio ugled prvoga hrvatskoga nogometnog kluba Konkord, osnovanog u Müllerovu razredu.

đaci đavoli, profesori još gori

To ja sada čitam roman. Ja sam u šestom liceju, šesti Be razred, treća klupa kod prozora lijevo, i sutra je mate-matika, prvi sat, a ja nemam još zadaće. Ništa, prepisat ću od djevojčica (Adam i Eva). Iako sve lošijih ocjena, pi-sao je i on zadaće drugima koji su od nasamarenog razred-nika Müllera dobivali visoke ocjene. Među sretnicima je i izvjesni Milan Majer. I kad se Majer jednog Uskrsa vra-tio iz Dresdena, ja sam mu napisao domaću zadaću “Moj put u Dresden”, kojom je dobio “odličan”. Naš profesor

73

vodič kroz krležu

je tu zadaću pročitao glasno čitavom razredu, na moje tiho zadovoljstvo (Putovanja, sjećanja, pogledi). Kako ne bi bilo zadovoljstvo, Müller je škrtario ocjenjujući Krležu i iz hrvatsko-srpskog. U jesen 1914. Milan Majer, tada za-povjednik bitnice, zaustavlja konja pred pivovarom u Ilici te pozdravlja Krležu; prisjećaju se nekadašnjeg zadatka i kako je Müller za njegove radove kazivao da su črčkarije, nebuloze bez glave i repa, naročito one sodomije o Prija-mu i Ahilu. I da je pisanje za pizdice, a nogomet za one koji jaja imaju. Godinu dana kasnije Majer je poginu na fronti.

meso plavo od udaraca

Dragutin Müller je predavao i latinski. Kad je, tuberku-lozom narušenog zdravlja, otišao na bolovanje, zamijenio ga je njegov suplent, pomoćnik Dorogi, slavonski Švabo, mlad, bez položenoga profesorskog ispita. U nesređenim materijalnim prilikama, s dvoje djece, u kaotičnom bra-ku, kasni na satove, stiže tek da potpiše razrednicu. I on je čovjek propalih ambicija. Prisustvuje probama Cezarove smrti trinaestogodišnjeg Krleže i smišlja pakosti. Zamjera mu što nije dobro vezao kravatu, što nema čiste ruke, što ne stoji u stavu mirno, što nije uredno napisao domaću zadaću; i tim ga je prigodama mlatio. Mlatio me je, jada se Krleža Enesu Čengiću, dlanom sječimice, kao kad kara-tisti sijeku ili lome ciglu. Mlatio me po bicepsima lijevo i desno, toliko da sam bio trajno plav i izmlaćen i kod kuće pokazivao to plavo meso od udaraca, a moji ništa. Moraš slušati nadređenog, bio taj u pravu ili ne.

74


ispisivanje iz škole

Krležin otac je konačno stao u zaštitu sina i napisao protest upravi škole kad je suplent rekao da Krleža juni-or tjelesno i duhovno onanira. Međutim, suplent Dorogi je nastavio po starom, i to još žešće. Ovog puta Krleža je sam sebe uzeo u zaštitu. Pri zadnjem pokušaju nasrtaja od strane suplenta, uzviknuo je: Sad idem direktoru i prijavit ću mu da me tučete! Direktor je tobože bio zapanjen i izne-nađeno je slušao optužbe o suplentu kao lošem predavaču koji redovito kasni, često stižući tek zapisati sat. Žalio se Krleža i na nerealno ocjenjivanje. On u ovoj gimnaziji ne namjerava ostati. Na kraju trećeg razreda dobio je ispisni-cu i tako upisao četvrti razred u Gornjogradskoj gimnaziji, koju pohodi plebs.

crna trojka anarhista

U novoj školi Krleža sklapa prijateljstvo s Crnom troj-kom, za vlast i školu problematičnim mladim anarho--komunistima: Kamilom Horvatom, Đukom Cvijićem i Augustom Cesarcem. Kamilo, rođen u Zagrebu 1896., ima dvanaestero starije braće! Uskoro će, kao nesvršeni sred-njoškolac, biti osuđen (1912.) zbog sudjelovanja u atentatu na bana Cuvaja. Potom će sloviti za jednog od osnivača Ko-munističke partije Jugoslavije. Između dva svjetska rata jedno će vrijeme uređivati Borbu. Organizirao je štrajk bankarskih radnika pa je mjesec dana privreda Kraljevi-ne Jugoslavije bila zakočena. Skončat će u staljinističkim čistkama, negdje u Rusiji (Miroslav Krleža, Opća enciklo-pedija). Inače, on je ujak slikara Krste Hegedušića kojem je Krleža posvetio esej Podravski motivi. I Đuro Cvijić je

75

vodič kroz krležu

rođen 1896. u Zagrebu. I on je, zbog sudjelovanja u atenta-tu na Cuvaja, 1912. osuđen na tri godine teške robije. Kad je 1918. Hrvatski sabor raskinuo s Habsburškom Monar-hijom, nosio je crveni barjak. Jedan je od urednika Borbe. Bit će i on politički i sudski gonjen u Kraljevini Jugoslaviji. Poslije rascjepa u KPJ i njemu se zameo trag kao žrtvi Sta-ljinove represije.

gutin asketizam do kastracije

Poseban utjecaj na Krležu imat će onaj treći – August Guta Cesarec, koji ilegalno priprema i raspačava list Đač-ki pokret o teškom životu djece proletarijata. I njega šalju na robiju zbog bana Cuvaja. Izdržat će 21 mjesec i bit će pušten zbog bolesti. Plemenit, suptilan, mudar, stalno je mislio o socijalističkoj revoluciji. Tom cilju bio je odan do asketizma i kastracije. Po Krleži, August bi bio svetac u trinaestom stoljeću. Ne smije se jesti, ne smije se piti zbog partijsko-vojničke svijesti. Čestitijeg među nama nije bi-lo. Kasnije, 1919., zajedno su uređivali list Plamen. Krleža je 1922. istupio iz Društva književnika Trojedne Kraljevine jer su pisci – kukavice i prodane duše, odbili braniti Gutu kad je bio uhićen zbog verbalnog delikta na račun krpelja: kralja, ministara i pučanskih poslanika. Nedugo zatim ra-zišao se i s Krležom jer nije htio biti antistaljinist kakvim je naš subjekt postao po povratku s putovanja Rusijom, šokiran postojanjem stravičnih ruskih logora za neisto-mišljenike i podatkom da je dvadeset milijuna Rusa tamo ubijeno, a milijun djece umrlo je od gladi i studeni, golo i boso. August Cesarec uhićen je 1941., interniran u logor Kerestinec i strijeljan (Izlet u Rusiju).

76


andersenov “riži-biži”

Cesarec ulazi Krleži u san 10. siječnja 1968. nekim za-boravljenim detaljima iz vremena kaptolske škole. Učitelj mu se zvao Lisičar. Kamilo, Guta, Đuka i Krleža išli su za-jedno na kupanje. Zahvatio ih je pljusak pa su se goli, kao od majke rođeni, sušili s Jožom Vandekerom u velikoj ku-hinji dubovačke pivovare, gdje se u čađavom kotlu kuhao gulaš za tristo željezničara i njihovu dječurliju. Iz tog vre-mena potječe i Gutin (Cesarčev) nadimak riži-biži (grah, po Andersenu). Krležina veza s njegovom sjenom oba-sjana je koronom bolećive ljubavi koju prati arija čežnje za čovjekom koga više nema. Tuga je to za promašenim sastancima, za beskrajno dugim bdijenjima i maštanji-ma, za nesretnim pubertetom. Biti komunist za Cesarca je značilo gladovati s gladnima, robovati s političkim osuđe-nicima, surađivati sa stradalnicima iz solidarnosti. Krleža ga oslovljava sa Zdravo, stari Remeto! On Krležu: Zdra-vo, Frederikus! Kad su se upoznali, Cesarec je imao neku tešku traumu na početku i ona je ostavila traga na či-tav kasniji njegov život (Miroslav Krleža: Dnevnici; Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). Ako je Cesarec prototip Joje u Zastavama, ova trauma nam je jasna. Joju je, kao ministranta, imao kanonik Celestin.

san o pravoj revoluciji

Cesarčev je radnik, stolarski pomoćnik, član Socijalde-mokratske stranke u Hrvatskoj još u fazi njezina osniva-nja krajem 19. stoljeća. U njihovoj kući pružana je puna pomoć i podrška Hrvatskom narodnom pokretu u kojem se hrvatski i srpski puk zajednički borio za slobodu Hrvat-

77

vodič kroz krležu

ske, kao i Riječkoj rezoluciji iz 1906. Frana Supila i Andrije Trumbića za neovisnu južnoslavensku državu. Odlazili su i u Ilicu 55, u središte Socijaldemokratske stranke. Tamo se potpiruju Krležini snovi o Osloboditelju koji su otpočeli kad je čitao knjige o Francuskoj revoluciji koje mu je mati kupovala od putujućih trgovaca. Mi hoćemo našu hiljadu-godišnju slobodu. To mi hoćemo. Mi hoćemo skinuti ma-đarsku Nagodbu jer je sklopljena protiv naših interesa (Smrt Florijana Kranjčeca).

savez atentata za slobodu hrvatske

Njima se, svojim književnim ostvarenjima, pridružuju Silvije Strahimir Kranjčević i Antun Gustav Matoš. Kranj-čević je opet pobio Napoleona i postavio na vrh giljotinu i barikade revolucije. Tu krvoločnu viziju Matoš je u svo-jim feljtonima pretvorio u kulturni jedan san pun poezije i milozvučja. Krleža piše o svojoj generaciji: Tako je naša generacija uvela štrajk u modu. Dječaci su te generacije u Prvoj gimnaziji stvarali nogometne klubove koji su se po-slije pretvorili u revolucionarne saveze za atentate protiv mađarskih silnika i vlastodržaca, za slobodu Hrvatske. Ta generacija je počela smiono polemizirati s katehetom Nietzschea da Boga nema, da je Bog umro. Ona je pisala romane, bježala u inozemstvo, putovala iz jednog sred-njoškolskog zavoda u drugi, izdavala borbene listove, stradavala i trpjela za slobodu đaka (Veliki meštar sviju hulja). Ovo nas polako navodi na smjelu predodžbu o pra-vim razlozima Krležina prelaska iz jednoga srednjoškol-skog zavoda u drugi.

78


ruka opečena naftom

Pročitali smo već da su se 1906. na izborima, kad je ve-ćinom glasova pobijedila Hrvatsko-srpska koalicija, kroz svjetinu probijali Zlatko Aurelije Gal, Pavao Vlahović i Miroslav Krleža. Čekali su da stignu baklje iz vatrogasnog spremišta kako bi se slavlje okrunilo bakljadom. U Dnev-niku 1 Krleža zapisuje: Na izborima godine 1906. spalio sam ruku buktinjom na bakljadi zagrebačkog opozicio-nog građanstva u čast njegove pobjede. Tu sam se prvi put opekao na našoj politici. Razlila se nafta po rukama. Prolazi doktor Đuro Šurmin, najtipičniji kancelist naše politike, a nema pojma da sam spalio svoju ruku za nje-govu pobjedu. I unatoč povredi ne odlazi doma. Trpi bo-love i trči s masom djetinjasto, uzbuđeno, sitna, neznatna droptnica ustalasane gomile, i viče iz sveg grla: “Apcug! Apcug! Dolje! Dolje!, Živio! Živio!” misleći na carske ko-njičke policije kao predstavnike Monarhije i na pobjedni-ke u izborima.

barut ispod pelerine

Krleža je tada, na pučkoj zabavi, popio i kriglu piva. Ona ga muči u Dnevniku (veljača 1943.): Nema smisla gubiti nerve za jednu kriglu piva neplaćenu na pučkoj zabavi “Kola” 1906. Nisam prosto bio u kondiciji da je platim. U Dnevniku 1 otkrivamo: Koalicija je pobijedila, istina, i to je sjajno, ali tu pobjedu treba zatajiti, nju treba za-bašuriti, skriti, jer pred Mađarima nju treba u svakom slučaju prokrijumčariti, jer nije važna halabuka, a sada valja pamet u glavu. Bude li me netko pitao što nosim pod svojom pelerinom, zatajit ću dakako da je to barut za

79

vodič kroz krležu

Željezničku direkciju, i odgovoriti da nosim mami paket na poštu. Taj paket dinamita Krleža je odnekud uzeo, vje-rojatno u potaji iz skladišta svoga oca, tada tržnog inspek-tora. I nosio ga nekome. Zato mu je ta zadaća bila važnija i od opečene ruke i od neplaćenog piva.

miniranje željezničke direkcije “zagrab”

Za diverziju nije slučajno odabrana Željeznička direkci-ja, prepuna mađarskih službenika. A mladi Kamilo Eme-rički u Krležinim Zastavama predbacuje ocu: Evo nas, uostalom, u našem kraljevskom glavnom gradu. “Za-grab!” Čuješ li kako se deru oni tvoji mađarski konduk-teri da smo stigli u “Zagrab”! Preglupo. To je taj tvoj član Osnovnog zakona od 1868. To je ta vaša Željeznička Pro-gramatika! U istom romanu Joja Žigman, uz Kamilovu pomoć, podmeće dinamit u Željezničku direkciju Zagrab i biva uhićen. Stanko Lasić nas upozorava da obratimo pažnju na prezime Žigman. U trećem razredu Niže pučke škole s Krležom u razredu je neki Ivan Žigman, sin obu-ćara. Nije li on diverzant? No, u Zastavama Krleža opisu-je da su Joja i Kamilo išli u istu školu, ali je Joja jednom prilikom odbio igrati Cezara, tiranina koga su s pravom uklonili s političke pozornice. Znači, podmetač dinamita je netko iz Kraljevske velike donjogradske druge klasične gimnazije, kad je treći razred pripremao Krležinu dramu Cezarova smrt. Budući da su Joja i Kamilo bili najintim-niji prijatelji, koje je cijela škola zvala Kastor i Poluks, to nas opet upućuje da je Kamilo – Krleža, a Joja – Cesarec. Cesarcu je uloga ponuđena jer je i sam imao literarne i glumačke sklonosti. On, odan revoluciji još od dječaštva, do asketizma i kastracije, odbija glumiti tiranina. Jesu li mađarsku Željezničku direkciju Zagrab minirali Cesarec i Krleža, barutom ukradenim iz skladišta Krležina oca?

80


ispitivanje razreda

U romanu Zastave Joja, mladi uhićenik, ne odaje Ka-mila jer su se zakleli da u cilju pobjede socijalizma i inter-nacionalizma, jedan za drugog glavu daju, sretni što su svoji, što imaju svoje tajne. Ali ispitan je gotovo čitav raz-red i o tome postoji čitav snop zapisničarski izdiktiranih izjava, iako izvan romana Cesarec i Krleža nisu u istom razredu. I policijski pristav kaže starom Emeričkom (Krle-žinu ocu): Svi se gotovo jednoglasno slažu da je isključeno da vaš sin ne bi znao nešto o toj stvari. On i diverzant su najbolji prijatelji. Uslijedila je pretraga stana, ali Krleža i Cesarec su preuredili tavan, Krležin tajni laboratorij; tamo nije bilo ničega osim zidnog ormara, metalne postelje, jed-nog stola, ladice s njegovim rubljem, divana i naslonjača.

tajna etažera za knjige

Pažnju čuvara reda i zakona privukla je Krležina poli-tirana etažera za knjige. Knjige, mnogo knjiga. Chateau-briandov Posljednji Abenserage, Strijelac vilenjak, libreto Weberove opere, monografija o gradu Zagrebu, Tomićeva Melita, Zagorkin Gospodin Velimir. Tu su i Kranjčević, Molnár, Petőfi, Jules Verne. Pod rukom pristava, iza ovih, pojavile su se nove knjige. Sramni Priručnik za prima-lje s raznim fazama porođaja, Zolina Nana, još sramniji Ljubavni zločini Marquisa de Sadea. Slike golih boginja i golih zemaljskih žena, na kartama ili izrezane iz monogra-fija. A kada su razgrnuli kapute, eto tajnog etažera. Našli su paket tiskanih stvari: Opće izborno pravo glasa, Što je diktatura proletarijata, Kako se drži prosti lopov na banskoj stolici, Riječka rezolucija, Krvava godina 1903.,

81

vodič kroz krležu

Nagodba 1868/Smrtna osuda hrvatskog naroda, Što je socijalizam, Naprijed, sinci domovine, snop riječkoga No-vog lista Frana Supila i brošura Boga je stvorio Čovjek. Dobro pa se nisu sjetili ladice s njegovim rubljem. U staroj kutiji toaletnog sapuna bile su tri dinamit-patrone (Zasta-ve).

zataškavanje afere

Školarac Krleža i njegov sudionik nisu izvukli deblji kraj, odlazak u Glinu, Lepoglavu ili mitrovačku kaznio-nicu. Cesarčev otac i njegova Socijaldemokratska stranka dali su sve od sebe da se stvar zataška; i oni su imali svoje ljude – svuda. Eksplozija dinamita u Željezničkoj direkciji, u vrijeme proslave teško izvojevane pobjede Koalicije, za-tamnila bi joj sjajne perspektive. Samoinicijativna akcija, diverzija dvoje sluđenih pubertetlija, duhovnih i tjelesnih onanista, šteti i Krležinim roditeljima. Krleža je zalazio u kuću Srećka i Vladimira Kirina, a njihov otac Franjo, pu-kovnik, bio je tada važna vojna figura u mađarskom Za-grabu. Tu je Tito Strozzi i njegova majka, markiza Strozzi, nadaleko poznata umjetnica. Zlatko Gal čiji je otac rav-natelj. Kumovi, Marija Podvodnik, kućevlasnica, i Milan Jovanović, direktor i gradski perovođa. Ni školi nije do buke i bruke. Sukob s profesorom Müllerom i suplentom Dorogijem dobar je povod da se Krleži, tobože na osobni zahtjev, izda ispisnica. Tako su svi bili zadovoljni i pred javnošću čistih ruku, a teroristi nisu pronađeni.

82


kućni pritvor

Krleža je, kao i Kamilo (Zastave), od strane svojih ro-ditelja dobio kućni pritvor preko cijelog ljeta. Nije pognu-te glave slušao prodike: Oh, dijete, dijete, kako si slijep i bedast. Da li ti to uviđaš? Ti nisi normalan. Tebi se sve smotalo u tvojoj nesretnoj glavi, govorio je otac. A sin: Moje su oči otvorene, samo kad bi tvoje bile takve. Ja sam normalan, a vi ste svi ostali luđaci. I one tvoje kasarne u kojima si prohrkao i progladovao svojih petnaest godina, mladost svoju. I ta tvoja redarstvena straža! − Od čega ćeš živjeti, sinko?, nastavlja otac. A majka: Molim vas kao boga, prestanite već jedanput. − Ovi razbojnici, hahari i krvnici su je probudili. I sad opet bdij do jutra, umorna, slomljena, zapečenih vjeđa, bolesna. Oh, prokleto, sve je to prokleto (Smrt Florijana Kranječca). Tu je još jedan Krležin lirski zapis s tajnom, roman Banket u Blitvi. Ju-nak ovog romana, mladi Barutanski (Krležin nadimak jer je na tavanu pravio barut od salitre koji ne eksplodira), izbačen je iz gimnazije zbog nalaza policije u premetačini. U blitvanskoj gimnaziji se govorilo o eksplozivu, o veli-kim količinama eksploziva. I sve je poprimilo oblik legen-de. Kad je u jesen krenuo u drugu školu, strog i zakopčan novi razrednik je zapitao: Zašto ste promijenili zavod?, a Barutanski odgovara: Jer nisam mogao postati odlikaš. Smijeh u razredu (govorilo se, naime, da je dinamit bio u čokoladama). I svi bježe od njega kao da nosi kugu. Svi se spašavaju od njega na drugu obalu. Plivaju kao psi preko, na drugu stranu ulice, samo da se ne kompromitiraju u društvu s njime.

