uto

pijs

ki k

ole

ktiv

pred

stav

lja

nje

s l

on

do

nsk

og

bij

ena

la d

iza

jna

2016

27. 0

6. —

06

. 07.

20

17.

maja čulemauricio ferlinhrvoje hiršl maja kolarmauro massarottomaša poljanecoleg šuranhrvoje živčić

op.a. u nedemokratskim društvenim uređenjima, prisjetimo se bivših istočnoeuropskih društvenih uređenja, kolektiv je supstituirao pojam zajedničke proizvodnje, ali i odgovornosti pri upravljanju proizvodnjom, zauzimao je jedan od najdominantnijih načina u radnim procesima, nadređen individualnim članovima društava. međutim, kolektiv je kao oblik udruživanja u radne procese prisutan i u demokratskim društvima slobodnog tržišta, ali gotovo uvijek kao oblik kolektivizma, načina otpora (neo)liberalnoj ekonomiji i političkoj ideologiji.

individualne utopije (lala raščić, muzej savremene umetnosti vojvodine, novi sad, 2010.); low-budget utopias (izložba muzeja suvremene umjetnosti, ljubljana, 2016.), anti-utopias (anti-utopias.com), utopian bodies – fashion looks forward (izložba u liljevalchs konsthall, stockholm, 2015.)

inspirirano tekstom stevena shavira iznesenim u kritici romana ‘the savage girl, alex shakar’, www.shaviro.com

op. a. ta činjenica, osim što ukazuje na interdisciplinarno povezivanje u svrhu poboljšanja kvalitete rada, govori i o tome da dizajneri, osim možda za vrijeme studija, nemaju osiguran prostor (vrijeme i sredstva) za razvoj autorskog pristupa dizajnu.

knjiga zapisa, 2001. zagreb, izdavač kratis, str. 308.

program hdd galerije podržavaju ministarstvo kulture republike hrvatske i gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport grada zagreba. program je sufinanciran sredstvima zaklade kultura nova.

izraziti, odlučili su se za tepih kao realistički životni rekvizit, ali i format iz dizajnerske prakse. On je postao to ‘mjesto’, odnosno zajednički dizajnerski teritorij sastavljen od svojstvenih motiva i simbola (ljudski međuodnosi, osobni simboli, reinterpretacija tradicionalnih motiva, vizualna interpretacija procesa u kolektivu). U izložbenom prostoru svjedočimo nekolicini različitih slojeva ‘čitanja’ koji su direktna posljedica razvojnih faza radnog procesa. Prvi, po karakteru bazičan element, predstavlja ‘zajedničko tlo’ i uobličen je kao praideja svijeta, dvodimenzionalni ‘globus’, od-nosno ujedinjujuća ideja kruga. Drugi sloj čine trodimenzionalni objekti, ‘čuvari praznine’, stanoviti spremnici proizašli iz procesa razvoja izražajnog jezika kolektiva. Treći je element cjeline zvuk koji ovom ambijentu daje vremensku dimenziju i kroz živo izgo-vorenu riječ prenosi ključne elemente sinergije, ali i specifičnosti stavova pojedinaca, narativ proizašao iz dijaloga dizajnera, čla-nova ‘Utopijskog kolektiva’. Objekti izloženi u prostoru spremnici su onoga čega nema. Iz perspektive dizajnerske struke to može djelovati tek kao poku-šaj jer svaki objekt nosi specifičan oblik i za očekivati je da su u njegovoj unutrašnjosti konkretni materijalizirani predmeti. Zašto ih publika ne može vidjeti? Zašto nisu predočeni? Za promatra-ča ovakvi objekti ostaju nepoznanica, te su kao takvi pokretači imaginativnih procesa kod publike, pokušaji zamišljanja sadržaja, idealiziranje oblika i sadržaja. Ovi objekti i njihova praznina repre-zentiraju procese te spoznaje, što u svojim tekstovima naslućuje i umjetnik Nils Norman koji utopiju smatra analitičkim i kritičkim alatom spoznaje onoga čega nema. Josip Vaništa bi potragu u takvim procesima nazvao ‘…pravom na pogrešku, na kontradik-ciju, na metamorfozu, na prazninu koju je trebalo preobraziti u živi prostor’.‘Utopijski kolektiv’ potvrdio se kroz proces davanja prostora borbi s idealom. Pojam kolektiva kako smo ga proživjeli izdigao se na ‘višu’ razinu, i o temi utopije, suradnje i zajedništva govori kritič-ki. Što bi zapravo značilo ‘dizajnirati ništa’? Kada ničega nema, pristuno je sve.

