Izbor tekstova Povijesno-pedagoška istraživanja - Povijest pedagogije i školstva u BiH

IZBOR TEKSTOVA Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH Objavljeno u elektronskoj formi Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru

Priredile: Tina Barbarić Tanja Zelenika

Mostar, 2013.

Povijesno-pedagoška istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH

2

Izbor tekstova

Doktorandima prve generacije

doktorskog studija odgojnih znanosti – pedagogije Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti

Sveučilišta u Mostaru, za uspješno izvršavanje obveza iz Modula I. –

Pedagogijska istraživanja – Povijest pedagogije i školstva u BiH, uz obveznu i dodatnu literaturu,

nadamo se da će poslužiti i ovaj izbor tekstova, priznatih autora.


3

Izbor tekstova

Sadržaj

1. PEDAGOŠKA MISAO U EUROPI I BOSNI I HERCEGOVINI KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA ......................................................................................................... 6

1.1. Neke karakteristike pedagoškog rada Vrhbosanske visoke škole ........................ 21

2. NEKE REFLEKSIJE O KULTURI KAO IDENTITETU I KOHEZIJI HRVATA ......27

2.1. Kultura - kohezija i identitet ..................................................................................................... 27

2.2. Katolička crkva - nositeljica vrednota .................................................................................. 29

2.3. Trajna želja za što čvršćim vezama ....................................................................................... 31

2.4. Ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti u školstvu ................................................. 333

2.5. Hrvati hoće izobrazbu na svome jeziku .............................................................................. 33

2.6. Prinos jačanju Federacije............................................................................................................ 36

3. FRANJEVCI U PEDAGOGIJI I U NARODU .......................................................................38

4. ŠKOLSTVO U DOBA FRA FILIPA LASTRIĆA 1700. – 1783. ..................................47

5. PREPORODITELJ ŠKOLSTVA ..............................................................................................56

5.1. Korjenite reforme ........................................................................................................................... 58

6. PASTORALNI DJELATNIK, ZNANSTVENIK, GRADITELJ... ....................................62

6.1. Od sirotišta do nadbiskupske stolice .................................................................................... 63

6.2. Školstvo je važno kao i sloboda ............................................................................................... 65

6.3. Pastoralni djelatnik, znanstvenik, graditelj....................................................................... 67

6.4. Gradilo se posvuda ......................................................................................................................... 68

6.5. Neizbrisivi tragovi .......................................................................................................................... 70

7. FRA GRGA MARTIĆ, 24.1.1822. - 30.VIII.1905. .........................................................73

8. FRA GRGO U PAMĆENJU SARAJEVA I U HRVATSKOM KULTURNOM DRUŠTVU “NAPREDAK” ............................................................................................................79

8.1. Metafora vremena .......................................................................................................................... 80

8.2. Zaklada fra Grge Martića ............................................................................................................. 84

8.3. Hrvatsko kulturno društvo Napredak i fra Grgo Martić ............................................. 85

8.4. Fra Grgino čovjekoljublje............................................................................................................ 89


4

Izbor tekstova

8.5. Fra Grgo - Zagreb i Hrvatska ..................................................................................................... 90

9. NEIZBRISIVI TRAGOVI DOBROTE ...................................................................................91

9.1. Darovi dobročinstva ...................................................................................................................... 93

10. FRA DIDAK BUNTIĆ, 9.X.1871. - 3.II.1922. ...............................................................97

11. POČETAK KULTURNOG I DUHOVNOG PREOBRAŽAJA.................................... 102

11.1. Imena i djela na ponos............................................................................................................ 105

12. HRVATSKE KATOLIČKE ŠKOLE U BOSNI I HERCEGOVINI ............................... 108

13. DOGAĐAJ ZA POVIJEST ................................................................................................... 118

14. PROUČAVATI KULTURNU BAŠTINU I UGLEDNIKE NARODA ...................... 125

15. NASTANAK I PRVO RAZDOBLJE VISOKOGA ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ . 131

16. FRANJEVAČKA KLASIČNA GIMNAZIJA NA ŠIROKOME BRIJEGU KAO UVJET UTEMELJENJA VISOKOGA OBRAZOVANJA U HERCEGOVINI ................ 152

16.1. Uzgojni zavod na Čerigaju (19. svibnja 1844. - rujan 1848.) ............................. 153

16.2. Preseljenje Uzgojnoga zavoda u samostan na Širokome Brijegu (1848.-1864.) .......................................................................................................................................................... 154

16.3. Izgradnja sjemeništa na Širokome Brijegu (1864.-1865.)................................... 155

16.4. Humačko razdoblje Franjevačkoga uzgojnog zavoda (1870.-1889.) ............. 156

16.5. Osnivanje prvoga razreda gimnazije .............................................................................. 157

16.6. Konvikt za vanjske đake ........................................................................................................ 158

16.7. Dobivanje prava javnosti i polaganja ispita zrelosti ............................................... 158

16.8. Izgradnja nove gimnazijske zgrade ................................................................................. 162

16.9. Izgradnja zgrade Konvikta za vanjske đake ................................................................ 163

16.10. Stjecanje ugleda ...................................................................................................................... 163

16.11. Politička previranja i Franjevačka velika gimnazija na Širokome Brijegu

........................................................................................................................................................................ 164

16.12. Viktimolog profesora i školskih zgrada ...................................................................... 165

17. POČETCI VISOKOGAŠKOLSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI ............................ 169

17.1. Otomansko razdoblje: utrka za prvenstvom nepostojećega visokoga školstva


5

Izbor tekstova

........................................................................................................................................................................ 171

17.2. Škole Pravoslavne crkve........................................................................................................ 172

17.3. Škole u vlasništvu Katoličke crkve ................................................................................... 173

17.4. Muslimanske medrese............................................................................................................ 175

17.5. Srednje škole - pretpostavka visokoga obrazovanja .............................................. 178

17.6. Biskupijsko sjemenište i gimnazija u Travniku ......................................................... 178

17.7. Franjevačko sjemenište i gimnazija u Visokome ...................................................... 182

17.8. Franjevačko sjemenište i gimnazija na Širokome Brijegu ................................... 184

17.9. Katoličke visokefilozofsko-teološke škole ................................................................... 185

17.10. Franjevačka bogoslovija u Mostaru .............................................................................. 185

17.11. Franjevačka bogoslovija u Sarajevu ............................................................................. 186

17.12. Vrhbosanska katolička bogoslovija u Sarajevu ...................................................... 187

17.13. Školovanje pravoslavnih svećenika .............................................................................. 192

17.14. Pravoslavno sjemenište u Reljevu ................................................................................. 192

17.15. Reorganizacija bogoslovnoga učilišta u Reljevu .................................................... 195

17.16. Trapistička visoka filozofsko-teološka škola kod Banje Luke ........................ 197

18. FRANJEVAČKA TEOLOGIJA U MOSTARU - PRVA VISOKOŠKOLSKA USTANOVA U HERCEGOVINI ............................................................................................... 207

19. NASTAVNA FUNKCIJA VISOKOŠKOLSKIH USTANOVA ................................... 238


6

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

1. PEDAGOŠKA MISAO U EUROPI I BOSNI I HERCEGOVINI

KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA1

Nakon Osmanlijskog carstva (1463.-1878.) Bosna i Hercegovina biva

okupirana od Austro-Ugarske. U svim područjima života još su prisutni

feudalni odnosi, iako je 1848. god. u Europi kmetstvo ukinuto. Ritam je

tehničkog napretka u odnosu na europske zemlje na ovim prostorima

prilično spor. Industrijska je preobrazba tek na početku, a u Europi je ona

dobrano provedena tijekom 19. st. U društvenim i prirodnim znanostima u

Europi su brojna otkrića i afirmirani centri i pojedinci koji stvaraju.

Iseljavanje je u novi svijet veoma dinamično. Tako je u razdoblju između

1821. i 1884. god. u SAD iselilo više od 11 milijuna Europljana. U Europi su

već stvorene države, a na ovim prostorima još nije u potpunosti završen

proces formiranja nacija i nacionalne svijesti. Vrijeme je ispunjeno

svakovrsnim potresima i krizama. Prosvjetiteljstvo je došlo sa stanovitim

zakašnjenjem. Preko romantizma se istražuje tradicija, prikuplja se narodno

stvaralaštvo i sl. Postojao je i djelovao samo tanak sloj inteligencije.

Nepismenost je po zvaničnim statistikama vrlo visoka. Većina stanovništva

živi na selu. Zaposlenih je malo. S Austro-Ugarskom je u BiH došlo puno

stranaca. Po popisu od 1921. god. bilo ih je 64.226 (Čeha, Slovaka, Poljaka,

Ukrajinaca, Nijemaca, Mađara, Talijana i dr.) koji su nalazili namještenje u

vojsci, administraciji, policiji, zdravstvu, školstvu, industriji, obrtu i sl. Oni

su osnivali i svoje škole. Za vrijeme Turske škole su uglavnom bile

konfesionalne, a samostani, manastiri, medrese glavni centri i središta

kulturno- prosvjetnog rada. U Europi je školstvo pod strogim nadzorom

1 Zbornik radova znanstvenog simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. godine.


7

Izbor tekstova

države. I Austro-Ugarska je nastojala da sve škole budu državne.

Srednje je školstvo bilo nerazvijeno. “Austro-Ugarska je u BiH zatekla

sljedeće škole:2 110 konfesionalnih osnovnih škola, 18 ruždija, 18 medresa;

katoličke latinske škole (gimnazije) i franjevačke probandate u Fojnici,

Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Gučoj Gori i Širokom Brijegu, srpsku nižu

realnu, 11 jevrejskih osnovnih škola, privatnu žensku školu Hadži-Stake

Skenderove, mekteb-idadiju (vjersku školu), mekteb-hukuk

(administrativnu školu), jevrejsku vjersku školu (jašibot), Mis Irbijinu školu

za obrazovanje ženskog pomlatka i oko 1.000 mekteba”.

Dakle, školska i uopće kulturna mapa toga vremena bila je

siromašna, nedostatna. Gimnazija je u Sarajevu osnovana 1879. god, u

Mostaru 1893., u Banja Luci 1895., u Tuzli 1899. god., Učiteljska je škola

osnovana 1886. god. a prije toga 1882. obrazovalište za pomoćne učitelje.

Ženska učiteljska škola u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu otvorena je 1884. god.

i do 1899. imala je tri, a od te godine četiri razreda. Austrija je u Sarajevu

1879. god. otvorila Cesarsko-kraljevski vojni pansionat za pripremanje djece

za više vojne škole. Državna srednja tehnička škola - građevno, šumarsko i

rudarsko odjeljenje otvorena je 1889. god. u Sarajevu. Zemaljski je muzej

otvoren 1888. god. Vilajetska tiskara počela je raditi 1866., a u Mostaru 1872.

god. Otvaraju se i zanatske škole za izučavanje zanata u Sarajevu, Mostaru.

Također, osnivaju se i trgovačke škole u Tuzli 1885., Brčkom 1885./86.,

Banjoj Luci 1885./86., Sarajevu 1886./87., Livnu 1886./87.

Knjige i udžbenici nabavljaju se uglavnom iz Dalmacije, Slavonije,

Vojvodine. Učiteljski kadrovi su također dijelom sa strane.

U ovom razdoblju još nema institucionalnih okvira za razvoj pedagoške

teorije - fakulteti, instituti, zavodi, i sl. Pedagogija se izučavala u Učiteljskoj

školi, Srpskoj pravoslavnoj bogosloviji u Reljevu, otvorena 1882. god. - i to

2 Đorđe Pejanović, Srednje i stručne škole u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1953, str.

55.


8

Izbor tekstova

Glavne osnove pedagogije i metodike, četiri sata u trećem razredu. U

Isusovačkom sjemeništu pedagogija se učila dva sata u 4. godini. Pedagoška

praksa pak, koja je bila pod utjecajem vladajuće pedagogije toga vremena,

razvijala se u svim školama a naročito u učiteljskim vježbaonicama.

Srednje su škole bile organizirane po programima koji su bili odobreni

u Monarhiji. Treba reći da je ovo malo škola “uglavnom” bilo dobro

organizirano. Po svojoj organizaciji i kadrovskom sastavu naročito su bile

na glasu vjerske škole, gimnazije i učiteljska škola. Prvi pedagoški list

pokrenut je tek 1894. god. s naslovom Školski vjesnik. To nikako ne znači da

prosvjetni radnici nisu pratili stručnu literaturu. Oni su, naime, primali

pedagoške časopise i listove iz drugih sredina, a pojedini su u njima i

surađivali. “Hrvatski pedagoško-književni zbor” osnovan je 1870. Kao

najstarije pedagoško društvo na Balkanu, a najstariji časopis napredak izlazi

od 1859. god.

Do početka 20. st. u Hrvatskoj su prevedena osnovna djela

pedagoških klasika - Pestalozzija, Komenskyog, Rablea, Tomasea,

Salzmana, Spensera, Rousseaua. U Bosni je još 1850. god. fra Ivan Frano

Jukić pokrenuo časopis Bosanski prijatelj. Bosanski su franjevci

permanentno veliku pažnju poklanjali upravo prosvjetnom i školskom

radu, a u više su navrata reformirali svoje školstvo, pisali udžbenike,

priručnike i sl. U školstvu u BiH je snažan utjecaj učenja Johanna Friedricha

Herbarta (1776.-1841.). Ovaj je utjecaj na naš prostor došao sa Austro-

Ugarskom. U učiteljskim je školama u BiH u upotrebi Basaričekova

(Basariček Stjepan: Ivan Grad 1858. - Zagreb 1918.god.) pedagogija u četiri

djela (Uzgojoslovje, Povijest pedagogije, Opće obukoslovje i Posebno

obukoslovje). Udžbenici su napisani po Herbartovom učenju, a tiskaju se od

1880. i u upotrebi su bili skoro pedeset godina. Stjepan Basariček je glavni

predstavnik herbartizma u nas. U nakladi Zbora (HPKZ) tiskan je 1877. god.

njegov udžbenik psihologije Kratko izkustveno dušoslovje. Osim


9

Izbor tekstova

Herbartova poznata su i učenja Pestalozzija, Disterwega - Učitelj učitelja i

Dittesa. Posljednjih godina 19. st. Herbartova pedagogija potpuno je

prevladala našim krajevima i dugo će ostati etablirana u odgojno-

obrazovni sustav. U vjerskim školama nije bio prihvaćen Herbartov sustav.

Međutim, Herbartovo se učenje najčešće razumijeva samo s negativnim

predznakom. Njegovo se učenje čak smatra glavnim predstavnikom tzv.

stare škole, sublimatom svih negativnih pojava u školstvu. Unatoč svim

kritikama koje se mogu uputiti na adresu ovog učenja ostaje i činjenica da

je ovaj sustav bio značajan napredak u organizaciji škole, obrazovanju

učitelja, postavljanju pedagoškog mišljenja na znanstvenu osnovicu,

građenju digniteta škole i sl. Krajem stoljeća u našim se krajevima osnivaju

pedagoški odnosno školski muzeji i to u Beogradu 1896., Ljubljani 1898.,

Zagrebu 1901. i to je bio stanoviti impuls razvoju pedagogije. Nažalost u

Sarajevu nema još ništa od toga...

Pojedini prosvjetni radnici s ovog prostora školovali su se u poznatim

centrima pedagoške znanosti toga vremena: Berlin, Carigrad, Leipzig, Graz,

Pariz, Jena, Beč, Geneva, Prag, ali i u Zagrebu i u Beogradu. Među

prosvjetnim poslenicima, uglavnom učiteljima, bili su i najbrojniji; bilo je

darovitih koji su pisali, sakupljali narodne umotvorine, surađivali u

pedagoškim časopisima, pisali udžbenike i sl. Pedagoška je misao na ovom

prostoru bila u doticaju s europskom i svjetskom bez obzira što za njen

rana ovom području nisu postojali širi institucionalni okviri. Izdavačka

produkcija i uopće pedagoška publicistika doprinijeli su upoznavanju s

novim strujanjima u svijetu i smjelijem kritiziranju postojećeg stanja. Ono

što je stvarano u susjedstvu, bilo je uglavnom poznato i ovdje. Naravno,

drugo je pitanje koliko je bilo mogućnosti da to bude i aplikabilno. Ma

koliko da su privredna nerazvijenost, te nizak stupanj razvoja prosvjete,

kulture i znanosti bili nestimulativni za razvoj znanosti uopće pa i

pedagoške, ona se ipak, razvijala pa čini integralni i nezaobilazan dio


10

Izbor tekstova

kulturnog nasljeđa ove sredine. Vjerske su škole toj baštini dale još

nedovoljno istražen i valoriziran prinos. Naravno, može se pitati koliko je

pedagoška produkcija na ovom prostoru bila originalna a koliko pak

imitacija, tuđih uzora. U svakom slučaju postojao je veliki raskorak s

vladajućom praksom i teorijskim spoznajama. Praksa je naime bila

tradicionalna, a u teoriji su prisutni apeli za primjenu inovacija i

uvažavanje novih koncepcija, škola i reformnih pravaca. Uostalom,

napredno permanentno koegzistira s postojećim, s onim što je

tradicionalno, onim što nosi atribute “stare škole”. Prisutan je zahtjev, baš

kao i danas, za novom školom, za efikasnijim odgojem. Pedagoška pitanja

dolaze sve više u fokus društva i istaknutih pojedinaca, pokazuje se veliki

interes za pitanja odgoja i obrazovanja. Nema sumnje, značajan impuls

razvoju pedagoške teorije i prakse dali su i časopisi Školski vjesnik

(Sarajevo, 1894.) i Učiteljska zora. (Mostar, 1905.-1908.; Sarajevo, 1908.-

1921.). Strujanja moderne pedagogije imala su svoju rezonancu u ovim

časopisima koje su uređivali Ljuboje Dlustuš, Ante Jukić, odnosno Stjepko

Ilijić.

Krajem 19. i početkom 20. st. u pedagošku teoriju i praksu prodiru novi

reformni pravci koji su u oporbi s Herbartovom pedagogijom.

Između godine 1870. i 1895. školstvo u Europi doživljava intenzivnu

preobrazbu. Reforma je zahvatila sve stupnjeve školstva. Moderna

industrija i tehnologija traže obrazovane stručnjake, specijaliste. Škole su

trebale odgovarati potrebama koje su nosile promjene i napredak.

Školovani su ljudi bili potrebni proizvodnji, tvornicama, laboratorijama. U

ovom razdoblju dolazi do procvata stručnog obrazovanja. U Parizu se 1794.

god. otvara Ecole Polytekniqueza sistematsko obrazovanje inženjera, a u

Freiburgu je 1765. god. osnovana Rudarska akademija, u Petrogradu 1773.

god. Institut, za rudarstvo, te čuveni Rudarski fakultet sveučilišta u Pragu.

Krajem stoljeća u zapadnoj je Europi samo mali postotak nepismenih,


11

Izbor tekstova

školstvo je obvezno i besplatno. U Francuskoj je zakonom od

1881./82.školska obveza obuhvaćala djecu od 6 do 13 godina. U Engleskoj je

1893. proglašena opća školska obveza za djecu od 7 do 11 godina. Za one

roditelje koji bi se oglušili o zakon bile su predviđene kazne. U Njemačkoj

su Regulative iz 1854. god. zamijenile 1872. god. “Naredbe o osnovnoj školi”

po kojima je obavezno osnovno školovanje.

Opat Felbiger Johann Ignaz (1724.-1788.) izvršio je uspješne reforme u

Pruskoj i u Austriji. Posebno je zaslužan za razvoj učiteljskih škola.

Zakonom iz 1873. god. u Austriji je školska obveza produžena na osam

godina, od šest do četrnaest godina. U Sloveniji je još 1869. god. zakonski

proklamirano obvezno osmogodišnje školovanje. U Hrvatskoj je 1888. god.

uvedeno obvezno petogodišnje školovanje. U Vojvodini je 1872. god.

donesen propis o šestogodišnjem obveznom školovanju. U Srbiji je 1882.

god. usvojen Zakon o osnovnim školama kojim se utvrđuje šestogodišnje

trajanje osnovne škole. U BiH je Zakonom od 1869. god. proklamirano

četverogodišnje školovanje. Naravno, svi ovi zakoni, odredbe, proklamacije

nisu se u svim sredinama konzekventno provodili jer još nisu postojali ni

uvjeti za to. Osnovna je nastava, međutim, u europskim zemljama već

obvezna i besplatna, a pohađaju je i muška i ženska djeca. Razvoj je

školstva zavisio od ekonomskog, kulturnog i sveukupnog razvoja pojedine

države. Razvoj je industrije potakao otvaranje diferenciranih srednjih

stručnih škola. Otvaraju se obrtne, poljoprivredne, tehničke, trgovačke i

druge specijalizirane škole. Škole su i državne i privatne. Država ostvaruje

nadzor nad njima.

I u SAD školstvo se brzo razvijalo. Prve su škole osnovali vjerski redovi

u 17. st., a prvi zakon o osnivanju osnovnih škola datira od 1642. god. koji je

donesen u državi Massachusetts. U SAD školstvo je pod utjecajem

engleskog školstva, ali je zadnjih desetljeća 19. st. pod snažnim utjecajem

Herbarta i Pestalozzija. U SAD je prvo sveučilište Harvardovo osnovano


12

Izbor tekstova

1636. god. nazvano po osnivaču Johnu Harvardu.

U svijetu je postalo jasno da je znanje moć i da će narodi i države biti

to moćniji što budu imali više školovanih ljudi i što je razvijenije školstvo.

Krajem 19. i početkom 20. st. karakterizira i bogaćenje nastavnog rada

po sadržaju, formi izvođenja i implementaciji novih reformi pedagoških

pravaca. Razredno-predmetna organizacija nastave kombinira se s grupnim

i individualnim radom, iako frontalni rad i idalje dominira.

Kao reakcija na idealističku i spekulativnu njemačku filozofiju 18. i 19.

st. javlja se pozitivizam. On je, naravno, imao veliki utjecaj i značaj na

organizaciju školstva. Predstavnici pozitivizma - Auguste Comte (1798.-

1857.), Herbart Spencer (1829.-1903.), John Stuart Mill, Hippokyte Taie

Emile Durkheim (1858.-1917.) - razmatrali su i pedagoška pitanja.

Pozitivizam prevladava metafiziku i spekulativnu misao, te utječe na

spoznaju i metodologiju proučavanja društvenih znanosti.

Na psihološka, ali i pedagoška istraživanja, utjecao je evoluicionizam i

biologizam s kraja 19. i početka 20. st. Pozitivizam uvažava ono što se može

empirijski verificirati, znanstvenu spoznaju svodi na iskustvenu datost.

Pedagoške fenomene objašnjava promatranjem stvarnosti i eksperimentom.

Herbart Spencer je svoje pozitivističke i utilitarističke poglede izložio u

raspravi O odgoju umnom, moralnom i fizičkom. Rasprava je prevedena u

Zagrebu 1883. god. Spencer u pedagogiju uvodi evolucionističko shvaćanje,

precjenjuje nasljeđe, spontanitet i naturalni razvoj. I biologizam u

pedagogiji prenaglašava utjecaj herediteta, i zakonitosti društvenog života

svodi na prirodne (biološke) pojmove i zakone. I u ranijim su razdobljima

jedni teoretičari (teorija nativizma) naglasak stavljali na nasljeđe, ali ovdje

se radi o posebnoj teoriji i pravcu u pedagogiji. Naravno, hereditet se ne

može zanemariti, ali ne može imati ni jedini i svekoliki utjecaj. Potkraj 19.

st. pojavila se psihoanaliza koja također u pedagogiju unosi biologizam i

osporava sistematski rad. U ovom se razdoblju pojavljuje pragmatizam koji


13

Izbor tekstova

također ostvaruje snažan utjecaj na školstvo. Začetnici su mu Charles Peirc

(1839.-1914.) i William James (1942.-1910.), a najistaknutiji predstavnik

pragmatizma je John Dewey (1859.-1952.) - najpoznatiji pedagog i filozof

SAD. Svoje je pedagoško učenje izložio u brojnim radovima, a najznačajniji

su: Škola i društvo (1900.), Škola i učenik (1900.), Škola budućnosti (1915.) i

Demokracija i obrazovanje (1916.). Deweyevo pedagoško učenje imalo je

snažnog utjecaja u Europi, baš kao što su svojevremeno Herbart i Pestalozzi

bili popularni i prisutni u SAD. Svoj filozofijski pragmatizam on zove

instrumentalizmom i teži prevladavanju podvojenosti između teorijskoga i

praktičnoga. On kritizira tradicionalni odgoj; protivnik je formalnog i

verbalnog znanja i učenja. Za njega je glavni izvor spoznaje rad, jer radeći

se stječu najpotpunija znanja. Pod utjecajem učenja Johna Deweya u SAD je

bilo više reformskih pokušaja u školstvu, a refleksije su se osjećale i u našim

krajevima. Naime, teorijskim su raspravama komentirani i elaborirani ovi

reformni pokušaji kao što su Dalton—plan, Metoda projekata, Winnetka—

plan i dr. Kao reakcija na tradicionalnu nastavu, a naročito na položaj

djeteta u odgojno-obrazovnom procesu, pojavila se tzv. pedologija - nauka o

sveukupnom razvoju djeteta. E. Meumann (1862.-1915.) je stvorio platformu

pedologije, a termin je uveo O. Crisman 1894. god. u svojoj doktorskoj

disertaciji u Jeni, začetnik je ovog smjera američki psiholog Stanley Hall

(1844.-1924.). Psihologističko stanovište tzv. pedocentrizam, u određivanju

cilja, zadataka i sadržaja odgoja i obrazovanja polazi samo od prirode

djeteta. Dijete se po ovom učenju uzdiže na stupanj veličanstva. Prema

pedocentrizmu dijete je centar - sunce oko kojega se treba sve okretati.

Pojedini istaknuti pedagozi bili su na pozicijama pedocentrizma (E.

Meumann, Alles vom Kinde aus), E. Key - koja 20. st. proglašava “stoljećem

djeteta”, F. Gansberg, L. Gurlitt, H. Schorrelmann, E. Claparede, pa i Dewey

na neki način. I u našim je krajevima bilo pristaša ove teorije, ali nije

zadobila širu podršku niti ostvarila značajniji utjecaj. Dijete se, dakle,


14

Izbor tekstova

stavlja u centar nastave, odgoja i obrazovanja, sav se rad podčinjava dječjim

potrebama i interesima. U znanstvenoj pedagogiji pedocentrizam se smatra

ekstremnim stanovištem, pseudonaukom. Ustvari, tu se narušava

sistematičnost nastave, smanjuje razina obrazovanja, javlja se pedagoški

anarhizam.

Radna je škola jedan od najpoznatijih reformnih pedagoških pokreta

krajem 19. i početkom 20. st. Ovaj je pokret imao brojne pristaše i snažno

utjecao na razvoj pedagoške teorije i prakse. Glavni predstavnik Radne

škole, i to manualnog smjera, bio je Georg Kerschensteiner (1854.-1932.). On

se zalagao za uvođenje ručnog rada u škole kao nastavnog predmeta i kao

nastavnog principa. Kerschensteiner je teoretičar radne škole

(Arbeitsschule), ali je kao školski savjetnik uredio školske radionice i

namjestio posebne stručne učitelje za ručni rad. Pokret radne škole je imao

pristaše i u našim krajevima, a u praksi se ostvarila tek između dvaju ratova

kad je uveden ručni rad u škole kao obavezan nastavni predmet. Radna je

škola imala više pravaca ili smjerova koji su se javljali kao reakcija na njen

pretjerani manualizam. Jedan od tih pravaca je slobodni duhovni rad čiji je

predstavnik Hugo Gaudig (1860.-1923.), njemački pedagog, upravitelj

ženskog učiteljskog seminara u Leipzigu. On je zagovarao pedagogiju

slobodnog duhovnog rada smatrajući da je za školu rada bitna

intelektualna slobodna aktivnost učenika, a koja počiva na načelu

spontanog individualnog rada. Za njega se može reći da je predstavnik

personalističke pedagogije. Kritizirao je tradicionalnu didaktiku što je

zanemarivala ulogu i mjesto učenika u nastavi, a svu pažnju poklanjala

mjestu učitelja. Ukazivao je na značaj samostalnog rada učenika, te

estetskog i umjetničkog odgoja.

Da bi se ublažile negativne posljedice industrijalizacije i tehnizacije

života javio se krajem 19. st. Pokret za umjetničko odgajanje. Prvo se javio u

Engleskoj, a u Njemačkoj se manifestirao kao “pokret umjetničke kulture”.


15

Izbor tekstova

Nosioci ovog pokreta su pedagozi, estetičari i teoretičari umjetnosti. U

centar cjelokupnog odgoja predstavnici ovog pokreta stavljaju umjetnost i

spontano dječje stvaralaštvo. Veliki značaj za afirmaciju ovog pokreta imali

su kongresi za odgoj umjetnošću, i to: Dresden 1901. posvećen likovnoj

umjetnosti, Weimar 1903. posvećen književnosti i umjetničkom govoru,

Hamburg 1905. posvećen muzici i gimnastici i četvrti u Dresdenu 1912.

posvećen crtanju i nastavi umjetnosti uopće. Pokret je bio razvijen u

Njemačkoj, Belgiji, SAD, a i u našim je zemljama imao sljedbenike (Rajičić,

Petz, Defrančeski, Rakić i dr.).

Na osnovi učenja socijalista utopista - Saint Simona (1760.-1825.),

Charlesa Fouriera (1772.-1837.), Roberta Owena (1771.-1858.), Etienna Cabeta

(1788.-1856.) - koji su pridavali veliki značaj odgoju i obrazovanju,

postavljeni su temelji i marksističkoj, odnosno socijalističkoj pedagogiji koju

su tijekom više desetljeća oblikovali brojni teoretičari i dugo bez alternative

imala provedbu u praksi. I ova je pedagogija preuzela humana i univerzalna

civilizacijska dostignuća. Proklamirala je svestran razvoj, unošenje

politehničkog odgoja u nastavu, te demokratsku osnovu i pružanje šanse

svima. Ova se pedagogija s vremenom sve više ideologizirala i politizirala.

I eksperimentalna se pedagogija razvila potkraj 19. i početkom 20. st.

Ernest Meumann se smatra osnivačem eksperimentalne pedagogije. On je

1907. god. objavio Predavanja za uvod u eksperimentalnu pedagogiju.

Predstavnici ove pedagogije služili su se u nastavi empirijskim

istraživanjima. Precjenjivali su induktivnu metodu - primjenu statistike,

eksperimenta, kvantifikacije, promatranja i sl., a zanemarivali dedukciju i

društveni kontekst.

U Francuskoj su predstavnici ove pedagogije Alfred Binet (1857.-1911.)

filozofi psiholog i T. Simon (1873.-1961.). Oni su izradili prvu verziju skale,

tzv. Binet-Simonove skale za mjerenje inteligencije. Predstavnici

ekperimentalne pedagogije u SAD bili su Stanley Holl (1846.-1924.) i Eduard


16

Izbor tekstova

Thorndike (1874.-1949.). Thorndike kao predstavnik biheviorizma težište

stavlja na promatranje vanjskog ponašanja, a zanemaruje metodu

samopromatranja. On je prenaglašavao važnost testova, pa je rad

nastavnika svodio na pripremanje učenika za rješavanje testova. Testovi su

ubrzo ovladali mnogim školama u zemljama Europe i SAD.

Istaknuto mjesto u razvoju eksperimentalne pedagogije pripada Paji

Radosavljeviću (1879.-1958.), profesoru Pedagoškog fakulteta Sveučilišta u

New York. Napisao je Uvod u eksperimentalnu pedagogiju (I i II dio, Zagreb

1910., 1912.), Uvod u eksperimentalnu psihologiju (I i II dio, 1908. i 1909.) i

mnoga druga djela.

Eksperimentalna je pedagogija potakla i stimulirala brojna istraživanja

u odgojno-obrazovnom radu, u nastavi i školstvu.

I socijalna je pedagogija jedan od pedagoških pravaca, nastala krajem

19. i početkom 20. st. Osnivač je Paul Natorp (1854.-1924.), koji je 1899.

napisao djelo Sazialpädögogik. Natorpova socijalna pedagogija ne

razumijeva pod tim pojmom ono što primjerice naglašavaju Platon i

Pestalozzi, a to je važnost društvenih ciljeva u odgoju. Natorp i sljedbenici

hoće da za državu (Njemačku) odgoje svu djecu njemačke nacije. To je

ustvari državljanski odgoj kao i kod Kerschensteinera. G. Kerschensteiner

je, naime, pisao o državljanskom odgoju u djelima Državljanski odgoj

njemačke omladine (1901.) (Staatsbürgerliche Erziehung der deutchen

Jugend), Pojam državljanskog odgoja (1909.) (Begriff der Staatsbürgerliche

Erziehung) i Pojam radne škole (1912.) (Begriff der Arbeitsschule).

Državljanski je odgoj propagirao i Wilhelm Förster (1869.-1965.), kao i Paul

Bergmann, također predstavnik socijalne pedagogije. U Njemačkoj je 1909.

osnovano “Udruženje za državljanski odgoj njemačkog naroda”. I

predstavnicima ove pedagogije pojedinac je apstrakcija bez naroda, pa je

zadatak odgoja da pojedinac postane svjestan te činjenice i bude što odaniji

građanin svoje nacionalne države.


17

Izbor tekstova

Ovdje treba razlikovati sociologijsku pedagogiju - također pravcem u

pedagogiji što zastupa socijalni determinizam i umanjuje ulogu ličnosti u

odgoju. Ovaj pravac ustvari pedagogiju zamjenjuje sociologijom odgoja, a

odgoj smatra prilagođavanjem pojedinca društvu (sociologizam). Po ovom

je učenju odgoj društvena pojava, a ciljeve odgoja treba postavljati društvo.

Sociologijska je pedagogija pokazala sociološka istraživanja odgojnih

faktora - obitelji, države, škole, razreda, Crkve, kao i socijalnih odnosa u

ovim i drugim odgojnim sredinama.

I filozofijska je pedagogija kao pravac u pedagogiji nastala u ovom

razdoblju. Ova je pedagogija nasuprot biologizmu i psihologizmu ponovno

postavila pitanje o filozofijskim osnovama pedagogije. Predstavnici su ove

pedagogije - W. Dilthey, E. Spranger, Th. Litt i dr. - težili afirmiranju

duhovnih vrijednosti i snažnije prožimanje odgoja i obrazovanja kulturom,

i uopće kulturnim sadržajima. Prvi povijesni pokušaj stvaranja filozofijske

pedagogije učinio je Platon kada je pedagoški sustav deducirao iz svoje

vlastite idealističke filozofije. Znanstvenici smatraju da ova pedagogija ima

dosta dobrih strana ali i slabosti. Jedna od zamjerki je da je to zatvoren

sustav, nerijetko dogmatičan i neaplikabilan. Kulturna pedagogija ili

pedagogija kulture je jedan smjer njemačke filozofijske pedagogije.

Istaknuti su predstavnici W. Dilthey, E. Spranger, Th. Litt. Ova pedagogija

težište u odgoju stavlja na kulturna dobra, vrednote i njihovu receptivnost,

osposobljavanje članova zajednice za aktivno sudjelovanje u kulturnom

životu i u daljem razvoju kulture.

U ovom je razdoblju bilo mnogo reformnih nastojanja. Pored

navedenih tu su i funkcionalna pedagogija, varijacije Bell-Lancasterovog

sustava, Frankfurtski sustav, koji je 1892. god. Reinhardt uveo u gimnaziju u

Frankfurtu, Altonski plan koji je 1878. izvršio Enšle reformirajući srednje

škole u Hamburgu, Manhajmski školski sustav (J. A. Sickinger 1858.-1930.),

neohumanizam i dr. Pored Pestalozzianuma koji je osnovan 1891. god. u


18

Izbor tekstova

Zurichu, u Genevi su 1912. god. Claparede i P. Bovet osnovali Institut J. J.

Rousseau za psihologiju i pedagogiju. Oba ova zavoda okupljali su istaknute

znanstvenike i poticali znanstveno-istraživački rad u odgoju i obrazovanju.

Suradnici ovih ustanova su u svojim radovima zastupali moderne reforme,

pedagoško-psihološke poglede i učenje.

Pojedini od navedenih pedagoških smjerova su radikalno kritizirali

postojeće stanje u školstvu i zauzimali ekstremna stajališta, pa nisu

uspijevali da se snažnije etabliraju i privuku više pristaša. Novim

ekonomskim, kulturnim i društvenim prilikama bili su potrebni i novi

pravci u školskom sustavu. Neki od navedenih pravaca nisu naišli na širu

implementaciju u praksi.

Međutim, svi su ovi pravci izraz težnji za nalaženjem što učinkovitijih

oblika, sadržaja, metoda, organizacije nastave, položaja učenika i

nastavnika u odgojno-obrazovnom sustavu. U ovom razdoblju i u ovim

smjerovima su klice za cjelovitije reforme u školstvu koje su se poduzimale

poslije Prvog svjetskog rata. Iako se 19. st. ne naziva kao 18. st. “pedagoškim

stoljećem” - u kojem su živjeli i stvarali istaknuti pedagozi, razdoblje s kraja

19. i početka 20. st. bilo je dinamično i poticajno za razvoj pedagoške teorije

i prakse kako u Europi tako i na ovim prostorima. Ovo je vrijeme snažnog

uspona znanosti, filozofije, medicine, psihologije, sociologije, književnosti i

otkrića u prirodnim znanostima. Rezultati su iz oblasti jednih znanosti

transponirani, korišteni i utjecali na razvoj drugih znanstvenih područja, pa

tako i pedagogije. Naravno, ne može se govoriti o široj praktičnoj primjeni

u školstvu ovih pravaca na ovom području, ali ova su učenja, autentična ili

derivatna, bila poznata pojedinim našim prosvjetnim poslenicima. Prvo,

stoga što su se školovali u središtima gdje je bila razvijena pedagogija, i

drugo, poznavali su strane jezike, naročito njemački, pa su mogli pratiti

pedagošku periodiku na čijim se stranicama pisalo o ovim reformnim

smjerovima. Ovo razdoblje karakterizira ne samo obvezna i besplatna


19

Izbor tekstova

nastava, skoro iskorijenjena nepismenost u zapadnoj Europi nego i uporno

zalaganje za što veću demokratičnost škole i humanizaciju odnosa u njoj.

Škole se usklađuju s potrebama društva, obogaćuje se materijalna i

didaktičko-metodička baza nastave. Dinamizirane su nastavne metode,

odnosno u nastavi se primjenjuje kombiniranje metoda i oblika rada kako

bi se podigao kvalitet nastave, učenici su postali subjekti rada. U školstvu je

naglašen nadzor države, kontrola nastave i njenih ishoda. Porastao je

interes za samoobrazovanje i interes javnosti za odgoj i obrazovanje mlade

generacije.

O ovim se pedagoškim pravcima u nas nešto više pisalo poslije Prvog

svjetskog rata. U nas je i dalje dominirao herbartizam, a tek se poslije rata

uvode oblici radne škole, prije svega, manualnog smjera. Naši su nastavnici

pod snažnim utjecajem Herbarta i herbartovaca: T. Zillera (1817.-1882.), K.

V. Stoya (1815.-1885.), W. Reina (1847.-1919.), O. Willmanna (1839.-1920.) i

dr. Herbartovci su osnivali pedagoške seminare, izdavali pedagoške

časopise, udžbenike, enciklopedije (Rein i Stoy), osnovali su i Udruženje za

znanstvenu pedagogiju, Ziller 1869. god. i dr. Ustvari, permanentno je

trajala polemika između pristaša tzv. “stare škole” i onih koji su se zalagali

za provedbu reformi i prevladavanje postojećeg školskog sustava. Može se

reći da i dandanas te rasprave traju, jer postoje zagovornici radikalnih

reformi koji uvijek i ne vide ishode i onih koji su skloniji držati se

tradicionalnoga i praviti samo manje ustupke. Kako u društvu u cjelini tako

i u školi, kao njegovoj instituciji promjena, reforma, otvorenost za

napredno, bolje, treba da je permanentno prisutno. Ustvari, u ovom je

razdoblju neprestano vođena teorijska rasprava o inoviranju škole, za brže

prevladavanje karakteristika stare škole, tradicionalnoga i klasičnoga s

negativnim predznakom.

Međutim, osnovna je zamjerka svim ovim reformnim pravcima što su

nastojali zasnovati teoriju jednog faktora, jednog načela, jednog smjera


20

Izbor tekstova

umjesto višeglasja, umjesto dihotomija i antinomizma, da se temelje na

interdisciplinarnosti, kooperativnosti, traganju za alternativnim istinama

uma i stvaralaštva. Kao što nema ametodizma i monometodizma u nastavi,

tako se ne može govoriti o primjeni i egzistiranju samo jednog pravca. Oni

nisu oslobođeni utjecaja već postojećih ili nekih ranijih smjerova, a nema ni

autora koji bi pripadali samo jednom pedagoškom pravcu. Predstavnici

ovih pravaca su se zalagali za univerzalne vrijednosti, ali s velikim

razlikama u pridavanju značaja pojedinim relevantnim pedagoškim

faktorima. Ma koliko se pojedini pedagozi zalagali za “svoj” pravac,

jednostranost i isključivost su neodržive jer se ovi pravci ukrštaju i

međusobno interferiraju. Ukazivanjem i kritiziranjem jednostranosti

drugih pravaca i sami su često postajali jednostrani, pa prema tome i

neodrživi. Ali, radikalnim pa i prenaglašenim ukazivanjem na slabosti

vladajućih škola i smjerova novi reformni pravci su odigrali značajnu ulogu

u moderniziranju i obogaćivanju školskog sustava, odgojno-obrazovnog

rada. Međutim, čim jedan pravac pretendira da bude isključiv i

dominirajući on negira druge. Događalo se da ono što je pojedini pravac

zagovarao kao spasonosno i “čarobno” u teoriji, a naročito u praksi,

pokazalo se manjkavim. Ovi pravci sami po sebi nisu dali univerzalna i

opće zadovoljavajuća rješenja, nego su bili vrlo važan korektiv postojećoj

pedagoškoj teoriji i praksi. Naime, teško je bilo pretendirati na trajnost i

univerzalnost pojedine teorije i doktrine, nego se, zapravo, moglo

amalgamiranjem i simbiozom te integralnijim proučavanjem i pristupom

obogaćivati i dograđivati pedagošku teoriju i praksu. Odgoj i obrazovanje

su se mijenjali pod utjecajem društveno-ekonomskih odnosa i političkog

sustava pa su i pojedini reformni pravci i odgojne doktrine bili bremeniti

ideologizmom i političnošću, što je također prelazilo u jednostranost i

devalviralo sveukupnu učinkovitost.

Gledano kroz ovu prizmu, u BiH su djelovali istaknuti pojedinci koji su


21

Izbor tekstova

svojim stvaralačkim radom davali impulse razvoju pedagoške teorije i

prakse. To su bili, prije svih, učitelji i profesori svjetovnih i vjerskih škola.

Školovali su se, uglavnom, u najistaknutijim središtima onog vremena -

Beču, Pragu, Carigradu, Grazu, Berlinu, Zurichu, Parizu, Genevi i drugim

mjestima. U ovu sredinu su donosili i unosili europski duh i kulturu, ali i

ovo tlo je svojim specifičnostima obogaćivalo njihovu spoznaju. Međutim,

nismo imali ličnosti i institucija koje bi bitno izgrađivale naše pedagoške

doktrine. Ali sama činjenica da su apsorbirali recentnu europsku pedagošku

misao i primjenjivali je u praksi, kazuje da su unapređivali i obogaćivali

kulturni i odgojno-obrazovni rad na ovom prostoru. Oni su pisali i

udžbenike za vjerske i svjetovne škole koji su bili zasnovani na aktualnim

filozofijskim i metodologijskim kriterijima i pedagoško-psihološkim

dostignućima. Sve to pedagoško stvaralaštvo čini kulturnu baštinu ove

sredine kroz koju se zorno zrcali prinos vjerskih i svjetovnih škola kulturnoj

preobrazbi ove sredine, što treba još više istraživati i sine ira et studio

valorizirati.

I ovaj jubilej je značajan prinos i poticaj tim nastojanjima.

1.1. Neke karakteristike pedagoškog rada Vrhbosanske

visoke škole

Vjerske škole imaju dugu i bogatu tradiciju. Nerijetko su istaknuti

reformatori školstva bili, upravo svećenici, a u vjerskim su školama stekli

obrazovanje i postali brojni glasoviti znanstvenici, filozofi, književnici,

umjetnici. Prva i najznamenitija sveučilišta - pripadala su crkvenim

redovima. Na dugom povijesnom kontinuitetu razvoja školstva Katolička je

crkva gradila i izgradila svoju pedagošku teoriju i praksu, svoj školski

sustav. Brojni su svećenici pisali i raspravljali o teorijskim i praktičnim

pedagoškim pitanjima. Glavni su predstavnici katoličke pedagogije: sv.

Augustin (354.-430.), Toma Akvinski (1226.-1274.), J. Duns Scotus (1270.-


22

Izbor tekstova

1308.), Petar Canisius (1521.-1597.), Gerson (1363.-1429.), Sajler (1751.-1832.),

Ivan Bosco (1815.-1888.), O. Willmann (1839.-1920.), Lorenz Kellner, biskup

Fenelon i dr.

Godine 1879. Katolička Crkva prihvatila je Tomino učenje za svoju

službenu filozofiju, a u našim su krajevima još i u 18. st. pojedini franjevci

bili vjerni Scotusovoj znanosti. Katolička je Crkva i na našim prostorima

ostavila neizbrisiv trag i dala svoj nezaobilazan prinos u oblasti materijalne

i duhovne kulture, što čini bogatu kulturnu riznicu i civilizacijsko

dostignuće. I na području znanosti, odgoja i prosvjete, te obrazovanja njena

je uloga ogromna. U cijeloj su Europi katoličke, naročito isusovačke

gimnazije bile na velikom glasu. Bile su vrlo dobro organizirane, imale su

izuzetno sposoban nastavnički kadar, pružale su zavidnu kulturno-

obrazovnu i prosvjetnu razinu i jamčile uspjeh pitomaca. Među roditeljima

i učenicima uživale su iskreno poštovanje. Čuvale su svoj dignitet i bilo je

veoma prestižno završiti takvu školu, gimnaziju.

U našim su krajevima isusovačke gimnazije osnovane u Zagrebu 1607.,

Beogradu 1613., Rijeci 1627., Osijeku 1628., Dubrovniku 1658., Slavonskoj

Požegi 1699., Varaždinu i drugdje. U Hrvatsku su prvi isusovci došli već

1559. god. Godine 1570. u Europi su imali 155 kolegija, a 1750. već 612, da bi

potkraj 17. i 18. st. većina viših škola u zapadnoeuropskim zemljama bila u

njihovim rukama. U Bosnu i Hercegovinu ih dovodi nadbiskup Stadler

povjeravajući im vodstvo Travničke gimnazije 1882. god.

Rečeno je da su škole imale veliku reputaciju, bogatu i drugu tradiciju.

Godine 1599. upotpunjen je Ratio studiorum donesen 1584. od petog

generala Reda, kojim je bio reguliran cjelokupan školski život, plan i

program, metodika rada. Istaknuti pedagog ovog Reda Petar Canisius

napisao je Veliki i Mali katekizam za obučavanje djece i odraslih, a napisao

je i Početnicu za katoličke škole. Ova je potonja knjižica objavljena i u

hrvatskom prijevodu s naslovom Kratka azbukovnica, i to, začudo, ćirilično


23

Izbor tekstova

izdanje 1583. i latinično 1634. god.

Isusovci su osnivali škole za svoj podmladak, za svećeničke pripravnike,

ali i za ostalu djecu i mladež. Ove škole nisu, kako se kaže, svraćale pažnju

na odgoj samo djece viših društvenih slojeva, nego upravo, zahvaljujući

ovim školama, mnoga djeca iz najsiromašnijih obitelji stekla su visoko

obrazovanje i realizirala svoje stvaralačke i ljudske potencijale.

O ovim se školama često piše s negativnim konotacijama. Tako

primjerice u Pedagoškoj enciklopediji od 1989. god. na str. 311. piše: “Jezuiti

su i danas glavni nosioci klerikalizma, protivnici naprednih društvenih

pokreta, pa i napredne pedagogije”. Eufemistički kazano ovo je toliko

proizvoljno, alergija prema istini, pa nećemo ni komentirati ovu

neosnovanu i ničim argumentiranu (dis)kvalifikaciju. Naprotiv, rekao bih

da treba argumentirano govoriti o pedagoškoj teoriji i praksi isusovačkih

škola i njihovom prinosu oblikovanju modeme pedagogije. I neka druga

vrlo uspješna dostignuća ovih škola često se etiketiraju dogmatskim,

konzervativnim, verbalnim, formalnim i sl. atributima. Međutim, ne kaže se

da su ovo po mnogo čemu bile uistinu elitne škole, škole koje su čuvale i

njegovale svoje dostojanstvo i ugled. U njih nije prodirala praksa

pedocentrizma niti pak jednostrana učenja pojedinih pedagoških pravaca.

Učeniku se nije klanjalo; nije bio “veličanstvo”, nego polaznik koji je imao

svoje radne i druge obveze i prava. Nemarnost i neodgovornost, razumljivo,

nisu tolerirani. Uostalom uspjeh dolazi kad mu mar i napor načine put.

Ni herbartizam se nije uspio uvući u ove škole iako je u ukupnoj

organizaciji i metodologiji rada bilo elemenata, što je i normalno, koji

karakteriziraju najefikasnije vidove navedenog učenja. Polaznici ovih škola

nisu bili roboti, ni “knjige koje hodaju” i sl., nego jednostavno vrlo marljivi

ljudi koji su se znali služiti svojim znanjem. U njima je buđena i razvijana

unutarnja potreba i želja za učenjem, napredovanjem, samostalnim radom.

Ponavljanje je uistinu bilo mater studiorum. Ponavljalo se tijekom dana, na


24

Izbor tekstova

kraju tjedna, mjeseca, školske godine, a na kraju školovanja organizirani su

strogi ispiti, rigorosumi. Pa zar je to slaba strana ovih škola?! Jezicima se,

klasičnim i živima, poklanjala značajna pažnja. Učenici nisu učili samo o

jeziku, nego su čitali literaturu, književna i povijesna djela na stranim

jezicima, a po završetku školovanja uspješno su govorili strane jezike, što je

najbolji dokaz dobroga i sustavnoga odgoja, obrazovanja i prosvjete.

Školske su zgrade svojom izvanjskom arhitekturom i unutarnjim

rasporedom bile moderne, u skladu sa strogim pedagoškim i drugim

zahtjevima, pa su to i danas prepoznatljiva zdanja istinske nutrimentum

spiritus. U sastavu škole su bogato opremljene knjižnice, laboratorije s

raznovrsnim zbirkama, igrališta. Školama se često prigovara da su bile

hiperintelektualne, a zanemarivale druge faktore razvoja ličnosti. Naravno,

to ne stoji, jer u školama se velika pažnja poklanjala tjelesnom i glazbenom

odgoju, ustvari odgajala se cjelovita ličnost, s pozitivnim navikama

(kulturnim, radnim i dr.).

U filozofijskom smislu pedagogija nikako nije predstavljala

jednostranu teorijsku i metodološku orijentaciju. Škole su bile čuvene i po

njegovanju disputacija, što se također razumijeva s negativnim

konotacijama. Upravo su disputacije poticale neophodni aktivitet; nastavu

činile dinamičnom, doprinosile razumijevanju i stvaralačkoj recepciji

gradiva. U disputacijama se izražavala opća kultura pojedinog učenika,

transfer znanja, te njihova elokvencija. Šteta je što se ova metoda i danas ne

koristi u školama, jer pruža učenicima mogućnost da izraze sve svoje

sposobnosti. Učenici su stjecali široka teorijska znanja za razvoj kritičkog

mišljenja, vjeru u osobne snage, samostalnost u radu. Za pojedine kritičare

je i emulacija negativna pedagoška metoda. Ovaj vid natjecanja u nastavi, u

učenju poznavali su još stari Grci i Rimljani. I ova je metoda poticala i

angažirala učenike, emulusena što bolji uspjeh, što bolje vladanje i učenje.

Učenici su se navikavali na natjecanje, priznavanje boljem da je uspješniji i


25

Izbor tekstova

sl. Učenici su odgajani u moralitetu i katoličanstvu, ali zar odgoj vrlina i

moralna izgradnja učenika treba biti slabost ovih škola. Zar je nedostatak

ovih škola postavljanje visokih kriterija i zahtjeva prema znanosti i

duhovnom radu. Naročito se izučavala i cijenila klasična civilizacija, glazba,

estetika i umjetnost uopće. U školama je njegovana Ciceronova vještina -

govorništvo, retorika. Poznato je da je u Rimu Kvintilijan razradio metodiku

nastave govorništva. Retorika se nije odnosila samo na usmene vježbe nego

i na vježbe u pismenim sastavcima. Retorika je, inače, uvijek bila jedna od

važnih disciplina septem artes liberales.

Intelektualna naobrazba i široka opća kultura, koja se njegovala u ovim

školama, nije bila sama sebi svrhom nego osposobljavanje za što uspješnije

obavljanje svojih profesionalnih dužnosti.

Često se simplificira vrijednost i značaj katehetičke metode. Ova je

metoda korištena ravnopravno s drugim metodama - razgovor, diskusija,

predavanje, ilustracija, tekst. Njegovao se i slobodni debatni govor,

diskusija, a posebno dijaloška, erotematska metoda. Razumljivo, dominirale

su i verbalne metode - izlaganje (akromatska), razgovor, ali i metoda

demonstracije i rad na tekstu. Naravno, teško je reći koja je apsolutno

najbolja, jer ne postoji univerzalna metoda koja bi vrijedila za sve škole, za

sve predmete. Nastavnici su posjedovali adekvatno pedagoško-psihološko

obrazovanje i otklanjali u svom radu prakticizam, šablon, rutinu,

formalizam. Nastojali su primjenjivati one metode rada gdje će se izraziti

kooperacija, interakcija i gdje će se postići najoptimalnija motivacija i

aktivitet učenika. Ni oblici nastave nisu bili statični, nego dinamični,

promjenjivi. U nastavi je bila dominantna uloga nastavnika. Respektiran je

ritam svakog učenika, a nadarenim učenicima poklanjana je i posebna

pažnja. U odnosu prema učenicima težilo se stavu: Verba docent, exempla

trahunt. U ovim školama se prakticirala introspekcija, psihološka metoda

vladanja sobom: nosce te ipsum (spoznaj samog sebe). To nije bio


26

Izbor tekstova

misticizam, bježanje od svijeta nego njegovo bolje spoznavanje i

razumijevanje sebe u svijetu. Samopromatranje je veoma korisno i

potrebno, to je stanovita mentalna terapija. Već je kazano da su nastavnici

posjedovali široko opće obrazovanje, zavidnu pedagošku osposobljenost,

dobro su poznavali psihofizički život i osobine djeteta i mladeži u

pubertetu i adolescenciji. Treba kazati da je metodika odgojnog rada u

internatima, u domovima bila vrlo dobro razrađena. Od ličnosti se uistinu

mnogo tražilo, ali se čuvalo i njeno dostojanstvo, njen integritet. Poštovala

se Juvenalova deviza: Maxima debetur puero reverentia - “Najveće

poštovanje ukazivati dječaku” (koga odgajamo), prilaziti im obazrivo, jer se

mladež vrlo povodi za lažnim primjerom. Pitomci su se uspješno odgajali u

kolektivu, navikavali na red i disciplinu, što je bilo od velike koristi u

životu. Jedno od osnovnih načela odgoja bila je tolerancija i razumijevanje.

U multikulturalnoj, multinacionalnoj i multikonfesionalnoj sredini

polaznici ove škole dali su značajan prinos suživotu na ovome prostoru.

Prema bitnim kriterijima pedagoške znanosti Vrhbosanska visoka teološka

škola bila je na razini onih u Europi. Sagrađena je na plodnome tlu. Tu su

posredovana svjetska kulturno-pedagoška iskustva, držao se korak s

vremenom i svijetom, gajila se ljubav prema znanju. Ova škola je

monumentum aere parennius, konstitutivni dio kulturnog i povijesnog

iskustva ove sredine, njene kulturne baštine. Uspješno je položila

civilizacijski ispit zrelosti. Škola je na visokoškolskoj razini značila ono što

je Travnička gimnazija na srednjoškolskoj. Jedna i druga su dale značajan

prinos polaganju temelja modernom školstvu u Bosni i Hercegovini i

oblikovanju pedagoške misli u njoj.


27

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

2. NEKE REFLEKSIJE O KULTURI KAO IDENTITETU I KOHEZIJI

HRVATA3

2.1. Kultura - kohezija i identitet

Ima puno simbolike u činjenici da se ovaj znanstveni skup održava u

ovom prelijepom gradiću. Ovdje je, naime, susretište područja na kojima su

jedni Hrvati bili pod vlašću Mlečana 388 godina (1409.-1797.), drugi pod

Turcima 396 godina (1482.-1878.). istodobno pak, u samom susjedstvu

cvjetaše u slobodi, u punom razvitku hrvatska Atena, Dubrovnik. Nakon

toga, prvi su od 1813., te ijedni i drugi od 1878. do 1918. pod vlašću

Austrougarske, a od te godine, opet u zajednici, sedam desetljeća i dvije-tri

godine u Jugoslavijama (do 1990.-91.). Ovdje su se, također, susretale stare

čuvene biskupije, Stonska, Dubrovačka, Hvarska, Trebinjska, Splitsko-

makarska, Mostarsko-duvanjska.

U bližem i daljem susjedstvu je gusta mreža samostana u kojima su

samozatajno djelovali najučeniji crkveni redovi, poglavito djelatni na

promicanju izobrazbe, i kulture uopće. Tu su naši brojni spomenici

materijalne i duhovne baštine iz svih razdoblja povijesti. Na ovim su

prostorima rođeni glasoviti hrvatski književnici, znanstvenici, umjetnici,

graditelji, moreplovci, domoljubi... Vrlinama i znanjem bili su rado viđeni u

znanstvenim i umjetničkim krugovima svoga doba, studirali su ali i

predavali na najuglednijim europskim sveučilištima.

Usprkos višestoljetnom vladanju tuđina, neprekidnom stradanju,

hrvatski je narod opstao, sačuvao svoje ime, vjeru, kulturu. Strano se tijelo s

hrvatskog tla moralo povlačiti. Lajtmotiv htijenja, želja, kako naših predaka 3 Zbornik radova sa Znanstvenog skupa: Hrvati u BiH – ciljevi i mogućnosti; Mostar -

Toronto, 1996. godine.


28

Izbor tekstova

tako i današnjih naraštaja, sublimiran je u onom Gundulićevom versu: “O,

lijepa, o draga, o slatka slobodo”. Danas kad je osvajamo i imamo moramo

se znati njome koristiti, jer predugo smo živjeli bez tog Božjeg dara pa je i

velika odgovornost današnjeg naraštaja. I danas nekima, baš kao i tijekom

povijesti, rastu zazubice za hrvatskom obalom, za predivnom zemljom koju

su nam stari izabrali i ostavili da je čuvamo i branimo. Tijekom povijesti

Hrvati su bili neprestano pod udarom denacionaliziranja, duhovnog,

kulturnog, i svekolikog prepariranja. Prolazne sile - carstva, monarhije,

kraljevstva, totalitarizmi, usprkos svemu, nisu zatrli našu kulturu jer ona

počiva na dugoj tradiciji. Tuđinci su tijekom vladavina ne samo gušili

hrvatski nacionalni osjećaj, njegov kulturni identitet, nego su nepovratno

odnosili, krali predmete naše kulturne baštine. Kao i danas prisvajali su,

pljačkali starine, dragocjenosti iz muzeja, galerija, riznica, samostana, od

privatnih osoba.

U cilju zaštite i očuvanja našeg kulturnog naslijeđa, svjesni njegove

važnosti, hercegovački su fratri prije 110 godina na Humcu kod Ljubuškog

otvorili prvi javni muzej u BiH.

I danas smo suočeni s prisvajanjem naše povijesti, čerupanjem

kulturne baštine, zatiranjem, razaranjem tečevina koje su svojina

civilizacije. Naša znanstvena misao i kritika moraju odlučnije dići glas

protiv novih prisvajanja hrvatske povijesti i kulturne baštine uopće. Iako

Hrvati tijekom povijesti nisu imali dostatan prostor za sustavnije razvijanje

nacionalnog i kulturnog identiteta, to je gušeno u svim razdobljima,

hrvatski je nacionalni osjećaj snažan, jer nije nastao od jučer, niti je stvaran

na mitologiji i iskrivljenim premisama. Mnogi su i život dali, daju i danas,

za ljudske ciljeve, trajne vrijednosti i za domovinu. Ovo područje u dubini

50-60 km, zapravo svjedoči kako je bilo teško očuvati vjeru i hrvatstvo.

Nedaleko odavde je tijekom Drugog svjetskog rata izvršen genocid nad

Hrvatima, a i ovaj je rat u BiH započeo zločinima na ovom području. Na


29

Izbor tekstova

ovom prostoru kao da se zrcali vertikala naše tragike, i istodobno, i

neprekidno, odlučnosti, hrabrosti, slobodoljubivosti hrvatskog naroda.

2.2. Katolička crkva - nositeljica vrednota

Katoličanstvo je inače iz primorskih gradova - gdje su udarani temelji

kršćanske i nacionalne kulture - stizalo duboko u zaleđe, u Herceg-Bosnu.

Emanirana je kultura u unutrašnjost među Hrvate, ali je i kontinentalni dio

imao svoju silnu kreativnu energiju. Zapravo je u središtu Bosne, reklo bi

se, matica, prapostojbina Hrvata i katoličanstva. Tu je obilje plodova i

tragova - kršćanstva iz svih epoha. Još su živa i ona tri “sužnja”, kako ih

nazva mudri Zvizdić, rekao osvajaču sultanu Mehmedu II. Kulturni su i

ukupni utjecaji među Hrvate u BiH snažno dopirali i sa sjevera, iz hrvatske

Panonije, Srijema, Bačke, Slavonije, što se u historiografiji često zanemaruje

ili pak predočava uzgredno, a pozornost se usmjerava samo na utjecaje s

Istoka, što je također nepobitno.

Katolička je crkva u BiH bila ona sila koja je tijekom povijesti, baš kao i

danas, držala na okupu, povezivala Hrvate. Čuvala je i njegovala, nepobitno

je, hrvatski jezik, kulturnu baštinu, razvijala samosvijest, svijest o

identitetu. Nije dopuštala kulturno otuđivanje, udaljavanje od vlastite

kulture. Školovala je ne samo svećenike nego i svjetovnu inteligenciju. Na

svim je prijelomnim povijesnim prekretnicama usmjeravala Hrvate u BiH

prema zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu, čiji smo, bez fetišiziranja

Europe, integralni dio, baštinici iste civilizacije. Pri tome, naravno, nije

zanemarivana vlastita izvornost, osebujnost. Hrvati su na ovim prostorima

zahvaljujući, prije svega, katoličkim školama, njihovoj vrsnoći izobrazbe,

nadoknađivali svoju manju brojnost u odnosu na druge državotvorne

narode, imali uvijek najveći postotak pismenosti u BiH. Zahvaljujući tome

imali smo istaknute stručnjake u arheologiji, filozofiji, povijesti, pa ove

discipline treba i dalje razvijati kao poseban nacionalni interes. Nasilno


30

Izbor tekstova

zatvaranje nadaleko čuvenih gimnazija u Travniku i na Širokom Brijegu,

znamenitih teoloških fakulteta i vrlo uglednih škola časnih sestara

zamjetljivo je u našoj izobrazbi nakon 1945. godine. U okrilju je Katoličke

crkve stvorena bogata kulturna baština, što je uglavnom prešućivano, nije

obrađivano u školskim programima, valorizirano kao integralni dio

kulturnog nasljeđa Hrvata. Katolička crkva je jačala hrvatsku svijest o

vjerskom i narodnom jedinstvu, a i sama je prošla kroz velike teškoće.

Mnogi su njeni velikodostojnici i redovnici žrtve nasilja, montiranih

sudskih procesa, lažnih optužbi, i sl. Istodobno, Crkva je kao pouzdan

oslonac Hrvatima, sustavno klevetana. Zakonima joj je sužavano polje

djelovanja, oduzeta joj je imovina nakon 1945., neutemeljeno je okrivljavana

za neke apsurde. Nemoguće koalicije... Moglo bi se dokazati da su bivši

režimi znatno više optuživali Katoličku crkvu nego hrvatstvo kao takvo.

Katolička crkva i pojedini njeni dostojanstvenici bili su vlastodršcima,

režimima zapravo trn u oku, glavna prepreka odnarođivanja. Hrvati su

tijekom povijesti neprekidno dezintegrirani, razjedinjavani, pa i

antagonizirani. Na primjer, Hrvatima su u BiH u svim razdobljima,

različitim postupcima sprječavane, ometane, kulturne, političke i druge

veze i doticaji s Hrvatskom. Sustavno se nacionalno (hrvatsko) brisalo,

zamjenjivalo, vjerskim, klasnim i dr., provodilo se antihrvatsko podvajanje.

Dozvoljavala se čak kakva-takva skrb za Hrvate u inozemstvu, njihove veze

s rodnim krajem, ali je suradnja Hrvata u BiH s Hrvatskom sustavno

gušena, ometana, proskribirana. U pojedinim razdobljima ni s hrvatske

strane nije zvanična vlast pokazivala razumijevanje ni dobru volju za

pomaganje, solidarnost. Na žalost, i danas u Hrvatskoj postoji svijest, na

sreću malobrojna, koja bi Hrvate BiH jednostavno prepustila, ostavila,

odrekla ih se, kao Juda...


31

Izbor tekstova

2.3. Trajna želja za što čvršćim vezama

U svim je razdobljima naše povijesti, usprkos svemu, i na jednoj i na

dragoj strani bila dovoljno snažna želja za što čvršćim i plodnijim vezama.

Hrvati su jednostavno željeli da ih spaja: kultura kao i vjera koju

ispovijedaju, jezik kojim govore, civilizacija kojoj pripadaju. U svim

opasnostima, nevoljama i nesrećama, baš kao i danas, Hrvatska je

pučanstvu u BiH bila sigurno pribježište, topao zaklon i zaštita. Ovo bi se

moglo potkrijepiti mnoštvom primjera iz povijesti. Glasoviti fratar Didak

Buntić tijekom Prvog svjetskog rata šalje izgladnjelu hercegovačku djecu u

Hrvatsku. Od 1853. do 1876. bosanski se franjevci izobražavaju u Đakovu,

baš kao što im je danas ukazano gostoprimstvo u Samoboru, Baškoj Vodi, a

dijacezanskim svećenicima u Bolu. Pa zar Hrvatska i tijekom ovog rata ’91. -

’94. ne pruža nesebičnu pomoć Bosni i Hercegovini?! Još prije 135 godina

(1860.) znameniti fra Grgo Martić uz lijes legendarnog biskupa fra Marijana

Šunjića tuguje: “Teško domu bez ljubavi bratske/ K’o i Bosni bez zemlje

Hrvatske”. Ove su riječi danas aktualnije nego u ono doba! Ali bilo je uvijek

probitačno, kao i danas, pisati što ružnije o Hrvatskoj i Hrvatima. To su

protektori, sponzori dobro nagrađivali. U BiH danas ima dužnosnika

Hrvata koji se umiljavaju, dodvoravaju, služe drugom, ponašaju se

honeckerovski; s nepovjerenjem gledaju, doživljavaju suradnju i vezanost s

Hrvatskom. Štoviše, otvoreno se ili prikriveno opiru posve naravnim

težnjama ljudi. Neće da prihvate istinu. Bez Hrvatske, Herceg-Bosne, HVO

dogodila bi se Hrvatima u BiH Bačka, Srijem, Subotica, Boka... U Subotici je

na primjer još prije 200 godina bilo 15 tisuća Hrvata, tri tisuće Mađara i 1,5

tisuća ostalih. A što je danas?

Pojedini odgovorni Hrvati nikako da prihvate povijesnu realnost:

potrebu kohezije hrvatskog naroda, sudbinsku povezanost svih njegovih

dijelova kao jedinu alternativu opstojnosti na prostorima BiH. To je u ovom

prijelomnom trenutku jedini izbor da se očuva sloboda, pravo na razvitak,


32

Izbor tekstova

jednakopravan život u zajednici s drugim narodima na ovim prostorima.

Spoznali smo jamačno cijenu i posljedice politike hegemonizma,

centralizma, ponašanje tzv. osloboditelja, sve bratske zagrljaje, skrbništvo

drugih. Hrvati u BiH - mnogo pamte.

Budućnosti se boje oni koji su statični, otporni na promjene, na

preobrazbu i odnose među narodima vide u starim kategorijama i

obrascima. Umjesto gradnje svijesti o različitostima i njihovom poštivanju,

staroj svijesti smeta artikuliranje interesa pojedinog naroda. Hrvati su

dokazali da ih različitost, drukčije ne ometa. Uvijek su, zapravo, bili odani

svojoj postojbini. Iskreno je vole, a tijekom povijesti drugi su je osvajali i

vladali njome. Ovdje je jedna od glavnih lekcija: Drang nach Osten, a u

zbilji se ostvarivao i ostvaruje: Drang nach West. I danas je Bosna puna

dotepenaca! Hrvati su antejski vezani za ovo tlo, ali kao da ih netko podiže

i istjeruje iz ove njihove zemlje. Odviše je dugo lastavica bila simbol Hrvata

pa je vrijeme da to konačno bude sidro (u Neumu smo valjda i stoga?!).

Ovo prijelomno povijesno vrijeme, preveliki teret i odgovornost

nadilazi snage i sviju zajedno, a kamoli ponaosob, razjedinjenih,

antagoniziranih. Stoga znanost, intelektualne sile, treba da pomognu u

ovom trenutku povijesti jer naša nemoć bit će tuđa moć, otežavat ćemo

pregovaračku poziciju hrvatskim legalnim predstavnicima Herceg-Bosne.

Naše različitosti same po sebi ne smiju biti povod za sukobe,

razjedinjavanje, opstruiranje. Apsolutno jedinstvo, naravno, ne treba, ali

odluke koje se danas donose tiču se i naraštaja koji dolaze, njihove

budućnost. U svakodnevnom djelovanju stoga treba više ohrabrivati i

promicati sastavni veznik “i” - “i” koji vezuje Hrvate ma gdje bili, u

jedinstven kulturni prostor, a “ili” - “ili” s onima koji postupaju protiv

interesa i volje hrvatskog naroda, koji vlastiti probitak vide u njegovoj

zavađenosti i podijeljenosti na temeljnim dugoročnim pitanjima.


33

Izbor tekstova

2.4. Ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti u školstvu

I bez precjenjivanja uloge škole, nastavni sadržaji presudno djeluju i na

stvaranje kulturnog identiteta, slike o svom i drugim narodima, te

poznavanje materinskog jezika, nacionalne povijesti, književnosti,

umjetnosti, izgrađivanju svijesti i samosvijesti. Moguće su međutim i

brojne zlouporabe sadržaja, ideja, pojmova, te manipuliranje nastanim

sadržajima, indoktriniranje djece i mladeži, podešavanje “znanosti” prema

političkim i ideološkim potrebama. Školstvo i kultura su zapravo iznimno

osjetljive, odgovorne oblasti. Lako se ispolitiziraju, postanu predmetom

politike i njene manipulacije. To je područje, reklo bi se, poput barometra:

u kojem se jasno očitava i manifestira političko, i ukupno stanje odnosa u

pojedinoj zajednici. U ovoj se oblasti često događaju konflikti, ekscesi,

nesporazumi. Međusobna se sporenja ne javljaju, međutim, samo zato što

se živi, na primjer, u višenacionalnoj, višekonfesionalnoj zajednici, nego,

prije svega zato što nije prikladno riješeno nacionalno pitanje. Svaki narod

ima svoj nacionalni interes, svoje opravdane zahtjeve i potrebe u ovoj

oblasti. U svijetu je više država s federalnim ustrojem i na različite su

načine riješena pitanja odgoja i izobrazbe. Ono što je in prima linea (u

prvom redu) jest povijesni realitet po kojem svaki narod ima pravo da na

temelju vlastite odgovornosti uređuje svoj školski sustav, imajući u vidu

naravno i ono zajedničko o čemu se postiže dogovor. Razlike su među

narodima posve naravne. Svijet zapravo živi s razlikama, od toga ne prijeti

opasnost nego od jednoumlja, od svakog totalitarizma. Stoga razlike,

različitost, drugost, treba razumijevati kao jednakopravnost, a ne

suprotstavljanje, nepojmljivu oprečnost. U federalnim i konfederalnim

zajednicama razlike u školskom sustavu mogu stvarati određene poteškoće,

ali bi nesporazuma bilo znatno više ako bi se sve unificiralo, centraliziralo.

Uostalom, spoznali smo, sa svim posljedicama, što znači “visok stupanj

jedinstva i zajedništva” u odgoju i izobrazbi. I da nema divergentnih


34

Izbor tekstova

stavova oko mnogih sržnih pitanja u povijesti, književnosti, jeziku i drugim

područjima, unificiranost bi školskog sustava bila danas neodrživa. U

modemom svijetu, naime, i škole imaju pravo na izradbu dijela programa, a

tu je fakultativna, izborna, dodatna, dopunska nastava, vanškolske

aktivnosti, rad s talentiranom, s hendikepiranom djecom i slično. Ni u

nacionalno homogenim federacijama uglavnom se ne propisuje unificiran

program. Konačno, treba upoznati iskustvo Austrije, Njemačke, Belgije,

Švicarske, da se ne ide dalje, pa će mnoga pitanja biti jasnija. Često se posve

neutemeljeno prave ispadi, ili se preuveličavaju problemi povodom

nastojanja i zahtjeva za izbor vlastitog školskog sustava. Neka više puteva

izobrazbe, neka konkurencije kakvoće. U Europi egzistira šarenilo školskih

sustava, a u samoj Švicarskoj desetak. Alternativni putovi izobrazbe su

posve prirodni i prijeko potrebni, a tržište će se već opredijeliti.