83

vodič kroz krležu

mucavi idiot barutanski

U Gornjogradskoj gimnaziji nadstojnik razreda, dr. Jo-sip Modestin, predaje hrvatski i ocjenjuje Krležu dvojkom. S Krležom u razredu su i Alfons Verli (godine 1928. re-žirat će Krležinu dramu U agoniji, a 1929. Glembajeve) i Vladimir Čerina (po Krležinoj Općoj enciklopediji, jedan od vođa revolucionarne omladine za vrijeme Balkanskog i uoči Prvoga svjetskog rata; poslije Sarajevskog atentata 1914., kao jedan od osumnjičenih, pobjegao je u Veneciju; potom, u Trojednoj Kraljevini, bit će jedan od vođa JURE-OM-a, odnosno Jugoslavenske revolucionarne omladine; umro je pomračena uma 1932.). Krleža je u lipnju 1907. ponavljao četvrti razred jer je pao iz latinskog, grčkog i fi-zike. On to smatra makinacijom protiv đaka rebela jer u latinskom je među najboljima u školi. I danas tvrdim da sam eventualno pravilno propao iz grčkog, ali da mi daju treći razred iz fizike zbog jedne štrcaljke vatrogasne, gdje jedan ventil nisam pravilno nacrtao! Tad mi je profesor Beniger rekao: “Ova tvoja štrcaljka nikad ne bu šprica-la!” (Enes Čengić: Krleža, monografija). U Dnevniku 3 stoji: Bože, što su me ponizili, baš su me gazili. Pa onaj Hećimović Nikola (latinski). On mi je nadjenuo nadimak Mucavi idiot Barutanski! Sve više se sumnjalo, i šaputalo, kako je Krleža sudjelovao u doturanju eksploziva sudio-nicima u diverziji na Željezničku direkciju. Neki kažu da je sam napravio barut u svom kemijskom laboratoriju u potkrovlju i stavio ga u čokoladu. Drugi da ga je, uz prijet-nju pištoljem, ukrao iz skladišta svoga oca, u to vrijeme tržnog inspektora.

84


ljubavni poštar

Krleža ide u četvrti razred po drugi put i maturira 1908. godine s dobrim uspjehom. Iako ogorčen na novu školu, u ovim godinama opasnog življenja ima i lijepe uspomene. Profesoru dr. Branku Wiesneru Livadiću je sa satova njemačkog nosio pisma dr. Zdenki Smreker, u koju je Livadić bio zaljubljen. I vraćao se naš subjekt s njezinim odgovorom prosljeđujući ga svome profesoru, pred čitavim razredom. Kasnije, Livadić je bio urednik časopisa Savremenik, a Krleža, njegov bivši učenik i lju-bavni poštar, nudi mu svoje literarne radove. Livadić je i potpisnik Objave hrvatskoj javnosti iz 1933. u Krležinu obranu od napada Odbora zagrebačkoga građanstva zbog kritike sve nakaznije hrvatske književnosti. Ipak, Krleža jednom i za njega, Livadića, kojem je bio ljubavni poštar, kaže: Razočarao me je. On štampa dosadne novele. On je urednik “Savremenika”. Tamo odlaze Ćipikovi “Pauci” u nastavcima, isto tako dosadno i gorko kao nepopušena cigareta “holgi” koje pušimo iz očaja. Jedino ne mijenja mišljenje o Milanu Šenoi, profesoru povijesti, koji pre-davanja ilustrira crtežima kredom po ploči. On je za sve đake bio sin svoga neumrlog oca, Augusta Šenoe, i svi su znali da je August Šenoa na smrtnoj postelji upravo u njegovo pero diktirao svoje posljednje riječi (Dnevnik 4).

pukovnik heršak

Poslije ovoga ne čudi što je, i po Stanku Lasiću, došlo do konfrontacije na liniji Krleža-Zagreb. Odlazak iz ovo-ga grada bio mu je jedini spas. Depresivan, prepustio se roditeljima. Spreman je otići u Senj; tamo se nalazi bi-

85

vodič kroz krležu

skupski konvikt gdje su đaci živjeli kao pitomci. Tako bi ispunio želju svoje majke. Pristao bi učiti i za doktora ili ministra kako bi udovoljio ocu. No, roditelji nemaju materijalnih sredstava. Razočarani u njega, prepuštaju mu da donese odluku gdje će, samo da ne iziskuje mnogo. Tu je i kućni prijatelj, umirovljeni pukovnik Heršak, opisan u noveli Smrt Florijana Kranjčeca u liku Maksimilijana Peseka koji je i kraljevski tajni agent za bjesomučni lov na hohštaplere. Starom Florijanu (Krleži senioru) pisao je iz Pariza i Basela jer su na per tu još iz mladosti, kao regiment-kamaradi. Heršak očinski savjetuje Krležu ju-niora da ode u Pečuh i upiše se u kadetsku školu; izbjegao bi tako glasine i sumnje; u protivnom, s kime se druži i ka-kav je, slijedi mu – tamnica! Heršak mu je sročio molbu i potpisao se, ovlašten od Krležina oca (Stanko Lasić: Krleža, kronologija života i rada).

poistovjećivanje s rilkeom

Iako ima averziju prema spolu i vojsci, Krleža prista-je postati kadetom u Pečuhu i tješi sebe zbog samoizdaje tako što se poistovjećuje s Rilkeom. O njemu piše u svom eseju: Reiner Maria Rilke/1875., u sjaju austrijskog car-stva. Korošec podrijetlom, sin siromašna plemića, au-strijskog činovnika, sanjarsko dijete koje mašta o svojim imaginarnim plavokrvnim precima, carski i kraljevski snob koji umišlja sebe da je burbonskog podrijetla. I Kr-leža je sin siromašna plemića (po baki, Josipi plemenitoj Mekovec), austrijskog činovnika, te umišlja plavokrvnost i po Nepoznatom Nekom (pravom djedu po ocu). I sam je jedno vrijeme bio carski i kraljevski snob po kućama zagrebačke/agramerske elite. Kao i Rilke, tjelesno slab, s nastranim sklonostima sanjarskog i povučenog značaja,

86


pod paskom svojih roditelja, činovnika i visokog časnika, pao je u kadetski odgojni zavod i nakon mutnog i teškog djetinjstva čitavog je života ostao nastrano preosjetljiv i osamljen, nesretan austrijski kadet zaljubljen u vječnost.

put u pečuh

Ta 1908. godina bila je u životu majke, oca i sina je-dan od rijetkih trenutaka sretne konstelacije kad su se tjelesne supstancije roditelja i njihova sina jedinca našle u magnetskom krugu simpatija. Roditelji su uspjeli sina usmjeriti putem koji vodi u lojalan društveni i obiteljski život, a ne u anarhiju. Sin je ostavljao omraženi Zagrab/Agram gdje su ga proglasili kužnim rebelom, ne shvaćaju-ći da je taj bunt u cilju njihova prosvjećivanja i oslobađa-nja. Pod parolom kad je mogao Rilke, mogu i ja sjeo je u vlak. Otac ga je otpratio do Pečuha. U kupeu mu je držao lekcije o ponašanju u novoj sredini. Sjetio se da je prilikom pretrage među sinovljevim knjigama (Zolina Nana, de Sa-deov Ljubavni zločini i Priručnik za primalje) pronašao i bezbroj karti s nagim bludnicama. Nije na odmet da i o tome porazgovara sa sinom, kao stari Emerički u Zasta-vama.

“koitus kondomatus”

U Pečuhu ima Ciganki, mađarskih Karmena, pa jav-nih kuća, a i Mađarice su šarmantnije i dašnije od naših. A dečko ulazi u opasne godine kada, po pitanju žena, ne vidi ništa doli rascvjetan pulsirajući ženin spol. A žene u njihovoj obitelji uvijek su igrale dubioznu ulogu (Josipa

87

vodič kroz krležu

plemenita Mekovec, na primjer). Žene treba poštivati ova-ko ili onako, i kad su pristojne i kad nisu, žene djeluju uvi-jek sudbonosno, a ponajviše kobno i negativno. Otac ga na kraju, iz osobnog iskustva sa ženama, naročito prijateljski moli neka dobro pazi. Ako već, onda – koitus kondomatus (i daje mu pregršt kondoma). Jer gonoreja je neizrecivo podmukla, o sifilisu da se ne priča, što mu je i samome poznato, vrlo vjerojatno, uostalom; sin je stasao i sigurno je imao kakvu romančiku (romančika s mladim paterom davno je pohranjena, kao i platonske romančike s djevoj-čicama iz susjedstva).

pečuška balada

O boravku u Pečuhu Krleža piše 1953., u djelu Pečuška balada, kad je poslije trideset godina došao obići ovaj grad. Sjetit će se da su u školi i internatu bile slike s prizorima iz rata, zatim dva lava na portalu, dva mramorna viteza u čeličnom oklopu, dva topa i zrcalo na kolonadi glavnog stubišta. Opisuje travnata teniska igrališta, crne konje u ergeli, parcele šuma i visoke gradske tornjeve gdje je ra-stao njegov budući veliki prijatelj, slikar Petar Dobrović. U tom malom teatru koji se zove pamćenje čuva uspomenu na profesora, majora Vukelića. U onoj oficirskoj družbi on je vjerojatno bio jedini koji je znao da Freud nije hebrejski toaletni sapun. Sjetit će se kako je jednom u lipnju 1943., lutajući s prijateljem pečuškim šumama, zakasnio na sat nekih trideset pet minuta. Ne kaže za posljedice. Sigurno mu je, kao najboljem u klasi, oprošteno jer je priželjkivao pobjeći iz Zagreba ovamo s obzirom da je, tobože, u Peču-hu bilo kadetski nevino, tamo se možemo sakriti da nas nitko ne otkrije (Pečuška balada).

88


banda dječaka

Obišavši pečuško groblje, traži po njemu spomenike s imenima prijatelja iz kadetskih dana. Nabraja njih tri-desetak; sada su uglavnom svi mrtvi. Kao pečuški kade-ti nosili su po lisnicama od crvenog šafrana fotografije svojih ideala, građanskih djevojčica pučanskog podrije-tla. Naročitom modom smatrala se zlatna narukvica na kojoj zvekeće privezak četverolisne djeteline. Bilo je među tom bandom dječaka i nekoliko Budimpeštanaca iz kojih je zračila superiornost velikoga grada. Srećemo i starog znanca Milana Majera kojem je napisao domaću zadaću u Kraljevskoj donjogradskoj gimnaziji, kada je milerovao onaj crvenokosi vrag od profesora, Dragutin Müller. No, nama je zanimljiv izvjesni dječak Arni.

krađa lisnice

U siječnju 1943. (Dnevnik 4) Krleža se trgnuo iz sna. Čini mu se da je pokraden. Nervozno otkopčavam unu-trašnje džepove kaputa gdje treba da je lisnica. Hvala bogu! Lisnica od crvenog šafrana je tu (ista ona koju mi je Arni ukrao u Pečuhu, 1908.). I Kamilu u Zastavama pr-vog dana u vojarni kradu novčarku sa sedamnaest kruna. Jedan od kadeta je proširio vijest. Budući da ovakva kra-đa nije bila prvi slučaj, glas dopire do zapovjednika škole. Kamila (Krležu) na saslušanju grde što nije prijavio slučaj. On se pravda da nije želio sumnjičiti kolege tek što je do-šao. Suočen s Krležom, frajviliger Arni (ime dragovoljca zadržano i u Zastavama) kaže da je lisnicu našao na po-du, u zahodu. Novac je zadržao, a lisnicu bacio u smeće. Za kaznu je odležao mjesec dana u samici i samo mogao

89

vodič kroz krležu

zahvaliti svom gospodinu ocu, vijećniku Sudbenog stola u Požunu, što stvar nije predana sudu i što nije difamiran za čitav život. To je bila opomena svim gospodskim fićfiri-ćima, jednim koji kradu, drugima koji se solidariziraju s kradljivcima. Znači, u Pečuhu ipak nije bilo tako kadetski nevino i naivno.

slomljena noga

Krleža priča: Kao dječak volio sam snijeg i klizanje, ali sam se više radovao ljetu. Jednu zimu sam proveo u kre-vetu. Naime, kad sam 1909. godine, vrativši se s božić-nih blagdana iz Zagreba u Pečuh, trčao niz školske stube slomio sam nogu. Dugo sam ležao u internatskoj bolni-ci u gipsu i gledao kako vani dane i dane pada snijeg. Lijepo sam se osjećao i pročitao više od desetak knjiga. Među njima i poneku Tolstojevu jer kada je uskoro Tolstoj umro, pečuški profesor književnosti pozvao je kadete da minutom šutnje odaju počast velikom umjetniku. Sat je bio posvećen Tolstoju. Krleža je nešto promucao o njego-voj drami. To je bilo malo više nego što su ostali znali, ali i to je bilo nešto. Oporavljajući se, saznaje za Baudelairea i Schopenhauera te prevodi Ibsena.

čestitka janoša avrižana

Povodom Krležina osamdeset petog rođendana, 1978., stigla je neobična čestitka Janoša Avrižana, školskog pri-jatelja iz Pečuha. Čengić ga je pronašao i Janoš priča: Ni-sam vidio Krležu od 1911., dakle šezdeset osam godina, otkad smo se rastali u Pečuhu. Krleža je bio odličan đak,

90


jedan od rijetkih iz našeg razreda koji je mogao nastaviti školovanje u Pešti, kamo je i otišao. Otišao je kao odličan đak, a kad je došao u hrvatski razred u Pečuhu, bio je, mislim, jedini koji nije znao ni riječi mađarskog. No za tri ili četiri mjeseca govorio je bolje od svih nas.

belin ujak, dane vuksan

Iz pečuških kadetskih dana imamo nekoliko fotografi-ja na kojima je Krleža u kadetskoj uniformi, više nalik na nesretni slučaj. Tu je i grupni snimak sa svim pitomcima i jedan s najboljim prijateljem, Danom Vuksanom. Tije-kom praznika 1910. otići će kod njega u Otočac. Pamtit će tamošnji poj prvih pijetlova, kao i to da je Otočac mali, sa samo jednom (polu)gostionicom, jednom polufrajlom, jednim garnizonom čiji oficiri vode ljubav sa ženom apo-tekara, a da taj to i ne primjećuje. Tu je čitaonica Srpske književne zadruge. Vuksanovi su Srbi, pravoslavci. Vla-snici su trgovine i velikog skladišta monopolskih stvari za taj dio Like: duhana, soli i šećera. Imaju dvaput po deset jutara zemlje i ne bave se kurvom politikom. Uvijek su na strani vlasti: tko je ban, njegovi su banovci! Dane je upo-znao Krležu sa svojom starijom sestrom, Zagrepčankom, i s jedanaestogodišnjom joj kćeri Leposavom (Lepom, Be-lom) Kangrgom. Nekoliko godina kasnije Bela će se zalju-biti u Krležu, toliko starijeg od sebe, jer joj je ujak Dane punio glavu: Krleža zna ovo, Krleža zna ono. Krleža kaže od istog smo slavenskog plemena. Kada se za petnaest godina budu vjenčali, uz žestoko protivljenje i njezinih i njegovih roditelja, Bela će mu u miraz donijeti samo kla-vir i kolekciju bakrenoga ličkog posuđa svog djeda koje će plijeniti pažnju posjetitelja (Enes Čengić: Razgovori s Kr-ležom).

