Krivnja oštriceJoe Abercrombie: Prvi zakon - knjiga prva

Za četvero čitatelja - Vi znate koji ste

SVRŠETAKLogen se sunovratio kroz drveće, bose su mu se noge spoticale i klizile po mokroj zemlji,

bljuzgavici i mokrim borovim iglicama, dah mu je strugao u prsima a krv bubnjala u glavi. Posrnuo jei opružio se na bok, umalo si rasjekavši prsa vlastitom sjekirom, ostao ležati ondje sopćući i zureći usjenovitu šumu.

Cucak je još maločas bio s njim, bio je siguran, ali sada mu nije bilo ni traga. Što se tiče ostalih,bilo je teško reći. Kakav je to vođa koji se samo tako razdvoji od svojih momaka? Trebao bi sepokušati vratiti ali Shanke su na sve strane. Osjećao ih je kako se kreću među stablima, nos mu je biopun njihova vonja. Učinilo mu se da čuje neku galamu negdje na lijevoj strani, možda okršaj. Logenpolako uspuže na noge, pokušavajući ostati tih. Neka grančica pukne i on se strelovito okrene.

Prema njemu je letjelo koplje. Neko opako koplje jurilo je u njega velikom brzinom sa Shankomna drugome kraju.

“Sranje”, reče Logen. Baci se u stranu, posklizne i padne na glavu, pa se otkotrlja krčeći put krozgrmlje, u očekivanju da ga svakoga časa probode koplje. S mukom ustane, zadihan. Ponovno ugledasjajan vršak kako ubada prema njemu, izmakne mu se i klizne iza golemog debla. Proviri, a Tupoglavizareži i zamahne prema njemu. Pokaže mu se s druge strane, samo načas, pa skoči pred stablo izamahne sjekirom prema dolje, urlajući iz petnih žila. Začuo se prasak kad se oštrica zarila duboko uShankinu lubanju. Imao je sreće, no Logen pomisli da je i vrijeme da mu se sreća konačno osmjehne.

Tupoglavi je stajao ondje i treptao. Zatim se počeo lelujati amo-tamo, dok mu se niz lice cijedilakrv. Zatim se stropošta poput kamena povukavši sjekiru iz Logenovih ruku i stane se bacakati na tlupod njegovim nogama. Logen pokuša dograbiti dršku svoje sjekire, ali Shanka je nekako još uvijekdržao koplje čiji je vrh lamatao po zraku.

“Aah!” jaukne Logen kad mu je koplje usijeklo rez u ruku. Osjeti da mu je preko lica pala sjena.Još jedan Tupoglavi. Prokleto ogroman. Već je bio u zraku raširenih ruku. Nije bilo vremena da uzmesjekiru. Nije bilo vremena da mu se izmakne. Logen otvori usta, no nije bilo vremena da išta kaže.Što reći u ovakvom trenutku?

Zajedno se stropoštaju na mokro tlo, zajedno se zakotrljaju kroz blato i trnje i polomljene granegrebući, udarajući jedan drugoga i režući. Korijen stabla pogodi Logena u glavu, snažno, i njemuzazvoni u ušima. Negdje je imao nož, ali se nije mogao sjetiti gdje. Kotrljali su se i kotrljali nizbrdo,a svijet se prevrtao i prevrtao dok je Logen istovremeno pokušavao otresti smrvljeno lišće iz kose izadaviti golemog Tupoglavca. Nije bilo zaustavljanja.

Kampiranje u blizini gudure činilo mu se pametnom idejom. Nema šanse da ti se netko prišulja sleđa. Sada, dok je klizio potrbuške preko ruba litice, Logenu je ta ideja izgubila svaki čar. Rukama jegrebao po vlažnoj zemlji. Samo blato i smeđe borove iglice. Grabio je prstima, grabio u prazno.Počeo je padati. Tiho zacvili.

Ruke mu se oviju oko nečega. Korijen stabla stršio je iz zemlje na samome rubu gudure. Zaljuljao

se u prostoru, dahćući, no čvrsto se držao.

“Ha!” vikne. “Ha!” Još uvijek je živ. Trebat će malo više od nekoliko Tupoglavih da dokosuriLogena Devetprstog. Počeo se podizati natrag na zaravan, ali nije uspijevao. Imao je neki težak teretoko nogu. Pogleda dolje.

Gudura je bila duboka. Vrlo duboka i strmih kamenitih zidova. Tu i tamo neko se stablo držalo zapukotinu, izraslo u prazan zrak i širilo lišće u prazan prostor. Rijeka je šumjela daleko ispod, brza ignjevna, zapjenjena voda obrubljena nazubljenim crnim kamenom. Sve je to bilo loše, dakako, alipravi je problem bio bliže. Golemi Shanka još uvijek je bio s njim, ljuljao se lagano amo-tamoprljavih ruku čvrsto stegnutih oko njegova lijevog gležnja.

“Sranje”, promrsi Logen. Našao se u popriličnom škripcu. Već se bome znao naći u gadnimškripcima koje je preživio i o kojima su se spjevale pjesme, no bilo mu je teško zamisliti da se ovajmože bitno pogoršati. To ga nagna da se zapita o svojemu životu. Sada mu se on činio teškim,besmislenim. Nikome nikada nije bio od neke koristi. Pun nasilja i bola, s maločime osimrazočaranja i muka između. Dlanovi su mu se počeli umarati, podlaktice su mu gorjele. VelikiTupoglavac nije izgledao kao da će pasti u skorije vrijeme. Štoviše, malo je uspuzao uz njegovunogu. Zastao je i gnjevno zurio u njega.

Da Logen visi na Shankinu stopalu, vjerojatno bi pomislio: “Moj život ovisi o ovoj nozi na kojojvisim - bolje da ne riskiram.” Čovjek bi radije spasio sebe nego ubio neprijatelja. Problem je bio utome što Shanke ne razmišljaju tako i Logen je to znao. Stoga ga nije mnogo iznenadilo kad je ovajrazjapio golema usta i zario mu zube u list.

“Aaaahh!” Logen zastenje, zacvili pa udari najsnažnije što je mogao bosom petom, raspali pokrvavoj posjekotini na Shankinoj glavi, no ovaj ga ne prestane gristi, i što je on jače udarao, to su muruke više klizile po masnome korijenu u zraku. Sada mu više nije ostalo mnogo korijena za koji bi sedržao, a i ono što je preostalo izgledalo je kao da će se svaki čas odlomiti. Pokušao je razmišljatidalje od boli u dlanovima, boli u rukama i zubi Tupoglavca u svojoj nozi. Past će. Može birati samohoće li pasti na stijene ili u vodu, a izbor je manje-više riješen sam po sebi.

Kad već moraš izvršiti zadatak, bolje ga je izvršiti nego živjeti u strahu od njega. To bi rekaoLogenov otac. I tako on stavi slobodno stopalo na površinu stijene, posljednji put duboko udahne isvom se preostalom snagom baci uvis. Osjeti da stisak zuba otpušta, a potom i grabežljive ruke, i natrenutak je bio slobodan.

Tada počne padati. Brzo. Padine gudure jurile su uz njega - sivi kamen, zelena mahovina, krpe bije log snijega obrušavali su se oko njega.

Logen se polako okretao u zraku, udovi su mu besmisleno mlatarali i bilo ga je previše strah da bivrištao. Brzi vjetar šibao mu je u oči, navlačio mu odjeću, otimao dah iz usta. Vidio je kako golemiShanka udara o površinu stijene pored njega. Vidio je kako se lomi, odskakuje i muklo pada, sasvimsigurno mrtav. Bio je to ugodan prizor, no Logenovo je zadovoljstvo bilo kratkog daha.

Voda mu je pohitala ususret. Pogodila ga je u bok poput bika u zaletu, izbila mu zrak iz pluća,

izbila svijest iz glave, usisala ga i povukla dolje u hladnu tamu...(Suton, CroWarez.org)

DIO PRVI“Oštrica je ta koji potiče na nasilje.”

Homer

PREŽIVJELIŽuborenje vode u njegovim ušima. To je bilo prvo. Žuborenje vode, šuštanje stabala, poneki

škljocaj i cvrkut ptice.

Logen lagano rastvori oči. Svjetlost, mutno jarka kroz lišće. To je smrt? Zašto onda toliko boli?Cijela mu je lijeva strana pulsirala. Pokušao je pošteno udahnuti, zagrcnuo se, iskašljao vodu,ispljunuo blato. Zastenjao je, prevalio se na sve četiri i izvukao iz rijeke, dahćući kroz stisnute zube,izvrnuo se na leđa u mahovinu, mulj i trule šibe na rubu vode.

Ležao je ondje trenutak, gledao u sivo nebo iza crnih grana dok mu je dah hripao u bolnom grlu.

“Još sam uvijek živ”, zakrešti sam sebi. Još uvijek živ, usprkos svim naporima prirode, Shanki,ljudi i zvijeri. Mokar do gole kože i ispružen na leđima, počne se cerekati. Sipljiv, grgljav smijeh.Ako se išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći da uvijek preživi.

Hladan je vjetar puhao trulom obalom rijeke i Logenov smijeh polako zamre. Možda ovoga časa ijest živ, ali ostati živ nešto je posve drugo. Uspravi se u sjedeći položaj i lecne od boli. Zatetura nanoge, naslonjen na najbliže stablo. Ostruže blato iz nosa, očiju i ušiju. Podigne mokru košulju dapogleda nastalu štetu.

Bok mu je bio prekriven modricama od pada. Plavim i ljubičastim mrljama cijelom dužinomrebara. Bolnih na dodir, bez daljnjega, ali nije imao osjećaj da je nešto slomljeno. Noga mu je bila ukaosu. Rastrgana i krvava od Shankinih zubi. Strašno ga je boljela, no stopalo je još uvijek mogaodosta dobro micati, a to je bilo glavno. Trebat će mu stopalo ako se kani izvući odavde.

Još uvijek je imao nož u koricama za pojasom i bilo mu je silno drago što ga vidi. Logenovo jeiskustvo govorilo da noževa nikad dosta, a ovaj je nož bio dobar, no izgledi su mu i dalje bili loši.Sam je u šumi koja vrvi Tupoglavcima. Nije imao pojma gdje je, ali može slijediti rijeku. Sve rijeketeku prema sjeveru, od planina prema hladnom moru. Slijediti rijeku prema jugu, uzvodno. Slijeditirijeku i penjati se u Visine gdje ga Shanke neće pronaći. To mu je jedina nada.

Bit će hladno gore u ovo doba godine. Smrtno hladno. Spusti pogled na svoje bose noge. Stvarnoje imao sreće, Shanke su došli taman kad je izuo čizme i krenuo izrezivati žuljeve. Nije imao ni kaput- sjedio je pokraj vatre. U ovakvome stanju u planinama neće preživjeti ni jedan dan. Šake i stopalapocrnjet će mu preko noći i umirat će malo po malo prije nego uopće dođe do klanaca. Ako prvo neumre od gladi.

“Sranje”, promrsi. Morat će se vratiti do tabora. Mora se nadati da su Tupoglavci otišli dalje,nadati se da su ostavili nešto za sobom. Nešto što će mu poslužiti da preživi. Bilo je to prokletomnogo nadanja, ali nije imao izbora. Nikad nije imao nikakvog izbora.

Dok je Logen pronašao tabor, već je počelo kišiti. Kaplje koje su sipile lijepile su mu kosu zalubanju i zadržale mu odjeću u posve promočenom izdanju. Priljubio se uz deblo prekrivenomahovinom i provirio prema taboru, dok mu je srce lupalo a prsti desne ruke bolno se čvrsto grčili

oko skliske drške noža.

Vidio je zacrnjeni krug na mjestu gdje je bila vatra, napola izgorene štapiće i ugaženi pepeo okonjih. Vidio je veliku kladu na kojoj su Trodrvaš i Dow sjedili kad su došli Tupoglavi. Vidio jezalutale komade poderane i slomljene opreme razbacane po čistini. Nabrojao je trojicu mrtvih Shankizgrčenih na tlu, od kojih je jednome iz prsa stršila strijela. Trojica mrtvih ali ni traga ijednomeživom. Sva sreća. Taman onoliko sreće da preživi, kao i uvijek. Pa ipak, mogli bi se vratiti svakogačasa. Morao je biti brz.

Logen sitnim koracima izjuri između drveća, tragajući po tlu. Čizme su mu još uvijek bile ondjegdje ih je ostavio. Zgrabio ih je i navukao na promrzle noge, hopšući uokolo i umalo se poskliznuvšiu žurbi. I kaput mu je bio ondje, zguran ispod klade, istrošen i izranjavan kroz deset godina izlaganjavremenskim uvjetima i ratovima, poderan pa zakrpan, bez polovice rukava. Zavežljaj mu je ležao uobližnjem grmlju, bezobličan, sadržaja rasipanog niz padinu. Čučnuo je bez daha i sve pobacaonatrag unutra. Komad užeta, svoju staru glinenu lulu, nekoliko traka sušenog mesa, iglu i debeli konac,ulubljenu čuturicu u kojoj je još bućkalo malo alkohola. Sve dobro. Sve korisno.

Bila je tu i dronjava deka, zapela na granu, mokra i napola skorena prljavštinom. Logen je povučedolje i naceri se. Ispod nje bio je njegov stari izobličeni lonac. Ležao je na boku, možda šutnut svatre za vrijeme tučnjave. Zgrabio ga je objema rukama. Predstavljao mu je nešto sigurno, poznato,ulubljeno i zacrnjeno godinama nesmiljene upotrebe. Dugo je imao taj lonac. Pratio ga je kroz sveratove, uzduž Sjevera i poprijeko. Svi su u njemu zajedno kuhali, vani na putu, zajedno iz njega jeli.Forley, Mrki, Cucak, svi.

Logen se još jednom ogleda po taborištu. Tri mrtva Shanke, ali nije bilo nikoga od njegovih ljudi.Možda su još uvijek tu negdje. Možda ako riskira, pokuša tražiti—

“Ne.” Reče to tiho, ispod glasa. Znao je da to ne bi bilo pametno. Bilo je tu stvarno mnogoTupoglavih. Užasno mnogo. Nije imao pojma koliko je dugo ležao na obali rijeke. Sve da je nekolikomomaka i uspjelo pobjeći, Shanke bi ih lovili, gonili po šumama. Dosad bi već bili trupla, sasvimsigurno, razbacana po visoravnima. Logen je mogao jedino krenuti prema planinama i pokušati spasitisvoj bi je dni život. Treba biti realan. Treba, ma koliko to boljelo.

“Ostali smo samo ti i ja”, reče Logen dok je trpao lonac u zavežljaj i prebacivao ga prekoramena. Počne šepati što je brže mogao. Uzbrdo, prema rijeci, prema planinama.

Samo njih dvoje. On i njegov lonac.

Oni su jedini preživjeli.

PITANJAZašto ja ovo radim? Inkvizitor Glokta zapitao se po tisućiti put dok ješepao niz hodnik. Zidovi su

bili ožbukani i obijeljeni, iako ne tako nedavno. Vladala je neugodna atmosfera i osjećao se mirisvlage. Nije biloprozora, budući da se hodnik nalazio duboko pod zemljom, i fenjeri subacali blagotreperave sjenke u svaki kut.

Zašto bi ovo itko htio raditi? Gloktin je hod proizvodio jednoličan ritam na prljavim pločicamana tlu. Prvo samouvjereno lupanje desne pete, pa tapkanje štapa, a onda beskrajno povlačenje lijevenoge, popraćeno probadajućim bolovima u gležnju, koljenu, stražnjici i leđima. Lup, tap, bol. To jebio ritam njegova hoda.

Prljavu jednoličnost hodnika povremeno bi prekinula teška vrata, pričvršćena i okovanašupljikavim željezom. Jedanput se Glokti učinilo da iza jednih čuje prigušen bolan krik. Pitam se štoispituju tog sirotog jadnika unutra? Za koji je zločin kriv ili pak nevin? Koje tajne izvlače, kojelaži provaljuju, koje izdaje iznose na vidjelo? Nije se, međutim, dugo pitao. Prekinule su gastepenice.

Kad bi Glokta imao priliku mučiti bilo koga na svijetu, stvarno bilo koga, sigurno bi odabraoizumitelja stepenica. Dok je bio mlad i dok su mu se svi divili, prije svih nesreća, nikada ih zapravonije primjećivao. Preskakao bi po dvije odjedanput i bezbrižno nastavio za svojim poslom. Više ne.Posvuda su. Zbilja ne možeš ići s kata na kat bez njih. A silaženje je još gore od uspinjanja, noljudi to uopće ne shvaćaju. Kad se penješ obično ne padaš toliko daleko.

Ovo je stepenište dobro znao. Šesnaest stepenica isklesanih iz glatkog kamena, malo istrošenihprema sredini, lagano vlažnih kao i sve ostalo ovdje dolje. Nije bilo rukohvata, ničega za što bi seuhvatio. Šesnaest neprijatelja. Pravi izazov. Glokti je dugo trebalo da razvije najmanje bolnumetodu silaženja niz stepenice. Kretao se postrance poput raka. Prvo štap, zatim lijevo stopalo padesno, s većom patnjom nego inače kad bi prebacio težinu na lijevu nogu, te uz ustrajno probadanjeu vratu. Zašto me mora boljeti vrat dok se spuštam niz stepenice? Zar mi je težina na vratu? Ha, jeli?! Pa ipak, bol nije mogao zanijekati.

Glokta zastane četiri stepenice do dna. Gotovo ih je pobijedio. Ruka mu je drhtjela na dršci štapa,a lijeva ga je noga boljela svom silinom. Prijeđe jezikom po desnima gdje su mu nekoć bili sjekutići,duboko udahne pa zakorači naprijed. Gležanj mu popusti u zastrašujućem trzaju i on se sunovrati uprazan prostor, izvijajući se, teturajući, dok su mu se misli vrtložile kao u grotlu strave i očaja.Zakoračio je na sljedeću stepenicu poput pijanice, zagrebavši noktima po glatkome zidu iprestravljeno vrisnuvši. Glupi, glupi gade! Stap mu se stropošta na pod, nespretna stopala uhvate seu koštac s kamenom i on se nađe na dnu, nekim čudom još uvijek na nogama.

I evo ga. Onaj grozni, predivni, rastegnuti trenutak između udarca u nožni prst i osjećaja boli.Koliko mi je vremena preostalo prije nego nastupi bol? Koliko će strašno biti kad taj tren dođe?Uspuhan, klonule čeljusti u podnožju stepenica, Glokta osjeti žmarce iščekivanja. Evo ga...

Patnja je bila neopisiva, užareni grč po lijevoj strani od stopala do čeljusti. Čvrsto stisne suzne

oči, poklopi usta desnom rukom toliko snažno da su mu zglobovi škljocnuli. Preostali zubi škrgutalisu jedan o drugi kad je stisnuo čeljust, no ipak iz njega zapišti visok, hrapav jauk. Vrištim li ili sesmijem? Kako raspoznati razliku? Disao je kroz nos u nadimljućim grcajima i napuhavao balončićeod šmrkalja u dlan, a iskrivljeno mu se tijelo treslo od napora da ostane uspravno.

Grč prođe. Glokta oprezno pomakne udove, jedan po jedan, provjeravajući nastalu štetu. Nogamu je gorjela, stopalo obamrlo, a vrat svakim pokretom škljocao, odapinjući zlobne male žmarce nizkralješnicu. Dosta dobro, sve u svemu. S mukom se sagne i ščepa štap između dva prsta, još sejednom uspravi, obriše nadlanicom šmrklje i suze. Pravo uzbuđenje. Jesam li uživao? Većini ljudistepenice su svakodnevna pojava. Meni su prava pustolovina! Odšepao je niz hodnik cerekajući setiho sebi u u bradu. Još uvijek je imao najsitniji tračak osmijeha na licu kad je stigao do svojih vrata iuvukao se unutra.

Prljava bi je la kutija s dvama vratima na suprotnim stranama. Strop je bio prenizak da bi pružaougodu, a prostorija prejako osvijetljena zapaljenim svjetiljkama. Vlaga je plazila iz jednoga ugla, ažbuka je puknula u ljuskastim plikovima, prošarana crnom plijesni. Netko je pokušao ostrugatidugačku krvavu mrlju s jednoga zida, ali nije se ni približno dovoljno potrudio.

Praktikal Frost stajao je na drugome kraju sobe, golemih ruku prekriženih na golemim prsima.Kimne Glokti, pokazujući emocije koliko i kakav kamen, i Glokta kimne njemu. Između njih stajao jeizgreban, prljav drveni stol, prikovan za pod i okružen dvjema stolicama. Goli debeljko sjedio je najednoj od njih, s rukama čvrsto svezanim iza leđa i sa smeđom jutenom vrećom preko glave. Njegovobrzo, prigušeno disanje bilo je jedini zvuk. Bilo je hladno ovdje dolje, no on se znojio. I treba seznojiti.

Glokta odšepa do druge stolice, pažljivo nasloni štap na rub površine stola i polako, oprezno,bolno sjedne. Protegne vrat lijevo-desno a onda pusti tijelo da klone u položaj najbliži udobnome.Kad bi Glokta imao priliku stisnuti ruku bilo kome na svijetu, zasigurno bi odabrao izumitelja stolice.Učinio mi je život gotovo podnošljivim.

Frost tiho zakorači iz kuta i uhvati labavi vrh vreće između mesnatog, bi je log kažiprsta imasivnog, bi je log palca. Glokta kimne i praktikal je strgne, otkrivši Salema Rewsa koji zatrepćepred nemilosrdnim svjetlom.

Zlobno, praseće, ružno lišće. Ti zlobno, ružno prase, Rewse. Ti odvratna svinjo. Spreman sismjesta priznati, kladim se, spreman si pričati i pričati bez prestanka sve dok nam se svima nesmuči. Na obrazu je imao veliku tamnu modricu, i još jednu na čeljusti iznad podbratka. Kad sumu se vodenaste oči privikle na svjetlost, prepoznao je Gloktu koji je sjedio preko puta njega i licemu se odjednom ispuni nadom. Nadom koju je tako tužno položio u krivu osobu.

“Glokta, morate mi pomoći!” zacvili, nagnuvši se naprijed koliko god su mu to okovi dopuštali, ariječi u mjehurima iziđu iz njegovih usta u očajničkom, nerazgovijetnom kaosu. “Krivo sam optužen,znate to, nedužan sam! Došli ste mi pomoći, zar ne? Vi ste mi prijatelj! Utjecajni ste ovdje. Prijateljismo, prijatelji! Mogli biste reći nešto u moju korist! Ja sam nedužan čovjek, krivo optužen! Ja—”

Glokta podigne ruku da signalizira tišinu. Zurio je u Rewsovo poznato lice na trenutak kao da ga

vidi prvi put u životu, a zatim se okrene Frostu. “Zar bih trebao poznavati ovoga čovjeka?”

Albino ne reče ništa. Donji dio lica bio mu je skriven praktikalskom maskom, a gornja polovicanije odavala ništa. Netremice je zurio u zatvorenika na stolici, ružičastim očima mrtvim poput lešine.Nije trepnuo ni jednom otkad je Glokta ušao u prostoriju. Kako mu to uspijeva?

“To sam ja, Rews!” zapišti debeljko, a ton glasa sigurno mu je rastao prema panici. “SalemRews, znate me, Glokta! Bio sam s vama u ratu, prije... znate... prijatelji smo! Mi—”

Glokta još jednom podigne ruku i nasloni se, lupkajući noktom po jednom od rijetkih preostalihzuba kao da je duboko zamišljen. “Rews.

Poznato mi je to ime. Trgovac, član Gilde tekstilaca. Po svim iskazima, bogat čovjek. Sad sesjećam...” Glokta se nagne naprijed i napravi pauzu efekta radi. “Bio je izdajnik! Uhvatila ga jeInkvizicija, a imovina mu je zaplijenjena. Znate, sudjelovao je u uroti da izbjegne plaćanjekraljevskog poreza.” Rews je zinuo. “Kraljevski porez!” drekne Glokta i raspali dlanom po stolu.Debeljko je zurio raskolačenih očiju i liznuo si zub. Gornji desni, drugi odozada.

“Ali baš smo nepristojni”, reče Glokta nikome posebno. “Možda smo se jednom poznavali,možda nismo, no mislim da se niste propisno upoznali s mojim pomoćnikom. Praktikale Frost,pozdravite ovoga debeljka.”

Bio je to šamar, ali dovoljno snažan da potpuno prevali Rewsa sa stolice. Stolica je zaklaparalaali se inače nije pomaknula. Kako to izvodi? Kako ga uspijeva srušiti na pod a da stolica ostanestajati? Rews se opružio po podu i grgljao, lica spljoštenog na pločicama.

“Podsjeća me na nasukanog kita”, Glokta će odsutno. Albino zgrabi Rewsa pod ruku, digne gauvis i baci natrag na stolicu. Iz posjekotine na licu curila mu je krv no praseće su oči sada bile oštre.Većinu ljudi udarci smekšaju, no neke očvrsnu. Nikad ne bih rekao da će ovaj biti žilav, ali život jepun iznenađenja.

Rews ispljune krv na stol. “Otišao si predaleko, Glokta, o da! Tekstilci su časna gilda; utjecajnismo! Ovo neće tolerirati! Ja sam poznat čovjek! Moja žena već sada piše molbu kralju da sasluša mojslučaj!”

“Ah, vaša žena.” Glokta se tugaljivo osmjehne. “Vaša je supruga prelijepa žena. Lijepa i mlada.Možda i premlada za vas, bojim se. Bojim se da je iskoristila priliku da vas se riješi. Bojim se danam je predala vaše knjige. Sve knjige.” Rews problijedi.

“Pregledali smo te knjige,” Glokta pokaže prema nevidljivoj hrpi papira sebi s lijeva,“pregledali smo knjige u državnoj blagajni”, pokaže sebi zdesna. “Zamislite kako smo se iznenadilikad nam se sume nisu poklopile. A onda su tu i noćni posjeti vaših zaposlenika skladištima u starojčetvrti, neregistrirane brodice, isplate službenicima, krivotvorena dokumentacija. Da nastavim?”upita Glokta, odmahujući glavom s dubokim negodovanjem. Debeljko gutne i obliže usne.

Pred zatvorenika su stavljeni pero i tinta te papir s priznanjem, detaljno ispunjen Frostovim

krasnim, pažljivim rukopisom, koji je čekao samo njegov potpis. Sčepat ću ga na licu mjesta.

“Priznajte, Revvse,” Glokta tiho prošapće, “i bezbolno završite ovu žaljenja vrijednu havariju.Priznajte i imenujte suučesnike. Već znamo tko su oni. Svima će nam biti lakše. Ne želim vasozlijediti, vjerujte mi, ne bi mi to bio užitak.” Ništa ne bi. “Priznajte. Priznajte i bit ćete pošteđeni.

Izgnanstvo u Anglandiju nije tako loše kao što svi misle. Još uvijek se može uživati u životuondje, i osjetiti zadovoljstvo nakon cjelodnevnog rada u službi svojega kralja. Priznajte!” Rews jezurio u pod i lickao zub. Glokta se nasloni i uzdahne.

“Ili nemojte,” reče, “pa ću se vratiti s instrumentima.” Frost krene naprijed i njegova golemasjena padne preko debeljkova lica. “Tijelo nađeno kako pluta kod dokova,” Glokta izdahne,“napuhnuto od morske vode i stravično osakaćeno... potpuno nemoguće prepoznati o kome se radi.”Spreman je progovoriti. Zreo je i debeo i samo što se ne raspukne. “Jesu li ozljede nanesene prijeili poslije smrti?” upita bezbrižno strop. “Je li tajanstveni pokojnik bio muškarac ili možda žena?”Glokta slegne ramenima. “Tko bi znao?”

Začuje se žustro kucanje na vrata. Rewsovo lice trzne gore, ponovno ispunjeno nadom. Ne sad,dovraga! Frost ode do vrata i mrvicu ih odškrine. Nešto je rečeno. Vrata se zatvore i Frost se nagneda nešto prošapće Glokti u uho.

“Feverar e”, promumlja on s pola jezika, iz čega Glokta shvati da je na vratima Severard.

Već? Glokta se nasmiješi i kimne, kao da je to dobra vijest. Rewsovo se lice malko snuždi.Kako je moguće da čovjek koji se bavio utajom nije u stanju prikriti vlastite emocije u ovojprostoriji? No Glokta je znao kako. Teško je ostati miran kad si prestravljen, bespomoćan, sam i umilosti ljudi koji milosti nemaju nimalo. Tko bi to znao bolje od mene? Uzdahne i glasom kao da jeumoran od svega upita: “Želite li priznati?”

“Ne!” Prkos se sada vratio u praseće oči zatvorenika. Zurio je u njega, tih i budan, i nastaviosisati zub. Iznenađenje. Veliko iznenađenje. Ali opet, tek smo počeli.

“Smeta vam taj zub, Rewse?” Nema toga što Glokta nije znao o zubima. Na njegovim su ustimaradili najbolji od najboljih. Ili najgori, kako se uzme. “Čini se da vas sada moram napustiti, no dokme nema, razmišljat ću o tom zubu. Vrlo ću pažljivo razmisliti što učiniti s njim.” Uhvati svoj štap.“Htio bih da razmišljate o meni kako razmišljam o vašem zubu. I želim da razmislite, vrlo pažljivo, opotpisivanju priznanja.”

Glokta nespretno ustane i protrese bolnu nogu. “Mislim, međutim, da biste mogli dobro reagiratina poštene batine pa ću vas ostaviti s praktika- lom Frostom na pola sata.” Rewsova usta pretvore seu tih, iznenađen krug. Albino podigne stolicu, zajedno s debeljkom i svime, i polako je zakrene. “Onje apsolutno najbolji u ovakvim stvarima.” Frost uzme par istrošenih kožnatih rukavica i stane ihpažljivo navlačiti na goleme bi je le ruke, prst po prst. “Uvijek ste voljeli imati najbolje od svega,zar ne, Rews?” Glokta krene prema vratima.

“Čekaj! Glokta!” zavijao je Rews preko ramena. “Čekaj, ja—”

Praktikal Frost stisne rukavicom debeljkova usta i stavi prst pred masku. “Ffffff”, reče. Vrataškljocnu i zatvore se.

Severard je bio naslonjen na zid u hodniku, jednom nogom podbočen na žbuku iza sebe,nemelodično je zviždukao pod maskom i prelazio rukom kroz dugu obješenu kosu. Kad je Gloktaizišao na vrata, uspravio se i lagano naklonio, a u očima mu se vidjelo da se smiješi. On se uvijeksmiješi.

“Superior Kalyne vas želi vidjeti,” reče on svojim priprostim, pučkim naglaskom, “a rekao bih daga nikad nisam vidio ovako ljutitog.”

“Siroti Severarde, sigurno si prestravljen. Imaš li škrinju?”

“Imam.”

“I uzeo si nešto za Frosta?”

“Jesam.”

“I nešto za svoju gospođu, nadam se?”

“O da”, Severard reče s najvećim osmijehom u očima ikad. “Moja će žena biti pošteno zbrinuta.Ako je ikad budem imao.”

“Odlično. Hitam se odazvati na superiorov poziv. Kad budem kod njega pet minuta, uđi saškrinjom.”

“Da samo upadnem u njegov ured?”

“Upadni i zarij mu nož u lice, baš me briga.”

“Razmislit ću o tome, inkvizitore.”

Glokta kimne, okrene se, a zatim okrene nazad. “Nemoj ga stvarno probosti, u redu, Severarde?”

Praktikal se nasmiješi očima i vrati nož opaka izgleda u korice. Glokta zakoluta očima premastropu, a zatim odšepa tapkajući štapom po pločicama, s pulsirajućim bolom u nozi. Lup, tap, bol.

Superiorov je ured bio velika i bogato opremljena prostorija visoko u Kući pitanja, prostorija ukojoj je sve bilo preveliko i preotmjeno. Velik kićen prozor dominirao je jednim zidom u drvenojoplati i pružao pogled na dobro održavane vrtove dolje u dvorištu. Jednako tako velik i kićen stolstajao je u sredini raskošno obojenog tepiha iz nekog toplog i egzotičnog kraja. Glava neke divlježivotinje iz nekog hladnog i egzotičnog kraja bila je postavljena na zid iznad veličanstvenog kamenogognjišta u kojem je dogorijevala sićušna, zlobna vatra.

Pored samog superiora Kalynea, ured je izgledao malo i neugledno. Ogroman, crven čovjek ukasnim pedesetima prorijeđenu je kosu kompenzirao veličanstvenim bi je lim zaliscima. Njega su čak

i unutar Inkvizicije smatrali zastrašujućom pojavom, no Gloktu više nije bilo moguće zastrašiti iobojica su to znali.

Iza radnog stola bila je velika, otmjena stolica, no superior je koračao gore-dolje urlajući imašući rukama. Glokta je sjedio na nečemu što je, iako nesumnjivo skupo, očito zamišljeno da onometko se gore smjesti bude maksimalno neudobno. Ne smeta mi to previše, doduše. Neudobno je ionakonajbolje što mi može biti.

Samoga je sebe zabavljao zamišljajući Kalyneovu glavu na zidu iznad kamina umjesto glavedivlje životinje dok je superior galamio na njega. Isti je kao njegov kamin, glupan glupi. Izgledaimpresivno, ali se unutra skoro ništa ne događa. Pitam se kako bi reagirao na ispitivanje. Počeobih od onih smiješnih zalizaka. No Glotkino je lice bilo oličenje pozornosti i poštovanja.

“Ovaj put si nadmašio samoga sebe, Glokta, ti ludi bogalju! Kad tekstilci čuju za ovo, oderat će tikožu!”

“Isprobao sam već deranje kože, škaklja.” Prokletstvo, začepi i smješkaj se. Gdje je onajfičukavi kreten Severard? Ja ću njemu oderati kožu čim iziđem odavde.

“O da, dobra fora, stvarno dobra, Glokta, gledaj kako umirem od smijeha! A utaja kraljevskogporeza?” Superior je mrko gledao dolje u njega, nakostriješena brka. “Kraljevskog poreza?!” urlaoje, prskajući Gloktu slinom. “Svi to rade! Tekstilci, začinari, svi po redu! Svaka budala koja imačamac!”

“Ali ovo je bilo tako otvoreno, superiore. Bila je to uvreda nama. Osjetio sam da moramo—”

“Osjetio si?!” Kalyne se zajapurio i tresao od bi je sa. “Izričito ti je rečeno da se kloništekstilaca, da se kloniš začinara, da se kloniš svih gildi!” Koračao je gore-dolje sve brže i brže.Izlizat ćeš taj tepih ako tako nastaviš. Velike gilde morat će ti kupiti novi.

“Osjetio si, ha? E pa moramo ga vratiti! Morat ćemo ga pustiti a ti ima da osjetiš potrebu zaponiznim ispričavanjem! Koja prokleta sramota! Ispao sam smiješan zbog tebe! Gdje je on sad?”

“Ostavio sam ga s praktikalom Frostom.”

“S onom frfljavom životinjom?!” Superior je čupao kosu od očaja. “Pa onda je sve gotovo, zarne? Sad je već negdje sav unakažen! Ne možemo ga vratiti u takvom stanju! Gotov si, Glokta! Gotov!Iz ovih stopa idem nadlektoru! Iz ovih stopa!”

Ogromna vrata naglo se otvore i Severard ušeće u prostoriju s drvenom škrinjom u rukama. Upravi čas. Superior je zurio bez teksta, zinuvši od bi je sa, a Severard odloži teret na stol uz mukliudarac i zveket.

“Koji vrag znači ta..." Severard digne poklopac i Kalyne ugleda novac. Sav taj divni novac.Zašutio je na pola urlika, usta uobličenih u sljedeći zvuk. Napući usne i polako sjedne.

“Hvala, praktikale Severarde”, reče Glokta. “Možete ići.” Superior je zamišljeno gladio zaliske

dok je Severard polako izlazio, a lice mu je poprimalo uobičajenu ružičastu nijansu. “Zaplijenjeno odRewsa. Sada je, naravno, u vlasništvu Krune. Mislio sam da bih to trebao dati vama, kao svojemizravnom nadređenom, pa da ga vi proslijedite u Riznicu.” Ili da kupiš veći stol, pijavice jedna.

Glokta se nagne naprijed, s rukama na koljenima. “Mogli biste reći, možda, da je Rews pretjerao,da je pobudio sumnju i da ga je trebalo kazniti kao opomenu drugima. Ne može se očekivati od nas dane radimo baš ništa, na kraju krajeva. To će unijeti nervozu među velike gilde, malo će ih dovesti ured.” Unijet će nervozu među njih pa možeš više izmusti iz njih. “Ili im uvijek možete reći da sam jaludi bogalj i svaliti krivnju na mene.”

Superioru se počeo sviđati razvoj situacije, Glokta je to jasno vidio. Pokušavao je to ne pokazati,no brk mu se tresao pred tolikim novcem. “Dobro, Glokta, dobro. Neka ti bude.” Pruži ruku i pažljivozatvori poklopac škrinje. “Ali ako ti ikad padne na pamet ponovno izvesti nešto slično... prvo seobrati meni, može? Ne volim iznenađenja.”

Glokta s mukom ustane na noge i odšepa prema vratima. “E da, još nešto!” On se ukočeno okrenenatrag. Kalyne je strogo zurio u njega ispod velikih, cifrastih obrva. “Kad budem išao tekstilcima,trebat ću ponijeti Revvsovo priznanje.”

Glokta se nasmiješi od uha do uha i pokaže veliku rupu između prednjih zubi. “To ne bi trebaobiti problem, superiore Kalyne je bio u pravu. Nije bilo šanse da Rewsa vrate u onakvome stanju.Usne su mu bile rasječene i krvave, bokovi puni tamnih modrica, glava mu je visjela u stranu, lice muje bilo natečeno gotovo do neprepoznatljivosti. Ukratko, izgledao je kao čovjek koji je spremanpriznati.

“Sumnjam da ste uživali u zadnjih pola sata, Rewse, sumnjam da ste imalo uživali. Možda je tobilo najgorih pola sata u vašem životu, stvarno ne bih znao. Razmišljam o tome što imamo za vasovdje i stvar je u tome... bolje od ovoga neće ići. To vam je život na visokoj nozi.” Glokta se nagnenaprijed, licem samo nekoliko centimetara od krvave kaše Rewsova nosa. “Praktikal je mala beba uusporedbi sa mnom”, prošapće. “On je mica-maca. Kad ja počnem s tobom, Rewse, ovoga ćeš seprisjećati s nostalgijom. Preklinjat ćeš me da ti dam pola sata s praktikalom. Razumiješ li?” Rews ješutio, samo mu je zrak zviždao kroz slomljeni nos.

“Pokažite mu instrumente”, prošapće Glokta.

Frost zakorači naprijed i teatralnim zamahom otvori ulaštenu škrinjicu. Bio je to majstorskiproizvod vrhunske izrade. Kad je maknuo poklopac, brojne su se police iznutra podignule, raširile ulepezu i pritom razotkrile Gloktin alat u punom jezivom sjaju. Bili su tu noževi svih veličina i oblika,igle zakrivljene i ravne, bočice s uljem i kiselinom, čavli i vijci, štipaljke i kliješta, pile, čekići,dlijeta. Metal, drvo i staklo svjetlucali su na jarkoj svjetlosti svjetiljke, svi redom ulašteni poputogledala i izbrušeni do ubojite oštrine. Velika ljubičasta oteklina potpuno je zatvorila Rewsovolijevo oko, no drugo je zvjeralo po instrumentima: prestravljeno, zadivljeno. Funkcije nekih bile sustrahovito očite, funkcije drugih bile su strahovito nejasne. Koje ga od toga više plaši, pitam se?

“Govorili smo o tvom zubu, čini mi se”, promrmlja Glokta. Rewsovo oko poleti uvis premanjemu. “Ili želiš priznati?” Imam ga, sad će. Priznaj, priznaj, priznaj, priznaj...

Začuje se oštro kucanje na vratima. Još jednom, prokletstvo! Frost odškrine vrata pa se začujekratko šaputanje. Rews obliže natečenu usnu. Vrata se zatvore, a albino se nagne i šapne Glokti nauho.

“Nauektov.” Glokta se smrzne. Novac nije bio dovoljan. Dok sam se ja gegao iz Kalyneovaureda, stari me gad tužakao nadlektoru. Jesam li onda gotov? Osjeti zabranjeno uzbuđenje od tepomisli. Nego, prvo ću se pobrinuti za ovog debelog prasca.

“Reci Severardu da stižem.” Glokta se okrene nastaviti razgovor sa zatvorenikom, no Frost mustavi svoj veliki bi je li dlan na rame.

“E. Nauektov,” Frost pokaže prema vratima, “ovje je. Ad.”

Ovdje? Glokta osjeti da mu kapak trza. Zašto? Odgurne se na noge pomoću ruba stola. Hoće limene sutra pronaći u kanalu? Mrtvog i nadutog, izobličenog... do neprepoznatljivosti? Jedinaemocija koju je osjetio pomislivši to bilo je treperenje blagog olakšanja. Nema više stepenica.

Nadlektor Inkvizicije Njegova Veličanstva stajao je vani u hodniku. Prljavi zidovi izgledali sugotovo smeđe iza njega, toliko su mu besprijekorni bili bi je li kaput, bi je le rukavice, čupava bi jela kosa. Prošao je već šezdesetu, ali nije pokazivao ni traga staračke slabosti. Svaki visoki, glatkoizbrijani, elegantni djelić njega bio je besprijekorno sređen. Izgleda kao čovjek kojeg nikada uživotu ništa nije iznenadilo.

Sreli su se jednom ranije, prije šest godina kad se Glokta pridružio Inkviziciji, i otad se nijegotovo nimalo promijenio. Nadlektor Sult. Jedan od najmoćnijih ljudi u Uniji. Jedan od najmoćnijihljudi na svijetu, kad smo već kod toga. Iza njega, gotovo kao prenapuhane sjene, nadvila su se dvagolema, tiha praktikala s crnim maskama.

Nadlektor je razvukao usne u tanak osmijeh kad je vidio kako se Glokta gega kroz vrata. Mnogoje govorio taj osmijeh. Blagi prezir, blago sažaljenje, najsitniji tračak prijetnje. Sve samo neradost. “Inkvizitore Glokta”, reče on i pruži jednu od svojih ruku u bi je lim rukavicama, dlanomprema dolje. Prsten s golemim ljubičastim kamenom bljesne mu na prstu.

“Vaš sam pokorni sluga, Vaša Eminencijo.” Glokta nije mogao obuzdati grimasu dok se polakonaginjao naprijed da usnama dotakne prsten. Bio je to težak i bolan manevar i činilo se da traje cijeluvječnost. Kad se konačno uspravio, Sult je smireno zurio u njega svojim hladnim plavim očima.Njegov je pogled davao naslutiti da je već u potpunosti shvatio Gloktu i da nije impresioniran.

“Pođite za mnom.” Nadlektor se okrene i klizne niz hodnik. Glokta je šepesao za njim, a šutljivisu praktikali stupali odmah iza njega. Sult se kretao bez truda, s tromim samopouzdanjem, a skutikaputa graciozno su klaparali za njim. Gad. Uskoro su došli do nekih vrata, vrlo sličnih njegovim.Nadlektor ih otključa i uđe, a praktikali zauzmu položaje svaki s jedne strane vrata i prekriže ruke naprsima. Privatan razgovor, znači. Razgovor s kojeg, možda, nikad neću otići. Glokta prekoračiprag.

Kutija prljave bi je le žbuke, prejako osvijetljena i stropa preniskog da bi unutra bilo ugodno.

Umjesto vlažne mrlje bila je tu velika pukotina, ali inače je soba bila identična njegovoj. Sadržavalaje izgreban stol, jeftine stolice, pa čak i loše očišćenu krvavu mrlju. Pitam se jesu li ih narisali,dojma radi? Jedan od praktikala odjednom zalupi vrata uz glasan tresak. Glokta je trebao poskočiti,ali nije se dao uznemiriti.

Nadlektor Sult graciozno se spusti na jednu od stolica i privuče k sebi težak snop požutjelihpapira s druge strane stola. Mahne rukom prema drugoj stolici, onoj na koju bi smjestili zarobljenika.Glokti nisu promakle implikacije.

“Radije bih stajao, Vaša Eminencijo.”

Sult mu se nasmiješi. Imao je lijepe šiljaste zube, sjajne i bi je le. “Ne, ne biste.”

Ima me u šaci. Glokta se negraciozno spusti na zatvoreničku stolicu dok je nadlektor okretao prvustranicu svojeg sveska dokumenata, mrštio se i odmahivao lagano glavom kao da je grozno razočaranonime što vidi. Detalji moje velebne karijere, možda?

“Maločas me posjetio superior Kalyne. Bio je silno uzrujan.” Sultove stroge oči podignu se spapira. “Uzrujan zbog vas, Glokta. Bio je podosta rječit po tom pitanju. Rekao mi je da ste neukrotivaprijetnja, da postupate ne razmišljajući o posljedicama, da ste ludi bogalj. Tražio je da vas maknemiz ovog odjela.” Nadlektor se nasmiješi hladnim, gadnim osmijehom, onakvim kakve Glokta upućujesvojim zatvorenicima. Samo s više zuba. “Mislim da je imao na umu da vas uklonim... u potpunosti.”Zurili su jedan u drugoga preko stola.

Sad bih trebao moliti za milost? Sad bih trebao puziti po podu i ljubiti ti noge? E pa, nije medovoljno briga da preklinjem i puno sam previše ukočen da bih puzao. Tvoji praktikali morat ćeme ubiti dok sjedim. Presjeći mi grkljan. Smrskati mi glavu. što god. Samo neka to već jednomobave.

No Suitu se nije žurilo. Ruke u bi je lim rukavicama kretale su se uredno i precizno, papir ješuškao i pucketao. “Imamo malo ljudi poput vas u Inkviziciji, Glokta. Plemić iz izvrsne obitelji.Prvak u mačevanju, sjajan konjanički časnik. Čovjek kojeg su nekoć pripremali za sam vrh.” Sult gaodmjeri od glave do pete kao da ne može povjerovati u to.

“Bilo je to prije rata, nadlektore.”

“Očigledno. Vaše je zarobljavanje izazvalo mnogo očaja, ali i slabe nade da ćete se ikada vratitižive glave. Kako se rat rastegnuo a mjeseci prolazili, nada je posve nestala, no kad je potpisanoprimirje, vi ste bili među zarobljenicima koji su vraćeni Uniji.” Piljio je u Gloktu kroz stisnute oči.“Progovorili ste?”

Glokta se nije mogao obuzdati pa prasne u prodoran smijeh. Odjekivao je hladnom prostorijom.Nije to zvuk koji se često čuje ovdje dolje. “Jesam li progovorio? Pričao sam dok nisam poderaogrlo. Rekao sam im sve što mi je palo na pamet. Urlao sam svaku tajnu koju sam ikada čuo. Blebetaosam kao idiot. Kad mi je ponestalo materijala počeo sam izmišljati. Upišao sam se u gaće i plakaokao curica. Sa svima bude tako.”

“Ali ne preživi svatko. Dvije godine u carskim tamnicama. Nitko drugi nije ni upola toliko dugoizdržao. Liječnici su bili sigurni da nikad nećete ustati iz kreveta, no godinu kasnije vi ste se prijaviliza posao u Inkviziciji.” Obojica to znamo. Obojica smo ovdje. što hoćeš od mene i zašto ne prijeđešna stvar? Neki ljudi očito obožavaju slušati vlastiti glas.

“Govorili su mi da ste sakati, da ste slomljeni, da vas je nemoguće popraviti, da vam nikadnećemo moći vjerovati. No ja sam vam bio odlučan pružiti priliku. Svake godine neka budalapobijedi na Turniru, ratovi iznjedre mnogo obećavajućih vojnika, no vaše preživljavanje tih dvijugodina jedinstven je podvig. Stoga su vas poslali na Sjever i stavili vas na čelo jednog od našihrudnika ondje. Kako vas se dojmila Anglandija?”

Prljava kaljuža nasilja i korupcije. Zatvor u kojem smo i nevine i krive pretvorili u robove, asve u ime slobode. Smrdljiva rupa u koju one koje mrzimo i one kojih se sramimo šaljemo da umruod gladi, bolesti i teškog rada. “Hladna je”, reče Glokta.

“I vi ste bili. Niste mnogo prijatelja stekli u Anglandiji. Vrlo malo njih u Inkviziciji, ni jednogmeđu izgnanicima.” Iščupa raskupusano pismo među papirima i kritički ga pogleda. “Superior Goylerekao je da ste hladan čovjek, da uopće nemate krvi u sebi. Mislio je da nikad nećete ništa postići, damu nećete biti od koristi.” Goyle. Taj smrad. Taj mesar. Bolje biti bez krvi nego bez mozga.

“No za tri godine, proizvodnja je porasla. Štoviše, udvostručila se. Pa su vas poslali natrag uAduu da radite za superiora Kalynea. Mislio sam da će vas on možda naučiti disciplini, no izgleda dasam se prevario. Vi uporno radite po svome.” Nadlektor mu se namršti. “Da budem iskren, mislim davas se Kalyne boji. Mislim da vas se svi boje. Ne sviđa im se vaša arogancija, ne sviđaju im se vašemetode, ne sviđa im se vaš... specifičan instinkt za posao.”

“A što vi mislite, nadlektore?”

“Iskreno? Nisam siguran da se i meni previše sviđaju vaše metode, i sumnjam da vaša arogancijau potpunosti ima pokriće. Ali sviđaju mi se vaši rezultati. Jako mi se sviđaju.” Praskom zaklopi snoppapira, položi na nj ruku i nagne se preko stola prema Glokti. Kao što bih se ja nagnuo prema svojimzatočenicima kad ih tražim da priznaju. “Imam zadatak za vas. Zadatak koji će bolje iskoristiti vašetalente od naganjanja sitnih krijumčara. Zadatak kojim biste se mogli iskupiti u očima Inkvizicije.”Nadlektor zastane jedan dugi trenutak. “Želim da uhitite Seppa dan Teufela.”

Glokta se namršti. Teufela? “Upravitelja kovnice, Vaša Eminencijo?”

“Glavom i bradom.”

Upravitelj Kraljevske kovnice. Važan čovjek iz važne obitelji. Vrlo krupna ribetina koju trebaupecati za moj mali akvarij. Ribetina s moćnim prijateljima. Moglo bi biti opasno hapsiti takvogčovjeka. Moglo bi biti kobno. “Smijem li priupitati zašto?”

“Ne smijete. Razloge prepustite meni. Vi se usredotočite na izvlačenje priznanja.”

“Kakvog priznanja, nadlektore?”

“Pa korupcije i veleizdaje! Po svemu sudeći, naš je prijatelj upravitelj kovnice bio vrloindiskretan u nekim svojim privatnim pothvatima. Čini se da je primao mito, urotio se s Gildomtekstilaca s namjerom da prevari Kralja. Shodno tome, bilo bi vrlo korisno kad bi ga nekivisokopozicionirani tekstilac imenovao, u nekoj nezgodnoj vezi.”

Teško da je slučajnost to što jednog visokopozicioniranog tekstilca imam u svojoj sobi zaispitivanja, baš u ovom času. Glokta slegne ramenima. “Jednom kad ljudi progovore, iz njih znajunavrijeti stvarno nevjerojatna imena.”

“Odlično.” Nadlektor mahne rukom. “Možete ići, inkvizitore. Doći ću po Teufelovo priznanjesutra u ovo doba. Bilo bi vam bolje da ga pribavite dotad.”

Glokta je polako disao dok se teškom mukom vukao hodnikom. Udahni, izdahni. Samo mirno.Nije očekivao da će izvući živu glavu iz te sobe. A sada sam se našao u moćnim krugovima.Privatan zadatak za nadlektora, izvlačenje priznanja veleizdaje iz jednog od najpovjerljivijihslužbenika Unije. Najmoćniji krugovi, ali kako dugo? Zašto ja? Zbog mojih rezultata?

Ili zato što nikome neću nedostajati?

“Ispričavam se za sve ove prekide danas, stvarno, ovdje je kao u bordelu, stalno netko ulazi iizlazi.” Rews iskrivi svoje ispucale i natečene usne u tužan osmijeh. Smješkati se u ovakvometrenutku, stvarno je divan. No svemu jednom dođe kraj. “Budimo iskreni, Rewse. Nitko ti neće doćiu pomoć. Ni danas, ni sutra, ni ikad. Priznat ćeš. Jedini su ti izbori kada ćeš to i u kojem stanjuučiniti. Zaista ništa ne dobivaš odgađanjem. Osim boli. Toga za tebe imamo napretek.”

Bilo je teško pročitati izraz na Rewsovu krvavom licu, no ramena su mu klonula. Umočio je perou tintu i drhtavom rukom, malo ukoso, potpisao svoje ime na dnu papira s priznanjem. Još jednompobjeđujem. Boli li me noga imalo manje zbog toga? Jesu li mi se vratili zubi? Je li mi pomoglo tošto sam uništio ovog čovjeka kojeg sam nekoć nazivao prijateljem? Zašto to onda radim? Struganjevrška pera po papiru bilo mu je jedini odgovor.

“Izvrsno”, reče Glokta. Praktikal Frost okrene dokument na drugu stranu. “A ovo je popis vašihortaka?” Pogledom je lijeno prelazio po imenima. Šačica nižerangiranih tekstilaca, tri brodskakapetana, službenika gradske ophodnje, par nevažnih carinika. Zbilja dosadan recept. Da vidimomožemo li ga malo začiniti. Glokta ga okrene i gurne preko stola. “Dodaj ime Seppa dan Teufela napopis, Rewse.”

Debeljko je izgledao zbunjeno. “Upravitelja kovnice?” promrmlja kroz zadebljale usne.

“Upravo njega.”

“Ali njega nisam ni upoznao.”

“Pa?” otrese se Glokta. “Napravi što sam rekao.” Rews zastane, malo rastvorenih usta. “Piši,svinjo debela.” Praktikal Frost škljocne prstima.

Rews obliže usne. “Sepp... dan... Teufel”, mrmljao je sebi u bradu dok je pisao.

“Izvrsno.” Glokta pažljivo spusti poklopac svojim strašnim, divnim instrumentima. “Drago mi jezbog obojice da mi to danas neće trebati.”

Frost škljocne okovima na zarobljenikova zapešća, podigne ga na noge i krene ga gurati premavratima u dnu prostorije. “Što sad?” poviče Rews preko ramena.

“Anglandija, Rewse, Anglandija. Ne zaboravi spakirati nešto toplo.” Vrata se sa škripom zatvoreza njim. Glokta pogleda popis imena u svojim rukama. Ime Seppa dan Teufela čučalo je na dnu.Jedno ime. Na prvi pogled isto kao i ostala. Teufel. Samo još jedno ime. No tako opasno ime.

Severard je čekao vani u hodniku, nasmiješen kao uvijek. “Da smjestim debelog u kanal?”

“Ne, Severarde. Smjesti ga na prvi brod za Anglandiju.”

“Danas ste puni milosti, inkvizitore.”

Glokta prezrivo otpuhne. “Kanal bi bio milost. Taj prasac neće izdržati šest tjedana na Sjeveru.Zaboravi njega. Večeras moramo uhititi Seppa dan Teufela.”

Severard podigne obrve. “Ne valjda upravitelja kovnice?”

“Njega, njega. Prema izričitoj zapovijedi njegove eminencije nadlektora. Izgleda da je uzimaomito od tekstilaca.”

“Joj, sram ga bilo.”

“Krećemo čim se smrači. Reci Frostu da bude spreman.”

Mršavi praktikal kimne, mašući dugom kosom. Glokta se okrene i počne šepati uz hodnik,tapkajući po prljavim pločicama dok ga je lijeva noga žarila.

Zašto ja ovo radim? ponovno se zapita.

Zašto ja ovo radim?

NIMALO IZBORALogen se probudio uz bolan trzaj. Ležao je u nespretnom položaju,glave iskrivljene na nečemu

tvrdom, koljena privučenih na prsa.

Otvorio je oči u mutne proreze. Bio je mrak, no odnekud je dopirao blijedsjaj. Svjetlost krozsnijeg.

Probola ga je panika. Sada je znao gdje se nalazi. Nagomilao je snijega na ulaz u majušnu spilju upokušaju da zadrži toplinu, koliko god je bilo. Očito je napadalo još snijega dok je spavao pa ga jezatrpao unutra. Da je jesen bila oštra, moglo je biti puno snijega vani. Nanosi dublji od visinečovjeka. Možda se nikad ne bi izvukao van. Moglo se dogoditi da se uspne cijelim putem iznadvisoravni, eda bi umro u rupi u stijeni, toliko skučenoj da ne može ni noge ispružiti.

Logen se zakrenuo u uskom prostoru koliko god je mogao, otkopavao snijeg utrnulim rukama,koprcao se, borio s njim, sjekao kroz njega, bez daha psovao sebi u bradu. Odjednom se unutra slijesvjetlost, bolno jarka. On odgurne ostatke snijega s puta i provuče se s mukom na otvoreno.

Nebo je bilo blistavo plavo, a sunce je blještalo odozgo. On okrene lice prema njemu, sklopipeckave oči i pusti da ga svjetlo preplavi. Zrak mu je bio bolno hladan u grlu. Rezao ga je. Usta sumu bila suha kao prašina, jezik poput trijeske, loše izrezbarene. Pokupio je snijeg u dlan i natrpao gau usta. Rastopio se i on ga proguta. Bio je tako hladan da ga je glava zaboljela.

Odnekud je dopirao mrtvački smrad, a ne samo njegov vlažan i slatko- -kiselkast vonj, iako je ion bio dovoljno grozan. Bila je to deka koja je počela trunuti. Dva je komada imao omotana oko rukukao rukavice, zavezana špagom oko zapešća, još jedan oko glave, poput prljave, smrdljive kapuljače.Čizme su mu bile posve napunjene njome. Ostatak mu je bio zamotan više puta oko tijela, ispodkaputa. Gadno je vonjalo, no spasilo mu je život noćas, a Logenu je to bila poštena cijena. Zasmrdjetće se još mnogo gore prije nego si bude mogao priuštiti da je baci.

Zatetura na noge i zagleda se oko sebe. Uska dolina strmih obronaka i zagušena snijegom.Okruživala su je tri velika vrha, gomile sivog kamena i bi je log snijega s plavim nebom u pozadini.Znao ih je. Bili su mu to prijatelji, zapravo. Jedini koji su mu još ostali. Nalazio se visoko uVisinama. Na krovu svijeta. Na sigurnom.

“Sigurno”, grakne sam sebi, ali ne naročito veselo. Sigurno bez hrane, to svakako. Sigurno beztopline, nesumnjivo. Ni jedno ni drugo neće ga gnjaviti ovdje gore. Možda je pobjegao Shankama, aliovo je mjesto za mrtve, a ako ostane, samo će im se pridružiti.

Ovako je bio brutalno gladan. Trbuh mu je bio jedna velika bolna rupa koja ga je dozivalazaglušujućim kricima. Kopao je po rancu da nađe posljednju traku mesa. Staru, smeđu, masnustvarčicu nalik suhoj grani. To nikako neće popuniti prazninu, ali je jedino što ima. Trgao ju jezubima, žilavu kao kožu stare čizme, i tjerao je niz grlo snijegom.

Logen zakloni oči rukom i pogleda na sjever niz dolinu, u smjeru iz kojeg je stigao dan ranije. Tlo

se polako spuštalo u daljinu, snijeg i stijene prepuštali su mjesto padinama visoravni obraslihborovom šumom, stabla su uzmicala pred naboranim pojasom pašnjaka, a travnata brda pred morem,svjetlucavom prugom na horizontu. Dom. Logenu se smuči od te pomisli.

Dom. To je tamo gdje je obitelj. Njegov otac - mudar i snažan, dobar čovjek, dobar vođa svojegnaroda. Njegova žena, njegova djeca. Bili su oni dobra obitelj. Zaslužili su boljeg sina, boljeg muža,boljeg oca. I prijatelji su mu bili ondje. Stari i novi zajedno. Bilo bi ih dobro sve opet vidjeti, jakodobro. Razgovarati s ocem u zajedničkoj dvorani. Poigrati se s djecom, sjesti sa ženom pokraj rijeke.Dogovarati taktiku s Trodrvašem. Loviti s Cuckom po visoravnima, juriti kroz šumu s kopljem u rucii smijati se kao budala.

Logen odjednom osjeti bolnu čežnju. Bol ga gotovo počne gušiti. Problem je u tome što su svimrtvi. Od dvorane je ostao krug crnih ivera, od rijeke kanalizacija. Nikad neće zaboraviti kako sepopeo preko brda i ugledao sagorjeli rasap u dolini. Puzao je kroz pepeo i tražio znak da se netkouspio izvući, dok ga je Cucak vukao za ramena i govorio mu da odustane. Ništa osim leševa,istrunulih do neprepoznatljivosti. Prestao je tražiti znakove. Svi su bili onoliko mrtvi koliko su ihShanke mogli usmrtiti, a to je značilo sasvim. On pljune u snijeg, smeđu pljuvačku od sušenog mesa.Mrtvi i promrzli i istrunuli, ili spaljeni do pepela. Vratili su se u blato.

Logen si namjesti čeljust i stisne šake ispod istrunutih dronjaka deke. Mogao bi se vratiti doruševina sela uz more još jedan, posljednji put. Mogao bi se zaletjeti dolje s borbenim pokličem ugrlu, kao što je to učinio u Carleonu kad je izgubio prst i stekao ime. Mogao bi poslati nekolikoShanki s ovoga svijeta. Raskoliti ih kao što je raskolio Shamu Bezdušnog, od ramena do utrobe takoda su mu iznutrice poispadale. Mogao bi osvetiti oca, ženu, djecu, prijatelje. Bio bi to prikladan krajza nekoga koga nazivaju Krvavom Devetkom. Umrijeti ubijajući. Mogla bi to biti pjesma koju vrijedispjevati.

No u Carleonu je bio mlad i snažan, a iza sebe je imao prijatelje. Sada je slab i gladan, i samsamcat. Shamu Bezdušnog ubio je dvoručnim mačem, najoštrijim na svijetu. Baci pogled na svoj nož.Možda to jest dobar nož, ali njime bi se krajnje malo osvećivao. I tko bi spjevao tu pjesmu, osimtoga? Shanke imaju grozne glasove i još goru maštu, sve kad bi i prepoznali smrdljivog prosjakaumotanog u deku nakon što ga izbuše strijelama. Možda osveta može pričekati, barem dok ne nabaviveću oštricu za taj posao. Treba biti realan, na kraju krajeva.

Znači jug, i život nomada. Uvijek se nađe posla za čovjeka njegovih vještina. Teškog posla,možda, i mračnog, ali i to je nešto. Ima privlačnosti u tome, morao je priznati. Živjeti tako da nitko neovisi o njemu osim njega samog, da mu odluke nisu važne, da ničiji život ni smrt nisu u njegovimrukama. Imao je neprijatelje na jugu, što jest, jest. No Krvava Devetka već se obračunavao sneprijateljima.

Još jednom pljune. Sad kad je već imao sline, pomisli da bi je mogao i iskoristiti. Bilo je tojedino što mu je preostalo - slina, stari lonac i nekoliko smrdljivih dronjaka od deke. Mrtav nasjeveru ili živ na jugu. Na to se sve svelo, a to nije nikakav izbor.

Ideš dalje. To je uvijek činio. To je zadatak koji dolazi s preživljavanjem, zaslužio ti živjeti iline. Sjećaš se mrtvih najbolje što možeš. Kažeš nešto za njih. A onda nastaviš dalje i nadaš se boljem.

Logen udahne dug, hladan udah i izdahne ga. “Zbogom, prijatelji moji”, promrmlja. “Zbogom.”Zatim prebaci zavežljaj preko ramena, okrene se i počne gaziti kroz dubok snijeg. Nizbrdo, na jug,daleko od planina.

Kiša je još uvijek padala. Sitna kiša koja je sve prekrila hladnom rosom, skupljala se na granama,na lišću, na iglicama i kapala dolje u velikim debelim kapljama koje su promakale kroz Logenovumokru odjeću i mokru kožu.

Čučao je mirno i tiho u vlažnom grmlju dok mu se vođa slijevala niz lice, a sjajna oštrica njegovanoža mokro se ljeskala. Osjećao je veliko kretanje šume i čuo sve tisuće njezinih zvukova. Bezbrojnapuzanja kukaca, slijepo trčkaranje krtica, plaho šuškanje jelena, polagano pulsiranje sokova u starimdeblima. Svaki živi stvor u toj šumi tragao je za svojom vrstom hrane, a isto je vrijedilo i za njega.Pustio je misli da se usredotoče na životinju u blizini koja se oprezno kretala kroz šumu desno odnjega. Slasno. Suma utihne osim beskrajnog kapanja vode s grana. Svijet se suzio na Logena i njegovsljedeći obrok.

Kad je zaključio da je dovoljno blizu, skoči naprijed i obori je na mokro tlo. Mlada srna.Batrgala se i borila, no on je bio snažan i hitar pa joj je zario nož u vrat i rasjekao joj grlo. Vruća krvsukne iz rane, razlije se po Logenovim rukama i na mokru zemlju.

Podigne strvinu i prebaci je preko ramena. Bila bi dobra u gulašu, možda s nekim gljivama. Vrlodobra. Onda, kad se najede, može pitati duhove što dalje. Njihovi su savjeti prilično beskorisni, alidruštvo bi mu dobro došlo.

Kad je došao do tabora, bližio se sumrak. Bila je to nastamba prikladna za junaka Logenoveveličine - dva velika kolca držala su vlažne grane nad rupom u zemlji. Pa ipak, unutra je bilo baremdonekle suho, a kiša je prestala. Noćas će zapaliti vatru. Odavno se već nije tako počastio. Vatrom, ito samo svojom.

Kasnije, dobro nahranjen i odmoran, Logen utisne grumen chagge u lulu. Našao ju je nekolikodana ranije kako raste na dnu nekog drveta u velikim žutim krugovima. Odlomio si je pošten komad,ali se on nije posušio dovoljno da ga zapali do danas. Sad uzme zapaljenu grančicu s vatre i zarije juu glavu lule, puckajući dok se gljiva nije zapalila i počela gorjeti, otpuštajući dobro poznatizemljanoslatki miris.

Logen se zakašlje, ispuhne smeđi dim i zagleda se u uskomešani plamen. Misli mu se vrate nadruga vremena i druge logorske vatre. Cucak je bio ondje i kesio se dok mu je vatra svjetlucala našiljastim zubima. Tul Duru sjedio je preko puta njega, golem poput gore, i smijao se poputgrmljavine. Forley Najslabiji isto, zvjerao je svojim nervoznim očima, uvijek pomalo uplašen. RuddTrodrvaš bio je tu, i Harding Mrki koji je šutio. On je uvijek šutio. Zato su ga i zvali Mrki.

Svi su bili ondje. Osim što nisu. Svi su mrtvi, vratili su se u blato. Logen istrese lulu u vatru iodloži je u stranu. Nije mu više pasala. Njegov je otac bio u pravu. Nikad ne valja pušiti sam.

Odvrne čep s ulubljene čuturice, srkne gutljaj i ispljune ga u vodoskoku sitnih kapljica. Plamenioblak poleti u hladan zrak. Logen obriše usne, uživajući u ljutom, gorkom okusu. Zatim sjedne natrag

uz kvrgavo deblo bora i pričeka.

Prošlo je neko vrijeme prije nego su se pojavili. Trojica. Došli su tiho iz rasplesanih sjena međudrvećem i polako se bližili vatri, poprimajući oblik kako su dolazili na svjetlo.

“Devetprsti”, reče prvi.

“Devetprsti”, drugi.

“Devetprsti”, treći, glasovi poput tisuće zvukova šume.

“Dobrodošli k mojoj vatri”, reče Logen. Duhovi su čučali i zurili u njega bezizražajno. “Samotrojica večeras?”

Onaj zdesna prvi progovori. “Svake godine sve nas se manje probudi nakon zime. Mi smo jediniostali. Još će nekoliko zima proći pa ćemo i mi usnuti. Neće više nikoga biti da odgovori na tvojpoziv.”

Logen tužno kimne. “Ima li novosti iz svijeta?”

“Čuli smo za nekog tipa koji je pao s litice, eda bi ga živog izbacila rijeka, a onda je početkomproljeća prešao Visine umotan u trulu deku, ali ne vjerujemo takvim glasinama.”

“Vrlo mudro.”

“Bethod je započeo rat”, reče duh u sredini.

Logen se namršti. “Bethod uvijek ratuje. On je takav.”

“Da. Pobijedio je već u tolikim bitkama dosad, uz tvoju pomoć, da si je stavio zlatnu kapu.”

“Serem na tog gada”, Logen reče pa pljune u vatru. “Što još?” “Sjeverno od planina Shankejurcaju naokolo i pale.”

“Vole vatru”, reče duh u sredini.

“Istina,” reče onaj lijevi, “i više od tvoje vrste, Devetprsti. Vole je i boje je se.” Duh se nagnenaprijed. “Čuli smo da te neki čovjek traži u vrištinama južno odavde.”

“Moćan čovjek”, reče onaj u sredini.

“Mag iz Staroga doba”, reče lijevi.

Logen se namrgodi. Čuo je za te mage. Jednom je sreo čarobnjaka, no njega je bilo lako ubiti.Nije imao nikakvih posebnih natprirodnih moći, barem koliko je Logen primijetio. No magi su neštoposebno.

“Čuli smo da su magi mudri i jaki”, reče duh u sredini, “i da jedan takav može čovjeka odvestidaleko i pokazati mu mnogo toga. Ali su i prepredeni i imaju svoje ciljeve.”

“Što hoće ovaj?”

“Pitaj ga.” Duhovi ne mare mnogo za poslove ljudi, uvijek su slabi na detaljima. No ipak, ovo jebilo bolje od uobičajenih priča o drveću.

“Što ćeš učiniti, Devetprsti?”

Logen razmisli na tren. “Idem na jug pronaći tog maga i pitati ga što hoće od mene.”

Duhovi kimnu. Nisu pokazivali misle li da je to dobra ili loša ideja. Nije ih bilo briga.

“Sretan ti put onda, Devetprsti,” reče duh zdesna, “možda posljednji put.”

“Pokušat ću preživjeti bez vas.”

Logenova pošalica njima je promakla. Oni ustanu i udalje se od vatre pa postupno izblijede utamu. Uskoro su nestali, no Logen je morao priznati da su bili korisniji nego što se usudio nadati. Dalisu mu smisao.

Krenut će na jug ujutro, krenuti na jug i pronaći tog maga. Tko zna? Možda bude zanimljivsugovornik. Mora biti bolji od pregršta strijela ispaljenih bez razloga, ako ništa drugo. Logen sezagleda u vatru i kimne polako sam sebi.

Prisjećao se drugih vremena i drugih logorskih vatri kada nije bio sam.

IGRANJE NOŽEVIMABio je to lijep proljetni dan u Adui i sunce je ugodno sjalo kroz grane aromatičnog cedra,

bacajući prošarane sjene na igrače ispod njega. Ugodan povjetarac pirkao je dvorištem, pa su kartečvrsto držali u rukama ili ih pričvrstili čašama ili kovanicama. Ptice su cvrkutale s drveća, avrtlareve škare škljocale s druge strane travnjaka, stvarajući jedva čujne, ugodne jeke od visokih bije lih zgrada koje su omeđivale četverokutno dvorište. Je li igračima i velika suma novca na sredinistola bila ugodna ovisilo je, dakako, o kartama koje su držali u ruci.

Kapetanu Jezalu dan Lutharu svakako se sviđala. Otkrio je sablastan talent za karte otkad je dobioposao u Kraljevoj osobnoj, talent koji je iskoristio da osvoji goleme svote novca od svojih kolega.Nije mu zapravo trebao novac, naravno, budući da potječe iz tako bogate obitelji, no omogućio mu jeda održava iluziju štedljivosti istovremeno trošeći kao mornar. Kad god bi Jezal došao kući, njegovbi otac svima dosađivao pričama o njegovu dobrom upravljanju budžetom, a nagradio ga je ikupnjom kapetanskog položaja prije samo šest mjeseci. Braća mu nisu bila sretna. Da, novac jesvakako koristan, a ništa nije ni upola toliko zabavno kao ponižavanje najboljih prijatelja.

Jezal je napola sjedio, a napola ležao zavaljen na klupi, jedne noge ispružene, i lijeno prelaziopogledom po ostalim igračima. Major West toliko je nagnuo stolicu na stražnje noge da se činilo daje u neminovnoj opasnosti da se potpuno prevali. Držao je čašu prema suncu i divio se svjetlosti kojase filtrirala kroz jantarni alkohol u njoj. Imao je jedva primjetan, zagonetan osmijeh koji kao dagovori: “Ja nisam plemić, i možda sam niže na društvenoj ljestvici od vas, ali sam osvojio Turnir ikraljevu naklonost na bojištu i zbog toga sam bolji od vas, pa vam je, djeco, bolje da me slušate.”Nije sudjelovao u ovom dijeljenju, a po Jezalovu mišljenju ionako je previše oprezan s novcem.

Poručnik Kaspa sjedio je preko puta njega, mrgodio se i češkao žućkastu bradu, pozorno zagledanu svoje karte kao da su u pitanju iznosi koje ne razumije. Bio je on veseo mladić, ali glup za karte iuvijek vrlo zahvalan kad bi mu Jezal kupovao piće njegovim vlastitim novcem. Pa ipak, mogao si jekomotno priuštiti gubitak: otac mu je jedan od najvećih zemljoposjednika u Uniji.

Jezal je često znao primijetiti da se oni malo glupaviji u pametnom društvu ponašaju još gluplje.Kako su ionako već ostali bez prednosti, revno se jagme za poziciju simpatičnog idiota, klone seprepirki u kojima će izgubiti, pa tako mogu biti prijatelji sa svima. Kaspin izraz smušenekoncentracije kao da je govorio: “Nisam pametan, ali sam pošten i simpatičan, a to je ionako punovažnije. Pamet je precijenjena. E da, i jako sam, jako bogat pa me svi ionako vole.”

“Mislim da ću nastaviti”, reče Kaspa i baci hrpicu srebrnjaka na stol. Oni se rasipaju i zabljesnuna suncu uz radostan zveket. Jezal ih odsutno doda ukupnoj svoti u svojoj glavi. Nova uniforma,možda? Kaspa se uvijek počne malo meškoljiti kad ima stvarno dobre karte, a sada ne drhti. Reći dablefira značilo bi debelo precijeniti njegove sposobnosti; izglednije je da mu je jednostavno dosadnosjediti postrani. Jezal nije sumnjao da će se složiti kao jeftin šator već u sljedećoj rundi uloga.

Poručnik Jalenhorm namršti se i baci karte na stol. “Danas sve sama sranja dobivam!” zagrmi.Nasloni se natrag i poguri mišićava ramena, namrgođen kao da kaže: “Ja sam velik i muževan i burnesam naravi pa se prema meni svi trebaju odnositi s poštovanjem.” Poštovanje je upravo ono što mu

Jezal nije pokazivao za kartaškim stolom. Kratak fitilj može biti koristan u tučnjavi, ali predstavljanedostatak kad je novac u igri. Šteta što mu karte nisu bile malo bolje, inače bi Jezal izmuzao iz njegapola plaće. Jalenhorm iskapi čašu i posegne za bocom.

Ostaje samo Brint, najmlađi i najsiromašniji u ekipi. On oblizne usne s izrazom u isti mahopreznim i pomalo očajničkim, izrazom koji kao da je govorio: “Nisam ja ni mlad ni siromašan.Mogu si priuštiti izgubiti ovaj novac. Jednako sam važan kao vi ostali.” Danas je imao mnogo novca;možda mu je upravo stigao džeparac. Možda je to sve od čega mora živjeti sljedećih nekolikomjeseci. Jezal mu je planirao preoteti taj novac i spiskati ga na žene i piće. Morao je obuzdati hihotkad je na to pomislio. Hihotati se može kad dobije partiju. Brint se nasloni i pažljivo razmisli. Moglobi potrajati da donese odluku pa Jezal uzme lulu sa stola.

Zapali je na svjetiljki postavljenoj isključivo s tom svrhom i otpuhne nepravilne kolutove dima ucedrove grane. Pušenje mu, nažalost, nije išlo ni upola tako dobro kao kartanje pa su većina kolutovabili tek ružni oblačci žućkastosmeđe pare. Ako će potpuno iskreno, nije uopće uživao u pušenju. Odnjega mu bude malo mučno, ali je vrlo moderno i vrlo skupo i Jezala bi vrag odnio da propušta neštomoderno samo zato što mu se ne sviđa. Osim toga, otac mu je, posljednji put kad je bio u gradu, kupioprelijepu bjelokosnu lulu koja mu je jako lijepo pristajala. A ni braća mu nisu bila presretna zbogtoga, kad malo bolje razmisli.

“Plaćam”, Brint reče.

Jezal zamahne nogu s klupe. “Onda podižem za nekih što maraka.” Gurne cijelu svoju hrpu nasredinu stola. West usiše zrak kroz zube. Novčić padne s vrha hrpe, sleti na rub i zakotrlja se podrvetu. Padne na kaldrmu uz nedvojben zvuk novca koji je pao. Glava vrtlara na drugoj stranitravnjaka refleksno trzne gore prije nego se vratio šišanju trave.

Kaspa odgurne svoje karte kao da ga peku za prste i odmahne glavom. “Kvragu, kako sam ja glupza te karte”, žalosno prozbori i nasloni se na hrapavo smeđe deblo.

Jezal je zurio ravno u poručnika Brinta s laganim osmijehom na licu koji nije odavao ništa.“Blefira,” zagrmi Jalenhorm, “ne daj mu da te voza, Brinte.”

“Nemojte, poručniče”, reče West, no Jezal je znao da hoće. Morao je izgledati kao da si možepriuštiti gubitak. Brint nije oklijevao, gurne sve svoje novčiće bezbrižnim zamahom.

“To je stotka, više-manje.” Brint se iz petnih žila trudio zvučati kao da vlada situacijom, no glasmu je sadržavao šarmantnu notu histerije.

“Može proći,” Jezal reče, “svi smo ovdje prijatelji. što imate, poručniče?”

“Imam zemlju.” Brintove su oči izgledale pomalo grozničavo dok je pokazivao karte ekipi.

Jezal je uživao u napetoj atmosferi. Namršti se, slegne ramenima, podigne obrve. Zamišljeno sepočeše po glavi. Gledao je kako se Brintov izraz lica mijenja dok je mijenjao svoj. Nada, očaj, nada,očaj. Konačno Jezal raširi karte na stol. “Joj vidi, opet imam sunca.”

Brintovo lice bilo je za slikanje. West uzdahne i zatrese glavom. Jalenhorm se namršti. “Bio samsiguran da blefira”, reče.

“Kako mu to uspijeva?” zapita Kaspa, i kvrcne zalutali novčić preko stola.

Jezal slegne ramenima. “Sve je u igračima, a ništa u kartama.” Počne skupljati gomilu srebrnjaka,a Brint je i dalje piljio i škrgutao zubima, blijed kao krpa. Novac je s ugodnim zveketom padao ukesu. Ugodnim za Jezala, u svakom slučaju. Jedan novčić padne sa stola i stane pokraj Brintovečizme. “Biste li mi to, molim vas, dodali, poručniče?” upita Jezal sa šećernim osmijehom.

Brint naglo ustane i zabije se pritom u stol, od čega novčići i čaše poskoče i zazvekeću. “Imamposla”, reče on muklim glasom, a onda se grubo progura uz Jezala, zabivši ga u deblo, i odgrabiprema rubu dvorišta. Nestane u časničke prostorije, pognute glave.

“Jeste li vidjeli vi ovo?” Jezal je svakim trenom postajao sve više zgrožen. “Tako se zabušiti umene, to je prokleto nepristojno!

I to u mene, nadređenog časnika! Dođe mi da ga prijavim!” Zbor negodu- jućih glasova popratispomen prijave. “Ma samo ne zna gubiti, ništa više!”

Jalenhorm ga strogo pogleda ispod obrva. “Ne bi ga trebao tako nemilosrdno musti. Nije onbogat. Ne može si priuštiti gubljenje.”

“Pa ako si ne može priuštiti gubljenje, ne bi trebao igrati!” otrese se Jezal uzrujano. “Tko mu jerekao da blefiram? Trebao si držati jezičinu za zubima!”

“Nov je ovdje,” West reče, “samo se želi uklopiti. Nisi li i ti jednom bio nov?”

“Što si mi ti, otac?” Jezal se bolno jasno sjećao kako je to biti nov i sam spomen toga malko gaposrami.

Kaspa odmahne rukom. “Posudit ću mu nešto novca, ne brinite.”

“Neće ga uzeti”, reče Jalenhorm.

“Pa, to je njegova stvar.” Kaspa sklopi oči i okrene lice prema suncu. “Vruće je. Zima je stvarnogotova. Sigurno je već prošlo podne.”

“Sranje!” vikne Jezal, ustane i počne skupljati svoje stvari. Vrtlar stane sa šišanjem travnjaka ipogleda prema njima. “Zašto nisi rekao nešto, Weste?”

“Što sam ti ja, otac?” upita major. Kaspa se zasmijulji.

“Opet kasniš”, reče Jalenhorm i glasno izdahne. “Lord maršal neće biti sretan.”

Jezal zgrabi svoje mačeve i potrči prema suprotnoj strani tratine. Major West krene polako zanjim. “Hajde!” vikne Jezal.

“Evo me iza vas, kapetane”, reče on. “Odmah iza vas.”

“Ubod, ubod, Jezale, ubod, ubod!” galamio je lord maršal Varuz i mlatio ga štapom po ruci.

“Au”, Jezal zacvili i podigne ponovno metalnu šipku.

“Želim vidjeti kako se kreće ta ruka, kapetane, ima da skače kao zmija! Želim da me zaslijepibrzina tih ruku!”

Jezal izvede još nekoliko nespretnih napada tim glomaznim komadom željeza. Bilo je to pravomučenje. Prsti, zapešće, podlaktica, rame, sve mu je gorjelo od naprezanja. Bio je do kože mokar odznoja; letio mu je s lica u velikim kapljama. Maršal Varuz odbijao je s lakoćom njegove bi je dnepokušaje. “Sad zasijeci! Zasijeci lijevom!”

Jezal svom snagom svoje lijeve ruke zamahne velikim kovačkim čekićem prema starčevoj glavi.Jedva je uspijevao podići tu prokletinju čak i kad je u najboljoj formi. Maršal Varuz bezbrižnozakorači u stranu i mlatne ga štapom po licu.

“Jao!” zatuli Jezal dok je teturao natraške. Čekić mu isklizne iz prstiju i padne mu na nogu.“Aaah!” Željezna šipka zvekne na pod dok se saginjao da se uhvati za vrišteće nožne prste. Osjetiprobadajuću bol kad ga je Varuz raspalio posred dupeta tako da je oštar prasak odjeknuo dvorištem, ion se opruži naglavce.

“Ovo je bi je dno!” drekne starac. “Sramotite me pred majorom Westom!” Major se zaljuljaounatrag na stolici i tresao od prigušenog smijeha. Jezal je zurio u maršalove besprijekorno ulaštenečizme i nije vidio razloga da u skorije vrijeme ustane.

“Ustajte, kapetane Luthare!” drekne Varuz. “Moje je vrijeme, ako ništa drugo, dragocjeno!”

“Dobro! Dobro!” Jezal se umorno uspentra na noge i ostane klimavo stajati na vrućem suncu,dahćući da dođe do zraka, sav u jednoj vodi.

Varuz zakorači blizu njemu i onjuši mu dah. “Zar ste danas već pili?” upita, nakorstriješenih sivihbrkova. “I sinoć, uopće ne sumnjam!” Jezal ništa ne odgovori. “E pa proklet bio onda! Imamo posla,kapetane Luthare, a ja ga ne mogu sam raditi! Četiri mjeseca još je do Turnira, četiri mjeseca da odvas napravim vrhunskog mačevalca!”

Varuz je čekao odgovor, no Jezal nije uspijevao smisliti nijedan. Ionako je ovo zapravo radiosamo da mu otac bude zadovoljan, no nekako nije imao osjećaj da stari vojnik želi to čuti, a mogao ježivjeti bez još jednog udarca. “Pih!” Varuz drekne Jezalu u lice i okrene se držeći štap čvrsto objemarukama iza leđa.

“Maršale Var—” Jezal počne, no prije nego što je uspio završiti, stari se vojnik naglo okrenuo iubo ga ravno u trbuh.

“Gah”, reče Jezal i propadne na koljena. Varuz se nadvio nad njega.

“Malo ćete mi na trčanje, kapetane.”

“Aaah.”

“Trčat ćete odavde do Kule lanaca, trčat ćete do vrha kule i parapeta. Znat ćemo kad stignete jerćemo major i ja uživati u opuštajućoj partiji kvadrata na krovu,” pokaže prema šesterokatnici izanjega, “s lijepim pogledom na vrh kule. Vidjet ću vas kroz dalekozor pa ovaj put nema varanja!” imlatne Jezala povrh glave.

“Au”, Jezal reče trljajući tjeme.

“Nakon što se pokažete na krovu, trčat ćete natrag. Trčat ćete najbrže što možete, a znam to jerćete, ako se ne vratite dok mi završimo partiju, ići još jedanput.” Jezal se lecne. “Major Westizvrstan je u kvadratima pa bi mi moglo trebati pola sata da ga pobijedim. Predlažem da krenetesmjesta.”

Jezal zatetura na noge i počne trčati prema luku na drugoj strani dvorišta, mrmljajući psovke sebiu bradu.

“Morat ćete biti brži, kapetane!” Varuz vikne za njim. Jezalove su noge bile poput olovnih šipki,no silio ih je da idu dalje.

“Koljena gore!” vikne major West veselo.

Jezal je toptao niz prolaz, uz nacerenog portira koji je sjedio pokraj vrata, pa na široku avenijuiza njega. Trčao je uz bršljanom obrasle zidove Sveučilišta, proklinjući Varuzovo i Westovo imeispod daha koji je jedva hvatao, a onda uz uglavnom besprozornu masu Kuće pitanja i njezina čvrstozatvorena teška ulazna vrata. Prošao je uz nekoliko blijedih činovnika koji su jurili ovamo ili onamo,no Agriont je bio tih u u ovo doba poslijepodneva pa Jezal nije vidio nikoga zanimljivog dok nijezašao u park.

Tri elegantne mlade dame sjedile su u sjeni razgranate vrbe pokraj jezera, u pratnji postarijepratilje. Jezal odmah produži korak i zamijeni svoj izmučeni izraz nonšalantnim osmijehom.

“Moje dame”, reče on kad je sijevnuo uz njih. Čuo ih je kako se hihoću jedna drugoj iza njega itiho si čestita, ali upola uspori čim im je izišao iz vidokruga.

“Prokleti Varuz”, reče on sebi skoro hodajući dok je skretao na Kraljev prilaz, no odmah jemorao ponovno ubrzati. Princ prestolonasljednik Ladisla bio je ni dvadeset koraka dalje, zajedno sasvojom ogromnom svitom odjevenom jarkim bojama.

“Kapetane Luthare!” vikne njegova visost, dok mu je sunce bljeskalo na obijesno velikim zlatnimpucetima. “Trčite koliko vas noge nose! Stavio sam tisuću maraka na vašu pobjedu na Turniru!”

Jezal je od pouzdanog izvora saznao da je princ podupro Bremera dan Gorsta s dvije tisućemaraka, ali se svejedno naklonio najniže što je mogao onako u trku. Prinčeva svita kicoša bodrila gaje i uzvikivala mlake uzvike ohrabrenja njegovim leđima koja su se od njih udaljavala. “Proklete

budaletine”, procijedi Jezal ispod daha, iako bi rado bio jedan od njih.

Trčao je uz kolonadu ogromnih kamenih kipova koji su prikazivali šest stotina godina nadkraljevas desne strane i statue njihovih vjernih podanika, nešto manje, s lijeve strane. Kimne velikom maguBayazu netom prije nego što je skrenuo na Trg maršala, no čarobnjak mu se mrštio negodujući kolikoi uvijek, a efekt strahopoštovanja tek je malo narušila pruga bi je log golubljeg dreka na njegovukamenom obrazu.

Budući da je Otvoreno vijeće zasjedalo, trg je bio gotovo prazan pa je Jezal mogao praktičkišetati sve do dveri Vojne dvorane. Krupni narednik kimne mu dok je prolazio kroz njih, a Jezal sezapita je li možda iz njegove čete - obični vojnici ionako svi izgledaju isto. Ignorirao ga je i nastaviotrčati između visokih bi je lih zgrada.

“Krasno”, promrsi Jezal. Jalenhorm i Kaspa sjedili su pokraj vrata Kule lanaca, pušili lule ismijali se. Prokletnici su sigurno znali da će doći ovuda.

“Za čast i slavu!” urlikne Kaspa, zveckajući mačem u koricama dok je Jezal trčao uz njega.“Nemoj da lord maršal čeka!” vikao je za njim i Jezal je čuo kako se ljudina grohotom smije.

“Proklete budaletine”, dahtao je Jezal, gurajući ramenom teška vrata, a dah mu je zastrugao pogrlu kad se krenuo uspinjati strmim spiralnim stepeništem. Bila je to jedna od najviših kula uAgriontu: imala je ukupno dvjesto devedeset i jednu stepenicu. “Proklete stepenice”, psovao je samsebi. Kad je došao do stote, noge su mu gorjele a prsa se nadimala. Do dvjestote je bio u raspadu.Ostatak je puta prehodao i svaki mu je korak bio muka dok konačno kroz toranj nije banuo na krov inavalio se na parapet, trepćući pred iznenadnom svjetlošću.

Prema jugu se ispod njega prostirao grad, beskrajan tepih bi je lih kuća koji se sterao cijelimputem oko ljeskavog zaljeva. U drugome smjeru, pogled na Agriont bio je još impresivniji. Velikazbrka veličanstvenih zgrada nagomilanih jedna preko druge, izlomljena zelenim travnjacima i velikimstablima, okružena širokim opkopom i visokim zidinama, načičkana stotinama uznositih tornjeva.Kraljev prilaz ravno je po sredini sjekao grad u pravcu Vijenca lordova, čija je brončana kupolasjala na suncu. Visoki tornjevi Sveučilišta stajali su iza njega, a još iza njih nadvila se mrka veličinaKuće Tvorca koja se propinjala poput mračne planine i bacala svoju dugu sjenu preko zgrada u svompodnožju.

Jezalu se učini da je u daljini ugledao odbljesak sunca u dalekozoru maršala Varuza. Još jednomopsuje pa krene prema stepenicama.

Jezal je osjetio silno olakšanje kad je konačno stigao do krova i vidio da na ploči ima jošnekoliko bi je lih figura.

Maršal Varuz mu se namršti. “Imate puno sreće. Major je postavio iznimno odlučnu obranu.”Smiješak razvuče Westovo lice. “Sigurno ste nekako zavrijedili njegovo poštovanje, iako moje tektrebate steći.”

Jezal se presavine s rukama na koljenima, jako dahćući i kapljući znoj po tlu. Varuz uzme dugačak

kovčeg sa stola, priđe Jezalu i otvori je jednim potezom. “Pokažite mi svoje forme.”

Jezal uzme kratak mač lijevom rukom, a dugi desnom. Bili su mu laki kao perca nakon onogteškog željeza. Maršal Varuz odstupi jedan korak. “Počnite.”

On zamahne u prvu formu, s desnom rukom ispruženom a lijevom uz tijelo. Oštrice su šibale ikrivudale zrakom, svjetlucale na popodnevnom suncu dok se Jezal kretao iz jednog poznatog stava udrugi s uvježbanom glatkoćom. Nakon nekog vremena završio je i spustio mačeve uz bokove.

Varuz kimne. “Kapetan ima brze ruke, zar ne?”

“Zaista izvrsno”, reče major West s velikim osmijehom na licu. “Prokleto bolji prizor nego štosam ja ikad bio.”

Lord maršal nije bio toliko impresioniran. “Koljena su vam previše savijena u trećoj formi imorate težiti većem pružanju lijeve ruke u četvrtoj, ali inače,” zastane, “može proći.” Jezal uzdahneod olakšanja. Bila je to prava pohvala.

“Hah!” vikne starac i mune ga u rebra krajem kovčega. Jezal se skljokao na tlo i jedva jeuspijevao disati. “Trebate, doduše, poraditi na refleksima, kapetane. Trebali biste uvijek bitispremni. Uvijek. Ako imate mačeve u rukama, prokleto vam je bolje da ih držite gore.”

“Da, gospodine”, grakne Jezal.

“A kondicija vam je sramotna, zijevate kao šaran. Iz pouzdanog sam izvora čuo da Bremer danGorst trči deset milja dnevno a da se ni ne oznoji.” Maršal Varuz nagne se nad njega. “Odsada panadalje i vi ćete tako. O da. Krug oko agriontskih zidina svakoga jutra u šest, zatim sat vremenasparinga s majorom Westom, koji je bio dovoljno ljubazan da vam pristane biti partner. Uvjeren samda će upozoriti na sve sitne slabosti u vašoj tehnici.”

Jezal se lecne i protrlja bolna rebra. “A što se pijančevanja tiče, želim da prestane. Ja sam uvijekza pijanke kad je vrijeme i mjesto za njih, ali vremena za slavlje bit će nakon Turnira, ako budeteradili dovoljno da pobijedite. Dotad trebamo uredan život. Jeste li me razumjeli, Luthare?” Nagne sejoš niže, naglašavajući svaku riječ s velikom pažnjom. “Uredan. Život. Kapetane.”

“Da, maršale Varuze”, promrmlja Jezal.

Šest sati kasnije bio je pijaniji od zemlje. Smijao se kao luđak kad je izletio na ulicu, i vrtjelo muse u glavi. Hladan zrak pljusnuo ga je snažno u lice, male zlobne zgrade vijugale su i njihale se, aloše osvijetljena cesta klimala se kao brod koji tone. Jezal se muški borio protiv poriva da povrati,napravi jedan razmetljivi korak na ulicu i okrene lice prema vratima. Preplave ga razmazano jarkosvjetlo i glasni zvuci smijeha i galame. Izobličen obris izleti iz krčme i pogodi ga u prsa. Jezal ga jeočajnički pokušao ščepati, a onda je pao. Pogodio je tlo tresnuvši tako da su mu sve kostizaštropotale.

Svijet mu se na trenutak smračio, a onda se našao zgnječen u prašini s Kaspom na sebi. “Kvragu!”progrglja budući da mu je jezik bio natekao i nezgrapan u ustima. Odgurne hihotavog poručnika sa

sebe laktom, otkotrlja se i zatetura na noge, posrćući naokolo dok se ulica ljuljala oko njega. Kaspaje ležao na leđima u prašini, davio se od smijeha i smrdio po jeftinoj cugi i kiselom dimu. Jezaltraljavo pokuša otresti prašinu s uniforme. Na prsima je imao veliku mokru mrlju koja je mirisala napivo. “Kvragu!” promrmlja još jednom. Kad se to dogodilo?

Postane svjestan neke galame na drugoj strani ulice. Dva su se čovjeka hrvala na vratima. Jezal jesvom snagom škiljio, naprezao se u onom mraku. Krupan muškarac držao je nekog lijepo odjevenogmomka, i činilo se da mu veže ruke iza leđa. Sad mu je silom stavljao nekakvu vreću preko glave.Jezal zatrepće u nevjerici. Ovaj je kvart bio daleko od dobrog glasa, ali ovo se činilo malopretjeranim.

Vrata krčme treskom se otvore i West i Jalenhorm iziđu van zadubljeni u pijani razgovor, nešto onečijoj sestri. Blještava svjetlost presiječe ulicu i jasno osvijetli dvojicu muškaraca koji su senatezali. Onaj krupni bio je sav u crnome i s maskom preko donjeg dijela lica. Imao je bi je lu kosu,bi je le obrve, kožu bi je lu poput mlijeka. Jezal je zurio u bi je log vraga s druge strane ulice, a ovajje bi je sno piljio u njega svojim uskim ružičastim očima.

“Upomoć!” Bio je to momak s vrećom na glavi, a glas mu je bio piskutav od straha. “Upomoć, jasam—” bi je li mu čovjek udijeli divljački udarac u trbuh i ovaj se uz uzdah presavine.

“Hej, ti tamo!” drekne West.

Jalenhorm je već jurio preko ceste.

“Sto?” reče Kaspa, podbočen na laktove posred ulice.

Jezalova glava bila je puna blata, no noge su mu izgleda slijedile Jalen- horma pa je glavinjaozajedno s njima, osjećajući groznu mučninu. West je išao za njim. bi je li se duh naglo uspravi,okrene i stane između njih i svojeg zatočenika. Još jedan se čovjek žustro pomakne iz sjene, visok imršav, sav u crnome i s maskom, ali duge masne kose. On podigne ruku u rukavici.

“Gospodo,” njegov cvileći pučki glas prigušila je maska, “gospodo, molim vas, ovdje smokraljevskim poslom!”

“Kralj svoje poslove obavlja danju”, progunđa Jalenhorm.

Maska novopridošlog tipa lagano trzne kad se nasmiješio. “Zato treba nas za noćne poslove, jel’,prijatelju?”

“Tko je ovaj čovjek?” West pokaže prema momku s vrećom na glavi.

Zatočenik opet s mukom pokuša ustati. “Ja sam Sepp dan— uuf!” bi je lo čudovište ušutka gateškom šakom u glavu i obori ga mlitavog na cestu.

Jalenhorm stavi ruku na dršku mača i stisne čeljust, a bi je li se duh zastrašujućom brzinom igolem stvori ispred njega. Izbliza je bio još masivniji, čudniji i strašniji. Jalenhorm automatskiodstupi jedan korak, popikne se na izbrazdanoj površini ceste i tresne na leđa. Jezalu je bubnjalo u

glavi.

“Natrag!” drekne West. Mač mu fijukne iz toka uz jedva čujan zvon.

“Haaa!” procijedi čudovište i stisne šake kao dva ogromna bi je la kamena.

“Aaah!” stenjao je čovjek s vrećom na glavi.

Jezal se sledio od straha. Pogleda mršavog tipa. Njegove uske oči nasmiješe mu se. Kako senetko može smiješiti u ovakvom trenutku? Jezal se iznenadi kad ugleda dugačak, gadan nož u njegovojruci. Otkud se on stvorio? Pijano krene rukom prema maču.

“Majore Weste!” začuje se glas iz sjene dalje niz ulicu. Jezal stane, nesiguran, napola izvučenogmača. Jalenhorm se uspentra na noge, sa skorenim blatom na leđima uniforme, i izvuče mač. Blijedimonstrum netremice je zurio u njih i nije se povukao ni milimetra.

“Majore Weste!” začuje se ponovno glas, sada popraćen tapkavim, strugavim zvukom. West jeproblijedio kao krpa. Iz sjena se pojavi figura, izrazito šepava, sa štapom koji je tapkao po prašini.Šešir širokog oboda zaklanjao mu je gornji dio lica, no usta su mu bila iskrivljena u čudan osmijeh.Dogega se do njih, ravnodušan prema svim isukanim mačevima, i pruži slobodnu ruku Westu.

Major polako spremi mač u tok, primi ruku i mlitavo se rukuje s čovjekom. “Pukovniče Glokta?”upita on promuklim glasom.

“Vaš sluga pokorni, iako nisam više vojno lice. Sad sam u Kraljevoj inkviziciji.” Polako digneruku i skine šešir. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, duboko izborano, kratka kosa prošaranasjedinama. Grozničavo sjajne oči zurile su iz dubokih, tamnih kolobara, lijevo zamjetno uže oddesnog, ružičastog oboda i suzavo. “A ovo su moji pomoćnici, praktikal Severard”, štrkljavi seposprdno nakloni, “i Frost.”

Bijeli monstrum jednom rukom trgne zatočenika na noge. “Samo malo”, reče Jalenhorm i koraknenaprijed, no inkvizitor mu blago položi ruku na rame.

“Ovaj čovjek zarobljenik je Inkvizicije Njegova Veličanstva, poručniče Jalenhorme.” Ljudinazastane, iznenađen što je oslovljen imenom. “Jasno mi je da imate najbolje namjere, no on jekriminalac, izdajnik. Imam nalog za njegovo uhićenje, potpisao ga je nadlektor Sult glavom. Nije ninajmanje vrijedan vaše pomoći, vjerujte mi.”

Jalenhorm se namršti i prijeteći zabulji u praktikala Frosta. Bljedunjavi vrag izgledao jeprestravljeno. Prestravljeno kao kakav kamen, otprilike. Digne zarobljenika i prebaci ga prekoramena bez vidljivog truda pa krene niz ulicu. Onaj po imenu Severard nasmiješi se očima, spreminož u korice, još jednom se nakloni i pođe za svojim kolegom, zviždučući nemelodično dok se polakoudaljavao.

Inkvizitorovo lijevo oko zatitra i suze mu krenu niz blijed obraz. On ih pažljivo obrišenadlanicom. “Molim vas za oprost. Mislim, zbilja. Stvarno postaje gnjavaža kad čovjek više ne moževlastite oči kontrolirati, je li? Prokleta cmizdrava hladetina. Ponekad si mislim da bih ga jednostavno

trebao izvaditi i pomiriti se s povezom.” Jezalu se okrene želudac. “Koliko je već prošlo, Weste?Sedam godina? Osam?”

Jedan mišić titrao je sa strane na majorovoj glavi. “Devet.”

“Zamisli ti to. Devet godina. Možete li vjerovati? Imam osjećaj kao da je bilo jučer. Bilo je to naonom grebenu, zar ne, tamo smo se rastali?” “Na grebenu, da.”

“Ne brinite, Weste, ne krivim vas ni najmanje.” Glokta srdačno potapša majora po ruci. “Ne zato, u svakom slučaju. Pokušali ste me odgovoriti, sjećam se. Imao sam dovoljno vremena zarazmišljanje o tome u Gurkhulu, na kraju krajeva. Puno vremena za razmišljanje. Uvijek ste mi bilipravi prijatelj. A sada je mladi Collem West major Kraljeve osobne, zamisli ti to.” Jezal nije imao ninajblažeg pojma o čemu oni to pričaju. Htio je samo povratiti i otići u krevet.

Inkvizitor Glokta okrene se prema njemu s osmijehom, pokazavši još jednom gnjusnu rupu međuzubima. “A ovo je sigurno kapetan Luthar u kojega svi polažu velike nade za nadolazeći Turnir.Maršal Varuz nemilosrdan je učitelj, zar ne?” Mahne slabašno štapom prema Jezalu. “Ubod, ubod,kapetane? Ubod, ubod.”

Jezal osjeti kako mu se diže želudac. Zakašlje se i pogleda si u stopala, moleći svijet da seprestane vrtjeti. Inkvizitor je gledao u krug u svakoga od njih kao da nešto očekuje. West je izgledaoblijedo. Jalenhorm blatno i mrzovoljno. Kaspa je još uvijek sjedio na cesti. Nitko od njih nije imaošto reći.

Glokta pročisti grlo. “Ha dobro, dužnost zove,” nakloni se ukočeno, “no nadam se da ću vas sveponovno vidjeti. Vrlo skoro.” Jezal se automatski ponada da ga više nikad neće vidjeti.

“Možda bismo se mogli ponovno mačevati koji put?” promrmlja major West.

Glokta se dobroćudno nasmije. “Ah, vrlo rado, Weste, ali mislim da sam mrvicu invalidan ovihdana. Ako se baš želite boriti, siguran sam da bi vam praktikal Frost rado udovoljio,” baci pogled naJalenhorma, “samo vas moram upozoriti da se baš ne bori kao džentlmen. Želim vam svima ugodnuvečer.” Vrati šešir na glavu, a onda se okrene i odgega niz tmurnu ulicu.

Trojica su ga časnika gledali kako šepa od njih u beskonačnoj, neugodnoj tišini. Kaspa konačnopromuca. “Koji se ovo vrag upravo dogodio?”

“Ništa”, reče West kroz stisnute zube. “Najbolje da zaboravimo da se išta dogodilo.” (Suton,CroWarez.org)

ZUBI I PRSTIMalo je vremena. Moramo biti brzi. Glokta kimne Severardu, a ovajse nasmiješi i skine vreću s

glave Seppa dan Teufela.

Upravitelj kovnice bio je snažan muškarac plemićkog izgleda. Na licu su mu se već počele vidjetimasnice. “Što ovo sve znači?” urlao je, sav hvalisav i razmetljiv. “Znate li vi tko sam ja?”

Glokta prezrivo otpuhne. “Naravno da znamo tko ste. Mislite da nam je navika otimati ljude sulice onako nasumce?”

“Ja sam upravitelj Kraljevske kovnice!” vikne zatočenik, pokušavajući se izvući iz okova.Praktikal Frost ravnodušno ga je gledao prekriženih ruku. Željezo je u žeravnicima već poprimalonarančastu boju. “Kako se usuđujete...”

“Ne možemo trpjeti da nas se cijelo vrijeme prekida!” drekne Glokta. Frost divljački gruneTeufela u cjevanicu i ovaj jaukne od boli. “Kako da naš zatvorenik potpiše priznanje ako su mu rukesvezane? Molim vas, oslobodite ga.”

Teufel se sumnjičavo ogledavao oko sebe dok mu je albino odvezivao ruke. A onda ugledasjekiricu. Ulašteno sječivo sjalo je poput zrcala na oštrom svjetlu svjetiljke. Stvarno je prekrasna.Baš bi je se volio dočepati, zar ne, Teufele? Kladim se da bi me rado skratio za glavu njome.Glokta se gotovo nadao da će to i učiniti; izgledalo je kao da poseže prema njoj desnom rukom, nonjome je samo odgurnuo papir s priznanjem.

“Aha,” reče Glokta, “upravitelj kovnice desnoruk je gospodin.”

“Desnoruk gospodin”, Severard sikne zatvoreniku u uho.

Teufel je zurio preko stola napola škiljeći. “Tebe znam! Glokta, zar ne? Onaj kojeg su zarobili uGurkhulu, onaj kojeg su mučili. Sand dan Glokta, jesam li u pravu? E pa, ovaj put si se uvalio prekoglave, samo da znaš! Preko glave! Kad vrhovni sudac Marovia čuje za ovo...”

Glokta skoči na noge, a stolica mu zaškripi po pločicama. Lijeva noga bila mu je u agoniji, no onju je ignorirao. “Pogledaj ovo!” procijedi, a onda razjapi usta i pruži užasnutom zatvoreniku prilikuda dobro promotri njegove zube. Ili ono što je od njih preostalo. “Vidite to? Vidite? Tamo gdje sumi slomili zube gore ostavili su ih dolje, a gdje su ih polomili dolje, ostavili su ih gore, sve dootraga. Vidite?” Glokta prstima povuče obraze otraga da Teufel bolje vidi. “Radili su to s maličkimdlijetom. Svaki dan pomalo. Trajalo je to mjesecima.” Glokta ukočeno sjedne pa se široko nasmiješi.

“Odličan posao, ha? Koja ironija! Ostave ti pola zuba, a ni od jednog nikakve koristi! Većinudana jedem juhu.” Upravitelj kovnice teško gutne. Glokta je vidio kako mu se graška znoja cijedi nizvrat. “A zubi su bili tek početak. Moram pišati sjedećke, kao žena, znaš. Imam trideset i pet godina, atreba mi pomoć da ustanem iz kreveta.” Ponovno se nasloni i ispruži noge, lecnuvši se. “Meni jesvaki dan pravi mali pakao. Svaki dan. I recite mi onda, zar zaista mislite da me išta što vi kažete

može uplašiti?”

Glokta je proučavao svojeg zatvorenika, polako, bez žurbe. Nije više ni upola onoliko siguran.“Priznajte”, prošapće. “Onda vas otpravimo u Anglandiju, i još stignemo noćas malo odspavati.”

Teufelovo lice problijedjelo je gotovo kao praktikal Frost, ali on ne reče ništa. Nadlektor ćeuskoro doći. Već je na putu ovamo, najvjerojatnije. Ako ne bude priznanja kad on dođe... svi ćemou Anglandiju. U najboljem slučaju. Glokta primi štap i ustane na noge. “Volim sebe zamišljati kaoumjetnika, no za umjetnost treba vremena, a mi smo već protratili pola večeri tražeći vas po svimbordelima u gradu. Srećom, praktikal Frost ima dobar nos i izvrstan smisao za orijentaciju. Moženanjušiti štakora u kenjari.”

“Štakora u kenjari”, ponovi Severard, čije su oči vedro sjale u narančastom sjaju žeravnika.

“Malo smo knap s vremenom pa ću biti izravan. Priznat ćete mi u roku od deset minuta.”

Teufel otpuhne i prekriži ruke. “Nikad.”

“Primite ga.” Frost zgrabi zatvorenika s leđa, presavine ga čeličnim stiskom i pribije mu desnuruku uz tijelo. Severard mu uhvati lijevo zapešće i raširi mu prste na izgrebanu plohu stola. Gloktaovije šaku oko glatke ručke sjekirice, stružući oštricom po drvetu dok ju je polako vukao premanjemu. Zurio je u Teufelovu ruku. Kako ima lijepe nokte. Tako duge i sjajne. Ne možeš raditi urudniku s takvim noktima. Glokta visoko podigne sjekiricu.

“Čekajte!” vrisne zatvorenik.

Tres! Teška oštrica zagrize duboko u površinu stola, uredno odsjekavši Teufelov srednji nokat.Sada je ubrzano disao, a na čelu mu se sjajio znoj. Sad ćemo vidjeti kakav si zapravo čovjek.

“Mislim da vam je jasno kamo ovo vodi”, reče Glokta. “Znate, radili su to jednome vodniku kojije bio zarobljen zajedno sa mnom, jedan rez na dan. Bio je on žilav momak, vrlo žilav. Već su muprešli lakat kad je umro.” Glokta ponovno podigne sjekiricu. “Priznajte.”

“Ne biste...”

Tres! Sjekirica pokosi sami vrh Teufelova srednjeg prsta. Krv navre na površinu stola.Severardove oči sjajile su u svjetlosti svjetiljke. Teufelu se objesi čeljust. Ali trebat će neko vrijemeda osjeti bol. “Priznaj!” urlikne Glokta.

Tres! Sjekirica pokosi vrh Teufelova prstenjaka i jedan mali kolut srednjeg prsta koji se nakratkozakotrlja pa padne na pod. Frostovo lice bilo je kao iz mramora isklesano. “Priznaj!”

Tres! Vrh Teufelova kažiprsta skoči u zrak. Srednji prst bio mu je skraćen do prvog zgloba.Glokta zastane i nadlanicom obriše znoj s čela. Noga mu je pulsirala od naprezanja. Krv je kapala napločice ujednačenim ritmom, tap, tap, tap. Teufel je razrogačenim očima buljio u svoje skraćeneprste.

Severard odmahne glavom. “Izvrstan posao, inkvizitore.” Čvrgne jedan od mesnatih koluta prekostola. “Kakva preciznost... Zadivljen sam.”

“Aaaah!” vrisne upravitelj kovnice. Sad mu polako sviće. Glokta još jednom podigne sjekiricu.

“Priznat ću!” vrištao je Teufel, “priznat ću!”

“Izvrsno”, reče Glokta vedro.

“Izvrsno”, reče Severard.

“Ifufno”, reče praktikal Frost.

PROSTRANI I GOLI SJEVERMagi su drevan i tajanstven red, potkovan tajnama svijeta, vješt upitanjima magije, mudar i

moćan više nego što ljudi mogu i sanjati.

Na takvom su glasu. Netko takav trebao bi naći načina da pronađe čovjeka,pa makar to bio čovjekkoji je sam na prostranom i golom sjeveru. Ako jeto istina, onda ovaj očito časi časa.

Logen se češao po bradi i pitao se što je zadržalo velikog maga. Možda se izgubio. Ponovno sezapita nije li trebao ostati u šumi gdje barem hrane ima u izobilju. No duhovi su rekli da treba na jug,a ako kreneš na jug s brda, dođeš na ove poharane vrištine. I tako je ovdje čekao u trnju i blatu, pološem vremenu i uglavnom gladan.

Čizme su mu ionako bile iznošene pa je svoj bi je dni logor postavio nedaleko od ceste da boljevidi tog čarobnjaka kad naiđe. Otkad su počeli ratovi, sjever je pun opasnog ološa - ratnika koji sudezertirali pa postali razbojnici, seljaka koji su pobjegli sa svojih spaljenih posjeda, ljudi bez vođa inade koji nemaju što izgubiti, i tako dalje. Logen, međutim, nije bio zabrinut. Nitko nije imao razlogadoći u ovaj šupak svijeta. Nitko osim njega i tog maga.

I tako je sjedio i čekao, tražio hranu, ne nalazio je, pa još malo sjedio i čekao. U ovo doba godinevrištine su često natopljene iznenadnim pljuskovima, no on bi navečer zapalio trnovite vatre s punodima ako bi uspio, da mu malo podignu splasnuto raspoloženje i privuku kojeg čarobnjaka u prolazu.Večeras je bila padala kiša no prestala je nešto ranije pa je bilo dovoljno suho za vatru. Sada je nanjoj imao lonac i kuhao je gulaš sa zadnjim komadima mesa koje je donio sa sobom iz šume. Ujutroće morati nastaviti dalje i pronaći nešto za jelo. Mag ga može uhvatiti poslije, ako mu je još uvijekstalo.

Miješao je svoj skromni objed i pitao se da li da se sutra vrati na sjever ili da produži na jug kadje začuo topot kopita na cesti. Jednog konja koji se kretao polako. Sjedne natrag na kaput i ostanečekati. Začuje se rzanje i zveket uzdi. Jahač dođe preko uzvisine. Vodenasto sunce bilo je nisko naobzoru pa ga Logen nije dobro vidio, ali je u sedlu sjedio ukočeno i nespretno, kao netko tko nijenavikao na dug put. Potjera lagano konja u smjeru vatre i zauzda ga nekoliko metara dalje.

“Dobra večer”, reče.

Nije bio ni približno što je Logen očekivao. Ispijen, blijed, naoko boležljiv mladić s tamnimkolobarima oko očiju, dugom kosom zalijepljenom uz glavu od sitne kišice i živčanim osmijehom.Izgledao je više mokro nego mudro, a sigurno nije izgledao moćnije nego što ljudi mogu zamisliti.Izgledao je uglavnom gladno, ozeblo i bolesno. Izgledao je, zapravo, onako kako se Logen osjećao.

“Zar ne biste trebali imati štap?”

Mladić je izgledao iznenađeno. “Nemam... hoću reći... ovaj... ja nisam mag.” Utihnuo je inervozno grizao usnice.

“Duhovi su mi rekli da očekujem maga, ali oni često pogriješe.”

“Ovaj... pa, ja sam naučnik. Ali moj učitelj, veliki Bayaz,” i on se nakloni s poštovanjem, “nitkoje doli Prvi među magima, velik u uzvišenome umijeću i učen u dubokim mudrostima. On me poslaoda vas pronađem”, odjednom je izgledao sumnjičavo, “i dovedem vas... vi jeste Logen Devetprsti?”

Logen podigne lijevu ruku i pogleda bljedunjavog mladića kroz prazninu gdje mu je nekoć biosrednji prst. “Uh, dobro.” Naučnik s olakšanjem uzdahne i iznenada se zaustavi. “Ovaj, hoću reći...hmm... žao mi je zbog prsta.”

Logen se nasmije. Bio mu je to prvi smijeh otkad se izvukao iz rijeke. Nije bilo jako smiješno, alise smijao glasno. Bio je to dobar osjećaj. Mladić se nasmiješi i bolno sklizne iz sedla. “Ja samMalacus Quai.”

“Malacus što?”

“Quai”, reče on, na putu prema vatri.

“Kakvo je to pak ime?”

“Ja sam iz Staroga Carstva.”

Logen nikad nije čuo za takvo mjesto. “Carstva, ha?”

“Pa, bilo je, nekoć. Najmoćniji narod u Krugu Svijeta.” Mladić ukočeno čučne uz vatru. “Noprošla je slava odavno izblijedjela. Sada je tek jedno veliko bojište.” Logen kimne. Dovoljno jedobro znao kako to izgleda. “Daleko je. Na zapadu svijeta.” Naučnik neodređeno mahne rukom.

Logen se opet nasmije. “To je istok.”

Quai se tužno osmjehne. “Ja sam vidovnjak, iako, izgleda, ne baš dobar. Učitelj Bayaz poslao meda vas nađem, ali zvijezde nisu bile povoljne pa sam se izgubio u nevremenu.” Makne si kosu iz očijui raširi dlanove. “Imao sam natovarenog konja s hranom i potrepštinama i još jednog konja za vas, alisam ih izgubio u oluji. Bojim se da nisam tip za otvorene prostore.”

“Izgleda da nisi.”

Quai izvadi pljosku iz džepa i ispruži se s njom preko vatre. Logen je uzme, otvori, otpije gutljaj.Ljuti alkohol slije mu se niz grlo i zagrije ga sve do korijena kose. “Dobro, Malacuse Quaiju, izgubiosi hranu, ali si sačuvao ono što je zbilja važno. Potrebno je dosta truda da se meni izmami osmijeh nalice. Dobrodošao si kraj moje vatre.”

“Hvala vam.” Naučnik zastane i pruži dlanove prema slabašnom plamenu. “Nisam jeo dva dana.”Zatrese glavom, a kosa mu poleti amo-tamo. “Bilo je to... teško razdoblje.” Obliže usne i pogledaprema loncu.

Logen mu doda žlicu. Malacus Quai zabulji se u nju velikim izbečenim očima. “Vi ste jeli?”

Logen kimne. Nije jeo, ali nesretni je naučnik izgledao pregladnjelo a hrane je bilo jedva zajednoga. Otpije još jedan gutljaj iz pljoske. To će mu poslužiti, zasad. Quai s užitkom napadne gulaš,poliže žlicu, a zatim obliže lonac, nek’ se nađe. Nasloni se na veliki kamen. “Vaš sam vječni dužnik,Logene Devetprsti, spasili ste mi život. Nisam se usudio ni pomisliti da biste mogli biti takovelikodušan domaćin.”

“Nisi ni ti baš što sam očekivao, iskreno govoreći.” Logen još jednom potegne iz pljoske i obližeusne. “Tko je taj Bayaz?”

“Prvi među magima, velik u uzvišenome umijeću i učen u dubokim mudrostima. Bojim se da ćebiti ozbiljno nezadovoljan mnome.”

“Njega se treba bojati, onda?”

“Pa,” odgovori naučnik slabašno, “jest malo ćudljiv.”

Logen otpije još gutljaj. Toplina mu se sada širila tijelom, a toplinu nije osjetio već tjednima.Nastupi stanka. “Što on hoće od mene, Quaije?”

Nije dobio odgovor. Tiho hrkanje začuje se s druge strane vatre. Logen se nasmiješi, zaogrnekaputom, legne i lijepo zaspi.

Naučnik se probudio u iznenadnom napadaju kašlja. Bilo je rano ujutro i turoban je svijet bioobavijen gustom maglom. Vjerojatno je i bolje tako. Nije se imalo što vidjeti osim milja blata,kamenja i bi je dne smeđe borovice. Sve je bilo presvučeno hladnom rosom, no Logen je uspiopotaknuti tužan jezičac vatre. Quaiju je kosa bila slijepljena uz blijedo lice. Okrene se na pod iiskašlje žuč na tlo.

“Aaah”, zakrešti. Nakašlje se i još jednom pljune.

Logen pričvrsti zadnje od svoje skromne opreme na nesretnog konja. “Jutro,” reče, gledajući u bije lo nebo, “iako ne baš dobro.”

“Umirem. Umirem i onda se neću više morati micati.”

“Nemamo više hrane, pa ako ostanemo ovdje, stvarno ćeš umrijeti. Onda te mogu pojesti i vratitise u planine.”

Naučnik se slabašno osmjehne. “Sto ćemo?”

Stvarno, što? “Gdje možemo naći tog Bayaza?”

“U Velikoj sjevernoj biblioteci.”

Logen nikad nije čuo za to, no nikad ga, doduše, nisu zanimale knjige. “A to je gdje?”

“Južno odavde, jedno četiri dana jahanja, na velikom jezeru.”

“Znaš li put?”

Naučnik zatetura na noge i ostane stajati i lagano se klimati, dišući brzo i plitko. Bio je blijed kaoduh i lice mu se sjajilo od znoja. “Mislim da da”, promrmlja, ali nije baš izgledao sigurno.

Ni Quai ni njegov konj neće izdržati četiri dana bez hrane, sve i ako se ne izgube. Hrana mora bitiprioritet. Najbolja je opcija slijediti cestu kroz šumu prema jugu, unatoč većem riziku. Možda ihubiju razbojnici, ali bolja je ponuda hrane, a u suprotnom bi ih ionako ubila glad.

“Ti bi trebao jahati”, reče Logen.

“Ja sam izgubio konje, ja bih trebao hodati.”

Logen opipa Quaijevo čelo. Bilo je vruće i obliveno hladnim znojem. “Imaš temperaturu. Bolje tijaši.”

Naučnik se ni ne pokuša usprotiviti. Spusti pogled na Logenove istrošene čizme. “Možete li uzetimoje čizme?”

Logen odmahne glavom. “Premale su.” Klekne uz tinjajuće ostatke vatre i napući usne.

“Što to radite?”

“Vatre sadrže duhove. Zadržat ću ovu pod jezikom pa je možemo upotrijebiti da zapalimo druguvatru kasnije.” Quai je izgledao previše bolesno da bi bio iznenađen. Logen usiše duha, zakašlje seod dima, strese se od gorkog okusa. “Spreman za polazak?”

Naučnik digne ruke u beznadnoj gesti. “Spakiran sam.”

Malacus Quai volio je pričati. Pričao je dok su se kroz vrištine probijali na jug, dok se suncepenjalo na tmurno nebo, dok su ulazili u šumu u predvečerje. Njegova bolest nije nimalo omelabrbljanje, no Logenu to nije smetalo. Prošlo je mnogo vremena otkad je netko zadnji put razgovarao snjim, a i pomoglo mu je da ne misli toliko na svoja stopala. Bio je izgladnio i umoran, no stopala sumu predstavljala najveći problem. Čizme su mu bile u dronjcima stare kože, prsti posječeni iizudarani, a list ga je još uvijek pekao od Shankina ugriza. Svaki mu je korak predstavljao mučenje.Nekoć su ga zvali najopasnijim čovjekom Sjevera. Sada se bojao najsitnijeg drvlja i kamenja nacesti. Bilo je to nekako smiješno. Lecne se kad mu je noga udarila oblutak.

".. pa sam proveo sedam godina kao učenik učitelja Zacharusa. On je vrlo važan među magima,peti od dvanaest Juvensovih učenika, velik čovjek.” Sve povezano s magima bilo je, izgleda, veliko uQuaijevim očima. “On je mislio da sam spreman doći u Veliku sjevernu biblioteku i učiti kod učiteljaBayaza, da zaslužim svoj štap. No tamo mi nije baš išlo kao po loju. Učitelj Bayaz iznimno jezahtjevan...”

Konj stane i brekne, prepadne se i nesigurno napravi korak natrag. Logen onjuši zrak i namršti se.U blizini su bili neki ljudi, i to ne baš dobro oprani. Trebao je to primijetiti ranije, ali mu je svapažnja bila usmjerena na noge. Quai ga pogleda odozgo. “Što je bilo?”

Kao da mu odgovara, neki muškarac iskorači iza drveta možda deset koraka ispred njih, a jošjedan malo dalje niz cestu. Bili su ološ, nesumnjivo. Prljavi, bradati, u odrpanim komadima različitihkrzana i koža. Sve u svemu, ne bitno različiti od Logena. Mršavi slijeva imao je koplje s kukastimvrhom. Krupni zdesna imao je težak mač prošaran hrđom i staru ulubljenu kacigu sa šiljkom na vrhu.Krenuli su naprijed, nacereni. Začuje se zvuk iza njih i Logen snuždeno baci pogled preko ramena.Treći čovjek, s velikim plikom na licu, kretao se oprezno cestom prema njima s teškom drvenomsjekirom u rukama.

Quai se nagne sa sedla, očiju raskolačenih od straha. “Jesu li to razbojnici?”

“Pa ti si jebeni vidovnjak”, procijedi Logen kroz stisnute zube.

Stali su korak dva ispred njih. Onaj s kacigom bio je, izgleda, glavni. “Lijep konj”, zareži.“Posudite nam ga?” Onaj s kopljem cerio se dok je primao uzde.

Situacija je svakako otišla na gore. Samo trenutak ranije to se činilo gotovo nemogućim, nosudbina je pronašla način. Logen je sumnjao da će od Quaija biti neke koristi u borbi. To je značiloda ostaje sam na njih trojicu ili više, i to samo s nožem. Ako ne učini ništa, njega i Malacusa ćeopljačkati i vrlo vjerojatno ubiti. Treba biti realan u takvim situacijama.

Ponovno promotri trojicu razbojnika. Nisu očekivali tučnjavu, ne od dvojice nenaoružanih ljudi -koplje je bilo upereno u stranu, a mač u pod. Nije znao kakvo je stanje sa sjekirom pa se tu moraopouzdati u sreću. Tužna je činjenica da čovjek koji udari prvi obično udara zadnji, pa se Logenokrene prema onome s kacigom i ispljune mu duha u lice.

On se zapali u zraku i gladno se okomi na njega. Glava mu plane u pucketave plamičke, a mač muse stropošta na tlo. Očajnički se hvatao za lice pa mu se i ruke zapale. Otetura od njih vrišteći.

Quaijev konj prepao se vatre i propeo se, brekćući. Mršavi zatetura natraške uz uzdah, a Logenskoči na njega, jednom rukom zgrabi dršku koplja i nabije ga glavom u lice. Nos mu krene podLogenovim čelom i on odglavinja pun krvi koja mu se slijevala niz bradu. Logen ga trgne natragkopljem, zakrene mu desnu ruku u širokom luku i udari ga šakom u vrat. Ovaj padne grgljajući, aLogen mu istrgne koplje iz ruku.

Osjeti kretanje iza leđa pa se baci na pod i zakotrlja ulijevo. Sjekira fijukne zrakom njemu iznadglave, zasiječe dugu posjekotinu u konjskoj butini, rasprska krv po tlu i rastrga kopču na opasačusedla. Plikavi posrne u stranu nakon što ga je sjekira zanijela. Logen skoči na njega ali mu se gležanjizvrne na kamenu i on zatetura kao pijanac, jauknuvši od boli. Kraj lica mu fijukne strijela odnekudmeđu drvećem iza njega i nestane u grmlju s druge strane ceste. Konj je brektao i ritao se, mahnitokolutao očima, a onda u luđačkom galopu odjurio niz cestu. Malacus Quai zacvili kad je sedloskliznulo s konjskih leđa i bacilo ga u grmlje.

Nije imao vremena razmišljati o njemu. Logen urlikne i jurne na sje- kiraša, ciljajući mu kopljemsrce. Ovaj je podigao sjekiru na vrijeme da odgurne vršak koplja, ali nedovoljno daleko. Koplje gaprobode kroz rame i zakrene ga. Začuje se oštar prasak kad se koplje slomilo, Logen izgubi ravnotežui poleti naprijed, pa padne zajedno s plikavim na cestu. Vršak koplja koji mu je stršao iz leđa

zasiječe duboku posjekotinu na Logenovu tjemenu kad je pao na njega. Logen zgrabi sjekiraševuspetljanu kosu objema rukama, povuče mu glavu unatrag i skrši mu glavu o kamen.

Zatetura na noge pa mu se zavrti u glavi, obriše krv iz očiju taman na vrijeme da spazi strijelukako zuji među drvećem i muklo se zabija u deblo korak ili dva od njega. Logen se zaleti na strijelca.Sada ga je vidio, klinca od najviše četrnaest godina, kako poseže za još jednom strijelom. Logenizvadi nož. Klinac je umetao strijelu u luk, ali oči su mu bile raskolačene od panike. Prtljao je sastrunom i probio si strijelom ruku, s iznenađenim izrazom na licu.

Logen ga je dosegao. Klinac zamahne lukom prema njemu, no on se sagne ispod njega i skočinaprijed pa zarine nož prema gore objema rukama. Oštrica dohvati dječaka ispod brade i podigne gau zrak, a onda mu prelomi vrat. On padne na Logena, a nazubljena krhotina noža zasiječe mu duguposjekotinu u ruci. Krv je šikljala posvuda, iz posjekotine na Logenovoj glavi, iz posjekotine naLogenovoj ruci, iz rane koja je zijevala na dječakovu vratu.

Odgurne truplo u stranu, otetura uz drvo i zastenje da dođe do daha. Srce mu je lupalo, krv mu jehučala u ušima, trbuh mu se okretao. “Još uvijek sam živ”, prošapće. “Još uvijek sam živ.” Porezotinena glavi i ruci počele su mu pulsirati. Dva nova ožiljka. Mogao je i mnogo gore proći. Ostruže krv sočiju i odšepa natrag na cestu.

Malacus Quai stajao je ondje i blijed kao krpa zurio u tri leša. Logen ga uhvati za ramena iodmjeri ga od glave do pete. “Jesi li ozlijeđen?”

Quai je samo zurio u tijela. “Mrtvi su?”

Truplo onoga krupnog s kacigom još uvijek se pušilo i odašiljalo odvratno privlačan miris. Imaoje na sebi dobar par čizama, Logen primijeti, mnogo bolji od njegovih. Onome s plikom vrat je biozakrenut puno previše da bi mogao biti živ, a usto je bio proboden slomljenim kopljem. Logen nogomokrene onog mršavog. Krvavo mu je lice još uvijek izgledalo iznenađeno, oči zurile u nebo, a ustabila otvorena.

“Sigurno sam mu zdrobio dušnik”, promrmlja Logen. Ruke su mu bile oblivene krvlju. Stisne ihzajedno da zaustavi drhtanje.

“A što s onim u šumi?”

Logen kimne. “Što je bilo s konjem?”

“Ode”, promrmlja Quai beznadno. “Što ćemo?”

“Vidjet ćemo imaju li hrane.” Logen pokaže prema truplu koje se dimilo. “I pomogni mi da muskinem čizme.”

TRENING MAČEVANJA

Pritisni ga, Jezale, pritisni ga! Nemoj se sramiti!”

Jezal je bio i više nego voljan poslušati. Skoči naprijed i nasrne desnom rukom. West je većizgubio ravnotežu i posrnuo natraške, pa mu je jedva uspio parirati kratkim mačem. Danas su seslužili poluoštrim mačevima, da dodaju malo opasnosti u trening. Njima baš nije bilo moguće nekogaprobosti, no moglo se zadati bolnu ogrebotinu do dvije, ako se dovoljno potrudiš. Jezal je nakaniomajoru zadati ogrebotinu za ono jučerašnje poniženje.

“Tako je, priušti mu pakao! Ubod, ubod, kapetane! Ubod, ubod!”

West nespretno zasiječe, no Jezal je to predvidio pa ploštimice udari mač, još uvijek navaljujućinaprijed i ubadajući iz petnih žila. Zasiječe lijevom, pa onda još jednom. West je očajnički blokirao izateturao natraške uza zid. Jezal ga je konačno imao. Zacereka se radosno dok je nasrtao naprijeddužim mačem, no protivnik mu odjednom i na njegovo iznenađenje živne. West šmugne, odbije napadu stranu razočaravajuće čvrsto. Jezal posrne naprijed, izgubi ravnotežu, preneraženo zine kad mu jevršak mača pronašao pukotinu između dva kamena i oružje mu se istrgnulo iz umrtvljene ruke,klatareći se ondje zaglavljeno u zidu.

West poleti naprijed, sagne se unutar Jezalova preostalog mača i zabije se u njega ramenom.“Uuuf!” reče Jezal, pa zatetura natraške i složi se na pod. Kratki mu se mač istrgne iz ruke, prokližepo kamenu i maršal Varuz elegantno ga zaustavi stopalom. Tupi vrh Westova mača lebdio je nadJezalovim vratom.

“Prokletstvo!” opsuje dok mu je nacereni major pružao ruku.

“Da,” promrmlja Varuz i duboko uzdahne, “baš prokletstvo. Još bjednija izvedba nego jučer, akoje to uopće moguće! Opet ste pustili da major West napravi budalu od vas!” Jezal namršteno odgurneWestovu ruku i ustane.

“Nijednom nije izgubio kontrolu u ovoj borbi! Dopustili ste da vas navuče, a onda razoruža!Razoruža! Ni moj unuk ne bi napravio takvu grešku, a on ima osam godina!” Varuz mlatne štapom popodu. “Objasnite mi, molim vas, kapetane Luthare, kako mislite dobiti meč potrbuške i bez mačeva?”

Jezal se durio i trljao potiljak.

“Ništa? Ubuduće, ako padate s litice s mačevima, želim vas vidjeti u komadima na dnu smačevima čvrsto stegnutim među mrtvim prstima, je li to jasno?”

“Da, maršale Varuze”, promrmlja namrgođeni Jezal, poželjevši da se stari gad sam stušti nizliticu. Ili možda s Kule lanaca. To bi bilo prikladno. Možda bi mu se i major West mogao pridružiti.

“Preveliko je samopouzdanje prokletstvo za jednog mačevalca! Svakog protivnika morate tretiratikao da vam je posljednji. Što se tiče rada nogu,” i Varuz s gađenjem iskrivi usta, “divno i krasno dokidete naprijed, no čim dođete na stražnju nogu, odmah sve ode k vragu. Major vas je samo trebaodotaknuti da padnete kao malaksala školarka.”

West mu se cerio. Uživao je u ovome. Potpuno je uživao, proklet bio.

“Kažu da je stražnja noga Bremera dan Gorsta kao željezni stup. Željezni stup, kažu! Bilo bi lakše

srušiti Kuću Tvorca nego njega.” Lord maršal pokaže prema obrisu goleme kule koja se izdizalaiznad zgrada dvorišta. “Kuću Tvorca!” drekne on s gađenjem.

Jezal šmrcne i šutne čizmom po podu. Po stoti se put zapita zašto jednostavno ne odustane i nikadviše ne primi mač u ruku. Samo, što bi ljudi rekli? Otac je apsurdno ponosan na njega, uvijek serazmeće njegovom vještinom svima koji su ga voljni slušati. Jedva čeka da vidi sina kako se bori naTrgu maršala pred podivljalom gomilom. Kad bi Jezal to sada odbacio, otac bi mu bio osramoćen, aon bi se mogao oprostiti od časničkoga položaja, rente i ambicija. Braća bi mu nesumnjivo bilaoduševljena.

“Ravnoteža je ključna”, Varuz je deklamirao. “Snaga vam proizlazi iz nogu! Odsada vašemtreningu dodajemo sat vremena grede. Svaki dan.” Jezal se lecne. “Znači: trčanje, vježbe s teškomšipkom, forme, sat vremena sparinga, opet forme, sat vremena grede.” Lord maršal zadovoljno kimne.“To će biti dovoljno, zasad. Vidimo se sutra ujutro u šest, trijezni kao led.” Varuz se namršti.“Trijezni. Kao. Led.”

“Ne mogu vječno ovako, znaš”, Jezal reče dok je ukočeno hramao prema svojoj spavaoni.“Koliko ovakvih sranjskih grozota čovjek treba istrpjeti?”

West se naceri. “Ovo je ništa. Nikad nisam vidio starog gada da je ovako blag prema nekome.Sigurno si mu jako drag. Prema meni nije bio ni približno ovako blagonaklon.”

Jezal nije bio siguran bi li mu vjerovao. “Gori od ovoga?”

“Ja nisam imao podlogu kao ti. Tjerao me da držim polugu nad glavom cijelo popodne dok nijepala na mene.” Major se lagano lecne, kao da mu je i sama uspomena bolna. “Tjerao me da trčimgore-dolje po Kuli lanaca u punom oklopu. Tjerao me na četiri sata sparinga dnevno, svaki dan.”

“Kako si to podnosio?”

“Nisam imao izbora. Nisam plemić. Mačevanje je bilo jedini način da me zamijete. Ali isplatilose na kraju. Koliko neplemića s položajem u Kraljevoj osobnoj znaš?”

Jezal slegne ramenima. “Kad malo bolje razmislim, vrlo malo.” Kao plemić, smatrao je da ihuopće ne bi trebalo biti.

“Ali ti si iz dobre obitelji i već si kapetan. Ako uspiješ osvojiti Turnir, tko zna koliko dalekomožeš dogurati. Hoff - lord komornik, Marovia - vrhovni sudac, pa i sam Varuz, svi su oni u svojevrijeme bili pobjednici. Pobjednici s odgovarajućim porijeklom uvijek daleko doguraju.”

Jezal prezrivo otpuhne. “Kao tvoj prijatelj Sand dan Glokta?”

Ime padne između njih poput kamena. “Pa dobro... gotovo uvijek.”

“Majore Weste!” začuje se glas iza njih. Zdepasti narednik s ožiljkom na obrazu žurio je premanjima.

“Naredniče Foreste, kako ste?” upita West i srdačno opali vojnika po leđima. Znao je saseljacima, no opet, Jezal se morao podsjećati da je West i sam tek nešto bolji od seljaka. Možda jestobrazovan, i časnik, i što već, ali svejedno ima više zajedničkoga s narednikom nego s Jezalom, kadčovjek malo bolje razmisli.

Narednik se sav ozario. “Vrlo dobro, hvala, gospodine.” Kimne Jezalu s poštovanjem. “Jutro,kapetane.”

Jezal ga počasti kratkim kimanjem i okrene pogled niz aveniju. Nije mogao zamisliti ni jedanrazlog zbog kojeg bi časnik bio u dobrim odnosima s običnim vojnicima. Osim toga, ima ožiljak iružan je. Jezal nije imao baš nikakve koristi od ružnih ljudi.

“Kako vam mogu pomoći?” West upita.

“Maršal Burr želi vas vidjeti, gospodine, na hitnom brifingu. Svim višim časnicima naređeno jeda budu prisutni.”

Westovo se lice naoblači. “Doći ću čim uzmognem.” Narednik mu salutira i udalji se.

“O čemu se radi?” upita Jezal bezbrižno, dok je gledao kako neki činovnik naganja papir koji muje ispao.

“O Anglandiji. O onom kralju Sjevernjaka, Bethodu.” West izgovori to ime s grimasom na licu,kao da mu je ostavilo gorak okus u ustima. “Kažu da je pobijedio sve svoje neprijatelje na Sjeveru, asad se sprema na rat s Unijom.”

“Pa, ako već želi rat”, Jezal će vedro. Ratovi su, po njegovu mišljenju, u redu, odlična prilika zaslavu i napredovanje. Onaj papir proleti uz njegovu čizmu na laganom povjetarcu, a odmah za njimuspuhani činovnik. Jezal mu se naceri kad je projurio uz njega, presavinut gotovo napola u pokušajuda ga uhvati.

Major ščepa zaprljani papir i doda mu ga. “Hvala vam, gospodine,” reče činovnik, čije je znojnolice bilo posve bi je dno od zahvalnosti, “puno vam hvala!”

“Ma nema na čemu”, promrmlja West, a činovnik mu se ulizivački nakloni i odjuri dalje. Jezal jebio razočaran. Prilično je uživao u potjeri. “Moglo bi doći do rata, ali to mi je trenutačno zadnjabriga.” West teško uzdahne. “Sestra mi je u Adui.”

“Nisam znao da imaš sestru.”

“E pa imam, i tu je.”

“Pa?” Jezal nije imao previše entuzijazma slušati o majorovoj sestri. West se možda uspio izdići,ali ostatak njegove obitelji Jezalu je bio debelo nezanimljiv. Zanimalo ga je upoznavanje siromašnih,priprostih djevojaka koje može iskoristiti, i bogatih, plemenitaških koje bi eventualno mogao oženiti.Sve one između nisu bile vrijedne spomena.

“Pa, moja sestra zna biti simpatična ali je i pomalo... nekonvencionalna. Zna biti dosta teška kadnije dobre volje. Iskreno govoreći, radije bih se baktao s gomilom sjevernjaka nego s njom.”

“Ma hajde, Weste,” Jezal će odsutno, ne obraćajući previše pažnje na ono što govori, “sigurnonije baš tako teška.”

Major se razvedri. “Uh, malo mi je lakše kad to tako kažete. Oduvijek je htjela vidjeti Agriontsvojim očima, a ja sam joj godinama govorio da ću je povesti u obilazak ako ikad dođe ovamo.Dogovorili smo se za danas, zapravo.” Jezal se snuždi. “Sad, uz ovaj sastanak—”

“Ali imam tako malo vremena ovih dana!” zatuli Jezal.

“Obećajem da ću ti se iskupiti. Nađemo se u mom stanu za sat vremena.”

“Čekaj...” No West je već odlazio.

* * *

Samo da ne bude preružna, Jezal je razmišljao dok se polako približavao stanu majora Westa ipodizao nevoljku šaku da pokuca. Samo da ne bude preružna. Ili preglupa. Sve samo da ne moramprotratiti poslijepodne na glupu djevojku. Ruka mu je bila na pola puta do vrata kad je postaosvjestan povišenih glasova na drugoj strani. Stajao je u hodniku s osjećajem krivnje i primicao uhosve bliže drvetu, u nadi da će čuti nešto pohvalno na svoj račun.

"... a tvoja služavka?” dopre prigušeni glas majora Westa, a zvučao je podosta ljutito.

“Morala sam je ostaviti kod kuće, bilo je puno posla. Nitko nije bio ondje mjesecima.” Westovasestra. Jezal se snuždi. Dubok glas, zvuči kao neka debela. Jezal si nije mogao priuštiti da ga videkako šeta Agriontom s debelom curom pod ruku. To bi mu moglo uništiti ugled.

“Ali ne možeš samo tako lutati gradom sama!”

“Vratila sam se ovamo u jednom komadu, zar ne? Zaboravljaš tko smo mi, Colleme. Znam sesnaći bez posluge. Ionako većini ljudi ovdje ni ja nisam mnogo bolja od sluškinje. Osim toga, tvojprijatelj kapetan Luthar će me paziti.”

“To je još gore, i to prokleto dobro znaš!”

“Pa nisam mogla znati da ćeš ti imati posla. Pomislila bih da ćeš imati vremena da vidiš svojuvlastitu sestru.” Nije zvučala kao glupača, bar nešto, samo debelo, a sad već i mrzovoljno. “Zarnisam sigurna s tvojim prijateljem?”

“Ma nije on tako loš, ali je li on siguran s tobom?” Jezal nije bio siguran što je major mislio timmalim komentarom. “A hodati sama Agriontom u pratnji muškarca kojeg jedva poznaješ? Ne pravi seglupa, predobro te poznajem! Što će ljudi misliti?”

“Sere mi se što oni misle.” Jezal se trgne od vrata. Nije navikao da se dame služe takvim jezikom.Debela, mrzovoljna i prosta, prokletstvo. Ovo bi čak moglo biti gore nego što se bojao. Pogleda nizhodnik i počne razmišljati da pobjegne, već smišljajući ispriku. Prokleta njegova loša sreća,međutim, netko je sad dolazio po stepenicama. Ne može otići a da ne bude primijećen. Jednostavnoće morati pokucati i svršiti s tim već jednom. Zaškrguće zubima i ogorčeno pokuca na vrata.

Glasovi odjednom utihnu, a Jezal nabaci neuvjerljivo prijateljski osmijeh. Neka mučenje počne.Vrata se širom otvore.

Iz nekog razloga, očekivao je nižu, deblju verziju majora Westa u haljini. Grdno se prevario. Bilaje možda mrvicu punija nego što je bilo strogo moderno, budući da su mršave djevojke bile zadnjikrik mode, ali nije je se moglo nazvati debelom, nimalo debelom. Imala je tamnu kosu, tamnu put,malo tamniju nego što bi se inače smatralo idealnim. Znao je da se dame trebaju kloniti sunca kad godje to moguće, ali gledajući nju, nije se uopće mogao sjetiti zašto. Oči su joj bile vrlo tamne, gotovocrne, a ove su se sezone glave okretale za plavim očima, no njezine su na prigušenom svjetludovratka sjale poprilično očaravajuće.

Ona mu se nasmiješi. Neobičan neki osmijeh, viši na jednoj strani nego na drugoj. Malo se odtoga osjećao nelagodno, kao da ona zna nešto smiješno što on ne zna. Pa ipak, odlični zubi, posve bije li i sjajni. Jezalova ljutnja brzo se rasplinjavala. Što ju je dulje gledao, to mu se više sviđala i tomu je glava sadržavala manje suvislih misli.

“Bok”, reče ona.

Usta mu se lagano otvore, kao iz navike, no ništa iz njih ne izađe. Um mu je bio prazna stranica.

“Vi ste sigurno kapetan Luthar?”

“Ovaj...”

“Ja sam Collemova sestra, Ardee”, pljusne se po čelu. “Ali koja sam ja glupača, Collem vam jesigurno rekao sve o meni. Znam da ste vas dvojica dobri prijatelji.”

Jezal baci nelagodan pogled prema majoru, koji mu se nato namrštio i izgledao ponešto uzrujano.Ne može joj baš reći da je do tog jutra bio posve nesvjestan njezina postojanja. Trudio se formiratimakar malo duhovit odgovor no ništa mu nije padalo na pamet.

Ardee ga primi za lakat i uvuče u sobu govoreći cijelo vrijeme. “Znam da ste odličan mačevalac,no čula sam da vam je um još oštriji od mača. Toliko zapravo da se samo mača laćate predprijateljima jer vam je um previše ubojit.” Pogleda ga s očekivanjem. Šutnja.

“Pa,” promrmlja on, “pomalo se mačujem.” bi je dno. Potpuno grozno.

“Je li to pravi čovjek preda mnom, ili razgovaram s vrtlarom?” pogleda ga s neobičnim izrazomna licu koji je bilo teško pročitati. Možda je to bio isti izraz koji bi Jezal imao dok pregledava konjakojeg razmišlja kupiti: oprezan, prodoran, oštar i sasvim malo preziran. “Čak i vrtlari imajuveličanstvene uniforme, čini se.”

Jezal je bio gotovo siguran da je to bila nekakva uvreda, ali je bio previše zauzet smišljanjemnekog duhovitog odgovora da bi previše obraćao pažnju. Znao je da će morati progovoriti sada iliprovesti cijeli dan u neugodnoj tišini, pa otvori usta i pouzda se u sreću. “Ispričavam se ako izgledamzapanjeno, ali major West je tako neprivlačan čovjek. Kako sam mogao očekivati tako prekrasnusestru?”

West se nasmije kroz nos. Njegova sestra podigne obrvu i počne brojati bodove na prste. “Blagouvredljiv prema mojem bratu, što je dobro. Donekle zabavan, i to je dobro. Iskren, što jeosvježavajuće, i umjereno laskav prema meni, što je, dakako, odlično. Malo zakašnjelo, ali sve usvemu, vrijedilo je čekati.” Pogleda Jezala u oči. “Ovo popodne možda neće ispasti potpuni gubitakvremena.”

Jezal nije bio siguran da mu se svidio zadnji komentar, a nije bio siguran niti da mu se sviđa kakoga gleda, no on je uživao gledati nju pa joj je bio spreman dosta toga oprostiti. Žene s kojima sedružio rijetko su govorile išta pametno, pogotovo ne one zgodne. Pretpostavljao je da ih odgajaju dase smiješe, kimaju i slušaju dok muškarci govore. Uglavnom se slagao s takvim poretkom, nodomišljatost je Westovoj sestri dobro pristajala, i više je nego privukla njegovu znatiželju. Debljina imrzovolja nisu bile u ponudi, u to nije bilo sumnje. A što se tiče prostakluka, ha, zgodni ljudi nikadnisu prosti, zar ne? Tek... nekonvencionalni. Počelo mu se činiti da to popodne, kao što je i ona rekla,neće biti potpuni gubitak vremena.

West krene prema vratima. “Izgleda da vas moram ostaviti da pravite budale jedno od drugoga.Lord maršal Burr očekuje me. Ne radite ništa što ja ne bih, može?” Komentar kao da je bio upućenJezalu, no West je gledao svoju sestru.

“To bi nam dopuštalo gotovo sve”, reče ona uhvativši Jezalov pogled. Zaprepastilo ga je kad jeosjetio da se zarumenio kao neka klinka, pa se nakašlje i spusti pogled na svoje cipele.

West zakoluta očima. “Milost”, reče i vrata škljocnu i zatvore se.

“Hoćete li nešto popiti?” Ardee ga upita, no već je točila vino u čašu. Sam s prelijepom mladomdjevojkom. Nipošto to nije novo iskustvo, Jezal sije govorio, a ipak mu se činilo da nema onouobičajeno samopouzdanje.

“Da, hvala vam, vrlo ste ljubazni.” Da, piće, piće, upravo ono što mu treba da smiri živce. Onamu pruži čašu i natoči još jednu za sebe. Pitao se bi li mlada dama trebala piti u ovo doba dana, nočinilo mu se besmislenim išta spominjati. Nije njegova sestra, na kraju krajeva.

“Recite mi, kapetane, odakle znate mog brata?”

“Pa, on mi je nadređeni časnik, a i mačujemo zajedno.” Mozak mu je opet počinjao raditi. “Noopet... to već znate.”

Ona mu se naceri. “Naravno, ali moja guvernanta je uvijek tvrdila da mladićima treba dati dasudjeluju u razgovoru.”

Jezal se nespretno nakašlje usred gutljaja i prolije malo vina po jakni. “Jao meni”, reče.

“Evo, pridržite načas.” Doda mu svoju čašu i on je bez razmišljanja uzme, no onda se našao bezslobodne ruke. Kad mu je počela bi je lim rupčićem tapkati po prsima, nije se nimalo bunio, iako muse to učinilo prilično drskim. Iskreno, možda bi se i pobunio da nije bila tako prokleto zgodna. Pitaose je li svjesna kakav mu je odličan pogled pružila niz prednji dio svoje haljine, no naravno da nije,kako bi i bila? Samo je nova ovdje, nenaviknuta na dvorske manire; priproste navike jedne seljanke itako to... ali da, dobar pogled, da bi riječ rekao.

“Evo, sad je bolje”, reče ona iako njezino tapkanje nije ništa vidno promijenilo. Barem ne nanjegovoj uniformi. Ona uzme čaše od njega, brzim, izvježbanim trzajem glave iskapi svoju pa odložiobje na stol. “Idemo?”

“Da... naravno. Hm”, i ponudi joj da ga primi ispod ruke.

Ona ga povede van u hodnik pa niz stepenice, ćaskajući bez ustrčavanja. Bila je to bujicakonverzacijskih udaraca a, kao što je maršal Varuz ranije rekao, njegova je obrana bila slaba.Očajnički joj je pokušavao parirati dok su prelazili prostrani Trg maršala, no jedva je uspijevaoubaciti pokoju riječ. Izgledalo je kao da Ardee živi ondje godinama, a Jezal je seljo iz provincije.

“Vojna dvorana je ovdje iza?” Kimne ona prema visokom zidu koji je odvajao generalštabunijske vojske od ostatka Agrionta.

“Svakako, da. Ondje lordovi maršali imaju svoje urede i tako to. I barake su ondje, i oružarnice, iovaj...” Izgubi nit. Nije uspijevao smisliti puno toga što bi rekao, no Ardee mu priskoči u pomoć.

“Dakle moj brat je sigurno negdje ondje. On je dosta slavan vojnik, pretpostavljam. Prvi koji jeprobio obranu Ulriocha, i sve ostalo.”

“Pa, da. Majora Westa jako cijene ovdje...”

“Zna biti tako dosadan, doduše, zar ne? Tako voli biti tajanstven i zabrinut.” Nabaci lagan,odsutan smiješak i zamišljeno protrlja bradu kao što bi to njezin brat učinio. Savršeno ga je sažela iJezal se morao nasmijati, ali se počeo pitati bi li trebala hodati tako blizu uz njega i držati ga za rukutako intimno. Ne da mu je smetalo, naravno. Upravo obratno, ali ljudi su gledali.

“Ardee—” reče on.

“A ovo je sigurno Kraljev prilaz.”

“Ovaj, da, Ardee—”

Gledala je gore u veličanstveni spomenik Haroda Velikog, čiji je strog pogled bio uprt u daljinu.“Harod Veliki?” upita ona.

