JEVREJSKO PITANJE O PRISILI I NEMOGUĆNOSTI DA SE BUDE ŽIDOV Protiv zaborava – četiri logora u Drugom svetskom ratu u Beogradu

“RANJENIK: Čim sam poodrastao, otišao sam u svet. Promenio sam mnogo zanimanja. U dvadesetoj godini postao sam član Partije. Živeo sam ilegalno. Imao sam lažno ime. Pravo hrišćansko. Kad su fašisti došli nisam našao za shodno da im se predstavljam pravim imenom. Jesi li sad zadovoljan? ČOVEK POD KAPOM: Krio si veru svojih otaca?! Trebalo je da budeš ponosan što si Jevrejin. RANJENIK: Ja sam imao pametnija posla. ČOVEK POD KAPOM: Plašio si se patnji i stradanja. RANJENIK: Nije mi se stradalo zbog krštenice. ČOVEK POD KAPOM: Tvoja braća stradaju zbog toga i zbog takvih kao što si ti! ČOVEK POD KAPOM: Zbog izroda kao što si ti mi ćemo propasti. Zbog vas je sve ovo! Bunkeri, peći... Sve! RANJENIK: Ne popuj više! Da si se borio, umesto što si se svako veče klanjao pred Torom, ne bi bio ovde.”

Nebeski Odred – Đorđe Lebović, Aleksandar Obrenović

Projekat su finansirali: European Union Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, Robert Bosch Stiftung

Centar za kulturnu dekontaminaciju – Paviljon Veljković, Birčaninova 21, Beograd

tel/faks: 361 0270, 361 0954 • info@czkd.org • www.czkd.org

Učitelj Neznalica i njegovi komiteti Resavska 21, 11000 Beograd

tel: 011 4064051 • info@ uciteljneznalica.org • www.uciteljneznalica.org

JEVREJSKO PITANJE O PRISILI I NEMOGUĆNOSTI DA SE BUDE ŽIDOV Centar CZKD i Učitelj neznalica i njegovi komiteti vas pozivaju na okrugli sto JEVREJSKO PITANJE – O PRJSILI I NEMOGUĆNOSTI DA SE BUDE ŽIDOV. Okrugli sto se održava 19. maja 2015. godine u 12.00 časova (podne) u Centru za kulturnu dekontaminaciju – Centar CZKD, kao četvrti umetnički događaj u okviru projekta “Protiv zaborava – četiri logora u Drugom svetskom ratu u Beogradu”. “RANJENIK: Čim sam poodrastao, otišao sam u svet. Promenio sam mnogo zanimanja. U dvadesetoj godini postao sam član Partije. Živeo sam ilegalno. Imao sam lažno ime. Pravo hrišćansko. Kad su fašisti došli nisam našao za shodno da im se predstavljam pravim imenom. Jesi li sad zadovoljan? ČOVEK POD KAPOM: Krio si veru svojih otaca?! Trebalo je da budeš ponosan što si Jevrejin. RANJENIK: Ja sam imao pametnija posla. ČOVEK POD KAPOM: Plašio si se patnji i stradanja. RANJENIK: Nije mi se stradalo zbog krštenice. ČOVEK POD KAPOM: Tvoja braća stradaju zbog toga i zbog takvih kao što si ti! ČOVEK POD KAPOM: Zbog izroda kao što si ti mi ćemo propasti. Zbog vas je sve ovo! Bunkeri, peći... Sve! RANJENIK: Ne popuj više! Da si se borio, umesto što si se svako veče klanjao pred Torom, ne bi bio ovde.”

Nebeski Odred – Đorđe Lebović, Aleksandar Obrenović

Ovaj razgovor između članova Nebeskog odreda ispred i u službi gasne komore je groteskni primer rascepa u jevrejskoj zajednici koji je počeo krajem 18. veka i traje do dan danas. U procesu liberalizacije/ konzumerizacije zapadnog sveta, Jevreji su insitstirajući na svom svojstvu – jevrejstvu, postajali izazov za sve pristupe: izazov za univerzalno mišljenje kao Čovek ili Građanin, izazov za nacionali pristup do Drugog svetskog rata kao nacija bez države, i izazov za kapitalizm – konkurenciju. Rascepi su nastajali i u jevrejskoj zajednici – u religijskom smislu nastajala je moderna jevreka religja sa svim svojim strujama, kao i naučni pristup jevrejskoj veri i filozofiji, nastajao je zajonizam – jevreski nacionalni pokret, i Jevreji su postajali posebna interesna grupa kao srednja klasa. Kao pojedinci mnogi su asimilovani – postajali hrišćani ili ateisti, tj. prihvatali univerzalne filozofije i politike – liberalizam i socijalizam. Ti rascepi, naravno, nisu bili naivni, pratile su ih različite političke i ekonomske formalne i neformalne represije i diskriminacije, do pogroma i fizičkog uništavanja Jevreja, čak i onih koji su postajli hrišćani ili se deklarisali kao ateisti. Teorijsko pitanje – Jevrejsko pitanje – imalo je životne posledice. Posle Drugog svetskog rata diskusija se nastavila i kroz pitanja kao što su: nacizam kao deo modernizma, uklučujući nauku i prosvetiteljstvo, kapitalizam i kolonijalizam, liberalizam i humanizam; stečena prava žrtava i pitanje komemoracije.

Centar za kulturnu dekontaminaciju – Paviljon Veljković, Birčaninova 21, Beograd

tel/faks: 361 0270, 361 0954 • info@czkd.org • www.czkd.org

Učitelj Neznalica i njegovi komiteti Resavska 21, 11000 Beograd

tel: 011 4064051 • info@ uciteljneznalica.org • www.uciteljneznalica.org

U međuvremenu Evropa je prošla dug proces rekonstrukcije i klasne restabilizacije i relegitimacije. Danas, skoro ista retorika i debata od pre 100 i 200 godina u vezi sa Jevrejskim pitanjem, i isti zakonski mehanizmi spajanja i odvajanja, delegiranja i diskriminacije, mogu da se čuju pod terminima interkulturni dijalog, istorijski dijalog i inkluzija. Danas se “jevrejsko pitanje” ne odnosi samo na Jevreje, već i na sve druge razlike – na one religiozne, etničke, nacionalne i rodne razlike koji međunarodne organizacije poput UN i EU, a prema tome i pojedinačne države određuju kao manjine, ali pogotovo na one ključne klasne razlike koje međunarodne i državne politike biraju da gurnu pod tepih. O tim mehanizmima i politikama, istorijskim i današnjim, diskutovaćemo čitajući sledeće tekstove: 12:00 Nebeski Odred – Đorđe Lebović, Aleksandar Obrenović Diskusija 13:30 Valter Benjamin 1892 – 1945, Mračna vremena – Hana Arent Diskusija 15:00 Prilog jevrejskom pitanju – Karl Marks Diskusija 16:30 – 17:30 pauza 17:30 Viktorija – Đorđe Lebović Diskusija 19:00 Istorijsko – filozofske teze – Valter Binjamin Diskusija 20:30 O prisili i nemogućnosti da se bude židov – Jean Amery Diskusija Razgovaraju: Đokica Jovanovć, Nebojša Milikic, Alpar Lošonc, Dragomir Olojić – Oluja, Branimir Stojanović i Noa Treister – izbor i uredništvo tekstova, Gordana Lebović – rediteljka, Vladimir Aleksić i Pavle Pekić – glumci, i publika

Projekat su finansirali: European Union Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, Robert Bosch Stiftung

Nebeski odred Đorđe Lebović, Aleksandar Obrenović Strana 24 MUSELMANN: Zašto to bacaš? Te reči su bile upućene RANJENIKU, koji je tog trenutka bacio na pod jednu debelu knjigu u crnom povezu. Nju je našao pod svojim ćebetom: Žuljila me. MUSELMANN: Ne mari. Možda je dobra za čitanje.Volim da čitam lepi stvari. Kako se zove? RANJENIK: Talmud. MUSELMANN: To je …na francuskom? RANJENIK: Ne. Jevreska biblija. Zanima li te to? MUSELMANN: Taman posla! To je krvoločna knjiga. U njoj sigurno piše kako su kolju hristanćka deca u sinagogi za njihove proklete praznike. Slušao sam dosta o tome. RANJENIK: I ja. MUSELMANN upita Čoveka pod kapom: Je li to istina? ČOVEK POD KAPOM se pravi kao da nije čuo pitanje i ostaje miran pogleda prikovanog za knjigu. MUSELMANN: Je li to istina? Strana 48 ZELENI uzdahnu i prestade da svira.Ništa se više nije čulo. Snop reflektora sa osmatračnice pređe sobom i osvetli ČOVEKA POD KAPOM, koji je u mraku pipao, tražeći bačeni Talmud. Kad ga je našao, vratio se na prstima na svoje mesto. Švetlost reflektora ponovo pređe preko njega, osvetlivši pogrbljenu siluetu sa čvrsto stisnutom knjigom na grudima. Zatim sve utonu u potpuni mrak. Strana 50 MUSELMANN-u odjednom pade na pamet da pravi viceve, uze komad kobasice i priđe Čoveku pod kapom:Hoćeš li malo kobasice? Pogledaj je samo! Prava svinjska! Svinjska! Nije premasna. Na, gricni malo! ČOVEK POD KAPOM: Ostavi me. Ja tebe ne diram, ti mene ne diraj. MUSELMANN: Hajde, hajde probaj. De gricni ... ČOVEK POD KAPOM: Trefl ne jedem. Govorah ti: trefline jedem. MUSELMANN: Jeste li čuli? Ne jede ... kako ono reče? Trefl?»Trefl ne jedem«.Jehovina zapovest. Jehova ti je zapovedio da ne jedeš svinjetinu i da crkneš od gladi, a? ČOVEK POD KAPOM: Adonaji je zapovedio. MUSELMANN: Jehova ili Adonaj ČOVEK POD KAPOM: Adonaj, rekoh. MUSELMANN je postao histeričan:Zašto Adonaj? Zašto ne Jehova? Čuješ! ČOVEK POD KAPOM: Pisano je - ne uzimaj u usta božje ime.

MUSELMANN: Da izgovoriš jednu pišljivu hebrejsku Ieč-ne smeš, zabranjeno je. A da ubijaš - to smeš, to je dozvoljeno? ČOVEK POD KAPOM: Nije. MUSELMANN: Ipak ubijaš? ČOVEK POD KAPOM: Volja Adonaja, a moja kazna i kazna naroda izrailjskog, jer zapisano je: »Podignuće gospod na tebe narod izdaleka, s kraja zemlje, koji će doleteti kao orao ... Narod bezdušan, koji neće mariti za starce niti će deteta žaliti … I služićeš neprijatelju svojemu, kojega će gospod poslati na tebe, u gladi i u žeđi, u golotinji i u svakoj oskudici i metnuće ti gvozden jaram na vrat dokle te ne satre«. MUSELMANN: Amen. Zna celu Bibliju napamet. Sve je zapisano, sve je rečeno ... Dok su se oni prepirali, ušao je PROMINENT, noseći hranu i nekoliko slika. Mišku i hleb ostavi na sto, pa priđe svom kutku, obrisa ruke, a zatim ih dobro pokvasi kolonjskom vodom. Strana 51 Kakva je danas čorba? MUSELMANN: Za nas je dobra ... Ali za ovog Jehovinog izabranika nije. Ima masti u njoj.Zločin je jesti mast, zar ne? ČOVEK POD KAPOM:· Greh je .. MUSELMANN: Eto! Mi smo svi razbojnici. Nećemo ući u raj. A on hoće, jer ne jede mast. Biće lep anđeo sa velikim belim krilima. 58964: Pusti ga već jednom na miru. On te ne dira. MUSELMANN: Kako ne dira? Stalno me dira, Pravi se važan sa tim svojim košerom.Ja nikad u životu nisam imao tako dobru hranu kao ovde, a on jede samo hleb i krompir. Kako da me to ne dira? Mi smo nečisti, a on, on je božji pitomac! Svetac, ha!Skot jedan! Tek pre tri dana se smilovao da progovori s nama. Mi smo za njega »goji« … Mi smo ubojice, palikuće, kurvari, a on ...on je nešto, nešto »ekstra«! ČOVEK POD KAPOM: To ne rekoh . MUSELMANN: Ali ja rekoh! Eto, ta stara šklopocija je neizlečivo bolesna, a ti je opravljaš. Opravljaš je danima iako znaš da joj nema leka. . ČOVEK POD KAPOM ne dižući pogled reče: Opraviću ga. MUSELMANN: Nikada ga nećeš opraviti! On izvuče ispod kreveta bocu i nateže je. Opraviti? Pa ti to i ne želiš. Hoćeš sve da nas zaludiš. Hoćeš da prikriješ da si hiljadostruki ubica.On ponovo nategnu. Eto, zato ti opravljaš taj sat. Zato! Strana 72: Čovek pod kapom je na svom ležištu užurbano opravljao sat. S. K. ga je oslonjen na laktove dugo posmatrao. Birao je reči. Najzad upita: .No, je li proradio? ČOVEK POD KAPOM:· Još ne, ali uskoro ... S. K.: Ti si časovničar? ČOVEK POD KAPOM: I otac mi je to bio. S. K.: Jesi li imao radnju?

ČOVEK POD KAPOM: Malu. Imala je braon kapke na izlozima. U njoj leti beše hladovina, a zimi toplota. S. K.: Oženjen si? ČOVEK POD KAP0M: Bejah to. S. K.: Ostavila te? ČOVEK POD KAPOM: Bračna veza je neraskidiva. S. K.: Gde ti je žena? ČOVEK POD KAPOM: Sa decom. S. K.: A ona ... gde su? ČOVEK POD KAPOM: Nigde, Nema ih vise. S. K. je ućutao. Seo je na svoj krevet i počeo da oblači čizme. Iznenada reče:Ti me izbegavaš. ČOVEK POD KAPOM: Ne. S. K.: Reci slobodno- da. Slobodno! Neću te tući, ništa ti neću. Reci istinu! ČOVEK POD KAPOM: Istina je zapisana u knjizi Mojsijevoj: Čovek koji je bio mek i nežan među vama prozliće se prema braći svojoj te neće dati nikome između njih mesa od ... S. K.: Dosta, crve biblijski! ČOVEK POD KAPOM: Tražio si istinu: S. K.: Silazi sa kreveta! Pokazaću ja vama! Ustaj, bagro!-viknu i poče da udara pendrekom po krevetima: Diži se! 58964: Još nije zvonilo. S. K.: Dostaje bilo crkavanja! Na noge!- 1 udari pendrekom Ranjenika po stopalima. Zeleni, 58964 i Prominent skočiše sa kreveta. Strana 73 S. K. se pope na ležište Čoveka pod kapom i poče da baca odozgo sve njegove stvari. Na podu ispred kreveta napravi se gomila molitvenika, cicesa i talesa. Čovek pod kapom brzo priđe krevetu i dohvati svoj sat. Drugi su ćuteći i radili. S. K.: Na: đubre s tim drangulijama. Zabranjujem ti da ih odsad skupljaš. Franse, moj sanduk ovamo!Ranjenik uze sanduk sa S.K-ovog kreveta. Sanduk je zabravljen velikim katancem. S. K. stavi svoj sanduk na uzglavlje ležišta Čoveka pod kapom: Ovo je moje mesto! Daj ćebad! Sveti čoveče, namesti mi krevet.Samo lepo! Te krpe i knjižurine odnesi na đubrište i spali.Ti lično! Strana 74 ČOVEK POD KAPOM poče brižljivo da skuplja svoje svetinje.Kada je to uradio, uze da opravlja sat. Prominent prosu kofu vode na pod. Velikim kalupom sapuna sapunjao je pod, a onda ga je ribao četkom.Muselmann priđe svom krevetu i ispod uzglavlja izvadi dečje kocke za zidanje. Seo je u ugao i pokušavao da sagradi kulu. PROMINENT, ne prekidajući posao, sasvim obično, skoro nezainteresovana, reče: Jutros sam saznao otkuda nam stiže ovoliki sapun. 58964: Otkuda? ·

PROMINENT: Iz jedne hemijske laboratorije. Pravi ga nekidoktor Španzl... od ljudi. Zato ne miriše lepo, ali dobro peni.Ova vest kao da nikog nije iznenadila, Svi su to primili kao nešto potpuno normalno. ČOVEK POD KAPOM kliknu: Radi! Izbilja, sat je kucao. Nekoliko trenutaka svi su oduševljeno slušali tiktakanje, a onda Čovek pod kapom prikači sat na zid. ZELENI: Uspeo si... ČOVEK POD KAPOM: Jer sam verovao. Strana 76 – 79 MUSELMANN se vratio svojim kockama. Ostali ponovo uzeše da ribaju, osim ČOVEKA POD KAPOM, koji se udubio u rad na menori. PROMINENT: Vama se izgleda ne radi? ČOVEK POD KAPOM: Ja radim. ZELENI: Zaista? ČOVEK POD KAPOM: Zar ne vidiš? ZELENI: A da! Tebi je malo osvetljenja. Naravno, ovde ima samo sijalica i reflektora.To je malo. Treba još da palimo i sveće! Četku u ruke, proroče, ne treba nam tvoj čirak. ČOVEK POD KAPOM: To nije običan čirak. ZELENI: E? Nego kakav? RANJENIK: To je menora. ZELENI: Šta je menora? RANJENIK: Jevrejska svetinja. Simboliše borbu Jevreskog naroda. ZELENI: Pazi, molim te! Zar i toga ima? RANJENIK: Nekad, još vrlo davno, grupa Jevreja pobunila se protiv Asiraca i oslobodila sveti hram u Jerusalimu. U hramu nije bilo dovoljno posvećenog ulja, koje mora neprekidno da gori u kandilu. Bog je učinio čudo i ono malo ulja gorelo je čitavih osam dana, sve dok nije stiglo novo posvećeno ulje. Za spomen na to praznuje se Hanuka i pali menora. ČOVEK POD KAPOM je ustao i tako slušao Ranjenika i onda skoro preteći reče: otkud ti to znas? RANJENIK: Otac me je učio. COVEK POD KAPOM: A ko nauči njega? RANJENIK: Njegovi roditelji. ČOVEK POD KAPOM: Koji goj uči o junaštvu Jevreja? Kog goja zanima zla sudbina moga naroda? RANJENIK: Moj otac nije bio hrišćanin. ČOVEK POD KAPOM: A ti, šta si ti? RANJENIK: To sad nije teško pogoditi. ZELENI: Hrista ti, zašto nam to nisi rekao? RANJENIK: Niko me nije pitao, a meni to nije izgledalotako važno. PROMINENT: Vi ste Jevrejin? RANJENIK: To ti smeta?