‘Utopiju ćemo smjestiti u neke nove oblike, zapečatiti i ostaviti slutnji i mašti na volju. Suština utopije je pitati se, naslućivati. Kolektiv koji vraća pojedincu, i jača ga.’ Utopijski kolektiv

kustosica maša milovacautori (utopijski kolektiv) maja čule, mauricio ferlin,hrvoje hiršl, maja kolar, mauro massarotto, maša poljanec, oleg šuran i hrvoje živčićprodukcijski tim martina granić, morana matković, jan pavlovićradionice martina granić, sarah baron brljevićgrafičko oblikovanje jan pavlovićoblikovanje web stranice ana labudovićaudio produkcija miroslav piškulićdizajn zvuka (audio scenarij) martina granićvokal ana buljandokumentacija (foto i video) marko milovac

zahvale mirjana jakušić, nevena tudor perković, marko golub, dejan kršić, doris kurtov, kristina juričić, ivan i elena grdešić, ana buljan, miroslav piškulić, nenad sinkauz, alen sinkauz, ivica mitrović, tihomir milovac, saša fistrić, oleg morović, mario lončarić, damir žižić, laura snoad, igor mihajlović, alen balen, ivan marušić klif, marko milovac, lauba – kuća za ljude i umjetnost, yammat radio, muzej suvremene umjetnosti zagreb, vizkultura, igepa plana papiri, stolarija bedenic, saga saga tepisi, hrvatsko dizajnersko društvo

organizatori projekta (london) ministarstvo kulture republike hrvatske i hrvatsko dizajnersko društvo

projekt je ostvaren uz financijsku podršku ministarstva kulture republike hrvatske i zaklade hrvatska kuća. zagrebačko predstavljanje izložbe podržao je gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport grada zagreba.

organizacija izložbe (zagreb) hrvatsko dizajnersko društvo hdd galerija

voditelj galerije marko golub

sponzori tiskacerovski print boutiquears kopija

radno vrijeme galerijepon – pet 10 – 20 h subotom 10 – 15 h

utopiancollective.com www.dizajn.hr

Cerovski d.o.o.Zavrtnica 1710000 Zagreb, HrvatskaT +385 1 222 6660F +385 1 222 6666info@printcerovski.comprintcerovski.com

OIB: 83937553129Trgovački sud u Zagrebu, MBS: 080307065

Temeljni kapital 20.000,00 kn – u cijelosti uplaćenČlan uprave društva – Siniša Cerovski

Zagrebačka banka IBAN HR5123600001102045455

Erste & Steiermärkische banka IBAN HR8424020061100587579

TEPISI

što je to utopijsko u kolektivu?

maša milovac

‘Jer samo čežnje, žudnje i neodredive želje mogu danas biti istinski kolektivne…’ Boris Groys, Ilya Kabakov: The Man Who Flew into Space from His Apartment, Afterall Books 2006.

