Upload
others
View
2
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
1
Teme biltena kroz PRISTUPANJE ka PRAVDI odnose se na prepreke i rešenja za uspostavljanje vladavine prava i odgovor-nosti u vezi sa zločinima počinjenim u nedavnoj prošlosti i težiće afirmisanju potreba pojedinaca i društva koje proističu iz tog iskustva, a u okviru pregovora o članstvu Srbije u EU.
Ova brošura nastala je uz finansijsku pomoć Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) preko Instituta za održive zajednice (ISC). Izneti stavovi predstavljaju isključivo stavove autora i nužno ne predstavljaju stavove ISC-a, USAID-a ili Vlade SAD-a.
Gotovo dve decenije nakon završetka
ratova u bivšoj Jugoslaviji, Srbija
politički deklarativno gradi svoj evropski
put, dok sa druge strane suočavanje sa
prošlošću ostaje izopštena, nepoželjna
pojava u našim svakodnevnim životima,
pritisnutim ekonomskom i duhovnom
bedom. Tranziciona pravda je pojam
jednako nejasan i nepoznat kako mlad-
ima u formalnom obrazovnom sistemu,
tako i predstavnicima institucija države,
a empatija i razumevanje su i dalje tesno
povezani sa pretpostavljenim identite-
tom - nacionalnim, religijskim, jezičkim.
Suočavanje sa prošlošću je tokom
prethodnih godina isključivo posma-
REKOM u doba evropskih integracija
Maja Mićić, direktorka, Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji
5/2014
[ ]
2
trano kroz prizmu Haškog tribunala,
izručenja optuženih za ratne zločine i
uslovljavanja međunarodne zajednice -
ostali mehanizmi tranzicione pravde su
ostali izvan poimanja kako šire javnosti,
tako i političkog establišmenta. Stvoren
je izuzetno opasan narativ kojim se
suočavanje sa prošlošću predstavlja kao
nešto čime je Srbija ucenjena, kao pre-
preka na putu ka prosperitetu, kao rezul-
tat svetske zavere kojim se Srbija na-
merno sapliće na svom razvojnom putu.
Retko su pravljeni iskoraci kojima bi se
ovaj narativ dekonstruisao i suočavanje
sa prošlošću predstavilo kao nešto osim
„uvoznog proizvoda sa Zapada“ - kao
civilizacijska i ljudska obaveza jednog
društva i sistema počinilaca.
Svođenjem tranzicione pravde, odgovo-
rnosti za počinjene zločine, ostvarivanja
pravde i satisfakcije za žrtve na okvire
pritvorske jedinice u Ševeningenu,
građeno je uverenje po kojem naša
obaveza bavljenja prošlošću prestaje
momentom prestanka rada Tribunala,
jer je to dovoljno godina, dovoljno
optužnica i izrečenih kazni, dovoljno
žrtvovanja nacionalnog interesa i u
krajnjem smislu dovoljno pravde za
žrtve koju smo spremni da damo u cilju
jačanja imidža Srbije kao rekonstrui-
sanog pravednika u regionu Zapadnog
Balkana.
Proces evropskih integracija inicirao je
gotovo takmičarski elan u pokazivanju
i dokazivanju vanrednog napretka i
promene sistema države u kojoj živimo.
Nažalost, osim birokratskog i formalnog
okvira koji se šminka i doteruje, upitna
je volja da se iskreno i suštinski menja
i drugi najvažniji aspekt sistema - onaj
vrednosni.
U takvoj društvenoj i političkoj realnosti
više je nego jasno da nakon jednog
mehanizma tranzicione pravde moraju
da uslede i ostali mehanizmi. Osim
pridruživanja Evropskoj uniji u na-
rednim godinama, Srbiju - kao i ostale
zemlje u regionu Zapadnog Balkana
- očekuje još jedan istorijski zadatak:
osnivanje REKOM-a. U svetlu istinskog
civilizacijskog i političkog sazrevanja
našeg društva, to je možda i važniji
zadatak.
