Jordanovac, drugi dom

Mentor: Davor Krnjeta Učenici: Josipa Milas

Petar Džajić

Eduard – Edi Jerković

Škola : OŠ Jordanovac, Grad Zagreb Razred: 8.b

Zagreb, 2008. godina

2

SADRŽAJ

UVOD ...................................................................................................................................... 3

1. Povijesni tijek razvoja škole Jordanovac.................................................................................. 4

2. Jordanovac, drugi dom? ......................................................................................................... 5

3. Intervju sa gosp. Valentinom Puževskim ................................................................................. 6

ZAKLJUČAK ........................................................................................................................... 9

PRILOZI .....................................................................................Error! Bookmark not defined.

LITERATURA ....................................................................................................................... 12

3

UVOD

Povijest osnovne škole Jordanovac činila nam se, na prvi pogled, kao tema koju ćemo brzo i

lako obraditi, osobito zato što danas sjedimo u njezinim klupama, te ćemo uskoro i mi biti

dio njezine povijesti. No, kako samo istraživanje nije bilo niti brzo niti lako, pokušali smo

ukratko prikazati najznačajnije trenutke dugog i zanimljivog razvoja – od samih početaka pa

do današnjih dana, kada koračamo njezinim hodnicima.

Sam početak nas vodi do b itnih godina, koje uokviruju vrijeme i smisao osnivanja. Riječ je

o 1933.godini, kada je škola sagrađena, a već slijedeće godine je otvorena. U jednom dijelu

je bila građanska, a u drugom pučka škola. Zatim, škola je bila u funkciji sve do 1942.god.,

kada je pretvorena u njemački vojni lazerat. No, tu je bio smješten i Jadran film, koji je

iselio 1954.god., te je tada ponovno otvorena osnovna škola, a njezin prvi ravnatelj bio je

Boško Zenić. Nedugo zatim, 1960.god. škola Jordanovac postaje eksperimentalna škola i

svrstava se među najviđenije škole. Zato nije niti čudno da je 1983.god. nagrađen list „Naš

Jordanovac“ od strane Zavoda za prosvjetno-pedagošku službu. Potom nastupa razdoblje

rata, kada je škola, kao i sve u domovini, prisiljena prekinuti tijek svojih ideja i aktivnosti.

U razdoblju od 1990-1994.god. škola Jordanovac prima preko 300 učenika-prognanika.

Nakon tih ratnih godina škola ponovno, malo po malo, kreće u nove aktivnosti i 2001.god.

dobiva status međunarodne EKO-škole, čije se zastave i danas vijore na pročelju škole.

Sve ove činjenice tek opisuju tijek razvoja jedne škole, no koliko su one zapravo ogledalo

povezanosti samih učenika, učitelja i škole, pokušat ćemo prikazati u ovom radu i

odgovoriti na pitanje – Može li škola biti drugi dom učenicima?

4

1. Povijesni tijek razvoja škole Jordanovac

Škola Jordanovac otvorena je 1934. godine, s time da je u jednom je krilu radila pučka škola,

a u drugom graĎanska. Škola je radila sve do 1942. godine kada ju je njemačka vojska

pretvorila u vojni lazaret. Nakon 1945. godine sve do 1954. godine, služi kao zgrada Jadran

filma. Godine 1954. Jadran film se iseljava, te je ponovno otvorena Osnovna škola

Jordanovac

Dakle, škola Jordanovac započinje s radom još davne 1954. godine, čiji početak nije bio

uopće lak. Do početka rata radile su u toj zgradi osnovna i graĎanska škola, pa su se tako našli

zajedno nastavnici osnovne škole i gimnazije. Pred njima su bili važni zadaci: stvoriti uvjete

za odgoj mladih osoba, sposobnih usklaĎivati svoje odnose sa zajednicom uslijed sadržajno

bogatih nastavnih aktivnosti. Tako započinje borba za novu školu.

Škola na Jordanovcu postepeno se izgraĎivala i izrastala u suvremenu osnovu školu. Njezin

put seže već u 1933. godinu, kada ju je projektirao poznati arhitekta Ivan Zemljak, čija djela

kasnije postaju zaštićeni spomenici kulture, baš kao i zgrada osnovne škole Jordanovac. No,

tada je graĎevina škole bila u funkciji za obje, osnovnu i graĎansku školu. Projekt nastaje u

razdoblju kada gradsku graĎevinsku politiku odreĎuje i potreba za novim školiskim

prostorima, a Zemljak, tada jedan od rijetkih arhitekata, posvećuje se isključivo projektiranju

škola i vrtića. Gradska osnovna škola Jordanovac u Zagrebu bila je prva u nizu Zemljakovih

školskih zgrada, utemeljenih na načelima suvremene pedagogije, sociologije i higijene, te

oblikovanja arhitektonikom modernizma meĎunarodnog stila. Takvo vrijedno ostvarenje

uvršteno je u mnoge ugledne meĎunarodne selekcije funkcionalističke arhitekture.

