1

Tomasz Jacek Lis

Iz Bosni u Poljsku

2

3

Tomasz Jacek Lis

Iz Bosni u PoljskuPrikaz izvornih dokumenata

na temu reemigracije Poljaka iz Bosne i Hercegovine nakon II svijetskog rata

Bolesławiec 2016

4

Recenzenti:dr hab. Krzysztof Kania

prof. dr hab. Krzysztof Krysieniel

AutorTomasz Jacek Lis

Projektni partnerUdruženje Reemigranata iz Bosne, Njihovih Potomaka i Prijatelja

UrednikDuje Jerković

LektorIvana Triva

PrevodAnna Kulig

NakladniciBolesławiecki Ośrodek Kultury – Międzynarodowe Centrum Ceramiki

(dalajući u okviru Gradske Općine Bolesławiec – beneficijent projekta)Plac Marszałka J. Piłsudskiego 1c

59-700 Bolesławiecwww.bok.boleslawiec.pl

Usługi Poligraficzne Bogdan Kokot vel Kokocińskiul. Nowa Osada 21a, 57-400 Nowa Ruda

ISBN 978-83-945665-0-0

Publikacija izdana u okviru projekta ,,70 godina nakon povrata Poljaka iz Bosne – jačanje kulturnog identiteta poljske dijaspore u Bosni i Hercegovini”

TisakUsługi Poligraficzne Bogdan Kokot vel Kokociński

ul. Nowa Osada 21a, 57-400 Nowa Rudatel. / faks +48 74 872 50 92

e-mail: drukarnia@kokocinski.pl

5

Za moju dragu Agnieszku

6

7

Uvodna riječ

2016 god.. prošlo je točno 70 godina od reemigracije Poljaka iz Jugo-slavije. Većina ljudi koji su se tada odlučili za povratak u Poljsku bili su kolonisti iz Bosne i Hercegovine. Stigli su u ovaj kraj prije pola stolijeća kada je na ovoj teritoriji vladala Austro-Ugarska. Vlada je proglasila kolonizaciju i na osnovu toga seljaci iz Galicije i Bukovine bili su nasel-jeni u okolini Banje Luke gdje su i osnovali svoje kolonije.

Knjiga je podijeljena u dva dijela – u prvom dijelu autor prati čita-oca kroz godine, od doseljavanje seljaka iz Galicije u Bosnu i Herce-go vinu krajem XIX stoljećą sve do kraja II svijetskog rata. Drugi dio knjige koncetriran je na procesu reemigracije Poljaka iz Jugoslavije. Pored opisa, autor prezentira nekoliko desetaka dokumenata iz Arhive novih akata u Varšavi, koji se odnose na provodjenje ovog procesa.

Izrazi zahvalnosti

Veliku zahvalnost želim izraziti Gospodji Halini Waniek, predsjednici Udruženja Reemigranata iz Bosne, Njihovih Potomaka i Prijatelja – da nije Nje, ne bi bilo ni ova knjige. Moju osobnu zahvalnost zaslužio Gospodin Franciszek Kwaśniak kod koga sam mogao uvijek računati na savjet i dobru riječ. Srdačno zahvaljujem zaposlenicima Arhive Federa - cije Bosne i Hercegovine, gdje sam u više navrata tražio potrebnu arhi-vsku gradju a pogotovo Boro Jurisiću, jer bez njegove pomoći ne bih se znao snaći u gustišu dokumenata. Isto tako želim zahvaliti se svima koji su me podržavali svojim savjetima (ne samo naučnim) i srdačnošću – Duje Jerkoviću, dr hab. Krzysztofu Kani iz Torunja, prof. Krzysztofu Krysienielu Prof. Stjepanu Čosiću iz Splita i dr hab. Piotru Żureku iz Bielska-Bialej.

8

Osnovni izvorni materijal

Kao osnovi izvorni material koristio sam prije svega dopise, informa-cije iz novina, memoare i dnevnike a takodjer službene dokumente, kao što su odredbe, ugovori, tužbe ili molbe upućene uredima. Od izu-zetne važnosti bili su dokumenti iz vremena kolonizacije koji se nalaze u fondu „Zajedničko Visoko Stanovništvo”. Zahvaljujući navodima iz ovih dokumenata bilo je moguće ustanoviti najvažnije informacije u vezi razloga i samog procesa kolonizacije.

Na svakodnevni život kolonista, njhove brige i radosti pokušavao sam gledati kroz prizmu izvornih iskaza, koje su ostavili poljski sveće-nici (nažalost, seljaci kao generalno nepismeni, nisu ostavili sličan materijal). U tu svrhu iskoristio sam neprocijenjive crkvene arhivske izvore, kao što je npr korespondencija izmedju misionara i njihovih nadredjenih a takodjer memoare i dnevnike. Ovaj materijal potiče iz arihiva u Poljskoj i u Vatikanu. Vrlo korisnim pokazale su se bilješke sa putovanja u Bosnu a pogotovo zabilježene uspomene misionara koji su obilazili kolonije.

Najvažniji dio dokumenata u vezi reemigracije Poljaka iz Jugoslavije predstavlja zbirka dokumenata koja obuhavta odredjeni dio službene korespondencije izmedju Ambasade R.Poljske u Beogradu i Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji. Većina dokumenata u aneksu objav-ljena je u cijelini a ne odnosi se to samo na dokumente broj 22 i 71. U prvom od njih naveden je niz mjesta u kojima je obavljeno cijep-ljenje stoke a drugi se odnosi na milicijsko saslušanja jednog od zapo-slenika Misije. Izostavljeni odlomci označeni su pravokutnom zagra-dom […].

U navedenim dokumentima odustao sam od ovakvih formula-cija kao što su naslovi: „Ambasadi RP u Beogradu”, „Poljskoj Misji za reemigracije u Jugoslaviji”, itd. Izostavljeni su pečati, štambilji i potpisi na dokumentima. Ostavljene su informacije na temu priloga i ureda kojim su ova pisma upućena.

Što se priloga tiče, to u većini nisu nadjeni. Dokumentacija koju je Ambasad RP u Beogradu predala u Arhivu novih akata nije kompletna, zbog čega samo u slučaju dokumenta broj 16 (izvještaj od 11 aprila 1946 god..) imamo jedan jedini primjer kompletnih priloga. Zbog toga

9

autor nije navodio svaki put informaciju o tome da nedostaje prilog u situaciji kada se to spominje u osnovnom dokumentu.

Skraćenice koje se pojavljuju u knjizi tumačene su u fusnoti. Pošto ih ima prilično malo, smatrao sam suvišnim uvodjenje posebnog indeksa. Jedini postojeći indeks je glosar najvažnijih likova gdje se nalaze informacije o najvažnijim osobama koje se pojavljuju na strani-cama ove knjige. Od posebne važnosti su informacije o službenicima Misije i reemigrantima koji su bili angažirani u organiziranje akcije preseljavanja u Poljsku.

Dokumenti su poredjani kronološki i odnose se na razdoblje od no vem bra 1945 god.. do decembra 1946 god.. tj manje više godinu dana. U zaglavlju se nalazi broj dokumenta, datum i mjesto sasta-vljanja. U slučaju nepostojanja jednoznačne informacije na temu datuma, autor odredjuje datum shodno pravilu post quem i ante quem sastavljanja dokumenta, što pozicionira dokumenat na odgovarajućem mjestu, bez narušavanja sheme objavljivanja pojedinih materijala. Iza toga slijede informacije tko je autor dopisa i na koga je naslovljen kao i kratka informacija na temu sadržaja.

Oznake arhivskog gradiva korištenog u ovom radu sastoje se od skraćenog naziva arhive i rednog broja, bez paginacije, jer većina materijala nema označenih stranica. Nema informacije da li su objav-ljene kopije ili originali. Većina dokumenata je kucana samo u nekim slučajevima pojavljuje se rukopis.

Fusnote u izdanju sa minimalnim informacijama, osim skraćenica o čemu sam spomenuo ranije, objašnjenje terminologije a takodjer neophodne informacije na šta se odredjeni odlomak odnosi. Nema poveznica na stručnu literatura.

Stil dokumenta ostao je isti kao u originalu. U tekstu su ispravljene pravopisne i jezičke greške. Ostavljena je originalna transkripcija vla-stitih imenica i polonizovanih stranih prezimena u tekstu. U skladu sa suvremenim izdavačkim pravilima, komentari ili ručne zabilješke označene su:

a komentar pisan rukom a b zabilješka pisana rukom b c podvučeno c

d precrtano d e upitnik e

10

Literatura predmeta na poljskom jeziku Problem Poljaka u Bosni u knjizi kao prvi opisao je isusovac o. Marcin Czermiński. Misionar je u nekoliko navrata boravio u Bosni i tamo se angažirao ne samo u dušebrižničku već i u materijalnu pomoć tamošn-jim poljskim seljacima.

Svoja zapažanja stečena prilikom putovanja po ovoj zemlji opisao je u vrlo interesantnim dnevnicima. Detaljo je opisao svoj rad medju Poljacima a isto tako njihovu svakodnevnicu i probleme sa kojima su se susreli nakon dolaska u Bosnu. Zahvaljujući tome da je tokom neko-liko godina navraćao u ista sela, ukazivao razlike izmedju početne faze kolonizacije i razvijenih kolonija nakon nekoliko godina.

O. Marcin Czermiński izdavao je isto tako i misionarki časopis „Missye Katolickie” iz koje se može mnogo saznati o problemima poljske dijaspore u Bosni. Pored izvještaja o. Czermińskog o putovan-jima u Bosnu, mogu se tamo pročitati citirana pisma seljaka a takod-jer časnih sestara i svećenika redovnika koji su odlazili u Bosnu raditi medju poljskim vjernicima.. Časopis „Missye…” odigrao je ogromnu ulogu u popularizaciji teme poljskih doseljenika, seljaka iz Galicije koji su otišli u Bosnu.

Zainteresiranost krakovske sredine pitanjima poljske dijaspore u Bosni, rezultirala je opširnim člankom jednog od najistaknutijih stručnjaka koji su se bavili problematikom Poljaka u Bosni, slaviste Jana Magiere. Pomenuti članak, izdan kasnije u obliku knjige u kojoj ne samo što je bio opisan život seljaka, već i dat sintetički osvrt, koji bi objasnio čitaocu razloge zbog kojih su se galicijski seljaci našli u Bosni1. Njegova publikacija osim osobnih zapažanja, bazira na popisu stanov-ništva i navodi adekvatne brojke koje se odnose na Poljake. Krakovski slavista već se ranije interesirao poljim kolonistima2 a posebno situa -

1 J. Magiera, Ludność Polska u Bosni, Kraków 1912. 2 Posebno izdana knjiga sa uspomenama iż putobvanja na Balkanskom

polotoku u tome i u Bosni Na Yugu słowiańskim, Kraków 1911. Članici o situaciji seljaka , np. Chłopi polscy u Bosni, kalendar „Przyjaciela Ludu”, 1911, s. 37–45 lub Sprawa szkolna Poljaka u Bosni, „Świat Słowiański”, GOD.. 8, (1912). Informacje o kolonisima u Bosni obajvljivao i popularizovao u časopisima „Nowa Reforma” i „Przeglądzie powszechnym”.

11

cijom poljske djece na Balkanu u pogledu prosvjete. Upravo ova pro-blematika prevladava u njegovim ranijim i kasnijim publikacijama. Saradjivao je takodjer sa uredništvom „Świat Słowiański” jednog od najuglednijih časopisa koje sa bavilo problematikom slavenskih naroda, čij je glavni urednik bio čuveni krakovski profesor povijesti Feliks Koneczny.

Jan Magiera nije bio prvi koji je nastojao dati sintetički osvrt polj-ske emigracije u Bosni. Nekoliko godina ranije drugi autor, Teodor Kasparek, u svom radu Bośnia a emigracja galicyjska 3, vrlo kritično opisao Austro-Ugarski vladavinu u Bosni.

U razdoblju I svijetskog rata, što je normalno, nisu se pojavile publikacije na temu Poljaka u Bosni. Situacija se promjenila nakon prijeporoda II Republike Poljske. Kulturalni kontakti sa Jugoslavijom u time i sa Bosnom bili su vrlo intenzivni. Osnivana su omladinska društva za popularizaciju kulture i povijesti dveju zemalja. Odaziv na veliko zainteresovanje južnim slavenskim zemljama bilo je osnivanje prvo „Ruchu Słowiańskiego” (1928–1939), a nakon toga „Przeglądu Polsko-Jugosłowiańskiego” (1934–1939). U ovim časopisima često se pojavljivala tema Poljaka koji su živjeli u Bosni.

Na molbu vlasti, popularna poljska književnica Maria Dąbrowska otišla je u posjet poljskim kolonistima u Bosni da se osobno uvjeri u kojim uslovima tamo žive. Iz njezinog putovanja, osim oficijelnog izvještaja koje se nalazi u Arhivi novih akata, ostale su i privatne uspomene, objavljene tek 1964 god.4. Posilje rata objavljena je isto tako publikacija profesora Adama Malickog iz Lublina, koji je obila-zio bosanska sela 1938 god.5. U njegovom radu nalazi se kratak opis okolnosti uslijed kojih su se Poljaci pojavili u Bosni. Autor, po obra-zovanju geograf, najveću pažnju posvećuje lokaciji sela. Posebno su interesantne karte koje osobno priredio i prijepisi sa evidencije sta-novništva iz koje se može saznati iz kojih su krajeva i mjesta dolazili Poljaci naseljeni u mjestu Novi Martinac. Obzirom na baznu gradju,

3 T. Kasparek, Bośnia a emigracja galicyjska, Lwów, 1903.4 M. Dąbrowska, Dziennik podróży do Jugosławii {w:} Pisma rozproszone, t. 1,

Kraków 1964, s. 380–396. 5 A. Malicki, Osadnictwo Polskie u Bosni w 1938 god.., Lublin 1946.

12

ovaj rad do danas je osnovni izvor informacija za svakoga istražitelja povijesti poljske dijaspore u Bosni.

Renesansa u zainteresovanju temom Poljaka u Bosni uslijedila je 80-tih godina.. Tada su objavljene mnoge, obimne publikacije. Najvažnija od njih je knjiga Janusza Albina, Polacy w Jugosławii 6. Nešto ranije historičar iz Jelenje Gore Tadeusz Bugaj opisao je efekte svog rada u dve sveske izdanja Roczniki Jeleniogórskie 7. Slična je situ-acija u slučaju knjige Cezarija Leżajskog i Ilije Marinkovića, Przez trzy granice 8. gdje se samo lakonično spominje o počecima poljske emi-gracije u Bosnu a autori opisuju uglavnom vremena II svijetskog rata i doprinos tamošnjih Poljaka u naroodnoslobodilačku borbu Titovih partizana.

Monumentalnu publikaciju, kao rezultat istraživanja ekipe Krzy-sztofa Wrocławskog predstavlja bibliografija Polacy w Bosni, Polacy o Bośni. U ovoj knjize se nalaze kratki, enciklopedički opisi neko-liko desetaka Poljaka koji žive u Bosni ta takodjer obiljnu literaturu na temu ove balkanske zemlje. Nekoliko godina kasnije objavljena je monografija poljskih sela u Bosni Dzieje Polaków w Bośni 9 autorstwa Franciszka Kwaśniaka. 2014 god.. Tomasz Jacek Lis objavio je knjigu Polskie osadnictwo i duchowieństwo u Bosni i Hercegowinie od 1894 do 1920 god.10.

Inostrana literatura predmeta Tema kolonizacije u Bosni pojavljuje se i u inostranoj historijogra-

fiji, uglavnom u jugoslovenskoj a nakon raspada ove države, u rado-vima znanstvenika iz Bosne i Hercegovine. Jugoslovenska historijogra-fija, ako se zanimala kolonizacijom, to u širem kontekstu gdje su poljski

6 J. Albin, Polacy w Jugosławii, Lublin, 1983. 7 T. Bugaj, Reemigracja ludności polskiej z Jugosławii i jej osiedlenie na Dolnym

Śląsku (1946–1947). Rocznik Jeleniogórski t. 20, (1982) s. 63–91 oraz t. 21, (1983), s. 83–126.

8 I. Marinković, C. Leżajski, Przez trzy granice, Warszawa 1986. 9 F. Kwaśniak, Dzieje Poljaka u Bosni, Legnica 2008. Wyd. uzupełnione F. Kwaś-

niak, Dzieje Poljaka u Bosni, Legnica 2013. 10 T. J. Lis, Polskie osadnictwo i duchowieństwo u Bosni i Hercegowinie od 1894

do 1920 god.. Toruń 2014.

13

naseljenici bili spomenuti pored Čeha, Rusina ili Slovaka. Najšire je opisana njemačka kolonizacija o kojoj su pisali i njemački povije-sničari11. Problematiku kolonizacije u širem aspektu (ne samo Poljaka već i drugih nacija) istraživao je stručnjak za povijest Bosne u raz-doblju Austro-Ugarske vladavine, Tomislav Kraljačić12. Zahvaljujući detaljnom naučnom istraživanju dostupnih arhiva, ne samo bosanskih već i austrijskih, došao je do vrlo interesantnih zaključka, posebno na temu političke pozadine kolonizacije u Bosni. Sličan pristup temi imao je Fredo Hauptmann13 kao i savremeni historičar Dževad Juzbašić14.

U većoj mjeri individualano opisao poljsku kolonizaciju poznat i u Poljskoj15 Dušan Drljača16, koji u svojoj monografili Kolonizacija i život Poljaka u jugoslovenskim zemljama od kraja XIX do polo-vine XX veka, dao je cijelovotu sliku poljske kolonizacije u Bosni. Ovo dijelo predstavlja kompendij znanja na ovu temu. Bogata osnova arhivskih i književnih izvora posebno odlikuju ovaj elaborat. Nažalost, ovaj rad nije dostupan poljskim čitaocima, jer do sada nije preve-den na poljski jezik. Dopune elaboratu srpskog znanstvenika čine članci Husnji Kamberovića na temu reemigacije Poljaka iz Bosne i Hercegovine 1946 god..17.

11 F.Schmid, Bosnien und die Herzegowina unter der Verwaltung Oesterreich-Ungarns. Leipzig, 1914

12 T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882–1903), Sarajevo 1987. A także artykuł tego samego autora Kolonizacija stranih seljaka u Bosnu i Hercegovinu za vrijeme austrougarske uprave, „Istorijski časopis”, Nr 36, (1989) s. 111–124.

13 F. Hauptmann, Reguliranje zemljišnog posjeda u BiH i počeci naseljavanja stranih seljaka u doba austro-ugarske vladavine, „Godišnjak Društva istoričara”, t. 16, (1965), s. 151–171.

14 D. Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hrcegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo 2002.

15 D. Drljača, Między Bośnią, Bukowiną, Serbią a Polską, Wrocław 1997. 16 D. Drljača, O austrougarskoj kolonizacionoj politici u BiH nakon aneksije,

„Prilozi” , Nr 11–12, (1975–1976), s. 325–331.17 H. Kamberović, Iseljevanje Poljaka iz Bosne 1946 godine, „Časopis za

suvremenu povijest”, GOD.. 30, Nr 2, (1998), s. 95–104, H. Kamberović, Demokracija i nacjonalna politika. Sudbina Poljaka i Folksdojčera [u], Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945 do 1953, red. Husnija Kamberovi, Tešanj 2000, s. 42–61.

14

15

1. poglavlje: Poljski kolonisti u Bosni i Hercegovini do 1918. god.

1. 1. Benjamin Kàllay i njegov režim Unutrašnja je politika Bosne, pod vladavinom Austro-Ugarske, dugi niz godina bila vezana uz ugarskog aristokrata Benjamina von Kállaya (1882. – 1903.). Historiografija je podijeljena u ocijeni njegova uprav-ljanja Bosnom, koje i danas izaziva kontroverze. Osuđivan zbog nekih svojih poteza, Kállay je ipak postao simbol napretka jer je Bosna u razdoblju njegova upravljanja krenula stopama opće modernizacije. Iz gledišta ove knjige, zaslužuje pažnju prije svega zbog uloge koju je kao mađarski ministar odigrao u kolonizaciji, uslijed čega su se poljski seljaci doselili u Bosnu.

Svoje je vladanje Kállay započeo 1882. god., kada je bio postavljen na fukciju ministra financija Austro-Ugarske, a istovremeno i guver-nera Bosne i Hercegovine. Bilo je to izuzetno teško vrijeme za vladu Habsburške Monarhije u toj provinciji. Nakon četiri godine austro--ugarskog prisustva, ekonomska se situacija zemlje znatno pogoršala. Otvaranje bosansko-hercegovačkog tržišta robi iz industrijalizirane Europe donijelo je rast cijena i postepeno propadanje zaostale i nepro-duktivne domaće privrede. Ogorčanje ljudi dovelo je do opasnih pobuna stanovništva prema austro-ugarskoj vojsci u Bosni. Situacija je postala ozbiljna u toj mjeri da su se razmatrale vojne intervencije. Odluka o odlučnoj ofanzivi pala je tek kada su pobunjenici počeli pobijeđivati. Slabo naoružani pobunjenici nisu imali šanse u borbi sa redovnom vojskom Austro-Ugarske.18 Unatoč porazu, pokazali su da je za stanovništvo Bosne ovakva situacija neprihvatljiva i da narod traži radikalne reforme.

18 H. Kapidžić, Hercegovački ustanak, Sarajevo 1958, str. 217.

16

Ispostavilo se da stroga vojna uprava nije pravo rješenje za Bosnu: bilo je potrebno provesti mjere koje bi smirile nezadovoljstvo u regiji. U tu je svrhu odlučeno da će Bosnom upravljati civilne vlasti. Kállay je imao direktnu podršku cara Franje Josipa I. i unatoč protivljenju grofa Koloman Tise, preuzeo je funkciju ministra financija i guvernera Bosne i Hercegovine.19 Kandidatura Mađara na ovaj položaj nije bila slučajna. Odlično je poznavao problematiku Balkana. Dugo je godina bio generalni konzul Austro-Ugarske u Srbiji, a za istočne krize bio je član odbora za Istočnu Rumeliju. Pored toga je usko surađivao sa glavnim arhitektom Berlinskog kongresa, grofom Andrássyom. Ako je bio netko u Monarhiji tko bi bio u stanju urediti situaciju u nepo-slušnoj Bosni, to je bez ikakve sumnje bio Benjamin Kállay. Zadatci koje je pred njega postavio car Franjo Josip I. nisu bili lako izvodljivi. Pojačanje razine sigurnosti, modernizacija zemlje, a nakon toga pri-pajanje Austro-Ugarskoj bili su temeljni ciljevi plana čija je realizacija predstojala Kalláyu.

Kállay je vodio politiku na dva različita načina – službenu i nesluž-benu. Službena je politika imala zadatak pripremiti aneksiju Bosne i Hercegovine, a da bi se to moglo ostvariti, potrebno je bilo podići državu iz stanja ekstremnog siromaštva i bijede, u kojem se Bosna u to vrjeme nalazila. Iako Kállay nije uspio dočekati ovaj trenutak, jer je umro 1903. g., ipak se mora priznati da je industrijalizacija bivše turske provincije prije svega njegova zasluga.20 Pored toga uredio je i smirio situaciju u zemlji, a također je uspio spriječiti nacionalne sukobe koji bi mogli postati opasni za stabilnost regije. sa druge je strane nastavio izrazito promađarsku politiku svog protektora grofa Andrássya. Upravo zbog toga Kállay je neslužbenim kanalima činio sve da bi se Bosna u cijelini našla u granicama mađarskog dijela Monarhije, a također da bi stanovništvo u ovim krajevima bilo u većoj mjeri vezano uz Habsburge nego li uz Hrvate ili Srbe. Razlog tome je i činjenica, što je bio zabrinut perspektivom stvaranja trodijelne države (Austrija-Ugarska-Bosna) što bi vodilo jačanju slavenskog elementa, a to ni u kojoj mjeri ne bi bilo korisno za Ugarsku.21

19 T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1987, str. 55. 20 B. Jelavich, Historia Bałkanów, wiek ŽŽ, Kraków 2005, str. 76. 21 T. Kraljačić, Kalajev režim…, str. 74–80.

17

Prema popisu stanovništva iz 1879. god.22 u Bosni je živijelo 209 391 rimo katolik (18,8%), 496 485 pravoslavaca (42,88%) i 448 613 mus limana (38,73%). Prema popisu iz 1910. god.23 katolika je bilo 434 061 (22,87%), pravoslavaca 825 418 (43,49%) i 612 137 (32,25%) muslimana.24 Kao što vidimo, iako je broj muslimana porastao, pro-porcionalno se smanjio u korist katolika. Ova je stituacija nastala usli-jed nekoliko činjenica. Muslimani su sa svojim porodicama brojno napuštali svoja dosadašnja sjedišta i selili se u Tursku. Masovne su selidbe bile rezultat ne samo bojazni vezane uz nastanak nove katoličke vladavine Austro-Ugarske, već i pauperizacije društva, koja je prisi-ljavala mnoge na odlazak u Osmansko Carstvo radi nalaženja boljih perspektiva razvoja. Ova se pojava mogla primjetiti posebno u prvim godinama vladavine Austrijanaca u Bosni i Hercegovini. Kako navodi Mustafa Immamović, u razdoblju 1878. – 1883. u Tursku je otišlo oko 8 hiljada muslimana.25

Kao rezultat tih migracija dominantnu su ulogu preuzeli katolici i pravoslavci. Ovaj je proces mnogo zabrinjavao Kállaya. Bojao se ne samo potraživanja Srba i Hrvata, u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (jedna i druga nacija koristeći povijesne argumente tvrdile su da Bosna pripada upravo njima), već i općeslavenskih inicijativa kao čto su jugoslavizam ili panslavizam. Prva je koncepcija nosila ideju osnivanja općenacionalnog državnog saveza svih južnih Slavena, dok se druga ideja zasnivala na ujednjenju svih slavenskih država (ne samo južnih) kojem bi predvodila Rusija. Cilj ovog rada nije tumačenje karekteri-stika ovih pokreta, već samo naznačivanje tih problema zbog objašn-jenja motivacija koje su stajale iza nacionalne politike Benjamina Kállaya.

Hrvati su najmanje brinuli mađarskog političara. Znao je da nisu toliko moćni da bi samostalno potkopali bečku vladavinu u Bosni, pogotovo u tadašnjoj situaciji (1882. – 1903.), unatoč tome što je Zagreb

22 Glavni pregled političkoga razđelenja Bosne i Hercegovine za 1879, Sarajevo 1880.

23 Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hervegovini za 1910, Sarajevo 1912.24 Pogod. L. Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika

hrvata, Zagreb 1985, str. 7–42. 25 M. Immamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 2006, str. 367.

18

usmjeravo pogled prema ovom kraju.26. Prije svega, Bosna je bila sasta-vni dio Monarhije, a bilo je i dodatnih ograničenja u vezi sa odlukama nagodbe koju su sklopile Hrvatska i Ugarska 1868. god.27 Dakle, nije bilo većih ograničenja u pogledu prohrvatske agitacije koju su vodili katolički svećenici. Dinastija je Habsburga bila usko vezana uz kato-ličku crkvu. Često je naglašavala svoju privrženost kršćanstvu i upravo se kršćanstvo smatralo elementom koji doprinosi stabilizaciji. Saradnja Habsburga sa katoličkom crkvom tipičan je primjer saveza prijestolja sa oltarom. Zbog toga je brzo prihvaćena odluka pape Leona XII., koji je svojom enciklikom Ex hac augusta Princips Apostolorum cathedra od 5. jula 1881. god. osnovao rimokatoličku crkvenu hijerarhiju sa hrvatskim nadbiskupom Josipom Stadlerom.28 Troškove uzdržavanja katoličke crkvene hijerarhije u Bosni preuzela je vlada, a zauzvrat se Vatikan složio sa ingerencijom austro- ugarske vlade u imenovanju naj-važnijih crkvenih poglavara.29 Ovakvo rješenje, iako prilično skupo, pružalo je mogućnost vršenja kontrole nad aktivnostima crkve, koja je bila u hrvatskim rukama. Pored ovoga, spor između svjetovnog i redov ničkog klera, o čemu ćemo opširnije u nastavku rada, davao je vladi pravo na ingerenciju u crkvene poslove. Zahvaljujući ovako vještim potezima vlade, problem prohrvatske crkvene agitacije sveden je na minimum.

Ako je riječ o svjetovnim intelektualnim elitama, za razliku od Srba, Hrvati su svoje elite u Bosni počeli formirati tek nakon 1878. god. Dinamična ekspanzija hrvatske inteligencije uznemirila je Kállaya i odmah je nakon preuzimanja vlasti odlučio smijeniti Hrvate sa

26 Ante Starčević tvrio da su Bošnjaci poturčeni Hrvati.i da bosanski muslimani su cb=vijet hrvatskog naroda U istom tonu su se izjašnjavali manje radikalni hrvatski političari kao i biskup Đakova Josip Juraj Strossmayer, koji je prezivao Bosnu “Turskom Hrvatskom” i tretirao kao dio hrvatske državnosti Vidi Z. Grijak, Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Isidor Kršnjavi, „Časopis Povijesnog društva Križevci”, br. 1, (2006), str. 70.

27 Vidi W. Felczak, Ugoda węgiersko-chorwacka 1868 roku, Wrocław 1969. 28 V. Blaževič, Bosanski franjevci i nadbiskup dgod. Josip Stadler, Sarajevo 2000,

str. 9–11.29 A. Orlovac, Dr. Josip Stadler – upravitelj banjalučke biskupije, “Croatiana

Christiana Priodica”, tom 8, br.[ 7 (1984), str. 44–45. Politika Austrije od XVIII w. Znanišno potvrjena konkordatom sa Vatikanom 1855.

19

njihovih funkcija u vojci i u upravi. Skupina mladih, neiskusnih inte-lektualaca, koja se odlučila ostati u Bosni više nije bila opasna za sta-bilnost države.30 Inače, stalno su bili pod nadzorom, ne zbog opasnosti za državu već u pogledu kontakata sa drugim južnim Slavenima.

Neuporedivo su više problema Kállayu stvarali Crnogorci i Srbi. Bio je svjestan da je za održavanje unutrašnje stabiilizacije neopho-dna stroga granična kontrola. Uloženi su veliki napori da se osigura nepropusnost granica radi spriječavanja agitacije agenata iz susjedn-jih slavenskih zemalja. Kállay je dobro znao da narod u Bosni u većoj mjeri smatra sebe članom velike slavenske porodica i na Balkanu nego li građanom Austro-Ugarske. Zbog toga za Kállayeva upravljanja Bosnom, na bosansko-crnogorskoj granici bio je smješten garnizon od nekoliko desataka vojnika–graničara.31 Pored navedenih mjera uvedene su i posebne putovnice. Zabrinjavala ga je politika kneza Crne Gore Nikole I., te je odlučio dati posebne privilegije pravoslav-nom manastiru u Hercegovini, kako stanovništvo grčkog obreda ne bi moralo prelaziti granicu zbog bogoslužja u Crnoj Gori. Vladar ove male balkanske države nije mu ostao dužan: odlučio je da u svojoj zemlji podigne katoličku crkvu kako bi je posjećivali vjernici iz granič-nih područja između Hercegovine i Crne Gore.32

Crna je Gora ugrožavala mir u Bosni u toku cijelog vremena trajanja Austro-Ugarske vladavine, dok je Srbija postala opasna tek krajem 80-ih godina XIX. stoljeća. Susjedna zemlja postala je opasna u trenutku izmjene na kraljevskom prijestolju u Beogradu. Kompromitiranog pred svojim podanicima kralja Milana I., austrofila, koji je digao ruke od uplitanja u prilike u Bosni, unatoč volji svoga naroda,33 zamjenio je njegov maloljetni sin Aleksandar. Srbi su se osjećali nezadovoljni riješenjima donesenim na Berlinskom kongresu i nisu prihvatili čin-jenicu da je Bosna postala protektorat Austro-Ugarske. Negativne su emocije u srpskom narodu postepeno jačale. Potraživanja Srba u tom pogledu završile su tragično u junu 1914. god. u Sarajevu. Isto je tako i Kállay bio potpuno svjestan nezadovoljstva koje je vladalo

30 E. Zgodić, Bosanska politička misao, Sarajevo 2003, str.14.31 T. Kraljačić, op. cit., str. 100.32 Ibidem, str. 108–115. 33 M. Tanty, Balkan w XX wieku, Warszawa 2003, str. 32–33.

20

u Beogradu. Poznavao je Srbiju kao nitko drugi u Monarhiji jer je niz godina boravio u Beogradu kao ambasador Habsburgovaca. Također, taj izbor ne čudi jer je Kállay i sam po majci bio Srbin.34

Kállay nije sebi mogao dozvoliti podcijenjivanje činjenice kao što je abdikacija kralja Milana. Bio je svjestan da ovo nije povoljan događaj sa stanovišta njegovih interesa. Iza zbivanja u Srbiji stajao je general Jovan Ristić, vatreni antagonist Beča, sa svojim negativnim stavom u odnosu na odluke Berlinskog kongresa, koje je smatrao neprihvatljivim. Njegov je utjecaj u Srbiji bio velik, a postao je i jedan od mentora novog kralja, koji zbog svoje maloljetnosti nije mogao samostalno vladati zemljom (1888). Regencija sa njezinim predsjednikom Ristićem u potpunosti je promijenila političku orijentaciju države. U prvi se plan opet vra-tila ideja Velike Srbije, koju je prije 40 godina stvorio Ilija Garašanin, kojom se svatko tko se protivi ujedinjenju zemalja južnih Slavena, pod zastavom Srbije, smatra neprijateljom.35 Kállayeva je reakcija uslijedila odmah. Povećan je broj vojnika na granici i granične kontrole doku-menata. Izolacija Bosne bila je posljedica mjera poduzetih sa ciljem sprječavanja širenja velikosrpskih ideja među srpskim stanovništvom u Bosni. Smatrajući ove preventivne mjere nedovoljnim, nastojao je naći druga rješenja kako bi srpsku zajednicu potkopao iznutra.

Ministar Kállay bio je zabrinut, kao što je već rečeno, potencijal-nim savezom Slavena koji bi mogli svoje snage uprijeti protiv Austro- -Ugarske. Upravo zbog toga nastojao je smanjiti vanjski utjecaj (vidi: graničare), ali i izazvati sporove između Slavena, koji su živjeli u kraje-vima pod njegovom administracijom. Da bi mogao provoditi politiku divide et impera, vješto je pokušavao izazvati svađe i sukobe između pojedinih slavenskih nacija, podržavajući naizmjenično jednu i drugu stranu. sa jedne je strane strahovao od srpskog utjecaja, a istovremeno nije imao namjeru jače podržavati Hrvate, te se odlučio, dakle, obratiti muslimanskom stanovništvu u Bosni. Radi pridobivanja njihove sim-patije odlučio je da će naglašavati njihov individualni karakter, tim više, što su se za ustanka 1882. god. (nakon kojeg je Mađar postao zajednički

34 K. Krysieniel, W cieniu Dayton, Warszawa 2012, str. 100.35 B. Grabowski, Ludy Półwyspu Bałkańskiego, „Niwa”, tom. 31, (1887),

str. 165–166.

21

ministar financija i guverner zemlje) Srbi borili zajedno sa muslima-nima protiv austro-ugarske vladavine.

Ovo je bio težak zadatak, jer većina pripadnika islama, ako još nije otišla iz Bosne, sigurno nije bila raspoložena za suradnju sa, kako su govorili, Švabom.36 U Sarajevu je, međutim, postojala mala grupa naprednih muslimana, a glavni među njima bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Ovaj obrazovani potomak ugledne begovske porodica i, pokušavao je pronaći pozitivne strane u novoj političkoj situaciji u kojoj se našla njegova zemlja. Smatrao je da će nakon oslo-bođenja od islamske, no vrlo zaostale, Turske, Bosna uspijeti uz pomoć Austro-Ugarske krenuti stazom modernizacije i razvoja i istovremeno očuvati svoj muslimanski karakter. Kao nagradu za lojalnost prema novoj vladi dobio je Ljubušak funkciju glavnog urednika prvog časo-pisa za bosanske muslimane – Bošnjak. Izdavanje ovog časopisa bilo prekretnica u smjeru stvaranja nove nacionalnosti koja se od tada počela nazivati bošnjaštvo.37 Ova ideja nije bila sasvim nova, jer se za konsolidaciju muslimana zalagao već Topal Omer-Pasza, turski nam-jesnik Bosne u razdoblju 1861.–1869., međutim Mađar je imao daleko više sredstava na raspolaganju za realizaciju ove ideje. Ovi su podhvati izazvali nezadovoljstvo, kako kod Srba tako i kod Hrvata, koji nisu pri-hvatili nacionalne kriterije predložene od društva intelektualaca oku-pljenih oko Ljubušaka, koji su uživali Kállayevu podršku.38 Svi Slaveni koji su živjeli u Bosni bili su protiv toga, no to nije bio razlog za odu-stajanje od nastavljanja ove politike. Naredio je da se tamošnji govorni i književni jezik štokavske osnove nazove boš njačkim jezikom, ima-jući u vidu njegove posebnosti, u odnosu na jezik kojim su se služili Srbi i Hrvati, a te posebnosti su se očitovale u visokoj razini turcizama. Krajem XIX. stoljeća osnovan je i Zemaljski muzej, čij je zadatak bio prikupljanje znanstvenih argumenata u korist bošnjaštva.39

36 Ovako je domicilno stanovništvo nazivalo sve austrougarske državljane, neovino o njihovom etnicitetu, koji su dolazili u Bosnu 1878 god. sa pejorativnim prizukom. Drugi naziv je bio “kuferaši”. M. Czermiński, Z podróży po Bosne i Hercegovini, Kraków 1899, str. 58.

37 M. K. Ljubusak, Muslimani u BiH, Sarajevo 2008, str. 12. 38 M. Imamović, op.cit., str. 378. 39 Pismo Ćiro Truhelki do Kállaya po pitanju osnivanja muzeja 24.08.1887,

{w}H. Kapidžić, Naučne ustanove u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave, Sarajevo 1973, str. 32.

22

Ipak nisu svi muslimani postali zagovornici nove politike, tj. većina njih bila je protivna ili u najmanju ruku u potpunosti ravnodušna prema agitaciji nekih svojih suvjernika, koji su nastojali naglasiti jedinstvenost bosanskih muslimana. Islamski su vjernici primjeći-vali prije svega proturječnost u postupanju vlade i bunili su se protiv toga. Primjera radi – sa jedne su strane bili naglašeni povijesni kori-jeni bošnjastva, a sa druge muslimanska groblja pretvorena su u javne parkove. Ovakva je politika izazivala negativne reakcije, koje su poja-čavali dodatno i Srbi i Hrvati, sa kojima su se indentificirali mnogi muslimani. Kada su muslimani bili potrebni vladi, tada su dobivali njezinu podršku, ako se radilo o nekim bezopasanim, sitnim stvarima. No kada su počela potraživanja ozbiljnijih reformi i zemaljske auto-nomije, tada je vlada pokazala svoj pravi obraz, koji nikako nije navi-kao na kompromise. O tom odnosu mnogo govori ilustrativni citat iz teksta Włodzimierza Spasowicza, koji je mnogo putovao po Bosni i Hercegovini, a koji je prava kvintesencija postupanja austro-ugarske vlade u ovoj zemlji:

Na ovo pitanje zašto se ne sprovode reforme a uprava je potpuno pasivna dobio sam od austrijskih činovnika slijedeći, vrlo otvoren ali i naivan odgovor: ne radi se o begovima, ali zbog čega bi odrađivali tuđi posao, zašto bi radili u korist Srbije, Crne Gore ili Rusije ? Vidljivo je da cijelo stanovništvo gleda u drugu stranu i samo sanja kako se odcijepiti od Austrije. Nakon toga dodaje – {.. } Kalajevi planovi organizacije su ideje koje se vrte u krug jednom mjestu bez da se napravi korak naprijed.40

Istaknuti mađarski političar vrtio se u krug i u drugim pitanjima. Sa jedne strane, radi rasterećenja nacionalnih napetosti, dozvoljavao je Srbima slavljenje godišnjice Kosovske bitke, dok je sa druge strane radio na suzbijanju svih patriotskih organizacija, prosvjetnih, čak i glazbenih udruga.41 Pored toga zabranio je korištenje u nazivima novoosnovanih prosvjetnih i kulturnih42 organizacja prefiksa srpski. Zahvaljujući mogućnosti biranja poglavara u pravoslavnoj crkvenoj

40 W. Spasowicz, Pisma…, str. 131. 41 T. Kraljačić, Kalajev…, str. 128–135.42 Ibidem, str. 149–155.

23

hijerarhiji, mogao je neposredno utjecati na politiku pravoslavne crkve, imenujući u redove crkvenog poglavarstva osobe odgovarajuće orijentacije. Slična je stituacija bila i u slučaju srpskog školstva, koje isto tako doživljavalo represije.43

Izoliranje zemlje od opasnih trendova koji su stizali sa juga i sa istoka, unutrašnje mjere usmjerene protiv slavenskih manjina, a također pokušaji ustanovljavanja bošnjačkog naroda samo su neki od poteza koje je poduzimao Kállay sa ciljem likvidacije opasnosti od Srba i dijelomično Hrvata. Dosadašnja mu postignuća nisu bila dovoljna. Zatvo rene granice i huškanje jedne nacije protiv druge, rezultirali su samo privremenim efektima, dok su oni dugoročno očekivani izostali. Pored restrikcija, u odnosu na školstvo i pravoslavnu crkvu, srpsko je jedinstvo još uvijek ostalo čvrsto i monolitno, pa ga je zbog toga bilo potrebno frakcionalizirati ili u potpunosti neutralizirati. Odlučio je, dakle, iskoristiti dinamičnu kolonizaciju stranaca za provođenje zacr-tanih, nacionalnih ciljeva.44

Slična je bila situacija sa Tirolcima koji su na granici prema Crnoj Gori bili naseljeni da tamo čine etnički zid, koji će stvoriti nepropusnu branu između dviju država. Prilikom izbora kandidata za naseljavanje, posebno se vodilo računa da izabrane osobe budu čvrsto vezane uz svoje nacionalne tradicije, zahvaljajući čemu će se efikasno odupirati kulturnom utjecaju Slavena koji su živjeli na graničnom području.45 Neoborivi dokaz istinitosti teze o političkim razlozima kolonizacije jest dokument koji se nalazi u Državnom arhivu u Sarajevu. To su uputstva koja je Kállay vlastoručno potpisao, a u kojima su otkriveni razlozi zbog kojih se odlučio za kolonizaciju. Iz njih možemo saznati da je naseljavanje stranih katoličkih kolonista imalo cilj ne samo razbijanje srpskog jedinstva, već i povećanje broja rimokatolika, u odnosu na broj pravoslavaca.46 Kállay je predlagao da se stranci naseljavaju kao poje-dinačne porodica i od 5 do 10 članova, a njihov bi zadatak bio da šire svoju kulturu među Srbima, a isto tako osnivanje etnički homogenih

43 V. Ćorović, Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, str. 82–83. 44 D. Drljača, Między Bośnią, Bukowiną, Serbią i Polską, Wrocław 1997, str. 87. 45 T. Kraljačić, Kolonizacija stranih seljaka u Bosnu i Hercegovinu za vrijeme

austrougarske uprave, „Istorijski časopis”, Nr 36, (1989), str. 114.46 Državni arhiv Bosne i Hercegovine (dalje ABH), ZMF, BH, PR 754/1893.

24

sela, čije bi destabilizacijsko djelovanje bilo još jače.47 Razbijanje jedin-stva srpske zajednice, kao glavni cilj kolonizacije, činjenica je koju potvrđuju i riječi poljskih kolonista koji su se nakon završetka II. svjet-skog rata vratili u Poljsku, u Šlesku u okolicu grada Boleslawiec. U jed-nom od intervjua, Poljak – povratnik iz Bosne, naglašava političke cil-jeve čitave akcije u kojoj su pored Mađara, Talijana, Čeha i Njemaca, također i Poljaci imali predviđenu razbijačku48 ulogu. Ovo mišljenje potvrđuje tezu o političkim inspiracijama koje su stajale iza naselje-ničke akcije, koja je razrađena 1893. god.49 Na političke je motive uka-zivao i srpski politički vođa u Bosni, Šćepan Grđić, koji je želio dokazati da se kolonizacija provodi isključivo u cilju neutralizacije Srba koji žive u bosanskim selima.50 Prema mišljenju Franciszka Jakubowskog, polj-skog činovnika u autrougarskoj službi o kojem će više informacija biti u nastavku ovog rada, kolonizacija je bila od velike koristi u pogledu stabilizacije situacije u zemlji i neutralizacije pravoslavaca:

Mjerodavni čimbenici nisu do kraja svijesni kako veliki protivuteg pred-stavlja katolicizam. {…}Prije osnivanja kolonija prnjavorski kotar bio je skroz srpski i po političkim pitanjima u ovakvim vremenima kao što su sada potrebno je bilo stalno pratiti događaje u ovom kotaru. Sada, otako su se naselili kolonisti unutar čisto srpskog područja, manja je briga za to. Srbi vide da naši kolonisti su čvrsto vezani uz državu i dinastiju i u slučaju ikakvih nemira će stajati na službu vladi.51

Veliki problem za vladu predstavljali su unijatski (grkokato-lički) Rusini, koji su zbog nedostatka njihovih svećenika pristupali pravoslavnoj crkvi, jačajući time srpski nacionalni element.52 Vidimo,

47 D. Drljača, op. cit.48 F. Kwaśniak, Dzieje Poljaka u Bosni …, str. 83. 49 T.J. Lis, Polityczne przyczyny poljskoj kolonizaciji u Bosni na przełomie XIX

i XX wieku, „Pamiętnik Słowiański”, t. 63, nr 1–2, (2013), str. 151–152. 50 Š. Grđić, Kolonizacija u Bosni i Hercegovini, „Pregled”, datum: 01.10.1912,

str. 370. 51 Arhiva reda Isusovaca u Krakovu chiwum Towarzystwa Jezusowego w Krako-

wie {dalje ATJKr}Dopis Franciszka Jakubowskiego 09.11.1913, 272/VI.52 T. J. Lis, Osadnictwo Rusinów u Bosni i Hercegovini na przełomie XIX

i XX wieku, „Studia z Dziejów Rosji i Europy Środkowo-Wschodniej”, z. 1, (2015), str. 32–34.

25

dakle, da odluka od 1893. god. kojom je vlada preuzela kontrolu nad seljačkom kolonizacijom nije bila donesena isključivo u svrhu moder-nizacije bosanskog sela, već je bila i politički akt implicitno usmjeren protiv srpskog stanovništva koje je živjelo u bosanskim selima.

Politički razlozi koji su poticali akciju kolonizacije nisu bili jedina korist od naseljavanja stranaca u Bosni. Zapaženo je korisno moder-nizacijsko djelovanje koloniziranih poljoprivrednika na bosansku pol-joprivredu. Upravo se kolonizacija nametnula kao jedan od načina na koji se moglo poboljšati blagostanje bosanskog sela, čije je gospodar-stvo u to vrijeme bilo u žalosnom stanju. Vrijedi posvetiti malo pažnje stanju u tadašnjoj bosanskoj poljoprivredi. Zahvaljujući tim spoznajma mogu se bolje shvatiti razlozi zbog kojih je donesena odluka o naselja-vanju poljoprivrednika iz svih krajeva Monarhije.

Situacija bosanskog seoskog stanovništva 1878. god. izgledala je ovako: 6 hiljada porodica i begova pripadalo je 85 hiljada kmetovskih porodica i, od toga su 60 hiljada činili pravoslavni Srbi, a 25 hiljada rimokatolički Hrvati. Ovo stanje odnosa na selu kvalitetno ilustrira poznavatelj Bosanske agrarne stvarnosti, rođen u vrlo uglednoj polj-skoj porodica i iz Sarajeva, Władysław Gluck:

U ovoj zemlji gdje polovina seljaka nema vlastito zemljište, postojao je poseban sistem zakupa koji je kočio proizvodnju, sistem koji se odražava ne samo na gopodarskom položaju već i izričito naglašava postojeće kontraste između stanja vlasnika i zakupnika – kmetova.53

Zbog toga je agrarni problem za Kállaya bio jedan od najvažnijih izazova sa kojim se morao suočiti. Skoro 90% stanovništva Bosne živjelo je od poljoprivrede i zbog toga su problemi sela bili problemi čitave zemlje. Svi efekti Austro-Ugarske vladavine bili su u odnosu na agrarne probleme izuzetno mizerni. Agrarni je problem ostao neri-ješen, a kmetovi nisu bili oslobođeni prekomjernih davanja. Zapravo situacija na selu nije se mnogo razlikovala 1918. godine, izuzevši neko-liko detalja, u odnosu na situaciju iz 1878. god.54 Vrijedi razmisliti koji su bili razlozi zbog kojih je Beč zanemario modernizaciju sela.

53 W. Gluck, Sarajewo, historja zamachu sarajewskiego, Kraków 1935, str. 59. 54 U 1905 vlada počela je mjenati kmetski porez.

26

Pogotovo iz razloga što je samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja Kraljevine SHS problem ovisnosti kmetova definitivno riješen.55

Imajući u vidu ciljeve Kállayeve politike, zaključci se nameću sami. Zaostalost bosanskog sela gdje su najveći postotak stanovništva činili srpski seljaci, bio je na ruku vladi. Siromašan je seljak bio toliko zauzet osiguranjem najosnovnije egzistencije za svoju porodica i sebe da je bio potpuno gluh na nacionalnu agitaciju koja je curila iz Beograda. Vrijedi, također, spomenuti odnos Kállaya prema begovima, koje je smatrao državotvornim elementom, spremnim za stvaranje elite koja bi mogla upravljati Bosnom, naravno u okviru Austro-Ugarske.56 Tražeći pristalice u ovim elitama, bečke su vlasti izbjegavale provođenje bilo kakvih radikalnih reformi koje bi mogle oslabiti položaj begova na selu, a time i u čitavoj zemlji.

Već spomenuti Gluck, skreće pažnju na još jedan element Kállayeve politike, koji je usporavao sve reforme, a to je bila ugarska poljopri-vreda, na koju se negativno odrazilo uzimanje Bosne pod protektorat Monarhije. Poboljšanje financijske uslov a bosanskih seljaka stvorilo bi konkurenciju ugarskim poljoprivrednicima. Zbog zapuštenog agrara Bosna, iako bogata plodnim zemljištem, nije bila u stanju proizvesti dovoljnu količinu žita za vlastitu prehranu, pa je taj problem riješen uvozom iz susjedne Ugarske. Kállay, koji je kao patriot imao u prvom planu nacionalni pragmatizam, nije mogao dopustiti provođenje reformi protiv interesa vlastitog naroda, čak i na štetu interesa provin-cije kojom je upravljao.57 Idealno je rješenje u ovoj situacija bila kolo-nizacija stranih poljoprivrednika. Zemljišta u te svrhe bilo je mnogo, pogotovo što su mnogi begovi, strahujući od nove vlade prodavali svoja imanja i selili se u unutrašnjost Osmanskog Carstva, ostavljajući mnoga plodna zemljišta. Pored već navedenih političkih koristi, nasel-javanje stranaca bilo je korisno i sa modernizacijskog aspekta. Prije svega strani naseljenici donosili su sa sobom agrarnu kulturu, znatno napredniju u usporedbi sa domaćim seljacima, bez obzira jesu li to

55 Ibidem. 56 H. Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878 do

1918, Sarajevo 2005. str. 74.57 W. Gluck, op. cit., str. 63.

27

bili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.58 Zajedno sa naseljenicima pojavile su se nove vrste voća i povrća koje su donijeli sa sobom. Zahvaljujući ovom potezu Kállay se zaštitio optužbi zbog nepoduzimanja reformi bosan-skog sela i osigurao je sebi alibi u slučaju da mu se zamjeri pasivan stav po tom pitanju.

Odmah nakon ulaska austro-ugarske vojske, prema Bosni krenuli su i civili, vidjevši na Balkanu svoju obećanu zemlju. Na početku je to bila čisto privatna inicijativa, uglavnom njemačkih poljoprivrednika, koji su pokazali veliki interes za plodnu bosansku zemlju i naseljavali su se tamo sa svojim porodicama.59 Interes za nabavu zemlje u Bosni bio je toliko velik da su u najvećim gradovima (Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Travnik) počele raditi agencije za posredništvo između zainte-resiranih poljoprivrednika i novih lokalnih vlasti. Mnogi su u tome vidjeli perspektivu i mogućnost brzog stjecanja bogatstva.60

Kàllay je aktivno podržavao kolonizacijske procese u pokrajini61 kojom je vladao i u kojoj je pokazivao je svoj osobni angažman. Posebno je bio aktivan u odnosu na ugarske koloniste, koji su se slično kao Njemci počeli naseljavati u Bosni.62 Za Kállaya se provodila mađa-rizacija Bosne, a kao dokaz može služiti poslovanje mađarskih banaka, koja su pogotovo na selu pokazivale posebnu aktivnost u otkupu kme-tovske zemlje.63

Kada je vlada shvatila koliko je važna uloga kolonizacije u kon-solidaciji pokrajinskih prilika, odlučila je značajno pomoći naselje-nicima. U tu su svrhu aktivirana namjenska financijska sredstva za pokriće troškova naseljavanja. Prvi naseljenici u Bosni mogli su raču-nati na uistinu velike privilegije, što je doprinijelo stvaranju legende o navodnom tamošnjem blagostanju. Ova je legenda stigla, također, u Galiciju i probudila kod poljskih seljaka snove o bogatstvu.64 Uslov

58 A. Burda, Poljski naseljenici u Bosni, „Zbornik krajiških  muzeja”, Nr 3, (1968/69), str. 186–187.

59 Veliku ulogu imao red Trapista koji je pružao podršku novim naseljenicima. 60 A. Kasumanović, Modaliteti eksterne kolonizacije u Bosni 1890–1914: Case

Study za njemačke erarne kolonije, „Prilozi”, Nr 38, (2009), str. 83–84. 61 Eadem, str. 86. 62 ABH, ZVS, 1903, nr 4 45/14, str. 3. 63 Dopis P. Czastki, „Przyjaciel Ludu”, nr 17, (1911), str. 22. 64 D. Drljača, op. cit., str. 89.

28

i po kojima su se naseljavali pioniri kolonizacije u Bosni bili su zaista vrlo povoljni.

Naseljenici su dobijali odmah besplatno drvo za gradnju iz državnih šuma, beskamatne pozajmice iz zemaljskih fondova za nabavu poljo-privrednog alata, smanjen im je bio zemljišnji porez, napokon dobili isto tako sjeme žitarica a kasnije i sadnice voćki iz državnih rasadnika. Na ovakav način osnovane su prve kolonije na zakupljenoj zemlji, dakle: Rudolfstal u banjalučkom kotaru, Windhorst u kotaru Bosanska Gradiška i Franz Josefstal u kotaru Bijelina.65

Tako su ukratko izgledali početci naseljavanja stranaca u okolici Banja Luke. Jedan je dio ovog zemljišta bio u vlasništvu lokalnih kme-tova. Neki su se od njih morali odreći jednog dijela šumskog zemljišta u korist novih naseljenika.66 Imajući u vidu ovakvu odluku vlade, nije čudno da su neki Srbi gajili neprijateljske osjećaje prema novim nje-mačkim naseljenicima. Njemačka su sela imala lokacije na plodnim zemljama. Oni koji su došli ranije, dobili su veću državnu pomoć i plo-dnije zemljište. Kada je započela redovna kolonizacija Poljaka, poljski seljaci su zatekli neusporedivo slabije uslove nego li njemački ili tali-janski nekoliko godina ranije. Kolonizacija je predstavljala ogroman vladin projekt. Naseljavanje stranaca u Bosni među autohtonim stano-vništvom predstavljalo je prioritet nove vlade, a istovremeno i jedan od važnijih političkih poteza.

1. 2. Kolonizacija (1894. – 1905.)Čuvena galicijska bijeda bila je jedan od najvažnijih razloga zbog kojih su Poljaci emigrirali u prekomorje, kao i na Balkanski poluotok. Galicja je 1888. g. imala 6, 4 milijuna stanovnika što znači 80 ljudi ljudi/km2. Najgora je situacija bija u zapadnom dijelu Galicije gdje je naselje-nost iznosila čak i do 100 ljudi/km2. Štoviše, od ovih 80 ljudi 64 su bili poljo privrednici,67 a te brojke predstvljaju najveću koncentraciju ljudi

65 T. Lubaczewski, Osadnictwo polskie u Bosni, Warszawa 1922, str. 2. 66 ABH, ZVS 1902, nr 4 46/361, str. 154–166. 67 M. Szeliga, Położenie materyalne ludności w Galicije, Lwów 1891, str. 4–12.