Inicijativa za REKOM, koja je 2006.
godine okupila nekolicinu svesnih i
aktivnih građana, danas broji oko 2.000
organizacija za ljudska prava, udruženja
i pojedinaca okupljenih oko ideje osniv-
anja Regionalne komisije za utvrđivanje
činjenica o ratnim zločinima i teškim
kršenjima ljudskih prava na teritoriji
bivše Jugoslavije u periodu od 1991. do
2001. godine. Sa detaljnim procesom
konsultacija o ciljevima, zadacima i
mandatu Komisije, koji je okupio više od
6.000 ljudi u preko 500 konsultacija, sa
javnom regionalnom kampanjom koja
je rezultirala sa preko 500.000 pot-
pisa podrške građana i građanki širom
regiona, kao prva inicijativa potekla od
strane organizacija za ljudska prava koja
je uspešno prebačena na politički nivo,
Inicijativa za REKOM predstavlja model
zagovaranja nacionalnih i regionalnih
tema, značajna kako za globalnu aka-
demsku tako i za aktivističku zajednicu.
U fokusu budućeg rada komisije nalazi
se istraživanje i utvrđivanje činjenica
o zločinima i njihovim posledicama,
istraživanje društvenih i političkih
okolnosti koje su do zločina dovele, kao
i otkrivanje sudbine oko 15.000 osoba
koje se vode kao nestale. To istraživanje
će po završetku rada Komisije zameniti
iskonstruisane istine kojima baratamo
u javnom prostoru, pružiti osnovu za
suštinsku institucionalnu reformu i
3
ograničiti prostor za dalje političke
manipulacije, licitiranja i relativizacije,
kao i prekomernu eksploataciju samo-
viktimizacije.
U trenutku kada na evropskom i nacio-
nalnom nivou nacionalistička i ekstrem-
na retorika uzimaju maha, stvaranje
platforme za glas žrtava koje će REKOM
omogućiti je imperativ za izgradnju
solidarnosti prema žrtvama, kao i za
razgradnju ograničenog okvira empatije
prema „našim“ nacionalnim i religijskim
okvirima.
REKOM je ogledalo pred koje kao
društvo imamo obavezu da stanemo
i suočimo se sa sopstvenim delima,
nečinjenjem i relativizacijom pod izgov-
orom odbrane i zaštite „našeg“ i „naših“.
REKOM je naše merilo iskrenosti u
promeni, spremnosti za društveni raskid
sa nama od juče koji okrećemo glavu,
ćutimo i dopuštamo, kao i konstruisanje
našeg novog društvenog i političkog ja
koje je odgovorno prema žrtvama, pre-
ma sadašnjosti, ali i prema budućnosti.
Bez komponente tranzicione pravde
i rada na REKOM-u kao jednog od
ključnih komponenti naše posvećenosti
suštinskom suočavanju sa prošlošću,
proces evropskih integracija je u opas-
nosti da bude sveden na površinske
„šminkerske“ administrativne i formalne
promene naše spoljne slike, bez istin-
skog uticaja na promenu unutar samog
društva kao takvog.
Napokon, iako je podrška i pomoć Ev-
ropske unije dobrodošla, odgovornost
za ovaj aspekt transformacije našeg
društva leži na nama samima. REKOM
nije i ne sme biti predstavljen kao nešto
što nam je inputirano i nametnuto, već
kao odraz naše istinske lične, društvene
i ljudske obaveze - i to ne zbog
ulepšavanja i promene slike koju imamo
o nama samima i koju drugi imaju o
nama, već zbog dužnosti koju imamo
prema onima kojima je zlo počinjeno u
naše ime jer su bili drugačiji od pret-
postavljenog „mi“, kao i zbog prizna-
vanja i poštovanja patnje žrtava što je
neophodan korak na putu ka pravdi,
satisfakciji i pomirenju. Bez potpu-
nog ostvarivanja ovog aspekta, proces
integracija će biti sveden na štikliranje
ispunjenosti forme, uz propuštanje
istorijske prilike za naše suštinsko
društveno sazrevanje.