2.5. Hrvati hoće izobrazbu na svome jeziku

Prema tome, rješenje ne može biti u programskoj ili udžbeničkoj

unifikaciji, svođenju svega na jedinstven tip, propis, normu, zakon. Nije

spas, dakle, u centraliziranju ove oblasti, gdje državna birokracija sve

propisuje i uređuje. Neodrživa je teza po kojoj svi problemi proizilaze iz

razlika. U Europi narodne manjine pa i imigranti imaju nastavu na

materinskom jeziku, uče svoju povijest, književnost, jezik, kulturu. U

izradbi su nastavnog programa i udžbenika nestrpljivost, brzopletost, loši

saveznici, te vode u improviziran je, voluntarizam, postupanje po aktualnoj

političkoj volji, a ne prema stvarnim okolnostima, povijesnoj zbilji,

društvenom kontekstu, potrebama i načelu ravnopravnosti.

Podsjećamo da su svojedobno zajednička programska jezgra za

zajedničke osnove sustava odgoja i obrazovanja republika i pokrajina

rađena tri godine, u radu je sudjelovalo preko 200 stručnjaka, pa opet

poteškoće i neprihvaćanje, s pravom, jer polazište nije bilo ispravno...


35

Izbor tekstova

Sržno je pitanje stoga na kakvim će se sadržajima mladež odgajati i

izobražavati, pa se ne može dopustiti da se na prevladanoj svijesti, na

ranijim metodološkim matricama, uređuju odnosi u ovoj oblasti. U ovoj su

sferi zapravo bile brojne proklamacije, rezolucije, kojima se pozivalo na

ravnopravnost jezika, kulture, književnosti, povijesti, ali hrvatska je leksika

po pravilu bila in parenthezis, reducirao se povijesni nacionalni vidokrug ili

se prezentirao u iskrivljenoj slici. U toj “jednakopravnosti” jednima se

davala prednost, prenaglašavala se njihova tradicija, povijest, kulturna

baština, a onih drugih se zapostavljala, pa i omalovažavala. Hrvati hoće

izobrazbu na svom - hrvatskom jeziku. Ne mogu dozvoliti, najmanje u

svojoj državi, da im netko drugi piše povijest, književnost, gramatiku, i sve

ono što čini njihov identitet, njihovu kulturnu i ukupnu baštinu.

Predugo se preko nastavnih sadržaja stvarao osjećaj inferiornosti, čak i

krivnje, brisalo se hrvatsko biće u svim segmentima. Umjesto afirmiranja

stvarnih, povijesnih i kulturnih događaja tendeciozno su i sustavno

naturani tuđi mitovi, izmišljeni junaci, minorne pojave iz povijesti i kulture

onih drugih. Veliko se i značajno događalo drugdje, drugi su tijekom

povijesti imali osloboditeljsku povijest, izbaviteljsku misiju, žrtvovali se i

skrbili za sve, glorificiralo se ono što je Hrvatima donosilo nepravdu,

patnju, ovisnost. Kroz oficijelni školski sustav potiskivan je hrvatski

identitet, ispirana svijest. Hrvati imaju posve negativno iskustvo s

dosadašnjim centraliziranim sustavima, pa ni u kom slučaju (nipošto) ne bi

mogli prihvatiti pasivni položaj u ovoj oblasti.

U koncipiranju odgoja i izobrazbe postoje različiti interesi. To ne treba

kriti. Različite stavove ne treba misliti s negativnim konotacijama, nego su

oni prednost kao različiti koncepti izobrazbe.


36

Izbor tekstova

2.6. Prinos jačanju Federacije

Daleko je i od primisli da se nastavnim sadržajima potiče netrpeljivost

među narodima, njihovo suprotstavljanje, stvaranje mržnje. Štoviše,

tijekom školovanja treba upoznati prave vrijednosti i onih drugih.

Nacionalna kultura treba da se potvrđuje na načelima koja nisu protiv

dragog. Budući da je izradba udžbenika težak i složen posao, osim rada

stručnjaka iziskuje i znatna financijska sredstva, bilo bi dobro da u ovoj

oblasti “proradi” i Federacija BiH i Konfederacija BiH s Republikom

Hrvatskom, da se, naime, koriste jedinstveni udžbenici za pojedina

zanimanja, pojedine nastavne predmete i područja. Naravno, ne i oni

nacionalne grupe predmeta. Pojedine komponente školskog sustava

također mogu biti predmet suradnje. Ako bi federalno ministarstvo, na

primjer, davalo samo smjernice, pratilo glavne tendencije i iskustva u

Europi i svijetu, te ostvarilo program međunarodne suradnje u ovoj

djelatnosti, to bi bilo već i odviše obveza i zajedničkih zadataka. Tko danas

zapravo skrbi o provedbi sporazuma o međunarodnoj znanstvenoj,

prosvjetno-kulturnoj i tehničkoj suradnji; kako se provode brojne

konvencije iz ovog djelokruga, kako se ostvaraje program školovanja i

usavršavanja kadrova, suradnja sveučilišta i fakulteta, sudjelovanje u

zajedničkim projektima, stipendiranje, lektorski poslovi na katedrama za

slavistiku odnosno hrvatski jezik. Ili, kako se ostvaraje suradnja s UNESCO-

om, najznačajnijom međunarodnom organizacijom za obrazovanje,

znanost i kultura, koja okuplja preko 170 zemalja.

Konačno, tu je i OECD, MOR, UNICEF, Europski savjet, te

međunarodni centri i instituti koji se bave ovom problematikom (Pariz,

Hamburg) kao i drugi regionalni savjeti i stručne asocijacije. Stoga je

prijeko potrebno da se u ovoj oblasti što prije dogovori što je mjerodavnost

zajedničkog ministarstva - ako će djelovati - a što je to posebno, što pripada

svakom nacionalnom individualitetu. U svijetu se čine brojna savjetodavna


37

Izbor tekstova

tijela, komisije.

U ovoj oblasti najmanje su potrebne mučne, iscrpljujuće sjednice,

uvjeravanja. Razlike treba prihvatiti, poštovati, učiti se i živjeti s njima, na

načelima uzajamnog razumijevanja.

Umjesto zaključka

Danas je prihvaćeno stajalište po kojemu je budućnost pojedinih

naroda, zajednica izravno ovisna o kakvoći izobrazbe, odgoja. Tko naime

bude imao bolji školski sustav, efikasniju izobrazbu, brže će i napredovati,

razvijati se. Stoga kvantitet, masovnost mora prerasti u kvalitet. Preobražaj

školstva je zapravo planetarno pitanje jer gotovo da i nema zemlje koja

kritički ne propituje postojeće stanje, ne vrši stanovito poboljšanje.

Budući da je razvitak školstva jedan od primarnih društvenih zadataka,

prijeko je potrebno imati što konkretniju strategiju razvoja na svim

razinama - od predškolskih ustanova do sveučilišta. Na područjima koja

nisu u sastavu Herceg-Bosne postojeće je stanje za Hrvate posve

neprikladno, jer nemaju nikakav utjecaj. A razdoblje - kad su nam drugi

krojili programske sadržaje, pisali udžbenike, skrbili o našem nacionalnom i

kulturnom identitetu, mora biti trajno iza nas. Dalje, privatne škole moraju

imati ravnopravan tretman s drugim školama. Mora se podsjetiti i priznati

da su ovakve katoličko-hrvatske škole bile nadaleko čuvene.

Također treba sagledati što znači (treba li uopće?) zajedničko

ministarstvo u ovoj tako važnoj sferi. Također, treba izraditi i program

razvoja kulturnih ustanova, institucija.

Na kraju, predložio bih da ovakvi susreti hrvatskih znanstvenika budu

redovit oblik djelovanja.


38

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

3. FRANJEVCI U PEDAGOGIJI I U NARODU4

Pedagoški rad, u užem i širem smislu, bijaše i jeste jedna od osnovnih i

trajnih djelatnosti bosanskih franjevaca. Bilo bi stoga pretenciozno da se u

ovom prilogu izloži i razmatra sve bogatstvo s tog područja. Može se,

naime, govoriti o njihovoj aktivnosti na otvaranju vjerskih i svjetovnih

škola, župnih i samostanskih, osiguranju nastavnih sredstava, podizanju

školskih zgrada, na opismenjavanju naroda, zatim organiziranju razuđenog

kulturno-prosvjetnog rada, pokretanju i izdavanju listova i časopisa.

Zacijelo, postoji neprekinut kontinuitet pedagoške djelatnosti franjevaca u

svim historijskim periodima. Utjecaji pojedinih pedagoških pravaca i

pedagogijske znanosti u cjelini, nalaze svoj trag u njihovom radu, ali se,

dakako, ne smije ispustiti iz vida i ono što su franjevci domaćoj pedagoškoj

nauci i praksi dali, kako na planu organizacije školstva, izrade nastavnih

planova i programa, strukturiranja nastave i primjene svojih metoda i

oblika rada. To se, također, odnosi i na izvanškolski rad, rad s darovitim

učenicima, na metodiku učenja i pripremanje nastavnika, na izgradnju

odnosa nastavnika i učenika, ispitivanje i ocjenjivanje, te na druge oblasti

pedagogijskog i duhovnog rada ovog Reda.

Monografskog ili sintetičkog rada o ovim pitanjima još nema, pa bi

svaki segment trebalo još bolje istražiti, prezentirati i obasjati novom

svjetlošću.

Ovaj prilog želi biti samo jedan compendij ili jedan sintetički osvrt na

ovu relevantnu i neprekidnu djelatnost franjevaca. Na ovim se prostorima,

permanentno, u mnogočemu oskudijevalo, vodio se tegoban i nesiguran 4 U povodu 700 godina Franjevaca u BiH, „Most“, Mostar, 1991. godina.


39

Izbor tekstova

život. Franjevci su doslovno dijelili sudbinu naroda, živeći s njim u oskudici

i nesigurnosti. Ali kao da se nije postilo na kulturno - prosvjetnom,

duhovnom polju, naročito u pojedinim periodima. U prostore čovjekove

duhovnosti neprekidno su unosili svježi zrak, okrepljujuće strujanje za dušu

i tijelo. Taj rad kao da ništa nije moglo zaustaviti. Kroz maglu povijesti

provlače se i svijetle brojni tragovi o njihovom neumornom radu. Brojni

neimari su guščjim perom u ruci i uz svijetlo lojanice ispisali brojna djela

trajne vrijednosti. Bosanski franjevci se nisu povlačili u sebe, u neke

izolirane duhovne sfere, nisu se udaljavali od ljudi, i živjeli pro domo sua.

Život nisu provodili intra muros, među zidovima, u ćelijama, nego s

narodom i njegovim potrebama. Oni su bili i ostali marljivi djelatnici, vodili

aktivan život, pomažući ljudima. Deviza im bijaše: “Ne samo sebi živjeti

nego drugim koristiti” (časni fra Mijo Gujić). Pa zar i jedan od prvih ljekara

franjevaca, čestiti fra Mijo Sučić, nije, iako bolestan, pješačio pet sati (Livno

- Šujica) da bi pružio pomoć jednoj muslimanki i potom zadobio tešku

prehladu, što prouzroči smrt...!

U nekim je krajevima bršljan simbol vjernosti i odanosti (Francuska,

npr.). Mnogi su fratri upravo poput bršljana srasli s bosanskim tlom, svojim

narodom, s ljudima. Bez preuveličavanja i apologije pojedinci su pravi

velikani duha, kulture, zaslužni na polju narodnog prosvjećivanja, školstva i

stvaralaštva uopće. Naravno, ovi atributi se odnose na one koji su se

iznjedrili iz naroda i poslije završenih škola se njemu vratili i nesebičnomu

pomagali. Oni nisu bili, Šimićevski rečeno, nečujni prolaznici na ovome

svijetu. Na tom humanom zadatku pojedinci su stekli trajne zasluge,

ostavili neizbrisive tragove, dali veliki prinos povijesti školstva, pedagogije,

kulture uopće. To što škole, ulice, trgovi i druga mjesta ne nose njihova

imena nije njihova krivnja, a i to će se uskoro, sigurno, ispraviti. Teško,

također, pada fakat da su njihova toliko značajna djela i golem kulturni

prinos baštini Bosne i Hercegovine, što je trajnije od brončanih poprsja, još


40

Izbor tekstova

uvijek ostala nepoznata njihovom narodu kao i stvarnosti ove republike i

Jugoslavije.

Svoju kulturnu i pedagošku misao bosanski su franjevci ostvarivali u

jednoj multikulturnoj, multikonfesionalnoj, multinacionalnoj sredini.

Navedene kategorije su danas veoma prisutne i u Europi i modernoj

pedagogiji. Međutim, ovdje je uvijek koegzistiralo više adeta, kultura, vjera,

jezika i utjecaja. Stvaralo se i “tkalo naviše razboja”. Sve je prožeto i

isprepleteno. Takav suživot nije bio prepreka stvaranju posebnosti,

realiziranju specifičnosti. To je bio čak stanoviti poticaj i inspiracija

stalnom strujanju interakcije, u kojoj se primanjem i davanjem ova sredina

višestruko duhovno obogaćivala. Na ovom zajedničkom prostoru dijeljeno

je i dobro i zlo, nepogode, ratovi, zavojevači. Teške uvjete življenja dijelili

su svi.

Pedagoška historiografija može se izučavati i promatrati u svojim

pojedinim periodima. Uobičajena je periodizacija na (I) vrijeme od dolaska

franjevaca do pada Bosne, (II) na vrijeme Turske, (III), zatim na period

Austrougarske (IV) stare Jugoslavije, i (V) period poslije Drugog svjetskog

rata do danas. Naravno, i unutar ovih razdoblja može se izvršiti podjela na

pojedina uža razdoblja. Pedagoški rad franjevaca mogao bi se razdijeliti na:

(I) razdoblje do fra Matije Divkovića, (II) od Divkovića do reformatora fra

Stjepana Marijanovića, (III) od Marijanovića do zasnivanja moderne

teologije, i, napokon (IV) od otvaranja Teološkog fakulteta do danas. Kao i

sve druge i ova periodizacija ima svoja stanovita ograničenja, budući da,

prije svega, ni u jednoj sferi duhovnosti nema skroz strogih i zaokruženih

međaša i budući se, najčešće, jedna etapa ulijeva u drugu. Nadalje, ni

dinamika povijesnog događanja i života ne trpi mehaničke ograde. Unutar

svakog naznačenog perioda mogli bi se opservirati pojedini uži periodi ili,

pak, značajni događaji. Zar npr. nije značajan datum 1593. godina kad su

franjevci dobili dozvolu od turskih vlasti da mogu podučavati pismenosti u


41

Izbor tekstova

privatnim kućama. Ili, Jukićeva predstavka - zahtjev sultanu Abdul

Madžidu u 28 točaka iz 1850. Zatim, “Početak slovstva” - prvo izdanje 1815. u

Splitu - biskupa Avgustina Miletića, tzv. “Biskupovača” i početak

analfabetskih tečajeva. Knjiga fra Stjepana Markovca Margitića “Izpovied

Karstijanska”, tzv. “Stipanuša” ili “Stjepanuša” - bila je vrlo popularna u

narodu. U Budimu izda fra Stjepan Marijanović 1836. “Bukvar iliti početak

slovstva illirističkog i latinskog jezika za učionice derxave bosanske”. Ovo je

bila prva školska knjiga do tada, a da nije bila i molitvenik (Divković,

Miletić, Margitić). Ali, zaboravlja se da je Divkovićev “Nauk karstianski” iz

1611. bila i prva narodna čitanka. Fra Ivan Frano Jukić je 1847. izdao “Početak

pismenstva i napomena nauka kerstanskoga na službu pučkih učionica u

Bosni”. Jedan od kamena međaša je, svakako, Marijanovićev školski sustav i

pedagoška pravila što ih je definitorij Bosne Srebrne 1826. odobrio. U

Kraljevoj Sutjesci su 1868. bosanski franjevci pod predsjedanjem

apostolskog vikara fra Paškala Vujičića usvojili Zakon za osnovne škole, što

je bio snažan poticaj razvoju i modernijem organiziranju školstva. Prije toga

u Kreševu na kapitulu, svibnja 1854., usvojene su Opće ustanove osnovnih

škola u 11 točaka (Grga Martić, Marijan Šunjić, Martin Nedić i drugi),

odnosno puno značajnih školskih odredaba.

Naravno, u historiji pedagoške misli i prakse značajni su datumi i prvi

izvještaji osnovnih škola. Stanoviti značaj ima i školski zakon iz 1869.,

osnivanje vilajetske tiskare u Sarajevu 1866., a posebno one u Mostaru, fra i

don Frane Milićevića iz 1872. godine. Dakako, i 1883. godina, kada su

likvidirane franjevačke pučke škole pripada datumu ove historije. Za razvoj

je školstva veoma važan i datum otvaranja pojedinih škola. Nažalost, tu još

ima neslaganja, naročito oko godine otvaranja onih prvih, npr. u Livnu i

Tolisi. Dakako, moglo bi se navesti još značajnih događaja i datuma iz

povijesti školstva i pedagogije.

Pedagoški, odnosno kulturno - prosvjetni rad franjevaca, rečeno je,


42

Izbor tekstova

ima svoj kontinuitet. On je konstanta. Toga se načela drži moja metoda u

promatranju franjevačkog pedagoškog rada u ovom prilogu. U nastavku

ovoga teksta zato ću još ponešto o tome reći. Bit će, ustvari, riječi samo o

nekim pitanjima njihove pedagoške aktivnosti. Franjevci su osnivali

samostanske - interne i eksterne - i župne škole, što bijahu i glavna središta

prosvjete i kulture. U tim školama je izobražavan podmladak, ali i djeca

koja se nisu pripremala za svećenički poziv. Oni su preuzimali moderna

evropska iskustva u sferi pedagoškog i kulturno - prosvjetnog rada.

Franjevačka ljubav i predanost svladavali su svekoliku oskudicu. Škole,

naravno, nisu imale današnju organizaciju, sadržaje, metode i oblike rada.

Samostanske su škole imale svoje specifičnosti i karakteristike. Nastavnici

su bili, u pravilu, svećenici, i to oni koji su imali smisla i koji su bili

kvalificirani za pedagoški rad. Nastavnik - svećenik je imao rukovodeću

ulogu u nastavnom procesu i u odgojno - obrazovnom radu u boljem

značenju toga pojma. Vodilo se računa o mogućnostima, sklonostima i

potrebama učenika. Nastavnik je bio, u stvari, voditelj i pomagač učeniku.

Učenici, nikako, nisu bili samo objekt u nastavi. Učenička kreacija i

subjektivitet u tome procesu nije potiskivana nego poticana. Latinski je

jezik bio osnova. Veći dio nastave predavanje na latinskom pa već tada

prodire bilingvitet. Vladao je kult učenja i stjecanja znanja. Težilo se čak

enciklopedizmu. Nerijetko se za ove škole kaže da se u njima učilo

napamet, memoriralo, da se forsiralo mehaničko učenje i da je prevladavao

formalizam i historicizam. Zacijelo je toga svega u jednoj mjeri bilo. Ne

može se, međutim, zanijekati činjenica da se u ovim školama njegovala i

kritičnost, poticana divergentnost u mišljenju. A da se i ne govori o

snažnom razvoju logičkog mišljenja i smisla za filozofiju. Repetitio est

mater studiorum - bijaše jedan od osnovnih principa učenja bez kojeg je

nezamisliva i moderna pedagogija. Načelo errando discimus nije značilo

ono što znači za zastupnike metode učenja putem “pokušaja i pogrešaka”.


43

Izbor tekstova

Zar disputacije nisu bile borba riječima i argumentima. Drugačije mišljenje

se, ustvari, poticalo i putem dijaloga u kojem su argumenti bili mjera istine,

znanja. Ove škole posebno su čuvene po tome što su naučavale “vještini”

govorništva i to na zasadama Antike. Emulacija - natjecateljska vještina - je

bila prisutna. Ali to nije bilo, kako se hoće reći, ponižavanje drugog,

nezdravo natjecanje, nego, jednostavno, slobodna utakmica i zalaganje za

što bolji uspjeh. Konačno, franjevačke škole forsiraju kvalitet, a ne

osrednjost, što je na crti modernih shvaćanja u teoriji učenja. Talentirani su

učenici, ustvari, morali imati svijest o prostoru i svoj izraz.

U školi je njegovana katehetička metoda, i to se kod nas često

razumijeva s negativnim konotacijama. Međutim, zar se i danas u nastavi i

previše doslovno ne reproduciraju i deklamiraju: pravila, zakoni, formule,

definicije i sl., koja se, često, uopće ne razumiju. U katehetičkoj metodi,

međutim, učenik je morao poznavati meritum stvari i onda adekvatno i s

razumijevanjem odgovarati. Stoga se ne bismo mogli složiti s mišljenjima

po kojima je ova metoda mehaničkog i dogmatskog karaktera. U školi je

vladala hijerarhija. Nastavnici - odgajatelji su morali dobro poznavati

razvojnu psihologiju. Disciplina je bila stroga. Tražila se svjesna

“poslušnost” i odgovornost učenika u izvršavanju obveza u školi i izvan

škole. U školi nije vladao ni ekstremni individualizam niti pak uniformni,

strogi kolektivizam. Vodila se, naime, briga o individualnim

sposobnostima, sklonostima i ritmu napredovanja. Slabiji su učenici

instrukcijama pomagani a oni bolji dodatno angažirani i poticani na šire

proučavanje. Samostanske su škole bile sa mnogim karakteristikama onih

septem artes liberales. Posebno su njegovane discipline iz trivijuma:

gramatika, retorika i dijalektika. Živa riječ, pored udžbenika, priručnika i

knjiga, bijaše glavno sredstvo u nastavi. Jezičnoj je nastavi poklanjana

naročita pažnja. U ovim se školama, prema vani i unutra, sistematski gradio

i stvarao dignitet škole. Glavni zadatak učenika bijaše učenje. Znanje je


44

Izbor tekstova

provjeravano i na posebnim ispitima. Pojedini su učenici dobivali priznanja

i nagrade.

Učenici su se u ovim školama osposobljavali za introspekciju, za

samopromatranje, razmišljanje o svojim djelima, propitivanje svoje savjesti.

Nastava je, naravno, bila prožeta vjerskim duhom, ali odgojni ciljevi nisu

bili samo religiozni nego i životni, okrenuti “ovozemaljskim” pitanjima i

obvezama čovjeka. Moralni je odgoj bio najvažnija komponenta odgoja

ličnosti. U moralnom je odgoju pored uvjeravanja, navikavanja,

samonadzora istaknuto mjesto imao primjer nastavnika - odgajatelja. Treba

istaći da se na ovim prostorima odgajalo i za zajedničko življenje, za

toleranciju i uvažavanje drugih vjera i naroda. Sklad misli, riječi i djela

bijaše osnovni postulat. Širilo se humanističko gledanje na svijet i u

učenicima razvijalo načelo pulchrum, verum et bonum (lijepo, istinito i

dobro) kao uzvišeni moralni ciljevi. Griješi se kad se kaže da se u ovim

školama nije poklanjala pažnja tjelesnom i estetskom odgoju, na primjer.

To nije, doduše, bio program, septem artes probitatis, ali su učenici ovih

škola uz radni odgoj poklanjali pažnju i komponentama tjelesnog odgoja.

Razvijao se, gotovo, sveti odnos prema radu, marljivosti i ustrajnosti,

samodisciplini.

U školama se razvijalo domoljublje, pozitivan odnos spram tekovina

ranijih generacija, ljubav i odanost narodu i ljudima uopće. Djelujući na

vjetrometini između dva velika i zavađena carstva - Turskoga i

Austrougarskoga - a ni Mletačka Republika nije bila daleko, kao ni drugi

osvajači - franjevci su sa dosta uspjeha odolijevali brojnim nedaćama i

posljedicama tursko - austrijskog ratovanja. Oni, kao da su se uvijek nalazili

između čekića i nakovnja. Usprkos svemu očuvali su narod od asimiliranja,

gubljenja identiteta, naročito jezičnog, nacionalnog i kulturnog. Na ovim su

se prostorima osjećale refleksije modernih pravaca i škola onog vremena iz

drugih dijelova svijeta. Sva ta kulturna strujanja nisu nas mimoilazila nego


45

Izbor tekstova

zapljuskivala s odjekom. Nije se bilo gluho na utjecaje Latinista, Humanista

i Renesanse, Racionalizma, Romantizma, Prosvjetiteljstva, Reformacije i

Protureformacije, Secesionizma i drugih pravaca. Moderni pedagoški tokovi

su se poznavali kao i djela istaknutih pedagoga onog vremena (Frebel,

Felbiger, Ratke, Vives, Pestalozzi, Komensky, Erazmo, Herbart i mnogi

drugi mlađi i stariji). Uostalom, franjevci su školovani, uglavnom, u

poznatim humanističkim središtima, na uglednim fakultetima i

sveučilištima. S pojedinim samostanima u Dalmaciji, ali, i Slavoniji,

Hrvatskoj, uopće, ostvarivali su neposrednu suradnju i ispomaganje, a

strujali su utjecaji i iz Dubrovnika o čemu ima dosta primjera. Reforme koje

su poduzimane u naprednim evropskim zemljama imale su svoje

sljedbenike i na ovom prostoru. Naravno, razvoj školstva, prosvjete i

kulture, uopće, zavisi od društveno - ekonomske razvijenosti jedne sredine.

Ovdje je vladala posvemašnja ekonomska zaostalost i neprosvijećenost.

Franjevci su mnogo energije ulagali u kulturno - prosvjetni rad i na ukupnu

preobrazbu, pa i u poljodjelstvu. Opismenjavanje pučanstva bijaše jedan od

prvih zadataka, i to ne samo u vrijeme Prosvjetiteljstva i Ilirskog preporoda,

nego permanentno. Oni su nastojali da se u svakodnevni život ljudi unesu

novine i olakšice. Ne može izdržati kritiku teza da su franjevci odgajali

učenike i puk u dubokoj poslušnosti, pokornosti, u duhu podaništva i

održavanja postojećih društvenih normi i odnosa. Moglo bi se dokazivati

suprotno jer su se neprestano borili protiv tuđina, protiv eksploatacije svake

vrste, a za socijalnu pravdu, za oslobođenje čovjeka. Ako su i bili lojalni, ne

znači da su bili adepti, gorljivi propagatori postojećih režima, društveno -

ekonomskih odnosa. U slobodarskom duhu odgajali su i učenike. Pa, zar

njihova književnost nije bila odgojno prosvjetiteljska, moralno - didaktična.

I literaturom se budila i razvijala moralna svijest, kulturni i nacionalni

identitet. Zar mnogi nisu bili uvijek na strani narodnih interesa, i po cijenu

vlastitog stradanja.


46

Izbor tekstova

Njegovali su i razvijali ljudsko u ljudima. Angažirani na mnogim

područjima nisu čekali da to neko drugi radi i uradi. Oni su imali veliko

povjerenje u moć odgojnog i kulturno - prosvjetnog rada. Po tom shvaćanju

bili su s pravom na pozicijama pedagoškog optimizma, uvjereni u

uspješnost odgoja i mijenjanja čovjeka u pozitivnom vidu.

U njihovom radu se nalaze korijeni specijalne pedagogije (sirotišta u

Docu i Sarajevu), ali i obrazovanja odraslih, kao i stvaranje potreba za

samoobrazovanje i samoodgoj. Permanentni duhovni razvitak sebe i ostalih

ljudi uzimali su za jednu od osnovnih i trajnih vrijednosti. Škole bosanskih

franjevaca, bez obzira o kojima je riječ, imaju veliki značaj za razvoj

pedagoške teorije i prakse na našem prostoru. Sjeme uvijek i nije nailazilo

na plodno tlo, ali oni su upornošću, ljubavlju i humanizmom postepeno

osvajali prostore ljudskog duha, jer “tko ne sije i ne niče mu”. Stoga ova i

druga relevantna pedagoška pitanja treba i dalje znanstveno istraživati,

sistematizirati i prezentirati u sintetičnim studijama ili posebnim

monografijama. I ova je obljetnica poticaj za to.


47

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

4. ŠKOLSTVO U DOBA FRA FILIPA LASTRIĆA 1700. – 1783.5

I.

Lastrić pripada plejadi najučenijih, osobito zaslužnih franjevaca Bosne

Srebrene. Kritičari su zamijetili da je posjedovao zavidnu opću kulturu,

naročito smisao za znanstveno-istraživački rad, pa, i literarni dar. Obnašao

je i najviše dužnosti u svome Redu - kustos 1735.-1738., provincijal Bosne

Srebrene 1741.-1745. Bijaše osoba, svećenik, velikog ugleda koji je proizlazio

iz njegova znanja, predanosti radu, bogatog iskustva. Jelenić ga u svojem

dvotomnom djelu spominje na 34 mjesta, rekavši uz ostalo “bio je izvrstan

historik, sve je natkrilio”. Suradnik je Danijela Farlatija u njegovom velikom

i nezaobilaznom djelu “Illyricum sacrum”, koji je za fra Filipa rekao da je

“čovjek izvanredno učen i veoma veliki poznavatelj mjesta i starina

tamošnjeg Kraljevstva i Crkve”. Lastrićevo djelo Epitome vetustatum

provinciae bosniensis - početak je moderne historiografije u BiH. U svezi s

tim dr. fra Andrija Nikić piše: “On se prvi uspio izdići iznad ljetopisa,

memoara, redanja dokumenata i prešao na znanstvenu povijest.” Pojava ove

knjige, 1765., je temeljac kamen naše modene historiografije, baš kao što je

1611. odnosno Nauk karstianski fra Matije Divkovića temeljni kamen naše

književnosti. Franjevci su gotovo u svim područjima života i rada, treba li

podsjećati, prvi prokrčili put, udarili temelj. I ovom prigodom stoga treba

podsjetiti na A. G. Matoša koji je rekao u svezi s tim: “Nema naroda čija bi

povijest i sudbina bila tako usko skopčana ma s kojom institucijom kao što

je prošlost hrvatskog naroda kroz više stoljeća s franjevačkim redom. 5 Zbornik o fra Filipu Lastriću u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, 2000. godine, str.

143.-150.


48

Izbor tekstova

Povijest bosanskih franjevaca je dakle ponajprije historija Hrvatske”. Da ne

bijaše tako umnih, vidovitih, domoljubnih muževa poput Lastrića, Andrić

bi bio posve u pravu u pismu Tugomiru Alaupoviću 1919: “Žao mi je kada

pomislim da izumire svakim danom naša stara, čudna Bosna, a nema nikog

da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života.” Ali kakve

znamenitosti, kakvi suvremenici, hrastovi, odmah s početka osamnaestog

stoljeća: fra Filip Lastrić, (1700.-1783.), fra Nikola Lašvanin, (1703.-1750.), fra

Bono Benić, (1708.-1785.), fra Marijan Bogdanović, (1720.-1772.), sve snažni

zamašnjaci, poticatelji, inicijatori, zaslužnici koji ostaju trajno u sjećanju,

dostojni najviših priznanja; Honos reddatur dignis - čast neka se iskazuje

dostojnima. Ovim se nikako ne izostavlja, niti prešućuje druge značajne

Lastrićeve suvremenike kao što su: fra Tomo Babić, (1680.-1750.), fra Marko

Dobretić, (1706.-1784.), fra Pavao Dragičević, (1697.-1773.), fra Jeronim

Filipović, (1688.-1765.), fra Filip Grabovac, (1697.-1749.), fra Franjo Gracić,

(1740.-1799.), fra Grgo Ilijić, (1736.-1813.), fra Vice Vicić, (1734.-1796.) i drugi.

Pišući o fra F. Lastriću fra Ignacije Gavran je rekao: “Među bosanskim

franjevcima 18. st. bez sumnje se najviše ističe fra Filip Lastrić, čestit učen

redovnik i svećenik, razborit poglavar, revan propovjednik i topao duševan

pisac. Osim zauzetosti za Božju stvar osobito ga odlikuje ljubav prema

Bosni”.

Ovom prigodom želim nešto više reći o školstvu tijekom 18. stoljeća

u Europi, kao i onodobnim prilikama u školstvu u našim krajevima, a i sam

F. Lastrić položio je ispite za profesora filozofije i teologije. Ovo je, dakako,

odviše opširna, kompleksna tema pa ću za ovu prigodu in brevi naznačiti

tek neke glavne tendencije u ondašnjem europskom školstvu kako bih

pokazao u kakvim su nenakolonjenim i oskudnim kulturno-prosvjetnim i

ukupnim uvjetima stvarali Lastrić i njegovi suvremenici. Osamnaesto

stoljeće se često naziva siecle des lumieres, Age de lumiere, Aufklarungszeit,

Aufklarrungstatigkeit, tj. prosvjetno doba, prosvjetiteljstvo, ali nerijetko i u


49

Izbor tekstova

mnogim prilikama i pedagoško stoljeće. U tom vijeku su naime živjeli,

djelovali i pojedini iznimni, izuzetni stvaratelji koji su obogatili pedagošku

teoriju i praksu mnogim spoznajama i time pridonijeli njenom

konstituiranju, znanstvenoj autonomiji. I prije pedagoga osamnaestog

stoljeća djelovali su i drugi zaslužnici za razvitak pedagoške znanosti i

školstva. Podsjetit ću samo na poneke iz 18. stoljeća: Basedov (1724.-1790.),

J. J. Rousseau(1712.-1778.), I. Felbiger (1724.-1788), H. Pestalozzi(1746.-1827.),

tu su filantropisti, prije toga braća kršćanske škole, pijaristi zatim G. Herder

(1744.-1803.), I. Kant (1724.-1804.), kao i mnogi drugi ubilježeni u povijest

pedagogije i školstva, a prije svih J. A. Komensky(1592.-1670.), H. Franke

(1663.-1727.), J. Lock(1632.-1704.) i drugi. Istaknuti umovi filozofije, teologije

kao i drugih znanosti pokazivali su veliki interes i za pitanja odgoja i

obrazovanja, školstva i prosvjete uopće. Poticane su i organizirane rasprave

o školstvu. Vjerovalo se u moć obrazovanja, prosvijećenosti. U svim

prigodama isticala se nužnost, potreba prosvjećivanja. Zahtjevano je

obvezno i besplatno školstvo za sve, riječju prosvjećivanje naroda.

Razobličavaju se predrasude, praznovjerje, zablude, kritizira se opća

kulturno-prosvjetna zaostalost. I sam pojam prosvjeta nastao je u ovom

stoljeću kao izraz težnji naprednog građanstva da široki slojevi naroda

dobiju široko obrazovanje. Razmatrana su mnoga relevantna pedagoška

pitanja, u praksi rješavana, provjerena. Sveučilišta u Europi imaju već

višestoljetnu tradiciju. Veoma uspješno djeluju samostanske i katedralne

škole ali i gradske, kao i viteške, vojne i druge. Crkveni redovi redovnika i

redovnica intenzivno i organizirano se bave školstvom. Crkveni sabori i

visoki dostojanstvenici Crkve neprekidno potiču na otvaranje škola, skrbe

za prosvjetu, školstvo. Pojedini svećenici su stekli velike zasluge za razvitak

pedagoške teorije i školske prakse. Treba podsjetiti na veliko djelo na

području odgoja i obrazovanja Petra Kanizija (1521.-1597.), Karla Borromea

(1538.-1584.), te čuvenog Fenelona (1651.-1715.) mada su neki živjeli i stvarali


50

Izbor tekstova

znatno prije 18. stoljeća, ali njihovo djelo je živjelo. Još ranije utemeljena su

i učena društva i akademije znanosti i umjetnosti. Objavljuju se

enciklopedije, enciklopedijska izdanja, sastavljaju rječnici, leksikoni. U

Edinburgu je još 1768. objelodanjena najveća moderna enciklopedija -

Encyclopedia Britannica, a francuska Enciklopedija počela izlaziti 1751.

Osnivaju se muzeji, botanički vrtovi, laboratoriji. Javljaju se znanstvene

publikacije, časopisi, listovi, revije. Objavljuju se i popisi pučanstva u 18.

stoljeću. Svijet se susreće s mnogim pronalascima, izumima, otkrićima,

postignućima u znanosti, tehnici, tehnologiji. Odvijao se bogat duhovni

život. Ovo je i razdoblje procvata stručnog obrazovanja. Uz lingvističko i

historijski usmjereno obrazovanje, u nastavne programe, u škole ulaze i

prirodne znanosti, ekonomija, pravne discipline. Istaknuto je načelo -

znanje je moć. Nastava na materinskom jeziku sve više potiskuje latinski

jezik sa sveučilišta i škola, iako je latinski i nadalje jezik komuniciranja prije

svega u znanosti. Građanstvo koje je jačalo, bivalo brojnije, bogatije,

podupiralo je također, uz Crkvu, razvitak znanosti, kulture, posebice

školstvo na svim stupnjevima.

II.

Hrvatska je, odnosno svi hrvatski krajevi, početkom 18. stoljeća

odnosno od 1699. oslobođena od Turske sjeverno od Save i zapadno od

Une. U Hrvatskoj djeluju župne, samostanske, katedralne škole, ali postoje

i gradske škole. Biskup Juraj Drašković utemeljio je humanističku školu još

1578. godine. Dakako tu su i pučke škole, gimnazije. Svojim marnim radom

na polju školstva odlikuju se pavlini sa čuvenom gimnazijom u Lepoglavi

od 1582. godine. Isusovci imaju gimnazije u Zagrebu 1607., Rijeci 1627.,

Varaždinu 1628., Požegi 1709., Križevcima 1675., Osijeku 1766. i

Dubrovniku. U Zagrebu je 1669. Isusovačka gimnazija zbog višeg tečaja

dobila naziv “Academia scientiarum”, izjednačena sa sveučilištem. Moderno


51

Izbor tekstova

sveučilište svečano je otvoreno 1874. Isusovci su imali dobro razrađen

školski sustav u dokumentu “Ratio atque institutio studiorum Societatis

Jesu” iz 1599. godine. Istakli su se diljem Europe svojim zaista uspješnim

metodama nastave i odgoja. Franjevci također imaju dobro organizirano

školstvo, mada su djelovali u vrlo teškim uvjetima. Uz napore i kušnje od

dolaska u naše krajeve 1291. djeluju i kao učitelji naroda, osnivaju škole na

načelima znamenitog Duns Škota (1226.-1308.). Nakon oslobođenja

Slavonije imali su na tom području 14 samostana, a najpoznatiji su oni u

Brodu, Vukovaru, Osijeku, Našicama, Velikoj kraj Požege. Kapucini su

djelovali u Hrvatskom Primorju i Lici nakon oslobođenja tih krajeva od

Turaka. Odgojem i obrazovanjem ženske djece bavile su se klarise - došle u

Zagreb 1646. i uršulinke došle iz Ugarske u Varaždin 1703. Školstvo je

tijekom 18. stoljeća doživljavalo svoj uspon. Hrvatska je u Habsburškoj

monarhiji, Dalmacija i Istra u Mletačkoj Republici, a 1797. ulaze u sastav

Austrije. Ovo se razdoblje naziva prosvijećeni apsolutizam. To je vrijeme

vladanja Marije Terezije od 1740.-1780. i njezinog sina Josipa II. 1781.-1790.

godine, razdoblje takozvanog jozefinizma. U njihovo doba u školstvu su

izvršene značajne reforme, a reformator i organizator osnovnog i srednjeg

školstva u Austriji i u Pruskoj bio je znameniti reformator I. Felbiger. Za

vladanja Marije Terezije donesen je 1777. godine školski sustav odnosno

Ratio educationis, latinski pisana naredba za organizaciju školstva za

Ugarsku i Hrvatsku jer su se njihovi sabori ogradili od Općeg školskog reda

iz 1774. zbog njegovih germanizatorskih tendencija. Opći školski red,

Allgemeine Scholordnung (1774.) i Ratio educationis (1777.) značajno su

pridonijeli otvaranju škola о kojima država preuzima skrb. Marija Terezija

je 1770. izdala dekret kojim država preuzima brigu za školu jer “Die Schule

ist und bleibt allzeit ein Politicum - škola jeste i ostaje zauvijek stvar

države”. Ove su uredbe imale i svoje pozitivne refleksije na školstvo u BiH

jer su franjevci Bosne Srebrene sve više učili, studirali u učilištima


52

Izbor tekstova

Monarhije. U Bosni i Hercegovini u Lastrićevo doba nema gotovo ništa od

onoga što je bilo u drugim europskim zemljama i u Hrvatskoj. BiH je na

periferiji. Nema znanstvenih, prosvjetnih ustanova. Vlada neprosvijećenost,

posvemašnja zaostalost. Jedina ognjišta prosvjete i kulture su preostali

samostani: Fojnica, Kreševo, Kraljeva Sutjeska. Franjevci su komunicirali s

Europom, s Hrvatskom, bili upoznati s važnijim zbivanjima, događajima.

To je razdoblje u povijesti osobito teško za franjevce i njihov puk. Doba

Bečkog rata (1683.-1699.) i nakon njega katolici u BiH doživljavaju koban

slijed događaja, brojčanu katastrofu, nakon provale Eugena Savojskoga

1697. u Sarajevo, veliki egzodus katoličkog svijeta, masovan odlazak iz svoje

zemlje. Broj franjevaca spao je još 1692. na 31 franjevca od kojih su pet laici

(J. Jelenić, sv. L str. 228.). BiH je postala granična pokrajina Turskog carstva

prema Europi. U ovom 18. stoljeću od provincije majke - Bosne Srebrene

izdvajaju se 1735. Dalmatinska provincija Sv. Kaja odnosno Presvetog

Otkupitelja te 1757. provincija Sv. Ivana Kapistrana, prekosavsko-hrvatsko-

ugarsko područje. Bosna Srebrena je spala na BiH i tri samostana. I u ovom

stoljeću franjevci stvaraju pobožno-poučnu literaturu, pišu kronike,

ljetopise, historiografske tekstove. Najpoznatije kronike su Ljetopis

Sutješkog samostana fra Bone Benića, Ljetopis Kreševskog samostana fra

Marijana Bogdanovića i Ljetopis fra Nikole Lašvanina kao i Godišnjak fra

Jake Baltića iz 19. stoljeća. Franjevački ljetopisi su i stanoviti testis

temporum, puni zapisa o nedaćama, zulumima Turske vlasti, samovolje,

nasilja pojedinaca i grupa. U ovom stoljeću franjevci pišu i pjesme, Lovro

Šitović, Vice Vicić, fra Jeronim Filipović na primjer. Franjevci su se posebice

istaknuli kao propovjednici. Stvarali su homiletičku književnost, a među

njima je bilo čuvenih homileta među kojima naročito mjesto ima fra F.

Lastrić. Franjevci i nadalje, neprekidno s marom, skrbe o odgoju i

obrazovanju ne samo svojih kandidata nego i o školstvu puka. U

područjima pastorizacije samostanske škole su i jedine. Fra Franjo Baličević


53

Izbor tekstova

u svome izvješću što ga je 1591. dostavio Sv. Stolici piše da bosansko

kraljevstvo broji 13 samostana, a u samostanima braća drže i škole, te

podučavaju čitati, pisati i malo slovnice, te kršćanski nauk u latinskome i

slovenskome jeziku... U povijesti školstva i pedagogije, redovito se u

literaturi navodi pismo bosanskoga redodržavnika fra Ante Gabeljaka što ga

je 1685. upravio protiv zadarskog nadbiskupa. U ovome pismu piše da u

Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati, pisati, što će se jedva naći u

zadarskoj biskupiji. Ovi se navodi uglavnom i ne komentiraju, jer katolik

koji je želio naučiti čitati i pisati mogao je to naučiti uglavnom u samostanu

do sredine 19. stoljeća. Pismenih je bilo, a pismenost se stjecala u

samostanima, u župama kao i samoučkim opismenjavanjem,

autodidaktički. Prednost se davala čitanju, jer je ono bilo potrebno radi

čitanja molitvenika i druge nabožno didaktičke literature. I fra Pavao

Posilović kao i A. Gabeljak, piše da čitati i pisati znaju i pastiri. Ovdje se

nikako ne može govoriti o nekom sustavnom i masovnom opismenjavanju,

ali je činjenica da su ljudi od davnina učili čitati i pisati. Mada nisu imali

škole, tiskare ni slične uvjete u kojima su radila njihova subraća u drugim

dijelovima Europe. Franjevci su tiskali knjige, razvijali ljubav u narodu

prema knjizi, bili graditelji pismenosti i kulture. Pojedine knjige kao što su

Babuša, Razgovor ugodni (Kačićev), Stipanuša, Biskupovača, Nauk

karstianski, bile su veoma popularne u narodu, s njima se živjelo, putem

njih se opismenjavalo. Ove knjige nisu imale 400 izdanja kao Kanizijev Mali

katekizam (samo u Njemačkoj), ali su i bez toga ostvarivale ulogu

savjetnika, učitelja. “U prosvjetnom, odgojnom, književnom, vjerskom i u

cjelovitom duhovnom pogledu živjeli su i kretali su se u istom svijetu u

kojemu i hrvatski narod u cjelovitosti”, veli dr. Rafo Bogišić za bosanske

franjevce.

Nakon 1699. Bosna Srebrena je u tri države - Tursko Carstvo, Austrija i

Mletačka Republika. Franjevci su dobro poznavali kulturno-prosvjetne


54

Izbor tekstova

tendencije u svome susjedstvu, u europskim zemljama. Školovani su na

prestižnim europskim sveučilištima u Italiji, Austriji, Ugarskoj, a na studije

su upućivani oni koji su zaista bili daroviti, marljivi koji su najavljivali svoje

mogućnosti. Franjevci su naročito cijenili, njegovali živu riječ, govorništvo,

propovijed, pa su nastala uspješna, korisna homiletička djela, a i sam fra

Filip Lastrić bijaše darovit i plodan pisac propovijedi i uz to čuven

propovijednik. Propovijedi su i stanovita škola koja je imala najviše

polaznika, slušatelja. Propovjednička literatura zaslužuje da se još više

istraži i predoči. U ovom razdoblju se glede razvitka školstva na izvjestan

način pripremalo ono što će se ostvariti u školstvu sredinom 19. stoljeća

nakon što su se ukupne političke prilike u Turskom carstvu počele

odleđivati. Franjevci otvaraju narodne škole, učionice u Bosni Srebrenoj

sredinom 19. stoljeća. O školovanju svećeničkih kandidata ovaj referat nije

govorio, jer o tome je veoma pregledno, jezgrovito i cjelovito napisao dr.

Serafin Hrkać u svojoj studiji “Filozofijski manuskripti na latinskom jeziku u

Bosni Srebrenoj'' (Mostar, 1998. god.)

Zaključak

Lastrićevo bogato djelo, njegov častan život i danas nadahnjuje, uči,

povezuje. Pokazao je da se i na samoj periferiji, u ambijentu neimaštine,

pomanjkanja i osnovnih uvjeta za rad i život može uspješno stvarati.

Njegovo stvaralaštvo ne zastarijeva nego je i danas snažan poticaj za

proučavanje, predočavanje sebi i drugima naše kulturne baštine. Njegovo

djelo se doima, doživljava kao međašni znak, kamen putokaz, važan

testimonium u krsnom listu. Tu su uvjerljivi, vjerodostojni argumenti o

našem imenu, pamćenju. Vrstan poznavatelj Lastrićeva djela dr. Andrija

Zirdum piše da Lastrić nema svoje Filipuše, ali itekako posredno odgaja i

prosvjećuje. Dr. Zirdum nastavlja “Lastrić je odgojen i orijentiran prema

europskoj kulturi, nastavlja rad svojih prethodnika u prenošenju tradicija i


55

Izbor tekstova

dostignuća zapadne kulture na naše tlo. Posebno je skrbio da BiH zbog

nepovoljnih političkih prilika - u vjerskom, prosvjetnom, kulturnom

pogledu ne zaostane suviše za susjednim krajevima s kojim je do nedavno

sačinjavala jednu crkveno-redovničku pokrajinu.” Lastrić se mnogo brinuo

za napredak školstva, a i sam je bio profesor, odgajatelj, učitelj novaka.

Lastrićev primjer, borba za svoju redodržavu u Rimu i na drugim mjestima,

može i danas poslužiti kao uzor. Snažnim, uvjerljivim argumentima, uz

osobnu odvažnost, hrabrost, isposlovao je svojoj provinciji prava koja je

imala, koja joj pripadaju kao redodržavi. Danas se za temeljna prava

hrvatskog naroda u BiH mora zauzimati znanjem, argumentima i, dakako,

hrabrošću, odvažnošću. Fra Filip Lastrić doista može biti nadahnuće,

njegovo djelo i život, primjer dobrih osobina i ispravnih postupaka,

pokazuju kako je moćna kulturna, duhovna snaga.

Fra Jako Baltić u Godišnjaku napisa za svoga subrata: “Uspomena

ovog oca kod potomstva vavik će biti u blagosovu. Dila će njegova

uspomenu njegovu vavik pripovidati.”


56

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

5. PREPORODITELJ ŠKOLSTVA6

Ime fra Stjepana Marijanovića neizostavno je u svim bibliografijama ne

samo Franjevačkog reda. U plejadi najdičnijih pripadnika časnog Reda ima

istaknuto mjesto, kao i u našoj kulturnoj baštini uopće. Stao je u vrstu

“Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925.” Suvremenici su ga štovali i cijenili.

Njegova su subraća - fra Blaž Josić i fra Ambroz Matić - njemu u čast,

napisali na latinskome jeziku antologijske pjesme.

Njegovo ime i djelo ne blijede, evo, ni nakon dva stoljeća.

Rođen je 15. siječnja 1794. u Lipnici, Kraljeva Sutjeska, zemljopisnom i

duhovnom podneblju gdje mu i znameniti subrat Bono Benić (1708.-1785.),

autor čuvenog Ljetopisa sutješkog samostana, što ga je preveo i priredio dr.

Ignacije Gavran, a objavljen je 1979. Marijanović je rođen iste godine kad i

fra Andrija Kujunđić (1794.-1873.), provincijal, jezikoslovac, potpisnik

molbe 1853. Visokoj Porti za otvaranje tiskare u Bosni. Stariji je godinu dana

od prijatelja fra Ambroza Matića (1795.-1849.), poznatog pisca, latinista, te

četiri godine od već legendarnog fra Marijana Šunjića (1798.-1869.),

biskupa, poliglota...

Fra Stjepan Marijanović je povijesno značajan, prije svega, po svom

neumornom i plodnom djelovanju na preobrazbi onodobnog školstva.

Ubraja se zapravo u red najzaslužnijih preporoditelja i promicatelja

školstva u Bosni Srebrenoj. Uz iznimku dr. fra Julujana Jelinića (1877.-1931.),

Marijanovićevo djelo još nije na odgovarajući način istraženo i predočeno...

Pošto je stekao osnovnu i srednju naobrazbu u samostanu u Kr.

Sutjesci, školovao se sedam godina u Hrvatskoj i Ugarskoj (1810.-1817.). Po

završetku studija vraća se u Bosnu, gdje obnaša dužnost župnika u Varešu,

6 Stećak, br. 6., 1994. godine.


57

Izbor tekstova

gvardijana samostana u Kr. Sutjesci, kustosa, meštra novaka, te provincijala

Bosne Srebrene od 1838. do 1842. Svi oni koji su se više zanimali za njegov

život i njegovo djelo suglasni su, da je bio uman i radin, odgovoran i

sposoban, privržen Redu, odan svojoj Redodržavi.

Fra Stjepan živi i djeluje u razdoblju kad se tek naziru promjene u

Turskom Carstvu u korist razvitka školstva i uopće ropskog položaja raje.

Marijanović je dobro poznavao onodobne prilike u školstvu, prije svega

u Hrvatskoj, Ugarskoj. Budući da je tamo i studirao, bio je dobro upoznat sa

svim mjerama koje su poduzimane u tim zemljama glede razvitka školstva.

Carica je Marija Terezija, nakon nje i njen sin joj Josip II., pridavala veliku

pozornost kulturno-prosvjetnom razvitku, posebice promicanju školstva.

Reformu je škola povjerila Ignazu Felbigeru, veoma sposobnom,

kompetentnom svećeniku. Nakon što se u Berlinu upoznao s organizacijom

školstva u Njemačkoj, Felbiger je 1774. godine napisao “Opću školsku

naredbu za normalke, glavne škole i trivijalke u svim carsko-kraljevskim

nasljednim zemljama”. Svoje je pak metodske i pedagoške poglede razradio

u knjizi Methodenbuch. Po ugledu na tu naredbu u Ugarskoj je 1777. godine

usvojen Ratio Educationis (Smisao odgoja). Ovim je uredbama - propisima

pohađanje škole bilo obvezatno, a nadzornici su se škola starali o njihovoj

provedbi. Valja podsjetiti da je u BiH obvezatno osnovno školovanje

regulirano zakonom 1911., ali i tada selektivno. Napomenimo da je

sveučilište u Beču otvoreno još 1365., za Marije Terezije znatno reformirano,

smješteno u novu zgradu, a u BiH je časni fra Ilija Starčević osnovao prvu

pravu osnovnu školu 1823. u Tolisi!...

One je godine, kada se fra Stjepan rodio, u Parizu otvorena čuvena

Politehnička škola - moderna škola za izobrazbu inženjera. Čuveni

reformatori europskog i svjetskog školstva, na primjer: J. A. Komensky

(1592.-1670.), John Locke (1632.-1704.), J. J. Rousseu (1712.-1778.), već su

odavno u vječnosti...


58

Izbor tekstova

Između 1870. i 1890. nepismenost je u zapadnoj Europi gotovo nestala.

Fra Stjepan se našao pred složenim zadatkom. Školovanje - priprema

kandidata za svećenike u njegovo doba nije na zavidnoj razini. Studirali su

u drugim zemljama, ali su zbog neodgovarajuće pripreme zaostajali za

studentima drugih zemalja. Zapravo, teško su pratili predavanja i koristili

literaturu jer njihovo poznavanje latinskog jezika ne bijaše zadovoljavajuće.

Marijanović je svestrano sagledao prilike, dijagnosticirao slabosti te

predložio terapiju, mjere, za prevladavanje nepovoljnog stanja.

Svoje je stavove - mjere, razradio i objelodanio u djelu “System

literarium pro directione scholarum provinciae Bosnensis…“. Definitorij je

Bosne Srebrene odobrio ovaj sustav 1826., a svojim ga je dekretom ponovo

potvrdio 1833. Za povijest je školstva ovo veoma važan dokument. To je,

zapravo (i sve u svezi s tim), prvi cjeloviti statut, zakon - zbirka pravila i

propisa kojima se reguliraju relevantna pitanja organiziranja školstva.

Ovaj je sustav, uz manje korekcije, bio u uporabi sve do 1882. Uz fra Grgine

tzv. Ustanove iz 1865., te reforme u Gučoj Gori 1868. (i još neke), to su

temeljni propisi za proučavanje onodobnog školstva u BiH.

5.1. Korjenite reforme

Marijanović skreće pozornost na nedostatak adekvatnih priručnika za

učenike i profesore. Upozorava da su kandidati i njihovi učitelji previše

angažirani na drugim poslovima na štetu učenja. Dotad ni školska godina

nije bila strogo određena, kao ni nastavni predmeti, sadržaji, ispiti. To je, uz

druge slabosti, utjecalo, zaključuje Marijanović, da kandidati iz bosanskih

samostana nisu bili na odgovarajući način pripremljeni za studiranje na

europskim sveučilištima. To je, dakle, potaknulo, ponukalo, dalekovidog

Marijanovića da se prihvati kompleksnog i odgovornog zadatka -

preobražaja školstva. Osnovni je zapravo cilj: kako unaprijediti izobrazbu

dječaka za teološko-filozofski studij. Franjevačko srednje školstvo još nije


59

Izbor tekstova

bilo centralizirano. Integracija je ostvarena, provedena 1882. - osnivanjem

gimnazije u Kreševu; nakon godinu dana premještena je u Guču Goru, 1900.

prelazi u Visoko, 1992. izmješta se u Bašku Vodu. Podsjećamo da su

franjevci još od srednjeg vijeka odgajali vlastiti podmladak, a navlastito od

uspostave Vikarije 1354. Marijanovićeve su reforme korjenite, temeljite.

Njegovim se sustavom stanje stubkom mijenja nabolje. Ovim je

sustavom školstva godina počinjala početkom rujna, a završavala se krajem,

odnosno kasnije prvog kolovoza (prema austrijskom zakonu). Školska se

godina dijelila na dva semestra: prvi do Poklada, a drugi od Čiste srijede.

Nastava se izvodila prije i poslije podne. Ispiti su održavani krajem svakog

semestra, te tri puta tijekom polugodišta. Ove su škole trajale pet godina.

Učenici se prvog razreda nazivaju normaliste, dragog principaliste, trećeg

grammatiste, četvrtog syntaxiste i petog rethores. Profesori su bili obvezni

davati domaće zadatke, a jedanput tjedno i školske. I jedne su i druge

morali pregledati, a učenici, tako ispravljene, prepisivati. Da bi učenici što

prije i što bolje naučili latinski, morali su nakon druge godine njime

govoriti, a u novicijatu se moglo komunicirati samo na latinskom jeziku.

Ove su škole (latinske gimnazije) stanovita kombinacija trivija i kvadrivija.

Tijekom se školovanja učio hrvatski, latinski i jedan živi jezik, te povijest,

artimetika, geometrija, retorika, glazba, kršćanski nauk. Dječaci su dolazili

u samostan u dobi od 12. do 14. godine. Marijanović je tražio da se profesori

i učenici oslobađaju drugih dužnosti kako bi imali što više vremena za

učenje, za školske obveze.

Škola je imala ravnatelja, a o provedbi sustava starali su se i posebni

nadzornici. Po pedagoškim kriterijima ovo je bio moderan sustav. Nije

mnogo zaostajao iza Allgemeine Scholordnung (1774.) i Ratio educationis

(1777.). U ovim se školama mnogo radilo, ali ni uspjesi nisu izostajali. Otada

su kandidati iz Bosne Srebrene dobro pripremani za teološko-filozofski

studij. Marijanović je veoma stručno artikulirao i pedagoška pravila. Jasno


60

Izbor tekstova

je i mjerodavno izložio svoje misli o učiteljima, učenicima, oblicima rada,

metodama, motivaciji, učenju, ocjenjivanju, ispitima i drugim bitnim

pitanjima odgoja. Svojim je shvaćanjima nadilazio vrijeme u kojem je živio i

djelovao. Njegovo načelo (preporuke) da se učitelje, koji unose inovacije

(novotarije) u nastavu ne smije prekoravati zbog toga nego ih treba

hrabriti, sokoliti - čini se kao da je danas izgovoreno, a ne gotovo prije dva

stoljeća. Fra Stjepan ukazuje na važnost odgoja o kojemu, kako ističe,

neposredno ovise sva društva. Zanimljive su njegove misli o odgojnim

sredstvima, o kažnjavanju i nagrađivanju. Uz pomoć Jelenića saznajemo da

je, govoreći o kažnjavanju djece rekao: “Dijete neprestanim šibanjem izgubi

strah i stid”. Bio je zahtjevan prema učiteljima. Dobro je znao koliko je to

važna zadaća. Stoga sugerira, preporučuje da za ovu odgovornu dužnost

treba birati osobe koje su urešene ne samo umnim sposobnostima i dobrim

ponašanjem nego i one koje za učiteljstvo imaju dobru volju, osobe koje su

vesele, nepristrane, koje ne uspostavljaju bolećivu familijarnost, niti pak

one koji vrijeđaju ličnost i dostojanstvo učenika. I danas su aktualne

njegove misli, odgojna načela, razborito i stručno oblikovana. Marijanović

je pisao i priručnike.

Njegov “Bukvar iliti početak slovstva…“, objavljen je u Budima 1836.

Pojedini povijesničari školstva uzimaju za prvu knjigu u Bosni, koja je

isključivo prava školska početnica. Navlastito je zaslužan kao pisac latinske

gramatike u dva sveska, ali i drugih djela u kojima se bavi pitanjima odgoja i

izobrazbe. U serioznoj raspravi, kritičkom osvrtu na latinsku gramatiku (fra

Tome Babića 1680.-1750., fra Lovre Šitovića 1682.-1729., fra Amroza Matića

1795.-1849., Filipa Kunića 1821.-1871.), fra Stjepan Pavić, mjerodavan, smatra

Marijanovićevu gramatiku “jedinom našom cjelovitom gramatikom, jer ona

jedina sadrži i sintaksu u pravom smislu riječi”.

Ako se Marijanovićev učinak mjeri zapadnoeuropskim kriterijima,

onda njegovo djelo i nije posve originalno, nije na razini pedagoškoškolskih


61

Izbor tekstova

reformatora čije su ideje imale i vršile presudan utjecaj na razvitak školstva

u mnogim zemljama. Ta su učenja zapravo međaši kamenovi u razvitku

pedagoške znanosti uopće. Ali kad se sagleda povijesni okvir, tužni

kontekst, u kojem je djelovao fra Stjepan, onda je on za naše prilike, poput

Felbigera i drugih velikih, značajnih, europskih reformatora u školstvu i

pedagogiji.

Fra Stjepan Marijanović nije preuzimao gotova rješenja, nego je na

osnovi širokog praktičnog iskustva i teorijskih spoznaja, te poznavanja

prilika u drugim zemljama, izgrađivao školski sustav, pisao priručnike,

pridonosio napredovanju školstva u Bosni Srebrenoj. Razumijevao je odjek

vremena, ali, i svojim je umom, vizijama i praktičnim djelovanjem utjecao

na epohu. Svojom učinkovitošću je najneposrednije vršio pripremu za

preporod, ne samo u razvitku školstva, što je nakon njega ostvarila

(obavila) djelotvorna plejada povijesno zaslužnih fratara Bosne Srebrena.

Za fra Stjepana se pak može reći, da je preporoditelj onodobnog i preteča

modernijeg školstva u BiH. Živio je, stvarao i obnašao odgovorne dužnosti

u posve nepovoljnom razdoblju. Umro je u svojoj 54. godini, osmog ožujka

1848. godine u istinski svojoj (i našoj) Kraljevoj Sutjesci.


62

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

6. PASTORALNI DJELATNIK, ZNANSTVENIK, GRADITELJ...7

Obljetnice prvog Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera su

značajni datumi hrvatske prosvjete i kulture, svijesti o nacionalnom i

kulturnom identitetu. Sav je svoj život, svoje sile i talent, vođen snažnom

ljubavlju, darovao čovjeku, narodu. Njegovo je djelo tradicija za koju se

može uhvatiti, držati, s kojom se može i treba dičiti. Za života su ga nazvali

“apostolom kršćanske ljubavi”, “sirotinjskim ocem i majkom”, “svecem i

čudotvorcem”, “Našim Atanazijem”, “ocem domovine!”, „najvećim

čovjekom u Bosni”... Pjevali su mu pjesme i klicali, izgovarali njegovo ime s

dubokim poštovanjem. Štovali ga svećenici, cijenili biskupi. Europa ga je

poznavala, divila mu se. Uvažavali su ga i oni koji mu nisu bili naklonjeni.

Njegovo je djelo bogata ostavština, naša povijest, baština. Jedna je od

najsvjetlijih pojava na nacionalno-kulturnom obzorju.

Svakom se ljudskom djelu, naravno, mogu staviti i prigovori, ono

vremenom blijedi, ali Stadler i danas stoji visoko na hrvatskom, katoličkom

obzorju. Usprkos svemu veliki se ne mogu umanjiti, ne može im se oduzeti

ono što im pripada. Bogati radni vijek, prožet moralnim stvaralačkim

angažmanom, uvrstio ga je u red ne samo najzaslužnijih predstavnika

epohe nego Hrvata uopće.

Od njegova je imena i djela neodvojiva kulturna i ukupna povijest

Sarajeva u kojem je tako predano radio i djelovao punih trideset i sedam

godina. Ni prije ni poslije njega nijedan vjerski dostojanstvenik, ali ni

državnik, političar, vojni zapovjednik, nije tako dugo obnašao visoku

dužnost u ovom gradu i ostao na nedostignutoj razini. Ovdje je proslavio

pedesetu obljetnicu svećenstva (1918.) i dvadeset i pet godina biskupovanja



63

Izbor tekstova

(1906.). Napisao je petnaestak knjiga i brojne tekstove, prevodio sa stranih

jezika. Istovremeno je filozof, znanstvenik, odgajatelj, javni i pastoralni

djelatnik. Njegovo grandiciozno pregalačko djelo uvrstilo ga je u red prvih

graditelja i preporoditelja u dugoj povijesti ovog grada. Uresio ga je

impozantnim tornjevima i kupolama, velebnim zgradama, školama,

zavodima. Ovdje su neizbrisivi tragovi njegova uma i srca, njegovih

izvanrednih kvaliteta, sposobnosti i duhovnosti. Ako je olimpijska ideja

vodilja: brže, bolje, više, Stadlerova bijaše: najbolje, najviše, najbrže,

prožeto lijepim, istinom, dobrotom, ljubavlju. Njegov pokretački duh bijaše

najviše konstruktivne kreacije, a osrednjost se nije mogla uznositi na razinu

obrasca. Sve što je radio i uradio metodološki je dobro kreirao, svemu je

pristupao s krajnjom ozbiljnošću i odgovornošću. Iako je minulo stoljeće od

njegove pojave u ovom gradu ni najoštrije kritičke artikulacije ne nalaze

zamjerki njegovim nadahnutim magistralama, snažnom dignitetu njegove

etičke cjelovitosti. Njegovo doba je razdoblje najvećeg procvata, a Sarajevo

je bilo istinsko kulturno središte.

Stoga se neizbježno postavlja pitanje: Tko je dr. Josip Stadler što je

stekao bezbrojne zasluge za Vrhbosansku nadbiskupiju, za Sarajevo, za

BiH, a ovdje nema ni trga ni ulice, spomen škole s njegovim imenom. Ne

može se tako plodno djelo ocrtati jednostavnim nizanjem činjenica. Za

cjelovitiju je prosudbu njegova života i djela potrebno organizirati simpozij

kojim bi se tek mogla iskazati sva slojevitost njegova zamašnoga djela. Već

je organiziran simpozij o njegovom duhovnom radu. Ovom prigodom

naglašavamo njegovu kulturno-prosvjetnu djelatnost, tim prije što je

školstvo u ovoj sredini u njegovo doba dostiglo zavidnu razinu.

6.1. Od sirotišta do nadbiskupske stolice

Rođen je 24. siječnja u Brodu na Savi kao šesto dijete u skromnoj

obitelji Đure i Anice rođ. Blažić. Imao je samo deset godina kad mu je


64

Izbor tekstova

umrla majka, jedan brat i sestra, a slijedeće godine (4. veljače 1853. god.)

umire mu i otac. Siročad Stadler nalaze novi dom u nesebičnoj obitelji Jure

i Mate Oršić, također u Brodu. Godine 1855. završava osnovnu školu u

rodnom gradu, potom boravi u sirotištu u Požegi do 1858. godine, a zatim

odlazi u zagrebački orfanotrofij i nastavlja peti i šesti razred na

gornjogradskoj gimnaziji. U zagrebačkom sjemeništu završava gimnaziju

1862. godine. Maturu je položio s odlikom i pošto bijaše uzoran, isticao se

najboljim osobinama, predložen je za pitomca Germanikuma i papinsko

sveučilište Gregoriana. U Rimu je s devetnaest godina. U vječnom gradu

ostaje sedam godina. Tu su se otkrivale i razvijale njegove velike

sposobnosti i mogućnosti. Bio je noblis de laure (najbolji student po

učenju). Doktorirao je filozofiju 1865. (22 godine) i teologiju 1868. (25

godina). Za svećenika je zaređen 06. lipnja 1868. Po povratku u Zagreb

imenovan je prefektorom u sjemeništu, a 1874. Postavljen je za

izvanrednog, a potom i redovitog profesora na Zagrebačkom teološkom

fakultetu. Od 1878. do 1880. dekan je fakulteta. Dvadesetog studenog 1881.

godine posvećen je za biskupa u bazilici sv. Klementina u Rimu, u kojoj je

grb apostola sv. Ćirila. Ponovnom uspostavljanju redovite hijerarhije u BiH,

papinskom bulom od 5. srpnja 1881. imenovao je papa Leon XIII profesora

dr. Josipa Stadlera za prvog Vrhbosanskog nadbiskupa. Na bosansko je tlo

stupio 11. siječnja 1882. godine, za tri dana doputovao u Sarajevo gdje je

sutradan 15. siječnja 1882. introniziran u crkvi sv. Ante.

Preuzimajući veliku odgovornost nije sjeo na stolicu bogate, stare

nadbiskupije, s posjedima i velikim prihodima. Došao je u stvari u zemlju

nepismenog i siromašnog puka da se žrtvuje za svoj narod, da na prostranoj

njivi bude neumoran orač i sijač. Ili kako pjesnik (Isidor Poljak) kaže:

“Ti sijač Božiji sijao si Njivu/Kad pripicalo s neba sunce vrelo/

Kad dizali se vjetrovi i bure/A udarali gromovi o čelo./Njivi

Božijoj svu si snagu dao/Um, volju, boli, nade i čeznuća./”


65

Izbor tekstova

Zatekao je puk koji je samo čudnovatom otpornošću izdržao svoju

višestoljetnu kalvariju. Zahvaljujući svojim “ujacima”, koji također bijahu u

trajnoj opasnosti, stoljećima mu bijahu njihovi samostani lux in tenebris.

Katolički je puk usprkos brojnim iskušenjima i stradanju očuvao vjerski i

nacionalni identitet. Nadbiskup se susretao s ljudima koji su naučili na

trpljenje i progonstvo, bez negodovanja i orijentacije na ugroženost i

optuživanje. To su ustvari ljudi koji trpe šutke, štoviše s rezignacijom

prelaze preko brojnih životnih nedaća. Ne boje se žrtava za slobodu, za

očuvanje svoje tradicije i baštine. Nadbiskup je i sam trpio velike patnje pa

je dobro razumijevao položaj ljudi. Govorio je da nevolja uči ljude što nikad

ne bi znali. Narod i svećenici su jedva dočekali Nadbiskupa, jer su znali da

im donosi izbavljenje i konačno slobodno ispovijedanje vjere za koju su dali

tolike žrtve. Po preuzimanju časti i odgovornosti našao se Stadler pred

mnogobrojnim dilemama, brojnim pitanjima, zagonetkama, ali se kretao sa

sigurnošću pred kojom su se otvarali novi svjetovi, nova okruženja, novi

obzori. Od prvog je dana težio što boljem, a znao je da se do uzvišenog ide

preko poteškoća - ad augusta per angusta. Došao je ustvari iz razvijene

Europe u izrazito zaostalu sredinu, da bi obavio veliku preobrazbu.

6.2. Školstvo je važno kao i sloboda

Nadbiskup je Stadler dao tako zamašan doprinos arhitektonici našeg

školstva da nitko prema tomu ne može biti ravnodušan, nezainteresiran.

To je gotovo sama srž, punctum saliens, njegova predanog rada.

Školstvo je važno kao i sloboda jer za budućnost se tek treba izboriti. Posve

su u pravu oni (istraživači) koji kažu da dr. Stadler nije ništa drugo učinio

za Herceg-Bosnu nego što je podigao Travničku gimnaziju i sjemenište,

njegovo bi ime sijalo zlatnim neizbrisivim slovima zabilježeno u povijesti

Katoličke crkve i hrvatskog naroda. Gimnaziju u Travniku otvorio je 1882.

godine, moglo bi se reći, odmah po dolasku.


66

Izbor tekstova

Odgoj je povjerio učenom redu Družbe Isusove, jer je želio da BiH što

prije uvede u civilizirano društvo. Škola je u početku smještena u

iznajmljenoj kući, a zgrada je građena etapno. Kada je na Badnji dan 1888.

godine bilo sve završeno ugodno se doimala impozantna dvokatnica duga

72, a široka 54 metra. To je dugo bila najveća zgrada u BiH. Ali škola i

sjemenište su i knjižnice, muzej, zbirke, sekcije, đački list, crkva,

sjemenišna kapela, kućna kapela, vrt, igrališta, rasvjeta, vodovod, i mnogi

drugi sadržaji. Škola je posjedovala knjižnicu sa više desetaka tisuća knjiga,

neke bijahu prava rijetkost. Prirodopisna zbirka bijaše među najbogatijima.

Stadler se u školstvu mjerio s Europom. Kakvoćom izobrazbe, dobro

organiziranim školstvom, htio je ustvari što prije premostiti višestoljetnu

zaostalost. Znao je da je ulaganje u odgoj i obrazovanje najsloženiji

zadatak, ali i da je to bogatstvo svakog naroda. Hrvati, katolici, Sarajevo,

BiH, imaju 1890. godine sve stupnjeve školovanja od predškolskih

ustanova, pučkih i srednjih škola, preparandije, gimnazije do fakulteta.

Stadler je ustvari udario temelje modernom školstvu u BiH iako se ta

činjenica još prešućuje. Godine 1893. otvorena je zgrada Bogoslovije pa su

studenti iz Travnika prešli u Sarajevo. Nije bilo lako izgraditi gimnaziju i

sjemenište u Travniku, Bogosloviju u Sarajevu i onda to sve uzdržavati i

održavati. Da je moguće sve školske i kulturne objekte, koje je Nadbiskup

podigao, smjestiti na jednom mjestu, takav kompleks vjerojatno ne bi

imalo nijedno onodobno sveučilište u Europi. Baš kao i biskup Strossmayer,

ostajali su i mnogi drugi začuđeni pred tim velikim djelima.

Duhovni se plodovi ne mogu izraziti tek brojkama. Ipak valja se

podsjetiti da je samo Travnička gimnazija u kontinuitetu radila 62 godine.