91

vodič kroz krležu

najbolji plivač u zagrebu

Šteta što Krleža nije bio komandant na nekom frontu, kaže Enes Čengić misleći na Krležin uspjeh u Pečuhu. Kr-leža uzvraća: Ne bih morao ići na front. Mirne duše bih mogao biti komandant na bojištu, a sjediti lijepo u šatoru, u pozadini, piti kavu i dobro voditi vojsku. Naročito bi bio dobar na konju jer je jahanje naučio u Pečuhu, a plivanje mnogo ranije, anno domini 1902./1903., na starom zagre-bačkom kupalištu Hutererice. O Krleži sportašu mjeseč-nik Povijest sporta donio je 1978. godine članak Krleža, najbolji plivač u Zagrebu 1910. Krleža izjavljuje da se nije namjeravao natjecati u tom ustrajnom plivanju na 11 ki-lometara, od Zagreba do Jakuševca, u vremenu od 42:34 minuta. Skočio je s natjecateljima jer ionako mora plivati do kupališta po stvari. Plivači su se nasukali na sprud i dok su ušli u duboke vode, on ih je preplivao odlučivši ići dalje. Došao je kući mrtav krepan, svalio se na krevet i spavao dvadeset četiri sata. Medalju nikad nije dobio.

bijeg u tripoli

Kao pečuški kadet u uniformi, najbolji u generaciji, si-gurno je plijenio pažnju Zagrepčana. Međutim, umjesto da se ponosi, zapao je u duboku melankoliju na vijest o austrougarskoj aneksiji Bosne i na vijest o smrti pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Tijekom praznika nastav-lja se ponovo družiti sa svojim starim banditima – Ce-sarcem, Horvatinom, Cvijićem i Čerinom. Na prigovore roditelja da je opet poludio i da ih izlaže sramu, uslijedila je svađa. Tom prilikom pocijepao je nedavno nastalu fo-tografiju Sretne obitelji. Osamdesetih godina dvadeseto-

92


ga stoljeća, preturajući po Krležinoj ostavštini, pronašao ju je Enes Čengić i dao ju je izlijepiti i retuširati. Ljut na majku i oca, s iznova razbuktanom mržnjom prema glu-pom poslušnom pučanstvu i licemjernoj vlasti i Crkvi, poželio je pobjeći negdje gdje ga nitko neće naći. Čuo je da su engleskim i francuskim kolonijalnim vlastima po-trebni dobrovoljci za Tripoli, u cilju podrivanja tamošnje turske uprave. U Dnevniku 3 otkrivamo da je 1911., s ne-kim Dodom Petrasom, planirao bijeg u Tripoli. Uzdali su se u pomoć staroga pečuškog krojača Jellineka, jednog od mnogobrojnih ljubavnika Krležine raspusne bake Jo-sipe plemenite Mekovec. Jellinek odbija da unuku svoje nekadašnje sentimentalne veze posudi tisuću kruna. Da bi prikupio krune, Krleža se odlučio pritajiti i prihvatiti vojnu stipendiju. Tako kao najbolji pečuški kadet odlazi u Budimpeštu. No, oblak ere batina, tučnjave, skandala i školskih obavijesti o lošem učenju ponovo se nadvio nad njim i njegovim roditeljima.

ludoviceum u budimpešti

Eto Krleže početkom jeseni 1911. u Budimpešti. Otmje-ni Ludoviceum bio je u to vrijeme najelitnija visoka špa-njolska, habsburška škola smrti, umorstva, nasilja, jedinih konzervativnih ideala kojima je život ljudski sazdan od pamtivijeka. To je u stvari dvorac Marije Ludovicke koja je 1947. na spomeniku još uvijek izgledala jednako glupo i jednako svježe u svojoj emir košulji, kao i onda kada je ovaj perivoj odjekivao od Straussovih valcera i vatrome-ta, uz erarsko pivo i Litkeov šampanjac. A svuda grimizne zavjese, naslonjači, skupocjeni tepisi, venecijanski svijeć-njaci, zlatno uokvireni portreti generala, mliječnobijele svjetiljke na plin, posluga u bijelim rukavicama i služenje

93

vodič kroz krležu

obroka pitomcima u srebrnim posudama i srebrnim šti-paljkama (Izlet u Mađarsku 1947.).

stari i mladi sifilističari

Obilazeći 1947. ovu grobnicu svoga djetinjstva, vidjet će i mramornu ploču sa zlatnim slovima imena ludovicejskih mrtvaca koji su sklopili oči u čast Monarhije. Sve sami glu-pi pointeri-psi ptičari, sa prljavim košuljama, neispegla-ni, loši jahači, slabi mačevaoci, bez invencije, uglavnom neznalice, neoprani, neoprašeni protiv buha, furunkuloz-ni, zubobolni, veoma često pospani i bolesni, koji sanjaju o vojničkoj karijeri. I za razliku od romantičnih kadeta iz Pečuha, imaju još jednu želju – oženiti se djevojkama ne iz naroda, već iz elite, i s mirazom od 36 000 zlatnih kruna. Među pitomcima je Albert, sin Njezina Visočan-stva Nadvojvotkinje Auguste i Nadvojvode Josipa. Osim satova, daju se svečani balovi pod Albertovim okriljem, na kojima je nesnosno vruće od usijanih furunkula, djecu peče gonoreja u uzanim hlačama, a okovratnici im od ka-učuka. Stariji sifilističari tako spremaju mlađe sifilističa-re za svečanu carsku smrt (Izlet u Mađarsku 1947.).

ratnik monarhije

Krleža u Budimpešti konačno shvaća kako je, htio-ne htio, i sam ratnik Monarhije. Lojalni je izvršitelj dužno-sti, sluga u službi austrijskog Cara i mađarskog Kralja, na temelju članka VII, točka A, B i C, zakona o Nagodbi koju su sklopile, s jedne strane, Kraljevina Ugarska s Erdeljem (1867.) s Austrijom i, s druge strane, s Kraljevinom Hrvat-

94


skom, Slavonijom i Dalmacijom (1868.). S prvim danima proljeća 1912. imali su strateške igre uz blatne obale Du-nava. Ako mu zapovjede klekni, on će kleknuti, da legne, on će leći, bez obzira gdje i kada, u blato, u vodu, u smeće, u izmet, mokraću, snijeg ili krv, da trči, on će trčati, da puca, on će pucati, da natakne bajunetu na svoju pušku, on će je nataknuti, da navali na juriš, on će navaliti, da bi u pravom ratu klao, udarao, ubadao i ubijao kundakom, nožem, revolverom, rukama, zubima (Zastave 2).

klub hrvatske akademske omladine

Ovoga puta odlučio se konačno vratiti starim ideali-ma. U Budimpešti je djelovao Klub hrvatske akademske omladine gdje su se razvijale misli o hrvatskoj slobodi, o narodnom jedinstvu, o trijalizmu Slovenaca, Hrvata i Srba. U uniformi pitomca, u kojoj se osjećao poput klauna iz cirkusa, tamo nije mogao. Tu, među slobodoljubivom hrvatskom akademskom omladinom, nalazi prijatelje. Na sastanke će odlaziti noću, kroz splet hodnika i podruma Ludoviceuma, i presvlačit će se po studentskim sobičcima. Zahvaljujući ovim izlascima, stječe izgubljeno samopouz-danje. Izdiže se iznad pitomaca, predavača i ostalih sljed-benika trule Monarhije. U Izletu u Mađarsku 1947. piše: Ova bića oko mene pričinjahu mi se smiješnim, sitniča-vim, proždrljivim zvjerkama, bijednim činovničkim duši-cama u blistavim dresovima policije ili hotelskih portira, te mi je izgledalo da je potrebna samo jedna jedina gesta da čovjek izlije tu Bućkuriš Europu sa svim njenim gene-ralima, biskupima, ratnim, državnim, crkvenim i naci-onalnim prijevarama jednim zamahom iz ovog noćnog lonca pameti ljudske.

95

vodič kroz krležu

gdje i kome iz ovog pakla

Dok mu u lijevom džepu košulje šušti papir s prijepi-sima Schopenhauera, Nietzschea i Pascala, s vlastitim ranim stihovima na temu bijelih južnoslavenskih orlova Vardara, Dunava, Jadrana, pita se: Gdje i kome iz ovog Pakla? Jer, ni Supilo ni Trumbić nisu u rangu Velikih Vođa. Put mu pokazuje Ivan Meštrović izlažući po Europi eksponate o Kosovu, Vidovdanu, caru Lazaru, Jugovići-ma, Kraljeviću Marku, neustrašivoj Srbiji. Tih dana je u Beogradu potpisan Savez malih balkanskih zemalja, u cilju likvidacije posljednjega, najtežega turskoga sred-njovjekovnog razdoblja balkanske povijesti. Poslije, sa Savezom, kreće se u oslobađanje Bosne, Hrvatske i Sla-vonije te stvaranje – sveslavenstva (Izlet u Mađarsku 1947.). Beograd nije daleko. Tamo će u dobrovoljce. U džepu košulje nešto kruna ušteđenih od stipendije. Pred polazak krčit će svoje papire, razdirati te svoje prnje i paliti ih, svojom ludovicejskom sabljom raspirujući pla-men (Davni dani). Iskoristivši pijanu zabavu mladih gonorejaca i starih sifilističara, iskrao se iz Akademije, presvukao se kod prijatelja studenta u civilno odijelo i sjeo u voz.

u beogradu

U Zemunu je sišao s voza (Čengić navodi kako Krleža nije volio riječ vlak, bila mu je klobučarski smiješna, ne kažemo – vlačimo se, nego vozimo se, otuda i voz, a ne vlak, babilonska jezična zmešancija). Pod okriljem noći prešao je graničnu rampu i sutradan, 10. svibnja 1912., osvanuo u Beogradu. Smucao se nekoliko dana, poput pa-

96


riškog klošara, kao i Vladimir Čerina prije njega. Uzalud je obilazio redakcije beogradskih listova. Sreo se i s Mi-lanom Pribićevićem koji je također, ali 1904., pobjegao iz austrougarske vojske i sada u Srpskoj narodnoj odbrani i Vojnom ministarstvu radi na rušenju Monarhije, kojoj se nekada, kao i Krleža, zaklinjao na život. Na svim mjestima ista slika – sumnjičavo, nepovjerljivo, potpuno zatvore-no, misle špijun sam, jer u Beogradu ima mnogo špijuna Monarhije. Pribićević kaže da predam molbu za prijelaz u srpsko državljanstvo redovitim putem, da priložim au-strijske dokumente o otpustu iz austrijskog državljanstva. I opet sve to da imam, ne može – nisam punoljetan, pre-mlad sam, neka se vratim na akademiju, neka završim još ovaj semestar, neka potražim lične veze i preporuke, garancije i slično (Moj obračun s njima). Dakle, prošao je kao i Miloš Crnjanski kojem ovdje nitko nije vjerovao u njegovo sveslavenstvo, nego su ga smatrali špijunom, pa je na koncu završio natrag, kao ratnik Monarhije, u Galici-ji. Krleža kaže da je u Beogradu upoznao Isidoru Sekulić, spisateljicu koja je bila u ljubavi s Pribićevićem. Ona mu je nakratko pružila utočište, nahranila ga, napojila, dopu-stila mu da se okupa i dala mu čistu odjeću. I ona je, poput Crnjanskog i Krleže, izučila škole Monarhije pa tek onda došla ovdje, ali odavno, te ima državljanstvo, ali i burnu romansu s Milanom Pribićevićem. Pokazao joj je i čitao svoje pjesme. Ona mu je poklonila svoje Suputnike. Žali mu se da ju je onaj skot od književnog kritičara, krpelj i parazit koji živi tumačeći pisanja drugih, Jovan Skerlić, iskasapio: “Iako je knjiga pisana samostalno, vrlo knji-ževno, ona je suh intelektualizam, nerazumljivost, bizar-nost.” Žena pisac, fuj! Pa tek ime spisateljice – Sidonija, Isidora, Sida! Nije nacionalno, srpsko. A dotični gospodin Skerlić sprema se na put u Francusku, da nas tamo pred-stavlja, i u kući mu se ne govori srpski nego francuski. Ganut, mladi Krleža poklonio joj je prsten svoje majke. I imali su romansu! On, mlad i zelen, ona, starija i iskusna,

97

vodič kroz krležu

s repom da je nekoć u Pančevu imala romancu sa svojim učenikom.

povratak u monarhiju

Krleža se vratio u Peštu sa Suputnicima, ali i s knjiži-com pjesama Vojislava Ilića koju je kupio, s nostalgijom za srpskom državnom željeznicom, za onim slovima ći-rilicom СДЖ, koja su mu postala bliska još iz vremena kad je ocu u inat namjerno kupovao ćirilometodske šibice – ne žigice (ta prave se od šiblja ne od žiga, to jest peča-ta), namijenjene udruživanju hrvatskih i srpskih škola u Istri. Pratila me teška glavobolja zašto se naš jezik zove hrvatski ili srpski, a ne hrvatskosrpski ili srpskohrvat-ski. To će me proganjati i 1918., kad sam neke radove, u inat protivnicima, štampao ćirilicom u “Književnom jugu”. Poslije Drugoga svjetskog rata, družeći se s Titom i Đilasom, uvjerio ih je da se usvoji ono hrvatskosrpski ili srpskohrvatski. I ponovo Krleža protiv Krleže: godine 1967. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatsko-ga književnog jezika, o odvajanju ovih dvaju jezika što ih je prije toga spojio. Mislio sam da će se tako oba jezika samostalno lakše braniti od novog koji nije ni hrvatski ni srpski, nego jezik administrativne komunikacije (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan).

atentat na cuvaja

Krležin izlet do Beograda bio je u početku tajna za upra-vu Ludoviceuma. Uspješno je završio prvu godinu, kao jedanaesti po rangu od dvadeset devet pitomaca. Ljeto je

98


proveo u Zagrebu i iz prve ruke saznao o atentatu na bana Slavka Cuvaja, izvršenom 8. lipnja 1912. Cuvaj je bio no-sitelj apsolutističkog režima, raspustio je Hrvatski sabor, suzbio Hrvatsko-srpsku koaliciju te ukinuo slobodu tiska i javnog okupljanja. U atentatu su, osim predvodnika Luke Jukića, sudjelovali i August Cesarec, Kamilo Horvatin i Đuka Cvijić. U želji da pomogne svojim uhićenim prija-teljima, Krleža je možda, kao Kamilo zbog Joje (Zastave), otišao u Beč na razgovor s Franom Supilom. Nastaju nove žestoke svađe s roditeljima. Povodom toga bilježi: A čas prije toga, bijesan zbog naivnosti što moji ne vode dovolj-no računa o tome kako mi treba zametnuti trag, spalio sam na Prilazu 5a svoje fotografije iz kadetskih pečuških, ali i ludoviceumskih dana. Pa da, to su ovi prokleti Ra-detzkyjevi austrijski lonci, pa to je ta kompromitirajuća sramota, treba je bez pogovora spaliti (Dnevnik 4). Za Cuvaja koji 1912. postaje banom, u vrijeme političke kri-ze u Hrvatskoj, uoči balkanskih ratova, Krleža nije imao lijepih riječi: On je bio krvolok i tiranin svog vlastitog na-roda koji je, kao odlikovanje za dosljedno provođenje an-tislavenske politike i promicanje interesa tuđinske vlasti, dobio barunsku titulu (Bečke varijacije, Evropa danas, Zagreb, 1935.).

sukob zbog himne

U jesen 1912., na drugoj godini Ludoviceuma, profesori ga optužuju da su njegova dva rada, Jesen i Na polju časti, iznad mogućnosti jednog pitomca i da su bezočno prepisa-ni. On se brani, kao kasnije njegov junak Kamilo (Zasta-ve): Neki od profesora me uhvatio kako čitam Memoare prote Mateje Nenadovića i brošuru Uskrs države srpske. U dijalogu Kamilo (Krleža) brani glagoljicu i ćirilicu, a za

99

vodič kroz krležu

hrvatski i srpski jezik kaže da su bratski, istoga korijena – jedan! Zamjeraju mu što jutros, na satu, nije ustao kad se pjevala mađarska himna. Pitomac uzvraća: Logičnije je da se u Ludoviceumu pjeva Carska himna, jer su i Mađari i Hrvati pod zastavom Habsburške monarhije. Komisija presuđuje da je srpski špijun jer su ga mađarski špijuni, koji su u Srbiji, vidjeli u Beogradu, a u Beogradu su ga pak optuživali da je mađarski špijun.

istraga

Krležinom saslušanju, po njegovom Izletu u Mađarsku 1947., prisustvuju: kapetan Riedal – bonvivan, vlasnik mnogobrojnih kuća u centru grada, oberlajtnant Dome – pijandura i kartaš s briljantinom namazanim brčinama, kapetan Parnizej s dabrovinom postavljenom bundom, general Braun i podmaršal Sigler – ljudi s perjanicama od zelena kokotova perja, barun Kemeni – degenerik, aristokrat s monoklom. Špijuni iz Beograda su zasigurno izvijestili upravu Ludoviceuma o Krležinom svibanjskom boravku u Srbiji, sastanku s Pribićevićem i književnicom Sekulić, koji su odavno izdajnici Monarhije te su odbjegli u Srbiju. Otkrilo se i to da i ovdje, tijekom cijele godine, lumpuje s hrvatskim đacima, hrvatskom akademskom omladinom, i da razvija čudne misli o trijalizmu. U vjež-baonici, kao dežurni oficir, zabavljao je na pauzi pitomce strateškim planom o padu glavnoga grada. On, naravno, sve to poriče.

100


šest dana u buhari

Rezultat ove stilske vježbe u kojoj tužitelji nisu posje-dovali čvrste dokaze: šest dana strogog zatvora, samice bez večere, strogi ukor pred isključenjem, svakodnevni raport zapovjedništvu akademije, zapljena svih ruskih i srpskih knjiga, generalna zabrana privatne lektire uop-će, specijalni nadzor dvojice “drugova” koji imaju o tome izvještavati zapovjedništvo, zabrana posjećivanja kina, zabrana izlaska do konca godine, zabrana primanja po-sjete i pismena obavijest ocu (Izlet u Mađarsku 1947.). Discipline radi, kažnjeni su i svi pitomci iz njegove kla-se koji ga nisu prijavili. O tome Krleža piše: Penjem se u Banskoj Bistrici ljestvama u općinsku buharu, tamo su me fotografirali godine 1912., na manevrima, kad sam u općinskom zatvoru odležao šest dana kazne radi. Svi smo uhićeni, ali to nije važno, dolaze balkanski ratovi, to nam je jedina nada, ni u snu nismo sasvim bez nade (Dnevnik 4).

hitci iz očeva pištolja

Kada su 18. listopada 1912. izbili balkanski ratovi čiji je pokretač, kao i Saveza malih balkanskih država, bila Sr-bija, željna da politički i kulturno bude na ravnoj nozi s Europom, u Krleži opet bukti i domoljublje i sveslavizam. Iz Zagreba stižu vijesti o drugom atentatu na bana Cuva-ja, 31. listopada 1912. Izvršitelj je Ivan Planinšćan. Neki pitomci šire glasine da je Krleža i tu upleo prste; vjerojat-no je na ljetnim praznicima dao očev pištolj Planinšćanu. Nakon ovoga drugoga neuspjelog atentata, Cuvaj je po-slan na odmor, a ubrzo je i povučen s položaja kraljev-

101

vodič kroz krležu

skog komesara. Atentator nije odao svoje veze ni odakle mu pištolj. Krleža ih iznosi u pripovijetci Smrt Florija-na Kranjčeca: Rudolf, problematični gimnazijalac, daje atentatoru očev službeni pištolj, kakvim se snabdijevala kraljevska redarstvena straža. Pod jakom prismotrom u Ludoviceumu, zatim zbog čekanja odgovora na zahtjev o traženju stipendije za Pariz i zbog zatvorenih granica prema Srbiji, Krleža je bio na žeravici nekoliko mjeseci. Kada mu je odbijen zahtjev za stipendiju, ponovo bježi iz Ludoviceuma noseći sve svoje dokumente jer ih pri pr-vom bijegu nije ponio.

eksperimentalna lutka

Odlazeći, Krleža neće zaboraviti maltretiranja koja je pretrpio poslije saslušavanja i istrage, ležanja u samici i nadzore. U Dnevniku 4 zapisuje: Trzam se u snu zbog profesora koji predaje narodu nakinđurenu i napirlitanu nelogičnost mađarske husarske gale. Služim mu kao eks-perimentalna lutka. Oko vrata imam pozlaćenu metalnu žicu tako zapetu da me može stegnuti tom petljom kao ži-voder psa. Stvar je opasna i trebam pratiti svaku njegovu kretnju da se ne bih zadavio. Upravo je mene uzeo za pri-mjer kako držati vrat na paradi, i to s prozirnom namje-rom da me izvrgne ruglu. Iživljavanja gospodina satnika opisana su i u Krležinoj Kraljevskoj ugarskoj domobran-skoj noveli. Krleža sanja i izvjesnoga ludovicejskog inkvi-zitora preko koga idu isplate stipendija i sva druga pošta. On duguje Krleži isplatu. Krleža mu to dokazuje čitavom hrpom pisama, računa i namira, a on u neprilici, šake mu pune bankrota, nema više ni kud ni kamo i isplaćuje. Taj novac dobro je došao za moj odlazak.