Komentarišite tekst na
twitter.com/@FHPHLC #towardsJUSTICE i/ili na [email protected]
4
[ ]novosti
„Tranziciona pravda u proce-su pristupanja Srbije Evropskoj uniji“
Krajem juna 2014. godine
Fond za humanitarno
pravo (FHP) objavio je
analizu usklađenosti
propisa Republike Sr-
bije sa pravnom regu-
lativom Evropske unije
(EU) u oblasti tranzicione
pravde, pod naslovom
“Tranziciona pravda u
procesu pristupanja Srbije
Evropskoj uniji”. Analiza
sadrži pregled principa
tranzicione pravde u
raznim instrumentima
EU, politike EU u odnosu
na konkretne mehanizme
tranzicione pravde i nivo
njihove primene u Sr-
biji, te preporuke za dalje
usklađivanje pravnog
sistema Srbije. Analiza
pokazuje kako su i neki
drugi elementi, koji nisu
deo acquis (kao što su
obrazovanje i mehanizmi
za kazivanje istine o
prošlosti) važan sastavni
deo procesa suočavanja
sa prošlošću koji treba
da rezultira stabilnim
demokratskim sistemom.
Ovaj dokument je prvi te
vrste u Srbiji, i osim što
daje pregled usklađenosti
od značaja za dalji proces
pregovora o pristupanju
EU, on predstavlja i
ključan zagovarački alat,
kako u odnosu na nacio-
nalne institucije tako i u
odnosu na EU.
Analiza je predstavljena
na konferenciji u Medija
centru u Beogradu 30.
juna 2014, uz učešće
preko 50 predstavnika
domaćih i međunarodnih
institucija, ambasada,
nevladinih organizacija,
medija i zainteresovanih
pojedinaca. Dostupna je
na srpskom i engleskom
jeziku.
Stav EU koji je tom
prilikom izneo zamenik
5
šefa Delegacije Evropske
unije u Srbiji, gospodin
Oskar Benedikt, glasi
da je pitanje suočavanja
sa prošlošću ključno u
procesu evropskih inte-
gracija. Principi zaštite
ljudskog dostojanstva,
slobode, demokratije,
jednakosti, poštovanja
ljudskih prava i vladavine
prava, na kojima je EU
zasnovana, zajednički su
svim državama članicama
i svim državama koje teže
članstvu u EU, te će sve
one – uključujući i Srbiju
– morati da se u potpu-
nosti sa njima usklade.
Proces pris-tupanja Srbije EU ključan za okončanje nekažnjivosti za ratne zločine
Sredinom juna Amnesty
International (AI) je ob-
javio izveštaj o Srbiji pod
naslovom “Okončavanje
nekažnjivosti za zločine
u okviru međunarodnog
prava”. Izveštaj anal-
izira nedostatke u ok-
viru tužilačkog i sudskog
sistema, identifikuje pre-
preke za sveobuhvatno
procesuiranje zločina u
skladu sa međunarodnim
pravom i preporučuje
institucijama Republike
Srbije i Evropskoj uniji
mere za otklanjanje ovih
nedostataka.
U izveštaju se zaključuje
da u Srbiji preovlađuje
kultura nekažnjivosti za
ratne zločine, zločine
protiv čovečnosti i
genocid, te da se žrtvama
uskraćuje pravo na
istinu, pravdu i repara-
cije. Najveća prepreka
otklanjanju nekažnjivosti
je nedostatak političke
volje, koja je presudna za
unapređivanje pravnog
okvira i obezbeđivanje
dovoljnih resursa za
efikasnu istragu i pro-
cesuiranje. Zbog toga
AI poziva predstavnike
institucija Srbije da javno
pokažu podršku proces-
ima tranzicione pravde
i institucijama od kojih
se očekuje da obezbede
pravdu za žrtve.
Sa druge strane, AI
smatra da borba protiv
nekažnjivosti treba da
bude ključan element u
zadovoljavanju kriteri-
juma za pristupanje EU i
da EU mora da učini sve
što može kako bi osigu-
rala da se Srbija pozabavi
kulturom nekažnjivosti.
AI naglašava i da je „pro-
ces pristupanja Srbije EU
jedinstvena prilika da
se unaprede nedostaci
pravnog sistema i da se
osiguraju mehanizmi i
resursi za istragu i pro-
cesuiranje ovih užasnih
zločina“.