Suvremena dizajnerska scena pod utjecajem medijske ekspo-niranosti ‘superstar’ dizajnera zapadne Europe producira slične kratkotrajne priče o autorskom radu dizajnera. Takve su priče često prezentirane van konteksta i ambijenta, što potencira iskrivljenu sliku dizajnera kao vrhunski snalažljivih pojedinaca koji zahvaljujući talentu i svojem jedinstvenom stvaralaštvu za-uzimaju određenu poziciju na tržištu. Biti dijelom takvog (glo-balnog) okruženja utječe na percepciju dizajna i njegove uloge u društvu. S ciljem poticanja interakcije, težnje za dovođenjem u pitanje mita o autoru kao otuđenom pojedincu, isključivom pobjedniku i nužnom faktoru uspjeha, ovaj je projekt osmišljen kao niz dijaloga, radionica te sučeljavanja pozvanih dizajnera. Pitanja koja smo si dužni postaviti su: može li se iz ovakvih pro-jekata naučiti, odnosno možemo li kritički sagledati stvaralaštvo i suvremenu dizajnersku produkciju te izložiti upravo taj stav; do koje mjere je utopija pozitivan pojam, a kada, ili još bolje, zašto se transformira u strah i nemogućnost; kako je to usporedivo s dizajnerskim procesom? Kako drugačije pristupiti pitanju buduć-nosti u vrijeme vidne globalne nestabilnosti? Odnosno, mogu li upravo takva utopijska zamišljanja razriješiti naše današnje ne-doumice i zatvoriti pitanja koja se direktno tiču individualnih, ali i kolektivnih sloboda?

‘Za one koji su odrasli u poslijeratnoj Europi, pojam grupnog rada ugrađen je u obrazovni sustav. Od predškolskih ‘ igraonica’ preko organiziranog upravljanja, grupne rasprave i timskog rada, nailazimo niz socijalnih modela koji nose složene posljedice za pojedince koji misle da mogu stvoriti nešto pomoću srodnih, polu-autonomnih metodologija.’ e-flux journal redux: Liam Gillick, ‘Maybe it

would be better if we worked in groups of three? Part 2 of 2: The Experimental Factory’

U svakodnevnom jeziku pojam kolektiva označava slobodnu formu okupljanja istomišljenika u svrhu postizanja zajedničkog cilja. U povi-jestima društava kolektiv je imao različite uloge i značenja. U povijesti umjetnosti najveće tragove ostavili su kolektivi poput onih proizašlih iz međunarodnog pokreta Fluxus, engleska arhitektonska grupa Archigram ili na primjer novomedijska američka grupa Critical Art Ensemble. Nama kontekstualno najbliže hrvatske grupe s početka druge polovice 20. stoljeća Exat 51 i Gorgona, te u novije vrijeme isku-stvo slovenske grupe Irwin, na uvjerljiv i inspirativan način razvijale su oblike kolektivizma. Danas taj oblik suradnje preuzimaju mnogi inter-disciplinarni studiji, primjerice grupa suvremenih umjetnika, kustosa, praktičara i istraživača – Raqs Media Collective – koji kritički propituju novomedijske načine prezentacije, u kojima i sami sudjeluju, te ih pot-krijepljuju teorijskim i filozofskim istraživanjima. Suradnički, zajednički rad te rad koji se temelji na razmjeni, s druge strane, otvaraju nove hibridne modele umjetničkih i dizajnerskih ostvarenja koja odgovaraju današnjem otvorenom i tehnološki potpomognutom okruženju. Na prvu nam se čini najlakše shvatiti pojam utopije kao idealnu druš-tveno – prostornu kompoziciju na nepostojećem mjestu, no stvari po-staju kompleksnije kada se otkriju sve metamorfoze pojma – utopija kao idealno mjesto, ne-mjesto, savršen sustav, rajski vrt, isola bella, eldorado itd. Osim toga, znakovita je i činjenica da je u posljednje vri-jeme upravo utopija popularna tema umjetničkih, dizajnerskih i arhi-tektonskih interpretacija.Temu ‘utopije u dizajnu’ interpretirala sam i povezala s vizijom o utopij-skom kolektivu na nekoliko razina. Prva je možda najočitija, a korespo-ndira s činjenicom da se utopija, kao pojam idealnog društva i poretka, tiče i kolektiva, odnosno skupine ljudi koja takvo društvo uopće može formirati i konzumirati. Sličan opis ponudio je i Thomas Moore u svo-joj ‘Utopiji’, navodeći modele prema kojima su se oblikovale idealne zajednice, odnosno niz pravila i obrazaca ponašanja na kojima se te-melji ‘utopijsko društvo’. Nadalje, pojam oblikovanja utopije, odnosno njezinog projektiranja, nameće čitav niz pitanja koji počinje s ulogom projektanta, a završava s primjenom tog ‘idejnog rješenja’. Odakle nam uopće pravo da se dizajn proglašava disciplinom koja takve probleme može riješiti? Prije svega, važno je djelovati etično, transdiciplinarno i humano. Bi li neki budući utopijski svijet bio u stanju tolerirati sva različita mišljenja i stavove, te istima omogućio djelovanje? Ili bi ‘uto-pijski’ značilo ustrojeno, odnosno ‘uređeno’ društvo? Treba osvijestiti da ne postoji točan odgovor, već postoji niz još uvijek nepostavljenih pitanja koja, iz pozicije dizajnera, mogu biti izuzetno zanimljivo postav-ljena. Tek ako se oslobodimo značenja koje obuhvaća pojam utopije,