PROMINENT: Ne, ali vi nemate žuti trougao! Sta će biti ako doznaju? RANJENIK: Neće doznati. Sem ako neko od vas ... ZELENI: Ne brini! PROMINENT: Kako si uspeo dosad da se skrivaš? RANJENIK: Čim sam poodrastao, otišao sam u svet. Promenio sam mnogo zanimanja. U dvadesetoj godini postao sam član Partije. Živeo sam ilegalno. Imao sam lažno ime. Pravo hrišćanska. Kad su fašisti došli nisam našao za shodno da im se predstavljam pravim imenom.Jesi li sad zadovoljan? ČOVEK POD KAPOM: Krio si veru svojih otaca?! Trebalo je da budeš ponosan što si Jevrejin. RANJENIK: Ja sam imao pametnija posla. ČOVEK POD KAPOM: Plašio si se patnji i stradanja. RANJENIK: Nije mi se stradalo zbog krštenice. ČOVEK POD KAPOM: Tvoja braća stradaju zbog toga i zbog takvih kao što si ti! ZELENI: Hrista mu, ovo postaje zabavno. Hej, pope, uzmimalo ruma, bolje ćeš govoriti! RANJENIK: Vrati se svojoj menori. Neću da se prepirem stobom. ČOVEK POD KAPOM: Slavio si tuđe bogove. RANJENIK: Ničije bogove nisam slavio. Ni tvoje, ni tuđe. ČOVEK POD KAPOM: Odričeš se svog boga! Svog boga, svoje vere, svog oca! Jedeš trefi, piješ, psuješ, družiš se sa gojima. Bacaš sramotu na ceo rod svoj! ZELENI: U pakao s njim! ČOVEK POD KAPOM: Zbog izroda kao što si ti mi ćemo propasti. Zbog vas je sve ovo! Bunkeru, peći…Sve! RANJENIK: Ne popuj više! Da si se borio, umesto što si se svako veče klanjao pred Torom, ne bi bio ovde. ČOVEK POD KAPOM: Ti si Toru zamenio puškom, pa si ipak ovde. Kazni Adonajevoj nisi umakao. ZELENI: Tako! Raspali, Mojsije! Dokusuri ga! PROMINENT: Ne pačaj se u njihove stvari! ZELENI: Za koga ti to navijaš? ČOVEK POD KAPOM: Vidiš? Ismevaju nas! Prave štale I latrine od naših hramova. Siluju nam žene! I dokle god bude takvih kao što si ti, biće nam tako! Biće nam još gore, još strašnije. RANJENIK: Ti glupi ortodokse! Tebe ne boli što svakog dana ginu hiljade tvojih sunarodnika, hiljade drugih nevinih Ijudi ... Tebe boli što ne verujem u nekakvog Jehovu, što ne motam tvilem oko glave, što ne mrmljam po čitav dan: Šema Jisroel Adonaj elakhen. ČOVEK POD KAPOM: Pogledaj i vidi da li postoji bol velik kao moj! I ja sam voleo one koje sam izgubio. Zato me i spopada gnev pred tvojim zločinom. RANJENIK ga, razjaren, dohvati za kaput: Slušaj, biblijska glavo, slušaj dobro: ako Jehova i postoji on je najobičniji podlac! Zašto dozvoljava sve ovo? Zašto? Uzludene su tvoje priče o njegovoj dobroti! On je gad! Mogao bih da ga popišam i zadavim.. ZELENI: Amen!

ČOVEK POD KAPOM se preneraženo otrže od Ranjenika: Ako je istina da nisi goj, neka si proklet! Kleo si boga svog, neka si zanavek proklet za to! Neka je prokleta cela porodica tvoja! Neka na tebe padnu svi gresi mučenika koji izdišu pred očima našim! Teško tebe, bićeš proklet svuda, proklet za uvek! Jer pisano je: Daće te gospod neprijateljima tvojim da te ubiju, jednim ćeš putem naići na njih, a na sedam ćeš puteva bežati od njih, a mrtvo telo tvoje biće hrana ognju. Plašićeš se noću i danju i nećeš biti miran životom svojim. Jutrom ćeš govoriti: Kamo da je veče! A večerom ćeš govoriti: Kamo da je jutro! I poludećeš od onoga što ćeš gledati očima svojim. Tako je zapisano, tako neka bude! RANJENIK: Jesi li završio? Sad nastavi svoj posao i pusti me da radim. Ne dam ništa za tvoje kletve! ZELENI: Bravo, Franse! Tuširao si ga! PROMINENT: Ne znam šta je tu smešno, Zeleni? ZELENI: I ti si, izgleda, na popovoj strani! Odlično! Strana 102 - 103 STURMFUHRER: Pretresite sve sobe! Smesta! Sirena i gong se polako izgubiše. Iz mraka se dugo čulo samo kucanje sata. Onda ČOVEK POD KAPOM kresnu šibicu i zapali sveće na menori. Drhtava svetlost sveća se razli sobom. Soba je u neredu, posteljina ispreturana, stvari razbacane. Čovek pod kapom otpoče svoju tihu molivu: Večiti život će imati onaj koji je živeo na zadovoljstvo boga svoga na ovoj zemlji i koji je bio dostojan da nosi ime čoveka kojemu je bog podario, jer pisano je: Ako je narod mudar i pravičan, onda će posedovati zemlju večnosti. Više vredi dobar glas od skupocenog i mirisnog ulja i bolji je dan smrti, nego dan rođenja. Teži ka savršenstvu i znaj da nagrada za pravičnost neće izostati na drugom svetu. Amen. PROMINENT: Prekini tu komediju! Kako možeš sad da se moliš? Sad! Šta si ti, čovek ili šta? Ostalo namje još četvrt časa. Ti se ne bojiš smrti? ČOVEK POD KAPOM nastavi sa molitvom. Zatim neokrenuvši se reče: Otac moj govoraše: »Ništa ne možeš učiniti protivu tri muke ljudske: mržnje, patnje i straha: A ko te nekad snađu« govoraše, »moli se. Samo toliko možeš učiniti«. Zatim nastavi molitvu. ZELENI: koji je sve vreme hodao po sobi kao divlja zver po kavezu, zasede slušajući Čoveka pod kapom. Onda produži još bešnje šetnju i ne zaustavljajući se, reče: Koliko su ti platili za izdaju? Koliko si zaradio na nama? Deset cigareta; dvadeset, sto? Tri dana života, pet, osam ... Koliko? Koliko? Zaustavi se pred Čovekam pod kapom.No? Čovek pod kapom se molio, ne obraćajući ni najmanju pažnju na Zelenog. ZELENI: Koliko si dobio, Judo? Deset dana, dvanaest, osamnaest, dvadeset ... · · PROMINENT ga zadrža: Otkud znaš da je on? ZELENI: On je. PROMINENT: Ko ti je rekao? ZELENI: Niko ne treba da mi kaže. Imam nos za te jevrejske kukavice. PROMINENT: Našao si najslabijeg!

ZELENI: On je! PROMINENT: Dosta je bilo igre, švapska ulizice! ZELENI: Kakve igre, kakve igre? PROMrNENT: Pokušavaš da podmetneš drugima svoju gadost! Stari je to trik, Nemče! ZELENI: Zapuši ... Zapuši tu tvoju govnaru! PROMINENT: Sam si govorio da će ti živci popustiti. Strana 106 RANJENIK: Svako od nas samo jednog ... ZELENI: Nije to pametno ... Možda to nije najbolje ... RANJENIK: Boljeg nema. ČOVEK POD KAPOM: To je sve ... Čekah bolje kad sam nosio žutu zvezdu u gradu svom. Čekah na putu za logor u otvorenom vagonu, čekah u fabrici granata. Čekah ovde, pored svojih bombi. Sada kad ništa nemam, sada napadam. RANJENIK: Treba da se pripremimo ... Blizu je ... ČOVEK POD KAPOM; Dobro ... Neka bude tako. ZELENI, želeći da bude hrabar, promuca: Bravo ... Judo!. ..Najzad ... Pristao si ... na borbu ... Nikad ... nije, dockan ... A?

1

Hana Arent Valter Benjamin 1892 - 1945 Mračna vremena Da li se ikad [Valter Benjamin] osetio kod kuće u Nemačkoj dvadesetog veka? Postoje razlozi za sumnju u to. Godine 1913, kad je prvi put posetio Francusku kao vrlo mlad, ulice Pariza bile su mu nakon nekoliko dana “gotovo više domaće” (Briefe I, 56) nego poznate ulice u Berlinu. On mora da je i tada osetilo, onako kao što je sigurno osetio dvadeset godina kasnije, koliko je put iz Berlina u Pariz zapravo put kroz vreme - to nije bio put iz jedne zemlje u drugu već iz dvadesetog veka natrag u devetnaesti. Tamo je bila nation par excellence čija je kultura odredila Evropu devetnaestog veka i za koju je Hausman ponovo izgradio Pariz, “glavni grad devetnaestog veka”, kako ga je Benjamin zvao. Ovaj Pariz još uvek nije bio kosmopolitski, bez daljneg, ali je bio duboko evropski, i tako se ponudio, sa jedinstvenom prirodnošću, svim beskućnicima kao drugi dom još sredinom prošlog veka. Ni izražena ksenofobija njegovih stanovnika niti rafinirano maltretiranje lokalne policije nikad nisu uspeli to da izmene. Mnogo pre emigracije Benjamin je znao “koliko je zaista izuzetno (bilo) uspostaviti s nekim Francuzom kontakt koji bi omogućio da se razgovor produži više od prvih petnaestak minuta” (Briefe I, 445). […] bio je to hod flaneura, i bio je toliko upadljiv zato što je, kao i dendi i snob flaneur imao svoj dom u devetnaestom veku, bezlbednom dobu u kome su deca gornje više klase bila ekonomski obezbeđena tako da nisu morala da rade, i tako nisu imala razloga za žurbu. Tek su u posleratnom Parizu stranci - a verovatno se tako zovu u Parizu do dan-danas svi oni koji nisu rođeni u Francuskoj - mogli da zauzmu “položaje”. Na drugoj strani, Benjamin je bio nateran u položaj koji zapravo nigde nije postojao, i koji zapravo nije mogao da se prepozna ili dijagnosticira kao takav sem naknadno. Bio je to položaj “na vrhu jarbola” s koga su burna vremena mogla bolje da se nadgledaju nego iz bezbedne luke, iako uznemirene signale “brodoloma” ovog usamljenog čoveka koji nije naučio da pliva ni uzvodno ni nizvodno jedva da su primetili - oni koji se nikad nisu izložili ovim morima ili oni koji su bili sposobni da se kreću i u tom elementu. No daleko je simptomatičnije da je čak i ovaj izbor profesije bio zapravo motivisan teškim vremenima i finansijskim poteškoćama. Ako neko želi da pokaže “profesiju” za koju se spontano spremio, iako možda nenamerno, u društvenim kategorijama, mora da se vrati do Vilhelmove Nemačke u kojoj je odrastao i gde su nastali njegovi prvi planovi za budućnost. Onda se može reći da se Benjamin ni za šta nije spremao osim za “profesiju” privatnog kolekcionara

2

i potpuno nezavisnog naučnika, ono što se tada zvalo Privatgelehrter. Pod okolnostima tog vremena njegov naučni rad, koji je on započeo još pre prvog svetskog rata, mogao je da se završi isključivo univerzitetskom karijerom, ali nekrštenim Jevrejima je još uvek bila zabranjena takva karijera, kao i bilo koja druga na društvenim funkcijama. Takvim Jevrejima bila je dozvoljena Habilitation i najviše što su mogli da postignu bio je rang neplaćenog Extraordinariusa; bila je to karijera koja je pretpostavljala pre nego obezbedivala siguran prihod. Situacija se naglo promenila posle rata: inflacija je osiromašila, čak obeskućila, veliki deo buržoazije, i u Vajmarskoj republici univerzitetska karijera otvorila se čak i za nekrštene Jevreje. Nikad, čak ni onda kad se veoma približio komunistima, nije posumnjao da bez obzira na svoje hronične sukobe sa roditeljima, nema prava na tu pomoć i da njihov zahtev da “zaradi za život nije dolazio u obzir” (Briefe I, 292). Ako ništa drugo, njegovo gledište bilo je tipično za celu jednu generaciju nemačko-jevrejskih intelektualaca, iako verovatno niko tako loše nije prošao s njime kao on. Osnova tog gledišta bila je mentalitet očeva uspešnih biznismena koji nisu imali neko visoko mišljenje o svojim dostignućima i čiji je san bio da su njihovi sinovi predodređeni za uzvišenije stvari. Bila je to svetovna verzija starog jevrejskog verovanja da su oni koji “Uče”- Toru ili Talmud, to jest Božiji zakon -prava elita naroda i da ne treba da se bave nekim vulgarnim poslovima kao što su pravljenje novca ili zaposlenje radi novca. To ne znači da u toj generaciji nije bilo sukoba između očeva i sinova; naprotiv, književnost tog doba ih je puna, i da je Frojd još živeo i nastavio sa svojim istraživanjima u drugim zemljama i na drugim jezicima, do nemačko-jevrejske sredine koja mu je davala pacijente, možda nikad ne bismo ni čuli za Edipov kompleks. No po pravilu su se ti sukobi završavali sinovljevim pravom na sopstvenu genijalnost, ili, kao u slučaju brojnih komunista iz dobrostojećih porodica, svojom posvećenošću dobrobiti čovečalnstva - u svakom slučaju, višim aspiracijama od pravljenja para - a očevi su bivali više nego spremni da prihvate da je to vredan izgovor da se ne zarađuje za život. Tamo gde ta prava nisu tražena ili priznata, katastrofa je vrebala iza ćoška. Danas nas homme de lettre pogađa kao neka dosta bezopasna, marginalna filgura, kao da zapravo treba da se izjednači sa figurom Privatgelehrtera koja je uvek imala u sebi nešto komično. Benjamin, koji se osećao tako blizak francuskom da je jezik za njega postao “neka vrsta alibija” (Briefe II, 505) za njegov zivot, je verovatno znao za poreklo figure homme de lettres još u Francuskoj pre revolucije, kao i za njegovu izuzetnu karijeru za vreme francuske revolucije. Nasuprot kasnijim piscima i književnicima, ecrivains et litterateurs kako čak i Larus definiše homme de lettres, ovi ljudi, iako su živeli u svetu pisane i štampane reči i bili pre svega okruženi knjigama, nisu bili ni naterani ni spremni da pišu i čitaju profesionalno da bi zaradili za život. Za razliku od klase intelektualaca, koji nude svoje usluge bilo državi kao eksperti, specijalisti ili

3

službenici, i društvu za zabavu ili prosvetu, homme de lettres se uvek borio da se drži podalje kako od države tako i od društva. Njihov materijalni život bio je zasnovan na prihodu bez rada, a njihov intelektualni stav počivao je na njihovom odlučnom odbijanju da budu politički ili društveno integrisani. Na osnovu ove dvojne nezavisnosti mogli su sebi da dozvole onaj stav uzvišenog prezira iz koga su se izrodili: La Rošfukoov ohol uvid u ljudsko ponašanje, svetska mudrost Montenja, aforistična pronicljivost Paskalove misli, hrabrost i otvorenost Monteskjeovih političkih razmišljanja. Ne može ovde da bude moj zadatak da raspravljam o okolnostima koje su potom jednog homme de lettres pretvorile u revolucionara u osamnaestom veku niti o načinu na koji su se potom njihovi naslednici u devetnaestom i dvadesetom veku podelili na klase “kulturnih” na jednoj strani i “profesionalnih” revolucionara na drugoj. Pominjem ovu istorijsku pozadinu samo zato što se kod Benjamina element kulture kombinovao na jedan tako jedinstven način sa revolucionarnim i buntovničkim elementom. Bilo je to kao da je, neposredno pre svog nestanka figuri homme de lettres bilo suđeno da se još jednom pokaže u punoći svih svojih mogućnosti, iako – i možda upravo zato - što je izgubila svoju materijalnu osnov na jedan tako katastrofalan način, pa se čisto intelektualna strast koja čini tu figuru tako dopadljivom mogla otvoriti u svojim najizražajnijim i najimpresivnijim mogućnostima. Svakako da nije postojala nikakva nestašica razloga protiv njegovog porekla, nemačke-jevrejske sredine u carskoj Nemačkoj, u kojoj je Benjamin odrastao, niti postoji bilo kakvo pomanjkanje opravdanja što je ustao protiv Vajmarske republike, u kojoj je odbio da se opredeli za neko zanimanje. U kniizi Berlinsko detinistvo oko 1900, Benjamin opisuje kuću iz koje je potekao kao “Mauzolej koji me je dugo čekao” (Schriften I, 643). Dosta je karakteristično da mu je otac bio trgovac umetninama i antikvar; porodica je bila imućna i osrednje asimilirana; jedan od njegovih dedova bio je ortodoksan, a drugi je pripadao reformističkoj kongregaciji. “Za svog detinjstva bio sam zatvorenik starog i novog Zapada. Tih dana je moj klan živeo u tim dvema oblastima s mešavinom tvrdoglavosti i samopouzdanja, što ih je pretvaralo u geto na koji su oni gledali kao na svoj feud”. (Schriften I,643). Tvrdoglavost je bila u odnosu na jevrejstvo; samo ih je tvrdoglavost držala uz njega. Samopouzdanje je poticalo iz njihovog položaja u nejevrejskoj sredini, u kojoj su, na kraju krajeva, dosta toga postigli. U pitanju je dakle, bilo ono što se od 1870-ih ili 1880-ih godina zvalo jevrejskim pitanjem i što je u tom obliku postojalo samo u nemačkom govornom području srednje Evrope tih decenija. Danas je to pitanje izbrisano, tako reći, katastrofom evropskog jevrejstva i s pravom je zaboravljeno, iako čovek još uvek može da naiđe na njega u jeziku starije generacije nemačkih cionista čiji stil razmišljanja proizilazi iz prve decenije ovog veka. Pored toga, ono nikad nije bilo drugo do briga jevrejske inteligencije i nije imalo značaj za većinu srednjoevropskog jevrejstva. Za intelektualce je, medutim, bilo od velikog značaja, jer je njihovo sopstveno jevrejstvo, koje gotovo da nije imalo nikakvu ulogu u njihovom duhovnom domaćinstvu, određivalo njihov društveni život u izuzetnoj meri i, prema tome, predstavljalo im se kao moralno pitanje prvog reda. U tom moralnom obliku jevrejsko pitanje je obeležilo, po Kafkinim rečima, “Strašno