Bila je to škola na glasu u cijeloj Monarhiji, a i u Karađorđevićevoj

Jugoslaviji. Travnik bijaše središte i rasadiše inteligencije pa se govorilo

“Lašva Sarajevo poplavila”. Učenici bijahu na glasu po izobrazbi, odgoju i

općoj kulturi. Imali su otvoren put na ugledna europska sveučilišta. Ali, zar


67

Izbor tekstova

se i Stadler nije školovao i odgajao na istaknutom sveučilištu, gdje studiraju

najbolji. Nadbiskup je neumorno širio i svim silama promicao školstvo

kako bi narod postao prosvijetljen, da bi što prije odgojio inteligenciju i

ljude koji će znati tko su, koji će naučiti da ljube svoju domovinu, čuvaju i

njeguju svoj jezik, svoju kulturu i baštinu. Knjigom se i školstvom stalno

bavio.

6.3. Pastoralni djelatnik, znanstvenik, graditelj...8

Stadler se brižljivo i savjesno brinuo i o HKD “Napredak”. Kad je

Društvo bilo u financijskoj krizi (izgradnja Palače i konvikta “Kralj

Tomislav”) nesebično je priskakao u pomoć. Bio je ne samo moralna

podrška i poticaj razgranatoj djelatnosti Napretka, nego je Društvo stavio

pod svoje okrilje i pomagao da se njegovo stablo razgranava među

Hrvatima.

Posebno je poglavlje u Stadlerovom humanom djelovanju stalna briga

za siročad, za stare, iznemogle i napuštene osobe. I sam je odrastao u

siromaštvu pa je dobro spoznao što znači nesebična ljudska ljubav. Dosta je

autentičnih anegdota iz Nadbiskupova života što svjedoče o njegovom

ljudskom odnosu prema siromasima. Stadler je 1890. utemeljio žensku

kongregaciju i dao joj ime “Služavke malog Isusa”, a njihova je glavna briga

njegovanje i odgoj nezbrinute djece, te pomaganje starim, bolesnim,

iznemoglim osobama. Stoga je u Mjedenici uredio sirotište, ali je uskoro

bilo preseljeno pa je podigao novi orfanotrofij “Egipat” za mušku djecu

(1898.) i “Betlehem” (1899.) gdje je smještena i kuća matica časnih sestara.

U “Betlehemu” su sestre otvorile pučku školu. Još prije ovih ustanova

Nadbiskup je dao napraviti jednu daščaru, u kojoj su siromasi nalazili topli

obrok. Brojna su Stadlerova karitativna dobročinstva. Kad je Bijeljinu

pogodila katastrofalna poplava, bio je na licu mjesta. Tu je zadobio tešku



68

Izbor tekstova

prehladu i od tada poboljeva. Kad je Travnik zadesio požar, prvi pomaže...

Nadbiskup je roditeljski i nesebično pomagao i poticao djelatnost i

drugih družbi časnih sestara. Tako je Družba Kćeri Božje ljubavi došla u

Sarajevo iste godine kad i Nadbiskup. Sestre su podigle Zavod sv. Josipa

(“grad na gori”), a svečani je blagoslov zgrade obavio (29. rujna 1882.) Josip

Stadler. Zavod sv. Augustina otvoren je one godine kad i Bogoslovija.

Godine 1884. sestre su otvorile prvu učiteljsku školu u BiH. I sestre su

Milosrdnice sv. Vinka nalazile u Stadleru potporu i iskreno razumijevanje

za svoje djelovanje glede razvitka školstva. Družba je podigla velebnu školu,

Zavod sv. Vinka, gdje je smješten vrtić, pučka i djevojačka škola s

konviktom.

6.4. Gradilo se posvuda

Gradilo se zaista mnogo i na sve strane. U Sarajevu je podignuto šest

crkava, a Nadbiskup nije dozvoljavao da se ni one na selu grade bez

projekta. Katedrala je podignuta 1889., a crkva sv. Ćirila i Metoda tri godine

kasnije. Kaptol i nadbiskupski dvor iste godine kad i Katedrala. Nadbiskup

je spiritus movens svih akcija, poglavito onih kojima se želi odgajati i

prosvjećivati. Osnivaju se hrvatska društva, kulturne institucije i druge

ustanove. Narod sazrijeva. Stvara se njegova inteligencija. Nije bilo tiska,

novinara, pisaca. Odmah po dolasku (1882.) pokreće list “Srce Isusovo”, a

od 1887. list se zove “Vrhbosna”. To je uistinu glasilo s najdužom tradicijom

u BiH, jer izlazi u kontinuitetu od 1887, odnosno 1882. do 1945. godine.

Godine 1906. pokrenuo je “Hrvatski dnevnik” u Sarajevu. “Vrhbosna” je

vršila značajnu ulogu. Okupljala, djelatnike od pera, poticala na pisanje,

njegovala hrvatski jezik, stvarala čitatelje, informirala, širila vidike.

Nadbiskup je uvelike doprinio vraćanju dostojanstva poniženom i

obespravljenom puku. To je svitanje narodne svijesti. Osigurao je ugled

Hrvatima koji imaju danas. U njegovo doba oni ne bijahu ovdje manjina


69

Izbor tekstova

nego su katolici tvorili i preko 30 od sto pučanstva. Grad Sarajevo, Bosnu i

Hercegovinu usmjeravao je civiliziranoj Europi.

Unatoč svemu, Nadbiskupa su klevetali. Plaćao je globe. Dobivao

ukore. Odlazio na saslušanje kod cara “Ad audiendum verbum regnum”.

Kušaju ga ocrniti kod Svete stolice. Optužuju ga za prozelitizam. Potvrdilo

se da ovdje nije lako biti nadbiskup, autoritet. Zaziralo se od jakih ličnosti.

Ustvari bojalo se osoba koje toliko nadrastaju sredinu, koje je teško slijediti

u radu.

To je, inače, burno razdoblje. U Zagrebu se nadvila khuenovština, a u

Sarajevu kallayevština. I jedan i drugi mentalitet posve protuhrvatski

orijentirani. To je i razdoblje snažne i organizirane antihrvatske i

antikatoličke propagande. “Vrhbosna” se otvoreno opirala tim strujama. U

Zagrebu je 1900. godine održan Katolički kongres.

Nadbiskup je Stadler uložio svoje snage i sposobnosti oko preustroja

Ilirskog zavoda svetog Jeronima u Rimu. Kad su Zavod htjeli zatvoriti on je

tražio da mu se promijeni ime u “Collegium Croaticum”. Ovim se izložio i

navukao nesklonost mnogih. To je izazvalo pravu buru i živu diplomatsku

prepisku. Imao je naš nadbiskup puno gorkih časova, raznih neugodnosti i

napada što su dolazili od političkih protivnika i iz crkvenih redova. Ono što

nadbiskup Stadler nije u cijelosti ostvario (1900.-1902.), postignuto je 1971.

kada je Sveta stolica na molbu hrvatskih biskupa promijenila ime Ilirskog

zavoda u Hrvatski zavod sv. Jeronima.

Pojedinci su sumnjali u Stadlerovu odanost hrvatstvu, a drugi su ga,

opet, optuživali za prekomjerno hrvatstvo. Takvih rodoljuba Hrvatska je

uistinu imala malo. Još na sveučilištu za nj se govorilo “Croata ex toto

corde” - Hrvat dušom i tijelom. Nije bio nacionalni vikač. Njegovo je

rodoljublje potvrđeno djelima. Acta loquuntur. Projugoslavenska

historiografija i politika Nadbiskupu nikad nije oprostila njegov trijalizam.

Stadler je bio jedan od istaknutih pobornika stvaranja treće države u


70

Izbor tekstova

dotadašnjoj dvodržavnoj monarhiji. Bosna i Hercegovina se trebala naći u

sastavu te države. I to pokazuje da je bio čovjek širokih pogleda i velikog

duha. Nadbiskupa su čak optuživali da sije neslogu među narodima, a

dobro je znano da je upravo on prvi na ovim prostorima 1896. pokrenuo

“Balkan”, časopis za međusobno bolje upoznavanje, zbližavanje i

prevladavanje predrasuda među narodima i vjerama. Časopis je postigao i

međunarodni ugled svojom ekumenskom dimenzijom.

U Stadlerovoj gimnaziji i u Bogosloviji učilo se kulturi dijaloga,

uvažavanju različitosti. Riječju, da se bude i ostane čovjek, a on je bio pravi

uzor u svemu. Stadlerove i uopće hrvatske škole bile su otvorene za sve

vjere i nacije, a nije poznat nijedan primjer da se u njima vršilo vjersko ili

nacionalno obespravljivanje. Štoviše, zahvaljujući tim školama i ukupnoj

ljudskoj klimi u njima, odgojena je i obrazovana plejada intelektualaca -

Hrvata, Srba, Muslimana, Židova. Brojni su primjeri što svjedoče o

nadbiskupovom čovjekoljublju, ekumenizmu. Za 50. obljetnicu svoga

svećeništva na primjer predao je vladinu povjereniku 17 tisuća kruna s

nakanom da se 12 tisuća podjeli dvanaestorici siromašnih, vrijednih,

vjenčanih parova koji su tog tjedna kanili sklopiti zakonski brak u Sarajevu.

Ali uvjet je da novac bude darovan trima katoličkim, trima grčkoistočnim,

trima muslimanskim i trima židovskim mladim bračnim parovima.

6.5. Neizbrisivi tragovi

Pokušavali su Nadbiskupa okriviti i što je odgoj prepustio isusovcima

jer oni tobože služe interesima tuđinaca, odnarođuju hrvatski narod,

zatomljuju mu jezik i slično. U školi i u javnom životu inače sustavno se

stvarala iskrivljena slika o ovom redu, a nije se upoznavala njihova

mnogovrsna i plodna djelatnost. Tako su neki zaslužni hrvatski isusovci kao

pisci i znanstvenici poznatiji u svijetu nego u vlastitom narodu. Isusovačke

su škole veoma ugledne (u cijelom svijetu) već stoljećima. Podsjećam da


71

Izbor tekstova

danas isusovci vode 177 visokih škola i sveučilišta i 147 srednjih škola u 65

zemalja.

Bilo je dosta spletkarenja oko odnosa biskupa Strossmayera prema

Stadleru. Točno je da mu u početku nije bio naklonjen, ali kad je vidio što i

kako radi, rekao je da je on svetac, čudotvorac. Strossmayer je smatrao da

svećenik, a posebno biskup, mora imati četiri kvaliteta: pobožnost, učenost

ljubav prema svom narodu i ljubav prema Crkvi. Te kvalitete našao je u

Stadleru, i zato ga je zavolio. Strossmayer piše: “Ja sam svom kraju i koncu

blizu, ali me tješi misao i da ostaje poslije mene jedan svet i značajan

biskup među nama”. Još je mnogo, mnogo sličnih ljudskih odnosa među

velikanima, o čemu bi se mogla napisati i posebna rasprava.

Bilo je, naravno, i drugih difamacija na adresu Nadbiskupa, baš kao što

se i o Crkvi pokušava insinuiranjem sustavno stvarati zao glas. Današnje

držanje i ponašanje Katoličke crkve i nadbiskupskog ordinarijata najbolje

opovrgava sve one klevete što su se desetljećima tako tendenciozno i

bezočno pripisivale Katoličkoj crkvi.

Kad su Nijemci u Berlinu postavili spomenik Goetheu, napisali su na

spomeniku: “Goethe, der Eine”. Moglo bi se kazati: i, Stadler je jedan!

Pokopan je prije 75 godina u Vrhbosanskoj prvostolnici, a na spomeniku

piše: “lile erat lucerna ardens et lucens”. Mnogo je sjajnih listova u lovor

vijencu Stadlerove slave. Pjesnik bi rekao da se pred njim lomio led na

velikim rijekama povijesne zaostalosti.

Stoljeće je minulo, ali su još živi tragovi Stadlerove inicijative i poleta.

Rijetki su oni koje ljudi dugo pamte, a Stadlerove se uzvišene osobe živo

sjećaju jer na sve strane podsjećaju njegova uzvišena djela. On je integralna

ličnost, a jedino takva osoba je i mogla obaviti ovako gigantsko djelo.

Prema Stadleru treba biti konačno pravedan. Vrijeme je da se bude

pravično prema prošlosti, pojedinim razdobljima, povijesnim ličnostima i

događajima. Kad se pak piše o Stadlerovim zaslugama za razvitak školstva,


72

Izbor tekstova

fakte treba uzimati sina ire et studio, ne površno i tendenciozno, bez

ideološkog redukcionizma i manipuliranja. Što se više spoznaje Stadlerovo

povijesno djelo, sve više raste i (naša) zahvalnost prema Njemu. Dostojan je

bio mitre i biskupskoga štapa. Pjesnik kaže da je s Vrhbosnom srasto po

plodnome radu svojem i nastavlja:

I poslanstva on se primi hrabar

Vedar blag i mio/

krčeć stazu prema cilju, bez uzdaha

bez jauka/

sa lica mu znoj teko, a u srcu

je jade krio/

al’do smrti blagotvorna ne klonu mu ruka.”

Nadbiskupov život bijaše rad, molitva, trpljenje za svoj narod, ljubav i

poštovanje za sve druge narode i vjere. Opomena mu je želja da se

njegova djela koriste u namjene za koje ih je njihov tvorac i podigao.

Ovaj grad, katolici, hrvatski narod i svi dobronamjerni ljudi ponosni

su na nadbiskupa Josipa Stadlera. On je otišao u hrvatski Pantheon.


73

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

7. FRA GRGA MARTIĆ, 24.1.1822. - 30. VIII. 1905.9

Teško je naći prave, prikladne riječi kad se govori o velikanu,

znamenitom čovjeku. Fra Grga se svojim zamašnim, razgranatim djelom

zaista izdvaja, izdiže u povijest hrvatskoga naroda, na diku je svoga časnog

Reda, Bosne Srebrene. Bilo je i prije, a i nakon njega, župnika, fratara i

drugih dužnosnika u ovom gradu, ali je rijetko tko tako veličan, štovan,

ostao u pamćenju naraštaja. Devedeset godina nakon njegove smrti

obnavljamo sjećanje jer nije živio samo za svoje vrijeme nego i za

pokoljenja. Ostavio je dubok trag, potomstvu bogate plodove svoga velikog

srca i uma.

Fra Grga je središnja osoba svoga doba. O njegovom je plodnom djelu

mnogo pisano. Priznavali su ga i stranci i domaći najumniji ljudi. Svi su

suglasni: bio je djelatan duh, čovjek ogromne radne energije, praktične

mudrosti, ali, iznad svega, darovit. U svojoj doktorskoj disertaciji Andrić

kaže da je “obdaren posebnom lakoćom u stvaranju”.

S uspjehom se bavio mnogim djelatnostima. Pisao je pjesme, prozu,

putopise, kritiku, priručnike, sakupljao narodno stvaralaštvo, podizao škole,

crkve. Bio je odgojitelj, književnik, diplomat, humanist, narodni

predstavnik. Nadasve, fra Grga je uzoran fratar. Njegov subrat, devet godina

stariji fra Jako Baltić - inače strog prosuditelj - u svom Godišnjaku piše o

župniku sarajevskom slijedeće:

“Učen i vrstan redovnik koga zato cine ne samo konzuli nego isti

velikaši turski”. Fra Grga je neprekidno na poprištu, na vjetrometini.

Pokreće, budi pospane, hrabri umorne, obeshrabrene, ulijeva nadu.

A tko bi bio ravnodušan prema ovim njegovim stihovima:

9 Izlaganje u crkvi Sv. Ante na Bistriku 1995. godine u povodu 90.-te smrti fra Grge Martića.


74

Izbor tekstova

“Ustaj Bosno iz sna davna!

Protri nujne oči tvoje,

Jer sunašce granulo je

Ispred tvoga praga tavna“.

Istinski je narodni prvak, duhovni predstavnik onodobnog

oslobodilačkog raspoloženja. A nije lako zadobiti povjerenje naroda. Samo

rijetki steknu takvu naklonost, ostanu u pamćenju.

Ne štedeći se i ne plašeći, pomagao je savjetima, posredovanjem i

zauzimanjem kod vlasti. Postao puku, od Save do Gabele, sigurnost, osoba

u koju se moglo pouzdati. O tomu i sam piše:

“Gdje zakuha kukavica sinja,

S toka Save do Gabelske mlave,

Na njegova odkukala vrata“.

Francuski konzul Leopold Moro kaže: “On ima inteligencije, znanja i

iznad svega poznavanje ljudi i stvari u ovim zemljama”. Dovoljno je

(propitati fra Grgine putopise pa se uvjeriti da poznaje svaki kutak ove

zemlje, ali i susjedne, njene ljude, običaje, događaje. Nitko kao on nije tako

osjećao dušu, bilo naroda, niti je bolje poznavao narodnu tjelesnu i

duševnu muku, životnu borbu, njegove težnje, potrebe, čežnje, očekivanja.

Ali, nitko mu nije toliko ni pomogao, bio mu privržen. Fra Grga je,

zaista, preteča, istinski borac za ljudska prava i slobode, ali ne samo

verbalno, riječima nego, prije svega, konkretnim djelima. U potpunosti je

razumijevao obespravljene, ponižene, ugrožene. Bio je odvažan, dosljedan

borac za istinu, pravdu. Dok su se drugi klonili, izbjegavali vlast, zazirali od

nje, jer je pravda bila na prodaju, a najviši dužnosnici vlasti bolovali od svih

sedam smrtnih grijeha, fra Grga je moćnicima hrabro ukazivao na

nepravde. Andrić je u svezi s tim napisao: “Vičan jezicima, vješt i okretan


75

Izbor tekstova

on je uvijek umio da održi najbolje odnose sa stranim konzulima i sa

sultanovim namjesnicima, te da na taj način izvuče najveću korist za svoj

Red i svoje vjernike”. Bilo je poznato, svima znano da fra Grga postupa na

pošten način, da je na strani istine, pravde, obespravljenih...

Nije se distancirao od problema. Opredjeljivao se bez straha da će

jednima biti pravo, drugima krivo. Njegova je supstancija vjera, etička

načela, ispravan moralni stav. Svoj stav, koji je i danas tako aktualan,

formulirao je u stihu: “Nije slava biti i živiti /Seb na zgodu a rodu na škodu”./

Ovo je, zapravo, misao vodilja, lajtmotiv njegova djela, kredo njegova

življenja...

U medžlisu, vijeću, nije bio tek formalno, evet efendija, kakvih je danas

nažalost mnogo, netko tko samo povlađuje, odobrava. Naprotiv, on se

predano, ne bojeći se žrtava, zauzimao za ljude bez obzira na njihovu vjeru,

naciju, socijalni status.

Velike su fra Grgine zasluge na mnogim područjima, posebice u

Sarajevu. Da je samo prije 130. godina otvorio školu, izgradio crkvu i za

Uskrs 1871. godine postavio prvo zvono, uz nazočnost stranih konzula, te

pozvao časne sestre Milosrdnice iz Zagreba prije 124. godine, i pomogao im

svim srcem pri otvaranju škole, zatim što je napisao priručnik za školsku

mladež, sakupljao narodne umotvorine i ovo bi bilo sasma dovoljno da ga

povijest trajno ubilježi, da ostane u svijesti naroda. Ali fra Grga je, treba li

naglasiti, (u)činio mnogo, mnogo više od toga premda je i ovo, u onom

kontekstu gotovo epohalno.

S fra Grgom je zapravo započelo jedno novo razdoblje u povijesti

Hrvata, katolika u ovom gradu. Ova se mala, živa, radna košnica stalno

povećavala. Iz plodonosnog su sjemena isklijale značajne, veličanstvene

vjerske, školske, kulturne ustanove. Od nekad male grane, doduše s

dubokim korijenom, razvilo se u Sarajevu snažno hrvatsko stablo.

Fra Grgu ovdje nisu donijeli vjetrovi niti valovi. On je kontinuitet,


76

Izbor tekstova

nastavljanje katoličko - hrvatske neprekidnosti, višestoljetnosti. Na

franjevačkoj okomici blistav je i snažan izdanak, razlistana grana. Na ovoj

ponos vertikali hrvatskog naroda, ali i BiH uopće, stvarali su prije njega, iz

njegova roda, dičnog Reda, na primjer: Matija Divković, Ivan Ančić, Ivan

Bandulović, Pavao Papić, Pavao Posilović, Toma Babić, Bono Benić, Jeronim

Filipović, Filip Lastrić, Nikola Lašvanin, Vice Vicić, Stipan Margitić,

Augustin Miletić, Stjepan Marijanović, a njegovi su suvremenici, i, tako

čestiti, viđeni muževi: Marijan Šunjić, Jako Baltić, Ivan Franjo Jukić, Rafo

Barišić, Mijo Batinić, Blaž Josić, Ilija Starčević, Lovro Karaula, Martin Nedić

i drugi.

Kakva plejada duhovno, moralno visoko uzdignutih fratara. Sve

domoljubi što su raspolagali silnom erudicijom, marljivošću. Išli su

neutrtim stazama, prokrčili put u mnogim područjima stvaranja. Širili su i

promicali Mir i Dobro, ekumenska načela na ovim prostorima. Jedna izreka

kaže: “Bolje je upaliti svijeću nego se žaliti na tamu”. Iza sebe nisu imali

bogate pokrovitelje - mecene, koji bi novcem i materijalnim dobrima

pomagali napredak hrvatskog puka u školstvu, umjetnosti, znanosti,

kulturi, gospodarstvu. I pored svekolike neimaštine i drugih smetnji u radu

njihova nam svjetlost omogućava bolju vidljivost, sigurnije kretanje u

ljudskom društvu, civiliziranom svijetu. Na ovom prostoru imamo svoju

hrvatsku prošlost, ako je ne predočavamo, ne spoznajemo, osiromašujemo

sebe, ostajemo bez čvrstog oslonca, samosvijesti, pravih vrijednosti.

Uvaženi znanstvenik, povjesničar dr. Srećko Džaja kaže: “Prošlost je naš

duhovni suputnik s kojim također, treba dijalogizirati”. U BiH imamo

čvrste temelje kuće u kojoj se stvarala naša povijest, hrvatski jezik i

hrvatska književnost, politička i druga misao, naša materijalna i duhovna

baština. Zahvaljujući toj našoj duhovnoj kući našem identitetu ne moramo

polaziti s nulte točke, niti će nam ponovno netko drugi pokazivati naš

vlastiti kulturno-povijesni dom!...


77

Izbor tekstova

Fra Grga je imao snažan oslonac i poticaje u predšasnicima. Dobro je

poznavao narodno stvaralaštvo, hrvatske pismarice, bugarštice, budnice, te

hrvatsku štokavsku i ikavsku jezičnu tradiciju. Još kao student, s dvadeset i

dvije godine, napisao je pregled književnosti u BiH. Poznavao je

Lašvaninov, Benićev, Bogdanovićev ljetopis, te “Stipanušu”, “Biskupovaču”,

“Babušu”, navlastito “Razgovor ugodni”, i druge knjige, duhovnu hranu,

omiljena djela u hrvatskim domovima. Sam kaže “da se Divkovića i

Margitića djela jošt podrpana i začađila u narodu nalaze”. Bože, koliko je

našeg blaga, zapravo, nas samih, našeg pamćenja nestalo u vatri,

požarima!... I još nestaje!...

Fra Grga je svoje misli saopćavao, uglavnom, stihovima. Njegovi stihovi

su se rado slušali, učili, jer gdje su onda knjige, novine, pismeni ljudi.

Pjesma je način komuniciranja, u službi nacionalnog, svekolikog

preporoda. Fra Grga je bio odista stvaratelj u mnogim područjima znanosti,

uz to i poliglot, ali, znao je da će pjesmom najbolje utjecati na narod,

njegovu svijest, dušu. Njegovo je doba ispunjeno nemirima, snažnim

socijalnim potresima, prijelomnim mijenama, pa se jezikom pjesme moglo

djelomično prikriti otvorene poruke. I tada je postojala blokada. Nisu se

naime smjele primati, širiti novine iz Hrvatske. Zasluga je tadašnjih

franjevaca što su, osjećajući snažnu vezanost za Hrvatsku, prevladavali te

teškoće, izoliranost Bosne, te upoznavali Zagreb, Hrvatsku, sa stanjem na

ovim prostorima, a i ovu sredinu s kulturnim tijekovima u susjedstvu, u

Europi.

Fra Grga je rođen u onom suhom, tvrdom, ali blagoslovljenom kraju.

Beskrajna odanost, vjernost ovom svetom bosanskom tlu, Bosni Srebrenoj,

nije mu bila smetnja biti privržen Hrvatskoj. Održavao je prisnu suradnju

sa svim onodobnim uglednim Hrvatima, a posebice s don Mihovilom

Pavlinovićem - s jednim od glavnih promicatelja hrvatstva. Fra Grgu nisu

mogle privući neke zavodljive parole, ideje, zapravo utopijske zamisli


78

Izbor tekstova

kakvih je danas i odviše. On je u prijelomnim povijesnim mijenama dobro

razumijevao interese Hrvata i uopće BiH. Jasno je i glasno ukazivao na pravi

smjer, željene i stvarne ideje, potrebe hrvatskog puka u BiH. Danas se, evo,

napokon, te njegove zamisli, višestoljetne težnje hrvatskog naroda i

ostvaruju...

Kaže se da svako djelo donekle očituje svoga tvorca, stoga preporuka:

fra Grgina djela treba čitati. Nije mu mjesto samo u muzeju, zatvorenom

prostoru, nego prije svega u nastavnim sadržajima, školskoj lektiri, u životu,

u narodu s kojim je živio, iz čije je duše govorio, za koga je i pisao. Vraćati

se fra Grgi znači ojačati, učvrstiti svoju vjeru, odanost rodnoj grudi, ljubav

prema narodu, istini. Također, lakše će se razumijevati i podnositi ovo

prijelomno povijesno razdoblje.

Jedna latinska mudrost kaže da čovjeku dostojnom slave muze ne daju

umrijeti. Fra Grga će živjeti kako u današnjem tako i u budućim naraštajima

hrvatskoga naroda.

Na kraju, od svega srca pružam podršku prijedlogu predsjednika

Odbora za obilježavanje 90-te obljetnice fra G. M. - fra Perici - Petru Vidiću

da pripreme za obilježavanje stote obljetnice od fra Grgine smrti krenu što

prije, odmah. Rado ću, na poziv fra Perice, sudjelovati u tome kao što će i

naše Društvo.


79

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

8. FRA GRGO U PAMĆENJU SARAJEVA I U HRVATSKOM

KULTURNOM DRUŠTVU “NAPREDAK”10

Uvod

Raduje me što nas je ovdje u Zagrebu okupilo djelo fra Grge Martića što

je zapravo svojina cijeloga hrvatskoga naroda. Od svega srca čestitam

organizatorima na veoma uspješnoj organizaciji znanstvenog skupa.

Hrvatski narod ima svoje velikane u svakom razdoblju, a fra Grgo je

zacijelo po svim relevantnim kriterijima povijesna ličnost, trajna vrijednost.

Reklo bi se: kad god smo bili s Grgom, snažio je i naš nacionalni osjećaj,

identitet, naša samosvijest, i suprotno: kad je prešućivan, zaboravljan, kao

da su ta osjećanja blijedjela. Drago mi je također što se o fra Grginom

osebujnom, razgranatom djelu govori danas šire i distinktivnije. U

minulom vremenu pojedini režimski, politički vjetrovi nisu mu uvijek bili

naklonjeni, pa u sadašnjim prosudbama, s distance, ne treba ni dodavati

ono što fra Grgo nije, ali ni oduzimati mu ono što ga resi, što zaslužuje

njegovo djelo.

Fra Grgo je posebice vezan za svoje Posušje - rođenjem, za Kreševo -

vječnim počivalištem, za Zagreb - školovanjem i nekom naročitom

ljubavlju, za Žepče - župnikovanjem, pisanjem “Osvetnika” i za Sarajevo -

dva desetljeća intenzivnog djelovanja: župnik, diplomat, graditelj, pa stoga i

ova mjesta trebaju na poseban način sudjelovati i u obilježavanju njegova

života i djela.

U ovom će referatu biti riječi samo djelimice o fra Grginom boravku u

Sarajevu te sjećanju na njega u publikacijama Hrvatskog društva Napredak,

10

Zbornik radova znanstvenog skupa fra Grga Martić i njegovo vrijeme, Zagreb, 1996. godine.


80

Izbor tekstova

i, na kraju, nekoliko opservacija o njegovom čovjekoljublju i vezanosti za

Zagreb, za Hrvatsku, što kritičari, u pravilu, nedovoljno ističu.

8.1. Metafora vremena

Neiscrpna je, opsežna, široka, tema o životu i djelu fra Grge Martića -

fratra, književnika, domoljuba, diplomata, prevoditelja, intelektualca,

poliglota, odgajatelja, javnog i pastoralnog djelatnika. Istodobno, on je

lucidna, vedra, hrabra, poduzetna, taktična ličnost, čovjek dobra srca,

velikih sposobnosti. Još za života bio je najviše cijenjena osoba u Sarajevu,

ali i znatno šire. Govoreći o slikaru Karasu i njegovom boravljenju u Bosni,

Andrić je napisao: “... i u Sarajevu i u Travniku naišao je do sada na jednog

jedinog čovjeka sa kojim se (...) moglo razgovarati i o nečemu što je izvan i

iznad potreba i neposrednih interesa svakodnevnog života. To je bio fra

Grga Martić”. Andrić nastavlja: “Kad god bi ga pozvao na ručak, župnik bi sa

njim vodio razgovore o zagrebačkim književnicima, recitirao latinske

stihove, raspitivao se o slikarstvu u Italiji”11.

Kad je fra Grgo prvi put imenovan župnikom u Sarajevu (1851.- 1854.),

nije ovdje postojala ni crkva ni škola. Katolici su se sastajali u maloj kapelici

u privatnoj kući. Fra Jako Baltić piše: “Na 5. miseca svibnja (1853.) dogodi se

veliki požar u Sarajevu. Izgoriše kuće s desne strane Miljacke sve. (...) Ovdje

šćetuju mlogo i onako siromašni kristjani, sve jim ode u pepeo. Ovdje izgori

i naša kuća i kapela kreševskog manastira”.

Fra Grgo je međutim odmah otpočeo gradnju crkve, ili, kako kaže fra

Jako Baltić: “Na 4. lipnja (1853.) stavi se prvi kamen crkvi sarajevskoj pod

upravom revnog župnika fra Grge Martića”12. Ovo je veliki uspjeh ako se zna

da su se crvke mogle graditi tek iza godine 1851./52., kad je Omer-paša

11 Ivo Andrić, Sabrana djela, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1986. god, Omer-paša Latas, str.

129.-130. 12 Fra Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882., “Veselin

Masleša”, Sarajevo 1991. god, str. 174.-175.


81

Izbor tekstova

slomio otpor bosanskih moćnika, koji su se žestoko opirali poboljšanju

položaja kršćanskih podanika (raje). Ali i tada se odobrenje moglo dobiti uz

slijedeće uvjete: “1. Smije se crkva graditi ako na to pristanu susjedni Turci i

molbenica bude proviđena njihovim pečatima; 2. Ako crkva nije na

vakufskom zemljištvu jer crkva uz džamiju ne može biti; 3. Dozvola za

pravljenje crkve ima se dobiti iz sama Carigrada”13. Znano je također da su

troškovi za dozvole bili visoki, jer je, kako se govorilo, “do cara bilo stotinu

cara”, pa ih je sve trebalo dobro mititi, častiti, lijepo susretati, ponizan biti.

Fra Grgo je dakle započeo gradnju sarajevske crkve, koja je završena pod

župnikom fra Stipom Ljubićem.

Fra Grgo je 1856. ponovno u Sarajevu, kao službeni predstavnik

bosanskih katolika, ali je ostao samo jednu godinu.

Od godine 1863. neprekidno je u Sarajevu sve do povratka u Kreševo

1879. godine. Fra Grgo je 1865. otvorio školu u Sarajevu i namjestio

kvalificiranog učitelja (Franju Frankovića) iz Vinkovaca. Napisao je pravila

- statut za školu i tiskao priručnik zamljopisa za djecu. Prije 124 godine

(1871.) pozvao je časne sestre milosrdnice iz Zagreba. Došlo je šest sestara, a

fra Grgo im je pomogao otvoriti školu, a kasnije i čuveni Zavod Sv. Vinka.

Za Uskrs 1871. uspjelo mu je u nazočnosti stranih konzula postaviti prvo

zvono u Sarajevu. Prije toga je objesio zvono u Kreševu, i, kako kaže u

“Zapamćenjima”: “... u Kreševu pozvoni zvono, to prvo u Bosni, osim jedna

mala zvečka u Varešu ostala od starine, i u Jajcu kod Svetog Ivana, dva sata

daleko od varoši”14.

Fra Grgo je u Medžlisu (Savjetu) igrao značajnu ulogu. Nije bio tek

formalno, evet-efendija - da bi odobravao moćnicima njihove postupke,

suglašavao se s njima, podilazio im. Danas više nego ikad treba nalaziti

nadahnuće u fra Grgi, jer on nije nikad zatvarao oči pred prizorima zbilje,

13

Spomen knjiga o Sarajevu, 1900. god, str. 168. 14 Izabrana djela, tom III, Zapamćenja (1829.-1878.), str. 323.


82

Izbor tekstova

ma koliko ona bila surova, bezobzirna.

Fra Grgo je bio prisan sa svim konzulima, koji su rado tražili njegovo

društvo, mišljenje, jer za sve bijaše zbiljska veličina, prvorazredna pojava.

Za francuskog konzula Alphons-Mariusa Rousseaua je “čovjek čestit i

neosporno najinteligentniji i najučeniji od svih bosanskih franjevaca”, a

Sainte-Marie Evariste ga smatra “slavenskim Homerom”, njegove pjesme

proglašava “remek-djelom”, Leopold Moreau pak ukazuje na njegovu

“stvarnu darovitost”. Konzul Louis-Joseph Patin mu je zajamčio sigurnost

1878. kad mu je život bio u opasnosti rekavši: “Ako se mora mrijeti, mrijet

ćemo zajedno”. Fra Grgo je ostao u njegovoj rezidenciji dvadeset i dva

dana, i u svojoj pjesmi slavi Francusku i njenog konzula ovim slovima:

“Francuske je vlasti predstavnice/A Patin se slavnim rodom viče/

Kako mu je ime rodu drago/Još je draže mom životu blago./

Blago majci što imala sina/A još blaže što ga dade amo./

Nek ga haran patnika blagosivaj Što ga Patin uzdržao živa.”15

Povijesni kontekst u kojem je fra Grgo živio i djelovao u Sarajevu bio je

veoma slojevit. I tada se naime svoja volja nametala - silom, bezakonjem,

nasiljem - onom drugom, drukčijem. Fra Grgo je, međutim, svojom

smirenošću, taktičnošću, dostojanstveno odolijevao svim olujama,

nevremenu. Bio je čvrst, siguran oslonac nevoljnicima, obespravljenima.

Ljudi su mu vjerovali, tražili njegovu pomoć. I kad se drugi ne bi usudili

intervenirati, fra Grgo je to činio, priskakao u pomoć.

Snažno je osjećao potlačenost naroda, doimala ga se njegova

nesloboda, poniženost, pa uzvikuje:

“Oj, žalosti, kad ćeš nam prestati

Žarko Sunce, kad ćeš nam zasjati?!... ”

15 Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836.-1878.) i njihovi

utisci o njoj, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1981. god.


83

Izbor tekstova

U pjesmi “Plač od Bosne” piše:

“Jesmo li te tako uvrijedili

sveznajući stvoritelju Bože?

Da nam s’ nikad oprostit ne može

Da mi takve muke podnosimo,

Usindžirim do vijeka živimo!”

Može se postaviti i (o)braniti teza: s Grgom započinje jedno novo

vrijeme za Hrvate-katolike u Sarajevu. Tada su zapravo stvorene klice,

zameci, posijano sjeme svih kasnijih hrvatskih kulturnih i dugih ustanova.

Fra Grgo je preteča svemu onome dobrom što je nakon toga postignuto u

ovom gradu tijekom Austro-Ugarske vladavine. Oživjelo je staro dobro

hrvatsko korijenje u Vrhbosni, iz stabala su udarali novi zdravi izdanci.

Hrvatski je puk tada još malobrojan, ali fra Grgo ga je objedinio,

uspravljao, prosvjećivao, osvješćivao, usmjeravao. Izvodio ga iz tmine,

duhovno krijepio i ojačavao, pripremao za ono što će doći. Fra Kazimir Ivić

kaže: “Imao je takta i smjelosti da se suprotstavi nepravdi”, i nastavlja: “Bio

je superioran posebice nad predstavnicima drugih vjera”. Andrić u svojoj

doktorskoj radnji piše: “Martić je postao duhovni predstavnik tog

raspoloženja (oslobodilačkog) i zato je cijenjen”. Njegovo je ukupno djelo u

službi nacionalnog preporoda, slobode, oslobođenja od viševjekovnog

ropstva. O tome govore i njegovi stihovi:

“Svom rodu oči otvori/ Iz sna ga smrtna probudi.

Dobra djela smrti ne imadu/ Da trudimo koliko možem

Nitko nam se narugati neće,/Počeci su tvrdi i odurni

Mnoga pakost na putu imade,/Al sve stalnost pridobiti znade.”

U istoj pjesmi su i ovi stihovi:

“Ustaj pobro od Boga ti teško,/Zar ćeš jošter sanak boraviti.

Budi braću iz sna dubokoga,/Ta dosta je četir ’vijeka bilo


84

Izbor tekstova

Valja i nam jednoč ustanuti,/Tek izaći danu na vidjelo”

(Prihodnica, kao poziv u kolo bratinsko)

Fra Grgo je sudionik, utemeljitelj svega onoga što su Hrvati u Sarajevu

podigli, osnovali tijekom turske vlasti. Tako je otvorio školu 1865., u kojoj

se učio hrvatski jezik, sagradio crkvu i objesio zvono, pozvao časne sestre

sv. Vinka iz Zagreba, koje su također otvorile školu. Ako bi se zanemario

povijesni kontekst u kojem je djelovao, onda bi se moglo reći: to je sasvim

nedostatno. Ali, osim toga, fra Grgo se svojom ličnošću, intelektualnom

superiornošću nametnuo suvremenicima pa hrvatsko pitanje nije bilo tek

na margini. S patnjama je puka upoznavao ne samo predstavnike vlasti

nego i konzule europskih zemalja. On je bio moralni oslonac

obespravljenom puku.

Fra Grgo i danas živi u brojnim anegdotama (ima ih preko 200), baš

kao i Latinluk u pjesmi. Ostao je u pamćenju svih naraštaja, i ne samo

hrvatskog naroda u Sarajevu.

Bez dvojbe, fra Grgo obilježava jedno povijesno razdoblje, zaštitni je

znak, simbol Hrvata, katolika u Sarajevu, jedan od stupova u povijesti

grada, metafora vremena. Zahvaljujući fra Grgi, Hrvati u Sarajevu imaju

svoju prošlost, pamćenje, čvrst oslonac. U Sarajevu pak ima danas samo

jedan trg s njegovim imenom!...

8.2. Zaklada fra Grge Martića

A koliko su sarajevski Hrvati (po)štovali fra Grgu, potvrđuje i njihova

inicijativa, što su je pokrenuli odmah nakon njegove smrti, o osnutku

Zaklade fra Grge Martića. U odluci o tome piše i slijedeće: “Fra Grgo ode ali

djela ostaše, da mu budu vječnim spomenikom, dok je sunca i mjeseca. Naš

Martić nije bio samo veliki pjesnik u narodu svom, on je sjedeći kod

vilajetske uprave blizu trideset godina bio i otac i majka sirotinje, sudac i


85

Izbor tekstova

utješitelj onima, koji su željeli ljudske pravde. (...) Veliki i bogati narodi

režu u mjed i mramor uspomenu svojih znamenitih ljudi. (...) Dužnost nas

zove da i nekim vidljivim znakom odamo dužnu hvalu i počast velikom

pjesniku naše zemlje, da mu ovjekovječimo ime onako, kako ga je sam

svojim pjesmama i drugim radom obesmrtio. Sarajevski Hrvati, gdje je

pokojni fra Grgo tolike godine parokom bio i najljepše dane svog života

potrošio, naumiše da se osnuje Zaklada fra Grge Martića, iz koje će se

prema sredstvima samo od kamata potpomagati jedan ili više vrijednih

mladića iz Herceg-Bosne, koji uče škole ili kakav umjetni zanat. Zakladom i

sabiranjem prinosa upravljat će hrvatsko društvo Napredak u Sarajevu.”16

8.3. Hrvatsko kulturno društvo Napredak i fra Grgo Martić

Hrvatsko je kulturno društvo Napredak tiskalo 1906. godine Spomen

knjigu o fra Grgi Martiću, što ju je ispred Odbora uredio Josip Milaković. U

podnaslovu knjige piše: “čist prihod od prodaje knjige namijenjen je

Zakladi fra Grge Martića”. Knjigu tvore pjesme i tekstovi: Kranjčevića,

Despota, N. Ostojića, dr. T. Alaupovića, fra Ignacija Strukića, Milakovića,

dr. Danijela Bana, i drugih, te nekoliko radova fra Grginih. U knjizi su i

riječi msgr. Milka Cepelića što ih je izgovorio opraštajući se nad otvorenim

grobom fra Grginim u Kreševu. Rekao je i slijedeće: “To je do sada

najznamenitiji grob u Bosni, jer je najznamenitijeg sina njezina. Za grobove

Hrvoja i Tvrtkovića, Hranića i Vukčića ne zna se danas, ali za grob fra Grge

Martića kod svjesna naroda mora se znati za navijeke. A znajte, da narod

koji je umio onako veličanstveno za živa pjesnika proslaviti njegovu

osamdesetogodišnjicu i koji se je danas ovamo iz svih krajeva Hrvatske

sabrao, taj će znati slaviti i njegovu stogodišnjicu, tristagodišnjicu i dalje.

(...) A znajte, braćo, da mogu nadoći vremena, a zuj im se vjetra u blizini

16

Odluka je objavljena u Hrvatskom narodnom kalendaru - Napredak za 1907. godinu, Sarajevo, str. 72. - 73., tiskara Vogler i drugovi.


86

Izbor tekstova

našoj već čuje, kad će se dizati ljudi da dokinu redove, da braću tobož kao

nerodinu rastjeraju, kad će se zaboraviti na četristoljetne muke Vaše, ne

trudove i zasluge za čovječanstvo cijelo. Vi ćete tada pokazati veličajni lik

fra Grge, kojega je Vaš red, Vaša provincija sred velikog siromaštva i

neizmjernog rada svijetu i rodu dala, pak će se i sama vandalska glava

pokloniti sjeni njegovoj i družini Vašoj.”17A kako je točno prije šezdest i pet

godina, tj. 9. studenog 1930. - bijaše nedjelja - obilježena 25. godišnjica fra

Grgine smrti, saznat će se također iz Napretkovih publikacija:

Na Središnjici je Društva (HKD Napredak) odlučeno da sve njegove

podružnice prikladno obilježe dvadeset i pet godina od fra Grgine smrti. U

Kreševu je upriličena svečanost 30. i 31. kolovoza. Kroničar kaže: Okupilo se

pet do šest tisuća ljudi iz Visokog, Vareša, Zenice, Kiseljaka, Fojnice,

Konjica i drugih mjesta. Misu zadušnicu je služio dr. fra Danijel Ban, raniji

provincijal, a propovijedao je gvardijan fra Mirko Mačuga. Sutradan je na

velikom skupu govorio prof. Anto Kabačić. Tom su prigodom prodavane i

razglednice s likom Grginim, njegovom radnom sobom i njegovim grobom

- sve u korist Zaklade fra Grge Martića. Onodobna izvješća kažu: obilježena

je 25. godišnjica i u Travniku, Ponijevu (Žepče), Sjetlini (Pale), Novom

Sarajevu, a (na današnji dan) 9. studenoga i u Sarajevu. U prvom je dijelu

svečanosti otvorena spomen-ploča na župnom dvoru, a u drugom -

komemoracija u Napretkovom domu-palači.

Spomen-ploča je nestala 1945. i ne zna se gdje je. Na crnoj mramornoj

ploči ispisan je zlatnim slovima sljedeći tekst:

O dvadesetpet godišnjici smrti Hrvatskom pjesniku i župniku

Sarajevskom fra Grgi Martiću *1882. - >1905. Sarajevo. 9. XI. 1930.

Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”.

Otkrivajući spomen-ploču na župnom dvoru, don Ante Alaupović,

17 Fra Grgo Martić, Spomen-knjiga, Hrvatsko društvo Napredak, Sarajevo, 1906. god, str.

108.- 109.


87

Izbor tekstova

legendarni predsjednik Napretka od 1923. do 1945. i župnik Presvetog

Trojstva u Novom Sarajevu, u svom je govoru rekao: “Jednom od

najistaknutijih javnih radnika u hrvatskom narodu, naročito u Bosni i

Hercegovini, divnom pjesniku za pravu slobodu naroda, koji je krčio

drumove za narodnu prosvjetu i školstvo, političaru i diplomati, koji dolazi

u dodir i veze sa svima onda u Bosni i Hercegovini odlučujućim faktorima,

skrbnom i umnom župniku grada Sarajeva, rodoljubu koji je svom narodu

bio otac i majka, te je život zalagao za duhovno dobro povjerenog mu

stada, sinu velikog Asiškog Sveca, ispod čije se redovničke halje krilo toplo i

rodoljubivo srce, koje je osjećalo za svakog bijednika i nevoljnika, a najviše

za potištenu i sirotu raju, čija je ljubav obuhvatala sve i svakog bez razlike

vjere - tome čovjeku, kulturnom preteči Hrvatskog društva Napredak,

pokojnom pjesniku, hrvatskom Homeru, fra Grgi Martiću, prilikom 25-

godišnjice njegove tihe i blage smrti u Kreševu, otkriva Napredak ovu

spomen-ploču, da mu se vidnim znakom oduži za sav njegov trud i sve

nastojanje oko prosvjećivanja, za njegov napor i borbu, koju je morao voditi

za slobodu svoga naroda, za njegove očinske suze i pjesme jadikovke nad

kletom sudbinom sirotinje raje... Napredak mu podiže ovu spomen-ploču

na župnom dvoru, utočištu mnogih nevoljnih, koji na duši i tijelu pate, a

gdje se okrepljuju i osvježavaju za ideale svete vjere i rodoljublja! Neka ova

spomen-ploča bude znak naše ljubavi i zahvalnost za sve što je fra Grgo

učinio za hrvatski narod Bosne. A budućim pokoljenjima neka ova spomen-

ploča govori o rodoljubivom pjesniku, župniku i narodnom trudbeniku.

Zato, gospodo i braćo, povodom ovoga svečanog časa kliknimo: Neka je fra

Grgi Martiću vječna slava!”

Nakon otkrivanja spomen-ploče o fra Grgi je govorio gosp. Andrija

Kulijer, istaknuvši: “Rad je fra Grgin bio svestran i velik, požrtvovano je

radio i zauzimao se za sirotinju i potrebe svih vjera pa i za same

Muslimane. (...) Za to je fra Grgo popularan u svim slojevima i kod svih u


88

Izbor tekstova

Sarajevu, a najviše kod svojih Hrvata - katolika”.

Po svršetku ove svečanosti održana je svečana komemoracija u

Napretkovom domu uz nazočnost bana, armijskog generala, pomoćnika

bana, gradskog podnačelnika, načelnika prosvjetnog odjeljenja, te

predstavnika ostalih kulturnih društava. Hrvatski je pjevački zbor izveo

prikladan program, izveden je i recital, a predavanje je održao dr. fra

Kazimir Ivić, direktor Franjevačke gimnazije u Visokom. Govorio je i dr.

Tugomir Alaupović.

U Sarajevu je osnovano i djelovalo Hrvatsko katoličko akademsko

društvo “Martić”18.

A što je ostalo nakon 65 godina od svega toga? Odgovor je: danas nema ni

Zaklade, ni spomen-ploče, ni Akademskog društva “Martić”, ni

spomenknjige, ni časopisa - Napretkovih izdanja posvećenih velikanu,

nema ni preporuke podružnicama da obilježe obljetnicu!...

Doduše, u Sarajevu su fratri Bosne Srebrene, s gvardijanom fra

Pencom-Perom Vidićem, i Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost

osnovali Odbor i na dostojan način obilježili devedesetu obljetnicu od smrti

fra Grgine. U prepunoj je crkvi Sv. Ante na Bistriku, uz nazočnost

pomoćnog biskupa dr. Pere Sudara, veleposlanika R Hrvatske u Sarajevu dr.

Sančevića i drugih uvaženih gostiju upriličena svečana akademija, program

Hrvatskog pjevačkog društva Trebević, zatim prigodan recital, pozdrav

provincijala fra Petra Anđelovića, a o životu i djelu fra Grginom govorili su

fra Perica Vidić i dr. Mladen Bevanda.

Stoga je pledirano da se s pripremom za obljetnicu 185 godina od fra

Grgina rođenja i 100. god. od njegove smrti blagovremeno otpočne,

odnosno izradi prikladan program. Dalje, u nekom novom izdanju/ediciji

“Pet stoljeća hrvatske književnosti” fra Grgi treba dati primjereni

tretman/mjesto. U “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, u knjizi 29. -

18 Sarajevoer Wegweiser, dritte Ausgabe, Sarajevo 1913., pod brojem 61.


89

Izbor tekstova

Hrvatski narodni preporod (II.) str. 327.-330. - fra Grgo je predstavljen

kraćim životopisom (15 redaka), Osvetnicima (Drobnjak) i dijelom iz

Zapamćivanja (pet stranica). U nekoj novoj antologiji - kao “Pjesnici

Zagrebu (1689.-1975.)”, Zagreb, 1979., uvrstiti i fra Grginu pjesmu Uspomena

na Zagreb, gdje su i sljedeći stihovi:

“O Hrvati, sve vam sretno iđe/ Ali prave sreće još vam nije

Smirite se - složite kao braća,/Da vam u dom vrag se ne vraća.”

8.4. Fra Grgino čovjekoljublje

Malo je tko, ne samo u našoj literaturi, darovao toliko stihova svojim

suvremenicima te minulim povijesnim događajima i ljudima. Nije to samo

prigodničarstvo, himnačarstvo nego više od toga, znatno dublje. Kada se

analizira komu je sve posvećivao pjesme, onda je tako znakovito što ga je

motiviralo, koje je zapravo vrednote promicao, preferirao. Spomenut ćemo

tek neke ličnosti o kojima je pisao: Gundulić, Kolumbo, car Franjo Josip I.,

Kačić, Jukić, Šunjić, Strossmayer, Stadler, Papa Leon XIII., Despot, Trnski,

Atanacković, Pavlinović. Njegove prijateljske veze s don Mihom

Pavlinovićem, kao i Pavlinovićev utjecaj i djelovanje u BiH, treba još više

osvijetliti! Fra Grgo pjeva “Danici”, “Nadi”, “Osvitu”, hrvatskom trebinjskom

“Slavuju”, odaje počast mnogim drugim velikanima hrvatskog roda i

povijesnim događajima, nadahnuto piše o pojedinim hrvatskim krajevima,

mjestima. Istinski se radovao, oduševljavao, pokretanju novih listova,

osnivanju kulturnih društava, otvaranju škola, čitaonica, knjižnica,

glazbenih i pjevačkih društava. O fra Grginom bi se čovjekoljublju mogla

napisati i posebna studija.


90

Izbor tekstova

8.5. Fra Grgo - Zagreb i Hrvatska

Zagreb je upoznao u mladim godinama, još 1839./40., dakle sa

sedamnaest godina, i do kraja života mu ostao privržen, odan. Zagreb je od

velike važnosti za fra Grgin razvitak. Fra Grgo je počasni član JAZU.

Govoreći zašto je fra Grgo bio za Hrvatsku i Austriju, a ne za Srbiju i

Crnu Goru, 1878. dr. fra Kazimir Ivić piše: “Sa Zagrebom i prvacima u

Hrvatskoj vezale su ga tijesne veze. Osjećaji iste vjerske i nacionalne

pripadnosti koji ga je vezao za Hrvate i Hrvatsku bio je veliki.”19. Fra Grgo je

bio u neprekidnoj komunikaciji s hrvatskim književnicima i političkim

prvacima. Oduševljeni je sljedbenik hrvatskog narodnog preporoda. S

mnogima je održavao prave prijateljske veze, a nakon svakog posjeta

Zagrebu ostajale bi, uz ostalo, i nove, pronicljive anegdote. Radovao se

svakom napretku Hrvata u Zagrebu. Može se reći: bio je stanoviti kulturni

most između Sarajeva i Zagreba, Bosne i Hrvatske, mada su i u njegovo

doba bile vrlo stroge blokade. O tome J. Jelenić piše: “Novine i razna pisma

slata su prigodomice po kiridžijama koji su ih trpali u žito i drugu robu te ih

tako uz veliki strah do namijenjenih osoba donosili”.

Treba podsjetiti da fra Grgo nije bio tek izdvojeni primjer održavanja

veza s Hrvatskom, nego su to običavali i mnogi drugi ugledni članovi

Provincije (Šunjić, Jukić, Nedić, i drugi). Brojni su primjeri koji potvrđuju

da je to zapravo bilo i opće usmjerenje i stav franjevačke provincije Bosne

Srebrene. Od Hrvatske su zapravo svi očekivali, zašto ne reći, oslobađanje

Bosne iz ropstva. Slavi se hrabrost i smjelost pojedinih hrvatskih ratnika,

posebice Jelačića. Od fra Grge se može učiti kako se služi narodu, čovjeku.

Nije bio neutralan dok je narod patio, trpio, niti pak neosjetljiv spram

hrvatskog interesa u BiH. Povijest mu je dala za pravo, jer je hrvatski narod

i BiH u cjelini usmjeravao pravom smjeru.

19 Napredak, br. 9 - 10., str. 131., god. 1930.


91

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

9. NEIZBRISIVI TRAGOVI DOBROTE20

Ove se godine, 14. travnja, navršilo stotinu godina od kada je preminula

Majka Franciska Lechner, utemeljiteljica Družbe časnih sestara Kćeri Božje

ljubavi. Svojim je životom zaslužila da trajno živi uspomena na njeno

plemenito djelo. Budući da je dobročiniteljica posebice zadužila Sarajevo,

Tuzlu, Bosnu, ovo je prigoda da se podsjetimo na njen život i na njenu

plodnu kulturno-prosvjetnu i karitativnu djelatnost.

Rođena je 2. siječnja 1833. godine u bavarskom mjestu Edling, nedaleko

od Munchena. Obitelj je Lechner imala sedam kćeri, a Franciska bijaše

četvrta. Odgojene su u kršćanskom duhu. Mlada je Franciska vjerovala da

će u zvanju učiteljice moći ljudima najviše pomagati, pa se sa navršenih

šesnaest godina upisala u učiteljsku školu u Munchenu. U Europi je

razdoblje snažnog industrijskog razvoja, ali i svih posljedica, pozitivnih i

negativnih, koje takav razvitak neizbježno nosi (obilježava). U velika su

gradska središta dolazile mlade djevojke u potrazi za poslom, za srećom. Ali

one su istodobno izložene i brojnim iskušenjima, opasnostima, nevoljama.

Mlada je Franciska i sama mnogo trpjela, mučila se, patila. Upoznala je

težak položaj kućnih pomoćnica, i onih djevojaka koje su pošle pogrešnim

putem, životnom stranputicom. Spoznala je zapravo što su posljedice loših

djela, što nužno slijedi poslije loših postupaka, nakon lakovjernosti. Stoga je

odlučila da u Beču, gdje se preselila, osnuje redovničku družbu koja će

skrbiti o kućnim pomoćnicama, radnicama, starim i iznemoglim osobama.

Riješila je da se žrtvuje, da pomaže onima koji su u nevolji.

Dvadeset i prvog studenog 1868. godine osnovala je družbu pod

imenom Kćeri Božje ljubavi. Nedaleko je od Beča podigla (otvorila) kuću



92

Izbor tekstova

utočišta “Marijin zavod”. Osnovna je zadaća Zavoda: Odgoj i školovanje

ženske mladeži iz siromašnih i građanskih obitelji te briga za kućne

pomoćnice i radnice. S obzirom na to da nije imala veće iskustvo u

organiziranju i vođenju zavoda, škola, internata, posjetila je mnoge takve

domove - ustanove u Njemačkoj i Francuskoj. Na licu se mjesta upoznala s

njihovim ustrojem, sadržajem rada, kućnim redom, načinom održavanja.

Time je obogatila svoju spoznaju i iskustvo. Prihvatila je pravila sv.

Augustina, sastavila Konstitucije Družbe, kodificirala ih. Dozvolom je

bečkog nadbiskupa u listopadu 1869. godine položila svečano obećanje da

će živjeti: u siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Za Hrvate u BiH povijesno

znamenit papa Leon XIII. je 21. studenog 1884. godine priznao i preporučio

Družbu. Družba se brzo širila, rasla. U svim je pokrajinama Austro-Ugarske

Monarhije otvarala domove - zavode, poimence: u Donjoj Austriji 1868.,

Sleskoj i Moravskoj 1870., Mađarskoj 1871., Češkoj 1874., Koruškoj 1880.,

Bosni 1882., Galiciji 1885. Majka Franciska je bila prijatelj kuće Habsburg,

koja joj je pružila materijalnu pomoć i imala veliko razumijevanje za njenu

plemenitu misiju. Osnovno je načelo, nadahnuće Družbe od njenog

osnutka: “Prihvati svoju priliku da se pomogne drugima”. Ova je ideja

vodilja slična onoj franjevačkoj maksimi: “Ne samo sebi živjeti nego i

drugima koristiti”, ili onoj staroj: non nobis solum nati sumus (nismo

rođeni samo za sebe). Sve su ovo osnovna polazišta u časnom djelovanju

Družbe. Ali je teška i odgovorna zadaća darivati radost, širiti vedrinu,

pomagati onima koji su ožalošćeni, obespravljeni, koji su puni briga,

nevolja, siromaštva. Svijet je uvijek, baš kao i danas, pun nepravde, zla,

nasilja. Ljude uvijek treba hrabriti, tješiti. Ali, širiti čovjekoljublje, pružati

pomoć, najčešće praznih ruku, nije udoban put; težak je to križ. To su

mogle i mogu redovnice visokih moralnih vrlina, sposobne i spremne da se

nesebično žrtvuju za druge, da pomažu onima kojima je pomoć potrebna.

Dr. Josip Stadler je upoznao djelovanje ove družbe i njena humana


93

Izbor tekstova

načela. Pozvao ih je da dođu u BiH. Majka je Franciska prihvatila poziv i sa

suradnicama doputovala u Sarajevo 28. travnja 1882. godine. Prije nego što

su došle Nadbiskup im je kupio na Banjskom brijegu kuću i zemljište.

Mnogi su ovdje dolazili i prije i poslije. Ona, međutim, nije došla poradi

svoje znatiželje (kao putnici i putopisci) da bi upoznala egzotičnost ovog

podneblja. Nije bila ni lažni nositelj kulture. Došla je, zapravo, da

konkretno pomaže, da poboljša posve nepovoljan kulturno-prosvjetni i

socijalni položaj puka, da pomaže ljudima.

Bila je prijatno iznenađena svim onim što je Nadbiskup za njih već

pripremio. Čvrsto je odlučila da se u najvećoj mjeri angažira, da pomogne

na prostranom polju, prije svega razvitku ženskog školstva. Sarajevu je, a i

BiH uopće, upravo prosvjetno kulturni rad bio prijeko potreban. Osnutak

se i djelovanje Družbe u Sarajevu zapravo podudara, koincidira, sa životom

Nadbiskupije vrhbosanske. Tijekom je minulih stotinu i dvanaest godina

Družba imala u Nadbiskupiji snažnu potporu. Ali i ono što su časne sestre u

tom razdoblju uradile na pastoralno-karitativnom, socijalno-prosvjetnom i

kulturnom polju izaziva divljenje, zaslužuje svako priznanje. Podnosile su i

velike žrtve, ali s ponosom mogu pogledati, osvrnuti se, na pređeni put u

BiH. Sve su postigle opere et studio - radom i marljivošću - ljubavlju,

samozatajno, požrtvovanjem.

9.1. Darovi dobročinstva

A kako je počelo? Nije proteklo ni mjesec dana od njihovog dolaska u

Sarajevo a već je 24. svibnja blagoslovljen temeljni kamen Zavoda; sestre su

u prvi trakt uselile 29. rujna 1882. godine. Majka je Franciska kupila na

Betaniji zemljište i tu osnovala ekonomiju i podigla samostan. Gradnja je

počela 18. srpnja 1882. godine, a blagoslov je kuće obavio dr. Stadler 1.

listopada iste godine.

Treba podsjetiti da je na Betaniji i groblje, gdje počivaju 83 časne


94

Izbor tekstova

sestre, a tu je i grob sestre Luke, na koji građani, kao na svetište, dolaze već

jedno stoljeće. Postojeća je zgrada na Banjskom brijegu ubrzo bila tijesna

pa je 24. lipnja 1889. godine položen temeljni kamen za novi objekt Zavoda,

a dovršenje 21. studenog iste godine. U Zavodu je od ranije bila kućna

kapelica, a osmog je svibnja 1910. godine počela gradnja crkve Kraljice sv.

Krunice. Gradnja je završena 1911. godine što je i danas vidljivo na pročelju

crkve. Kad je Zavod sv. Josipa bio kompletiran, ostavljao je zadivljujući

dojam. To je zapravo bilo najveće i najpoznatije žensko učilište u BiH, ali i

šire. Bilo je na razini najuglednijih onodobnih (sličnih) učilišta u Monarhiji.

U Zavodu je uvijek bilo 60 - 70 sestara. Sve je odisalo čistoćom, ukusom za

lijepo, za red. Kao da se na svakom koraku i u svakom detalju zrcalilo staro

životno pravilo i orijentacija: čuvaj red i red će sačuvati tebe.

Osnovna je škola u Zavodu otvorena još 30. rujna 1882. godine, u

početku samo za žensku djecu, a na molbu roditelja od 1889. godine prima i

dječake. Školu su pohađala djeca svih vjera i nacija. Bilo je i po 324 djece.

Uz školu je bilo i dječje zabavište za djecu od tri do sedam godina. U

Zavodu je otvorena 1883. godine četverogodišnja, a od 1903. petogodišnja

građanska škola. Uz školu je od njenog osnutka i konvikt za učenike. Na

primjer 1912. godine tu su smještaj imale 84 konviktice. Školu je pohađalo i

po 228 učenica (1918/19).

Majka Franciska je bila veoma pronicljiva, dalekovidna, kad je 1884.

otvorila žensku učiteljsku školu. To je zapravo prva takva škola, jer je ona

državna muška (učiteljska) otvorena dvije godine kasnije, a ženska tek 1911.

godine. Školu su pratile mnoge neprilike, navlastito od 1921. godine. Škola

je, međutim, uživala veliki ugled u javnosti. Broj učenica je varirao, a bilo ih

je i 175 (1928/29). Tijekom je 60 godina školu završilo 830 mladih djevojaka,

dakle 14 učiteljica godišnje. I ovu su školu, kao uostalom i sve druge u

Zavodu sv. Josipa, pohađala djeca bez obzira na vjeru i naciju.

Majka Franciska je zaslužna što je i Tuzla značajno središte Družbe. Na


95

Izbor tekstova

preporuku je nadbiskupa Stadlera 1883. posjetila Tuzlu i odlučila da i tu

gradi, otvara škole i samostane, da pomaže ljudima. Sestre su već 17.

prosinca u iznajmljenoj kući otvorile osnovnu školu, a vlastitu su školsku

zgradu podigle 25. listopada 1888. godine. U Tuzli je osnovala čuveni zavod

Kraljice svete krunice, sa zabavištem, osnovnom i građanskom školom i

internatom. Sestre su i ovdje podučavale u glazbi i stranim jezicima, te u

šivenju, krojenju, vezenju, kućanstvu...

Nedaleko od Tuzle sestre su podigle zavod Josipovac, sa velikom

ekonomijom. Također su u Breškama - 15 kilometara od grada - podigle

samostan, otvorile školu 17. srpnja 1884. - kao prvu u tom kraju. Samostan

je imao i ekonomiju sa više hektara zemljišta. Školu je u Breškama od 1905.

do 1945. završilo 2.177 učenika. Brojka bi bila još impozantnija da je

sačuvana dokumentacija i za razdoblje od osnutka do 1905. godine.

Zadnji je pothvat Majke Franciske u BiH gradnja zavoda sv. Augustina

u Sarajevu. Impozantno je zdanje blagoslovljeno 16. studenog 1893. godine.

U Sarajevu je nicalo na sve strane, raslo je kao iz vode! Sestre su na Ilidži

kupile kuću i zemljište i 1907. godine otvorile samostan Antunovac. Zavod

je sv. Josipa kupio na Palama 1911. godine kuću prozvanu Marijin dom i

veliki kompleks crnogorične šume. Otvorile su tu i osnovnu školu. Kćeri

Božje ljubavi su i samostani Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu (osnovan

1939.), Nazaret u Zavidovićima (1940.). Kćeri Božje ljubavi su i Drinske

mučenice, njihov križni put preko Romanije, koje su četnici u prosincu

1941. u Goraždu zvjerski ubili i bacili u Drinu. Treba naglasiti da je sva

imovina časnih sestara 1945. opljačkana, oduzeta. Uništena im je i

dokumentacija. Zahvalni smo č. sestri Alojziji Caratan, našoj sugrađanki,

koja s puno ljubavi i stručno istražuje povijest Družbe, ne dozvoljava da

zaborav prekrije tako važan segment naše baštine. Časne su sestre, nakon

Drugog svjetskog rata poput nepoželjnih ličnosti morale napustiti mjesta u

kojima su ostavile tako duboke tragove, učinile brojna dobra djela,


96

Izbor tekstova

nesebično i neumorno pružale pomoć svima onima kojima je bila potrebna.

Pomagale su zapravo ljudima prema načelima Družbe što ih je artikulirala

Utemeljiteljica: “Prihvatite svoju priliku da pomognete drugima”. Ali,

usprkos svemu, nakon 1945. godine nestalo je djelatnosti: sv. Josipa, sv.

Augustina, Kraljice sv. Krunice, samostana Betanija, na Breškama,

Josipovca, Antunovca, Nazareta, Presvetog Trojstva, Marijinog doma...

Majka Franciska je od 1882. do 1893. dvadeset puta posjetila Sarajevo,

BiH. Ovo je podneblje zaista puno zadužila. Majčinski je skrbila o sestrama,

nesebično pomagala i pridonosila uspjehu Družbe na mnogim područjima.

Zadnji put u Sarajevu bila je u listopadu 1893. godine, tijekom izgradnje

Zavoda sv. Augustina. Njena je Družba te iste godine, 21. studenog,

obilježila srebrni jubilej - 25. obljetnicu djelovanja. Nakon toga se razboljela

i 14. travnja 1894. preminula u 61. godini života.

Na njenom grobu piše: Alles fur Gott, fur die Armen und fur unsere

Gessellschaft - Sve za Boga, za siromašne i za našu Družbu. Na grobu carice

Marije Terezije piše: Žena po rođenju, čovjek po duhu. Ako je dozvoljena

usporedba, moglo bi se reći da je i Majka Franciska, po svom plodnom i

neizbrisivom djelu, veliki čovjek.


97

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

10. FRA DIDAK BUNTIĆ, 9.X.1871. - 3.II.1922.21

Svaki narod ima pravo slaviti, obilježavati, dostojanstveno i dostojno,

svoje velikane, povijesne događaje, značajne datume iz svoje povijesti.

Koliko je, međutim, prošlo, minulo proljeća i jeseni, a da obljetnice

pojedinih znamenitih Hrvata nisu obilježavane. Tkogod, bar malo, poznaje

povijest čuo je za ime fra Didaka Buntića, čovjeka dostojna svekolikog

poštovanja. Mnogo je toga što Didaka čini nezaobilaznim, trajno

inspirativnim. Ali njegova humana djela i bez toga žive u narodu, vrše

utjecaj, prihvaćaju se s posebnim simpatijama i zahvalnošću, prenose s

naraštaja u naraštaj, nikad se neće izbrisati iz pamćenja naroda. On živi u

ljudima, u svijesti kao simbol koji podsjeća i potiče, vodi i tješi.

Teško je u kondenziranom izrazu dati cjelovitiju sliku bogatog djela i

života Didakova. Ovaj tekst želi samo podsjetiti na njegovu 120-tu

obljetnicu, njegov neumorni društveni, pedagoški i svekoliki rad, na

opismenjavanje pučanstva, spasavanje siromašne djece i, uopće, sirotinje

ratnih godina, naročito 1917., 1918.. O Didaku, međutim, treba pisati,

nadasve, kao čovjeku, jer iz ukupnog njegovog života i rada zrači beskrajna

plemenitost, ljubav, humanost, razumijevanje za nevolje ljudi. Sjeme koje je

posijao isklijalo je, razgranalo se, i nadahnjuje nove preobrazbe. Na

današnjem stupnju razvoja, kvalitativno znatno drukčijem, potreban je

Didak, njegova stvaralačka energija, neustrašivost, vizionarstvo i akcija.

Fra Didak je ponikao iz duha i duše naroda. U njemu i s njim je živio,

za nj se nesebično zalagao, i još za života opjevan ušao u živu narodnu

predaju, u legendu, u kojoj i danas živi, u kojoj će ostati svagda.

21 Izlaganje prigodom 120.-te obljetnice, Sarajevo, Kameni teatar 55., listopad 1991. godine.


98

Izbor tekstova

Rođen je 9. listopada 1871. na Paoči, Čitluk. Osnovnu školu pohađao u

Gradnićima; školovanje nastavio na Širokom Brijegu i Humcu, a 18. veljače

1888. stupa u franjevački red. Studije filozofije i teologije započeo je

1889./90. u Innsbrucku, gdje je proveo šest godina. Za svećenika je zaređen

29. srpnja 1894., a od školske godine 1895. započinje na Širokom Brijegu, s

velikim žarom, svoj odgojiteljski rad kao profesor, a od 1911. do 1919. obavlja

dužnost ravnatelja gimnazije - onodobnog tako značajnog -

kulturnoprosvjetnog središta i žarišta ne samo u Hercegovini. U teško i

bremenito poratno razdoblje, od 1919. do smrti, je provincijal franjevačke

Provincije u Mostaru i narodni zastupnik. Umro je 3. veljače 1922. na

Čitluku, u 51. godini života. Kroničari su zabilježili da je rijetko koja smrt

tako pogodila, uzbudila i ožalostila narod. Sva je onodobna jugoslavenska

štampa tim povodom izrazila divljenje i zahvalnost njegovim općeljudskim

djelima. Iza sebe je ostavio bogate plodove svoje darovitosti, svoga uma i

pera, svoje čovječnosti i ljubavi. Njegove će neprolazne ljudske vrline trajno

živjeti, jer bio je i ostao neraskidiva spona s narodom, s ljudima, tlom s

kojeg je ponikao; izgarao je za narod i u toj prevelikoj požrtvovanosti i

sagorio.

Od godine 1843., kad su hercegovački franjevci krenuli iz samostana

Kreševo na Široki Brijeg, tu podigli crkvu 1846., otvorili škole, od kada je

(1847.) uspostavljen Apostolski vikarijat u Hercegovini odvajanjem od

Bosanskoga, od uspostavljanja Hercegovačke franjevačke kustodije 1852.,

koja je 1892. proglašena provincijom, fra Didak, nesporno pripada plejadi

najistaknutijih zaslužnika svoga Reda, Hercegovaca uopće. Narodu je

podizao samopouzdanje, razvijao samosvijest, samopoštovanje, budio

nacionalni i kulturni identitet. Putem, koji je izabrao, vođen

požrtvovanošću, vjernošću i odanošću svome narodu i rodnoj grudi, nije

išao usamljeno, ali djela - kreativna i plodna - pravi podvizi, koje je uradio,

plemenitost i čovječnost kojom je zračio, istrajnost i hrabrost, te bunt


99

Izbor tekstova

protiv nepravdi na što je u svakoj prilici odlučno ukazivao, osigurali su mu

u narodnom pamćenju trajno mjesto, divljenje i poštovanje. On je s pravom

dika i ponos Reda, ali i hrvatskoga naroda kojem je, bez rezervi, cijelim

svojim bićem pripadao. I poslije su Didaka, tim časnim putem, plodnim

kontinuitetom bogate franjevačke tradicije na ovom tlu, išli i idu mnogi

boreći se za bolju sutrašnjicu.

Didakova trajna djela, plodovi neumornog rada: gimnazija, konvikt u

Zagrebu i na Širokom Brijegu, slanje studenata na sveučilišta po Z. Europi,

da donesu novo vrijeme i preporod, crkva - katedrala “na živcu kamenu od

živca kamena”, čitava mreža škola za opismenjavanje, melioracija/

Drinovačko polje/, duhanska stanica, pošta, putevi, i dr. su svojina koju svi

baštinimo i uživamo, jer sve što je radio stvarao je za dobrobit i napredak

čovjeka, hrvatskoga naroda.

On je zorno svjedočanstva o svom Redu, jer franjevci su, već stoljećima,

neodvojivi od tradicije i sudbine naroda s kojim su dijelili dobro i zlo, sreću

i nesreću, radost i žalost, pravdu i nepravdu, najčešće oskudicu, ali i vjeru u

bolje sutra. On je, u stvari, posve prikladan, simbol, izraz te tradicije,

krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Na historijskim prekretnicama

intenzivno je radio za svoj narod na kulturno - prosvjetnom i socijalno -

političkom polju, stvarao povijest. Slika vremena i ljudi stalno ga je mučila,

doimao ga se težak položaj čovjeka u Hercegovini, nepravde koje su narodu

svakodnevno činjene. Bio je najljući protivnik nepravdi. Nije prihvaćao

postojeće stanje, niti se mirio s teškim položajem čovjeka, izrabljivanjem i

unižavanjem ljudi, pa je sve svoje stvaralačke snage darovao za boljitak

hrvatskog naroda. Neodoljiva su ga sila i ljubav pokretali da pomaže

ljudima, baš kao što bijaše neodoljiva želja njegove subraće da iz kreševskog

samostana krenu na Široki Brijeg, i započnu velika djela na pastoralnom,

društvenom, kulturno - prosvjetnom polju, koje fra Didak, naročito

potaknu, obogati i proširi, i svoj zanos prenese na mlade. Teško ga se


100

Izbor tekstova

doimala zaostalost i neprosvjećenost naroda pa je otvorio čitavu mrežu

škola po Hercegovini i opismenio originalnom metodom oko 20.000 ljudi.

