Izbjeglice i Izbjeglicke Studije

ČLANCI

Izbjeglice i izbjegličke studije(Uvod u problematiku)*

Milan MesićFilozofski fakultetSveučilište u Zagrebu

Izvorni znanstveni članakUDK 325.21341.1

Primljeno: prosinac 1993.

Pravna zaštita ruskih izbjeglica nakon oktobarske revolucije u Rusiji prvo je izbje-gličko pravo kojim se počinje baviti međunarodna zajednica konstituirana oko Ligenaroda. "Nansenova putovnica" prvi je korak u tretiranju pojedinca (izbjeglica) kilosubjekta međunarodnog prava. Autor prati razvitak međunarodnog izbjegličkog pravau kontekstu glavnih izbjeglički pokreta u dvadesetom stoljeću. Autor posebno komentiranastanak Ženevske konvencije o statusu izbjeglica (1951), čije je određenje pojma izb-jeglice, s univerzalnom primjenom, garantiranom Protokolom iz 1967, i danas na snazi.Nakon liberalnih uspona međunarodnog izbjegličkog zakona šezdesetih i sedamdesetihgodina, od sredine osamdesetih bogati svijet počinje uvoditi sve restriktivnije mjere upolitici pnmitka izbjeglica i azilanata, a svjetski izbjeglički sustav našao se u dubokojkrizi. .

U drugom dijelu rada autor naznačuje multidisciplinarni korpus izbjegličkih studijakoje se konstituiraju kilo posebno područje istraživanja u zadnja dva desetljeća. Osno-vani su specijalizirani institut~pokrenuti specijalizirani časopisi za problematiku izbje-glica, a izbjegličke studije na pojedinim svjetskim sveučilištima dobile su i akademskistatus. Autor zatim ukazuie na opasnost klijentainog položaja istraživača na ovom po-dručju spram naručitelja istraživanja - državnih ustanova i humanitarnih agencijapomoći i zalaže se za autonomna znanstvena istraživanja.

Zadnji dio rada posvećen je hrvatskoj izbjegličkpj krizi. U njezinu teorijskomobjašnjenju autor primjenjuje model kompetitivnog formiranja nacije-države, upozora-vajući na hrvatske specifičnosti. Na tragu ideje sugerirane u svjetskoj izbjegličkoj litera-turi, da za sociološku analizu ne mogu biti zadovoljavajuće dihotomne pravne kiltegorijeizbjeglice-neizbjeglice, Mesić je, s osloncem na vlastita empirijska istraživanja, konci pi-rao šest tipova izbjeglica odnosno raseljenjih osoba.

UVOD

Prema Francisu Fukuyami izbjeglice su je-dan od tri glavna globalna problema s kojimaće se svijet morati suočiti u nastupajućoj eri(ostala dva su iscrpljivanje zaliha nafte i tero-rizam) (Shaweross, 1992:26). Terminom izbje-glice označavaju se danas dugoročna i složenapitanja konačne dobrovoljne repatrijacije iliponovnog naseljavanja i asimilacije. Ovaj po-jam upućuje na promjene u normalnoj struk-

. • Ovaj rad potpomognut je od strane The ResearchSupport Scheme of the Central European University, GrantNo. 793193.

turi i mehanizmima ekonomskog, socijalnog ikulturnog života - promjene koje, u svojojkrajnjoj instanciji, često postaju patološkekako za izbjeglice tako i za njihove domaćine.Ukratko, "izbjeglica konstituira jednu od naj-moćnijih etiketa u tekućem repertoaru huma-nitarne brige, nacionalne i međunarodne jav-ne politike i socijalnih razlika" (Zetter, 1988:1).

Ovdje ćemo u prvom dijelu članka iznijetipregled nastanka i razvitka suvremenog izbje-gličkog pitanja u kontekstu svjetskih izbje-gličkih tijekova i međunarodnog izbjegličkogprava. Drugi dio članka naznačit će korpusizbjegličkih studija u nastajanju i posvetiti oso-bitu pozornost sociološkim pitanjima tipologi-

113

Rev. sac. polit., god. I, br. 2, str. 113·123, zagreb 1994.

je izbjeglica. Treći dio posvećen je izbjegličkojkrizi u Hrvatskoj, koju pokušavamo razumjetiprimjenom modela kompetitivnog formiranjanacije-države. Na kraju iznosimo jednu socio-lošku tipologiju hrvatskih izbjeglica i raselje-nih osoba. * *

IZBJEGLIČKI POKRETI IMEĐUNARODNO IZBJEGLIČKOPRAVO

Međunarodna zajednica, konstituiranaoko lige naroda, izbjegličko pitanje kao svojproblem postavlja prvo u svezi s ruskim izbje-glicama nakon oktobarske revolucije. Nekihmilijun i pol ruskih državljana izbjeglo je, ma-hom u Europu, iz nastajućeg Sovjetskog Sa-veza, koji se našao u međunarodnoj izolaciji.Izbjeglice se nisu željele vratiti u svoju domo-vinu u kojoj je ustanovljena boljševička dikta-tura. Njihove putovnice, ako su ih imali, izda-ne su u državi koja je prestala postojati i takosu ostali bez međunarodne pravne zaštite.Srećom za njih, novoutemeljena liga narodau pomoći i zaštiti ruskih izbjeglica vidjela jesvoj strateški politički interes u borbi protivprve komunističke vlade, utoliko više što seradilo o ostacima ruske aristokracije i znat-nom dijelu ruske inteligencije. Tako je 1921.norveški polarni istraživač R Nansen imeno-van za prvog "visokog povjerenika u vezi s pro-blemom ruskih izbjeglica u Europi".

U mandat "visokog povjerenika za izbje-glice" ubrzo je uključena i nešto starija zajed-nica nedobrovoljnih migranata ~nekih 300.000Armenaca koji su 1915. izbjegli iz Anadolijepred pokoljima mladoturske vojske. za ovedvije skupine izbjeglica uvedena je tzv. "Nan-senova putovnica", koja je služila kao ispravao njihovu identitetu, odnosno pružala među-narodnu pravnu zaštitu umjesto isprave ma-tične države. Sporazumom o problemu potvrdeidentiteta ruskim i armenskim izbjeglicama, kojije liga naroda usvojila 1926, legalizirana je

oo Upozoravamo čitatelje da se ovdje ne koristimo ter-minima izbjeglica i prognanik u njihovu službenom i kolok-vijalnom značenju u nas. U skladu sa svjetskom terminolo-gijom i vlastitim pristupom, pojam izbjeglice shvaćamo kaonedobrovoljne migrante koji su prešli državne granice svojedomovine, dočim su raseljene osobe (raseljenici) označenekao unutarnje izbjeglice koje ostaju unutar granica svojezemlje. Kako medu raseljenim osobama tako i medu izbje-glicama stanovit broj čini posebna kategorija prognanika, de-finirana u našoj tipologiji na kraju članka.