4

unutarnje stanje ovih generacija”. Bez obzira koliko nama može ovaj problem da deluje nevažan u odnosu na ono što se kasnije zapravo desilo, ovde ga ne možemo zanemariti, jer se ni Benjamin, ni Kafka ni Karl Kraus ne mogu razumeti bez njega. Radi pojednostavljenja postaviću ovaj problem upravo onako kako je bio postavljen i beskrajno razmatran tada - prvenstveno u jednom članku pod naslovom “Nemačko-jevrejski Parnas” (“Deutsch - jidischer Parnas”) koji je izazvao veliku pometnju kad ga je Moric Goldštajn objavio 1912, u poznatim novinama Der Kunstwart. Po Goldštajnu, problem je imao za jevrejsku inteligenciju dvojni aspekt, nejevrejska sredina je asimilovala jevrejska društvo, i po njegovom mišljenju problem nije bio rešiv. S poštovanjem za nejevrejsku sredinu: “Mi Jevreji vladamo intelektualnom svojinom ljudi koji nam osporavaju pravo i sposobnost da to činimo”. I dalje: “Lako je pokazati apsurdnost argumenata naših neprijatelja i dokazati da to neprijateljstvo nije osnovano. Šta se time dobija? To da je njihova mržnja iskrena. Kad se sve klevete odbace, sve neispravnosti isprave, svi lažni sudovi o nama odbace, antipatija će ostati kao nešto neosporno. Ko god ovo ne shvata on je beznadežan slucaj”. Nemogućnost da se to shvati bilo je ono nepodnošljivo u jevrejskom društvu, čiji su predstavnici, na jednoj strani, želeli da ostanu Jevreji, a na drugoj nisu hteli da priznaju svoje jevrejstvo: “Otvoreno ćemo rastrubiti problem koji oni izvrdavaju u sebi. Nateraćemo ih da se uzdignu do svog jevrejstva ili da se pokrste.” No, čak i kad bi to uspelo, čak i kad bi se prosjaštvo ove sredine moglo eksponirati ili izbeći - šta bi se time dobilo? “Skok u modernu hebrejsku književnost” nije bio moguć za sadašnju generaciju. Prema tome: “Naš odnos prema Nemačkoj je odnos neuzvraćene ljubavi. Budimo dovoljno čvrsti da isteramo voljene iz naših srca... Rekao sam šta mi moramo da želimo da uradimo; takođe sam rekao zašto ne možemo to da želimo. Cilj mi je bio da istaknem problem. Nisam ja kriv što ne znam nijedno rešenje”. (Her Goldštajn je rešto problem šest godina kasnije kad je postao kulturm urednik časopisa Vossische Zeitung. A šta je drugo mogao da uradi?) U Jednom pismu Maksu Brodu o nemačko-jevrejskim piscima rekao je [Kafka] da jevrejska pitanje ili “oćajanje zbog njega spada u njihovu inspiraciju - inspiracija vredna poštovanja kao bilo koja druga ali prepuna, kad se malo bolje zagleda, uznemiravajućih osobina. Kao prvo, ono na čemu se njihov očaj praznio nije mogla da bude nemačka književnost kao što je na površini izgledalo”, jer problem nije naravno bio nemački. Tako da su oni živeli “između tri nemogućnosti...: nemogućnosti da ne pišu” s obzirom da su mogli da se reše svoje inspiracije samo kroz pisanje; “nemogućnosti da pišu na nemačkom” - Kafka je smatrao njihovu upotrebu nemčkog jezika kao “Otvorenu ili prikrivenu, ili moguće samouništavajuću uzurpaciju jedne strane osobine, koja nije stečena već ukradena, (relativno) brzo ubrana, i koja i dalje ostaje nečije tudje vlasništvo čak i kad ne može da se nađe nijedna jedina jezička greška”; i, konačno, “nemogućnost da pišu drugačije”, s obzirom da nisu imali neki drugi jezik “Čovek bi gotovo mogao da doda i četvrtu nemogućnost”, kaže Kafka završavajući, “nemogućnost pisanja, jer taj očaj nije bio nešto što se moglo ublažiti kroz

5

pisanje” - kao što je normalno za pesnike, kojima je bog omogućio da kažu šta ljude boli i šta sve mogu da izdrže; ovde je očaj pre postao “neprijatelj života i pisanja; ovde je pisanje bilo samo moratorijum, kao što je to za nekoga ko piše svoju poslednju volju i oporuku neposredno pre no što će da se obesi”. Ništa nije moglo biti jednostavnije nego dokazati da Kafka nije bio u pravu i da je njegov sopstveni rad koji govori najčistiji nemački prozni jezik ovog veka najbolje poricanje njegovih pogleda. No, takvo jedno dokazivanje, pored toga što je lošeg ukusa, je takođe suvišno s obzirom da je i sam Kafka sasvim bio svestan toga – “Ako bez razmišljanja napišem neku rečenicu”, jednom je zapisao u svojim Dnevnicima, “ona je već savršena”- upravo kao što je i bio jedini koji je znao da “Mauscheln” (govorni nemački pod uticajem jidiša), iako prezren od strane svih koji govore nemački, Jevreja i nejevreja, ima svoje zakonito pravo u nemačkom jeziku, s obzirom da nije ništa drugo do još jedan od brojnih nemačkih dijalekata. I s obzirom da je ispravno mislio da “Unutar nemačkog jezika samo dijalekti, a pored njih najličniji visoki nemački, zaista žive”, naravno nije bilo ništa manje ispravno preći sa Mauschelna, ili jidiša, na visoki nemački nego što je bilo preći sa niskog nemačkog ili gotskog dijalekta. Ako čovek pročita Kafkina zapažanja u vezi jedne jevrejske trupe glumaca koja ga je toliko fascinirala, postaje jasno da ono što ga je privlačilo nisu bili toliko tipično jevrejski elementi već živost jezika i pokreta. Mi svakako imamo danas izvesne poteškoće da shvatimo ove probleme ili da ih ozbiljno shvatimo, naročito kad je tako izazovno pogrešno ih protumačiti i rešiti ih se u vidu čiste reakcije na jednu antisemitsku sredinu i prema tome kao izraz mržnje prema samom sebi. Ali ništa ne može više da zavede nego kad imate posla sa ljudima humanog nivoa i intelektualnog ranga Kafke, Krausa i Benjamina. Ono što je nihovoj kritici pridavala izvesnu gorku oštrinu nikad nije bio antisemitizam kao takav, već reakcija na njega jevrejske srednje klase, s kojom se intelektualci nikako nisu identifikovali. I tu takođe nije bilo pitanje vrlo čestog, jedostavnog apologetskog stava zvaničnih Jevreja, s kojima intelektualcl gotovo da nisu imali nikakav kontakt, već lažljivog poricanja samog postojanja široko rasprostranjenog antisemitizma, izolacije od stvarnosti sa fazama svih lukavstava samozavaravanja od strane Jevrejske buržoazije, izolacija koja je za Kafku, i ne samo za njega, zadržavala često neprijateljsko i nadmeno izdvajanje od Jevrejskog sveta, takozvanih Ostjuden (Jevreji iz istočne Evrope) koje su ovi krivili, iako su znali da baš i nije tako, za antisemitizam. Odlučujući faktor u svemu ovome bio je gubitak stvarnosti, potpomognut i podstaknut bogatstvom ovih klasa. “Medju sirotim svetom”, pisao je Kafka, “Svet, radna užurbanost, da to tako nazovem nezadrživo ulazi u kolibe... i ne dozvoljava da se stvara ubuđala, zagađena, za decu opasna atmosfera u lepo nameštenoj porodičnoj sobi”. Borili su se protiv Jevrejskog društva jer im ono ne bi dozvolilo da žive u onakvom svetu kakav jeste, bez iluzija - tako da, na primer, budu spremni na ubistvo Valtera Ratenaua (1922): za Kafku je bilo “neshvatljivo da su mu dopustili da živi onoliko koliko je proživeo”. Ono što je konačno odredilo oštrinu problema bila je činjenica što to nije samo, pa čak ni prvenstveno pokazivalo kao generacijski jaz od koga je čovek mogao da pobegne tako što će napustiti dom i porodicu. Samo se nekolicini nemačko-jevrejskih pisaca problem predstavio na ovaj način, i njih

6

nekoliko bilo je okruženo svim onim drugima koji su već bili zaboravljeni ali od kojih se tek danas jasno razlikuju kad je potomstvo sredilo pitanje ko je ko. (“Njihova politička funkcija je”, pisao je Benjamin, “ne da ustanove partije već družine, njihova obrazovna funkcija je ne da proizvedu škole već mode, i njihova ekonomska funkcija je ne da uvedu u svet proizvođače već agente. Agente ili pametnjakoviće koji znaju kako da potroše svoje siromaštvo kao da su bogataši i koji naduvavaju svoju uspavljujuću prazninu. ćovek ne bi rnogao udobnije da se smesti u jednoj tako neudobnoj situaciji”). Kafka koji ovu situaciju prikazao u gore pomenutom pismu kroz “lingvističke nemogućnosti”, dodajući “da se one takođe mogu nazvati nekako sasvim drugačije”, ukazuje na “lingvističku srednju klasu” izmedu, tako reći, proleterskog dijalekta i proze visoke klase; to je “samo pepeo koji dobija privid života u previše revnosnim rukama koje po njemu preturaju”. Gotovo da ni ne mora da se doda da je velika većina jevrejskih intelektualaca pripadala ovoj “Srednjoj klasi”; Za Jevreje te generacije (Kafka i Moric Goldštajn bili su samo deset godina stariji od Benjamina) dostupni oblici pobune bili su cionizam i komunizam i vredno je pažnje da su njihovi očevi često osuđivali cionističku pobunu oštrije nego komunističku. Obe su bile putevi bega od zavaravanja u stvarnosti, od prosjaštva i samozavaravanja do poštenog života. Ali samo ovako deluje gledajući unazad. U vreme kad je Benjamin isprva pokušao ne potpuno uvereno sa cionizmom, a potom u osnovi ništa više uvereno i sa komunizmom, te dve ideologije su gledale jedna na drugu sa najvećim neprijateljstvom: komunisti su klevetali cioniste kao jevrejske fašiste a cionisti su nazivali mlade jevrejske komuniste “crvenim asimilacionistima”. Na jedan izuzetan i verovatno jedinstven način Benjamin je držao sebi oba puta otvorena i to godinama; i dalje je imao na umu put za Palestinu dugo pošto je postao marksista, ne dopuštajući da ga nimalo poljuljaju mišljenja njegovih marksističi orijentisanih prijatelja, naročito Jevreja. Ovo jasno pokazuje kako ga je malo zanimao “pozitivni” vid i jedne i druge ideologije, i da mu je u obe instance bio bitan “negativan” faktor kritke postojećih uslova, izlaz iz građanskog zavaravanja i neistine, položaj izvan kako književnog tako i akademskog establišmenta. Bio je prilično mlad kad je usvojio ovaj radikalno kritički stav, verovatno i ne sumnjajući u kakvu će ga on izolovanost i usamljenost na kraju dovesti. Tako da čitamo, u jednom pismu napisanom 1918, kako su Valter Ratenau, koji je tvrdio da predstavlja Nemačku u spoljnim poslovima, i Rudolf Borhart, koji je slično tvrdio u odnosu na nemačke duhovne stvari, imali zajedničku “volju da lažu”, “Objektivnu lažljivost” (Brife I, 189 ff). [Ni jedan od njih nije želeo da "služi" svrsi svojim radom - u Borhart slučaju "duhovnim i jezičkim resursima" naroda; kod Rthenaua, naciji - jer kod obojice rad i talenat se koriste kao "suvereno sredstvo u službi apsolutne volje za moć". Osim toga, bili su litterateur koji svoj dar stavljaju u službu karijere i socijalnog statusa "litterateur je onaj koji živi u znaku pukog intelekta kao prostitutka koja živi u znaku pukog seksa"(Sriftten II 179). Baš kao što prostitutka izdaje seksulanu ljubav, litterateur izdaje um, a tu izdaju uma najbolji medju Jevrejima nisu mogli da oproste svojim kolegama u književnom životu. U istom duhu Benjamin je pet godina kasnije napisao - godinu dana nakon ubistva Rathenau - bliskom nemačkom prijatelju:

7

"Jevreji danas ruše i najbolje nemačke ciljeve koje oni javno zastupaju, pošto je njihov javni govor podmitljiv (u dubljem smislu) i ne može da dokaže svoju autentičnost" ( Brieffe I, 310)][dodatak prevoda - UN]. Nastavio je govoreći da su samo privatni, gotovo “tajni odnosi izmedu Nemaca i Jevreja” dozvoljeni, dok “sve o nemačka-jevrejskim odnosima što funkcionište u javnosti donosi zlo”. Bilo je dosta istine u tim rečima. Napisane sa tačke gledišta Jevrejskog pitanja iz tog vremena, one su dokaz mračnosti jednog perioda u kome je čovek s pravom mogao da kaže “Svetlost javnosti sve zatamnjuje” (Hajdeger). Još rane 1913. Benjamin je procenio stav cionizma “kao mogućnost i prema tome nužno opredeljenje” (Briefe I, 44) u smislu ove dvojne pobune protiv roditeljskog doma i nemačko-jevrejskog književnog života. Dve godine kasnije sreo je Gerharda Solema, nailazeći kod njega prvi i jedini put “judaizam u živom obliku”; odmah potom dolazi početak tog čudnog, beskrajnog razmatranja, koje se proteglo na period od gotovo dvadeset godina, mogućnosti emigracije u Palestinu. “U izvesnim, nikako nemogućim uslovima spreman sam ako ne već i rešen [da idem u Palestinu]. Ovde u Austriji Jevreji (pristojni, oni koji ne prave novac) samo o tome govore. Tako je pisao 1919 (Briefe I, 222) ali je istovremeno gledao na taj plan kao na “čin nasilja” (Briefe I, 208), neizvodljiv sem u slučaju da postane neophodan. Kad god bi se pojavila takva finansijska ili politička nužnost, on bi odložio pitanje i gde bi otišao. Osetio je da će se lišititi pozitivnih saznajnih mogućnosti svog položaja “na vrhu jarbola koji se već ruši” ili “mrtav za vreme sopstvenog života i jedini preživeli” u ruševinama. On se smestio u očajnim uslovima koji su odgovarali stvarnosti; tu je i hteo da ostane da bi “otuđio” svoje pisanje “kao metil alcohol … po cenu da postane nepodobno za konzumaciju” za bilo koga tada živog ali s mogućnošću da se tim pre pouzdano očuva za neku nepoznatu budućnost. Jer nerešivost jevrejskog pitanja za tu generaciju ni u kom slučaju nije bila samo u njihovom govorenju i pisanju nemačkog ili u činjenici da je njihova “plodna biljka” bila locirana u Evropi - u Benjaminovom slučaju, u Zapadnom Berlinu i Parizu, nešto o čemu “nije imao ni najmanju iluziju” (Briefe n, 531). Odlučujuće je bilo da ovi ljudi nisu želeli da se “vrate” bilo u redove jevrejskog naroda ili na judaizam, i nisu mogli da žele to da učine - ne zato što su verovali u “napredak” i izvestan automatski nestanak antisemitizma ili zato što su bili isuviše “asimilovani” ili otuđeni od svog nemačkog nasleđa, već zato što su sve tradicije i kulture i sva njihova “dobra” postala za njih podjednako podložna pitanjima. To je za njih bilo pogrešno u “vraćanju” na stara jevrejska pravila kako su predlagali cionisti; svi su mogli da kažu ono što je jednom rekao Kafka o svojoj pripadnosti jevrejskom narodu: “…Moj narod, pod uslovom da postoji”. Bez daljneg je jevrejsko pitanje bilo od velikog značaja za ovu generaciju jevrejskih pisaca i objašnjava veliki deo ličnog očaja koji je bio tako vidan u svemu što su pisali. Ali oni među njima koji su imali najbolji uvid bili su vođeni svojim ličnim sukobima do mnogo opštijeg i radikalnijeg problema, uglavnom do preispitivanja značaja zapadne baštine u celini. Nije samo marksizam kao doktrina već celokupni komunistički revolucionarni pokret imao je veliku privlačnost za njih jer im je pružio više od kritike postojećih društvenih i političkih

8

uslova i uzimao je u obzir celokupnost političke i društvene tradicije. Za Benjamina, u svakom slučaju, ovo pitanje prošlosti i tradicije bilo je odlučujuće, i upravo u onom smislu u kome ga je Šolem, upozoravajući svog prijatelja na opasnost njegovog razmišljanja vezanog za marksizam, postavio, iako nije bio svestan tog problema. Benjamin je, pisao je on, rizikovao da prokocka priliku da postane “legitimni naslednik najplodnije i najčistije tradicije jednog Hamana i jednog Humbolta” (Briefe H) 526). Ono što nije razumeo je da je takav povratak i nastavak prošlosti upravo ona stvar koju je “moralnost (njegovih) uvida”, na koje se Šolem pozivao, morala da isključi za Benjamina. Izazovno je poverovati, i zaista bi to bila utešna misao, da su onih nekoliko koji su se izložili na najistaknutija mesta tog vremena i koji su platili punu cenu izolacije bar mislili o sebi kao o pretečama nekog novog doba. To svakako nije bio slučaj. U eseju o Karlu Krausu, Benjamin je potegao to pitanje: “Da li Kraus stoji na pragu novog doba?” “Avaj, ni u kom slučaju. On stoji na pragu Poslednjeg suda” (Schriften II, 174). I na tom su pragu zaista stajali svi oni koji su kasnije postali gospodari “novog doba”; zoru novog doba čekali su u osnovi kao pad, i istoriju sa tradicijama koje su dovele do tog pada sagledavali kao polje ruševina. Niko nije izrazio ovo jasnije od Benjamina u njegovim “Tezama o filozofiji istorije”, i nigde to nije rekao nedvosmislenije nego u jednom pismu iz Pariza datiranom 1935: “Zapravo, gotovo da i nisam obavezan da izvučem neke zaključke o stanju ovog sveta. Na ovoj planeti mnogo civilizacija je nestalo u krvi i užasu. Prirodno da čovek poželi ovoj planeti da jednog dana oproba civilizaciju koja je napustila krv i užas; zapravo, sklon sam... da pretpostavim da naša planeta čeka na to. Ali je krajnje sumnjivo da li mi možemo da damo takav poklon za njen sto ili četiristomilioniti rođendan. I pošto ne možemo, planeta će nas konačno kazniti, svoje nepromišljene dobronamernike, tako što će nas staviti pred Poslednji sud« (Briefe Il, 698). E pa, u tom smislu, poslednjih trideset godina teško da su donele mnogo toga što bi se moglo nazvati novim. III RONILAC BISERA Onoliko koliko se prošlost prenosi kao tradicija, ona ima autoritet; onoliko koliko se autoritet predstavlja istorijski, on postaje tradicija. Valter Benjamin je znao da su prekid tradicije i gubitak autoriteta koji su se odigrali za vreme njegovog života nepopravljivi, i zaključio je da mora da iznađe nov način da se obračuna sa prošlošću. U tome je postao majstor kad je otkrio da je prenosivost prošlosti zamenjena njenom sposobnošću citiranja i da se umesto autoriteta izrodila neka čudna moć da bi se smestila, parče po parče u sadašnjosti i da bi nju lišila “mira u glavi”, onoga obezglavljenog mira samodovoljnosti. “Citati u mom radu su kao pljačkaši pored puta koji vrše oružani prepad i jednog dokoličara oslobađaju njegovih ubeđenja” (Schriften I, 571 ). Ovo otkriće moderne funkcije citata, po Benjaminu koji je dao primer Karla Krausa, nastalo je iz očaja - ne očaja prošlosti koja odbija “da baci svetlost na budućnost” I dozvoljava ljudskoj glavi da “luta u tami” kao kod Tokvila, već iz očaja sadašnjosti i želje da se ona uništi; otuda moć

9

nije “Snaga očuvanja već čišćenja, koja čupa iz konteksta, i uništava” (Schriften II, 192). Ipak, otkrivači i ljubitelji destruktivne moći prvobitno su bili inspirisani potpuno drugačijim namerama, namerom da nešto sačuvaju; i samo zato što nisu sebi dozvolili da ih zamajavaju profesionalni “čuvari” svuda oko njih, konačno su otkrili da je destruktivna moć citata “jedina koja još uvek sadrži nadu da će nešto iz ovog perioda preživeti - ni iz jednog drugog razloga do zato što je citat istrgnut iz njega”. U tom obliku “misli fragmenata”, citati imaju dupli zadatak da prekinu tok predstavljanja “transcendentalnom snagom” (Schriften I, 142-43) i da istovremeno koncentrišu u sebi to što se predstavlja. Što se tiče njihove težine u Benjaminovom pisanju, citati se mogu porediti samo sa vrlo različitim biblijskim citatima koji tako često zamenjuju imanentnu konzistentnost argumentacije u srednjovekovnim raspravama. […]