možemo shvatiti da je ona prvenstveno filozofski zadatak postavljen s ciljem napretka i promjene stanja. Možda je sličnog karaktera i pro-ces dizajniranja kroz koji svakodnevno prolazimo kako bismo ponudili ‘najbolje rješenje’. To me dovelo ka zaključku da se dizajn kao praksa i utopija te kao permanentno promišljanje dodiruju upravo na temi procesualnosti, a kolektiv kao zbir različitih refleksija, višestrukih per-spektiva i suprotstavljenih doprinosa predstavlja možda najprikladniji model za istraživanje pojma utopije.

‘Fenomen umjetničkih grupa je ujedno paradoksalan i dinamičan. S jedne strane, negira romantičnu ideju pojedinca kao genija, dok s druge strane, umjetnička grupa nije jednostavno zbroj svih njezinih dijelova, već crpi karakter iz kreativnih mogućnosti različitih interakcija i sinergija.’ What, How & for Whom, Collective Creativity, 2005.

Rezultati takvog istraživačkog postupka daleko su od činjenice da je proces pripreme projekta za londonsko bijenale dizajna bio ugodan i jednostavan. Uspon na planinu zvanu ‘utopija’ bio je prilično težak postupak pun previranja, možda čak i s nekoliko krivih skretanja. Koliko je složnost i poslušnost produktivna ili efektivna, u kakvim uvjetima nastaju najzanimljivija otkrića, te je li poanta upravo u pojmu para-dessence koji se u proces rada uključuje gotovo na samom početku kao dizajnerska reakcija na sintagmu ‘utopijski kolektiv’, a bazira se na suprotnostima?Zar nije potpuno logično da je za ‘Utopijski kolektiv’ sam rezultat pre-preka suradnje, čime se nameće novo pravilo ponašanja u vidu afirma-cije procesa i sredstava, a ne ciljeva? Moja interpretacija teme utjecala je prvenstveno na promatranje procesa rada, ali i na tendenciju rasvjet-ljavanja pojmova uspješnosti, kvalitete i izvrsnosti u dizajnu. Zanimalo me može li se izbjegavanjem jasno nametnute strukture održati proces slobodnim, bez gubljenja fokusa kod dizajnera i bez traženja zadatka. Pitam se odakle ta uvjetovana potreba za zadatkom, te zašto bi on uvijek trebao biti u istom formatu? Može li povjerenje zamijeniti tu potrebu i osigurati prostor misaonoj povezanosti, dijeljenju i sinergiji? Čini se da je potreba za suradnjom negdje puno dublje od bazične i praktične raspodjele posla, odgovornosti i troškova. Možda baš tamo negdje gdje se nalaze osjećaji povjerenja i poštivanja drugog. Kolektiv je opravdan alat ukoliko postoji potreba za njim. Je li dizajner pojedinac uspješniji od kolektiva? Osim simptomatičnih situacija u kojima se dizajneri povezuju u svrhu bolje suradnje i širenja polja dje-lovanja, pitanje je zašto se javlja fenomen povezivanja u dizajnerske kolektive? Je li kolektivni rad u tom smislu postao sigurna zona za istraživanje vlastitih interesa, procesa i metoda, te potiče li na stalni dijalog koji izoštrava fokus i utječe li na osobno predstavljanje?Proces rada na ovom projektu nije bio predvidljiv, niti