114

Mesić, M.: Izbjeglice i izbjegličke studije

međunarodna pravna zaštita (određenih) iz-bjeglica (Hyndman, 1987:49). To je bio velikiskorak međunarodnog prava jer se dotad po-jedinci nisu smatrali njegovim valjanim sub-jektom.

prvi pokušaj generalizacije u međunarod-nom određenju pojma izbjeglica učinjen jeKonvencijom o međunarodnom statusu izbjegli-ca (1933), no bez ulaženja u razloge izbje-glištva. Izbjeglički status izvođen je iz a) ne-postojanja zaštite vlade zemlje porijekla, b)nepostojanja državljanstva. Zbog slabosti ligenaroda ova prva konvencija nije se primjenji-vala na sve skupine izbjeglica. Stoga je za izb-jeglice iz Njemačke, čije se pitanje našlo predSkupštinom lige naroda veću drugoj polovici1933, ustanovljena posebna institucija visokogpovjerenika za njemačke izbjeglice. Taj visokipovjerenik nije bio odgovoran Savjetu ligenaroda, a mogao je prikupljati sredstva samood privatnih donatora. Do objedinjavanja sNansenovim uredom doći će pet godina ka-snije (1938). U nadležnosti jedinstvenog viso-kog povjerenika za izbjeglice zakratko su senašle skupine starih izbjeglica (Rusi, Armenci,Asirci) i izbjeglice iz Njemačke, ali ne i špa-njolske izbjeglice nakon pada republike (pre-ko pola milijuna), koji su mahom prebjegli uFrancusku gdje su smješteni u za njih impro-vizirane kampove (camps d'hebergement). Me-đunarodno priznanje statusa španjolskim izb-jeglicama bilo bi, naime, shvaćeno kao poli-tička osuda falangizma i potom Frankove vla-de. Međunarodna zajednica nemoćno je, me-đutim, ustrajavala na politici neutralnostispram španjolskog građanskog rata, zatvara-jući oči pred drastičnim i masovnim kršenjimaljudskih prava od profašističkog falangističkogpokreta i kasnijeg režima.

Kako se širenjem Trećeg Reicha zaoštra-vao problem izbjeglica iz Njemačke, Austrijei Čehoslovačke, to je za brigu o njima 1939.osnovan Međuvladin komitet za izbjeglice (In-tergovernmental Commitee for Refugees), začijeg je direktora postavljen tadanji Visokipovjerenik za izbjeglice Sir Robert Emerson.Aktivnosti Međuvladinog komiteta proširenaje u ratu i na druge skupine izbjeglica. U nje-gov Statut prvi su puta uneseni (zbog iskustvas fašizmom) politički elementi u određenjuizbjeglica. Tamo je rečeno da su izbjeglice"one osobe koje moraju emigrirati zbog poli-tičkog stava, vjerskih uvjerenja ili rasne pri-padnosti".

,',".

Rev. soc. polit., god. I, br. 2, str. 113-123, Zagreb 1994.

Kraj drugoga svjetskog rata dočekalo jeoko 40 milijuna raznih kategorija izbjeglica i"raseljenih osoba". Velika većina repatriranajeprvih poslijeratnih godina uglavnom zahvalju-jući organiziranim akcijama savezničkih ko-mandi i civilnih vlasti. No ostale su još brojneskupine izbjeglica koje se iz raznih razloganisu željele vratiti u svoje domove. Stoga jenakon raspuštanja Međuvladinog komiteta zaizbjeglice 1947. osnovana Međunarodna orga-nizacija za izbjeglice (International Refugee Or-ganization - IRO). Ciljne skupine s kojima seova organizacija imala baviti određene su kao"prave izbjeglice i raseljene osobe", a računase da je oko 1,5 milijuna ljudi u vrijeme nje-zina osnivanja imalo pravo na međunarodnuzaštitu.

Statut IRO-a određuje koje skupine nedo-brovoljnih migranata nakon rata spadajumeđu "prave izbjeglice". To su: 1. žrtve naci-stičkih i fašističkih režima ili režima koji subili na njihovoj strani u drugome svjetskomratu; 2. španjolski republikanci i druge žrtvefalangističkog terora; 3. osobe koje su prijedrugog svjetskog rata smatrane izbjeglicama.Tome su prethodile žestoke rasprave u Uje-dinjenim narodima o tome tko ima pravo nastatus izbjeglice. Razlikuju se "prave izbjeglicei raseljene osobe", "ratni zločinci, kvislinzi i iz-dajice" te "Nijemci koji su prebačeni u Nje-mačku iz drugih zemalja ili koji su pobjegli udruge zemlje pred savezničkim trupama".

Uz pomoć Međunarodne organizacije zaizbjeglice naseljeno je u treće zemlje prekomilijun izbjeglica. No poslijeratno izbjegličkopitanje nije riješeno, kako se u početku očeki-valo, do kraja mandata ove organizacije(1951). Stoga se od 1949. u Generalnojskupštini Ujedinjenih naroda nastavljaju ra-sprave o problemu izbjeglica. Nove istočnoeu-ropske socijalističke vlade pod pritiskomSSSR-a zahtijevale su da se naprosto sve izb-jeglice bezuvjetno repatriraju u svoje domovi-ne. Zapad je, pak, isticao tradicionalno pravoazila, prihvaćajući samo dobrovoljnu repatri-jaciju (što u dosadašnjoj poslijeratnoj praksinije .uvijek bio slučaj). Sukladno, Istok jetražio obustavljanje međunarodne akcije i re-gulacije izbjegličkog problema, a Zapad je,mada ne jednodušno, zastupao nastavljanjeakcija (kao što su naseljavanja u treće zemlje)i rješavanje izbjegličkih pitanja putem me-đunarodnih mehanizama. Nakon dugih deba-


ta Generalna skupština u prosincu 1949. prih-vatila je utemeljenje nove institucije Visokogpovjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice(United Nations High Commissioner for Refu-gees - UNHCR) s mandatom od tri godine.Odluka je stupila na snagu 1951.

U pripremi Konvencije o statusu izbjeglica(Convention Relating to the Status of Refugees),donijete iste godine, koja je i danas temeljnimeđunarodni dokument za priznavanje izbje-gličkog prava, javila su se dva gledišta oodređenju pojma izbjeglice:a) kategoričko i b)univerzalističko. Prevagnulo je ublaženo prvogledište, po kome se mandat UNHCR-a pro-teže na izbjeglice iz dotadanje nadležnostiIRO-a, s time da, u posebnim slučajevima,Opća skupština može taj mandat proširiti i naeventualno nove skupine tražitelja međuna-rodne pravne zaštite.

ženevska konvencija definira izbjeglicukao osobu: "koja se, zbog događaja nastalihprije 1. siječnja 1951, a temeljem dobro osno-vanog straha od proganjanja zbog rase, vjere,nacionalnosti, pripadnosti stanovitoj društve-noj grupi ili političkog mišljenja, nalazi izvanzemlje svojega državljanstva, te se ne može ilise, zahvaljujući strahu, ne želi staviti podzaštitu dotične zemlje; odnosno osobu bezdržavljanstva koja se, zbog gore spomenutihokolnosti, nalazi izvan zemlje svojega bivšegstalnog prebivališta i ne može se, ili se zbogstraha ne želi, u nju vratiti".