102


nesretni gejza bonta

U svijetloj uspomeni iz albuma likova iz tog razdoblja ostao mu je jedino Gejza Bonta. Upoznali su se po dola-sku u Ludoviceum. Gejzin otac bio je major, a majka jed-na slovačka djevojka skromna podrijetla. Stari major je legalizirao taj brak tek u mirovini. Iako po majci Slovak, Gejza nije poznavao taj jezik. Srcem i dušom osjećao se mađaronom, poput svoga oca. Naivnome, Krleža mu je či-tao svoja literarna ostvarenja. I Gejza se njemu otvarao. Jedini cilj mu je završiti akademiju i oženiti se Jolandom. Ona je siroče i živi kod strica šumara u Galiciji, na ruskoj granici. Za vrijeme praznika išao ju je posjetiti putujući željeznicom dva dana. Otac bi ga ustrijelio kada bi uzeo sirotu Jolandu ili kada bi zbog nje postao civil. Zaljubljeni par odlučio se ubiti. Krleža Gejzi u šali predlaže da, osim samoubojstva, učini i nešto za povijest. Neka prvo ubije mađarskoga grofa, zlotvora i vlastodršca Tiszu. Gejza, ko-jega je otac učio ne biti buntovnikom, niti je ubio Tiszu, niti sebe, niti se oženio Jolandom. Pod Tiszinim zapovjed-ništvom poginuo je 1915., negdje u Mačvi blizu Šapca. Da nije one znane nam posvete njemu i Zlatku Galu u Hrvat-skom bogu Marsu, Gejza bi pao u potpuni zaborav. A kad su ostarjelog Krležu vozili automobilom za Beograd preko Bosne, prolazeći kroz Mačvu, uvijek bi se sjetio Gejze.

plavi oblak u parizu

Granice prema Srbiji uvelike su zatvorene. Krleža ne dobiva stipendiju za Pariz. Iznova bježi iz Ludoviceuma, sada noseći svoje dokumente jer ih pri prvom bijegu nije imao. Ludoviceum šalje njegovim roditeljima ispisnicu.

103

vodič kroz krležu

Znajući za to, naš subjekt zaobilazi Zagreb. Naspavao se u mariborskom vozu, a u celjskom parku napisao čitav snop pjesama, slobodan kao raketa nebu pod oblacima (Dnev-nik 5). Eto ga u Parizu početkom 1913. Oblaci i teške kiše. Provijava i snijeg. To nije grad iz viteških romana koje mu je majka kupovala od putujućih kramara niti iz razgled-nica bake Terezije i očeva prijatelja, pukovnika Heršaka. Tu negdje živi mamin brat, moj ujak, vlasnik dviju kuća, oženjen Francuskinjom. Nema njegovu adresu. Unajmlju-je sobu u malom hotelu, u boemskoj Latinskoj četvrti, u Rue de la Harpe. Sam i bez novaca, osjetit će se truo kao lađa kojom plovi Europa. Dok vani pljušti hladna kiša, odlučio se na samoubojstvo. Tek što je posegnuo za pišto-ljem (ponio ga je iz akademije), eto preokreta. U sobu je ušao jedan plavi oblak. Sjeo je na moju smrdljivu slam-njaču. Imao sam impresije da je hermafrodit, svakako vi-šeg, upravo plavokrvnog, nebeskog podrijetla. Pristupio je vrlo ljubazno i iz njegove kožne navlake tihom gestom izvukao mali blistavi revolver, potapšao ga žovijalno po ramenu i nestao (Dnevnik 2). Bio je to nježni i ružičasti, toliko voljeni Zlatko Aurelije Gal. Studirao je u Parizu i čuo da je Krleža ovdje.

krađa toplih madeleinea

U Latinskoj četvrti su i Saša Štulhover, Ljubo Babić, Bo-židar Purić i drugi koji još nisu znali što je vojska i kasar-na. Zajedno otpočinju lutanja Parizom. Krleža pamti crne ploče uličnih pisoara, harmoniku i ženski glas, šansonu Pričaj mi o ljubavi, buvljak, sobu i grob Oscara Wildea, potom Delacroixov atelijer, Senegalca koji preporučuje plod nebeske mane kao lijek od gonoreje. U Zimskoj pa-lači jednom je bokseru šibala krv iz povrijeđenih očiju.

104


Na Montparnasseu su svirali gitaru. Debelom škrtom pe-karu ukrali su punu košaru toplih madeleinea. Igrao se s kornjačom Kolumbinom (njeno ću ime uzeti za junakinju moje “Maskerate”). Kladio se s prijateljima, u pivo, na mjesečini, na podnožju Belfortskog lava, da je Europi, toj staroj bludnici, potpisana smrtna presuda. S Božom Puri-ćem, u zanosu kumanovske pobjede, mašta: Nama treba 800 000 bajuneta i 50 000 administratora, i to odmah, sada, u prvi moment (Fragmenti dnevnika). Sve ovo na-lazimo u Krležinim djelima Cvrčak pod vodopadom, Put u raj, Dnevnici te u eseju o samoubojstvu slikara Josipa Račića. U Parizu je i književnica Isidora Sekulić. Više nije u vezi s Milanom Pribićevićem; u Parizu se oslobodila plo-da s njim. Nije više stara djevojka. U Nici je imala aferu s doktorom Stremnickim; pred udajom je. Krleža je izjavlji-vao da mu je i u Parizu Isidora najviše pomogla, naročito kako doći do Soluna.

skopje 1913.

Iz Krležinih djela Kratak piščev životopis, Moj obračun sa njima te Izlet u Mađarsku 1947. saznajemo sljedeće: preko Marseillea došao je u Atenu, razgledao je i otišao u Solun. Tu predaje svoje dokumente srpskim vojnim vla-stima. Oni ih šalju u Solun i kažu mu neka čeka. Dani-ma ne dobiva odgovor. Putuje u Skopje ne bi li osobno urgirao. Tu sam uhićen kao nepoznati bjegunac, bez do-kumenata, pod sumnjom špijunaže, u dizenteriji, pred opasnošću da budem bačen u kolerični dio kužne bolnice. Žandari, ćelije, zatvori, hotelska internacija, zapisnik s is-pitivanja. Spašava ga jedan artiljerijski srpski major koji mu vjeruje. Pod pratnjom svoga konjičkog žandarma šalje ga u Beograd. Vrhovna komanda u Beogradu upućuje ga u

105

vodič kroz krležu

Vojno ministarstvo. Ovi ga savjetuju da ilegalno prijeđe u Zemun po novi identitet; stari mu je vjerojatno izgubljen u Solunu, ratni je metež, gube se ljudi, kako neće papiri. U Zemunu ga uhićuje austrijska pogranična policija, na osnovi potjernice koju je raspisala uprava Ludoviceuma. Ipak, u monografiji Kadet Krleža Đorđe Zelimanović ne na-lazi traga o njemu ni u povjerljivim vojnim dokumentima u Solunu ni u Operacijskom dnevniku Vrhovne komande.

istine ili laži

Uslijedio je niz saslušanja, ali zbog rata i ratnog meteža ne dubinskih; prvo u zemunskom zatvoru, potom u Pešti pa, s otpusnicom iz Ludoviceuma, i u Zagrebu. Krleža se držao istih priča za koje Đorđe Zelimanović misli da su neistinite. Tobože, pobjegao je iz Ludoviceuma u Pariz jer je želio krenuti, uz pomoć francuskih i engleskih vla-sti, u neku koloniju od zajedničkih interesa za ove zemlje. Igrom slučaja našao se u Ateni. Avanturistički duh odveo ga je u razgledavanje Soluna i balkanskoga ratnog meteža, gdje su ga uhitili i stražarski sproveli u Beograd, odakle je pobjegao. Pozvao se i na prijatelja Dodu Petrasa iz Peču-ha s kojim je 1911. planirao bijeg za Tripoli, te na krojača Jellineka koji im nije posudio tisuću kruna. Snovi o svesla-venstvu, državi svih slavenskih naroda, ubrzo su se srušili, kad je bitka na Bregalnici objavila svijetu da su Srbija i Bugarska zaratile po pitanju Makedonije (Nova Evropa, 1921., Kratak životopis piščev).

106


živi leš

Uslijedio je i Prvi svjetski rat. Jesu li Krležu pustili na granici ili je pobjegao, ne znamo. O tome nikada nije go-vorio. Ratni je metež. A kroz njega slično prolaze i Andrić i Crnjanski. Tek, eto subjekta u Zagrebu, kod roditelja. Ponovni susret s njima istovjetan je onome između Ga-brijela Kaverna oca i Gabrijela Kaverna sina u Krležinom Vražjem otoku: Kad se vratio jedne noći, otac nije mogao povjerovati da mu je to sin. Taj blijedi mrtvac s dubo-kim očima, ta ćelava, prosijeda, krezuba glava, taj sta-ri otrcani kostur, prosjak kome iz hlača izderanih viri golo meso. To je onaj jaki punokrvni bikonja, tvrdoglavo magare koje se tuklo s njim na nož i stolicom mu razbilo glavu. I iskrsnuli su brojni problemi. Pluća, nervi, zubi, probava, sve pokvareno kao loš stroj. Onda pitanje nov-ca. A na stolu telegram iz Ludoviceuma o dezerteru i pro-palom akademcu. Dolazila je i policija dok je sin bio u onom prokletom Londonu ili Parizu (gdje li je to bio), još su onda navraćali ovamo i Gabrijel je izjavio da ne zna gdje boravi njegov sin, i tu je izjavu crno na bijelom pot-pisao. Još se otkrilo za onaj pištolj pri drugom atentatu na Cuvaja. I opet svađe. Otac: Kakva mi je to pišljiva po-litika po rešetkama sjediti, sramotiti ime i familiju i po-štenje, vikati po ulicama, je li to posao za poštene ljude? ... Sin: Karijera! Državna služba! Mirovina! Ni govora, dragi moj! Sve je to ionako pri kraju. Tko će udariti?! Ja ću udariti. Ali ja nisam sam. Ima nas mnogo. Svi ćemo udariti! (Smrt Florijana Kranjčeca). Na ovo, otac je Krleži pokazao na vrata. Mati šuti. Njezin Orlić, Kraljević, Fric i sinek zlatni zaista je nisko pao i pritom ih užasno osramo-tio. Na javnome mjestu, u parku, čitao je Suputnike, ćiri-ličnu knjigu neke srpske spisateljice Sekulićke. Nisu mu je našli prilikom premetačine u Ludoviceumu. A koju godinu

107

vodič kroz krležu

kasnije će, rekosmo, mati sa sinom na premijere njegovih kazališnih djela.

ujna marija i teta pepica

U tim teškim trenutcima Krležu prihvaćaju ujna Marija Pethö i tetka Josipa (Pepa, Pepica) Horvat Navratil. Ujna Marija je pjesnikinja, ateistkinja, stara liberalka i slobod-ne misli. Omogućit će mu da objavi Legendu. Prevela ju je i na njemački i poslala Hermannu Bahru koji je odgovo-rio: Dečko ima talenta. Ta će izjava utjecati i na mišljenje čitavoga književnog Zagreba. Mladog pisca poželjet će upoznati i Matoš. Krleža se koleba, nije dostojan Mato-ša, Matoš u međuvremenu umire u bolnici. Ostaje samo grižnja savjesti. Ujna ga ubacuje za suradnika Književnih novosti i Narodnog jedinstva. Tetka Pepica pruža utočište njegovim anarhistima – Cesarcu, Horvatinu i Cvijiću, kada su izašli iz tamnice poslije atentata na bana Cuvaja. Ostavit će mu svu imovinu. Kad je 1922. htio dignuti njezin novac, rekli su mu da od toga nema ništa, sve je propalo u Prvom svjetskom ratu. Uz pomoć Gustava Krkleca, koji je radio u Banci SHS, dobio je obeštećenje, uz potvrdu da mu je novac neophodan. Krleža je, po Krklecovu savjetu, donio lažnu liječničku potvrdu da je slomio ruku i do daljnjega ne može pisati, a pisanjem se uzdržava. Svojevremeno, Pepicu je okrao tat.* Odnio joj je zlato i bundu. Kasnije je uhićen i ubijen. Od bunde je napravio kapu. Policija ju je dala Krleži. Nosio ju je naizmjenično s Belom. Eto tako sam vam zavolio krzno, kaže (Davni dani; Enes Čengić: Monografija o Krleži; Stanko Lasić: Krleža, kronologija života i rada).

* Tat (m) – kradljivac, lupež, lopov

108


sarajevski atentat

Krleža je za Sarajevski atentat saznao 28. lipnja 1914., od stanodavca svoje majke, Horera, urednika Narodnih novina (Dnevnik 3). Kasnije, Franjo Ilešević u Trojednoj Kraljevini pokrenut će kampanju protiv Krleže, tvrdeći da je ovaj 1914. na ulicama Zagreba demonstrirao protiv Srba, zbog atentata. U razgovoru s Enesom Čengićem Kr-leža to potvrđuje. Kaže, prikupio je podatke o tome da iza atentata stoje tajne organizacije Crna ruka i Carska Rusi-ja. I da je njegova ogorčenost izazvana time jer je Srbija, do tada njegova uzdanica, dopustila da u državi postoje dvije države, čime se ruši vidovdanski kosovski mit. Oko ovog pitanja i ove kampanje razilazi se i s Vladimirom Če-rinom, tada urednikom Vihora. Po Krleži, Srbija je trebala dopustiti dolazak policije iz Beča koja bi se bavila istragom atentata. Ovako, cijela Europa je uvučena u rat u kojem je najviše nastradala upravo Srbija: stanovništvo Mačve je desetkovano (tu je poginuo i Krležin prijatelj Gejza Bonta), a stanovništvo središnje i južne Srbije bit će desetkovano u prijelazu preko Albanije. Tih dana, u odsutnosti Cesarca, Horvata i Cvijića, koji su na izdržavanju kazne zbog aten-tata na bana Cuvaja, Krleža se šeće sa Zlatkom Aurelijem Galom, koji se vratio iz Pariza, i Srećkom Kirinom.

kosmata rulja rutavaca

Po objavi rata Srbiji, austrougarske vlasti pozivaju Kr-ležu na regrutaciju. S njegovih četrdeset šest kilograma ni-su ga primili u vojsku. U međuvremenu, rat se razbuktao pa su krajem 1915. i trećepozivce slali na bojište. Regrut-noj komisiji ne govori o školovanju u Pečuhu i Pešti niti

109

vodič kroz krležu

o tome da ima podoficirski čin. Vani studen, prostorija za regrutaciju prepuna prljavih dronjaka, smrdljivih gaća i čarapa. Svuda goli trećepozivci. Stoji i on gol golcat pred doktorom koji nešto prčka po njemu, kao tobože po paci-jentu, i šalje ga u gomilu kosmatih rutavaca. U jednom snu ta kosmata rulja krvnika juri ga golog niz muzejske stube i jedva će im umaknuti. Regruti okićeni trobojka-ma spavaju na smrdljivim slamnjačama po nekoliko njih, pijani povraćaju i pričaju bljuvotine. Neki momak ga je prepoznao i odao, te je odvojen od običnih regruta i upu-ćen u oficirsku školu, s ukorom što krije činjenice o sebi. Pomišlja opet na samoubojstvo: Sjedim u oficirskoj školi, treći put regrut u životu. Oko mene sami idioti. Zidovi, rešetke na prozorima i jedan isti osjećaj stida (Dnevnik 1; Kraljevska ugarska domobranska novela). I dok čita Feuerbacha, i dok nosi svoje rukopise kao mačka mlade, svi razmišljaju po logici stada – Želudac i Žene!

vojarna u školi

Teško mu pada što su regruti oficiri smješteni u njego-voj bivšoj školi, nižoj pučanskoj Josipa Klobučara, u Cvi-jetinoj ulici. Ona je sada razorena košnica po kojoj pužu domobrani i crni bolesni žohari. Isti kestenovi, isti vrt u kojem su na Petrovo i Pavlovo bili postavljeni stolovi s knjigama za odlikaše. Nekoć je i on bio odlikaš i lupalo mu je srce od sreće pred početak praznika. Tu je i veliki pano s natpisom Ulaz za dječake! I njegova učionica s trećom klupom u sredini. Stari učitelj Klobučar s debelim zlatnim lancem i sivim suncobranom, malo astmatični prosijedi gospodin, leži horizontalno dva metra pod travom. I gdje je cijeli razred? Galović mrtav. Korenić poludio u Stenjev-cu. Puntek pao na bojištu. I Kamenar je mrtav. Glupan

110


Franćetović (tako je to) postao advokat, veliki gospodin s vlastitom kočijom. Tu je i ulaz za djevojčice. Gdje su one sada? Nabrekle im sise vise kao svim ženkama, pouda-vale se, zatrudnjele, poumirale, ili se pate, kuhaju, djecu tuku i žderu se po posteljama s umornim ljudima (Dnev-nik 1; Tri domobrana).

pretplatite se na sahrane

U izlogu Kuglijeve knjižare, u koju je svraćao kao dje-čak, popis ranjenih, poginulih i nestalih. A mnogi klubo-vi uglednih gospođa vrše prodaju maslinovih grančica u ratne dobrotvorne svrhe (kakav apsurd). Trgovina poko-pima! Prvi hrvatski pogrebni zavod poziva: Pretplatite se na sahrane! Prvorazredna 15 000, drugorazredna 900 i trećerazredna 300 kuna (Veliki meštar sviju hulja). Tra-žeći mir, Krleža odlazi u katedralu gdje ranije, kao rebel i anarhist, nije navraćao. Tamo ga pjevanje malih dječa-ka ministranata podsjeća na sve nekadašnje zavrzlame s mladim paterom Volovićem i na homoseksualne afere po tim kaptolskim bordelima. Luta ulicama. Pri povratku se ne osjeća dobro. Visoki tlak. Suho grlo. Srce u svim žila-ma. Glavobolja. Umor. Angina. Bori se s influencom. Guta aspirine. Gdje je Goya da grafički prikaže ovu klaonicu? Na ponovnom pregledu, obostrana upala plućnih vršaka. Servus! Oporavak u Lovranu, a već je 1916. Tamo je i Vla-dimir Nazor. Oporavljen, Krleža kreće upoznati ga noseći mu stotinjak pjesama. Predomišlja se i odustaje. Upoznali su se 1918. u Zagrebu, kada ga je Nazor, kao nekoć Matoš, sam pozvao.

111

vodič kroz krležu

bojište u galiciji

I dok Ivo Andrić leži u tamnici Monarhije jer mu je ime pronađeno u školskoj bilježnici Gavrila Principa, sarajev-skog atentatora, Crnjanski odlazi na bojište u Galiciju. U pozadini, u ogromnoj blagovaonici dvorca grofa Šeptič-kog, zapovjednici, ne misleći na svoje vojnike koji ginu na bojišnici, smiju se, plešu, pjevaju, zabavljaju se poprilično pijano u čast oproštaja s barunicom, suprugom načelni-ka generalštaba. U samom pak logoru oberlajtnant Val-ter uzeo je sebi na koljena mladog zastavnika pa ga mazi, miluje i privija uza se (Galicija), kao nekoć pater Volović male ministrante. U Krležinoj Baraci Pet Be vojnici su podijeljeni u tri grupe. Prva – polomljene kosti koje str-še kao iverje. Druga – amputirani (rane se ne povezuju, nego suše kao suhomesnata roba). Treća – oni koji putu-ju iz kupaonice u mrtvačnicu. Blizu je i Kokica, odjel za gonoreju i sifilis. Oni imaju krvavu stolicu i strepe da ne istrule. Adam, prodavatelj pornografske literature, nudi im ono zbog čega su se tu našli: Kleopatru s crncem, svetu Tereziju s golubom, Ledu s labudom, babu s djedom, na slikama i kao figure (Smrt Franje Kadavera). A na boji-štu miriše bitka. Čuje se mašingever. Nad jarugom opet zasvirala granata. Zemlja se osipa kao da je netko lopatom baca. I sav taj dim i blato. Desno je netko jaukao (Bitka kod Bistrice Lesne). Ima i dezertera i simulanata. Uhvatili ih, nastaje nasilje u obliku šamaranja, batina, španjolske trske, toljage. Remenjanja, kundačenja, vezivanja u špan-ge konopom ili žicom, maltretiranja golom sabljom ili ostrugama (Kalendar jedne bitke).