Karl Marks PRILOG JEVREJSKOM PITANJU I Bruno Bauer: Jevrejsko pitanje, Braunšvajg 1843. Njemački Jevreji žele emancipaciju. Kakvu emancipaciju oni žele? Gradjansku, političku emancipaciju. […] Nikako nije bilo dovoljno istraživati: tko treba da vrši emancipaciju? Koga treba emancipirati? Trebalo je da kritika čini nešto treće. Ona je morala pitati: o kakvoj se vrsti emancipacije radi? Koji su uvjeti postavljeni u suštinu zahtijevane emancipacije? Kritika same političke emancipacije bila je samo završena kritika jevrejskog pitanja i njeno pravo pretvaranje u "opće pitanje vremena". […] Jevrejsko pitanje gubi svoje teološko značenje tek u sjevernoameričkim slobodnim državama - barem u jednom njihovom dijelu - i postaje zaista svjetovno pitanje. Odnos Jevreja, uopće religiozna čovjeka, prema političkoj državi, dakle odnos religije prema državi, može se u svojoj osobenosti, u svojoj čistoti, pojaviti samo tamo gdje egzistira politička država u svojoj potpunoj izgradjenosti. Kritika ovoga odnosa prestaje biti teološka kritika čim država prestane da se prema religiji odnosi na teološki način, čim se ona prema religiji odnosi kao država, tj. politički. Kritika tada postaje kritika političke države. […] Pitanje glasi: kako se dovršena politička emancipacija odnosi prema religiji? Nadjemo li čak i u zemlji sa dovršenom političkom emancipacijom ne samo egzistenciju nego svježu i krepku egzistenciju religije, onda je dokazano da postojanje religije ne protivriječi potpunoj oformljenosti države. No s obzirom na to da postojanje religije znači postojanje nedostatka, izvor ovog nedostatka može se tražiti samo još u suštini same države. Religija više ne znači za nas osnovu, nego samo još fenomen svjetovne ograničenosti. Stoga religioznu ograničenost slobodnih gradjana objašnjavamo njihovom svjetovnom ograničenošću. Mi ne tvrdimo da oni moraju prevladati svoju religioznu ograničenost da bi prevladali svoju svjetovnu ograničenost. Mi tvrdimo da će prevladati svoju religioznu ograničenost čim prevladaju svoju svjetovnu ograničenost. […] Protivrječnost izmedju države i jedne odredjene religije, na primjer jevrejstva, mi očovječujemo u protivrječnost izmedju države i odredjenih svjetovnih elemenata, u protivrječnost izmedju države i religije uopće, u protivrječnost izmedju države i njenih pretpostavki uopće. Politička emancipacija Jevreja, kršćanina, uopće religioznog čovjeka, jest emancipacija države od jevrejstva, od kršćanstva, od religije uopće. U svom obliku, na način koji je svojstven njenoj suštini, država se emancipira od religije kao država kada se emancipira od državne religije, tj. kada država kao država ne priznaje

nikakvu religiju, kada, naprotiv, država priznaje sebe kao državu. Politička emancipacija od religije nije provedena, neprotivrječna emancipacija od religije, jer politička emancipacija nije provedeni, neprotivrječni način ljudske emancipacije. Granica političke emancipacije pojavljuje se odmah u tome što se država može osloboditi jedne ograničenosti a da čovjek ne bude od nje zbiljski slobodan, što država može biti slobodna država a da čovjek ne bude slobodan čovjek. […] Ali odnos države prema religiji, osobito slobodne države, ipak je samo odnos ljudi koji sačinjavaju državu prema religiji. Odatle slijedi da se čovjek posredstvom države politički oslobadja jedne ograničenosti, kad se, u protivrječnosti sa samim sobom, uzdiže iznad te ograničenosti na apstraktan, ograničen, parcijalan način. Dalje slijedi da se čovjek, oslobadjajući se politički, oslobadja zaobilaznim putem, pomoću medijuma, iako pomoću nužnog medijuma. Napokon slijedi da čovjek, čak i kad se posredstvom države proglašava ateistom, tj. kada državu proglašava ateistom, još uvijek ostaje religiozno ograničen upravo zbog toga što sama sebe priznaje samo zaobilaznim putem, pomoću medijuma. Religija je upravo priznavanje čovjeka zaobilaznim putem. Preko posrednika. Država je posrednik izmedju čovjeka i čovjekove slobode. […] Političko uzdizanje čovjeka iznad religije ima sve nedostatke i prednosti političkog uzdizanja uopće. Država kao država anulira na primjer privatno vlasništvo, čovjek na politički način proglašava privatno vlasništvo ukinutim čim ukine cenzus za aktivnu i pasivnu izbornost […] Pa ipak, s političkim anuliranjem privatnog vlasništva privatno vlasništvo ne samo što nije ukinuto nego se, štoviše, pretpostavlja. Država ukida na svoj način razliku po rodjenju, staležu, obrazovanju, zanimanju kad rodjenje, stalež, obrazovanje, zanimanje, proglasi nepolitičkim razlikama, kad bez obzira na te razlike proglašava svakog člana naroda ravnopravnim učesnikom narodnog suvereniteta, kad sve elemente zbiljskog narodnog života razmatra sa stajališta države. Uza sve to država dopušta privatnom vlasništvu, obrazovanju, zanimanju da djeluju na svoj način, tj. kao privatno vlasništvo, kao obrazovanje, kao zanimanje i da ističu svoju posebnu suštinu. Daleko od toga da prevlada ove zbiljske razlike, ona naprotiv egzistira samo pod pretpostavkom da one postoje, osjeća se kao politička država i ističe svoju općenitost samo u suprotnosti prema ovim svojim elementima. […] Dovršena politička država po svojoj je suštini rodni život čovjeka u suprotnosti prema njegovu materijalnom životu. Sve pretpostavke ovog egoističkog života ostaju izvan državne sfere u gradjanskom društvu, ali kao svojstva gradjanskog društva. Gdje je politička država dostigla svoju pravu izgradjenost, tamo čovjek vodi dvostruki život - nebeski i zemaljski, ali ne samo u mislima, u svijesti, nego i u zbiljnosti, u životu - život u političkoj zajednici, u kojoj se on javlja kao društveno biće, i život u gradjanskom društvu u kojemu djeluje kao privatan čovjek, u kojemu druge ljude smatra sredstvom, samog sebe ponižava do sredstava i postaje igračka tudjih sila.

Politička država odnosi se prema gradjanskom društvu upravo tako spiritualistički kao nebo prema zemlji. Ona se prema njemu nalazi u istoj suprotnosti, ona ga prevladava isto onako kao što religija prevladava ograničenost profanog svijeta, tj. tako što ga opet mora priznati, uspostaviti i dozvoliti mu da njome vlada. U svojoj neposrednoj zbiljnosti, u gradjanskom društvu, čovjek je profano biće. Ovdje, gdje on drugima i sebi važi kao zbiljski individuum, on je neistinita pojava. Naprotiv, u državi, u kojoj čovjek važi kao rodno biće, on je imaginaran član jednog zamišljenog suvereniteta, lišen svog zbiljskog individualnog života i ispunjen nezbiljskom općenitošću. […] U taj svjetovni sukob na koji se konačno svodi jevrejsko pitanje, u odnos političke države prema njenim pretpostavkama, makar to bili materijalni elementi, kao privatno vlasništvo itd., ili duhovni, kao obrazovanje, religija, u taj sukob izmedju općeg interesa i privatnog interesa, u rascjep izmedju političke države i gradjanskog društva, u ove svjetovne suprotnosti Bauer ne dira dok polemizira s njihovim religijskim izrazom. […] Gradjansko je društvo, u svojoj suprotnosti prema političkoj državi, priznato kao nužno jer je politička država priznata kao nužna. […] Čovjek se politički emancipira od religije tako što je iz javnog prava protjeruje u privatno pravo. Ona nije više duh države, gdje se čovjek - iako na ograničen način, pod posebnim oblikom i u posebnoj sferi - ponaša kao rodno biće u zajednici sa drugim ljudima, ona je postala duh gradjanskog društva, sfere egoizma, bellum omnium contra omnes - rata svih protiv sviju. Ona nije više suština zajednice, nego suština razlike. Ona je postala izraz odvajanja čovjeka od njegove zajednice, od samoga sebe i od ostalih ljudi - što je prvobitno i bila. […] Razdvajanje čovjeka na javna i privatna čovjeka, premještanje religije iz države u gradjansko društvo, to nije stupanj, nego dovršenje političke emancipacije, koja zbiljsku religioznost čovjeka isto tako ne ukida kao što i ne teži da je ukine. […] Svakako: u vrijeme kada se iz gradjanskog društva nasilno radja politička država kao politička država, kada čovjekovo samooslobodjenje teži da se izvrši u obliku političkog samooslobodjenja, država može i mora ići do ukidanja religije, do uništenja religije, ali samo tako kao što ide ukidanju privatnog vlasništva, do sistema prinudnog maksimiranja cena, do konfiskacije, do progresivnog poreza, kao što ide do ukidanja života, do giljotine. U momentima osjećanja svoje posebne vrijednosti politički život ispoljava tendenciju da zaguši svoju pretpostavku, gradjansko društvo i njegove elemente, i da se konstituira kao zbiljski neprotivrječan rodni život čovjeka. Medjutim, on to može postići samo nasilnom protivrječnošću prema svojim vlastitim životnim uvjetima, samo proglašavajući revoluciju permanentnom, a politička drama završava se stoga isto tako nužno ponovnim uspostavljanjem religije, privatnog vlasništva, svih elemenata gradjanskog društva, kao što rat završava mirom. […]

Članovi političke države religiozni su uslijed dualizma izmedju individualnog i rodnog života, izmedju života gradjanskog društva i političkog života, oni su religiozni zato što se čovjek odnosi prema životu države, koji je onostran njegovoj zbiljskoj individualnosti, kao prema svome istinskom životu, religiozni su ukoliko je religija ovdje duh gradjanskog društva, izraz odvajanja i udaljavanja čovjeka od čovjeka. Politička demokracija je kršćanska utoliko ukoliko u njoj čovjek, ali ne samo jedan čovjek, nego svaki čovjek, važi kao suveren, kao najviše biće, ali čovjek u svojoj nekultiviranoj, nesocijalnoj pojavi, čovjek u svojoj slučajnoj egzistenciji, čovjek kakav jest, čovjek iskvaren cijelom organizacijom našega društva, koji je sebe izgubio i sebi postao tudj, koji je pod vlašću neljudskih odnosa i elemenata, jednom riječi, čovjek koji još nije zbiljsko rodno biće. Tvorevina mašte, san, postulat kršćanstva, suverenitet čovjeka, ali kao tudjeg bića koje se razlikuje od zbiljskog čojeka, u demokraciji je osjetilna zbiljnost, sadašnjost, svjetovna maksima. […] Mi smo, dakle, pokazali: politička emancipacija od religije poštedjuje religiju, iako ne i privilegiranu religiju. Protivrječnost u kojoj se nalazi pripadnik jedne posebne religije sa sobom kao gradjaninom države samo je dio opće svjetske protivrječnosti izmedju političke države i gradjanskog društva. Dovršenje kršćanske države jeste država koja se priznaje državom i koja apstrahira od religije svojih članova. Emancipacija države od religije nije emancipacija zbiljskog čovjeka od religije. Dakle, mi ne kažemo Jevrejima kao Bauer: Vi ne možete biti politički emancipirani a da se radikalno ne emancipirate od jevrejstva. Naprotiv, mi im kažemo: budući da možete biti politički emancipirani a da se ne odreknete jevrestva potpuno i bez pogovora, sama politička emancipacija nije ljudska emancipacija. Ako vi, Jevreji, želite biti emancipirani a da se sami ne emancipirate ljudski, onda polovičnost i protivrječnost ne leži samo u vama, nego u suštini i kategoriji političke emancipacije. Ako ste vi obuzeti tom kategorijom, onda dijelite opću predrasudu. Kao što država propovijeda evandjelje kad se, premda država, prema Jevrejima odnosi kršćanski, tada Jevrej politizira kad zahtijeva, iako Jevrej, gradjanska prava. Ali ako čovjek, iako Jevrej, može biti politički emancipiran, dobiti prava gradjanina države, može li on tražiti i dobiti takozvana ljudska prava? […] Ta ljudska prava su djelomično politička prava, prava koja se ostvaruju samo u zajednici sa drugima. Sudjelovanje u zajednici, i to u političkoj zajednici, u državi, čini njihov sadržaj. Ta prava spadaju u kategoriju političke slobode, u kategoriju gradjanskih prava, koja, kako smo vidjeli, nipošto ne predstavljaju neprotivrječno i pozitivno prevladavanje religije, pa prema tome ni jevrejstva. Ostaje nam da razmotrimo drugi dio čovjekovih prava, droits de l'homme, ukoliko se razlikuju od droits du citoyen. U nizu tih prava nalazi se sloboda svijesti, prava vršenja bilo kojeg kulta. Privilegij vjere izričito se priznaje bilo kao čovjekovo pravo, bilo kao posljedica jednog čovjekovog prava, slobode. […]

Droits de l'homme, prava čovjeka, razlikuju se kao takva od droits du citoyen, od gradjanskih prava. Tko je taj homme koji je različit od citoyena? Nitko drugi već član gradjanskog društva. Zašto se član gradjanskog društva naziva "čovjekom", čovjekom uopće, zašto se njegova prava nazivaju čovjekovim pravima? Čime objašnjavamo ovu činjenicu? Odnosom političke države prema gradjanskom društvu, suštinom političke emancipacije. Prije svega konstatirajmo činjenicu da takozvana prava čovjeka, droits de l'homme, za razliku od droits du citoyen, nisu ništa drugo već prava člana gradjanskog društva, tj. egoistična čovjeka, čovjeka koji je odijeljen od čovjeka i zajednice. Neka govori najradikalnija konstitucija, konstitucija iz 1793: Povelja o pravima čovjeka i gradjanina, Član 2: "Ova prava itd. (prirodna i neponištiva) jesu: jednakost, sloboda, sigurnost, vlasništvo. U čemu se sastoji liberte? Član 6: "Sloboda je pravo koje pripada čovjeku da čini sve što ne škodi pravima drugih." ili prema povelji o pravima čovjeka iz 1791: "Sloboda se sastoji u moći da se čini sve što ne škodi drugome". Sloboda je, dakle, pravo da se čini sve ono što drugome ne škodi. Granica u kojoj se svatko može kretati bez štete po drugoga odredjena je zakonom, kao što je granica dvaju polja odredjena medjašem. Radi se o slobodi čovjeka kao izolirane, u sebe povučene monade. Zašto je Jevrej prema Baueru nesposoban da primi prava čovjeka? "Dok je on Jevrej, mora ograničena suština koja ga čini Jevrejom pobijediti ljudsku suštinu koja bi ga kao čovjeka povezivala s drugim ljudima, i odvojiti ga od ne-Jevreja." Ali čovjekovo pravo na slobodu ne bazira se na vezi čovjeka s čovjekom, nego naprotiv na odvajanju čovjeka od čovjeka. To je pravo toga odvajanja, pravo ograničena, na sebe ograničena individuuma. Praktična primjena prava čovjeka na slobodu jeste čovjekovo pravo na privatno vlasništvo. U čemu se sastoji čovjekovo pravo na privatno vlasništvo? Član 16 (Ustav iz 1793): "Pravo vlasništva je pravo koje pripada svakom gradjaninu da po svojoj volji uživa svoja dobra, svoje prihode, plodove svoga rada i svoje radinosti i da raspolaže njima." Dakle, čovjekovo pravo na privatno vlasništvo jeste pravo da se po svojoj volji (a son gre), bez obzira na druge ljude, nezavisno od društva, uživa sopstvena imovina i da se njome raspolaže, to je pravo sebičnosti. Ta individualna sloboda kao i njena primjena čine osnovu gradjanskog društva. Ona stavlja svakog čovjeka u takvu situaciju da u drugom čovjeku ne nalazi ostvarenje svoje slobode, nego naprotiv njenu granicu. No prije svega ona proglašava čovjekovo pravo : “da uživa i raspolaže svojom imovinom, prihodima, plodovima svoga rada i svojom industrijom” Još ostaju druga prava čovjeka: Jednakost i sloboda.

Egalité u svom nepolitičkom značenju nije ništa drugo već jednakost gore opisane liberte, naime: Konstitucija iz 1795. odredjuje pojam ove jednakosti saglasno njenom značenju u ovom smislu: Čl. 3. (Ustav iz 1795): "Jednakost se sastoji u tome da je zakon jednak za sve, bilo da štiti, bilo da kažnjava." A sigurnost? Čl. 8 (Ustav iz 1793): "Sigurnost se sastoji u zaštiti koju društvo pruža svakome svome članu da bi zaštitio svoju ličnost, svoja prava i svoje vlasništvo." Sigurnost je najviši socijalni pojam gradjanskog društva, pojam policije, da čitavo društvo postoji samo zato da svakom svom članu garantira održanje njegove ličnosti, njegovih prava i njegova vlasništva. U tom smislu Hegel naziva gradjansko društvo "državom nužde i razuma". Pojmom sigurnosti gradjansko društvo se ne uzdiže iznad svog egoizma. Sigurnost je, naprotiv, osiguranje njegova egoizma. Dakle, nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana gradjanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju. Daleko od toga da je čovjek bio u njima shvaćen kao rodno biće; naprotiv, sam rodni život, društvo, pojavljuje se kao vanjski okvir individuuma, kao ograničenje njihove prvobitne samostalnosti. Jedina veza koja ih ujedinjuje jeste prirodna nužnost, potreba i privatni interes, čuvanje njihova vlasništva i njihove egoistične ličnosti. Zagonetno je već to što jedan narod koji se upravo počinje oslobadjati i obarati sve barijere izmedju različitih članova naroda, koji počinje osnivati političku zajednicu, što takav narod svečano proklamira prava egoistična čovjeka, izdvojena od svojih bližnjih i zajednice (Déclaration de 1791), štoviše, tu proklamaciju ponavlja u trenutku kada samo najherojskije samoodricanje može spasti naciju i koje se stoga imperativno zahtijeva u trenutku kad žrtvovanje svih interesa gradjanskog društva mora biti postavljeno za dnevni red i kad egoizam mora da bude kažnjen kao zločin (Déclaration des droits de l'homme etc. de 1793). Ova činjenica postaje još zagonetnija kad vidimo da su politički emancipatori degradirali državno-gradjanski život, političku zajednicu, čak do običnog sredstva za očuvanje ovih takozvanih čovjekovih prava, dakle, da je citoyen proglašen slugom egoističnog homme-a, da je sfera u kojoj se on ponaša kao društveno biće degradirana ispod sfere u kojoj se on ponaša kao djelomično biće, napokon, da se ne smatra pravim i istinskim čovjekom čovjek kao citoyen, nego čovjek kao bourgeois. "Svrha svakog političkog udruživanja je čuvanje prirodnih i neponištivih prava čovjeka." (Povelja o pravima čovjeka itd, iz 1791, čl. 2.) "Vlada je ustanovljena da bi čovjeku garantirala uživanje njegovih prirodnih i neponištivih prava." (Povelja o pravima čovjeka itd, iz 1793, čl. 1.) […] Politička emancipacija je istovremeno raspad staroga društva na kojemu se zasniva narodu otudjena država i vladarska moć. Politička revolucija je revolucija gradjanskog društva. […]