Konvencija je s jedne strane izražavala vi-soke humanitarne ciljeve, a s druge je bilasredstvo politike hladnoga rata. U ovoj drugojfunkciji poticala je bijeg ideoloških disidenataiz nastajućeg istočnoga bloka koji je notornobio netolerantan spram svakoga političkog ot-klona od vladajuće ideologije i k tome zatvo-ren prema ostalom svijetu. Istovremeno sunjezine odredbe i duh ignorirale narušavanjesvojevrsnih socijalno-ekonomskih prava, kojeje socijalizam podupirao, kao valjan razlogizbjeglištva.

Kraj drugoga svjetskog rata nije označio ipočetak trajnog mira u svijetu. Lokalni sukobiubrzo su se još i proširili diljem zemaljske ku-gle. Među prvim lokalnim odnosno regional-nim ratovima i s najdalekosežnijim posljedica-ma za izbjeglički pokret svakako je bio onaj1948/49. između nove izraelske države i Ara-pa. Već taj prvi izraelsko-arapski rat rezultiraoje bijegom oko 500.000 ljudi iz svojih domova

115

" :",,: -. .... -. :', ' .' .'

Rev. sac. polit .• god. I, br. 2, str. 113·123, zagreb 1994.

i područja gdje su do tada živjeli. Radilo seuglavnom o Arapima-Palestincima, a bilo je iskupina Armenaca, Grka i ne-Židova raznogadrugog etničkog porijekla. Sukobi su nasta-vljeni idućih desetljeća kao i preseljavanja sta-novništva na tom području. Do sredine 1966,prema podacima Agencije UN za pomoć pa-lestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku(The United Nations Relief and Works Agencyfor Palestine Refugees in the Near East - UN-RWA) , registrirano je 1,317.000 izbjeglica(Helborn, 1968:157-8).

S prvim antik:olonijalnim borbama počinjeod sredine pedesetih na afričkom kontinentu(Alžir) izbjeglički pokret, da bi ga revolucija,ratovi, etnički sukobi raširili s jednog njegovakraja na drugi tijekom šezdesetih i sedamde-setih godina. Mirovna konferencija u Genevi1954. kojom su prekinuta ratna neprijateljstvau Vijetnamu, Laosu i Kampučiji, a Vijetnampodijeljen po sedamnaestoj paraleli, označilaje i početak masovnih evakuacija pučanstva sasjevera na jug ove zemlje. Izbijanjem gerilskograta preseljenja će prerasti u dugoročne izbje-gličke tijekove (Helborn, 1968:156-7). Velikiizbjeglički valovi zahvaćaju potom jugoistočnuAziju (Afganistan), ponovno Vijetnam, nakonzavršenog američko-vijetnamskog rata ("ljudiiz čamaca"), Latinsku Ameriku (područje nje-zina južnog čunja, Salvador, Nik:aragvu, Gva-temalu).

Organizacija ujedinjenih naroda oklijevalaje s internacionalizacijom poslijeratnih nedo-brovoljnih i političkih migracija. Takva je po-litika djelomice proizlazila iz tradicionalnogshvaćanja suvereniteta države koji se suprot-stavljao svakome miješanju u njezine "unutar-nje stvari", na što su bile osobito osjetljive no-vonastale i nestabilne države Trećega svijetaodakle su suvremeni izbjeglički pokreti baš idolazili.

Prijelomni događaj u poslijeratnoj izbje-gličkoj politici međunarodne zajednice bila jemađarska izbjeglička kriza, nakon neu-spješnog ustanka u Mađarskoj 1956. protivsovjetske hegemonije i komunističke vlasti.POsebnom rezolucijom Generalna je skupštinaOUN ovlastila svoga VISokog povjerenika zaizbjeglice da koordinira pomoć za nekih200.000 mađarskih izbjeglica. Napokon, po-sebnim Protokolom koji je prihvatila General-na skupština 1966. i formalno je otklonjenovremensko i zemljopisno ograničenje za prim-

116


jenu Konvencije. Time je, napokon, međuna-rodnopravna zaštita izbjeglica dobila univer-zalni karakter, mada je konvencijski pojamizbjeglica zadržao svoj uskopolitički i europo-centrički smisao. U to vrijeme nije se pred-viđalo da će ova univerzalizacija u priznavanjustatusa izbjeglica dati povoda masovnim izbje-gličkim pokretima Trećeg svijeta da se dijelomusmjere prema Europi. Ti će izbjeglički tije-kovi još neko vrijeme završavati na regional-nim destinacijama.

Oslanjajući se na korpus ljudskih prava,međunarodno izbjegličko pravo (internationalrefugee law) dalje se utvrđivalo i proširivalo.Do kasnih sedamdesetih razvijen je složen su-stav međunarodne, regionalne i nacionalneodgovornosti za izbjeglice, koji je uključivaonekih tridesetak međunarodnih ugovora o izb-jeglicama, dvadesetak regionalnih instrumena-ta za rješavanje aktualnih izbjegličkih proble-ma te sve znatnija financijska sredstva pomoći.Uz taj pogon,a često i prije i neovisno o nje-mu, izbjeglicama pomaže mnoštvo dobrotvor-nih organizacija i institucija.

Organizacija afričkog jedinstva (OAJ) do-nijela je svoju vlastitu konvenciju koja bitnoproširuje ženevsko poimanje izbjeglica. Kon-vencija OAJ priznaje izbjeglički status i onimosobama koje su se našle izvan zemalja njiho-va porijekla "...zahvaljujući vanjskoj agresiji,okupaciji, stranoj dominaciji ili događajimakoji ozbiljno narušavaju javni poredak". Orga-nizacija američkih država u svojoj konvencijikao razloge izbjeglištva priznaje.još unutarnjesukobe i masovna kršenja ljudskih prava.

Visoki povjerenik za izbjeglice u međuvre-menu je praktički proširio svoj mandat,pružajući zaštitu i pomoć ne samo klasičnimtražiteljima azila nego i unutarnjim i vanjskim"raseljenim osobama", de facto izbjeglicama,quota-izbjeglicama, ljudima u situaciji poputizbjegličke, izbjeglicama pred nasiljem, odno-sno izbjeglicama definiranim navedenim re-gionalnim konvencijama.