Konkretne preporuke tiču
se unapređivanja pravnog
okvira, istrage i proce-
suiranja zločina, podrške
i zaštite svedoka, kao i
obezbeđivanja prava na
reparacije.
Dan sećanja na genocid u Sre-brenici
Ove godine obeležava se
19. godišnjica od genoci-
da koji je, u danima od 11.
do 19. jula 1995. godine, u
Srebrenici počinila Vojska
Republike Srpske. Tim
povodom, kao i ranijih
godina, organizacije za
„Potrebe i prava žrtava ne nestaju protokom vremena i ne mogu biti žrtvovani
zarad političke celishodnosti, cene ili želje da se nastavi dalje.“
(Iz izveštaja “Okončavanje nekažnjivosti za zločine u okviru međunarodnog prava”)
6
zaštitu ljudskih prava
iz Srbije ponovo su od
nadležnih institucija
Republike Srbije tražile da
proglase Dan sećanja na
genocid u Srebrenici.
U otvorenom pismu koje
je upućeno predsedniku
Republike Srbije Tomis-
lavu Nikoliću, Vladi i
Narodnoj skupštini Re-
publike Srbije, podseća
se da je Evropski parla-
ment još 15. januara 2009.
usvojio Rezoluciju o 11.
julu kao Danu sećanja
na genocid u Srebrenici.
Rezolucija naglašava
važnost suočavanja sa
prošlošću za proces
evropskih integracija
država Zapadnog Balkana
i apeluje na ove države da
je i one podrže, proglase
Dan sećanja na genocid
u Srebrenici i tako na
dostojan način obeleže
godišnjicu ovog događaja.
Iako nije deo acquis sa
kojim se države kandi-
dati usklađuju, snaga
ove Rezolucije je u tome
što propisuje standarde
i deklariše vrednosti EU,
za koje se očekuje da će
ih države koje streme
članstvu u EU prisvojiti i
integrisati u svoj sistem
vrednosti.
Među političkim reak-
cijama na ovaj zahtev
izdvaja se Srpska na-
predna stranka, čiji je
šef poslaničkog kluba
u Narodnoj skupštini
Republike Srbije, Zoran
Babić izjavio da je „neo-
phodno podsećanje na
strahovita dešavanja iz
naše prošlosti“ te da se to
može ostvariti „kroz dan
sećanja na žrtve ili neke
druge oblike [komemo-
racije, prim.ur]“. On je
rekao i da je pored deklar-
ativnog opredeljenja ipak
najvažnije voditi politiku
dobrih odnosa u regionu.
Iz kabineta predsednika
Srbije i Vlade Republike
Srbije nije bilo reakcija na
zahtev nevladinih orga-
nizacija.
7
Proces pristupanja Srbije Evropskoj
uniji ulazi u svoju prvu “opipljivu”
fazu i kroz par meseci očekujemo
početak pregovora o pristupanju,
odnosno otvaranje prvih od 35 poglavlja.
Predstavnici vlasti u Srbiji mogu se čuti
kako sa izvesnim entuzijazmom govore
o što skorijem otvaranju poglavlja broj
23 i 24, izgleda ni ne sluteći koliko su
sama poglavlja zahtevna, niti u kakvom
je stanju pravosuđe u Srbiji. Opet, sâm
proces pregovaranja i prolazak kroz
pomenuta poglavlja, uz uspešno zat-
varanje istih, ne može nam unapred
garantovati ispravljanje različitih de-
cenijskih grešaka koje su strukture vlasti
u regionu sklone činiti. Nama možda
najbolji primer za to jeste Hrvatska,
odnosno položaj civilnih žrtava rata u
toj zemlji koja uskoro navršava godinu
kao punopravna članica porodice ev-
ropskih naroda.
