Kate Mitchell

Izigrana nevjesta

I. Tara Furlong lagano je koraala ulicama Londona koje su vrvjele prolaznicima. Oito

nikomu nije smetala magla koja se nadvila nad gradom, to je nije nimalo udilo. Londonci su naviknuli na to, i kad je malo bolje promotrila njihova lica, shvatila je da nitko i ne primjeuje kakvo je vrijeme. Njezina je visoka i vitka figura ipak mamila poglede, to je za nju bilo uobiajeno. Bila je izrazito visoka, ali ne i premrava. Tamna duga, valovita kosa, veinom joj je slobodno padala niz lea. Kosu je smatrala znakom enstvenosti, i ni za to je se ne bi odrekla. Lice joj je bilo srcolika oblika, s naglaenim jagodicama, usne pune, nos malen. Ipak, najljepe su na tom licu bile oi. Plave poput potonica, a preduge su ih trepavice inile tajanstvenima. Tara je bila samouvjerena djevojka, puna samopouzdanja.

Dobro je znala to eli u ivotu, a inilo joj se da je to i bilo najvanije. Majka ju je od najranijeg djetinjstva uila samostalnosti, a kako za sebe nije mislila da je najpametnija na svijetu, majine su rijei bile za nju svetinja. Njezina je majka imala iskustvo, znanje, zrelost, i eljela joj je najbolje u ivotu, a kada se sve to spoji, bila je neiscrpiv izvor znanja. Tari je trebalo pokazati put kojim e krenuti, a to je mogla samo odrasla osoba. I oca je oboavala, ali ne kao majku. Otac je bio tih ovjek i rijetko je pokazivao osjeaje, ali kada bi se otvorio, njegove bi je emocije oarale. Nasmijeila se kada se sjetila svojih roditelja. Ve neko vrijeme nije ivjela s njima, a nedostajali su joj katkad do fizike boli.

Zaustavila se pred jednim izlogom. Snano se ugrizla za usnicu. Ve mjesecima je promatrala ove basnoslovno skupe cipele koje si nije mogla priutiti. Mogla je, dodue, posuditi od roditelja, ali to nije eljela. Ipak, jednom e skupiti za njih, obeala je samoj sebi. Voljela se lijepo odijevati i naglasiti svoju prirodnu ljepotu. To je nimalo nije razlikovalo od ostalih djevojaka jer su sve eljele biti lijepe. Ona je imala tu sreu da je priroda bila dareljiva prema njoj; spadala je u one malobrojne na kojima estetski kirurg ne bi imao to popraviti. Nije bila lano skromna, ali si nije ni umiljala da je bolja od ostalih. Djela su ta koja uzdiu ljude, a ljepota s vremenom nestaje, kopni i izgubi se u borama.

Prisilila se da se pokrene. Nekoliko je trenutaka razmiljala, a zatim je zaustavila taksi. Rekla je taksistu majinu adresu i udobno se namjestila u stolicu. Pred njom je bio dug vikend koji nije eljela provesti sama. Matt, momak s kojim je izlazila u posljednje vrijeme, bio je na poslovnom putu, a veina njezinih prijateljica bila je negdje na godinjem odmoru. Kao i uvijek, najbolje se odluke donose bez razmiljanja, i ona je tako odluila otii k roditeljima. Znala je da e joj se obradovati. Katkad je imala osjeaj da oni ive za njezine posjete, to je i bila istina. Nije imala ni brata ni sestru, a to je oduvijek eljela i to je bila moda jedina neis-punjena elja u njezinu djetinjstvu.

Taksi se zaustavio ispred vile u kojoj su ivjeli njezini roditelji i Tara je s osmijehom izila iz auta. Samo pola sata vonje dijelilo ju je od njih, a ona ih je tako rijetko posjeivala, kao da im je eljela dokazati da se moe biti samostalno i s dvadeset i tri godine. Nije bila pravedna prema njim i nerijetko je osjeala grinju savjesti, ali si je uvijek obeavala da e se

promijeniti. Znala je da ju je ivot odveo drugim putem, ali se ipak vraala onome starom na kojem su se nalazili njezini roditelji.

inilo se kao da u vili nema nikoga. I uokolo je vladala tiina, neka teka tiina koja joj je bila strana. Uputila se u dnevnu sobu. Oekivala je da e zatei roditelje pri poslijepodnevnom aju, jer taj obred nisu ni pod koju cijenu eljeli propustiti. Bio je to dugogodinji ritual, ali i trenuci kada bi se skupila cijela obitelj, barem je tako bilo dok se nije odselila. A sada? Ila je iz prostorije u prostoriju, ali nije bilo ni majke ni oca. Kada je obila sve prostorije, nekoliko je trenutaka neodluno stajala. Nita joj nije bilo jasno. Preostao joj je jo samo vrt i ona se uputila tamo.

Gotovo beumno kretala se stazom koja je vijugala izmeu arolika cvijea, jednog od najljepih ukrasa koje je priroda izmislila. Tara je oduvijek voljela cvijee. Njegova ju je boja oaravala, a tolika ljepota u tako malenim primjercima ostavljala ju je bez daha. Za vrt se brinula njezina majka, a Tara je samoj sebi priznala da joj je vrt najvie nedostajao. Tako vjeto je slagala boje i o svakom je cvijetu sve znala. Vrt je bio njezino ivotno djelo, ako sebe iskljui, pomislila je. Krajikom oka vidjela je pokret izmeu ukrasnoga grmlja i krenula prema tome mjestu. Pribliila se i ugledala oca

- zalijevao je jednu lijehu. Izgledao je odsutno, ak i zabrinuto. Ovaj je posao radio mehaniki, a to se dalo naslutiti iz poloaja njegova tijela.

- Oe! - Tara je viknula da nadglasa um vode. Jo mu se vie pribliila, ali je nije uo. Stajala je tako nekoliko trenutaka i razmiljala.

eljela mu je poletjeti u zagrljaj, ali ju je neto spreavalo u tome. Nikada joj se nije inio tako dalekim, potpuno nesvjestan svega oko sebe.

- Oe! - viknula je ponovno, jae, na to se on trgnuo i okrenuo prema njoj bezizraajna lica.

Kad ju je ugledao, nastala je trenutana preobrazba. Istog je trenutka osmijeh ublaio crte njegova lica, a iz oiju mu je isijavala ljubav i toplina.

- Tara! - odloio je gumu i zatvorio vodu. Kada joj se pribliio, poletjela mu je u zagrljaj. vrsto ju je zagrlio. Cijelo mu je tijelo

drhtalo. Odmaknula se od njega i zabrinuto ga pogledala. - Neto se dogaa? Jesi li bolestan? - Nastojala je pogoditi o emu je rije, ali

bezuspjeno. Katkad joj se otac inio tako dalekim, a katkad kao da su potpuno isto mislili. - Ne. - Oev drhtavi glas samo ju je jo vie uvjerio da neto nije u redu. - Gdje je majka? - upitala ga je odmaknuvi se malo do njega. - Julia je otila na pogreb - rekao je tako tiho da ga je jedva ula. - Kome? - Tara ga je uhvatila za ruku i blago je stisnula. Povela ga je prema oblinjoj klupi i sjela do njega. Nekoliko su trenutaka samo utjeli, a

kada ju je otac pogledao, oi su mu bile pune suza. Prvi put ga je vidjela da plae i to ju je duboko dirnulo.

- To i nije vano. - Otac je pokuavao izgledati nehajno, ali bio je to bezuspjean pokuaj. - Ono to ti elim rei, a to u ponavljati dok sam iv, jest da te volim vie od iega na svijetu. - Jo uvijek se nije uspijevao pribrati i Taru je bila u nedoumici to da misli o takvu ponaanju.

- Znam. - Unijela mu se u lice. - Tvoje me rijei plae. -Jo mu se vie primaknula.

- Zato? - pogledao ju je ravno u oi. - Samo sam rekao da te volim. Moda sam tek u ovim trenucima shvatio koliko je ivot prolazan i da vrijeme nee ekati nae neispunjene elje. Koliko je ljudi umrlo, a da nije reklo ono to je htjelo i osjealo ili su jednostavno odgaali, ali ih je smrt pretekla. Ne elim da se i meni to dogodi. ao mi je to si se odselila. Uistinu elim vie vremena provoditi s tobom. - Njegova iskrenost, ali i ljubav koju je pokazivao u tim trenucima, natjerali su Tari suze na oi.

Osjeala je teak pritisak u grudima. Te su njegove rijei moda bile vjesnici neega loeg. Uplaila se da je obolio. Okrivljavala je sebe to nikada nije mislila na vrijeme koje prolazi. Njezini su roditelji jo biti dovoljno mladi pa nije mislila na njihov kraj, a nije ni eljela na to misliti.

- Potrudit u se da doem kada god mogu - obeala mu je. - Zna, roditelji su katkad posesivni. Vjerojatno sam i sam takav. Moda samo ne elim

prihvatiti injenicu da si odrasla i da si samostalna. A i samoa me katkad pritie, a na nju nisam navikao. Ne ujem tvoj smijeh po kui pa se sve ini pustim otkad si otila.

Takav dug govor jo nije ula od njega. Uvijek je govorio kratko i razgovijetno. Njegove reenice nisu bile due od nekoliko rijei, a sada se gotovo raspriao. Tara je znala da ima dovoljno jak razlog za to, ali kao da je izbjegavao sr problema koji ga je titio.

- ini mi se da je u tvojem srcu pusto - proaputala je. - Da, nastala je kada si ti otila. Znao sam da se za djecu ne treba previe vezati jer doe

dan kada odu da bi osnovali svoj ivot, ali tko moe odoljeti a da se ne vee svim srcem? - Tako treba biti. - Tara je ustala i pruila mu ruku. Pomogla mu je da ustane i odvela ga u kui. Skuhala mu je aj, a sebi kavu. eljela je to

uiniti sama jer ju je to ispunjavalo zadovoljstvom. Nije joj bilo ni na kraj pameti da pozove kuharicu. Odnijela je pie u dnevnu sobu. Otac se potpuno promijenio, opet je bio onakav kakvoga je pamtila.

- Ja sam otila. To je istina. Trebao bi me shvatiti. I ja elim imati svoj ivot, elim rairiti krila i vinuti se u slobodu. Niste me vi ni u emu sputavali, ali elim sebi dokazati da mogu biti samostalna.

- Volim tu tvoju svojeglavost. - Otac joj se slabano nasmijeio. - ini mi se da sam je naslijedila od tebe - naalila se Tara. Istog trenutka lice njezina oca postalo je bezizraajno. - Moda - jedva je izustio. Tara ga je promatrala. inilo joj se da je u posljednjih nekoliko tjedana ostario mnogo

vie nego u posljednjih nekoliko godina. - Ti nisi bolestan? - ponovno ga je upitala. - Ne - odgovorio je. - Ne bi mi skrivao neto takvo? - bila je uporna. - Boli me jedino samoa. Moda me je uhvatila i sjeta. Ne znam - nasmijeio joj se. Oi su mu zaiskrile i Tari je laknulo. - Kako ovjek stari, sve se vie vraa u prolost. Luta uspomenama i uvia greke koje

je poinio. Ipak, najvie sam ponosan na tebe. - Pogledao ju je s ljubavlju. - I ja sam ponosna to sam ti ki. - Tara je otpila gutljaj kave i pogledala ga preko ruba

alice. - Nikada ne bih poeljela boljeg oca - vedro je izustila.

- Kao ni ja bolju ker. Ti si bila blagoslov u mojem ivotu. Veselio sam se svakom trenutku koji sam proveo s tobom. - Glas mu je postajao sve vri, a ruke mu se nisu nimalo tresle dok je ulijevao mlijeko u aj.

Tara je osjeala kao da se pred njom nalazi drugi ovjek, bol i sjeta netragom su nestala. Nikada nije podnosila tugu u oima drugih ljudi, a ponajmanje onih do kojih joj je bilo najvie stalo.

- Bit e jo bezbroj lijepih trenutaka - obeala mu je, vrsto vjerujui u to. - Hoe, znam da hoe - rekao je otac s nadom. - ini mi se da ti majka stie. - Njegov je izotren sluh uo poznate zvukove. Tara je naulila ui, ali nita nije ula. - Moda ti se uinilo? - upitno ga je pogledala. - Nije - odluno je odmahnuo glavom. - Zvuk njezina automobila uvijek bih prepoznao. Naviknuo sam se na njega. - Jedva

primjetan osmijeh ukazao mu se na licu. I bio je u pravu. Samo nekoliko trenutaka poslije njezina je majka ula u dnevnu sobu.

Njezino njegovano lice bilo je prikriveno golemim sunanim naoalama koje nije skinula ni kada je ula u prostoriju. Imala je zavidnu liniju, a nalazila se u kasnim etrdesetima. Ali nije to bila nekakva starost. Iako je njezin otac od majke bio stariji desetak godina, nadala se da je ivot ipak pred njima.