Prvi ravnatelj škole bio je profesor Boško Zenić, jedan od najzaslužnijih ljudi u provijesti

škole, za čijeg se upravljanja dogaĎaju mnoge promjene. U njegovo vrijeme ureĎuje se okoliš,

otvara Učenička zadruga s tiskarom, peradarnikom i voćnjakom. U dvorišnoj zgradi bivšeg

Prihvatilišta za žensku omladinu, otvoren je cjelodnevni boravak za učenike,

Šezdesetih godina škola postaje eksperimentalna, a postignuti rezltati svrstali su je meĎu

najviĎenije škole. Od 1961. do 1969. godine rukovodio je eksperimentalnom školom dr.

Valentin Puževski, istaknuti profesor pedagoških znanosti. Velimir Dorofejev bio je direktor

škole od 1969. do 1974. godine, a poslije njega, to istaknuto mjesto zauzima Josipa Marić,

koja upravlja školom od 1974. do 1986. godine. Naredno razdoblje obilježava upravljačka

5

ruka ravnateljice i profesorice Marije Pavlek, i to od 1986. do 1996. godine. No, ipak jednu od

važnih osoba ipak poznajemo, iz cijelog niza nabrajanja, a to je upravo današnja, „naša“

ravnateljica Vera Borovec, koja dijeli s nama „naše“ školske dane od 1996. godine.

2. Jordanovac, drugi dom?

Internet stranica: www.os-jordanovac-zg.skole.hr, dostupna je svima koji žele saznati ponešto

o osnovnoj školi Jordanovac. Mogu se pronaći sitne informacije, vezane uz mnoge projekte,

no ono što se ne može pročitati su: naši dojmovi, naše dogodovštine, koje smo uvijek začinjali

maštovitim dosjetkama. Slijedi nekoliko primjera:

1) Škola je 2002. godine stekla status MeĎunarodne EKO-škole i dobila meĎunarodni

certifikat i zelenu zastavu koja se vijori na pročelju zgade. No, za tu „zastavu“ trebalo je

mnogo truda i pažnje oko ureĎenja okoliša škole, uz stalne upute profesora „što, kako, gdje i

zašto“, te je nezaobilazna postaja naš voćnjak iza škole, čije ureĎenje uvijek dolazi u najbolje

vrijeme, kada ne moramo misliti na „okretanje imenika“ za usmeni odgovaranje.

2) 2008. godine škola je uključena u projekt „Škole za Afriku“. Te dogodovštine su izgledale

ovako: dvorana prepuna ljudi okupljenih oko stolova, koji su bili ureĎenih kao „štandovi“, na

kojima je svaki razred posložio svoje maštovite izratke i okušavao se u vještom pregovaranju,

kako bi što više prodao svojih proizvoda.

3) Škola Jordanovac sudjeluje i u projektu „Kvalitetna škola-škola bez prisile“. Kod ovog

projekta nam je najviše u mislima ostao sat kemije, kada smo pokušavali izvesti zadani pokus,

pa kako nam nije išlo sve glatko, onako od ruke, profesorica je bila puna razumjevanja za

naše male nezgode i pomogla nam izvesti pokus do kraja.

4) U školi se provodi i projekt „Vikendom u športske dvorane“. Ne treba puno reći o tome,

dovoljno je samo imati na umu „ekipa, šport i vikend“, pa da se zaključi kako je dobro da se

družimo i vikendom u poznatim dvoranama.

5) 2002./2003. školske godine, otvorena je škola u bolnici pri KBC-Zagreb, na Rebru i

Dječjoj bolnici Srebrnjak.

Kaže se da je moto „iz škole u život“, a mi danas kažemo „ Jordanovac u životu“. Mnogo je

zajedničkih trenutaka proživljeno upravo meĎu našim, jordanovačkim zidovima, po

klupicama ispred škole, gdje se budim okom prati aktualna moda, ali i koji je profesor stigao

6

u školu, te nezaobilazna igrališta pored škole, na kojima se najbrže sklapaju prijateljstva, ali i

čuju kakve razmirice zaigranog, ekipnog duha.