112


proricanje budimske vračare

Na vijest o pogibiji dvojice najintimnijih prijatelja, Zlat-ka Aurelija Gala i Gejze Bonte, Krleža ponovo razmišlja o samoubojstvu. Liječnik iz Lovrana mu je nekoć, liječeći ga od obostrane upale pluća, dao cijankalij, zlu ne trebalo. I Krleža na bojištu odlučuje probati cijankalij, prvo na ne-kom od brojnih pasa lutalica, zaboravljajući da je kao dje-čak, zbog ubojstva pasa, oca nazivao epitetonom – šinter. Baca psu iz čopora zatrovanu kobasicu, ali pas je pojede i ode veselo mašući repom. Možda je cijankalij bio kri-vo spakiran, a možda mi je liječnik ipak namjerno dao druge tablete, ne znam (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan). To ga podsjeća i na proricanja budimske vračare iz doba Ludoviceuma: Ona mi je prorekla da ću poginu-ti kao major, na fronti, u četrdeset drugoj godini života. Na fronti sam bio, ali s dvadeset i tri i nisam poginuo. Bilo je mnogo prilika i kasnije da izgubim glavu, a evo dokle dogurah, tu sam na oca. Život mi je visio o koncu naročito u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kritizirajući Staljina i njegove čistke u kojima su, pored ostalih, nestali Kamilo Horvatin i Đuka Cvijić, Krleža izaziva bijes Komin-terne i odanih joj komunista, čak i Cesarčev. Tvrdi Krleža u razgovorima s Čengićem: I Đilas bi me ubio u partiza-nima da sam tamo otišao. I Pavelić mi je radio o glavi, kao predratnom komunisti. Što zbog straha za reputaciju NDH pred javnim mnijenjem, što zauzimanjem doktora Vranešića, Pavelić ipak nije izvršio prijetnju. Krležu je za-boljelo pljuvanje zagrebačkih uhićenih skojevaca kad je i sam bio 1942. priveden na saslušanje. Kao i to što poslije rata nije uspio spriječiti strijeljanje doktora Vranešića kao pogrešno osumnjičenoga domaćeg izdajnika.

113

vodič kroz krležu

daleko iz ludnice na bojištima

Iz ludnice na bojištima Prvoga svjetskog rata, iz vojar-na i bolnica propadajuće Monarhije, Andrića je, priča se, izvukao Ivo Vojnović. Miloša Crnjanskog – mati i tetke. Spisateljica iz Beograda, Isidora Sekulić, bila je u Norveš-koj. Krležu spašavaju njegove “dobre vile”, ujna Marija i teta Pepica. U subjektovim djelima ima takvog spašava-nja: u pripovijetci Tri domobrana krležijanski smetenog i depresivnog Račića premještaju kao školovanog novinara pisati slavnu kroniku bataljuna, jer je njegova nesretna majka dolazila moliti za protekciju gospođu Jablanski, majku kapetana Rajkovića, Račićeva školskog prijatelja iz Niže pučke škole na Kaptolu. Kamila iz Zastava spaša-va njegova utjecajna tetka Amanda. Tek, naš subjekt se u ovim godinama teškog življenja našao najprije u Prevodi-lačkom odredu Zagrebačke komande, potom u Civilnom uredu za pomoć stradalima u ratu. I pored toga gazi i leži na dnu kolabirajuće Monarhije.

podstanari kod podstanara u kraljevini shs

Život pučanstva se ne poboljšava ni poslije stvaranja to-liko sanjane Trojedne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Vlast su preuzele reakcionarne domaće snage, lažljivi poli-tičari na svim razinama, ratni profiteri i kriminalci kojima također nije do naroda nego do svog džepa. Među njima je i mnogo jajara i preletača, Slovenaca, Hrvata i Bosanaca koji su nekoć lojalno podržavali austrougarski režim, kao i srpski đenerali koji su, umjesto prelaska preko Albanije sa srpskim pučanstvom i pomora srpske vojske na Krfu, odabrali za sebe i svoje obitelji sigurnost Soluna i Pariza.

114


Tako je stara blitvanska himna – Hej, Blitvanci (Sloveni) / još ste živi / glas naših djedova – postala opoziciona himna svih blitvanskih nezadovoljnika (Banket u Blitvi). Tisuću ljudi stanuje u kuhinji. Po šestoro djece u jednoj postelji. U kutu se zgrčio starkelja invalid. On je podsta-nar, a iznajmio je svoju postelju ženi s dvije djevojčice, bjegunice iz Gorice. Podstanari kod podstanara (Kako stanuje sirotinja u Zagrebu). Krleža propagira komuni-zam, socijalnu pravdu i jednakost kroz novoosnovani ča-sopis Plamen (1919.).

krležin sveljudski smisao

U Panorami pogleda, pojmova i pojava, izboru i obra-di Krležinih citata (priredio Anđelko Malinar), zanimljivi su Krležini naslovi poglavlja o novom pravednom društvu i socijalizmu: Što je socijalizam?... Osnovne pokretačke snage... Preduvjet progresa... Milijarderske perspek-tive... Smisao... Sveljudski smisao... Nauka i praksa... Usprkos svemu... Negacije raščovječenja... Borba protiv zla... Nije teorijsko poigravanje... Nije samodržavlje... Nije logika državnog džepa... Nije vlast velike socijalistič-ke sile... Zbog toga će se sukobiti s Milošem Crnjanskim, a s Isidorom Sekulić prekinut će prepisku jer ga savjetuje da se ostavi glupih švapskih socijal-teorija. Poslije puta po Rusiji, saznavši za sibirske logore i za stotine tisuća djece pomrle od gladi, Krleža će promijeniti svoj stav.

115

vodič kroz krležu

proleteri bijelih ruku

Krleža otpočinje kritizirati i proletere bijelih ruku te će se razići s mnogim članovima predratne KPJ: Gospodo s crvenom olovkom! Nemojte da vas dalje pitamo! I danas živimo u vrijeme crvenih stjegova, a ne u vrijeme crve-nih olovaka (Plamen, 1919.). U Golgoti Doktor kritizira Kristijana, radnika agitatora koji ima ženu i tek rođenog sina. Kad mu sin umre, Kristijan to pripisuje Božjoj kaz-ni jer je cinkao drugove policiji; i na Doktorove prodike vuče se na koljenima i moli za oproštaj. Pitamo se nije li taj Doktor – Krleža, a taj Kristijan – Josip Broz? I Broz je, poput Kristijana, došao agitirati iz Rusije sa ženom i djetetom; i njemu dijete također umire, a sumnja se i da je aktivist koji cinka drugove. I u romanu Na rubu pa-meti zabilježeni su proleteri bijelorukaši. Na partijskom sastanku kritizira agitatora Kristijana (Tita) pristiglog iz Rusije: Gledajte kako izgleda garderoba našeg proleta-rijata. Vi ste se u sjeni onog drvoreda pojavili u svome odijelu od sirove svile, u bijelim cipelama, s ispruganom kravatom, s panama šeširom, u svilenoj košulji, okupani, svježe obrijani, dekoloniziran, još relativno mlad, vitak, pun životnog elana, dobroćudno nasmijan, poslije prve jutarnje cigarete, kako je meni izgledalo. Zdrav, bezbri-žan, u jednu riječ – pravi socijalistički ministar, karijerist koji ima svoje dividende. I koji je spreman ubijati sve oko sebe za kordon predsjednika Republike, poput Nielsena u Krležinom romanu Banket u Blitvi. Nije li i ovo aluzija na Broza? Broz je poslije revolucije postao predsjednik Re-publike. Kad je došao na vlast, nije se smjelo čeprkati po biografijama čelnika. Da bi se zataškala govorenja kako je Tito prisutan u Krležinim djelima, vjerojatno je UDBA pri-prijetila i Krleži da se ne igra glavom i porekne opisivanje svojih sukoba s Brozom. Zastrašen, jer sada i u Narodnoj,

116


potom i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslavi-ji postoje zatvori i logori poput Golog otoka, Krleža spušta loptu. Tito ga zauzvrat vodi brodom Galeb na put mira. Razumljivo je što je i Krležino pero otupjelo, što je i sam postao proleter s bijelim rukama i gospodin, tj. drug s crvenom olovkom. Bolje na brodu Galeb nego na Golom otoku ili pod zemljom. Njegova djela u kojima se obraču-nava s ljevicom – potisnuta su. U školskim lektirama i na fakultetu izučavala su se ona druga, u kojima je isključivo dana kritika trule Monarhije i trule Trojedne SHS. Po nji-ma se snimaju filmovi, televizijske drame i serijali, vrše se kazališne adaptacije. Tek poslije Brozove smrti ponovna je pažnja usmjerena na kritiku ljevice, ponajprije Krležinim Moj obračun s njima u izvođenju Rade Šerbedžije, u obli-ku monodrame.

krležini dvojnici

U Krležinu životu i djelu zanimljiv je motiv dvojnosti. Krleža se zove kao i njegov otac, odnosno kao i djed – Miro-slav. U Zastavama srećemo Kamila Emeričkog, oca i sina. U Vražjem otoku imamo Gabrijela Kaverna, također oca i sina. Zatim, nježni Zlatko Gal ima pandana u Gejzi Bonti. Učitelj Josip Klobučar u profesoru Branku Wiesneru Liva-diću. Crvenokosi Dragutin Müller ocjenjuje Krležine rane radove u gimnaziji kao črčkarije bez repa i glave. I Josip Bach, direktor Hrvatske drame, muči Krležu od 1914. do 1920. Legendu i Maskeratu baca u smeće. Za aktovku U predvečerje kaže da je svinjarija. Za Kraljevo da je režijski interesantno, ali bez personala. Odbija i Salomu, Gospođi-cu Lili, Utopiju. Također ih uništava bacanjem u smeće, a Krleža za neke od njih nema kopije. Krležin osobni dvojnik je kućevlasnik s istim prezimenom pa su neupućeni novi-

117

vodič kroz krležu

nari 1929. u Hrvatskoj straži napali Krležu proletera, da je on taj kućevlasnik, a prodaje se za proletera. Između dva rata, umjesto Krležu, pravog anarhista i komunista, uhitili su greškom onoga drugog. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća stiže našem subjektu pismo iz Londona. Neka do-maćica optužuje njegovu kćer da joj se miješa u brak. No, Krleža nema djece, to je bila kći onoga drugog, dvojnika. I doputovala je iz Londona u Zagreb konačno upoznati svo-ga slavnog oca. Dvojnost je i između Izabele, djevojčice, i Bele Krleže. Kad je riječ o ženama, razmotrimo kakvi su Krležini doživljaji i stavovi po pitanju spolova. Trideset hi-ljada godina, trideset milijuna godina što falos ima nešto reći vagini (Dnevnik, 2. kolovoza 1942.).

sablazne frajle

Krležina spoznaja žene kretala se od (ne)poznate mu, razbludne bake Josipe plemenite Mekovec do praz-novjerne bake Terezije Goričanec; od religiozne majke Ivanke do djevojčice Izabele. Prema njima osjeća čas prijezir, čas razumijevanje, čas ljubav. U praksi, išlo se samo do zagledavanja pod suknjicu Mariji Valeriji ne bi li se vidjeli ostatci njezina darvinističkoga repa. Potom je tu sablažnjiva frajla koja se sunča gola u vrtu javne ku-će u Kožarskoj ulici i koju gleda sa Zlatkom Aurelijem Galom i Pavlom Vlahovićem. A sablazne frajle gledale su i sa zida na uglu Obrtne škole, na Prilazu 5a, gdje je stanovao s roditeljima. Bile su naslikane na reklamama za steznike, dok ih je lizao plamen s isto tako naslikanih furuna (Dnevnik 4; Povratak Filipa Latinovicza). Tu su i golišave kupačice na Savi i artistice na platou cirkusa Barnum. Još ako je i on, poput mnogih njegovih junaka, zatjecao majku i oca u nedoličnim pozama... A među

118


knjigama je, izuzmemo li onu s muškarcima, dobivenu od patera Volovića, imao, znamo, Priručnik za primalje (rodilje), de Sadeov Ljubavni zločini i mnoštvo golih bo-ginja i ovozemaljskih žena isječenih iz monografija. Nije isključeno da je u potaji sa svojim prijateljima kupovao, kao i pacijenti barake Kokica, porno fotografije Kleopatre s crncem, svete Terezije s golubom, Lede s labudom, dje-da s babom i ostale.

zolina “nana”

Tako se počinje javljati žena. Koljeno, gnjatovi, bedro, afera. Čovjek mlad, čovjek u svibnju, čovjeku se grči utro-ba... i tako počinje s pismima i skandalima (Adam i Eva). Tih godina naš subjekt se pita: Da li Ana Karenjina zna u ljubavi biti vatrena i koliko daleko? Zašto se ljudi boje kad je žena gola kao istina? Rubens se nije bojao golih žena. Krleži je najdraža lektira knjiga o frajlama, Zolina Nana. Prvi put ju je čitao 1907., u njemačkom prijevodu, kad je ponovio četvrti razred (Dnevnik 1). Drugi put je čita 1908., u dvorištu zgrade u Frankopanskoj, kod tetke Regi-ne. U toj istoj kući, prizemno, desno, stanovao je i Ivo Voj-nović sa svojom gospođom majkom (Dnevnik 4). Nana po četvrti put: Filip u romanu Povratak Filipa Latinovicza također čita Nanu, slika akvarele, pije čaše piva s gađe-njem i bljuje od pete cigarete, taj mali dečko koji je, igra-jući šah i nogomet, bio s jedne strane sklon najnaivnijem podjetinjenju, s druge je strane rastrgan između nevinosti i najbjesomučnijih poroka koje otkrivamo i u Krležinim fantazijama prema djevojčici Izabeli.

119

vodič kroz krležu

kupleraj iz kožarske

Zagrebački kupleraj iz Kožarske ulice, odakle se čuje smijeh sablaznih frajli i vinski valcer iz Verdijeve opere Traviata, opisan je i u Zastavama i u Povratku Filipa La-tinovicza. Možda je naš subjekt, u svojim godinama teškog življenja, kao i literarni mu junak Filip Latinovicz, kako bi ugasio svrab međunožja, potražio tamo rasterećenje, a da ga, smeten kao i Filip, nije našao. Vratio se neobavljena posla; podbacio mu spol. Majka Regina, saznavši za ovo, izbacila je mlađahnoga uspaljenog Filipa iz kuće. Krležina mati Ivana (Ivka, Iva) možda je reagirala poput majke iz Mlade mise Alojza Tičeka. Zar njen sin da se povlači sa ženama?! Njezin prvorođeni sin kog je obrekla Gospodi-nu dok ga još nije bilo? To da joj bude hvala. I stala je noću hodati po groblju i paliti svijeće za svoje dobro dije-te koje je odsad za nju mrtvo. Htjela je i pod lokomotivu skočiti...

kako dječak da izgubi nevinost

Naš subjekt je, poput Kamila iz Zastava, otišao u kade-te, u Pečuh, potom u Peštu. Tamo se klonio žena. Poslušao je Cesarca, Horvatina, Cvijića i Čerinu te svu energiju tro-šio na učenje i pisanje. Krleža izjavljuje Čengiću i Matveje-viću da je i u Pečuhu i u Pešti još bio dječak i da nije imao nikakve velike ljubavi, niti je ljubio konobarice, niti spa-vao s kurvama; dakle nikakav koitus, ni onaj očev koitus kondomatus, a malo je i sebe sam tjelesno rabio. Samim time, opet Krleža protiv Krleže – nastaje sumnja je li pri-likom bijega u Beograd imao odnos s književnicom Isido-rom Sekulić. A po povratku u Zagreb: Živiš u gradu gdje

120


gotovo sve svoje vršnjake i vršnjakinje poznaješ, i kako onda navesti djevojku da je uhvatiš za ruku, poljubiš i da joj skineš gaće? Stoga su bolje “odrasle”, one to tebi rade. Jednu od odraslih zapazio je i prije pečuških i peštanskih dana. Zvala se Mimica Kantoci, sretao ju je u crkvi i na putu za njezinu školu, u samostanu milosrdnih sestara u Frankopanskoj. Nije imao hrabrosti javiti joj se. Upoznali su se tek po otpuštanju iz Ludoviceuma zahvaljujući Ka-milu Horvatinu, kada se ovaj vratio s tamnovanja zbog sudjelovanja u atentatu na Cuvaja. Bila je tada već postav-ljena za učiteljicu kada ju je odlazio u selo posjetiti. Bilježi u Dnevnicima: Mimica je bila starija od mene, na svoj način poetesa, šarmantna, pametna, sličila je Isidori Se-kulićevoj. Poznavala je Đalskog i Matoša, dopisivala se sa Zagorkom, i bila uistinu zanimljiva ličnost. Poslije nje družio se s Manesom Sperbersom, Bukicom Petrec, Ilio-nom Radajevom, Erlinovicom i Štajnerovicom, jer su u salonima otmjenog Gornjeg grada i bogate četvrti vila Tuškanca žene o njemu sanjale otvorenih očiju, a budući da je, kako se govorilo, bio anarhista i komunista, nisu bile nesklone prihvatiti revoluciju pa se čak s njom kasni-je i primiriti (izjava Bele Krleže Enesu Čengiću: S Krležom iz dana u dan).

singerova jedinica

Ujna Marija i teta Pepica odabrale su mu Singerovu je-dinicu. Bila je jako bogata i obrazovana, zato treba zane-mariti to što nosi očale za kratkovidne i što je baš ružna. Kuću Singerovih sagradili su davno mađarski grofovi. Tu su paviljoni, fontana, tenis igrališta, park, šumski kom-pleksi, rudnici ugljena, a posluju s kapitalom od oko mili-jardu dinara! Bili su glavni dobavljači kraljevskoga Bijelog