- Tara! - uzviknula je hrapavim glasom. Njezino se lice istog trenutka promijenilo. Skinula je naoale, a oi koje su bile crvene od

plaa jo vie su naglaavale bljedilo njezina lica. - Iznenaena sam to te vidim - priznala joj je, skidajui eir. Prila joj je i poljubila je u obraz. - Kome si bila na pogrebu? - upitala je Tara umjesto pozdrava. - Nije vano - odmahnula je rukom, ali je znaajno pogledala u svojeg mua. - Ne

poznaje ga - apatom je dodala. - Ima li i za mene alica aja? - odmah je promijenila temu. Je li to bilo sluajno ili namjerno, Tara nije mogla dokuiti. Nije ni eljela razmiljati o

tome. Majin i oev krug poznanika za nju je bio dio njezine prolosti. Ipak, vidjela je bol u majinim oima, tugu koju nikada prije nije primijetila. Ljudi na pogrebima valjda shvaaju ko-liko je ivot prolazan i kako se sve u trenu moe ugasiti. Tada ne plau samo za pokojnikom, ve i za onim to njih oekuje. Valjda se i majka tako osjeala. Nije se lako suoiti s prolaznou ivota. Samim roenjem pretplaeni smo na smrt, ali o njoj nitko ne razmilja, osim u rijetkim trenucima. Tara je ustala i otila po aj. Kada se vratila, njezini su roditelji utjeli.

- Stigao je aj - rekla je glasnije nego to je namjeravala. - Upravo onakav kakvog eli. - Stavila je alicu ispred majke.

- Jesam li ti rekla da si ti najbolja ki na svijetu? - upitala ju je majka. - Da. To mi ponavlja ve godinama. - Tara se nasmijeila. Sjela je nasuprot njih, promatrajui ih. Dugo su bili u braku, ali se jo uvijek osjeala

ljubav i odanost u njihovu odnosu. Oni su joj bili uzor. Nadala se da e i ona voljeti svojeg mua kao to je njezina majka voljela njezina oca.

- to vam je danas? - upitala ih je.

Promatrala je majku, a zatim i oca. Oboje su spustili pogled. - Znam da vam nedostajem. I vi meni nedostajete. Ipak... - zastala je da otpije gutljaj

kave i smisli nastavak reenice. Izgubila se u vlastitim rijeima, a to joj se gotovo nikada nije dogaalo. - ... ostat u prespavati - rekla je prvo to joj je palo na pamet. Vidjela je kako se njihova lica mijenjaju, pokazivala su sreu. - Drago mi je. - Majka ju je paljivo promotrila. - Idem rei kuharici to da spremi za

veeru. - Hitro je ustala, a da nije ni pogledala aj. - Ne treba - zaustavila ju je Tara. - Ja ionako ne jedem previe. Zadovoljit u se sa

sendviem i voem. Jedino ako vi ne elite... - Ovo je jedna od rijetkih prilika da budemo na okupu kao obitelj. Ni meni nije stalo do

jela, ali jest do onog posebnog osjeaja koji se budi u ljudi dok jedu zajedno. Nije to samo obrok, to si trebala shvatiti odavno. Vana je povezanost, bliskost, ljubav, a hrana daje poseban peat svemu tome - ustrajala je majka u svojoj nakani.

Nakon toga se njezina majka povukla u svoju sobu. Tara je bila zabrinuta. Njezino udno ponaanje bilo joj je neshvatljivo. Toga su dana oboje bili udni - i majka i otac. Neto se dogaalo. Ljubav koju je osjeala prema njima bila je posebna, ali nedovoljna da bi saznala to su skrivali od nje. Znala je da neto nije u redu, ali to? Uvijek je u njihovoj obitelji vladao sklad, a sada kao da su svi bili zabrinuti i dovoljni sami sebi. To ju je jo vie ostavljalo u uvjerenju da se neto udno dogaa.

Otila je u svoju sobu. Nita se u njoj nije promijenilo. Sve je bilo kao kad je ona bila tu. U toj je kui provela lijepo djetinjstvo, obasuta ljubavlju i panjom, ali je roditelji ipak nisu razmazili. Usadili su joj osjeaj odgovornosti, ljubav prema svim ivim biima i potovanje koje treba osjeati prema njima. Uili su je da ljude cijeni po ljepoti due, a ne po izgledu ili drutvenom poloaju. Tog se pravila slijepo pridravala. Znala je da neki ljudi jednostavno nisu imali sreu da se rode u izobilju ili da imaju sve ono to je ona imala. Nerijetko bi je majka odvela u ustanovu za starije i nemone. Uvijek su dolazile s darovima i cvijeem ili neim to bi im moglo koristiti. Kada god bi se sjetila tih posjeta, oi bi joj se napunile suzama. Nema rijei kojima bi opisala izraz njihovih lica. Bio je to dar vredniji od bilo ega opipljivog. Vidjeti osmijeh na licu koje je izgubilo nadu, suzu u oku u kojem su suze odavno presahnule ili toplinu na licu koje je ve bilo zamrznuto jer su ih odbacili njihovi najmiliji.

Pokai ovjeku da si ovjek. Prui ruku onome tko je pao jer jednom i ti moe pasti - majka joj je uvijek savjetovala. Postoji vrijeme kada ljudi pokleknu. Mislim da je njima daleko najtee. Stari su i nemoni. Za novi je poetak prekasno, a najbolje godine utkali su u tapiseriju svoje obitelji koja ih je nemilosrdno odbacila. Neki nisu imali izbora, i to mogu nekako razumjeti, a nekima su roditelji samo teret. Ne sjeaju se koliko su se oni rtvovali za njih i ponaaju se kao da nikada nee ostarjeti - jo joj je kao vrlo maloj pokuala pokazati i drugu stranu ivota, onu koja ju je trebala drati prizemljenu.

Znala je da ta pria ima i drugu stranu medalje, onu koja nije bila nimalo lijepa. Njezina je majka roena u obitelji koja je jedva preivljavala te se kao vrlo mlada morala snalaziti da bi pomogla majci. Ona to nikada nije zaboravila, ak i onda kada je udajom mogla imati sve to je poeljela. Uvijek je bila skromna i uila je tako i svoju ker. Znala je da ivot zna biti nemilo-srdan, ali doe vrijeme kada ti daruje i cvijetak sree kao nagradu. U tim se trenucima nije smjela gubiti nada.

Prenulo ju je kucanje na vratila. Pogledala je na sat. Kako je vrijeme brzo prolo! Bila je sama sa svojim mislima ve gotovo dva sata, a inilo joj se da je prolo jedva nekoliko

trenutaka otkad je otila u svoju sobu. - Veera je na stolu. - Glava njezine majke se iza poluzatvorenih vrata. - Stiem za nekoliko minuta. Tara je istog trenutka ustala. Stala je ispred ogledala. Lice joj je bilo pomalo blijedo pa je nanijela malo rumenila.

Nekoliko je trenutaka tako stajala, a onda se prisilila da se pokrene. Nikada se tako nije osjeala. Bojala se, a da ni sama nije znala ega, ni to bi mogla oekivati. Najvie ju je plaila pomisao da je njezin otac bolestan, ili majka, ali je on odluno negirao tu mogunost. Moda se bez razloga zabrinjava. Pokuavala je tako misliti, ali se onaj djeli tjeskobe ugnijezdio u njezinu srcu i kao da nije imao namjeru nestati.

Tara je sila. Kad je ula u trpezariju, otac je ustao i pomogao joj da sjedne. Izgledao je potpuno drukije nego tog poslijepodneva i samo jedan pogled na njega bio je dovoljan da Tara odahne i odbaci sve svoje sumnje.

Veera je prola u pomalo nelagodnoj atmosferi. Tara je govorila o svojim planovima na poslu, a majka i otac su joj pomagali savjetima. Ureivala je interijere, a to je bio posao koji je jednostavno oboavala. Tu je mogla pokazati svoju kreativnost, a najvie od svega ju je radovalo to je svoje zamisli vrlo brzo vidjela potpuno ostvarene. Nakon veere otac se povukao, a majka je ostala sjediti s njom. Neko ju je vrijeme samo promatrala, a trag zabrinutosti jasno joj se vidio u oima.

- Vi neto krijete od mene. Tari se vratila sumnja. - Samo sam tuna - proaputala je majka. Iako je nastojala sakriti tugu u svojem glasu, tuga se jasno nazirala. - Zbog smrti... Koga? - Tara nije odoljela, a da je ne upita. - Preduga je to pria. - Majka joj je jasno pokazala da nema namjeru s njom dijeliti

svoje osjeaje, ali ni tajne. - Ja imam vremena - rekla je ipak Tara, iako je znala da te rijei nee imati nikakva

uinka. - Previe je bolno. - Majka je ustrajala na utnji. Tara ju je neko vrijeme samo promatrala. - Nisi li upravo ti rekla da tajne mogu razoriti obitelj? - podsjetila ju je. - Jesam, rekla sam. To je i istina. Sada nisam spremna ni na kakve ispovijesti. Molim te,

shvati me. - U redu. - Tara je odustala, ali samo zato to nije imala drugog izbora. Ostatak veeri, Tara je veinom govorila, a majka ju je samo sluala, povremeno kimajui

glavom. Pokuavala je shvatiti svoju majku, ali koliko god da je imala razumijevanja, to joj je teko polazilo za rukom. Bliskost koja je nekada obiljeavala njihov odnos, kao daje netragom nestala. Moda je to samo privremeno, tjeila se, jer je tako moralo biti, ili e ipak problem izi-i na vidjelo. Jedno od to dvoga e se dogoditi i to vrlo skoro. Tara je osjeala da e tako biti. Njezini roditelji oito nisu bili spremni podijeliti tajnu s njom, a ona nije imala nikakve mogunosti da je dozna.

- Idem pod tu. - Tara je ustala nakon podue utnje. - I ja u uskoro - apatom je uzvratila majka. - Ali prije toga mi treba malo samoe da

razbistrim misli - priznala je. Tara je slegnula ramenima. Pozdravila je majku i krenula prema svojoj sobi. Bila je

potpuno zbunjena. Majka joj je uvijek isticala da je bliskost presudna, a oni su veer proveli

kao ljudi koji su se tek upoznali, a ne kao obitelj. Jesu li se otuili ili je to bio tek trenutak koji je bacao sjenu na savren, gotovo savren ivot koji su imali? Odgovor na to pitanje nalazio se u budunosti, a njoj je preostalo samo da eka i nada se da e sve biti u redu.

U iduih se mjesec dana gotovo nita nije promijenilo, ali se ona nekadanja bliskost pomalo vraala. Moda i zato to je sada bila ee kod roditelja.

Kada je jednog od tih poslijepodneva dobila pismo iz ureda jednog od najpoznatijih odvjetnika u gradu, s nerazumijevanjem je u ruci okretala zatvorenu omotnicu u ruci. Njezin je ivot bio ist kao suza, ni s kim se nije sporila. Zamiljeno je ula u svoj stan. Odloila je na stoli potu, torbicu i kljueve, ali ne i omotnicu koja ju je zainteresirala. Sjela je sa strahom i otvorila pismo. Papir koji je izvadila bio je skupocjen. To se dalo naslutiti ve pri samom pogledu na njega. U kutu je stajao ig odvjetnikog ureda i ona je otvorila presavijeni papir nadajui se da je ipak posrijedi greka.

Nakon uvoda, uslijedile su reenice koje je eljela zaboraviti odmah nakon itanja. Nakon smrti vaeg oca, pozivate se da pristupite itanju oporuke kao jedan od zakonitih

nasljednika. Ta joj se reenica poput noa urezala u mozak, u misli i u srce. Trgnula se, a list papira koji joj se da prije nekoliko trenutaka nalazio u ruci, pao je na

pod. Pokuala se pribrati. Provjerila je svoje ime. Bilo je tono ispisano, kao i adresa stanovanja. Ime osobe koja joj je trebala biti otac, bilo joj je potpuno strano. Nikada ga nije ula. Ime John Grant nita joj nije znailo. To ime nikada dosad nije ula i znala je da je posrijedi greka koju je odluila odmah ispraviti. Nazvala je broj ureda, a kada joj se javio ugodan muki glas, predstavila se.

- Mislim da ste pogrijeili. Pozvana sam na itanje oporuke mojeg oca koji je i te kako iv. - Ljutnja se osjeala u njezinu glasu.

- Ne, nije greka. Vi ste navedeni kao jedan od nasljednika - glas joj je hladno uzvratio. - Nemogue - proaputala je Tara. - Nisam ja jedina Tara Furlong. - I dalje nije gubila

nadu. Kad joj je glas s druge strane slualice izdiktirao njezinu adresu, adresu njezinih roditelja,

datum roenja i sve kole koje je pohaala, Tara je samo spustila slualicu. Bila je toliko zateena da se nije mogla ni pomaknuti. Ukipljeno je zurila u neodreenu

toku, nesposobna da sklopi bilo kakvu misao. Doteturala je do trosjeda na kojem je sjedila do prije nekoliko trenutaka. Iako su znali sve o njoj, ipak je posrijedi bila greka, uvjeravala je samu sebe. Da, nije bilo drugog objanjenja. Njezin je otac bio iv, njezini su roditelji jo uvijek udisali isti zrak kao i ona. Odakle odvjetnikom uredu sve te informacije? Znao je gotovo sve pojedinosti iz njezina ivota. To ju je plailo, isto kao i spoznaja da je jedna od nasljednica ovjeka koji se predstavljao kao njezin otac.