Sada je pitanje iz naslova lako razumljivo. Naš Jordanovac je mjesto s kojeg smo iz dana u

dan dolazili i odlazili puni novih dojmova, koja su postala dio nas, a tek nova znanja, s kojima

ćemo sutra krenuti dalje u život, pa na pitanje “Koju ste osnovnu školu završili?“, ponosno

odgovoriti „Osnovnu školu Jordanovac“.

3. Intervju sa gosp. Valentinom Puževskim

Imali smo priliku dobiti broj od gosp. Puževskog, ravnatelja tadašnje eksperimentalne škole

Jordanovac, te nam je bilo zadovoljstvo razgovarati s osobom, koja je bila izravni sudionik i

aktivno uključen u stvaranje temelja ove današnje, „naše“ škole Jordanovac.

Intervju nam je uistinu dočarao ondašnji način školovanja, samu ideju nastave i svih tadašnjih

zanimljivih učeničkih aktivnosti.

Učenik: „ Biste li nam mogli opisati kako je škola prije izgledala“

V. Puževski : „ Prije svega bih rekao, da smo željeli da škola bude otvorena, da učenicima

bude na raspolaganju, upravo onako, da se osjećaju kao kod kuće. Htjeli smo da škole bude

mjesto gdje učenici rado dolaze, a ne mjesto iz kojeg bježe. Znali smo da trebamo imati

raznovrsne sadržaje koji se ne moraju imati u školama, dakle, koji nisu zakonom propisani.

Nastava je trebala biti takva da učenici na nastavi zaista uče, a to znači da je nastavu trebalo

modificirati i postaviti tako da svaki učenik uspije. Ne mogu svi imati iste rezultate, ali ih

moramo dovesti u situaciju da uče, da si meĎusobno pomažu. Posebno sam inzistirao da oni

učenici, kojima bolje ide, rade s onima, koji teže savladavaju gradivo, te da takve učenike i

njihovo zalaganje svi posebno poštujemo i cijenimo.

Učenik: „ Prema svemu što ste rekli, može se zaključiti da ste stavljali naglasak na razvijanje

osjećaja zajedništva. Možete li nam onda nešto više reći o raznovsnim sadržajima koje je

škola organizirala za učenike?“

V. Puževski: „ O, pa naravno, kod toga bih spomenuo voćnjak i vrt, te smo takoĎer imali i

vlastitu tiskaru, čak smo i sami tiskali fotomonografiju „Osnovna eksperimentalna škola

Jordanovac“, koja može više toga kroz slike ispričati, nego sada ja. Bio je tada i peradarnik,

četiri učenička društva, zatim biblioteka, lutkarsko kazalište, zadruga, a bavili su se Ďaci i

7

sportom, ali su i učili, jer je vladalo pravilo - kad se učilo se učilo. Bilo je interesantno i to da

su i bivši Ďaci, tada već studenti, dolazili u školu pa su radili tehniku i sport. Sve je izgledalo

otprilike ovako - sport do podne, sport navečer, subotama i nedjeljama. Tada je škola radila

šest dana u tjednu. Nastavnik iz matematike je npr. da se približi učenicima igrao s njima

stolni tenis. Pa su se tako sprijateljili pa je onda bilo govora i o samoj matematici i zajedno

vježbali. Opet moram spomenuti da smo željeli uspjeh svakog pojedinca. Podijelili smo

učenike u tri grupe, jednima, kojima je trebalo pomagati, zatim na prosječne i darovite, koji su

onda bili zaduženi da rade s onima, kojima ide slabije. Tako smo razvijali odnose zajedništva

i tako je nastao boravak, kao produžena nastava i to prva u tadašnjoj Jugoslaviji.