“Ovaj, da. U mračno doba, prije nego je nastala Unija, on se borio da ujedini Tri Kraljevine. Onje bio prvi natkralj.” Koji si ti idiot, pomisli Jezal, pa ona to već zna, to svi znaju. “Ardee, mislim da

se tvom bratu ne bi—”

“A ovo je Bayaz, prvi mag?”

“Da, on je bio Harodov najvjerniji savjetnik. Ardee—”

“Je li istina da još uvijek čuvaju prazno mjesto za njega na Zatvorenom vijeću?”

Jezal se zaprepasti. “Čuo sam da ima jedno prazno mjesto ondje, ali nisam znao da—”

“Svi izgledaju tako ozbiljno, jel’ da?”

“Ovaj... pretpostavljam da su to bila ozbiljna vremena”, reče on i mutavo se naceri.

Vitez glasnik tutnjao je avenijom na velikom, dobrano zapjenjenom konju, a sunce se ljeskalo uzlatnim krilima na njegovoj kacigi. Tajnici su se razbježali da ga propuste, a Jezal je pokušao nježnopovesti Ardee s puta. Na njegov očaj, ona se odbila pomaknuti. Konj proleti nekoliko centimetara odnje, dovoljno blizu da joj vjetar šibne kosom u Jezalovo lice. Ona se okrene prema njemu, rumena oduzbuđenja, ali osim toga posve nesmetena bliskim susretom s mogućnošću teških ozljeda.

“Vitez glasnik?” upita ona kad je opet primila Jezala pod ruku i povela ga niz Kraljev prilaz.

“Da,” cikne Jezal u očajničkom pokušaju da ovlada vlastitim glasom, “vitezovima glasnicimapovjerava se važna odgovornost. Oni prenose kraljeve poruke do svih krajeva Unije.” Srce mu jeprestalo bubnjati. “Čak i preko Okruglog mora u Anglandiju, Dagosku i Westport. Imaju pravogovoriti uime kralja pa im je zabranjeno govoriti osim po kraljevskom poslu.”

“Fedor dan Haden bio je na brodu kad smo dolazili ovamo, on je vitez glasnik. Razgovarali smosatima.” Jezal bezuspješno pokuša zatomiti iznenađenje. “Razgovarali smo o Adui, o Uniji, onjegovoj obitelji. I tvoje ime je spomenuto, zapravo.” Jezal još jednom ne uspije izgledati nehajno.“Vezano uz nadolazeći Turnir.” Ardee mu se nagne još bliže. “Fedor je bio mišljenja da će te Bremerdan Gorst raskomadati.”

Jezal se nakašlje kao da se guši, ali se dobro oporavi. “Nažalost, takvo je mišljenje po svemusudeći sveprisutno.”

“Ali ti ne misliš tako, sigurna sam?”

“Ovaj...”

Ona stane, primi ga za ruku i ozbiljno mu se zagleda u oči. “Ja sam sigurna da ćeš ga nadvladati,što god drugi govorili. Moj brat te mnogo hvali, a on je inače škrt na pohvalama.”

“Ovaj...” promrmlja Jezal. Prstima su mu prolazili ugodni žmarci. Oči su joj bile velike i tamne ion se nađe potpuno bez teksta. Imala je taj neki običaj da se grize za usnu od kojeg bi mu misliodlutale. Divnu, punu usnu. Ne bi se bunio da je i sam malo gricne. “Pa, hvala ti.” Uputi joj mutavosmijeh.

“Znači, ovo je park”, reče Ardee i okrene se od njega da bi se divila zelenilu. “Još je ljepši negošto sam ga zamišljala.”

“Ovaj... da.”

“Kako je divno biti u središtu svega. Toliki dio života provela sam na rubu. Ovdje se sigurnodonose mnoge važne odluke, i ima mnogo važnih ljudi.” Ardee pusti ruku da prođe kroz lišće vrbepokraj ceste. “Collema brine da bi na Sjeveru mogao buknuti rat. Brinuo se za moju sigurnost. Mislimda je zato htio da dođem ovamo. Mislim da se previše brine. Što vi mislite, kapetane Luthare?”

Bio je u blaženom neznanju o političkoj situaciji sve do prije par sati, no nikako joj nije mogaotako odgovoriti. “Pa,” reče, pokušavajući se sjetiti imena, a onda s olakšanjem, “tog Bethoda bitrebalo po prstima.”

“Kažu da pod svojom zastavom ima dvadeset tisuća Sjevernjaka.” Nagne se prema njemu.“Barbara”, promrmlja. “Divljaka”, prošapće. “Čula sam da svojim zarobljenicima na živo derekožu.”

Jezal je mislio da to nikako nije razgovor za jednu mladu damu. “Ardee...” počne.

“No sigurna sam da se uz muškarce poput tebe i mog brata koji nas štite mi žene nemamo zbogčega zabrinjavati.” I ona se okrene i odmakne stazom. Jezal je morao još jednom požuriti da jedostigne.

“A je li ono Kuća Tvorca?” Ardee kimne prema tmurnom obrisu goleme kule.

“O jest.”

“Zar nitko ne ulazi unutra?”

“Nitko. Bar ne otkad sam ja živ. Most je pod bravom i ključem.” On se namršti prema kuli. Sadmu se činilo čudnim da nikad nije razmišljao o tome. Kad živiš u Agriontu, ona je uvijek ovdje.Nekako se na nju naviknete. “To je mjesto zapečaćeno, mislim.”

“Zapečaćeno?” Ardee mu se primakne vrlo blizu. Jezal se nervozno osvrne oko sebe, no nitkonije gledao. “Nije li čudno da nitko ne ulazi unutra? Nije li to zagonetno?” gotovo je osjetio njezindah na vratu. “Hoću reći, zašto jednostavno ne razvale vrata?”

Jezalu se bilo strašno teško usredotočiti dok mu je ona toliko blizu. Pitao se jedan čas, izastrašujuć i uzbudljiv, pokušava li to ona možda očijukati s njim. Ne, ne, naravno da ne! Samo nijenavikla na grad, to je sve. Priproste navike djevojke sa sela... no opet, stvarno je vrlo blizu. Da jebarem malo manje privlačna ili malo manje samopouzdana. Da je barem malo manje... Westovasestra.

Nakašlje se i pogleda niz stazu, uzaludno se nadajući nečemu što će mu skrenuti pažnju. Nekolikose ljudi kretalo onuda, ali nitko koga bi prepoznao, osim... Ardeeina čarolija odjednom se raspline iJezal osjeti kako ga oblijeva hladan znoj. Pogrbljen lik, presvečano odjeven za ovaj sunčani dan,

šepao je prema njima oslanjajući se svom težinom na štap. Bio je poguren i trzao se sa svakimkorakom, a brži prolaznici obilazili su ga u širokom luku. Jezal je pokušao preusmjeriti Ardee prijenego ih ovaj ugleda, no ona se elegantno opirala i nastavila ravnom linijom prema hromominkvizitoru.

Glava mu trzne gore kad su se približili i oči mu bi je snu s prepoznavanjem. Jezal se snuždi. Sadga više ne mogu izbjeći.

“O, kapetane Luthare,” Glokta će srdačno, dogega se malo preblizu i pruži mu ruku, “kojezadovoljstvo! Iznenađen sam da vas je Varuz pustio ovako rano. Mora da se smekšao pod staredane.”

“Lord maršal još uvijek je iznimno zahtjevan”, otrese se Jezal.

“Nadam se da moji praktikali nisu bili previše neugodni neku večer.” Inkvizitor žalosno zatreseglavom. “Ne znaju se ponašati. Ni najmanje. Ali su zato najbolji u svom poslu! Kunem se, kralj nemadvojicu vrednijih podanika od njih.”

“Pretpostavljam da svi mi služimo kralju na svoj način.” U Jezalovu je glasu bilo malo višenetrpeljivosti nego što mu je bila namjera.

Ako se Glokta i uvrijedio, nije to pokazao. “Upravo tako. Mislim da ne poznajem vašuprijateljicu.”

“Ne. Ovo je—”

“Zapravo, mi smo se upoznali”, reče Ardee, na Jezalovo veliko iznenađenje, i pruži rukuinkvizitoru. Jezal ugleda kako mu se usta krive dok se uspravljao, ali krezubi cer brzo se vratio.“Sestra Collema Westa! Ali toliko ste se promijenili.”

“Nabolje, nadam se”, nasmije se ona. Jezalu je bilo grozno neugodno.

“Pa— dabome”, reče Glokta.

“I vi ste se promijenili, Sande.” Ardee je odjednom izgledala jako tužno. “Cijela se moja obiteljsilno brinula. Nadali smo se i nadali da ćete se sretno vratiti.” Jezal ugleda grč koji je prostrujaoGloktinim licem. “A onda kad smo čuli da ste ozlijeđeni... kako ste?”

Inkvizitor načas pogleda Jezala, očima hladnim poput polagane smrti. Jezal spusti pogled nasvoje čizme s knedlom straha u grlu. Nije se imao zašto bojati ovoga bogalja, zar ne? No nekako jepoželio da je još uvijek na treningu mačevanja. Glokta je zurio u Ardee, i lijevo mu je oko trzalo, aona je neustrašivo gledala u njega, očiju punih tihe zabrinutosti.

“Dobro sam. Dobro, koliko mogu biti.” Lice mu je postalo vrlo čudno. Jezalu je bilo neugodnokao nikad u životu. “Hvala na pitanju. Od srca. Nitko me to više ne pita.”

Uslijedi neugodna tišina. Inkvizitor istegne vrat u stranu i začuje se glasan škljocaj. “Ah!” reče

on, “sad je bolje. Bilo mi je drago sresti vas opet, oboje, ali dužnost zove.” Počasti ih još jednimodvratnim osmijehom, a onda odšepa dalje, stružući lijevom nogom po šljunku.

Ardee se mrštila njegovim zgrbljenim leđima dok je polako hramao od njih. “To je tako tužno”,reče ona ispod glasa.

“Sto?”, promrmlja Jezal. Razmišljao je o onom velikom bi je lom gadu na ulici, o onim njegovimuskim ružičastim očima. O zarobljeniku s vrećom na glavi. Svi služimo kralju na svoj način. Upravotako. Nesvjesno zadrhti.

“On i moj brat bili su si jako dobri prije. Došao je kod nas provesti jedno ljeto. Moja je obiteljbila tako ponosna što je došao k nama da je to bilo upravo neugodno. Znao se mačevati s mojimbratom svaki dan i uvijek je pobjeđivao. Kako se samo kretao, bilo ga je užitak gledati. Sand danGlokta. Bio je najsjajnija zvijezda na nebu.” Zabljesne ga još jednim svojim sveznajućimpoluosmijehom. “A sada čujem da si ti taj.”

“Ovaj...” reče Jezal jer nije bio siguran hvali li ga ili se sprda s njim. Nije mogao zatomitiosjećaj da su ga toga dana dvaput porazili, prvo brat a onda i sestra.

Sve mu se činilo da ga je sestra gore namlatila.

JUTARNJI RITUALBio je vedar ljetni dan i park je bio dupkom pun šarolikih slavljenika.Pukovnik Glokta muški je

hodao na neki važan sastanak, a ljudi su mu se klanjali i s poštovanjem izmicali u stranu da munaprave mjesta.Većinu je ignorirao, a one važnije počastio bi svojim blještavim osmijehom.Rijetkisretnici uzvratili bi mu osmijeh, presretni što ih je primijetio.

“Pretpostavljam da svi mi služimo kralju na svoj način”, zatuli kapetan Luthar i maši se mača, noGlokta je bio debelo prebrz za njega. Njegova oštrica bljesne brzinom munje i pogodipodsmješljivog idiota u vrat.

Krv poprska lice Ardee West. Ona oduševljeno pljesne rukama gledajući Gloktu sjajnim očima.

Luthar je izgledao iznenađen što je ubijen. “Hah. Upravo tako”, reče Glokta s osmijehom na licu.Kapetan se prevali na nos, a krv mu se nastavi slijevati iz probušenog vrata. Gomila je skandirala sodobravanjem, a Glokta im udovolji dubokim, gracioznim naklonom. Klicanje se udvostruči.

“Oh, pukovniče, ne biste trebali”, promrmlja Ardee dok joj je Glokta lizao krv s obraza.

“Sto ne bih trebao?” progunđa on, nagne je u svoje naručje i strastveno je poljubi. Gomila je bilau deliriju. Ona uzdahne kad se odmaknuo i zagleda se u njega onim svojim velikim tamnim očima,puna obožavanja i lagano razdvojenih usana.

“Nauektof vaf tveba”, reče ona s dražesnim osmijehom.

“Molim?” Gomila je utihnula, prokletnici, a njemu je trnula lijeva strana tijela.

Ardee mu nježno dotakne obraz. “Nauektof!” vikne ona.

Začuo je glasno kucanje na vratima. Glokta naglo otvori oči.

Gdje sam? Tko sam ja?

O ne.

O da. Odmah shvati da je loše spavao jer mu je tijelo bilo izvitopereno ispod pokrivača, a licezarinuto u jastuk. Cijela mu je lijeva strana utrnula.

Lupanje navratima odjekne glasnije nego prije. “Nauektof!” začuje se Frostov bezjezični urlik sdruge strane.

Bol prostruji Gloktinim vratom kad je pokušao podići glavu s jastuka. Ah, ništa ne potiče radmozga kao prvi jutarnji grč! “Dobro!” zakrešti, “daj mi pet minuta, dovraga!” Teški koraci albinaodjekivali su niz hodnik. Glokta ostane mirno ležati još trenutak, a onda oprezno pomakne desnu ruku,sasvim polako, stenjući od napora, i pokuša se zakrenuti na leđa. Stisne šaku kad ga je počeloprobadati u lijevoj nozi. Da barem ta prokletinja ostane obamrla. No bol je sada navirao brzo. K

tome je postao svjestan neugodnog mirisa. Dovraga. Opet sam se zasrao.

“Barname!” urlikne Glokta pa pričeka, dahćući dok mu je lijeva strana pulsirala iz osvete. Gdjeje taj stari kreten? “Barname!” zaurla iz petnih žila.

“Jeste li dobro, gospodine?” začuje se slugin glas s druge strane vrata.

Dobro? Dobro, ti stara ludo? A što misliš kad sam zadnji put bio dobro? “Ne, dovraga! Pun mije krevet govana!”

“Zakuhao sam vodu za kupanje, gospodine. Možete li ustati?”

Jednom je ranije Frost morao razvaliti vrata. Možda bih ih trebao ostaviti otvorenima prekonoći, ali kako bih onda spavao? “Mislim da ću moći”, Glokta procijedi, pritiskajući jezikom praznedesni, a ruke su mu drhtjele dok se premještao s kreveta na stolicu pokraj njega.

Groteskna lijeva noga bez nožnih prstiju trzala je po svome, još uvijek izvan njegove kontrole. bije sno je zurio u nju pun goruće mržnje. Jebena grozoto. Odvratni, beskorisni komadu mesa. Zaštote nisu jednostavno odrezali? Zašto te ja ne odrežem? Ali znao je zašto ne, s tom nogom se baremmogao praviti da je pola čovjeka. Udari usahnulo bedro, a onda istog trena požali. Budalo glupa. Bolmu se šuljao uz leđa, malo intenzivniji nego prije i sve jači svakim trenom. Hajde, hajde, nemojmose svađati. Počne nježno masirati sasušeno meso. Zaglavili smo zajedno, zašto me onda mučiš?

“Možete li doći do vrata, gospodine?” Glokta nabora nos od smrada pa uzme štap i polako se, uzstrahovite bolove, odgurne na noge. Odšepa preko sobe, na pola se puta umalo popikne, ali se ispraviuz probadajući bol. Okrene ključ u bravi, naslonjen na zid zbog ravnoteže, i s mukom povuče vrata.

Barnam je stajao s druge strane, ispruženih ruku i spreman da ga uhvati. Koja je to sramota.Kad se sjetim da mene, Sanda dan Gloktu, najboljeg mačevalca kojeg je Unija ikad vidjela, u kadumora nositi jedan starac da bi mogao sprati vlastito govno sa sebe. Sigurno se smiju sada, svi onibi je dnici koje sam pobijedio, ako me se još uvijek sjećaju. I ja bih se smijao da me toliko ne boli.No on makne težinu s lijeve noge i prebaci ruku preko Barnamovog ramena bez prigovaranja.Koja korist od toga ionako? Mogu si onda i olakšati situaciju. Koliko je to moguće.

Glokta duboko udahne. “Samo polako, noga se još nije probudila.” Skakutali su i teturali nizhodnik, malo preuzak za obojicu odjedanput. Kupaonica kao da je bila miljama daleko. Ili više.Radije bih hodao stotinu milja onakav kakav sam bio nego u kupaonicu ovakav kakav sam sad. Alito je taj moj peh, zar ne? Ne možeš se vratiti. Nikad više.

Para je bila divno topla na Gloktinoj ljepljivoj koži. Dok ga je Barnam držao pod ruke, on polakodigne desnu nogu i oprezno je stavi u vodu. Prokletstvo, kako je vruća. Stari mu sluga pomogne dastavi i drugu, a onda ga primi ispod pazuha i kao dijete ga spusti dok nije bio uronjen do vrata.

“Ahhh.” Glokta se nasmiješi krezubim osmijehom. “Vruća kao Tvorčeva kovačnica, Barname,baš kako volim.” Vrućina mu je sada prodirala u nogu i bol je popuštao. Nije nestao. Nikad nenestane. Ali bolje jest. Puno bolje. Glokta se počeo osjećati gotovo kao da se u stanju suočiti s još

jednim danom. Moraš naučiti voljeti sitnice u životu, kao što je vruća kupka. Moraš voljeti sitnicekad nemaš ništa drugo.

Praktikal Frost čekao ga je u prizemlju u maloj blagovaonici, zaglavljen onako golem na niskojstolici uza zid. Glokta se spusti na drugu stolicu i osjeti dašak iz zdjele s kipućom kašom, iz koje jedrvena žlica stršala ukoso ne dodirujući obod. Zakruli mu u želucu i sline mu počnu nemilo curiti. Svisimptomi kronične mučnine, zapravo.

“Jupi!” usklikne Glokta. “Opet kaša!” Baci pogled prema nepomičnom praktikalu. “Meda i kaše,najdraže naše, sve će bit lakše od meda i kaše!”

Ružičaste oči ne trepnu.

“To je dječja pjesmica. Mama mi ju je pjevala. No to me nikad nije uspjelo natjerati da jedem tajnapoj. A sad,” i zarije žlicu u nju, “ne mogu je se zasititi.”

Frost je zurio u njega.

“Zdrava je,” reče Glokta, tjerajući gutljaj slatke kaše i grabeći sljedeću žlicu, “slasna”, potisnejoš malo, “a presudan faktor je”, malo se počne gušiti sljedećim zalogajem, “to što je ne trebažvakati.” Odgurne skoro punu zdjelu od sebe i baci žlicu za njom. “Mmmmm”, zabruji. “Dobardoručak početak je dobrog dana, ne misliš li?”

Kao da zuri u bi je li zid, samo bez imalo osjećaja.

“I tako me nadlektor opet treba, ha?”

Albino kimne.

“A što misliš, što bi naš cijenjeni vođa mogao htjeti od ovakvih kao što smo mi?”

Ovaj slegne.

“Hmmm.” Glokta lizne komadiće kaše s praznih desni. “Izgleda li kao da je dobre volje, znaš li?”

Još jednom slegne.

“Hajde, hajde, praktikale Froste, nemojte mi sve odjedanput ispričati, ne mogu vas pratiti.”

Tišina. Barnam uđe u sobu i uzme zdjelu. “Trebate li još nešto, gospodine?”

“Apsolutno. Veliki polusirovi komad mesa i jednu lijepu hrskavu jabuku.” Pogleda praktikalaFrosta. “Obožavao sam jabuke kad sam bio mali.”

Koliko sam puta provalio tu šalu? Frost ga ravnodušno pogleda i ne nasmije se. Glokta seokrene Barnamu, a starac mu se umorno nasmiješi.

“Ha dobro”, uzdahne Glokta. “Čovjek se mora nadati, zar ne?”

“Naravno, gospodine”, promrmlja sluga i krene prema vratima.

Mora li?

Nadlektorov ured bio je na najvišem katu Kuće pitanja, a put do njega bio je dug. što je još gore,hodnici su vrvjeli ljudima. Praktikali, činovnici, inkvizitori gmizali su kao mravi kroz sasušenu hrpubalege. Kad god bi osjetio njihove poglede na sebi, Glokta bi nastavio šepati sa smiješkom na licu iuzdignute glave. Kad god bi osjetio da je sam, zastao bi da uhvati dah, znojio se i psovao, masirao ipljuskao nogu da je povrati u slabašan život.

Zašto to mora biti tako visoko? Zapitao se dok se gegao mračnim hodnicima i spiralnimstepeništima labirintske zgrade. Dok je došao do predvorja, bio je iscrpljen i uspuhan, a lijeva ga jeruka boljela od drške štapa.

Nadlektorov tajnik sumnjičavo ga je proučavao iza velikog tamnog stola koji je zauzimao polaprostorije. Preko puta njega bilo je nekoliko stolica na kojima ljudi mogu živčaniti dok čekaju, a dvasu golema praktikala čuvala velika dvokrilna vrata ureda, tako mirni i mrki da su izgledali kaopokućstvo.

“Imate li dogovoreno?” upita ga tajnik prodornim glasom. Znaš tko sam, ti samodopadno malogovno.

“Naravno,” otrese se Glokta, “mislite da sam došepesao skroz dovde da bih se divio vašemstolu?”

Tajnik ga pogleda svisoka. Bio je to blijed, zgodan mladić čupave žute kose. Napuhani peti sinnekog nižeg plemića hiperaktivnih žlijezda, a misli da se sa mnom može tako pokroviteljskirazgovarati? “A vi ste?” upita podrugljivo.

Gloktino strpljenje isteklo je još dok se penjao. Raspali štapom po plohi stola, a tajnik gotovoskoči sa stolice. “Sto si ti? Jebeni idiot? Koliko šepavih inkvizitora imate?”

“Ovaj...” reče tajnik trzajući nervozno ustima.

“Ovaj? Ovaj?! Je li to broj? Reci!”

“Pa ja-”

“Ja sam Glokta, debilu! Inkvizitor Glokta!”

“Da, gospodine, ja—”

“Digni dupe iz te stolice, kretenu! Nemoj da moram čekati!” Tajnik skoči u zrak, požuri do vrata,gurne jedno krilo i s poštovanjem stane u stranu. “Tako je već bolje”, progunđa Glokta i odgega se zanjim. Podigne pogled prema praktikalima dok je hramao uz njih. Bio je gotovo siguran da je jedan od

njih imao jedva primjetan osmijeh na licu.

Soba jedva da se promijenila otkad je ondje zadnji put bio, prije šest godina. Bio je to prostran,okrugao prostor s kupolastim svodom na kojem su bila izrezbarena lica vodoriga, a kroz ogromne jeprozore pucao spektakularan pogled na tornjeve Sveučilišta, velik dio vanjskih zidina Agrionta iprijeteći obris Kuće Tvorca u pozadini.

Odaja je uglavnom bila ispunjena policama i vitrinama u kojima su bile naslagane visoke hrpauredno poslaganih dosjea i papira. Nekoliko mračnih portreta zurilo je s rijetkih slobodnih površinabi je log zida, uključujući i jedan golemi portret sadašnjeg kralja Unije u mladim danima, na kojem jeizgledao mudro i strogo. Nesumnjivo je naslikan prije nego je postao senilni predmet sprdnje. Ovihje dana obično znatno manje autoritativan, a znatno više slinav. U sredini prostorije nalazio semasivan okrugao stol, na čijoj je površini bila naslikana iznimno detaljna karta Unije. Svaki grad ukojem je postojao odjel Inkvizicije bio je označen dragim kamenom, a mala srebrna replika Adueizdizala se iz stola na njegovoj sredini.

Nadlektor je sjedio za tim stolom u prastaroj fotelji visokog naslona, zadubljen u razgovor snekim čovjekom: ispijenim, proćelavim, zlovoljnim starkeljom u tamnoj halji. Sult se ozari kad seGlokta dovukao do njih, a lice drugog čovjeka ostane nepromijenjeno.

“Ooo, inkvizitore Glokta, drago mi je da ste nam se pridružili. Poznajete li državnog revizoraHallecka?”

“Nisam imao to zadovoljstvo”, reče Glokta. Iako mi to ne izgleda kao neko zadovoljstvo. Staribirokrat ustane i rukuje se s Gloktom bez imalo entuzijazma.

“A ovo je jedan od mojih inkvizitora, Sand dan Glokta.”

“Da, tako je”, promrmlja Halleck. “Nekoć ste bili u vojsci, vjerujem. Jednom sam vas gledaokako se mačujete.”

Glokta se potapša štapom po nozi. “To nikako nije moglo biti nedavno.”

“Ne.” Nastupi tišina.

“Državni revizor vjerojatno će uskoro dobiti vrlo važno promaknuće”, reče Sult. “Ni više nimanje nego mjesto u Zatvorenom vijeću.” Zatvoreno vijeće? Stvarno? To je vrlo važno promaknuće.

Halleck, međutim, nije izgledao pretjerano oduševljeno. “Smatrat ću to gotovim tek kadNjegovom Veličanstvu bude po volji da me pozove,” otrese se, “prije toga ne.”

Sult je glatko lebdio po ovom klimavom terenu. “Siguran sam da Vijeće vjeruje da ste vi jedinikandidat vrijedan preporuke, sad kad Sepp dan Teufel više nije u igri.” Naš dragi prijatelj Teufel? Uigri za što?

Halleck se namršti i odmahne glavom. “Teufel. Radio sam s njim deset godina. Nikad mi se nijesviđao,” niti itko drugi, ako je suditi po tvom izgledu, “ali nikad ne bih pomislio da je izdajnik.”

Sult žalosno zavrti glavom. “Svi smo tako mislili, ali njegovo je priznanje ovdje, crno na bi jelom.” Podigne presavinuti papir s turobnom grimasom na licu. “Bojim se da korijeni korupcije sežuvrlo duboko. Tko bi to znao bolje od mene, čiji je tužan zadatak plijeviti taj vrt?”

“Dabome, dabome”, promrmlja Halleck, natmureno kimajući. “Za to zaslužujete našu najdubljuhvalu. Vi također, inkvizitore.”

“Ma ne, ja ne”, skromno će Glokta. Trojica muškaraca razmijene poglede, hineći međusobnopoštovanje.

Halleck odgurne stolicu. “No, porezi se neće sami prikupljati. Moram se vratiti na posao.”

“Uživajte u posljednjim danima na poslu”, reče Sult. “Dajem vam riječ da će kralj uskoro pozvatipo vas!”

Halleck si dozvoli najtanji mogući osmijeh, a onda im ukočeno kimne i ponosno ode. Tajnik gaisprati van i povuče masivna vrata za sobom. Uslijedi tišina. Ali vrag me odnio ako je ja prviprekinem.

“Pretpostavljam da se pitate što je ovo sve značilo, ha, Glokta?”

“Prošlo mi je to kroz glavu, Vaša Eminencijo.”

“Vjerujem.” Sult zamahom ustane iz stolice i ode do prozora, s rukama u bi je lim rukavicamačvrsto skupljenim iza leđa. “Svijet se mijenja, Glokta, svijet se mijenja. Stari se poredak raspada.Odanost, dužnost, ponos, čast. Sve su to ideali koji su naveliko izašli iz mode. A što ih jezamijenilo?” Baci načas pogled preko ramena, a usna mu se iskrivi. “Pohlepa. Trgovci su postalinova sila u zemlji. Bankari, vlasnici trgovina, prodavači. Sitni ljudi sitnih umova i sitnih ambicija.Ljudi koji su odani samo sebi, čija je jedina dužnost ona prema vlastitim lisnicama, čiji je jediniponos preveslati bolje od sebe, čija se jedina čast mjeri srebrnjacima.” Ne trebam pitati što vimislite o trgovačkoj klasi.

Sult se mrštio nad panoramom, a onda se okrene natrag prema sobi. “Danas, izgleda, svačiji sinmože steći obrazovanje i svoju radnju pa se obogatiti. Trgovačke gilde: tekstilci, začinari i njimaslični konstantno dobivaju na bogatstvu i utjecaju. Napuhani, pozerski plebejci diktiraju onima koji suim prirodno superiorni. Njihovi debeli i pohlepni prsti petljaju s koncima moći. To je gotovonemoguće podnijeti.” Zadrhti dok je koračao po sobi.

“Bit ću iskren s vama, inkvizitore.” Nadlektor zamahne gracioznom rukom kao da je njegovaiskrenost neprocjenjiv dar. “Unija nikad nije izgledala moćnije, nikad nije gospodarila većimteritorijem, ali ispod te smo fasade slabi. Nije nikakva tajna da je kralj postao posve nesposobandonositi vlastite odluke. Princ prestolonasljednik Ladisla je fićfirić, okružen laskavcima i budalama,i nije mu stalo ni do čega osim do kocke i odjeće. Princ Raynault bio bi mnogo bolji vladar, ali on jemlađi brat. Zatvoreno vijeće, čiji bi zadatak trebao biti upravljanje ovim brodom koji tone, puno jefoliranata i mutikaša. Neki možda jesu odani, neki sasvim sigurno nisu, a svi žele vući kralja na svojustranu.” To mora da je frustrirajuće kad bi ga, pretpostavljam, trebali vući na vašu?

“Za to vrijeme Uniju pritišću neprijatelji, opasnosti izvan naših granica i opasnosti unutar njih.Gurkhul ima novog i nadobudnog cara koji priprema zemlju za još jedan rat. I Sjevernjaci su sepobunili i šuljaju se po granicama Anglandije. Na Otvorenom vijeću plemići zahtijevaju svoja staraprava, dok po selima seljaci zahtijevaju nova.” Duboko uzdahne. “Da, stari se poredak raspada, anitko ga nema ni srca ni hrabrosti podržati.”

Sult zašuti, zagledan ujedan od portreta: krupan ćelavac, sav u bi je lome. Glokta ga je lakoprepoznao. Zoller, najveći od svih nadlektora. Neumorni borac Inkvizicije, junak mučitelja, pošastizdajica. Zlokobno je zurio sa zida kao da i u smrti može spaliti izdajnike pogledom.

“Zoller”, progunđa Sult. “Sve je bilo drugačije u njegovo vrijeme, kažem vam. Nije bilognjavatorskih seljaka, ni prevarantskih trgovaca, ni nadurenih plemića. Ako bi ljudi zaboravili gdjeim je mjesto, podsjetili bi ih užarenim željezom, a svaki sitničavi sudac koji bi se usudio kukati okotoga nestao bi bez traga. Inkvizicija je bila plemenita institucija, popunjena najboljima i najbistrijima.Služiti kralju i iskorjenjivati izdaju bilo im je jedina želja i jedina nagrada.” Ma, sve je bilo supernekada.

Nadlektor klizne natrag na svoje mjesto i nagne se naprijed preko stola. “Sad smo postali mjestona kojem se treći sinovi osiromašenih plemića mogu opernatiti od mita ili gdje ološ na rubu kriminalamože utažiti strast za mučenjem. Naš utjecaj kod kralja polako ali sigurno opada, a budžet nam sepolako ali sigurno reže. Nekoć su nas se bojali i poštovali nas, Glokta, a sada...” Sada smo bi je dnavarka. Sult se namršti: “Pa, ne toliko. Intriga i izdaja ima napretek, i bojim se da Inkvizicija više nijedorasla svojem zadatku. Previše je superiora kojima se više ne može vjerovati. Više ih nije briga zainterese kralja ili države, ili bilo čije interese osim vlastitih.” Superiora? Ne može im se vjerovati?!Onesvijestit ću se od šoka. Sult se još jače namršti. “A sad je Feekt mrtav.”

Glokta podigne glavu. To je već novost. “Lord kancelar?”

“Javnost će za to saznati sutra ujutro. Naprasno je umro prije nekoliko noći, dok ste se vi bavilisvojim prijateljem Rewsom. Ima još nedoumica vezano uz njegovu smrt, ali čovjeku je bilo skorodevedeset godina. Iznenađenje je da je uopće poživio toliko dugo. Zvali su ga zlatnim kancelarom,najvećim političarem svojeg vremena. Već izrađuju njegov lik u kamenu, kao spomenik za Kraljevprilaz.” Sult otpuhne sebi u bradu. “Najveći dar kojem se itko od nas može nadati.”

Nadlektorove oči skupe se u plave proreze. “Ako gajite djetinjaste iluzije da Unijom upravljanjezin kralj, ili one blebetave budale plave krvi u Otvorenome vijeću, sada ih možete slobodnopokopati. Stvarna moć počiva u Zatvorenome vijeću. Više nego ikad otkad je kralj bolestan.Dvanaestorica ljudi u dvanaest velikih, neudobnih fotelja, i ja među njima. Dvanaestorica ljudi s vrlorazličitim idejama i već dvadeset godina, u ratu i miru, Feekt nas je držao u ravnoteži. On je zavadioInkviziciju sa sucima, bankare s vojskom. On je bio osovina oko koje se kraljevstvo okretalo, temeljna kojem je počivalo, a njegova je smrt ostavila rupu. Cijelo čudo dubokih rupa, a ljudi će nahrliti daih popune. Imam osjećaj da će onaj cendravi telac Marovia, to ucviljeno srce od vrhovnog suca, tajsamoproglašeni borac za prava običnog čovjeka, biti prvi u redu. Situacija je nestabilna, opasna.”Nadlektor čvrsto smjesti šake pred sebe na stol. “Moramo se pobrinuti da je ne iskoriste pogrešniljudi.”

Glokta kimne. Mislim da mi je jasno što želite reći, nadlektore. Moramo se pobrinuti da miiskoristimo situaciju, i nitko drugi osim nas.

“Ne treba ni spominjati da je mjesto lorda kancelara jedno od najmoćnijih u kraljevstvu.Prikupljanje poreza, riznica, Kraljeve kovnice, sve je to pod njegovim okriljem. Novac, Glokta,novac. A novac je moć, to vam ne moram ni govoriti. Novi kancelar bit će imenovan sutra.Najizgledniji kandidat bio je naš bivši upravitelj kovnica, Sepp dan Teufel.” Tako dakle. Nešto migovori da on više neće biti u konkurenciji.

Sult iskrivi usne. “Teufel je bio usko povezan s trgovačkim gildama, pogotovo s tekstilcima.”Njegov podsmijeh preraste u grimasu. “Uz to je bio saveznik visokog suca Marovije. Jasno vam je,dakle, da on nikako ne bi bio prikladan lord kancelar.” Nipošto. Nimalo prikladan. “Državni revizorHalleck po mojem je mišljenju mnogo bolji izbor.”

Glokta baci pogled prema vratima. “On? Lord kancelar?”

Sult s osmijehom ustane i produži do vitrine uza zid. “Stvarno ne postoji nitko drugi. Njega svimrze i on mrzi sve, osim mene. Nadalje, on je tvrdokorni konzervativac koji prezire trgovačku klasu isve što ona predstavlja.” Otvori vitrinu i izvadi dvije čaše i kićenu staklenu bocu. “Ako već i nijeprijateljsko lice u Vijeću, bar će biti slično nastrojen i prokleto neprijateljski raspoložen premasvima ostalima. Zaista ne mogu zamisliti prikladnijeg kandidata.”

Glokta kimne. “Doima se iskreno.” Ali ne toliko iskreno da bih mu dao da me spusti u kadu.Biste li vi, Vaša Eminencijo?

“Da,” reče Sult, “bit će nam vrlo dragocjen.” Natoči dvije čaše jakog crnog vina. “A kao bonus,uspio sam nam srediti i nama naklonjenog novog upravitelja kovnica. Čujem da tekstilci čupaju koseod bi je sa. Ni Marovia nije presretan, gad jedan.” Sult se zasmijulji sebi u bradu. “Sve same dobrevijesti, a za to moramo zahvaliti vama.” Pruži mu jednu čašu.

Otrov? Polagana smrt koja uključuje batrganje i bljuvanje po nadlektorovu predivnommozaičnom podu? Ili će mi samo lice klonuti na njegov stol? Međutim, nije baš imao drugogizbora nego uzeti čašu i žustro otpiti. Vino mu je bilo nepoznato ali fino. Vjerojatno s nekog vrlolijepog i vrlo dalekog mjesta. Ako umrem ovdje, barem se neću morati spuštati svim onimstepenicama. Ali i nadlektor je pio, s osmijehom od uha do uha i ljigavo ljubazan. Ondapretpostavljam da ću ipak preživjeti ovo poslijepodne.

“Da, napravili smo dobar prvi korak. Opasna su vremena, svakako, ali opasnost i povoljneprilike često idu ruku pod ruku.” Glokta osjeti kako mu neobični žmarci gmižu uz leđa. Je li to strahili ambicija, ili oboje? “Trebam nekoga tko će mi pomoći dovesti stvari u red. Nekoga tko se ne bojisuperiora, trgovaca, pa čak ni Zatvorenoga vijeća. Nekoga u koga se mogu pouzdati da će djelovatisuptilno, diskretno i bez ustručavanja. Nekoga čija odanost Uniji nije upitna, ali tko nema prijatelja usamoj vladi.”

Nekoga koga svi mrze? Nekoga na koga ćete svaliti krivicu ako stvari krenu nizbrdo? Nekogatko će imati malo ožalošćenih na sprovodu?

“Trebam povlaštenog inkvizitora, Glokta. Nekoga tko će djelovati izvan kontrole superiora, ali smojom potpunom punomoći. Nekoga tko će odgovarati samo meni.” Nadlektor podigne obrvu, kao damu je to tek sad palo na pamet. “Čini mi se da ste vi iznimno prikladni za takav zadatak. Što vimislite?”

Mislim da bi osoba koja dođe na taj položaj imala vrlo mnogo neprijatelja samo jednogprijatelja. Glokta se zapilji u nadlektora. A taj prijatelj možda nije baš pretjerano pouzdan.Mislim da osoba na takvoj poziciji možda neće dugo potrajati. “Mogu li dobiti nešto vremena darazmislim?”

“Ne.”

Opasnost i povoljne prilike ćesto idu ruku pod ruku... “Onda prihvaćam.”

“Izvrsno. Vjerujem da je ovo početak jednog dugotrajnog i plodonosnog odnosa.” Sult mu senasmiješi preko ruba čaše. “Znate, Glokta, od svih onih trgovaca koji rovare tamo vani, najmanje sumi probavljivi oni tekstilci. Prije svega njihovim se utjecajem Westport pridružio Uniji, azahvaljujući westportskom novcu pobijedili smo u gurkijskom ratu. Kralj ih je nagradio, dakako,neprocjenjivim pravom trgovine, no sve otada njihova je arogancija nepodnošljiva. Čovjek bipomislio da su se oni sami borili u tim bitkama koliko su se napuhali i koliko su si počeli dopuštati.Prečasna Gilda tekstilaca”, podrugljivo će on. “Sinulo mi je da bi, sad kad nam je naš prijatelj Rewsdao sredstva da tako duboko zaoramo u njih, bilo šteta pustiti ih da izmigolje na slobodu.”

Glokta se silno iznenadio, iako mu se činilo da to dobro prikriva. Nastaviti dalje? Zašto? Akotekstilci izmigolje, nastavit će plaćati i tako će raznorazni ljudi ostati sretni. Kako sada stvaristoje, uplašili su se i smekšali - pitaju se koga je Rews imenovao, tko bi mogao sljedeći na stolicu.Ako odemo dalje, mogli bi završiti povrijeđeni ili potpuno uništeni. Onda će prestati plaćati imnogi će ljudi biti nesretni. Neki od njih i iz ove ovdje zgrade. “Mogu bez problema nastavitiistragu, Vaša Eminencijo, ako vi to želite.” Glokta otpije još jedan gutljaj. Bilo je to zaista izvrsnovino.

“Moramo biti oprezni. Oprezni i vrlo temeljiti. Novac tekstilaca teče kao mlijeko. Imaju vrlomnogo prijatelja, čak i u najvišim krugovima plemstva. Brock, Heugen, Isher i još mnogo njih. Nekiod njih najvažniji su ljudi u zemlji. Za sve se njih zna da su u nekom trenutku bili na sisi, a bebe znajuplakati kad im netko otme mlijeko.” Okrutan osmijeh sijevne na Sultovu licu. “Pa ipak, ako djecuželimo naučiti disciplini, ponekad ih moramo rasplakati... koga je onaj crv Rews imenovao u svompriznanju?”

Glokta se bolno nagne naprijed i gurne papir s Rewsovim priznanjem prema njemu, rasklopi ga ipreleti popisom imena od dna do vrha.

“Seppa dan Teufela svi znamo.”

“O da, znamo i volimo, inkvizitore,” reče Sult ozareno, “ali bojim se da njega možemo prekrižitis tog popisa. Koga još?”

“Hm, da vidimo”, Glokta bez žurbe ponovno pogleda papir. “Imamo Haroda Polsta, nekogtekstilca.” Nevažan.

Sult nestrpljivo odmahne rukom. “On je nevažan.”

“Solimo Scandi, tekstilac iz Westporta.” Također nevažan.

“Ne, ne, Glokta, možemo bolje od tog Solima što-već, zar ne? Ti sitni tekstilci nisu uopćezanimljivi. Ako izvučemo korijen, lišće će samo povenuti.”

“Upravo tako, nadlektore. Imamo Villema dan Robba, niže plemstvo, radi na nekoj nebitnojpoziciji u carinarnici.” Sult je izgledao zamišljeno, odmahne glavom. “Zatim je tu—”

“Čekajte! Villem dan Robb...” Nadlektor pucne prstima. “Njegov brat Kiral jedan je odKraljičinih slugu. Bahatio mi se na nekom banketu.” Sult se nasmiješi. “Tako je, Villem dan Robb,privedite ga.” tako krećemo dublje. “Vaš sam pokorni sluga, eminencijo. Ima li netko poseban kogatreba spomenuti?” Glokta odloži praznu čašu.

“Ne.” Nadlektor se okrene od njega i još jednom odmahne rukom. “Bilo koga od njih, sve njih.Baš me briga.”

PRVI MAGJezero se protezalo u daljinu, obrubljeno strmim stijenama i natopljenimzelenilom, površine

točkaste od kiše, ravno i sivo dokle pogled seže.

Logenovo oko, valja napomenuti, nije sezalo previše daleko po takvomvremenu. Druga obalamogla je biti udaljena što koraka, ali mirne su vodeizgledale duboko. Vrlo duboko.

Logen je već odavno odustao od bilo kakvog pokušaja da ostane suh pa mu je voda tekla po kosi iniz lice, kapala mu s nosa, prstiju i brade. Biti mokar, umoran i gladan postalo mu je svakodnevica.Često je bilo tako, kad malo bolje razmisli. On sklopi oči i osjeti kako mu kiša kapa po koži, začujevodu kako oplakuje oblutke. Klekne pokraj jezera, izvuče čep iz čuture i gurne je pod površinu,gledajući kako izbijaju mjehurići dok se punila.

Malacus Quai dotetura iz grmlja, dišući brzo i plitko. Skljoka se na koljena, otpuže uz korijenjedrveta i iskašlje žuč na šljunak. Njegov je kašalj sad već zvučao gadno. Dopirao mu je iz utrobe itresao mu cijeli prsni koš. Bio je još bljeđi nego kad su se tek upoznali, i mnogo mršaviji. Bila su tooskudna vremena, sve u svemu. On ode do izmoždenog naučnika i čučne.

“Samo mi dajte trenutak”, Quai zatvori upale oči i zabaci glavu unatrag. “Samo trenutak.” Usta sumu se razjapila, a tetive u žgoljavom vratu stršale. Već je izgledao kao leš.

“Nemoj predugo odmarati. Možda nikad ne ustaneš.”

Logen mu pruži čuturicu. Quai nije ni podignuo ruku da je uzme pa mu je Logen prinese ustima imalo nagne. On otpije bolan gutljaj, nakašlje se, a onda mu glava padne unazad na deblo kao kamen.

“Znaš li gdje smo?” upita Logen.

Naučnik trepne prema vodi kao da ju je tek sad primijetio. “Ovo bi trebao biti sjeverni krajjezera... trebala bi tu biti staza.” Glas mu je spao na šapat. “Na južnome kraju nalazi se cesta s dvakamena.” Iznenada se silovito zakašlje pa s teškoćama gutne. “Pođi cestom preko mosta i tamo si”,reče promuklo.

Logen se zagleda niz plažu u natopljeno drveće. “Koliko je daleko?” Ne dobije odgovor. Uhvatikoščato rame bolesnika i protrese ga. Quai zatreperi očima i smušeno se zagleda uvis, pokušavajućise usredotočiti. “Koliko daleko?”

“Četrdeset milja.”

Logen usiše zrak kroz zube. Quai neće moći hodati šezdeset kilometara. Bit će dobro ako samuspije napraviti šezdeset koraka. Vrlo je to dobro znao, vidjelo mu se to u očima. Uskoro će umrijeti,Logen je pretpostavljao, za najviše nekoliko dana. Vidio je i snažnije ljude koji su umrli od groznice.

Četrdeset milja. Logen je pažljivo razmišljao i masirao bradu palcem. Četrdeset milja.

“Sranje”, prošapće.

Privuče zavežljaj k sebi i rastvori ga. Imali su još nešto hrane, ali ne baš mnogo. Nekoliko trakažilavog sušenog mesa, okrajak pljesnivog crnog kruha. Pogleda u jezero, tako mirno. Barem im pitkevode neće ponestati tako skoro. Izvuče svoj težak lonac iz zavežljaja i spusti ga na šljunak. Već sudugo bili zajedno, ali nije više imao što kuhati. Ne možeš se vezati uz stvari, ne ovdje u divljini.Odbaci uže u grmlje, a zatim prebaci olakšani zavežljaj preko ramena.

Quaijeve su oči bile opet zatvorene i jedva je disao. Logen se još uvijek sjećao prvog puta kad jenekoga morao ostaviti za sobom, sjećao se toga kao da je bilo jučer. Neobično kako mu je dječakovoime isparilo, ali lice ga je još uvijek pratilo.

Shanke su mu odgrizli komad bedra. Velik komad. Tulio je cijelim putem, nije mogao hodati.Rana se počela gnojiti, ionako bi umro. Morali su ga ostaviti. Nitko za to nije krivio Logena. Dječakje bio premlad, nije ni trebao poći s njima. Jednostavno nije imao sreće, moglo se to dogoditi bilokome. Plakao je za njima dok su se probijali niz obronak u mrkoj, tihoj grupi, pognutih glava. Logenuse činilo da čuje njegove krike čak i kad su odmaknuli daleko od njega. Još uvijek ih je znao čuti.

U ratovima je bilo drugačije. Ljudi su ispadali iz kolona cijelo vrijeme u dugim marševima, zahladnih mjeseci. Prvo bi spali na začelje, onda bi zaostali, a onda se samo izvrnuli. Promrzli,bolesni, ranjeni. Logen zadrhti i pogrbi ramena. U početku im je pokušavao pomoći. Onda je biozahvalan što nije jedan od njih. Onda je prekoračivao trupla i ne trepnuvši. Naučiš prepoznati kadanetko više neće ustati. Pogleda Malacusa Quaija. Još jedna smrt u divljini nije ništa vrijednospomena. Treba biti realan, na kraju krajeva.

Naučnik se trgne iz hirovitog sna i pokuša se pridignuti na noge. Ruke su mu se jako tresle.Pogleda Logena sjajnim očima. “Ne mogu ustati”, reče promuklo.

“Znam. Čudi me da si i dovde dospio.” Sada to više i nije puno značilo. Logen je znao put. Kadbi uspio pronaći taj put, mogao bi odvaliti po dvadeset milja na dan.

“Ako mi ostavite nešto hrane... možda... kad dođete do biblioteke... netko...”

“Ne”, reče Logen i namjesti čeljust. “Treba mi hrana.”

Quai ispusti čudan zvuk, nešto između kašlja i jecaja.

Logen se sagne i namjesti desno rame pod Quaijev trbuh, gurne mu ruku pod leđa. “Ne mogu tenositi četrdeset milja bez nje”, pa se ispravi i digne naučnika preko ramena. Krene niz obalu, držećiQuaija za jaknu na mjestu, krčkajući čizmama po mokrom šljunku. Naučnik se nije ni mrdnuo, samo seobjesio poput vreće pune mokrih krpa, a mlitave su mu ruke udarale po stražnjem dijelu Logenovihnogu.

Kad je prošao tridesetak koraka, Logen se okrene i pogleda prema natrag. Lonac je stajaonapušten pokraj jezera i već se punio kišnicom. Mnogo su toga zajedno prošli, on i taj lonac.

“Zbogom, stari prijatelju.”

Lonac mu ne odgovori.

Logen nježno spusti svoj uzdrhtali teret uz cestu i protegne bolna leđa, počeše se po prljavomzavoju na ruci i otpije vode iz čuturice. Osim vode, ništa nije stavio u usta cijeloga dana i glad mu jeizjedala utrobu. Barem je kiša prestala. Treba naučiti voljeti sitnice u životu, suhe čizme, naprimjer.Moraš voljeti sitnice kad nemaš ništa drugo.

Logen pljune na zemlju i protrlja prste da ih vrati u život. Nije mogao promašiti to mjesto, to jebar bilo sigurno. Dva su se kamena izdizala nad cestom, prastara i šupljikava, s krpama zelenemahovine na dnu i sivog lišaja malo više. Bili su prekriveni drevnim klesarijama, redovima slova nanekom pismu koje Logen nije razumio, pa ni prepoznao. Imala su, međutim, neku auru zabranjenoga,dašak više upozorenja nego dobrodošlice.

“Prvi zakon...”

“Što?” reče Logen, iznenađen. Quai je bio u neugodnom stanju između sna i jave još otkad sunapustili lonac dva dana ranije. Lonac je za to vrijeme mogao proizvesti smislenije zvukove. Togjutra kad se Logen probudio, on je jedva disao. U početku je bio siguran da je umro, no mladić se jošuvijek slabašno držao na životu. Nije lako odustajao, to mu se moralo priznati.

Logen klekne i odgurne mokru kosu s Quaijeva lica. Naučnik mu iznenada zgrabi zapešće i trgnese naprijed.

“Zabranjeno je”, prošapće zureći u Logena izbuljenim očima, “doticati Drugu Stranu!”

“Ha?”

“Razgovarati s đavlima”, grakne i ščepa Logenov pohabani kaput. “Stvorenja iz donjeg svijetasatkana su od laži! Ne smiješ to raditi!”

“Neću”, promuca Logen, pitajući se hoće li ikad saznati o čemu to naučnik govori. “Neću. Ako tito išta znači.”

Nije značilo mnogo. Quai je već potonuo na leđa i natrag u onaj svoj trzavi polusan. Logen si jeglodao usnu. Nadao se da će se naučnik opet probuditi, ali nije to smatrao izglednim. Pa ipak, moždaće taj Bayaz moći nešto učiniti, ta ipak je on prvi mag, velike mudrosti i čega već. I tako Logen uprtiQuaija na leđa i krene s mukom između drevnih gromada.

Cesta se strmo penjala u stijene iznad jezera, negdje poduprta, a negdje usječena duboko ukameno tlo. Bila je izlizana i puna rupa od starosti, istočkana korovom. Imala je mnogo serpentina iLogen se uskoro uspuhao i oznojio, a noge su mu gorjele od napora. Počeo je usporavati korak.

Stvar je bila u tome da se umorio. Ne samo umorio od uspona, ili od napornog pješačenja koje jeodvalio toga dana s polumrtvim naučnikom na leđima, pa čak ni od bitke u šumi. Bio je umoran odsvega. Od Shanki, od ratova, od cijelog svojeg života.

“Ne mogu hodati unedogled, Malacuse. Ne mogu se boriti unedogled. Koliko ovih groznih sranjačovjek treba podnijeti? Moram sjesti na minutu. Na poštenu jebenu stolicu! Tražim li previše? Ha?”S takvim stanjem uma, psujući i gunđajući sa svakim korakom i s Quaijevom glavom koja mu jeudarala u stražnjicu, Logen je došao do mosta.

Bio je jednako star kao i cesta, presvučen puzavicama, jednostavan i uzak, u luku možda dvadesetkoraka iznad vrtoglave gudure. Daleko ispod, rijeka je strujala preko nazubljenog kamenja i ispunjalazrak bukom i svjetlucavom vodenom parom. Na drugoj je strani bio izgrađen visok zid između jošviših površina mahovinom prekrivenog kamena, napravljen tako pažljivo da je bilo teško odreditigdje završava prirodna stijena, a počinje ona načinjena ljudskom rukom. U zid su bila usađenaprastara vrata, presvučena kovanim bakrom koji je od vlage i starosti postao prugasto zelen.

Dok je Logen oprezno koračao po klizavom kamenu, počeo se pitati, iz navike, kako napastiovakvo mjesto. Nikako. Ni s tisuću probranih ljudi. Ispred vrata bila je samo uska kamena greda, anije bilo mjesta ni za postavljanje Ijestava ni za zalet ovnom. Zid je bio barem deset koraka visok, adveri su izgledale grozno čvrsto. A ako bi hranitelji srušili most... Logen virne preko ruba i gutne.Dalek je bio put do dna.

Duboko udahne i pokuca šakom na vlažan zeleni bakar. Četiri zaglu- šujuća udarca. Tako je kucaoi na vrata Carleona nakon bitke, a njegov se narod požurio predati. Sada se nitko nije žurio učiniti bašništa.

Čekao je. Pokuca još jednom. Pričeka. Postajao je sve mokriji i mokriji od pare iz rijeke.Škrgutne zubima. Podigne ruku da još jednom pokuca. Uzak prozorčić naglo se otvori, i u Logena seizmeđu debelih rešetaka hladno zabulje dva mrenasta oka.

“Tko je sad to?” otrese se osoran glas.

“Ime mi je Logen Devetprsti. Ja—”

“Nikad čuo.”

Nije to ni izbliza bila dobrodošlica kakvoj se Logen nadao. “Došao sam vidjeti Bayaza.”Nikakav odgovor. “Prvog ma—”

“Da. Ovdje je.” No vrata se ne otvore. “Ne prima posjete. Rekao sam to i prošlom glasniku.”

“Ja nisam glasnik. Sa mnom je ovdje Malacus Quai.”

“Malaca što?”

“Quai, naučnik.”

“Naučnik?”

“Jako je bolestan”, polako će Logen. “Mogao bi umrijeti.”

“Bolestan, kažeš? Umrijeti, ha?”

“Da.”

“A kako se vi ono zovete—”

“Samo otvorite ta jebena vrata”, Logen uzaludno zamahne šakom prema prozorčiću. “Molim vas.”

“Ne puštamo unutra baš bilo koga na... prepad. Pokažite mi ruke.” “Što?”

“Svoje ruke.” Logen podigne ruke. Vodenaste su oči polako prelazile po njegovim prstima.“Devet ih je. Jedan nedostaje, vidite?” Gurne batrljak prema prozorčiću.

“Devet, velite? Pa što ne kažete?”

Zasun zazveči i vrata se škripom polako otvore. Postariji muškarac, pogrbljen pod staromodnimoklopom, sumnjičavo ga je gledao s druge strane. Držao je dvoručni mač daleko pretežak za svojstas. Vrh mu je divlje lelujao dok ga se on trsio držati u zraku.

Logen digne ruke uvis. “Predajem se.”

Prastarome vrataru to nije bilo smiješno. Mrzovoljno je gunđao dok je Logen prolazio uz njega, aonda s mukom zatvorio vrata i prtljao po zasunima, okrenuo se i odgegao ne izustivši više ni riječi.Logen ga je slijedio uskom ulicom uz koju su se poredale neobične kuće, oronule i prekrivenemahovinom, napola ukopane u strme stijene i spojene s padinama planine.

Natmurena žena radila je na kolovratu na kućnome pragu i namrštila se Logenu dok je prolazio sonesviještenim naučnikom na leđima. Logen joj uzvrati osmijehom. Nije bila neka ljepotica, bezsumnje, ali prošlo je već mnogo vremena. Žena šmugne u kuću i zalupi vratima, a kolovrat se nastaviookretati. Logen uzdahne. Stara magija još je uvijek tu.

Sljedeća kuća bila je pekarnica s debelim dimnjakom iz kojeg se dimilo. Od mirisa svježepečenog kruha Logenu zakruli u želucu. Malo dalje, dvoje tamnokose djece igralo se i smijalo, u trkuoko zakržljalog starog stabla. Podsjetili su Logena na njegovu djecu. Nisu nimalo ličila na njih, alibio je morbidno raspoložen.

Morao je priznati da je malo razočaran. Očekivao je nešto što bi izgledalo pametnije, i puno višebrada. Ovi ljudi nisu mu izgledali nešto pretjerano mudri. Izgledali su kao svaki drugi seljaci. Nebitno drugačije nego što je njegovo selo izgledalo prije nego što su došli Shanke. Pitao se je li napravome mjestu. A onda su zašli za ugao ceste.

Tri velika tornja koja su se sužavala prema vrhu bila su usađena u obronak planine pred njim,spojena u dnu, ali razdvojena gore više, prekrivena tamnim bršljanom. Izgledali su mnogo stariji čak iod drevnog mosta i ceste, stari kao sama planina. Nabacani nered drugih zgrada nagurao se u njihovupodnožju, raštrkan oko rubova prostranog dvorišta u kojem su ljudi obavljali svakodnevne zadatke.Neka mršava žena pravila je maslac u stupi. Zdepasti kovač pokušavao je potkovati nemirnu kobilu.Stari, ćelavi mesar u zamrljanoj pregači završio je s komadanjem neke životinje i sad je prao krvave

podlaktice u koritu.

A na nizu širokih stepenica pred ulazom u najviši od triju tornjeva sjedio je veličanstven starac.Bio je sav u bi je lome, duge brade, kukastog nosa i bi je le kose koja mu se rasula iz bi je le ćepice.Logen je konačno bio impresioniran. Prvi mag zaista je izgledao kako priliči njegovoj tituli. Kad seLogen počeo gegati prema njemu, ovaj skoči sa stepenica i požuri k njemu, a bi je li kaput zaleprša zanjim.

“Spustite ga ovdje dolje”, promrmlja i pokaže komad trave pokraj zdenca, pa Logen klekne iiskrca Quaija na tlo, najnježnije što je mogao s onolikim bolovima u leđima. Starac se nagne nadnjega i položi mu kvrgavu ruku na čelo.

“Vratio sam vam vašeg naučnika”, promrmlja Logen besmisleno. “Mojeg?”

“Zar niste vi Bayaz?”

Starac se nasmije. “Ma ne, ja sam Wells, glavni sluga ovdje u biblioteci.” “Ja sam Bayaz”, začujese glas odozada. Onaj mesar polako je koračao prema njima i brisao ruke u krpu. Izgledao je kao daima možda šezdeset godina, ali je bio teške građe, oštrog lica s dubokim borama i s kratkopodrezanom sivom bradom oko usta. Bio je posve ćelav i poslijepodnevno mu je sunce blještalo napreplanuloj ćeli. Nije bio ni zgodan ni veličanstven, no kad se približio, činilo se da ima nešto unjemu. Neka sigurnost, dominantnost. Izgledao je kao čovjek koji je navikao zapovijedati i na to da gaslušaju. Prvi mag primi Logenovu lijevu ruku objema svojima i srdačno je stisne. Onda je okrene ipromotri batrljak njegova izgubljenog prsta.

“Logen Devetprsti, znači. Onaj kojega zovu Krvavom Devetkom. Čuo sam priče o vama, čak iovako zatvoren u svojoj biblioteci.”

Logen se lecne. Mogao je naslutiti kakve je priče starac mogao čuti o njemu. “Bilo je to davno.”

“Naravno. Svi mi imamo svoju prošlost, ne? Ne osuđujem ljude na temelju glasina.” I Bayaz senasmiješi. Širokim, bi je lim, ozarenim osmijehom. Lice mu zasja u prijateljskim borama, ali je ostalatvrdoća oko očiju, duboko usađenih i blistavo zelenih. Kamena tvrdoća. Logen mu uzvrati osmijehom,ali je već zaključio da ne bi volio da mu taj čovjek postane neprijatelj.

“I vratili ste nam odlutalo janje natrag u stado.” Bayaz se namršti i spusti pogled na MalacusaQuaija koji je nepomično ležao u travi. “Kako je?” “Mislim da će preživjeti, gospodine,” reče Wells,“ali trebali bismo ga skloniti s hladnoće.”

Prvi mag pucne prstima i među zgradama odjekne oštar prasak. “Po- mozite mu.” Kovač požuriprema njima i uhvati Quaija za noge pa on i Wells zajedničkim snagama odnesu naučnika kroz visokavrata u biblioteku.

“E sad, gospodine Devetprsti, ja sam vas pozvao a vi ste se odazvali, što pokazuje da imatedobre manire. Manire možda više nisu u modi na Sjeveru, ali želim da znate da ih ja cijenim. Napristojnost valja odgovoriti pristojnošću, oduvijek sam to mislio. Ali što je sad ovo?” Stari vratar

žurio je opet preko dvorišta, podosta uspuhan. “Dva posjetitelja u jednome danu? Što je sljedeće?”

“Majstore Bayaze!” soptao je vratar. “Na dverima su jahači, na dobrim konjima i dobronaoružani! Kažu da imaju važnu vijest od kralja Sjevernjaka!”

Bethod. Morao je to biti on. Duhovi su rekli da si je nadjenuo zlatnu kapu, a i tko bi se drugiusudio nazvati kraljem Sjevernjaka? Logen gutne. Iz njihova zadnjeg susreta izvukao je živu glavu iništa osim toga, a i to je više nego što su mnogi uspjeli, mnogo više.

“Dakle, majstore?” upita vratar. “Da im kažem da se gube?”

“Tko ih vodi?”

“Neki napirlitani momak mrzovoljne face. Kaže da je sin tog kralja ili tako nešto.”

“Je li Calder ili Scale? Obojica su pomalo mrzovoljni.”

“Mlađi, rekao bih.”

Znači Calder, bar nešto. Obojica su loši, ali Scale je znatno gori. Njih dvojica zajedno iskustvosu koje valja izbjegavati. Bayaz je na trenutak izgledao kao da razmišlja. “Princ Calder može ući, alinjegovi ljudi moraju ostati pred mostom.”

“Da, gospodine, pred mostom.” Vratar odhriplje od njih. Calder će biti oduševljen time. Logenaje silno zabavljala slika takozvanog princa kako uzalud urla kroz onaj prozorčić.

“Sad je kralj Sjevernjaka, možete li zamisliti?” Bayaz je odsutno zurio niz dolinu. “Znao samBethoda kad nije bio tako nadmen. A i vi ste ga znali, zar ne, gospodine Devetprsti?”

Logen se namršti. Znao je Bethoda još dok je bio nitko i ništa, sitni poglavica kao toliki drugi.Logen je došao tražiti pomoć protiv Shanki, a Bethod mu ju je pružio, ali uz svoju cijenu. Tada se tacijena činila neznatnom i isplativom. Samo boriti se. Ubiti nekoliko ljudi. Logenu je ubijanjeoduvijek išlo lako, a Bethod se činio čovjekom za kojega se vrijedi boriti - smion, ponosan,nemilosrdan, otrovno ambiciozan. Sve su to bile osobine kojima se Logen divio u ono vrijeme, sveosobine za koje je mislio da ih i sam posjeduje. No vrijeme ih je obojicu promijenilo, a cijena jeporasla.

“Nekoć je bio bolji čovjek,” Bayaz je razmišljao, “ali krune nekim ljudima loše stoje. Poznajeteli mu sinove?”

“Bolje nego što bih htio.”

Bayaz kimne. “Potpuni su seronje, zar ne? I sada se bojim da se nikad neće popraviti. Zamisliteonog glupana Scalea kao kralja. Uh!” Čarobnjak se strese. “Skoro vam dođe da njegovu ocu poželitedug život. Skoro, ali ne sasvim.”

Ona djevojčica koju je Logen vidio kako se igra sada dojuri do njih. U rukama je imala vjenčić

žutih cvjetova pa ih pruži starome čarobnjaku.

“Napravila sam vam ovo”, reče. Logen je čuo tutnjavu kopita kako se primiče cestom.

“Za mene? Kako slatko.” Bayaz uzme cvijeće od nje. “Izvrsno si to napravila, dušo. Ni samMajstor Tvorac ne bi to bolje napravio.”

Jahač dozvekeće u dvorište, divlje zauzda konja i sklizne iz sedla. Calder. Godine su bile boljeprema njemu nego prema Logenu, to je bar bilo očito. Bio je sav u finoj crnini obrubljenoj tamnimkrznom. Velik crven dragulj sjao mu je na prstu, a drška mača bila mu je optočena zlatom. Narastaoje i popunio se, bio je upola kao brat mu ali svejedno krupan čovjek. Njegovo blijedo, ponosno licebilo je, međutim, uglavnom onakvo kakvim ga je Logen pamtio, a tanke usne bile su iskrivljene utrajnom podsmijehu.

Dobaci uzde ženi koja je pravila maslac a onda odrješitim korakom krene preko dvorišta, zurećibi je sno oko sebe dok mu je duga kosa lepršala na povjetarcu. Kad je došao desetak koraka od njih,ugleda Logena. Čeljust mu se objesi. Calder zaprepašteno uzmakne pola koraka a ruka mu trzneprema maču. Zatim se nasmiješi laganim hladnim osmijehom.

“Počeo si držati pse, ha, Bayaze? Pripazio bih se ovoga da sam na tvom mjestu. Znao je ugristigospodara za ruku.” Usna mu se jače iskrivi. “Mogu ti ga uspavati ako želiš.”

Logen slegne ramenima. Teške su riječi za budale i kukavice. Calder možda jest oboje, ali Logennije ni jedno ni drugo. Ako kaniš nekoga ubiti, bolje ti je da odmah prijeđeš na dijela umjesto nariječi. Riječi samo pripreme protivnika, a to je zadnje što želiš. I tako Logen ne reče ništa. Calderneka to slobodno uzme kao slabost, tim bolje. Tučnjave možda pronalaze Logena deprimirajućečesto, ali on je njih odavno i predavno prestao tražiti.

Bethodov drugi sin preusmjeri svoj prezir na prvoga maga. “Moj će otac biti razočaran, Bayaze!To što moji ljudi moraju čekati pred vratima pokazuje jako malo poštovanja!”

“Ali ja imam tako malo, prinče Caldere”, čarobnjak će mirno. “No molim vas, nemojte bitipotišteni. Vaše prošle glasnike nismo pustili ni preko mosta, pa vidite da napredujemo.”

Calder se namrgodi. “Zašto nisi odgovorio na očev poziv?”

“Toliko je zahtjeva za mojim vremenom.” Bayaz podigne cvjetni vjenčić. “Ovi se neće samiizraditi, znate.”

Princ nije bio oduševljen. “Moj otac,” drekne, “Bethod, kralj Sjevernjaka, zapovijeda ti da gaposjetiš u Carleonu!” Pročisti grlo. “Neće...” Zakašlje se.

“Što?” upita ga Bayaz. “Glasnije malo, dijete!”

“Zapovijeda...” Princ se ponovno nakašlje, profrflja nešto pa se počne gušiti. Stavi ruku na grlo.Zrak kao da je posve utihnuo.

“Zapovijeda, ha?” Bayaz se namršti. “Dovedi velikog Juvensa iz carstva mrtvih. On mi možezapovijedati. Samo on i nitko drugi.” Još se jače namršti i Logen je morao zatomiti neobičnu želju dauzmakne. “Ti ne možeš. A ne može ni tvoj otac, kako god da se naziva.”

Calder polako klone na koljena, iskrivljena lica i suznih očiju. Bayaz ga odmjeri od glave dopete. “Kakva tmurna odjeća, zar je netko umro? Na”, i baci cvjetni vjenčić na prinčevu glavu. “Maloboje možda ti popravi raspoloženje. Reci ocu da mora doći sam. Ne tratim vrijeme na lude i mlađesinove. U tim sam stvarima staromodan. Volim razgovarati s konjskom glavom, a ne konjskomguzicom. Razumiješ li me, mali?” Calder je propadao u stranu, crvenih i izbuljenih očiju. Prvi magodmahne rukom. “Možeš ići.”

Princ duboko udahne nesiguran dah, nakašlje se i zatetura na noge, posrne prema konju i pridignese u sedlo znatno manje graciozno nego što je sjahao. Ošine ih ubojitim pogledom preko ramena, alion nije imao toliku težinu kad mu je lice bilo crveno kao pljusnuta stražnjica. Logen ustanovi da seceri od uha do uha. Već dugo nije ovako uživao.

“Čujem da možete razgovarati s duhovima.”

Uhvatio je Logena nespremnog. “Ha?”

“Razgovarati s duhovima.” Bayaz zatrese glavom. “Rijedak je to dar u današnje doba. Kako suoni?”

“Tko, duhovi?”

“Da.”

“Sve ih je manje.”

“Uskoro će svi usnuti, je li? Magija curi iz svijeta. Takav je poredak predodređen. Tijekomgodina moje je znanje naraslo, a moć mi se smanjila.”

“Calder je izgledao kao da je pod dojmom.”

“Pih.” Bayaz odmahne rukom. “Ma nije to ništa. Mali trik zraka i tijela, vrlo jednostavno. Ne,vjerujte mi, magija kopni. To je činjenica. Prirodni zakon. Pa ipak, mnogo je načina da se razbijejaje, zar ne, prijatelju? Ako jedan alat ne uspije, treba iskušati drugi.” Logen više nije bio posvesiguran o čemu to razgovaraju, ali bio je preumoran da ga pita.

“Da, istina”, promrmlja prvi mag. “Mnogo je načina da se razbije jaje. Kad smo već kod toga,izgledate mi gladno.”

Logenu počnu curiti sline na sam spomen hrane. “Da”, promrmlja. “Da... mogao bih pojestinešto.”

“Naravno.” Bayaz ga srdačno potapša po ramenu. “A onda možda kupka? Nije da nam smeta vašmiris, ali mislim da nakon dugog hodanja ništa ne okrepljuje bolje od tople vode, a vi ste,

predmnijevam, stvarno mnogo prehodali. Pođite sa mnom, gospodine Devetprsti, ovdje ste nasigurnome.”

Hrana. Kupanac. Sigurnost. Logen se morao obuzdati da ne zaplače dok je slijedio starca ubiblioteku.

DOBRIČINAVani je bio vruć, vruć dan i sunce je jarko sjalo kroz brojna krilaprozora i bacalo iskrižane

uzorke na drven pod dvorane za audijencije. Bila je sredina poslijepodneva, i prostorija je bila toplakao juha izagušljiva kao kuhinja.

Fortis dan Hoff, lord kancelar, bio je sav zajapuren i znojan u svojim službenim haljama skrznenim ovratnikom, a bio je i sve lošije volje kako je popodne prolazilo. Harlen Morrow, njegovpodtajnik za audijencije, izgledao je kao da mu je još neudobnije, no on se osim s vrućinom moraonositi i sa svojim strahom od Hoffa. Obojica su izgledali ojađeno, svaki iz svojih razloga, ali baremsu mogli sjediti.

Major West uporno se znojio u svojoj izvezenoj uniformi. Stajao je ondje u istome položaju, srukama na leđima i stisnutih zuba, već dva sata dok se lord Huff durio i gunđao i urlao na svemolitelje i svakoga tko bi mu se našao u vidokrugu. West je žarko poželio, i to ne prvi put togpopodneva, da leži pod nekim drvetom u parku s žestokim pićem u ruci/ Ili možda u sjeni ledenjaka,okovan ledom. Bilo gdje, samo ne ovdje.

Držati stražu za vrijeme tih audijencija nikako nije spadalo među Westove omiljene dužnosti, alimoglo je biti i gore. Treba se sjetiti osmorice vojnika koji stoje uza zid: oni su u punom oklopu. Westje samo čekao kad će se jedan od njih onesvijestiti i zveknuti na pod uz krš kao da se srušio ormarpun lonaca, nesumnjivo na veliko gađenje lorda komornika, ali zasad su još uvijek svi nekako ostajaliuspravni.

“Zašto je u ovoj prokletoj sobi uvijek kriva temperatura?” Hoff je zahtijevao odgovor, kao da jevrućina uvreda upućena samo i isključivo njemu. “Pola godine je prevruće, a drugu polovinuprehladno! Ovdje nema zraka, nimalo zraka! Zašto se ovi prozori ne daju otvoriti? Zašto ne možemodobiti veću sobu?”

“Ovaj...” promrmlja izmučeni podtajnik, odgurnuvši naočale uz znojni nos, “zahtjevi zaaudijencije uvijek su se zaprimali ovdje, lorde komorniče.” Zaustavi se pred strahovitim pogledomsvojeg nadređenog. “To je... hmm... tradicija?”

“Znam to, kretenu jedan!” zagrmi Hoff, lica grimiznog od vrućine i bi je sa. “Tko je uopće tražiotvoje idiotsko mišljenje?”

“Da, hoću reći, ne,” promuca Morrow, “hoću reći, upravo tako, gospodine lorde.”

Hoff zatrese glavom s namrgođenom grimasom na licu i ogleda se po sobi u potrazi za još nečimšto bi ga ozlovoljilo. “Koliko ih još moramo istrpjeti danas?”

“Ovaj... još četvero, Vaša Milosti.”

“Prokletstvo!” zagrmi komornik, premjesti se u svojoj golemoj fotelji i mahne krznenimovratnikom da pripusti malo zraka. “Ovo je nepodnošljivo!” West se tiho složi s njim. Hoff zgrabi

srebrni pehar sa stola i otpije velik srk vina. Bio je prvi kad je trebalo piti, štoviše, pio je cijeloposlijepodne. To mu nije poboljšalo narav. “Tko je sljedeća budala?” odrješito upita.

“Ovaj...” Morrovv zaškilji kroz naočale u veliki dokument, prelazeći tintom zamusanim prstom ponečitljivim slovima. “Domaćin Heath je sljedeći, farmer iz—”

“Farmer? Farmer kažeš? I mi moramo sjediti na ovoj apsurdnoj vrućini da bismo slušali kukanjenekog prokletog plebejca o tome kako je vrijeme utjecalo na njegove ovce?!”

“Pa, gospodine lorde,” promrmlja Morrovv, “čini se da domaćin Heath ima, ovaj, legitimnupritužbu na svojeg, ovaj, zemljoposjednika, i—”

“K vragu sve! Već mi je muka od tuđih pritužbi!” Lord komornik otpije još gutljaj vina. “Uveditog idiota!”

Vrata se otvore i domaćina Heatha propuste u njihovu prisutnost. Da bi se naglasili odnosi moći uprostoriji, stol lorda komornika bio je podignut na visoku platformu pa je siroti čovjek čak i stojećimorao podići pogled prema njima. Iskreno lice, ali vrlo ispijeno. Pred sobom je drhtavim rukamadržao istrošen šešir. West nelagodno slegne ramenima kad mu je kaplja znoja kliznula niz leđa.

“Vi ste domaćin Heath, je li to točno?”

“Da gospodine lorde,” promrmlja seljak sirovim naglaskom, “iz—” Hoff ga potpuno nepristojnosasiječe. “I dolazite pred nas tražiti audijenciju kod Njegova Uzvišenog Veličanstva, NatkraljaUnije?”

Domaćin Heath obliže usne. West se pitao koliki je put morao prevaliti da bi od njega pravilibudalu. Vrlo dalek put, po svoj prilici. “Moja obitelj potjerana je sa svoje zemlje. Zemljoposjednikje rekao da nismo plaćali najam, ali—”

Lord kancelar odmahne rukom. “Ovo je očito slučaj za Komisiju za zemlju i poljoprivredu.Njegovo Uzvišeno Veličanstvo Kralj brine se za dobrobit svih svojih podanika, ma koliko niska rodabili,” West se skoro lecnuo od te uvrede, “ali ne može se očekivati da se osobno posveti svakojsitnici. Njegovo je vrijeme dragocjeno, kao i moje. Doviđenja.” I to je bilo to. Dvojica vojnikapovuku i otvore dvokrilna vrata da bi domaćin Heath mogao izići.

Seljakovo je lice posve problijedilo, a zglobovi su mu izažimali obod šešira. “Moj dobrigospodine,” promuca on, “već sam bio kod Komisije...”

Hoff žustro podigne pogled pa seljak zamuca i ušuti. “Doviđenja, rekoh!”

Seljakova ramena klonu. Posljednji se put osvrne po prostoriji. Morrovv je s velikim zanimanjemproučavao nešto na suprotnom zidu i odbijao susresti njegov pogled. Lord komornik ljutito je zurio unjega, razbješ- njen tim neoprostivim traćenjem njegova vremena. Westu se smučilo što sudjeluje usvemu tome. Heath se okrene i odvuče van, veoma pogrbljen. Vrata se zalupe za njim.

Hoff udari šakom o stol. “Jeste li vidjeli vi ovo?” Prešao je oštrim pogledom po preznojenome

skupu. “Nevjerojatne li drskosti toga čovjeka! Jeste li vidjeli vi to, majore Weste.”

“Da, lorde komorniče, sve sam vidio”, West će ukočeno. “Prava sramota.”

Srećom, Hoff nije shvatio puno značenje. “Sramota, majore West, potpuno ste u pravu! Koji je tovrag da svi mladi ljudi koji mnogo obećavaju odlaze u vojsku? Da mi je znati tko je odgovoran zapuštanje tih prosjaka ovamo!” bi je sno pogleda podtajnika, koji gutne i zapilji se u dokumente. “Štoje sljedeće?”

“Ovaj,” promuca Morrow, “Coster dan Kault, predstojnik Gilde tekstilaca.”

“Znam tko je on, dovraga!” otrese se Hoff i obriše novi sjajni sloj znoja s lica. “Ako nisu prokletiseljaci, onda su prokleti trgovci!” urlikne na vojnike uz vrata, glasom koji je vrlo lako bio dovoljnoglasan da se čuje vani u hodniku. “Uvedite onda tog gramzivog starog lopužu!”

Predstojnik Kault teško da je mogao predstavljati različitiju pojavu od prethodnog molitelja. Bioje to krupan, punašan čovjek čije je lice bilo onoliko meko koliko su mu oči bile oštre. Ljubičastoslužbeno ruho bilo je izvezeno metrima zlatne niti, toliko razmetljivo da bi ga se i sam car Gurkhulasramio odjenuti. S njim su bila i dva starija tekstilca čija odjeća nije bila nimalo manjeveličanstvena. West se pitao bi li domaćin Heath u deset godina mogao zaraditi dovoljno da platisamo jednu od tih halja. Zaključio je da ne bi, sve da ga i nisu protjerali s njegove zemlje.

“Gospodine lorde komorniče,” započne Kault pjevnim glasom i teatralno se nakloni. Hoffpozdravi čelnika Gilde tekstilaca najmanjom mogućom gestom, podigavši obrvu i jedva primjetnoiskrivivši usnu. Kault je čekao pozdrav koji bi bio dostojniji njegova položaja, ali ga nije dočekao.Bučno pročisti grlo. “Došao sam zatražiti audijenciju kod Njegova Uzvišenog Veličanstva—”

Lord komornik prezirno otpuhne. “Svrha ovog primanja jest da odlučimo tko je dostojan pažnjeNjegova Veličanstva. Ako ne tražite audijenciju, zalutali ste u pogrešnu prostoriju.” Već je biloizvjesno da će ovaj razgovor proći jednako neuspješno kao i prethodni. Bilo je neke užasne pravde utome, West je pretpostavljao. I veliki i mali nailaze na jednak tretman.

Predstojnik Kault malko suzi oči, ali nastavi. “Prečasna Gilda tekstilaca, čiji sam ja skromanpredstavnik...” Hoff glasno srkne vino i Kault bude primoran zastati na trenutak. “... postala je žrtvomiznimno zlobnog i podlog napada—”

“Natočite, molim vas”, vikne lord komornik i mahne praznim pokalom prema Morrovvu.Podtajnik revno sklizne sa svoje stolice i uzme bocu. Kault je bio prisiljen čekati i škrgutati zubimadok je vino žuborilo iz boce.

“Nastavite!” razmetljivo će Hoff mahnuvši rukom. “Nemamo cijeli dan!”

“Iznimno zlobnog i tajnog napada—”

Lord komornik zaškilji u njega. “Napada, kažete? Fizički je napad problem za Gradskuophodnju!”

Predstojnik Kault se namrgodi. On i njegova dva pratitelja već su se počeli znojiti. “Nije riječ onapadu toga tipa, lorde komorniče, već o podmuklom i potajnom napadu, osmišljenom da diskreditirablistavi ugled naše Gilde i našteti našim poslovnim interesima u slobodnim gradovima Styrije idiljem Unije. Napad su počinili određeni spletkarski elementi Inkvizicije Njegova Veličanstva i—”

“Dovoljno sam čuo!” lord komornik trzne svojom golemom rukom u znak tišine. “Ako je riječ otrgovini, ovaj bi predmet trebala saslušati Komisija Njegova Veličanstva za trgovinu i promet.” Hoffje govorio polako i precizno, poput učitelja koji se obraća svojem najlošijem učeniku. “Ako je riječo pravu, predmetom se treba pozabaviti odjel vrhovnog suca Marovije. Ako je riječ o unutarnjemradu Inkvizicije Njegova Veličanstva, onda morate zakazati sastanak s nadlektorom Suitom. Usvakom slučaju, ovo nikako nije pitanje kojim bi se trebalo baviti Njegovo Veličanstvo.”

Čelnik Gilde tekstilaca zine, no lord komornik ga nadglasa, najglasnijim mogućim glasom. “Vaškralj zapošljava Komisiju, izabire vrhovnog suca i imenuje nadlektora da se ne bi sam morao bavitisvakom sitnicom! Usput budi rečeno, zbog toga i odobrava dozvole određenim trgovačkim gildama, ane zato da bi punio džepove...” i usta mu se iskrive u neugodan podsmijeh “... trgovačkoj klasi!Doviđenja!” I vrata se otvore.

Kaultovo je lice problijedilo od bi je sa zbog njegova zadnjeg komentara. “Možete biti sigurni,lorde komorniče,” reče on hladno, “da ćemo se obratiti drugoj instanci i biti krajnje ustrajni.”

Hoff ga je dugo strijeljao pogledom. “Obratite se kome god želite”, progunđa, “i koliko godustrajno vam bilo drago. Ali ovdje nećete. Do... viđenja!” da je moguće probosti nekoga izrazom“doviđenja”, čelnik Gilde tekstilaca ležao bi mrtav na podu.

Kault nekoliko puta trepne, a onda se ljutito okrene i odmaršira van s onoliko dostojanstva kolikoje uspio pribrati. Njegova dva lakeja bila su mu za petama, a za njima su lepršale veličanstvene imhalje. Vrata se muklo zatvore.

Hoff još jednom udari šakom o stol. “Nečuveno!” urlikne. “Koja uobražena svinja! Zar stvarnomisle da se mogu rugati Kraljevskom zakonu i još uvijek tražiti Kraljevu pomoć kad stvari krenu pokrivu?”

“Pa, ne,” reče Morrow, “naravno...”

Lord komornik ignorirao je svoga podtajnika i s podrugljivim se podsmijehom okrenuo Westu.“Pa ipak, učinilo mi se da vidim lešinare kako kruže iznad njih, unatoč niskom stropu, ha, majoreWeste?”

“Zaista, lorde komorniče”, promrmlja West, koji je s potpunom nelagodom jedva čekao da tatortura završi. Onda bi se mogao vratiti sestri. Snuždi se. Ona je još veća gnjavaža nego što se sjećao.Pametna je svakako, ali brinulo ga je da je možda prepametna za svoje dobro. Kad bi se samo udalaza nekog poštenog čovjeka i bila sretna. Njegov položaj ovdje dovoljno je neizvjestan i bez njeziniheskapada.

“Lešinari, lešinari”, Hoff je mrmljao sebi u bradu. “Gadne su to ptiču- rine, ali imaju svojih

primjena. Što je sljedeće?”

Preznojeni podtajnik izgledao je još nelagodnije nego prije dok je pokušavao pronaćiodgovarajuće riječi. “Imamo skupinu... diplomata?”

Lord komornik zastane s pokalom na pola puta do usta. “Diplomata? Čijih?”

“Ovaj... onog takozvanog kralja Sjevernjaka, Bethoda.”

Hoff prasne u smijeh. “Diplomati?” cerekao se i brisao lice u rukav. “Mislite, divljaci!”

Podtajnik se neuvjerljivo zasmijulji. “Ah da, gospodine, ha, ha! Divljaci, dakako!”

“Ali opasni su, je li, Morrowe?” otese se lord komornik, čija je dobra volja u trenu ishlapila.Podtajnikov hihot grgljajem stane. “Vrlo opasni. Moramo biti oprezni. Uvedite ih!”

Bilo ih je četiri. Dva manja bili su ogromni muškarci opasna izgleda, bradati i puni ožiljaka, uteškim, izudaranim oklopima. Razoružali su ih na ulaznim dverima Agrionta, dakako, ali svejedno sunosili auru opasnosti, a West je imao osjećaj da su se odrekli mnoštva velikog, često korištenogoružja. Bili su to ljudi kakvi su se gomilali na granicama Anglandije, gladni rata, nedaleko odWestova doma.

S njima je došao stariji čovjek, također u rupičastom oklopu, duge kose i velike bi je le brade.Imao je blijedožut ožiljak preko lica i oka, koje je bilo slijepo bi je lo. Imao je, međutim, velikosmijeh na licu, a njegovo ugodno vladanje uvelike se kosilo s dvojicom njegovih drugova i sčetvrtim koji je došao za njima.

On se morao pognuti da bi prošao ispod okvira vrata koji je bio preko dva metra iznad poda. Bioje ogrnut grubim smeđim plaštem i zaklonjen kapuljačom pa mu se lice nije vidjelo. Kad se uspravio,mnogo viši od svih ostalih, prostorija se počela činiti apsurdno skučenom. Sama njegova masadjelovala je zastrašujuće, ali bilo je tu još nešto, nešto što je isparavalo iz njega u mučnim valovima.Vojnici uza zid to su osjetili i s nelagodom se pomaknuli. Podtajnik za audijencije to je osjetio pa seznojio i histerično prčkao po dokumentima. Major West to je svakako osjetio. Oblio ga je hladan znojunatoč vrućini i osjećao je da mu se svaka dlaka na tijelu naježila pod vlažnom uniformom.

Samo je Hoff djelovao nepromijenjeno. Odmjerio je četvoricu Sjevernjaka od glave do petenamrštena lica, nimalo više impresioniran divom s kapuljačom nego što je bio domaćinom Heathom.“Vi ste, dakle, Bethodovi glasnici.” Valjao je riječi po ustima, a onda ih ispljunuo: “KraljaSjevernjaka.”

“Jesmo”, reče nasmiješeni starac i s velikim se poštovanjem nakloni. “Ja sam Bjelooki Hansul.”Glas mu je bio dubok, snažan i ugodan, bez ikakvog akcenta, Westu potpuno neočekivan.

“A vi ste Bethodov izaslanik?” upita Hoff ležerno i otpije još jedan gutljaj iz pehara. Po prvi jeput u životu Westu bilo drago što je lord kancelar u istoj prostoriji s njim, no onda je bacio pogled načovjeka s kapuljačom i osjećaj nelagode vratio se.

“Ma ne,” reče Bjelooki, “ja sam ovdje samo kao prevoditelj. Ovo je izaslanik KraljaSjevernjaka”, i zdravim okom nervozno šibne prema mračnoj figuri u plastu, kao da ga se i sam boji.“Fenris.” rastegnuo je završno “s” tako da je ostalo šumjeti u zraku. “Fenris Strahotni.”

Prikladno ime, bome. Major West prisjeti se pjesama koje je čuo u djetinjstvu, priče okrvožednim divovima s planina dalekog sjevera. Soba je na trenutak bila obavijena tišinom.

“Hm”, reče lord komornik ravnodušno. “I tražite audijenciju kod Njegova Uzvišenog Veličanstva,natkralja Unije?”

“Upravo tako, gospodine lorde komorniče”, reče stari ratnik. “Naš gospodar, Bethod, silno žalizbog neprijateljstva između naših dvaju naroda. Htio bi biti u najboljim odnosima sa svojim južnimsusjedima. Donosimo ponudu primirja našega kralja vašemu, i dar koji pokazuje da su naše namjereiskrene. Ništa više.”

“Dobro, dobro”, reče Hoff i uspravi se u visokom naslonjaču s velikim osmijehom na licu.“Graciozan zahtjev, graciozno iznesen. Možete se obratiti Kralju sutra na Otvorenome vijeću i iznijetisvoju ponudu i dar, pred najistaknutijim plemićima našega kraljevstva.”

Bjelooki se s poštovanjem nakloni. “Vrlo ste ljubazni, lorde komorniče.” Krene prema vratima, aza njim i dvojica namrgođenih ratnika. Lik pod plaštem ostane još tren, a onda se i on polako okrene iprovuče kroz dovratak. Sve dok se vrata nisu zatvorila, West nije mogao mirno disati. Zatrese glavomi slegne znojnim ramenima. Pjesme o divovima, baš. Bio je to samo ogroman, visok čovjek ogrnutplaštem. No kad je opet pogledao, vrata stvarno jesu vrlo visoka...

“Eto vidite, gospodine Morrowe?” Hoff je izgledao iznimno zadovoljan samim sobom. “Uopćenisu onakvi divljaci kakve ste me naveli da očekujem! Imam osjećaj da smo blizu rješenju našihproblema na Sjeveru, ne mislite li?”

Podtajnik nije izgledao ni najmanje uvjeren. “Ovaj... da, gospodine lorde, naravno.”

“Dabome. Puno strke nizašto. Puno pesimističnih, defetističkih gluposti od naših nervoznihgrađana na Sjeveru, ne? Rat? Pih!” Hoff opet mlatne rukom po stolu i vino poleti iz njegova pehara ipljasne na drvo. “Ti Sjevernjaci ne bi se usudili! Mislim, još malo pa će podnijeti molbu za članstvou Uniji! Zar nisam u pravu, ha, majore Weste?”

“Ovaj...”

“Dobro! Odlično! Barem smo nešto napravili danas! Još jedan i možemo van iz ove prokletepeći! Koga imamo, Morrowe?”

Podtajnik se namršti i gurne naočale uz nos. “Ovaj... imamo izvjesnog Yoru Sulfura”, hrvao se snepoznatim imenom.

“Imamo koga?'

“Ovaj... Sulfir, ili Sulfor, tako nešto.”

“Nikad čuo,” progunđa lord komornik, “kakav je on čovjek? Neki južnjak? Samo da nije još jedanseljak, molim vas!”

Podtajnik promotri svoje bilješke i gutne. “Izaslanik?”

“Da, da, ali čiji?”

Morrovv se sasvim skutrio, kao dijete koje očekuje pljusku. “Od Velikog reda maga!” promuca.

Nastupi trenutak zaprepaštene tišine. Westove obrve polete uvis, usta mu se razjape, apretpostavljao je da se isto zbivalo, neviđeno, iza vizira ostalih vojnika. Instinktivno se lecnuo uočekivanju reakcije lorda komornika, no Hoff ih sve iznenadi salvom smijeha. “Izvrsno! Konačnonešto zabavno. Već godinama nismo imali nekog maga ovdje! Uvedite čarobnjaka! Ne smijemo gapustiti da čeka!”

Yoru Sulfur bio je svojevrsno razočaranje. Imao je jednostavnu odjeću prljavu od putovanja, bioje, zapravo, jedva bolje odjeven nego što je to bio domaćin Heath. Štap mu nije bio optočen zlatom,nije imao grumen sjajnog kristala na vrhu. Oči mu nisu blistale tajanstvenom vatrom. Izgledao je kaoposve običan čovjek od trideset i nešto godina, pomalo umoran, kao nakon dugog putovanja, ali inačeprilično opušten pred lordom komornikom.

“Dobar vam dan, gospodo”, reče on, naslonjen na štap. Westu je bilo teško ustanoviti odakle je.Nije iz Unije jer mu je koža pretamna, a nije ni iz Gurkhula ili dalekog juga jer mu je kožapresvijetla. Nije sa Sjevera niti iz Styrije. Negdje dalje, znači, ali odakle? Sad kad ga je West boljepromotrio, primijetio je da su mu oči različitih boja: jedno plavo, jedno zeleno.

“Dobar dan i vama, gospodine”, reče Hoff, nasmiješen kao da to zaista i misli. “Moja su vratauvijek otvorena Velikom redu maga. Recite mi, imam li čast govoriti s velikim Bayazom glavom ibradom?”

Sulfur je izgledao zbunjeno. “Ne, zar su me pogrešno najavili? Ja sam Yoru Sulfur. MajstorBayaz ćelav je gospodin.” Provuče ruku kroz gustu kovrčavu smeđu kosu. “Postoji njegov spomenikvani na aveniji. Ali imao sam čast nekoliko godina učiti od njega. On je učitelj s najviše moći iznanja.”

“Dakako! Dakako da jest! A kako vam mi možemo pomoći?”

Yoru Sulfur pročisti grlo, kao da kani ispričati priču. “Po smrti kralja Haroda Velikog, Bayaz,prvi mag, napustio je Uniju. No zakleo se da će se vratiti.”

“Da, da, istina”, zahihoće se Hoff. “Živa istina, svaki školarac to zna.”

“I najavio je da će, kad se bude vraćao, njegov dolazak navijestiti netko drugi.”

“I to je istina.”

“Pa,” reče Sulfur sa širokim osmijehom, “evo me.”

Lord komornik zaurla od smijeha. “Eto vas!” vikne mlateći po stolu. Harlen Morrow dopusti silagan hihot, ali ušuti istog trena kad je Hoffov smijeh počeo blijedjeti.

“Tijekom mog službovanja na mjestu lorda komornika, tri su mi člana Velikog reda maga došlatražiti audijenciju kod kralja. Dvojica su bila očito ludi, a jedan je bio iznimno hrabar muljator.”Nagne se naprijed s laktovima na stolu i dlanovima spojenim u špic. “Recite mi, majstore Sulfur, kojaste vi vrsta maga?”

“Nisam ni jedno od toga.”

“A tako. Onda jamačno imate isprave.”

“Svakako.” Sulfur posegne u kaput i izvuče pisamce zatvoreno bi je lim pečatom na koji je bioutisnut jedan jedini neobičan simbol. Odloži ga nehajno na stol pred lorda komornika.

Hoff se namršti. Uzme dokument i preokrene ga u rukama. Pažljivo promotri pečat, a onda obrišelice rukavom, slomi vosak, odvine debeo papir i počne čitati.

Yoru Sulfur nije pokazivao znakove nervoze. Izgledao je kao da ga ne smeta vrućina. Prošetao jesobom, naklonio se oklopljenim vojnicima i nije ga brinulo što nisu reagirali. Iznenada se okreneWestu. “Strahovito je vruće ovdje, nije li? Pravo je čudo da se ovi momci ne izvrnu na pod uz prasakkao da se srušio ormar pun lonaca.” West zatrepće. I sam je to ranije pomislio.

Lord komornik pažljivo odloži pismo na stol, više ni najmanje prpošan. “Čini mi se da biOtvoreno vijeće bilo pogrešno mjesto za raspravu o ovome.”

“Slažem se. Nadao sam se privatnoj audijenciji kod lorda kancelara Feekta.”

“Bojim se da to nije moguće.” Hoff obliže usne. “Lord Feekt je preminuo.”

Sulfur se namršti. “To je uistinu nezgodno.”

“Zaista, zaista. Svi smo shrvani gubitkom. Možda vam ja i još poneki članovi Zatvorenoga vijećamožemo pomoći.”

Sulfur se nakloni. “Prihvatit ću vaše vodstvo, gospodine lorde komorniče.”

“Pokušat ću organizirati nešto za kasnije večeras. Dotad ćemo vam pronaći neki smještaj uAgriontu... prikladan vašem položaju.” Dade znak čuvarima i vrata se otvore.

“Mnogo vam hvala, lorde Hoffe. Gospodine Morrovve, majore Weste.” Sulfur se gracioznonakloni svakome ponaosob, a onda se okrene i ode. Vrata se još jednom zatvore, a West ostanerazmišljati kako je čovjek znao njegovo ime.

Hoff se okrene podtajniku za audijencije. “Idite ravno nadlektoru Suitu i recite mu da se moramosmjesta sastati. Zatim odite po vrhovnog suca Maroviju i lorda maršala Varuza. Recite im da je riječo nečemu od najviše važnosti, a osim njima trojici, nikome ni riječ!”

Podtajnik je zurio u njega nakošenih naočala. “Odmah!” drekne Hoff. Morrovv skoči na noge,popikne se na rub vlastite halje, a onda pojuri kroz bočna vrata. West gutne, ali usta su mu bila posvesuha.

Hoff je dugo i prodorno zurio u svakog čovjeka u sobi. “Što se tiče vas ostalih, nikome ni riječ osvemu ovome. A sada van, svi van!” Vojnici odmah odzvekeću iz prostorije. Westu nije trebalododatno ohrabrenje pa i on požuri za njima, ostavivši zamišljenog lorda komornika samoga u svojemvisokom naslonjaču.

Westove su misli bile mračne i zbrkane kad je zatvorio vrata za sobom. Fragmenti starih priča omagima, strahovi zbog rata na Sjeveru, slike diva s kapuljačom koji se uzdizao gotovo do stropa. Togje dana u Agriont došlo nekoliko čudnih i nekoliko zloslutnih posjetitelja i brige su ga opasno tištile.Pokušao ih je odagnati, govorio si je da su to sve gluposti, ali onda je mogao razmišljati samo osvojoj sestri kako bludniči po Agriontu kao kakva glupača.

Progunđa sebi u bradu. I sad je vjerojatno s Lutharom. Kog je vraga išao upoznavati njih dvoje?Iz nekog je razloga očekivao istu nespretnu, boležljivu, jezičavu djevojčicu koje se sjećao od prijenekoliko godina. Poprilično se zaprepastio kad mu se na vratima pojavila ta žena. Jedva ju jeprepoznao. Nesumnjivo je postala žena, i to vrlo lijepa. Dotle je Luthar bahat i bogat i zgodan isposoban obuzdati se kao kakav šestogodišnjak. Znao je da su se vidjeli u međuvremenu, i to višenego jedanput. Samo prijateljski, naravno. Ardee nema drugih prijatelja ovdje. Samo prijatelji.

“Sranje!” opsuje. Bilo je to kao da je ostavio mačku sa zdjelicom mlijeka i nadao se da nećeuroniti jezik. Zašto dovraga nije promislio? Bila je to prava tempirana katastrofa! Ali što sad višemože učiniti? Zagleda se očajno niz hodnik.

Ništa ne može skrenuti misli s vlastite nesreće kao prizor tuđe, a domaćin Heath uistinu je biooličenje jada. Sjedio je sam na dugačkoj klupi, mrtvački blijedog lica, i zurio u prazno. Sigurno jecijelo vrijeme sjedio ovdje, dok su tekstilci, Sjevernjaci i mag ulazili i izlazili, i nije čekao ništa alinije imao više kamo poći. West se osvrne lijevo-desno po hodniku. Nije bilo nikog drugog u blizini.Heath ga uopće nije bio svjestan, otvorenih usta, staklastih očiju, s pohabanim šeširom zaboravljenimna koljenima.

West ga nije mogao samo tako ostaviti, nije imao srca.

“Domaćine Heathe”, reče on kad mu se približio, i seljak ga pogleda, iznenađen. Posegnesmušeno za šeširom i krene ustati, mrmljajući isprike.

“Ne, molim vas, nemojte ustajati.” West sjedne na klupu. Zurio je u noge jer ga nije mogaopogledati u oči. Uslijedila je neugodna tišina. “Imam prijatelja koji sjedi u Komisiji za zemlju ipoljoprivredu. Možda on može nešto učiniti za vas...” Utihne, posramljen, škiljeći u hodnik.

Farmer se žalosno osmjehne. “Bio bih vam jako zahvalan na svemu što možete učiniti.”

“Da, da, naravno. Učinit ću što mogu.” Neće nimalo pomoći i obojica su to znali. West se namrštii ugrize za usnu. “Uzmite ovo”, i gurne svoju kesu među seljakove mlitave, žuljevite prste. Heath ga

pogleda lagano otvorenih usta. West mu se brzo, nelagodno osmjehne a onda ustane. Jedva je čekaoda ode.

“Gospodine!” zazove ga domaćin Heath, no West je već jurio niz hodnik i nije se osvrtao.

NA POPISUZašto ja ovo radim?

Crni obris kuće Villema dan Robba bio je izrezan iz vedrog noćnog neba. Bila je to nezanimljivazgrada, katnica s niskim zidićem i kapijom sprijeda, kao i stotinu drugih u ovoj ulici. Naš dragiprijatelj Rews živio je u vili nalik na palaču blizu trznice. Robb ga je stvarno trebao tražiti maloambicioznija mita. Pa ipak. Sreća naša da nije. U drugim dijelovima grada moderne bi avenije bilejarko osvijetljene i pune pijanih veseljaka sve do zore. No ova zabitna pokrajnja ulica daleko je odjarkih svjetala i znatiželjnih pogleda.

Možemo neometano raditi.

S bočne strane zgrade, na katu, na uskom je prozoru gorjela svjetiljka. Odlično. Prijatelj nam jekod kuće. Ali još uvijek je budan - moramo oprezno koračati. Okrene se praktikalu Frostu i pokažemu uz bok kuće. Albino kimne i tiho šmugne preko ceste.

Glokta je čekao da dođe do zida i nestane u sjenama pokraj zgrade, a onda se okrene Severardu ipokaže mu na ulazna vrata. Oči štrkljastog praktikala načas mu se nasmiješe, a onda on odbrza uniskom stavu, prebaci se preko zidića i bešumno sleti na drugu stranu.

Zasad savršeno, ali sad ja moram krenuti. Glokta se pitao zašto je došao. Frost i Severard bilisu se i više nego sposobni sami nositi s Robbom, a on će ih samo usporavati. Mogao bih čak pasti natur i upozoriti idiota da smo tu. Zašto sam onda došao? No Glokta je znao zašto. Osjećaj uzbuđenjaveć mu je rastao u grlu. Osjećao se gotovo kao da je živ.

Prigušio je dno štapa komadom krpe pa je mogao odšepati do zida, jedva primjetno, ne pravećimnogo buke. Dotad je Severard već otvorio kapiju, s rukom u rukavici na jednoj od šarki da ne biškripala. Fino i glatko. Taj bi zid komotno mogao imati i trideset metara, toliko je izgledno da gaprijeđem.

Severard je klečao na stepenici pred ulaznim vratima i obijao bravu. Uho je naslonio na drvo iusredotočeno škiljio, a ruke u rukavicama spretno su se micale. Glokti je srce ubrzano lupalo i sav senaježio od napetosti. Ah, uzbuđenje lova.

Začuje se tih škljocaj, pa onda još jedan. Severard spusti svjetlucavi otpirač u džep, a zatim pružiruku i polako, pažljivo okrene okruglu kvaku. Vrata se bešumno otvore. Kako je on koristan momak.Bez njega i Frosta ja sam tek invalid. Oni su moje šake, moje ruke, moje noge. Ali ja sam njihovmozak. Severard šmugne unutra a Glokta za njim, trzajući se od bola svaki put kad bi prebacio težinuna lijevu nogu.

Hodnik je bio u mraku, no niz stube se odozgo spuštala traka svjetla, a rukohvati su bacali čudne,izobličene sjene na drveni pod. Glokta pokaže uza stube, a Severard kimne i na prstima krene premanjima, držeći se uza zid. Činilo se da mu treba cijela vječnost da dođe onamo.

Treća stepenica tiho zaškripi kad je na nju prebacio težinu. Glokta se lecne, a Severard ukipi namjestu. Čekali su, mirni kao kipovi. Odozgo se ništa nije čulo. Glokta ponovno počne disati.Severard krajnje polako krene gore, nježno korak po korak. Kad se približio vrhu, oprezno virne izaugla, leđa priljubljenih uza zid, a onda se popne zadnjom stepenicom i bešumno nestane s vidika.

Praktikal Frost pojavi se iz sjena u dnu hodnika. Glokta ga upitno pogleda, a on odmahne glavom.Dolje nikoga. Okrene se prema ulaznim vratima i krene ih zatvarati, najpažljivije moguće. Tek kad ihje zatvorio, polako je, polako otpustio kvaku tako da otponac tiho klizne na mjesto.

“Ovo morate vidjeti.”

Glokta se prene od iznenadnog zvuka i naglo se okrene pa mu leđima prostruji munja boli.Severard je s rukama na bokovima stajao na vrhu stepeništa. Okrenuo se i krenuo prema svjetlu, aFrost pođe po stepenicama za njim, ne pokušavajući više biti nečujan.

Zašto nitko nikad ne može ostati u prizemlju? Uvijek sve na katu. Barem više nije moraopokušavati biti tih dok se mučio po stepenicama za svojim praktikalima, s desnom nogom koja ješkripala i lijevom koja je strugala po parketu. Jarka svjetlost svjetiljke razlijegala se hodnikom nakatu kroz otvorena vrata na suprotnom kraju i Glokta je šepao prema njoj. Zastao je dok je prelazioprag i hvatao dah nakon uspona.

Ajme meni, kakav nered. Velika je polica s knjigama bila iščupana iz zida, a knjige su bilerazbacane, otvorene i zatvorene, posvuda po podu. Čaša vina prevrnuta je po stolu i napravila jenatopljene crvene dronjke od zgužvanih papira koji su na njemu bili rashitani. Krevet je bio u neredu,prekrivači su bili napola strgnuti, a iz rasparanih jastuka i madraca izletjelo je perje. Vrata ormarabila su otvorena, a jedna su se i napola objesila. Unutra je visjelo nekoliko poderanih odjevnihpredmeta, no većina ih je ležala poderana ispred na hrpi.

Naočit mladić ležao je na leđima pod prozorom i zurio uvis, blijed i usta otvorenih prema stropu.Bilo bi preblago reći da mu je prerezan vrat. Bio je sasječen tako divljački da mu je glava jedvajedvice ostala spojena s tijelom. Krvi je bilo posvuda, na poderanoj odjeći, na rasparanom madracu,kao i po cijelome tijelu. Na zidu se nalazio par razmrljanih krvavih otisaka dlana, a na dobrom dijelupoda bila je velika lokva krvi, još uvijek mokra. Ubili su ga večeras. Možda prije samo nekolikosati. Možda prije samo nekoliko minuta.

“Mislim da nam neće odgovarati na pitanja”, reče Severard.

“Neće.” Gloktin pogled lutao je havarijom. “Mislim da je možda mrtav. Ali kako je došlo dotoga?”

Frost ga fiksira ružičastim okom i podigne bi je lu obrvu. “Otvof?”

Severard prasne u piskutav smijeh ispod maske. Čak si i Glokta dopusti hihot. “Jasno. Ali kako jetvoj otrov ušao unutra?”

“Otoveni proov”, promrmlja Frost i pokaže prema podu.

Glokta došepa u sobu, oprezan da nogom ili štapom ne dotakne ljepljivi nered krvi i perja.“Dakle, naš je otrov vidio da gori svjetlo, baš kao i mi. Ušao je kroz prozor u prizemlju. Tiho seuspeo po stepenicama.” Glokta štapom preokrene žrtvine dlanove. Nekoliko kapi krvi iz vrata, alinema ozljeda na člancima i prstima. Nije se opirao. Iznenadili su ga. Iskrivi se naprijed i virne urazjapljenu ranu.

“Samo jedan snažan rez. Vjerojatno nožem.”

“I Villem dan Robb ozbiljno je procurio”, reče Severard.

“A mi imamo jednog doušnika manje”, razmišljao je Glokta. Na hodniku nije bilo krvi. Naš jemomak pazio da ne smoči noge dok je pretraživao sobu, ma koliko neuredno to sve izgledalo. Nijebio ljutit i nije se bojao. Njemu je to bio samo posao.

“Ubojica je profesionalac,” promrmlja Glokta, “došao je ovamo s namjerom da ubije. Onda semožda malo potrudio da sve izgleda kao provala, tko bi znao? Bilo kako bilo, nadlektor neće bitizadovoljan truplom.” Pogleda svoja dva praktikala. “Tko nam je sljedeći na popisu?”

Ovoga je puta bilo borbe, bez imalo sumnje. Pa makar i jednostrane. Solimo Scandi opružio se naboku, okrenut prema zidu, kao da se srami stanja svoje rasporene i dronjave noćne košulje. Napodlakticama je imao duboke posjekotine. Ondje se uzalud trudio obraniti od noža. Puzao je popodu i ostavio krvav trag na dobro ulaštenom drvu. Ondje se uzalud trudio pobjeći. Nije uspio.Četiri razjapljene rane od noža na leđima dokrajčile su ga.

Glokta osjeti kako mu lice trza dok je gledao krvavo truplo. Jedno tijelo još može biti slučajnost.Dva čine urotu. Kapci mu zatrepere. Tko god da je ovo napravio, znao je da dolazimo, i kad, i pokoga točno. Korak su ispred nas. Vrlo je vjerojatno naš popis ortaka već postao popis leševa.Glokta začuje škripanje iza sebe i naglo okrene glavu, uslijed čega mu niz ukočeni vrat krenuprobadajući bolovi. Bio je to samo otvoreni prozor koji se klatio na propuhu. Smiri se. Smiri se ipromisli malo.

“Čini se da se prečasna Gilda tekstilaca malo bacila na čišćenje.” “Kako su mogli znati?”promrmlja Severard.

Da, kako? “Morali su vidjeti Revvsov popis, ili im je rečeno tko je na njemu.” A to znači...Glokta lizne gole desni. “Netko iz Inkvizicije izlajao se.” Jednom za promjenu Severardove oči nisuse smiješile. “Ako znaju tko je na popisu, znaju i tko ga je napisao. Znaju tko smo mi.”

Još tri imena na popisu, možda? Dolje na dnu? Glokta se naceri. Kako uzbudljivo. “Bojiš se?”

“Nisam presretan, mogu vam reći.” Kimne prema truplu. “Nož u leđa nije mi bio u planu.”

“Ni meni, Severarde, vjeruj mi.” Nikako. Ako umrem, nikad neću saznati tko nas je izdao.

A želim znati.

Vedar proljetni dan bez ijednog oblačka i park je bio pun kicoša i neradnika svih vrsta. Glokta je

vrlo mirno sjedio na svojoj klupi u milostivom hladu razgranatog drveta i piljio u svjetlucavozelenilo, ljeskavu vodu, sretne ljude, pijane ljude, šarolike veseljake. Ljudi su bili uglavljeni zajednopo klupama oko jezera, a parovi i grupe raštrkani po travi pili su, razgovarali i sunčali se. Činilo seda nema mjesta ni za koga više.

Ali nitko nije došao i sjeo do Glokte. Povremeno bi se netko zaletio, u potpunoj nevjerici štoimaju sreće naići na takvo mjesto, a onda bi vidjeli da on sjedi tamo. Spustili bi pogled i skrenuli ustranu ili samo prošli uz njega kao da nikad nisu imali namjeru sjesti. Tjeram ih kao da sam kuga, alimožda je i bolje tako. Ne trebam njihovo društvo.

Promatrao je skupinu vojnika kako vesla u čamcu na jezeru. Jedan od njih ustane, zatetura naokolodržeći govor s bocom u ruci. Čamac se opasno zaljulja i njegovi mu drugovi vikom narede da sjedne.Jedva čujne salve dobroćudnog smijeha dojezde zrakom, malo zakašnjele zbog udaljenosti. Djeca.Izgledaju tako mlado. Tako nevino. I ja sam takav bio, ne tako davno. Čini se kao da je prošlotisuću godina, doduše. I više. Čini mi se kao da je to bio drugi svijet.

“Glokta.”

Podigne pogled i zakloni oči rukom. Bio je to nadlektor Sult, konačno je stigao, visok taman obrispred plavim nebom. Glokti se činilo da izgleda malo umornije, malo naboranije, iscrpljenije negoinače dok je hladno zurio u njega odozgo.

“Bolje vam je da ovo bude zanimljivo”, Sult ošine skutima svojeg dugog bi je log kaputa igraciozno sjedne na klupu. “Puk je opet digao bunu kod Kelna. Neki idiot od zemljoposjednika objesinekoliko seljaka i sad mi moramo čistiti nered! Koliko teško može biti upravljati poljem punim blatai nekoliko farmera? Ne moraš biti dobar prema njima, samo ih nemoj vješati!” Usta su mu bila uravnoj, strogoj liniji dok je zurio po livadi. “Bolje vam je da ovo bude prokleto zanimljivo.”

Onda ću vas pokušati ne razočarati. “Villem dan Robb je mrtav.” Kao da želi naglasiti Gloktinuizjavu, pijani se vojnik posklizne, prevali preko boka čamca i pljusne u vodu. Gromoglasan smijehnjegovih prijatelja dopre do Glokte trenutak kasnije. “Ubijen je.”

“Hm. Događa se. Pokupite sljedećeg s popisa.” Sult ustane, namršten. “Nisam mislio da ćetetrebati moje odobrenje za svaku sitnicu. Zato sam i odabrao vas za taj posao. Samo nastavite!” otresese dok se okretao.

Nema potrebe za žurbom, nadlektore. U tome je problem sa zdravim nogama, skloni ste previšejurcati naokolo. Ako, pak, imate problema s kretanjem, ne mičete se dok niste prokleto sigurni daje vrijeme. “I sljedeći s popisa doživio je malu nezgodu.”

Sult se okrene s malo podignutom obrvom. “Da?”

“Svi su.”

Nadlektor napući usta i sjedne natrag na klupu. “Svi?”

“Svi.”

“Hmm”, razmišljao je Sult. “Zanimljivo. Tekstilci čiste za sobom, je li? Nisam baš očekivaotakvu okrutnost. Vremena su se promijenila, bome, vremena su se definitivno...” Utihne i polako sepočne mrštiti. “Mislite da im je netko dao Rewsov popis, zar ne? Mislite da se netko od našihizlajao. Zato ste me pozvali ovamo, zar ne?”

Vi ste mislili da samo izbjegavam stepenice? “Baš svi od njih ubijeni? Sva imena s našeg popisado jednoga? Iste one noći kad smo ih mi krenuli privesti? Ne vjerujem baš previše u slučajnosti.” Avi, nadlektore?

Sasvim sigurno nije ni on. Lice mu se posve smrknulo. “Tko je vidio priznanje?”

“Ja i moja dva praktikala, dakako.”

“Imate apsolutno povjerenje u njih?”

“Apsolutno.” Uslijedi stanka. Čamac je plutao bez kormila, dok su vojnici migoljili uokolo, sveslima u zraku, a čovjek u vodi bućkao se i smijao, prskajući prijatelje vodom.

“Priznanje je neko vrijeme bilo u mojem uredu”, promrmlja nadlektor. “Neki članovi mojegosoblja mogli su ga vidjeti. Mogli su.”

“Imate li apsolutno povjerenje u njih, Vaša Eminencijo?”

Sult je zurio u Gloktu jedan dug, leden trenutak. “Ne bi se usudili. Predobro me poznaju.”

“Ostaje nam superior Kalyne”, Glokta će tiho.

Nadlektorove usne jedva su se micale dok je govorio. “Morate biti taktični, inkvizitore, vrlotaktični. Niste na nimalo sigurnom tlu. Budale ne postaju superiori Inkvizicije, ma kako to izgledaloizvana. Kalyne ima mnogo prijatelja, i u Kući pitanja i izvan nje. Moćnih prijatelja. Svaka optužbaprotiv njega mora biti poduprta najjačim dokazima.” Sult odjednom stane i pričeka da grupica damaprođe izvan domašaja sluha. “Najjačim mogućim dokazima”, procijedi, čim su odmaknule. “Moratemi pronaći tog ubojicu.”

Lakše je to reći nego učiniti. “Naravno, Vaša Eminencijo, ali istraga mi je završila u svojevrsnojslijepoj ulici.”

“Ne sasvim. Još uvijek nam preostaje jedna karta. Sam Rews.”

Rews? “Ali, nadlektore, on je sad već negdje u Anglandiji.” Znoji se u nekom rudniku, ili takonegdje. Ako je uopće opstao ovako dugo.

“Nije. Ovdje je u Agriontu, pod ključem. Mislio sam da bi bilo najbolje da ga zadržimo.” Gloktaje dao sve od sebe za prikrije iznenađenje. Pametno. Vrlo pametno. Budale ne postaju ninadlektori, čini se. “Rews će vam biti mamac. Poslat ću po tajniku poruku Kalyneu, saopćiti mu daodustajem. Da sam spreman pustiti tekstilce da nastave djelovati, ali pod strožom kontrolom. Da sam

u znak dobre volje pustio Rewsa na slobodu. Ako je Kalyne izvor curenja informacija, rekao bih daće javiti tekstilcima da je Rews slobodan. Rekao bih da će poslati tog ubojicu da ga kazni što mu serazvezao jezik. Rekao bih da biste ga vi mogli uhvatiti na djelu. Ako ubojica ne dođe, ha, možemotražiti izdajicu na drugome mjestu, a nismo ništa izgubili.”

“Izvrstan plan, Vaša Eminencijo.”

Sult je hladno zurio u njega. “Naravno. Trebat ćete mjesto za djelovanje, negdje daleko od Kućepitanja. Dat ću vam sredstva na raspolaganje, isporučiti Rewsa vašim praktikalima i javiti vam kadKalyne dobije informaciju. Nađite mi tog ubojicu, Glokta, i pritisnite ga. Pritisnite ga dok nepropjeva.” Čamac se divlje zanjihao dok su vojnici pokušali izvući svojeg mokrog kolegu, a onda seiznenada prevrne i sve ih prevali u vodu.

“Želim imena,” procijedi Sult, bi je sno zureći u vojnike koji su se pra- ćakali u vodi, “želimimena, dokaze, dokumente i ljude koji će ustati na Otvorenom vijeću i uprijeti prstom.” Gipko ustanes klupe. “Želim redovite izvještaje.” Zaputi se prema Kući pitanja, krckajući nogama po šljunku nastazi, a Glokta ostane gledati za njim. Izvrstan plan. Drago mi je da ste na mojoj strani, nadlektore.Jeste na mojoj strani, zar ne?

Vojnici su uspjeli izvući prevrnuti čamac na obalu i stajali su, mokri do kože, i urlali jedni nadruge, ne više onako dobre volje. Jedno od vesala još uvijek je plutalo i polako odmicalo premamjestu gdje brzac istječe iz jezera. Uskoro će proći ispod mosta i otploviti pod velike zidineAgrionta u opkop. Glokta je promatrao kako se polako prevrće u vodi. Pogreška. Treba paziti nadetalje. Lako je zaboraviti sitnice, ali bez tog vesla čamac je beskoristan.

Pusti da mu pogled odluta prema nekim drugim licima u parku. Oko mu zapne za neki zgodan parkoji je sjedio na klupi uz jezero. Mladić je tiho govorio djevojci s tužnim i iskrenim izrazom na licu.Ona naglo ustane i udalji se od njega s rukama na licu. Ah, bol ostavljene Ijubavi. Gubitak, ljutnja,sram. Čini se da se nikad nećeš oporaviti. Koji je ono pjesnik napisao da nema gore boli odslomljena srca? Sentimentalno sranje. Trebao je provesti više vremena u carevim tamnicama.Nasmiješi se i lizne gole desni gdje su mu nekoć bili prednji zubi. Slomljeno srce s vremenomzacijeli, ali slomljeni zubi nikad.

Glokta pogleda mladića. Na licu je imao izraz kao da se pomalo zabavlja dok je gledaouplakanu djevojku kako odlazi. Mali gad! Pitam se je li slomio onoliko srdaca koliko sam ih jaslomio, u mladim danima? Sada mi se to jedva čini mogućim. Treba mi pola sata da skupimhrabrost da ustanem. Jedine žene koje sam rasplakao u zadnje vrijeme supruge su muškaraca kojesam poslao u Anglandiju—

“Sande.”

Glokta se okrene. “Lorde maršale Varuze, velika mi je čast.”

“Ma ne, ne”, reče stari vojnik i sjedne na klupu hitrim, preciznim kretnjama mačevalačkogmajstora. “Dobro izgledate”, reče i ne pogledavši ga. Izgledam invalidno, hoćete reći. “Kako ste,prijatelju dragi?” Invalidno sam, ti pompozni stari kenjče. I prijatelj, ha? Svih ovih godina otkad

sam se vratio nisi me ni jednom potražio, ni jednom. To zoveš prijateljstvom?

“Dosta dobro, hvala, lorde maršale.”

Varuz se nelagodno promeškolji na klupi. “Moj najnoviji učenik, kapetan Luthar... možda gaznate?”

“Upoznali smo se.”

“Trebate vidjeti njegove forme.” Varuz žalosno zatrese glavom. “Ima dara, to svakako, iako nikadneće biti vaša klasa, Sande.” Ne znam. Nadam se da će jednog dana biti invalidan kao i ja. “Ali imadovoljno dara, dovoljno da pobijedi. Samo što ga trati uzalud. Baca ga u vjetar.” Ajme, tragedije.Toliko sam uzrujan da bih mogao povratiti. Da sam išta pojeo jutros.

“Lijen je, Sande, i tvrdoglav. Nedostaje mu hrabrosti. Nestaje mu predanosti. Jednostavno nijesvim srcem u tome, a ponestaje nam vremena. Pitao sam se, ako imate malo vremena, dakako,” Varuzpogleda Gloktu u oči samo načas, “biste li mogli porazgovarati s njim.”

Jedva čekam! Držati predavanje cendravom govnaru bit će ostvarenje svih mojih snova. Tiarogantni stari kretenu, kako se usuđuješ? Izgradio si ugled na mojem uspjehu, a kad sam jatrebao tvoju pomoć, otpilio si me. A sada dolaziš k meni i tražiš moju pomoć, i još me nazivašprijateljem?

“Naravno, maršale Varuz, rado ću porazgovarati s njim. Sve za starog prijatelja.”

“Odlično, odlično! Siguran sam da će to biti presudno! Treniram ga svakoga jutra, u onomdvorištu u blizini Kuće Tvorca gdje sam nekoć vas trenirao...” Stari maršal s nelagodom utihne.

“Doći ću čim mi to dužnosti dopuste.”

“Naravno, vaše dužnosti...” Varuz je već ustajao, očito jedva čekajući da nestane. Glokta pružiruku, a stari vojnik načas zastane. Ne morate se brinuti, lorde maršale, nisam zarazan. Varuz semlitavo rukuje s njim, kao da se boji da mu ne otkine ruku, a onda promumlja neku ispriku i ode,usprave glave. Mokri vojnici naklone mu se i salutiraju dok je prolazio, malko posramljeni.

Glokta protegne nogu i zapita se da li da ustane. I da odem kamo? Neće biti kraj svijeta akoostanem još malo sjediti. Nije nikakva žurba. Nema žurbe.

PONUDA I DARI naprijed!” urlao je maršal Varuz.

Jezal se baci na njega, nožnih prstiju svinutih oko grede, očajnički pokušavajući zadržatiravnotežu, napravivši nespretan napad-dva tek toliko da bi izgledalo da se trudi. Četiri sata treningadnevno počeli su uzimati svoj danak i osjećao se i više nego iscrpljeno.

Varuz se namršti i šibne Jezalov tupi mač u stranu, krećući se s lakoćom po gredi kao da je navrtnoj stazi. “I natrag!”

Jezal posrne natraške na petama, glupavo mašući lijevom rukom oko sebe u pokušaju da održiravnotežu. Sve iznad koljena užasno ga je boljelo od napora. Ispod koljena bilo je mnogo, mnogogore. Varuzu je bilo preko šezdeset godina ali nije pokazivao znakove umora. Nije se čak ni znojiodok je plesao naprijed niz gredu i mahao mačevima. Jezal je hvatao dah dok je očajnički pariraolijevom rukom, gadno izvan ravnoteže, pecajući desnom nogom po prostoru u potrazi za sigurnošćugrede iza sebe.

“I naprijed!” Jezalovi su listovi bili u agoniji dok je teturao da promijeni smjer i odgurivao napadiritantnoga starca, no Varuz nije uzmicao. Umjesto toga sagne se pod očajničkim zamahom iupotrijebi nadlanicu da pokosi Jezalove noge.

Jezal jaukne dok se dvorište okretalo oko njega. Noga mu bolno tresne o rub grede, a on se opružinaglavce u travu, zveknuvši bradom u zemlju tako da su mu zubi zaštropotali. Zakotrljao se malo paostao ležati na leđima i dahtati kao riba koju su naglo izvukli iz vode, a noga mu je pulsirala od bolana mjestu gdje se pri slijetanju sudarila s gredom. Ujutro će imati još jednu gadnu modricu.

“Užas, Jezale, užas!” vikne stari vojnik skočivši okretno na tratinu. “Glavinjaš po toj gredi kao daje uže!” Jezal se zakotrlja psujući i počne se ukočeno pentrati na noge. “To je masivan komad hrasta,dovoljno širok da se izgubiš na njemu!” Lord maršal ilustrira poantu mlatnuvši kratkim mačem pogredi tako da su iveri poletjeli s nje.

“Mislio sam da ste rekli naprijed”, tulio je Jezal.

Varuzove obrve oštro odu uvis. “Mislite li zaista, kapetane Luthar, da Bremer dan Gorst svojimprotivnicima da je pouzdane podatke o svojim nakanama?”

“Bremer dan Gorst pokušat će me pobijediti, ti stari govnaru! Ti bi mi trebao pomoći da gapobijedim!” To je Jezal pomislio, ali je bio dovoljno pametan da to ne izgovori. Samo tupavo zatreseglavom.

“Ne! Dabome da ne daje! Trudi se iz petnih žila da zavara i zbuni svoje protivnike, kao što to svivrsni mačevalci moraju raditi!” Lord maršal koračao je amo-tamo i tresao glavom. Jezal još jednomrazmisli o tome da od svega odustane. Bilo mu je dosta toga da svake večeri pada u krevet potpunoiscrpljen, u vrijeme kad bi se tek trebao početi opijati. Bilo mu je dosta toga da se svakoga jutra budi

pun modrica i bolova i suočava s novim četirima beskrajnim satima trčanja, gredi, šipki, formi. Bilomu je dosta toga da ga major West baca na guzicu. A najviše od svega bilo mu je dosta toga da gamaltretira ovaj stari kreten.

“... Deprimirajuća izvedba, kapetane, vrlo deprimirajuća. Vjerujem da se zapravo pogoršavate...”

Jezal nikad neće osvojiti Turnir. Nitko to od njega ne očekuje, a po- najmanje on sam. Zašto ondajednostavno ne odustane i vrati se svojem kartanju i noćnim provodima? Nije li to zapravo sve štoželi od života? Ali što bi ga onda izdvojilo od tisuće drugih plemenitaških mlađih sinova? Odavno jejoš odlučio da želi biti nešto posebno. Možda i sam lord maršal, a onda lord komornik. Nešto velikoi važno u svakom slučaju. Htio je veliku fotelju u Zatvorenome vijeću i htio je donositi velike odluke.Htio je da se ljudi oko njega ulaguju i smješkaju i ovise o svakoj njegovoj riječi. Htio je da ljudišapuću: “Eno lorda Luthara!” dok prolazi. Bi li mogao zauvijek biti sretan kao bogatija, pametnija,zgodnija verzija poručnika Brinta? Uf! Nije mogao ni pomisliti na to!

“... pred nama je još strahovito dug put, a nemamo vremena stići onamo, ne ako ne promijenitestav. Sparing vam je očajan, kondicija još uvijek slaba, a što se tiče vaše ravnoteže, što manje kažem,to bolje...”

I što bi svi ostali mislili da odustane? što bi njegov otac učinio? što bi mu braća rekla? A ostaličasnici? Ispao bi kukavica. A tu je još i Ardee West. Nekako mu se puno motala po glavi u zadnjihnekoliko dana. Bi li mu se privijala tako blizu da ne mačuje? Bi li mu se obraćala tako nježnimtonom? Bi li se smijala njegovim šalama? Bi li ga gledala onim velikim, tamnim očima tako dagotovo osjeti njezin dah na licu—

“Slušaš li ti mene, momče?” zagrmi Varuz. Jezal je bome osjetio njegov dah na licu, a usto ipodosta sline.

“Da, gospodine! Sparing očajan, kondicija slaba!” Jezal nervozno gutne. “O ravnoteži što manje,to bolje.”

“Tako je! Počinje mi se činiti, iako mi je u to teško povjerovati nakon svih muka koje ste mipriredili, da se ovome niste u potpunosti posvetili.” bi je sno je gledao Jezala u oči. “Što vi mislite,majore?”

Nije bilo odgovora. West je utonuo u stolicu prekriženih ruku, turobno namršten i zagledan uprazno.

“Majore Weste?” otrese se lord maršal.

On naglo podigne pogled, kao da je tek sad postao svjestan njihove prisutnosti. “Zao mi je,gospodine, misli su mi odlutale.”

“Vidim.” Varuz je sisao zube. “Čini se da jutros nitko nije usredotočen.” Osjetio je olakšanje štoje starčev gnjev preusmjeren drugamo, no Jezalova sreća nije bila dugog vijeka.

“Dobro onda,” otrese se stari maršal, “ako tako želite. Počevši od sutra svaki trening

započinjemo plivanjem u opkopu. Dva-tri kilometra bit će dovoljna.” Jezal stisne zube da ne počnevrištati. “Hladna voda izvrsno izoštrava osjetila. A možda bismo trebali počinjati malo ranije da vasuhvatimo kad vam je um najbudniji. To znači da počinjemo u pet. U međuvremenu, kapetane Luthar,predlažem vam da razmislite jeste li ovdje da biste osvojili Turnir ili samo zato što uživate u momedruštvu.” A onda se okrene na peti i ode.

Jezal je pričekao da Varuz napusti dvorište prije nego što je izgubio živce, no čim se uvjerio daga stari više ne može čuti gnjevno baci mačeve u zid.

“Kvragu!” viknuo je kad su mu mačevi zveknuli na pod. “Sranje!” Ogleda se oko sebe u potraziza nečim što bi mogao šutnuti a da ne bude previše bolno. Pogled mu padne na nogu grede, ali jekrivo procijenio šut i morao zatomiti nagon da se uhvati za ranjenu nogu i počne skakutati naokolokao idiot. “Sranje, sranje!” bjesnio je.

West je bio razočaravajuće neimpresioniran. Ustao je, namršten, i krenuo stopama maršalaVaruza.

“Kamo ćete vi?” upita ga Jezal.

“Odavde,” reče West preko ramena, “dovoljno sam vidio.”

“Što vam to znači?”

West se okrene prema njemu. “Iako se to čini zapanjujućim, na svijetu postoje veći problemi odovoga.”

Jezal je zinuo dok je West odrješito napuštao dvorište. “Što ti misliš tko si ti?” povikne za njimkad se uvjerio da je otišao. “Sranje, sranje!” Razmišljao je o tome da još jednom udari gredu, ali sepredomislio.

Jezal je bio loše volje na povratku do svojega stana pa se klonio promet- nijih dijelova Agrionta idržao se mirnijih uličica i vrtova uz Kraljev put. Natmureno je piljio u svoje noge dok je hodao ne bili još više osujetio svaki susret. Međutim, sreća nije bila na njegovoj strani.

“Jezale!” Bio je to Kaspa, u šetnji s nekom žutokosom djevojkom u skupoj odjeći. S njima je bilaneka stroga sredovječna žena, nesumnjivo nekakva djevojčina guvernanta. Bili su se zaustavili idivili se nekoj beznačajnoj skulpturi u nekom slabo posjećenom dvorištu.

“Jezal!” Kaspa još jednom vikne i mahne šeširom iznad glave. Nije ih se moglo izbjeći. Nalijepioje neuvjerljiv osmijeh na lice i otkoračao do njih. Blijeda mu se djevojka smiješila dok je prilazio,ali ako je i trebao biti očaran, nije to osjetio.

“Opet si mačevao, Luthare?” upita Kaspa besmisleno. Jezal je bio znojan i držao je par mačeva.Bilo je dobro poznato da mačuje svakoga jutra. Nije bio potreban bistar um da se to poveže, svasreća, budući da ga Kaspa sasvim sigurno nema.

“Da. Kako si samo pogodio?” Jezal nije kanio baš sasvim ubiti razgovor, pa je to popratio

usiljenim cerekom i damama se ubrzo vrati osmijeh na lice.

“Ha, ha”, nasmije se Kaspa, uvijek spreman biti predmetom šale. “Jezale, da te upoznam sasvojom sestričnom, ledi Ariss dan Kaspa. Ovo je moj nadređeni časnik, kapetan Luthar.” Dakle to jeta slavna sestrična. Jedna od najbogatijih nasljednica Unije, iz izvrsne obitelji. Kaspa je vječnoblebetao tome kakva je ona ljepotica, ali Jezalu je izgledala kao blijedo, mršavo boležljivostvorenje. Slabašno se nasmiješila i pružila mu mlitavu ruku.

On je očeše najtraljavijim mogućim poljupcem. “Drago mije”, promrmlja bezvoljno. “Moram seispričati za svoj izgled, baš dolazim s mačevanja.”

“Da”, cikne ona visokim, piskutavim glasom kad se uvjerila da je rekao svoje. “Čula sam da steizvrstan mačevalac.” Uslijedila je stanka dok je pokušavala smisliti što još reći, a onda joj se očiozare. “Recite mi, kapetane, je li mačevanje stvarno jako opasno?”

Koje suhoparno baljezganje. “Ma ne, gospo, u ringu koristimo samo zatupljeno oružje.” Mogao jereći više, ali vrag ga odnio ako će se samo on truditi. Uputi joj blijed osmijeh. I ona se osmjehnenjemu. Razgovor je lebdio nad ponorom.

Jezal se kanio ispričati i otići budući da su temu mačevanja očito iscrpili, no Ariss ga presiječeprešavši na novu temu. “I recite mi, kapetane, je li zbilja moguće da će izbiti rat na Sjeveru?” Glasjoj je gotovo potpuno izblijedio do kraja rečenice, ali pratilja je zurila s odobravanjem, nesumnjivooduševljena konverzacijskim vještinama svoje štićenice.

Poštedi nas. “Pa meni se čini...” Jezal počne. Svijetle, plave oči ledi Ariss piljile su u njega puneočekivanja. Plave oči totalno su sranje, pomisli on. Pitao se na kojem je području veća neznalica:mačevanju ili politici? “Što vi mislite?”

Pratilja se lagano natmuri. Ledi Ariss izgledala je pomalo iznenađeno i zarumenila se dok jepokušavala naći riječi. “Pa, ovaj... hoću reći... sigurna sam da će sve... ispasti dobro?”

Hvala, sudbo! pomisli Jezal. Spašeni smo! Morao se izvući odavde. “Naravno, sve će dobroispasti.” Na silu se još jednom nasmiješi. “Bilo mi vas je uistinu drago upoznati, ali bojim se dauskoro moram na dužnost pa vas moram napustiti.” Nakloni se ledeno formalno. “Poručniče Kaspa,ledi Ariss.”

Kaspa ga potapša po ruci, prijateljski kao nikada. Ona neuka tuka od njegove sestrične nesigurnose smiješila. Guvernanta mu se namršti dok je prolazio, ali Jezal nije obraćao pažnju.

U Vijenac lordova stigao je upravo kad su se članovi vijeća vraćali sa stanke za ručak. Kratkimkimanjem pozdravi stražare u predvorju, a zatim prođe kroz ogromna vrata i niz središnji prolaz.Nepravilna kolona najvećih plemića kraljevstva bila mu je odmah za petama, a prostor je odjekivaouskomešanim koracima, gunđanjem i šapatima dok se Jezal probijao oko zakrivljenog zida do svojegmjesta iza visokog stola.

“Jezale, kako je bilo na mačevanju?” Bio je to Jalenhorm, koji je za promjenu uranio i iskoristio

priliku za razgovor prije nego dođe lord komornik.

“Imao sam i boljih jutara. Ti?”

“O, ja sam se dobro proveo. Upoznao sam onu Kaspinu sestričnu, znaš”, pokušavao se sjetitiimena.

Jezal uzdahne. “Ledi Ariss.”

“Da, tako je! Jesi li je vidio?”

“Imao sam sreću naletjeti na njih sad maloprije.”

“Uh!” usklikne Jalenhorm, napućivši usne. “Nije li divna?”

“Hmm.” Jezal je odvratio pogled, dosađujući se, i promatrao kako se uglednici u plaštevima i skrznenim ovratnicima polako redaju na svoja mjesta. Barem je gledao uzorak njihovih najmanjeomiljenih sinova i plaćenih predstavnika. Vrlo su se rijetki magnati osobno pojavljivali naOtvorenome vijeću ovih dana, osim ako su se imali buniti zbog nečeg važnog. Mnogi se nisu trudiliniti poslati nekoga u svoje ime.

“Kunem se, jedna je od najljepših djevojaka koje sam ikada vidio. Znam da je Kaspa non-stopoduševljeno pričao o njoj, ali nije je dovoljno nahvalio.”

“Hmm.” Zastupnici su se počeli širiti, svaki prema svojem mjestu. Vijenac lordova bio jeprojektiran kao amfiteatar, a vodeći plemići Unije sjedili su na mjestu publike, na velikimpolukružnim terasastim klupama s prolazom u sredini.

Kao i u kazalištu, neka su mjesta bila bolja od drugih. Najmanje važni sjedili su visoko pozadi, avažnost zastupnika rasla je što su više naprijed sjedili. Prednji redovi bili su rezervirani za glavenajvažnijih obitelji ili one koje su poslali u zamjenu. Predstavnici s juga, iz Dagoske i Westporta, bilisu lijevo, najbliže Jezalu. Posve desno bili su ljudi sa sjevera i zapada, iz Anglandije i Stariklanda.Glavnina sjedala u sredini bila je za staro plemstvo Midderlanda, srca Unije. Prave Unije, u njihovimočima. I Jezalovim očima, uostalom.

“Kakvo držanje, kakva gracioznost,” Jalenhorm je oduševljeno nabrajao, “ta divna svijetla kosa,ta mliječnobijela koža, te fantastične plave oči.”

“I sav taj silni novac.”

“Pa dobro, i to”, nasmiješi se ljudina. “Kaspa kaže da mu je stric još bogatiji od oca. Zamislisamo! A ima samo tu jednu kćer. Ona će naslijediti sve do zadnje marke. Do zadnje marke!”Jalenhorm je jedva uspijevao obuzdati uzbuđenje. “Bit će pravi sretnik tko god je uspije upecati!Kako se ono zove?”

“Ariss”, Jezal će mrzovoljno. Lordovi, ili njihovi opunomoćenici, gurali su se i gunđali na putuprema svojim mjestima. Odaziv je bio loš: klupe su bile više nego poluprazne. A nikad nisu punije od

toga. Da je Vijenac lordova stvarno kazalište, njegovi bi vlasnici očajnički trebali novu predstavu.

“Ariss. Ariss.” Jalenhorm cmokne usnama kao da mu njezino ime ostavlja sladak okus. “Sretnikje onaj tko je se dočepa.”

“Da, baš. Pravi sretnik.” Pod uvjetom da mu je lova važnija od razgovora, točnije. Jezal jerazmišljao da bi možda radije oženio guvernantu. Ona mu se bar činila kao da ima kičmu.

Lord komornik sad je već ušao u dvoranu i kretao se prema postolju na kojem je stajao visokistol, otprilike ondje gdje bi bila pozornica da je Vijenac kazalište. Za njim je išao čopor tajnika ipisara u crnim haljama, svaki od njih manje-više natovaren teškim knjigama i snopovima po svemusudeći službenih papira. U grimiznim haljama koje su lepršale za njim, lord Hoff izgledao jeponajviše kao neka rijetka ptica koja dostojanstveno klizi, dok za njom slijedi jato napasnih vrana.

“Evo starog mrguda”, prošapće Jalenhorm dok se ovaj postrance kretao prema svojem mjestu nadrugoj strani stola. Jezal stavi ruke na leđa i zauzme uobičajenu pozu, malo raširenih stopala i sbradom visoko u zraku. Klizio je pogledom po vojnicima koji su bili ravnomjerno raspoređeni uzzaobljeni zid, ali svaki je od njih bio nepomičan i savršene vanjštine u punom oklopu, kao i uvijek.Duboko udahne i pripremi se na nekoliko sati posvemašnje dosade.

Lord komornik baci se na fotelju s visokim naslonom i zatraži vino. Tajnici su zauzeli mjesta okonjega, ostavivši mjesto u sredini za kralja koji je bio odsutan kao i obično. Dokumenti su šuškali,velike poslovne knjige s mukom su otvorene, pera su naoštrena i zveckala su po tintarnicama.Najavljivač ode do kraja stola i udari svojim službenim štapom u pod da zaište mir. Šaputanjeplemića i njihovih poslanika, kao i malobrojnih posjetitelja na javnoj galeriji nad njihovim glavama,postupno utihne i velikom odajom zavlada tišina.

Najavljivač izdahne pluća. “Proglašavam ovo zasjedanje”, reče on polaganim i zvonkim glasom,kao da čita nekrolog na sahrani, “otvorenog vijeća Unije...” napravi nepotrebno dugu i znakovitupauzu. Oči lorda komornika ljutito polete prema njemu, ali najavljivač nije dao da mu otmu njegovtrenutak slave. Pustio je sve da ga čekaju još trenutak prije nego što je završio, “... otvorenim!”

“Hvala vam”, Hoff će mrzovoljno. “Vjerujem da smo trebali čuti lorda guvernera Dagoske prijenego nas je prekinuo ručak.” Njegov je glas pratilo struganje vršaka pera jer su dvojica pisarabilježila svaku njegovu riječ. Jedva čujne jeke pera stapale su se s jekom njegovih riječi u velikomprostoru iznad njih.

Postariji čovjek s mukom je ustajao u prvom redu nedaleko od Jezala, držeći u drhtavim rukamapred sobom neke papire.

“Otvoreno vijeće”, monotonim je glasom govorio najavljivač, najsumor- nije što se usudio, “dajeriječ Rushu dan Thuelu, prihvaćenom predstavniku Sanda dan Vurmsa, lorda guvernera Dagoske!”

“Zahvaljujem, gospodine.” Thuelov pucketav, krhak glas bio je apsurdno tih za ovako golemiprostor. Jedva ga je i Jezal čuo, a on nije bio ni deset koraka od njega. “Gospodo—” započne.

“Glasnije!” vikne netko odozada. Začuju se valići smijeha. Starac pročisti grlo pa pokuša jošjednom.

“Gospodo, dolazim pred vas s hitnom porukom od lorda guvernera Dagoske.” Glas mu je većsplasnuo na početnu, jedva čujnu razinu, a svaku je riječ pratilo uporno struganje pera. Gore iz javnegalerije počeo je dopirati šaputanje pa ga je bilo još teže čuti. “Prijetnja koju tom velikom gradupredstavlja car Gurkhula raste svakim danom.”

Nejasni zvuci negodovanja počeli su navirati sa suprotnog kraja dvorane gdje su sjedilipredstavnici Anglandije, ali glavnina zastupnika izgledala je kao da se samo dosađuje. “Napadi nabrodovlje, maltretiranje trgovaca i demonstracije izvan zidina nagnali su lorda guvernera da mepošalje—”

“Blago nama!” netko vikne. Začuje se još jedan val smijeha, ovoga puta malo glasniji.

“Grad je sagrađen tek na uskom poluotoku”, ustrajao je starac, trudeći se nadglasati sve jaču bukuu pozadini, “spojenom s kopnom koje je pod potpunom kontrolom naših gorkih neprijateljaGurkhulaca, i odvojen od Midderlanda miljama slane vode! Naša obrana nije kakva bi mogla biti!Lordu guverneru nasušna su dodatna sredstva...”

Spomen sredstava izazvao je trenutačno komešanje sabora. Thuelova usta još uvijek su se micala,ali sada više nije bilo izgleda da ga itko čuje. Lord komornik namršti se i otpije gutljaj iz pehara.Pisar koji je bio najdalje od Jezala odloži pero i protrlja oči palcem i kažiprstom zamrljanima tintom.Pisar koji mu je bio najbliže upravo je završio jedan redak. Jezal iskrivi vrat naprijed da vidi. Pisaloje jednostavno:

Uslijedila galama.

Najavljivač je lupao štapom po pločicama i izgledao vrlo zadovoljan samim sobom. Zamor je svremenom utihnuo, ali je Thuela sada uhvatio napadaj kašlja. Pokušao je govoriti, ali nije mogao paje nakon nekog vremena jednostavno mahnuo rukom i sjeo, vrlo crven u licu, dok ga je susjed tapšaopo leđima.

“Ako mogu ja, lorde komorniče?” poviče elegantan mladić iz prvog reda na drugome krajudvorane, skočivši na noge. Struganje pera ponovno počne. “Meni se čini—”

“Otvoreno vijeće”, ubaci se najavljivač, “daje riječ Herselu dan Meedu, trećemu sinu iprihvaćenome predstavniku Fedora dan Meeda, lorda guvernera Anglandije!”

“Meni se čini”, nastavi naočiti mladić, samo malo iznerviran upadicom, “da naši prijatelji s jugavječno očekuju puni napad cara!” Zvuci neslaganja sad se oglase na drugoj strani prostorije. “Napadkoji se nikad ne materijalizira! Nismo li Gurkhulce porazili prije samo nekoliko godina, ili mepamćenje vara?” Negodovanje se pojača. “Ovakvo paničarenje predstavlja neprihvatljiv odljevUnijinih sredstava!” Vikao je da bi ga se čulo. “Mi u Anglandiji imamo mnogo kilometara granice ipremalo vojnika, a prijetnja koju predstavljaju Bethod i njegovi Sjevernjaci vrlo je stvarna! Akoikome treba sredstava...”

Galama se u trenu udvostruči. Povici “Tako je!”, “Glupost!”, “Istina!” i “Laži!” mogli su senejasno razaznati iz graje. Nekoliko predstavnika bilo je na nogama i urlalo. Neki su žustro kimali uznak slaganja, neki su silovito tresli glavom od neslaganja. Ostali su zijevali i ogledavali se okosebe. Jezal je vidio jednog momka u sredini pozadi koji je gotovo sigurno spavao i bio u neposrednojopasnosti da se skljoka susjedu u krilo.

Pusti pogled da odluta gore, na lica poredana oko ograde javne galerije. Osjeti neobičnopovlačenje u prsima. Ardee West bila je gore i gledala ravno u njega. Kad su im se pogledi susreli,nasmiješila se i mahnula mu. I sam se smiješio, i već mu je ruka bila na pola puta da mahne kad sesjetio gdje se nalazi. Povuče ruku iza leđa i nervozno se ogleda oko sebe, ali osjeti olakšanje kad jeustanovio da nitko nije primijetio njegovu omašku. Smiješak mu, međutim, nije htio sasvim napustitilice.

“Gospodo!” zagrmi lord komornik i zvizne praznim peharom o stol. Imao je najglasniji glas kojije Jezal ikad čuo. Maršal Varuz mogao bi naučiti ponešto o urlanju od Hoffa. Usnuli muškarac pozaditrgne se i počne šmrcati i treptati. Buka je zamrla gotovo istog trena. Oni predstavnici koji su ostalistajati s krivnjom se ogledaju oko sebe, poput zločeste djece koju su pozvali na odgovornost, papostupno posjedaju. Šapati s javne galerije umuknuli su. Red je ponovno uspostavljen.

“Gospodo! Uvjeravam vas da kralj nema ozbiljnijih briga od sigurnosti svojih podanika, ma gdjese oni nalazili! Unija ne dopušta agresiju nad svojim narodom ni imovinom!” Hoff je naglasio svakikomentar udarajući šakom pred sobom. “Od gurkhulskog cara, od onih divljaka na Sjeveru ili od bilokoga drugog!” Na zadnji je komentar tako jako lupio po stolu da se tinta prolila iz tintarnice i poteklapo pažljivo pripremljenim dokumentima jednoga od pisara. Povici slaganja i podrške pozdravedomoljubno izlaganje lorda komornika.

“Što se tiče specifičnih okolnosti u Dagoski!” Thuel podigne pogled pun nade, a prsa su mu se jošuvijek tresla od suspregnutog kašlja. “Nema li taj grad jedan od najmoćnijih i najopsežnijih sustavaobrane na svijetu? Nije li prije nešto manje od desetljeća odolijevao opsadi Gurkhulaca prekogodine dana? Što je bilo sa zidinama, gospodine, sa zidinama?” Velika dvorana utihne dok su se svitrsili čuti odgovor.

“Lorde komorniče,” zahriplje Thuel, čiji je glas gotovo zaglušen kad je jedan od pisara okrenuošuškavu stranicu svoje goleme knjige i počeo škrabati po sljedećoj, “sustavi obrane nisu održavani inedostaje nam vojnika kojima bi se popunili. Car nije nesvjestan toga,” prošapće gotovo potpunonečujno, “preklinjem vas...” Počne se gušiti u još jednom napadaju kašlja pa klone na mjesto,popraćen ruganjem delegacije iz Anglandije.

Hoff se još jače namršti. “Koliko je meni poznato, gradska se obrana trebala održavati lokalnoprikupljenim novcem i od trgovinskih nameta na prečasnu Gildu začinara koja zadnjih sedam godina uDagoski djeluje pod okriljem isključive i vrlo unosne licence. Ako nije moguće prikupiti sredstvačak ni za održavanje zidina,” i mračnim pogledom prijeđe po okupljenima, “možda je vrijeme da seta licenca stavi na javni natječaj.” Javnom se galerijom prolomi val ljutitog mrmljanja.

“Bilo kako bilo, Kruna u ovome času ne može odvojiti dodatan novac!” Povici negodovanjadopru s dagoske strane prostorije, a urlici slaganja s anglandijske strane.

“Sto se tiče specifičnih okolnosti u Anglandiji!” zagrmi lord komornik okrene se Meedu.“Uvjeren sam da bismo uskoro mogli čuti dobre vijesti koje ćete moći ponijeti svome ocu, lorduguverneru.” Oblak uzbuđenog šaputanja vine se prema pozlaćenoj kupoli iznad njihovih glava.Naočiti mladić izgledao je ugodno iznenađen, što se moglo i očekivati. Zaista se rijetko događalo danetko ponese dobre vijesti s Otvorenoga vijeća, ili uopće ikakve vijesti, zapravo.

Thuel je još jednom ovladao vlastitim plućima i zinuo da nešto kaže, ali ga je prekinulo lupanjena velika vrata iza visokog stola. Lordovi podignu pogled: iznenađeni, nestrpljivi. Lord komornik senasmiješi, poput mađioničara kojem je upravo pošao za rukom iznimno zaguljen trik. Dade signalstražarima, teški željezni zasuni padnu, i velika se inkrustrirana vrata škripom otvore.

Osam vitezova tjelesne straže, optočeni sjajnim oklopima, bezlični iza visokih ulaštenih kaciga,blistavi u ljubičastim plaštevima sa zlatnim suncima na leđima, jednolično su dostupali niz stepenicei zauzeli položaje s obiju strana visokog stola. Odmah za njima došla su četiri trubača koji suelegantno stupili naprijed, podigli sjajne instrumente k usnama i zasvirali zaglušujuće fanfare. Jezalstisne zacvokotale zube i suzi oči, no odjeci zvonjave nakon nekog vremena utihnu. Lord komornikljutito se okrene najavljivaču, koji je otvorenih usta zurio u pridošlice.

“No?” procijedi Hoff.

Najavljivač se trgne u život. “Ah... da, naravno! Dame i gospodo, velika mi je čast predstaviti...”zastane i duboko udahne, “... njegovu Kraljevsku Visost, Kralja Anglandije, Stariklanda iMidderlanda, protektora Westporta

Dagoske, Njegovo Uzvišeno Veličanstvo, Guslava Petog, Natkralja Unije!” kroz obojano staklo,no odjednom se osvrne, zatresavši podvoljcima, kad mu se stari poluslijepi ratnik obratio.

“Vaša Visosti, šaljem vam bratske pozdrave od svojega gospodara, Bethoda, kralja Sjevernjaka.”Vijenac je potpuno utihnuo, a škrabanje pera pisara činilo se apsurdno glasnim. Stari ratnik snelagodnim smiješkom kimne prema velikom zakukuljenom obrisu pokraj sebe. “Fenris Strahotnidonosi ponudu od Bethoda vama. Jednoga kralja drugome. Sjevera Uniji. Ponudu, i dar.” I podignedrvenu škrinju.

Lord komornik samozadovoljno se naceri. “Prvo iznesite ponudu.”