Glava ju je poela boljeti. Tupa bol ju je onesposobljavala za razmiljanje. Ustala je i popila aspirin. Vrativi se na trosjed, jo je vie osjeala komar. Sve je u njezinoj glavi bilo nepovezano, osjetila je kako je obuzima val munine. Legla je i podigla noge. Osjeala je da se cijeli njezin svijet rui, a za to je bio dovoljan samo jedan trenutak. Ako povjeruje u ono to je napisano, ivjela je iluziju, samo iluziju koja se tako lako rasprila. Iako je majka oduvijek zahtijevala iskrenost, je li njezin cijeli ivot bio velika la? to se dogaalo? Je li bila posvojena. Ili? Moda... Nije imalo smisla nagaati. Odgovori, ako su uope postojali, nalazili su se kod njezine majke koja je oito bila riznica tajni.

Nakon bijesa i nemoi koju je osjeala, briznula je u pla, grevit pla koji joj je tresao cijelo tijelo. Osjeala se tako bespomono. Kao da se odjedanput nala na prostranome moru sudbine, bez ikakve orijentacije. to da radi? Da se prepusti ili da potrai odgovore koji bi je

doveli do istine? Znala je da e pismo sve promijeniti. Vie nita nee biti kao prije i to ju je plailo. Do prije nekoliko trenutaka znala je sve o svojoj prolosti, a sada nije znala nita. Sve je bila la, la i nita vie. Tko je ona? Silno je eljela znati odgovor na to pitanje. Dio svojega ivotnog puta je znala, a to je s onim dijelom kojega se nije sjeala? Zato je majka od nje skrivala istinu? Tek joj je u tom trenutku sve postalo kristalno jasno. Sjetila se pogreba na kojem je majka bila, ali i oeva neobina ponaanja. Kad se vratila s tog sprovoda, nije bila raspoloena za razgovor. Tuga joj se nazirala u oima. Tara je traila objanjenje, ali ga je, djelomino, dobila mjesec dana poslije, i to na nain koji ju je uasavao. Zar se na listu papira koji je odloila nalazila sva la njezina ivota, ali i tajne koje je trebala kriti.

Glava ju vie nije toliko boljela. Aspirin je poeo djelovati. Tara je ustala i pozvala taksi. Dok ga je ekala, osjeala je kako joj se srce cijepa i znala je da nikada vie nee biti kao prije. Sagnula se i uzela papir te ga spremila u svoju torbicu.

Taksi je stigao. Ula je u auto i rekla adresu svojih roditelja, ako su joj to uope bili roditelji. Saznat e istinu pa makar ta istina bila neto najgore to e morati uti.

inilo joj se da put do kue njezinih roditelja nikada nije bio dui. Kao da se vozi satima. Katkad vrijeme nikako da proe kada neto iekujemo, a tako je kratko kada smo sretni. Nikada se isto vrijeme ne moe vrednovati jednako. Sve ovisi o situaciji, a da je to tako uvjerila se u ovim pretekim trenucima.

Kad je napokon izala iz taksija, nekoliko je trenutaka samo nepokretno stajala, udiui svjei zrak. Koraknula je prema kui pa zastala. Bojala se. Taj ju je strah potpuno paralizirao. Nije joj se cijepalo samo srce, ve i dua. Bol se ugnijezdila u njoj, nesnosna bol kakvu nikada dosad nije osjetila. Staza po kojoj je hodala, nije bila samo staza; to su bile ruevine njezina djetinjstva, ivota koji je do tada ivjela.

- Tara! - majka ju je zazvala i krenula prema njoj. Osmijeh na njezinu licu bio je topao, a ruke koje je rairila bile su spremne privinuti je u

zagrljaj. Tara je zastala. - Tara! - ponovno ju je zazvala. Tara je zastala kao da je naletjela na nevidljiv zid. Gledala je u svoju majku, a sumnje su

je sve vie obuzimale. - Moramo razgovarati - rekla je hladno. Majka je zastala. Na trenutak ju je pogledala s nerazumijevanjem. - Zato si tako ozbiljna? - Strah joj se nazirao u glasu. - Neto nije u redu? - pitala je

dalje. - Ovo nije u redu. - Tara je u hodu izvadila list papira upuenog iz odvjetnikog ureda i

pruila ga majci. - to je to? - majka ju je pogledala sa zanimanjem. - Otkaz? - nagaala je. - Moe se i tako shvatiti. Otkaz bezbrinom djetinjstvu, ali i svim laima i

zavaravanjima - suho je prozborila Tara. - Ne razumijem - ustuknula je njezina majka. - Najbolje je da uemo u kuu. Ovaj e razgovor bez sumnje biti dug, a ja se ne osjeam

dovoljno dobro da bih ovdje sluala objanjenja koja traim. - Tara je obila majku i krenula prema kui.

Pokuala je ovladati svojim strahom, ali joj to nije polazilo za rukom. Ono to e

uslijediti, ono to e saznati, budilo je u njoj oaj, nemo, bijes, a vjesnik patnje ve se raao u njezinu srcu. Moda je i razumjela svoje roditelje. Kakva god istina bila, ipak su je voljeli. Nije im smjela prestrogo suditi, ne dok ne sazna sve ono to ju je zanimalo. Bilo je oito da su je eljeli zatititi od istine, a je li to bio i najbolji put, u to nije bila sigurna. Uzdahnula je, pokuavajui suspregnuti suze koje su se skupljale u njezinim oima. ivot se igrao s njom, a ona nije znala pravila te igre. To je moglo znaiti samo da e izgubiti, ali koliko? To tajanstveno pitanje uskoro e dobiti i pratnju - odgovor koji e je dovesti do istine.

II. Tara je ula u kuu. Nikada jo nije osjeala toliko tjeskobe, niti je joj je tijelo bilo tako

napeto. eljela je nestati, odgoditi trenutke koji su bili pred njom, a ipak, s druge strane, htjela je saznati istinu. Znala je da e ta istina sve promijeniti, ali se morala suoiti s njom, koliko god joj teko bilo. Nekoliko trenutaka poslije, majka je ula za njom. Lice joj je bilo blijedo, oroeno znojem. Jedva je hodala. Tara je stekla dojam da bi se ve u iduem trenutku mogla sruiti. Na sreu, nije. Sjela je nasuprot Tare, dok su joj se ruke tresle. Iako nije otvorila papir koji se nalazio u njezinom ruci, Tara je pretpostavljala da majka zna to pie u njemu. Okretala ga je u ruci kao da je traila nain da izabere prave rijei kojima bi poela razgovor koji je trebao uslijediti. Tara ju je samo promatrala. Njezin ju je izgled okirao, oito vijesti koje e uti nisu bile dobre.

- Majko! - Tara ju je oslovila. Julija je podigla pogled. Oi su joj se napunile suzama. Rastvorila je papir koji joj je

uskoro ispao iz ruke. - Znala sam da e jednom doi do ovoga - proaputala je. Nakaljala se i Tara je ustala da joj donese au vode. Oito joj je bila potrebna jer je

jedva hvatala zrak. Kad se vratila, majka joj je bila u jo loijem stanju. - Ako ne moe razgovarati... - Tara joj je dala mogunost izbora, ali je njezina majka

samo odmahnula glavom. Pogledala ju je, a odlunost se nazirala u njezinim prelijepim oima. - Tara - apatom je izgovorila njezino ime. - Oprosti to sam skrivala istinu, ali mislila

sam da nema potrebe da je sazna - napokon je rekla, jasno i razgovijetno. - Istinu? - Tara je odmahnula glavom. - Kakvu istinu? - Napokon u se rijeiti sjenki koje su me godinama pratile - izgovorila je u gru. - Ipak, otac mi nije otac? - Tara je osjetila kako joj se muti pred oima. - Tako je. Patrick nije tvoj bioloki otac, ali to nita ne mijenja. Ako si u bilo kojem

trenutku posumnjala da ti nije otac, onda... - slegnula je ramenima. - On te voli, oboava te jednako kao i ja. Molim te, nikako to nemoj zaboraviti. Nikada te nije, od tvojeg roenja, povrijedio pa nemoj ni ti njega. Prihvatio te je kao ker, a i ti njega prihvati kao oca.

Tara je naslonila glavu na ruke. Jecaji su joj potresali tijelo. Mrzila je sebe u tom trenutku, ivot, sve tajne u kojima je odrasla, sve lai koje su izgovorene. Kakva god njihova namjera bila, ipak su bile lai koje se nisu mogle skrivati iza injenice da su joj eljeli dobro.

- A ti? - Tara je podigla pogled pun suza. - to? - upitala ju je majka. - Jesi li ti moja majka? - Tara vie ni u to nije mogla vjerovati. - Pobogu... - Njezina je majka ustala. - Naravno da sam ja tvoja majka - u udu je rekla.

- Zar ne vidi kako nevjerojatno sliimo? - upitala je hvatajui se za najjai i najoitiji argument.

- Da - Tara je odgovorila. - Sliimo, ali me mora shvatiti. Vie ni u to ne vjerujem. Moj otac nije moj otac... - briznula je u pla.

Julija joj je prila i lagano je pomilovala po ruci.

- Tvoj otac jest tvoj otac u svakom pogledu - objanjavala joj je. - Ono s tvojim pravim ocem, Johnom, bio je samo bioloki nesretan trenutak, bez obzira na osjeaje koje sam nosila u sebi. Bila sam zaljubljena, ali je on ipak izabrao novac umjesto ljubavi. Pomirila sam se s tim. Tvoj otac me je prihvatio u vrijeme kada sam svima bila suvina. Zna li kako sam se osjeala? Trudna, odbaena od svih, a on me je prigrlio poput najvee dragocjenosti. Nikada, ama ba nikada, to ne mogu zaboraviti. Moda ga nisam voljela kao Johna, ne istim arom, ali moja ljubav prema Patricku mnogo je jaa i postojanija od onih eksplozivnih emocija koje sam tada osjeala prema tvome biolokom ocu. Ne mogu rei da tebe nije elio, moda i jest, ali ne onako kako je trebao. Molila sam ga da ne bude dio tvojeg ivota u trenutku kada je to poelio. Znao je sve o tebi, ali ti o njemu nita - rekla je pribrano.

- Za ivota me nije elio, a sada... - Tara je odmahnula glavom. - Ne znam to se dogaa. Ne znam. - Njezina je majka slegnula ramenima. - Oenio se

bogatom djevojkom i prihvatio njezina sina kao svoga. Zna, nikada ga nisam osuivala zbog toga. On je bio sretan na jedan, ja na drugi nain. Boljeg mua od Patricka ne bih mogla poeljeti. Meni i Johnu nije bilo sueno, tako sam to shvatila. Boljelo je sve to se dogaalo, ali tako je moralo biti. - Njezina majka je zdravo razmiljala, ali Tara nije znala to da misli.

- Sudbina uvijek zna to radi, ak i kada nam se sve ini besmislenim. Sve se na kraju posloi, svaka se kockica smjesti ondje gdje bi trebala biti, i tek na kraju, kada se okrenemo iza sebe, vidimo sliku prolosti, ali i nakanu sudbine. ivot je nepredvidljiv i ima svoje zamke.

- Ja... - Tara se zagrcnula od plaa. Jo je jednom pokuala progovoriti, ali nije uspjela. Ustala je i trei krenula prema svojoj

sobi. Zakljuala je za sobom vrata. Nikada to prije nije radila, ali je sada osjeala potrebu da bude sama i da razbistri misli.

Sjela je na krevet. Jecaji su joj potresali tijelo, a ona ih je pokuavala suzbiti. Nije uspjela u tome. Kako bi i mogla? Cijeli je njezin ivot postao besmislen u samo jednom trenutku, sve joj se inilo kao velika la i ona vie nije znala u to da vjeruje i kome. ivot joj se inio savrenim, sve dok jedan papir nije razbio sve njezine iluzije. Glava ju je nesnosno boljela, ali ta je bol bila neznatna u usporedbi s onom koju je nosila u dui. Za glavobolju e popiti tabletu i ona e nestati, ali to s boli u dui? Trebala je neto poduzeti, ali to? Uistinu, o svojemu ocu, ovjeku kojega je smatrala ocem, nije mogla rei nita loe. Katkad je mislila da je voli vie od sebe, katkad je bio tako zatvoren kao da se bojao. Tek je sada, nakon saznanja da joj nije bioloki otac, shvaala to njegovo ponaanje. Bojao se, sigurno se silno bojao da je ne izgubi. Odatle taj strah koji je elio skriti i veinom je u tome uspijevao, nosei ga duboko u sebi. Boe, zbilja je voljela toga ovjeka, svojeg oca, jer on joj je to i bio! Kao to je majka rekla za Johna, to je bio bioloki nesretan trenutak, barem kada je rije o njegovu oinstvu. No da nije bilo njega, ne bi bilo ni nje. A majka? Ona ju je cijelo djetinjstvo uila da bude iskrena, a sada nije bila iskrena prema njoj. Kako da to shvati? Moda se i ona bojala ili ju je jednostavno eljela potedjeti boli koju je osjeala u tom trenutku. Evo, sada je zrela osoba, a ipak se nije znala nositi sa svim tim. A to bi se dogodilo da je za to saznala u vrijeme kada je bila najosjetljivija, kada je iz djevojice prerastala u enu? To je mogao biti njezin potpuni krah, a ovako je postojala nada da e se ipak jednom oporaviti. Imala je svoje prijateljice, a najbolja od njih joj je bila Faith. Imala je i Matta, on joj je uvijek bio potpora u svemu. Jednom, nadala se, njihova e veza prerasti u neto vie, trajnije i postojanije, a za sada su se samo upoznavali. Bilo je divno provoditi vrijeme s njim, on je bio ono to je eljela otkad zna za sebe. Moda njihov odnos nije bio poput onih o kojima je itala, ali postoje li uope takvi odnosi ili su tek plod mate? Bio je inteligentan, dobar i lijep mukarac. Razum joj je govorio da je on sve ono to ona eli, ali i srce se moralo sloiti s tim, a to se jo uvijek nije dogodilo. Imali su miran

odnos, poput tihe rijeke koja je ila svojim ustaljenim tokom, i nita se tu nije mijenjalo. Nije osjeala da joj ta ljubav daje krila jer je vjerovala da takva krila i ne poto je.