Ukoliko ipak posmatramo celu sliku re-
giona bivše Jugoslavije, može se reći da
odnos države prema civilnim žrtvama
rata najviše ne zadovoljava upravo u
Srbiji. Zašto? Zato što niko od onih
koji su se u ovoj zemlji našli u poziciji
vlasti nije smogao dovoljno snage da
se pozabavi Zakonom o pravima civil-
nih invalida rata (‹›Sl. glasnik RS›› broj
52/96), koji je donet za vreme vladavine
Slobodana Miloševića i koji sistematski
isključuje velike grupe različitih civila
iz kategorije žrtava rata, apsolutno
ih onemogućavajući u ostvarivanju
osnovnih prava. Iako je u poslednjem
periodu izgledalo da postoji izvesna
nada da će se ova situacija promeniti
inicijativom za izmenu samog zakona
pokrenutom 2012. godine od strane
Fonda za humanitarno pravo, pre neko-
liko meseci Zaštitnik građana, Povereni-
ca za zaštitu ravnopravnosti i Kancelari-
ja za ljudska i manjinska prava, koji su je
u početku podržali, odustali su od sâme
inicijative. Obrazloženje odustajanja je
možda najbolja paradigma odnosa pre-
ma civilnim žrtvama rata – jednostavno,
gubitak interesovanja.
Budući da se organizacija koju vodim,
Vojvođanski građanski centar, od 2011.
godine bavi istraživanjem fenomena
prisilnih mobilizacija civila koji su to-
kom ratnih dejstava izbegli sa zaraćenih
područja Hrvatske i Bosne i Hercegov-
ine, u daljem tekstu ću se fokusirati na
ovu grupu ljudi.
[ ]Prisilna mobilizacija tokom 1990-ih: Ostvarivanje prava žrtava prisilnih mobilizacija u okviru procesa evropskih integracija
Željko Stanetić, direktor, Vojvođanski građanski centar
8
Tačan broj onih koji su mobilisani pod
prisilom, uz upotrebu psihičke i fizičke
torture, kao i drugi brojevi koji su nam
godinama skrivani, nije jasno utvrđen.
Ono što je sigurno izvan svake sumnje,
jeste da se radi o više od pet hiljada ljudi
koji su nakon nekoliko godina prove-
denih u ratnim okolnostima - nekad
samo nekoliko sati nakon pristiza-
nja u Srbiju - bili sistemski lovljeni uz
saznanje i direktnu naredbu državnog
vrha kako bi se vratili na borbene linije.
Dakle, hiljade ljudi koji su prisilno mo-
bilisani, ograničeni pomenutim zako-
nom iz 1996. godine, stoje obespravljeni
rame uz rame sa porodicama nestalih
osoba, žrtvama seksualnog nasilja za
vreme ratnih sukoba i onima koji su
stradali van granica države Srbije. Pros-
tor za pokretanje novih postupaka protiv
države je gotovo potpuno zatvoren 2005.
godine, pored toga što su neki procesi
koji su ranije započeti, još uvek u toku.
Ovu situaciju dodatno problematizuje
saznanje do kog smo došli u okviru
istraživanja na projektu „Ukradena
sloboda“: veliki broj onih koji su prisilno
mobilisani tokom devedesetih godina
ni danas nije svestan činjenice da je
mogućnost za tužbu uopšte postojala u
prethodnom periodu.
Pored socijalnih prava koja bi u
drugačijoj situaciji ovi ljudi mogli ost-
variti, možda su još udaljenije (a često i
potrebnije) psihološka i psihosocijalna
podrška. Zapravo, žrtve prisilnih mo-
bilizacija pred sobom imaju, pored
pravnih barijera, i socijalno-psihološke
specifičnosti koje su izazvane
činjenicom da je zlostavljanje (tortura)
nad njima bilo sprovedeno od strane
njihovih sunarodnika i države koju su u
tom trenutku percipirali kao svoju. Jed-
na od tipičnih posledica torture, veoma
česta među onima koji su bili prinudno
mobilisani, jeste razvijanje posttrau-
matskog stresnog poremećaja. Država
Srbija ni po ovom pitanju nema strate-
giju, niti bilo kakav vid organizovane
institucionalne psihološke podrške. Pro-
ces pristupanja Evropskoj uniji i koraci
koje ona mora na tom putu napraviti,
donekle bi mogli da stave na dnevni red
pitanje prisilno mobilisanih i eventu-
alno podstaknu institucije države Srbije
da iskorače prema ovoj grupi ljudi. Niz
akata usvojenih od strane Evropskog
parlamenta u poslednjih 15 godina,
osnažujući dotadašnju pravnu regula-
tivu EU u ovoj sferi, daju relativno dobar
okvir u kome bi se moglo aktuelizovati
pitanje civilnih žrtava rata, obuhvatajući
pritom i žrtve torture.