“Riječ je o mirovnoj ponudi. Beskrajnog mira između naših dvaju velikih naroda.” Bjelooki sejoš jednom nakloni. Manire su mu bile besprijekorne, Jezal je morao priznati. Ništa što bi čovjekočekivao od divljaka s hladnog i dalekog Sjevera. Njegov ugodan govor bio bi gotovo dovoljan daumiri dvoranu da nije bilo zakukuljenog čovjeka pored njega koji se prijeteći nadvio poput mračnesjene.

Kraljevo lice trgne se, međutim, u slabašan osmijeh na spomen mira. “Dobro”, promrmlja.“Odlično. Mir. Sjajno. Mir je dobar.”

“Zauzvrat traži samo jednu sitnicu”, reče Bjelooki.

Lice lorda komornika odjednom se smrkne, ali bilo je prekasno. “Neka samo kaže”, reče kralj sblagim osmijehom.

Čovjek s kapuljačom istupi naprijed. “Anglandija”, procijedi.

Uslijedi trenutak muka, a onda dvoranom eksplodira buka. S javne galerije čule su se salvesmijeha u nevjerici. Meed je bio na nogama i urlao, zajapuren. Thuel zatetura s klupe pa klone unapadaju kašlja. Ljutitim urlicima pridružili su se povici poruge. Kralj je zvjerao oko sebe,dostojanstveno otprilike kao prestrašeni zec.

Jezalove oči bile su uprte u zakukuljenoga. Vidio je kako golema ruka klizi iz rukava i posežeprema kopči koja mu je držala plašt. Iznenađeno trepne. Je li mu to ruka plava? Ili je to samo triksvjetla kroz vitraj? Plašt padne na pod.

Jezal gutne, a srce mu glasno zabubnja u ušima. Bilo je to kao da gleda u odvratnu ranu: što jeviše bio zgađen, to je manje bio u stanju odvratiti pogled. Smijeh zamre, galama zamre, velikimprostorom još jednom zavlada sablastan muk.

Fenris Strahotni izgledao je još veće bez plašta, znatno viši od svojeg usukanog prevoditelja. Bezimalo sumnje bio je on najveći čovjek kojeg je Jezal ikada vidio, ako je uopće bio čovjek. Lice mu jebilo u stalnom, uvijajućem, podrugljivom pokretu. Izbuljene oči trzale su i treptale dok je sumanutozvjerao po okupljenima. No sve se ovo činilo običnim u usporedbi s njegovom najčudnijomosobinom.

Cijela mu je lijeva strana, od glave do pete, bila prekrivena slovima.

Nečitljive rune bile su mu načrčkane po lijevoj strani obrijane glave, preko kapka, usana,tjemena, uha. Ogromna lijeva ruka bila mu je plava od istetoviranog sitnog teksta, od nabitog ramenado vrhova dugih prstiju. Čak mu je i boso lijevo stopalo bilo prekriveno neobičnim slovima.Ogromno, neljudsko, oslikano čudovište stajalo je u samome srcu Unijine vlade. Jezal je zinuo.

Oko visokog stola bilo je četrnaest vitezova Tjelesne straže, svaki od njih dobro obučen borac izdobre obitelji. Uza zidove bilo je možda četrdeset stražara iz Jezalove postrojbe, svaki od njihprokušani veteran. Brojčano su nadilazili ovu dvojicu Sjevernjaka preko dvadeset naprema jedan ibili su naoružani najboljim mačevima koje su im kraljeve oružarnice mogle pružiti. Fenris Strahotninije bio naoružan. Ma koliko bio velik i čudan, nije im trebao biti nikakva prijetnja.

Međutim, Jezal se nije osjećao sigurno. Osjećao se usamljeno, slabo, bespomoćno i strahovitouplašeno. Sav se naježio, a usta su mu bila suha. Odjednom je osjetio poriv da pobjegne, sakrije se inikad više ne izađe.

A taj neobični efekt nije bio ograničen na njega, pa čak ni na ljude oko visokog stola. Ljutitismijeh premetnuo se u zaprepašteno grgljanje kad se oslikano čudovište polako okrenulo nasredkružnog poda i treptavim pogledom prešlo po publici. Meed se skutrio natrag na svoju klupu, a ljutnjaje posve ishlapila iz njega. Nekoliko uglednika iz prvih redova doslovno je šmugnulo preko naslonasvojih klupa u red iza. Ostali su gledali u stranu ili pokrili lica rukama. Jedan od vojnika ispustio je

koplje i ono se glasno stropoštalo na pod.

Fenris Strahotni polako se okrene prema visokom stolu, podigne veliku istetoviranu šaku, otvorigolemi bezdan svojih usta, i licem mu prostruji odvratan grč. “Anglandija!” urlikne, daleko glasniji iužasniji nego što je lord komornik ikada bio. Jeke njegova glasa odbijale su se od kupolastog stropavisoko iznad njih, odzvanjale od zaobljenih zidova i ispunjale veliki prostor zaglušujućim zvukom.

Jedan od vitezova tjelesne straže posrne natraške, posklizne se pa zvekne oklopljenom nogom orub visokog stola.

Kralj se šćućurio i pokrio lice rukom; jedno mu je prestravljeno oko piljilo između prstiju, akruna mu se klimusala na glavi.

Pero jednog od pisara padne iz mlitavih prstiju. Ruka drugog klizila je po papiru iz navike dok jeon blejao, i črčkala neurednu riječ dijagonalno preko urednih redova zapisa iznad.

Anglandija.

Lice lorda komornika problijedilo je kao krpa. Polako posegne za peharom i prinese ga ustima.Bio je prazan. Oprezno ga spusti natrag na stol, ali ruka mu je drhtala pa je dno zaštropotalo po drvu.Zastane na trenutak, duboko dišući na nos. “Jasno, ta je ponuda neprihvatljiva.”

“Baš šteta,” reče Bjelooki Hansul, “ali ostaje nam još dar.” Svi pogledi okrenu se prema njemu.“Na Sjeveru imamo jednu tradiciju. U slučaju kad dođe do zle krvi između dvaju klanova, kad postojiprijetnja rata, sa svake strane istupi jedan junak koji će se boriti za cijeli svoj narod kako bi seproblem riješio... samo jednom smrću.”

Polako otvori poklopac drvene škrinje. Unutra je bio dugačak nož čija je oštrica bila ulaštenapoput zrcala. “Njegovo Veličanstvo, Bethod, šalje Strahotnoga ne samo kao poslanika nego i kaosvojega junaka. On će se boriti za Anglandiju, ako bi se netko ovdje sučelio s njim, i poštedio vasrata u kojem nećete pobijediti.” Pruži škrinju oslikanome čudovištu. “To je dar mojega gospodaravama, i raskošniji ne može biti... vaši životi.”

Fenrisova desnica poleti i zgrabi nož iz škrinje. Podigne ga visoko i oštrica bljesne na šarenomsvjetlu s velikih prozora. Vitezovi su trebali poletjeti naprijed. Jezal je trebao isukati mač. Svi sutrebali pojuriti u obranu kralja, ali nitko se nije ni pomaknuo. Sva su usta bila otvorena, a sve očiprikovane taj svjetlucavi čelični zub.

Oštrica sijevne prema dolje. Njezin vrh glatko prođe kroz kožu i meso dok se nije zarila dobalčaka. Vršak se pojavi s unutarnje strane Fenrisove tetovirane lijeve ruke i s njega počne kapatikrv. Lice mu se trzne, ali ne više nego obično. Nož se groteskno micao dok je pružao prste i visokopodizao lijevu ruku da je svi vide. Kaplje krvi jednolično su kapale na pod Vijenca lordova.

“Tko će se boriti sa mnom?” krikne i velike mu niti tetiva iskoče iz vrata. Glas mu je bio gotovobolan za uši.

Posvemašnji muk. Najavljivač, koji je bio najbliži Strahotnome i već na koljenima, onesvijesti se

i skljoka naglavce.

Fenris usmjeri izbečene oči prema najvećem vitezu ispred stola, a koji je bio za cijelu glavu nižiod njega. “Ti?” procijedi. Nesretnikova noga zastruže po podu dok je uzmicao, nesumnjivo žaleći štose nije rodio kao patuljak.

Lokva tamne krvi širila se po podu ispod Fenrisova lakta. “Ti?” zareži na Fedora dan Meeda.Mladić posivi i zacvokoće zubima, nesumnjivo žaleći što nije sin nekoga drugog.

One treptave oči prelazile su problijedjelim licima oko visokog stola. Jezalu se grlo stegne kadse Fenrisov pogled susreo s njegovim. “Ti?”

“Bih ja, ali sam strašno zauzet danas. Možda sutra?” Glas mu uopće nije zvučao kao njegov.Sasvim sigurno nije kanio reći ništa slično. Ali tko je to drugi mogao biti? Riječi su samouvjereno,nonšalantno lebdjele prema pozlaćenoj kupoli iznad njih.

Čuo se razbacan smijeh, povik “Bravo!” negdje odozada, no Fenrisove oči ni na tren nisunapuštale Jezalove. Pričeka da zvuci zamru, a onda mu se usta iskrive u gnjusan kes.

“Onda sutra”, prošapće. Jezalu se utroba odjednom bolno okrene. Ozbiljnost situacije stlačila gaje poput tone kamenja. S njim? S time da se bori?

“Ne.” Bio je to lord komornik. Još uvijek je bio blijed, ali glas mu je povratio glavninu žustrine.Jezalu se srce vrati na mjesto i muški se trudio zadržati kontrolu nad probavom. “Ne!” drekne Hoffjoš jednom. “Neće biti nikakvog dvoboja! Nema se o čemu odlučivati! Anglandija je dio Unije, podrevnome zakonu!”

Bjelooki Hansul tiho se zahihoće. “Drevni zakon? Anglandija je dio Sjevera. Prije dvije stotinegodina ondje su bili Sjevernjaci i slobodno su živjeli. Vi ste htjeli željezo pa ste preplovili more,poklali ih i oteli im zemlju! Sigurno je to onda onaj najstariji zakon: jaki uzimaju što ih je volja odslabih?” Oči mu se suze. “I mi imamo takav zakon!”

Fenris Strahotni iščupa nož iz ruke. Nekoliko zadnjih kaplji krvi pljusne na pločice, no to je bilosve. Nije bilo rane na tetoviranoj ruci. Nikakvog traga. Nož zvekne na pločice i ostane ležati u lokvikrvi njemu pod nogama. Fenris još jedan, posljednji put prođe svojim izbuljenim, titravim, sumanutimpogledom po okupljenim zastupnicima, a onda se okrene i pođe podijem pa uz prolaz, dok su selordovi i zamjenici jagmili što dalje niz klupe kako se on približavao.

Bjelooki Hansul duboko se nakloni. “Možda će jednom doći vrijeme kad ćete požaliti što nisteprihvatili ponudu, ili naš dar. Čut ćete od nas”, reče tiho, a onda digne tri prsta prema lordukomorniku. “Kada dođe vrijeme, poslat ćemo tri znaka.”

“Pošaljite i tristo ako vas je volja,” drekne Hoff, “ali ova predstava je gotova!”

Bjelooki Hansul pristojno kimne. “Čut ćete od nas.” I okrene se i pođe Fenrisovim stopama izVijenca lordova. Velika se vrata zalupe. Pero najbližeg pisara slabašno je strugalo po papiru.

Čut ćete od nas.

Fedor dan Meed okrene se lordu komorniku, čvrsto stisnute čeljusti, lica zgrčenog od bi je sa.“To su te dobre vijesti koje ste htjeli da prenesem ocu?” vikne. Otvoreno vijeće eruptira. Urlanje,povici, uvrede upućeni svima i svakome, kaos najgore moguće vrste.

Hoff je skočio na noge tako da se stolica prevrnula iza njega i zijevao bi je sne riječi, ali je čak injega zaglušila galama. Meed mu okrene leđa i bi je sno izjuri van. Ostali delegati s anglandskestrane prostorije natmureno ustanu i krenu za sinom svojega lorda guvernera. Hoff je zurio za njima,izvan sebe od bi je sa, zijevajući u prazno.

Jezal je gledao kako kralj polako miče ruku s lica i naginje se prema svome lordu komorniku.“Kad dolaze Sjevernjaci?” prošapće.

KRALJ SJEVERNJAKALogen je duboko disao, uživajući u nepoznatom osjećaju hladnogpovjetarca na svježe obrijanoj

bradi, i upijao pogled.

Bio je početak vedrog dana. Jutarnja magla već je gotovo nestala i s balkona pred Logenovomsobom, visoko sa strane jednog od visokih tornjeva biblioteke, vidjelo se na kilometre u daljinu. Prednjim se prostirala velika siva dolina, podijeljena u kontrastne slojeve. Na vrhu je bilo sivilo imucasta bjelina oblačnog neba. Zatim je išla nazubljena linija crnih litica koje su okruživale jezero iprigušeno smeđi nagovještaj drugih u pozadini. Zatim je slijedio tamnozeleni sloj šumovitih padina,pa tanka vijugava linija sivog šljunka na plaži. Sve se ponavljalo u mirnome zrcalu jezera u podnožju- još cijeli jedan sjenoviti svijet okrenut naglavce.

Logen spusti pogled na svoje ruke, na prste raširene na istrošenom kamenu parapeta. Pod noktimamu nije bilo prljavštine ni sasušene krvi. Izgledale su blijedo, nježno, ružičasto, čudno. Čak su mu ikraste i ogrebotine na zglobovima prstiju uglavnom zacijelile. Toliko je već vremena prošlo otkad jeLogen zadnji put bio čist da je zaboravio kakav je to osjećaj. Nova mu je odjeća bila gruba na kožibez uobičajenog sloja prljavštine, masnoće i sasušenog znoja.

Dok je tako gledao mirno jezero, čist i sit, osjećao se kao drugi čovjek. Na trenutak se zapitaokakav bi taj novi Logen mogao ispasti, ali goli kamen parapeta zurio je u njega na mjestu gdje mu jeizgubljeni prst nekoć bio. To nikad neće zacijeliti. Još uvijek je bio Devetprsti, Krvava Devetka, iuvijek će to biti. Osim ako izgubi još koji prst. Ali mirisao je bolje, to se moralo priznati.

“Jeste li dobro spavali, gospodine Devetprsti?” Wells je stajao na vratima i virio van na balkon.

“Kao beba.” Logen nije imao srca reći starome slugi da je spavao vani. Prve je noći isprobaokrevet, prevrtao se i meškoljio, no nikako se nije mogao priviknuti na neobičnu udobnost madraca inepoznatu toplinu pokrivača. Onda je iskušao pod. To je bilo poboljšanje. No zrak mu se još uvijekčinio zagušljivim, ishlapjelim, ustajalim. Strop se nadvio nad njim i činilo mu se da se šulja sve nižei prijeti da će ga zgnječiti svom težinom kamena odozgo. Tek kad je legao na tvrde kamene kockebalkona, pokriven svojim starim kaputom, i kad su nad njim bili samo oblaci i zvijezde, uspio jeusnuti. Neke je navike teško promijeniti.

“Imate gosta”, reče Wells.

“Ja?”

Iza okvira vrata pojavi se glava Malacusa Quaija. Oči su mu bile malo manje upale, a kesice podočima malo manje tamne. Koža mu je imala malo boje i imao je malo mesa na kostima. Više nijeizgledao kao leš, samo ispijeno i bolesno, kao što je izgledao kad ga je Logen prvi put sreo.Pretpostavio je da je to najzdravije što Quai ikada izgleda.

“Ha!” nasmije se Logen. “Preživio si!”

Naučnik nekoliko puta umorno kimne dok je nesigurno hodao kroz sobu. Bio je ogrnut debelomdekom koja se vukla po podu i otežavala mu normalan hod. Dovukao se kroz vrata na balkon i staoondje, šmrcajući i trepćući na svježem jutarnjem zraku.

Logen je bio sretniji da ga vidi nego što je očekivao. Potapša ga po leđima kao starog prijatelja,možda malo presrdačno. Naučnik posrne jer mu se deka zapetljala oko nogu i bio bi pao da Logennije pružio ruku i pridržao ga.

“Još uvijek nisam baš u borbenom stanju”, promrmlja Quai sa slabašnim osmijehom na licu.

“Izgledaš znatno bolje nego kad sam te zadnji put vidio.”

“I vi isto. Ostali ste bez brade, vidim, i bez smrada. Još samo da imate koji ožiljak manje iizgledali biste gotovo civilizirano.”

Logen digne ruke u zrak. “Sve samo ne to.”

Wells pognute glave prođe kroz vrata na jarko jutarnje svjetlo. U ruci je imao zamotanu krpu inož. “Mogu li vam vidjeti ruku, gospodine De- vetprsti?”

Logen je skoro zaboravio na posjekotinu. Na zavoju nije bilo svježe krvi, a kad ga je odmotao,ispod je bila dugačka, crvenosmeđa krasta koja se protezala skoro od zapešća do lakta, okruženamladom ružičastom kožom. Više ga skoro uopće nije boljela, samo je svrbjela. Sjekla je dva druga,starija ožiljka. Jedan, nazupčan sivi pokušaj blizu zapešća mislio je da je možda zaradio u dvoboju sTrodrvašem prije mnogo godina. Logen se namršti kad se prisjetio kako su izmlatili jedan drugoga.Za drugi se ožiljak, bljeđi, malo više gore, nije sjećao odakle mu. Mogao ga je zaraditi bilo gdje.

Wells se sagne i pregleda tkivo oko rane dok mu je Quai oprezno virio preko ramena. “Dobrozarasta. Brzo zacjeljujete.”

“Imam puno iskustva.”

Wells pogleda Logenovo lice, gdje je posjekotina na čelu već izblijedila u još jednu ružičastuliniju. “Vidim. Bi li vam bilo glupo savjetovati da u budućnosti izbjegavate oštre predmete?”

Logen se nasmije. “Vjerovali ili ne, oduvijek sam davao sve od sebe da ih izbjegnem. Ali čini seda oni uvijek nađu mene, usprkos mojim nastojanjima.”

“Pa,” reče stari sluga dok je rezao novu traku platna i pažljivo je motao oko Logenove podlaktice,“nadam se da je ovo zadnji zavoj koji ćete ikada trebati.”

“I ja”, reče Logen i prekriži prste. “I ja.” Ali nije vjerovao da će biti tako.

“Doručak će uskoro biti gotov.” I Wells ih ostavi same na balkonu.

Stajali su neko vrijeme u tišini, a onda je iz doline zapuhao hladan vjetar. Quai zadrhti i čvrstoprivine deku k sebi. “Tamo... kod jezera. Mogli ste me ostaviti. Ja bih se ostavio.”

Logen se namršti. Nekad bi i on to učinio bez imalo premišljanja, ali stvari se mijenjaju. “Mnogosam ljudi tako ostavio svojevremeno. Mislim da mi je dosta tog osjećaja.”

Naučnik naškubi usne i zagleda se u dolinu, šumu, gorje u daljini. “Nikad prije nisam vidio kakonekoga ubijaju.”

“Imaš sreće.”

“Vi ste onda vidjeli puno smrti?”

Logen se lecne. U mladim danima rado bi odgovorio na to pitanje. Hvalio bi se i ponosio inabrajao sve akcije u kojima je sudjelovao, Velika imena koja je pobio. Sada ne bi znao reći kada jetaj ponos presušio. Dogodilo se to polako. Kako su ratovi postajali krvaviji, kako su uzroci postajaliopravdanja, kako su mu prijatelji odlazili u blato, jedan po jedan. Logen protrlja uho i osjeti velikiutor koji mu je napravio Tul Duruov mač, još davno. Mogao je nastaviti šutjeti. No iz nekog razlogaosjeti potrebu da bude iskren.

“Borio sam se u tri kampanje”, počne. “U sedam bitaka prsa o prsa. U bezbrojnim pljačkaškimpohodima i okršajima, očajničkim obranama i krvavim obračunima svih mogućih vrsta. Borio sam seu snježnim mećavama, na orkanskim vjetrovima, usred noći. Borio sam se cijeli život, s ovim ili onimneprijateljem, ovim ili onim prijateljem. I ne znam ništa drugo. Vidio sam kako ljude ubijaju zbogjedne riječi, jednog pogleda, bez ikakvog razloga. Jedna me žena jednom pokušala probosti zato štosam joj ubio muža, a ja sam je bacio u bunar. A to nije ni izbliza najgore. Život mi je nekoć vrijediokoliko je crnoga pod noktom. I manje.

Borio sam se u deset borbi jedan na jedan i u svima sam pobijedio, ali borio sam se na krivojstrani i iz posve krivih razloga. Bio sam nemilosrdan, okrutan i kukavica. Probadao sam ljude s leđa,palio ih, utapao, mlatio ih kamenjem, ubijao ih u snu, nenaoružane ili u bi je gu. I sam sam više putabježao. Upišao sam se od straha. Preklinjao sam za život. Bio sam ranjavan, često i teško, i vrištaosam i plakao kao dijete kojem je majka otela sisu. Ne sumnjam da bi svijet bio bolji da su me ubiliprije mnogo godina, ali nisu, a ja ne znam zašto.”

Spusti si pogled na ruke, ružičaste i čiste na kamenu. “Malo je ljudi koji imaju krvavije ruke odmene. Nitko nema, koliko ja znam. Zovu me Krvava Devetka, moji neprijatelji, a ima ih puno. Uvijeksve više neprijatelja i sve manje prijatelja. Krv ti ne donosi ništa osim nove krvi. Prati me sada,uvijek, kao sjena, a kao ni sjene ne mogu je se nikada riješiti. Ne bih je se trebao nikada riješiti.Zaradio sam je. Zaslužio sam je. Tražio sam je. To mi je kazna.”

I to je bilo sve. Logen duboko, nesigurno udahne i zapilji se u jezero. Nije se mogao prisiliti dapogleda čovjeka pokraj sebe, nije mu želio vidjeti izraz lica. Tko želi saznati da se druži s KrvavomDevetkom? S čovjekom koji je posijao više smrti od kuge, i s još manje kajanja. Sada više nikadneće moći biti prijatelji, ne uz sve te leševe između njih.

A onda osjeti kako ga Quaijeva ruka tapše po ramenu. “A eto, tako je to,” reče on, naceren od uhado uha, “ali mene ste spasili i na tome sam vam stvarno zahvalan!”

“Spasio sam jednog čovjeka ove godine, a ubio sam samo četvoricu. Preporodio sam se.” Pa suse obojica neko vrijeme smijali i bio je to dobar osjećaj.

“I tako, Malacuse, vidim da ste nam se vratili.”

Okrenu se, pri čemu se Quai, s pomalo mučnim izrazom, popikne preko deke. Prvi mag stajao jena vratima u dugačkoj bi je loj košulji s rukavima podvrnutim do lakta. Logenu je još uvijek višeizgledao kao mesar nego kao čarobnjak.

“Majstore Bayaze... ovaj... baš sam vas krenuo posjetiti”, promuca Quai.

“Zaista? Koja sreća onda za nas obojicu da sam ja došao k vama.” Mag iskorači na balkon. “Činimi se da je čovjeku kojemu je dovoljno dobro da može pričati, smijati se i izići van nedvojbenodovoljno dobro i za čitanje, učenje i širenje skučenog uma. Što biste vi na to rekli?”

“Nesumnjivo...”

“Nesumnjivo, da! Recite mi, kako napreduju vaše studije?”

Nesretni naučnik izgledao je potpuno smeteno. “Ponešto su... prekinute?”

“Niste nimalo napredovali s Juvensovim Principima umijeća dok ste bili izgubljeni u brdima zanevremena?”

“Ovaj... nisam napredovao... ne.”

“A vaše poznavanje povijesti. Je li ono daleko odmaklo dok vas je gospodin Devetprsti nosionatrag u biblioteku?”

“Ovaj... moram priznati... nije.”

“Ali vaše vježbe i meditacije, sigurno ste njih vježbali dok ste ležali u nesvijesti zadnjih tjedandana?”

“Pa, ovaj... ne, nesvijest je... ovaj...”

“Pa recite mi onda, biste li rekli da ste već uznapredovali, nazovimo to tako? Ili ste zaostali sastudijama?”

Quai je zurio u pod. “Zaostajao sam i kad sam odlazio.”

“Onda biste mi možda mogli reći gdje planirate provesti dan?”

Naučnik podigne pogled pun nade. “Za radnim stolom?”

“Izvrsno!” Bayaz se široko nasmiješi. “Taman sam to htio predložiti, ali ste me preduhitrili! Vašarevnost za učenjem zaista vam služi na čast!” Quai žustro kimne i požuri prema vratima, vukući rub

deke za sobom po kamenim kockama.

“Bethod stiže”, promrmlja Bayaz. “Bit će ovdje danas.” Logenov osmijeh nestane, a grlo mu seodjednom stegne. Vrlo se dobro sjećao njihova zadnjeg susreta. Opružen naglavce na podu uBethodovoj dvorani u Carleonu, pobijeđen, slomljen i dobro okovan lancima, slinio je krv po slami inadao se da neće predugo čekati kraj. A onda su ga bez ikakvog obrazloženja pustili. Izbacili su gakroz dveri, zajedno s Cuckom, Trodrvašem, Najslabijim i ostalima, i rekli mu da se nikad više nevraća. Nikad. Bio je to prvi put da je Bethod ikome pokazao i mrvicu milosti, i posljednji, Logen nijenimalo sumnjao.

“Danas?” upita, pokušavajući zadržati jednoličan glas.

“Da, i to uskoro. Kralj Sjevernjaka. Hah! Koja arogancija!” Bayaz postrance pogleda Logena.“Dolazi me tražiti uslugu, a ja bih htio da budete prisutni.”

“To mu se neće svidjeti.”

“Upravo tako.”

Vjetar se činio hladnijim nego prije. Ako Logen ikad više ugleda Bet- hoda bit će to punoprerano. Ali neke se stvari moraju obaviti. Bolje ih je napraviti nego živjeti u strahu od njih. To biLogenov otac rekao. I zato on duboko udahne i ispravi ramena. “Doći ću.”

“Izvrsno. Nedostaje još samo jedna sitnica.”

“Koja?”

Bayaz se naceri. “Trebate oružje.”

Podrumi ispod biblioteke bili su suhi. Suhi, mračni i vrlo, vrlo konfuzni. Išli su gore pa dolje postepenicama, iza uglova, uz vrata, ovdje ili ondje skretali lijevo ili desno. To je mjesto bilo pravilabirint. Logen se nadao da neće izgubiti iz vida čarobnjakovu baklju, inače bi lako mogao zauvijekzaglaviti ispod biblioteke.

“Suho je ovdje dolje, fino suho”, Bayaz je govorio sam sebi, glasom koji je odzvanjao niz prolazi spajao se s tapkanjem koraka. “Za knjige nema ništa gore od vlage.” Iznenada stane kod teških vrata.“Ili za oružje.” Lagano gurne vrata i ona se bešumno otvore.

“Vidite vi to! Nisu otvarana godinama, a šarke su još uvijek glatke kao maslac! To vam jevrhunska izrada! Zašto više nikome nije stalo do kvalitetne izrade?” Bayaz prekorači prag ne čekajućinjegov odgovor, a Logen pođe odmah za njim.

Čarobnjakova baklja osvijetli dugu, nisku dvoranu sa zidovima od grubih kamenih blokova čiji jekraj bio izgubljen u sjenama. Oko prostorije bili su poredani redovi polica, pod je bio prekrivenškrinjama i stalcima, a sve je bilo krcato i prekrcano suludim postavom oružja i oklopa. Oštrice,bodlje i ulaštene površine drva i metala odražavale su treperavo svjetlo baklje dok je Bayaz polakokoračao kamenim podom, vijugao između oružja i pretraživao.

“Impresivna zbirka”, promrmlja Logen dok je slijedio maga kroz nered.

“Hrpa smeća, uglavnom, ali trebalo bi biti nekoliko stvarčica koje vrijedi pronaći.” Bayaz uzmekacigu s prastarog oklopnog odijela od pozlaćenih pločica i namršteno je promotri. “Sto kažete naovo?”

“Nikad nisam previše ljubio oklope.”

“Ne, ne ostavljate dojam takvog tipa. Sve je divno i krasno na konju, ali je gnjavaža kad trebaputovati pješice.” Baci kacigu natrag na njeno postolje, a onda ostane stajati i zuriti u oklop,izgubljen u mislima. “Kad ga jednom navučeš, kako ideš pišati?”

Logen se namršti. “Hm...” reče, ali Bayaz je već nastavio hodati po prostoriji zajedno sasvjetlom.

“Sigurno ste svojedobno koristili poneko oružje, gospodine Devetprsti. Koje vam je najdraže?”

“Nisam nikad zapravo imao neko najdraže”, reče Logen i sagne se ispod hrđave helebarde koja jestršala sa stelaže. “Borac nikad ne zna čime će se morati boriti.”

“Naravno, naravno.” Bayaz primi dugačko koplje s opakom kukom na vrhu i malo zamahne njime.Logen oprezno odstupi. “Prilično ubitačno. S jednim takvim možete držati neprijatelja na odstojanju.Ali čovjek s kopljem treba puno prijatelja, a i oni svi moraju imati koplja.” Bayaz ga vrati na stalažui krene dalje.

“Ovo izgleda zastrašujuće.” Mag uzme kvrgavu ručku ogromne dvostrane sjekire. “Sranje!” rečedok ju je podizao, a na vratu mu iskoče žile. “Bome je teška!” Spusti je s muklim udarcem od kojegse stelaža zatrese. “Ovime se može ubiti čovjek! Moglo bi ga se glatko presjeći popola! Ako stojimirno.”

“Ovo je već bolje”, reče Logen. Bio je to jednostavan mač solidna izgleda u toku od izlizanesmeđe kože.

“O da. Mnogo, mnogo bolje. Taj mač djelo je Kanediasa, Majstora Tvorca glavom.” Bayaz dodabaklju Logenu i skine dugački mač sa stelaže.

“Je li vam ikada palo na pamet, gospodine Devetprsti, da se mač razlikuje od ostalog oružja?Sjekire, buzdovani i ostalo jesu smrtonosni, ali vise za pojasom kao nijemi barabe.” Prijeđe okom podrški, običnom hladnom metalu s jedva vidljivim utorima za čvršći stisak, svjetlucavom na svjetlubaklje. “Ali mač... mač ima glas.”

“Ha?”

“Kad je u koricama, nema mnogo toga za reći, to je činjenica, no dovoljno je samo staviti ruku nadršku da bi počeo šaputati na uho tvoga neprijatelja.” Čvrsto ovije prste oko ručke. “Tihoupozorenje. Mala opomena. Čujete li?”

Logen polako kimne. “E sad,” promrmlja Bayaz, “usporedite to s napola izvučenim mačem.”Trideset centimetara metala fijukne iz toka, a jedno srebrno slovo zabljesne blizu drške. Sam mač bioje matiran, ali oštrica je imala hladan i ledenast sjaj. “Govori glasnije, zar ne? Šapuće strašnuprijetnju. da je kobno obećanje. Čujete li?”

Logen ponovno kimne, očiju prikovanih uz onu svjetlucavu oštricu. “A sad to usporedite spotpuno isukanim mačem.” Bayaz trgne dugu oštricu iz korica uz tih zvon, podigne je tako da je vrhlebdio nekoliko centimetara od Logenova lica. “Sada viče, zar ne? Vrišti od prkosa! Urlikom izaziva!Čujete li?”

“Mhm”, reče Logen i nagne se unatrag gledajući u križ prema sjajnom vrhu mača.

Bayaz ga spusti i pusti da klizne natrag u korice, na Logenovo olakšanje. “Da, mač ima glas.Sjekire, buzdovani i ostalo možda jesu smrtonosni, ali mač je suptilno oružje, prikladno za suptilnogčovjeka. Mislim da ste vi, gospodine Devetprsti, suptilniji nego što izgledate.” Logen se namršti kadmu je Bayaz pružio mač. Za štošta su ga u životu optuživali, ali za suptilnost nikada. “Smatrajte todarom. Mojom zahvalom za vaše pristojno ponašanje.”

Logen načas razmisli. Nije imao pošteno oružje još od prije nego što je prešao planine i nije bašbio željan uzeti novo u ruke. No Bethod dolazi, i to uskoro. Bolje da ga ima i ne želi nego da muzatreba dok ga nema. Mnogo, mnogo bolje. Treba biti realan u takvim stvarima.

“Hvala vam”, reče Logen, uzme mač od Bayaza i vrati mu baklju. “Bar mislim.”

Mala je vatra pucketala na ognjištu pa je u sobi bilo toplo, domaće i udobno.

Ali Logenu nije bilo ugodno. Stajao je pokraj prozora i zurio dolje u dvorište, nervozan, napet iuplašen kakav je nekoć znao biti uoči bitke. Bethod dolazi. Negdje je ondje vani. Na cesti kroz šumu,ili upravo prolazi između ona dva kamena ili preko mosta ili kroz dveri.

Prvi mag nije se doimao napetim. Udobno se zavalio u naslonjač s nogama na stolu uz dugačkudrvenu lulu i listao knjižicu u bi je lom uvezu s laganim osmijehom na licu. Nitko nikad nije izgledaosmirenije, a zbog toga se Logen samo osjećao gore.

“Je li dobra?” upita Logen.

“Tko to?”

“Knjiga.”

“A, da. To je najbolja knjiga. Juvensovi Principi umijeća, kamen temeljac mojega reda.” Bayazslobodnom rukom mahne prema policama koje su prekrivale dva zida i stotinama drugih identičnihknjiga koje su na njima bile uredno poredane. “Sve je to ta ista knjiga. Jedna knjiga.”

“Jedna?” Logenov pogled prelazio je po debelim bi je lim hrbatima. “To je jedna prokleto debelaknjiga. Jeste li je cijelu pročitali?”

Bayaz se zahihoće. “O da, mnogo puta. Svaki član mog reda mora je pročitati, a s vremenom iizraditi svoj vlastiti primjerak.” Premetne knjigu po rukama da je Logen vidi. Stranice su bile gustoprekrivene redovima urednih ali nečitljivih simbola. “Ove sam ja napisao, još davno. I vi biste jetrebali pročitati.”

“Nisam vam ja baš neki čitatelj.”

“Niste?” upita Bayaz. “Šteta.” Okrene stranicu i nastavi dalje.

“A ona ondje?” Bila je to još jedna knjiga, sama i polegnuta na samome vrhu jedne od polica,velika crna knjiga, izgrebana i pohabana. “I nju je napisao taj Juvens?”

Bayaz je namršteno pogleda. “Ne. Tu je napisao njegov brat.” Ustane iz naslonjača, istegne se iskine je. “Ovo je drugačija vrst znanja.” Otvori ladicu radnoga stola, spusti crnu knjigu unutra izalupi je. “Nju je bolje ne dirati”, promrmlja dok je sjedao pa opet otvori Principe umijeća.

Logen duboko udahne, stavi lijevu ruku na dršku mača i osjeti kako mu hladan metal pritišće dlan.Osjećaj je bio sve samo ne ohrabrujući. Pusti je, ponovno se okrene prozoru i namršti gledajućidvorište. Osjeti kako mu dah zastaje u grlu.

“Bethod. Stigao je.”

“Odlično, odlično”, promrmlja Bayaz odsutno. “Koga je doveo sa sobom?”

Logen se zapilji u tri figure u dvorištu. “Scalea”, reče on namrgođeno. “I neku ženu. Neprepoznajem je. Silaze s konja.” Logen obliže suhe usne. “Ulaze.”

“Da, da,” promrmlja Bayaz, “tako se obično dolazi na sastanak. Nastojte se smiriti, prijatelju.Dišite.”

Logen se prekriženih ruku nasloni na obijeljenu žbuku i duboko udahne. Nije pomoglo. Tvrdi čvorbrige u njegovim grudima samo ga je jače pritisnuo. Čuo je teške korake vani u hodniku. Kvaka seokrene.

Scale prvi uđe u sobu. Bethodov najstariji sin oduvijek je bio kršan, čak i kao dijete, no otkad gaje Logen zadnji put vidio postao je groteskan. Kamenčuga od njegove glave izgledala je kao priljepakna vrhu svih onih mišića, a lubanja mu je bila podosta uža od vrata. Imao je ogromnu gromadučeljusti, plosnat batrljak od nosa i bi je sne, izbuljene, arogantne očice. Tanka usta bila su mu izvinutau vječni podsmijeh, kao i njegovu bratu Calderu, ali je u njemu bilo manje lukavštine a višenaprasitosti. Na boku je imao težak dvoručni mač, a mesnata ruka nikad se ni na tren nije udaljavalaod njega dok je bi je sno zurio u Logena i isparavao zlobom iz svake pore.

Za njim uđe žena. Bila je vrlo visoka, vitka i blijeda, i izgledala je gotovo bolesno. Kose oči bilesu joj u jednakoj mjeri skupljene i hladne u kojoj su Scaleove bile izbuljene i gnjevne, i bile suokružene velikom količinom crnila od kojeg su izgledale još uže i hladnije. Na dugim je prstimaimala zlatno prstenje, na tankim rukama zlatne narukvice, a oko bi je log vrata zlatne lance. Ledenimplavim očima preletjela je po sobi, a sve što bi ugledala kao da ju je podizalo na nove visine gađenja

i prezira. Prvo pokućstvo, pa knjige, Logen pogotovo, a Bayaz najviše od svega.

Samozvani kralj Sjevernjaka uđe zadnji i veličanstveniji nego ikad, odjeven u raskošneraznobojne tkanine i rijetka bi je la krzna. Na ramenima je nosio težak zlatan lanac, a na glavi zlatanvijenac u koji je bio umetnut dijamant veličine ptičjeg jajeta. Njegovo nasmiješeno lice imalo jedublje bore nego što je Logen pamtio, kosa i brada bile su mu prošarane sjedinama, ali nije bio ništamanje visok, ništa manje čio, ništa manje naočit, a dobio je mnogo na autoritetu i mudrosti -uzvišenosti, čak. Od glave do pete izgledao je kao velik čovjek, mudar čovjek, pravedan čovjek. Odglave do pete izgledao je kao kralj. Ali Logen je znao koliko je to daleko od istine.

“Bethode!” Bayaz će srdačno pa zalupi knjigu. “Prijatelju dragi! Ne možeš ni zamisliti koliko mije drago da te opet vidim.” Zamahne nogama sa stola i pokaže prema zlatnome lancu i blještavomedijamantu. “I što vidim koliko si napredovao u svijetu! Sjećam se vremena kad si bio sretan da memožeš posjetiti sam. Ali pretpostavljam da svi veliki ljudi trebaju pratnju i vidim da si doveo neke...druge ljude. Tvojeg šarmantnog sina znam, dakako. Vidim da se barem ti dobro hraniš, ha, Scale?”

“Prinče Scale”, zagrmi Bethodov čudovišni sin, a oči mu se još više izbeče.

“Hmm”, reče Bayaz podignutih obrva. “Nisam imao čast dosad upoznati tvoju družicu.”

“Ja sam Caurib.” Logen trepne. Ženin glas bio je nešto najljepše što je ikada čuo. Umirujući,opuštajući, opojan. “Ja sam čarobnica”, zapjeva i zabaci glavu uz preziran osmijeh. “Čarobnica skrajnjeg sjevera.” Logen je ostao ukipljen napola otvorenih usta. Mržnja mu ispari. Ovdje su sviprijatelji. I više nego prijatelji. Nije mogao skinuti pogled s nje, nije to ni htio. Svi ostali u prostorijisu izblijedjeli. Činilo mu se da govori samo njemu, a najdublja želja njegova srca bila je da nikad neprestane—

Međutim, Bayaz se samo nasmije. “Prava čarobnica, a imate i zlatan glas! Kako divno! Njega većdugo nisam čuo, ali ovdje vam neće poslužiti.” Logen strese glavom i mržnja mu se u trenu vrati,strastvena i utješna. “Recite mi, treba li učiti da bi se postalo čarobnicom? Ili je to samo stvar nakitai poveće količine boje na licu?” Cauribine oči stisnu se u ubitačne plave proreze, ali prvi joj magnije dao vremena da progovori. “I još s krajnjeg Sjevera, zamislite!” On lagano zadrhti. “Gore jesigurno hladno u ovo doba godine. Nezgodno za bradavice, ha? Došli ste nam zato što je toplo, iliimate neki drugi razlog?”

“Idem kamo mi moj kralj zapovijedi”, procijedi ona i još malo podigne šiljatu bradu.

“Vaš kralj?” upita Bayaz i ogleda se po sobi kao da u njoj mora biti još netko, skriven negdje unekom kutu.

“Moj otac sada je kralj Sjevernjaka!” zareži Scale. Podrugljivo se naceri Logenu. “Trebao bikleknuti pred njim, Krvava Devetko!” Podrugljivo se naceri Bayazu. “A i ti bi trebao, starkeljo!”

Prvi mag raširi ruke kao da se ispričava. “Oh, bojim se da ja ni pred kim ne klečim. Prestar samza takve stvari. Ukočeni su mi zglobovi, znate.”

Scaleova čizma teško bubne o pod kad je krenuo naprijed, već napola izgovorivši psovku, ali muotac nježno stavi ruku na rame. “Smiri se, sine, nema potrebe za klečanjem ovdje.” Glas mu je biohladan i ravan kao svježe napadani snijeg. “Ne priliči da se prepiremo. Zar nemamo zajedničkeinterese? Mir? Mir na Sjeveru? Došao sam samo zatražiti zrnce tvoje mudrosti, Bayaze, kao što samto činio u prošlosti. Zar je toliko pogrešno tražiti pomoć od starog prijatelja?” Nitko nikada nijezvučao iskrenije, razumnije, pouzdanije. Ali Logen je znao koliko je to daleko od istine.

“Ali zar nemamo već mir na Sjeveru?” Bayaz se zavali u naslonjač i sklopi ruke pred sobom.“Zar nisu sve zavade završile? Nisi li ti pobijedio? Zar nemaš sve što si htio, i više od toga? KraljSjevernjaka, ha? Kakvu bih ti ja pomoć uopće mogao pružiti?”

“Samo se savjetujem s prijateljima, Bayaze, a ti mi u zadnje vrijeme nisi bio neki prijatelj. Odbiosi primiti moje glasnike, čak i moga sina. Izigravaš domaćina mojim zakletim neprijateljima.”Namršti se prema Logenu iskrivljenih usta. “Znaš li ti kakav je ovo stvor? Krvava Devetka?Životinja! Kukavica! Kršitelj zakletvi! Je li to društvo kakvome težiš?”

Bethod se prijateljski nasmiješi kad se opet okrenuo Bayazu, ali nije bilo moguće ne uočitiprijetnju u njegovim riječima. “Bojim se da je došlo vrijeme da se odlučiš jesi li sa mnom ili protivmene. Nema tu sredine. Ili si dio moje budućnosti ili si relikvija prošlosti. Izbor je tvoj, prijatelju.”Logen je već viđao da Bethod da je ljudima izbor. Neki su popustili. Ostali su se vratili u blato.

Međutim, Bayaz se izgleda nije dao požurivati. “Koje će biti?” Posegne polako naprijed i uzmelulu sa stola. “Budućnost ili prošlost?” Prošeće do vatre i čučne, okrenuvši leđa trima gostima, uzmeštapić s ognjišta, turne ga u glavu lule i počne polako pućkati. Činilo se kao da mu je trebala cijelavječnost da zapali tu prokletinju. “Sa ili protiv?” razmišljao je naglas dok se vraćao prema fotelji.

“No?” zahtijevao je Bethod.

Bayaz se zapilji u strop i otpuhne tanak mlaz žutog dima. Caurib je s hladnim preziromodmjeravala maga od glave do pete, Scale se trzao od nestrpljivosti, a Bethod je čekao, malo suženihočiju. Naposljetku Bayaz teško uzdahne. “Pa dobro. S tobom sam.”

Bethod se široko nasmiješi, a Logen osjeti udar strahovitog razočaranja. Nadao se boljemu odstaroga maga. Prokleto je glupo što nikad nije naučio da se mora prestati nadati.

“Odlično”, promrmlja kralj Sjevernjaka. “Znao sam da ćeš shvatiti moj način razmišljanja nakraju.” Polako obliže usne, poput gladuša koji promatra kako unose hranu. “Namjeravam zauzetiAnglandiju.”

Bayaz podigne obrve, pa se zahihoće, pa udari šakom o stol. “Pa to je krasno! To je stvarnokrasno! Ustanovio si da mir ne odgovara tvojem kraljevstvu, ha, Bethode? Klanovi nisu navikli bitiprijatelji, je li? Mrze jedni druge i mrze tebe, jesam li u pravu?”

“Pa,” nasmiješi se Bethod, “malko jesu nemirni.”

“Kladim se da jesu! Ali ako ih pošalješ u rat s Unijom, postat će narod, ha? Ujedinjeni protiv

zajedničkog neprijatelja, svakako. A ako pobijediš? Bit ćeš čovjek koji je napravio nemoguće!Čovjek koji je protjerao proklete južnjake sa Sjevera! Svi će te voljeti, ili u najmanju ruku, bojat ćete se više nego ikada. Ako izgubiš, ha, barem si zaposlio klanove na neko vrijeme i pritom im iscrpiosnagu. Sad se sjećam zašto si mi nekoć bio drag! Odličan plan!”

Bethod je izgledao samodopadno. “Naravno. I nećemo izgubiti. Unija se smekšala, bahata je inepripremljena. Uz tvoju pomoć—”

“Moju pomoć?” prekine ga Bayaz. “Previše si zamišljaš.”

“Ali rekao si—”

“A, to.” Mag slegne ramenima. “Ja sam lažljivac.”

Bayaz prinese lulu ustima. Nastupi trenutak zaprepaštene tišine. Onda se Bethodove oči stisnu.Cauribine se rašire. Scaleove teške vjeđe naboraju se od zbunjenosti. Logenu se polako vratiosmijeh.

“Lažljivac?” procijedi čarobnica. “I još ponešto, ako mene pitaš!” Glas joj je još uvijek biopjevan, ali sada je to bila druga pjesma - osorna, prodorna, ubojito oštra. “Ti stari crve! Skrivaš seovdje iza svojih zidina sa svojim slugama i svojim knjigama! Tvoje vrijeme odavno je prošlo, ludo!Od tebe su ostale samo riječi i prašina!” Prvi mag smireno napući usne i otpuhne dim. “Riječi iprašina, stari crve! E pa, vidjet ćemo. Doći ćemo u tvoju biblioteku!” Čarobnjak pažljivo odloži luluna stol, i malo dima zavijuga iz njezine glave. “Vratit ćemo se u tvoju biblioteku i razvaliti ti zidovemaljem, sluge mačevima, a tvoje knjige vatrom! Sve do—”

“Tišina.” Bayaz se sada mrštio, jače nego s Calderom prije nekoliko dana u dvorištu. Opet Logenosjeti želju da se povuče, ali ovoga puta znatno jaču. Shvatio je da se ogledava po sobi za mjestom nakoje bi se mogao sakriti. Cauribine usne još uvijek su se micale, ali iz njih iziđe samo besmislengraktaj.

“Razbila bi mi zidove, ha?” promrmlja Bayaz. Sive obrve povuku mu se prema unutra, a duboki,oštri utori usijeku mu se u korijen nosa.

“Pobila bi mi sluge, je li?” upita Bayaz. Soba je postala strahovito hladna unatoč kladama u vatri.

“Spalila bi mi knjige, kažeš?” zagrmi Bayaz. “Previše govoriš, vještice!” Caurib popuste koljena.bi je la joj ruka zgrabi štok, a lanci i narukvice zaklaparaju zajedno kad je klonula uza zid.

“Riječi i prašina, je li?” Bayaz pruži četiri prsta u zrak. “Četiri si dara dobio od mene, Bethode -sunce zimi, oluju ljeti i dvije stvari za koje ne bi ni znao da nije bilo mog umijeća. Što si ti meni daozauzvrat, ha? Ovo jezero i ovu dolinu koji su ionako bili moji, i još samo jedno.” Bethodove očiskoknu na Logena i natrag. “Još uvijek si mi dužnik, ali mi šalješ glasnike, iznosiš zahtjeve, drzneš sezapovijedati mi? Za mene to nije lijepo ponašanje.”

Scale se sada pribrao, a oči samo što mu nisu izletjele iz glave. “Lijepo ponašanje? Zašto bi sekralj lijepo ponašao? Kralj uzima što god poželi!” I muklo zakorači prema stolu.

E sad, Scale je svakako bio dovoljno golem i dovoljno okrutan. Najvjerojatnije nije moguće naćičovjeka koji bi prije udario nekoga tko je već na podu. Ali Logen nije bio na podu, ne još, a bilo muje već dozlogrdilo slušati tu napuhanu budalu. Zakorači Scaleu na put i stavi ruku na dršku mača.“Dosta je bilo.”

Princ odmjeri Logena svojim izbečenim očima, digne mesnatu šaku i stisne je toliko da su muzglobovi pobijeljeli. “Ne izazivaj me, Devetprsti, ti pripitomljena džukelo! Tvoji su dani odavnoprošli! Mogao bih te zdrobiti kao jaje!”

“Slobodno pokušaj, ali ja ti to nemam namjeru dopustiti. Upoznat si s mojim radom. Još jedankorak i poradit ću na tebi, jebena natečena svinjo!”

“Scale!” drekne Bethod. “Nema ovdje ničega za nas, to je bar očito. Odlazimo.” Glomazni princstegne ogromnu gromadu od čeljusti, a šake su mu se stiskale i opuštale uz tijelo dok je bi je sno zuriou Logena s najsurovijom mogućom mržnjom. Onda se podrugljivo naceri i odstupi.

Bayaz se nagne naprijed. “Rekao si da ćeš uvesti mir na Sjever, a što si napravio? Gomilao siratove! Zemlja ti je pobijeljela koliko si joj krvi pustio svojim ponosom i svojom okrutnošću! KraljSjevernjaka? Hah! Nisi vrijedan pomoći! Kad se samo sjetim kolike sam nade polagao u tebe!”

Bethod se samo namrštio, a oči su mu bile hladne kao i dijamant na čelu. “Pretvorio si me uneprijatelja, Bayaze, a ja sam opak neprijatelj. Najgori od najgorih. Još ćeš ti požaliti zbog današnjegdana!” Okrene svoj podsmijeh Logenu. “A ti, Devetprsti, nećeš više doživjeti milosti od mene! Svakičovjek na Sjeveru odsad ti je neprijatelj! Mrzit će te, goniti i proklinjati kamo god pošao! Pobrinut ćuse ja za to!”

Logen slegne ramenima. Nije to bila nikakva novost. Bayaz ustane iz naslonjača. “Rekao si svoje,a sada uzmi tu svoju vješticu i gubi se odavde!”

Caurib prva zatetura iz sobe, još uvijek hvatajući dah. Scale još jednom prostrijeli Logenapogledom, a onda se okrene i odgega. Takozvani kralj Sjevernjaka bio je zadnji na odlasku, tiho jekimao i prešao po sobi ubojitim pogledom. Dok su im koraci nestajali niz hodnik, Logen dubokoudahne, smiri se i spusti ruku s drške mača.

“Eto,” Bayaz će vedro, “dobro je prošlo.”

CESTA IZMEĐU DVAJU ZUBARAProšla je ponoć i na Medijani je bilo mračno. Mračno i smrdljivo.Uvijek gadno smrdi dolje kod

dokova: ustajala slana voda, trula riba, katran, znoj i konjska balega. Za nekoliko će sati ulica bitipuna buke iaktivnosti. Prodavači će galamiti, radnici psovati pod teretom, trgovcižuriti amo-tamo,stotine kola i prikolica tutnjat će po prljavoj kaldrmi.Nagrnut će beskrajna plima ljudi koji će se ugomilama slijevati s brodovai u gomilama ukrcavati, ljudi iz svih krajeva svijeta, dovikivat će nasvimjezicima pod suncem. Ali noću je mirno. Mirno i tiho. Tiho kao u grobu,i još smrdljivije.

“Ovdje je dolje”, reče Severard šetajući prema sjenovitom ulazu u usku uličicu, uglavljenuizmeđu dvaju golemih skladišta.

“Je li ti zadavao puno problema?” upita Glokta dok se bolno vukao za njim.

“Ne previše.” Praktikal popravi masku, pusti malo zraka ispod nje. Mora da mu je priličnoljepljivo pod time, od sveg tog disanja i znoja. Nije ni čudo da praktikali znaju imati kratak fitilj.“Zadavao je probleme Rewsovu madracu, izbo ga je tako da se raspao na komadiće. Onda ga je Frostopalio po glavi. Baš smiješno. Kad taj momak nekoga opali po glavi, svi problemi nestanu.”

“A što s Rewsom?”

“Još uvijek je živ.” Svjetlo iz Severardove lampe prođe po hrpi istrunutog smeća. Glokta začujecvilež štakora koji su se razbježali u tami.

“Znaš sve najbolje kvartove, je li, Severarde?”

“Zato me plaćate, inkvizitore.” Njegova prljava čizma nehajno šljapne u smrdljivu kašu. Gloktaje oprezno šepao okolo, slobodnom rukom pri državajući rub kaputa. “Odrastao sam ovdje u blizini”,nastavi praktikal. “Ljudi ne postavljaju pitanja.”

“Osim nas.” Mi uvijek imamo pitanja.

“Naravski.” Severard se prigušeno zasmijulji. “Mi smo Inkvizicija.” Svjetiljka mu razabereulubljena metalna dvorišna vrata iznad kojih je bio zid s hrđavim bodljama na vrhu. “To je to.”Zaista, koja obećavajuća adresa. Vrata se očito nisu previše koristila pa su smeđe šarke zacvilileprosvjedujući kad ih je praktikal otključao i zamahom otvorio. Glokta nespretno prekorači lokvu kojase nakupila u grabi na tlu i opsuje kad mu je kaput prošao kroz prljavu vodu.

Šarke još jednom vrisnu kad je Severard povukao teška vrata za sobom, čela naboranog od muke,a onda skine kapu sa svjetiljke i osvijetli prostrano ukrasno dvorište, prepuno šute, korova islomljenih grana.

“I eto nas”, reče Severard.

Nekoć je to sigurno bila veličanstvena zgrada, na neki svoj način. Koliko bi ovakvi prozorikoštali? Koliko sav ovaj ukrasni kamen? Posjetitelji su sigurno bili zadivljeni vlasnikovim

bogatstvom, ako već ne ukusom. Ali više ne. Prozori su bili zabrtvljeni trulim daskama, kamenevitice obrasle mahovinom i obložene ptičjim izmetom. Tanak sloj zelenog mramora na stupovima bioje ispucan i napola oljušten, pa se od ispod nazirala istrunuta žbuka. Sve je bilo smrvljeno, slomljenoi propalo. Popadali komadi fasade bili su razasuti posvuda i bacali su duge sjene na visoke zidovedvorišta. Pola glave polomljenog kerubina žalosno je podiglo pogled prema Glokti dok je šepesao uznjega.

Očekivao je neko turobno skladište, neki vlažan podrum uz vodu. “Kakva je ovo kuća?” upita,zagledan u trulu palaču.

“Neki ju je trgovac izgradio prije puno godina.” Severard šutne komad polomljene skulpture sputa i ona otklapara u tamu. “Bogataš, teški bogataš. Htio je živjeti blizu svojih skladišta i dokova,paziti na posao.” Prošeće po ispucanim stepenicama pokrivenim mahovinom do ogromnih oljuštenihulaznih vrata. “Mislio je da bi njegovu ideju mogli slijediti i drugi, ali kako bi? Tko bi htio živjetiovdje ako baš ne mora? Onda je izgubio sav novac, kako to već biva s trgovcima. Vjerovnici nisunikako mogli naći kupca.”

Glokta je piljio u polomljenu fontanu, nagnutu u jednu stranu i napola punu ustajale vode. “Uopćeme ne čudi.”

Severardova je svjetiljka jedva osvijetlila ogroman prostor ulaznog predvorja. Dva golema,zaobljena, utonula stepeništa nadvila su se iz tame preko puta njih. Širok balkon protezao se okozidova na prvome katu, ali ga je velik dio propao i stropoštao se kroz vlažan parket, pa je jednostepenište završavalo, amputirano, u zraku. Vlažan je pod bio posut grudama odlomljene žbuke,opalim crepovima, skršenim daskama i mrljama sivog ptičjeg izmeta. Noćno je nebo virilo kroznekoliko rupa koje su zijevale na krovu. Glokta je čuo tiho gugutanje golubova među sjenovitimgredama, a odnekud i polagano kapanje vode.

Kakvo mjesto. Glokta priguši osmijeh. Podsjeća me na mene, na neki način. Oboje smo jednombili veličanstveni, i oboma su najbolji dani daleko za nama.

“Dovoljno je velika, što mislite?” upita ga Severard, probijajući se kroz krš prema vratima kojasu zijevala ispod potrganog stepeništa, a njegova je svjetiljka bacala neobične, nakošene sjene dok sekretao.

“O, rekao bih da jest, osim ako dobijemo preko tisuću zatvorenika odjedanput.” Glokta se vukaoza njim, naslanjajući se s mukom na štap, zabrinut kuda gazi na tom ljigavom podu. Poskliznut ću se ipasti ravno na dupe, posred sveg ovog ptičjeg dreka. To bi bilo savršeno.

Luk se otvarao u poluraspadnut hodnik u kojem je trula žbuka padala u krpama pa su se ispodvidjele vlažne cigle. Sumorni dovratci redali su se na objema stranama. Ovo je jedno od onih mjestana kojima čovjek postane nervozan. Ako je sklon nervozi. Mogao bi zamišljati neugodnosti u timodajama, tik izvan domašaja svjetiljke, i grozne stvari koje se zbivaju u tami. Podigne pogledprema Severardu koji je bezbrižno šetao ispred njega, nemelodično fićukao, što se jedva čulo odmaske, i mrštio se. Ali mi nismo skloni nervozi. Možda smo mi te neugodnosti. Možda grozne stvaričinimo mi.

“Kolika je ta kuća?” upita Glokta dok je hramao za njim.

“Trideset i pet soba, ne uključujući sobe za poslugu.”

“Palača. Kako sije dovraga pronašao?”

“Znao sam spavati ovdje, poneku noć. Nakon što mi je majka umrla. Pronašao sam ulaz. Krovje još uglavnom bio gore tada pa je ovo bilo suho mjesto za prenoćiti. Suho i sigurno. Manje-više.” O, kako je to bio težak život. Biti siledžija i mučitelj za tebe je pravi napredak, zar ne?Svatko ima svoje isprike, a što lošiji čovjek postane, to njegova priča mora biti dirljivija. Koja jesada moja priča, pitam se?

“Uvijek snalažljiv, ha, Severarde?”

“Zato me plaćate, inkvizitore.”

Prođu u prostran prostor: salon, radnu sobu, možda čak plesnu dvoranu, bio je dovoljno velik.Nekoć prelijepe oplate objesile su se sa zidova, prekrivene plijesni i pozlaćenom bojom koja setrusila. Severard priđe jednoj koja je još uvijek bila pričvršćena i čvrsto je pogurne u stranu. Začujese tih škljocaj kad se otvorila i otkrila taman prolaz u pozadini. Skrivena vrata? Kako dražesno.Kako zloslutno. Kako nevjerojatno prikladno.

“Ova je kuća puna iznenađenja baš kao i ti”, reče Glokta šepajući bolno prema otvoru.

“I ne biste vjerovali koju sam cijenu dobio.”

“Kupili smo ovo?”

“Ma ne. Ja sam. Rewsovim novcem. A sad je iznajmljujem vama.” Severardove oči zasjaju utami. “Ovo je pravi zlatni rudnik!”

“Hah!” nasmije se Glokta dok se pažljivo vukao niz stepenice. Sve ovo i još ima žicu za biznis.Možda ću u skorije vrijeme raditi za nadlektora Severarda. Događale su se i čudnije stvari.Gloktina se sjena nakrilila pred njim u tami dok se poput raka probijao niz stepenice, desnom rukomispipavajući pukotine između grubih kamenih blokova da nađe nekakvo uporište.

“Podrumski hodnici protežu se kilometrima”, promrmlja Severard odozada. “Imamo privatanpristup kanalima, a i kanalizaciji, ako vas zanima kanalizacija.” Prođu uz taman otvor na lijevojstrani, pa uz još jedan na desnoj, a cijelo su se vrijeme polako spuštali. “Frost kaže da se odavdemože doći sve do Agrionta a da uopće ne morate izlaziti na zrak.”

“To bi moglo biti korisno.”

“I ja kažem, samo ako možete podnijeti smrad.”

Severardova svjetiljka pronađe masivna vrata s malim rešetkastim otvorom. “Evo nas kod kuće”,reče on i četiri puta pokuca. Tren kasnije iz mraka se na prozorčiću naglo promoli maskirano lice

praktikala Frosta. “To smo samo mi.” Albinove oči nisu pokazivale nikakav znak topline iliprepoznavanja. Ali to ionako nikad ne pokazuju. Teški zasuni skliznu u stranu na drugoj strani vrata iona se glatko otvore.

Unutra su bili stol i stolica i nove baklje na zidovima, ali one nisu bile zapaljene. Sigurno je bilocrno kao u rogu prije dolaska naše male lampe. Glokta baci pogled na albina. “Zar si sjedio ovdje umraku?” Kršni praktikal slegne ramenima, a Glokta zatrese glavom. “Ponekad me zabrinjavate,praktikale Froste, zaista.”

“On je ovdje dolje”, reče Severard i produži laganim korakom niz hodnik, a lupkanje njegovihpeta odjekivalo je po kamenim kockama poda. Ovo je nekoć morao biti vinski podrum: na objema sestranama nalazilo po nekoliko odaja s bačvama pod lukovima, zatvorenih teškim rešetkama.

“Glokta!” Prsti Salema Rewsa čvrsto su se ovili oko rešetaka, a lice je zario između njih.

Glokta se zaustavi ispred ćelije i odmori nogu koja ga je probadala. “Rewse, kako ste? Nisamuopće očekivao da ću vas ovako skoro vidjeti.”

Već je izgubio na težini, a koža mu je bila obješena i blijeda, još uvijek obilježena modricamakoje su blijedile. Ne izgleda dobro, nimalo dobro. “Što se događa, Glokta? Molim vas, zašto samovdje?”

Ha, ne može škoditi. “Izgleda da nadlektor još uvijek ima koristi od vas. Želi da svjedočite.”Glokta se nagne prema rešetkama. “Pred Otvorenim vijećem”, prošapće.

Rews još više problijedi. “A onda?”

“Vidjet ćemo.” Anglandija, Rewse, Anglandija.

“Što ako odbijem?”

“Ako odbijete nadlektora?” Glokta se zasmijulji. “Ne, ne, ne, Rewse. Ne želite učiniti takvo što.”Okrene se i odgega za Severardom.

“Za boga miloga! Mračno je ovdje dolje!”

“Naviknut ćete se!” Glokta vikne preko ramena. Nevjerojatno na što se sve čovjek navikne.

U zadnjoj odaji bio je njihov najnoviji zatvorenik. Lancima vezan za šipku u zidu, gol i s vrećomna glavi, jasno. Bio je nizak i zdepast, skoro pa debeo, sa svježim ogrebotinama na koljenima,nesumnjivo od bacanja u grubu kamenu ćeliju.

“Dakle, to je naš ubojica, ha?” Čovjek se zakotrlja na koljena kad je čuo Gloktin glas i počne seupinjati da se oslobodi lanaca. Malo krvi probilo mu je kroz prednji dio vreće i sasušilo se ondje, paje ostala smeđa mrlja na platnu.

“Vrlo mračan lik, bome”, reče Severard. “Sada doduše ne izgleda naročito strašno, zar ne?”

“Nikad ne izgledaju strašno kad dođe dotle. Gdje radimo?” Severardove oči još se jačenasmiješe. “O, ovo će vam se svidjeti, inkvizitore.”

“Malkice je teatralno,” reče Glokta, “ali to ni najmanje ne smeta.” Prostorija je bila velika iokrugla s kupolastim svodom, oslikana zanimljivim muralom koji se protezao svuda uokolo pozaobljenim zidovima. Tijelo muškarca ležalo je na travi i krvarilo iz brojnih rana, a iza njega bila ješuma. Jedanaest drugih likova udaljavalo se od njega, šest s jedne strane, pet s druge, naslikanih izprofila u nespretnim pozama, odjevenih u bi je lo ali nejasnih lica. Bili su okrenuti drugom čovjeku,ispruženih ruku, svem u crnome i s morem šareno natrackane vatre iza leđa. Drečavo svjetlo iz šestjarkih svjetiljki nije nimalo pomoglo kvaliteti djela. Ni izbliza vrhunske kvalitete, više dekoracijanego umjetnost, ali efekt je svejedno prilično dojmljiv.

“Nemam pojma što bi to trebalo biti”, reče Severard.

“Maftov Tfovaf”, promumlja praktikal Frost.

“Naravno”, reče Glokta zagledan gore u mračnu figuru na zidu i plamen iza njega. “Trebali bisteučiti povijest, praktikale Severarde. To je Majstor Tvorac, Kanedias.” Okrene se i pokaže premačovjeku koji je umirao na suprotnom zidu. “A ovo je veliki Juvens kojeg je ubio.” Mahne rukomprema likovima u bi je lome. “A ovo su Juvensovi učenici, magi, koji ga kreću osvetiti.” Priče oduhovima, kao stvorene za plašenje djece.

“Kakav to čovjek plaća da mu natrackaju takvo sranje na zidove podruma?” upita Severardodmahujući glavom.

“O, ovakve su stvari bile vrlo popularne svojedobno. U palači ima jedna prostorija koja je ovakooslikana. Ovo je kopija, i to jeftina.” Glokta podigne pogled prema sjenovitom licu Kanediasa koji jemrko zurio dolje u prostoriju, pa prema krvavome truplu na suprotnome zidu. “Pa ipak, nekakouznemiruje, zar ne?” Ili bi uznemiravalo da mene ne boli đon. “Krv, vatra, smrt, osveta. Nemampojma zašto bi to htio u podrumu. Možda je bilo nešto mračno u našem prijatelju trgovcu.”

“U ljudima s novcem uvijek ima nešto mračno”, reče Severard. “Tko su ova dvojica?”

Glokta se namršti i zapilji pred sebe. Dvije male, nejasne figure vidjele su se pod rukamaTvorca, po jedan sa svake strane. “Tko zna?” reče Glokta. “Možda su mu to praktikali.”

Severard se nasmije. Čak se i iza Frostove maske začuo nejasan izdah zraka, iako mu oči nisupokazivale da se smije. Joj, joj, njega treba temeljito poškakljati.

Glokta se odvuče do stola u sredini prostorije. Dvije su stolice bile okrenute jedna prema drugojpreko glatke, ulaštene površine. Jedna je bila štura, tvrda stvar kakve je moguće pronaći u podrumimaKuće pitanja, ali druga je bila znatno impresivnija, gotovo poput prijestolja, zaobljenih rukohvata ivisokog naslona, presvučena smeđom kožom.

Glokta nasloni štap na stol i oprezno se spusti, bolnih leđa. “O, ovo je izvrstan stolac”, izdahne,utonuvši u meku kožu, protegne nogu koja mu je bolno pulsirala od dugog hoda dovde. Osjeti lagan

otpor. Pogleda pod stol. Ondje se nalazila pripadajuća klupica.

Glokta zabaci glavu i nasmije se. “Oh, ovo je divno! Niste trebali!” Spusti nogu na klupicu uzlagodan uzdah.

“Bilo je to najmanje što smo mogli učiniti”, reče Severard, prekriženih ruku, naslonjen na zid dokrvavog Juvensova tijela. “Dobro smo prošli s vašim prijateljem Rewsom, stvarno dobro. Uvijek sepobrinete za nas, a mi to ne zaboravljamo.”

“Mhhh”, reče Frost i kimne glavom.

“Razmazit ćete me.” Glokta pogladi ulašteno drvo na rukohvatu stolice. Moji momci. Gdje bih jabio bez vas? Doma u krevetu, gdje bi me mama dvorila, valjda, i pitala se kako li će sada pronaćineku lijepu curu koja bi pošla za mene. Baci pogled na instrumente na stolu. Ondje je bila njegovatorba, dakako, i još nekoliko drugih stvari, istrošenih ali još uvijek vrlo upotrebljivih. Par kliješta sdugačkim ručkama posebno mu zapne za oko. Podigne pogled prema Severardu. “Zubi?”

“Učinilo mi se da bi to bio dobar početak.”

“Dobro onda.” Glokta lične svoje prazne desni, a onda počne pucati prstima, jednim po jednim.“Neka budu zubi.”

Čim su mu maknuli povez s usta, ubojica je počeo kričati na stirijskom, pljuvati i psovati,otimajući se uzalud lancima. Glokta nije razumio ni riječ. Ali mislim da mogu više-manjepohvatati smisao. Nešto vrlo uvredljivo, rekao bih. Nešto o našim majkama, i tako to. No mene nijelako uvrijediti. Izgledao je opako, lica punog rupičastih ožiljaka od akni, nosa slomljenog višeputa i potpuno izobličenog. Koje razočaranje. Nadao sam se da su tekstilci barem za ovu prilikuangažirali nekog skupljeg, ali to su ti trgovci. Uvijek žele proći što jeftinije.

Praktikal Frost prekine bujicu nerazumljivog vrijeđanja udarivši čovjeka snažno šakom u trbuh.To će mu načas oduzeti dah. Dovoljno da prozborim prvu riječ.

“No, no,” reče Glokta, “nećemo ovdje trpjeti takve gluposti. Znamo da ste profesionalac kojeg suposlali da se infiltrira i obavi posao. Ne biste se mogli baš nešto infiltrirati da ne govorite naš jezik,zar ne?”

Zatvorenik je povratio dah. “Prokleti bili svi zajedno, gadovi!” izdahne.

“Izvrsno! Zajednički jezik učinit će čuda za naše male razgovorčiće. Imam osjećaj da će ih bitiviše. Želite li znati što o nama prije nego počnemo? Ili da odmah prijeđemo na stvar?”

Zatvorenik je sumnjičavo zurio u naslikanu figuru Majstora Tvorca koji se izdizao iza Gloktineglave. “Gdje sam?”

“Nalazimo se odmah do Medijane, dolje blizu vode.” Glokta se trgne kad su mu se mišići u noziiznenada zgrčili. Oprezno je protegne i pričeka da čuje škljocaj u koljenu prije nego što će nastaviti.“Znate, Medijana je jedna od glavnih gradskih arterija, a proteže se ravno njegovim središtem, od

Agrionta do mora. Prolazi kroz mnogo različitih naselja, sadrži razne znamenite građevine. Neke odnajelitnijih adresa u cijelome gradu nalaze se uz tu ulicu. Meni je ona, međutim, samo cesta izmeđudvaju zubara.” Zatvorenikove se oči suze, a onda počnu zvjerati po instrumentima na stolu. Ali nemaviše psovanja. Izgleda da mu je spomen zubara privukao pažnju.

“Gore na drugome kraju avenije,” Glokta pokaže otprilike prema sjeveru, “u jednom odnajskupljih dijelova grada, preko puta gradskih vrtova, u prelijepoj bi je loj kući u samoj sjeniAgrionta nalazi se ordinacija gospodina Farrada. Možda ste čuli za njega?”

“Jebi se!”

Glokta podigne obrve. Da bar. “Kažu da je gospodin Farrad najbolji zubar na svijetu. Mislim daje porijeklom iz Gurkhula, ali je pobjegao od careve tiranije i pridružio se nama u Uniji ne bi li sistvorio bolji život spašavajući naše najbogatije građane od strahota pokvarenih zuba. Kad sam sevratio iz svojeg malog posjeta jugu, obitelj me poslala k njemu da vidi može li išta učiniti za mene.”Glokta se široko nasmiješi i pokaže ubojici prirodu svojega problema. “Naravno da nije mogao.Carevi mučitelji pobrinuli se za to. Ali on je prokleto dobar zubar, svi to kažu.”

“Pa što?”

Glokta pusti da mu osmijeh izblijedi. “Na drugom kraju Medijane, dolje blizu mora, međuprljavštinom, šljamom i ološem dokova nalazim se ja. Možda je najam jeftiniji u ovome kraju, aliposve sam uvjeren da, jednom kad budemo proveli neko vrijeme zajedno, nećete misliti da sam jaišta manje nadaren od cijenjenog gospodina Farrada. Stvar je jedino u tome da je moj dar drugačijeusmjeren. Dobri doktor olakšava bol svojim pacijentima, dok sam ja zubar...” i Glokta se polakonagne naprijed “... drugačijeg kova.”

Ubojica mu se nasmije u lice. “Mislite da me možete prestrašiti vrećom na glavi i gadnomslikom?” Pogleda sa strane u Frosta i Severarda. “Vi, hrpa nakaza?”

“Mislim li da vas plašimo? Nas trojica?” Glokta si nato dopusti mali hihot. “Sjedite ovdje sami,nenaoružani i potpuno sputani. Tko zna gdje ste osim nas, i koga je briga? Nemate nade da će vasizbaviti ili da ćete pobjeći. Svi smo ovdje profesionalci. Mislim da manje-više možete naslutiti štoslijedi.” Glokta se bolesno naceri. “Naravno da vas plašimo, ne pravite se blesavi. Dobro toprikrivate, priznajem, ali to ne može potrajati. Doći će vrijeme, vrlo skoro, kad ćete nas preklinjatida vam vratimo vreću na glavu.” “Nećete ništa izvući iz mene”, progunđa ubojica gledajući ga u oči.“Ništa.” Žilav. Žilav momak. Ali lako se praviti žilav prije nego počne posao. Bar ja to znam.

Glokta lagano izmasira nogu. Krv mu je sad fino tekla, a bol je gotovo prestao. “Za početak ćemojednostavno. Imena, zasad želim samo to. Samo imena. Zašto ne biste počeli sa svojim? Barem namne možete reći da ne znate odgovor.”

Čekali su. Severard i Frost zurili su odozgo u zatvorenika; zelene oči su se smiješile, ružičastenisu. Tišina.

Glokta uzdahne. “Dobro onda.” Frost smjesti svaku šaku s jedne strane ubojičine čeljusti i počne

stiskati sve dok mu se zubi nisu na silu razmaknuli. Severard između njih uturi krajeve kliješta i nasilu mu otvori čeljust, preširoko da bi mu bilo imalo ugodno. Ubojica izbeči oči. Boli, zar ne? Alinije ovo ništa, vjeruj mi.

“Pazi mu na jezik,” reče Glokta, “želimo da progovori.”

“Ne brinite”, promrmlja Severard i virne ubojici u usta. Odjednom se izmakne. “Iju! Iz usta musmrdi po dreku!”

Šteta, ali ne mogu reći da sam iznenađen. Plaćenim ubojicama higijena je rijetko na prvomemjestu. Glokta polako ustane i odšepa oko stola. “E sad,” promrmlja lebdeći jednom rukom iznadinstrumenata, “odakle da počnem?” Izabere šilo i protegne se naprijed, drugom rukom čvrstoovijenom oko vrha štapa, ispipavajući pažljivo ubojičine zube. Nisu baš lijepi, to je sigurno. Mislimda bih radije imao svoje zube nego njegove.

“Ajme meni, pa u groznom su stanju. Truli su skroz-naskroz. Zato vam tako i smrdi iz usta. Nemaopravdanja za takvo što, za momka vaših godina.”

“Haah!” jaukne zatvorenik kad mu je Glokta pogodio živac. Pokuša progovoriti, ali s kliještimana mjestu zvučao je nerazgovjetnije od prak- tikala Frosta.

“Tiho sada, imali ste priliku pričati. Možda kasnije dobijete još jednu, nisam još odlučio.”Glokta odloži iglu natrag na stol i tužno zatrese glavom. “Zubi su vam jebena sramota. Odvratni su.Majke mi, samo što ne ispadnu sami od sebe. Znate što,” reče on dok je uzimao mali čekić i dlijeto sastola, “mislim da će vam biti bolje bez njih.”

TUPOGLAVCISivo jutro, vani na hladnoći, mokre šume, a Cucak je samo sjedio ondjei razmišljao kako je prije

bilo bolje. Sjedio je ondje, pazio na ražanj, okretao ga svako toliko i trudio se ne biti previšenervozan od čekanja.Tul Duru nije mu nimalo pomagao u tome. Hodao je gore-dolje po travi,okostarog kamenja pa natrag i trošio svoje velike čizme, strpljiv otprilikekoliko i vuk za vrijeme parenja.Cucak ga je gledao kako stupa - top. Top,top. Odavno je naučio da su veliki borci dobri samo ujednome. U borbi.U manje-više svemu ostalome, a pogotovo u čekanju, jebeno su beskorisni.

“Zašto ne sjedneš, Tule?” promrmlja Cucak. “Ima dovoljno kamenja u tu svrhu. Toplije je ovdjeuz vatru i sve. Odmori te svoje nožurine, postajem nervozan od tebe.”

“Da sjednem?” zagrmi div kad je prišao i nadvio se nad Cucka kao golema vražja kućerina.“Kako da sjedim, i ti isto?” Namršti se gledajući preko ruševina u šumu ispod svojih velikih, teškihvjeđa. “Siguran si da je ovo pravo mjesto?”

“Ovo je pravo mjesto.” Cucak se ogleda po polomljenom kamenju, nadajući se ko sam vrag dajest. Nije mogao poreći da im još nema ni traga ni glasa. “Doći će, ne brini.” Samo ako nisu svipoginuli, pomisli, ali je bio dovoljno razuman da to ne kaže. Dovoljno je vremena proveo upohodima s Tul Duruom da bi znao - tog čovjeka ne valja uznemiriti. Osim ak’ ne želiš razbijenuglavu, naravno.

“Samo im je bolje da dođu skoro.” Tulove prokleto velike ruke skvrče se u šake kojima bi mogaokamenje lomiti. “Nisam raspoložen sjediti ovdje s dupetom na vjetru!”

“Nisam ni ja,” reče Cucak i pokaže mu dlanove, davajući sve od sebe da ostane ležeran, “al’ nebrini ti ništa, momčino. Sad će oni doći, baš kao što smo planirali. Na pravom smo mjestu.” Baci okona prasca koji je cvrčao, i s kojeg je fini umak kapao u vatru. Već su mu dobrano narasle zazubicekad mu je nos bio pun mirisa mesa... i još nečega. Samo dašak. Digne pogled i onjuši zrak.

“Njušiš nešto?” upita Tul i zapilji se u šumu.

“Nešto, možda.” Cucak se sagne i uzme luk.

“Što je? Shanke?”

“Nisam siguran, mogli bi biti.” Još jednom onjuši zrak. Mirisalo je kao čovjek, i to popriličnoužegao.

“Mogao sam vas ubit obojicu!”

Cucak se zavrti i pritom se umalo prevrne i zapetlja u luk. Crni Dow bio je ni deset koraka izanjega, niz vjetar, i šuljao se prema vatri s gadnim kesom na licu. Mrki mu je bio uz rame, lica potpunoravnodušnog kao i uvijek.

“Gadovi jedni!” zaurla Tul. “Skoro sam se usrao od tog vašeg šuljanja!”

“Dobro”, podsmjehne se Dow. “Dobro bi ti došlo da izgubiš malo špeka.” Cucak duboko udahnei baci luk natrag na zemlju. Malo mu je laknulo što su ipak čekali na pravome mjestu, ali nije mutrebala ova panika. Bio je na iglama otkad je vidio Logenov pad s ruba litice. Otkotrljao se preko initko nije mogao ništa poduzeti. Moglo bi se to dogoditi bilo kome bilo kad, smrt, i to je činjenica.

Mrki se uspentra preko polomljenog kamenja, sjedne na jedan pokraj Cucka i jedva primjetno mukimne. “Mesina?” vikne Dow, progura se uz Tul Durua i spusti se pokraj vatre pa otkine nogu s lešinei zarine u nju zube.

I to je bilo to. To je bio sav pozdrav nakon što se nisu vidjeli mjesec dana ili više. “Čovjek jestvarno bogat ako ima prijatelje”, promrmlja Cucak kutom usana.

“Šta veliš?” bi je sno će Dow, klizeći hladnim očima, usta punih svinjetine, dok mu se prljava,čekinjava brada sjajila od masti.

Cucak ponovno pokaže dlanove. “Nemaš se što vrijeđati.” Dovoljno je vremena proveo s CrnimDowom u pohodima da bi znao - bolje da si sam prerežeš grkljan nego da naljutiš tog zlog gada. “Jeli bilo problema dok smo bili odvojeni?” upita u pokušaju da promijeni temu.

Mrki kimne. “Malo.”

“Jebeni Tupoglavci!” zareži Dow, pljujući komadiće mesa Cucku u lice. “Posvuda su, jebo ih!”“Dovoljno sam tih sranja prošao! Vraćam se na jug. Prejebeno je hladno i ti jebeni Tupoglavci suposvuda! Smradovi! Odoh na jug!”

“Strah te?” upita ga Tul.

Dow se okrene i podigne pogled prema njemu s velikim žutim kesom, a Cucak se lecne. Bilo je toprokleto glupo pitanje. Njega nikad u životu nije bilo strah, ne Crnoga Dowa. On nije znao što jestrah. “Da se bojim par Shanki? Ja?” Gadno se nasmije. “Malo smo poradili na njima dok ste vasdvojica hrkali. Neke smo poslali u topli krevetac. I pretopli.”

“Skurili ih”, promrmlja Mrki. Sad je već izgovorio toga za cijeli dan. “Skurili smo ih cijelujebenu hrpu”, procijedi Dow, naceren kao da ništa nije smješnije od zapaljenih lešina. “Ne bojim seja njih, momčino, ništa više nego ti, ali ne kanim ni sjedit ovdje i čekat ih samo da bi Trodrvaš imaovremena dići mlohavo staro dupe iz kreveta. Odoh na jug!” I otkine još zalogaj mesa.

“Kome ti to da ima mlohavo dupe?”

Cucak se naceri kad je vidio da Trodrvaš hoda prema vatri pa ustane i pruži ruku starome momku.S njim je bio i Forley Najslabiji i Cucak potapša maloga po leđima dok je prolazio. Skoro ga jeprevalio, toliko je bio sretan što su svi živi i što su progurali još jedan mjesec. A nije škodilo niimati vođu uz vatru. Svi su jednom za promjenu izgledali sretno, smiješili se i rukovali i sve ostalo.Svi osim Dowa, naravno. On je samo sjedio, piljio u vatru i sisao kost, face kisele poput pokvarenogmlijeka.

“Baš dobro da vas opet vidim, momci, i to u jednom komadu.” Trodrvaš digne svoj velik okrugao

štit s ramena i nasloni ga na porušeni stari komad zida. “Kako ste mi?”

“Jebeno smrznuto”, reče Dow i ne dignuvši pogled. “Idemo na jug.” Cucak uzdahne. Deset susekundi na okupu, a prepiranje je već počelo. Bit će to teška ekipa sad kad više nema Logena dasmiruje situaciju. Teška ekipa i moglo bi biti krvi. Trodrvaš, doduše ni u što nije srljao. Uzeo si jetrenutak da razmisli, kao i uvijek. Voli si uzeti trenutak, taj momak. Zbog toga je tako opasan. “Idemona jug, ha?” reče Trodrvaš nakon što je minutu probavljao tu ideju. “A kad je to točno odlučeno?”

“Ništa nije odlučeno”, reče Cucak i još jednom pokaže dlanove. Činilo mu se da bi to mogaočesto raditi ubuduće.

Tul Duru se mrštio u Dowova leđa. “Baš ništa”, zagrmi, poprilično ozlojeđen što drugi odlučuju unjegovo ime.

“Ništa, dabome”, reče Trodrvaš, polako i sigurno kao što trava raste. “Koliko se ja sjećam, ovonije ekipa u kojoj se glasa.”

Dowu uopće nije trebao trenutak da razmisli o tome. Njemu nikad ne treba trenutak, tome momku.On je zbog toga opasan. Skoči na noge, zavitla kost u pod i sučeli se s Trodrvašem s ratobornimizrazom na licu. “Ja... kažem... jug!” zareži, a oči mu iskoče kao mjehurići na gulašu.

Trodrvaš ne uzmakne ni koraka. To uopće ne bi bilo u njegovu stilu. Uzme si svoj trenutak darazmisli, jasno, a onda i on zakorači naprijed, tako da su se njegov i Dowov nos gotovo dodirivali.“Ako si htio pravo glasa, trebao si pobijediti Devetprstog,” progunđa, “a ne izgubiti kao svi miostali.”

Lice Crnog Dowa nato se smrači kao katran. Nije volio da ga podsjećaju na poraze. “KrvavaDevetka vratio se u blato!” zareži. “Cucak je vidio, zar ne?”

Cucak je morao kimnuti. “Aha”, promrmlja.

“To je onda kraj rasprave! Nema razloga da se dalje vucaramo ovuda, sjeverno od planina, gdjenam se Tupoglavci pentraju po guzicama! Ja kažem jug!”

“Devetprsti je možda mrtav,” Trodrvaš reče Dowu u lice, “ali tvoj dug nije. Zašto je mislio da jepametno poštedjeti nekoga tako bezvrijednog kao što si ti, nikad neću saznati, ali mene je imenovaodrugim čovjekom,” potapša svoja golema prsa, “a to znači da ja odlučujem! Ja i nitko drugi!”

Cucak odstupi korak. Njih su se dvojica bome već narogušili za tučnjavu, a on nije htio zaraditirazbijen nos u svoj toj gužvi. Nije kao da bi to bio prvi put. Forley pokuša sačuvati mir. “Dajte,dečki,” reče on fino i tiho, “nema potrebe za ovim.” Možda i nije nešto kad treba ubijati, taj Forley,ali je prokleto dobar kad treba spriječiti prisutne da se poubijaju međusobno. Cucak mu je želiosreću u tome. “Hajde, zašto ne bi—”

“Začepi, jebem ti!” zareži Dow, jednim prstom žestoko upirući Forleyu u lice. “Koliko tvojajebena riječ vrijedi, Najslabiji?”

“Pusti ga na miru!” zagrmi Tul, s golemom šakom pod Dovvovom bradom. “Ili ću ti dati razlogaza galamu!”

Cucak nije mogao gledati. Dow i Trodrvaš stalno se glože. Brzo se raspale i brzo smire.Gromoglavi je drugačija biljka. Jednom kad se taj golemi ovan propisno nabrusi, nemoguće ga jesmiriti. Ne ide bez desetorice snažnih ljudi i puno užeta. Cucak pokuša smisliti što bi Logen učinio.On bi ih znao spriječiti da se potuku da nije mrtav.

“Sranje!” vikne Cucak i odjednom skoči od vatre. “Jebeni Shanke gmižu po nama na sve strane! Aako se provučemo kroz njih, uvijek nam je tu Bethod! Imamo pun svijet računa koje trebamoporavnati i stvarno ne trebamo stvarati nove među sobom! Logena više nema, a Trodrvaš je drugi, i toje jedino rješenje koje želim čuti!” I on je malo upirao prstom, ni u koga posebno, a onda pričeka,prokleto se nadajući da je upalilo.

“Tak’ je”, progunđa Mrki.

Forley počne kimati glavom kao djetlić. “Cucak ima pravo! Međusobne prepirke trebaju namotprilike kao trula kita! Trodrvaš je drugi. On je sada šef.”

Na trenutak je bilo tiho, a Dow je fiksirao Cucka onim svojim hladnim, praznim, ubojitimpogledom, kao mačka koja drži miša u šapama. Cucak gutne. Mnogo ljudi, možda čak većina, ne bi seusudilo uhvatiti takav pogled Crnog Dowa. Ime je dobio zahvaljujući najcrnjem glasu na Sjeveru,iznenadnim pojavljivanjima u mrkloj noći i selima koja bi nakon njegova odlaska bila crna odplamena. To je bila glasina. To je bila činjenica.

Cucak je morao upotrijebiti sve svoje kosti da se ne zapilji u vlastite čizme. Taman je to htionapraviti kad je Dow odvratio pogled pa odmjerio ostale, jednog po jednog. Većina ljudi ne biuzvratila taj pogled, ali ovo nisu bili bilo koji ljudi. Krvaviju družinu niste mogli ni u snu sresti,nigdje pod suncem. Niti jedan od njih nije spustio pogled, niti pokazao da o tome razmišlja. OsimForleya Najslabijeg, dakako, on je zurio u travu i prije nego što je došao na red.

Jednom kad je Dow uvidio da su svi protiv njega, radosno se nasmiješio kao da nikad nije biloproblema. “Pošteno”, reče on Trodrvašu, kao da je sva njegova ljutnja isparila u trenu. “Sto ćemoonda, šefe?”

Trodrvaš se zagleda u šumu. Njušio je i uvlačio zrak kroz zube. Češkao se po bradi i uzeo sitrenutak da razmisli. Pogledao je svakoga od njih razmišljajući. “Idemo na jug”, reče.

Nanjušio ih je prije nego što ih je vidio, ali tako je to uvijek bilo s njim. Imao je dobar nos, tajCucak, tako je, na kraju krajeva, i dobio ime. Iako, iskreno govoreći, bilo tko ih je mogao nanjušiti.Jebeno su smrdjeli.

Bilo ih je dvanaest dolje na čistini. Sjedili su, jeli i stenjali jedni drugima na onom svojemgadnom, prljavom jeziku, sa žutim zubima koji su stršali na sve strane, odjeveni u grude smrdljivogkrzna, još smrdljivije kože i rasparene komade hrđavih oklopa. Shanke.

“Jebeni Tupoglavci”, Cucak promrmlja sebi u bradu. Začuje tiho psikanje iza sebe, okrene se iugleda Mrkoga kako viri iza grma. On pruži otvoreni dlan da mu kaže da stane, potapša se po tjemenuda kaže Tupoglavi, podigne šaku pa dva prsta da kaže dvanaest, pa pokaže dalje niz stazu premaostalima. Mrki kimne i vrati se u šumu.

Cucak još jednom baci pogled prema Shankama, tek toliko da se uvjeri da su još uvijekneoprezni. Bili su, pa on sklizne niz drvo i ode.

“Utaboreni su oko ceste, dvanaest koliko sam vidio, možda više.”

“Traže nas?” upita Trodrvaš.

“Možda, ali se ne trude previše.”

“Možemo li ih zaobići?” upita Forley, uvijek spreman izbjeći borbu.

Dow pljune na pod, uvijek spreman uvaliti se u borbu. “Dvanaest nije ništa! Možemo ih sreditisamo tako!”

Cucak pogleda Trodrvaša koji je razmišljao, uzevši si trenutak. Dvanaest nije baš ništa i svi su toznali, ali možda je bolje riješiti to odmah nego da ih ostave iza leđa, slobodne i bezbrižne.

“Što ćemo, šefe?” upita Tul.

Trodrvaš namjesti čeljust. “Oružje.”

Borac koji ne drži svoje oružje čisto i spremno jednostavno je glup. Cucak je nad svojim bdioprije ne više od sata. Pa ipak, neće te ubiti ako ga provjeriš, a moglo bi ako to ne učiniš.

Čulo se zviždanje oštrica o kožu, kuckanje drveta i zveckanje metala. Cucak je gledao Mrkogakako odapinje svoj luk, pregledava pera na strijelama. Gledao je kako Tul Duru prelazi palcem pooštrici svojeg velikog teškog mača, dugačkog skoro kao Forley, i cokne kao kokoš kad je ugledaotočkicu hrđe. Gledao je kako Crni Dow krpicom lasti glavu sjekire i gleda oštricu nježnim pogledomljubavnika. Gledao je Trodrvaša kako poteže kopče remenja na oklopu i zamahuje mačem po zraku,uz blistavo ljeskanje metala.

Cucak uzdahne, pritegne remen štitnika malo čvršće oko lijevog zgloba, pregleda drvo luka danema kakvih pukotina. Provjeri jesu li mu svi noževi ondje gdje bi trebali biti. Noževa nikad dosta,Logen mu je jednom rekao, i on ga je ozbiljno shvatio. Gledao je Forleya kako nespretnim rukamapregledava kratki mač, žvačući cijelo vrijeme u prazno, očiju vlažnih od straha. To je i njemu načeloživce pa skrene pogled prema drugima. Prljavi, puni ožiljaka, namršteni i bradati. Na njima se nijevidio strah, nimalo straha, ali nije to ništa sramotno. Različiti ljudi imaju različite običaje, Logen muje jednom rekao, i moraš se bojati da bi mogao biti hrabar. I to je shvatio ozbiljno.

Priđe Forleyu i potapša ga po ramenu. “Moraš se bojati da bi mogao biti hrabar”, reče mu.

“Ma da?”

“Tako kažu, a i sva sreća da je tako.” Cucak mu se nagne bliže da ga ostali ne čuju. “Jer ja samošto se ne userem.” Mislio je da bi tako Logen postupio, a sad kad se Logen vratio u blato, ta je zadaćaostala njemu. Forley mu se napola nasmiješi, ali i taj poluosmijeh brzo splasne i na licu mu ostane jošprestrašeniji izraz nego prije. Možeš učiniti samo onoliko koliko možeš.

“Dobro, momci,” reče Trodrvaš, jednom kad su svu opremu pregledali i stavili na mjesto, “evokako ćemo to izvesti. Mrki, Cucak, na suprotnu stranu njihova tabora, među drveće. Čekajte znak, aonda pogodite bilo kojeg Tupoglavca strijelom. Ako to ne uspije, napravite nešto najsličnije tome.”

“U redu, šefe”, reče Cucak. Mrki kimne.

“Tule, ti i ja idemo sprijeda, ali čekaj znak, može?”

“Aha”, zagrmi orijaš.

“Dow, ti i Forley idete odostraga. Krenite kad vidite nas da krećemo. Ali ovaj put čekaj nas dakrenemo!” procijedi Trodrvaš i upre svojim debelim prstom.

“Naravski, šefe.” Dow slegne ramenima kao da uvijek radi ono što mu je rečeno.

“Dobro onda, eto,” reče Trodrvaš, “ima li tko kakvih nedoumica? Ima li koja prazna glava okovatre?” Cucak promumlja i odmahne glavom. Svi odmahnu glavama. “U redu. Još samo jedno.” Staramomčina nagne se naprijed i pogleda svakoga ponaosob. “Čekajte... jebeni... znak!”

Sinulo mu je tek kad se sakrio iza grma s lukom u ruci i zapetom strijelom. Nije imao pojma kojije znak. Pogleda dolje Shanke koji su još uvijek bezbrižno sjedili, stenjali, urlali i nabijali. Kako muse samo pišalo. Uvijek mu se piša prije bitke. Je li netko rekao koji je znak? Nije se mogao sjetiti.

“Sranje”, prošapće, i upravo u tom trenutku Dow izleti iz šume sa sjekirom u jednoj ruci i mačemu drugoj.

“Jebeni Tupoglavci!” zaurla i zada najbližemu zastrašujuće jak udarac u glavu, a krv se rasprskapo cijeloj čistini. Ukoliko je uopće moguće procijeniti što neki Shanka misli, ovi su izgledali uvelikeiznenađeno. Cucak zaključi da će to morati poslužiti kao znak.

Odapne strijelu u najbližeg Tupoglavog koji je taman posezao za velikom palicom i ugleda kakoga probada kroz pazuh uz zadovoljavajući mukli zvuk. “Hah!” vikne. Ugleda kako Dow probada jošjednoga mačem u leđa, ali jedan veliki Shanka spremao se baciti koplje. Strijela doleti iz šume ipropikne ga kroz vrat, a ovaj zacvili i prevali se na leđa. Taj Mrki prokleto je dobar strijelac.

Sad je Trodrvaš jurio urlajući iz grmlja s druge strane čistine i uhvatio ih na krivoj nozi. Zaleti seoklopom jednome Tupoglavcu u leđa i ovaj se pruži naglavce u vatru, a drugog zasiječe mačem.Cucak odapne strijelu koja jednog Shanku pogodi u trbuh. Ovaj se skljoka na koljena a tren kasnijeTul mu velikim zamahom mača odrubi glavu. Bitku su izveli združenim snagama i odvijala se brzo -sjeckanje, stenjanje, struganje, zveket. Krv je šikljala, oružje je vitlalo, a tijela su padala prebrzo dabi Cucak stigao naciljati strijelom. Njih trojica opkolili su zadnjih nekoliko kreštavih i ćeretavih. TulDuru mahao je ogromnim mačem da ih zadrži na odstojanju. Trodrvaš se zaleti i pokosi jednome

noge, a Dow sasiječe drugoga dok se osvrtao.

Posljednji zakrešti i pojuri među drveće. Cucak ispali strijelu, ali se žurio i promašio. Strijela jezamalo pogodila Dowa u nogu ali on to, srećom, nije primijetio. Skoro je umakao u grmlje, a ondazacvili i padne bacakajući se. Forley ga je probo, skriven u grmlju. “Sredio sam jednoga!” vikne.

Na trenutak je bilo tiho dok je Cucak žurio nizbrdo prema čistini i svi su se ogledavali da videimaju li se s kime još boriti, a onda Crni Dow glasno urlikne i protrese krvavo oružje nad glavom.“Pobili smo seronje!”

“Skoro si nas sve pobio, idiote jedan!” drekne Trodrvaš.

“Ha?”

“Što je bilo s jebenim znakom?”

“Učinilo mi se da si viknuo!”

“Nisam!”

“Zar nisi?” upita Dow s potpuno zbunjenim izrazom na licu. “A koji je uopće bio znak?”

Trodrvaš uzdahne i zarije glavu u ruke.

Forley je još uvijek buljio u svoj mač. “Sredio sam jednoga!” ponovi. Sad kad je bitka završila,Cucak samo što nije eksplodirao, pa se okrene i počne pišati po drvetu.

“Pobili smo ih!” vikne Tul i pljasne ga po leđima.

“Pazi malo!” drekne Cucak jer si je zapišao nogu. Svi mu se nasmiju na račun toga. Čak se i Mrkimalo zasmijuljio.

Tul protrese Trodrvaša za ramena. “Sredili smo ih, šefe!”

“Pobili smo ove, da,” reče on mrzovoljno, “al’ bit će ih još puno. Na tisuće. Ni njima neće bitidrago ostati ovdje gore, iza planina. Prije ili kasnije i oni će na jug. Možda na ljeto, kad se klancioslobode, možda kasnije. Ali nije to tako daleko.”

Cucak pogleda ostale, sve nemirne i zabrinute nakon tog kratkog govora. Zar pobjede nije bašdugo potrajao. Nikad ne traje. Prođe pogledom po mrtvim Tupoglavcima na tlu, polomljenim ikrvavim, opruženim i zgrčenim. Činilo mu se da su upravo izvojevali bezvrijednu malu pobjedu. “Nebismo li im trebali reći, Trodrvašu?” upita. “Ne bismo trebali upozoriti nekoga?”

“Aha.” Trodrvaš se žalosno osmjehne. “Ali koga?”

RAZVOJ PRAVE LJUBAVIJezal se turobno vukao sivim Agriontom s mačevima za trening u ruci:zijevao je, klatio se,

gunđao, još uvijek u bolovima od beskrajnog trčanja prethodnog dana. Nije gotovo nikoga vidio dokse vukao na svakodnevnozlostavljanje kod lorda maršala Varuza. Osim pokojeg preuranjenogcvrkutaneke ptice pod tornjevima i umornog struganja njegovih nevoljnih čizama,vladala jeposvemašnja tišina. Nitko nije budan u ovo doba. Nitko ne bitrebao biti budan u ovo doba.Ponajmanje on.

Vukao je bolne noge kroz arkadu pa uz tunel. Sunce se jedva izdiglo s horizonta, a dvorište prednjim bilo je puno dubokih sjena. Škiljeći u tami vidio je Varuza kako sjedi za stolom i čeka ga.Prokletstvo. Nadao se da će bar jednom uraniti. Spava li taj stari gad uopće?

“Lorde maršale!” vikne Jezal i malodušno potrči.

“Ne. Danas ne.” Jezala podiđe jeza. Nije to bio glas njegova učitelja mačevanja, ali bio jenekako neugodno poznat. “Maršal Varuz ima važnijeg posla jutros.” Inkvizitor Glokta sjedio je usjeni za stolom i smiješio se svojim odvratnim krezubim kesom. Jezal se zgađeno naježi. Samo mu jeto trebalo ovako rano ujutro.

Uspori korak s oklijevanjem i stane pokraj stola. “Nesumnjivo ćete biti oduševljeni što danasneće biti trčanja, plivanja ni grede, a ni teške šipke”, reče invalid. “Čak vam ni to neće trebati.”Mahne štapom prema Jezalovim mačevima. “Samo ćemo malo pročavrljati. Samo to.”

Pomisao na pet mukotrpnih sati s Varuzom odjednom mu se činila vrlo privlačnom, ali Jezal nijekanio pokazati nelagodu. Baci mačeve na stol uz glasan zveket pa ravnodušno sjedne na drugu stolicu,a Glokta ga je cijelo vrijeme promatrao iz sjene. Jezal je imao namjeru zuriti u njega dok se nekakone pokori, ali se to pokazalo uzaludnim pokušajem. Nakon nekoliko sekundi buljenja u to poharanolice, taj prazni cer, te grozničavo sjajne upale oči, ploha stola počela mu se činiti neizmjernozanimljivom.

“Pa recite mi, kapetane, zašto ste se prihvatili mačevanja?”

Igra, znači. Privatna partija karata sa samo dvama igračima. A sve što kaže doći će do Varuza,sasvim sigurno. Jezal mora pažljivo odigrati, oprezno skrivati karte i mućnuti glavom. “Zbog vlastitečasti, zbog časti svoje obitelji, zbog časti svojega kralja”, reče hladno. Invalid neka samo pokušanaći manu tome odgovoru.

“Aha, dakle zbog dobrobiti nacije prolazite kroz sve ovo. Kako ste vi divan građanin. Kakonesebičan. Kakav primjer svima nama.” Glokta prezrivo otpuhne. “Molim vas! Ako već moratelagati, bar izaberite laž koja je vama uvjerljiva. Taj odgovor uvreda je obojici.”

Kako se taj krezubi, propali bi je dnik usuđuje obraćati mu se tim tonom? Jezalove noge trznu: bioje na rubu da ustane i ode, i pošalje kvragu Varuza i njegovog gnjusnog potrčka. No uhvatio jeinvalidov pogled dok je stavljao ruke na rukohvate da se odgurne u zrak. Glokta mu se smiješio,

nekim podrugljivim osmijehom. Odlazak bi nekako bio priznanje poraza. Zašto se uopće prihvatiomačevanja? “Moj je otac to htio.”

“Ah, tako. Topim se od suosjećanja. Odani sin, sputan snažnim osjećajem dužnosti, prisiljen jeispuniti očeve ambicije. Poznata priča, kao udoban stari naslonjač u kojem svi volimo sjediti. Reciim što žele čuti, ha? Bolji odgovor, ali jednako dalek od istine.”

“Zašto mi onda vi ne kažete?” otrese se Jezal nadureno. “Kad već znate toliko o tome!”

“Dobro, reći ću vam. Ljudi ne mačuju za kralja ili za svoje obitelji, a niti tjelovježbe radi, prijenego pokušate s tim. Mačuju za priznanje, za slavu. Mačuju za vlastito napredovanje. Mačuju za sebe.Barem ja to znam.”

“Vi to znate?” Jezal prezrivo otpuhne. “Ne čini mi se da je u vašem slučaju baš uspjelo.” Požalioje to istoga trena. Prokleta ta njegova jezičina, uvijek ga uvaljuje u neprilike.

No Glokta ga samo još jednom zabljesne svojim odvratnim osmijehom. “Uspijevalo je sasvimdobro sve dok nisam završio u carskim tamnicama. A koja je tvoja isprika, lažljivče?”

Jezalu se nije svidio smjer kojim je razgovor krenuo. Previše se navikao na lake pobjede zakartaškim stolom i na slabe igrače. Vještine su mu zatupjele. Bolje da ovu partiju odsjedi dok malone upozna protivnika. Čvrsto stisne čeljust i ne reče ništa.

“Potreban je naporan rad, naravno, da bi se osvojio Turnir. Trebali ste vidjeti našeg zajedničkogprijatelja Collema Westa kako se priprema.

Znojio se mjesecima, trčao je naokolo dok smo mu se mi ostali smijali. Napuhani, priglupiplebejac koji se natječe s boljima od sebe, to smo svi mislili. Da brlja forme, posrče po gredi i pravibudalu od sebe stalno iznova, iz dana u dan. A pogledajte ga sada.” Glokta lupne prstom po štapu. “Apogledajte mene. Izgleda da se on zadnji smije, ha, kapetane? To samo pokazuje što se sve da postićiuz malo napornog rada. Imate dvostruko više talenta nego što je on imao i dobro porijeklo. Ne morateuložiti niti desetinu njegova truda, ali vi se odbijate imalo potruditi.”

Jezal to nije mogao prešutjeti. “Imalo potruditi? Zar ne prolazim svaki dan kroz ovo mučenje—”

“Mučenje?” upita Glokta oštro.

Jezal prekasno shvati da se nespretno izrazio. “Ovaj,” promrmlja, “mislio sam...”

“Znam poprilično toga o mačevanju i mučenju. Vjerujte mi na riječ,” i inkvizitorov groteskniosmijeh još se više rastegne, “to su dvije posve različite stvari.”

“Ovaj...” reče Jezal, još uvijek izvan ravnoteže.

“Imate ambicije i sredstva da ih ostvarite. Malo truda bit će dovoljno. Nekoliko mjesecinapornog rada, a nakon toga vjerojatno se nikad više ni za što u životu nećete morati truditi, ako takobudete htjeli. Nekoliko kratkih mjeseci i osigurani ste.” Glokta lizne gole desni. “Ako isključimo

nezgode, naravno. Ponuđena vam je velika prilika. Ja bih je prihvatio da sam na vašem mjestu, ali neznam. Možda ste vi budala, uz to što ste lažljivac.”

“Nisam budala”, Jezal će hladno. Bilo je to najbolje što je mogao.

Glokta podigne obrvu, a onda se trgne, s mukom osloni o štap pa se polako pridigne na noge.“Odustanite ako vas je volja, slobodno. Prosjedite ostatak života, ločite i laprdajte s ostalim nižimčasnicima. Mnogo bi ljudi vrlo rado živjelo takav život. Mnogo ljudi koji nisu dobili prilike kakve suvama pružene. Odustanite. Lord maršal Varuz bit će razočaran, i major West i vaš otac, i tako dalje,ali molim vas, vjerujte mi kad vam kažem,” nagne se naprijed još uvijek s onim groznim osmijehomna licu, “mene ni najmanje nije briga. Ugodan vam dan, kapetane Luthar.” I Glokta odšepa premaarkadi.

Nakon tog nimalo ugodnog razgovora, Jezal je shvatio da ima nekoliko sati neočekivanogslobodnog vremena na raspolaganju - no nije baš bio raspoložen da bi se tome veselio. Lutao jepraznim ulicama, trgovima i vrtovima Agrionta, razmišljajući turobno o onome što mu je invalidrekao, proklinjajući Gloktino ime, ali nikako nije mogao izbiti taj razgovor iz glave. Prevrtao ga je pomislima, svaku rečenicu, i neprestano smišljao nove replike koje je trebao izreći. Da ih se barem tadasjetio.

“O, kapetane Luthare!” Jezal se prene i podigne pogled. Čovjek kojega nije prepoznao sjedio jena orošenoj travi pod stablom i smiješio mu se, s napola pojedenom jabukom u ruci. “Rano jutrosavršeno je vrijeme za šetnju, rekao bih. Mirno je i sivo i čisto i prazno. Nije nimalo nalik nadrečavo ružičasto predvečerje. Sva ta gužva, svi ti ljudi koji prolaze amo- -tamo. Kako razmišljatimeđu svim tim glupostima? A sada vidim da i vi mislite isto. Baš divno.” Zagrize velik hrskavzalogaj jabuke.

“Mi se poznajemo?”

“O ne, ne,” reče stranac pa ustane na noge i obriše zemlju s tura, “ne još. Moje ime je Sulfur,Yoru Sulfur.”

“Stvarno? A što vas dovodi u Agriont?”

“Moglo bi se reći da sam ovdje u diplomatskoj misiji.”

Jezal ga odmjeri, pokušavajući odrediti odakle dolazi. “Misiji odakle?”

“Od svojega gospodara, dakako”, Sulfur mu nimalo nije pomogao. Oči su mu bile različitih boja,Jezal zamijeti. Ružna i odbojna osobina, činilo mu se.

“A vaš gospodar je?”

“Vrlo mudar i moćan čovjek.” Oglođe srčiku zubima i baci je u grmlje pa obriše ruke o prednjicukošulje. “Vidim da ste mačevali.”

Jezal baci pogled na svoje mačeve. “Da,” reče, shvativši da je konačno donio odluku, “ali

posljednji put. Odustajem od toga.”

“O, zaboga, nemojte!” Čudni čovjek zgrabi Jezala za rame. “O, zaboga, ne smijete!”

“Molim?”

“Ne, ne! Moj gospodar zgrozio bi se da samo zna. Zgrozio! Ako odustanete od mačevanja,odustajete od još koječega! Time dobivate pozornost javnosti, znate? Oni odlučuju, u konačnici.Nema plemstva bez pučana, nikakvog plemstva! Oni odlučuju!”

“Molim?” Jezal se ogleda po parku u nadi da će ugledati nekog stražara i obavijestiti ga daAgriontom luta opasan luđak.

“Ne, ne smijete odustati! Ne želim ni čuti! Nikako! Siguran sam da ćete ipak ustrajati! Morate!”

Jezal otrese Sulfurovu ruku s ramena. “Tko ste vi?”

“Sulfur, Yoru Sulfur, vama na usluzi. Vidjet ćemo se još, kapetane, na Turniru ako ne prije!” Imahne mu preko ramena dok je odlazio. (Suton, CroWarez.org)

Jezal je zurio za njim, lagano otvorenih usta. “Prokletstvo!” vikne i baci mačeve u travu. Ovihdana kao da svi žele gurati nos u njegova posla, čak i pomahnitali stranci u parku.

Čim mu se učinilo da je dovoljno kasno, Jezal krene u posjet majoru Westu. Od njega je uvijekmogao očekivati suosjećajnog slušatelja, a Jezal se nadao i da će možda izmanipulirati prijatelja dapriopći lošu vijest lordu maršalu Varuzu. Bila je to scena u kojoj nije htio sudjelovati, ako to ikakobude mogao izbjeći. Pokuca na vrata i pričeka, a onda pokuca još jednom. Vrata se otvore.

“Kapetane Luthare! Koja gotovo nepodnošljiva čast!”

“Ardee,” promrmlja Jezal, ponešto iznenađen što je nalazi ovdje, “drago mi je da te opet vidim.”Jednom za promjenu to je zaista i mislio. Bila je zanimljiva, to svakako. Bilo mu je novost iosvježenje da ga uistinu zanima što jedna žena ima reći. A i prokleto je zgodna, bez imalo dvojbe, ičinila mu se sve ljepšom svaki put kad bi je vidio. Ništa se nikad neće moći dogoditi između njih,naravno, budući da mu je West prijatelj i sve, ali nema ništa loše u gledanju, zar ne? “Ovaj... jel’ tibrat tu negdje?”

Ona se nehajno baci na klupu uza zid, jedne noge ispružene i s turobnim izrazom na licu. “Vani je.Otišao je van. Uvijek ima posla. Prezaposlen je za mene.” Bila je nedvojbeno rumena ulicu. Jezalovpogled padne na kristalnu bocu. Bila je odčepljena i pola je vina nedostajalo.

“Pijana si?”

“Možda malo,” ona zaškilji prema polupraznoj čaši vina pokraj svojega lakta, “ali uglavnom mije samo dosadno.”

“Nema još ni deset.”

“Zar mi ne smije biti dosadno prije deset?”

“Znaš što sam mislio.”

“Prepusti pametovanje mojem bratu. Njemu bolje pristaje. I popij nešto.” Mahne rukom premaboci. “Izgledaš kao da ti treba piće.”

Pa, to je bilo točno. Natoči si čašu i sjedne na stolicu nasuprot Ardee koja ga je gledala svojimpospanim očima. Ona uzme svoju čašu sa stola. Kraj nje je stajala debela knjiga, naslovnicom premastolu.

“Kakva je knjiga?” upita Jezal.

“Pad Majstora Tvorca u tri toma. Kažu da je to jedan od velikih povijesnih klasika. Hrpadosadnog smeća”, otpuhne ona posprdno. “Puna mudrih maga, strogih vitezova s pozamašnimmačevima i dama s još pozamašnijim poprsjima. Magija, nasilje i romanse, u jednakoj mjeri. Potpunosranje.” Mlatne knjigu sa stola i ona se stropošta na tepih, a stranice zalepršaju.

“Sigurno ima nešto što bi ti skratilo vrijeme.”

“Stvarno? A što bi mi ti predložio?”

“Moje sestrične puno vezu.”

“Jebi se.”

“Hmm”, reče Jezal s osmijehom na licu. Njezino psovanje više ga nije sablažnjavalo ni upolaonoliko kao kad ju je tek upoznao. “Što si radila kod kuće u Anglandiji?”

“Uh, kod kuće”, glava joj klone na naslon klupe. “Mislila sam da se ondje dosađujem. Jedva samdočekala da dođem ovamo, u središte zbivanja. Sad jedva čekam da se vratim natrag. Da se udam zanekog farmera. Izrodim desetoro deriščadi. Barem ću tako imati s kime razgovarati.” Sklopi oči iuzdahne. “Ali Collem mi ne da. Smatra se odgovornim, sad kad nam je otac mrtav. Misli da jepreopasno. Radije bi da me ne zakolju Sjevernjaci, ali tu otprilike njegov osjećaj odgovornostizavršava. Sasvim sigurno ne uključuje provođenje deset minuta sa mnom. Pa izgleda da sam zaglavilaovdje, sa svima vama uobraženim snobovima.”

Jezal se nelagodno promeškolji na stolici. “Meni se čini da se dobro snalazi.”

“O da,” otpuhne Ardee, “Collem West, on je prokleto dobar momak!

»

Osvojio je Turnir, ako niste znali! Bio je prvi u proboju opsade Ulriocha, zar ne? Nikakvoporijeklo, nikad neće biti jedan od nas, ali prokleto dobar momak, za jednog plebejca! Šteta što imaonu sestru skorojevićku, odveć je pametna. A kažu i da pije”, prošapće ona. “Ne zna gdje joj jemjesto. Potpuna sramota. Najbolje ju je jednostavno ignorirati.” Još jednom uzdahne. “Da, što prije

odem kući, svi će biti sretniji.”

“Ja neću biti sretniji.” Kvragu, zar je to rekao naglas?

Ardee se nasmije, ne baš ugodno. “Pa, strahovito plemenito od tebe što to kažeš. Zašto nisi namačevanju, uostalom?”

“Maršal Varuz danas ima posla.” Zastane na trenutak. “Zapravo, tvoj prijatelj Sand dan Gloktajutros mi je bio učitelj mačevanja.”

“Stvarno? Što on ima za reći?”

“Štošta. Nazvao me budalom.”

“Zamisli ti to.”

Jezal se namršti. “Pa da. Meni je mačevanje dosadilo koliko tebi dosađuje ta knjiga. O tome samhtio razgovarati s tvojim bratom. Razmišljam o tome da odustanem.”

Ona prasne u smijeh. Roktave, grgljave salve smijeha. Cijelo joj se tijelo treslo. Vino joj šljapneiz čaše i pljusne na pod. “Sto je to tako smiješno?” upita on odrješito.

“Ništa, samo,” ona obriše suze iz oka, “kladila sam se s Collemom. On je bio siguran da ćešustrajati. A ja sam sad bogatija za deset maraka.” “Nisam siguran da mi se sviđa biti predmetom vašeoklade”, Jezal će oštro.

“Ja nisam sigurna da me boli đon za to.”

“Ovo je ozbiljno.”

“E nije!” ona se otrese. “Mojem bratu bilo je ozbiljno, on je morao! Nitko te ni ne primjećuje akonemaš “dan” u imenu, a tko bi to znao bolje od mene? Ti si mi jedini posvetio imalo pažnje otkad samdošla, a i to samo zato što te Collem natjerao. Imam grozno malo novca i nimalo plave krvi, a zbogtoga takvima poput tebe vrijedim manje od nule. Muškarci me ignoriraju, a žene me ni ne registriraju.Nemam ništa ovdje, ništa i nikoga, a ti misliš da je tvoj život težak? Daj molim te! Možda da se jabacim na mačevanje”, ona će ogorčeno. “Pitaj lorda maršala ima li mjesta za još jednog učenika,može? Barem ću onda imati s kime razgovarati!” Jezal trepne. To nije bilo zanimljivo. To je bilogrubo. “Hej, nemaš pojma kako je to—”

“Daj prestani kukati! Koliko godina imaš? Pet? Zašto se ne vratiš na majčinu sisu, derište jedno?”

Nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Kako se usuđuje? “Majka mi je umrla”, reče. Hah. Sad bitrebala osjetiti krivnju, sigurno će izvući ispriku iz nje. Ali nije.

“Umrla? Blago njoj, barem ne mora slušati tvoje prokleto cendranje! Vi razmaženi mali bogatunisvi ste isti. Dobivate sve što poželjeti možete, a onda imate napadaje bi je sa zato što to morate samiuzeti! bi je dan si! Gadiš mi se!”

Jezal je izbečio oči. Lice mu se zažarilo, peklo ga je kao da je dobio šamar. Radije bi da je dobiošamar. Nikada nitko nije ovako razgovarao s njim. Nikad! Bilo je ovo gore od Glokte, mnogo gore, idaleko manje očekivano. Shvati da je zinuo. Zatvori usta i stisne zube, zvekne čašom na stol i ustaneda ode. Okrenuo se prema vratima kad su se iznenada otvorila i nađe se licem u lice s majoromWestom.

“Jezale”, reče West, isprva iznenađen, a onda, kad je bacio pogled na svoju sestru izvaljenu naklupi, pomalo sumnjičav. “Što ti radiš ovdje?” “Ovaj... došao sam vidjeti tebe, zapravo.”

“A da?”

“Da. Ali to može pričekati. Imam posla.” I Jezal se progura uz prijatelja i iziđe na hodnik.

“Sto je to sad bilo?” Čuo je Westa dok je odlazio iz sobe. “Zar si pijana?”

Sa svakim korakom Jezalov je gnjev rastao sve dok ga nije napola ugušio. Bio je žrtvom napada!Divljeg i nezasluženog napada! Stane u hodniku, drhteći od bi je sa, uspuhan kao da je trčao petnaestkilometara, a šake su mu bile bolno stisnute. I to ga je žena napala! Žena! Još k tome prokletaplebejka! Kako se usuđuje! Tratio je vrijeme na nju, smijao se njezinim šalama i smatrao je zgodnom!Trebala bi biti počašćena što ju je uopće primijetio!

“Prokleta kuja!” zareži sam sebi. Gotovo se htio vratiti i reći joj to u lice, ali bilo je prekasno.Ogleda se oko sebe da nađe nešto što bi udario. Kako da joj se osveti? Kako? A onda mu sine.

Treba joj dokazati da je u krivu.

To će joj pokazati. Dokazat će joj da je u krivu, kao i onaj bogalj Glokta. Pokazat će im kakonaporno može vježbati. Pokazat će im da nije ni budala, ni lažljivac, ni razmaženo derište. Što je višerazmišljao o tome, više je smisla imalo. Osvojit će taj vražji Turnir, eto što će! To će im zbrisatiosmijehe s lica! Žustro odmaršira niz hodnik dok mu je neki čudan novi osjećaj bujao u grudima.

Osjećaj smisla. To je bilo to. Možda nije prekasno da ode trčati.

KAKO DRESIRATI PSEPraktikal Frost stajao je uza zid, posve nepomičan, potpuno tih ijedva vidljiv u dubokoj sjeni, kao

dio zgrade. Albino nije mrdnuo ni centimetra već sat vremena ili više, nije pomaknuo ni stopalo, nijetrepnuo,nije ni disao a da bi Glokta to primijetio, očiju uprtih na ulicu pred njima.

Sam Glokta psovao je, neudobno se meškoljio, trzao, češao po licu, cuclao prazne desni. što liih je zadržalo? Još nekoliko minuta i zaspat ću, past ću u taj smrdljivi kanal i utopiti se. Kako bito bilo prikladno. Gledao je kako se uljasta, smrdljiva voda pod njim komeša i mreška. Tijelopronađeno kako pluta kod dokova, napuhano od morske vode i izobličeno do neprepoznatljivosti...

Frost mu dotakne ruku u tami i pokaže velikim bi je lim prstom niz ulicu. Tri su im se čovjekapolako približavali, hodajući lagano krivonogim korakom kakav imaju ljudi koji mnogo vremenaprovode na brodu hvatajući ravnotežu na palubi koja se ljulja. To je, dakle, polovica naše maledružine. Bolje ikad nego nikad. Trojica mornara došli su do pola mosta preko kanala, gdje su stali ičekali, ni dvadeset koraka od njih. Glokta je čuo ton njihova razgovora: vulgaran, samouvjeren,priprosti naglasci. Odvuče se malo dalje u sjenu, priljubljen uza zgradu.

Sad su koraci dolazili iz suprotnoga smjera, užurbani koraci. Pojave se još dva čovjeka, brzimkorakom niz ulicu. Jedan, vrlo visok, mršav momak u krznenom kaputu koji je izgledao skuposumnjičavo se ogledavao oko sebe. To je sigurno Gofred Hornlach, visokopozcionirani tekstilac.Čovjek kojeg trebamo. Njegov drug imao je mač na boku i hrvao se s velikom drvenom škrinjomkoju je nosio na ramenu. Sluga, ili tjelesni čuvar, ili oboje. Nije nam zanimljiv. Glokta osjeti da muse vrat naježio dok se bližio mostu. Hornlach nabrzinu razmijeni nekoliko riječi s jednim od mornara,muškarcem s velikom smeđom bradom.

“Spreman?” prošapće Frostu. Praktikal kimne.

“Stoj!” vikne Glokta iz sveg glasa. “Uime Njegova Veličanstva!” Horn- lachov sluga se okrene,ispusti škrinju na most uz mukli prasak pa posegne rukom prema maču. Začuje se tiho brenčanje izsjene s druge strane ceste. Sluga je izgledao iznenađeno; otpuhne kroz nos pa se izvrne naglavce.Praktikal Frost žurno iskorači iz sjena, tapkajući cestom.

Hornlach je razrogačenih očiju pogledao dolje u truplo svojega čuvara, a onda preko u golemogalbina. Okrene se mornarima. “Pomozite mi!” poviče. “Zaustavite ih!”

Njihov mu se vođa nasmiješi. “Neće ići.” Njegova dva pratitelja bez žurbe se pomaknu dazapriječe pristup mostu. Tekstilac je posrćući uzmicao, kolebavo koraknuvši prema sjenama uz kanalna drugoj strani. Severard se stvori iz ulaza pred njim, s lukom prebačenim preko ramena. Dazamijenimo luk buketom cvijeća, izgledao bi kao da ide na svadbu. Ne bi se nikada reklo da jeupravo ubio čovjeka.

Opkoljen, Hornlach se mogao samo tupo ogledavati oko sebe, očiju raskolačenih od straha iiznenađenja, dok su se dvojica praktikala približavala a Glokta šepao za njima. “Ali platio samvam!” Hornlach očajno povikne mornarima.

“Platili ste mi za krevet”, reče njihov kapetan. “Lojalnost se plaća dodatno.” Velika bi je la rukapraktikala Frosta pljusne na trgovčevo rame i pritisne ga na koljena. Severard prošeće do tjelesnogčuvara, ugura prljavi vrh čizme pod tijelo i okrene ga. Truplo se zagleda gore u noćno nebo,staklastih očiju i s perjem strijele koje mu je stršalo iz vrata. Krv oko usta izgledala je crno namjesečini.

“Mrtav”, progunđa Severard, posve izlišno.

“Strijela kroz vrat zna tako djelovati”, reče Glokta. “Počisti ga, može?”

“Nema frke.” Severard zgrabi čuvara za noge i prebaci ih preko ograde mosta, a zatim ga primiispod pazuha i baci tijelo ravno preko nje. Tako glatko, tako čisto, tako uvježbano. Vidi se da je toveć radio. Začuo se pljusak kad je tijelo pogodilo ljigavu vodu pod mostom. Frost je Hornlachu većvezao ruke čvrsto iza leđa i stavio mu vreću na glavu. Zarobljenik je kreštao kroz jutu kad su gapovukli na noge. Sam Glokta gegao se prema trojici mornara, a noge su mu obamrle nakon onolikogvremena koje je proveo stojeći mirno u uličici.

“Etogac”, reče on izvukavši tešku kesu iz unutarnjeg džepa kaputa. Ljuljao ga je tik iznadkapetanova pruženog dlana. “Recite mi, što se večeras dogodilo?”

Stari se mornar nasmiješi, a istrošeno mu se lice nabora kao koža čizama. “Teret mi se kvario pasmo morali krenuti s prvom plimom, tako sam mu rekao. Čekali smo i čekali, pola noći uz onajsmrdljivi kanal, i nećete vjerovati što se dogodilo. Gad se uopće nije pojavio.”

“Izvrsno. To je priča koju bih ja ispričao u Westportu ako netko pita.”

Kapetan je izgledao povrijeđeno. “Tako je i bilo, inkvizitore. Kakva bi to još druga pričapostojala?”

Glokta ispusti kesu, a novac unutra zazvecka. “Pozdrav od Njegova Veličanstva.”

Kapetan odvagne kesu u ruci. “Uvijek mi je zadovoljstvo učiniti uslugu Njegovu Veličanstvu!” Aonda se on i njegova dva pratitelja okrenu, s žutim osmijesima od uha do uha, i zapute se prema luci.

“Dobro onda,” reče Glokta, “krenimo na posao.”

“Gdje mi je odjeća?” vikao je Hornlach, migoljeći se na stolici.

“Ispričavam se zbog toga. Znam da vam je prilično neudobno, ali odjeća skriva stvari. Akočovjeku ostavite odjeću, ostavljate mu i ponos, dostojanstvo i svakojake stvari koje je ovdje boljenemati. Nikad ne ispitujem zarobljenika u odjeći. Sjećate li se Salema Rewsa?”

“Koga?”

“Salema Rewsa. Jednoga od vaših. Tekstilca. Uhvatili smo ga u utaji kraljevskog poreza. Priznaoje i imenovao nekolicinu ljudi. Htio sam porazgovarati s njima, ali svi su mrtvi.”

Trgovčeve oči polete lijevo pa desno. Razmišlja o svojim opcijama, pokušava pogoditi štobismo mogli znati. “Ljudi stalno umiru.”

Glokta je zurio u naslikano Juvensovo truplo iza svojega ispitanika, koje je krvarilo crvenombojom po čitavom zidu. Ljudi stalno umiru. “Naravno, ali ne baš tako nasilno. Nekako mi se čini daje netko htio njihovu smrt, da je netko naredio njihovu smrt. Nekako mi se čini da ste to bili vi.”

“Nemate dokaza! Nikakvih dokaza! Nećete proći nekažnjeno za ovo!”

“Dokazi ne znače ništa, Hornlach, ali udovoljit ću vam. Rews je preživio. Nalazi se ovdje maloniže u hodniku, zapravo, bez prijatelja, raspričao se, imenuje svakog tekstilca koji mu padne na pametili koji nama padne na pamet, uostalom.” Ovaj skupi oči ali ne odgovori. “Zahvaljujući njemu,uhvatili smo Carpija.”

“Carpija?” upita trgovac, pokušavajući izgledati bezbrižno.

“Sigurno se sjećate svojeg plaćenog ubojice? Pomalo mlitavi Styrijac? S ožiljcima od akni? Punopsuje? I njega imamo. On nam je sve ispričao. Kako ste ga unajmili, koliko ste mu platili, što stetražili od njega. Cijelu priču.” Glokta se nasmiješi. “Ima izvrsno pamćenje za jednog ubojicu, vrloprecizno.”

Strah se sad pokazao, samo tračak, ali Hornlach se dobro oporavio. “Ovo je uvreda mojoj gildi!”vikne najautoritativnije što je mogao onako nag i privezan za stolicu. “Moj šef, Coster dan Kault,nikad to neće dopustiti, a on je blizak sa superiorom Kalyneom!”

“Serem vam se na Kalynea, s njim je svršeno. Osim toga, Kault misli da ste pospremljeni na brodna sigurno i na putu za Westport, daleko izvan našeg dosega. Sumnjam da ćete nekome nedostajati jošnekoliko tjedana.” Trgovcu se objesi lice. “Štošta se može dogoditi za to vrijeme... zbilja štošta.”

Hornlachov jezik preleti preko usnica. On kradomice pogleda Frosta

Severarda pa se lagano nagne naprijed. Elem. Sad slijedi pogađanje. “Inkvizitore,” reče onulagujućim tonom, “ako sam išta naučio u životu, naučio sam da svatko nešto želi. Svaki čovjek imacijenu, ne? A mi imamo duboke džepove. Samo recite riječ. Samo recite! Što želite?”

“Što ja želim?” upita Glokta i zavjerenički se nagne još bliže njemu.

“Da. O čemu se ovdje radi? Što želite?” Hornlach se sada smiješio, lukavim, mudrijaškimosmijehom. Kako neobično, ali nećeš se lovom izvući iz ovoga.

“Želim natrag svoje zube.”

Trgovčev osmijeh počne blijedjeti.

“Želim natrag svoju nogu.”

Hornlach gutne.

“Želim natrag svoj život.”

Zarobljenik je problijedio kao krpa.

“Ne? Onda ću se valjda zadovoljiti vašom glavom na kolcu. Nemate ništa drugo što bih želio, makoliko vam džepovi bili duboki.” Hornlach je sada lagano drhtio. Dosta hvalisanja? Dostapogađanja? Onda možemo početi. Glokta uzme papir pred sobom i pročita prvo pitanje. “Kako sezovete?”

“Gledajte, inkvizitore, ja...” Frost raspali šakom po stolu a Hornlach se skutri u stolici.

“Odgovori mu na jebeno pitanje!” drekne mu Severard u lice.

“Gofred Hornlach”, zacvili trgovac.

Glokta kimne. “Dobro. Visokorangirani ste član Gilde tekstilaca?”

“Da, da!”

“Jedan od zamjenika magistra Kaulta, štoviše?”

“Znate da jesam!”

“Jeste li se udružili s ostalim tekstilcima u namjeri da novčano oštetite Njegovo Veličanstvokralja? Jeste li unajmili ubojicu da hotimice umori desetero podanika Njegova Veličanstva? Je li vamto naredio magistar Coster dan Kault, čelnik Gilde tekstilaca?”

“Ne!” poviče Hornlach, glasom kreštavim od panike. To nije odgovor koji nama treba. Gloktabaci pogled na praktikala Frosta. Velika bi je la šaka utone u trgovčev trbuh i ovaj tiho uzdahne iklizne u stranu.

“Moja majka drži pse, znate”, reče Glokta.

“Pse”, sikne Severard na uho trgovca koji je stenjao dok ga je on vraćao nazad na stolicu.

“Obožava ih. Dresira ih da izvode svakakve trikove.” Glokta napući usne. “Znate li kako sedresiraju psi?”

Hornlach je još uvijek hvatao dah, ljuljao se na stolici suznih očiju, još uvijek nesposobanprogovoriti. Još uvijek je u fazi ribe iznenada izvučene iz vode. Usta se otvaraju i zatvaraju, ali neispušta ni zvuka.

“Ponavljanjem”, reče Glokta. “Ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje. Morate natjerati psa daizvodi isti trik što puta zaredom, a onda sve morate ponoviti ispočetka. Sve je u ponavljanju. A akoželite da pas laje na znak, ne smijete se libiti šibe. Zalajat ćete vi meni, Hornlach, pred Otvorenimvijećem.”

“Vi ste ludi,” zavapi tekstilac zvjerajući pogledom po njima, “svi ste vi ludi!”

Glokta ga zabljesne praznim osmijehom. “Ako hoćete. Ako vam je tako lakše.” Vrati pogled napapir u svojoj ruci. “Kako se zovete?” Zarobljenik gutne. “Gofred Hornlach.”

“Visokopozicionirani ste član Gilde tekstilaca?”

“Da.”

“Jedan od zamjenika magistra Kaulta, štoviše?”

“Da!”

“Jeste li se udružili s ostalim tekstilcima u namjeri da novčano oštetite Njegovo Veličanstvokralja? Jeste li unajmili ubojicu da hotimice umori desetero podanika Njegova Veličanstva? Je li vamto naredio magistar Coster dan Kault, čelnik Gilde tekstilaca?”

Hornlach se očajnički ogleda oko sebe. Frost je zurio u njega, Severard je zurio u njega.

“No?” bio je uporan Glokta.

Trgovac sklopi oči. “Da”, zajeca.

“Kako, molim?”

“Da!”

Glokta se nasmiješi. “Izvrsno. A sad mi recite. Kako se zovete?”

Suton, CroWarez.org

ČAJ I OSVETAPrekrasan krajolik, zar ne?” upita Bayaz, zagledan gore u krševiteledine s obiju strana ceste.

Kopita njihovih konja topotala su polako stazom, a njihov je ravnomjeran zvuk bio u raskoraku sLogenovim nemirom. “Je li?”

“Pa, ovo je teška zemlja, dakako, za one koji ne znaju kako s njom. Oštra zemlja koja ne prašta.Ali ima u njoj i nešto plemenito.” Prvi mag mahne rukom prema panorami i s užitkom udahne hladanzrak. “Iskrena je, čestita. Najbolji čelik nije uvijek najsjajniji.” Baci pogled prema Logenu,ljuljuškajući se u sedlu. “Vi biste to trebali znati.”

“Ne mogu reći da vidim ljepotu u njoj.”

“Ne? A što vidite?”

Logen pusti da mu pogled luta strmim travnatim padinama, prošaranim čupercima šaša i smeđeborovice, načičkanim izdancima sivog kamena i šumarcima stabala. “Vidim dobar teren za bitku. Poduvjetom da dođete ovamo prvi.”

“Stvarno? Kako to?”

Logen pokaže prema kvrgavom vrhu brda. “Strijelci na onoj gore strmini nisu vidljivi s ceste, avećina pješadije može se sakriti među stijenama. Mali dio najlakše oklopljenih ostaje na padinamatek toliko da privuku neprijatelje onamo gore na najstrmiji teren.”

Pokaže prema trnovitom grmlju koje je prekrivalo niže predjele obronaka. “Pustite ih da dođu doputa a onda ih, kad se počnu probijati kroz one borovice, zasipate strijelama. Strijele koje takopadaju po vama odozgo nisu nimalo zabavne. Probijaju se brže i dalje, i zarivaju se dublje. To bi ihraštrkalo. Dok dođu do stijena, bili bi premoreni i zaboravili bi na disciplinu. To bi bio trenutak zanapad. Šačica karlova iskočili bi iza onih stijena i stuštili se odozgo, svježi i nabrijani, i urlali bi kaovrazi, a to bi ih slomilo na licu mjesta.”

Logen suzi oči gledajući prema obronku. Bio je na objema stranama takvoga iznenađenja, a ni ujednom slučaju uspomena nije bila ugodna. “Ali ako se odluče držati, nekoliko konjanika među onimdrvećem dokrajčilo bi ih. Nekoliko Imena, nekoliko okorjelih boraca, koji se obruše na vas sneočekivanog mjesta, to je nešto zastrašujuće. Od toga bi se razbježali. Ali onako umorni ne bi trčalipretjerano brzo. To znači da imate zarobljenike, a zarobljenici mogu značiti otkupnine ili baremneprijatelje koje ćete podmuklo ubiti. Vidim pokolj, ili pobjedu o kojoj vrijedi spjevavati pjesme,ovisno o tome na kojoj ste strani. Eto što vidim.”

Bayaz se nasmiješi kimajući glavom u polaganom ritmu svojeg konja. “Je li ono Stolicus rekao dateren mora biti generalov najbolji drug ili će mu postati najgori neprijatelj?”

“Nisam nikad čuo za njega, ali bio je u pravu. Ovo je dobar teren za vojsku pod uvjetom dadođete ovamo prvi. Treba doći prvi, u tome je trik.”

“Doista. Mi, međutim, nemamo vojsku.”

“Ovo drveće može bolje sakriti malo konjanika nego puno.” Logen postrance pogleda čarobnjaka.Ovaj se radosno pogrbio u sedlu i uživao u ugodnom jahanju kroz prirodu. “Ne vjerujem da ćeBethod cijeniti vaš savjet, a ja sam već imao podosta neriješenih računa s njim. Ranjen je gdje ganajviše boli, u ponos. Htjet će se osvetiti. Žarko će to željeti.”

“Ah, da, osveta, najrasprostranjenija razbibriga na Sjeveru. Njezina popularnost nikako daizblijedi.”

Logen se turobno ogledavao po drveću, stijenama, naborima po padinama doline, brojnimmjestima za skrivanje. “Bit će ljudi ovdje u brdima, tražit će nas. Male bande vještih i prekaljenihmuškaraca, na dobrim konjima i dobro naoružanih, upoznatih s terenom. Sad kad je Bethod dokrajčiosve svoje neprijatelje, ništa na Sjeveru nije mu izvan dosega. Možda nas čekaju ondje,” pokaže udaljinu prema nekom kamenju uz cestu, “ili među onim drvećem, ili onim.” Malacus Quai, koji jejahao na čelu s natovarenim konjem, nervozno se osvrne. “Mogli bi biti bilo gdje.”

“Plaši li vas to?” upita Bayaz.

“Mene sve plaši, a i dobro da je tako. Strah je dobar prijatelj progonjenima, održao me na životuovako dugo. Mrtvi nemaju straha, a ja im se nemam želju pridružiti. Poslat će ljude i u biblioteku.”

“Ah, da, da mi spali knjige i tako to.”

“Plaši li to vas?”

“Ne pretjerano. Kamenje na ulazu na sebi ima Juvensove riječi, a njih je nemoguće zaobići, čak idanas. Nitko tko ima nasilje na pameti ne može prići ni blizu. Pretpostavljam da će Bethodovi ljudilutati oko jezera po kiši dok im ne ponestane hrane i cijelo se vrijeme pitati kako ne uspijevajupronaći nešto tako veliko kao što je biblioteka. Ne”, reče čarobnjak veselo, češkajući se po bradi.“Usredotočio bih se na naš vlastiti položaj. Što mislite, što će se dogoditi ako nas uhvate?”

“Bethod će nas ubiti, i to na najneugodniji način koji uspije smisliti. Osim ako ne bude milostivoraspoložen pa nas pusti samo s opomenom.” “To mi se ne čini izglednim.”

“I ja sam to pomislio. Najviše šanse imamo ako krenemo prema Bjelo- toku i pokušamo prekorijeke prijeći u Anglandiju, i pouzdamo se u sreću da nas nitko nije vidio.” Logen se nije volio uzdatiu sreću, sama mu je riječ ostavljala gorak okus u ustima. Zagleda se u oblačno nebo. “Dobro bi namdošlo kakvo nevrijeme. Pošten pljusak lijepo bi nas sakrio.” Nebo je tjednima slinilo po njemu, a sadkad mu treba kiša, odbijalo je pustiti i kapljicu.

Malacus Quai dobaci im pogled preko ramena, krupnih očiju iskolačenih od brige. “Ne bismo litrebali pokušati požuriti?”

“Možda,” reče Logen i potapša konja po vratu, “ali to bi izmorilo konje, a možda će nam kasnijetrebati najveća moguća brzina. Mogli bismo se skrivati danju i putovati noću, ali onda riskiramo da

se izgubimo. Bolje nam je ovako. Kretati se polako i nadati se da nas neće zamijetiti.” Namršti seprema vrhu brda. “Nadam se da nas nisu već vidjeli.”

“Hmm,” reče Bayaz, “onda je ovo najbolji trenutak da vam kažem. Ona vještica Caurib nije nipribližno onako jadna kako sam ja to prikazivao.” Logen se snuždi. “Nije?”

“Ne, uz sve one boje i zlato i priče o krajnjem sjeveru, žena zna znanje. Dugo oko to nazivaju.Star trik, ali učinkovit. Promatra nas.”

“Zna gdje smo?”

“Zna kad smo otišli, vrlo vjerojatno, i u kojem smjeru idemo.”

“To nam posve kvari izglede.”

“Rekao bih da je tako.”

“Sranje.” Logen spazi neko kretanje među drvećem s lijeve strane pa ščepa dršku mača. Par pticapoleti u nebo. Čekao je s knedlom u grlu. Ništa. Spusti ruku. “Trebali smo ih ubiti kad smo imalipriliku. Sve troje.”

“Ali nismo, i sad je gotovo.” Bayaz pogleda Logena. “Ako nas uhvate, kakav je plan?”

“Bježimo. I nadamo se da su naši konji brži.”

* * *

“A ova?” upita Bayaz.

Vjetar je unatoč drveću uporno puhao kotlinom i plamičke u logorskoj vatri tjerao da trepere iplešu. Malacus Quai pogrbio je ramena i stegnuo oko njih deku. Zurio je u kratku stabljiku koju mu jeBayaz pružio, čela naboranog od koncentracije.

“Hm...” Bila je to već peta biljka, a očajni naučnik nije još pogodio niti jednu. “Je li to... ovaj...ilit?”

“Ilit?” ponovi čarobnjak, a lice mu nije odavalo je li odgovor točan. Bio je jednako nemilosrdankao Bethod kad se radi o naučnicima.

“Možda?”

“Teško.” Naučnik sklopi oči i uzdahne po peti put te večeri. Logenu mu ga je bilo žao, stvarnojest, ali nije se tu moglo ništa učiniti. “Ursilum, na starome jeziku, vrsta okruglih listova.”

“Da, da, naravno, ursilum, cijelo mi je vrijeme bilo navrh jezika.”

“Ako vam je ime navrh jezika, onda su vam i primjene te biljke sigurno tu negdje, zar ne?”

Naučnik skupi oči i pun nade pogleda prema noćnom nebu, kao da bi odgovor mogao biti zapisanu zvijezdama. “Koristi se za... bolove u zglobovima?”

“Ne, sasvim sigurno se ne koristi. Bojim se da bi vas bolni zglobovi nastavili mučiti.” Bayazpolako prevrne stabljiku po rukama. “Ursilum se nizašto ne koristi, barem koliko ja znam. To jenajobičnija biljka.” I odbaci je u grmlje.

“Najobičnija biljka”, ponovi Quai i odmahne glavom. Logen uzdahne i protrlja umorne oči.

“Oprostite, gospodine Devetprsti, jesmo li vam dosadni?”

“Zašto je to bitno?” upita Logen i zamahne rukama u zrak. “Koga briga kako se zove neka biljkakoja se nizašto ne koristi?”

Bayaz se nasmiješi. “Smislena primjedba. Recite nam, Malacuse, zašto je to bitno?”

“Ako čovjek želi promijeniti svijet, prvo ga treba razumjeti.” Naučnik izbaci riječi potpunomehanički, s očitim olakšanjem što mu je postavljeno pitanje na koje zna odgovor. “Kovač moranaučiti prirodu metala, tesar prirodu drveta, ili njihov rad neće mnogo vrijediti. Osnovna magijaneobuzdana je i opasna jer dolazi s Druge Strane, a crpljenje iz donjeg svijeta prožeto je pogibelji.Mag miješa magiju sa znanjem i tako nastaje Uzvišeno umijeće, ali, jednako kao kovač ili tesar,

mijenjati treba samo ono što razumije. Sa svakom stvari koju nauči, njegova moć raste. Stoga magmora težiti tome da nauči sve kako bi mogao razumjeti svijet u cijelosti. Stablo je snažno onolikokoliko mu je snažan korijen, a znanje je korijen moći.” “Nemojte mi reći, to je iz JuvensovihPrincipa umijeća?”

“Baš prvih nekoliko redaka”, reče Bayaz.

“Nemojte se ljutiti, ali na ovome sam svijetu već preko trideset godina a još uvijek se nijedogodilo ništa što bih razumio. Poznati svijet u cijelosti? Razumjeti sve? To je zaista težak zadatak.”

Mag se zasmijulji. “Nemoguć, sasvim sigurno. Uistinu poznavati i razumjeti samo jednu vlat travecjeloživotnaje studija, a svijet se neprestano mijenja. Zato se obično specijaliziramo.”

“A što ste vi odabrali?”

“Vatru”, reče Bayaz, veselo zagledan u plamen, dok mu je svjetlo ple- suckalo na ćelavoj glavi.“Vatru, i silu, i volju. Ali čak i u mojim izabranim poljima, nakon bezbrojnih godina naučavanja jošsam uvijek početnik. Što više učiš, to ti je jasnije koliko malo znaš. Pa ipak, i samo je nastojanjevrijedno truda. Znanje je korijen moći, na kraju krajeva.”

“Onda uz dovoljno znanja vi magi možete sve?

Bayaz se namršti. “Postoje granice. I postoje pravila.”

“Poput Prvoga zakona?” Učitelj i naučnik kao jedan pogledaju Logena. “Zabranjeno jerazgovarati s đavlima, jesam li u pravu?” Bilo je jasno da se Quai nije sjećao svojeg buncanja ugroznici budući da je iznenađeno zinuo. Bayaz je samo malo suzio oči, uz najsitniji tračaksumnjičavosti.

“Bome jeste”, reče prvi mag. “Zabranjeno je izravno doticati Drugu Stranu. Prvi zakon moravrijediti za sve, bez iznimaka. Kao i Drugo.”

“A to je?”

“Zabranjeno je jesti ljudsko meso.”

Logen podigne obrvu. “Vi čarobnjaci izmišljate starno svakakve ču- dosti.”

Bayaz se nasmiješi. “O, ni ne znate koliko.” Okrene se naučniku s kvrgavim smeđim korijenom uruci. “A sad, gospodine Quaije, biste li mi, molim vas, rekli kako se zove ovo?”

Logen nije mogao a da se ne naceri. Znao je taj odgovor.

“Hajde, hajde, gospodine Quaije, ne možemo čekati cijelu noć.” Logen više nije mogao podnijetinaučnikov jad. Nagne se prema njemu, pretvarajući se da razgrće vatru štapom, nakašlje se daprikrije riječi i prošapće “Vranina noga” ispod glasa. Bayaz je bio dosta daleko od njih a vjetar ješuškao među lišćem. Mag ga nikako nije mogao čuti.

Quaije dobro odigrao svoju ulogu. Nastavio je zuriti u korijen, namršten uslijed razmišljanja. “Jeli to vranina noga?” odvaži se.

Bayaz podigne obrve. “Pa da, jest. Vrlo dobro, Malacuse. A možete li mi reći za što seupotrebljava?”

Logen se još jednom nakašlje. “Rane”, prošapće, nehajno zagledan u grmlje, s jednom rukompreko usta. Možda ne zna mnogo o biljkama, ali na području rana imao je bogato iskustvo.

“Mislim da je dobra za rane”, Quai će polako.

“Izvrsno, gospodine Quaije. Vranina noga točan je odgovor. I dobra je za rane. Drago mi je daipak malo napredujemo.” Pročisti grlo. “Samo je neobično da ste upotrijebili taj naziv. Ovu biljkuvraninom nogom nazivaju samo sjeverno od planina. Ja vas sasvim sigurno nisam naučio taj naziv.Pitam se koga poznajete iz toga dijela svijeta?” Dobaci pogled Logenu. “Jeste li ikad razmišljali okarijeri u magijskome umijeću, gospodine Devetprsti?” Zapilji se u Quaija još jednom. “Možda imamslobodno mjesto za jednog naučnika.”

Malacusova glava klone. “Žao mi je, majstore Bayaze.”

“Vjerujem. Možda biste nam mogli oprati lonce. Možda ste za taj posao više nadareni.”

Quai nevoljko razgrne deku, sakupi prljave zdjele i odgega se kroz grmlje prema potoku. Bayazse nagne nad lonac na vatri i doda malo suhih listića u kipuću vodu. Treperavo svjetlo plamenaobasjavalo mu je donji dio lica, a para mu se kovrčala oko ćelave glave. Sve u svemu, izgledao jesukladno svojoj tituli.

“Što je to?” upita Logen dok je posezao za lulom. “Neki urok? Neki napitak? Neko veliko djelouzvišenog umijeća?”

“Čaj.”

“Ha?”

“Listovi jedne biljke koji se kuhaju u vodi. U Gurkhulu se smatra pravim luksuzom.” Natoči malonapitka u šalicu. “Želite li kušati?”

Logen sumnjičavo omiriše. “Smrdi kao prljave noge.”

“Kako hoćete.” Bayaz zatrese glavom i ponovno sjedne pokraj vatre, s objema rukama oko kipućešalice. “Ali propuštate jedan od najvećih darova koje je priroda dala čovjeku.” Srkne malo izadovoljno cmakne usnama. “Smiruje um, krijepi tijelo. Rijetke su boljke kod kojih dobra šalica čajaneće pomoći.”

Logen utisne grumen chagge u glavu lule. “A kad dobijete sjekirom u glavu?”

“To je jedna od njih”, prizna Bayaz i naceri se. “Recite mi, gospodine Devetprsti, otkud tolika

žuč između vas i Bethoda? Zar se niste mnogo puta borili za njega? Zašto se toliko mrzite?”

Logen zastane dok je usisavao dim iz lule pa izdahne. “Ima razloga”, reče ukočeno. Rane iz togavremena još su bile svježe. Nije volio da itko kopa po njima.

“Ah, razlozi.” Bayaz spusti pogled na šalicu čaja. “A koji su vaši razlozi? Zar ta zavada nijeobostrana?”

“Možda.”

“Ali voljni ste čekati?”

“Moram biti voljan.”

“Hmm. Vrlo ste strpljivi, za jednog Sjevernjaka.”

Logen pomisli na Bethoda i njegove odvratne sinove i na mnoge dobre ljude koje su ubili zbogsvojih ambicija. Ljudi koje je on ubio zbog njihovih ambicija. Pomisli na Shanke i svoju obitelj iruševine sela uz more. Pomisli na sve svoje poginule prijatelje. Srkne kroz zube i zagleda se u vatru.

“Izravnao sam brojne neriješene račune svojevremeno, ali to je samo dovelo do novih. Osvetamože biti dobar osjećaj, ali ona je luksuz. Neće vam napuniti želudac niti spriječiti kišu. Da bih seborio protiv neprijatelja, iza sebe trebam imati prijatelje, a meni je ponestalo prijatelja. Treba bitirealan. Već odavno moje ambicije ne prelaze puko preživljavanje svakog novog dana.”

Bayaz se nasmiješi, a oči mu se zacakle u svjetlu vatre. “Što?” upita Logen i protegne se da mupruži lulu.

“Bez uvrede, ali vi ste nepresušan izvor iznenađenja. Niste uopće onakvi kakvi sam očekivao daćete biti. Prava ste zagonetka.”

“Ja?”

“O da! Krvava Devetka”, prošapće i razrogači oči. “Imate strašnu reputaciju, prijatelju. Kakvesamo priče pričaju! Strašno ime! Čovječe, majke njime plaše djecu!” Logen ne reče ništa. Nije tomogao poreći. Bayaz je polako pućkao lulu, a onda izdahne dug pramen dima. “Razmišljao sam oonome danu kad nas je posjetio princ Calder.”

Logen prezrivo otpuhne. “Ja pokušavam ne gubiti vrijeme na razmišljanje o njemu.”

“Ni ja, ali nije mi njegovo ponašanje bilo zanimljivo, nego vaše.”

“A da? Ne sjećam se da sam išta napravio.”

Bayaz usmjeri pisak lule prema Logenu preko vatre. “Eh, upravo o tome govorim. Poznavao sammnoge borce, vojnike, generale, junake i koga sve ne. Veliki borac mora reagirati hitro, odlučno, bilovlastitom rukom, bilo vojskom, jer onaj koji udara prvi često udara posljednji. Stoga se borci

oslanjaju na iskonske nagone, uvijek odgovaraju nasiljem, postaju ponosni i surovi.” Bayaz vrati luluLogenu. “No kakve god bile priče, vi niste takvi.”

“Poznajem mnoge koji se ne bi složili.”

“Možda, ali činjenica je da vas je Calder vrijeđao, a vi niste ništa poduzeli. Znači da znate kadtreba reagirati, i reagirati brzo, ali znate i kad ne treba. To odaje samokontrolu, i proračunat um.”

“Možda se samo bojim.”