Njegovi su pedagoški pogledi bili veoma napredni, zalagao se da ove škole

ravnopravno pohađaju i muška i ženska djeca i omladina. Po ovom

prosvjetnom pokretu Didak se nadaleko pročuo, osigurao mjesto u historiji

školstva i pedagogije u nas.

S pravom je prozvan zaštitnikom i ocem sirotinje. U ono okrutno i

mutno vrijeme, u općem kaosu i ratnoj oluji, on brodolomnicima bijaše

najsigurniji spas. Godine 1917. nad Hercegovinom se nadvila glad - suša i

rat, te nedostatak radne snage. Glad poče uzimati svoj danak - bijaše na

desetine umrlih. Fra Didak nije gubio dah, vjeru i samopouzdanje. U tim

najtežim /ne/vremenima - sveopće ratne katastrofe - bio je spasonosan

lijek, moralni, socijalni i intelektualni kompas. Njegovo se ime najčešće

izgovaralo. Ono je olakšavalo nevolje i brige, bilo je znak nade, melem,

iscjelitelj. Kada sva vrata bijahu zatvorena, kad drugi - odgovorni i nadležni

nisu marili za nevolje puka, on hrabro i odlučno poduzima akcije. Kad nisu

pomogli ni prosvjedi kod cara u Beču, Zemaljske i okružne vlade, on

organizira spasavanje djece, cijele jedne generacije, smještavajući ih kod

obitelji u Slavoniju, Bačku i Banat. Sirotinji je sačuvao dostojanstvo, zaštitio

je od umiranja, vrijeđanja, ponižavanja. Pretpostavlja se da je u toj humanoj

i solidarnoj akciji iz cijele Hercegovine spašeno oko 17.000 djece svih vjera i

nacija.

Didak nije bio kolebljiv, ni malodušan. Zahtjeve je formulirao jasno i

argumentirano. Bez ustručavanja i kompromisa, umno i dostojanstveno,

odlučno i hrabro borio se protiv nepravdi. Njegovi prosvjedi, usmeni i

pismeni, caru i bečkom dvoru, memorandum austrougarskom ministru

Burianu, barunu Sarkotiću, odnos prema grofu Tiszi, njegov prosvjed i

audijencija kod ministra Pribićevića, zalaganje za povišicu otkupne cijene

duhanu, prosvjed protiv odnosa vojnih vlasti prema regrutima iz


101

Izbor tekstova

Hercegovine, njegova potpora udovicama i djeci poginulih vojnika, kao i

mnogi drugi primjeri zorno svjedoče o njegovoj građanskoj hrabrosti,

neustrašivosti, o smionom borcu za etičke i socijalne probleme.

Stotinu dvadeseta obljetnica njegova rođenja je i povod da se na

odgovarajući način utvrdi program trajnog obilježavanja djela i imena fra

Didakova, i ne samo u njegovoj rodnoj općini nego u cijeloj Hercegovini i

još šire. Ali, neka to bude i poticaj da se bez jednostranosti i svake

isključivosti, više znanstveno proučava naša ukupna baština, da se mutni

izvori izbistre, oskudna vrela obogate, zamršeno i nerazjašnjeno razmrsi i

pojasni, da se konačno skinu svi velovi s naše hrvatske prošlosti. Sve ono što

je skrivano, zanemarivano i prešućivano, brisano iz svijesti i pamćenja ljudi

i naraštaja da se s više samopouzdanja i objektivno valorizira, afirmira i

njeguje.

Fra Didaka Buntića treba i dalje obasjavati novom svjetlošću, jer on

znači i jednu bolnu i ponosnu sintezu svega što se događalo na ovim

prostorima, simboličnu vertikalu patnji i nadanja, prometejsku borbu našeg

čovjeka i njegovu antejsku vezanost za svoje tlo, za svoju zemlju.


102

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

11. POČETAK KULTURNOG I DUHOVNOG PREOBRAŽAJA22

U dugoj je povijesti Hrvata Humske zemlje odnosno Hercegovine

(naziv od 1448.) 1843. tj. 1844. godina, kad su franjevci iz glasovitog

samostana u Kreševu jesenjih dana došli na Široki Brijeg i od svete stolice 6.

veljače 1844. godine dobili odobrenje za gradnju crkve i samostana,

zasigurno granični kamen (međaš), jedan od najznačajnijih događaja. Naša

se povijest (crkvena, kulturna, opća) može razdijeliti i proučavati od 1482. -

nestanak slobode - do 1844. i razdoblje nakon toga. Stoljeće i pol nakon tog

povijesnog datuma može se trijezno suditi o važnosti događaja,

pronicljivosti, sposobnosti i dalekovidnosti njegovih sudionika. Kad su fratri

zastali pod dubom na Bri(je)gu, susreli su na sve strane tragičnu stvarnost.

Život je bio nedostojan čovjeka. Ljudi zapravo nisu ništa ni imali osim

krsnog imena, čvrstu vjeru i jaku želju za oslobođenjem, za slobodom.

Mnogi se pitaju kako je hrvatski narod, pored tolikih zatornika, uopće ostao

i opstao u svojoj vjeri, na svom tlu. Za štovanog Jakova Bubala je jedan

između mnogih odgovora: “da se tajna tisućljetnog bivovanja i

neprekinutog trajanja hrvatskog naroda krije u njegovoj snažnoj i stalno

cvjetajućoj duhovnoj baštini. Duhovnoj baštini u najširem smislu tog

pojma”. Obitavajući pod dubom, fratri nisu lamentirali nad bijednim i

tužnim prilikama nego su usprkos svemu, zasukali rukave, prionuli na

posao da mijenjaju iznakaženu zbilju.

Očekivao ih je veliki posao na zatravljenoj njivi, pravom bespuću.

Nedostajalo je sve ono što su drugi u Europi imali stoljećima. Nije bilo ni

pučkih ni srednjih škola, gimnazija, fakulteta, crkava, samostana, knjižnica,

22 Stećak, br. 8., 1994. godina.


103

Izbor tekstova

muzeja, listova, časopisa, tiskara, drugih ustanova, institucija društva,

komunalnih infrastrukturnih objekata. Franjevci su, u onoj mrkloj noći

naše prošlosti, zapalili svjetlo što će biti i ostati našim putokazom. Došli su

da stvaraju povijest, a oko njih jad, siromaštvo i kamen tako drag.

Književnik, europski priznati intelektualac, fra Šito Š. Ćorić u svezi s tim

piše: “Kroz tmuše i gustiše/ kroz suše i kiše/ dojezdili i pali/uz rame kamenu

stali/ i ostali”.

Brižnim su i ustrajnim radom kamen pretvorili u najbolji humus na

kojem su isklijavali i uspijevali najljepši plodovi. U tom su podneblju

zapravo zatekli raslinstvo, ptice i životinje što se spominju i u Bibliji:

smokve, vinovu lozu, šipak, masline, ovce, koze, vukove, lisice, dabogme,

izdržljive i simpatične magarce, kojih je u Hercegovini sve manje, a ni konja

nema više mnogo! Fratri su ostali, čvrsto vezani uz topli kamen i ispucalu

zemlju, da dijele patnju, mukotrpnu zbilju - uvijek sa svojim narodom. Kad

se danas osvrne na taj događaj, ispunjava nas zadovoljstvo, radost.

Istodobno nas, međutim, obuzima i sjeta, jer se nameću brojna pitanja.

Hercegovina je naime u neposrednom susjedstvu Dubrovnika, Stona,

Hvara, Korčule, Živogošća, Zaostroga, Makarske, Splita i drugih onodobnih

kulturnih središta a zapravo je od njih bila tako daleko. Ovo se područje

nekad i zvalo Gornja Dalmacija, Hrvatska Dalmacija i sl. Zašto je onda taj

prostor dotad bio izvan poznatih europskih pokreta ljudskog duha? Kako to

da cinquecento dolazi ovdje sa zakašnjenjem od nekoliko stoljeća? Zašto su

zime bile tako duge, sive, teške? Zašto je srednjovjekovni uspon nasilno

prekinut, za više stoljeća zaustavljen razvitak. Trebalo je stoga nadoknaditi

minula stoljeća, sve ono što raniji naraštaji, iz objektivnih razloga, nisu

mogli ostvariti. U Hercegovini je zapravo sve izgrađeno nakon tog datuma.

Fratri su donijeli proljeće iako su proljeća Hrvatima kratko trajala. Valja se

prisjetiti da su na ovim prostorima znatno prije postojali samostani, crkve,

župe, svećenici, da su intenzivno strujali utjecaji iz susjedstva, da je


104

Izbor tekstova

Hercegovina bila istinski dio europske civilizacije i kulture. Nažalost

upamtila je i najkrvavije ratove, progone, pljačke, pustošenja, rušenja. Prije

su dolaska Turaka postojali samostani u Mostaru, Ljubuškom, Konjicu,

Blažuju, (Duvno) Novom (Čapljina). Kršćanstvo se pojavilo veoma rano,

ima brojne tragove, duboke korijene. Podsjetimo da je Duvanjska biskupija

osnovana još prije 591. godine, Trebinjska više od milenija, u Mokrom je (Š.

Brijeg) podignuta crkva u petom - šestom stoljeću, na Humcu crkva sv.

Mihovila u X. - XI. stoljeću.

U Konjičkom kraju, po istraživanju dr. Pave Anđelića, ima preko trideset

ostataka porušenih crkava. I tako redom... U XV. su i XVI. stoljeću, nakon

čuvene Ahdname, sve crkve u Hercegovini porušene, fratri mučeni i bačeni

u Neretvu, neki pobjegli u Primorje - Drašnice, Živogošće, Zaostrog.

Samostani su opustošeni, kulturno blago opljačkano, uništeno. U Konjicu

je samostan srušen 1524. godine kao i sve druge crkve u tom kraju, a fratri

mučeni i bačeni u Neretvu. Mostar i Ljubuški doživjet će oko 1563. godine

istu sudbinu. Slično se dogodilo i s drugim samostanima, crkvama i

fratrima u Hercegovini. Nakon toga su hercegovačke župe pastorizirane do

1700. u pravilu iz Zaostroga, a od tada do 1843. uglavnom iz Kreševa. Dakle

od polovice XVI. stoljeća pa sve do njihova dolaska u Hercegovini nema

franjevačkih samostana, crkava, vjerskih objekata. Fratri su stoga dolaskom

na Brijeg željeli obnoviti ono što su nekad imali. Podsjećamo da su franjevci

- Hercegovci još 1646. pisali Kongregaciji u Rimu i tražili otcjepljenje od

Bosne Srebrene. Fratre se duboko doimala obespravljenost puka, njegov

ropski položaj. Narod je prolio previše krvi i suza, predugo su trajala

njegova progonstva, patnje, stradavanja. Željeli su stoga da što prije učine -

donesu kakvo - takvo poboljšanje - gospodarsko, socijalno, kulturno,

prosvjetno. U djelovanju su nailazili na brojne poteškoće, ali ih otpori nisu

obeshrabrivali.


105

Izbor tekstova

11.1. Imena i djela na ponos

Na prostranoj su njivi odmah po dolasku otpočeli raznovrstan i

plodonosan rad. Usprkos svemu za relativno su kratko vrijeme otvorili

školu u Vukodolu (Mostar) 1853. a potom u Gorici, Veljacima, Humcu,

Tomislavgradu, Š. Brijegu, Gradnićima, Posušju, Gabeli, i dr.; podigli su

biskupsku rezidenciju. Pozvali su iz Zagreba časne sestre sv. Vinka koje su

došle u Mostar 1872. godine. Franjevci su dobili i samostalno pravno

uređenje: Vikarijat 1847. odvajanjem od Bosanskog, 1852. osnivanje

Hercegovačke franjevačke kustodije i 1892. proglašenje Hercegovačke

franjevačke provincije provincije Marijina Uznesenja. Otvorili su i prvu

srednju školu u Hercegovini. Na Čerigaju su, naime, sazidali kuću (1884.)

odmah po dolasku iz Kreševa, i tu otvorili školu za svoje pitomce i boravak

za novake. Ova je gimnazija (probandat), na Čerigaju i potom na Humcu,

radila od 1861. do 1889. po programu talijanskih škola, a od 1889. je uveden

program po uzoru na klasične gimnazije u Austro - Ugarskoj. Samostan su i

crkva na Širokom Brijegu sagrađeni od 1846. do 1848. godine. Izgrađeni su i

mnogi drugi objekti, a 1934. čak i hidrocentrala. Nova je crkva izgrađena od

1905. do 1911. u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike. Duga je 50, široka

26 m, a zvonici su visoki 32 m. U crkvi su grobovi fra Didaka Buntića,

njenog graditelja i fra Rafe Barišića, prvog hercegovačkog biskupa. Nova je

zgrada glasovite širokobriješke gimnazije podignuta od 1924. do 1931.

godine.

Nemoguće je sažeti u ovaj tekst brojna djela što su ih franjevci u

Hercegovini ostvarili u minulom vremenu. Prisjetimo se da su otvorili i prvi

fakultet daleke 1895. u Mostaru. Njihovo je djelo i prva tiskara, također u

Mostaru, koja je s prekidima radila od 1872. do 1945. Otvorili su i prvi javni

muzej u BiH - na Humcu, 1884. Pisali su bukvare, priručnike za školu.

Donijeli su prve orgulje, glasovir, harmonije, druge glazbene instrumente.

Osnivali su kulturno - prosvjetna i glazbena društva, otvarali čitaonice i


106

Izbor tekstova

knjižnice, domove za đake. I Hrvatsko je kulturno društvo “Napredak”

osnovano u Mostaru! Pokretali su i tiskali prve listove, kalendare, časopise,

almanahe; pisali izvještaje župa, škola; vodili kronike. Spomenimo tek neke

od njih: Mladi Hercegovac (1874.), Novi Hercegovac (1876.), Bosiljak

hercegovački (1883.), Novi hercegovački bosiljak (1884.), Glas Hercegovca

(1885.), Osvit (1898.), Kršćanska obitelj (1900. - 1918.; 1938. - 1944.), Stopama

otaca (1934.), Hercegovina franciscana (1935.), i drugi. Glavnina je listova

tiskana i izlazila u Mostaru. Treba podsjetiti da je Mostar bio (naravno uz Š.

Brijeg) - usprkos svemu i u turskom i u austrougarskom razdoblju, ali, i

tijekom prve Jugoslavije - eminentno duhovno i kulturno središte Hrvata

Hercegovine. Franjevci su pokazali svoje kvalitete u književnosti, povijesti,

lingvistici, filozofiji, odgoju. Napisali su veliku knjižnicu. Danas je to naša

baština bez koje bismo bili siromašni. Brojne su poteškoće pratile

djelatnost franjevaca u Hercegovini, ali ono što se dogodilo početkom

veljače l945. strašno je i reći i čuti: nečuven je to slučaj na zemaljskoj kugli.

Tada su partizani na nekoliko stratišta mučili, ubili i zapalili, bez suđenja,

trideset fratara širokobriješkog samostana, a tjedan dana kasnije u Mostaru

ubili i u Neretvu bacili sedam fratara. (Molim čitatelje da o tomu pročitaju

tekst uvaženog gospodina Ante Marića, objavljen u “Napretkovu” kalendaru

za 1992.; str. 320.-338.). Franjevcima je poslije 1945. godine gotovo sva

imovina oduzeta, uništena, opljačkana, a škole i fakultet zatvoren.

Podsjetimo da je tijekom drugog svjetskog rata (i poslije!) ubijeno 15.259.

Hrvata u Hercegovini. Nakon toga su morali napuštati rodni kraj i odlaziti

diljem svijeta. Razumije se, valjda, što su Hrvati danas, nakon svih

pogroma, ponegdje u manjini na svojim povijesnim tisućgodišnjim

prostorima!...Franjevci su dolaskom u Hercegovinu otvorili njeno novo

razdoblje. Utrli su put u mnogim područjima. Ugledni znanstvenik dr.

Andrija Nikić u svezi s tim kaže: “da je taj napredak otro suze i odnio u

zaborav brojne nevolje i patnje što su ih franjevci s pukom do tada


107

Izbor tekstova

proživljavali”. AnđeoKraljević (1807. - 1865.), Rafo Barišić (1796. - 1863.),

Petar Bakula (1816. - 1873.), Paškal Buconjić (1834. - 1910.), Frano Miličević

(1835.-1903.), Nikola Šimović (1835. - 1912.), Martin Mikulić (1841. - 1912.),

Anđeo Nuić (1850. - 1916.), Ambro Miletić (1857. - 1923.), Dujo Ostojić (1863. -

1938.), Radoslav Glavaš Stariji (1867. - 1913.), Didak Buntić (1871. - 1922.), Leo

Petrović (1883. - 1945.), Dane Zubac (1886. - 1971.), Dominik Mandić (1889. -

1973.), Oton Knezović (1889. - 1964.), Arkanđeo Nuić (1896. - 1945.), Krešimir

Pandžić (1892. - 1945.), Marko Dragičević (1902. - 1945.), Dobroslav Šimović

(1907. - 1945.), Radoslav Glavaš Mlađi (1909. - 1945.), i još mnogi, stoje u

uzvišenom vremenu, u našoj povijesti. To je naša blagodat, tradicija na koju

se može osloniti. Njihova su djela sustavno brisana iz našeg pamćenja, iz

svijesti. Pjesnik (fra Šito Š. Ćorić) se s pravom pita: “Kad će već jednom

/prošlost/ na ovom kamenu stamenu /dozreli postati grozd/”.

Navedena su imena Hercegovačke provincije, na ponos, ali, i na poticaj

i obvezu. Ugradili su sebe i svoje djelo u postament epohe. Vrijeme je da se

osvijetli i predoči sva dubina i širina njihova plodnog djelovanja. Bili su

istinski europski intelektualci. Studirali su na uglednim sveučilištima,

stjecali doktorate u Parizu, Grazu, Beču, Inzbrucku, Rimu, Freibourgu,

Lillu, Sorboni, i drugim europskim središtima. Svoje su djelotvorne sile

stavili u službu naroda. Mogle bi se napisati knjige o njihovim

argumentiranim prosvjedima protiv otkupne politike duhana koja se vodila

besramno na štetu Hrvata. Budili su Hrvatsku nacionalnu svijest. Čuvali i

njegovali hrvatski jezik. Okupljali i zbližavali Hrvate. S Bosnom su

Srebrenom imali živu i prisnu suradnju, ili, kako je rekao fra Petar Krasić:

“majka - provincija je uvijek sa strepnjom, ljubavlju i najvećom brigom

pazila na svoju kćer, koja se uputila prema kamenjaru kršne Hercegovine.

Uvijek se interesirala kako joj je i uvijek svesrdno pomagala da se uzdiže u

istom pravcu u kom je već majka kroz povijest stekla iskustvo i kako se

nakon dugogodišnjih povijesnih peripetija učvrstila”.


108

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

12. HRVATSKE KATOLIČKE ŠKOLE U BOSNI I HERCEGOVINI

(pregled)23

Pismenost i školstvo su već dugo polazni i temeljni parametri kulturne

razvijenosti jedne zemlje, jednog naroda. Nacionalne vrijednosti i kulturna

baština su u razvijenom svijetu i dio gospodarskih planova.

Pismenost i školstvo u Hrvata nerazdvojivi su od Katoličke crkve. To je

zapravo nit vodilja Crkve od njezinog početka do danas. To je njezina bitna

oznaka. Brojni su znakovi i tragovi kulturno-prosvjetnog djelovanja, što

svjedoče o tomu. Kako bi, uostalom izgledala naša kulturna karta bez

baštine što se tvorila u okrilju Crkve!

Godine 1988. priređena je izložba “Blago franjevačkih samostana u BiH”

koja je pobudila veliko zanimanje javnosti i omogućila uvid u dio bogate

kulturne baštine. Napokon, kako bi ovaj grad, u kojemu je Vrhbosanska

nadbiskupija i Provincijalat Bosne Srebrene, izgledao bez Sv. Ante, Sv.

Josipa, Katedrale, Sv. Vinka, Sv. Ćirila i Metoda, Zavoda Sv. Augustina i

drugih objekata časnih sestara i HKD “Napredak”, te Franjevačke

bogoslovije i Vrhbosanske visoke teološke škole, dviju najstarijih

visokoškolskih ustanova u BiH. To su velebna zdanja, što imponiraju

svojom “poviješću” i dostojanstvom. Tu je i stupska Gospa, u staroj župi

Sarajevsko Polje, osnovana još 1710., obnovljena 1890., a crkva Uznesenja bl.

Djevice Marije posvećena u nedjelju 18. kolovoza 1892. godine, u ovom ratu

sravnjena sa zemljom kao i hrvatska naselja u župi Stup.

Ili, kakvo značenje u svijesti i pamćenju Hrvata imaju, na primjer,

eminentno hrvatski simboli: Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Kreševo... (Da ne

23

Predavanje na osnivačkoj skupštini Udruge hrvatskih djelatnika u odgoju, obrazovanju i znanosti, Sarajevo, 5. lipnja 1993. godine.


109

Izbor tekstova

spominjem Široki Brijeg, Humac, Mostar, Ramu, Petričevac, Plehan,

Gradovrh ...). Ti nas samostani vode i traju kroz stoljeća, bude žive

asocijacije. Svjedoci su i djelatni sudionici naše povijesti. Koliko ih se u onoj

mrklini ogrijalo vatrom tih samostana, čija je toplina zagrijala i okrijepila

mnoga srca i duše. Njihova su vrata bila otvorena dobronamjernim ljudima,

a silnici su, baš kao i danas, provaljivali, pljačkali, palili. Ti su samostani

upamtili mnoge požare. U velikoj vatri, koja je zahvatila Kraljevu Sutjesku

1658., Fojnicu 1664., Kreševo 1765., nestalo je mnoštvo predmeta spomeničke

vrijednosti. Samostani su najbolje spoznali stradanja, patnje, progone,

tiraniju, ali i ponos svoga puka, njegovu odanost pradjedovskoj vjeri i

rodnoj grudi. U nepismenoj zemlji to bijahu jedine oaze (središta)

pismenosti i kulture, jedine svjetiljke u onom nevremenu.

Upornim promicanjem školstva, osnivanjem i održavanjem sveučilišta,

Katolička je crkva dala golem doprinos intelektualnom napretku zapadne

kulture. Što bi zapravo ostalo zapadnoj civilizaciji bez kulturne baštine

Katoličke crkve? Brojni glasoviti znanstvenici upravo su svećenici iako je to

u udžbenicima zakonito prešućivano. Najstarija i najuglednija sveučilišta su

se razvijala iz crkvenih škola. Pojedini crkveni redovi, navlastito

benediktinci (osnovani 520.), templari (1118.) franjevci (1215.), Družba

Isusova - isusovci (1534.), veoma učeni redovi Katoličke crkve, zadužili su

kasnija stoljeća, utkali u kulturu i civilizaciju trajne vrijednosti. Zaslužni su

za brojna dobrotvorna djela, posebice u prosvjeti i kulturi, znanosti i

umjetnosti, poljodjelstvu, zdravstvu, suzbijanju epidemija.

Sljedbenici sv. Franje su u BiH došli prije sedam stoljeća, 1291., a prije

njih ovdje su dominikanci (1215.). I ovdje su, uostalom, kao i u svijetu uopće,

učinili brojna dobročinstva. Povijest Hrvata, ali i BiH uopće, nerazdvojiva je

od tog časnog reda. Franjevačka je provincija Bosna Srebrena zapravo

jedina preživjela srednjovjekovna ustanova bosanske države. Nadživjela je

brojne silnike, režime, tiranije. Iako su franjevci, hirom povijesti, na ovom


110

Izbor tekstova

tlu stalno ugrožavani, nisu nikad, uostalom kao ni narod komu pripadaju,

ugroženost i optuživanje uzimali kao svoje opredjeljenje.

Uz pastoralni rad franjevci su poznati i kao samozatajni učitelji. Uz

samostane su otvarali i škole za pripremu kandidata za svećenike, ali je, u

pravilu, bilo i drugih polaznika. U mnogim područjima ljudske djelatnosti

franjevci su ovdje prvi prokrčili put. S predanošću su čuvali i prenosili, ali i

stvarali i sabirali, kulturno-civilizacijska iskustva za pokoljenja. Ove se

godine navršava upravo 170 godina otkako je fra Ilija Starčević podigao u

Tolisi (1823.), prvu pučku školu u BiH u današnjem obliku: školska zgrada,

nastavni plan i program, udžbenici, učitelj, školska godina i ostalo. To je

zacijelo datum za povijest. Teško je pouzdano utvrditi kad je i gdje počela

prva hrvatska katolička škola. Pojedini istraživači cijene da je i prije 1823.

radila škola u Livnu, po mišljenju drugih u Varešu, a ima indicija da je 1783.

otvorena škola u Sarajevu. Ili, što znači dozvola franjevcima 1593. od

turskih vlasti da mogu podučavati pismenosti i u privatnim kućama? U

izvještaju fra Franje Baličevića Svetoj stolici o stanju u Bosni kaže se da

braća drže i škole te da podučavaju: čitati, pisati i malo slovnice, te

kršćanski nauk u latinskome i slavenskom jeziku. Moglo bi se, naravno,

navesti još mnogo primjera što svjedoče da su franjevci, odmah po dolasku

u ove krajeve, vršili i prosvjetno-kulturnu misiju. Pojedini istraživači,

međutim, sude da je riječ samo o opismenjavanju, o analfabetskim

tečajevima. Ako se poznaju onodobe političke (ne)prilike, teško je

zaključivati po analogiji s misijom franjevaca u Europi toga vremena. Ne

treba, naime, podsjećati što Europa baštini iz stoljeća kad je ovdje vladala

Turska. Što joj je donijela, na primjer renesansa, a kako su pak katolici u

BiH živjeli u tom tragičnom razdoblju? Izvjesno je da je u samostanima

permanentno organizirana i kulturno-prosvjetna djelatnost, naravno,

nekad plodnija a nekad manje uspješna.

Sredinom 19. stoljeća javlja se pravi pokret, organizirana djelatnost


111

Izbor tekstova

franjevaca na osnivanju škola i uopće promicanja školstva i pismenosti. Na

tom polju su se isticali mnogi djelatnici: Starčević, Martić, Jukić, Šunjić,

Josić, Kraljević, Miličević, Vujičić, Nedić, Kujundžić, Buconjić, Šimunović,

Perišić... Plod takve samozatajnosti su 1847. škole u Fojnici, Varcaru, Livnu,

Travniku i Kreševu, 1852. u Uskoplju, Vukodolu, u Gorici 1853., u Docu

1855., u Bihaću 1857., u Jajcu 1858., u Veljacima 1860., Varešu, Livnu,

Banjoj Luci 1864., na Humcu i Širokom Brijegu 1866., u Gradnićima i

Posušju 1867., u Bugojnu 1868., u Gradišci, Tuzli, Potočanima, Kraljama

1869., u Stocu 1870. , i drugim mjestima diljem Herceg- Bosne. Franjevci

1850. traže tiskaru koju fra i don Franjo Miličević otvara u Mostaru 1872.

godine. Jukić pokreće 1850. prvi časopis u BiH “Bosanski prijatelj”. I u

drugim oblastima franjevci imaju primat. Tako je fra Mato Nikolić 1807.

prvi diplomirani liječnik u povijesti bosanskohercegovačke medicine, a od

sredine 19. stoljeća u Bosni je djelovao glasoviti liječnik fra Mijo Sučić koji

je medicinu završio na Medicinskom fakultetu u Padovi. I prvo djelo

medicinskog sadržaja napisao je 1765. i u Padovi tiskao fra Franjo Gracić.

Prvina bh. književnosti na hrvatskom domaćem jeziku su djela fra Matije

Divkovića “Nauk krstjanski” i “Sto čudesa...” tiskano 1611. u Veneciji. Temelj

moderne bh. historiografske znanosti je djelo fra Filipa Lastrića “Epitome

vetustatum provinciae bosniensis“, tiskano u Veneciji 1765. godine.

Franjevci su prvi ustanovili i arhiv, jer su još prije 450 godina, 1544.,

osnovali Arhiv provincije Bosne Srebrene. Najstarije je likovno djelo jednog

domaćeg majstora “Raspeće” Stjepana Dragojevića iz 1597. Prvi bukvar u

BiH „Početak slovstva” napisao je biskup fra Augustin Miletić i tiskao 1815. u

Splitu. Ta je knjiga bila veoma popularna u narodu pod nazivom

“Biskupovača”. Mnogo je pridonijela širenju pismenosti i poticala otvaranje

škola. Franjevci su otvorili i prvi javni muzej u BiH na Humcu 1884. godine.

Prva visokoškolska ustanova u BiH je Vrhbosanska visoka teološka škola

otvorena 1890., dok je Franjevačka bogoslovija otvorena u Mostaru 1895.


112

Izbor tekstova

godine. Hrvati ne smiju zaboravljati te datume pa treba izvršiti ispravak ili

korekciju utemeljenih sveučilišta u Sarajevu i u Mostaru jer nisu osnovana

1949. i 1977., nego 1890. i 1895. godine. Uostalom, starim i uglednim

europskim sveučilištima filozofsko-teološka znanost bijaše matrica, temelj,

a i Hrvati su dio zapadnoeuropske civilizacije i kulture...

Ovim se kratkim pregledom ne iscrpljuju sva područja života i rada

kojima su franjevci krčili put. Ali podizanje škola i kulturno prosvjećivanje

naroda bijaše njihova trajna obuzetost.

U Sarajevu je fra Grgina realka podignuta 1865. Uz početak rada te

škole izrađen je normativni dokument, tzv. Ustanove. Sa sedamnaest

točaka jasno su artikulirane dužnosti učitelja, učenika, roditelja, Školskog

odbora i drugo. Taj dokument, uz “Opće ustanove osnovnih škola” usvojen

na Kapitulu Bosne Srebrene 1854., te “Sistem literarium...” fra Stjepana

Marijanovića iz 1833. su za povijest školstva i pedagogije značajni,

nezaobilazni dokumenti. To su prvi cjeloviti propisi o organizaciji školstva,

preteče kasnijih zakona o školstvu, a prvi je, da podsjetim, donesen tek

1869. godine. Može se zaključiti da su svećenici-učitelji uglavnom poznavali

klasičnu i recentnu pedagošku teoriju i praksu. Studirajući na uglednim

europskim sveučilištima, spoznavali su i usvajali naprednu pedagošku

misao. Uostalom, kršćanska pedagogija ima dugu tradiciju. Mnoga

istaknuta imena pedagoške znanosti su upravo svećenici. Podsjećam samo

na neke: sv. Bazilije Veliki (330.-379.), sv. Ivan Krizostom, sv. Toma Akvinski

(1226.-1274.), Johannes Duns Skotus (1270.-1308.), i glasoviti pedagog

srednjeg vijeka Ivan Gerson (1363.-1429.). Svi su oni dali dragocjen doprinos

razvitku pedagoške teorije i prakse. U katoličkim crkvenim redovima

naročito se isusovci ističu u organiziranju školstva. Znamenito je njihovo

pedagoško djelo “Ratio atque institutio studiorum”.

Ovaj kratki pregled ne može zaobići ni sv. Petra Kanizija (1521.-1597.),

Fenelona (1651.-1715.), Felbigera (1724.-1788.), sv. Ivana Don Bosca (1815.-


113

Izbor tekstova

1888.) i Otta Willmanna (1839.-1920.), te mnoge druge pedagoge kršćanske

provenijencije sve do naših dana.

Pape su u svojim enciklikama davali upute i poticaje odgojno-

obrazovnoj djelatnosti. Podsjećam na encikliku Divini Illius magistria Pija

XI. iz 1929. godine. Crkveni sabori su također elaborirali ta pitanja.

Kapitalni je dokument za pedagošku znanost Gravissimim educationis,

deklaracija Drugog vatikanskog koncila 28. X. 1965. godine. Sve je to

jamačno imalo udjela da su se naši svećenici dosta dobro snalazili u

složenim pitanjima odgoja i obrazovanja, te organiziranja školstva.

Časne sestre su 122 godine požrtvovano i stručno vršile kulturno-

prosvjetnu zadaću u BiH. Od dolaska u Sarajevo 1871. Družbe časnih sestara

milosrdnica sv. Vinka (Družbu je osnovao sv. Vinko Paulski u Francuskoj

1624. odnosno 1633.) razvile su plodan rad i osnovale razgranatu mrežu

škola diljem BiH. Više od jednog stoljeća ovdje uspješno djeluju i časne

sestre Kćeri Božje ljubavi (utemeljiteljica majka Franciska Lechner 1868. u

Beču, a u Sarajevu su od 1882.), koje su također pridonijele da se hrvatsko

školstvo podigne na modernu, europsku razinu. I Družbi časnih sestara

Služavke malog Isusa, koje je osnovao u Sarajevu nadbiskup Stadler 1890.,

te sestrama Klanjateljicama predragocjene krvi Isusove (osnovane u Italiji

1834., u Bosnu došle 1879.), Družbi školskih sestara trećeg reda sv. Franje -

hercegovačke i bosanske franjevke - pripadaju također velike zasluge za

razvitak školstva, te skrbi o bolesnim, iznemoglim i starim osobama. Sve

družbe časnih sestara ostavile su duboke tragove u organiziranju školstva.

Osvrnemo li se na nastavni plan i program škola časnih sestara, obavijestit

ćemo se o zavidnoj razini izobrazbe u tim školama. Tu se sviralo na

glasoviru i drugim instrumentima, učilo se crkveno i svjetovno pjevanje;

ručni rad nije bio svrha samom sebi nego su to, što su pokazivale izložbe,

bili pravi umjetnički radovi. Te škole i danas asociraju na rad, red,

stručnost, ispunjenost života korisnim i bogatim sadržajima. Prvu potpunu


114

Izbor tekstova

i pravu učiteljsku školu u BiH otvorile su časne sestre Kćeri Božje ljubavi u

Zavodu sv. Josipa 1884. godine. Podsjećam da je u Sarajevu državna Ženska

učiteljska škola otvorena tek 1911., a muška 1886. godine. Škola je imala

nastavni plan i program, te organizaciju i nastavnu praksu kao i druge

učiteljske škole u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Poslije šezdeset godina

plodnog rada “oslobođeni” smo 1945. toga uglednog zavoda. Nastupilo je

vrijeme da se objektivno valorizira sve što su časne sestre nesebično

darivale ovom gradu i BiH, posebice u školstvu, kulturi i zdravstvu.

Ovim kratkim pregledom treba podsjetiti i na redovničku zajednicu

trapista (trapisti su osnovani 1664. u Francuskoj) koji su 1869. osnovali

samostan “Marija Zvijezda''' u Delibašinom selu kod Banje Luke, a 1878. i

sirotište ili odgojni zavod za školovanje u raznim zanatima i

poljoprivrednim zanimanjima, koji je zatvoren također 1945.

Ponos hrvatskog katoličkog školstva su glasovita učilišta: gimnazije u

Travniku (otvorena 1882.), Visokom (1882.) i Širokom Brijegu (1889.). Svaka

od njih i učiteljska škola u Zavodu sv. Josipa zaslužuju ne samo poseban

osvrt nego i monografiju, znanstveni skup i sl. Te su škole živjele ritmom

najuglednijih škola u Monarhiji, posebice travnička, koja uistinu bijaše ures

i ponos grada i nadbiskupije, glasovita i izvan granica. Njima smo bili urasli

u Europu, imali škole kao i najkulturniji narodi. U to se vrijeme govorilo

“Lašva Sarajevo poplavila”, a travnički je gradonačelnik jednom prigodom

rekao da ako njegova škola u Kraljevini Jugoslaviji nije prva onda nije ni

treća. Vrijeme je da se pojedinim gradovima vrati njihovo povijesno

dostojanstvo. Te su škole zapravo međašnji kamen u razvitku hrvatskog

školstva. Valja se upitati što je tim školama davalo takav ugled, plamen koji

i danas gori u mnogim srcima. Škole su posjedovale knjižnice, kabinete i

bogate zbirke, prirodopisne i etnografske, lapidarij, galeriju, muzej...

Učenici su sudjelovali u radu sekcija. U slobodnom vremenu bavili su se

športom i spisateljskim radom. Škole su uređivale svoj list. Nastavnici su


115

Izbor tekstova

bili odabrani stručnjaci i cijenjeni odgojitelji. U školama se odgajalo i

obrazovalo iskustvom stoljeća. Prema tim uzornim i uglednim školama

živjele su predrasude, a o isusovcima je sustavno i uporno stvarana

iskrivljena slika. Zaboravljalo se, međutim, da su isusovci u Zagrebu otvorili

gimnaziju još 1606., u Rijeci 1627., u Varaždinu 1632., a u Dubrovniku su s

prekidima radili još od 1604. godine. Škole su otvorili i u Osijeku, Požegi,

Petrovaradinu, Beogradu... Podsjećam da danas u svijetu isusovci vode 177

visokih škola i sveučilišta i 147 srednjih škola u 65 zemalja.

Katolička je crkva zavrijedila najviše priznanje za ono što je učinila u

razvitku (hrvatskog) školstva. Od pojave kršćanstva na ovim područjima

vršila je istaknutu kulturno-prosvjetnu misiju. Uistinu je “mater et

magistra'’. Zasluga je Crkve Što su Hrvati ovdje prednjačili u pismenosti, što

u gotovo svim područjima kulture, znanosti i umjetnosti imaju stvaratelje

koji su na čast narodu. Prva hrvatska inteligencija se odgajala i obrazovala u

katoličkim školama, a Austro-Ugarska je u BiH zatekla 54 katoličke škole.

Škole, međutim, nikad ne bijahu samo učilišta za mladež nego istodobno i

kulturna žarišta koja obasjavaše svoju užu i širu okolinu. Crkva je zaslužna

što su školu ravnopravno pohađala i muška i ženska djeca. (Sjetimo se

pogleda fra Didaka Buntića, ali i mnogih drugih).

Crkva je kulturno-prosvjetnu djelatnost i poučne sadržaje širila i

propovijedima, vjeronaukom, razgovorima, savjetima, molitvenicima,

kalendarima, popularnim nabožnim i drugim knjigama, tiskom... Koliku su

ulogu, na primjer, imali listovi: “Vrhbosna” (1887.), “Glasnik bosanskih i

hercegovačkih franjevaca” (1887.), “Kršćanska obitelj” (1900.-1918.; 1938.-

1944.), “Glasnik sv. Ante Padovanskog’’’ (1906.), “Dobri pastir” (1950.), “Kršni

zavičaj” (1970.), “Naša ognjišta” (1971.), “Crkva na kamenu” (1981.), ‘Dumo i

njegov narod’ (1965.), “Zvuci provincije” (1971.), “Marija među nama” (1971.),

“Svjetlo riječi” (1983.), “Mladi teolog” (1988.), te drugi listovi i časopisi.

Crkva nije bila anacionalna, nego je u svim razdobljima njegovala i


116

Izbor tekstova

čuvala nacionalni identitet i kulturnu prepoznatiljivost Hrvata. Tijekom

povijesti bivala je često i jedina nositeljica kulture, čuvar baštine i branitelj

hrvatskog nacionalnog bića.

Školstvo je stvarano u vrlo teškim i složenim socijalnim, političkim i

duhovno-povijesnim uvjetima. Zahvaljujući požrtvovanosti i nesebičnosti

mnogih djelatnika na širokom polju prosvjete i kulture, danas i Hrvati

mogu reći: “Le grands souvenirs font les grands peuples” (velike uspomene

čine narode velikima). Kao što su se mladi bogoslovi vraćali iz europskih

središta višestruko osposobljeni i obogaćeni, tako su i mladi ljudi iz

katoličkih škola odlazili u život sa zavidnim odgojem i obrazovanjem,

širokom općom kulturom, radnim i kulturnim navikama.

Jubileji pojedinih škola i pojedinih djelatnika su prigoda da se naša

javnost dublje upozna sa svojom prošlošću, koja daje poticaje za dostojniju

budućnost. Napokon, “Historia est magistra vitae”. Andrić, “Napretkovac”,

stipendist, rekao je još pedesetih godina da je historija u studijama

nazadnih i kratkovidnih pisaca postajala sluškinja njihovih klasnih, vjerskih

ili nacionalnih interesa i uvjerenja, sredstvo u rukama fanatika i

opskuranata. Historijska istina, zaključuje nobelovac, podešavana je prema

njihovim željama i potrebama. I danas je mnogo primjera eksploatiranja

pojedinih događaja i ličnosti u dnevnopolitičke svrhe. Služeći nekoj

ideologiji i vlasti, krivotvore se povijesne činjenice, pa se može postaviti

pitanje kakva će biti prošlost. Povijest je mnogima najednom postala

opsesionantna tema pa navijački i isključivim riječima (bez argumenata)

tumače relevantne povijesne događaje. Patvore se povijesni fakti da bi se

“dokazala” unaprijed postavljena teza, da bi bilo ono što nije ili se prisvojilo

ono što ne pripada...

Kako god da se rasplete bosanskohercegovačka kriza i utvrdi njezino

ustavno ustrojstvo, na ovom tlu ostaju tri državnotvorna naroda, tri

konstitutivne nacionalne zajednice sa svojim specifičnostima, jezikom,


117

Izbor tekstova

svojom poviješću, kulturom i civilizacijom. Sve ove burne političke,

društveno- ekonomske i sveukupne promjene, ovo prijelomno povijesno

razdoblje najneposrednije pogađaju i odgojno-obrazovni sustav. Već je,

naime, očito da je svaka nacionalna zajednica odgovorna i mjerodavna za

razvitak svoga školstva na svim stupnjevima. Nacionalna zajednica koja

bude imala kvalitetniji nacionalni sustav brže će se razvijati, napredovati.

Hrvati imaju dosta bogato iskustvo u organiziranju (svojega) školstva.

Povijest uči da je hrvatsko školstvo bilo najkvalitetnije i najrazgranatije kad

je bilo i državno i privatno, kad je bilo više osnivača, kad je bila

konkurencija. Pokazalo se također da su investicije u škole bile posve

opravdane. Da su u minulom vremenu bili otvoreni Travnik, Široki Brijeg i

Zavod sv. Josipa, Hrvati na radu u inozemstvu, i ne samo oni, ne bi brinuli

za školovanje svoje djece. Može se samo sa sjetom pretpostavljati što se

izgubilo ukidanjem tih škola i domova. Ali, to nisu sve nepravde koje su u

minulom vremenu nanijete hrvatskom katoličkom školstvu. Ne samo što su

navedene škole zatvorene, kao i dvije visokoškolske ustanove u Sarajevu:

Franjevačka bogoslovija i Vrhbosanska visoka teološka škola, te razgranata

mreža škola časnih sestara - nego su oduzeti i njihovi objekti i opljačkana

druga imovina. Oduzeta je imovina i HKD “Napredak”. Podsjećam da su

vlasnici Vrhbosanske bogoslovije svoju velebnu zgradu otkupili za enormna

(devizna) sredstva poslije višegodišnjih prosvjeda i prepiske, te “povuci-

potegni”.

Baština i zasad katoličkih škola i naših predšasnika bit će poticaj i

putokaz, jer maiorum gloria posteris quasi lumen est. (Slava predaka služi

potomcima kao svjetlost.)


118

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

13. DOGAĐAJ ZA POVIJEST24

Je li ovaj zasigurno povijesni događaj nagovještaj i znak nečeg novog i

ohrabrujućeg? Je li ova škola - lasta proljeća za kojim u ovoj zimi svega

ljudskoga čeznemo? Dok se u iznakaženom Sarajevu - gradu logoru - još na

sve strane razara i ruši, dok avet mržnje, nasilja i smrti ne prestaje uzimati

svoj danak u krvi, obuzima nas radost što smo sudionici ovog značajnog

datuma koji znači građenje, vraćanje u život onoga što je postojalo, živjelo.

Umjesto ubijanja i smrti darivaju se, u godini obitelji, plodovi ljubavi. Silnici

su tijekom povijesti, baš kao i danas, na ovim prostorima rušili simbole

napretka i kulture pa smo naučili da iz garišta niče život, da iz starih

panjeva udaraju nove, zdrave mladice, da se na mjestima porušenih zdanja

podižu još ljepša. I ovaj današnji događaj pokazuje širinu i otvorenost

Katoličke crkve. Ne živi za sebe, nego kao i uvijek ima osjećaj za drugoga,

izlazi ususret potrebama Naroda. Ne zatvara se u sebe, nego slijedeći

ekumenska načela, koja je papa Ivan Pavao II. tako snažno podcrtao

obraćajući se građanima Sarajeva svih nacija i vjerozakona; pruža ruku

sugrađanima, svima onima koji su za ravnopravan život u razlikama, koji su

za dijalog. Iako je rijetko imala dostatno polje djelovanja, Katolička se crkva

nikad nije štedjela u davanju sebe na području prosvjete i kulture, uopće,

skrbi za narod, za čovjeka. Zbog toga je i sama trpjela i proganjana, svagda

je nastojala ublažiti patnje naroda. Ogromna je kulturna dobra darovala

hrvatskome narodu, i ne samo njemu. Ali, i etičke vrednote. Ovo učilište

nije slučajni početak nego nastavak Katoličke škole koja je na ovom mjestu,

u ovoj zgradi, otvorena davne 1882., pa je ovo zapravo 112. godina od

osnutka što je za ovaj grad, i ova prevratima i tuđincima bogata područja,

24 Izlaganje na otvaranju katoličkog školskog centra u Sarajevu, studeni, 1994. godine.


119

Izbor tekstova

tradicija s kojom se može podičiti. Otvaranje ovih škola nije gesta

getoizacije, izoliranja Hrvata, nego želja za ravnopravnom suradnjom,

pozitivnim, zdravim natjecanjem u vrsnoći izobrazbe, kakvoći nastave.

Štoviše ovakva učilišta treba razumijevati kao mogućnost ostvarivanja

čvršćih kulturnih veza i ravnopravne suradnje sa susjedima, sa svijetom, za

strujanje pozitivnih utjecaja i posredovanje modernih ideja i iskustava.

Katoličke škole u ovom gradu, u BiH uopće, bijahu uvijek otvorene za

sve polaznike bez obzira na naciju i vjeru. Otvaranje ovog učilišta pokazuje

da Hrvati predvođeni Katoličkom crkvom žele multikulturalno,

međureligijsko, multinacionalno, kozmopolitsko, Sarajevo. Ovo je potvrda

da se iza takvih opredjeljenja i načela stoji konkretnim djelima, a ne

parolama, praznim frazama. U ovom se gradu - nekad paradigmi različitosti

- zapravo danas iskušava opstojnost BiH, tolerancija, federalni ustroj,

ostvarivanje posebnih i općih prava, egzistiranje nacionalnih i zajedničkih

institucija. Stoga ovo učilište, zasad kao ruža na trnju, treba imati izdašnu

pomoć i podršku grada, vlade i federacije, te međunarodnih organizacija

koje zagovaraju ravnopravan život u razlikama.

Znakovito je da je prvo krilo ovog Zavoda izgrađeno u zoru jednog

novog povijesnog razdoblja. Stoga se treba i može upitati: je li i ovo

nagovještaj boljih dana u ovom napaćenom gradu? Ovdje su časne sestre

družbe Kćeri Božje ljubavi podigle nadaleko čuveni Zavod Sv. Josipa 1882., a

svečani je blagoslov zgrade obavio nadbiskup dr. Josip Stadler 29. rujna iste

godine. U Zavodu je djelovalo šest škola i konvikt.

Hrvati su u Sarajevu, u BiH, još prije stotinu godina imali vlastitu

zgradu izobrazbe, po europskim standardima, od predškolskih ustanova,

stručnih škola, gimnazija i fakulteta, a Vrhbosanska visoka teološka škola -

prvi fakultet u BiH bijaše kao sljeme te zadivljujuće građevine. I ovaj je

brijeg, kao i drugi znameniti hrvatski “brijegovi” diljem BiH bio hram

prosvjete, toplo i sigurno okrilje. Na ovim svetim ognjištima usprkos svemu


120

Izbor tekstova

vatra nije prestala gorjeti, nego nas je njihova toplina neprekidno grijala. I

današnje željene promjene u gospodarskoj, političkoj i duhovnoj sferi

moraju naći svoje refleksije i u koncipiranju odgojno - obrazovnog sustava.

Školstvo je nepotpuno bez onog privatnog. U ovom je gradu zapravo i bilo

najkvalitetnije, najbolje organizirano, kad su ravnopravno egzistirala dva

školska sustava - državni i privatni. Konačno Europa je posijana brojnim

prestižnim privatnim učilištima od predškolskih ustanova do najuglednijih

koledža i sveučilišta. Ovo učilište neće biti konfesionalna škola 19. stoljeća,

iako smo i preko njih pripadali europskom kulturnom krugu - ovo hoće biti

europska škola za 21. stoljeće. Kao i ranije, želimo se uspoređivati u kakvoći

izobrazbe s europskim školama.

Ali ovaj nekad velebni Zavod nisu prve škole Hrvata u Sarajevu.

Katoličanstvo vuče korijene iz davnina u BiH, a to se očituje i u ovom

gradu. Pa zar Vrhbosanska biskupija sa sjedištem u Vrhbosni nije već

obilježila devet stoljeća od prvog sačuvanog pisanog spominjanja /1089/,

zar Franjevci, kao jedina preživjela institucija bosanske srednjovjekovne

države, ne svjedoče o svojoj stalnosti, neprekidnosti, evo, već osmo stoljeće.

Mnogi dokumenti potvrđuju /dokazuju/ živu i čvrstu povezanost između

Vrhbosanske biskupije i Splita i Bara, a posebice Dubrovnika tijekom XII. i

u prvoj polovini XIII. stoljeća. Stoga i ne iznenađuje gorljivo, gotovo

spektakularno, katoličanstvo najomiljenijeg bosanskoga bana Kulina! Nije

prigoda da se govori ab ovo - potanko, iscrpno, ali treba podsjetiti da je u

ovom gradu još prije 750. g. dominikanac biskup Ponza/Povša) podigao

katedralu u čast sv. Petra. U Zemaljskom se muzeju čuva oltar katedrale s

uklesanim natpisom. Katedrale se zasigurno nisu podizale u mjestima gdje

nije bilo vjernika - katolika. Osim /katedrale/ u Vrutcima kod Vrela Bosne

sagrađena je crkva posvećena sv. Stjepanu, a većina je istraživača suglasna

da Blažuj nosi ime po crkvi sv. Blaža. Mnogo je materijalnih ostataka i

toponima na ovim prostorima što dokazuju i svjedoče o tragovima i


121

Izbor tekstova

korjenima katoličanstva iz najranijeg razdoblja ovog grada. Koliko je

Katolička crkva bila rasprostranjena i jaka u BiH u kasnom srednjem vijeku

pokazuje i impozantan broj od preko 200 crkava. Arheološke iskopine

dokazuju da su građene po propisima rimske liturgije. Kad su Turci osvojili

BiH porušili su 38. franjevačkih samostana i kuća. Razvitak je školstva

vezan uglavnom za Franjevce od njihovog dolaska pa sve do 1882. odnosno

1871. god. u Sarajevo, a nakon toga još i u neke druge gradove, dolazi

družba č. sestara sv. Vinka iz Zagreba. Školstvo u našem gradu nije imalo

onaj put kao u gradovima zapadne Europe, naprimjer. Ali, ako je ovdje bila

katedrala onda je zasigurno uz nju bila i katedralna odnosno biskupska

škola jer to bijaše onodobni europski standard. Uz samostane su se pak

otvarale samostanske, a u župama župne škole, u gradovima gradske.

Pouzdano je međutim da su na našim prostorima središta pismenosti i

širokog pučkog opismenjavanja bili samostani i župske kuće.

U mnogim europskim državama, uz franjevce, marljivo djeluju i drugi

crkveni redovi i družbe redovnica, poglavito djelatni na promicanju

školstva. Nećemo praviti usporedbe između nas i zapadne Europe čiji smo

integralni dio, baštinici iste civilizacije, jer usporedbe nas nikud ne bi

dovele. Mnogo smo zaostajali ali i pristizali pa i stizali Europu u nekim

područjima.

U Sarajevu postoji u 16. stoljeću župna kuća i katolička zajednica o

kojoj se brinu Franjevci. U ovom je gradu fra Matija Divković, otac

bosanskohercegovačke književnosti 1609. napisao znamenita djela koja je

tiskao u Veneciji 1611. Poznati franjevac Sarajlija Pavao Papić ovdje prevodi

oko 1645. djelo talijanskog franjevca Bartolomeja što ima veliku važnost za

povijest hrvatskog jezika. Ima mnogo značajnih Sarajlija svećenika koji su

se odlikovali velikom učenošću i ugledom među suvremenicima. Istodobno

ovaj grad je poznat i po mučeništvu i stradanju mnogih svećenika, fratara.

U Sarajevu je i posebna četvrt grada tzv. Latinluk - gdje su živjeli domaći


122

Izbor tekstova

katolici i Dubrovčani /trgovci/. Tu je 1656. izgorjela crkva, a na istom je

mjestu sagrađena druga koja je izgorjela 1697. kad je Eugen Savojski zapalio

grad. Nakon toga se iselila većina katolika bojeći se odmazde, a među njima

i brojne veoma imućne trgovačke katoličke obitelji.

Pred kraj 17. stoljeća ovdje se spominje učitelj a 1725. škola gdje su djeca

učila vjeronauk jer je crkva bila spaljena. U sarajevskom je polju 1710.

uspostavljena župa kao tradicija katoličanstva iz davnih vremena na ovom

tlu gdje je tijekom povijesti bilo više crkava.

Prije 130. godina fra Grga Martić ovdje otvara realnu školu, a č. sestre

Milosrdnice otvaraju 1871. g. školu koja prerasta 1883. u čuveni zavod, sv.

Vinka. Prije 144 godine franjevci su pokrenuli prvi časopis u BiH, a 1823. u

Tolisi otvorili i prvu modernu pučku školu na ovom tlu. U požaru 1879. opet

je izgorjelo sve hrvatsko - katoličko u ovom gradu. Nakon toga, uspostavom

redovite crkvene hijerarhije u BiH, 1882. započelo je novo razdoblje i u

razvitku školstva u Sarajevu. Otvaraju se prve moderne predškolske

ustanove, pučke i stručne škole, prva učiteljska škola u BiH, sirotišta

Betlehem i Egipat, knjižnice, čitaonice, osnivaju kulturna, pjevačka,

glazbena društva, konvikti za mladež. Pokreću se časopisi, dnevne, tjedne,

mjesečne novine, đački listovi, stvara se hrvatska inteligencija. Djeluju

istaknuti znanstvenici, umjetnici, književnici, prosvjetni radnici. Katolička

crkva je dala niz velikih i zaslužnih ljudi. Neodvojivi su od povijesti ovog

grada, proslavili su katoličanstvo i hrvatstvo, promicali ljudske vrjednote,

dobrosusjedstvo.

Mnogi su se naraštaji odgajali i izobražavali u sv. Josipu, sv. Vinku, sv.

Augustinu, Zavodu Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu, samostanima i

školama č. sestara, stanovali u konviktima Kralj Tomislav, Zora Zrinska,

Katarina Zrinska. Hrvati su odani Katoličkoj crkvi, a Crkva je presudno

utjecala na njihov duhovni i kulturni život. Njeni su plodovi obilni, vidljivi

na sve strane. Kako bi izgledao kulturni reljef grada bez katoličke i hrvatske


123

Izbor tekstova

sakralne i sekularne baštine. Prisjetimo se što znače: Katedrala, sv. Ante, sv.

Josip, sv. Vinko, Presveto Trojstvo, Marijino Uznesenje, Ćirilo i Metod,

Kraljica Svete Krunice, Franjevačka Bogoslovija na Bistriku, Kovačićima, u

Nedžarićima, te Vrhbosanska bogoslovija, Provincijalat Bosne Srebrene,

Ordinarijat Vrhbosanske Nadbiskupije, provincijalati i samostani družbi

časnih sestara: Milosrdnice, Kćeri Božje Ljubavi, Služavke Malog Isusa,

Klanjateljice Krvi Kristove, Franjevke -bosanske i hercegovačke, vjerski

listovi, brojne publikacije. Konačno tu je i HKD “Napredak” sa svojom

palačom i drugim zdanjima koji je tijekom minulih devet desetljeća dao

neprocjenjiv prinos afirmiranju ovog grada i hrvatskoga imena u njemu.

Dok su Hrvati imali svoje škole i druge kulturne ustanove tvorili su u

Sarajevu, na primjer, 1910. godine 34,51% pučanstva, Muslimani 35,57%, Srbi

16,27%. Nakon prvog i drugog svjetskog rata, kao ni tijekom ovog, Hrvati

nisu dolazili s drugih prostora i nastanjivali se u ovom gradu ni i u BiH,

nego su nažalost morali napuštati ovaj grad i druge ali i BiH, pa ih je zato

danas u Sarajevu i u BiH samo ovoliko ovaj postotak. Zadnjih 75 godina

njihov se broj rapidno smanjivao. Nisu pristizali nego su sustavno

istiskivani, iseljavani sa svojih prostora, iz svojih domova. Odlazili su u

Australiju, Novi Zeland, Kanadu, Amerike, u europske zemlje, najčešće bez

povratka.

U ovom će se učilištu djeca i mladež odgajati da poznaju i vole svoju

postojbinu, rodnu grudu, svoju BiH, ali i da budu građani Europe i svijeta.

Bez predrasuda i podozrivosti treba upoznati i one druge, različite. Kao i u

svim katoličkim hrvatskim školama, odgajat će se za mir, dijalog,

razumijevanje, poštivanje ljudskih prava. Jer tko zapravo ima pravo da djecu

i mladež truje lažima, odgaja za mržnju prema drugim narodima i ljudima,

stvara zablude i predrasude, nameće povijesne neistine. Nedopustivo je

manipuliranje djecom, zloupotreba škole za ideologiziranje i politiziranje,

njena militarizacija. Odgoj naravno ne može biti neutralan. Uvijek je


124

Izbor tekstova

svjesno i ljudski angažiran, ali to ne znači da mora biti u službi jedne

određene vlasti, politike i ideologije, i da se poistovjećuje s njom. Postoje

općeljudske vrijednosti kojima će biti usmjeren odgoj u našem učilištu.

Odgajat ćemo mladež tako da tijekom školovanja i u slobodnom vremenu

usvoji univerzalne etičke vrednote, budu slobodni ljudi, razviju osjećaj za

dužnost i odgovornost, nauče živjeti u pluralnoj zajednici, budu dobri

susjedi, sposobni za dijalog s drugim ljudima i narodima, jer onaj tko ne

vidi i negira razlike negira i našu zbilju, život zapravo.

Poželimo stoga ovom učilištu da postigne onaj dobar glas i ugled što su

ga zasluženo još u Austro-Ugarskoj monarhiji uživale Travnička, Visočka,

Širokobriješka gimnazija, ovaj, i Zavod sv. Vinka, te druge katoličke škole

koje su nažalost prisilno zatvorene nakon 1945. godine.

Uvjereni smo da će se generacije, što će stvarati u 21. stoljeću,

uspješno i u skladu sa zahtjevima vremena, odgajati i izobražavati u ovom

učilištu. Vjerujemo također da će ova škola darovati hrvatskom narodu i

ovom gradu talentirane stvaratelje u mnogim područjima. U ovom su se

gradu odgojili, izobražavali i djelovali mnogi istaknuti hrvatski

znanstvenici, književnici, umjetnici, među njima i dva Hrvata Nobelovca,

književnik Ivo Andrić i biokemičar Vladimir Prelog, koji su mnogo

pridonijeli afirmiranju ovog grada i hrvatskog imena u njemu. Poželimo

stoga našim odgojiteljima i učenicima, da poput slavnih predšasnika, i

među njima bude onih koji će kao vrhunski stvaratelji i čestiti ljudi -

humanisti duboko urezati i upisati hrvatsko ime u povijest i baštinu, dragog

nam grada i naše Bosne i Hercegovine. Vivat, floreat, crescat, na radost i

korist svima, sadašnjim i budućim naraštajima.


125

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

14. PROUČAVATI KULTURNU BAŠTINU I UGLEDNIKE

NARODA25

Diljem Bosne i Hercegovine brojna mjesta, brojni spomenici kulture

svjedoče o prisutnosti hrvatstva i na zemlji i ispod zemlje. Travnik i

Lašvanska dolina uopće imaju jamačno istaknuto mjesto po brojnim i

bogatim ostatcima materijalne i duhovne kulture, po znamenitim

pojedincima, zaslužnicima roda.

Tijekom se nesklone nam povijesti nije mogla slomiti svijest hrvatskoga

naroda o njegovoj individualnosti, o njegovome identitetu na ovom tlu,

premda je hrvatski nacionalni osjećaj sustavno potiskivan, prešućivan, pa i

krivotvoren. Isticanje se hrvatskoga imena, hrvatstva uopće, a posebice

hrvatskog jezika etiketiralo nacionalističkim, nerijetko i šovinističkim,

kontrarevolucionarnim. Ovdje se govori o minulim vremenima mada

mnogo toga karakterizira i prezent.

Na području Lašve, na ovom drevnom tlu Hrvati imaju svoje duboke

korijene, kulturne i drage vrijednosti koje treba još više istražiti, predočiti,

afirmirati. Dužnost je i obveza da sami sebe još bolje upoznajemo. Ova

lašvanska plodnost i pitomina obogaćuje hrvatsku samosvojnost,

historiografiju, književnost, umjetnost, duhovnost, kulturu uopće.

Bogatstvo se može mjeriti visinom i dostojanstvom Vlašića. Ovo podneblje,

ova dolina mnogo toga čuva poput bogatog arhiva, muzeja, zanimljivog

leksikona. Pravo je i dužnost svakog naroda, kao i pojedinca, skrbiti o

kulturnoj baštini, o jeziku, vlastitom identitetu. Stoga i pitanje kako to

istraživati i predočiti sebi i drugima. Okrugli je stol pogodan oblik za

25 Okrugli stol „Hrvati Srednje Bosne – okolnosti i perspektive“; Novi Travnik, 21-22. studenog 1997. godine.


126

Izbor tekstova

razmjenu mišljenja pa odajem priznanje svima onima koji su sudjelovali u

njegovoj pripremi.

Ovo je bez dvojbe kulturno i vjersko središte, jedno od ognjišta

hrvatskog naroda, koje je okupljalo, grijalo, svijetlilo. Mnogi su ovom

ognjištu dali svoj nemjerljiv prinos, razgarali vatru, koja usprkos svemu nije

utrnula ni tijekom najtežih stradalništava. Njihovi primjeri privlače,

ispunjavaju ponosom, riječi i dijela potiču na očuvanje i nove napore za

opću korist, dobrobit. Ali, ovo treba biti kraj zatočenja, izgona, patnje, jer

Travnik je zapravo i martirij - svjedok mučeništva mnogih martira samo

zato što su bili i ostali ono što jesu, što su uznosito čuvali svoj identitet.

Nad hrvatskim pukom su se i ovdje provodila zlodjela, nasilje, fabricirale

laži, okivalo ih se u teško, hladno gvožđe.

Živjelo se u nesigurnosti, strahu, šapatom se govorilo. Odviše su trajala

razdoblja oštrih zima, mraza, nezdravog ozračja. Treba međutim reći, u

svakom je nevremenu bilo primjera ljudske solidarnosti, razumijevanja,

uzajamne pomoći, među različitim vjerama i narodima. Mudri i časni fra

Jako Baltić iz Bukovice u svom Godišnjaku piše: “Zla se bilježu zato da se od

njih čuvamo, dobra da ih naslidujemo”. Budući da smo ovdje “naslidili”

velika dobra želim оtome nešto reći. Ali ne samo naslidovati nego i stvarati

nova dobra. Ovo je lašvansko područje katoličkoj crkvi darovalo osam

biskupa od kada je papa Leon XIII 1881. godine obnovio - utemeljio crkvenu

hijerarhiju u BiH.

To su:

dr. Ivan Šarić, rođen u Docu 1881. godine, umro u Madridu 1960. Kosti

prenijete u Sarajevo 1997. g. u kriptu u crkvi Sv. Josipa na Marijin Dvoru u

Sarajevu. Đak je, ove, Travničke, nadaleko čuvene Nadbiskupske gimnazije

koju je podigao 1882.g. njegov predšasnik dr. Josip Stadler, nadbiskup

Vrhbosanski.

Fra. Marijan Marković, Dolac 1840. g., Banja Luka 1912. Biskup


127

Izbor tekstova

banjalučki od 1883.god.

Fra. Jozo Garić, 1870.,Vitez - 1946., Graz. Od 1912. najprije apostolski

upravitelj, a potom i rezidencijalni biskup Banjalučke biskupije.

Dr. Marko Alaupović, 1885., Busovača - 1979. Sarajevo. Biskup

Vrhbosanski od 1550., a nadbiskip od 1960. god.

Dragutin Čelik, Slimena 1894. Zagreb 1958. Za Banjalučkog biskupa

posvećen 1951. god.

Dr. Tomislav Jablanović, Dolac 1921. - 1986., umro u Masbachu,

Njemačka, pokopan na Mirogoju, Zagreb. Pomoćni biskup u Sarajevu od

1970. god.

Koliko je tek redovnika i redovnica s ovog područja? Zanimljivo je ali,

rekao bih, i posve razumljivo što su pojedina istaknuta imena naše povijesti

upravo iz ovog lašvanskog prostora.

Ovdje je rođen fra Nikola Lašvanin oko 1703. Napisao Ljetopis

samostana u Fojnici, iznimno vrijedan rukopis 18.st. naročito s povijesnog

stajališta ali i s jezičnog i literarnog.

Fra Jako Baltić, Bukovica 1813. - 1887. Ovčarevo. Napisao je Godišnjak

od događaja i promine vrimena u Bosni, 1754. - 1882. Fra Jako je ovaj

Godišnjak ispisivao punih 40. godina, dakle, najduže od svih dosadašnjih

ljetopisaca (Bogdanovića, Benića, Lašvanina).

Fra Jako Matković, Guča Gora 1855. G. Gora 1909. Prvi je od bosanskih

franjevaca napisao cjelovitu biobibliografiju članova Provincije Bosne

Srebrene, a koautor je Schematisma Provinciae za 1895. godinu.

Mihovil Mandić, Travnik 1871. - Sarajevo 1948. Povijesnik i arheolog,

profesor u B. Luci i Sarajevu. U Zemaljskom muzeju od 1919., a od 1937.-

1941. obnašao dužnost direktora i urednika Glasnika Zemaljskog muzeja.

Napisao je povijest Zemaljskog muzeja, te objavio više radova iz arheologije

i historije kao što su: Vezirski grad Travnik nekoć i sad; Prethistorijske i

srednjovječne utvrde oko Travnika, i dr.


128

Izbor tekstova

Ivan Jablanović, Dolac, 1878. – Sarajevo, 1957. Svećenik u

Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Pisao članke i rasprave iz povijesti trajne

vrijednosti.

Anto Babić, Grahovik 1899. Sarajevo 1973. Osnivač katedre za historiju

i - prvi dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1950. Proučavao i predavao

povijest srednjeg vijeka.

Konačno, pa zar i nobelovac dr. Ivo Andrić nije i povijesnik. Povijest

ga je nadahnjivala, a njegova literarna djela prožima povijesna

dramaturgija. Naravno tu su i mnogi drugi kao npr. Ante Martinović,

Travnik 1891. Zagreb 1949. Uređivao edicije Napredak, te kalendar

Napredak.

Lašva je iznjedrila i jednog od najumnijih fratara Bosne Srebrene fra

Marijana Šunjića, znamenitog i darovitog jezikoslovca, ali i neumornog

djelatnika na polju narodnog prosvjećivanja. Rođen u Bučićima prije dva

stoljeća - 7/1. 1798., umro u Beču 28/11. 1860.

Dr. Jozo Josip Dujmušić, Polja pokraj Travnika 1874. - Zagreb 1842. U

Innsbrucku upisao studij klasične i slavenske filologije, a nastavio u Beču

gdje je i doktorirao. Pisao je članke iz povijesti književnosti, kulturne

povijesti, povijesti školstva i dr.

Dr. Ivan Dujmušić, 1871. Travnik - Sarajevo, 1937. Teološki pisac.

Urednik Vrhbosne. Studirao i doktorat postigao u Innsbrucku (1902.),

dakle, prije 95. godina...

Manje je poznato da je književnik Tugomir Alaupović, Dolac 1870.

Zagreb 1958., prvi domaći profesor na Prvoj gimnaziji u Sarajevu od 1894.

godine. Studirao je klasičnu filozofiju i slavistiku u Zagrebu i Beču.

Dr. Stanko Vujica, filozof, teolog, povijesnik, Kaonik, Busovača 1909.

Umro 1995. Kao predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća u

Kanadi. Godine 1943. napustio svećeničko zvanje, a početkom 1947. došao u

SAD gdje je bio dugogodišnji profesor filozofije u Pennsylvaniji.


129

Izbor tekstova

Ante Alaupović, Dolac 1878. Sarajevo 1948., župnik Presvetog Trojstva

u Novom Sarajevu. Uz to od 1910. Potpredsjednik HKD Napredak, a od 1923.

Predsjednik sve do 1945.

Dakle Travničani - Lašvani su najduže upravljali HKD Napretkom; jer

su prečasni Ante Alaupović i prof. dr. Franjo Topić, od 1990. (N.

Travnik), najduže vodili i vode HKD Napredak!...

Sažetak

Lašva je zapravo, kako kaže čestiti profesor Martin Udovičić, sinonim za

određeno područje BiH, odnosno Srednje Bosne. Tu spadaju općine: Travnik, Novi

Travnik, Vitez i Busovača. Ovaj je prostor naseljen od najstarijih vremena, a brojni

ostaci materijalne kulture iz svih razdoblja povijesti, svjedoče o tome. Popisom

stanovništva 1910. u Lašvanskoj dolini je sljedeći sastav: 46,71% Katolici, 40,61%

Muslimani, 11,20% Pravoslavni, Židovi 1,43% i ostali 0,05%. Krajem stoljeća,

odnosno po popisu 1991. stanje je sljedeće: Hrvata 59.903, Muslimana 63.468, Srba

13.974, Jugoslavena 7.810, ukupno 148.104 ili po općinama: Travnik: 26.008 Hrvata,

31.862 Muslimana, 7.751 Srba i Jugoslavena 3.688; Novi Travnik 12.127 Hrvata, 11.649

Muslimana, 4.087 Srba, Jugoslavena 2.115; Vitez 12.679 Hrvata, 11.471 Muslimana,

1.502 Srba, 1.362 Jugoslavena i Busovača 9.089 Hrvata, 8.486 Muslimana, 634 Srba,

505 Jugoslavena. Hrvatsko je pučanstvo u Srednjoj Bosni starosjedilačko, od

davnina, a ovi statistički podaci upotpunit će sliku cijelog područja. Dakle, po popisu

iz 1991. Hrvata je bilo u: Zenici 22.651, Bugojnu 15.963, Kaknju 16.625, Varešu 8.982,

Kiseljaku 12.441, Fojnici 6.639, Gornjem Vakufu - Uskoplju 10.709, Kreševu 4.738,

Jajcu 15.781. Župa se Lašva spominje u povijesnim dokumentima još 1244. godine.

U Lašvi, u Travniku otvorena je 1882. nadaleko čuvena Nadbiskupska gimnazija

kojom je Lašva ušla u Europu još u prošlom stoljeću. Zgrada ove škole bila je dugo

najveći objekt, ne samo školski, u cijeloj BiH. Svojim veoma stručnim, kvalitetnim

profesorima, svojom opremljenošću i organizacijom, suvremenim oblicima rada,

humanim metodama, škola je uživala naročit ugled i posebno mjesto u cijeloj Austro

- Ugarskoj. Svršeni učenici gimnazije bili su pripremljeni, osposobljeni za uspješno

68 studiranje na svim fakultetima. Tu se stvarala domaća svjetovna i vjerska


130

Izbor tekstova

inteligencija. Redovnice Sv. Vinka, - Sestre Milosrdnice su u Travniku od 1872.

otvorile su školu, uspješno se bavile kulturno - prosvjetnim i zdravstvenim radom.

Franjevci su Bosne Srebrene u Lašvi imali svoje škole, a najprestižnija bijaše ona u

Gučoj Gori - gimnazija.

Nakon što su otvorili gimnaziju u Kreševu 1882. već su je sljedeće godine

premjestili u Guča Goru gdje je Franjevačka gimnazija djelovala od 1883. do 1900.,

kad je premještena u Visoko, gdje je i danas, tako da je ova gimnazija, srednja škola,

uopće, s najdužim kontinuitetom u BiH izuzme li se Prva gimnazija u Sarajevu

(1879. do danas). U Lašvi su opće poznate katoličke župe kao što su: Putičevo, Vitez,

Dolac, Busovača, Ovčarevo, Bučići, Rostovo, Nova Bila, Guča Gora, i druge. Ovdje je

1889. utemeljeno Hrvatsko pjevačko društvo Vlašić kao i Čitaonica, a Napredak je

na ovom području uvijek imao brojno članstvo. Tu je još 1906. osnovana i prva

hrvatska politička stranka - Hrvatska narodna zajednica. Glavno i najveće središte

Lašve je Travnik koji je u dugom razdoblju, pune 152. godine, od 1699. do 1851.

vezirski grad pa je percepcija, predodžba Travnika, kao i Lašve, često nepotpuna,

parcijalna, jednostrana. Ovaj grad ima orginalan portret. Povijest kaže da ga je

podigao Kralj Tvrtko II. Na ovom su prostoru brojni ostaci materijalne i duhovne

kulture. Lašva je dala plejadu, bogatu galeriju muževa, velikih u svojoj naobrazbi,

zaslužnih po humanim djelima. I ove prostore treba još više sebi otkrivati, a ono što

tako samozatajno rade za opće dobro profesor Martin Udovičić i Ante Marjanović

može i treba ući već sada u sve zavičajne čitanke, povijesnice. U Lašvi se zaista ima

što istraživati, ima se o čemu pisati, a istraženo i napisano predočavati kao

bogatstvo materijalne i duhovne kulture hrvatskog čovjeka na ovim prostorima.