O emu god da je razmiljala, uvijek se vraala na problem koji ju je opsjedao, onaj problem koji nimalo nije sliio na tihu rijeku, ve na uragan razornih snaga.

- Tara! - Julija je kucala na vrata njezine sobe, ali se ona nije odazvala. Pritisnula je kvaku, ali se vrata nisu otvorila. Uporno je i dalje kucala. - Samo elim biti sama - rekla je Tara dovoljno glasno da ju je majka mogla uti. - U redu - njezina je majka napokon odustala i Tari je laknulo.

Julia nije imala izbora i otila je u vrt. Ondje je bio Patrick. Kada ga je vidjela, briznula je u pla.

- Zna. - Samo ta rije bila je dovoljna da se Patrick ukoi od straha. Znao je to ta rije znai. Vie od dva desetljea strahovao je od ovog trenutka.

- Kako je to primila? - Patrick ju je uhvatio za ruku i sjeli su na klupu. - Loe - uzdahnula je Julia. - Nekako sam se nadala da u se moi bolje nositi sa svim

tim kad se jednom dogodi. Godinama sam se za to pripremala, ali je oito da se na to ne moe pripremiti kako zamilja i eli. Isto je i sa smru voljenih osoba. Mogu biti godinama bolesni, ali nas njihova smrt uvijek iznenadi, kao da je nimalo nismo oekivali. Koliko god se trudili, pripremali se, nita ne pomae, ak ni vrijeme tu gotovo nita ne znai.

- Razumijem je - rekao je Patrick ozbiljno. Volio je Taru. Ni da je bila njegova ki ne bi je mogao vie voljeti. Bila je sva radost

njegova ivota, zbog nje se sretan budio svakog dana, ali i lijegao s tugom to ona nije potpuno njegova. Bojao se da bi ga zbog toga mogla odbaciti. To ne bi mogao podnijeti. Bila je njegovo dijete. On je pratio njezin rast od roenja do dananjeg dana. Bio joj je otac i uistinu se trudio da taj naziv i opravda. Ljubavi je imao dovoljno u sebi i to ju je vie davao, ljubav kao da se mnoila u njemu. Oboavao je Taru i bio je ponosan na nju.

- Nitko je sada ne moe razumjeti. - Julia ga je blago uhvatila za ruku. - Moemo samo pretpostaviti to se dogaa u njezinoj glavi. Znam da nas voli pa i ako se sada udalji od nas, vratit e se. Trebamo je pustiti da sama shvati to se dogodilo. Doznala je neto to gotovo nita ne bi trebalo promijeniti, a promijenit e sve. Kada je trebao misliti na nju, John nije mislio. Zato tu tajnu nije ponio sa sobom u grob, nego ju je ovako objelodanio? On moda nije bio sretan, ali mu to ne daje za pravo da druge uini nesretnima. Sam je izabrao kako e ivjeti, kao i ja. Znam da se pokajao, ali ja nisam nikada. - Julia je pogledala u svoga supruga. Ako je postojao dobar ovjek, najbolji, onda je to bio on.

- Ljubav uvijek pobijedi. Tara te oboava... - pokuala ga je utjeiti kada je vidjela koliko je slomljen, ali on je samo odmahnuo rukom.

- Oduvijek sam znao da e se ovo dogoditi. Bilo je samo pitanje vremena - muklo je rekao.

Glas muje bio pun gotovo opipljive boli. Julia je obrisala suze koje su joj tekle niz lice. - Ako je izgubimo, uvijek imamo jedno drugo - ganuto je rekla. - Neemo je izgubiti, ne! - Patrick je estoko odmahnuo glavom. - Odgajali smo je da se

to ne dogodi. Ona zna koliko je volimo. Ti si joj majka, majka si joj. Ona je dio tebe. Devet mjeseci bila je pod tvojim srcem, a otkad se rodila, dio je nas oboje. Sve bih dao da sam joj ja otac, bioloki otac, ali ne mogu se tuiti. Najljepe trenutke i najiskreniju ljubav od nje sam dobio. Ona mi je bila poput kie u pustinji. Naravno, ljubav, oinsku ljubav koju prema njoj

osjeam, ne usporeujem s onom koju oduvijek gajim prema tebi. - Donekle pribran, pogledao je Juliju u oi. - Volim te - ganuto je rekao. - Vi ste moja obitelj, sve to imam.

Julia je prekrila lice dlanovima. I ona bi sve dala da je bilo drukije, ali nije bilo i to se nije moglo promijeniti. Grijeh poinjen zbog ljubavi, preputanje osjeajima, skupo je platila, ali joj je taj grijeh dao i najljepi plod, Taru. Patrick nije mogao imati svoju bioloku djecu, ali je i on ipak ostvario svoju elju, bio je otac. Sve je bilo savreno, gotovo sve, dok nije stiglo pismo iz odvjetnikog ureda.

I ona je bila pogoena, a istinu je skrivala duboko u sebi. Kako li e se tek Tara nositi s tim? Bojala se misliti o tome. Zato joj je John to uinio? Bili su skladna obitelj, jedna od rijetkih koja je ivjela bez trzavica. Priliku da bude otac propustio je dok je ivio, a to je mrtav elio popraviti? to je smjerao? Novcem udaljiti Taru od njih? To mu nee uspjeti, vrsto je vjerovala u to.

- Da odem do Tare? - upitao se glasno Patrick. - Ne - pokuala ga je Julia odvratiti. - Mislim da nikoga ne eli vidjeti. Pokuaj je

shvatiti. Njoj treba tiina, a ne mi. Bojim se da smo mi uinili svoje. - Julia se pokuala pomiriti i s onim najgorim to je moglo uslijediti.

- Kako da se pomirim s tim? - zavapio je Patrick. - Moda sve bude u redu - tjeila ga je Julia. A tko e nju tjeiti? Bilo joj je teko, mnogo tee nego to je mislila da e biti. Jako je

dobro znala da tuga puta duboke korijene i da ju je teko iskorijeniti iz srca. Jednom kada se nastani u njemu, godinama uzima danak. Mislila je da su takvi dani iza nje. Bilo joj je ao kada je John umro, ali joj je i laknulo na neki nain. Nadala se da je tajna pokopana s njim, tajna koju su znali samo njih troje, a koliko se prevarila, shvatila je kada joj je Tara dala pismo. Povijest kao da se ponavljala. Nekada se i ona osjeala izgubljenom poput njezine keri sada. Bojala se da se Tara ne udalji od njih. Moda to nee eljeti, ali ne bi bilo nita neoekivano. Sve je bilo mogue. Kada su misli zbrkane, ne ponaamo se trezveno, ve se povodimo za osjeajima, gonjeni bolom i prazninom u srcu. Juliji je bila dobro poznata ta prazninu i labirint koji je sada bio pred Tarom. Voljela ju je vie od bilo ega na svijetu. Tarina je bol bila i njezina bol, a nikako joj nije mogla pomoi. eljela ju je zatiti od ovoga to joj se sada dogaa jo od njezina roenja, ali je postala svjesna da se elje katkad ne ispune, koliko god velika ljubav bila. Da je John iv, nikada mu to ne bi oprostila, a ovako? Nije znala kakav je njegov plan bio, ali e uskoro saznati. Ako bilo kako nakodi Tari, ako... Vie nije mogla razmiljati. Bila je bijesna. Da je barem imala na komu taj bi je s iskaliti! Ljudi u posljednjim trenucima ivota pokuavaju ispraviti sve to su tijekom ivota pogreno napravili, ne razmiljajui o tome koliko to moe biti kobno. Vano im je da na onaj svijet odu mirne savjesti, ali to je za-varavanje. Shvatila je ona to odavno, ali John oito nije. Znao je da Tara ne zna nita o njemu. Julia je bila toliko velikoduna da mu je slala slike i obavjetavala ga o svemu, a moda je upravo u tome pogrijeila. Prekasno je bilo za kajanje, prekasno za sve. A sve je moglo biti drukije. Da je znala za Johnov naum, rekla bi joj odmah, jo dok je bila dijete. Ovako e elja da je sauva od boli, ostati samo elja.

Podigla je pogled i zaustavila ga na Patrickovu licu. - Sve e biti u redu. - Samu je sebe uvjeravala u mo tih arobnih rijei. Ali nije

pomoglo. ak nije znala ni zato ih je izgovorila. Bile su to rijei koje su trebale probuditi nadu, a probudile su oaj.

- Nema smisla da se zavaravamo. Idem do Tare - Patrick je ipak odluio. Kada je ustao, korak mu je bio trom, a lea povijena. Julia je stekla dojam kao da hoda

pod velikim teretom, a to je i bila istina, samo to se taj teret nije mjerio u kilogramima. Pratila ga je sve dok nije uao u kuu. Njemu je moda bilo najtee. On je dao sve, a mogao je sve i izgubiti. Koliko je god nju volio kao enu, Tara je bila cijeli njegov svijet, ona je izmamila najvie njegovih osmijeha. Tara mu je bila ki, to nita nije moglo promijeniti, a najmanje oporuka koju je John ostavio. to joj je mogao ostaviti? Novac, nekretninu? Zar je to bila ikakva zamjena za ljubav koju joj je trebao dati, ali ju je odbacio. Poelio ju je netom prije smrti. Nije ga shvaala, koliko god se trudila. Zar e joj novcem nadomjestiti ono to joj nije dao? Novac je platno sredstvo, ali se njime ne moe kupiti mnogo toga. A to sredstvo katkad donese vie nesree nego sree, ako ga ima previe. A moda ju je elio okrenuti protiv nje? Kada je John bio u pitanju, sve je bilo mogue. On za ivota nije birao sredstva da doe do cilja, a kada je trebao izabrati ljubav, izabrao je novac. Znala je da ju je volio, ali je sebe volio najvie na svijetu. To je bila istina, sve je moralo biti njemu podreeno.

Iako nije eljela misliti na njega, morala je. Dogaaji su je prisilili na to. Da bi odagnala te misli, krenula je u etnju vrtom. Lice joj je bilo poput maske. Pokuavala je svoje osjeaje pokopati duboko u sebi, kao i toliko puta do sada, ali joj nije polazilo za rukom. Kada god bi joj bilo teko, skrivala se iza osmijeha, ali ni to vie nije mogla. Moda poslije, ali u ovom trenutku ne. Sagnula se i ubrala cvijetak. Podigla ga je paljivo ga gledajui. Do prije nekoliko trenutaka bio je dio jedne cjeline, rastao je i radovao se ivotu, ali ga je njezina ruka otrgla od svega na to je navikao. Sve se u ivotu moglo usporediti sa zakonima prirode. Poalila je to ga je ubrala, ali je bilo prekasno. Tako alimo i za nekim dogaajima u ivotu, kajemo se, ali kao i uvijek, kada doe vrijeme kajanja, ono nema ba nikakva smisla. Sve je tada gotovo, greka je poinjena, ostaju jedino al, kajanje i bol, naravno.

Promatrala je cvijetak pa ga spustila ondje gdje ga je ubrala. Neka bude tamo gdje mu je i mjesto, iako e uvenuti. eljela je vjerovati da e sve biti u redu s cvijetom, a znala je da nee. Ono vie nije imalo nade, ali ona jest. Ovo to se dogaalo, trebala je shvatiti kao kunju, teret koji je morala nositi dio ivotnog puta, ali isto tako treba vjerovati da e taj teret jednom nestati.

Julia je jo neko vrijeme tako stajala, a onda se vratila i sjela na klupu. Tupo je zurila u ljunanu stazu. Bezbroj kamenja, a samo jedna staza. Svi oni zajedno imali su smisao postojanja samo kada su na okupu, a tako je bilo i s obitelji. Njih troje su bili jedina obitelj koju je ona imala, a ako Tara ode, nita vie nee biti isto, niti bi moglo biti. Kako im je samo bilo teko kada se preselila, a kako bi im tek sada bilo da ode zauvijek ili na due vrijeme? Na to nije eljela ni misliti. Htjela je vjerovati da e sve biti u redu, da ne treba gubiti nadu, ali ju je polako gubila. Bilo joj je ao to je Tari morala rei istinu, ali nije bilo druge. Dovedena je pred gotov in jer je Tara tu istinu drala u ruci, na listu papira.