“Njega? Ma dajte. Niste izgledali kao da se bojite Scalea, a on je znatno opasniji. I prehodali stešezdeset kilometara s mojim naučnikom na leđima, a to odaje hrabrost, pa i suosjećanje. Rijetkakombinacija, zaista. Nasilje i samokontrola, proračunatost i suosjećanje - a usto razgovarate sduhovima.” Logen podigne obrvu. “Ne često, a i to samo kad nema nikoga u blizini. Njihove priče sudosadne, i ni upola laskave kao vaše.”

“Hah. To je istina. Duhovi imaju malošto reći ljudima, to mi je jasno, iako nikad nisamrazgovarao s njima; nemam taj dar. Malo ga tko ima u današnje vrijeme.” Otpije još gutljaj iz šalice,piljeći u Logena preko ruba. “Ne mogu se baš sjetiti nikog živog.”

Malacus zatetura iz grmlja, sav drhtav, i spusti zdjele na tlo. Zgrabi deku, ogrne je čvrsto okosebe, a onda pun nade baci pogled prema kipućem loncu na vatri. “Je li to čaj?”

Bayaz ga je ignorirao. “Recite mi, gospodine Devetprsti, sve ovo vrijeme otkad ste stigli u mojubiblioteku, niste me niti jednom upitali zašto sam poslao po vas, a niti zašto sada lutamo Sjeverom upogibelji. Malo mi je to neobično.”

“Pa i nije. Ne želim znati.”

“Ne želite?”

“Cijeloga života trudio sam se znati svašta. Što ima s druge strane planina? O čemu mineprijatelji razmišljaju? Koje će oružje upotrijebiti protiv mene? Kojim prijateljima moguvjerovati?” Logen slegne ramenima. “Možda znanje jest korijen moći, ali svaka nova stvar koju samnaučio samo mi je pogoršala situaciju.” Opet povuče iz lule, no bila je prazna. Prosipa pepeo na pod.“Što god vi htjeli od mene, pokušat ću to učiniti, ali ne želim znati dok ne bude vrijeme. Dosta mi jedonošenja vlastitih odluka. Nikad ne donesem prave. Neznanje je najslađi lijek, govorio je moj otac.Ne želim znati.”

Bayaz je zurio u njega. Prvi je put Logen ugledao iznenađenje na licu prvoga maga. Malacus Quaipročisti grlo. “Ja bih htio znati”, reče on slabašnim glasom i pun nade pogleda svojega učitelja.

“Da,” promrmlja Bayaz, “ali ti nemaš pravo pitati.”

* * *

Oko podneva je sve pošlo po krivu. Logen je taman počeo misliti da bi se mogli domoćiBjelotoka, možda čak preživjeti tjedan. Imao je osjećaj da je izgubio koncentraciju samo na trenutak.Nažalost, bio je to jedini trenutak koji je bio važan.

Pa ipak, dobro su to izveli, to im se mora priznati. Pažljivo su odabrali položaj i svezali krpe nakonjska kopita da priguše topot. Trodrvaš bi to možda naslutio da je bio s njima, ali on je imao okoza teren kao nitko drugi. Cucak bi ih možda nanjušio da je bio prisutan, ali on je imao nos za to.Činjenica je da ni jedan ni drugi nisu bili tu. Mrtvi nisu ni od kakve pomoći.

Tri su ih konjanika dočekala kad su skrenuli za nepregledan ugao, oklopljeni i naoružani do zuba,prljavih lica ali čistog oružja, sve do jednoga veterani. Desni je bio zdepast i silan, gotovo bez vrata.Lijevi je bio visok i ispijen i malih, oštrih očica. Obojica su imali okrugle kacige, ogrtače odizlizanih lanaca te duga koplja u spuštenom i pripravnom položaju. Vođa im je sjedio na konju kaovreća repe, pogrbljen u sedlu i ležeran poput iskusna jahača. On kimne Logenu. “Devetprsti! Brynne!Krvava Devetko! Baš mi je drago da se opet vidimo.”

“Crnonogi”, promrsi Logen i na silu nabaci prijateljski osmijeh. “I meni bi bilo toplo oko srca štose vidimo da je situacija drugačija.”

“Ali situacija je takva kakva je.” Oči staroga ratnika polako su lutale od Bayaza, preko Quaija doLogena dok je govorio, odmjeravale njihovo oružje, ili nedostatak istog, dok je proračunavao taktiku.Gluplji protivnik mogao bi značiti ravnopravniji položaj, ali Crnonogi je bio Ime, i nimalo glup. Očimu počinu na Logenovoj ruci koja je polako posezala uz tijelo prema dršci mača, i on odmahneglavom. “Ne želim nikakve trikove, Krvava Devetko. Vidiš da vas imamo u šaci.” I kimne glavomprema drveću iza njih.

Logen se još više obeshrabri. Još su se dvojica jahača pojavili iza njih i kasali su naprijed dadopune stupicu, a zamotana su kopita njihovih konja proizvodila jedva ikakav zvuk na mekom tlu uzcestu. Logen je glodao usnu. Crnonogi je bio u pravu, proklet bio. Četvorica jahača primaknu im se;upereni vršci kopalja lelujali su im, lica im bila hladna a umovi usredotočeni na zadatak. MalacusQuai zurio je u njih uplašenih očiju, a njegov konj preplašeno uzmakne. Bayaz se ljubazno smiješiokao da su mu najbliži prijatelji. Logen je žalio što nema čarobnjakovu hladnokrvnost. Njegovo je srcelupalo, a u ustima je imao gorak okus.

Crnonogi gurne konja naprijed, jednom rukom stežući dršku sjekire, a druge položene na koljeno,bez uzda. Bio je on majstorski jahač i poznat po tome. To se događa kad čovjek izgubi sve nožneprste od ozeblina.

Jahanje je brže od hodanja, istina, ali kad je riječ o borbi, Logen je više volio objema nogamastajati čvrsto na zemlji. “Bilo bi bolje da sada pođete s nama,” reče stari ratnik, “bolje za sve.”

Logen se nije baš slagao s time, ali izgledi nisu bili ni izbliza na njegovoj strani. Mač možda imaglas, kao što je Bayaz rekao, no koplje je prokleto dobro za guranje čovjeka s konja, a njih su mu sečetvorica primicali sve bliže. Uhvatili su ga - brojčano nadmoćni, na krivoj nozi i s pogrešnimoružjem za zadatak. Opet. Najbolje bi bilo kupovati vrijeme i nadati se da će se ukazati neka prilika.Logen pročisti grlo i da sve od sebe da mu se u glasu ne čuje strah. “Nikad ne bih rekao da ćeš se tipomiriti s Bethodom, Crnonogi, ne ti.”

Stari ratnik počeše dugu, masnu bradu. “Bio sam jedan od posljednjih, iskreno govoreći, ali i jasam kleknuo na kraju, isto kao i svi ostali. Ne mogu reći da mi se to svidjelo, ali tako je kako je.Bolje ti meni daj mač, Devetprsti.”

“A Stari Yawl? Želiš reći da se i on klanja Bethodu? Ili si samo našao gospodara koji ti boljeodgovara?”

Crnonogoga nije uzrujalo njegovo podrugivanje, ni najmanje. Samo je izgledao tužno, i umorno. “Yawl je mrtav, kao da to nisi znao. Većina ih je mrtva. Bethod mi ne odgovara baš previše kaogospodar, a ni njegovi sinovi. Nitko ne voli lizati Scaleovo debelo dupe, niti Calderovo žgoljavo,trebao bi to znati. A sad predaj mač, dan leti a još moramo prevaliti dio puta. Možemo komotnorazgovarati i ako si ti nenaoružan.”

“Yawl je mrtav?”

“Aha”, Crnonogi će sumnjičavo. “Ponudio je Bethodu dvoboj. Nisi to čuo? Strahotni ga jesredio.”

“Strahotni?”

“Gdje si ti bio, pod planinom?”

“Manje-više. Što je taj Strahotni?”

“Ne znam što je.” Crnonogi se nagne iz sedla i pljune u travu. “Čuo sam da uopće nije čovjek.Kažu da ga je ona vještica Caurib iskopala ispod brda. Tko bi znao? Uglavnom, on je Bethodov novijunak, i puno je gadniji od prethodnog, bez uvrede.”

“Nema problema”, reče Logen. Čovjek bez vrata priđe. Mrvicu preblizu možda, jer mu je vrhkoplja lebdio pola metra od njega. Dovoljno blizu da ga Logen zgrabi. Možda. “Stari Yawl bio je jakvođa.”

“Aha. Zato smo ga i slijedili. No to mu nije ništa koristilo. Gadno ga je polomio, kao da jenajobičnije pseto. Ostavio ga je živog, ako se to može tako nazvati, da naučimo nešto iz njegovepogreške, ali nije dugo poživio. Većina nas je kleknula tada, oni koji imaju žene i sinove na brizi.Nije imalo smisla odgađati. Još ih je nekoliko u brdima koji se ne žele pokloniti Bethodu. Onajmanijak koji štuje mjesec, Crummock-i-Phail, i njegovi brđani, plus još nekolicina sa strane. Ali nemnogo. A i za one koji su ondje Bethod ima planove.” Crnonogi pruži veliku žuljevitu ruku. “Bolje midaj taj mač, Krvava Devetko. Isključivo lijevom rukom, molit ću, najpolaganije na svijetu i bez

trikova. Bit će bolje za sve.”

I to je bilo to. Ponestalo mu je vremena. Logen ovije tri prsta lijeve ruke oko drške mača, ahladan mu se metal utisne u dlan. Vrh koplja onog zdepastog primakne se još malo bliže. Onaj visokimalo se opustio, uvjeren da ga imaju. Njegovo koplje bilo je upereno uvis, nespremno. Nije mogaoznati što ona dvojica iza njega rade. Poriv da se osvrne preko ramena bio je gotovo neodoljiv, noLogen se natjera gledati pred sebe.

“Oduvijek sam te poštovao, Devetprsti, iako smo bili na suprotnim stranama. Nisam ni u kakvojzavadi s tobom. No Bethod želi osvetu, opijen je njome, a ja sam se zakleo da ću mu služiti.”Crnonogi ga žalosno pogleda u oči. “Zao mi je što to moram biti ja. Ako ti to išta znači.”

“Također”, promrmlja Logen. “I meni je žao što to moraš biti ti.” Polagano izvuče mač iz toka.“Ako ti to išta znači”, i trzne rukom prema van, žarivši dršku mača Crnonogome u usta. Stari ratnikzakrešti kad mu je tupi metal zdrobio zube i prevrne se natraške iz sedla, a sjekira mu odleti iz ruke izvekne na cestu. Logen ščepa dršku koplja onog krupnog momka, tik ispod oštrice.

“Bježi!” drekne on na Quaija, no naučnik je samo zurio u njega i začuđeno treptao. Čovjek bezvrata svom je snagom vukao koplje, skoro izbacivši Logena iz sedla, no on se čvrsto držao. Ustane ustremenima i podigne mač visoko iznad glave. Bezvrati makne jednu ruku s koplja, razrogačenihočiju, i instinktivno je podigne u zrak. Logen zamahne mačem iz sve snage.

Zaprepastilo ga je koliko je oštar. Odsjekao je ruku ljudeskari malo ispod lakta a onda gapogodio u rame, zasjekao kroz krzno i lančani oklop ispod njega i rasporio ga do trbuha, gotovonapola. Krv zalije cestu, poprskavši lice Logenova konja. Konj je bio dresiran za jahanje, ali ne i zarat, pa se propeo i zavrtio, panično se ritajući i bacakajući. Logen je davao sve od sebe da ostane natoj prokletinji. Krajičkom oka vidio je kako je Bayaz pljusnuo Quaijeva konja po stražnjici i da jeovaj odjurio s naučnikom koji je poskakivao u sedlu, a tovarni je konj galopirao za njim.

Onda je sve postalo kaos razbacanih i uspuhanih beštija, zveketa i struganja metala, psovki ikrikova. Bitka. Poznato mjesto, ali nimalo manje zastrašujuće zbog toga. Logen je desnom rukomčvrsto držao uzde dok mu se konj propinjao i ritao, silovito vitlao mačem oko glave, više da zastrašineprijatelje nego da ih ozlijedi. Svaki je čas očekivao trzaj i probadajući bol kad ga pogodi koplje,pa da se tlo zaleti u njega i raspali ga u lice.

Vidio je kako Bayaz i Quai galopiraju niz cestu pred dugonjom koji ih je zdušno progonio skopljem uglavljenim ispod pazuha. Vidio je kako se Crnonogi zakotrljao na noge, ispljunuo krv iuzjagmio se da dođe do sjekire. Vidio je dvojicu muškaraca koji su im bili došli iza leđa kakopokušavaju obuzdati svoje konje koji su se vrtjeli, mašući kopljima u ruci. Vidio je kako se tijeloonoga kojeg je maločas ubio razvalilo napola i polako kliznulo iz sedla, a krv se razlila po blatnometlu.

Logen zakrešti kad je osjetio da mu se vršak koplja zario u stražnji dio ramena i pogurnuo ganaprijed, gotovo preko konjske glave. Onda je shvatio da gleda niz cestu i da je još uvijek živ. Zarijepete u konjska stegna i on pojuri, a blato poleti s njegovih kopita u lica muškaraca koji su ostalipozadi. Nespretno prebaci mač iz lijeve u desnu ruku i pritom umalo ispusti uzde i padne na cestu.

Slegne ramenima ali rana mu se nije činila strašnom - još uvijek je mogao micati rukom.

“Još uvijek sam živ. Još uvijek živ.” Cesta je letjela pod njim, a vjetar ga je grizao za oči.Dostizao je dugonju - krpe na kopitima sada su ga usporavale, klizave na blatnome tlu. Logen stegnedršku mača najčvršće što je mogao i podigne ga iza sebe. Glava njegova neprijatelja naglo se okrene,ali prekasno. Začuo se šuplji zvon metala o metal kad je mač raspalio kacigu, ostavivši dubokuulubinu i lansiravši dugonju koliko je dug i širok. Glava mu jednom odskoči od ceste jer mu je nogaostala zaglavljena u stremenu, a onda se oslobodio i isprevrtao u travi lamatajući rukama i nogama.Njegov ostavljeni konj nastavio je galopirati, kolutajući očima prema Logenu dok je prolazio.

“Još uvijek živ.” Logen se osvrne preko ramena. Crnonogi se vratio u sedlo i galopirao je za njimsa sjekirom iznad glave, a zamršena mu je kosa lepršala za njim. Druga dvojica kopljanika bili su snjim i tjerali konje naprijed, ali je još uvijek bilo dosta razmaka između njih. Logen se nasmije.Možda ipak uspije. Zamahne mačem prema Crnonogome na mjestu gdje je cesta ulazila u šumu na dnudoline.

“Još uvijek sam živ!” zavrišti iz petnih žila, a onda mu konj stane tako naglo da mu je Logenumalo preletio preko glave. Ostao je na konju samo zato što je uspio prebaciti jednu ruku oko njegovavrata. Čim se vratio u sedlo, uvidio je u čemu je problem, i to gadan problem.

Na cestu je bilo dovučeno nekoliko debala s kojih su grane bile posječene, a batrljci su biliizoštreni u oštre bodlje koje su stršale u svim smjerovima. Ispred su stajala još dva oklopljena karlas uperenim kopljima.

Ni najbolji jahači ne bi uspjeli preskočiti tu prepreku, a Logen nije bio baš najbolji jahač. IBayaz i njegov naučnik došli su do istoga zaključka. Obojica su mirno sjedili na konjima ispredbarikade, stariji zbunjen, a mlađi jednostavno prestrašen.

Logen stegne dršku mača i očajnički se ogleda oko sebe, piljeći kroz drveće malo u daljinu. Sadje vidio još ljudi. Strijelce. Prvo jednoga, pa dvojicu, a onda i trojicu kako se polako šuljaju s obijustrana ceste, s utaknutim strijelama i zapetim lukovima.

Logen se okrene u sedlu, ali Crnonogi i njegova dva druga kasali su prema njima pa tuda nije bilomoguće pobjeći. Zauzdaju konje par koraka od Logena, daleko izvan domašaja njegova mača.Ramena mu klonu. Potjera je gotova. Crnonogi se nagne i pljune nešto krvi na tlo. “Dobro, KrvavaDevetko, dalje ne ideš.”

“Kako smiješno”, promrmlja Logen, zagledan u dugu sivu oštricu mača, poprskanog i zamrljanogcrvenom bojom. “Cijelo vrijeme sam se za Bethoda borio protiv tebe, a sad se ti za njega borišprotiv mene. Čini se da nikad nismo na istoj strani, a samo on pobjeđuje. Baš smiješno.”

“Aha,” promrmlja Crnonogi kroz krvave usne, “smiješno.” Ali nitko se nije smijao. LicaCrnonogoga i njegovih karlova bila su nemilosrdna poput smrti, a Quai je izgledao kao da je na rubusuza. Samo je Bayaz, iz nedokučivih razloga, bio uobičajeno dobro raspoložen. “Dobro, Devetprsti,silazi s konja. Bethod te želi živoga, ali primit će te i mrtvoga ako tako mora biti. Silazi! Odmah!”

Logen počne mozgati kako da pobjegnu jednom kad se on preda. Nije bilo izgledno da ćeCrnonogi napraviti pogrešku jednom kad budu u njegovim rukama. Logena će vjerojatno izudarati kaokonja za tučnjavu koju im je već priredio, ako mu ne razvale koljena. Svezat će ih kao piliće zaklanje. Zamisli se bačenog na kamenje s kilometrom lanaca oko sebe, Bethoda kako se smiješi sprijestolja, Caldera i Scalea kako se smiju i vjerojatno ga bodu nečim oštrim.

Logen se ogleda oko sebe. Pogleda hladne strijele, hladne vrške kopalja i hladne oči ljudi koji suih uperili prema njemu. Nema izlaza iz ovog malog kruga.

“Dobro, tvoja pobjeda.” Logen baci mač, vrhom prema zemlji. Imao je ideju da će se zariti uzemlju, ostati stajati i njihati se amo-tamo, no samo se prevrnuo i zazveketao u prašini. Bio je totakav dan. Polako prebaci jednu nogu preko sedla i sklizne na cestu.

“Tako je već bolje. A sad vi ostali.” Quai istoga trena spuzne s konja i stane ondje, bacajućinervozne poglede prema Bayazu, no mag se ni ne mrdne. Crnonogi se namršti i digne sjekiru. “I ti,stari.”

“Više volim jahati.” Logen se lecne. To nije bio dobar odgovor. Crnonogi će svakoga trena izdatinaredbu. Strune lukova zapjevat će i prvi će mag pasti na cestu, načičkan strijelama, vjerojatno jošuvijek s tim iritantnim osmijehom na mrtvome licu.

No naredba nije nikad došla. Nije se čula nikakva zapovijed, nikakva čudna inkantacija, nikakvitajanstveni pokreti ruku. Zrak oko Bayazovih ramena kao da je zasvjetlucao, poput zraka nad zemljomza vrućega dana, i Logen osjeti potezanje u utrobi.

Tada stabla eksplodiraju u zid gorućeg, zasljepljujućeg, usijanog plamena. Debla se rasprsnu, agrane se otkinu uz zaglušujuće praskove, otpuštajući perjanice blistave vatre i kipuće pare. Jednaplamena strijela ispucana je visoko u zrak iznad Logenove glave, a onda strijelci nestanu, rastaljenikao u peći.

Logen se gušio i grcao, okrenuo se u šoku i panici i rukom zaštitio lice od usijane vrućine.Barikada je odašiljala ogromne oblake vatre i zasljepljujućih iskri, dvojica muškaraca koji su stajaliblizu valjali su se i bacakali, obavijeni proždrljivim plamenom, a njihove je krike progutalazaglušujuća tutnjava.

Konji su skočili i zateturali, otpuhujući u suludom strahu. Crnonogi je po drugi put bačen na pod,užarena mu je sjekira odletjela iz ruku, a konj posrnuo i svom težinom pao ravno na njega. Jedan odnjegovih sudruga imao je još manje sreće - bačen je ravno u plameni pljusak uz cestu, a njegov jeočajni krik brzo sasječen. Samo je jedan ostao uspravan, a on je imao dovoljno sreće da imarukavice. Nekim je čudom nastavio držati goruću dršku koplja.

Kako je uspio biti dovoljno priseban da napadne dok svijet oko njega gori, Logenu nikad nećebiti jasno. U bitkama se događaju neobične stvari. Za metu je odabrao Quaija, obrušio se na njegarežeći i uperio mu plameno koplje u prsa. Izbezumljeni naučnik bespomoćno je stajao ondje, ukopan umjestu. Logen se zaleti u njega zgrabivši mač i zakotrlja Quaija po cesti s rukama iznad glave, a ondabezglavo zasiječe po nogama konja koji je pojurio uz njega.

Mač mu se istrgne iz ruku i odskliže od njega, a onda kopito raspali Logenovo ranjeno rame izabije ga u prašinu. Izbio mu je zrak iz pluća a gorući se svijet mahnito zavrtio oko njega. Njegov jenapad, međutim, urodio plodom. Nekoliko koraka dalje niz cestu zasječene prednje noge konjapopuste i on posrne, bespomoćno zanesen naprijed, prevrne se i zaroni u vatru, pa konj i jahačzajedno nestanu.

Logen se bacao po podu u potrazi za mačem. Cestom je šibalo lišće koje je pritom cvrčalo ižarilo ga po licu i rukama. Vrućina je bila veliki teret koji ga je pritiskao odozgo i izvlačio mu znoj izkože. Pronađe krvavu dršku mača i uhvati je zguljenim prstima. Teturavo ustane, zaglavinja uokolo,urlajući besmislene zvuke gnjeva, ali nije više bilo nikoga s kime bi se borio. Vatra je nestalajednako naprasno kao što se i pojavila, a Logen je ostao kašljati i treptati u dimu koji se uvijao.

Tišina se činila potpunom nakon gromoglasne buke, a nježan se povjetarac činio ledenim. Širokikrug drveća oko njih sveden je na pougljenjene i razmrskane batrljke, kao da je gorjelo satima. Odbarikade je ostala splasnula hrpa sivoga pepela i crnog iverja. Dva su trupla ležala opružena ublizini, a jedva se dalo prepoznati da su u pitanju ljudi jer su bili spaljeni do kostiju. Garave oštricenjihovih kopalja ležale su na cesti, a drške su nestale. Od strijelaca nije bilo ni traga. Od njih jeostala tek čađa koju je odnio vjetar. Quai je nepomično ležao na trbuhu s rukama preko glave, a izanjega konj Crnonogoga opružen na boku; jedna mu se noga trzala, a ostale su mirovale.

“Elem”, reče Bayaz, a od tog prigušenog zvuka Logen poskoči. Nekako nije očekivao da će ikadviše čuti ikakav glas. “To je to.” Prvi mag prebaci nogu preko sedla i sklizne na cestu. Konj mu jeostao stajati, miran i poslušan. Cijelo to vrijeme nije ni mrdnuo. “Eto, gospodine Quai, vidite što sesve može postići ako dobro poznajete biljke?”

“To je, dakle, Umijeće?” Njegov mu je glas zvučao sitno i daleko.

Bayaz otare znoj s lica. “Neka vrst. Teško bi se moglo nazvati suptilnim. Pa ipak,” gurne čizmomjedno od pougljenjenih tijela, “suptilnost je šteta tratiti na Sjevernjake.” Namrgodi se, protrlja upaleoči pa se zagleda uz cestu. “Gdje su, dovraga, nestali oni konji?”

Logen začuje muklo stenjanje iz pravca paloga konja Crnonogoga. Zatetura prema njemu, popiknese i padne na koljena pa opet zatetura prema njemu. Rame mu je bilo klupko boli, lijeva ruka utrnula,prsti zguljeni i krvavi, ali Crnonogi je bio u gorem stanju. Mnogo gorem. Podbočio se na laktove,noge su mu bile zgnječene pod konjem sve do kukova, a ruke otekle odrpine. Na krvavom je licu imaoizraz duboke zbunjenosti dok se pokušavao, bezuspješno, izvući ispod konja.

“Jebem ti, ubili ste me”, prošapće, zureći otvorenih usta u havariju svojih ruku. “Skroz sam gotov.Nikad se neću uspjeti vratiti, sve kad bih i mogao, čemu?” Očajnički se nasmije. “Bethod nijemilostiv ni upola koliko je bio. Bolje me odmah ubij prije nego počne boljeti. Bolje za sve.” I klonenatrag i legne na cestu.

Logen podigne pogled prema Bayazu, ali ondje ne nađe pomoć. “Nisam nešto u zacjeljivanju”,otrese se čarobnjak i ogleda se po krugu spaljenih batrljaka. “Rekao sam da smo sklonispecijalizaciji.” Sklopi oči i nagne se, s rukama na koljenima i teško dišući.

Logen se sjeti poda Bethodove dvorane i dvojice prinčeva kako se smiju i bodu ga. “Dobro”,promrmlja, ustane i primi se mača. “Dobro.”

Crnonogi se nasmiješi. “Bio si u pravu, Devetprsti. Nisam nikada trebao kleknuti pred Bethodom.Nikada. Serem se ja na njega i njegova Strahotnog. Bilo bi bolje umrijeti gore u planinama, boriti seprotiv njega do kraja. Moglo je biti nečega dobrog u tome. Samo mi je bilo dosta svega. Možeš toshvatiti, zar ne?”

“Mogu shvatiti”, promrmlja Logen. “I meni je dosta svega.”

“Nečega dobrog,” reče Crnonogi, zagledan daleko u sivo nebo, “jednostavno mi je bilo dosta. Pasam ovo valjda zaslužio. Pošteno je pošteno.” Podigne bradu. “No dobro. Obavi to, momče.”

Logen podigne mač.

“Drago mi je da si to ti, Devetprsti,” procijedi Crnonogi kroz stisnute zube, “ako ti to neštoznači.”

“Meni nije.” Logen zamahne mačem.

Oprženi batrljci još uvijek su tinjali, a dim je vijugao u zrak, samo stoje sad bilo hladno. Logen jeimao slan okus u ustima, poput krvi. Možda se negdje ugrizao za jezik. Možda je tuđa. Spusti mač i onse odbije i zazveči, a crvene se kapljice s njega rasprskaju po zemlji. Quai je na trenutak zinuo okosebe, a onda se presavine i povrati na cestu. Logen je zurio dolje u bezglavo truplo Crnonogoga. “Bioje dobar čovjek. Bolji od mene.”

“Povijest je prepuna mrtvih dobrih ljudi.” Bayaz ukočeno klekne i pokupi mač, obriše krv u kaputCrnonogoga, a onda zaškilji uz cestu kroz izmaglicu dima. “Trebali bismo krenuti. Možda ih dolazijoš.”

Logen pogleda svoje krvave ruke, polagano ih prevrćući. Bile su to njegove ruke, nesumnjivo.Jedan je prst nedostajao. “Ništa se nije promijenilo”, promrmlja sebi u bradu.

Bayaz se uspravi i otare prašinu s koljena. “Zar se ikada išta promijenilo?” Pruži mač Logenu,drškom prema njemu. “Mislim da će vam ovo opet zatrebati.”

Logen se načas zagleda u mač. Bio je čist, mutno siv, isti kakav je oduvijek bio. Za razliku odnjega, nije imao ni ogrebotinu od žestoke upotrebe koju je toga dana doživio. Nije ga želio opet uzeti.Nikad više.

No ipak ga je uzeo.

DIO DRUGI“Život - onakav kakav zaista jest - bitka }e ne između dobra i zla, nego između zla i gorega”

JOSEPH BRODSKY

KAKO IZGLEDA SLOBODAVrh lopate zarine se u tlo uz oštro struganje metala po zemlji. I pre-dobro poznat zvuk. Nije

daleko dosegao, uz sav uložen trud, budući da je tlo bilo tvrdo poput kamena i zapečeno od sunca.

Ali nju ne može smesti malo tvrde zemlje.

Iskopala je već previše rupa, pa i u tlima u kojima je bilo gore kopati nego u ovom.

Kad je gotovo s borbom, kopa se, ako ste još uvijek živi. Kopate grobove za pale drugove.Posljednji čin poštovanja, ma koliko ga malo imali za njih. Kopate koliko duboko vam se da, baciteih unutra, zatrpate ih, oni istrunu i budu zaboravljeni. Tako je to oduvijek bilo.

Tržne ramenima i baci punu lopatu zemlje u zrak. Oči su joj slijedile zrna pijeska i kamenčićedok su se raspadali u zraku, a onda popadali na lice jednoga od vojnika. Jedno oko prijekorno ju jegledalo. U drugo je bila zabodena jedna od njezinih strijela, slomljena. Nekoliko muha lijeno mu jezujalo oko lica. Za njega nema pokopa, grobovi su za njezine ljude. On i njegovi gnjusni prijateljineka leže na nemilosrdnom suncu.

Na kraju krajeva, i lešinari moraju jesti.

Oštrica lopate zazuji zrakom pa ponovno zaroni u zemlju. Još jedna se gruda zemlje uruši. Ona seuspravi i obriše znoj s lica. Zaškilji prema nebu. Sunce je žarilo, ravno iznad nje, sisalo svupreostalu vlagu iz prašnjavog krajolika i sušilo krv na kamenju. Pogleda dva groba pokraj sebe. Jošsamo jedan. Završit će njega, nabacati zemlju na tu trojicu budala, počinuti trenutak, a onda poći.

Ostali će uskoro doći po nju.

Zabije lopatu u zemlju, uzme mijeh i izvuče čep. Otpije nekoliko gutljaja mlake vode, čak sidopusti luksuz da prolije mali mlaz u prljavu ruku i pljusne je u lice. Rana smrt njezinih drugovabarem je zaustavila beskrajne prepirke oko vode.

Sada će je biti napretek.

“Vode..procijedi vojnik pokraj stijena. Iznenadilo ju je, no još uvijek je bio živ. Njezina strijelapromašila mu je srce, ali ga je svejedno ubila - nešto sporije nego što je kanila. Uspio se dovući svedo stijena, ali njegovom je puzanju došao kraj. Kamenje oko njega bilo je preliveno tamnom krvlju.Vrućina i ta strijela uskoro će ga dokrajčiti, koliko god žilav bio.

Nije bila žedna, no imala je dovoljno vode, a i neće moći sve nositi. Otpije još nekoliko gutljaja ipusti da joj se voda slijeva oko usta i niz vrat. Rijetka je to poslastica ovdje u Pustari, prolijevativodu. Sjajne kapi rasprsnu se na suhoj zemlji i zatamne je. Poprska si još malo lice, obliže usne papogleda prema vojniku.

“Milost...” zakrešti, jednom se rukom držeći za prsa na mjestu gdje je iz njih stršala strijela, adrugu slabašno pruži prema njoj.

“Milost? Pih!” Gurne čep nazad u mijeh, a onda ga baci pokraj groba. “Zar ne znaš tko sam ja?”Zgrabi dršku lopate, a njezin vrh još jednom uroni u zemlju.

“Ferro Maljinn!” začuje se glas negdje iza nje. “Ja znam tko si!”

Vrlo nepovoljan razvoj događaja.

Opet zamahne lopatom dok su joj misli letjele. Luk joj je ležao tik izvan dosega, na tlu pokrajprvoga groba koji je iskopala. Odbaci malo zemlje, a znojna joj se ramena naježe od neviđene osobe.Baci pogled prema vojniku na umoru. Zurio je u jednu točku iza nje, a to joj je dalo dobru predodžbugdje pridošlica stoji.

Ponovno ukopa vrh lopate, a onda skoči naprijed iz rupe, zakotrlja se u prašini, u pokretu zgrabiluk, zatakne strijelu i jednim glatkim potezom napne strunu. Deset koraka od nje stajao je neki starac.Nije pokušavao prići niti je bio naoružan. Samo je stajao i gledao je s dobroćudnim osmijehom nalicu.

Ona odapne strijelu.

E sad, Ferro je s lukom i strijelom bila ubojita do krajnjih granica. Desetorica mrtvih vojnikaposvjedočilo bi to kad bi samo mogli. Od toga su iz šestorice stršale njezine strijele, a u toj borbi nitijednom nije promašila. Nije se sjećala da je ikad promašila s male udaljenosti, ma koliko žurnopucala, a ubijala je i ljude koji su od nje bili udaljeni deset puta više nego taj nasmiješeni stariprdonja.

No ovoga je puta promašila.

Strijela kao da se u letu zanijela u stranu. Možda je krivo bilo loše pero, ali ipak joj to nijeizgledalo kako treba. Starac se nije ni lecnuo, ni za dlaku. Samo je stajao, smiješio se, na istomemjestu gdje je cijelo vrijeme stajao, a strijela ga je promašila za nekoliko centimetara i nestala nizbrdo.

A to je svima dalo vremena da razmotre situaciju.

Bio je neki čudak, taj starac. Vrlo tamnoput, crn kao ugljen, što je značilo da dolazi s dalekogjuga, s druge strane prostrane pustinje bez ikakvog zaklona. Riječ je o putovanju koje nije lako proći,a Ferro je rijetko viđala takve ljude. Visok i mršav, dugih žilavih ruku i ogrnut jednostavnim plaštom.Oko zapešća imao je neobične narukvice, toliko njih naslaganih da su mu prekrivale pola podlaktica iljeskale se tamno i svijetlo na surovome suncu.

Kosa mu je bila kaos sivih konopa oko lica, od kojih su neki visjeli sve do struka, a na uskojšiljatoj bradi imao je sive čekinje. Oko prsa mu je bio omotan velik mijeh, a s pojasa oko strukavisjelo je mnoštvo kožnatih torbi. Ništa drugo. Nikakvo oružje. To je bilo najneobičnije od svega, zajednog čovjeka ovdje u Pustari. Nitko ne dolazi ovamo bogu iza nogu osim onih koji bježe i onih kojepošalju da ih ulove. U oba slučaja moraju biti dobro naoružani.

Nije bio gurkhulski vojnik, nije bio nekakav ološ koji je došao po novac za njezinu glavu. Nije

bio razbojnik ni odbjegli rob. Što je onda? I zašto je ovdje? Sigurno je došao po nju. Mogao bi bitijedan od njih.

Žderač.

Tko bi drugi lutao Pustarom nenaoružan? Nije ni znala da je toliko žarko žele.

Stajao je ondje nepomično, taj starac, i smiješio joj se. Ona polako posegne za novom strijelom,a njegove su je oči pratile bez imalo brige.

“To zaista nije potrebno”, reče on polaganim, dubokim glasom.

Ona zatakne strijelu u luk. Starac se ni ne pomakne. Ona slegne ramenima i polako nacilja.Odapne strijelu. I ova ga promaši za nekoliko centimetara, ovoga puta s druge strane, i odleti nizbrdo.

Jednom je moguće, to je morala priznati, ali dvaput znači da nešto nije u redu. Ako je Ferro ištaznala, išta na svijetu, znala je ubijati. Stari je mulac trebao biti proboden i iskrvariti dušu u kamenuzemlju. Ovako, dok je samo mirno stajao i smiješio se, izgledao je kao da govori: “Znaš manje negošto misliš. Ja znam više.”

To ju je strašno jedilo.

“Tko si ti, stari gade?”

‘Zovu me Yulwei.”

“Stari gad bit će u redu!” Ona baci luk na tlo, pusti ruke da joj padnu niz tijelo tako da joj desnaruka bude skrivena od njega iza tijela. Iskrivi zapešće i iz rukava joj u spreman dlan padnezakrivljeni nož. Na mnogo se načina može ubiti čovjeka, a ako jedan način ne uspije, valja isprobatidrugi.

Ferro nikad nije posustajala nakon prvog posrtanja.

Yulwei se polako počeo kretati prema njoj; bose su mu noge tapkale po kamenju, a narukvice tihozveckale. Bilo je to neobično, sad kad razmisli. Ako pravi buku svaki put kad se pomakne, kako jojse uspio onako prišuljati?

“Što hoćeš?”

“Želim ti pomoći.” Priđe blizu, sve dok nije bio malo izvan dohvata ruke od nje, a onda sezaustavi i ostane stajati, smiješeći joj se.

E sad, Ferro je bila brza kao zmija s nožem i dvostruko ubojitija, kao što bi to zadnji od onihvojnika posvjedočio kad bi samo mogao. Oštrica je bila sjajna mrlja u zraku, zavitlana svomnjezinom snagom i gonjena svim njezinim gnjevom. Da je stajao ondje gdje je ona mislila da stoji,glava bi mu visjela s vrata. Samo što nije. Stajao je korak lijevo.

Ona se baci na njega uz bojni poklič, zarije mu svjetlucavu oštricu noža u srce. Ali ubola je samozrak. On je stajao gdje je bio ranije, cijelo vrijeme nepomičan i nasmiješen. Vrlo čudno. Jurnula jeoko njega, vukući sandale po prašini, lijevom je rukom kružila po zraku pred sobom, a desnom ječvrsto stegnula dršku noža. Mora biti oprezna - u igri je neka magija.

“Nema potrebe da se ljutiš. Ovdje sam da ti pomognem.”

“Jebi se sa svojom pomoći”, procijedi ona.

“Ali trebaš je, i to očajnički. Dolaze po tebe, Ferro. U brdima su vojnici, mnogo vojnika.”

“Pobjeći ću im.”

“Previše ih je. Ne možeš im svima pobjeći.”

Ona se ogleda po izbušenim truplima. “Onda ću ih ostaviti lešinarima.”

“Ne ovaj put. Nisu sami. Imaju pomoć.” Riječju “pomoć” njegov duboki glas potone još dublje.

Ferro se namršti. “Svećenike?”

“Da, ali i druge.” Oči mu se jako rašire. “Žderača”, prošapće. “Žele te zarobiti živu. Car želi damu poslužiš kao primjer drugima. Odlučio te izložiti pred svima.”

Ona otpuhne. “Jebeš cara.”

“Čujem da si to već radila.”

Ona zareži i opet podigne nož, ali to nije bio nož. U ruci je držala zmiju koja sikće, smrtonosnuzmiju otvorenih usta i spremnu ugristi. “Uh!”

Baci je na pod, nagazi joj nogom na glavu, ali je umjesto nje nagazila nož. Oštrica pukne uzglasan prasak.

“Uhvatit će te”, reče starac. “Uhvatit će te i polomiti ti noge maljem na glavnom gradskom trgu,samo da nikad više ne možeš pobjeći. Pokazivat će te u paradi po ulicama Shaffe, golu, naopačkeposjednutu na magarca, obrijane glave, a ljudi će ispuniti ulice i vrijeđati te.”

Ona mu se namršti, ali Yulwei ne stane. “Izgladnjivat će te do smrti u kavezu pred palačom, pržitite na vrelom suncu, a dobri će ti se ljudi Ghurkula izrugivati i gađati te izmetom kroz rešetke. Moždaće ti dati da piješ mokraću, ako budeš imala sreće. Kad konačno umreš, pustit će te da istruneš i da temuhe jedu malo po malo, a svi će drugi robovi vidjeti kako izgleda sloboda i odlučiti da im je boljeovako.”

Ferro je bilo dosadno slušati. Samo neka dođu, i taj Žderač isto. Neće umrijeti u kavezu. Sama ćesi prerezati grkljan ako do toga dođe. Okrene mu leđa, namrgođena, pa uhvati lopatu i krene gnjevnokopati posljednji grob. Uskoro je bio dovoljno dubok.

Dovoljno dubok za šljam koji će u njemu trunuti.

Okrene se. Yulwei je klečao pokraj vojnika na samrti i davao mu vode iz mijeha koji mu je visiooko prsa.

“Sranje!” drekne ona pa odmaršira do njega čvrsto stežući dršku lopate.

Starac ustane kad se približila. “Milost...” zakrešti vojnik i pruži ruku.

“Dat ću ja tebi milost!” Brid lopate zarije se duboko u vojnikovu lubanju. Tijelo mu se kratkotrzalo, a onda se umiri. Ona se okrene prema starcu s izrazom trijumfa na licu. On ju je tužno gledao.Bilo je nečega u njegovim očima. Sažaljenja, možda.

“Što ti želiš, Ferro Maljinn?”

“Što?”

“Zašto si to učinila?” Yulwei pokaže prema mrtvacu. “Što želiš?”

“Osvetu.” Ispljune tu riječ.

“Osvetiti se svima njima? Cijelome narodu Gurkhula? Svakome muškarcu, ženi i djetetu?”

“Svima!”

Starac se osvrne po leševima. “Onda si sigurno zadovoljna današnjim poslom.”

Ona natjera osmijeh na lice. “Da.” No nije bila pretjerano sretna. Nije se više sjećala kakav je toosjećaj. Smiješak joj se činio čudnim, nepoznatim, onako sav naheren.

“Dakle osveta je jedino o čemu razmišljaš, svake minute svakoga dana, tvoja jedina želja?”

“Da.”

“Ozlijediti njihl Ubiti njih? Dokrajčiti njih?”

“Da!”

“Ne želiš ništa za sebe?”

Ona zastane. “Što?”

“Za sebe. Što ti želiš?”

Sumnjičavo je zurila u starca, ali ne smisli nikakav odgovor. Yulwei tužno zatrese glavom. “Menise čini, Ferro Maljinn, da si ti robinja koliko si oduvijek bila. Ili koliko ikada možeš biti.” Sjedne paprekriži noge na kamenu.

Zurila je u njega trenutak, zbunjena. Onda ljutnja ponovno navre, žestoka i ohrabrujuća. “Ako simi došao pomoći, možeš mi pomoći da ih zakopam!” Pokaže prema trima krvavim truplimaporedanim uz grobove.

“O ne. To je tvoj posao.”

Okrene leđa starcu i opsuje ispod glasa pa krene prema jednome od svojih nekadašnjih suboraca.Primi Shebedovo truplo ispod pazuha i odvuče ga do prvog groba, a njegove pete pritom izgrebu dvamala kolotraga u prašini. Kad je došla do rake, prevrne ga unutra. Alugai je bio sljedeći. Zasipa gamlaz suhe zemlje kad je počinuo na dnu svojega groba.

Okrene se Nasarovu lešu. Ubila ga je posjekotina mačem preko lica. Ferro se činilo da mu je topopravilo izgled.

“Taj izgleda kao dobar momak”, reče Yulwei.

“Nasar.” Nasmije se ona bezvoljno. “Silovatelj, lopov, kukavica.” Skupi sluz i hračne mu u mrtvolice. Hračak mu tiho pljusne na čelo. “Debelo najgori od ove trojice.” Spusti pogled na grobove. “Alisvi su bili smeće.”

“S krasnim se ljudima družiš.”

“Lovina nema luksuz birati suputnike.” Zagleda se u Nasarovo krvavo lice. “Uzmeš što se nudi.”

“Ako si ih toliko mrzila, zašto ih ne ostaviš lešinarima kao ove ostale?” Yulwei mahne rukomprema izubijanim vojnicima na tlu.

“Svoje moraš pokopati.” Gurne Nasara nogom u raku. On se zakotrlja naprijed, mlitavih ruku, ipadne u grob naglavce. “Tako je to oduvijek bilo.”

Ona zgrabi lopatu i počne mu gomilati kamenitu zemlju na leđa. Radila je u tišini, a znoj joj seskupljao na licu i kapao na tlo. Yulwei ju je promatrao dok su se rake punile. Tri nove hrpe zemlje upustari. Ona odbaci lopatu u stranu i ova se odbije od jednog trupla i zaklapara među kamenjem.Oblačak crnih muha ljutito odzuji s tijela, a onda se vrati.

Ferro uzme svoj luk i strijele pa ih prebaci preko ramena. Uzme mijeh svodom, pažljivo muodmjeri težinu, a onda i njega prebaci na leđa. Zatim pretraži tijela vojnika. Jedan od njih, izgledao jekao vođa, imao je dobru sablju. Nije je stigao ni isukati prije nego ga je njezina strijela pogodila uvrat. Ferro je sad izvuče i isproba u nekoliko zamaha kroz zrak. Bila je vrlo dobra, fino balansirana,duga je oštrica smrtonosno oštro blještala, a sjajna metalna ručka hvatala sunce. Imao je i nož koji jeišao u kompletu s njom. Ona uzme oružje i zatakne ga za remen.

Prekopala je i ostala trupla, ali nije bilo bogznašto za uzeti. Izrezala je svoje strijele iz leševagdje god je mogla. Pronašla je nešto novčića i bacila ih u stranu. Samo bi joj bili na teret, a što biuopće kupila ovdje u Pustarama? Zemlju?

Samo zemlje i ima ovdje, a ona je besplatna.

Imali su nekoliko komadića hrane sa sobom, ali nedovoljno i za jedan dan. To je značilo da ihmora biti još, vjerojatno puno njih i ne daleko. Yulwei je govorio istinu, ali njoj to nije ništa značilo.

Okrene se i počne hodati prema jugu, nizbrdo prema velikoj pustinji, ostavivši starca za sobom.

“To je krivi put”, reče on.

Ona stane i zaškilji prema njemu zbog jarkog sunca. “Zar ne dolaze vojnici?”

Yulweijeve oči zasjaju. “Mnogo je načina da ostaneš neprimijećen, čak i ovdje u Pustarama.”

Ona pogleda na sjever, niz bezličnu dolinu. Prema Gurkhulu. Miljama nije bilo ni jednoga brda,ni stabla, jedva koji grm. Nikakvog skrovišta. “Neprimijećen, čak i pred Žderačima?”

Starac se nasmije. “Pogotovo pred tim uobraženim svinjama. Nisu ni upola toliko pametni kolikooni misle da jesu. Što misliš, kako sam ja došao dovde? Došao sam kroz njih, između njih, oko njih.Idem kuda me volja i sa sobom vodim koga me volja.”

Ona zakloni oči rukom i zaškilji prema jugu. Pustinja se protezala daleko u daljinu, i dalje. Ferrobi mogla preživjeti ovdje u divljini, jedva, ali ondje u onoj talionici promjenjivog pijeska inesmiljene vrućine?

Starac kao da joj je čitao misli. “Uvijek ostaje beskrajan pijesak. Već sam ga prelazio. Izvedivoje. Ali ti to ne bi mogla.”

Imao je pravo, proklet bio. Ferro je bila vitka i žilava kao struna luka, no to je samo značilo da ćemalo duže kružiti prije nego se izvrne naglavce.

Pustinja je bolja od kaveza pred palačom kao mjesto smrti, ali ne bitno. Htjela je ostati na životu.

Još ima posla.

Starac je sjedio ondje prekriženih nogu, nasmiješen. što je on? Ferro nikome nije vjerovala, aliako ju je htio isporučiti caru, mogao ju je opaliti po glavi dok je kopala umjesto da objavi svojdolazak. Vladao je magijom, u to se sama uvjerila, a slabi izgledi bolji su nego nikakvi.

No što će htjeti zauzvrat? Svijet Ferro nikad nije ništa dao besplatno, i nije očekivala da će sadapočeti. Suzi oči. “Što hoćeš od mene, Yulwei?”

Starac se nasmije. Taj njegov smijeh postajao je vrlo iritantan. “Recimo samo da sam ti učiniouslugu. Kasnije mi možeš vratiti protuuslugom.”

Taj je odgovor bio iznimno škrt na detaljima, no kad ti je život u pitanju, moraš uzeti što god ti senudi. Mrzila je biti u nečijoj šaci, ali činilo joj se da nema izbora.

Ne ako želi preživjeti tjedan.

“Što ćemo?”

“Moramo čekati noć.” Yulwei pogleda prema izvitoperenim tijelima razbacanim po tlu i frknenosom. “Ali možda ne ovdje.”

Ferro slegne ramenima pa sjedne na srednji grob. “Ovdje će biti u redu,” reče, “želim gledatilešinare kako se hrane.”

Nad njihovim glavama noćno je nebo bilo posuto blistavim zvijezdama, a zrak je postao svjež,hladan čak. Dolje u mračnoj i prašnjavoj dolini gorjele su vatre, zakrivljena linija vatri koja kao daih je prikovala uz rub pustinje. Ona, Yulwei, deset leševa i tri groba ostali su zarobljeni na brdu.Sutradan, čim se prvo svjetlo pomoli nad jalovom zemljom, vojnici će napustiti te vatre i oprezno seprišuljati prema brdima. Ako Ferro još uvijek bude tu kad stignu, sasvim će je sigurno ubiti, ili, jošgore, zarobiti. Ne može se boriti s tolikim ljudima sama, sve i da nema Žderača među njima.

Nevoljko je to priznala, ali njezin je život sada u Yulweijevim rukama.

On je škiljio u zvjezdano nebo. “Vrijeme je”, reče.

Šmugnu niz kamenito brdo u tami, pažljivo gazeći između kamenih gromada i čudnog, zakržljalog,polumrtvog grmlja. Na sjever, prema Gurkhulu. Yulwei se kretao začuđujuće brzo pa je moralanapola trčati da održi korak, pogleda uperenog u tlo da nađe uporište među suhim kamenjem. Kad sukonačno došli do dna brda, podigla je pogled i vidjela da je Yulwei vodi prema lijevome rubu linije,gdje su vatre bile najbrojnije.

“Čekaj”, prošapće i zgrabi ga za rame. Pokaže mu prema desnoj strani. Ondje je bilo manje vatripa bi se bilo lakše provući između njih. “A da odemo onim putem?”

Vidjela je samo Yulweijeve bi je le zube kako se smiješe u svjetlu zvijezda. “O ne, FerroMaljinn. Ondje je većina vojnika... i naš drugi prijatelj.” Nije ni pokušavao biti tiho, a to ju je činilonervoznom. “Očekuju da onuda prođeš, ako odlučiš poći na Sjever. Ali ne očekuju te. Misle da ćešići na jug umrijeti u pustinju radije nego da riskiraš da te zarobe, a tako bi i postupila da nije bilomene.”

Yulwei se okrene i nastavi dalje, a ona se šuljala za njim, držeći se nisko uz zemlju. Kad su sepribližili vatrama, vidjela je da je stari bio u pravu. Oko nekih od njih sjedile su siluete, no bile suprorijeđene. Starac je samouvjereno koračao prema četirima vatrama posve lijevo, od kojih su samouz jednu bili ljudi. Nije se trudio hodati pognut, narukvice su mu tiho zveckale jedna o drugu, a bosenoge glasno tapkale po suhoj zemlji. Bili su gotovo dovoljno blizu da vide lica trojice muškaraca okovatre. Yulweija će sigurno vidjeti za koji tren. Ona psikne da mu privuče pažnju, sigurna da će ječuti.

Yulwei se okrene, sa zbunjenim izrazom na licu u slabašnom svjetlu plamena. “Što je?” reče. Onase lecne, u očekivanju da vojnici skoče na noge, ali oni su samo nastavili ćaskati. Yulwei pogledaprema njima. “Neće nas vidjeti ni čuti, osim ako im počneš vikati na uši. Sigurni smo.” Okrene se inastavi hodati, obilazeći vojnike u širokom luku. Ferro ga je slijedila, još uvijek pognuta i tiha, ako

ništa drugo, iz navike.

Kako se Ferro približavala, počela je razabirati riječi iz razgovora među vojnicima. Usporila je islušala. Okrene se. Pođe prema vatri. Yulwei se osvrne. “Što to radiš?” upita.

Ferro pogleda njih trojicu. Golemog opakog veterana, mršavog tipa nalik na lasicu i mladića kojise činio iskrenim i nije izgledao kao vojnik. Oružje im je ležalo naokolo, u koricama, zamotano,nespremno. Oprezno je kružila oko njih i slušala.

“Kažu da nije baš normalna u glavi,” mršavi je šaputao mladome, pokušavajući ga uplašiti, “kažuda je ubila stotinu ljudi, pa i više. Ako si zgodan momak, odreže ti jaja na živo”, zgrabi se zaprepone, “i pojede ih pred tvojim očima!”

“Ma daj začepi,” reče krupni, “neće nam doći ni blizu.” Pokaže prema mjestu gdje su vatre bilenajrjeđe, a glas mu utihne u šapat. “Ići će k njemu, ako uopće prođe ovuda.”

“E pa nadam se da neće,” reče mladi, “živi i pusti druge da žive, kažem ja.”

Mršavi se namršti. “A što sa svim dobrim ljudima koje je ubila? I ženama djecom? Nije li i njihtrebalo pustiti da žive?” Ferro zaškrguta zubima. Nikad nije ubijala djecu, barem ne koliko sesjećala.

“Ha, šteta zbog njih, naravno. Ne kažem da je ne treba uhvatiti.” Mladi se vojnik nervozno ogledaoko sebe. “Samo da je možda ne moramo baš mi uloviti.”

Krupni se nato nasmije, ali mršavi nije izgledao oduševljeno. “Kukavica si?”

“Ne!” reče mladić ljutito. “Ali imam ženu i obitelj koja ovisi o meni pa bi mi dobro došlo da nepoginem ovdje, ništa drugo.” Naceri se. “Čekamo još jedno dijete. Nadamo se da će ovoga puta bitisin.”

Krupni kimne. “Moj sin već je skoro odrastao. Tako brzo odrastaju.”

Razgovor o djeci, obiteljima i nadama samo još čvršće stegnu bi je s u Ferrinim prsima. Zašto bioni imali život kad ona nema ništa? Kad su joj oni i takvi poput njih oduzeli sve? Izvuče zakrivljeninož iz korica.

“Sto to izvodiš, Ferro?” procijedi Yulwei.

Mladić se osvrne. “Jeste li čuli nešto?”

Krupni se nasmije. “Mislim da sam čuo kako si se ti usrao.” Mršavi se zahihoće sebi u bradu, amladić se nasmiješi, posramljen. Ferro mu se prišulja s leđa. Bila je ni pola metra iza njega, posveosvijetljena vatrom, ali nitko od vojnika je ni ne pogleda. Podigne nož.

“Ferro!” vikne Yulwei. Mladić skoči na noge i zagleda se u mračnu dolinu, škiljeći naboranihobrva. Gledao je Ferro ravno u lice, ali oči su mu se fokusirale daleko iza nje. Osjetila mu je dah.

Oštrica noža bljeskala mu je dva-tri centimetra od čekinjavog vrata.

Sad. Sad je čas. Mogla ga je brzo ubiti pa srediti i drugu dvojicu prije nego dignu uzbunu. Znalaje da može. Bili su nepripremljeni, a ona je spremna. Sad je čas.

“Sto se tebi zavuklo u guzicu?” upita krupni vojnik. “Nema ništa tamo.”

“Mogao bih se zakleti da sam nešto čuo”, reče mladić, još uvijek zagledan ravno u njezino lice.

“Čekaj!” vikne mršavi, skoči na noge i upre prstom. “Eno je! Ravno ispred tebe!” Ferro se načasukipila i zapiljila u njega, a onda on i krupni prasnu u smijeh. Mladić je izgledao smeteno, pa seokrene i sjedne.

“Učinilo mi se da čujem nešto, ništa drugo.”

“Nema nikoga tamo”, reče krupni. Ferro se počne polako odmicati. Bilo joj je muka, usta su jojbila puna kisele sline, a u glavi joj je bubnjalo.

Gurne nož natrag u korice, okrene se i odvuče od njih, a Yulwei tiho pođe za njom.

Kad su svjetlo vatri i zvuci razgovora izblijedjeli u daljinu, zaustavi se i skljoka na tvrdo tlo.Hladan je vjetar puhao jalovom dolinom. Nosio joj je peckavu prašinu u lice, no ona je to jedvaprimjećivala. Mržnja i gnjev su nestali, zasad, ali su za sobom ostavili prazninu a ona je nije imalaničim, drugim ispuniti. Osjećala se prazno, promrzlo, mučno i samo. Obgrli se i počne ljuljatinaprijed-natrag zatvorenih očiju. No u tami nije bilo utjehe.

Tada osjeti starčevu ruku kako joj steže rame.

Inače bi se u takvoj situaciji istrgnula, bacila ga na pod i ubila ako može. Međutim, ostala je bezsnage. Podigne pogled, trepćući. “Ništa mi više nije ostalo. Što sam ja?” Pritisne ruku na prsa, alijedva osjeti kucanje. “Nemam ništa unutra.”

“Dakle. Baš čudno da to kažeš.” Yulwei se nasmiješi prema zvjezdanom nebu. “Baš sampomislio da unutra ima nečega što vrijedi spasiti.”

KRALJEVSKA PRAVDAČim je došao do Trga maršala, Jezal je shvatio da nešto nije u redu.

Nikad nije bila ni približno ovolika gužva na zasjedanju Otvorenoga vijeća. Preleti pogledomgrupice elegantno odjevenih ljudi dok je žurio uz njih, jer je malo kasnio, a i bio je uspuhan od dugogtreninga: glasovi su bili prigušeni, lica napeta i puna iščekivanja.

Progurao se kroz gomilu do Vijenca lordova, pogledavajući sumnjičavo gore prema čuvarimapred inkrustriranim vratima. Barem su oni izgledali isto kao i uvijek jer njihovi teški viziri nisuodavali ništa. Prođe kroz predvorje u kojem su šarene tapiserije lagano lelujale na propuhu, šmugnekroz unutarnja vrata i uđe u prostran, hladan prostor iza njih. Njegovi koraci odjekivali su podpozlaćenom kupolom pa požuri niz prolaz do visokog stola. Jalenhorm je stajao ispod jednog odvisokih prozora, lica prošaranog šarenim svjetlom s vitraja, i mrštio se klupi s metalnom prečkomduž podnožja koju su stavili s jedne strane podija.

“Što se događa?”

“Zar nisi čuo?” Jalenhormov je glas bio šaputav od uzbuđenja. “Hoff je objavio da će seraspravljati o jednom važnom pitanju.”

“O čemu to? Anglandiji? Sjevernjacima?”

Ljudina odmahne glavom. “Ne znam, ali uskoro ćemo saznati.”

Jezal se namrgodi. “Ne volim iznenađenja.” Pogled mu počine na tajanstvenoj klupi. “Čemuono?”

U tom trenu velika se vrata širom otvore i niz prolaz se počne slijevati bujica zastupnika.Uobičajena mješavina, Jezalu se činilo, možda malo odlučnija. Mlađi sinovi, plaćeni predstavnici...zastane mu dah. Na čelu je bio visok muškarac, raskošno odjeven čak i u ovakvom uzvišenomdruštvu, s teškim zlatnim lancem na ramenima i teškim mrzovoljnim izrazom na licu.

“Lord Brock glavom”, prošapće Jezal.

“A eno i lorda Ishera.” Jalenhorm kimne prema staloženom starcu iza Brocka. “I Heugen iBarezin. Nešto je važno. Mora biti.”

Jezal duboko udahne dok su se četvorica najmoćnijih plemića Unije smještali u prvi red. Nikadanije vidio Otvoreno vijeće ni upola toliko dobro posjećeno. U vijećničkom polukrugu klupa gotovoda nije bilo praznog mjesta. Visoko iznad njih, javna je galerija bila neprekinut prsten nervoznih lica.

Sada Hoff bane kroz vrata i niz prolaz, i nije bio sam. Njemu desno klizio je visok muškarac,vitak i ponosit, u dugom besprijekorno bi je lom kaputu i čupave bi je le kose. Nadlektor Sult. Njemuslijeva hodao je još jedan čovjek, koji se teškom mukom poštapao, malo pogrbljen u crno-zlatnomogrtaču i duge sive brade. Predsjednik Vrhovnoga suda Marovia. Jezal nije mogao vjerovati vlastitim

očima. Tri člana Zatvorenoga vijeća, ovdje.

Jalenhorm požuri na svoje mjesto dok su pisari odlagali svoj teret u obliku zapisnika i papira naulaštenu plohu stola. Lord komornik bacio se među njih i smjesta zatražio vino. Čelnik InkvizicijeNjegova Veličanstva klizne na visoku fotelju s jedne strane njegove, smiješeći se lagano sebi ubradu. Vrhovni sudac Marovia spusti se polako u drugu, cijelo vrijeme namršten. Nestrpljivodošaptavanje po dvorani poglasni se za jedan stupanj, a lica velikih magnata u prvome redu bila sumrka i sumnjičava. Najavljivač zauzme svoje mjesto ispred stola, ne uobičajeni imbecil u kričavojodjeći, nego neki taman, bradat i prsat muškarac. Visoko podigne štap, a onda udari o pločice kao daželi probuditi mrtve.

“Proglašavam ovo zasjedanje Otvorenoga vijeća Unije otvorenim!” zagrmi. Galama postupnozamukne.

“Jutros imamo samo jednu stavku na dnevnome redu,” reče lord komornik, zureći strogo u saborispod teških vjeđa, “pitanje kraljevske pravde.” Začuje se mrmljanje na nekoliko mjesta. “Pitanjekraljevske licence za trgovanje u gradu Westportu.” Buka se pojača: ljutiti šapati, nelagodnomeškoljenje plemenitih stražnjica po klupama, dobro znano struganje pera po velikim zapisnicima.Jezal spazi kako se obrve Lorda Brocka skupljaju, a kutovi usana lorda Heugena vješaju. Nisuizgledali kao da im se sviđa kamo to vodi. Lord komornik šmrcne pa otpije gutljaj vina, u iščekivanjuda žamor zamre. “Nisam najkvalificiraniji da govorim o toj problematici, međutim—”

“Dabome da niste!” otrese se lord Isher oštro, i namrštena lica promeškolji se na svojemu mjestuu prvome redu.

Hoff ga fiksira pogledom. “Zato pozivam čovjeka koji to jest! Svojega kolegu iz Zatvorenogavijeća, nadlektora Suita.”

“Otvoreno vijeće da je riječ nadlektoru Suitu!” zagrmi najavljivač dok je čelnik Inkvizicijegraciozno silazio stepenicama prolaza do popločanog podija, ljubazno nasmiješen gnjevnim licimakoja su se okrenula prema njemu.

“Moja gospodo,” počne on polaganim pjevnim glasom, vodeći riječi u prostor glatkim pokretimaruku, “zadnjih sedam godina, sve od naše veličanstvene pobjede u ratu protiv Gurkhula, ekskluzivnopravo trgovine u gradu Westportu u rukama je prečasne Gilde tekstilaca.”

“I izvrsno obavljaju taj posao!” vikne lord Heugen.

“Oni su dobili taj rat za nas!” progunđa Barezin i mesnatom šakom udari o klupu do sebe.

“Izvrstan posao!”

“Izvrstan!” začuju se povici.

Nadlektor je kimao glavom dok je čekao da buka utihne. “Bogme jesu”, reče on koračajućipločicama poput plesača, a riječi su mu strugale po stranicama knjiga. “Ja bih to zadnji osporavao.Izvrstan posao.” Odjednom se okrene, skuti njegova bi je log kaputa prasnu, a lice mu se iskrivi u

okrutnu iskeženu grimasu. “Izvrstan posao utajivanja kraljevskoga poreza!” urlikne. Cijela dvoranauzdahne.

“Izvrstan posao kršenja kraljevskog zakona!” Još jedan uzdah, glasniji.

“Izvrstan posao veleizdaje!” Uslijedi bujica prosvjeda, mahanja šakama po zraku i letenja papirana pod. S javne galerije zurila su lica zelena od srdžbe, a iz klupa pred visokim stolom bjesnjela su iurlala zajapurena. Jezal se ogledavao oko sebe jer nije bio siguran da je dobro čuo.

“Kako se usuđuješ, Suite!” Lord Brock drekne na nadlektora dok se ovaj u oblaku šuštanja vraćaopo stepenicama prolaza s laganim osmijehom prikovanim na usnama.

“Zahtijevamo dokaze!” urlikne lord Heugen. “Zahtijevamo pravdu!”

“Kraljevsku pravdu!” dopru povici iz pozadine.

“Moraš nam podastrijeti dokaze!” povikne Isher kad je buka počela jenjavati.

Nadlektor trzne bi je lom opravom prema van, a fini se materijal napuhne oko njega dok je glatkosjedao natrag na svoje mjesto. “O, pa to nam je i nakana, lorde Ishere!”

Težak zasun na pokrajnjim vratašcima naglo se otvori uz odjekujući zveket. Začuje se šuštanjedok su se lordovi i zamjenici okretali, ustajali i škiljili onamo da razaberu što se događa. Ljudi sjavne galerije virili su preko ograde i naginjali se opasno daleko u želji da vide. Dvoranom zavladamuk. Jezal gutne. Začulo se struganje, tapkanje, kuckanje iza vrata, a onda iz tame izroni neobična isablasna povorka.

Sand dan Glokta išao je prvi, šepajući kao uvijek i naslanjajući se teško na štap, ali visokouzdignute glave i s iskrivljenim, krezubim osmijehom na upalom licu. Za njim su se vukla trojicamuškaraca koji su, vezani lancima zajedno za ruke i bose noge, uz zvonjavu i zveket išli premavisokom stolu. Glave su im bile posve izbrijane, a na sebi su imali smeđe jutene vreće. Odjećupokajnika. Izdajnika koji su priznali nedjelo.

Prvi od zatvorenika, blijed kao krpa, oblizivao je usne, a oči su mu zvjerale amo-tamo. Drugi,niži i jači, posrtao je i vukao za sobom lijevu nogu, pogrbljen i obješenih usta. Dok je Jezal gledao,tanka linija ružičaste sline zanjiše mu se s usne i pljusne na pločice. Treći čovjek, bolno mršav i svelikim tamnim kolobarima oko očiju, polako se ogledavao oko sebe i treptao, širom raširenih očiju,ali kao da ništa ne registrira. Jezal smjesta prepozna muškarca iza trojice zatvorenika: bio je togolemi albino kojeg je vidio one noći na ulici. Jezal prebaci težinu s jedne noge na drugu, odjednomshvativši da mu je hladno i nelagodno.

Sada je bilo jasno čemu služi ona klupa. Trojica zatvorenika skljokaju se na nju, albino klekne izatvori im okov oko prečke u njezinu podnožju. Dvoranom je vladao posvemašnji muk. Svi supogledi bili uprti u šepavog inkvizitora i njegova tri zatvorenika.

“Istragu smo započeli prije nekoliko mjeseci”, reče nadlektor Sult, silno zadovoljan što ima sve

okupljene pod kontrolom. “Jednostavan problem nepravilnosti u knjigovodstvu. Neću vas davitidetaljima.” Nasmiješi se Brocku, Isheru i Barezinu. “Znam da ste svi vrlo zaposleni. Tko bi tadapomislio da će nas takva sitnica dovesti dovde? Tko bi pomislio da korijeni veleizdaje sežu takoduboko?”

“Zaista”, lord komornik će nestrpljivo, podignuvši pogled iz svojega pehara. “Inkvizitore Glokta,podij je vaš.”

Najavljivač udari štapom u pločice. “Otvoreno vijeće da je riječ Sandu dan Glokti, povlaštenomeinkvizitoru!”

Bogalj je pristojno čekao da struganje pisarskih pera prestane, naslonjen na štap nasred podija,naizgled nezainteresiran za važnost situacije. “Ustanite i okrenite se prema Otvorenome vijeću”, reče,okrenut prema prvome zatvoreniku.

Prestravljeni čovjek skoči na noge, zazvekeće lancima, obliže usne i zabulji se u lica lordova uprvome redu. “Kako se zovete?” upita Glokta.

“Salem Rews.”

Jezalu nešto zapne u grlu. Salem Rews? Znao je njega! Njegov otac nešto je poslovao s njimjednom ranije, nekoć je bio redovit gost na njihovu imanju! Jezal promotri prestravljenog, obrijanogizdajnika sa sve većim užasom. U mislima mu se vrati slika punašnog, dobro odjevenog trgovca,uvijek spremnog na šalu. Bio je to on, bez imalo sumnje. Pogledi im se sretnu na tren i Jezal nervoznoodvrati pogled. Njegov je otac razgovarao s tim čovjekom u njihovu hodniku! Rukovao se s njim!Optužbe za veleizdaju su poput bolesti - zaraziš se čak i boravkom u istoj prostoriji! Pogled mu seneizbježno vrati natrag na to nepoznato, a opet stravično poznato lice. Kako se usuđuje biti izdajnik,gad jedan?

“Član ste prečasne Gilde tekstilaca?” nastavi Glokta, posprdno naglasivši riječ “prečasna”.

“Bio sam”, promumlja Rews.

“Koja je bila vaša uloga u Gildi?” Obrijani tekstilac očajnički se ogleda oko sebe. “Vaša uloga?”bio je uporan Glokta, a glas mu se pooštrio.

“Sudjelovao sam u pronevjeri kraljeva novca!” zavapi trgovac, kršeći ruke. Val zaprepaštenjaprođe dvoranom. Jezal proguta kiselu slinu. Primijeti kako se Sult ceri vrhovnom sucu Maroviji.Starčevo lice bilo je ukočeno u ravnodušan izraz, no šake su mu bile čvrsto stisnute na stolu prednjim. “Počinio sam veleizdaju! Zbog novca! Krijumčario sam, podmićivao i lagao... svi smo u tomesudjelovali!”

“Svi ste sudjelovali!” Glokta se naceri prema okupljenima. “A ako itko od vas sumnja u to,imamo poslovne knjige, imamo dokumente, i imamo brojke. U Kući pitanja postoji cijela soba punatoga. Soba puna tajni, krivnje i laži.” Polako odmahne glavom. “Tužno štivo, mogu vam reći.”“Morao sam to učiniti!” vrištao je Rews. “Natjerali su me! Nisam imao izbora!”

Sakati inkvizitor namršti se prema publici. “Naravno da su vas natjerali. Jasno nam je da ste vitek jedna cigla u toj kući opačina. Nedavno su vam pokušali oduzeti život, nije li tako?”

“Pokušali su me ubiti!”

“Tko je pokušao?”

“Bio je to ovaj čovjek!” zatuli Rews puknutim glasom i uperi drhtavi prst u zatvorenika pokrajsebe, odmaknuvši se koliko god su mu to lanci koji su ih povezivali dozvoljavali. “Bio je to on! On!”Okovi zazveče dok je mahao rukom, a iz usta mu poleti slina. Nastupi još jedna bujica ljutitihglasova, ovoga puta glasnija. Jezal je gledao kako se glava srednjega zatvorenika objesila i klonula ustranu, no golemi albino ga zgrabi i povuče natrag u uspravan položaj.

“Buđenje, gospodine Carpi!” vikne Glokta. Klimava glava polako se uspravi. Neko nepoznatolice, neobično nateklo i gadno izbrazdano ožiljcima od akni. Jezal s gađenjem primijeti da munedostaju četiri prednja zuba. Isto kao i Glokti.

“Iz Talinsa ste, zar ne, iz Styrije?” Muškarac polako, glupavo kimne, poput nekoga tko napolaspava. “Vama plaćaju da ubijate ljude, ne?” Ovaj ponovno kimne. “Jesu li vas unajmili da ubijetedeset podanika Njegova Veličanstva, između ostalih i ovog izdajnika, Salema Rewsa, koji je priznaosvoj zločin?” Potočić krvi polagano mu poteče iz nosa, a oči mu se krenu izvrtati u glavi. Albino gaprotrese za rame i ovaj se pribere pa omamljeno kimne. “Što je bilo s ostalom devetoricom?” Tišina.“Ubili ste ih, je li tako?” Još jednom kimne, a iz grla mu dopre neobičan škljocaj.

Glokta namršteno prođe pogledom po napetim licima Vijeća. “Villem dan Robb, službenik carine,rasporen od uha do uha.” Klizne si prstom po vratu, a neka žena na galeriji zacvili. “Solimo Scandi,tekstilac, uboden nožem u leđa četiri puta.” Digne u zrak četiri prsta, a onda si ih zarije u trbuh kao damu je pozlilo. “Ta se krvava lista nastavlja. Svi su ubijeni, i to samo zbog veće zarade. Tko vas jeangažirao?”

“On”, zakrešti ubojica i okrene natečeno lice prema mršavome muškarcu staklastih očiju koji jeklonuo na klupi do njega, nesvjestan gdje se nalazi. Glokta odšepa do njega tupkajući štapom popločicama.

“Kako se zovete?”

Zatvorenikova glava trgne se uvis, a oči mu se usredotoče na iskrivljeno lice inkvizitora nad njim.“Gofred Hornlach!” odgovori istoga časa, prodornim glasom.

“Visokopozicionirani ste član Gilde tekstilaca?”

“Da!” vikne, trepćući tupavo gore u Gloktu.

“Jedan od zamjenika predstojnika Kaulta, štoviše?”

“Da!”

“Jeste li se udružili s ostalim tekstilcima u namjeri da novčano oštetite Njegovo Veličanstvokralja? Jeste li unajmili ubojicu da umori desetero podanika Njegova Veličanstva?”

“Da! Da!”

“Zašto?”

“Strahovali smo da će reći što znaju... reći što znaju... reći...” Horn- lachov prazan pogled bio jeuperen u jedan od šarenih prozora. Usta mu se polako prestanu micati.

“Da će reći što znaju?” potakne ga inkvizitor.

“O veleizdajničkim djelatnostima Gilde!” tekstilac izbrblja. “O našoj veleizdaji! O djelatnostimagilde... veleizdajničkim... aktivnostima...”

Glokta ga oštro prekine. “Jeste li djelovali sami?”

“Ne! Ne!”

Inkvizitor kucne štapom pred sobom i nagne se naprijed. “Tko je izdavao naloge?”

“Predstojnik Kault!” vikne Hornlach istog trena. “On je izdavao naloge! Predstojnik Kault!”

“Hvala vam, gospodine Hornlachu.”

“Predstojnik! On je izdavao naloge! Predstojnik Kault! Kault! Kault!”

“Dosta!” zareži Glokta. Njegov zatvorenik zašuti. Dvoranom je vladao muk.

Nadlektor Sult digne ruku i pokaže prema trojici zatvorenika. “Evo vam dokaza, gospodo!”

“Ovo je lakrdija!” zagrmi lord Brock i skoči na noge. “Ovo je uvreda!” Tek ga je nekolikoglasova podržalo, a i oni mlako. Lord Heugen bio je poznat po svojoj opreznoj šutnji, i pažljivo jeproučavao finu kožu svojih cipela. Barezin se usukao na svojem mjestu, za pola broja manji negominutu ranije. Lord Isher zurio je u zid i motao težak zlatan lanac oko prsta kao da se dosađuje i kaoda ga sudbina Gilde tekstilaca više ne zanima.

Brock je sam zaklinjao vrhovnoga suca, nepomičnog u svojoj fotelji za visokim stolom. “LordeMarovia, preklinjem vas! Razuman ste čovjek! Nemojte dopustiti ovu... travestiju!”

Dvorana utihne u iščekivanju starčeva odgovora. Ovaj se namrštio i gladio dugu bradu. Bacipogled na nacerenog nadlektora. Pročisti grlo. “Razumijem kako vam je, lorde Brocku, zaista, no činise da ovo nije dan za razumne ljude. Zatvoreno vijeće razmotrilo je slučaj i posve je zadovoljno.Ruke su mi vezane.”

Brock je micao ustima, osjećajući okus poraza. “Ovo nije pravda!” vikne, i okrene se da se obratisvojim kolegama. “Ovi ljudi očigledno su bili mučeni!”

Usta nadlektora Suita prezrivo se iskrive. “A kako biste vi htjeli da se odnosimo premaveleizdajnicima i zločincima?” povikne prodornim glasom. “Podigli biste štit, lorde Borcku, da sepodmukli iza njega sakriju?” Udari šakom o stol, kao da bi i on mogao biti kriv za veleizdaju. “Ja, naprimjer, ne želim dopustiti da naša velika nacija padne u ruke neprijatelja! Ni vanjskih neprijatelja niunutarnjih!”

“Dolje tekstilci!” začuje se povik s javne galerije.

“Nemilosrdna pravda za veleizdajnike!”

“Kraljevska pravda!” drekne neki debeljko odozada. Nastupi bujica ljutnje i slaganja iz publike,kao i zazivanje strogih mjera i oštrih kazni.

Brock se ogleda u potrazi za saveznicima u prvome redu, ali ne nađe nijednog. Stegne šake. “Ovonije pravda!” vikne i pokaže prema trima zatvorenicima. “Ovo nije dokaz!”

“Njegovo Veličanstvo ne slaže se s vama!” zaurla Hoff. “I ne treba vaše dopuštenje!” Podigne uzrak veliki dokument. “Ovime se raspušta Gilda tekstilaca! Njihova licenca ukida se Kraljevskimdekretom! Komisija Njegova Veličanstva za trgovinu i promet u nadolazećim će mjesecimarazmatrati molbe za pravo trgovine s gradom Westportom. Sve dok se ne pronađu prikladni kandidati,rute će biti u sposobnim, odanim, rukama. Rukama Inkvizicije Njegova Veličanstva.”

Nadlektor ponizno kimne glavom, praveći se da ne čuje bi je sne povike kako predstavnika tako iljudi s javne galerije.

“Inkvizitore Glokta!” nastavi lord kancelar. “Otvoreno vam vijeće zahvaljuje na marljivosti imoli vas da obavite još jedan zadatak u ovome kontekstu.” Hoff pruži manji papir. “Ovo je nalog zauhićenje predstojnika Kaulta s potpisom samoga kralja. Molimo vas da ga smjesta izvršite.” Gloktase ukočeno nakloni i uzme papir iz ispružene ruke lorda komornika. “Vi”, reče Hoff i baci pogled naJalenhorma.

“Poručnik Jalenhorm, gospodine!” vikne ljudina i elegantno istupi.

“Svejedno,” Hoff se nestrpljivo otrese, “povedite dvadeset pripadnika Kraljeve osobne iotpratite inkvizitora Gloktu do sjedišta Gilde tekstilaca. Pobrinite se da nitko ne napusti zgradu beznjegova odobrenja!”

“Odmah, gospodine!” Jalenhorm prođe podijem i odjuri stepenicama prema izlazu držeći drškumača da mu ne klapara o nogu. Glokta je šepao za njim, tapkajući štapom po stepenicama s nalogomza uhićenje predstojnika Kaulta zgužvanim u čvrsto stegnutoj šaci. Čudovišni albino u međuvremenuje povukao zatvorenike na noge i uz zveckanje ih, onako klimave, poveo prema vratima na koja su iušli.

“Lorde komorniče!” vikne Brock u posljednjem pokušaju. Jezal se pitao koliko je novca zaradiona tekstilcima. Koliko se još nadao zaraditi. Vrlo mnogo, očito.

No Hoff se nije dao pokolebati. “Time zaključujemo naš današnji posao, gospodo!” Marovia je

bio na nogama i prije nego je lord komornik završio, očito nestrpljiv da što prije ode. Veliki sezapisnici praskom zatvore. Sudbina prečasne Gilde tekstilaca bila je zapečaćena. Uzbuđeno brbljanjejoš jednom ispuni zrak, sve glasnije i glasnije, a uskoro bude popraćeno i lupanjem i stupanjem kadsu zastupnici počeli ustajati i napuštati prostoriju. Nadlektor Sult ostao je sjediti i gledati svojeporažene protivnike kako nevoljko u koloni napuštaju prvi red. Jezal posljednji put susretne očajanpogled Salema Rewsa dok su ovoga vodili prema vratašcima, a onda praktikal Frost trzne lancem ion nestane u tami iza njih.

Vani je na trgu bila još veća gužva nego ranije, a gusta je gomila postajala sve uzbuđenija kako sevijest o raspuštanju Gilde tekstilaca širila do onih koji nisu bili unutra. Ljudi su stajali u nevjerici iližurili ovamo ili onamo: uplašeni, iznenađeni, zbunjeni. Jezal je vidio jednog čovjeka koji je zurio unjega, zurio u bilo koga, blijed kao krpa i drhtavih ruku. Neki tekstilac možda, ili čovjek koji jezaglibio preduboko među tekstilce, dovoljno duboko da s njima propadne. Bit će mnogo takvih ljudi.

Jezal osjeti iznenadnu ustreptalost. Ardee West ležerno se naslonila na kamen malo dalje. Nisu seveć neko vrijeme vidjeli, još od onog njenog pijanog ispada, i bio je iznenađen koliko mu je dragošto je vidi. Možda ju je dovoljno dugo kažnjavao, reče sam sebi. Svatko zaslužuje priliku da seispriča. Požuri prema njoj s osmijehom od uha do uha. Onda primijeti s kim stoji.

“Taj mali smrad!” promrmlja ispod glasa.

Poručnik Brint nesputano je čavrljao u onoj svojoj jeftinoj uniformi, nagnuvši se bliže Ardee negošto je Jezal smatrao doličnim, naglašavajući svoje gnjusne poante razmetljivim gestikuliranjemrukama. Ona je kimala glavom, smješkala se, a onda je zabacila glavu i nasmijala se pljasnuvšiporučnika zaigrano o prsa. I Brint se nasmije, ružni mali govnar. Zajedno su se smijali. Iz nekograzloga Jezal osjeti oštar žalac bi je sa.

“Jezale, kako si?” vikne Brint još uvijek se hihoćući.

On priđe bliže. “Kapetan Luthar!” otrese se. “I ne tiče vas se kako sam! Zar nemate nekog posla?”

Brint glupavo zine na trenutak, a onda mu se obrve skupe u mrzovoljnu grimasu. “Da, gospodine”,promrmlja, okrene se pa bi je sno odmaršira. Jezal ga je gledao kako odlazi s još intenzivnijimprezirom nego inače.

“Dakle, to je bilo dražesno”, reče Ardee. “Zar se tako ponaša pred jednom damom?”

“Zaista ne bih znao. Zašto? Zar je neka dama gledala?”

Okrene se da je pogleda i uhvati, samo načas, njezin samozadovoljan cerek. Prilično gadan izraz,kao da je uživala u njegovu ispadu. Jedan blesavi trenutak pitao se je li namjestila taj susret, stala stim idiotom na mjesto gdje će ih Jezal vidjeti u nadi da će pobuditi njegovu ljubomoru... onda mu seona nasmiješi pa nasmije i Jezal osjeti kako ga ljutnja prolazi. Izgledala je vrlo dobro, pomisli,preplanula i blistava na suncu, dok se tako glasno smijala ne mareći tko će je čuti. Vrlo dobro. Boljenego ikada, zapravo. Bio je to tek slučajan susret, što bi drugo bilo? Fiksirala ga je onim svojimtamnim očima i njegove sumnje izblijede. “Jesi li morao biti tako strog prema njemu?” upita ga.

Jezal stisne čeljust. “Napuhani, bahati nikogović, vjerojatno je najobičnije kopile nekog bogatuna.Nema plave krvi, nema novca, nema manira—”

“Više nego ja, svega toga.”

Jezal prokune svoju jezičinu. Umjesto da izvuče ispriku od nje, sad on njoj duguje jednu.Očajnički je tražio neki izlaz iz te stupice koju si je sam postavio. “Eh, ali on je potpuni kreten!”zatuli.

“Dobro,” i Jezalu lakne kad ugleda da su se kutovi Ardeeinih usta izvili u prepredeni osmijeh, “toje istina. Hoćemo li prošetati?” Primi ga pod ruku prije nego je uspio odgovoriti i povede ga premaKraljevu prilazu. Jezal joj dopusti da ga vodi kroz uplašene, ljutite, uzbuđene ljude.

“I, je li istina?” upita ga ona.

“Što to?”

“Da je s tekstilcima svršeno?”

“Čini se da jest. Tvoj stari prijatelj Sand dan Glokta bio je u žiži događaja. Imao je impresivannastup, za jednog invalida.”

Ardee pogleda u pod. “Njemu se nije dobro zamjeriti, bio on invalid ili ne.”

“Ne.” Jezalove misli vrate se prestravljenim očima Salema Rewsa koje su očajno zurile u njegadok je nestajao u tamu iza vrata. “Ne, nikako.”

Među njima nastupi tišina dok su šetali niz aveniju, ali bila je to ugodna tišina. Volio je šetati snjom. Više mu nije bilo važno hoće li se itko ispričati. Ionako je možda imala pravo za mačevanje,samo malo. Ardee kao da mu je čitala misli. “Kako napreduje mačevanje?” upita.

“Ne tako loše. Kako napreduje pijančevanje?”

Ona podigne tamnu obrvu. “Odlično. Da barem za to postoji turnir svake godine. Brzo bihprivukla pažnju javnosti.” Jezal se nasmije, gledajući je odozgo dok je hodala uz njega, a ona muuzvrati osmijeh. Tako pametna, tako oštroumna, tako neustrašiva. Tako prokleto zgodna. Jezal sepitao je li ikada postojala takva žena. Da barem ima dobro porijeklo, pomisli, i nešto novca. Punonovca.

IZLAZ ZA bi je GU ime Njegova Veličanstva, otvaraj vrata!” zagrmi poručnik Ja-lenhorm treći put, udarajući

po drvetu mesnatom šakom. Koja budaletina. Zašto krupni ljudi uvijek imaju tako mali mozak?Možda seprečesto provlače mišićima pa im se mozgovi sasuše kao grožđice na suncu.

Sjedište Gilde tekstilaca bila je impresivna zgrada na prometnom trgu nedaleko od Agrionta. OkoGlokte i njegove naoružane pratnje već se okupila pozamašna gomila promatrača: znatiželjni,uplašeni, fascinirani, i sve više i više njih. Namirisali su krv, izgleda. Gloktina je noga pulsirala odnapora koji je uložio u žurbu dovde, no sumnjao je da će tekstilce posve iznenaditi. Nestrpljivo bacipogled na oklopljene stražare, maskirane praktikale, Frostove nemilosrdne oči, na mladog časnikakoji je nabijao po vratima.

“Otvaraj—”

Dosta s tim glupostima. “Mislim da su vas čuli, poručniče,” reče Glokta odrješito, “ali suodlučili ne reagirati. Biste li, molim vas, razvalili ta vrata?”

“Molim?” Jalenhorm blene u njega pa u teška dvokrilna vrata, čvrsto zatvorena. “Kako ću—”

Praktikal Frost zaleti se uz njega. Začuje se zaglušujući prasak i lomljava drva kad se zabio ujedno od krila vrata svojim kršnim ramenom, izbio ih iz šarki i lansirao ih treskom na pod prostorijena drugoj strani.

“Ovako”, promrmlja Glokta zakoračivši preko praga dok se triješće još nije sleglo na pod.Jalenhorm pođe za njim, kao ošamućen, a za njima je zveketalo desetak oklopljenih vojnika.

Preneraženi činovnik zapriječi im ulaz u hodnik. “Ne možete samo tako— uuf!” uzvikne kad ga jeFrosta zavitlao s puta i kad je licem poljubio zid.

“Uhitite ga!” vikne Glokta i mahne štapom prema zapanjenom činovniku. Jedan od vojnika gruboga uhvati metalnim rukavicama i odgura ga bezglavo na svjetlo dana. Praktikali se počnu slijevatikroz razvaljena vrata s teškim štapovima u ruci i nemilosrdnim očima iza maski. “Uhitite sve!”povikne Glokta preko ramena dok je šepao niz hodnik najbrže što je mogao, slijedeći Frostova širokapleća u utrobu zgrade.

Kroz otvorena vrata Glokta ugleda nekog trgovca u šarenim ogrtačima, lica oblivenog sjajnimznojem dok je očajnički gomilao dokumente u rasplamsalu vatru. “Uhvatite ga!” drekne Glokta.Nekoliko praktikala uleti u sobu i počne mlatiti čovjeka štapovima. Ovaj jauknuvši padne i pritomzatrese stol i prevrne hrpu poslovnih knjiga. Papiri i komadi gorućeg pepela lebdjeli su zrakom doksu se štapovi dizali i spuštali.

Glokta požuri dalje, a dreka i krikovi širili su se zgradom oko njega. Kuća je bila prepunamirisa dima, znoja i straha. Čuvamo sva vrata, ali Kault bi mogao imati tajni izlaz za bi je g.

Prefrigan je on. Moramo se nadati da nismo zakasnili. Prokleta ta moja noga! Nismo zakasnili...

Glokta zastenje i lecne se od boli zateturavši kad mu je netko zgrabio kaput. “Pomozite mi!”zacvili muškarac. “Nevin sam!” Krv na bucmastom licu. Prsti su grabili Gloktinu odjeću i prijetili daće ga povući na pod.

“Skinite ga s mene!” drekne Glokta, udarajući ga slabašno štapom, grebući po zidu u pokušaju daostane uspravan. Jedan od praktikala doleti i raspali čovjeka po leđima.

“Priznajem!” trgovac zacvili kad je štap opet zamahnuo, a zatim ga tresnuo po glavi. Praktikalprimi njegovo klonulo tijelo pod ruke i odvuče ga natrag prema vratima. Glokta požuri dalje, sazabezeknutim Jalenhormom za vratom. Dođu do širokog stubišta, i Glokta ga odmjeri s mržnjom. Mojistari neprijatelji, uvijek ispred mene. Vukao se gore najbolje što je mogao, odmahnuvši slobodnomrukom praktikalu Frostu da nastavi naprijed. Uz njih su dolje odvukli nekog zbunjenog trgovca koji jegalamio nešto o svojim pravima, tako da su mu pete udarale u stepenice.

Glokta se posklizne i umalo padne, no netko ga je uhvatio za lakat i zadržao u zraku. Bio je toJalenhorm, još uvijek sa smetenim izrazom na smrknutom, iskrenom licu. Izgleda da i od krupnihmomaka ima neke koristi. Mladi mu časnik pomogne da se uspne preostalim stepenicama. Glokta senije imao snage pobuniti. Cemu se truditi? Čovjek treba znati koje su mu granice. Nije nimaloplemenito pasti na nos. Bar bih ja to trebao znati.

Na vrhu stepenica bilo je veliko predsoblje, bogato ukrašeno debelim tepihom i šarenimtapiserijama na zidovima. Pred velikim vratima stajala su dva stražara s isukanim mačevima i ulivrejama Gilde tekstilaca. Frost se sučelio s njima, a ruke je stisnuo u bi je le šake. Jalenhorm izvadisvoj mač kad je došao do odmorišta, pa zakorači naprijed i stane do albina.

Glokta se morao nasmiješiti. Mučitelj bez jezika i kavalir bez premca. Kakav nevjerojatansavez.

“Imam nalog za Kaulta, potpisao ga je kralj glavom.” Glokta pruži papir da ga stražari moguvidjeti. “S tekstilcima je svršeno. Ništa nećete postići ako nam zapriječite put. Spremite mačeve!Imate moju riječ da vam nećemo nauditi!”

Dvojica se stražara nesigurno pogledaju. “Spremite ih!” vikne Jalenhorm i primakne im se malobliže.

“Dobro!” Jedan od muškaraca se sagne i pogurne mač po parketu. Frost ga zaustavi stopalom.

“I ti!” vikne Glokta drugome. “Odmah!” Stražar ga posluša, baci mač na pod i digne ruke u vis.Trenutak kasnije Frostova mu šaka kresne u vrh čeljusti, nokautira ga i lansira treskom u zid.

“Ali—” poviče prvi stražar. Frost ga zgrabi za košulju i baci niz stepenice. Prevrtao se iprevrtao, udarajući u stepenice, pa se skljoka u podnožju i ostane ležati mirno. Znam kako je to.

Jalenhorm je nepomično stajao i treptao, još uvijek isukanog mača. “Mislio sam da ste rekli—”

“Pustite sad to. Froste, potraži neki drugi ulaz.”

“Mhhh.” Albino se odgega niz hodnik. Glokta mu dade malo vremena, a onda se primakne vratimai pokuša ih otvoriti. Kvaka se okrene, na njegovo veliko iznenađenje, i vrata se otvore.

Prostorija je bila utjelovljenje obilja, velika gotovo kao štagalj. Reljef na visokom stropu bio jeobložen zlatnim listićima, hrbati knjiga na policama bili su okovani dragim kamenjem, gorostasnopokućstvo bilo je ulašteno do zrcalnog sjaja. Sve je bilo pregolemo, preukrašeno, preskupo. Ali kometreba ukus kad imaš novca? Bilo je tu nekoliko velikih prozora po novoj modi, velikih staklenihploha s malo olova između, s kojih se pružao fantastičan pogled na grad, zaljev i brodove u njemu.Predstojnik Kault sjedio je i smiješio se za svojim ogromnim pozlaćenim stolom pred srednjimprozorom u svojem veličanstvenom službenom ruhu, dijelom u sjeni golemog ormara u čija su vratabili urezani ogranci prečasne Gilde tekstilaca.

Znači ipak nije pobjegao. Imam ga. Imam... Oko debele noge ormara bilo je svezano uže. Gloktaje pogledom pratio kako se uvija po podu. Drugi kraj bio je svezan oko predstojnikova vrata. Ah.Dakle ipak ima izlaz za bi je g.

“Inkvizitore Glokta!” Kault se piskutavo, nervozno nasmije. “Kako mi je drago da se konačnoupoznajemo! Pratio sam sve o vašim istragama!” Prsti su mu trzali po čvoru na užetu da se uvjeri daje čvrsto svezano.

“Je li vam ovratnik previše stegnut, predstojniče? Možda da ga skinete?”

Još jedan radostan cijuk. “O, ne bih rekao! Ne kanim odgovarati na vaša pitanja, hvala lijepa!”Krajičkom oka Glokta spazi da se vrata sa strane polako otvaraju. Pojavi se velika bi je la ruka, iprsti se polako oviju oko okvira vrata. Frost. Onda još uvijek ima nade da ga uhvatimo. Moram gazapričavati.

“Nema više otvorenih pitanja. Sve već znamo.”

“Zar zbilja?” zahihoće se predstojnik. Albino tiho šmugne u sobu, ostajući u sjenama blizu zida,skriven od Kaulta iza mase ormara.

“Znamo za Kalynea. O vašem malom dogovoru.”

“Imbecilu! Nismo imali nikakav dogovor! Bio je previše častan da bismo ga potkupili! Nije nikadhtio uzeti ni marku od mene!” Kako onda... Kault mu uputi bolestan osmijeh. “Sultov tajnik”, reče on iopet se zahihoće. “Njemu pred nosom, i tebi, invalidu!” Glup, glup - tajnik je prenosio poruke, vidioje priznanje, sve je znao! Nikad nisam vjerovao tom ulagivačkom govnaru! Znači da je Kalyne ipakodan.

Glokta slegne ramenima. “Svi griješimo.”

Predstojnik se poraženo podsmjehne. “Griješimo? Ništa drugo i ne radiš, glupane! Svijet nije niblizu onakav kakvim ga vidiš! Ne znaš ni na kojoj si strani! Ne znaš ni koje strane postoje!”

“Ja sam na strani kralja, a ti nisi. To je sve što trebam znati.” Frost je došao do ormara i nasloniose na nj, a njegove ružičaste oči pozorno su zurile i pokušavale neopaženo vidjeti iza ugla. Jošmrvicu, još samo mrvicu...

“Ne znaš ti ništa, invalidu! Neke sitnice s porezom, malo sitnog podmićivanja, to su nam bilijedini grijesi!”

“I još samo devet ubojstava, trica!”

“Nismo imali izbora!” vrisne Kault. “Nikad nismo imali izbora! Morali smo platiti bankarima!Posudili su nam novac i morali smo im vratiti! Vraćamo im već godinama! Valintu i Balku, prokletimgulikožama! Sve smo im dali, ali stalno su htjeli još više!”

Valint i Balk? Bankari? Glokta preleti pogledom po smiješnoj raskoši. “Meni se čini da steisplivali.”

“Čini! Čini! Sve je to prah! Sve laži! Sve pripada bankarima! Sve nas drže u šaci! Dugujemo imtisuće! Milijune!” Kault se zahihoće sebi u bradu. “Ali sada to više neće dobiti, pretpostavljam, zarne?”

“Ne. Vjerojatno neće.”

Kault se nagne preko stola, a uže se objesi i očeše kožnatu površinu. “Želiš zločince, Glokta?Želiš veleizdajnike? Neprijatelje kralja i države? Traži u Zatvorenome vijeću. Traži u Kući pitanja.Traži na Sveučilištu.

Traži u bankama, Glokta!” Tada spazi Frosta kako se primiče iza ormara ni četiri koraka odnjega. Razrogači oči i ustane sa stolice.

“Drž’ ga!” vikne Glokta. Frost poleti naprijed, baci se preko stola i uhvati rub Kaultovaslužbenog ogrtača koji je zalepršao kad se predstojnik okrenuo i bacio kroz prozor. Imamo ga!

Začulo se mučno paranje kad se ogrtač istrgnuo iz Frostove bi je le šake. Kault kao da je načaszastao u zraku dok se sve ono skupo staklo razmrskavalo oko njega, a krhotine i srča svjetlucale suzrakom, a onda nestane. Uže ošine napnuvši se.

“Thhhhh!” procijedi Frost bi je sno zureći kroz prozor.

“Skočio je!” zgrane se Jalenhorm, kojem se vilica objesila.

“Očito.” Glokta odšepa do stola i uzme poderani komad tkanine iz Frostove ruke. Izbliza nijeuopće izgledala veličanstveno: jarkih boja ali loše tkana.

“Tko bi rekao?” promrmlja Glokta sebi u bradu. “Loša kvaliteta.” Odšepa do prozora i provirikroz smrskanu rupu. Čelnik prečasne Gilde tekstilaca ljuljao se polagano amo-tamo, pet-šest metaraispod njega, a poderana mu je, zlatom izvezena halja vijorila oko njega na povjetarcu. Jeftina odjećai skupi prozori. Da je tkanina bila čvršća, uhvatili bismo ga. Da je u prozoru bilo više olova,

uhvatili bismo ga. Životi ovise o takvim slučajnostima. Ispod njega na ulici već se okupljalaužasnuta gomila: upirali su prstima, brbljali, zurili u obješeno tijelo. Neka žena vrisne. Strah, iliuzbuđenje? Zvuče jednako.

“Poručniče, biste li bili ljubazni i otišli dolje rastjerati tu gomilu? Onda možemo skinuti svojegprijatelja i povesti ga sa sobom.” Jalenhorm ga je tupo gledao. “Bio on živ ili mrtav, kraljevska sepravda mora poštivati.”

“Da, naravno.” Kršni časnik otare znoj s čela i krene, pomalo nesigurno, prema vratima.

Glokta se opet okrene prozoru i baci pogled na truplo koje se polako njihalo. U glavi su muodzvanjale posljednje riječi predstojnika Kaulta.

Traži u Zatvorenome vijeću. Traži u Kući pitanja. Traži na Sveučilištu. Traži u bankama,Glokta!

TRI ZNAKAWest tresne na stražnjicu, a jedan mač izleti mu iz ruke i prokližepo kaldrmi.

“Pogodak!” vikne maršal Varuz. “Sasvim sigurno pogodak! Dobra borba, Jezale, dobra borba!”

Westu je već počelo biti dosta gubljenja. Bio je jači od Jezala i snažniji, i imao dalji doseg, aliumišljeni mali gad bio je brz. Prokleto brz, i sve brži. Sad je već znao manje-više sve Westovetrikove, a ako nastavi napredovati tim tempom, uskoro će ga pobjeđivati svaki put. I Jezal je to znao.Imao je iritantno samozadovoljan osmijeh na licu dok je pružao Westu ruku da mu pomogne ustati spoda.

“Sad već napredujemo!” Varuz se oduševljeno pljesne štapom po nozi. “Možda čak imamo iprvaka, je li, majore?”

“Vrlo lako moguće, gospodine”, reče West trljajući lakat, natučen i bolan od pada. Postrancepogleda Jezala koji se topio u toplini maršalovih pohvala.

“Ali ne smijemo se uspokojiti!”

“Ne, gospodine!” Jezal će suosjećajno.

“Dabome da ne,” reče Varuz, “major West sposoban je mačevalac, dakako, i imate veliku čast štovam je on partner, ali, no,” i namršti se prema Westu, “mačevanje je za mlade, zar ne, majore?”

“Naravno, gospodine”, promrmlja West. “Mačevanje je za mlade.”

“Bremer dan Gorst će, očekujem, biti drugačiji protivnik, kao i ostali na ovogodišnjem Turniru.Bit će manje veteranske lukavosti, možda, ali više mladenačke čilosti, zar ne, Weste?” West se sasvojih trideset godina još uvijek osjećao donekle čilo, ali nije se imalo smisla prepirati. Bio jesvjestan da nikad nije bio najnadareniji mačevalac na svijetu. “Napravili smo velik napredak uzadnjih mjesec dana, velik napredak. Imate izgleda, ako ostanete usredotočeni. Stvarnih izgleda!Izvrsno! Vidimo se svi zajedno sutra.” I stari se maršal odšepuri iz sunčanog dvorišta.

West ode do svojeg ispalog mača koji je ležao na kaldrmi uza zid. Bok ga je još uvijek bolio odpada pa se morao neugodno iskriviti da ga dohvati. “Moram i ja krenuti”, progunđa dok seuspravljao, u pokušaju da najbolje što može prikrije nelagodu.

“Važna posla?”

“Maršal Burr želi me vidjeti.”

“Onda će biti rata?”

“Možda. Ne znam.” West odmjeri Jezala od glave do pete. Iz nekog je razloga izbjegavao Westovpogled. “A ti? Što ti imaš u planu za danas?” Jezal je prtljao s mačevima. “Ovaj, nikakvih planova...

ne zapravo.” Kradomice podigne pogled. Za tako dobrog kartaša bio je preloš lažljivac.

West osjeti žmarce zabrinutosti. “Da nije Ardee slučajno uključena u tvoj nedostatak planova?”

“Ovaj...”

Žmarci postanu hladno pulsiranje. “No?”

“Možda,” otrese se Jezal, “pa... da.”

West zakorači ravno pred mlađeg momka. “Jezale,” začuo se kako govori, polako kroz stisnutezube, “nadam se da ne planiraš poševiti moju sestru.”

“Gledaj—”

Pulsiranje prekipi. Westove ruke zgrabe Jezala za ramena. “Ne, ti gledaj!” zareži. “Ne želim dase netko poigrava njome, je li ti jasno? Već je bila povrijeđena, i ja ne želim da je netko opetpovrijedi! Ni ti, ni itko drugi! Neću to trpjeti! Ona nije jedna od tvojih trofeja, čuješ li me?”“Dobro”, reče Jezal, odjednom blijed. “Dobro! Nemam nikakvih namjera s njom! Samo smoprijatelji, to je sve. Draga mije! Ne poznaje nikog drugog ovdje i... vjeruj mi... sve je bezazleno! Au!Skini se s mene!” West shvati da Jezalova ramena stišće svom snagom. Kako se to dogodilo? Samo jehtio mirno porazgovarati, a sad je pretjerao. Već povrijeđena... prokletstvo! Nije to trebao reći!Odjednom ga pusti, povuče se i proguta bi je s. “Ne želim da se više viđaš s njom, je li jasno?”

“Hej, čekaj malo, Weste, tko si ti—”

Westova ljutnja ponovno počne pulsirati. “Jezale,” zareži, “prijatelj sam ti pa te lijepo molim.”Opet zakorači naprijed, bliže nego ikad. “I njezin sam brat, pa te upozoravam. Kloni je se! Ništadobro ne može proizaći iz toga!”

Jezal se stisne uza zid. “Dobro... dobro! Sestra ti je!”

West se okrene i odmaršira prema luku, trljajući šiju dok mu je u glavi bubnjalo.

Lord maršal Burr sjedio je i zurio kroz prozor kad je West stigao u njegov stožer. Kršan, mrk,mišićav muškarac guste smeđe brade u jednostavnoj uniformi. West se pitao koliko će vijesti bitiloše. Ako je bilo suditi po maršalovu licu, vijesti su zaista loše.

“Majore Weste”, reče, zureći u njega ispod teških vjeđa. “Hvala što ste došli.”

“Naravno, gospodine.” West primijeti tri grube drvene škrinje na stolu do zida. Burr vidi da ihgleda.

“Darovi,” reče zlovoljno, “od našeg prijatelja na Sjeveru, Bethoda.”

“Darovi?”

“Za kralja, čini se.” Maršal se namršti i počne sisati zrak kroz zube. “A da pogledate što nam jeposlao, majore?”

West priđe stolu, pruži ruku i oprezno otvori poklopac jedne od škrinja. Iz nje se raširi neugodanmiris, poput dobrano istrunutog mesa, no unutra je bila samo zemlja. Otvori sljedeću škrinju. Smradje bio još gori. Još zemlje, nagruvane unutra, i nešto dlaka, nekoliko vlasi žute kose. West gutne papogleda namrgođenog lorda maršala. “To je sve, gospodine?”

Burr otpuhne. “Da bar. Ostatak smo morali pokopati.”

“Pokopati?”

Maršal digne list papira sa stola. “Kapetan Silber, kapetan Hoss, poručnik Arinhorm. Znače livam što ta imena?”

Westu se smuči. Taj smrad. Nekako ga je podsjećao na Gurkhul, na bojište. “PoručnikaArinhorma znam,” promrmlja zagledan u škrinje, “čuo sam za njega. Zapovjednik je garnizona uDunbrecu.”

“Bio,” ispravi ga Burr, “a druga su dvojica zapovijedala malim pred- stražama u okolici, nagranici.”

“Granici?” promrmlja West, no već je naslutio što slijedi.

“Njihove glave, majore. Sjevernjaci su nam poslali njihove glave.” West gutne, zagledan u žutevlasi koje su se zaglavile u unutrašnjosti škrinje. “Tri znaka, rekli su, kad dođe vrijeme.” Burr ustanesa stolice i zagleda se kroz prozor. “Predstraže su nebitne: uglavnom drvena zdanja, ograde od kolja,rovovi i tako to, malo ih je ljudi čuvalo. Nisu imale neku stratešku vrijednost. Dunbrec je drugapriča.”

“Čuva plićine Bjelotoka”, West će omamljeno. “Najbolji izlaz iz An- glandije.”

“Ili ulaz. Ključno mjesto. Mnogo je vremena i sredstava utrošeno na obranu ondje. Koristili smonajnovije naprave i najbolje arhitekte. Garnizon od tri stotine ljudi sa skladištima oružja i hranedovoljnim da se izdrži godina dana opsade. Smatrali smo ga neosvojivim, osovinom svojih planovaza obranu granice.” Burr se namršti, a na korijenu nosa pojave mu se duboki utori. “Izgubljen.”

Westa opet zaboli glava. “Kada, gospodine?”

“To je pitanje. Moralo je proći barem dva tjedna da bi ovi ‘darovi’ stigli do nas. Zovu medefetistom,” Burr će zlovoljno, “ali pretpostavljam da Sjevernjaci nesmetano napreduju i da su većpoharali pola sjeverne Anglandije. Nekoliko rudarskih naselja, pokoju kažnjeničku koloniju, zasadjoš ništa pretjerano važno, nikakve gradove, ali dolaze, West, i to brzo, u to možeš biti siguran. Nešalješ glave neprijatelju eda bi onda pristojno čekao odgovor.”

“Sto poduzimamo?”

“Skoro ništa! Anglandija je pod uzbunom, dakako. Lord guverner Meed diže sve muškarce iodlučan je krenuti u pohod i sam poraziti Bethoda, idiot. Različiti izvještaji smještaju Sjevernjakesvuda i svakuda, i kažu da ih je od tisuće pa do što tisuća. Luke su zagušene civilima koji očajničkižele pobjeći, kruže glasine da zemljom šetaju špijuni i ubojice, a rulje probiru građane koji imajusjevernjačke krvi i mlate ih, pljačkaju, ili još gore. Jednom riječju, vlada kaos. A mi u međuvremenusjedimo na debelim guzicama i čekamo.”

“Ali... zar nas nisu upozorili? Zar nismo znali?”

“Naravno!” Burr zamahne širokim dlanom u zrak. “Ali nitko to nije shvatio previše ozbiljno,možete li vjerovati! Prokleti oslikani divljak probode se na podiju Otvorenoga vijeća, izazove naspred kraljem i ništa se ne poduzme! Vlada povjerenstva! Svatko navlači na svoju stranu! Možeš samoreagirati, nikada se pripremiti!” Maršal se nakašlje i podrigne pa pljune na pod. “Gah! Prokletstvo!Prokleta žgaravica!” Sjedne opet u stolicu pa nesretno protrlja trbuh.

West nije znao što bi rekao. “Kako ćemo dalje?” promrmlja. “Zapovjeđeno nam je da odmahkrenemo na sjever, što znači čim mi se netko udostoji dodijeliti ljude i oružje. Kralj, iliti onapijandura Hoff, naredio mi je da pokorim te Sjevernjake. Dvanaest pukovnija Kraljeve osobne -sedam pješaštva i pet konjice, dopunjene s regrutima iz redova aristokracije i svima koje Anglandezine profućkaju prije nego što dođemo.”

West se s nelagodom promeškolji u stolici. “To bi trebala biti premoćna vojska.”

“Hah”, progunda maršal. “Bolje joj je da bude. To je sve što imamo, više ili manje, a to mebrine.” West se namršti. “Dagoska, majore. Ne možemo se boriti s Gurkhulcima i Sjevernjacima uisto vrijeme.”

“Ali Gurkhulci sigurno ne bi riskirali još jedan rat tako brzo, gospodine? Mislio sam da su tosamo prazne priče?”

“Nadam se, nadam se.” Burr je odsutno razmještao neke papire po stolu. “Ali ovaj novi car,Uthman, nije ono što smo očekivali. Bio je najmlađi sin, no kad je čuo za smrt svojega oca... dao jepodaviti svu svoju braću. Zadavio ih je vlastitim rukama, neki kažu. Uthman-ul-Dosht, nazivaju ga.Uthman Nemilosrdni. Već je izrazio namjeru da osvoji Dagosku natrag. Prazne priče, možda. Moždane.” Burr naškubi usta. “Kažu da posvuda ima špijune. Možda je već saznao za naše nevolje uAnglandiji, možda se već priprema iskoristiti našu slabost. Moramo brzo srediti te Sjevernjake. Pokratkom postupku. Dvanaest pukovnija i regruti od plemića. A iz te perspektive trenutak ne može bitigori.”

“Gospodine?”

“Ova situacija s tekstilcima. Grozna situacija. Neki od velikih plemića dobili su po prstima.Brock, Isher, Barezin i ostali. Sad otežu s tim regrutima. Tko zna koga će nam poslati i kad? Hrpupoluizgladnjelih, nenaoružanih prosjaka vjerojatno, ovo im je izlika da se riješe otpada sa svojezemlje. Beskorisnu gomilu dodatnih usta koja treba hraniti, odjenuti i naoružati, a nama očajničkimanjka dobrih časnika.”

“Ja imam dobrih ljudi u svojem bataljunu.”

Burr se nestrpljivo trgne. “Dobrih ljudi, da! Poštenih ljudi, entuzijastič- nih ljudi, ali neiskusnih!Većini onih koji su se borili na jugu ratovanje se nije svidjelo. Napustili su vojsku i nemaju senamjeru vratiti. Jeste li vidjeli kako su današnji časnici mladi? Postali smo vražji licej! A sad je jošNjegovo Veličanstvo princ izrazilo želju da zapovijeda vojskom. Ne zna niti za koju stranu trebadržati mač, ali se namjerio na slavu i ja ga ne mogu odbiti!” “Princ Raynault?”

“Da bar!” drekne Burr. “Raynault bi možda i bio od neke koristi! Govorim o Ladisli!Zapovijedao bi divizijom! Čovjek koji troši tisuću maraka mjesečno na odjeću! Njegova jenedisciplina općepoznata! Čuo sam da je na silu obljubio više sluškinja palače, ali je nadlektor uspioušutkati djevojke.”

“Ma sigurno nije”, reče West iako je i sam čuo takve glasine.

“Nasljednik prijestolja u takvoj opasnosti, dok je kralj u tako lošem zdravstvenom stanju?Sumanuta ideja!” Burr ustane, podrigne i lecne se. “Prokleti želudac!” Odmaršira do prozora inamršteno se zagleda u Agriont.

“Oni misle da će se to lako srediti”, reče tiho. “Zatvoreno vijeće. Mali izlet u Anglandiju, gotovprije nego padne prvi snijeg. Unatoč ovom šoku s Dunbrecom. Nikad neće naučiti. Isto su rekli i zarat s Gurkhulom, a taj nas je skoro dokrajčio. Ti Sjevernjaci nisu primitivci kao što oni misle. Boriosam se sa sjevernjačkim plaćenicima u Stariklandu: okrutni su to ljudi navikli na težak život, odrasli uratu, neustrašivi i tvrdoglavi, stručnjaci u borbi po brdima, šumama, hladnoći. Ne poštuju našapravila, čak ih i ne razumiju. Na bojno će polje donijeti takvo nasilje i divljaštvo da bi se i Gurkhulciposramili.” Burr se okrene od prozora ponovno prema Westu. “Vi ste rođeni u Anglandiji, zar ne,majore?”

“Da, gospodine, na jugu, blizu Ostenhorma. Ondje je bila farma moje obitelji, prije nego mi jeumro otac...” Utihne.

“Odrasli ste ondje?”

“Da.”

“Onda poznajete teren?”

West se namršti. “U tome kraju, gospodine, ali nisam bio ondje već—” “Znate li te Sjevernjake?”

“Neke. Mnogo ih još živi u Anglandiji.”

“Govorite njihov jezik?”

“Da, pomalo, ali oni koriste mnogo—”

“Odlično. Sastavljam stožer, dobre ljude u koje se mogu pouzdati da će izvršavati moje naredbe,i pobrinuti se da se ova naša vojska ne raspadne prije nego uopće dođe u dodir s neprijateljem.”

“Naravno, gospodine.” West je mozgao. “Kapetan Luthar sposoban je i inteligentan časnik,poručnik Jalenhorm—”

“Pih!” vikne Burr i frustrirano odmahne rukom. “Znam Luthara, mali je kreten! Upravo onakvoživahno dijete o kakvima sam govorio! Trebam vas, West.”

“Mene?”

“Da, vas! Maršal Varuz, najslavniji unijski vojnik glavom, iskovao vas je u zvijezde. Kaže da stenajpredaniji, najuporniji i najmarljiviji časnik. A to su upravo kvalitete koje tražim! Kao poručnikborili ste se u Gurkhulu pod zapovjedništvom pukovnika Glokte, zar ne?”

West gutne. “Pa, da.”

“I poznato je da ste bili prvi u proboju u Ulrioch.”

“Pa, među prvima, bio sam—”

“Vodili ste ljude na bojištu, i vaša je hrabrost neupitna! Nema potrebe za skromnošću, majore, viste moj čovjek!” Burr se nasloni s osmijehom na licu, siguran da je rekao svoje. Još jednompodrigne, s rukom na ustima. “Ispričavam se... prokleta žgaravica!”

“Gospodine, smijem li biti otvoren?”

“Nisam ja dvoranin, Weste. Sa mnom uvijek morate biti otvoreni. Zahtijevam to!”

“Glede imenovanja na mjesto u stožeru lorda maršala, gospodine, morate nešto shvatiti. Ja samsin zemljoposjednika. Pučanin. Kao zapovjednik bataljuna već sam imao poteškoća sa zadobivanjempoštovanja nižih časnika. Ljudima kojima bih trebao zapovijedati ako budem u vašem stožeru,gospodine, starijim ljudima plemićke krvi...” Zastane, ogorčen. Maršal je bezizražajno zurio u njega.“Neće to dopustiti!”

Burrove se obrve spoje. “Dopustiti?”

“Ponos im to neće dozvoliti, gospodine, njihov—”

“K vragu i njihov ponos!” Burr se nagne naprijed i uperi tamne oči u Westovo lice. “A sad meslušajte, i slušajte pažljivo. Vremena se mijenjaju. Ne trebam ljude iz plemićke obitelji. Trebamljude koji su u stanju planirati i organizirati, davati naredbe i slijediti ih. U mojoj vojsci nema mjestaonima koji nisu u stanju činiti što im se kaže, briga me koliko su plemeniti. Kao član mog stožera vipredstavljate mene, a ja neću trpjeti omalovažavanje i ignoriranje.” Iznenada podrigne pa mlatnešakom o stol. “Ja ću se za to pobrinuti!” zagrmi. “Vremena se mijenjaju! Možda to još nisu nanjušili,ali uskoro hoće!”

West je tupo zurio u njega. “Bilo kako bilo,” i Burr odriješno mahne rukom, “ne konzultiram se svama, informiram vas. Ovo vam je nov zadatak. Vaš kralj vas treba, vaša zemlja vas treba i to je to.Imate pet dana da proslijedite zapovjedništvo nad svojim bataljunom.” I lord maršal okrene se

svojim papirima.

“Da, gospodine”, promrmlja West.

Šeprtljavo zatvori vrata za sobom obamrlim prstima, pa krene polako hodnikom, zagledan u pod.Rat. Rat sa Sjeverom. Dunbrec je pao, Sjevernjaci haraju Anglandijom. Časnici su žurili oko njega.Netko ga očeše u prolazu, no on to i ne primijeti. Ljudi su u opasnosti, smrtnoj opasnosti! Možda ljudikoje poznaje, susjedi doma. I u ovom se trenu vode borbe, u granicama Unije! Protrlja čeljust. Ovajbi rat mogao biti užasan. Gori čak i od onoga s Gurkhulom, a on će biti u središtu zbivanja. Imamjesto u stožeru lorda maršala. On? Collem West? Pučanin? Još uvijek nije mogao vjerovati.

West osjeti podsvjesni, grešni tračak zadovoljstva. Upravo se za takvo imenovanje trsio kaomagarac svih ovih godina. Ako se iskaže, tko zna dokle bi mogao dogurati. Ovaj rat grozna je stvar,bez imalo sumnje. Osjeti da se počeo ceriti. Grozna stvar. Ali možda njemu donese uspjeh.

KOD KAZALIŠNOG KOSTIMOGRAFAPaluba je škripala i pomicala im se pod nogama, jedro je laganolepršalo, morske ptice kreštale su

i dozivale se gore u slanome zraku.

“Nikad nisam mislio da ću vidjeti ovakvo što”, promrmlja Logen.

Grad je bio golemi bi je li polumjesec, rastegnut cijelim putem oko širokog plavog zaljeva,raštrkan preko brojnih mostova, sićušnih u daljini, i po stjenovitim otocima u moru. Ponegdje su izzbrke zgrada stršali zeleni parkovi, a uske sive pruge rijeka i kanala blistale su na suncu. Bile su tu izidine koje su, načičkane tornjevima, obrubljivale daleki rub grada i napadno se isticale kroz kaoskuća. Logen je glupavo blenuo, a oči su mu zvjerale amo-tamo jer nije uspijevao sve odjedanputobujmiti pogledom.

“Adua”, promrmlja Bayaz. “Središte svijeta. Pjesnici je nazivaju gradom bi je lih tornjeva.Predivna je, zar ne, ovako izdaleka?” Mag se nagne prema njemu. “Ali vjeruj mi, smrdi kad priđešbliže.”

Golema se utvrda izdizala iz grada, njezini su strmi bi je li zidovi nadvisivali tepih građevina snjezine vanjske strane, a jarko je sunce blještalo na sjajnim kupolama u unutrašnjosti. Logen nikadnije ni sanjao o ljudskom djelu tolikih razmjera, toliko ponositom, toliko čvrstom. Jedna se kulauzdizala naročito visoko, visoko iznad svih ostalih, u stožastom skupu glatkih, tamnih stupova kojikao da su podupirali samo nebo.

“I Bethod misli ratovati protiv ovoga?” prošapće on. “Mora da je poludio.”

“Možda Bethod, uza svu svoju rasipnost i ponos, razumije Uniju.” Bayaz kimne prema gradu.“Ljubomorni su jedni na druge, svi ti ljudi. Imenom su možda unija, ali se međusobno ogorčeno bore.Niži slojevi bore se oko sitnica. Visoki slojevi zapodijevaju tajne ratove za moć i bogatstvo, inazivaju to vladom. Ratove riječima, i trikovima, i lukavštinama, koji, međutim, nisu nimalo manjekrvavi. Žrtava je mnogo.” Mag uzdahne. “Iza onih zidina viču, prepiru se i vječno glođu. Stare serazmirice nikad ne rješavaju, nego samo bujaju i puštaju korijenje koje postaje sve dublje i dubljekako godine prolaze. Oduvijek je tako. Nisu oni kao vi, Logene. Ovdje se čovjek može smiješiti,umiljavati i nazivati te prijateljem, davati ti darove jednom rukom, a zarivati nož drugom. Bit će vamčudno ovo mjesto.”

Logenu je to već bilo najčudnije mjesto koje je ikada vidio. Nije mu bilo kraja. Dok im je brodklizio u zaljev, grad kao da je sve više i više rastao. Šuma bi je lih zdanja, prošaranih tamnimprozorima, okruživala ih je sa svih strana, prekrivala brda krovovima i tornjevima naguranimzajedno, zidova zgnječenih jedan uz drugi, nagruvanih uvis uz vodu na obali.

Brodovi i čamci svih mogućih oblika natjecali su se po zaljevu, napuhanih jedara, a mornari sunadglasavali buku prskanja vode, žurili po palubama i gmizali uz užadi. Neke su lađe bile manje čak iod njihova čamca s dvama jedrima. Neke su bile daleko veće. Logen je buljio, zadivljen, dok je nekogolemo plovilo rovalo kroz vodu prema njima, a blistava mu vodena prašina letjela s pramca. Drvena

planina koja nekim čudom pluta u moru. Brod prođe, a oni se zaljuljaju iza njega, no bilo ih je još,još mnogo privezanih za bezbrojne molove uz obalu.

Logen, zaklonivši rukom oči od jarkog sunca, počne razabirati ljude na prenapučenim dokovima.Počeo ih je i čuti, tih žamor glasova koji se dovikuju, štropota kola i struganja brodskog tereta po tlu.Stotine sićušnih figura vrvjelo je među brodovima i građevinama poput crnih mrava. “Koliko ljudiživi ovdje?” prošapće on.

“Tisuće.” Bayaz slegne ramenima. “Stotine tisuća. Ljudi iz svih zemalja u Krugu Svijeta. Imaovdje Sjevernjaka, tamnoputih Kantika iz Gurkhula i dalje. Ljudi iz Staroga Carstva, daleko nazapadu, i trgovaca iz slobodnih gradova Styrije. I drugih, iz još udaljenijih krajeva - s Tisuće Otoka,iz dalekog Suljuka i Thonda gdje štuju sunce. Više ljudi nego što je moguće pobrojati - žive, umiru,rade, množe se, pentraju jedni na druge. Dobrodošao”, i Bayaz širom raširi ruke da obujmi čudovišni,prekrasni, beskrajni grad, “u civilizaciju!”

Stotine tisuća. Logen se mučio da to pojmi. Stotine... tisuća. Zar je moguće da ima toliko ljudi nasvijetu? Zurio je u grad, svuda oko sebe, čudio se, trljao bolne oči. Kako bi moglo izgledati stotinutisuća ljudi?

Sat kasnije saznao je.

Logena su samo u bitkama toliko gnječili, opkoljivali, pritiskali drugi ljudi. Bilo je to kao u bitki,ovdje na dokovima - povici, ljutnja, gužva, strah i strka. Bitka u kojoj nitko nema milosti i u kojojnema kraja ni pobjednika. Logen je bio naviknut na otvoreno nebo, zrak oko sebe, samoću. Na putu,dok su blizu njega jahali Bayaz i Quai, osjećao se kao da ga pritišću. Sada su ljudi bili sa svih strana,gurali se, laktarili, galamili. Stotine njih! Tisuće! Stotine tisuća! Je li moguće da su to sve ljudi? Ljudipoput njega, s mislima, raspoloženjima i snovima? Lica su se pojavljivala i nestajala u prolazu -mrzovoljna, tjeskobna, namrštena, izgubljena u mučnom vrtlogu boja. Logen gutne i trepne. Grlo mu jebilo bolno suho. Vrtjelo mu se u glavi. Ovo je zasigurno pakao. Znao je da zaslužuje biti ovdje, alinije se sjećao da je umro.

“Malacuse!” procijedi očajno. Naučnik se osvrne. “Stani malo!” Logen si potegne ovratnik upokušaju da dođe do malo zraka. “Ne mogu disati!”

Quai se naceri. “Možda od smrada.”

Pa i moglo je biti. Dokovi su smrdjeli kao sam pakao, nije bilo sumnje. Vonj usmrđene ribe,gnjusni začini, trulo voće, svježa balega, znojni konji, mazge i ljudi, pomiješani i združeni podusijanim suncem toliko da su postali daleko gori od svakog pojedinačnog smrada.

“Miči se!” Neko rame grubo odgurne Logena u stranu i nestane. On se nasloni na prljavi zid iobriše znoj s lica.

Bayaz se smiješio. “Drugačije je od velikog golog Sjevera, je li, Devet- prsti?”

“Da.” Logen je gledao ljude kako mile uz njega - konje, kola, beskrajna lica. Neki se čovjek

sumnjičavo zapilji u njega u prolazu. Neki dječak upre prstom u njega i vikne nešto. Žena s košaromobiđe ga u širokom luku, plaho gledajući uvis dok je žurila uz njega. Sad kad je malo razmislio, svisu gledali u njega, upirali prstima, zurili, i nisu izgledali sretno.

Logen se nagne prema Malacusu. “Boje me se i mrze me po cijelome Sjeveru. Ne sviđa mi se to,ali znam zašto je tako.” Mrka grupica mornara zurila je u njega nemilosrdnim očima, i mrmljali sujedan drugome ispod glasa. Gledao ih je zbunjen sve dok nisu nestali iza kola koja su štropotalaonuda. “Zašto me mrze ovdje?”

“Bethod je brzo krenuo”, promrmlja Bayaz, namršten prema gomili. “Njegov rat protiv Unije većje započeo. Bojim se da Sjever neće biti pretjerano popularan ovdje u Adui.”

“Kako oni znaju otkud sam ja?”

Malacus podigne obrvu. “Mrvu se ističete.”

Logen se trgne kad je uz njega projurilo nekoliko nasmijanih mladaca. “Da? Usred svega ovoga?”

“Samo kao veliki, izgrebani, prljavi stup.”

“Aha.” Spusti pogled na sebe. “Sad mi je jasno.”

* * *

Kad su se maknuli s dokova, gužva se prorijedila, zrak postao čišći, a buka se smanjila. Jošuvijek je sve vrvjelo ljudima, vonjem i bukom, ali barem je Logen mogao udahnuti.

Prolazili su prostranim popločanim trgovima, ukrašenim biljkama i spomenicima, gdje su jarkooslikani drveni znakovi visjeli iznad vrata - plave ribe, ružičaste svinje, ljubičasti grozdovi grožđa,smeđe štruce kruha. Vani na suncu bili su stolovi i stolice gdje su ljudi sjedili i jeli iz plitkih posuda ipili iz zelenih staklenih šalica. Hodali su kroz uske uličice, gdje su se naoko ruševne drvene ižbukane kuće naginjale nad njih i gotovo se susretale nad njihovim glavama, tek s tankom trakomplavoga neba između.

Ni na jednoj vrištini, ma koliko maglovitoj, ni u jednoj šumi, ma koliko gustoj, Logen se nijeosjećao tako potpuno izgubljeno. Nije imao pojma u kojem je smjeru njihov brod, iako su ga ostaviliprije samo pola sata. Sunce je bilo skriveno iza visokih zgrada i sve je izgledalo isto. Hvatala ga jejeza od pomisli da bi mogao izgubiti Bayaza i Quaija u gužvi i zauvijek zalutati. Zurio je za ćelavimčarobnjakovim tjemenom i slijedio ga na otvoreno. Velika cesta, veća od ijedne koju su dosadvidjeli, s obiju strana omeđena bi je lim palačama iza visokih zidova i ograda te redovima prastarihstabala.

Ljudi su ovdje bili drugačiji. Odjeća im je bila jarka i kičasta, iskrojena na čudne načine koji nisuničemu služili. Žene su jedva izgledale kao ljudska bića - blijede i koščate, povijene u sjajne tkanine,mahale su prema sebi na vrućem suncu nekim komadima tkanine rastegnutim preko štapića.

“Gdje smo to?” vikne on Bayazu. Da mu je čarobnjak odgovorio da su na mjesecu, Logen ne bibio iznenađen.

“Ovo je Medijana, jedna od glavnih gradskih arterija. Prolazi kroz samo središte grada premaAgriontu!”

“Agriontu?”

“Utvrda, palača, barake, sjedište vlade. Grad unutar grada. Srce Unije. Onamo idemo.”

“A da?” Grupa mrzovoljnih mladića sumnjičavo se zapilji u Logena dok je prolazio pored njih.“Hoće li nas pustiti unutra?”

“O, da. Ali neće im biti drago.”

Logen se probijao kroz gužvu. Posvuda je sunce svjetlucalo na površinama staklenih prozora,stotinama njih. U Carleonu je bilo nekoliko staklenih prozora na najraskošnijim zgradama, baremprije nego su poharali grad. Vrlo ih je malo ostalo nakon toga, istini za volju. Vrlo malo bilo čega.Cucak je volio zvuk razbijanja stakla. Ubadao bi prozore kopljem s osmijehom od uha do uha,oduševljen kršem i zvonjavom.

To nije ni izbliza bio najgori dio. Bethod je grad na tri dana prepustio svojim karlovima. To muje bio običaj, a oni su ga voljeli zbog toga. Logen je dan ranije u bitki izgubio prst pa su mu zatvoriliranu vrućim željezom. Pulsirao je i pulsirao, a od boli je potpuno podivljao. Kao da mu je tadatrebala izlika za nasilje. Sjećao se vonja krvi, znoja i dima. Vrištanja, razbijanja i smijeha.

“Molim vas...” Logen se popikne i umalo padne. Nešto mu se držalo za nogu. Neka žena, sjedilaje na podu uza zid. Odjeća joj je bila prljava, odrpana, lice blijedo, upalo od gladi. Imala je nešto urukama. Svežanj krpa. Dijete. “Molim vas...” Samo to. Ljudi su se smijali, brbljali i jurili oko njihkao da ih nema. “Molim vas...”

“Nemam ništa”, promrmlja. Ni pet koraka dalje neki je čovjek s cilindrom na glavi sjedio zastolom i cerekao se s prijateljem prionuvši u tanjur vrućeg mesa s povrćem. Logen baci pogled natanjur hrane pa na izgladnjelu ženu.

“Logene! Hajde!” Bayaz ga primi za lakat i odvuče dalje.

“Ali ne bismo li trebali—”

“Zar nisi primijetio? Posvuda su! Kralju treba novac pa žmiče plemiće. Plemići žmiču svojezakupnike, a oni pak žmiču seljake. Neke od njih, stare, slabe, prekobrojne sinove i kćeri, njih istisnuna samo dno. Previše usta treba nahraniti. Oni sretniji postanu lopovi ili kurve, ostali moraju prositi.”

“Ali—”

“Mjesta na cesti!” Logen posrne prema zidu i priljubi se uza nj, a Malacus i Bayaz do njega.Gomila se razdvoji i između njih doklipše duga kolona ljudi koju su vodili naoružani čuvari. Neki su

bili mladi, tek dječarci, a neki vrlo stari. Svi su bili prljavi i odrpani, neki od njih izgledali suzdravo. Nekoliko ih je bilo vidno hromo, i šepali su najbrže što su mogli. Jedan na čelu imao je samojednu ruku. Neki prolaznik u veličanstvenoj grimiznoj jakni držao je četvrtastu maramicu prekonamrštenog nosa dok su se prosjaci gegali uz njega.

“Tko su ovi?” Logen šapne Bayazu. “Prijestupnici?”

Mag se zahihoće. “Vojnici.”

Logen je piljio u njih - prljavi, prehlađeni, šepavi, neki i bez čizama. “Vojnici? Ovo?!”

“O da. Idu se boriti protiv Bethoda.”

Logen protrlja sljepoočnice. “Jedan je klan jednom poslao svojeg najlošijeg ratnika, čovjekakojeg zovu Forley Najslabiji, da se ogleda sa mnom u dvoboju. Time su poslali poruku da se predaju.Zašto ova Unija šalje svoje najslabije?” Logen mrko zatrese glavom. “Neće pobijediti Bethoda sovakvima.”

“Poslat će i druge.” Bayaz pokaže prema drugom, manjem skupu. “I ono su vojnici.”

“Ovo?” Skupina visokih mladaca, odjevenih u napadna odijela od crvene i zelene tkanine,nekoliko njih s prevelikim kapama. Ovi su bar imali mačeve, recimo, ali su jedva izgledali kao borci.Žene u uniformama, možda. Logen se namršti, prelazeći pogledom od jedne skupine do druge. Prljaviprosjaci, gizdavi momčići. Teško mu je bilo reći koji su mu čudniji.

Sitno zvonce zazvoni kad su se vrata otvorila, pa Logen prođe za Bayazom kroz nizak dovratak, aMalacus za njim. Radnja je bila mračna nakon sunčane ulice i Logenu je trebao trenutak da mu se očipriviknu. Naslonjene na zid bile su drvene ploče, na kojima su bile djetinjasto natrackane slikezgrada, šuma i planina. Po stalcima uz njih bila je prevučena neobična odjeća - lepršavi ogrtači,melodramatične halje, oklopi, golemi šeširi i kacige, prstenje i nakit, pa čak i jedna glomazna kruna.Na maloj se polici smjestilo oružje, bogato ukrašeni mačevi i koplja. Logen priđe bliže, namršten.Bili su to lažnjaci. Ništa nije bilo pravo. Oružje je bilo oslikano drvo, kruna je bila načinjena odoljuštenog lima, dragulji su bili šareno staklo.

“Kakvo je ovo mjesto?”

Bayaz je bacio pogled na ogrtače uza zid. “Kazališna kostimografija.”

“Što?”

“Građani ovoga grada vole spektakle. Komedije, drame, teatar svih oblika. Ova trgovina prodajeopremu za postavljanje predstava.”

“Priče?” Logen bočne drveni mač. “Neki ljudi zbilja imaju viška vremena.”

Nizak, punašan muškarac pojavi se na vratima prema stražnjoj prostoriji i sumnjičavo odmjeriBayaza, Malacusa i Logena. “Mogu li vam pomoći, gospodo?”

“Dakako.” Bayaz zakorači naprijed i s lakoćom se prebaci na zajednički jezik. “Postavljamokomad pa nam trebaju neki kostimi. Čuli smo da ste vi najbolji kostimograf u cijeloj Adui.”

Trgovac se nervozno nasmiješi, upijajući njihova musava lica i odjeću uprljanu putovanjem.“Istina, istina, ali... ovaj... kvaliteta košta, gospodo.”

“Cijena nije u pitanju.” Bayaz izvuče nabreklu kesu i odsutno je baci na pult. Razvuče se i otvori,a iz nje se zlatnici rasipaju po drvu.

Trgovčeve oči zasjaju od unutarnjeg žara. “Dakako! Što ste točno imali na umu?”

“Trebam veličanstven ogrtač, nešto dostojno maga ili velikog čarobnjaka, ili tako nešto. Da imanešto tajanstveno u sebi, svakako. Zatim trebamo nešto slično, ali manje impresivno, za naučnika. I nakraju trebamo nešto za silnoga ratnika, princa s dalekog Sjevera. Nešto krzneno, pretpostavljam.”

“To bi trebalo biti jednostavno. Da vidim što imamo.” Trgovac nestane kroz vrata iza pulta.

“Kakva su ovo sranja?” upita Logen.

Čarobnjak se naceri. “Ljudi se ovdje rađaju u staleže. Imaju pučane koji se bore, obrađuju zemljui rade sve poslove. Imaju vlastelu koja trguje, gradi i bavi se razmišljanjem. Imaju plemstvo kojeposjeduje zemlju i zapovijeda ostalima. Imaju kraljevsku kuću...” Bayaz baci pogled na limenu krunu,“... zaboravih zašto točno. Na Sjeveru se možeš uzdići koliko god te sposobnosti ponesu. Pogledajsamo našeg zajedničkog prijatelja Bethoda. Ovdje nije tako. Čovjek se rađa na svojemu mjestu i odnjega se očekuje da ondje ostane. Moramo izgledati kao da dolazimo sa samoga vrha ako želimo danas shvate ozbiljno. Ovako odjeveni ne bismo niti stupili kroz agriontske dveri.”

Trgovac ga prekine kad se pojavio na vratima, punih ruku šarene odjeće. “Jedan mističan ogrtač,dostojan najmoćnijeg čarobnjaka! Koristili su ga prošle godine za Juvensa u produkciji KrajaCarstva na proljetnome festivalu. Riječ je, ako smijem primijetiti, o jednome od mojih najboljihdjela.” Bayaz podigne svjetlucavi komad grimizne tkanine prema slabašnom svjetlu i promotri ga pundivljenja. Tajanstveni dijagrami, mistični znakovi te simboli sunca, mjeseca i zvijezda svjetlucali suizvezeni srebrnim koncem.

Malacus prijeđe rukom po sjajnoj tkanini svoje apsurdne oprave. “Sigurno mi se ne bi tako olakosmijao, je 1’ tako, Logene, da sam ti došao do logorske vatre u ovome?”

Logen se lecne. “Možda i bih.”

“A ovdje je veličanstveno barbarsko ruho.” Trgovac na pult prebaci crnu kožnatu tuniku obloženusjajnim mjedenim zavijucima i porubljenu beskorisnim komadima fine lančane mreže. Pokaže premapripadajućem krznenom plastu. “Ovo je pravo sobolovo krzno!” Bio je to nebulozan odjevni predmet,jednako beskoristan za utopljavanje kao i za zaštitu.

Logen prekriži ruke preko svojeg starog kaputa. “Misliš da ću to odjenuti?”

Trgovac nervozno gutne. “Oprostite mojem prijatelju”, reče Bayaz. “On vam je glumac novoga

kova. Vjeruje u potpuno uživljavanje u lik.”

“Ma nemojte?” zakrešti čovjek, odmjerivši Logena od glave do pete. “Sjevernjaci su...pretpostavljam... aktualni.”

“Apsolutno. Kažem vam, majstor Devetprsti najbolji je u svojem poslu.” Stari čarobnjak muneLogena laktom u rebra. “Najbolji. Vidio sam ga na djelu.”

“Ako vi tako kažete.” Trgovac nije izgledao ni najmanje uvjeren. “Slobodno pitam koji komadpostavljate?”

“Oh, jedan novi komad.” Bayaz se postrance potapša po ćelavoj glavi. “Još uvijek razrađujemdetalje.”

“Zaista?”

“Dabome. Prije je riječ o jednome prizoru nego o čitavoj predstavi.” Baci ponovno pogled naogrtač, zadivljen svjetlucanjem svjetla na tajanstvenim simbolima. “Prizoru u kojem Bayaz, prvi mag,konačno sjeda na svoje mjesto u Zatvorenome vijeću.”

“Aha”, kimne trgovac značajno. “Politički komad. Britka satira, možda? Hoće li ton biti komičanili dramatičan?”

Bayaz postrance pogleda Logena. “To tek trebamo vidjeti.”

BARBARI NA VRATIMAJezal je jurio putem uz opkop, tabajući nogama po istrošenoj kaldrmi,dok je trčao svoj

svakodnevni krug oko Agrionta, veliki mu je bi je li zid beskrajno klizio s desne strane, toranj potoranj. Otkad je smanjio piće,kondicija mu se zapanjujuće poboljšala. Skoro se uopće nije uspuhao.Biloje rano i gradske su ulice bile skoro prazne. Poneka bi ga osoba pogledalakad bi protrčao, moždaga čak i ohrabrila kojom riječi, no Jezal ih je jedvaprimjećivao. Oči su mu bile uprte u svjetlucavu,namreškanu vodu u opkopu,a misli su mu bile negdje drugdje.

Ardee. O čemu je uopće više razmišljao? Pretpostavljao je, nakon onoga dana kad ga je Westupozorio da je se kloni, nakon što ju je prestao viđati, da će mu se misli uskoro vratiti drugimstvarima, pa i drugim ženama. Bacio se na mačevanje s puno volje, pokušavao pokazati zanimanje zasvoje časničke dužnosti, ali nije se mogao usredotočiti, a druge su mu se žene sada činile blijedim,plosnatim, zamornim stvorenjima. Dugo trčanje, monotone vježbe sa šipkom i na gredi pružale sunjegovim mislima sasvim dovoljno prilike da odlutaju. Jednoličnost mirnodopskog služenja vojskebila je još gora: čitanje dosadnih izvještaja, čuvanje stvari koje uopće ne treba čuvati. Pažnja bi muneminovno posrnula, a onda bi se pojavila ona.

Ardee u propisnoj seljačkoj odjeći, rumena i znojna od teškog rada u polju. Ardee u svečanomruhu princeze, puna blistavih dragulja. Ardee kako se kupa u šumskome jezercu dok je on promatra izgrmlja. Ardee, pristojna i čedna, kako ga sramežljivo pogledava ispod trepavica. Ardee kao kurva nadokovima, kako ga doziva s prljavog dovratka. Maštarije su bile beskrajno raznolike, ali sve suzavršavale jednako.

Njegovo jednosatno kruženje oko Agrionta došlo je kraju i on protutnji preko mosta pa natragkroz južne dveri. Jezal počasti stražare dnevnom dozom ravnodušnosti, otkasa kroz tunel i uz dugiuspon prema utvrdi, a onda skrene prema dvorištu u kojem ga je trebao čekati maršal Varuz. Cijelo tovrijeme, Ardee mu se valjala po primozgu.

Nije ni izbliza bilo točno da nema o čemu drugome razmišljati. Turnir je sad već bio blizu, vrloblizu. Uskoro će se boriti pred gomilom navijača, među kojima će biti i njegova obitelj i prijatelji.Možda će ondje zaraditi ugled... ili ga potopiti. Trebao bi ležati budan noću, napet i znojan, beskrajnose brinuti o formama, treninzima i mačevima. A ipak uopće nije o tome razmišljao u krevetu.

A onda je tu i rat. Lako je bilo zaboraviti, ovdje na sunčanim ulicama Agrionta, da su Anglandijunapale horde porobljivačkih barbara. Uskoro će na Sjever, povest će svoju četu u rat. To je svakakonešto što čovjeku okupira misli. Nije li rat velika pogibelj? Mogao bi završiti ranjen, pun ožiljaka iličak mrtav. Jezal pokuša zamisliti trzavo, iskrivljeno, oslikano lice Fenrisa Strahotnog. Legijedivljaka kako urlaju dok se obrušavaju na Agriont. Bila je to strahota, opasna i zastrašujuća strahota.

Hmmm.

Ardee je iz Anglandije. što kad bi, recimo, ona pala u ruke Sjevernjaka? Jezal bi joj pojurio upomoć, naravno. Ne bi je ozlijedili. Dobro, ne jako. Možda bi joj odjeća bila malo poderana, takonešto? Nesumnjivo bi bila prestrašena, zahvalna. Morao bi je tješiti, naravno. Možda bi se čak

onesvijestila? Možda bi je morao nositi, pa bi joj glava počivala na njegovu ramenu. Možda bi jemorao polegnuti i olabaviti joj odjeću. Usne bi im se možda dotakle, samo lagano očešale, njezine bise malko razdvojile, a onda...

Jezal posrne na cesti. Prepone su mu ugodno bubrile. Ugodno, ali nimalo kompatibilno sa žustrimtrkom. Sad je već bio skoro u dvorištu, a takav nipošto ne može na trening. Očajnički se ogleda okosebe u potrazi za nečim što bi mu odvratilo pažnju pa se umalo uguši vlastitim jezikom. Uza zid jestajao major West koji ga je, odjeven za mačevanje, gledao kako dolazi s neuobičajeno mrkimizrazom lica. Na tren se Jezal zapita može li mu prijatelj naslutiti o čemu je razmišljao. Gutne punkrivnje i osjeti kako mu krv navire u lice. West nije mogao znati, nije mogao. No bio je silno nesretanzbog nečega.

“Luthare”, progunđa.

“ Weste.” Jezal je zurio u njegove cipele. Nisu se baš dobro slagali otkad se West priključiostožeru lorda maršala Burra. Jezal se pokušao veseliti zbog njega, no nije se mogao oteti osjećaju daje sam bolje kvalificiran za to mjesto. Ta iz izvrsne je obitelji, imao iskustva na ratištu ili ne. A iArdee je još uvijek vrebala između njih, kao i ono Westovo neljubazno i nepotrebno upozorenje. Sviznaju da je West bio prvi u proboju Ulriocha. Svi znaju da je prokleto temperamentan. Jezalu se tooduvijek činilo uzbudljivim, sve dok se nije našao na krivoj strani.

“Varuz čeka.” West spusti ruke koje je dotad držao prekrižene, pa krene prema luku. “I nije sam.”

“Nije sam?”

“Maršal misli da se trebaš naviknuti na publiku.”

Jezal se namršti. “Čudi me da je ikome stalo u ovakvoj situaciji, s tim ratom i svime.”

“Iznenadio bi se. Borbe, mačevanje i sve što ima veze s ratom vrlo je aktualno. Svi nose mačeveovih dana, čak i ako nikad u životu nisu držali mač u ruci. Vlada prava groznica oko Turnira, vjerujmi.”

Jezal trepne kad su skrenuli u sunčano dvorište. Uz jedan su zid bile nabrzinu podignute montažnetribine, od jednog do drugog kraja pune ljudi, njih šezdeset ili više.

“A evo i njega!” vikne maršal Varuz. Uslijedi val ljubaznog pljeskanja. Jezal osjeti kako se ceri -u gomili su bili i neki vrlo važni ljudi. Uočio je Maroviju, vrhovnog suca, kako se gladi po bradi.Nedaleko od njega bio je lord Isher, koji je izgledao kao da se pomalo dosađuje. Princprestolonasljednik Ladisla glavom izvalio se u prvome redu, sjajan u košulji od koprenastih lanaca, ientuzijastično pljeskao. Ljudi na klupama iza njega morali su se naginjati da vide nešto od lepršaveperjanice na njegovu veličanstvenom šeširu.

Varuz pruži Jezalu mačeve, još uvijek ozaren. “Da se nisi usudio napraviti budalu od mene!”procijedi. Jezal se nervozno nakašlje, gledajući u redove ljudi koji su napeto iščekivali. Sav sesnuždi. Krezubi kes inkvizitora Glokte posprdno je gledao u njega iz gomile, a iz reda iza njega...

Ardee West. Imala je izraz lica kakav nikad nije imala u njegovim sanjarenjima: jednom trećinomnaduren, jednom trećinom optužujući, a jednom trećinom jednostavno shrvan dosadom. On odvratipogled i zagleda se u zid preko puta, proklinjući vlastitu kukavnost. Činilo mu se da ovih dana nikogane može pogledati u oči.

“Ova će se borba održati uz poluoštre mačeve!” zagrmi lord maršal. “Na dva dobivena pogotka!”West je već isukao mačeve i krenuo prema krugu, obilježenom kredom u pažljivo pošišanoj travi.Jezalu je srce lupalo kao ludo dok je šeprtljavo vadio svoje mačeve iz korica, bolno svjestan svihonih očiju uprtih u njega. Zauzme poziciju nasuprot Westu i oprezno zarije noge u travu. Westpodigne mačeve, i Jezal učini isto. Stajali su na trenutak tako sučeljeni, nepomični.

“Počnite!” vikne Varuz.

Ubrzo je postalo jasno da se West nema namjeru samo tako izvrnuti na leđa za njega. Napao je sviše žestine nego inače, zasipavši Jezala nizom opasnih zamaha, a mačevi su im ubrzano zveketali istrugali jedni o druge. Uzmicao je, još uvijek osjećajući nelagodu pred budnim očima svih onih ljudi,od kojih su neki bili prokleto važni, no kako ga je West gurao prema rubu kruga, njegova je nervozapočela blijedjeti, a uvježbanost je preuzela kontrolu. Sagnuo se od njega, napravio si mjesta, pariraozamahe na sve strane, izmicao se i plesao, prebrzo da bi ga ovaj uhvatio.

Ljudi su izblijedjeli, čak je i Ardee nestala. Mačevi su se sami kretali, naprijed-nazad, gore-dolje. Nije ih uopće trebao gledati. Svu je pozornost posvetio Westovim očima, gledao ih je kakoskaču od poda preko mačeva do Jezalovih rasplesanih nogu, u pokušaju da nasluti njegove nakane.

Osjeti da se sprema napad i prije nego je počeo. Odglumi da kreće u jednu stranu, a onda skrene udrugu pa glatko klizne iza Westa kad je ovaj zabludio uz njega. S lakoćom spari đon s protivnikovimhlačama i gurne ga iz kruga.

“Pogodak!” vikne maršal Varuz.

Začuo se valić smijeha kad se major opružio naglavce. “Pogodak u guzicu!” grohotom se smijaoprestolonasljednik, a perjanica mu se njihala amo-tamo od veselja. “Jedan nula za kapetana Luthara!”West nije izgledao ni približno onako zastrašujuće s licem u blatu. Jezal se lagano nakloni publici iriskira osmijeh u Ardeeinu smjeru dok se uspravljao. Bio je razočaran kad je vidio da ga ona uopćene gleda. Gledala je kako joj se brat koprca u prašini s laganim okrutnim osmijehom.

West polako ustane na noge. “Dobar pogodak”, promrmlja kroz stisnute zube dok se vraćao ukrug. Jezal zauzme položaj jedva suspregnuvši osmijeh.

“Počnite!” vikne Varuz.

West ponovno žestoko napadne, no Jezal se sad zagrijavao za svoju ulogu. Zvuci publice žamorilisu i postajali sve glasniji dok je on plesuckao amo-tamo. Počeo je dodavati poneki raskošni zamah ukretnje, a gledatelji su odgovarali sa sve glasnijim “uuu” i “aaa” dok je on bez po muke odbijaoWestove pokušaje. Nikada nije tako dobro mačevao, nikada se nije kretao tako tečno. Krupniji semuškarac počeo pomalo umarati, a udarci mu više nisu imali onu oštrinu. Dugi su im se mačevi uz

zveket sudarali i strugali. Jezal iskrene desno zapešće i istrgne Westu mač iz ruke, zakorači mu bliže izasiječe ga ljevicom.

“Gah!” West se lecne i ispusti kratki mač, pa odskakuće od njega držeći se za podlakticu.Nekoliko kapi krvi kapne na pod.

“Dva nula!” vikne Varuz.

Princ prestolonasljednik skoči u zrak, oduševljen što vidi krv, i putem izgubi šešir. “Izvrsno!”zakrešti. “Prva liga!” Ostali mu se pridruže i ustanu, pa glasno zaplješću. Jezal je uživao u njihovuodobravanju, nasmiješen od uha do uha, a svaki mu je mišić titrao od zadovoljstva. Sada mu je bilojasno za što trenira.

“Dobra borba, Jezale”, promrmlja West, kojem je krv još uvijek malo curila iz podlaktice.“Postao si predobar za mene.”

“Zao mi je za posjekotinu.” Jezal se naceri. Nije mu bilo ni najmanje žao.

“Nije to ništa. Najobičnija ogrebotina.” West se udalji, namršten i držeći se za zapešće. Nitkonije obraćao previše pažnje na njegov odlazak, ponajmanje Jezal. U nadmetanjima su uvijek važnisamo pobjednici.

Lord Marovia prvi je sišao s klupa i čestitao mu. “Ovaj momak mnogo obećava,” reče smiješećise ljubazno Jezalu, “no mislite li da može pobijediti Bremera dan Gorsta?”

Varuz očinski potapše Jezala po ramenu. “Siguran sam da može pobijediti bilo koga ako je njegovdan.”

“Hmm. Jeste li vidjeli kako se Gorst mačuje?”

“Ne, iako čujem da je vrlo dojmljiv.”

“O, zaista jest - pravi je vrag.” Vrhovni sudac podigne čupave obrve. “Veselim se njihovuogledu. Jeste li ikad razmišljali o pravničkoj karijeri, kapetane Luthare?”

Jezal se malo iznenadio. “Ovaj, ne, Vaša Uznositosti, to jest... ja sam vojnik.”

“Naravno da jeste. Ali bitke i slično pakao su za živce. Ako se ikada predomislite, možda imammjesto za vas. Uvijek imam posla za momke koji mnogo obećavaju.”

“Ovaj, hvala vam.”

“Vidimo se na Turniru onda. Sretno, kapetane”, dobaci preko ramena dok je polako odmicao.Htio je implicirati da misli da će Jezalu trebati puno sreće. Njegovo Veličanstvo princ Ladisla bio jeoptimističniji.

“Vi ste moj čovjek, Luthare!” vikne bockajući zrak prstima kao da su mačevi. “Udvostručit ću

novac koji sam stavio na vas!”

Jezal se pokorno nakloni. “Preljubazni ste, Vaša Visosti.”

“Vi ste moj čovjek! Vojnik! Mačevalci se trebaju boriti za svoju zemlju, zar ne, Varuz? Zaštoonaj Gorst nije vojnik?”

“Vjerujem da jest, Visosti”, reče lord maršal blago. “Rođak je lorda Brocka i služi u njegovojosobnoj straži.”