Medjutim, životne funkcije i životni uvjeti gradjanskog društva bili su onda još politički, iako politički u smislu feudalizma, tj. oni su izdvojili individuum iz državne cjeline, oni su pretvorili posebni odnos njegove korporacije prema državnoj cjelini u njegov vlastiti opći odnos prema narodnom životu, kao i njegovu odredjenu gradjansku djelatnost i položaj u njegovu opću djelatnost i položaj. Kao posljedica te organizacije pojavljuje se nužno državno jedinstvo, opća državna sila takodjer se javlja kao posebna funkcija jednog od naroda odvojena vladara i njevih slugu. Politička revolucija koja je srušila ovu moć vladara i državne poslove uzdigla do narodnih poslova, koja je konstituirala političku državu kao opće djelo, tj. kao zbiljsku državu, nužno je razbila sve staleže, korporacije, cehove, privilegije koji su bili upravo mnogobrojni izrazi odvajanja naroda od njegove zajednice. Politička revolucija je time ukinula politički karakter gradjanskog društva. Ona je razbila gradjansko društvo na njegove proste sastavne dijelove, s jedne strane na individuume, a s druge na materijalne i duhovne elemente koji sačinjavaju životni sadržaj, gradjanski položaj ovih individuuma. Ona je oslobodila okova politički duh koji je istovremeno bio podijeljen, razdrobljen, raspršen u različitim ćorsokacima feudalnog društva; ona ga je sabrala iz te raspršenosti, on ga je oslobodila od njegova miješanja s gradjanskim životom i konstituirala kao sferu zajednice, općeg narodnog djela u idealnoj nezavisnosti od onih posebnih elemenata gradjanskog života. Odredjena životna djelatnost i odredjeni životni položaj zadobili su samo individualno značenje. Oni nisu više sačinjavali opći odnos individuuma prema državnoj cjelini. Javni posao kao takav postao je, naprotiv, općim poslom svakog individuuma, a politička funkcija njegovom općom funkcijom. Samo, dovršenje idealizma države bilo je istovremeno dovršenje materijalizma gradjanskog društva. Zbacivanje političkog jarma bilo je istovremeno zbacivanje spona koje su držale okovanim egoistični duh gradjanskog društva. Politička emancipacija bila je u isti čas emancipacija gradjanskog društva od politike, od samog privida općeg sadržaja. Feudalno se društvo bilo raspalo i svelo na svoju osnovu, na čovjeka. Ali na čovjeka koji je zaista bio njegova osnova, na egoističnog čovjeka. Taj čovjek, član gradjanskog društva, sada je baza, pretpostavka političke države. Ona ga je priznala kao takvu pretpostavku u čovjekovim pravima. Sloboda egoističkog čovjeka i priznanje te slobode jest, naprotiv, priznanje neobuzdanog kretanja duhovnih i materijalnih elemenata koji sačinjavaju njegov životni sadržaj. Stoga čovjek nije bio oslobodjen od religije, on je dobio slobodu religije. On nije oslobodjen od vlasništva. On je dobio slobodu vlasništva. On nije bio oslobodjen od egoizma obrta, on je dobio slobodu obrta. Konstituiranje političke države i raspadanje gradjanskog društva na nezavisne individuume - čiji je odnos pravo, kao što je odnos staleškog i cehovskog čovjeka bio privilegij -izvršavaju se u jednom te istom aktu. Ali čovjek, kakav je kao član gradjanskog društva, nepolitički čovjek, nužno se javlja kao prirodan čovjek. Droits de l'homme pojavljuju se kao droits naturels, jer se samosvjesna djelatnost koncentrirala na politički akt. Egoističan čovjek je pasivni, samo zatečeni rezultat društva koje se

raspalo, predmet neposredne izvjesnosti, dakle prirodan predmet. Politička revolucija rastvara gradjanski život na njegove sastavne dijelove, ne revolucionirajući same te sastavne dijelove i ne podvrgavajući ih kritici. Ona se odnosi prema gradjanskom društvu, prema svijetu potreba, rada, privatnih interesa, privatnog prava kao prema osnovi svoga postojanja, kao prema pretpostavci koja ne podliježe daljnjem obrazlaganju, i stoga kao prema svojoj prirodnoj bazi. Napokon, čovjek kao član gradjanskog društva važi kao pravi čovjek, kao homme za razliku od citoyen-a, jer je on čovjek u svojoj neposrednoj osjetilnoj individualnoj egzistenciji, dok je politički čovjek samo apstrahiran, umjetan čovjek, čovjek kao alegorijska, moralna osoba. Zbiljski čovjek je priznat tek u obliku egoističnog individuuma, istinski čovjek tek u obliku apstraktnog cotoyen-a. Apstraktnog političkog čovjeka Rousseau pravilno crta ovako: "Onaj tko se usudjuje da postavlja zakone jednome narodu, mora se osjećati sposobnim da mijenja tako reći ljudsku prirodu, da svakog pojedinca koji je sam sebi savršena i osamljena cjelina, transformira u dio jedne veće cjeline, od koje bi taj pojedinac u neku ruku primio život i svoje biće, da fizičku i samostalnu egzistenciju zamijeni djelomičnom i moralnom. On treba da čovjeku oduzme njegove vlastite snage, da bi mu dao takve koje će mu biti strane, i kojima se neće moći služiti bez pomoći drugoga." (Društveni ugovor, knjiga II, Londres 1782, p. 67.) Svaka emancipacije je svodjenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa, na samog čovjeka. Politička emancipacija je, s jedne strane, redukcija čovjeka na člana gradjanskog društva, na egoističnog nezavisnog individuuma, a s druge na gradjanina, na moralnu osobu. Tek kada zbiljski, individualan čovjek vrati u sebe apstraktnog gradjanina i kao individualni čovjek postane rodno biće u svom empirijskom životu, u svome individualnom radu, u svojim individualnim odnosima, tek kada čovjek spozna i organizira svoje " sopstvene snage" kao društvene snage i stoga više ne bude od sebe dijelio društvenu snagu u obliku političke snage, tek tada će čovjekova emancipacija biti dovršena. II Bruno Bauer: Sposobnost današnjih Jevreja i Kršcana da postanu slobodni ("Einundzwanzig Bogen", pag. 56-71.) […] Mi pokušavamo da razbijemo teološku formaciju pitanja. Pitanje o sposobnosti Jevreja za emancipaciju pretvara se za nas u pitanje: Koji posebni društveni element treba savladati da bi se ukinulo jevrejstvo? Jer sposobnost za emancipaciju današnjeg Jevreja jeste odnos jevrejstva prema emancipaciji današnjeg svijeta. Taj odnos nužno proizilazi iz posebnog položaja jevrejstva u današnjem porobljenom svijetu. Promatrajmo zbiljskog svjetovnog Jevreja, ne Jevreja subotara kao što to čini Bauer, nego svakodnevnog Jevreja.

Ne tražimo tajnu Jevreja u njihovoj religiji, nego tražimo tajnu religije u zbiljskome Jevreju. Koja je svjetovna osnova jevrejstva? Praktička potreba, sebičnost. Koji je svjetovni kult Jevreja? Trgovanje. Tko je njegov svjetovni bog? Novac. Pa dobro! Emancipacija od trgovanja i novca, dakle od praktičnog, zbiljskog jevrestva, bila bi samoemancipacija našega vremena. Organizacija društva koja bi ukinula pretpostavke trgovanja, to jest mogućnost trgovanja, onemogućila bi Jevreja. Njegova religiozna svijest bi se, kao neprijatna para, rastvorila u zbiljskom životnom zraku društva. S druge strane: kad Jevrej bude priznao ništavnom svoju praktičnu suštinu, i kad bude radio na njenom prevladavanju, on će se izvući iz svoga dosadašnjeg razvitka radeći na čovjekovoj emancipaciji uopće, okrećući se protiv najvišeg praktičnog izraza čovjekova samootudjenja. Mi u jevrejstvu spoznajemo, dakle, opći savremeni antisocijalni element, koji je historijskim razvitkom - u kojem su Jevreji u ovom lošem smislu revnosno saradjivali - dotjeran do svoje sadašnje krajnosti, do krajnosti na kojoj se nužno mora raspasti. Emancipacija Jevreja je u svom krajnjem značenju emancipacija čovječanstva od jevrejstva. Jevrej se već emancipirao na jevrejski način. " Na primjer, Jevrej kojega u Beču samo trpe odredjuje svojom novčanom moći sudbinu cijele države. Jevrej koji u najmanjoj njemačkoj državi može biti bespravan odlučuje o sudbini Evrope. Dok se korporacije i cehovi zatvaraju pred Jevrejem ili mu još nisu naklonjeni, odvažnost industrije prkosi tvrdoglavosti srednjevekovnih ustanova." (B. Bauer, Jevrejsko pitanje, str. 114.) Ovo nije jedina činjenica. Jevrej se emancipirao na jevrejski način ne samo tako što je prisvojio novčanu moć nego što je pomoću njega i bez njega novac postao svjetska sila, a praktični jevrejski duh praktičnim duhom kršćanskog naroda. Jevreji su se toliko emancipirali koliko su kršćani postali Jevreji. […] Štaviše, praktična vlast jevrejstva nad kršćanskim svijetom postigla je u Sjeverenoj Americi nesumnjiv, normalan izraz, tako da je sama propovijed evandjelja, služba kršćanskog propovjednika postala trgovački artikl, i propali trgovac propovijeda evandjelje kao što se obogaćeni propovednik evandjelja bavi trgovinom. […] Protivrječnost u kojoj se nalaze praktična politička moć Jevreja i njegova politička prava, to je protivrječnost izmedju političke i novčane moći uopće. Dok prva stoji iznad druge idealno, dotle je na djelu postala njezin rob. Jevrejstvo se održalo pored kršćanstva ne samo kao religijska kritika kršćanstva, ne samo kao utjelovljena sumnja u religijsko porijeklo kršćanstva, nego upravo isto toliko zbog toga što se praktički jevrejski duh, što se jevrejstvo održalo u samom kršćanskom društvu i čak postiglo svoje najviše usavršenje. Jevrej koji u gradjanskom društvu stoji kao poseban član, samo je posebna pojava jevrejstva gradjanskog društva. Jevrejstvo se nije održalo uprkos historiji, nego pomoću historije.

Iz svoje vlastite utrobe gradjansko društvo neprestano proizvodi Jevreja. Što je bila, sama po sebi, osnova jevrejske religije? Praktička potreba, egoizam. Stoga je monoteizam Jevreja u zbiljnosti politeizam mnogih potreba, politeizam koji i zahod čini predmetom božanskog zakona. Princip gradjanskog društva je praktična potreba, egoizam, i javlja se u čistom obliku čim je gradjansko društvo iz sebe sasvim porodilo političku državu. Bog praktične potrebe i sebičnosti jeste novac. Novac je surevnjivi bog Izraela, pred kojim ne smije postojati nijedan drugi bog. Novac ponižava sve čovjekove bogove i pretvara ih u robu. Novac je opća, za sebe konstituirana vrijednost svih stvari. Stoga je cijeli svijet, čovjekov svijet, kao i prirodu lišio njihove osebujne vrijednosti. Novac, to je čovjeku otudjeno biće njegova radai njegova postojanja, i to tudje biće njime vlada, a on mu se klanja. Bog Jevreja se posvjetovio, on je postao svjetovni bog. Zbiljski big Jevreja jeste mjenica. Njegov bog samo je iluzorna mjenica. Shvaćanje o prirodi koje se formira pod vlašću privatnog vlasništva i novca jest zbiljsko preziranje, praktičko ponižavanje prirode koja u jevrejskoj religiji doduše postoji, ali samo u mašti. U tome smislu Thomas Munzer proglašava nesnosnim "što su sva stvorenja pretvorena u vlasništvo, ribe u vodi, ptice u zraku, biljke na zemlji, - jer i stvorenja bi morala postati slobodna." Ono što u jevrejskoj religiji postoji apstraktno -preziranje teorije, umjetnosti, historije, čovjeka kao samosvrhe - to je zbiljsko svjesno stajalište, vrlina čovjeka kao vlasnika novca. I sam rodni odnos, odnos izmedju čovjeka i žene itd., postaje predmet trgovine! Ženu izlažu prodaji. Himerična nacionalnost Jevreja je nacionalnost trgovca, vlasnika novca uopće. Neosnovan zakon Jevreja samo je religijska karikatura neosnovane moralnosti i prava uopće, karikatura samo formalnih rituala kojima se okružuje svijet sebičnosti. I ovdje je najviši odnos čovjeka zakonski odnos, odnos prema zakonima koji za njega važe, ne zato što su zakoni njegove vlastite volje i bića, nego zato što vladaju i što se odstupanje od njih osvećuje. Jevrejski jezuitizam, isti onaj praktički jezuitizam koji Bauer pokazuje u Talmudu, odnos je svijeta sebičnosti prema zakonima koji njime vladaju, a lukavo izigravanje ovih zakona sačinjava glavnu vještinu ovoga svijeta. Štoviše, kretanje ovoga svijeta unutar njegovih zakona nužno znači neprestano ukidanje zakona. Jevrejstvo se kao religija nije moglo dalje teorijski razvijati zato što je pogled na svijet praktičke potrebe po svojoj prirodi ograničen i iscrpljuje se u nekoliko poteza. Religija praktičke potrebe mogla je, prema svojoj suštini, naći svoje dovršenje samo u praksi, a ne u teoriji, jer je upravo praksa njena istina. Jevrejstvo nije moglo stvoriti novi svijet; ono je moglo samo uvući u krug svoje djelatnosti nove svjetske tvorevine i nove svjetske odnose, zato šte se praktička potreba, čiji je razum sebičnost, pasivno odnosi i ne proširuje se proizvoljno, nego se nalazi proširena s daljnjim razvitkom društvenih prilika. Jevrejstvo postiže svoj vrhunac dovršenjem gradjanskog društva; ali gradjansko društvo se dovršava tek u kršćanskom svijetu. Samo pod vladavinom kršćanstva,

koje sve nacionalne, prirodne, moralne, teorijske odnose čini čovjeku vanjskim odnosima, moglo se gradjansko društvo potpuno odvojiti od državnog života, potrgati sve rodne veze čovjeka, postaviti egoizam, sebičnu potrebu na mjesto rodnih veza, rastvoriti čovjekov svijet u svijet atomističkih, neprijateljski suprotstavljenih individuuma. Kršćanstvo je proizišlo iz jevrejstva. Ono se opet rastvorilo u jevrejstvu. Kršćanin je od samoga početka bio teoretizirajući Jevrej, a Jevrej je, prema tome, praktičan kršćanin; a praktičan kršćanin je opet postao Jevrej. Kršćantsvo je samo prividno prevladalo realno jevrejstvo. Ono je bilo suviše uzvišeno, suviše spiritualističko da bi grubost praktične upotrebe uklonilo na drugi način do uzdizanjem u plavetnilo neba. Kršćanstvo je sublimna misao jevrejstva, jevrejstvo je prosta primjena kršćanstva, ali je ta primjena mogla postati općom tek pošto je kršćanstvo, kao gotova religija, teorijski dovršilo samootudjenje čovjeka od sebe i od prirode. Jevrejstvo je tek tada moglo postići opću vlast i ospoljenog čovjeka, ospoljenu prirodu učiniti otudjivim, prodajnim predmetima, koji su pali u ropstvo egoistične potrebe, trgovanja. Ospoljavanje je praksa ospoljenja. Kao što čovjek, dok je religiozan, znade opredmetiti svoje biće samo na taj način što ga čini tudjim, fantastičnim bićem, tako se on pod vlašću egoistične potrebe može ispoljavati praktički, proizvoditi predmete praktički, samo podredjujući svoje proizvode kao i svoju djelatnost vlasti tudjeg bića i pridajući im značenje tudjeg bića - novca. Kršćanski egoizam blaženstva nužno se mijenja u svojoj dovršenoj praksi u tjelesni egoizam Jevreja, nebeska potreba u zemaljsku, subjektivizam u sebičnost. Mi ne objašnjavamo žilavost Jevreja iz njegove religije, nego, naprotiv, iz ljudske osnove njegove religije, iz praktičke potreb, iz egoizma. Budući da se realna suština Jevreja na opći način ostvarila, posvjetovila u gradjanskom društvu, gradjansko društvo nije moglo uvjeriti Jevreja u nestvarnost njegove religiozne suštine, koja je upravo samo idealno gledište praktičke potrebe. Suštinu današnjeg Jevreja ne nalazimo, dakle, samo u pet knjiga Mojsijevih ili u Talmudu, nego u suvremenom društvu, ne kao apstraktnu, nego u najvišem stupnju empirijsku suštinu, ne samo kao ograničenost Jevreja, nego kao ograničenje društva. Čim društvo uspije da ukine empirijsku suštinu jevrejstva, trgovanje i njegove pretpostavke, Jevrej će biti onemogućen, jer njegova svijest neće više imati predmeta, jer će subjektivna baza jevrejstva, praktička potreba, biti očovječena, jer će sukob čovjekove individualno-osjetilne egzistencije s njegovom generičkom egzistencijom biti ukinuti. Društvena emancipacija Jevreja jeste emancipacija društva od jevrejstva.

Viktoria Đorđe Lebović strana 201- 204 BRANILAC (Gošeru): Gospodine, vi ste rekli da ste bili očevidac događaja koji su se zbivali u logoru. Mislim na krematorijume i spaljivanje ljudi u njima? Jeste li rekli? GOŠER: Jesam. BRANILAC: I vi ste se slagali sa takvim postupcima? GOŠER: Ne. Nisam se slagao. BRANILAC: Niste? A šta ste onda protiv takvih postupaka preduzeli? TUŽILAC: Prigovor. Pitanje je neumesno. SUDIJA: Prigovor odbijen. (Gošeru) Odgovorite. GOŠER: Preduzeo sam sve što je bilo u mojoj moći. SUDIJA: Da čujemo pojedinosti. Molim, što kraće. GOŠER: Ja i moji drugovi radili smo u odeljenju koje smo nazivali "drogerijska radnja". Sortirali smo četke za zube, češljeve, sapune, pomade ... SUDIJA: Koliko vas je bilo u tom odeljenju? GOŠER: Osmorica. Ja ... Sipka ... Amos ... Jup ... Kefalo ... Šalom ... (Sipka, Amos, Jup; Kefalo, Šalom, redom zauzimaju svoja mesta u "drogerijskoj radnji". Osvetljenje se menja. Spomenik u pozadini dobija konture krematorijumske zgrade sa zdepastim, pravougaonim dimnjakom. Večni agan, na vrhu obelisk, sada je plamen iz dimnjaka krematorijuma.) SUDIJA: Ostala dvojica ... (čita iz beleške pred sobom): Edek Jašonjski i Zelman Leventa!... Je li tako? GOŠER: Tako je. Edek i Zelman ... (Pojave se Edek i ZeZman. Obučeni su u prugasta logoraška odela. Edek je mlad, jedva da je prekoračio dvadesetu godinu. On zrači neukrotivom energijom koja njegovo lice čini posebno lepim. Zelman je sušta suprotnost Edeku. Ne samo da je mnogo stariji od njega- taj ružni čovek spuštenih ramena i povijenih leđa kao da je stalno na oprezu, spreman da primi i otrpi iznenadni udarac. Međutim, iz njegovog pogleda i glasa izbija skrivena snaga zanesenjaka.) GOŠER: Od rukovodstva pokreta otpora dobio sam saglasnost da organizujem sabotaže u Krematorijumu ... (ne govori sudijskom kolegijumu, nego grupi logoraša) ... Obaveštavaćemo ljude iz transporta da ih ne vode na kupanje, već u gasnu komoru ... SIPKA: Kakva razlika? Zar ishod neće biti isti? GOŠER: Ne, neće biti isti. Makar i delimična neposlušnost i panika poremetiće njihov proces. Smanjili bismo dnevni promet na pola! AMOS (šegači se): I tako će dnevna proizvodnja ljudskog pepela opasti za pedeset posto.