29

koji žive od poljoprivrede u cijeloj Europi. Broj radne snage nikako nije bio razmjeran veličini poljoprivredne proizvodnje, što je sa obzirom na ekonomsku nesamostalnost seljaka kao rezultat donijelo prekom-jerno usitnjavanje zemljišta u njihovom vlasništvu. Tako je skoro 60% domaćinstava 1882. god. posjedovalo manje od 2 ha zemlje. Proces usitnjavanja zemljišta jačao je, vodeći još većoj pauperizaciji sela. Početkom XX. stoljeća već je 80% domaćinstava imalo na raspolaganju manje od 2 hektra.68 Istovremeno, nedostatak modernih ratarskih alata i financijskih sredstava za nabavu kvalitetnijeg sjemena ili gnojiva bio je uzrok daleko manjoj produktivnosti seljaka iz Galicije u odnosu na susjede. U Kraljevini (kongresnoj Poljskoj) i u Mađarskoj poljoprivred-nik proizvede duplo više od Galicijana, u Francuskoj i Njemačkoj skoro tri puta više dok u Engleskoj skoro 4 puta više nego kod nas.69 – pisao je Michał Szeliga, autor opširnog komentara uz čuveni rad Stanisława Szczepanowskog Galicijska beda u brojkama.70 Ako na to dodamo još činjenicu da nema nikakvih ulaganja ni u industriju niti u infra-strukturu, pojavljuje se tužna slika bijede i siromaštva koje je vladalo u Galiciji u drugoj polovici XIX. stoljeća.

Emigracija seljaka iz Galicije započela je u drugoj polovini XIX. stoljeća. Ovi su ljudi, iz različitih razloga, ponajviše ekonomskih, pokušavali pomoći sebi i svojim porodicama, ostavljajući svoj zavičaj. Vrlo loša ekonomska situacija, sveopće siromaštvo, slaba hrana koja je bila uzrok mnogih bolesti bili su neposredni razlozi napuštanja rod-nog kraja. Smjerovi emigracija bili su višestruki: Brazil,71 Amerika,72 Skandinavija.73 Kada je Beč uvidio opseg ovih migraciaj te da nema mogućnosti brzog obustavljanja migracija, odlučio je iskoristiti poljsko

68 J. Mazurek, Kraj a emigracija, Warszawa 2006, str. 28. 69 Ibidem, s. 15. 70 Vidi S. Szczepański, Nędza galicyjska w cyfrach, Lwów 1888. 71 K. Groniewski, Polska emigracija zarobkowa w Brazylii, Wrocław 1972,

s. 68–70.72 U Ameriku išli su prije svega mladi muškarci kojima su kasnije dolazile

porodica i dolazila ili su ih kasnije stavrali u Americi ženeći se u novonaseljenim lokacijama. T. Wiliam, F. Znaniecki, Chłop polski w Europie i Ameryce, t. I, Warszawa 1976, str. 12.

73 Vidi A. Giza, Chłopi polscy na wyspach duńskich (1893–1939), Szczecin 1980.

30

seljaštvo za vlastite ciljeve te usmjeriti migracijske aktivnosti jednog dijela poljskih seljaka prema Balkanu.

Svaka emigracija imala je svoje specifičnosti. U slučaju emigracije u Bosnu bilo je to starosna dob emigranata. Rezultati statističkih ispiti-vanja koje smo proveli na osnovi naseljeničkih dokumenata za 1902. god., pokazuju da je od 157 muškaraca, u trenutku dolaska u Bosnu, čak njih 96 bilo je starije od 39 godina.74 Imajući u vidu činjenicu da je prosječni životni vijek u Galiciji i Bukovini iznosio u razdoblju 1870. – 1880 27, 8 godina (pri čemu na 10 hiljada novorođenih, petu godinu života navršavalo je samo 3395)75, vidi se specifična starostna struktura ljudi koji su se odlučili na emigraciju. Dva su najvažnija uzroka ove specifične situacije: prvi je uistinu strašna situacija seljaštva u Galiciji, dok je drugi razlog bilo uvjerenje da Bosna, iako neslužbeno, ali ipak jest dio Habsburške Monarhije te kao takva predstavlja prihvatljiviju zemlju za emigraciju nego prekomorske prerije Amerike ili tropske šume u Brazilu.

Naseljavanje prve grupe seljaka iz Galicije uslijedilo je zahvaljujući sporazumu između Agenora Gołuchowskog Mlađeg76 i Benjamina Kàllaya. Teodor Kasparek pisao je o tome ovako:

Manje diskretni moraju znati da prvi val emigracije stigao je tamo u ishodu sporazuma zajedničkih ministara grofa Goluchowskog i Kallaya.

I dodaje: Kaže se da u jednu skupinu emigranata koji su krenuli u Ameriku, pre-usmjerili prema Savi i evo iznenada pojavi se naš narod na balkanskoj zemlji u graničnom prnjavorskom kotaru.77

Ovu je činjenicu potvrdio i Tadeusz Lubaczewski.78 Nema nika-kve sumnje da mu je ovaj događaj bio vrlo dobro poznat, jer je rođen u Bosni kao sin poljskog državnog činovnika, koji je radio u tamošnjoj

74 Zbirka dokumenata ABH, ZVS 1902, 4 46. 75 Tablica izumiranja određenih zemalja {w}Mały Rocznik Stahilj.tyczny 1938,

red. E. Szturm de Sztrem, Warszawa 1938, str. 54. 76 Agenor Gołuchowski u razdoblju 1895–1906 bio je Ministar vanjskih poslova

Austro-Ugarske. 77 T. Kasparek, Bosna a emigracija galicyjska, Lwów 1903, str. 4. 78 T. Lubaczewski, op. cit., str. 5.

31

austro-ugarskoj administraciji. Agenor Gołuchowski bio je pristalica Kallayevih poduhvata i podržavao njegovu politiku, čij je cilj bio izo-liranje Bosne od utjecaja Srbije.79

Prve veće skupine poljskih seljaka naselile su se u Bosni od 1892. god. istovremeno sa njemačkim kolonistima80 (Windhorst). Točan broj tih naseljenika nije poznat. Poznato je da su se i u drugim područjima zemlje naseljavali poljoprivrednici iz Galicije. Neki od njih, saznavši za kolonizaciju koju provodi vlada, slali su upite želeći saznati postoji li mogućnost nabave čestice u blizini poljskih kolonija.81 O organizi-ranoj i kontroliranoj poljskoj kolonizaciji od strane Zemaljske vlade u Sarajevu možemo početi govoriti tek od 1894. god. Tada je grupa polj-skih seljaka, porijeklom iz Galicije, koji su živjeli u Volinjskoj guverniji napustila teritorij Ruskog Carstva. Jedan od razloga ove odluke bila je činjenica da kao građani Austro-Ugarske nisu imali nikakvo pravo na poljoprivredno zemljište ni kao vlasnici niti zakupnici.82 Većina njih odlučila je da će se odseliti u Brazil, vrlo popularan među Poljacima, dok je druga grupa usmjerena u Bosnu.83 Te navode potvrđuje slika putovnice iz ondašnjih novina, jednog od prvih naseljenika, koja se nalazi u građi Arhiva Bosne i Hercegovine,84 a koje su dobivali pioniri poljske kolonizacije kao potvrdu austrougarskog identiteta, a živjeli su na teritoriju Ruskog Carstva. Putovnica je izdana u Bosni 1894. god., što se podudara sa datumom navedenim u časopisu Dziennik Polski (Poljski dnevnik). Poljaci su bili jedna od najbrojnijih grupa naseljenika koja je došla u Bosnu za planske kolonizacije u razdoblju 1894.–1905. U svom izvještaju Robert Miączyński,85 poljski geodet, odgovoran za

79 T. Kraljačić, Kalajev…, str. 121.80 D. Drljača, Kolonizacija i život Poljaka u jugoslovenskim zemljama: od kraja

XIX do polovine XXveka, Beograd 2005, str. 31. 81 Upit o mogućnostima zakupa čestice i naseljavanja u blizini Prnjavora

pojskog naseljenika Mikołaja Czumy: ABH, ZVS 1894 26 51/2. 82 Opširni dopis dopis poljskih imigranata u Bosni, koji se obracaju za moguc-

nost naseljavanje u Bosni, jer – kako pišu: umo živjeti jer ne smijemo niti imati zamlju niti je uzeti u zakup na godinu dana {…}ABH, ZVS 1894, 26 22/141.

83 . Kolonje Polskie u Bosni, „Dziennik Polski” z dn. 04.04.1897, nr 94, str. 2.84 ABH, ZVS, 1897, 4 19/23. 85 Robert Miączyński po obrazovanju geodet rođen je 1853. god. u Galiciji,

studirao je u Lavovu, Krakovu i Munchenu a diplomirao na Tehnickom fakuletu

32

dodjelu zemljišta Poljacima, pisao je: Sistematsko naseljavanje inozem-nih kolonista započelo je tek 1894 godine {…}86 On sam je u ovo vrijeme dobio posao na realizaciji ovog projekta.

Dovođenje prvih Poljaka u Bosnu rezultat je brze i ne do kraja promišljene odluke. Ovo se može zaključiti na podlozi već navede-nih dokumenata iz kojih proizilazi da su poljski seljaci koji su došli u prvoj polovini devedesetih godina, dobili vlastitu zemlju tek 1897. g.,87 a tome kao dokaz služi legitimacija koja se izdavala za stalni bora-vak u Bosni. Činjenica da je Miączyński zaposlen kao državni geodet tek nakon dolaska Poljaka u Bosnu, a ne prije toga, da bi pripremio za njih gotove čestice, također potvrđuje teoriju da su prvi Poljaci stigli u Bosnu stjecajem okolnosti. Odluka o kolonizaciji terena oko Banje Luke doista je donesena već 1893. g.88 Međutim, teško je vjerovati da bi već tada bilo određeno koja će se nacija naseliti na tom mjestu, tim više što povijesni izvori jasno pokazuju da su se poljski seljaci pojavili u Bosni slučajno, stjecajem okolnosti.

Do emigracije poljskih seljaka u Bosnu došlo je ne samo uslijed efikasne vladine agitacije već i zbog problema prisutnih u galicijskim selima. Krajem XIX. stoljeća među Poljacima vladalo je uvjerenje da dobar car besplatno dijeli zemlju koja samo čeka seljake koji bi je obra-dili. Prvi kolonisti koji su stigli na Balkan slali su pisma svojim rođa-cima iz Galicije. Hvalili su uslove na koje su naišli u Bosni i nagovarali ih da i oni dođu ovamo. Nepismeni seljak čija se mobilnost svodila na povremeni dolazak na tržnicu u obližnjem gradu, beskritično je vjero-vao u sve što je čuo na temu uslov a življenja u Bosni. Sve je to doprini-jelo stvaranju narodne legende koja je pratila proces kolonizacije pod vladinim pokroviteljstvom. Nisu pak svi vjerovali u basnoslovno bla-gostanje koje je navodno vladalo u Bosni i komentirali su priče o zemlji u kojoj teču samo med i mlijeko izrekom koja se koristi i danas: Pričaš

u Lavovu U Bosnu je došao 1880 god. privučen mogučnošu razvoja karijere i  večom zaradom nego li što bi bila u Galiciji.. ABH, Personalni Dosjea, Robert Miaczyński.

86 ABH, ZVS, 1905, 134 218/3, s. 8. 87 ABH, ZVS, 1897, 4 19/23. 88 A. Busuladžić, Pojava grkokatoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini,

„Izvorni Znanstveni Članak”, t. 35, Nr 1, (2003), str. 175.

33

banjaluke! 89 tj. pričaš neke izmišljotine. Na ovakav način situacija pol-jskih naseljenika u Bosni ostavila je trajni trag u poljskom jeziku.

Kako bi se kandidatura pozitivno razriješila, kandidat za naseljenje u Bosni morao je ispunjavati određene uvijete. Prije svega morao je doka-zati da nije bio kažnjavan, a pored ovoga morao je predočiti dokaz moral-nog ponašanja – svjedodžbu iz općine.90 Pored toga morao je na licu mje-sta pokazati da raspolaže sa najmanje 1200 kruna ili 600 zlota gotovine.91 U slučaju da jedna porodica nije bila u stanju prikupiti ovu sumu, često je dolazilo do situacije spajanja seljačkih porodica i, a time njihovih imanja, radi predočenja odgovarajuće sume novca revnim činovni-cima. Detaljne informacije o porijeklu porodice, broju i starosti djece, kao i sa kojom su sumom gotovine raspolagali nalazile su se u formu-larima sa podacima naseljenika. Formulare su popunjavali činovnici radi evidentiranja i identifikaciije naseljenika.92 Odmah nakon dola-ska u Bosnu naseljenik je, zajedno sa porodicom bio obavezan posje-titi najbliži ured gdje su bili evidentirani navedeni podatci. Obavezne zalihe gotovine tražene od bosanskih vlasti bile su jamstvo da se neće naseljavati siromasi koji bi samo opterećivali državni budžet. Seljak je nakon naseljavanja morao uzdržavati od tog novca svoju porodica sve dok dodjeljena zemlja ne rodi plodove koji će mu osigurati buduću egzistenciju. Priklupljanje spomenute sume novca predstavljalo je za poljoprivrednike značajan problem. Możemo samo zamišljati kako su dramatične bile ove odluke o emigraciji, jer su mnogi bili prisil-jeni prodati u tu svrhu cjelokupno imanje pri čemu su riskirali cijelu svoju imovinu. O tragičnoj situaciji stanovnika Galicije svjedoče pisma upućena zemaljskim vlastima sa molbom za konačnu saglasnost za polazak u Bosnu:

Mi dolje potpisani uputili smo u mjesecu maju molbu u vezi našeg dola-ska i molili smo odgovor i nažalost nikakav odgovor nismo dobili i ne znamo na čemu smo, jer mi, dolje potpisani pripremili smo se za odlazak u Bosnu, {…} kao što je poznato, dobili smo poziv (garanciju) da ćemo biti prihvaćeni u ovoj zemlji, dakle bi htjeli konačno krenuti, jer je sada

89 D. Drljača, Między…, str. 89.90 ABH, ZVS, 1906, 252 218/616. 91 ABH, ZVS 1901, 4 32/266, str. 3. 92 ABH, ZVS 1902, 34 46/671.

34

za nas najpovoljnije vrijeme da bi stigli nešto urediti i pripremiti neka-kve zalihe za zimu, dakle pokorno umoljavamo Visoko Namjestništvo da izađe u susret našoj molbi i nas dolje potpisane obavijesti obrat-nom poštom kada bi nastupio naš odlazak iz Galicije u Bosnu, čekamo nestrpljivo jer smo i do sada imali mnogo troškova a onako ostali bi praznih ruku i bila bi nam učinjena velika nepravda kada ne bi mogli sada otići u Bosnu93.

Procedure su bile mukotrpne i vrlo skupe za naseljenike. Bilo je i situacija da su naseljenici došli u Bosnu gdje su morali na mjestu čekati dodjelu budućeg vlastitog zemljišta. Knezovi su u ovakvom slučaju sastavljali liste čekanja. Primjera radi, u Rakovcu početkom XX. stoljeća tamošnji knez Aleksander Gruszczyca sastavio je popis 49 porodica i koje su čekale dodjelu zemlje.94

Naselja su bila locirana najčešće na šumskom zemljištu. Za svaku koloniju bio je pripremljen plan sa rasporedom čestica za naseljenike, sa predviđenim mjestima za lokaciju crkve, župe, škole, groblja i općin-ske kuće za potrebe seoske zajednice. Nastojalo se da kolonisti dobiju svoje čestice u cijelini ili najviše u dvije parcele.95

Dokumenti na temu kolonizacije sadrže vrlo interesantan izvoran materijal na temu pravila naseljavanja kolonista. Većina je njih dobi-jala u Bosni u zakup državno zemljište. Pitanje pojedinosti u ugovoru između naseljenika i Zemaljske vlade opširnije je prikazano u nasta-vku. Bilo je slučajeva da su naseljenici raspolagali gotovinom kojom su mogli kupiti česticu. Čestica se mogla platiti u cijelini ili na otplatu u ratama.96 Najčešće su se kupovale čestice sa gotovim zgradama, zahvaljujući čemu nije bilo potrebno sijeći drva u šumi da se dobije materijal za gradnju stambenih i pomoćnih prostorija, kao što je bio slučaj kod drugog tipa ugovora, kojeg su najčešće potpisivali naselje-nici koji su došli u Bosnu.

Najveći broj ugovora obuhvaćao je zakup 10–12 ha zemljišta nami-jenjenog jednoj porodica i. Ugovor je bio sastavljen u dva primjerka,

93 ABH, ZVS 1895, 26 22/54, str. 26.94 ABH, ZVS 1901, 4 37/38, str. 84.95 T. Lubaczewski, op. cit., str. 3. 96 ABH. ZVS 1901, 4 4/30, str. 13.

35

po jedan za svaku ugovornu stranu i na dva jezika – na njemačkom i bošnjačkom. Čestica je bila dodjeljena u zakup na razdoblje od 10 godina. Miączyński komentira u svojim bilješkama:

U isto vrijeme sagraditi stambenu kuću i pomoćne zgrade. Graditelj koji ima u posjedu zemlju (šuma-grmlje) mora je iskrčiti i pretvoriti u njive, livade i bašte. (Osim 2/10 dijela čestice koju morao ostaviti kao šumu, isključivo za vlastite potrebe).97

Zakup je bio vezan sa porezom koji je seljak morao platiti za svaki hektar korištenog zemljišta u visini 50 novčića (krajcara). Međutim, prve 3 godine (dok zemlja ne počne rađati) bio je u potpunosti oslo-bođen ove obaveze. Pored ovoga, bio je obavezan platiti propisane doprinose u korist zajednice (sela), u mjestu gdje je živio. Čitavo vri-jeme trajanja ugovora seljak nije smio podijeljiti ni iznajmiti zemljište,98 niti je smio ostaviti svoje domaćinstvo na duže vreme pod prijetnjom raskida ugovora.

Navedeni su pored ovoga i drugi razlozi zbog kojih vlada mogla otkazati ugovor zakupniku, a to su bile situacije kada je zakupnik:

– dugovao dvije rate poreza na ime zakupa, – prestao je koristiti ili ostavio zemlju, – podijelio zemljište ili dao nekom drugom na korištenje bez znanja

i suglasnosti Vlade, – koristio zakupljenu zemlju u nepoljoprivredne svrhe, – promjenio mjesto boravka, – obratio se za financijsku pomoć drugoj osobi ili instituciji a ne

Zemaljskoj vladi. U ovakvim slučajevima ugovor bi bio, bez sudske presude, jed-

nim dopisom raskinut. Kada bi već došlo do raskida ugovora zbog 97 ABH, ZVS 1905, 134 218/3, str. 8. 98 Bilo je i situacija, gdje bi ljudi lošeg zdravlja ili nastradali pri radu nisu više

mogli obrađivati zelju koju su dobili. Tada bi se obratili pismom glavaru sela koji im je pomagao napisati molbu, u kojim je bio podatak, da mogu zamjeniti svoje zemljište za drugi, ili dati svoju zemlju nekom rođaku..ABH, ZVS, 1901, 4 32/114, s. 3. Ima i dopisa naseljenika koji tvrde da ce rado obrađivati zemljište koju dosadašnji vlasik nije u stanju obraditi. Da se napravi ovakva komasacija , potrebno je potpisati ugovor u prrisustvu državnog službenika (dokument ovjeren pečatom). ABH, ZVS 1901, 4 32/114, s. 3.

36

neizvršenja pripadajućih obaveza, tada bi seljak morao napustiti česticu, ostavljajući sve nekretnine: kuću, pomoćne zgrade, njive – bez razlike sa plodovima ili bez njih, drveće itd. Naravno, nije mu pripa-dala nikakva odšteta od strane države. Isto tako više nije imao pravo da podnese molbu za dodjelu zemlje u Bosni.

Ako je seljak marljivo izvršavao svoje obaveze, tada je mogao raču-nati da mu se zakupljena čestica potpuno besplatno dodjeli kao vla-sništvo. Da do toga dođe, seljak je morao dokazati svoju lojalnost vladi (ovo je bila garancija de se seljak neće angažirati u eventualne pobune protiv vlasti, točka 7 ugovora glasi da u slučaju problema (nije preci-zirano koje prirode) vlada nije obavezana predati zemlju u vlasništvo, već može produžiti zakup zamlje za sljedećih 10 godina). U slučaju smrti naseljenika, njegove obaveze prema vladi preuzimao je sin ili netko iz rodbine. Ugovor je bio parafiran potpisima u ime Zemaljske vlade, činovnika i seljaka (najčešće križićem pored prezimena ispisa-nog rukom činovnika, jer je većina seljaka bila nepismena).99

U toku arhivskog istraživanja među dokumentima smo naišli i na drugu vrstu ugovora koji se sklapao za kraće vrijeme u trajanju od 6 godina, gdje su obaveze seljaka u vezi zakupa zemlje bile iste kao u ugovoru za 10 godina. Međutim, ovi su ugovori bili na drugom for-mularu i samo na njemačkom jeziku.100 Nakon obavljanja svih formal-nosti, seljak se sa porodica i konačno mogao naseliti na svoju česticu, gdje ga je čekala netaknuta šuma koju je morao vlastoručno iskrčiti. To stanje dobro ilustrira citat iz intervjua za novine Dziennik Ludowy koji je naveo u svoj knjizi o poljskim kolonijama u Bosni Franciszek Kwaśniak:

A na mjestu moje kuće hrastovi su stajali, toliko golemi i debeli da smo sjekirama morali čitav dan jedno drvo obrađivati da bi napokon srušili ovog diva {.. }Spavali smo u šupi ovakvoj kao što cigani imaju, nismo imali daske, samo smo od grana napravili strehu i zidove.101

Zbog izuzetno teških uslov a mnogima je bila potrebna pomoć jer nisu uspijeli sami iskrčiti zemlju i sagraditi kuću. Oni koji su stigli

99 ABH, ZVS 1900, 41 37/267. 100 ABH, ZVS 1902, 4 46/376, str. 3. 101 F. Kwaśniak, Dzieje Poljaka …, str. 82.

37

u Bosnu ljeti ili ujesen imali su problema sa uređenjem zakupljene čestice i pripremom za zimu.102 O ovakvim ljudima brinula je lokalna uprava koja je osiguravala potrebnu količinu drva za gradnju kuće i pomoćnih zgrada.

Nakon tri godine korištenja zemlje seljaci su morali platiti porez, takozvanu desetinu. Bosanski porezni sistem nije bio savršen, o čemu smo pisali u prvom poglavlju. Nimalo nije bio povoljan ni za nasel-jenike. Seljaci su predlagali da se ovaj porez zamjeni zemlljišnjim porezom, jer bi drugi sustav bio nepravedan i ostavio mnogo prostora za zlostavljanje od državnih službenika. Oni su dobili postotak pri-kupljenih poreza, koji ovise o njima kao najveću zbirku. Za državu je ovo bilo korisno, a za seljake štetno, jer je obračun poreza bio za njih nepovoljan. Štoviše, procjena visine poreza koju je seljak bio obavezan platiti vršila se prije berbe (sic!), što nije je odgovaralo logici agrarnog poslovanja. Tako bi se u slučaju kada bi oluje uništile njive prije berbe, seljak bi ostao obavezan platiti unaprijed procijenjeni iznos poreza u državnu blagajnu103.

Sistematska kolonizacija tokom vremena se ubrzavala. Na početku su osnivana mješovita poljsko-ruska sela. Sve češće su počeli izbijati susjedski sukobi među naseljenicima i zbog toga je Zemaljska vlada bila prisiljena promjeniti politiku kolonizacije u smislu osnivanja etnički čistih naselja.104

Poljaci su bili naseljeni većinom na brdskim terenima. sa obzirom na veličinu čestica, kuće su bile međusobno prilično udaljene, što nije pomagalo u asimilaciji, pogotovo što nije bilo izgrađenih cesta. Naselja kolonista bila su locirana prilično daleko od gradova.105 Zbog toga se po poštu ili radi nabave potrebne robe išlo najviše jednom nedeljno, jer je ovakav put trajao cijeli dan.

Ponekad se naseljavanje kolonista na pojedinim česticema nije odvijalo bez problema. Događalo se da se na dodeljenoj čestici

102 ABH, ZVS 1901 4 30/41, str. 8. 103 F. Kwaśniak, Starania polskiego duchowieństwa o poprawę życia duchowego

Poljaka u Bosni u razdoblju 1895–1909, (cz. I) „Perspectiva”, god. 15, Nr 2, (2009), str. 393.

104 T. Jurkowski, op. cit., str. 16. 105 Ibidem, str. 17.

38

(pripisanoj konkretnoj osobi) useli druga porodica, pretpostavlja-jući (uz dozvolu kneza) da osoba kojoj je formalno dodjeljena čestica neće doći u Bosnu. Iskrčen je dio šume, njive su ograđene i zasijane, a nakon nekoliko mjseci pojavljuje se zakoniti vlasnik čestice, što je izazivalo veliku zbunjenost među naseljenicima.106 Ovakvi slučajevi pokazuju da se naseljavanje nije uvijek odvijalo bez problema. Sigurno je da je često dolazilo do manjih ili većih svađa ili sukoba među naseljenicima.

Sistematska kolonizacija trajala je 11 godina. U ovom razdoblju desetine hiljada ljudi dolazile su u Bosnu. U historiografiji vlada nedo-umica u pogledu broja poljskih kolonista. Janusz Albin tvrdi da je 1910. god. u Bosni živjelo je 11 113 osoba koje se služe poljskim jezikom, od čega više od 2 tisuće vojnika u garnizonima u zemlji. Ne nabraja detal-jno koji su postotak od toga činili seljaci,107 dok Lubaczewski tvrdi da je odmah nakon završetka kolonizacije pod kontrolom države, tj. 1905. god., u kolonijama bilo 4193 osobe poljske nacionalnosti i 372 ukrajin-ske.108 Ovaj broj potvrđuje najvjerodostojniji autor, geodet Robert Miączyński, čije bilješke sastavljene prilikom završetka kolonizacije, sadrže detaljne brojke. Konačan broj Poljaka u Bosni 1905. god. izno-sio je 10 975 osoba, od čega su 4233 bili kolonisti.109 Popis mjesta sa brojem Poljaka koju su tamo živjeli sastavljen je na osnovi zabilješki Miączyńskog, prikazan je u tablici br. 1, u aneksu ovod rada.

Broj seljaka naseljenih u okviru sistematske kolonizacije pod kon-trolom vlade dostigao je 4, 5 tisuće i brzo se udvostručio zahvaljujući vrlo visokom natalitetu (prosječna porodica imala je 9–12 djece). Pored toga, unatoč tome što je službena kolonizacija pod kontrolom vlade završena, u Bosnu su i dalje u stizali novi Poljaci.110 Oni koji raspolagali gotovinom mogli su lako kupiti česticu jer su bez problema mogli naći nekoga tko želi prodati zemlju. U nezavidnoj su situaciji bili oni koji su računali da će se naseliti po istim uslovima kao naseljenici u okviru kolonizacije pod kontrolom vlade. Tako opisuje razgovor sa ljudima

106 ABH, ZVS 1903, 4 45/269. 107 J. Albin, Poljaci w Jugoslavije, Lublin 2003, str. 40. 108 T. Lubaczewski, op. cit., str. 9. 109 ABH, ZVS 1905, 134 218/3. 110 ABH, ZVS 1906, 218 83/43.

39

koji očekuju dodjelu zemlje slavist koji u to vrijeme bio na putovanju po Bosni, Jan Magiera:

Jer to u bosanskim krajevima car je poklanjao zemlju seljacima i naših je ljudi dosta došlo ovamo, dobili su zemlju i dobro gospodare. Tako je pisao jedan koji je došao ovamo da je njima ovdje mnogo bolje nego u Galiciji, ovako dobro kao u Americi i pisao je rođaku da bi ovaj prodao zemlju i došao ovamo a po mogućnosti i druge poveo sa sobom. Tako i mi iz naših krajeva krenuli ovamo, prodali smo naše kuće i zemlju, sve što smo imali i došli ovamo. a ovdje nam kažu da nema za nas zemlje i da car više ne dijeli zemlju, jer mu je narod zamjerio.. {…}. Već dvije noći čekamo ovdje {…}, a narod nema kako se vratiti u Galiciju, jer put ovamo bio je mnogo skup a mi smo prodali naša imanja za male pare.111

Jedan je dio došljaka dobio zemlju dok su drugi morali tražiti posao da bi se zadržali. Ponajviše su radili kao pomoćni radnici kod boga-tijih zemljoposjednika, Njemaca ili muslimana. Kao naknada za rad u kući ili na imanju dobijali su mjesto za noćenje i hranu. Pogrešno bi bilo smatrati da su se ovakvi ljudi pojavili nakon završetka koloni-zacije, jer su mnogi Poljaci radili u njemačkim selima u službi i prije toga.112 Nakon 1905. god.113 njihov se broj znatno povećao. Iz izvještaja Madurowicza114 možemo saznati su kako siromašni ljudi koji se nisu bili u stanju samostalno uzdržavati, bili izbačeni iz Bosne i vraćeni u rodne krajeve. Ovako drastične metode sređivanja došljaka – siro-maha dokaz su da su ovakvi problemi bili učestali u to vrijeme. U istom izvještaju autor predlaže:

Ubuduće Okružni ured u Prnjavoru mora energično spriječavati dola-zak ruskih porodica i iz Galicije i ukinuti njima mogućnost nabave malih čestica. Pored toga došljaci bilo koje nacionalnosti i vjeroispovije-sti koji ne posjeduju dozvolu izdanu od strane Zemaljske vlade, moraju biti odmah prisiljno deportirani. Moramo unaprijed imati garanciju da

111 J. Magiera, Na jugu…, str. 61.112 AGSF, 18.04.1904, 2173/903, str. 102. 113 J. Okołowicz, Wychodźstwo…, str. 357. 114 Autor ovih izvještaja je Mieczysław Madurowicz (Mieczysław Wincent Ritter

grb Jelita Madurowicz), koji je bio državni službenik u bosanskim gradovima. Za zasluge imenovam počasnim građaninom grada Donji Vakuf.

40

u našu zemlju stižu ljudi sa odgovarajućim kapitalom i proizvodnim mogućnostima115.

Gornji citat jasno pokazuje sa kojim problemima su se susretale lokalne vlasti koje su bile obavezane neposredno provoditi poslove vezane sa kolonizacijom. Dolazak siromaha dovodio je do destabi-lizacije sela, koja su već trpila i to ne samo zbog realizacije planova kolonizacije već i sa obzirom na domaće stanovništvo koje nije bilo zadovoljno potezima novih vlasti.

Završetak je kolonizacije uslijedio nakon protesta kmetova, koji su tvrdili da neće biti više obradivog zemljišta za njihove potrebe. Njihovim molbama izašla je u susret Zemaljska skupština, koja je 1905. god. službeno završila kolonizaciju.116 Smatramo kako su ovi argu-menti bili samo izgovor za pokretanje protesta. Pravi razlog ležao je u sve većoj konkuretnost poljskih seljaka koji su u usporedbi sa Srbima ili Bošnjacima bili produktivniji i napredniji u poljoprivrednoj pro-izvodnji. Pored ovoga, 1903. god. umro je arhitekt kompleksnog plana kolonizacije Benjamin Kàllay, a njegov nasljednik nije bio u potpuno-sti uvjeren u pogledu potrebe nastavljanja njegove politike. Službena proslava 25-godišnjice kolonizacije održana je 2. kolovoza 1905. god. u jednom od najranije osnovanih sela – u Rudolfstahlu. Uz tonove glazbe napravljen je sažetak dvadeset pet godina naseljavanja stranaca u Bosni. U ovom razdoblju stigle su na Balkan tisuće seljaka iz svih područja Austro-Ugarske.117

Poljska seljačka dijaspora koja se doselila u Bosnu dolazila je najčešće iz Galicije i Bukovine. Nažalost, do danas nisu provedena detaljna istraživanja iz kojih bi bilo vidljivo porijeklo i zavičajnost kolonista. Međutim, raspolažemo popisom za selo Novi Martinac sastavljenim 1910. god. Iz ovog se popisa vidi, između ostalog, da je 25% stanovnika ovog sela došlo u Bosnu iz kotara Nisko u Galiciji, oko 17% iz mjesta Tarnobrzeg i 10% iz mjesta Janow Lubelski.118 Većina je

115 ABH, ZVS 1903, 4 45/359, str. 4. 116 ABH, ZVS 1905, 134 218/3, str. 9. 117 U zvaničnom programu svečanosti bila je himna Te Deum, koncert i prijem

za goste. ABH, ZVS 1905, 134 218/9, str. 1. 118 A. Malicki, op. cit., str. 35–36.

41

poljoprivrednika, dakle, dolazila iz teritorija unutar granica Austro- -Ugarske. Međutim, kolonizacija se nije ograničavala isključivo na ljude porijeklom iz krajeva dvojne Monarhije. Često su se pojavljivali austrougarski građani koji su živjeli na teritoriju Ruskog Carstva i koji su se naseljavali u Bosni pod istom uslovima kao i drugi kolonisti.119

U razdoblju 1894.–1905. osnovane su u Bosni 54 kolonije u kota-rima: Banja Luka, Derventa, Bosanska Dubica, Bosanska Nova, Bosan - ska Gradiška, Prnjavor, Tešanj, Žepče, Zenica i Zvornika. Kolonis ti ma je na korištenje dodjeljeno 21 892 ha i 4800 m zemljišta od čega su Poljaci (zajedno sa Rusinima) dobili 14 352 ha 3590 m zemljišta.120 Visoki nata-litet bio je uzrok brzog rasta broja Poljaka u Bosni. Mješoviti brakovi bili su rijetki i ne samo zbog vjerskih razlika, već prije svega zbog kultu-rnih razlika. Poljaci su smatrali da su njihovi domicilni susjedi kulturno zaostali, nesnalažljivi i nepoduzetni.

1. 3. Svakodnevni život Kao što je već bilo rečeno, poljski su seljaci manje ili više svjesno sudjelovali u provođenju kolonizacije, čij je skriveni cilj bila dezin-tegracija skupine bosanskih Srba i razbijanje njihove homogenosti. Poljski naseljenici našli su se u potpuno nepoznatoj sredini. U novoj domovini zatekli su se ljudi ne samo različitih vjeroispovijesti već prije svega različite razine kulture od visoke do one pučke, životne. U tim su oklonostima poljski seljaci – naseljenici, koji su prije skoro 120 godina došli u Bosnu bili mnogo viještiji poljoprivrednici i obrtnici u odnosu na domaće stanovništvo. Kulturna je razlika bila značajna i to u odnosu i na Srbe, Muslimane, kao i Hrvate.

Poljaci su, pored toga, gradili stambene kuće, podizali su i štale u kojima su držali stoku i svinje. Za njihove srpske ili muslimanske susjede ovo je bilo nešto sasvim novo, jer su sami držali svoje životinje vani, puštene slobodno u šumu da nađu hranu:

Bosanski musliman, i a također i bosanski Srbi istočne vjeroispovije-sti, obično u ovim krajevima nemaju nikakve štale. Stada stoke, konja

119 ABH, ZVS 1905, 235 218/183, str.6. 120 ABH, ZVS 1905, 134 218/3, str. 9.

42

i svinja cijelu godinu su napolju, gazda nimalo ne brine za njihov uzgoj niti šta će jesti niti gdje će prenoćiti kada dođe hladnoća ili nevrijeme.121

Ovako se čudio se poljski svećenik O. Marcin Czermiński nakon obilaska poljskih kolonija. Zbog slobodnog puštanja domaćih životinja izbijale su svađe između poljskih naseljenika i domaćih susjeda, jer su životinje uništavale kolonistima zasijane ili zasađene njive. Otud se pojavila još jedna razlika između domaćih i došljaka, a to je bila ograda. Poljske njive su bile ograđene, jer bi u protivnom sve što izraste iz zemlje pojela odmah izgladnjela stoka i svinje.122

Za obradu zemljišta domaći seljaci nisu imali kvalitetne poljopri-vredne alate, a i ono što su imali nisu znali učinkovito iskoristiti. Ponovo citiramo riječi O. Czermińskiego, jer njegovi su opisi nepro-cijenjiv izvor informacija o svakodnevnom životu Poljaka u Bosni:

Pored toga što nemaju prikladnog poljorivrednog alata, to i ovom rali-com ne znaju dobro obraditi zemljište. {.. }Zemlju nikad ne gnoje. Ima dovoljna količina zemljišta za obradu, nakon jedne godine beru plodove i ostavljaju nekorišteno čak i dve – tri godine.123

Može se samo zamisliti kako su morali biti začuđeni Poljaci vidjevši na koji način obrađuju zemljište domaći seljaci, imajući u vidu kako su se ljudi u Galicija borili za svaki i najmanji komadić obradivog zeml-jišta. Vrijedi napomenuti da su Poljaci koji su se doseljavali bili tipični ratari orijentirani na obradu zemljišta dok su domaći stanovnici pre-težno uzgajivači domaćih životinja i pastiri.124

Došljaci iz Galicije donijeli su sa sobom sjemenja novih biljki, npr. ovdje nepoznat krumpir. Sami su brzo naučili podizati vinograde, a grožđe je sa obzirom na topliju klimu u Bosni dobro uspijevalo.125 Veća poljoprivredna vještina, naprednije metode obrade zemljišta (primjena pluga i konjske zaprege – dosada se u te svrhe koristili tromi volovi) bili su razlozi zbog kojih su u kratko vrijeme poljski seljaci

121 M. Czermiński, Z podróży.., str. 319. 122 Ibidem, str. 319–320. 123 Ibidem, str. 324–325. 124 E. Rozenek, op. cit., str. 30. 125 D. Drljača, Między…, str. 105.

43

postali uzor svojim srpskim i bošnjačkim susjedima. Svoje priznanje izrazio je i geodet Miączyński.

Naprednije metode obrade zemljišta kod kolonista kao i način na koji su vršili i čuvali pojoprivredne plodove {.. }pokazali su uskoro vrlo dobar uticaj na autohtono stanovništvo a pogotovo na bliski komšiluk, tako da su u sve većoj mjeri odustajali od starih i primitivnih metoda uzgajanja žita {.. }, primjenjivali su oko sebe napredne metode u poljoprivredi koje su se širile u sve većim krugovima.126

Veća agrarna kultura, čiji su nositelji bili naseljenici, pridonijela je njihovoj popularnosti, pa čak i simpatiji domaćeg stanovništva u Bosni. Istina je da Poljaci, koji su dobili čestice duboko u šumi nisu imali veće konakte sa susjedima (isto tako sa Poljacima). Mnogi doseljenici dobi-jali su zemlju u čisto srpskim naseljima ili sa vremenom, kada su zara-dili više, kupovali su zemljište od lokalnih seljaka jer su oni posjedovali znatno plodnije zemljište.127 Poljaci su generalno održavali prijateljske kontakte sa Srbima. Pogotovo kada su njihove kuće stajale blizu, pozi-vali su se međusobno na različita slavlja i zajedno su slavili blagdane.128 Ovu činjenicu potvrđuju i drugi izvori, pogotovo navodi reemigranata koji su se vratli u Poljsku 1946. god. Srbi su, pogotovo na početku, rado pomagali novim naseljenicima nesluteći da je kolonizacija bila usmje-rena upravo protiv njih.129 Poljaci, sa obzirom na velike udaljenosti od gradova, specijalizirali su se u raznim zanatima: otvarali su krojačke radionice, kovačnice, gradili su mlinove.130 Ove usluge rado su kori-stili i drugi stanovnici. Bilo je, međutim, i određenih problema, pogo-tovo u kasnijem suživotu, kada su se Poljaci, koristeći svoj povlašteni položaj, počeli brzo bogatiti. U kratko je vrijeme njihova imovina porasla, izazivajći zavist autohtonog stanovništva. Poduzetnost i mar-ljivost postali su, u određenom smislu, razlozi zbog kojih je odnos prema njima počeo biti distanciran, a ponekad čak i neprijateljski.131

126 ABH, ZVS, 1905, 134 218–3, str. 9. 127 J. Hlubek, op. cit., str. 15. 128 Eadem.129 Samo su srpski intelektualci bili svijesni ove politike koji su dobro shvatili

pročitavši namjere autora ideje kolonizacije. Š. Grđić, op. cit., str. 370. 130 E. Rozenek, op. cit., str. 30.131 K. Kwaśniewski, op. cit., str. 87.

44

Veze Poljaka sa Hrvatima činio je ne samo jezik (koji su zbog slič-nosti seljaci vrlo brzo savladali) kao u slučaju Srba ili muslimana, već i rimokatolička vjera. Čitava crkvena hijerarhija, uključujući najviše crkvene poglavare u Bosni, bila je u rukama Hrvata. Međutim, uko-liko nije bilo većih nesporazuma sa hrvatskim seljacima, bilo je čak poljsko-hrvatskih brakova, to hrvatski kler stvarao Poljacima ogromne probleme o čemu ćemo pisati u nastavku.

Najveća je kulturna razlika postojala između Poljaka i muslimana. Pored ovih razlika međusobni odnosi bili su puni poštovanja i u istraži-vanju nismo naišli na bilo kakvu informaciju o ikakvim sukobima koji bi nastali između ovih etničkih skupina. Kako jedni, tako i drugi sa simpatijom su govorili o svojim susjedima: Poljaci (T.J.L.) ovo je vri-jedan narod, dobrog srca, koji ne želi iskorišćavati ljude – pričao je turski kočijaš, koji je vozio O. Czermińskiog u Prnjavor za njegove misije 1902. god. Posebno poštenje u očima muslimana zaslužila je briga o njihovim porodicama na putu od željezničke stanice, kada ih je vozio: – sami su išli pješke a ženama i djeci su dali da se voze.132 Isto tako, poljski doseljenici su se pozitivno izražavali o svojim susjedima muslimanima. Pisao je o tome Pec:

{.. }Turke133 poštuju i uvažavaju jer su to ljudi solidni i pošteni, jer Turak ničiju štetu ne želi a kada dođe njegova stoka i napravi na njivi štetu, tada sam dođe i tu štetu nadoknadi.134

U Bosnu su iz područja Galicije dolazili također Rusini135 unija-tske (grkokatoličke) vjere. Prilikom obavljanja formalnosti vezanih

132 M. Czermiński, Kolonie Polskie u Bosni, Kraków 1903, str. 8. 133 Često u poljskoj književnosti ali i u komentarima [tisak je krajem XIX

i početkom XX stoljeća koristio pojam „Turci” u odnosu na bosanske muslimane. Tu očitu grešku, navodi 1880 mjesečnik „Wędrowiec”: duboko se vara onaj koji smatra da ovdje sa Turcima imamo posla Anonim, Dopis y z Bosne, „Wędrowiec”, t. 36, (1880), s. 181. Najranije na tu temu pisao Aleksander Sapieha, koji početkom XIX stoljeca o tome da su muslimani u Bosni i Hercegovini slavenskog porijekla što se vidi po jeziku i elementima kulture. A. Sapieha, Podróże w krajach słowiańskich odbywane, Wrocław 2005, str. 221-223.

134 W. Pec, Polskie osadnictwo u Bosni, „Przewodnik oświatowy”, Nr 1, (1910), str. 401.

135 U mnogim elaboratima umjesto Rusin koristi se naziv Ukrajinac. Ovo je greška jer se pojam “Ukrajinac” poavio se tek za vrijeme Interbelluma.

45

sa naseljenjem, većina od njih deklarirala se da su Poljaci, a nakon dolaska odricali su se poljske nacionalne pripadnosti i naglašavali su svoju jedinstvenost, čime su brzo izazvali nesuglasice sa poljskim sta-novnišvom. Najčešći razlog sporova bilo je korištenje crkvene zgrade koja je služila jednim i drugim.136 U selu Devetina bila je jedna crkva koju su pohađali kako unijati tako i katolici. Svađa je izbila oko crkve-nih slika, jer su unijati željeli imati sliku Ćirila i Metoda, a katolici sliku Božje Majke iz Czestochowe. O tom sporu svjedoći izjava jedan od časnih sestara koje su radile među Poljacima u Bosni. Ona kaže:

Sada opet Rusini žele imati u crkvi, čija je gradnja pri kraju, u velikom oltaru sliku svetih Ćirila i Metodija, a naši su kupili Božju Majku iz Czestochowe {…}137

Slične su se scene odigravale u školama koje su pohađala djeca unijata i katolika. Poljsko-ukrajinski sukobi postali su trajni element prisutan u svakodnevnom životu kolonista. Sukobi su postali toliko brojni da je ova činjenica imala neposredni utjecaj na donošenje odluke o zabrani naseljavanja grkokatoličkih kolonista u Bosnu.138

Na temu kontakata sa drugim nacijama ima prilično malo izvornih dokumenata. Međutim, dokumenti sa kojima raspolažemo pokazuju da se sa Talijanima, a prije svega sa Nijemcima, saradnja se odvijala vrlo povoljno. Isto tako nije bilo većih problema sa njemačkim ili tali-janskim klerom.

Svugdje gdje su poljski kolonisti bili u većini, imali su svoju općin-sku organizaciju – sa vijećem koje je odgovaralo za izbor predsjed-nika općine kojoj predvodio knez (predsjednik općine). Slično je bilo u selima gdje je udjel drugih nacija bilo neznatan (npr. u Gumjeri gdje

136 Й., Гродський Положенє русинів в Боснії, Євросвіт, Львів 2003, str. 61.137 AGSF, 05.11.1903, 2173-903, s. 71. 138 Stalni sukobi između Poljaka i Rusina i često prihvaćanje pravoslavne vjere

od strane unijata koji su došli u Bosnu bili su razlog sukoba između banjalučkog biskupa Markovića i nadbiskupa Bosne Stadlera. Banjalucki biskup tražio je kod vlasti da se zabrani naseljavanje Rusina u Bosni. Također se nije slagao sa Stad-lerom, koji je namjeravao u Bosni uspostaviti posebnu uniijatsku hijerarhiju sa nadpiskupom Z. Grijakom, Predstavka Episkopata Vrhbosanske metropolije iz 1903. godine u svjetlu austrougarske vjerske politike u Bosni i Hercegovini, „Croatica Christiana Periodica”, Nr 62, (2008), s. 97–98.

46

je živjelo 7 Rusina). U selima gdje je bio veći postotak drugih nacija, bilo je po nekoliko knezova koji su se birali za svaku naciju posebno. Obaveze kneza nisu bile velike – imao je obavezu pomagati držav-nim činovnicima kod provođenja njihovih obaveza u selu. Za državne kolonizacije knez je vodio popis osoba koje su čekale dodjelu zenljišta. Najvažnija funkcija kneza bila je vezana sa poštom. Imao je obavezu da osobno ili preko pouzdane osobe dostavi poštu iz općinskog poštan-skog ureda, koji se za područje poljskih sela nalazio u Prnjavoru. Ovo nije bio lak zadatak, imajući u vidu da su neka sela bila udaljena od grada čak i 20 kilometara.139

Sela koja su izgrađena na sasvim novim mjestima nisu bila obuhvaćena potrebnom medicinskom skrbi. U Gumjeri smrtnost djece do 7 godine života bila je ogromna – 1921. god. na 15 novorođenčadi umrlo je 8, dok je sljedeće godine na 29 rođenih umrlo 15, 1924. god. rodilo se 24 djece od čega nije preživjelo 14.140 Statistika pokazuje, da je smrtnost među najmlađim dostizala čak i polovinu broja rođene djece, što je i u ovim godinama vrlo visok koeficijent. Funkciju dok-tora obavljali su naječešće seoski nadriliječnici: Jedan samo {…} doveo kod bolesnog oca i žene nadriliječnicu. Izgrdila sam njih da je ovo grijeh i praznovjerje vjerovati da ovakva ženska može nešto pomoći.”141 – pisala je sestra Leonarda, iz felicijanskog reda časnih sestara koje su godinu i pol služile među Poljacima u Novom Martincu. Sa druge strane kolo-nisti su bili ostavljeni bez potpore i prepušteni sami sebi. Često je udal-jenost od najbližeg grada bila takva da je bilo kakva liječnička intere-vencija bila nemoguća.142

Zasigurno je na zdravstveno stanje i bolesti kolonista utjecala niska razina higijene na selu. Uzrok tome dijelom je ležao i u lošoj dostup-nosti izvora tekuće vode. Do iskopavanja dubinskih bunara nije došlo

139 J. Magiera, Stanovništvo …, str. 7. 140 A. Orlovac, Wierny aż do śmierci, Legnica 2005, str. 28. 141 AGSF, 16.12.1903, 2173/903, str. 76. 142 Pored velikih udaljenosti komunikacijske probleme potencirala je činjenica

što nije bilo stalnih cesta koje bi se mogle koristiti tu toku cijele godine. Vlasti u Sarajevu znale su za taj problem i nastojale su podići puteve između sela, no na početku ta je akcija predatavlja izuzetan problem. Do neekih sela moglo se doći samo lijeti i to kada nije bilo kišnih dana. ABH, ZVS, 1901, 4 32/100, str. 2–3. Također: ABH, ZVS, 1901, 4 32/60, str. 4–5.

47

zbog primitivnog alata koji su imali na raspolaganju kolonisti. Izvori površinskih voda, iako više dostupni, bili su vrlo rijetki na brdovitim terenima. Dodatni problem prestavljala su suha i vruća ljeta, kada po nekoliko uzastopnih tjedana nije bilo ni kapi kiše a vladale su i velike suše.143 Međutim, klima je bila znatno blaža nego u Galiciji, Bukovini ili Volinju, odakle su bili porijeklom kolonisti. Također, i zemljište u Bosni bilo je mnogo plodnije. Iako su Poljaci dobivali čestice u brd-skim predjelima, mnogi su među njima nakon što su zaradili, kupovali su kvalitetnije zemljište.144

Stalno prisutna pojava koja je pratila u prvim godinama koloniste bilo je siromaštvo, a ponekad i bijeda. Pomoć koju je pružala Zemaljska vlada, nije bila dovoljna. Iz galicijske bijede, ljudi su padali u bosansku bijedu. Uvjereni u predstojeće bogatstvo i blagostanje koje ih čeka, nji-hova puka nada razbila se o kruti zid stvarnosti.

U dokumentima iz arhiva u vezi kolonizacije lako se mogu naći molbe naseljenika, koji su molili da ih se preseli na drugu, povoljniju i plodniju lokaciju jer mjesto na kojem su boravili, unatoč uloženom radu i naporima nije donosilo očekivani urod.

Boravimo ovdje već 10 godina, ali sve to uzalud i sada iz godine u godinu, izmučeni, pali smo u u bijedu i siromaštvo i bez državne pomoći sami nismo u stanju opstati – ovakvo je bilo obrazloženje stanovnika sela Davor, koji su molili da im se omogući preseljenje u Grabašnicu. Mi bi tamo ne samo započeli novu život, već i svatko od nas bi imao sigurno mjesto gdje bi mogao zaraditi na svakodnevni hleb.145 – tvrdili su.

Kolonisti su također molili Zemaljsku vladu za dodatnu pomoć – financijsku ili materijalnu (npr. gotove daske za gradnju kuće). Najviše ovakvih molbi stizalo je u jesen kada su seljaci, strahujući od pred-stojeće zime, slali molbe za intervenciju, jer vlastitim snagama ne bi uspijeli završiti gradnju kuće na vrijeme, prije nego što se pojavi prvi mraz.146.

143 AGSF, 30.06.1903, 2173/903, str. 25. 144 K. Pielech, Emigracija i życie Poljaka u Bosni u razdoblju 1890–1946,

Bolesławiec 2008, str. 8.145 ABH, ZVS, 1902, 4 46/400, str, 2–4. 146 ABH, ZVS, 1901, 4 30/41, str. 8.

48

Naseljenici gradili su svoje kuća na osnovu posebno pripremljenih projekata u kojima je bio definiran izgled seoskih kuća i broj prosto-rija. Projekti su bili izrađeni u nekoliko verzija, ovisno o financijskim mogućnostima stanovnika. Prvi je tip projekta bio namjenjen za naj-bogatije seljake – kuća sa 5 prostorija dimenzija 8 × 12 m, sa jed-nom velikom sobom i dvije manje, sa hodnikom i kuhinjom, ukupne visine (od razine zemlje do vrha krova) 6,4 m. Za manje imućne kolo-niste predviđene su bile kuće sa 4 prostorije, dimenzija 6 × 9,20 m, gdje je pored jedne velike i jedne manje sobe bilo mjesta za kuhinju i hodnik koji je dijelio kuću na dva dijela. Visina ove kuće iznosila je 5,9 m. Najsiromašniji naseljenici gradili su manje kuće: 5 × 8 m, sa jednom sobom, kuhinjom i manjom ostavom, sve to sa hodnikom po sredini, visine 5,2 m. Sve su kuće stajale na temelju dubokom jedan metar i više.147 Zemaljska je vlada vrlo precizno definirala upute prema kojima su morali graditi kuće seljaci naseljeni u Bosni u okviru vla-dine kolonizacije. Nažalost nemamo informacija kako su se planovi vlade provodili u praksi i da li su se naseljenici pridržavali vladinih direktiva.

Pored svakodnevnih tegoba i neodostataka (težak rad, nedostatak zdravstvene skrbi), od velikog značaja za naseljenike bio je nedosta-tak poljskog školstva. Osjećaju ovaj nedostatak prosvjete sami seljaci, žale se glasno zbog ovakvog potcijenjivanja njihovih potreba za obra-zovanjem, kažu da oni sami i njihova djeca su formalno postali divljaci u ovim šumama, da mlađe generacije ne znaju ni čitati i što dalje to još gore.148 – obaviještavala je javnost o problemima sa školstvom u Bosni poljska štampa u Galiciji. Život djece i mladeži u kolonijama bio je isto tako težak kao i život njihovih roditelja. Mlađa djeca provodila su vrijeme uglavnom u šumi, čuvajući krave, telad i drugu stoku dok su u to vrijeme roditelji krčili šumu oko Banje Luke. Starija djeca morala su pomagati roditeljima. Nije bilo mjesta gdje bi se djeca mogla sasta-jati, družiti se i provoditi slobodno vrijeme. Čim su izgrađene prve kuće, u nekim su organizirane bile zabave sa plesom koje su bile vrlo popularne. Ovakvo provođenje slobodnog vremena dočekalo je strogu

147 ABH, ZVS, 1895, 26 1/2. 148 W. Pec, op. cit., s. 400.

49

kritiku od strane poljskih svećenika koji su dolazili u sela kao misio-nari. Svećanstvo je imalo također vrlo kritičan odnos prema krčmama koje su se otvarale po selima. 149Mladi, dakle, nisu imali najbolje per-spektive u bosanskim kolonijama. Problem je zaista bio ozbiljan, ima-jući u vidu broj djece kolonista. Nažalost, iz rodnih krajeva nije bilo nikakve pomoći.

Do 1903. god. u poljskih selima nije bilo nijedne škole gdje bi polj-ska djeca mogla pohađati nastavu. Nada u pozitivne izmjene pojavila se zajedno sa dolaskom školskih časnih sestara iz felicijanskog reda u službu među kolonistima u Bosni. Još prije dolaska sestara naprav-ljen je plan koji je obuhvaćao uspostavljanje škole za djecu i mladež sa poljskim i hrvatskim nastavnim jezicima.150 Nažalost, nije došlo do realizacije ovih planova jer su sestre uslijed sukoba sa lokalnom crkve-nom hijerarhijom morale napustiti Bosnu, a time i svoju školu.

Nakon što je 1912. god. za ministra zajedničkog ministarstva finan-cija Austro-Ugarske imenovan Leona Biliński, stanje Poljaka u Bosni se poboljšalo. Na sjednici na kojoj osim najvažnijih političara u Bosni sud jelovao je i delegat Društva pučkog školstva (DPŠ) iz Krakowa, donesena je odluka kojom je dozvoljen rad DPŠ u Bosni, zaključno sa pravom organiziranja tečajeva za nepismene odrasle osobe. Pored toga obećana je pravna pomoć delegatima Društva da bi uspijeli do kraja školske godine 1913./1914. osnovati prve škole. Prve dvije škole DPŠ osnovane su u selima Stara Dubrava i Bakinci. Istovremeno, dosta-vljene su potrebne knjige i drugi materijali potrebni za funkcioniranje škole. Osnovan je specijalni odbor za nadgledanje slobodnog razvoja poljskog školstva u Bosni. Posebno zaslužena za razvoj poljskog škols-tva u ovoj zemlji je intelektualka Cecylia Drozdowska.151 Godinu dana kasnije, 1913. god., u izvještaju se spominju tri nove škole u izgradnji u selima: Bakinci Donji (škola je bila spomenuta u prošlogodišnjem izvještaju), Gumjera i Rakovac, a pored ovoga i nekoliko čitaonica. Škola iz Rakovca dobila je posebno priznanje odbora DPŠ prilikom obilaska škola, uglavnom zbog izuzetno poduzetnog i posvećenog

149 AGSF, 25.03.1904, 2173/903, s. 95. 150 AGSF, 05.10.1903, 2173/903, s. 61. 151 Sprawozdanie z działalności Towarzystwa Szkoły Ludowej za rok 1912,

Kraków 1913, str. 50–52.