Neka i ovaj okrugli stol bude poticaj tim težnjama.


131

Izbor tekstova

Stjepan Krasić

15. NASTANAK I PRVO RAZDOBLJE VISOKOGA ŠKOLSTVA U

HRVATSKOJ26

Sažetak

Današnja su sveučilišta neposredni sljednici srednjovjekovnih učilišta koja su kao

osmišljene i organizirane ustanove zaživjele u drugoj polovici 12. i prvoj polovici 13.

stoljeća. Ta su učilišta bila međunarodnoga karaktera. Naime, profesori i studenti

mogli su ići s jednoga na drugo sveučilište, a komuniciralo se jedinstvenim latinskim

jezikom i poučavalo se po skolastičkoj metodi.

Poticaj za osnivanje visokih škola u Hrvatskoj došao je iz dominikanskoga reda koji

je sebi postavio zadatak borbu protiv svake vrste neznanja. Dominikanci su već

sredinom 13. stoljeća u svome samostanu u Zadru otvorili najprije školu za izobrazbu

vlastitih članova, a potom (14. lipnja 1396.) i generalno učilište. Taj su naslov nosila

samo najprestižnija sveučilišta. Bile su to visoke škole od općega značenja i kao takve

namijenjene izobrazbi svih školaraca bez obzira na njihov stalež, podrijetlo ili

narodnost. Zadarsko je učilište imalo dva fakulteta, filozofski i teološki. Filozofski je

trajao tri godine, a teološki od šest do deset. Mogli su se steći sljedeći akademski

naslovi: lektorat (lectoratus) koji odgovara današnjemu naslovu diplomiranoga

filozofa ili teologa; bakalaureat (bacchalaureatus) koji odgovara naslovu magistra

znanosti i doktorat ili magisterij (doctoratus ili magisterium). Filozofski je fakultet

mogao davati samo lektorski naslov, a teološki sva tri naslova.

Važnost generalnoga učilišta u Zadru za hrvatsku kulturnu povijest proizlazi

iz činjenice što je ono bilo ne samo prva nego i tijekom gotovo tri stoljeća jedina

visokoškolska ili sveučilišna ustanova na hrvatskome tlu. Kroza nj su u više od

četiristo godina njegova djelovanja (1396.-1807.) prošli brojni naraštaji domaćih i

inozemnih studenata koji su na njemu imali mogućnost stjecanja najvišega

26

Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010.


132

Izbor tekstova

akademskog obrazovanja. Iako je preživjelo sve nedaće, nije se uspjelo održali pred

Napoleonovim reformama te je zatvoreno 8. siječnja 1807.

Ključne riječi: visoko obrazovanje, sveučilište, fakultet, generalno

učilište, nastavni program, dominikanci, Zadar.

1.Visoko je školstvo jedan od najljepših i najoriginalnijih plodova

zapadnoeuropske civilizacije koji je, možda više negoli ijedna druga

ustanova, oplemenio i obogatio cijelo čovječanstvo. Njegova se važnost

može usporediti s iznalaskom pismenosti kao prijelomnoga trenutka u

napornome usponu ljudskoga roda prema shvaćanju sebe i svijeta oko sebe.

Kao što, naime, pronalazak pisma omogućuje ljudskomu rodu premostiti

prostor i vrijeme dijeleći povijest u užemu smislu riječi od pretpovijesti,

tako pojava i uvođenje školstva kao važne ustanove širenja pismenosti i

znanja predstavlja njegov kvalitativan skok s nižega na viši stupanj kulturne

zrelosti tvoreći tako bitnu pretpostavku njegova ukupnoga razvića.

Usporedimo li školstvo s ljudskim životom, uvođenje osnovnoga

obrazovanja odgovara njegovoj dječačkoj dobi, srednje školstvo

mladenačkoj, a visoko školstvo njegovoj kulturnoj punoljetnosti i zrelosti.

Primijenimo li tu usporedbu na narod, u tome je slučaju visoko školstvo

obično vrhunac njegova intelektualnoga, kulturnoga pa i znanstvenoga

razvitka. Ono omogućuje osvajanje tih vrhunaca, što čovjeku pruža svestran

uvid u čovjeka i svijet oko njega zasnovan na točnim, provjerenim i

provjerljivim spoznajama. Ljudski je um, naime, začetnik znanja, škola je

njegovo rasadište, a znanost njegov najviši domet.

Korijeni školstva, kao uostalom i znanja kao takva, leže u iskonskoj

čežnji ljudskoga bića za novim spoznajama. Već je Aristotel svoju

Metafiziku započeo riječima: „Svi ljudi teže znanju po prirodi“.27 Međutim,

27 Aristotel, Metafizika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1985., str. 1.


133

Izbor tekstova

ta prirodna želja za znanjem sama po sebi nije dovoljna za nastanak visokih

škola. Da se u ljudskome duhu uopće može roditi zamisao o njihovu

osnivanju, nužna je nepokolebljiva vjera u razum i znanje, što je moguće

samo pod određenim uvjetima, a to su ponajprije postojanje višega znanja,

zatim dobro osmišljen školski program, visokoosposobljeno nastavno

osoblje, volja da se omogući pristup znanju svih ljudi koji ga žele staviti na

raspolaganje općedruštvenoj zajednici, nesmetan razvitak u odnosu na

političku vlast, gospodarske mogućnosti društvene zajednice da nosi teret

školovanja mladih ljudi do njihove zrele dobi itd. Istom kada se sve te

„kockice“ poslože, moguće je govoriti o visokome školstvu kao ustanovi

koja omogućuje prenošenje višega znanja s jednoga naraštaja na drugi.

Srednji nam je vijek u nasljeđe ostavio ne samo veličanstvene

romaničke i gotičke katedrale nego i mnoge važne društvene i kulturne

ustanove bez kojih bi bilo teško zamisliti moderno društvo: ustavnu državu,

parlament, pravo kao temelj društvenoga uređenja, prednost znanja u

odnosu na društveni stalež, borbu protiv naslijeđenoga neznanja i

praznovjerja itd., a osobito visoko školstvo.28 Stari Grci i Rimljani nikada

nisu imali više školstvo u smislu u kojemu se taj pojam rabi posljednjih

sedam ili osam stoljeća. Istina, i oni su imali višu izobrazbu, ali u drugome

smislu riječi. Bilo bi teško nadmašiti njihove kulturne dosege u pravu,

retorici, filozofiji itd., ali oni nisu bili organizirani u trajne nastavne

ustanove. Veliki umnici i predavači kao što su primjerice bili Sokrat, Platon

ili Aristotel nisu podjeljivali nikakve diplome. Da je neki današnji student tri

mjeseca slušao njihova predavanja, sigurno bi tražio njihov potpis ili neki

drugi dokaz da ih je pohađao. Uistinu je trebalo proteći mnogo vremena

28 Usp. J. C. Holt, „Rights and liberties in Magna Carta“, Album Helen M. Cam,I, Louvain, 1960., str. 57-69; J. C. Holt, Magna Carta and medieval-government, London-Ronceverte, 1985., str. 203-215; B. Wilkinson, Studies in the constitutional history of the thirteenth and fourteenth centuries, Manchester, 1952., str. 180-195; G. L. Harris, The formation of Parliament, 1272.-1377., Manchester, 1981., str.32-35; M. Caravale, Ordinamenti giuridici nellÈuropa medievale, il Mulino, Bologna, 1994., str. 395-416.


134

Izbor tekstova

kako bi sazrjela zamisao o organiziranoj nastavi i onome složenom

mehanizmu sastavljenome od fakulteta, kolegija, tečajeva, ispita i

akademskih naslova itd., što danas čini sastavni dio svih visokih škola. U

svemu tome nismo nasljednici ni Atene ni Aleksandrije, nego Bolonje i

Pariza.

No, nedovoljno upućena osoba možda bi u Parizu i Bolonji teško

prepoznala prethodnike današnjih sveučilišta. Naime, srednjovjekovna

sveučilišta nisu imala knjižnice, upravna vijeća, laboratorije, istraživačke

institute, osigurane fondove i raskošne palače, ni onih materijalnih atributa

kojima se danas ponose mnoga sveučilišta; nisu objavljivala ni godišnja

izvješća niti su imala sveučilišna glasila, športske ili dramske udruge i sl. što

danas karakterizira gotovo svako sveučilište. Pa ipak, činjenica je da su

današnja sveučilišta neposredni nasljednici svojih srednjovjekovnih

prethodnika; imaju istu temeljnu organizaciju, od istoga su „građevinskoga

materijala“, obavljaju istu društvenu ulogu, napravljena su po istome

„nacrtu“, s time što su ona tijekom vremena poprimila određene značajke

svoga doba itd.29

Takav model visokoga školstva, kao osmišljene i organizirane

ustanove u obliku sveučilišta, rodio se u drugoj polovini 12. i prvoj polovini

13. stoljeća. Gradski intelektualac koji je izronio iz snažnoga intelektualnog

buđenja toga doba postao je profesionalac koji se uklopio u sustav gradskih

korporacija što su se, uz pomoć papinstva, nastojale osloboditi nadzora

lokalne crkvene i državne vlasti. Te su udruge kao društveno priznate

ustanove počele podjeljivati diplome (bakalaureat i doktorat) kao jamstvo

da je kandidat propisano vrijeme pohađao predmete i položio sve potrebne

ispite. Sveučilišta su se organizirala u fakultete (slobodnih umijeća ili

filozofije, teologije, medicine, građanskoga i crkvenoga prava), definirala su

29

Usp. Ch. H. Hasicins, ,,Le origini delle universit{“, Le origini delle univesit{, a cura di Girolamo Armaldi, il Mulino, Bologna, 1974., str. 33.


135

Izbor tekstova

vlastite programe, poučavala su po novoj skolastičkoj metodi koja je bila

svojevrsna kombinacija autoriteta i razumskoga rasuđivanja i počela se vrlo

uspješno rabiti uz pomoć žive riječi i knjige. Bila su međunarodnoga

karaktera: profesori i studenti selili su se s jednoga sveučilišta na drugo, iz

jednoga grada u drugi, pisali su i međusobno općili jedinstvenim latinskim

jezikom, počele su se brisati dotada oštre staleške razlike, organizirali su se

u „narodnosti“ (lat. nationes) više po zemljopisnome podrijetlu negoli po

nacionalnoj pripadnosti u modernome smislu. Sveučilišta su postala model

znanstvene organizacije.

Bio je to rezultat nekoliko važnih čimbenika: gospodarskoga poleta,

snažnoga intelektualnog buđenja i racionalnijega pristupa postojećoj

stvarnosti. Trinaesto se stoljeće općenito smatra vrhuncem srednjega vijeka.

Bez posebnoga ulaženja u (ne)opravdanost takve ocjene, mora se priznati

daje to bilo vrijeme oslobađanja sila što su se nagomilale u prethodnome

razdoblju. Tada je, naime, europski duh, nakon velike seobe naroda, prvi

put u svojoj povijesti izišao iz razvojnoga razdoblja mladenačke dobi, počeo

se oslobađati dotadašnje povijesne uvjetovanosti i promatrati svijet na nov,

racionalan i „moderan“ način kao knjigu koju treba naučiti čitati,

proučavati i shvatiti.30

To se dogodilo najprije u Italiji i Francuskoj, tada najrazvijenijim

zemljama koje su još iz antike naslijedile određene kulturne ustanove i

održavale „vatru“ nekadašnjega znanja da se potpuno ne ugasi. Tu su se

30 Léo Moulin, ugledni belgijski medijevalist, piše: „Srednji je vijek na neki način karakterističan po pravoj racionalističkoj opijenosti [...] i volji, snažno ukorijenjenoj u 13. stoljeću za klasificiranje i strukturiranje znanja nagomilanoga u 12. stoljeću. [...] Srednji je vijek gajio kult svjetla, jasnoće i bistrine. [...] Humanizam 16. i 17. stoljeća tvrdo je vjerovao u vještice. Newton je napisao traktat o demonologiji. Teolozi srednjega vijeka smatrali su da je riječ 0 praznovjerju tipičnome za zaostali svijet. Papa Aleksandar III. (1159.-1181.) piše da on ne sluša sanjarije (`somnia vana`) astrologa.“ (La vie des étudiants au Moyen Âge, Editions Albin Michel S. A., Paris, 1991., str. 11-12.) Malo je poznato da su glasoviti supružnici Eloisa (1101.-1164.) i „prvak dijalektike“ Petar Abelard (1079.-1142.) sinu dali ime Astrolab, koje bi i danas mnogima zvučalo odveć moderno (usp. J. Le Goff, Les intellectuells au moyen âge, Éditions du Seuil, Paris, 1957., str. 45-51).


136

Izbor tekstova

profesori (magistri) kao profesionalci znanja s polaznicima škola (scholores)

počeli udruživati u posebne udruge da bi se što bolje organizirali i zaštitili

znanje kao najdragocjeniji „proizvod“ koji se mogao ponuditi na

intelektualnome „tržištu“.31 Tako je ljudsko mišljenje kao istraživački i

nastavni rad prvi put u povijesti postalo posebno zanimanje, a njegovi

zakoni potanko propisani. Zahvaljujući tomu, visoke su škole kao najviši

oblik organizirane ljudske misli više stoljeća držale monopol ne samo

najviše prosvjete i znanosti nego i dobrim dijelom cjelokupnoga kulturnog

stvaralaštva, što je iz temelja promijenilo dotadašnju sliku svijeta i života.32

Sve, ili gotovo sve, što je učinjeno na području filozofije, teologije, prava,

medicine i drugih znanstvenih disciplina ostavilo nam je u nasljeđe

sveučilište kao „plodna majka znanosti“ (alma mater scientiarum).33

Pojava i uvođenje visokoga školstva kao najviše obrazovne i

znanstvene ustanove u životu svakoga naroda redovito znači rođendan

visoke kulture i znanosti i kao takav i jedan od najvažnijih datuma njegove

povijesti. On predstavlja pravu „vododjelnicu” njegovih dvaju potpuno

različitih razdoblja, magični trenutak prijelaza iz mladenačke u zrelu dob

koji mu omogućuje dodirnuti najvišu točku u svome duhovnome,

kulturnome i intelektualnome razvoju. Nijedan narod koji nije dostigao tu

točku razvoja ne može se smatrati zrelim i sposobnim nositi se sa sve

zahtjevnijim izazovima ljudskoga društva u neprestanome razvoju i

stremljenju prema sve višim visinama znanja i napretka.

2. Na pojavu visokoga školstva u Hrvatskoj trebalo je čekati kraj 14.

stoljeća. Razlog tomu razmjerno dugomu kašnjenju treba tražiti u

nepovoljnim političkim, gospodarskim i kulturnim uvjetima. Nedostajalo je

31 Usp. A. Sorbelli, Storia dell` Universit{ di Bologna, I, Bologna, 1940., str. 64-83. 32 Usp. H. Rashdall, The Universities of Europe in the Middle Ages, Vol. I. A New Edition edited by F. M. Powicke and A. B. Emden, University Press, Oxford, 1951., str. 1-2; M.-D. Chenu, Introduction { l’étude de saint Thomas d’Aquin, Institut d’Études Médiévales, Montréal - Paris, 1984., str. 17. 33 Usp. J. Verger, Le universit{ del medioevo, il Mulino, Bologna, 1982., str. 31.


137

Izbor tekstova

svega pomalo osim stvarnih potreba za tim školama. Nije slučajno što su

prve poznate škole počele nicati u dalmatinskim gradovima s najstarijom

kulturnom tradicijom, koji nerijetko svoje korijene vuku čak iz antike i u

kojima su više-manje postojali kakvi-takvi uvjeti, osobito volja gradskih

vlasti da što djelotvornije organiziraju složen gradski život u kojemu su sve

kategorije stanovništva mogle naći prostor za sebe. Iako nisu bile brojne, te

se škole nisu razlikovale od sličnih škola u drugim europskim zemljama u

kojima su nikla prva sveučilišta. Jedan od važnih razloga toga kašnjenja

svakako je i činjenica da su se središta naše političke moći nalazila drugdje,

u Budimu i Veneciji, a kasnije u Beču, pa čak i Carigradu, odakle se na

hrvatske krajeve gledalo kao na periferne i kolonijalne. Zbog toga ni poticaji

za osnivanje visokih škola nisu mogli doći iz tih sredina nego od jednoga

crkvenog reda Katoličke crkve kao nadnacionalne ustanove, koji je sebi

postavio zadatak boriti se protiv neznanja, ne samo vjerskoga nego i bilo

kojega drugoga, kao izvora velikih društvenih i moralnih zala.

Jedno od hrvatskih središta koje je po svojemu geopolitičkom

smještaju te političkoj, gospodarskoj, kulturnoj i vjerskoj važnosti u

srednjemu vijeku bilo praktično predodređeno za prvu visoku školu bio je

grad Zadar. Smješten na središnjemu dijelu jadranske obale, prema kojemu

gravitira veliko i važno kontinentalno zaleđe i na mjestu s kojega se

najlakše može nadzirati važan pomorski put od plodne Padske nizine

prema Otrantskim vratima i Sredozemnomu moru, on je smatran „ključem

Dalmacije i Jadrana”.34 Taj je grad u srednjemu vijeku doživio snažan

gospodarski uspon kakav, osim Dubrovnika, nije zabilježio nijedan drugi

grad u Hrvatskoj. Tada se, naime, cijela Dalmacija našla u sastavu Hrvatsko-

ugarskoga kraljevstva pod žezlom moćne dinastije francusko-napuljskih

Anžuvinaca. Iako je njihova vlast u tome dijelu Europe trajala razmjerno

34

Usp. E. Šišić, „Zadar i Venecija od godine 1159. do 1247“, Rad JAZU, 142 (1900.), str. 220; T. Raukar, Zadar u XIV. st., Zagreb, 1977., str. 25-27.


138

Izbor tekstova

kratko, ipak je ostavila neizbrisiv trag ne samo na političkome nego i na

kulturnome području. Ujedno je prvi put uspostavljen neposredan most

između hrvatskih krajeva s naprednim središtima u južnoj Italiji i

Francuskoj u kojima je visoko školstvo bilo u punome procvatu.35

No, još prije toga veze Hrvatske s naprednim Zapadom uspostavili su

redovnici, osobito dominikanci i franjevci. Ta su dva crkvena reda bila ne

samo blizanci, tj. rođeni u isto vrijeme, nego i suvremenici nastanka prvih

europskih sveučilišta. Ta podudarnost nije samo vremenska nego i

sadržajna. Osnivaču reda sv. Dominiku (1170.-1221.) kao kleriku katedralne

škole u Palenciji nije nedostajalo intuicije da pred sveučilištem kao važnom

društvenom snagom stoji velika budućnost pa je na neki način sudbinu

svoga reda htio vezati za njegovu sudbinu.36 Činjenica je da je sama zamisao

o osnivanja novoga svećeničkog udruženja, koje bi kao svoj prvotni zadatak

imalo apostolsko-doktrinarnu djelatnost, nikla na istome tlu na kojemu su

izrasla brojna srednjovjekovna udruženja, među kojima su bila i sama

sveučilišta kao interesne i staleške zajednice profesora i studenata. Odatle

potječe osobit afinitet mladoga dominikanskog reda prema sveučilištu kao

društvenoj ustanovi."37 Ta činjenica možda bolje negoli ijedna druga tumači

zašto je pogled osnivača reda od samoga početka bio uprt u Pariz, Bolonju,

Oxford i Rim, gdje su se nalazila središta znanstvene i vjerske moći iz kojih

se moglo znatno bolje negoli iz drugih središta utjecati na tijek najvažnijih

zbivanja.38

Za budućnost visokoga školstva u mladome dominikanskom redu od

35 S. Krasić, Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili 'Universitas Jadertina`1396.-1807, Filozofski fakultet, Zadar, 1996., str. 206-209. 36 Usp. H. Denifle, Die Entstehung der Universitäten des Mittelalters bis 1400, I, Berlin, 1885., str. 473. 37 Usp. A. Walz, „San Domenico e le Universit{“, Angelicum, XI, Roma, 1934., str. 341-342. 38 Usp. A. DÀmato, I Domenicani a Bologna, I, Bologna, 1988., str. 31-149; B. Jarret, The English Dominicans, London, 1921., str. 65; H. Scheeben, Der heilige; Dominikus, Freiburg im Br., 1927., str. 363; S. D’Irsay, Histoire des Universités, I, str. 154; F. Pelster, „Das Leben und die Schriften des Dominikanerlehrers Richard Fishacre“, Zetisclirift für katholische Theologie, 54 (1930.), str. 518-533.


139

Izbor tekstova

presudne je važnosti bila odluka iz 1228. godine da se bez posebnoga

odobrenja vrhovne uprave reda ne smije osnivati nijedan novi samostan ako

za nj nije bilo unaprijed osigurano najmanje dvanaest članova među kojima

je trebao biti i jedan doktor teologije.39Tim se zakonom mladi red ustrojio

kao „sveučilišni kler“ specijaliziran za doktrinarni apostolat. Riječ je o vrlo

smionome programu koji je – ako se ima na umu da je napravljen u vrijeme

osnivanja prvih europskih sveučilišta, kada su doktori kao nositelji najviših

akademskih naslova bili vrlo rijetki – bilo iznimno teško ostvariti. To je

zapravo značilo da svaki samostan mora biti škola, čime je prvi put u

povijesti pred jednu redovničku zajednicu bio postavljen tako ambiciozan

zahtjev.40 Vrijeme je pokazalo da je taj izazov bio presudan za cijelu

budućnost. Spektakularno širenje kako dominikanskoga tako i

franjevačkoga reda po cijeloj Europi bilo je popraćeno ništa manje

spektakularnim uključenjem u ondašnja sveučilišta na kojima su u

nevjerojatno kratkome roku od studenata postali profesori i preuzeli

vodstvo na raznim intelektualnim područjima. Dovoljno je reći da su

upravo iz tih dvaju crkvenih redova potekli najveći umovi srednjega vijeka:

Albert Veliki (oko 1205.-1280.), Toma Akvinski (1225.-1274.), Bonaventura iz

Bagnoregia (1217.-1274.), Roger Bacon (1214.-1293.) i mnogi drugi. Već od

četvrtoga desetljeća 13. stoljeća bilo je teško naći neki napredniji grad u

Europi u kojemu oni nisu imali ili vlastito (sve)učilište ili nisu na već

postojećim sveučilištima držali neku prestižniju katedru.41

3. Osnivanje novih sveučilišta u dominikanskome redu pape su

prepustili njegovoj vrhovnoj upravi: generalnim kapitulima (capitula

39„Conventus citra numerum duodenarium et sine licentia generalis capituli et sine priore et doctore non mittatur“ („Vetera monumenta legislativa Sacri Ordinis Praedicatorum ex saeculo a Nativitate Christi tertio decimo, Ordinis Primo“, Annalecta Ordinis Praedicatorum, Romae, 1896., str. 642; H. Denifle, n. dj., str. 221). 40

H. M. Feret, „Vie intelecctuelle et vie scolaire dans l’Ordre des Prêcheurs“, Archives d’histoire Dominicaine, I, Paris, 1946., str. 12. 41

D. Berg, Armut und Wissenschaft. Beiträge zur Geschichte des Studienwesens der Bettlerorden im 13. Jahrhundert, Düsseldorf, 1977., str. 61.


140

Izbor tekstova

generalia) kao vrhovnim zakonodavnim tijelima i vrhovnim poglavarima ili

generalnim učiteljima (magistri generales) kao njihovim izvršnim organima

i posebnim papinskim namjesnicima. Ona je u mnogim slučajevima svojim

programom i dinamikom nerijetko prednjačila u odnosu na mnoga druga

ondašnja sveučilišta. Činjenica je da su upravo iz toga crkvenog reda i tih

(sve)učilišta potekli najveći mislitelji srednjega vijeka bez kojih bi

cjelokupna filozofska i teološka znanost bila znatno siromašnija. Nikakvo

čudo što su upravo njegovi članovi bili najpogodniji posrednici kako

vjerskih tako kulturnih i znanstvenih stečevina između svojih zemalja i

hrvatskih krajeva. Tako su oni svojom otvorenošću prema znanju,

organiziranošću, poletom i iskustvom u cjelokupno hrvatsko društvo unijeli

dotad neviđenu živahnost. U nastojanju da dobiju takve ljude i njihove

škole, mnogi su naši gradovi u srednjemu vijeku činili velike napore da ih

pozovu i zadrže unutar svojih zidina nudeći im što povoljnije uvjete za

osnivanje samostana.

Dominikanci su već sredinom 13. stoljeća u svome samostanu u

Zadru otvorili najprije školu za izobrazbu vlastitih članova, a onda - po

ugledu na ostale gradove na europskome Zapadu - i generalno učilište.

4. Sintagma „generalno učilište“ (lat. studium generale) nastala je

upravo u to vrijeme kako bi se njome označilo najviše ili središnje

obrazovne crkvene ili državne ustanove koje su u važnijim političkim ili

crkvenim središtima osnivali carevi i pape s namjerom da budu znanstveni i

službeni organi njihove univerzalne vlasti. One su, po svojoj naravi i po volji

svojih osnivača, bile namijenjene svim članovima dviju stvarno ili

potencijalno univerzalnih ustanova, tadašnjega Carstva i Katoličke crkve.42

Taj su naslov nosila samo najprestižnija sveučilišta. Na početku 13. stoljeća

samo su tri učilišta uživala takav ugled: pariško za teologiju i umijeća,

42

Usp. G. Ermini, Scritti di diritto cornune (Universitä degli Studi di Perugia, Annali della Facolt{ di Giurisprudenza, Nuova Serie, n. 4), CEDAM, Padova, 1976., str. 227-228.


141

Izbor tekstova

bolonjsko za pravo i salernsko za medicinu, ali se vremenom njihov broj sve

više povećavao. Prvo koje im se pribrojilo bilo je, čini se, Sveučilište u

Montpellieru, zatim u Cambridgeu, Oxfordu, Palenciji, Salamanci itd.

Diplome što su ih ta učilišta dodjeljivala imale su opću vrijednost na

cijelome kršćanskom Zapadu.43 Nakon toga pravo osnivanja sveučilišta

dobili su ne samo kraljevi nego i crkveni redovi te važniji gradovi.44 Budući

da su na takvim učilištima, načelno, trebali poučavati ljudi koji su bili

sposobni polučiti visoke ciljeve u korist cjelokupnoga društva, samo je na

njima bilo moguće njegovati istinsku znanost.45 Zvala su se opća ili

generalna ne s obzirom na znanstvene discipline koje su se na njima

predavale nego s obzirom na osobe koje su ga imale pravo pohađati.

Drugim riječima, bile su to visoke škole od općega značenja i kao takve

namijenjene izobrazbi svih školaraca bez obzira na njihov stalež, podrijetlo

ili narodnost. Iz te njihove važne značajke proizlaze sve druge njihove

važnije osobine: bila su „učilišta za sve“ studente svih društvenih staleža i

narodnosti; na njima se morao predavati barem jedan „visoki“ predmet kao

što je teologija, pravo i medicina; predmete je moralo predavati više

profesora. No, od svih tih značajk} najvažnija je bila prva.46 S prirodom tih

43 Usp. H. Rashdall, The Cambridge Medieval History/Le universit{ medievali („Storia del Mondo Medievale“ vol. V), Garzanti Editore, Milano, 1983., str. 692-693. 44 Usp. H. Rashdall, The Universities of Europe in the Middle Ages, str. 7. 45 „Keine Bezeichnung war für die Universität im Mittelalter gebrauchlicher als Studium generale“ (H. Denifle, n. dj., str. 1). Za to ima mnogo dokaza u papinskim ili carskim poveljama. Tako papa Klement VI., ustanovljujući sveučilište u Firenci svojom bulom “In suprema dignitatis apostolicae specula” od 31. svibnja 1349., piše: “Auctoritate apostolica statuimus et etiam ordinamus, ut in dicta civitate Florentina de cetero sit Studium generale, illudque perpetuis futuris temporibus in ea vigeat, in sacra pagina, iure canonico civili, et in medicina et qualibet alia licita facultate” (G. Prezziner, Storia del pubblico Studio e delle societ{ scientifiche di Firenze, I, Firenze, 1810., str. 227-230). Dodjeljujući istomu sveučilištu državne povlastice, car Karlo IV. u povelji od 2. lipnja 1364. piše: “Ecclesiae et civitati Florentinae ac eius communi generale, perpetuum atque generosum Studii generalis privilegium auctoritate imperiali damus et concedimus…” (C. Piana, La Facolt{ Teologica dellÙniversit{ di Firenze nel Quattro e Cinquecento, [Roma] Quaracchi – Grottaferrata, 1977., str. 22). Isti se izraz rabio i za sveučilišta u Parizu, Bolonji, Pisi itd. (usp. isto, str. 23-24). 46

„Indessen die Bedeutung ‘Lehranstalt’, ‘Unterricht für Alle’ war nichts weniger als der letzte, volle Begriff des Ausdruckes `studium generale`“(H. Denifle, n. dj., str. 19).


142

Izbor tekstova

32

učilišta najuže su bile povezane razne povlastice, od kojih je svakako

najvažnija povlastica posvudašnjega slobodnog poučavanja (licentia ubique

docendi) bez polaganja dodatnih ispita. Njihove diplome imale su značajke

„generalnosti“ zajamčene vrhovnom državnom ili crkvenom jurisdikcijom.47

Zasluga za osnivanje jednoga takvog generalnog učilišta na

hrvatskome tlu pripada vrhovnom starješini dominikanskoga

reda Rajmundu De Vineis (Dalle Vigne, 1380.-1399.) iz

južnotalijanskoga grada Capue, koji je 14. lipnja 1396. naredio da u

samostanu sv. Dominika u Zadru započne raditi jedno takvo učilište

imenovavši pritom njegova rektora i prve profesore. Bio je to rođendan

prvoga sveučilišta na hrvatskome tlu. Imalo je dva fakulteta: filozofski i

teološki.48

Kao i druga sveučilišta, generalno je učilište u Zadru bilo ustrojeno

kao specifična zajednica profesora i studenata. Profesorski se zbor zvao

„zbor“ (collegium) ili profesorska udruga (consortium magistrorum), a

studenti su bili udruženi u svojoj posebnoj udruzi (consortium studentium)

sa svim pripadajućim pravima i dužnostima. Među njezinim članovima

posebno mjesto zauzimao je „studentski dekan“ (decanus studentium) koji

je po službenoj dužnosti bio zadužen za prihvat i zbrinjavanje novih

studenata, a imao je aktivno pravo glasa u svim vijećima na kojima se

raspravljalo o studentskim potrebama i problemima. Poput svih sličnih

učilišta dominikanskoga reda, zadarsko je generalno učilište imalo tri

stupnja, odnosno tečaja (cursus): gramatički (početni), materijalni (niži) i

formalni (viši). Nastava na filozofskome fakultetu trajala je tri godine, a na

teološkome od šest do deset, ali i više, ovisno o tome koji je stupanj neki

47

Usp. S. Stelling-Michaud, „La storia delle universit{ nel medioevo e nel Rinascimento: stato degli studi e prospettive di ricerca“, Le origini delle universit{..., str. 158. 48

Usp. S. Krasić, „Regesti pisama generala Domunikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392.-1600)“, Arhivski vjesnik, XVII-XVIII (1974-1975.), str. 165, br. 38.


143

Izbor tekstova

polaznik namjeravao pohađati.49

a) „Gramatički“ se tečaj sastojao ne samo od učenja gramatike i

latinskoga nego također i logike. Trajao je dvije godine. Taj je program -

ovisno o konkretnim potrebama - mogao biti proširivan na retoriku i fiziku,

pa čak i na predmete koji su se predavali na „višim“ fakultetima kao što su

pravo i medicina. Završeni tečaj logike bio je uvjet za upis u filozofiju.

b) „Materijalni“ se tečaj sastojao od dvaju fakulteta: filozofskoga i

teološkoga, na kojima su se predavali predmeti u ciklusima od po tri

godine. Filozofski je fakultet bio namijenjen svim studentima, neovisno o

tome jesu li željeli nastaviti studirati teologiju. Završen program filozofije

bio je uvjet za upis na teološki fakultet. Teologija se predavala po

nastavnome programu koji je bio na snazi u cijelome redu za

institucionalne (obvezatne) tečajeve. Bio je namijenjen svim studentima,

bez obzira jesu li poslije namjeravali upisati viši ili formalni tečaj.

c) „Formalni“ je tečaj bio namijenjen onima koji su željeli postići više

akademske naslove iz filozofije i teologije. I na jednome i na drugome

fakultetu nastava se sastojala od redovitih predavanja, tjednih praktičnih

vježb} (exercitia scholastica) i radova po odsjecima ili sekcijama (circuli).

Cio viši tečaj bio je zamišljen kao kombinacija učenja i predavanja, odnosno

slušanja specijaliziranih predavanja i aktivnoga predavanja pojedinih

predmeta studentima nižega tečaja.50

Na prvim dvama stupnjevima nastava se sastojala od redovitih

predavanja i tjednih vježba (exercitia scholastica) i tematskih „krugova“

(circuli). Treći je stupanj bio namijenjen onima koji su željeli postići neki od

triju viših akademskih naslova. Bio je zamišljen kao kombinacija pasivnoga

učenja i aktivnih predavanja, odnosno slušanja specijaliziranih predavanja i

49 Osnutak i razvoj toga generalnog učilišta opširno sam obradio u već navedenoj knjizi Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili 'Universitas Jadertina’ 1396.-1807. 50

Usp. S. Krasić, „Počeci hrvatskoga visokog školstva u okviru ranih sveučilišnih gibanja u Europi“, Zbornik, Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 22, Zagreb, 2004., str. 150-155.


144

Izbor tekstova

aktivnoga predavanja pojedinih predmeta slušačima dvaju nižih tečajeva.

Sustav je sličio modernim pokretnim stubama koje su na „prizemnoj“ ili

polaznoj razini prihvaćale studenta uzdižući ga postupno na visinu

drugoga, a zatim i trećega stupnja koji je predstavljao sami vrh toga

obrazovnog sustava.

Akademski naslovi koji su se mogli steći u Zadru bili su: lektorat

(lectoratus) koji odgovara današnjemu naslovu diplomiranoga filozofa ili

teologa; bakalaureat (bacchalaureatus) koji odgovara naslovu magistra

znanosti i doktorat ili magisterij (doctoratus ili magisterium). Filozofski je

fakultet mogao davati samo lektorski naslov, a teološki sva tri naslova.

Kriteriji za njihovo postizanje u pravilu su bili stroži negoli na velikim

europskim sveučilištima, osobito ako se zna da se uz akademske uvjete

tražila stegovna i moralna podobnost. Dok je primjerice za postizanje

doktorskoga naslova iz prava ili medicine na ondašnjim sveučilištima bilo

dovoljno samo šest godina studija, na generalnome učilištu u Zadru trebalo

je znatno više. Bakalaureat se iz teologije mogao postići nakon najmanje tri

godine filozofije, barem isto toliko godina teologije te još najmanje tri

godine uspješnoga predavanja studentima srednjega ili „materijalnoga“

tečaja. Za doktorat su ti uvjeti bili još stroži. Po propisima koji su godine

1553. bili doneseni po ugledu na pariško sveučilište doktorski su naslov

mogli postići samo oni bakalaureusi koji su „prije nego što su bili

promovirani u bakalaureuse, najmanje osam godina predavali filozofiju ili

teologiju“.51 Doktorat je uvijek predstavljao završetak dugoga školovanja i

napornoga „penjanja“ po strmim stubama akademske ljestvice. Po

51 „Item confirmamus determinationem conventuum et universitatum studii in eodem capitulo decretam, ubi possunt actus scholastici exerceri, addentes conventum Coloniensem in provincia Theutoniae; extra quas universitates nullus frater ordinis eosdem actus scholasticos exercere queat. In provincia Dalmatiae conventum Iadrensem statuimus, in quo possint eiusdem provinciae baccalaurei legere sententias pro forma et gradu magisterii per annos quatuor, ita tamen, quod antequam ad ipsum baccalaureatum promoveantur, legant in artibus vel in theologia ad minus per annos octo.“ (Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, IX, Romae, 1901., str. 343-344.)


145

Izbor tekstova

uobičajenoj praksi na svim europskim sveučilištima promovirani su doktori

kao znak svoga novog akademskog i društvenoga statusa dobivali tri

svojstvena obilježja: crnu doktorsku kapu, zlatni prsten i knjigu. Uživali su

ista prava i povlastice kao i na ostalim sveučilištima, uključujući i pariško.

Zbog velikih povlastica koje su uživali njihovi nositelji, postizanje

bakalaureatskoga i doktorskoga naslova bilo je strogo ograničeno propisima

vrhovnih skupština dominikanskoga reda. Kao što su, naime, pape

ograničavale broj sveučilišta koja su imala povlasticu davanja doktorskih

naslova iz teologije, tako je dominikanski red za svaku provinciju - ovisno o

njezinoj veličini i važnosti - uveo strogo ograničen broj najviših akademskih

naslova za svaku provinciju. Mnogi su kandidati ispunjavali sve uvjete za te

naslove, ali ih, zbog tih administrativnih propisa, nikada nisu postigli.

Na temelju sačuvanih dokumenata moguće je doći do prilično

preciznih pokazatelja o vremenu potrebnom za postizanje doktorskoga

naslova i o starosnoj dobi njegovih nositelja: 18 do 28 godina studiranja i

aktivnoga predavanja od upisa na prvu godinu filozofije. Isto je tako bila

razmjerno visoka životna dob dobitnika toga naslova u trenutku njihova

postizanja. Posebice se nije mogao postići prije navršene tridesete godine

života, ali je u praksi taj rok bio mnogo duži. Životna dob doktora

promoviranih u Zadru u prosjeku je iznosila malo više od 47 godina.52

5. Svako generalno učilište u dominikanskome redu, pa tako i

zadarsko, bilo je otvorenoga karaktera. Njegova su vrata bila otvorena ne

samo članovima vlastitoga reda nego i članovima drugih crkvenih redova,

biskupijskim klericima, pa čak i laicima koji su ispunjavali uvjete upisa.

Svega dvanaest dana nakon što je učilište počelo raditi, u Zadar su počeli

dolazili studenti iz inozemstva. Prvi strani student za kojega znamo da je

daleke 1396. godine studirao u Zadru bio je jedan Talijan iz Ferrare koji je

pridošao s poznatoga, onodobno vodećega „Karlova“ sveučilišta u Pragu.

52 S. Krasić, Generalno učilište, str. 669-671.


146

Izbor tekstova

On je bio samo preteča mnogih drugih studenata koji su iz raznih

europskih zemalja dolazili u Zadar kako bi ondje stjecali visokoškolsku

izobrazbu. U knjizi generalnoga učilišta nalaze se podatci 0 187 studenata

koji su u razdoblju od 1684. do 1790. studirali u Zadru. Od toga su 114 bili

stranci, poglavito s Apeninskoga poluotoka. Izričito se spominju studenti iz

Venecije,Breše (Brescia), Ferrare, Bolonje, Rima, Coma, Napulja, Apulije i

Kalabrije, a neki su bili čak iz Njemačke, Poljske i Francuske. Većina ih se

vratila kući s diplomama lektora (završenih filozofa i teologa), bakalaureusa

i doktora. Nije na odmet navesti da su svi oni i kod kuće, ili mnogo bliže

svojoj kući, imali mogućnost studirati, ali su ipak izabirali Zadar. Ako taj

broj (114) pomnožimo s 4, to jest s brojem stoljeća koliko je djelovalo ovo

učilište (1396.-1807.), dolazimo do ozbiljne i nezanemarive brojke od

najmanje 500 stranih studenata koji su do 1807. godine svoju visoku

naobrazbu stekli u Zadru. Poznata su nam imena više od 200 inozemnih

studenata koji su u 17. i 18. stoljeću svoju visoku izobrazbu stekli u Zadru.53

Pravni položaj generalnoga učilišta u Zadru bio je određen crkvenim

i državnim zakonima. Oni su bili strogo primjenjivani osobito u vezi s

polaganjem ispita za akademske naslove, izdavanjem diploma te

imenovanjima profesora i dužnosnika. Ispiti za akademske naslove bili su

javni i morali su biti unaprijed oglašeni posebnim plakatima na

odgovarajućim mjestima. Redovito su se polagali u Zadru, ali su povremeno

pojedini kandidati bili također pozivani u Rim da tu pred posebnim

povjerenstvom dokažu svoju akademsku zrelost. Diplome je potpisivao

veliki kancelar. Regularnost podjele akademskih naslova provjeravalo je i

posebno državno povjerenstvo senata Mletačke Republike, koje se sastojalo

od dvaju senatskih vijeća: „Vijeća Tridesetorice“ (tal. Consiglio dei Trenta) i

„Vijeća Dvanaestorice“ (Consiglio dei Dodici). Ona su po državnim „javnim

zakonima o doktorima i magistrima“ davala ili uskraćivala suglasnost za

53 Usp. isto, str. 673-674.


147

Izbor tekstova

bilo koje imenovanje dužnosnika ili dodjelu akademskih naslova. Bez

odobrenja tih državnih organa nijedna se diploma nije smjela objaviti niti se

njezin vlasnik služiti svojim uobičajenim pravima i povlasticama. Promocije

su se obavljale u Zadru osobito svečano, u nazočnosti akademskih i

državnih vlasti.54

No, usprkos toj dvostrukoj jurisdikciji dominikanski je red generalno

učilište u Zadru uvijek smatrao svojim sveučilištem, vodio brigu o tomu da

na njemu predaju što sposobniji i iskusniji profesori, brinuo se za njegovo

materijalno uzdržavanje i priznavao mu jednak pravni status kakav su

uživala njegova sveučilišta u Parizu, Bolonji, Padovi, Rimu, Barceloni,

Lisabonu, Toulouseu, Lövenu i drugdje.

6. Važnost generalnoga učilišta u Zadru za hrvatsku kulturnu

povijest proizlazi iz činjenice da je ono bilo ne samo prva nego i u tijeku

gotovo 300 godina jedina visokoškolska ili sveučilišna ustanova na

hrvatskome tlu. Kroza nj su u više od 400 godina njegova djelovanja prošli

brojni naraštaji domaćih i inozemnih studenata koji su na njemu mogli

dobiti najviše akademsko obrazovanje. Iz njega su u redovitim vremenskim

razmacima izlazili visokoobrazovani ljudi s najvišim akademskim naslovima

koje su priznavale crkvene i državne vlasti. Mnogi su od njih predavali kako

na samome generalnom učilištu i samostanskim školama Dalmatinske

provincije dominikanskoga reda, tako i na sjemenišnim školama Zadarske i

Splitske nadbiskupije, a nerijetko su bili teolozi raznih dalmatinskih

biskupa, ugledni teolozi, filozofi, pisci i znanstvenici. Njihov je ugled već od

godine 1396. privlačio studente iz više susjednih zemalja koji su se nerijetko

vraćali svojim kućama s najvišim akademskim naslovima.

7. Zadarsko generalno učilište, koje je na svome razmjerno dugome

životnom putu uspješno izbjeglo mnogim zamkama, nije uspjelo izmaći

sudbini što je potkraj 18. i na početku 19. stoljeća pogodila ne samo mnoge

54 Usp. isto, str. 518-520.


148

Izbor tekstova

kulturno-znanstvene nego i političke ustanove. Oluja koja se dugo spremala

u prosvjetiteljskim sredinama svoj je vrhunac dostigla u Francuskoj

revoluciji (1789.) koja je u i dobrome i lošemu smislu preobrazila cijelu

Europu. Revolucionarni pokret zadao je smrtni udarac ne samo raznim

apsolutističkim monarhijama i aristokratskim republikama nego i gotovo

svim ustanovama koje s politikom i „starim režimom“ nisu imale nikakve

veze. Oluja što je poharala gotovo cijelu Europu nije zaobišla ni naše

krajeve.

U napoleonskim ratovima cijelu Europu i posjede Mletačke

Republike između sebe su podijelile Francuska i Austrija. Ugovorom

između Francuske i Austrije što su ga potpisale u Ljubnu (Leoben) 18.

travnja 1797., a zatim 17. listopada iste godine u Campoformiju, Istra,

Dalmacija i Boka Kotorska pripale su Austriji, a mletački posjedi u Albaniji i

jonski otoci Francuskoj. Međutim, mirom u Požunu Austrija je 26. prosinca

1805. ustupila Dalmaciju Napoleonu koji ju je zadržao sve do Bečkoga

kongresa 1814. godine. Francuzi su, u duhu svoje revolucionarne politike, u

Dalmaciji uveli krupne novosti kako na političkome tako i na društvenome

području. Pristupili su, između ostaloga, ukidanju mnogih starih ustanova i

društava, a počeli uvodili nove. Na udaru njihove politike našlo se i

generalno učilište u Zadru. Zatvorili su ga 8. siječnja 1807. Samostan su

pretvorili u vojarnu, crkvu u konjušnicu, a svu njegovu imovinu i posjede

oduzeli. Tada su nepovratno izgubljena brojna umjetnička djela koja su se u

njemu stoljećima gomilala. Danas krase ugledne europske galerije i privatne

kolekcije.55 Bila je to paradigma onoga veleprevrata što ga je donijela

Francuska revolucija koja je u prah pretvorila nekadašnje ne samo političke

i društvene nego i kulturne vrijednosti, da bi ih zamijenila novima. Tako se

u krvi i razaranju rađalo novo doba u povijesti Europe i svijeta. U tome

55

Usp. S. Krasić, „Inventar umjetničkih predmeta u nekadašnjem dominikanskom samostanu u Zadru“, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 27, Split, 1988., str. 227-244.


149

Izbor tekstova

općem metežu i rasulu kao malim čudom spasila se jedna službena knjiga

generalnoga učilišta kojoj zahvaljujemo malo bolji uvid u njegov rad u

posljednjemu razdoblju njegova postojanja i djelovanja.56

Ukratko, iako se zadarsko generalno učilište po broju studenata i

profesora zasigurno nije moglo mjeriti s velikim i kudikamo poznatijim

sveučilištima velikih zapadnoeuropskih naroda iza kojih su stajale moćne

državne, crkvene i gospodarske strukture - kao što se uostalom ni mali

narodi po broju svojih stanovnika i političkom moći ne mogu mjeriti s

velikim narodima i državama - ono je ipak u kulturnoj povijesti hrvatskoga

naroda odigralo ulogu čiju je važnost jedva moguće procijeniti. „Nemo

patriam, quia magna est, amat, sed quia sua“ - „Nitko ne ljubi domovinu

zato što je velika, nego zato što je njegova“ (Seneca, Epist. 66). No, njegovo

se značenje - bez straha da ćemo pogriješiti - ne ograničuje samo na uske

hrvatske prostore. Bez njega bi predivnom mozaiku europskih sveučilišta

kao najviših znanstvenih i kulturnih središta nedostajao mali, ali nikako

neznačajan kamenčić. Taj bi se mozaik bez njega teško mogao smatrati

potpunim i cjelovitim.

Izvori i literatura

1. Annalecta Ordinis Praedicatorum, Romae, 1896.

2. Aristotel, Metafizika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1985.

3. Berg, D., Armut und Wissenschaft: Beiträge zur Geschichte des

Studienwesens der Bettlerorden im 13. Jahrhundert, Düsseldorf, 1977.

4. Caravale, M., Ordinamenti giuridici nell’Europa medievale, il Mulino,

Bologna, 1994.

5. Chenu, M.-D., Introduction { l`étude de saint Thomas dÀquin, Institut

56

U cijelosti sam ju objavio u knjizi Liber Almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790.): Građa za povijest visokog školstva u Hrvatskoj, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2006. Drugo izdanje: Liber almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790): Material for the history of higher education in Croatia, University of Zadar, Zadar, 2008.


150

Izbor tekstova

d’Études Médiévales, Montréal - Paris, 1984.

6. D’Amato, A., I Domenicani a Bologna, I, Bologna, 1988.

7. Denifle, H., Die Entstehung der Universitäten des Mittelalters bis 1400, I,

Berlin, 1885.

8. Ermini, G., Scritti di diritto comune (Universit{ degli Studi di Perugia,

Annali délla Facolt{ di Giurisprudenza, Nuova Serie, n. 4), CEDAM,

Padova, 1976.

9. Feret, H. M. „Vie intelecctuelle et vie scolaire dans l’Ordre des Prêcheurs“,

Archives d’histoire Dominicaine, I, Paris, 1916.

10. Harris, G.L.,The formation of Parliament, 1272.-1377, Manchester,1981.

11. Haskins, Ch. H., „Le origini delle universit{“, Le origini delle univesit{, a

cura di Girolamo Armaldi, il Mulino, Bologna, 1974.

12. Holt, J. C., „Rights and liberties in Magna Carta“, Album Helen M. Cam, I,

Louvain, 1960.

13. Holt, J. C., Magna Carta and medieval-government, London - Ronceverte,

1985.

14. Jarret, B., The English Dominicans, London, 1921.

15. Krasić, S., „Inventar umjetničkih predmeta u nekadašnjem dominikanskom

samostanu u Zadru“,Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 27, Split, 1988.,

str. 227-244.

16. Krasić, S., „Počeci hrvatskoga visokog školstva u okviru ranih sveučilišnih

gibanja u Europi“, Zbornik, Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne

i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 22,

Zagreb, 2004.

17. Krasić, S., „Regesti pisama generala Dominikanskog reda poslanih u

Hrvatsku (1392 - 1600)“, Arhivski vjesnik, XVII-XVIII (1974.-1975.).

18. Krasić, S.,Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili 'Universitas

Jadertina 1396.-1807., Filozofski fakultet, Zadar, 1996.

19. Krasić, S., Liber almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790.):

Material for the history of higher education in Croatia, University of Zadar,

Zadar, 2008.

20. Krasić, S.,Liber Almi Studii Generalis S. Dominici ladrae (1684.-1790.):


151

Izbor tekstova

Građa za povijest visokog školstva u Hrvatskoj, Sveučilište u Zadru, Zadar,

2006.

21. Le Goff, J.,Les intellectuclls au moyen }ge, Éditions du Seuil, Paris, 1957.

22. Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, IX, Romae, 1901.

23. Moulin, L., La vie des étudiants au Moyen Âge, Éditions Albin Michel S. A.,

Paris, 1991.

24. Pelster, F., „Das Leben und die Schriften des Dominikanerlehrers Richard

Fishacre“, Zetischriftfür katholische Theologie, 54 (1930.), str. 518-533.

25. Piana, C.,La Facolt{ Teologica dell’Universit{ di Firenze nel Quattro e

Cinquecento, [Roma] Quaracchi - Grottaferrata, 1977.

26. Prezziner, G., Storia delpubblico Studio e dette societ{ scientifiche di

Firenze, I, Firenze, 1810.

27. Rashdall, H.,The Cambridge Medieval History/Le universit{ medievali

(„Storia del Mondo Medievale“ vol. V ), Garzanti Editore, Milano, 1983.

28. Rashdall, H., The Universities of Europe in the Middle Ages, Vol. I. A New

Edition edited by F. M. Powicke and A. B. Emden, University Press, Oxford,

1951.

29. Scheeben, H., Der heilige Dominikus, Freiburg im Br., 1927.

30. Sorbelli, A., Storia dell` Universit{ di Bologna, I, Bologna, 1940.

31. Šišić, F., „Zadar i Venecija od godine 1159. do 1247“, Rad JAZU, 142 (1900.), str.

220; T. Raukar, Zadar u XIV. st., Zagreb, 1977.

32. Verger, J.,Le universit{ del medioevo, il Mulino, Bologna, 1982.

33. Walz, A., „San Domenico e le Universit{“, Angelicum, XI, Roma, 1934.

34. Wilkinson, B., Studies in the constitutional history of the thirteenthand

fourteenth centuries, Manchester, 1952.


152

Izbor tekstova

Ante Marić

16. FRANJEVAČKA KLASIČNA GIMNAZIJA NA ŠIROKOME

BRIJEGU KAO UVJET UTEMELJENJA VISOKOGA

OBRAZOVANJA U HERCEGOVINI57

Sažetak

Korijen Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti na Širokome Brijegu treba

tražiti već u vremenu neposredno nakon odvajanja Hercegovačke franjevačke

provincije od matične joj provincije Bosne Srebrene. Ta srednja škola, isključivi čin

Hercegovačke franjevačke provincije, ustrojavala se prema aktualnim važećim

državnim propisima te je školske 1917./1918. godine imala prvi ispit zrelosti s pravom

javnosti. Ova je privatna vjerska srednja škola omogućila i dala poticaj osnutku prve

visoke škole u Hercegovini, Franjevačke bogoslovije u Mostaru (1895.). U kratkome je

razdoblju poslala slavnom i poštovanja vrijednom. Osim redovničkim i svećeničkim

kandidatima, bila je dostupna i djeci koja su se spremala za druga životna zvanja. I

jednima je i drugima omogućila studiranje na visokim školama. Širokobriješku

Franjevačku klasičnu gimnaziju devastirali su i uništili partizani, a njezine su

profesore ubili i spalili 7. veljače. 1945. Komunistički režim nikada nije dopustio

njezino oživljavanje.

Ključne riječi: Franjevačka gimnazija, Široki Brijeg, Hercegovačka

franjevačka provincija, ispit zrelosti, prva matura.

57 Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010. Prikaz povijesti nastanka širokobriješke Gimnazije smislen je uvod prvomu ispitu zrelosti kojim su stvoreni uvjeti za visoko školstvo u Hercegovini. Dio članka bez znanstvenoga aparata objavljen je u monografiji Široki Brijeg. Usp. „Franjevačka velika gimnazija - kolijevka školstva u Hercegovini“, Široki Brijeg, monografija, ur. Ivo Čolak, Široki Brijeg, 2008., str. 183-215.


153

Izbor tekstova

Uvod

Konačno se odcjepljenje hercegovačkih franjevaca od Bosne Srebrene

dogodilo onoga trenutka kada su se od sv. Katarine iz Kreševa oprostila

dvojica novaka i nekoliko dječaka uzgojnoga zavoda na čelu sa svojim

odgojiteljem fra Paškalom Kvesićem. Bilo je to 19. svibnja 1844. Put u

Hercegovinu trajao je puna tri dana, da bi odmah po dolasku novaci,

najvjerojatnije u župnome stanu Mostarskoga Graca, a đaci u

novosagrađenoj kući na Čerigaju, nastavili svoj novicijat odnosno

školovanje u Franjevačkome uzgojnom zavodu. Tako se početak

gimnazijskoga života u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji opravdano

povezuje s datumom „odcipljenja“, a prvi prostor Franjevačkoga uzgojnog

zavoda jest Čerigaj.58 Hercegovački su fratri bili svjesni da će zamisao 0

osamostaljenju na području Hercegovine biti pusti san ako se temeljito ne

ustroji školstvo za vlastitu franjevačku mladež. Također su znali da su

osnovna škola i gimnazija uvjet za eventualno utemeljenje visoke škole, tj.

franjevačke bogoslovije.

16.1. Uzgojni zavod na Čerigaju (19. svibnja 1844.-rujan 1848.)

Čerigaj je posljednje selo blatske župe. Tu postoji fratarska kuća koju

je gradio fra Jako Križić st. Pouzdana se godina njezine izgradnje ne da

utvrditi, no svakako je to bilo do godine 1809. kada je umro njezin graditelj.

Po stalnome mjestu stanovanja i župa je dobila ime po Čerigaju. U vrijeme

„odcipljenja“ na Čerigaju je župnik bio fra Nikola Kordić. On je s fra

Anđelom Kraljevićem, fra Paškalom Kvesićem, fra Ilijom Ćavarom

58 „Današnja franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu imala je od svoga prvoga početka (t. j. od god. 1844.) značaj čisto svakoga drugoga redovničkoga sjemeništa, naime uzgoj i naobrazbu podmlatka za svoj vlastiti red...“ Pavo Dragićević, „Osnutak i razvoj današnje franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu“, Prvi izvještaj Franjevačke velike gimnazije na Širokom Brijegu, objavljen na kraju škol. god. 1918. - 1919., Hrvatska tiskara Franj. Provincije, Mostar, 1919., str. 3 (nadalje Prvi gimnazijski izvještaj).


154

Izbor tekstova

Vidoševićem, fra Martinom Ćorićem i drugima jedan od glavnih pokretača i

izvršitelja odcjepljenja. U vrijeme tih aktivnosti Čerigaj postaje mjestom

fratarskih dogovaranja i traženja mjesta novomu samostanu, ali i prvim

mjestom Franjevačkoga uzgojnog zavoda.59 Da bi se to ostvarilo, fra Nikola

se dao na izgradnju nešto veće kuće od fra Jakine (13,5 x 7,5 m po vjetru) u

koju je smješten Franjevački uzgojni zavod, a već 1846. godine i Novicijat u

kojemu je svoju prvu provincijsku službu imao tada novozaređeni fratar fra

Petar Bakula kao meštar novaka.60 Iste te godine u tu kuću dolazi i mali

Stjepan Buconjić,61 poslije poznati franjevac i biskup o. fra Paškal Buconjić.

Djeca su u toj kući imala slabe uvjete i stanovanja i učenja pa su tako dijelila

siromaštvo svojih fratara svećenika i hercegovačkoga puka.62

16.2. Preseljenje Uzgojnoga zavoda u samostan na Širokome

Brijegu (1848.-1864.)

U nazočnosti svih hercegovačkih franjevaca te cijeloga ispaćenog i

obespravljenog hercegovačkog puka, apostolski vikar za Hercegovinu fra

Rafo Barišić položio je 23. srpnja 1846. temeljni kamen crkvi i samostanu na

59 „...Odijeliviši se hercegovački franjevci od Bosne, nijesu imali ni jednoga samostana, gdje bi se smjestili i nastanili, te gdje bi pomladak primali za red. Zato odaberu župski stan na Čerigaju, ne samo što je bio najprostraniji, nego što se nalazio u srcu Hercegovine...“ Radoslav Glavaš, Biskup o. Paškal Buconjić, prigodom tridesetgodišnjice biskupovanja 1880.-1910.,Mostar, 1910., str. 7. 60 Usp. Leo Petrović, „Život i rad fra Petra Bakule (1816.-1873.)“, Stopama otaca, Almanah hercegovačke franj. omladine,jubilarno godište 1908./09-1938/39., God. V., Uređuje i izdaje Zbor Franjevačke bogoslovne mladeži `Bakula` Mostar, str. 35. „.. .Prva služba, koju je fra Petar u provinciji obnašao bila je veoma važna i odgovorna: on je imenovan učiteljem mladih novaka na Čerigaju kraj Širokog Brijega“, piše fra Leo navodeći za tu tvrdnju u bilješci Bisk. Arh., br. 9/1847. 61 „…početkom siječnja g. 1846. u svojoj 11. godini dodje na Čerigaj mladi Stjepan Buconjić, da po tadanjem običaju uči knjigu i pripravlja se za redovnički stališ…“ R. Glavaš, n. dj., str. 7. 62 „...U tadanjoj redovničkoj rezidenciji vladala je velika oskudica u hrani, ne samo radi nerodnosti, nego, što su i sami franjevci svim pače i potrebnim oskudijevali, jer došavši iz Bosne na golu podinu nijesu ni sami ništa imali. [... ] Mladi pitomci i suhi sijerkov kruh na komadiće dijelili i slijepetali, da kojem drugu ne bude krivo, kako to i sada pripovijeda presvijetli biskup. Pored svih tih nevolja mladi su pitomci strpljivo sve to podnašali i ustrajali na započetom putu za redovničko zvanje.“ Isto,str. 7.


155

Izbor tekstova

Širokome Brijegu.63 Odmah po izgradnji prvih soba u tome samostanu

Franjevački se uzgojni zavod 1848. godine preselio iz Čerigaja na Široki

Brijeg. Smjestili su ga u prvoj sobi do župnoga ureda u zapadnome krilu;

sljedeća je soba bila škola (učionica), a ona posljednja, uz crkvu, sakristija.64

U Zavodu je uvijek bilo do deset ili dvanaest dječaka koji su učili čitati i

pisati (krasopis); učili su i latinski, vjeronauk, ponešto iz prirodopisa,

matematike i pjevanja. Kada bi se dobro poučili u latinskome i vjeronauku,

stupali bi u novicijat, a nakon što bi upoznali pravilo i život sv. Franje,

polagali bi vječne zavjete nakon čega bi odlazili u inozemstvo, najčešće u

Italiju, studirati bogosloviju. Prije toga odlaska „na mudru knjigu“

prisegnuli bi pred kustodom, a poslije pred provincijalom, da će se nakon

ređenja vratiti u hercegovačku kustodiju, odnosno provinciju.65

16.3. Izgradnja sjemeništa na Širokome Brijegu (1864.-1865.)

Godine 1864. i 1865. iznad kuhinje izgrađene 1861. sagrađeno je

sjemenište produžavanjem istočnoga krila. Kako su u tim teškim

vremenima jedino franjevci pasterizirali Hercegovinu, ta je duhovna skrb

bila isključivo oslonjena na ovaj Franjevački uzgojni zavod. Uprava

Kustodije, koja je bila na Širokome Brijegu, veliku je pozornost pridavala

uzgoju „učeće mladeži“ pa se često sastajala i svojim odredbama uređivala

63 Usp. Šematizam fra Petra Bakule,s latinskog originala iz god. 1867. preveo dr. Ira Vencel Kosir, Mostar, 1970., str. 50: „...I tako dana 23. srpnja 1846. u prisutnosti gotovo svih fratara, koji su tada bili u Hercegovini, i bezbrojnog mnoštva od veselja ushićenog naroda, presvijetli gosp. Barišić po obredu svete Rimske Crkve posatvi i posveti prvi temeljni kamen nove samostanske crkve posvećen Uznesenju bl. Djevice Marije…“ 64 Usp. Dominik Mandić, „Izuspomena blagpk. Fra Luke Begića“, Almanah franjevačke omladine, God. III, Mostar, 1936/37., str. 93: „...Pred Božić 1854. došao sam na Brijeg da učim za fratra. Našao sam desetero djece, i ja sam bio jedanaesti. [...] Dok se istočno krilo nije potpuno izgradilo, djeca su stala u prizemlju zapadnog krila: od glavnog ulaza prema sjeveru najprije je bio župski ured, pa naša spavaonica, zatim škola i najposlije sakristija ..." 65 Po prvome Šematizmu novoosnovane kustodije fra Anđela Kraljevića iz 1853. godine u samostanu je na Širokome Brijegu šest (6) novaka obučenih 16. studenoga 1852., pet obučenih 13. lipnja 1853., dvanaest (12) je studenata bogoslovije u Italiji u gradovima Asculi in Piceno, Viterbii, Venetii, Ferrari, Boloni i trinaest (13) đaka u sjemeništu na Širokome Brijegu.


156

Izbor tekstova

život u Franjevačkome uzgojnom zavodu, u Novicijatu i na Bogosloviji.

Zbog unutarnjih političkih nemira, osobito usmjerenih protiv Crkve,

crkvenih imanja i samostana, tih je godina bilo onemogućeno slanje

hercegovačkih franjevačkih bogoslova u Italiju pa se sav školski život slio i

odvijao na Širokome Brijegu, a samostan je za sve njih bio pretijesan.66

16.4. Humačko razdoblje Franjevačkoga uzgojnog zavoda

(1870.-1889.)

Zbog tih se razloga uprava Kustodije odlučila Franjevački uzgojni

zavod prebaciti na Humac gdje je započela izgradnja sjemeništa.67 No, i u

tome razdoblju u samostanu na Širokome Brijegu nisu zamrli ni Franjevački

uzgojni zavod ni Novicijat. Štoviše, godine 1867. novopečeni profesor fra

Paškal Buconjić, kojega su teška srca pustili iz Rima s papinskoga

sveučilišta, utemeljuje i bogosloviju. Tih se godina mnogo radilo na ustroju

školstva. Dotadašnji su franjevački uzgojni zavodi bili po mjeri onih

talijanskih jer se i bogoslovno školovanje gojenaca nastavljalo u Italiji. Na

Humcu i na Širokome Brijegu pristupilo se reformi školstva. Najprije se

odvojilo osnovnu (pučku školu) od franjevačke. S tom se svrhom na

Širokome Brijegu i gradila zgrada Narodne učionice 1867. godine. Po

66 „...Imamo u samostanu školu latinskoga jezika, humanistički studij (gimnaziju), filozofiju i teologiju. Filozofiju i teologiju nismo dosada predavali, nego smo mlade redovnike slali u Italiju k svojoj Ijubeznoj braći. Sada pak, pošto su na našu nesreću u Italiji naši samostani porušeni i braća raspršena, ne znamo kamo ćemo poslati svoje mladiće na nauk izvan domovine...“ Šematizam fra Petra Bakule iz 1867., str. 55. 67 „...da smo mi zbog nestašice potrebnog prostora u ovom samostanu [Širokome Brijegu] i zbog drugih vrlo opravdanih razloga počeli u ovo vrijeme graditi drugi samostan na Humcu za školu i kolegij...“ Isto, str. 55. Razloge za premještaj na Humac donosi fra Pavo Dragićević: „1. Tjesnoća na Širokom Brijegu. Od 1860. na Širokom je Brijegu ne samo novicijat uz sjemenište, nego još povrh filozofija i teologija. - Prevrat, koji je god. 1859. u Italiji nastao i do god. 1867. neprekidno se održavao i s njim uslijedila supresija samostana i sekularizacija redovničkih imanja, zapriječio je slanje naših klerika na onomašnja učilišta; stoga se je i bilo primorano da se sve koncentrira na Širokom Brijegu [...] 2. Prehrana. Ovo je uvijek bilo od naših najvitalnijih pitanja. 3. Smatralo se je za korisnije odijeliti starije đake od mlađih.“ Usp. Prvi gimnazijski izvještaj, str. 6.


157

Izbor tekstova

završetku osnovne škole, koja je trajala četiri godine, upisivalo se u

Franjevačku samostansku školu. Uprave Kustodije, a poslije Provincije,

nastojale su školovanjem svojih studenata u inozemstvu, sada osim u Italiji

i po drugim europskim sveučilištima, mnoge od njih osposobiti za učitelje,

nastavnike i profesore. Taj je sustavni napor u Hercegovini i po

sveučilištima diljem Europe urodio plodom pa se moglo pristupiti osnivanju

pravoga srednjeg (gimnazijskoga) školstva po uzoru na europske standarde.

16.5. Osnivanje prvoga razreda gimnazije

Po utemeljenju prvoga razreda gimnazije Franjevački se uzgojni

zavod školske 1889./1890. godine s Humca vraća na Široki Brijeg. Sljedeće je

godine osnovan i drugi razred, a prvi je zadržan novačenjem novih dječaka.

U sljedećem su desetljeću nadljudskim naporom osnivani razred po razred,

a vodila se stalna borba s pomanjkanjem školskoga prostora i školskih

pomagala.68 Stoga je uprava Provincije donijela odluku o rekonstrukciji

samostana te izgradnji gimnazije na Širokome Brijegu u produžetku

južnoga samostanskog krila. Poslove oko toga obavio je poznati arhitekt

Maksimilijan David 1899. godine.69 Uprava Provincije odustala je od

sjemeništa unutar postojećih samostanskih dimenzija pa je isti arhitekt s

drugima iz austrijskoga ureda mostarskoga sreza nacrtao projekt za novu

zgradu 1900. godine. Gimnazija je izgrađena 1903. godine. Već je tada bilo

jasno da ova zgrada ne može zadovoljiti gimnazijske potrebe. No, pritisnuta

68

„…Opet se daljnji razredi nastavljaju na Humcu s kombiniranim filozofskim kurzom sve do 1904. Reformiranje i ujedinjenje ove gimnazije i njezin radikalni preporod čekalo je na gojence insbruške univerze OO. ff. Didaka Buntića – koji na njoj evo djeluje već 24 godine – i Mirka Matijevića. Ovi su zaslužni trudbenici – između ostalih – herkulskom snagom na se navalili po preko 30 sedmičnih sati. Njihovoj se zauzetosti mora zahvaliti, da se je 1897. otvorio III., 1899. IV., 1903. V i 1907. VI. razred.“ Isto, str. 7. 69 Rođen je 7. prosinca 1859. u Alttischeinu, Moravska. Visoku tehničku školu završio je u Brnu. Radio je kao asistent u Brnu i u privatnika u Češkoj. Kao namještenik Austrougarske Monarhije u Mostar dolazi 21. svibnja 1890., a 1907. godine odlazi u Tuzlu. Osim spomenutoga, projektirao je novu crkvu na Širokome Brijegu, crkvu u Drinovcima te u Mostaru Okružni sud, Biskupski dvor i dogradnju Djevojačke škole. Usp. Wiener Bauindustrie-zeitung, Wien, XX, 41,10. prosinca 1908., str. 390-391.


158

Izbor tekstova

i drugim potrebama, Provincija u tome trenutku nije mogla više. M. David

je 1904. godine izgradio projekt za novu crkvu na Širokome Brijegu. Negdje

po završetku rekonstrukcije samostana i izgradnje gimnazijske zgrade

započela je izgradnja nove velebne crkve na Širokome Brijegu kojoj je

temeljni kamen svečano položio hercegovački biskup fra Paškal Buconjić

20. lipnja 1905.

16.6. Konvikt za vanjske đake

Osnivajući Franjevački uzgojni zavod i kasnije gimnaziju, fratri su

namjeravali opismeniti i neuki hrvatski rimokatolički puk u Hercegovini.

Zato su osnivali i vodili analfabetske tečajeve, osnivali su i gradili zgrade

pučkih škola i bez ikakve naknade i u jednome i u drugome pothvatu davali

sve od sebe. Odatle je i razumljivo nastojanje čelništva Provincije da na

Širokome Brijegu osnuje i konvikt za vanjske (eksterne) đake. Onoj dakle

djeci koja nisu željela biti svećenici nastojali su omogućiti gimnazijsko

školovanje, a time i uvjet za visoko obrazovanje. S tom je svrhom osnovan

konvikt za vanjske đake 1912. godine kupnjom kuće Ivana Marušića zvanoga

Janće, nedaleko od širokobriješke crkve, iako je u Gimnaziji već 1903.

godine bilo vanjskih đaka.

16.7. Dobivanje prava javnosti i polaganja ispita zrelosti

Fra Didak Buntić, koji je poslije fra Mirka Matijevića bio direktor

Gimnazije (od 1910. godine), nastojao je svim silama s ostalim profesorima i

starješinstvom Provincije osnovati svih osam razreda i u Gimnaziji

omogućiti prvi ispit zrelosti s pravom javnosti.70 Pa iako su uvjeti u školi bili

70 „...Tek kad je došao za provincijala o. fra David Nevistić (1916.-1919.) uspjelo je učiteljskom zboru, - podvrgnuv se svim mogućim teretima i neprilikama - da prodre s nastavkom VII. i VIII. razreda. Kad se je već bilo u VIII. razredu, starješinstvo se je reda obratilo molbom na visoku zemaljsku vladu, da bi se priznala ista prava gimnaziji na Širokom Brijegu, koja već otprije imađahu isusovačka u Travniku i franjevačka u Visokom.


159

Izbor tekstova

skromni, Buntić je znao ponavljati: „Tko ima tijelo, lasno će za njega naći i

odijelo!“ Snovi su se ispunili školske 1917./1918. godine. U Franjevačkoj

velikoj gimnaziji na Širokome Brijegu upriličen je prvi ispit zrelosti. Te

maturalne svjedodžbe priznavala je i država. Odredbom tadašnje Vlade

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, godine 1926. Franjevačka gimnazija na

Širokome Brijegu priznata je kao konfesionalna privatna škola

hercegovačkih franjevaca. Tako je postigla status svih drugih državnih

srednjih i gimnazijskih škola sa svim pravim i dužnostima.71

Prva matura na Širokome Brijegu održana je u jesenskome roku 1918.

godine. Kao što se vidi iz gimnazijskoga izvješća za tu godinu, učinjeno je

sve što je nalagala Zemaljska vlada kako bi se stvorili svi uvjeti da

svjedodžbe Franjevačke velike gimnazije imaju istu vrijednost kao i sve dru-

ge „zemaljske srednje škole s pravom javnosti“ te završenim maturantima

omoguće upis na visoke škole.

Prvi su ispiti zrelosti obdržavani u jesenskom roku 1918.

Posebnom naredbom zemaljske vlade od 19. jula 1918.,

151.423./V.-3. prije pismenih maturalnih radnja držani su

predispiti iz vjeronauke, fizike, prirodopisa i filozofijske

propedeutike 6. i 7. septembra pod predsjedavanjem vladina

izaslanika g. direktora Đoke Kovačevića.

Pismeni su ispiti držani 9., 10. i 11. septembra. Zadaci na ovom

Na ovu je molbu visoka vlada odgovorila zatraživši od gimnazijalnoga ravnateljstva nužne podatke, kao n. pr. o svrsi i historiji gimnazije, o njezinom dosadašnjem uspjehu, o biblioteci, o zbirkama, itd. Ad hoc je bio izaslan u martu 1918. vladin povjerenik Dragan Kundlich, nadzornik srednjih škola, da se uvjeri na licu mjesta, da li zaslužuje ova gimnazija, da joj se prizna pravo zrelosti pred mješovitim Ispitnim povjerenstvom. Rezultat je njegova inspiciranja i proučavanja bila naredba zemaljske vlade od 19. jula 1918. br. 251.423, kojom se udovoljava svim stavljenim tražbinama od strane starješinstva reda i uriče se prva matura u rujnu za svršene osmoškolce 1917.-18. (Šk. Glasnik, god. 1918., str. 68.-70.)“ Prvi gimnazijski izvještaj, str. 8. 71 „Na Molbu upraviteljstva gimnazije donese Ministarstvo prosvjete, Odjeljenje za srednju nastavu, u Beogradu rješenje Br. 13.632 II. od 19. svibnja 1926., kojim se Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu podpuno izjednačava s državnim gimnazijama i daje joj se pravo, da se pred njezinim stručno osposobljenim nastavnicima polažu ispiti zrelosti.“ Radoslav Vukšić, Godišnja izvješća za školske godine 1940/41., 1941/42., 1942/43., 1943./44., Hrvatska Tiskara F. P., Mostar, 1944., str.7.