(Jup se nasmeje) GOŠER (suvo): Amose, stani pored vrata i pazi da nas neko ne iznenadi. ZELMAN: Gošer ... Da li je dobro to što hoćeš da učiniš? GOŠER: Malopre sam objasnio zbog čega je to dobro. Zašto me nisi slušao, Zelmane? ZELMAN: Slušao sam te, Gošer, i čuo kako govoriš svoju istinu, onu u koju ti veruješ. Ali to nije istina u koju veruju oni koji umiru pred nama. Tog trenutka odjekne strogo profesionalan glas iz zvučnika. GLAS IZ ZVUČNIKA: Pažnja! Pažnja! Vi se nalazite u kupatilu. Vi se nalazite u kupatilu. Svucite se. Molimo vas, budite što brži da ostali ne bi dugo čekali svoj red. Hvala. (Iz zvučnika se sada čuje vedra melodija: "Adieu, mein kleiner Garde-Offizier, adieu") GOŠER (Zelmanu): Čuješ li? To je istina u koju oni veruju! ZELMAN: I odlaze mirno u smrt. EDEK: E, od sada neće ići mirno! Biće nereda! ZELMAN: Nereda neće biti. GOŠER: Šta si rekao? ZELMAN (siguran u sebe): Oni se neće pobuniti. EDEK: Šta?! Neće se buniti ako saznaju šta ih čeka? ZELMAN: Oni znaju šta ih čeka. JUP: Kako znaju? Otkud mogu da znaju? ZELMAN: Naučilo ih je vekovno iskustvo, oni osete žar lomače i pre nego što je zapaljena. JUP: Sveca mi, on govori kao prorok. EDEK: Lud čovek. Kome su potrebni proroci? Buntovnici su sad potrebni, ne zatucani propovednici! ZELMAN: Naši dželati priželjkuju buntovnike. Oni bi voleli da žrtve progovore njihovim jezikom. Ali njihov jezik nije i naš jezik! On je tvoj jezik, Gošer, čini onda ono do čegaje neprijatelju stalo i nećeš ih pobediti, ne. Mi ćemo ih pobediti. Oni više strepe od našeg ćutanja i od naše pokornosti, nego od vaše pobune! KEFALO: Šta on priča? Znaš šta, Zelmane, kaži ti glasno i jasno: jesi li sa nama, ili, nisi? EDEK: Čuli smo da nije! JUP: Je l' Zelmane, da se ti ne bojiš, a? (Zelman se samo tužno osmehne. Sipka mu priđe.) SIPKA: Razumeli smo mi tebe, Zelmane. Samo, na žalost, ne znaju svi kuda ih vode. Mnogi to ne znaju. ZELMAN: Oni koji to znaju, nisu se ni do sada bunili, a oni koje ćete vi obavestiti učiniće isto što i ostali. EDEK: Gošer, Sipka, gubimo vreme! Zar ne vidite da je zatucan? GOŠER: U redu, idemo na dogovor. (Zelmanu) A ti, pazi kome govoriš i šta govoriš!

JUP: Zucneš li nešto- znaš šta ti sleduje? ZELMAN: Znam. KEFALO: Onda pazi Zelmane, molim te, pazi ... (Odlaze svi osim Zelmana i Šaloma. Sudijski kolegijum, takođe, napušta scenu) ZELMAN: Šta čekaš? Idi s njima, treba da radiš ono što rade ostali. ŠALOM: Rekao si da to ne treba raditi. ZELMAN: Ja sam rekao i to je dovoljno. Nema potrebe da ponavljaš istinu koja je već izrečena. Ako ja moram da stradam zbog nje, možemo to nazvati voljom božjom, ako i ti stradaš zbog iste istine, onda nas sa pravom mogu nazvati budalama. ŠALOM: Ali ako ti stradaš, šta ću ja, Jevrejin, sam, među njima strancima? ZELMAN: Istina koju sam ja izrekao nije jedina. Zato čekaj svoj red. Razumeš? Čekaj svoj red! A sada idi kod njih i postupaj onako kako ti oni kažu. Idi. (Zelman odlazi. Šalom ostaje, nepomičan i pognute glave. Osvetljenje se menja. U pozadini je ponovo spomenik. Na vrhu obeliska plamti večni oganj.) Strana 206 AMOS: Šta piješ? Konjak, votku, viski? ·šALOM: Sve. AMOS: Sve zajedno? ŠALOM: Može i zajedno. (Amos se s meje, sipa piće Šalomu.) (U hotelski salon ulazi Estera. Sedne za obližnji sto. Šalom ispija čašu, dostojanstveno i sa lakoćom.) AMOS: Gde si naučio tako da piješ? ŠALOM:. Tamo gde i ti. AMOS: Šta si ti, u stvari? SALOM: Ono što si i ti. AMOS: Pitam, šta radiš? ŠALOM: Čekam svoj red. AMOS: A gde živiš? ŠALOM: Ovde. AMOS: Sada. A gde si bio pre? ŠALOM: I pre sam bio ovde. AMOS: Predajem se. Ništa te više neću pitati. Strana 221 TUŽILAC: Okrivljeni, kako ste otkrili da logoraši organizuju sabotažu? MUSFELD: Ja nisam otkrio. Neko me je obavestio. TUŽILAC: Ko? MUSFELD: Jedan logoraš iz mog odeljenja. TUŽILAC: Ko?! MUSFELD: Ne želim da odgovorim na to pitanje.

BRANILAC: U vašem je interesu da odgovorite. MUSFELD: Ne mogu. Smatram svojom obavezom da ime tog čoveka držim u tajnosti. Strana 223 GOŠER: Pišu li nešto o suđenju? AMOS: Pišu ... Naročito o izdaji jednog od logoraša ... GOŠER (vrati novinu): Tako nam i trebal Dozvolili smo da ime izdajice ostane tajna. Sad sumnja pada na sve. KEFALO: Zar na sve? Zašto onda nismo rekli ko je izdajica? ŠALOM: Nismo rekli, jer ne znamo ko je. GOŠER: Svi znamo da nas je izdao Zelman Levental! ŠALOM (ustane od stola): Mi znamo samo to ko je izdao Zelmana Leventala! (odlazi) Strana 224-225 BRANILAC: Gospodine Musfeld ... MUSFELD: Izvolite, gospodine? BRANILAC: Postavljam vam značajno pitanje: šta bi se desilo da ste slučaj sabotaže prijavili Političkom odeljenju? MUSFELD: Celo moje odeljenje bilo bi likvidirano. BRANILAC: Znači, vaša namera je bila da spasete šestoricu logoraša sigurne smrti? MUSFELD: Da. Moja namera je bila da sprečim najgore. TUŽILAC: Jedan čovek je ipak ubijen. MUSFELD: To se nije moglo izbeći. Neko je morao da bude kažnjen. TUŽILAC: Neko, koga ćete vi izabrati? MUSFELD: Ja sam bio njihov komandant. TUŽILAC: Prema tome, vi ste odlučivali. Zašto onda niste izabrali onoga koji se dobrovoljno javio? MUSFELD: Da ste vi bili na mom mestu, izabrali biste Jevrejina? TUŽILAC: Zašto, dakle, niste izabrali Jevrejina? MUSFELD: Zbog toga što je Jevrejin. TUŽILAC: To kažete sada. A kako bi glasio vaš odgovor pre dvadeset godina? MUSFELD: Bio bi isti. TUŽILAC: Dozvolite da u to sumnjam. MUSFELD (plane): Jednog sam morao da izaberem! TUŽILAC: I izabrali ste studenta Edeka Jašonjskog. Zašto baš Edeka Jašonjskog? DRUGI DEO Strana 228 (U pozadini obrisi krematorijuma. Iz dimnjaka bukti plamen) GLAS IZ ZVUČNIKA: Pažnja! Pažnja! Vi se nalazite u potpunoj bezbednosti. U potpunoj bezbednosti. Nemate razloga za nespokojstvo. Mozete da pošaljete dopisnicu vašim najbližima. Napišite: "Dobro sam. Nalazim se zajedno sa porodicom. Sa nama postupaju lepo." Hvala. (Iz zvučnika se zaori melodija "Adieu ... ")

(Nailazi Estera, seda na klupu za svedoke. Sudijski kolegijom seda na svoja mesta. Pojavljuju se Sipka, Gošer i Zelman) ZELMAN (podrugljivo): Trista četrnaesti transport, Gošer. GOŠER: Već bi se trista četrnaest puta pobunili, da imaju trunke mozga i hrabrosti. ZELMAN: Njihova hrabrost nije u njihovim pesnicama. Ona je u poštovanju samoga sebe i svoje sudbine. (Upada Jup. Veoma je uzbuđen) JUP: Pobuna! (Utrči Amos, isto uzbuđen. Nailazi i Kefalo, za njim i Salom) AMOS: Pobuna! Pobuna KEFALO: Pobuna, ljudi! Pobuna! EDEK: (utrči): Uspeli smo! Gošer, uspeli smo! (Grli Gošera) JUP (gleda u pravcu krematorijuma): Gotovo ... ZELMAN (počinje da se moli): "Blažena je počivka u senci vrline ... Više vredi dobar glas od skupocenog i mirisnog ulja, i bolji je dan smrti nego li dan rodjenja ... " MUSFELD(odsečno): Završite pesmu! EDEK: Mi smo završili. Sad je na vas red. MUSFELD (zaprepašćen, gleda u Edeka): Šta si rekao? (Zelmanova glasna molitva pretekne Edeka. U stvari, Zelman se molitvom obraća Edeku ...) ZELMAN: Podigni svoj glas, o Gospode, jer slabašan i nemoćan je glas ljudski... MUSFELD (vikne na Zelmana): Tišina! (Zelman ućuti aMusfeld priđe Edeku): Kakav red, mladiću? Strana 238 - 239 "Ne kaži - našeg puta sad je kraj ... neba sivilo zamračilo je dan, ali novi dan će jednom doći , znaj, bat koraka naših čućeš- evo nas! Tamo gde je nekad tekla naša krv hrabrost rodiće se, osveta i gnev! ' Sunce sutrašnjice sijaće za nas, kao magla nestaće nam prošlost zla." (Šalom ustane, Stoji, sluša Irisinu pesmu, zatim, prilazi.) ŠALOM: Zašto pevaš tu pesmu? To je pesma besa i mržnje. IRIS: Ti bi voleo da pevam rugalicu? ŠALOM: Pevaj, ako želiš. Samo, seti se: i ti si Jevrejka! IRIS: Može biti, ne vodim računa. ŠALOM: Svejedno.Vode računa drugi. !RIS: A zbog čega, pametnjakoviću?

SALOM: Da te ponize, ako im se ukaže prilika. IRIS: Ta zabava neće biti jeftina ... ŠALOM (lukavo se osmehne): Šta im možeš? IRIS: Mogu da im iskopam oči! ŠALOM: Iskopaćeš jedno ... Ali ostaće bezbroj ... iz njih će sevati mrznja. IRIS: Nisam sama, ne brini! ŠALOM: Oni su od nas mnogo silniji i mnogo plodniji. IRIS: Kastriraće mo ih! (Jup i Kefalo se smeju.) KEFALO: Bolje za tebe Šalom, da je ne izazivaš. JUP: Vidiš kakva je? Može evnuha od tebe da napravi. IRIS: Nema potrebe, on je već krezubi evnuh. ŠALOM: A ti si ružni kepec! Znaš samo za zlobu i bes! Zar tamom želiš tminu da savladaš? (Iris pravi predstavu, ne gubi kontrolu.) IRIS: I veli slepi propovednik: "Zar tamom želiš tminu da savladaš?" A ovako veli profetkinja: "A zar se predajom može dočekati svitanje?!" (Iris se klanja. lup i Kefalo, aplaudiraju) ŠALOM: Trpeljivost nije predaja. Ti se podaješ ... Svakom... . IRIS (gnevna): Da, da! Ja se podajem , a ti sve znas najbolje! KEFALO (pomirljivo): Pustite ga, Iris, nije loš covek ... IRIS: Dobar čovek , kažeš? U redu, isteraćemo dobrog čoveka na čistac ... (na Šalomovim leđima crta Davidovu vezdu) šta ćeš sad, a?! ŠALOM: A šta ćeš ti? IRIS: Rugaću ti se! . . ŠALOM: Ja porugu nosim, ali znam zašto. Ti si me porugom obeležila, a ne znaš zašto. Onda - ko se kome ruga, a? (Iris, naglo baci šešir sa Salomove glave. On se ne pomeri. Ružom za usne crta Salomut tufne po obrazu, a na celu krst.) IRIS (dok crta): Tačka .. . Tačka ... Crtica ... Gotova je glavica... . (Šalom trpi ćutke. Pojavljuje se Sipka.) IRIS (primeti Sipku): Gladna sam ... Izvnite, sad mora da idem ... (Ona brzo nestane) (Sipka prilazi Šalomu. On stoji nepomično, ledena izraza na licu.) SIPIKA: To ti je Iris uradila? (Šalom klimne glavom.) SIPKA: Obriši se. ŠALOM: Neću. KEFALO (kroz smeh): Moraš, na čelu ti je krst! . ŠALOM: l na vašem čelu je krst, a ja se ipak ne smejem. KEFALO: Kakav krst? ŠALOM: Krst Zelmana Leventala! . (Tajac. Šalom uzme svoj šešir. Odlazi dostojanstvem korakom.)

Strana 243 (Pojavljuju se Edek i Zelman) EDEK (pokaže na Zelmana): On je postao opasan, suvise zna a naš je protivnik... KEFALO: Pa da. Nema vajde od njega, bez Gošera ne možemo... · AMOS (besan): Gošer nas vodi, a Zelman zavodi, zar ne Kefalo? (Jup se smeje.) GOŠER: Amos! Ovo je ozbiljno! AMOS: A zašto i Zelman ne kaže šta misli? O njegovoj koži se radi! JUP: Amos ima pravo. Da čujemo Zelmana. ZELMAN: A šta možete da čujete? Sta da vam kažem? ŠALOM: Reci im, Zelmane, da nemaju pravo da oduzmu život onome koga sudbina nije odredila. ZELMAN: Ako to znaju, zašto da im kažem? Ako to još uvek ne znaju, zašto da im kažem? EDEK: To je sve? ZELMAN: Ne. To je ništa. GOŠER: Treba da se izjasniš, Sipka. SIPKA: Jedino što mogu da učinim za tebe, Gošer, to je da ćutim. GOŠER: Onda da glasamo. Strana 244 - 246 (Zelman i Šalom, sami.) ZELMAN: Čudno ... Odlazim u smrt pod znakom krsta. ŠALOM: Zelmane, nisi dobro uradio. Trebalo je da se braniš ... ZELMAN: Ti misliš da lepe reči mogu da zaustave zlo? ŠALOM: Zašto nisi govorio ružne i grube reči? ZELMAN: Izgovorene mojim ustima bile bi to smešne reči. ŠALOM: Ja znam da ih izgovaram onako kako trebal ZELMAN: Šalom, pazi šta radiš! Seti se šta sam ti govorio o tvom redu ... Moja smrt neka te ne brine, jer šta znači jedna čitava cigla u moru ruševina? I šta će biti? Sjatiće se ljudi oko razvalina i zgarišta, ne da bi tragali po pepelu i kamenju, već da bi podigli visok zid, čvrst i neproziran, ne bi li sakrili smrad i rugobu. Ali kao što zidovi Jerihona nisu mogli da odole zvucima truba, tako ni taj zid neće moći da odoli istini! A teško vama ako odoli! (pravi pauzu) Šta sam rekao Šalom? ŠALOM: Da ponovim? ZELMAN: Zaboravi. (Zelman odlazi.) (Šalom stoji okrenut prema spomeniku, pognute glave. Nailazi Gošer, stane iza Šaloma) GOŠER: "Ko ima pravo da žrtvuje druge, kad niko nema pravo sebe da žrtvuje?" Nisam verovao u to, celog života postupao sam suprotno ... Pitam se - zašto? (Šalom se ne okreće.)

GOŠER: Mogao sam svojim vojnicima da naredim da se predaju; ja sam ih poveo na juriš: mnogi su poginuli, ja sam izgubio ruku ... Radi čega? (Šalom ćuti.) GOŠER: U logoru za ratne zarobljenike mogao sam mirno da sačekam kraj rata; ja sam organizovao bekstva i pobune: mnogi su poginuli, a ja sam dospeo u logor smrti.:. Radi čega? (Šalom ćuti.) GOŠER: Ovde sam mogao da ćutim i da gledam sebe; ja sam organizovao sabotažu: Edek je poginuo, a vi me svi prezirete. Radi čega? (Šalom ćuti.) GOŠER: Radi čega? Kome je sve to koristilo? Da li je zbog mene rat ranije završen? Da li je zbog mene neko spašen? Kome je onda sve to koristilo? Meni? Odgovori, Šalom, da li je meni koristilo? Šta sam ja? Ko sam ja? Imam li zvanje, položaj? Porodicu, prijatelje? Pitam te: ko sam ja? ŠALOM: Zapisano je: "Sav je trud Čovečji za usta njegova ali se ne može nasititi duša njegova ... On uzalud dođe i u tamu otide, a ime mu je tamom pokriveno ... I kakva mu je korist što se trudio u vetar?" (Šalom odlazi.) Strana 252 (Iris odlazi. Sipka priđe Musfeldu.) SIPKA: Treba da nas izbegavate. MUSFELD: Ne možete zahtevati da se krijem. SIPKA: Dovoijno je da sakrijete pogled. MUSFELD: Nemam razloga. Pogled nek' krije onaj koji vas je izdao! (Svi pogledi su upereni u Musjelda) MUSFELD: Nije vas izdao Zelman Levental! Ne on! Izdajica je jedan od vas preživelih! (Musfeld izađe. Šalom priđe Gošeru.) ŠALOM: Jesi li čuo? Zelman Leventa! (pun prezira) nije izdajica! Ti, čoveče bez ruke, ti, čoveče bez istine. (Šalom odlazi umornim hodom. Ostali ga prate. Gošer stoji ćutke, opuštenih ramena. Pogrbljen, skrhan) TREĆI DEO (Muzej. Panoi sa mnogobrojnim slikama poginulih logoraša. Šalom korača pored panoa. Čita imena ispod slika. Zastaje.) Strana 254 JUP: Nase slike nisu tu? AMOS: Srećom. ŠAI:;OM: Zelman nije živ, a njegove slike ipak nema. GOSER: Ovde su samo slike boraca.