50

nastavnika Stanisława Żuka. Pored učiteljskog posla bio je animator života seoske zajednice, osnivao je između ostalog poljoprivredne zajednice i Reiffaisenovu blagajnu.152 Sveukupno škole Društva poha-đalo je 444 djece i mladih. U školama su organizirani bili tečajevi čitanja i pisanja za odrasle. Školske zgrade bile su samo u Rakovci, gdje su stanovnici uplatili relativno velik ulog (po 100 kruna) za izgrad-nju. U drugim su mjestima školski razredi bili smješteni po privatnim kućama, međutim, prostorije su bile premale i nisu stali svi učenici pa su zbog toga škole radile u dvije smjene kako bi ispunile svoju zadaču.153.

Izvještaji koji se odnose na ratne godine donose vrlo oskudne informacije na temu količine knjiga dostavljenih u čitaonice. Imajući u vidu tešku situaciju samog Društva u teškima ratnim vremenima, može se zaključiti da situacija njegovih vanjskih ispostava isto tako nije bila sjajna. Razvoju poljskog školstva u Bosni došao je kraj zajedno sa početkom ratnih operacija. Kada se konačno ukazala perspektiva da će Poljaci moći računati na pažnju i brigu države, započeo je I. svjetski rat, koji je potpuno uništio nastojanja Leona Bilińskiog da se pobo-ljša njihova sudbina. U međuratnom razdoblju prilično siromašna II. Republika Poljska nije bila u stanju osigurati interese Poljaka koji su živjeli u Bosni.

152 Kreditne blagajne su se bavile novčanim zajmovima iż zajedničkog zadružnog kapitala. U Poljskoj su bile popularne nakon I svjetskog rata a osnivač bio je Franciszek Stefczyk koji je u Galiciji tu instituciju promovirao još i prije rata.

153 Sprawozdanie z działalności Towarzystwa Szkoły Ludowej za rok 1913, Kraków 1914, str. 69–71.

51

2. poglavlje:Poljski kolonisti u međuratnom razdoblju

Nakon završetka I. svjetskog rata došlo je do promijene okolnosti za poljske seljake u Bosni i Hercegovini. Nestala je Austro-Ugarska koja je pozvala koloniste iz Galicije, a na mjestu monarhije ustanovljene su nacionalne države. Jedna od njih bila je Kraljevina Srba, Slovenaca i Hrvata unutar koje se našla Bosna i Hercegovina.

Seljaci su odmah nakon završetka rata vrlo ozbiljno razmatrali povratak u Poljsku.154 Predstavnici inteligencije koji su se našli u Bosni, slično kao seljaci, odlukom austro-ugarskih vlasti, nakon završetka rata odlučili se se vratiti u preporođenu II. Republiku Poljsku155. Na kraju se ipak kolonisti nisu odlučili za povratak jer zapravo u nji-hovoj matičnoj zemlji nitko nije bio zainteresiran za njihov povratak, a sami seljaci za proteklih 20 godina stekli su već nekakva imanja koja su im bila jamstvo blagostanja. Pored ovoga, ekonomska je situacija bila takva da bi eventualni povrat bio dosta rizičan i mnogi ne da nisu htjeli, već nisu mogli poduzeti ovaj korak, pa su morali donijeti odluku da ostanu u Bosni i Hercegovini. Inače, već spomenut Tadeusz Lubaczewski 1922. god., tvrdio je da traju radovi koje tadašnje poljsko Ministarstvo vanjskih poslova poduzima u cilju povratka Poljaka sa teritorija Kraljevine SHS u Poljsku,156 no bez uspjeha.

154 A. Malicki, Osadnictwo Polskie u Bosni w 1938 roku, „Annales Universitatis Mariae-Curie Skłodowska”, Nr IV, (1949), str. 33.

155 T. J. Lis, Bosna u mój krvi. Druga generacija Poljaka u Bosni i Hercegovini, {w}Poljska u Bosni, Bosna u Poltjskoj, šred: T.J. Lis, M. Maleszkač Kraków–Sarajewo 2015, str. 93–96.

156 T. Lubaczewski, op. cit., str. 16.

52

2. 1. Razdoblje između dva rata: poljska crkva i poljska školaVrlo važan problem za poljske seljake u Bosni i Hercegovini predsta-vljala je njihova privrženost katoličkoj vjeri. Od početka kolonizacije dakle od 90-ih godina XIX. stoljeća, sve do 40-ih godina, problem polj-skih svećenika ponavlja se svaki put, kada bi kolonisti tražili nešto od lokalnih vlasti, ili prije svega vlasti u Poljskoj i to na početku u Galiciji, a kasnije u gradu Gnjezno u Poljskoj, gdje je tada bilo sjedište nadbi-skupije. U mnogim pismima upućenim poljskim vlastima ponavljaju dvije molbe: za poljske učitelje i poljske svećenike.

Ključno je ovdje bilo pitanje svećenika, no ne svećenika kao takvog već poljskog svećenika. Ova razlika je od velikog značaja. Svećenikove obaveze nisu se svodile samo na službu vezanu sa vjerskim obredom već prije svega njegov zadatak bio je da predvodi lokalno društvo i uređuje život seoske zajednice. To je trebao biti čovjek čiji su autoritet priznavali svi seljaci. Hrvatski su svećenici nerado prihvaćali ovakvu ulogu, iako je bilo i među njima časnih izuzetaka.157 Kulturne razlike bile su toliko duboke da su se kolonisti osjećali razočarani ravnoduš-nošću domaćeg klera, a njihov duhovni i intelektualni nivo smatrali su vrlo niskim.158 Drugo, vrlo bitno, pitanje bila je mrzovolja franjevačke crkvene hijerarhiije i njihov negativan odnos prema Poljacima. Vrijedi opisati ovu pojavu detaljnije jer problemi na liniji seljaci – lokalni kler bili su prisutni cijelo vrijeme dok su Poljaci boravili u Bosni i Hercegovini. tj. od kraja XIX. st. sve do 40-ih godina XX. vijeka.

Radi razjašnjenja pozadine ovog sukoba potrebno je sagledati dublje situaciju katoličke crkve u Bosni. Čitavo vrijeme vladavine Osmanskog carstva u Bosni franjevci su praktički bili jedini koji su vršili duše-brižničku službu za katolike. Sve to u vezi sa činjenicom da je fran-jevački red, kao jedini predstavnik rimokatoličke crkve, odlučio ostati uz svoje vjernike u Bosni, koja je bila pod vladavinom muslimana. Do XIX. stoljeća opseg utjecaja franjevačkog reda širio se daleko van granica Bosne, sve do Srbije i Bugarske. Paradoksalno, ovaj je red izgu-bio svoj dominantan položaj kada je vlast u Bosni preuzela katolička

157 Dobro mišlenje o Petarze Angjeliću i prede svega Antonim Dujloviću. 158 Archiwum Archidiecezjalne w Gnieźnie {dalej AAGč} Akta Prymasa Polski

{dalej APP} III, 10.09.1927, sygn. 103.

53

Austro-Ugarska. Upravo je car Franjo Josip zajedno sa papom Leonom XIII. odlučio ograničiti uticaj franjevaca, uspostavljajući u Bosni svje-tovnu crkvenu hijerarhiju sa katoličkim biskupom na čelu.159

Tako sa jedne strane imamo franjevce kao duhovne vođe naroda sa dobrostojećim financijskim zaleđem, a sa druge strane biskupa Josipa Stadlera sa jakom podrškom u Beču i Rimu. Ovaj je sukob bivao žešći a se smirivao ovisno o političkoj situaciji, jer ni biskup ni franjevački red nisu imali namjeru da odustanu od svojih stavova. Ovo nije mje-sto za detaljno opisivanje ovog problema i zato zainteresiranima pre-poručujem literaturu o ovom predmeta.160 S točke gledišta ovog rada najbitnija je činjenica da su žrtve ovog spora (koji i danas utiče na situ-aciju katoličke crkve u Bosni i Hercegovini) bili također poljski seljaci. Manje ili više svjesno postali su stranka u ovom sukobu i odatle su nastali problemi koji su pratili Poljake čitavo vrijeme njihovog boravka na Balkanu.

Kolonisti su bili naseljeni u okolicama Banja Luke, koja je bila pod duhovnom vlašću franjevaca, konkretno biskupa Marijana Markovića. Na početku je biskup bio sklon Poljacima. Često je gostovao kod O. Marcina Czermińskog – isusovca i misionara, koji je zahvaljujući svojim čestim vjerskim posjetama u Bosni uživao veliki ugled među poljskim kolonistima.161

Međutim, došlo je do spora među svećenicima. Izgleda da je biskup Marković saznao da je O. Czermiński pristalica nadbiskupa Stadlera i podupire ga ne samo duhovno već i materijalno.162 Posao je dokrajčila

159 Ugovor Svete Stolice i bečke austro-ugarske vlade o crkvenom uređenju Bosne i  Hercegovine, {w} B.S. Pandžić, Act Franciscana Herzegovinae, t. III, Mostar–Zagreb 2003, str. 341–344.

160 Vidi V. Blažević, op. cit.; B. Gavranović, Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881 godini, Beograd 1935; A. Cikojević, Nadbiskup Stadler i Franjevci, Split 1909; M. Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1918, Sarajevo 1992; Z. Grijak, Politička đelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2001.

161 Archiwum Towarzystwa Jezusowego Prowincji Południowej w Krakowie šdalej ATJKr, Korespondencja Marcina Czermińskiego, dopis Pawła Scheppe, 02.03.1913, 271/V.

162 ATJKr, Korespondencija Marcina Czermińskiego, Dopis Josipa Stadlera 01.10.1908, 272/III.

54

misija poljskih časnih sestara iz felicijanskog reda, koje su 1903. god. došle u Novi Martinac da bi tamo organizirale školu za poljsku dje-cu.163 Za vrijeme trajanja ove misije O. Czermiński nije uspio saku-piti odgovarajuću sumu za obavljanje zadataka misionarki, zbog čega se biskup Banje Luke osjetio prevarenim i posvađao se sa isusovcom o. Czarminskim za sva vremena.

Biskup Marković bio je na početku vrlo zadovoljan dolaskom časnih sestara u Bosnu.164 Međutim, od početka odnosi sestara sa nadređe-nom crkvenom hijerarhijom nisu bili dobri. Sestre su bile razočarane duhovnim stanjem lokalnih svećenika, njihovim liberalnim odnosom prema mnogim pojavama (npr. učestvovanja mladih na zabavama u krčmama).165 Zamjerke i prigovori poljskih sestara, naravno, nisu se dopale biskupu. Pored toga biskupa su sestre iritirale svojom, ne samo vjerskom, već i poljskom nacionalnom propagandom. Aktivno su učestvovale u životu mjesne zajednice i poticale su mnoge podhva-te.166 Njihiva akltivnost, a prije svega činjenica da nije bilo sredstava za izgradnju škole, bili su razlog sve češćih sukoba i sporova između biskupa i sestara. Kritičnom točkom pokazali su se božićni blagdani kada biskup nije dozvolio da sestre peku „oplatek”167 za kolniste.168 Biskup je za cijelu situaciju okrivio o. Marcina Czermińskiego, zato je bez oklijevanja, unatoč dramatičnim protestima vjernika u koloni-jama169 i pritužbi iz Vatikana,170 u jesen 1904. god. udaljio časne sestre iz Bosne. Istovremeno je zabranio o. Czermińskom bilo koje posjete

163 M. Czermiński, Początek misyi sióstr Felicjanek u Bosni, „Missye Katolickie”, god. 22, Nr 3, (1903), str. 72.

164 Ibidem.165 Archiwum Generalne Sióstr Felicjanek w Rzymie šdalej AGSFč, Korespon-

dencja Leonardy Odrzywolskiej 25.03.1904, 2173/903, str. 95.166 AGSF, Korespondencja Leonardy Odrzywolskiej, 23.09.1903, 2173/903,

str. 57.167 Riječ je o posebnoj vrsti poljskog božićnog kolaća koji se oblikuje poput

hostije dekorirane kristološkim i božićnim motivima a prisutan je još i u Litvi i Slovačkoj.

168 AGSF, Korespondencja Leonardy Odrzywolskiej, 16.12.1903, 2173/903, str. 76.

169 T. J. Lis, Źródła epistolarne do dziejów Misije sióstr felicjanek u Bosni i Herce-govini u razdoblju 1903–1904, „Perspectiva”, nr 1, (2015), str. 213.

170 MAMAT, F.II, 21, 18.01.1905/200.

55

u podređenim župama.171 Svoju je odluku obrazložio argumentom da su sestre bile neposlušne, a kao drugo da nema financijskih sredstava za misiju sestara. Argumenti o neposlušnosti sestara (nisu imale volje da nauče hrvatski, bile su ravnodušne prema vjernicima drugih narod-nosti)172 bili su često zlonamjerni.

Tek 1912. god. nakon smrti biskupa Markovića opet se pojavila mogućnost organiziranja nove misije poljskih svećenika u Bosni. Prije nego što je ova misija provedena, sve su češće izbijali otvreni sukobi na liniji franjvačko svećenstvo-poljski seljaci, a predmet ovih sporova bio je ne samo nacionalne prirode već i financijska pitanja. Situacija bila je toliko komplicirana da na zahtjev župnika Miroslava Herla iz Prnjavora, Ivana Marića iz Rakovca i Petra Sumana Devetine, početkom 1912. god. u obilazak ovih župa došao je austrugarski inspektor Artur Jordan kako bi osobno utvrdio okolnosti i razloge sukoba u navedenim župama. Iz izvještaja pripremljenog za vla-sti u Sarajevu proizilazi da su najveći problem bila nejasna pravila utvrđivanja visine davanja za izdržavanja svećenika173 što je uzroko-valo zloupotrebu ovlasti. Radi rješavanja ovog problema inspektor je dao seljacima savjet da izaberu odbor svojih predstavnika koji će se baviti isključivo naplatama poreza u korist župe. U toku diskusije s inspektorom, koja je više nalikovala svađi, seljaci su tražili da se ukine porez za župnika. Argumenti seljaka bili su da u Galiciji nije bilo ovakvog poreza, a pored toga da svećenici naknadno naplaćuju sahrane, vjenčanja, krštenja djece i sl. Ne samo visina ovog poreza, već i način naplate (župnici su tražili da im plate porez odrasli sinovi seljaka i seoski radnici bez stalnog radnog zaposlenja), bili su predmet spora. Pored toga župnici su tražili da im se plate dospijele obaveze za raz-doblje kada kolonisti nisu platili nadležna davanja. Ovakva nadoknada bila bi financijski nepodnošljiva za ionako oskudne budžete seljaka. Najgora situacija bila je u župama Devetina, Rakovac i Prnjavor.174 Inspektor svoj izještaj završava zaključkom:

171 ATJKr, Korespondencja Marcina Czermińskiego, dopis Marijana Markovića 03.08.1905, 272/II.

172 MAMAT, F.II, 21, 16.08.1904/191. 173 Ona su iznosila po 5 kruna od svake porodica i a placao se u samoj župi. 174 ABH, ZVS 1912, 188 51/140, str. 1–5.

56

Rimokatolički župnici u naseljima okruga Prnjavor nisu, generalno rečeno u dobrim odnosima sa svojim stadom. Župljani se tuže da su svećenici škrti, mrzovoljni i neljubazani i da rade sve po svome, bez ika-kve kontrole od strane nadređenih crkvenih vlasti. Čini se neophod-nim obavijestiti o tome biskupiju i savjetovati da ista utiče na župnike i da naredi povremene inspekcije. Pogotovo u odnosu na župnike iz Rakovca i Prnjavora ovakva posjeta nadređenog bila bi poželjna u cilju riješavanja ili, u najmanju ruku, ublažavanja sporova.175

Nesumnjivo je, imajući u vidu odnos biskupa Markovića prema Poljacima nakon 1904. god., da od strane crkvenih vlasti nisu bile poduzete nikakve mjere radi uskraćivanja svojevoljnog ponašanja podređenih svećenika. Također, spomenuta misija poljskih redovnika rezurekcionista završila je tako da su poljski svećenici morali ostaviti svoje župe. Ovaj put je uzrok sukoba bio spor sa nasljednikom biskupa Markovića, biskupom Josipom Garićem, koji nije pokazivao ni naj-manji interes prema svećenicima koji su došli iz Poljske. Štoviše, biskup im je otežavao kontakt sa poljskim vjernicima, slao ih u udaljena, siro-mašna i etnički miješana mjesta, dok su u čisto poljskim župama služili hrvatski svećenici.176

U međuratnom razdoblju, kako je već rečeno, situacija se nije načelno promjenila. Problemi sa početka stoljeća i dalje su bili aktu-alni. Dokaz tome su brojne žalbe koje su seljaci slali predstavnicima poljske crkve. Možemo pročitati između ostalog mišljenje Adama Urbana naseljenika iz sela Novi Martinec:

bosanski svećenici, Hrvati, odnose se prema poljskim vjernicima skoro uvijek ravnodušno ako ne i neprijateljski. Rugaju se molbama i žalbama svojih župljana a nekada jednostavno ih izgrde. 177

U istom dopisu možemo naći kratku karakteristiku jednog od hrvatskih svećenika Ivana Marića, koji je posebno bio mrzovoljan predma Poljacima o čemu se spominje i u drugim izvorima.

175 Ibidem. 176 T. J. Lis, Polskie osadnictwo…, str. 199. 177 AAG, APP III, 30.05.1931, signatura. 103.

57

Usljed pritužbi i žalbi kod n. e. Biskupa, o. Marić je premješten u Deretinu [greška u pisanju autor je najvjerojatnije mislio na selo Devetina – red. T.J. Lis] a nakon toga u Lumieru [najvjerojatnije Gumjera? – red. T.J. Lis], i konačno u Novi Martinac, gdje je 1928 god. spriješio da u državnu školu dođu kao učiteljice poljske časne sestre reda Predragocjenoj Krvi Isusa Krista. Protiv mene {Adamu Urbanu – red. T.J. Lis} podnosio je nekoliko puta tužbu zbog propagiranja poljskih ideja na području kotara Prnjavur, a između ostalog obavijestio kotarski ured da sam sačinio /1928/ statistiku stanovništva.178

U drugom dopisu upućenom poljskom nadbiskupu Hlondu, Poljaci iz Dervente žale se da njihov župnik nije ni najmanje zainteresiran za svoju župu i vjernike, ne vodi vjeronauk za djecu i mladež, ne brine ni za sahrane vjernika u prisustvu svećenika. Isti odnos imao je prema uskršnjoj ispovijedi kojoj nije posvećivao mnogo pažnje.179 U mnogim pismima upućenim iz Bosne u ured nadbiskupa Poljske vjernici su se žalili na hrvatsko svećenstvo. Najčešće zamjerke bile su: podcijenji-vanje poljskog stanovništva, nedostatak brige o djeci i mladeži, izo-stanak podjele sakramenata, te na koncu i nemoralno ponašanje (npr. prekomjerno konzumiranje alkohola). Događalo se i fizičko zlostavl-janje djece od strane hrvatskih svećenika, zbog toga što su se djeca molila na poljskom jeziku.180

Godinu dana nakon završetka prvog svjetskog rata predstavnici sela Novi Martinac uputili su biskupu Sapieha promemoriju sastav-ljenu na čak pet stranica. Ciljevi ove promemorije bili su:

skrenuti pažnju Visokog Ministarstva Vanjskih poslova i drugih kom-petentnih nadležnih organa, odgovornih za ovo pitanje, čije riješavanje ne smije se odlagati, jer u ovo slučaju radi se o ugrožavanju egzistencije i odnarođivanju desetaka hiljada zemljaka – emigranata u tuđini.181

U promemoriji je ukratko opisan čitav proces kolonizacije Poljaka u Bosni i Hercegovini. Pri tome je zanimljiv fragmet koji opisuje

178 Ibidem. 179 AAG, APP III, 10.10.1934, signatura. 103. 180 AAG, APP III, 1930, signatura. 103. 181 Archiwum Kurii Metropolitalnej, Teki Sapieżyńskie, 1919, ŽŽ/19, s. 174.

58

privrženost poljske dijaspore u Bosni svojoj domovini i njihovu borbu za održavanje vlastitih nacionalnih tradicija i običaja, kako kroz obrede tako i kroz nabavu poljskih knjiga i novina.

Želimo iz svog srca da ostanemo ovdje kao Poljaci – katolici, koristimo u tu svrhu raznorazna legalna sredstva, međutim sve to uzalud, jer nikako ne možemo dobiti poljske svećenike. Bosanska vlada ne pravi po tom pitanju nikakve probleme, samo crkvene vlasti su protiv toga – crkva se zalaže da sve Poljake u Bosni prisili na odnarodnjavanje182.

Dalje su navedeni brojni primjeri neprijateljske politike (prema Poljacima) tadašnjeg biskupa Banje Luke Josipa Garića, člana fran-jevačkog reda. Naglašena je činjenica da u najvećim poljskim koloni-jama služe hrvatski svećenici, dok su u dvije manje kolonije poslani poljski svecenici – rezurekcionisti, od kojih poljska dijaspora kao cije-lina nema u takvoj situaciji veće koristi. Na kraju se ponavljaju pritužbe o skandaloznom ponašanju hrvatskih svećenika, o pijanstvu i nemo-ralnom vladanju. Ove zamjerke su se često pojavljivale u poljskim žal-bama, što pokazuje da problemi ovakve prirode nisu bili rijetki.183

U Bosnu je sa dušobrižničkom misijom 1927. god. došao O. Woj-ciech Bielecki nakon čega je napisao vrlo interesantan izvještaj na temu problema sa kojima su se suočavali stanovnici poljskih sela. Možemo tamo naći i njegovo mišljenje na temu bosanskog svećenstva, koje je naročito zanimiljivo, jer ovaj opis potječe od jednog svećenika. Njegova zapažanja podudaraju se sa onim o čemu su pisali poljski kolonisti u pismima upućenim poljskom nadbiskupu Hlondu. O. Bielecki isto je tako primjetio neviđenu ravnodušnost hrvatskih svećenika u odnosu na poljske župljane. O većini od njih pisao je da su – slabe sorte.184 Ne radi se ovdje o nacionalnoj pripadnosti već o nivou obrazovanja i odnosu prema svećeničkoj službi, jer u izvještaju ima i informacija o poštenim i prikladnim svećenicima. Dokument od nekoliko stranica zaključuje ovako:

182 Ibidem., s. 176.183 V. Blažević, Bosanski…, str. 46–53. 184 AAG, APP, III, 10.09.1927, signatura. 103.

59

Bez poljskih svećenika i poljske škole neće opstati. Bez prosvjete nema nikakve organizacije. Bez organizacije bijeda a bijeda vodi u konačnu propast.185

Ovako se ukratko prezentirao scenarij razvoja kolonija. U drugom izvještaju istog autora, ovaj put namijenjen poljskim vlastima, čitamo da hrvatski svećenici nastoje odnaroditi Poljake putem javnog suzbi-janja poljskog jezika i poljske kulture.186

No nisu svi poljski svećenici imali nepovljno mišljenje o svojim hrvatskim kolegama. U svom je izvještaju 1935. god. O. Władysław Zdąbłasz hvalio suradnju sa predstavnicima hrvatskog klera, a dokaz je bila molba hrvatskih svećenika da pripremi i prezentira referat na jed-noj konferenciji. Međutim, žalio se na relacije sa banjalučkom bisku-pijom.187 Sve ovo pokazuje da ocjena lokalnih dušobrižnika nije bila isključivo negativna. Čini se ipak da slučajevi skladne suradnje žup-nika sa župljanima spadaju u kategoriju časnih izuzetaka, jer se kritika pojavljuje u izvornim dokumentima znatno češće nego pohvale. Isto tako treba imati u vidu vremenski razmak od 8 godina između jednog i drugog izvještaja poljskih svećenika. Politička situacija tada se dina-mično mijenjala, a paralelno sa njom mijenjao se odnos franjevačkog klera prema Poljacima u Bosni. Pogotovo nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karđorđevića, pozicija Hrvata kao i čitave katoličke crkve u Jugoslaviji, značajno je pala u korist položaja pravoslavne crkve.188 Upravo zbog toga u razdoblju 30-ih godina odnos prema Poljacima iz sela u blizini Banje Luka postao je mnogo pozitivniji. Franjevačke vlasti sa biskupom Josipem Garićem zaključile su napokon da je bolje imati na svojoj strani Poljake toliko snažno vezane uz katoličku crkvu, nego ih imati za protivnike.189 Konačno nakon dugih godina ponovno je dozvoljena služba svećenika iz Poljske u kolonijama gdje su živjeli Poljaci.190

185 Ibidem.186 AAG, APP, III, 12.05.1927, signatura. 103. 187 AAG, APP, III, 24.06.1935, signatura. 103. 188 D. Pavličević, Historia Chorwacji, Poznań 2004, str. 360–361.189 AAG, APP, III, 03.01.1932, signatura. 103. 190 Ibidem.

60

2. 2. Školstvo i prosvjeta Moglo se činiti 1912. god., da će se zahvaljujući podršci Leona Biliń-skiego situacija poboljšati., no izbijanje I. svjetskog rata upropastilo je planove kako namjesnika tako i Društva pučkih škola. Nakon što pos ljednji poljski svećenik iz reda rezurekcionista napustio Bosnu 1920. g.191 seljaci su ostali ne samo bez dušobrižničke već i bez škol-ske skrbi, jer je svećenik bio istovremeno i učitelj. Pored toga, vlasti mlade jugoslovenske države odlučile su zatvoriti sve poljske škole koje su još radile.192 Ludilo nacionalizma koje se širilo diljem Europe usli-jed propasti dosadašnjeg društveog i kulturnog poretka, udarilo je i na siromašne koloniste. Seljaci iz Galicije tada su već bili potpuno svije-sni svog nacionalnog identiteta i bojeći se odnarodnjavanja, pogotovo mladih generacija, pokušavali su na svoju ruku spriječiti tu opasnost. Pitanje poljskog školstva, slično kao i poljskih svećenika, najčeše se ponavlja u molbama poljskih kolonista. Javila se potreba ne samo za poljskim učiteljem već za učiteljem – svećenikom, jer upravo je vjero-nauka na poljskom jeziku najviše nedostajao poljskim naseljenicima. Helena Brodowska-Kubicz tvrdi da je kombinacija poljske narodnosti i katoličke vjeroispovijesti bila karakterističan element seljačke emi-gracije i u drugim zemljama kamo su emigrirali poljski seljaci – npr u Brazilu ili Sjevernoj Americi:

katoličku vjeroispovijest povezivali su sa poljskom narodnošću i sa zemljom za koju su svi dopisnici193 znali da je to Poljska i da oni žele ostati Poljaci i u tuđoj zemlji.194

Ovaj citat zasigurno se odnosi i na poljske koloniste u Bosni i zato nije čudno da se tako uporno bore i za poljske svećenike i za poljsko školstvo i prosvjetu.

191 T. J. Lis, Polskie osadnictwo…, str. 235 192 T. Jurkowski, Osiedlenie się Poljaka z Jugoslavije na terenie powiatu bolesła-

wieckiego u razdoblju 1946–1947, Praca magisterska napisana pod kierunkiem prof. Dra Leszka Winowskiego, Opole 1970, str. 25–26.

193 Podstawą źródłową na jakiej bazowała badaczka były dopis y chłopskie. Vidi W. Kula, N. Assorodobraj-Kula, M. Kula, Listy emigrantów z Brazylii i Stanów Zjednoczonych 1890–1891, Warszawa 2012.

194 H. Brodowska-Kubicz, Z listów chłopów emigrantów, „Annales Universitatis Mariae Curie-Skłodowska”, Nr 6, (1999), str. 95–98.

61

Kolonisti su počeli osnivati poljske čitaonice i biblioteke. Pomagao im je u tome počasni konzulat Poljske u Zagrebu koji je slao knjige u pučke biblioteke, no najčešće su to bili molitvenici i priručnici za vjeronauku. Vlastitim snagama organizirali su npr. tečajevi poljskog jezika. U Novom Martincu ovakve tečajeve vodio je Adam Urban.195 Organiziranje poljskog školstva nije bilo lako, zabilježeni su primjeri šikaniranja od srpske ili hrvatske strane zbog učenja djece na poljskom jeziku.196

Uspostavljanje počasnog konzulata Poljske 1927. god. u Bosni i Her-ce govini sa Arturom Burdom na čelu, će u određenoj mjeri poboljšati situaciju. Poljski poduzetnik u okviru svojih skromnih financijskih mogućnosti radio je na organiziranju sustava naobrazbe i škola za djecu iz poljskih kolonija. Poduzimao je mjere da se u Bosnu dovedu poljski svećenici i radio je na uspostavljanju mreže poljskih škola sa nastavom na poljskom jeziku. U tu svrhu osigurao je pedagošku nao-brazbu poljskim učiteljima npr. Janu Kumoszu kojeg poslao u učiteljski kolegij u Zagrebu.197

Zastoj je trajao do 1932. god. Tada je u Varšavi potpisan bilate-ralni dokument o regulaciji međusobnih odnosa na području škol-stva i prosvjete između Poljske i Jugoslavije. Jedna od odredbi spora-zuma glasi da se poljski jezik može uvrstiti u program učenja za djecu u osnovnim i srednjim školama, svugdje tamo gdje se nađe najmanje 30-ak zainteresiranih za ovakve satove. U ovakvim školama mogli su predavati učitelji koji su navršili pedagošku školu u Jugoslaviji, sa jugoslovenskim državljanstvom.198 Primjer ovakvog nastavnika bio je ranije naveden – Jan Kumosz.

Jedno je dokument i njegove odredbe, a nešto sasvim drugo pro-vođenje ovih odredbi u praksi. Ne samo što nije bilo poljskih učitelja

195 AAG APP, III, 1931, s. 31. signatura 103196 K. Kwasniewski, Z badań nad kulturą ludową reemigrantów poljskih z Bosne,

„Zeszyty Etnograficzne”, t. 1, (1963) str. 86-87. 197 Ł. Chimiak, Z dziejów polskiej ‘mniejszości u Bosni i Hercegovini. Życie i dzia-

łal ność Wiktora i Artura Burdów, „Studia z Dziejów Rosji i Europy Środkowo- -Wschodniej”, Nr 48, (2013), str. 66–67.

198 Archiwum Akt Nowych w Warszawie {dalej AAN}, Pismo Konsula General-nego z Zagrzebia z 4 lipca 1932. sygn. 10462, str. 109.

62

sa odgovarajućim obrazovanjem, a koji su morali istovremeno biti jugoslovenski građani (najčešće potomci inteligencije, koji inače nisu bili skloni zaposliti se u provinciji), već je vladao nedostanak sredstava za izgradnju škola. Zbog toga je odlučeno da za djecu kolonista budu organizirani tečajevi koji će trajati po nekoliko mjeseci. Za održavanje ovakvih tečajeva nisu bili potrebni posebni dokumenti i zbog toga je bilo mnogo lakše preduzeti ovakvu inicijativu.

Ovo su svakako bila u najvećoj mjeri proizvoljna rješenja koja nisu mogla značajno utjecati na situaciju u kojoj su se našli jugoslovenski Poljaci u međuratnom razdoblju. Ovaj problem, isto tako kao i pro-blem vezan sa dušebrižničkom skrbi ostao je neriješen. Mnogi vladini izvještaji kao i članci u novinama opisivali su dramatičnu situaciju koja je vodila asimilaciji Poljaka, tim više što kada nije bilo ni škole ni pri-stupa poljskoj književnosti, onda je slijedila izolacija od poljske kul-ture. Destruktivan utjecaj zapostavljanja od strane poljske vlade i polj-skog svećenstva primjetili su također i sami seljaci:

Naša djeca u školi zbog nemara svećenika uopće nemaju vjeronauku, iako Zakon o pučkim školama za vjeronauku odredio dva dana nedel-jno (srijeda i subota), Zbog tako naša djeca se kvare i postaju divljaci. Susjedstvo našeg sela (samo Srbi pravoslavci i Turci) ima loš uticaj na našu omladinu koja se iznarodnjava i demoralizuje uslijed nedostatka dušebrižničke skrbi.199

2. 3. Ekonomska situacija poljskih seljaka u međuratnom razdoblju i njihovi odnosi sa susjedima

Poljski kolonisti koji su došli su u Bosnu i Hercegovinu predstavljali su zajednicu koja je uživala određene privilegije. Na tu činjenicu podsjeća Maria Dąbrowska, koja je u svom članku iz 1935. god. napisala:

Ne smije se zaboraviti da ovo nije bila poljska kolonizacija već vladina austrijska kolonizacija. Ovo se odražava kao stigma na našim emigran-tima i u očima vlasti i lokalnog stanovištva predstavlja njihov iskonski grijeh (bez ikakve njihove krivice).200

199 AAG APP, III, 30.05.1931. signatura. 103. 200 M. Dąbrowska, Polacy w Jugosławii, „Wiadomości Literackie”, nr 16, t. 596,

(1935), str. 16.

63

Unatoč teškim uslovima naseljavanja i života u bosanskim šumama, Poljaci su podsvjesno osjećali svoju superiornost u odnosu na lokalno stanovništvo, pogotovo što su posjedovali znatno bolje razvijenu agrarnu kulturu. Tim veće bilo je njihovo razočaranje kada su nakon I. svjetskog rata bili izjednačeni u pravima sa svojim susjedima. Štoviše, u okviru politike Kraljevine SHS, a nakon toga Jugoslavije, stanovnici kolonija koji su došli u Bosnu i Hercegovinu prije 1910. god. bili su automatski svrstani kao jugoslovenski državljani.201 Ostali su se mogli samostalno opredijeliti. Za vrijeme popisa stanovništva mnogi koloni-sti su se bojali da ako se opredjele kao Poljaci, da će ih zateći državne represije tj. da će im se oduzeti njihovu skromnu imovinu i istjerati ih iz Jugoslavije. I zbog toga, iako su sebe smatrali Poljacima i svoju privrže-nost Poljskoj iskazivali na svakom koraku, formalno, u većini sluča-jeva nisu bili poljski državljani.202 To je zasigurno bio jedan od razloga zbog kojih poljska vlada nije bila u stanju tako jednostavno pružiti im pomoć. Imajući to u vidu Maria Dąbrowska u svom članku sugerira da poljska vlada zauzme manje doktrinalni stav po tom pitanju, i kaže:

pored formalne i zakonske razine postoji čisto ljudska razina, na kome glavni akteri su: dobra volja, pamet i želja za očuvanjem međusobnih bratskih odnosa203.

Zadatak Počasnog konzulata Poljske sa Arturom Burdom na čelu bio je prije svega pomoći seljacima. Međutim oskudna sredstva nam-jenajna za ostvarenje tih zamisli, inače uglavnom iz džepa samog kon-zula Burde, nisu bila u stanju podmiriti potrebe kolonista.

Bez ikakve sumnje može se zaključiti da poljska vlada nije posveći-vala mnogo pažnje svojim građanima koji su živjeli u Jugoslaviji. Najbolji dokaz ovoj tvrdnji je činjenica da u toku najvećeg poljsko- -jugoslovenskog kongresa, održanog u Poznanju 1931. god. tema polj-ske dijaspore u Bosni nije se pojavila ni na jednoj panel-diskusiji.204

201 T. Lubaczewski, op. cit., str. 15. 202 Ł. Chimiak, op. cit., str. 66. 203 M. Dąbrowska, op. cit., str. 16. 204 Državna arhiva w Poznaniu, Izba Przemysłowo-Handlowa, Akta Kongresu

Jugosłowiańskiego, signatura. 1454.

64

Pored svega navedenog, nije bilo ni većeg angažiranja ni pomoći da se kolonistima osigura dostupnost škola ili da se pokriju troškovi boravka i službe poljskog svećenika, iako po tom pitanju odgovornost leži pod-jednako na strani državne i crkvene hijerarhije.

Koliko su u pogledu kulture, vjere, školstva i seljaci trpili nedo-statke, toliko njihova materijalna situacija nije bila loša. Iako su im se životni uslov i pogoršali u odnosu na razdoblje austro-ugarske vlada-vine, oni su još uvijek pripadali poljoprivrednoj eliti na područjima gdje su življeli. Izvori nedvosmisleno pokazuju da poljski seljaci već nekoliko godina nakon naseljavanja postigli su veći materijalni status u usporedbi sa lokalnim susjedima:

Pored mnogih simptoma ekonomskog zastoja i krize, materijalni položaj naših naseljenika nije mi se učinilo nekako dramatičnim. Štoviše, nisam tamo primjetila znakove siromaštva koje se mogu lako vidjeti u danas u Poljskoj. {…} Poljske kuće su čiste i dobro opremljene, prostorije svi-ježe okrečene, jeste bez podova ali velike i pune svijetla, cijeli prozori na šarkama, dvorišta uredna i pažljivo održana, ispred kuće ni traga sme-tišta ni đubrišta, ispod prozora cvijeće, svu gdje mali vinogradi i voć-njaci. Njive sam vidjela uredno zasijane, ozimo žito (u studenom) lijepo niče, konji snažni, dobre krave.. {…}205

Može se zaključiti da su poljski seljaci dosta dobro živjeli u Jugo-slaviji. Često su povećavali svoja imanja kupujući zemljište od svojih susjeda. Zemlja pod poljskim plugom bila plodnija i rodila više nego ranije, kada je bila u vlasništvu Srba ili Hrvata. Snalažljivost, ali i veća razina agrarne kulture izazivali su zavist kod susjeda. Snalažljivost polj-skih seljaka u Bosni i Hercegovini potvrdila se u tome da su se u udal-jenim selima mnogi prihvatili različitih zanata. Poljski kolonisti osni-vali su proizvodne radionice koje su služile cijeloj lokalnoj zajednici. Tako su između ostalog podignuti mlinovi, kovačnice i sl. Opskrba i nabava dobara bili su zbog udaljenosti gradova prilično otežani i usli-jed ovakvih okolnosti seljaci su počeli sami zadovoljavati svoje potrebe u pogledu poljoprivrednog alata, kućne opreme i sl.

Međutim, ekonomska situacija, iako ponekad bolja nego u Poljskoj, nije bila idealna i što je bitno, sve se više pogoršavala. To je bila

205 M. Dąbrowska, op. cit., str. 16.

65

posljedica utjecaja nekoliko čimbenika. Prije svega zemljišta koja su obrađivali Poljaci nisu više bila toliko plodna kao na početku kolo-nizacije. Zemlja je postala jalova, a nedostatak kvalitetnog gnjojiva još je više pogoršavalo situaciju. Pored toga, unatoč tome što nije bilo zdravstvene skrbi, kao i pored visoke smrtnosti novorođenčadi,206 seoska populacija stalno se povećavala. Brzo rastući broj stanovništva nije bio u stanju osigurati dobrobit svim mladima, i to je bio razlog da su neki mladi seljaci napuštali svoja sela. Sljedeći bitan čimbenik pauperizacije seljaka bili su nesrazmjerno visoki u odnosu na urod državni porezi.207

2. 4. Teško susjedstvo Zavist nema narodnosti, ona je osobina cijelog čovječanstva, bez obzira na porijeklo i jezik kojim se konkretni ljudi služe. Zato govoreći o zavisti susjeda u odnosu na Poljake nemamo namjeru rašćlanjivati da li je pojedina bosanskohercegovačka narodnost pokazivala prema njima više ili manje blagonaklonosti. Takav zadatak bio bi, usotalom, metodološki nemoguć i težak za verificiranje.

Bez ikakve sumnje se može reći da je ipak zavist bila glavni čim-benik koji se odražavao na poljsko-srpske, poljsko-hrvatske ili polj-sko-bošnjačke (ili muslimanske) odnose. Osjećaj više vrijednosti koji su pokazivali kolonisti iz Galicije nije doprinosio poboljšanju među-sobnih odnosa. Situacija je postala mnogo gora nakon završetka I. svjetskog rata. Poljaci, izgubivši svoj povlašteni položaj u odnosu na lokalno stanovništvo, nisu se mogli pomiriti sa situacijom kada se više ne obraćaju sa svojim molbama caru u Beču već kralju u Beogradu, koji je Poljake tretirao kao stranu manjinu, a ne rasadnik kulture, kao za vrijeme austro-ugarske vladavine. Upravo zbog toga, nakon skoro 20 godina gospodarenja i mukotrpnog rada na njivama, mnogi su se osjetili neželjenim etničkim elementom.

Na početku dobri srpsko-poljski, odnosi o kojima je bilo riječ u rani-jem poglavlju, pogoršali su se nakon I. svjetskog rata. U izvorima ima

206 A. Malicki, op. cit., s. 38; Matica Krštenih, Novi Martinac svez IV. 207 AAN, Pismo Konsula Generalnego z Zagrzebia z 4 lipca 1932 god. signatura.

10462, str. 106.

66

mnogo informacija o međusobnom razmiriacama, žalbama i svađama, koje se međutim ne mogu nekritički primiti. Više puta u navodima osoba koje se sjećaju ovih vremena pojavljuje se vrlo pozitivna slika poljsko-srpskog suživota.208 Potrebno je međutim imati na umu prili-kom analize ovakvih povijesnih izvora kao što je oral history (usmena povijest), da priče starijih osoba koje se odnose na njihovo djetinjstvo ili mladost treba analizirati sa posebnom pažnjom. Ovi ljudi će se po pravilu pozitivno odnositi prema razdoblju iz kojeg potječu njiho-vove priče, jer vremenska perspektiva i životne muke brišu pamćenje nezgoda i ideliziraju razdoblje djetinjstva i mladosti. Isto tako, često pričaju o događajima prije njihovog rođenja, što se mora tretirati kao izvor sekundarne oralne povijesti.209 Ovaj fenomen nije ništa nepožel-jno, naprotiv, veliki broj povijesnih izvora usmenog karaktera pruža povijesničarima mogućnost šireg pogleda na problem srpsko-poljskih odnosa u međuratnom razdoblju. Potrebno je bolje sagledati razloge zbog kojih je uslijedilo pogoršanje poljsko-srpskih odnosa u međurat-nom razdoblju

Prije svega potrebno je skrenuti pažnju na srpski nacionalizam, čije su ideje još prije I. svjetskog rata počele dopirati u bosanska sela.210 Međutim, kako je zaključio istraživač europskih nacionalizama Miroslav Hroch, tek nakon 1918. god. može se govoriti o samosvi-jesnoj i formiranoj srpskoj naciji.211 Tada su bosanski i hercegovački pravoslavni seljaci, kmetovi koji još nedavno nisu bili svijesni svog nacionalnog identiteta, počeli su sve veću pažnju obraćati na svoju jedinstvenu narodnost. Proces nastanka nacionalnog identiteta kod bosanskih seljaka pravoslavne vjeroispovijesti odvijao se u obliku

208 U Poljskoj se danas odvijaju projekti čiji je cilj prikupiti po mogućnosti što veći broja iskaza ljudi koji pamte prijeratnu sudbinu poljske dijaspore u Bosni i Hercegovini. Jedan od njih je projekt Reemigranci z Bosne, koji sprovodi Fundacija kršćanske kulture ZNAK u Krakovu , zajedno sa Institutom Karta uspostavlja Arhivu oralne povijeti. Vidi http://www.audiohistoria.pl/web/indež.php/projekty/show/id/54/p/5 dostup 29.03.2016.

209 M. Baum-Gruszkowska, Historia mówiona jako źródło historyczne, {u} Światło w ciemności, red. M. Baum-Gruszkowska, D. Majukč, Lublin 2009, str. 50.

210 Nagovještaj ovog trenda je primjer Gavrilo Principa, – prva generacija srpskih kmetova, koji su bili svijesni svog nacionalnog identitreta.

211 M. Hroch, Małe Narody Europy, Wrocław 2003, str. 46–47.

67

negacije – prvo u odnosu na austro-ugarsku upravu, koju su nazivali okupatorskom, a kada je Austro-Ugarska Monarhija propala, negati-van odnos je ostao, održavan prema svojim susjedima među kojima su bili također i Poljaci.

O lošem odnosu određenih nacionalnih srpskih krugova govore zapisi Krzysztofa Kwaśniewskiego, koji je u šezdesetim godinama XX. stoljeća proveo etnografska istraživanja među stanovnicima Bolesławieca, povratnicima iz Jugoslavije.

Srpski nacionalisti, iako zapravo nikada nisu istupali protiv Poljaka kao nacije, ponekad su sebi dozvoljavali nastupanje protiv Poljaka, pogotovo u trenucima uzrujanosti npr. nakon atentata na kralja Aleksandra.212

Govoreći o poljsko-srpskim sporovima iz međuratnog razdoblja nikako se ne smiju susjedski nesporazumi uspoređivati sa četničkim zločinima za vrijeme II. svjetskog rata. Iako određene međusobne pre-drasude potječu od ranije, a svakako od prije 1941. god. njihova geneza je u potpunosti različita. Razmatrajući razdoblje između dva svjetska rata, svakako je potrebno posvetiti pažnju i pozitivnim aspektima susjedskog suživota Srba i Poljaka.

Da Srbi – i to ne samo seljaci – ne raduju se previše kada vide da su, kako sam već spomenuo, rijetka plodna zemljišta u rukama stranaca i da se upravo zbog toga stvara obostrano nepovoljno mišljenje – nije ni čudo. No u svakodnevnom, praktičnom životu susjedski odnosi su mnogo bolji nego što se može zaključiti iz ovdje navedenih mišljenja i da se mogu zabilježiti znakovi dobrog a čak i najboljeg suživota.213

Upravo na ovakav način treba razmatrati poljsko-srpsku koegzi-stenciju u međuratnom razdoblju. Mladi nacionalizam, pothranjen univerzalnom za sve nacije i društva zavišću je izazivao negativne stavove, međutim situacije iz svakodnevnog zajedničkog života često su nivelirale međusobne predrasude. Odatle ocjene mnogih svjedoka ovih događaja iz djetinjstva, koji pozitivno i srdačno govore o svojim susjedima Srbima. Kako pokazuju navodi prikupljeni među starijim

212 K. Kwaśniewski, op. cit., str. 87. 213 M. Dąbrowska, op. cit., str. 16.

68

reemigrantima, stanovnicima kotara Bolesławiec, bilo je mnogo prim-jera i situacija međusobnoj srdačnosti i druženja. Pored toga bilo je i međusobnih sporova i svađa, često stimuliranih sve jačim naciona-lizmom. Ne smije se zanemariti ni pitanje vjeroispovijesti, koje inače nije predstavljalo veliki problem. Postavljanje pitanja vjerskih razlika nije bilo razlog već poslijedica međusobne antipatije koja je jačala u međuratnom razdoblju između ovih društvenih skupina. Dokaz tome činjenica je da nakon dolaska kolonista pravoslavni seljaci nisu imali nikakvih primjedbi na katoličku vjeru došljaka iz Galicije i Bukovine. Tek mnogo kasnije a pogotovo za vrijeme II. svjetskog rata pitanje vjeroispovijesti postalo je vrlo bitno.

Vjerska pitanja nisu uticala na poljsko-hrvatske odnose. Naravno, treba razlikovati stavove hrvatskih elita, pogotovo svećenstva, od postu panja seljaka iz bosanskih sela. Prva situacija je već opisana i može se kratko reći da su ovo bili pokušaji kroatizacije poljskih kolo-nista, što je, slično kao u slučaju Srba, bilo usko povezano sa rastućim nacionalizmom, pogotovo unutar hrvatskih elita. O tome sam pisao ranije i sada ću se koncentrirati isključivo na odnosima između pred-stavnika seljačke klase.

Poljsko-hrvatski odnosi pokazali su se nešto drukčije naravi nego poljsko-srpski odnosi. Ovdje situacija izgleda mnogo bolje nego u slučaju koegzistencije sa Srbima. Prije svega nije primijećeno značajno pogoršavanje odnosa između Poljaka i Hrvata nakon I. svjet-skog rata, pošto ni jedni ni drugi nisu se osjećali ugodno u Kraljevini SHS ili kasnije u Jugoslaviji. Među Hrvatima nije vladao osjećaj pob-jede kako je to bilo u slučaju Srba. Naprotiv, većina je smatrala da Jugoslavija ne samo što ne ispunjava njihova očekivanja, već je zatvor za hrvatski narod. Osjećaj nepravde i povrijede učinjene Hrvatima postao intenzivniji 30-ih godina. Nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu, koji je bio rezultat urote ustaškog pokreta i VMRO-a, a naroćito za vlade Milana Stojadinovića, vla-sti u Beogradu bile su izuzetno neugodne prema Hrvatima.214 Ovaj osjećaj ugroženosti od strane sve snažnijeg srpskog elementa dopri-nio je poboljšanju hrvatsko-poljskih kontakata, a to se odnosi prije

214 D. Bilandžić, Hrvatska Moderna Povijest, Zagreb 1999, str. 101.

69

svega na odnos franjevačkih svećenika prema poljskim kolonistima, dok su odnosi između seljaka bili su uglavnom prijateljski i nijedan izvor ne spominje poljsko-hrvatske sukobe među susjedima. Naprotiv, kulturna i vjerska bliskost stvorila je situaciju da su se Hrvati, mnogo češće nego Srbi, ženili su se sa Poljakinjama ili su se Poljaci ženili sa Hrvaticama. Inače, treba imati na umu da su se kolonisti uglavnom ženili međusobno. Može se zaključiti da se bolje odvijala saradnja između Hrvata i Poljaka. Upravo od njih i od Talijana Poljaci su naučili uzgojati vinovu lozu.

Vrijedi napomenuti da postoji znatno manji broj izvora koji se odnose na poljsko-hrvatske nego poljsko-srpske kontakte u međurat-nom razdoblju (ne računajući sukob s franjevcima). Ova je činjenica usko povezana sa time da u mjestima gdje su živjeli kolonisti mnogo bilo je mnogo više Srba nego Hrvata, a također da prije II. svjetskog rata nisu bili zabilježeni veći sukobi između tamošnjih skupina Poljaka i Hrvata.

U povijesnim izvorima ima više informacija na temu muslimaskog stanovništva, u najvećoj mjeri kulturno i vjerski različitih poljskim kolonistima. Kako za vrijeme austro-ugarske vladavine tako i kasnije odnosi između Poljaka i Bošnja bili su uvijek korektni. Bliski među-sobni kontakti bili su vrlo rijetki (spominje se samo jedno vjenčanje Poljakinje sa muslimanom, pri čemu se mladoženja odrekao islama i prešao na katoličku vjeru) pa je u arhivskim izvorima teško tražiti tra-gove međusobnih većih sporova. Nastale nesuglasice nisu bile rezultat kulturoloških razlika, već razlog je bio sasvim prozaičan – u selima gdje su živjeli poljski kolonisti bilo je relativno malo muslimana, tako kon-takti nisu bili učestali, time je bilo i manje prilika za izbijanje sukoba. Naravno, bilo je i sela poput Grabašnica u čijoj je okolici živio veći broj muslimanskog stanovništva, međutim ovo je bio izuzetak.

Nacionalni problemi koji su ranije postojali između Poljaka i Rusina ostali su i dalje prisutni. Jedina razlika u odnosu na austro-ugarsko raz-doblje je isključivo semantičkog karaktera, jer dosadašnji Rusini počeli su sebe oslovljavati suvremenijim nazivom – Ukrajinci. Novo ime nije promjenilo stare navike, tim više da su glasovi nacionalističkih ideja sa istočnih područja Poljske dopirali do ušiju kolonista. Vrijedi nagla-siti da je poljsko-ukrajinski sukob bio jedan od najozbiljnijih etničkih

70

problema u tadašnjoj Poljskoj. U vihoru nakon prvog svjetskog rata Ukrajinski narod nije uspio stvoriti trajnu i međunarodno priznatu državu te se nakon 1922. g. našao podijeljen između Sovjetskog saveza i Poljske. U ovako teškim uslovima formirala se mlada ukrajinska nacionalna svijest, ugrožena sa jedne strane od komunizma, a sa druge od kolonizacije.215 Uslijed ovakve situacije i u Bosni su ukrajinski seljaci, podvrgnuti agitaciji svoga svećenstva (inače, unijatskim svećenicima dozvoljen je dolazak u Bosnu nakon intervencije poljskog državnog činovnika Jakubowskog) osjećali su se čitavo vrijeme u defenzivi.

Na osnovi navedenih zaključaka moguće je stvoriti prikaz odnosa Poljaka sa drugim nacijama u Bosni i Hercegovini u međuratnom raz-doblju, Jedan generalni aspekt ove slike nije optimističan. Nakon I. svjet-skog rata jačao je nacionalizam (pogotovo među Srbima i Ukrajin-cima) i dosadašnja nacionalistička agitacija koja se do sada mogla primijetiti u većim gradovima, stigla je na seoska područja. Uslijed toga dosada relativno složne i prijateljske susjedne etničke skupine (Srbi i Poljaci) počele su osjećati jedini prema drugima sve veće nepo-vjerenje. Građenju pozitivnih međunacionalnih odnosa sigurno nije pridonijelo razočaranje u poljskim kolonijama nakon propasti Austro- -Ugarske Monarhije a koje je nastalo zbog oduzimanja prethondo podjeljenih privilegija. No značajnijim od geoplitičkih promjena poka-zalo se prije svega gospodarsko nadmetanje u kome su snalažljivi i sa pogleda agrarne kulture bolje pripremljeni poljski kolonisti uvjerljivo pobijeđivali svoje domicilne susjede. Još uvijek bogati, stari u pogledu kulture i vjere Poljaci, naseljeni po naređenju bivših austrokugarskih okupacijskih vlasti, po svojoj prilici morali su izazivati i izazivali su zavist lokalnog društva.

Ovakvi opći zaključci, kada pogledamo pojedinačne odnose, poka-zuju da stanje bosnaskih Poljaka nije bila tako loše kako se doima na prvi pogled. Unatoč pogoršavanju međusobnih odnosa, problemi svakodnevnog života budili su u svim nacijama, bez obzira da li su to bili Poljaci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili Ukrajinci, uvjerenje da u slučaju nužde mogu računati na solidarnu pomoć. Zbog toga su individualni

215 M. Hroch, op. cit., str. 35–36; L. Wasilewski, Kwestia ukraińska, jako zagad-nie nie międzynarodowe, Warszawa 1934, str. 134.

71

međuljudski odnosi bili mnogo važniji nego povijesne, kulturne i vjer-ske razlike. To je također uzrok toga i do današnjeg dana ima veliki broj usmenih priča iz kojih proizilazi vrlo pozitivan odnos prema suživotu poljskog stanovništva u agrarnim kolonijama sa dugim naci-jama, pogotovo sa Srbima. Ovaj problem vrijedi naglasiti, jer vrlo često u raznim, pogotovo znanstveno – popularnim publikacijama možemo pročitati o krajnije različitom viđenju problema – jedno je glorifikacija poljsko-srpskih odnosa i prikazivanje kao savršene i slobodne od ika-kvih sukoba koegzistencije ili, drugo viđenje – bez ikakvih pozitivnih pojava, naprotiv, kao niz neprestanih poljsko-srpskih sukoba.216

U odnosu na susjede Hrvate i Muslimane, situacija se nije mnogo promjenila nakon I. svjetskog rata. Napominjemo da, govoreći o hrvat-skim stanovnicima na selima, mislim isključivo na seljake, jer sasvim drugačije su izgledali odnosi između kolonista i hrvatskog svećenstva, pogotovo franjevaca, koji su vodili svoj nacionalni križarski rat protiv svega što je poljsko. Odnosi sa Bošnjacima, obzirom na rijetke kon-takte, bili su uglavnom dobri.

Već opisana situacija bitno se promijenjila za vrijeme II. svjetskog rata. U to vrijeme srpske, hrvatske, kao i muslimanske nacionalističke ideje napustile su uska korita u kojima su bile sputane u međurat-nom razdoblju i poplavile su cijelu zemlju. Žrtve ovih valova bili su prije svega najbliži susjedi, stranci – Poljaci. Njihova drama može se usporediti sa grčkom antičkom tragedijom, kada nijedna odluka koja je vodila opredjeljenju za nečiju stranu nije bila pravilna. Bez obzira koga su podržavali, a treba imati u vidu da su se Poljaci manje ili više rado pridruživali vojnim formacijama svih tadašnjih snaga, poslije-dice ovih odluka bile su uzrok teških problema, kako suvremenih tako i kasnijih.

216 Problem je naracija i odnos prema iskazima svjedoka sa kojima smo u  kontaktu. Ovo se vrlo dobro vidi u intervjuima sa reemigrantima u knjizi Katarzyne Pielech. Prisutna je dihotomija – jedni srdačno spominju svoje susjede Srbe dok drugi njih ocijenjuju krajnije negativno.