prethodno struk-turiran jasno definiranim zadacima, već se vodio idejom o promatranju procesa, te posljedično i rezultata, što ga čini vrijednim pokušajem integracije različitih stavova u kolektivni rad. Projekt za bijenale kojeg sam nazvala ‘Utopijski kolektiv’ zapravo je bio promatranje rada novog kolektiva i specifične situacije u kojoj autori, članovi kolektiva, utječu na rezultat svake od faza rada. To je otvorilo prostore osobne i kolektiv-ne slobode djelovanja, postupaka dijeljenja, pa i prepuštanja odgovor-nosti, napuštanja sigurne zone individualizma – danas dominantnog oblika ‘dizajnerskog’ načina rada. Dizajneri su od samog početka težili konkretnom zadatku, no istovremeno su vrlo iscrpno konceptualizirali temu kolektiva i utopije, i to iz potpuno različitih kuteva i iz sasvim drugačijih potreba jer trebalo je osobno iskustvo dizajnera usmjeriti prema zajedničkoj viziji i smjeru u kojem se projekt kretao. Osim inte-resa za konceptualnom jasnoćom ‘Utopijskog kolektiva’, zanimljivo je kako su dizajneri vrlo brzo verbalno ‘oblikovali’ prostor prezentacije, te

predviđali percepciju publike i njihovu moguću ideju o ‘dizajnu’ kao disciplini. Rad osmišljen za londonsko bijenale postao je medij, odnosno materijalna dokumentacija procesa s kojom komuniciramo uku-pnost procesa kroz koji smo prošli. Traženjem odgovarajućeg mo-dela prezentacije, materijalna dokumentacija procesa naložila je koncept izložbe te je ona postala medij sama po sebi, medij koji prenosi ključne momente procesa. Nastali ambijent moguće je tumačiti na nekoliko razina koje se referiraju na pojam kolektiva, kolektivnog djelovanja, promišljanje i identifikaciju. Čin stvaranja oblikovao je ‘finalni proizvod’.

‘Suradnje su jedan od najsmislenijih načina dolaska do dovoljno neočekivanog rješenja jer je u sukobu naučenih postavki svih uključenih moguće stvarati nove priče. To nikako nije bijeg u anonimnost već neophodna potreba za dijalogom.’ Damir Gamulin, Dizajn i Nezavisna Kultura

U počecima zajedničkog rada dogovorili smo način suradnje i smjer procesa koji je proizišao iz analize pojmova koje su dizajneri crpili iz svog rada, a mogli su biti veza sa djelovanjem kolekti-va i pojmom utopije. Tako je i prva interakcija dizajnera, njihovo međusobno upoznavanje, potaknuta pokretima tijela i fizičkim kontaktima, a tek potom misaonim refleksijama.Preuzimajući oblike i postupke ponašanja koji nisu bliski diza-jnerskoj struci, a pripadaju drugim izražajnim (umjetničkim) disciplinama, izmaknuli su se iz vlastitog stereotipa ponašanja gledajući se nekim ili nečijim drugim očima. Mogu li se misli koje dijelimo razgovorom prenijeti u prostor? Zajedničkim pisanjem i oblikovanjem teksta dizajneri su stvorili novi format dijeljenja, a fizički prostor galerije ponudio je mjesto njegove višeslojne inter-pretacije. Tražeći novi medij u kojemu se do sada nisu imali prilike

→