Uz povremene oscilacije i padove, brojizbjeglica i broj država njihova podrijetla u po-stojanom je porastu (Rogge, 1989:185), po-stavši jednim od najvećih problema međuna-rodne zajednice. Izbjeglička odnosno azilan-tska najezda pogodila je bogatu Europupočetkom osamdesetih, kad se naglo povećaobroj zahtjeva za azilom, u čemu su tada pred-njačili Poljaci i Turci, a rastućim trendovima

Rev. SDe. polit., god. I, br. 2, str. 113·123, zagreb 1994.

prijetile su i izbjeglice iz 'Irečega svijeta (Gal-lagher, 1989:592). Još potkraj 1988. procije-njeno je da se u stranim zemljama diljem svi-jeta nalazi oko 18.5 milijuna izbjeglica, što ječinilo tek dio ukupnoga broja iskorijenjenih(un prooteđ) osoba (Zolberg, 1989:416). Drugidio, označen kao raseljene osobe (displacedpersons, displacees), često u još težim uvjetimazbog izostanka međunarodne pomoći, ostajeu unutarnjim zbjegovima, u zemljama gdje suponikli, a to su najčešće siromašne zemlje urazvitku.

Ipak, što je važno za našu situaciju, pro-širenje mandata Visokog povjerenika na unu-tarnje izbjeglice ili raseljenike nije presedan udotadanjoj djelatnosti ove institucije. Tako jeglavni tajnik OUN ubrzo nakon turske inter-vencije na Cipru i faktičke podjele otoka pov-jerio UNHCR-u dužnost glavnoga koordina-tora humanitarne pomoći Ujedinjenih narodaciparskim "izbjeglicama", zapravo "raseljenimosobama" koje nisu izgubile ni državljanstvoniti su ostale bez zaštite svoje države.

Sve do sredine osamdesetih europske ze-mlje uglavnom su primjenjivale liberalnu po-litiku glede priznanja statusa izbjeglica odno-sno azilanata. Osim toga, dok je glavninatražitelja azila dolazila iza "željezne zavjese",a ukupni godišnji kontingenti ostajali relativnomali, Zapad je u prihvaćanju prebjega iz k0-munističkog svijeta nalazio svoj strateški inte-res (Hataway, 1992:41). Primitak tih azilanatabio je olakšan sličnošću kultura i često izrazitonadproporcionalnom brzinom obrazovanja ikvalificiranošću i njihovom spremnošću nabrzu socijalnu integraciju u društvu primitka.Početkom osamdesetih skokovito počinju rastiizbjeglički kontingetni iz Trećega svijeta us-mjereni prema Europi i Sjevernoj Americi(mada i dalje ogromna većina ostaje u regija-ma izbjegličkih kriza). Riječ je o skupinamaizbjeglica u širem smislu toga pojma koje do-laze iz Srednjega istoka, južne Azije i dijelovaAfrike (u slučaju Sjeverne Amerike - iz Karibai Srednje Amerike). Mnogi od tih izbjegličkihpokreta uzrokovani su vanjskim ili unutarnjimagresijama ili sustavnim kršenjima ljudskihprava.

Tijekom prve polovice sedamdesetih, pro-sječno je godišnje 13.000 osoba tražilo azil uzapadnoeuropskim zemljama. Taj je prosjek urazdoblju od 1986. do 1988. narastao na195.000 (Widgren, 1989:601). Politička kriza i

Mesić, M.: lzbjeglice i izbjegličke studije

slom realnog socijalizma samo su pojačali ak-celerirajući porast tražitelja azila u Europi.Najbolji primjer je tadanja SR Njemačka, kojaje zbog svoje izuzetno liberalne azilantske po-litike bila glavna zemlja destinacije. Tako je1990.. registrirano 193.000, 1991. godine256.000, a 1992. godine 438.000 tražitelja azi-la. Istodobno je stopa 'priznavanja azila palaod 6.9% u 1991. na 4.3% u 1992. (Marshall,1993:5). To valja usporediti s prosječnom sto-pom pozitivnih rješenja azilantskih zahtjevakoja se za cijelu BEZ 1983. kretala na raziniod 50% odnosno 30% u 1987. Podaci govoreo naglom i drastičnom zaoštravanju uvjeta iprocedure za dobivanje azila, posebice u Nje-mačkoj.

Restriktivnom azilantskom i izbjegličkompolitikom europske i druge zapadne zemljeprimitka nastoje zaustaviti odnosno preusmje-riti izbjegličke tijekove. U tu svrhu uvedenesu razne mjere, kao: nova kontrola viza,sužavanje kriterija podobnosti, ustanovljenjeispitnih (detention) kampova na mjestima ula-ska, ubrzani ali neprimjereni način tretiranjatražitelja azila, sankcije protiv avionskih kom-panija za prijevoz putnika bez odgovarajućihdokumenata i prisilna repatrijacija azilanata(Refugee Studies Programme, 1989:9). Baremzadnja mjera otvoreno je kršenje temeljnogizbjegličkog prava zajamčenog i ženevskomkonvencijom - prava zaštite od nedobrovoljnerepatrijacije (non-re/oulment). Kako politikaograničenja prava azila ima vrlo upitnu legal-nu osnovu i teško da bi bila prihvaćena u za-jedničkim tijelima EEZ-a, to je vlade članicapripremaju u diskreciji, ako ne u tajnosti, pu-tem neformalnih međuvladinih tijela, kao štosu Schengen grupa iAd hoc grupa o imigraciji(Britisch Refugee Council ...4).

Harmonizacija azilantske procedure na ra-zini EEZ-a .rezultirala je, naravno, snižava-njem standarda i dovela u pitanje temeljnahumanitarna načela na kojima počiva me-đunarodni izbjeglički zakon. Izbjeglicama s B-statusom već je uskraćeno pravo na rad, pu-tovanje, obrazovanje, socijalna primanja, kaoi pravo spajanja s užom obitelji. Tražitelji azilau Njemačkoj ne uživaju slobodu kretanja, a uFrancuskoj su nedavno izgubili pravo na rad.U Belgiji izbjeglice ne mogu stanovati u jav-nim stanovima. U isto vrijeme azilanti su čestonapadani u medijima i od ekstremnih poli-tičara kao "lažni", čak i prije nego dobiju pri-

117

Rev. sac. poUt., god. I. br. 2, str. 113-123, zagreb 1994.

liku dokazati svoj slučaj. To samo potiče rasi-zam i ksenofobiju, koji eskaliraju do nasil-ničkih napada na izbjeglice.

Izbjeglice i azilanti u novije vrijeme poja-vljuju se u znatnijim skupinama u srednjo-istočnim zemljama (Poljskoj, Mađarskoj, češ-koj, Slovačkoj i Sloveniji), u nadi da im je tousputna stanica do Zapada (Charzykiewiczand Marek 1992:6-7). U tim se zemljama ja-vlja strah da im' Zapadna Europa namjenjujeulogu tampon-prostora za zadržavanje izbje-glica, azilanata, a i drugih imigranata. Možese očekivati da će vlade tih zemalja takođerrazvijati restriktivnu izbjegličko-azilantsku po-litiku. Primjerice, u Sloveniji izbjeglice nemajuslobodu kretanja u zemlji.