Za to vrijeme, Patrick je kucao na vrata Tarine sobe. Krupne grake znoja orosile su mu lice, blijedo poput vapna.

- Tara! - zovnuo ju je, ali se s druge strane nita nije ulo. - Tara! - ponovio je glasnije i nakon samo nekoliko trenutaka vrata su se otvorila.

Tarino je lice bilo uplakano, a oi crvene i nateene. Nije se usuivala pogledati svojeg oca, Patricka, u oi. Vie nije znala ni kako da ga zove. Nimalo se nije pribrala. Trebalo joj je vremena za to, a ono kratko vrijeme to je bila sama ni priblino nije bilo dovoljno. Moda e joj trebati godine da se oporavi i pomiri s istinom, a moda i ostatak ivota. Nije znala, ali je znala da ju je ovaj dogaaj potpuno promijenio i da nikada nita vie nee biti isto. Obitelj koja joj je bila utoite, vie to nee biti. Uvijek e istina stajati izmeu njih i koliko god se oni trudili da sve bude po starom, to nee biti mogue.

- Kako si? - upitao ju je Patrick.

Tara ga je samo nijemo odmjerila. - Neumjesno pitanje - proaputao je. Premjetao se s noge na nogu. Nervoza se oitovala na njegovu licu, u svakom pokretu.

Oi su mu se punile suzama koje je pokuavao skriti. Kada je progutao knedlu, Adamova jabuica mu je zaigrala na vratu.

- Zapravo, doao sam ti rei... - pogledao ju je u oi. - Ne znam ni to bih ti trebao rei - srameljivo je izustio.

- U redu je. - Tara ga je uhvatila za ruku. - Mislim da nikome sada rijei nisu potrebne. One uvijek samo pogoraju star. Ako bi mi mogao pozvati taksi... - pogledala ga je moleivo.

- Ovo je tvoj dom. - Patrick ju je pokuao zaustaviti na svoj nain. - Ne znam gdje mi je dom, ne znam tko sam, nita ne znam - rekla je Tara je slomljeno. - Mi te volimo. - Patrick je bio mnogo pribraniji od nje. - Znam to, ali... Ljubav katkad moe biti samo teret. U ime ljubavi ini se dobro, ali i

ono to je manje dobro. Sada elim otii i biti sama, ali to ne znai da vas ne volim. Samo mi treba vremena - rekla je isprekidano.

- Svima nam treba vremena - odgovorio je Patrick. - Idem ti pozvati taksi. - Oito nije znao to bi jo mogao rei pa je njezinu molbu iskoristio da bi oboma skratio mune trenutke.

- Hvala - rekla je Tara, ali je bila sigurna da je nije ni uo. Dok je odlazio, promatrala ga je naslonjena na okvir vrata. inilo joj se da je u nekoliko

trenutaka ostario mnogo godina i istinski joj ga je bilo ao. Bilo joj je ao i majke, ali i nje same. Kad je malo bolje razmislila, shvatila je da su svi povrijeeni. U sve se njih naselio strah i oito nitko nije znao vladati njime.

Tara je jo neko vrijeme ostala u sobi, a onda je sila. Majka i otac sjedili su za stolom. Jo uvijek je o njemu razmiljala kao o ocu, i to se moda nikada nee promijeniti, jer joj je on to i bio. Da, bio je jedini otac kojega je poznavala. On ju je odgojio s ljubavlju i to nikada ne smije zaboraviti. Tara je izbjegavala njihov pogled. Iako joj se srce slamalo, ljutnja je bila jaa.

- Idem - prisilila se da kae. - Moram razmisliti o svemu - rekla je kruto. - Tara! - majka je ustala i krenula prema njoj. Bila je blijeda i nervozno je grizla usnice. Gotovo joj se bojaljivo pribliavala. Tara je

odmahnula glavom. - Majko. - Muklo je izrekla tu rije koju je nekad s ponosom izgovarala. - Idem - rekla

je suho. Odlunost na njezinu licu natjerala je Juliju da ustukne i povue se. Tara je samo mahnula

rukom i izila. Kad je taksi stigao, laknulo joj je. Nekad je sretna ulazila u ovu vilu. To je bio njezin jedini dom iz kojega je uvijek odlazila sa stanovitom tugom, ali nikada tako velikom kao sada. Bila je potpuno zbunjena, ali svjesna istine, ak i previe. Samo jedan trenutak bio je dovoljan da netragom nestane sve u to je vjerovala. Bojala se budunosti. Iz ove perspektive nije joj se inila nimalo lijepom. Katkad su utnja i neznanje dobrodoli, a da je to istina, osjetila je na svojoj koi. ivot joj je bio lijep, nije bilo niega to bi poeljela zaboraviti, osim onoga to se dogodio u posljednjih nekoliko sati. Bila je okruena ljubavlju, imala najbolje roditelje na svijetu. Zato sve nije ostalo kao to je bilo? To je pitanje zadnjih sati stalno ponavljala. Bilo bi lijepo. A moda i ne bi... Toliko toga ju je muilo, toliko toga je ostalo nedoreeno izmeu nje i majke. Ni Patricka nije mogla zanemariti. Patrick je moda bio najvanija karika njihove malene obitelji. Da nije bilo njega, tko zna kakav bi bio njezin ivot i

ivot njezine majke? Stigavi u svoj stan, nije upalila svjetlo. Krenula je prema trosjedu i sjela. Trebala je izii

s Mattom, ali u ovakvu stanju ne bi bila ugodno drutvo pa ga je nazvala i odgodila sastanak. Pokuao je saznati razlog, ali mu nije nita rekla. Kad je poklopila slualicu, laknulo joj je. Ono najgore bilo je iza nje. Ili nije? Tko zna to se jo moglo dogoditi? Saznanje do kojega je dola, otvorilo je Pandorinu kutiju iz koje e iskakati duhovi prolosti. Znala je da je u pravu i nitko je ne bi mogao razuvjeriti u tome. Treba li otii na itanje oporuke? Nije joj bilo ni na kraj pameti ili... Moda bi trebala otii, moda bi morala zadovoljiti svoju radoznalost, u sebi. Koliko god se sve u njoj protivilo saznanju da Patrick nije njezin otac, ipak je morala pogledati istini u oi i suoiti se s njom. to je njezin bioloki otac elio od nje? Iako je bila dio njega, bio je stranac kojega nikada nije upoznala niti e ga ikada upoznati. On je dio svojih tajni odnio sa sobom na drugi svijet, ali je ostavio nemir iza sebe, moda i razruene ivote. Nije ju elio za ivota, a umirenje savjesti, to mu je oito bio cilj, ona nee potovati. Novcem je nee kupiti, niti e ga ikada priznati za zakonitog oca. Kakva god istina bila, knjiga te istine otvorila se i neke su joj stranice bile poznate.

Nije bila svjesna suza koje su joj klizile niz lice. Da, bila je pogoena onim to je saznala. Najvie ju je boljelo to to su je oni koje je najvie voljela zavaravali cijeli ivot. Sve je bila la, velika la. Kakve god da su razloge imali, oni nisu bili dovoljno dobri da bi se istina skrivala. eljeli su joj najbolje, a u to su se njihove elje pretvorile! U pakao koji je proivljavala sama i koji nije mogla, a nije ni eljela, ni s kim podijeliti. Kau da se srea moe dijeliti s drugim osobama, ali ne i nesrea. Uvjerila se da je to istina. S nama se mogu radovati svi, ali ni s kim ne moemo podijeliti bol koju osjeamo u sebi. Samoa je lijek, ali i pakao. Taj je pakao imao svoje razine, ali jednom e izii iz njega, i to mnogo jaa i odlunija. Prebrodit e ona to. Treba samo vjerovati u sebe. Bol e jednom nestati ili e se nauiti nositi s njom. A kada se to dogodi, moi e ivjeti onako kako je eljela i trebala s obzirom na svoje godine.

Iduih se nekoliko dana nije javljala roditeljima. Ne da to nije eljela, ali nije znala to bi im rekla. Njezino ih je ponaanje sigurno boljelo, ali ona je jednostavno bila izgubljena. Trebala je neke stvari staviti na svoje mjesto, i to sama sa sobom, da bi mogla ulagati u odnose s drugim osobama. Znala je da to nee biti nimalo lako. Ljubav koju je osjeala prema roditeljima, jo uvijek je bila tu, ali nekako zaahurena. Nadala se da e je shvatiti. Nije joj bilo nimalo lako saznati da nije ki ovjeka kojega je cijeli ivot zvala ocem. Njezin bioloki otac bio joj je stranac i tako ga je i doivljavala. Bio je samo ime, netko ije je gene nosila - i to je bilo sve. Tako je i razmiljala o njemu.

Nije shvatila majinu priu. Po onome to joj je majka rekla, John ju je odbacio kada joj je bio najpotrebniji. Kakav je onda to bio ovjek? Bezosjeajan, osoba koja je izmeu ljubavi i novca, izabrala novac. To je dovoljno govorilo o njemu, a i smrt je obiljeio novac. Valjda joj je ostavio dio novca, ali ga ona nije eljela. Nita od njega nije eljela. Nije joj trebalo, a i da jest, imala je svoje principe i njih se drala. Za ivota je nije elio, a ona nije namjeravala novcem, ili ve ime, oistiti savjest osobe koja to nije zasluila.

Tu se veer dogovorila s Mattom. Bilo joj je ao to njihova veza ispata, ali ona jednostavno nije bila sposobna izlaziti, niti je pokuavati dijeliti svoju bol s bilo kim pa ni s njim. Bilo je trenutaka kada je osjeala grinju savjesti, ali bi je to brzo prolo. Guila ju je stvarnost, spoznaja na koju nije mogla utjecati. Prolost je pokucala na vrata njezina ivota i ivota njezinih roditelja. Nita se tu nije dalo promijeniti pa se Tara prestala truditi. Na pravu istinu trebala je priekati jo samo dva tjedna, koliko ju je dijelilo od itanja oporuke. Bilo je trenutaka kada je mislila da ne bi trebala otii, ali je zapravo znala da mora. Najbolje je suoiti se s istinom, zaista nije imalo smisla bilo to odgaati. to prije zavri s tim, to e se prije i

oporaviti i pokuati zaboraviti sve to se dogodilo. Nee to biti jednostavno, ali e se jednom dogoditi.

Nakon nekoliko dana osamljenosti, poela se vraati u ivot. To ju je na neki nain radovalo. Samoa je bila teka, ali potrebna. Morala je tako postupiti. Svoje je boli lijeila sama. Nije eljela nikoga optereivati svojim problemima, a i ne bi bila ugodno drutvo nikome. Uistinu se potrudila prikriti sve tragove patnje. Koliko joj je to polo za rukom, uvjerila ju je Mattova reakcija. Pogledao ju je s oboavanjem, uz irok osmijeh. Bilo je oito da mu je silno nedostajala, a to je i pokazao snanim zagrljajem i poljupcem.

- Tara - apnuo joj je na uho. - ini mi se da se tjednima nismo vidjeli, a ne samo nekoliko dana. - Odmaknuo ju je od sebe, paljivo promatrajui njezino ispaeno lice. - Trebao bih se ljutiti na tebe. - I dalje je nije putao iz zagrljaja.

- Zato? - upitala je promuklo Tara. - Zar nas dvoje ne bismo trebali sve dijeliti? - ukorio ju je. - Da, ali je to katkad nemogue. - ini mi se da nema dovoljno povjerenja u mene - rekao je uvrijeeno. - Ne. Nije rije o tome - pokuala ga je uvjeriti. - Tako si mi nedostajala - uzbueno je rekao. - Dani koje sam proveo bez tebe, uvjerili

su me da te uistinu volim vie od iega na svijetu. Mislim da sam spreman dati ti svu svoju ljubav, sada i zauvijek. - Te su joj rijei doista mnogo znaile, pogotovo sada kada je sumnjala u svaiju ljubav.

Ipak nita nije rekla, samo je slegnula ramenima. Istina, bila je polaskana, ali sve je to jo bilo prerano za nju. Rekao je ono to je u tom trenutku osjeao, ali voljeti nekoga mnogo je sloenije to se vie upoznajete. Lako je voljeti nekoga koga ne poznajemo dobro. Mane su jo uvijek skrivene, a vrline se istiu. A ona nije eljela uriti, niti je imala bilo kakve potrebe za tim. Bezglavo juriti, pogotovo kada su osjeaji u pitanju, moe dovesti do neeljenih situacija, a ona je bila najbolji dokaz za to. Njezina je majka bila zaljubljena i prepustila se osjeajima. Kod nje nije ispalo onako kako je trebalo ispasti, ali se Tara ipak nije mogla buniti. Kakav god bio njezin bioloki otac, trebala mu je biti zahvalna na ivotu koji joj je podario. Mogla se ljutiti, moglo ju je sve to boljeti, ali je bila svjesna da bi ipak trebala osjeati zahvalnost, koliko god to udno zvualo.