“A.” Princ je načas izgledao zbunjeno, ali uskoro živne. “Ali vi ste moj čovjek!” vikne on Jezalu,mašući opet prstima, a pero na šeširu mahalo je na sve strane. “Vi ste čovjek za mene!” Otplešeprema luku, svjetlucajući ukrasnim oklopom.

“Vrlo impresivno”, Jezal se naglo okrene pa nespretno otkorači unatrag. Glokta ga je prezrivogledao iz mrtvoga kuta. Za jednog invalida, znao se sablasno neprimjetno prišuljati čovjeku. “Kojasreća za sve što ipak niste odustali.”

“Nisam nikad ni namjeravao”, otrese se Jezal ledeno.

Glokta srkne. “Ako vi tako kažete, kapetane.”

“Kažem.” Jezal mu nepristojno okrene leđa, u nadi da više nikad neće biti u situaciji da morarazgovarati s tim gnjusnim čovjekom. Našao se ravno licem u lice s Ardee, koja je stajala ni polametra od njega.

“Gah”, promuca i opet odstupi.

“Jezale,” reče ona, “nisam te dugo vidjela.”

“Ovaj..Nervozno se ogleda oko sebe. Glokta je šepao u daljinu. West je odavno otišao. Varuz jebio zauzet razgovorom s lordom Isherom i još nekolicinom drugih koji su ostali u dvorištu. Nitko ihnije promatrao. Morao je razgovarati s njom. Morao joj je otvoreno reći da se više ne može viđati snjom. Toliko joj je barem dugovao. “Ovaj...”

“Nemaš mi što reći?”

“Ovaj...” Hitro se okrene na peti i ode, a ramena su mu bridjela od srama.

Dosada stražarske dužnosti na južnim dverima, nakon sveg onog neočekivanog uzbuđenja, činilamu se gotovo milošću. Jezal se baš veselio tome što će besposleno stajati po strani i gledati ljudekako se redaju u Agriont i iz njega, te pritom slušati slaboumno klepetanje poručnika Kaspe. Veseliose, međutim, samo dok nije došao onamo.

Kaspa i uobičajeni dodatak u obliku naoružanih vojnika bili su okupljeni oko vanjskih dveri, gdjeje stari most preko opkopa prolazio između dvaju masivnih, obijeljenih tornjeva stražarnice. Dok jemarširao prema kraju dugog tunela, Jezal je vidio da je netko ondje s njima. Sitan izmučen momak s

naočalama. Jezalu se činio maglovito poznatim. Ime mu je bilo Morrow, neki pajdaš lordakomornika. Nije imao što tražiti ovdje.

“Kapetane Luthare, kakva sretna slučajnost!” Jezal poskoči. Bio je to onaj luđak Sulfur, sjedio jena tlu prekriženih nogu iza njega, naslonjen na strm zid stražarnice.

“Koga vraga on radi ovdje?” otrese se Jezal. Kaspa zine da mu odgovori, no Sulfur ga pretekne.

“Ne obraćajte pažnju na mene, kapetane, ja samo čekam svoga gospodara.”

“Svoga gospodara?” Bilo ga je strah i pomisliti kakvome bi to idiotu ovaj idiot mogao služiti.

“Tako je. Trebao bi stići svaki čas.” Sulfur se namršti prema suncu. “Već mrvu i kasni, ako ćemopravo.”

“Stvarno?”

“Da.” Luđak se još jednom prijateljski nasmiješi. “Ali stići će on, Jezale, možeš računati na to.”

Obraćanjem u prvome licu prevršio je svaku mjeru. Jedva ga je znao, a i ono što je znao nije muse sviđalo. Zausti u namjeri da ga izgrdi, no Sulfur odjednom skoči na noge, zgrabi štap sa zida izagladi odjeću. “Evo ih!” reče, zagledan preko opkopa. Jezal je slijedio njegov pogled.

Veličanstven je starac odrješito hodao preko mosta, a fantastična je svjetlucava crvena i srebrnahalja lepršala oko njega na povjetarcu. Za petama mu je bio neki boležljiv mladac, malo pognuteglave, kao iz poštovanja prema ovome starijem, s dugim štapom na okrenutim dlanovima. Za njima jeišla golema mrga od čovjeka s krznenim plaštem, za dobrih pola glave viši od prve dvojice.

“Koji v...” Jezal utihne. Starac mu se činio poznatim odnekud. Možda je neki lord iz Otvorenogvijeća? Neki strani veleposlanik? Svakako je odisao uzvišenošću. Jezal je mozgao i mozgao dok suse približavali, ali ga nije mogao smjestiti.

Starac se zaustavi pred stražarskom kulom pa preleti Jezala, Kaspu, Morrowa i stražare bahatimpogledom svjetlucavih zelenih očiju. “Yoru”, reče.

Sulfur istupi i duboko se nakloni. “Majstore Bayaz”, promrmlja prigušenim tonom najdubljegpoštovanja.

I to je bilo to. Otuda je Jezal znao tog čovjeka. Nedvojbeno je sličio Bayazovu spomeniku naKraljevu prilazu. Spomeniku uz koji je Jezal toliko puta projurio. Bio je možda malo deblji, ali tajizraz lica - strog, mudar, prirodno zapovijedan - bio je posve isti. Jezal se namršti. Kako tog starcamogu nazvati tim imenom? Nije mu se to sviđalo. Nije mu se sviđao ni štrkljavi momak sa štapom. Aonaj drugi njegov suputnik sviđao mu se još manje.

West je često govorio Jezalu da Sjevernjaci na koje se može naići u Adui, obično kako raščupaničuče oko dokova ili mrtvi pijani leže po grabama, ni u kom slučaju nisu reprezentativni primjercisvojega naroda. Oni koji žive na slobodi dalekoga Sjevera, ratuju, glože se, goste i što već

Sjevernjaci rade, posve su drugačiji. Jezal ih je oduvijek, pomalo romantično, zamišljao kao visoke,nagle, naočite ljude. Snažne ali graciozne. Divlje ali plemenite. Neuljuđene ali lukave. Kao ljude čijije pogled uvijek uperen prema horizontu.

Ovaj nije bio jedan od takvih.

Nikad u životu Jezal nije vidio nekoga tko bi izgledao toliko surovo. Čak mu se i Fenris Strahotniu usporedbi s njim činio civiliziranim. Lice mu je bilo poput išibanih leđa, iskrižano grbavimožiljcima. Nos mu je bio iskrivljen i vukao je malo u stranu. Iz jednog mu je uha bio odsječen komad,jedno oko kao da mu je bilo mrvicu više od drugoga, okruženo srpastom ranom. Cijelo mu je lice,zapravo, bilo pomalo natučeno, polomljeno, nahereno, kao u boksačkog prvaka koji je prošaonekoliko okršaja previše. I izraz mu je lica odavao omamljenost. Buljio je u stražarsku kulu,naboranog čela, razjapljenih usta, i piljio oko sebe odavajući gotovo životinjsku glupost.

Na sebi je imao dug krzneni plašt i kožnatu tuniku ukrašenu zlatom, no takva ga je razinabarbarske raskoši samo činila još više divljim, a dugačak, težak mač za pojasom nije bilo mogućeprevidjeti. Sjevernjak se počeše po velikom ružičastom ožiljku na čekinjavom obrazu dok je zuriouvis u strme zidine, a Jezal primijeti da mu nedostaje jedan prst. Kao da je bio potreban još jedandokaz života punog nasilja i surovosti.

Pustiti tog gorostasnog barbarina u Agriont? Dok su u ratu sa Sjevernjacima? Nezamislivo! NoMorrow se već sklanjao u stranu. “Lord komornik vas očekuje, gospodo,” ushićeno je govorio dok seklanjao i provlačio prema starcu, “ako biste pošli za mnom—”

“Samo malo.” Jezal zgrabi podtajnika za lakat i odvuče ga u stranu. “I njega?” upita s nevjericom,kimnuvši glavom prema barbarinu u plaštu. “Ratujemo s njima, ako niste znali!”

“Lord Hoff bio je vrlo jasan!” Morrovv otrese njegovu ruku i naočale mu zabljesnu.” Zadržite gaovdje, ako baš želite, ali vi ćete objašnjavati lordu komorniku!”

Jezal gutne. Ta mu se ideja nije nimalo sviđala. Baci pogled prema starcu, ali ga nije mogao dugogledati u oči. Bilo je na njemu nešto tajanstveno, kao da zna nešto što nitko drugi ne može ni naslutiti,a to ga je silno uznemiravalo.

“Morate... ostaviti... oružje... ovdje!” vikne on, govoreći što je polaganije i jasnije mogao.

“Vrlo rado.” Sjevernjak izvuče mač iz pojasa i pruži mu ga. Jezalu je bio težak u rukama: veliko,jednostavno, surovo oružje. Za njim pruži dugačak nož, zatim klekne i izvuče još jedan iz čizme.Treći izvuče s križa, a onda i uzak nož iz rukava, gomilajući ih sve na Jezalove pružene ruke.

Sjevernjak se široko nasmiješi. Bio je to uistinu gadan prizor, budući da su se grbavi ožiljcinaborali pa mu je lice izgledalo iskrivljenije nego ikad.

“Hoćemo li?” upita starac.

“Bez otezanja”, reče Morrow i okrene se da pođe.

“Ja ću poći s vama.” Jezal prebaci pune ruke oružja u Kaspino naručje.

“To zaista nije potrebno, kapetane”, zatuli Morrow.

“Inzistiram.” Jednom kad dostavi Sjevernjaka lordu komorniku, Sjevernjak može slobodno ubitikoga god želi: bit će to tuđi problem. Ali dok ne dođe onamo, Jezala mogu okriviti za svaku spačkukoju bi ovaj mogao smisliti, a on to neće dopustiti ni za živu glavu.

Stražari se razmaknu i neobična povorka prođe kroz dveri. Morrow je išao prvi, šaputajući prekoramena puzave besmislice starcu u sjajnome ogrtaču. Sljedeći je išao blijedi mladac, pa Sulfur.Devetprsti Sjevernjak vukao se za njima na začelju.

Jezal ga je slijedio s palcem za pojasom, blizu drške mača kako bi ga mogao brzo dohvatiti,motreći pozorno divljaka za slučaj da napravi kakav nagao potez. Nakon što ga je neko vrijemepratio, međutim, Jezal je morao priznati da čovjek ne izgleda kao da kani nekoga ubiti. Ako išta,izgledao je znatiželjno, zamišljeno i pomalo posramljeno. Uporno je usporavao, gledajući zgrade okosebe, odmahujući glavom, češkajući se po licu, mrmljajući nešto ispod glasa. S vremena na vrijemeprestravio bi prolaznike osmijehom, no činilo se da ne predstavlja neku prijetnju pa se Jezal počeoopuštati, barem dok nisu došli do Trga maršala.

Sjevernjak odjednom stane. Jezal šeprtljavo posegne za mačem, no barbarinove su oči bile uprtenaprijed, prikovane za obližnju fontanu. Polako krene prema njoj, a onda polako podigne krupni prst ipikne u svjetlucavi mlaz. Voda mu špricne u lice a on otetura, umalo prevrnuvši Jezala. “Izvor?”prošapće. “Ali kako?”

Majko mila. Taj čovjek pravo je dijete. Dvometarsko dijete s licem poput mesarske daske.“Unutra su cijevi!” Jezal udari nogom o pločnik. “Ispod... zemlje!”

“Cijevi”, ponovi barbarin tiho, zabuljen u pjenušavu vodu.

Ostali su već malo odmakli, približavali su se raskošnoj zgradi u kojoj je Hoff imao svoje urede.Jezal se počne odmicati od fontane u nadi da će odvući bezumnog divljaka sa sobom. Na Jezalovoolakšanje, on pođe za njim, odmahujući glavom i mrmljajući “cijevi” sebi u bradu, stalno iznova.

Uđu u svježu tamu predvorja lorda komornika. Na klupama uza zidove sjedili su ljudi, a neki odnjih izgledali su kao da čekaju već dugo. Svi su piljili dok je Morrow uvodio neobičnu družinu ravnou Hoffov ured. Tajnik s naočalama otvori teška dvokrilna vrata i ostane stajati postrani dok su prvoćelavi starac, zatim njegov kompanjon sa štapom, pa luđak Sulfur, te konačno devetprsti barbarinprolazili uz njega.

Jezal krene za njima, ali Morrow stane na vrata i zapriječi mu put. “Mnogo vam hvala na pomoći,kapetane”, reče on s blijedim smiješkom na licu. Jezal ugleda lorda komornika kako se mršti zasvojim stolom. Pokraj njega bio je nadlektor Sult, mrk i sumnjičav. I vrhovni sudac Marovia bio jeondje, s osmijehom na naboranom licu. Tri člana Zatvorenoga vijeća.

Tada mu Morrow zalupi vrata pred nosom.

SLJEDEĆEPrimijetih da imate novog tajnika”, reče Glokta, kao u prolazu.

Nadlektor se nasmiješi. “Naravno. Stari mi se nije pretjerano svidio. Bio je malo lajav, znate.”Glokta zastane s čašom vina na pola puta do usta. “Prosljeđivao je naše tajne tekstilcima”, nastaviSult bezbrižno, kao da to svi znaju. “Već sam neko vrijeme bio svjestan toga. No ne morate brinuti,nikad nije saznao ništa što ja nisam htio da sazna.”

Onda si... znao tko je izdajica. Cijelo si vrijeme znao. Gloktine misli vrate se događajima izprošlih nekoliko tjedana, rastavi ih i sastavi u tom novom svjetlu, okrećući ih na sve strane, cijelose vrijeme trudeći prikriti iznenađenje. Ostavio si Rewsovo priznanje negdje gdje si znao da će gatajnik vidjeti. Znao si da će tekstilci saznati tko je na popisu i naslutio što će učiniti, svjestan daće ti samo ići na ruku i dati ti lopatu kojom ćeš ih zakopati. U međuvremenu si moje sumnjeusmjerio prema Kalyneu, a cijelo si vrijeme znao od koga informacije cure. Cijeli se slučaj odviotočno prema tvom planu. Nadlektor ga je promatrao sa sveznajućim osmijehom. I kladim se daslutiš točno o čemu ja upravo razmišljam. Bio sam pijun u ovoj igri gotovo koliko i taj balavi crvod tajnika. Glokta priguši hihot. Sreća moja da sam bio pijun na pravoj strani. Cijelo vrijemenisam ništa posumnjao.

“Izdao nas je za razočaravajuće malu svotu novca”, nastavi Sult, iskrivivši usta s gađenjem.“Usudio bih se reći da bi mu Kault dao deset puta toliko, da je samo imao mozga da zatraži. Te mlađegeneracije stvarno nemaju ambicija. Misle da su bitno pametnije nego što zapravo jesu.” Proučavaoje Gloktu svojim hladnim plavim očima. Ja sam pripadnik mlađe generacije, više ili manje. Spravom sam dobio po prstima.

“Vaš je tajnik kažnjen?”

Nadlektor pažljivo odloži čašu na stol, a njezino dno gotovo bešumno dotakne drvo. “O da. Vrlostrogo. Zaista nije potrebno trošiti misli na njega.” Kladim se da nije. Tijelo pronađeno kako plutana dokovima... “Moram reći, silno sam se iznenadio kad ste se usredotočili na superiora Kalynea kaomogući izvor curenja informacija. On je stara garda. Nekoliko je puta možda zažmirio na neke sitnice,dakako, ali da bi izdao Inkviziciju? Prodavao naše tajne tekstilcima?” Sult otpuhne. “Nikada.Dopustili ste da vam osobna antipatija prema čovjeku utječe na rasuđivanje.”

“On mi se činio jedinim mogućim krivcem”, promrmlja Glokta ali istog trena požali. Glupo,glupo. Pogreška je učinjena. Najbolje da jednostavno držim jezik za zubima.

“Činio?” Nadlektor pucne jezikom s dubokim razočaranjem. “Ne, ne, ne, inkvizitore. Nama nijedovoljno da se netko čini nekakvim. Ubuduće prihvaćamo samo činjenice, molit ću lijepo. Nonemojte se previše gristi zbog toga - pustio sam vas da slijedite instinkte a ispostavilo se da nam jevaša omaška znatno ojačala položaj. Kalyne je uklonjen s položaja,” Tijelo pronađeno kako pluta...“a superior Goyle na putu je iz Anglandije da preuzme mjesto superiora Adue.”

Goyle? Na putu ovamo? Taj je gad novi superior Adue?! Glokta nije mogao obuzdati zgroženu

grimasu.

“Vas dvojica niste baš prijatelji, je li, Glokta?”

“On je zatvorski čuvar, ne istražitelj. Njega ne zanima tko je kriv, a tko nevin. Njega ne zanimaistina. On muči ljude iz čistog zadovoljstva.” “Ma hajde, Glokta. Želite reći da vi ne osjećateuzbuđenje kad vam zatvorenici počnu priznavati tajne? Kad izađu s imenima? Kad potpisujupriznanje?”

“Nije mi to zadovoljstvo.” Meni ništa nije zadovoljstvo.

“A ipak to tako dobro radite. Bilo kako bilo, Goyle stiže i što god vi mislili o njemu, on je jedanod nas. Izuzetno sposoban i pouzdan čovjek, posvećen služenju Kruni i državi. Bio je davno mojučenik, znate.” “Stvarno?”

“Da. Radio je ovo što vi radite... pa vidite da ipak ima budućnosti u tome!” Nadlektor sezahihoće svojoj šali. I Glokta se mlako nasmiješi. “Sve u svemu, sve je ispalo vrlo dobro, a vamatreba čestitati na vašem dijelu. Izvrsno ste obavili posao.” Dovoljno dobro da sam još uvijek živ,ako ništa drugo. Sult podigne čašu pa zajedno popiju neveselu zdravicu, pogledavajući sesumnjičavo preko ruba čaša.

Glokta pročisti grlo. “Predstojnik Kault spomenuo je nešto zanimljivo prije nego je skončao.”

“Nastavite.”

“Tekstilci su imali suučesnika u svojini spletkama. Možda čak nadređenog. Jednu banku.”

“Hm. Prevrni trgovca i ispod ćeš uvijek pronaći bankara. Pa što?”

“Vjerujem da su ti bankari sve znali. Za krijumčarenje, pronevjere, pa čak i umorstva. Vjerujemda su ih poticali, možda im čak naredili, sve da bi dobili dobar povrat za zajmove. Smijem lizapočeti istragu, vaša eminencijo?”

“O kojoj je banci riječ?”

“Valint i Balk.”

Nadlektor kao da je razmišljao jedan čas, zureći u Gloktu nemilosrdnim plavim očima. Zna liveć za te bankare? Zna li već više od mene? što je ono Kault rekao? Želiš izdajnike, Glokta? Tražiu Kući pitanja—

“Ne”, otrese se Sult. “Ti su bankari jako dobro umreženi. Duguju im previše usluga, a bez Kaultabit će teško bilo što dokazati. Dobili smo što smo trebali od tekstilaca, a za vas imam jedan hitnijizadatak.”

Glokta digne pogled. Još jedan zadatak? “Veselio sam se ispitivanju zatvorenika koje smopohvatali u sjedištu gilde, Vaša Eminencijo, moguće je da-”

“Ne.” Nadlektor osine Gloktine riječi dlanom u rukavici. “Taj bi se posao mogao otegnutimjesecima. Goyle će se time baviti.” Namršti se prema stropu. “Osim ako vi nemate nešto protiv?”

Dakle, ja sam orao, sadio, zalijevao žito, a sada će Goyle požetiplodove? I to mi je nekapravda. Ponizno spusti glavu. “Naravno da nemam, vaša eminencijo.”

“Izvrsno. Vjerjatno znate za neobične posjetitelje koji su nam jučer stigli.”

Posjetitelje? Zadnjih su tjedan dana Gloktu ubijala leđa. Jučer se teškom mukom izvukao izkreveta da bi gledao onog kretena Luthara kako mačuje, ali inače je bio zatvoren u svojem sobičku,praktički nepokretan. “Nisam znao”, reče kratko.

“Bayaz, prvi mag.” Glokta se još jednom mlako nasmiješi, ali nadlektor se nije šalio.

“Šalite se, naravno.”

“Da bar.”

“Neki šarlatan, Vaša Eminencijo?”

“Što drugo? Ali zadivljujuće uvjerljiv. Zna puno toga, stvari koje ne bi trebao znati. Ne možemoga samo tako otpisati. Tko god on bio, dobro je potkožen i ima dobre izvore informacija.” Nadlektorse duboko namršti. “S njim je i neki odmetnuti Sjevernjak.”

Glokta se namršti. “Sjevernjak? To im uopće nije u stilu. Oni mi se čine vrlo izravni.”

“I ja sam to pomislio.”

“Carev špijun, onda? Gurkhulski?”

“Moguće. Kantici vole dobre intrige, ali oni se vole držati u sjeni. Ovakve predstave nisu imsvojstvene. Sumnjam da bi odgovor mogao biti bliže kući.”

“Plemići, Vaša Eminencijo? Brock? Isher? Heugen?”

“Možda,” razmišljao je Sult, “možda. Dovoljno su razdraženi. Ili je to maslo našeg prijateljavrhovnog suca. On mi je izgledao malo previše oduševljen cijelom tom situacijom. Nešto spletkari,vidim ja.”

Plemići, vrhovni sudac, Sjevernjaci, Gurkhulci - mogao bi to biti bilo tko od njih, ili nitko -samo zašto? “Ne razumijem, nadlektore. Ako su samo špijuni, zašto bi se toliko trudili? Sigurno imalakših načina da se uđe u Agriont?”

“U tome je stvar.” Sult se namrgodi najogorčenije što ga je Glokta ikad vidio. “Na Zatvorenomevijeću ima jedno prazno mjesto, već odavno. Besmislena tradicija, pitanje ceremonije, foteljarezervirana za mitsku osobu koja je u najmanju ruku mrtva već stotinama godina. Nitko nikada nijemislio da će netko doći i polagati pravo na nju.”

“Ali on je to učinio?”

“Jest! Zahtijevao je!” Nadlektor ustane i zakorači oko stola. “Znam! Nezamislivo! Neki špijun,neki lažov od tko zna kuda, da bude upućen u rad samoga srca naše vlade! Ali ima neke prašnjavepapire pa je naša dužnost da mi diskreditiramo njegal Možete li to vjerovati?”

Glokta nije mogao. Ali nema smisla to i izreći naglas.

“Tražio sam vremena za istragu,” nastavi Sult, “ali Zatvoreno vijeće ne možemo vječno odgađati.Imamo samo tjedan-dva da raskrinkamo tog takozvanog maga kao varalicu. U međuvremenu, on injegovi kompanjoni udomaćili su se u izvanrednom apartmanu u Kuli lanaca i nikako ih ne možemospriječiti da lutaju Agriontom i rade kakve god spačke im padnu na um!” Nešto možemo učiniti...

“Kula lanaca vrlo je visoka. Kad bi netko pao—”

“Ne. Ne još. Već smo i previše izazivali sreću s određenim krugovima. Barem za sada moramopostupati krajnje oprezno.”

“Uvijek je tu opcija ispitivanja. Kad bismo ih uhitili, brzo bih saznao za koga rade—”

“Moramo postupati oprezno, rekoh! Želim da istražite toga maga, Glokta, i njegove pratioce.Saznajte tko su, odakle su, što hoće. Prije svega saznajte tko stoji iza njih i zašto. Moramodiskreditirati tog nazovi-Bayaza prije nego uspije napraviti kakvu štetu. Nakon toga upotrijebite kojagod sredstva želite.” Sult se okrene i ode do prozora.

Glokta nespretno, bolno ustane sa stolice. “Kako da počnem?”

“Slijedite ih!” drekne nadlektor nestrpljivo. “Motrite ih! Vidite s kime razgovaraju, čime se bave.Vi ste inkvizitor, Glokta!” otrese se i bez osvrtanja. “Postavljajte pitanja!”

BOLJE NEGO SMRTTražimo jednu ženu”, reče časnik koji je sumnjičavo zurio u njih.

“Odbjeglu robinju, ubojicu. Vrlo je opasna.”

“Žena, gospodaru?” upita Yulwei zbunjeno, naboranih vjeđa. “Opasna, gospodaru?”

“Da, žena!” Časnik nestrpljivo odmahne rukom. “Visoka, ima ožiljak, kratko podrezane kose.Dobro naoružana, vjerojatno, s lukom.” Ferro je stajala ondje, visoka i s ožiljkom, kratko podrezanekose, s lukom preko ramena, i zurila je u prašnjavi pod. “Traže je najviše instance! Kradljivica je iubojica, višestruka!”

Yulwei se ponizno nasmiješi i raširi ruke. “Nismo vidjeli nikoga takvog, gospodaru. Moj sin i janismo naoružani kao što vidite.” Ferro s nelagodom pogleda zakrivljenu oštricu sablje zataknute zapojas, svjetlucavu na jarkome suncu. Časnik, međutim, kao da je nije primijetio. Pljusne muhu kad jeYulwei nastavio lupetati. “Ni ja ni on ne bismo znali što s nekakvim lukom, uvjeravam vas.Vjerujemo da će nas Bog čuvati, gospodaru, i carevi nenadmašni vojnici.”

Časnik otpuhne. “Vrlo mudro, starče. Što radite ovdje?”

“Trgovac sam, na putu za Dagosku, idem kupiti začine,” i ulizivački se nakloni, “ako mi viljubazno dopustite.”

“Trguješ s rozima, ha? Prokleta Unija!” Časnik pljune u prašinu. “Pa ipak, čovjek mora od nečegaživjeti, valjda, pa makar od sramotnog posla. Trguj dok još možeš, rozih uskoro više neće biti,pomest ćemo ih natrag u more!” Udari se u prsa, pun ponosa. “Car Uthman-ul-Dosht zakleo se da ćebiti tako! Što kažeš na to, stari?”

“O, bit će to velik dan, velik dan,” reče Yulwei pa se još jednom duboko nakloni, “Bog nam gapodario što prije, gospodaru!”

Časnik odmjeri Ferro od glave do pete. “Sin vam izgleda kao snažan momak. Možda bi mogao uvojnike.” Zakorači prema njoj i zgrabi je za golu ruku. “Snažna ruka. Ta bi ruka mogla nategnuti luk,rekao bih, uz malo poduke. što kažeš, momče? Muški posao, borba za Božju slavu i za tvoga cara!Bolje od crnčenja za sitniš!” Ferro se sva naježila na mjestu gdje su joj njegovi prsti dotaknuli kožu.Druga joj ruka polako krene prema nožu. “Avaj,” Yulwei će hitro, “moj je sin rođen malo... spor.Jedva da i govori.” “Aha. Šteta. Možda ćemo uskoro trebati svakog muškarca. Možda jesu divljaci,ali ti rozi znaju se boriti.” Časnik se okrene, a Ferro se namršti za njim. “Dobro onda, možete ići!”Odmahne im da odu. Pogledi njegovih vojnika, koji su odmarali u sjenama palmi uz cestu, pratili suih dok su prolazili, ali ne pretjerano zainteresirano.

Ferro je držala jezik za zubima sve dok tabor nije utonuo u daljinu iza njih, a onda se okomi naYulweija. “Dagoska?”

“Za početak”, reče starac, zagledan u ravnicu obraslu šikarom. “A onda Sjever.”

“Sjever?”

“Preko Okruglog mora do Adue.”

Preko mora? Ona se ukopa na cesti. “Ne idem onamo, jebemu!”

“Zar baš sve moraš otežavati, Ferro? Zar si tako sretna ovdje u Gur- khulu?”

“Ti sjevernjaci su ludi, svi to znaju! Rozi, Unijci, svi po redu. Ludi! Bezbožni!”

Yulwei je upitno pogleda. “Nisam znao da te toliko zanima Bog, Ferro” “Ja barem znam dapostoji!” vikne ona i pokaže prema nebu. “Ti rozi ne razmišljaju kao mi, kao pravi ljudi! Nemamo sešto petljati s njima! Radije bih ostala u Gurkhulu! Osim toga, ovdje imam neriješenih računa.”“Kakvih računa? Ubit ćeš Uthmana?”

Ona se namršti. “Možda i hoću.”

“Hm.” Yulwei se okrene i pođe cestom. “Traže te, Ferro, ako nisi primijetila. Ne bi napraviladeset koraka bez moje pomoći. Onaj kavez te još uvijek čeka, ili si zaboravila? Onaj pred palačom?Jedva čekaju da ga napune.” Ferro zaškrguće zubima. “Uthman je sada car. Ul-Dosht ga zovu.Svemoćni! Nemilosrdni! Najveći car u zadnjih stotinu godina, već sada to govore za njega. Ubiticara!” Yulwei se zahihoće. “Koji si ti lik! Koji lik!” Ferro se mrštila dok je slijedila starca uzbrdo.Nije htjela biti ničiji lik. Yulwei je mogao učiniti da ti vojnici vide što god on poželi, i to je biodobar trik, ali vrag je odnio ako krene na sjever. Kakvog ona posla ima s tim bezbožnim rozima?

Yulwei se još uvijek hihotao kad ga je dostigla. “Ubiti cara.” Zatrese on glavom. “Morat ćepričekati da se vratiš. Moj si dužnik, sjećaš se?”

Ferro ga zgrabi za žilavu ruku. “Ne sjećam se da si spominjao ikakav prelazak mora!”

“A ja se ne sjećam da si išta pitala, Maljinn, i trebalo bi ti biti drago što nisi!” On nježno odlijepinjezine prste sa svoje nadlaktice. “TVoje bi se truplo sada fino sušilo u pustinji umjesto da mi tugunđaš na uho, sva živa i zdrava - razmisli si malo o tome.”

To ju je ušutkalo na neko vrijeme. Hodala je s njim u tišini i nadureno gledala u zarastao krajolik,dok su joj sandale hrskale po suhoj zemlji ceste. Pogleda starca postrance. Spasio joj je život svojimtrikovima, to nije mogla poreći.

Ali neka je vrag odnese ako ode na sjever.

Utvrda je bila skrivena u stjenovitom zaljevu, ali sa svojeg položaja, visoko na litici s jarkimsuncem za leđima, Ferro je sasvim dobro vidjela njezine obrise. Visoke zidine okružile su uredneredove zgrada, dovoljno njih da sačine mali gradić. Do njih, izgrađeni na vodi, bili su dugi molovi.Na molovima su bili usidreni brodovi.

Ogromni brodovi.

Drvene kule, ploveće utvrde. Ferro nikad nije vidjela ni upola tolike brodove. Jarboli su im bilikao crna šuma s ljeskavom vodom u pozadini. Deset ih je bilo usidreno ispod njih, a dalje u zaljevujoš su dva polako sjekla valove, s napuhanim jedrima i sićušnim figurama koje su miljele po palubi iizmeđu paukovih mreža užadi u zraku.

“Vidim ih dvanaest,” promrmlja Yulwei, “ali ti imaš oštriji vid.”

Ferro se zagleda u vodu. Dalje iza zaobljene obale, možda dvadeset milja dalje, ugleda još jednuutvrdu i još jedan skup molova. “Ondje ih ima još,” reče ona, “osam ili devet, a ti su i veći.”

“Veći od ovih?”

“Puno veći.”

“Božjeg mi daha!” promrmlja Yulwei sebi u bradu. “Gurkhulci nikad nisu gradili ovako velikebrodove, ni upola ovolike, ni upola ovoliko mnogo njih. Na cijelome jugu nema dovoljno drva zaovakvu flotu. Sigurno su ga kupili na sjeveru, možda od Styrijaca.”

Ferro nije ni najmanje marila za brodove, drvo i sjever. “Pa?”

“S ovolikom flotom, Gurkhulci će postati morska sila. Mogli bi zauzeti Dagosku iz zaljeva,možda čak okupirati Westport.”

Besmislena imena dalekih mjesta. “Pa?”

“Ne razumiješ, Ferro. Moram upozoriti ostale. Moramo požuriti, smjesta!” pridigne se s tla ipožuri prema cesti.

Ferro progunđa nešto. Još je trenutak gledala velike drvene kade kako se kreću amo-tamo pozaljevu, a onda ustane i pođe za Yulweijem. Veliki brodovi, mali brodovi, njoj to ništa nije značilo.Gurkhulci mogu sve roze na svijetu uzeti za roblje što se nje tiče.

Ako to znači da će ostaviti prave ljude na miru.

“Mičite se s puta!” Vojnik potjera konja ravno na njih, dignuvši bič.

“Tisuću puta oprostite, gospodaru!” zatuli Yulwei i ponizno padne na tlo, puzajući prema travi uzcestu i povukavši nevoljko Ferro za lakat. Ona je stajala u guštari i gledala kako se kolona polakogega. Mršave figure, odrpane, prljave, izgubljene, čvrsto vezanih ruku, praznih pogleda prikovanih uztlo. Muškarci i žene svih mogućih dobi, pa čak i djeca, stotinu njih ili više. Šest čuvara jahalo je uznjih, opušteni u visokim sedlima, bičeva smotanih u rukama.

“Robovi.” Ferro obliže suhe usne.

“Stanovnici Kadira pobunili su se”, reče Yulwei, namršteno gledajući u povorku koja jeprolazila. “Nisu više htjeli biti dio veličanstvenog naroda Gurkhula i mislili su da bi im careva smrtmogla biti izlaz. Čini se da su bili u krivu. Novi je car oštriji i od prethodnog, je li, Ferro? Pobuna im

je već propala. Čini se da je tvoj prijatelj Uthman za kaznu uzeo robove.”

Ferro je gledala žgoljavu djevojčicu kako polako šepa, vukući bose noge po prašini. Trinaestgodina? Bilo je teško reći. Lice joj je bilo prljavo i ravnodušno. Imala je krastavu posjekotinu prekočela, i još neke po stražnjim dijelovima nadlaktica. Tragove biča. Ferro gutne gledajući djevojčicukako s mukom odmiče. Neki starac, tik ispred nje, popikne se i opruži naglavce na cestu, zbog čegacijela kolona posrćući stane.

“Ajmo!” drekne jedan od jahača pa potjera konja naprijed. “Na noge!” Starac se koprcao uprašini. “Kreni!” Vojnikov ga bič ošine i ostavi dugačak crven trag na čovjekovim mršavim leđima.Ferro se trgne i lecne od tog zvuka, i leđa je počnu žariti.

Na mjestima gdje je imala ožiljke.

Gotovo kao da nju samu bičuju.

Nitko neće bičevati Ferro Maljinn i preživjeti. Nikad više. Slegne ramenom i luk joj skliznedolje.

“Mir, Ferro!” procijedi Yulwei uhvativši je za ruku. “Ne možeš ništa učiniti za njih!”

Djevojčica se sagne da pomogne starome robu da ustane. Bič ponovno ošine, zahvati ih oboje izačuje se bolan krik. Je li to jauknula djevojčica ili muškarac?

Ili je to bila sama Ferro?

Otrese Yulweijevu ruku i posegne za strijelom. “Mogu ubiti tog gada!” zareži. Vojnikova se glavanaglo okrene i znatiželjno ih pogleda. Yulwei je uhvati za ruku.

“I što onda?” procijedi. “Ako ubiješ i svu šestoricu, što onda? Imaš li hrane i vode za stotinurobova? Ha? Dobro ih skrivaš! A kad shvate da im je kolona nestala? Ha? A njihovi ih stražaripronađu pobijene? što onda, ubojice? Sakrit ćeš što robova ovdje? Budući da ja ne mogu!”

Ferro je zurila u Yulweijeve crne oči i škrgutala zubima, dišući brzo i glasno kroz nos. Zapita seda li da ga još jednom pokuša ubiti.

Ne.

Bio je u pravu, prokletnik. Polako suzbije ljutnju, koliko god se dala suzbiti. Vrati strijelu namjesto pa se okrene opet koloni. Gledala je kako stari rob tetura dalje, i djevojčica za njim, a gnjevju je izjedao iznutra poput gladi.

“Hej ti!” vikne onaj vojnik, pa pogurne konja prema njima.

“Sad si uprskala!” procijedi Yulwei, a onda se nakloni stražaru, s poniznim osmijehom.“Ispričavam se, gospodaru, moj sin...”

“Začepi, stari!” vojnik pogleda Ferro odozgo iz sedla. “No, mali, jeF ti se sviđa?”

“Što?” procijedi ona kroz stisnute zube.

“Ne moraš se sramiti,” naceri se vojnik, “vidio sam da je gledaš.” Okrene se prema koloni.“Zadrži ih tamo!” vikne on, a robovi posrćući stanu. Nagne se iz sedla, zgrabi žgoljavu djevojčicuispod pazuha i grubo je izvuče iz kolone.

“Dobra je”, reče on povukavši je prema Ferro. “Malo mlada, ali spremna je. Bit će fina kad seopere. Malo šepa al’ to će proći, žestoko smo ih gonili. Dobri zubi... pokaži mu zube, kujo!”Djevojčica polako razmakne ispucale usne. “Dobri zubi. Što kažeš, mali? Deset zlatnih za nju? To jedobra cijena!”

Ferro je stajala ondje i zurila. Djevojčica ju je tupo gledala velikim mrtvim očima.

“Gle”, reče vojnik i nagne se iz sedla. “Vrijedi duplo, a nema nikakvog rizika! Kad dođemo uShaffu, reći ću da je umrla ovdje u prašini. Nitko se neće čuditi, to se stalno događa! Ja dobijemdeset, ti uštediš deset! Svi dobivamo!”

Svi dobivaju. Ferro je zurila gore u stražara. On skine kacigu i obriše čelo nadlanicom. “Mir,Ferro”, prošapće Yulwei.

“Dobro, osam!” vikne vojnik. “Ima lijep osmijeh! Pokaži mu osmijeh, kujo!” Djevojčica laganotrzne kutom usana. “Evo vidiš! Osam, još me pljačkaš!”

Ferro je stisnula šake, zarivši nokte u dlan. “Mir, Ferro”, prošapće Yulwei s notom upozorenja uglasu.

“Božjih mi zuba, kako se cjenkaš, mali! Sedam, moja zadnja ponuda. Sedam, dovraga!” Vojnikfrustrirano mahne kacigom. “Ako budeš blag s njom, za pet će godina vrijediti više! To ti jeulaganje!”

Vojnikovo je lice bilo ni metar od nje. Vidjela je svaku sitnu kaplju znoja koja mu se stvarala načelu, svaku čekinju na obrazima, svaku mrlju, ogrebotinu i poru na njegovoj koži. Gotovo mu je imiris osjetila.

Oni koji su stvarno žedni pit će mokraću ili slanu vodu, ili ulje, koliko god im bilo loše, toliko jejak poriv za pićem. Ferro je to često viđala u Pustarama. Toliku je sad potrebu osjećala da ubije togačovjeka. Htjela ga je rastrgati golim rukama, daviti ga do smrti, razderati mu lice zubima. Potreba jebila gotovo prejaka da se odupre. “Mir!” procijedi Yulwei.

“Ne mogu si je priuštiti”, Ferro se začuje kako govori.

“Mogao si odmah reći, mali, i skratiti mi muke!” Vojnik si nabije kacigu natrag na glavu. “Paipak, ne mogu ti zamjeriti što buljiš. Dobra je mala.” Posegne dolje i zgrabi djevojčicu ispod ruke paje odvuče nazad prema drugima. “Za nju će u Shaffi dobiti dvadeset!” vikne preko ramena. Kolonanastavi dalje. Ferro je gledala djevojčicu sve dok robovi nisu nestali iza uzvisine, posrćući, šepajući,

vukući se u ropstvo.

Sada se osjećala hladno, hladno i prazno. Žalila je što nije ubila stražara, bez obzira na cijenu.Njegovo bi ubojstvo ispunilo tu prazninu, makar nakratko. Tako to funkcionira. “I ja sam tako hodalau koloni”, reče polako.

Yulwei duboko uzdahne. “Znam, Ferro, znam, ali sudbina je htjela da se spasiš. Budi zahvalna natome, ako znaš kako.”

“Trebao si me pustiti da ga ubijem.”

“Iju,” starac kvocne s gađenjem, “ti bi bogme pobila cijeli svijet kad bi samo mogla. Ima li u tebiičega osim ubijanja, Ferro?”

“Nekoć je bilo,” promrmlja ona, “ali bičem to istjeraju iz tebe. Bičuju te dok ne budu sigurni daviše nema ničega.” Yulwei je stajao ondje s onim svojim sažalnim izrazom na licu. Čudno, ali više jenije ljutio.

“Žao mi je, Ferro. Žao mi je i zbog tebe i zbog njih.” Zakorači natrag na cestu i odmahne glavom.“Ali to je bolje nego smrt.”

Ona još tren ostane stajati, zagledana u prašinu koja se dizala za kolonom u daljini.

“Isto je”, prošapće sebi.

Suton, CroWarez.org

BOLAN PALACLogen se naslonio na parapet, škiljio u jutarnje sunce i upijao pogled.

Isto je radio, sada mu se činilo davno, s balkona svoje sobe u biblioteci. Dva pogleda teško da sumogla biti različitija. Izlazak sunca nad zubatim tepihom zgrada sjedne strane, vruć, blještav i punbuke u pozadini. Hladna, maglovita dolina s druge, meka, prazna i tiha poput smrti. Sjećao se togajutra, sjećao se kako se osjećao kao drugi čovjek. Sada se svakako osjećao kao drugi čovjek. Glupčovjek. Malen, uplašen, ružan i zbunjen.

“Logene.” Malacus zakorači na balkon i stane pokraj njega, nasmiješi se suncu i preko gradasvjetlucavom zaljevu koji je već vrvio brodovima. “Prekrasno, zar ne?”

“Ako ti tako kažeš, ali ja nisam siguran da to vidim. Svi ti ljudi.” Logen sav znojan zadrhti. “Nijeto u redu. Plaši me.”

“Bojiš se? Ti?!”

“Uvijek.” Logen jedva da je spavao otkad su došli. Ovdje nikad nije bilo tamno kako spada,nikad tiho kako spada. Bilo je prevruće, prezgusnuto, presmrdljivo. Neprijatelji su moždazastrašujući, ali protiv neprijatelja se možeš boriti i dokrajčiti ih. Logen je njihovu ljutnju mogaoshvatiti. No ne možeš se boriti protiv bezličnog, bezbrižnog, bučnog grada. On mrzi sve. “Ovo nijemjesto za mene. Bit će mi drago otići.”

“Možda nećemo otići još neko vrijeme.”

“Znam.” Logen duboko udahne. “Zato ću sići i pogledati taj Agriont, i saznati o njemu sve štomogu. Neke stvari moraju se obaviti. Bolje ih je obaviti nego živjeti u strahu od njih. Otac mi je tostalno govorio.” “Dobar savjet. Poći ću s tobom.”

“Nećete.” Bayaz je bio na vratima i bi je sno zurio u svojega naučnika. “Vaš napredak u zadnjihnekoliko tjedana sramotan je, čak i za vas.” Zakorači na otvoreno. “Predlažem da, dok smobesposleni, dok čekamo na usluzi Njegovu Veličanstvu, iskoristite vrijeme za učenje. Takva seprilika možda ne ukaže još dugo.”

Malacus bez osvrtanja požuri unutra. Dobro je znao da ne treba otezati kad mu je učitelj takoraspoložen. Bayaz je izgubio svu dobru volju čim su stigli u Agriont, a nije se činilo izglednim da ćese vratiti. Logen mu to nije mogao zamjeriti, budući da su se prema njima odnosili više kao premazatvorenicima nego prema gostima. Nije znao mnogo o bontonu, ali mogao je naslutiti značenjesveprisutnih oštrih pogleda i čuvara pred vratima.

“Ne bi vjerovao koliko je narasla”, progunđa Bayaz, namršteno gledajući prema velikomprostranstvu grada. “Sjećam se kad je Adua bila tek skup koliba naguranih oko Kuće Tvorca poputmuha oko svježeg govna. Prije nego što je postojao Agriont. Prije nego je postojala čak i Unija. Nisubili ni približno ovoliko ponosni u ono vrijeme, mogu ti reći. Obožavali su Tvorca kao boga.”

Glasno skupi grumen sluzi i hračne u zrak. Logen je gledao kako hračak prelazi opkop i završavanegdje dolje među bi je lim zgradama. “Ja sam im ovo podario”, procijedi Bayaz. Logen osjeti onunelagodnu jezu koja kao da je uvijek pratila nezadovoljstvo staroga čarobnjaka. “Podario sam imslobodu, a ovo mi je hvala? Podsmijeh činovnika? Napuhanih starih potrčaka?” Put dolje međusumnju i ludilo počeo mu se činiti milosrdnim spasenjem. Logen polako šmugne prema vratima pa sesagne i uđe natrag u sobu.

Ako su ovdje zatvorenici, onda je Logen bio i u surovijim ćelijama, morao je priznati. Okrugla imje dnevna soba bila dostojna kralja, barem u njegovoj glavi: teške stolice od tamnog drva s detaljnimrezbarijama, debele tapiserije s prikazima šuma i lovačkih prizora na zidovima. Bethod bi se u tojsobi vjerojatno osjećao kao kod kuće. Logen se osjećao kao mulac, uvijek na prstima da ne bi neštorazbio. Visok je vrč stajao na stolu u sredini odaje, oslikan jarkim cvijećem. Logen ga je sumnjičavoodmjerio dok je prolazio do dugačkog stepeništa koje se spuštalo u Agriont.

“Logene!” Bayazje stajao uokviren vratima, namršten. “Čuvaj se. Grad ti se možda čini čudnim,ali ljudi su još čudniji.”

Voda se pjenila i grgljala, štrcala uvis u uskome mlazu iz cijevi isklesane u obliku ribljih usta, aonda pljuskala natrag u široku kamenu pliticu. Fontana, rekao je onaj ponosni mladac. Cijevi podzemljom, rekao je. Logen je zamišljao podzemne struje koje teku pod njegovim nogama i ispirutemelje grada. Od te mu se pomisli malo zavrti u glavi.

Trg je bio ogroman - velika livada od plosnatog kamena, obrubljena strmim liticama bi je lihzgrada. Šupljih litica punih stupova i klesarija, svjetlucavih od visokih prozora, prepunih ljudi.Činilo se da se danas zbiva nešto neobično. Po svim udaljenim rubovima trga gradili su golemunakošenu strukturu od drvenih greda. Cijela vojska radnika vrvjela je po njoj, cijepala je i tukla ponjoj, zamahivala na klinove i spojeve, zlovoljno se dovikivala. Posvuda oko njih bile su planinedasaka i klada, bačve čavala, hrpe alata, dovoljno za gradnju deset silnih dvorana i još koječega. Nanekim je mjestima struktura bila već dobrano iznad tla, a okomite su se grede dizale u zrak poputjarbola velikih brodova, visoke koliko i gorostasne zgrade iza njih.

Logen je stajao s rukama na bokovima i buljio u pregolem drveni kostur, no njegova mu je svrhaostala nepoznanica. Priđe nekom niskom mišićavom muškarcu s kožnatom pregačom koji je bi je snopilio neku dasku. “Što je ovo?”

“Ha?” Čovjek nije ni podigao pogled od posla.

“Ovo. Čemu to?”

Pila progrize drvo, a otpiljeni komad padne na pod. Stolar prebaci dasku na obližnju hrpu.Okrene se i sumnjičavo odmjeri Logena, brišući znoj sa sjajnog čela.

“Tribine. Gledalište.” Logen je prazno piljio u njega. Kako nešto može istovremeno biti tri bine igledalište? “Za Turnir!” stolar mu drekne u lice. Logen polako odstupi. Besmislice. Riječi koje ništane znače. Okrene se i odjuri dalje, držeći se podalje od drvenih struktura i ljudi koji su se po njimapentrali.

Odluta u neku široku ulicu, duboku guduru između visokih bi je lih zgrada. S obiju strana stajalesu međusobno sučeljene statue, mnogo veće nego u stvarnome životu, namrštene nad glavama brojnihljudi koji su žurili između njih. Najbliži kip izgledao mu je nekako neobično poznato. Logen mupriđe, odmjeri ga od glave do pete, a onda se naceri. Prvi mag malo se udebljao otkad su ga isklesali.Previše fine hrane u biblioteci, možda. Logen se okrene čovječuljku s crnim šeširom koji je prolazios velikom knjigom pod rukom.

“Bayaz”, reče i pokaže gore prema statui. “Moj prijatelj.” Čovjek se zapilji u njega, pa u kip, paopet u njega, a onda odjuri.

Kipovi su marširali niz obje strane avenije. Kraljevi Unije, Logen je nagađao, stajali su ulijevome redu. Neki su imali mačeve, neki svitke ili sitne brodiće. Jedan je imao psa uz nogu, drugisnop žita pod rukom, no inače se nisu po bogzna čemu razlikovali. Svi su imali iste visoke krune i istanamrgođena lica. Gledajući ih ovako, ne biste nikada pomislili da su ikada u životu rekli ikakvuglupost, ili učinili išta glupo ili morali kenjati.

Logen začuje ubrzano tupkanje koraka kako mu se primiče iza leđa i okrene se taman na vrijemeda ugleda onog ponositog mladića s dveri kako juriša niz aveniju u košulji promočenoj znojem. Logense pitao kamo se toliko žuri, ali nije bilo šanse da potrči da ga dostigne, ne po toj vrućini. Uostalom,imao je dovoljno drugih misterija za riješiti.

Ulica se otvarala u veliki zeleni prostor, divovskim rukama pokupljen iz prirode i spušten međuvisoke zgrade, ali nimalo nalik na ijedan krajolik koji je Logen ikad vidio. Trava je bila glatka, ravnadeka jarke zelene boje, obrijana gotovo do tla. Na njoj je bilo cvijeća, no ono je raslo u redovima,krugovima i ravnim linijama živih boja. Bili su tu bujni grmovi i stabla, svi nagurani i ograđeni ipodrezani u neprirodne oblike. Bilo je i vode - potočići su žuborili po kamenim stepenicama, a okoruba velikog ravnog jezerca redalo se neko tužno drveće.

Logen je lutao po tom četverokutnom zelenilu, a čizme su mu krčkale po stazi načinjenoj od sitnogsivog kamenja. Okupilo se dosta ljudi koji su nagurani uživali u suncu. Sjedili su u čamcima naminijaturnom jezeru i polako, besciljno veslali u krug. Izležavali su se na travi, jeli, pili i brbljalimeđusobno. Neki od njih upirali su prstom u Logena i vikali, ili šaptali, ili mu skretali s puta.

Bili su neka čudna ekipa, pogotovo žene. Blijede i prozirnkaste, umotane u raskošne haljine, kosaskupljenih u zrak, nagomilanih i probodenih iglama, češljevima, čudnovatim perjem ili beskorisnimmalim šeširićima. Izgledale su kao onaj veliki vrč u okrugloj odaji - pretanke i preosjetljive da bibile od neke koristi, i dodatno nagrđene pretjeranim ukrasima. No prošlo je mnogo vremena pa im sevedro smiješio, za svaki slučaj. Neke su izgledale zaprepašteno, a neke su prestravljeno uzdisale.Logen uzdahne. Još uvijek je u formi.

Malo dalje, na još jednom velikom trgu, Logen je stao i gledao skupinu vojnika na vježbi. Ovinisu bili prosjaci ni ženskasti momčići, nego solidni, teško oklopljeni muškarci s prsnim oklopima ištitnicima na goljenicama ulaštenima poput zrcala, te s dugačkim kopljima na ramenu. Stajali su jedando drugoga, slični kao jaje jajetu, u četirima četverokutima od po kojih pedeset ljudi, mirni poputonih statua na aveniji.

Na urlik niskoga muškarca u crvenoj jakni - njihova vođe, Logen je pretpostavio - cijela se ekipaokrene, spusti koplja i počne napredovati po trgu, stupajući zajedno teškim čizmama. Svi su bili isti,isto naoružani, isto se kretali. Bio je to impresivan prizor, sav taj sjajni metal koji se jednoličnimtempom kretao u nakostriješenim četverokutima i sa svjetlucavim vršcima kopalja, kao neki velikičetvrtasti jež s dvjesto nogu. Prilično smrtonosan, bez imalo sumnje, na velikoj ravnoj površini,protiv imaginarnog neprijatelja ravno ispred njih. Kako bi djelovao na krševitim stijenama, pljusku, uzapetljanoj šumi, Logen nije bio tako siguran. Ti bi se ljudi brzo umorili pod težinom oklopa, a kad bise četverokuti raspali, što bi onda učinili? Ljudi koji su navikli uvijek biti rame uz rame s nekim? Bili se znali boriti sami?

Nastavi šetnju dalje, kroz prostrana dvorišta i uredne vrtove, pokraj grgljajućih fontana iponositih statua, niz čiste ulice i široke avenije. Lutao je gore dolje po uskim stepeništima,mostovima preko potoka, cestama, drugim mostovima. Vidio je stražare u deset različitih divnihlivreja kako čuvaju stotinu različitih dveri, zidina i vrata, a svi su ga vrlo sumnjičavo odmjeravali.Sunce se penjalo na nebu, a visoke bi je le zgrade klizile sve dok Logena nisu počele boljeti noge idok se nije napola izgubio, s vratoboljom od stalnog gledanja uvis.

Jedina konstanta bila je gorostasna kula koja se izdizala visoko, visoko iznad svega ostalog takoda su čak i najveće od najvećih zgrada izgledale prosječno. Uvijek je bila prisutna, u krajičku oka ilibi izvirivala iznad vrhova krovova u daljini. Logena su koraci vukli sve bliže i bliže njoj, sve dok senije našao u zapuštenom kutu citadele u samoj njezinoj sjeni.

Pronašao je staru klupu pokraj zaraslog travnjaka blizu velike oronule zgrade presvučenemahovinom i bršljanom, sa strmim krovovima koji su se uleknuli u sredini i s kojih su popadalicrepovi. Skljoka se na klupu, zadihan, i namršti se gore u to ogromno obličje iza zidina, tminuizrezanu iz plavetnila, planinu ljudskim rukama načinjenu od suhog, silnog, mrtvog kamenja. Za tu segolemu masu nisu držale nikakve biljke, ni busenčić mahovine u pukotinama između velikih blokova.Kuća Tvorca, Bayaz je rekao da se zove. Nije sličila ni jednoj kući koju je Logen ikada vidio. Nijeimala krovova na vrhu, ni vrata i prozora na tim golim zidovima. Skup silnih, oštrih kamenih stupova.Za koju je svrhu ikada bilo potrebno izgraditi nešto toliko veliko? Tko je uopće bio taj Tvorac? Je lisamo ovo stvorio? Jednu veliku beskorisnu kuću?

“Slobodno sjednem?” Neka je žena gledala Logena odozgo, sličnija Logenovom poimanju ženenego što su to bila ona čudna, sablasna stvorenja u parku. Lijepa žena u bi je loj haljini, licauokvirenog tamnom kosom.

“Slobodno? Da. Čudno, ali nitko drugi ne želi sjediti kraj mene.”

Ona se spusti na suprotni kraj klupe, nasloni bradu na dlanove, laktove na koljena inezainteresirano se zagleda u visoku kulu. “Možda vas se boje.”

Logen je gledao nekog čovjeka kako žuri uz njih sa snopom papira pod rukom i pilji u njegarazrogačenih očiju. “I meni se počinje činiti da je tako.”

“Izgledate pomalo opasno.”

“Htjeli ste reći gadno.”

“Obično kažem ono što hoću reći, a kažem opasno.”

“E pa, izgled vara.”

Ona podigne obrvu i polako ga odmjeri od glave do pete. “Onda ste sigurno miroljubiv čovjek.”

“Hm... ne baš sasvim.” Gledali su se postrance. Nije izgledala uplašeno, prezirno, pa čak nizainteresirano. “Zašto se vi ne bojite?”

“Ja sam iz Anglandije, znam vaš narod. Osim toga,” pusti da joj glava klone na naslon klupe,“nitko drugi ne želi razgovarati sa mnom. Očajna sam.”

Logen je zurio u batrljak svojeg srednjega prsta i promigoljio ga amo- tamo koliko se dao.“Očito. Ja sam Logen.”

“Bravo. Ja nisam nitko.”

“Svatko je netko.”

“Ja nisam. Ja nisam ništa. Ja sam nevidljiva.”

Logen joj se namršti, napola okrenutoj prema njemu, naslonjenoj na klupu na suncu, ispruženogdugog glatkog vrata, grudi koja su se polako nadimale i spuštale. “Ja vas vidim.”

Ona zakrene glavu prema njemu. “Vi... ste pravi gospodin.”

Logen se nakašlje od smijeha. Svakakvim su ga imenima častili u životu, ali nikad takvim. Mladažena nije se pridružila njegovu veselju. “Ne pripadam ovamo”, promrmlja ona sebi u bradu.

“Ni vi ni ja.”

“Ne. Ali ovo je moj dom.” Ona ustane s klupe. “Doviđenja, Logene.”

“Sretan vam put, nitko.” Gledao ju je kako se okreće i polako odlazi, odmahujući glavom. Bayazje bio u pravu. Grad je čudan, ali ljudi su još čudniji.

Logen se probudio u bolnom skoku, zatreptao i mahnito ogledao oko sebe. Mrak. Ne baš potpunmrak, naravno, bio je tu uvijek prisutan sjaj grada. Učinilo mu se da čuje nešto, no sada nije biloničega. Bilo je vruće. Vruće i stiješnjeno i zagušljivo, čak i uz ljepljiv povjetarac s otvorenogprozora. Zastenje, prebaci vlažne deke oko struka, protrlja znoj s prsa pa ga obriše u zid iza sebe.Svjetlo mu je iritiralo kapke. A to mu nije bio najveći problem. Ako se nešto može reći za LogenaDevetprstog, može se reći da mu se piša.

Nažalost, ovdje se ne može samo tako pišati u lonac. Imaju neku posebnu napravu, kao ravnudrvenu policu s rupom u maloj prostorijici. Piljio je u tu rupu kad su tek stigli i pitao se čemu bi

mogla služiti. Činilo mu se da seže duboko dolje i smrdjelo je iz nje. Malacus mu je objasnio.Besmislen i barbarski izum. Morao si sjediti ondje, na tom tvrdom drvu, dok ti oko jaja pušeneugodan propuh. No to je civilizacija, koliko se Logenu činilo. Ljudi nemaju pametnijeg posla pasmišljaju kako jednostavne stvari učiniti kompliciranima.

Iskoprca se iz kreveta i krene opreznim koracima prema mjestu na kojem se sjećao da se nalazevrata, nagnut naprijed i pipajući rukama pred sobom. Bilo je presvijetlo za spavanje, ali pretamno dabi išta vidio. “Usrana civilizacija”, promrmlja sebi u bradu dok je prtljao po zasunu na vratima,kliznuvši bosim nogama oprezno u okruglu sobu u središtu njihovih odaja.

Ovdje je bilo hladno, vrlo hladno. Hladan zrak bio mu je ugodan na goloj koži nakon vlažnevrućine spavaće sobe. Zašto ne spava ovdje umjesto u onoj pećnici vrata do? Zaškilji premasjenovitim zidovima, lica cijelog zgnječenog od bolnog bunila sna, u pokušaju da razabere koja mutnavrata vode do police za pišanje. Koliko on ima sreće, vjerojatno će zalutati u Bayazovu sobu islučajno zapisati prvoga maga na spavanju. To bi čarobnjaku bio pravi melem za živce.

Zakorači naprijed. Začuje se tresak i zveket kad se nogom zabio u kut stola. Opsuje i uhvati se zaranjenu goljenicu - a onda se sjeti vrča. Baci se i uhvati ga za rub tik prije nego je pao. Oči su mu sesada privikavale na polumrak pa je razabrao cvijeće naslikano na hladnoj, sjajnoj površini. Krenuoga je vratiti na mjesto kad mu je sinulo. Čemu ići dalje kad u rukama ima savršeno dobru posudu?Kradomice se ogleda po sobi, zamahne posudom na pravo mjesto... a onda se ukipi.

Nije bio sam.

Visoka, vitka silueta, nejasna u polumraku. Uspio je razabrati tek dugu kosu koja je laganovijorila na propuhu s otvorenog prozora. Naprezao je oči u tami, ali nije uspijevao vidjeti lice.

“Logene...” Ženski glas, blag i tih. Nije mu se ni najmanje svidio. U prostoriji je bilo hladno, vrlohladno. Čvrsto uhvati vrč.

“Tko si ti?” grakne, a glas mu odjednom glasno odjekne u grobnoj tišini. Zar sanja? Zatreseglavom, stegne vrč u ruci. Sve se činilo stvarnim, užasno stvarnim.

“Logene...” Žena tiho krene prema njemu. Slabo svjetlo s prozora osvijetli joj jednu stranu lica.bi je li obraz, zasjenjenu očnu duplju, kut usta, a onda ponovno utone u tamu. Bilo je nešto poznato...Logenov um pokušao je proniknuti što dok je odmicao natraške, očiju uprtih u njezin obris, pazeći dastol bude između njih.

“Što hoćeš?” Imao je neki hladan osjećaj u grudima, loš osjećaj. Znao je da bi trebao zvatipomoć, probuditi ostale, ali nekako je morao saznati tko je to. Morao je znati. Zrak je bio leden, iLogen je gotovo mogao vidjeti vlastiti dah u obliku pare pred nosom. Žena mu je mrtva, znao je to,mrtva i hladna i natrag u blatu, već odavno i daleko odavde. Vidio je selo spaljeno do pepela, punotrupala. Žena mu je mrtva... a ipak...

“Thelfi?” prošapće.

“Logene..Njezin glas! Njezin glas! Razjape mu se usta. Ona posegne prema njemu kroz svjetlo sprozora. Blijeda ruka, blijedi prsti, dugi bi je li nokti. Soba je bila ledena, ledeno hladna. “Logene!”

“Mrtva si!” Podigne vrč, spreman razbiti ga na njezinoj glavi. Ruka posegne, široko raširenihprstiju.

Odjednom u sobi postane svijetlo kao usred bi je la dana. Svjetlije. Blještavo, usijano bi je lo.Tmurni obrisi vrata, namještaj, pretvorili su se u oštre bi je le rubove, crne sjene. Logen čvrsto stisneoči, zakloni ih rukom i spusti se zadihan uza zid. Začuo se zaglušujući prasak nalik na lavinu, pucanjei prasak poput velikog drveta koje pada, smrad zapaljenog drveta. Logen malo zaškilji na jedno oko,proviri kroz prste.

Prostorija je bila neobično izmijenjena. Još jednom mračna, ali manje mračna nego prije. Svjetloje curilo kroz veliku nepravilnu rupu u zidu gdje je nekoć bio prozor. Dvije su stolice nestale, treća jebalansirala na trima nogama, a polomljeni rubovi lagano su sjajili, tinjali poput štapića koji su dugobili u vatri. Stol, koji je maloprije stajao tik ispred njega, bio je raznesen napola i na drugome krajuprostorije. Dio plafona otkinut je s greda, a pod je bio pun komada kamena i žbuke, polomljenihkomada drveta i fragmenata stakla. Od čudnovate žene nije bilo ni traga.

Bayaz je nesigurno koračao kroz krš prema rupi koja je zijevala u zidu, u noćnoj košulji koja muje lepršala oko jakih listova, pa proviri van u noć. “Nema ga više.”

“Ga?” Logen je zurio u rupu koja se još pušila. “Znala mi je ime...”

Čarobnjak otetura do zadnje netaknute stolice i baci se na nju kao da je potpuno iscrpljen.“Žderač, možda. Poslao ga je Khalul.”

“Što?!” upita Logen, posve zbunjen. “Poslao ga je tkol”

Bayaz obriše znoj s lica. “Ne želiš znati.”

“Istina.” Logen to nije mogao poreći. Protrlja bradu, zagledan u nazu- bljeni odsječak noći, izapita se bi li sad bio pravi čas da se predomisli. No tad je već bilo prekasno. Začulo se mahnitonabijanje po vratima.

“Hajde budi ljubazan pa otvori.” Logen glupavo zatetura kroz krš i otvori zasun. Neki ljutitstražar progura se unutra uz njega sa svjetiljkom u jednoj ruci i isukanim mačem u drugoj.

“Čula se neka buka!” Svjetlo iz svjetiljke obasja kaos, pronađe nepravilan rub iščupane žbuke,polomljeni kameni zid, prazno noćno nebo iza njega. “Sranje”, prošapće.

“Imali smo nepozvanog gosta”, promrmlja Logen.

“Ovaj... moram obavijestiti...” stražar je izgledao potpuno zbunjeno .. nekoga.” Popikne se iumalo padne preko otpale grede dok je natraške hodao prema vratima. Logen je čuo njegove korakekako odzvanjaju niz stepenice u daljinu.

“Što je to Žderač?” Nije bilo odgovora. Čarobnjak je spavao, zatvorenih očiju i dubokonamršten, a prsa su mu se polako micala. Logen spusti pogled. Iznenadilo ga je što je ugledao da jošuvijek drži posudu, prekrasnu i krhku, čvrsto stisnutu u desnoj ruci. Pažljivo pomete dio poda paspusti vrč dolje, usred sveg onog krša.

Jedna od vrata treskom se otvore i Logenu srce stane. Bio je to Malacus, izbečenih očiju iizbezumljen, s kosom koja je stršala na sve strane. “Koji...” Zatetura prema rupi i oprezno proviri unoć. “Sranje!”

“Malacuse, što je to Žderač?”

Quaijeva glava naglo se okrene prema Logenu, a lice mu je bilo oličenje strave. “Zabranjeno je”,prošapće, “jesti ljudsko meso...”

PITANJAGlokta je trpao kašu u usta što je brže mogao, u nadi da ću progutatibarem pola obroka prije nego

mu se želudac počne dizati. Proguta, zakašlje se, zadrhti. Odgurne zdjelu u stranu kao da ga samanjezinaprisutnost vrijeđa. što je, uostalom, istina. “Bolje ti je da je nešto važno,Severarde”,progunđa.

Praktikal jednom rukom ostruže masnu kosu unatrag. “Ovisi što smatrate važnim. Tiče se našihčarobnih prijatelja.”

“A, prvoga maga i njegovih smjelih drugova. Što s njima?”

“Noćas je došlo do nekakvih nemira u njihovim odajama. Netko im je provalio, kažu. Došlo je donekakve borbe. Čini se da je načinjena nekakva šteta.”

“Netko? Nekakve? Nekakva šteta?” Glokta s negodovanjem zatrese glavom. “Čini se? Čini senam nije dovoljno, Severarde.”

“E pa ovoga će puta morati biti. Čuvar je malo škrtario na detaljima. Izgledao je prokletozabrinuto, ako mene pitate.” Severard se uvali malo dublje u stolicu i pogrbi ramena oko ušiju.“Netko bi se trebao time pozabaviti, pa zašto to ne bismo bili mi. Mogli biste ih dobro promotriti,izbliza. Postaviti im koje pitanje, možda.”

“A gdje su?”

“Bit ćete oduševljeni. U Kuli lanaca.”

Glokta se mrštio dok je sisao zaostale komadiće kaše s golih desni. Naravno. I to na samomevrhu, kladim se. Milijardu stepenica. “Još nešto?”

“Sjevernjak je jučer bio u šetnjici, hodao je u krugovima preko pola Agrionta. Motrili smo ga,naravno.” Praktikal šmrcne i popravi masku. “Ružan gad.”

“Ah, zloglasni Sjevernjak. Je li pravio kakve ispade? Silovao i ubijao, palio zgrade, takvo što?”

“Ne previše, iskreno da vam kažem. Bilo je to zamorno jutro za sve nas. Lutao je okolo i buljio ustvari. Razgovarao je s nekoliko ljudi.”

“S nekime koga poznajemo?”

“Ni s kim bitnim. S jednim od stolara koji montiraju tribine za Turnir. S nekim činovnikom naKraljevu prilazu. Bila je i neka djevojka kod Sveučilišta. S njom je malo dulje razgovarao.”

“Djevojka?”

Severardove se oči nacere. “Tako je, i to zgodna. Kako se ono zvala?” Pucne prstima. “Pobrinuo

sam se da to saznam. Brat joj je u Kraljevoj osobnoj... West, nešto West...”

“Ardee.”

“Tako je! Znate je?”

“Hmm.” Glokta lizne gole desni. Pitala me kako sam. Sjećam se. “O čemu su oni imalirazgovarati?”

Praktikal podigne obrve. “Vjerojatno ni o čemu. No ona je iz Anglan- dije, nije dugo u gradu.Možda postoji neka veza. Hoćete da je privedem? Brzo bismo saznali.”

“Ne!” otrese se Glokta. “Ne. Nema potrebe. Njezin mi je brat nekoć bio prijatelj.”

“Nekoć.”

“Da je nitko nije pipnuo, Severarde, jesi li me čuo?”

Praktikal slegne ramenima. “Ako vi tako kažete, inkvizitore. Ako vi tako kažete.”

“Kažem.”

Nastupi stanka. “Onda smo gotovi s tekstilcima, je li?” Severard je zvučao gotovo sjetno.

“Tako se čini. S njima je svršeno. Ostalo je samo još nešto čišćenja.” “Unosnog čišćenja, rekaobih.”

“I ja bih rekao”, Glokta će zlovoljno. “No Njegova Eminencija smatra da će naše kvalitete bitikorisnije drugdje.” Kao u motrenju lažnih čarobnjaka. “Nadam se da nisi previše izgubiokupovinom one nekretninice kod dokova.”

Severard slegne ramenima. “Ne bi me iznenadilo da vam opet zatreba neko utočište daleko odznatiželjnih pogleda, i to uskoro. Još uvijek je tamo. Po odgovarajućoj cijeni. Samo je šteta ostavitiposao nedovršenim.”

Istina. Glokta načas zastane, zadubljen u razmišljanja. Opasno. Nadlektor je rekao da neidemo dalje. Vrlo je opasno ne slušati, a ipak, nešto njušim.

Kopka me to, ostaviti svari nedovršenima, ma što Njegova Eminencija govorila. “Možda imajoš jedna sitnica.”

“Stvarno?”

“Da, ali ovo neka bude tajno. Znaš li išta o bankama?”

“Velike zgradurine. Posuđuju ljudima novac.”

Glokta se slabašno osmjehne. “Nisam znao da si takav stručnjak. Ima jedna koja me posebnozanima. Zove se Valint i Balk.”

“Nikad čuo za njih, ali mogu se raspitati.”

“Samo budi diskretan, Severarde, jesi li me razumio? Nitko ne smije znati za to. Ozbiljno tomislim.”

“Diskrecija mi je drugo ime, šefe, pitajte bilo koga. Diskrecija. To sam ja. Poznat sam po tome.”

“I bolje ti je, Severarde. I bolje ti je.” Ili ćemo obojica ostati bezglave.

Glokta je sjedio uglavljen u procijep s leđima prema kamenu i lijevom nogom pruženom predsobom - probadajućom, pulsirajučom peči bola. Očekivao je bol, dakako, u svakom trenutku svakogadana. No ovo je ipak nešto posebno.

Svaki mu je dah bio čegrtavi jauk kroz ukočene ralje. I najsitniji pokret bio je golem zadatak.Sjetio se kako ga je maršal Varuz tjerao da trči gore- dolje po ovim stepenicama kad je trenirao zaTurnir prije mnogo godina. Preskakao sam po tri odjedanput, i gore i dolje, bez imalo razmišljanja.A vidi me sad. Tko bi mislio da će doći do ovoga?

Drhtavo mu je tijelo bilo obliveno znojem, iz peckavih su očiju curile suze, a iz užarenog nosakapali vodenasti šmrklji. Sva ta silna voda teče iz mene, a ja sam žedan ko sam vrag. Gdje je tulogika? Gdje je i u čemu logika? što da netko prođe i vidi me u ovakvom stanju? Strah i trepetInkvizicije, pao na guzicu nasred prozora i ne može se pomaknuti? Bih li natjerao ležeran osmijehna ovu ukočenu masku agonije? Bih li se pravio da je sve u najboljem redu? Da često dolazimovdje zalegnutipokraj stepenica? Ili bih plakao, vrištao i molio za pomoć?

No nitko nije prošao. Ležao je ondje, uglavljen u taj uski prostor na tri četvrtine puta do vrhaKule lanaca, leđima naslonjen na hladan kamen, klecavih koljena privučenih pred sebe. Sand danGlokta, majstorski ma- čevalac, naočit konjički časnik, kakva li ga veličanstvena budućnost čeka?Nekada sam mogao satima trčati. Trčati i trčati a da se uopće ne umorim. Osjećao je kako mu segraške znoja cijede niz leđa. Zašto ja ovo radim?

Zašto bi to, dovraga, itko radio? Mogu prestati danas. Mogu otići doma majci. Ali što onda?

Sto onda?

“Inkvizitore, drago mi je da ste ovdje.”

Blago tebi, gade, meni nije. Glokta se naslonio na zid na vrhu stepenica i onim rijetkim zubimakoje je još imao strugao po desnima.

“Unutra su, vlada pravi nered...” Glokti zadrhti ruka, a vrh štapa zaklapara po kamenu. U glavi muse vrtjelo. Stražar mu je bio mutan i maglovit pred treperavim očima. “Jeste li dobro?” Nagne senaprijed i pruži jednu ruku.

Glokta podigne pogled. “Samo otvori ta jebena vrata, budalo!”

Čovjek odskoči, požuri prema vratima, pogurne ih i otvori. Svaki djelić Glokte vapio je zaodustajanjem i padanjem na nos, no on se snagom volje uspravi. Tjerao je jednu nogu pred drugu, čakse tjerao da diše, tjerao je ramena natrag i glavu gore, pa bahato prođe uz stražara iako ga je svakidjelić tijela žario od bola. Ono što je vidio s druge strane vrata, međutim, gotovo mu je slomilooplatu staloženosti.

Jučer su ovo bile jedne od najluksuznijih odaja u Agriontu. Čuvale su se za najčasnije goste,najvažnije strane dužnosnike. Jučer. U jednom je zidu razvaljena ogromna rupetina na mjestu gdje jetrebao biti prozor, a nebo iza nje bilo je zasljepljujuće bi je lo nakon tame stubišta. Dio plafonapropao je, polomljene grede i krpe žbuke visjele su u sobu. Pod je bio posut komadima kamena,krhotinama stakla, otrgnutim fragmentima šarene tkanine. Antikno je pokućstvo smrskano u razbacanekomadiće, a okrhnuti su rubovi bili pougljenjeni i zacrnjeni kao od požara. Samo jedan stolac, polastola i visok ukrasni vrč, neobično djevičanski usred poda razasutog kršem, izbjegli su uništenje.

Usred sveg tog skupocjenog loma stajao je zbunjen i boležljiv mladić. Podigao je pogled premaGlokti dok je ovaj pažljivo koračao kroz šutu oko ulaznih vrata i nervozno prelazio jezikom pousnama, vidno na rubu. Je li itko ikada izgledao kao veća varalica?

“Ovaj, dobro jutro?” Mladićevi prsti nervozno su čupkali halju, teško čudo izvezeno tajanstvenimsimbolima. Pa zar ne izgleda kao da mu je nelagodno u tome? Ako je on čarobnjakov naučnik, jasam car Gurkhula.

“Ja sam Glokta, iz Inkvizicije Njegova Veličanstva. Poslali su me da istražim ovaj... nesretandogađaj. Očekivao sam nekoga starijeg.”

“O, da, oprostite, ja sam Malacus Quai,” promuca mladić, “naučnik velikog Bayaza, prvogamaga, velikog u uzvišenom umijeću i učenog u dubokim—” Klekni, klekni preda mnom! Ja sammoćni car Gurkhula!

“Malacus...” Glokta ga grubo presiječe, Quai. Vi ste iz Staroga Carstva?”

“0 da”, mladić se na to malo razvedri. “Poznajete li moj—”

“Ne. Ne uopće.” Blijedo se lice objesi. “Jeste li bili ovdje noćas?” “Ovaj, da, spavao sam ususjednoj sobi. Bojim se da nisam vidio ništa iako...” Glokta je zurio u njega, uporno i netremice, upokušaju da ga dokuči. Naučnik se nakašlje i pogleda u pod, kao da se pita otkuda da počne čistiti.Zar je moguće da nadlektor živčani zbog ovoga? Očajan glumac. Cjelokupno mu držanje zaudarana pretvaranje.

“Netko jest vidio nešto, ipak?”

“Pa, ovaj, gospodin Devetprsti, rekao bih—”

“Devetprsti?”

“Da, naš suputnik sa Sjevera.” Mladić se razdvedri. “Slavan ratnik, junak, princ u svojem—”

“Ti iz Staroga Carstva, on Sjevernjak. Kakva kozmopolitska družba.”

“Pa da, ha-ha, baš jesmo, valjda—”

“Gdje je sada Devetprsti?”

“Još uvijek spava, mislim, ovaj, mogu ga probuditi—”

“Biste li bili tako ljubazni?” Glokta kucne štapom u pod. “Bio je ovo naporan uspon, ne bih voliodolaziti još jednom.”

“Ne, ovaj, naravno... oprostite.” Požuri prema jednim vratima, dok se Glokta pretvarao darazgledava golemu rupu u zidu, praveći bolne grimase i grizući usnicu da ne počne tuliti kao bolesnodijete. Slobodnom se rukom uhvatio za polomljeno kamenje na rubu rupe i stisnuo ga najjače što jemogao.

Kako je grč prolazio, počela ga je više zanimati šteta. Čak i na ovoj visini zid je bio debeo baremmetar i dvadeset, solidno građen od šute povezane žbukom i s fasadom od rezanih kamenih blokova.Za ovakav bi prodor bio potreban komad kamena iz zaista moćnog katapulta, ili ekipa radnika kojatjedan dana radi danju i noću. Divovski opsadni stroj ili ekipa radnika nesumnjivo bi privuklipažnju stražara. Kako je onda ovo napravljeno? Glokta prođe prstima po ispucanom kamenju.Jednom je čuo priče da na dalekom jugu prave nekakav eksplozivan prah. Je li malo praha mogloizvesti ovo?

Vrata se otvore i Glokta ugleda kršnog muškarca kako se saginje ispod niskog nadvratnika izakopčava košulju sporim, glomaznim rukama. Nekakva zamišljena sporost. Kao da bi se mogaokretati brže ali ne vidi smisla. Kosa mu je bila u zapetljanom gnijezdu, a kvrgavo lice puno ožiljaka.Nije imao srednji prst na lijevoj ruci. Zato Devetprsti. Kako domišljato.

“Dugo spavate?”

Sjevernjak kimne. “U vašem mi je gradu prevruće - cijelu noć sam budan pa sam onda cijeli danpospan.”

Glokti je noga pulsirala, leđa su mu stenjala, a vrat bio ukočen poput suhe grane. Trudio se izpetnih žila da svoju agoniju zadrži za sebe. Sve bi dao da se može zavaliti u onaj jedini neoštećenistolac i vrištati do iznemoglosti. Ali moram ostati na nogama i divaniti s ovim šarlatanima.“Možete li mi objasniti što se ovdje zbilo?”

Devetprsti slegne ramenima. “Pripišalo mi se usred noći. Vidio sam nekoga u ovoj sobi.” Nije sepreviše mučio sa službenim jezikom, činilo se, iako mu sadržaj nije bio pretjerano pristojan.

“Jeste li vidjeli tko je to bio?”

“Ne. Bila je žena, toliko sam razabrao.” Mrdao je ramenima, s vidnom nelagodom.

“Žena, stvarno?” Priča iz sekunde u sekundu postaje sve bizarnija. “Još nešto? Možemo li suzitipotragu na nešto manje od pola populacije?”

“Bilo je hladno. Jako hladno.”

“Hladno?” Naravno, što ne bi bilo? U jednoj od najtoplijih noći u godini. Glokta je dugo zurioSjevernjaku u oči, i ovaj je zurio u njega. Tamne, hladne plave oči, duboko usađene. Nisu to očiidiota. Možda izgleda kao majmun, ali ne govori tako. Razmišlja prije nego prozbori, a onda negovori više nego što mora. Opasan je to čovjek.

“Kojim ste poslom u gradu, gospodine Devetprsti?”

“Došao sam s Bayazom. Ako vas zanima kojim je on poslom ovdje, pitajte njega. Ja iskrenonemam pojma.”

“Onda vas plaća?”

“Ne.”

“Slijedite ga iz odanosti?”

“Ne sasvim.”

“Ali njegov ste sluga?”

“Ne. Ne baš.” Sjevernjak se polako počeše po čekinjavoj čeljusti. “Ne znam što sam.”

Ti si jedan veliki, ružni lažljivac, eto što si. Ali kako da to dokažem? Glokta mahne štapom poskršenoj odaji. “Kako je vaš uljez prouzročio ovoliku štetu?”

“Bayaz je to učinio.”

“Je li? Kako?”

“Umijećem, kako on to kaže.”

“Umijećem?”

“Osnovna magija neobuzdana je i opasna,” odrecitira naučnik pompozno, kao da govori neštojako važno, “jer dolazi s Druge Strane, a crpljenje iz donjeg svijeta prožeto je pogibelji. Mag miješamagiju sa znanjem i tako nastaje Uzvišeno umijeće, ali jednako kao kovač ili—”

“S Druge Strane?” otrese se Glokta, i oštro sasiječe baljezganje mladoga morona. “Donji svijet?Mislite, pakao? Magija? Baratate li vi magijom, gospodine Devetprsti?”

“Ja?” Sjevernjak se zahihoće. “Ne.” Razmisli o tome na trenutak, a onda doda, kao da mu je teksad palo na pamet. “Ali mogu razgovarati s duhovima.”

“S duhovima, ma nemojte?” Za boga miloga. “Možda nam oni mogu reći tko je bio taj uljez?”

“Bojim se da ne.” Devetprsti tužno odmahne glavom ili zato što mu je promaknuo Gloktinsarkazam ili zato što ga je odlučio ignorirati. “Ovdje ih više nema budnih. Ovdje svi spavaju. Većdugo vremena.”

“Aha, naravno.” Duhovima je odavno prošlo vrijeme za spavanje. Počinju me zamarati ovebudalaštine. “Dolazite od Bethoda?”

“Moglo bi se reći.” Sad je Glokta bio iznenađen. Očekivao je u najboljem slučaju nagli udah,užurban pokušaj prikrivanja, nipošto otvoreno priznanje. Devetprsti, međutim, nije ni trepnuo.“Nekoć sam bio njegov junak.” “Junak?”

“Borio sam se u deset dvoboja za njega.”

Glokta se mučio tražeći riječi. “Jeste li pobijedili?”

“Imao sam sreće.”

“Jasno vam je, dakako, da je Bethod napao Uniju?”

“Da.” Devetprsti uzdahne. “Trebao sam još odavno ubiti tog gada, ali tada sam bio mlad i glup.Sada sumnjam da ću dobiti još jednu priliku, ali tako to ide. Treba biti... koja je ono riječ za to?”

“Realan”, reče Quai.

Glokta se namršti. Tren ranije bio je na rubu da pronađe smisao u svim ovim glupostima, alitrenutak je prošao a situacija je imala manje smisla nego ikada. Zurio je u Devetprstoga, no naizubijanom licu nije bilo odgovora, samo novih pitanja. Razgovara s duhovima? Bethodov junak alineprijatelj? Napala ga je tajanstvena žena u gluho doba noći? A on ne zna ni zašto je ovdje?Pametni lažljivci govore istinu koliko god mogu, ali ovaj govori tolike laži da ne znam odakle dapočnem.

“O, imamo gosta!” Neki starac, krupan i zdepast s kratkom sijedom bradom, uđe u sobu žustro setrljajući krpicom po ćelavoj glavi. To je, dakle, taj Bayaz. Baci se na onu netaknutu stolicu bez imalogracilnosti koju bi čovjek očekivao od jedne važne povijesne ličnosti. “Moram se ispričati. Uživaosam u kupki. Vrlo ugodnoj kupki. Kupam se svaki dan otkad smo stigli ovamo u Agriont. Tako meokaljala prljavština na putu da sam naprosto prigrlio priliku da ponovno budem čist.” Starac prođerukom po golome tjemenu uz tiho psikanje.

Glokta je u glavi uspoređivao njegovo lice s Bayazovom statuom na Kraljevu prilazu. Sličnostizmeđu njih nije uopće bila frapantna. Upola onako impozantan i znatno niži. U sat vremenamogao bih naći barem petoricu staraca koji bi bili uvjerljiviji. Da obrijem nadlektora Suita, i onbi bio sličniji. Glokta baci pogled na njegovu sjajnu ćelu. Pitam se koristi li britvu svako jutro?

“A vi ste?” upita takozvani Bayaz.

“Inkvizitor Glokta.”

“Aha, jedan od inkvizitora Njegova Veličanstva. Počašćeni smo!” “Oh, ne, ja sam počašćen. Taipak ste vi legendarni Bayaz, prvi mag.” Starac ga prostrijeli pogledom, nakostriješenih zelenih očiju.“Legendaran je možda trunkicu pretjeran izraz, ali Bayaz jesam.”

“Vaš kolega, gospodin Devetprsti, upravo mi je opisivao sinoćnja događanja. Slikovita priča.Tvrdi da ste vi prouzročili... sve ovo.”

Starac prezrivo otpuhne. “Nije mi navika primati nenajavljene goste.” “Vidim.”

“Avaj, nastala je mala šteta u apartmanu. Iskustvo mi govori da treba djelovati brzo i odlučno.Krhotine je uvijek moguće pohvatati kasnije.” “Dakako. Oprostite mi na neznanju, gospodine Bayaze,ali kako je točno šteta nastala?”

Starac se nasmiješi. “Jasno vam je da ne dijelimo tajne reda s bilo kime, a bojim se da već imamnaučnika.” Pokaže prema neuvjerljivom mladcu.

“Upoznali smo se. Laičkim rječnikom, možda, da vas mogu shvatiti?”

“Vi biste to nazvali magijom.”

“Magijom. Tako dakle.”

“Dabome. Po tome smo, na kraju krajeva, mi magi najpoznatiji.”

“Mmm. Pretpostavljam da ne biste mogli demonstrirati, meni za dušu?”

“Oh, ne!” Samoprozvani mag lagodno se nasmije. “Ne izvodim trikove.”

Ovaj stari jarac jednako je nedokučiv kao i Sjevernjak. Prvi jedva da išta govori, a ovaj drugimelje, i melje a ne kazuje ništa. “Moram priznati da mi nije najjasnije kako je taj uljez dospiounutra.” Glokta se ogleda po prostoriji u potrazi za mogućim mjestima ulaska. “Stražar nije ništavidio pa nam ostaje samo prozor.”

Oprezno se odvuče do rupe i proviri van. Prije je tu bio balkončić, no od njega je ostalo teknekoliko tupastih krhotina kamena. Inače se zid glatko i strmo spuštao sve do svjetlucave vodedaleko, daleko ispod. “Bio bi to poprilično težak uspon, pogotovo u haljini. Nemoguć, zar ne mislite?Kako mislite da je to toj ženi pošlo za rukom?”

Starac prezrivo otpuhne. “Zar bih ja trebao obavljati vaš posao umjesto vas? Možda se uzveralakroz kanalizacijski odvod!” Sjevernjak je izgledao kao da ga je silno uznemirio taj prijedlog. “Zaštoje ne uhvatite i pitate? Niste li zato ovdje?”

Osjetljiv, osjetljiv, i savršeno je to odglumio. Dašak povrijeđene nedužnosti toliko uvjerljiv dasam skoro povjerovao toj baljezgariji. Skoro, ali ne sasvim. “U tome leži problem. Nema ni traga niglasa vašem tajanstvenom uljezu. Nije pronađeno nikakvo tijelo. Nešto drva, komadići namještaja,

kamenje iz zida bili su razbacani posvuda po ulicama. Ali nikakvog traga nikakvom uljezu, nimuškom ni ženskom.”

Starac je zurio u njega, a na licu mu se pomaljala namrgođena grimasa. “Možda je tijelo upotpunosti spaljeno. Možda je razneseno na komadiće tako male da ih je nemoguće vidjeti, ili seskuhalo i isparilo u zrak. Magija nije uvijek precizna, pa ni predvidljiva, čak ni u rukama majstora.Takve se stvari događaju. Vrlo lako. Pogotovo kad sam razdražen.”

“Bojim se, ipak, da moram riskirati da vas razdražim. Palo mi je na pamet da vi možda uopćeniste Bayaz, prvi mag.”

“Zaista?” Starčeve čupave obrve spoje se.

“Moram barem razmotriti mogućnost...” prostorijom zavlada napeta šutnja, “... da ste vivaralica.”

“Prevarant?” otrese se takozvani mag. Blijedi mladić pogne glavu i tiho uzmakne do zida. Gloktase odjednom osjećao vrlo usamljenim usred tog kruga zasipanog kršem, usamljenim i svenesigurnijim u sebe, ali nastavi dalje.

“Palo mi je na pamet da je cijeli ovaj događaj možda insceniran za nas. Kao prigodnademonstracija vaših čarobnih moći.”

“Prigodna?” Procijedi ćelavi starac, glasom neprirodno glasnim. “Prigodna, kažete? Bilo biprigodno da su me pustili da neometano uživam u noćnome počinku. Bilo bi prigodno da sada sjedimu svojoj staroj fotelji u Zatvorenome vijeću. Bio bi prigodno da ljudi prihvaćaju moju riječ kaozakon, kao što je bilo nekoć, a ne da mi postavljaju mnoštvo prokleto glupih pitanja!”

Sličnost sa spomenikom na Kraljevu prilazu odjednom se znatno povećala. Sada je tu bilozapovjedno mrštenje, prezriv podsmijeh, prijetnja strašnim gnjevom. Starčeve riječi Gloktu kao da supritiskale poput teškog tereta, izbijale mu dah iz tijela, prijetile da će ga baciti na koljena, zarezati muse u lubanju i za sobom ostaviti tračak sumnje. Baci pogled prema golemoj rupi u zidu. Prah?Katapulti? Radnici? Zar ne postoji jednostavnije objašnjenje? Svijet kao da se mijenjao oko njega,i isto kao i u radnoj sobi nadlektora nekoliko dana ranije, um mu je prevrtao komadiće slagalice,razdvajao ih i spajao. što ako jednostavno govore istinu? što ako...

Ne! Glokta izbije tu ideju iz glave. Podigne glavu i uzvrati starcu podsmijehom da i on ima očemu razmišljati. Ostarjeli glumac ćelave glave i uvjerljiva ponašanja. Ništa više. “Ako ste onaj zakojega se izdajete, nemate se zašto bojati mojih pitanja, ili svojih odgovora.”

Starac se nasmiješi i neobičan pritisak iznenada popusti. “Barem je vaša otvorenost, inkvizitore,prilično osvježavajuća. Ne sumnjam da ćete dati sve od sebe da dokažete svoju teoriju. Nek’ vam jesa srećom. Ja se, kao što kažete, nemam čega bojati. Samo bih vas molio da pronađete neki dokaz teobmane prije nego nas opet dođete gnjaviti.”

Glokta se ukočeno nakloni. “Pokušat ću”, reče pa krene prema vratima.

“Još jedna stvar!” Starac je gledao u golemu rupu u zidu. “Bi li bilo moguće pronaći nam nekedruge odaje? Kroz ovo puše prilično hladnjikav vjetar.”

“Raspitat ću se.”

“Izvrsno. Možda negdje gdje ima manje stepenica. Te prokletinje mi ubijaju koljena u zadnjevrijeme.” Ma da? U tome se barem slažemo.

Glokta ih svu trojicu posljednji put odmjeri. Ćelavi je zurio u njega, lica posve ravnodušnog.Strkljavi mladić nervozno ga je pogledao a onda brzo odvratio pogled. Sjevernjak je još uvijeknamršteno zurio prema vratima zahoda. Šarlatani, varalice, špijuni. Ali kako to dokazati? “Ugodandan vam želim, gospodo.” Zatim odšepa prema stepenicama što je dostojanstvenije mogao.

PLEMSTVOJezal ostruže posljednje plave dlake s obraza pa ispere britvu u lavoru.Zatim je obriše u tkaninu,

sklopi i pažljivo odloži na stol, gledajući s divljenjem kako sunce sjaji na sedefnoj dršci.

Obriše lice, a onda - to mu je bio najdraži dio dana - pogleda svoj odraz u ogledalu. Bilo je todobro ogledalo, netom uvezeno iz Viserinea, dar od njegova oca: oval sjajnog, glatkog stakla uokviru od raskošno izrezbarenog tamnog drva. Prikladno okruženje za tako zgodnog mladića kao štoje onaj koji ga je veselo gledao odatle. Iskreno govoreći, zgodan je bio preskroman izraz.

“Pravi si ljepotan, zar ne?” reče Jezal sam sebi i nasmiješi se prelazeći prstima po glatkoj kožičeljusti. I to kakve čeljusti! Često su mu govorili da mu je to najbolja crta, mada ni ostatku nije ništanedostajalo. Okrene se udesno pa ulijevo, da bi se mogao bolje diviti toj veličanstvenoj bradi kojaodaje snagu i autoritet, ali je i osjetljiva i obzirna. Je li ikada postojala takva brada? Možda je nekoćneki kralj ili junak iz legendi imao bradu koja je bila skoro jednako divna. Bila je to plemićka brada,toliko je bar bilo jasno. Ni jedan plebejac nije mogao imati tako grandioznu bradu.

Sigurno ju je naslijedio s majčine strane obitelji, Jezal je pretpostavljao. Otac mu je imarazmjerno slabu bradu. Braća isto, kad malo bolje razmisli. Mora ih pomalo žaliti, ta ipak je onnaslijedio svu ljepotu u obitelji.

“I većinu talenta”, promrmlja veselo sam sebi. Pomalo nevoljko okrene se od ogledala i ode udnevnu sobu, navuče košulju i zakopča je sprijeda. Danas mora izgledati najbolje što može. Od tepomisli živci mu malo zatitraju, počevši od želuca pa kroz dušnik i zastanu u grlu.

Sada su dveri već negdje otvorene. Jednolična bujica ljudi slijeva se u Agriont, zauzima mjestapo velikim drvenim tribinama na Trgu maršala. Tisuće njih. Svi koji išta znače, i mnogi koji ne značeništa. Već se okupljaju: galame, naguravaju se, uzbuđeni, čekaju... njega. Jezal se nakašlje i pokušaizbiti tu pomisao iz glave. Ionako ga je već pola noći držala budnim.

Prođe do stola gdje je stajao pladanj s doručkom. Odsutno prstima uzme kobasicu i zagrize kraj,žvačući bez uživanja. Napravi grimasu i baci je natrag na tanjur. Nema apetita jutros. Taman je brisaoprste u krpu kad je primijetio da nešto leži na podu ispred vrata, neki komadić papira. Sagne se ipokupi ga pa razmota. Samo jedna rečenica, napisana urednim, preciznim rukopisom:

Nađimo se večeras, kod spomenika Haroda Velikog blizu Četiri ugla A.

“Sranje”, promrsi u nevjerici, čitajući rečenicu stalno ispočetka. Ponovno presavine papir pa senervozno ogleda po sobi. Jezalu je na pamet padalo samo jedno “A”. Izgurao ju je iz misli u zadnjihnekoliko dana, budući da je svaki slobodan trenutak proveo na treninzima. Ovo mu je sve vratilonatrag, nepogrešivo.

“Sranje!” Razmota papir pa još jednom pročita rečenicu. Nađimo se večeras? Nije mogao suzbitinavalu zadovoljstva zbog toga, a ono uskoro preraste u vrlo jasan žar užitka. Usta mu se izviju umutav smiješak. Tajni sastanci u mraku? Koža mu se naježi od uzbuđenja pri samoj pomisli. Ali tajne

uvijek nekako isplivaju na površinu, a što ako njezin brat sazna? Ta pomisao sa sobom donese novival nervoze. Primi papirić objema rukama, spreman da ga podere napola, no u zadnji ga čas ipakpresavine i spremi u džep.

Dok se Jezal spuštao niz tunel, već je čuo gomilu. Neobičan, odjekujući žamor koji kao da jedolazio iz samog kamena. Već je to čuo, dakako, kao gledatelj na prošlogodišnjem Turniru, no ondase nije sav preznojio i osjećao mučninu u trbuhu. Sudjelovanje kao publika i sudjelovanje u programudva su posve različita svijeta.

Na trenutak uspori pa stane, sklopi oči i nasloni se na zid, a buka gomile nagrne mu u uši dok jepokušavao disati i pribrati se.

“Ne brini, znam kako ti je.” Jezal osjeti Westovu utješnu ruku na ramenu. “Ja sam se prvi putskoro okrenuo i pobjegao, ali proći će čim isučete mačeve, vjeruj mi.”

“Da,” promumlja Jezal, “naravno.” Sumnjao je da West zna kako mu je. Možda je sudjelovao nanekoliko Turnira, no Jezal nije vjerovao da je razmatrao tajni susret sa sestrom najboljeg prijateljaiste večeri. Pitao se bi li West bio toliko obziran da zna sadržaj pisamca u džepu Jezalove košulje.Nije baš bilo vjerojatno da bi.

“Trebali bismo krenuti. Ne želimo da počnu bez nas.”

”Ne.” Jezal posljednji put duboko udahne, otvori oči pa svom snagom izdahne. Zatim se odgurneod zida i počne žurno koračati niz tunel. Osjeti iznenadan nalet panike - gdje su mu mačevi?Očajnički se osvrnuo oko sebe, a onda duboko uzdahnuo. Bili su mu u ruci.

Na kraju hodnika vladala je poprilična gužva: treneri, sekundanti, prijatelji, članovi obitelji iulizice. Bio je, međutim, očito tko su natjecatelji; petnaest mladića koji su čvrsto stezali mačeve uruci. Strah je bio opipljiv, i zarazan. Gdje god pogledao, Jezal je vidio blijeda, nervozna lica, znojnačela, tjeskobne oči koje zvjeraju naokolo. Nije pomagala ni buka gomile koja je, zloslutno glasna izazatvorenih dvokrilnih vrata na drugome kraju prostorije, rasla i padala poput olujnog mora.

Samo je jedan čovjek izgledao kao da ga ni najmanje ne dira cijela situacija, naslonjen na zid sjednom nogom podbočenom na žbuku i zabačene glave dok je niz nos gledao u okupljene jedvaotvorenim očima. Većina natjecatelja bili su vitki, žilavi atlete. Ovaj je bio sve samo ne to. Krupan,jak muškarac glave obrijane u tamne čekinje. Imao je velik debeo vrat i vilicu poput praga - vilicujednoga plebejca, Jezalu se nekako činilo, ali golemog i snažnog plebejca opakog udarca. Jezal bi gamožda zamijenio za nečijeg slugu da nije imao par mačeva koji su mu labavo visjeli iz jedne ruke.

“Gorst”, West šapne Jezalu na uho.

“Hm. Izgleda mi više kao neki radnik nego mačevalac.”

“Možda, ali izgled vara.” Buka gomile lagano je jenjavala, a nervozno brbljanje u prostorijismanji se zajedno s njom. West podigne obrve. “Kraljev govor”, prošapće.

“Dragi prijatelji! Dragi zemljaci! Dragi građani Unije!” začuje se zvonak glas, jasan i

razgovijetan čak i kroz debela vrata.

“Hoff”, posprdno će West. “Čak se i ovdje gura na kraljevo mjesto. Zašto si jednostavno ne stavikrunu na glavu pa da smo mirni?”

“Prije točno mjesec dana”, čuo se daleko urlanje lorda komornika, “moji su kolege izZatvorenoga vijeća postavili pitanje... trebamo li i ove godine održati Turnir?” Iz publike se zaorepovici negodovanja i žestokog neslaganja. “Pošteno pitanje!” vikne Hoff. “Budući da smo u ratu!Vrlo opasnom sukobu na Sjeveru! Same slobode koje toliko cijenimo, građanske slobode na kojimanam cio svijet zavidi, naš način života, ugrozili su divljaci!”

Neki se činovnik počeo probijati okolo po sobi i odvajati natjecatelje od obitelji, trenera iprijatelja. “Sretno,” reče West i potapša Jezala po ramenu, “vidimo se vani.” Jezalu su se ustaosušila pa je uspio samo kimnuti.

“A pitanje su postavili hrabri ljudi!” zagrmi Hoffov glas iza vrata. “Mudri ljudi! Redomdomoljubi! Moji nepokolebljivi kolege iz Zatvorenoga vijeća! Razumio sam zašto misle da ovegodine ne bi trebalo biti Turnira!” Uslijedi duga stanka. “”Ali ja sam im rekao, ne!”

Erupcija manijakalnog skandiranja. “Ne! Ne!” urlala je gomila. Jezala poslože u kolonu zajedno sostalim natjecateljima, dva po dva, osam parova. On je prtljao po mačevima dok je lord komorniktupio dalje, iako ih je već dvadeset puta pregledao.

“Ne, rekao sam im! Zar ćemo dopustiti da ti barbari, te zvijeri sa smrznutog Sjevera, gaze našnačin života? Zar ćemo dopustiti da se ta zvijezda vodilja slobode usred mračnoga svijeta ugasi? Ne,rekao sam im! Naša sloboda nije na prodaju ni po koju cijenu! U to se, dragi prijatelji, dragizemljaci, dragi građani Unije, u to se možete pouzdati... pobijedit ćemo u ovome ratu!”

Još jedna velika plima odobravanja. Jezal gutne i nervozno se ogleda oko sebe. Bremer dan Gorststajao je pokraj njega. Golemi gad bio je toliko drzak da mu je namignuo, naceren kao da ga ništa nasvijetu ne brine. “Prokleti idiot”, prošapće Jezal, ali je pazio da mu se usnice ne miču.

“I tako, dragi prijatelji, i tako,” Hoffovo se urlikanje primakne kraju, “ima li ljepše prigode negokad stojimo na samome rubu opasnosti? Da slavimo vještinu, snagu, junaštvo nekih od najhrabrijihsinova Unije! Moji dragi zemljaci, dragi građani Unije, predstavljam vam natjecatelje!” Vrata seširom otvore, a huka gomile izvana nahrli u hodnik tako da su grede zazvečale: nagla, zaglušujućeglasna. Prvi par mačevalaca počne izlaziti kroz blještav luk, pa sljedeći par, pa sljedeći. Jezal je biosiguran da će se ukipiti i ostati nepomično zuriti kao zec, no kad je došao red na njega, noge su mumuževno zakoračale zajedno s Gorstovima, a pete dobro ulaštenih čizama lupale su po popločanompodu i kroz visoka vrata.

Trg maršala bio je preobražen. Posvuda su podignuti ogromni nasipi sjedalica koje su sezale svedalje i dalje, sve više i više na sve strane, preplavljene uzavrelim mnoštvom. Natjecatelji su seredali niz duboku dolinu između visokih tribina prema sredini te velike arene, a grede, potpornji istupovi nalik deblima dizali su se s obiju strana poput sjenovite šume. Ravno ispred njih, činilo sevrlo daleko, postavljen je ring za mačevanje, kružić suhe žute trave usred mora lica. Dolje u prvim

redovima Jezal je razabirao lica bogatih i plemenitih. Odjeveni u najbolju odjeću, zakfenjali su očiod jarkog sunca, uglavnom snobovski nezainteresirani za spektakl pred sobom. Malo dalje i maloviše, osobe su postajale sve neprepoznatljivije, a odjeća manje otmjena. Velika većina gledateljstvabile su mrlje i točke boje, nagurane po dalekim obodima strmog amfiteatra, no plebejci su svojuudaljenost nadoknađivali uzbuđenošću: klicali su, urlali, stajali na prstima i dizali ruke u zrak. Iznadnjih virili su vrhovi najviših zgrada oko trga, čiji su zidovi i krovovi stršali kao otoci u moru, sprozorima i parapetima prepunim minijaturnih gledatelja.

Jezal je treptao i zurio u tu golemu paradu ljudstva. Dio njega bio je svjestan da je blenuo, alipremali dio da bi zatvorio usta. Prokletstvo, kako mu je bilo mučno. Znao je da je trebao neštopojesti, no sada je bilo prekasno. Što ako povrati ovdje pred pola svijeta? Ponovno osjeti navalu onebezumne panike. Gdje je ostavio mačeve? Gdje li su? U ruci. U ruci. Gomila je hučala i uzdisala izavijala u mirijadi različitih glasova.

Natjecatelji počnu izlaziti iz kruga. Neće se svi boriti danas, većina će samo gledati. Kao da imtreba još gledatelja. Krenu prema prvim redovima, no Jezal nije išao s njima, na svoju veliku žalost.Krene prema boksovima gdje se natjecatelji pripremaju za borbu.

Skljokao se na stolicu pokraj Westa, sklopio oči i obrisao znojno čelo, a gomila je i dalje klicala.Sve je bilo preblještavo, preglasno, prenesnosno. Maršal Varuz bio je u blizini, nagnuo se prekoograde boksa i urlao nešto nekome na uho. Jezal je zurio preko arene u gledatelje u kraljevskoj ložina suprotnoj strani, uzalud se nadajući da će mu nešto skrenuti pažnju.

“Njegovo Veličanstvo Kralj izgleda kao da uživa u događanjima”, šapne West Jezalu na uho.

“Mmm.” Kralj je, ustvari, izgleda već bio u dubokom snu, a kruna mu je skliznula i nakosila se.Jezal se pitao što bi se dogodilo da padne.

Princ prestolonasljednik Ladisla bio je ondje, veličanstveno odjeven kao i uvijek, i ozareno jeprelazio pogledom po areni s osmijehom od uha do uha kao da su svi ovdje zbog njega. Njegov mlađibrat, princ Raynault, nije mogao biti različitiji od njega: jednostavan i trezven, sa zabrinutom jegrimasom gledao svog poluonesviještenog oca. Njihova majka, kraljica, sjedila je do njih, uspravnakao da je progutala metlu i s bradom u zraku, pomno se pretvarala da je njezin uzvišeni suprug posvebudan i da ne prijeti opasnost da će joj njegova kruna iznenadno i bolno zveknuti u krilo. Između nje ilorda Hoffa Jezalu pogled zapne za neku mladu djevojku vrlo, vrlo lijepu. Bila je još skupocjenijeodjevena nego Ladisla, ako je to uopće moguće, s lancem ogromnih dijamanata oko vrata koji sujarko blještali na suncu.

“Tko je ona žena?” upita Jezal.

“Aha, princeza Terez”, promrmlja West. “Kći nadvojvode Orsa, gospodara Talinsa. Njezina jeljepota naširoko poznata, a čini se da jednom za promjenu glasine nisu pretjerane.”

“Mislio sam da ništa dobro ne dolazi iz Talinsa.”

“I ja sam tako čuo, ali mislim da bi ona mogla biti iznimka, zar ne?” Jezal nije bio posve siguran.

Spektakularna jest, to svakako, ali u očima je imala ledeno ponosan pogled. “Mislim da si je kraljicazamislila udati je za princa Ladislu.” Dok je Jezal gledao, princ prestolonasljednik nagnuo se prekosvoje majke da počasti princezu nekom slaboumnom pošalicom, a onda prasnuo u smijeh na vlastitušalu, pljeskajući se po koljenu od veselja. Ona mu uputi mlak ledeni osmijeh, isijavajući preziromčak i na ovolikoj udaljenosti. Činilo se, međutim, da Ladisla to nije primijetio, a Jezalu je pažnjauskoro usmjerena na drugu stranu. Visok muškarac u crvenom kaputu nezgrapno je hodao prema ringu.

“Vrijeme je”, promrmlja West.

Sudac teatralnim zamahom podigne ruku s ispružena dva prsta, pa se polako okrene čekajući da segraja stiša. “Danas ćete imati priliku uživati u dvama mačevalačkim dvobojima!” zagrmi on, a onda uzrak izbaci drugu ruku s trima ispruženim prstima, dok je publika pljeskala. “U svakome pobjeđujebolji u trima pogocima!” Digne u zrak obje ruke. “Četiri će se muškarca boriti pred vama! Dvojicaće otići kući... praznih ruku.” Sudac spusti ruku i tužno zatrese glavom, a publika uzdahne. “Nodvojica će proći dalje u sljedeći krug!” Gomila zaurla s odobravanjem.

“Spreman?” upita maršal Varuz koji se nagnuo naprijed preko Jezalova ramena.

Koje idiotsko pitanje. Što da nije spreman? Što onda? Sve bi otkazali? Oprostite ljudi, ja nisamspreman? Vidimo se dogodine? No Jezal uspije izustiti samo: “Mmm.”

“Vrijeme je!” vikne sudac i polako se okrene prema središtu arene. “Za naš prvi dvoboj!”

“Jakna!” otrese se Varuz.

“Uh.” Jezal je prtljao po dugmadi pa svukao jaknu i automatski zasukao rukave košulje. Bacipogled postrance i primijeti da i njegov protivnik prolazi slične pripreme. Visok, mršav mladić dugihruku i pitomih, pomalo orošenih očiju. Ni približno među najstrašnijim protivnicima. Jezal primijetida mu ruke lagano drhte dok je uzimao mačeve od sekundanta.

“Učenik Seppa dan Vissena, dolazi nam iz Rostoda u Stariklandu...” sudac zastane efekta radi “...Kurtis dan Broya!” Začuje se val entuzijastič- nog pljeskanja. Jezal prezrivo otpuhne. Ti seljaciplješću zbilja bilo kome.

Visoki mladac ustane sa sjedala i odrješito krene prema ringu, a mačevi mu bi je snu na suncu.“Broya!” ponovi sudac, dok je krakati idiot zauzimao svoje mjesto. West izvadi Jezalove mačeve izkorica. Od metalnog zveketa opet mu pozli.

Sudac još jednom pokaže prema boksovima za natjecatelje. “A njegov današnji protivnik! ČasnikKraljeve osobne i učenik lorda maršala Varuza glavom!” Začuje se raštrkano pljeskanje, a stari sevojnik sav ozari. “Iz Luthara u Midderlandu, ali stanovnik našega Agrionta... kapetan Jezal danLuthar!” Još jedna bujica klicanja, mnogo glasnija od one koju je Broya dobio. Začuje se niz oštrihpovika koji su nadglasali buku. Netko je izvikivao brojeve. Koeficijente oklada. Jezal osjeti jošjedan nalet mučnine dok je polako ustajao na noge.

“Sretno.” West mu pruži isukane mačeve, drškama prema njemu.

“Ne treba njemu sreća!” otrese se Varuz. “Taj Broya je nula! Samo se pazi njegova domašaja!Pritisni ga, Jezale, pritisni ga!”

Činilo mu se da mu treba cijela vječnost da dođe do tog kruga kratke suhe trave dok je, uz glasnugraju gomile u Jezalovim ušima i još glasnije lupanje srca, prevrtao drške mačeva u znojnimdlanovima. “Luthar!” ponovi sudac koji je nasmiješen od uha do uha gledao Jezala kako prilazi.

Kroz glavu su mu prolazila besmislena i nevažna pitanja. Gleda li ga Ardee iz publike i pita li sehoće li se večeras doći naći s njom? Hoće li poginuti u ratu? Kako su dovukli travu za ring na Trgmaršala? Baci pogled prema Broyi. Osjeća li se i on ovako? Publika je sada utihnula, posve utihnula.Težina tišine pritiskala je Jezala dok je zauzimao svoje mjesto u ringu, zarivao noge u suhu zemlju.Broya slegne ramenima, zatrese glavom pa podigne mačeve. Jezalu se pišalo. Užasno mu se pišalo.Što kad bi se sad upišao? Po hlačama bi mu se proširila velika tamna mrlja. Čovjek koji se upisao naTurniru. Nikad se ne bi riješio toga, ni da poživi stotinu godina.

“Počnite!” zagrmi sudac.

No ništa se ne dogodi. Dvojica su muškaraca stajali ondje, sučeljeni sa spremnim mačevima.Jezala zasvrbi obrva. Htio se počešati, ali kako? Njegov protivnik obliže usne, a onda opreznozakorači ulijevo. Jezal učini isto. Kružili su oprezno jedan oko drugoga, a cipele su im tiho škripalepo suhoj travi: polako, polako su se primicali jedan drugome. I kad su se približili, Jezalov se svijetsažeo u prostor između vrhova njihovih dugih mačeva. Malo je to bio samo jedan korak. Malo je tobila jedna stopa. A onda ih je dijelilo samo petnaestak centimetara. Jezalov cijeli um bio jeusredotočen na ta dva svjetlucava vrha. Deset centimetara. Broya ubode prema naprijed, slabašno, aJezal ploštimice odbije udarac bez razmišljanja.

Mačevi lagano zazvone i, kao da je to bio znak unaprijed dogovoren sa svakim posjetiteljemarene, vikanje ponovno počne, za početak u obliku raspršenih povika:

“Ubij ga, Luthare!”

“To!”

“Ubodi! Ubodi!”

No ubrzo se opet rastočilo u gromoglasno, gnjevno more mnoštva koje se dizalo i spuštalo uskladu s kretanjima u ringu.

Što je Jezal više gledao tog štrkljastog idiota, to je manje bio zastrašen. Nervoza mu je počelaprolaziti. Broya ubode, nespretno, a Jezal se gotovo nije trebao ni pomaknuti. Broya zamahne,neuvjerljivo, a Jezal mu parira, bez previše truda. Broya nasrne, potpuno nespretno, izvan ravnoteže ipreviše ispružen. Jezal ga zaobiđe i ubode protivnika u rebra tupim vrhom dugog mača. Sve je bilotako lako.

“Jedan za Luthara!” vikne sudac, a s tribina odjekne provala navijanja. Jezal se smiješio u sebi iuživao u podršci gledateljstva. Varuz je bio u pravu, ovaj ga glupan uopće ne treba zabrinjavati. Još

jedan pogodak i prolazi u drugi krug.

Vrati se na svoje mjesto, i Broya učini isto, trljajući rebra jednom rukom i zureći tupavo u Jezalaispod obrva. Jezal se nije dao zastrašiti. Ljutiti pogledi imaju smisla jedino ako čovjek zna nekogavraga o borbi.

“Počnite!”

Ovoga su se puta brzo uhvatili ukoštac i razmijenili pokoji zamah. Jezal nije mogao vjerovatikoliko se sporo njegov protivnik kreće. Kao da mu svako oružje teži po tonu. Broya je dugim mačempecao po zraku, u pokušaju da rasponom ruku pritisne Jezala. Kratki mač nije još skoro niupotrijebio, a kamoli koordinirao s dugim. Što je još gore, činilo se da počinje gubiti dah, a mačevalisu se tek dvije minute. Je li taj tupan uopće trenirao? Ili su samo uzeli nekog slugu s ceste da bi imalidovoljan broj natjecatelja? Jezal je odskakao, plesao oko svojega protivnika. Broya je vitlao za njim,uporan ali nesposoban. Sve to skupa počelo je biti sramotno. Nitko ne uživa u nesrazmjeruprotivnika, a nespretnost ove budale oduzimala je Jezalu priliku da zablista.

“Ma daj više!” poviče on. Val smijeha pomoli se okolo s tribina. Broya zaškrguće zubima panavali svim svojim snagama, koje, međutim, nisu bile baš nešto. Jezal je bez po muke odbijao ustranu njegove bi je dne pokušaje, izmicao se, klizio ringom dok se njegov slaboumni protivnik klatioza njim, uvijek tri koraka iza njega. Nije tu bilo preciznosti, ni brzine, ni razmišljanja.

Prije nekoliko minuta Jezal je bio napola prestravljen pred ogledom s tim krakatim glupanom.Sada mu je bilo gotovo dosadno.

“Hah!” vikne i iznenada prijeđe u napad, uhvativši protivnika na krivoj nozi naglim zamahom odkojega ovaj zatetura natraške. Publika živne i zagrmi u znak podrške. On je ubadao i ubadao. Broya jeočajnički blokirao, sve izvan ravnoteže, posrtao natraške, parirao posljednji put pa se spotaknuo,zalamatao rukama, ispustivši kratki mač iz ruke, odletio iz kruga te prizemljio na stražnjicu.

Začuje se val smijeha, a Jezal se nije mogao suzdržati pa se i on pridruži. Siroti je mulac izgledaoprilično smiješno onako izvrnut na leđa s nogama u zraku kao kakva kornjača.

“Kapetan Luthar pobjeđuje!” zagrmi sudac. “Dva naprema nula!” Smijeh preraste u izrugivanjekad se Broya okrenuo. Izgledao je kao da je na rubu suza, telac. Jezal zakorači naprijed i pruži muruku, ali ustanovi da ne može obrisati cerek s lica. Njegov potučeni protivnik oštro odbije njegovupomoć, pridigne se s tla i uputi mu pogled napola pun mržnje, a napola povrijeđen.

Jezal lagodno slegne ramenima. “Nisam ja kriv što si ti govno.”

“Još?” upita Kaspa s bocom u drhtavoj ruci, očiju zamagljenih pretjeranom količinom pića.

“Ne, hvala.” Jezal lagano odgurne bocu prije nego je Kaspa stigao natočiti. Jedan je trenutakizgledao malko smeten, a onda se okrene Jalenhormu.

“Još?”

“Uvijek.” Ljudina gurne čašu po hrapavoj površini stola na način koji je govorio “Nisam japijan”, iako je to očito bio. Kaspa spusti bocu prema čaši i zaškilji u nju kao da je jako daleko. Jezalje gledao kako grlić boce leluja po zraku, a onda zvekeće po rubu čaše. Bilo je gotovo bolnoneminovno da se to dogodi. Vino se razlije po stolu i pljusne Jalenhormu u krilo.

“Pijan si!” pobuni se ljudina, pa zatetura na noge brišući se velikim, pijanim rukama i prevrnuvšipritom stolac. Nekoliko drugih gostiju bace prezirne poglede prema njihovu stolu.

“Ufijek”, zahihoće se Kaspa.

West nakratko podigne pogled sa svoje čaše. “Obojica ste pijani.”

“Nismo mi krivi.” Jalenhorm posegne za stolicom. “On je!” Uperi klimavi prst u Jezala.

“Pobijedio je!” progrglja Kaspa. “Pobijedio si, zar ne, pa mi sad moramo proslaviti!”

Jezal požali što moraju baš toliko slaviti. Počeli su biti neugodni. “Moja sestr’čna Ariss je bilatamo - sve je vidjela. Bila je impres’onirana.” Kaspa prebaci ruku oko Jezalova ramena. “Mislim daje ošarana tobom... ošarana... ošarana.” Škubio je vlažne usne Jezalu u lice u pokušaju da uobličiriječ. “Jako je bogata, ‘naš, stvarno bogata. Ošarana.”

Jezal se namršti. Nije ga ni najmanje zanimala ta bljedunjava blesača od njegove sestrične, makoliko bila bogata, a Kaspi je smrdjelo iz usta. “Dobro... krasno.” Otpetlja se od poručnika pa gaodgurne od sebe, ne odveć nježno.

“Kad onda počinjemo s tim poslom na Sjeveru?” upita Brint, malo preglasno, kao da on osobnone može dočekati da krene. “Uskoro, nadam se, pa smo doma do zime, je li, majore?”

“Hah,” otpuhne West, namršten sebi u bradu, “bit će dobro ako uopće krenemo prije zime, kakosmo krenuli.”

Brint je izgledao malo zaprepašteno. “E pa, siguran sam da ćemo dobro naprašiti te divljake, kadgod da dođemo.”

“Naprašit ćemo ih!” urlikne Kaspa.

“Tako je.” Jalenhorm kimne u znak slaganja.

West nije bio raspoložen. “Ne bih baš bio tako siguran. Jeste li vidjeli u kakvom su stanju neki odonih novaka? Jedva su u stanju hodati, a kamoli boriti se. Sramota!”

Jalenhorm to sve odbaci ljutito mahnuvši rukom. “To su najobičniji jebeni divljaci, svi po redu!Isprašit ćemo im tur kao što je Jezal onome idiotu danas, jel’da Jezale? Doma smo do zime, svi tokažu!”

“Znaš li ti kakav je gore teren?” upita West i nagne se preko stola. “Šume, planine, rijeke i takodalje. Vrlo malo otvorenog prostora na kojem bismo se borili, vrlo malo cesti za marširanje. Moraš

uhvatiti čovjeka prije nego mu isprašiš tur. Doma do zime? Možda sljedeće zime, ako se uopćevratimo.”

Brint razrogači oči, zgrožen. “Ne misliš valjda ozbiljno!”

“Ne... ne, u pravu si.” West uzdahne i strese se. “Siguran sam da će sve ispasti dobro. Slava ipromaknuća za sve. Doma smo do zime. No ja bih ponio kaput da sam na tvom mjestu, za svakislučaj.”

Društvom zavlada nelagodna tišina. Westovo je lice imalo onaj namrgođen izraz koji je ponekadznalo poprimiti, izraz koji je govorio da večeras više neće biti zabavan. Brint i Jalenhorm izgledalisu zbunjeno i mrzovoljno. Samo je Kaspa ostao dobre volje, a i on se klatio na stolici, poluzatvorenihočiju, blaženo nesvjestan svega oko sebe.

I to mu je neka proslava.

Sam Jezal bio je umoran, razdražen i zabrinut. Zabrinut zbog Turnira, zabrinut zbog rata... zabrinutzbog Ardee. Pismo je još uvijek bilo tu, presavinuto u njegovu džepu. Postrance dobaci pogledWestu, a onda skrene pogled. Prokletstvo, kako ga grize savjest. Nikada ga prije nije stvarno grizlasavjest, i nije mu se to nimalo svidjelo. Ako se ne nađe s njom, grist će ga savjest jer ju je ostavio daizvisi. Ako se nađe s njom, grist će ga savjest jer je prekršio obećanje dano Westu. Bila je to pravadilema. Jezal je grizao nokat palca. Koji je to vrag s tom obitelji?

“Dobro,” West će oštro, “moram krenuti. Rano ustajem ujutro.”

“Mmm”, promrmlja Brint.

“U redu”, reče Jalenhorm.

West pogleda Jezala ravno u oči. “Mogu li razgovarati s tobom?” Izraz lica bio mu je ozbiljan,mrk, ljutit čak. Jezalu srce stane. Što ako je West saznao za pismo? Što ako mu je Ardee rekla? Majorse okrene i krene prema mirnome kutu. Jezal se ogleda oko sebe, očajnički pokušavajući naći nekiizlaz.

“Jezale!” vikne West.

“Evo, evo.” Krajnje nevoljko ustane i pođe za prijateljem, uputivši mu, nadao se, nedužanosmijeh. Možda je nešto drugo u pitanju. Nešto nevezano uz Ardee. Samo da bude nešto drugo.

“Ne želim da itko drugi zna za ovo...” West se ogleda oko sebe da bude siguran da ih nitko negleda. Jezal gutne. Samo što nije dobio šakom u glavu. Barem jednom. Nikad još nije dobio šakom uglavu, ne za ozbiljno. Jedna ga je djevojka jednom dosta jako pljusnula, ali to nikako nije ista stvar.Pripremi se što je bolje mogao, stisne zube, lagano se lecne. “Burr je odredio datum. Imamo još četiritjedna.”

Jezal je zinuo. “Molim?”

“Do pokreta.”

“Pokreta?”

“Za Anglandiju, Jezale!”

“Ah, da... Anglandija, naravno! Četiri tjedna, veliš?”

“Mislio sam da trebaš znati, budući da si zauzet Turnirom, da se stigneš spremiti. No, zadrži to zasebe.”

“Da, naravno.” Jezal obriše znojno čelo.

“Si dobro? Sav si blijed.”

“Dobro sam, dobro.” Duboko udahne. “Sva ta uzbuđenja, znaš, mačevanje i... sve.”

“Ne brini se, bio si dobar danas.” West ga potapša po ramenu. “Ali čeka te još puno posla. Još tridvoboja prije nego što ćeš se moći zvati prvakom, a bit će samo teže. Nemoj se ulijeniti, Jezale - inemoj se previše napiti!” dobaci mu preko ramena dok se kretao prema vratima. Jezal dubokouzdahne od olakšanja dok se vraćao za stol za kojim su sjedili ostali. Nos mu je ostao čitav.

Brint je već počeo kukati, sad kad mu je bilo jasno da se West ne vraća. “Koji je to bio vrag?”upita on, namršteno upirući prstom prema vratima. “Hoću reći, no, znam da bi on trebao biti junačinai sve to, ali, hoću reći!”

Jezal je zurio u njega odozgo. “Sto hoćeš reći?”

“Pa, govoriti tako! Koji defetizam!” Piće ga je sad okuražilo, a i zagrijao se za temu. “To je... no,hoću reći... kukavica je što tako priča, eto što!”

“Slušaj ‘vamo, Brinte,” otrese se Jezal, “čovjek se borio u tri bitke prsa o prsa i bio je prvi uproboju Ulriocha! Možda nije plemić, ali je prokleto hrabar momak! Osim toga, dobro poznajevojnički poziv, poznaje maršala Burra i poznaje Anglandiju! A što ti znaš, Brinte?” Jezal prezirnoiskrivi usta. “Osim što znaš gubiti na kartama i prazniti butelje?”

“Čovjek jedino to i treba znati ako se mene pita”, nasmije se Jalenhorm nervozno, dajući sve odsebe da smiri situaciju. “Još vina!” drekne nikome posebno.

Jezal se skljoka na stolicu. Ako je društvo bilo zamrlo prije nego što je West otišao, sad je to bilojoš više. Brint se durio. Jalenhorm se klatio na stolici. Kaspa je utonuo u san, opružen po mokromstolu, i tiho je srkao dok je disao.

Jezal ispije svoju čašu vina i ogleda se po licima koja nisu mnogo obećavala. Dovraga, kako muje dosadno. Zapravo, tek mu je sad postajalo jasno da su pijani razgovori zanimljivi jedino pijanima.O nekoliko čaša vina ovisi hoće li sugovornik biti urnebesan drug ili nepodnošljiv imbecil. Zapita seje li i on zamoran pijanac kao Kaspa, ili Jalenhorm, ili Brint.

Jezal se blijedo osmjehne kad je pogledao nadurenog gada. Da je on kralj, razmišljao je,kažnjavao bi dosadne razgovore smrću, ili barem poduljom robijom. Ustane sa stolice.

Jalenhorm se zapilji u njega. “Što to radiš?”

“Bolje da se odem odmoriti,” otrese se Jezal, “moram trenirati sutra.” Bilo je to najviše što jemogao a da samo ne izjuri iz krčme.

“Ali pobijedio si! Zar nećeš proslaviti?”

“U prvome krugu. Još trojicu moram pobijediti, a oni će biti bolji od ovog mulca danas.” Jezaluzme kaput s naslona stolice i prebaci ga preko ramena.

“Kako ’oćeš”, reče Jalenorm pa glasno srkne iz čaše.

Kaspa načas digne glavu sa stola, a kosa mu je s jedne strane bila zalijepljena za glavuprolivenim vinom. “Veš ideš?”

“Mmm”, reče Jezal, okrene se i odrješito pođe k izlazu.

Vani na ulici puhao je hladan vjetar. To ga još više otrijezni. Bolno otrijezni. Silno mu je trebaloneko inteligentno društvo, ali gdje da to nađe u ovo doba noći? Samo mu je jedno mjesto padalo naum.

Izvuče pismo iz džepa i pročita ga na slabašnom svjetlu s prozora krčme, još samo jednom. Akopožuri, možda je još uhvati. Polako krene prema Četiri ugla. Samo razgovarati, ništa više. Samo trebarazgovarati s nekim...

Ne. Natjera se da stane. Može li se zaista pretvarati da joj želi biti samo prijatelj? Prijateljstvoizmeđu muškarca i žene naziv je za ono stanje kad za nekime dugo jurite i ne postižete ništa. Takav gaodnos nije nimalo zanimao.

Što onda? Brak? S djevojkom iz loše obitelji i bez novca? Nezamislivo! Zamisli se kako dovodiArdee kući da je upozna sa svojima. Ovo je moja supruga, oče! Supruga? A kakve veze ima? Stresese od te pomisli.

No što ako mogu smisliti nešto između, situaciju u kojima bi oboma bilo ugodno? Noge mu jošviše uspore. Ne prijateljstvo, ne brak, već neki labaviji dogovor? Krene cestom prema Četiri ugla.Mogli bi se potajno sastajati i razgovarati, smijati se, negdje gdje ima kakav krevet možda...

Ne. Ne. Jezal opet stane i frustrirano se lupi sa strane po glavi. Ne može to dopustiti, sve da ona ipristane. West je jedno, ali što ako drugi ljudi saznaju za to? Njegovu ugledu to, jasno, ne binaškodilo, ali njezin bi bio uništen. Uništen. Sav se naježi od te pomisli. Ona to ne zaslužuje, tonikako. Nije dovoljno ustvrditi da je to njezin problem. Nije dovoljno. Samo da bi se on malozabavio? Baš sebično. Čudio se da mu to nikad prije nije palo na pamet.

I tako se razmišljanjem stjerao u kut kao već deset puta danas: ništa dobro ne može proizaći iz

nastavka viđanja s njom. Ionako uskoro kreću u rat, a to će dokinuti njegovu smiješnu čežnju. Doma ukrpe, pa sutra trenirati cijeli dan. Trenirati i trenirati sve dok mu je maršal Varuz ne izbije iz glave.Duboko udahne, ispravi ramena, okrene se i pođe prema Agriontu.

Spomenik Haroda Velikog izdizao se iz tame na mramornom stupu koji je bio visok gotovo kaoJezal i činio se debelo prevelikim i preotmjenim za taj mali trg blizu Četiri ugla. Vukao se posjenama cijelim putem dovde, izbjegavao ljude i svim se silama trudio biti neupadljiv. No uokolonije bilo mnogo ljudi. Bilo je kasno, a Ardee je već vjerojatno odavno odustala od čekanja, ako seuopće i pojavila.

Nervozno se šuljao oko spomenika, piljio u sjene i osjećao se kao potpuna budala. Već je punoputa hodao tim trgom i nikad mu nije pridavao nimalo pozornosti. Nije li to, na kraju krajeva, javnomjesto? Imao je jednako pravo biti ovdje kao i bilo tko drugi, no ipak se nekako osjećao kao kakavlopov.

Trg je bio prazan. To je bilo dobro. Najbolje za sve. Ništa nije mogao dobiti, a sve je mogaoizgubiti, i tako to. Zašto je onda bio tako utučen? Digne pogled prema Harodovu licu, zagleda se u tajnamršteni izraz koji kipari čuvaju samo za istinske velikane. Imao je finu, snažnu čeljust taj Harod,skoro ravnu Jezalovoj.

“Buđenje!” procijedi mu glas kraj uha. Jezal vrisne kao kakva klinka, dade se u nespretan trk pase spotakne i zadrži na nogama tek zgrabivši golemo stopalo kralja Haroda. Iza njega je stajalamračna silueta, silueta s kapuljačom.

Smijeh. “Ne moraš se usrati u gaće.” Ardee. Skine kapuljaču s glave. Svjetlo s nekog prozoranapravilo joj je kosu prugu preko donjeg dijela lica i uhvatilo nahereni osmijeh. “To sam samo ja.”

“Nisam te vidio”, promumlja on bespotrebno i naglo pusti ogromnu kamenu nogu koju je bioočajnički ščepao, u svesrdnom pokušaju da izgleda opušteno. Morao je priznati da je to bio lošpočetak. Nije imao smisla za te melodramatično-pustolovne predstave. Ardee je, međutim, izgledalakao da joj je sasvim ugodno. Zbog toga se zapita je li to već izvodila. “Prilično je teško doći do tebeu zadnje vrijeme”, reče ona.

“Pa, ovaj,” promuca on, a srce mu je još uvijek lupalo od šoka, “bio sam zaposlen, s timTurnirom i svime...”

“Ah, taj prevažni Turnir. Gledala sam tvoju borbu danas.”

“Jesi?”

“Vrlo impresivno.”

“Ovaj, hvala, ja—”

“Moj brat ti je nešto rekao, zar ne?”

“Što, za mačevanje?”

“Ne, tikvane. Za mene.”

Jezal zastane, pokušavajući iznaći najbolji način da na to odgovori. “Pa, on—”

“Bojiš ga se?”

“Ne!” Šutnja. “Dobro, da.”

“Ali svejedno si došao. Valjda bih trebala biti polaskana.” Hodala je polako oko njega,odmjeravala ga cijelog, od glave do pete i natrag. “Trebalo ti je vremena da dođeš, međutim. Kasnoje. Uskoro moram kući.”

Nešto u njezinu pogledu nije mu pomagalo da umiri poludjelo srce. Upravo suprotno. Mora jojreći da se ne može više viđati s njom. Bilo bi to pogrešno. Za oboje. Ništa dobro ne može proizaći iztoga... ništa dobro...

Ubrzano je disao, napet, uzbuđen, i nije mogao skrenuti pogled s njezina zasjenjenog lica. Morajoj reći, odmah. Nije li zato došao? Zausti da joj kaže, no svi su mu se argumenti činili silnodalekima, namijenjeni nekom drugom vremenu i nekim drugim ljudima, neopipljivi i beznačajni.

“Ardee...” započne.

“Mmm?” Ona zakorači prema njemu, glave nagnute u stranu. Jezal se pokuša odmaknuti, ali zaleđima mu je bio spomenik. Ona priđe još bliže, lagano razdvojenih usana, očiju uprtih u njegovausta. Što, uostalom, ima loše u tome?

Još bliže, lica podignutog prema njegovu. Osjetio je njen miris - glava mu je bila puna njezinamirisa. Osjetio je njezinu toplinu na svojem obrazu. što ima loše u tome?

Njezini su mu prsti bili hladni na koži kad su ga očešali sa strane po licu, ocrtavali obrisečeljusti, vijugali kroz kosu i povukli njegovu glavu k njezinoj. Njezine mu usne dotaknu obraz, meke itople, pa bradu, pa usta. Nježno su sisale njegove. Čvrsto se privine uz njega, a druga joj ruka klizneiza njegovih leđa. Njezin mu je jezik lickao desni, zube, jezik, i ispuštala je sitne grlene zvuke. I onje, možda - stvarno nije bio siguran. Cijelo mu je tijelo vibriralo, od vrućine i studeni u isti mah, asve su mu misli bile usredotočene na usta. Kao da nikada prije nije poljubio djevojku. Što ima loše utome? Njezini zubi kucnu u njegove, gotovo bolno ali ne zapravo.

On otvori oči: bez daha, uzdrhtao, klecavih koljena. Ona ga je gledala. Vidio je da joj oči sjaje umraku i pozorno ga gledaju, proučavaju.

“Ardee...”

“Molim?”

“Kad te mogu opet vidjeti?” Grlo mu je bilo suho, a glas mu zvučao hrapavo. Ona spusti pogled upod s laganim smiješkom. Okrutnim smiješkom, kao da je prozrela njegov blef i preotela mu gomilunovca. Njega nije bilo briga. “Kad?”

“Oh, javit ću ti.”

Morao ju je opet poljubiti. Fućkaš posljedice. Jebeš Westa. K vragu sve. Nagne se prema njojzatvorenih očiju.

“Ne, ne, ne.” Odgurne mu usta od svojih. “Trebao si doći ranije.” Odmakne se od njega i okrene,još uvijek sa smiješkom na licu, pa se polako udalji. On ju je gledao, tih, ukipljen, očaran, leđanaslonjenih na hladno podnožje spomenika. Nikada se prije nije ovako osjećao. Nikad prije.

Ona se osvrne, samo jednom, kao da želi provjeriti gleda li je još uvijek. Prsa mu se stegnu odsamog njezina pogleda, a onda ona zađe za ugao i nestane.

Stajao je ondje jedan čas razrogačenih očiju i samo disao. Tada trgom puhne hladan vjetar i svijetmu se silom vrati u misli. Mačevanje, rat, njegov prijatelj West, njegove obveze. Jedan poljubac i toje bilo to. Jedan poljubac i sva je njegova odlučnost iscurila kao pišalina iz napukle noćne posude.Ogleda se oko sebe, odjednom pun krivnje, zbunjen i uplašen. Što je to upravo učinio?

“Sranje”, reče.

Suton, CroWarez.org

PRLJAV POSAOGoruća tvar može svakako mirisati. Zivo drvo, mlado i puno sokova, miriši drugčije od mrtvog,

suhog i usahnulog. Zapaljeno prase i zapaljen čovjek mirišu gotovo isto, ali to je posve druga priča.Gorenje koje je Cucak sada namirisao bila je kuća. Znao je to sa stopostotnom sigurnošću. Poznavaoje taj miris i bolje nego što bi volio. Kuće rijetko gore same od sebe. Obično je u to upetljano nekonasilje. To znači da uokolo ima ljudi, najvjerojatnije, i to spremnih na borbu, pa se posve opreznošuljao dolje među drvećem, puzio na trbuhu do ruba i provirio kroz grmlje.

Sada je to dobro i vidio. Crni dim u obliku visokog stupa dizao se s nekog mjesta blizu rijeke.Kućica, još uvijek puna dima, ali izgorjela do niskih kamenih zidova. Bio je ondje i štagalj, no odnjega je ostala tek hrpa crnog triješća i crne zemlje. Nekoliko stabala i komad preorane zemlje.Zemljoradnja ovako daleko na Sjeveru i u najboljim je vremenima osiguravala tek bi je dan život.Prehladno je za bogzna kakav uzgoj - nešto korijenja možda, eventualno stado ovaca. Svinja-dvije,ako imate sreće.

Cucak zatrese glavom. Tko bi zapalio imanje ovako siromašnim ljudima? Tko bi htio oteti tajsvojeglavi komad zemlje? Neki ljudi jednostavno vole paliti, pretpostavi on. Ispuže još mrvicu dalje,ogleda se desno i lijevo niz dolinu u potrazi za kakvim tragom onih koji su ovo učinili, ali vidio jejedino kretanje nekoliko žilavih ovaca. Umigolji natrag u grmlje.

Srce mu je stalo kad se došuljao natrag do tabora. Povišeni glasovi i svađanje, kao i uvijek.Jedan se trenutak pitao da li da jednostavno prođe uz njih i nastavi hodati, toliko mu je već prisjelo tobeskrajno gloženje. Na kraju se ipak predomislio. Ne bi bio neka izvidnica da ostavi svoje ljude zasobom.

“A da začepiš već jednom, Dowe?” Tul Duruov gromki glas. “Htio si na jug, a onda nisiprestajao kukati o planinama! Sad smo u planinama, a ti gunđaš da ti je trbuh danonoćno prazan!Dosta mi je toga, ti cendravo pseto!”

Zatim uslijedi gadno režanje Crnog Dowa. “Zašto bi ti dobio dvostruku porciju hrane samo zatošto si velika debela svinja?”

“Ti mali gade! Zgazit ću te kao crva, što i jesi!”

“Rasporit ću ti grlo na spavanju, ti golema hrpo mesine! Pa ćemo svi imati što jesti! Barem bi seriješili tvog jebenog hrkanja! Sad znam zašto su te nazvali Gromoglavi, ti roktava krmačo!”

“Začepite obojica!” Cucak začuje Trodrvaša koji se zaderao dovoljno glasno da probudi mrtve.“Dosta mi je toga!”

Sada ih je i vidio, njih petoricu. Tul Durua i Crnog Dowa nakostriješene jednog na drugog,Trodrvaša između njih s rukama u zraku, Forleya koji je samo sjedio i izgledao tužno, i Mrkoga kojinije ni gledao, nego je provjeravao strijele.

“Oj!” sikne Cucak, a oni se svi naglo okrenu i pogledaju ga.

“Cucak je”, reče Mrki, jedva dignuvši pogled sa svojih strijela. Taj je tip potpuno neshvatljiv. Negovori ništa danima, a onda kad i progovori, kaže nešto što je već svima jasno.

Forley je uporno pokušavao dečkima skrenuti pažnju, kao i uvijek. Teško je bilo pogoditi kolikobi im točno trebalo da se poubijaju da nema njega. “Sto si našao, Cucak?” upita on.

“Tko bi rekao, pronašao sam pet jebeno glupih gadova u šumi!” procijedi i iskorači izmeđudrveća. “Čuo sam ih na milju! I to sve sama Imena, ne bi vjerovao, ljudi koji bi trebali biti pametniji!Svađe se međusobno, kao i uvijek! Pet glupih gadova—”

Trodrvaš digne ruku. “U redu, Cucak. Trebali smo biti pametniji.” Onda bi je sno pogleda Tula iDowa. Oni su pak bi je sno zurili jedan u drugoga, ali nisu više rekli ni riječ. “Što si našao?”

“Nekakve se bitke vode u blizini, ili tako nešto. Vidio sam zapaljenu farmu.”

“Zapaljenu, kažeš?” upita Tul.

“Aha.”

Trodrvaš se namršti. “Odvedi nas tamo, onda.”

Cucak to nije vidio gore iz šumarka. Nije ni mogao. Bilo je previše zadimljeno i predaleko da bividio. Sada je međutim vidio, ovako izbliza, i smučilo mu se. Svi su to vidjeli.

“Ovo je stvarno bio prljav posao”, reče Forley gledajući gore na stablo. “Baš prljav posao.”

“Aha”, promrmlja Cucak. Nije se mogao sjetiti što bi drugo rekao. Grana je škripala dok sestarac polako ljuljao u krug, a bose mu se noge klatile blizu zemlje. Moguće je da se pokušao boriti,bio je proboden dvjema strijelama. Žena je bila premlada da bi mu bila žena. Možda mu je bila kći.Cucak je nagađao da su dvoje malenih bila njena djeca. “Tko bi objesio dijete?” promrsi.

“Padaju mi na pamet neki dovoljno prljavi likovi”, reče Tul.

Dow pljune u travu. “Misliš na mene?” progunđa, i njih se dvojica opet zakače kao čekić inakovanj. “Palio sam farme i selo-dva i sve to, ali imao sam svoje razloge i bio je rat. Djecu samostavio na životu.”

“Ja sam čuo drukčije”, reče Tul. Cucak zatvori oči i uzdahne.

“Misliš da me boli dupe što si ti čuo?” Dow zareži. “Možda mi je ime prljavije nego što sam tozaslužio, govno jedno!”

“Znam ja što ti zaslužuješ, smrade!”

“Dosta!” zagrmi Trodrvaš koji je namršteno gledao u stablo. “Zar nemate ni malo poštovanja?

Cucak je u pravu. Sišli smo s planina i ovdje se kuha neka gabula. Dostaje bilo s tim gloženjem.Dosta. Ima da odsada budete tihi i hladni kao zima. Mi smo Imena i čeka nas muški posao.”

Cucak kimne, sretan što konačno čuje nešto razumno. “Negdje u blizini su nekakvi okršaji,” reče,“moraju biti.”

“A”, reče Grim, iako je bilo teško reći s čim se točno složio.

Trodrvašev je pogled još uvijek bio prikovan na tijela koja su se njihala. “U pravu si. Moramo sesada usredotočiti na to. Na to i ništa drugo. Pratit ćemo ekipu koja je ovo napravila i vidjeti zaštoratuju. Nećemo napraviti ništa korisno dok ne saznamo tko se s kim bori.”

“Tko god da je ovo učinio bori se za Bethoda”, reče Dow. “Jasno je na prvi pogled.”

“Vidjet ćemo. Tul i Dow, skinite ove ljude i pokopajte ih. Možda vas to opet malo očeliči.” Njihse dvojica namršte jedan drugome, no Trodrvaš nije obraćao pažnju na njih. “Cucak, ti odi nanjušititrag onih koji su ovo učinili. Nanjuši ih pa ćemo ih posjetiti noćas. Ovako kako su oni posjetili oveovdje ljude.”

“Može”, reče Cucak koji je jedva čekao da krene. “Posjetit ćemo ih.”

Cucku to nije išlo u glavu. Ako je u nekakvom ratu ta ekipa, u strahu da ih neprijatelj ne pronađe,nisu se baš previše trudili sakriti tragove. Slijedio ih je najjednostavnije na svijetu, petoricu, premavlastitoj procjeni. Sigurno su se mirno i spokojno odšetali sa zapaljene farme, kroz dolinu uz rijekupa dublje u šumu. Tragovi su bili toliko jasni da se s vremena na vrijeme brinuo, siguran da je upitanju neki trik, da ga gledaju iza drveća i čekaju da ga objese na neku granu. No činilo se da ipaknije tako, budući da ih je dostigao malo prije mraka.

Prvo je nanjušio njihovo meso - pekli su ovčetinu. Onda im je čuo glasove - razgovor, povike,smijanje, bez i najmanjeg pokušaja da budu tiho, dovoljno glasne čak i uz žuborenje rijeke u pozadini.Onda ih je ugledao kako sjede na čistini oko velike vatre, iznad koje je na ražnju bila oderana lešinaovce koju su nesumnjivo uzeli onim farmerima. Cucak je čučao u grmlju, tih i miran kakvi su i onitrebali biti. Nabrojao je petoricu muškaraca, ili četvoricu i momka od nekih četrnaest godina. Svi susamo sjedili, nitko nije čuvao stražu, bez imalo opreza. Nije mu to išlo u glavu.

“Oni samo sjede”, prošapće kad se vratio ostalima. “Samo sjede, bez straže i ičega.”

“Samo sjede?” upita Forley.

“Da. Njih petorica. Sjede i smiju se. Ne sviđa mi se to.”

“Ni meni se ne sviđa,” reče Trodrvaš, “ali ono što sam vidio na farmi sviđa mi se još manje.”

“Oružje”, procijedi Dow. “Oružje, obavezno.”

Jednom za promjenu Tul se složi s njim. “Oružje, šefe. Očitajmo im lekciju.”

Čak se ni Forley nije izjasnio za izbjegavanje bitke ovoga puta, no Trodrvaš još malo razmisli,uzme si svoj trenutak, nije se dao požurivati. Onda kimne. “Neka bude oružje.”

Crnog Dowa nećete vidjeti u mraku, ne ako on ne želi da ga vidite. Nećete ga ni čuti, no Cucak jeznao da je ondje dok se šuljao nizbrdo kroz šumu. Ako se s nekime dovoljno dugo boriš, nekako sepočnete razumjeti. Naučiš kako razmišlja i počneš razmišljati kao on. Dow je bio ondje.

Cucak je imao svoj zadatak. Vidio je obris krajnjeg desnoga, crnu siluetu njegovih leđa predvatrom. Cucak još nije pridavao mnogo pažnje ostalima. Nije pridavao pažnju ničemu osim svojemzadatku. Jednom kad odlučite krenuti, ili kad šef odluči za vas, idete do kraja i ne osvrćete se dokzadatak nije izvršen. Vrijeme koje protratite na razmišljanje vrijeme je u kojem ćete poginuti. Logenga je tome naučio, a on je to dobro upamtio. Tako to mora biti.

Cucak se prišulja bliže, pa još bliže, osjećajući toplinu vatre na licu, osjećajući tvrdi metal nožau ruci. Dovraga, kako mu se pišalo, kao i uvijek. Njegov je zadatak sada bio tek na korak od njega.Dječak je bio okrenut prema njemu - da je podignuo pogled sa svog komada mesa, vidio bi Cuckakako dolazi, ali bio je previše zauzet glodanjem.

“Grrgh!” vikne jedan od ostalih. To je značilo da ga se Dow dočepao, a to je značilo da je gotov.Cucak skoči naprijed i ubode svoj zadatak postrance u vrat. Ovaj na trenutak ustane držeći se za vrat,zatetura naprijed pa se izvrne. Jedan od ostalih skoči na noge, ispusti napola oglodani ovčji but napod, a onda ga strijela pogodi kroz prsa. Mrki, ondje kod rijeke. Lik je načas izgledao iznenađeno, aonda se skljoka na koljena, lica zgrčenog od bola.

Ostala su tako samo dvojica; dječak je još uvijek sjedio i zurio u Cucka, a iz poluotvorenih mu jeusta visio komadić mesa. Posljednji je bio na nogama i ubrzano disao s dugim nožem u ruci. Sigurnoga je bio izvadio da jede s njim.

“Baci nož!” drekne Trodrvaš. Cucak je sada vidio staroga, koračao je prema njima a svjetlostvatre lomila se na metalnom obodu njegova štita. Glodao je usnu i prelazio pogledom od Cucka doDowa koji su mu se polako približavali svaki s jedne strane. Sada ugleda i Trodrvaša koji sepromolio iz šume i činio se prevelikim da bi bio čovjek, a golemi mu se mač sjajio preko ramena. Toje ovome bilo dovoljno. Baci nož na zemlju.

Dow pojuri naprijed, ščepa ga za zapešća i čvrsto mu ih zaveže iza leđa, Cucak isto učini sdječakom, koji je čvrsto stisnuo zube i nije ni zucnuo. Sve je bilo gotovo u trenu, tiho i hladno baškao što je Trodrvaš rekao. Na Cuckovim je rukama bilo krvi, no posao je takav i tu nema pomoći.Ostali su sad dolazili. Mrki je dogacao kroz rijeku s lukom prebačenim preko ramena. U prolazušutne nogom onoga kojeg je prostrijelio, no tijelo se ne pomakne.

“Mrtav”, reče Mrki. Forley je bio pozadi, piljio je u dvojicu zarobljenika. Dow je zurio u onogakojeg je sam svezao, opako je zurio.

“Znam ovoga ovdje”, reče, i činilo se da je prilično zadovoljan zbog toga. “Groa Mulj, zar ne?Koja slučajnost! Već mi neko vrijeme ne daš mira.”

Mulj je namrgođeno gledao u pod. Izgledao je okrutno, Cucak pomisli, a ako je itko bio u stanjuobjesiti farmere, onda je to bio on. “Da, ja sam Mulj. Vas ni ne trebam pitati za imena! Kad saznajuda ste ubili kraljeve sakupljače, mrtvi ste, svi po redu!”

“Zovu me Crni Dow.”

Mulj digne glavu i zine. “Crni Dow? Molim? Ne valjda onaj Crni Dovv... a sranje.”

Dow polako kimne glavom, a licem mu se raširi onaj njegov gadni osmijeh, onaj ubojiti osmijeh.“Groa Mulj. Za razna posla moraš platiti.

Imao sam te na pameti, a sad si mi pred očima.” Potapša ga po licu. “I pri ruci. Koja sretnaslučajnost.”

Mulj istrgne lice, što je dalje mogao onako sputan. “Mislio sam da si u paklu, Dowe, kurvinsine!”

“I ja sam mislio, no bio sam samo na sjeveru u planinama. Imamo pitanja za tebe, Mulju, prijenego dobiješ što te ide. Tko je taj kralj? Što to skupljaš za njega?”

“Odjebi sa svojim pitanjima!”

Trodrvaš ga mlatne postrance po glavi, jako, gdje to nije očekivao. Kad se okrenuo da pogleda,Dow ga raspali s druge strane. Glava mu je letjela amo-tamo sve dok se nije smekšao dovoljno daprogovori.

“Kakav je to rat?” upita Trodrvaš.

“Ne ratujemo!” protisne Mulj kroz slomljene zube. “Bilo bi vam bolje da ste mrtvi, smradovi! Nine znate što se dogodilo, jel’da?”

Cucak se namršti. Nije mu se sviđalo to što govori. Činilo se da su se stvari promijenile dok ihnije bilo, a on još nikad nije vidio promjenu na bolje.

“Ja ovdje postavljam pitanja”, reče Trodrvaš. “Ti samo usredotoči taj svoj sićušni mozak naodgovore. Tko još ratuje? Tko ne želi kleknuti pred Bethodom?”

Mulj se nasmije, čak i onako svezan. “Nitko više nije ostao! Ratovanje je gotovo! Bethod je sadakralj. Kralj cijeloga Sjevera! Svi kleče pred njim—” “Mi ne”, zagrmi Tul Duru i nagne se dolje. “AStari Yawl?”

“Mrtav!”

“A Sything, ili Čegrtuša?”

“Mrtav i mrtav, vi glupi seratori! Jedino ratovanje trenutačno je dolje na jugu! Bethod je krenuo urat protiv Unije! Aha! I dobro ćemo ih isprašiti!” Cucak nije bio siguran bi li mu vjerovao. Kralj?

Nikad prije nije postojao kralj Sjevera. Nikad nije bilo potrebe za njim, a Bethod je bio posljednjikojeg bi on izabrao. A ratovanje s Unijom? To su najobičnija ćorava posla, sigurno. Južnjacima nikadkraja.

“Ako ovdje nema ratovanja,” upita Cucak, “čemu ubijanje?”

“Jebi se!”

Tul ga pljusne po licu, jako, i ovaj se prevali na leđa. I Dow pridruži jedan šut, a onda ga opetuspravi.

“Zašto ste ih ubili?” upita Tul.

“Porez!” vikne Mulj kojem se krv cijedila iz nosa.

“Porez?” upita Cucak. Čudna neka riječ, jedva da joj je znao značenje. “Nisu htjeli platiti!”

“Porez kome?” upita Dow.

“Bethodu, što misliš kome? Osvojio je cijelu zemlju, razbio klanove i uzeo je sebi! Ljudi muduguju! A mi sakupljamo!”