Dramatičan rast izbjegličkih pokreta i po-java novih žarišta, s jedne strane, te relativnosmanjivanje fondova pomoći i zatvorenost bo-gatih zemalja, s druge, vode svjetski sustavpomoći u duboku krizu. Na kraju dvadesetogstoljeća rastuće skupine izbjeglica imaju sveveće poteškoće u ostvarenju ljudskih prava,zajamčenih međunarodnim izbjegličkim zako-nom.

IZBJEGLIČKE STUDIJE - NOVOPODRUČJE ISTRAŽIVANJA

Izbjegličke studije konstituiraju se posljed-nja dva desetljeća kao multidisciplinarno po-dručje istraživanja uz sve značajnije pokušajeinterdisciplinarnog povezivanja. Osnovani suinstituti i pokrenuti specijalizirani časopisi zaizbjegličku problematiku, a izbjegličke studijepredaju se i kao akademski predmet na dodi-plomskim i postdiplomskim studijama na višesveučilišta u svijetu.

Primijećeno je da glavni naručitelji studijao izbjeglicama, a to su različite agencijepomoći, koje sponzoriraju razvijene zemljeZapada; uvelike uvjetuju dominantne načineanaliza usmjerenih ka praktičkoj politici (po-licy-oriented analyses) - ocjeni projekata i eva-luaciji programa pomoći. Akutni izbjegličkiproblemi ponajprije traže hitnu pomoć. Pri-tom su sociolozi, socijalni radnici i drugistručnjaci pozivani kao savjetnici raznim agen-cijama (vladinim, nevladinim, međunarodnim)koje organiziraju i pružaju pomoć. Sociološkastruka posebno je pozvana kad se postavljajupitanja dugoročnih procesa integracije ili rein-

118

Mesić, M.: Izbjeglice i iZbjegličke stUdije

tegracije neke izbjegličke skupine. To često re-zultira zamagljivanjem granica izmedu savje-todavnog rada (consultancy) i istraživanja.Istraživači sa svoje strane ulaze u klijentalniodnos s agencijama u potrazi za podacima isredstvima, u kome su i izbjeglice u traženjupomoći. Kako su izbjeglički problemi i njihoviuzroci vrlo delikatni i tiču se političkih i drugihinteresa različitih čimbenika u nekoj izbje-gličkoj krizi, javlja se njihova nevoljnost i po-dozrlvost spram neovisnih znanstvenih istra-živanja (Zetter, 1988:3).

Istraživači na području izbjegličkih studijaiznose sve snažnije argumente u prilog auto-nomije znanstvenih istraživanja. Prvo, sameizbjegličke agencije i institucije pomoći biro-kratske su organizacije, ili se, po prirodi posla,lako birokratizira ju, a svaka birokratska dje-

_ latnost, mada nUŽDau modernom društvu, ot-vara pitanja svoje pune djelotvornosti, ako nestvara nove probleme koji se nastoje prikriti.Drugo, humanitarni djelatnici (aid workers),čiji se humanitarni ciljevi ne osporavaju, teškoće prihvatiti da je u ideologiji sućuti čestougrađen "nesvjesni paternalizam, superiornosti monopol moralne kreposti", ili da je "razlogzašto je teško pomoći izbjeglicama taj da imse ne priznaje nikakva odgovornost za njihovestvari od početka", kako je primijetio jedanugandski izbjeglica (Harrell-Bond, 1986:363,3(0). Ukratko, i agencije za pomoć izbjeglica-ma i izbjeglička politika moraju biti predme-tom neovisnih znanstvenih (socioloških) istra-živanja. Treće, autonomna znanstvena ispiti-vanja omogućuju istraživačima pristup izbje-gličkim problemima sa stajališta izbjeglica sa-mih.

Izbjegličke studije utvrdile su temeljneuzroke i tipove suvremenog izbjeglištva.Općenito, nekih dvadesetak milijuna izbjegli-ca u svijetu "zahvaljuje" svoj egzodus dvamatemeljnim povijesnim procesima: formiranjunovih država i sukobima oko društvenog po-retka, bilo u novim, bilo u starim državnimzajednicama. često su oba procesa istodobnau nekoj zemlji, i u pravilu je tada izbjeglištvo,kao nusprodukt tih promjena, snažnije i veće(Zolberg, 1986:416). Etnička heterogenost po-litičkih zajednica - s pravom ili ne - općenitose smatra glavnim razlogom sukoba i izbje-gličkih pokreta u Aziji i Africi, a u najnovijevrijeme i na europskom Istoku.

Rev. soc. polit., god. I, br. 2, str. 113-123, zagreb 1994.

Današnje društvene krize, sukobi i izbje-glički tijekovi u svojoj su osnovi slični europ-skom povijesnom iskustvu, ali se odvijaju ubitno drukčijem okruženju, čiji se osobiti ra-zlikovni karakter ogleda u višoj razini njihoveinternacionalizacije. Stoga su u pravu autorikoji upozoravaju na ograničavajuće "internali-stičko" određenje izbjeglištva u međunarod-nom pravu. Razloge bijega izbjeglice morajuopravdati unutarnjim sukobima i prijetnjamau zemlji svoga porijekla (Goodwin-Gill, 1983:18). S toga je stajališta bitno gdje se događasukob, a ne gdje su njegovi uzroci. Sve je očiti-je, međutim, da se neposredni ili posredniuzroci socijalnim i političkim perturbacijama,a onda i izbjeglištvu, posebice iz zemalja'Irečeg svijeta, moraju tražiti i u vanjskim čim-benicima (Zolberg et al., 1974:152).

U literaturi je istaknut socijalno povijesnipattern koji gotovo neizbježno generira izbje-glice, a označen je kao kompetitivno formira-nje država. To se događa kada neki nacionalnipokret svoje ciljeve ne može postignuti ako nenaruši integritet druge države. Prvi je oblikkompetitivnog formiranja nacije-države sepa-ratizam, kojemu obično pribjegava neka ma-njinska etnička (nacionalna) grupa, Drugi jeiredentizam, kada neka politička zajednicateži inkorporiranju etnički srodne skupinekoja je pod jurisdikcijom druge države (Zol-berg et al., 1974:163).

Izbjeglice su često sretnici u nesreći kojisu se spasili od kolektivnog masakra ili geno-cida. Samo između 1960. i 1979. bilo je vjero-jatno najmanje tucet genocida i genocidnihmasakra (nad Kurdima u Iraku, južnjacima uSudanu, Tutsima u Rwandi, Hutima u Burun-diji, Kinezima i "komunistima" u Indoneziji,Iboima u Nigeriji, Hindusima i Bengalcima uIstočnom Pakistanu, raznim narodima uUgandi, narodom Kapučije ...). Ne treba zabo-raviti da se ni zapadne imperijalne sile ni urecentno doba nisu libile genocidnih masakranad pobunjenim narodima (Francuzi u Alžiru,Portugalci u Angoli, Amerikanci u Vijetna-mu...). Tek u nekoliko slučajeva ti su događajipodigli na Zapadu javno mnijenje i pokrenulivelike kampanje u prilog žrtvama, posebice uslučaju građanskog rata u Nigeriji (Fein,1990:6). Ipak, u novije vrijeme ojačao jemeđunarodni pokret za ljudska prava i s njimasvijest u međunarodnoj javnosti da se krivciza genocid moraju javno osuditi kako bi seobeshrabrilo nove (Harff, 1986).