121

vodič kroz krležu

dvora u Beogradu, Trojedne Kraljevine SHS, od sapuna do automobila. Singerovi su legli na rudu. Nije im smeta-lo što je Krleža komunist. Imponiralo im je što se o meni stalno u novinama piše, što se moje drame igraju, knjige štampaju (Dnevnici). No, odbio je kratkovidnu, ružnu, ali prebogatu Ljiljanu Singer, ponajprije zbog njegova stava prema seksu. Seks sam za sebe nije ništa. Pojam seksa je za mene pojam probave. Ejakulacija i ištrcaj sami za sebe ne predstavljaju ništa. Ta bilo je toga i u školskim nužnicima, i u kapelama kanonika, po javnim kućama i u Agramu – Zagrebu, i u Pečuhu i Pešti, a u spavaoni-cama i kupaonicama Internata ištrcaja. Bilo je toga još više kad se zaratilo. Ljubav i odnos Muško – Žensko, to bi eventualno mogle biti teme razgovora. Bogatstvo?! Fuć-kam na njega, već sam imao koliko mi treba (Dnevnici).

vlastita gospođa bela

U romanu Na rubu pameti jedan od junaka priča Dok-toru: Vi meni ne biste vjerovali, doktore, ali, eto, kunem se grobom svoje majke, ja sam prvi put spavao sa ženom kad sam bio već navršio dvadeset sedam godina. Ja sam uopće po svojoj prirodi puritanac. Čovjek, supružnik koji nije nikad spavao ni sa kim osim sa svojom vlastitom gospođom. Krležina vlastita gospođa bila je jedinica Le-posava (Lepa, Bela) Kangrga, Ličanka iz Senja. Zajedno s roditeljima 1903. seli se u Zagreb. Prisjetimo se: upoznali su se zahvaljujući njezinu ujaku Dani Vuksanu, pečuškom kadetu koji joj je o svom najboljem prijatelju Krleži pri-čao bajke. U vrijeme jednih ljetnih praznika dovodi Krležu kod svojih i upoznaje ga s Belom. Tada je imala jedanaest godina. Kad je stasala, razboljela se od tuberkuloze. Pono-vo iz Zagreba odlazi u Liku, u Otočac, kod djeda na čisti

122


zrak. Tamo je ovog puta garnizon s nekoliko bataljuna. U Belu, rodom Srpkinju, protiv čijeg naroda ratuje, zaljubio se mladi austrijski poručnik Richtmann van Bernfild, sin bankara i suvlasnik banke. Zadivljen Belinim poznava-njem muzike, poezije i njemačkog jezika, prosi je. Odbila ga je. Ostali su prijatelji. Belini su kozmopoliti, politika i rat su im strani. Richtmann je i između dva svjetska rata nekoliko puta posjećivao Belu i Krležu. Oni su mu uzvratili posjet mnogo kasnije, kada je Krleža šezdesetih godina do-bio Herderovu nagradu u Beču i kada se tamo vodila kam-panja kojom bi ga predložili za Nobelovu nagradu. Krleža odbija svoju kandidaturu, Nobelovu svakako neće dobiti, dobivaju je mahom slobodni zidari i oni koji su na foto-grafijama s čelnicima Trećeg Reicha (misli na Andrića koji se, postoji fotografija, rukovao s Hitlerom, kao predstav-nik Kraljevine Jugoslavije u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta). Nisu je dobili ni Tolstoj, ni Dostojevski, ni James Joyce, ni znanstvenik Nikola Tesla. Bela mu je pričala i o dječaku Andriji. Išli su u isti razred Niže pučke srpske ško-le. Pisao joj je ljubavna pisamca i davao poklone. Prijavila ga je učitelju pa ju je pekla savjest kada je 1916. poginuo kao austrijski pilot.

pozdrav iz đorđićeve 16

U vrijeme Prvoga svjetskog rata, kao trećepozivac, Krle-ža je s nekim prijateljem prolazio pored zagrebačke crkve svetog Marka. Čuo je orgulje, svoj omiljeni instrument, pa su ušli, iako u crkvu nije kročio otkad je prestao biti glupi ministrant. Unutra je bila i Bela, pravoslavka. Dopratila je tetku. Imala je punđu, šeširić, svilenu plavu ukosnicu i bijelu bluzu s rukavima dekoriranim čipkom. Sljedeći susret bio je na korzu, na Zrinjevcu. Stanite, rekao je. Mi

123

vodič kroz krležu

se poznajemo, zašto ne porazgovaramo? Od tada pa do smrti bili su nerazdvojni. Dok se nisu uzeli, kada bi jedno od njih dvoje otputovalo, dopisivali su se. Bela je stavljala Pozdrav iz Đ 16 (Đorđićeve ulice). Tako da moji rodite-lji nisu mogli odgonetnuti o kome je riječ, jer su za mene uvijek imali nekih kandidatkinja o kojima ja nisam ni razmišljao. On joj je slao Pozdrav iz Prilaza 5a. Početkom travnja 1981., kad je Bela bila na samrti, u bolnici, poslao joj je poruku: Belice, budi hrabra, molim te. Pozdrav iz Đ 16 i Prilaza 5a, tvoj MK.

Gotovo svakodnevno Krleža joj je pisao:

Draga moja B,stiglo je proljeće na Gvozd. Zvoni zvono Sv. Marka,

kotrljaju se srebrne lopte zvonjave po našem krovu, sunčano jutro, kosovi, dobro jutro, nadam se da si do-bro spavala. “Pod ovim tornjem Sv. Marka”, davno, u davnoj davnini, prije mnogo godina, srela se jedna djevojčica s jednim dječakom, koji je pisao pjesme... Taj (mladić) ni danas ne radi drugo, nego piše pjesme, a jedna od njih je i ovo pismo.

Do viđenja, Tvoj M. K.

Draga moja Bela,minule su eto već dvije sedmice što je naš Gvozd pra-

zan. Čekamo Te, i u mislima smo s Tobom i danju i noću. Vjerujemo da ćeš voljom prevladati ovu napast, a sve se može, samo treba htjeti. Od naše “Plave ptice”, od Đ 16, od Tvog Balestrierijeva Beethovena (koji se negdje izgubio), od Kukovićeve 28, do danas, sve to traje i sve Te to čeka kao na Prilazu 3/II – kad smo čekali na zvonce. Javi se.

Voli Te K.

124


kišobran i čaša u miraz

Belini, osim njezina ujaka, najboljega Krležina prijate-lja, bili su protiv ove veze. Zbog komunista agitatora od-bila je van Bernfilda. Krležini nisu voljeli Belu. Sin im je zbog nje odbio bogatu Singericu. Jest Ljiljana Židovka, ali katolkinja. Prošlo je mnogo vremena dok obitelji nisu mo-gle normalno komunicirati. Svadbe, takoreći, nije ni bilo, kakva svadba! I tko bi je organizirao i platio? Moj otac nije sa mnom nekoliko godina takoreći govorio. Pjesnik i publicista, što sam onda bio, to za njega nije bilo nikakvo zanimanje dostojno građanskog reda. A onda još i komu-nistički agitator, s mnogim aferama još iz školskih dana. Tako su na mene gledali i Belini. Poslije vjenčanja, 14. stu-denog 1919., u subjektovoj 27. godini, večerali su u siro-tinjskom hotelu Palace s kumovima Milanom Bogovićem i Ljubom Babićem – oni su im ujedno platili vjenčanje i večeru te njihovu prvu bračnu noć provedenu u tom hote-lu. I ranije su Krleži posuđivali novac za njegova neovisna autorska izdanja poezije i proze. Tada je subjekt, u dva-deset sedmoj godini, najvjerojatnije izgubio djevičanstvo, kao i junak njegova djela Na rubu pameti. Od miraza Bela je imala crvenu čašu, a ja svilen kišobran. Zajedno – ni sto kilograma, sjeća se Krleža. Dok nisu stekli svoj dom u Zagrebu, često su se selili, od nemila do nedraga. Mla-denci su stanovali, do odlaska u Dugu Rijeku, kod glumice Milice Mihičić, a poslije toga u kući tetke Pepice. Prvi je popustio Belin djed koji im je dao svoj kuhinjski pribor. Potom i Belini; dali su joj njezin klavir.

125

vodič kroz krležu

promjena prezimena

Tih godina opasnog življenja pomišljao je da, kao Zlatko Gal, promijeni prezime. To što sam odlučio da se oslobo-dim roditeljskog prezimena, to jest da se konačno pot-pisujem ne više imenom svoga oca, to dragi moj, nije nikakva karnevalska šala. Svatko od nas ima svoju vla-stitu historiju, a u historiji mog vlastitog života ova odlu-ka predstavlja važnu fazu (Kamilo u Zastavama). Tome se suprotstavlja Bela pa dolazi do razmirica, kao između Alise i Kamila u Zastavama. Na scenu stupaju i intimni prijatelji, slikari Petar Dobrović i Ljubo Babić: U ovoj zbr-ci, kad to nije nikakva kriza braka, nego kriza mentalite-ta, i više-manje glupih predrasuda, Alisa/Bela što se nje tiče, to ne govorim u prazno, ona je sklona primiti tvoje novo prezime, samo te moli da joj dopustiš da štampa na privatnim posjetnicama svoj predikat. Krleža ipak nije promijenio prezime, ali je Bela zadržala svoj predikat – Kangrga.

pjesme koje sam tebi pjevao

Mnoge kolege, žali se Krleža, pokušavale su mi natak-nuti rogove. Zadirkivao je Belu: I Andrić ti je, brate, slao velike bukete cvijeća kad mene nije bilo doma. A Crnjan-ski te je dočekivao poslije predstava. Bela mu je do zadnjeg časa ostala vjerna. I ja sam, brate, papučar, uzvraća Beli koja je, igrom slučaja, od učiteljice postala glumica, pri-madona u njegovim dramama. Na pitanje čuvaju li svoja ljubavna pisma, Krleža kaže: Ljubavnih pisama u mojoj biografiji neće biti. Bela bi mogla imati masu mojih pi-sama, ne znam točno, ali mislim da ih je sve spalila. U

126


prvom Krležinu romanu Tri kavaljera frajle Melanije nalazimo sedam nježnih ljubavnih pisama jednoga Me-lanijina udvarača što ih je, vjerojatno, Krleža slao Beli: Osjećao sam te u treperenju sjena... Ti si ideal, bijeli ideal, svjetlosti... Sviraju sve muzike nama u počast... To što ja za tebe osjećam, to je religija... U tom ogledalu ti si se ku-pala. Oh, sveto zrcalo... Samo tebe mirišem i samo tebe gledam... Pjesme koje sam tebi pjevao zapečatio sam i noćas sam ih pokopao pod jednom vrbom na groblju...

djeca – sumorna morbidna čeljad

Djece nisu imali. Bela pojašnjava: Gdje bih ja bila da sam rodila. Naš život je bio takav da nismo sebi to mo-gli dopustiti, bili smo bezmalo podstanarovi podstanari. Krleža je jednom nogom uvijek bio u zatvoru, pa smo od-lučili ne imati djecu. A onda ta moja gluma, a onda ta tuberkuloza. A Krleža: Bio sam mlad, ali mislim da sam svoju mladost takoreći uzalud prorajtao. Kasnije, nikak-vog naročitog odnosa spram djece nisam imao. Moja su djeca sumorna, morbidna čeljad i razlika između mene i sadašnje generacije veoma je velika. Nikad nisam osje-ćao instinkt da bih morao imati djecu. Živio sam vrlo neurednim i često opasnim životom, te sam logično raz-mišljao o egzistenciji svoje djece pod takvim okolnostima. I još jedan razlog – znam sve svoje u obitelji i nisam želio da mi djeca ni na koga sliče. Ipak, 1942. uzeli su iz Doma za ratnu siročad u Kustošiji jednog dječaka, Milutina Po-povića, rođenog 1935. Nisu, kao gospoda iz 1918., uvjeto-vali da usvojenik zna bonton i da ima razvijen smisao za jezike (Dnevnik 4). Poslije smrti svojih slavnih staratelja, Milutin, kondukter u vlaku/vozu, sjećao se da ih je malo viđao, posebno Krležu. Bela je stalno bila u kazalištima i

127

vodič kroz krležu

na koncertima, Krleža se skrivao po nekim bolnicama i sa-natorijima. Sjećao se da je na Krležinu stolu bila mrtvačka glava koje se on, usvojenik, strašno plašio (časopis Start). Nju je naš subjekt donio s bojišta u Galiciji, kada su ga, po Ivanu Očaku (Krleža – Partija), prozvali Hamletom Sedmoga hrvatsko-slavonsko domobranskog okružja. I Hamlet, danski princ, je imao ovakvu, hrabrio je Krleža svog usvojenika. Milutin se kaje što nije poslušao poočima da se ne ženi mlad, jer je pisac bio u pravu. No, prije toga ga je poslušao da ne ide u pilote, što je bila velika greška.

iročka, žena s legendom

Ovih godina novog milenija u mnogim zemljama po-javila se knjiga Svi životi jedne ljubavi. To je posthumna memoarska proza rusko-hrvatske književnice i, po mno-gim tabloidima, sovjetske špijunke Irine Aleksander. Ro-đena je početkom 1900., preminula početkom 2000. Priča se, Krleži je bila ljubavnica na njegovoj turneji po Rusiji, ali naš se subjekt nije pokazao u krevetu dalje od zagrlja-ja. Irina je imala više brakova, jedan i u Hrvatskoj, kada se udala za bogatog poduzetnika. Na druženjima što ih je, između dva svjetska rata, priređivala zagrebačka gla-mur elita novaca i samozvana elita duha, pokušavala je razmrsiti i klupko Krležinog života. Svi su vjerovali da je zaista bio napastovan od strane mladog kanonika Volovi-ća. Afera je zataškana, a u znak obeštećenja Krležin otac je napredovao u službi. Baka Terezija je od crkve dobila novce i otišla u Pariz kod sina. Krležu su primale obitelji fi-nih hermafrodizirah dječaka (Zlatka Gala i Pavla Mariona Vlahovića) koji su, po svemu sudeći, i sami bili iskorišteni u maloj kapeli mladog kanonika pedofila. Otuda u ovim porodicama, bilo da su siromašne poput Vlahovićevih ili

128


bogate poput Galovih, toliko ateizma, toliko odbojnosti prema vlastima, kaže Irina. Ona se sjeća da joj je Krleža, ako joj je vjerovati, pokazivao svoj osobni dječački Misal, s pramenovima paterove kose i skicama paterova lika što ga je nacrtao kao ministrant. Irina ide toliko daleko da se pita: Nisu li Krleži godila paterova milovanja? A kad je vidio kako pater to isto radi i s drugim dječacima, rodila se ljubomora te je sjekirom nasrnuo po kućnom oltaru. Optužio je patera pa je došlo i do suđenja koje je odmah, odozgo, i prekinuto. Krleža nam je puno puta dokazivao da smo svi mi manje ili više biseksualni, zapisuje Iročka. I da je to normalna pojava, nenormalno je jedino to što se u vezi s tim ne osvješćujemo ili se ne želimo osvijestiti. Iročka zaključuje: Belin i Krležin brak bio je intelektualan, kao onaj između Simone de Beauvoir i Jean-Paula Sar-trea. Krleža se često osvrtao za lijepim dječacima i mladi-ćima. Bela ga je pred svima peckala. Ha, pogledajte kako se starac zagledao u tog mladića, kao stari Aschenbach Thomas Manna u mladog Tadzija! Ipak, bila je to samo platonska, latentna Krležina biseksualnost, kaže Irina uvidjevši kako blati Krležu, tjerana svojom ljubomorom i zavišću. Niti bi njemu onakvom prišao kakav mladić, niti bi on takav prišao mladiću. Radile su u njemu jedino oči. Radila je u njemu jedino mašta. Da ne zaboravimo, Irina je Krležine Glembajeve prevela na engleski. Po ljubomornoj Irini, Krleža je umro nevin po pitanju žene, u što ne može-mo povjerovati... U pitanju je osveta. Naime, Krleža i Irina su se zavadili, a do tada su bili kućni prijatelji. On je njoj rekao da je proleterka bijelih ruku, ona njemu da nije baš najbolji pisac, da ima samo dva dobra ostvarenja: Balade Petrice Kerempuha i Hrvatski bog Mars (Enes Čengić: Post mortem 1).

129

vodič kroz krležu

raspeta žaba pod staklenim zvonom

U Dnevniku 3 Krleža zapisuje: Često ispitujem sebe i moram reći da nisam zadovoljan. Našao bi se čitav niz stvari koje sam napravio ovako, a trebalo je onako. I ja to sebi ne mogu oprostiti. Ali nema tog čovjeka koji, kad bi se recimo našao pred Sudskim Tribunalom koji se ba-vi njegovom Historijom i Prethistorijom, ne bi imao ne-što što je skriveno i što taji. Naročito mi, koji smo živjeli u rasponu od četiri stoljeća. Jer rodili su nas autentični ljudi iz marijaterezijanskog vremena, rodili smo se i poži-vjeli u franciskojozefizmu, a taj se davio u krvi, proživjeli smo svoj intelektualni pubertet na početku dvadesetog stoljeća, u okviru probuđenog nacionalizma, po tipu Sve-slavenstva i klirizma, koji je potrajao sve do Kraljevstva SHS, a Listopad zapravo je već anticipirao dvadesetprvo stoljeće. A onda – sve se urušilo u besmisao između dva rata, da bi se udavilo u krvi (Dnevnik 5). I on se, uoči nove 1982. kalendarske komedije, udavio u vlastitoj krvi, od te nesretne prostate, raspet u bolnici kao žaba pod stakle-nim zvonom.

andrić, crnjanski, isidora

Neka nas ne čudi što Andrić i Crnjanski nisu bili u pri-snim odnosima s Krležom, a ni on s njima. Nije u pita-nju taština jednog pisca pred djelom onoga drugog, iako su pisci, po istraživanjima psihologa i psihijatra, najtaštiji među taštima. Krleža zamjera Andriću i Crnjanskom da su između dva rata ipak bili lojalni Trojednoj Kraljevini, nje-zini visoki službenici – bijeli, a on je bio – crven! Andrić je bio za Trojni pakt i kao predstavnik vlasti rukovao se s

130


Hitlerom; Crnjanski je, kao monarhist, emigrirao u Lon-don. Ostaje Isidora, starija od njih, od koje su učili, koju su uvažavali. Ako mu je vjerovati, ona mu je 1912. u Beogra-du, tada tridesetpetogodišnjakinja, poklonila Suputnike i samu sebe, a on njoj prsten svoje majke. Isidora mu je, povjerujmo mu, 1913. pomogla da iz Pariza ode u Solun, a njihova afera... mislimo da je ipak bila samo platonska. Kada je 1920. zagrebačka knjižara Z. i V. Vasić objavila Isidorin roman Đakon Bogorodičine crkve, Krleža je ovu novelu izvrgao ruglu nazvavši je seksualnim općenjem ta-mjana i svijeće, te izjavio kako su i katolička i pravoslav-na crkva Trojedne Kraljevine u pravu što su je proklele i stavile na crnu listu. Isidora je bila toliko povrijeđena da je povukla knjigu, a u testamentu je napisala: Objavite je trideset godina poslije moje smrti! Isidora Sekulić Strem-nicki – uvelike udovica, obnovila je svoju vezu s Milanom Pribićevićem koji je u Trojednoj Kraljevini postavljen za člana srpske vojne misije u Zagrebu, a Krleža je, čini se, bio ljubomoran pa je napao njezin roman, a možda je na-pad uslijedio kada ga je Isidora posavjetovala da se okani komunista, tih crvenih đavola. Uskoro su se pomirili, a Isidorina i Milanova veza, po Krleži, trajala je kao javna tajna sve do 1937., kada je Pribićević umro. Rekosmo, mnogi smatraju da je Krleža nju ugradio u lik Ane Boron-gay (Zastave), u koju je smrtno zaljubljen petnaest godina mlađi Kamilo (Krleža). I da su Anina pisma Kamilu u stva-ri Isidorina – Krleži. Kad... u SFRJ Krleža daje za pravo i Đilasu koji napada Isidoru zbog monografije o Njegošu. Oprostila sam Skerliću, oprostila sam Krleži, oprostila Đilasu, rekla je Isidora pred smrt. Eto, muškarci su taštiji od žena! A praštanje je visok stupanj vrline. Praštanje, to nije pomirenje zavađenih, to je samopregorijevanje Uni-ženog i Uvrijeđenog. Praštanje je veliki moralni zadatak, sav na jednoj strani.