Učenik: „ Bili ste tada eksperimentalna škola, zar ne?“

V. Puževski : „ Dakako, bio sam direktor 8 godina te eksperimentalne škole, nakon toga sam

bio premješten na Pedagošku akademiju, a na Jordanovcu sam ostavio najljepše godine, dao

sam se dušom i tijelom. Bilo je tada, teško je to sada zamisliti, 1961./62., Ďaka koji su bili

gladni, bilo je onih koji su bili loše obučeni, svega je bilo, a interesantno je spomenuti da, oni

koji su imali dobre uvjete kod kuće, isti su taj intuzijazam i duh prenosili na druge u školi. Bio

sam danas ponovno u posjeti školi Jordanovac, nakon više godina. Ravnateljica V. Borovec

me lijepo primila, počastila me u blagavaonici i tamo smo lijepo razgovarali. Sjećam se, kada

sam mlad došao za ravnatelja, imao sam svega 30 godina, a prije mene je bio jedan odličan

ravnatelj, Boško Zenić, koji je mnogo toga započeo, ali je to, naravno, trebalo nastaviti i

izdržati. Bio sam gotovo potpuno sam i praktički sam se cijeli dan bavio školom. Tada smo

imali nekih pedesetak nastavnika, odnosno učitelja. Htjeli smo biti najbolji, ne samo u

Zagrebu, nego i u cijeloj tadašnjoj državi Jugoslaviji. Zato smo i nastojali stvoriti sve uvjete u

školi, kako škola bila kao drugi dom Ďacima. Čak smo bili i prva škola koja je organizirala

objedovanje u školi, baš zbog svih onih učenika, kojima je to tada, zbog materijalne situacije,

bilo potrebno. Ravnatelji drugih škola, sjećam se, govorili su mi da škola smrdi po zelju, a ja

sam rekao samo neka smrdi, bitno je da smo mi i Ďaci siti. Moram još napomenuti da smo

dežurstvima učenika posvećivali veliku pažnju. Mislili smo da to bude briga samih učenika o

redu i radu, kako bi time, kod njih potaknuli odgovornost i dali im na važnosti. Svaki tjedan

sam se nalazio, kao ravnatelj, sa Ďacima, a već sami i spomenuo, da je škola tada radila i

subotom , tako da je subotama, kod mene, u podne bila primopredaja. Bilo je preko tisuću

Ďaka, pa se subotama pregledavala i cijela škola – je li nešto oštećeno ili nije ili nešto negdje

novo napravljeno i sl.. Đaci su dolazili u školu čak jedan sat prije početka nastave, a sjećam

se, da su spremačice tada radile više poslova : od čišćenja do sakupljanja jaja iz kokošinjca.

8

Sve u svemu, za našu školu Jordanovac, bio zainteresiran grad, pa i cijela država, te smo tako

primali, znatna financijska sredstva, koja su nam pomogla u ostvarenju svega onoga što smo

sebi postavili kao misao vodilju – škola, drugi dom.

9

ZAKLJUČAK

Već osam godina redovito pohaĎamo nastavu, družimo se na veselim hodnicima naše škole, a

gotovo da se i nisimo zapitali – kako počinje priča ove „naše“ škole? Onaj brzi dogovor za

temu „ma ajmo pisati o školi“, donio nam je neočekivanu zabavu istraživanja samih početaka

otvaranja škole i prvih učeničkih lica sa starih fotografija.

No, sasvim neočekivano smo otkrili, da je pitanje s uvoda – Može li škola biti drugi dom

učenicima?, već odavno odgovoreno. Svaki naš projekt, sudjelovanje u brojnim aktivnostima,

druženjima i učenju, upravo preslikava duh obiteljskog doma, koji nas odgaja i uči na svoj

specifičan način.

Dojmovi su nam još uvijek svježi, te možemo zaključiti da se kroz prošlost, uvidom u

mnogobrojne aktivnosti i programe, bolje razumije „naša“ Jordanovačka svakodnevnica.

Stoga smo ponosni što smo dio njezine današnjice, u kojoj možemo još uvijek sudjelovati u

brojnim projektima, kako bismo oplemenjivali svoja znanja i stjecali nova iskustva za „sutra“,

kada ćemo biti prepoznatljivi jordanovački učenici.

10

PRILOZI

Fotografija 1: „ Jordanovac 1933.god.“

Fotografija 2: „Jordanovac danas, 2008.god.“

11

Fotografija 3 : „Školski ambijent“

Fotografija 4 : „Školski hodnik“

12

LITERATURA

Knjiga:

Buinac, Milica, Puževski, Valentin, „Osnovna eksperimentalna škola Jordanovac“, Zavod za

unapreĎivanje školstva SRH, Zagreb, 1964.god.

Internet

www.os-jordanovac-zg.skole.hr

Slike:

Fotografija 1: iz knjige „Osnovna eksperimentalna škola Jordanovac“

Fotografije 2, 3, 4: vlastita fotografija

Ostalo:

Intervju s gosp. V. Puževskim