Mesić, M.: Izbjeglice i iZbjegličke studije

IZBJEGUČKA KRIZA U HRVATSKOJ- TIPOVI IZBJEGUCA I RASELJENIHOSOBA

Model kompetitivnog formiranja nacije-države može se primijeniti i u slučaju hrvatskeizbjegličke krize uz stanovite osobitosti. Sastajališta međunarodnoga prava, hrvatskatežnja za samostalnošću, mada demokratskilegitimna (referendum) i ustavno utemeljena(pravo naroda na samoopredjeljenje) - moglaje biti označena separatizmom (budući da jeSFRJ imala međunarodni državni subjektivi-tet). Međunarodnoj je zajednici, međutim, za-dugo izmaklo iz vida da je velikosrpski pokretna saveznoj razini zapravo oblik prikrivenairedentizma spram hrvatskih (i drugih ne-srpskih) područja koji je istovremeno poticaoseparatistički pokret Srba u Hrvatskoj. Ovajposljednji danas otvoreno traži izdvajanjehrvatskih područja pod svojom kontrolom izsastava međunarodno priznate hrvatske drža-ve, dočim je srbijanski iredentizam ponovno udrugome planu.

U bivšoj Jugoslaviji prvo je došlo do suko-ba oko društvenoga poretka, koji je uvelikeslijedio linije međurepubličkih granica, odno-sno nacionalnih zajednica. Ne samo da ra-zličite kulturne tradicije nisu prevladane u hi-storijski relativno kratkotrajnom postojanjuzajedničke države, nego su velikosrpski poku-šaji njihova prisilna unijaćenja upravo proiz-vodili nacionalna nezadovoljstva i sukobe.Kulturne razlike uvjetovale su, u novoj svjet-skoj konstelaciji, brže i snažnije sazrijevanjedemokratskih procesa u Sloveniji i Hrvatskoju odnosu na Srbiju.

Tadanji jugoslavenski federalni legalitetprvo je temeljito uzdrman serijom državnihudara, koje je izvelo srpsko rukovodstvo sosloncem na velikosrpski nacionalistički po-kret (od ukidanja autonomije i prava manjinana Kosovu i Vojvodini do svođenja saveznogPredsjedništva na same srpske predstavnike).Sve je to jačalo otpor i težnju svih nesrpskihnaroda, osobito Slovenaca i Hrvata, da seoslobode sve anakroničnijeg režima i sve bru-talnije srpske hegemonije. Kada je, osobitonakon demokratskih višestranačkih izbora uSloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990, volja slo-venskoga i hrvatskog naroda za suverenošćudobila svoj legitimni izraz, srpsko se rukovod-stvo preko noći iz rušitelja jugoslavenskog fe-deralizma preobratilo u njegova "branitelja".

119

Rev. wc. polit., god. I, br. 2, str. 113·123, Zagreb 1994.

To je bio jedini način da pred svijetom, baremza neko vrijeme, kvazilegitimira uporabu fe-deralnih institucija pod svojom kontrolom,osobito Armije, protiv slovenskoga i hrvatskog"separatizma". Tako se istovremeno pokušalodelegitimirati demokratski izabranu hrvatskuvlast i time olakšati dizanje određene pobunedijela srpske zajednice protiv nove hrvatskevlasti i sustavno širenje organiziranog teroriz-ma nad hrvatskim stanovništvom u nacionalnomiješanim krajevima Hrvatske.

U ljeto 1990. započela je "balvan-revoluci-ja" na širem kninskom području da bi se po-stupno širila i u druge dijelove Hrvatske, na-seljene većom ili manjom koncentracijomsrpskoga življa. Pokušaji hrvatskih vlasti daraščiste zatvorene putove i utvrde legalnuvrhovnu vlast u krajevima zahvaćenim teroriz-mom osujećeni su postavljanjem JNA uzaštitu "ugroženoga i golorukog srpskog naro-da" i tobožnjim sprečavanjem međunacional-nih sukoba. Uvod u otvorenu armijsku inter-venciju u Hrvatskoj trebala je, po uzoru naKosovo, poslužiti inscenacija iseljavanja poje-dinih srpskih skupina iz Hrvatske u ljeto 1991.Kada taj plan nije uspio, srpski su militanti,uz podršku svojih lokalnih organa vlasti (lo-kalne vlasti i pojedinci koji su pružali otporsrpskom terorizmu i separatizmu nelegalno susmijenjeni), započeli s raznim oblicima priti-ska i terora, koji mjestimično prerasta u ge-nocidne masakre nad hrvatskim i drugim ne-srpskim stanovništvom, s ciljem etničkogačišćenja krajeva koji po velikosrpskim progra-mima pripadaju Srbima. Posljedica toga su va-lovi hrvatskih izbjeglica i prognanika koji, uzprekide, teku do vremena dok pišemo ovajprilog.

Početkom 1992, na vrhuncu izbjegličkekrize u Hrvatskoj, proveli smo opsežno empi-rijsko ispitivanje hrvatskih raseljenih osoba iizbjeglica (Mesić, 1992). Ovdje samo u krat-kim crtama dajemo osnovne karakteristike ra-zličitih tipova hrvatskih izbjeglica i raseljenikakoje smo utvrdili na empirijskom materijalu(725 anketnih upitnika i 100 produbljenih in-terviewa s ispitanicima iz raznih ratompogođenih krajeva Hrvatske). Pošli smo odsaznanja izbjegličkih studija da za sociološkuanalizu ne mogu biti zadovoljavajuće diho-tomne kategorije koje se primjenjuju u prav-noj i administrativnoj proceduri: izbjeglice -neizbjeglice. Sugerirano je da koncept izbje-glištva treba zamišljati kao varijablu na bazi

120


indeksa opasnosti. neba, dakle, utvrditi ra-zličite "stupnjeve" izbjeglištva (Zolberg et al.,1986:153).

Već je prije W. Petersen razlikovao dvatipa nedobrovoljnih migracija, koje bismo mo-gli prevesti kao iznuđene (impelled) i prisilne(forced). U prvom slučaju nedoborovoljni mi-granti ipak zadržavaju stanovitu mogućnostodlučivanja o odlasku iz svojih prebivališta,dočim su u drugom samo pasivni objekt pri-silnog preseljenja. U konkretnoj historijskoj ,analizi nije uvijek lako lučiti ove kategorije.Stoga je dobro imati u vidu jasne primjere raz-graničenja. Tako nesumnjivo postoji razlika užidovskoj emigraciji iz nacističke Njemačkepod pritiskom raznih antisemitskih zakona ideportacije Židova u stočnim vagonima u kon-centracijske logoe (Petersen, 1966:58).

