Kroz rad ću reći nešto više o životu velikog filozofa Imamnuela Kanta te njegov uticaj na shvatanje uma, razuma i lijepog, i uopšte samu filozofiju.

Njemački filozof Imanuel Kant, jedan od najznačajnijih filozofa svih vremena, rođen je i umro u Keningsbergu, u istočnoj Pruskoj (danas Kaljingrad u Rusiji), u skromnoj protestantskoj porodici. Poput Sokrata, Kant je bio svjetski čovjek koji nikada nije napustio svoje rodno mjesto. Studirao je matematiku, fiziku, teologiju i filozofiju.

1740. godine upisao se na univerzitet u Keningsbergu i studirao filozofiju Lajbnica i njegovog sljedbenika Volfa. Kant je posebno bio zainteresovan za nove fizikalne teorije Isaka Njutna. Mladi Kant je bio zainteresovan za fiziku, posebno fiziku zemlje i svemirskih tijela. Napisao je nekoliko radova o tome, ali je njegovo zanimanje za metafiziku raslo. Predavao je logiku, metafiziku, etiku, prirodno pravo. Htio je pronići prirodu ljudskog iskustva: kako ljudi uopšte mogu nešto spoznati i na čemu se temelji njihovo znanje. Prekretnicu u njegovom životu je označio škotski filozof Dejvid Hjum. Hjum je pokušao raščistiti šta je to naše iskustvo i došao do teorije „skepticizma“, što znači da ne postoji ništa što bi garantovalo naše iskustvo. Kant je pročitao neka njegova djela i bio šokiran - teoriju koju je poznavao vidio je u potpuno novom svijetlu.

Kant je bio pod znatnim uticajem još jednog mislioca, Žan-Žak Rusoa. Njegove misli o ljudskim bićima, posebno o moralu i ljudskoj slobodi jako su se dopale Kantu.

Kantova filozofija

Kant u mnogo čemu predstavlja začetak jedne nove epohe u filozofiranju, koja traje do danas. Od svih novovjekovnih filozofa najveći uticaj na savremenu misao izvršio je Kant, i to prije svega Kritikom čistog uma.

u pretkritičkom periodu se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta (do 1770.). srednji period od 1770 do 1781. se naziva periodom tišine, jer u to vrijeme Kant nije ništa pisao. poslije ove godine nastupa kritički period gdje Kant daje kritiku filozofije svojih prethodnika i prelazi na idealizam. u ovom periodu piše svoja 3 kapitalna djela, tri kritike.

„Značaj tri Kritike“

1 ) Najpoznatije Kantovo djelo je knjiga Kritika čistog uma. Svoj način razmišljanja Kant je nazivao kritikom, a ne filozofijom. Rekao je da je kritika priprema za uspostavljanje prave filozofije. Time bi ljudi trebalo da znaju šta ljudski razum može i koja su mu ograničenja. U „Kritici čistog uma“ Kant je napravio „kopernikanski obrt“. Tvrdio je da se naše saznanje ne prilagođava predmetima već da je obrnuto, predmeti saznanja se moraju prilagođavati našim mogućnostima saznanja. Kant je napisao nekoliko ograničenja ljudskoga razuma, za osjećanje i razmišljanje. Za osjećaj postoje dva ograničenja unutar naših čula: prostor i vrijeme. Ne postoje fizički predmeti, nego ograničenja našega uma kad god osjetimo nešto preko naših čula.

Kantova "Kritika čistoga uma" još ni danas nije potpuno protumačena. Potrebno je postaviti pitanje, šta je Kant zapravo želio pišući to djelo. On je već u predgovoru i uvodu jasno istaknuo problematiku koju bismo mogli izraziti pitanjem: je li metafizika moguća? Ta je problematika naročito došla do izražaja u protivnosti racionalizma i empirizma, dogmatizma i skepticizma, u prihvatanju i odbacivanju metafizike. "Kritika čistoga uma" se sastoji od: predgovora prvom izdanju; predgovora drugom izdanju, uvoda i dva glavna dijela: transcendentalna teorija o elementima i transcendentalna teorija o metodi. Prvi dio, koji predstavlja najveći dio djela, dijeli se opet na dva dijela: na transcendentalnu estetiku i transcendentalnu logiku. Konačno, transcendentalna logika se dijeli na transcendentalnu analitiku i transcendentalnu dijalektiku.

2) Kritika praktičnog uma

Kant je svoje etičko učenje iznio u djelu „Kritika praktičnog uma“, 1788. godine. U tumačenju etike Kant polazi od pojma dobre volje. Za njega je to dobro po sebi, bez ikakvih ograničenja, koje ima za svrhu jedino ispunjenje dužnosti, odnosno poštovanje zakona. Moralno se djelanje zasniva na samokontroli jer svaki čovjek već ima apriorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni zakon Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant daje nekoliko formulacija kategoričkog imperativa:

I formula glasi: Postupaj prema onoj maksimi za koju možeš poželjeti da postane pštiо zakon

II formula glasi: Postupaj uvijek prema ljudskosti u sebi i u drugim bićima uvijek kao prema cilju, a nikad kao prema sredstvu

III formula glasi: Postupaj uvijek prema onoj maksimi koju bi odredio kada bi bio zakonodavac u kraljevstvu ciljeva.

3) Kritika moći suđenja

Kad bi postojao pojam lijepog, mi bismo se sad pozabavili logikom, a ne estetikom koja se oslanja na osjećanje. A bez pojma o lijepom nauka o lijepom je nemoguća, pa zato ovde mjesto nauke preuzima estetika kao kritika suda ukusa . Kant određuje lijepo kao vrstu subjektivnosti koja ne pretpostavlja ispitivanje lijepih stvari, naročito ne umjetničkih djela. Estetski sud ili sud ukusa Kant razmatra sa četiri gledišta: kvaliteta, kvantiteta, relacije i modaliteta. Ova gledišta (momenti) dovode do četiri definicije lijepog:

1. Lijepo je predmet nezainteresovanog sviđanja

2. Lijepo je ono što se sviđa univerzalno bez pojma

3. Lijepo je forma svrhovitosti opaženog predmeta bez predstave svrhe

4. Lijepo je ono što se saznaje bez pojma kao predmet nužnog sviđanja