Ono što će u toku pregovora biti ključna
uloga relevantnih subjekata iz nevla-
dinog sektora i strukovnih udruženja
jeste monitoring otvaranja ovih pitanja
u daljem procesu pristupanja Evrop-
skoj uniji - prvenstveno zbog njihovog
dosadašnjeg iskustva, informacija koje
poseduju i poznavanja dosadašnjeg
položaja žrtava u Srbiji. Učenje na
skorašnjem iskustvu Hrvatske, kroz
analizu dobrih i loših koraka i uz kon-
sultovanje tamošnjih institucija, orga-
nizacija i stručnjaka, može i mora biti
put koji će doprineti tome da se veoma
bitna pitanja ipak ne provuku “ispod
radara”, što nije nemoguće. Ukoliko se
ne iscrpe mogućnosti koje nudi proces
pristupanja, položaj civilnih žrtava rata
u godinama koje slede biće prepušten
čekanju neke odgovornije političke elite
koja će imati dovoljno sluha da glavu
okrene prema ovim građanima - a bliska
istorija ovih prostora nas je naučila da
su šanse za to veoma male.
Komentarišite tekst na
twitter.com/@FHPHLC #towardsJUSTICE i/ili na [email protected]
9
Predmet Lovas
Protiv Milana Devčića i još 12
optuženih, vodi se ponovljeni
postupak zbog ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva.
Njima se optužnicom Tužilaštva
za ratne zločine (TRZ) stavlja na
teret da su kao pripadnici JNA,
paravojne formacije “Dušan Silni”
i lokalne vlasti, tokom oktobra i
novembra meseca 1991. godine,
u Lovasu (Republika Hrvatska)
lišili života 41 civila hrvatske
nacionalnosti.
Završen je pripremni postupak, a
zakazani glavni pretres odložen je
za početak septembra 2014. godine
zbog promene predsednika sudskog
veća. Naime, postupajuća predsed-
nica veća zatražila je izuzeće jer
postoje zakonski razlozi zbog kojih
ne može postupati kao sudija u ovom
predmetu. Nakon što je njen zahtev
usvojen, predmet je dodeljen novom
predsedniku veća, koji je radi upozn-
avanja sa predmetom odložio glavni
pretres.
Predmet Brčko
Protiv Bobana Pop Kostića vodi
se postupak zbog ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva.
Njemu se optužnicom TRZ stavlja
na teret da je kao pripadnik Prve
posavske pešadijske brigade
Vojske Republike Srpske 10. maja
1992. godine, u formiranom
logoru „Luka“ u Brčkom (BiH)
zlostavljao jednog bošnjačkog
civila. Ovaj predmet je ustupio
Osnovni sud Brčko distrikta
Bosne i Hercegovine kao rezultat
saradnje između Tužilaštva BiH
i TRZ, u skladu sa Protokolom o
saradnji u progonu osumnjičenih
za ratne zločine, zločine protiv
čovečnosti i zločin genocida
između Srbije i BiH.
Spomen ploča na mestu nekadašnjeg
logora “Luka”
Optuženi je, iznoseći svoju odbranu,
negirao navode optužnice. Pred
sudom je iskaz dao i jedan svedok,
bivši zatočenik u logoru „Luka“.
On je opisao mučenja i ubijanje
logoraša. Naveo je da oštećenog,
kojeg je dobro poznavao, u logoru
nije mogao prepoznati sve dok mu
se ovaj nije javio, jer mu je lice bilo
krvavo i izobličeno od udaraca, a oči
Suđenja za ratne zločine - pregled[ ]
10
potpuno zatvorene. Nije video ko je
oštećenog pretukao, ali mu je ovaj
kasnije pričao da je to učinila osoba
koju zovu Pop, čiji je ujak matičar u
Brčkom. Suđenje će se nastaviti 15.
septembra 2014. godine ispitivanjem
svedoka.