160

Izbor tekstova

ispitu bili su ovi:

1. Iz hrvatskog jezika:

a) Značenje mora za prosvjetu s osobitim obzirom na našu

stariju književnost;

b) Ne boje se Slovinkinje vile,

Uz šestoper da će poginuti;

Pače znadi, da gdje njega nije

Tu ni pjesma slovinska ne zrije.

Mažuranić

2. Iz latinskog jezika: Horatius: Car. IV., c. 5.

3. Iz grčkog jezika: Sofoklo: Ajant 1047. 1083.

4. Iz njemačkog jezika: Die Wichtigkeit der Erfindung der

Buchdruckkunst.

Usmeni ispit zrelosti obdržavan je 13. i 14. septembra pod

predsjedavanjem vladina izaslanika gosp. direktora Doke

Kovačevića. Ispit su polagali 10 kandidata s uspjehom, da je jedan

proglašen s odlikom, tri jednoglasno, 6-orica višeglasno zrelima.

Njihova su imena:

1. Fra Lovro Babić iz Rodoča kraj Mostara u Hercegovini.

2. Fra Inocencije Čuljak iz Kolobuka u Hercegovini.

3. Fra Velimir Šimić iz Gruda u Hercegovini.

4. Fra Arkangjeo Nuić iz Drinovaca u Hercegovini.

5. Fra Rudo Mikulić iz Ružica u Hercegovini.

6. Fra Petar Sesar iz Kočerina u Hercegovini.

7. Fra Vlatko Luburić iz Čerina u Hercegovini.

8. Fra Marijan Zubac iz Grljevića u Hercegovini.72

9. Fra Andrija Zrno iz Duvna.

10. Fra Krsto Kraljević iz Grljevića u Hercegovini.73

Ovim ispitom zrelosti svim kandidatima koji su ga položili

72

„Učenici, kojima su imena štampana debelim slovima, odlično su sposobni“, piše fra Pavo Dragićević u svome izvješću na str. 40. 73 Prvi gimnazijski izvještaj, str. 35.


161

Izbor tekstova

omogućen je pristup visokim školama, kako i na samoj svjedodžbi stoji: „Na

temelju toga ispita proglašen je zrelim za pohađanje visoke škole“.

Profesorski zbor te su školske godine (1917./1918.) činili sljedeći

profesori:

1. fra Didak Buntić, direktor Gimnazije, profesor latinskoga, grčkoga i

njemačkoga jezika, u Gimnaziji od 1895. godine

2. fra Šimo Ančić, učitelj, čuvar fizikalne i numizmatičke zbirke, predaje

fiziku, u Gimnaziji od 1899. godine

3. fra Mile Miloš, učitelj, predaje latinski i grčki, u Gimnaziji od 1904.

godine

4. fra Sebastijan Lesko, učitelj latinskoga, pjevanja i gimnastike, drugi

prefekt internista, čuvar glazbene zbirke, u Gimnaziji od 1911. godine

5. fra Pavao Dragićević, ispitani učitelj povijesti, predaje zemljopis i

povijest, prvi prefekt klerika i čuvar geografskih učila, u Gimnaziji od

1909. godine

6. fra Tadija Beljan, učitelj hrvatskoga jezika, čuvar đačke knjižnice, u

Gimnaziji od 1910. godine

7. fra Eugen Tomić, učitelj njemačkoga, drugi prefekt klerika, u

Gimnaziji od 1907. godine

8. fra Bonifacije Majić, učitelj latinskoga i grčkoga jezika, prvi prefekt

vanjskih đaka, u Gimnaziji od 1910. godine

9. fra Bernardin Smoljan, učitelj vjeronauka, njemačkoga i povijesti,

drugi prefekt vanjskih đaka, u Gimnaziji od 1910. godine

10. dr. fra Mato Čuturić, profesor prirodopisa, zemljopisa i crtanja, čuvar

prirodopisne zbirke i učiteljske knjižnice, u Gimnaziji od 1915. godine

11. fra Mladen Barbarić, učitelj vjeronauka i latinskoga jezika, prvi

prefekt internista, u Gimnaziju određen u promjenama 15. travnja

1918.

12. fra Martin Sopta, student filozofije i učitelj matematike, filozofske


162

Izbor tekstova

propedeutike, latinskoga i grčkoga jezika, u Gimnaziji od 1917. godine

13. fra Augustin Zubac, učitelj matematike, u Gimnaziji od 1915. godine

14. fra Placid Pandžić, učitelj hrvatskoga i zemljopisa, u Gimnaziji od 15.

travnja 1918. godine.

16.8. Izgradnja nove gimnazijske zgrade

Stalni problem Franjevačke velike gimnazije na Širokome Brijegu bila je

školska zgrada i sve ono što život jedne takve ustanove čini podnošljivim.

Stoga su uprava Provincije i Profesorski zbor na čelu sa svojim direktorom

položili temeljni kamen novoj gimnazijskoj zgradi 4. listopada 1924. Ova je

građevina rađena po uzoru na slične građevine u Europi. Arhitektonski je

bila vrlo zahtjevna. Brigu oko njezine izgradnje preuzela je uprava

Provincije o čemu temeljito svjedoči Pismohrana Hercegovačke franjevačke

provincije. Uprava je obila mnoge crkvene i svjetovne pragove moleći za

pomoć, no ova je zgrada najvećim dijelom dovršena zahvaljujući

samoprijegoru fratara u župama po Hercegovini te milodarima koje su fratri

na najrazličitije načine i na mnogim mjestima isprosili. Teško je išlo s

kreditom iz državne subvencije kao i s pomoći što ju je Provincija tražila

preko papinoga nuncija. Sve je to usporilo izgradnju pa je prva nastava u

novoj gimnaziji održana istom školske 1927./1928. godine, a zgrada je

potpuno dovršena istom školske 1931./1932. godine. Plan za ovu prekrasnu

zgradu načinili su inženjeri Miloš Komadina i Pop Alamour iz Mostara u

tijeku 1924. godine. Zgrada u tlocrtu ima oblik tiskanoga latiničnog slova

„E“. Po cijeloj svojoj dužini i vanjskim krakovima toga slova uz visoko

prizemlje ima i kat s potkrovljem, a središnji dio toga slova od visokoga se

prizemlja diže na dva kata. Njezina je fasada bogato ukrašena štukaturom,

otvori su veliki i učionicama daju izravnu svjetlost. Ispod sjevernoga dijela

nalazi se podrum za gimnazijski muzej, iznad njega je dvorana za đačke

predstave i konferencije. Prekrivena je eternitom, uvedena je električna


163

Izbor tekstova

struja, stručno je postavljena gromobranska instalacija, ima po higijenskim

propisima izgrađene sanitarne čvorove s tekućom vodom. Pravi ukras ovoj

zgradi jest vanjski zaslon iznad središnjega dijela s mogućnosti izlaska i

franjevački grb na obje strane središnjega dijela zgrade s natpisom

„Franjevačka velika gimnazija“.

16.9. Izgradnja zgrade Konvikta za vanjske đake

Po izgradnji nove gimnazijske zgrade stara je gimnazijska zgrada

postala sjemeništem, a najstarije sjemenište unutar samostanskoga prostora

pretvoreno je u klerikat. Ostalo je još neriješeno pitanje Konvikta za

vanjske đake jer je onaj izgrađen 1912. godine postao pretijesan i bez pravih

uvjeta. Mogao je primiti tek četrdesetak đaka. I za tu je svrhu uprava

Provincije unajmila jednoga od najpoznatijih tadašnjih arhitekata Josipa

Vancaša te je po njegovu planu 1929. i 1930. godine izgradila Konvikt za

vanjske đake u kojemu je smještaj za gojence bio na zavidnoj razini.

16.10. Stjecanje ugleda

Uprava Hercegovačke franjevačke provincije s velikom je pomnosti

ispunjavala sve državne zahtjeve oko ustroja Gimnazije i Profesorskoga

zbora. Po gimnazijskim statističkim izvješćima nova je zgrada udovoljavala

svim školskim i higijenskim propisima koji su tada vrijedili. Strogi vladini i

„prosvjetni“ izaslanici odreda su ovoj školi davali visoku ocjenu. Uz temeljni

studij teologije profesori su završavali studij iz predmeta koji su predali u

Gimnaziji. Nerijetko bi iz toga predmeta pisali magistarske i doktorske

radnje.

Da bi životni uvjeti đaka bili na što većoj razini, svoju mlinicu na

rijeci Lištići Provincija 1860. godine preuređuje u električnu hidrocentralu

kako bi zgrade gimnazije, konvikta, samostana i prateći objekti imale

rasvjetu i vodu za piće i potrošnju. Samostanska dobra zasađena su žitom,


164

Izbor tekstova

povrćem i voćem kako bi djeca imala što bolju i odgovarajuću prehranu.

Gimnazija je imala svoje izučene kuhare, pekare, kućepazitelje koji su vrlo

odgovorno radili svoj posao. Za ljetnih praznika „kržljaviji“ bi đaci išli u

Polja74 gdje bi pastoralnu brigu o njima preuzimali članovi Profesorskoga

zbora. S tom je nakanom 1932. godine u Masnoj Luci sagrađena fratarska

kuća za odmor i za sjedište župnika Polja. Disciplina je u ovome zavodu bila

na zavidnoj razini. Uz obvezno školsko gradivo u Gimnaziji je bila razvijena

izvanškolska aktivnost u obliku različitih školskih i đačkih udruga, odnosno

sekcija. Đaci su sudjelovali u javnome i kulturnome životu svojim đačkim

listovima, predavanjima i priredbama. Osnovano je društvo prijatelja

Gimnazije i roditeljsko vijeće koji su s Profesorskim zborom bdjeli nad

zdravim i čestitim životom ove ustanove.

16.11. Politička previranja i Franjevačka velika gimnazija na

Širokome Brijegu

Uprava Provincije i Profesorski zbor na čelu s direktorom Gimnazije

uvijek su nastojali iz škole isključiti svaki politički utjecaj. Najprije kao

Franjevački uzgojni zavod, potom kao Probandat i Franjevačko sjemenište

te naposljetku kao Franjevačka velika gimnazija na Širokome Brijegu, ova je

ustanova prolazila kroz mnoga i teška politička razdoblja i previranja.

Nastala je u vrijeme Turskoga Carstva, istrpjela s narodom krvavi turski

pad, austrougarsku okupaciju i aneksiju, ratove koji su prethodili Prvomu

svjetskom ratu, prestanak austrougarske vladavine na ovim prostorima i

osnivanje Jugoslavije, veliku glad 1916. i 1917. godine te teško poraće,

jugoslavensku diktaturu i srpska nastojanja oko velike Srbije, osnutak NDH

74 Capellania in Campis, Poglia, Polja, Planina – prostor između Vrana i Čvrsnice. To je tzv. „drugo stanje“ ili „ljetno stanje“ donje Hercegovine. Tu naime od kraja svibnja do kraja rujna pastiri iz donje Hercegovine čuvaju svoja stada, a tećaci obrađuju planinske oranice. Hercegovačka franjevačka provincija svojim rasporedima osoblja uvijek je određivala za to područje i za to vrijeme „župnika“. Zahvaljujući toj višestoljetnoj i sustavnoj fratarskoj brizi, ovo je područje postalo Parkom prirode „Blidinje“.


165

Izbor tekstova

i Drugi svjetski rat. Gimnazija je ubijena na najkrvaviji način 7. veljače 1945.

po dolasku partizanskih trupa na Široki Brijeg. Đaci su rastjerani, profesori

pobijeni, gimnazijska zgrada bombardirana i spaljena, a 1947. godine i sve

knjiško i pismohrano blago užgano je na lomači.

16.12. Viktimolog profesora i školskih zgrada

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata školski život iznimno je trpio. No,

osobito je teško bilo u školskoj 1943./1944. godini. To je bila i posljednja

školska godina za Franjevačku veliku gimnaziju na Širokome Brijegu.

Školska je godina 1944./1945. ugašena u pepelu i krvi u početku svoga

drugog polugodišta 7. veljače 1945. Kao i širokobriješka crkva, gimnazijska

je zgrada oštećena topovskom paljbom. Njezin je sadržaj devastiran i

opljačkan, a 1947. godine i posve spaljen.

Članovi Profesorskoga zbora u školskoj godini 1943./1944. bili su:75

1. fra Radoslav dr. Vukšić, upravitelj, profesor matematike i fizike i čuvar

fizikalne zbirke

2. fra Krešimir dr. Pandžić, profesor njemačkoga, latinskoga i grčkoga

jezika

3. fra Oton dr. Knezović, profesor hrvatskoga, povijesti i zemljopisa,

knjižničar profesorske knjižnice

4. fra Arkanđeo dr. Nuić, profesor latinskoga, grčkoga i francuskoga

5. fra Fabijan dr. Paponja, profesor narodne i opće povijesti i zemljopisa,

nadstojnik konvikta

6. fra Didak dr. Burić, profesor hrvatskoga i francuskoga

7. fra Marko dr. Dragićević, profesor latinskoga, grčkoga i povijesti staroga

vijeka

8. fra Miroslav Ćosić, profesor umjetnosti s poviješću i crtanja, čuvar

75

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Širokom Brijegu, Godišnja izvješća za školske godine 1940/41., 1941/42., 1942/43., 1943/44., Hrvatska Tiskara F.P., Mostar, 1944., str. 74-77.


166

Izbor tekstova

crtačke zbirke

9. fra Vilim Primorac, učitelj vještina, gimnastike, nadstojnik

sjemeništaraca VII. i VIII. razreda

10. fra Rajko Radišić, suplent s položenim profesorskim ispitom zoologije i

botanike, mineralogije i geologije, čuvar kemijske zbirke

11. fra Vojislav Mikulić, suplent mineralogije, geologije, zoologije i

botanike, čuvar prirodopisne zbirke i muzeja

12. fra Leonardo Rupčić, suplent francuskoga i latinskoga

13. fra Bruno Ađamčik, suplent kompozicije i glazbene znanosti, klavira i

pjevanja

14. fra Didak Ćorić, suplent hrvatskoga i njemačkoga, knjižničar učeničke

knjižnice

15. fra Tadija Kožul, suplent latinskoga, grčkoga i hrvatskoga, donastojnik

konvikta

16. fra Borislav Pandžić, suplent bogoslovlja, nadstojnik sjemeništaraca od I.

do VI. razreda

17. fra Dobroslav dr. Šimović, suplent bogoslovlja

18. fra Roland Zlopaša, suplent matematike i fizike

19. fra Nenad Pehar, suplent narodne i opće povijesti i zemljopisa, čuvar

povijesno zemljopisne zbirke

20. fra Čedo Škrobo, suplent bogoslovlja

21. fra Mile Leko, pomoćni nastavnik bogoslovlja.

Partizani su bez suđenja pobili one koje su zatekli u samostanu. One

iz hidrocentrale odveli su u smjeru Splita i pobili ih za sada na nepoznatu

mjestu. Neke su ubili kod crkve u Mostarskome Gracu. Druge su odveli od

oltara u Izbičnu i ubili ih na nepoznatu mjestu. One koje su uhvatili u

Mostaru u samostanu ubili su i bacili u Neretvu, a neke na križnome putu.

Dakle, od dvadeset jednoga (21) profesora Franjevačke velike gimnazije

partizani su ubili njih dvanaest (12):


167

Izbor tekstova

1. fra Radoslava dr. Vukšića

2. fra Krešimira dr. Pandžića

3. fra Arkanđela dr. Nuića

4. fra Fabijana dr. Paponju

5. fra Marka dr. Dragićevića

6. fra Leonarda Rupčića

7. fra Brunu Adamčika

8. fra Tadiju Kožula

9. fra Borislava Pandžića

10. fra Dobroslava dr. Šimovića

11. fra Rolanda Zlopašu

12. fra Nenada Pehara

Usprkos teškim neprilikama zbog ratnih djelovanja, na početku

školske godine u okolici i na samome Širokom Brijegu bilo je upisano 313

učenika, a na kraju ih je godine bilo 309.

Literatura

1. Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Širokom Brijegu,

Godišnja izvješća za školske godine 1940/41., 1941/42., 194.2/43., 1943/44.,

Hrvatska tiskara F. P., Mostar, 1944.

2. Glavaš, Radoslav, Biskup 0. Paškal Buconjić prigodom. Tridesetgodišnjice

biskupovanja 1880 -1910., Tisak i naklada Gjure Džamonje, Mostar, 191o.

3. Prvi Izvještaj Franjevačke velike gimnazije na Širokom Brijegu, objavljen na

kraju škol. god. 1918.-1919., Hrvatska tiskara Franj. provincije, Mostar, 1919.

4. Schematismus Missionariae neoerectae Custodiae Hercegovinensis Fratrum

Minorum regularis observantiae Sollecitudine admodum Rev. Pat. Fr. Angeli

Kraljević Custodis Provincialis eusdem, Impressus Pro Anno Domini

MDCCCLIII., Rachusii, Typis P. Franc. Martecchini.

5. Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et Vicariatus

apostolici in Hercegovina Sub regimine spirituali Fratrum Min. Observ.


168

Izbor tekstova

Sancti Francisci, Pro Anno Domini 1867., Spalati, Typis Antonii Zannoni,

1867.

6. Stopama otaca, Almanah Herceg. franj. omladine, God. III., 1936/37. i

jubilarno god. V., 1908-9. - 1938-9. Uređuje i izdaje Zbor Franjevačke

bogoslovne mladeži „Bakula“ Mostar.


169

Izbor tekstova

Tomo Vukšić

17. POČETCI VISOKOGAŠKOLSTVA U BOSNI I

HERCEGOVINI76

Sažetak

U ovoj studiji raspravlja se 0 početcima suvremenoga visokog školstva u BiH.

U otomanskome razdoblju na ovome području nije bilo čak ni jedne srednje škole, a

kamoli modernoga visokog učilišta. Moderno srednje školstvo prvi je put u povijesti

Bosne i Hercegovine organizirano po dolasku austrougarske vlasti (1878.), a kada su

iz tih škola izišli prvi diplomirani maturanti, Katolička je crkva osnovala najprije

Vrhbosansku katoličku teologiju koja je počela raditi 1. rujna 1890. u Travniku.

Njezini prvi profesori došli su s austrijskih fakulteta, gdje su dotada bili aktivni, jer u

BiH nije bilo osoblja kvalificiranoga za obavljanje sveučilišne nastave. Potom su

nastala još tri katolička visoka filozofsko-teološka učilišta u BiH: po jedno

franjevačko u Sarajevu i Mostaru te trapističko kod Banje Luke. Pravoslavci su

organizirali svoje učilište u Reljevu kod Sarajeva, dok su muslimani prvu višu školu

dobili 1935. godine.

Ključne riječi: visoko školstvo, 1. rujna 1890., ispit zrelosti, sveučilišne

kvalifikacije nastavnika, program studija, Vrhbosanska katolička teologija, prvi

doktorat.

76 Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u organizaciji Sveučilišta u Mostaru na Filozofskome fakultetu u Mostaru 22. svibnja 2010. godine, Korijeni i perspektive visokoga obrazovanja u Hercegovini, Fram Ziral, Mostar, 2010.


170

Izbor tekstova

Uvod

Nakon osnutka prvoga modernog sveučilišta u Bolonji 1088. godine,

po cijeloj su Europi vrlo brzo nicala brojna nova i sve bolja visoka učilišta.

Štoviše, ona su ubrzo postala dominirajuća središta iz kojih se diljem

Europe širilo znanje, te pretpostavka svakoga napretka, pa je cjelokupna

zapadna kultura i civilizacija u posljednjih tisuću godina bitno obilježena

sveučilištem. I više od toga; cijeli taj uljudbeni sustav vrlo se često naziva

sveučilišnom kulturom. Nasuprot tomu, sav je Istok, uključujući i područje

BiH, sve do najnovijega doba ostao vjeran svomu načinu obrazovanja;

rijetke i skromne škole nazivale su se monaške, samostanske, medrese,

mektebi – ovisno o mjestu gdje se izvodila pouka i o organizatoru toga

posla. A budući da je područje BiH sve do prije malo više od stotinu godina

bilo u sastavu orijentalnoga Otomanskog Carstva, zapadna sveučilišna

kultura i civilizacija, kao i svi pravci te misli i umjetnosti u posljednjih

petsto godina, uglavnom su bile kategorije izvan njezina domašaja. To

također vrijedi i za školstvo, posebice ako ga se promatra u njegovu

suvremenome obliku.

Naspram tisuću godina staroj sveučilišnoj tradiciji Zapada vrlo

neobično, čak nestvarno, zvuči podatak da najstarije Sveučilište u BiH, ono

sarajevsko, upravo ove godine obilježava svega 60 godina postojanja jer je

osnovano 1949. godine. Uz njega danas na bosanskohercegovačkome

području postoji još sedam sveučilišta. Ono u istočnome dijelu Sarajeva

poziva se također na 1949. godinu, dok su sva ostala po svome osnutku

znatno mlađa: Banja Luka 1975., Tuzla 1976., mostarsko Sveučilište 1977.,

mostarski Univerzitet 1977., Bihać 1997. i Zenica 2000. godine. Međutim, i

prije osnutka pojedinih sveučilišta kao ustanova na području BiH izvodila

se visokoškolska nastava čije početke treba tražiti u posljednjemu

desetljeću 19. stoljeća, i to u krilu Katoličke crkve što, kako će se vidjeti,

neki posve neutemeljeno osporavaju.


171

Izbor tekstova

Tražeći početak suvremenoga visokog školstva u BiH, pri

vrjednovanju pojedinih ustanova u ovome su radu primijenjeni poznati

minimalni kriteriji koje je potrebno ispuniti da bi bilo koja ustanova mogla

biti svrstana u tu kategoriju: pri upisu studenti trebaju imati završenu

srednju školu s ispitom zrelosti; nastavnici moraju biti kvalificirani za

obavljanje sveučilišne nastave; program studija i vrijeme njegova trajanja

moraju odgovarati visokoškolskim ustanovama.

17.1. Otomansko razdoblje: utrka za prvenstvom

nepostojećega visokoga školstva

Budući da su naši krajevi za cijeloga razdoblja otomanske dominacije

bili bitno obilježeni orijentalnom civilizacijom carstva kojemu su pripadali i

njegovim načinom organizacije društvenoga, kulturnoga i školskoga života,

sve do austrijskoga i mađarskoga zauzeća BiH (1878.), ovdje uopće nije bilo

nikakva modernoga visokog školstva, a i niže škole u suvremenome smislu,

koje su se počele javljati istom u 19. stoljeću, bile su vrlo rijetke i uglavnom

nekvalitetne. Dakle, sve do kraja 19. stoljeća nisu postojale ni srednje ni

visoke škole, čak ni za pripravu vjerskih službenika, koje bi imale osnovne

oznake izobrazbe kakva se već dugo prakticirala u Europi.

Istina, muslimanski vjerski službenici za svoja su se zvanja

tradicionalno spremali u domaćim medresama. Kršćanskim zajednicama

bilo je zabranjeno imati ikakve škole sve do prve polovine 19. stoljeća pa je

katoličkim i pravoslavnim svećenicima bilo moguće istom potkraj

otomanske okupacije spremati se u samostanskim i manastirskim školama.

Međutim, zbog općih društvenih prilika sve su one bile vrlo nekvalitetne.

Naime, Katolička i Pravoslavna crkva u BiH svoje su škole za pripravu

svećenika počele osnivati istom u drugoj polovini 19. stoljeća jer im je to

bilo moguće tek nakon što su provedene poznate reforme unutar


172

Izbor tekstova

Otomanskoga Carstva čime su kršćani dobili nešto više slobode.77

Budući da neki povjesničari i kulturni radnici muslimanske

provenijencije smatraju da je pravo visoko školstvo u BiH nastalo u 16.

stoljeću, kada je osnovana prva medresa u Sarajevu te da su, nasuprot tomu,

neki katolički i pravoslavni autori u napasti da nastanak svojih prvih

skromnih učilišta nazovu početkom sveučilišnoga obrazovanja i kulture na

istome području, ovdje je potrebno unijeti barem malo pojašnjenja u vezi s

tim postavkama.

17.2. Škole Pravoslavne crkve

Poznato je da je Pravoslavna crkva i u bližoj prošlosti bila ne osobito

zahtjevna glede školske izobrazbe svoga klera pa je ta izobrazba redovito

bila na niskoj razini. Zato je razumljivo da nije bilo drukčije ni nakon

osnutka prvih manastirskih škola kojih je bilo više do kraja otomanske

okupacije.78 Prvu takvu skromnu školu za odgajanje pravoslavnih monaha i

svećenstva u Hercegovini osnovao je istom 1857. godine monah Serafim

Perović u manastiru Duži, a za Bosnu monah Vaso Pelagić 1866. u Banjoj

Luci.79 Obje ove škole uistinu su bile škole početnoga obrazovanja i nisu

nudile mnogo. Naime, po svjedočenju tadašnjeg austrijskoga konzula u

Banjoj Luci učenici Pelagićeve škole više su sličili na vojnike koji se

spremaju u borbu negoli na normalne školarce.80 A i sam je Pelagić pisao da

je pravoslavno svećenstvo u tim krajevima bilo nevjerojatno priprosto.81 U

77 O katoličkim i pravoslavnim školama, sjemeništima, gimnazijama i bogoslovijama u BiH do početka 20. stoljeća vidi Tomo Vukšić, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.-1903.): Povijesno-teološki prikaz, Mostar, 1994., str. 105-119. 78 Usp. Mitar Papić, Historija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978., str. 46-48. 79 Usp. Risto Besarović, „O prvom periodu djelovanja Vaše Pelagića u Bosni“, Glasnik Istorijskog Društva BiH, 11(1950.), str. 185-206; Đoko Slijepčević, Istorija Srpske pravoslavne Crkve: Od početka XIX. veka do kraja Drugog svetskog rata, II., München, 1966., str. 534-536 (II. izdanje Beograd, 1991., str. 484-486). 80

Usp. Đ. Slijepčević, n. dj., str. 536; 2Beograd, 1991., str. 486.

81 Usp. R. Besarović, n. dj., str. 192.


173

Izbor tekstova

isto vrijeme nisu postojale nikakve pravoslavne srednje škole ili gimnazije,

dok je u posljednjim desetljećima turske uprave rastao broj pravoslavnih

osnovnih škola koje su ponekad vodili i svećenici. Tako su pravoslavci u BiH

1878. godine imali 56 škola sa 75 učitelja i 3.523 učenika;82 nije poznato da je

itko bilo koju od tih škola proglašavao višim ili visokim obrazovnim

ustanovama.

17.3. Škole u vlasništvu Katoličke crkve

Što se priprave katoličkih svećenika tiče, vrlo je vjerojatno da je i

prije dolaska otomanske vlasti na ovome području postojao neki oblik

njihova školovanja. To se zaključuje iz činjenice da su neku vrstu učitelja,

koje su nazivali strojnici, imali „bosanski kršćani“ u čijoj se Crkvi Sveto

pismo prepisivalo, čitalo i u liturgiji rabilo. Može se pretpostaviti da se

katolički kler pripravljao na dva načina: određenom skromnom izobrazbom

u nekim franjevačkim samostanima za kandidate ovoga reda, kao što je

vjerojatno da su neku vrstu slične škole završavali i glagoljaši, no ni o

jednome od ovih slučajeva nema pouzdanih podataka.83 Međutim, ako su i

postojala takva učilišta, bila su vrlo skromna i nestala su nakon tragedije

koja je 1463. godine pogodila ove krajeve. Istom nakon gotovo četiristo

godina bilo je moguće ponovno uspostaviti neko učilište za pripravu

katoličkoga klera. Dogodilo se to, kao i u slučaju Pravoslavne crkve, nakon

reforme Otomanskoga Carstva polovinom 19. stoljeća kada je Franjevačka

provincija Bosna Srebrena prema želji Svete Stolice, odnosno Kongregacije

za širenje vjere i generala ovoga reda, 1851. godine podigla „redovita

filozofijsko-bogoslovna učilišta“ u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Ta su učilišta

u tijeku priprave bila toliko skromna da su se, kako svjedoči fra Julijan

82

Usp. Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi Bosne i Hercegovine 1906., Zagreb, 1906., str. 136; M. Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije (1878.-1918.), Sarajevo, 1972., str. 24. 83 Usp. Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci,I., Sarajevo, 1990., str. 97-100.


174

Izbor tekstova

Jelenić, ,,i sami bosanski klerici otimali, da ne bi ‘pervi bili Bosanski

studiosi’ i tako se izvrgli ismjehivanju sa strane svoje braće“. A budući da su

stariji kandidati Bosne Srebrene svoje teološke i filozofske studije započete

prije 1851. godine privodili kraju u Italiji, Austriji, Hrvatskoj ili Mađarskoj te

kako su „svi odličniji studenti filozofije i bogoslovije“ iz ove provincije samo

dvije godine kasnije, već od 1853., počeli odlaziti na studij u Đakovo, u

Bosni su ostajali samo oni „koji su se smatrali nesposobnima za pohađanje

razvijenih stranih zavoda, ili koji su se s tih prije svršenih nauka ma bilo s

koga uzroka povraćali“.84

U razdoblju što je slijedilo ova su učilišta premještana iz samostana u

samostan i imala su mali broj polaznika. Godine 1877. u Kraljevoj Sutjesci,

kako piše Jelenić, bilo je „5 slušalaca filozofije prvoga godišta, u Kreševu 2

bogoslovije prvoga godišta, u Lijevnu 1 filozofije drugoga godišta te 1

bogoslovije prvoga i trećega godišta, na Plehanu 4 filozofije drugoga godišta

i 2 bogoslovije trećega godišta; a bilo ih je 10 u Gučoj Gori: 5 filozofije a 5

bogoslovije, nu koga godišta, ne znamo“. Iako su profesori koji su im

predavali bili „bez sumnje prilično sposobni“, zbog svega navedenoga ove

škole „ipak sve do zadnjih godina ovoga razdoblja nijesu mogle sa sebe da

svuku haraktera primitivnosti“.85

Postavlja se pitanje jesu li ovo bile visoke škole sveučilišne razine u

suvremenome smislu te riječi. Bez obzira na tvrdnju da jesu,86 čini se da to

mišljenje nije moguće obraniti kako zbog već navedenih razloga iz

Jelenićeva opisa, tako i zbog toga što u cijeloj BiH sve do dolaska austrijske i

mađarske vlasti nije bilo nikakvih modernih srednjih škola, posebno ne

gimnazija kao osnovne pretpostavke sveučilišnoga studija. Upravo zbog

nedostatka srednjoškolskoga obrazovanja kandidati za svećeništvo koji su

84 J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II., Sarajevo, 1990., str. 398-400. 85

Isto, str. 400. 86

Usp. Velimir Valjan, „Filozofsko-teološko obrazovanje u ‘Bosni Srebrenoj’ - s posebnim naglaskom na 19. stoljeće“, u: Pero Sudar - Franjo Topić - Tomo Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990.,Sarajevo - Bol, 1993., str. 73-82.


175

Izbor tekstova

odlazili na studij u strani svijet, ponekad i u dobi između 18 i 24 godine, da

bi uopće mogli upisati teološki studij, morali su najprije dopuniti čak svoju

osnovnu naobrazbu pohađajući nastavu zajedno s djecom u dobi do 9

godina. Zato su se nerijetko nakon završena studija vraćali u Bosnu

Srebrenu kada su već imali između 30 i 35 godina.87 Naime, moderne

srednje škole u BiH, uključujući i gimnazije, jesu „tvorevina austrougarske

uprave“ i tek su one pripravljale đake za polaganje klasičnoga ispita zrelosti

poslije kojega im je bio otvoren izravan put za sveučilišni studij.88 A što se

nastavnoga kadra i njihovih kvalifikacija za obavljanje visokoškolske

nastave tiče, poznato je da je istom 1882. godine prvi član Bosne Srebrene,

fra Vid Miljanović, kao prvi čovjek iz Bosne uopće, postigao akademski

stupanj doktora znanosti.89

17.4. Muslimanske medrese

Također je zanimljiva priča 0 osnutku Gazi Husrev-begove medrese u

Sarajevu još davne 1531. godine kao prve visoke škole u BiH koju takvom

naziva čak i službena web-stranica Univerziteta u Sarajevu gdje se tvrdi:

Univerzitet u Sarajevu baštini tradiciju visokog obrazovanja u

Bosni i Hercegovini i Sarajevu, koja ima stoljećima dugu

historiju. Institucionalni počeci visokog obrazovanja su identični

univerzitetskoj tradiciji zapadne Evrope.

1531. godine Gazi Husrev-beg je u Sarajevu utemeljio Hanikah,

visoku školu sufijske filozofije, koja je 1537. godine dopunjena

87 Usp. isto, str. 75-76; Srećko M. Džaja, „Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskih franjevaca 19. stoljeća“, Jukić 2/1972., str. 115. 88 Usp. S. M. Džaja, „Kvalifikacioni profil i porijeklo nastavnog kadra na srednjim školama u BiH u austrougarskom razdoblju“, Migracije i Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 1990., str. 164-165. 89 Usp. Anto Orlovac, Oko fra Vidova Bunara. Mala monografija župe Svetoga Vida u Barlovcima: Uz 125. obljetnicu osnutka (1879.-2004.), Banja Luka - Barlovci, 2005., str. 96; „Viestnik“, Srce Isusovo 7/1882., str. 112. Fra Vid Miljavac doktorirao je 12. srpnja 1882. kanonsko pravo 11 Beču, a naslov njegove doktorske radnje bio je De matrimonio clandestino (O tajnoj ženidbi).


176

Izbor tekstova

ustanovom na kojoj se izučavaju islamske nauke. Prema tome,

ovdje su njegovane tri discipline klasičnih katoličkih

univerziteta: teologija, pravo i filozofija, a postojala je i

univerzitetska biblioteka.90

Međutim, nasuprot takvim tvrdnjama koje traju prilično dugo, a

ponovili su ih različiti autori (Ćiro Truhelka, Mehmed Handžić, Madžida

Bećirbegović, Hajrudin Ćurić, Mitar Papić, Ismet Kasumović),91 najbolji

poznavatelji ove problematike, zahvaljujući komparativnomu studiju

sličnih učilišta u Otomanskome Carstvu, znaju da su u osmanlijskoj Turskoj

bile svega četiri visoke škole: Sahn-i seman, Sulejmanija, Aja Sofija i Ejub,

sve u Istambulu. Njihove je profesore postavljao kazasker za Anadoliju, a

davale su visokoškolski kadar za administrativno-političke funkcije,

prosvjetu i sudstvo. Nasuprot tomu, Gazi Husrev-begova medresa u

Sarajevu nije davala kadar koji bi bio ravan kadru visokih škola u Istambulu.

A argumenti koji govore u prilog postavci da Gazi Husrev-begova medresa

može biti svrstana najviše u rang viših škola, i to „viših škola“ shvaćenih na

otomanski, a ne na europski način, po Omeru Nakićeviću jesu: apsolventi

Gazi Husrev-begove medrese nisu se poslije završetka školovanja registrirali

u kazaskera u Istambulu radi zaposlenja kao što su to obvezatno radili

apsolventi istambulskih visokih škola; kazasker je za profesore na visokim

školama postavljao u sebe registrirane svršenike što nije bio slučaj s Gazi

Husrev-begovom medresom; vlast je centralizacijom u Istambulu željela

imati bolji uvid u stanje na terenu pa je točno znala koga imenuje i koga

ima na odgovornim položajima; nije poznato da je neki profesor s

istambulskih visokih škola ikada došao raditi u Gazi Husrev-begovu

medresu „što je i logično, jer bi njegova primanja bila manja, a on sam bio

90

<www.unsa.ba> 91

Usp. Bilal Hasanović, Osmanske obrazovne ustanove u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1941. godine, Sarajevo, 2008., str. 291.


177

Izbor tekstova

na neki način degradiran“92. Zato Nakićević zaključuje: „Na osnovu

izučavanih predmeta i širine programa, zatim na osnovu stepenovanja škole

prema izučavanim ključnim predmetima i ličnim primanjima profesora,

može se zaključiti da je Gazi Husrev-begova medresa i po predmetu studija,

a i po visini primanja profesora kao i po ugledu osnivača stekla pravo da

zauzme mjesto među nekoliko viših obrazovnih institucija osmanske

Turske.“93 Međutim, u odlomku nakon ovoga citata Nakićević spominje

jednu studiju o medresama turskoga autora M. Kemala Özergina u kojoj taj

autor spominje mjesta gdje su postojale medrese što bi bile u kategoriji

viših škola (po jedna u Beogradu, Budimu i Skopju, tri u Galipolju i čak 24 u

Istambulu), no među tim mjestima i medresama ne spominje se Sarajevo i

Gazi Husrevbegova medresa.94

Ustvari, Islamska zajednica u BiH prvi je put 1935. godine dobila

visoko učilište, Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu koja je

osnovana 31. ožujka uredbom Ministarstva prosvjete tadašnje države.95

Prema tome, nakon uvida u stvarno stanje školstva do 1878. godine,

treba zaključiti kako na području BiH sve do kraja otomanske uprave nije

bilo visokoga školstva, posebice ako se o njemu razmišlja u modernome

smislu. Razloge tomu ponajprije treba tražiti u sustavu promicanih

vrijednosti i obrazovanja u otomanskome društvu i državi koji je bio takav

da moderno visoko školstvo nije bilo moguće ustrojiti. Također, nigdje u

BiH nije bilo pravoga srednjoškolskog obrazovanja pa stoga nije bilo

moguće polagati ispite zrelosti što je formalna pretpostavka sveučilišnoga

obrazovanja. Usto treba reći da ni jedno od navedenih vjerskih učilišta

(pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih) pri upisu svojih kandidata od njih

92 Omer Nakićević, „Gazi Husrev-begova medresa u vrijeme osmanske uprave“, 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Sarajevo, 1988., str. 17-25; B. Hasanović, n. dj., str. 290-291. 93

O. Nakićević, n. dj., str. 25-26. 94

Usp. isto, str. 26. 95 Usp. B. Hasanović, n. dj., str. 371.


178

Izbor tekstova

kao uvjet za pristup nije zahtijevalo diplomu završene srednje škole s

ispitom zrelosti.

17.5. Srednje škole - pretpostavka visokoga obrazovanja

Loše stanje na području bosanskohercegovačkoga školstva

promijenilo se istom u razdoblju austrougarske uprave kada je prvi put

sustavno organizirano suvremeno školstvo po tadašnjim europskim

standardima. Preuzevši upravu u BiH, austrougarska vlast osniva nove

osnovne i srednje škole te gimnazije, posebice u većim gradovima i

naseljima. No, kako se u ovome prikazu srednje škole spominju samo kao

pretpostavka za upis na visoke škole, ovdje nas ne zanimaju državne srednje

škole ni gimnazije jer austrougarska vlast nije organizirala ni jedno

moderno državno sveučilište na području BiH. S druge strane, moraju nas

zanimati gimnazije koje su osnovane i koje su bile u vlasti vjerskih

zajednica. U njima su se ponajviše školovali kandidati za vjerske službenike

koji su nakon završetka gimnazije morali nastaviti i završiti potreban studij,

što posebice vrijedi za katoličke svećenike. S tim su ciljem odmah nakon što

je prvi naraštaj gimnazijalaca položio „veliku maturu“, barem prema općim

propisima Katoličke crkve, morala biti osnovana visoka teološko-filozofska

učilišta za spremanje svećenika.

17.6. Biskupijsko sjemenište i gimnazija u Travniku

Ugovor između Svete Stolice i austrougarske vlade o ponovnoj

uspostavi redovite crkvene uprave u BiH od 8. lipnja 1881.96 predviđao je „za

sada i bez kašnjenja“ otvaranje pokrajinskoga sjemeništa u Sarajevskoj

nadbiskupiji. „Pokrajinsko“ u crkvenome smislu znači za cijelu Metropoliju,

96

Usp. Conventiones de rebus ecclesiasticis inter S. Sedem et civilem potestatem initiae sub pontificatu SSMI D. N. Leonis P.P. XIII usque ad diem 7. Nov. 1893. (Apendix ad acta hactenus pubblicata eiusdem Summi Pontificis), Roma, 1893., str. 24.


179

Izbor tekstova

a u zemljopisnome smislu to znači za cijelo područje BiH. Isto je bilo

rečeno i u papinskoj buli o ponovnome ustanovljenju redovite crkvene

uprave u BiH Ex hac augusta.97 Zato je već nakon svoga imenovanja za

sarajevskoga nadbiskupa, a prije nego je bio zaređen za biskupa, Josip

Stadler 19. listopada 1881. iz Beča pisao bosansko-hercegovačkoj vladi98 s

konkretnim prijedlogom otvaranja dječačkoga sjemeništa u Travniku uz

koje bi djelovala klasična gimnazija, koju je također odmah trebalo otvoriti.

Vodstvo obiju ovih zamišljenih crkvenih ustanova - sjemeništa kao

odgojnoga zavoda i klasične gimnazije - trebalo bi biti povjereno

isusovcima koji su otprije pokazivali zanimanje za otvaranje škole na

području Bosne.

Kada je vlada pristala na ovakav prijedlog, po dogovoru nadbiskupa

Stadlera i Družbe Isusove ubrzo je prvi isusovac za stalno došao u Travnik.

Zvao se Erik Brandis, a bilo je to 6. siječnja 1882.,99 tj. tjedan dana prije

Stadlerova dolaska u Bosnu (14. siječnja 1882.). Kupivši jednu privatnu kuću

u Travniku, Erik Brandis odmah je započeo s nekom vrstom pripravne

škole, a 1. travnja 1882. bilo je primljeno prvih pet sjemeništaraca.

Nova zgrada sjemeništa i gimnazije građena je od 1882. do 1888.

godine o trošku Sarajevske nadbiskupije, a zemljište na kojemu je građena

darovala je država. Kad je sagrađeno, sjemenište je bilo prva moderna i

najveća školska građevina u cijeloj BiH.100

Nadbiskupska klasična gimnazija službeno je otvorena 3. listopada

1882. Nastava je započela dva dana poslije, 5. listopada, s 32 učenika prvoga

97 Usp. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, II., Roma, 1882., str. 308. 98 Usp. Arhiv Bosne i Herecgovine, Zajedničko ministarstvo financija (dalje: ArBiH ZMF), BH Pr. 1025/1881. 99 Usp. K.(amilo) Z.(abeo),„Prvi počeci travničkog sjemeništa i gimnazije“, u: Kamilo Zabeo (ur.), Travnička spomenica povodom pedeset-godišnjice nadbiskupskog sjemeništa i nadbiskupske velike gimnazije u Travniku 1882.-1932., Sarajevo, 1932., str. 95. 100

Usp. M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 123; M. Papić, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1982., str. 135.


180

Izbor tekstova

razreda, među kojima je bilo 12 sjemeništaraca i 20 „vanjskih“ učenika,101 a

njih je 27 dočekalo kraj školske godine.102 Sve troškove uzdržavanja

Gimnazije i odgojnoga zavoda (uprava, nastavno osoblje, posluga)

podmirivala je državna vlast koja je preuzela obvezu cjelovita financiranja

po jedne ovakve ustanove triju velikih vjerskih zajednica - katoličke,

pravoslavne i muslimanske.103 U školi je bilo predviđeno 96 mjesta za

svećeničke kandidate, i to za Sarajevsku nadbiskupiju 64 te 16 za biskupije

Banjalučku i 16 za Mostarsku i Trebinjsku zajedno.104 No, kasnije će se taj

numerus clausus mijenjati, odnosno povećati za sve biskupije. Vodstvo

škole, internata za svećeničke kandidate i internata za obične učenike bilo

je povjereno isusovcima koji su imali veliko iskustvo u vođenju ovakvih

ustanova po Europi. Stoga i ne iznenađuje što je na svršetku 19. stoljeća, po

izvješću vladina delegata koji je predsjedao završnim ispitima u klasičnim

gimnazijama u BiH, Nadbiskupska klasična gimnazija u Travniku po svojoj

kakvoći nadmašivala sarajevsku gimnaziju koju su dotada općenito smatrali

najboljom u BiH.105 Nastavni jezik bio je hrvatski iako je, ovisno o državnim

uređenjima što su se smjenjivala, različito nazivan.106

Gimnazija je nekoliko puta mijenjala službeno ime. Na osnovi

usmenoga odobrenja ministra Szl|vya najprije se do 1891. godine zvala

Nadbiskupska javna gimnazija. Ali, kako veli jedan svjedok tih događanja,

„samo se na žalost propustilo zatražiti od ministra, da svoje obećanje i

službenim aktom dokumentira.“ Naime, K|llay, koji je 1883. godine

naslijedio Szl|vya, nije htio ni čuti za odobrenje javnosti ovoj školi pa se

101 Usp. K. Z.(abeo), n. dj., str. 120 i 137. 102 Usp. isto, str. 125: Zgrada za školu i sjemenište građena je od 1882. do 1888. „gotovo samim darovima inozemstva, dok je zemaljska vlada dala samo zemljište, građevno drvo i 30.000 K“. 103 Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 135-137; M. Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini..., str. 123. 104

Usp. K. Z.(abeo),n. dj., str. 185. 105

Usp. ArBiH ZMF, 9040/BH 1899; Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882.-1903.), Sarajevo, 1987., str. 315. 106 Usp. T. Vukšić, n. dj., str. 114-115; K. Z.(abeo), n. dj., str. 152.


181

Izbor tekstova

stoga od 1891. godine nazivala Nadbiskupska velika gimnazija. A kada joj je

16. srpnja 1916. Zemaljska vlada odobrila pravo javnosti napisavši da se

svjedodžbe travničke Gimnazije „imaju smatrati jednako valjanima sa

svjedodžbama bosansko-hercegovačkih zemaljskih gimnazija“, ova je škola

dobila ime Nadbiskupska velika gimnazija u Travniku s pravom javnosti.

Travnička je Gimnazija već od početka bila otvorena đacima svih

vjera, što je upravo htio i sam Stadler. Školovanje je u ovoj Gimnaziji bilo

besplatno i za nekatoličke đake, jednako kao za sjemeništarce i katoličke

učenike koji nisu bili sjemeništarci.107 Usprkos tomu, nekatolički učenici

nisu bili brojni iako ih je redovito bivalo više negoli u drugim crkvenim

gimnazijama. Glavni razlozi ove pojave nalaze se u činjenici što je velik broj

pučanstva u Travniku i oko njega, odakle je dolazilo najviše učenika, bio

katoličke vjere, zatim u slabu povjerenju muslimana i pravoslavaca u

katoličku gimnaziju, a osobito stoga što je bilo vrlo teško naći prikladan a

jeftin smještaj za dijete od dvanaest-trinaest godina poslano daleko od

kuće. No, prvi pravoslavac u ovu se Gimnaziju upisao već 1883., dok su prva

dva muslimana upisana istom 1898. godine.

Poslije upisa prve generacije 1882. godine sa svakom novom

školskom godinom redovito se upisivao novi naraštaj učenika pa je

Gimnaziji trebalo osam godina do izvođenja prvoga ispita zrelosti, odnosno

„velike mature“ kako se tada govorilo, koja je obavljena 1890. godine. Te

školske 1889./1890. godine, kada je travnička Gimnazija s osam naraštaja

bila upotpunjena, ova je škola imala 136 učenika108 i bila je prva kompletna

klasična gimnazija u vlasništvu Katoličke crkve u BiH.

Apsolutna dominacija učenika katolika bila je stalna. No, iako je u

107 Već u prvome broju službenoga vjesnika Sarajevske nadbiskupije Srce Isusovo, koji nosi nadnevak od 15. siječnja 1882., Stadler je napisao da travnička Gimnazija, što će biti osnovana, „ima pravo javnosti, i moći će ju pohadjati sljedbenici svih vjeroispovjedanjah. Djaci neće plaćati nikakove školarine... „Srce Isusovo, 1/1882., str. 15. Stadler je isto ponovio u devetomu broju ovoga vjesnika (Srce Isusovo, 9/1882., str. 144) kao i svake sljedeće godine u prigodi oglašavanja upisa u novu školsku godinu. 108 Usp. K. Zabeo(ur.), Travnička spomenica..., str. 137-138.


182

Izbor tekstova

početku bila relativno rijetka, u kasnijemu razdoblju nazočnost nekatolika

među učenicima travničke Gimnazije ipak je bila znakovita jer ih je bivalo

između 20 i 30 svake godine (pravoslavaca, muslimana, Židova i

protestanata). Treba također primijetiti da su odnosi među učenicima

različitih vjera bili odlični. Naime, jedan isusovac koji je radio u Gimnaziji

napisao je kako među učenicima zbog vjere nikada nije bilo nesloge te da je

uvijek bila prisutna kolegijalnost i snošljivost.109

Jezik kojim se predavalo u travničkoj Gimnaziji, naravno po diktatu

državne vlasti, u početku se službeno zvao zemaljski jezik. U prvome broju

svoga službenog vjesnika Srce Isusovo (1882.) tako ga je morao nazvati i

nadbiskup Stadler dodavši međutim da će taj predmet biti predavan na isti

način kao u Hrvatskoj. Vjeran svomu hrvatskom opredjeljenju, u

sljedećemu broju Srca Isusova već ga naziva zemaljski jezik - hrvatski, da bi

samo nekoliko mjeseci kasnije u istome vjesniku protiv službenoga

državnog naziva zemaljski jezik Stadler za školski predmet materinskoga

jezika u travničkoj Gimnaziji prešao na naziv hrvatski jezik.110

17.7. Franjevačko sjemenište i gimnazija u Visokome

Kao što je već rečeno, franjevci su još u vrijeme otomanske uprave u

svojim samostanima imali nekoliko škola koje su služile za pripravu

budućih članova svoje redovničke zajednice. Te niže škole Franjevačke

provincije Bosne Srebrene bile su 1882. godine sjedinjene u jednu sa

sjedištem u samostanu u Kreševu.111 No, ta je škola u početku imala samo

prva tri razreda današnje osmogodišnje škole, odnosno tri prva razreda

gimnazije po ondašnjemu načinu računanja, a upravitelj joj je bio fra Grga

109 Usp. isto, str. 138. 110

Usp. „Viestnik“, Srce Isusovo, 1/1882., str. 15; „Viestnik“, Srce Isusovo,2/1882., str. 32; „Viestnik“, Srce Isusovo,9/1882., str. 144. 111

Usp. AA. VV., Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882.-1982., Visoko, 1983., passim.


183

Izbor tekstova

Martić. Sljedeće godine škola je sa sjedištem prešla u samostan Guča Gora i

nastavila je raditi s tri razreda kao u Kreševu. U Gučoj je Gori 1886. godine

otvoren četvrti razred gimnazije, odnosno po današnjemu načinu računanja

osmi razred osmogodišnje škole, a već 1887. godine i današnji prvi razred

gimnazije, odnosno peti razred gimnazije kako se računalo po ondašnjemu

školskom ustroju. Godine 1900. škola je prešla u novosagrađenu zgradu u

Visokome te je odmah bila otvorena šesta godina, odnosno druga godina

današnje gimnazije. Škola je postala potpuna klasična gimnazija istom u

školskoj 1914./1915. godini, kada je iz nje izišao prvi naraštaj diplomiranih

maturanata. Taj je datum važan posebice s obzirom na raspravu o

ispunjavanju stvarne i formalne pretpostavke za organiziranje pravoga

visokog školstva za one koji su izlazili iz ove Gimnazije nakon što su

položili „veliku maturu“. U godinama prije toga kandidati za franjevački red

prije početka studija filozofije i teologije svoje su školovanje dopunjavali u

samostanskim školama.

Kao i u slučaju travničke Gimnazije, ovdje treba napomenuti da je i

ova katolička gimnazija i prije svoga upotpunjenja, već od prelaska u

Visoko, na školovanje primala i nekatoličke učenike. Međutim, u njoj je bilo

manje takvih učenika nego u travničkoj Gimnaziji. Naime, sve do kraja

austrougarske uprave godišnje je u njoj bilo jedan do dva Židova te dva-tri

pravoslavca i nešto muslimana.112Za cijelo vrijeme postojanja ove Gimnazije

profesorski kadar činili su fratri kvalificirani za taj posao, ali i poneki laik za

rijetke predmete za koje franjevci nisu imali osposobljena čovjeka.113

112 Usp. Rastko Drljić, Spomenica franjevačke klasične gimnazije u Visokom: O 50-godišnjici ujedinjenja franjevačkih srednjih škola provincije Bosne Srebrene 1882.-1932., Beograd, 1932.; Ignacije Gavran, „Razvoj franjevačke gimnazije u Visokom (1882.-1982.)“ u: AA. VV., Franjevačka klasična..., Visoko, 1983. U šk. g0d. 1900./1901. u ovoj su Gimnaziji bila upisana dva pravoslavca, godine 1901./1902. jedan pravoslavac i dva Židova, godine 1902./1903. jedan musliman i jedan Židov te 1903./1904. jedan musliman. 113 Usp. A A. VV„ Franjevačka klasična gimnazija u Visokom..., str. 121-147.


184

Izbor tekstova

17.8. Franjevačko sjemenište i gimnazija na Širokome Brijegu

Franjevačka hercegovačka kustodija otvorila je 1889./1890. godine na

Širokome Brijegu gimnaziju za pripravu vlastitih članova. Međutim, i u

Hercegovini su i prije toga postojale tzv. samostanske škole. No, spomenute

godine u samostanu na Širokome Brijegu bila je otvorena škola s tadašnjim

prvim razredom gimnazije, odnosno današnjim petim razredom

osmogodišnje škole. Godine 1899./1890. otvoren je četvrti razred te

gimnazije, odnosno osmi razred današnje osmogodišnje škole, 1902./1903.

godine peti razred, tj. prvi razred gimnazije po današnjemu računanju, a

1904./1905. šesti razred. Deset godina poslije uveden je treći razred današnje

gimnazije (1916./1917.), odnosno sedmi razred po ondašnjemu računanju, a

1917./1918. godine i osma godina pa je tako i ova škola postala potpuna

klasična gimnazija. Do tada su franjevački kandidati u samostanskoj školi

dopunjavali svoju izobrazbu prije negoli bi započeli filozofski i teološki

studij. Tako su se 1918. godine i u Hercegovini stvorile sve stvarne i pravne

pretpostavke za organiziranje visokoga školstva u modernome smislu.

Nastavnici u Gimnaziji na Širokome Brijegu bili su samo fratri. Za najveći

broj njih, posebice u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, treba reći da

su bili kvalificirani više negoli je bilo potrebno za održavanje gimnazijske

nastave,114 a od 1903. godine škola je primala i učenike koji nisu bili

franjevački kandidati. Međutim, kako je ova škola bila smještena u kraju

koji su potpuno nastavali katolici, prema raspoloživim podatcima u njoj se,

barem u početku, nisu školovali đaci nekatolici.115

114 Usp. Jozo Tomašević-Koška, Istina 0 ubijenoj gimnaziji, Zagreb, 1997., passim; Šematizam Franjevačke provincije Uznesenja BI. Dj. Marije u Hercegovini 1977., Mostar, 1977., str. 79-80; Karlo Rotim, Široki Brijeg, Široki Brijeg, 1994., str. 52-64. 115

Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 130-133; Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj o upravi..., str. 188-189.


185

Izbor tekstova

17.9. Katoličke visoke filozofsko-teološke škole

Kada se govori o visokome školstvu u BiH, obično se tvrdi da je

Katolička crkva na tome području za vrijeme austrougarske uprave

osnovala tri visoke filozofsko-teološke škole za odgoj svećenika. Međutim,

to može biti istina samo djelomično jer je samo jedna od tih visokih škola

od početka svoga djelovanja ispunjavala sve stvarne i formalne uvjete

potrebne za visoke škole, dok ostale, bez obzira na drukčije tvrdnje, nisu

započele svoje djelovanje kao formalne visoke škole nego su istom kasnije,

nakon što su ispunile potrebne uvjete, uistinu postale prave visoke škole.

17.10. Franjevačka bogoslovija u Mostaru

Hercegovački su franjevci svoje studije redovito završavali u

inozemstvu sve do 1895. godine kada su u vlastitome samostanu u Mostaru

otvorili Franjevačku bogosloviju u kojoj je studij trajao četiri godine.116 Ovu

školu, koju su uglavnom financirali sami franjevci i djelomice vlast, država

je smatrala samostanskom školom te je u svome izvješću iz 1906. godine za

nju rabila naziv „kućno bogoslovsko učilište“117. Jedan od ključnih razloga za

takav stav države svakako leži u tome što hercegovački franjevci sve do 1918.

godine još uvijek nisu imali potpunu gimnaziju koju bi kandidati za studij u

Mostaru završavali ispitom „velike mature“. Budući da je Gimnazija na

Širokome Brijegu istom 1918. kompletirala nastavni program uvođenjem

osmoga razreda, a time i maturskoga ispita, zato prethodni studij u

Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru treba smatrati samo uvjetno

visokoškolskim. Odnosno, nakon 1918. godine ova Bogoslovija ispunjava sve

stvarne i formalne uvjete koji se traže za suvremeni visokoškolski studij.

Drugi argument jest pitanje potrebnih kvalifikacija nastavnoga osoblja koje

116

Usp. Andrija Nikić, „Franjevačka bogoslovija u Mostaru (1895.-1945.), Stoljeće visokog školstva u Hercegovini: Sveučilište u Mostaru/A century of higher education in Herzegovina: University of Mostar, Mostar, 2002., str. 59-82. 117 Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 195.


186

Izbor tekstova

je predavalo u mostarskoj Bogosloviji jer je poznato da je prvi član

Hercegovačke franjevačke provincije, fra Leon Petrović, položio doktorat

znanosti 1908. godine.118

17.11. Franjevačka bogoslovija u Sarajevu

O učilištima na kojima su se spremali kandidati Franjevačke provincije

Bosne Srebrene na području BiH u doba otomanske uprave i u prvim

godinama nakon toga već je bilo govora. Ponešto je rečeno i o kvaliteti tih

učilišta i o kvalifikacijama nastavnoga osoblja. No, treba istaknuti da se u

teškim prilikama otomanske okupacije nije ni moglo imati

visokokvalificirani domaći kadar te je, kao što je već spomenuto, istom 1882.

godine bilo moguće da prvi član Bosne Srebrene položi doktorat znanosti.

Uglavnom, nakon što pokušaj iz 1851. godine nije uspio, već od 1853.

većina kandidata Bosne Srebrene studije završava u Đakovu.“119 Ondje

ostaju do 1876. godine kada ih premještaju na studij u Mađarsku. Otuda se

vraćaju u Bosnu od 1898. godine do početka 20. stoljeća te, nastavljajući

tradiciju iz prethodnoga razdoblja, organiziraju nastavu u dvjema

bogoslovijama, odnosno u dvama „kućnim bogoslovskim učilištima“120 koja

su na početku 20. stoljeća bila smještena u samostanima u Livnu121 i

Kraljevoj Sutjesci, a povremeno i u nekim drugim samostanima.122 Ondje su

djelovala do 1909. godine kada su konačno sjedinjena otvaranjem nove

Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.123 Financirane i ustrojene kao ona u

Mostaru, i ove su bogoslovije u početku službeno smatrane samostanskim

118 Usp. Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Mostar, 2008., str. 19-20. 119 Usp. Matija Pavić, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806-1906, Đakovo, 1911. 120 Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 195. 121 Usp. Miro Vrgoč, „Franjevačka bogoslovija Bosne Srebrene u Livnu od 1905./06. do 1908./09.“, Bosna franciscana, 20/2004., str. 178-218. 122

Usp. Karlo Karin, „Kratki prikaz visokog školstva u prošlosti Bosne Srebrene i program budućeg rada“, Dobri Pastir, Sarajevo, 1970., str. 162. 123 Usp. isto, str. 159-170.


187

Izbor tekstova

školama124 zato što su na studij primale kandidate koji nisu imali završenu

cijelu gimnaziju s položenim potrebnim ispitom zrelosti, nego su

nedostatak školovanja iz Visokoga popunjavali dodatnom izobrazbom u

samostanima. No, od 1915. godine, kada je kompletirana Klasična gimnazija

u Visokome s polaganjem završnoga ispita zrelosti, i ova je bogoslovija

također u formalnome smislu postala visoko filozofsko-teološko učilište.

17.12. Vrhbosanska katolička bogoslovija u Sarajevu

U skladu s naredbom pape Leona XIII. koji je u dokumentu o

ponovnoj uspostavi redovite crkvene uprave u BiH odlučio da se u

Vrhbosanskoj nadbiskupiji osnuje pokrajinsko sjemenište za klerike,125

nadbiskup Josip Stadler već je 1882. godine u prvome broju svoga službenog

vjesnika izvijestio javnost da želi, što je prije moguće, otvoriti pokrajinsku

bogosloviju za pripravu biskupijskoga svećenstva za sve biskupije u BiH.

Bogoslovija bi počela raditi u zgradi dječačkoga sjemeništa u Travniku da bi

kasnije bila prenesena u Sarajevo. S filozofijom školovanje bi trajalo pet

godina. Studij, koji bi vodilo osam profesora isusovaca, bio bi ustrojen na

isti način kao na Teološkome fakultetu u Zagrebu čiji je Stadler donedavno

bio profesor i dekan.126 Međutim, da bi se to ostvarilo, trebalo je proći osam

dugih godina kako bi se upotpunila travnička Gimnazija te iz nje izišao prvi

naraštaj učenika spremnih započeti studij filozofije i bogoslovije nakon

položenoga ispita zrelosti.

Budući da još uvijek nije bila sagrađena zgrada bogoslovije u

Sarajevu, Stadler je 1890. godine privremeno, kao što je osam godina prije

124 Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 138-140; Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 195. 125

Usp. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, II., str. 308; Leon XIII., Ex hac augusta, Sarajevo, 2006., str. 33. 126 Usp. Srce Isusovo, 1/1882., str. 15.


188

Izbor tekstova

toga i najavio, otvorio bogosloviju u Travniku.127 Tako se prvi rujna 1890.,

kada je započela raditi Visoka teološka škola u Travniku,128 ima smatrati

formalnim rođendanom prve visokoškolske ustanove moderne sveučilišne

razine u povijesti u BiH pa se zato, kako je davno napisano, travnički „zavod

može ponositi, da je pod svojim krovom imao prvo od pamtivijeka više,

akademsko učilište Bosne i Hercegovine“129.

Prvi naraštaj završenih travničkih gimnazijalaca imao je pet

maturanata i sva su petorica upisala studij na novoj visokoj školi (Nikola

Đebić, Nikola Odić, Stjepan Oršić, Andrija Predmersky i Ivan Šarić). 130

Međutim, vjerojatno zato da bi se što prije odgovorilo pastoralnim

potrebama Crkve zbog kroničnoga nedostatka svećenstva u BiH, studij na

Visokoj teološkoj školi bio je organiziran u četiri, a ne u pet godina kako je

Stadler na početku najavio. No, predavalo se cjelokupno gradivo koje je bilo

predviđeno za teološke fakultete u Monarhiji.131 Profesori ove Katoličke

bogoslovije bili su isusovci, svaki kvalificiran za sveučilišnu nastavu.132

U vrijeme kada je započela raditi Vrhbosanska katolička teologija,

koju su zajedno s odgojnim zavodom vodili isusovci, na hrvatskome

govornom području nije postojala zasebna uprava ovoga reda nego su svi

pripadali provinciji sa sjedištem u Beču, što je donekle otežalo provjeru

nekih podataka o doktoratima koje bi trebalo tražiti upravo u bečkome

arhivu. No podatci što su na raspolaganju omogućuju da se dobije gotovo

cjelovita i pouzdana informacija o akademskoj spremi ovih profesora.

127

Usp. Pero Sudar - Franjo Topić - Tomo Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990., Sarajevo - Bol, 1993. 128 Usp. „Naše bogoslovje“, Vrhbosna, 17/1890., str. 292: „Kako već javismo otvara se današnjim danom u Travniku I. tečaj bogoslovja.“ Tako započinje ovo kratko izvješće u Vrhbosni koja nosi nadnevak 1. rujna 1890. 129 K. Z.(abeo),„Prvi počeci travničkog sjemeništa i gimnazije“, str. 140. 130 Usp. Marko Hrskanović, „Odgojitelji, profesori i studenti Vrhbosanske bogoslovije. Travnik - Sarajevo 1890.-1990.“, u: P. Sudar - F. Topić - T. Vukšić(ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija..., str. 464. 131

Usp. „Nadbiskupska velika gimnazija u Travniku“, Vrhbosna, 15/1890., str. 255. 132

Usp. „Naše bogoslovje“, str. 292; T. Vukšić, „Sto godina bogoslovije“, Crkva na kamenu, 1/1990., str. 6 i 13.


189

Izbor tekstova

Dvojica prvih koji su započeli predavanja 1890./1891. godine bili su dr. Adolf

Hüninger (doktorirao u Rimu)133 i dr. Ivan Ev. Danner (doktorirao u

Salzburgu).134 Crkveno pjevanje na početku je predavao glazbenik prof.

Fridrich Waitz, također isusovac.135 Sljedeće akademske godine pridružili su

im se profesori dr. Franz Ks. Beller,136 koji je u Rimu položio doktorat iz

filozofije i teologije, te Ferdinad Brixi, za koga u Zagrebu u arhivu Hrvatske

pokrajine Družbe Isusove137 nisu sačuvani precizni podatci o doktoratu,

iako ga je vjerojatno imao jer je nakon svećeničkoga ređenja i završenoga

dodiplomskog studija još dvije godine studirao filozofiju u Bratislavi i dvije

godine teologiju u Innsbrucku pa bi u arhivima tih teoloških fakulteta

trebalo dodatno provjeravati. Godine 1892./1893. pridružio im se Michael

Gatterer 0 čijemu doktoratu također ne postoji izravan arhivski podatak u

Zagrebu pa bi ga trebalo tražiti u Beču, ali kako je Gatterer prije dolaska na

Vrhbosansku katoličku teologiju bio profesor na Teološkome fakultetu u

Innsbrucku gdje je predavao više predmeta,138 ni njegova akademska

sprema nije upitna. Posljednje akademske godine u kojoj je zaokružen

četverogodišnji studij za profesore su došli dr. Antun Haitzmann s

doktoratom iz Salzburga139 te Matija Kulunčić, o čijemu doktoratu u

Zagrebu također ne postoji izravna potvrda, ali kako je i on nakon

svećeničkoga ređenja i završenoga potrebnog studija dodatno studirao

filozofiju u Bratislavi i teologiju u Innsbrucku gdje je položio ispit ,,ad

133 Usp. „Naše bogoslovje“, str. 292; M. Hrskanović, n. dj., str. 402. 134 Usp. „Naše bogoslovje“, str. 292; M. Hrskanović, n. dj., str. 397. 135 Usp. M. Hrskanović, n. dj., str. 422. 136 Usp. isto, str. 391. 137 Usp. isto, str. 394. Na moju zamolbu od 2. travnja 2009. voditelj arhiva Hrvatske pokrajine Družbe Isusove u Zagrebu p. Valentin Miklobušec potvrdio je 7. travnja sve gornje navode, ali i to da u njihovu arhivu nema izravnih podataka o doktoratu Ferdinanda Brixia te me uputio na istraživanje u arhivu austrijske provincije kojoj je Brixi pripadao, što bi ipak nadilazilo okvire ovoga rada. 138

Usp. M. Hrskanović, n. dj. str. 399. 139 Usp. isto, str. 400.


190

Izbor tekstova

gradum“,140 posvema je opravdano pretpostaviti da je i on bio akademski

spreman za obavljanje posla sveučilišnoga nastavnika.

Nastavni program ove teološke škole bio je sljedeći: biblijska

arheologija, Stari zavjet i egzegeza u I. godini, studija po sedam sati tjedno;

židovski jezik u I. godini po dva sata tjedno; fundamentalna teologija u I.

godini po šest sati tjedno; filozofija u I. godini po tri sata, a u II. i III. godini

po dva sata tjedno; govorništvo u I. i II. godini po jedan sat tjedno;

hermeneutika, Novi zavjet i egzegeza u II. godini po sedam sati tjedno;

posebna dogmatika u II. i III. godini po šest sati tjedno; povijest Crkve u II. i

III. godini po dva sata tjedno; sirsko-kaldejski jezik u II. godini po jedan sat

tjedno; moralna teologija u III. i IV. godini po pet sati tjedno; rubrike

brevijara i misala u III. godini po jedan sat tjedno; arapski jezik u III. godini

po jedan sat tjedno; kanonsko pravo u IV. godini po šest sati tjedno;

pedagogija u IV. godini po dva sata tjedno; katehetika u IV. godini po dva

sata tjedno; liturgika i pastoralna teologija u IV. godini po dva sata tjedno;

patrologija u IV. godini po dva sata tjedno i kršćanska umjetnost u IV.

godini po jedan sat tjedno. Studenti su na kraju studija, nakon što su

prikazali još deset seminara propisanih programom studija, dobivali

potvrdu o završenome studiju (absolutorij) s kojom su, po službenome

izvješću Zajedničkoga ministarstva financija, stjecali „pravo, da se mogu na

svakom sveučilištu monarhije podvrći strogim ispitima za polučenje

bogoslovskog doktorskog stepena“141.

Godine 1893. Visoka teološka škola sa sjedištem u Travniku prešla je

u Sarajevo u novu zgradu koja je u to doba bila jedna od

najreprezentativnijih u gradu,142 a bila je sagrađena o trošku Sarajevske

nadbiskupije. Vlast je financirala studij i uzdržavanje studenata. Njih u

140

Usp. isto, str. 407; pismo arhivara Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Valentina Miklobušeca od 7. travnja 2009. 141

Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 194. 142 Usp. M. Papić, Hrvatsko školstvo..., str. 140.


191

Izbor tekstova

početnome razdoblju nije bilo mnogo (do 24), a vodio ih je jedan rektor,

jedan duhovnik i još šest profesora.

Zgrada Bogoslovije u Sarajevu bila je potpuno dovršena 1896. godine

izgradnjom vrlo lijepe crkve posvećene svetoj braći Ćirilu i Metodiju.

Možda i zato što je već bio imenovan papinskim povjerenikom za

promicanje crkvenoga jedinstva, Stadler je pozvao svoga prijatelja

Strossmayera da predvodi svečano slavlje otvaranja i posvete ove crkve.143

Od 1895. godine među studentima ove Visoke teološke škole

postojalo je kulturno društvo „Stadler“ koje je više puta mijenjalo ime.

Njegovi su se članovi okupljali obično svakoga tjedna i raspravljali o temi

koju bi pripremio i prikazao jedan od njih, a sve pod predsjedanjem jednoga

od profesora. Međutim, ono što je ovdje posebno zanimljivo jest činjenica

da su gotovo sve radnje studenata prikazane na tribinama ovoga kulturnog

društva sve do početka 20. stoljeća obrađivale problematiku jedinstva

Katoličke i Pravoslavne crkve.144

Prema tome, Vrhbosanska katolička teologija, koja je tijekom

povijesti nekoliko puta mijenjala službeno ime, a danas se tako zove,

primila je prve studente 1. rujna 1890. Taj datum ima se smatrati formalnim

rođendanom prve obrazovne ustanove moderne sveučilišne razine u

povijesti BiH jer je ova visoka škola od prvoga dana ispunjavala sve

potrebne uvjete što se traže za sveučilišnu nastavu: od početka je upisivala

samo one studente koji su imali završenu gimnaziju i položen ispit zrelosti;

program studija bio je kopija programa Bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu;

profesori su bili kvalificirani za obavljanje sveučilišne nastave; završeni

studenti imali su pravo na svim teološkim fakultetima u Monarhiji izravno

pristupiti ispitima za postizanje doktorata.

143

Usp. Ivan Ev. Šarić, „Naše slavlje na Malu Gospojinu 1896“, Vrhbosna, 18/1896., str. 276-281. 144

Usp. Anto Livajušić, „Kroz 30 godina“, Grad na gori, Almanah bogoslovskog zbora `Stadler’, Sarajevo, 1926., str. 20-21.


192

Izbor tekstova

17.13. Školovanje pravoslavnih svećenika

U novije se vrijeme pojavila i teza da je nekadašnja bogoslovija

Srpske pravoslavne crkve (Reljevo, Sarajevo) najstarija visokoškolska

ustanova u BiH, odnosno „prva visoka škola u Bosni“145 što ipak nije točno.

Po svjedočenju pravoslavnih izvora, stanje izobrazbe među pravoslavnim

svećenstvom u drugoj polovini 19. stoljeća bilo je potpuno

nezadovoljavajuće. Stoga se sarajevski arhimandrit Sava Kosanović, pišući

caru Franji Josipu 1879. godine, s pravom žalio kako među pravoslavnim

svećenicima u BiH ima mnogo onih koji ne znaju čak ni pravilno čitati.146

Potaknut tim uistinu alarmantnim stanjem, Kosanović je okupio neke

pravoslavne žitelje Sarajeva, ponajviše trgovce, pa je njih 41 zajedno s

Kosanovićem 19. studenoga 1879. potpisalo zamolbu vladi BiH.147 Žaleći se

na „divlje stanje“ Crkve, svećenstva i naroda, vlasti su između ostaloga

predložili i utemeljenje sjemeništa u Sarajevu za odgoj pravoslavnoga

svećenstva.