72

3. poglavlje:Poljaci u drugom svjetskom ratu

3. 1. Poljaci nakon II svjetskog rataPrije nego što prijeđemo na detaljan opis povijesne sudbine bosansko- -hercegovačkih Poljaka za vrijeme II. svjetskog rata, moramo posvetiti nešto mjesta za objašnjenje nekoliko pitanja, vrlo bitnih iz gledišta pro-blematike ove knjige. Razdoblje II. svjetskog rata uvijek je izazivalo i izaziva do danas mnoge diskusije. Pojedinačni iskazi osoba koje žive do danas i koje pamte svoju verziju dramatičnih događaja iz ovih vre-mena vrlo često se u potpunosti ne podudaraju sa većim dijelom tvrd-nji iz izvornog gradiva. Povjesničar se, dakle, suočava sa nedoumicom nalazeći se u situaciji gdje je jedan izvorni iskaz kontradiktoran dru-gom. Jedina mogućnost procjene koja je tvrdnja bliža povijesnoj sta-vrnosti, leži u primjeni prikladne metodologije i striktnom poštivanju metodološkog instrumenatarija povjesne znanosti. Zbog toga mnoge činjenice navedene u ovom poglavlju mogu se doimati kontroverznim za čitatelja koji zasigurno ima svoje viđenje i svoja iskustva u vezi opi-sanih događaja.

Svaka znanstvena publikacija mora biti osnova za diskusije. Mora poricati dosadašnja mišljenja i tražiti nova, iako će se neki trag nakon analize pokazati pogrešni, ipak vrijedi uporno tražiti odgovore čak i na najteža pitanja. Tako je i u ovom slučaju. Bolje je izvaditi na vid-jelo neka pitanja nego dozvoliti da se pokriju prašinom zaborava, jer će kasnije netko ovu prašinu očistiti na specifičan način da bi kasnije sagradio od toga legendu.

Ako situacija dozvoli u ovom poglavlju nećemo razmatrati temu vezanu za ocijenu povijesti Jugoslavije i stavova njenih pojedinih nacija, koje danas imaju svoje države i grade svoj identitet. Cilj ovog rada nije

73

optuživanje jedne strane ili opraštanje grijehova druge. Međutim, opi-sujući sudbinu Poljaka ne možemo zaobići europsku povijest, jer bi u protivnom mnoga zbivanja ostala nejasna čitateljima. Zbog toga smo bili prisiljeni stvari na određeni način pojednostaviti, jer detaljna ana-liza stavova Srba, Hrvata i Bošnjaka ne ulazi u tematski okvir ovog rada. Ne osjećamo se kompetentnim da budemo sudac u povijesnim sporovima naroda bivše Jugoslavije, tim više što politički povijesni događaji služe ovdje jedino kao pozadina za objašnjenje složenih pro-blema poljske seljačke dijaspore u Bosni i Hercegovini. Politika, dakle, nije ovdje akter u opisanim događajima, zato je njezina uloga svedena na neophodan minimum.

3. 2. Između dvije vatre Vijesti o napadu hitlerovih trupa na Poljsku u septembru 1939. god. najvjerojatnije su stigle u poljske kolonije u Bosni i Hercegovini sa zakašnjenjem. Iako je duh rata kružio iznad Europe već neko vrijeme, ovaj je događaj iznenadio javnost. Prve reakcije na njemačku agresiju izazvale su osjećaj solidarnosti stanovništva Jugoslavije sa Poljacima.217 Situacija se međutim počela pogoršavati za poljsku dijasporu kada se sa vremenom Jugoslavija, unatoč svoj neutralnosti, silom prilika ukljućila u globalni sukob.

U aprilu 1941. god. prvi su put ljudi u Jugoslaviji osjetili na svo-joj koži što znači novi svjetski rat. Napad talijanske vojske trajao je 11 dana uz podršku hitlerove Njemačke. Konačno 17. aprila proglašena je kapitulacija. Zemlja je podijeljena, a kralj je zajedno sa vladom emi-grirao. U ovom dijelu Jugoslavije, gdje su živjeli Poljaci, uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatske sa Antom Pavelićem na čelu.218 Srbi, koji su u prijeratnoj Jugoslaviji uživali određene privilegije u NDH, postali su osobe nižeg reda.219 U NDH Srbi su postali žrtve državnog nasilja te brojnih masovnih i okrutnih ubojstava koje je pretrpjelo civilno

217 T. Bugaj, Reemigracija stanovništva polskiej z Jugoslavije i jej osiedlenie na Dolnym Śląsku (1946–1947), cz. I, „Roczniki Jeleniogórskie”, nr 20, (1982), str. 85.

218 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, Zagreb 2010, str. 270–271.

219 Ibidem, str. 437–460.

74

stanovništvo. Duboke traume i kontroverze tog rata ostale su uteg osobnih i državnih odnosa do danas.220

Na vatri prethodnih nacionalnih antagonizma, pojačanih represali-jama vlasti NDH, iznikao je srpski nacionalistički otpor koji se oslonio na četničku vojsku pod vodstvom Draže Mihajlovića, pukovnika prije-ratne jugoslavenske kraljevske vojske. Vlast NDH na prostoru gdje su živjeli Poljaci, bila je u najvećoj mjeri teoretska. Stvarna vlast ležala je u rukama one strane koja u danom trenutku bila snažnija. Za Poljake u bosnaskim agrarnim kolonijama nije bilo razlike tko je u njihovoj regiji držao vlasti i zapovijedao, jer su se prema njima i ustaše i četnici odnosili neprijateljski.221

Od 1941. god. stalno smo živjeli u strahi. Svugdje su se počele formirati oružane grupe koje su nastojale podrediti sebi stanovništvo. Jedni su bili komunističke orientacije (partizani), drugi za kralja Petra u emigraciji (četnici) a ustaše za Nijemcima. Stalno je netko dolazio. Morali smo biti pripremljeni na smrt, jer nikada se nije znalo šta će im smetati.222

Naizgled, u većoj mjeri Hrvati, kao saveznici Hitlera predstavljali su za Poljake neprijatelje, nego li Poljaci za Hrvate. Međutim, nepri-jateljstvo između njih je uvijek bilo prisutno. Pogotovo nakon što je veći broj Poljaka otišao u partizane. Tamo gdje bi se stvorili poljski bataljoni, mržnja ustaša je rasla, a čim je otpor kolonista bio veći, tim su strože bile represije vojske NDH. Osobe koje pamte ova vremena u svojim uspomenama pričaju o mnogi užasnim događajima koje su se dogodile njihovim porodicama ili susjedima.

Za Srbe su Poljaci, kao katolici, bili prirodni neprijatelji. Iako su lokalni Srbi razlikovali poljske katolike od hrvatskih katolika, to za četnike koji su došli iz daljih krajeva katolik je bio katolik, dakle nji-hov smrtni neprijatelj. Ne pitajući za nacionalnu pripadnost, poljski kolonisti bili su za njih protivnici kao i Hrvati.223 Pregledavajući iskaze

220 V. Geiger, Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac 1941–1945, „Časo - pis za Suvremenu Povijest”, nr 2, (2013), str. 212–214.

221 Često su u kratko vrijeme Poljaci bili žrtve četnika a malo kasnije i ustaša. AAN, Veleposlanstvo R.Poljske u Beogradu, 03.06.1946, sygn 63.

222 M. Pielech, op. cit., str. 73. 223 M. Sołecki, Utracony dom. Losy Poljaka z Bosne, „Więź”, nr 588, (2007),

str. 110–115.

75

svjedoka vidljivo je da su se četnici, a ne ustaše, smatrali najopasnijim neprijateljima poljskih kolonista.

Na Poljake u Bosni i Hercegovini posebno se odrazila mučenička smrt mladog svećenika o. Antona Dujlovića, koji je od 1939. god. služio u župi u selu Gumjera. Ovaj svećenik, za razliku od ostalog svećeništva u župama banjalučke biskupije, nije bio franjevac. Sasvim je moguće da je upravo ova činjenica utjecala na uspostavljanje dobrih konta-kata sa poljskim župljanima, jer od prvog trenutka pridobio naklonost i simpatije sela. Pored toga što je dobio nalog da napusti župu sa obzi-rom na predviđene četničke napade, o. Dujlović odlučio je ostati sa svojim stadom, čime je pridobio posebno poštovanje. Njegove propo-vijedi u ovim teškim ratnim godinama održavali su duh u poljskom društvu. Hrabro i beskompromisno ponašanje svećenika izazvalo je ljutnju četnika koji su tada kontrolirali područje oko Banja Luke. U srpnju 1943. god. o. Dujlovića brutalno je ubila grupa četnika. Bio je to veliki udarac za cijelo poljsko društvo. Svećenik, iako Hrvat, postao je za Poljake simbol njihovog mučeništva u razdoblju II. svjetskog rata.224 Do danas među potomcima kolonista u Bolesłavcu i njegovoj okolici vlada kult o. Dujlovića a krajem 2014. g. Sveta Stolica odnosno Kongregacija za kauze svetih dopustila je kandidaturu o. Dujlovića za postupak proglašenja blaženim.225

Simbolična je također sudbina Władysława Mrozika, koji zamalo nije ubijen zajedno sa o. Dujlovićem, ali je pobjegao. Iako se ovog puta uspio spasiti od četnika, nije dočekao kraj rata, jer se kasnije našao u logoru Jasenovac gdje su ga 1945. god. ubile ustaše.226

Kao što se vidi, sudbina Poljaka za II. svjetskog rata bila je izuze-tno teška. Mržnja koja je u međuratnom razdoblju tek klijala, izrasla je i urodila gorkim plodom. Može se slobodno reći da na područjima gdje su živjeli Poljaci u gorem položaju bili su samo Židovi. Poljaci nisu mogli niotkud očekivati bilo koju pomoć. Drugi kolonisti – slovački,

224 K. Kwaśniak, Sługa Boży ks. Antonii Dujlović, „Perspectiva”, nr 2 (2007), str. 345–353.

225 http://misija.slobodnadalmacija.hr/crkva-u-hrvata/clanak/ID/2925/Sveta-Stolica-pokrenula-beatifikaciju-cetiriju-svecenika-iz-Banjolucke-biskupije, http://vijesti.hrt.hr/266524/pokrenuta-beatifikacija-cetvorice-svecenika-iz-bih

226 Ibidem, str. 351.

76

mađarski, talijanski,227 a pogotovo njemački, iako su ih povremeno napadali četnici ili partizani, uvijek su mogli računati na podršku od prijateljski raspoloženih ustaša. Isto su tako muslimani, iako nisu bili pri stalice NDH i imali su svojih sporova sa Hrvatima, još uvi-jek bili u boljem položaju nego Poljaci jer je vlast NDH na njih gle-dala kao Hrvatske islamskog kulturnog i vjerskog kruga. Pri kraju rata organizirali su čak i vlastitu vojnu formaciju pridruženu Wehrmachtu.228 Napokon Srbi, iako je ustaški režim bio uperen upravo protiv njih, baš na području Banje Luke predstavljali su silu, koju NDH nikada do kraja nije uspijela sebi podrediti. Cijelo to vrijeme Poljaci su ostali prepušteni sami sebi. Nisu imali kuda pobjeći niti računati na bilo čiju pomoć. Bili su prisiljeni boriti se za svoj opstanak, što je rezultiralo mnogim dramatičnim životnim izborima i iskustvima.

3. 3. U vrtlogu rata Uprkos fatalnoj situaciji, poljsko stavnovitšvo moralo se nekako sna-laziti. Zbog toga se više ljudi odlučilo aktivno angažirati u ratu, pristu-pajući jednoj od vojnih formacija. Izbor između kuge i kolere nije bio nimalo jednostavan. Svaka odluka bila je kontroverzna i na određeni način – loša. Međutim, pasivnost se pokazala gorom nego li angažiranje u ratu. Analizirajući izvore iz ovih vremena izgleda da su pogotovo na početku rata, nešto bolji odnos prema Poljacima imali Hrvati i sa njima su radije uspostavljali suradnju. Prije svega posebnu pažnju zaslužuje stav katoličke crkve u Hrvata (izuzevši franjevački red koji je tradicio-nalno bio u sukobu sa poljskim kolonistima) odnosno njenog svijeto-vnog klera koji je bio otvoren prema poljskom svećenstvu. Posebno se u pomoći Poljacima angažirao zagrebački biskup Alojzije Stepinac, čija je uloga za vrijeme II. svjetskog rata i danas predmet velikih histo-riografskih kontroverza. O stavu nadbiskupa prema Poljacima vrlo je pozitivno pisao poslije rata o. Zygmunt Majchrzak svećenik koji je tada radio u poljskim kolonijama u Bosni i Hercegovini:

227 Sve zemlje iż kojih su došle navedene nacije bile su saveznice Adolfa Hitlera. 228 X. Bougarel, Bosnians muslims and Yugoslav idea, [w:] D. Đokić, Yugoslavism,

Histories of a Failed Idea 1918–1992, London 2003, str. 104–106.

77

Nadbiskup dr Alojz Stepinac izuzetno je podržavao nas Poljake, ne samo Poljske Svećenike već i cijele poljske porodica i {…} Nastalo je pravo vrijeme da se osijetimo u obavezi pomoći nj. e. Kardinalu Stepincu, uzvratiti zahvalnošću za višemilijunsku pomoć, za spašavanje jadne poljske djece od gladi i uz posrjedništvo Vaše Ekscelencije reći Najvišim Crkvenim Čimbenicima Poljske o svemu tome, što je Hrvatski Nadpiskup Poljacima učinio. {…}229

Istina je da je hrvatski nadbiskup pomagao poljskim svećenicima. Kada je počeo rat u Jugoslaviji, poljski primas August Hlond uputio je poljskim svećenicima u Bosni poruku da odu u Zagreb jer će im tamošnji nadbiskup osigurati utočište u nemirno ratno doba.

Također su i same ustaše na početku vidjeli u Poljacima svoje savez-nike u akcijama protiv Srba. Na početku je njihova agitacija išla mirol-jubivim putem – primamljivali su Poljake pravom na preuzimanje srpskih imanja i garancijama sigurnosti, samo da pristupe ustaškim postrojbama.230 No zbog niskog odaziva među poljskom dijasporom, obećanja su zamijenile prijetnje i počelo je posezanje za sve radikal-nijim mjerama. To je izazvalo reakciju posve obrnutu u odnosu na oče-kivanja nositelja ustaške vlasti.

Ne postoje statistički podaci koje bi na bilo koji način pokazali razmjer učešća Poljaka iz Bosne u vojnim snagama NDH. O tome da je bilo ovakvih slučajeva govore mnogi iskazi svjedoka u kojima se navodi da su se njihovi susjedi manje ili više dobrovoljno odluči-vali pridružiti ustaškim redovima. Razlozi su bili različiti – počevši od želje za zaradom – a vojska je redovno plačala što u razdoblju neviđene nezaposlenosti nije bilo za zanemariti, a pored toga i poneki plijen, sve do straha od smrti iz ruku ustaša, koji su barem teoretski kontrolirali područje na kojima su življeli poljski kolonisti. Bilo je i ovakvih pisa-nih situacija, da u jednom selu jedan dio muškarca služio je u ustaškim postrojbama, neki u četničkim redovima, a ostali kod komunističkih partizana.

Unatoč tome što su se četnici generalno neprijateljski odnosili prema Poljacima, upravo je u među četnicima stvoren poljski odred

229 Archiwum Kurii Arcybiskupiej we Wrocławiu, dopis. Z. Majchrzaka, 22.01.1951, dokumnti e nose oznaku signature.

230 K. Pielech, op. cit., str. 32.

78

od oko 300 regruta. Iako ovaj događaj nije temeljito proučen, životo-pisi nekolicine ovih vojnika pokazuju da većina njih nisu bili Poljski kolonisti iz Bosne, već su se našli u Jugoslaviji iz drugih razloga. Dobar primjer je čuveni poljski poslijeratni profesor Marian Błażejczyk, koji je stigao na Balkan kao prislini radnik, pobjegao je i odlučio se pridružiti četnicima. Osim toga bilo je dosta dezertera iz njemačke vojske koji su u anketiranoj Šleskoj prislino mobilizirani u hitlerovu vojsku kao i veći broj prislinih radnika. Bilo je i prvoboraca iz poljsko- -njemačkog rata u septembru 1939. god kao što je bio kapetan poljskog odreda Józef Maciąg. Najmanji broj kolonista pristupio je četnicima jer su se oni vrlo neovoljno odnosili prema poljacima.

Situacije kada su se poljski kolonisti borili na strani četnika ili ustaša su rijetke. Generalno bi se do 1943. god. postupanje poljskih sel-jaka u Bosni moglo definirati kao očajno nastojanje zadržavanja neu-tralnosti u ovom sukobu. Zbog brutalnih borbi u njihovim krajevima, morali su se opredijeliti za neku od zaraćenih strana. Počevši od 1942. god. sve češće su Poljaci ginuli od četničkih ili ustaških ruku,231 i napo-kon su se odlučili za komunističke partizane. Ova odluka nije bila nimalo laka. Seljaci sa svojom privrženošću katoličkoj vjeri zgražavali su se ateističkim idejama na komunističkim zastavama. Nepovjerenje je dodatno jačao Robert Burda, koji je bio protivnik bratimljenja sa Titovim partizanima. Svoju averziju prema petokrakoj skupo je platio nakon rata kada sva njegova imovima bila nacionalizirana, a on sam doživio šikaniranje.232

Zbog toga tek 1943. god. seljaci su se jasno opredijelili za parti-zane. Ranije u redovima partizana nije ih bilo mnogo. Među vođama mogu se navesti Ignacy Kuniecki, Bernard Rozmus, Jan Kumosz ili Jana Drąg. U maju 1944. god. formiran je Poljski bataljon u okviru 18. brigade pod komandom Slavka Zranića, a njegov zamjenik postao je Jan Drąg.

Poljski bataljon sudjelovao je u nekoliko desataka borbi protiv ustaša, četnika i njemačke vojske. Vodili su ofanzive i provodili akcije čišćenja teritorija od neprijatelja. Za svoje hrabre akcije mnogi su

231 F. Kwaśniak, Polskie kolonie…, str. 113–114. 232 Ł. Chimiak, op. cit., str. 72.

79

Poljaci dobili odlikovanja, a i mnogi su su platili partiznske vojne uspjehe svojim životom. Kako su izračunali povjesničari, na tertoriju Jugoslavije za vrijeme II. svjetskog rata poginulo je 300 Poljaka. Sada o njihovom junaštvu možemo pročitati na vojnim grobljima i spome-nicima u Srpcu, Nožičkom, itd. 233 Ogromnih žrtava bilo je i među civilnim stanovništvom, jer su često stradavale porodica i čiji su član-ovi pristupili partizanima.

233 F. Kwaśniak, Polskie kolonie…, str. 117.

80

4. poglavlje:Povratak u Bosnu

Radi šireg prikaza političke pozadine reemigracije Poljaka iz Jugoslavije u Poljsku 1946. god. i 1947. god., treba ovaj problem razmotriti sa dviju strana – jugoslovanske i poljske. Za Josipa Broza Titu korisna uloga Poljaka, kao članova njegove vojske, završila je zajedno sa posljednjim rafalom iz partizanske puške u smjeru neprijatelja koji se povlači. Kratko rečeno, danak krvi je žrtvovan i time je pozitivna uloga Poljaka u povijesti Jugoslavije gotova. Sada počinje njihova negativna uloga.

Kolonisti kao vojnici borili su se kod Tita, no nisu sanjali da će gra-diti socijalistički raj na Jadranu, već na Visli i zbog toga i pored velikih zasluga nisu bili prikladni za vrijeme mira koje prethodilo posljeratnoj Jugoslaviji. Iako je na teritoriju Bosne i Hercegovine živjela već treća generacija kolonista, što zbog lokacija gdje su boravili, a što zbog svoje privrženosti poljskoj kulturi, doimali su se još uvijek kao stranci. Ovaj osjećaj posebnosti povećao se dodatno nakon II. svjetskog rata, kada su se konačno posvađali kako sa Srbima i Hrvatima tako i sa Bošnjacima. Kratko govoreći, svojim neodlučnim stavom za vrijeme većeg dijela rata, a nakon toga pristupanjem partizanskim snagama Tita, izazvali su ljutnju lokalnog društva. Jugoslovenske vlasti bile su svjesne da će daljnje prisustvo više hiljada Poljaka uroditi negativnim posljedicama. U najmanju će ruku poljsko društvo biti izloženo šikaniranjima od strane susjeda, pljačkama, pojedinačnim ubojstvima i nasilju, a u naj-gorem slučaju – genocidu.

Sigurno je da u tako nestabilnoj, u nacionalističkom pogledu, zemlji kao što je bila Jugoslavija nakon II. svjetskog rata, genocid Poljaka nije predstvljao faktor koji bi pomogao u integraciji iznutra pod-jelene zemlje. I unatoč tome što su svi životi u poslijeratnom razdoblju bili dragocijeni za obnovu Jugoslavije, u zemlji je prijedlog povratka

81

Poljaka bio pozitivno prihvaćen. Potomci kolonista bili su tada vrući krumpir, kojeg su se jugoslovenske vlasti željele riješiti što prije.

Za ljubitelje senzacija pojavljuje se još jedan motiv. Ako bi se poka-zala istinitom tvrdnja da je Tito bio sovjetski agent poljskog porije-kla, onda odlazak Poljaka iz Jugoslavije mogao bi se tumačiti kao gesta Maršala prema svojim sunarodnjacima. No dok se ova teorija na bilo koji način ne potvrdi, ovu alternativnu verziju povijesti možemo slo-bodno ostaviti ljubiteljima teorija zavjere.

Razmatrajući pitanje zašto se, ustvari, Jugoslavija tako lako riješila Poljaka, potrebno je spomenuti još jedan motiv – dakle uspostavljanje poljskog bataljona bilo je dogovoreno pod uslovom da će Poljacima biti omogućen nesmetani povratak u Poljsku poslije rata.234 Povratak Poljaka, u ovom kontekstu, označavao je ispunjenje obećenja datog za vrijeme rata.

Za Poljsku povrat naseljenika bio je isto tako vrlo korisan. Demo-grafski gubitci Poljske u razdoblju II. svijestskog rata bili su ogromni. Masovne migracije, genocid u koncetracijskim logorima i žrtve u ratu – sve je to smanjilo populaciju za nekoliko milijuna ljudskih bića. U ovakvoj situciji reemigranti iz Jugoslavije bili su za Narodnu Poljsku skupocijeni. Nisu to bile pojedinačne siromašne porodica i iz istočnih krajeva koje su došle praznih ruku, zauzimajući kuće koje su ostavili Njemci, već dobro organizirana i integrirana zajednica. Upravo je broj Poljaka iz Bosne predstavljao njihov najveći adut. Zbog toga su imali poseban tretman, te su pored toga, što sama reemigracija bila muko-trpna i komplicirana, ipak uživali posebne privilegije.

Pitanje povrata reemigranata u Poljsku bilo je razmatrano još za vri-jeme rata. Vlasti su bile svijesne da će prije ili poslije ratnom sukobu doći kraj, a Poljska, slično kao nakon I. svjetskog rata će se suočit sa teškom zadaćom prihvata stotina hiljada ljudi koji se žele vratiti svojoj domo-vini. Delegat iz Poljske aktivno sudjeluje u radovima UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration – Administracja Ujedin jenih nacija za pomoć i obnovu), čiji je osnovni cilj bilo orga-niziranje akcije reemigracija. Pored toga emigacijska Vlada Republike

234 T. Bugaj, Reemigracja ludności polskiej iz Jugoslavije i jej osiedlenie na Dolnym Śląsku, „Rocznik Jeleniogórski”, nr 21, (1983), str. 83.

82

Poljske u okviru radova Uprave za socijalnu rekonstrukciju Ministarstva rada i socijalne skrbi stvarala je u godinama 1943. –1944. detaljan plan povrata Poljaka u zemlju.235 Ovo su bile tzv. Teze po pitanju reemigra-cije, u kojima su bili planovi provođenja akcije preseljavanja poljskog stanovištva iz Sovjetskog Saveza i država Osovine ali također i Poljaka kojime je bilo nametnuto strano državljanstvo. Stav Poljske po ovom pitanju podudarao se sa mišljenjem savezničkih država.

Planovi reemigracijske akcije koje pripremila emigracijska vlada Republike Poljske u Londonu nikad nisu bili ostvareni, sa obzirom da su vektori političke podrške promjenili svoj smjer krajem II. svjetskog rata.236 Nakon konferencije u Jalti (4.–11. februara 1945. god.) europske velesile prestale su davati podršku emigracijskoj vladi Republike Poljske u Londonu i odlučile su priznati u julu 1945. Privremenu vladu narod-nog jedinstva (PVNJ) u kojoj su na početku sudjelovali neki politčari iz emigracijske vlade.

Ovi događaji, gledano iz perspektive naše knjige, od velikog su značaja. Problemi koji se spominju u dokumentima, bili su rezul-tat nesposobnosti vlasti NR Poljske. I to ne samo zbog toga što nisu uzeti u obzir planovi reemigracija razrađeni i pripremljeni u Londonu, već zato što je odbijena pomoć koju je za ovaj poduhvat ponudila UNRRA. Prihvaćena su samo skromna sredstva u okviru humanitarne pomoći.237

Henryk Markowski dao je rezime situacije do koje je došlo uslijed odbacivanja koncepcije reemigracija koju je obradila poljska Vlada u Londonu, istovremeno predajući stvari u ruke nove, narodne vlade PVNJ:

U ovoj sutuaciji može se reći o višegodišnjim naporima londonske vlade, da su ostali u praznini, bez ikakvih praktičnih rezultata. A reemigracija u organizaciji nove vleda koja namjerava izgraditi Poljsku na novim osnovama za ustroj i nacionalnu politiku, počela upravo od praznine.238

235 M. Kundera, Polityka repatriacyjna Polski. Zarys rozwiązań instytucjonalno- -prawnych w latach 1918-1998, „Biuro Studiów i Ekspertyz”, nr 188, (1999), str. 6.

236 K. Kersten, Reemigracija ludności polskiej nakon II svjetskog rata, Wrocław 1974, str. 70.

237 Ibidem, str. 90. 238 H. Markowski, Wojewódzki Oddział Państwowego Urzędu Repatriacyjnego

w Katowicach w latach 1945–1951, Katowice 2007, str. 23.

83

Odbijanje prijedloga vanjske pomoći uz istovremeno nedovol-jno znanje na temu prirode organiziranja reemigracije i preseljenja rezultiralo je mnogim problemima. Reemigracija Poljaka iz Bosne i Hercegovine predstavljala je najveći ovakav podhvat u poslijeratnoj povijesti Poljske, pokazuje kaos u kojem se provodila akcija presel-jenja, a također nedovoljnu koordinaciju između odgovornih državnih organa. Iako se ne može poricati dobra volja osoba koje su na tome radile, a pogotovo osoblja Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji, lako je primjetiti neiskusno i amatersko postupanje odgovornih osoba. Ovo je bilo karakteristično ne samo u slučaju akcije presel-javanja Poljaka iz Jugoslavije, već iz drugih teritorija odakle su se vraćali u Poljsku (pogotovo iz Sovjetskog Saveza). Najveći problemi su se pojavljivali nakon prekoračenja poljske granice. Odjeli Državnog ureda za reemigraciju (DUR) u Poljskoj pokazali su se neefikasnima. Reakcija na nedovoljnu brigu o poljskim povratnicima pojavljuje se u dopisima Witolda Mączke, koji je tražio da se otpusti šefa odgovor-nog za funkcioniranje DUR u Bolesławcu,239 jer isti, unatoč obećan-jima, nije uspio osigurati reemigrantima odgovarajuću pomoć i mnogi od njih su ostali prepušteni sami sebi.240

4. 1. Reemigracija Isto tako tema povrata Poljaka iz Jugoslavije pojavila se tek u tre-nutku kada su stanovnici poljskih sela počeli tražiti kod vlasti da im se omogući povratak u zemlju. U tu svrhu 1. jula 1945. god. održan je Kongres Poljaka u Jugoslaviji, na kojem je donesena odluka da se pod-nese jugoslovenskim vlastima molba za pomoć u organiziranju akcije transporta oko 18 000 ljudi u Poljsku. Ovakva akcija vezana je troško-vima i sa potrebnim dugotrajnim pripremama. Na početku su delegati poljske dijaspore razgovarali sa bosanskim vlastima i nakon prelimi-narne suglasnosti obratili su se poljskom ambasador u u Beogradu

239 Archiwum Akt Nowych (dalej AAN), Veleposlanstvo R.Poljske u Beogradu, [dalej AB], signatura. 62, 11.10.1946.

240 Najvjerojatnije da usmeni iskazi na temu ovog događaja, kada lokalne vlasti nisu zbrinule povratnike iż Jugoslavije, odnose se uprabvo na transporte u vezi kojih je podnio žalbu Witold Mączka.

84

Janu Karolu Wende.. Ambasador je prihvatio njihov prijedlog sa zado-voljstvom. U avgustu 1945. god. delegacija u sastavu: Jan Kumosz, Jan Drąg, Ignacy Kuniecki, Stanisław Padewski Adam Rozmus, krenula je u Poljsku sa ciljem da razgovara sa najvažnijim osobama u poljskoj vladi, a prije svega sa predsjednikom Bolesławom Bierutom. Prije toga delegacija se sastala sa Władysławem Wolskim, koji je tada bio u funk-ciji Generalnog punomoćnika vlade R. Poljske za Reemigraciju.241

Sastanak sa W. Wolskim bio je vrlo važan događaj za posjeta dele-gata u Varšavi. Generalni punomoćnik bio je vrlo utjecajna osoba, bli-sko vezana ne samo sa predsjednikom Bierutom već prije svega sa sov-jetskim vlastima u Moskvi. Nakon sastanka sa W. Wolskim uslijedio je sastanak sa predsjednikom Bierutom, koji je prihvatio ideju povrata bosnaskih Poljaka u domovinu. Otvoreno pitanje bila je točna lokacija mjesta gdje bi se naselili reemigranti. sa obzirom na specifičnu klimu i perspektivu industrijskog razvoja izabran je kotar Boleslawiec i neko-liko obližnjih kotara.242

Prije nego što se delegacija vratila u Bosnu, pripremila je promemo-riju koju je opširno komentirao Tadeusz Bugaj. Zbog toga će se ovdje navesti samo najvažniji zahtjevi:

– kolektivno naseljavanje – zajednice se neće dijeliti po različitim lokacijama vęć preseljavati kompletna integrirana sela,243

– veličina posjeda mora približno odgovarati veličini imanja koje su napustili,

– osiguranje pomoći reemigrantima za vrijeme akcije preseljenja – odjeća, hrana za ljude i stoku,

– jednostavna procedura za miješane brakove kod dobivanja polj-skog državljanstva,

– zaštita transporta – reemigranti su deklarirali da će sami orga-nizirati zaštitu transporta, treba jedino financijska podrška za nabavu oružja,

241 T. Bugaj, op. cit., str. 83. 242 Ibidem, str. 83-84. 243 Ovaj zahtjev pokazuje prije svega kao su Poljaci iz Bosne bili integrirani

i solidarni kao monolit. Međusobno se podrzavali i pomagali jedan drugom, što je bilo lako iskoristiti u procesu reemigracije.

85

– a isto tako i smjernice za predstojeći ugovor koji mora poljska država potpisati sa Jugoslavijom po pitanju imovine reemigra-nata, što mogu ponijeti sa sobom, a također nekretnine koje ostavljaju i za koje im pripada odgovarajuća nadoknada.244

Vrijeme je pokazalo, unatoč uvjerenjima od strane predsjednika Bieruta, da nisu svi zahtjevi bili uvršteni u razgovore sa Jugoslavenskom vladom, pa ugovor potpisan 2. janura 1946. god. poznat kao „Protokol o preseljenju Poljaka iz Jugoslavije”, nije obuhvatio sve navedene zaht-jeve. Naprotiv, sve nedorečenosti po pitanju pokretne i nepokretne imovine, kao i problem nadoknade na ime imovine ostavljene u Jugo-slaviji, izazvale su kasnije mnoge ozbiljne probleme.

Prije nego što je potpisan navedeni ugovor u novembru 1945. u Bosnu je upućen tim Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji, koja je imala zadatak neposrednog provođenja projekta reemigracije oko 18 000 Poljaka. Za šefa Misije imenovan je Witold Mączka, za njego-vog zamjenika Jan Modrzejewski, a pored toga našli su se tamo Ewa Wąsowicz i Józef Kozieradzki. Jan Jasiński, kojeg greškom navodi Tadeusz Bugaj kao člana Misije, pridružio se timu Misije u maju 1946. god. zajedno sa suprugom Witolda Mączki, Evom.245 Zamijenio je Józefa Kozieradzkiego, koji se vratio u Poljsku.246 Pored ovoga u radu Misije angažirali su se također i sami kolonisti, pružajući pomoć i kori-steći svoja iskustva, kao npr. Adam Urban.247 Cijelo osoblje Misije činilo je skoro 40 osoba od čega su 4 bile zaposlene na puno radno vrjeme na rukovodećim radnim mjestima.

Misija je imala u svom sastavu 4 referata:– Referat preseljenja sa 9 zaposlenika. Šef – Jan Modrzejewski. – Referat transporta sa 8 zaposlenika. Direktor – Józef Kozieradzki. – Referat za informaciju i propagandu sa 7 zaposlenika pod vod-

stvom Ewe Wąsowicz. – Referat za zdravstvo (Sanitarni), kome je predvodio dr. Antonii

Łobozowski a zajedno sa njim još 2 liječnika i 5 bolničara248.

244 Ibidem, str. 84–87. 245 AAN AB, signatura. 57, 14.05.1946.246 AAN AB, signatura. 62, 03.06.1946. 247 AAN AB, signatura. 62, 10.04.1946.248 Ibidem.

86

Misija je bila odgovorna neposredno Ambasadi Republike Poljske u Beogradu, kojem se obraćala u svim pitaniima. Međutim, ova sarad-nja nije se odvijala uspješno. Još prije potpisivanja protokola pojavili su se prvi problemi kada je ambasador Jerzy Karol Wende u posljed-njem trenutku odlučio da će odustati od sastanka sa poljskim kolo-nistima. Šef Misije kategorički je upozoravao ambasadora da će nje-gov postupak kompromitirati poljsku vladu (koju zastupa Wende) ne samo u očima poljskih seljaka već i lokalnih jugoslovenskih vlasti.249 U korespondenciji će se više puta pojavljivati motiv nesubordinacije Misije ili nepravilnih odluka šefa Misije Mączke ili njegovog zamjenika Modrzejewskog. Iako imamo na raspolaganju samo odlomke kore-spondencije između dva ureda, izgleda da mnoge primjedbe u odnosu na Misiju nisu bile istinite. Ne bismo ovo ocijenjivali kao zlu namjeru od strane Ambasade, nego više kao neshvaćanje problema sa kojima se Misija morala suočavati u svom radu. Ovu tezu najbolje potvrđuje činjenica da je konačno akcija reemigracije završila uspješno, a nepo-sredno odgovorni za njezino provođenje primili su visoka državna odlikovanja.

Članovi Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji zajedno sa pred-stavnicima jugoslovenske strane sačinjavali su tzv. Mješovitu komi-siju od 5 članova. Šef ovog organa bio je Sveto Đorđević, službenik Ministarstva unutrašnjih poslova. Komisija bila je formirana u febru-aru a od strane Jugoslavije odobrena je u konačnom obliku u aprila 1946.250 Cilj Komisije bilo je pripremanje kompletne akcije preseljenja; organiziranje transporta i rješavanje svih problema koje se pojave za vrijeme realizacije projekta reemigracije Poljaka iz Jugoslavje – otud i međunarodni sastav.

Poljska Preseljuenička Misija u Jugoslaviji suočila se sa izuzetno teškim zadatkom. Misija je radila, slobodno se može reći, u ratnim uslovima. Unatoč tome što je službeno proglašen kraj II. svjetskog rata, na području banjalučke okolice harale su grupe razbijenih čet-ničkih i ustaških jedinica. Jugoslavenska država nije imala pod svojom kontrolom ova područja i zato je sve moglo proći nekažnjeno. Žrtve

249 AAN AB, signatura. 57. 21.12.1945. 250 AAN AB, signatura. 57. 26.04.1946.

87

njihove agresije često su bili Poljaci. U izvještajima kako kolonista, tako i Misje vrlo često se pojavljivao ovaj problem. Nezaštićeno civilno stanovništvo bilo je lako dostupna meta ne samo za demilitirazirane vojnike raznih formacija, već i za obične kriminalce koji su napadali i pljačkali poljska imanja. Često su njihovi napadi završavali raza-ranjem cijelih sela a seljaci iz uništenih kuća morali su se skrivati po šumama.251

Među napadačima, ne samo što je vladalo motiv pljačke, već je bio prisutan i jak motiv osvete prema poljacima. Vođa poljske zajed-nice i komandant XVIII. Bataliona Jan Kumosz u pismu upućenom Mješovitoj komisiji pisao je da zbog svoje pripadnosti za vrijeme rata osjeća se ugroženim od strane svojih susjeda Hrvata i stoga ne može živjeti u kući koja je u njegovom vlasništvu od 1938. god252. U sličnoj situaciji bili su mnogi Poljaci koji su bili u ratu na strani partizana.

Opasnost je bila u tolikoj mjeri ozbiljna da su transporti morali dobiti odgovarajuću zaštitnu pratnju. Ovo se odnosi ne samo na trans-porte ljudi već i na transport duhana, koji je zajedno sa povratnicima putovao u Poljsku.253 Pitanje zaštite ovog transporta bio je predmet spora između šefa Misije Witolda Mączke i Ambasadora Wende. Misija je osigurala zaštitu za transport, dok Ambasada u posljednjem trenutku od ovih zaštitnih mjera odustalo. Na pitanje Misije za razloge ovakve odluke, ambasador Wende u ručnoj bilješki na zaprimljenom dokumentu napisao da nikada to nije tražio od Misije i da Misija snosi odgovornost za uložena u tu svrhu financijska sredstva.254

Zbog napada na stanovništvo poljskih sela, mnogi su odlučili ostaviti svoje kuće (ili ono što je od njih ostalo) i zajedno sa ostat-kom imovine preseliti se u Prnjavor, gdje se na početku nalazilo sje-dište Misije. O tome kakav je bio razmjer toga kažu statistike bole-snika, koje u jednom od izvještaja navodi sanitarni referent Misije dr. Antonii Łobozowski. U tablici bolesnika (detaljno prikazanoj u arhivalnom materijalu) vidimo da se u januaru prijavilo sanitarnom

251 T. Bugaj, op. cit., s. 88-91; AAN AB, signatura. 57, 16.04.1946.; AAN AB, signatura. 63. 13.06.1946,

252 AAN AB, signatura. 57, 08.02.1946,. 253 AAN AB, signatura. 62. 18.07.1946., 254 Ibidem.

88

referatu 193 bolesnika, dok je u martu bilo njih 961.255 Ovakav nagli priljev velikog broja siromašnih, gladnih i bolesnih ljudi paralizirao je Misiju. U svom dopisu iz januara 1946. god. Jan Modrzejewski, zam-jenik šefa Misije, tvrdi da se u Prnjavoru događaju neobične stvari, da se šire epidemije zbog čega većina Poljaka koji stižu u grad, ako nisu bolest dovukli sa sobom, onda će ionako oboljeti u kratko vrijeme od epidemije, koja uslijed jezivih sanitarnih uslova hara gradom.256 Zbog toga Misija se obratila sa dramatičnom molbom za suglasnost za nabavu potrebnih lijekova, međutim jugoslovenske vlasti su ignorirale njihove molbe. 257 Obavljanje sanitarnih poslova bilo je za Misiju izu-zetno teško. Broj pacijenata bio je nesrazmjeran u odnosu na moguć-nosti pružanja pomoći. Iz sanitarnog izvještaja dr. Łobozowskog možemo saznati mnoge detalje funkcioniranja sanitarnog referata. Osim navedenog dr. Łobozowskog u Misiji su radili i dr. Jan Bachleda i dr. Edward Wittman, koji je kao prvi došao u Prnjavor. Pored njih bilo je još zaposlenih nekoliko osoba bez kvalifikacije koje su pomagale u njezi bolesnika.

Sjedište Sanitarnog referata nalazilo se u zgradi bolnice, međutim nije bilo odgovarajuće medecinske opreme koja bi dozvoljavala čak i ove najjednostavnije liječničke zahvate. Ovo što je u tu svrhu bilo nabavljeno u Zagrebu, zadovoljavalo jedino najosnovnije potrebe pacijenata. Nije bilo govora o hospitalizaciji u situaciji kompliciranih slučajeva, jer su se liječnički pregledi obavljali na drvenim klupama, a nije bilo nikakve medicinske opreme za intervencije. Nije ni čudo, jer ni sama bolnica u kojoj je bilo sjedište Sanitarnog referata, nije imala nijednu operacijsku salu. Pored toga liječnici su vodili praksu na terenu i obilazili po potrebi bolesnike.

Problem su bili isto tako lijekovi – nije bilo mogućnosti nabave, a prva poslijeratna apoteka u Prnjavoru počela je raditi tek u febru-aru. Osim toga zbog financijskih poteškoća nije bilo dovoljne količine lijekova za sve pacijente. Zbog toga je odlučeno da besplatni lijekovi

255 Čak i to da je sanitarni referat počeo radti tek od polovice siječnja ništa ne mijenja situaciju da se u kratko vrijeme pojavio ogroman broj bolesnika koji su iziskivali medicinsku pomoć. AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946.

256 AAN AB, singatura. 57. 18.01.1946 257 Ibidem.

89

pripadaju samo ovim pacijentima koji nemaju apsolutno nikakvih sredstava da bi ih kupili.258

Osnovni cilj Sanitarnog referata, osim pružanja nužne liječničke pomoći stanovništu na mjestu u Bosni i Hercegovini, bila je priprema transporta preseljenika u sanitarnom pogledu. Osim profilaktičke cijepljenje prije polaska na put, preseljenici bi morali imati osiguranu medicinsku skrb na putu. Nažalost, ovu ideju nije bilo moguće realizi-rati, kako je to pokušavao dr. Antonii Łobozowski; najvjerojatnije ovo nije uspjelo iz financijskih razloga (o čemu doktor sam piše). U vezi toga organiziran je osnovni tečaj prve pomoći za koloniste, na koji se prijavilo nekoliko desetaka djevojaka i žena. Nažalost, usprkos zala-ganja doktora, mlade seljanke nisu bile u stanju savladati znanje:

Na tečaj su se prijavile 22 osobe, većinom seoske dijevojke starosti od 17 do 30 godina. Tečaj je počeo 1. III. 46. no sa elementom na koji smo naišli ovdje nije moguće dostići mnogo. Moram naglasiti da jedva pola kandidata se znalo potpisati a većini od njih teško bilo izračunati koliko im je godina. Dakle vrlo nizak nivo inteligencije. {…} Pripremajući kutije za prvu pomoć bili smo u dilemi koje lijekove možemo ostaviti u rukama ovakvih neznalica – dakle u kutijama prve pomoći našli su se samo najpoznatiji lijekovi koji najmanje mogu naškoditi kod nepravil-nog doziranja ili apliciranja. Uz svaku kutiju prve pomoći dodavali smo na brzinu obučenom ”medicinskom osoblju” pismo sa uputama gdje je bilo objašnjeno šta, kako i kada uzimati, međutim se ispostavilo da ima poblema i sa čitanjem ovih uputstva.259

Imajući u vidu prethodno navedeni zapis doktora Łobozowskog, čudna je odluka o odbijanju dostave sanitarnog vagona što je Misiji predložio poljski Ured za reemigracije u junu 1946.260, obzirom da je među dokumentima ostao sačuvan samo odgovor, teško je zaključiti zašto je Misija odbila ovu ponudu, tim više da je dr. Łobozowski molio za ovakav vagon u navedenom izvještaju. Moguće je da su rukovodi-telji Misije htjeli pokazati da drže situaciju pod kontrolom i da im nije potrebna pomoć iz Varšave. Tim više, što je Misiju u maju 1946. god.

258 AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946. 259 Ibidem. 260 AAN AB, signatura. 62. 06.07.1946

90

optužila Ambasada Republike Poljske u Pragu zbog, u medicinskom pogledu, neprikladno organiziranih transporta preseljenika. Protiv ovakvog izrazito nepovoljnog mišljenja Witold Mączka je uložio oštar protestirao u Ambasadi Republike Poljske u Beogradu.261 Moguće je da upravo zbog zategnute situacije rukovodstvo Misije odlučilo žrtvovati zdravlje reemigranata ako bi spasilo svoj ugled, pa uvrijeđen ponos nije dozvoljavao prihvatiti pomoć iz Varšave.

Nema sumnje da se kasnije (nakon izvještaja dr. Łobozowskiego) sanitarna situacija u transportima poboljšala, a postoje i informacije da su poneki transporti preseljenika bili obuhvaćeni medicinskom skrbi.262 Sigurno je da je ovo bio jedan od teških problema Poljske Preseljeničke Misije iz Jugoslavije.

Osim liječničke skrbi bilo je potrebno pobrinuti se za koloniste, osigurati im hranu, toplu odjeću i također u slučaju djece, dostupnost školstva. Zato je u januaru 1946. god. Ambasada u Beogradu obja-vila svoju pomoć u ishrani 1000 poljskih porodica i iz Prnjavora koje su očekivale transport u Poljsku. sa tim u vezi upućen je dopis Misiji da se obrati lokalnim vlastima za pomoć u koordinaciji na mjestu da bi hranu dobili oni koji je najviše trebaju.263 Potrebe sve većih grupa Poljaka koji su sa cijelim porodicama iz svojih nekadašnjih naselja slijevali u Prnjavor i ondje stavrali sve veću reemigrantsku grupu, povećavale su financijske izdatke Misije. Ovo je predstavljalo opasnost za stabilnost budžeta Misije, jer su se pojavili problemi sa tekućim financiranjem. Samo u januaru i februaru od obećanih 10 000 dinara Misija je dobila jedva 100 dinara. Radi privremenog rješavanja finan-cijskih problema, Witold Mączka morao je više pute tražiti nove pozaj-mice preko Ambasade u Beogradu.264

Financijski problemi Misije su jedan od glavnih motiva korespon-dencije između Misije i Ambasade Republike Poljske u Beogradu. Pojavljuju se od samog početka rada Misije u Bosni i Hercegovini i traju sve do formalnog kraja njezine aktivnosti. Isto tako nedovoljna aprovizacija, pogotovo za prve transporte u martu 1946. god. bila je

261 AAN AB, signatura. 63. 03.06.1946.262 AAN AB, signatura. 62. 04.05.1946.263 AAN AB, signatura. 57. 14.01.1946.264 AAN AB, signatura. 57. 05.02.1946.

91

obrazložena time što nije doznačeno dovljno gotovinskih sredstava za ovaj cilj. To je dovelo do toga da su najsiromašniji povratnici prvih trans-porta prosili hranu na željezničkim stanicama u Čehoslovačkoj.265

Velike potrebe i hitni izdaci bile su razlog da su zaposleni u Misiji morali čekati svoje plaće po nekoliko mjeseci. U situaciji kada je nedo-stajalo sredstava za isplatu naknade službenicima, nije ni čudo da ih nije bilo za lijekove, hranu za ljude i za životinje, što je pogotovo na putu stvaralo ogromne probleme.266 Tim Misije bila je svijesna da usp-jeh preseljeničke akcije ovisi u velikoj mjeri o tome hoće li seljaci moći početi novi život sa stokom i drugim životinjama, koje su u to doba bile ne samo sinonim ugleda, već garancija bar najosnovnijeg opstanka za porodice. Pored toga na tzv. Vraćenim teritorijama u Poljskoj vla-dala je nestašica stoke, pa je svako (bosanskohercegovačko) grlo bilo skupocijeno kako za porodicu tako i za lokalnu zajednicu. Zbog toga Misija često se obraćala Ambasadi Republike Poljske u Beogradu sa brojnim molbama za pozajmice da bi mogla nesmetano raditi.

Kada je već svim Poljacima koji su došli iz okolnih sela u Prnjavor bila osigurana osnovna egzitencija, tada je Misija na molbu Ambasade Republike Poljske u Beogradu odlučila preuzeti skrb nad školom za poljsku djecu. Iz izvještaja sastavljenog za potrebe evidentiranja naj-nužnijih školskih potreba, možemo saznati da je u februaru u školi bilo 185 djece u razredima od 1 do 4. Škola je imala dva poljska nasta-vnika, porijeklom iz sredine poljskih kolonista. Po broju priručnika koje je tražila Misija za učenike vidi se da je najviše djece bilo u prvom razredu – 60, dok u drugim nešto manje – 54. Razredi 3 i 4 imali su 40 i 30 učenika. Djeca su pohađala školu u dvije smjene od 9 do 12 i od 14 do 17 h.267

Službeno je Misija preuzela skrb nad školom za poljsku djecu u Prnjavoru 1. marta 1946. god. Mjesečni budžet škole iznosio je 8 000 dinara, od čega 5 000 za naknade učitelja. Rukovoditelj škole (kao što se vidi iz izvještaja – radio je bez naknade) bio je Kumosz.268 Ondašnja premještanja poljskih narodnih masa sigurno nisu pomagala

265 AAN AB, signatura. 63. 03.06.1946.266 AAN AB, signatura. 62. 28.06.1946.267 AAN AB, signatura. 57. 02.1946.268 AAN AB, signatura. 57. 07.03.1946.

92

održavanju školske nastave. Iako u izvještaju od aprila 1946. god. navedena je informacija da škola realizira program razreda od I. do IV. osnovne škole, teško je vjerovati da je u stvari bilo ovako. Sa jedne strane su u Prnjavor stizali novi kolonisti, a sa druge strane u martu su krenuli prema Poljskoj prvi transpori sa povratnicima. Od 1. do 25. marta u školi je bilo 219 djece, a nakon odlaska četiri prva trans-porta broj učenika se smanjio za 134. U aprilu 1946. god. uslijed stal-nih migracija broj se ponovo povećao na 119.269 U ovakvim uslovima teško je bilo održavati nastavu, pa se zbog toga može pretpostaviti da je škola ispunjavala u većoj mjeri ulogu dječjeg vrtića gdje su djeca mogla provoditi vrijeme, nego li stvarne škole.

Osim škole, za djecu je organiziranja i kuhinja gdje su mogla dobiti besplatni topli obrok, koji je najčešće za djecu predstavljao jedini obrok. U kuhinji su radile 4 osobe, a voditeljica kuhinje radila je bez naknade. Pored nje radila je jedna kuharica i njena pomoćnica. Za zalihe je odgovarao skladištar. Mjesečni budžet kuhinje iznosio je 28 000 dinara. Predviđene porcije hrane pokrivene iz budžeta Misije bile su za tu svrhu više nego oskudne. Za potrebe jednog dijeteta mje-sečno je predviđeno oko 0,5 kg mesa, isto toliko sira, ¼ konzerve, 2 kg krumpira, pola jajeta 0,25 kg šljiva, 0,25 kg masti. Nešto više je bilo pšenice i može se pretpostaviti da je pšenica bila glavni element prehrane. 270. Gotovo je sigurno da nije pomoći privatnih donatora i lokalnih vlasti, da kuhinja koja je hranila poljsku djecu ne bi uspjela opstati. Ovo je još jedan izričiti primjer nekompetencije poljskih vlasti, nepoznavanja realnih prilika kao i toga da kompletno nisu uspjevali izaći na kraj sa pomoću i podrškom poljskim reemigrantima.

U zadatke Misije spadala ne samo svakodnevna pomoć već prije svega organiziranje transporta za Poljsku, što svakako nije bilo lako. Osim svih problema vezanih sa vlakovima, dozvolama za tranzit i sl., nametao se problem kako provesti preseljavanje a da ljudima, ionako izmučenim ratnim nevoljama, ne nanositi nove patnje. Sa druge strane stajala je jugoslovenska delegacija koja je imala zadatak paziti da pre-seljenje Poljaka ne utiče negativno na lokalno gospodarstvo.

269 AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946.270 Ibidem.

93

Zbog toga se Mješovita komisija morala suočavati sa mnogim pro-blemima proizašlim iz različitog tumačenja mnogih pitanja sa poljske i jugoslavenske strane. Jedno od spornih pitanja, a također i primjer sukoba interesa, predstavljala je definicija nekretnina koju mogu poni-jeti sa sobom seljaci reemigranti u Poljsku. Stvar se konkretno odnosila na motore potrebne za pokretanje mlinova.271

U aprilu Poljska Preseljuenička Misija u Jugoslaviji obratila se sa pitanjem poljskom Ambasadi za tumačenje pojmova mobline imovine i nekretnina, jer o ovoj definiciji ovisi, da li će seljacima biti dozvoljeno ponijeti sa sobom pogone za mlin. Poljska strana zauzela je stav da su motori pokretna imovina kojom vlasnici mogu raspolagati, što znači da kao pokretnu imovinu mogu uzeti sa sobom (što je bilo prilično teško učiniti sa obzirom na težinu) ili prodati.272 Sa ovim stavom se nije suglasila jugoslovenska strana, smatrajući da je motor nekretnina i kao takav mora ostati u njihovoj zemlji. Štoviše, prema jugoslavenskoj strani vlasnicima motora nije pripadala na to ime nikakva nadoknada.273

Ambasada je podržalo stav Misije. Međutim, imajući u vidu činje-nicu da ugovor između Poljske i Jugoslavije po pitanju reemigracije za nekoliko mjeseci istiće, pa stoga mora biti uskoro i obnovljen,274 amba-sador Wende nije želio davati razlog za raskid ugovora i obratio se jugoslovenskoj strani za tumačenje ovog propisa. Istovremeno, Wende je predložio model za riješenje problema prema kojem bi motori ostali u jugoslovenskim mlinovima a vlasnici bi dobili odgovarajuću nadoknadu.275

Ministarstvo vanjskih poslova Jugoslavije odgovorilo je da iako se ne slaže sa definicijom pojma nekretnine datom sa poljske strane, to ipak u duhu prijateljstva i slavenskog bratstva širokogrudno pristaje da seljaci uzmu sa sobom ili prodaju motore. U jugoslovenskom doku-mentu pak stoji da lokalne vlasti zadržavaju pravo prvokupa kada bi seljak odlučio da prodaje tu opremu.276

271 AAN AB, signatura. 57.16.04.1946. 272 Ibidem. 273 AAN AB, signatura. 57. 27.04.1946. 274 AAN AB, signatura. 62. 19.04.1946. 275 AAN AB, signatura. 57. 27.04.1946. 276 AAN AB, signatura. 57. 03.05.1946.

94

Znatno veće emocije izazivale su informacije kako Poljaci tobože razaraju sve na ostavljenim imanjima. Jugoslovenska strana bila je potresena vijestima kako Poljaci uništavaju imovinu, sijeku vinograde, razaraju njive i demoliraju kuće.277

Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji nakon što je saznala za ove događaje, bila je obavezana provjeriti jesu li optužbe druge strane istinite. Zbog toga krenula je u poljska sela da provjeri jesu li Poljaci stvarno uništavali imovinu. Kako proizilazi iz izviještaja sastavljenog početkom februara 1946. god. bilo je i slučajeva opisanih u dopisu jugoslovenske strane, međutim ova pojava nije bila masovna a uništa-vanje se događalo uzgredno. Štoviše, poljska strana je primjetila da poljska imanja znatno češće uništavaju srpski i hrvatski susjedi, koji se agresivno ponašaju prema poljskim susjedima.278 a ne njihovi polj-ski vlasnici. Ambasada je u odgovoru Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije izrazilo nadu da neće više dolaziti do situacija poput onih opisanih u izvještaju.279 Time je, izgleda, okončan spor oko uništavanja ostavljenih poljskih imanja.

Razlike u stavovima jugoslovenske i poljske strane pojavile su se također i po drugim pitanjima koje je valjalo urediti – npr. broja životinja koju su preseljenici mogli uzeti sa sobom. Problem je bio detaljno pretresen, obzirom da nije bilo preciznih smjernica koje bi proizilazile iz protokola potpisanog u januaru 1946. u kojem je bilo mnogo kontroverzija u vezi stoke koji su kolonisti mogli ponijeti sa sobom. Spor se odnosio prije svega na vrste životinja a pogotovo priploda – ždrebadi, prasadi, teladi koja su se otelila u toku preselja-vanja. Poljska strana je smatrala da vlasnici mogu uzeti ovakve vrste životinja koje žele, samo da se brojke slažu sa odredbama protokola, dok jugoslovenska strana ovo sasvim drugačije tumačila.280 Radilo se o broju i vrsti životinja za izvoz, kao što je već spomenuto, stoka bila je odmah poslije rata vrlo skupocijena, jer broj grla drastično pao zbog vojnih konfiskacija. Problem se odnosi podjednako na Poljsku kao i na Jugoslaviju.

277 AAN AB, signatura. 57. 25.01.1946. 278 AAN AB, signatura. 57. 02.02.1946. 279 AAN AB, signatura. 57. 08.02.1946. 280 AAN AB, signatura. 63. 03.06.1946.