“Porez, ha? To je neki jebeni južnjački običaj sigurno! A ako ne mogu platiti?” upita Cucak,osjećajući mučninu. “Objesite ih, je li?”

“Ako neće platiti, možemo s njima raditi što ‘oćemo!”

“Što hoćete?” Tul ga zgrabi za vrat i stegne svojom ručetinom sve dok Mulju oči nisu skoroispale. “Što hoćete?! Želite ih vješati?”

“Dosta, Gromoglavi”, reče Dow, odlijepi Tulove velike prste s njega i lagano ga odgurne.“Dobro je, momčino, nije u tvom stilu da ubijaš ovako svezanog čovjeka.” Potapša ga potom poprsima i izvadi sjekiru. “Za ovakve poslove vučete sa sobom likove kao što sam ja.”

Mulj se već više-manje oporavio od gušenja. “Gromoglavi?” nakašlje se prelazeći pogledom ponjima. “Svi ste tu, zar ne? Ti si Trodrvaš, i Mrki, a ono je Najslabiji! Vi nećete kleknuti, ha? Jebenodobro za vas! Gdje je Devetprsti? Ha?” podrugljivo će Mulj. “Gdje je Krvava Devetka?”

Dow se okrene pa prijeđe palcem po oštrici sjekire. “Vratio se u blato, a sad ćeš i ti za njim.Dovoljno smo čuli.”

“Pusti me da ustanem, gade!” zaurla Mulj, boreći se s užadi. “Nisi ništa bolji od mene, Crni Dow!Pobio si više ljudi nego kuga! Pusti me da ustanem i daj mi nož! Hajde! Strah te borit se sa mnom,kukavice? Bojiš se dat’ mi poštenu priliku?”

“Ti mene zoveš kukavicom, a?” zareži Dow. “Ti koji ubijaš djecu iz čiste zabave? Imao si nož pasi ga ispustio. Tad si imao priliku i propustio si je. Takvi kao ti ne zaslužuju drugu šansu. Ako imaš

nešto pametno za reći, reci sada.”

“Nabijem te!” zaurla Mulj. “Nabijem vas sv—”

Dovvova sjekira snažno ga raspali između očiju i obori na leđa. Malo se koprcao i to je bilo to.Nitko od njih nije suzu pustio zbog tog smrada čak ni Forley nije ni trepnuo kad mu se sječivo žarilo.Dow se nadvije nad njega i pljune u truplo, a Cucak mu nije imao što zamjeriti. Dječak je pak bioveći problem. Zurio je u tijelo velikim razrogačenim očima, a onda podigne pogled.

“To ste vi, što ne,” reče on, “oni koje je Devetprsti šatro.”

“Da, momak,” reče Trodrvaš, “to smo mi.”

“Čuo sam priče, priče o vama. Što ćete napravit sa mnom?”

“E to je pitanje, zar ne”, Cucak promrmlja sebi u bradu. Šteta što je već znao odgovor.

“Ne može ostati s nama”, reče Trodrvaš. “Ne možemo vući prtljagu i ne možemo riskirati.”

“Još je klinac”, reče Forley. “Možemo ga pustiti.” Bila je to lijepa misao ali baš nije držala vodui to su svi znali. Dječak je izgledao kao da se ponadao, no Tul stane tome na kraj.

“Ne možemo mu vjerovati. Ne ovdje. Rekao bi nekome da smo se vratili, a onda će nas loviti. Nemože. Osim toga, i on je sudjelovao u onoj gadosti na farmi.”

“Al’ nisam imo izbora!” kaže momak. “Nikakvog izbora! Ja sam htio ići na jug! Ići na jug iratovati s Unijom, zaslužiti ime, ali su me poslali ‘vamo da skupljam porez. Ako mi šef kaže da neš’napravim, moram napravit, što ne?”

“Moraš”, reče Trodrvaš. “Nitko ne kaže da si mogao postupiti drugačije.”

“Nisam htio sudjelovati u tome! Rekao sam im da puste djecu! Morate mi vjerovati!”

Forley spusti pogled na svoje čizme "Vjerujemo ti.”

“Al’ ćete me svejedno ukokati?”

Cucak je glodao usnu. “Ne možemo te povesti sa sobom, ne možemo te ostaviti.”

“Nisam htio sudjelovati.” Dječakova glava klone. “Uopće nije fer.”

“Nije”, reče Trodrvaš. “Nije nimalo fer. Ali tako je.”

Dovvova sjekira zasiječe dječakov potiljak i on se opruži potrbuške. Cucak se lecne i odvratipogled. Znao je da je Dow to tako napravio da ne moraju gledati dječakovo lice. Vjerojatno je to biladobra ideja i nadao se da je ostalima pomoglo, ali njemu nije bilo razlike gleda li mali licem premadolje ili prema gore. Smučilo mu se skoro jednako kao i na farmi.

Nije mu to bio najgori dan u životu, ni približno. Ali bio je gadan.

Cucak ih je gledao kako defiliraju cestom s dobrog položaja među drvećem gdje ga nitko nijemogao vidjeti. Pobrinuo se i da im bude niz vjetar jer je, iskreno govoreći, malo bazdio. Bila je toneka čudna procesija. S jedne su strane izgledali kao ratnici koji idu preuzeti oružje pa u rat. S drugeje strane sve bilo nekako pogrešno. Uglavnom sa starim oružjem i raznoraznim pomiješanimoklopima. Marširali su, ali nemarno i svi odrpani. Većina ih je bila prestara da bi bili ratnici u punojsnazi, sijedi i ćelavi, a dobar dio ostalih bili su premladi za brade, tek nešto više od dječaka.

Cucku se činilo da više ništa na Sjeveru nema smisla. Razmišljao je o onome što je Mulj rekaoprije nego što ga je Dow smaknuo. Rat s Unijom. Je li ova ekipa krenula u rat? Ako je, onda Bethodočito struže po dnu.

“Što ćemo, Cucak?” upita ga Forley kad se vratio u tabor. “Što se zbiva dolje?”

“Muškarci. Naoružani, ali ne baš bogzna kako. što ili više. Većinom mladi i stari, idu najugozapad”, i Cucak pokaže niz cestu.

Trodrvaš kimne. “Prema Anglandiji. Misli ozbiljno onda, taj Bethod. Zaratio je s Unijom, dokraja. Njemu nikad dosta krvi. Uzima sve muško što može držati koplje.” Na neki način, nije ihiznenadilo. Bethod nikad ništa nije radio polovično. Kod njega je uvijek sve ili ništa, i nije ga brigatko će sve putem izginuti. “Sve muško”, promrmlja Trobrdaš sebi u bradu. “Kad bi Shanke sad došlipreko planina...”

Cucak se ogleda oko sebe. Namrštena, zabrinuta, musava lica. Znao je što Trodrvaš govori, svimaje bilo jasno. Kad bi Shanke sad došli, dok na Sjeveru nema nikoga tko bi im se suprotstavio, onastrahota na farmi bila bi najbolja varijanta.

“Moramo nekoga upozoriti!” poviče Forley. “Moramo ih upozoriti!” Trodrvaš odmahne glavom.“Čuo si Mulja. Yawla više nema, ni Čegrtuše ni Sythinga. Svi su mrtvi i hladni, i vratili su se u blato.Bethod je sada kralj, kralj Sjevernjaka.” Crni Dow se namršti i hračne na zemlju. “Pljuj ti kolikohoćeš, Dowe, ali činjenice su činjenice. Nemamo više koga upozoriti.”

“Jedino samog Bethoda”, promrsi Cucak, očajan što to mora izreći. “Onda moramo reći njemu!”Forley prođe pogledom po njima, sav očajan. “Možda jest bezdušni gad, ali barem je čovjek! Bolji jeod onih Tupoglavaca, zar ne? Moramo nekome reći!”

“Hah!” otrese se Dow. “Hah! Misliš da će nas slušati, Najslabiji? Zaboravio si što nam je rekao?Nama i Devetprstome? Neka se nikad više ne vraćamo! Zaboravio si koliko je malo falilo da nasubije? Zaboravio si koliko mrzi sve nas?”

“Boji nas se”, reče Mrki.

“Mrzi nas i boji nas se,” promrmlja Trodrvaš, “i to mu je pametno. Jer smo jaki. Imena. Slavni.Ljudi kakve drugi slijede.”

Tul kimne svojom velikom glavom. “Da, neće nas dočekati s dobrodošlicom u Corleonu, sve si

mislim. Ne s nekom dobrodošlicom koja nema šiljak na vrhu.”

“Ja nisam jak!” poviče Forley. “Ja sam Najslabiji, to svi znaju! Bethod nema razloga da me seboji, a niti da me mrzi. Ja ću ići!”

Cucak ga pogleda, iznenađen. Svi su bili iznenađeni. “Ti?” upita Dow.

“Da, ja! Možda nisam neki borac, ali nisam ni kukavica! Ja ću ići razgovarati s njim. Možda meposluša.” Cucak je stajao i zurio. Toliko je već vremena prošlo otkad je netko od njih pokušaorazgovorom izaći iz škripca da je zaboravio da se to uopće može.

“Možda posluša”, promrmlja Trodrvaš.

“Mogao bi poslušati”, reče Tul. “A onda bi te mogao koknuti, Najslabiji!”

Cucak odmahne glavom. “Prevelik je to rizik.”

“Možda, ali se isplati, zar ne?”

Svi su se pogledavali, zabrinuti. Forley je bome pokazao kičmu, bez imalo sumnje, ali Cucku senije sviđao taj plan. Pretanka je nit taj Bethod da bi o njega objesili nade. Jako tanka nit.

No kao što Trodrvaš reče, nemaju nikoga drugog.

RIJECI I PRAHKurster se šepurio oko vanjskog oboda ringa, s dugom zlatnom kosom koja mu je poskakivala na

ramenima, mahao publici, slao poljupce djevojkama. Publika je navijala, zavijala i urlala dok je vitkimladić radio svoje razmetne krugove. Bio je stanovnik Adue, časnik Kraljeve osobne. Lokalnimomak, a samim time i popularan.

Bremer dan Gorst bio je naslonjen na ogradu i gledao svojega protivnika kako pleše, jedvaotvorenih očiju. Mačevi su mu izgledali neuobičajeno glomazno, teški, izlizani i istrošeni, preteški dabi bili brzi, možda. I sam je Gorst izgledao preteško da bi bio brz, ruku na srce, golemi vol debelogvrata, više nalik na kakvog hrvača nego na mačevalca. Izgledao je kao da nema šanse u ovomeogledu. Većina je publike izgleda tako mislila. Ali ja znam bolje.

U blizini je neki kladioničar izvikivao koeficijente i uzimao novac od brbljavih ljudi oko sebe.Gotovo sve oklade bile su u korist Kurstera. Glokta se nagne sa svoje klupe. “Koji vam je trenutnokoeficijent za Gorsta?” “Za Gorsta?” upita kladioničar. “Jedan naprama jedan.”

“Stavit ću dvjesto maraka.”

“Žalim, stari, ne mogu to pokriti.”

“Onda stotku, na pet naprema četiri.”

Kladioničar načas razmisli, pogleda u nebo dok je računao iznos u glavi. “Može.”

Glokta se zavali dok je sudac predstavljao natjecatelje, promatrajući Gorsta kako suče rukave.Imao je podlaktice poput debala, a čvrste su mu se spone mišića migoljile dok je kvrčio mesnateprste. Istegne debeli vrat u jednu stranu pa u drugu, a onda uzme mačeve od sekundanta i napravinekoliko probnih uboda. Rijetki su to u publici primijetili. Bili su prezauzeti klicanjem Kursteru kojije zauzimao svoje mjesto. No Glokta je vidio. Brži je nego što izgleda. Puno, puno brži. Ti glomaznimačevi više ne izgledaju tako nespretno.

“Bremer dan Gorst!” vikne sudac dok se kršni momak vukao prema svome mjestu. Pljesak je biouistinu bi je dan. Taj glomazni bik nije odgovarao ničijoj predodžbi mačevalca.

“Počnite!”

Nije to bilo lijepo gledati. Od samoga početka Gorst je svojim teškim dugim mačem vitlao uvelikim nemarnim zamasima, kao prvak u mačevanju koji cijepa drva, ispuštajući sa svakim udarcemgrlen zvuk nalik gunđanju. Bio je to neobičan prizor. Jedan je čovjek bio na mačevalačkomnatjecanju, a drugi je izgledao kao da se bori na život i smrt. Trebaš ga samo dotaknuti, ne garascijepiti napola! No što je Glokta dulje gledao, počeo je shvaćati da silni zamasi nisu ni približnotoliko nespretni kao što izgledaju. Bili su dobro tempirani i iznimno precizni. Kurster se smijao kadje otplesao od prvog velikog zamaha, smiješio dok je izbjegavao treći, no do petoga mu je nestaoosmijeh s lica. I ne čini se da će se vratiti.

Nije to izgledalo ni najmanje lijepo. No moć je neporeciva. Kurster se očajnički sagne pred jošjednim snažnim lukom udarca. Ovaj je bio dovoljno jak da mu odrubi glavu, bio mač tup ili ne.

Miljenik publike iz petnih se žila trudio preuzeti inicijativu, ubadao je koliko je dug i širok, noGorst je i više nego dorastao. Stenjao je dok je kratkim mačem učinkovito odbijao ubode u stranu, aonda opet gunđao dok je fijukom zakretao i ponovno obrušavao dugi mač. Glokta se lecnuo kad je uzglasan zveket raspalio po Kursterovu maču, iskrenuo mu zapešće i umalo izbio mač iz ruke. Ovaj jezateturao natraške od siline udarca, s bolnom i šokiranom grimasom.

Sad mi je jasno zašto Gorstovi mačevi izgledaju tako istrošeno. Kurster se izmicao po krugu upokušaju da izbjegne nalet, no mrga je bio prebrz. Daleko prebrz. Gorst mu je dosad već uzeo mjeru ipredviđao svaki potez, uništavajući protivnika nesmiljenim udarcima. Nije bilo izlaza.

Dva silovita uboda stjerala su nesretnog časnika natraške prema rubu ringa, a zatim mu je oštrizamah iščupao dugi mač iz ruke i ukopao ga u tratinu tako da se ostao klimusati amo-tamo. On načaszatetura, razroga- čenih očiju, drhtave prazne ruke, a onda se Gorst obruši na njega, riknuvši, svommu se snagom zabije golemim ramenom u nezaštićena rebra.

Glokta se gušio od smijeha. Nikad još nisam vidio letećeg mačevalca. Kurster je čak napraviopola salta, vrišteći kao curica dok se premetao u zraku lamaćući rukama i nogama na sve strane, pa senaglavce rastepao po podu. Konačno se zaustavio u pijesku izvan ringa, dobra tri koraka od mjestagdje ga je Gorst pogodio, i ostao slabunjavo stenjati.

Gomila je bila u šoku, toliko tiha da se Gloktino cerekanje zasigurno čulo i u zadnjem redu.Kursterov trener poleti iz boksa i nježno okrene svojeg oborenog učenika. Mladić slabašno trznenogom, zacvili i primi se za rebra. Gorst je na tren gledao, bez emocija, a onda slegne ramenima iodšeta na svoj položaj.

Kursterov se trener okrene sucu. “Žao mi je,” reče, “ali moj učenik ne može nastaviti.”

Glokta se nije mogao suzdržati. Morao si je poklopiti usta rukama. Cijelo mu se tijelo treslo odsmijeha. Svaki mu je grgljaj uzrokovao bolan grč u vratu, ali njega nije bilo briga. Činilo se davećem dijelu publike taj prizor nije bio pretjerano smiješan. Ljutito se mrmljanje čulo na sve strane.Gunđanje je preraslo u povike negodovanja dok su Kursteru pomagali da iziđe iz ringa, prebačenomizmeđu trenera i sekundanta, a onda iz povika negodovanja u zbor ljutitih povika.

Gorst prođe po publici svojim lijenim, poluzatvorenim očima, a onda opet slegne ramenima iodgega se polako natrag u svoj boks. Glokta se još uvijek cerio dok je izlazio iz arene, a lisnica mu jebila znatno teža nego kad je dolazio. Već se godinama nije tako dobro zabavio.

Sveučilište je bilo smješteno u zapuštenom kutu Agrionta, ravno u sjeni Kuće Tvorca, gdje su sečak i ptice doimale starima i umornima. Golemo, ruševno zdanje, presvučeno polumrtvim bršljanom,bilo je očit proizvod arhitekture nekog ranijeg doba. Pričalo se da je to jedna od najstarijih građevinau gradu. Tako i izgleda.

Krovovi su u sredini utonuli, a nekoliko se njih i posve urušilo. Krhki su se tornjevi mrvili i

prijetili prevaljivanjem u neugledne vrtove u podnožju. Fasada na zidovima bila je izlizana i prljava,a na mjestima su cijeli komadi otpali i razotkrili goli kamen i žbuku. Na jednom se mjestu velikasmeđa mrlja širila niza zid s dijela puknutog oluka. Nekoć je proučavanje prirodnih znanostiprivlačilo neke od najistaknutijih ljudi Unije, dok je ova zgrada bila među najveličanstvenijima ugradu. A Sult misli da je Inkvizicija izašla iz mode.

Dvije su statue stajale na propalim ulaznim vratima. Dva starca, jedan sa svjetiljkom i jedan kojiprstom pokazuje na nešto u knjizi. Mudrost i napredak ili takva neka budalaština. Onaj s knjigomostao je bez nosa negdje u prošlom stoljeću, a drugi se nakosio pa mu se svjetiljka očajnički nagnulakao da graba za nekim uporištem.

Glokta digne šaku i pokuca na prastara vrata. Ona zaštropotaju i vidno se pomaknu, kao da bisvakog časa mogla ispasti iz šarki. Glokta pričeka. Pričeka neko vrijeme.

Začuje se iznenadan zveket zasuna koji je netko povukao u stranu i jedna se krila vrata klimavootvore nekoliko centimetara. U otvor se ugura neko prastaro lice i zaškilji u njega, obasjano odozdoskromnom svijećom koju je držala naborana ruka. Vodenaste stare oči zurile su gore-dolje. “Da?”

“Inkvizitor Glokta.”

“Aha, od nadlektora?”

Glokta se namršti, iznenađen. “Da, tako je.” Sigurno nisu ni upola toliko odsječeni od svijetakao što se to čini. Izgleda da zna tko sam ja.

Unutra je bilo opasno mračno. Dva ogromna mjedena svijećnjaka stajala su svaki s jedne stranevrata, no u njima nije bilo svijeća i dugo nisu bili lašteni pa su se mutno sjajili na slabašnom svjetlukoje je dolazilo od portirove svijeće. “Ovuda, gospodine”, zahripa starac, gegajući se nesigurno,presavinut gotovo napola. Čak je i Glokti bilo naporno držati korak s njim dok se vukao kroz mrak.

Zajedno su se vukli niz sjenoviti hodnik. Prozori s jedne strane bili su prastari, načinjeni od malihstaklenih ploha toliko prljavih da su propuštale sasvim malo svjetla čak i za najsunčanijih dana.Tmurnih večeri kao što je ova nisu puštale nimalo. Treperavo svjetlo svijeće plesalo je poprašnjavim slikama na suprotnome zidu, blijedim starcima u tamnim crnim i sivim haljama koji suizbezumljeno zurili iz svojih oljuštenih okvira, s pljoskama, zupčanicima i kompasima u staračkimrukama.

“Kamo idemo?” upita Glokta, nakon što su se nekoliko minuta gegali kroz tminu.

“Adepti su na večeri”, sipljivo će portir, i dobaci mu pogled neodređeno umornim očima.

Sveučilišna blagovaona bila je odjekujuća špilja od prostorije, za jedan stupanj izdignuta izpotpunog mraka golemim kaminom koji je bacao rasplesane sjene među gredama. Dugi se stolprotezao cijelom dužinom poda, ispoliran dugogodišnjim korištenjem, a uz njega su bile klimavestolice. Oko stola bi komotno moglo stati osamdeset ljudi, no trenutačno ih je bilo samo pet,naguranih na jednome kraju, skupljenih oko kamina. Pogledali su prema njima kad su iz hodnika

doprli odjeci tapkanja Gloktina štapa, prestali su jesti i virili s velikim zanimanjem. Čovjek na čelustola ustane na noge i požuri prema njima, držeći jednom rukom rub svoje duge crne halje.

“Posjetitelj”, zahriplje portir mahnuvši svijećom prema Glokti.

“Aha, od nadlektora! Ja sam Silber, administrator Sveučilišta!” I stisne Gloktinu ruku. Njegovikolege u međuvremenu su zateturali i zaglavinjali na noge kao da im je upravo došao počasni gost.

“Inkvizitor Glokta.” Ogleda se oko sebe u uzbuđene starce. Znatno više poštovanja nego štosam očekivao, moram priznati. No opet, nadlektorovo ime otvara raznorazna vrata.

“Glokta, Glokta,” mumljao je jedan od staraca, “čini mi se da mi je ime Glokta odnekudpoznato.”

“Tebi je sve odnekud poznato, ali nikad se ne možeš sjetiti otkuda”, dobaci mu administrator iizazove mlak smijeh. “Dopustite mi da vam predstavim sve.”

Prolazio je četvoricu znanstvenika, jednog po jednog. “Saurizin, naš adeptus od kemije.” Krupan,neugledan starkelja s progorjelim rupama i mrljama po prednjici halje i ne jednim komadićem hraneu bradi. “Denka, adeptus od metala.” Debelo najmlađi od četvorice, iako ni u kojem slučaju mladčovjek, imao je arogantno iskrivljena usta. “Chayle, naš adeptus od mehanike.” Glokta nikad prijenije vidio čovjeka s toliko velikom glavom a toliko malim licem. Uši su mu bile naročito goleme i iznjih su nicale sive dlake. “I Kandelau, adeptus od medicine.” Žgoljav stari ptić dugoga vrata snaočalama navrh zaobljenog kljuna. “Molim vas, pridružite nam se, inkvizitore”, i administrator mupokaže prema slobodnoj stolici, uglavljenoj između dvojice adepata.

“Čašu vina, možda?” ulagivao se Chayle s afektiranim osmijehom na sitnim usnama, a već senagnuo s bocom i nalijevao mu u čašu.

“Pa dobro.”

“Upravo smo raspravljali o relativnim zaslugama naših grana nauke”, promrmlja Kandelau,piljeći u Gloktu kroz sjajne naočale.

“Kao i obično”, potuži se administrator.

“Ljudsko je tijelo, dakako, jedino područje vrijedno temeljitog proučavanja”, nastavi adeptus odmedicine. “Prvo treba cijeniti unutarnje misterije da biste obratili pažnju na vanjski svijet. Svi imamotijela, inkvizitore. Načini liječenja, i nanošenja štete, od najvišeg su interesa za sve nas. Upravo jeljudsko tijelo područje na kojem sam ekspert.”

“Tijela! Tijela!” kukao je Chyle, napućivši usne i gurajući hranu po tanjuru. “Pokušavamo jesti!”

“Tako je! Uznemiravaš inkvizitora svojim odvratnim laprdanjem!” “Oh, nije mene lakouznemiriti.” Glokta se kesio preko stola, pruživši adeptusu od metala dobar pogled na prorijeđenezube. “Moj posao u Inkviziciji zahtijeva više od površnog poznavanja anatomije.”

Uslijedi neugodna tišina a onda Saurizin uzme pladanj s mesom i ponudi ga ostalima. Gloktapogleda crvene odreske koji su sjajili na pladnju. Obliže gole desni. “Ne, hvala.”

“Je li istina?” prigušenim glasom upita adeptus od kemije koji je virio preko mesa. “Hoćemo lidobiti dodatna sredstva? Mislim, sad kad je riješena ova situacija s tekstilcima?”

Glokta se namršti. Svi su zurili u njega i čekali njegov odgovor. Jedan od adepata ukipio se svilicom na pola puta do usta. O tome je, dakle, riječ. O novcu. Ali zašto bi oni očekivali novac odnadlektora? Težak pladanj s mesom počeo je lelujati. Pa... ako ih to nagna da slušaju. “Novac bimogao biti na raspolaganju, ovisno, dakako, o rezultatima.”

Oko stola počne kružiti tih žamor. Adeptus od kemije pažljivo drhtavom rukom odloži pladanj. “Uzadnje sam vrijeme postigao značajan napredak s kiselinama...”

“Hah!” naruga se adeptus od metala. “Rezultate, inkvizitor traži rezultate! Moje nove slitine bit ćečvršće od čelika kad ih usavršim!”

“Stalno te tvoje slitine!” uzdahne Chayle pa okrene očice prema stropu. “Nitko ne cijeni važnostrazumnog mehaničkog razmišljanja!”

Preostala tri adepta okome se na njega, no administrator prvi skoči. “Gospodo, molim vas!Inkvizitora ne zanimaju naše male razmirice! Svi ćete imati priliku govoriti o svojem recentnom radui demonstrirati svoje zasluge. Ovo nije natjecanje, zar ne, inkvizitore?” Svi pogledi polete premaGlokti. On polako prijeđe pogledom po tim ostarjelim licima punim očekivanja, no ne reče ništa.

“Ja sam razvio stroj—”

“Moje kiseline—”

“Moje slitine—”

“Misteriji ljudskoga tijela—”

Glokta ih sasiječe. “Zapravo, trenutno me zanima područje... pa, vi biste ih nazvali eksplozivnimtvarima—”

Adeptus od kemije skoči sa svojega mjesta. “To bi bilo moje područje!” povikne, gledajućislavodobitno svoje kolege. “Imam uzorke! Imam uzorke! Molim vas da pođete za mnom, inkvizitore!”Odbaci svoj jedaći pribor na tanjur i krene prema jednim vratima.

Saurizinov laboratorij bio je potpuno očekivan, gotovo do posljednjeg detalja. Duguljasta sobabačvastog svoda, na mjestima zacrnjenog krugovima i prugama čađe. Većinu površina zidovazaklanjale su police, prekrcane kaosom škrinja, staklenki, boca, svaka sa svojim prahovima,tekućinama, štapićima neobičnih metala. Nije bilo nekog očitog reda u smještaju različitih posuda, avećina nije imala nikakvih oznaka. Izgleda da organizacija ovdje nije prioritet.

Klupe u sredini prostorije bile su u još većem neredu, prekrivene tor- njastim konstrukcijama od

stakla i starog smeđeg bakra: cijevi, tikvice i posudice, luči - jedna čak zapaljena. Sve je odavalodojam da bi se svakoga časa moglo urušiti i zaliti nesretnika koji se nađe u blizini smrtonosnim,kipućim otrovima.

Adeptus od kemije rovao je po tom neredu poput krtice u labirintu. “E sad,” mumljao je sam sebii jednom rukom čupkao prljavu bradu, “eksplozivni prah je tu negdje...”

Glokta ušepa u sobu za njim, sumnjičavo se ogledavajući po kaosu cjevčica koji je prekrivaosvaku površinu. Namreška nos. Unutra je vladao odvratan, trpak vonj.

“Evo ga!” grakne adeptus i izvuče prašnjavu tikvicu napola punu crnih zrnaca. Napravi mjesta najednoj od klupa, odgurnuvši zveckavo i zveketavo staklo i metal s puta jednim potezom mesnatepodlaktice. “Ova je tvar vrlo rijetka, znate, inkvizitore, strahovito rijetka!” Izvuče čep pa isipa linijucrnoga praha na drvenu klupu. “Rijetki su sretnici uspjeli vidjeti to čudo u akciji! Vrlo rijetki! A vićete im se sada pridružiti!”

Glokta oprezno odstupi jedan korak, budući da mu je slika nepravilne rupe u zidu Kule lanaca jošuvijek bila svježa u mislima. “Sigurni smo, nadam se, na ovoj udaljenosti?”

“Apsolutno”, promrmlja Saurizin koji je pažljivo držao zapaljenu svijeću protegnutom rukom injome dotaknuo jedan kraj linije praha. “Nema nikakve opa—”

Začuje se oštar prasak i nastane pljusak bi je lih iskri. Adeptus od kemije odskoči, umalo sezabivši u Gloktu, i ispusti zapaljenu svijeću na pod. Začuje se još jedan prasak, glasniji i s više iskri.Laboratorij se počne puniti smrdljivim dimom. Nastane zasljepljujući bljesak i glasan prasak,slabašno cvrčanje i to je bilo to.

Saurizin je mahao dugačkim rukavom halje ispred glave u pokušaju da rastjera gusti dim koji jesada cijelu prostoriju ovio tminom. “Impresivno, zar ne, inkvizitore?” upita prije nego ga je obuzeonapadaj kašlja.

Pa i ne baš. Glokta čizmom samelje svijeću koja je još uvijek tinjala pa kroz polumrak kreneprema klupi. Bridom dlana pomete veću količinu sivoga pepela u stranu. Na površini drva bila je tekdugačka crna mrlja od vatre, ali ništa više od toga. Smrdljive pare bile su zapravo najimpresivnijirezultat, i Gloktu su već grebale u dnu grla. “Svakako proizvode ogromnu količinu dima”, zakrešti.

“Tako je,” nakašlje se adeptus ponosno, “i smrdi dozlaboga.”

Glokta se zagleda u zacrnjenu mrlju na klupi. “Kad bi netko imao dovoljno veliku količinu ovogapraha, bi li ga mogao upotrijebiti, recimo, da probije rupu u zidu?”

“Moguće... kad bi netko uspio sakupiti dovoljno veliku količinu, tko zna što bi sve mogao?Koliko ja znam, nitko nikada nije pokušao.”

“Recimo zid koji je debeo preko jednog metra?”

Adeptus se namršti. “Možda, ali bile bi potrebne bačve toga! Bačve! Toliko praha nema u čitavoj

Uniji, a trošak bi, čak i kad bi ga se moglo pronaći, bio golem! Imajte na umu, inkvizitore, da sesastojci moraju uvesti s dalekog juga, sve iz Kante, a čak su i ondje rijetki. Rado ću ispitati tumogućnost, dakako, no trebat ću pozamašna sredstva—”

“Još jednom vam hvala na utrošenom vremenu.” Glokta se okrene i kroz razrijeđeni dim počnešepati prema vratima.

“U zadnje sam vrijeme postigao značajan napredak s kiselinama!” poviče adeptus piskutavimglasom. “Zaista biste i njih trebali pogledati!” Drhtavo udahne. “Recite nadlektoru... značajannapredak!” Riječi mu se rasplinu u još jedan napadaj kašlja, pa Glokta čvrsto zatvori vrata za sobom.

Gubitak vremena. Naš Bayaz nije mogao prokrijumčariti bačve praha u onu sobu. Pa i da je,koliko bi dima, koliko groznog smrada nastalo? Gubitak vremena.

Vani na hodniku vrebao je Silber. “Mogu li vam još što pokazati, inkvizitore?”

Glokta načas zastane. “Zna li ovdje itko išta o magiji?” Administratoru se ukoče mišići vilice.“Šalite se, dakako. Možda—” “Rekoh, magija.”

Silber suzi oči. “Morate shvatiti da smo mi znanstvena institucija. Prakticiranje magije,takozvane, bilo bi krajnje... neumjesno.”

Glokta mu se namršti. Ne tražim te da izvadiš štapić, budalo. “S povijesnog stanovišta,” otresese, “magi i tako to. Bayaz!”

“Aha, s povijesnoga stanovišta, tako dakle.” Silberovo učeno lice malo se opusti. “U našojbiblioteci postoji mnoštvo drevnih tekstova, od kojih neki datiraju iz razdoblja kad su magijusmatrali... manje neobičnom.”

“Tko bi mi mogao pomoći?”

Administrator podigne obrve. “Bojim se da je adeptus od povijesti, hm, svojevrsna relikvija.”

“Trebam razgovarati s njim, ne se mačevati.”

“Dakako, inkvizitore, pođite za mnom.”

Glokta zgrabi kvaku nekih prastarih vrata, punih crnih zakovica, i krene ih otvoriti. OsjetiSilberov stisak na ruci.

“Ne!” on se otrese pa povede Gloktu niz obližnji hodnik. “Arhivi su ovdje dolje.”

Adeptus od povijesti zaista je izgledao kao da je i sam dio davne povijesti. Lice mu je bilo maskanaborane i obješene poluprozirne kože. Rijetke vlasi, snježnobijele, stršale su mu neuredno po glavi.Bilo ih je tek četvrtina od onoga koliko bi ih trebalo biti, no svaka je bila četiri puta duža nego što bise očekivalo, pa su mu i obrve bile tanke ali izrasle do zavidnih dužina u svim smjerovima, nalik namačje brkove. Usta su mu obješeno visjela, slaba i krezuba, ruke mu bijahu poput izlizanih rukavica,

nekoliko brojeva prevelikih. Samo su mu oči pokazivale znakove života, i provirile su gore u Gloktui administratora dok su mu se približavali.

“Gosti, je li?” grakne starac, očito se obrativši velikoj crnoj vrani koja mu je stajala na stolu.

“Ovo je inkvizitor Glokta!” vikne administrator nagnuvši se prema starčevu uhu.

“Glokta?”

“Od nadlektora!”

“Je li?” Adeptus od povijesti zaškilji prastarim očima.

“Malko je gluh,” Silber promrmlja, “ali nitko ne poznaje ove knjige kao on.” Načas o tomerazmisli, lutajući pogledom po beskrajnim stelažama koje su nestajale u tamu. “Nitko drugi uopće nepoznaje ove knjige.”

“Hvala vam”, reče Glokta. Administrator kimne pa krene prema stepenicama. Glokta zakoračiprema starcu a vrana skoči sa stola i brže-bolje poleti u zrak, bacajući za sobom perje i mlatećiizbezumljeno po stropu. Glokta bolno odšepesa korak natrag. Bio sam siguran da je ta prokletinjapreparirana. Sumnjičavo ju je gledao dok se nije stropoštala navrh jedne od polica i ostala ondjenepomično stajati, zureći u njega svojim caklastim žutim očima.

Glokta privuče stolicu i skljoka se na nju. “Zanima me Bayaz.”

“Bayaz”, promrmlja prastari adeptus. “To je prvo slovo abecede na starome jeziku, dakako.”

“Nisam to znao.”

“Svijet je prepun stvari koje ne znate, mladiću.” Ptica odjednom prodorno grakne, strašno glasnou prašnjavoj tišini skladišta. “Prepun.”

“Počnimo onda s mojom naobrazbom. Zanima me čovjek Bayaz. Prvi mag.”

“Bayaz. To je ime veliki Juvens dao svojemu prvom naučniku. Jedno slovo, jedno ime. Prvinaučnik, prvo slovo abecede, razumijete?”

“Pratim vas nekako. Je li stvarno postojao?”

Prastari se adeptus namršti. “Nedvojbeno. Zar niste imali učitelja dok ste bili mladi?”

“Jesam, nažalost.”

“Zar vas nije podučavao povijesti?”

“Pokušao je, no moje su misli bile usmjerene na mačevanje i djevojke.” “Ah. Ja sam odavnoizgubio zanimanje za takve stvari.”

“I ja. Vratimo se Bayazu.”

Starac uzdahne. “Nekoć davno, dok još nije postojala Unija, Midderland se sastojao od mnoštvasitnih kraljevina koje su često ratovale međusobno, izdizale se i padale kako su godine prolazile.Jednom od njih vladao je čovjek po imenu Harod, koji je kasnije postao Harod Veliki. Za njega stečuli, pretpostavljam?”

“Naravno.”

“Bayaz je došao u Harodovu prijestolnu dvoranu i obećao mu da će ga učiniti kraljem čitavogMidderlanda ako bude postupao kako mu on kaže. Harod mu, onako mlad i tvrdoglav, nijepovjerovao, no Bayaz mu je svojim Umijećem razvalio golemi stol.”

“Magijom, ha?”

“Tako priča kaže. Harod je bio zadivljen—”

“Jasno.”

“— i pristao je poslušati savjet maga—”

“A savjet je bio?”

“Da osnuje prijestolnicu ovdje u Adui. Da sklopi primirje s određenim susjedima, a zarati sdrugima, te kako i kad da to učini.” Starac poprijeko zaškilji prema Glokti. “Pričate li vi priču ilija?”

“Vi.” I nimalo se ne žuriš.

“Bayaz je održao riječ. S vremenom se Midderland ujedinio, Harod je postao njegov prvi kralj itako je rođena Unija.”

“A što je onda bilo?”

“Bayaz je služio kao kraljev prvi savjetnik. Naši zakoni i ustav, sama struktura naše vlade, sve suto navodno njegove umotvorine, vrlo malo mijenjane od tih pradavnih dana. On je osnovao vijeća,Otvoreno i Zatvoreno, oformio Inkviziciju. Nakon Harodove je smrti napustio Uniju, obećavši da ćese jednoga dana vratiti.”

“Tako dakle. Što mislite, koliko je od toga istina?”

“Teško je reći. Mag? Čarobnjak? Vještac?” Starac se zagleda u treperavi plamen svijeće.“Nekom divljaku ova bi svijeća možda bila magija. Uistinu je tanka linija između magije i trikova,ne? No taj je Bayaz bio prepreden um za ono doba, to je činjenica.”

Sve je ovo beskorisno. “A prije toga?”

“Prije čega?”

“Prije Unije. Prije Haroda.”

Starac slegne ramenima. “Vođenje zapisa nije baš bilo prioritet u ono mračno doba. Cijeli jesvijet bio u rasulu nakon rata između Juvensa i njegova brata Kanediasa—”

“Kanediasa? Majstora Tvorca?”

“Aha.”

Kanedias. On gleda sa zidova mojega sobička u podrumu ispod Severar- dove ljupke palače.Juvens je mrtav a njegovih jedanaest naučnika, maga, hitaju ga osvetiti. Znam tu priču.

“Kanedias”, promrmlja Glokta, s jasnom slikom te mračne figure s plamenom u pozadini na umu.“Majstor Tvorac. Je li on bio stvaran?”

“Teško je reći. On spada u područje između mita i povijesti, rekao bih. Vjerojatno u svemu imazrnce istine. Netko je morao izgraditi onu golemu kulu, ne?”

“Kulu?”

“Kuću Tvorca!” Starac pokaže rukom okolo po sobi. “A kažu da je i ovo sagradio.”

“Što, ovu biblioteku?”

Starac se nasmije. “Cijeli Agriont, ili barem stijene na kojima stoji. Sveučilište također. On ga jesagradio i imenovao prve adepte da mu pomognu s radom, što god da je radio, da ispituju prirodustvari. Mi ovdje Tvorčevi smo učenici, da, iako sumnjam da ovi gore to znaju. Njega više nema, nonjegov se rad nastavlja, ne?”

“Na neki način. Kamo je otišao?

“Hah. Mrtav je. Vaš prijatelj Bayaz ga je ubio.”

Glokta začuđeno podigne obrvu. “Zar stvarno?”

“Tako kaže priča. Zar niste čitali Pad Majstora Tvorca?”

“To smeće? Mislio sam da su to sve izmišljotine.”

“I jesu. Senzacionalistička naklapanja, ali su zasnovana na zapisima iz onoga vremena.”

“Zapisima? Zar je to preživjelo?”

Starac suzi oči. “Ponešto.”

“Ponešto? Imate to ovdje?”

“Jedan primjerak.”

Glokta fiksira starca pogledom. “Donesite mi to.”

Prastari je papir šuškao dok je adeptus od povijesti pažljivo razmatao svitak i širio ga na stol.Pergament je bio žut i izgužvan, rubova iscufanih od starosti, ispisan sitnim gustim pismom: neobičnisu znakovi Gloktinom oku bili posve neraspoznatljivi.

“Kojim je to pismom pisano?”

“Starim jezikom. Rijetki ga danas znaju čitati.” Starac pokaže prstom na prvi redak. “Pripovijesto padu Kanediasovu, kaže, treći od triju.” “Treći od triju?”

“Od triju svitaka, pretpostavljam.”

“Gdje su ostala dva?”

“Izgubljeni.”

“Hm.” Glokta se zagleda u beskrajnu tamu arhiva. Pravo je čudo da ovdje išta uspijevajupronaći. “Što piše u ovome?”

Prastari se bibliotekar zapilji u neobično pismo, slabo osvijetljeno tek jednom treperavomsvijećom, prelazeći drhtavim prstom po pergamentu i bešumno pomičući usne. “Velik bješe njihovgnjev.”

“Molim?”

“Tako počinje. Velik bješe njihov bi je g.” Polako počne čitati. “Magi slijeđahu Kanediasa,gonivši mu sljedbenike pred sobom. Uništiše mu utvrdu, razvališe zdanja i pobiše sluge. Tvorac sam,ljuto ranjen u bitki protiv brata svojega Juvensa, skloni se u Kući svojoj.” Starac još malo razmota.“Dvanaest dana i dvanaest noći magi sijahu gnjev svoj po dverima, no ne mogahu ni zareza na njimanačiniti. Tada Bayaz pronađe ulaz...” Adept frustrirano prođe rukom po pergamentu. Vlaga, što već,zamaglila je znakove u dijelu koji je slijedio. “Ovo ne mogu pročitati... nešto o Tvorčevoj kćeri?”

“Sigurni ste?”

“Ne!” otrese se starac. “Cijeli jedan dio nedostaje!”

“Preskočite to onda! Za što ste sljedeće sigurni?”

“Hm, da vidimo... Bayaz ga slijedaše na krov i baci dolje.” Starac glasno pročisti grlo. “Tvoracpade u buktinji i polomi se ispod na mostu. Magi su posvuda tražili Sjeme, no nisu ga mogli naći.”

“Sjeme?” upita Glokta, zbunjen.

“Samo to piše.”

“Kog to vraga znači?”

Starac se zavali u stolicu, očito oduševljen ovom rijetkom prilikom da demonstrira svojustručnost. “Kraj ere mita, početak ere razuma. Bayaz, magi, oni predstavljaju red. Tvorac je božanskafigura: praznovjerje, neznanje, ne znam. Nešto u cijeloj toj priči o njemu mora biti istinito. Na krajukrajeva, netko je izgradio tu veliku vražju kulu”, pa zahriplje od bezvučnog smijeha.

Glokti se nije dalo pripominjati da se adeptus istom tom šalom već poslužio prije samo nekolikominuta. A ni tada nije bila smiješna. Ponavljanje -prokletstvo starih. “A što s tim Sjemenom?”

“Magija, tajna, moć? Sve je to metafora.”

Metaforama neću očarati nadlektora. Pogotovo ne lošim. “Zar ništa više nema?”

“Ima još malo, sad ćemo vidjeti.” Ponovno pogleda u simbole. “Polomio se na mostu, oni sutražili Sjeme...”

“Da, da.”

“Strpljenja, inkvizitore.” Njegov usahli prst prelazio je po znakovima. “Zapečatili su KućuTvorca. Pokopali su pale, između ostalih i Kanediasa i njegovu kćer. To je sve.” Zapilji se u papir,prelazeći prstom iznad zadnjih nekoliko slova. “A Bayaz je uzeo ključ. To je sve.”

Glokta začuđeno digne obrve. “Molim? Što je bilo ovo zadnje?”

“Zapečatili su vrata, pokopali poginule, a Bayaz je uzeo ključ.”

“Ključ? Ključ Kuće Tvorca?”

Adeptus od povijesti opet zaškilji u papir. “Tako piše.”

Ne postoji ključ. Kula je stoljećima stajala zapečaćena, to svi znaju. Naš prevarant neće imatiključ, to je sigurno. Glokta se polako nasmiješi. Nategnuto je, vrlo nategnuto, ali u pravimuvjetima, uz pravu prezentaciju, moglo bi biti dovoljno. Nadlektor će biti zadovoljan.

“Uzet ću ovo.” Glokta privuče prastari svitak k sebi i počne ga motati.

“Molim?!” Oči adepta razrogače se od užasa. “Ne smijete!” zatetura sa stolice, s još većommukom nego što bi to Glokta učinio. Njegova vrana vine se zajedno s njim, pa zaleprša prema stropui stane ljutito kreštati, no Glokta ih je oboje ignorirao. “Ne možete to uzeti! Nezamjenjivo je”,zahriplje starac, u očajničkom pokušaju da dohvati svitak.

Glokta širom raširi ruke. “Zaustavite me! Zašto ne? Volio bih to vidjeti! Možete li zamisliti? Nasdvojica bogalja teturamo po arhivu i natežemo se za ovaj stari komad papira dok ptica sere ponama?” Zahihoće se sam sebi. “To baš ne bi bilo dostojanstveno, zar ne?”

Adeptus od povijesti, iscrpljen svojim bi je dnim naporima, skljoka se natrag na stolicu, teško

dišući. “Nitko više ne mari za povijest”, prošapće. “Ne razumiju da nema budućnosti bez prošlosti.”

Kako dubokoumno. Glokta spremi smotani svitak u džep kaputa i okrene se prema izlazu.

“Tko će se brinuti za prošlost kad mene više ne bude?”

“Koga briga?” zapita Glokta dok se vukao prema stepenicama. “Glavno da to ne budem ja.”

IZVENREDNI TALENTI BRATA DUGOSTOPOGLogena je tjedan dana svakoga jutra budilo navijanje. Počinjalo bi rano,istrgnulo ga iz sna, glasno

kao kakva bitka u neposrednoj blizini.

Prvi put kad je to čuo i mislio je da je u pitanju bitka, no sada je znao da jeriječ tek o njihovuprokleto glupom sportu. Zatvaranje prozora malo bi muublažilo buku, no uskoro bi vrućina postalanesnosna. Mogao je birati hoćeli odspavati malo ili neće uopće spavati. Pa je ostavljao prozorotvorenim.

Logen protrlja oči, opsuje pa sa zamahom ustane iz kreveta. Još jedan vruć, zamoran dan u Gradubi je lih tornjeva. Na cesti, u divljini, bio bi budan čim bi otvorio oči, no ovdje je situacija biladrugačija. Od dosade i vrućine postao je usporen i lijen. Zatetura preko praga u dnevnu sobu, zijevneširom otvorivši usta i rukom protrlja čeljust. Stane.

Netko je stajao ondje. Neki stranac. Stajao je na prozoru, okupan suncem i s rukama na leđima.Malen, sitan muškarac, kose obrijane skroz do kvrgave lubanje i u neobičnoj odjeći prljavoj odputovanja - u izblijedjelom, vrećastom platnu omotanom više puta oko tijela.

Prije nego je Logen uspio prozboriti, čovjek se okrene i okretno pohita k njemu. “A vi ste?”zapita. Nasmiješeno mu je lice bilo preplanulo i hrapavo, poput ispucane kože omiljenog paračizama. Zbog toga mu je bilo nemoguće odrediti dob. Moglo mu je biti između dvadeset pet i pedeset.

“Devetprsti”, promuca Logen i oprezno zakorači natrag prema zidu.

“Devetprsti, da.” Čovječuljak nastavi naprijed i uhvati Logenovu ruku objema svojima, čvrsto jestisnuvši. “Najveća mi je čast i povlastica”, reče zatvorivši oči i naklonivši se, “upoznati vas!”

“Čuli ste za mene?”

“Avaj, ne, ali sva su Božja stvorenja vrijedna najdubljeg poštovanja.” Ponovno se nakloni. “Jasam Brat Dugostopi, putnik iz znamenitog reda Navigatora. Malo je zemalja pod suncem kojima mojenoge nisu kročile.” Pokaže prema izlizanim čizmama pa širom raširi ruke. “Od planina Thonda dopustinja Shamira, od ravnica Staroga Carstva pa do srebrnih voda Tisuće Otoka, cijeli mi je svijetdom! Uistinu!”

Dobro je govorio sjevernjački jezik, možda bolje i od Logena. “I Sjever?”

“Bio sam u jednom kratkom posjetu, u mladim danima. Klima mi je bila pomalo preoštra.”

“Dobro govorite jezik.”

“Malo je jezika koje ja, Brat Dugostopi, ne govorim. Lakoća učenja jezika tek je jedan od mojihbrojnih izvanrednih talenata.” Čovjek se ozari. “Bog me uistinu blagoslovio”, nadoda.

Logen se zapita je li to neka komplicirana šala. “Sto vas dovodi ovamo?” “Poslali su po mene!”

Tamne mu oči zasjaju.

“Poslali?”

“Dabome! Bayaz, prvi mag! Poslao je po mene, a ja sam došao! Takav mi je običaj! Iznimnovelikodušna naknada isplaćena je u riznicu reda kao naknada za moje izvanredne talente, no ja bihdošao i bez toga. Uistinu. I bez toga!”

“Stvarno?”

“Dabome!” Čovječuljak odstupi i počne koračati po sobi strahovitom brzinom, trljajući ruke.“Izazov ovoga zadatka povlađuje ponosu našega reda koliko i njegovoj poslovičnoj pohlepi! I još ja!Ja sam odabran, od svih navigatora u Krugu Svijeta, za ovaj zadatak! Ja, Brat Dugostopi! Ja i nitkodrugi! Tko bi od ljudi mojega položaja, mojega glasa, odolio takvome izazovu?”

Zaustavi se pred Logenom i pogleda ga pun nade, kao da očekuje odgovor na postavljeno pitanje.“Ovaj—”

“Ne ja!” poviče Dugostopi pa krene u još jedan krug po sobi. “Ja nisam odolio! Zašto i bih? Tone bi bilo u mom stilu! Putovati do samoga ruba Svijeta? Kakva će to biti priča! Kakva inspiracijadrugima! Kakva—”

“Rub Svijeta?” upita Logen sumnjičavo.

“Znam!” Čudni ga čovjek potapša po ruci. “Uzbuđen sam koliko i vi!” “To je sigurno našnavigator.” Bayaz se pojavi iz svoje sobe.

“Dabome da jest. Brat Dugostopi, vama na usluzi. A vi ste, predmnijevam, nitko doli mojglasoviti poslodavac, Bayaz, prvi mag.”

“Taj sam.”

“Najveća mi je čast i povlastica!” klikne Dugostopi, pohita naprijed i rukuje se s magom.“Upoznati se s vama!”

“Također. Vjerujem da ste ugodno putovali.”

“Meni su putovanja uvijek ugodna! Uvijek! Razdoblja između njih su mi zamorna. Uistinu jetako!” Bayaz se namršti prema Logenu, no on je mogao samo slegnuti ramenima. “Smijem li upitatikada krećemo na put? Jedva čekam da pođemo!”

“Uskoro će, nadam se, stići i zadnji član naše ekspedicije. Morat ćemo zakupiti brod.”

“Dakako! Bit će mi velik užitak učiniti to! Što da kažem kapetanu glede kursa?”

“Na zapad preko Okrugloga mora, do Starikse, a onda do Calsisa u Starome Carstvu.”Čovječuljak se nasmiješi i duboko nakloni. “Slažete se?”

“Slažem, ali brodovi danas rijetko idu dalje od Calsisa. Zbog beskrajnih ratova u StaromeCarstvu tamošnje su vode opasne. Gusari su, nažalost, uzeli maha. Moglo bi biti teško pronaćikapetana koji će biti voljan ploviti.”

“Ovo bi trebalo pomoći.” Bayaz baci svoju vazda nabubrenu kesu na stol.

“Svakako bi trebalo.”

“Brzo osigurajte brod. Jednom kad budemo spremni, ne želim protratiti ni dana.”

“Računajte na to”, reče navigator i pokupi tešku kesu punu novčića. “Nije moj stil putovatisporim plovilima! Ne! Pronaći ću vam najbrži brod u čitavoj Adui! Da! Letjet će kao dah Božji!Preskakat će valove kao—”

“Bit će dovoljno da bude samo brz.”

Čovječuljak nagne glavu. “Vrijeme isplovljavanja?”

“U roku od mjesec dana.” Bayaz pogleda Logena. “A da pođete s njim?”

“Ha?”

“Da!” vikne navigator. “Idemo zajedno!” Zgrabi Logena za lakat i počne ga vući prema vratima.

“Očekujem kusur, Brate Dugostopi!” dovikne Bayaz za njim.

Navigator se osvrne s vrata. “Bit će kusura, računajte na to. Oko za kvalitetu, nos za trgovinu,neustrašiva odlučnost u pregovorima! To su tek tri”, i široko se nasmiješi, “od mojih izvanrednihtalenata!”

“Sjajno je mjesto ova Adua. Zaista. Malo je gradova koji su joj ravni. Shaffa je možda veća, alije strahovito prašnjava. Nitko ne bi osporio da Westport i Dagoska imaju svojih čari. Neki misle daje Ospria, na svojim planinskim obroncima, najljepši grad na svijetu, ali moram reći da srce BrataDugostopog pripada velikom Talinsu. Jeste li bili ondje, gospodine Devetprsti, jeste li vidjeli tudivnu naseobinu?”

“Ovaj...” Logen je bio zauzet držanjem koraka s čovječuljkom i provlačenjem kroz beskrajnurijeku ljudi.

Dugostopi stane tako naglo da se Logen umalo zabušio u njega. Navigator se okrene s rukama uzraku, s odsutnim pogledom u oku. “Talins za zalaska sunca, kako ga vidite s mora! Mnogim samveličanstvenim stvarima nazočio, vjerujte mi, no kunem se da je to najdivotniji prizor na cijelomesvijetu. Sjaj sunca na bezbrojnim kanalima, na svjetlucavim kupolama nadvojvodine citadele, naljupkim palačama trgovačkih prinčeva! Gdje li završava sjajno more, a sjajan grad počinje? Ah!Talins!” Okrene se i još jednom pojuri, a Logen pohita za njim.

“No Adua je svakako divno mjesto, i raste iz godine u godinu. Stvari su se ovdje bitno

promijenile od mojeg prošlog posjeta, zaista jesu. Nekoć su ovdje živjeli samo plemići i pučani.Plemići su posjedovali zemlju pa su imali novac, a time i moć. Ha. Jednostavno, vidite?”

“Pa—” Logen nije uspijevao vidjeti bitno dalje od leđa Dugostopoga.

“No sada imaju i trgovinu, i to mnogo nje. Trgovci, bankari i tako dalje. Posvuda. Cijele gomilenjih. Sada i pučani mogu biti bogati, vidite? A bogati pučanin ima moć. Je li on sada pučanin ili jeplemić? Ili je nešto treće? Ha. Odjednom je jako komplicirano, ne?”

“Ovaj—”

“Toliko bogatstva. Toliko novca. Ali i toliko siromaštva, ne? Toliko prosjaka, toliko sirotinje.Nije nimalo zdravo da su bogati i siromašni tako blizu, no svejedno je ovo lijepo mjesto, i vječnoraste.”

“Menije prenapučeno,” promumlja Logen nakon što ga je netko odvalio ramenom u prolazu, “iprevruće.”

“Pih! Napučeno? Vama je ovo napučeno? Trebate vidjeti glavni hram u Shaffi za vrijeme jutarnjemolitve! Ili glavni trg ispred careve palače kad novi robovi idu na dražbu! I vruće? Vama je ovovruće? U Ul-Saffaynu, na dalekom jugu Gurkhula, za ljetnih mjeseci bude toliko vruće da možeteskuhati jaje na kućnome pragu. Zbilja! Ovuda.” Provuče se kroz gomilu prolaznika prema uskojsporednoj uličici. “Ovo je najbrži put!”

Logen ga uhvati za ruku. “Onuda?” Zagleda se u tamu. “Sigurni ste?”

“Zar sumnjate?” zapita Dugostopi, odjednom zgrožen. “Zar je moguće da zaista sumnjate? Odsvih mojih izvanrednih talenata, vještina navigiranja daleko je najvažnija! Prije svega zbog togtalenta prvi je mag dao tako izdašan prilog riznici reda! Zar je moguće da vi... ali samo malo.” Digneruku pa se opet nasmiješi, a onda potapša Logena kažiprstom po prsima. “Vi ne poznajete BrataDugostopog. Ne još. Budni ste i oprezni, jasno mi je, divne su to odlike inače. Ne mogu očekivati daimate moju nepokolebljivu vjeru u moje sposobnosti. Ne! To ne bi bilo pošteno. Nepoštenje nijekvaliteta vrijedna divljenja. Ne! Nepoštenje nije moj stil.”

“Mislio sam—”

“Uvjerit čuvaš!” vikne Dugostopi. “Dabome da hoću! S vremenom ćete početi više vjerovatimojoj procjeni nego vlastitoj! Da! Ovo je najbrži put!” i nevjerojatnom brzinom otkorača u sumnjivuuličicu, dok se Logen, unatoč dvadesetak centimetara duljim nogama, svim silama trudio držati korak.

“Ah, sporedne ulice!” dobaci navigator preko ramena dok su prolazili mračnim i prljavimprolazima, a zgrade se sve bliže primicale. “Sporedne ulice, ha?” Uličice su bivale sve uže, mračnijei prljavije. Čovječuljak je gledao lijevo i desno i nije ni na tren stajao da razmisli o kursu. “Osjećateli ovaj miris? Osjećate li ovaj miris, gospodine Devetprsti? Miriše na...” protrlja palčeve i kažiprsteu hodu, u potrazi za pravim riječima, “misterij! Pustolovinu!”

Logenu je mirisalo na govna. Neki je čovjek ležao potrbuške u kanalu, mrtav pijan možda, ili

možda samo mrtav. Drugi su ih ljudi mimoilazili, ili stajali u prijetećim grupicama na vratima idodavali jedni drugima boce. Bilo je tu i žena.

“Za četiri marke imaš moj blagoslov, Sjevernjače!” dovikne jedna od njih Logenu dok suprolazili. “Blagoslov koji ne’š skoro zaboraviti! Dobro, tri!”

“Kurve,” prošapće Dugostopi odmahujući glavom, “i to jeftine. Volite žene?”

“Pa—”

“Trebate otići u Ul-Nahb, prijatelju! Ul-Nahb na obalama Južnoga mora! Ondje možete kupitirobinju za krevet. Zbilja možete! Koštaju pravo bogatstvo, no te djevojke obučavaju godinama!”

“Možete kupiti djevojku?” upita Logen, zbunjen.

“I dječake, ako naginjete tome.”

“Ha?” ,

“Godinama ih obučavaju, zbilja. Dolje je to cijela industrija. Želite vješte? Želite? Te djevojketoliko su vješte da ne biste povjerovali! Ili posjetite Sipani! U tome gradu ima mjesta - uf! Žene suprekrasne, sve do jedne prekrasne! Zbilja! Poput princeza! I čiste”, promrmlja on, dobacivši pogledjednoj od zapuštenih žena uz cestu.

Logenu malo prljavštine nimalo ne smeta. Vješte i prekrasne zvuče mu previše komplicirano.Jedna mu djevojka zapne za oko u prolazu, naslonjena na štok s rukom u zraku. Gledala ih je kakoprolaze s maloduš- nim osmijehom. Logenu je bila zgodna, na neki očajnički način. Zgodnija od njegau svakom slučaju, a prošlo je već puno vremena. Treba biti realan u tim stvarima.

Logen se zaustavi na cesti. “Bayaz je tražio kusur?” promrmlja.

“Jest. Vrlo je to izričito naglasio.”

“Onda nemamo viška novca?”

Dugostopi upitno podigne obrvu. “Pa možda, da vidimo...” Zamahom izvadi kesu, otvori je ipočne rovati po njoj. Začuje se glasno zveckanje novčića.

“Mislite da je to pametna ideja?” Logen se nervozno ogleda gore-dolje po ulici. Nekoliko se licaokrenulo prema njima.

“Sto ste rekli?” upita Dugostopi koji je još uvijek kopao po kesi. Izvuče nekoliko novčića, digneih na svjetlo i zagleda se u njih, a onda ih utisne u Logenovu ruku.

“Suptilnost nije među vašim talentima, zar ne?” Neki od olinjalih tipova iz uličice počnu sepolako, znatiželjno kretati prema njima, dvojica sprijeda i jedan s leđa.

“Zaista nije!” nasmije se Dugostopi. “Zaista nije! Ja sam izravan čovjek, to je moj stil! Dabome!Ja sam... uh.” Sada je primijetio sumnjive tipove koji su im se primicali. “Uh. Ovo je nezgodno.Ajme meni.”

Logen se okrene onoj djevojci. “Bismo li mogli...” Ona mu zalupi vrata pred nosom. I ostala vratapo ulici počnu se zatvarati. “Sranje”, reče on. “Kako stojite s tučnjavama?”

“Bog me se udostojao podariti mnogim izvanrednim talentima,” promrmlja navigator, “nosnalaženje u borbi nije jedan od njih.”

Jedan od muškaraca opako je škiljio u njih. “Velika je to kesa za tako malog čovjeka”, reče kadse približio.

“Hm, ovaj...” promumlja Dugostopi i gmizne Logenu iza leđa.

“Strašan je to teret za tako malog čovjeka”, reče drugi.

“Zašto ne bi nama dao da ti pomognemo?”

Ni jedan od njih nije imao spremno oružje, no po kretanju njihovih ruku Logen je znao da gaimaju. A i iza leđa bio mu je treći muškarac, osjećao ga je kako se kreće. Blizu. Bliže od ove drugedvojice. Kad bi prvo riješio njega, toga iza leđa, mogao bi imati dobre izglede. Nije mogao riskiratida se okrene, to bi pokvarilo iznenađenje. Samo se mora nadati najboljem. Kao i uvijek.

Logen zaškripi zubima i zabaci lakat unatrag. Pogodi u čeljust čovjeka iza sebe s teškim praskompa mu Logen drugom rukom uhvati zapešće, pri čemu je imao sreće jer je imao izvađen i spremannož. Logen ga još jednom raspali laktom u usta i istrgne mu nož iz mlitavih prstiju kad je ovaj pao nacestu, udarivši glavom u prljavu kaldrmu. Naglo se okrene napola očekujući nož u leđa, no drugadvojica nisu bili pretjerano brzi. I oni su izvadili noževe, a jedan je i napravio pola koraka premanjemu, no zastao je kad je ugledao da Logen drži nož i da je spreman za borbu.

Bilo je to bi je dno oružje, petnaest centimetara hrđavog željeza bez ikakve krsnice, no i to je bilobolje nego ništa. Mnogo bolje. Logen zamahne njime po zraku pred sobom, tek toliko da bude siguranda su ga svi vidjeli. Bio je to dobar osjećaj. Izgledi su mu se znatno poboljšali.

“Dobro onda,” reče Logen, “tko je sljedeći?”

Druga dvojica razdvoje se u pokušaju da mu dođu s različitih strana, važući noževe u rukama, nonisu izgledali kao da im se žuri napasti.

“Možemo ga srediti!” prošapće škiljavi, no prijatelj mu nije izgledao tako sigurno.

“Ili možete dobiti ovo.” Logen otvori skupljenu šaku i pokaže novčiće koje mu je Dugostopi dao.“I ostaviti nas na miru. Ovoliko mogu odvojiti.” Mahne još malo nožem, tek toliko da dade težinusvojim riječima. “Ovoliko mi vrijedite - ovoliko, ne više. Što kažete?”

Onaj škiljavi pljune na pod. “Možemo ga srediti!” opet procijedi. “Ti prvi!”

“Ti idi, jebote!” vikne drugi.

“Uzmite što vam nudim,” reče Logen, “pa nitko ne mora ići prvi.”

Onaj kojeg je izudarao laktom stenjao je i valjao se po cesti, a taj podsjetnik na njegovu sudbinukao da je pretegnuo njihovu odluku. “Dobro, ti jebeni sjevernjački smrade, dobro, uzet ćemo!”

Logen se naceri. Razmišljao je o tome da baci novčiće u škiljavog pa ga izbode nakon što muskrene pažnju. To bi učinio u mladim danima, ali sada se odluči da neće. Čemu? Umjesto toga ispružiprste i ispusti novac na cestu iza sebe pa krene prema najbližem zidu. On i dvojica lopova oprezno suse obilazili, oni svakim korakom sve bliže novčićima, a on bi je gu. Ubrzo su zamijenili mjesta, iLogen je natraške hodao niz ulicu, još uvijek s nožem pred sobom. Kad ih je dijelilo deset koraka,dvojica čučnu i počnu pobirati razbacane novčiće s poda.

“Još uvijek sam živ”, Logen prošapće sebi u bradu kad je ubrzao korak.

Imao je sreće, znao je to. Samo budala može misliti da ima tučnjava koje su premale da bi značilesmrt, ma koliko on sam bio opak. Srećom je onoga odostraga zahvatio baš kako treba. Srećom sudruga dvojica bili spori. No opet, uvijek je imao sreće u tučnjavama. Imao je sreće da se uvijek iznjih izvlačio živ. Nije bio toliko sretan što se tiče upadanja u njih. Pa ipak, bio je zadovoljandanašnjim poslom. Bilo mu je drago da nije nikoga ubio. Logen osjeti tapšanje ruke po leđima i hitrose okrene s nožem na gotovs. “Samo ja!” Brat Dugostopi digne ruke uvis. Logen je skoro zaboravioda je navigator ondje. Valjda je bio iza njega cijelo vrijeme, posve miran. “Izvrsno ste to izveli,gospodine Devetprsti, izvrsno! Zbilja! Vidim da i vi imate svojih talenata! Veselim se što ću putovatis vama, zaista! Dokovi su u ovome smjeru!” vikne on, već na putu.

Logen se posljednji put osvrne prema onoj dvojici, no oni su još uvijek rovali po tlu pa odbacinož i požuri da dostigne Dugostopoga. “Zar se vi navigatori nikad ne tučete?”

“Neki od nas da, o da, golim rukama i raznoraznim oružjem. Vrlo su ubojiti, neki od njih, ali jane. Ne. Nije to moj stil.”

“Nikada?”

“Nikada. Moje su vještine na drugim poljima.”

“Pomislio bih da vas putovanja dovode u mnoge opasne situacije.”

“I dovode,” Dugostopi će vedro, “dabome da dovode. Tada se moj izvanredni talent za skrivanjepokaže najkorisnijim.”

LJUDI NJEZINA KOVA SVEMU SE OPIRUNoć. Hladnoća. Slani je vjetar bio oštar na vrhu brda, a Ferrina jeodjeća bila tanka i odrpana.

Obgrlila je ruke i pogrbila ramena, namrgođeno zagledana nizbrdo prema moru. Dagoska je bilaoblak sićušnihsvjetala u daljini, nagurana oko strme klisure između velikog kružnogzaljeva isvjetlucavog oceana. Oči su joj uspijevale razaznati nejasne, sitneobrise zidina i kula, crne predtamnom pozadinom neba, i uzak vrat zemljekoji je spajao grad s kopnom. Bio je to gotovo otok.Između njih i Dagoskebile su vatre. Tabori uz ceste. Mnoštvo tabora.

“Dagoska”, prošapće Yulwei koji je čučao na kamenu pored nje. “Mali iver Unije zariven uGurkhul poput trna. Trna u carevu ponosu.”

“Hah”, progunđa Ferro i još se više zgrbi.

“Grad je pod prismotrom. Mnogo je vojnika. Više nego ikada. Moglo bi biti teško obmanutitolike.”

“Možda da se vratimo”, promrmlja ona, puna nade.

Starac ju je ignorirao. “I oni su ovdje. Više njih.”

“Žderači?”

“Moram se približiti. Pronaći ulaz. Čekaj me ovdje.” On zastane i pričeka njezin odgovor.“Hoćeš li pričekati?”

“Dobro!” procijedi ona. “Dobro, čekat ću!”

Yulwei sklizne s kamena i pohita niz padinu, bešumnim korakom po mekoj zemlji, gotovonevidljiv u mraku boje tinte. Kad je zveket njegovih narukvica nestao u noći, ona okrene gradu leđa,duboko udahne pa odjuri niz brijeg prema jugu, natrag u Gurkhul.

E sad, Ferro je mogla trčati. Brza kao vjetar, satima bez prekida. Mnogo je vremena provodila utrku. Kad je došla do podnožja brda, potrčala je, poletjela preko otvorenog prostranstva, a disanje jojje postajalo sve brže i silovitije. Čula je vodu negdje naprijed, skliznula s obale i pljusnula u plićakrijeke koja je sporo tekla. Počne gacati kroz hladnu vodu do koljena.

Neka me stari gad prati ovuda, pomisli.

Nakon nekog vremena sakupi oružje u svežanj i digne ga iznad glave dok je plivala preko, jednomse rukom opirući struji. Iziđe na drugu stranu mašući rukama pa potrči uz obalu, brišući vodu smokrog lica.

Vrijeme je polako prolazilo i na nebo se počelo šuljati svjetlo. Bližilo se jutro. Rijeka ježamorila uz nju, a sandale su joj udarale užurban ritam po čekinjavoj travi. Ostavi rijeku za sobom,potrči ravnim terenom koji se sada iz crnoga mijenjao u sivo. Pomoli se skup kržljavog drveća.

Ona uleti među debla i klizne među grmlje, hrapava daha. Drhtjela je u polumraku, a srce joj jelupalo u grudima. Bilo je tiho onkraj drveća. Odlično. Posegne pod odjeću i izvuče malo kruha i trakumesa, razmočene od plivanja ali još uvijek jestive. Nasmiješi se. Spremala je polovicu svega što jojje Yulwei davao proteklih nekoliko dana.

“Glupi stari gad,” zahihoće se sebi u bradu između pohlepnih zalogaja, “mislio je nadmudritiFerro Maljinn, je li?”

Prokletstvo, kako je bila žedna. Tu sada nije bilo pomoći, vodu će pronaći kasnije. Sada je bilaumorna, jako umorna. Čak se i Ferro zna umoriti. Počinut će ovdje samo na tren, samo na tren. Davrati snagu u noge, a onda će dalje, prema... trzne se, razdražena. Kasnije će razmišljati oodredištima. Gdje god je najbolje tražiti osvetu. Tako je.

Provuče se kroz grmlje i nasloni na jedno stablo. Oči joj se polako sklope, same od sebe. Samona tren da počine. Osveta kasnije.

“Glupi stari gad”, promrmlja. Glava joj klone u stranu.

“Brate!”

Ferro se naglo probudi i udari glavom u drvo. Bilo je svijetlo, presvijetlo. Još jedan vedar, vrućdan. Koliko je dugo spavala? “Brate!” Ženski glas, ne baš daleko. “Gdje si?”

“Ovdje!” Ferro se ukipi i svaki joj se mišić napne. Muški glas, dubok snažan. I blizu. Začujekonjska kopita kako se polako kreću, nekoliko konja, i to blizu.

“Što radiš, brate?”

“Blizu je!” vikne opet muškarac. Ferro se stegne grlo. “Njušim je!” Ferro opipa po grmlju upotrazi za oružjem, zatakne mač i nož za pojas, a drugi nož tutne u jedini, poderani, rukav. “Osjećamjoj okus, sestro! Vrlo je blizu!”

“Ali gdje?” Ženski glas se približavao. “Misliš da nas čuje?”

“Možda čuje!” nasmije se muškarac. “Jesi li tu, Maljinn?” Ona prebaci tobolac preko ramena izgrabi luk. “Čekamo te...” zapjevuši on, sada još bliže, tik iza stabala. “Izađi, Maljinn, izađi ipozdravi nas...”

Ona poleti od njih, šuškajući kroz grmlje, i očajničkom brzinom pojuri otvorenim prostorom.

“Eno je!” poviče žena za njom. “Gledaj kako ide!”

“Stigni je, onda!” vikne muškarac.

Zakržljali travnjak sterao se pred njom u neprekinutom prostranstvu. Nije imala kamo pobjeći.Okrene se i zareži, pa zatakne strijelu u luk. Četiri jahača galopirali su prema njoj, gurkhulski vojnicikojima je sunce blještalo na kacigama i okrutnim glavama kopalja. Iza njih, nešto dalje, bia su još dva

jahača: muškarac i žena. “Stani! Uime cara!” jedan od jahača vikne.

“Jebeš vašeg cara!” Njezina strijela pogodi prvoga jahača kroz vrat i on se stušti natraške izsedla uz zaprepašteni grgljaj, a koplje mu odleti iz ruke.

“Dobar pogodak!” vikne žena. Drugi jahač dobije strijelu u prsa. Prsni oklop ju je usporio, nosvejedno se zarila dovoljno duboko da ga ubije. On vrisne, ispusti mač u travu, uhvati se za strijelu, aonda se prevali iz sedla.

Treći nije stigao ni pisnuti. Dobio je strijelu u usta, i to s udaljenosti od deset koraka. Vršak mu jeprošao kroz lubanju i izbio mu kacigu s glave, no dotad je četvrti već nasrnuo na nju. Ona baci luk napod i otkotrlja se s puta vojniku koji ju je pokušao naciljati kopljem, a onda izvuče mač iz pojasa ipljune u travu.

“Živu!” povikne žena, lijeno pogurnuvši konja malo naprijed. “Trebamo je živu!”

Vojnik zakrene konja koji je brektao i oprezno ga potjera prema Ferro. Bio je to krupan muškaracčeljusti gusto obrasle čekinjama. “Nadam se da si se pomirila s Bogom, curo”, reče.

“Jebeš vašeg Boga!” Odjuri mu s puta, vijugajući, krećući se, držeći se nisko. Vojnik je nabadaokopljem prema njoj i držao je na distanci, a kopita njegova konja kopkala su po tlu i bacala prašinuFerro u lice.

“Nabodi je!” začuje ženu kako vrišti iza nje.

“Da, nabodi je!” poviče njezin brat kroz hihot. “Ali ne prejako! Želimo je živu!” Vojnik zareži ipodbode konja naprijed. Ferro se izmicala i jagmila pred njegovim nogama koje su se ritale. Vršakkoplja nabadao je i napravio joj posjekotinu na ruci. Ona svom snagom zamahne mačem.

Zakrivljena oštrica pronađe prorez između pločica vojnikovog oklopa, odsiječe mu nogu tikispod koljena i napravi konju veliku ranu na butini. Čovjek i životinja kriknu u isti glas i padnuzajedno na pod. Tamna krv zažubori po prašini.

“Sredila ga je!” Žena je zvučala blago razočarano.

“Ustaj, čovječe!” nasmije se njezin brat. “Ustaj i sredi je! Još imaš šanse!” Vojnik se bacakao popodu. Ferrin mu se mač zasiječe u lice i naglo prekine njegovo vrištanje. U blizini je drugi jahač biojoš uvijek u sedlu i iskrivljena lica dahtao posljednji dah, s rukom na krvavoj strijeli. Njegov je konjspustio glavu i počeo grickati suhu travu oko kopita.

“To su svi”, reče žena.

“Znam.” Njezin brat duboko uzdahne. “Zar čovjek sve mora sam?”

Ferro podigne pogled prema njima dok je spremala krvavi mač za pojas. Sjedili su bezbrižno nakonjima nedaleko od nje, s jarkim suncem za leđima, s osmijesima na okrutnim, lijepim licima. Bilisu odjeveni kao plemići, u svile koje su lepršale oko njih na povjetarcu, puni nakita, ali ni jedan ni

drugi nisu bili naoružani. Ferro pojuri prema luku.

“Budi oprezan, brate”, reče žena, promatrajući nokte. “Ona se dobro bori.”

“Kao vrag! Ali ne može se mjeriti sa mnom, sestro, ne boj se.” On skoči sa sedla. “Dakle,Maljinn, hoćemo li...”

Strijela ga pogodi u prsa, zarije se duboko uz mukli udarac.

“... početi?” Strijela zatreperi, a njezin vrh zablista iza njega, suh i bez krvi. On počne hodatiprema njoj. Sljedeća ga strijela pogodi kroz rame, no on samo nasrne brže, dade se u trk, hitajućinaprijed ogromnim koracima. Ona ispusti luk i brže-bolje posegne za drškom mača. Presporo.Njegova je ispružena ruka pogodi u prsa strahovitom snagom i zakuca je u zemlju.

“O, bravo, brate!” Žena oduševljeno zaplješće. “Bravo!”

Ferro se prevali i počne kašljati u prašini. Vidjela je da je muškarac promatra dok se teškommukom pridizala na noge, s mačem u objema rukama. Zamahne prema njemu u velikom luku iznadglave. Mač se zabije duboko u zemlju. On je nekako već otplesao u stranu. Niotkuda se pojavi noga izabije joj se u trbuh. Ona se presavine, bespomoćna, bez imalo zraka u tijelu. Prsti su joj trzali, mačostao zaglavljen u zemlji, a koljena joj zaklecala.

“A sada...” Nešto je treskom pogodi u nos. Noge joj popuste i tlo je silovito pogodi u leđa.Omamljeno se prevali na koljena, dok se svijet vrtio oko nje. Lice joj je bilo krvavo. Trepne iprotrese glavom, u pokušaju da zaustavi vrtnju svijeta. Muškarac je hodao prema njoj, lelujav i umagli.

Iščupa njezinu strijelu iz prsa i baci je. Nije bilo krvi, samo malo prašine. Samo prašina kojazavijuga kroz zrak.

Žderač. Morao je biti.

Ferro zatetura na noge i izvadi nož iz pojasa. Ubode prema njemu, promaši, ponovno ubode iponovno promaši. Vrtjelo joj se u glavi. Vrisne i počne mahati nožem prema njemu iz sve snage.

On je uhvati za zapešće. Lica su im bila ni trideset centimetara udaljena. Ten mu je bio savršen,gladak, poput tamnoga stakla. Izgledao je mlado, gotovo poput djeteta, no oči su mu bile stare.Nemilosrdne oči. Promatrao ju je - znatiželjno, oduševljeno, poput dječaka koji je našao kakvuzanimljivu bubu. “Ova se ne predaje, sestro, zar ne?”

“Vrlo je žestoka! Prorok će biti oduševljen njome!”

Muškarac onjuši Ferro i frkne nosom. “Uh. Moramo je prvo oprati.”

Ona ga raspali glavom u lice. Glava mu odleti unatrag no on se samo zahihoće. Slobodnom jerukom uhvati za vrat pa je odgurne koliko je mogao ispružiti ruku. Pokušavala ga je ogrepsti po licuali ruka mu je bila predugačka pa ga nije mogla dosegnuti. Trgao joj je prste s drške noža. Vrat joj je

stezao čeličnim stiskom. Nije mogla disati. Iskesila je zube, opirala se, režala, bacakala se. Sveuzalud.

“Živu, brate! Želimo je živu!”

“Živu,” promrmlja muškarac, “ne i neozlijeđenu.”

Žena se zahihoće. Ferrine noge izgube dodir s tlom i stanu lamatati po zraku. Osjeti kako joj pucajedan prst i nož padne u travu. Ruka oko vrata stegne je čvršće, a ona ju je grebala polomljenimnoktima. Sve uzalud. Svijetli se svijet počne mračiti. Ferro začuje ženu kako se smije, negdje daleko.Neko se lice pomoli iz tame, i nečija ruka pogladi Ferro po obrazu. Prsti su bili glatki, topli, nježni.

“Smiri se, dijete”, prošapće žena. Oči su joj bile tamne i duboke. Ferro osjeti njezin dah na licu,topao i mirisan. “Ozlijeđena si, moraš se odmoriti. Smiri se... spavaj.” Ferrine noge bile su teškepoput olova. Slabašno se trzne, posljednji put, a onda joj se tijelo opusti. Srce joj uspori...

“Odmaraj.” Ferrini kapci postanu teški, ženino se prelijepo lice zamagli.

“Spavaj.” Ferro se jako ugrize za jezik i usta joj postanu slana.

“Smiri se.” Ferro pljune krv ženi u lice.

“Gah!” vikne ona s gađenjem, brišući krv iz očiju. “Opire mi se!”

“Ljudi njezina kova svemu se opiru”, začuje se muški glas, tik do Ferrina uha.

“Slušaj me sad, kurvo!” procijedi žena pa zgrabi Ferrinu čeljust čeličnim prstima i protrese jojglavu amo-tamo. “Ideš s nama! S nama! Ovako i onako! Čuješ li me?”

“Ne ide ona nikamo.” Neki novi glas, dubok i pitom. Učini joj se poznatim. Ferro trepne iomamljeno protrese glavom. Žena se bila okrenula i gledala je u nekog starca nedaleko od njih.Yulweija. Narukvice mu zazveckaju dok je meko koračao po travi. “Jesi li živa, Ferro?”

“Ghh”, zagrakće ona.

Žena se podrugljivo nakesi Yulweiju. “Tko si pak ti, stari gade?”

“Gubi se, pseto!” vikne muškarac. “Poslao nas je Prorok. Khalul glavom!”

“I ona ide s nama!”

Yulwei je izgledao tužno. “Ne mogu vas nagovoriti da se predomislite?”

Ovi se u glas nasmiju. “Budalo!” zatuli muškarac. “Mi se nikad ne predomišljamo!” On pustijednu Ferrinu ruku, oprezno iskorači naprijed i povuče je za sobom.

“Šteta”, reče Yulwei odmahujući glavom. “Poslao bih pozdrave Khalulu.”

“Prorok ne razgovara s takvima poput tebe, prosjače.”

“Mogao bi se iznenaditi. Dobro smo se poznavali, nekoć davno.”

“Prenijet ću onda gospodaru tvoje pozdrave,” podrugljivo će žena, “zajedno s viješću da sinedavno preminuo!” Ferro zakrene zapešće i osjeti da joj je nož skliznuo u dlan.

“O, Khalula bi razveselila ta vijest, no neće je još primiti. Vi ste se dvoje prokleli. Prekršili steDrugi zakon. Jeli ste ljudsko meso i morate biti kažnjeni.”

“Ludo stara!” podrugljivo će žena. “Vaši zakoni za nas ne vrijede!”

Yulwei polako odmahne glavom. “Riječ Euzova upravlja svime. Ne može biti iznimaka. Ni jedanni drugi nećete odavde otići živi.” Zrak oko starca zasvjetluca, zatreperi, zamagli se. Žena zagrglja iiznenada se sruši na zemlju, i ne samo padne - rastopi se u padu, a tamna svila zaleprša oko njezinapropadajućeg tijela.

“Sestro!” Muškarac pusti Ferro i skoči na Yulweija ispruženih ruku. Nije dospio dalje od koraka.Odjednom prodorno vrisne i klone na koljena, uhvativši se za glavu. Ferro se natjera ustati naklimave noge, polomljenom ga rukom uhvati za kosu i zarije mu nož u grlo. Prah se vine u vjetar.Gejzir praha. Oko usta mu zatreperi plamen, pougljeni mu usne, lickajući joj prste kipućim dahom.Ona se spusti na njega, oborivši ga na tlo dok se on gušio i borio za dah. Nož mu raspori trbuh,zastruže po rebrima, slomi mu se u prsima. Iznutra se počnu širiti jezičci vatre. Vatra i prah. Bezumnoje sjekla po tijelu slomljenim nožem, dugo nakon što se prestalo micati.

Osjeti ruku na ramenu. “Mrtav je, Ferro. Oboje su mrtvi.” Vidjela je da je to istina. Muškarac jeležao na leđima i zurio u nebo, lice mu je bilo pougljenjeno oko nosa i usta, a iz razjapljenih ranaletjela je prašina.

“Ubila sam ga.” Glas joj se kidao i lomio u grlu.

“Ne, Ferro. Ja sam to učinio. Bili su to mladi Žderači, slabi i budalasti. Pa ipak, imaš sreće da sute htjeli samo uhvatiti.”

“Imam sreće”, promumlja ona, pljujući krvavu slinu na truplo Žderača. Ispusti slomljeni nož paotpuže na sve četiri. Tijelo žene ležalo je pored nje, ako se moglo tako nazvati. Bezoblična, grudastamasa tkiva. Vidjela je dugu kosu, jedno oko i usne.

“Sto si napravio?” grakne ona krvavim ustima.

“Pretvorio sam joj kosti u vodu. A njega sam spalio iznutra. Jednome voda, drugome vatra. Štogod djeluje na njihovoj vrsti.” Ferro se ispruži na travu i zagleda u vedro nebo. Digne ruku pred lice iprotrese je. Jedan joj je prst lamatao amo-tamo.

Yulweijevo se lice pojavi iznad nje i zagleda se u nju. “Boli?”

“Ne”, prošapće ona i pusti ruku da klone na zemlju. “Nikad ne boli.” Zatrepće prema Yulweiju.

“Zašto me nikad ne boli?”

Starac se namršti. “Neće te prestati tražiti, Ferro. Je li ti sada jasno zašto moraš poći sa mnom?”

Ona polako kimne. Napor je bio strašan. “Jasno mi je”, prošapće. “Jasno...” Svijet se ponovnosmrači.

VOLI ME... NE VOLIAu!” krikne Jezal kad mu se vršak Filijeva mača bolno zario u rame.Zatetura natraške, lecne se i

opsuje, a Styrijac mu se nasmiješi i zavijori mačevima.

“Pogodak za gospodina Filija!” vikne sudac. “To je dva naprema dva!” Začulo se neštoraštrkanog pljeskanja dok je Filio koračao prema natjecateljskim boksovima s iritantnim osmijehomna licu. “Ljigavi smrad”, Jezal progunđa sebi u bradu krenuvši za njim. Trebao je naslutiti taj napad.Bio je neoprezan i znao je to.

“Dva-dva?” procijedi Varuz kad se Jezal skljokao na svoje mjesto, uspuhan. “Dva-dva? Protivove nule? Taj čak nije ni iz Unije!”

Jezal je bio dovoljno mudar da mu ne napomene da bi Westport ovih dana trebao biti dijelomUnije. Znao je što Varuz želi reći, kao i svi ostali u areni. Što se njih tiče, tip je autsajder. Zgrabikrpu iz Westovih pruženih ruku i obriše znojno lice. Pet pogodaka duga je utakmica, no Filio nijeizgledao ni najmanje iscrpljeno. Skakao je gore-dolje na prstima kad je Jezal bacio pogled premanjemu i kimao bučnim savjetima na styrijskom koji su se slijevali iz njegova trenera.

“Možeš ga pobijediti!” West promrmlja pružajući Jezalu bocu vode. “Možeš ga pobijediti, a ondasi u finalu.” Finale. To je značilo dvoboj s Gorstom. Jezal nije bio posve siguran želi li sudjelovati utome.

No Varuz nije sumnjao. “Samo ga ispraši, dovraga!” procijedi maršal dok je Jezal uzimao gutljajiz boce i grgljao ga u ustima. “Samo ga pobijedi!” Jezal ispljune pola u kantu, a ostalo proguta. Samoga pobijedi. Lako je to reći, ali podmukao je to gad, taj Styrijac.

“Možeš ti to!” reče West još jednom, masirajući Jezalu rame. “Već si ovako daleko dogurao!”

“Smlavi ga! Jednostavno ga smlavi!” Maršal Varuz zabulji se Jezalu u oči. “Jeste li vi nula,kapetane Luthare? Jesam li protratio vrijeme na vas? Ili ste netko i nešto? Ha? Sad je vrijemeodluke!”

“Gospodo, molim vas!” vikne sudac. “Odlučujući pogodak!”

Jezal glasno izdahne, uzme mačeve od Westa pa ustane. Čuo je kako Filija trener hrabrinadglasavajući sve jaču buku s tribina. “Jednostavno ga smlavi!” vikne Varuz posljednji put i Jezal sezaputi prema ringu.

Odlučujući pogodak. Odluka. Na toliko načina. Hoće li Jezal biti u finalu ili neće. Hoće li bitinetko i nešto ili neće. No bio je umoran, silno umoran. Mačevao se solidno već skoro pola sata navrućini, a to iscrpi čovjeka. Već se počeo opet znojiti. Osjetio je da znoj curi s njega u velikimkapljama.

Krene prema svojem položaju. Malo krede na komadu suhe trave. Filio je stajao ondje i čekao,još uvijek s osmijehom na licu, u iščekivanju trijumfa. Mali govnar. Ako Gorst može nahitavati druge

borce po ringu, onda Jezal ovoj budali sigurno može zariti glavu u travu. Stegne drške mačeva iusredotoči se na taj gnjusni kes. Na trenutak požali što su mačevi tupi, sve dok mu ne sine da bi onmogao završiti proboden.

“Počnite!”

Jezal je slagao karte, prebacivao ih ovamo-onamo po rukama, jedva gledajući simbole na njima,jedva mareći je li ih zaklonio od pogleda ostalih.

“Dižem za deset”, reče Kaspa i gurne nešto novčića po stolu s izrazom lica koji je govorio... ma,nešto vjerojatno jest, ali Jezala nije bilo briga što, zaista nije bio usredotočen. Uslijedi poduljapauza.

“Ti zoveš, Jezale”, progunđa Jalenhorm.

“A da? Hm, ovaj...” Prijeđe pogledom po simbolima koji mu ništa nisu značili budući da nije biou stanju uzeti išta od toga za ozbiljno. “Mm, ovaj... odustajem.” Baci karte na stol. Na gubitku jedanas, poštenom gubitku, prvi put nakon dugo vremena, ni sam nije znao koliko. Prvi put ikad,vjerojatno. Bio je previše zauzet razmišljanjem o Ardee: pitao se kako da je odvuče u krevet a da nijedno od njih ne pretrpi trajnu štetu, prije svega da ga West ne ubije. I dalje nije bio nimalo bližeodgovoru, nažalost.

Kaspa pokupi novčiće, s osmijehom od uha do uha zbog posve neočekivane pobjede. “Bila je todobra borba danas, Jezale. Gusta, ali provukao si se, ha?”

“A”, reče Jezal. Uzme lulu sa stola.

“Kunem se, na trenutak sam pomislio da te ima, a onda,” pucne prstima Brintu pod nosom, “samotako! Pokosio si ga. Publika je bila oduševljena! Toliko sam se smijao da sam se skoro upišao, majkemi!”

“Misliš da možeš pobijediti Gorsta?” upita Jalenhorm.

“A.” Jezal slegne ramenima, zapali lulu zavaljen u stolicu i zagledan u sivo nebo, pa stane vući izlule.

“Izgledaš dosta smireno u cijeloj toj situaciji”, reče Brint.

“A.”

Tri časnika razmijene poglede, razočarani neuspjehom odabrane teme razgovora. Kaspa izaberedrugu. “Momci, jeste li vidjeli princezu Terez?”

Brint i Jalenhorm uzdahnu i zastenju, a onda sva trojica počnu idiotski hvaliti tu ženu. “Jesam li jevidio?! A ne, nisam!”

“Zovu je draguljem Talinsa!”

“Glasine u njezinom slučaju ne lažu!”

“Čujem da je svadba s Princem Ladislom riješena stvar.”

“Prokleti sretnik!” I tako u nedogled.

Jezal je ostao na mjestu, zavaljen u stolicu, i otpuhivao je dim u nebo. On nije bio toliko siguranglede Terez, ono malo koliko je uspio vidjeti. Lijepa je izdaleka, svakako, ali imao je osjećaj da bijoj lice na dodir bilo poput stakla: hladno, tvrdo i krhko. Nimalo nalik na Ardeeino...

“Pa ipak,” Jalenhorm će pompozno, “moram reći, Kaspa, moje srce još uvijek pripada tvojojsestrični Ariss. Uvijek bih prije uzeo unijsku djevojku nego te strankinje.”

“Uzeo bi njezin novac, hoćeš reći”, promrmlja Jezal, još uvijek zabačene glave.

“Ne!” pobuni se ljudeskara. “Ona je prava dama! Ljupka, čedna, fina. Ah!” Jezal se nasmiješi zasebe. Ako je Terez staklo, Aris je krepana riba. Poljubiti nju bilo bi kao da ljubi staru krpu,pretpostavljao je: mlohavo i dosadno. Ne bi se mogla ljubiti kao Ardee. Ni jedna ne bi...

“Pa, obje su bez daljnjega prave ljepotice,” Brint je blebetao, “divne žene o kojima treba sanjati,ako vas zanimaju samo snovi...” nagne se naprijed, urotnički blizu, prepredeno pogledavajući okolokao da ima nešto tajnovito i uzbudljivo za reći. Druga dvojica pomaknu stolice naprijed, no Jezalostane na mjestu. Njega ni najmanje nije zanimalo s kojom to kurvom taj kreten spava.

“Jeste li upoznali Westovu sestru?” promrmlja Brint. Jezalu se svi mišići ukoče. “Nije ravnaovim dvjema, naravno, ali je zapravo prilično zgodna na taj neki pučki način i... mislim da će bitivoljna.” Brint obliže usne i gurne Jalenhorma lagano laktom u rebra. Mrga se glupavo naceri kaoškolarac prostom vicu. “O da, izgleda mi kao jedna od voljnih.” Kaspa se zahihoće.

Jezal odloži lulu na stol i primijeti da mu se ruka lagano trese. Druga je pak toliko čvrsto stezalarukohvat stolice da su mu zglobovi pobijeljeli.

“Tako mi svega,” reče Brint, “da nisam uvjeren da bi me West probo mačem, bio bih u napastiprobosti njegovu sestru svojim, je 1’?” Jalenhorm je pištao od smijeha. Jezal osjeti da mu jedno okotrza kad je Brint uperio cerek prema njemu. “Dakle, Jezale, što ti misliš? Ti si je upoznao, zar ne?”“Što ja mislim?” Glas kao da mu je dopirao negdje izdaleka dok je zurio u te tri nacerene face.“Mislim da bi trebao pripaziti na tu svoju labrnju, jebeni kurvin sine!”

Već je bio na nogama, zuba toliko stisnutih da je imao osjećaj da će se zdrobiti. Tri osmijehazatrepere i izblijede. Jezal osjeti Kaspin stisak na ruci. “Ma daj, mislio je samo—”

Jezal istrgne ruku, primi rub stola i prevrne ga. Novac, karte, boce, čaše, sve poleti u zrak i rasipase po travi. U drugoj je ruci imao mač, još uvijek u koricama srećom, kad se nagnuo nad Brinta iistuširao ga slinom. “A sad me slušaj, ti jebeni mali gade!” zareži. “Čujem li više ikada takvo što,bilo što, nećeš se morati brinuti zbog Westa!” Pritisne dršku mača u Brintova prsa. “Ja ću te rasjećikao jebeno pile!”

Ova trojica blenuli su u njega, zabezeknuti, širom otvorenih usta, a njihovo zaprepaštenjeovakvim iznenadnim nasiljem nadmašilo je jedino Jezalovo.

“Ali—” reče Jalenhorm.

“Što?” drekne Jezal, zgrabi punu šaku mrgine jakne i napola ga digne sa stolice. “Što imaš za reći,jebote?”

“Ništa,” zacvili ovaj i digne ruke uvis, “ništa.” Jezal ga pusti da padne. Gnjev mu je brzo hlapio.Već je bio na pola puta da se ispriča, no kad je vidio Brintovo lice blijedo kao krpa, na pameti mu jebilo jedino: “Izgleda mi kao jedna od voljnih”.

“Kao! Jebeno! Pile!” zareži još jednom, a onda se okrene na peti i odmaršira. Na pola puta doarkada shvati da je zaboravio kaput, ali nije se nikako mogao sada vraćati po njega. Zađe u tamutunela, napravi nekoliko koraka a onda se spusti niz zid, bez daha i uzdrhtao kao da je upravo istrčaopetnaest kilometara. Sad mu je bilo jasno što znači izgubiti živce, kristalno jasno. Dosad nije znaoniti da je sklon tome, ali sada više nije bilo sumnje.

“Koji je to vrag bio?” Brintov zaprepašteni glas tiho je odjekivao tunelom, tek jedva čujan uzlupanje Jezalova srca. Morao je zadržati dah da bi čuo.

“Ubij me ako znam.” Jalenhorm, koji je zvučao još više iznenađen. Začuo se štropot i struganjestola koji su uspravljali. “Nisam znao da je toliki živac.”

“Valjda ima puno toga na pameti,” reče Kaspa nesigurno, “s tim Turnirom i svime.”

Brint ga prekine. “Nije to nikakva isprika!”

“Pa bliski su si, zar ne? On i West? Mačuju zajedno i što već, možda mu poznaje sestru, neznam!”

“Ima još jedno objašnjenje”, Jezal je čuo Brinta kako govori, napetim glasom kao da se spremaizreći poantu cijele priče. “Možda je zaljubljen u nju!” Sva trojica prasnu u smijeh. Bila je to dobrafora. Kapetan Jezal dan Luthar, zaljubljen, još k tome u djevojku čiji je društveni položaj znatno nižiod njegova. Koja nebulozna ideja! Kakva apsurdna zamisao! Kakva fora!

“A sranje.” Jezal uroni glavu u dlanove. Nije mu bilo ni najmanje smiješno. Kako mu je todovraga uspjela učiniti? Kako? što je to u njoj? Oku je ugodna, to svakako, i pametna i zabavna, sveto, ali to nije nikakvo objašnjenje. “Ne smijem je opet vidjeti,” prošapće sam sebi, “i neću!” Papljusne rukom po zidu. Njegova je odlučnost bila neslomljiva. Oduvijek je bila.

Sve dok mu ispod vrata ne stigne nova poruka.

Progunđa i raspali se sa strane po glavi. Zašto se ovako osjeća? Zašto mu se toliko... nije semogao natjerati ni da pomisli na tu riječ... sviđa? A onda mu sine. Znao je zašto.

Jer se on ne sviđa njoj.

Oni podrugljivi poluosmijesi. Oni pogledi postrance koje bi povremeno presreo. One šale koje suudarale samo malo preblizu pojasu. Povremene primjere izravnog prezira da i ne spominjemo.Sviđao joj se njegov novac, možda. Sviđao joj se njegov položaj u svijetu, naravno. Sviđao joj sefizički, nesumnjivo. No, u osnovi, ta ga žena prezire.

A nikad prije nije imao taj osjećaj. Uvijek je samo pretpostavljao da ga svi obožavaju, nikad nijeimao razloga sumnjati u to da je divan čovjek, vrijedan svakog poštovanja. No Ardee se nije sviđao,sada mu je to bilo jasno, i to ga je natjeralo da se zamisli. Osim čeljusti, dakako, i novca i odjeće, štobi se na njemu nekome uopće moglo sviđati?

Ponašala se prema njemu s prezirom za koji je znao da zaslužuje. I toga se nikako nije mogaozasititi. “Baš čudno”, Jezal promrmlja sebi u bradu, objesivši se očajno uza zid tunela. “Baš čudno.”

Zbog toga ju je poželio natjerati da promijeni mišljenje.

SJEMEKako si, Sande?”

Poručnik Glokta otvori oči. U sobi je bilo mračno. Prokletstvo, kasni!

“Prokletstvo!” vikne, zbaci pokrivače i skoči iz kreveta. “Kasnim!” Zgrabi hlače uniforme, naguranoge u nogavice, brže-bolje dohvati se remena.

“Ne brini za to, Sande!” Glas njegove majke bio je napola utješan, a napola nestrpljiv. “Gdje jeSjeme?”

Glokta se namršti dok je gurao košulju u hlače. “Nemam vremena za te gluposti, majko! Zaštouvijek misliš da znaš što je najbolje za mene?” Ogleda se oko sebe u potrazi za mačem, no nije gavidio. “U ratu smo, znaš!”

“Bome jesmo.” Poručnik digne pogled, iznenađen. Bio je to glas nadlektora Suita. “U dvamaratovima. Jedan se vodi vatrom i mačevima, a drugi je ispod površine - stari rat, već godinama unastajanju.” Glokta se namršti. Kako je mogao zamijeniti tog starog lajavca za vlastitu majku? I što onuopće radi u Gloktinoj sobi? Zašto sjedi tu na stolici u podnožju kreveta i laprda o starim ratovima?

“Kog vraga radite u mojoj sobi?” progunđa poručnik Glokta. “I što ste napravili s mojimmačem?”

“Gdje je Sjeme?” Sada ženski glas, ali ne njegove majke. Neki drugi. Nije ga prepoznao. Zaškiljiu tami, naprežući se da vidi tko je to na stolici. Uspio je razabrati nejasan obris, no sjene su bilepreduboke da bi zaključio išta više.

“Tko si ti?” upita Glokta strogo.

“Tko sam bila? Ili što sam?” Figura sa stolice pomakne se dok je polako, glatko ustajala. “Bilasam strpljiva žena, ali žena više nisam, a nemilosrdne su godine istrošile moje strpljenje.”

“Što hoćeš?” Gloktin glas zadrhti, piskutav i tih dok je uzmicao.

Figura se pomakne, zakorači kroz zraku mjesečine s prozora. Ženska silueta, vitka i graciozna, nosjene su se zadržale na licu. Obuzme ga iznenadan strah i on opet posrne natraške prema zidu,podignuvši ruke da se odagna ženu.

“Želim Sjeme.” Blijeda ruka zavijuga i uhvati njegovu ispruženu podlakticu. Nježan dodir alihladan. Hladan kao kamen. Glokta zadrhti, zagrca, čvrsto sklopi oči. “Trebam ga. Ne možeš znatikakvu potrebu osjećam. Gdje je?” Prsti su mu čupkali odjeću, brzi i spretni, tražili, pretraživali,šmugnuli u džepove, u košulju, očešali mu kožu. Hladni. Hladni kao staklo.

“Sjeme?” zacvili Glokta, napola paraliziran od straha.

“Znaš o čemu govorim, slomljeni čovječe. Gdje je?”

“Tvorac je pao...” prošapće. Riječi su same navirale, nije znao odakle.

“Znam to.”

“... gorio, gorio...”

“Vidjela sam to.” Lice joj je bilo dovoljno blizu da osjeti njezin dah na koži. Hladan. Hladan kaomraz.

“... polomio se na mostu ispod...”

“Sjećam se toga.”

“... tražili su Sjeme...”

“Da...” prošapće glas, nestrpljiv u njegovu uhu, “gdje je?” Nešto ga očeše po licu, obrazu, kapku,meko i ljigavo. Jezik. Hladan. Hladan kao led. Sav se naježi.

“Ne znam! Nisu ga mogli pronaći!”

“Nisu mogli?” Prsti mu se stegnu čvrsto oko vrata, stanu stiskati, gnječiti, gušiti dah iz njega.Hladni. Hladni kao željezo i jednako čvrsti. “Misliš da znaš što je bol, slomljeni? Ne znaš ti ništa!”Ledeni mu dah zastruže u uhu, a ledeni su prsti stiskali i stiskali. “Ali ja ti mogu pokazati! Mogu tipokazati!”

Glokta je vrištao, batrgao se, opirao. S naporom ustane, ostane stajati na vrtoglavi trenutak, aonda mu noge popuste i on se sruši u prazninu. Mračna se soba vrtjela oko njega i on tresne na parketuz mučan prasak, ruku savinutih pod sobom, a čelo mu udari u pod.

S mukom se pridigne, grabeći se za nogu kreveta, odgurne se uza zid, grcajući da dođe do daha,zureći izbezumljeno prema stolici, a opet se jedva usudio pogledati od straha. Traka mjesečineslijevala se s prozora i presijecala razbacanu posteljinu i ulašteno drvo sjedala. Prazno.

Glokta je zvjerao po ostatku sobe dok su mu se oči privikavale na mrak, zavirivao u svakisjenoviti kutak. Ništa. Prazno. San.

A sada, kad mu se sumanuto lupanje srca smirilo i isprekidano disanje usporilo, nastupio je bol.Glava mu je bubnjala, noga vrištala, a ruka tupo pulsirala. Osjećao je okus krvi, oči su ga pekle i bilesuzne, želudac mu se dizao od mučnine i vrtloženja. Zacvili, bolno poskoči prema krevetu, a onda sesruši na madrac obasjan mjesečinom, iscrpljen i mokar od hladnog znoja.

Začuje se panično kucanje na vratima. “Gospodine? Jeste li dobro?” Barnamov glas. Kucanje seponovi. Nema koristi. Zaključano je. Uvijek je zaključano, ali mislim da se neću micati. Frost ćemorati provaliti. No vrata se naglo otvore, a Glokta zakloni oči od iznenadnog rumenog sjajasvjetiljke staroga sluge.

“Jeste li dobro?”

“Pao sam”, promumlja Glokta. “Moja ruka...”

Stari sluga sjedne na krevet, nježno primi Gloktu za ruku i zasuče rukav njegove noćne košulje.Glokta se lecne, a Barnam pucne jezikom. Na podlaktici je imao veliki ružičasti trag koji je većpočinjao naticati i crvenjeti.

“Mislim da nije slomljena,” reče sluga, “no otići ću po liječnika za svaki slučaj.”

“Da, da.” Otpravi Barnama mahnuvši zdravom rukom. “Otiđite po njega.”

Glokta je gledao kako stari sluga žuri, pognut, kroz vrata, slušao kako škripi po uskome hodnikuispred sobe pa niz usko stepenište. Čuo je kad su se zalupila ulazna vrata. Nastupi tišina.

Baci pogled prema svitku koji je uzeo adeptusu od povijesti, još uvijek čvrsto smotanom nakomodi, i koji je čekao da ga dostavi nadlektoru Suitu. Tvorac je pao u plamenu. Polomio se ispodna mostu. Čudno je to kako dijelovi stvarnosti zalutaju u snove. Onaj prokleti Sjevernjak i njegovuljez. Žena, i hladnoća. Sigurno me to inspiriralo.

Glokta si nježno protrlja ruku, vršcima prstiju pritisne bolno tkivo. Ništa. Samo san. A ipak, neštomu nije dalo mira. Pogleda opet prema vratima. Ključ je još uvijek bio u bravi, sjajio je narančastood svjetiljke. Nije bilo zaključano, a ja sam sigurno zaključao. Uvijek zaključam. Glokta bacipogled prema stolici. što je ono rekao onaj idiotski naučnik? Magija dolazi s Druge Strane. Izsvijeta odozdo. Iz pakla.

Nekako mu u tom trenu, nakon tog sna, i nije bilo teško povjerovati u to. U njemu je opet rastaostrah sad kad je ostao sam. Pruži zdravu ruku prema stolici. Trebala mu je čitava vječnost da dođe donje, onako uzdrhtalom i uznemirenom. Prstima dotakne drvo. Hladno, ne i ledeno. Nema tu ničega.Polako povuče ruku i obujmi ruku koja je pulsirala. Ništa. Prazno.

San.

“Koji se vrag vama dogodio?”

Glokta je mrzovoljno sisao desni. “Pao sam iz kreveta.” Odsutno se češao po zapešću kroz zavoj.Do maloprije ga je probadao kao sam vrag, no prizor pred njim skrenuo mu je pažnju s bola. Mogaosam i gore proći. Mnogo gore. “Nije to baš lijep prizor. Ni najmanje.”

“Bome ste u pravu.” Severard je izgledao zgađeno koliko god je to bilo moguće budući da mu jepola lica bilo pokriveno. “Ja sam se skoro ispovraćao kad sam to vidio. Ja!”

Glokta se zapilji dolje, namršten, u zapleteni kaos mesa, podupre se jednom rukom na deblo iodgurne vrhom štapa paprat da bolje vidi. “Jesmo li uopće sigurni da je ovo čovjek?”

“Muškarac, možda žena. Ljudsko biće, u svakom slučaju. Ono je stopalo.”

“Ah, stvarno. Kako je pronađeno?”

“On ga je pronašao.” Severard kimne glavom prema vrtlaru: sjedio je na tlu, blijed i zabuljen, apokraj njega u travi bila je lokvica bljuvotine. “Ondje među drvećem, skriveno u grmlju. Izgleda daje, što god bilo počinitelj, pokušao sakriti tijelo, ali ne davno. Svježe je.” Zbilja jest - gotovo seuopće ne osjeti smrad i tek je par muha stiglo. Vrlo svježe, možda čak od noćas. “Moglo je ostatinepronađeno danima da netko nije zatražio da se ovo drveće obreže. Zaklanja svjetlo, što li. Jeste liikada vidjeli ovakvo što?” Glokta slegne ramenima. “U Anglandiji, jednom, prije nego što ste vidošli. Jedan od osuđenika pokušao je pobjeći. Odmaknuo je nekoliko milja, a onda je podlegaohladnoći. Medvjed se poslužio truplom. Bio je to pravi nered, iako ne ovako grozan.”

“Ne mogu zamisliti da bi se netko noćas smrznuo. Bilo je vruće kao u paklu.”

“Mmm.” reče Glokta. Ako je u paklu uopće vruće, ja sam oduvijek mislio da bi moglo bitihladno. Hladno kao led. “Malo je medvjeda u okolici Agrionta u svakom slučaju. Znamo li išta oidentitetu ove...” mahne štapom prema lešini, “... osobe?”

“Ništa.”

“Ima li nestalih? Je li tko prijavio nestanak osobe?”

“Ne koliko ja znam.”

“Dakle nemamo ni najmanjeg pojma čak ni tko nam je žrtva? Kog nas vraga to uopće zanima? Zarne moramo motriti lažnog maga?”

“Upravo u tome je stvar. Njihove su nove odaje odmah ondje.” Severar- dov prst u rukavicipokaže prema zgradi ni dvadeset koraka dalje. “Motrio sam njih kad su ovo otkrili.”

Glokta upitno podigne obrvu. “A tako. I sumnjate da ima neka veza, je li?” Praktikal slegneramenima. “Misteriozni uljezi u gluho doba noći, jeziva ubojstva na njihovu pragu? Naši gostiprivlače nevolje kao govno muhe.”

“Hah”, reče Severard i otjera muhu rukom u rukavici. “Raspitao sam se i o onoj drugoj stvari. Ovašim bankarima. Valintu i Balku.”

Glokta digne pogled. “Stvarno? I?”

“I nema puno. Stara kuća. Vrlo stara i vrlo cijenjena. Njihove mjenice među trgovcima vrijedekoliko i zlato. Imaju poslovnice po cijelome Mid- derlandu, Anglandiji, Stariklandu, u Westportu i uDagoski. Čak i izvan Unije. Moćni ljudi, po svemu sudeći. Svakojaki im ljudi duguju novac, rekaobih. Samo je čudno, izgleda da nitko nikad nije upoznao nikakvog Valinta ili Balka. Tko bi znao s timbankama, ne? Vole tajne. Da nastavim kopati?”

Moglo bi biti opasno. Vrlo opasno. Ako ćemo preduboko kopati, mogli bismo si iskopatigrobove. “Ne. Bolje da ih pustimo. Zasad. No ipak naćulite uši.”

“Moje su uši uvijek naćuljene, šefe. I, za koga navijate na Turniru?”

Glokta baci pogled prema Praktikalu. “Kako možeš razmišljati o tome s ovime pred nosom?”

Praktikal slegne ramenima. “Njemu neće škoditi, zar ne?” Glokta vrati pogled na iskasapljenotijelo. Ha da, vjerojatno neće. “Vi biste trebali znati, Luthar ili Gorst?”

“Gorst.” Nadam se da će rasjeći maloga smrada na dva komada.

“Stvarno? Ljudi kažu da je on nespretni vol. Da samo ima sreće.”

“E pa, ja kažem da je genij”, reče Glokta. “Za nekoliko godina svi će mačevati kao on, ako se tomože nazvati mačevanjem. Pazite što vam kažem.”

“Gorst, ha? Možda stavim kakvu okladicu.”

“Samo dajte. A u međuvremenu sastružite ovaj nered i odnesite na Sveučilište. Neka vam Frostpomogne, on ima želudac za to.”

“Sveučilište?”

“Pa ne možemo ga ovdje ostaviti. Neka dotjerana damica mogla bi krivo skrenuti u parku iumrijeti od šoka.” Severard se zahihoće. “A ja pak možda znam nekoga tko bi nam mogao osvijetlitiovaj mali misterij.” (Suton, CroWarez.org)

* * *

“Na zanimljivo ste otkriće naišli, inkvizitore.” Adeptus od medicine zastao je s radom i zirnuoprema Glokti, s jednim okom enormno povećanim kroz svjetlucavi monokl. “Uistinu fascinantnootkriće”, promrmlja pa se okrene prema truplu sa svojim instrumentima: podizao je, gurkao, zakretaoi škiljio u sjajno tkivo.

Glokta je piljio po laboratoriju s izrazom gađenja na licu. Staklenke u puno različitih veličinabile su poredane po dvama od četiri zida, a u njima su plutale ukiseljene grude tkiva. Neka od tihplutajućih čuda Glokta je prepoznao kao dijelove ljudskoga tijela, a neka nije. Čak je i on osjećaolaganu nelagodu među tim morbidnim izlošcima. Pitam se kako je Kandelau došao do svega toga?Završe li njegovi posjetitelji u komadima, uronjeni u desetke različitih staklenki? Možda bih ja biozanimljiv uzorak?

“Fascinantno. “Adeptus olabavi remen monokla i posadi ga navrh glave, pa protrlja ružičasti krugkoji mu je ostavio oko oka. “Sto mi možete reći o ovome?”

Glokta se namršti. “Došao sam ovamo saznati što vi meni možete reći o tome.”

“Naravno, naravno.” Kandelau napući usne. “Pa, ovaj, što se tiče spola našeg nesretnogprijatelja, hm...” zamukne.

“No?”

“Heh, heh, pa, organi koji bi mi omogućili da lako odredim spol...” i on pokaže prema mesu nastolu, jarko osvijetljenom pod jakim svjetiljkama, “... nedostaju.”

“I to je rezime vašeg ispitivanja?”

“Pa, ima i drugih pokazatelja: kod muškaraca je treći prst obično dulji od prvoga, a kod žena nenužno, heh, naši ostaci nemaju sve potrebne prste za takvu prosudbu. Što se tiče spola, bez prstijusmo stoga okljaštreni!” Nervozno se zahihoće vlastitom vicu. Glokta ne.

“Mlado ili staro?”

“Pa, ovaj, opet je to teško odrediti, bojim se. Ovaj,” adeptus lupne po truplu hvataljkom, “zubi suu dobrom stanju, a ovo kože što je ostalo išlo bi na ruku teoriji da je riječ o mlađoj osobi ali, ovaj, toje samo, he-he—”

“Pa što mi onda možete reći o žrtvi?”

“Ovaj, pa... ništa.” I nasmije se apologetski. “No došao sam do zanimljivih otkrića glede uzrokasmrti!”

“Zbilja?”

“0 da, pogledajte ovo!” Radije ne bih. Glokta oprezno odšepa do klupe i zagleda se u mjesto kojemu je starac pokazivao.

“Vidite ovo? Oblik ove rane?” Adeptus gurne preklop hrskavice.

“Ne, ne vidim”, reče Glokta. Meni to sve izgleda kao jedna velika rana.

Starac se nagne prema njemu izbuljenih očiju. “Ljudski”, reče.

“Znamo da je to ljudsko biće! Ovo mu je stopalo!”

“Ne! Ne! Ovi tragovi zubiju ovdje... to su ljudski ugrizi!”

Glokta se namršti. “Ljudski... ugrizi?”

“Apsolutno!” Kandelauov ozareni osmijeh bio je u potpunom raskoraku s okolinom. Pa i s temomrazgovora, primijetio bih. “Ovu osobu do smrti je izgrizla druga osoba i, he-he, po svemu sudeći,” itrijumfalno pokaže prema neredu na stolu, “s obzirom na nepotpunu prirodu ostataka... djelomice jepojela.”

Glokta je načas zurio u starca. Pojela? Pojela?! Zašto svako odgovoreno pitanje morapostaviti deset novih? “To biste vi da ja kažem nadlektoru?”

Adeptus se nervozno nasmije. “Pa, he-he, činjenice su takve, koliko ja mogu reći...”

“Osobu, neidentificiranu, možda muškarca, možda ženu, staru ili mladu, u parku je napaonepoznati počinitelj, izgrizao do smrti ni dvjesto koraka od Kraljeve palače i djelomično... pojeo?”

“Ovaj...” Kandelau nervozno svrne pogled postrance prema ulazu. Glokta se okrene da pogledapa se namršti. Ondje je stajala pridošlica čiji dolazak on nije čuo. Neka žena stajala je prekriženihruku u sjeni na rubu domašaja jake svjetiljke. Visoka žena kratke, bodljaste crvene kose s crnommaskom na licu zurila je u Gloktu i adeptusa suženim očima. Praktikalka. Ali neka koju ja neprepoznajem, a žene su prava rijetkost u Inkviziciji. Pomislio bih...

“Dobar dan, dobar dan!” Neki muškarac žustro stupi kroz vrata: ispijen, proćelav, u dugom crnomkaputu i s ukočenim smiješkom na licu. Neugodno poznat čovjek. Goyle, proklet bio. Naš novisuperior Adue, konačno je stigao. Izvrsna vijest. “Inkvizitore Glokta,” reče on medenim glasom,“kakvo zadovoljstvo vidjeti vas ponovno!”

“I vas, superiore Goyle.” Smrade jedan.

Još dvije figure dođu odmah za nacerenim superiorom, a blještavi sobičak odjednom se činiotijesnim. Jedan je bio tamnoput, nabijen Kantik s velikim zlatnim ringom u uhu, a drugi je biočudovišni Sjevernjak lica poput kamene gromade. Gotovo se trebao sagnuti da uđe kroz vrata. Oba suimali maske i bili od glave do pete u praktikalskoj crnini.

“Ovo je praktikalka Vitari”, zasmijulji se Goyle i pokaže prema ženi koja je otklizila premastaklenkama i zurila u njih, jednu po jednu, kuckajući po staklu i drmajući uzorke. “A ovo supraktikali Halim”, Južnjak se uz Goylea provuće u prostoriju, zvjerajući vrijednim očima, “i Byre.”Nakazni Sjevernjak zurio je u Gloktu odozgo tamo negdje iz blizine plafona. “U njegovoj domovinizovu ga Kamenorezac, zamislite, ali mislim da to ovdje ne bi funkcioniralo, što vi kažete, Glokta?Praktikal Kamenorezac, možete li to zamisliti?” Tiho se nasmije sebi u bradu i zatrese glavom.

I ovo je Inkvizicija?! Nisam znao da je cirkus u gradu. Pitam se znaju li balansirati jedandrugome na ramenima? Ili skakati kroz plamene obruče?

“Zapanjujuće raznolika selekcija”, reče Glokta.

“O da,” nasmije se Goyle, “izabirao sam ih gdje god bi me putovanja odvela, zar ne, prijatelji?”

Žena slegne ramenima dok se šuljala oko staklenki. Tamnoputi praktikal nakloni glavu. VisokiSjevernjak samo ostane stajati.

“Gdje god bi me putovanja odvela!” smijuljio se Goyle kao da su se svi nasmijali zajedno s njim.“I ima toga još! Koja su to vremena bila, zbilja!” Obriše suzu radosnicu iz oka dok se kretao premastolu u sredini sobe. Činilo se da mu sve pričinja zadovoljstvo, čak i stvorenje na klupi. “Ali što jesve ovo? Tijelo, ako se ne varam!” Goyle oštro digne pogled, a oči mu zasjaju. “Tijelo? Smrt unutar

grada? Kao superioru Adue, ovo zacijelo spada u moju domenu?”

Glokta se nakloni. “Naravno. Nisam znao da ste stigli, superiore Goyle. Osim toga, smatrao samda zbog neobičnih okolnosti ovoga—”

“Neobičnih? Ja ne vidim ništa neobično.” Glokta stane. Kakvu to igru igra ova hihotavabudaletina?

“Sigurno biste se složili da je nasilje ovdje... iznimno.”

Goyle razmetljivo slegne ramenima. “Psi.”

“Psi?” upita Glokta, koji nije mogao propustiti takvu priliku. “Mislite na pomahnitale kućneljubimce ili na divlje pse koji su se popeli preko zidina?”

Superior se samo nasmiješi. “Na koje god vi želite, inkvizitore. Na koje god vi želite.”

“Bojim se da to nikako nisu mogli učiniti psi”, adeptus od medicine počne pompoznoobjašnjavati. “Upravo sam inkvizitoru Glokti davao do znanja... ovi tu tragovi, i ovdje na koži,vidite? To su ljudski ugrizi, bez imalo sumnje...”

Žena je tumarala od staklenki, sve bliže Kandelauu, pa se nagne prema njemu sve dok joj maskanije došla na nekoliko centimetara od njegova kljuna. On polako izgubi nit. “Psi”, prošapće ona, aonda mu zalaje u lice.

Adeptus odskoči. “Pa, pretpostavljam da sam mogao pogriješiti... dakako...” Zabije se natraške uprsa golemog Sjevernjaka, koji se iznenađujućom brzinom pomaknuo na mjesto ravno iza njega.Kandelau se polako okrene i razrogačenih očiju zapilji uvis.

“Psi”, odrecitira div.

“Psi, psi, psi”, pjevušio je južnjak teškim akcentom.

“Naravno,” zakrešti Kandelau, “psi, naravno, kako sam bio glup!” “Psi!” vikne Goyle razdraganoi zabaci ruke u zrak. “Misterij je riješen!” Na Gloktino zaprepaštenje dvoje od troje praktikala počnuuljudno pljeskati. Žena ostane tiho. Nikad nisam mislio da bi mi mogao nedostajati superior Kalyne,no sad me iznenada shrvala nostalgija. Goyle se polako okrene i duboko se nakloni. “Prvi mi je danovdje a već se zagrijavam za posao! Možete pokopati ovo”, reče on i pokaže prema tijelu,nasmiješivši se srdačno skutrenom adeptusu. “Najbolje da se pokopa, je li?” Svrne pogled naSjevernjaka. “Nek’ se vrati u blato, kako kažu u vašoj zemlji!” Glomazni praktikal nije pokazivao ninajmanji znak da je netko nešto rekao. Kantik je stajao ondje i u beskraj vrtio prsten u uhu. Žena jepiljila u truplo na stolu i njuškala ga kroz masku. Adeptus od medicine usukao se uz staklenke iobilato znojio.

Dosta s tom lakrdijom, imam posla. “No,” Glokta će ukočeno, šepajući kroz vrata, “misterij jeriješen. Mene više ne trebate.”

Superior Goyle okrene se da ga pogleda, i njegovo dobro raspoloženje odjednom se raspline.“Ne!” procijedi, a bi je sne mu očice zamalo iskoče iz glave. “Više... vas... ne trebamo!”

NIKAD SE NE KLADI PROTIV MAGALogen je sjedio na vrućem suncu, pogrbljen na klupi, i znojio se. Ona smiješna odjeća nije mu

nimalo pomagala sa znojenjem, a zapravo ni s čim drugim. Tunika nije bila zamišljena da se u njojsjedi i kruta mu se koža bolno zarivala u jaja svaki put kad bi se pokušao pomaknuti.

“Jebena prokletinja”, progunđa nategnuvši je po dvadeseti put. Quai je izgledao kao da ni njemunije bogzna koliko udobnije u njegovoj magičnoj odori - od zlatnih i srebrnih simbola samo mu jelice izgledalo bolesnije i bljeđe, a oči nervoznije i izbuljenije. Cijelo jutro jedva da je progovorio iriječ. Od njih trojice samo je Bayaz izgledao kao da se zabavlja dok se sretno smiješio uzburkanojgomili po klupama, a sunce mu blještalo na preplanuloj ćeli.

Iskakali su iz ustalasane publike kao dobrano istrunulo voće, a toliko su otprilike bili i popularni.Iako su klupe bile natrpane rame do ramena, oko njih trojice nastao je mali nervozan prostor gdjenitko nije htio sjediti.

Buka je bila još napornija od vrućine i gužve. Logenu je zujalo u ušima od galame. Davao je sveod sebe da ne poklopi uši i baci se pod klupu u zaklon. Bayaz se nagne prema njemu. “Jesu li i vašidvoboji bili ovakvi?” Morao je vikati iako su mu usta bila ni petnaest centimetara od Logenova uha.

“Hah.” Čak ni kad se Logen borio protiv Rudda Trodrvaša, kad se dobar dio Bethodove vojskeokupio u velik polukrug da ih gleda i pritom urlao, vrištao i nabijao oružjem po štitovima, kad suzidine Uffritha iznad njih bile prepune gledatelja, njegova publika nije bila ni upola ovolika, a niupola ovoliko glasna. Ne više od trideset ljudi gledalo ga je kako ubija Shamu Bezdušnoga, ubija gaa onda kolje kao svinju. Logen se lecne, strese i pogrbi ramena kad se toga sjetio. Sjekao je i sjekao ilizao krv s prstiju, dok je Cucak užasnuto buljio a Bethod se smijao i navijao da nastavi. I sad jeosjećao okus krvi, pa zadrhti i obriše usta.

Bilo je toliko manje ljudi, a ipak su ulozi bili mnogo viši. Životi boraca, prije svega, kao i vlastnad zemljom, selima, gradovima, budućnošću čitavih klanova. Kad se borio protiv Tul Durua gledaloih je ne više od stotine, a možda se cijeli Sjever preobrazio u tih krvavih pola sata. Da je tadaizgubio, da ga je Gromoglavi ubio, bi li situacija bila ista? Da ga je Crni Dow, ili Harding Mrki, ilibilo tko drugi poslao u blato, bi li Bethod sada imao zlatni lanac i nazivao se kraljem? Bi li ovaUnija bila u ratu sa Sjeverom? Od te ga pomisli zaboli srce. Još više.

“Jesi li dobro?” upita ga Bayaz.

“Mmm”, Logen promumlja, ali drhtio je, čak i na ovoj vrućini. Zašto su svi ovi ljudi ovdje? Samozabave radi. Rijetkima bi Logenove bitke bile zabavne, osim možda Bethodu. Malo kome drugome.“Ne liči ovo na moje bitke”, promumlja on sebi u bradu.

“Što si rekao?” upita Bayaz.

“Ništa.”

“A.” Starac je ozareno zvjerao po publici i češkao se po kratkoj sijedoj bradi. “Što misliš tko ćepobijediti?”

Logen nije previše mario, ali pomisli da bi mu dobro došlo bilo kakvo odvraćanje pažnje sasjećanja. Zapilji se u boksove gdje su se dvojica boraca pripremala, nedaleko od mjesta na kojem jesjedio. Onaj naočiti, ponosni mladić kojeg su upoznali na dverima bio je jedan od njih. Drugi je biokrupan i izgledao moćno, debelog vrata i s izrazom dosade na licu.

On slegne ramenima. “Ne znam ništa o ovome svemu.”

“Što, ti? Krvava Devetka? Junak koji se borio i pobijedio u deset dvoboja? Strah i trepetSjevera? Nemaš mišljenje? Sigurno je borba jedan na jedan ista u cijelome svijetu!”

Logen se lecne i obliže usne. Krvava Devetka. To je daleko u prošlosti, ali ne dovoljno daleko zanjegov ukus. U ustima je još uvijek osjećao okus metala, soli, krvi. Dotaknuti čovjeka mačem i ubitiga istim teško da su ista stvar, no on još jednom promotri dvojicu protivnika. Ponosnije mladićzavrnuo rukave, dotaknuo cipele, vrtio trup amo-tamo, mahao rukama u brzim vjetrenjačama, sve podbudnim okom strogog starog vojničine u besprijekornoj crvenoj uniformi. Neki visoki, zabrinutimuškarac doda borcu dva tanka mača, jedan duži od drugog, a ovaj impresivnom brzinom zamahnenjima po zraku pred sobom tako da su oštrice bljeskale.

Njegov protivnik samo je stajao, naslonjen na drvenu stranicu svojega boksa, i protezao bikovskivrat iz jedne strane u drugu bez puno žurbe, ogledavajući se oko sebe lijenim očima.

“Koji je koji?” upita Logen.

“Pompozni glupan s dveri je Luthar. Onaj u polusnu je Gorst.”

Bilo je očito na čijoj je strani publika. Lutharovo se ime često čulo u galami, a klicanje i pljesakpratili su svaki potez njegovih mačeva. Doimao se brzim, hitrim i pametnim, no bilo je neštosmrtonosno u strpljivoj pogrbljenosti onog glomaznog tipa, nešto mračno u njegovim teškim kapcima.Logen bi se radije borio s Lutharom, uza svu njegovu brzinu. “Rekao bih Gorst.”

“Gorst, zbilja?” Bayazove oči zasjaju. “A da se malo okladimo?” Logen začuje da je Quai oštroudahnuo. “Nikad se ne kladi protiv maga”, prošapće mu naučnik.

Logenu je bilo sasvim svejedno. “A koga vraga ja imam uložiti?” Bayaz slegne ramenima. “Pahajdemo onda za čast?”

“Ako hoćeš.” Logen toga nikad nije imao baš previše, a i za ono malo što je imao bilo mu jesvejedno ako izgubi.

“Bremer dan Gorst!” Raspršeno pljeskanje ugušila je lavina zviždanja i pogrdnog dobacivanjadok se golemi vol vukao prema svojem položaju, poluzatvorenih očiju uprtih u tlo, a veliki su mu seteški mačevi klatili u velikim teškim rukama. Između kratko podrezane kose i ovratnika košulje, gdjemu je trebao biti vrat, bio je samo debeo nabor mišića.

“Ružnog li gada”, Jezal promrmlja sebi u bradu dok ga je gledao kako hoda. “Prokleto glup iružan gad.” No psovke mu baš nisu bile uvjerljive, čak ni njegovu vlastitom uhu. Gledao je tog tipakako se bori u trima dvobojima i razvaljuje tri dobra protivnika. Jedan od njih nakon tjedan je danajoš uvijek u bolničkom krevetu. Jezal je zadnjih par dana trenirao posebno da se suprotstavi Gorstovukrvničkom stilu: Varuz i West mahali su prema njemu velikim drškama metle, a on se izmicao amo-tamo. Nejednom su ga i pogodili, a Jezala su još uvijek boljele modrice.

“Gorst?” tugaljivo ponovi sudac dajući sve od sebe da izmami bar malo aplauza iz publike, nooni se nisu dali. Povici negodovanja samo su se pojačali, popraćeni izrugivanjem i upadicama dok jeGorst zauzimao svoju poziciju.

“Nespretni vole!”

“Vrati se na farmu vući plug!”

“Bremeru, sirovino!” i tome slično.

Ljudi su sezali daleko otraga, i dalje, i dalje do opskurnosti. Svi su bili ovdje. Svi na svijetu,činilo se. Svi plebejci grada po dalekim rubovima. Sva gospoda obrtnici i trgovci nagurani usrednjim klupama. Svi plemići i plemkinje Agrionta u prvim redovima, od petih sinova nikogovićavisokoga roda do velikih magnata Otvorenog i Zatvorenog vijeća. Kraljevska je loža bila puna:kraljica, dva princa, lord Hoff, princeza Terez. Kralj je čak izgledao kao da je budan jednom zapromjenu, što je istinska čast, a njegove buljave oči zapanjeno su zurile naokolo. Ondje su negdje iJezalov otac i braća, prijatelji i kolege časnici, svi koje poznaje, manje-više. I Ardee, nadao se,gleda...

Sve u svemu, bila je to publika i pol.

“Jezal dan Luthar!” zagrmi sudac. Nesuvislo brbljanje publike provali u bujicu navijanja,gromoglasan val podrške. Klicanje i povici odzvanjali su i odjekivali arenom toliko da je Jezalupočelo pulsirati u glavi.

“Idemo, Luthare!”

“Luthare!”

“Ubij gada!” i tome slično.

“Hajde, Jezale!” šapne mu maršal Varuz na uho, potapša ga po leđima i nježno ga gurne premaringu. “I sretno!”

Jezal je ošamućeno hodao, a buka publike nabijala mu se u uši toliko da je mislio da će mu seglava razletjeti. Glavom su mu prolazili mjeseci treninga. Trčanje, plivanje, rad s teškom šipkom.Sparinzi, greda, beskrajne forme. Kazne, učenje, znojenje i bol. Sve to samo da bi stajao ovdje.Sedam pogodaka. Na četiri dobivena. Sve se svelo na to.

Zauzme položaj nasuprot Gorstu i pogledao u te poluzatvorene oči. I one su gledale njega,

ravnodušne i smirene, gotovo kao da gledaju kroz njega, kao da ga nema. To ga je razjarilo pa potisnemisli iz glave i visoko digne plemićku bradu. Neće, ne može, dopustiti tom telcu da ga nadmudri.Pokazat će svim ovim ljudima svoj rod, svoju vještinu i odvažnost. On je Jezal dan Luthar. On ćepobijediti. To je neporeciva činjenica. Znao je to.

“Počnite!”

Prvi ga zamah zavrti, razbije mu samopouzdanje, ravnotežu, a umalo i zapešće. Gledao je Gorstakako se mačuje, naravno, ako se to može nazvati mačevanjem, pa je znao da će se odmah razmahati,no ništa ga nije moglo pripremiti na taj prvi razorni kontakt. Publika izdahne zajedno s njim kad jezateturao natraške. Svi njegovi pažljivo osmišljeni planovi, svi Varuzovi pažljivo sročeni savjeti,pali su u vodu. Lecnuo se od bola i šoka; u ruci mu je još uvijek vibriralo od siline tog snažnogudarca, u ušima mu je odzvanjalo od zveketa koji ga je popratio, usta su mu se razjapila a koljenazaklecala.

Takav početak nije mnogo obećavao, no drugi udarac dođe žestoko iza prvog, sijevnuvši jošvećom silinom. Jezal skoči u stranu i klizne od njega u pokušaju da dođe do prostora i dobije navremenu. Vremenu da razradi neku taktiku, neki trik kojim bi zaustavio nesmiljenu bujicu vitlajućegmetala. No Gorst mu nije kanio dati vremena. Već je ispuštao još jedan grleni poklič, a dugi mu jemač već krenuo u sljedeći nesavladivi luk.

Jezal se izmicao kad je mogao, blokirao kad nije, a zapešća su ga već boljela od neprekidnihnapora. U početku se nadao da će se Gorst umoriti. Nitko ne može dugo vitlati tim golemim hrgamametala ovako kako je on krenuo. Uskoro će nesmiljeni ritam uzeti danak na toj mrgi pa će usporiti iklonuti, a teški će mačevi izgubiti žar. Onda će Jezal nepopustljivo uzvratiti, izmoriti protivnika ipobijediti. Agriontom će se oriti klicanje publike. Klasična priča o pobjedi nad premoćnimprotivnikom.

Samo što se Gorst nije umarao. Taj čovjek kao da je stroj. Nakon nekoliko minuta još uvijek nijebilo ni najmanjeg znaka umora u njegovim pospanim očima. Nije bilo praktički nikakvih emocija,koliko je Jezal vidio u onim rijetkim trenucima kad bi se odvažio skinuti pogled s mačeva koji susijevali. Veliki dugi mač vrtio se, vrtio i vrtio u brutalnim krugovima, a kratki je mač uvijek bio namjestu da odbije svaki bi je dan pokušaj koji bi Jezal poduzeo u međuvremenu, i nije se kolebao nispustio ni centimetra. Snaga udarca nije se smanjila, a pokliči su se otimali iz Gorstova grla snesmanjenom žestinom. Ljudi u publici nisu imali čemu klicati i samo su ljutito mrmljali. Jezal jepočeo osjećati da se njegove noge usporavaju, da mu znoj šiklja s čela, a mačevi počinju kliziti izruke.

Odmah je vidio što će se dogoditi, no nije mogao ništa učiniti. Povlačio se sve dok nije došao doruba ringa. Blokirao je i parirao sve dok nije izgubio osjet u prstima. Ovoga puta, kad je podignuobolnu ruku i kad se začuo zveket metala o metal, jedna mu je umorna noga proklizala i on se uz jaukstropošta iz ringa, nespretno poleti na bok, a kratki mu se mač otkotrlja iz nesigurnih prstiju. Lice mupljusne u pod i poljubi zrnasti pijesak. Bio je to bolan i neugodan pad, no bio je previše umoran ipreviše izudaran da bi bio odveć razočaran. Gotovo je osjetio olakšanje što su napori gotovi, pamakar i na tren.

“Jedan bod za Gorsta!” vikne sudac. Lagan sloj pljeska pregazila su kopita poruge, no mrga kaoda to nije ni primijetio, samo se odvukao natrag na svoje mjesto pognute glave i već se spremao zasljedeći poen.

Jezal se polako prevalio na ruke i koljena, skupio bolne šake i uzeo si vremena za ustajanje.Trebao mu je trenutak da udahne i pripremi se, da smisli neku strategiju. Gorst ga je čekao: golem,tih, miran. Jezal otrese pijesak s košulje dok su mu misli hitale. Kako da ga pobijedi? Kako? Opreznootkorača do svojeg položaja pa podigne mačeve.

“Počnite!”

Ovoga je puta Gorst navalio još žešće, mlatio je kao da kosi žito i natjerao Jezala da pleše pokrugu. Jedan mu je udarac prošao tako blizu lijevome boku da je na licu osjetio propuh od njega.Sljedeći ga je za isto toliko promašio zdesna. Onda Gorst zamahne postrance prema njegovoj glavi iJezal ugleda priliku. Sagne se ispod udarca, siguran da mu je mač pokosio vlasi navrh tjemena.Približio mu se dok se teški dugi mač udaljavao, umalo pogodivši suca u lice u zanosu i ostavivšiGorstovu stranu gotovo nezaklonjenu.

Jezal se baci na golemoga gada, siguran da se konačno probio, siguran da je time izjednačio najedan jedan. No Gorst presiječe ubod kratkim mačem i odgurne ga daleko, a branici dvaju mačevaprvo zastružu pa se ukrste. Jezal ga silovito napadne kratkim mačem no Gorst je i to nekako blokiraotako što je dignuo drugi mač u zadnji čas, uhvatio Jezalovu oštricu i zadržao je tik do prsa.

Na trenutak su njihova četiri mača bila tako ukrštena, uz struganje drški, a lica tek nekolikocentimetara udaljena. Jezal je režao kao pas, iskešenih zuba i mišića lica u ukočenoj maski. Gorstovomasivno lice nije pokazivalo nikakve znakove napora. Izgledao je kao da piša: kao da se bavi nekimsvakodnevnim i lagano neugodnim zadatkom koji jednostavno treba obaviti što je moguće brže.

Na trenutak su im se oštrice ukrstile, i Jezal je gurao svim atomima snage, a svaki mu semukotrpno istrenirani mišić napeo: noge su se upirale o pod, trbuh mu se napinjao da savije ruke,ruke su se napinjale da pogurnu šake, šake su se grčevito ovile oko drški mačeva. Svaki mišić, svakatetiva, svaki ligament. Znao je da je u boljem položaju, da je mrga izvan ravnoteže, kad bi ga samomogao pogurnuti unatrag jedan korak... jedan centimetar...

Taj trenutak mačevi su im bili ukršteni, a onda Gorst spusti rame, zastenje i odbaci Jezala kaobeba dosadnu igračku.

On odleti natraške, usta i očiju širom otvorenih od iznenađenja, nogama tapkajući po prašini,usredotočen samo na pokušaj da se zadrži na nogama. Čuo je kako Gorst opet stenje i zaprepaštenougledao da teški dugi mač već leti u luku prema njemu. Nije bio u poziciji da ga izbjegne, a nije imaoni kad. Instinktivno podigne lijevu ruku, no debela tupa oštrica istrgne mu kratki mač kao slamku navjetru i zarije mu se u rebra, izbije mu sav zrak iz tijela u bolnom jauku koji je odjeknuo čitavomnijemom arenom.

Noge mu se slože pod njim i on se opruži na tratinu zalamatavši rukama i nogama uz uzdah kao izpoderanog mijeha.

Ovoga puta nije bilo ni traga pljesku. Gomila je zagrmjela od mržnje i zasipavala Gorstapogrdnim povicima i zvižducima koliko je dug i širok dok se ovaj vraćao u svoj boks.

“Vrag te odnio, Gorste, siledžijo!”

“Ustani, Luthare! Ustani i sredi ga!”

“Idi doma, barabo!”

“Prokleti divljak!”

Zviždanje preraste u mlako bodrenje dok se Jezal pridizao iz trave, uz pulsirajući bol u cijelojlijevoj strani tijela. Vrištao bi od bola da mu je u tijelu ostalo imalo zraka. Uz sav svoj trud, uz svesvoje treniranje, bio je potpuno deklasiran i znao je to. Pomisao da će kroza sve to prolaziti isljedeće godine tjerala ga je na povraćanje. Iz petnih se žila trudio izgledati kao da se nijeobeshrabrio dok se vukao prema boksu, no nije mogao ne klonuti na stolici jednom kad je do njedošao, ispustiti okrhnute mačeve na kaldrmu i grcati da dođe do zraka. West se nagnuo nad njega izadigao mu košulju da pogleda nastalu štetu. Jezal oprezno virne, napola očekujući da će vidjetiogromnu rupu izdubljenu u svojem boku, no vidio je samo gadnu crvenu prugu preko rebara oko kojese već počela stvarati masnica.

“Je li što slomljeno?” upita maršal Varuz koji je provirio preko Westova ramena.

Jezal je pokušavao zaustaviti suze dok mu je major ispipavao bok. “Mislim da nije, ali kvragusve!” West s gađenjem baci ručnik. “Vi ovo nazivate lijepim sportom? Zar nema nikakvih pravilaprotiv tako teških mačeva?”

Varuz mrko odmahne glavom. “Svi moraju biti iste dužine, ali nema pravila za težinu. Hoću reći,zašto bi netko htio teške?”

“Sada znamo zašto, zar ne?” otrese se West. “Jeste li sigurni da ne bismo trebali prekinuti ovoprije nego mu smrad odrubi glavu?”

Varuz ga je ignorirao. “Slušaj sad”, reče stari maršal koji se nagnuo da porazgovara s Jezalomlicem u lice. “Igra se tako da dobiva bolji u sedam poena! Na četiri dobivene! Još uvijek imavremena!”

Vremena za što? Da Jezala presiječe na pola, bili mačevi tupi ili ne? “Prejak je!” Jezal uzdahne.

“Prejak? Nitko nije prejak za tebe!” No čak je i Varuz izgledao sumnjičavo. “Još uvijek imavremena! Možeš ga pobijediti!” Stari je maršal sukao brkove. “Možeš ga pobijediti!”

No Jezal primijeti da mu nije predložio kako da to učini.

* * *

Glokta se već počeo brinuti da će se ugušiti, toliko se grčevito smijao. Pokušao se sjetiti nečegašto bi radije vidio od Jezala dan Luthara kako leti po mačevalačkom ringu, no nije uspio. Mladić selecnuo nakon što je jedva jedvice blokirao siloviti zamah udarca. Lijevom se stranom nije najboljeslužio otkad je dobio onaj udarac u rebra, a Glokta je gotovo osjetio koliko ga je to zaboljelo. I ajmemeni kako je lijepo za promjenu osjetiti nečiji tuđi bol. Pubilka se durila, tiha i zamišljena dok jeGorst razbacivao njihova miljenika naokolo svojim brutalnim zamasima, a Glokta se toliko hihotaoda mu je sve slina frcala kroz stisnute desni.

Luthar je bio brz i razmetljiv i dobro se kretao kad bi predvidio kamo mačevi idu. Sposoban jeborac. Dovoljno dobar da osvoji Turnir, bez imalo sumnje, neke osrednje godine. Brz je nanogama, i na rukama, ali um mu nije oštar koliko bi trebao biti. Koliko bi morao biti. Previše jepredvidljiv.

Gorst je bio nešto posve drugo. Izgledao je kao da mlati i mlati bez imalo razmišljanja. NoGlokta je vidio više. On donosi posve nov stil borbe. U moje su vrijeme bili sve sami ubodi. Dosljedećeg Turnira svi će se mlatiti ovakvim teškim mačevima. Glokta se dokono zapita bi li onmogao pobijediti Gorsta u svojim najboljim danima. Bio bi to u svakom slučaju dvoboj koji vrijedipogledati - znatno bolji od ovog nesrazmjera.

Gorst je lako riješio par mlakih uboda, a onda se Glokta lecne a publika počne zviždati kad jeLuthar jedva parirao još jednom teškom mesarskom zamahu čija ga je silina umalo podignula u zrak.Sljedeći zamah nije nikako mogao izbjeći, onako pritisnut uz rub ringa, pa je morao odskočitinatraške u pijesak.

“Tri nula!” vikne sudac.

Glokta se tresao od sreće dok je gledao Luthara kako frustrirano zamahuje mačem po tlu i kaorazdražljivo dijete baca mlaz pijeska u zrak, a lice mu je bilo oličenje problijedjelogsamosažaljenja. Ajme, kapetane Luthar, bit će četiri nula. Potop. Poniženje. Možda ovo nauči togcmizdravog malog seronju poniznosti. Nekim ljudima jednostavno dobro dođu poštene batine.Uzmimo na primjer mene, jel’?

“Počnite!”

Četvrti poen počne isto onako kako je prethodni završio. Luthar je dobio veliki teški zamah.Glokti je bilo jasno da je čovjeku ponestalo ideja. Lijeva mu se ruka kretala polako, bolno, noge sumu bile teške. Još jedan umrtvljujući udarac raspali mu po dugome maču i on zatetura natraške premarubu ringa, izvan ravnoteže i bez daha. Gorst je trebao još samo malo pritisnuti. A nešto mi govori daon nije čovjek koji popušta kad je u prednosti. Glokta zgrabi štap i odgurne se na noge. Svima jebilo jasno da je gotovo, a nije imao želju zapeti u gužvi kad razočarane gomile pokušaju otići svi uisto vrijeme.

Gorstov teški dugi mač sjevne zrakom prema dolje. Zadnji udarac, sigurno. Lutharu preostajejedino da ga pokuša blokirati i da ga ovaj jednostavno izbije iz ringa. Ili mu samo rascopa tintaru.Možemo se samo nadati. Glokta se nasmiješi i napola okrene da će otići.

No krajičkom je oka, nekako, vidio da je udarac promašio. Gorst je trepnuo kad je njegova teškaduga oštrica bubnula u tratinu, a onda zastenjao kad ga je Jezal uhvatio po nozi zamahom u lijevustranu. Bilo je to više emocija nego što je pokazao cijeli dan.

“Jedan bod za Luthara!” vikne sudac nakon kratke stanke, a ni onda nije uspio posve prikritizapanjenost u glasu.

“Ne”, promrmlja Glokta sebi u bradu kad je publika oko njega erupti- rala u bučan aplauz. Ne.Borio se u stotinama poena u mladim danima i pogledao još tisuće njih, ali nikad nije vidio ništaovakvo, nikad nije vidio da se netko tako brzo kreće. Luthar je bio dobar mačevalac, to je znao. Alinitko nije tako dobar. Mrštio se dok je gledao dvojicu finalista kako se vraćaju s druge pauze izauzimaju položaje.

“Počnite!”

Luthar se preobrazio. Napadao je Gorsta žestokim, munjevitim ubodima i nije mu dao vremena dase pokrene. Sada je krupni momak izgledao kao da je na rubu: blokirao je, izmicao se, pokušavao sedržati izvan dometa. Izgledalo je to kao da je netko krišom odveo staroga Luthara u pauzi i zamijenioga posve drugim čovjekom: snažnijim, bržim, daleko samopouzdanijim bratom blizancem.

Nakon što im je toliko dugo uskraćivan materijal za navijanje, publika je oduševljeno klicala iurlala kao da će grla poderati. Glokta nije dijelio njihov entuzijazam. Nešto ovdje nije u redu. Neštoje krivo. Ogledao se po licima u blizini, no nitko drugi nije naslutio da nešto ne valja. Vidjeli susamo ono što su htjeli vidjeti: Luthara kako ružnome siledžiji da je spektakularne i uvelike zasluženebatine. Glokta je pogledom prelazio po tribinama, iako nije znao što točno traži.

Bayaz, takozvani. Sjedio je naprijed, nagnut naprijed i zabuljen u dvojicu boraca posveusredotočen, a njegov “naučnik” i izubijani Sjevernjak pokraj njega. Nitko drugi to nije primijetio,svi su bili zaokupljeni borcima pred sobom, no Glokta jest. Protrlja oči pa pogleda još jednom.Nešto nije u redu.

* * *

“Ako se išta može reći za prvoga maga, može se reći da je prevarantski gad”, progunđa Logen.

Bayaz se smiješio krajičkom usana dok je brisao znoj s čela. “Tko je ikada rekao da to nisam?”

Luthar je opet bio u nevolji. Gadnoj nevolji. Svaki put kad bi blokirao jedan od onih teškihzamaha, mač bi mu odletio malo dalje unatrag, a stisak bi mu malo popustio. Svaki put kad seizmicao, završio bi malo dalje prema rubu žutoga kruga.

A onda kad se kraj činio sigurnim, Logen bi krajičkom oka vidio kako zrak iznad Bayazovihramena svjetluca kao onomad na cesti prema jugu kad su stabla planula, i osjetio bi ono čudnopovlačenje u utrobi.

Luthar odjednom kao da je pronašao novu energiju. Zaustavio bi sljedeći teški udarac drškomkratkoga mača. Samo trenutak ranije taj bi udarac samo tako lansirao oružje iz njegove ruke. Ovakoga je on zadržao na mjestu jedan tren, a onda ga uz uzvik odgurnuo, izbacivši protivnika iz ravnoteže,pa skočio naprijed i odjednom ga napao.

“Da te uhvate kako varaš u sjevernjačkom dvoboju,” progunđa Logen, odmahujući glavom,“zarezali bi ti krvav križ u trbuh i izvukli ti iznutrice.”

“Sreća moja”, promrmlja Bayaz kroz stisnute zube, ne skidajući pogled s boraca, “da više nismona Sjeveru.” Znoj mu je već ponovno orosio tjeme i slijevao mu se niz lice u debelim graškama. Šakesu mu bile stisnute i tresle se od napora.

Luthar žestoko napadne, i još jednom i još jednom, a mačevi su mu sijevali maglovitom brzinom.Gorst je stenjao i gunđao dok je odbijao udarce, no Luthar je sad bio prebrz za njega, i prejak.Nemilosrdno ga je gonio po ringu kao što bi mahnit pas gonio kravu.

“Jebem ti ja varanje”, progunđa opet Logen kad je Lutharova oštrica sijevnula i ostavilajarkocrvenu crtu na Gorstovu obrazu. Nekoliko kapi krvi špricne u publiku lijevo od Logena, i gomilaeksplodira u bučno navijanje. To je, makar na trenutak, bila sjena njegovih vlastitih dvoboja. Sučevoproglašavanje rezultata tri naprema tri jedva da se uopće čulo. Gorst se lagano namršti i dotakne licerukom.

Uz svu tu galamu, Logen je čuo samo Quaijev šapat. “Nikad se ne kladi protiv maga...”

Jezal je znao da je dobar, ali nikad nije ni sanjao da bi mogao biti ovako dobar. Bio je žustar kaomačka, okretan kao muha, snažan kao medvjed. Rebra ga više nisu boljela, zapešća ga više nisuboljela, napustio ga je svaki trag umora i svaki trag sumnje. Bio je neustrašiv, nenadmašan,nezaustavljiv. Aplauz je grmio oko njega, a ipak je mogao čuti svaku riječ, vidjeti svaki detalj svakoglica u publici. Srce mu je pumpalo bockavu vatru umjesto krvi, pluća mu uvlačila same oblake.

Nije se trudio ni sjesti u pauzi, toliko je bio nestrpljiv da se vrati u ring. Stolica mu jepredstavljala uvredu. Nije slušao što mu Varuz i West govore. Nisu bili važni. Mali ljudi, dalekoispod. Zurili su u njega: rumeni, zapanjeni, a imali su i zašto biti.

On je najbolji mačevalac ikad.

Onaj invalidni Glokta nije imao pojma koliko je u pravu: Jezal samo treba pokušati, izgleda, imože imati sve što poželi. Hihotao se dok je plesuckao do svog položaja. Smijao se kad je čuonavijanje publike. Nasmiješio se kad je Gorst stupio natrag u krug. Sve je bilo upravo onako kakotreba biti. One su oči još uvijek bile pospane i lijene nad malom crvenom posjekotinom koju mu jeJezal zadao, ali je u njima sada bilo i još nešto: trag šoka, opreza, poštovanja. A imalo je i zašto biti.

Ne postoji ništa što Jezal ne bi mogao. On je nepobjediv. On je nezaustavljiv. On je...

“Počnite!”

... potpuno izgubljen. Bol mu šibne bokom i natjera ga da zagrca. Odjednom je opet bio uplašen, iumoran, i slab. Gorst progunđa i krene s mahnitim zamasima, potresajući mačeve u Jezalovimrukama, natjeravši ga da poskoči kao prestrašeni zec. Umijeće je nestalo, kao i nestrpljivost iodvažnost, a Gorstov je napad bio je brutalniji nego ikad. Osjeti stravičan trzaj očaja kad mu se dugimač istrgnuo iz vibrirajućih prstiju, poletio kroz zrak i udario u barijeru. Jezal je bio zakucan nakoljena. Publika uzbuđeno zine. Sve je gotovo...

... Nije bilo gotovo. Udarac se u luku spuštao na njega. Završni udarac. Činilo mu se da pluta.Polako, polako, kao kroz med. Jezal se nasmiješi. Bilo mu je sasvim jednostavno odgurnuti gakratkim mačem. Snaga ponovno nagrne. Skoči u zrak, odgurne Gorsta praznom rukom, kao od šaleotpravi još jedan zamah, pa još jedan, pri čemu mu je taj jedan mač radio posao za dva i još imaoviška vremena. Arena je bez daha zanijemjela, i čulo se samo ubrzano sudaranje mačeva. Desno-lijevo, desno-lijevo šibao je kratki mač, sijevao je brže nego što je oko moglo pratiti, brže nego štomu je mozak mogao razmišljati, gotovo kao da on njega vuče za sobom.