17.14. Pravoslavno sjemenište u Reljevu

Nakon što je Sava Kosanović148 u međuvremenu postao i

dabrobosanski vladika, u dogovoru s vlastima u Sarajevu 12. prosinca 1882.

privremeno je u jednoj privatnoj kući otvoreno Istočno-pravoslavno

bogoslovsko sjemenište. Svečano ga je otvorio civilni adlatus u vladi BiH

145 Predrag Puzović, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska. Šematizam, Sarajevo, 2004., str. 193. Tekst s istom tvrdnjom i jednakim naslovom: „Sarajevska bogoslovija – prva visoka škola u Bosni“ nalazi se i na službenoj web-stranici Dabrobosanske metropolije (www.mitropolija.org). Isti autor u knjizi tiskanoj godinu dana ranije, koja sadrži samo tekst o pravoslavnoj Bogosloviji, jednak tekstu iz spomenutoga Šematizma, ne tvrdi izravno da je ova Bogoslovija bila prva visoka škola u BiH. Usp. P. Puzović, Sarajevska bogoslovija 1882.-2002., Srbinje, 2003. 146

Usp. Arhiv Bosne i Hercegovine, Zemaljska vlada Sarajevo (dalje: ArBIH ZVS), 408/1879. 147

Usp. ArBIH ZVS 408/1879.; ArBIH ZMF 1610/BH 1879; 1689/BH 1879; 2621/BH 1879. 148

Usp. Vojislav Maksimović, Mitropolit Sava Kosanović 1839.-1903., Dobrun - Sarajevo, 2003.

http://www.mitropolija.org/


193

Izbor tekstova

Fedor Nikolić povjeravajući ga na brigu metropolitu Kosanoviću.149

Državna je vlast bila spremna izgraditi novo sjemenište o svome

trošku uz uvjet da pravoslavna „opština“ daruje zemljište na kojemu bi bilo

sagrađeno. Tada je nastao spor oko toga tko će biti vlasnik budućega

sjemeništa: pravoslavna „opština“, kako su to tražili neki iz naroda, ili

metropolitanska kurija iz Sarajeva. Nije bilo sloge ni oko zemljišta koje je

trebalo darovati za gradnju sjemeništa. A kada je za vrijeme jedne sjednice

došlo do svađe između „opštine“ i metropolita,150 kako bi ipak doskočio

problemu, metropolit Kosanović darovao je svoje vlastito zemljište u

Reljevu kod Sarajeva. Po mišljenju nekih onodobnih srpskih autora, članovi

„opštine“ zapravo su strahovali da bi sjemenište sagrađeno o trošku države

moglo postati središte unijatizma i nesrpskoga odgoja učenika.151 Na kraju

će državna vlast upravo u Reljevu sagraditi vrlo lijepu zgradu u koju će 1884.

godine biti preneseno sjemenište iz Sarajeva i tu će ostati sve do 1917.

godine. Pokraj sjemeništa civilni adlatus Fedor Nikolić o vlastitu je trošku

1887. godine sagradio crkvu davši je sjemeništu na raspolaganje.

Još dok je djelovalo u Sarajevu, sjemenište je dobilo vlastiti statut152

koji je bosansko-hercegovačka vlast odobrila 10. lipnja, a proglasila 10.

srpnja 1883. Po statutu sjemenište je bilo predviđeno za odgoj i školovanje

svećenika triju pravoslavnih metropolija iz BiH. Učenici koji su primani na

prijedlog metropolita, a s naknadnim odobrenjem državne vlasti, imali su

besplatan smještaj, hranu, odjeću, školsku nastavu i sav potreban školski

pribor. Svake je godine moglo biti primljeno šest kandidata Sarajevske

149 Usp. T. Kraljačić, n. dj., str. 339; M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 150-153; Božo Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982., str. 68-69; M. Papić, Historija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978., str. 170-173. 150 Usp. Dimitrije Ruvarac, Životopis Đorđa Nikolajevića, mitropolita dabro-bosanskog, Zemun, 1898., str. 81. 151 Usp. Đuro M. Bugarski, „O preuređenju srpsko-pravoslavnog bogoslovskog sjemeništa na Reljevu“, Istočnik,7-8/1890., str. 282. 152

Usp. „Statut fiir das orientalisch-orthodoxe Priester Seminar in Sarajevo/Statut za iztočno-pravoslavno sjemenište u Sarajevu", Sammlung der Gesetze und Verordnungen für Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1883., str. 277-283.


194

Izbor tekstova

metropolije, tri Tuzlanske i tri Mostarske. Naravno, svaki je morao biti

pravoslavne vjere i morao je imati petnaest godina. Upis se vršio nakon

završene četiri godine osnovne škole, a ne četiri godine niže srednje škole

kako smatraju neki autori.153

Ustvari, metropolit Kosanović u svome je prijedlogu statuta

budućega sjemeništa od 24. rujna 1881. predviđao diplomu niže srednje

škole, tj. današnjega osmog razreda, kao uvjet za prijam kandidata u

sjemenište.154 No, iako je želio ustrojiti sarajevsko sjemenište na isti način

kako je bilo ustrojeno pravoslavno sjemenište u Zadru, na kraju to nije

mogao provesti jer u BiH nije bilo pravoslavnih dječaka sa završenom

nižom srednjom školom, odnosno sa završenim osmim razredom škole po

današnjemu računanju, spremnih da dođu u sjemenište.

Knjige rabljene u sjemeništu morale su imati odobrenje državnih

vlasti.155 Statutom iz 1883. godine bilo je predviđeno da školovanje u

sjemeništu traje osam godina, ali uz mogućnost da svaki metropolit nakon

samo četiri završene godine škole zaredi za svećenika svakoga kandidata

koji je pokazao dobar uspjeh u protekle četiri godine. U tome slučaju prije

ređenja svaki je kandidat morao položiti završni ispit. Ova je praksa ređenja

za svećenike nakon samo četiri godine školovanja dovela do toga da je

sjemenište stvarno postalo samo četverogodišnja škola.156 Zato su se vrlo

brzo pojavili glasovi o potrebi preuređenja sjemeništa157 pa je upravo to 8.

svibnja 1890. od vlasti službeno zatražio novi metropolit Đorđe

Nikolajević,158 nasljednik metropolita Kosanovića.

153 Usp. B. Madžar, n. dj., str. 69; M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 151. 154 Usp. ArBIH ZMF 8026/BIT 1881. 155 Usp. ArBIH ZVS 5812/1883. Ministar Källay je u svome pismu od 14. studenoga 1883. upućeno vladi BiH naredio da se u sjemeništu u Reljevu ne mogu rabiti knjige bez prethodnoga odobrenja („Bewilligung zur Einführung von Schulbüchern jeder Amt“). Metropolit Kosanović o ovoj je odluci izviješten istoga dana. Usp. ArBIH ZVS 22.441/1883. 156

Usp. Đ. M. Bugarski, n. dj., str. 285. 157

Usp. „O preustrojstvu srpsko-pravoslavnog bogoslovskog zavoda u Reljevu kod Sarajeva“, Istočnik, 7/1892., str. 389. 158 Usp. D. Ruvarac, n. dj.


195

Izbor tekstova

17.15. Reorganizacija bogoslovnoga učilišta u Reljevu

Nakon prijedloga sarajevskoga metropolita, vlade BiH i ministra

Kallaya159 vlast je 1892. godine mogla izdati dekret (odobren 21. lipnja, a

proglašen 30. srpnja 1892.) kojim je bilo ustanovljeno Istočno-pravoslavno

bogoslovsko učilište u Reljevu.160 Uza zamolbu za prijam na ovo učilište bilo

je propisano da svaki kandidat odsada mora dostaviti i diplomu gimnazije,

ne uključujući ispit zrelosti.

Kao i sjemenište, novo je učilište potpuno financirala državna vlast. Bilo

je predviđeno da studij traje četiri godine i nije, barem po dekretu iz 1892.

godine, bio ograničen broj kandidata koje se moglo primiti. Učilište je

počelo djelovati godine 1892./1893. s jednim profesorom. Iste je godine bila

dokinuta prva godina prethodnoga sjemeništa. Usporedo s otvaranjem

druge godine studija na učilištu je bila dokinuta druga godina u starome

sjemeništu, i tako redom. Na kraju, kada su 1895./1896. godine upotpunjene

sve četiri godine na učilištu, potpuno je dokinuto sjemenište.

Dekret od 30. srpnja 1892. predviđao je 18 nastavnih predmeta, ali

dva predmeta iz dekreta, čini se, nisu predavana: fundamentalna teologija

(apologetika) i biblijska egzegeza. Program studija ustvari je bio sastavljen

ovako: staroslavenski jezik predavan je u I. i II. godini studija po dva sata

tjedno; grčki jezik u I. i II. godini po tri sata tjedno; Sveto pismo Staroga i

Novoga zavjeta u I. godini po tri sata, a u II. godini po dva sata tjedno;

povijest Crkve i patrologija u I. godini po tri sata II. godini po četiri sata

tjedno; higijena u I. godini po dva sata tjedno; dogmatika u II. i III. godini

po tri sata tjedno; moralna teologija u III. godini po tri sata tjedno;

pedagogija i metodika u III. godini po četiri sata tjedno; agrikultura u III. i

IV. godini po dva sata tjedno; pastoralna teologija u IV. godini po tri sata

159 Usp. ArBIH ZMF 3050/BH 1891; 4750/BH 1892; 6546/BH 1892; 11.056/BH 1892. 160

Usp. „Naredba zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 30. jula 1892., br. 60.290/1., o pretvorenju istočno-pravoslavnog svešteničkog sjemeništa u Reljevu u istočnopravoslavno bogoslovsko učilište“, Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, XIV/1892., str. 401-407.


196

Izbor tekstova

tjedno; liturgika u IV. godini po četiri sata tjedno; homiletika u III. godini

po jedan sat, a u IV. godini po dva sata tjedno; katehetika u IV. godini po

jedan sat tjedno; kanonsko pravo u IV. godini po pet sati tjedno; stilistika u

IV. godini po jedan sat tjedno i crkveno pjevanje u sve četiri godine studija

po osam sati tjedno.161

U sjemeništu koje je bilo otvoreno 1882. godine nastavni se jezik

službeno zvao zemaljski.162 Nasuprot tomu, na učilištu osnovanome 1892.

godine nastavni se jezik službeno zvao srpski.163 Sve osoblje učilišta,

direktor i profesori, morali su biti građani Monarhije i unutar njezinih

granica završiti potreban studij. Tako je bila isključena mogućnost

upošljavanja profesora iz Srbije.

Iz vladina dekreta kojim je ustanovljeno pravoslavno bogoslovno

učilište u Reljevu ne proizlazi da su profesori toga učilišta morali imati

kvalifikacije sveučilišnih profesora. Međutim, 1905./1906. godine četvorica

od sedam profesora ovoga učilišta bili su doktori znanosti.164 S druge strane,

zbog nedostatka kandidata s gimnazijom, na učilište su se kao studenti

mogli upisati i oni koji su istom završili prvu ili drugu godinu gimnazije.

Zatim, po službenome izvješću Zajedničkoga ministarstva financija iz 1906.

godine, profesori na učilištu bili su svrstani u kategoriju s gimnazijskim

profesorima. U istome se izvješću uopće ne spominje mogućnost da svršeni

studenti ovoga učilišta mogu nastaviti studij kako bi postigli doktorat,165

dok je u istome izvješću izričito spomenuto da su mogućnost doktoriranja

na svim sveučilištima u Monarhiji imali svršeni studenti Vrhbosanske

katoličke teologije.

Sve to znači da sjemenište od 1882. sve do 1892. godine ne samo što nije

161 Usp. „Naredba zemaljske vlade...“, str. 402; Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj о upravi..., str. 196; M. Papić, Školstvo u Bosni..., str. 152; Đorđe Pejanović, Istorija srednjih i stručnih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1953., str. 147. 162

Usp. Sammlung der Gesetze und Verordnungen..., str. 279. 163

Usp. Glasnik zakona i naredaba..., XIV/1892., str. 402. 164

Usp. P. Puzović, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska...,str. 200. 165 Usp. Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi..., str. 196.


197

Izbor tekstova

imalo nikakve oznake sveučilišnoga obrazovanja nego čak nije bilo ni na

razini današnjega srednjoškolskog obrazovanja. Iz izloženoga je također

jasno da ono nije postalo visoka škola ni reformom iz 1892. godine. A je li

kasnije i kada je postalo visokoškolska ustanova, odnosno je li posve točno

da „će Bogoslovija s vremenom dobiti rang fakulteta“166, to neka bude

ostavljeno kao pitanje na koje trebaju dati odgovor stručnjaci nakon

ozbiljnoga komparativnog proučavanja.

No, nema nikakve sumnje da su sjemenište iz 1882. i učilište iz 1892. godine

odigrali vrlo važnu ulogu u životu Pravoslavne crkve u BiH odgojivši joj

određen broj svećenika koji su bili kudikamo školovaniji i spremniji negoli

pravoslavni svećenici prije osnutka ovih ustanova. Najviše zasluga za to

imaju sarajevski metropoliti Kosanović i Nikolajević. Ipak, unatoč služenju

svojoj Crkvi, i ova je pravoslavna ustanova nerijetko bila na udaru

nacionalne i političke propagande iz Srbije te optuživana zbog navodnoga

filoaustrijskog sluganstva i zbog odgajanja maloga broja vrijednih

svećenika.167 Na isti se način prema ovim ustanovama ponekad odnosilo i

srpsko novinstvo iz Hrvatske.168 Takve optužbe ipak nisu bile utemeljene jer

su postojali slučajevi da je državna vlast neke profesore učilišta iz Reljeva

čak smjenjivala zbog srpskoga političkog i nacionalnoga djelovanja.169

17.16. Trapistička visoka filozofsko-teološka škola kod Banje

Luke

Nakon što je pojašnjeno kako su i kada nastale prve visoke

filozofsko-teološke škole u Sarajevu i Mostaru, čini se prikladnim barem

166 P. Puzović, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska..., str. 200; P. Puzović, Sarajevska bogoslovija..., str. 28. 167 Usp. primjerice Rimska propaganda u Bosni i Hercegovini od vremena austro-ugarske okupacije. Bosansko-hercegovački zbornik, VII., Novi Sad, 1903., str. 330-333. 168

Da bi se sjemenište u Reljevu obranilo od napada zagrebačkih srpskih novina Srbobran, u Sarajevu se pojavio članak koji je potpisalo Sedam srpskih staraca, „Šta još u svojoj starosti doživjet nećemo“, Istočnik, 1/1892., 11-13. 169 Usp. ArBIH ZMF BH Pr. 977/1894; Rimska propaganda..., str. 331.


198

Izbor tekstova

nakratko spomenuti i Banja Luku u kojoj je 7. studenoga 1975. osnovano

sveučilište. Međutim, i prije toga u ovome je gradu postojalo organizirano

visokoškolsko obrazovanje. Na službenoj web-stranici Univerziteta u Banjoj

Luci170 kaže se da je prva visokoškolska ustanova u tome gradu osnovana

1950. godine i da je to bila Viša pedagoška škola. Nakon toga, sve do

osnivanja tamošnjega Univerziteta, utemeljeno je još nekoliko

visokoškolskih institucija u Banjoj Luci. To su: Tehnički fakultet 1961.

godine te Viša ekonomska škola 1969. godine, a poslije toga isturena

odjeljenja nekoliko fakulteta iz Sarajeva: Strojarskoga, Pravnoga i

Ekonomskoga. A kada su sva ta isturena odjeljenja postala samostalni

fakulteti, formiran je Univerzitet u Banjoj Luci.

Međutim, ipak nije točno da je istom 1950. godine, po utemeljenju

Pedagoške akademije, u Banjoj Luci osnovana prva visokoškolska ustanova.

Naime, u neposrednoj blizini toga grada, u trapističkoj opatiji „Marija

Zvijezda“,171 znatno prije postojala je gimnazija u kojoj su kandidati ovoga

strogog i zatvorenog monaškog reda završavali svoje srednjoškolsko

obrazovanje i njihova visoka filozofsko-teološka škola u kojoj su isti

kandidati obavljali svoj filozofski i teološki studij te nakon toga bivali

ređeni za svećenike. Tako se primjerice pouzdano zna da je u akademskoj

1938./1939.godini u toj bogosloviji bilo 20 studenata, a poznata su i sva

njihova imena.172

Iz dosad objavljenih studija o trapističkome samostanu kod Banje

Luke proizlazi da je on ponajviše poznat po siru trapistu, po proizvodnji

prve električne energije u Banjoj Luci, po pivovari i drugim uspješnim

gospodarskim pothvatima. Poznat je donekle i po svome humanitarnom

170 Usp. www.unibl.rs.sr. 171 Usp. Rudolf Zaplata, Trapisti u Bosni za turske vlade, Zagreb, 1933.; Berislav Gavranović, Dolazak trapista u Delibašino selo kod Banje Luke i njihova djelatnost, Banja Luka, 1964.; Ante Špoljar, Šta su obnovljeni cisterčani ili trapisti, Banja Luka, 1925.; Nikolaus Friedwagner, Marija zvijezda i njezini trapisti/Mariastern und seine Trappisten, Banja Luka, 2005. 172

Usp. Krunoslav Draganović, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939., str. 460-461 i 559.

http://www.unibl.rs.sr/


199

Izbor tekstova

djelovanju te odgojnome zavodu za siromašnu djecu. Međutim, te iste

studije gotovo uopće ne spominju rečenu gimnaziju i visoku

filozofskoteološku školu. Istom u novije vrijeme obje ove ustanove ponovno

se izričito spominju u prikazima vezanim za trapiste.173 Međutim, cijela

problematika vezana za ove dvije ustanove, nažalost, još je uvijek posvema

neistražena ponajprije stoga što se zbog zatvorenosti ovoga samostana te

škole uglavnom nisu ni spominjale. Tako je izostalo konzultiranje izvorne

dokumentacije koja nije bila ni dostupna.

Ovdje valja istaknuti da je 19. lipnja 2009. nađen Liber Studiorum

visoke-filozofsko teološke škole u samostanu „Marija Zvijezda“ kod Banje

Luke koji na unutarnjoj stranici nosi naslov Die Studium-Ordnung in der

Trappistenabtei Mariastern. Pisan je rukopisnom goticom na njemačkome

jeziku s ponekim većim umetkom na latinskome i samo pokojim rijetkim

izrazom na hrvatskome. Najvažnije je to što Liber Studiorum u

neprekinutome nizu, od uključivo šk. god. 1910./1911. do uključivo

1944./1945., donosi izvješća o onome što se događalo u svakoj pojedinoj

akademskoj godini. Svako je izvješće prilično detaljno. Jedino za godine

1942./1943., 1943./1944. i 1944./1945., vjerojatno zbog rata, donosi samo

osnovne podatke.

Iz Liber Studiorum jasno je da je ujesen 1944. godine započela

173

Usp. T. Vukšić, „Biskup Alojzije Mišić i Jozo Garić za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, u: Velimir Blažević (pr.), Franjevački samostan i župa Petrićevac - Banja Luka,Banja Luka – Petričevac, 2006., str. 173; Ivica Božinović, „Feljton: Banjalučki trapisti“, www.ktabkbih.net. Ivica Božinović u svome feljtonu, objavljenome u 30 nastavaka u banjalučkim Nezavisnim novinama od 5. travnja do 4. svibnja 2009., u dva nastavka također spominje trapističku gimnaziju i visoku filozofsko-teološku školu. U nastavku br. 14 piše: „Dječaci u Juvenatu nosili su bijele redovničke habite i nazivali su se oblati. Za njih je organizirana nastava po gimnazijskom programu, s podučavanjem u latinskom i grčkom jeziku. Nakon završenog školovanja u Juvenatu i položenog ispita zrelosti prelazili su u dvogodišnji novicijat. Po svršetku novicijata i polaganju prvih, privremenih redovničkih zavjeta nastavljali bi filozofsko-teološki studij u samostanu, kojim bi se spremali za svećeničko ređenje. [...] U Mariji Zvijezdi je, dakle, nastao i djelovao cijeli niz desetljeća odgojno-obrazovni centar na nivou osnovnog (pučka škola), srednjoškolskog (obrtna škola i gimnazija) i visokoškolskog (fiozofsko-teološki studij) obrazovanja.“

http://www.ktabkbih.net/


200

Izbor tekstova

posljednja akademska godina ove visoke filozofsko-teološke škole174 i

sigurno je da nije privedena kraju. Međutim, iako kronika započinje

godinom 1910./1911., nije posve sigurno da je upravo ta godina ujedno i prva

godina djelovanja ove visoke škole. Naime, neke formulacije dopuštaju

barem pretpostaviti da je ovo učilište na neki način djelovalo i prije.

Primjerice, sve započinje sljedećom rečenicom: ,,U rujnu 1910. imenovao je

časni Pater Opat, Dom Dominicus Assfalg, za prefekta studija P.

Willibrarda na mjesto poslom pretrpanoga P. Camillusa.“175 Ustvari,

poznato je da je po nekadašnjemu ustroju crkvenoga školstva „prefekt

studija“ vršio službu koja odgovara službi današnjih prodekana za nastavu,

pa treba postaviti pitanje komu je trapist Camillus do 1910. godine bio

prefekt studija jer je opat samostana „umjesto“ njega tada imenovao

drugoga. Isto tako doznajemo da je akademska godina 1910./1911. započela

10. listopada 1910. i da je bilo upisano sedam studenata na teologiju,176 a da

te godine „zbog nedostatka jednoga profesora“177 nije predavana filozofija

koja inače prethodi teologiji. Stoga se, u smislu metodološke sumnje, treba

pitati je li ovih sedam studenata teologije prethodno u istome samostanu

završilo studij filozofije, odnosno je li zamijenjeni Camillus možda njima

bio prefekt studija u prethodnome razdoblju.

Najzanimljiviji je, međutim, podatak da je studij na ovome visokom

filozofsko-teološkom učilištu (Höhere Studien178 = viši studiji, visoko

učilište) već 1910. godine trajao šest godina: dvije godine filozofije i četiri

godine teologije, za razliku od svih drugih bogoslovija u BiH na kojima je

studij tada trajao svega četiri godine. Taj se šestogodišnji program nastavio i

174 Usp. Arhiv samostana „Marija Zvijezda“, Liber Studiorum, str. 186. 175 Isto, str. 5: „Im September 1910 ernannte der ehren. Pater Abt, Dom Dominicus Assfalg, zum Studien präfekten den P. Willibrard an Stelle der mit Arbeiten überhäüften P. Camillus.“ 176

Usp. isto, str. 9. 177

Usp. isto, str. 7. i 9. 178 Usp. isto, str. 56, 64, 71 itd.


201

Izbor tekstova

nakon objave crkvenoga Zakonika iz 1917. godine,179 uz male prilagodbe

novim propisima, sve do kraja djelovanja ove ustanove.

U prvoj godini filozofije 1910. godine predavani su sljedeći predmeti:

logika, kritika, ontologija i kozmologija; a u drugoj; psihologija, teodiceja,

etika i nešto povijesti filozofije. Raspored predavanja teologije bio je

sljedeći: u prvoj godini dogmatika, moralka i crkveno pravo; u drugoj

također dogmatika, moralka i crkveno pravo; u trećoj dogmatika, moralka i

Sveto pismo; u četvrtoj pastor alka, liturgika i Sveto pismo.180

Gimnazija, koja je također djelovala u samostanu, godine 1910. trajala

je šest godina, a kada je i je li uopće prerasla u osmogodišnju gimnaziju, do

sada nisam mogao utvrditi. Isto tako nije bilo moguće otkriti kvalifikacije

profesora jer se, u skladu s tradicijom monaške skromnosti, stalno spominju

samo njihova imena bez prezimena i bez ikakvih titula. No, povremeno se

uz neka njihova imena pojavljuje naslov „lector“,181 što je odgovaralo onomu

što je bilo propisano za redovničke bogoslovije (Zakonik 1917., kan. 1366 §1),

a kasnije se u jednoj studiji koju nisu objavili trapisti registrira jedan

profesor s dvama doktoratima.182 Zato treba vjerovati onomu što tvrdi

Nivard Volkmer, jedan od rijetkih još živućih bivših studenata koji je studij

završio 1944. godine kada kaže: „Naši profesori bili su doktori znanosti, ili

su postigli bar magisterij na Gregorijani, Papinskom sveučilištu u Rimu.“183

Ove spoznaje posve mijenjaju dosadašnju službenu tvrdnju kako je

visoko školstvo u Banjoj Luci započelo 1950. godine jer to jednostavno ne

odgovara istini. Ono je na neki način započelo najkasnije 1910. godine, a

druge detalje istom treba razjasniti.

179 Usp. isto, str. 56-58. 180



Usp. K. Draganović, n. dj., str. 460. 183 Maša Horvat, „Ljubav šutnjom govori...“, Veritas, 10/2000., preuzeto s <www.ver.hr>.

http://www.ver.hr/


202

Izbor tekstova

Zaključak

Polazeći od osnovnih uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se neka

ustanova opravdano mogla smatrati visokim učilištem (završena srednja

škola kandidata za upis, nastavno osoblje kvalificirano za izvođenje

sveučilišne nastave i program rada s gradivom iste razine), dolazi se do

zaključka da se o visokim školama u BiH može govoriti istom nakon

dolaska austrougarske vlasti (1878.). Poslije toga, nakon što je prvi put u

povijesti organizirano srednje školstvo i nakon što su osnovane prve

gimnazije, bilo je moguće organizirati prve visoke škole u BiH. Bila su to

filozofsko-teološka učilišta na kojima su se spremali katolički svećenici, a

ustanovila ih je Katolička crkva. Prva među njima bila je Vrhbosanska

katolička teologija koja je počela raditi u Travniku 1. rujna 1890. i od prvoga

je dana zadovoljavala sve postavljene uvjete. Sve druge tvrdnje 0 početku

modernoga visokog školstva u BiH, također predstavljene u ovoj studiji,

upravo zbog neispunjavanja spomenutih kriterija, uistinu nemaju pokriće.

Kasnije su osnovana i druga filozofsko-teološka učilišta koja su s

vremenom ispunjavala sve uvjete visokoga školstva. Bila su to sljedeća

katolička učilišta: Franjevačka teologija u Mostaru, Franjevačka teologija u

Sarajevu i Bogoslovija u trapističkome samostanu „Marija Zvijezda“ kod

Banje Luke. Za Pravoslavnu bogosloviju u Reljevu kod Sarajeva može se

tvrditi da je prije Prvoga svjetskog rata prerasla u visoko učilište, dok je

Islamska zajednica prvu Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu

dobila 1935. godine.

Prema tome, Katolička je crkva potkraj 19. stoljeća udarila temelje

modernoga visokoga školstva u BiH, a u tim visokim filozofsko-teološkim

učilištima svoje početke imaju današnja sveučilišta u Sarajevu, Mostaru i

Banjoj Luci.


203

Izbor tekstova

Izvori i literatura

1. Arhiv Bosne i Hercegovine

2. Arhiv samostana Arhiv samostana „Marija Zvijezda“, Liber Studiorum

3. Istočnik, razni brojevi

4. Srce Isusovo, razni brojevi

5. Vrhbosna, razni brojevi

6. AA. VV, Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882.-1982., Visoko,

1983.

7. Besarović, Risto, ,,O prvom periodu djelovanja Vaše Pelagića u Bosni“,

Glasnik Istorijskog Društva BiH, 11(1950.), str. 185-206.

8. Božinović, Ivica, „Feljton: Banjalučki trapisti“, www.ktabkbih.net

9. Conventiones de rebus ecclesiasticis inter S. Sedem et civilem potestatem

initiae sub pontificatu SSMI D. N. Leonis P. P. XIII usque ad diem 7. Nov.

1893. (Apendix ad acta hactenus pubblicata eiusdem Summi Pontificis),

Roma, 1893.

10. Draganović, Krunoslav, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji,

Sarajevo, 1939.

11. Drljić, Rastko, Spomenica franjevačke klasične gimnazije u Visokom: O 50-

godišnjici ujedinjenja franjevačkih srednjih škola provincije Bosne Srebrene

1882.-1932.,Beograd, 1932.

12. Džaja, Srećko M., „Kvalifikacioni profil i porijeklo nastavnog kadra na

srednjim školama u BiH u austrougarskom razdoblju“, Migracije i Bosna i

Hercegovina, Sarajevo, 1990.

13. Džaja, Srećko M., „Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskih

franjevaca 19. stoljeća“, Jukić, 2/1972.

14. Friedwagner, Nikolaus, Marija zvijezda i njezini trapisti/Mariastern und

seine Trappisten, Banja Luka, 2005.

15. Gavran, Ignacije, „Razvoj franjevačke gimnazije u Visokom (1882.-1982.)“, u:

AA.

16. VV., Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882.1982.)Visoko, 1983.

17. Gavranović, Berislav, Dolazak trapista u Delibašino selo kod Banje Luke i

njihova djelatnost,Banja Luka, 1964.

http://www.ktabkbih.net/


204

Izbor tekstova

18. Hasanović, Bilal, Osmanske obrazovne ustanove u Bosni i Hercegovini od

1850. do 1941. godine, Sarajevo, 2008.

19. Horvat, Maša, „Ljubav šutnjom govori, Veritas, 10/2000., preuzeto s

www.ver.hr

20. Hrskanović, Marko, „Odgojitelji, profesori i studenti Vrhbosanske

bogoslovije: Travnik - Sarajevo 1890.-1990.“, u: Pero Sudar - Franjo Topić -

Tomo Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990. Sarajevo -

Bol, 1993.

21. Jelenić, Julijan,Kultura i bosanski franjevci, I., Sarajevo, 1990.

22. Jelenić, Julijan,Kultura i bosanski franjevci, II., Sarajevo, 1990.

23. Karin, Karlo, „Kratki prikaz visokog školstva u prošlosti Bosne Srebrene i

program budućeg rada“, Dobri Pastir, Sarajevo, 1970., str. 159-170.

24. Kraljačić, Tomislav, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882.-1903.),

Sarajevo, 1987.

25. Leon XIII., Ex hac augusta, Sarajevo, 2006.

26. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, II., Roma, 1882.

27. Livajušić, Anto,„Kroz 30 godina“, Grad na gori, Almanah bogoslovskog

zbora „Stadler“,Sarajevo, 1926., str. 20-21.

28. Maksimović, Vojislav, Mitropolit Sava Kosanović 1839.-1903., Dobrun -

Sarajevo, 2003.

29. Nakićević, Omer, „Gazi Husrev-begova medresa u vrijeme osmanske

uprave“, 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Sarajevo, 1988.,

str. 17-25.

30. „Naredba zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 30. jula 1892., br.

60.290/1., o pretvorenju istočno-pravoslavnog svešteničkog sjemeništa u

Reljevu u istočno-pravoslavno bogoslovsko učilište“, Glasnik zakona i

naredaba za Bosnu i Hercegovinu, XIV/1892.; str. 401-407.

31. Nikić, Andrija,„Franjevačka bogoslovija u Mostaru (1895.-1945.)“, Stoljeće

visokog školstva u Hercegovini: Sveučilište u Mostaru /A century of higher

education in Herzegovina. University of Mostar, Mostar, 2002., str. 59-82.

32. Orlovac, Anto, Oko fra Vidova Bunara. Mala monografija župe Svetoga

Vida u Barlovcima: Uz 125. obljetnicu osnutka (1879.-2004.), Banja Luka -

http://www.ver.hr/


205

Izbor tekstova

Barlovci, 2005.

33. Papić, Mitar, Historija srpskih škola u Bosni i Hercegovini,Sarajevo, 1978.

34. Papić, Mitar, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine,

Sarajevo, 1982.

35. Papić, Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-ugarske

okupacije (1878.-1918.), Sarajevo, 1972.

36. Pavić, Matija, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806.-1906., Đakovo, 1911.

37. Pejanović, Đorđe, Istorija srednjih i stručnih škola u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo, 1953.

38. Puzović, Predrag, Sarajevska bogoslovija 1882.-2002., Srbinje, 2003.

39. Puzović, Predrag, Srpska pravoslavna eparhija Dabrobosanska: Šematizam,

Sarajevo, 2004., str. 193.

40. Rimska propaganda u Bosni i Hercegovini od vremena Austro-ugarske

okupacije: Bosansko-hercegovački zbornik, VII., Novi Sad, 1903.

41. Rotim, Karlo, Široki Brijeg, Široki Brijeg, 1994.

42. Ruvarac, Dimitrije, Životopis Đorđa Nikolajevića, mitropolita

dabrobosanskog, Zemun, 1898.

43. Slijepčević, Đoko, Istorija Srpske pravoslavne Crkve: Od početka XIX, veka

do kraja Drugog svetskog rata, II., München, 1966. (II. izdanje Beograd,

1991.)

44. „Statut für das orientalisch-orthodoxe Priester-Seminar in Sarajevo/Statut

za iztočno-pravoslavno sjemenište u Sarajevu“, Sammlung der Gesetze und

Verordnungen für Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1883., str. 277-283.

45. Šematizam Franjevačke provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini

1977., Mostar, 1977.

46. Špoljar, Ante, Šta su obnovljeni cisterčani ili trapisti, Banja Luka, 1925.

47. Tomašević-Koška, Jozo, Istina 0 ubijenoj gimnaziji, Zagreb, 1997.

48. Valjan, Velimir, „Filozofsko-teološko obrazovanje u ‘Bosni Srebrenoj’ - s

posebnim naglaskom na 19. stoljeće“, u: Pero Sudar - Franjo Topić - Tomo

Vukšić (ur.), Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990.,Sarajevo - Bol,

1993., str. 73-82.

49. Vrgoč, Miro, „Franjevačka bogoslovija Bosne Srebrene u Livnu od 1905./06.


206

Izbor tekstova

do 1908./09.“, Bosna franciscana, 20/2004., str. 178 -218.

50. Vukšić, Tomo,„Biskup Alojzije Mišić i Jozo Garić za vrijeme Drugoga

svjetskog rata“, u: Velimir Blažević (pr.)>Franjevački samostan i župa

Petrićevac - Banja Luka, Banja Luka - Petrićevac, 2006.

51. Vukšić, Tomo, „Sto godina bogoslovije“, Crkva na kamenu, 1/1990.

52. Vukšić, Tomo, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i

Hercegovini (1878.-1903.): Povijesno-teološki prikaz, Mostar, 1994.

53. Zabeo, Kamilo (ur.), Travnička spomenica povodom pedesetgodišnjice

nadbiskupskog sjemeništa i nadbiskupske velike gimnazije u Travniku 1882.-

1932., Sarajevo, 1932.

54. Zajedničko ministarstvo financija, Izvještaj 0 upravi Bosne i Hercegovine

1906., Zagreb, 1906.

55. Zaplata, Rudolf, Trapisti u Bosni za turske vlade, Zagreb, 1933.

56. www. mitropolija.org

57. www.unibl.rs.sr

58. www.unsa.ba

http://www.unibl.rs.sr/

http://www.unsa.ba/


207

Izbor tekstova

Pavao Knezović

18. FRANJEVAČKA TEOLOGIJA U MOSTARU - PRVA

VISOKOŠKOLSKA USTANOVA U HERCEGOVINI184

Sažetak

Uobičajeno se tvrdi d a j e otvaranje Franjevačke teologije u Mostaru 1895. godine i

početak visokoga školstva u Hercegovini, a to je protivno istini. Puna tri desetljeća

prije mostarske Bogoslovije postoje u Hercegovini organizirani studiji filozofije i

teologije koji su 1895. tek djelomično prenijeti u novosagrađeni mostarski franjevački

samostan. Zbog toga se autor u ovome radu osvrće na pred-mostarsko razdoblje

visokoga školstva hercegovačkih franjevaca te na etape i ustroj mostarske teologije

kao i na njezine profesore i studente.

Ključne riječi: franjevci, Hercegovina, Široki Brijeg, Mostar, studij,

filozofija, bogoslovija, profesori, studenti.

Već osam stoljeća franjevački red srž svojega apostolata crpi iz

jezgrovitih uputa svoga osnivača sv. Franje Asiškoga: Regula et Vita Fratrum

Minorum est doctrinam et vestigia Domini Nostri lesu Christi sequi.

Promišljenim oživotvorenjem Kristova nauka i života po primjeru sv. Franje

te usklađujući s tim svoje poslanstvo, franjevci su uvijek osobitu pozornost

posvećivali Isusovu nalogu: Docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine

Patris et Filii et Spiritus Sancti, docentes eos servare omnia quaecumque

mandavi vobis (Mth, 28,19-20). Taj predivni dar svete vjere s njezinim

nedokučivim dubinama - fides quaerens intellectum (sv. Anselmo) uvijek je

bilo nužno narodu Božjemu objašnjavati, približavati i osuvremenjivati, a to



208

Izbor tekstova

su mogli učeni i pravovjerni teolozi.185 Zbog toga je Crkva osnivala

bogoslovna učilišta na kojima su se proučavali sadržaji vjere i metode

njezina naviještanja. Franjevački je red već u stoljeću svoga osnutka imao

niz istaknutih filozofa i teologa čija misaona baština tvori sastavni dio

skolastike, poznatije kao skotistička škola.186 Uvijek sukladno crkvenoj

praksi, zakonima i propisima i franjevci su, njegujući skotistiku, odgajali

svoj pomladak u svim provincijama, vikarijama i kustodijama žrtvujući se

kudikamo više no što su im dopuštale gospodarske i političke prilike.

Upravo zbog te višestoljetne franjevačke prakse po osnutku nove kustodije

u Hercegovini u modelu odgoja kandidata koji su se opredijelili za

redovničko i svećeničko zvanje i nije se dogodilo ništa novo.

I.

Dolazak franjevaca na širokobriješku vjetrometinu i pustoš 1844. godine

za Hercegovinu, osobito zapadnu, početak je novoga doba u mnogim

pogledima. U jednome od najtežih problema svake redovničke zajednice –

pripraviti pomladak koji će kročiti utrtim stazama u budućnost –

novoosnovana je Kustodija zadržala tada već drevnu praksu Bosne

Srebrene. Međutim, da su hercegovački franjevci od prvih dana svoje

zajednice veliku pozornost pridavali odgoju i školovanju kandidata,

razvidno je iz dekreta o uspostavi Kustodije u kojemu se pod četvrtom

točkom utanačuje da će ona svoje klerike slati na studij filozofije i teologije

u Italiju jer se u širokobriješkome samostanu uz osnovnu školu, gimnaziju i

185 „Izraz vjere približiti ljudima svoga vremena nikada se nije u potpunosti moglo bez dobro poučenih približavatelja vjere kao što su dobri i ispravni teolozi, pastoralni djelatnici, te djelitelji i navjestitelji Božjih tajna.“ Jure Brkan, „Povijesni pregled djelovanja Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj“, Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj – 250. obljetnica osnivanja i rada 1736.-1986., Makarska, 1989., str. 83. 186

Franjo Emanuel Hoško, „Nastavna osnova filozofije i teologije u školama hrvatskih franjevaca“, Samostan Male braće u Dubrovniku, KS - Samostan Male braće u Dubrovniku, Dubrovnik, 1985., str. 200.


209

Izbor tekstova

novicijat nije još moglo smjestiti i učilište za filozofiju i bogosloviju. 187

Budući da je Kustodija tada imala manji broj studenata filozofije i teologije,

nije bilo ni većih poteškoća razmjestiti ih po franjevačkim učilištima u

Italiji, a ni Kongregacija za promicanje vjere nije stvarala veće probleme oko

njihova uzdržavanja. Spomen prvih studenata nalazi se u popisu članova

Kustodije što ga je general reda 4. studenoga 1850. uputio Kongregaciji za

promicanje vjere,188 a u njemu su kao klerici studenti navedeni fra Franjo

Primorac i fra Paškal Bojčić koji su prvi nakon dolaska franjevaca u

Hercegovinu obukli franjevački habit (1845.) u Čerigaju.

Na studijima u Italiji nalazilo se godine 1853. jedanaest klerika: šest

filozofije i pet bogoslovije.189 S dopuštenjem generala reda, koji je davao

obedijencije, Kustodija je sve svoje klerike slala u Italiju na studije.190 Taj je

model prilično naprasno prekinut: 1859. godine kada su se talijanske

franjevačke provincije našle u vrlo teškim neprilikama zbog protucrkvenih

pokreta u pojedinim pokrajinama. Tada su neka učilišta zatvorena jer su

187 „Il nuovo Covento sotto il titolo dellÀssunta Shiroki=Brigh, ridotto alla migliore oservanza possibile, avuto rigvardo ai tempi, ai luoghi, alle circostanze… e non potendosi per ora eriggervi una Cattedra di Filosofia e di Teologia, potranno i giovani professi, pervia lùbbidienza del Gnle, spedirsi, come ora, agli studi in Italia, dove, finchè ascenderanno al Sacerdozio sarano educati ed instruiti…“ (Acta Franciscana Hercegovinae, svezak III.(1850.-1892.), priredio B. S. Pandžić, Ziral, Mostar, 2003. (nadalje: AFH III), str. 6 (prijevod Bazilije S. Pandžić, Hercegovački franjevci– 7. stoljeća s narodom, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001; str. 58-59). 188 AFH III, str. 24-25. 189 Na studiju filozofije po tri u Ferrari i Bolonji, a teologije dvojica u Viterbu i po jedan u Ascoliju, Ferrari i Mlecima. Kraljević u Šernatizmu iz 1853. navodi 12 klerika „koji se radi studija nalaze u Italiji“. (Anđeo Kraljević, „Šematizam Misijske novouspostavljene kustodije Male braće od opsluženja u Hercegovini za godinu Gospodnju 1853“, u: Šime Demo - Pavao Knezović, Čerigajski anđeo, RECIPE1, FRAM - ZIRAL, Mostar, 2007., str. 72-73 i 92), ali već u svibnju 1853., nakon završenih studija, fra F. Primorac vratio se u Kustodiju (usp. Spisi Kustodije - SK, sv. 2, f. 23-23V). S učilišta u Dubrovnika 24. svibnja 1853. tri su klerika premještena u Bolonju, jedno od najboljih tadašnjih franjevačkih učilišta u Italiji (SK, sv. 2., f. 21). Najsrdačnije zahvaljujem na neizmjernoj pomoći koju su mi za izradbu ovoga rada pružili fra Ante Tomas, fra Bazilije S. Pandžić, fra Ante Marić i mnogi drugi hercegovački franjevci koje poimence na spominjem jer bi popis bio vrlo dugačak, a moglo bi se dogoditi da nekoga tko to zavrjeđuje ne spomenem. 190

Sljedeće (1854.) godine po dva klerika poslana su u Toskanu i Venecinu, odnosno Feltre (SK, sv. 2, f. 61 i 74), 1855. dva klerika u Bolognu i Ferraru (SK, sv. 2, f. 89), 1856. četiri klerika, po dva u Rim i Perugiu (SK, sv. 2, f. 90), 1857. dva u Bolognu (SK, sv. 2, f. 95), 1858. tri klerika u Genovu (SK, sv. 3, f. 48).


210

Izbor tekstova

franjevci istjerivani iz samostana. Fra Petar Bakula, koji je u sve to bio

iznimno upućen, piše: „Sada pak, pošto su na našu nesreću u Italiji naši

samostani porušeni i braća raspršena, ne znamo kamo ćemo poslati svoje

mladiće na nauke izvan domovine. Ovo je uistinu temeljno pitanje naše i

našega naroda. Mi naime, nemamo sredstva za uzdržavanje, da mladići

završe kod nas sve nauke. Budući da nema mjesta kamo bismo ih van

poslali, ne vidimo više načina kako se može izbjeći propast cijele naše

Misije.“191 Te neprilike u Italiji na teške su muke stavile hercegovačku

franjevačku zajednicu i gotovo ju prisilile da klerike koji su 1860. godine

završili novicijat192 u širokobriješkome samostanu dodijeli fra Petru Bakuli

da im predaje filozofiju po tadašnjemu općem franjevačkom programu

studija (,,juxta Elenchum vulgatum Romae 1859“) što je tiskan uz Studia

generalici totius ordinis minorum studiis regendis novissima (Rim, 1859).193

Dok je talijanski risorgimento bio u drugoj fazi, s Apeninskoga je poluotoka

pobjeglo nekoliko bogoslova“ od kojih su dvojica studij nastavili u Zadru,"

jedan u Sinju,194 a fra Franjo Milićević195 na Širokome Brijegu kamo je „1.

191 Petar Bakula, Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski šematizam franjevačke Kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867., s latinskoga preveo V. Kosir, Mostar, 1970., str. 55. U razdoblju od 1844. do 1860. Hercegovačka je kustodija imala 45 klerika studenata od kojih su trojica (fra Paškal Bojčić, fra Marko Krešić i fra Ivan Kraljević) preminula kao studenti, a na studijama se 1860. godine nalazilo 18 klerika. Studije je završilo 24 svećenika, a za to je vrijeme preminulo 16 svećenika, što znači da se Kustodija povećala za osam pastoralnih djelatnika. 192 Godine 1860. novicijat su završili i svečane zavjete položili Pavao Petrović, Augustin Zubac i Martin Mikulić. Te godine nije bilo kandidata za novicijat pa je u prostorijama novicijata na Širokome Brijegu mogao biti otvoren studij filozofije. 193 U razmještaju članova Kustodije načinjenome 23. travnja 1861. stoji: ,,R. P. Petrus Bakula. discretus Custodiae olim Theologiae Lector generalis, secretarius emeritus Custodiae, actualis Philosophiae Lector atque examinator nec non bibliothecae custos et caeremoniarum director“ (SK, sv. 4, f. 19), a studenti filozofije (Clerici professi philosophiae auditores) bili su: fra Jure Jurić, Paškal Ćužić, Mijo Rubić, Marko Zlomislić, Andrija Knezović, Franjo Bašadur, Pavao Petrović, Augustin Zubac i Martin Mikulić (SK, sv. 4, f. 19). 194

Fra Lujo Radoš nastavio je u Sinjskome samostanu: „Fr Aloysius Radoš Studens Absolutus, Subiaconus, habens in manibus literas obedientiales Rendissimi Ministri Generalis pro Conventum Sigmensi in Dalamatiae“ (SK, sv. 4, f. 21). 195 Nakon treće godine studija bio je zaređen za svećenika, otud V. P. Pranciscus Milićević.


211

Izbor tekstova

Junii a. c. [tj. 1861.] ex Italia huc appulit“196. Tako je na Širokome Brijegu

1861. godine, silom prilika i u dogovoru s Kongregacijom za promicanje

vjere i vrhovnom upravom reda,197 organiziran i studij teologije za fra F.

Milićevića, a istodobno je fra Anđeo Kraljević predavao tri mjeseca ili jedan

semestar pneumatologiju i psihologiju klericima A. Knezoviću Prliću, P.

Petroviću i M. Mikuliću,198 koji su studij filozofije nastavili u

novootvorenome učilištu Feltre u Venetskoj provinciji kod lektora

Fojničanina fra Ive Jurića zajedno s fra Paškom Ćužićem, Mijom Rubićem i

Jurom Nižićem Jurićem.199 Neprestano se i poslije 1861. godine, kao i prije,

nalazio pokoji hercegovački klerik na studijama u Italiji.200 Nakon 1861.

godine tek se u tabuli od 25. travnja 1864. navode četiri studenta filozofije

na Širokome Brijegu.201 U listopadu 1865. na Brijegu su bila dva studenta

196 SK, sv. 4, f. 19. 197 Usp. B. Pandžić, n. dj., str. 78-80. 198 Usp.: „Ego infra scriptus lector fratrem Andream Knezović, Vulgo Parlić, clericum profesum […] meas praelectiones spatio 3um mensium ex Pneumatologia atque Psychologia usque pra edicata aniamae humanae exclusive ea diligentia excepisse ut jure et merito calculum eminentiae retulerit. Ex moribus classis prima cum recommendatione./Signatum in conventum Smae Assumptionis de Široki=Brig in Ercegovina die deset Septembris 1861. – Fr Angelus Kraljević ex – custos provincijalis m. p. pro interim Philosophiae Lector Fr. Philippus Ančić conventus guardianus, m. p.“ (SK, sv. 4, f. 12). Isto je svjedočanstvo za fra Pavla Petrovića (usp. SK, sv. 4, f. 92). Bio je to njihov treći semestar studija filozofije. 199 Iz pisma fra Jure Nižić Jurić (30. studenoga 1861.)Kustodu fra I. Vidoševiću: „Mlogo Poštovani Otče!/Fojničanin fr Ivo Jurić Lectur […] on kad je čujo da ćemo doći mi šestorica, nije nas otijo sve primiti. Kad smo došli u Mletke, Provincijal ostavio je Knjezovića (fra Andriju) i Rubića (fra Miju), a Ćužica (fra Pašku) i Mikulića (fra Martina) poslo je u Brešu, mene pako i fr Pavu (Petrovića) ovde, ali ona dvoica u Mletkin do malo vrimena zabolilo je, i onu dvoicu u Breši porad nevaljale arje, što vidivši Provincial dobri čovik posla i(h) je ovde, budući dobro i zdravo misto, i sva nas familia dobro oće osim lectura/komu gazija ni momak ne more biti/...“ (SK, sv. 4, f. 74-74 V). 200 Usp. SK, sv. 6, f. 54. General šalje 22. listopada 1864. obedijenciju za studij u Veneciji (SK, sv., f. 118-119). 28. prosinca 1864. lektor izdaje svjedočanstvo da je fra Luka Begić četiri godine pohađao teologiju u Ferrari (SK, sv. 6, f. 162-163). General šalje 24. siječnja 1865. obedijencije za trojicu klerika koji idu na studij u toskansku provinciju (SK, sv. 7, f. 30). Fra Martin Mikulić dobiva 4. travnja 1866. svjedodžbu daje završio studij bogoslovije u Ferrari (SK, sv. 7, f. 101), mletački provincijal 25. svibnja 1866. traži od kustoda da plati troškove za svoje studente (SK, sv. 7, f. 159). U razdoblju od 1866. do 1880. godine nema podataka je li netko studirao u talijanskim učilištima. 201

„Cleric professi vota simplicia, Philosophiae auditores: fr Georgius Vekić, fr Laurentius Soptić (sic!), fr. Jacobus Kraljević, fr Hieronymus Karačić“ (Acta capitularia I - AC, I., f. 73V-74). Budući da su 30. rujna 1862. položili zavjete, znači da su tada započeli studij filozofije.


212

Izbor tekstova

teologije: ,,V. P. Bonaventura Kvessić studens Sae Theologiae, V. P.

Franciscus Bašadur studens Sae Theologiae“ kojima je lector theologiae

moralis bio fra Ante Duspara.202 Zatim 1866./1867., kako donosi tabula od

25. travnja 1867., na Širokome su Brijegu bila četiri bogoslova: dvojica

svećenika (0. fra Jerko Karačić i o. fra Jure Vekić) i dvojica klerika (fra Lovro

Sopta i fra Jakov Kraljević),203 a lektor je bio fra Paškal Buconjić. Iz

razmještaja od 28. travnja 1868. razvidno je da je na Širokome Brijegu

1867./1868. postojao studiji filozofije i teologije: sacerdotes studentes S.

Theologiae bili su fra Jure Vekić, fra Jakov Kraljević i fra Jerko Karačić te

clerici professi studentes theologiae fra Lovro Soptić (sic!) i fra Grgo Gavran,

a jedanaest zavjetovanih klerika studiralo je filozofiju.204 Na početku

sljedeće ak. god. (1868./1869.) bilo je osam studenata teologije i sedam

filozofije. Međutim, krišom u noći 12. rujna 1868. osam klerika opijenih

suludim romantičarskim idejama da će osloboditi zavičaj od turske vlasti

odložilo je habit te se s nešto osobnoga oružja zaputilo „u Srbiju da iz nje

dignu ustanak“205. Taj nerazborit potez mogao je prouzročio i teže

General reda je 22. listopada 1864. dao obedijenciju fra L. Sopti (SK, sv. 6, f. 118), a 3. studenoga 1864. fra J. Kraljeviću (SK, sv. 6, f. 124) za nastavak studija u Venetskoj provinciji. 202 Usp. AC, I., f. 79V. 203 „Pater Hieronymus Karačić studens theologiae; Pater Georgius Vekić, studens theologiae. Clerici professi studentes theologiae: fr Laurentius Sopta et fr Iacobus Kraljević" (AC, I., f. 83V). 204 Usp. SK, sv. 8, f. 4-4V) 205 Vencel Kosir, „Bijeg klerika“, Zbornik Kršnih zavičaja – Hrecegovački informativni zbornik za vjerska i društvena pitanja, br. 9., Humac, 1976., str. 50. U dekretu general reda navodi: Neki su se klerici pokajali i molili da im se oprosti i primi ih se u red. Usp.: „Široki-Brig 16. svibnja 1869. Prid svidocim dolipodpisanim fr Paškom Buconjićem i fra Petrom Kneževićem bi zovnut Mato Grbeša i zaklet de dicenda veritate i kaza da su Božić/fra Petar/Bariša i/fr Šimo/Musa Ivan najviše kriomice išli u sobu fr Gerge Škariča i od njega svite i nauke primali, a oni ostali djacim kazivali, kad će ostaviti stanje redovničko i pobignuti u Serbiju za ondi biti sritni(j)i nego u redu; suviše kaza kako mu je donošena formula iniqui juramenti sastavljena od fr Gerge Škarića da se na istu podpiše, na koju se nije htio potpisati. Isot kaza i Barbarić Ivan/fr Blaž quondam/svi gotov jednak od gori rečenih stvari kazaše; i sada vruće mole da se opet u red prime, što mi učiniti ne moremo, budući nam došo Decretum iz Rima na 5. prosinca 1868. datum Romae 10. Novembris 1868. s kojim su puštani iz reda sviu 8 bižanaca; dok smo ih mogli primiti nisu htili kazati tko i(h) je na oni put i poso naveo, sada pako oni želili bi da se prime, a mi ne moremo i(h) primiti; i tako pometeni i ožalošćeni stoje kod kućah svoje rodbine tužne, koja proklinje


213

Izbor tekstova

posljedice,206 a vjerojatno je uzrokovao i to da sve do 1872. godine u

novicijat nije primljen nijedan kandidat. Započetu godinu studija teologije

nastavilo je fra Jakov Kraljević i klerici fra Lovro Soptić (sic!), fra Franjo

Ćorić i fra Grgo Gavran, a filozofiju fra Filip Sivrić, fra Grgo Jovanović i fra

Anđeo Nuić.207 Zaokret u odgoju pomlatka jest slanje klerika na studije u

Tirol. Štajerski provincijal fra Eugen Schonherz javlja 29. svibnja 1870.

nekomu hercegovačkom fratru (možda fra Petru Bakuli) da je spreman na

dobročinstvo, odnosno da želi primiti u svoj samostan hercegovačkoga

bogoslova koji može doći u Hall, Kaltern ili Bozen, ovisno o godini

studija.208 Zato je fra Grgo Gavran 1870. godine otpremljen u Graz da

nastavi teologiju, no da bi mogao slušati nastavu na latinskome, morao je u

Kaltern, ali je i tu bio slab napredak, zato je molio fra Petra Bakulu da ga

premjesti u Belgiju.209 Iz raspoloživih se dokumenata može zaključiti da se

bogoslovi otpremaju na studije izvan Kustodije sve do 1879., kada se u

humačkome samostanu uz studij filozofije i novicijat otvara i studij

teologije.210 Bakula pak donosi podatak da 1873. godine na Širokome Brijegu

onoga ko i(h) je na zlo nametnuo, a on neka se gleda namistiti s Bogom, što pria dok ima vrime, ako ga ne pomogne Bog i pamet mu ne prosvitli neće drugi nitko.“ (SK, sv. 8, f. 89.). 206 Usp. B. Pandžić, n. dj., str. 83-84. 207 Usp. SK, sv. 8, f. 66v. 208 Usp. SK, sv. 8, f 239. Tada se već na studiju u Isusovaca u Innsbrucku nalazi fra Augustin Zubak koga provincijal nije mogao primit u svoj tamošnji hospicij (Usp. SK, sv. 8, f. 239). 209 „Iz Kaldara na 11. ožujka 1871. - Poštovani i mili otče! - [...] i evo kako: budući poslan u Gradac u ovdaršnje Sveučilište, da dovršim bogoslovne nauke, došavši onamo rekoše mi da moram preći ovdje u Kaldar za učit jer ondje se ne tomači latinski, već niemački, a ja kako i sami znate nijesam znao, niti sad znam, ovaj konjski njihov jezik, došavši ovdje gdje samo se uči u latinski jezik morala, a poviest crkovna i tomači se i uči niemački, radi česa daklen ovdje ove godine ni učemu drugomu nikakva napredka nijesam mogao učinit nego nešto u morali, osim što je njihova taka disciplina, da se ništa od jednog najprostijeg đjaki u pravu ni učem ne razlučujem: iz čega sliedi ne samo da ovdje stojeć da nikakva, kako vidite i sami, napretka ne mogu u nauku učiniti, nego ovdje stojeć od melinkolije morao bi brže oboliti. [...] da Vaša razboritost nastoji me premjestit u Belgiu...“ (SK, SV. 9, f. 36-36V). 210 Tabula od 1. svibnja 1872. donosi: „Sacerdotes et đerici studentes theologie: Fr Gregorius Gavran in provincia Tyrolensi. In Italia provinđa Romana: fr Franciscus Ćorić, fr Philippus Sivrić, fr Gregorius Jovanović, fr Angelus Nuić, fr Iacobus Vasiljević, fr Franciscus Brkić“ (AC, I., f. 91). Tabula od 1. svibnja 1873. pak bilježi: „In Italia provinciae Bononiae: P. Franciscus Ćorić studens Sacrae Eloquentiae, P. Gregorius Jovanović studens Theolog., Fr Angelus Nuić studens Theolog., fr Iacobus Vasiljević studens 'Theolog“ (AC, I., 152). Tabula


214

Izbor tekstova

ima šest studenata filozofije, a na Humcu je ,,P. Philippus Sivrić S. Theolo.

auditor“211. Također 1875./1876. godine na Humcu je pet klerika studiralo

filozofiju,212 a prema mogućnostima i potrebi povremeno je organiziran i

studij teologije, kako je razvidno iz svjedodžba što ih je fra Paškal Buconjić

izdao frr J. Ljubiću, K. Ćavaru, M. Milošu i D. Šarcu 30. kolovoza 1877.

navodeći da su kao studenti druge godine teologije u njegovoj školi na

Humcu, uz ostalo, završili dogmatiku i moralku.213 Austrougarska okupacija

Bosne i Hercegovine 1878. godine najvjerojatnije je bila uzrok zašto su u

samostanu sv. Ante na Humcu organizirani studiji filozofije (dva studenta) i

teologije s devet studenata, uz četvoricu u Toskani i jednoga u Tirolu.214 I

sljedeće 1879./1880. godine na Humcu je teologiju studiralo sedam, a

filozofiju dva klerika.215 Petorica od tih bogoslova nastavila su treću i četvrtu

godinu studija u Tirolu (1880.-1882.).216

od 1. lipnja 1874. navodi: „In Italia in Provincia Tusciae P. Iacobus Vasiljević stud. Theolog“ (SK, sv. 10, f. 18). General je 20. travnja 1874. dopustio fra L. Begiću da odvede dvojicu bogoslova u Innsbruck i trojicu u Colleviti kod Pescare (SK, sv. 10, f. 82). 211 P. Bakula, Schematismus tipographico-historicus Vicariatus apostolicus et Custodiae provincialis franciscano-missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873, Typis Missionis cathol. in Hercegovina, Mostar, 1873., str. 250-251. 212 Usp. Spisi Provincije(1892.-1945.) - SP - sv. 10, f. 253V. 213 „In Dei Nomine Amen. Infrascriptus fidem facio omnibus ad quos special, fratres Hieronymus Ljubić, Carolum Ćavar, Pacificum Miloš et Dominicum Šarac, clericos hujus nostrae observantis Custodiae Hercegovinae, jam in secundum annum Theologiae studentes, toto tempore quo scholasticae disciplinae addicti meam frequentanlur scholam, in omnibus apprime propriis obligationibus studiosorum satisfecisse; nam dociles capaces ac uberes scholae fructus sive ex dogmalica sive ex morali theologia attulerunt. ln quorum fidem [...] Datum ex conventu nostro s. Antonii de Humac die 30. Augiusti 1877. / fr Paschalis Buconjić lector provincialis et ob necessitatem lector utriusque theologiae ac philosophiae m. p.“ (SK, sv. n, f. 29). 214

„Studentes Sacrae theologiae: fr Thaddaeus Beljan clericus profess, fr Pacificus Miloš clericus profess., fr Josephus Perko clericus profess., fr Stanislaus Cvitković clericus profess., fr Casimirus Bebek clericus profess., fr Bernardinus Kordić clericus profess., fr Benedictus Spužević clericus profess., fr Bartholomaeus Drmić clericus profess., Ir Ladislaus Biško clericus profess. Studentes Philosophiae: fr Daniel Kolak clericus pro fess., fr Vincentius Skoko clericus profess... In ltalia Provincia Tusciae: P. Hieronymus Ljubić studens theolog., P. Dominicus Šarac stuclens 'theolog., fr Ambrosius Miletić stud. Hieolog., fr Carolus Ćavar stud, theolog. ln provincia Tyrolensi fr Gabriel Rozić studens theolog. [...] Datum in conventu Ss. Assumptae de Široki Brig die 19. Augusti 1879.“ (SIC, sv. 11, f. 199V-200). 215

Usp. SK, sv. 12, f. 35V. 216 Treću u Kalternu: „Testimonium Ven Fratres Theolpogi (Herzogewinnses) III. cursus...


215

Izbor tekstova

S austrougarskom aneksijom Bosna i Hercegovina više nije bila

misijsko područje pa su sva dobrotvorna društva prestala davati potporu

Hercegovačkoj kustodiji za odgoj pomlatka.217 Zbog toga je Kustodija zapala

u vrlo teške gospodarske neprilike pa je 1880. godine ponizno zamolila

Visoku zemaljsku vladu u Sarajevu za pomoć:

Njegovoj preuzvišenosti Barunu R Nikoliću Pobočniku upravitelja

Bosne/Vaša preuzvišenosti/Državnik hercegovačkih franjevaca

duboko se naklanjajući svoju poniznu i vruću molbu podastire

Vašoj Priuzvišenosti na uvaženje i blagonaklono uslišanje./Lani

mjeseca rujna poslao sam molbenicu u Sarajevo na Visoku

zemaljsku Vladu, kojom ponizno prošah blagodarnu podporu

novčanu samostanim na Humcu i na Širokombriegu za odgoj

mladeži učeće i odredjene za stališ svećenički na službu miesnoga

pučanstva, te koja se u napomenutim samostanim na troškove

samostanske uzdrži, podgaja i podučava od početnih do svrhe

bogoslovnih nauka. Takodjer istom molbenicom prošah i podporu

za šest pitomacah ove pokrajine izaslanih i nastanjenih u Tirolu

na troškove ove naše pokrajine, sbog bogoslovnih nauka i

njemačkog jezika i to na svakoga po 150 forintih; kako sam i

preklani u istu svrhu od iste Visoke zemaljske Vlade blagodarno

Frr Ladislaus Bisko, Bartholomaeus Drmić, Casimirus Bebek, Bernardinus Kordić, Benedictus Spužević... Kaltem in Con. ad S. Claudiam 24. Maji 1881.“ (SK, sv. 12, f.102), a 4. u Bolsanu: „Ex Actis Studii domestici Franciscanorum Provinciae Tyrolensis Germanicae constat: Sequenter nominatos clericos theologos ex Hercegovina studia sua theologica pro III et IV cursu ab anno 1880 usque 1882. assidua diligentia sic absolvisse, ut relatus est:... Bulsani die 16. Junii 1882.“ (SK, sv. 12,, f. 171) 217 Kustod fra Marijan Zovko u zamolbi „Njegovoj preuzvišenosti Barunu F. Nikoliću Pobočniku upravitelja Bosne“ piše: „Pa doista za bivše vlade Turske ovo je Franjevačko hercegovačko poglavarstvo primalo: 1. od Carigradske Vlade 1500 forintih, 2. od Društva lionskoga iz Francuzke mnogo veću podporu od sad spomenute. 3. od Društva Neoskvrnjenog Začetja iz Beča 400 forintih. Osim toga došli je ovo Poglavarstvo svoje pitomce opremalo u Talijansku, gdje bi oni priloškom tamošnjih blagoclarnih Zavoda bezplatno dovršavali svih pet posliednjih nauknvnih tečaja. Kako je naš premilostivi Cesar Franjo Jozip I svojim hrabrenim četam Bosnu-Hercegovinu sretno zaposjednuo, odmah je ovo Franjevačko hercegovačko poglavarstvo spomenute blagodarne podpore inostranske izgubilo, ter već ono u svrhu odgajanja dotične mladeži drugo ništa ne prima, nego jedino 400 forintih, a to od Društva S. Ladislava iz Budimpešte; a to je ovo franjevačko poglavarstvo i prije spomenutog zaposjednuća s gori rečeni podporami primalo. [...] Širokibrieg 10. prosinca 1882.“ (SK, sv. 12, 232-232V)


216

Izbor tekstova

bio podaren./Za samostan na Humcu prošenu blagodarnu

podporu dobio sam./Za samostan pak na Širokom Briegu i za

pitomce u Tirolu opetovano molim, da bi ste se udostojali još i

tiem dviema toli nužnima podporama blagostivo čim skorije

podariti me. [...] Na Širokombriegu dne 20. studenog 1882.218

Uz kakvu-takvu potporu Zemaljske vlade od 1880. godine po pet-šest

hercegovačkih klerika odlazilo je na studij u Tirol: 1883./1884. godine bilo ih

je osam,219 a sljedeće trinaest.220 Vladina pripomoć niti je bila redovita niti je

pratila potrebe većega broja bogoslova što je bila posljedica izrazitoga

demografskog prirasta u hercegovačkim župama. To se zorno vidi iz

zamolbe kustoda fra Luke Begića:

Visokoj Zemaljskoj Vladi - Nižepotpisani podpuno se uzdajući u

blagonaklonost te Visoke Zemaljske Vlade usudjuje se istoj

najsmjernije svoju molbu podastrieti: jeda bi u ovogodišnjemu

razdieljivanju dotacije pro cultu blagoizvoljela povećati podporu

za hercegovačke franjevačke djake na bogoslovnim naucima u

Tirolu, kojih se je broj znatno povećao, kako se vidi iz

priloženoga Imenika franjevačke mladeži; u obzir uzev sliedeće

razloge, naime:

1. Neimajući ovomjesni franjevci nit dovoljnih lokala, niti

sredstava za odgoj mladeži, primorani su svoje klerike u

Provincije susjedne Carevine odpošiljati za vrieme cieloga

bogoslovnoga tečaja;

2. Prema znatnom pomnožanju pučanstva toli mjesnog, koli

pridolazećega prisiljeni su franjevci mnogo veći broj djaka primat

i odgajat, nego li njihove ekonomične sile mogu odoljeti, te

3. Pošto su sami franjevci u biskupatu mostarsko-duvanjskomu

jedini kler...

4. Napokon kad franjevcem ta Visoka Zemaljska Vlada ne bi

218

SK, sv. 1.2., 230. 219

Usp. SK, sv. 12, f. 292. 220 Usp. SK, sv. 14, f. 29.


217

Izbor tekstova

dovoljno podpore pružila, morali bi duhom klonuti i svoje djake

znatno umanjiti, pošto bi inačije ova franjevačka provincija u

veliki dug zašla, kojemu ne bi kako već do sada duguje forinti

600, jer godine 1881. i 1882. bilo je u Tirolu djaka šest, a ta Visoka

Vlada podarila je podporu na pet istih, te je tako na jednoga

djaka izostalo za dvi rečene godine forinti 300., takodjer godine

1883-4 bilo je u Tirolskoj provinciji djaka sedam, dočim ta Visoka

Zemaljska Vlada dala je podpore samo for. 750, dakle opet

nedotek for. 300.

Školske pako ove godine 1884-5. nahodeći se u Tirolu djaka

brojem 13. Ne bude li ta Visoka Zemaljska Vlada blagohotno u

obzir uzeti franjevačke teške okolnosti te zaostalih for 600. kako

takodjer ne bude li surazmjernu potporu na 13 djaka za godinu

školsku 1884-5. Povećati i obilniju negoli lanjske škol. god.

opredieliti, to će se ovoj franjevačkoj provinciji nagomilati dug

od 1200 for suviše zaostalih forinta 600. Ukupno for. 1800.

Što istaknuvši najsmjernije i najpouzdanije toj Visokoj

Zemaljskoj Vladi nižepodpisani stalnu nadu gaji da će Ista Visoka

Vlada njegove razloge ocieniti i uvažiti ih opredielivši mu

neobhodno potrebna sredstva za učeću mladež na

Bogoslovnomu fakultetu u Tirolu, dočim se u najboljoj nadi časti

naimenovati./Širokibrieg u Hercegovini dne 28. oktobra 1884.

Najpokorniji sluga O. Luka Begić provincijal m. p.221

Uz financijske poteškoće, koje su bile goleme i gotovo nesavladive,222

221

SK, sv. 14, f. 34-35. 222 Usp. SIC, sv. 12, f. 290-290V; SK, sv. 12, f. 358; SK, sv. 12, f. 360-360V; „Naredništvo biskupsko u Mostaru / Broj 34 / Došla je od Zemaljske Vlade za ovu godinu podpora za Humac fior 1500, za Široki Brig f. 1000, za dijake u Tirolu fir. 700./Mostar, 3. veljače 1883. - fra Lujo Radoš, tajnik“, SK, sv. 12, f. 364.; SK, sv. 13, f. 143; „Dne 20. 5-1884. provincijalu u Tirol za 4 naša učenika poslah priko A. Miletića f. 426. A gvardianu u Grac za 3 naša djaka f. 320", SK, sv, 14, f, 107; Molimo riajponiznije da nam biag(»izvolite poslati novaca za izplatiti dug, koji dugujemo, kako će Te vidi [ti] na dnu iz učiteljeva podpisa. Na ime br[ at] Metod primio je račun da je dužan 23 for., a Ciril 20 for. a u isto vrime moli da mu se udostojite ubacit desetak forinti, pošto će imat sada Novu Misu. Bijat] Križan deset for, Venceslav 10 for. Ovo smo sve potrošili za same potrebite stvari, kako za bogoslovne knjige, riečnike i sandale i druge stvari potrebite. [...] Hali 19.12.1884“ SK, sv. 14, f. 113-113V; „Gvardijan iz


218

Izbor tekstova

javljali su se i mnogi drugi problemi zbog slanja klerika na studij u tirolska

učilišta: oštra klima, svjetonazor223 i razna trvenja, a nadasve nezadovoljstvo

studijskim sustavom i redovničkim načinom života.224 Ima li se sve to na

umu, onda nimalo ne čudi što su bogoslovi samovoljno ostavili Tirol i vratili

se na Široki Brijeg:

Provincijal tirolski iz Bazena dne1. 8. 1885. brzojavlja kustodu

kako sliedi: ‘Provinciali Franciscanorum Mostar. Bazen 1. 8. 1885.

‘Theologi epistolam tuam expectare nolentes, hodie abierunt.

Bulsani Provincialis.

Dne 10. 8. 1885. Dodjoše klerici bogoslovi koji su ostavili Tirol u

samostan Širokogbriega, naime fra Pio Bago, Leo Pandžić, Marko

Leskić, Jozo Zovko i Klemo Bušić, koje doprati O. Vice Skoko po

nalogu provincijala tirolskoga koji i svoja svjedočanstva

prikaza.225

Bogoslovi hercegovački iz Halterna (!) ostavljaju Tirol dne 9. 8.

1885. i vraćaju se natrag, naime O. Križan Ljubičić, O. Ciril Jukić,

O. Venceslav Basic i fra Metod Miletić.226

Graca Štajeske dne 29. 8.1884. (dostavljeno12. 9.’84) pita oca kustoda na tri klerika ište za odjeću fl. 124. za hranu pako preko ono priposlatih 320 još f. 130 da tim bude podpuna podpora na svakoga klerika po 150.“ AC, I., f. 152V; SK, sv.14, f. 256-257; SK, sv. 14, f. 567-567V; SK, sv. 16, f. 250; SK, sv. 16, f. 311-311V; SK, sv. 1.6, f. 314-314V; SK, sv. 18, f. 52; AC, I„ f. 182; AC, I., f. 183; AC, L, f. 185; AC, 1., i88v; „Redodržavnik [L. Begić] dne 19. 4.1886. odgovara na pismo od 10.1. t.g. provincijala tirolskoga da rado pristaje da od ono 448 fior. uzme sebi 148 g„ a 300 fior. pošalje gvardijanu u Gratz za uzdržavanje ondašnji hercegovačkih triju bogoslovaca. - N. B. S ovim se Kustodija odužuje podpuno provincijalu tirolskomu za uzdržavanje svojih klerika u Tirolu“ (AC, I., f. 190) itd. 223 U pismu kustodu fra L, Begiću 30. srpnja 1885. fra Dujo Ostojić navodi: „Što su svipregriešili to ja moram sada uzeti na me, nestretni Tirol?! bolje bi mi bilo da me more prožđrlo negoli ovako. Kad. stvar kod Vas obrazloži se, to ne vriedi gotovo ništa, svi su pustolovi štogod ne ičije u glavu naših konservativaca [...] Što oni ne imaju od nas potrebe bolje, bolje bi bilo da i mi od njih ne imamo, budući da nam ‘Vam’ ne koristi. Dalje trošak sada dakako ne vidite, ali vidićete (sic!) poslije, kad budemo svršiti nauke, te će moći svakomu otvorite reći gdje ste dali odgajati mladež za budućnost; kako ste sjeme sijali, takvi će se plod brati...“ (SK, sv. 14, 565-565V) 224 Usp. pismo fra Joze Zovka u kojemu opisuje stanje klerika u Schwazu 1885. (SK, sv. 14, f. 569-570V). „Broj 505. Klerici hercegovački iz Schvaza Tirolske dne 30. 4. 1885. žele biti premješteni u drugu državu zbog navedenih razloga u napomenutom pismu.“ 225

AC, I., f. 177. 226 AC, I., 177V.