95

Mnogo govori o tome odlomak jednog od izvještaja u vezi ovog problema koje je Misija dostavila Ambasadi u Beogradu:

Što se tiče gubitaka naseljenika u pogledu stočnog fonda, ovi gubici su nastali u prvom redu uslijed vojnih rekvizicija za vrijeme rata, kada su pljačkali Poljacima svinje i goveda i Njemci i četnici, ustaše a isto tako i regularna vojska – uz potvrdu o odšteti, koju do sada nisu primili.

Zbog toga svaka životinja: krava, konj, svinja, ovca bila je toliko važna kako za poljsku tako i za jugoslovensku stranu. Iako nema doku-menta koji bi potvrdio konačno riješavanje ovog problema, izgleda da postignuti sporazum nije u potpunosti zadovoljio poljsku stranu, jer, kao možemo vidjeti u izvještaju o otpremi transporta u junu 1946., službeni broj grla izvezene stoka iz deklaracija razlikovao se od stvar-nog, jer su seljaci pokušavali sakriti dodatne životinje koje su nam-jeravali ponijeti sa sobom.281 Morali su pokazati lukavost (a možda i smisao za pregovaranje) jer za vrijeme utovara transporta budno su sve nadzirali jugoslovenski milicajci, koji su imali zadatak provjeriti da li se reemigranti pridržavaju odredbi Protokola.282. Kao što se može zaključiti, poljska kreativnost pokazala se učinkovitijom nego solid-nost jugoslovenskih pravobranitelja.

Navedeni primjeri pokazuju da se saradnja u Mješovitoj komisiji ponekad nije odvijala skladno. Ipak imajući u vidu uslove u kojima je morala raditi Mješovita komisija, može se zaključiti da su između poljske i jugoslovenske strane odnosi bili sasvim dobri. Činjenica da osobno Šef Misije Witold Mączka pokušavao je pod svaku cijenu reali-zirati ideju da jugoslovenska delegacija posjeti Poljsku, donekle kao za nagradu za pomoć u provođenju akcije preseljavanja, pokazuje da se saradnja između strana odvijala u pravilu povoljno. Sljedeći dokaz su odlikovanja, koje su Poljaci pripremali za zaslužene Jugoslavene.283

Iz izvještaja, upućenog najvjerovatnije Ministarstvu aprovizacije i trgovine, može se vidjeti da se saradnja odvija generalno vrlo povol-jno, iako je bilo neugodnih incidenata, poput nasilnog ponašanja

281 AAN AB, signatura. 62. 31.07.1946. 282 AAN AB, signatura. 63. 03.06.1946. 283 AAN AB, signatura. 62. 08.11.1946.

96

milicajaca u Slatini koji su zaprijetili zaposlenicima Misije zatvorom284 ili uznemiravanje kolonista neobrazloženim i nenajavljenim posje-tama državnih organa radi sastavljanja popisa imovine koju ne smiju ponijeti.285 Bili su to izolirani slučajevi koji nisu povezani sa radom Mješovite komisije koja je, kao što se pokazalo na primjeru motora, bila sklona kompromisu koji bi zadovoljio sve zainteresirane strane.

Pored svega ovoga vrijedi spomenuti pozitivne reakcije prilikom odlaska kolonista. Iako je bilo u njima više karakterstičnih za komuni-stičke režime patetičnih nota, nego obične ljudske zahvalnosti, zajed-ničke priredbe poljske i jugoslovenske mladeži kao i svečana večera koju su priredile vlasti Prnjavora, bile su vrlo radosno prihvaćene od strane poljske zajednice.286 Unatoč agresivnom ponašanju susjeda, odnos lokalnih vlasti prema poljskoj dijaspori bio je uglavnom prija-teljski, no ne treba pretjerivati sa prekomjerno pozitivnim ocijenama. Naravno, ako je izbio spor između Poljaka i Jugoslovena, onda je ovaj drugi imao značajno veću šansu da se pokaže da je u pravu, što nije ni čudno niti netipično.

U socijalističkoj Poljskoj imali smo istu takvu situaciju. Poštivanje prema nacionalnim manjinama praktički nije postojalo. Iako ne smiju se zaboraviti pozitivne poljske inicijative poput prihvata nekoliko dese-taka hiljada Grka,287 ipak je nacionalni šovinizam koji se često i opako smatrao patriotizmom, bio široko rasprostranjem u komunističkim zemljama, pogotovo u poraću II. svjetskog rata. Istini za volju treba reći da su Poljaci, barem u minimalnoj mjeri, ipak dobili priznanje od strane jugoslovenskih vlasti u ime njihovog doprinosa konačnoj pobjedi. Maršal Josip Broz Tito uživao je ogromno poštovanje među Poljacima koji su se borili u redovima partizana.

Priče o tome kako je sam Tito osobno ispraćao Poljake i nagovarao da ostanu u Jugoslaviji, obećavajući specijalne privilegije,288 su naravno tvorevine imaginacije nastale u glavama Poljaka koji su napuštali Bosnu

284 AAN AB, signatura. 62. bez datacije. 285 AAN AB, signatura. 57. 05.02.1946. 286 AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946. 287 A. Kurpiel, Uchodźcy z greckiej wojny domowej na Dolnym Śląsku – zarys

problematyki, „Pamięć i Przeszłość”, Nr 3, (2010), str. 157–168. 288 J. Zimirska, Bośnia – wątpliwy raj, Osieczów 2012, str. 59–60.

97

i Hercegovinu. Ovu činjenicu ne potvrđuje nijedan izvor. Uistinu, pri-likom polaska prvih transporta bilo je svečanih govora u kojime je bila naglašena važna uloga Poljaka u pobjedi partizana, međutim govor nije držao Josip Broz Tito, već gradonačelnik Prnjavora, a nakon njega je govorio Jan Modrzejewski iz Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji. U izvještaju poslanom Ambasadi Republike Poljske u Beogradu, kratko nakon ovog događaja možemo pročitati slijedeće:

U danima 26 i 30. III o. god. na tržnici okupili su se povratnici kojih je u srdačnom govoru ispratio gradonačelnik grada, šef i ekipa Jugo-slovenske Misije. U ime Poljske Misije govor držao zamjenik šefa Misije drug Modrzejewski289.

Među okupljenim na tržnici sigurno nije bilo legendarnog Josipa Broza koji bi ispraćao Poljake. Međutim sama činjenica da se ovakva legenda pojavila pokazuje da su se Poljaci koji su napuštali Jugoslaviju osjećali da su važne osobe ili su se pak htjeli osjećati tako.

Ovakvih legendi koje veličaju važnost Poljaka u pobjedi nad faši-zmom bilo je više. Do današnjeg dana kruže glasine kako su tobože Poljaci za vrijeme rata spasili život Josipu Brozu.

Postoje najmanje dvije verzije ovog događaja: u jednoj hrabre djevojčice sakrivaju ranjenog Maršala u mrtvačkom sanduku i na taj je način bio prenesen na sigurno mjesto.290 U drugoj verziji saznali smo da su ga Poljaci sakrili unutar stabla, negdje u okolini Banje Luke.291 Ove priče, pored toga što nisu potvrđene, predstavljaju jedan važan ele-ment koji utječe na izgradnju identiteta zajednice poljskih reemigra-nata koji su došli u Donju Šlesku iz Jugoslavije. Vrijedi se pozabaviti ovim problemom i detaljno ga analizirati – no ovaj zadatak prepuštam antropolozima.

4. 2. Pripremanje transporta Poljska Preseljuenička Misija u Jugoslaviji bavila se rješavanjem

tekućih problema kolonista (glad, bolesti, briga o djeci) a istovremeno radila na organizaciji redovnih transporta sa povratnicima. Sa logističke

289 AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946. 290 K. Pielech, op. cit., str. 61–62. 291 J. Zimirska, op. cit., str. 59.

98

točke gledišta ovo nije bio jednostavan zadatak, jer je bilo potrebno sasta-viti popis osoba koje se žele preseliti, no problem je bio u tome što je velik broj kolonista izgubio u ratu sve što je imao, pa tako i osobne dokumete. Vrijedi ovdje napomenuti da su se kolonisti morali prijaviti i izjasniti da žele otići, jer je za Poljake odluka o odlasku iz Jugoslavije bila dobro-voljna. Pored toga, nisu svi Poljaci koji su se iselili iz Jugoslavije u Poljsku morali koristi posredništvo Misije, no pomoć poljske strane bila je višes-truko korisna za reemigrante, obzirom da su temeljem Protokola mogli izvršiti bezcarinski izvoz sve svoje pokretne imovine.292

Poljske vlasti provodile su informativnu kampaniju koja je nago-varala Poljake na povrat u zemlju.293 Osim individualnih sastanaka članova Misije sa kolonistima,294 propaganda se širila putem masovnih medija: štampe295, pa čak i radija.296 Bilo je nastojanja da poruke dopiru do najvećeg broja Poljaka u cijeloj Jugoslaviji. Ovdje treba napome-nutu da pored Poljaka koji su bili naseljeni u Bosni i Hercegovini još za vrijeme Austro-Ugarske, u transportima, pogotovo onim kasnijim, našli su se ljudi koji su stigli u Jugoslaviju tek za vrijeme II. svjetskog rata. Osim članaka u jugoslovenskim novinama koji ih su nagovarali na povratak u zagrljaj domovine,297 isto tako u Poljskoj je poduzeta na tu temu intenzivna kampanja u štampi298.

Kao uspjeh ovih propagandnih poduhvata javljali su se mnogi ljudi, pogotovo sa teritorija Jugoslavije. Pored toga javljale su se osobe iz Poljske u potrazi za svojim rođacima ili su molile Ambasada Republike Poljske u Beogradu za pomoć u preseljavanju njihove porodice299. Kao što naglašava izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji, do 10. aprila 1946. god. uspješno je obrađeno 85% svih zahtjeva koje su stranke predale u sjedištu Misije.300. Većinom su to bile prijave

292 AAN AB, signatura. 63. 01.07.1946. 293 AAN AB, signatura. 62. 17.06.1946. 294 AAN AB, signatura. 62. 14.06.1946. 295 AAN AB, signatura. 62. 17.06.1946. 296 AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946. 297 Neka je srećan put našoj braći Poljacima, „Glas”, datum 30.06.1946, str. 2. 298 Bavio se time Referat za informaciju i propagandu Poljske Preseljeničke

Misije u Jugoslaviji 299 AAN AB, 09.1946, signatura. 62. 300 AAN AB, 10.04.1946, signatura. 62.

99

za naredne transporte. Do tada je evidentiranih bilo više od 3,500 poro-dica što je sveukupan iznosilo cca 18 000 osoba koje žele reemigrirati. Evidentirana je njihova imovina, kako pokretna imovina tako i nepo-kretna, a također goveda i drugi živi inventar.

Iako su evidentiranje kandidata za odlazak i priprema za putovanje bili najvažniji elementi u organizaciji transporta, oni svakako nisu bili i jedini. Isto tako je bilo važno kao evidencija povratnika i apro-vizacija za vrijeme putovanja, traženje suglasnosti za tranzit preko teritorija nekoliko zemalja. Transporti su polazili sa stanice Bosanski Brod ili Okučani. Posljednja željeznička stanica u Jugoslaviji bila je Subotica, nakon toga je transport išao prema Budimpešti u Mađarskoj i Bratislavi, tada u sklopu Čehoslovačke. Prvi grad u Poljskoj u koji je stiago vlak sa reemigrantima bilo je Międzylesie, odakle je direktno išao za Bolesławiec.301 Rutu povratnika možemo pratiti na karti:

Karta br. I. Ruta trasporta poljskih reemigranata iz Jugoslavije 1946 god.

Źródło: A. Applebaum, Za żelazną kurtyną, Warszawa 2013.

301 AAN AB, [brak daty], signatura. 63.

100

Misija je morala obavljati sve formalnosti vezane sa tranzi-tom transporta kroz tri zemlje. Jugoslavija kao strana angažirana u poduhvatu nije pravila nikakve probleme. Ministarstvo komunika-cije već 31. oktobra 1946. god izdalo je dozvolu za željeznički transport reemigranata, naknadno nudeći vagone za prijevoz Poljaka od mje-sta njihovog stanovanja do željezničkih stanica odakle su se tovarili i otpremali transporti.302

Drugačije je izgledala situacija u Čehoslovačkoj i u Mađarskoj, koja je bila još uvijek pod sovjetskom okupacijom. Najvjerojatnije je u dru-goj polovini februara Ministarstvo vanjskih poslova Čehoslovačke izdalo preliminarnu dozvolu za tranzit transporta sa povratnicima. Suglasnost je bila uslovljena mnogim zahtjevima a najvažniji od njih su se odnosili na obavezu Poljske za nadoknadu svih troškova vezanih sa pratnjom ovih transporta.303 Transport na teritoriji Čehoslovačke morao je pratiti jedan predstavnik lokalnih vlasti. Kada se vlak zau-stavljao, nijedan od putnika nije se smio udaljiti van željezničke sta-nice. Osim toga, 48 sati prije dolaska vlaka sa transportom, nadležni čehoslovački organi odgovorni za transport i sigurnost morali su biti obaviješteni o dolasku vlaka. Svaki transport morao imati točan opis što se prevozi i morao je proći sanitarnu kontrolu.304. Čehoslovačke vlasti tražile su svaki put vizu izdanu od strane čehoslovačkog pos-lanstva u Beogradu, da bi kasnije od ovog zahtjeva odustale, sukladno očekivanju poljske strane.305

Pored toliko strogih zahtjeva i zabrana, najveći problem Misije pri transportu reemigranata preko Čehoslovačke nisu stvarale lokalne vla-sti, već poljsko diplomatsko predstavništvo u Pragu, koje je osuđivalo rad Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji. U izvještaju od 16. aprila 1946. god. Šef Misije Mączka opravdavao se Poljskoj Ambasadi zbog tužbe koju je podnijelo Ambasada u vezi aprovizacije za prve trans-porte. Po njegoviom mišljenju, za nedostatak stočne hrane nije kriva Misija, već činjenica da nije dobila financijska sredstva da ovu hranu nabavi. I, što je važno, Mączka zaključuje da bez hitne gotovinske

302 AAN AB, sygn. 57. 08.03.1946. 303 AAN AB, sygn. 57. [brak daty].304 Ibidem. 305 Ibidem.

101

pomoći, ured kome predvodi ne može preuzeti odgovornost da jedan dio životinje neće izdržati ovakav put.306

{…} naglašavali smo da je teško nabaviti stočnu hranu da istu treba dovući iz mjesta udaljenih 150-200 km od željezničke stanice utovara i da ovo iziskuje više novca i više vremena.. Napominjemo da ukoliko stvar ne bude riješena u najkraće vrijeme, ne možemo preuzeti odgo-vornost da će neki ostaci goveda stići u Poljsku živa.307

Drugi argumenti kao npr. da reemigranti gladuju i prose hranu na češkim željezničkim stanicama, decidirano je odbio a istovremeno izjavio, da Misija, iz financijskih razloga, nije u stanju u potpunosti osigurati skrb za najsiromašnije, jer jednostavno nema za to sredsta-va.308 Mączka je vratio loptu i optužio poljsko diplomatsko predstav-ništvo da zbog nemara poljskih službenika u Pragu dolazi do kašnjenja transporta, što nanosi povraticima još veće patnje. Radi usporedbe, ovakvih problema nema ni u Jugoslaviji ni u Mađarskoj.309 Sukob između Misije i Poslanstva u Pragu pojavljivao se u nekoliko navrata, a iz odlomaka korespondecije vidi se da predstavnici diplomatskih organa nisu mogli računati na izraze međusobne simpatije. Jasno je da su Stefan Werblowski koji je predvodio Ambasadi u Pragu i Witold Mączka bili u sukobu. Teško je reći jesu li nesporazumi između dvojice diplomata nastali samo u vezi sa reemigrantima, ili je postojala još neka pozadina, privatne prirode. Bez obzira na sve, ovaj „rat” je tra-jao. U junu je Werblowski ponovo kritizirao Misiju u vezi priprema narednih transporata,310 na što je izričito iritiran Mączka odgovorio da ako su službenici u Pragu toliko angažirani u komentiranje svih aktivnosti vezanih sa prfeseljenjam, neka se sami angažiraju za prido-bivanje kredita u ove svrhe.311 Tim više da neprestani njihovi prigovori, a istovremeno totalna pasivnost nikako ne doprinose bržem završetku akcije preseljenja.

306 AAN AB, signatura. 62.16.04.1946. 307 Ibidem. 308 AAN AB, signatura. 63. 03.06.1946. 309 Ibidem. 310 AAN AB, signatura. 62.03.07.1946. 311 Ibidem.

102

Po ovom pitanju pozivam se na mój telegram od 19. VI. 46 god u kome sam zaključio da na teritoriji Čehoslovačke nisu pušteni transporti broj XVII i XVIII i izgladnjeli čekaju da budu pušteni sa čehoslovačke granice u Poljsku. Imajući u vidu energičan stav poslanstva u Pragu, smatrao bi korisnim da se upravo poslanstvo pobrine za kredite za provođenje akcije reemigracije Poljaka iz Jugoslavije. Misija, kao što je poznato Ambasadi, nema dovoljno sredstava za to312.

Sukob sa diplomatskim predstavništvom u Pragu, odnosno pri-vatni mali rat na liniji Werblowski-Mączka nije bio jedini problem Misije u toku akcije preseljenja Poljaka. 29. Jula 1946. god Ambasada u Beogradu zaprimila je uznemirujući telegram iz kojeg je saznalo da su transporti broj 26 i 27 zaustavljeni su na granici sa Mađarskom i stoje tamo već 24 sata jer ih lokalne granične službe ne propuštaju. Svako ovako zakašnjenje, sa obziom na oskudne količine hrane za ljude i životinje, predstavljalo je pravu katastrofu. Tek je intervencija Ambasade u Beogradu pomogla i transporti su krenuli dalje.313

Kako se kasnije ispostavilo, transporti su zaustavljeni po naređenju sovjetskih vojnih vlasti koje su u to vrijeme okupirale Mađarsku. Sovjetski vojnici su tvrdili da moraju imati više podataka u vezi polj-skih transporta (broj transporta, broj vagona, šta se u njima nalazi, ime mašinovodje itd.). Izgleda da ovo nije prestavljalo pakosno postupanje Rusa a tim više Mađara, (koji u to vrijeme nisu mogli ništa usvojoj državi). Najvjerojatnije je to bio propust same Misije, koja nije poslala potrebne obavijesti u Budimpeštu o čemu ih je podsjetila u maju Ambasada Republike Poljske u Beogradu.314

Greške i propusti često su se događali u Misiji. Teško je izbjegavati greške kod organizacije tako velikog poduhvata imajući toliko osku-dna sredstva za realizaciju ove akcije. Ovo se odnosi kako na finacijska sredstva tako i na osoblje, jer u Misiji nisu radili stručnjaci već obični komunistički činovnici sa svojom dubokom vjerom u ideju socija-lizma. Pored toga u sve što su radili u ovoj materiji, radili su po prvi put i učili su na svojim greškama. Nisu imali nikakve uzore ovakvih

312 Ibidem. 313 AAN AB, signatura. 62. 30.06.1946.314 Ibidem.

103

poduhvata (osim sovjetskih preseljenja) na koje bi se mogli osloniti. Slaba komunikacija sa nadležnim organima drugih država, nedo-voljne informacije u vezi polaska vlakova,315 nedovoljna aprovizacija transporta itd. sve ove greške idu na račun Misije. Međutim vrijedi pogledati problem sa perspektive izuzetno teških okolnosti u kojima je radila Misija a koji su bili opisani u ovom tekstu i tek tada kritično ocijenivati njezino djelo.

Pored toga nisu svi problemi nastali greškom Misije, na primjer do kašnjenja polaska transporta u septembru 1946. došlo je krivicom Uprave poljskih željeznica.

Naglašavam da obustavljanje transporta stvara nam mnoge probleme, ruši se naš plan transporta u krajnjoj fazi akcije preseljenja, što nega-tivno utječe na položaj ljudi koji su registrirani za ovaj transport a mi njih moramo subvencionirati, došlo je do intervencije jugoslovenske Mješovite komisije i zbog svega ovoga Misija mora produžiti svoje aktivnosti.316

Bez obzira čija je bila greška u pojediinim fazama organizacije transporta sa preseljenicima, sigurno je, tko je snosio najteže posli-jedice – naravno su to bili kolonisti koji su platili svojim nevoljama i patnjom greške činovnika.

Najveći grijeh koji se dogodio prilikom organiziranja pomoći za poljske koloniste u Bosni, bilo je objavljivanje ujesen i početkom zime 1945. god, informacije da je u Prnjavoru moguće dobiti pomoć od strane poljske vlade – bez ikakve prethodne pripreme. Na osnovi ove informacije u zimu 1945. seljaci su počeli masovno dolaziti sa porodi-cama u grad, sudeći da je poljska vlada konačno izašla njima u susret. Ne računajući sa poslijedicama, kolonisti su prodavali ono što im je ostalo od imovine, što je moglo stati u jednu zapregu i kretali su prema Prnjavoru. Očekivali da će tamo odmah dobiti pomoć i podršku i najbrži transport u Poljsku. Kako se ispostavilo na mjestu, umjesto obećane pomoći našli su izgubljene činovnike, zdravstvene tegobe i probleme sa hranom. Pored svega toga Misija nije imala nikakvu konkretnu ideju za kompleksno riješavanje nastale situacije. Nije bilo

315 AAN AB, signatura. 62.23.05.1946. 316 AAN AB, signatura. 62. 20.09.1946.

104

govora ni o hitnim transportima za Poljsku, jer je Protokol sa jugoslo-venskom stranom potpisan tek u januaru, jedan dio dozvola izdan je u februaru, a prvi transporti krenuli su u drugoj polovini marta. Na ovakav način seljaci su se morali snalaziti da uzdrže sebe i svoje životinje kroz 3–5 mjeseci. Lako je zamisliti kakav je kaos vladao u to vrijeme u Prnjavoru.

Zato ako bi bilo potrebno ustanoviti tko je najviše kriv za patnje i nevolje poljskih seljaka, na prvom mjestu treba ukazati na Narodnu Republiku Poljsku koja nije bila u stanju riješiti problem migracija.

Tek su u drugom redu odgovorni pojedinačni službenici u tome zaposlenici Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji.

4. 3. Krećemo na put!Prvi transport sa poljskim povratnicima iz Bosne i Hercegovine, koja je u ovo vrijeme bila sastavni dio Jugoslavije, krenuo je 28. marta 1946. god. sa željezničke stanice u Bosanskom Brodu. Prije nego što su sel-jaci utovarili svoju imovinu u vagone, morali su prvo doći do želje-zničke stanice, što nije bilo ništa manje jednostavno, imajući u vidu što su osim pokretne imovine uzimali su sa sobom domaće životinje. Jednim dijelom pomoć je pružala Misija, koja je transportirala jedan dio preseljenika kamionima, odnosno žene, djecu do 15 god i starije osobe iznad 50 god., a takođe invalide i bolesnike. Stvari reemigranata, hrana, stočna hrana transportirali su se zapregama, koje su se kasnije tovarile u vagone. Goveda se vodila pješke.317 Jedan od tisuće preselje-nika iz Jugoslavije bio je Franciszek Sarzyński, koji ovo iskustvo opi-suje ovim rijećima:

Cijelu imovinu smo morali ranije utovariti u vlak u Bosanskom Brodu. Suprugu Anu sa četvoro djece u rukama, sa kćerkom Marijom rođe-nom 1945 god odvezli su tamio kamionom. Dvije krave sa oznakama na rogovima318 vodio je pješice 14-godišnji sin Eugeniusz.

317 AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946. 318 Svaka životinja za izvoz u transport imala obavljen veterinarski predled,

upisana u uvedenciju i označena. Na ovakav način jugoslovenske vlasti nastpjela spriječiti izvoz velikog broja grla, dok organizatori su bili sigurni da je izvezena stoka zdrava.

105

Sa bratom supruge, Stefanom, cestom preko Prnjavora, Drevente do Bosanskog Broda – oko 40 kilometara u dva dana. Krave su hranili na putu sjenom iz kamiona. Otac je išao svojom konjskom zapregom (konj Mica) gdje su bile 2 škrinje sa odjećom i kućnim uredjenjem, stol, krevet a također sjeme kukuruza, heljde, graha, žito i brašno319.

Na ovaj su način ljudi dolazili do Bosanskog Broda, a kasnije i do drugih željezničkih stanica (npr. Okućani), odakle su polazili trans-porti za Poljsku. Utovar je trajao 3 do 5 sati. Osim predstavnika Misije, kako sam već kazao, na mjestu utovara bila je i jugoslovenska mili-cija koja je imala zadatak da čuva red za vrijeme utovara. Svaka osoba u transportu bila je prethodno cijepljena, a uoči putovanja morala se okupati. Odjeća i prtljaga odmah su bili dezinficirani. Pored toga svaki putnik dobio topli obrok,320 a siromašniji putnici paket sa hranom. Putovanje iz Jugoslavije u Poljsku trajalo je oko 7 dana.321

U transportnim kompozicijama bilo je nekoliko vrsta vagona. Jedan dio bio namijenjen prijevozu ljudi, drugi za transport životinja, bilo je mjesta za skladištenje stvari preseljenika i naravno hrane. Ovo je bio ogroman, logistički složen poduhvat. Nedostajali su sanitarni vagoni i nije bilo mjesta za pripremu toplih obroka. Neki seljaci uzimali su sa sobom gvozdene peći za kuhanje koje su montirali na mjestu peći. U sanitarnom izvještaju dr. Łobozowskog široko se spominje ovaj pro-blem. Predloženo je da se o trošku Misije u svakom vagonu montiraju kuhinjice ili da se doda u kompoziciju kuhinjski vagon koji bi pripre-mao obroke za putnike.322 Međutim ovaj problem nije zaslužio pažnju vlasti i više se ne spominje, jer nigdje nisam našao informaciju da bi ikad se pojavio u kompoziciji transporta kuhinjski vagon.

Svaki transport morao imati pratnju obzirom na mnoge opasnosti. Još u junu, kada je akcija reemigracije bila u toku, dogodili su se napadi na selu a čak i ubojstvo u Novom Martincu.323. U granicama Jugoslavije

319 W. Pawlus, Franciszek Sarzyński – historia 100 lat życia, „Rocznik Bolesła-wiecki 2011”, t. 4, (2012), str. 117–118.

320 AAN AB, signatura. 62. 10.04.1946. 321 AAN AB, signatura. 62. 28.05.1946.322 AAN AB, signatura. 62.10.04.1946. 323 AAN AB, signatura. 63. 13.06.1946.

106

zaštitu je osiguravala lokalna milicija, a dalje su transport pratili zašti-tari iz redova kolonista. Imali su posebne vize i zahvaljujući tome mogli nesmetano putovati kroz sve zemlje kroz koje su prolazili transporti sa preseljenicima.324.

Akcja preseljenja bila je predviđena planski u trajanju od febru-ara/marta do jula 1946. god. Uslijed zakašnjenja do kojih je došlo u toku organizacije transporta, potrebno je bilo produžiti valjanost odredbi poljsko jugoslovenskog Protokola za slijedećih 6 mjeseci.325

U septembru Witold Mączka pisao je u izvještaju da posljednji, 32. trans-port planira otpremiti početkom novembra, a imajući u vidu da su zaht-jevi stizali i dalje, razmatrao organiziranje još jednog 33. transporta.326 U avgustu 1946 ukinuta je poljsko-jugoslovenska mješovita komisija za preseljenje Poljaka iz Jugoslavije,327 a sjedište Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji iz Prnjavovora preseljeno je u Beograd, dok je isto-vremeno većina zaposlenika vraćena u Poljsku.328 Poznato je da akcija reemigracije imala svoj nastavak još 1947. god.329

U razmatranoj historiografskoj literaturi nismo naišli na ovo pitanje međutim na osnovi dostupne izvorne građe treba naglasiti kako u transportima nisu putovali isključivo bosanskohercegovački kolonisti poljskog porijekla. Uz njih priliku povrata iskoristili su također poljski seljaci iz Slawonije. Pored toga bilo je dosta osoba koje nisu imale nikakve veze sa kolonizacijom ili poljoprivredom, koje su se stjecajem okolnosti našle na Jugu,330 među kojima vojnici ali također Poljaci iz raznih predijela Jugoslavije i predstavnici inteligencije331. Izgleda da upravo osobe koje nisu imale nikakve veze sa kolonizacijom iz austro-ugarskog vremena vraćale su se transportom (ili transpor-tima) koji su krenuli iz Jugoslavije upravo 1947. god. Ovo su bili ljudi koji su u kasnijem roku iskoristili priliku povrata u Poljsku u boljim

324 AAN AB, signatura. 62. 14.05.1946: AAN AB, signatura. 62. 30.05.1946. 325 AAN AB, signatura. 63. 31.05.1946. 326 AAN AB, signatura. 62. 11.10.1946. 327 AAN AB, signatura. 63. 29.10.1946. 328 AAN AB, signatura. 63. 02.11.1946. 329 T. Bujak, op. cit., str. 97. 330 AAN AB, signatura. 58. 26.11.1946.331 AAN AB, signatura. 63. 21.08.1947.

107

uslovima. Najvjerojatnije za njih je bio organiziran ovaj transport ili transporti. Zbog nedostajućeg arhivskog gradiva teško je odgovoriti na pitanje je li 1947. god. odpremljen jedan transport ili više. Poznato je da zimi 1946. iako je formalno reemigracija bila završena, Witold Mączka tražio da se organizira još jedan transport, radi ostvarivanja dalje reemigracije Poljaka iz Jugoslavije u Poljsku.332 Odluka o organi-zaciji transporta odložena je do proljeća naredne godine. Poslijednji transport iz Jugoslavije stigao je u Poljsku u septembru 1947. god. Da li je ovo transport planiran u septembru 1946. god kao 33. transport ili možda još jedan? Teško je reći. To je inače sasvim vjerojatno, jer u ovom slučaju putnici u ovom transportu nisu bili naseljenici iz polj skih kolo-nija u Bosni i Hercegovini, već Poljaci koji su živjeli u svim krajevima Jugoslavije. Dakle nije bilo žurbe sa organizacijom transporta kao što je to bilo u slučaju kolonista. Putnici poslijednjeg transporta nisu čekali ozebli i gladni na željezničkoj stanici u Prnjavoru, kao što su čekali seljaci iz okolice Banje Luke. Moguće je da je Ambasada Republike Poljske u Beogradu odlučila, radije pričekati dok se jave svi koji se žele vratiti u Poljsku (pogotovo što je u zimu 1946. odlučila odložiti reemi-graciju za proljeće) i tek tada organizirati poslijednji transport.

Pri kraju vrijedi navesti statistiku. Na osnovu izvještaja koje podno-sila Misija Ambasadi Republike Poljske u Beogradu možemo saznati detalje svakog transporta tj. broj osoba, životinja, kakvo imanje su uzeli sa sobom i sl. Zbirne podatke imamo za 27 transporta, koji su bili otprem-ljeni od 28. marta do 29. jula 1946. – ukupno 14 235 osoba, 1149 konja, 3158 krava, 304 svinja, 269 ovaca, 928 plugova, 582 mašine, 1381 tona žita, 490 tona zobi, sjena i slame, a također 686 kućna uređaja.333

Nažalost, nemamo na raspolaganju kompletne podatake u vezi pojedinačnih transporta. Zbog toga je na osnovi dostupnog materi-jala moguće prirediti tek generalni prikaz. Imajući u vidu nekoliko izvještaja, broj putnika u jednom transportu treba procijeniti na oko 518 osoba. Seljaci uzimali sa sobom više krava (oko 100–120 po jed-nom transportu) nego konja (oko 50). Nešto više (40) bilo je svinja. Nedostaju podaci da bi se procijenio broj drugih životinja npr. ovaca.

332 AAN AB, signatura. 62. 06.12.1946. 333 AAN AB, signatura. 62. 31.07.1946.

108

Sporno pitanje predstavlja broj ljudi koji su došli iz Jugoslavije u Poljsku u više od 30 transporta od marta 1946. do septembra 1947. god. U statistikama koje su nam na raspolaganju najšešće se pojavljuju brojke oko 15 000334 i oko 18 000335. Navedeni izvještaj od 31. jula 1946. god koji je Misija priredila za Ambasada Republike Poljske u Beogradu, bez ikakve sumnje je vjerodostojan izvor podataka i u njemu je rečeno da je u 27 transporta koji su bili otpremljeni u razdoblju od marta do jula, bilo 14 235 reemigranata.336 U situaciji kada je sve do jula otišlo skoro 15 000 ljudi, nevjerojatno je da bi ukupan broj emigranta iznosio 15 000, jer su otpremljena 33 transporta a barem su njih 32 morala biti kompletna jer u protivnom ne bi bio organiziran i 33 transport. Dakle u svakom transportu bilo je po oko 518 osoba. Ako uvažimo ove brojke, proizlazi da je samo u toku 1946. god. u Poljsku iz Jugoslavije došlo naj-manje 17 000 osoba. Na osnovu prethodno navedenog, najvjerovatnije je u okviru akcije za reemigraciju iz Jugoslavije u Poljsku u godinama 1946.–1947. došlo je oko 18 000 ljudi.

Ove brojke pokazuju ogroman razmjer ovog poduhvata. Ovo je bila najveća jednokratna kolektivna reemigracija u poslijeratnoj povijesti Poljske. Ni jednom ranije i nikad kasnije poljska država se nije odlučile za preseljenje toliko velikog broja ljudi u toliko kratkom vremenskom roku. Ova akcija bila je popraćena mnogim problemima, no pored svih poteškoća i prepreka konačno je uspjela. Reemigraciju Poljaka iz bivše Jugoslavije treba razmatrati sa više aspekata i perspektiva – kao povijest lokalne zajednice reemigranata (samih povratnika i njihovij potomaka) koji žive u okolini Boleslawieca, kao i u širem kontekstu. Ova akcija bila jedan vrlo važan, težak i logistiški kompliciran poduhvat, koji je organi-zirala Narodna Republika Poljska odmah poslije rata. Napokon treba sve ovo pogledati sa aspekta poljsko bosanskih odnosa, jer povijest sudbine naseljenika koji su stigli u Bosnu 1894. god našla svoj završetak nakon pola stoljeća. Ova zajednica povezala povijest dviju zemalja zauvijek i svaku inicijativu koja popularizira ovu temu vrijedi svakako podržavati.

334 H. Kamberović, Iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine 1946. Godine, „Časo - pis za Suvremenu Povijest”. R 30, Nr 1, (1998), str. 103–104.

335 Fussnota u T. Bujak, op. cit., str. 97. K. Ribner, Reemigracja Polaków z Jugo-sławii {w}PUR w latach 1945–1948 na Dolnym Śląsku, Wrocław 1948, str. 72.

336 ANN AB, signatura. 62. 31.07.1946.

109

5. poglavlje:Zaključak

Povijest sudbine poljskih naseljenika u Bosni predstavlja trajni ele-ment povijesne baštine Poljske i Bosne i Hercegovine. Ovo je karika koja povezuje dvije zemlje u teškom razdoblju kraja XIX. i prve polo-vine XX. stoljeća.

U prvom poglavlju saznajemo za razloge zbog kojih su se poljski seljaci pojavili u Bosni i Hercegovini. Mišljenje autora je da su ovo bili prije svega politički razlozi. sa druge strane imamo prikazano neviđeno siromaštvo galicijskih seljaka, za koje je jedina šansa opstanka bila emigracija. Ugovor između ministra Kàllaya i ministra Goluchowskog odveo je Poljake u krajeve u područje rijeke Bosne.

Sljedeće poglavlje odnosi se na razdoblje između dva svjetska rata. Međutim, uvijek prisutni problemi oko pokušaja akulturacije počeli su još i prije I. svjetskog rata. Teški odnosi između franjevačkog klera i Poljaka, kao i poljsko-srpski sporovi posljedice su ne samo tadašnjih događaja, već su produžetak prijeratnih animozija. Pored toga autor obraća posebnu pažnju na proces razvoja poljske zajednice, uglavnom sa gledišta ekonomije i demografije.

Poglavlje III. obzirom na svoju specifičnost, ukazuje jedino osvrt na problem sudjelovanja Poljaka u ratu na teritoriju Jugoslavije u II. svjet-skom ratu. Ovom problemu posvećene su mnoge znanstvene stu-dije i stoga zadatak autora svodi se isključivo na analizu dosadašnjih zaključaka.

Detaljno je opisan problem povrata Poljaka iz Bosne i Hercegovine u Poljsku 1946. god. Poglavlje IV. je svojevrsna spona koja povezuje i zatvara povijesno doba poljskih kolonista u Bosni i Hercegovini. Utemeljno je na dokumentima iz Arhive novih akata i sadrži kore-spondenciju između Ambasade Republike Poljske u Beogradu i Poljske

110

Preseljeničke Misije u Jugoslaviji. Čitatelji mogu saznati koliko je težak bio zadatak provođenja najveće akcije jednokratne kolektivne reemi-gracije u poslijeratnoj povijesti Poljske, koja je obuhvatila oko 18 hil-jada Poljaka sa teritorija Jugoslavije. Opisan je ne samo sam proces reemigracije, već i pripreme i problemi sa kojima su se poljske vla-sti morale suočavati za vrijeme realizacije projekta. Posebnu pažnju zaslužuje generalno prikladna saradnja između poljskih i jugoslaven-skih organa. Ovo je posebno interesantno gledano iz konteksta napetih nacionalnih odnosa između Srba, Hrvata i Poljaka za vrijeme rata.

Najvažniji element ovog rada predstavljaju dokumenti koji se nala - ze u aneksu knjige. Priloženo je više od 70 kronološki poredanih doku-menata iz kojih su razvidne informacije na temu procesa reemigra-cije. Dokumenti prikazani su u skladu sa važećim smjernicama u vezi objavljivanja diplomatskih izvornih dokumenata koji se koriste u polj-skoj historiografiji.

111

Dokumenti

112

113

Br. 1Varšava 28 novembra 1945 r. Pismo Ministarstva vanjskih poslova Ambasadi R.Poljske u Jugoslaviji po pitanju dozvoljenog iznosa novca koji smiju ponijeti sa sobom preseljenici

a G. Krukowski1 a

Molim 1) Pripremiti tekst [nečitka riječ] 2) Pripremiti zvanično pismo sa uputama za Misiju. [podpis] JW aKao dopuna telegrafskih uputstva od z 26.XI o.god. po pitanju presavl-janja iz Jugoslavije obaviještavam slijedeće:

Preseljenici dužni su ostaviti u Amabasadi jugoslovensku valutu koju posjeduju. Naše ustanove na granici će zamijeniti samo po 500 dinara po osobi. Ambasada će ispostaviti potvrde za dinarski depozit na pol-jskom i na srpskom jeziku. Na potvrdi mora biti navedeno da na račun novčanog položenog depozita preseljenik će na polj skoj granici dobti 500 zlota. Uzor ovakve potvrde zajedno sa pečatom molim naj-hitnije poslati u Ministarstvo državne imovine /Inostrano odeljenje. Pratnja svakog transporta mora imati kod sebe spisak suma, koje su položile osobe iz transporta i ovaj spisak će biti predat na granici., radi dostavljanja u Narodnu Banku Poljske. Sume iznad isplaćenih na granici 500 zlota će im isplaćivati odjel Narodne Banke Poljske uz pre-dočenje potvrde iz Amabasade i prema spisku koji je dostavila pratnja transporta.

Molim isto tako da izjasnite problem ograničenja kod izvoza broja krava i konja; naravno potrebno je tražiti dozvole za prodaju ostale stoke, isto tako kao što je riješena stvar u slučaju svinja.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

1 Kazimierz Krukowski – Konzul m.in. u Beogradu i Zagrzebiu. Za vrijeme preseljavanja Poljaka iz Jugoslavije bavio se poslovima Misije u ime Ambasade RP u Beogradu.

114

Br. 2Prnjavor 21 decembra 1945 r. Zamjenik šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji konzulu Kazimierzu Krukowskom iz Ambasade Republike Poljske u Beogradu, o organizaciiji kongresa poljske dijaspore iz Okruga Banje Luke

U odgovoru na dopis koji sam dobio večeras dana 21 decembra o.god. t.j. u petak obaviještavam kako slijedi:1) Plan Ambasade w Beogradzie u vezi organizacije Kongresa Delegata „Poljske Dijaspore” iz prnjavorskog i drugih područja, koji je dostavila g. Ewa Wąsowicz2 za moj Komitet za organizaciju – realiziran je 100% i nikako se ne može reorganizirati 2) Na Kongres su izabrani delegati čak iz najdaljih krajeva udaljenih više od 100 kl. Već sam ovaj posao iziskivao je nekoliko dana i noći i ne može se sad opozvati ovo, što je već obavljeno do kraja:3) O dolasku g. AMBASADORA3 sa suprugom i G. KONSULA obavi-ještene su mjesne Vlasti a iste su obavijetile Okružne Vlasti. Predstavnici Vlasti pozvani su kao gosti na dan 24 decembra u 11 sati:4) lokalno Poljsko stanovništvo pokazalo je zadovoljstvo i spontano je dočekalo inicijativu AMBASADE u vezi dolaska u tradicionalno sveti Badnji dan Božićnih blagdana, ovog puta posvećen Narodnom interesu.

Kako proizilazi iz mojih navedenih argumenata, razlozi su toliko bitni da ukoliko se ne ispoštuju obećanja, može doći do rascijepa u lokalnoj poljskoj zajednici i izložiti je kompromitaciji od strane lokalnih Jugoslovenskih vlasti.

Isto tako želim napomenuti da u svim ovim pripremama učestvo-vala je aktivno Preseljenička Misija, koja nikako ne može sebi dozvoliti kompromitaciju. Stoga Vas molim g. KONSULE da sa Vaše strane pod-nesete sve ove momente na razmatranje g. AMBASADORU.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

2 Ewa Wąsowicz – Radila je u Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji Odgo-vorna za školstvo i propagandu. Na ime svojih zasluga u akciji preseljavanja Poljaka iz Jugoslavije 1948 god dobila visoko državno odlikovanje – Srebrny Krzyż Zasługi.

3 Wende Jan Karol – Ambasador RP u Beogradu. Pjesnik, književnik, diplomata, Za vrijeme II svijetskog rata jedan od organizatoora arnmije Andersa. Višegodišnji poslanik u Skupštini (1947–1972) i njen potpredsjednik (1961–1971).

115

Br. 3(nedostaje mjesto)4 14 janura 1946. Nota Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji, po pitanju pomoći u vidu hrane poklonjene od strane vlade Bosne i Hercegovine za poljske porodice iz područja Banje Luke

Konzularno odeljenje obaviještava da uslijed intervencije Ambasade kod centralnih vlasti u Beogradu, Vlada Bosne i Hercegovine u Sara-jevu će odmah pružiti pomoć u vidu hrane za hiljadu najsiromašnijih poljskih porodica koje očekuju preseljenje.

Bilo bi preporučljivo da Misija uspostavi kontakt sa lokalnim vla-stima, koje će dijeliti ovu pomoć, da im se dostave spiskovi porodica koje tu pomoć najviše trebaju itd.

Konzularno odeljenje moli da se Ambasada obaviještava o obimu, provodjenju i rezultatima ove akcije.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

4 Nema podataka za mjesto, no u ovo vrijeme Ambasada RP bila je u Beogradu.

116

Br. 4Prnjavor 18 janura 1946 r. Poruka Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu bolesti koje su se pojavljivale kod stanovištva poljskih sela na području Banje Luke

Potvrdjujem primitak telegrama od 16 janura 1946 r.i obaviještavam da u vezi nezgode g. Wąsowicz5, za podizanje novca i drugog materi-jala poslali smo g. kapetana Franciszka SOKALSKIEGO6.

Ovom prilikom želim obavijetiti da su nastali mnogi problemi vezani sa preseljenje kao i pitanje pomoći o kojoj smo dobili poruku iz Amabasade7, nakon toga pitanje uskotračnog vlaka u Derventi, otpuštanje iz armije Poljaka, sigornosne mjere u transportu, trans-portna sredstva i td. Otišao sam sa g. Kumoszem8 kod Bosanske Vlade u Sarajevu radi intervencije. Rezultati su slijedeći: prije svega ako se radi o pomoći za Poljake, Bosanska Vlada već je dobila naredjenje ud Centralnih vlasti da ovo pitanje bude riješeno i to po hitnom postupku, medjutim obiljne sniježne padavine spriječile su stvari i sve je zau-stavljeno zbog transporta i nemogućnosti dovoza. Bosanska Vlada poslala je svim Okružnim vlastima naredejenje da po mogućnosti odmah riješavaju pitanje pomoći. U vezi uskotračnog vlaka dobili smo informaciju da ovaj problem može riješiti jedino Ministarstvo Komunikacije u Beogradu. Stoga ljubazno molim Ambasadu da pre-duzme odgovarajuće korake kod nadležnih čimbenika za pridobivanje dozvole Ministarstva Komunikacije. Što se pak tiče otpuštanja Poljaka iz vojske – o rezultatima sam poslao poruku da štab Jugoslovenske armije još nema nikakva naredjanja po tom pitanju. Mjere sigurnosti tj tzv pratnju na teritoriji Jugoslavije obezbedjuje shodno naredjenju 53 Divizija. Transportna sredstva ćemo dobiti iz Okružnog Ureda

5 U vezi nezgode Ewa Wąsowicz slomila je nogu morala odredjeno vrijeme ostati na mjestu i nije mogla ispunjavati povjerene obaveze

6 Sokalski Franciszek – Major Narodne Poljske Vojske. Ušesnik poljsko-njema-čkog rata 1939. Radio u Misiji kao podreferent za sigurnosne polove.

7 Pomoć u ishrani ljudi koji su čekali preseljenje.8 Kumosz Jan – učitelj Komandant Poljskog Bataliono u partizanskoj vojsci

Josipa Broza Tite Od 1946 do 1948 predsjednik sreza Boleslawiec. Poslanik u parla-mentu iz PURP (1957–1961).

117

Banja Luka o čemu je Ured obaviješten telegrafski. Dobiti ćemo sve potrebne količine kako benzina tako i maziva. Najvažniju su za nas teretni kamioni – 20 kom koje ćemo na poziv dobiti radi utovara vlaka za Poljsku. U ovom smislu je obaviješten i Okružni Ured u Banja Luci koji je obavezan dostaviti kamione na zahtjev Mješovite Komisije. Kao što se može vidjeti, naše putovanje, iako u teškim uslovima, no konačno je završilo uspješno. Mnogo nam je žao zbog nezgode koja se dogodila g. Wąsowicz. Molimo da prenesete Njoj naše želje da brzo ozdravi.

Na terenu Prnjavora situacija je neopisiva – u zdravstvenom pogledu, usljed slabe hrane i prekomjerno gustog naseljenja, vlada nekakva epidemija i sa smrtnim slučajevima. Skoro svi Poljaci boluju od šuge, ospica a postoji i sumnja tifusa. Od ovog poslijednjeg obo-lio najvjerojatnje g. Rozmus9. Lokalne vlasti su bespomoćne a naša intervencija u Sarajevu kod Centralne Vlasti baš nije zaslužila veću pažnju. Prije svega za suzbijanje ovih bolesti nema lijekova niti doktora. Dr Łobzowski10, kada smo kod njega tražili11 poslao nam je mladog liječnika, što više, bolesnog, koji je odmah nakon dolaska završio u krevetu. To je dr Edward Witman12. Nesreća je i u tome što je doktor došao bez ikakvih medicinskih sredstava. Tvrdi pak da se odredjena sredstva mogu dobiti u Zagrebu ili Beogradu, no potrebne su dozvole za prijevoz. Molimo dakle da se obratite Federalnoj Bosni, Hrvatskoj i Srbiji za izdavanje ovakvih dozvola za nabavku odgovara-jućih lijekova. Za druga pitanja brine Poljska Delegacija i opisane je sve u protokolu u prilogu.

Jugoslovenske Komisije13 još nema ovdje i ovo može uzrokovati zakašnjenje čitave akcije. Bilo bi dobro da Oni dodju još prije dolaska

9 Rozmus Adam – Stanovnik Novog Martinca. Našao se u sklopu komisije za pripremu terena za naseljenje preseljenika iz Jugoslavije

10 Pridružiti će se kasnije ekipi Misije.11 Łobozowski Antoni – doktor medicinskih nauka. Za vrijeme preseljavanja

Poljaka iz Jugoslavije odgovoran za sanitarne poslove, kojim upravljao prvo iz Zagreba, zatim direktno iz Prnjavora i Bosanske Gradiške.

12 Wittman Edward – doktor medicinskih nauka. Prvi liječnik, koji je stigao u Prnjavor u februaru 1946 god na rad u sklopu Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji

13 članovi Mješovite Komisije od strane Jugoslavije.

118

g. G. Mączki14. Ne tražim veću količinu gotovine jer pretpostavljam da g. Mączka će navratiti u Ambasadu i podići gotovinu za februar o.god.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

14 Mączka Witold – Šef Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji. Imenovan na tu funkciju 1945 r. Osobno predvodio prvom transportu Poljaka u Boleslawiec. Za svoje zasluge u akciji preseljavanja Poljaka iz Jugoslavije 1948 r. dobio visoko državno odlikovanje – Złoty Krzyż Zasługi.

119

Br. 5Beograd 25 januar 1946 r. Nota Ministarstva inostranih poslova SFR Jugoslavije po pitanju uništavanja imovine od strane poljskih iseljenika koji odlaze iz Jugoslavije

Pozivajući se na Protokol o iseljevanju Poljaka iz Jugoslavije od 2 janu-ara 1946 godine, Ministarstvu inostranih poslova čast je izvestiti Ambasadu Poljske Republike o sledećem:

Ministarstvo unutrašnjih poslova Jugoslavije saznalo je da Poljaci koji treba da se isele iz zemlje uništavaju vinograde, poljska dobra, kuće, da skidaju crepove sa krovova i nose ih u grad na prodaju.

Da bis te ovako pojave sprečile, Ministarstvo Unutrašnjih Poslova biće primorano da preduzme odgovarajuće mere i da prekršitelje pozove na zakonsku odgovornost.

Saopštavlajući prednje Ambasadi, Ministarstvo Je moli da nastoji da utiče na Poljake koji se iseljuju, kako se te bi izvrgli pozivanju na odgovornost.

Ministarstvo inostranih poslova koristi ovu priliku da izrazi Ambasadi Poljske Republike svoje osobito poštovanje.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

120

Br. 6Prnjavor [nedostaje dnevni datum] februar 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temat preuzimanja brige o školi za poljsku djecu u Prnjavoru

G. Ambasador Wende izrazio je zamjeniku šefa Misije g. Modrze-jew skom15 želju da Misija preuzme brigu o vodjenju poljske škole u Prnjavoru.

U vezi toga obaviještavam da je Misija spremna preuzeti kontrolu i brigu o školi. Izdatke vezane sa funkcioniranjem škole ću avansno pokriti u skladu sa do sada isplaćenim od strane Ambasade, a obračun ću dostaviti za povratak u Misije.

U vezi funkcioniranja škole navodim slijedeće podatke:Broj učenika 185, u odnosu na decembar razlika iznosi 95.Program je proširen za 3 i 4-razred. Časovi od 9–12 i od 2–5-tej.

Kao učitelji rade i dalje Deberny Ludwik16 i Pławiak Józef17. Za školu kupljeno nekoliko klupa.Za školu je potrebno: 60 bukvara za 1 razred54 čitanke za 2 razred40 čitanki za 3 razred30 čitanki za 4 razred40 priručnika za geografiju za 3 razred30 priručnika za geografiju za 4 razred40 priručnika za matematiku za 3 razred30 priručnika za matematiku za 4 razred150 sveski kvadratići 150 sveski u linije

15 Modrzejewski Jan – Zamjenik šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji. Po obrazovanji inženjer.. Za svoje zasluge u akciji preseljavanja Poljaka iz Jugoslavije, 1948 r. dobio visoko državno odlikovanje – Złoty Krzyż Zasługi.

16 Deberny Ludwik – učitelj u poljskoj školi u Prnjavoru,stanovnik Devetine, prema iskazu rodjaka Augusta Debernego iz Gromadki, pomagao je Preseljeničkoj Misiji, ušestvovao u ispraćaju preseljenika u Slanosnkom Brodu. Vratio se u Poljaku poslijednjim transportom 1946 god i nakon povratka umro još. 1946

17 Józef Pławiak – učitelj u poljskoj školi u Prnjavoru.

121

180 olovaka100 pribora za pisanje na pločici 100 pločica za pisanje

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

122

Br. 7Prnjavor 2 februar 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji po pitanju uništavanja imovine od strane poljskih iseljenika koji odlaze iz Jugoslavije

U vezi sa prigovorima namernog uništavanja imovine, koji su stavljeni Poljacima iz okruga Banja Luka, dajemo sledeće informacije:

1/ Prvo dva meseca na sednici Okružnog veća u Banja Luci pao je prigovor, da Poljaci spaljuju svoje kuće. Predstevnici Poljaka izjavili su, da će taj prigovor morati da smatraju neopravadnim sve dok ne bude ustanovljen bar jedan konkretan slučaj sa navodenim imenom i mestom.

I ako je od toga protekle 2 meseca, nijejednan takav slučaj nije utvrdjen. 2/ Pre 3 nedelje pretstevnici „Uprave Državnih Dobara” došli su

u prostorije Poljsko Preseljeničke Misije u Prnjavoru sa saopštenjem, da Poljaci seku većke i demoliraju svoje kuće, vadeći prozore i vrata te skidajući crepove u cilju prodaje.

Pretstavnici Poljske Preseljeničke Misije izjavili su, da ne mogu primiti na znanje prigovore, dok se bude navedom bar jedan konkretan primer.

Takav primor nije bio navoden ni onda pa ni dosada. U vezi sa time može se na primer dopustiti da koji seljak zbog

nedostatka ogrova posekao sucho stablo u svojoj baštini. No ne sme se u nikojem slučaju generalizovati takove osamljene slučajeve, koji ne dokazuju zlu volju odnosnog pojedinca.

Slično izgleda i pitanje vadjenja prozora i vrata iz kuća napuštenih usled banditskih napadają. Samo pojedini seljaci osmelili se, da se na nekoliko časova vrate svojim kućama, koje su fašisti uništili te da ponesu koje okno, prozor ili vrata, da ih mogu upotrebiti pri uredjivanju provi-zornih zaklona u porušenim kućama ili štalama, koje su izbeglice dobili u varešicama Prnjavoru i Drventi.

Moramo priznati, da su poslednjih nedelja nekoji Poljaci sledili pri-mer suseda Jugoslavena i skidali slamu i krovova gospodarskich zgrada, da spase stoku, koja je ugibala od gladi.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

123

Br. 8Prnjavor 5 februar 1946 r. Izvještaj šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadoru RP u Beogradu

Izražavam svoje poštovanje i u vezi razgovora koji sam imao čast održati sa Njim18 obaviještavam kako slijedi.

Situacija koju sam našao u Prnjavoru mnogo je neprijatna. – Dana 29 janura o.god. održana je konferencija u Banja Luci o kojoj Misija nije bila pravovremeno obaviješete kako u odnosu na termin tako i na program. – Sadržaj i program djelimično proizilazi iz protokola, koji unatoč stvarnom stanju [nečitka riječ] pripremila jugoslovenska strana, napravila kopije i poslala sreskim vlastima. O detaljima će oba-vijestiti g. Modrzejewski. – Sreske vlasti su donijele rješenja koja nisu u skladu sa ugovorom a koje se odnose na osobe poljskog porijekla, a ova rješenja zabranjuju ovim osobama raspolaganje svojom imovi-nom i poriču pravo na izvoz (np. 1 [nečitka riječ]). 2 Ovakva riješenja dostavljam na uvid.

U vezi toga pitam da li je potrebno preduzeti mjere za spriječavanje negativnih poslijedica ovih odredbi kod nadležnih vlasti 1 instance preko Misije, ili eventualno žaliti se Okružnim vlastima u Sarajevu – i to može preuzeti na sebe Misija – ili je potrebna centralna intervencija kod Federalnego Vlade od strane Ambasade u obliku note. Maloprije dobio sam alarmantnu telefonsku obavijest iz Dervente da službenici iz srezkiego odboru krenuli na teren, opisuju imanja Poljaka i daju zabranu za izvoz nekretnina. O tome Misije nije bila obaviještena. – Misija nije objavila tko se javio za preseljenje i tko je potpisao dekla-raciju – jer zapravo samo ovo może biti podloga za opis i procijenu imovine, naravno uz prisustvo poljske strane.