Začuo se cijuk metala o metal kad je istrgnuo Gorstov zarezan dugi mač iz ruke, a onda još jedankad je trepnuo na drugu stranu i učinio isto s njegovim kratkim. Na trenutak sve utihne. Golemimomak, razoružan i na petama na samome rubu ringa, pogleda u Jezala. Gomila je zanijemjela.

Tada Jezal polako digne kratki mač, koji odjednom kao da je težio tonu, i njime lagano ubodeGorsta u rebra.

“Hah”, reče ljudina tiho, sa začuđenim izrazom na licu.

Tada publika eksplodira u zaglušujući aplauz. Buka je trajala i trajala, jačala i jačala,preplavljivala Jezala u valovima. Sad kad je sve završilo, osjećao se neopisivo iscrpljeno. Sklopioje oči i njihao se, mač mu je pao iz obamrlih ruku i on potone na koljena. Bio je iscrpljen preko svakemjere. Osjećao se kao da je u nekoliko trenutaka iscrpio energije za cijeli tjedan. Čak mu je iklečanje predstavljalo napor za koji nije bio siguran da će moći dugo izdržati, a ako padne, nije biosiguran da će ikad više uspjeti ustati.

No onda osjeti kako ga snažne ruke primaju ispod pazuha i podižu ga. Buka gomile postane jošglasnija dok su ga dizali u zrak. Otvori oči - mutne, zamagljene boje sijevale su pred njim dok su gaokretali. U glavi su mu odzvanjali zvukovi. Bio je na nečijim ramenima. Obrijana glava. Gorst.Golemi ga je momak podignuo u zrak kao što bi otac podignuo dijete, pokazivao ga publici i smiješiose velikim, ružnim osmijehom. Jezal mu i protiv svoje volje uzvrati osmijeh. Bio je to čudan trenutak,sve u svemu.

“Luthar pobjeđuje!” vikne sudac nepotrebno, jedva čujno. “Luthar pobjeđuje!”

Navijanje se pretočilo u ritmično skandiranje “Luthar! Luthar! Luthar!” Arena je podrhtavala odtoga. Jezalu se vrtjelo u glavi od toga. Osjećao se kao da je pijan. Opijen pobjedom. Opijen samimesobom.

Gorst ga spusti natrag u ring kad je klicanje publike počelo jenjavati. “Pobijedio si me”, reče on,nasmiješen od uha do uha. Glas mu je bio neobično visok i tih, gotovo kao ženski. “Fer i pošteno.Htio bih ti prvi čestitati.” Pa još jednom kimne velikom glavom i opet se nasmiješi, trljajućiposjekotinu ispod oka bez i najmanje gorčine. “Zaslužio si”, reče i pruži mu ruku.

“Hvala.” Jezal mu se kiselo nasmiješi i stisne njegovu golemu šapu najkraće što je mogao, a ondase okrene prema svojemu boksu. Naravno da je jebeno zaslužio, i vrag ga odnio ako pusti tog gada dauživa u odbljesku njegove slave i trenutka duže.

“Hrabro si to izveo, momče, hrabro si to izveo!” lupetao je maršal Varuz tapšajući ga po leđimadok je na klimavim nogama teturao prema stolici. “Znao sam da ti to možeš!”

West se naceri i pruži mu ručnik. “O ovome će se govoriti još godinama.”

Nahrupili su i drugi čestitari i čestitali mu, nagnuti preko ograde. Vrtlog nasmiješenih lica, ameđu njima i lice Jezalova oca, ozareno od ponosa. “Znao sam ja da ti to možeš, Jezale! Nisam uopćesumnjao! Ni na tren!

Donio si čast našoj obitelji!” Jezal, međutim, primijeti da mu stariji brat ne izgleda tolikooduševljeno. On je imao uobičajeni ukočeni, zavidni izraz na licu, čak i u trenutku Jezalove pobjede.Ukočeni, zavidni gad. Zar se ne može veseliti zbog brata, čak ni na jedan dan?

“Slobodno i ja čestitam pobjedniku?” začuje se glas iza njegovih leđa. Bio je to onaj stari idiot,onaj s dveri, onaj kojeg je Sulfur nazvao svojim gospodarom. Onaj koji se predstavio kao Bayaz.Ćelava mu je glava bila oblivena znojem, velikom količinom znoja. Lice mu je bilo blijedo, a očiupale. Gotovo kao da je on upravo odradio sedam poena s Gorstom. “Izvrsno ste to izveli, mladi mojprijatelju, gotovo... magična izvedba.” “Hvala”, promuca Jezal. Nije bio sasvim siguran tko je tajčovjek, niti što želi, ali nije mu ni najmanje vjerovao. “Ali žao mi je, moram—” “Naravno.Razgovarat ćemo kasnije.” Rekao je to uznemirujuće sigurno, kao da je to već riješena stvar. Zatim seokrene i glatko nestane gomili. Jezalov je otac zurio za njim, sada posve blijed, kao da je vidio duha.“Poznaješ li ga, oče?”

“Ja...”

“Jezale!” Varuz ga uzbuđeno zgrabi za ruku. “Dođi! Kralj ti želi čestitati!” Odvuče Jezala odobitelji prema ringu. Ponovno se začne okolni pljesak dok su zajedno hodali preko suhe trave,poprišta Jezalove pobjede. Lord maršal očinski je prebacio ruku preko Jezalova ramena i smiješio sepublici kao da plješću samo njemu. Svi su htjeli dio njegove slave, činilo se, no Jezal je uspio otrestistarčevu ruku kad su se penjali po stepenicama do kraljevske lože.

Princ Raynault, najmlađi kraljev sin, bio je prvi na redu; skromno odjeven, doimao se iskrenim izamišljenim i nije izgledao nimalo kao član kraljevske obitelji. “Izvrsno!” vikne da nadglasa galamugomile, kao da je istinski presretan što je Jezal pobijedio. “Zbilja izvrsno!” Njegov je stariji brat bioživahniji.

“Izvanredno!” vikne princ prestolonasljednik Ladisla, kojem je sunce blještalo od zlatne dugmadina bi je loj jakni. “Prva liga! Čudesno! Spektakularno! Nikad nisam vidio takvo što!” Jezal se naceri iponizno nakloni dok je prolazio, pa pogrbi ramena kad ga je prestolonasljednik malo prežustroraspalio po leđima. “Cijelo sam vrijeme znao da ti to možeš! Cijelo si vrijeme bio moj čovjek!”

Princeza Terez, kći jedinica nadvojvode Orsa od Talinsa, s minijaturnim je prezirnim osmijehomna licu promatrala Jezala kako prolazi, tapkajući dvama mlitavim prstima po dlanu u više negomalodušnoj imitaciji pljeska- nja. Brada joj je bila uzdignuta bolno visoko, kao da je i sam njezinpogled čast koju on nikad neće u potpunosti znati cijeniti, a kamoli zaslužiti. tako konačno dođe dotrona Guslava Petog, natkralja Unije. Glava mu je klonula u stranu, zgnječena pod svjetlucavomkrunom. Poput tijesta bi je li prsti trzali su se na grimiznoj svili njegova plašta poput bi je lih puževagolaća. Oči su mu bile sklopljene, a prsa se lagano dizala i spuštala, popraćena blagim mumljanjempri čemu mu se slina cijedila s obješenih usana niz bradu i, udružena sa znojem s ispupčenogpodvaljka, vlagom tamnila njegov visoki ovratnik.

Jezal se zaista našao u prisutnosti veličajnosti.

“Vaša Visosti”, promrmlja lord Hoff. Poglavar države nije reagirao. Njegova žena kraljicanastavila je gledati, bolno uspravna i s ukočenim, hladnim osmijehom zabetoniranim naprenapudranom licu. Jezal nije znao kamo bi gledao, pa je odlučio spustiti pogled na prašnjavecipele. Lord komornik glasno se nakašlje. Mišić trzne pod znojnim salom s jedne strane kraljeva lica,no on se ne probudi. Hoff se trgne, ogleda oko sebe da se uvjeri da nitko odveć pozorno ne gleda, paprstom ubode kraljevska rebra.

Kralj poskoči, kapci mu se odjednom širom otvore, teški podvaljak zaleluja, i on se zagleda uJezala izbezumljenim, krvavim, crvenilom obrubljenim očima.

“Vaša Visosti, ovo je kapetan...”

“Raynaulte!” usklikne kralj. “Sine moj!”

Jezal nervozno gutne, dajući sve od sebe da i sam na licu zadrži ukočen osmijeh. Senilna starabudala zamijenila ga je za vlastitog sina. Što je još gore, princ glavom stoji ni četiri koraka dalje.Savršene usne princeze Terez iskrive se od prezira. Lord komornik nelagodno se nakašlje. “Ovaj, ne,Vaša Visosti, ovo je...”

No već je bilo prekasno. Posve nenadano, monarh se s mukom osovi na noge i obujmi Jezala uushićen zagrljaj, teška mu kruna na glavi stane kliziti u jednu stranu, a jedan od draguljima obloženihšiljaka umalo ubode Jezala u oko. Lord Hoff nijemo zine. Dva princa izbeče oči. Jezal uspije samobespomoćno progrgljati.

“Sine moj!” bulaznio je kralj, glasa shrvanog emocijama. “Raynaulte, tako mi je drago da si sevratio! Kad mene više ne bude, Ladisla će trebati tvoju pomoć. On je slab, a kruna je tako teškobreme! Ti si uvijek bio prikladniji za nju! Tako teško breme!” jecao je u Jezalovo rame.

Bilo je to poput odvratne noćne more. Ladisla i pravi Raynault zinuli su jedan u drugoga, a ondaopet u oca, i obojica su izgledali kao da im je pozlilo. Terez je svisoka i s neskrivenim preziromgledala svojeg budućeg svekra. S gorega na mnogo, mnogo lošije. Koga vraga da čovjek radi u takvojsituaciji? Je li moguće da postoji neko pravilo bontona za ovakve prilike? Jezal nelagodno potapšakralja po debelim leđima. Što je drugo mogao? Odgurnuti senilnog starog idiota na guzicu pred očimapolovice njegovih podanika? Gotovo je došao u napast da to učini.

Sva sreća da je publika kraljev zagrljaj shvatila kao zdušnu podršku Jezalovom mačevalačkomumijeću i zagušila njegove riječi novim valom klicanja. Nitko izvan kraljevske lože nije čuo što jerekao. Svima je promaklo puno značenje nesumnjivo najneugodnijeg trenutka u Jezalovu životu.

IDEALNA PUBLIKANadlektor Sult stajao je na svojem ogromnom prozoru kad je Gloktastigao, visok i impozantan

kao i uvijek u svojem besprijekornom bi je lom kaputu, i preko tornjeva sveučilišta gledao premaKući Tvorca.Ugodan vjetrić pirkao je velikom kružnom prostorijom, kuštrao starčevučupu bi je lekose i šuškao i vijorio mnoštvom papira na njegovu ogromnomradnom stolu.

Okrenuo se kad se Glokta dogegao u sobu. “Inkvizitore”, reče kratko pruži mu ruku u bi je lojrukavici, a velik kamen na njegovu službenom prstenu hvatao je jarko sunce s otvorenog prozora isvjetlucao ljubičastim plamom.

“Vaš sam pokorni sluga, Vaša Eminencijo.” Glokta primi njegovu ruku iskrivi lice dok sesaginjao poljubiti prsten, a štap mu zadrhti od napora da se zadrži na nogama. Vrag me odnio akostari gad svaki put ne spusti tu ruku malo niže, samo da me može gledati kako se preznojavam.

Sult se spusti na svoju visoku stolicu u jednoj glatkoj kretnji, s laktovima na stolu i prstimaskupljenim pred sobom. Glokta je mogao samo stajati, dok mu je noga gorjela od dobro znanoguspona kroz Kuću pitanja, a znoj ga golicao po tjemenu, i čekati dozvolu da sjedne.

“Slobodno sjednite”, promrmlja nadlektor, a onda pričeka dok je Glokta u trzajima sjedao najednu od manjih stolica za okruglim stolom. “A sad mi recite, je li vaša istraga urodila kakvimplodom?”

“Donekle. Došlo je do nekakvih nemira u odajama naših gostiju neku noć. Oni tvrde da—”

“Očigledno je to pokušaj da svojoj nebuloznoj priči daju na vjerodo- stojnosti. Magija!” Sultprezirno otpuhne. “Jeste li otkrili kako je rupa u zidu stvarno nastala?”

Magijom možda? “Bojim se da nisam, nadlektore.”

“Baš šteta. Nekakav dokaz o tome kako je taj trik izveden mogao bi nam biti koristan. Pa ipak,” iSult uzdahne kao da ništa bolje nije ni očekivao, “ne možemo imati sve. Jeste li razgovarali s tim...ljudima?”

“Jesam. Bayaz, ako ga smijem zvati tim imenom, vrlo je prepreden govornik. Bez pomoći nečeguvjerljivijeg od samih pitanja nisam uspio ništa izvući iz njega. I njegov prijatelj Sjevernjakzaslužuje pomnije promatranje.” Jedna se bora pojavi na nadlektorovu čelu. “Sumnjate da je nekakopovezan s onim divljakom Bethodom?”

“Moguće.”

“Moguće?” ponovi nadlektor kiselo, kao da je sama riječ otrovna. “Što još?”

“Stigao je novi dodatak veseloj družini.”

“Znam. Navigator.”

Zašto se ja uopće trudim? “Da, Vaša Eminencijo, navigator.”

“Sretno im bilo. Te škrte gatare uvijek donose više štete nego koristi. Lupetaju o Bogu i čemu svene. Pohlepni divljaci.”

“Apsolutno. Više štete nego koristi, nadlektore, iako bi bilo zanimljivo znati zašto su angažiralijednoga.”

“I, zašto?”

Glokta načas zastane. “Ne znam.”

“Hah”, otpuhne Sult. “Što još?”

“Nakon onog noćnog posjeta naše su prijatelje preselili u apartman blizu parka. Ondje se zbilojedno vrlo sablasno ubojstvo prije nekoliko noći, ni dvadeset koraka od njihovih prozora.”

“Superior Goyle to mi je spomenuo. Rekao je da se time ne moram zamarati, da nije povezano snašim gostima. Prepustio sam taj slučaj njemu.” Namršti se prema Glokti. “Jesam li donio krivuodluku?”

Ajme meni, o ovome ne moram predugo razmišljati. “Nipošto niste, nadlektore.” Glokta senakloni s dubokim poštovanjem. “”Ako je superior zadovoljan, i ja sam.”

“Hmm. Dakle, želite mi reći da, sve u svemu, nemamo ništa.”

Ne baš ništa. “Imamo ovo.” Glokta izvuče prastari svitak iz džepa kaputa i izvadi ga.

Sult je imao blago znatiželjan izraz na licu dok ga je uzimao i razmotavao na stolu, pa se zagledaou nerazumljive simbole. “Što je ovo?”

Hah. Znači ipak ne znaš sve. “Moglo bi se reći da je to dio povijesti. Pripovijest o tome kako jeBayaz porazio Majstora Tvorca.”

“Dio povijesti.” Sult zamišljeno kucne prstom po stolu. “I kako nam to pomaže?” Kako pomažetebi, misliš?

“Prema ovome, upravo je naš prijatelj Bayaz zapečatio Kuću Tvorca.” Glokta kimne premavisokome obličju kroz prozor. “Zapečatio je... uzeo ključ.”

“Ključ? Ta je kula oduvijek zapečaćena. Oduvijek. Koliko ja znam ne postoji ni ključanica.”

“To sam i ja pomislio, Vaša Eminencijo.”

“Hmm.” Polako, Sult se počne smiješiti. “Priče ovise o načinu na koji ih ispričaš, ne? Našprijatelj Bayaz sigurno to dobro zna, usudio bih se reći. Htio je upotrijebiti naše vlastite priče protivnas, no sad ćemo malo zamijeniti uloge. Sviđa mi se ironija.” Ponovno uzme svitak. “Je li

autentičan?”

“Zar je važno?”

“Naravno da nije.” Sult graciozno ustane sa stolice, odšeta polako do prozora, tupkajućismotanim svitkom po prstima. Stajao je ondje neko vrijeme i zurio van. Kad se okrenuo, na licu jeimao izraz najdublje samodopadnosti.

“Sinulo mi je da se sutra navečer održava domjenak, proslava za našeg novog prvaka umačevanju, kapetana Luthara.” Tu prevarantsku malu gnjidu. “Prisustvovat će dostojanstvenici iuglednici: kraljica, oba princa, veći dio Zatvorenoga vijeća, nekoliko vodećih plemića.” Nezaboravimo samoga kralja. Već je došlo do toga da njegova prisutnost za večerom nije vrijednaspomena. “Bila bi to idealna publika za naše malo razotkrivanje, zar ne mislite tako?”

Glokta oprezno nakloni glavu. “Naravno, nadlektore. Idealna publika.” Pod uvjetom da uspije.Bilo bi ponižavajuće doživjeti neuspjeh pred takvom publikom.

No Sult je već predviđao svoj trijumf. “Savršeno okupljanje, i taman dovoljno vremena daobavimo potrebne pripreme. Pošaljite glasnika našem prijatelju prvome magu i dajte mu do znanja dasu on i njegovi suputnici srdačno pozvani na večeru sutra navečer. Vjerujem da ćete i sami doći?”

Ja? Glokta se još jednom nakloni. “Ne bih to propustio nizašto, Vaša Eminencijo.”

“Izvrsno. Povedite i svoje praktikale sa sobom. Naši bi prijatelji mogli postati nasilni kad uvideda im je plan propao. S ovakvim barbarima nikad se ne zna za što su sve sposobni.” Jedva primjetnakretnja nadlektorove ruke dade znak da je razgovor završen. Sve one stepenice samo zbog ovoga?

Sult je podozrivo gledao svitak kad je Glokta konačno došao do praga. “Idealna publika”,mrmljao je kad su se teška vrata uz škljocaj zatvorila.

Na Sjeveru poglavarovi karlovi svake večeri jedu s njim u njegovoj dvorani. Žene donose hranuu drvenim zdjelama. Komade mesa nabadaš nožem i režeš ih nožem, a onda komadiće trpaš u ustaprstima. Ako naiđeš na kakvu kost ili hrskavicu, baciš je na slamu psima. Stol, ako ga ima, sastoji seod par drvenih dasaka koje se međusobno ne slažu, zamrljane su, izdubljene i zarezane od noževakoje u njih zabijaju. Karlovi sjede na dugačkim klupama, s možda stolicom-dvjema za Velika imena.Obično je mračno, pogotovo za dugih zima, i zadimljeno od vatre i lula chagge. Cesto se pjevajupjesme, obično izvikuju dobroćudne uvrede, ponekad urliču zlokobne, i uvijek ima puno pića. Jedinoje pravilo da čekaš vođu da počne.

Logen nije imao pojma kakva su ovdje pravila, no slutio je da ih je puno.

Gosti su sjedili oko triju dugačkih stolova postavljenih u obliku potkove, šezdeset ljudi ili više.Svatko je imao svoju stolicu, a tamno je drvo površine stola bilo ulašteno do visokog sjaja, tolikoblještavog da je Logen vidio mutne obrise vlastitog lica pri svjetlu stotina svijeća razmještenih pozidovima i stolovima. Svaki je gost imao barem tri tupa noža i još po nekoliko drugih stvarčicarazmještenih naokolo pred sobom, a za koje Logen nije pojma imao čemu služe, uključujući i velik

plosnat krug sjajnog metala.

Nije bilo vikanja, a pjevanja još manje, samo tihi žamor kao u košnici dok su ljudi mrmljali jednis drugima kao da razmjenjuju tajne. Odjeća im je bila čudnija nego ikad. Starci su nosili teške ogrtačecrne, crvene i zlatne boje, porubljene sjajnim krznima, čak i na ovoj vrućini. Mladići su nosili uskejakne jarke grimizne, zelene ili plave boje nakićene užadi i čvorovima svjetlucavih zlatnih i srebrnihniti. Žene su po sebi imale lance i prstenje od svjetlucavog zlata i blještavih dragulja i bile odjeveneu čudne haljine od jarkih tkanina koje su na nekim mjestima bile smiješno labave i napuhane, nanekim mjestima bolno stegnute, a neka su pak mjesta ostavljale potpuno, dekoncentrirajuće, golima.

Čak su i sluge bili odjeveni kao gospoda, paradirali su okolo iza stolova, tiho se naginjalinaprijed da napune pokale slatkim, rijetkim vinom. Logen ga je već podosta popio i jarka mu je sobapoprimila ugodan sjaj.

Glavni je problem bio nedostatak hrane. Od jutra nije ništa jeo pa mu je krulilo u želucu.Odmjeravao je vrčeve s biljkama koji su postavljeni na stolove ispred gostiju. U njima je bilo šarenocvijeće i nije mu baš izgledalo kao hrana, no opet, u ovoj zemlji jedu stvarno čudne stvari.

Nije imao izbora nego da kuša. Ščepa jednu od tih stvarčica iz vrča, dugačak komad zelene biljkesa žutim cvijetom na vrhu. Gricne dno stabljike.

Bila je bezukusna i vodenasta, no barem je bila hrskava. Zagrize veći komad i nastavi ga žvakatibez užitka.

“Mislim da to nije za jelo.” Logen se osvrne, iznenađen što čuje sjevernjački jezik ovdje,iznenađen da mu se uopće itko obraća. Njegov susjed, visok, mršav muškarac oštrih, naboranih crtalica, nagnuo se prema njemu s posramljenim osmijehom. Logen ga se u magli sjećao. Bio je na onommačevanju - držao je mačeve momku s dveri.

“A”, promumlja Logen punim ustima biljke. Okus joj se pogoršavao s vremenom. “Pardon”, rečekad ju je s mukom progutao. “Ne znam mnogo o ovim stvarima.”

“Iskreno, ni ja. Kakav je okus?”

“Sranjski.” Logen je nesigurno držao polupojedeni cvijet u ruci. Popločani je pod biobesprijekorno čist. Nije mu se činilo ispravnim baciti to čudo pod stol. Ionako nije bilo pasa, a sveda ih je i bilo, sumnjao je da bi to pojeli. Pas bi bio razumniji od njega. Spusti ga na metalni pladanj iobriše prste o prsa, u nadi da nitko nije primijetio.

“Zovem se West,” reče čovjek i pruži mu ruku, “dolazim iz Anglandije.”

Logen mu stisne ruku. “Devetprsti. Brynn s dalekog Sjevera, s Visina.”

“Devetprsti?” Logen mu mahne batrljkom i on kimne. “Aha, razumijem.” Nasmiješi se kao da sesjetio nečega smiješnog. “Čuo sam jednom jednu pjesmu u Anglandiji o nekom devetprstom čovjeku.Kako se ono zvao? Krvava Devetka! Tako je!” Logen osjeti kako mu smiješak blijedi. “Jedna od onihsjevernjačkih pjesama, znate, sve samo nasilje. Sjekao je glave na vagone, taj Krvava Devetka, i

palio gradove, i pio pivo s krvlju i što sve ne. Niste to vi, zar ne?”

Čovjek se šalio. Logen se nervozno nasmije. “Ne, ne, nikad čuo za njega”, no West je srećom većprešao na drugu temu.

“Recite mi, vi mi izgledate kao da ste proši kroz dosta bitaka u svoje vrijeme.”

“Bio sam u pokojem okršaju.” Nije imalo smisla poricati.

“Znate li tog čovjeka kojega nazivaju kraljem Sjevernjaka? Tog Bet- hoda?”

Logen ga pogleda postrance. “Čuo sam za njega.”

“Jeste li se borili protiv njega u ratovima?”

Logen se namršti. Kiseli okus biljke kao da mu se zadržao u ustima. Digne pehar i otpije gutljaj.“Još gore”, reče polako kad ga je spustio. “Borio sam se za njega.”

To kao da je u čovjeku samo pobudilo još veću znatiželju. “Onda znate njegove taktike, i trupe.Njegov stil ratovanja?” Logen kimne. “Sto mi možete reći o njemu?”

“Da je on najlukaviji i najnemilosrdniji protivnik, bez imalo milosti ili skrupula. Da serazumijemo, ja ga mrzim, ali još od vremena Skarlinga Gologlavog nije bilo vojskovođe koji bi mubio ravan. Ima u sebi nešto što ljudi poštuju, ili čega se boje, ili barem čemu se pokoravaju. Žestokogoni svoje ljude da bi prvi došao na bojište i izabrao teren, ali oni neumorno marširaju za njega jerim donosi pobjede. Oprezan je kad je to potrebno, i neustrašiv kad je to potrebno, ali ne zanemarujeni najsitniji detalj. Uživa u svakom ratnom triku - u postavljanju zamki i zasjeda, u smišljanju varki iobmana, u slanju iznenadnih pohoda na neoprezne. Tražite ga ondje gdje ga najmanje očekujete iočekujte da je najjači kad se čini najslabijim. Pogotovo ga se pazite kad se čini da se povlači. Većinaga se ljudi boji, a oni koji ga se ne boje su budale.”

Logen uzme cvijet s tanjura i počne ga trgati na komade. “Vojske su mu grupirane oko poglavaraklanova, od kojih su neki i sami jaki vojskovođe. Većina boraca su robovi, seljaci natjerani u službu,lagano naoružani kopljem ili lukom, brzo se kreću u labavim grupama. U prošlosti nisu bili dobroobučeni i otimali su ih s farmi na kratka razdoblja, ali ratovi bjesne već toliko dugo da su mnogi odnjih postali okorjeli ratnici i ne pokazuju previše milosti.”

Počeo je razmještati komadiće biljke, zamišljajući da su oni grupice ljudi a tanjur brdo. “Svakipoglavar uza sebe drži karlove, ratnike iz svojega domaćinstva, dobro naoružane i oklopljene, vještesa sjekirama, mačem i kopljem, vrlo disciplinirane. Rijetki od njih imaju konje, ali njih će Bethoddržati podalje od pogleda i čekati najbolji trenutak da ih pošalje u napad ili potjeru.” Skine žutelatice s cvijeta i one postanu konjanici skriveni na bokovima. “Posljednja idu Imena, Velika imena,ratnici koji su zaslužili velik ugled u bitkama. Oni bi mogli voditi skupine karlova na bojištu, ilidjelovati kao izvidnice ili diverzanti, ponekad daleko na začelju protivničke vojske.” Shvati da mu jetanjur prekriven neredom raskomadanih dijelova biljke, pa ih žurno pomete na stol. “To je tradicijaratovanja na Sjeveru, no Bethod je uvijek bio sklon novim idejama. Čitao je knjige i proučavao

drugačije načine ratovanja, i često je govorio da bi kupio ravne lukove, teške oklope snažne bojnekonje od južnjačkih trgovaca i formirao vojsku koja bi bila strah i trepet u čitavome svijetu.”

Logen shvati da govori bez prestanka već cijelu vječnost. Toliko riječi odjednom nije izgovorioveć godinama, ali West je zurio u njega i opčinjeno ga slušao. “Zvučite kao da znate o čemugovorite.”

“Pa, pogodili ste jedinu temu u kojoj se mogu smatrati stručnjakom.”

“Koji biste savjet dali nekome tko se mora boriti u ratu protiv Bethoda?”

Logen se namršti. “Budite oprezni. I čuvajte leđa.”

Jezal se nije zabavljao. Isprva mu se, dakako, činilo da je to sjajna zamisao, upravo ono o čemuje oduvijek sanjao: proslava u njegovu čast na kojoj prisustvuju toliki dostojanstvenici Unije. Bio jesiguran da je to tek početak njegova divnog novog života kao prvaka Turnira. Velike stvari koje sumu svi predviđali, ne, obećavali gotovo su tu, vise kao prezrelo voće i samo čekaju da mu padnu sastabla u krilo. Promaknuća i slava sigurno će uslijediti odmah nakon te večere. Možda ga već noćaspromaknu u majora pa će u Anglandiju u rat kao zapovjednik čitavog bataljuna...

No, začudo, činilo se da većinu gostiju više zanimaju njihova vlastita posla. Ćaskali sumeđusobno o pitanjima uprave, o poslovanju trgovačkih kuća, o problemima zemljišta, i titula, ipolitike. Mačevanje, i njegova čudesna vještina u tome sportu, gotovo se uopće nije spominjalo. Nijebilo govora o tako skorom promaknuću. Morao je samo sjediti ondje, smiješiti se i slušati povremenemlake čestitke od stranaca u veličanstvenoj odjeći koji ga nisu ni pošteno gledali u oči. I voštana jefigura mogla tu zadaću obavljati umjesto njega. Morao je priznati da je dodvoravanje plebejaca uareni bilo znatno ugodnije. Oni su barem zvučali iskreno.

Pa ipak, nikad prije nije bio u kompleksu palače, tvrđavi unutar agri- ontske tvrđave u koju jerijetkima bio dozvoljen pristup. Sada je sjedio za glavnim stolom u kraljevoj vlastitoj dvorani zablagovanje, iako Jezal nije sumnjao da njegovo veličanstvo većinu obroka dobiva zavaljen u krevet, ivrlo vjerojatno moraju ga hraniti na žlicu.

Na kraju prostorije bio je podij usađen u zid. Jezal je jednom čuo da je Ostus, maloljetni kralj,imao dvorske lude koje su ga zabavljale uz svaki objed. Morlic Mahniti je, posve suprotno, uz večerupriređivao smaknuća. Kralj Casamir je, prema pričama, svako jutro imao dvojnike svojih najljućihneprijatelja koji su ga vrijeđali s pozornice dok je on doručkovao, da bi mu mržnja prema njimaostala svježa. Zastori su sada, međutim, bili spušteni. Jezal će razonodu morati potražiti drugdje, aizbor je pe tom pitanju bio zaista mršav.

Maršal Varuz klepetao mu je na uho. Barem njega još uvijek zanima mačevanje. Nažalost, nijegovorio ni o čemu drugome. “Nikad nisam vidio takvo što. Cijeli grad bruji o tome.Najveličanstveniji dvoboj koji je itko ikada vidio! Kunem se, bolji si čak i nego što je Sand danGlokta nekad bio, a nisam mislio da ću ikada opet vidjeti takvo mačevanje! Nisam ni sanjao da si sekadar tako mačevati, Jezale, nisam ni slutio!”

“Mmm”, reče Jezal.

Princ prestolonasljednik Ladisla i njegova buduća mladenka, Terez od Talinsa, bili su blistavipar na čelu stola, odmah do usnulog kralja. Bili su nesvjesni svega što se oko njih zbiva, ali nipoštona način koji se to očekuje od dvoje mladih ljubavnika. Žestoko su se prepirali ne pretjeranoprigušenim glasovima, dok su se njihovi susjedi pomno pretvarali da ne upijaju svaku riječ.

“... uskoro idemo u rat, u Anglandiju, pa me nećeš morati još dugo trpjeti!” tulio je Ladisla.“Možda poginem! Možda bi to razveselilo Vašu Visost?”

“Nemojte, molim, poginuti zbog mene,” uzvrati mu Terez, sipajući otrov svojim stirijskimnaglaskom, “ali ako morate, morate. Valjda ću naučiti živjeti s tugom...”

Netko bliži omete Jezala bubnuvši šakom o stol. “Prokleti plebejci! Prokleti seljaci se pobunili uStariklandu! Lijena pseta, odbijaju prstom mrdnuti!”

“To je zbog poreza,” progunđa njegov susjed, “ovi ratni porezi su ih razjarili. Jesi li čuo za onognekog prokletog lika kojeg zovu Tanner? Neki prokleti seljak koji propovijeda o revoluciji, otvorenopred svima! Čuo sam da je jednoga od kraljevih sakupljača poreza rulja sačekala u zasjedi, ni miljuod zidina Kelna. Jednoga od kraljevih sakupljača, zamisli! Rulja! Ni milju od gradskih zidina—”

“Dovraga, sami smo si krivi za to!” Jezal nije vidio govornikovo lice no prepoznao ga je pozlatnim manšetama halje. Marovia, vrhovni sudac. “Ako se prema čovjeku ponašate kao prema psu,prije ili kasnije će vas ugristi, to je jednostavno tako. Naša uloga kao upravitelja i plemića svakakoje poštovati i štititi običnog čovjeka, a ne ga ugnjetavati i ismijavati?”

“Nisam govorio o ismijavanju, lorde Marovia, niti o ugnjetavanju, samo sam rekao da morajuplatiti svoj danak nama kao svojim zemljoposjednicima, a kad smo već kod toga i prirodnosuperiornima...”

Maršal Varuz za to vrijeme nije ni na tren posustao. “Bila je to prava stvar, ne? Kako si gaoborio, jednim mačem protiv dvaju!” Stari je vojnik mahao rukama po zraku. “Cijeli grad bruji otome. Sad ti se smiješe velike stvari, momče, pazi što ti kažem. Velike stvari. Vrag me odnio akojednoga dana ne dobiješ mjesto u Zatvorenome vijeću!”

Bilo je to stvarno previše. Jezal ga je trpio sve ove mjesece. Nekako je zamišljao da će tomedoći kraj ako pobijedi, no činilo se da će se i po tom pitanju razočarati kao i u mnogočemu drugome.Čudno, ali Jezal nikad prije nije shvatio da je lord maršal tek dosadan stari imbecil. Sad mu je topostajalo jasno, izvan svake sumnje.

Da mu jad bude još veći, za stolovima je sjedilo nekoliko ljudi koje on ni u ludilu ne bi izabraoza uzvanike. Dobro, vjerojatno bi mogao shvatiti zastoje ovdje Sult, nadlektor Inkvizicije, budući daon sjedi u Zatvorenome vijeću i nesumnjivo je moćna ličnost, ali Jezalu nije išlo u glavu zašto je sasobom poveo onog smrada Gloktu. Invalid je izgledao još bolesnije nego inače, a upale su mu očitrzale u tamnim kolobarima. Iz nekog je razloga s vremena na vrijeme mrko i sumnjičavo streljaoJezala pogledima kao da ga sumnjiči za neki zločin ili nešto. Bilo je to prokleto drsko, s obzirom da

se nalazio na njegovoj gozbi.

Što je još gore, na drugome kraju prostorije bio je onaj stari ćelavac, onaj koji se predstavljaokao Bayaz. Jezal još uvijek nije dokučio značenje njegove čudne čestitke na Turniru - a bome niočeve reakcije kad ga je vidio. A pokraj njega bio je i njegov ogavni prijatelj, devetprsti barbarin.

Major West imao je tu nesreću da sjedi do tog primitivca, no snašao se najbolje što je mogao;štoviše, njih su se dvojica zadubila u živ razgovor. Sjevernjak bi iznenada prasnuo u smijeh i nabijaogolemom šakom po stolu tako da su čaše zvečale. Barem se oni zabavljaju na njegovoj proslavi, Jezalogorčeno pomisli, ali je gotovo žalio što nije ondje s njima.

Pa ipak, znao je da želi biti velik i važan čovjek jednoga dana. Nositi odjeću s puno krzna i teškidužnosnički lanac. Da se ljudi klanjaju, grebu i pužu pred njim. Odlučio je to još davno, ipretpostavljao je da mu se još uvijek sviđa ta ideja. Samo što mu se ovako izbliza sve to skupa činiloužasno lažnim i dosadnim. Mnogo, mnogo radije bio bi nasamo s Ardee, iako ju je vidio večer ranije.Ništa vezano uz nju nije bilo dosadno...

“... divljaci samo stežu obruč oko Ostenhorma, koliko sam ja čuo!” netko vikne malo dalje Jezaluslijeva. “Lord guverner Meed skuplja vojsku i zakleo se da će ih izbaciti iz Anglandije!”

“Hah. Meed? Ta napuhana stara budaletina ne bi mogla izbaciti pitu iz kalupa!”

“Ali dovoljno njih da pobijedimo te sjevernjačke živine, molim? Jedan dobar unijski čovjekvrijedi desetoricu njihovih...”

Jezal začuje Terezin glas koji se iznenada oštro probio kroz galamu, gotovo dovoljno glasan da sečuje na drugom kraju prostorije, “... naravno da ću se udati za koga mi otac naredi, ali ne mora mi seto sviđati!” U tom se trenu doimala toliko zlobnom da ga ne bi začudilo da nabode princaprestolonasljednika vilicom u lice. Jezalu je bilo pomalo drago vidjeti da nije jedini koji imaproblema sa ženama.

“... o da, izvanredna izvedba! Svi govore o tome...” Varuz je i dalje tupio.

Jezal se promeškolji na stolici. Koliko će ova prokleta gnjavaža trajati? Osjećao se kao da seguši. Prođe još jednom pogledom po licima i uhvati Gloktine oči koje su ga streljale onim mrkim,sumnjičavim pogledom na poharanom licu. Jezal još uvijek nije mogao dugo izdržati taj pogled, bilato njegova zabava ili ne. Koga vraga taj invalid uopće ima protiv njega?

Mali gad. Varao je. Nekako. Znam da je. Gloktine su oči pratile stol preko puta sve dok nisustigle do Bayaza. Stari prevarant sjedio je ondje kao da je kod kuće. I on je nekako imao svoje prsteu tome. Varali su zajedno. Nekako.

“Moje dame i gospodo!” Brbljanje utihne kad je lord komornik ustao da se obrati uzvanicima.“Želio bih vam svima izraziti dobrodošlicu, uime Njegove Visosti, na ovo skromno okupljanje.” Samkralj nakratko se trgne iz sna, dokono ogleda oko sebe, trepne pa opet zatvori oči. “Okupili smo se,dakako, u čast kapetana Jezala dan Luthara, koji je nedavno dodao svoje ime najekskluzivnijem

popisu imena: popisu mačevalaca koji su pobijedili na ljetnome Turniru.” Nekoliko se čaša digne uzrak i začuje se mlako mrmljanje u znak slaganja.

“Prepoznajem još nekoliko pobjednika među okupljenima danas, mnogi od kojih su danas navisokim položajima: lorda maršala Varuza, zapovjednika vitezova glasnika Valdisa, majora Westaondje dolje, sada člana štaba maršala Burra, dakako. Čak sam i ja bio pobjednik u svoje vrijeme.”Nasmiješi se i spusti pogled na ispupčenu škembu. “Iako je moje vrijeme bilo dosta davno, naravno.”Uljudan val smijeha prostruji prostorijom. Primijetih da ja nisam spomenut. Nisu svi pobjednicivrijedni zavisti, ha?

“Pobjednici Turnira”, nastavi lord komornik, “često su napredovali do velikih uloga. Nadam se, isvi se uistinu nadamo, da će tako biti i s našim mladim prijateljem, kapetanom Lutharom.” Ja senadam da će ga stići spora smrt uAnglandiji, prevarantski mali gad. No Glokta je dignuo čašuzajedno sa svima ostalima i nazdravio tom nadutom govnaru, dok je Luthar sjedio i uživao u svakomtrenutku.

Kad se samo sjetim da sam i ja sjedio na istoj toj stolici i uživao u pljesku, zavisti i tapšanjupo leđima nakon što sam osvojio Turnir. Drugi su ljudi ovdje u glomaznoj odjeći, druga se licaznoje na vrućini, ali ništa se bitno nije promijenilo. Je li moj cerek zaista bio išta manjesamodopadan? Naravno da nije. Možda je eventualno bio gori. Ali ja sam to barem zaslužio.

Predanost lorda Hoffa bila je tolika da nije prestao nazdravljati sve dok mu se pehar nije posveispraznio, a onda ga odgurne na stol i obliže usne. “A sada, prije nego stigne hrana, moj koleganadlektor Sult pripremio nam je malo iznenađenje u čast još jednog našeg gosta. Nadam se da će vassve zabaviti.” I lord komornik svom se težinom spusti na stolicu pa pruži prazni pehar da mu natočejoš vina.

Glokta baci pogled prema Suitu. Iznenađenje, od nadlektora? Loša vijest za nekoga.

Teški crveni zastori na pozornici polako otkližu u stranu. Razotkriju nekog starca koji leži nadaskama, bi je le halje natopljene jarkom krvlju. Na širokom platnu iza njega bila je prikazanašumska scena pod zvjezdanim nebom. Gloktu prilično neugodno podsjeti na mural u okrugloj sobi.Sobi pod Severardovom hrpom krša u blizini dokova.

Sa strane dojuri drugi starac: visok, vitak muškarac izvanredno finih, oštrih crta lica. Glava mu jebila obrijana na ćelavo i pustio je kratku bi je lu bradu, no Glokta ga je odmah prepoznao. IosivLestek, jedan od najcjenjenijih glumaca u gradu. Teatralno se zapanji kad je primijetio krvavotijelo.

“Jooooooj!” zatuli, raširivši širom ruke u glumački prikaz šoka i očaja. Bio je to zaista silan zov,dovoljno glasan da se grede zatresu. Siguran da je privukao potpunu pozornost prostorije, Lestekpočne recitirati svoje stihove, mašući rukama po zraku dok su mu licem prolazile silovite emocije.

Ovdje gospodar moj Juvens leži na kraju,

Smrću njegovom sva nada za mir je na izdisaju,

Kanediasovom izdajom on pade.

Njegov odlazak i sunce krade Za ovo doba.

Stari glumac zabaci glavu i Glokta ugleda da su mu očima zasjale suze. Zgodan trik, tako plakatina zahtjev. Osamljena mu je kaplja klizila niz obraz, a publika je sjedila očarana. On se još jednomokrene tijelu.

Ovdje brat brata ubi. Sporo vrijeme sve Ovakvoga zločina nikada ne vidje.

Sve čekam da i zvijezde zgasnu.

Zašto zemlja ne otvori se i ne šiknu Plamen bi je san?

Baci se na koljena i počne udarati u ostarjela prsa. sudbo kleta, kamo sreće Da s gospodarompođem, ali ne!

Jer kad velikan pogine, mi koji ostajemo Iako u skučenijem svijetu, bol izdržati moramo

I boriti se dalje.

Lestek polako pogleda prema publici, polako ustane na noge, a izraz mu se premetne iz najdubljetuge u najsuroviju odlučnost.

Jer iako kuća Tvorčeva zaključana je i zatvorena,

Sva iz stijene i čelika isklesana, sva jaka i čudesna,

Da čelik hrđa izjede ako moram čekati,

Ili golim rukama kamen u prah zdrobiti,

Osveta bit će moja!

Glumčeve oči zabljesnu plamenom kad je naglo svukao ogrtač i odšetao s bine popraćenushićenim pljeskom. Bila je to skraćena verzija dobro poznatog komada koji se često izvodio. Iakorijetko ovako dobro. Glokta se iznenadi kad je ustanovio da i sam plješće. Izvrsna izvedba zasad.Plemenitost, strast, autoritativnost. Znatno je uvjerljiviji od jednog drugog lažnog Bayaza kojegbih mogao spomenuti. Zavali se natrag u stolicu, opusti lijevu nogu ispod stola i pripremi se nauživanje u predstavi.

Logen je gledao sa zbunjenom grimasom na licu. Pretpostavio je da je u pitanju jedan od onihspektakala o kojima je Bayaz govorio, ali nije dovoljno dobro vladao jezikom da bi pohvatao detalje.

Jurili su po pozornici uz puno pjevanja i mahanja rukama, odjeveni u šarene kostime, i govorili unekakvom napjevu. Dvojica su trebali biti tamnoputi, činilo mu se, ali bili su to očito blijedimuškarci s crnom bojom na licu. U drugom je prizoru onaj koji je glumio Bayaza šaputao nekoj ženi

kroz vrata, kao da je preklinje da ih otvori, samo što su vrata bila komad obojanog drva koji je stajaosam nasred pozornice, a žena je bila dječak u haljini. Bilo bi mu lakše, Logen je pomislio, obići todrvo i obratiti se izravno njemu ili njoj.

No u jedno je Logen bio siguran - pravi je Bayaz bio ozbiljno ozlovoljen. Osjećao je kako muzlovolja raste iz prizora u prizor. Vrhunac popraćen škrgutanjem zubiju dosegao je kad je zlikovacpredstave, krupan muškarac s rukavicom i povezom preko oka, gurnuo dječaka u haljini prekonekakvog drvenog grudobrana. Bilo je očito da je trebao/trebala pasti s velike visine, iako je Logenčuo da je udario u nešto mekano odmah iza pozornice.

“Kako se dovraga usuđuju?!” pravi je Bayaz progunđao ispod glasa. Logen bi već odmaglio izsobe da je mogao, no morao se zadovoljiti s pomicanjem stolice prema Westu, što je moguće dalje odmagova gnjeva.

Na pozornici se drugi Bayaz borio sa starcem s rukavicom i povezom na oku, iako su se borilihodajući u krug i uz puno priče. Konačno je zlikovac pošao za dječakom u pozadinu pozornice, ali neprije nego mu je protivnik oteo golem zlatan ključ.

“Ovdje ima više detalja nego u originalu”, promrmlja pravi Bayaz, dok je njegov pandan držaoključ u zraku i pompozno izvikivao još stihova. Logen je malo zaostao s praćenjem kad je izvedbadošla kraju, ali je uhvatio zadnja dva stiha, neposredno prije nego što se stari glumac dubokonaklonio:

Na kraju priče budite milostivi,

Namjera nam nije bila uvrijediti.

“Vrag mi odnio staru guzicu ako nije”, procijedi Bayaz kroz stisnute zube, dok je namještao cereki ushićeno pljeskao.

Glokta je gledao kako se Lestek posljednjih nekoliko puta naklanja dok se zastor spuštao, jošuvijek sa zlatnim ključem u ruci. Nadlektor Sult ustane sa stolice kad je aplauz zamro.

“Tako mi je drago da ste uživali u našoj maloj razonodi”, reče on smiješeći se glatko okolo pozadovoljnim uzvanicima. “Ne sumnjam da su mnogi od vas već vidjeli taj komad, ali večeras on imaposeban značaj. Kapetan Luthar nije jedina figura koju večeras ovdje slavimo, imamo još jednogpočasnog gosta. Nikoga doli junaka naše predstave - samoga Bayaza, prvoga maga!” Sult senasmiješi i pruži ruke prema starome lažnjaku na drugome kraju prostorije. Začulo se tiho šuškanjedok su se svi gosti okretali od nadlektora da ga pogledaju.

Bayaz uzvrati osmijeh. “Dobra večer”, reče. Nekoliko dostojanstvenika nasmiješi se, sumnjajućimožda da je riječ o još jednoj igrici, ali Sult se ne nasmije zajedno s njima pa je njihovo veselje bilokratkoga vijeka. Nelagodna tišina zavlada dvoranom. Smrtna tišina, možda.

“Prvi mag. S nama je u Agriontu sad već nekoliko tjedana. On i nekolicina. .. drugova.” Sultsvisoka pogleda izubijanog Sjevernjaka, a onda opet samoprozvanoga maga. “Bayaz.” Premetao je tu

riječ po ustima i pustio je da se upije slušateljima u uši. “Prvo slovo abecede staroga jezika. Prvinaučnik Juvensov, prvo slovo abecede, nije li tako, majstore Bayaze?”

“Ajme, nadlektore,” upita starac, još uvijek naceren, “zar ste me išli provjeravati?” Impresivno.Cak i sad, kad sigurno sluti da je igra pri kraju, drži se svoje uloge.

Sult se, međutim, nije dao smesti. “Moja je dužnost temeljito istražiti svakoga tko bi mogaopredstavljati prijetnju mojemu kralju ili mojoj domovini”, izrecitira ukočeno.

“Kako strahovito domoljubno od vas. Istrage su vam nesumnjivo otkrile da sam još uvijek članZatvorenoga vijeća, iako je moje mjesto zasad još uvijek prazno. Mislim da bi lorde Bayaze biloprimjerenije oslovljavanje.”

Sultov ledeni osmijeh nije pao ni za dlaku. “A kad ste nas točno zadnji put posjetili, lordeBayaze? Čovjek bi rekao da će se netko toliko zainteresiran za povijest malo više zanimati za naskroz godine. Zašto se, ako slobodno pitam, u stoljećima nakon rođenja Unije, od vremena HarodaVelikog, niste vratili i posjetili nas?” Dobro pitanje. Da sam ga se barem ja sjetio.

“Oh, pa jesam. Za vladavine kralja Morlica Mahnitog i u građanskom ratu koji je uslijedio biosam učitelj mladiću koji se zvao Arnault. Kasnije, kad je Morlic ubijen i kad je Otvoreno vijećepostavilo Arnaulta na prijestolje, služio sam kao njegov lord komornik. Nazivao sam se Bialoveld uono vrijeme. Ponovno sam vas posjetio za vladavine kralja Casamira. On me zvao Zoller i radio samvaš posao, nadlektore.”

Glokta se jedva uspio suzdržati da ogorčeno ne progunđa, a čuo je druge sa stolica oko sebe.Stvarno nema srama, to mu se mora priznati. Bialoveld i Zoller, dvojica najcjenjenijih slugaUnije. Kako se samo usuđuje? A ipak... Zamisli Zollerovu sliku u nadlektorovu uredu i Bialoveldovspomenik na Kraljevu prilazu. Obojica ćelavi, obojica strogi, obojica bradati... ali o čemu ja torazmišljam? Major Westgubi kosu na tjemenu. Zar ga to čini legendarnim čarobnjakom?Najvjerojatnije je taj šarlatan izabrao dvije najćelavije figure koje je mogao naći.

Sult je u međuvremenu pokušao drugim putem. “Recite mi onda ovo, Bayaze: dobro je poznatapriča da je i sam Harod sumnjao u vas kad ste prvi put došli u njegovu dvoranu prije mnogo godina.Da dokažete svoju moć, raskolili ste njegov veliki stol na dva dijela. Moguće je da i među nama kojismo se večeras ovdje okupili ima skeptika. Biste li pristali na takvu demonstraciju za nas, sada?”

Sto je Sultov ton postajao hladniji, to je manje stari prevarant izgledao kao da ga je briga. Ovajzadnji pokušaj odbaci lijeno odmahnuvši rukom. “To o čemu vi pričate nije žongliranje, nadlektore,ni gluma na pozornici. Uvijek postoje opasnosti, i cijena. Osim toga, bila bi šteta pokvariti gozbukapetana Luthara samo da bih se ja pravio važan, zar ne? Da i ne spominjemo koja bi šteta bilauništiti ovako fin stari komad pokućstva. Ja, za razliku od mnogih ljudi ovih dana, gajim zdravopoštovanje prema prošlosti.”

Neki su se nesigurno smiješili dok su gledali mačevanje dvaju staraca, možda još uvijek sasumnjom da je u igri neka zakučasta šala. Ostali su bili pametniji i duboko namršteni, u pokušaju daustanove što se zbiva i tko vodi. Vrhovni sudac Marovia, Glokta primijeti, izgledao je kao da

potpuno uživa. Gotovo kao da zna nešto što mi ne znamo. Glokta se s neugodom promeškolji nastolici, očiju uprtih u ćelavog glumca. Situacija se ne razvija onako dobro kao što bi trebala. Kadće se početi znojiti? Kad?

Netko je stavio zdjelu kipuće juhe pred Logena. Nesumnjivo je to bilo nešto za jelo, ali dosad jeveć izgubio apetit. Logen možda nije bio dvoranin, ali je znao prepoznati kad su ljudi na dobrom putuda postanu nasilni. Sa svakom izjavom dvojice staraca njihovi su osmijesi bivali širi, njihovi glasovioštriji, a dvorana je bivala sve uža i tješnja. Svi u prostoriji sada su izgledali zabrinuto - West, onajponosni momak koji je pobijedio u mačevanju zahvaljujući Bayazovu varanju, grozničavi bogalj kojiim je postavljao sva ona pitanja...

Logen osjeti da su mu se dlake na vratu naježile. Na najbližim su vratima virile dvije figure.Figure u crnome, s crnim maskama. Oči mu polete prema ostalim ulazima. Na svakima su bile podvije maskirane figure, barem dvije, a nije mu se činilo da su tu da pokupe tanjure.

Došli su po njega. Njega i Bayaza, imao je osjećaj. Ljudi ne stavljaju maske osim ako imaju nekimračan posao na pameti. Nije bilo šanse da se obračuna ni s pola njih, ali svejedno pokupi nož poredtanjura i sakrije ga iza ruke. Ako ga pokušaju ugrabiti, borit će se. Nije se tu imalo što razmišljati.

Bayaz je počeo zvučati srdito. “Podastro sam vam sve dokaze koje ste tražili, nadlektore!”

“Dokaze!” Visoki muškarac kojeg su nazivali Sult hladno se podsmjehne. “Razbacujete seriječima i prašnjavim papirima! Više je to posao nekog slinavog činovnika nego sastojak legendi!Neki bi rekli da je mag bez magije tek obično staro zabadalo! U ratu smo i ne možemo riskirati!Spominjete nadlektora Zollera. Njegova je marljivost u traženju istine obilato dokumentirana. Siguransam da i vi razumijete moju.” Nagne se naprijed i posadi čvrsto šake na stol pred sebe. “Pokažitenam magiju, Bayaze, ili nam pokažite ključ!”

Logen gutne. Nije mu se sviđalo kako se situacija razvija, ali nije razumio pravila ove igre. Svojeje povjerenje, iz nekog razloga, dao Bayazu i pri tome će morati ostati. Malo je prekasno zamijenjanje strana.

“Nemate više ništa za reći?” uporan je bio Sult. Polako se spusti na stolicu, opet nasmiješen.Pogled mu klizne prema vratima i Logen osjeti da maskirane figure kreću naprijed, nestrpljive da ihse pusti s lanca. “Zar nemate više riječi? Zar nemate više trikova?”

“Samo jedan.” Bayaz posegne pod ovratnik. Primi nešto ondje i izvadi van - dug, tanak lanac.Jedna od figura s crnim maskama napravi korak naprijed, očekujući oružje, a Logenova ruka čvršćestegne dršku noža, no kad je lanac sasvim izvađen, na njegovom je kraju visjela tek šipka tamnogmetala.

“Ključ”, reče Bayaz i pruži ga prema svjetlu svijeća. Gotovo uopće nije sjao. “Manje sjaji odonoga u vašoj predstavi, možda, ali uvjeravam vas da je pravi. Kanedias nikad nije upotrebljavaozlato. Nije volio lijepe stvari. Volio je stvari koje funkcioniraju.”

Nadlektor napravi grimasu. “Očekujete da ćemo vam samo tako povjerovati na riječ?”

“Naravno da ne. Vaš je posao da budete sumnjičavi prema svima, i moram reći da vam izuzetnodobro ide. Međutim, sada je već poprilično kasno pa ću pričekati do sutra s otvaranjem KućeTvorca.” Netko ispusti žlicu na pod i ona zvekne na pločice. “Bit će potrebni neki svjedoci, dakako,da se uvjerite da neću pokušati izvesti kakav trik. Recimo...” Bayazove hladne zelene oči polete nizstol. “Inkvizitor Glokta i... vaš prvak u mačevanju, kapetan Luthar?”

Invalid se namršti kad je začuo svoje ime. Luthar je izgledao posve izbezumljen. Nadlektor jesjedio, a podsmijeh na njegovu licu zamijenila je kamena bezizražajnost. Prelazio je pogledom odBayazova nasmiješenog lica do tamne metalne šipke koja se lagano njihala, pa opet nazad. Oči mukliznu prema jednim vratima i on lagano zatrese glavom. Tamne figure ponovno nestanu u sjenama.Logen opusti stisnute zube, a onda tiho spusti nož natrag na stol.

Bayaz se naceri. “Ajme meni, nadlektore Sult, vas je zaista teško zadovoljiti.”

“Smatram da je prikladnije da me oslovljavate s Vaša Eminencijo”, procijedi nadlektor.

“Istina, istina. Zaista, vidim da nećete biti zadovoljni dok ne slomim nešto od pokućstva. Ne bih,međutim, volio svima proliti juhu pa...” Uz iznenadan prasak, nadlektorova stolica propadne.Njegova ruka poleti i zgrabi stolnjak dok je padao na pod u kaotičnom štropotu raspadnutog triješća, iuz jauk se opruži u kršu. Kralj se trgnuo i probudio, a njegovi gosti, zatreptali, zinuli i buljili unevjerici. Bayaz ih je ignorirao.

“Zaista je izvrsna ova juha”, reče on, glasno srčući iz žlice.

KUĆA TVORCABio je olujan dan i Kuća Tvorca stajala je silna i mrka, golem obris pred istrganim oblacima.

Hladan je vjetar šibao među zgradama i po trgovima Agrionta pa su skuti Gloktina crnog kaputavijorili oko njega dok se gegao za kapetanom Lutharom i samoprozvanim magom, uz kojega je išaoizubijani Sjevernjak. Znao je da ih motre. Motre nas cijelim putem. Iza prozora, u vežama, nakrovovima. Praktikali su posvuda, osjećao je njihove poglede.

Glokta je napola očekivao, napola se nadao, da će Bayaz i njegovi suputnici nestati u noći, alinisu. Ćelavi je starac izgledao opušteno kao da je krenuo otvoriti podrum s voćem, i Glokti se tonije sviđalo. Kada završava blef? Kad će dignuti ruke uvis i priznati da je sve bilo igra? Kaddođemo do Sveučilišta? Kad prijeđemo most? Kad stanemo pred same dveri Kuće Tvorca i njegovključ ne bude odgovarao? No negdje mu je u primozgu čučala pomisao: A što ako ne završi? Štoako se vrata otvore? Što ako je stvarno taj za kojeg se izdaje?

Bayaz je laprdao Lutharu dok su hodali preko praznog dvorišta prema Sveučilištu. Posve opuštenkao djed s omiljenim unukom, i jednako toliko dosadan. “... naravno, grad je mnogo veći nego što jebio za mojeg zadnjeg posjeta. Naselje koje vi zovete Trima farmama, sve vrvi od vreve i aktivnosti.Sjećam se kad se taj okrug zaista sastojao od triju farmi! Najozbiljnije! I bio daleko izvan gradskihzidina!”

“Hm...” reče Luthar.

“A što se tiče novog sjedišta Gilde začinara, nikad nisam vidio takvo razmetanje...”

Glokti su misli letjele dok je šepesao za njima dvojicom; bjesomučno je tražio skrivena značenjau moru besmislica koje je ovaj natrkeljao, iskao red u kaosu. Pitanja su se gomilala jedno na drugo.Zašto je mene odabrao za svjedoka? Zašto ne samog nadlektora? Misli li taj Bayaz da je menelako prijeći? I zašto Luthar? Zato što je osvojio Turnir? I kako je pobijedio? Je li on dio obmane?No ako je Luthar bio učesnik u nekom skrivenom planu, nije odavao ni najmanji znak. Glokta nijevidio ni najmanju naznaku da bi mogao biti išta doli mladi glupan opsjednut samim sobom kakvim sečinio.

A onda dolazimo do ove zagonetke. Glokta poprijeko pogleda u krupnog Sjevernjaka. Nije bilonaznaka smrtonosnih nakana na njegovu licu punom ožiljaka, malo naznaka da se u njegovoj glaviuopće išta odvija. Je li vrlo glup ili vrlo pametan? Treba li ga zanemariti ili ga se bojati? Je li onsluga ili gospodar? Nije imao odgovor ni na jedno od tih pitanja. Još.

“Dakle, ovo je mjesto potpuno propalo”, reče Bayaz kad su stali pred vratima Sveučilišta, paupitno pogleda prljave, nagnute kipove. Odrješito pokuca na izlizano drvo i vrata se zaklimaju našarkama. Na Gloktino iznenađenje, otvore se gotovo odmah.

“Očekivali smo vas”, zakrešti prastari portir. Zaobiđu ga i stupe u polumrak. “Odvest ću vas—”počne starac dok se borio sa škripavim vratima.

“Nema potrebe,” vikne preko ramena Bayaz koji je već žustro odmicao niz prašnjav hodnik,“znam put!” Glokta se trudio držati korak; sav se znojio unatoč hladnoći, a noge su ga žarile cijelimputem. Napor održavanja tempa ostavljao mu je vrlo malo vremena za razmišljanje o tome kako starigad može tako dobro poznavati zgradu. A poznavao ju je vrlo dobro. Klizio je niz hodnike kao da jesve dane života proveo ondje, škljocao jezikom od zgražanja što je sve u tako lošem stanju i cijelovrijeme brbljao.

“... nikad nisam vidio toliko prašine, zar ne, kapetane Luthar? Ne bi me iznenadilo da ovoprokleto mjesto nije očišćeno otkad sam zadnji put bio ovdje! Nemam pojma kako čovjek možerazmišljati u ovakvim uvjetima! Nemam blagog pojma...” Stoljeća pokojnih i s razlogomzaboravljenih adepata mrko je zurilo sa svojih platna kao da ih uznemirava sva ta buka.

Hodnici Sveučilišta letjeli su kraj njih, prastaro, prašnjavo, zaboravljeno mjesto u kojem nijebilo ničega osim prljavih starih slika i pljesnivih starih knjiga. Jezal nije imao gotovo nikakve koristiod knjiga. Pročitao je nekoliko njih o mačevanju i jahanju, nekoliko o poznatim vojnim pohodima,jednom je otvorio korice neke velike povijesti Unije koju je pronašao u očevoj radnoj sobi, ali mu jedosadila nakon dvije-tri stranice.

Bayaz je tupio dalje. “Ovdje smo se sukobili s Tvorčevim slugama. Dobro se sjećam. Preklinjalisu Kanediasa da ih spasi, ali on nije htio sići. Ovim je hodnicima toga dana tekla krv, odzvanjali sukrici i valjao se dim.”

Jezal nije imao pojma zašto je stari mulac baš njega izdvojio da mu ispriča sve te priče, a jošmanje kako da mu odgovori. “To zvuči... nasilno.”

Bayaz kimne. “I bilo je. Ne ponosim se time. Ali dobri ljudi ponekad moraju biti nasilni.”

“Aha”, reče Sjevernjak iznenada. Jezal nije znao da uopće sluša.

“Osim toga, bilo je to drugačije doba. Nasilno doba. Samo su se u Starome Carstvu ljudi biliuzdigli iznad primitivizma. Midderland, srce Unije, bio je svinjac, vjerovali ili ne. Pustara punazaraćenih barbarskih plemena. Najsretnije među njima uzimali su u Tvorčevu službu. Ostali su bilidivljaci oslikanih lica, bez pisma, bez znanosti, bez gotovo ičega što bi ih izdizalo iznad zvijeri.”

Jezal kradomice pogleda Devetprstoga. Nje bilo pretjerano teško zamisliti barbarsko stanje kadje ta velika sirovina pokraj njega, ali bilo je smiješno pretpostaviti da je njegov divni dom nekoć biopustara, da je on sam potekao od primitivaca. Ovaj ćelavac brbljavi je lažov, ili luđak, ali neki su gavažni ljudi izgleda uzeli za ozbiljno.

A Jezal je smatrao da je uvijek najbolje raditi što važni ljudi kažu.

Logen je slijedio ostale u urušeno dvorište, s triju strana omeđeno ruševnim zgradamaSveučilišta, a s četvrte unutrašnjom površinom strmih agriontskih zidina. Sve je bilo prekrivenostarom mahovinom, gustim bršljanom i suhim grmljem kupina. Na klimavoj stolici među korovomsjedio je neki čovjek i gledao ih kako prilaze.

“Očekivao sam vas”, reče on i uz ponešto se poteškoća pridigne. “Prokleta koljena, nisam višešto sam nekoć bio.” Bio je to neupečatljiv muškarac, ne više sredovječan, u izlizanoj košulji smrljama na prednjici.

Bayaz se namršti prema njemu. “Vi ste glavni nadzornik?”

“Jesam.”

“A gdje vam je ostatak ekipe?”

“Žena mi sprema doručak, ali ako ne računamo nju, pa, ja sam cijela ekipa. Jaja”, reče on veselo,tapšajući se po trbuhu.

“Molim?”

“Za doručak. Volim jaja.”

“Baš lijepo”, promrmlja Bayaz, koji je izgledao pomalo uzrujano. “Za vladavine kralja Casamira,pedeset najhrabrijih pripadnika Kraljeve osobne imenovali bi za nadzornike Kuće da čuvaju ovedveri. Nije bilo veće časti od toga.”

“Davno je to bilo”, reče jedan jedini nadzornik, čupkajući prljavu košulju. “Bilo nas je devet kadsam ja bio mladić, ali oni su otišli na druge poslove, ili su umrli, a nitko ih nije zamijenio. Ne znamtko će preuzeti kad mene više ne bude. Nije bilo previše prijava.”

“Iznenađujete me.” Bayaz pročisti grlo. “O, glavni nadzorniče! Ja, Bayaz, prvi mag, ištem vašudozvolu da se popnem stepeništem do petih vrata, kroz peta vrata na most i preko mosta do vrataKuće Tvorčeve.” Glavni nadzornik zaškilji u njega. “Jeste li sigurni?”

Bayaz je postajao nestrpljiv. “Da, zašto?”

“Sjećam se zadnjeg momka koji je to pokušao, davno dok sam još bio mladić. Neki golemmomak, rekao bih, neki mislilac. Uspeo se stepenicama s desetoricom radnika, s dlijetima, čekićima,pijucima i čime sve ne, uz priču kako će otvoriti Kuću, iznijeti blaga koja se u njoj skrivaju i sve to.Za pet minuta su se vratili, nijemi, kao da su vidjeli duhove.”

“Što se dogodilo?”

“Ne znam, ali nisu imali blago sa sobom, to vam mogu reći.”

“Bez daljnjega zastrašujuća priča,” reče Bayaz, “ali svejedno idemo.” “Vaša stvar,pretpostavljam.” I starac se okrene pa lijeno krene preko bi je dnog dvorišta. Uspnu se uskimstepeništem, po stepenicama koje su se izlizale u sredini, pa tunelom kroz visoke agriontske zidine douskih vrata u tami.

Logen osjeti neku neobičnu zabrinutost kad su zasuni kliznuli u stranu. Slegne ramenima upokušaju da je otrese, na što mu se nadzornik nasmiješi. “Već osjećate, zar ne?”

“Što to?”

“Tvorčev dah, tako to zovu.” Posve lagano gurne vrata. Oba se krila širom otvore i svjetlost serazlije u tamu. “Tvorčev dah.”

Glokta je teturao preko mosta, zuba čvrsto stisnutih uz desni, bolno svjestan volumena praznogzraka pod svojim nogama. Bio je to delikatan luk, koji se na velikoj visini odvajao od agriontskihzidina prema dverima Tvorčeve kuće. Često mu se divio odozdo iz grada, s druge strane jezera, ipitao se kako je ostao stajati sve te godine. Spektakularno, izvanredno, prelijepo zdanje. Sada mi inije toliko lijepo. Ne bitno šire od polegnutog čovjeka, daleko preusko da bi bilo ugodno, i sazastrašujućim padom do vode u podnožju. Što je još gore, nije imao ogradu. Čak ni drveni rukohvat.A vjetrić baš friško pirka danas.

I Luthar i Devetprsti izgledali su prilično zabrinuto. A oni lako i bezbolno vladaju objemanogama. Samo je Bayaz prevaljivao dug put preko njega bez vidljive zabrinutosti, siguran kao da munoge kroče seoskim putom.

Cijelo su vrijeme, dakako, hodali u golemoj sjeni Kuće Tvorca. Što su bliže prilazili, to se onačinila masivnijom, a najniži joj je parapet bio daleko viši od agriontskih zidina. Silna crna gora strmose uzdizala od jezera u podnožju i zaklanjala sunce. Proizvod nekog drugog doba, izgrađen udrugačijim razmjerima.

Glokta se osvrne prema vratima iza sebe. Je li ugledao tračak nečega između grudobrana gore nazidu? Praktikala koji motri? Vidjet će starca kako ne uspijeva otvoriti vrata. Čekat će da ga zgrabena povratku. Ali dotad sam bespomoćan. Nije to bila utješna pomisao.

A Glokti je trebala utjeha. Dok je teturao preko mosta, u njemu je rastao neugodan strah. Nije tobilo samo zbog visine, ni zbog čudnog društva, ni visoke kule koja se uzdizala nad njim. Bio je toiskonski strah, nerazuman. Animalni strah kao iz noćne more. Sa svakim je nesigurnim korakom tajstrah rastao. Sada je vidio vrata, četverokut tamnog metala usađen u gladak kamen kule. U njegovojsredini bio je urezan krug slova. Ona su iz nekog razloga tjerala Gloktu na povraćanje, no vukao sebliže njima. Dva kruga: velika slova i mala slova, paučasto pismo koje nije prepoznao. Želudac muse okretao. Mnogo krugova: slova i linije, presitne da bi ih razabrao. Vrtjeli su mu se pred očimakoje su počele peći i suziti. Glokta nije mogao dalje. Stao je ondje, oslonjen na štap, i svakom semrvom volje opirao želji da padne na koljena, okrene se i otpuže natrag.

Devetprsti se malo bolje držao, glasno je disao kroz nos, s izrazom najdublje strave i gađenja nalicu. Luthar je bio u znatno gorem stanju: škrgutao je zubima, blijed kao krpa i paraliziran. Spustio sepolako na jedno koljeno i uzdisao dok je Glokta postrance prolazio uz njega.

Bayaz nije izgledao kao da se boji. Zakoračio je ravno do vrata i prošao prstima po većimznakovima. “Jedanaest štitova i jedanaest štitova naopačke.” Prođe prstima po krugu manjih slova. “Ijedanaest puta jedanaest.” Prst mu je slijedio tanku liniju oko njih. Je li moguće da se i linija sastojiod sitnih slova? “Tko zna koliko stotina ovdje? Uistinu, vrlo moćna čarolija!”

Dojam strahopoštovanja samo je malo narušilo Lutharovo glasno povraćanje preko ruba mosta.

“Što piše?” grakne Glokta, i sam progutavši malo žuči.

Starac mu se naceri. “Zar ne osjećate, inkvizitore? Piše okrenite se. Piše odlazite odavde. Piše...nitko... neće... proći. Ali poruka nije namijenjena nama.” Posegne pod ovratnik i izvadi metalnušipku. Od istoga tamnog metala od kojeg su i sama vrata.

“Ne bismo trebali biti ovdje”, progunđa Devetprsti odostraga. “Ovo mjesto je mrtvo. Trebalibismo otići.” Ali Bayaz kao da ga nije čuo.

“Magija je iscurila iz svijeta,” čuo ga je Glokta kako mrmlja, “i sva su se Juvensova postignućaurušila.” Odvagne ključ u ruci pa ga polako podigne. “Ali Tvorčeva djela stoje čvršća nego ikad.Vrijeme ih nije oslabjelo... niti ikada hoće.” Nije izgledalo kao da uopće postoji neka rupa, no ključpolako klizne u vrata. Polako, polako, u samo središte krugova. Glokta zadrži dah.

Klik.

I ne dogodi se ništa. Vrata se ne otvore. To je onda to. Igra je završena. Osjeti kako gapreplavljuje olakšanje dok se okretao natrag prema Agriontu, podignuvši ruku kako bi dao znakpraktikalima gore na zidinama. Ne trebam ići dalje. Ne trebam. A onda iznutra dopre jeka.

Klik.

Glokta osjeti da mu se lice trgnulo u skladu sa zvukom. Jesam li to umislio? Nadao se da jest,cijelim svojim bićem.

Klik.

Još jednom. Bez imalo dvojbe. I sada se, pred njegovim očima punim nevjerice, krugovi uvratima počnu vrtjeti. Glokta zaprepašteno korakne unatrag, a štap mu zastruže po kamenom mostu.

Klik, klik.

Nije bilo nikakvog pokazatelja da metal nije u jednome komadu, nikakvih pukotina, nikakvihutora, nikakvih mehanizama, a krugovi su ipak vrtjeli, svaki drugačijom brzinom.

Klik, klik, klik...

Sada sve brže i brže. Glokta osjeti vrtoglavicu. Unutarnji prsten, onaj s najvećim slovima,okretao se još uvijek sasvim polako. Onaj vanjski, najtanji, letio je okolo prebrzo da bi ga pratiookom.

... klik, klik, klik, klik, klik...

U znakovima su se formirali oblici dok su se simboli mimoilazili: linije, kvadrati, trokuti,nezamislivo složeni, plesali su mu pred očima a onda nestajali kako su se kotači vrtjeli dalje...

Klik.

I krugovi se smire, posloženi u nov uzorak. Bayaz pruži ruku i izvuče ključ iz vrata. Začuje se tihšum, jedva čujan, kao voda u daljini, i u vratima se pojavi dugačka pukotina. Dvije se polovine stanupolako, glatko razmicati. Prostor između njih jednolično se povećavao.

Klik.

Vrata ukližu u zidove, u istoj ravnini sa stranama četverokutnog do- vratka. Vrata su bilaotvorena.

“E, to se zove”, Bayaz će tiho, “kvaliteta izrade.”

Iz kuće nije izletio smrdljiv vjetar, nikakav zadah truleži ili propadanja, nikakav trag godina kojesu prošle, tek zapuh hladnog, suhog zraka. A ipak, imam osjećaj kao da smo otvorili lijes.

Tišina, osim vjetra koji je milio po tamnome kamenu, daha koji je strugao u Gloktinu suhom grlu,udaljeno kapanje vode daleko dolje. Nezemaljska jeza prošla je. Osjećao je samo duboku zabrinutostdok je gledao u otvorena vrata. Ali ništa gore nego kad čekam pred nadlektorovim uredom. Bayazse okrene s osmijehom na licu.

“Mnogo je godina prošlo otkad sam zapečatio ovo mjesto, i cijelo to dugo vrijeme ni jedančovjek nije prešao prag. Vas trojica uistinu ste počašćeni.” Glokta se nije osjećao počašćeno.Osjećao je mučninu. “Unutra ima opasnosti. Ne dirajte ništa i idite samo onuda kuda vas ja vodim.Budite odmah iza mene jer putovi nisu uvijek isti.”

“Nisu isti?” upita Glokta. “Kako je to moguće?”

Starac slegne ramenima. “Ja sam samo vratar,” reče on dok je vraćao ključ natrag pod košulju,“nisam arhitekt.” Zatim zakorači u sjenu.

Jezalu nije bilo dobro, ni najmanje dobro. Nije to bilo samo od grozne mučnine koju su nekakoizazvala slova na vratima, bilo je više od toga. Napadaj iznenadnog šoka i gađenja, kao da je uzeočašu i počeo piti očekujući vodu, a pronašavši nešto drugo unutra. Mokraću, možda, u ovome slučaju.Isti taj val ružnog iznenađenja, samo rastegnut na više minuta, na sate. Sve ono što je odbacio kaobudalaštine, bablje priče, odjednom mu se ukazalo kao činjenica pred golim očima. Svijet jedrugačije mjesto nego što je bilo dan ranije, čudno i uznemirujuće mjesto, a njemu se beskrajno višesviđao onakav kakav je bio prije.

Nije mogao shvatiti zašto mora biti ovdje. Jezal je znao vrlo malo o po- vijesti. Kanedias,Juvens, pa čak i Bayaz, bili su mu tek imena iz prašnjavih knjiga, imena koja je čuo kao dijete a nitada ga nisu zanimala. Sve je to samo peh, najobičniji peh i ništa više. Osvojio je Turnir i sada senašao ovdje, pa luta po nekoj čudnoj staroj kuli. To je sve. Čudna stara kula.

“Dobrodošli”, reče Bayaz, “u Kuću Tvorca.”

Jezal digne pogled s poda i vilica mu se objesi. Riječ “kuća” slabo je opisivala golemostmračnog prostora u kojem se našao. Vijenac lordova komotno bi stao unutra, čitava zgrada, i još biostalo mjesta. Zidovi su bili od grubog kamena, nedovršeni, neožbukani, nasumce nagomilani, ali su

se u beskraj dizali gore, gore. Iznad središta prostorije, daleko iznad, bilo je obješeno nešto.Ogromno, fascinantno nešto.

Podsjetilo je Jezala na navigacijske instrumente, načinjene u ogromnom mjerilu. Sustav divovskihmetalnih prstenova koji su sjajili na prigušenom svjetlu, jedan oko drugoga, s još manjih prstenovakoji su prolazili između njih, kroz njih, oko njih. Stotine njih, možda, sve u svemu, prošaranihoznakama: možda nekim pismom ili beznačajnim šarama. U sredini je visjela velika crna kugla.

Bayaz je već hodao prema prostranom krugu poda prekrivenog složenim linijama usađenihsjajnim metalom u tamni kamen, a koraci su mu odzvanjali visoko iznad. Jezal se šuljao za njim.Nekako je bilo zastrašujuće, nekako vrtoglavo, kretati se tako ogromnim prostorom.

“Ovo je Midderland”, reče Bayaz.

“Molim?”

Starac pokaže prema dolje. Vitičaste linije metala počele su dobivati smisao. Obale, planine,rijeke, kopno i more. Oblik Midderlanda, jasan u Jezalovu umu sa stotine karata, ležao mu je podnogama.

“Čitavi Krug Svijeta.” Bayaz pokaže prema beskonačnom podu. “Ondje je Anglandija, a iza njeSjever. Gurkhul je ovdje. Ondje je Starikland, i Staro Carstvo, a ovdje gradovi-države Styrije, izanjih Suljuk i daleki Thond. Kanedias je zapazio da zemlje poznatoga svijeta čine krug kojemu jesredište ovdje, u njegovoj Kući, a vanjski mu obod prolazi kroz otok Shabulyan, daleko na zapadu,onkraj Staroga Carstva.”

“Rub svijeta”, promrmlja Sjevernjak, kimajući za sebe.

“Kakva arogancija,” prezirno otpuhne Glokta, “smatrati svoj dom središtem svega.”

“Hah.” Bayaz se ogleda oko sebe po golemosti odaje. “Tvorcu nikad nije nedostajalo arogancije.A ni njegovoj braći.”

Jezal je glupavo zurio uvis. Prostorija je bila još viša nego što je bila široka, a strop joj je, ako jeuopće postojao, bio izgubljen u sjeni. Metalni je rukohvat prolazio oko grubih kamenih zidova, nagaleriji možda dvadeset koraka iznad njih. Iznad te galerije, još više, bila je još jedna, pa još jedna,pa još jedna, jedva vidljiva u polumraku. Iznad svega visjela je neobična naprava.

On se odjednom trgne. Kreće se! Sve se kreće! Polako, glatko, bešumno, prstenovi su sepomicali, okretali, vrtjeli jedan oko drugog. Nije mogao zamisliti što ih pokreće. Nekako ih je moraopokrenuti ključ u bravi... ili su se možda okretali sve ove godine?

Osjećao je vrtoglavicu. Cijeli je mehanizam sada izgledao kao da se okreće, vrti, sve brže i brže,uključujući i galerije, pomicao se u suprotnim smjerovima. Buljenje ravno uvis nije pomagaloosjećaju dezorijentiranosti, pa je bolne oči uperio u pod, u kartu Midderlanda pod nogama. Zine. Toje bilo još gore! Sada mu je izgledalo da se cijeli pod okreće! Cijela se prostorija vrtjela oko njega!

Vrata koja vode van sva su bila identična, njih desetak ili više. Sada više nije mogao pogoditi krozkoja su ušli. Osjeti navalu strašne panike. Samo je ona crna kugla u središtu naprave mirovala.Očajnički je prikovao suzne oči uz nju i natjerao se disati polako.

Osjećaj izblijedi. Golema je dvorana opet bila mirna, gotovo. Prstenovi su se još uvijekpremještali, gotovo neprimjetno, cijelo se vrijeme polako kretali dalje. On proguta puna usta sline,pogrbi se pa požuri za ostalima spuštene glave.

“Ne tuda!” zagrmi Bayaz iznenada, a glas mu eksplodira u mukloj tišini, istrgne se i odbije natragodzvanjajući tisuću puta po dubokom prostoru.

“Ne tuda!”

“Ne tuda!”

Jezal odskoči. Vrata i mračni hodnik iza njih izgledali su identično kao oni kroz koje su ostalihodali, no sada je vidio da su oni desno od njega. Nekako se bio okrenuo.

“Rekao sam da idete samo onuda kuda ja idem!” procijedi starac.

“Ne tuda.”

“Ne tuda.”

“Oprostite,” promuca Jezal glasom koji je zvučao bi je dno sitno u tom golemom prostoru,“mislio sam... sve mi izgleda isto!”

Bayaz mu stavi ruku na rame da ga utješi pa ga mirno povuče. “Nisam vas htio uplašiti, prijatelju,ali bila bi velika šteta da nas netko tko toliko obećava napusti tako mlad.” Jezal gutne i zagleda se usjenoviti hodnik, pitajući se što ga je moglo čekati ondje. Um mu ponudi velik broj neugodnihmogućnosti.

Jeke su mu još uvijek šaputale kad se okrenuo. “... ne tuda, ne tuda, ne tuda...”

Logenu se ni najmanje nije sviđalo ovo mjesto. Kamenje je bilo hladno i mrtvo, zrak ustajao imrtav, čak su i zvukovi koje su pravili dok su se kretali zvučali prigušeno i beživotno. Nije bilo nihladno ni vruće, a ipak mu se niz leđa cijedio znoj, a vrat mu se ježio od besciljnog straha. Naglo bise okrenuo svakih nekoliko koraka, prožet iznenadnim osjećajem da ga netko promatra, ali iza njeganikad nije bilo nikoga. Samo mali Luthar i bogalj Glokta, koji su izgledali jednako zabrinuto izbunjeno kao i on sam.

“Gonili smo ga kroz ove ovdje hodnike”, promrmlja Bayaz tiho. “Nas jedanaestorica. Svi magi,posljednji put na okupu. Svi osim Khalula,

Zacharusa i Cawneila borili su se ovdje protiv Tvorca i svi su poraženi. Imali su sreću što suizvukli živu glavu. Anselmi i Slomljenzub nisu bili te sreće. Kanedias ih je stajao života. Dva samdobra prijatelja, dva brata, izgubio toga dana.”

Hodali su rubom uskog balkona, osvijetljeni blijedim zastorom svjetla. S jedne se strane uzdizaloglatko, strmo kamenje, a s druge je padalo i gubilo se u tami. Crna jama, puna sjena, bez drugogakraja, bez vrha, bez dna. Unatoč nepreglednosti prostora ovdje nije bilo jeke. Zrak se uopće nijemicao. Nije bilo ni najmanjeg povjetarca. Zrak je bio ustajao i zagušljiv kao u grobnici.

“Dolje bi sigurno trebala biti voda”, promrmlja Glokta, koji je namršteno gledao preko ograde.“Nešto bi trebalo biti, zar ne?” Zaškilji prema gore. “Gdje je strop?”

“Kako smrdi”, zatuli Luthar, s jednom rukom preko nosa.

Logen se jednom za promjenu složio s njim. Bio je to dobro poznati smrad, pa napravi grimasupunu mržnje. “Smrdi po onim jebenim Tupo- glavcima.”

“O da”, reče Bayaz, “i Shanke su njegovo djelo.”

“Njegovo djelo?”

“Dabome. Uzeo je glinu, metal i ostatke mesa pa ih napravio.”

Logen zine. “Napravio ih je?”

“Da se bore u njegovu ratu. Protiv nas. Protiv maga. Protiv njegova brata Juvensa. Prve je Shankeuzgojio ovdje, a onda ih je pustio u svijet - da se kote, množe i razaraju. To im je bila svrha. Mnogosmo ih godina nakon Kanediasove smrti lovili, ali nismo ih mogli sve uhvatiti. Stjerali smo ih unajmračnije kutke svijeta, pa su se ondje opet nakotili i namnožili, i sad se vraćaju kotiti, množiti irazarati kao što je oduvijek bilo zamišljeno.” Logen je buljio u njega.

“Shanka.” Luther se zacereka i zatrese glavom.

Tupoglavi nisu nimalo smiješni. Logen se naglo okrene, zapriječi uzak balkon tijelom i nadvije senad Luthara u polumraku. “Nešto ti je smiješno?” “Pa, mislim, svi znaju da oni ne postoje.”

“Borio sam se s njima vlastitim rukama,” zareži Logen, “cijeloga života. Ubili su mi ženu, djecu,prijatelje. Sjever vrvi jebenim Tupoglavcima.” Nagne se prema njemu. “Zato mi nemoj govoriti da nepostoje.”

Luthar je problijedio. Okrene se Glokti tražeći podršku, ali inkvizitor se skutrio uza zid i masiraonogu, tankih usana čvrsto stisnutih, upalog lica okupanog znojem. “Boli me dupe postoje li ili ne”,otrese se.

“Shanki ima napretek po svijetu”, procijedi Logen, unijevši se Lutharu u lice. “Možda jednogadana sretneš kojega.” Okrene se i nastavi za Bayazom koji je već nestajao kroz vrata na krajubalkona. Nije imao želju zaglaviti na ovome mjestu.

Još jedna dvorana. Ogromna, okružena tihom šumom stupova s obiju strana, nastanjenamnoštvom sjena. Svjetlost se u zrakama probijala iz dalekih visina i rezbarila neobične uzorke ukameni pod, svijetle i tamne oblike, crne i bi je le linije. Gotovo kao neko pismo. Je li to neka

poruka? Za mene? Glokta je drhtio. Ako nastavim gledati još samo časak, možda shvatim...

Luthar ga pretekne, sjena mu padne na pod i poremeti linije, a onaj osjećaj prođe. Gubimrazum na ovom prokletom mjestu. Moram ostati razuman. Samo činjenice, Glokta, samo činjenice.

“Odakle dopire ovo svjetlo?” upita.

Bayaz odmahne rukom. “Odozgo.”

“Gore ima prozora?”

“Možda.”

Gloktin je štap lupkao na svjetlo, lupkao u mrak, a lijeva mu se čizma vukla za njim. “Zar nemaničega osim dvorana? Čemu onda ovo?”

“Tko bi znao što je Tvorcu bilo u glavi?” Bayaz pompozno izrecitira. “Ili proniknuo u njegovveliki plan?” Zvučao je gotovo kao da se ponosi što nikad ne da je izravne odgovore.

Glokti je sve to izgledalo kao kolosalno protraćen trud. “Koliko je ljudi živjelo ovdje?”

“Davnih dana, u sretnijim vremenima, mnogo stotina. Raznorazni ljudi koji su služili Kanediasu ipomagali mu u radu. No Tvorac je oduvijek bio nepovjerljiv i ljubomorno je čuvao svoje tajne. Malopo malo tjerao je svoje sljedbenike van, u Agriont, na Sveučilište. Pred kraj su ovdje živjeli samonjih troje. Sam Kanedias, njegov pomoćnik Jaremias,” Bayaz utihne na tren, “i njegova kći Tolomei.”

“Tvorčeva kći?”

“Da, pa što?” otrese se starac.

“Ništa, baš ništa.” Pa ipak, oplata se pomaknula, makar na tren. Čudno je da se tako dobrosnalazi ovdje. “Kad ste vi živjeli ovdje?”

Bayaz se duboko namršti. “Sad već pretjerujete s pitanjima.”

Glokta ga je gledao kako odmiče. Sult je bio u krivu. Nadlektor je ipak pogrešiv. Podcijenio jetog Bayaza i to ga je skupo stajalo. Tko je ovaj ćelavi, razdražljivi mamlaz koji je najmoćnijegčovjeka Unije izvozao kao zadnjeg idiota? Dok je stajao ovdje, duboko u utrobi ovog nezemaljskogmjesta, odgovor mu se nije činio čudnim.

Prvi mag.

“To je to.”

“Što?” upita Jezal. Hodnik se protezao s obiju strana, lagano skretao i nestajao u tami, a zidovi odgolemih kamenih blokova neprekinuto su sezali dalje.

Bayaz ne odgovori. Lagano je prelazio rukama po kamenu kao da nešto traži. “Da. To je to.”Bayaz izvadi ključ ispod košulje. “Bilo bi vam dobro da se pripremite.”

“Na što?”

Mag porine ključ u nevidljivu rupu. Jedan od kamenih blokova zida odjednom nestane, odleti ustrop i gromoglasno tresne. Logen se naglo okrene i zatrese glavom. Vidio je da se Luthar pognuo srukama preko ušiju. Cijeli hodnik kao da je odzvanjao od jeka tog treska, dugo, dugo.

“Čekajte”, reče Bayaz iako ga je Logen jedva čuo od zvonjave u glavi. “Ništa ne dirajte. Nikamone idite.” Zakorači u otvor, ostavivši ključ uglavljen u zid.

Logen proviri za njim. Tračak svjetla sjao je niz uzak prolaz, i čuo se neki šum nalik na žuborenjepotoka. Logen osjeti kako ga izjeda neobična znatiželja. Osvrne se prema drugoj dvojici. Možda jeBayaz mislio samo njima reći da ostanu. Sagne se i uđe kroz prolaz.

I zaškilji uvis u jarkoj, okrugloj prostoriji. Svjetlost se slijevala odozgo, zasljepljujuća svjetlost,gotovo bolna za oči nakon sveg onog mraka u ostatku kuće. Zaobljeni zidovi bili su od savršenog,posve bi je log kamena, i niz njih je tekla voda, slijevala se posvuda okolo i skupljala se u okruglombazenu u podnožju. Zrak je bio hladan i vlažan na Logenovoj koži. Uzak most protezao se od prolaza,sa stepenicama koje su se penjale do visokog bi je log stupa izdignutog iz vode. Bayaz je stajao ondjena vrhu i zurio u nešto dolje.

Logen se šuljao iza maga i plitko disao. Ondje je stajao blok bi je log kamena. Voda je odozgokapala na njegovo glatko, tvrdo središte. Pravilno kap, kap, kap uvijek na isto mjesto. Dva supredmeta ležala u tankom sloju vode. Prvi je bila četvrtasta škrinja jednostavno izrađena iz metala,dovoljno velika da u nju stane ljudska glava, možda. Drugi je bio bitno čudniji.

Neko oružje, možda, nalik na sjekiru. Duga drška načinjena od sitnih metalnih cjevčica, izvijenihjedna oko druge poput grana stare loze. Na jednom je kraju bila izrezbarena ručka, a na drugomplosnati komad metala izbušen sitnim rupicama, iz kojega se protezala duga tanka kuka. Svjetlo seigralo po njegovim brojnim tamnim površinama, i ljeskalo u kapljama vlage. Neobično, prelijepo,očaravajuće. Na ručki je svjetlucalo jedno slovo, srebrno na tamnom metalu. Logen ga prepozna sasvojega mača. Kanediasov znak. Djelo Majstora Tvorca.

“Sto je to?” upita on i posegne za tim.

“Ne diraj to!” drekne Bayaz i klopi Logena po ruci. “Zar nisam rekao da čekate?”

Logen nesigurno korakne natraške. Nikad nije vidio maga toliko zabrinutog, ali nije mogao skinutipogled s čudnog predmeta na kamenu. “Je li to oružje?”

Bayaz duboko, polako udahne. “Najgroznije oružje, prijatelju moj. Oružje od kojeg te nikakavmetal, nikakav kamen i nikakva magija ne može zaštititi. Ne pokušavaj mu se ni približiti,upozoravam te. Opasno je. Kanedias mu je nadjenuo ime Djelitelj i njime je ubio Juvensa, mogaučitelja. Jednom mi je rekao da ima dvije oštrice. Jednu ovdje, jednu na Drugoj Strani.”

“Kog to vraga znači?” promuca Logen. Nije vidio ni jednu oštricu kojom bi se moglo rezati.

Bayaz slegne ramenima. “Kad bih to znao, vjerojatno bih ja bio Majstor Tvorac, a ne samo prvimag.” Posegne naprijed i digne škrinju, pa se trgne kao da je jako teška. “Možeš li mi pomoći sovime?”

Logen je zahvati rukama odozdo i zastenje. Nije mogla biti teža ni da je bila blok čistog željeza.“Teško”, progunđa.

“Kanedias ju je iskovao da bude čvrsta. Najčvršća što ju je svojim silnim umijećem mogaoizraditi. Ne da zaštiti njezin sadržaj od Svijeta.” Nagne mu se blizu i tiho šapne. “Da zaštiti Svijet odnjezina sadržaja.”

Logen se namršti. “A što je u njoj?”

“Ništa”, promrmlja Bayaz. “Još.”

Jezal se pokušao sjetiti troje ljudi na cijelome svijetu koje više mrzi. Brint? On je tek napuhaniidiot. Gorst? On je samo bi je dno davao sve od sebe da pobijedi Jezala u partiji mačevanja. Varuz?On je samo pompozan stari govnar.

Ne. Ova su mu trojica na vrhu popisa. Arogantni starkelja sa svojim idiotskim trabunjanjem iuobraženom aurom tajanstvenosti. Gromadni divljak sa svojim gadnim ožiljcima i prijetećomgrimasom. Invalid koji sve gleda svisoka, nabacuje samodopadne komentarčiće i pravi se da zna sveo životu. Njih trojica u kombinaciji s ustajalim zrakom i vječnom tamom ovog užasnog mjesta bili sugotovo dovoljni da Jezala opet natjeraju na povraćanje. Jedino gore što je mogao zamisliti od ovakološeg društva bilo bi da nema nikakvog društva. Ogleda se okolo po sjenama i zadrhti.

Pa ipak, malo se oraspoložio kad su zašli za ugao. Pred njima se vidio mali četverokut danjegsvjetla. Požuri prema njemu, prestigavši pritom Gloktu koji se vukao sa svojim štapom, i sve su musline curile od pomisli da će uskoro biti pod vedrim nebom.

Jezal sklopi oči od veselja kad je zakoračio na svjež zrak. Hladan mu vjetar pomiluje lice i on gaudahne punim plućima. Olakšanje je bilo ogromno, kao da je ondje u tami bio zarobljen tjednima, kaoda su se prsti koji su ga stezali oko vrata upravo otpustili. Hodao je naprijed velikim, otvorenimprostorom popločanim golim, glatkim kamenom. Devetprsti i Bayaz stajali su pred njim rame uzrame, iza parapeta visine struka, a iza njih...

Na vidiku ispod njih pojavio se Agriont. Kolaž bi je lih zidova, sivih krovova, svjetlucavihprozora, zelenih vrtova. Nisu bili ni blizu vrha Kuće Tvorca, tek najednom od nižih krovova, iznadulaza, ali svejedno zastrašujuće visoko. Jezal je prepoznao ruševno Sveučilište, sjajnu kupoluVijenca lordova, zdepastu masu Kuće pitanja. Vidio je Trg maršala, amfiteatar drvenih tribina međuzgradama, možda čak i sićušan žuti tračak mačeva- lačkog ringa u sredini. Iza citadele, okružene bi jelim zidinama i blistavim opkopom, grad se kao siva masa pružao pod prljavosivim nebom, protezaose sve do mora.

Jezal se nasmije od nevjerice i oduševljenja. Kula lanaca bila je kao ljestve u usporedbi s ovim.Bio je toliko visoko iznad svijeta da mu se činilo da je sve nekako mirno, zamrznuto u vremenu.Osjećao se kao kralj. Ni jedan čovjek nije ovo vidio. Već stotinama godina. On je velik, uzvišen,daleko važniji od sićušnih ljudi koji moraju živjeti i raditi u malim kućicama ondje dolje. Svrnepogled na Gloktu, no invalid se nije smiješio. Bio je bljeđi nego ikad, mrštio se na grad-igračku izabrinuto trzao lijevim okom.

“Bojite se visine?” nasmije se Jezal.

Glokta okrene problijedjelo lice prema njemu. “Nije bilo stepenica. Nismo se penjali postepenicama da bismo došli dovde!” Jezalov cerek počne blijedjeti. “Nema stepenica, razumiješ li?Kako je to moguće? Kako? Reci ti to meni!”

Jezal gutne dok je razmišljao o putu kojim su došli. Invalid je imao pravo. Nije bilo stepenica, nikosina, nisu se ni penjali ni spuštali. Pa ipak su ovdje, daleko iznad najviše kule Agrionta. Ponovnomu pozli. Pogled mu se sad činio vrtoglavim, odvratnim, skandaloznim. Nesigurno se odmakne odparapeta. Htio je ići kući.

* * *

“Slijedio sam ga kroz tamu, sam, i ovdje sam se sučelio s njim. S Kanedia- som, MajstoromTvorcem. Ovdje smo se borili. Vatrom, čelikom, tijelima. Ovdje smo stajali. Bacio je Tolomei skrova pred mojim očima. Vidio sam to, ali nisam ga mogao spriječiti. Vlastitu kćer. Možete lizamisliti? Nitko to nije zaslužio manje od nje. Nikad nije postojao neviniji duh.” Logen se namršti.Nije imao pojma što bi rekao na to.

“Ovdje smo se hrvali”, promrmlja Bayaz, mesnatih šaka čvrsto stisnutih na parapetu. Obrušio samse na njega, vatrom, čelikom i tijelom, i on na mene. Bacio sam ga dolje. Pao je u plamenu i polomiose na mostu u podnožju. I tako je posljednji sin Euzov napustio svijet, i tolike su njihove tajnezauvijek izgubljene. Uništili su se međusobno, njih četvorica. Koja šteta.”

Bayaz se okrene i pogleda Logena. “Ali to je bilo davno, ne, prijatelju? Odavno.” Ispuše obrazepa se pogrbi. “Hajdemo odavde. Ovdje je kao u grobnici. I jest to grobnica. Zapečatimo je jošjednom, zajedno sa sjećanjima. Sve je ovo u prošlosti.”

“Hah”, reče Logen. “Moj je otac govorio da sjeme prošlosti nosi plodove u sadašnjosti.”

“To je istina.” Bayaz polako posegne i prstima očeše hladan, taman metal škrinje u Logenovimrukama. “Istina je. Otac ti je bio mudar čovjek.”

Gloktu je žarila noga, iskrivljena mu je kralješnica bila rijeka vatre od stražnjice do lubanje. Ustasu mu bila suha kao piljevina, lice znojno i trzavo, dah mu je zujao u nosu, ali se svejedno silionaprijed kroz tamu, što dalje od goleme dvorane s crnom kuglom i onom neobičnom napravom, premaotvorenim vratima. I na svjetlo.

Stao je ondje zabačene glave, na uskome mostu pred uskim vratima, dok mu je ruka drhtjela nadrški štapa, treptao i trljao oči, u grcajima gutao svjež zrak i osjećao hladan povjetarac na licu. Tkobi mislio da vjetar može biti ovako ugodan? Možda je i bolje da nije bilo stepenica. Inače moždanikada ne bih izašao.

Luthar je već bio na pola puta preko mosta, žurio je kao da mu je sam vrag za petama. Devetprstinije bio daleko iza njega, teško je disao i mrmljao jedne te iste riječi na sjevernjačkom. “Još uvijeksam živ”, Glokti se činilo da bi mogle značiti. Velikim je rukama čvrsto držao onu četvrtastu metalnuškrinju, a žile su mu iskočile kao da teži kao nakovanj. Ovaj put nije bio samo dokazivanje. što li suto iznijeli odande? što je to toliko teško? Osvrne se prema tami i zadrhti. Nije bio siguran dauopće želi znati.

Bayaz je išetao iz tunela na zrak, samodopadnije nego ikad. “Dakle, inkvizitore”, reče onprpošno. “Kako vam se svidio izlet u Kuću Tvorca?” Kao izvitoperena, čudna i užasna noćna mora.Možda bih se čak radije vratio u carski zatvor na koji sat. “Kao dobar način da se ubije jutro”,otrese se.

“Drago mi je da vam je bilo zabavno”, zacereka se Bayaz dok je izvlačio tamnu metalnu poluguispod košulje. “Recite mi onda, mislite li još uvijek da sam lažov? Ili sam konačno odagnao vašesumnje?”

Glokta namršteno pogleda ključ. Namršteno pogleda starca. Namršteno pogleda stješnjujuću tamuTvorčeve kuće. Moje sumnje svakim trenom rastu. Nikada ih se ne može odagnati. Samo mijenjajuoblik. “Iskreno? Ne znam što bih vjerovao.”

“Odlično. Spoznati vlastito neznanje prvi je korak k prosvjetljenju. Među nama, ja bih na vašemmjestu smislio neki drugi odgovor za nadlektora.” Glokta osjeti da mu kapak treperi. “Bolje dakrenete preko, ne, inkvizitore? Dok ja zaključam?”

Pad u hladnu vodu više nije izazivao onoliki strah. Ako padnem, barem ću umrijeti na svjetlu.Glokta se samo jednom osvrne kad je čuo da se vrata Kuće Tvorca zatvaraju uz tih škljocaj, a krugoviklize natrag na mjesto. Sve kao što je bilo prije našeg dolaska. Okrene leđa koja su ga probadala,stane sisati desni pred poznatim valovima mučnine, pa opsuje i krene šepati preko mosta.

Luthar je očajnički nabijao po starim vratima na drugom kraju. “Pustite nas unutra!” gotovo jejecao kad se Glokta dogegao do njega, glas mu je bio na rubu pucanja od panike. “Pustite nas unutra!”Vrata se napokon klimavo otvore i otkriju nadzornika koji je izgledao zaprepašteno. Koja šteta. Biosam siguran da će kapetan Luthar briznuti u plač. Ponosni pobjednik Turnira, najhrabriji mladisin Unije, u samome cvijetu mladosti, cmolji na koljenima. Zbog tog bi se prizora cijeli ovaj izletisplatio. Luthar proleti kroz otvorena vrata a Devetprsti mrko pođe za njim, s metalnom škrinjom unaručju. Nadstojnik zaškilji prema Glokti koji je šepao prema vratima. “Već ste ovdje?”

Ti stara beno. “Kako to dovraga mislite, već?

“Tek sam pola jaja pojeo. Nije vas bilo manje od pola sata.”

Glokta prasne u neveseo smijeh. “Pola dana, možda.” No mrštio se dok se provlačio premadvorištu. Sjene su bile gotovo na istom mjestu gdje su bile i kad su otišli. Još uvijek je rano ujutro,samo kako?

“Tvorac mi je jednom rekao da je vrijeme samo u glavi.” Glokta se lecne kad je okrenuo glavu.Bayaz mu se prišuljao s leđa i kuckao se debelim prstom po ćelavoj lubanji. “Moglo je biti i gore,vjerujte mi. Trebate se ozbiljno zabrinuti tek kad izađete prije nego što ste ušli.” Nasmiješi se a očimu zasjaju na svjetlu koje je dopiralo s prolaza. Praviš se glup? Ili pokušavaš od mene napravitiglupana? Bilo kako bilo, ove igrice postaju naporne.

“Dosta zagonetki”, podrugljivo će Glokta. “Zašto mi jednostavno ne kažete što smjerate?”

Prvi mag, ako je to stvarno bio, naceri se još više. “Sviđate mi se, inkvizitore, zbilja. Ne bih sezačudio da ste vi jedini preostali iskren čovjek u čitavoj prokletoj zemlji. Moramo jednomporazgovarati, vi i ja. Razgovarat ćemo o tome što ja želim i što vi želite.” Smiješak mu je nestao.“Ali ne danas.”

I zakorači kroz otvorena vrata i ostavi Gloktu iza sebe u sjeni.

NIČIJE PSETOZašto ja?” West promrsi sebi u bradu kroz stisnute zube dok je preko mosta zurio prema Južnim

dverima. Ona budalaština na dokovima potrajala je dulje nego što je očekivao, puno dulje, ali zarnije sa svime tako u zadnje vrijeme? Ponekad mu se činilo da je on jedini čovjek u Uniji koji seozbiljno priprema za rat i da sve to skupa mora sam organizirati, sve do prebrojavanja čavala zapotkove. Već je kasnio na dnevni sastanak s maršalom Burrom, i znao je da će dobiti stotinunemogućih zadataka za obaviti danas. Uvijek bude tako. Samo mu je nedostajalo da zaglavi u nekojbesmislenoj gužvi ovdje na samome ulazu u Agriont.

“Zašto se to, dovraga, baš meni mora dogoditi?” Ponovno ga je počela boljeti glava. Ono dobropoznato pulsiranje iza očiju. Činilo mu se da svakoga dana nastupa sve ranije i biva sve gore.

Zbog vrućine zadnjih nekoliko dana stražarima je dozvoljeno dolaziti na dužnost bez punogoklopa. Westu se činilo da su barem dvojica sada požalila zbog toga. Jedan je bio presavinut na tlublizu dveri, s rukama stisnutim između nogu, i glasno je cvilio. Njegovu naredniku, koji je stajaopognut nad njim, krv je tekla iz nosa i kapala u tamnocrvenim kapljama na kameni most. Druga dvavojnika u tom odredu spustili su koplja i uperili oštrice prema nekom žgoljavom tamnoputommladiću. Još je jedan južnjak stajao u blizini, starac duge sijede kose koji je, naslonjen na rukohvat,promatrao prizor s izrazom duboke rezigniranosti na licu.

Mladac se hitro ogleda preko ramena i West osjeti žalac iznenađenja. Bila je to žena: crne kratkooštrigane kose koja joj je stršala s glave u kaosu masnih šiljaka. Jedan joj je rukav bio otrgnut blizuramena i iz njega je stršala duga, žilava smeđa ruka, na kraju koje je bila šaka čvrsto stegnuta okodrške zakrivljenog noža. Oštrica je sjajila, zrcalno blistava i zlobno oštra, i bila je jedino na njoj štoje izgledalo čisto. Cijelom joj se dužinom desne strane lica protezao tanak siv ožiljak, kroz crnuobrvu i preko namrgođenih usana. Njezine su oči, međutim, zaista izbacile Westa iz takta: pomalokose, sužene od najdubljeg neprijateljstva i sumnjičavosti, i žute. Viđao je svojevremeno raznorazneKantike, dok se borio u Gur- khulu za vrijeme rata, ali takve oči još nikada nije vidio. Tamno,raskošno zlatnožute, poput...

Pišaline. Taj je miris osjetio kad se približio. Pišalinu i prljavštinu i mnogo starog, kiselog znoja.Jako se dobro sjećao toga iz rata, vonja muškaraca koji se jako dugo nisu oprali. West se opiraoporivu da napravi zgađenu grimasu i diše na usta dok je prilazio, kao i porivu da u širokom lukuobiđe i na velikom odstojanju zadrži taj svjetlucavi nož. Ako želite smiriti opasnu situaciju, nesmijete pokazati strah koliko god ga osjećali. Po njegovu iskustvu, ako se možete doimati kao daimate kontrolu, već ste na pola puta da to i postignete.

“Koji se to vrag ovdje događa?” progunđa on naredniku krvava lica. Nije uopće trebao hinitirazdraženost, svake je sekunde sve više kasnio i postajao sve ljući.

“Ovi smrdljivi prosjaci htjeli su ući u Agriont, gospodine! Ja sam ih, naravno, pokušao otpraviti,ali imaju pisma!”

“Pisma?”

Čudni starac potapša Westa po ramenu i preda mu presavinut list papira, malo prljav porubovima. On ga pročita, iz trena u tren sve namrgođeniji. “Ovo je tranzitno pismo koje je potpisaolord Hoff glavom. Morate ih pustiti.”

“Ali ne valjda naoružane, gospodine! Rekao sam im da ne mogu ući naoružani!” Narednikpodigne nekakav čudan luk od tamnog drveta u jednoj ruci i zakrivljen mač gurkhulske izrade udrugoj. “Dovoljno smo se namučili da je natjeramo da ovo preda, a kad sam je krenuo pretražiti...ova gurkhulska kuja...” Žena sikne i hitro zakorači naprijed, a narednik njegova dva stražara nervoznose natraške zbiju na okup.

“Mir, Ferro”, uzdahne starac na kantičkom. “Za Boga miloga, mir.” Žena pljune na kameni most iprocijedi neku psovku koju West nije razumio, mašući mačem amo-tamo kao da želi reći da ga znaupotrijebiti i ni najmanje se ne libi to i učiniti.

“Zašto ja?” West promrmlja ispod glasa. Bilo je razvidno da ne ide nikamo dok se ova poteškoćane razriješi. Kao da već nema dovoljno briga. Duboko udahne i dade sve od sebe da se stavi namjesto smrdljive žene: strankinja okružena ljudima koji čudno izgledaju i govore jezikom koji ona nerazumije, mašu kopljima i pokušavaju je pretražiti. Vjerojatno upravo razmišlja kako West groznozaudara. Dezorijentirano i uplašeno, po svemu sudeći, prije nego opasno. Ona je pak izgledala vrloopasno i ni najmanje uplašeno.

Starac je svakako izgledao kao razumniji od njih dvoje, pa se West prvo obrati njemu. “Vasdvoje ste iz Gurkhula?” upita ga na lošem kantičkom.

Starac okrene umorne oči prema Westu. “Ne. Nije jug samo Gurkhul.”

“Iz Kadira onda? Taurisha?”

“Poznajete jug?”

“Pomalo. Borio sam se ondje, u ratu.”

Starac trgne glavom prema ženi koja ih je sumnjičavo promatrala kosim žutim očima. “Ona je izmjesta koje se zove Muntaz.”

“Nisam nikad čuo za to.”

“Zašto i biste?” Starac slegne koščatim ramenima. “Mala zemlja uz more, daleko na istoku Shaffe,onkraj planina. Gurkhulci su je pokorili pred mnogo godina, a njezin narod raštrkali i porobili. Onaje, po svemu sudeći, loše volje još otad.” Žena se namršti prema njima, s jednim okom na vojnicima.

“A vi?”

“O, ja dolazim s još daljeg juga, iza Kante, iza pustinje, sve izvan Kruga Svijeta. Zemlja u kojojsam rođen neće biti na vašim kartama, mladiću. Ime mi je Yulwei.” Pruži mu dugu, crnu ruku.

“Collem West.” Žena ih je oprezno gledala dok su se rukovali.

“Ovaj se zove West, Ferro! Ratovao je protiv Gurkhulaca! Je li to dovoljno da mu vjeruješ?”Yulwei nije izgledao kao da se previše nada, i zbilja, ženina su ramena ostala jednako pogrbljena inakostriješena kao i dosad, a stisak oko noža nije nimalo popustio. Jedan od vojnika odabrao je tajnesretni trenutak da zakorači naprijed, ubode kopljem u prazno, pa žena opet zareži i pljune,izvikujući nove nerazumljive psovke.

“Dosta je bilo!” West je čuo samoga sebe kako urla na stražara. “Dignite ta jebena koplja u zrak!”Oni zatrepću u njega, zabezeknuti, a on se trudio vratiti glas pod kontrolu. “Ne bih rekao da je ovopotpuna invazija, a vi? Dignite ih!”

Vrhovi kopalja nevoljko se udalje od žene. West odlučno korakne prema njoj, očiju uprtih unjezine sa svim autoritetom koji je uspio pribrati. Ne pokazuj strah, pomislio je, ali srce mu je lupalokao ludo. Pruži joj otvoreni dlan, gotovo dovoljno blizu da je dodirne.

“Nož”, reče West oštro na svojem lošem kantičkom. “Molim vas. Nećemo vam nauditi, imatemoju riječ.”

Žena je zurila u njega onim svojim kosim, caklastim žutim očima, a onda u stražare s kopljima, paopet u njega. Uzela si je dosta vremena za to. West je stajao ondje, suhih usta i još uvijek spulsiranjem u glavi, sve je više i više kasnio, znojio se ispod uniforme na vrućem suncu i pokušavaoignorirati ženin smrad. Vrijeme je prolazilo.

“Božjih mi zuba, Ferro!” otrese se starac iznenada. “Star sam! Smiluj mi se! Ostalo mi je moždajoš samo nekoliko godina! Daj čovjeku nož prije nego umrem!”

“Ssssss”, sikne ona iskrivivši usnu. Jedan vrtoglav, rastegnut trenutak nož krene uvis, a ondanjegova drška pljesne u Westov dlan. On si dopusti suhi gutljaj olakšanja. Sve do posljednjegtrenutka bio je siguran da će dobiti oštrim krajem.

“Hvala”, reče, znatno mirnije nego što se osjećao. Preda nož naredniku. “Spremite oružje iotpratite naše goste u Agriont, a ako ikome padne i vlas s glave, pogotovo njoj, vas ću smatratiodgovornim, jasno?” Jedan je trenutak bi je sno zurio u narednika a onda zakoračio kroz vrata u tunelprije nego još nešto krene po krivu, ostavivši za sobom starca i smrdljivu ženu. U glavi mu jebubnjalo još jače nego prije. Dovraga, kako kasni.

“Zašto dovraga ja?” progunđa sebi u bradu.

“Bojim se da su arsenali zatvoreni za danas”, podrugljivo će major Vallimir koji je svisokagledao Westa kao da je kakav prosjak koji moli za sitniš. “Kvote su nam ispunjene i brže nego što jeplanirano, a talionice nećemo više paliti ovaj tjedan. Možda da ste došli na vrijeme...” Pulsiranje uWestovoj glavi bilo je gore nego ikad. Natjerao se disati polako i zadržati miran i jednoličan glas.Ništa neće dobiti ako izgubi živce. Time se nikad ništa ne dobiva.

“Jasno mi je, majore,” reče West strpljivo, “ali traje rat. Mnogi od mobiliziranih vojnika kojesmo dobili jedva da su uopće naoružani, i lord maršal Burr naredio je da se talionice upale kakobismo im osigurali opremu.”

To nije bilo baš sasvim istina, ali otkad se pridružio maršalovu stožeru, West je manje-višeodustao od kazivanja čiste istine bilo kome. Time se ništa ne postiže. Sada se koristio mješavinomlaskanja, razmetanja i čistih laži, skromnih molbi i zamaskiranih prijetnji, i postao je pravi stručnjaku procjenjivanju koja će taktika biti najučinkovitija na kome.

Nažalost, još nije uspio potrefiti majora Vallimira, upravitelja Kraljevskog arsenala. Činjenicada imaju isti čin nekako je samo otežavala situaciju: nije se mogao izvući s maltretiranjem čovjeka,ali se nije mogao ni prisiliti da ga preklinje.

Nadalje, po društvenom statusu bili su sve samo ne jednaki. Vallimir je bio pripadnik starogaplemstva iz moćne obitelji, i nevjerojatno uobražen.

Uz njega je i Jezal dan Luthar izgledao kao skroman i nesebičan momak, a njegovo potpunoneiskustvo na bojnome polju samo je pogoršavalo situaciju: ponašao se kao dvostruko veći seronjada bi to nadomjestio. Westove upute, pa došle one i od maršala Burra glavom, bile su jednakodobrodošle kao da ih je prenio kakav smrdljiv svinjar.

Današnji dan nije bio iznimka. “Ovomjesečne kvote su ispunjene, majore Weste,” Vallimir jeuspio posprdno naglasiti njegovo ime, “i talionice su stoga zatvorene. To je sve.”

“To bi vi da ja kažem lordu maršalu?”

“Naoružavanje mobiliziranih novaka dužnost je lordova koji ih šalju”, izrecitira ovaj afektirano.“Ja nisam odgovoran ako oni ne ispunjavaju svoje obaveze. To jednostavno nije naš problem,majore Weste, i to možete reći lordu maršalu.”

Tako je to uvijek išlo. Amo-tamo: od Burrova ureda do raznih kome- sarskih odreda,zapovjednika satnija, bataljuna, regimenti, do skladišta razbacanih po Agriontu i gradu, arsenala,baraka, staja, do dokova gdje će se vojnici i njihova oprema početi ukrcavati za samo nekoliko dana,do drugih odreda pa natrag odakle je i počeo, prehodao bi kilometre i kilometre, a ništa ne bi obavio.Svake bi noći pao u krevet kao klada, eda bi se za nekoliko sati probudio i krenuo sve to ispočetka.

Kao zapovjedniku bataljuna posao mu je bio da se mačem bori protiv neprijatelja. Kao stožernomčasniku, činilo se, uloga mu je da se protiv vlastitih redova bori papirologijom, više kao tajnik negovojnik. Osjećao se kao da gura ogroman kamen na vrh brda. Upire se i upire i ne dospijeva nikamo, ane smije prestati gurati da kamen ne bi pao i zdrobio ga. A u međuvremenu arogantni gadovi koji su uistoj opasnosti kao i on ljenčare po padinama uz njega i govore: “Ha, pa nije to moj kamen.”

Sada mu je bilo jasno zašto za vrijeme rata u Gurkhulu ponekad nije bilo dovoljno hrane za ljude,ili odjeće kojom bi se zaogrnuli, ili kola kojima bi vozili zalihe, ili konja koji bi vukli kola, ilicijelog čuda drugih stvari koje su bile nasušno potrebne i čiju je nužnost bilo lako predvidjeti.

Vrag ga odnio ako se tako što dogodi zbog nekog njegova previda. A svakako će ga odnijeti akobude morao gledati kako ljudi pogibaju jer nemaju oružja kojim bi se borili. Još se jednom pokušasmiriti, ali svaki bi ga put sve više zaboljela glava, a glas bi mu pucao od naprezanja. “A što akozaglavimo u Anglandiji s gomilom polugolih, nenaoružanih seljaka o kojima moramo skrbiti, što

onda, majore Vallimire? Čiji će to onda biti problem? Sigurno ne vaš, kladim se! Vi ćete i dalje bitiovdje i praviti društvo hladnim talionicama!”

Čim je to izrekao, West je znao da je pretjerao: čovjek se doslovno nakostriješio. “Kako seusuđujete, gospodine! Vi to dovodite u pitanje moju osobnu čast? Moja obitelj već je devetgeneracija u Kraljevoj osobnoj!”

West protrlja oči, i nije znao bi li se smijao ili plakao. “Ne sumnjam ja u vašu hrabrost,uvjeravam vas, uopće nisam tako mislio.” Pokuša se staviti na Vallimirovo mjesto. Nije zapravo znaopod kakvim je on pritiskom: vjerojatno bi radije zapovijedao vojnicima nego kovačima, vjerojatno...ma nema koristi od toga. Tip je govno i West ga je mrzio. “Ovdje nije u pitanju vaša čast, majore, nitičast vaše obitelji. U pitanju je vaša sposobnost za rat!”

Vallimirove oči postale su smrtno hladne. “Što ti misliš s kime razgovaraš, prljavi plebejče? Savsvoj utjecaj duguješ Burru, a tko je on doli glupan iz provincije koji se samo srećom uspeo napoložaj?” West zatrepće. Slutio je što mu govore iza leđa, naravno, ali posve je druga stvar čuti to ulice. “A kad Burra više ne bude, što će biti s tobom? Ha? Gdje ćeš biti kad se nećeš više moćiskrivati njemu iza leđa? Nikakvog si porijekla i nemaš obitelj!” Vallimirove usne iskrivile su se upodrugljiv podsmijeh. “Osim one svoje sestre, dakako, a koliko čujem—”

West shvati da kreće naprijed, i to brzo. “Što?” zareži. “Što si rekao?” Izraz lica zacijelo mu jebio opasan: vidio je da je Vallimir problijedio kao krpa.

“Ja... Ja—”

“Misliš da trebam Burra da vodi bitke umjesto mene, ti jebeni kukavni crve?” Prije nego je ishvatio, opet se pomaknuo naprijed, a Vallimir je zateturao natraške leđima prema zidu, ustuknuo ustranu i podignuo ruku kao da se želi zaštititi od očekivanog udarca. West se iz petnih žila trudiozaustaviti vlastite ruke da ne ščepa maloga smrada i ne počne ga tresti dok mu glava ne otpadne. Unjegovoj je pak lubanji pulsiralo, bubnjalo. Osjećao se kao da će mu od pritiska oči izletjeti iz glave.Uvlačio je duge, polagane udahe kroz nos i stiskao šake dok ga nisu zaboljele. Gnjev je polakojenjavao, opet ispod razine na kojoj je prijetio iznenada preuzeti kontrolu nad njegovim tijelom. Sadje samo pulsirao i stiskao mu prsa.

“Ako imaš što reći glede moje sestre,” prošapće tiho, “onda reci. Reci sad.” Polako spusti rukuna dršku mača. “Pa ćemo to riješiti izvan gradskih zidina.”

Major Vallimir još se više usukao. “Nisam ništa čuo,” prošapće, “baš ništa.”

“Baš ništa.” West je još trenutak zurio dolje u njegovo problijedjelo lice, a onda odstupi. “A sad,biste li bili ljubazni i otvorili mi talionice? Čeka nas još puno posla.”

Vallimir je načas zatreptao. “Naravno. Naložit ću da se smjesta puste u pogon.”

West se okrene na peti i odmaršira, svjestan da ovaj s mržnjom pilji u njegova leđa, svjestan daje još jednu lošu situaciju dodatno pogoršao. Još jedan neprijatelj visoka roda među mnogima.

Najviše od svega jedilo ga je što je čovjek bio u pravu. Bez Burra, on je jednostavno gotov. Nemaobitelji osim one svoje sestre. Prokletstvo, kako ga boli glava.

“Zastoja?” procijedi sebi u bradu. “Zašto?”

Imao je još puno posla danas, dovoljno za cijeli radni dan, ali West više nije mogao. Glava ga jetoliko boljela da je jedva gledao. Morao je prilegnuti u mraku s mokrim oblogom preko lica barem najedan sat, barem na minutu. Kopao je po džepu u potrazi za ključem, s drugom rukom preko bolnihočiju, stisnutih zuba. A onda je čuo neki zvuk s druge strane vrata. Tihi zveket stakla. Ardee.

“Ne”, protisne sebi u bradu. Ne sad! Zašto joj je dovraga ikada davao ključ? Tiho opsuje padigne šaku da pokuca. Kuca na vlastita vrata, na to je spao. Šaka mu nije stigla dotaknuti vrata. Uprimozgu mu se počela formirati jedna silno neugodna slika. Ardee i Luthar kako se nagi i znojnivaljaju po njegovu tepihu. Hitro okrene ključ u bravi i otvori vrata.

Stajala je pokraj prozora, sama i, na njegovo olakšanje, sasvim odjevena. Manje mu se svidjelošto je iz boce točila čašu do samog vrha. Upitno ga je pogledala kad je banuo kroz vrata.

“O, ti si.”

“Nego tko bi dovraga bio?” otrese se West. “Ovo je moj stan, zar nije?”

“Netko nije baš najbolje volje jutros.” Malo joj vina pljusne preko ruba čaše na stol. Ona gaobriše rukom pa poliže prste, a onda otpije dug gutljaj iz čaše, nek’ se nađe. Svaki njezin pokret piliomu je živce.

West se namršti i pogurne vrata da se zatvore. “Baš moraš toliko piti?”

“Ta mlada žena mora imati blagotvornu razbibrigu.” Riječi su joj bile nehajne kao i obično, nočak i uz glavobolju West je naslutio da se zbiva nešto čudno. Stalno je pogledavala prema pisaćemstolu, a onda je i krenula prema njemu. On stigne prije nje i zgrabi s njega komadić papira na kojemje pisala samo jedna rečenica.

“Što je ovo?”

“Ništa! Daj mi to!”

Držao ju je podalje jednom rukom i pročitao:

Uobičajeno mjesto, sutra navečer—

A.

West se naježi od užasa. “Ništa? Ništa?!” Protrese pisamce pred sestrinim nosom. Ardee muokrene leđa, pljusnuvši se po glavi kao da udara muhu, i ne reče ni riječ, samo glasno srkne iz čaše.West je škrgutao zubima.

“To je za Luthara, zar ne?”

“Ja to nisam rekla.”

“Nisi ni trebala.” Papir se zgužva u sićušnu kuglicu u njegovoj šaci, stegnutoj toliko da su muzglobovi pobijeljeli. Napola se okrenuo prema vratima dok mu je svaki mišić napeto drhtio. Iz petnihse žila trudio zaustaviti da iz ovih stopa ne odjuri zadaviti maloga gada, ali je uspio malo razmisliti.

Jezal ga je razočarao, i to gadno, taj nezahvalni govnar. Ali nije to bio neki šok - on je ionakoseronja. Ako držiš vino u papirnatoj vrećici, ne bi se trebao previše uzrujavati kad procuri. Osimtoga, nije Jezal pisao pisma. što bi postignuo da mu nagazi na vrat? Uvijek ima drugih praznoglavihmladića na svijetu.

“A kamo si točno krenula s ovime, Ardee?

Ona sjedne na klupu i bi je sno se zapilji u njega preko ruba čaše. “S čime, brate?”

“Znaš ti dobro s čime!”

“Zar nismo obitelj? Ne možemo biti otvoreni jedno s drugim? Ako mi imaš što reći, samo reci!Što ti misliš kamo idem?”

“Mislim da ideš ravno u govna, kad već pitaš!” Spusti glas s najvećim mogućim mukama. “Ovo sLutharom zbilja je otišlo predaleko. Pisma? Pisma?! Upozorio sam ga, ali izgleda da problem nijebio u njemu! Gdje ti je bila pamet? Rabiš li je uopće? Ovo mora prestati prije nego ljudi počnuogovarati!” Osjećao je da ga guši neko stezanje u prsima pa duboko udahne, no glas mu svejednoprovali van. “Već i ovako ogovaraju, dovraga! Sad je gotovo! Čuješ li me?”

“Čujem te,” reče ona nehajno, “ali koga briga što drugi misle.”

“Mene je briga!” Gotovo je urliknuo. “Znaš li ti koliko naporno moram raditi? Zar misliš da samglup? Znaš ti dobro što izvodiš, Ardee!” Lice joj se natmurilo, no on nastavi dalje. “Nije kao da jeovo prvi put! Moram li te podsjećati da nisi imala baš najbolju sreću s muškarcima?”

“Bar ne s muškarcima u obitelji!” Sad je sjedila posve uspravno i pro- blijedila je od ljutnje. “Išto ti znaš o mojoj sreći! Jedva da smo razgovarali ovih deset godina!”

“Razgovaramo sada!” vikne West, čvrgnuvši zgužvani komadić papira na drugi kraj sobe. “Jesi lirazmišljala kako bi ovo moglo završiti? Ako ga osvojiš? Jesi li razmislila o tome? Bi li njegovaobitelj bila oduševljena rumenom mladom, što misliš? U najboljem slučaju ne bi nikad razgovarali stobom. U najgorem slučaju oboje bi vas razbaštinili!” Prstom koji se tresao upre u vrata. “Nisiprimijetila da je tašta, uobražena svinja? Svi su takvi! Što misliš kako bi se snalazio bez džeparca?Bez prijatelja na visokim položajima? Ne bi znao otkud početi! Kako biste bili sretni zajedno?”Glava samo što mu se nije raspukla, no on nastavi bjesnjeti. “A što ako ga, a to je mnogo izglednije,ne uspiješ osvojiti? Što onda? S tobom bi bilo gotovo, je li ti to palo na pamet? Već si jednom biladovoljno blizu tome! A ti si, kao, pametnija od mene! Praviš sprdnju od sebe!” Gotovo se gušio od bije sa. “Od nas oboje!”

Ardee zine. “Sad je sve jasno!” gotovo je vrisnula na njega. “Nikoga nije briga za mene, ali akoje tvoj ugled u opasnosti—”

“Kurvetino glupa!” Boca poleti na drugi kraj sobe. Razbije se o zid nedaleko od Ardeeine glave,a komadi se stakla razlete i vino poteče po žbuci. To ga još više razbjesni. “Zašto nećeš slušati,jebote?”

Za tren je bio na drugom kraju sobe. Ardee je izgledala iznenađeno, samo na tren, a onda sezačuje oštar prasak - njegova šaka pogodila ju je u glavu dok je ustajala. Nije daleko pala. Njegovesu je ruke uhvatile prije nego što je dotaknula tlo, dignule je u zrak a onda je bacile na zid.

“Stajat ćeš nas glave!” Njezina glava raspali u žbuku - jedanput, dvaput, triput. Jedna je rukazgrabi za vrat. Zubi se iskeze. Tijelo je zgnječi uza zid. Tihi grcaj u grlu kad su se prsti počeli stezati.

“Ti sebična, beskorisna... jebena... kurvo!”

Kosa joj se spetljala preko lica. Vidio je samo uzak komad kože, ugao usta, jedno tamno oko.

Oko je zurilo u njega. Bez boli. Bez straha. Prazno, ravnodušno, poput trupla.

Stisak. Grcaj. Stisak.

Stisak...

West dođe k sebi u mučnom trzaju. U trenu rastvori prste, trgne ruku podalje. Njegova sestraostane uspravna uza zid. Čuo je kako diše. Ono oko još uvijek je zurilo u njega.

Sigurno je to umislio. Sigurno. Svakoga će se časa probuditi, a noćna će mora proći. San. Onda jemaknula kosu s lica.

Koža joj je bila bi je la kao vosak, blijeda kao krpa. Krv koja joj je curila iz nosa izgledala jegotovo crno u usporedbi s njom. Ružičasti su se tragovi živo isticali na njezinu vratu. Tragovi prstiju.Njegovih prstiju. Znači stvarno je.

Westu se zgrči želudac. Otvorio je usta no iz njih nije izašao ni glas. Ugleda krv na njezinoj usni ismuči mu se. “Ardee...” Bio je toliko zgađen da je napola povratio dok je to izgovarao. Osjetio je žuču dnu usta, ali glas mu nije htio prestati žuboriti. “Žao mije... Žao mije... Jesi dobro?”

“Znala sam i gore proći.” Polako digne ruku i dotakne usnu vrhom prsta. Krv joj se razmrlja poustima.

“Ardee...” Jedna ruka posegne prema njoj, a onda je on naglo privuče jer ga je bilo strah što bimogla učiniti. “Žao mi je.

“I njemu je uvijek bilo žao. Zar se ne sjećaš? Grlio bi nas i plakao poslije. Uvijek mu je bilo žao.No to ga nije zaustavilo sljedeći put. Zar si zaboravio?”

West se gušio, opet potisne bljuvotinu. da je plakala i bjesnila i udarala ga šakama, bilo bi mulakše podnijeti. Sve samo ne ovo. Trudio se nikad ne misliti na to, ali nije zaboravio. “Ne,”prošapće, “sjećam se.”

“Misliš da je prestao kad si ti otišao? Postao je još gori. Samo što sam se onda sama skrivala.Sanjala sam o tome kako ćeš se ti vratiti, vratiti se i spasiti me. No kad se jesi vratio, nije to bilo nadugo, i među nama više nije bilo isto i nisi poduzeo ništa.”

“Ardee... nisam znao—”

“Znao si, ali si otišao. Bilo je lakše ne poduzeti ništa. Pretvarati se. Razumijem to i da znaš, čak tii ne zamjeram. Bila mi je utjeha, tada, znati da si se izvukao. Dan kad je umro bio mi je najsretniji uživotu.”

“Bio nam je otac—”

“O da. Moj peh. Moj peh s muškarcima. Plakala sam na grobu kao poslušna kći. Plakala i plakalasve dok se ljudi na ispraćaju nisu zabrinuli za moj razum. Onda sam ležala budna u krevetu dok svinisu zaspali. Išuljala sam se iz kuće i vratila se na grob, neko vrijeme gledala dolje... a onda sam sepopišala na njega! Zadignula sam spavaćicu, čučnula i popišala se po njemu! I cijelo sam vrijemerazmišljala - neću više biti ničije pseto!”

Nadlanicom obriše krv s nosa. “Trebao si vidjeti kako sam bila sretna kad si poslao po mene!Čitala sam pismo bezbroj puta. Moji bi je dni snovi opet su zaživjeli. Nada, ha? Koje jebenoprokletstvo! Idem živjeti s bratom. Svojim zaštitnikom. On će me paziti, on će mi pomoći. Sad ćumožda i ja imati život! No našla sam te drugačijeg nego što te se sjećam. Svog odraslog. Prvo si meignorirao, onda si mi držao prodike, onda si me udario i sad ti je žao. Pravi tatin sin!”

On zastenje. Osjećao se kao da ga je probola iglom, ravno u lubanju. Manje nego što je zaslužio.Bila je u pravu. Iznevjerio ju je. Davno prije današnjeg dana. Dok se on igrao mačevima i ljubioguzice ljudi koji ga preziru, ona je patila. Bilo je potrebno samo malo truda, ali on se nije mogaosuočiti s time. Svake minute koju je proveo s njom osjećao je krivnju koja ga je poput kamena utrbuhu vukla dolje, nepodnošljiva.

Ona se odmakne od zida. “Možda da odem posjetiti Jezala. Možda je najplići idiot u cijelomegradu, ali mislim da nikad neće dići ruku na mene, a ti?” Odgurne ga s puta i krene prema vratima.

“Ardee!” uhvati je za ruku. “Molim te... Ardee... žao mije...”

Ona isplazi jezik, smota ga u cjevčicu i pljune krvav hračak kroz nju. On mu se tiho razlijepi poprednjici uniforme. “To ti je za žaljenje, gade.”

Vrata mu se zalupe pred nosom.

SVATKO OBOŽAVA SAMOGA SEBEFerro je suženih očiju zurila u krupnog rozog i on je zurio u nju.Trajalo je to već neko vrijeme, ne

cijelo vrijeme, ali većim dijelom.

Zurenje. Kako su ružni, ti mekani bi je li stvorovi, ali ovaj je stvarno neštoposebno.

Odvratan.

Znala je da je i sama puna ožiljaka i ogrubjela od sunca i vjetra, istrošena godinama provedenimu divljini, ali blijeda koža na njegovu licu izgledala je kao štit koji je prošao bitku - nareckana,oguljena, poderana, ulubljena. Bilo je pravo čudo vidjeti da su oči na tako izubijanom licu još uvijekžive, ali bile su i zurile su u nju.

Zaključila je da je opasan.

Ne samo krupan nego i snažan. Dvostruko teži od nje, možda, a debeli vrat bio mu je sav utetivama. Osjećala je da odiše snagom. Ne bi je iznenadilo da je može podići jednom rukom, no to jenije pretjerano zabrinjavalo. Prvo bi je morao uhvatiti. Težina i snaga znaju usporiti čovjeka.

Sporost i opasnost ne idu zajedno.

Ni ožiljci je nisu brinuli. Oni samo znače da je bio u brojnim okršajima, ne kazuju je li pobijedio.Druge su stvari bile znakovitije. Način na koji sjedi - mirno ali ne posve opušteno. Spreman. Strpljiv.Način na koji mu se oči miču - lukavo, pažljivo, od nje na ostatak sobe, pa opet na nju. Tamne oči,pozorne, zamišljene. Odvaguju je. Debele žile na nadlanicama, ali dugi prsti, pametni prsti spolumjesecima prljavštine ispod noktiju. Jedan prst nedostaje. bi je li batrljak. Nije joj se to ninajmanje sviđalo. Zaudaralo je na opasnost.

Ne bi se voljela boriti s njim nenaoružana.

Samo što je predala nož onome rozome na mostu. Bila je na rubu da ga izbode, ali se u posljednjičas predomislila. Nešto u njegovim očima podsjetilo ju je na Arufa, prije nego su mu Gurkhulcinabili glavu na koplje. Tužan i staložen, kao da je razumije. Kao da je osoba, a ne stvor. U posljednjije čas, unatoč samoj sebi, predala nož. Dopustila si je da je dovedu ovamo.

Glupača!

Sad se kajala zbog toga, gorko, ali borit će se kako god može ako bude morala. Većina ljudiuopće ne shvaća koliko je svijet prepun oružja. Predmeta za bacanje, ili na koje je moguće bacitineprijatelja. Predmeta koje je moguće razbiti ili upotrijebiti kao palicu. Zarolanih tkanina kojima jemoguće zadaviti nekoga. Prašine za baciti u lice. Ako ništa od toga ne uspije, pregrizla bi mu grkljan.Iskrivi usne i pokaže mu zube da mu to dokaže, no on kao da nije primijetio. Samo je sjedio ipromatrao. Tih, miran, ružan i opasan.

“Jebeni rozi”, procijedi sebi u bradu.

Onaj mršavi pak nije uopće izgledao opasno. Boležljiv, duge kose kao u žene. Nezgrapan iživčan, oblizivao je usne. Tu i tamo bi je kradomice pogledao, ali bi odvratio pogled čim bi mu seona namrštila, gutnuo bi i čvorasta bi mu kvrga na vratu promigoljila gore pa dolje. Izgledao jeuplašeno, ne prijeteće, no Ferro ga je pratila krajičkom oka dok je motrila krupnoga. Bolje da ga neotpiše baš sasvim.

Život ju je naučio da očekuje iznenađenja.

Tako je ostao samo starac. Nije vjerovala ni jednom od ovih rozih, ali ćelavome je vjerovalanajmanje od svih. Mnogo dubokih bora na licu, oko očiju, oko nosa. Okrutnih bora. Oštre, teške kostijagodica. Veliki nabiti dlanovi, bi je le dlake na nadlanicama. Da mora ubiti njih trojicu, uza svuopasnost koju je krupni naizgled predstavljao, odlučila je da bi prvo ubila ćelavoga. Imao je pogledrobovlasnika dok ju je opetovano odmjeravao od glave do pete. Hladan pogled, kao da procjenjujekoliko bi mogla vrijediti.

Gad.

Bayaz, Yulwei je rekao da mu je ime, i činilo se da se njih dvojica dobro poznaju. “Nego,brate,”' ćelavi rozi govorio je na kantičkom, iako je bilo očito da nisu u rodu, “kako je u velikomGurkhulskom Carstvu?”

Yulwei uzdahne. “Tek je godina prošla otkad je ugrabio krunu, a Uth- man je već slomio iposljednje pobunjenike i oštro natjerao guvernere na poslušnost. Mladi je car već sad veći strah itrepet nego što je njegov otac ikada bio. Uthman-ul-Dosht, vojnici ga nazivaju, i to s ponosom.Gotovo cijela Kanta u njegovim je šakama. Neograničeno vlada cijelim Južnim morem.”

“Osim Dagoske.”

“Istina, ali ima je na oku. Vojske mu se slijevaju prema poluotoku, a njegovi su agenti vječnozaposleni iza Dagoskinih moćnih zidina. Sad kad je na Sjeveru rat, neće proći dugo dok ne osjeti daje sazreo trenutak za opsadu grada, a tada mislim da otpor neće dugo izdržati.”

“Jesi li siguran? Unija još uvijek vlada morima.”

Yulwei se namršti. “Vidjeli smo brodovlje, brate. Mnogo velikih brodova. Gurkhulci su izgradiliflotu. Moćnu flotu, potajice. Zacijelo su počeli prije nekoliko godina, za vrijeme prošloga rata. Bojimse da Unija neće još dugo kontrolirati mora.”

“Flota? Nadao sam se da ću imati još koju godinu da se pripremim.” Ćelavi rozi zvučao jetmurno. “Moji planovi postaju tim hitniji.”

Njihov joj je razgovor bio dosadan. Navikla je uvijek biti u pokretu, uvijek korak ispred, i mrzilaje mirovati. Ako ostanete predugo na jednome mjestu, Gurkhulci vas pronađu. Nije joj se dalo bitiizložak u koji će ovi rozi piljiti. Tumarala je po sobi dok su dva starca pričala u beskraj, mrštila se isisala zube. Mahala je rukama u krug. Nogama je udarala daske poda. Pipkala je tkanine po zidovimai virila iza njih, prelazila prstima po rubovima namještaja, puckala jezikom i škljocala zubima.

U svima je izazivala nervozu.

Prođe uz veliku rozu rugobu na stolici, gotovo dovoljno blizu da zamahom ruke dotakne njegovuizbrazdanu kožu. Tek toliko da mu pokaže da je boli dupe za njegovu masu, za njegove ožiljke ili štoveć. Zatim odšeta do živčenjaka. Rozog mršavca duge kose. On gutne kad se približila.

“Ssss”, sikne na njega. On promrmlja nešto i šmugne podalje, a ona korakne na njegovo mjestopokraj otvorenog prozora. Pogleda van, okre- nuvši leđa prostoriji.

Samo da pokaže rozima da ju nije briga za bilo koga od njih.

Pred prozorom su bili vrtovi. Stabla, biljke, veliki potezi uredno poslaganih travnjaka. Grupicedebelih, blijedih muškaraca i žena ljenčarile su na suncu po pažljivo pošišanoj travi i pohlepnogutale hranu. Nalijali su se pićem. Namršteno ih je promatrala. Debeli ružni, lijeni rozi koji nepoznaju drugih bogova osim prežderavanja i dokonosti.

“Vrtovi”, posprdno progunđa.

I u Uthmanovoj je palači bilo vrtova. Znala ih je gledati kroz sićušan prozor svoje sobe. Svojećelije. Davno prije nego što je postao Uthman- -ul-Dosht. Kad je bio tek carev najmlađi sin. Kad jebila jedna od njegovih brojnih robinja. Njegova zatočenica. Ferro se nagne kroz prozor pa pljune.

Mrzila je vrtove.

Mrzila je gradove općenito. Mjesta su to ropstva, straha, ponižavanja. Njihove su zidine zidovitamnica. Što prije ode iz ovog prokletog mjesta, to će biti sretnija. Ili barem manje nesretna. Okreneleđa prozoru pa se opet namršti. Svi su zurili u nju.

Onaj po imenu Bayaz prvi progovori. “Zaista si naišao na zapanjujuće otkriće, brate. Nju jenemoguće ne primijetiti u gomili, zar ne? Jesi li siguran da je ona to što tražim?”

Yulwei ju je gledao trenutak. “Koliko mogu biti siguran.”

“Ja sam ovdje”, progunđa ona, no rozi ćelavac nastavi pričati kao da je nije čuo.

“Osjeća li bol?”

“Jedva imalo. Borila se sa Žderačem na putu.”

“Stvarno?” Bayaz se tiho zahihoće sebi u bradu. “Koliko ju je gadno ozlijedio?”

“Gadno, ali za dva je dana bila na nogama, a za tjedan dana je zacijelila. Više nema niogrebotine. To nije normalno.”

“Obojica smo u svoje vrijeme vidjeli štošta što nije normalno. Moramo biti sigurni.” Ćelavacposegne u džep. Ferro ga je sumnjičavo gledala kako vadi šaku i stavlja je na stol. Kad ju je maknuo,na drvu su ostala dva glatka, polirana kamena.

Ćelavac se nagne naprijed. “Reci mi, Ferro, koji je kamen plav?”

Ona se prodorno zapilji u njega pa onda u kamenje. Nije vidjela razliku među njima. Svi su jegledali, sada pozornije nego ikad, i ona zaškrguće zubima.

“Onaj.” Pokaže prema lijevome kamenu.

Bayaz se nasmiješi. “Upravo sam se tom odgovoru nadao.” Ferro slegne ramenima. Imala jesreću, pomisli, pa je pogodila pravi. Onda primijeti izraz na licu roze mrge. Namršteno je gledao udva kamena kao da mu ništa nije jasno.

“Oba su crvena”, reče Bayaz. “Ti uopće ne vidiš boje, zar ne, Ferro?”

Znači rozi joj je ćelavac podvalio foru. Nije bila sigurna kako je mogao znati, ali je bila sigurnada joj se to ne sviđa. Nitko se ne poigrava s Ferro Maljinn. Počne se smijati. Grubim, ružnim,neizvježbanim grgljajima.

A onda skoči preko stola.

Na licu rozog starca upravo se počeo formirati izraz iznenađenja kad je njezina šaka kresnula unjegov nos. On zastenje, stolica mu se prevali unatrag i on se opruži po podu. Koprcala se po stolu daga dosegne, no Yulwei ju je zgrabio za nogu i povukao je natrag. Pruženi nokti promaše vrat ćelavogagada i umjesto toga ona prevrne stol na bok, a ona dva kamena odskližu po daskama.

Zatrese nogom i oslobodi je pa krene na rozoga starca koji je posrćući ustajao s poda, no Yulweije uhvati za ruku i opet povuče natrag, cijelo vrijeme vičući: “Mir!” Za svoj trud dobio je laktom ulice i klonulo se spustio uza zid, a ona padne na njega. Ona prva ustane, spremna opet se baciti naćelavoga gada.

No sad je već onaj krupni bio na nogama i krenuo je naprijed, još uvijek je držeći na oku. Ferromu se nasmiješi, šaka stisnutih uz bokove. Sad će vidjeti koliko je stvarno opasan.

On priđe još jedan korak.

Tada Bayaz pruži ruku da ga zaustavi. Drugom se rukom držao za nos i pokušavao zaustaviti mlazkrvi. Počne se cerekati.

“Vrlo dobro!” Nakašlje se. “Vrlo si žestoka i prokleto brza. Nesumnjivo si ti ono što smo tražili!Nadam se da ćeš prihvatiti moju ispriku, Ferro.”

“Što?”

“Za moje nepristojno ponašanje.” Obriše krv s gornje usne. “Nisam zaslužio ništa bolje, alimorao sam se uvjeriti. Žao mi je. Hoćeš li mi oprostiti?” Sada je izgledao malo drugačije, iako seništa nije promijenilo. Srdačno, obzirno, iskreno. Isprika. No trebat će više od toga da pridobijenjezino povjerenje. Mnogo više.

“Vidjet ćemo”, procijedi ona.

“Samo to i tražim. To, i da dadeš Yulweiju i meni trenutak da raspravimo neka... pitanja. Pitanjakoja je najbolje raspraviti nasamo.”

“Sve je u redu, Ferro,” reče Yulwei, “oni su prijatelji.” Bila je prokleto sigurna da njeziniprijatelji nisu, ali mu dopusti da je odvede kroz vrata za dvama rozima. “Nastoj ne ubiti ni jednogaod njih.”

Ova je prostorija bila prilično slična prethodnoj. Sigurno su bogati ovi rozi, iako nisu uopćeizgledali tako. Ogroman kamin od tamnog prošaranog kamena. Jastuci i meka tkanina oko prozora,puna sitnih izvezenih cvjetića i ptica. Bila je tu slika nekog strogog muškarca s krunom na glavi kojise mrštio na Ferro sa zida. I ona se namršti njemu. Luksuz.

Ferro je mrzila luksuz još više nego što je mrzila vrtove.

Luksuz predstavlja ropstvo sigurnije nego što to čine rešetke kaveza. Meko pokućstvo odišeopasnošću više nego oružje. Tvrdo tlo i hladna voda, samo to joj je potrebno. Mekane te stvarismekšaju, a ona nije htjela imati posla s tim.

Ovdje je čekao još jedan muškarac, hodao je okolo-naokolo s rukama iza leđa kao da ne volidugo stajati na jednom mjestu. Nije bio baš rozi, ogrubjela mu je put bila negdje između njezine injihove. Imao je obrijanu glavu, kao svećenik. Ferro se to nije svidjelo.

Najviše od svega mrzila je svećenike.

Njegove oči, međutim, zasjaju kad ju je ugledao, uz sve njezino pod- smjehivanje, i on požuri knjoj. Čudan čovječuljak u iznošenoj odjeći, vrh tjemena nije mu bio viši od Ferrinih usta. “Ja samBrat Dugostopi,” mahao je rukama na sve strane, “iz velikog reda Navigatora.”

“Blago tebi.” Ferro mu okrene rame, napinjući uši da čuje što dvojica staraca s druge strane vratagovore, ali Dugostopi se nije dao smesti.

“Baš mi jest blago! O da, svakako jest! Bog me uistinu blagoslovio! Zaista, nikada u povijesti nijedan čovjek nije toliko dobro odgovarao svojoj profesiji, ili profesija čovjeku, koliko sam ja, BratDugostopi, prikladan za plemenitu znanost navigacije! Od snijegom prekrivenih planina dalekogsjevera do suncem okupanih pustinja krajnjeg juga, cijeli je svijet moj dom, zaista!”

Nasmiješi joj se s izrazom odvratne samodopadnosti. Ferro ga je ignorirala. Dva su roza, onajkrupni i onaj žgoljavi, razgovarali na dugome kraju prostorije. Govorili su nekim jezikom koji onanije razumjela. Zvučali su kao svinje koje rokću. Možda o njoj razgovaraju, ali nju nije bilo briga.Iziđu na druga vrata i ostave je samu sa svećenikom koji je još uvijek laprdao.

“Malo je naroda u Krugu Svijeta u kojima sam ja, Brat Dugostopi, stranac, a ipak ne moguustanoviti kojeg ste vi porijekla.” Željno je iščekivao, no Ferro ne reče ništa. “Vi biste onda dapogađam? Zaista, to je prava zagonetka. Da vidimo... oči su vam oblika kakav imaju ljudi dalekogSuljuka, gdje se planine strmo izdižu iz blistavog mora, stvarno, no koža vam je—”

“Začepi, pičko.”

Čovjek stane usred rečenice, nakašlje se i udalji, ostavivši Ferro da se posveti glasovima s drugestrane vrata. Ona se nasmiješi sama sebi. Drvo je bilo debelo i zvuci prigušeni, no dva starca nisuračunala na njezin oštri sluh. Još uvijek su govorili kantički. Sad kad je onaj idiotski navigatorumuknuo, mogla je razabrati svaku riječ koju je Yulwei govorio.

“... Khalul krši Drugi zakon pa ti moraš prekršiti Prvi? Ne sviđa mi se to, Bayaze! Juvens to nikadne bi dopustio!” Ferro se namršti. Yulwei je imao neobičan ton u glasu. Strah. Drugi zakon.Spominjao ga je Žderačima, prisjeti se Ferro. Zabranjeno je jesti ljudsko meso.

Zatim je čula rozog ćelavca. “Prvi je zakon paradoks. Sva magija dolazi s Druge strane, čak inaša. Kad god nešto promijeniš, dotičeš svijet odozdo, kad god nešto stvaraš, posuđuješ s Drugestrane, a svaki put postoji cijena.”

“Ali cijena ovoga mogla bi biti previsoka! Prokleta je to stvar, to Sjeme, prokleta. Samo kaosraste iz njega! Sinovi Euzovi, toliko mudri i moćni, a to ih je Sjeme došlo glave, sve njih, na raznenačine. Jesi li ti mudriji od Juvensa, Bayaze? Lukaviji od Kanediasa? Jači od Glustroda?”

“Ništa od navedenog, brate, ali reci mi... koliko je Žderača Khalul napravio?”

Duga stanka. “Ne mogu sa sigurnošću reći.”

“Koliko?”

Još jedna stanka. “Možda dvije stotine. Možda više. Svećenstvo češlja jug u potrazi za onima kojinešto obećavaju. Sve brže i brže ih sada radi, ali većina ih je mlada i slaba.”

“Dvije stotine ili više, i taj broj stalno raste. Mnogi su slabi, ali među njima su i neki koji bi semogli mjeriti s tobom ili sa mnom. Oni koji su u Staro doba bili Khalulovi učenici - oni koje nazivajuIstočni Vjetar, i one proklete vražje blizanke.”

“Proklete kuje!” Yulwei progunđa.

“Da i ne spominjemo Mamuna, čije su laži započele ovaj kaos.”

“Nevolje su se već debelo ukorijenile prije nego se on uopće rodio, znaš to, Bayaze. Pa ipak,Mamun je bio u Pustari, osjetio sam ga u blizini. Postao je strašno jak.”

“Znaš da sam u pravu. Za to vrijeme, naši redovi gotovo uopće ne rastu.”

“Mislio sam da ovaj Quai obećava?”

“Trebamo samo još stotinu takvih poput njega i dvadeset godina da ih obučimo. Onda bismomožda bili ravnopravni. Ne, brate, ne. Protiv vatre se moramo boriti vatrom.”

“Pa makar ta vatra spalila tebe i cijeli svijet do pepela? Daj da odem u Sarkant. Khalul se moždajoš da urazumiti—”

Smijeh. “Porobio je pola svijeta! Kad ćeš se probuditi, Yulwei? Kad porobi i ostatak? Ne mogusi priuštiti da te izgubim, brate!”

“Sjeti se, Bayaze, ima i gorih stvari od Khalula. Mnogo gorih.” Glas mu utihne u šapat pa seFerro morala napregnuti da čuje. “Odavatelji tajni uvijek slušaju...”

“Dosta, Yulwei! Bolje je uopće ne razmišljati o tome!” Ferro se namršti. Kakve su to gluposti?Odavatelji tajni? Kakvih tajni?

“Sjeti se što ti je Juvens rekao, Bayaze. Čuvaj se ponosa. Koristio si se Umijećem. Znam to.Vidim sjenu na tebi.”

“K vragu i tvoje sjene! Činim što moram! Sjeti se što je Juvens rekao tebi, Yulwei. Ne možemomotriti dovijeka. Vremena je malo i ja više neću motriti. Ja sam prvi. Odluka je moja.”

“Zar nisam uvijek slijedio tvoje vodstvo? Uvijek, čak i kad mi je savjest nalagala suprotno?”

“I jesam li te ikada krivo vodio?”

“To ćemo još vidjeti. Ti si prvi, Bayaze, ali nisi Juvens. Moja je uloga da propitujem,Zacharusova također. Njemu će se ovo svidjeti još manje nego meni. Daleko manje.”