- Uspori malo - Tara se pribrala i obratila Mattu. - Imamo vremena na pretek. Njezine su ga rijei rastuile. - Da, tako bi trebalo biti, ali katkad ispadne onako kako

najmanje oekujemo. - ega se boji? - Tara je upravo zakljuavala stan. Poli su prema automobilu. Matt je bio zamiljen. - Bojim se da te ne izgubim - rekao je kada su stigli do automobila. Tara je zastala. Okrenula se prema njemu, promatrajui ga. Bio je veoma lijep, uspjean

poslovan ovjek. Ali ju je k njemu najvie privukla njegova dua. Spadao je u ljude koji su imali razumijevanja za druge. Imao je smeu kosu i skladno lice na kojem su najljepe bile oi, te tople smee oi, ogledalo njegove lijepe due. Mnogo je vremena provodio vjebajui, a to se vidjelo ve pri prvom pogledu. Izgledao je gotovo savreno, ali kao da je neto nedostajalo, neto neobjanjivo. Prema njemu je osjeala... to? Ni ona sama nije znala odrediti te osjeaje. Svakako, osjeaji su postojali, samo ona nije znala to znae ni koliko su vrijedni. Katkad ga je uistinu promatrala kao prijatelja, a katkad... Bilo joj je ao to on pati u njihovoj vezi, to ne moe zadovoljiti sve potrebe koje ima, ali ako mu je doista stalo, ekat e.

- Sumnjam da e se to dogoditi. - Tara ga je pokuala razuvjeriti, ali kada je vidjela sumnju na njegovu licu, odustala je.

- Katkad sumnjam i u samoga sebe - rekao je. - Ne razumijem. - Tara ga je u udu pogledala. - Nismo dugo zajedno, ali vie od poljupca nisam dobio. Da, sumnjam da neto nije u

redu sa mnom ili da ja tebi ne znaim onoliko koliko ti meni znai. Tara nije nita rekla. A to je i mogla rei? To je bila istina. Otkad ga je upoznala, znala

je da strast nije ono to prevladava u njihovoj vezi, ve razum, osjeaji koji su bili snani, ali tihi. Kako da mu to objasni kad ni sama to nije shvaala? Uistinu nije imala potrebu da mu se prepusti. To bi valjda trebalo doi s vremenom. Trebali su samo ekati. Nije sebe mogla siliti na neto za im nije osjeala potrebu.

- Treba mi vremena - rekla mu je po tko zna koji put. - Vremena? - odmahnuo je glavom. - Ve dugo ekam. Stalo mi je do tebe i zato sam

spreman na ustupke koje inae ne radim. - Hvala - rekla je Tara kratko. - Sada zbilja nisam sposobna ni za to. - Kako da to shvatim? - Matt joj je otvorio vrata automobila i ona se zavalila u sjedalo. - Rei u ti poslije. - Tara je odgodila trenutak priznanja. udjela je s nekim podijelili svoje osjeaje, sve dvojbe i sumnje s kojima se borila, a Matt

je bio savrena osoba za to. Znala je da e je shvatiti bolje od ikoga i da nee biti nasrtljiv i pokuati joj se pribliiti vie nego to bude eljela.

- Sva si se okruila tajnama. Imam dojam da se ne nalazim na mjestu na kojem bih se trebao nalaziti - rekao je pokreui automobil.

- Kako to misli? - Tara se okrenula prema njemu. - Ne promatra me kao mukarca, a ja gorim od elje da se to konano dogodi. - Sada ne - uspanieno je rekla. - Tu rije ujem preesto. Ona je sastavni dio nae veze, ako je tako mogu nazvati. -

Njegov muki ponos bio je povrijeen, i nije to skrivao. - Ne razumije. Problemi u kojima se nalazim... - Uvijek e postojati neto. - Matt je bio ljutit. - Ako ne eli ekati, vrati me u stan. - Tim je rijeima pokazala koliko je bila napeta. - Mogu ekati, iako se s tim ne slaem. Kada bih znao koliko trebam ekati, bilo bi mi

puno lake - kiselo je rekao. Tara se nije osvrtala na njegov ispad. Pokuala ga je razumjeti. Bila je hladna prema

njemu, a mukarac se teko mogao zadovoljiti samo poljupcem, barem mukarac poput njega. Bio je zreo i tako je elio graditi njihovu. vezu, a ona se ponaala poput djevojice, to je na neki nain i bila. Okrenula je glavu, durei se. Nije ju shvaao, a kako bi on postupio da je bio na njezinu mjestu? Ali nije ga imala pravo osuivati jer nije znao istinu. Otili su u restoran u kojem je Matt bio redovit gost. Konobar ih je uljudno odveo do njihova stola.

- O emu je rije? - upitao ju je Matt nakon to im je posluen aperitiv. - Ja... Patrick nije moj otac nije okoliala. Matt je odmahnuo glavom. Izraz nevjerice pojavio mu se na licu. - Mislio sam da ste savrena obitelj, ak sam ti na tome zaviio - sa aljenjem je rekao.

- Nisi jedini koji je tako mislio - proaputala je Tara. Oi su joj se napunile suzama. Jo uvijek se nije mogla pomiriti s time da se sve

promijenilo. - Zato si ti tako rastresena? - rukom je proao kroza svoju bujnu kosu. - Da - potvrdno je kimnula glavom. - To mi je saznanje promijenilo ivot. I nisam

spremna za vezu. - Nisama nije znala zato je to rekla, rijei su jednostavno tekle. - To mi je jasno, odavno - uzdahnuo je Matt. - Znao sam da je prelijepo da bi potrajalo.

Ne elim nita na silu. Spreman sam ekati koliko treba. - Dirnule su je njegove rijei. - Nego... - podigao je obrvu i pogledao je onim svojim neodoljivim pogledom - ... kako si doznala? - ivo ga je zanimalo.

Tara je imala dojam da se sav unio u razgovor. Oito je traio nain da joj pomogne i doista je osjeala grinju savjesti zbog svojeg ponaanja. Bila je okrutna prema njemu, a traio je tako malo.

- Ovako - posegnula je za svojom torbicom i izvadila list papira koji je sve promijenio. Pruila mu ga je ne isputajui iz vida nijedan njegov pokret ni izraz lica dok ga je itao.

Kad ga je odloio, odmahnuo je glavom. - Okrutan nain da se dozna istina - primijetio je, a Tara je samo kimnula glavom.

III. U isto to vrijeme, Julia je pola na spavanje. Znala je da nee zaspati jer joj to nije uspjelo

ni prethodnih veeri. Tara se nije javljala, a to ju je boljelo ak i vie od prolosti koja je ostavila oiljke na njezinu srcu. Znala je da je pogrijeila, ali Tara nije shvaala da je cijeli svoj ivot uloila u to da tu greku ispravi. eljela je samo da njezina ki ne osjeti bol i patnju kakve je ona osjeala kao djevojka njezinih godina. Iako se trudila ne misliti na to, prolost je kucala na vrata njezinih sjeanja.

Julia se pokuala tome oduprijeti, ali joj to nije polazilo za rukom kao proteklih godina. Nije imala razloga otvarati pretince prolosti, ali su se oni sami otvarali, protiv njezine volje.

Odrasla je s bakom u siromanoj etvrti. Majku nije pamtila, a tko joj je bio otac, nikada nije saznala. Kad je imala esnaest godina, baka joj je umrla. Ostala je sama na svijetu i morala je prekinuti kolovanje. Radila je svaki posao koji joj je bio ponuen i svi su iskoritavali njezinu situaciju. A onda je poela raditi u Patrickovu uredu za nekretnine. On je bio jedini mukarac koji se prema njoj odnosio s potovanjem. Izmeu njih se razvilo divno prijateljstvo jer nita vie od toga i nije moglo biti. Patrick je bio u braku, ali, priznao joj je tada, taj brak vie nije imao nikakva smisla. Prekinula ga je njegova supruga koja ga je napustila. eljela je djecu, a on ih nije mogao imati. Ona je otila za svojim snovima, a on je ostao sam i naputen. U najteim trenucima Julia mu je bila potpora, ali se izmeu njih nita nije dogaalo. On ju je previe volio da bi bilo to pokuao, ekajui da odraste, a ona je u meuvremenu upoznala Johna u kojega se smrtno zaljubila. Nita na svijetu nije postojalo osim njega. Bila je to ljubav koja ju je otela i od nje same, ljubav o kakvoj se samo sanja. Sve je poelo idilino i trajalo nekoliko mjeseci. John ju je natjerao da dade otkaz i potpuno se posveti njemu. I uinila je to. Bila je to jedna od njezinih najveih pogreaka, ali je bila svjesna da ide putovima koje je sudbina stavila pred nju. Preselila se kod njega, ali kratko nakon toga, on se poeo mijenjati. Sve je ee izlazio, a njegova ljubav je nestajala. I ona se poela mijenjati, bila je prisiljena na to.

Nerijetko mu je prigovarala, to bi ga potpuno razbjesnilo. Njezino je prigovaranje koristio da bi opet izaao. I tako iz dana u dan. Nedugo nakon toga otkrila je da je trudna. Kada mu je to saopila, zapjenio se od bijesa.

- Zna to? - Dobro je pamtila taj dan, nikada ga nee zaboraviti. - Volim te i to je istina, ali... to mi nikada nije bilo dovoljno. Moj cilj nije ivot u siromatvu ili preivljavanje. elim mnogo vie od toga, elim ono to mi ti ne moe dati, a to je novac, mo, bogatstvo. Samo to elim i sve u uiniti da to dobijem. Znam da ovo nisu lijepe rijei, ali su nune. Koliko god te volio, a uistinu te volim, novac i lagodan ivot mnogo su mi privlaniji od tebe - priznao joj je.

- Ali... trudna sam - Julia je u suzama proaputala. - To je lako rijeiti - hladno je rekao. - Izvoli. - Posegnuo je za novcem u depu i izvadio

cijeli sveanj. - To bi dijete bilo teret i meni i tebi. Zna da je tako najbolje. - Savjetovao joj je da se

rijei djeteta koje je bilo plod ljubavi, barem je tako mislila. - to? - Julia je s nevjericom promatrala njegovo lice, hladne oi za koje je vjerovala da

su pune ljubavi, ali bile su samo pune strasti. - Mislila sam daje ovo dijete plod ljubavi. - Juliaje bila izvan sebe od zaprepatenja. - Katkad i takvi plodovi imaju opor okus. Da se to nije dogodilo sada, pomirio bih se s

tim, ali ne mislim rtvovati sebe za dijete. Istina je da te volim, ali novac volim vie. Mislio sam da e sve biti drukije, i sam sam zateen ovim to se dogaa. Iako nerado, moram ti priznati da sam upoznao enu koja mi je u stanju pruiti sve to elim i bio bih lud da to odbacim. Ima izgled, novac, poloaj, mo, ali i dijete. Ne smeta mi to. Njezino je dijete njezino. Mogu ga voljeti, ali i ne moram. Ako ga ne budem volio, uvijek u imati opravdanje. Nisam mu otac i nitko od mene nee oekivati da budem olienje ljubavi. Zato bih se zadovoljio mrvicama sa stola, kad mogu imati cijelu gozbu? - Pogledao ju je nevinim pogledom, kao da je govorio o neemu sasvim obinom i svakodnevnom, a ne o dogaaju kojim je odluivao o smrti njezina djeteta.

To e dijete biti samo njezino, odmah joj je bilo jasno. Od njega nije mogla oekivati nita i to je bila jedina istina u tom trenutku. Bila mu je teret, kao i dijete koje je oekivala. to se dogodilo? Nije shvaala. Upoznao je drugu, to joj je bilo jasno, a ta je druga imala ono to ona nije imala - bogatstvo. Bio je u stanju prihvatiti njezino dijete, a ubiti svoje? To jednostavno nije mogla shvatiti. Kad ga je pogledala, oi su joj bile pune suza.

- Velikodunost i neumoljivost? S jedne strane si velikoduan, ali e ti to biti plaeno u novcu, u ivotu kakav eli, a s druge strane bi gazio i preko leeva? - Julia je pokuala svoje osjeaje pretoiti u rijei, ali nije u tome uspijevala, barem ne onako kako je eljela.

U tom je trenutku htjela vritati i htjela mu je rei koliko ga voli, ali je znala da nijedno od toga ne bi imalo smisla. - Pod svojim srcem nosim tvoje dijete - podsjetila ga je. - Ne moe pobjei od odgovornosti - gotovo je moleivo dodala.

- Mogu i hou. - John je bio hladan i samouvjeren - Kad ima cilj, ne bira sredstva. - ak ti ni ivot vlastita djeteta nije svet? - Nije joj bilo jasno. - To bi trebalo biti dijete, ali jo uvijek nije. - Bio je bezosjeajan, onakav kakvoga ga

nije poznavala. - Zato ga se rijei - dodao je hladno. - Ne. - Julia je odmahnula glavom. - Moda sam pogrijeila to sam i ono malo to sam

imala ostavila zbog tebe, ali neu vie grijeiti. Mladost je opravdanje za greke, ali ne i za ubojstvo, a ja nemam namjeru postati ubojica vlastita djeteta. To dijete treba priliku i ja u mu je dati.