U odnosu na putovanje g. Modrzejewskog u Zemlju po dokumente za otvaranje kredita, slobodan sam obavijestiti da je ovo povezano sa mnogim problemima i štetama na terenu. G. Wąsowicz obzirom na slomljenu nogu ne može raditi van ureda. Ostaje samo g. Kozieradzki19,

18 Radi se o Ambasadoru Wende.19 Kozieradzki Józef – Major Narodnje Poljske Vojske. Član Poljske

Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Odgovoran za nadzor – pratnju transporta preseljenika do Bolesławca.

124

125

126

koji nije u stanju sam odoljiti svim obavezama koje su rezultat unapri-jed opisane situacije u Prnjavoru. Zbog toga tražim da g. Modrzejewski – jedini [nečitka riječ] poznaje cijelu stvar ostao u u Prnjavoru.

Molim da pošaljete šifriranu poruku da specijalni kurir donese potrebne dokumente od Ministra Državne Imovine20. Pored toga šaljem dopis g. Mincu da iz Praga – nazove u Katowice br. 341-69 g. Kluzika i poruči da Kluzik odmah krene za Varšavu i završi da se doku-ment odmah pošalje ili da ga osobno donese kao kurir. Ovo je najbrži način.

Finansijski položaj Misije izgleda ovako da nisam bio u stanju pokriti sve tekuće troškove a ekipi sam isplatio po ½ primanja. Sam na primjer nisam podigao plaću za januar u cijelini. Materijalni troškovi, troškovi putovanja, nedostatak sredstava za otkup kontingenta hrane za djecu, nabave benzina – zbog svega toga prisiljen sam moliti Vas g Ambasadore za dobar kredit. Istovremeno obaviještavam da u gra-nicama budžeta za januar predvidjeno je bilo 600.000 din[ara] a za februar 400.000. A svega sam dobio samo 100.000.

Kao što Vam je poznato, obavio sam u Varšavi sve formalnosti vezane sa otvaranjem kredita u Varšavi i odustao sam od finaliziranja istih u vezi sa Vašom, g.Ambasadore, željom za otvaranja kredita od strane Ambasade na glavnom računu. Bili ste voljni obavijestiti me kako ste iznenadjeni što u diplomatskoj pošti, koja je stigla prilikom Vašeg povratka u Beograd, nema potrebnog ovlaštenja.

Želim obavijestiti da smo imali rezervirane odredjene količine stočne hrane, no nismo imali sredstva da ih kupimo. Naslagala se ogromna gomila problema [nečitka riječ] no ubijedjen sam da uz Vašu cijenjenu pomoć ćemo sve probleme prevazići. Koristeći priliku obavi-ještavam da broj ljudi registriranih sa preseljenje u Poljsku prekoračio je broj 14.000

Izrazi dubokog osobnog poštovanja

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

20 Odnosi se na otvaranje kredita za Poljsku Preseljeničku Misiju u Jugoslaviji.

127

Br. 9Prnjawor 8 februar 1946 r. Pismo Poljsko-Jugoslovenskoj Komisiji u Prnjavoru u vezi problema sa kućom jednog od kolonista

a Prijepis: Ambasadi RP Beograd a1938 godine je moja supruga dobila miraz preko “Prve hrvatske

štedionice” u Zagrebu, i za taj novac kupili smo imanje u selu Glamoč g. srez Srbac.

1940 godine sam uselio u svoju kuću Franju Szewczyka21 iz Novog Martinca kao stanara. Od 1941. godine od tog imanja nisam imao nikakve koristi, jer ga nisam mogao posjetiti zbog progona od strane “ustaša22”, pošto sam bi partizanski saradnik23.

U 1944. godini spomenuti Szewczyk je bio prisiljen pobjeći sa imanja jer su ga četnici napali nekoliko puta, pokušavajući da zapale kuću zbog činjenice da sam bio partizan (komandant III. poljskog bataliona XVIII S. B. brigade). Napuštenu kuću su četnici potpuno opl-jačkali, odnijeli žito, sjeno i drva itd. a čak odnjeli i košnice i poskidali prozore sa kuće. Iste godine se u kuću preselila moja sestra Justyna24 po mužu Jakšić, ali i ona je protjerana zbog mene.

26. marta 1945, po nalogu četničkog zapovjednika Forkape čet-nici su ubili moju sestru i mog šogora Josipa Fojta25 sa istog područja i zajedno sa svojim kolegama opljačkali cijelo imanje, zbog toga što sam bio u partizanima.

Odmah nakon oslobođenja26 i uz ovlaštenje Okružne narodne komisije iz Banja Luke i Sreske iz Bosanske Gradiške, uz pomoć naci-onalne policije iz Junizovića i Romanovca našao sam neke stvari moje mrtve sestre u kućama četnika.

21 Franciszek Szewczyk – stanovnik Novog Martinca, seljak22 Ustaše – vojnici NDH.23 Jan Kumosz bio je zapovjednik poljskog bataljona u vojsci XVIII Josipa Broza

Tita.24 Jakšic (Kumosz) Justyna – Sestra Ivana Kumosza. Ubijena sa suprugom od

strane Hrvatskih ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata.25 Jakšic Josip – šogor Ivan Kumosza. On je ubijen zajedno sa svojom ženom za

vrijeme Drugog svjetskog rata od strane Hrvatskih ustaša.26 April 1945.

128

Na početku 1945. u moj dom (bez moje saglasnosti) se uselio drug Đjorđje Brković sa tim da je kasnije izvijestio o tome Mjesni Nacionalni odbor u Razboju. Htio sam ponovno vratiti u moju kuću moju neća-kinju, koju su prije toga četnici odatle prognali, međutim, spomenuti Dj. Brković, nije htio izaći iz kuće, izjavljujući da će moju kuću zapaliti ako bude prisiljen da je napusti.

Ja osobno nisam se mogao useliti, jer bi se sa mnom dogodilo isto kao sa mojom pokojnom sestrom, sa obzirom da se do današ-njeg dana nalaze na slobodi dvojica ubica moje sestre i šogora. Četnik Stanko Šarić, koji je ubio mog šogora, a koji je bio zarobljen od strane Nacionalne milicije u Janušovcima, priznao se da je izvrśio zločin no sada se nalazi na slobodi, a drugi se krije u okolini. Milan Pijanić i danas nosi šešir moga pokojnog šogora. Odmah nakon ubijstva, prili-kom revizije, koju sam sproveo sa organima Nacionalne Milicije našao sam kod spomenutog Pijanića mnoge stvari koje su pripadale pokoj-nicima, mom šogoru i mojoj sestri. Kod Ostoje Sladojevića do danas se nalazi lovačka dvocijevka, koja je opljačkana nakon ubojstva, a koja je vlasništvo mog pokojnog šogora. Kod Sladojevića i Pijanovića pro-nađene su mnoge ukradene stvari. Svi gore spomenuti, kao i ostali, a kojih ovdje ne spominjem, danas su na slobodi, tako da u tim uslo-vima i uz takvo stanje stvari nisam se mogao useliti u svoju kuću.

Budući da sam saznao za namjeru Đ. Brkovića da hoće zapaljiti moju kuću, odlučio sam se prodati kuću i štalu a sam stanujem kod oca u Karajzovcama i odavdje zajedno sa ocem i bratom obrađujem zemlju, koja se nalazi u Glamoču.

Prije mjesec dana obavestio sam u pisanom obliku Mjesni Narodni Odbor u Razboju da naredi Brkoviću da se iseli iz moje kuće, jer mi je kuća potrebna. Prije pet dana sam došao kod lokalnog Nacionalnog odbora u Razboju i pitao sam da li se taj drug iselio. Predsjednik mi je rekao da još nije, ali da će odmah narediti da se iseli. Bio sam tada na putu prema selu Trošelje, srez Bos. Gradiška, gdje sam bio poslan službeno od strane Poljske Komisije za repatrijaciju Poljaka. Na putu od Prnjavoru sam prolazio kroz Novi Martinac i zatražio od Općinskog Nacionalnog odbora u Martincu da mi daju zaštitu, jer sam bio pri-siljen proći kroz opasno područje zbog četnika. Lokalni Nacionalni odbor mi je odredio tri druga iz seoske zaštite.

129

Sljedećeg dana vraćajući se iz Tošelja svratio sam u moju kuću gdje mi je Đ. Brković rekao da će moju kuću spaliti ako bude prisi-ljen da se iseli. Da se to ne dogodi, prodao sam štalu koja je bila śupa za drva,šogoru Jakšiću i njegovom prijatelju, koji su trebali taj objekat premjestiti i postaviti na svoje imanje u selu Bardač. Drugovi, koji su bili u mojoj pratnji, sve vrijeme su bili sa mnom u mojoj kući, dok je štala bila prevožena. Naglašavam da je štala bila potpuno prazna. Drugu Brkoviću sam rekao da moźe ostati u mojoj kući dok mu Mesna Nacionalna Komisija ne nadje drugu. Moram dodati da drug Brković ima svoju kuću, koju je, međutim, iz nepoznatih razloga, uništio i use-lio se u moju.

Napominjem da u selo u kome ubice mog šogora i sestre imaju pot-punu slobodu kretanja, nisam mogao doći bez oružja, zbog osobne sigurnosti. Stražu, koja je bila sa mnom iz Martinca a poveo sam sa sobom radi sigurnosti na putu prema Trošelju i koju sam koristio kako bi zaštitio sebe i do Glamoče, ostavljajući je u svom domu u Glamoču, dok sam ja riješavao svoje privatne poslove.

Drug Dj. Brković je otišao je do Srpca i žalio se Sreskoj Narodnoj Komi siji. Kao rezultat toga u Razboj je došao predsjednik Sreske Narod ne komisije i naredio je da nam uzmu oružje a tri druga su uhapšena.

Zauzvrat za to, śto sam kao predstavnik poljske nacionalne manjine i narodni borac vodio cijelu poljsku manjinu protiv okupatora i njego-vih suradnika, ubijena mi je moja sestra, i sve što sam imao silom mi je oteto. Otac i majka pretučeni i opljačkani a isto su i mene opljačkali i sve to od četnika27. Danas, kada je priznato privatno vlasništvo, a kad ostali građani mogu raspolagati svojom privatnom imovinom, zašto se meni to zabranjuje i zašto je u nečem bolji drug Brković koji može da silom zauzima moju kuću, a nikakva vlast nije me lišila moje imo-vine. Moja imovina je kupljena za novac, koji je moja supruga dobila iz Poljske.

Zbog takvog postupanja sa mnom i sličnog postupanja prema sta-novnicima poljske nacionalnosti, koje su uzrokovane od pojedinaca,

27 Četnici – srpska vojska pod zapovjedništvom vođe Draže Mihajlovića, koja je u Drugom svjetskom ratu borila se izravno sa partizanima Titovim kao i hrvatskim ustašima.

130

a navodno od strane nekih Nacionalnih Odbora28 Poljaci su prisiljeni da napuste zemlju i presele se u svoju domovinu.

a Prijepis: Ambasadi RP Beograd a

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

28 To je prigovor u odnosu na jugoslovensku stranu, koja nije na odgovarajući način objezbjedila zaštitu imovine Poljaka u Bosni i Hercegovini.

131

Br. 10Beograd 8 februara 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Ministarstvu inostranih poslova SFR Jugoslavije o slučajevima uništavanja imanja od strane Poljaka koji odlaze iz Bosne

Ambasada Poljska u Beogradu ima čast povrditi osobno preuzimanje note Ministarstva inostranih poslova Federatiwnej Narodne Republiki Jugoslavije od 25 janura o.god. Br. 826 i obaviještava da se obratila sa odgovarajućom molbom i upozorenjem delegatima lokalnog poljskog stanovištva u okrugu Banje Luke.

Ovom prilikom Ambasada želi napomenuti na osnovu primljenih informacija, slučajevi o kojima spominje nota Ministarstva, mogli su se dogoditi isključivo sporadično i nije ovdje posrijedi bilo zle volje. Ambasada primjera radi prilaže izvod iz jednog izvještaja koje po tom pitanju dobila iz Prnjavora.

Ambasada R.Poljske izražava nadu da Poljaci iz okruga Banje Luke neće više stvarati prilike za ovakve prigovore a sa svoje strane moli da se obavijeste nadležne organe da sve privatne optužbe ponekad zloče-stih susjeda, točno provjere radi ustanovljivanja da li su ove optužbe istinite.

Ambasada R.Poljske koristi i ovu priliku da izrazi Ministarstvu Inostranih Poslova svoje duboko poštovanje.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

132

Br. 11Prnjavor [datum nije utvrdjen]29. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RPu Beogradu na temu regulacije problema transporta preseljenika preko teritorije Čehoslovačke

Konzularno odeljenje Ambasade R.Poljske obavještava da Poljsko Pos-lan stvo u Pragu dopisom od 14 ovog mjeseca Br. Kons. 39-przez/13 obavijestilo je da Ministarstvo inostranih poslova Čehoslovačke gene - ralno dalo svoju saglasnost za transport poljskih preseljenika iz Jugo-slavije preko teritorije CSR30.

Istovremeno Ministarstvo inostranih poslova CSR moli da se u toku provodjenja ove transportne akcije poštivaju slijedeći uslovi: 1/ Učesnici ovih transporta će bili upisani u jedan zajednički spisak, uz koji će biti priložena viza Čehoslovačkog poslanstva u Beogradu. 2/ U sistuaciji kada vlak stane na željezničkoj stanici zbog smetnja u komunikaciji ili iz drugih razloga, tada nijedan učesnik transporta ne smije se udaljiti van terena željezničke stanice. 3/ Tehnički poslovi vezani za transporte budu dogovoreni izme-dju poljskih organa i CSL31 Ministarstva Komunikacije. Osim toga potrebno je osigurati najbržu komunikacijsku vezu i najkasnije 48 sati prije dolaska transporta obavijestiti o vremenu njegovog dolaska poverennika32 za komunikacijuj, poverennika za unutrašnje poslove u Bratislavi, Direkciju nacionalne bezbjednosti u Brnu, pasošku kon-trolu u Lichkovu i Ured za preseljenja Ministarstwva za zašitu rada i socijalnu skrb.4/ Provesti sve zdravstvene i veterinariske naredbe radi spriječavanja širenja bilo koje zaraze na teritoriji CSR. 5/ Svaki transport bude praćen od strane predstavnika čehoslovačkih organa 6/ Ministarstvo inostranih poslova prima na znanje da svi troškovi vezani sa vodjenjem ovih transporta budu pokriveni poljskim isporu -

29 Najvjdeovatnije druga polovina februara 1946. Napisao bih “u naglavku” [po 15 februara].

30 Socijalistička Čehoslovaška Republika.31 Čehoslovaška Narodna Stranka (Čehoslovenska Strana Lidovà).32 Službenika.

133

kama uglja o čemu će se Poslanstvo R. P. sporazumjeti sa CSL. Minister-stwem Komunikacji.

U skladu sa pretpostavkama našeg Poslanstva u Pragu, ovi uslovi se mogu promjeniti za toliko da češke vlasti mogu eventualno odu-stati od zahtjeva kolektivne vize /uslov 1/. No za sada treba unaprijed pripremiti spiskove preseljenika, barem za prva četiri transporta i iste dostaviti Ambasadi radi podnošenja zahtjeva za vize kod tut[mjesnog] Poslanstva CSR.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

134

Br. 12Prnjavor 18 februar 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu delegacije preseljenika koji će se pridružiti Poljskom Uredu za Reemigracije 33

Obaviještavan da u Specijalnu Komisiju Državnog Ureda za Reemi-gracije, koja ima zadatak pripremiti i provesti naseljenje u Poljskoj, u ime poljskih kolonista imenovani su: g. Kuniecki Ignacy34, Drąg Jan35 i Rozmus Adam. Radi obavljanja pripremnih radova na terenima predstojećeg naselijavanja tj. u donješleskom vojvodstvu (Okrugu), potrebno je da se navedene osobe upute u zemlju odmah a u naj-manju ruku više od petnaest dana prije polaska prvog preseljeničkog transporta.Po ovom pitanju šaljem poruku u Poljsku. Da se omogući imenovanim najhitniji odlazak u Poljsku, molim: 1/ produženje važnosti pasoša za g. Kunieckog i Rozmusa /poljski pasoši/2/ intervenciju kod jugoslovenskih organa za produženje pasosa g. Drąga /ima pasoš F. N. R. J./3/ ishodavanje čeških, jugoslovenskih i poljskih viza 4/ informaciju po pitanju mogućnosti putovanja u zemlju službenim vagonom iz Bugarske ili Turske. Ukoliko ovo nije moguće, molim za njih rezervaciju mjesta u avionu za Prag u najhitnijem mogućem ter-nimu, imajući u vidu vrijeme potrebno za obavljanje formalnosti oko pasoša i viza.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

33 Ručna bilješka Završeno g. Mączka obaviješten 34 Kuniecki Ignacy – aktivista poljske zajednice, višegodišnji sekretar Poljskog

ognjišta u Prnjavoru. Zastupnik poljske dijaspore u Jugoslaviji na Kongresu poljske omladina u inostranstvu u Varšavi 1934 g.

35 Drąg Jan – zamjenik komandanta Poljskog bataliona. Član komisije za pripremu lokacija za poljske preseljenike Nakon II svijetskog rata zamj. Grado-načelnika grada Nowogrodziec

135

Br. 13Prnjavor 22 februara 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju materijalne pomoći školi za poljsku djecu u Prnjavoru

b nečtka bilješka bNa Konferenciji sa g. Ambasadorem Wende, održanoj u decembru o.god. javili smo m.i. [n.] napomene u vezi potrebe ishranjivanja djece

Tada g. Ambasador dao saglasnost za dodijelu kredita u ovu svrhu uz napomenu da je potreb no napraviti plan ishrane i organi-ziranja zajedničke kuhinje.

Na ovoj naslov Blagajna Ambasade uplatila je iznos od 4,000 – dinara. Sadašnje stanje u pogledu ishrane djece koristi kontingente

namirnica iz Sr. N. O. Sume dosadašnjih ulaganja pokrivene su od:

a) iz subvencija navedenog Sr. N. O. u iznosu 6,000 din.b) iz uplate Ambasade 4,000 -//-

Pored ovoga dijeci su dodijeljeni paketi Crvenog Križa koji su snabdjeli magacin hrane u ovoj akciji. .

Pruža se pomoć školskoj djeci čij broj iznosi ca 200 osoba koje uče u školi. U ovu svrhu potrebna su sredstva za nabavu hrane iz kontingenta i van kontigenta

U vezi toga molimo da se u ovu svrhu uplate slijedeći iznosi. b Ref. II molim pripremiti odgovor odluke g. Ambasadora b

PRELIMINARNI BUDŽET [dodatak ] mjesečni

Akcija ishrane školske djece 1) Namirnice iz kontingenta po fiksnium cijenama (200 djece) . . . . . . . . . . . . . . Din. 14,8002) Namirnice dostavljeni po slobodnotržišnjim cijenama . . -//- 9,000 3) Izdaci za osoblje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . -//- 1,5004) Ogrev, rasvjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . -//- 1,500 5) Transportna sredstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . -//- 1,0006) Nepredvidjeni izdaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . -//- 300

Ogółem Din. 28,100

136

OBRAZLOŽENJE

Ad 1) Namirnice iz kontingenta su slijedeće:Psšenica 600 kg mast 50 kgKukuruz 120 -//- grah 50 -//-Konzerve 50 -//- kava 40 -//-Mlijeko u prahu 150 -//- so 10 -//-Šećer 50 -//-

Ad 2) Namirnice van kontigenta Krompir 280 kg čljive 50 kgSir 100 -//- jaja 120 kom.Meso 100 -//-

Ad 3) šefica – bez naknade 1 kuharica1 pomoćnica1 skladištar

Ad 4) minimum 2 do 3 zaprege drveta nedeljno samo za kuhinju. Rasvjeta – djelomično električna, ostalo petrolejke ili karbidne svjetiljke.

Ad 5) obzirom na visoku cijenu benzina, namirnice se dovoze konj-skim zapregama – cijene su niske obzirom da roditelji školske djece daju prijevoz skoro badava.

Ad 6) U nepredvidjene izdatke spada održavanje kuhinjskog posudja i uredjivaje blagovaonice za školsku djecu .

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

137

Br. 14Beograd 7 marta 1946 r. Pismo Konzularnog odelenja Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji po pitanju preuzimanja rukovodstva u školi za poljsku djecu u Prnjavoru, sa prikazom mjesečnog budžeta

U odgovoru na pismo Misije Br.. 312/46 i u vezi sa konferencijom d raspravom d, održanom kod g. Ambasadora dana 7 marta, Konzu-larno odeljenje prima do znanja da sa danom 1 marta o.god. d upravl-janje školom Poljaka u Prnjavoru d Poljska d Pola d Škola za djecu pre-seljenika iz Okruga Banja Luka, sa sjedištem u Prnjavoru, prelazi pod administraciju i skrb d administrację d Poljske Preseljeničke Misije u Prnjavoru. Troškovima vezanim sa izdržavanje škole Misija će teretiti račun Ministarstva inostranih poslova u okviru Budžeta, priloženog uz ovaj dopis.

Kopije ovog pisma: Rukovoditelj Škole, g. Jan Kumosz. b G. Jan Kumosz Šef Polskiej Szkoły u Prnjavoru na znanje b

Prilog uz N

Mjesečni budžetPoljske Škole u Prnjavoru (Bosna)

(od 1 marta 1946 g.)

1. Naknada za dva učitelja 2500 din. – 5000 din. 2. Kirija za lokal škole ------------------------------------ – 1000 -//-3. Ogrev ----------------------------------------------------- – 600 -//-4. Dopune i popravci školske opreme --------------------- – 500 -//-5. Održavanje reda i čistoce ------------------------------- – 500 -//-6. Nabava školskog pribora (sveske, olovke, pločice za pisanje,

priručnici, tinta, itd. ----------------------------------- – 1000 -//-Ukupno 8000 din. Slovima: osam hiljada šest stotina din.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

138

Br. 15Beograd 8 marta 1946 r. Izvještaj Ambasade RP u Beogradu Ministerstvu Komunikaciji SFR Jugoslavije na temu uslova prijevoza poljskih presseljenika iz Jugoslavije

Ambasadi R. Poljske čast je obavijestiti da je Poljska Vlada prihvatila uslove željezničkog transporta u predmetu preseljavanja Poljaka iz Jugoslavije, zadržane u dopisu Ministarstva Komunikacije F. L. R. J. od 31 janura o.god. Br. 9214.

Istovremeno Ambasada moli Ministarstvo za: 1/ izdavanje nared-jenja Upravama željeznica po pitanju prihvata poljskih željezničkih kompozicija na graničnoj željezničkoj stanici Subotica, 2/izdavanje naredjenja Upravi Uskotračne željeznice Derventa-Brod po pitanju prijevoza preseljenika na ovoj relaciji 3/dodijela vagona za dovoz pre-seljenika od mjesta boravka do željezničkih stanica odakle se otpre-maju poljske kompozicije, 4/dostavjanje Šefu Poljske Preseljeničke Misije prijeisa ovih baredjenja radi predočavanje istih – po potrebi – lokalnim željezničkim vlastima.

Istovremeno Ambasada želi obavijestiti da prijepis ovog dopisa dostavljen je znanje Ministarstvu Inostranih Poslova F.L.R.J.

Ambasada koristi priliku za izražavanje svog dubokog poštovanja

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

139

Br. 16Prnjavor 11 aprila 1946 r. Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu poljske djece za koje brine Misija

b Šef Konz.Odelenja – molim dostaviti mi prijepis Izvještaja i [nečitka riječ] stanje misije u Prnjavoru b.Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji, u prilogu dostavlja Izvještaj o funkcioniranju Misije i njezinih Referata za period do 10 aprila 1946 god. i to:

1. Referat za opće poslove 2. Referat za preseljenja 3. Referat za transport4. Referat za informaciju i propagandu5. Referat za socijalnu skrb 6. Sanitarni Referat7. Knjigovodstvo

Napominjemo da Izvještaji od 28 februara o.god. nisu bili kompletni, obzirom da akcija preseljenja još nije bila u toku a u stvari akcija je počela 28 marta o.god. Priloženi izvještaji sadrže odredjene podatke od početka funkcioniranja Misije do dana 10 aprila 1946 r.

Osima navedenih izvještaja za pojedine Referate, Poljska Preselje-nička Misija za svoje zaposlenike organizirala sopstvenim snagama kantinu u kojoj svi zaposlenici imaju osiguranu ishranu. Troškove kantine snose svi zaposlenici pod vodstvom delegata Misije g. Eve Wąsowicz.

dostavljeno na znanje 1) Generalni Punomooćika Vlade dla za reemigracije

Državni sekretar g. Władysław Wolski2) Ambasada R.P, Beograd

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

140

141

Br. 17Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu skrbi koju Misija pruža poljskoj djeci

IZVJEŠTAJ Iz Socijalne skrbi za period do 10 aprila 1946 r.

I. Akcja ishrane za djecuPrimljeno u gotovini: saldo iz februara 1946 1.336 din

Primljeno od Misije 18.II.–28.II.46 3.000 din Primjeno za mart mjesec 1946 6.000 din Ukupno: 10.336 din.

II. Primljeno od Sreskog ureda u Prnjavoru Pšenice 1,700 kg Brašna 298 kg Maslaca 89 kg Mlijeka u prahu 100 kg Kukuruza 200 kg Grisa 10 kg graha 340 kg Soli 40 kg

III. Primljeno od Crvenog Križa uz jamsto Uprave za socijalnu skrb: 95 paketa po 5 kg hrane Odjeću za 3 osobe i odjeu za podjelu medju siromašne djece: 1/ Majice żenske – 36 kom. 2/ Košuljice dječje – 5 kom. 3/ Gaćice – 3 kom.i 4/ Tople gaćice – 25 kom.

5/ Dżemperi – 14 kom. 6/ Suknje – 17 kom.

142

7/ Haljine – 23 kom. 8/ Majice sportske – 7 9/ Kape – 6 10/ Hlače – 8 11/ Čarape – 18 par 12/ Šal – 1 kom Ukupno: 137 kom.

IV. Kupljeno na slobodnom tržištu: krompira – 30 kg za sumu din 3,270 Pasulja – 12 kg –//- 240 jaja – 230 kom. -//- 690 tikvica – 21 kom. -//- 325 Mesa – 25 kg -//- 750 graha – 50 kg -//- 1.073 Ukupno: din 6.316

V. Besplatno:: Jaja – 140 kom. od raznih davaoca Hleb – 48 kg od Poljske Preseljeničke Misije

VI. Wydatki na kuchnię: Primanj kuharica – 2.000 din Primanja skladištara – 1,600 din Ogrev – 540 din Na slobodnom tržištu – 6,316 din Ukupno: 10,456 din

VII. Kuhinja hrani prosječno 216 djece po dva obroka dvenno. Sveukupan broj obroka u razdoblju na koje se odnosi Izvještaj iznosi sada oko 45.000.

VIII. Stanje u magacinu na dan 10.IV.1946 je slijedće:1/ Brašna – 200 kg besplatno 2/ masti – 10 kg -//-3/ konzervi – 50 kom. -//-

143

4/ marmelade – 15 kg -//-5/ soli – 40 kg -//-6/ krompira – 100 kg zakupiono z wolnego rynku7/ graha – 55 kg zakupiono z wolnego rynku

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

144

Br. 18Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu medicinske skrbi koju provodi Misja

IZVJEŠTAJ Sanitarnog referata Poljske Preseljeničke Misije

Ovaj Izvještaj o radu Sanitarnog Referata odnosi se na razdoblje prva tri mjeseca tj. od momenta otvaranja Ambulante Misije (26.I. o.god. do 31.III.46).

1. Osoblje U Misiju angažirana su 3 liječnika, od kojih 1 – dr Wittman otpočeo rad dana 15.I. o.god. drugi – dr Bachleda36 dana 1.II.46 i treći – dr Łobozowski, kome je povjereno rukovodjenje zdrav-stvemom službom – dana 25.III. o.god. Kao pomoćno osoblje angažirane su dana 26.I. o.god. iz ovdašnje kolonije 2 osobe kao pomoćne bolničarke (inače, bez ikakvih kvalifikacija) a u vezi potrebe stalnog (danonoćnog) dežur-stva pored bolesnih preseljenika koji se nalaze u ovoj bolnici, angažirane su dvije osobe pomoćnog osoblja dana 1.III.46, od kojih samo 1 osoba ima iskustvo bolničarke iz I Svijetskog rata. Na ovakav način osoblje Zdravstvene službe čine 3 liječnika i 4 osobe pomoćnog osoblja

2. Sjedište zdravstvene službe Ovdašnja bolnica dala je na raspolaganje naše zdravstvene službe jednu sobu u kojoj smo smjestili laboratorij a dana 1.III. o.god. još 1 sobu koji služi kao pomoćna ambulanta u kojoj provodimo cijepljenje. Zadaci su podijeljeni na ovakav način da 2 liječnika obavljaju cijepljenje (ukoliko nema potrebe za kućnim posjetama, tada ostaje samo jedan) a treći se bavi pregledima bolesnika.

36 Bachleda Jan – doktor medicinskih nauka. Jedan od trojice liječnika koji su radili u Prnjavoru a nakon toga Bosanskoj Gradišcki u sklopu Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji

145

3. Oprema, instrumentarij, lijekoviIstina je da lokalna bolnica ustupila nam je 2 pokoje, no bez ika-kve opreme a pored toga jedna soba u lošem tehničkom stanju da smo je morali remontirati što smo i (po cijeni 1,200 dinara) uči-nili. Pored toga potrebno je bilo pribaviti stolove, stolice, ormare za instrumente i lijekove. A prije svega nekakav ležaj za preglede bolesnika, koji smo dobili, dosta primitivan od drveta.

Instrumentarij nabavljen u Zagrebu (za kvotu 6.000 dinara) je manje nego skroman, kupljeni su instrumenti potrebni za malu kirurgiju, dok bilo kakvi veći kirurški zahvati su neizvodljivi, obzirom da ova bolnica nema ni opremu ni salu za operacije. Drugi kirurški zahvati kao npr tonsilektomija bili bi u ovim uslo-vima mogući, no nedostaju potrebni instrumenti.

Najveći problem bili su lijekovi. Prije svega prvih dana rada zdravstvene službe u Prnjavoru nije bilo nijedne apoteke (prva je otvorena tek polovinom februara)i nije još stgla pošiljka sa lijekovima iz Varšave. U ovoj situaciji iskoristili smo skromne zalihe lijekova koji su bili vlasništvo angažiranih liječnika i lije-kove smo podijelili ovima koji su to najviše trebali (naravno besplatno) a tek krajem janura o.god. primili smo lijekove iz Varšave, no ispostavilo se da je ovo bilo skromno za ovdašnje potrebe a pored toga bio je u pošiljci prije svega nsanitarni mate-rijal (zavoji i sl.). sa tim uvezi nabavljeni su u Zagrebu (za kvotu 29.000 din.) najpotrebniji lijekovi, koji su primljeni u Prnjavoru dana 24.II.o.god., dakle ovaj dan se može računati kao početak efektivnog liječničkog rada.

4. Liječnički pregledi bolesnikaOd samog početka vlada načelno pravilo da liječnička pomoć pripada samo preseljenicima upućenim od strane Odjelenje za socijalnu skrb Misije a lijekovi se daju besplatno samo osobama specijalno ukazanim od strane Odjelenje za socijalnu skrb i na taj način poduzete su mjere štednje u besplatnoj podjeli lijekova, jer lijekove besplatno dobiju samo ovi stvarno najsiromašniji, dok osobe koje su u stanju kupiti lijekove upućujemo u sresku apoteku. Naravno, bilo je i odstupanja od ovog pravila, kada

146

se pojavila potreba primjene lijekova nedostupnih u ovdašnjoj apoteci a koje smo mi imali u našim zalihama, tada su se ovakvi lijekovi ustupali i to besplatno.

5. Liječnička pomoć u prva tri mjeseca

Mjesec Broj bolesnika Cijepljenje Pregledi

preseljenika Ukupno posjeta

Lijekova podijeljeno

I 193 0 0 193 170 czyli 91% bolesnika

II 504 0 0 504 205 – 40% bolesnika

III 961 6,161 1.881 8,003 311 – 33% bolesnika

Ukupno 1,658 6,161 1,881 8,700 696

Kao što je razvidno iz brojki u gornjoj tabeli, zabilježen je ogro-man rast broja bolesnika. Do ovakve situacije doslo je zbog toga što sve više Poljaka stiže u Prnjavor a pored toga po svim polj-skim kolonijama u Jugoslaviji šire se vijesti o liječničkoj pomoći u poljskoj Misiji i dogodi se da se bolesnik vozi desetine kilo-metara u Prnjavor (dok mnogo bliže je lokalni doktor) samo da bolesnika pregleda poljski liječnik. Pored ovoga vidljivo je da procentualno sve manje bolesnika koristi besplatne lijekove. Ova situacija proizilazi iz mjera štednje i besplatni lijekovi pripadaju samo ovima koji ni u kom slučaju nisu u stanju podnijeti troškove nabave lijekova – ovo je neizbježno u situaciji toliko naglog rasta broja bolesnika.

6. Zdravstvena služba na putu Jedan od najtežijih problema čije riješenje još predstoji – jeste Sanitarna služba na putu u Poljsku. Već u prvom izvještaju od 5.II.46 bilo je naglašeno da zdravstveno stanje ovdašnje kolo-nije je dosta teško – o razlozima bilo je napisano u prethodnom izvještaju. U vezi nezadovoljavajućeg zdravstvenog stanja pre-seljenika nameće se neophodnost dobro organizirane sanitarne službe za vrijeme putovanja. Naš je projekt polazio od ideje da

147

bi svaki transport morao pratiti 1 liječniik, što nije akceptirano obzirom na potrebu angažiranja još najmanje 2 liječnika a tako-djer na povećanje troškova transporta za dnevnice liječnika na službenom putu.

U želji riješavanja ovog problema, organizirana je provizorno sanitarno obučavanje u Prnjavoru. Na obuku du se prijavile 22 osobe, većinom seoske djevojke starosti od 17 do 30 godina.. Obuka je počela 1.III.46. Medjutim, sa elementom sa kojim smo se suočili nismo uspijeli mnogo učiniti. Moram naglasiti da polovina kandidata jedva zna se podpisati a većina ne zna izračunati koliko je njoj godina i dakle, nivo inteligencije izričito slab. Sa ovakvim elementom smo ipak počeli obuku. Tečaj je tra-jao 3 nedelje tj do polaska prvog transporta. U toku tečaja izv-ježbano je bandažiranje i nešto u vezi higijene kao i prve pomoći. Prilikom dodijele transportima novo stečenog osoblja pojavio se novi problem, jer većina porodica odlazila je sa prvim trans-portom, trebalo je dakle zadržati apsolvente i radi toga odvojiti od porodice da bi po 2 išli sa slijedećim transportima. Ovdje se pojavilo pitanje izdržavanja osoba koje su ostale u Prnjavoru i tu obavezu preuzela na sebe Misija. Pored svih nastojanja situacija je ovakva da sa prvim transportom otišlo je 12 apsolventa tečaja, sa drugim 6 itd. tako da je danas ostalo samo 9 a i oni se spremaju na put ovih dana. Kod kompletiranja paketa prve pomoći bili smo u dilemi koje lijekove možemo ostaviti u rukama ovakvih neznalica – dakle u paketu su ostavljeni najpopularniji lijekovi koji ne mogu nanijeti veću štetu u slučaju pogrešnog doziranja ili aplikacije. Uz svaki paket prve pomoći ovakvom ad hoc obrazo-vanom sanitarnom radniku priložena je bila pisana instrukcija sa opisom šta i kako dozirati, medjutim ispostavilo se da ima ozbil-jnih problema i sa čitanjem ovih instrukcija.

Dakle problem sanitarne službe na putu do sada nije riješen. Vraćam se na raniji projekt i smatram da bi bilo najpametnije dodijeljiti svakom transportu jednog liječnika (naravno, ovo je moguće ako angažiramo još 2 liječnika) ili eventualno dolazi u obzir riješenje da se cijela ruta podijeli u 3 do 4 dionice i jedan liječnik bi proveo sa jednim transportom jedan dan i tokom ovog

148

dana bi napravio preglede i pružao pomoć bolesnicima nakon čega bi u nekom punktu pričekao slijedeći transport sa kojim bi ponovno proveo dan i na ovakav način jedan liječnik mogao bi završiti svoj posao sa 3 do 4 transporta – nakon čega sa poljske granice (ili ciljane stanice transporta) bi se vraćao do početne tačke. Za okakvo riješenje bi bilo dovoljno 2 liječnika a treći bi bio stalno na mjestu u sjedištu Misije. Od strane Misije podnijet je prijedlog (a čak u ovom smislu obaviještena je Centrala) da za svaki transport Poljska Vojska dodijeli kavlifikovanog vojnog sanitarnog radnika. Ovakvo riješenje bilo bi prihvatljivo, med-jutim potrebno je naglasiti da ovakva osoba imala bi dva ozbil-jna problema: 1) nepoznavanje ljudskog elementa koji se nalazi u transportu i 2) lijekovi u priručnom medicinskom setu su pre-težno jugoslavenskog porijekla, dakle ne bi mogao snaći u ovom pogledu

7. Rad na terenu Uskoro će se smanjiti dotok bolesnika u Prnjavor u vezi toga da svi Poljaci iz Prnjavoru i okolice odu za Poljsku. Karakter rada ljječnika promijeniti će se iz lokalnog na rad na terenu tj. liječnici će morati odlaziti u mjeseta predvidjena za evakuaciju i to najmanje mjesec dana prije polaska transporta. U vezi toga potrebno je odgovarajuće opremiti liječnike tj složiti najmanje 2 liječnička paketa – najskromnije seta instrumenata koji bi uvijek bili spremni i pri ruci. Pored svega ovoga vidim potrebu nabave barem 2 kom kombinezona protiv ulične prašine, jer iz dosadašnjeg iskustva se nameće zaključak da samo ovako riješenje moglo bi nas zaštiti od kompletnog uništavanja naše odjeće (štete koje su nastale do sada ne mogu se nadoknaditi od naših primanja)

8. NapomeneU ovom trenutku još mi nije dostupan izveštaj liječnika koji je pratio I transport, medjutim, posmatrajući otpremu I transporta nameću se neka zapažanja, prije svega u vezi ishrane za vrijeme putovanja. Smatram da svi preeseljenici a pogotovo maloljetnja

149

djeca kojih ima mnogio u transportu morali bi dobijati barem jednom dnevno topli obrok. Sada je pitanje ishrane na putu pre-pušteno snalažljivosti preseljenika. Kuhati na putu mogu samo ovi koji su uzeli sa sobom gvozdenu kuhinjicu i istu namontiraju u vagonu na mjestu ogrijevne peći. Ove peći su male (presjek 25 cm sa odvodnom cijevi ugradjenom u gornju ploču tako da sa strane ostaje po 5 cm – dakle kuhanje nije moguće) Sada je već dovoljno toplo da se ove peći mogu demontirati, oslobodi se pro-stor, dakle neki pojediančni vagoni bi se mogli dopuniti a umje-sto toga u jednom vagonu smjestiti poljske kuhinje na kome bi se kuhao zajednički ručak, mlijeko i voda za piće. Najbolje bi bilo dodati kompoziciji jedan naknadni otvoreni vagon, specijalno za kuhinje.

Pored svega ovoga u kompoziciji izričito nedostaje sanitarni vagon. Medju preseljenicima su žene u drugom stanju, starci ponekad slijepi i paralizirani, ratni invalidi itd. koji bi trebali biti smješteni u sanitarnom vagonu gdje bi imali potrebnu medicin-sku pomoć, tim više što na putu nemamo nikakvih sanitarnih punktova.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

150

Br. 19Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu škole za poljsku djecu u Prnjavoru

IZVJEŠTAJ Referata za Informaciju i Propagandu za period do 10.IV.1946

1. Prosvjetna djelatnost – tečajevi U razdoblju na koje se odnosi Izvještaj održano je: 15 preda-vanja u Prnjavoru, 4 predavanja u Drventi. Predavanja držali: g. G. Mączka, g. Kozieradzki, g. Modrzejewski, g. Wąsowicz i g. dr Bachleda (na tečaju za sanitarno osoblje).

2. Poljska Škola u Prnjavoru U razdoblju na koje se odnosi Izvještaj do 25 marta o.god., školu je pohadjalo 216 djece P Program obuhvata 4 razreda osnovne škole. Časovi se održavaju u dvije smjene. Učitelji: g. Franciszek Braszke37, i g. Józef Pławiak. Od 25.III.o.god. nakon odlaska prva četiri transporta broj djece se smanjio na 85. Sada nakon dopun-javanja novo primljenom djecom ovaj broj iznosi 119. Časovi od 9 do 12 sati. Program obuhvata I i II razred osnovne škole, 1 je učitelj g. Franciszek Braszke. Novo primljenaj djeca dobila su pločice za pisanje, sveske i olovke.

3. Otvaranje kluba za zaposlenike Misije Dana 18.II.o.god. zahvaljujući zalaganju članova Misije otvoren je u kantini Misije klub za zaposlenike. Zaposlenici imaju tamo na raspolaganju časopise, instaliran je radioaparat a Šef Misije predao je klubu na korištenje patefon tako da mogu se slušati i propagirati poljske pjesme iz ploča. Pored ekipe Misije klub posjećuje lokalni element.

37 Franciszek Braszka – stanovnik Novog Martinca rodjen 1923 r. Radio sve do redukcije osoblja czasu Misije tj. do 30.09.1946 r. Franciszek Braszka radio takodjer u organiziranoj krajem 1945 g. poljske škole sa 4 razreda u Prnjavoru za djecu preseljenika koji su čekali odlazak u Poljsku.

151

4. Veče „poljsko jugoslovenskog prijateljstva” Dana 19.III.o.god. priredjeno je u klubu Misije propagandno veče, pozvani su članovi Jugoslovenske Misije i predstavnici lokalne inteligencije

5. Svečani ispraćaj prva dva transportaU danima 27.III i 29.III o.god. lokalne vlasti organizirale su dve svečanosti sa predstavom koju priredila jugoslovenska omladin-ska organizacija u kojoj učestvovala i poljska mladež. U reper-toaru narodne pjesme i plesovi oba naroda. Nakon toga svi su bili pozvani na svečanu večeru sa predstavnicima lokalnih vlasti. U danima 26 i 30.III o.god. na na tržnici okupili su se preseljenici i bili su ispraćeni srdačnim riječima gradonačelnika, šefa i čla-nova Jugoslovenske Misije. U Ime Poljske Misije govorio zamje-nik šefa Misije g. Modrzejewski. Polasku II i III transporta pri-sustvovao poljski konzul koji došao iz Beograda kao zastupnik Ambasade g. Kazimierz Krukowski. Ispratio preseljenike želeći im srećan put..

6. Članci objavljeni u poljskoj i jugolovenskoj štampi i Radio BeogradDana 28 februara o.god. poslan je na ruke urednika časopisa. „Nowej Epoki38” g. Lukreca39 feljton pn. „Nowocześni misjnarze” (Savremeni misionari) g. Mączki. Dana 3.III.o.god. poslan je u Varšavu uredništvu časopisa „Repatriant40” članak na temu reemigracije u Jugoslaviji.Dana 7.III.o.god. pred mikrofonom Radia Beograd Šef Misije govorio o „Reemigraciji Poljaka u Jugoslaviji ”Dana 4 marta o.god. dr Đurđe Rači član Privrednog odbora za obnovu zemlje poslao je Kulturnom Društvu Jugoslavija – Poljska članak na temu poljskih naseljenika u Jugoslaviji i njihove uloge u zbližavanju bratskih naroda.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62 38 „Nowa Epoka” Tjedni list Demokrfatske stranke izdavan od janura 1945 r. 39 Lukarec Henryk – novinar, aktivista Demokratske stgranke. Polanik u parla-

mentu (1947–1952). 40 „Repatriant” Tjedni list Ureda za reemigracije Poljaka izdavan od 1945 r.

152

Br. 20Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za Reemigaciju Poljaka sa zapada

IZVJEŠTAJ O radovima Kancelarije Misije za period do 10 aprila 1946

Osoblje Misije: 39 osobe u tome 4 člana Misije – šefovi referata.

1. Rukovodstvo – Šef Misije g. Mączka Witold2. Referent za preseljenja – zamjenik šefa Misije – g. Modrzejewski Jan

Zaposlenici: 2 činovnika 4 pripravnika 2 daktilografkinje 1 liječnuk veterinarije

3. Referent za transport – g. major Kozieradzki JózefZaposlenici: podreferent g. Hulewicz Jerzy41

4 šofera 1 skladištar Podreferent za sigurnosne poslove –

g. major Sokalski Franciszek Podreferent za personalna pitanja – 1 praktikantka

4. Referent za Informacju i Propagandu – g. Wąsowicz Ewa Podreferent za socijalnu skrb – g. Urban Adam42

Prosvjeta (škola) – 1 učitelj – g. Braszka Franciszek Kuhinja za ishranu djece – 3 zaposlenih Knjigovodstvo – g. Nowakowski Włodzimierz43

41 Hulewicz Jerzy – pracownik Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji odpo-wie dzialny za organizację transporta do Bolesławca.

42 Urban Adam – aktivista poljske zajednice Organizirao i vodio tečajeve polj skog jezika za djecu kolonista u medjuratnom razdoblju.. Zaposlenik Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji

43 Nowakowski Włodzimierz – knjigovodja Poljske Preseljeničke Misije u Jugo - slaviji odgovoran za finansije Misije.

153

1 sekretarica – g. Cirilić Halina44

Novinar – g. Szkutnik Paweł45

5. Sanitarni referat – dr Łobozowski Antonii i 2 liječnika – dr Wittman Edward i dr Bachleda Jan. 5 sanitarno osoblje

Kancelarija Misije završila do dana 10 aprila 1946 r. 1.281 pisama i pri - mila je 6.481 interesenta po različitim pitanjima a posebno po pitan-jima vezanim za preseljenje, transport i socijalnu pomoć. 85% od ukupnog broja pitanja je riješenih pozitivno.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

44 Cirilić Halina – sekretarica Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji 45 Szkutnik Paweł – zaposlenik Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji

Radio o referatu za prosvjetu i propagandu. Prije rata član uprave Saveza Poljaka u Jugoslaviji.

154

Br. 21Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu rada Misije od uspostavljanja sve do 10 sprila 1946 r.

IZVJEŠTAJ Referata za preseljenja za period do 10 aprila 1946 r.

U razdoblju na koje se odnosi Izvještaj sastavljeni su:

1. Spiskovi stanovništva za pojedina mjesta u kome žive poljske poro-dice – 18.000

2. Sačinjeni su točni opisi imovine koje iseljenici nose sa sobom i koju ostavljaju, za 3.500 porodica koje su deklarirale želju povrata u zemlju.

3. Za svaki transport pripremljeni su statistički podaci: broj ljudi, broj grla, pokretna i nepokretna imovina, količina žita, hrane i stočne hrane.

4. Otkucano je oko 4,ooo opisa imovine i 8.000 deklaracija. 5. Pripremljeni spiskovi 2.425 osoba za prva 4 transporta, koji imaju

funkciju viza 6. Potpisano je 64.880 deklaracija i opisa imovine 7. Pripremljen je plan preseljenja za 10 transporta za otpremu ca

5.000 osoba iz Okruga Prnjavor i kompletno čišćenje ovog terena. 8. Organizirani su delegati i kontakti – veze izmedju Misije i preselje -

nika. 9. Ishodano je kod jugoslovenskih vlasti 2.000 pasoša za konje i gove-

da i 2.000 dozvola za osobe, koje su navršile 18 godina.10. Nabavljeno je u raznim krajevima Bosne ca 30 t. stočne hrane.11. Ishodano kod jugoslovenskih vlasti 45.000 kg brašna za hleb za

presljenike kao i topli obrok tri puta dnevno za svaki transport na željezničkoj stanici Bosanski Brod.

U radovima navedenog referata učestvuju slijedeći zaposlenici:1 Šef referata2 Daktilografkinje za kucanje deklaracija

155

4 Stručnjak za opise imovine 1 Stručnjak za statistiku i evidenciju 1 Liječnik veterinarije

Radovi Referata za preseljenja su u toku, razradjuje se i priprema mate-rijal za naredne transporte.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

156

Br. 22Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka o djelatnosti veterinara Misije

IZVJEŠTAJ Liječnika veterinarije za razdoblje od 22 marta – 10 aprila 1946

Liječnik veterinarije započeo je rad 22 marta 1946 r. Istog dana uspo-stavio osobni kontakt sa sreskim veterinarom u Prnjavoru u vezi infor-macija o zaraznim životinjskim bolestima na ovm području i dobio od ovdašnjeg veterinara deklaraciju veterinarske pomoći a pogotovo za korištenje gasne komore za životinje oboljele od šuge.

Dana 21 marta o.god. izvršen je pregled životinja predvidjenih za I transport na dogovorenim zbornim mjestima u blizini Prnjavora. Ovo su bile životinje čiji su vlasnici – preseljenici napustili svoja imanja uslijed terora bandi koje haraju ovim krajevima. Pregledano je:

76 krava 27 konja 2 ždrepca 3 ovce

Dana 25 marta o.god. liječnik veterinarije upućen je u zborni punkt u Bosanski Brod, odakle su u periodu od 29 marta do 3 aprila 1946 r. otpremljena 4 transporta sa preseljenicima u Poljsku.

U Brodu bio je vršen dopunski pregled stoke za transport u Poljsku. Pored ovih obaveza, veterinarski liječnik dobio naredjenje da nadzire distribuciju toplih obroka medju preseljenicima kao i obavezno kupanje preseljenika i dezinfenciju prtljaga sa posteljinom.

Nakon opreme 4 transporta iz Broda za Poljsku veterinarski liješnik vratio se u Prnjavor, gdje je započeo sa pregledima stoke za V, VI VII, VIII,, IX, X i XI transport.

Dana 5 aprila o.god. na zbornim mjestu u Prnjavoru pregledana je stoka u vlasništvu seljaka koji trenutno borave u Prnjavoru i okolini a porijeklom su iz sela:

DziewięcinaRakowiec

157

OnezjakSitnożSierdziewiecCajowaJałowiecGumjera

Sveukupno pregledanih:36 krava12 konja4 teladi oraz1 ždrebac

Dana 6.IV o.god. na zbornom mjestu u Wijaczki pregledana je stoka preseljenika iz sela:

BabinowczeRakowiecDąbrowaSierdziewiecSztrpceUżmy oraz okolicePrnjavoru[…]

U vezi zdravstvenog stanja stoke, pogotovo u odnosu na prva 4 trans-porta utvrdjena je velika mršavost goveda. Uzrok tome je nedosta-tak stočne hrane zabilježen duže vremena na područjima iz kojih potiču preseljenici. Od zaraznih bolesti nadjena su 4 slučaja konjske šuge i konji su isključeni iz transporta. Druge zarazne bolesti nisu utvrdjene.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

158

Br. 23Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka u vezi transporta sa preseljenicima

IZVJEŠTAJ Referata za transport

U razdoblju na koje se odnosi Izvještaj to jest do dana 10 aprila o.god. otpremljena su Poljsku 4 transporta preseljenika:

485 porodica sveukupno 2342 osoba 232 konja 438 krava 192 svinja i ovaca 4.629 kg mesa i masti 106.320 kg žita i stočne hrane 82.500 kg prtljaga i kućnog uredjenja 184 kom.i poljoprivrednih alata i mašina 120 zaprega i raznovrsne odjeće

Za dovoz ljudi i njhove imovine do Željezničke stanice odakle se otpre - ma transport za Poljsku korištena su slijedeća sredstva:

81 vagona po 10 tona uskotračnog vlaka iz Dervente, Brodu Bosanskiego na udaljenost od 30 km30 jugoslovenkih kamiona po 3 tone, koji su prešli ukupno 6.300 km i koštali 92.580 din.4 kamiona po 3 tone u vlasništvu Misije koji su prešli 3.200 km potrošile benzin i ulje za sumu 30.000 din. (računajući benzin po 9 din. 1 litr i 22 din 1 litar ulja).185 konjskih zaprega u vlasništvu Poljaka koji su se odlučili za preseljenje u Poljski,što je koštalo Misiju avans za nabavu konjske hrane u visini od 5.000 din.

Vrijedi napomenuti da se kamionima vozile samo žene, djeca i sta-rije osobe iznad 50 sa priručnim prtljagom u kome se nalaze stvari

159

neophodne u vlaku na putu u Poljsku. Ostala imovina: žito, sjeno, polj-privredni i zanatski alat, kućno uredjenje, svinje i živina vozili su se zapregama a goveda su išla pješke.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

160

Br. 24Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka u vezi sigurnosti Poljaka nakon prestanka službe u jugoslovenskoj vojsci

REFERAT BEZBJEDNOSTI

U periodu na koji se odnosi Izvještaj u pojedinačnim selima gdje je orga-nizirana zaštite života i imovine Poljaka situacija je nepromijenjena.. Zabilježen je samo 1 oružani napad na poljsku porodicu u selu Devetina a napadači su oduzeli priručnu imovinu i hranu. Smrtni slučajevi nisu zabilježeni..

VOJNI REFERAT

U periodu na koji se odnosi Izvještaj otpuštena su iz vojske 204 vojnika Poljaka koji(pripremaju se) za preesealjavanje u zemlju..

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

161

Br. 25Prnjavor 16 aprila 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu46

Potvrdjujemo jučerašnji razgovor sa g. Koznulom Krukowskim i u odgo - voru na 3 primljene poruke obaviještavamo:

1) Telegram po pitanju motora. Naš upit uputili smo Ambasadi sa molbom za intervenciju radi odlučivanja da li motori i mašine spa-daju u kategoriju nekretnina ili pokretne imovine. Naš je stav da pripadaju pokretnoj imovini i u vezi toga vlasnici mogu ove motore odnijeti u Poljsku ili preprodati jugoslovenskim vlastima. Ako su ovi motori neophodni u datoj okolini, nagovaramo vlasnike da ih preprodaju da se ne uništavaju potrebni gospodarski uredjaji. Dok Jugoslovenska Komisija smatra da su motori nekretnine i traži da ih vlasninici bez ikakve naknade ostave u korist jugoslovenske države. Hitno nam je potreban odgovor jer ovakvih slučajeva ima mnogo i u toku akcije za očekivati je mnogo više

2) Telegram z Čehoslovačke. Po pitanju nedovoljnog snabdjevanja transporta stočnom hranom želimo podsjetiti da unatoč našim alarmantnim molbama nismo do danas dobili kredite za stočnu hranu, pri čemu smo napominjali da je vrlo teško nabaviti stočnu hranu i treba nekada je dovoziti iz mjesta udaljenih za 150–200 km od stanice utovara, što iziskuje i vrijeme i novac. Naglašavamo da ako ovaj problem neće biti hitno riješen, ne možemo preuzeti odgo-vornost da li će izdržati do Poljske neki ostaci žive stoke. Što se tiče veterinarskih pregleda, isti se obavljaju i nijedno bolesno grlo se ne tovari u transport. Liječnički pregledi i cijepljenje preseljenka rade sistematski naši doktori. Po pitanju sanitarne službe poslali smo u Poljsku telegram a obra-zloženje smo dali u izvještaju čij prijepis je dostavljen Ambasadei a radi se o potrebi dolaska sanitarne službe iz Poljske.

46 [ručna zabilješka ] Po pitanju motora šaljem notu. Ostalo primljeno na znanje.