Uvid u situaciju hrvatskih raseljenika i iz-bjeglica uvjerilo nas je da se može poći od Pe-tersenove podjele nedobrovoljnih migranata,ali da konkretnija analiza traži razrađeniju ti-pologiju. Mi smo tako utvrdili šest stupnjevaodnosno šest kategorija 'ili tipova raseljenihosoba i izbjeglica.

I • "predbjeglice"

To su oni koji na prve znakove mogućeopasnosti za svoju i obiteljsku sigurnost od-mah koriste "izlaze u nuždi". U pravilu radi seo pripadnicima viših društvenih slojeva kojičesto imaju kamo otići (bilo da u drugim mje-stima imaju svoje kuće, stanove ili vikendice,bilo da im u novom smještaju pomažu rođaciili prijatelji), što olakšava njihovu ranu odlukuo bijegu. Zbog istih razloga ovaj je tip izbje-glica odnosno raseljenika najteže vidljiv i do-stupan istraživačima. Oni u mjesta primitka nedolaze u velikim skupinama, nego pojedi-načno i brzo se uklope u nove sredine. Rjeđećemo ih sresti na šalterima socijalnih službi,mada stanovit dio njih ima regulirani formalniizbjeglički (prognanički) status i koriste se ra-zličitim oblicima socijalne i humanitarnepomoći. O njima s negodovanjem govore izb-jeglice odnosno raseljenici koji su stekli tajstatus nakon ozbiljnih opasnosti i mučnihiskustava koje su proživjeli. Neki od "predbje-glica" kasnije su se, međutim, našli u situacijipravih izbjeglica ili raseljenika, ako su njihovamjesta okupirana i ne mogu se više sigurno unjih vratiti. '

Rev. soc. polit., god. I, br. 2, str. 113-123, Zagreb 1994.

Kad je riječ o Srbima u Hrvatskoj, ondakategoriji "predbjeglica" pripadaju, primjerice,članovi obitelji oficira i policajaca koji su ot-kazali lojalnost htvatskim vlastima, zatim i onikoji su unaprijed upozoreni na zaoštravanjesukoba i moguće opasnosti. Poznati su prim-jeri da je srpsko pučanstvo u pojedinim nase-ljima naglo iselilo baš uoči terorističkog ili voj-nog napada na njihovo mjesto.

II • pseudoizbjegliceTo su oni koji su svoje domove napustili

bez valjanih razloga ili pod pritiskom militan-tnih pojedinaca i skupina, pripadnika iste na-cije ili vjere. Te "izbjeglice" ili "raseljenici" ufunkciji su dokazivanja pred javnošću ugro-ženosti neke, u ovom slučaju srpske, manjin-ske zajednice. prvi val srpskih izbjeglica izHrvatske u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu (uljeto 1991) pripada uvelike ovom tipu.

Tu zatim ulaze oni koji su iskoristili adresesvojih starih prebivališta, koje nisu promijeniliu osobnim dokumentima, iako stvarno većneko vrijeme rade i žive u mjestima gdje suformalno dobili prognanički status. Neki odnjih u nekadašnjim prebivalištima u koje se nemogu sigurno vratiti imaju roditelje ili drugurodbinu, pa i imanja, ali stvarno nisu postalibeskućnici kao prave izbjeglice i raseljene oso-be.

III • iznuđene izbjeglice • iznuđeniraseljeniciRiječ je o ljudima koji su doživjeli razne

oblike pritisaka, šikaniranja i maltretiranjaprije nego su se odlučili napustiti svoje domo-ve. Uz Hrvate i druge nesrpske skupine iz na-cionalnog miješanih krajeva Hrvatske koji sudošli pod srpsku kontrolu, tu se mogu naći ipojedini Srbi koji su pružali otpor srpskom te-rorizmu ili su odbijali u njemu sudjelovati.

Sve brutalnija razaranja htvatskih gradovai sela, pljačka htvatske imovine na okupiranimpodručjima i osobito monstruozna mučenja igenocidni masakri htvatskoga stanovništvaizazvali su mjestimični slijepi revanšizam nahtvatskoj strani. Osvetnici koji preuzimajupravdu u svoje ruke teško mogu razlikovati lo-jalne građane srpske narodnosti od terorista i.njihovih pomagača. Sumnja i netrpeljivostspram Srba ponegdje eskalira i do takvih obli-ka pritisaka kao što su miniranja srpskih rad-nji i kuća. U situaciji ni rata ni mira, u kojoj


htvatska država ne ostvaruje suverenitet naviše od četvrtine svoga teritorija, došlo je .dostanovite erozije pravnog sustava sigurnostigrađana i zaštite ljudskih prava. (To daje do-bru priliku i za druge vrste privatnih osveta,pa i onih motiviranih, primjerice, razlozimapoduzetničke konkurencije). Odgovorni pred-stavnici vlasti o tome su u posljednje vrijemei sami javno govorili ističući svoju odlučnostda uspostave pravnu sigurnost za sve građane.Među kasnijim srpskim izbjeglicama i raselje-nicima iz Hrvatske dio je svakako bio motivi-ran razlozima koje smo grupirali u ovu kate-goriju.

IV • izbjeglice (raseljenici) pred ratnimopasnostima i okupacijom

Ovdje mislimo na ljude koji su napustilisvoje domove zbog toga što su im kuće ra-zrušene ili teško oštećene i koji su se nalaziliu neposrednoj opasnosti od ranjavanja' ilismrti zbog bombardiranja, granatiranja, snaj-perskih i drugih borbenih djelovanja na po-dručju gdje su živjeli. Tu ulaze i oni koji subježali zbog prijeteće okupacije njihova mjestaod protivničke strane u sukobu .. U nekimslučajevima organizirana je evakuacijaugroženoga stanovništva. Pojedinci iz ove ka-tegorije raseljenika ili izbjeglica mogli su bitiizloženi stvarno većoj životnoj opasnosti odsupatnika iz prethodne kategorije, pa moždai onih iz skupine koja slijedi. Međutim; pre-dizbjegličko iskustvo ovih posljednih opte-rećeno je nemjerljivim i svakako mučnijimdoživljajima straha. Naime, strah i od najra-zornije mine ili bombe nema istu prirodu kaostrah od noža, od ljudi koji ti žele zlo, a upoložaju su u kome ga mogu nekažnjeno čini-ti. Razlikovanje ovoga tipa izbjeglištva odiznuđenog, kao i od progona, važno je i kad seraspravlja o izgledima povratka. Daleko jejednostavnije, mada neće biti lako, ponovnoizgraditi srušene kuće nego izgubljeno povje-renje između dviju nacionalnih i vjerskih za-jednica.

v . prognanici

To su prisilno raseljene odnosno prognaneosobe, bez obzira na to ostaju li u svojoj zemljiili odlaze li preko državnih granica. Obično suti ljudi i članovi njihovih obitelji prvo biliizloženi različitim zlostavljanjima i nasiljima.Poznato je više slučajeva grupnog protjeriva-

121

Rev. sac. polit., god. I, br. 2, str. 113-123, Zagreb 1994.

nja hrvatskoga i nesrpskog življa iz mjesta podkontrolom srpskih pobunjenika. Protjerivanjasu nastavljena i nakon dolaska United NationsProtection Forces (UNPROFOR), zbog čega jehrvatska Vlada više puta protestirala. Progna-nici su često prije protjerivanja bili prisiljeni"pokloniti" svoje kuće i imanja lokalnimsrpskim vlastima.