- To jo uvijek nije ljudsko bie - hladno je rekao John. - Nije ljudsko bie? - Julia je s nevjericom odmahnula glavom. - Kakva je razlika ubiti

nekoga u kui ili izvan kue? Je li poinjeno ubojstvo u oba sluaja? - upitala ga je. John ju je pogledao s nerazumijevanjem. Njegov inae inteligentan pogled, bio je tup. - Ne razumijem - ustuknuo je jedna korak. - Je li to ubojstvo? - Julia je zahtijevala odreen odgovor. - Da, svakako - odgovorio je, iako jo uvijek nije razumio. - Ovo dijete u menije ivo bie. To je injenica. Ubila ga ja sada ili kada ga rodim,

nema nikakve razlike, osim mjesta ubojstva. Ako to bie ne vidim jer je u meni, ne znai da je manje vrijedno od osobe kakva e biti kada rodim. Istina, sada ne bih bila optuena za ubojstvo. Kako da budem okrutna prema nekome tko se ne moe braniti? Moje dijete to ne moe, ali zato ima mene. Znam koliko su ljudi okrutni prema bespomonima. Djeca i stariji ljudi najugroeniji su. Znam to iz osobnog iskustva. Ne elim da me se osuuje za ono to mogu izbjei. Zato da pobacim? Zato? - Bila je na rubu emocionalnog sloma.

- To e dijete biti teret meni, ali i tebi. Bolje reeno, meni nee, ali bi tebi moglo upropastiti ivot - rekao je John posve nezainteresirano.

- To bi znailo da sam ja kukavica, da elim izbjei obveze, a to nije istina. Nisam Bog i ne mogu odluivati o ivotu i smrti - rekla je s dozom ogorenosti. - Ako mi je Bog dao ovo dijete, sigurno ima razloga zato je to uinio. Moda ono nije teret, moda je blagoslov - rekla je vjerujui u rijei koje je izgovorila.

Koliko god bilo teko, uvijek postoji izlaz. U ivotu se sve mijenja, srea i nesrea, radost i tuga. Sve je to dio ivota i ona se nije smjela boriti protiv sudbine. Iako je bila mlada, bila je odgovorna. Sve je nedae dosad preivjela pa e i ovu. Samo je trebala vjerovati da e sve biti u redu, a ona je vjerovala. Nada ju nije napustila, vjerovala je u sebe, u traak sree koju je zasluila.

- Ti si zbilja tvrdoglava. - John ju je pogledao podrugljivo. - Lijepa si, iskoristi to i uivaj u ivotu - savjetovao joj je, ali njih dvoje nisu stvari gledali jednako.

- Toliko sebina ipak nisam. Ne bih se mogla nositi s tim. ivot je svetinja i treba ga cijeniti. Ti to oito ne moe, ali ja mogu. Ti si sebi najvaniji pa neka tako i bude. Neu ti biti smetnja - rekla je Julia tiho dok joj se srce cijepalo u komadie.

Vjerovala je Johnu. Kada joj je govorio da je voli, doslovno je shvaala te izjave ljubavi. A bila mu je tek usputna stanica u ivotu i sada je tome doao kraj. Jasno joj je to rekao. Nastavka nee biti, barem kada su njih dvoje u pitanju, a i znala je koliko je John tvrdoglav. A ona nije eljela moliti za mrvice osjeaja. ak je i u porazu zadrala dostojanstvo. Kada joj je bilo najtee, uzdala se u samu sebe, a tako e biti i ubudue.

- Nisam ni oekivao da e mi biti smetnja - rekao je John ravnoduno. - Ja znam izabrati - pohvalio se. - ao mi je to je tako ispalo, ali trebala bi me shvatiti, to vie to i sama zna kakav je ivot bez novca. Oboje smo na samome dnu, a o nama ovisi hoemo li tu i ostati. Istina je, lijepa si i rado bih s tobom imao obitelj i proveo ostatak ivota, ali sam previe realan da bih vjerovao da je ljubav dovoljna. Ovo je doba novca, materijalno doba, a onaj tko to ne shvati, tjeit e se ljubavlju jer nee imati ime drugim - govorio je, a lice mu je bilo bezizraajno poput maske.

- Nemamo svi iste apetite. Ti doista ne eli ovo dijete? - Ipak se jo jednom eljela uvjeriti u istinitost onog to je ula, iako je znala kakav e odgovor dobiti.

- Ne - odluno je odmahnuo glavom. - Svatko ide svojim putem. Volio bih da se ovo dogodilo prije nego to sam tebe upoznao, tada bih oboje potedio neugodnosti.

Julia je s nevjericom odmahnula glavom. Njemu je sve ovo bila samo neugodnost? Naprosto nije mogla vjerovati u ono to je ula. Mislila je da je ono najgore iza nje, ali se prevarila. Ono najgore ju je tek ekalo i ona je morala skupiti hrabrost da se s time uhvati u kotac.

- Mislim da sam rekao sve to sam imao rei. Ima nekoliko dana da se iseli. - Lice mu je ledeno, bez emocija, kao i glas.

Nakon toga se okrenuo i otiao. Julia je jo neko vrijeme stajala na istome mjestu. Odmahivala je glavom s nevjericom. Mislila je da je pronala ljubav svojeg ivota, smiraj koji joj je trebao, a pronala je pakao pa i gore od toga. to da radi? Nije imala posao, nije znala kamo e, a sada se nije mogla ni zaposliti. Tko e je uzeti trudnu? Kratko vrijeme bi jo i mogla nekoga zavaravati, ali to nakon toga? Zavrit e na ulici, a nadala se da je takav ivot zauvijek iza nje. Iako je znala koliko znai, pogotovo ako ga nema, ipak novac nije bio najvaniji u

ivotu. Za novac nikad ne bi prodala duu jer je jedino to i imala. Nastojala se pribrati. Radovala se ivotu s Johnom, ali njezina ljubav oito nije bila dovoljna da bi ostao uz nju.

To je nekako i mogla shvatiti. Ljubav je za njega bila poput plamena svijee. Planula pa se ugasila. Iako se teko bilo pomiriti s tim, to se dogaalo. Ali on je elio da ona ubije dijete u sebi! To je bilo nedopustivo, to se nije smjelo dogoditi. to god da ju je u ivotu ekalo, ona e to podnijeti. Mogla se prepustiti oaju i samosaaljenju, ali to nije eljela. Koga da nazove? Samo je jednoj osobi beskrajno vjerovala - Patricku. Bez razmiljanja je prila telefonu. Ako to sada ne uini, nikada vie nee imati hrabrosti nazvati ga. Brzo je okrenula njegov broj. im je podigao slualicu, Julia je osjetila neodoljivu potrebu da brine u pla, ali se ipak uspjela svladati. Neto u njoj kao da je bilo jae od plaa, moda elja da bude jaka jer e joj ta snaga biti presudna u budunosti.

- Halo - Javio se Patrick. - Julia je. - I njoj samoj se vlastiti glas inio stranim. - Julia! - uzviknuo je uzbueno. - Neto se dogodilo? - odmah ju je upitao. - Zato to pita? - sumnjiavo je upitala. - Tvoj glas... zvui tako izgubljeno - objasnio je. - I jesam izgubljena. - I tada je briznula u pla. - Gdje si? - Njegov panian glas nimalo joj nije pomogao u tom trenutku. - U stanu iz kojega trebam uskoro iseliti - oajno je rekla. - Dolazim po tebe - rekao je brzo. Spustio je slualicu. Znala je da se jedino u njega mogla pouzdati, ali... Tako je teko

moliti za pomo. Ona to jednostavno nije znala. On e uiniti sve to je u njegovoj moi, ali ona nije htjela iskoristiti njegovu dobrotu. To ne bi bilo u redu. Zato da on ispata za njezine grijehe?

Kad se malo pribrala, misli su joj se opet vratile na Johna. Teko je bilo pomiriti se s time da je kraj, ali nije imala izbora. Kraj i novi poetak, ali kakav?

inilo joj se da je prolo jedva nekoliko minuta kada je Patrick pokucao na vrata stana. Ustala je s mukom i otvorila ih. Kad je ugledala Patricka, suze joj navrijee na oi. Usne su joj podrhtavale. Pala mu je u zagrljaj, jedini zagrljaj utjehe koji je dobila u posljednje vrijeme.

- Idemo odavde. - Uhvatio ju je za ruku i poveo prema automobilu. Nije se opirala. Bilo joj je svejedno to se s njom dogaa, barem u tom trenutku.

Prepustila se s povjerenjem koje je gajila samo prema njemu. - Razgovarat emo kod mene - rekao je kada je vidio u kakvu je stanju. - Oito je da mi treba razgovor, ali i rame za plakanje - slabano se osmjehnula. - Meni jest. - Patrickovo lice izraavalo je suzdran bijes. - Poznajem te mnogo bolje

nego to misli. Znam to znai svaki tvoj izraz lica, a u ovom trenutku si posve oajna. Neto nije u redu izmeu tebe i Johna? - postavio joj je jedino logino pitanje u tom trenutku.

- Da - kratko je odgovorila. - Priberi se - savjetovao joj je. Julia nije znala je li to rekao zbog sebe ili zbog nje. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji su

imali razumijevanja za sve i kojima su drugi ljudi katkad bili vaniji od njih samih. Ipak je imao pravo. Trebalo joj je vremena da se pribere. Rane su jo uvijek bile svjee, krvarile su, a kaos u glavi dostigao je vrhunac. Osim zujanja, nita drugo od misli nije uspjela razabrati.

Bojala se. Prvi put nakon razgovora s Johnom osjeala je strah od budunosti. Opet e se nai na istome mjestu na kojem je bila do prije kratkog vremena. Trebat e odabrati put u bespuu ivota, a preostalo joj je da samo luta tim bespuem u kojem uskoro nee biti sama.

Kad su stigli u njegovu vilu, Patrick joj je pomogao da izie. Budno je pratio svaki njezin pokret. Uhvatio ju je za ruku u znak potpore i ona mu je bila zahvalna na tome.

Udobnoju je smjestio, a zatim je skuhao kavu. Kada se vratio, sjeo je pored nje. - Mogu te sluati danima i pomagati ti cijeli ivot - ponudio joj je. - Ali... - Julia nije znala to bi rekla. Trebalo joj je vremena da smogne snage i otvori srce. A kad je to uinila, osjeala je kako

bol polako nestaje i kako je lijepo kada je ima s nekim podijeliti svoju nesreu. - Ne znam to da radim - zavrila je svoju priu. Patrick ju je promatrao. - Nemam kamo poi i nemam nikoga - oajno je rekla. - To nije istina. - Uhvatio ju je za ruku. - Ima mene i ima gdje biti - jedva je izgovorio te rijei. - Brinut u se za tebe i dijete ako mi dopusti. Ja tebi mogu pomoi da zapone novi ivot, a ti meni da postanem otac. Gajim prema tebi iskrene osjeaje, ali znam da ti ne osjea isto prema meni. Moda nisam ispunjenje tvojih snova, ali ti mogu pruiti sigurnost - preplaeno je predloio. - Treba mi vremena - rekla je Julia tiho. - Teko mi je sada o tome razmiljati. Mogu

prihvatiti tvoju ponudu ili zavriti na ulici - rekla je kruto. - To nije istina. Volio bih da mi bude supruga, da postanem otac tvome djetetu, ali tek

kada bude spremna za to. Prije nikako ne - usprotivio se. - Osim toga... - pogledao ju je u oi. - Moj je dom i tvoj dom dok tako bude eljela - velikoduno joj

je ponudio. Julia je briznula u pla. Bila je dirnuta. - Kako da ti zahvalim? - upitala ga je apatom. - Iskrenim prijateljstvom, ako ne moe drukije. Bit u zadovoljan i time - rekao je

Patrick. Julia ga je pogledala. Trepuije odagnala suze da vidi njegovo lice onakvo kakvo je

doista bilo. Bio je od nje stariji desetak godina, privlaan zreo mukarac, ali najljepe na njemu ili u njemu bilo je njegovo srce, to je i sada pokazao.

- Kad bih uspjela pronai rijei kojima bih ti opisala kako se osjeam, nitko ne bi bio sretniji od mene, ali mi to jednostavno ne polazi za rukom. Ganuta sam - priznala mu je.

- Samo se priberi. - Patrick je umanjivao svoju ponudu. Ali Julia je znala pravu vrijednost njegovih rijei. Bio je ona slamka za koju e se

uhvatiti, koja e joj promijeniti ivot. Katkad putujui kroz ivot gotovo i ne primjeujemo one tihe ljude koji se ne ogru perjem hvalisanja i ni po emu se ne istiu, ali kada zablistaju, njihov sjaj dosegne samo nebo. I Patrick je bio jedan od takvih ljudi, a njegov tihi sjaj zablistat e na nebu njezina ivota.