162

Što se tiče snabdjevanaja dosadašnjih transporta obaviještavamo: I transport dobio 350 hlebova II i transport dobio 350 hlebova III transport imao svoje namirnice IV transport dobio 150 hlebova.Pored toga želimo naglasiti da obzirom na današnji sastavu Jugoslovenske komisije, snabdjevanje vlakova hranom predstavlja za nas veliki problem

3) Telegram po pitanju problema na granicama i potrebom za stoč-nom hranom. Jugoslovenska Komisija poslala je željezničkoj gra-ničnoj stanici naredjenje da se ne naplaćuje carina. . Po pitanju stočne hrane – telefonski smo javili naše potrebe za stočnom hranom za predstojeće transprte. Računamo da za izdrža-vanje stoke na mjestu i za vrijeme putovanja potrebno nam je barem 250 tona stočne hrane /50% kukuruzne slame 50% sjena. Ne možemo navesti točnu cifru, jer ista ovisi i od stanja snabdje-vanja stočnom hranom i na drugim terenima odakle ćemo otpre-mati transporte preseljenika. Još jednom napominjem da je stvar izuzetno hitna. Pri kraju želim obavijestiti da smo pripremili naredna 3 transporta za otpremu a četvrti je u toku obrade, ovako da smo spremni poslati slijedeće 2.000 ljudi.Radi jednostavnije komunikacije molim saljite telegrame na srp-skom jeziku. a Po pitanju motora šaljem notu. Ostalo primljeno k znanju. JW a

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

163

Br. 26Prnjavor 16 aprila 1946 r. Protokol sa izjavama svjedoka napada na stanovnike sela Grabašnica

Dana 16 aprila 1946 r. javili su se bez zvaničnog poziva osobno nam poznati G. Durda Stanislaw47, Karasiewicz48 Józef, Wiącek Jan49, Herbut50, Skrok Jan51, Skrok Julian52 i Kasper Burdza53, kolonisti iz sela Grabaśnica i izjavljuju kako slijedi:

„Dana 14 aprila o.god. u 9 sati minut navešer došla je u Grabaśnicu gromada četnika od 16 osoba, koji su provalili u stan Wiąceka Jana i Olszowskog Stanisława, gdje su njih opljačkali uzimajući gotovinu i odjeću. Zatim ti isti četnici otišli kod stana Kwapisa Antonija54, koji

47 Durda Stanislaw – stanovnik Grabašnice, poljoprivrednik, pretrpio štetu u aprillu 1946 god. prilikom napada naoružanih bandi Napad prijavio zajedno sa ostalima Poljskoj Preseljeničkoj Misiji, informacija na tu temu nalazi se u prokokolu Komisije

48 Karasiewicz Józef – stanovnik Grabašnice, poljoprivrednik, pretrpio štetu u aprillu 1946 god. prilikom napada naoružanih bandi Napad prijavio zajedno sa ostalima Poljskoj Preseljeničkoj Misiji, informacija na tu temu nalazi se u prokokolu Komisije

49 Wiącek Jan – stanovnik Grabašnice, poljoprivrednik, pretrpio štetu u aprillu 1946 god. prilikom napada naoružanih bandi. Napad prijavio zajedno sa ostalima Poljskoj Preseljeničkoj Misiji, informacija na tu temu nalazi se u prokokolu Komisije

50 Herbut Jan – stanovnik Grabasnicy, stolar, pretrpio štetu u aprillu 1946 god. prilikom napada naoružanih bandi Napad prijavio zajedno sa ostalima Poljskoj Preseljeničkoj Misiji, informacija na tu temu nalazi se u prokokolu Komisije

51 Skrok Jan – stanovnik Grabašnice, poljoprivrednik, pretrpio štetu u aprillu 1946 god. prilikom napada naoružanih bandi Napad prijavio zajedno sa ostalima Poljskoj Preseljeničkoj Misiji, informację o tym zawarto w protokole misije. Prawdopodobnie wcześniej pracował w fabryce broni.

52 Skrok Julian – stanovnik Grabašnice, poljoprivrednik, pretrpio štetu u aprillu 1946 god. prilikom napada naoružanih bandi Napad prijavio zajedno sa ostalima Poljskoj Preseljeničkoj Misiji, informacija na tu temu nalazi se u prokokolu Komisije

53 Kasper Burdza – stanovnik Grabašnice, poljoprivrednik, pretrpio štetu u aprillu 1946 god. prilikom napada naoružanih bandi Napad prijavio zajedno sa ostalima Poljskoj Preseljeničkoj Misiji, informacija na tu temu nalazi se u prokokolu Komisije

54 Kwapis Antoni – stanovnik Novog Martinca.

164

165

166

se protivio pljački i nije htio dati pare, silno ga prebili kundacima, uda-rajući po stomaku i rukama ovako da su mu slomili lijevu ruku.

Sličan napad ponovio se već drugi put. Bojimo se da će ovakvi napadi ponavljati sve češće a mi smo u ovoj situaciji bespomoćni.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

167

Br. 27Varšava 19 aprila 1946 r. Pismo Generalnog Punomoćnika Vlade za Reemigracije Ambasadoru RP u Beogradu po pitanju produženja roka realizacije procesa reemigracije Poljaka iz Jugoslavije

b G. Krukowski 1) Molim održite razgovor sa nadležnim (ovdašnjim) službenikom radi orientacije u situaciji po ovom pitanju 2) Ovisno o rezultatu razgovora (koji se mora voditi sa najvećom pažnjom) molim pripremite odgovor u vezi ovog problema. 13.V o.god. J. Wende bb Razgovarao sam sa Dir. Lazarevićem i referirao sam problem g. Amba - sadoru 26.05.1946 b

Osnovom ugovora od 2 janura o.god. sa Jugoslovenskom Vladom, osobe poljske narodnosti imaju pravo da se presele u svoju zemlju. Navedeni protokol u vezi preseljenja na osnovu čl. 12 mora biti pro-veden u roku 6 mjeseci počev od dana potpisivanje. U zaključku ovog člana glasi da svaka od Vlada može otkazati ugovor u slučaju da presel-jenje neće biti završeno u predvidjenom roku.

Obzirom da postoje veliki problemi sa transportom, teško vjero-vati da bi akcija preseljenja mogla završiti u protokolom predvidjenom roku tj. do dana 2 jula b. r.

Zbog toga molim Vaše mišljenje da li se mogu pojaviti problemi oko produženja ugovora i da li postoji opasnost da će Jugoslovenska Vlada otkazati važnost protokola.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

168

Br. 28Beograd 26 april 1946 r. Nota Ministarstva inostranih poslova SFR Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa spiskom osoba koje će zastupati jugoslovensku stranu u Mješovitoj Komisiji za Reemigracji Poljaka iz Jugoslavije

Ministarstvo Inostranih Poslova čast je obavestiti Ambasadu Poljske Republike da je Jugoslavenska Vlada u cilju što boljeg i prijatelskog izvršenja zadataka preseljenja Poljaka iz Jugoslavije u składu sa potpi-satom Konvencijom, odlučila da kao pretstavnike Jugoslavenske Vlade u Mešovitoj Komisji za izvršenje pomenutnog sporazuma imenuje:Za pretsednika – Stevu Đjorđjevića, Za sekretara – Mladju Stanića Za članove – Rizu Muhsinovića, Miloša Karapetrovića, I Adifa Burdjevića.

Dostavljajući prednje Ministarstvo Inostranih Poslova koristi i ovu priliku da Ambasadi Poljske Republike izrazi svoje osobito poštovanje.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

169

Br. 29Prnjavor [nedostaje dan i mjesec55] 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa prezentacijom jugoslovenskih članova u Poljsko-Jugoslovenskoj Mješovitoj Komisiji

Konzularno odeljenje obaviještava da notom od 26 aprila br. 4554 Ministarstvo inostranih poslova Federativne Narodne Republike Jugo slavije obavijesto nas je o novom sastavu jugoslovenskih članova u Poljsko-Jugoslovenskoj Mješovitoj Komisiji u Prnjavoru. To su:

Predsjednik: Stavo Đorđević Sekretar: Mladjo Stanić Članovi: Riza Muhsinović Miloš Karapetrović Adif Burdjević

Konzularno odeljenje moli obavijest da li su navedeni počeli raditi. b primio sam 4/5.1946 b

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

55 Dokument najvjerojatnije iz kraja aprila 1946 r. – znači ide na kraja

170

Br. 30Beograd 27 aprila 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Ministarstvu inostranih poslova SFR Jugoslavije sa molbom za tumačenje pojma „pokretne imovine” u odnosu na stvari koje preseljenici iznose u Poljsku

Ambasadi Poljske čast je izraziti svoje poštovanje Ministarstvu Ino- stranih Poslova i zamoliti za stav po slijedećem pitanju

Poljaci koje se sada preseljavaju iz Bosne u Poljsku na osnovu protokola od 2 janura o.god.., imaju pravo da ponesu sa sobom svoju pokretnu imovinu. Izmedju ostalog imaju oko 30 motora 30–50 KS koji su insta-lirani većinom u mlinovima. Izmedju poljskih i jugoslovenskih čla-nova Mješovite Komisije u Prnjavoru postoji razlika stavova po tom pitanju – da li preseljenici mogu ponijeti motore kao mobilne pred-mete ili moraju ih ostaviti kao element nekretnine.

Pozivajući se na tačku 10 protokola od 2 janura o.god. Ambasada R.Poljske najljubaznije moli da Jugoslovenska Vlada javi svoje mišl-jenje po navedenemom spornom pitanju.

Sa svoje strane pak Ambasada smatra da motori spadaju u pokretnu imovinu i sa vlasnici imaju pravo iste uzeti sa sobom. Medjutim, obzi-rom da bi nestanak motora obustavio mlin na odredjeno vrijeme, to Ambasada bi bila spremna prihaviti rješenje otkupa tj: vlasnik će ostaviti svoj motor za odgovarajuću sumu novca. Pošto stvar je hitna, Ambasada najljubaznije moli po mogućnosti najbrži odgovor.

Koristeći priliku Ambasada R.Poljske izražava Ministarstvu Ino- stra nih poslova svoje duboko poštovanje.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

171

Br. 31Varšava 29 aprila 1946 r. Pismo Generalnog Punomoćnika Vlade za Reemigracije Ambasadi RP u Beogradu u vezi nabave većih količina stočne hrane za goveda koja putuju zajedno sa preseljenicima u Poljsku

a Konzularnom odeljenju – na znanje aU vezi alarmantnih vijesti o dramatičnoj kondiciji stoke u vlasništvu preseljenika u Jugoslaviji, nephodno je nabaviti veće količine stočne hrane da se stoka hrani na mjestu i tokom putovanja. Stoga sam dozvo-lio g. Mączki, Šefu P.M. R56 u Jugoslaviji za nabavu stočne hrane.

Potvrdu izdaje P. M. R. na formularima Konzularnog odelenja Ambasade sa njihovim štambiljem i isti će biti priznati od strane Odeljenja PUR57-u na mjestu istovara u relaciji 1 dinar – 20 groši.

Molim da Ambasada sa svoje strane ne pravi probleme Misiji u provodjenju ove akcije i da prizna način potrošnje primljenih suma i zaliha stočne hrane. .

Potvrdjujem da iz bloka formulara potvrda izvadjeni su primjerci br. potvrda Br.. Br.. 00101, 00102, 00103, koji ima da služe kao uzor za PUR-u.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

56 Poljske Preseljeničke Misije 57 Poljskog ureda za reemigracije

172

Br. 32Beograd 3 maj 1946. Poruka Ministarstva inostranih poslova SFR Federacjii Jugoslavije Ambasadi RP u Beogradu na temu tumačenja definicije „mobline imovine” u kontekstu imovine koju preseljenici uzimaju sa sobom

U vezi note Ambasade Poljske Republike u Beogradu o.god. 109/a/64 od 27 aprila 1946 g., po predmetu mlinskih motora vlasništva bivših jugoslavenskih državljana poljske narodnosti koji se sele iz Jugoslavije za Poljsku, Ministarstvu inostranih poslova čast je izvjestiti Ambasadu Poljske Republike da i ako se Jugoslavenska Vlada ne slaže sa pravnim mišljenjem Poljske Delegacije u Mešovitoj Komisiji u pogledu svojstva tih motora, ipak u želji da se i ovo pitanje reši u duhu savezničkog prijateljstva i slovenskog bratstva pristaje da dosadašnji vlasnici mogu ili prodati ili odneti sa sobom motore koji se nalaze uzidani u njiho-vim dosadašnjim mlinovima. U slučaju prodaje istih vlasnici su dužni u prvom redu ponuditi iste na kupovimu nadležnim jugoslavenskim vlastima ili prodaju izvršiti drugim licima ili preduzecima po prethod-nom odobrenju nadležnih vlasti.

U tom smislu Ministarstvo inostranih poslova dalo je instruk-cije jugoslavenskoj Delegaciji u Mešovitoj Komisiji, koja će biti dužna da izvrši sve formalnosti u vezi sa prodajom ovih motora.

Ministarstvo inostranih poslova koristi i ovu priliku da Amba-sadi Poljske Republike u Beogradu izrazi svoje osobito poštovanje.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 57

173

Br. 33Prnjavor 4 maja 1946 r. Pismo vice-šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu – molba o ispostavljanje pasoša za sanitarnog šefa koji putuje sa preseljenicima iz Jugoslavije u Poljsku

Obaviještavam da sam sretno stigao u Prnjavor. Odnah nakon povratka bio sam obaviješten da vlak za IX transport došao je u Brod i odmah će se tovariti.

U predstojećih transporta ljubazno Vas molim, g. Konzule za saglas - nost za ispostavljanje medjunarodnog pasoša za doktora Leona Zająca58, koji će biti imanovan za sanitarnog šefa predstojećeg transporta.

Obzirom da je stvar hitna, molim g.. Konzula da se stvar ubrza.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

58 Zając Leon – Partizan Dijete Puka, prijeeklom z Lavova.. Izvezen kao prinudni radnik u Jugoslaviju.. Biježi iz logora kod partizana. U kratko vrijeme uvrstan u Tankovsku brigadu.. Dokazao je hrabrost u mnogim akcijama i dobio je više odliikovanja. Poslije rata dobio je prijedlog da ostane u Jugoslaviji, no vratio se u Poljsku i živio u gradu Bystrzyca Kłodzka..

174

Br. 34Prnjavor 14 maja 1946 r. Poruka Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o dolasku novih članova Misije u Prnjavora

Misija obaviještava da su dana 12 b. m. došli su i preuzeli službene obaveze novi zaposlenici Misije: Jan Jasiński59 iz Ministarstva Javne Administracije kao službenik Misije i Edyta Mączka60.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

59 Jasiński Jan – od 12 maja 1946 gos. Zapš;oslenik Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ranije radio U Ministarstvu za javnu upravu u Varšavi

60 Mączka Edyta – od 12 maja 1946 god zaposlenica Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji. Supruga Witolda Mączki.

175

Br. 35Prnjavor 14 maja 1946 r. Komunikat Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o financiranju od novca preseljenika nabave stočne hrane

b G. G. Krukowski i [nečitko prezime ] 1) Molim predati predstavniku Preseljeničke Misije iznose depozita preseljanika uz skidanje iznosa 100.000 dinara, izdanih na račun depozita kod tekuće [nečitka riječ] izdanih u Misij u maju. 2) Molim obavijestite misiju o [nečitke riječi] 23/5 J. Wende bOvim obaviještavam da Generalni Punomoćnik za reemigracije u spo-razumu sa z Ministarstvom državne imovine, oslobodio je u korist Misije iznose u dinarima, koje su uplaćivali preseljenici za izdržavanje stoke61. Sume depozita koje su uplatili preseljenici će se priznavati na osnovu potvrda Konzularnog odelenja Ambasade R. P. u Beogradu od strane Državnog Ureda za Reemigracije koji je već dobio odgovarajuće upute. U vezi toga molim da se isplate g. Ewi Wąsowicz iznosi do sada uplaćeni od strane Misije u blagajnu Ambasade. Što se slijedećih depozita tiče, Misija će podnositi Izvještaj Ambasadi a isplaćene sume iskoristila je u cilju spašavanja ugroženog živog inventara. Inače, ovo rješenje, obzirom na skromna sredstva iz ovog izvora, ne rješava niti cijeloku-pan problem niti pitanje odobrenih budžetskih suma u iznosu Din 5,000.000.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

61 Radi se o sumama jkoje su kolonisti uplaćivali da bi ih kasnije podigli nakon dolaska u Poljsku vide dokument br. 2.

176

Br. 36Prnjavor 14 maja 1946 r. Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu

Ministarstvo inostranih poslova u Varšavi izdalo je 5 službenih pasoša za 5 pratioca izabranih izmedju demobiliziranih vojnika koji će štititi kao pratnja naredne transporte. Medjutim, Jugoslovenska Amabasada i Češko Poslanstvo u Varšavi dalo je samo jednokratne vize. Ove okol-nosti su razlog zadržavanja transporta jer svaki put treba tražiti nove vize. Zbog toga Misija se obraća sa molbom da se za navedenih 5 čla-nova pratnje ishodaju završe stalne vize. a Skraćenica. Note za veze do Minist Inostr. Poslova i Češkoj ambasadi 15.V.46 aa 16.V.46 odobrio sam pasoše a

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

177

Br. 37Bosanska Gradiška 23 maja 1946 r. Telegram Ministarstva Komunikacjie SFR Jugoslavije Ambasaie RP u Beogradu o problemu sa Poljacima koju su ostavljeni bez ikakve pomoći na jednoj od željezničkih stanica

a Poslano dana 23.5.46 aMinistarstvo Komunikacije [u ] Beograd[u] obaviještava da u Okućani boravi [od] već tri dana nekoliko stotina preseljenika [u] očekivanju transporta stop. Objasniti telegrafski da li upućeni u Okućane uz sagla-snost Misije i zašto Misija toliko rano upućuje tamo preseljenike.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

178

Br. 38Beograd 23 maj 1946 r. Telegram Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji o problemima sa Poljacima koju su došli na jednu od željeničkih stanica

Ministarstvo Komunikacije u Beogradu obavijestilo telefonski Konzularno odeljenje da u mjesto Okućani došli su poljski preseljenici i to nekoliko stotina osoba – skoro kompletan transport i borave tamo već 3 dana očekujući polazak u zemlju i bez potrebe troše novac za izdržavanje.

Do sada Min. Komunikacije nije dobilo iz Madjarske obaviještenje o dolasku poljskog transporta koji ide prema Jugoslaviji u vezi čega molim Ambasadu da obavijesti Misiju da ne upućuje preseljenike iz mjesta njihovog boravka u druga mjesta sve dok ne dodju poljski vla-kovi u Jugoslaviju, da se izbjegne nepotrebno lutanje i vezani sa tim troškovi i nevolje.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

179

Br. 39Bosanska Gradiška 28 maja 1946 r. Nota Konzula Ambasade RP u Beogradu Ambasadoru RP u Beogradu na na temu potrebe nabave stočne hrane za stoku

Poštovani Gospodine Ambasadore Na mjestu u Gradiški zaključili smo da je neophodna nabava stočne

hrane na tržnici u Gradiški odnosno u okolini. U junu mjesecu prilmili smo 400.000 dinara. Ukoliko Misija

bi mogla dobiti još 200.000 za stočnu hranu i to bi potrošila u toku 4–5 nedelja tj do momenta kada dodje novac ili doznaka iz Varšave. Ljubazno Vas molim g.Ambasadore za pomoć Misiji ukoliko je to moguće.

Pored toga u skladu sa sporazumom molim posaljite Ministru Wols kom šifriranu poruku kod Ministra Dabrowskog za najhitniju doznaku sume od Dąbrowskog 62 direktno 2.000.000 dinara za stočnu hranu. Radi orientacije u situaciji obaviještavam da za otpremu ostalo je još 4000 grla. (konji i krave) – što računajući po 10 kg stočne hrane dnevno daje 40 puta 7 dana putovanja – 280 tona stočne hrane po 6 din za 1 kg – 1.680.000 dinara Pošto stočna hrana je potrebna i za vrijeme čekanja na transport, dakle treba računati za te potrebe sumu od dva miliona dinara.

Sva druga pitanja ću podnijeti nakon povratka u Beograd.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

62 Dąbrowski Konstanty – Političar, ekonomista Minister dravne imovine (do 1950 r.).

180

Br. 40Bosanska Gradiška 30 maja 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za ispostavljanje pasosa za pratioce transporta z sa preseljenicima iz Jugoslavije

Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji moli ljubazno za trajne vize za pratnju vozova sa preseljenicima i to za šest osoba:

1) Sondaj Stanisław, por63.2) Sosnowski Szczepan3) Matyjewicz Józef64

4) Szajwaj Józef65

5) Wilk Wojciech66 6) Kwaśniak Ludwik67

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

63 Sondaj Stanisław, por. – komandant Topovske kompanije Poljskog bata liona demobiliziran u augustu 1945. S. Sondej bio je u sastavu ekipe naoružane „parti-zanske” pratnje transporta u više navrata

64 Matyjewicz Józef – stanovnik Gumjere, poljoprivrednik.65 Szajwaj Józef – partizan jedan od zapovijednika Poljskog bataliona ne zna se

točno u kom rangu u infomaciji napisano je da „ u batalionu bilo mnogo hrabrih zapovijednika”.

66 Wilk Wojciech – partizan od 22.02.1944, 53 divizija Jugoslovenske armije 67 Kwaśniak Ludwik – Stanovnik Rakovca od 1943 r. u partizanima Josipa

Broza Tite. Dobio visoko državno odlikovanje za borbu protiv ustaša

181

Br. 41Beograd 31 maja 1946 r. Ambasador RP u Jugoslaviji Generalnom Punomoćniku Vlade za Reemigracije

U odgovoru na dopis od 19 aprila o.god. Kr. 1815/46, koji je Ambasada zaprimila 13 maja o.god. želim obavijestiti da ne postoji opasnost otka-zivanja protokola od 2 janura o.god. i da će ovaj protokol u smislu čl. 12 automatski ostati na snazi slijedećih 6 mjeseci. .

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

182

Br. 42Bosanska Gradiška 30 maja 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za izdavanje viza za osobe u pratnji transporta sa preseljenicima

a Posl. Nota u MIP i do Češkom Poslanstvu č 3/VI.46 aPoljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji najljubaznije moli za stalne

vize za osobe u pratnji vlakova sa preseljenicima i to za šest osoba:1) Sondaj Stanisław, por.2) Sosnowski Szczepan3) Matyjewicz Józef4) Szajwaj Józef5) Wilk Wojciech 6) Kwaśniak Ludwik

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

183

Br. 43Bosanska Gradiška [brak daty]68 Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji dla Ured za reemigracije u Varšavi o otpremi transporta sa preseljenicima u Poljsku

Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji izvještava da su otpremljeni za Poljaku u danima: 7 maja o.god. – IX transport preseljenika Poljaka iz Jugoslavije 10 maja o.god. – X transport preseljenika Poljaka iz Jugoslavije 12 maja b. r. XI transport preseljenika Poljaka iz Jugoslavije 15 maja b. r. – XIII transport preseljenika Poljaka iz Jugoslavije U navedenim transporima otpremljeno je: 2,267 osoba 205 konja419 krava 37,520 kg žita 26,100 kg stočne hrane 4,840 kg hrane 142 pluga 112 zaprega 123 mašine 62,400 kg kućnog uredjenja 29,110 kg prtljaga 28 kosnica sa pčelama Utovar vlaka trajao je od 3–5 sati.Mjesto utovara: IX, X i XI transporta – Željeznička stanica BROD BOSANSKI, zaś XII-go Željeznička stanica OKUCZANY.)Okućani) Navedena 4 transporta pokupljena iz okolice PRNJAVORA pomoću 19 kamiona. Do Željezničke stanice BROD udaljenost 60 km, a do Željezničke stanice OKUCZANY udaljenost 84 km. Destinacija BOLESŁAWIEC (Dolny Śląsk – Polska). Transport upućen preko BROD BOSANSKI, SUBOTICA (Jugoslavija), BUDIMPEŠTA (Madjarska), BRATISLAVA (Čehoslovačka MIĘDZYLESIE do BOLE- SŁA WIEC (Poljska).

68 Najvjerojatnije drugi dio maja 1946 r.

184

Kompozicija od 40 vagona, lokomotive tranzitnih zemalja. Profesionalne grupe preseljenika: 90% poljoprivrednici, ostalih 10% za- natlije i radnici Preseljenici dobili deklaracije sa fotografijom, opis imovine, snab-djeveni su hlebom i stočnom hranom, na željezničkoj stanici BROD dobili su topli obrok. Transporti su bili pregledani od strane liječnika. Prije polaska preselje-nici su bili podvrgnuti kompletnoj dezinfekciji i okupani.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

185

Br. 44Bosanska Gradiška 3 juna 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o notifikaciji novog člana Mješovite Komisije

a nečitka bilješka aObaviještavam da u vezi odlaska u zemlju g. Józefa Kozieradzkog, dele-gata Misije, za novog člana Poljske Delegacije u Mješovitoj Komisiji za preseljavanje Poljaka iz Jugoslavije postavljen je g. Jan Jasiński. Molim za notifikaciju novog delagata kod Min.Inostr.Poslova FLR Jugoslavije, i da prednje primite na znanje. Na znanje:Gen. Punomoćnik Vlade za reemigracije Min. Wolski Wł. Delegat Specijalne Komisije P.U.R. Bolesławiec

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

186

Br. 45Bosanska Gradiška, 3 juna 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu transporta sa preseljenicima u Poljsku u maju i junu

SLUŽBENI IZVJEŠTAJ

Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji izvještava, da su u Poljaku poslana u danima 24 maja XIII, 29 maja XIV, 31 maja XV oraz 1 juna 1946 godine XVI- transport preseljenika Poljaka.

U pomenuta 4 vlaka utovareno je: 2.676 osoba 202 konja 507 krava 213 svinja 22 ovce 7,720 kg hrane 83.320 žita i stočne hrane 83.305 kg prtljaga i kućnog uredjenja 190 kom. poljoprivrednih alata i mašina 93 kom. zaprega

Utovar vlaka trajao je to 3–3 i po sata.Mjesto utovara: – Željeznička stanica Okućani XIV transport utovaren na željezničkoj stanici N. Gradiška

XIII transport pokupljen iz sela MartyniecXIV transport pokupljen iz sela Grabasznica XV transport pokupljen iz sela Gumjera XVI transport pokupljen iz sela Gumjera i Indżia, kamionima do Željezničke stanice Okuczany udaljene od 50 do 60 km. Destinacija Bolesławiec (Polska)Transport skierowany przez Okuczany, Subotice, Budapeszt, Bratislawę, Międzylesie do Bolesławca.U kompoziciji bilo je 40 vagona: lokomotive tranzitnih zemalja.Profesionalne grupe preseljenika: 95% poljoprivrednici, 5% zanatlije.

187

Preseljenici dobijaju deklaracije sa fotografijama. Ljudi snabdjeveni hlebom i toplim obrokom, stoka i konji stočnom hranom.

Na znanje:Ured za reemigracije Varšava Ambasada RP. Beograd

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

188

Br. 46Bosanska Gradiška, 3 juna 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu u vezi problema koji su se pojavili prilikom preseljavanja poljskih kolonista

U odgovoru dopis od 20 maja o.g.. L. dz. 6/163 AK/AK obaviještavam kako slijedi:

Misija pokušava prevazići ogromne probleme kod preseljavanja u Zemlju kolonista. Razlog ovih problema su prije svega formulacije člana VI-go protokola od 2 janura 1946 od koji tvrde da porodica pre-seljenika, ili pojedini vlasnik imaju pravo na izvoz dva goveda i dva konja pomoću kojih su obradjivali svoju zemlju a ukoliko istih nemaju onda mogu izvesti tri ovce/koze i tri svinje koje su imali n a svonm imanju. Jugoslovenska Delegacija u Mješovitoj Agenciji tumači ovaj članak ovaj šlanak ovako da:

1) Pravo na izvoz ovaca, koza i svinja važi samo pod uslov om da se ne izvozi nijedan konj ni krava.

2) Pravo na izvoz ovisi o dokazu da je kolonista imao u svom imanju ova grla.

3) Kolonista nije imao pravo umjesto dva konja izesti dva vola kojim se služio kao vučom, nemajući konja. Volovi se smatraju govedom.

4) Kolonista, koji nije imao sopstveno zemljište i imao isto u zaku- pu, obradjivao ili imao na raspolaganju tudju zemlju, nema pravo na izvoz.Pored ovih zabrana koji su ishod tumačenja ugovora, ima i dru-gih problema.

a) Narodni Okružni Odbor Banja-Luke i Sreski odbori izdali su brojna cirkularna naredjenja podredjenim organima koji glase da preseljenik smije izvesti ili 2 konja, ili 2 krave.

b) Prilikom kontrole Przy sprawdzaniu przez urzędników Sreskih odbora popisa ostavljene imovine i inwentara za izvoz, službenici sreskih odbora odbijali su upisivati u popis stvarni broj grla u posjedu preseljenika.

189

c) Kod pravljenja popisa imovine tzv. „izbjeglica” čije nkretnine su bile u jednom srezu a sam kolonista sa stokom bio u dru-gom srezu ili republici, evidencije su vbile nepotpune

d) Sami kolonisti ili od straha ili opako shvaćenog interesa, skrivali su istiniti broj stoke i u popise davali su druge brojke, računajući najvjerovatnije na će uspijeti „prokrijumčariti” neko grlo kada zataji kontrola u momentu utovara stoke u vagon.

e) Napokon postavlja se pitanje prava izvoza priploda – kada krava dobije tele a kobila oždrebi ili svinja se oprasi. U vezi navedenih problema Poljska Delegacija zauzela je zakonski stav i preduzima sve moguće mjere da pruža maksimalnu pomoć kolonistima da im se osigura mogućnost izoza živog inventara. Stav i poduzete mjere su slijedeće: 1) Tumačenje Poljske Delegacije članka VI protokola rezul-

tira zaključkom da namjera stava o komadima(grla) zam-jenjena je pojmom Sitne stoke /ovce itp./ i Jugoslovenska Vlada slaže se za izvoz tri grla sitne stoke umjesto jednog grla velike tj ako kolonista ima np. 2 krave i samo jednog konja, onda može uzeti još 3 svinje, ili 3 ovce ili koze odn 2 svinje i jedno ovcu itd.

2) U slučajevima kada Jugoslovenska Delegacija postavlja pitanje vlasništva stoke, Misija pomaže preseljenicima u vidu saslušanja svjedoka izmedju susjeda koji bi mogli potvrditi okolnosti i zahtjeva kod nadležnih vlasti koje vode evidenciju stoke i vlasnika, potvrdjivanja od strane Delegata Poljske Grupe u Jugoslaviji okolnosti rekvizicija stoke od strane vlasti ili neprijateljske vojske za vrijeme rata a takodje intervenira kod članova Mješovite Komisije za izdavanje izvoznih dozvola u složenim slučajevima i to sa pozitivnim rezultatom.

3) Do sada samo u jednom slučaju na zahtjev preselenika izdana je dozvola za izvoz volova umjesto konja. Jugo-slovenska Delegacija naglašava da je ovo bio izuzetak. Ubuduće predstoje nam mnogi ovakvi zahtjevi. U vezi toga ćemo ovo pitanje uvrstiti u planiranu za iduću

190

nedelju sjednicu Mješovite Komisije i pokušati ćemo isforsirati našu tačku gledišta. U slučaju da ne posti-gnemo sporazum, onda cijelu stvar u granicama čl. X Protokola ćemo prenijeti Ambasadi na konzultacije.

4) Misija je već uspješno isforsirala pravilo da izraz „svoje zemlje” ne podrazumijeva se bukvalno kao pravo vlasništva, već je dovoljno samo obradjivanje zemmlje – čak i tudje.69.

U vezi drugih problema naš stav je slijedeći:a) Cirkularnim dopisom u februaru o.god. kada je Jugoslo-

venskoj Delegaciji predsjedavao g. Batosa Radoje, izdali smo Okružnim Odborima nalog da isprave svoja nared-jenja i nekoliko puta intervenirali smo kod sreskih organa: Laktasze, Prnjavor, Serbac, Gradiška, i u Mesnim Odborima u vezi poštivanja odredbi i protokola od 2.1.1946. U vezi toga što preseljenička akcija premješta se u udaljene srezove, dakle predstoji potreba slijedećih objašnjenja i ispravljanja naredjenja. U svim navedenim slučajevima na mjesto su išli delegati Misije i kod sreskih organa decidirano tražili poštivaanje odredbi ugovora.

b i c) Činjenično stanje iz ove tačke zahtjeva isto takvo reagiranje kao u prethodnoj tački i to se provodi. Posebno se ispravljaju i dopunjavaju popisi stoke za ova grla koje koloniti nisu upisali

d) Jugoslovenski organi dodijeljile su transportima preselje-nika grupu od 40 milicionera čija obaveza je kontroliranje u momentu utovara da kolonisti ne uvode u vakone više grla nego što je upisano u spisak imovine i za koje imaju pasoše za stoku. Kontrola je stroga, tako da samo u izu-zetnim slučajevima preseljenici uspijeli utovariti veći od deklariranog broj velike stoke.

No Poljaci su uspijeli utovariti veću količinu sitne stoke preko dozvoljenog kontingenta – primjera radi u trans-portima XV i XVI bilo je 50 svinja više nego u spisku.

69 Mnogi preseljeni imali zemlju u zakupu i nisu bili vlasnici imanja što se tumačilo kroz visinu iznosa nadoknade.

191

Pored toga izvoze velike količine živine koja nije obu-zeta protokolom od 2.1.1946, a takodje u prvim trans-portima uzimali su više košnica sa pčelama, koji isto tako nisu obuhvaćeni protokolom a do kojih je mnogo stalo jugoslovenskoj strani.

e) Poljska Delegacij u Mješovitoj Komisiji isforsirala je pravo preseljenika na izvoz teladi, ždrebadi i prasadi.

Što se tiče gubitaka koje su kolonisti pretrpjeli u pogledu njihove stoke, to su bile u prvom redu vojne rekvizicije za vrijeme rata, kada su pljačkali stoku Njemci, četnici, ustaše a napokon i regularna vojska, dajući potvrde koje da sada su nenaplative70.

Preduzimanje odgovarajućih mjera nije u nadležnostima Misije. Pored toga kolonisti su pretrpjeli velike gubitke zbog nedostatka stočne hrane, nemogućnosti održavanja broja grla u situaciji nedostatka ljud-ske hrane, tako da se stoka prodavala kao hrana a napokon zbog dovod-jenja u zabludu u pogledu termina preseljavanja, koji još prije dolaska Misije, bio je odredjen i proglašen za jesen i zimu 1945 godine.

-------------x-----------x------------x-----------Napominjem da ovaj Izvještaj Misija dostavlja u vezi sa dopi-

som Ambasade od 20 maja o.g. L.dz 6/163 nadovezujući na telegram Poljskog Poslaništva u Pragu.

Stoga napominjem: telegramom datiranom 6.IV.46. poljsko Poslaništvo u Čehoslovačkoj obavijestilo je Ambasadu da transporti nisu dovoljno snabdjeveni, da nedostaje stočna hrana, da nemaju sanitarnu službu i da su otpremljeni bez sanitarnog pregleda a Jugo-slovenski organi traže carinu za stočnu hranu. U isto vrijeme Gene-ralni Punomoćnik Vlade dobija telegram iz Praga, że preseljenici i pratnja gladuju i prose hranu na željezničkim stanicama u Češkoj. Sada imamo posla sa narednim telegramima sa optužbama za tobožnje propuste u radu Misije. U vezi toga želim objasniti:

Činjenice navedene u telegramu od 6.IV.46r. nisu istinite po pitanju što nisu obavljeni sanitarni i veterinarski pregledi. Nedovoljno snabd-jevanje hranom preseljenika može se odnositi na socijalno ugrožene

70 Ovaj odlomak jasno ukazuje kako očajnoj situaciji našli su se Poljaci u doba II svijetskog rata

192

porodice, Misija nije bila i nije u stanju preuzeti izdržavanje ovih poro-dica obzirom na nedostatak sredstava. Kako stižu kontingenti i koliko ima raspoloživih sredstava, ugroženi dobijaju hranu na mjestu i za put. Ako Ambasada naredi odlaganje transporta, ovo nije rješenje koje spri-ječi nevolje, bolje je najhitnije prebacivanje u zemlju i pomoć na mje-stu u Poljskoj, što će stvoriti mnogo bolju situaciju za preseljenika.

Nedostatak stočne hrane je prava katastrofa. Akcja Misije za prido-bivanje kredita do sada bez uspjeha.

Vojna pratnja dobija hranu za put, potvrdjuju preuzimanje hrane a porcije hleba su ovakve da ovaj hleb sa plijesnju u Boleslawiecu daju kolonistima za stočnu hranu. Sada pratnja Ministarstva Obrane dobija dodatno hranu i putne troškove u Misiji, medjutim pošto se prat-nja bavi prije svega trgovinom valutom i krijumčarenjem, ista će biti otpuštena a svoju pratnju ću organizirati kolonisti.

Na etapama u Poljskoj pripremljena je odredjena količina stočne hrane, koja se dodijeljuje transportima za putovanje po Poljskoj. Ovu stvar je završila Misija. Nije zabilježen slučaj da bi reemigrantu u obra-zloženom slučaju bila odbijena molba za dozvolu za izvoz živog ili mrtvog inventara.

Misija upozorava u vezi neistinitih informacija upućenih Amabasadi od strane Poljskog Poslanstva u Pragu u vezi provodjenja akcije pre-seljavanja, koja spada u nadležnosti Generalnog Punomoćnika Vlade, Ambasade i Misije u Jugoslaviji.

Napominjem da u toku nekoliko mjeseci Ministarstvo inostranih poslova i Generalni Punomoćnik Vlade obraćali su se Poslanstvu za skla panje ugovora o tranzitu na teritoriji Čehoslovačke a stvar je odga-djana više puta. Ured za reemigracije povjerio Misiji odgovornost za brzo organiziranje tranzita a Misija u svojstvu punomoćnika Vlade pot-pisala u Madjarskoj sporazum za nekoliko dana a u saradnji sa Amba - sadom u Beogradu nakon kratkog postupka potpisan je sporazum o tranzitu u odnosu na Jugoslaviju. Početak preseljenja u odredjenoj fazi morao biti odložen uslijed toga što ovakav sporazum nije bio sklo-pljen u Pragu.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

193

Br. 47Beograd 12 juna 1946 r. Pismo Ambasade RP u Beogradu Ministarstvu Vanjskih poslova u Varšavi u vezi odredbi Jugoslovenske Komisije u vezi nadoknada koje pripadaju Poljacima na ime gubitaka za vrijeme II svijetskog rata

Konzularno odeljenje dostavlja fascikl izreka Jugoslovenske Komisije za ratne odštete izrečenih u odnosu na Poljake, jugoslovenske držav-ljane koji su se preselili u okviru akcije reemigracije organizirane od strane Poljske Preseljeničke Misije iz Jugoslavije u Poljsku, sa molbom da se iste dostave u skladu sa ovlastima.

Konzularno odeljenje napominje da su ove osobe prilikom odlaska iz Jugoslavije, potpisale deklaracije da odustaju od naslova vlasništva nekretnina koje su posjedovali u Jugoslaviji u korist Jugolovenske države.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

194

Br. 48Bosanska Gradiška 13 juna 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije Ambasadi RP u Jugoslaviji dramatičnoj situaciji poljskog stanovništva u Okrugu Banje Luke

Tragom prethodnog Izvještaja a posebno nakon usmenog objašn-jenja koje je dao šef Misije Delegatu G. Ambasadora II-me Sekretaru G. Krukowskom u vezi položaja i sigurnosti stanovništva a u vezi molbe Misije od 1.V o.god. da se uputi milicioner radi utvrdjivanja opasne situacije, želim izjaviti da u nedelju 9.VI.1946, selo Novi Martinac koje je predmet najbližeg transporta, bilo je nekoliko puta napadnuto usli-jed čega je ubijen Poljak, Sowa, i ozlijedjenih još nekoliko osoba.

Sličnih slučajeva bilo je u ovom mjesecu još nekoliko i to u selima Cerowlany i Celenovac.

Misija je svojim snagama intervenirala, posebno na terenu Mješovite Komisije.

Sutradan t.j. 16 ovog mjeseca otprema se XVIII- transport u Poljsku. U njemu putuje i grupa preseljenika iz Martinca. Ostatak preselenika iz ovog sela, predvidjen za XIX i XX transport razbježao se okolo usl-jied poslijednjih napada. Jedan dio njih uputili smo u sigurnija sela na putu prema Okućanima a drugi dio već je krenuo danas prema željez-niškoj stanici Okućani.

Nagovještavajući eventualna pitanja u vezi toga, zašto su već sada došli na stanicu Okućani preseljenici predvidjeni za XVIII, XIX i XX transport. b Ambasador u društvu šefa Konz. odelenja i vice-ministra BiH iz Sarajewa posjetio je Bos. Gradišku i razgovarao na tu temu sa jugoslo-venskim vlastima] a

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

195

Br. 49Bosanska Gradiška 14 juna 1946 r. Informacijska nota šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Witold Mączka Ambasadoru RP u Beogradu na temu obilaska poljskih sela u Slavoniji radi propagiranja medju Poljacima ideje povratka u zemlju

b G. Krukowski Na znanje bPotvrdjujem osobni prijem telegrama po pitanju odlaganja termina polaska G. Ambasadora u Sarajevo za nedelju dana, želim obavijestiti da iduće nedelje u našem harmonogramu imamo planirani obilazak nekoliko sela u Slavoniji, tamo gdje Poljaci još nisu deklarirali svoj povrataka u zemlju.

Obzirom da nisam mogao predvidjeti odlaganja putovanja g. Amba - sadora, dogovorio sam sa delegatima sela Listrovac, Lavana, Baksic-Lug, Cadjavacki Lug (sve u Slavoniji) osobni konakt, zajedno sa g. Modrze - jewskim, počev od dana 19 b.m. kada su predvidjeni informativni sastanci.

Može se predpostaviti da će ovo putovanje trajati najmanje 4–5 dana.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

196

Br. 50Bosanska Gradiška 14 juna 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju kašnjenja sa isplatom nadoknada na ime gubitaka za vrijeme rata za preseljenike

Za vrijeme boravka g. Krukowskog početkom ovoh mjeseca, uručili smo mu spisak osoba kojima Vlada priznala ratne odštete u vezi smrti članova porodice i vlasništva izgubljenog za vrijeme rata.

Želimo pitati kakve su aktuelne mogućnosti isplate ovih odšteta – sada ili kasnije, prilikom likvidacije obračuna imovine preseljenika.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

197

Br. 51Bosanska Gradiška 17 juna 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju objavljenih u štampi materijala na temu mogućnosti povrata Poljaka u svoju zemlju

U vezi odredjivanja termina završetka rada Misij, želimo pitati za Vaše mišljenje po pitanju oglašavanja toga u novinama zajedno sa pozivom za Poljake koji žele vratiti se u zemlju da se kod Misije registruju.

Radi se o usaglašenju teksta oglasa i sugesitiji u kome časopisima objaviti ovaj oglas.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

198

Br. 52Bosanska Gradiška 1 jula 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju oslobodjenja preseljenika od poreske obaveze prema Jugoslaviji 71

Poljska Preseljenička Misija ima čast obavijestiti da u rezultatu konzu-ltacija sa Jugoslovenskom Delegacijom u Mješovitoj Komisiji, uspijeli smo dobiti za osobe poljskog porijekla koje se preseljavaju u Poljsku, oslobodjenje od namirivanja poreskih obaveza prema finasijskimm organima F.N.R.J. i to na ime dospijelih i tekućih financijskih obaveza preseljenika. a Primljeno na znanje 2/7 a

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

71 Ručna zabilješač Primljeno na znanje

199

Br. 53Bosanska Gradiška 1 jula 1946 r. Informacijska nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju kriterija koje treba zadovoljiti za uvrstanje u akciju preseljenja u Poljsku

bGore navedeno primio sam na znanje [nečitka riječ] g. Markiewicza, Beograd 9/VII 46 Boczkowskib

G. Boczkowski i Markiewicz obratlii su se ne Poljskoj Misiji – već Jugoslovenskoj komisiji sa upitom koji bi bili za njih uslovi preselja-vanja u Poljaku:

U vezi ovog pitanja odgovaramo:1. Ukoliko poljski državljanin seli se koristeći strani pasoš, tada

važe za njega carinski propisi i sl. u vezi izvezene pokretne imovine i prijevoza osoba. Taj isti Poljak koji se seli po osnovu „odredbe o preseljenju” može bez carine uzeti sve nekretnine. Zato je Misija usmeno i pismeno savjetowavala zainteresira-nim da se sele u zemlju po osnovu protokola od 2.1.1946 god koji im daje povlastice. Molim pozovite Boczkowskog i Markiewicza i objasnite im u čemu je stvar. Pored toga opomenite njih da se ne obraćaju direktno Jugoslovenskoj Komisij, jer će ovo njima otežati odlazak i zakomplicirati povratak u zemlju drugim osobama.

Obaviještavamo da za osobe iz Beograda predvidjeli smo 24 transport, koji će krenuti oko 15 jula o.god. Ukoliko Markiewicz i Boczkowski neće moći otputovati ovim trans-portom, onda će biti uvrstani u slijedeću turu.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

200

Br. 54Bosanska Gradiška 1 jula 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije do Uredu za reemigracije u Varšavi o preseljenju u okviru 4 transporta sa preseljenicima iz juna 1946 r.

Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji izvještava da su otprem-ljeni u danima 12 juna o.god.XVII-ti, 16 juna o.god.XVIII-ti, 19 juna XIX i 25 juna XX transport Poljaka preseljenika .

U pomenuta 4 vlaka utovareno je: 1) 2218 osoba 8) 49, 540 kg žita2) 307 konja 9) 3,720 kg hrane 3) 380 krava 10) 70, 050 kg prtljaga i kućnog uredjenja 4) 215 svinja 5) 160 plugova6) 172 zaprege7) 79 mašina

Vrijeme utovara: od 3-4 sata.Mjesto utovara: Željeznička stanica Okućani Transporti iz mjesta: Martyniec, Nożyczki, Seliszte i Illiczany kotar (srez) Srbac, pomoću 19 kamiona od čega 15 pozamljenih kod D.A.S.P72. i 4 u našem vlasništvu. Udaljenost do Željezničke stanice Okućani oko 60 km. Destinacija: Bolesławiec. Transporti upućeni preko Okućana, Novog Sada, Subotice (Jugoslavija), Budimpešte (Madjarska), Bratislave (Čehoslovačka), Międzylesie do Bolesławca (Donje Šleska – Poljska). Kompozicija od 40 vagona. Lokomotive tranzitnih zemalja. Profesio-nalni profil: 95% poljoprivrednici, ostalih 5% zanatlije. Preseljenici dobiju deklaracije sa fotografijom i opis imovine. Snabdje-veni su toplim obrokom na željezničkoj stanici, hlebom i stočnom hra-non vrijeme putovanja.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

72 Administrative Department of Public Service.

201

Br. 55Bosanska Gradiška 3 jula 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije Ambasadi RP u Beogradu po pitanju kredita za pokriće troškova namirnica i stočne hrane za vrijeme transporta iz Jugoslavije u Poljsku

b G. Krukowski – koju visinu kredita priznati Misiji? bU vezi sadržaja telegrama g. Wierbłowskog73 iż Praga od 27.VI.46

o nedovoljnoj količini hrane za ljude i živi inventar preseljenika, ljuba-zno želimo pitati da li je Ambasada poduzela intervenciju po pitanju pridobivanja kredita za Misiju a radi osiguranja hleba i hrane za stoku za Poljake koji vraćaju u zemlju.

Po pitanju ove d namjere d pozivam se na mój telegram od 19.VI.46 r. u kome sam podnosio da iz teritorije Čehoslovačke nisu pušteni trans-porti XVII i XVIII i ljudi izgladnjeli su čekali da se ih pusti preko gra-nice iz Čehoslovačke u Poljsku.

Imajući u vidu toliko energične stavove diplomatskog predstav-ništva u Pragu, smatrao bi svrsishodnim da se počne baviti dodijelom kredita za provodjenje akcije preseljavanja Poljaka iz Jugoslavije74.

Kao što je Ambasadi poznato, Misija nema dovoljno sredstava za ovaj zadatak. b Intervencija poduzeta (telegrami g. Werfla i Ambasade) Kredita za sada nema 6/7 – Krediti su stigli, isplaćeno je 500 000 din g. E. Wąso - wicz b

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

73 Wierbłowski Stefan – Ambasador Poljske u Čehoslovačkoj. Prije rata član Komunističke partije Poljske

74 Ova rečenica ukazuje jasno da je postojao sukob izmedju Poljske Preseljeničke Misija u Jugoslaviji i Poljskim Poslanstvm u Pragu.

202

Br. 56Bosanska Gradiška 6 jula 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu sanitarnog transporta

U odgovoru na dopis Ureda za reemigracije – Zapad od 25.VI. o.god. R.b.3205/46, želimo obavijestiti da je Misija organizirala transport bolesnika kojih je imala u akciji preseljenja koristeći sopstvena trans-portna sredstva i liječničku brigu i zbog toga neće koristiti ponudjeni sanitarni transport.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

203

Br. 57Bosanska Gradiška 18 jula 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu pratnje vlaka sa duhanom koji kreću iz Jugoslavije za Poljsku

Ambasada R.P. obratila se Misiji nekoliko puta za osiguranje pratnje za vlakove sa duhanom iz Jugoslavije za Poljsku i to kako usmeno kod delegata Misije g. Wąsowicz tako i telefonski i telegrafski. . Misija uz velike napore uspjela je ishoditi kod Jugoslovenske Delegacije dozvolu za putovanje grupe kolonista spremnih za obavljanje funkcije pratioca vlakom sa duhanon umjesto vlakom za preseljenike i nak-nadno naručila je jednog jugoslovenskog milicionera, koji bi išao zajedno sa pratnjom sve do granice. Da se ekipa za pratnju propusti, dobila je sve što je potrebno i pratioci su bili upućeni za Begrad da budu tamo 14.VII o.god. U poslijednjem momentu dobili smo obavijest da pratnja nije potrebna. Javljeno je da je potrebna samo jedna osoba za pratnju i Misija je to poručila g. Gałuszki i uputila ga u Beograd. Na ime troškova putovanja isplaćeno mu je 350 din. avansno. Misija moli da se navedeni avans vrati i da se više ne dovodi u zabludu, što, gledajući na uložene napore Jugoslovenske Komisije, ne stvara pozitivan dojam, b W [nečitka riječ] Molim odgovoriti da službenici Misije preinačili su telefonsku poruku. Molili smo da se rezervira jedan ili dva pratioca. Angažiranje milicionera je dokaz da su službenici Misije skloni pre-inačenju činjenica i svojevoljnom preusmjeravanju ranije poduzetih postupaka. 20.07.46. J Wende b

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

204

Br. 58Beograd 30 jula 1946 r. Telegram Poljske Ambasade u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji na temu najave transporta sa preseljenicima vojnim vlastima Crvene Armije u Madjarskoj

Jučer je upućen Misiji telegram slijedećeg sadržaja:

„Transporti 26 i 27 zaustavjleni šnač na madjarskoj granici Ambasada intervenirala, transporti će krenuti. Preduslov je da svaki transport mora biti telegrafski najavljen. Ambasada će podnijeti najavu Vojnoj Misiji [w] u Budimpešti STOP Očekujem telegrame sa najavom svakog transporta, sa brojem transporta, Željeznička granična stanica, broj vagona i ljudi – Ambasador”

U vezi toga Ambasada objašnjava:

Dana 29 ovog mjeseca u 11 sati. Kluzik je nazvao Ambasadu, da trans - porti 26 i 27 zaustavljene su na željeničkoj stanici Orgosz, još sa jugoslovenske strane i da stoje već 24 sata, da ljudi nemaju više hleba a Saveznička Kontrolna Komisija u Budimpešti traži ulazne vize za sve preseljenike.

Ambasada uslijed hitne intevencije kod šefa Vojne Misije SSSR, gen. Kisielewa, kokji je sa svoje strane intevenirao kod Vojne Misije SSSR u Budimpešti, dobila saglasnost za tranzit kroz teritorij Madjar- ske za obadva zaustavljena transporta, no pod uslovom da ubuduće Amabasada će najavljivati svaki transport preseljenika ovdašnjoj Vojnoj Misiji SSSR, a ova će ga najaviti Vojnoj Misiji u Budimpešti. Stoga Ambasada još jednom moli da se najavljuje svaki transport, (navodeći broj transporta, broj vagona i broj ljudi kao i željeznišku gra-ničnu stanicu). Ambasada se već obraćala sa istom molbom dopisom od 20 maja o.god. Br. 6/166. Ukoliko Misija ne pošalje obaviještenje o otpremljenom transportu, isti će biti zaustavljen na madjarskoj gra-nici a odgovornost za to ćed snositi Misija.

Ambasada moli takodjer da se ispravi funkcioniranje infromacijske službe izmedju uprave zeljeznica i Misije jer se dogodi da uprava želje-znica ne zna kuda uputiti povratne vlakove. Danas je npr Ministarstvo Komunikacje telefonski pitalo Ambasadu, kuda uputiti prazan vlak

205

iz Poljske koji stoji na gdzie mają skierować pociąg próżny powraca-jący z Polski, który stał na željezničkoj stanici Novi Sad: U Caćince, ili Okućane/ Ambasada naravno nije mogla dati bilo kakvih informacija u tom pogledu.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

206

Br. 59Bosanska Gradiška 31 jula 1946 r. Izvještaj u vezi transporta preseljenika iz Jugoslavije u Poljsku poslan od strane Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Državnom Uredu za Reemigracije w Warszawie

b G. Kozieradzki prodiskutirati, 3.VIII bSLUŽBENI IZVJEŠTAJ

Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji, obaviještava da u razdoblju od dana 28.III.46 do dana 29.VII.1946 godine otpremila u zemlju u 27 transporta:

porodice sveukupno 14,235 osoba 1,1490 konja3.158 krava 1.304 svinja 269 ovaca928 plugova582 mašine 928 plugova 1.381 ton žita490 tona zobi sjena i slame 686 kućnog uredjenja

d Kako proizilazi iz navedene specifikacije, iskazane ovdje na mje-stu količine su manje u odnosu na stvarno izvezene, jer preseljenici nastoje sakriti odredjene količine žita a pogotovo svinja od kontrole Jugoslovenskih Vlasti d 75.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

75 rečenica je precrtana a pored crveni upitnik

207

Br. 60Bosanska Gradiška 22 augusta 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi R. Poljske u Beogradu o obaviještavanju Crvene Armije u Madjarskoj o transportu reemigranata iz Jugoslavije u Poljsku

Predmet: najavljivanje transporta koji prolaze kroz teritorij Madjarske.Konzularno odeljenje obaviještava że dana 21 ovog mjeseca obavi-

jestilo Sovjetsku Vojnu Misiju da će kroz teritorij Madjarske proputo-vati XXIX transport. Sovjetska Misija izjavila da obzirom na nedovol-jan broj podataka (koliko ima vagona, broj živog inventara i prezime mašinovodje) transport može biti zaustavljen.

Obaviještavajući o naprijed navedenom moli da se dostavljaju gor-nji podaci za pojedine transporte.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

208

Br. 61Bosanska Gradiška 28 augusta 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za kompletnu dokumentaciju vozila koje je Misija koristila za vrijeme akcije preseljenja

Ovim obaviještavam da sam dobio naredjenje od Ministarstva za vraćene teritorije i Centralnog Punomoćnika Vlade da obavim inspekciju terena namijenjenog za naseljavanje Poljaka iz Jugoslavije u Poljskoj a u vezi polaska u Poljsku 30-og transporta, koji kreće iz Slavonije oko 5.IX.Uzimam sa sobom putnički automobil Willys. Pošto dokumenti koji su mi dostavljeni nisu kompletni, stoga molim, pozivajući se na Vaš dopis od 22 ovog mjeseca 1. Dz. 6/II/267 da isho-dite i dostavite mi dozvole za: 1) na put tamo i natrag kroz Čehoslovačku 2) naput tamo i natrag kroz teritorij Madjarske za automobil Willys Geep rsg. O.god. C-1822, motor 3511006, karo-serija 227284, na moje prezime br. Pasoša ser. II N. 1141, službeni pasoš MIP a takodje molimo za potvrdu da navedeni automobil je vla-sništvo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji i da je na mom raspo-laganju na službenom inspekcijskom putovanju u zemlju i u povratku u Jugoslaviju.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

209

Br. 62Beograd [nema dnevnog datuma]76 septembra 1946 r. Telegram Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji sa molbom za pomoć u preseljavanju porodice Józefa Szewczyka iz Novog Martinca77

Konzularno odeljenje dobilo je molbu Szewczyka Józefa iz sela Jerzewo općina Polanów po pitanju preseljavanja njegove porodice iz Novog Martinca, koju proslijedjujemo sukladno ovlastima.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

76 Datum post factum ne može biti kasniji od 17 septembra 77 špotpis č Wyd. 17.0.46

210

Br. 63Beograd 18 septembra 1946 r. Pismo Ambasadora RP u Beogradu Ministru Inostranih Poslova RP po pitanju saglasnsti za dolazak Jugoslovenske delegacjie za obilazak terena na kojima su se uselili reemigranti iz Jugoslavije

Nadovezujući na problem dolaska u Poljsku Jugoslovenske Delegacije Poljsko – Jugoslovenske Mješovite Komisije za preseljenje Poljaka iz Jugoslavije u Poljsku, molim da uzmete u obzir dalje navedene okol-nosti i date saglasnot za dolazak ovih delegata u Poljsku, prije svega na terene gdje će se naseljavati preseljenici odn. Donju Šlesku.

Šef Poljske Preseljeničke Misije g. Mączka, bez prethodnog odo-brenja od strane Ambasade, prije više od dva mjeseca poslao je u ime Ministra Wolskog zvaničan poziv za dolazak u Poljsku. O ovom pozivu obaviještene su jugoslovenske vlasti (MIP, Predsjedinštvo Savjeta Ministara itd). Pozvane osobe su spremne za polazak i čude se ovakvom odugovlačenju stvari. Situacije je ovakve prirode da bez kompromitacije poljskih vlasti kako u zemlji tako i Ambasade, ovaj posjet se ne može opozvati.