AMOS: A šta je bio Zelman? SALOM: Isto ono što i ja. GOSER: A šta si ti? Izdajica? KEFALO: Ti misliš da je izdao Šalom? GOSER: Ko drugi? On je bio Zelmanov prijatelj, ista su vrsta! AMOS (plane): Kakva "vrsta", Gošer? (Gošer ćuti.) SALOM: Zelman nije izdao, a vi ste ga ipak osudili. Zašto? Zato jer nije bio iz vaše vrste?! JUP: Nije istina! Ja na to nisam mislio! KEFALO: Ni ja! SIPKA: A zašto niste na to mislili? KEFALO: pa onda ... onda bi Šalom bio u pravu! SIPKA: A ovako - nije u pravu? JUP: Nije! SIPKA: Možeš li da dokažeš? GOSER: Kome da dokazuje? (pokaže na Šalama): Njemu? Radi čega? Da se pravda izdajici? AMOS: Ti zaboravljaš nešto, Gošer. Kada je Musfeld tražio zrtvu, Salom se jedini javio. JUP: Tačno! Šalom se javio, a ne ti, Gošer! KEFALO: Pa da! On ne može da bude izdajica! Ali, koje onda? Strana 256 GOŠER: Nema razloga da te grize savest! Ni tebe, ni ostale. Nije važno kako je ko glasao. Glasanje uopšte nije važno, nije bio u pitanju moj ili Zelmanov život. Radilo se o tome čiji će stav da živi, a čiji da nestane! Ja sam bio za otpor, zajedno sa vama. Zelman za pokornost! I kamo sreće da su svi Zelmani blagovremeno iščezli, onda ove vitrine ne bi bile do vrha napunjene ženskom kosom i dečjim cipelama (Šalomu) ... Kao što je vaš narod sebe osudio na masovno istrebljenje, a ne drugi, tako je i Zeiman sebe osudio na smrt, a ne mi! (Šalom priđe Gošeru.) ŠALOM: Zapisano je: "Ako nisam za sebe, ko će za mene biti? Ako sam samo za sebe, šta sam ja? Ako ne sada- kada?" Strana 264 SALOM (vikne): Ja sam vas izdao ... (Niko se ne pokrene. Svi stoje licem prema spomeniku) SALOM (mnogo mirnije): Čuješ li Sipka? Ja sam te izdao! I tebe Amos! Izdao sam te Jup! I tebe Kefalo! I tebe sam izdao Gošer! I tebe Edek. .. ! I tebe sam Zelmane izdao. " (Svi se okreću prema Šalomu) . SIPKA: Zašto si to učinio Šalom?

ŠALOM: A zašto reka vekovima mirno teče svojim koritom, a onda preko noči pobesni, plavi njive i ruši ognjišta? Zar čovek ne voli ženu svoju više nego sebe samog, a prvi se baca kamenom na nju, samo ako jednom poklekne? Hteo sam da budem osvetnik, postao sam izdajica; hteo sam da postanem žrtva a bio sam razmetljivac. I postadoh hrast kome je opalo lišće, vinova loza bez grozdova, vrt bez kapi vode ... Koren je moj bio truo, a cvet se u prah raspao. Danju, oblaci su bili dim spaljenih; noću, mesečina je bila odsjaj plamena. Ali, čujte! Radovao sam se svojim mukama, jer sam se radovao ispaštanju onih koji su me nadmašili u grehu i bezumlju. Lutao sam, pazio sam i video: nema nikoga da se kaje za nedela koja je počinio. Ko padne, ne ustaje li? Ali oni nisu ni pali! Gresi su njihovi kao skelet, nikada ne pobele. Misli su im kao kučine, a reči kao iskre. Strele su im uvek oštre, a lukovi zapeti. Zar moja braća i moje sestre nisu odlazili pokorno u smrt, ne bi li pepelom svojim ugasili lomače? A sad kleveću njihovu žrtvu i skrnave uspomenu na njih, što bledi kao pokošena trava na suncu. A onima koji žive, govore: "Što niste mrtvi?" i u srcu svom već nameštaju novu zasedu. Zar da rode i laste znaju vreme određeno za odlazak i povratak, a čovek ne zna vreme za plemenitost i vrlinu? Zar je čovek zaboravio na svoje iskupljenje? Zidovi su čvrsti i teški i istine se slamaju na njima. Istina je sve manje, a zidovi su sve jači i viši. Zar ne čujete? Vetar se ponovo diže, kao što je zapisano: " vetar ide na jug i obrće se na sever, ide jednako obrćući se, i u obrtanju svom vraća se." Vetar se vraća ... Da li će se čovek ikada vratiti?

,

.

,

O PRJSILII NEMOGUĆNOSTI DA SE BUDE ŽIDOVJean Améry - S onu stranu krivnje i zadovoljštine Najprije o nemogućnosti. Ako biti Židov znači imati ista religiozna uvjerenja kao i drugi Židovi, sudjelovati u židovskoj I obiteljskoj tradiciji, njegovati židovski nacionalni ideal, tada sam ja u bezizlaznom položaju. Ne vjerujem u Boga Izraelova. Vrlo malo znam o židovskoj kulturi. Vidim sebe kao dječaka kako za Božić selom gacam kroz duboki snijeg na polnoćku; ne vidim se u sinagogi. Čujem svoju majku kao zaziva Isusa, Mariju i Josipa, kad bi se dogodila kakva mala kućna nezgoda; ne čujem hebrejsko zazivanje Gospoda. Slika oca kojega sam jedva poznavao – jer je ostao ondje kamo ga je poslao njegov car, na sigurnom mjestu gdje ga je spremila domovina - ne pokazuje bradata židovskog mudraca nego tirolskog carskog lovca u odori iz Prvoga svjetskog rata. Bilo mi je devetnaest godina kad sam saznao da postoji jidiš, iako sam s druge strane jako dobro znao da su moju vjerski I etnički izmiješanu obitelj susjedi smatrali židovskom, te da nitko u kući i ne pomišlja poreći ili prikriti ono što je bilo toliko očito. Židov sam bio onoliko koliko je moj školski kolega bio sin propalog gostioničara. Kad bi dječak bio sam, možda mu poslovni slom njegovih nije značio baš ništa; kad bi se pomiješao s nama drugima, povukao bi se kao i mi sami u gnjev i nelagodu. Ako biti Židov znači kulturni posjed, religiozni osjećaj jedinstva, tada nisam bio Židov niti to ikada mogu postati.Tu, dakako, možemo primijetiti da posjed čovjek može steći, a vezu s drugim ljudima stvoriti i da bi, prema tome, biti Židov moglo biti stvar slobodne odluke. Tko me može spriječiti da naučim hebrejski jezik, čitam židovsku povijest i pripovijesti, te da bez vjere sudjelujem u istodobno religioznim i nacionalnim židovskim ritualima? Stekavši sve potrebno znanje o židovskoj kulturi od proroka do Martina Bubera, mogao bih emigrirati u Izrael i nazvati se Jochanaan. Imam slobodu odabrati da budem Židov, i to je moja osobna i općenita ljudska čast. U to me uvjeravaju. Ali imam li doista tu čast? Ne vjerujem. Bi li Jochanaan, ponosni vlasnik novostečenog identiteta, na osnovi pretpostavljenog temeljitog poznavanja kasidizma 24. prosinca mogao ne misliti na božićno drvce okićeno pozlaćenim orasima? Bi li čestiti Izraelac, koji tečno govori hebrejski, mogao potpuno izbrisati mladića u bijelim dokoljenkama koji forsira dijalekt svoga zavičaja? Čini mi se da bi promjena identiteta - u suvremenoj književnosti uzbudljiva igra, a u mojem slučaju ipak izazov, pred kojim čovjek u svojoj ljudskoj sveukupnosti postoji ili ne postoji bez izlaza nekog među-rješenja - bila osuđena na propast. Čovjek može ponovno nastaviti tradiciju koju je izgubio. No stvar je u tomu da tu tradiciju ne možete izmisliti. Budući da nisam bio Židov, nisam to ni danas; a budući da nisam Židov, neću to ni moći postati. Johannaan, na Karmelu zadešen i kući otjeran sjećanjima na alpske udoline i karnevalske povorke, bio bi još manje autentičan od nekadašnjeg dječaka u bijelim dokoljenkama. Dijalektika samoostvarenja: biti ono što jesi, tako da postaneš ono što trebaš i želiš biti, meni je nedostupna. Jer prednost nesumnjivo ima »biti nešto«, i to ne kao metafizička esencija, nego kao jednostavno taloženje ranije spoznatog. Svatko mora biti ono što je bio u prvim, iako s vremenom zapretenim slojevima života. Nitko ne može postati ono što uzaludno mora tražiti po sjećanju.

Sve je započelo tek 1935, kad sam ispijajući kavu u jednoj bečkoj kavani u novinama proučavao Niirnberške zakone, koji su upravo bili doneseni prijeko, u Njemačkoj.Tek što sam ih preletio pogledom, shvatio sam da se tiču mene. Društvo, ostvareno u nacističkoj njemačkoj državi, koju je svijet bezuvjetno priznao kao zakonskog predstavnika njemačkog naroda, u svakom me pogledu i vrlo jasno proglasilo Židovom, odnosno mojem je već otprije postojećem, ali tada još ne tako kobnom znanju da sam Židov dalo sasvim novu dimenziju. Koju? […] Ako je presuda koju je nada mnom izreklo društvo imala konkretan smisao, tada je mogla značiti jedino to da sam odsad izložen smrti. Smrti. Ta njoj smo prije ili kasnije svi izloženi. Ali Židov kakvim sam proglašen zakonskom i društvenom odlukom, bio joj je čvrsto obećan još usred života, kojega su dani bili vrijeme nemilosti koje se svake sekunde moglo opozvati. Kada danas o tomu razmišljam, mislim da ne griješim što Auschwitz i konačno rješenje projiciram natrag u 1935. Štoviše, siguran sam da sam baš te godine, u trenutku dok sam čitao Nirnberške zakone, čuo smrtnu prijetnju, ili točnije, smrtnu presudu, za što nije bila potrebna posebna povijesna osjetljivost. Zar nisam već stotinu puta čuo sudbinsko zazivanje propasti Židova, povezano s pozivom na njemačko buđenje? »Židovu, crkni!« - to je bilo nešto potpuno drukčije od »L’aristocrat, a la laterne!« iako se nije ni pomišljalo, niti se je uopće znalo da je riječ o nastavljanju na bezbrojne pogrome iz povijesti, nije to bila revolucionarna galama, već dobro promišljen zahtjev jednog naroda, zbijen u slogan i ratni poklič. Tih sam dana u nekom njemačkom časopisu vidio fotografiju zimske dobrotvorne priredbe u nekom rajnskom gradu, na kojoj se u prvom planu isticao transparent s tekstom »Nitko neće gladovati, nitko se neće smrzavati, ali Židovi moraju crknuti...«. Samo tri godine poslije, na dan pripojenja Austrije Velikonjemačkom Reichu, čuo sam na radiju kako Goebbels urla da ne treba raditi cirkus oko nekoliko ubijenih Židova. Biti Židov, za mene je od samog početka značilo da sam mrtvac na godišnjem odmoru, da sam netko koga treba mučki ubiti, i tko samo nekim slučajem nije ondje gdje mu je mjesto, što je u mnogim varijantama i raznim stupnjevima intenziteta i dandanas tako. U smrtnoj opasnosti koju sam prvi put vrlo jasno osjetio čitajući Niirnberške zakone, bilo je sadržano i ono što se zove sustavno »ponižavanje« Židova od nacista. Ili drugačije izrečeno: oduzimanje dostojanstva bilo je oblikovano kao smrtna prijetnja. O ponižavanju Židova, koje je po mojem čvrstom uvjerenju još mnogo prije Auschwitza bilo isto što i smrtna prijetnja, u svojim »Razmatranjima o židovskom pitanju« Jean-Paul Sartre već je 1946. iznio nekoliko spoznaja koje su i danas aktualne. Po njegovu mišljenju, ne postoji »židovski problem« nego »problem antisemitizma«. Antisemiti Zidova silom guraju u položaj u kojem njegovu sliku samoga sebe stvara njegov neprijatelj. I jedno i drugo mi se čini neprijepornim. Samo što Sartre u svojem kratkom fenomenološkom pregledu nije mogao opisati sav razorni pritisak antisemitizma koji je Židove doveo u takav položaj, neovisno o tomu da čak ni veliki autor vjerojatno nije mogao obuhvatiti taj položaj u njegovoj punoj

silini, kojoj se čovjek nije mogao oduprijeti. Židov - Sartre, ne naglašavajući njegovu važnost, u toj raspravi govori o »neautentičnom« Židovu koji je podlegao mitu o »univerzalnom čovjeku« - u svojem bijegu od židovske sudbine pokorava se moći svojih tlačitelja. Ipak mu se mora uzeti u obzir da je u godinama Trećeg Reicha bio stjeran uza zid, i da mu je i taj zid bio neprijatelj. Nije bilo izlaza, jer nisu nam samo tvrdi partijaši i radikalni nacisti osporavali pravo da budemo voljeni I da živimo. Cijela Njemačka - ma što ja to govorim - cijeli je svijet šutke odobravao ono što se radilo, iako tek koji put izražavajući površno žaljenje. Valja se prisjetiti nekih stvari. Kad su se nakon Drugoga svjetskog rata rijeke izbjeglica iz različitih zemalja pod komunističkom vlašću slile na Zapad, države tog svijeta sa slobodarskom reputacijom natjecale su se u svojoj spremnosti da prihvate ljude i pomognu im, iako je od svih emigranata tek mala manjina u domovini bila izložena smrtnoj opasnosti. A nas nije htio nitko, iako je svakom razumnom čovjeku postalo jasno što Židove očekuje u Trećem Reichu. Tako se neizbježno dogodilo da Zidovi, autentični ili neautentični, zaštićeni iluzijom svoga Boga ili nacionalnih očekivanja, ili pak asimilirani, nisu smogli dovoljno snage za otpor, kad im je neprijatelj u kožu utisnuo pečat streicherovskog »Jurišnika«. Valja primijetiti da ta onemoćalost ima jako malo veze s klasičnom židovskom mržnjom prema sebi samima, svojstvenom njemačkim Židovima koji su se u razdoblju prije izbijanja nacizma silno željeli asimilirati. Oni koji su mrzili sami sebe, bili su uvjereni da ne mogu biti ono što toliko žele biti: Nijemci, i zbog toga su se prezirali. Nisu željeli prihvatiti svoju egzistenciju kao ne-Nijemci, a opet ih nitko nije prisiljavao da odbace svoje židovstvo. Ako su između 1933. i 1945. Upravo najbistrije i najpoštenije glave među Židovima, autentični ili neautentični, privremeno kapitulirali pred Streicherom, to više nije bio moralni, nego socijalno-filozofski čin ostavke. Svijet nas, mora da su tako razmišljali, smatra takvima i onakvima, lijenima, ružnima, neupotrebljivima i zlima; ima li ikakva smisla suprotstaviti se takvom jednoglasnom mišljenju svih i tvrditi da mi nismo takvi? Predaja Židova pred slikom samih sebe iz »Stiirmera« nije bilo ništa no priznavanje jedne društvene stvarnosti. Naspram te stvarnosti pozivanje na drukčiju ocjenu sebe moralo se činiti smiješnim i ludim. Dakako da je čovjek sve to morao preživjeti, želi li o tome kazati koju. Razmišljam li o socijalnoj stvarnosti zidova odbijanja, koji su se oko nas podigli, na pamet mi pada moj boravak u Auschwitz-Monowitzu. I u samom logoru, a i među takozvanim slobodnim radnicima na radilištu, vladala je stroga etnička hijerarhija koju su nam nametnuli nacisti. Nijemac iz Reicha vrijedio je više od Folksdojčera. Flamanac iz Belgije bio je vredniji od Valonca. Ukrajinac iz generalne gubernije bio je u boljem položaju od poljskog zemljaka. Radnika s Istoka manje se cijenilo od Talijana. Sasvim na dnu, na prvim prečkama ljestvice, bili su zatočenici koncentracijskog logora, a među njima su Zidovi imali najniži položaj. […]Ponavljam: svijet je bio suglasan s položajem koji su nam dodijelili Nijemci, kako onaj maleni svijet koncentracijskog logora, tako i onaj veliki, vanjski, koji se tek rijetko i u junačkim iznimkama pobunio kad bi nas u Beču, Berlinu, Amsterdamu, Parizu ili Bruxellesu noću odvodili iz naših stanova.

[…] Jer, na koncu konaca, što zapravo napraviti s dostojanstvom koje su mi prvi put osporili 1935, službeno mi ga uskraćivali do 1945, i koje mi ni danas vjerojatno ne žele priznati, pa ga moram vratiti na svoju ruku? Stoje uopće dostojanstvo? […] Ponižavanje, to jest život u smrtnoj prijetnji, bilo bi neizbježna sudbina. Srećom nije baš onako kako logika želi. Naprotiv, istina je da nam dostojanstvo, bilo ono vezano uz neki položaj ili zvanje ili je riječ o općenitom dostojanstvu pojedinca, može dati samo društvo, dok je zahtjev koji postavljamo u svojem unutarnjem individualnom prostoru (»Ja sam čovjek i kao takav imam svoje dostojanstvo, što god vi učinili i rekli!«) tek misaona igra i tlapnja. Ipak, ponižen i smrtno ugrožen čovjek - i tu prekoračujemo logiku presuđivanja - može društvo uvjeriti u svoje dostojanstvo tako što će preuzeti odgovornost za svoju sudbinu i istodobno se pobuniti protiv nje. Prvi čin mora biti neograničeno prihvaćanje presude društva kao dane stvarnosti. Kad sam 1935. pročitao Niirnberške zakone i postao svjestan da ne samo da se tiču mene, nego i da su pravni i tekstualni izraz presude koju je njemačko društvo sa svojim »Crkni!« donijelo već mnogo prije, mogao sam se dati u duhovni bijeg, pokrenuti obrambene mehanizme i tako izgubiti svoj proces rehabilitacije. Rekao bih si: Dakle tako, to je volja nacističke države, njemačkog pays legal19, ali ta volja nema baš nikakve veze s pravom Njemačkom, pays reel, koja i ne pomišlja na to da me izopći. Ili bih nalazio opravdanja da me to samo Njemačka, zemlja utonula u krvavu iluziju, besmisleno i u doslovnom smislu riječi obilježila čovjekom niže rase, dok je, na moju sreću, veliki vanjski svijet, u kojem su Englezi, Francuzi, Amerikanci i Rusi, otporan na kolektivnu paranoju koja je snašla Njemačku. Ili bih, naposljetku, odbacujući iluziju njemačke pravne države i svijeta imunog na njemačku umnu poremećenost, sam sebe tješio: Sto god o meni govorili, to nije istina. Istinit sam samo ja kakvim se u svojoj nutrini vidim i razumijem; ja sam onakav kakav sam za sebe i u sebi, i ništa drugo. Ne tvrdim da katkad nisam podlegnuo takvom iskušenju. Mogu samo posvjedočiti da sam naposljetku naučio oduprijeti se tomu i da sam već tada, 1935, osjetio nejasnu potrebu da u svoje dostojanstvo uvjerim svijet, koji u jednoglasnoj ljutnji nipošto nije prekinuo sve veze s Njemačkom. Shvatio sam, mada nejasno, da presudu kao takvu moram prihvatiti, ali da svijet moram prisiliti da tu presudu revidira. Prihvatio sam presudu svijeta, ali i odlučio da se protiv nje pobunim i prevladam je. Pobuna, to je, dakako, snažna riječ. Čitatelja bi mogla navesti da pomisli kako sam bio junak ili kako se takvim lažno pokušavam predstaviti. Bio sam sve, samo ne junak. Kad bih naletio na male, sive volkswagene s registarskom oznakom POL, od straha bi mi ponestalo daha. Kad bi logoraški nadglednik zamahnuo rukom na udarac, ne bih poput stijene stajao na mjestu, nego bih se sagnuo. Pa ipak. Pokušao sam pokrenuti proces vraćanja vlastitog dostojanstva i to mije otvorilo kakvu-takvu mogućnost da onkraj fizičkog preživljavanja taj užas podnesem i moralno. Malo toga mogu reći u vlastitu korist, ali neka se i to zapiše. Preuzeo sam odgovornost za svoju sudbinu Židova, iako je bilo mogućnosti za nagodbu. Sklopio sam pakt s pokretom otpora, čiji su realni politički izgledi bili vrlo mali. I naposljetku sam naučio ono što