- To je sve to traim u ovom trenutku. - Da se priberem? - upitala je apatom. - Zna to? - Razmiljala je nekoliko trenutaka. -

ivot mi se raspao u tisue komadia. Neke nikada neu pronai. Nita nije onako kako je trebalo biti, niti e ikada biti. Koliko e mi vremena trebati da pokupim sve te komadie?

Godine ili moda cijeli ivot? Hoe li moja ivotna slika jednom izgledati onako kako je trebala? Sumnjam. Koliko e komadia te slike nedostajati? Bojim se budunosti i onog to mi ona nosi. - Odmahnula je glavom, a glasom joj je tekla rijeka tuge koja se slijevala u srce.

- Dok ima mene, nema razloga za strah - rekao je Patrick sigurno. Julia ga je pogledala. Znala je da joj eli pomoi, a razlog tome je bila ljubav koju je

prema njoj osjeao. - A mene e imati cijeli ivot - uvjeravao ju je u ono to je ve znala. Njegove su rijei u njoj izazvale jecaje. - Nikada nisam imala nekoga kome je toliko stalo do mene. Tvoj prijedlog... - Nije

uspjela dovriti reenicu. Bila je dirnuta. Da bi shvatio neiju veliinu, treba upoznati najloiju stranu nekoga

drugog. Ona nije rijeima mogla opisati ono to je osjeala. Rijei su bile presiromane, slova nedovoljna. Da bi to shvatio trebao je zaviriti u njezino srce.

- Spremi svoje stvari i preseli se k meni. Sve to imam, podijelit u s tobom - velikoduno joj je ponudio. - Treba shvatiti da nikada ne doivljavamo samo loe trenutke, i oni su protkani neim lijepim. Koliko god ti to sada udno zvualo, istina je. Uvjerio sam se u to. Kada se moja supruga htjela razvesti od mene, mislio sam da e ivot stati, ali je zapravo poeo juriti. Kad prijee jedan put, prelazi na drugi. A iekivanje je neto najljepe to moemo doivjeti. Kad naiemo na okuku na ivotnom putu, nikada ne znamo to nas eka iza nje. Moda neto lijepo, moda ono emu se nadamo, a moda ta nada bude odgoena za neki drugi put.

- to bi moglo biti lijepo u svemu ovome to mi se dogaa? - upitala ga je Julia. - Imat e dijete. Zar to nije velianstveno? Zna li ti koliki bi ljudi dali sve na svijetu da

im se ta ljepota dogodi u ivotu. - Dijete? - Julia je odmahnula glavom. - Uope ne znam kako u se nositi s tim. - Uspjet e - bio je siguran Patrick. - Ljubavi ima dovoljno, a za ostalo u se ja

pobrinuti - obeao joj je. - Ali... -Julia je jo jednom ostala bez rijei. - Zato si toliko dobar prema meni? - Zato to to zasluuje - jednostavno joj je objasnio. - Ovo dijete nije tvoje i ne bi te trebalo biti briga ni za mene ni za njega. Zato bi ti bio

dobar prema tom djetetu, a njegov otac nije? - Vara se ako misli da to ne zasluuje. Kad bi mogla osjetiti ono to sam ja osjetio u

trenutku kada sam te ugledao, sve bi ti bilo jasno. Ne elim vidjeti suze na tvojem licu. elim vidjeti osmijeh. John nije onakav kakvim si ga smatrala, ali katkad ljudi imaju udne ciljeve. Ja ga shvaam. On se ponaa kao putnik u pustinji. im je doao do vode, poelio ju je svu popiti - tako se on odnosi prema novcu. Nita mu nije vanije od novca. To bi trebala shvatiti. On te je moda volio na svoj nain, onoliko koliko je u stanju, ali to ako umjesto srca ima kalkulator?

- I ima - Julia ga je prekinula. - Pusti ga da ivi kako eli, a ti pokuaj od svega ovog izvui ono to je najbolje za tebe.

To je jedini savjet koji ti mogu dati. Znam da ne mogu umanjiti tvoju bol, ali ti mogu pomoi da sve to lake prebrodi. Imat e sve to poeli, materijalnu sigurnost, a u onom to tvoje srce eli, ne mogu ti pomoi - s tugom je rekao, a Julia je znala da bi dao sve da to moe promijeniti.

- Ne znam to elim - rekla je s osjeajem poraza.

- Ja znam. eljela si samo biti voljena, eljela si nekome pripadati, ali nikada nam se elje ne ostvare, barem ne onako kako smo to zamislili.

- Ali samo sam eljela ono to svi ele - opravdavala se. - Znam. - Patrick ju je uhvatio za ruku u znak potpore. - Ne mogu olakati tvoju bol, ali

da je to mogue, podijelio bih je s tobom. - Opet je pokazao veliinu svoga srca. Julia je na trenutak zanijemjela. Bila je dirnuta, zateena, shvaajui koliko je njemu stalo

do nje i njezina neroenog djeteta. Jo je neko vrijeme ostala kod njega. Spremio joj je jelo i natjerao je da malo pojede.

Odmah se osjeala bolje. Sama pomisao da nee biti na ulici, da nee biti gladna pomogla joj je da se pribere onoliko koliko je bilo mogue u tom trenutku. Znala je da Patrick i misli ono to govori, ali je ipak nije oduevljavala misao da e mu biti na teret i ona i njezino dijete. Nije imala izbora, to joj je bilo vie nego jasno. Mogla je birati izmeu njega i ulice, a tu mjesta dvojbi nije bilo. Morala je misliti na dijete, a Patrick joj je nudio ono to nitko nije, niti bi joj itko ikada ponudio. Sva se njegova veliina sastojala u tom njegovu inu.

- Kako da ti se oduim? - upitala ga je nakon to je pojela. - Samo nemoj biti tuna, to e biti dovoljno. - Glas mu je bio tih, nabijen emocijama. - Zna da je to nemogue, ali u se potruditi - obeala mu je, iako je znala da e to

obeanje biti teko ispuniti. - U poetku je dovoljno samo da se potrudi. - Paljivo ju je promatrao kao da je elio

proniknuti u samu sr njezine due, a Julia je imala osjeaj da u tome i uspijeva. Oboje su utihnuli. Nakon nekog vremena Patrick je ustao. - Odvest u te da se spakira - podsjetio ju je na ono to je trebala uiniti, ali ona

jednostavno nije imala snage za to. - Moe li doi po mene sutra? - jedva je izgovorila. Patrick ju je pogledao ravno u oi. Nije bio nimalo iznenaen, barem je ona tako

zakljuila. Ako je i osjetio neko razoaranje, niim to nije pokazao. - Razumijem - bilo je sve to je rekao. I razumio ju je. Ona to oito nije shvaala. On je znao zato joj je trebalo to vrijeme.

Nadala se, jo uvijek se nadala da e se John predomisliti, iako je on znao da nee. Nada ju je samo zbunjivala, ali njegove rijei joj u tom trenutku nita ne bi znaile i ne bi je uspio razu-vjeriti. Trebala je sve shvatiti sama. Dok ju je promatrao, bio je tako ljutit na Johna. Ubrao je pupoljak koji se trebao pretvoriti u najljepi cvijet i odbacio ga. To mu je bilo neshvatljivo. Julia je bila najljepa djevojka koju je ikada upoznao, a pomisao da je nekom novac vaniji od nje, izazivala je ljutnju u cijelome njegovu biu. Ona nije bila samo lijepa, bila je izrazito dobra, inteligentna i emotivna osoba, a on je oboavao sve ono to je bilo vezano za njezinu pojavu.

Nije sebi dopustio da dugo razmilja jer je znao da bi njegova ljutnja sve vie rasla. Odvezao ju je do stana u kojem je ivjela s Johnom. Zaustavivi automobil, okrenuo se prema njoj.

- Uvijek sam ti na raspolaganju. Kada da doem po tebe? - pitao je, ali se silno bojao njezina odgovora.

- Ne znam. - Julia je izbjegavala pogledati ga u oi. - Uistinu ne znam - odvratila je tiho. - Javit u ti se - obeala je. Patrick joj je pomogao da izie i ona je uz kratak pozdrav otila. Promatrao ju je sve dok

se vrata nisu zatvorila za njom. Uzdahnuo je i vratio se u automobil. Julia nije znala koliko je voli, a on se trudio da joj to ne pokae iako je silno elio. Lagano je pokrenuo automobil. No osjeaji koji su ga obuzimali nisu imali nikakve osnove niti mu je Julia davala ikakva povoda za to. Znao je da je ona u njemu vidjela samo iskrena prijatelja. Za njega je bila nedostina, zakljuio je. Pomogao bi on svakomu u nevolji, ali kod nje je ta pomo imala sasvim drukije znaenje. Bit e pored njega, a to je to bi ga trebalo zadovoljiti, barem u poetku. A poslije... Vrijeme e pokazati osjea li i ona to prema njemu. Nije oekivao udo. Bila je ostavljena u trenutku kada joj je ljubav bila najpotrebnija. Nije znao kako e ona to podnijeti. Takve trenutke svatko proivljava na svoj nain, a za nju je to znailo mnogo vie od poraza. Moglo je utjecati na cijeli njezin ivot, na vjeru u ljude, koja je ionako bila pokolebana, i to s razlogom. Kada se kameni nevolja zakotrlja, izazove cijelu lavinu. Jednom e i to prestati, duboko je vjerovao u to, ali nije bio siguran moe li povjerovati i Julia. Sada je teko mogla i zamisliti da se iza tekih i kinih oblaka nazire sunce i da e kia jednom prestati jer to se uvijek dogaalo.

Za to vrijeme Julia je ula u stan. Osjeala se posve bezvoljno. Sve u to je vjerovala, sve je nestalo. U njoj je vladala tama, a bol koja ju je razarala, cijepala joj je srce na komadie. Jo uvijek joj je bilo teko povjerovati da ju je John tako olako odbacio. Tim je inom odbacio i dio sebe, onaj dio kojega je elio usmrtiti i za kojega nije htio ni uti. Ipak, jo bi se uvijek na tre-nutak ponadala, ali bi nada ubrzo nestala. Dokaz da je John mislio ozbiljno bila je njegova odsutnost. Nije to bio tek trenutak ljutnje, bila je to njegova konana odluka. Odbacio ju je zbog novca i to ju je ubijalo. ak se nije ponudio ni da joj tim novcem pomogne, ako bude potrebno. Konano je shvatila kakav je uistinu, ustala je i poela slagati svoje stvari u koveg. Nije bilo razloga da odugovlai i da produbljuje patnju. Trebala je shvatiti da je kraj i snai se kako zna i umije. Bol je zamijenio bijes.

im je bila gotova, nazvala je Patricka. Iste se veeri preselila kod njega. Znala je da je tako najbolje, da nema smisla moliti za neto to nikada nee dobiti. Ako je John ne eli, zato da se namee? Nju je odbacio, dijete nije elio, a ona je imala dovoljno ponosa da ga ne moli. Ono to nije imao, nije joj mogao ni dati, iako je traila tek malo ljubavi.

Kad se smjestila, Patrick ju je pozvao na alicu aja. Bio je tih, pustio ju je da se bori sama sa sobom. Znala je da je on sve ono to John nije bio i bilo joj je ao to njega nije mogla zavoljeti onako kao to je voljela Johna. No sada je bila mnogo pribranija iako je znala da se nee lako pomiriti s onim to joj se dogaalo.

- Ne elim se nametati. Ako hoe biti sama, poi u na spavanje. - Patrick je stavio pred nju alicu aja, ekajui njezin odgovor.

- Ne elim biti sama odgovorila je tiho. Rukom mu je pokazala na oblinji stolac i Patrick je sjeo. alicu aja ispred sebe lagano

je odgurnuo ne skidajui pogled s nje. Julia je pratila svaki njegov pokret. Lice mu je bilo blijedo, inilo se da i on proivljava ono to se s njom dogaalo.

- Hvala ti - rekla je iskreno i osjeajno. Patrick je podigao pogled. Lice mu je bilo poput maske. Dok ju je promatrao, lagani

smijeak ukazao mu se na licu, a oi su mu zaiskrile poput krijesnica. - I ti bi meni pomogla da si u mogunosti. - Nije znala je li to pitanje ili tvrdnja. - Naravno - odgovorila je istog trena. - Zna da bih to uinila - uvjeravala ga je . - Znam - rekao je uz irok osmijeh. - Zato se nemoj ovdje osjeati kao uljez. Ne bih to

mogao podnijeti. Sve ovo inim sa zadovoljstvom. Katkad nam je potreban taj osjeaj da moemo nekome pomoi. Ne znam je li u pitanju sebinost ili to drugo, ali ja se sada osjeam uistinu posebno. Uspijemo li podijeliti s nekim ono to imamo, bit emo nagraeni iznimnim

emocijama. Kakav bih ja bio ovjek kada ti ne bih pruio ruku u trenutku kada ti je najpotrebnije? - Grimasa na njegovu licu dok je to izgovarao, natjerao je Juliu da se osmjehne.

- Ti si uistinu poseban - rekla je i to je doista mislila. - Nisam. - Patrick ju je u udu pogledao. - To nije ni blizu istini. Moda imam svoje

razloge to ti ovo nudim - izrazio je svoju sumnju. - A oni su? - Julia nije odoljela, a da ga ne upita. Pat