131

vodič kroz krležu

o führeru kao dobrom vojskovođi

Iako je Andriću, javno, toliko zamjerao što se rukovao s Führerom, o Hitleru kao čovjeku s čijom se politikom nije slagao, Krleža nema, u skladu s vlastitim antitetičnim vr-tuljkom, loše mišljenje: Nije Hitler ni najmanje kretenski tip, kako za njega kažu. On je prosječan čovjek, i da je ski-nuo svoje karakteristične brkove, mogao je da bude bilo tko. On je čak elegantan. On dobro hoda, dobro se vla-da, kao figura je elastičan. Ukratko, najprosječniji Švabo koji je trajno govorio stvari koje su svi mislili (Reinhard Lauer: Krležine predodžbe germanskog svijeta, Hrvatska revija, br. 3, god. XII/2012. – iz zapisa Enesa Čengića).

Znači, nije, kasnije, Krleži bilo toliko sporno Andrićevo rukovanje s čovjekom koji je svojim vojnoosvajačkim stra-tegijama umalo razorio čitav svijet; radilo se ipak o pod-svjesnoj ljubomori na Nobelovu nagradu za književnost koju je Ivo Andrić 1961. dobio za cjelokupno životno djelo, a Krleža je toliko ipak, čini se, priznao to ili ne, žudio za njom.

O Nijemcima, općenito, misli: Čudan je to mentalitet. Poslije totalnog poraza, digli su se ponovo iz pepela i ru-ševina. Iz ruševina do snage broj jedan za tri decenije. I neka prođu još dvije decenije, nisam siguran da im se ponovo neće javiti samosvijest o snazi (ibid.).

krleža i crnjanski se tuku

Kako Krleža nije mogao Andriću oprostiti što mu je ovaj preoteo Nobelovu nagradu, tješio se mišlju: Ovu nagradu ipak dodjeljuju oni protiv kojih sam pisao, te-

132


ški kapitalisti. Za Andrića kaže: On je stara mudrica. Živio je i na račun “bijelih” a potom i na račun “crvenih”. Poslije rata nismo imali nikakve veze, osim na susretima “akademaca”. Enes Čengić mu uzvraća: Da li je tako? Radovan Popović će mi iz Beograda poslati dva vaša poslijeratna pisma Andriću (E. Čengić: U sjeni smrti, S Krležom iz dana u dan). Krleža nije odgovorio. Ali se sjeća tuče s Crnjanskim, s kojim je u početku čak bio prijatelj. Do one tuče u kavani došlo je 1925. O tome piše Ivan Očak u knjizi Krleža – Partija: Krleža, po povratku iz Sovjetskog Saveza, sjedi u beogradskoj Moskvi. Crnjanski mu prilazi i pita koliko mu je crvena Moskva platila da piše o Kremlju. Krleža ga upozorava da se skloni. Crnjanski neće. I potuku se. A Krleža se iz Rusije vratio ogorčen tamošnjom bije-dom i logorima. I Crnjanski je poslije živio od socijalizma, vratio se u Beograd, dobio i Ninovu nagradu za “Roman o Londonu”. Nisam imao ništa protiv da se vrati u zem-lju, čak sam mu i pozdrav poslao. Izvinuo sam se i Isidori zbog Đilasa, nagovorio sam Tita da joj pošaljemo sve-žanj novčanica, i zimski kaput, jer je živjela u siromaštvu. Novac nam je vratila, kaput dala prosjaku.

krležijanska kaljužara

Mogu li i generacije stasale na ovim prostorima poslije Drugoga svjetskog rata oprostiti Krleži? Jer u FNRJ, po-tom u SFRJ, šestojednoj federaciji, bio je obavezna školska lektira. Učenici su ga, listajući, smatrali teretom i gnjava-torom. Govorili su da ih davi svojim novelama, romani-ma, esejima i kritičkim člancima o truloj Habsburškoj Monarhiji i Trojednoj SHS, naročito “trulim Glembajevi-ma”. Nisu ga razumijevali, živjeli su u drugim uvjetima. Nacionalizirana imovina bogataša, više nema moje i tvo-

133

vodič kroz krležu

je, sve je naše. Zajedno u obnovu i izgradnju zemlje, sa-da šestojedne. Radne akcije, besplatno školovanje za sve, svi imaju radna mjesta, socijalno, zdravstveno, dobivaju društvene stanove, odlaze o trošku sindikata na ljetovanja i zimovanja. Uslijedio je crveni pasoš, jedna od najcjenje-nijih putovnica u svijetu. A u turističkim vodičima bivša je Jugoslavija imala pet zvjezdica za sigurnost. Krleža im se doimao dalek i nerazumljiv jer onoga o čemu je pisao nije ni u snu bilo ovdje, iza Željezne zavjese, kako je bila vani, sa Zapada, nazivana nova Jugoslavija. A profesori se nisu trudili pojasniti krležijansku kaljužaru i, koliko-toli-ko, školarcima približiti autora. Uostalom, prelijetali su i preko Andrića, Crnjanskog i Sekulićeve, također ostatci-ma jednoga trulog vremena. Imali su novu, partizansku i socrealističku literaturu.

krleža se vraća u modu

Poslije raspada šestojedne Jugoslavije, konačnog pro-padanja Krležine ideje o sveslavenstvu, a rađanja ideje o Europskoj uniji i globalizaciji, zakoračili smo u tranzitni kapitalizam, na putu ka onom pravom, tobože najdemo-kratskijem i najpravičnijem sistemu u povijesti, u kak-vom je veći dio svog života obitavala i radila ova četvorka. I shvaćamo koliko je bila neumjesna stopostotna negacija njihova bivstvovanja i njihova djela, posebno Krleže, s ob-zirom na to da je on mnogo dublje prodirao u kaljužu svo-ga doba. Svjedoci smo dolaska novih skorojevića koji su se, u svim bivšim bratskim republikama, obogatili na krvi i pljačkanju pučanstva, poput Krležinih Glembajevih. Tu su i mnogi oni koji su tek nakon rata shvatili zašto su se i za čije fotelje borili. Onih novih, ni po čemu boljih od Bro-zove crvene buržoazije kojoj nisu mogli ništa ni studentski

134


nemiri 1968. Tu su i djeca, ratna siročad od koje je i Bog digao ruke. Tu su i poniženi intelektualci koji bi najradi-je što dalje iz ovakvog kaosa, carstva silikonske kulture i politike; da bi objavio knjigu, moraš pretrpjeti svakojaka ponižavanja, baš kao u Krležinoj poemi Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled. I u našim, kao i u Krležinim go-dinama opasnog življenja, jaz između onih gore i onih dolje, u novonastaloj tranzitnoj demokraciji, sve je veći. Onima gore usta su puna naroda, a džepovi puni novaca, kao i u Krležinim djelima. Ratuju iz mondenih ljetovali-šta. Onima dolje džepovi su prazni, a usta puna muka koje trpe zbog koristoljubive politike. Ratuju na prvim borbe-nim linijama. U visokotiražnim revijama gledamo fotogra-fije novonastale elite, nazdravljaju koktelima, nedodirljivi plebsu. Obične novine prepune su crnih kronika: sveopća korupcija, kupovanje diploma i akademskih titula, nagra-da i fotelja, štrajkovi otpuštenih radnika, ugušeni štrajkovi studenata koji ne mogu platiti astronomske upisnine i tra-že besplatno školovanje iz trule šestojedne. Krađe, uboj-stva, samoubojstva, umiranje od bolesti i gladi, prodaja djece u bijelo roblje, čak i seksualno zlostavljanje djece od strane novih patera. Krležijanska kaljužara u koju smo, eto, i mi zaglibili i kojom počinjemo polako plivati pita-jući se: Zar je moguće da se i nama tako nešto događa? No, dok se ne opečeš, ne vjeruješ koliko furuna može biti usijana. Zato ne čudi što se, po nekima, Krleža opet vraća u modu i što ga generacije stasale raspadom SFRJ, pa do današnjih, u potpunosti shvaćaju. Više ne davi, nije im na teret. Zašto? Mi definitivno smatramo kako tu nije riječ o modi, konačno razumijemo Krležu sada kada smo i sami u potpuno identičnim njegovim godinama opasnog živ-ljenja.

135

vodič kroz krležu

krleža nanovo na ledu

Zbog svojih oštrih kritika upućenih kapitalizmu, naš subjekt, kao takav, odgovarao je socijalističkim vlastima, čime je ujedno imao rezervirano mjesto u lektiri, književ-nim časopisima, teatrima, medijima, malim ekranima... No, zbog tih istih, davno upućenih kritika aktualnom kapi-talizmu, ne tako davno umalo je bio na tankom ledu, jedva negdje prisutan. Ipak, Krleža je i nadalje okosnica novije hrvatske književnosti i apsolutno njezina najvažnija figu-ra. I smatramo da ga nitko neće, barem ne tako skoro, de-tronizirati. Nadalje, prisutan je i u školskoj lektiri i vrlo ga se opsežno obrađuje u odnosu na druge pisce. A što se tiče čitanja njegovih djela, budimo iskreni, pa on i nije pisac za mase. S druge strane, tu je i čitateljstvo koje mu, ne-zadovoljno sve surovijom korupcijom i popratnim nuspo-javama, odaje neminovnu naklonost. Uostalom, njegove priče čitatelji najbolje prepoznaju na vlastitoj koži. Krleža je pred smrt shvatio da su svi društvenopolitički sistemi jednaki, robovlasnički, jedni vladaju, drugi podmeću leđa i tegle. Smatrao je da se ne treba odricati snova o boljitku i novom čovječnijem čovjeku. Nema podataka da je Krle-ža bio neposredni partijski aktivist. Znamo, čak je 1967. isključen iz Centralnog komiteta KPJ jer je, po nekima, nesmotreno potpisao Deklaraciju o razdvajanju hrvatskog i srpskog jezika, iako je do tada govorio da su to isti jezici. No, kako je i prije Prvoga svjetskog rata, između Prvog i Drugog te poslije Drugog imao veze s istaknutim partij-skim aktivistima, od kojih su mnogi bili njegovi prijatelji i vršnjaci, znao je s izvora mnogo više i važnijih stvari nego drugi ljudi, čak i partijci, posebno o sukobu na ljevici. Zato su ga se plašili, a plašio se i on njih, te su bili u prešutnom paktu, to jest mirovnom sporazumu, zbog čega su ga mla-di disidenti bivše države prozivali, poput Bogomira Her-

136


mana u Quo vadis, Krleža? (Vasilije Kalezić: U Krležinom sazviježđu).

Branko Dragaš, publicist i ekonomist koji je 1992. u Be-ogradu organizirao memorijalnih Sto godina rođenja Mi-roslava Krleže, pisao je po srbijanskim novinama kako je načuo da su Tuđman, Milošević i Alija Izetbegović na mi-rovnim sastancima razmatrali i to koje bi umjetnike i nji-hova djela, uzbunjivače pučanstva, trebalo, u novim (ne)prilikama, privremeno ili stalno potisnuti u drugi plan, a na tom se spisku našao i Krleža! No, mi se ne bismo bavili tim stvarima, tj. spiskovima koji nemaju veze s mozgom. Ostavili bismo ih tamo gdje im je i mjesto – u prošlosti. I da nikada više ne provire u sadašnjost i budućnost.

Isto tako, govoreći o pripremi za HRT-ovu seriju o Krleži Veliki pisac prvi put bez maske, Mirjana Dugandžija se u intervjuu za zagrebački Globus (15. svibnja 2013.) osvrnu-la i na odnos Krleže i Tuđmana, a koji pojašnjava Tuđma-nove antipatije prema Krleži: Sredinom šezdesetih, Krleža će protjerati jednog partijskog generala od svog stola za večerom u Gradskoj kavani. General će tvrditi da hrvat-sko-srpsko pitanje treba riješiti podjelom Bosne, a Mu-slimani su ionako izmišljena nacija. General je, naravno, Tuđman i ubrzo će njegov dotad blizak odnos s Krležom posve prestati. Samo će Ankica Tuđman (Tuđmanova su-pruga bila je Srpkinja, poput Krležine Bele) Krleži i dalje slati štrukle, jer ih on jako voli. Neki analitičari govore da su Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i na tajnim susretima početkom devedesetih.

A Jovo Kapičić Kapo, 92-godišnji narodni heroj SFRJ, jedan od organizatora konc-logora Goli otok, također za Globus (broj 897) iznosi šokantan podatak kako je Krle-ža, prema riječima Aleksandra Rankovića, uz podršku ki-para Antuna Augustinčića, bio jedan od inicijatora ideje zloglasnoga Golog otoka. Ipak, autori ove knjige odbacuju te tvrdnje; odveć je navoda koji, po tom pitanju, upućuju

137

vodič kroz krležu

na Dobricu Ćosića. Iako, čini se, i s Krležom i s Ćosićem pere se prava istina o ovom zloglasnom otoku za partijske neistomišljenike, to jest rusofile, kada je KPJ raskinula odnose sa SSSR-om 1948.

Bilo kako bilo, led pod Krležom počinje se polako otapati. Jutarnji list, povodom 120. obljetnice rođenja, objavljuje Krležina kultna djela, deset svezaka. A tu su i Mokre Gljive, zagrebački bend (riječ je o studentima Hrvatskih studija u Zagrebu) koji je uglazbio Balade Petrice Kerempuha te 2012. tim performansom osvojio nagradu Kaplja za pojedinačno ili skupno ostvarenje koje unutar svog prinosa predstavlja nagovještaj osvježenja i trag na kazališnom nebu. Glazbeni performans nastao je u sklopu kolegija Miroslav Krleža: Vječno žensko i Ono političko Suzane Marjanić, autorice knjige Glaso-vi “Davnih dana” – transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914.-1921./22. Uz neizmjerne pohvale, na daskama bečkog kazališta premijerno su izvedene tri Kr-ležine drame: Gospoda Glembajevi, Galicija i U agoniji u režiji Austrijanca Martina Kušeja, a u koprodukciji s uglednim Residenztheaterom iz Münchena, čiji je in-tendant. Dramaturg je Sebastian Huber. Znači, unatoč početnom otporu sistema, Krleža posthumno ipak poči-nje nezaustavljivo osvajati nove generacije.

anatema njegove “malenkosti”

Zbog svoje literature koja je neminovno tjerala na razmišljanje i, između redaka, često bila sredstvo pro-zivanja gospode Nedodirljivih i svih leproznih umom i duhom, Krleža je, kako i sam tvrdi, imao, uglavnom prešućivanih, neprilika i muka: Nitko me neće! Hrvati mi odriču da sam Hrvat jer sam marksista, a marksisti

138


neće sa mnom jer sam pesimist, malograđanin i rodoljub. Katolici me optužuju s nemorala jer ime božje pišem malim slovom “b” i jer sam kućevlasnik (što nisam, a oni to jesu), a književnici... odriču mi da sam književnik jer sam tuđinski agitator i plaćenik... U ime vječno patetičnih književnih ideala, ja sam nedostojan i među našim desnim i lijevim književnim smrtnicima, najnedostojniji trudbenik i rabotnik, nisam vrijedan da živim i da postojim: ni književno ni moralno. Tre-ba me raščetvoriti, popljuvati, pribiti o sramotni stup, zapaliti, i književni prah moj rasuti na četiri vjetra, da ne ostane ni jedne stranice, ni jedne strofe, ni jedne rečenice od svega toga što nema nikakve ni književne, ni nacionalne, ni kulturne, ni socijalne vrijednosti, od svega što je mutno, mračno i pesimističko, a zove se KRLEŽOLATRIJA i čemu je konačno i neopozivo opet jedanput odzvonilo... Savršeno je glupo i nedostojno pravdati se s anonimnim i nepismenim advokatima komora i činovnicima privilegiranih banaka “tko stoji ljevije”, ali neka ti nametljivi i preglasni “ljevičari” upamte jedanput za uvijek: DOSADILO MI JE GLEDATI TU INTELEKTUALNU PAPAZJANIJU ŠTO SEBI UT-VARA DA JE VULKAN... Ima ih mnogo oko mene, mora se priznati, i ja stojim prilično osamljen, te bi se moglo reći da na ovoj našoj domaćoj lomači pišem knjige go-tovo sam, a ova zakukuljena masa oko mene prozvala se “elitnom manjinom” i divljački bubnja oko mene… Što o meni misli naša “elitna manjina” to smo čitali na poznatim aprilskim plakatima kojima se građanstvo poziva da me linčuje i kojima su oblijepili čitav grad (Agram/Zagreb), naštampavši poslije toga da sam te plakate protiv svog vlastitog predavanja štampao “ja sam, u vlastite reklamne svrhe”... Kao stari i prokušani anatemik (tj. čovjek dostojan da bude anatemiziran), za dvadeset godina svog književnog rada imao sam čast bi-ti proklet, izopćen i po riječima gospodina doktora Ive

139

vodič kroz krležu

Brlića-Mažuranića “pribit na sramotni stup” već bezbroj mnogo puta, te me ni ova najnovija uzbuna i zvonjava našeg javnog mnijenja, naše štampe i “naše društvene elite” nije ni najmanje iznenadila... (fragmenti Krležina teksta objavljenog u časopisu Danas 1. siječnja 1934. pod nazivom Najnovija anatema moje malenkosti).

Dakle, sve one objavljene knjige, članci, intervjui i foto-grafije po kulturološkim rubrikama imale su jednu sasvim drugu pozadinu koju je, iz svoje pozicije, mogao vidjeti samo Krleža. Spletkarenja i pokušaji da ga se svrgne odvi-jali su se intenzivno iza spuštenih kulisa, mimo radozna-lih očiju javnosti. Napadi na Krležu traju i danas – novi Glembajevi pljuju iz zavisti. No, osim vlastite sramote, ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Niti Krležu čitaju niti ga mogu razumjeti. Za njih je književnost ionako nešto pot-puno besmisleno. Krleža svojim djelom samoga sebe brani i posthumno, a tu su, na svu sreću, i sve brojniji krležijanci koji, kao nekad Krleža, uspješno detektiraju sve licemjerje novih lažnih dušebrižnika, tj. vjernika, patriota, humani-sta...