Stoga molim da promjenite prethodnu odluku i date Vašu sagla-snost za dolazak delegacije u smanjenom sastavu i bez opterećenja budžeta Ministarstva MSZ78.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

78 Šef Poljske Preseljeničke Misije Witold Maczka bez konzultacije sa Ambasa-dom RP u Beogradu odlučio je pozvati delegate iz Jugoslavije koji su učestvovali u akciji preseljenja.. Ovo je izazvalo sukob na liniji Misija – Ambasada, a nakon toga Ambasada – Ministarstvo Inostranih Polova. Kako proizilazi iz dokumenta, konačno je došlo do posjete jugoslovenskih delegata u Poljskoj

211

Br. 64Bosanska Gradiška 20 septembra 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa objašnjenjem razloga kašnjenja transporta sa reemigrantima

DISCIPLINSKI IZVJEŠTAJ

Prvi put u cijelom razdoblju provodjenja akcije preseljenja Misija je iznenadjena nepredvidjenim odugovlačenjem dolaska poljskih kom-pozicija vagona koje ima na svom raspolaganju. Detaljno, shodno planu preseljenja u septembru mjesecu o.god. predvijeno je bilo otpre-manje dva transporta, koji bi jednom povratnom kompozicijom nor-malno putovali u Poljsku i natrag dva puta u toku jednog mjesecu.

Transport označen brojem XXVIII otpremljen je dana 9 augusta o.god. a, transport označen brojem XXIX otpremljen je sa stanice Feričance (Slavonija) dana 24 avgusta. U vezi toga u normalnom pro-metu morao bi se vratiti u Jugoslaviju 27 augusta kao XXVIII trans-port, dok XXIX bi uslijedio eventualno 1 septembra.

Medjutim do današnjeg dana tj do dana 20 septembra o.god. nije stigla nijedna kompozicija. Zamjenik šefa Misije insp. Modrzejewski koji trenutno boravi u Poljskoj osobno je bio u kontaktu u mjestu Dziedzice dana 30.8.46 r. sa dispozitorom za akciju preseljenja D.O.K.P79 Katowice, Chymczewskim, koji je izjavio da dana 29 augusta otpreml-jena je prazna kompozicija za preseljenike (koja se vraća u Poljsku kao transport XXX) iz Bolesławca preko Międzylesie za Jugoslaviju i da najvjerojatnije u ovom trenutku vlak prekoračio poljsku granicu.

Navedenu kompoziciju navodno vodio vodja vlaka željezničar Majczak. Smatrajući ovakvu informaciju autoritativnom, g. Modrze-jewski otišao je u Vaešavu i nije provjeravao kretanje kompozicije i ao je nalog da se odloxi transport koji je bio predvidjen za povrat u Jugoslaviju kao kompozicija XXX.

U povratu na posao u Jugoslaaviji insp. Modrzejewski nije puto-vao preko stanica Zebrzydowice, Prag, već preko Klodzko Międzylesie, gdje je još jednom dobio informaciju da prazna kompozicija (br. XXX)

79 Donješleska uprava Državnih željeznica

212

otpremljen je za Jugoslaviju, dok kompozicija XXXI još nije krenula u skladu sa njegovim nalogom.

Nakon njegovog povratka u Jugoslaviju ispostavilo se da kompo-zicija XXX uopće nije krenula, slično kao kompozicija XXXI nisu do sada stigle na mjesto utovara. Stoga je nastala pauza koja traje skoro mjesec dana, što ruši predvidjeni planom redoslijed i prisiljava nas na telegrafske interevencije

U prvom redu telegrami su upućeni:1. 12.9.46 do Upravi željeznica Katowice2. 12.9.46 do delegata Ministra Komunikacije u našem Uredu3. 19.9.46 do direktoru Ureda za reemigracije g. Szybka.4. 19.9.46 do dispozitoru Uprave željeznica Katowice g. Chymiczew skom5. Ambasadi RP u Beogradu.

Naglašavam da obustava transporta stvara za nas ogromne pro-bleme, srušen je naš plan transporta u konačnoj fazi akcije preseljenja i sve se ovo odražava negativno na položaju ljudi koji su predvidjeni za prijevoz ovim transportom a nama stvara obavezu izdržavanja presel-jenika koji čekaju transport. Sve to izazvalo intervenciju Jugoslovenske Delegacije u Mješovitoj Komisiji i zbog toga mora biti produžen rad Misije.

Iz svih gore navedenih razloga prinudjeni smo podnijeti na naslov Ureda zahtjev za ispitivanje razloga i uvrdjivanje krivnje osoba, čija su naredjenja odnosno izostavljanje izadavanja naredjenja, doprinijela nastanku naših nepotrebnih problema.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

213

Br. 65[Bez datuma]. Letak Ambasade RP u Beogradu poziva Poljake za povrat i reemigraciju u Poljsku

Poljacima u Jugoslaviji

Konzularno odeljenje Ambasade R.Poljske u Beogradu obaviještava Poljake u Jugoslaviji kako slijedi:

Preseljavanje Poljaka iz Jugoslavije u Poljsku koje se provodi već nekoliko mjeseci po osnovu sporazuma Poljske Vlade sa Vladom F.L.R.J. Poljsko Jugoslovenska Mješovita Komisija u Bosanskoj Gradiški, pri-bližava se kraju. U vezi toga Konzularno odeljenje Ambasade R.Poljske obraća se svim Poljacima koji žele preseliti se u Poljsku a do današnjeg dana nisu se obratili Komisiji, da se najhitnije pismeno jave za dobi-janje neophodnih informacija i obavljanje potrebnih formalnosti veza-nih sa preseljenjem Adresa Komisije: Poljska Komisija za preseljevanje Poljaka, Bos. Gradiška, Bosna.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

214

Br. 66Bosanska Gradiška 7 oktobra 1946 r. Telegram Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o polasku u Poljsku Jugoslovenske delegacije Mješovite Komisije

b G. Krukowski Na znanje min. min. [nečitka riječ] šaljem 29.X b

Molimo da G. Ministru Wolskom dostavite šifriranu obavijest o tome da dana 2 novembra o.god. polazi Jugoslovenska Delegacija Mješovite Komisije iz Jugoslavije u Poljsku. Zajedno sa Delegacijom vraća se ekipa delegata i zaposlenika Misije.

Za Jugoslovensku Delegaciju Ureda za Reemigracije organizirati putnički vagon II- klase do granične Željezničke stanice Zebrzydowice na 5 novembra 1946 godine

Po ovom pitanju šaljem u Varšavu dopis avionskom poštom a sa puta ću slati telegrame.

Unaprijed zahaljujem

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

215

Br. 67Bosanska Gradiška 11 oktobra 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu funkcioniranja Misije do dana 30 septembra 1946 r.

a Kons.Odj. 10.X.46 aa Prijepis Ambasadi RP u Beogradu a

IZVJEŠTAJ O aktivnostima Misije u razdoblju 1 do 30 septembra 1946 r.

1. Referat za preseljenja U razdoblju na koje se odnosi Izvještaj, Misija je otpremila u Zemlju samo jedan transport, zbog toga što od 2 kompozicije koje imala na raspolaganju jedna je povučena i služi za prijevoz žita od UNRR80. Transport otpremljen za Zemlju imao je redni broj XXX i bilo je u njemu 250 osoba ; živi inventar: 36 konja, 80 krava, 116 svinja, okoł 1300 kom. živine itd. gospdarski inwentar 20 plugova 22 zaprege, 9 mašina raznih, 11 ton kućnog uredjenja, 7650 kg. rtljaga, 12750 kg stočne hrane i 54500 kg žita. Željeznička stanica utovara: Podravska Slatina.

Preseljenici iz jednog sela Čadavicki Lug. Brojke iz evidencije živog inventara su manje u odnosu na stvarno izvezene jer se stalno jedan dio izvozi ilegalno.

2. Izvještaj liječnika veterinarije Kao dopunu podacima referata za preseljenje navodim informacije o živom inventaru: U razdoblju na koje se odnosi Izvještaj izvršeni su pregledi domaćih životinja za utovar u transport XXX. Pregled je proveden prije samog utovara u vagon. Pregledano je 36 konja 80 krava i 116 svinja. U razdoblju na koje se odnosi Izvještaj veteranijska pomoć prużena je u 12 slučajeva: konjima 8, kravama 4.

80 Administracija Ujedinjenih Nacija za pomoć i obnovu

216

Pomoć samo u nespecifičnim slučajevima, jer zarazne bolesti nisu bile utvrdjene.

Izvezene u razdoblju na koje se odnosi Izvještaj domaće životinje bile su dobroj kondiciji i visokovrijedne u svrhu uzgoja. Stoka je uto-varena na način zadovoljavajući standarde prostora za pojedinačne vagone i snabdjevena dovoljom količinom hrane.

3. Referat za transportU septembru pored kompozicije koja je samo jednom došla po pre-seljenika, koristio se uskotračni vlak na relaciji od stanice Cadavicki Lug do željezničke stanice Podr. Slatina. Pored toga korišteni su poje-dinačni vagoni Jugoslovenskih željeznica za dovoz preseljenika do sta-nice utovara poljskog vlaka. Vozni park umanjio se za dva kamiona koji su u augustu vraćeni u Poljsku. Nisu korištena iznajmljena vozila. Gorivo je obezbijedjeno zahvaljujući Jugoslovenskoj Delegaciji i Mini-ster stva za snabdjevanja BiH.

4. Vojni referatVojni referat u nastavku završio uspješno demobilizaciju nekoliko preseljenika koji su se vratili u Zemlju. Pored toga i dalje zadržano je smanjeno osoblje pratnje transporta sa preseljenicima..

5. Referat za informacije i propagandu a) u septembru organizirano je više od desetak obilaska mjesta u kojima žive Poljaci radi obaviještavanja o mogućnosti i uslovima preseljavanja u Zemlju. . b) Misija organizirala ispraćaj XXX transporta na željezničkoj stanici Podr. Slatin.c) Organizirano oproštajno veče za 35 članova jugoslovenske mili-cije, koji su vraćeni matičnim formacijama u vezi završetka akcije, Napominjem da sveukupno Mješovita Komisija imala je na raspola-ganju 80 članova Jugoslovenske Milicije. d) Organiziran oproštaj za zaposlenike Misije, koji su upućeni za po- vra tak u Zemlju.

217

e) U toku su radovi na pripremi spomen albuma akcije f) Nisu bile dijeljene novine zbog toga što nisu stigle iz Zemlje.

6) Referat za socijalnu skrb U referatu za socijalnu skrb, kantina Misije hranila je 12 osoba presel-jenika, koji su čekali transport. Iz magacina Misije uzet je hleb i mesne konzerve. Za ishranu siromašnih porodica za vrijeme transporta kupljeno je 50 kg hleba i 20 kg mesnih konzervi. Misija je platila upravne takse za preseljeničke dokumente zza 69 osoba i dala finansiijsku pomoć u pet slučajeva u svrhu nabave lijekova u tri slučaja za nabavu hrane i u dva slučaja za troškove putovanja do stanice utovara.

7. Zdravstvo Izvještaj u prilogu.

8. Finansijski izvještaj sa objašnjnjem za svaku poziciju u posebnom prilogu

9. Personalni referatPored naprijed navednog želim napomenuti da je Misija provela ozbi-lj ne redukcije, pri čemu ovisno o potrebi, svi zaposlenici rade poslove takodje i drugih referata i prisutna je medjusobna pomoć.

Generalni zaključci U sveukupnom obimu aktivnosti Misije, posebno pažnju treba skrenuti na intenzivan rad kolektiva na pripremi konačnih izvještaja. Statistički podaci na osnovu 4000 primjeraka preseljeničkih deklaracija i opisa imovine kako izvezene u Zemlju tako i ostavljene u Jugoslaviji (grad-jevine i zemljište). Za oktobar predvidjena je otprema XXXI transporta a početkom novembra XXXII i poslijednjeg (ukoliko se ukaže potreba organizi-ranja XXXIII transporta – ovisno o broju kandidata). I na kraju želim napomenuti da u poslijednjim transportima otprem-ljenim za Poljsku bili su preseljenici koji su u Jugoslaviji živjeli

218

zajednički u kompaktnim kolonijama, ljudi vrlo bogati, koji sa sobom voze visokovrjedna grla i veće količine žita. Prema informacijama koje smo primili z Boleslawieca, njihov prihvat bio je skadalozan. Nitko njih nije dočekao na vrijeme na stanici, nije im osigurano zajedničko naseljavanje, već su pojedine porodice razba-cane po cijelom srezu a neke su ostale bez krova nad glavom81. Ovakav način naseljavanja iziskuje najhitniju intervenciju a takodjer i otpuštanja dosadašnjeg šefa PUR Bolesławiec82. U vezi nezgode koja se dogodila Šefu Misije, do sada nije obav-ljena inspekcija terena za naseljavanje, naredjena od strane ministra Wolskog. Ovi promašaji nisu rezultat nedostatka materijalnih sredstava, jer ovakva situacija može se dogoditi obzirom na probleme prisutne u cijeloj zemlji, već je to prije svega posljedica slabe organizacije.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

81 U literaturi predmeta vrlo često pojavljuje se informacija da vlasti u Bolesłavcu bile su vrlo slabo pripremljena za prihvat kolonista.. Vide

82 Moguće da se radi ovdje o Robertu Kearney-u službeniku PUR w Bolesławcu.

219

Br. 68Beograd 14 oktobra 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Ambasadi SSSR u Budimpešti za dozvolu na tranzit kroz teritorij Madjarske transporta sa preseljenicima

Ambasada Republike Poljske izražava Ambasadi Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika svoje poštovanje i moli za izdavanje dozvole za tranzit preko teritorije Madjarske transporta 324 preseljenika iz Jugoslavije, navedenih u na priloženom spisku. Navedeni napuštaju Jugoslaviju u skladu sa odredbama predvidjenim poljsko-jugosloven-skim ugovorom od 2.1.1946r.

Transport vodi Kuniecki Józef83, službeni pasoš Ser. III. Br.. 4843.b Izdano 14.X.1946 b

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

83 Kuniecki Józef – por. partizan Kompaniij CKM, Poljskog bataliona, vodja pratnje transporta, aktivista poljske zajednice.

220

Br. 69Beograd 17 oktobra 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji po pitanju kompletiranja spiska Poljaka za poslijednji transport preseljenika

U vezi provodjenja registracije poljskih državljana koji žive na terito-riji Jugoslavije, Konzularno odeljenje da se nakon kompletiranja posje-dnjeg transporta dostavi kompletan spisak svih Poljaka koji su se uz posredništvo Misje vratili u Zemlj od početka rada Misije.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

221

Br. 70Bosanska Gradiška 28 oktobra 1946 r. Pismo šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadoru RP u Beogradu sa molbom za obaviještenje o dolasku Misije u Poljsku

Molimo da G. Ministru Wolskom dostavite šifrirano obaviještenje o tome da dana 2 novembra o.god. polazi na put Jugoslovenska Dele - gacija Mješovite Komisije iz Jugoslavije u Poljsku. Zajedno sa Delega- cijom vraća se ekipa delegata i zaposlenika Misije.

Za Jugoslovensku Delegaciju Ureda za Reemigracije organizirati putnički vagon II- klase do granične Željezničke stanice Zebrzydowice na 6 novembra 1946 godine

Po ovom pitanju šaljem u Varšavu dopis avionskom poštom a sa puta ću slati telegrame.

Unaprijed zahaljujem

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

222

Br. 71Prnjawor [nedostaje mjesečni i dnevni datum]84 Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji neizvjesnom ministarstvu85 u vezi problema sa transportom preseljenika

Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji šalje Gospodinu Ministru na znanje sljedeći IZVJEŠTAJ:

Na temelju sporazuma između Poljske i Vlade Jugoslavije od 2 Janura 1946. sve osobe poljskog porijekla imaju pravo da se vrate u svoju domovinu t. j. u Poljsku.

Za rjeśavanje svih pitanja koja se odnose na akciju preseljenja osnovana je od strane Predsjedništva Vlade u Beogradu Jugoslavenska Savezna delegacija u Mješovitoj Komisiji za preseljiavanje sa 5 dele-gata. Na čelu Jugoslovenske delegacije je gospodin Sveto Đorđević a njen sekretar je major Mlado Stanić, oba iz Ministarstva Unutarnjih Poslova. Poljska je takodje imenovala delegaciju koja se sastoji od 5 osoba, na čelu sa gosp Witoldom Mączka, a njegov je zamjenik inspektor Jan Modrzejewski.

U vezi sa obuhvaćanjem akcijom preseljenja Poljaka nastanjenih na području Federativne Republike Hrvatske predsjednik Mješo vite Komisije u mjesecu julu ove godine otišli su u Zagreb, gdje su oba-vijestili Predsjeništvo Vlade, Min. Unutarnjih poslova i Min. Poljo-privrede, Federativne Republike Hrvatske, o predstojećem preseljenju Poljaka,

Direktor Odjeljenja sigurnosti Mininistarstva unutarnjih poslova je izdao pismenu preporuku Okružnim organima u Daruvaru u Osijeku pružanja sve odgovarajuće pomoći Mješovitoj Komisiji, koja su dalje dostavljena sreskim vlastima u Orhavici i Podravskoj Slatini. U mje-secu avgustu, odpremljena su dva transporta poljskih preseljenika iz sreza Ortaovica, kojom prilikom su lokalne vlasti pružile Mješovitoj Komisiji najveću moguću pomoć, za koju srdačno zahvaljujemo Gospodinu Ministru.

84 To je vjerojatno u drugoj polovini oktobra 1946. 85 Možda je u pitanju Ministarstvo aprovizacije i trgovine.

223

U to vrijeme, prilikom otpreme transporta iz Podravske Slatine, koji je krenuo za Poljsku 25-9-1946, rukovoditelji i službenici odjela unutrašnjih poslova sreskog ureda Podravske Slatine ponašali su se prema Mješovitoj Komisiji, kao i preseljenicima na najgori mogući način.

Konkretno: Poručnik uniformirane milicije zaprijetio da će uhap-siti šefa Poljske delegacije i obrazložio je svoj stav činjenicom da je fotografirao vagon u kojem se nalazio komandant transporta i njegov liječnik. Za daljnje objašnjenje okolnosti dopunjujem da Poljska Misija priprema prigodni album za poljske i jugoslavenske vlasti o svojoj akciji. U tu svrhu su pripremili desetke fotografija, o kojima je uvijek informirana Jugoslavenska Delegaciju u Mješovitoj Komisiji.

U ovom slučaju je napravljena fotografija poljskog vagona, ispred kojeg se nalazi grupa preseljenika, Šef željezničke stanice Podravska Slatina i poljski željeznički radnici, što naglašava vezu saradnje prija-teljskih i savezničkih zemalja.

U vrijeme pravljenja fotografije na željezničkoj stanici su bili pri-sutni organi milicije dodijeljeni na raspolaganje Mješovitoj Komisiji Federativne Vlade, kao i u ovoj žalbi poručnik uniformirane milicije iż Podravske Slatine, koji prije fotografiranja nije imao nikakve primje-dbe a nakon što je fotografija urađena u njegovom prisustvu, brutalno je zatražio predvaanje filma.

[…]

Voz sa repatrijantima je prema planu trebao krenuti u 15 sati; međutim, bio je nezakonito zaustavljen od strane gore navedenih službenika, koji su izneli sumnju da će njim putovati neki poljski ban-dita. Na pitanje majora Stanića protiv kojeg su usmjerene optužbe, ti službenici nisu bili u mogućnosti dati odgovore, kao i na podnošenje od strane majora Stanića popisa odlazećih osoba, ti ljudi nisu bili u stanju identificirati tobožnjeg zločinca. U rezultatu njihovog neza-konite intervencije, transport je otpremljen sa zakašnjenjem.

U međuvremenu, predsjedniku Poljske Misije organi milicije su nare-dile da se javi Šefu Odjelenja unutarnjih poslova na krivično saslušanje u vezi sa napravljenom fotografijom, o čemu je rečeno gore. Predsjednik Poljske Delegacije se dobrovoljno javio u 16:30 sati u navedeni ured,

224

gdje je bio saslušan i prisiljen dati film. Kopija potvrde primitka filma u prilogu. U isto vrijeme Šef Misije je pozvan da preda fotoaparat.

Napominjemo da na osnovu protokola od 02.01.1946 g. delegacije Misija imaju pravo na slobodno kretanje unutar Jugoslavenske Države i obavljanje svojih sluźbenih obaveza. Akcija od strane okružnih vlasti u Slatini predstavlja kršenje protokola i ograničenje zajamčenih ovlasti Misije.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

225

Br. 72Beograd 29 oktobra 1946 r. Nota Ambasade RP u Jugoslaviji Ministarstvu inostranih poslova SFR Jugoslavije po pitanju izdavanja dozvola za izvoz kamiona u vezi prestanka rada Poljsko – Jugoslovenske Mješovite Komisije

b nečitka bilješka bAmbasada Republike Poljske proslijedjuje izraze dubokog pošto-

vanja Ministarstvu Inostranih Poslova FNR Jugoslavije i u vezi završetka rada Poljsko-Jugoslovenske Mješovite Komisije za Preseljenje Poljaka iz Jugoslavije moli za izadavanje dozvole za izvoz dva teretna kamiona Poljske Delegacija, dakle: I marke Ford tip Kanada. br. motora 3g 39357-F,Br. šasija 67919, reg. broj C. 06497 koji je Poljska Delegacija uvezla na podlozi dozvole Ambasade FLR Jugosłavije A O.god. 764 z XII 1945 x pozicija III marke Chevrolet, tip C-60-S, reg.broj. C. 07934, Br. Motora 3794442, Br. šasija 2844206137, koji je Poljska Delegacija uvezla na podlozi dozvole Ambasade FLR Jugosłavije od 9.X.1945 r.

Navedeni kamioni će se voziti pod nadzorom g. Jasińskog Jana člana Poljske Delegacije, službeni pasoš Ser. III 4820 i budu vraćeni 22-gim transportom, koji kreće iz Okućana 2 novembra o.god.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

226

Br. 73Bosanska Gradiška 2 novembra 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Gospodarskom odeljenju Ambasade RP u Jugoslaviji po pitanju pozajmice u službene svrhe

aSzef. Budi-Gropu 4.XI.46a

U vezi preseljenja sjedišta Misije u Beograd u lokal ul. Stefana Sremca Br. 20, molimo da mi dodijeljite u službene svrhe odgovarajuću sumu gotovine. Obzirom na službene svrhe molim nepovratnu pozajmicu. Ukoliko iz knjigovodstevnih razloga je to nemoguće, molim teretiti račun Misije.

Do momenta povratka Predsjednika Poljske Delegacije, agen-dama Misije će upravljati G. Jan Modrzejewski, koji ima ovlasti da nastupa u Njezino ime. Obzirom na preseljenje Misije, molim da se G. Modrzejewskom pruži potrebna pomoć,

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 63

227

Br. 74Prnjavor 8 novembra 1946 r. Izvještaj šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji nepoznatom naslovu86 o osobama sa jugoslovenske strane, koje su se zaslužile zahvalnost prilikom akcije preseljena

Pozivajući se na Vaš razgovor sa mnom po pitanju po pitanju jugoslovenskih državljana koji su najviše zaslužili prilikom preselja-vanja Poljaka iz Jugoslavije, navodim slijedeće podatke:

1) Olukić AleksanderPotporučnik, Šef Odelenja zza Preseljenja stranaca iz Jugoslavije kod Državne Komisije za Preseljenja u Beogradu.

2) Ilijan PavlovićPukovnik, Načelnik Odeljenja Ratnih Zarobljenika Ministarstva Odbrane

3) Prokez JulijePotporučnik, Komandant Prihvatišta sa povratnike u Subotici

Gore navedene osobe mogu uslijed pitanja za osobne podatke naslućivati da Poljska Vlada namjerava izraziti zahval-nost na njihovom doprinosu u akciju preseljavanja. U vezi toga molim za realizaciju ovog projekta.

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

86 Najvjerojatnije upućeno na: Jerzy Karol Wende Ambasador RP u Beogradu.

228

Br. 75Beograd 6 decembra 1946 r. Telegram Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za pomoć u organiziranju nekoliko tovarnih vagona radi dovršavanje akcije preseljenja Poljaka iz Jugoslavije

Obaviještavam da Šef Misije G. Mączka, uputio je u Varšavu dopis u kome traži 4–5 tovarnih vagona na dan 29 decembra 1946 godine radi realizacije nastavka reemigracije Poljaka iz Jugoslavije u Poljsku. a odloženo do proljeća a

Arhiva novih akata, Ambasada RP u Beogradu, sygn. 62

229

Br. 76Uzor dokumeta koji su preseljenici morali predočiti nakon povratka u Poljsku

Uzor

Potvrda Inostrano predstavništvo R.P. (Ambasada, Poslanstvo,Konzulat, Misija itp.) . . . . . . . . . . . . . . . . dana . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ovim se potvrdjuje da (ime i prezime) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vraća se u Poljaku kao reemigrant i da predmeti navedeni u prilože-nom spisku su njegovo vlasništvo i da su oslobodjene od carine i ogra-ničenja u uvozu temeljem t.13 stav II čl. 22 carinskog zakona (Dz. U. R. P. br 84/1933 poz. 610).

Ove stvari imenovani . . . . . . . . . . . . . . . . nosi sa sobom* / šalje posebno na adresu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

* Nepotrebno precrtati

Reemigranti nemaju pravo unositi u Poljsku sljedeću robu:

230

231

232

BIBLIOGRAFIJA

ArhiveArchiwum Archidiecezjalne w Gnieźnie (AAG)

Akta Prymasa Polski (APP)Archiwum Generalne Sióstr Felicjanek w Rzymie (AGSF)

Korespondencja Leonardy Odrzywolskiej Archiwum Kurii Arcybiskupiej we Wrocławiu (AKAW)

Akta Biskupa WrocławskiegoArchiwum Kurii Metropolitalnej w Krakowie, (AKM)

Teki Sapieżyńskie (TS) Archiwum Państwowe Bosne i Hercegovine (ABH)

Zajedničko Ministarstvo Finansija (ZMF)Zajedničko Visoko Stanovništvo (ZVS)

Archiwum Państwowe w Poznaniu (APwP)Izba Przemysłowo-Handlowa

Archiwum Towarzystwa Jezusowego w Krakowie (ATJKr) Korespondencja Marcina Czermińskiego

Muzeum i Archiwum Matki Angeli Truszkowskiej w Krakowie (MIMAT)Korespondencja Magdaleny Borowskiej

Štampani podaci Glavni pregled političkoga razdjelenja Bosne i Hercegovine za 1879,

Sarajevo 1880.Kapidžić, Naučne ustanove u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougar-

ske uprave, Sarajevo 1973Mały Rocznik Statystyczny 1938, red. E. Szturm de Sztrem, Varšava 1938

233

Pandžić B.S., Act Franciscana Herzegovinae, t. III, Mostar–Zagreb 2003, s. 341–344.

Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hervegovini za 1910, Sarajevo 1912.Spravozdanie z działalności Towarzystwa Szkoły Ludowej za rok 1912,

Kraków 1913 Spravo zdanie z działalności Towarzystwa Szkoły Ludowej za rok 1913,

Kraków 1914,

LiteraturaAlbin J., Polacy w Jugosławii, Lublin 2003.Bilandžić D., Hrvatska Moderna Povijest, Zagreb 1999. Blaževič V., Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler, Sarajevo

2000Bougarel Ž., Bosnians muslims and Yugoslav idea, [w:] D. Djokić,

Yugo slavism, Histories of a Failed Idea 1918-1992, London 2003, ss. 100-114.

Brodowska-Kubicz H., Z listów chłopów emigrantów, „Annales Univer- sitatis Mariae Curie-Skłodowska”, Br. 6, (1999), ss. 95-106.

Bugaj T., Reemigracja ludności polskiej iz Jugoslavije i jej osiedlenie na Dolnym Śląsku (1946–1947). Rocznik Jeleniogórski t. 20, (1982) s. 63–91 oraz

Bugaj T., Reemigracja ludności polskiej iz Jugoslavije i jej osiedlenie na Dolnym Śląsku (1946–1947). Rocznik Jeleniogórski t. 20, (1982), t. 21, (1983), s. 83–126.

Burda A., Poljski naseljenici u Bosni, „Zbornik krajiških muzeja”, Br. 3, (1968/69), s. 186–187.

Busuladžić A., Pojava grkokatoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini, „Izvorni Znanstveni Članak”, t 35, Br. 1, (2003), ss. 173-187.

Chimiak Ł., Z dziejów polskiej ‘mniejszości w Bosne i Hercegovine. Życie i działalność Wiktora i Artura Burdów, „Studia z Dziejów Rosji i Europy Środkowo-Wschodniej”, Br. 48, (2013), ss. 57-74.

Cikojević A., Nadbiskup Stadler i Franjevci, Split 1909.Czermiński M., Kolonie Polskie w Bośni, Kraków 1903.Czermiński M., Początek misyi sióstr Felicjanek w Bośni, „Missye Kato-

lickie”, R. 22, Br. 3, (1903), ss. 72-75.

234

Czermiński M., Z podróży po Bosne i Hercegovine, Kraków 1899. Ćorović V., Bosna i Hercegovina, Beograd 1925.Đaković L., Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika

hrvata, Zagreb 1985.Dąbrowska M., Polacy w Jugosławii, „Wiadomości Literackie”, br. 16,

t. 596, (1935), s. 16. Drljača D., Kolonizacija i život Poljaka u jugoslovenskim zemljama: od

kraja ŽIŽ do polovine ŽŽ veka, Beograd 1985. Drljača D., Między Bośnią, Bukowiną, Serbią a Polską, Wrocław 1997. Drljača D., Między Bośnią, Bukowiną, Serbią i Polską, Wrocław 1997. Drljača D., O austrougarskoj kolonizacionoj politici u BiH nakon anek-

sije, „Prilozi”, Br. 11-12, (1975-1976), s. 325-331Felczak W., Ugodna węgiersko-chorwacka 1868 roku, Wrocław 1969. Gavranović B., Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Herce-

govini 1881 godini, Beograd 1935.Geiger V., Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac 1941-1945,

„Časopis za Suvremenu Povijest”, br. 2, (2013), ss. 211-242. Giza A., Chłopi polscy na wyspach duńskich (1893-1939), Szczecin 1980. Gluck W., Sarajewo, historja zamachu sarajewskiego, Kraków 1935.Grabowski B., Ludy Półwyspu Bałkańskiego, „Niwa”, t. 31, (1887), ss. 65-66. Grdjić Š., Kolonizacija u Bosni i Hercegovini, „Pregled”, od 01.10.1912,

ss. 370Grijak Z., Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Isidor Kršnjavi,

„Časopis Povijesnog društva Križevci”, Br. 1, (2006), ss. 54-78. Grijak Z., Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera,

Zagreb 2001. Grijak Z., Predstavka Episkopata Vrhbosanske metropolije iz 1903.

godi ne u svjetlu austrougarske vjerske politike u Bosni i Hercegovini, „Croa tica Christiana Periodica”, Br. 62, (2008), ss. 77-108.

Groniewski K., Polska emigracja zarobkowa w Brazylii, Wrocław 1972.Hauptmann F., Reguliranje zemljišnog posjeda u BiH i počeci naselja-

vanja stranih seljaka u doba austro-ugarske vladavine, „Godišnjak Društva istoričara”, t. 16, (1965), s. 151-171.

Hroch M., Małe Narody Europy, Wrocław 2003. Immamović M., Historija Bošnjaka, Sarajevo 2006.Jelavich B., Historia Bałkanów, wiek ŽŽ, Kraków 2005.

235

Jurkowski T., Osiedlenie się Poljaka iz Jugoslavije na terenie powiatu bolesławieckiego w latach 1946 – 1947, Praca magisterska napisana pod kierunkiem prof. Dra Leszka Winowskiego, Opole 1970.

Juzbašić D., Politika i privreda u Bosni i Hrcegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo 2002.

Kamberović H., Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878 do 1918, Sarajevo 2005.

Kamberović H., Demokracija i nacjonalna politika. Sudbina Poljaka i Folksdojčera [u:] Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945 do 1953, red. Husnija Kamberović, Tešanj 2000, s. 42-61.

Kamberović H., Iseljevanje Poljaka iz Bosne 1946 godine, „Časopis za suvremenu povijest”, R. 30, Br. 2, (1998), ss. 95-104,

Kapidžić H., Hercegovački ustanak, Sarajevo 1958.Karamatić M., Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave

1878-1918, Sarajevo 1992.Kasparek T., Bośnia a emigracja galicyjska, Lwów 1903.Kasumanović A., Modaliteti eksterne kolonizacije u Bosni 1890-1914: Case

Study za njemačke erarne kolonije, „Prilozi”, Br. 38, (2009), s. 83–84. Kersten K., Repatriacja ludności polskiej po II wojnie światowej,

Wrocław 1974.Kolonje Polskie w Bośni, „Dziennik Polski” z dana 04.04.1897, br. 94,

s. 2.Kraljačić T., Kalajev režim u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1987. Kraljačić T., Kolonizacija stranih seljaka u Bosnu i Hercegovinu za

vrijeme austrougarske uprave, „Istorijski časopis”, Br. 36, (1989) ss. 111-124.

Krysieniel K., W cieniu Dayton, Varšava 2012Kula W., Assorodobraj-Kula N., Kula M., Listy emigrantów z Brazylii

i Stanów Zjednoczonych 1890-1891, Varšava 2012. Kundera M., Polityka repatriacyjna Polski. Zarys rozwiązań instytucjo-

nalno-prawnych w latach 1918-1998, „Biro Studiów i Ekspertyz”, br. 188, (1999), ss. 1-44.

Kwaśniak F., Dzieje Poljaka w Bosne 1895-1946, Legnica 2013. Kwaśniak F., Starania polskiego duchowieństwa o poprawę życia ducho-

wego Poljaka w Bosne w latach 1895-1909, (cz. I) „Perspectiva”, R. 15, Br. 2, (2009), s. 284-301.

236

Kwaśniak K., Sługa Boży ks. Antonii Dujlović, „Perspectiva”, br. 2 (2007), ss. 344-358.

Kwaśniewski K., Z badań nad kulturą ludową reemigrantów polskich z Bośni, „Zeszyty Etnograficzne”, t. 1, (1963) ss. 81-104.

Lis T. J., Bosna u mój krvi. Druga generacija Poljaka u Bosni i Hercegovini, [u] Poljska u Bosni, Bosna u Poltjskoj, šred: T.J. Lis, M. Maleszkač Kraków-Sarajewo 2015, s.

Lis T. J., Osadnictwo Rusinów w Bosne i Hercegovine na przełomie ŽIŽ i ŽŽ wieku, „Studia z Dziejów Rosji i Europy Środkowo-Wschodniej”, z 1, (2015), ss. 25-41.

Lis T. J., Polityczne przyczyny kolonizacji polskiej w Bosne na przeło-mie ŽIŽ i ŽŽ wieku, „Pamiętnik Słowiański”, t. 63, br. 1-2, (2013), ss. 151-164.

Lis T. J., Polskie osadnictwo i duchowieństwo w Bosne i Hercegovine od 1894 do 1920 r. Toruń 2014.

Lis T. J., Źródła epistolarne do dziejów misije sióstr felicjanek w Bosne i Hercegovine w latach 1903 – 1904, „Perspectiva”, br. 1, (2015), ss. 201-214.

Ljubusak M. K., Muslimani u BiH, Sarajevo 2008Lubaczewski T., Osadnictwo polskie w Bośni, Varšava 1922. M. Baum–Gruszkowska, Historia mówiona jako źródło historyczne,

šw:č Światło w ciemności, [red. M. Baum-Gruszkowska, D. Majuk], Lublin 2009, ss. 49-51.

Magiera J., Ludność Poljska w Bośni, Kraków 1912. Magiera J., Na jugu słowiańskim, Kraków 1911. Malicki A., Osadnictwo Polskie w Bosne w 1938 roku, Lublin 1949. Marinković I., Leżajski C., Przez trzy granice, Varšava 1986. Markowski H., Wojewódzki Oddział Državnog Ureda za Reemigracije

w Katowicach w latach 1945-1951, Katowice 2007.Mazurek J., Kraj a emigracja, Varšava 2006. Okołowicz J., Wychodźstwo i osadnictwo polskie przed wojną swiatową,

Varšava 1927. Orlovac A., Dr. Josip Stadler – upravitelj banjalučke biskupije, “Croatiana

Christiana Priodica”, t 8, br. 7 (1984), ss. 44-63. Orlovac A., Wierny aż do śmierci, Legnica 2005.Pavličević D., Historia Chorwacji, Poznań 2004.

237

Pawlus W., Franciszek Sarzyński – historia 100 lat życia, „Rocznik Bolesławiecki 2011”, t. 4, (2012), s. 113-120.

Pec W., Polskie osadnictwo w Bośni, „Przewodnik oświatowy”, Br. 1, (1910), s. 401.

Pielech K., Emigracja i życie Poljaka w Bosne w latach 1890-1946, Bolesławiec 2008.

Sapieha A., Podróże w krajach słowiańskich odbywane, Wrocław 2005.Schmid F., Bosnien und die Herzegowina unter der Verwaltung Oester-

reich-Ungarns. Leipzig, 1914Sołecki M., Utracony dom. Losy Poljaka z Bośni, „Więź”, br. 588, (2007),

ss. 110-115. Spasowicz W., Pisma, t. 6, Petersburg 1891. Szczepański S., Nędza galicyjska w cyfrach, Lwów 1888. Szeliga M., Położenie materyalne ludności w Galicji, Lwów 1891.Tanty M., Bałkany w ŽŽ wieku, Varšava 2003.Tomasevich J., Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945, Zagreb 2010.Wasilewski L., Kwestia ukraińska, jako zagadnienie międzynarodowe,

Varšava 1934.Wiliam T., Znaniecki F., Chłop polski w Europie i Ameryce, t. I, Varšava

1976. Zgodić E., Bosanska politička misao, Sarajevo 2003. Zimirska J., Bośnia – wątpliwy raj, Osieczów 2012.Гродський Й., Положенє русинів в Боснії, Євросвіт, Львів 2003.

238

239

Sažetak

Historia obecności Polskich chłopów w Bośni stanowi trwały element wspólnego dziedzictwa Polski i Bośni i Hercegowiny. Jest to zwornik łączący obydwa kraje w trudnym okresie końca XIX wieku i pierwszej połowy wieku XX.

W pierwszym rozdziale dowiadujemy się o przyczynach dla któ-rych chłopi pojawili się w Bośni i Hercegowinie. Autor stoi na stanowi-sku, że w głównej mierze były to względy polityczne. O czym świadczy nie tylko szersze spojrzenie na politykę Banjamina Kàllaya w Bośni, ale również dowody źródłowe bardzo wyraźnie podkreślające powody sprowadzenia Polaków z Galicji. Z drugiej strony mamy do czynienia z ogromnym ubóstwem chłopstwa galicyjskiego, dla którego często jedyną nadzieją była decyzja o udaniu się na emigrację. Umowa mię-dzy ministrami Kàllayem a Gołuchowskim spowodowała, że Polacy znaleźli się nad rzeką Bosną.

Kolejny rozdział skupia się na okresie międzywojennym. Jednakże problemy akulturacyjne z jakimi spotykali się koloniści sięgają okresu sprzed I wojny światowej. Trudne relacje między franciszkańskim du -cho wieństwem a Polakami, a także konflikty polsko-serbskie są kon-sekwencją nie tylko ówczesnych wydarzeń, ale stanowią kontynuację przedwojennych animozji. Ponadto w rozdziale tym autor poświęca uwagę na rozwój społeczności polskiej, zwłaszcza pod względem demograficznym i ekonomicznym.

Rozdział III ze względu na swoją specyfikę stanowi jedynie pew-nego rodzaju zarys problemu udziału Polaków w walkach jakie miały miejsce w Jugosławii w czasie II wojny światowej. Problem ten docze-kał się wielu szczegółowych studiów, dlatego zadaniem autora była jedynie analiza dotychczasowych ustaleń.

Bardzo szczegółowo potraktowano problem repatriacji Polaków z Bośni i Hercegowiny do Polski w 1946 r. Rozdział IV stanowi więc

240

niejako klamrę zamykającą dzieje polskich kolonistów w Bośni i Her - cegowinie. Został on oparty na dokumentach z Archiwum Akt Nowych, na które to składa się korespondencja Ambasady RP w Belgradzie z Polską Misją Repatriacyjną w Jugosławii. Czytelnicy mogą dowie-dzieć się jak trudnym zadaniem była realizacja największej, jednorazo-wej, akcji repatriacyjnej w powojennej historii Polski. Jaką był powrót ponad 18 tys. Polaków z terenów Jugosławii. Opisano więc nie tylko sam proces repatriacji, ale również przygotowania jakie podjęto do jego realizacji i trudności z jakimi władze polskie spotkały się w czasie realizacji tego projektu. Na szczególną uwagę zasługuje na ogół wzo-rowa współpraca między organami polskimi a jugosłowiańskimi. Jest to szczególnie interesujące w kontekście napiętych stosunków narodo-wych panujących między Serbami, Chorwatami a Polakami w czasie wojny.

Najważniejszą częścią pracy są dokumenty, które stanowią aneks do książki. Jest to ponad 70 dokumentów, pogrupowanych w sposób chronologiczny, które dostarczają szczegółowych informacji n.t pro-cesu repatriacji. Zostały one poddane edycji zgodnie z aktualnymi wytycznymi dotyczącymi wydawania źródeł o charakterze dyploma-tycznym jakich używa się w polskiej historiografii.

241

Sadržaj

Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7Izrazi zahvalnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7Osnovni izvorni materijal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8Literatura predmeta na poljskom jeziku . . . . . . . . . . . . . 10Inostrana literatura predmeta . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

1. poglavlje: Poljski kolonisti u Bosni i Hercegovini do 1918. god. . . . 151. 1. Benjamin Kàllay i njegov režim . . . . . . . . . . . . . . 151. 2. Kolonizacija (1894. – 1905.) . . . . . . . . . . . . . . . . 281. 3. Svakodnevni život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

2. poglavlje: Poljski kolonisti u međuratnom razdoblju . . . . . . . . 512. 1. Razdoblje između dva rata: poljska crkva i poljska škola . . . . 522. 2. Školstvo i prosvjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 602. 3. Ekonomska situacija poljskih seljaka u međuratnom razdoblju

i njihovi odnosi sa susjedima . . . . . . . . . . . . . . . 622. 4. Teško susjedstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

3. poglavlje: Poljaci u drugom svjetskom ratu3. 1. Poljaci nakon II svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . 723. 2. Između dvije vatre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 733. 3. U vrtlogu rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76

4. poglavlje: Povratak u Bosnu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 804. 1. Reemigracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 834. 2. Pripremanje transporta . . . . . . . . . . . . . . . . . . 974. 3. Krećemo na put! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104

5. poglavlje: Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109

Dokumenti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111

Br. 1 Varšava 28 novembra 1945 r. Pismo Ministarstva vanjskih poslova Ambasadi R. Poljske u Jugoslaviji po pitanju dozvoljenog iznosa novca koji smiju ponijeti sa sobom preseljenici . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

242

Br. 2 Prnjavor 21 decembra 1945 r. Zamjenik šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji konzulu Kazimierzu Krukowskom iz Ambasade Republike Poljske u Beogradu, o organizaciiji kongresa poljske dijaspore iz Okruga Banje Luke . . . 114

Br. 3 (nedostaje mjesto) 14 janura 1946 Nota Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugo- slaviji, po pitanju pomoći u vidu hrane poklonjene od strane vlade Bosne i Hercegovine za poljske porodice iz područja Banje Luke . . 115Br. 4 Prnjavor 18 janura 1946 r. Poruka Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu bolesti koje su se pojavljivale kod stanovištva poljskih sela na području Banje Luke . . . . . . . . . . . . . . 116

Br. 5 Beograd 25 januar 1946 r. Nota Ministarstva inostranih poslova SFR Jugoslavije po pitanju uništavanja imovine od strane poljskih iseljenika koji odlaze iz Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119

Br. 6 Prnjavor [nedostaje dnevni datum] februar 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temat preuzimanja brige o školi za poljsku djecu u Prnjavoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120Br. 7 Prnjavor 2 februar 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji po pitanju uništavanja imovine od strane poljskih iseljenika koji odlaze iz Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . 122Br. 8 Prnjavor 5 februar 1946 r. Izvještaj šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadoru RP u Beogradu . . . . . . . . . . . . . . . . . 123

Br. 9 Prnjawor 8 februar 1946 r. Pismo Poljsko-Jugoslovenskoj Komisiji u Prnjavoru u vezi problema sa kućom jednog od kolonista . . . . . . . . . . . . . . . . . 127

243

Br. 10 Beograd 8 februara 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Ministarstvu inostranih poslova SFR Jugoslavije o slučajevima uništavanja imanja od strane Poljaka koji odlaze iz Bosne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131

Br. 11 Prnjavor [datum nije utvrdjen] Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu regulacije problema transporta preseljenika preko teritorije Čehoslovačke . . . . . . . . . . . . . . . . . 132

Br. 12 Prnjavor 18 februar 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu delegacije preseljenika koji će se pridružiti Poljskom Uredu za Reemigracije . . . . . . . . . . . . . . . . 134

Br. 13 Prnjavor 22 februara 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju materijalne pomoći školi za poljsku djecu u Prnjavoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135

Br. 14 Beograd 7 marta 1946 r. Pismo Konzularnog odelenja Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji po pitanju preuzimanja rukovodstva u školi za poljsku djecu u Prnjavoru, sa prikazom mjesečnog budžeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137

Br. 15 Beograd 8 marta 1946 r. Izvještaj Ambasade RP u Beogradu Ministerstvu Komunikaciji SFR Jugoslavije na temu uslova prijevoza poljskih presseljenika iz Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138

Br. 16 Prnjavor 11 aprila 1946 r. Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu poljske djece za koje brine Misija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139

244

Br. 17 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu skrbi koju Misija pruža poljskoj djeci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141Br. 18 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu medicinske skrbi koju provodi Misja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144Br. 19 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu škole za poljsku djecu u Prnjavoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150Br. 20 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za Reemigaciju Poljaka sa zapada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152Br. 21 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka na temu rada Misije od uspostavljanja sve do 10 sprila 1946 r. . . . . . . . . . . . . 154Br. 22 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka o djelatnosti veterinara Misije . . . . 156Br. 23 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka u vezi transporta sa preseljenicima . 158Br. 24 Prnjavor 10 aprila 1946 r. Prilog uz Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji podnesen Uredu za reemigraciju Poljaka u vezi sigurnosti Poljaka nakon prestanka službe u jugoslovenskoj vojsci . . . . . . . . . . . . 160

245

Br. 25 Prnjavor 16 aprila 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161Br. 26 Prnjavor 16 aprila 1946 r. Protokol sa izjavama svjedoka napada na stanovnike sela Grabašnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163Br. 27 Varšava 19 aprila 1946 r. Pismo Generalnog Punomoćnika Vlade za Reemigracije Ambasa- doru RP u Beogradu po pitanju produženja roka realizacije procesa reemigracije Poljaka iz Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . 167Br. 28 Beograd 26 april 1946 r. Nota Ministarstva inostranih poslova SFR Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa spiskom osoba koje će zastupati jugoslovensku stranu u Mješovitoj Komisiji za Reemigracji Poljaka iz Jugoslavije . . . . 168Br. 29 Prnjavor [nedostaje dan i mjesec] 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa prezentacijom jugoslovenskih članova u Poljsko- -Jugoslovenskoj Mješovitoj Komisiji . . . . . . . . . . . . . . 169Br. 30 Beograd 27 aprila 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Ministarstvu inostranih poslova SFR Jugoslavije sa molbom za tumačenje pojma „pokretne imovine” u odnosu na stvari koje preseljenici iznose u Poljsku . . . . . . . 170Br. 31 Varšava 29 aprila 1946 r. Pismo Generalnog Punomoćnika Vlade za Reemigracije Amba- sadi RP u Beogradu u vezi nabave većih količina stočne hrane za goveda koja putuju zajedno sa preseljenicima u Poljsku . . . . . 171Br. 32 Beograd 3 maj 1946. Poruka Ministarstva inostranih poslova SFR Federacjii Jugoslavije Ambasadi RP u Beogradu na temu tumačenja definicije „mobline imovine” u kontekstu imovine koju preseljenici uzimaju sa sobom . 172

246

Br. 33 Prnjavor 4 maja 1946 r. Pismo vice-šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Amba- sadi RP u Beogradu – molba o ispostavljanje pasoša za sanitarnog šefa koji putuje sa preseljenicima iz Jugoslavije u Poljsku . . . . . 173

Br. 34 Prnjavor 14 maja 1946 r. Poruka Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o dolasku novih članova Misije u Prnjavora . . . . . . 174

Br. 35 Prnjavor 14 maja 1946 r. Komunikat Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o financiranju od novca preseljenika nabave stočne hrane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175

Br. 36 Prnjavor 14 maja 1946 r. Poljska Preseljenička Misija u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu . 176

Br. 37 Bosanska Gradiška 23 maja 1946 r. Telegram Ministarstva Komunikacjie SFR Jugoslavije Ambasaie RP u Beogradu o problemu sa Poljacima koju su ostavljeni bez ikakve pomoći na jednoj od željezničkih stanica . . . . . . . . . . . . 177

Br. 38 Beograd 23 maj 1946 r. Telegram Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji o problemima sa Poljacima koju su došli na jednu od željeničkih stanica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178

Br. 39 Bosanska Gradiška 28 maja 1946 r. Nota Konzula Ambasade RP u Beogradu Ambasadoru RP u Beogradu na na temu potrebe nabave stočne hrane za stoku . . . 179

Br. 40 Bosanska Gradiška 30 maja 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za ispostavljanje pasosa za pratioce transporta z sa preseljenicima iz Jugoslavije . . . . . . . . . . . 180

247

Br. 41 Beograd 31 maja 1946 r. Ambasador RP u Jugoslaviji Generalnom Punomoćniku Vlade za Reemigracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181Br. 42 Bosanska Gradiška 30 maja 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za izdavanje viza za osobe u pratnji transporta sa preseljenicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182Br. 43 Bosanska Gradiška [brak daty] Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji dla Ured za reemigracije u Varšavi o otpremi transporta sa preseljenicima u Poljsku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183Br. 44 Bosanska Gradiška 3 juna 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o notifikaciji novog člana Mješovite Komisije . . . . . 185Br. 45 Bosanska Gradiška, 3 juna 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu transporta sa preseljenicima u Poljsku u maju i junu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186Br. 46 Bosanska Gradiška, 3 juna 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu u vezi problema koji su se pojavili prilikom preseljavanja poljskih kolonista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188Br. 47 Beograd 12 juna 1946 r. Pismo Ambasade RP u Beogradu Ministarstvu Vanjskih poslova u Varšavi u vezi odredbi Jugoslovenske Komisije u vezi nadoknada koje pripadaju Poljacima na ime gubitaka za vrijeme II svijetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193Br. 48 Bosanska Gradiška 13 juna 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije Ambasadi RP u Jugoslaviji dramatičnoj situaciji poljskog stanovništva u Okrugu Banje Luke . . 194

248

Br. 49 Bosanska Gradiška 14 juna 1946 r. Informacijska nota šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Witold Mączka Ambasadoru RP u Beogradu na temu obilaska poljskih sela u Slavoniji radi propagiranja medju Poljacima ideje povratka u zemlju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195

Br. 50 Bosanska Gradiška 14 juna 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju kašnjenja sa isplatom nadoknada na ime gubitaka za vrijeme rata za preseljenike . . . . . . . . . . . . . 196

Br. 51 Bosanska Gradiška 17 juna 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju objavljenih u štampi materijala na temu mogućnosti povrata Poljaka u svoju zemlju . . . . . . . . . . . 197

Br. 52 Bosanska Gradiška 1 jula 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju oslobodjenja preseljenika od poreske obaveze prema Jugoslaviji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198

Br. 53 Bosanska Gradiška 1 jula 1946 r. Informacijska nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu po pitanju kriterija koje treba zadovoljiti za uvrstanje u akciju preseljenja u Poljsku . . . . . . . . . . . . 199

Br. 54 Bosanska Gradiška 1 jula 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije do Uredu za reemigracije u Varšavi o preseljenju u okviru 4 transporta sa preseljenicima iz juna 1946 r. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200

Br. 55 Bosanska Gradiška 3 jula 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije Ambasadi RP u Beogradu po pitanju kredita za pokriće troškova namirnica i stočne hrane za vrijeme transporta iz Jugoslavije u Poljsku . . . . . . . . . . 201

249

Br. 56 Bosanska Gradiška 6 jula 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu sanitarnog transporta . . . . . . . . . . . 202

Br. 57 Bosanska Gradiška 18 jula 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu pratnje vlaka sa duhanom koji kreću iz Jugoslavije za Poljsku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203

Br. 58 Beograd 30 jula 1946 r. Telegram Poljske Ambasade u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji na temu najave transporta sa preseljenicima vojnim vlastima Crvene Armije u Madjarskoj . . . . . . . . . . 204

Br. 59 Bosanska Gradiška 31 jula 1946 r. Izvještaj u vezi transporta preseljenika iz Jugoslavije u Poljsku poslan od strane Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Državnom Uredu za Reemigracije w Warszawie . . . . . . . . . 206

Br. 60 Bosanska Gradiška 22 augusta 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi R. Poljske u Beogradu o obaviještavanju Crvene Armije u Madjarskoj o transportu reemigranata iz Jugoslavije u Poljsku . . . . . . . . 207

Br. 61 Bosanska Gradiška 28 augusta 1946 r. Pismo Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za kompletnu dokumentaciju vozila koje je Misija koristila za vrijeme akcije preseljenja . . . . . . . . . . 208

Br. 62 Beograd [nema dnevnog datuma] septembra 1946 r. Telegram Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji sa molbom za pomoć u preseljavanju porodice Józefa Szewczyka iz Novog Martinca . . . . . . . . . . . . . . . . . 209

250

Br. 63 Beograd 18 septembra 1946 r. Pismo Ambasadora RP u Beogradu Ministru Inostranih Poslova RP po pitanju saglasnsti za dolazak Jugoslovenske delegacjie za obilazak terena na kojima su se uselili reemigranti iz Jugoslavije . 210

Br. 64 Bosanska Gradiška 20 septembra 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa objašnjenjem razloga kašnjenja transporta sa reemigrantima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211

Br. 65 [Bez datuma]. Letak Ambasade RP u Beogradu poziva Poljake za povrat i reemigraciju u Poljsku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213

Br. 66 Bosanska Gradiška 7 oktobra 1946 r. Telegram Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu o polasku u Poljsku Jugoslovenske delegacije Mješovite Komisije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214

Br. 67 Bosanska Gradiška 11 oktobra 1946 r. Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu na temu funkcioniranja Misije do dana 30 septembra 1946 r. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215

Br. 68 Beograd 14 oktobra 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Ambasadi SSSR u Budimpešti za dozvolu na tranzit kroz teritorij Madjarske transporta sa preseljenicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219

Br. 69 Beograd 17 oktobra 1946 r. Nota Ambasade RP u Beogradu Poljskoj Preseljeničkoj Misiji u Jugoslaviji po pitanju kompletiranja spiska Poljaka za poslijednji transport preseljenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220

251

Br. 70 Bosanska Gradiška 28 oktobra 1946 r. Pismo šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasa- doru RP u Beogradu sa molbom za obaviještenje o dolasku Misije u Poljsku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221

Br. 71 Prnjawor [nedostaje mjesečni i dnevni datum] Izvještaj Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji neizvjesnom ministarstvu u vezi problema sa transportom preseljenika . . . . . 222

Br. 72 Beograd 29 oktobra 1946 r. Nota Ambasade RP u Jugoslaviji Ministarstvu inostranih poslova SFR Jugoslavije po pitanju izdavanja dozvola za izvoz kamiona u vezi prestanka rada Poljsko – Jugoslovenske Mješovite Komisije . 225

Br. 73 Bosanska Gradiška 2 novembra 1946 r. Nota Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Gospodarskom odeljenju Ambasade RP u Jugoslaviji po pitanju pozajmice u službene svrhe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226

Br. 74 Prnjavor 8 novembra 1946 r. Izvještaj šefa Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji nepoznatom naslovu o osobama sa jugoslovenske strane, koje su se zaslužile zahvalnost prilikom akcije preseljena . . . . . . . . . . . . . . 227

Br. 75 Beograd 6 decembra 1946 r. Telegram Poljske Preseljeničke Misije u Jugoslaviji Ambasadi RP u Beogradu sa molbom za pomoć u organiziranju nekoliko tovarnih vagona radi dovršavanje akcije preseljenja Poljaka iz Jugoslavije . . 228

Br. 76 Uzor dokumeta koji su preseljenici morali predočiti nakon povratka u Poljsku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229

BIBLIOGRAFIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232

Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239

252