sam kao i mnogi poput mene često zaboravljao, a što je bilo važnije od pružanja moralnog otpora: uzvratiti udarac. Vidim pred sobom logoraškog predradnika Juszeka, poljskog kriminalca zastrašujuće snage. U Auschwitzu me jednom udario u lice bez ikakva razloga, kako je bio naučen postupati sa svim Zidovima kojima je zapovijedao. U tom sam trenutku jasno osjetio da moram otići korak dalje u svom procesu prosvjeda protiv društva. Otvoreno se pobunivši udario sam predradnika Juszeka šakom u lice - moje je dostojanstvo bilo u šaci kojom sam ga udario u vilicu, i iako sam na koncu, tjelesno mnogo slabiji, ja podlegnuo i dobio strahovite batine, to više nije bilo važno. Iako izbatinan do groznih boli, bio sam zadovoljan sobom. Ali ne zbog hrabrosti I časti, nego samo zato što sam shvatio da postoje životne situacije u kojima je tijelo svo naše ja, sva naša sudbina. Ja sam bio moje tijelo i ništa drugo: u gladi i udarcu koji sam pretrpio, u udarcu koji sam zadao. Moje tijelo, izmoždeno i prekrivno skorenom prljavštinom, bilo je moja bijeda. Moje tijelo koje se napelo da zada udarac, bilo je moje fizičko-metafizičko dostojanstvo. Tjelesno nasilje je u situacijama poput moje jedino sredstvo za ponovno uspostavljanje dislocirane ličnosti. Ja sam bio ja u udarcu – za sebe samog i za protivnika. Ono što sam poslije u knjizi Frantza Fanona »Prezreni na svijetu«, u analizi ponašanja kolonijalnih naroda, pročitao kao teoretsko razmatranje, ja sam shvatio i prije, več onda kad sam svoju čast socijalno ostvario udarivši čovjeka šakom u lice. Biti Židov, značilo je prihvaćanje smrtne presude koju je, eto, donio svijet, pred kojom bi bijeg u produhovljenost bio sramotan, i to je prihvaćanje istodobno bilo fizička pobuna protiv te presude. Čovjekom sam postao ne tako što sam se u svojoj nutrini pozvao na vlastito apstraktno čovječstvo, nego tako što sam se u zadanoj društvenoj zbilji pronašao i potpuno ostvario kao Židov koji se pobunio. Kako rekoh, taj se proces nastavio i nastavlja se. Za mene trenutačno nije ni uspješno završen ni izgubljen. Nakon sloma nacističke države jedno sam vrlo kratko vrijeme mogao vjerovati da se sve iz temelja promijenilo. Nakratko sam mogao gajiti iluziju da mi je moje dostojanstvo u cijelosti vraćeno, zahvaljujući vlastitom sudjelovanju u pokretu otpora, i herojskom ustanku u Varšavskom getu, a nadasve zbog prezira koji je svijet pokazivao prema onima koji su me ponizili. Mogao sam živjeti u uvjerenju da je oduzimanje dostojanstva, koje smo pretrpjeli, bilo povijesna pogreška, zastranjivanje, i kolektivna bolest, od koje je svijet ozdravio u trenutku kad su u Reimsu njemački generali pred Eisenhowerom potpisali kapitulaciju. No uskoro su mi se otvorile oči. Tek su se otkrivale masovne grobnice Židova, a u Poljskoj i Ukrajini izbili su već antisemitski nemiri. U Francuskoj je okupator zarazio sitnu buržoaziju, koja je tomu, naravno, bila sklona. Kad bi se preživjeli i izbjeglice vratili i tražili svoje stanove, obične bi im domaćice s mješavinom zadovoljstva i zbunjenosti govorile: »Tiens, ils reviennent, on ne les a tout de meme pas tous tue«? Čak i u zemljama u kojima prije nije bilo antisemitizma, poput Nizozemske, kao relikt njemačke propagande odjednom se pojavio »židovski problem«, iako Židova jedva da je i bilo. Engleska je zatvorila svoje mandatno područje Palestinu za Židove koji su pobjegavši iz logora i tamnica pokušali onamo imigrirati. Vrlo sam brzo shvatio da se malo toga promijenilo. Shvatio sam da sam i nadalje osuđenik na smrt na ograničeno

vrijeme, iako se potencijalni krvnik oprezno suzdržavao ili bi čak glasno izražavao svoje negodovanje zbog onoga što se događa. Shvatio sam stvarnost. No je li mi to moglo potaći da se suočim s antisemitizmom? Ni najmanje. Antisemitizam i židovsko pitanje kao povijesne i socijalno uvjetovane duhovne pojave nisu me se ticale niti me se tiču. One su isključivo stvar antisemita, njihova sramota i bolest. Antisemiti su ti koji moraju raščišćavati s nekim stvarima, a ne ja. Ja bih im samo išao na ruku kad bih pokušao istražiti kakav su utjecaj na progon Židova imali religiozni, ekonomski i drugi faktori. Kad bih se upustio u takva istraživanja, samo bih nasjeo prevari takozvane povijesne objektivnosti, prema kojoj žrtva snosi jednaku krivnju kao i ubojica, ako ne i veću. Napravili su mi ranu. Ja je moram dezinficirati i povezati, a ne razmišljati o tomu zašto je batinaš zamahnuo toljagom i tako ga u otvorenom zato što, naposljetku, napola opravdavati. Moja briga nisu bili antisemiti, već sam na kraj morao izaći jedino sa svojom egzistencijom. I to je bilo dovoljno teško. Više nije bilo mogućnosti koje su mi se otvarale u ratnim godinama. U razdoblju između 1945 . i 1947. nisam na rukav mogao prišiti žutu zvijezdu, a da pritom ne ispadnem budalast ili egzaltiran čovjek. Neprijatelja više nisam mogao udariti šakom u lice, jer on sada više nije bio tako jasno prepoznatljiv. Ponovno stjecanje dostojanstva, isto toliko nužno kao i u proteklim ratnim godinama i nacizmu, ali mnogo teže u sadašnjem ozračju prividnog mira, I dalje je bilo potreba i žudnja. Jasnije nego u danima kad je ipak bilo moguće fizički se pobuniti spoznao sam da sam ponovno suočen s prisilom i nemogućnošću. Ovdje na tren moram zastati i ograditi se od svih onih Židova koji ne govore s gledišta nekoga tko stvari doživljava kao ja. U svojoj knjizi »La condition reflexive de l’homme juif« francuski filozof Robert Misrahi kaže: »Nacistička je katastrofa odsad apsolutna i radikalna referenca za svaku židovsku egzistenciju.« U to nema sumnje, ali ja sam ipak uvjeren da nije svaka židovska svijest dorasla tom odnosu. Razdoblje između 1933. i 1945. k srcu si mogu uzimati samo oni koji su proživjeli istu sudbinu kao i ja. Ne kažem to s ponosom, ma kakvi. Bilo bi smiješno ambiciozno inzistirati na onomu što čovjek nije napravio nego je pretrpio. Svoju tužnu povlasticu ostvarujem i objašnjavam više sa stidom: istina, katastrofa je egzistencijalno polazište svih Židova, ali neki katastrofalni događaj duhovno možemo shvatiti i naslutiti samo mi, žrtvovani. Drugima nije zabranjeno da se pokušaju uživjeti. Neka razmišljaju o sudbini koja se jučer mogla dogoditi njima ili bi im se mogla dogoditi sutra. Njihovim duhovnim nastojanjima iskazat ćemo poštovanje, istina, popraćeno skepsom, a u razgovoru s njima ubrzo ćemo zanijemjeti i reći sebi samima: No dobro, ljudi, mučite se vi koliko hoćete, ali govorite o nečemu o čemu nemate pojma. Tu je kraj parenteze. Ponovno sam sa sobom i s nekoliko bliskih drugova. Ponovno sam u poratnim godinama, koje nikome od nas više ne dopuštaju nasilno reagirati na nešto što se više ne može tako jasno razaznati. Ponovno sam suočen s prisilom i nemogućnošću. Posve je jasno da ta nemogućnost ne vrijedi za sve. Danas ima Židova, bili oni radnici u Kijevu, poslovni ljudi na Brooklynu, seljaci u Negevu, dakle, ima dovoljno muškaraca i žena čije je židovstvo oduvijek bilo i ostalo pozitivna činjenica. Oni govore jidiš i hebrejski. Slave Sabat. Tumače Talmud ili kao mladi vojnici stoje pod

plavo-bijelom zastavom s Davidovom zvijezdom. Religiozno, nacionalno ili samo individualno-suosjećajno poštujući sliku djeda s kovrčama na sljepoočicama, oni su Zidovi kao članovi zajednice. U mojim razmatranjima nema mjesta za Židove koji su Židovi jer ih zakriva tradicija. Mogu govoriti samo u svoje ime - pa ipak, premda oprezno, i u ime milijuna suvremenika koje je snašla sudbina njihova židovstva, katastrofa koju su morali preživjeti bez Boga, bez povijesti, bez nacionalno-mesijanskih očekivanja. Za njih, i za mene, biti Židov znači u sebi osjetiti teret jučerašnje tragedije. […]Kad sebi i svijetu, uključujući i religiozno I nacionalno nastrojene Židove, koji me ne smatraju svojim, kažem da sam Židov, tada mislim na stvarnosti i mogućnosti koje su sadržane u broju iz Auschwitza. U dva desetljeća nakon mojeg oslobođenja polako sam došao do spoznaje da nije važna pozitivna odredivost neke egzistencije. […] ja sam Židov i zbog gole činjenice da me moja okolina ne određuje isključivo kao ne-Židova. Biti nešto, može značiti i da čovjek nije nešto drugo. Kao ne-Židov ja sam Židov, moram to biti i moram to htjeti biti. Moram to prihvatiti i to potvrđivati u svojoj svakodnevnoj egzistenciji, bilo da se u vočarnici moram izjasniti kao Židov i umiješati u razgovor o gluparijama o Židovima, bilo da se na radiju obraćam nepoznatima ili pišem u novinama. Budući da biti Židov ne znači samo da u sebi nosim katastrofu koja se dogodila jučer i za koju se ne može isključiti da se neće dogoditi i sutra, onkraj zadaće to je i strah. Svako jutro dok ustajem na podlaktici vidim broj iz Auschwitza; to uzdrmava I najdublje korijene moje egzistencije, štoviše, više nisam siguran nije li to sva moja egzistencija. Pritom se osjećam kao i nekoć, kad sam prvi put osjetio udarac policijske šake. Svakog dana nanovo gubim povjerenje u svijet. Židov bez pozitivne odredivosti, Židov katastrofe, kako ga želimo utješno zvati, mora umjeti živjeti bez povjerenja u svijet. Susjeda ljubazno pozdravlja Bonjour Monsieur! - ja skidam šešir i odzdravljam Bonjour Madame\ Ali madame I monsieura razdvajaju svjetlosne godine, jer madame je jučer gledala u stranu dok su monsieura odvodili, a monsier je madame promatrao kroz rešetke kola, kao da gleda kamenog anđela na svijetlom i jasnom nebu koje će Židovu zauvijek ostati nedostupno. Čitam javni oglas kojim pozivaju »la population« da pravodobno pripremi kontejnere za smeće i izvjesi zastave za državni praznik. La population. Još jedno izvanzemaljsko carstvo u koje isto tako ne mogu dospjeti kao ni u Kafkin zamak, jer jučerašnja population bojala se skriti me, a neizvjesno je hoće li sutra, kad joj pokucam na vrata, biti hrabrija. Od katastrofe je prošlo dvadeset godina. Za nas su to bile časne godine. Dobitnika Nobelove nagrade napretek. Francuski predsjednici vlada zvali su se Rene Mayer, Pierre Mendes-France; jedan američki zastupnik u OUN-u, Goldberg, častan je američki patriot i antikomunist. Ne vjerujem takvom miru. Deklaracije o ljudskim pravima, demokratski statuti, slobodni svijet i slobodni tisak. Ništa me ne može uljuljkati u siguran san iz kojeg su me trgnuli 1935. […] Židovski izgled, bio on ili ne bio meni svojstven - to ne znam - stvar je drugih, a moja postaje tek u objektivnom odnosu koji oni uspostavljaju prema meni. Kad bih izgledao kao da sam izašao iz knjige »Židovi vas gledaju« Johanna von Leera, za

mene to ne bi imalo neku subjektivnu realnost, i vjerojatno bi mene i moje bližnje, koji su Židovi, povezalo ne u pozitivnu zajednicu, već u skupinu koju je zadesila ista sudbina. Tako ostaje samo duhovan, točnije: u svijesti spoznat odnos o Židovima, židovstvu i meni. Već sam na samom početku, unaprijed, rekao da je riječ o neodnosu. Sa Židovima kao Židovima nemam baš ništa zajedničko: ni jezik, ni kulturnu tradiciju, ni sjećanja na djetinjstvo. […] Okolina u kojoj sam se kretao u godinama kad sam upoznavao svoje ja, nije bila židovska, to se ne može poništiti. Ali neplodnost traženja židovskog vlastitog ja nipošto nije prepreka da osjećam solidarnost sa svim Židovima na svijetu koji su ugroženi. […]Solidarnost sa svim Židovima čija je sloboda, jednakost ili čak fizička egzistencija ugrožena, također je, ali i ne samo reakcija na antisemitizam, koji prema Sartreu nije mišljenje, več sklonost ka zločinu genocida i spremnost na njega. Ta solidarnost dio je moje osobe i oružje u borbi za ponovno stjecanje dostojanstva. Iako nisam Židov u smislu pozitivne odredivosti toga pojma, tek kad postanem Židov u spoznaji i prihvaćanju presude svijeta nad Židovima, te se naposljetku uključim u proces povijesne pobune protiv toga, tek tada ću smjeti izgovoriti riječ sloboda. Solidarnost u odnosu na prijetnju jedino je što me povezuje s mojim židovskim suvremenicima, bilo da oni vjeruju ili ne vjeruju, bilo da su nacionalno usmjereni ili pak spremni na asimilaciju. Za njih je to malo ili gotovo ništa. Za mene i moje postojanje to, međutim, znači mnogo. Vjerojatno više od mojeg razumijevanja Proustovih knjiga ili moje privrženosti Schnitzlerovim pripovijetkama ili pak mojeg veselja na prizor flamanskog krajolika. Bez Prousta i Schnitzlera i vjetrom svinutih jablanova na Sjevernom moru bio bih siromašniji nego što jesam, ali bih još uvijek bio čovjek. Bez osjećaja pripadnosti ugroženima bio bih bjegunac koji bježi od stvarnosti i koji je odustao od samog sebe. Naglašavam riječ stvarnost, jer mi je, na kraju svega, on važna. Antisemitizam koji je od mene stvorio Židova, možda je tlapnja, i o tomu se ovdje ne raspravlja. Ipak, tlapnja ili ne, antisemitizam je povijesna i socijalna činjenica: bio sam u Auschwitzu, a ne u Himmlerovoj mašti. Antisemitizam je još uvijek naša stvarnost; to bi poreklo jedino potpuno socijalno i povijesno sljepilo. On je prisutan u zemljama u kojima je iznikao, Austriji i Njemačkoj, gdje nacistički zločinci nisu osuđeni ili su dobili smiješno male zatvorske kazne, od kojih su možda odsjedili tek trećinu vremena. Antisemitizam je i u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje Židove toleriraju, ali ne bi bili nesretni kad bi ih se riješili. On je u obliku nacionalnog anticionizma stvarnost arapskih država. Antisemitizam je stvarnost, veoma kobna, u duhovnom prostoru univerzalne katoličke crkve; složenost i zbrka koncilskog savjetovanja o takozvanom židovskom pitanju, unatoč časnom nastupu nekolicine crkvenih dostojanstvenika, bili su golema sramota. […]Svijest o vlastitom židovstvu katastrofe nije ideologija. Tu svijest možemo usporediti s onom klasnom koju je Marx pokušao razotkriti proleterima devetnaestog stoljeća. U svojoj egzistenciji doživljavam I objašnjavam povijesnu stvarnost svoje epohe, i to što sam je proživio dublje od većine svojih suplemenika može je samo bolje rasvijetliti. To nije zasluga ni pamet, nego tek slučajnost i sudbina.

Sve bi bilo lakše kad se moj osjećaj povezanosti s drugim Židovima ne bi iscrpio u solidarnosti pobune, i kad se prisila ne bi neprestano sudarala s nemogućnošću. Židov, pomislio sam nakon toga, ja, eto, ne mogu biti u ganuću, nego samo u strahu i gnjevu; kad se strah, ne bi li zadobio dostojanstvo, pretvara u gnjev. »Poslušaj, Izraele« mene se ne tiče. Iz mene bi željelo provaliti samo gnjevno »Poslušaj, svijete«.Tako želi šesteroznamenkasti broj na mojoj podlaktici. Tako zahtijeva osjećaj katastrofe, dominanta moje egzistencije. Cesto sam se pitao može li se ljudski živjeti razapet između straha i gnjeva. Pokloni li čovjek pozornost takvim razmišljanjima, njihov će mu se autor učiniti čudovištem, ako baš ne žednim osvete, a ono prepunim gorčine. Ima istine i u takvim ocjenama, ali tek jedan tračak. Prostodušnost je strana nekomu tko pokušava biti Židov na moj način i pod meni nametnutim uvjetima, te tko se u rasvjetljavanju vlastite, katastrofom obilježene egzistencije u sebi nada objediniti i oblikovati stvarnost takozvanog židovskog pitanja. Riječi takvog čovjeka nisu slatke kao med. Takav čovjek ne zna za velikodušne geste. To ipak ne znači da su ga strah i gnjev osudili na to da bude manje pošten od svojih etički nadahnutih suvremenika. […] Zato što mi nisu dali da budem čovjekom, nipošto nisam postao nečovjekom. I naposljetku, od ljudi među kojima provodim dane razlikujem se tek po promjenjivom, nekad jačem nekad slabijem nemiru. No to nije socijalni nemir, a ni metafizički. Ne opterećuje me ni bitak, ni ništavilo, ni Bog, niti odsutnost Boga. Opterećuje me jedino društvo. Jer jedino je ono narušilo moju egzistencijalnu ravnotežu, protiv koje se pokušavam boriti uspravnim hodom. Jedino mi je ono uništilo povjerenje u svijet. Metafizička nevolja elegantna je zabrinutost na vrlo visokoj razini. Neka i dalje bude problem onih koji su oduvijek znali tko su i što su, zašto to jesu te da to I dalje smiju biti.Taj problem moram prepustiti njima - ali ne zato da bih se pred njima osjećao bijednim. U svojem neprestanom nastojanju da istražim osnovne uvjete žrtvina položaja, u sukobu s prisilom i nemogućnošću da se bude Židov mislim da sam spoznao da su krajnja očekivanja i zahtjevi s kojima smo suočeni fizičke i socijalne prirode. Znam i da su me takva iskustva učinila neprikladnim za dubokoumnije spekulacije u višim sferama. Ali da su me možda bolje oboružala za spoznavanje stvarnosti, moja je nada.