Predmet Trnje
Protiv Pavla Gavrilovića i Ra-
jka Kozline vodi se postupak
zbog ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva. Njima se
optužnicom TRZ stavlja na teret
da su kao pripadnici JNA dana
25. marta 1999. godine u selu
Trnje/Terrnje, opština Suva Reka/
Suha Reke (Kosovo) ubili 27 civila
- kosovskih Albanaca.
Predsednica sudskog veća u
predmetu Trnje je odlučila da
oštećene, suprotno dosadašnjoj
praksi Odeljenja za ratne zločine,
ne mogu zastupati njihovi izabrani
punomoćnici - advokati sa Kosova.
Zatražila je mišljenje Advokatske ko-
more Srbije o mogućnosti njihovog
daljeg zastupanja u ovom predmetu
pre donošenja konačne odluke o
tome. Porodice žrtava, od kojih su
mnogi i svedoci zločina, smatraju
ovu odluku suda političkom odlu-
kom i nepoštovanjem njihovih prava
i spremnosti da sudu pomognu u
rasvetljavanju okolnosti ovog teškog
zločina, te su doneli odluku da neće
učestvovati u ovom postupku. Iz
ovog razloga, iz predmeta se povu-
kao i advokat Fonda za humanitarno
pravo.
Predmet Čelebići
Viši sud u Beogradu doneo je 22.
novembra 2013. godine pre-
sudu kojom je oslobodio Samira
Hondu optužbi za izvršenje
ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva. Sud je utvrdio da
tokom postupka TRZ nije uspelo
da dokaže navode iz optužnice
da je optuženi kao stražar u
logoru „Čelebići“ (Konjic, BiH)
učestvovao u mučenju zatočenih
civila.1
Jedna od zgrada u logoru Čelebići
Apelacioni sud u Beogradu potvrdio
je 9. juna 2014. godine oslobađajuću
presudu Samiru Hondi.
1 Fond za humanitarno pravo, “Povodom
oslobađajuće presude u postupku protiv Samira
Honde”, saopštenje za javnost, 9. decembar 2013.
godine, http://www.hlc-rdc.org/?p=25772
11
Predmet Skočići
Viši sud u Beogradu osudio je
22. februara 2013. godine na
kazne zatvora sedam pripadnika
paravojne jedinice Simini četnici
zbog ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva izvršenog
1992. godine nad Romima u selu
Skočići (BiH). Oni su mučili,
opljačkali i nakon toga ubili 28
Roma, među kojima je najstariji
imao 71 a najmlađi samo dve
godine, dok su tri oštećene, stare
13, 15 i 19 godina, više meseci
držali zatočene, tukli ih, silovali i
seksualno ponižavali.2
Odlučujuči o žalbama okrivljenih,
Apelacioni sud je 14. maja 2014.
godine ukinuo ovu presudu i pred-
met vratio na ponovno suđenje.
Obrazlažući svoju odluku, Apelacioni
sud je izneo rasističke stavove krajnje
neprimerene sudu i veoma uvredljive
za žrtve.3
2 Fond za humanitarno pravo, “Povodom
osuđujuće presude za zločine u Skočiću”, saopštenje
za javnost, 26. februar 2013. godine, http://www.
hlc-rdc.org/?p=22549
3 Fond za humanitarno pravo, “Rasistički stavovi
Apelacionog suda u presudi u predmetu Skočić”,
saopštenje za javnosti, 14. jul 2014. godine, http://
www.hlc-rdc.org/?p=27178
Suđenja u predmetima Beli Manastir,
Tenja II, Trnje i Prizren, zakazana u
periodu od 18. juna do 2. jula 2014.
godine, nisu održana zbog štrajka
Advokatske komore Beograda.
Fond za humanitarno pravo
Dečanska 1211000 Beograd, Srbija
Tel: +381-11-3349-600 +381-11-3349-766 +381-63-210-536
e-mail: [email protected]
Društvene mreže:
@FHPHLC #towardsJUSTICE
fond.za.humanitarno.pravo
presshlc