“To se mora učiniti.”

“Ali drugi će platiti cijenu, kako to uvijek biva. Taj Sjevernjak, Devet- prsti, može razgovarati sduhovima?”

“Da.” Ferro se namršti. Duhovi? Onaj devetprsti rozi izgledao je kao da nije u stanju razgovaratini s drugim ljudima.

“A ako pronađeš Sjeme,” začuje se Yulweijev glas onkraj vrata, “namjera ti je da ga Ferronosi?”

“Ona ima pravo porijeklo, a netko mora.”

“Onda budi oprezan, Bayaze. Poznajem te, upamti to. Malotko te bolje zna. Daj mi riječ da ćeš ječuvati, čak i nakon što posluži tvojoj svrsi.” “Čuvat ću je bolje nego što bih čuvao vlastito dijete.”

“Čuvaj je bolje nego što si čuvao Tvorčevo dijete, i bit ću zadovoljan.”

Duga tišina. Ferro je micala vilicom dok je razmišljala o onome što je čula. Juvens, Kanedias,Zacharus - sva joj ta čudna imena nisu ništa značila. I kakvo je to sjeme koje može spaliti cijeli svijetdo pepela? Nije htjela imati posla sa svime time, u to je bila sigurna. Njoj je mjesto na jugu, u borbiprotiv Gurkhulaca oružjima koja razumije.

Vrata se otvore i dva starca iziđu. Nisu mogli biti različitiji nego što su bili. Jedan tamnoput,visok i koščat, dugokos, a drugi bi je loput, krupne građe i ćelav. Sumnjičavo ih je promatrala. bi je liprvi progovori.

“Ferro, imam ponudu za—”

“Ne idem s tobom, ti stara roza budalo.”

Jedva primjetna sjena razdraženosti preleti licem ćelavca, no on se brzo svlada. “Zašto? Kakvogdrugog posla imaš da je tako hitan?”

O tome uopće nije trebala razmišljati. “Osvetu.” Njezina omiljena riječ. “Aha. Tako dakle. MrzišGurkhulce?”

“Da.”

“Dužni su ti za sve što su ti učinili?”

“Da.”

“Jer su ti oteli obitelj, narod, zemlju?”

“Da.”

“Jer su te porobili”, prošapće on. bi je sno je zurila u njega i pitala se otkuda zna toliko o njoj,pitala se da li da još jednom nasrne na njega. “Pokrali su te, Ferro, sve su ti oduzeli. Oteli su ti tvojživot. Da sam ja na tvome mjestu... da sam pretrpio sve što si ti pretrpjela... ne bi bilo dovoljno krvina čitavom jugu da me zadovolji. Pobrinuo bih se da svaki gurkhulski vojnik postane truplo da sezadovoljim. Spalio bih svaki gurkhulski grad da se zadovoljim. Pobrinuo bih se da njihov car trune ukavezu u vlastitoj palači da se zadovoljim!”

“Da!” procijedi ona s divljim osmijehom na licu. Sad je govorio njezinim jezikom. Yulwei nikadnije tako govorio - možda ovaj rozi starac ipak nije tako loš. “Razumiješ me! Zato moram ići na jug!”

“Ne, Ferro.” Sad se ćelavi starac cerio. “Ne razumiješ kakvu ti priliku nudim. Car ne vladastvarno Kantom. Iako izgleda moćno, on pleše kako netko drugi svira, netko čija je ruka dobroskrivena. Zovu ga Khalul.”

“Prorok.”

Bayaz kimne. “Ako te netko poreže, mrziš li nož ili onoga tko ga drži u ruci? Car, Gurkhulci, svisu oni tek Khalulovo oružje, Ferro. Carevi dolaze i prolaze, ali Prorok je uvijek tu, iza njih. Šapuće.Sugerira. Naređuje. On ti je dužnik.”

“Khalul... da.” Žderači su spominjali to ime. Khalul. Prorok. Careva palača puna je svećenika, tosvi znaju. I palače guvernera. Svećenici su posvuda, roje se kao kukci. Po gradovima, selima, međuvojnicima, vječno šire laži. Šapuću. Sugeriraju. Naređuju. Yulwei se mrštio, nesretan, no Ferro je

znala da je rozi starac u pravu. “Da, razumijem!”

“Pomozi mi i ja ću ti omogućiti osvetu, Ferro. Pravu osvetu. Ne jednog mrtvog vojnika, ili deset,nego tisuće. Desetke tisuća! Možda čak i samoga cara, tko zna?” Slegne ramenima i napola se okreneod nje. “Pa ipak, ne mogu te siliti. Vrati se u Pustaru ako želiš - skrivaj se i bježi, ruj po zemlji kaoštakor. Ako te to zadovoljava. Ako je to puna mjera tvoje osvete. Sad te i Žderači traže. Khalulovadjeca. Bez nas će te se i dočepati, i to prije, a ne kasnije. Pa ipak, izbor je na tebi.”

Ferro se namršti. Svih tih godina u divljini ogorčenim borbama i vječnim bježanjem nije postiglaništa. Ne osvetu koja bi bila vrijedna spomena. Da nije bilo Yulweija, dosad bi već ostala bez glave.Bila bi tek hrpa bi je lih kostiju u pustinji. Meso u trbusima Žderača. Ili u kavezu pred carevompalačom.

Trunula bi.

Nije mogla odbiti i znala je to, ali joj se to nije sviđalo. Ovaj starac točno je znao što joj trebaponuditi. Mrzila je nemati izbora.

“Razmislit ću”, reče.

Još jednom tek jedva primjetna sjenka ljutnje na licu rozog ćelavca, brzo prikrivena. “Razmislionda, ali nemoj predugo. Carevi se vojnici gomilaju, a vremena je malo.” On pođe za drugima izsobe i ostavi je nasamo s Yulweijem.

“Ne sviđaju mi se ti rozi”, reče ona, dovoljno glasno da je stari čuje u hodniku, a onda tiše.“Moramo li poći s njima?”

“Ti moraš. Ja se moram vratiti na jug.”

“Što?”

“Netko mora držati Gurkhulce na oku.”

“Ne!”

Yulwei se nasmije. “Dvaput si me pokušala ubiti. Jednom si mi pokušala pobjeći, a sad kad teostavljam, želiš da ostanem? Nikako da te shvatim, Ferro.”

Ona se namršti. “Ovaj ćelavi kaže da mi može dati osvetu. Laže?” “Ne.”

“Onda moram ići s njim.”

“Znam. Zato sam te doveo ovamo.”

Nije znala što bi rekla. Spusti pogled na pod, no Yulwei je iznenadi odjednom koraknuvšinaprijed. Ona digne ruku da blokira udarac, no on je samo zagrli i čvrsto privine uza sebe. Neobičanosjećaj. Biti nekome blizu. Toplo. Yulwei se odmakne s jednom rukom na njenome ramenu. “Hodaj

Božjim stopama, Ferro Maljinn.”

“Hah. Ovi ovdje nemaju Boga.”

“Točnije bi bilo da ih imaju mnogo.”

“Mnogo?”

“Zar nisi primijetila? Ovdje svaki čovjek obožava samoga sebe.” Ona kimne. To joj se činiloprilično istinitim. “Budi oprezna, Ferro. I slušaj Bayaza. On je prvi u mome redu, i rijetki su mudrijiod njega.”

“Ne vjerujem mu.”

Yulwei se nagne bliže. “Nisam ti rekao da mu vjeruješ.” Onda se nasmiješi i okrene joj leđa.Gledala ga je kako polako hoda prema vratima i izlazi na hodnik. Čula je kako bosim nogama tabanapo pločicama, a narukvice mu tiho zveckaju.

Ostavio ju je samu s luksuzom, vrtovima i rozima.

STARI PRIJATELJIZačuje se muklo kucanje na vrata i Glokta trgne glavom uvis, a lijevo mu oko odjednom počne

trzati. Tko li to dolazi kucati u ovo doba? Frost? Severard? Ili netko drugi? Možda mi je tosuperior Goyle došao u posjet s onim svojim cirkuskim nakazama? Možda je nadlektoru većdojadio njegov invalidni potrčko? Ne bi se moglo reći da je gozba protekla kao što je biloplanirano, a Njegova Eminencija nije pretjerano sklona praštanju. Tijelo pronađeno kako pluta nadokovima...

Još jednom se začuje kucanje. Glasno, samopouzdano kucanje. Kucanje koje zahtijeva da sevrata otvore prije nego budu provaljena. “Evo me!” vikne, glasom koji je lagano pucao dok se naklimavim nogama izvlačio od stola. “Evo me odmah!” Zgrabi štap i odšepa do ulaznih vrata, dubokoudahne i počne prtljati po zasunu.

Nije bio Frost, a ni Severard. Nije bio ni Goyle ni netko od njegovih bizarnih praktikala. Bio jeto netko znatno neočekivaniji. Glokta upitno podigne obrvu, a onda se nasloni na okvir vrata. “MajoreWeste, kakvo iznenađenje.”

Ponekad kad se stari prijatelji susretnu, situacija u trenu bude onakva kakva je bila prije mnogogodina. Prijateljstvo se nastavi, netaknuto, kao da prekida nije ni bilo. Ponekad, ali ne i sad.“Inkvizitore Glokta”, promumlja West - nesigurno, nespretno, posramljeno. “Oprostite što vasgnjavim ovako kasno.”

“Nema problema”, reče Glokta hladno i formalno.

Major se gotovo lecne. “Slobodno uđem?”

“Naravno.” Glokta zatvori vrata za njim, a onda odšepa za Westom u blagovaonicu. Major seuvuče na jednu od stolica, a Glokta na drugu. Sjedili su jedan preko puta drugoga jedan tren, bezriječi. Koga vraga hoće, u ovo doba ili bilo koje drugo? Glokta je proučavao lice staroga prijateljau sjaju vatre i jedne treperave svijeće. Sad kad ga je jasnije vidio, shvati da se West promijenio.Izgleda staro. Kosa mu se prorijedila na sljepoočnicama a oko ušiju je sijedila. Lice mu je biloblijedo, upalo, pomalo ispijeno. Izgleda zabrinuto. Izmučeno. Kao da je na rubu. West se ogleda pobi je dnoj sobi, bi je dnoj vatri, bi je dnom pokućstvu, oprezno pogleda Gloktu pa brzo spusti pogledna pod. Živčan, kao da ga nešto izjeda. Izgleda kao da mu je nelagodno. I treba mu biti.

Nije se činilo da je spreman prekinuti tišinu, pa Glokta to učini umjesto njega. “I, koliko je većprošlo, ha? Ako izostavimo onu večer u gradu, a to se ionako ne računa, zar ne?”

Sjećanje na taj nezgodni susret ostalo je visjeti između njih kao prdež, a onda West pročisti grlo.“Devet godina.”

“Devet godina. Zamisli ti to. Otkad smo stajali zajedno na onome grebenu, stari prijatelji zajedno,i gledali dolje prema rijeci. Dolje prema mostu i svim onim Gurkhulcima na drugoj strani. Čini se daje to bilo u nekom prošlom životu, zar ne? Mislio sam da sam nam ja jedina nada. Mislio sam da sam

nepobjediv.”

“Sve si nas spasio toga dana, spasio si cijelu vojsku.”

“Jesam li? Baš divno. Usudio bih se reći da bi, da sam umro tamo na tom mostu, danas posvudabili moji spomenici. Šteta što nisam, zapravo. Šteta za sve.”

West se lecne i promeškolji na stolici, kao da mu je još više neugodno. “Tražio sam te poslije...”promrmlja.

Tražio si me? Kako jebeno nevjerojatno plemenito. Baš si pravi prijatelj. Jaka mi je korist bilaod toga dok sam prolazio agoniju s nogom koju su mi samljeli u faširanac. A to je bio tek početak.“Nisi došao pričati o dobrim starim vremenima, Weste.”

“Ne... ne, nisam. Došao sam zbog svoje sestre.”

Glokta zamukne. Takav odgovor sasvim sigurno nije očekivao. “Zbog Ardee?”

“Ardee, da. Uskoro odlazim za Anglandiju i... nadao sam se da ćeš mi je pripaziti dok menenema.” Westove oči nervozno polete uvis. “Uvijek si znao sa ženama... Sande.” Glokta napravigrimasu kad je čuo svoje ime. Nitko ga više ne zove tako. Nitko osim moje majke. “Uvijek si znao štotreba reći. Sjećaš se onih triju sestara? Kako su se ono zvale? Na kraju su ti sve jele iz ruke.” Westse nasmiješi, ali Glokta nije mogao.

Sjećao se, ali sjećanja su sada bila slaba, bezbojna, izblijedjela. Sjećanja nekog drugogčovjeka. Mrtvog čovjeka. Moj je život počeo u Gurkhulu, u carskoj tamnici. Sjećanja otada mnogosu stvarnija. Ležao sam na krevetu kao truplo kad sam se vratio, u mraku, i čekao prijatelje kojinikad nisu došli.

Pogleda Westa, svjestan da mu je pogled užasno hladan. Misliš me pridobiti svojim iskrenimlicem i pričama o davnim danima? Kao odavno izgubljeni pas koji se konačno vjerno vratio kući?Nisam ja tako glup. Smrdiš, Weste. Zaudaraš na izdaju. Barem to sjećanje još imam.

Glokta se polako nasloni. “Sand dan Glokta”, promrmlja kao da se prisjeća imena koje je nekoćznao. “Što li se dogodilo s njim, Weste? Znaš, onaj tvoj prijatelj, sjajan mladić, naočit, ponosan,neustrašiv? Magnet za žene? Svi ga vole i poštuju, suđeni su mu veliki uspjesi? Kamo je on nestao?”

West ga je gledao, zbunjen i nesiguran u sebe, i nije rekao ništa.

Glokta se naglo nagne prema njemu, ruku raširenih preko stola, usana iskrivljenih da pokažeskršena usta. “Mrtav je! Umro je na onome mostu! I što je ostalo? Jebena ruina s njegovim imenom!Šepava, kukavna sjena! Kljasti duh koji se grčevito drži na životu kao što se smrad pišaline drži zaprosjaka. Nema prijatelja, taj odvratni jebeni reziduum, a i ne želi ih! Gubi se, Weste! Vrati seVaruzu i Lutharu, i ostalim ispraznim gadovima! Ovdje ne poznaješ nikoga!” Gloktine su usne drhtjelei frcale slinu od gađenja. Nije bio siguran tko mu se više gadi - West ili on sam.

Major je treptao i u tišini stezao mišiće vilice. Nesigurno ustane na noge. “Žao mi je”, reče preko

ramena.

“Reci mi nešto!” vikne Glokta i natjera ga da se zaustavi prije nego što je stigao do vrata. “Sviostali lijepili su se za mene dokle god sam im bio od koristi, dokle god sam se uspinjao. Oduvijeksam to znao. Nisam se pretjerano iznenadio što više nisu htjeli imati posla sa mnom kad sam sevratio. Ali ti, Weste, uvijek sam mislio da si ti bolji prijatelj od toga, bolji čovjek. Uvijek sam mislioda ćeš barem ti - samo ti - doći i posjetiti me.” Slegne ramenima. “Valjda sam se prevario.” Gloktase okrene u stranu, namršteno se zagleda u vatru u iščekivanju zvuka zatvaranja ulaznih vrata.

“Nije ti rekla?”

Glokta se okrene. “Tko?”

“Tvoja majka.”

On otpuhne. “Moja majka? Što bi mi rekla?”

“Došao sam. Dvaput. Čim sam saznao da si se vratio, došao sam. Tvoja me majka otpravila naulaznim vratima imanja. Rekla je da si prebolestan da bi primao goste, i da ionako ne želiš više imatiposla s vojskom, a pogotovo ne sa mnom. Vratio sam se opet nekoliko mjeseci kasnije. Mislio sam dati bar toliko dugujem. Toga me puta neki sluga došao otpraviti. Kasnije sam čuo da si se pridružioInkviziciji i otišao za Anglandiju. Smetnuo sam te s uma... sve dok se nismo sreli... one večeri ugradu...” West zamukne.

Trebalo mu je neko vrijeme da mu se njegove riječi upiju, a kad jesu, Glokta ustanovi da jezinuo. Tako jednostavno. Nikakva urota. Nikakva mreža izdajstva. Gotovo mu je došlo da senasmije koliko je sve to bilo glupo. Moja majka otpravila ga je na vratima, a ja nikad nisamposumnjao što nitko ne dolazi. Oduvijek je mrzila Westa. Posve neprikladan prijatelj, daleko ispodnjezina obožavanog sina. Nije ni čudo da je njega okrivila za ono što mu se dogodilo. Trebao samto naslutiti, ali bio sam prezauzet gušenjem u boli i gorčini. Prezaposlen izigravanjem tragičnogjunaka. On gutne. “Došao si?”

West slegne ramenima. “Ako to išta znači.”

Hah. Što možemo nego se truditi biti bolji? Glokta trepne i duboko udahne. “Ja, ovaj... žao mi je.Zaboravi što sam rekao, ako možeš. Molim te. Sjedni. Govorio si nešto o svojoj sestri.”

“Da. Da. Moja sestra.” West se dovuče natrag do svojega mjesta, zagledan u pod, a lice mupoprimi onaj zabrinuti izraz, pun krivnje, od ranije. “Uskoro krećemo za Anglandiju i ne znam kad ćuse vratiti... i hoću li uopće, valjda... neće imati prijatelja u gradu i, ovaj... mislim da sije ti upoznaojednom kad si došao k nama kući.”

“Naravno, a i puno nedavnije od toga, zapravo.”

“Stvarno?”

“Da. S našim zajedničkim prijateljem, kapetanom Lutharom.”

West još više problijedi. Ima tu još nešto što mi nije rekao. No Glokta nije htio već sadukočenom nogom nagaziti svoje jedino prijateljstvo, ne tako brzo nakon što je ponovno započelo.Nastavi šutjeti pa tren kasnije major nastavi.

“Život joj je... bio težak. Mogao sam nešto poduzeti. Trebao sam nešto poduzeti.” Očajno je zuriou stol, a licem mu prođe ružan grč. Ovaj mi je poznat. Jedan mi je od omiljenih. Gnušanje premasamome sebi. “Ali izabrao sam dopustiti drugim stvarima da se ispriječe i davao sve od sebe da nemislim na to, i pretvarao sam se da je sve u redu. Ona je patila a ja sam za to kriv.” Nakašlje se panespretno gutne. Usna mu počne drhtjeti i on pokrije lice rukama. “Moja krivnja... ako joj se neštodogodi...” Ramena su mu se tiho tresla, i Glokta začuđeno digne obrve. Navikao je da muškarci plačupred njim, dakako. Ali obično im prvo trebam barem pokazati instrumente.

“Hajde, Colleme, ovo ti nije nalik.” Polako se pruži preko stola, napola povuče ruku, a onda snelagodom potapša uplakanog prijatelja po ramenu. “Pogriješio si, ali zar ne griješimo svi? Greškesu u prošlosti i ne mogu se promijeniti. Ne možemo ništa, samo se truditi biti bolji, zar ne?” Molim?Zar je moguće da ja to govorim? Inkvizitor Glokta, tješitelj potrebitih? No West je izgledao maloohrabreno. Podigne glavu, obriše šmrkavi nos i suznih se očiju, pun nade, zagleda u Gloktu.

“Imaš pravo, imaš pravo, naravno. Moram se iskupiti. Moram! Hoćeš li mi pomoći, Sande?Hoćeš li je paziti dok mene nema?”

“Učinit ću za nju sve što je u mojoj moći, Colleme, možeš se osloniti na mene. Nekoć sam te sponosom zvao svojim prijateljem... i opet će biti tako.” Čudno, ali Glokta je gotovo osjetio suzu uvlastitom oku. Ja? Zar je moguće? Inkvizitor Glokta, pouzdan prijatelj? Inkvizitor Glokta, zaštitnikranjivih mladih djeva? Skoro se naglas nasmijao toj pomisli, no ipak, situacija je bila takva. Nikadne bi pomislio da mu je to potrebno, ali bio je dobar osjećaj opet imati prijatelja.

“Hollit”, reče Glokta.

“Molim?”

“One tri sestre, preživale su se Hollit.” Zasmijulji se sebi u bradu, a sjećanje mu navre malojasnije nego prije. “Palile su se na mačevanje. Obožavale su taj sport. Možda je to imalo veze saznojem.”

“Mislim da sam se tada odlučio prihvatiti mačevanja.” West se nasmije, a onda zgrči lice kao dase pokušava nečega sjetiti. “Kako nam se ono zvao intendant? On se palio na najmlađu, bio je izvansebe od ljubomore. Kako se dovraga zvao? Debeljko.”

Glokti se nije bilo pretjerano teško sjetiti imena. “Rews. Salem Rews.” “Rews, tako je! Njegasam skroz zaboravio. Rews! Kako je taj čovjek znao ispričati priču, kao nitko drugi. Sjedili bismočitave noći, slušali ga i valjali se od smijeha! Gdje li je on samo završio?”

Glokta načas utihne. “Mislim da je napustio vojsku... i postao nekakav trgovac.” Nehajnoodmahne rukom. “Čuo sam da je odselio na Sjever.”

POVRATAK U BLATOCarleon uopće nije izgledao onakav kakvim ga se Cucak sjećao, no opet, on ga se nekako sjećao u

plamenu. A takva sjećanja urežu ti se u pamćenje. Urušavanje krovova, pucanje prozora, gomileboraca na sve strane, svi opijeni boli i pobjedom i, ha, pićem - pljačkane, ubijanje, podmetanjepožara, i sve ostale neugodne pojave. Žene vrište, muškarci urlaju, smrde po dimu i strahu. Ukratko,haračenje, s Logenom i njime u glavnim ulogama.

Bethod je ugasio vatre i proglasio grad svojim. Uselio se pa počeo graditi. Nije daleko dospio dotrenutka kad je protjerao Logena, Cucka ostale u egzil, ali sigurno su otada gradili svaki dan. Grad jesada bio dvostruko veći nego prije, čak i od onoga kakav je bio prije nego što je spaljen, prekrivao jecijeli brijeg i cijelu padinu sve do rijeke. Veći je od Uffritha. Veći od ijednog grada koji je Cucakvidio. Sa svojega položaja, gore među drvećem na drugoj strani doline, ljudi se nisu vidjeli, nomoralo ih je biti strašno puno. Tri su nove ceste vodile od gradskih dveri. Dva velika nova mosta.Nova zdanja posvuda, i to velika na mjestu malih. Mnogo njih. Uglavnom sagrađena od kamena, skrovovima od škriljevca, a čak su i neki prozori bili stakleni.

“Bili su marljivi”, reče Trodrvaš.

“Nove zidine”, reče Mrki.

“Puno njih”, promrmlja Cucak. Zidina je bilo posvuda. Bile su jedne velike oko vanjskog oboda,s pravim tornjevima i svime, i s velikim opkopom s vanjske strane. Bile su i jedne još veće oko vrhabrda na mjestu gdje je nekoć stajala Skarlingova dvorana. Nešto zbilja ogromno. Cucak nije mogaoshvatiti otkud im sav taj kamen za gradnju. “Najveće vražje zidine koje sam ikad vidio”, reče.

Trodrvaš zatrese glavom. “Ne sviđa mi se ovo. Ako Forleya zarobe, nikad ga nećemo izvućivan.”

“Ako Forleya zarobe, ostat će nas pet, šefe, i tražit će nas. On nije nikakva prijetnja, ali mi jesmo.Najmanji će nam problem biti kako ga izvući. On će se već nekako izvući, kao obično. Vrlovjerojatno će nadživjeti sve nas skupa.”

“Ne bi me čudilo”, promrmlja Trodrvaš. “Opasnim se poslom bavimo.” Otpužu natrag krozgrmlje, sve do tabora. Crni Dow bio je ondje i izgledao još mrzovoljnije nego inače. Tul Durutakođer, iglom je zakrpavao rupu na kaputu, lica posve izgužvanog dok je krupnim prstima prtljao smalim metalnim iverom. Forley je sjedio do njega i kroz lišće gledao u nebo. “Kako si, Forley?”upita ga Cucak.

“Loše, ali moraš se bojati da bi bio hrabar.”

Cucak mu se naceri. “Da, čuo sam. Onda smo obojica junaci, ha?” “Sigurno”, reče on i naceri muse.

Trodrvaš je bio sav ozbiljan. “Jesi li siguran za ovo, Forley? Sigurno želiš ići tamo? Jednom kad

uđeš, možda nećeš moći više van, ma koliko bio dobar na riječima.”

“Siguran. Možda mi se gaće tresu od straha, ali idem. Bit će više koristi od mene unutra negoovdje vani. Netko ih mora upozoriti za Shanke. Znaš to, šefe. Tko drugi preostaje?”

Stari momak kimne sam za sebe, spor kao izlazak sunca. Uzme si trenutak, kao i uvijek. “Da.Dobro. Reci im da ja čekam ovdje, kod staroga mosta. Reci im da sam sam. Za slučaj da Bethod ipakodluči da nisi dobrodošao, jasno?”

“Jasno. Sam si ovdje, Trodrvašu. Samo smo se nas dvojica uspjeli vratiti preko planina.”

Sad su se svi okupili, i Forley im se svima smiješio. “Dakle, momci, bilo nam je super, zar ne?”

“Začepi, Najslabiji”, natmuri se Dow. “Bethod nema ništa protiv tebe. Vratit ćeš se.”

“Ali za slučaj da se ne vratim. Bilo nam je super.” Cucak mu kimne, nelagodno. Bila su to istaprljava lica puna ožiljaka kao i uvijek, ali tmurnija nego ikad prije. Nikome nije bilo drago što izlažuopasnosti jednoga od svojih, ali Forley je imao pravo, netko to mora učiniti, a on je najbolji za to.Ponekad je slabost bolji štit od snage, Cucak je mislio. Bethod je žao gad, ali je i pametan. Shankedolaze, i treba ga upozoriti. Nadali su se da će biti zahvalan na tome.

Hodali su zajedno dolje do ruba drveća i gledali prema stazi. Prelazila je stari most i vijugaladolje prema dolini. Odande do dveri Carleona. Do Bethodove tvrđave.

Forley duboko udahne i Cucak ga potapša po ramenu. “Sretno, Forley. Sretno ti bilo.”

“I tebi.” Držao je Cuckovu ruku u svojoj na trenutak. “Svima vama, momci, ne?” pa se okrene iodmaršira prema mostu visoko uzdignute glave.

“Sretno, Forley!” vikne Crni Dow i sve ih preplaši.

Okrene se na trenutak, Najslabiji, dok je stajao na vrhu mosta, i naceri se. A onda nestane.

Trodrvaš duboko udahne. “Oružje,” reče, “za svaki slučaj ako se Bethod ne bude dao urazumiti. Ičekajte znak, može?”

Činilo se da dugo čekaju, dok su gore u lišću, tihi i mirni, gledali sve one nove zidine. Cucak jeležao na trbuhu s lukom pri ruci, gledao, čekao i pitao se kako Forleyu ide. Dugo i napeto su čekali. Aonda ih je ugledao. Jahači su izišli na najbliže dveri, prejahali jedan od novih mostova i prešli rijeku.Na začelju su imali kola. Cucak nije bio siguran što imaju u kolima, no nije mu se to nimalo svidjelo.Forleyu nije bilo ni traga, i nije bio siguran je li to dobar ili loš znak.

Prilazili su brzo, galopirali uz obalu, uzbrdo po strmoj stazi prema drveću, potoku i staromkamenom mostu preko njega. Ravno prema Cucku. Čuo je topot kopita po zemlji. Sad već dovoljnoblizu da ih prebroji i dobro promotri. Koplja, štitovi i dobri oklopi. Kacige i oklopi od veriga. Njihdesetorica i još dvojica koji su sjedili na kolima, svaki s jedne strane kočijaša, s nečime što jeizgledalo kao mali lukovi na drvenim blokovima. Nije znao što smjeraju, i nije volio ne znati. Htio je

on biti taj koji sprema iznenađenja.

Otpuže potrbuške natrag kroz grmlje, odgaca preko potoka pa požuri prema rubu drveća otkud jeimao dobar pogled na stari most. Trodrvaš, Tul i Dow stajali su na njemu bližoj strani i on im mahne.Nije vidio Mrkoga, on je sigurno bio dalje u šumi. Pokaže im znak za jahače, digne šaku da im kažeda ih je deset, stavi pruženi dlan na prsa da kaže da su oklopljeni.

Dow uzme mač i sjekiru pa odjuri među hrpu izlomljenih stijena, visoko gore blizu mosta, sklonise i utihne. Tul sklizne niz obalu u potok, tada srećom tek do koljena, i priljubi golemo tijelo uz daljikraj luka s velikim dugim mačem iznad vode. Cucak je bio malo nervozan što tako dobro vidi Tula sasvojeg položaja. Pa ipak, jahači ga uopće neće vidjeti ako dođu ravno stazom. Očekivat će samojednog čovjeka i Cucak se nadao da neće doć’ pretjerano oprezni. Nadao se, jer ako uzmu vremenada provjere, bit će to jebena katastrofa.

Gledao je Trodrvaša kako si veže štit za ruku, izvlači mač, proteže vrat, a onda samo stoji i čeka,velik i masivan, blokiravši stazu na bližoj strani mosta, kao da je sam na svijetu.

Cucak je sad čuo glasan topot kopita i klaparanje kotača kola iza drveća. Izvadi nekoliko strijela iposadi ih, vrškom prema dolje, u zemlju gdje će ih brzo moći uzeti. Davao je sve od sebe da progutastrah. Prsti su mu se cijelo vrijeme tresli, ali nije bilo važno. Radit će sasvim dobro kad budepotrebno.

“Čekaj znak”, prošapće sebi. “Čekaj znak!”

Zatakne strijelu u luk i napola napne strunu pa nacilja dolje prema mostu. Prokletstvo, kako mu sepočelo pišati.

Prvi se vrh koplja promoli iznad vrha brda, a onda i drugi. Kacige koje poskakuju, prsa uoklopima od lanaca, konjske glave, i malo po malo jahači su se primicali mostu. Za njima su sekotrljala kola koja je, zajedno s kočijašem i dva smiješna putnika, vukao velik, kudrav vučni konj.

Jahač na čelu sada ugleda Trodrvaša koji ga je čekao na kraju mosta pa potjera konja naprijed.Cucku padne kamen sa srca kad je vidio da i ostali kasaju za njim na hrpi, svi nestrpljivi. Forley jesigurno rekao ono što mu je naloženo - očekivali su samo jednoga. Cucak je vidio Tula kako viriispod luka prekrivenog mahovinom dok su konji kloparali iznad njega. Majko mila, kako mu se ruketresu. Brinulo ga je da će otpustiti napola napetu strijelu i sve upropastiti.

Kola stanu na drugoj obali, a dva muškarca na njima ustanu i upere one čudne lukove uTrodrvaša. Cucak fino nacilja jednoga od njih i napne strijelu do kraja. Većina jahača sad su već bilina mostu, a konji su im se poplašili i uznemireno komešali, nezadovoljni što su nagurani na takomalom prostoru. Onaj na čelu zauzda konja pred Trodrvašem s kopljem uperenim u njega. Staromomče, međutim, nije uzmaknuo ni koraka. Ne on. Samo je namršteno podigao pogled i nije daojahačima mjesta da ga obiđu, pa su ostali zbijeni na mostu.

“Vidi, vidi”, Cucak je čuo da njihov vođa govori. “Rudd Trodrvaš. Mislili smo da si odavnoodapeo, starkeljo.” Znao je taj glas. Bio je to jedan od Bethodovih karlova iz davnih dana. Dosta-Loš

su ga zvali.

“Reko bih da sam još sposoban za borbu-dvije”, reče Trodrvaš i još uvijek ne uzmakne. (Suton,CroWarez.org)

Dosta-Loš ogleda se oko sebe, zaškilji među drveće, dovoljno razuman da uvidi da je na lošempoložaju, ali ne odveć oprezan. “Gdje su ti ostali? Gdje je onaj seronja Dow, ha?”

Trodrvaš slegne ramenima. “Samo sam ja ovdje.”

“Vratili se u blato, ha?” Cucak je vidio samo da se Dosta-Loš ceri ispod kacige. “Šteta. Nadaosam se da ću ja ubiti tog prljavog gada.”

Cucak se lecne, napola očekujući da Dow istoga trena izleti između kamenja, ali nije mu bilo nitraga. Ne još. Jednom za promjenu čeka znak. “Gdje je Bethod?” upita Trodrvaš.

“Kralj ne izlazi zbog takvih kao što si ti! Uostalom, u Anglandiji je, praši unijske guzice. PrincCalder je glavni dok njega nema.”

Trodrvaš prezrivo otpuhne. “Princ, ha? Sjećam ga se dok je još bio na majčinoj sisi. Ni to nijeznao kako treba.”

“Mnogo se toga promijenilo, stari moj. Stvarno štošta.”

Sto mu gromova, Cucak se nadao da će požuriti, što god se dogodilo. Nije mogao držati pišalinuviše. “Čekaj znak”, sam je sebi nijemo sricao, tek toliko da pokuša primiriti ruke.

“Tupoglavci su posvuda”, Trodrvaš je govorio. “Krenut će na jug negdje na ljeto, možda i prije.Treba poduzeti nešto.”

“Pa što ne bi onda pošao s nama, a? Možeš sam upozoriti Caldera. Dovezli smo kola da tepovezemo. Čovjek tvojih godina ne bi trebao hodati.” Par drugih jahača nasmije se tome, noTrodrvaš im se ne pridruži. “Gdje je Forley?” srdito promrmlja. “Gdje je Najslabiji?”

Među jahačima se opet začuje cerekanje. “O, tu je u blizini,” reče Dosta-Loš, “stvarno je blizu.Zašto se ne popneš na kola pa ćemo te odmah odvesti k njemu. Onda svi lijepo možemo sjesti u krug ipričati o Tupoglavima, fino na miru.”

Cucku se to nije sviđalo. Ni najmanje. Imao je gadan predosjećaj. “Sigurno misliš da sam nekanova pasmina budale”, reče Trodrvaš. “Ne idem nikamo dok ne vidim Forleya.”

Dosta-Loš nato se namršti. “Nisi u poziciji govoriti nama što hoćeš ili nećeš učiniti. Možda sinekoć bio velik čovjek, ali sad si spao na manje od nule i to je činjenica. A sad predaj mač i upadaj uta jebena kola kako sam ti rekao prije nego se razljutim.”

Još jednom pokuša pogurnuti konja naprijed, no Trodrvaš se ne mrdne s mjesta. “Gdje jeForley?” upita srdito. “I želim izravan odgovor ili ću ti prosipati iznutrice. “

Dosta-Loš preko ramena se naceri svojim pajdašima, i oni se nacere njemu. “Dobro, stari, kad siveć zapeo. Calder je rekao da pričekamo s ovim, ali moram ti vidjeti izraz lica. Najslabiji je ukolima. Ili barem veći dio njega.” Nasmiješi se i baci nešto sa sedla. Bila je to jutena vreća s nečimeunutra. Cucak je mogao naslutiti o čemu je riječ. Padne na tlo Trodrvašu pod noge. Nešto se iskotrljaiz vreće i Cucak je po licu staroga momka vidio da je dobro naslutio. Bila je to Forleyeva glava.

No to je bilo to, naravno. Jebeš znak. Cuckova prva strijela ravno u prsa pogodi jednog muškarcana kolima, koji vrisne i prevali se na leđa, povukavši kočijaša za sobom. Bio je to dobar pogodak alinije bilo vremena za razmišljanje o tome, bio je previše zaposlen hvatanjem druge strijele i vikanjem.Nije uopće imao pojma što točno, znao je samo da viče. I Mrki je zacijelo viknuo jer je jedan odkarlova na mostu urliknuo, pao s konja i pljusnuo u potok.

Trodrvaš se spustio u čučanj, sklonio se iza štita i uzmicao dok ga je Dosta-Loš pokušavaonabosti kopljem, potjeravši konja sa staze na njihovoj strani. Jahač iza njega progura se uz njeganestrpljiv da se makne s mosta i dosta se približi stijenama.

“Jebeni gadovi!” Dow izleti između stijena iznad njega i zaleti se na jahača. Zajedno se prevalena pod u kaosu udova i oružja, no Cucak je vidio da je Dow na vrhu. Sjekira mu nekoliko puta poletigore-dolje, brzo. Jedna briga manje.

Cuckova druga strijela debelo promaši metu, budući da je bio prezauzet urlanjem iz petnih žila,no pogodila je stražnjicu jednog od konja, i tako je još najbolje ispalo. Konj se stao propinjati i ritatinaokolo i uskoro su se svi konji uzmigoljili i počeli vrištati dok su njihovi jahači psovali i nespretnose muvali mašući kopljima na sve strane, tako da je posvuda zavladala buka i nered.

Jahač na začelju odjednom se prepolovi i krv počne šikljati na sve strane. Gromoglavi se popeoiz potoka i došao im s leđa. Nikakav oklop ne bi zaustavio takav udarac. Div zagrmi i zamahne opetvelikom dužinom krvavog metala iznad glave. Sljedeći na redu stigao je na vrijeme podići štit, nonije se uopće trebao truditi. Oštrica otkine velik komad štita, raskoli mu glavu i izbije ga iz sedla.Udarac je bio toliko jak da je i konja zakucao u pod.

Jedan od njih uspio je okrenuti konja i uperio je koplje da probode Tula s boka. Prije negoli jestigao, zastenjao je i trgnuo se pa izvio leđa. Cucak je vidio da mu iz boka strši perje. Očito ga jeMrki pogodio, i ovaj se stropošta na pod. Noga mu se zaglavila u stremenu pa ostane visjeti i njihatise. Stenjao je i jaukao i pokušavao se uspraviti, no konj mu se sad bacakao zajedno s ostalima, zbogčega je ovaj zaplesao, naglavačke, i udarao glavom u ogradu mosta. Ispusti koplje u potok, pokuša sepovući gore, a onda ga konj djelomično ritne u rame i oslobodi ga. On podleti pod uskomešalepotkove i Cucak zaboravi na njega.

Drugi je strijelac još uvijek sjedio na kolima. Oporavio se od šoka i sad je uperio svoj smiješniluk u Trodrvaša koji je još uvijek čučao iza štita. Cucak ispali strijelu u njega, no žurio je i urlao, paje strijela promašila strijelca i pogodila u rame kočijaša pokraj njega koji je upravo ustao iz teretnogdijela kola i prevali ga natrag.

Čudni luk odapne i Trodrvaš se trzne iza štita. Cucak se na trenutak zabrinuo, a onda vidi da jestrijela raskolila masivno drvo i probila se kroz njega, ali se zaustavila tik do Trodrvaševa lica.

Ostala je zaglavljena ondje u štitu tako da je perje stršalo s jedne strane, a vršak s druge. Opak je tajmali luk, pomisli Cucak.

Čuo je Tulovu riku a onda ugleda još jednog jahača kako leti u potok. Još jedan padne sastrijelom Mrkoga u leđima. Dow se okrene i pokosi stražnje noge konja Dosta-Lošega, koji zatetura,otkliže i odbaci jahača na pod. Posljednja dvojica ostali su u stupici. S Dowom i Trodrvašem najednom kraju mosta, Tulom na drugom, previše zbijeni među preplašenim konjima bez jahača pa senisu mogli ni okrenuti ni bilo što drugo, na milost i nemilost Mrkome u šumi. On nije bio raspoloženza milost, činilo se, i nije mu dugo trebalo da ih posmiče.

Onaj s lukom pokušao je pobjeći; bacio je svoj komad drveta i skočio s kola. Cucak ovaj putlijepo pažljivo nanišani i njegova strijela pogodi strijelca ravno između ramena i prevali ga naglavceprije negoli je stigao napraviti više od nekoliko koraka. Pokušao je puzati, ali nije daleko otpuzao.Kočijaš ponovno promoli lice, zastenje i uhvati se za strijelu u ramenu. Cucak inače nije ubijao ljudekoji su već na podu, ali pomisli da bi danas mogao napraviti iznimku. Njegova strijela pogodikočijaša u usta i to ga je dokrajčilo.

Cucak ugleda jednoga kako pokušava odšepesati sa strijelom Mrkoga u nozi pa ga nanišanizadnjom strijelom. Trodrvaš, međutim, stigne prvi i probode ga mačem u leđa. Jedan se još uvijekmicao, pokušavao se pridići na koljena, pa Cucak nacilja njega. Prije negoli je uspio odapeti strijelu,Dow uskoči i odrubi mu glavu. Krv šikne posvuda. Konji su se još uvijek muvali, vrištali i posrtalipo klizavom kamenu mosta.

Cucak je sada vidio Dosta-Lošega, posljednjeg koji je još bio na nogama. Očito je izgubio kacigukad je pao s konja. Jagmio se po potoku na sve četiri, usporen silnom težinom oklopa. Odbacio je štiti koplje da bi se lakše dao u trk, ali nije shvatio da ide ravno na Cucka.

“Uhvati ga živog!” vikne Trodrvaš. Tul se stušti niz jedan nasip, no bio je spor, posrtao je iklizao po blatu koje su kola zamijesila. “Uhvati ga živog!” I Dow je krenuo za njim, pljuskao je ipsovao u vodi. Dosta-Loš sad je već bio blizu. Cucak je čuo njegovo prestravljeno dahtanje dok seprobijao niz potok.

“Aau!” zatuli kad mu je Cuckova strijela bubnula u nogu, tik ispod dna ogrtača od lanaca. Prevalise postrance na obalu, a krv mu poteče u blatnjavu vodu. Počne se vući uz mokru travu kraj potoka.

“Tako je, Cucak”, poviče Trodrvaš. “Živoga!”

Cucak odskliže među drvećem pa niz obalu, kroz vodu. Izvadi nož. Tul i Dow bili su još uvijekmalo dalje i žurili prema njemu. Dosta-Loš prevrne se u blatu, lica iskrivljenog od bola zbog strijeleu nozi. Digne ruke uvis. “Dobro, dobro, prrr—”

“Što si reko?” upita ga Cucak gledajući ga odozgo.

“Prrr—” ponovi on s izrazom potpunog iznenađenja na licu i uhvati se rukom za vrat. Kroz prstemu se slijevala krv, sve niz prednjicu mokrog oklopa.

Dow dogaca kroz vodu do njih i stane ondje pa pogleda dolje. “I to je kraj priče”, reče.

“Zaš’ si to napravio?” vikne Trodrvaš koji je žurio prema njima.

“Ha?” upita Cucak. A onda spusti pogled na svoj nož. Bio je sav krvav. “Aha.” Tada je ustanovioda je on sam zaklao Dosta-Lošega.

“Mogli smo ga ispitivati!” reče Trodrvaš. “Mogao je prenijeti poruku Calderu, reći mu tko je ovoučinio i zašto!”

“Probudi se, šefe!” promrmlja Tul Duru, koji je već brisao mač. “Nikoga više nije jebena brigaza stare običaje. Osim toga, ionako će uskoro krenuti za nama. Nema smisla da im govorimo višenego što moramo.”

Dow mlatne Cucka po ramenu. “Dobro da si to učinio. Glava ovoga smrada bit će dovoljnaporuka.” Cucak nije bio siguran želi li Dowovo odobravanje, ali sad je kasno za to. Dowu je trebalonekoliko rezova da odrubi glavu Dosta-Lošemu. Ponese je tako da se njihala na kosi toliko nehajno ibezbrižno kao da nosi vreću repe. Izvuče putem neko koplje iz potoka pa pronađe zgodno mjesto.

“Stvari više nisu ko prije”, Trodrvaš je mumljao dok je hodao obalom prema mostu gdje je Mrkiveć pretraživao trupla.

Cucak je išao za njim i gledao Dowa kako nabada glavu Dosta-Lošega na koplje, žarivši tupi kraju tlo, pa se odmiče s rukama na bokovima i divi se svome djelu. Malo ga pomjeri udesno, pa natragulijevo, sve dok ga nije fino izravnao. Naceri se Cucku.

“Savršeno”, reče.

“Što sad, šefe?” zapita Tul. “Što sad?”

Trodrvaš se sagnuo prema potoku i prao krvave ruke u vodi.

“Što ćemo sad?” upita Dow.

Staro momče polako ustane, obriše ruke u kaput, i uzme si malo vremena da razmisli. “Na jug.Pokopat ćemo Forleya putem. Uzet ćemo ove konje, budući da će ovi sada krenuti za nama, i idemona jug. Tul, bolje otkvači onog konja od kola, taj te jedini može nositi.”

“Na jug?” upita Gromoglavi, sa zbunjenim izrazom na licu. “Kamo na jug?”

“U Anglandiju.”

“Anglandiju?” upita Cucak, i bilo mu je jasno da se svi to pitaju. “Zašto? Zar nije rat tamodolje?”

“Naravno da je, zato i velim da idemo.”

Dow se namršti. “Mi? Što mi imamo protiv Unije?”

“Ne, beno,” reče Trodrvaš, “mislim da se borimo na njihovoj strani.” “Na Unijinoj?” zapita Tul sgrimasom na licu. “S tim vražjim tetkicama? To nije naš rat, šefe!”

“Svaki rat protiv Bethoda odsad je i moj rat. Želim vidjeti njegov kraj.” Kad je malo razmislio,Cucak shvati da još nikad nije doživio da se Trodrvaš predomisli. Ni jednom. “Tko ide sa mnom?”

Svi su išli. Naravno.

Padala je kiša. Sitna kiša od koje je cijeli svijet bio vlažan. Meka kao poljubac djevice, kažu,iako se Cucak jedva sjećao kakav je to osjećaj. Kiša. Nekako se činila prigodnom. Dow je završio snatrpavanjem zemlje, pa šmrcne i ukopa lopatu u zemlju pokraj groba. Iskopali su ga daleko od ceste.Dosta daleko. Nisu htjeli da ga netko nađe i iskopa Forleya. Svi su se okupili, sada samo petorica, igledali u pod. Dugo je već vremena prošlo otkad su morali pokopati nekoga od svojih. Shanke su,naravno, ne tako davno sredili Logena, ali nikad nisu pronašli tijelo. Možda ih je bilo samo jedanmanje, no Cucku se činilo da mnogo toga nedostaje.

Trodrvaš se namršti, uzme si malo vremena da promisli što da kaže. Dobro da je on šef i moranaći prave riječi, jer Cucku se činilo da ne bi našao ni jednu. Nakon minute Trodrvaš počne govoriti,polako dok je svjetlo nestajalo u suton.

“Bio je on slabić, ovaj ovdje. Najslabiji, dapače. Tako smo ga zvali, zar nije to smiješno? Zvatičovjeka Najslabijim. Najlošiji borac kojeg su mogli naći da ga predaju Devetprstome. Slab borac,nesumnjivo, ali imao je snažno srce, kažem ja.”

“Da”, reče Mrki.

“Snažno srce”, reče Tul Duru.

“Najsnažnije”, promumlja Cucak. Imao je knedlu u grlu, iskreno rečeno.

Trodrvaš kimne samome sebi. “Treba imati muda otići u smrt kao što je on to učinio. Samoušetati, bez prigovora. Sam je tražiti. I to ne za svoje dobro, nego za druge, druge koje nije nipoznavao.” Trodrvaš stisne zube i uzme si vremena, zagleda se u zemlju. Svi učine isto. “To je svešto imam za reći. Vraćaš se u blato, Forley. Mi ostajemo osiromašeni, a zemlja je s tobom bogatija.”

Dow klekne i položi ruku na svježe ispremetanu zemlju. “Natrag u blato”, reče. Cucku se natrenutak učinilo da mu suza kaplje niz nos, no morala je to biti samo kiša. Ta ipak je to Crni Dow. Onustane i udalji se pognute glave, pa i drugi pođu za njim, jedan po jedan, prema konjima.

“Ostaj mi zbogom, Forley”, reče Cucak. “Nema više straha.”

Pomisli kako je sad on glavna kukavica u ekipi.

JADJezal se namršti. Ardee je dosta kasnila. Nikad nije kasnila. Uvijek jeveć bila ovdje kad bi on

došao, gdje god se dogovorili. Nije mu se ni najmanje sviđalo što je mora čekati. Uvijek mora čekatinjezina pisma, ai to ga je već dovoljno izjedalo. Dok tako stoji ovdje kao idiot, osjeća sekao još većirob nego što jest.

Namršti se prema sivome nebu. Padala je poneka kap kiše, tek toliko da bude u skladu s njegovimraspoloženjem. Osjetio bi koju s vremena na vrijeme, sićušan ubod na licu. Vidio je kako kapljeprave krugove na sivoj površini jezera, blijede pruge pred zelenom površinom drveća, pred sivompovršinom zgrada. Mračan obris Kuće Tvorca od njih je izgledao kao da je u magli. S posebnim senegodovanjem namršti toj zgradi.

Nije imao pojma što bi sada mislio o njoj. Sve mu se ono činilo kao kakva grozničava noćnamora baš kao i noćnu moru, odlučio je sve ignorirati i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Moždabi mu i pošlo za rukom da mu se ta prokletinja ne izdiže uvijek negdje u krajičku oka, kad god izađena otvoreno, i podsjeća ga na to da je svijet prepun njemu nerazumljivih misterija koji ključaju tikispod površine.

“Neka ide kvragu,” promrmlja, “skupa s onim luđakom Bayazom.”

Namršteno pogleda vlažni travnjak. Kiša je spriječila ljude da dođu u park i Jezal ga već dugonije vidio tako praznog. Nekoliko ljudi koji su izgledali tužno bezvoljno je sjedilo na klupama iliječilo vlastite privatne tragedije, a po stazama su prolaznici žurili s jednog mjesta na koje god.Jedan je sad išao prema njemu, ogrnut dugim plaštom.

Jezalove namrštene grimase nestane. Bila je to ona, znao je. Imala je kapuljaču navučenu prekocijelog lica. Bilo mu je jasno da je dan hladan, no ovo mu se činilo mrvicu predramatičnim. Nijenikad pomislio da bi ona bila tip koji bi odvratilo par kapi kiše. Pa ipak, bio je sretan što je vidi.Smiješno sretan. Nasmiješi se i požuri joj ususret. A onda, kad su bili udaljeni nekoliko koraka, onamakne kapuljaču.

Jezal zine od užasa. Imala je ogromnu ljubičastu masnicu preko obraza, oko oka, u kutu usana!Ostao je jedan trenutak ukipljeno stajati, želeći glupavo da je on ozlijeđen umjesto nje. Bol bi bilamanja. Ustanovi da je poklopio usta rukom i izbečio oči kao nervozna klinka koja je ugledala pauka ukadi, no nije se mogao zaustaviti.

Ardee se samo mrgodila. “Što? Nikad prije nisi vidio masnicu?”

“Pa, jesam, ali... jesi li dobro?”

“Naravno da jesam.” Ona ga obiđe i krene niz stazu. Morao je požuriti da je stigne. “Nije to ništa.Samo sam pala. Nespretna glupača. Oduvijek sam bila. Cijeli život.” Rekla je to s ponešto gorčine,činilo mu se.

“Mogu li ja što učiniti?”

“A što bi ti učinio? Poljubio da brže prođe?” Da su bili nasamo, ne bi imao ništa protiv dapokuša, no njezina mu je grimasa jasno dala do znanja što ona misli o toj ideji. Bilo je to čudno:modrice su mu trebale biti odbojne, ali nisu bile. Ni najmanje. Štoviše, imao je gotovo nesavladivuželju da je zagrli, gladi po kosi i šapuće utješne riječi. bi je dno. Vjerojatno bi ga ošamarila kad bipokušao. Vjerojatno bi to i zaslužio. Ne treba ona njegovu pomoć. Osim toga ne smije je dirati. Ljudisu oko njih, prokleti bili, oči posvuda. Nikad se ne zna tko bi mogao gledati. Od same te pomislipostane nemalo nervozan.

“Ardee... zar nije ovo riskantno? Mislim, kad bi tvoj brat—”

Ona prezrivo otpuhne. “Zaboravi njega. Neće on ništa učiniti. Rekla sam mu da ne gura nos umoje stvari.” Jezal se morao nasmiješiti. Pretpostavljao je da je to bila poprilično smiješna scena.“Osim toga, čujem da svi idete prvim brodom za Anglandiju, a ne mogu te pustiti da odeš bezpozdrava, zar ne?”

“Ne bih to nikad učinio!” reče on, još jednom zgrožen. Bolio ga je i sam spomen rastanka. “Hoćureći, prije bih pustio da isplove bez mene nego što bih to učinio!”

“Hah.”

Hodali su u tišini neko vrijeme, uz rub jezera, oboje očiju oprtih u šljunak. Dosad su bili dalekood gorko-slatkog oproštaja koji je zamišljao. Bilo je samo gorko. Prođu između debala nekih vrba,čije su se grane vukle dolje po vodi. Bilo je to osamljeno mjesto, zaklonjeno od znatiželjnih pogleda.Jezal zaključi da nema boljeg mjesta da joj kaže što ima. Pogleda je postrance pa duboko udahne...

“Ardee, ovaj, ne znam koliko nas dugo neće biti. Hoću reći, mogli bi proći mjeseci...” Glodao jegornju usnu. Riječi mu uopće nisu zvučale onako kako se nadao. Uvježbavao je govor barem dvadesetputa buljeći u ogledalo dok nije pogodio pravi izraz lica: ozbiljan, samouvjeren, pomalo laskav.Sada su, međutim, riječi nahrupile u budalastoj bujici. “Nadam se, to jest, možda, nadam se da ćešme čekati?”

“Po svoj prilici bit ću još uvijek ovdje. Nemam drugog izbora. Ali ne brini, imat ćeš o čemurazmišljati u Anglandiji - o ratu, časti, slavi i svemu tome. Brzo ćeš me zaboraviti.”

“Ne!” vikne on i uhvati je za ruku. “Neću!” Tada žurno povuče ruku, u strahu da ga tko ne vidi.Barem ga je ona sad gledala, pomalo iznenađena, možda, njegovim odrješitim poricanjem - iako niupola koliko on sam.

Jezal ju je trepćući gledao odozgo. Zgodna je djevojka, to svakako, ali pretamna, previšepreplanula, daleko prepametna, jednostavno odjevena i bez nakita, i s gadnom masnicom na licu.Teško da bi izazvala mnogo komentara u časničkoj kantini. Kako to onda da se njemu čini najljepšomženom na svijetu? Princeza Terez izgleda kao neokupan pas u usporedbi s njom. Sve pametne riječiisparile su mu iz glave i on počne pričati bez razmišljanja, gledajući je ravno u oči. Možda je takavosjećaj govoriti istinu.

“Gle, Ardee, znam da misliš da sam seronja i, usudio bih se reći da jesam, ali ne kanim tozauvijek ostati. Nije mi jasno zašto uopće obraćaš pažnju na mene i ne znam mnogo o ovakvimstvarima, ali, hm... stalno mi se motaš po glavi. Gotovo ni o čemu drugome više i ne razmišljam.” Jošjednom duboko udahne. “Mislim...” Ogleda se opet oko sebe da se uvjeri da ih nitko ne gleda.“Mislim da te volim!”

Ona prasne u smijeh. “Stvarno si seronja”, reče ona. Očaj. Bio je potpuno slomljen. Nije mogaodisati od razočaranja. Lice mu se iskrivi i on se zagleda u tlo. Na oči mu navru suze. Prave suze. bi jedno. “Ali čekat ću te.” Radost. Preplavi mu grud i provali van u jecaju kao da je kakva balavica. Bioje bespomoćan. Ima toliku moć nad njim da je to smiješno. Jedna prava riječ iz njezinih ustapredstavlja razliku između jada i sreće. Ona se opet nasmije. “Pogledaj se, budalo jedna.”

Digne ruku i dodirne mu lice, obriše mu palcem suzu s obraza. “Čekat ću te”, reče i nasmiješi muse. Onim svojim naherenim osmijehom.

Ljudi su izblijedjeli u pozadinu, i park, i grad, i cijeli svijet. Jezal je gledao Ardee, ni sam nijeznao koliko dugo, pokušavajući utisnuti svaki detalj njezina lica u pamćenje. Imao je osjećaj, iz nekograzloga, da će mu sjećanje na to lice pomoći da izdrži štošta.

* * *

Dokovi su vrvjeli aktivnošću, čak i više no inače. Molovi su kipjeli ljudima, a zrak je podrhtavaoi štropotao od buke koju su proizvodili. Vojnici i zalihe u beskraj su se slijevali na brodove poklizavim mostovima. Vukli su se sanduci, gurale bačve, stotine konja na silu su vukli i gurali napalubu gdje su se naguravali i ritali izbuljenih očiju i zapjenjenih usta. Ljudi su stenjali i gunđali,navlačili mokru užad, naprezali se po mokrim gredama, znojili i vikali na sitnoj kiši, klizali se poskliskim palubama, trčali amo-tamo u epskoj strci.

Posvuda su se ljudi grlili, ljubili, mahali jedni drugima. Žene su se opraštale od muževa, majkeod sinova, djeca od očeva, svi podjednako pokisli. Neki su se držali hrabro, neki su ridali i jecali.Ostale nije bilo briga: bili su samo promatrači koji su došli svjedočiti tom ludilu.

Jezalu, naslonjenom na oguljenu ogradu broda koji će ga odvesti u Anglandiju, sve to nije ništapredstavljalo. Bio je utonuo u grozan čemer, nos mu je curio i kosa mu se zalijepila za glavu. Ardeenije bila ovdje, i bila je posvuda. Čuo bi njezin glas kako ga doziva kroz buku. Ugledao bi je načaskrajičkom oka i zastao bi mu dah. Nasmiješio bi se, napola već dignuo ruku da joj mahne, a onda bividio da to nije ona. Neka druga tamnokosa žena smiješila se nekom drugom vojniku. Ramena bi muopet klonula. Svaki je put razočaranje bilo sve oštrije.

Sad mu je bilo jasno da je napravio užasnu pogrešku. Koga ju je vraga morao tražiti da ga čeka?Zašto da ga čeka? Ne može je oženiti, to je činjenica. Nemoguće je. No smučilo mu se od pomisli damakar i pogleda nekog drugog muškarca. Bio je potpuno očajan.

Ljubav. Nerado je to priznao, ali mora biti. Oduvijek je s prezirom gledao na cijeli taj koncept.Bila je to samo glupa riječ. Riječ po kojoj jašu loši pjesnici i o kojoj klepeću budalaste žene. Neštošto postoji samo u djetinjastim pričama i nema veze sa stvarnim svijetom, u kojem se odnosi izmeđumuškaraca i žena svode isključivo na pitanja jebanja i novca. A onda ovo, zaglibio je u užasnojmočvari straha i krivnje, požude i zbunjenosti, gubitka i boli. Ljubav. Koje prokletstvo.

“Da bar Ardee dođe”, promrmlja Kaspa, čeznutljivo.

Jezal se okrene i zine u njega. “Što? Što si rekao?”

“Prizor za pamćenje,” reče poručnik s rukama u zraku, “ništa više.” Svi su hodali po jajima okonjega nakon one partije karata, kao da bi mogao svakoga časa eksplodirati.

Jezal se mrzovoljno okrene natrag prema gužvi. Ispod njih došlo je do nekakvog naguravanja.Jedan se konjanik probijao kroz kaos, podbadajući dobrano zapjenjenog konja čestim povicima“Miči se!” Čak i na kiši sjajila su krila na jahačevoj kacigi. Vitez glasnik.

“Loše vijesti za nekoga”, promrmlja Kaspa.

Jezal kimne. “Za nas, izgleda.” I zaista, ovaj se probijao ravno prema njihovu brodu i ostavljaoza sobom stazu zbunjenih i bi je snih vojnika i radnika. Zamahom sjaše iz sedla pa odrješito i mrkalica krene preko mosta k njima, a sjajno ulašten oklop prekriven vlagom sa svakim mu je korakomzveketao.

“Kapetane Luthare?” upita.

“Da,” reče Jezal, “pozvat ću vam poručnika.”

“Nema potrebe. Poruka je za vas.”

“Da?”

“Vrhovni sudac Marovia želi da dođete u njegov ured. Smjesta. Bilo bi najbolje da uzmetemojega konja.”

Jezal se namršti. Nije mu se svidjelo kako to zvuči. Nije se mogao sjetiti ni jednog razloga zaštobi mu vitez glasnik nosio poruku osim zbog toga što je bio u Kući Tvorca. Nije više htio imati posla stime. Htio je to ostaviti u prošlosti i zaboraviti, zajedno s Bayazom, njegovim Sjevernjakom i onimogavnim bogaljem.

“Vrhovni sudac vas čeka, kapetane.”

“Da, naravno.” Izgleda da nema izbora.

“O, kapetane Luthare! Čast mi je vidjeti vas opet!” Jezala uopće nije iznenadilo da je naletio naonoga luđaka Sulfura, čak ni ovdje pred uredima vrhovnog suca. Čak mu više nije izgledao kao luđak,već samo kao dio svijeta koji je posve poludio. “Iznimna čast!” lupetao je.

“Također”, Jezal će ukočeno.

“Koja sreća da sam vas uhvatio, budući da obojica tako skoro odlazimo! Gospodar imaraznorazne posliće za mene.” Duboko uzdahne. “Nikada ni malo mira, ne?”

“Ne, potpuno vas razumijem.”

“Pa ipak, zaista mi je velika čast vidjeti vas, i to kao pobjednika Turnira! Sve sam vidio, znate,bio mi je privilegij prisustvovati.” Nasmiješi se od uha do uha, a oči različitih boja zasjaju mu. “Kadsamo pomislim da ste bili odlučili odustati. Hah! Ali ustrajali ste, kao što sam i rekao da hoćete!

Bome jeste, i sada žanjete nagrade! Rub Svijeta”, prošapće tiho, kao da bi glasnim izgovaranjemtih riječi izazvao katastrofu. “Rub Svijeta. Možete li zamisliti? Zavidim vam, zaista vam zavidim!”

Jezal trepne. “Molim?”

“Molim! Hah! ‘Molim’, kaže on! Neustrašivi ste, gospodine! Neustrašivi!” I Sulfur se udaljipreko mokrog Trga maršala, hihoćući se sebi u bradu. Jezal je bio toliko zbunjen da nije bio dovoljno

priseban nazvati ga prokletim idiotom kad se ovaj udaljio dovoljno da ga ne čuje.

Jedan od brojnih Marovijinih činovnika uvede ga kroz prazan hodnik pun jeke prema ogromnimdvokrilnim vratima. Ovaj stane pred njima pa pokuca. Začuvši odgovor iznutra, okrene kvaku ipovuče jedno krilo vrata prema sebi pa pristojno stane u stranu da propusti Jezala unutra.

“Možete ući”, reče on tiho, nakon što su stajali ondje neko vrijeme.

“Da, da, naravno.”

Ogromna odaja s druge strane vrata bila je sablasno tiha. Pokućstva je bilo neobično malo za tajgolemi prostor presvučen oplatom, a i ono koje je bilo ondje izgledalo je preveliko, kao da jenamijenjeno ljudima mnogo većima od Jezala. Zbog toga je imao neki neodređeni osjećaj da dolazina vlastito suđenje.

Vrhovni sudac Marovia sjedio je za divovskim stolom, površine ulaštene poput zrcala i smiješiose Jezalu s ljubaznim, možda malo sažalnim izrazom lica. Njemu slijeva sjedio je maršal Varuz i skrivnjom zurio u svoj mutni odraz na stolu. Jezal je pomislio da ne može biti očajniji nego što jest, nokad je ugledao trećeg člana ekipe, shvati da se prevario. Bio je to Bayaz, sa samodopadnimosmijehom na licu. Osjeti lagani napadaj panike kad su se vrata zatvorila za njim: škljocaj brave bioje poput zveketa teškog zasuna na zatvorskoj ćeliji.

Bayaz skoči sa stolice i obiđe stol. “Kapetane Luthare, drago mi je da ste nam se pridružili.”Starac objema rukama obujmi Jezalovu vlažnu ruku i čvrsto je stisne, pa ga uvede u sobu. “Hvala štoste došli. Od srca hvala.”

“Ovaj, nema na čemu.” Kao da je imao izbora.

“E sad, vjerojatno se pitate o čemu se ovdje radi. Dopustite da objasnim.” Odstupi korak izasjedne na rub stola kao dobri ujak koji drži govor djetetu. “Ja i nekoliko hrabrih drugova -probranih ljudi, znate, vrsnih ljudi - krećemo na veliko putovanje! Epsku ekspediciju! U vrhunskupustolovinu! Uopće ne sumnjam da će se, budemo li uspješni, o tome još godinama raspredati priče.Još mnogo godina.” Bayazovo se čelo nabora kad je podignuo bi je le obrve. “No? Što kažete?”

“Ovaj...” Jezal nervozno svrne pogled na Maroviju i Varuza, no oni mu nisu dali naslutiti o čemuse radi. “Smijem li?”

“Dakako, Jezale - slobodno vas zovem Jezal?”

“Da, ovaj, pa da, valjda. Ovaj, stvar je u tome... pitao sam se kakve to sve ima veze sa mnom?”

Bayaz se nasmiješi. “Nedostaje nam jedan čovjek.”

Uslijedi duga, teška tišina. Kapljica vode klizne niz Jezalovo tjeme, kapne mu iz kose, poteče niznos pa kapne na pločice pod njegovim nogama. Tijelo mu je polako podilazila jeza, od utrobe dosamih vršaka prstiju. “Ja?” upita hrapavim glasom.

“Put će biti dug i težak, vrlo vjerojatno prožet opasnostima. Imamo neprijatelja ondje, vi i ja. Nebi povjerovali koliko neprijatelja. Tko bi bio korisniji od dokazanog mačevalca kao što ste vi? I to niviše ni manje nego pobjednika Turnira.”

Jezal gutne. “Cijenim vašu ponudu, zaista, ali bojim se da vas moram odbiti. Moje je mjesto uvojsci, znate.” S oklijevanjem korakne natrag prema vratima. “Moram ići na Sjever. Brod mi uskoroisplovljava i—”

“Bojim se da je već isplovio, kapetane”, reče Marovia, a njegov topli glas ukopa Jezala namjestu. “To vas više ne treba zabrinjavati. Ne idete u Anglandiju.”

“Ali Vaša Uznositosti, moja četa—”

“Pronaći će drugog zapovjednika”, nasmiješi se vrhovni sudac: pun razumijevanja, suosjećajanali odrješit. “Cijenim vaše osjećaje, uistinu, ali ovo smatramo hitnijim. Važno je da imamopredstavnika Unije u tom pothvatu.”

“Iznimno važno”, promrmlja Varuz malodušno. Jezal je u nevjerici gledao trojicu muškaraca. Nijebilo izlaza. To mu je nagrada za osvajanje Turnira? Nekakvo sumanuto putovanje pitaj boga kamo udruštvu senilnog starca i gomile divljaka? Kako je sada žalio što se ikad prihvatio mačevanja! što jeikad vidio mač u životu! No od žaljenja nema koristi. Povratka više nema.

“Moram služiti domovini—” promumlja Jezal.

Bayaz se nasmije. “Domovini se može služiti i na druge načine, momče, ne morate postati jošjedno truplo na gomili negdje na smrznutome Sjeveru. Krećemo sutra.”

“Sutra? Ali stvari su mi—”

“Ne brinite, kapetane,” i starac sklizne sa stola i žustro ga potapša po ramenu, “sve je sređeno.Vaši su sanduci skinuti s broda prije nego što je isplovio. Večeras imate vremena probrati neštostvari za put, ali moramo putovati sa što manje prtljage. Treba vam oružje, dakako, i čvrsta odjeća zaputovanje. Obavezno spakirajte dobar par čizama, može? Preskočite uniformu, bojim se da bi ondjekamo idemo mogla privlačiti neželjenu pozornost.”

“Ne, naravno”, Jezal će očajno. “Smijem li upitati... kamo idemo?”

“Na rub Svijeta, momče, na rub Svijeta!” Bayazove oči zacakle se. “I natrag, dakako... nadamse.”

KRVAVA DEVETKAAko se išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći daima sreće. Odlaze, konačno. Osim

nekih nejasnih razgovora o Starome Carstvu i rubu Svijeta, nije imao pojma kamo idu i nije gabilobriga. Samo da se maknu s ovog prokletog mjesta i on će biti sretan, i tošto prije, to bolje.

Zadnji član grupe nije dijelio njegovo raspoloženje. Luthar, ponosni mladić s dveri. Onaj koji jepobijedio u mačevanju zahvaljujući Bayazovu varanju. Izgovorio je jedva dvije riječi u komaduotkad je stigao. Samo je stajao, ukočenog i blijedog lica, i zurio kroz prozor, uspravan kao da imakoplje u guzici.

Logen odšeta do njega. Ako već putuješ s nekim, a možda ćeš se i boriti zajedno s njim, najboljeje da razgovarate, i smijete se ako je moguće. Tako se možete sporazumjeti, a onda steći i povjerenje.Povjerenje veže skupinu zajedno, a u divljini to može značiti razliku između života i smrti. Izgradnjatakvog povjerenja iziskuje puno vremena, i truda. Logen je zaključio da je najbolje što prije početi, adanas je imao viška dobre volje pa stane do Luthara i zagleda se u park, u pokušaju da smisli nekizajednički teren na kojem će posaditi sjeme slabo vjerojatnog prijateljstva.

“Lijep je taj tvoj dom.” Nije to mislio, ali uzmanjkalo mu je ideja.

Luthar se okrene od prozora pa bahato odmjeri Logena od glave do pete. “Što ti znaš o tome?”

“Pa rekao bih da misli jednog čovjeka vrijede jednako kao i bilo čije.”

“Hah”, ovaj prezrivo i hladno otpuhne. “Onda nam se očito u tome mišljenja razilaze.” Okrene seopet panorami.

Logen duboko udahne. Dug je još put do povjerenja. Ostavi Luthara i pokuša radije s Quaijem, noni naučnik nije mnogo više obećavao: klonuo na stolici i namrgođen ničemu posebno.

Logen sjedne do njega. “Zar se ne veseliš povratku kući?”

“Kući”, promumlja naučnik bezvoljno.

“Tako je, u Staro Carstvo... ili što već.”

“Ne znaš ti kako je tamo.”

“Pa ispričaj mi”, reče Logen, u nadi da će čuti nešto o spokojnim dolinama, gradovima, rijekamai čemu sve ne.

“Krvavo. Krvavo je tamo, vlada bezakonje, a život ne vrijedi koliko je crnog pod noktom.”

Krvavo i bez zakona. Imalo je to neugodno poznat prizvuk. “Zar nema neki car ili nešto?”

“Ima ih puno, stalno ratuju među sobom, kuju saveze koji traju po tjedan dana, ili jedan dan ili sat

dok se ne uzjagme prvi zabiti nož u leđa onome drugome. Kad jedan car padne, uzdiže se drugi, paonda još jedan, pa još jedan, a u međuvremenu beznadni i izvlašteni haraju, pljačkaju i ubijaju porubovima. Gradovi propadaju, velika djela prošlih vremena urušavaju se, ljetina ostajenepožnjevena, a ljudi gladni. Krvoprolića i izdaje, unatrag stotina godina. Zavade su se tolikoprodubile i zakomplicirale da malotko više zna tko koga mrzi, a nitko ne zna zašto. Razlozi više nisupotrebni.”

Logen pokuša još jedan, posljednji put. “Nikad se ne zna. Možda se situacija popravila.”

“Zašto?” promrmlja naučnik. “Zašto?”

Logen se trsio iznaći odgovor kad su se jedna od vrata žustro otvorila. Bayaz namršteno prođepogledom po sobi. “Gdje je Maljinn?”

Quai gutne. “Otišla je.”

“Vidim da je otišla! Zar vam nisam rekao da je zadržite ovdje?”

“Niste mi rekli kako”, promrmlja naučnik.

Učitelj ga je izignorirao. “Koji je vrag toj prokletoj ženi? U podne moramo krenuti! Poznajem jetek tri dana, a već me dovela na rub živaca!” Stisne zube pa duboko udahne. “Molim te, pronađi je,Logene. Pronađi je i dovedi natrag.”

“Što ako se ne želi vratiti?”

“Ne znam, zgrabi je i donesi ovamo! Možeš je i našutavati cijelim putem dovde što se mene tiče!”

Lako je to reći, no Logen nije baš htio pokušati. Pa ipak, ako se to mora napraviti da bi moglikrenuti, najbolje da to napravi sada. Uzdahne, ustane sa stolice pa krene prema vratima.

* * *

Logen se zbio u sjenu uza zid i motrio.

“Sranje”, prošapće sebi u bradu. Baš se to moralo dogoditi sad, baš kad su na odlasku. Ferro jebila dvadeset koraka od njega, stajala je uza zid, tamnog lica još više namrgođenog nego inače. Okonje su se okupila tri čovjeka. S maskama, od glave do pete u crnome. Imali su štapove uz noge, izaleđa, napola skrivene, ali Logen nije ni najmanje sumnjao što smjeraju. Čuo je jednoga od njih kakogovori, šuškavo kroz masku, nešto o tome da mirno pođe s njima. On se lecne. Mirno slijeđenje nijemu se činilo u skladu s Ferrinim stilom.

Pitao se bi li trebao šmugnuti i obavijestiti ostale. Nije mogao reći da mu se ta žena pretjeranosviđa, ni približno toliko da bi dopustio da mu razbiju glavu zbog nje. No ako ih ostavi ovako, tri najedan, vjerojatno bi je rastavili na komade dok se ne vrati, ma koliko bila opaka, i odvukli tko znakamo. Onda se možda nikad ne izvuče iz ovog prokletog grada.

Počeo je procjenjivati udaljenost, razmišljajući kako bi ih bilo najbolje napasti, odvagujućiizglede, no predugo već nije ništa radio pa mu je mozak bio usporen. Još uvijek je mozgao kad jeFerro iznenada skočila na jednoga od njih, urliknuvši iz sveg glasa, i oborila ga na leđa. Nekolikoputa opako ga je bubnula u lice prije nego su je ostali uhvatili i podigli na noge.

“Sranje”, procijedi Logen. Njih su se troje hrvali, nabacivali se po ulici, zabijali u zidove,stenjali i psovali, u klupku razmahalih udova. Izgleda da je prošlo vrijeme za pametan pristup. Logenzaškrguće zubima i zaleti se prema njima.

Onaj na podu prevalio se na noge i tresao smeće iz kose dok su se druga dvojica trudili poštenozgrabiti Ferro. Sada visoko podigne štap, istegne se unatrag u luk, spreman raspaliti je po glavi.Logen urlikne. Lice s maskom naglo se okrene s izrazom iznenađenja na licu.

“Ha?” Tada mu se Logenovo rame zarije u rebra, podigne uvis i lansira na pod. Krajičkom okavidi da netko zamahuje štapom prema njemu, no uhvatio ih je nespremne pa iza udarca nije bilo pravesnage. Zaustavi ga rukom, a onda se probije odozdo i šakama raspali čovjeka ravno u masku,punokrvnim udarcem jednom pa drugom rukom. Ovaj zatetura natraške, lamatajući rukama, već upadu. Logen ga zgrabi za crni kaput dvjema šakama, digne ga u zrak i baci naglavce u zid.

Ovaj se odbije i zagrglja pa se sklupča na kaldrmi. Logen se hitro okrene stisnutih šaka, no zadnjije ležao potrbuške, a Ferro je bila na njemu i zarila mu koljeno u leđa, vukla mu glavu za kosu irazbijala lice u cestu, cijelo vrijeme urlajući nerazumljive psovke.

“Kog si vraga napravila, jebote?” vikne on, zgrabi je za lakat i odvuče s njega.

Ona se otrgne i ostane stajati, zadihana i šaka stisnutih uz bokove, raskrvarenog nosa. “Ništa”,zareži.

Logen oprezno korakne unatrag. “Ništa? Što je onda ovo?”

Ona odsiječe svaku riječ svojim odvratnim naglaskom i ispljune mu ih. “Nemam... pojma.”Jednom rukom obriše krvava usta, a onda se ukoči. Logen se osvrne preko ramena. Još su tri čovjekas maskama trčala uskom uličicom prema njima.

“Sranje.”

“Bježi, rozi!” Ferro se okrene i počne trčati, a Logen za njom. Što je drugo mogao? Trčao je.Užasnim, zadihanim trkom lovine, ramena nakostriješenih u očekivanju udarca u leđa, sisao je zrak ugrcajima i slušao tapkanje koraka ljudi iza sebe kako odjekuje oko njega.

Visoke bi je le zgrade letjele su s obiju strana, prozori, vrata, spomenici, vrtovi. I ljudi koji suvikali dok bi im se bacali s puta ili se priljubljivali uza zid. Nije imao pojma gdje su niti kamo idu.Neki čovjek iskorači iz veže ravno pred njega s ogromnom hrpom papira koji su se razasuli posvudaoko njih.

Pokuša ustati, ali noge su mu gorjele. Nije ništa vidio! Imao je neki papir preko lica. Strgne ga ustranu pa osjeti kako ga netko hvata ispod ruke i vuče za sobom. “Diž’ se, rozi! Idemo!” Ferro. Nijese nimalo uspuhala. Logenu su se pluća raspadala dok je pokušavao držati korak s njom, no ona jedržala tempo, spuštene glave i letećih nogu.

Ona se zaleti kroz prolaz ravno ispred njih i Logen s mukom za njom, a čizme su mu proklizavaledok je skretao za ugao. Bio je to neki velik sjenovit prostor u kojem su grede sezale visoko u zrak,kao u čudnoj šumi pravokutnih stupova. Gdje su to, dovraga? Ravno ispred njih bilo je jarko svjetlo,otvoren prostor. Baci se u njega, trepćući. Ferro je bila tik ispred njega, polako se okretala i teškodisala. Bili su usred travnatog kruga, malenog kruga.

Sad je znao gdje su. U areni u kojoj je sjedio u gomili i gledao mačevanje. Svuda okolo protezalesu se prazne tribine. Između njih miljeli su tesari, pilili i nabijali čekićima. Već su bili rastavili diotribina pri začelju, a potpornji su stršali visoko u zrak kao divovska rebra. On stavi ruke na klimavakoljena i nagne se, grcajući za zrakom i pljujući na pod.

“Što... sad?”

“Ovuda.” Logen se s naporom uspravi i odgega za njom, no ona se već vraćala. “Ne ovuda!”

Logen ih ugleda. Crne figure s maskama, opet. Na čelu je dolazila žena, visoka i s čupavomcrvenom kosom koja joj je nicala s glave. Tiho je na prstima koračala prema krugu i mahala rukomiza leđa usmjeravajući drugu dvojicu svakoga na svoju stranu, u pokušaju da im dođu s bokova iopkole ih. Logen se ogleda oko sebe u potrazi za kakvim oružjem, no nije bilo ničega - samo praznetribine i visoki bi je li zidovi iza njih. Ferro se povlačila prema njemu, ni deset koraka dalje, a prednjom su bila još dvojica pod maskama i šuljali se oko boksova sa štapovima u ruci. Petero. Ukupnopetero.

“Sranje”, reče on.

“Gdje su se, dovraga, toliko zadržali?” progunđa Bayaz koračajući amo- -tamo. Jezal još nikadnije vidio staroga toliko zlovoljnog, i to ga je iz nekog razloga činilo nervoznim. Kad god bi mu seprimaknuo, Jezal je htio uzmaknuti. “Idem se okupati, kvragu. Mogli bi proći mjeseci do sljedećeprilike. Mjeseci!” Bayaz odmaršira iz sobe i zalupi za sobom vrata kupaonice, a Jezal ostane sam snaučnikom.

Vjerojatno su bili blizu po godinama, ali osim toga nisu imali ništa zajedničko, koliko je Jezalmogao vidjeti, pa je zurio u njega s neskrivenim prezirom. Boležljivi, prepredeni, kržljavi knjiškimoljac. Tako se stalno durio i mrgodio da je to bilo bi je dno. I nepristojno. Prokleto nepristojno.Jezal je bjesnio u tišini. Što si on umišlja, taj uobraženi balavac? Kog se vraga on ima tolikouzrujavati? Ta nisu njemu oteli život pred nosom.

Pa ipak, ako je i s kim od njih morao ostati nasamo, valjda je mogao i gore proći. Mogao je ostatis onim debilnim Sjevernjakom i njegovim šeprtljavim, nerazgovjetnim laprdanjem. Ili s onomgurkhulskom vješticom koja samo bulji i bulji onim svojim vražje žutim očima. Zadrhti kad se togasjeti. Vrsni ljudi, rekao je Bayaz. Smijao bi se da nije bio na rubu suza.

Jezal se baci na jastuke na naslonjač visokog naslona, no ondje ne nađe mnogo utjehe. Njegoviprijatelji sad su na putu za Anglandiju, i već su mu nedostajali. West, Kaspa, Jalenhorm. Čak i onajsmrad Brint. Na putu su k časti, na putu k slavi. Ratni pohod bit će odavno gotov kad se on vrati izkojeg već pakla u koji ih stari luđak vodi, ako se uopće vrati. Tko zna kad će biti sljedeći rat, njegovasljedeća prilika da se proslavi?

Tako je želio da je na putu u rat sa Sjevernjacima. Tako je želio da je sad s Ardee. Činilo mu seda je prošla cijela vječnost otkad je bio sretan. Život mu je grozan. Grozan. Nasloni se bezvoljno ufotelji i zapita se može li situacija uopće biti gora.

* * *

“Grgh”, progunđa Logen kad ga je štap raspalio po ruci, zatim još jedan po ramenu, pa jedan poboku. Zatetura natraške, napola na koljenima, odbijajući udarce koliko je mogao. Čuo je da Ferrovrišti negdje iza njega, od bi je sa ili boli, nije znao, imao je previše posla s dobivanjem batina.

Nešto ga opali po lubanji, dovoljno jako da je zateturao prema tribinama. Padne na nos i prvi gared klupa udari u prsa i izbije mu zrak iz pluća. Krv mu je tekla niz vlasište, po rukama, u ustima. Očisu mu zasuzile od udarca u nos, zglobovi prstiju bili su mu svi oguljeni i krvavi, gotovo jednakopoderani kao i njegova odjeća. Ostao je ležati ondje trenutak i prikupljati svu preostalu snagu. Na tluiza klupe ležao je debeo komad grede. Zgrabi je za jedan kraj. Nije bila pričvršćena ni za što. Povučeje prema sebi. Dobro mu je legla u ruku. Teška.

Usiše zraka, prikupi snage za još jedan pokušaj. Malo pomakne ruke i noge, kao da ih isprobava.Ništa nije slomljeno - osim nosa možda, ali nije mu to nipošto bio prvi put. Začuje korake kako mu sepribližavaju odostraga. Polagani koraci kojima se nije žurilo.

Pridigne se, polako, da bi izgledao kao da je omamljen. A onda urlikne, naglo se okrene izamahne gredom iznad glave. Slomi je napola na ramenu muškarca pod maskom uz glasan prasak, papolovica odleti s tratine i zaklapara u stranu. Čovjek prigušeno zaječi i skljoka se, očiju čvrstostisnutih, s jednom rukom na vratu, a iz druge, beskorisno obješene uz tijelo, ispadne štap. Logenpodigne kratki komad drveta koji mu je još ostao u ruci i mlatne ga njime po licu. To mu odbaci glavuunatrag i baci ga na travu, napola mu strgne masku ispod koje navre krv.

Logenova glava eksplodira svjetlošću i on zatetura i klone na koljena. Netko ga je udario popotiljku. Snažno. Njihao se na trenutak i pokušavao ne pasti na nos, a onda mu se odjednom izoštrislika. Nad njim je stajala ona crvenokosa žena sa štapom visoko u zraku.

Logen se odgurne na noge, zamahne prema njoj, nesigurno je uhvati za ruku, napola je vukući, anapola se naslanjajući, dok mu je u ušima zvonilo a svijet se mahnito vrtio. Teturali su naokolonatežući se za štap kao dva pijanca koji se otimaju za bocu, amo-tamo po travnatome krugu. Osjeti daga je udarila u bok šakom druge ruke. Jaki udarci, ravno u rebra.

“Aaah”, progunđa, no glava mu se sada bistrila, a ona je bila duplo lakša od njega. Iskrivi jojruku sa štapom iza leđa. Ona ga opet udari šakom, ovoga puta udarcem postrance u lice od kojega jeopet načas vidio sve zvijezde, no onda ju je uspio uhvatiti za drugo zapešće i sputati joj i tu ruku.Izvije je natraške preko svojega koljena.

Ritala se i uvijala, očiju stisnutih u bi je sne procijepe, no Logen ju je čvrsto držao. Oslobodidesnu ruku iz klupka udova, visoko zamahne šakom i mune je u trbuh. Ona sipljivo ispusti zrak iomlitavi, izbuljenih očiju. On je baci sa sebe, i ona otpuže kojih pola metra, skine masku pa počneiskašljavati bljuvotinu na travu.

Logen zatetura i zanjiše se, pa strese glavu i ispljune krv i prašinu u travu. Osim žene koja jepovraćala još su četiri zgrčene crne siluete ležale po ringu. Jedan od njih tiho je stenjao dok ga jeFerro uporno udarala nogom. Cijelo joj je lice bilo krvavo, no ona se smiješila.

“Još uvijek sam živ,” Logen promumlja sebi u bradu, “još uvijek...” Još ih je dolazilo krozprolaz. Naglo se okrene i umalo prevrne. Još, još četvero s druge strane. Bili su u stupici.

“Bježi, rozi!” Ferro projuri uz njega pa skoči u prvi red tribina, pa drugi, pa treći, preskačući ihvelikim koracima. Ludost. Kamo će odatle? Crvenokosa je prestala povraćati i puzala je premaodbačenome štapu. Ostali su se brzo približavali, više njih nego ikada. Ferro je već odmaklačetvrtinu puta i nije izgledala kao da kani usporiti, skačući iz jednog reda u drugi tako da su sve daskeštropotale.

“Sranje.” Logen se zaputi za njom. Nakon desetak redova, noge su mu opet počele gorjeti.Odustao je od skakanja između klupa i počeo se pentrati kako god je znao i umio. Dok je s mukomprelazio naslone klupa, vidio je maskirane ljude iza sebe - slijedili su ga, gledali, upirali prstom idovikivali se, šireći se po redovima.

Sad je usporavao. Svaka mu je klupa bila poput planine. Najbliža maska bila je tek nekolikoredova iza njega. Probijao se dalje, sve više i više, grabeći se krvavim rukama za drvo, stružućikrvavim koljenima po klupama, dok mu je u glavi odjekivalo vlastito disanje, a koža se ježila odznoja i straha. Odjednom se pred njim ukaže prazan zrak. Stane i naglo udahne, mašući rukama narubu vrtoglave provalije.

Bio je blizu visokih krovova zgrada u pozadini, ali većina je sjedala u zadnjim redovima već bilaskinuta, pa su ostali samo goli potpornji - samotni visoki stupovi, uske grede između njih i mnogopraznog prostora na velikoj visini. Gledao je Ferro kako skače od jednog strmoglavo visokog stupado drugog, a onda trči po klimavoj dasci, ne mareći za ponor ispod sebe. Preskoči na ravan krov nadrugome kraju, visoko iznad njega. Činio mu se jako, jako dalekim.

“Sranje.” Logen zatetura preko najbliže grede, ruku pruženih u stranu za ravnotežu, mičući nogekao kakav gegavi starac. Srce mu je nabijalo kao kovačev čekić po nakovnju, a koljena mu bila slabai klimava od uspona. Pokušavao je ignorirati jurišanje i povike ljudi iza sebe i gledati samo kvrgavupovršinu grede, no nije mogao gledati dolje a da ne vidi paukovu mrežu greda ispod sebe i sićušnekamene kocke kojima je bio popločan trg ispod njih. Daleko ispod njih.

Baci se na još uvijek netaknuti potez prolaza i uz štropot odjuri po njemu do drugoga kraja.Podigne se na gredu iznad svoje glave, ovije noge oko nje i počne se vući po njoj na guzici šapćućisam sebi stalno iznova: “Još uvijek sam živ.” Najbliži maskirani došao je do prolaza i trčao je njimeprema njemu.

Greda je završavala na vrhu jednog od uspravnih potporanja. Kvadrat stranice ni pola metra. Izanije bilo ničega. Dva koraka praznine. Zatim još jedan kvadrat na vrhu još jednog vrtoglavo visokogjarbola, a onda daska do onog ravnog krova. Ferro je zurila u njega iza kamene ograde.

“Skoči!” vikne. “Skoči, rozi gade!”

On skoči. Osjeti vjetar oko sebe. Lijeva mu noga sleti na drveni kvadrat, no nije bilozaustavljanja. Desnom pogodi dasku. Gležanj mu se izvrne, koljeno propadne. Vrtoglavi svijet poletioko njega. Lijeva noga nagazi, pola na drvo, pola mimo. Daska se zatrese. Visio je u praznome zrakui lamatao rukama i nogama. Činilo mu se kao cijela vječnost.

“Uuuf!” Kameni mu se zid zabije u prsa. Rukama se grčevito držao za nj, ali nije više imao zraka.Počne kliziti natraške, sasvim polako, centimetar po jezivi centimetar. Prvo je vidio krov, onda jevidio samo svoje ruke, a onda nije vidio ništa osim kamena pred nosom. “Upomoć”, prošapće, nonikakva pomoć ne stigne.

Put do dolje bio je dug, bio je svjestan toga. Dug, dug put do dolje, a ovoga ga puta ondje niječekala voda. Samo tvrd, ravan, smrtonosan kamen. Začuje štropot. Maskirani je dolazio po dasci zanjim. Začuje nečiji povik, ali ništa od toga više nije bilo važno. Klizne još malo natrag, zagreberukama po smrvljenoj žbuci. “Upomoć”, grakne, no nije mu imao tko pomoći. Samo maskirani iFerro, a nitko od njih nije izgledao kao da voli pomagati.

Začuje zveket i očajnički krik. Ferro je šutnula dasku, a maskirani je pao. Vrisak se stišavaočinilo se dugo, a onda ga sasiječe mukli udarac u daljini. Tijelo maskiranoga spljoštilo se u palačinkuna tlu, daleko ispod, i Logen je znao da će mu se uskoro pridružiti. Treba biti realan u takvimsituacijama. Ovoga puta neće isplivati na obalu rijeke. Prsti su mu klizili, polako, a žbuka se počelaraspadati. Tučnjave, trčanje, uspon, sve mu je to iscrpilo snagu i više je nije ostalo. Pitao se kakav ćezvuk ispustiti kad se strmoglavi kroz zrak. “Upomoć”, zavapi bez glasa.

I snažni se prsti oviju oko njegova zapešća. Tamni, prljavi prsti. Začuje stenjanje, osjeti kako muvuče ruku, snažno. On zastenje. Pred oči mu opet dođe rub kamene ograde. Tada ugleda Ferro,stisnutih zuba, očiju gotovo posve stisnutih od naprezanja, izbočenih žila na vratu, s jarkim ožiljkomna tamnom licu. Zgrabi zid drugom rukom. Prijeđe ga prsima pa nekako uspije prebaciti koljenopreko njega.

Ona ga povuče ostatak puta, a on se prevrne i klone na leđa na drugoj strani, zijevajući kao ribana suhom, zagledan u bi je lo nebo. “Još uvijek sam živ”, promrmlja sebi u bradu trenutak kasnije, jernije mogao vjerovati što se dogodilo. Ne bi ga bilo iznenadilo da mu je Ferro nagazila na ruke ipripomogla njegovu padu.

Iznad njega pojavi se njezino lice, žute oči koje gledaju dolje, zubi iskešeni kao da reži. “Tiglupi, teški rozi gade!”

Okrene se od njega, tresući glavom, odšeta do zida i počne se penjati, brzo se podignuvši nalagano kosi krov iznad njih. Logen se lecne dok ju je gledao. Zar se ona nikad ne umara? Njemu suruke bile izubijane, plave i sve izgrebane. Noge su ga boljele, nos mu je opet počeo krvariti. Sve gaje boljelo. Okrene se i pogleda dolje. Jedan je maskirani zurio u njega s ruba tribina, s udaljenosti oddvadeset koraka. Još ih je nekoliko trčkaralo u podnožju, u potrazi za nekim putem do gore. Dalekodolje, u žutom travnatom krugu, vidio je mršavu crnu figuru crvene kose kako pokazuje naokolo, paprema njemu i izdaje naredbe.

Prije ili kasnije naći će put do gore. Ferro je čučala na vrhu krova iznad njega, oštra crna silueta

na jarkome nebu. “Ostani tamo ako baš hoćeš”, drekne ona na njega, a onda se okrene i nestane.Logen zastenje dok je ustajao, zastenje dok se vukao prema zidu, uzdahne dok je tražio uporište zaruke.

“Gdje su svi?” upita gospodin Dugostopi. “Gdje je moj znameniti poslodavac? Gdje je gospodinDevetprsti? Gdje nam je ljupka dama, Ferro Maljinn?”

Jezal se osvrne oko sebe. Boležljivi naučnik bio je previše udubljen u egocentričnu potištenost dabi mu odgovorio. “Ne znam za drugo dvoje, ali Bayaz je u kadi.”

“Tako mi svega, nikad nisam naišao na čovjeka kome je kupanje toliko priraslo srcu kao njemu.Nadam se da se ostali neće dugo zadržati. Sve je spremno, da znate! Brod je spreman. Zalihe suutovarene. Odugovlačenje nije moj stil. Zaista nije! Moramo uhvatiti plimu, inače smo zaglaviliovdje do—” Čovječuljak stane, i zagleda se u Jezala odjednom zabrinut.

“Izgledate uzrujano, mladi moj prijatelju. Zabrinuto, štoviše. Mogu li vam ja, Brat Dugostopi,ikako pomoći?”

Jezal je bio na rubu da mu kaže da gleda svoja posla, ali se zadovoljio sa zlovoljnim: “Ne, ne.”

“Kladio bih se da je u pitanju neka žena. Jesam li u pravu?” Jezal oštro podigne pogled, pitajućise kako je to samo pogodio. “Vaša supruga, možda?”

“Ne! Nisam oženjen! Nije ništa takvo. Riječ je o, ovaj”, pokuša pronaći riječi kojima bi toopisao, ali nije uspio. “Nije ništa takvo, to je sve!”

“Ah”, reče navigator sa sveznajućim cerekom. “Ah, onda je riječ o zabranjenoj ljubavi, tajnojljubavi, zar ne?” Na vlastiti užas, Jezal ustanovi da se zarumenio. “U pravu sam, vidim ja! Najslađeje voće ono koje ne smijemo okusiti, je li, mladi moj prijatelju? Je li? Je li?” Promigolji obrvama naJezalu silno odvratan način.

“Pitam se što je zadržalo ono dvoje?” Jezala nije bilo ni najmanje briga, glavno da promijenetemu.

“Maljinn i Devetprstog? Hah”, nasmije se Dugostopi i nagne prema njemu. “Možda su sespetljali, ha, u tajnu ljubav poput tvoje? Možda su se odšuljali nekamo i prepustili zovu prirode!”gurne Jezala laktom u rebra. “Možeš li ih zamisliti, njih dvoje? To bi bilo zanimljivo, zar ne? Hah!”

Jezal se namršti. Za onog odvratnog Sjevernjaka već je znao da je životinja, a po ono malo što jevidio od te zle žene, mogla je lako biti još gora od njega. Nasilje je jedino što je mogao zamisliti daje njima prirodno. Ideja je bila posve gnjusna. Osjećao se prljavo od same pomisli na to.

Krovovi kao da su sezali u vječnost. Po jednome gore, po drugome dolje. Šuljanje po vrhovima, spo jednom klizavom nogom na svakoj strani, polagano pomicanje po izbojcima, prekoračivanjeruševnih dijelova zida. Ponekad bi Logen na tren podignuo pogled i iznad kaotične mase vlažnihploča škriljevca, crepova oštrih bridova i prastarog olova ugledao vrtoglavu panoramu agriontskihzidina u daljini, ponekad čak i grada na drugoj strani. Bilo bi čak možda spokojno da nije bilo Ferro

koja je žurila sigurnim koracima, proklinjala ga i vukla, ne ostavljajući mu vremena za razmišljanje opogledu, ili uznemirujućih ponora po čijim su rubovima hodali i crnih figura koje su ih sigurno jošuvijek tražile negdje dolje.

Jedan joj se rukav napola otkinuo negdje usred tučnjave, pa joj je lamatao oko zapešća i smetaodok su se penjali. Ona zareži i podere ga u ramenu. Logen se nasmiješi u sebi kad se sjetio koliki jenapor Bayaz uložio da je natjera da se presvuče iz svojih starih smrdljivih krpa u novu odjeću. Sad jebila prljavija nego ikad, kroz košulju joj je probio znoj, bila je prošarana krvlju i skorena odprljavštine s krovova. Pogleda ga preko ramena i primijeti da je promatra. “Pokret, rozi!” procijedimu.

“Ti ne vidiš boje, ha?” Ona se nastavi pentrati, ne obraćajući pažnju na njega, zavrti se okodimnjaka koji se pušio pa na trbuhu otpuže po prljavim pločama škriljevca i sklizne na uzak izbojizmeđu dvaju krovova. Logen četveronoške pođe za njom. “Nikakve boje.”

“Da, i?” dobaci mu preko ramena.

“Zašto me onda zoveš rozi?”

Ona se osvrne. “Jesi li rozi?”

Logen se zapilji u svoje podlaktice. Osim šarenih modrica, crvenih ogrebotina i plavih žila, bilesu nekako roze, morao je priznati. Namršti se.

“To sam i mislila.” Sitnim koracima odbrza između krovova, sve do desnoga kraja zgrade paproviri dolje. Logen pođe za njom pa se oprezno nagne preko ruba. Nekoliko je ljudi hodalo ulicomispod njih. Daleko ispod njih, a puta kojim bi sišli nije bilo. Morat će se vratiti otkud su došli. Ferroje već odmaknula iza njega.

Vjetar pirne po Logenovu licu. Ferrina noga pljusne na rub krova i ona se nađe u zraku. On jezinuo kad ju je vidio kako leti, izvinutih leđa i lamaćući rukama i nogama. Doskoči na ravan krov odsivog olova i prošaran zelenom mahovinom, napravi kolut i glatko se osovi na noge.

Logen obliže usne i upre prstom u svoja prsa. Ona kimne. Ravni je krov bio tri metra ispod njega,ali je između bilo možda šest metara praznine, a put do dna bio je dug. Polako se odmakne natraške iuzme dobar zalet. Nekoliko puta duboko udahne i načas sklopi oči.

Bilo bi savršeno, na neki način, kad bi pao. Nikakve pjesme, nikakve priče. Samo krvava mrljana nekoj tamo cesti. On potrči. Nogama je muklo udarao o kamen. Zrak mu je zviždao u ustima,čupkao poderanu odjeću. Ravni mu se krov strelovito približavao. Sleti u potresajućem udaru,napravi kolut isto kao i Ferro pa se uspravi do nje. Još uvijek je živ.

“Ha!” vikne. “Što kažeš na ovo!”

Začuje se nekakva škripa, pa pucketanje, a onda krov popusti pod Logenovim nogama. Očajno seuhvati za Ferro u padu pa i ona bespomoćno propadne za njim. Jedan mučni trenutak koprcao se u

zraku i zavijao, hvatajući se rukama u prazno. Stropošta se na leđa.

Logen zakašlje od prašine koja ga je gušila, otrese glavom, bolno se pomakne. Nalazio se u nekojsobi, tamnoj poput tinte nakon vanjske svjetlosti. Prašina se slijevala kroz zrake svjetla iz nazubljenerupe u plafonu iznad njih. Pod njim je bilo nešto mekano. Krevet. Napola je propao i visio nahero, adeke su bile pokrivene odlomljenom žbukom. Nešto mu je bilo preko nogu. Ferro. Grgljavo se samsebi nasmije kroz nos. Ponovno je u krevetu sa ženom, napokon. Nažalost, situacija nije bila onakvakakvoj se nadao.

“Glupi jebeni rozi!” zareži ona, i četveronoške odgmiže s njega prema vratima, dok su joj se sprašnjavih leđa slijevali komadi drveta i žbuke. Povuče kvaku. “Zaključano! Za—” Logen proleti uznju u vrata, otkine ih sa šarki i opruži se po hodniku na drugoj strani.

Ferro ga preskoči. “Diž’ se, rozi, diž’ se!” Jedan se zgodan komad drva odlomio s ruba vrata, nakraju kojega su stršala dva čavla. Logen ga uzme u ruku. S mukom ustane na noge, zatetura nekolikokoraka niz hodnik i naiđe na križanje. I lijevo i desno protezao se sjenovit hodnik. Mali prozoribacali su oštre lokve svjetlosti na taman tapison. Ni po čemu nije mogao naslutiti kojim je putemFerro otišla. Skrene desno prema stepeništu.

Niz mračni se hodnik prema njemu oprezno kretala figura. Duga i tanka poput crnog pauka umraku, balansirala je na prstima. Zraka svjetla obasja jarkocrvenu kosu.

“Opet ti”, reče Logen odvagujući dasku u ruci.

“Tako je. Opet ja.” Začuje se nekakvo zveckanje i u mraku bljesne nešto metalno. Logen osjetikako mu se daska istrgnula iz ruke i ugleda je kako leti preko njezina ramena i klapara niz hodnik.Opet je ostao nenaoružan, no nije mu dala previše vremena za brigu. Imala je nešto u ruci, nešto naliknožu, i baci to na njega. On se sagne s putanje i to mu prozuji pokraj uha, a onda ona trzne drugomrukom i nešto ga posiječe po licu, tik ispod oka. On se baci uza zid u pokušaju da shvati s kakvom tomagijom ima posla.

Bio je to nekakav metalni križ, to što je imala u ruci, tri zakrivljene oštrice, jedna s kukom navrhu. Na prsten na dršci nadovezivao se lanac koji joj je nestajao u rukavu.

Taj nož, što li, izleti, promaši Logenovo lice za koji centimetar kad se trgnuo u stranu, lansiramlaz iskri dok se vraćao stružući po zidu i glatko pljusne natrag u njezinu ruku. Ona ga ispusti tako dase ostao lagano njihati na lancu, zveketati po podu, poskakivati i plesati dok se polako primicala. Onaopet trzne zapešćem i to čudo opet poleti na Logena i zasiječe ga po prsima dok se pokušaoizmaknuti, raspršivši kaplje krvi po zidu. (Suton, CroWarez.org)

Baci se na nju, no njegove raširene ruke ne uhvate ništa. Začuje se zveket i on osjeti kako munešto povlači nogu, a gležanj mu se bolno izvrne, zahvaćen lancem dok je ona izbjegavala njegovnalet. Opruži se naglavce pa se počne pridizati. Lanac mu dovijuga pod vrat. Uspio je tek staviti rukuispod njega prije negoli se naglo zategnuo. Žena ga je zajašila, osjetio je kako mu se njezino koljenozariva u leđa, čuo je njezin piskutavi dah kroz masku dok je vukla lanac koji ga je stezao sve čvršće ičvršće i urezivao mu se u dlan.

Logen zareži, zakoprca se i osovi na koljena, pa nesigurno na noge. Žena mu je još uvijek bila naleđima, cijelom težinom navaljena na njega, i svom je snagom zatezala lanac. Logen je lamataoslobodnom rukom, ali je nije mogao dosegnuti niti zbaciti sa sebe - uhvatila se za njega kao priljepak.Sad je već jedva disao. Zatetura naprijed nekoliko koraka a onda se prevali na leđa.

“Uuuh”, prošapće mu žena u uho kad ju je svom težinom pribio uz pod. Lanac se dovoljno opustida se Logen uspio provući ispod njega i izmigoljiti van. Sloboda. Zakotrlja se pa lijevom rukomzgrabi ženu za vrat i počne stiskati. Udarala ga je koljenom, mlatila ga šakama, no pritisnuo ju jesvom težinom pa su udarci bili slabi. Režali su, dahtali i graktali jedno na drugo, životinjskimzvucima, a lica su im bila udaljena samo nekoliko centimetara. Nekoliko kapi krvi padne izposjekotine na njegovu obrazu i kapne na njezinu masku. Ona pruži ruku i počne mu pipkati po licu,gurati mu glavu od sebe. Njezin mu se prst zarije u nos.

“Aaagh!” vrisne on. Bol mu probode glavu. Pusti je i posrne na noge, držeći se jednom rukom zalice. Ona se otkoprca u stranu, zakašlje, pa mu zada udarac nogom u rebra od kojega se on presavine,ali je još uvijek držao lanac i sad ga cijelom svojom težinom trgne prema sebi. Njoj ruka poletinaprijed i ona jaukne i doleti ravno u njega, njegovo joj se koljeno zarije u bok i izbije joj sav zrak izpluća. Logen je zgrabi za leđa košulje, djelomično je podigne s poda i baci niz stepenice.

Kotrljala se, tumbala i odskakivala dolje, pa skliznula i zaustavila se na boku pri dnu. Logen jebio u napasti da se sjuri za njom i dovrši posao, ali nije imao vremena. Bit će još takvih poput nje.Okrene se i odšepa na drugu stranu, proklinjući uganuti gležanj.

Zvukovi su mu se šuljali sa svih strana, odjekivali su niz hodnike od tko zna kuda. Daleki štropot inabijanje, povici i krikovi. Zagleda se u tamu, šepav, sav mokar od znoja, s jednom rukom na zidu dase pridrži. Nagne se iza ugla u pokušaju da vidi je li zrak čist. Osjeti nešto hladno na vratu. Nož.

“Još uvijek si živ?” prošapće mu neki glas na uho. “Ne umireš samo tako, ha, rozi?” Ferro. On jojpolako odgurne ruku.

“Otkud ti nož?” Da bar on ima jedan.

“On mi ga je dao.” U sjeni uza zid bilo je neko sklupčano obličje, a oko njega je sav tapison bionatopljen tamnom krvlju. “Ovuda.”

Ferro se odšulja niz hodnik, hodajući nisko u tami. Logen je još uvijek čuo zvukove, ispod njih, sastrane, posvuda oko njih. Šuljali su se niz stepenice, pa u mračan hodnik popločan tamnim drvom.Ferro je jurila od sjene do sjene, brzim koracima. Logen je mogao samo šepati za njom, vući nogu, inastojati ne cviliti od bola svaki put kad prebaci težinu na nju.

“Ondje! Oni su!” Figure u mračnome hodniku iza njih. On se okrene s namjerom da potrči, noFerro pruži ruku. Još ih je dolazilo iz drugog pravca. S njegove lijeve strane bila su velika vrata,mrvicu odškrinuta.

“Ovamo unutra!” Logen se provuče unutra, a Ferro pojuri za njim. Uz vrata je bilo neštoglomaznog pokućstva, nekakva velika vitrina s policama na gornjem dijelu, punim tanjura. Logen

uhvati jedan kraj i odvuče je pred vrata, pri čemu je nekoliko tanjura ispalo i razbilo se na podu.Nasloni se leđima na nju. To bi ih trebalo zadržati, barem nakratko.

Bili su u velikoj prostoriji visokog nadsvođenog stropa. Dva su ogromna prozora zauzimala većidio jednog zida u drvenoj oplati, a preko puta njih bio je velik kameni kamin. Između je stajaodugačak stol, s po deset stolica sa svake strane, postavljen za jelo s jedaćim priborom isvijećnjacima. Bila je to velika blagovaonica, i imala je samo jedan ulaz. Ili izlaz.

Logen začuje prigušeno vikanje s druge strane vrata. Velika vitrina zaklima mu se iza leđa. Jošjedan tanjur odleti s police, odskoči mu od ramena i razbije se na kamenim kockama, a komadići serazlete po podu.

“Jebeno dobar plan”, zareži Ferro. Logenu su noge proklizavale dok se naprezao da zadržiklimavu vitrinu da se ne prevrne. Ona pojuri k najbližem prozoru, počne prčkati po metalnimokvirima oko malih stakala, gurati ih noktima, ali izlaza nije bilo.

Logenu nešto zapne za oko. Star velik mač, postavljen iznad kamina kao ukras. Oružje. Još jedanposljednji put pogurne vitrinu pa pojuri prema njemu, zgrabi dugačku dršku objema rukama i iščupaga s potporanja. Bio je tup kao ralo, a masivna mu je oštrica bila prošarana hrđom, no još uvijek jebio solidan. Jedan udarac njime ne bi raspolovio čovjeka, ali bi ga sasvim sigurno oborio s nogu.Okrene se taman na vrijeme da vidi kako se vitrina prevrće, a krhki se porculan razmrskava pokamenom podu.

Crne figure sliju se u sobu, maskirane figure. Onaj na čelu imao je neku opaku sjekiru, a sljedećimač kratke oštrice. Onaj iza njega bio je tamnoput i imao zlatne ringove u ušima. U svakoj je ruciimao po jedan zakrivljeni bodež.

Nije to bilo oružje kojim nekoga opališ po glavi, osim ako mu usput ne kaniš prosipati mozak.Izgleda da su odustali od privođenja zarobljenika. Ubojito oružje, namijenjeno ubijanju. Pa dobro,tim bolje, Logen reče sam sebi. Ako se nešto može reći za Logena Devetprstog, može se reći da jeubojica. Odmjeravao je te muškarce s crnim maskama kako se pentraju preko prevrnute vitrine ioprezno raspoređuju uza suprotni zid. Baci pogled prema Ferro koja je iskesila zube, s nožem u ruci isjajem u žutim očima. Prelazio je prstima po dršci mača koji je ukrao - težak i brutalan. Pravi alat zaposao, jednom za promjenu.

Baci se na najbližeg maskiranog, urlajući iz petnih žila i zamahnuvši mačem iznad glave. Ovaj sepokušao sagnuti izvan dosega, no vrh mača zahvati mu rame i natjera ga da zatetura. Još jedan skočiza njim, zamahne sjekirom tako da je Logen posrnuo natraške, jauknuvši kad mu je težina prešla naozlijeđeni gležanj.

Mahao je naokolo velikim mačem, ali bilo ih je previše. Jedan je uspuzao preko stola i došaoizmeđu njega i Ferro. Nešto ga pogodi u leđa i on posrne, zavrti se, posklizne, mahne mačem i pogodinešto meko. Netko vrisne, no tad je već onaj sa sjekirom opet krenuo na njega. Sve je bilo u kaosumaski i željeza, zveketa i struganja oružja, psovki i krikova, hrapavog disanja.

Logen zamahne mačem, no bio je tako umoran, tako ozlijeđen, tako bolan. Mač mu je bio težak, i s

vremenom je postajao sve teži. Maskirani mu se izvine s puta i hrđava oštrica zvekne u zid, odvalivelik komad drvene oplate i zagrize u žbuku iza nje, a od udara mu se umalo istrgne iz ruke.

“Uuuf”, dahne kad ga je ovaj pogodio koljenom u trbuh. Nešto ga pogodi u nogu i on zamalopadne. Čuo je da netko viče iza njega, ali činilo se kao da je daleko. Prsa su ga boljela, u ustima jeimao gorak okus. Bio je sav krvav. Posvuda. Jedva je disao. Maskirani napravi korak naprijed, pajoš jedan, nasmiješen kao da njuši pobjedu. Logen zatetura natraške prema kaminu, noga mu prokliže ion padne na jedno koljeno.

Svemu jednom dođe kraj.

Nije više mogao podići stari mač. Nije mu ostalo više snage. Nimalo. Soba mu se počela magliti.

Svemu jednom dođe kraj, ali ponešto se samo pritaji, zaboravljeno...

Logen osjeti neki hladan osjećaj u trbuhu, osjećaj koji nije osjetio već jako dugo. “Ne”, prošapće.“Oslobodio sam te se.” No bilo je prekasno. Prekasno...

... bio je sav krvav, ali to je dobro. Krvi uvijek ima. Ali bio je na koljenima, a to ne valja.Krvava Devetka ni pred kim ne kleči. Prstima potraži pukotine između kamena na kaminu, zarije seizmeđu njih poput korijenja staroga stabla i podigne na noge. Noga ga zaboli i on se nasmiješi. Bol jegorivo na koje njegove vatre gore. Nešto se micalo ispred njega. Ljudi s maskama. Neprijatelji.

Dakle, trupla.

“Ozlijeđen si, Sjevernjače!” Oči najbližega caklile su se iznad maske, a sjajna oštrica njegovesjekire zapleše zrakom. “Jesi li se spreman predati?”

“Ozlijeđen?” Krvava Devetka zabaci glavu i nasmije se. “Pokazat ću ja tebi što su jebeneozljede!” Nasrne naprijed, proleti ispod sjekire, glatko kao riba u rijeci, zamahne teškim mačem uvelikom niskom krugu. Tresne u muškarčevo koljeno i izvrne ga na krivu stranu, zasiječe dalje podrugoj nozi i pokosi mu je. On prigušeno vrisne dok se vrtio prema kamenom podu, napravivšinekoliko pirueta u zraku lamaćući smrskanim nogama.

Nešto se zarije Krvavoj Devetki u leđa, no on ne osjeti bol. Bio je to znak. Poruka na tajnomejeziku koju je samo on razumio. Rekla mu je gdje stoji sljedeći mrtvac. Zavrti se oko sebe, i mač zanjim u silovitom, prelijepom, nesavladivom luku. Zarije se u nečiji trbuh, presavine ga na pola,lansira ga s nogu i baci u zrak. Ovaj se odbije od zida uz kamin i sklupča na podu u pljuskuodlomljene žbuke.

Nož doleti, dozuji, i zabije se duboko u rame Krvave Devetke uz vlažan mukli udarac. Onaj crni sringovima u uhu. On ga je bacio. Bio je s druge strane stola, nasmiješen, zadovoljan bacanjem.Užasna pogreška. Krvava Devetka krene po njega. Još jedan nož sijevne pokraj njega, zveketom seodbije od zida. On skoči preko stola, a mač za njim.

Tamnoputi izbjegne prvi siloviti zamah, pa drugi. Brz i zeznut pametnjaković, ali nedovoljnopametan. Treći ga udarac pogodi u bok. Samo ga okrzne. Samo gricne. Samo ga raspali po rebrima i

zakuca na koljena uz vrisak. Zadnji je bio bolji, krug tijela i željeza koji mu se zareže u usta i otkinemu pola glave, a krv pljusne po zidovima. Krvava Devetka iščupa nož iz ramena i baci ga na pod.Krv mu je šikljala iz rane, natopila mu košulju i načinila veliku, divnu, toplu crvenu mrlju.

Baci se na pod i nestane, kao lišće opalo s drveta, zakotrlja se po podu. Neki čovjek pojuri uznjega i zasiječe kratkim mačem po zraku gdje je on maločas stajao. Prije nego se stigao okrenuti,Krvava Devetka već je bio na njemu, zavijuga mu lijevom rukom oko šaka. Ovaj se opirao inaprezao, ali uzalud. Stisak Krvave Devetke bio je snažan kao korijen planine, neumoljiv kao plima.“Šalju takvog poput tebe da se bori sa mnom?” Nabije ga leđima u zid i stisne, gnječeći mu prste okodrške mača, pa okrene kratku oštricu dok mu nije bila uperena u prsa. “Koja jebena uvreda!” zagrmi iprobode ga vlastitim mačem.

Ovaj je vrištao i vrištao iza svoje maske, a Krvava se Devetka smijao i vrtio oštricu. Logen bi semožda sažalio nad njim, ali Logen je bio daleko, a Krvava Devetka u sebi nije imao ništa višesažaljenja nego zima. I manje čak. Probadao ga je i sjekao i sjekao i smijao se, a čovjekovi su kricizagrgljali u mjehurićima pa zamrli, i on pusti truplo da padne na hladan kamen. Prsti su mu biliklizavi od krvi pa ih obriše u odjeću, u ruke, u lice - kako i treba.

Onaj pokraj kamina sjedio je, mlitavo klonuo, zavaljene glave, očiju poput mokrih oblutaka uprtihu strop. Sad je već dio zemlje. Krvava mu Devetka udarcem razjapi lice tek toliko da bude siguran.Bolje je nemati sumnje. Onaj koji je imao sjekiru puzao je prema vratima, vukao za sobom nogeiskrivljene prema van, i cijelim putem dahtao i cvilio.

“Tiho budi.” Teška mu oštrica prasne u potiljak i rasprsne krv po kamenu.

“Još”, prošapće, i soba se okrene oko njega dok je tražio sljedeću žrtvu. “Još!” urlikne i nasmijese, pa se i zidovi nasmiju i trupla se nasmiju s njim. “Gdje ste vi ostali?”

Ugleda neku tamnoputu ženu s raskrvavljenom posjekotinom na licu i nožem u ruci. Nije izgledalakao ostali, ali poslužit će sasvim dobro. On se nasmiješi i krene šuljati prema njoj, podignuvši mačobjema rukama. Ona korakne natraške gledajući ga, pazeći da stol ostane između njih, okrutnim žutimočima kao u vuka. Neki sitan glasić kao da mu je govorio da je ona na njegovoj strani. Šteta.

“Sjevernjak, ha?” zapita masivna silueta na vratima.

“Aha. Tko pita?”

“Kamenorezac.”

Ovaj je bio golem, stvarno golem, i opak, i okrutan. Vidjelo se to po njemu kad je gurnuo vitrinusvojom ogromnom čizmom i ušetao naprijed drobeći razbijene tanjure. Krvavoj Devetki to, međutim,nije značilo baš ništa - stvoren je da razvaljuje takve ljude. Tul Duru Gromoglavi bio je veći odnjega. Rudd Trodrvaš bio je opakiji. Crni Dow bio je dvostruko okrutniji. Krvava Devetka sve ih jerazvalio, a i brojne druge osim njih. Što je veći, opakiji, okrutniji, to će ga gore razvaliti.

“Kamenoserac?” nasmije se Krvava Devetka. “Pa što, jebe mi se! Samo si sljedeći na redu za

umrijeti, ništa više!” Digne lijevu ruku u zrak, poprskanu crvenom krvlju, raširi tri prsta i naceri muse kroz prazninu gdje je nekoć davno bio srednjak. “Mene zovu Krvava Devetka.”

“Pf!” Kamenorezac strgne masku i baci je na pod. “Lažeš! Puno je ljudi na sjeveru ostalo bezprsta. Nisu svi Devetprsti!”

“Nisu. Samo sam ja.”

Veliko se lice iskrivi od bi je sa. “Jebeni lazove! Misliš da ćeš uplašiti Kamenoresca tuđimimenom? Izrezat ću ti novi šupak, gnjido! Nacrtat ću krvavi križ na tebi! Vratit ću te u blato, kukavnijebeni lažove!”

“Ubit ćeš me?” Krvava Devetka nasmije se glasnije nego ikad. “Ja ovdje ubijam, budalo!”

Gotovo je bilo s pričom. Kamenorezac navali na njega sa sjekirom u jednoj ruci i buzdovanom udrugoj, velikim teškim oružjem iako ga je sasvim brzo koristio. Buzdovan zamahne poprijeko, probijeveliku rupu u staklu jednog od prozora. Sjekira se obruši, presiječe jednu gredu stola napola patanjuri poskoče u zrak, a svijećnjaci se prevrnu. Krvava Devetka trgne se u stranu, skoči kao žaba, inastavi čekati svoj trenutak.

Buzdovan mu promaši rame za dva centimetra kad se zakotrljao preko stola, okrhne jedan odvelikih plosnatih kamena na podu i rascijepa ga po sredini tako da su krhotine poletjele kroz zrak.Kamenorezac urlikne, vitlajući svojim oružjem, razvali stolicu napola, izbije komad kamena izkamina, zasiječe veliku pukotinu u zid. Sjekira mu se čvrsto zaglavi u drvu na trenutak i mač KrvaveDevetke sijevne prema njemu, raskoli mu dršku na dva dijela, tako da je Kamenorescu u šapi ostaosamo slomljeni štap. On ga baci i podigne buzdovan pa navali još žešće, mašući njime uz gnjevneurlike.

Buzdovan zaplovi prema njemu i mač Krvave Devetke zaustavi ga tik ispod glave i istrgne ga izvelike ruke. Zavijuga kroz zrak i zvekne u kut, no Kamenorezac nastavi navaljivati, raširivši širomgoleme ruke. Bio je sada preblizu za onaj veliki mač. Kamenorezac se nasmiješi kad je ogromnimručetinama obgrlio Krvavu Devetku, čvrsto ga obujmio i stisnuo u veliki zagrljaj.

Velika pogreška. Bolje je obgrliti usijanu vatru.

Krc!

Čelo Krvave Devetke raspali ga u usta. Osjeti da je Kamenoreščev stisak malo popustio papromigolji ramenima da si napravi mjesta, i nastavi se migoljiti kao krtica u krtičnjaku. Zabaci glavuunazad najdalje što je mogao. Jarac napada. Drugi udarac glavom smrska Kamenoreščev spljošteninos. Ovaj zastenje i velike se ruke još malo otpuste. Treći mu razvali jagodicu. Ruke mu klonu.Četvrti mu slomi jaku čeljust. Sad je Krvava Devetka držao njega i smiješio se dok mu je zabijaočelo u skršeno lice. Kao djetlić koji kljuca, tap, tap, tap. Pet. Šest. Sedam. Osam. Hrskanje ličnihkostiju imalo je zadovoljavajući ritam. Devet, a onda pusti Kamenoresca da padne. Ovaj se skljoka ustranu i sklupča na pod, a krv mu poteče iz razvaljenog lica.

“Što kažeš na to?” nasmije se Krvava Devetka, obriše krv iz očiju pa nekoliko puta šutneKamenoreščevo beživotno tijelo nogom. Soba se vrtjela oko njega, plivala oko njega, a on se smijaoi smijao. “Što kažeš... sranje.. Zatetura, trepne, pospan, a vatra dogori. “Ne... ne još...” Skljoka se nakoljena. Ne još. Ima još posla, uvijek još.

“Ne još”, zareži, ali vrijeme mu je isteklo...

... Logen vrisne. Pao je na pod. Bol, posvuda. U nogama, u ramenu, u glavi. Jaukao je dok mu krvnije zapela u grlu, a onda se nakašlje, grčevito udahne i zakotrlja se, koprcajući se po podu. Sve okonjega bila je zamagljena mrlja. Progrglja krv i ispljune je skupa sa slinom, dovoljno dugo da opetpočne tuliti.

Ruka mu poklopi usta. “Prestati cmoljiti, rozi! Odmah, čuješ li?” Neki mu je glas žurno šaptao nauho. Čudan, grub glas. “Prestani cmoljiti ili ću te ostaviti, razumiješ? Imaš jednu priliku!” Ruka semakne. Zrak mu iziđe kroz stisnute zube u visokom, cendravom jauku, ali ne preglasno.

Ruka ga ščepa za zapešće i povuče mu ruku u zrak. On zastenje kad mu se rame izravnalo, i osjetikako ga vuče preko nečega tvrdog. Mučenje. “Diži se, gade, ne mogu te nositi! Diži se, odmah! Imašjednu priliku, razumiješ?”

Polako ga podigne, a on se pokuša odgurnuti nogama. Dah mu je zviždio i klopotao u grlu, ali jeuspio. Lijeva noga, desna noga. Lako. Koljeno mu popusti, a bol ga probode kroz nogu. Još jednomvrisne i padne, pa se počne valjati po podu. Najbolje da leži mirno. Oči mu se sklope.

Nešto ga jako pljusne po licu, pa onda opet. On zastenje. Nešto mu klizne ispod pazuha i počne gavući.

“Diž’ se, rozi! Diž’ se ili ću te ostaviti. Jedna prilika, jesi li čuo?”

Udah, izdah. Lijeva noga, desna noga.

Dugostopi se uzrujavao i brinuo, prvo je lupkao prstima po rukohvatu stolice, onda je brojao nanjih, tresao glavom i kukao o plimama. Jezal je šutio, uzalud se nadajući da se dvoje divljaka utopilou opkopu pa da će cijeli pothvat zbog toga propasti. Još uvijek ima dosta vremena da ode uAnglandiju. Možda nije sve izgubljeno...

Začuje otvaranje vrata iza leđa i snovi mu se probuše kao balon. Još jednom ga preplavi očaj, aliga ubrzo zamijeni zgroženo iznenađenje kad se okrenuo.

Na vratima su stajala dva kvrgava obličja, prekrivena krvlju i prljavšti- nom. Vrazi, sigurno,izašli kroz neka vrata pakla. Gurkhulka je psovala dok je teturala u sobu. Devetprsti joj je prebaciojednu ruku preko ramena, a druga mu je beživotno visjela, krv mu se slijevala niz prste, a glava seobjesila.

Gegali su se zajedno još korak-dva, a onda Sjevernjakova klimava noga zapne za nogu stolice ioboje se prevale na pod. Žena zareži i zbaci njegovu mlitavu ruku, gurne ga sa sebe i brže-boljeustane na noge. Devetprsti se polako prevali, zastenje, a velika mu se posjekotina u ramenu razjapi i

krv iz nje polako počne istjecati na tepih. Unutra je bila crvena, kao svježe meso u mesnici. Jezalgutne, u isti mah zgrožen i očaran.

“Božjeg mi daha!”

“Došli su po nas.”

“Molim?”

“Tko je došao?”

Oko okvira vrata polako se promoli neka žena, crvenokosa, sva u crnome i s maskom na licu.Praktikalka, Jezalu je govorio obamrli mozak, ali nije mu bilo jasno zašto je sva u masnicama i zaštotako šepa. Još jedan proviri za njom, muškarac, naoružan teškim mačem.

“Idete s nama”, reče žena.

“Natjeraj me!” Maljinn će bi je sno. Jezal zaprepašteno ugleda da je odnekud izvukla nož, i tokrvav. Ne bi smjela biti naoružana! Ne ovdje!

Ustanovi, glupavo, da i sam ima mač. Naravno da ima. Šeprtljavo se uhvati drške i isuče ga, sblagom namjerom da ploštimice opali gurkhulsku vražicu po zatiljku prije nego napravi još većuštetu. Ako je Inkvizicija želi, neka si je slobodno uzme, dovraga, i sve ostale zajedno s njom.Nažalost, praktikali su krivo shvatili njegovu gestu.

“Baci to”, procijedi crvenokosa, gledajući ga gnjevno stisnutim očima.

“Neću!” reče Jezal, strahovito uvrijeđen što je pomislila da bi mogao biti na strani tih zlikovaca.

“Ovaj...” reče Quai.

“Aaagh”, progunđa Devetprsti, zgrabi punu šaku krvavog tepiha i privuče se prema njemu,prevrnuvši stol na pod. I treći se praktikal, s teškim buzdovanom u rukavici, došulja kroz vrata iobiđe crvenokosu ženu. Oružje mu je budilo nelagodu. Jezal nije mogao ne zamišljati kakav bi učinakmogao ostaviti na njegovoj lubanji kad bi ga zamahnuo u srdžbi. Nesigurno je prelazio prstima podršci mača, osjećajući žarku želju da mu netko kaže što da radi.

“Idete s nama”, žena ponovi dok su njezina dva prijatelja polako ulazila sve dublje u sobu.

“Ajme meni”, promrmlja Dugostopi i sakrije se iza stola.

Tada vrata kupaonice raspale u zid. Bayaz je stajao ondje, posve gol i mokar od pjenušave vode.Polaganim pogledom prvo upije Ferro, namrštenu i s nožem u ruci, pa Dugostopog skrivenog izastola, Jezala s isukanim mačem, Quaija koji je stajao otvorenih usta, Devetprstog koji se opružio ukrvavom rasulu, i na kraju tri figure s crnim maskama i oružjem na gotovs.

Nastupi značajna pauza.

“Koji je ovo vrag?” zagrmi i odšeta u sredinu sobe, dok mu se voda cijedila s brade, niz sijededlake na prsima, i s mlohavih jaja. Bio je to neobičan prizor. Goli starkelja sukobljen s trimanaoružanim praktikalima Inkvizicije. Urnebesno smiješan prizor, a ipak, nitko se nije smijao. Bilo jenešto neobično zastrašujuće u njemu, čak i ovako bez odjeće i mokrom do gole kože. Praktikali sepovuku natraške, zbunjeni, pa čak uplašeni.

“Idete s nama”, žena ponovi, iako s određenom sumnjom u glasu. Jedan od njezinih kolegaoprezno korakne prema Bayazu.

Jezal osjeti čudnu senzaciju u trbuhu. Neko povlačenje, usisavanje, prazan, mučan osjećaj. Kaoda je opet na onome mostu, u sjeni Kuće Tvorca. Samo još gori. Čarobnjakovo je lice postalostrahovito oštro. “Na kraju sam strpljenja.”

Poput boce ispuštene s velike visine, najbliži se praktikal rasprsne. Nije se čula nikakvagrmljavina, samo tihi šljap. Jedan se trenutak kretao prema starcu s podignutim mačem, posve čitav.U drugom je bio u tisućama komadića. Neki nepoznat dio njega vlažno bubne u žbuku pored Jezaloveglave. Mač mu padne i zazvekeće na parketu.

“Što ste ono govorili?” progunđa prvi mag.

Jezalu zaklecaju koljena. Zinuo je. Osjećao je slabost, i mučninu, i strahovitu prazninu iznutra. Policu je imao kapljice krvi, ali se nije usudio pomaknuti da ih obriše. Zurio je u gologa starca i nijemogao vjerovati vlastitim očima. Imao je osjećaj kao da je vidio kako se dobroćudni stari lakrdijaš utrenu preobrazio u brutalnog ubojicu, i to bez i najmanjeg oklijevanja.

Crvenokosa je žena ostala stajati trenutak, poprskana krvlju i komadićima mesa i kostiju, očijurazrogačenih kao dva tanjura, a onda se polako počne vući natraške prema vratima. Onaj drugi kreneza njom i gotovo se poplete preko Sjevernjakove noge u žurbi da nestane odavde. Svi su drugi ostalinepomični kao kipovi. Jezal začuje žurne korake vani u hodniku kad su praktikali pojurili koliko ihnoge nose. Gotovo im je zavidio. Oni će se, izgleda, izvući. On je ostao zarobljen u ovoj noćnojmori.

“Moramo krenuti, smjesta!” drekne Bayaz, lecnuvši se kao da ga je nešto zaboljelo. “Čim obučemhlače. Pomozi mu, Dugostopi!” vikne preko ramena. Jednom za promjenu, Dugostopi nije imaonikakav komentar. Zatreptao je, a onda ustane iza stola, nagne se nad onesviještenog Sjevernjaka iupotrijebi traku njegove poderane košulje kao zavoj. Zastane, namršten, kao da ne zna odakle bipočeo.

Jezal gutne. Mač mu je još uvijek bio u ruci, no kao da nije imao snage da ga pospremi. Djelićinesretnog praktikala bili su razbacani po cijeloj sobi, zalijepljeni za zidove, plafon, ljude. Jezalnikad dosad nije vidio ničiju smrt, a kamoli neku ovako stravičnu i neprirodnu. Pretpostavljao je dabi trebao biti užasnut, no osjećao je samo silno olakšanje. Njegove su brige sada izgledale priličnotričavo.

On je bar još uvijek živ.

NA RASPOLAGANJUGlokta je stajao u uskom hodniku, naslonjen na štap, i čekao. S druge strane vrata čuo je povišene

glasove.

“Rekla sam da ne primam posjetitelje!”

Uzdahne sam sebi. Imao je pametnijeg posla nego da stoji ovdje na bolnoj nozi, no dao je riječ ikanio je održati. Skučen, nezanimljiv hodnik u skučenoj, nezanimljivoj kući među stotinama istihtakvih. Cijela je četvrt nedavno izgrađena, puna kuća u nizu po novoj modi: s opekama preko drvenogkostura, na dva kata, dovoljnih možda za jednu obitelj i nekoliko sluga. Stotine kuća, sve vrlo nalikjedna na drugu. Kuće za gospodu. Za novopečene bogataše. Za uznapredovale plebejce, Sult bi tovjerojatno sročio. Za bankare, trgovce, obrtnike, vlasnike trgovina, činovnike. Možda pokojagradska rezidencija kakvog uspješnog gospodina farmera, kao što je ova ovdje.

Glasovi su sada utihnuli. Glokta začuje kretanje, zveckanje stakla, a onda se vrata odškrinu i vanproviri sluškinja. Neugledna djevojka velikih suznih očiju. Izgledala je uplašeno i kao da je neštoskrivila. Pa ipak, ja sam navikao na to. Svi izgledaju uplašeno i kao da su nešto skrivili kad senađu pred Inkvizicijom.

“Sada će vas primiti”, djevojka promuca. Glokta kimne glavom i provuče se uz nju u sobu s drugestrane vrata.

Maglovito se sjećao svog boravka kod Westove obitelji na tjedan ili dva jednoga ljeta, gore uAnglandiji, prije kakvih desetak godina, iako mu se činilo da je prošlo stotinu. Sjećao se da jemačevao s Westom u dvorištu njihove kuće i da ih je svaki dan gledala tamnokosa djevojčicaozbiljna lica. Sjećao se da je sreo mladu ženu u parku nedavno, i da ga je upitala kako je. Tada jetrpio strahovitu bol, jedva je gledao, pa mu je njezino lice ostalo u magli. Tako Glokta nije znao štobi očekivao, ali sasvim sigurno nije očekivao masnice. Bio je malčice šokiran, na tren. Iako to dobroskrivam.

Tamna ljubičastosmeđežuta ispod lijevoga oka, natekao donji kapak. Oko kuta usta također,posječena usnica skorena u krastu. Glokta je mnogo znao o masnicama, malotko više od njega. I čistosumnjam da su ove nastale nesretnim slučajem. Netko ju je udario šakom u lice, netko s kim nemašale. Gledao je te ružne tragove, sjetio se svojeg starog prijatelja Collema Westa kako plače unjegovoj blagovaonici i preklinje ga za pomoć, pa zbroji dva i dva.

Zanimljivo.

Sjedila je ondje cijelo vrijeme i gledala ga visoko uzdignute brade, okrenuvši gore ozlijeđenustranu lica prema njemu kao da ga izaziva da nešto kaže. Ne sliči previše svome bratu. Uopće ne.Sumnjam da će ona briznuti u plač u mojoj blagovaonici, ili igdje drugdje.

“Kako vam mogu pomoći, inkvizitore?” upita ga hladno. On zamijeti da je sasvim laganoprofrfljala riječ inkvizitor. Pila je... iako to vrlo dobro skriva. Nedovoljno da oglupavi. Glokta

napući usne. Iz nekog je razloga imao osjećaj da mora biti vrlo oprezan.

“Nisam ovdje u poslovnom kontekstu. Vaš me brat zamolio da—”

Ona ga nepristojno prekine. “Je li? Zbilja? Ovdje ste da se pobrinete da se ne poševim s krivimmuškarcem, je li?” Glokta pričeka trenutak, pusti da mu se upiju njezine riječi, a onda se počne tihosmijuljiti sebi u bradu. O, ovo je super! Postaje mi stvarno simpatična! “Nešto vam je smiješno?”ona se otrese.

“Oprostite mi,” reče Glokta brišući suzno oko prstom, “ali proveo sam dvije godine u carskimtamnicama. Majke mi, da sam znao da ću ondje provesti i upola toliko vremena, konkretnije bih sepokušao ubiti. Sedamsto dana, koji više ili manje, u potpunom mraku. Rekao bih da sam se paklupribližio više nego itko živ. Ono što želim reći - ako me mislite uzrujati, bit će potrebno malo više odgrubih riječi.”

Glokta je počasti svojim najodvratnijim krezubim sumanutim osmijehom. Malo je ljudi bilo ustanju dugo trpjeti takav prizor, no ona ni na trenutak nije skrenula pogled. Štoviše, uskoro mu uzvratiosmijeh. Neki svoj nahereni osmijeh koji mu je bio neobično razoružavajući. Promjena smjera,možda.

“Stvar je u tome da me vaš brat zamolio da vas pripazim dok njega nema. Što se mene tiče možetese ševiti s kim god vas volja, iako sam primijetio da, što se reputacije djevojaka tiče, što manje ševe,to bolje. Za mladiće, dakako, vrijedi obrnuto. Nije nimalo pošteno, ali život je u toliko stvarinepošten da je ovo jedva vrijedno spomena.”

“Hm. Imate pravo.”

“Dobro,” reče Glokta, “znači razumijemo se. Vidim da ste ozlijedili lice.”

Ona slegne ramenima. “Pala sam. Kad sam nespretna tuka.”

“Znam kako vam je. Ja sam tolika tuka da sam si izbio pola zuba i raskomadao nogu u beskorisnukašu. I gle me sad, invalidan sam. Nevjerojatno kamo vas malo tupavosti odvede, ako je ne držite podkontrolom. Mi nespretnjakovići trebamo se držati zajedno, zar ne?”

Ona ga načas zamišljeno pogleda, gladeći modrice na čeljusti. “Da,” reče, “mislim da bismotrebali.”

Goyleova praktikalka Vitari bila je izvaljena na stolici preko puta Glokte, tik ispred ogromnihtamnih vrata nadlektorova ureda. Klonula je na njoj, slila se na nju, ovila oko nje kao mokra krpa,tako da su joj dugi udovi visjeli, a glava počivala na naslonu. Oči su joj s vremena na vrijeme lijenotrzale po sobi ispod teških kapaka, i ponekad bi počinule na samome Glokti na uvredljivo dugarazdoblja. Nije uopće okretala glavu, međutim, niti zapravo pomaknula ni jedan mišić, kao da bi jojtakav napor bio prebolan.

Sto, istini za volju, vjerojatno i bi.

Očito je bila upletena u iznimno nasilan okršaj, prsa o prsa. Iznad crnog ovratnika vrat joj je bioprošaran masom modrica. Bilo ih je još oko crne maske, puno više, a preko čela je imala dugačkuposjekotinu. Jedna od obješenih ruku bila je pošteno omotana zavojima, a zglobovi prstiju druge rukebili su izgrebani i skoreni krastama. Primila je više od nekoliko udaraca. Žestoko se borila, protivnekoga s kim nema šale.

Sitno zvonce poskoči i zazvoni. “Inkvizitore Glokta,” reče tajnik dok je žurio iza stola da otvorivrata. “Njegova Eminencija sada će vas primiti.”

Glokta uzdahne, zastenje i navali se na štap dok je ustajao na noge. “Sretno”, reče mu žena dok ješepao uz nju.

“Molim?”

Ona jedva primjetno kimne prema nadlektorovu uredu. “Gadno je neraspoložen danas.”

Kad su se vrata otvorila, Sultov glas preplavi predsoblje, mijenjajući se od prigušenog mrmljanjau pravo urlanje. Tajnik trgne glavom iz uskog otvora kao da je dobio pljusku.

“Dvadeset praktikala!” vrištao je nadlektor iza vrata. “Dvadeset! Trebali smo sada ispitivati onukuju umjesto da sjedimo ovdje i ližemo rane! Koliko ono praktikala?”

“Dvadeset, nad—”

“Dvadeset! Kvragu!” Glokta duboko udahne i ušulja se kroz vrata. “I koliko ono mrtvih?”Nadlektor je žustro hodao amo-tamo po popločenom podu svojeg ogromnog kružnog ureda i mahaodugim rukama po zraku. Bio je sav u bi je lom, besprijekoran kao i uvijek. Iako mi se čini da mujedna dlaka nije na svojem mjestu, možda čak dvije. Mora da je stvarno bi je san. “Koliko?”

“Sedam”, promuca superior Goyle, pogrbljen na svojoj stolici.

“To je trećina! Trećina! Koliko ozlijeđenih?”

“Osam.”

“Većina preostalih! Protiv koliko njih?”

“Sve skupa bilo ih je šest—”

“Stvarno?” Nadlektor mlatne šakama o stol i nadvije se nad skutrenog superiora. “Ja sam čuodvoje. Dvoje!” drekne, opet hodajući amo-tamo oko stola. “I to oboje divljaci! Jedan bi je li i jednacrna, crna žena! Žena!” Divljački šutne stolicu do Goyleove i ona se zanjiše naprijed-natrag nanogama. “A što je još gore, bezbroj je svjedoka vidjelo tu sramotu! Zar nisam rekao diskretno?! Kojivam dio riječi diskretno nije jasan, Goyle?” “Ali, nadlektore, okolnosti ne mogu—”

“Ne mogu?” Sultov vrisak podigne se za cijelu oktavu. “Ne mogu?! Kako se usuđujete reći nemogu, Goyle? Tražio sam diskretno, a vi mi priuštite krvavi pokolj preko pola Agrionta i još na kraju

ne uspijete! Ispali smo idioti! Što je još gore, izgledamo kao slabi idioti! Moji neprijatelji uZatvorenome vijeću neće gubiti vrijeme da ovu farsu okrenu u svoju korist. Marovia već nešto kuha,staro laprdalo, cvili o slobodi i čvršćim uzdama i svemu ostalome! Prokleti odvjetnici! Da je ponjihovome, nikad ništa ne bismo napravili! A vi mu idete na ruku, Goyle! Ja odugovlačim iispričavam se i pokušavam situaciju prikazati u najboljem svjetlu, ali govno je govno čime god ga seosvijetlio! Imate li vi uopće pojma koliku ste štetu izazvali? Kolike ste mjesece napornog radaupropastili?”

“Ali, nadlektore, zar nisu sad otišli—”

“Vratit će se, kretenu! Nije uložio sav ovaj trud samo da bi otišao, debilu! Da, otišli su, idiote, iponijeli sa sobom odgovore! Tko su, što hoće, tko stoji iza njih! Otišli? Otišli?! Idi kvragu, Goyle!”

“Užasno mi je krivo, Vaša Eminencijo.”

“Užasno je preblaga riječ za vas!”

“Mogu se samo ispričati.”

“Imate sreću što se ne ispričavate iznad lagane vatre!” Sult se zgađeno podsmjehne. “A sad mi segubite s očiju!”

Goyle ošine Gloktu pogledom punim najdublje mržnje dok je pokunjeno napuštao prostoriju.Zbogom, superiore Goyle, zbogom. Nadlektorov gnjev nije se mogao sručiti na zaslužnijegkandidata. Glokta nije mogao suspregnuti najsitniji osmijeh dok ga je gledao kako odlazi.

“Nešto vam je smiješno?” Sultov je glas bio hladan dok mu je pružao bi je lu rukavicu sljubičastim kamenom na prstu.

Glokta se pogne i poljubi ga. “Naravno da ne, Vaša Eminencijo.” “Dobro, jer se nemate zbogčega veseliti, tako da znate! Ključevi?” podrugljivo će on. “Priče? Svici? Što mi je došlo da slušamvaša baljezganja?” “Znam, nadlektore, ispričavam se.” Glokta se ponizno ugura na stolicu koju jeGoyle tako nedavno oslobodio.

“Ispričavate se, je li? Svi se ispričavaju! Jaka mi korist od toga! Manje isprika i više uspjeha, etošto mi treba! Kad se samo sjetim kolike sam nade polagao u vas! Pa ipak pretpostavljam da moramoraditi s onime što nam je na raspolaganju.”

A to znači... ? No Glokta ne reče ništa.

“Imamo problema. Vrlo ozbiljnih problema, na jugu.”

“Jugu, nadlektore?”

“U Dagoski. Situacija je ondje vrlo ozbiljna. Gurkhulske se trupe okupljaju oko poluotoka. Većnadmašuju naš garnizon deset naprema jedan, a naše su snage angažirane na sjeveru. Tri postrojbeKraljeve osobne ostale su u Adui, ali budući da se seljaci otimaju kontroli po pola Midderlanda, ne

možemo ih poslati drugamo. Superior Davoust izvještavao me tjednim pismima. Bio je moje oči,Glokta, razumijete li? Sumnjao je da se u gradu kuha nekakva zavjera. Zavjera kojoj je namjera bilapredati Dagosku u ruke Gurkhulaca. Prije tri tjedna pisma su prestala pristizati, a jučer sam saznao daje Davoust nestao. Nestao! Superior Inkvizicije! Nestao bez traga! Slijep sam, Glokta. Tapkam umraku u ključnome trenutku! Trebam nekoga kome mogu vjerovati, razumijete li?”

Glokti je lupalo srce. “Mene?”

“O, brzo učite”, posprdno će Sult. “Vi ste novi superior Dagoske.” “Ja?”

“Srdačne čestitke, ali oprostite ako proslavu ostavimo za neku drugu priliku! Vi, Glokta, vi!”Nadlektor se nagne nad njega. “Idite u Dagosku kopajte. Saznajte što se dogodilo s Davoustom.Oplijevite vrt tamo dolje. Iskorijenite sve nelojalne. Sve i svakoga. Zapalite vatru pod njima! Moramznati što se zbiva, pa makar pržili lorda guvernera dok iz njega ne počne kapati mast!”

Glokta gutne “Pržiti lorda guvernera?”

“Što je ovo, jeka?” zareži Sult, i još se bliže nadvije nad njega. “Nanjušite trulež i odstranite je!Odsijecite! Spalite! Svu trulež, gdje god je nađete. Preuzmite na sebe obranu grada ako morate. Biliste vojnik nekoć!” Posegne rukom i povuče list pergamenta preko stola. “Ovo je kraljevski nalog,potpisalo ga je svih dvanaest zastupnika Zatvorenoga vijeća. Svih dvanaest. Krv sam pišao da topribavim. Unutar Dagoske imate pune ovlasti.” Glokta je zurio u dokument. Jednostavan list krempapira, crna slova, ogroman crveni pečat na dnu. Mi, dolje potpisani, dajemo vjernome slugiNjegova Veličanstva, Sandu dan Glokti, pune ovlasti i autoritet... Nekoliko blokova urednogrukopisa, a ispod toga dva stupca imena. Zakučaste mrlje, raskošni zavijuci, jedva čitljive črčke.Hoff Sult, Marovia, Varuz, Halleck, Burr, Torlichorm i svi ostali. Moćna imena. Glokta osjetivrtoglavicu kad je primio dokument drhtavim rukama. Činio mu se teškim.

“Nemojte da vam udari u glavu! Još uvijek morate postupati oprezno. Ne možemo si priuštiti noveneugodnosti, ali Gurkhulce moramo zadržati izvan grada po svaku cijenu, barem dok se ova situacijau Anglandiji ne riješi. Po svaku cijenu, jasno?”

Jasno. Premještaj u grad okružen neprijateljem i pun izdajnika, gdje je jedan superior većnetragom nestao. Meni to više sliči nožu u leđa nego promaknuću, ali moramo raditi s onime štonam je na raspolaganju. “Jasno, nadlektore.”

“Izvrsno. Potanko me izvještavajte. Želim da me zatrpate pismima.” “Dakako.”

“Imate dva praktikala, je li tako?”

“Da, Vaša Eminencijo, Frosta i Severarda, obojicu vrlo—”

“To nije ni približno dovoljno! Dolje se nećete moći ni u koga pouzdati, čak ni u Inkviziciju.Probrao sam vam još šestero drugih koji su se iskazali, uključujući i praktikalku Vitari.”

Ta žena će mi viriti preko ramena? “Ali, nadlektore—”

“Nemojte vi meni ‘ali’, Glokta!” procijedi Sult. “Da se niste usudili spomenuti ‘ali’, ne danas!Niste ni upola invalidni koliko bi mogli biti! Ni upola, je li jasno?”

Glokta pogne glavu. “Ispričavam se.”

“Razmišljate, zar ne? Vidim kako vam se zupčanici okreću. Razmišljate kako ne želite da vam senetko od Goyleovih ljudi mota pod nogama? E pa, prije nego što je radila za njega, radila je za mene.Styrijka je, iz Sipana. Hladni su kao snijeg, ti ljudi, a ona je najhladnija od svih, mogu vam reći. Zatose ne morate brinuti. Barem ne zbog Goylea.” Ne, samo zbog vas, a to je daleko gore.

“Počešćen sam što će biti uz mene.” Bit ću oprezan ko sam vrag.

“Možete biti počašćeni koliko god vas volja, samo me nemojte iznevjeriti! Ako ovo zabrljate, bitće vam potrebno više od tog komada papira da se izvučete. Brod vas čeka na dokovima. Odlazite.Smjesta.”

“Naravno, Vaša Eminencijo.”

Sult se okrene i odšeta do prozora. Glokta tiho ustane, tiho gurne stolicu pod stol, tiho se odgegakroz sobu. Nadlektor je još uvijek stajao s rukama iza leđa dok je Glokta silno oprezno povukao vratada ih zatvori. Tek kad su škljocnula shvatio je da je držao dah.

“Kak’ je prošlo?”

Glokta se naglo okrene, a vrat mu bolno škljocne. Čudno da nikad nisam naučio da to ne smijemraditi. Praktikalka Vitari još uvijek je bila razlijepljena na stolici i gledala ga je umornim očima.Izgledala je kao da se nije pomaknula cijelo vrijeme dok je on bio unutra. Kako je prošlo? Prođejezikom po ustima, preko golih desni, razmišljajući o tome. To ćemo još vidjeti. “Zanimljivo”, rečeon na koncu. “Idem u Dagosku.”

“Čula sam.” Žena je stvarno imala strani naglasak, kad malo bolje razmisli. Lagani dašakSlobodnih gradova.

“Čujem da idete sa mnom.”

“I ja čujem da idem.” No ona se ne pomakne.

“Malo nam se žuri.”

“Znam.” Pruži mu ruku. “Biste li mi pomogli da ustanem?”

Glokta upitno podigne obrve. Pitam se kad mi je zadnji put netko postavio to pitanje? Bio je uozbiljnoj napasti da odbije, ali joj na kraju pruži ruku, ako ništa drugo, onda za promjenu. Njezini seprsti oviju oko njegovih i počnu vući. Oči joj se suze, i on začuje kako joj dah pišti dok se polakoodljepljivala sa stolice. Boljelo ga je kad ga je tako vukla, u ruci, u leđima. Ali nju boli više. Izamaske, bio je siguran, zubi su joj stisnuti od boli. Pomicala je udove jedan po jedan, oprezno, kao danije sigurna što će je boljeti i koliko. Glokta se morao nasmiješiti. Ista rutina koju ja prolazim

svakoga jutra. Neobično je osvježavajuće vidjeti nekog drugog u toj situaciji.

Nakon nekog se vremena osovila na noge, s omotanom rukom privijenom uz rebra. “Možetehodati?” upita Glokta.

“Opustit ću se ja.”

“Što vam se dogodilo? Psi?”

Ona se kratko nasmije. “Ne. Golemi Sjevernjak isprebijao me kao vola u kupusu.”

Glokta se nasmije kroz nos. Ha, bar je iskrena. “Hoćemo li?”

Ona spusti pogled na njegov štap. “Sigurno nemate još jedan viška, ha?”

“Bojim se da nemam. Imam samo ovaj jedan i ne mogu hodati bez njega.”

“Znam kako vam je.”

Ne baš. Glokta se okrene i počne šepati dalje od nadlektorova ureda. Ne baš. Čuo je ženu kakošepa za njim. Neobično je osvježavajuće što se netko mora truditi držati korak sa mnom. Ubrzakorak pa ga zaboli. Ali nju boli više.

Natrag na jug, dakle. Obliže gole desni. Nije to baš mjesto prožeto lijepim uspomenama. Boritise protiv Gurkhulaca nakon svega što sam izgubio prošli put. Iskorijeniti nelojalnost u gradu ukojem nikome ne mogu vjerovati, pogotovo ne onima koji su poslani da mi pomognu. Mučiti se povrućini i u prašini, na nezahvalnom zadatku koji će gotovo sigurno završiti neuspjehom. Aneuspjeh će, više nego vjerojatno, značiti smrt.

Osjeti trzaj u obrazu, i kapak mu zatreperi. Hoće li me ubiti Gurkhulci? Ili zavjerenici protivkrune? Ili Njegova Eminencija i njegovi agenti? Ili ću samo nestati kao moj prethodnik? Je liikada ikome bio pružen ovakav izbor smrti? Kut usta trzne mu prema gore. Jedva čekam dapočnem.

Glavom mu je prolazilo isto pitanje, stalno iznova, a još uvijek nije imao odgovor.

Zašto ja ovo radim?

Zašto?

~~~

MOJE ZAHVALEČetvorma ljudima bez kojih...

Brenu Abercrombieju kojega bole oči od čitanja

Nicku Abercrombieju kojega bole uši od slušanja o knjizi

Robu Abercrombieju kojega bole prsti od okretanja stranica

Lou Abercrombie koju bole ruke od držanja moje malenkosti na nogama

Kao i...

Matthevvu Amosu, za solidne savjete u klimavim vremenima

Gillian Redfearn, koja je čitala dalje od početka natjerala me da ga mijenjam

Simonu Spantonu, koji je knjigu kupio i prije nego što ju je pročitao do kraja