219

Izbor tekstova

Iako je prethodne 1884./1885. godine postojao neki studij teologije na

Humcu,227 za povratnike je oformljen na Širokome Brijegu pa su godine

1885./1886. studenti bili: „P. Venceslaus Bašić, P. Cyrillus Jakić et fratres:

Methodius Miletić, Pius Bago-Knezović, Leo Pandžić, Marcus Leskić et

Josephus Zovko“228. Odmah nakon povratka bogoslova kustod fra Luka

Begić „dne 28.8.1885. nalaže gvardijanu na Humcu da pošalje osam svezaka

theologije Gury preko Mostara na Širokibrieg“229. Iz njegove zamolbe za

potporu upućene Visokoj zemaljskoj vladi u Sarajevu 1. listopada 1885.

razvidno je da krivicu za napuštanje Tirola ne svaljuje na bogoslove:

...nižepodpisani najpouzdanije i najsmjernije toj Visokoj

Zemaljskoj Vladi utiče da bi za ovu školsku godinu 1885.-1886.

godišnju dotaciju barem od 150 for na pojedinoga franjevačkoga

klerika bogoslova milostivo podieliti izvolila opredielivši ju

razmjerno PP. OO. gvardianim samostana, gdje se sada

spomenutiu klerici bogoslovi nahode, a to: 1. smjernu dotaciju na

deset klerika bogoslova na Širokombriegu, koji su se uslied

opravdanih uzroka iz Tirola povratili i nauk bogoslovni ovdje

nastavili, kako se može uviditi iz ovdje priloženog Imenika ućeće

mladeži...230

Također je i 1886./1887. godine studij teologije bio u

širokobriješkome samostanu,231 kao i sljedeće godine, a pohađala su ga

227

Usp. „Clerici professi theologiae studentes: fra Chrysanthus Ljubičić“, AC. I., f. 141V. 228 AC, II, f. 9V. U Grazu su istodobno studirali braća o. fra Duje i o. fra Bože Ostojić te fra Anselmo Čulina, u Veneciji o. fra Alojz Tichy i fra Danijel Majić, te u Perugi klerici Radoslav Glavaš, Lujo Radoš i Feliks Rubić (AC, II., f. 10). 229 AC, I„ f. 179V. 230 SK, sv. 14, f. 256-256v 231 Tabula od 28. travnja 1887. donosi: “Sacerdotes studnetes s. theologiae: P. Cyrillus Jukić futurus capellanus in Veljaci, P. Methodius Miletić futurus capellanus in Ružići et P. Pius Knezović. Clerici studente s. theologiae: frr Leo Pandžić, Vitus Lekić et Felix Rubić“ (AC, I., f.25). Izvan Kustodije su studirali: „Graecii: P. Alfonsus Tichy stud. theo., Labaci ff. Josephus Zovko et Marcus Barbarić stud. theo., Venetiis fr Daniel Majić stud. Theo., Perusii ffr. Hilarius Glavaš et Ludovicus Radoš stud. theo.“ (AC, II., f. 26).


220

Izbor tekstova

dvojica bogoslova koja su se zbog bolesti vratila u zavičaj.232 Zbog poteškoća

u organiziranju studija kustod se potkraj 1887. i na početku 1888. godine

obraćao mnogim franjevačkim provincijalima za pomoć, ali je to uglavnom

bilo uzaludno.233 Nakon toga obratio se isusovcima koji su u svoj seminar u

Innsbrucku primili osam bogoslova,234 ali je to zamjerio general reda235 i

predložio da te klerike s dopuštenjem civilnih vlasti pošalje u Rim ili neka

za njih nađu neku kuću u Innsbrucku u kojoj će moći stanovati kao što u

Pečuhu imaju bogoslovi Bosne Srebrene.236 Uvijek se po nekoliko

hercegovačkih bogoslova nalazilo na studijima u nekome franjevačkom

učilištu u Italiji, najčešće u Rimu, Asizu, Perugii, Piscii i Rietii.

Odlukom od 8. listopada 1887. (br. 18187) Ministarstvo bogoštovlja i

nastave izjednačava redovničke i biskupske bogoslovije s bogoslovnim

fakultetima u Carevini.237 Vjerojatno je i ta činjenica još više potakla

starješinstvo Kustodije da nakon dvogodišnje stanke godine 1890./1991.

oformi studij bogoslovije u samostanu na Humcu. No, već sljedeće godine

premješten je na Široki Brijeg gdje postoji do kraja 1894./1995. godine.238 U

232 U fabuli od 3.5. 1888. stoji: „Fain/lia conventus in Širokibrieg |_... | Clerici studentes s. theologiae: Ffr Felix Rubić et Vitus Lekić - infirmi“ (AC, II., f. 32V), za ostale: „Sacerdotes el: clerici extra Custodiam studentes: Labaci in Carniolia: PP. Marcus Barbarić et Josephus Zovko theolog., Perusii in Italia ffr. Hilarius Glavaš et Ludovicus Radoš, theolug., Venetiis fr. Daniel Majić theologus“ (AC, II., f. siv) 233 Odgovori provincijala bili su negativni: iz Budimpešte (SK, sv. 16, f . 142), Zagreba (SK, sv. 16, f. 145), Praga (SK, sv. 16, f. 150), Trenta (SK, sv. 16, f. 153), Münchena (SK, sv. 16, f. 155), a i sam je general reda odgovorio da nigdje u Italiji ne može primiti ni dva klerika (SK, sv. 18, f. 135). 234 Usp. SK, sv. 16, f. 248 i 250. 235

Usp. SK, sv. 16, f. 252. 236 „Roma, S. Antonio, 2. luglio 1889. [...]Intanto la P. V. come ha fatte col governo lepratiche necessarie per avere ii sussiclio, procuri oradi ottenere dall ostesso Governola concessione che gli otto chierici Erzegoviensi possono venire a Roma in questo collegio internazionale, invece di andare a Innsbruck. Se questo non si puo ottenere, almeno domandi che si faccia per i Bosnesi a Fimfkirchen cioe un abitazione per loro separata dal convento di padri gesuiti, nella quale possono dimorare i nostri chierici insieme con un nostro padre, che sara ii loro direttore spirituale e 111 patri tempo ii superiore dell` ospizio...“ SK, SV. 16, f. 254. 237

Usp. J. Brkan, n. dj„ str. 92. 238

Tabula od 30. travnja 1891. donosi su na Humcu: „Clericus solem. proies. fr 'Thomas Zličić studens theologiae. Clerici simpl. professi studentes s. theologiae: fratres Clemens


221

Izbor tekstova

popisu članova Provincije iz 1894. godine ima sedamnaest klerika studenata

teologije („Clerici theologi“) i šest filozofije.239

II.

Iz rasporeda članova Provincije od 26. travnja 1895. može se zaključiti da

je na Humcu uz novicijat bio samo studij filozofije.240 Na tome istom

kapitulu, na prijepodnevnoj sjednici 20. travnja, donesena je odluka da se

studij teologije sa Širokoga Brijega premjesti u novosagrađeni samostan u

Mostaru, odnosno da klerici koji su filozofiju završili na Humcu 1895.

godine studij bogoslovije započnu u Mostaru:

VII. Clerici theologi maneant in conventu de Humac usque ad

initium anni scholastici, quoad vero translationem studii ad

conventum de Mostar, quoniam media vitae in hoc conventu

interventione studii desiderantur, recursus absque mora ad

regimen faciendus pro obtinenda cert a summa peccuniae in

finem sustentandi studii, alias transferantur ad Široki Brieg.241

Čolak, Josephus Bencun et Leopoldus Šola“ (AC. II, f. 74) Usp. Tabuia 5. 5. 1892. donosi: „Familia conventus Širokibrieg [... ] Clerici theologi: frr Thomas Hrstić, Leopoldus Šola, Josephus Bencun et Chrysanthius Galić“ (AC, II., f. 97). Tabula od 27. travnja 1893. navodi da su na Širokome Brijegu „Studentes theologiae: P. Thomas Iličić, frr. Leopoldus Šola, Josephus Bencun, Chrysanthius Galić, Damjanus Gadže“ (AC, II., f. 101). Također tabula od 26. travnja 1894. donosi: ,,Fr Alexius Barbaric theo logus absolutus. Clerici theologi Alphonsus Ćurić, Damianus Gadža, Aemilius Lekić“ (AC, II., nov). Na Širokome Brijegu 1894./1895. studenti teologije, prema tabuli od 26. travnja 1895., bili su: „Fratres clerici: fr. Alexius Barbarić theologus absolutus, fr Da mianus Gadža theologus absolutus examinatus, fr Aemilius Lekić studens theologiae“ (AC, II., f. 125V), a izvan Provincije: „Oeniponte: PP. Pacifkus Majetić et Didacus Buntić; Studentes theologiae: FF. Valentinus Glavaš, Marinus Kovač, Ferdinandus Jukić et Basilius Ćorić“ (AC, II., f. 127). 239 Usp. SP, sv. 4, f. f. 127V. 240 Dio redovničke obitelji na Humcu 26. travnja 1895. bili su: „Clerici professi: Fratres Elias Rozić, Martinus Tokić, Philippus Bebek, Clemens Jurišić et Seraphinus Marinčić“ (AC, 11., f. 126). 241 AC, 11, f. 121-121v, „Klerici teolozi neka ostanu u humačkom samostanu do početka školske godine. Što se pak tiče premještanja studija u mostarski samostan, budući da u tom samostanu, u slučaju da u njemu bude smješten studij, nema dovoljno sredstava nužnih za život, valja se odmah obratiti Vladi oko nabavljanja određenoga novčanog iznosa radi održavanja studija, a ako ne, neka se premjeste [klerici] na Široki Brijeg“ (prijevod Šime Demo).


222

Izbor tekstova

Golemo oduševljenje kojim je dočekan dugo iščekivani dan242 kada je

studij teologije Hercegovačke franjevačke provincije napokon smješten u

mostarski samostan zadržalo se u uspomeni kao početak nečega velikoga i

posve novoga. Takva uspomena samo djelomično odgovara stvarnosti.

Njezinu pogrješnu poimanju uvelike su pridonijele tiskovine koje su

izvijestile o tome događaju. Kao primjer navodim vijest mostarskoga Glasa

Hercegovca koji je bio i najupućeniji u spomenuta zbivanja. U srijedu 9.

listopada 1895. pod naslovom „Otvor franjevačkog bogoslovnog sjemeništa“

taj list donosi:

Radosna srca javljamo ugodnu viest da je 7. tek[ućeg] mj[eseca]

svečanim načinom otvoreno franjevačko bogoslovno sjemenište

u ovogradskom samostanu naših rodoljubnih i učenih franjevaca.

Bagoslovio je prostorije presvietli i prepoštovani biskup fra Paško

Buconjić u prisustvu, cijele častne svećeničke obitelji i velečast.

Otca fra Luke Begića državnika. U prvoj godini upisano je šest

đjaka. Za sada su opredjeljena dva profesora koji su lijepim

uspjehom svršila u Innsbrucku bogoslovne nauke t.j. profesori fra

Ilarijo Glavaš i fra Dušan Simić. Uvjereni smo da će ova viest

radosno odjeknuti cielom kršnom Hercegovinom koja znade

dostojno ocijeniti požrtvovan rad naših dičnih franjevaca, tih

hrvatskih sokolova i neumornih pregaoca na polju prosvjete i

svake narodne dobrobiti.243

Fra Dominik Mandić u radu o mostarskome samostanu piše odjeljak

242 Da bi se mogle razumjeti te velike i netočne riječi kao i ono golemo opće oduševljenje, treba imati na urnu mnogobrojne poteškoće koje se moralo svladavati nadljudskim naporima kako bi mogao osvanuo taj željeni dan, no o tome ću nekom drugom zgodom. 243 Vijest je objavljena u rubrici: „Gradski viestnik“, a završava: „Glas Hercegovca iskreno se priključuje njihovom veselju i želi im najbolji uspjeh 11 velevažnom i plemenitom potvatu.“ Glas Hercegovca, 12., Mostar, 1895: 67, [3]. Usp. dopis Mostar, 14. 10. 1895.: „Blagoslov franjevačkog samostana. Otvaranje bogoslovnog sjemeništa. Dne 7. listopada Mostar je doživio veoma riedku svečanost, koja će u poviesti grada Mostar, a osobito franjevaca hercegovačkih ostati znamenita, taj se je naime dan blagoslovio novi franjevački samostan i otvorilo novo bogoslovno sjemenište.“ Radoslav Glavaš, „Blagoslov franjevačkog samostana. Otvaranje bogoslovnog sjemeništa“, Franjevački glasnik, god. IX, Sarajevo, 1895., 21, str. 330.


223

Izbor tekstova

„Otvaranje franj. bogoslovije u Mostaru“244 gdje ukratko govori o nekim

odlukama provincijskoga starješinstva i neposrednim pothvatima koji su to

omogućili te 0 samome događaju: „Sve je bilo gotovo, i 3. listopada 1895.

uoči sv. Franje došlo je prvih 6 bogoslova u Mostar, [... J Na 7. istog mjeseca

biskup je Buconjić svečano otvorio bogosloviju sa sv. misom, Veni creator i

blagoslovom sjemeništa.“245 Također i fra B. Pandžić u opisu mostarskoga

samostana navodi: „1895. u njemu je otvorena teologija“246. Posve netočne

podatke o tome se može pročitati u Papića.247 Kada je i kako pojam

„otvaranje“ teologije u Mostaru zamijenjen i shvaćen kao „osnivanje“, iz

čega se vremenom „izleglo“ i poimanje da je to i početak visokoga školstva u

Hercegovini?248

Mostarska je bogoslovija imala službeni naziv Seminarium

theologicum fratrum minorum in Mostar249 i prvih deset godina to je bio

244 Dominik Mandić, Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru (1890.-1895.), preštampano iz Almanaha herceg, franj. omladine „Stopama otaca“ 1934/35., Hrvatska tiskara F. R, Mostar, 1935., str. 18-21. 245 Isto, str. 20. 246 Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije, Mostar, 1977., str. 32. 247 „Školovanje franjevaca nije bilo ustaljeno u jednom mjestu. Pored opšteg obrazovanja u gimnazijama na Širokom Brijegu i Visokom, imali su, u pojedinim samostanima, organizovano bogoslovsko obrazovanje (filozofija, novicijat i bogoslovija). Te škole nazivane su i ‘kućnim učilištima’, a povremeno su se nalazila u Fojnici, Livnu, Sutjesci i Humcu. Godine 1892. učilište sa Humca kod Ljubuškog preselilo se u Mostar, gdje je otvorena franjevačka bogoslovija“. Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, 1972., sir. 156. 248 Usp.: „Godine 1890. Provincija počinje graditi samostan u Mostaru, koji je koncem 1894. kanonski proglašen samostanom. U njemu su franjevci 1895. otvorili i prvi Fakultet u Hercegovinu Franjevačku bogosloviju. Taj prvi Fakultet u Hercegovini, temelj je današnjeg suvremenog Sveučilišta u Mostaru.“ <http://www.lcatolici.org/zva nja.php?action=c_vidi&id=i4786> „U Mostaru je smješteno Sveučilište u Mostaru, jedino hrvatsko sveučilište izvan Republike Hrvatske te jedino od 9 sveučilišta u Bosni i Hercegovini, koje svoju nastavu izvodi na službenom hrvatskom jeziku. Sveučilište u Mostaru ima dugu prošlost. Njegova je prethodnica franjevačka teologija, prva visoka škola u Mostaru i Hercegovini, utemeljena 1895. godine.“ <http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_obrazovni_sustav_u_Bosni__i_Hercegovini> 249

Kasnije se susreću: Bogoslovno sjemenište u Mostaru (1906.), Bogoslovija hercegovačke franjevačke provincije (1921.), Franjevačka bogoslovija u Mostaru (1924.), Studium philosophico-theologicum OFM cle Mostar (1935.), Franjevačka visoka bogoslovska škola Mostar - Humac (1940.), Visoka franjevačka bogoslovska škola u Mostaru (1944.).

http://www.lcatolici.org/zva%e2%80%a8nja.php?action=c_vidi&id=i4786

http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_obrazovni_sustav_u_Bosni__i_Hercegovini


224

Izbor tekstova

samo teološki studij koji je od svoga osnutka 1860. godine bio ustrojen po

tadašnjim propisima franjevačkoga reda (Statuta generalia totius Ordinis

minorum studiis regendis novissima, Rim, 1859.) i po pozitivnim državnim

zakonima, osobito nakon 8. listopada 1887. kada je, kako je već rečeno,

Ministarstvo bogoštovlja i nastave redovničke i biskupske bogoslovije

izjednačilo s bogoslovnim fakultetima u Austro-Ugarskoj. Prvi semestar,

odnosno prvu godinu ili cursus bogoslovije 1895. upisalo je pet klerika:250 fra

Filip Bebek, fra Martin Tokić, fra Ilija Rozić, fra Klement Jurišić i fra Serafin

Marinčić251, a predavali su im lektori fra Radoslav Glavaš i fra Špiro Šimić

(„Lectores: fr Hilarius Glavaš lect glis theol. et fr Spiridion Šimić lect.

theoeologiae“) kao što je odlučeno na kapitulu Provincije.252 Sljedeće godine

(semestris hiem. et aesti. Anni scholaris 1896-7) bilo je deset studenata253 i

tri profesora (novi je lektor bio fra David Nevistić), 1897. prvu godinu

studija upisao je samo fra Šimun Ančić254, iduće 1898./1899. godine prvu je

godinu upisalo pet klerika: Anđeo Glavaš, Ivo Slišković, fra Blaž Jerković,

Jerko Boras i Augustin Matić,255 a trojica iz prvoga naraštaja mostarskih

studenata završila su studij teologije. Tako je to išlo svojim ustaljenim

ritmom iz godine u godinu; jedni su završavali studij, drugi započinjali, neki

su započeti studij u Mostaru nastavljali na drugim sveučilištima. Gotovo je

iz dana u dan bilo nužno iznalaziti novac za uzdržavanje bogoslova jer su se

državne vlasti (austrougarske i Kraljevine Jugoslavije) maćehinski odnosile

prema franjevcima i njihovim odgojnim zavodima. „Te strašne žrtve mogla

250 Usp. Liber classificationum Seminaru theologici in Mostar ab an. 1895-1937, (nadalje LC, I.) f. 1. 251 Uz njegovo ime u bilješci je zapisano obiit; preminuo je 22. svibnja 1896. na Humcu. Usp. Šematizmu,.., str. 269. 252 Usp. AC. II., f. 124 253 Prvi put su upisani bogoslovi: fr Stephanus Hromić, fr Antonius Majić, fr Clemens Jurišić, fr Aloysius Bubalo, fr Paulus Šimović, fr Daliel Vranković, fr Cyrillus Ivanković, od kojih su već u prvom semestru iz reda otpušteni Jurišić i Vranković (LC, I., f.2) 254

Nakon toga upisa nigdje se više ne spominje, a sve je ispite položio u prvome i drugome polugodištu. 255 Usp. LC, I., f. 4.


225

Izbor tekstova

je da izdrži samo poznata hercegovačka žilavost i zanos za vjerske i narodne

ideale.“256

Naravno, promjena je bilo i u Profesorskome zboru: 1897. godine fra

Valentin Glavaš, 1899. fra Nikola Šimović, 1903. dolaze fra Alexandar Musić,

Alojzije Bubalo i Jerko Boras, sa studijem filozofije 1905. dolazi i fra

Benedikt Babić-Spužević, 1907. fra Ante Majić za filozofiju, 1908. fra Leo

Petrović, u ljetnome semestru 1911. fra Božo Ostojić, 1912. fra Filip Bebek,

1913. fra Urban Barišić, 1914. fra Dominik Mandić, 1915./1916. liturgiku je

predavao fra Mile Milas, 1918. fra Ignacije Jurković, 1924. fra Mladen

Barbarić, 1926. fra Vencel Kosir i fra David Zrno, 1927. fra Martin Sopta -

posljednji potpisi profesora nalaze se na kraju ljetnoga semestra 1932.

godine.257 Najveći broj studenata u Bogosloviji bio je od 1940./1941. godine -

50 bogoslova (1931./1932. godine - 22 bogoslova, 1932./1933. - 32, 1933./1934. -

40, 1934./1935. – 44, 1935./1936. - 49, 1936./1937. - 46, 1938./1939. - 28,

1939./1940. - 32, 1941./1942. - 41 i 1942./1943. - 29; od ak. god. 1895./1996. do

1944./1949. bio je upisan 281 student).

Iz postojećih dokumenata nije moguće zaključiti koliko je trajao

studij teologije u predmostarskome razdoblju u kojemu je bio

četverogodišnji258 sve do 17. rujna 1932., kada je napokon (bilo je i ranijih

256 Oton Knezović, „Prosvjetni rad herc. franjevaca na Širokom Brijegu“, Napredak - glasilo Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ u Sarajevu, god. VI, Sarajevo, 1931., 5-6, str. 60. „Radi historijske istine moramo istaći, da Austrija (bosanska vlada) nije nama bosansko-hercegovačkim franjevcima ništa pomogla za unapređenje i razvitak našega školstva. Iza okupacije vlada je preuzela iz naših ruku pučke škole, a nama je ostavila sav teret i brigu za naša sjemeništa. Austrija je imala posebni interes, da onemogući razvoj franjevačkoga školstva prema modernim zahtjevima vremena, jer je krajnji cilj bio, da malo pomalo potisne franjevce iz javnoga života. [...] Radi toga je bosanska vlada zauzela upravo neprijateljski stav prema franjevačkom školstvu.“ Isto, str. 60-61. 257 Usp. LC, I., f. 60. Postojali su zapisnici sa sjednica Profesorskoga zbora kojih sada nema u Arhivu Provincije i vjerojatno su nestali u vihoru Drugoga svjetskog rata i tadašnjemu bombardiranju samostana. 258 U izvješću upravi reda 1899. godine navodi se: „Teološki studij traje četiri godine“, a tu su navedeni autori i osnovna literatura po kojima se radi: „Auctores pro cursu theologico: a) pro theologia dogmatica Dr Hugo Hurter: Compendium theologiae dogmaticae; b) pro theologia morali Gury: Compendium theologiae moralis; c) pro theologia pastorali Dr M. Štiglić: Katoličko pastirsko bogoslovlje traditur lingua Croatica; d) pro sacra eloquentia Dr


226

Izbor tekstova

pokušaja259) na prijedlog Profesorskoga zbora starješinstvo Provincije

usvojilo plan i program petogodišnjega studija:

Mnogopoštovanom Provincijalnom Starešinstvu Mostar

Profesorski zbor Bogoslovije u Mostaru na svojoj sjednici

održanoj dne 17.9.1932. u prisustvu Mnp. O. Provincijala Dra fra

Dominika Mandića zaključio je slijedeće:

Uregjuje se opći nastavni plan za teologiju, koja će trajati 5

godina. Uvode se novi predmeti: patrologija, povijest Reda,

sociologija, povijest filozofije i znanstveni seminar. Znanstveni

seminar će odmah početi predavati Mnp. O. Provincijal. Još je

uvedena p[r]aktična katehetika i prakt. govorništvo.

Opći nastavni plan teologije je ovaj:

I. tečaj:5 sati filozofije, 4 sata Apologetike, 2 sata Povijesti, 1 sat

ascetike, 2 sata njemačkog, 2 sata crkv. pjevanja: svega 19 sati.

II. tečaj:3 sata filozofije, 4 sata dogmatike, 3 sata moralke, 2 sata

povijesti, 2 sata Jus canonicum, 3 sata Introdukcije sv Pisma, 1 sat

M. Štiglić: Katolička didaktika traditur lingua Croatica; e) pro jure canonico: Dr Belaj Katoličko crkveno pravo traditur lingua vernacula, liber auxiliaris inservit Simon Archnert: Compendium juris ecclesiastici; f) pro sacra Scriptura RudoIphus Cornely: Historiae et criticae Introductionis in V. T. libros sacros compendium; g) pro exegesi relinquitur ad libitum patris lectoris tradentis praefatam materiam; h) pro historia ecclesiastica Vascotti: Institutiones historiae ecclesiasticae. Methodus in hoc theologico instituto partim scholastica partim libera adhibctur. Lectorcs in hoc institute theologico occupati sunt tres.“ (SP, sv. 13, f. 115-115V) 259 Usp. dopis direktor Franjevačke bogoslovije u Mostaru dr. fra Ante Jelavića „Mnogopoštovanom provincijalnom starešinstvu“ dne 14. travnja 1932. gdje navodi: „Cijela Provincija ljubi svoje naukovne zavode, želi da vazda napreduju i ne žali žrtava podnositi u tu svrhu. Mi profesorski zbor potaknuti istom tom ljubavi raspravljali smo više puta o unaprijeđenju našega zavoda. Neke važnije stvari podastiremo M. p. starešinstvu i molimo da ih blagohotno primi i omogući. - U godini 1925. naš je profesorski zbor tražio od m. p. provincijala, da se naš Filozofsko-bogoslovni studij produlji na 5 godina. Provincijal je pristao na to usmeno. Sljedeće godine je na to uzeto obzira kod raspoređivanja gradiva, ali su kasnije viša godišta otišla u strani svijet i tim je onda prekinuto. Zato sam pred prošli kapitul molio m. p. vizitatora da stvar iznese pred plenum [tj. kapitul] i da se uzakoni. Učiteljski zbor o stvari nije dobio nikakovo riješenje. Mi smo opet o potrebi raspravljali, a i bogoslovi su mi se tužili, da im je teško sa sadašnjim rasporedom i da bi trebalo uvesti petu godinu. Mislim da se s tim ne bi smjelo dalje odgađati jer je to stvarna potreba, jer to zahtjevaju. Statuta pro studiis regendis i općenite odredbe sv. Crkve. Moglo bi se u najmanju ruku započeti sa sadašnjim prvim tečajem, jer u tri gornja tečaja ima 17 bogoslova, koji će uz Božju pomoć moći obilato popuniti sva potrebna mjesta u Provinciji...“ (SP, sv. 95, f. 425)


227

Izbor tekstova

Ascetike, 2 sata pjevanja, 1 sat seminar.

III. tečaj: 2 sata sociologije i povijest filozofije, 4 sata dogmatike, 3

sata moralke, 2 sata Jus canonicum, 2 sata povijesti, 3 sata

Introdukcije, 2 sata Pastoralke, 1 sat Ascetike, 2 sata pjevanja:

svega 21 sat

IV. tečaj: 3 sata dogmatike, 3 sata moralke, 3 sata Exegesis, 2 sata

Jus canonicum, 2 sata pjevanja, 2 sata Pastoralke, 2 sata Povijest

Reda, 1 sat Ascetike: svega 19 sati

V. tečaj: 2 sata Exegesis, 2 sata Jus canonicum, 2 sata pastoralke,

2 sata Patrologije, 2 sata Rep. moralke, 1 sat prak. govorništva, 1

sat katehetike: svega 15 sati.

Na predlog fra Ante Jelavića uvodi se 10 nota za ocjene.

Odlučuje se da se napravi novi glavni katalog u skladu sa

svjedodžbom i da se uvede indeks. Još je odregjeno da se zatraži

od Zagreb. teološkog fakulteta raspored i način ocjena i da se

zatraži od Saraj. pop. bogosl. i od makarske bog. raspored.

Direktor bogoslovije fra Lujo Bubalo260

Rektor studija fra Lujo Bubalo u izvješću generalu reda od 10. srpnja

1936. piše da u mostarskome samostanu postoji filozofsko-teološki studij

(Studium philosophico-theologicum) i da više ne postoji odvojeni studij

filozofije od studija bogoslovije nego je studij teologije produžen na pet

godina: u prve tri godine, zajedno s teološkim disciplinama, obrađuju se oni

dijelovi filozofije koji nisu obrađeni u gimnaziji.261 Status fakulteta

260

SP, sv. 97., f. 382. 261 „Beatissime Pater, Finito anno scholari 1935/36 mitto Romae P. Tuae brevem relationem Studiorum nostrae Provinciae Hercegovinae iuxta praescriptum Statutorum pro studiis regendis […] Studium philosophico-theologicum, quod perdur}t per 5 annos, invenitur in conventu Mostar. Studium philosophicum separatum a theologia nondum invenitur, sed studium theologicum prolongatum est ad 5 annos, in quorum tribus prioribus pertractantur eae partes philosophiae, quae pertractatae non fuerunt in gymnasio, simul cum disciplinis theologicis. Reliquae vero disciplinae praescriptae in sludio philosophico ediscentur in tribus superioribus classibus gymnasii. - In studio philosophico-theologico de Mostar erant hoc anno 27 studentes in tribus inferioribus classibus ex nostra Provincia et 4 ex Provincia SS Cyrilli et Methodii Croatiae, reliqui vero studentes IV. et V. anni frequentabant studia in aliqua facultate theologica vel in studiis theologicis aliarum


228

Izbor tekstova

mostarska je Teologija uživala u doba Austro-Ugarske i Kraljevine

Jugoslavije sve do 1929. godine kada je novim zakonom o školama izgubila

„rang više stručne škole“262 koji je ponovno stekla kako se vidi iz izvješća od

19. ožujka 1933. Ministarstvu prosvjete Kraljevine Jugoslavije,263 ali je rang

fakulteta, čini se, stekla istom 1939. godine Uredbom 0 rangu

rimokatoličkih bogoslovskih škola (Bilten 4) po kojoj je morala nositi naziv

Visoka bogoslovska škola.264 U groznomu ratnom vihoru, izgleda, nitko nije

Provinciarum Ordinis. Institutores in studio theologico de Mostar erant 6, quorum tres lectores générales et tres doctores in S. theologia sunt. […] Dum hoc pro officio refero P. Tuae, humiliter peto cum osculo manus seraphicam benedictionem pro utroque studio. Mostar io. Julii 1936 / fr Aloysius Bubalo praefectus studii.“ (SP, sv. 116., I. 31-31V) 262 Predstavnici franjevačkih provincija uputili su 14. veljače 1930. zamolbu Predsjedništvu konferencija katoličkog episkopata - Zagreb u kojoj ističu: ,,U svezi s ovim čast nam je zamoliti, da presvj. episkopat od Pravde zatraži, da se franjevačkim teologijama u Sarajevu i Mostaru prizna rang više stručne škole, kao što se priznaje biskupijskim teologijama, jer u spomenute teologije redovno i po pravilu stupaju apsolventi srednje škole s položenim ispitom zrelosti.“ (SP, sv. 82, f. 163-163V) 263 „Ministarstvu prosvjete Kraljevine Jugoslavije Beograd. - Broj 467/33, Mostar. 19. maja 1933. [...]Franjevačka Bogoslovija u Mostaru- 1. Naziv: Franjevačka Bogoslovija u Mostaru. - 2. Po kategoriji je škola visoka za završnu izobrazbu i odgoj svećenika franjevaca. Pretsprema: svršena potpuna klasična gimnazija od 8 razreda sa ispitom zrelosti. Teološki studij traje 5 godina. - 3. Teologija je osnovana 1895. odlukom crkvene Vrhovne franjevačke vlasti u Rimu. - 4. Teologija je u svemu saobražena propisima kat. Crkve za teološka studija, i to u pogledu kvalifikacije profesora, nastavnoga programa i plana, predavanja i godišnjih i završnih ispita. - 5. Teologiju posjećuju samo djaci koji se misle posvetiti svećeničkom zvanju.“ (SP, sv. 100, f. 117-118) 264 Fra Petar Gabrić piše provincijalu hercegovačkih franjevaca: „Split, 23. siječnja 1940.[…] Još do danas pravno nije određen rang naših bogoslovskih katoličkih škola“ (SP, sv. 129., f. 135). Uskoro je u Mostar stigao dopis iz Beograda u kojemu, između ostaloga, stoji: „Uredba 0 rangu rimokatoličkih bogoslovskih škola Gospodin ministar prosvjete je potpisao Uredbu s gornjim naslovom, a sada se ova nalazi na potpisivanju kod razne gg. ministara pošto je potrebno, da može biti publicirana da postane uredbom ministarskog saveta. Ona se osniva na 42 tač. 6 financ. zak. za god. 1939/40. i na 1 st Uredbe o budžetskim dvanaestinarna za mjesec april, maj, juni i juli 1940. Prema potpisima te uredbe rimokatoličke visoke bogoslovne škole, koje primaju samo slušaoce, koji imadu maturu i traju najmanje 8 semestara, imadu rang fakulteta. Po samoj uredbi taj rang se priznaje franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Mostaru, Biskupskom bogoslovnom sjemeništu u Mariboru, Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu, Biskupskoj bogoslovnoj visokoj školi u Djakovu i u Senju, Dominikanskom filozofskom učilištu u Dubrovniku i Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi u Sarajevu. Te škole moraju ubuduće nositi naziv Visoka bogoslovska škola.“ (SP, sv. 130, f.59) Iako je ta Uredba objavljena u Službenim Novinama 7. lipnja 1940., br 128-XLV., ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Šubašić nije ju priznao do kraja 1940. (usp. SP, sv. 131, f. 331., f. 334, 189,1. 190). U izvješću „Mostar 20.VI.1941.“ stoji: „Školske godine 1940/41 bilo je u Franjevačkoj visokoj bogoslovskoj školi Mostar-Humae: profesora 12, bogoslova 51.“ (SP, sv. 133, f. 451)


229

Izbor tekstova

rješavao status bogoslovija. Istom sredinom 1944. godine Ministarstvo

narodne prosvjete Nezavisne Države Hrvatske izdaje nacrt „Zakonske

odredbe o priznanju značaja i svojstva rimokatoličkih bogoslovnih učilišta u

Zadru, Sarajevu, Senju, Đakovu, Mostaru, Makarskoj i Dubrovniku [...]

kojima se priznaje značaj javnosti i svojstvo visoke škole“ i kao naslov

predlaže ime Visoka bogoslovna škola.265

U početku je zimski semestar počinjao u prvoj dekadi listopada

(najčešće devetoga) i trajao je do kraja veljače, a ljetni odmah nakon ispita

(koji su u početku svi bili istoga dana, i pismeni i usmeni, a kasnije u tri

posljednja dana semestra) do oko 20. srpnja. Novost počinje 1903./1904.,

kada akademska godina započinje 1. rujna i traje do 20. ili 21. srpnja, ali tada

još nije strogo određen kraj zimskoga i početak ljetnoga semestra (varira od

6. veljače do 1. ožujka), ali i taj je dio ustaljen od 1907./1908. otkada zimski

semestar završava 31. siječnja, a ljetni počinje 1. veljače (koji je iznimno od

1921./1922. do 1931./1932. trajao do kraja srpnja kada se s petogodišnjim

studijem vraća na stari datum). Po drevnome običaju neka su predavanja

bila prije, a neka poslije podne (obično se predavao od 8 do 9 sati jedan

predmet i od 10 do 11 drugi te od 15 do 16 sati treći; iznimka je bio utorak

kada nije bilo nastave).266 Iz godine u godinu, opslužujući pravila267

265 Narodne novine - Službeni list NDFI, God. CX, Zagreb, subota 3. lipnja 1944. „Zakonska odredba o priznanju značaja i svojstva rimokatoličkih bogoslovnih učilišta u Zadru, Sarajevu, Senju, Đakovu, Mostaru, Makarskoj i Dubrovniku. § 1. Rimokatolička bogoslovna učilišta i to: nadbiskupsko u Zadru, nadbiskupsko u Sarajevu, biskupsko u Senju, biskupsko u Đakovu, franjevačko u Sarajevu, franjevačko u Mostaru, franjevačko u Makarskoj, franjevačko u Dubrovniku i dominikansko u Dubrovniku, jesu crkve ne škole, kojima se priznaje značaj javnosti i svojstvo visoke škole. § 2. Rimokatolička bogoslovna učilišta, navedena u § 1., nose naslov: ‘Visoka bogoslovna škola’.... § 4. Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama. U Zagrebu, dne 1. lipnja 1944.“ (SP, sv. 142, f. 540) 266 Usp. Calendarium scholastieum pro studio theologico Franciseanorum religiososrum Provinciae Hercegovinae in Mostar u kojemu su za 1908. i 1909. upisane sve nastavne jedinice. 267

Usp. Regulae pro Seminario theologico in Mostar ad vitae servandam disciplinam tam intus quam extra Seminarium (SP, sv. 32, f. 321-322), Regula pro Seminario theologico in Mostar (SP, sv. 95, f. 360), Statuta provincial.!a Provinciae Hercegovinae fratrum mmol'um ordinis, E typographic Croalica Franciscanae provinciae, Mostar, 1926., str. 6-15.


230

Izbor tekstova

ustaljenim svojim skladnim ritmom i radom u molitvi i služenju svomu

narodu, mostarska je Franjevačka bogoslovija djelovala sve do početka 1944.

godine, što se može zaključiti iz pisma tadašnjega provincijala fra Lea

Petrovića od 9. veljače 1944.: „Bogosloviju do danas držimo redovito u

Mostaru. Poslije 14. prošloga mjeseca, nakon bombardiranja grada i okolice,

naši su bogoslovi svi poslani na razne župe i tamo su ostali do ovih dana: na

15. i 16. imat će izpite. Onda, što ću s njima, ne znam. Mnogi se smrtno boje

bombardiranja, pa žele izbivati izvan Mostara.“268 Nešto prije rektor dr. fra

J. Mihaljević izvijestio je Provincijalat o zaključku Profesorskoga zbora

glede regularnosti zimskoga semestra 1943./1944. godine269 kao i o

prijedlozima kako dalje:

Glede nastavka predavanja u drugom samostanu lektori se

stavljaju na volju mnogopoštovanom Provincialatu i spremni su

na svaku žrtvu, pače ako bi trebalo pojedine tečajeve

porazmjestiti na razna mjesta, izrazili su se lektori spremnim, da

bi pojedinci ili po dvojica davali svu potrebnu obuku iz svih

predmeta za pojedine tečajeve. - Stavljajući se do znanja

mnogopoštovaniom Provincialatu molimo, da se računa i s

našom krajnjom požrtvovnošću, samo da djacima ne bi propala

godina. Mostar, 24. siečnja 1944.270

268 SP, sv. 142, f. 107. 269 „Franjevačka visoka bogoslovska škola u Mostaru Br. 1/44 - Mnogopoštovanom Provincilatu u Mostaru. Na sjednici ove Bogoslovije razpravljalo se dne 23. siečnja 1944., kako bi se normalizirale prilike ove Bogoslovije, koje su poremećene bombardiranjem 14. siečnja i nakon toga usliedijelim razlazom djaka. Lektori su se složili u sliedećem: 1. Naša je škola normalno radila sve tamo do 17.IX.1943. te prema tome imamo i preobilan broj radnih dana za jedno polugodište. Prema tome i dani nakon 14. siečnja ne trebaju se smatrati kao prekid škole nego kao semestralni praznici ili priprava za semestralne izpite, budući da smo i bez bombardiranja imali nakanu kroz šest dana obustaviti predavanja. 2. U svakom slučaju trebali bi djaci učiniti semestralne izspite, jer se po propisima o Bogoslovijama, a i po propisima za ređenje traži polaganje iz te materije, a nema smisla te izpite odgadjati za bilo koje kasnije vrieme, jer se tim posao djacima otežava. Lektori se stavljaju mnogopoštovaniom Provincialatu na raspologanje, da odredi, kada i gdje se mogu djaci skupiti, da bi se održali izpiti. Sa svoje starne smatramo da je s obzirom na pripravu djaka najprikaldnije vrieme 9.-12. veljače.“ (SP, sv. 148, f. 165) 270 SP, sv. 148, f. 165.


231

Izbor tekstova

Zbog sve težih ratnih neprilika u Mostaru bilo je nužno iznaći način

kako će Bogoslovija nastaviti raditi. Zbog toga su već 2. veljače 1944.

odgovorni pokušali riješiti to pitanje, ali je konačni i jedini mogući izlaz iz

tadašnje situacije bio razmještaj pojedinih studijskih godina po župama. Tu

je odluku provincijal fra Leo Petrović priopćio fra Slavku Luburiću, župniku

u Veljacima, i dr. fra Živku Martiću, župniku u Čerinu:

Teške prilike u kojima živimo prisilele (sic!) su nas, da tražimo

mirnije prebivalište, gdje ćemo smjestiti naše bogoslove. Svi su

samostani, većina residencija i mnoge župe zauzeti od drugih,

stoga smo primorani jedan dio bogoslova privremeno smjestiti u

našu župu u Veljacima (13 bogoslova III. i IV. tečaja), a drugi dio

u našu župu na Čerinu (I. i II. tečaj). Na oba mjesta određena su

po dva profesora. Ostatak, tj. V. tečaj razrnjestit ćemo naknadno

po dvojicu na razne župe.

Moramo posebno naglasiti da nas je zadivila uviđavnost drage

braće župnika, koji su odmah shvatili potrebu Provincije,

spremno se odazvali i vrlo rado sve poduzeli, da našoj mladoj

braći bude što udobnije boravljenje kod njih. Za to zaslužuju

svako priznanje i pohvalu od strane provincijalne uprave. U ovim

našim privremenim samostanima treba da vlada red i

disciplina..271

Rektor Bogoslovije upoznao je 12. ožujka 1944. s razmještajem

Rektorski zbor koji se dogovorio 0 načinu realizacije nastave u sljedećemu

semestru i o tome obavijestio Provincijalat.272 Nakon završenoga ljetnog

271 SP, sv. 142, f. 240. 272 „Franjevačka visoka bogoslovna škola u Mostaru Br. 17/44 - Mnogopoštovanom Provincialatu hercegovačkih franjevaca, Mostar. Na redovnoj sjednici profesora ove Visoke Bogoslovske škole držanoj dne 12. ožujka 1944. na kojoj su bili prisutni svi profesori, razpravljalo se o razmještaju klerika-bogoslova i s tim u vezi o razpodjeli predmeta i profesora. - O Rektor izviestio je profesorski zbor daje mnp. o. provincijal našao mjesto i da je odlučio smjestiti 1. i 2. tečaj na Čerin, 3. i 4. tečaj u Veljake, a 5. tečaj ostaje privremeno u Mostaru. - Glede razpodjele profesora i predmeta pp. 00. lektori saglasili su se, da je obzirom na gradju, koja se ovoga semestra ima pretjerati, najbolje, da u Veljake ovoga


232

Izbor tekstova

semestra Profesorski je zbor izvijestio Provincijalat i iznio svoje prijedloge

za organizaciju nastave u sljedećoj akademskoj godini:

Franjevačka Visoka Rogoslovska škola u Mostaru - Broj 60/44

Mnogopoštovanom Provincijalatu hercegovačkih franjevaca

Mostar

Profesorski zbor ove Bogoslovije održao je sjednicu na kojoj su

bili prisutni svi lektori koji su u ljetnom semestru školske godine

1943/44 bili djelatni. To su: o. rektor fra Jerko Mihaljević, o fra

Martin Sopta, o fra Rufin Šilić i o. fra Dionizije Lasić. Ponovno

smo promotrili pretjerano gradivo, uspjeh djaka u i vladanje

istih. Ustanovljeno je, da je ipak sve potrebno gradivo

pretjerano/doduše bez takozvanih pomoćnih predmeta/, a da

uspjeh djaka ne zaostaje nimalo za uspjehom iz prošlih godina.

Na istoj sjednici oci lektori pokušali su stvoriti plan rada u

slijedećoj školskoj godini i ustanovljeno je slijedeće:

1) budući da u sljedećoj godini dolaze 4 nova bogoslova, a ne

odlazi nijedan od ovogodišnjih - uzevši u obzir, da su prostorije i

na Čerinu i u Veljacima bile popunjene do zadnjega mjesta -

trebalo bi u slijedećoj školskoj godini bogoslove smjestiti još na

jedno novo (treće) mjesto.

2) iz školskih razloga bilo bi shodno, da se sastave 1. i 2. a opet 4.

i 5. tečaj. Najshodnije bi dakle bilo, da 3. tečaj bude sam.

3) ako bi 3. tečaj bio vrlo udaljen od 4. i 5., onda bi bila potrebna

još jedna profesorska sila, da bi se mogli svi propisani predmeti

predavati i potrebno gradivo obuhvatiti.

Ovo stavljamo mnp. Provincijalatu do znanja samo kao naše

mišljenje, kojim ne želimo ni najmanje utjecati na odluke

semestra ide sam o. Rektor fra Jerko, te da nastoji što više pretjerati moralke i dogmatike, tako da u sliedećem semestru mogne ustupiti više sati profesorima prava, pastoralke i sv. Pisma. - Na Čerin trebaju ići 00. fra Martin [Sopta], fra Rufin [Šilić] i fra Dionizije [Lasić], O. Rufin uslied potreba Učiteljske škole dogovorio se s o. fra Martinom, da se na Čerinu u prvom dielu semestra daje samo filozofija i apologetika, a u drugom dielu semestra samo moralka, uvod u Sveto Pismo i poviest. Prema tome o. fra Martin i o. fra Rufin mogu na Čerinu jedan drugoga nasliediti. - Za 5. tečaj, koji zasad ostaje u Mostaru, davat će 00. Bonicije [Rupčić] i Rufin moralku, tako da će oni završiti najdalje za mjesec dana sve traktate, koje još nijesu pretjerali. - Mostar, 12. ožujka 1944. Rektor fra J. Mihaljević.“ (SP, sv. 148, f. 163). Vjerojatno pogrješkom piše 1934/1944.


233

Izbor tekstova

starješinstva, nego smo spremni svaku odluku istoga prihvatiti. -

Mostar, 6. srpnja 1944. Rektor J. Mihaljević.273

Budući da je humački samostan u bombardiranju bio gotovo razoren,

moralo se novake izmjestiti na župu u Veljake, a bogoslovi koji su do tada

bili u Veljacima raspoređeni su po župama.274 Zbog sve žešćih i groznijih

ratnih neprilika Franjevačka je bogoslovija posljednji semestar svoga života

započela u listopadu 1944. razdijeljena po rezidencijama na Čerinu i

Čitluku. Svu dramatičnost tih dana275 donekle je moguće predočiti iz

kratkoga i posljednjega pisma što ga je provincijal fra Leo Petrović uputio

svojim bogoslovima preko fra Zlatka Ćorića:

Mostar, 29. siječnja 1945.

Draga u Gospodinu braćo!

Nakon dugog težkog rastanka od preduga tri mjeseca sretan sam,

da za vas čujem, da ste živi i da ste zdravo. Mnogo sam zabrinut

za ove zadnje dane, kako ste prošli i da li je bilo neprilika. - Čuo

sam od više manje pou[z]danih ljudi, da ste imali materijalnih

šteta, da ste oskudni i suhoparni! U tu svrhu šaljem fra Zlatka

[Ćorića], da sve vidi i da mu sami kažete, što bi bilo

najpotrebnije. Ono, štogod imadnemo na razpolaganje sve ćemo

273 SP, sv. 143., f. 257 274 „Mostar, 8. kolovoza 1944. Broj 591/44 - Upravi residencije u Veljacima - Radi katastrofe u našem samostanu na Humcu, odredjujem: Neka svi bogoslovi napuste Veljake za vrieme dok ne svrše novicijat naši novici. Neka se razmjeste ovako: nek idu na Čerin fra Blago, fra Krešo i fra Bosiljko, u Gradniće fra Darinko i fra Urban, u Most. Gradac fra Ljubo i fra Eugen, u Tihaljinu: fra Svetislav, u Drinovce fra Ludovik i fra Ivo, u Rasno fra Radovan, u Ružice fra Ljubo i fra Stanko. Neka sa sobom ponesu najnuždnije: presvlake i obuću, drugo sve neka ostane u Veljacima, jer će se opet tamo povratiti, ako bude Božja volja. Neka se braća bogoslovi vladaju na župama liepo i redovnički i neka slušaju svoje župnike. Neka ostave liepu uspomenu i kod braće svećenika i kod puka. To od njih traži njihov poziv i dobar primjer prema vjernicima. Ovo ovako usput spominjemo, znam, da biste se i bez naše opomene toga držali. Neka se braća strpe i podnesu udare sudbine, koja nam Providnost šalje u ove dane velikih kušnja. - Bratski vas sve pozdravljamo i želi od Boga svako dobro Provincijal L. P[etović] - Napomena: Fra Bono Andačić neka ide čim prije na Čerin. Ostali osim rasporedjenih bogoslova neka ostanu u Veljacima.“ (SP, sv. 143., f. 4451-45V) 275

Usp. Pavao Knezović, „Leo Petrović“, Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, FRAM - ZIRAL, Mostar, 2008., str. 84-100.


234

Izbor tekstova

poslati. Štedio sam sve za ovaj čas. Sudba kleta nije dopustila, da

dobijemo iz prieka bar ono što smo da[v]no jesenas kupili. Ali,

što imamo dat ćemo odmah na razpolaganje. - Ako vam se dade

prilika, da mi napišete nekoliko rieči o vašem stanju, u svakom

pogledu, pišite mi čim prije. I ovo vam rieči pišem u stisci i hitnji.

- Pun radostnog ganuća mnogo vas sve izreda najsrdačnije

pozdravljam i želim vam od Boga svako dobro i blagoslov.

Provincijal276

Kako je mučki i nijemo mrkla veljačka noć 1945. progutala glavu

Hercegovačke franjevačke zajednice, tako je, moglo bi se reći, u svojim

završnim krvavim operacijama rat pojeo i Franjevačku bogosloviju: „Udarit

ću pastira i stado će se razbjeći“ (Mt 26,31).

***

Za osnivanje i utrnuće Franjevačke bogoslovije presudnu su ulogu

imale dvije militarne, izrazito antiklerikalne ideologije: mazzinijevski je

liberalizam „prisilio“ širokobriješke fratre da 1860. godine oforme studij

filozofije i završni tečaj bogoslovije, a komunističke partizanske čete obilno

su u rano proljeće 1945. sijale smrt, osobito u Hercegovačkoj franjevačkoj

provinciji. Ma koliko bili slučajni, stihijski, parcijalni, povremeni, posve je

pouzdano da su studiji filozofije i teologije oformljeni u širokobriješkome

samostanu uvijek bili regularni i usklađeni s propisima o visokim studijima,

kako onima u franjevačkome redu, počevši od Statuta generalia totius

ordinis minorum studiis regendis novissima (Rim, 1859.), na koje se 1860.

poziva lektor fra Petar Bakula, do onih na koje se 1932. godine poziva rektor

Franjevačke bogoslovije prilikom posljednjega preustroja studija („...to

zahtijevaju Statuta pro studiis regendis i općenite odredbe sv. Crkve“), tako i

pozitivnim zakonima o školstvu državnih vlasti, što jasno potvrđuju

276 SP, sv. 149, f- 30.


235

Izbor tekstova

konkretni prelasci studenata koji su svoj studij započeli u Hercegovini, a

nastavljali ga na raznim fakultetima diljem Austro-Ugarske i Italije te

kasnije i mnogim drugim državama (Francuska, Njemačka, Švicarska,

Češka, Poljska itd.). Zasada je Franjevačka bogoslovija ne samo najstarija

nego i najdugotrajnija visokoškolska ustanova u Hercegovini.

Izvori i literatura

1. AC, I. i II. - Acta capitularia, Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije

Uznesenja BDM, Mostar

2. AFH, III - Acta Franciscana Hercegovinae svezak III. (1850. - 1892.), priredio

B. S. Pandžić, Ziral, Mostar, 2003.

3. Bakula, Petar, Schematismus tipographico-historicus Vicariatus apostolicus

et Custodiae provincialis franciscano-missionariae in Hercegovina pro

anno Domini 1873, Typis Missionis cathol. in Hercegovina, Mostar, 1873.

4. Bakula, Petar, Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski

šematizam franjevačke Kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za

godinu Gospodnju 1867., s latinskoga preveo V. Kosir, Mostar, 1970.

5. Brkan, Jure, „Povijesni pregled djelovanja Franjevačke visoke bogoslovije u

Makarskoj“, Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj250. obljetnica

osnivanja i rada 1736.- 1986., Makarska, 1989., str. 83-100.

6. Demo, Šime - Knezović, Pavao, Čerigajski anđeo, (RECIPE 1), FRAM -

ZIRAL, Mostar, 2007.

7. Dragičević, Pavo, „Osnutak i razvoj današnje franjevačke gimnazije na

Širokom Brijegu“, Prvi izvještaj Franjevačke velike gimnazije na Širokom

Brijegu objavljen na kraju škol. god. 1918.-1919., Mostar, 1919. str. 3-8.

8. Glavaš, Radoslav, „Blagoslov franjevačkog samostana. Otvaranje

bogoslovnog sjemeništa“ Franjevački glasnik, god. IX, Sarajevo, 1895., 21,

str. 330-332.

9. Hoško, Franjo Emanuel, „Nastavna osnova filozofije i teologije u školama

hrvatskih franjevaca“, Samostan Male braće u Dubrovniku, KS - Samostan

Male braće u Dubrovniku, Dubrovnik, 1985., str. 199-215.


236

Izbor tekstova

10. Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, sv. 2., Prva hrvatska tiskara

Kramarić i M. Raguž, Sarajevo, 1915.

11. Knezović, Oton, „Prosvjetni rad herc. franjevaca na Širokom Brijegu“,

Napredak - glasilo Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ u Sarajevu, god.

VI, Sarajevo, 1931., 5-6, str. 60-63.

12. Knezović, Pavao, „Leo Petrović“, Leo Petrović prvi hercegovački franjevac

doktor znanosti, FRAM -• ZIRAL, Mostar, 2008., str. 15-244.

13. Kosir, Vencel, „Bijeg klerika“, Zbornik Kršni zavičaj- hercegovački

informativni zbornik za vjerska i društvena pitanja, br. 9., Humac, 1976., str.

50-54.

14. Kraljević, Anđeo, „Šematizam Misijske novouspostavljcne kustodije Male

braće od opsluženja u Hercegovini za godinu Gospodnju 1853“, u: Demo,

Šime –Knezović, Pavao, Čerigajski anđeo, (RECIPE 1), FRAM - ZIRAL,

Mostar, 2007., str. 45-94.

15. LC, I. - Liber classificationum Seminarii theologici in Mostar ab an. 1895.-

1937., Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, Mostar

16. LC, II. - Liber classificationum Seminarii theologici in Mostar ab an. 1937.-

1945., Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, Mostar

17. Mandić, Dominik, Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u

Mostaru (1890.-1895.), preštampano iz Almanaha herceg, franj. Omladine

„Stopama otaca“ 1934/35. strana 10-33, Hrvatska tiskara E P., Mostar, 1935.

18. Pandžić, Bazilije S., Hercegovački franjevci - sedam stoljeća s narodom,

ZIRAL, Mostar - Zagreb, 2001.

19. Papić, Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske

okupacije (1878.-1918.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1972.

20. Petrović, Leo, Okružnica broj 813/44, Mostar, 18. listopada 1944.

21. SK - Spisi Kustodije (1844.-1892.), Arhiv Hercegovačke franjevačke

provincija Uznesenja BDM, Mostar

22. SP - Spisi Provincije (1892.-1945.), Arhiv Hercegovačke franjevačke

provincije Uznesenja BDM, Mostar

23. Statuta - Statuta generalia totius ordinis minorum studiis regendis

novissima, Ex typographia Tiberina, Romae, 1859.


237

Izbor tekstova

24. Statuta - Statuta provincialia Provinciae Hercegovinae fratrum minorum

ordinis, E typographia Croatica Franciscanae provinciae, Mostar, 1926.

25. Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije, Mostar, 1977.

26. <http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski__obrazovni_sustav_u__Bosni_i_He

rcegovini>

http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski__obrazovni_sustav_u__Bosni_i_Hercegovini




238

Izbor tekstova

Mladen Bevanda

19. NASTAVNA FUNKCIJA VISOKOŠKOLSKIH USTANOVA277

Sažetak

Visokoškolske ustanove, odnosno fakulteti, najviše su znanstvene i nastavne

organizacije, ali i umjetnička, kulturna, društvena središta na kojima se vrši

osposobljavanje za različita područja ljudskoga stvaralaštva. Danas je velika

neravnoteža između nastavne (obrazovne) i znanstvenoistraživačke funkcije

fakulteta. Obrazovanje je, u užem značenju riječi, ispred svih drugih zadaća.

Znanstvena infrastruktura, praksa studenata, oblici i metode rada kojima se potiče

istraživanje - još nemaju potrebne preduvjete. Nedostaju odgovarajući instituti,

zavodi, časopisi, knjižnice, odgovarajuća oprema, praktična nastava i sl. Nastavni je

rad, razumije se, u svakoj konstelaciji presudan pa je nužno kritički razmotriti može

li taj rad biti uspješniji.

Kada je riječ 0 nastavnome radu, nezaobilazni su nastavnici jer su oni temeljni

resursi svakoga odgojno-obrazovnog, odnosno školskoga sustava. Pokretači su i

nositelji promjena, posebice reformskih odredaba. Nije isto znati i poučavati druge

pa je izobrazba budućih odgojitelja osjetljivo i složeno pitanje. Zašto ne reći:

nastavnici imaju presudne posljedice na budućnost društva, naroda?

Mladi se ljudi na fakultetima pripremaju za stručnjake raznih profila, ali i za ljude u

punome značenju: za slobodu, demokraciju, humanost, odgovornost, domoljublje,

kozmopolitizam itd. S obrazovanjem istodobno usvajaju određena temeljna uvjerenja

i stavove, duhovne vrijednosti, sposobnost komuniciranja, dijalogiziranja. Razvijaju

samosvijest, samopouzdanje, samosvojnost kao i sposobnost mišljenja i rasuđivanja

0 objektivnome svijetu.

Stoga je bitno pitanje jesu li studenti uistinu subjekti, stvaraju li se uvjeti za suradnju



239

Izbor tekstova

i optimalan i duhovni razvoj, jer u istinskome odgoju, kazano je, ne bi smjeli

postojati nadređeni i podređeni. Imajući na umu važnost pedagoškoga rada na

fakultetu, ovaj prilog kani potaknuti na razmišljanje i bar malo baciti svjetla na ovu

tako važnu funkciju visokoškolskih ustanova. Pritom se, naravno, ova funkcija ne

može odvojiti od ukupnoga nastavno-znanstvenog rada; ona je integralni dio

nastave, ali je u današnje vrijeme prijeko potrebno imati na umu i ovaj tako važan

segment u sazrijevanju mladih i u ukupnim interakcijskim odnosima na fakultetu.

Važno je pitanje kako se studenti pripremaju za svoju poučiteljsku, pedagošku ulogu.

Kako je organizirana pedagoška, didaktička i metodička teorija i praksa? Ostvaruje li

se trajno pedagoško usavršavanje? Što su danas kompetencije nastavnika i je li on u

lijeku studiranja osposobljen za to?

Ključne riječi: nastava, visoko obrazovanje, pedagoška i metodička teorija i

praksa, trajno obrazovanje.

Mnogo je puta i u različitim prigodama rečeno da su fakulteti najviše

nastavne i znanstvene ustanove. Tu studenti stječu znanja iz mnogih

područja ljudskoga stvaralaštva, osposobljavaju se za učenje, metodologiju

znanstvenoga istraživanja, primjenu naučenoga, ali i za poučavanje drugih!

Danas je upravo nastavna funkcija u središtu jer za

znanstvenoistraživački rad nedostaju sredstva. U okviru nastavne funkcije

može se promatrati obrazovna, odgojna, društvena, kulturna i aplikabilna

dimenzija. Izdvojeno se mogu elaborirati - tek uvjetno - kako bi se što

dublje i što šire osvijetlili pojedini segmenti nastave. No, sve su funkcije u

međusobnome odnosu, jedna drugu dopunja, svaka je važna, pa je najbolje

ako se razvijaju i promatraju integralno. Danas je vidljiva određena

neravnoteža jer su neke funkcije unekoliko zanemarene, ne pridaje im se

potrebna važnost. Bez obzira što je svaka nastava i odgojna, to se u praksi

nedovoljno ističe, posebice kada je riječ o visokoškolskoj nastavi.

Inače, ni prije rata (1991.-1995.) visokoškolska pedagogija, odnosno


240

Izbor tekstova

didaktika nije bila razvijena. Doduše, izlazio je časopis Univerzitet danas –

glasilo zajednice jugoslavenskih sveučilišta, pokrenut u Zagrebu 1960.

godine, na čijim su stranicama razmatrana pojedina važna pitanja, odnosno

problemi visokoškolske nastave. Danas je međutim vrlo malo priloga koji

teorijski i empirijski razmatraju problematiku odgoja i obrazovanja na

visokim školama, koji proučavaju metode, oblike i vrjednovanje

visokoškolske nastave.

Nastava je složen proces; to je odgovorna, osjetljiva djelatnost. U

razvijenim zemljama postoji opsežna literatura o pitanjima odgoja i

obrazovanja studenata. Tiskaju se i posebni časopisi za ovu granu

pedagogije, odnosno za ovu populaciju.

U nas je visokoškolska didaktika mlada disciplina iako joj je predmet

nastava i učenje na fakultetima. Nerijetko se važnost nekih nastavnih

područja, odnosno nastavnih predmeta podcjenjuje; smatra se da to i nije

važno za izvođenje nastave jer je, drži se, nastavniku bitno samo znanje iz

struke. Ugledni didaktičar prof. dr. Marko Pranjić kaže:

U nas se predmetnim metodikama na sveučilišnoj razini dobrim

dijelom bave ljudi koji imaju samo predmetna znanja i neko

nastavničko iskustvo a malo je onih kojima su specijalizacije iz

odgojnih znanosti bile povodom da budu nosioci sveučilišnih

metodičkih kolegija, zato su i „znanstvene osnove“ nekih naših

metodika vrlo upitne. One su u najboljem slučaju „primijenjena

znanja“ koja nemaju iza sebe široku odgojno znanstvenu

formaciju svojih autora što bi budućem nastavniku kojemu su

namijenjena omogućilo fleksibilnost, slobodu kretanja,

kreativnost, lakoću u operiranju pojedinim metodičkim, odnosno

didaktičkim postupcima, vrsnoću u sekvenciranju pa i

didaktičkom reduciranju predmetnih sadržaja, multivalentnost

pristupa, evaluacijska znanja, itd., te tako amortizirala, spriječila

neželjena događanja u nastavi što znaju kobno završiti za sve


241

Izbor tekstova

sudionike.278

Poznata pedagoginja dr. Jasminka Ledić u svome istraživanju

detektira između ostalih i dva stereotipa vezana za pedagoško obrazovanje

i usavršavanje sveučilišnih nastavnika.279 Prvi stereotip glasi: dobar

znanstvenik u sebi krije i dobroga nastavnika, a drugi: važnost metodike

nastavnoga rada opada s dobi učenika pa po tome principu nije osobito

važno kako se znanja „predaju“ studentima.

Govoreći o neučinkovitosti visokoga obrazovanja, autorica smatra da

je jedan od važnijih razloga za to neodgovarajuće pedagoško obrazovanje.

U nas se uvriježilo mišljenje da je dovoljno poznavati struku, dok

organizacija nastave i sve što se s tim u vezi podrazumijeva nije važna jer

onaj tko poznaje „materiju“ znat će to i objasniti studentima, potaknuti ih i

motivirati na kritičko mišljenje, na samoobrazovanje i sl. Smatra se naime

da umijeća poučavanja dolaze sama od sebe. Istaknuti pedagog prof. dr.

Mujo Slatina s tim u vezi kaže:

Iako je očita činjenica da postoji razlika između nešto znati i

znati tome poučavati, nekima zasmeta ako se ukaže na razliku

između projektanta i učitelja projektiranja, tehnologa i učitelja

tehnologije, agronoma i učitelja agronomije, diplomiranih

matematičara i učitelja matematike, diplomiranih psihologa i

učitelja psihologije, teologa i vjeroučitelja, itd.280

U istome prilogu prof. Slatina piše:

Razvoj kompetencija teacher profesije ključno je pitanje u svakoj

zemlji koja nastoji unaprijediti obrazovni sustav i učiniti ga

dostupnijim i prohodnijim, fleksibilnijim i suvremenijim.

278 M. Pranjić, Didaktika, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., str. 9. 279

J. Ledić, „Pedagoško usavršavanje sveučilišnih nastavnika: Prijedlozi za međunarodni dijalog“, Pedagoški rad, br. 45 (4), 1990., str. 438-443. 280

M. Slatina, Razvoj profesionalnih kompetencija univerzitetskih nastavnika u Bolonjskom procesu, zbornik radova, str. 155-165.


242

Izbor tekstova

Dugoročno gledano, niti jedna profesija ne ostavlja tako važne

posljedice na budućnost društva kao profesija učitelja.

Ovo nas obavezuje na odgovoran sistemski pristup obrazovanju

za obrazovanje.

Vrijeme kada je svako sa svojim prirodnim osjećajem, bez ikakva

poznavanja odgojnih znanosti, mogao odgajati, obrazovati, poučavati druge

daleko je iza nas. Sve funkcije sveučilišne nastave realiziraju se integralno –

stručna, obrazovana, odgojna, znanstvena, kulturna i društvena dimenzija.

U vezi s tim akademik prof. dr. Mandić napisao je sljedeće:

Sveučilišna nastava potpunije ostvaruje svoju univerzalnu

funkciju kad obrazuje integralni profil stručnjaka, daje sintezu

općih i stručnih znanja, razvija opće i specijalne sposobnosti

(posebno kritičko mišljenje), potiče kreativnost, razvija socijalne

osobine ličnosti, značajne za uključivanje u društvo, svijet rada i

stvaralački odnos prema radu.281

Čini se da su danas nastavni sadržaji svrha i cilj samima sebi, umjesto

da su sredstvo u izgradnji osobe - humane, slobodne, kritične, odgovorne.

Nekima je važno prijeći gradivo, predavati, a za drugo, kako kažu, nisu

zaduženi, odgovorni. Ali izobrazba nije samo pružanje informacija,

zapamćivanje i reproduciranje činjenica. Ako nastavnik nema odgovarajuće

pedagoške kompetencije, onda nerijetko poseže za neprofesionalnim

mjerama, pribjegava voluntarizmu, birokratiziranju, improvizaciji, dolazi

do profesionalne deformacije i sl. U odnosu nastavnik - učenik (student)

često se javljaju konflikti, nesporazumi, pa i oni s težim posljedicama.

Budući nastavnici u tijeku studija ne dolaze do odgovarajuće

pedagoško-didaktičke, metodičke i praktične osposobljenosti pa i to može

281

P. Mandić, Obrazovna i naučnoistraživačka djelatnost u Bosni i Hercegovini, Zajednica univerziteta BiH, Sarajevo 21. i 22.XI.1991., str. 21-30.


243

Izbor tekstova

biti generatorom problema u odnosima, u komuniciranju. Kad smo

studente četvrte godine nastavničkih fakulteta i akademija pitali jesu li

zadovoljni sadržajem pedagogije, didaktike i metodike, odgovorili su (96%)

da im postojeći sadržaji nisu dostatni. Smatraju da je nužno više sati ove

nastave, a posebno praktičnoga rada u vježbaonicama i hospitiranja.

Naravno, pedagoško-didaktička i metodička osposobljenost nisu čarobni

štapić, nisu panaceum - svelijek, ali taj se vid pripremanja budućih

nastavnika ne može podcjenjivati ni formalizirati.

Profesionalizacija nastavnika po Bolonjskome procesu sastoji se od

dvaju programa: sadržaja predmeta i studija obrazovanja. Studij

obrazovanja ima tri područja: a) studij obrazovnih znanosti; b) studij

metodike i c) školska praksa. Koliko primjerice sati u tijeku studija provedu

budući liječnici, veterinari, inženjeri na praktičnome radu, na vježbama u

laboratorijima, na farmama, klinikama i sl., a koliko budući nastavnici

provedu u osnovnoj ili srednjoj školi?! Koliko su nazočni nastavi u

vježbaonici slušajući druge (kolegice i kolege), a koliko pak sati sami izvode

nastavu?

Govoreći o dobroj nastavi, poznati teoretičar nastave dr. Hilbert

Meyer naglašava: „Praksa se raduje teoriji, a teorija se raduje praksi!“

Razumije se, to ne znači „davati neke gotove recepte, već poticati kako u

pojedinostima rasvijetliti i u cjelini shvatiti taj životni i složeni posao koji

zovemo poučavanje“282. Isti autor definira „dobru nastavu“ i izričito kaže da

nema nastave koja je dobra „sama po sebi“. On smatra da snaga nastave leži

upravo u tome što predmetno učenje povezuje s odgojem. Nakon, kako

kaže, temeljite rasprave s teoretičarima i praktičarima

H. Meyer izdvaja deset obilježja dobre nastave:

1. jasno strukturiranje nastave (jasnoća procesa, ciljeva i sadržaja,

jasnoća uloga, dogovor o pravilima, ritualima i slobodama)

282 H. Meyer, Što je dobra nastava, Erudita d.0.0., Zagreb, 2005.


244

Izbor tekstova

2. visok udio stvarnoga vremena učenja (zbog dobre organizacije

vremena, točnosti, podjele organizacijskih poslova, ritmiziranja

dnevnoga tijeka)

3. poticajno ozračje za učenje (zbog uzajamnoga poštivanja, pouzdanja u

pridržavanju pravila, preuzimanja odgovornosti, pravednosti i skrbi)

4. jasnoća sadržaja (zbog razumljivosti postavljenih zadataka,

pouzdanosti tematskoga hoda, jasnoće i obvezatnosti očekivanih

rezultata)

5. uspostavljanje smisla komunikacijom (zbog sudjelovanja u planiranju,

kulture razgovora, rasprava o smislu, dnevnika učenja i povratnih

informacija učenika)

6. raznolikost metoda (bogatstvo tehnika insceniranja, raznolikost

uzoraka djelovanja, varijabilnost oblika nastave i uravnoteženost

velikih metodičkih oblika)

7. individualno poticanje (zbog slobode, strpljivosti i vremena unutarnje

diferencijacije i integracije, analize individualnih postignuća u učenju

i usklađenih planova poticanja, posebnoga poticanja učenika iz

rizičnih skupina)

8. inteligentno vježbanje (zbog osvježivanja strategija učenja,

primjerenih zadataka za vježbu, ciljane pomoći i „za uvježbavanje

poticajnih“ okvirnih uvjeta).

Zaključak

Ovaj prilog želi podsjetiti na važnu zadaću visokoga školstva - na

njegovo pedagoško značenje, jer se obrazovanje ne može ograničiti samo na

posredovanje znanja i sposobnosti za vršenje nekoga posla što je, razumije

se, uvjet i zahtjev svijeta rada. Obrazovanje je međutim više od toga. Nema

nastave bez odgoja, a on je i vrijednosno orijentiran. Odgoj nije ni


245

Izbor tekstova

manipulacija ni prisila; on nije ni autoritaran ni voluntaristički. Osim za

svijet rada i stvaralaštva, mladima je nužno pomoći da razvijaju

odgovornost, radne i druge pozitivne navike, da se ponašaju sukladno

pravilima morala, da budu etični, humani, da imaju osjećaj za solidarnost,

kritičko mišljenje, da budu tolerantni, empatični, da imaju razumijevanje

za druge, drukčije, za plemenite vrijednosti.

Vrijeme je zrelo za stvaralačku kritiku, za drukčije paradigme

odnosno za revidiranje pedagoške, didaktičke, psihološke i metodičke

osposobljenosti nastavnika na svim razinama. Zadatci što ih društvo

postavlja pred nastavnike sve su širi, odgovorniji, a s druge strane u tijeku

studiranja nedovoljno se osposobljavaju za kompetencije, za tako

odgovornu i osjetljivu dužnost.

Pedagoška praksa budućih nastavnika više je nego simbolična i

formalizirana. Nužno je verificirati vježbaonice, mentore i savjetnike.

Naravno, za to su potrebne i odgovarajuće financije, ali vrijeme je da se i

nastavnicima omogući napredovanje. Bilo je prijedloga za čak pet stupnjeva

- što je neozbiljno, neutemeljeno jer dovoljno je nakon stručnoga ispita -

mentor i savjetnik - kako je regulirano u Republici Hrvatskoj.

Praktična nastava u vježbaonici osobito je važna za buduće

nastavnike pa je nužno više sati hospitiranja, ali i više sati samostalnoga

izvođenja nastave i nakon toga obvezna kritička analiza nastavnoga sata.

Danas se do tzv. dopunsko-pedagoškoga certifikata dolazi na razne

načine. Nažalost, to se najčešće pojednostavljuje, formalizira se ovaj oblik

nužne izobrazbe nastavnika koji u tijeku studija nisu slušali pedagošku

skupinu predmeta. Zbog oskudice novca gotovo i nema organiziranoga

stručnog usavršivanja ili se to pak svodi na upoznavanje s pojedinim

odlukama, zakonima i si.

Pedagoški časopisi i pedagoška literatura zbog istih razloga rjeđe

navraćaju u školske zbornice i knjižnice. Nužno je afirmirati pedagoško-


246

Izbor tekstova

didaktičku metodičku teoriju i praksu u cjelokupnome odgojno-

obrazovnom sustavu. Znanstveno-nastavna vijeća na fakultetima još uvijek

ne pridaju dovoljnu pozornost znanstvenomu i nastavnomu razvoju ovih

nastavnih područja. Kakvi su zapravo nastavnički fakulteti bez vježbaonica,

bez pedagoško metodičke prakse? Za to je prijeko potrebno predvidjeti

odgovarajuća sredstva. Poticanje i afirmiranje pedagoško-metodičke teorije

i prakse uvjet je kvalitetnijega osposobljavanja, pripremanja nastavnika za

odgovornu odgojno-obrazovnu zadaću. Jedno od temeljnih zahtjeva glasi:

popraviti status prosvjetnih djelatnika, a kada se to postigne, bit će lakše

privlačiti sposobne pojedince da izaberu nastavničko zanimanje, osigurati

kvalitetnije nastavnike kao i temeljitije trajno stručno usavršavanje. Bolji

materijalni uvjeti potaknut će i na samoobrazovanje, motivirat će

napredovanje, zadržat će uspješne nastavnike.

Vrijeme je da se o ovim pitanjima na sveučilištima i na fakultetima

otvoreno raspravlja i da se stanje počne mijenjati nabolje.

Literatura

1. Kyriacou, Ch., Temeljna nastavna umijeća, Educa, Zagreb, 2001.

2. Ledić, J., „Pedagoško usavršavanje sveučilišnih nastavnika: Prijedlozi za

međunarodni dijalog“, Pedagoški rad, br. 45 (4), 1990., str. 438-443.

3. Mandić, P., Obrazovna i naučnoistraživačka djelatnost u Bosni i

Hercegovini, Zajednica univerziteta BiH, Sarajevo 21. i 22. XI. 1991., str. 21-

30.

4. Meyer, H., Što je dobra nastava, Erudita d.0.0., Zagreb, 2005.

5. Pranjić, M., Didaktika, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005.

6. Slatina, M., Razvoj profesionalnih kompetencija univerzitetskih nastavnika

u Bolonjskom procesu, zbornik radova, str. 155-165.

Documents

Izbor tekstova Povijesno-pedagoška istraživanja - Povijest pedagogije i školstva u BiH