VI • zatočenici prognaniciOsobito teško predizbjegličko iskustvo

imale su one hrvatske izbjeglice ili raseljeneosobe, kako hrvatski borci tako i civili, koji supali u zarobljeništvo, armijsko ili još gore uzarobljeništvo srpskih neregularnih milicija i

LITERATURA

1. British Refugee Council and Danish RefugeeCouncil. Refugees and the New Europe, A Jointinformation project funded by the EuropeanCornmission's Development Education Fund.

2. Charzylaewicz, G; E. Marek: Poland and CurrentInternational Migration, referat prezentiran nalAS-lIASA-IF Mass Migration in Europe, Impli-cations in East and West, Wien, 1992.

3. Dovenyi, Z: The Role of Hungary in the Euro-pean Migration of Twentieth Century, referatna lA-lIASA-IF Mass Migration in Europe...,Wien, 1992.

4. Fein, Helen: Genocide: A Sociological Perspecti-ve, Current Sociology, XXXVIII, No1/1990.

5. Gallagher, Denis: The Evolution of the Interna-tional Refugee System, International MigrationReview, Vol. XXIII, No 8711989.

6. Goodwin-Gill, G.: The Refugee in InternationalLaw, Oxford: Claredon Press, 1983.

7. Harff, Barbara: A Genocide as State Terrorism,u: M. Stahl and G. Lopez leds/. GovernmentViolence and Repression: An Agenda' for Re-search Westport, CN: Greenwood Press.

8. Hataway, James, C.: Reconceiving Refugee Lawas Human Rights Protection, Journal of RefugeeStudies, Vol. 4, No 2/1991, pp. 113-131.

9. Helborn, Louise: Refugee Migration in the Twen-tieth Century, u: World Migration in Modern Ti-mes, ed. by ED. Scott, Englewood Clifs, NewJersey Prentice Hall, Inc, 1968.

10. Hyndman, Patricia: The 1951 Convention Defi-nition of Refugee: An Appraisal with ParticularReference to the Case of Sri Lanka Tamil Ap-plicants, Human Rights Quaterly, Vol 9, No1/1987, pp. 49-73.

122


četnika. U zatvorima i koncentracijskim logo-rima (ponegdje su sistemom kućnog pritvora .dijelovi nekog mjesta naseljenog nesrpskimstanovništvom pretvarani u svojevrsne logore)prema mnogim hrvatskim zatočenicima srpskisu teroristi i vojnici primjenjivali grozomornemetode mučenja i ponižavanja, ne poštujućini elementarne odredbe međunarodnog pravao zaštiti zarobljenika i civilnog pučanstva.

Posebnu skupinu zatočenika-prognanikačine žene (pa i muškarci i djeca) koji supreživjeli sustavna i masovna silovanja. Mnogimeđu njima teško će se ikada, i onda kadasvijet zaboravi na ovu izbjegličku krizu, vratitinormalnom životu i povratiti samopoštovanje.

11. Marhall, Barbara: Migration and Asylum inGerman Politics, referat prezentiran na semina-ru Reception and Assistance for Asylum Seekersin Europe, Oxford, 22-26 March, 1993.

12. Mesić, Milan: Osjetljivi i ljuti ljud~ hrvatske izb-jeglice iprognanici. Zagreb: Ured za prognanikei izbjeglice, Institut za migracije i narodnosti,1992.

13. Petersen, w.: A General Typology of Migration,u: Cliford Jansen ledi Readings in the Sociologyof Migration, Pergamon Press, 1966.

14. Refugee Studies Programme. The Refugee Crisis- British and Canadian Responses (Report of Pre-cedings). International Symposium co-organizedby the Refugee Studies Programme, Universityof Oxford and the Centre for Refugee Studies,York University (Canada), 4-7 January, 1989.

15. Rogge, John; Ahol, Joshua: Repatriation: ItsRole in Resolving Africa's Refugee Dilemma,IMR, Vol. XXIII, No 87/1989.

16. Shaweross, William: Mass Migration and theGlobal Village, Refugees, No 88, January, 1992.

17. Zetter, Roger: Refugees and Refugee Studies -A Label and an Agenda, Journal of Refugee Stu-dies, Vol. I, No 1/1988.

18. Zolberg, Aristide, R.: The Next Waves: Migra-tion Theory for a Changing World, IMR, Vol.XXIII, No 87/1989.

19. Zolberg, Aristide; Suhrke, Astri; Aguayo, Ser-gio: International Factors in the Formation ofRefugee Movements, IMR, Vol XX, No74/1986.

20. Widgren, Jonas: Asylum Seekers in Europe inthe Context of South-North Movements, IMR,Vol 23, No 3/1989, pp. 599-605.

Rev. sac. polit., god. I, br. 2, str. 113-123, Zagreb 1994. Mesić, M.: Izbjeglice i izbjegličke studije

Summary

REFUGEES AND REFUGEE STUDIES

Milan Mesić

The legalprotection of Russian refugees after the October Revolution in Russia wasthe first refugee issue that the international community, constituted around the Leagueof Nations, had to deal with. "Nansen's Passport"was the first step in treating an indi-vidual (a refugee) as an intemationallaw subject. The author of the paper notes thedevelopment of the international refugee law within the context of some basic refugeemovements in the twentieth century. He also discusses the existence of the Geneva Con-vention on Refugee Status (1951), which defines the notion of a refugee, with a universalapplication guaranteed by the Protocol of 1967, having been in use ever since. After therise of the liberal approach in refugee treatment in the 60's and 70's, and more restrictivepolicy measures concerning the acceptance of refugees, so that the whole refugee systemfinds itself in a serious crisis.

In the second part of the paper, the author points to the multidisciplinary body ofrefugee studies that have in the last two decades been constituted as a separate part ofresearch. Some specialized institutes have been established, journals treating refugee is-sues have been published, and refugee studies at some world known universities havereceived academic status. The author also points out to the danger of a client-like po-sition of a researcherwithin the field, as opposed to researchpurchasers, the latter beingdifferent state institutions and humanitarian aid agencies. He also advocates autono-mous scientific research into the problem.

The last part of thepaper is dedicated to the Croatian refugeecrisis.In his theoreticalexplanation, the author applies the model of a competitive formation of a nation orstate, drawing our attention to some Croatian particularities. Having followed the ideasuggested in the world refugee literature that for a sociological analysis, dichotomouslegal refugee/non-refugee categories are not sufficient, the author, relying on his ownempirical research, has defined six different types of refugees and displaced people inCroatia.

123

Documents

Izbjeglice i Izbjeglicke Studije