čaj, djeca i mali “svileni kišobran”

Posljednje mjesece života nemoćan Krleža provodi na Gvozdu uz dodijeljeni osobni patronažni tim medicinskih njegovateljica koji je predvodila tada mlada sestra, Blanka Vulin, dvadesetčetverosatnim nadzorom. Ona danas živi u Umagu i povodom tridesete obljetnice smrti barda izjav-ljuje za Glas Istre:* Na srebrnim pladnjevima donosio mu se poseban engleski čaj. Pamti kako mu je šalicu morala stavljati uvijek na isto, za to predviđeno mjesto. Jednom

* Osvrt na tekst novinara Davora Šišovića (br. 107, 20. travnja 2012.)

140


su se oko čaja i posvađali. Krleža ju je arogantno istjerao iz sobe s netraženim čajem, a ona je, ponižena jer je tretira kao sluškinju, zanemarujući njezinu funkciju glavne medi-cinske sestre, tresnula poslužavnikom o stol. Nakon toga naš se subjekt primirio i razvio prijateljski odnos. Priznao joj je da mu ide na živce što mu se svi klanjaju i da je ona jedina balavica koja mu se usudila suprotstaviti. Tijekom jednog od kasnije vođenih neobaveznih razgovora, Krleža ju je pitao: Bi li htjela imati djece? Blanka je, ni ne sluteći provokaciju, odgovorila da bi. Kako si ti glupa, pa svaka budala može napraviti dijete, ajde ti napravi kišobran!

Krleža nikada nije napravio kišobran, ali je napisao mnogo knjiga na koje je pritom, bezobzirno i drsko, no ipak kroz šalu, aludirao. To su njegovi kišobrani kojima je pokušavao, i posthumno pokušava, svekoliki pošten svijet zaštititi od sve češćih i žešćih pljuska licemjerja, ponajviše od onih koji i danas neuko buncaju o građanskom par-lamentarizmu kao o idealnom političkom, demokratskom zapadnoeuropskom sistemu, a sve se i dalje svodi na pro-fit, novac i tlačenje pučanstva. Njima Krleža preporučuje da se posvete razmatranju onih davnih dana kada se na sve strane halabučilo o slobodi, a kopao se grob upravo svemu što je u ovoj zemlji bilo svijetlo i ponosno (Kalendar jedne parlamentarne komedije, 1925.). I dodaje: Kratko-vidna južnoslovenska buržoazija kao da se sadistički per-verzno godinama spremala za to političko samoubojstvo. Ona je slijepo i sistematski dosljedno uništavala svaku i najmanju manifestaciju revolucionarne volje ili plana po kojem bi naši narodi trebali da požive slobodnim, nezavi-snim i suvremenim životom... Ono što se zvalo “mi ovako više nećemo” pretvorilo se očito u svoju vlastitu negaci-ju... Iza nas mračna zavjesa tragičnih iskustava, a pred nama tajanstvena neizvjesnost, puna zlokobnih slutnji (O parlamentarizmu i demokraciji kod nas, iz nekrologa Nad mrtvim Lenjinom, Borba, 31. siječnja 1924.).

141

vodič kroz krležu

A mali svileni kišobran što ga je jedinog imao od miraza, uz Belinu crvenu čašu, a kasnije s klavirom i kuhinjskim priborom, ostao je u subjektovim mislima do posljednjih trenutaka sreće.

susret preko koljena

Ivan Glišić, koautor ove knjige o Krleži, kaže: Krajem šezdesetih prošloga stoljeća dobio sam prvu nagradu, tj. Zlatnu liru za pjesmu “Trenutak sreće” u zagrebačkom “Pop ekspresu”, časopisu za rock (ne)kulturu. Ono – (ne)kulturu jer su nas, rockere, tada proganjali. Na moje stihove muziku je komponirao zagrebački rocker, bas gitarist, član bendova “Delfini”, “Roboti” i “Wheels of Fire” – Raymond Ruić. Sudjelovali smo na Subotičkom omladinskom festivalu, a naše rock-ostvarenje pjevao je Dalibor Brun uz pratnju slovenskog sastava “Mladi levi”. Uskoro smo Raymond i ja “zapalili” ex Yugu pjesmom “Ulica jorgovana” u izvođenju Darka Domijana. Prilikom jednog od mojih boravaka u Zagrebu tim povodom, dok sam šetao Maksimirom, naletio sam na starog Krležu, a da nisam ni znao da je to on. Vjetar mu je odnio šešir pa sam potrčao, uzeo ga i vratio mu. Sjeli smo na klupu, a on je otpočeo ispitivati me: Tko sam? Odakle sam? Kojim poslom? … U Mačvi, kaže mi, poginuo je u Prvom svjet-skom ratu njegov prijatelj iz Ludoviceuma – Gejza Bonta. A potom se iznenadio kad je čuo za “Ulicu jorgovana”, to mu je draga pjesma s radiovalova. Volio bi imati ploču. No, ljut je na “Jugoton”. Jednom, unatoč bolnim koljenima, uputio se u centar Zagreba. U jednom izlogu vidio je plo-ču talijanskog violončelista Antonija Janigroa, Mozartov “Divertimento”. Ušao je kupiti je, ali mu je prodavačica rekla da je rasprodana. “A ona u izlogu?” E, ne može, ta

142


je za izlog! Uzalud je tih dana zivkao “Jugoton”, govorili su mu neka je potraži u drugim njihovim trgovinama. A kako? “Gvozdujući”, čovjek se odvikne od kretanja ulicom i tako se jedan od najsvakodnevnijih događaja pretvara u neobičnu senzaciju. Sjetio se i svoga oca ko-ji ga je pitao, davno, u svojoj osamdeset osmoj godini: “Ne znam zašto me bole koljena? Došlo je vrijeme kad čovjeka bole koljena, a ne zna, jadan, zašto. To se sad i ja pitam, poput mog starog.” Krleža je i prokomentirao dvije djevojke u minicama: “Eh, loše nam se piše. Čuo sam da i gole djevojčice nekih naših visokih rukovodilaca tjeraju seks-revoluciju i šmrču nekakav bijeli prah...” Rekao mi je, rado se druži sa srbijanskim književnikom Oskarom Davičom koji je rođen u Šapcu. Krleža mu je dao nadimak – Oketa. Oketa je u pisanje uveo šatrovački, jezik šabačke kaldrme i vašara. Oketa je Krleži rekao da su Šapčani poznati “šaljivdžije”, izvode kojekakve “čivi-je” i zato imaju nadimak “čivijaši”.

Dao mi je adresu: Miroslav Krleža, “kuća na Gvozdu 23, ulaz sa Sofijinog puta”. I sutradan sam mu odnio ploču. Iako sam se pitao što mi bi. Zar me malo “davio i mučio” svojim pisanjem? Uspinjući se stubištem, pred nje-govim sam vratima sreo nekog momka; kućanica reče da je to Predrag Matvejević, imali su prije dogovoren raz-govor te je moje “primanje” otpalo; samo je uzela ploču. Time mi je Krleža postao još “odurniji”. Nisam ni u snu pomišljao da ću nakon desetak “kalendarskih komedija”, kako je Krleža nazivao godine, postati krležijanac, na-baviti 55 tomova njegovih sabranih djela (za neka sam se čak obratio i Enesu Čengiću, poslao mi ih je iz Sarajeva na poklon), te da ćemo tri i pol desetljeća kasnije pisa-ti o njemu, čovjeku kojeg sam i ja u potpunosti negirao, baš poput njegovih godina “opasnog življenja”. Zatim sam počeo Krležu propagirati među bliskim punksima – Punk Prisnom Porodicom. U Krležinom pozitivnom buntu i otporu vidio sam preteču punka. A poslije svakog

143

vodič kroz krležu

punk-koncerta u Zagrebu išli smo ili nadomak Krležinom Gvozdu ili tik do njega. Ondje bismo u miru ispijali pivo, ponekad i prespavali u kakvom zabitom kutku. Krležu su kasnije prihvatile i mlađe generacija punksa, pa su čak i svoje punk-princeze dovodili u mir Gvozda, poput moga mladog punk-frenda Daniela Radočaja, koautora ove knjige. Eto, sad nam je blizak i jasan. A bio bi još bliži i jasniji da mi je onda bilo ovo poznavanje njegova djela i ova znatiželja. Ponovo bih otišao u “kuću na Gvozdu 23, ulaz sa Sofijinog puta”. Ne bi tada on mene “žbirovski” ispitivao već ja njega, da dospijem do onih tajni lirskih zapisa što ih je, kako je i govorio, “pohranio duboko u sebe i svoja djela”.

Zanimljiva nam je izjave Silvane Čengić Voljevica, kćeri Enesa Čengića, najboljega Krležina prijatelja. Voli Krležu kao pisca, ali ne na takav način kao njezin otac. Kao tinej-džerica željela se udaljiti od očeva svijeta, ali joj je ubrzo počeo nedostajati taj istraživački duh, pogotovo nakon što joj je otac umro 1994. godine. Njezino aktivno sudjelova-nje u očevu radu počinje osamdesetih godina, kada prire-đuje njegove rukopise za tisak, tek zapravo nakon Krležine smrti. Ona proučava očev arhiv pa se nadamo da će tu biti još noviteta vezanih za Krležu. Po majci, Silvana je iz prav-ničko-liječničke obitelji Šarac i majka ju je, još kao matu-ranticu, autom podmićivala ne bi li upisala medicinu, no ona se ipak odlučila za komparativnu književnost i engle-ski. Pokojni karikaturist Ico Voljevica bio joj je svekar.

144


Miroslav Krleža1893. – 1981.

145

vodič kroz krležu

ulica jorgovana*

Plavi veoZlatna žica

Nježan vjetarMnogo ptica

Raspukla se svaka granaNad ulicom jorgovana

Odsjaj jutraRosa blista

Cvijet do cvijetaList do lista

Pčela sanja bijeli vijenacDubok kao gorski zdenac

Jedna klupaTiha luka

Moje usneTvoja ruka

Opet bukti ona vatraZgasla davno ispod hrasta

Gori zemljaGori kamen

Sunce ugljenNebo plamen

To u sjenci lome krilaZaljubljena dva leptira

* Literarni dodatak – uglazbljeni tekst Ivana Glišića na muziku Ray-monda Ruića za izvedbu Darka Domijana. Pjesma se nalazila na LP ploči koju je Glišić nosio Krleži na dar.

146


anegdota iz plavog tramvaja*

Kad je Tin Ujević, vođen poslom oko dogovorenoga književnog prijevoda, pokucao na vrata Gvozda 23 Miro-slava Krleže, otvorio mu je sluga.

“Dobar dan, imam dogovoreno s Krležom”, rekao je Tin bezbrižno.

Sluga, pomno odmjerivši pjesnikov boemski izgled koji se često nije mnogo razlikovao od onog lokalnih skitnica, odgovori s podsmijehom:

“Čisto sumnjam da Vi, gospodine, imate dogovoreno s Krležom”, te mu zalupi vratima pred nosom.

Okrenuvši se, Tin zbunjeno krene niz cestu, ali ga Krleža opazi pa mu dovikne s prozora koji je gledao na Tuškanac:

“Tine, Tine! Ajde gore, sluga je pogriješio, vrati se, nije te prepoznao!”

“E, moj Krleža”, procijedi Tin kroz stisnute zube. “Ja sam mislio da kucam na vrata svog prijatelja, a zapravo sam pokucao na vrata Glembajevih!” te zamakne iza ugla.

U obližnjoj gostionici koju je sumracima pohodio, sa-kriven od svijeta, smirio se čašom crnog Babića.

Znam, premlad sam autor da biste povjerovali u istini-tost ove moje priče. Vjerojatno bi bilo drugačije da ste je čuli iz usta Ranka Marinkovića, kao moj bivši radni kolega Marko, za vrijeme vožnje jednim od brojnih plavih zagre-bačkih tramvaja.

* Jedan od naslova iz ilustriranog rukopisa Daniela Radočaja: Su-protno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet.

147

vodič kroz krležu

poput nas, i krleža je pao s marsa

U književno-istraživačkoj misiji nazvanoj Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja kojoj je zvijezda vodilja bio sam Krleža, ovaj koautorski dvojac zapravo je tek medij kojim se neka viša, onostrana sila poslužila za projiciranje novih spoznaja, odnosno teori-ja. Time enigma o velikom M. K. nije razriješena; upravo suprotno. Tek će zadati dodatne glavobolje budućim entuzijastima koje Bard odozgo pozove na kakvu novu interpretaciju. I nas je tako uhvatio, neočekivano. Ne-opterećen međugeneracijskim srazom ili postojećim ge-ografskim preprekama. On koji nije imao nasljednika, odabire nas, bez potomaka, notorne lutalice književnim bespućima. Zašto je odabrao baš nas, punkere? To ne znamo. Kao što ne možemo znati ni kome je on služio kao medij za vrijeme života, stvorivši svoj zavidno opsežan opus s jasno odaslanim upozorenjem: Čuvajte se (novih) Glembajevih, oni dolaze! – ujedno ponudivši kroz svo-ja djela mogući put izlaska iz tada najavljivane kaljuže. Zbog tog pokušaja naš Nebeski misionar, iako bezdušno anatemiziran, nije posustajao u svojoj astralnoj misiji. Tako nismo smjeli ni mi u svojoj. Uostalom, već smo mno-ge neugodnosti iz piščevih redaka osjetili na vlastitim plećima, uz široko čitateljstvo, a koje donosi breme ka-pitalizma. Stoga neka ne začudi ako se u dogledno vrijeme pojavi mogući nastavak ove knjige: Vodič kroz Krležu ili I Krleža je pao s Marsa. A pritom, zamislite samo, nije ozlijedio glavu! Zatim i Vodič kroz Krležu ili O kakvim je saznanjima Krleža mogao progovoriti tek nakon svoje smrti.

A do tada, šaljemo vam veliki pozdrav s Marsa.

148


bilješke o koautorima

Ivan Glišić, šabački profesionalni književnik i novi-nar, oglasio se poezijom 1968. Od tada do danas objavio je preko četrdeset knjiga poezije i proze. Na njegove sti-hove komponirali su mnogi glazbenici. Dvaput zaredom, 1974./1975., proglašen je tekstopiscem godine. Pjesme: Ulica jorgovana, Laku noć Katarina, Leptirica, Jel’ isti-na ono što govore o tebi, Zamak od lišća, Godine kad smo se voljeli, LP Pastir kraj vatre (Darko Domijan), Veče u lunaparku (Josipa Lisac), Ždrali (Tomislav Ivčić), Tre-nutak sreće (Dalibor Brun), Billy The Kid (Džo Maračić Maki), Jagode na dlanu (Duško Lokin), Kad bi tvoje ruke (Čarli i Blowup), Život je čudno složena šara (Srđan Breš-ković), Obala sreće (VIS Stranci). Sve tekstove uglazbio je Raymond Ruić, basist Delfina, Robota i Wheels of Fire. Za Sunčan dan i Život u divljini Dražen Žanko potpisuje muziku i izvedbu.

Glišić je jedan od začetnika R’N’R & punk-literature i

149

vodič kroz krležu

fanzinaštva u bivšoj Jugoslaviji. Neki od njegovih kultnih underground romana su: Čizme slobode (romansirana biografija Satana Panonskog), Plastično lice, Šljamhaus/Kuća srama (sva je tri scenarist, dramaturg i magistar književnosti Ivan Velisavljević adaptirao u radiodra-me, a Drugi program Radio Beograda uspješno izveo 2009./10./12.), R’N’R Warriors, Klub Bijelih miševa, Dogfucker i drugi. S Ivicom Čuljkom-Kečerom objavio je regionalnu antologiju punk-poezije Djeca starog Bakunjina. Napisao je i monografije o Michelangelu, Milošu Crnjanskom, Isidori Sekulić, D. H. Lawrenceu, Alainu Delonu, a s Antonelom Pivac, profesoricom na Sveučilištu u Splitu, knjigu Moje druženje s Pasolinijem. Američki slavist i filozof David Stone preveo je na engle-ski šest Glišićevih knjiga: Alchemy of Love, The Lighting Variables (poezija), Yellow Dog, Mother Earth (punk- -komedije), The White Rats Club i The Wreckhouse Tales (novele). Marta Mićić Egedy prevela je na mađarski izbor iz Glišićeve ljubavne poezije, a Szymon Gonczar, mladi poljski krležijanac, na poljski. Glišićevi stihovi pre-vedeni su i na grčki, portugalski i španjolski. Glišić je glu-mio u filmu Pojačalo i gitara režisera Siniše Dugonjića snimljenom po priči Slobodana Tišme, a nastupio je i u dokumentarcu o ex Yu fanzinašima i punksima Fanzines from Mars. Mnoge Glišićeve knjige likovno je opremio Daniel Radočaj, a imaju i zajedničku knjigu erotske proze i poezije Nuda Veritas.

Kontakt: [email protected]

150


Daniel Radočaj rođen je 7. ožujka 1979. godine u Puli, gdje i živi. Svojim aforizmima, poezijom i kratkim priča-ma zastupljen je u četrdesetak književno-kulturoloških tiskovina s područja bivše Jugoslavije te izvan nje, u pri-jevodima na engleski, makedonski i poljski. Uvršten je i u zbornik Deset najboljih autora na konkursu ReCreativa (Banjaluka). Na natječaju zbornika Ekran priče 02 (Za-greb) između 1318 prijavljenih priča stručni žiri nagradio ga je trećim mjestom, a drugim za priču portala www.pa-nonius.com na temu panonski šund s 35 unaprijed zada-nih riječi.

U nakladi književnog kluba Branko Miljković iz Knja-ževca 2006. objavio je zbirku stihova Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, a 2011. u riječkoj nakladi Zigo, edici-ja Katapult, zbirku kratkih priča Velika smeđa fleka.

Rukopisom proznih crtica radnog naslova Ona navodno ne prdi na petom anonimnom natječaju osječkog Ogran-ka Matice hrvatske proglašen je jednim od pet najboljih autora. Iste 2010. godine istim rukopisom razlomljenim

151

vodič kroz krležu

u stihove proglašen je jednim od pet najboljih autora na natječaju udruge Jutro poezije u konkurenciji za pjesničku nagradu Josip Sever. Navedeni rukopis izašao je iz tiska 2013. pod nazivom Ponekad bih odlazio k njoj biciklom (Naklada Đuretić & Studio moderna d.o.o., Zagreb).

Član je Hrvatskoga književnog društva, riječke udru-ge Katapult za poticanje stvaralaštva i kulture mladih te Društva mladih pjesnika DIM iz Pule.

Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije (bacc. oec.). Jedan je od stalnih suradnika portala www.kvarnerski.com za koji, između ostalog, piše i kolumnu Priče uz crni čaj.

Kontakt: [email protected]

Documents

Ivan Glišić & Daniel Radočaj...4 ivan glišić & daniel radočaj Rukopis Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja na petom anonimnom natječaju Matice hrvatske