Jorge Luis Borges Druga Istraživanja (1)

8/17/2019 Jorge Luis Borges Druga Istraživanja (1)

1/83

Jorge Luis Borges-Druga istraživanja

Pročitao sam, ovih dana, daje čovjek koji je naredio gradnju gotovo beskrajnoga Kineskog zida bio isti onaj prvi

car, Ših Huang Ti, koji je zapovjedio i to 4a se popale sve knjige što su mu prethodile. To što su ta dva golema

pothvata - petsto ili šesto milja kamena ispriječena pred barbarima, strogo ukinuće povijesti, što će reći

prošlosti - potekla od jedne osobe i, na stanovit način, bila njezini atributi, neobjašnjivo me smiruje i,

istodobno, onespokojava. Ispitati razloge toga čuvstva svrha je ove bilješke.

Povijesno, nema ništa tajanstveno u te dvije mjere. Suvremenik Hanibalovih ratova, Ših Huang Ti, kralj Čina,

bijaše pokorio Šest Kraljevstava i dokrajčio feudalizam; podigao je zid zato što su zidovi bili zaštitne utvrde;

popalio je knjige zato što se opozicija pozivala na njih da bi slavila drevne careve. Paliti knjige i podizati utvrde,

to je uobičajeni posao vladara; u Ših Huang Tija jedinstveni su razmjeri u kojima je djelovao. Tako barem misle

neki sinolozi,ali ja smatram da su činjenice koje sam iznio više od pukoga pregonjenja ili pretjeravanja u

izvršavanju trivijalnih nauma. Obzidati vrt ili perivoj, uobičajeno je; obzidati carstvo, nije. Niti je mala stvar

zahtijevati od najtradi-cionalnije od svih rasa da se odrekne sjećanja na svoju prošlost, mitsku ili istinsku.

Kinezi su već imali tri tisuće godina računanja vremena (a u tim godinama Žutoga Cara i Čuang-cea i Konfucija

i Lao-cea) kad je Ših Huang Ti naredio da povijest počne s njime.

Ših Huang Ti prognao je rođenu mater zbog raskalaše-nosti; u njegovoj krutoj pravednosti pravovjerni su

vidjeli samo okrutnost. Ših Huang Ti možda je želio ukloniti kanonske knjige jer su ga one optuživale. Ših

Huang Ti možda je želio uništiti cijelu prošlost kako bi uništio jednu jedincatu uspomenu: sramotu svoje

matere. (Slično je jedan kralj, u Judeji, želio poubijati svu djecu da bi ubio jedno dijete.) Taje pretpostavka

vrijedna pažnje, ali nam ništa ne veli o zidu, naličju mita. Ših Huang Ti, po povjesničarima, bijaše zabranio da se

spomene smrt, tražio je eliksir besmrtnosti i zatvorio se u simboličnom dvorcu, u kojem je bilo onoliko soba

koliko je dana u godini; te činjenice kao da nagovješćuju da su zid u prostoru i vrata u vremenu bili magijske

prepreke postavljene da zaustave smrt. Sve se stvari žele održati u svojoj biti, napisao je Baruch Spinoza.

Možda su car i njegovi magi vjerovali da je besmrtnost urođena i da raspadanje ne može prodrijeti u zatvoreni

krug. Možda je car želio iznova stvoriti početak vremena i Prvim se nazvao zato kako bi odista bio prvi, a

Huang Ti zato da bi, na neki način, bio Huang Ti, legendarni car koji bijaše izumio pismo i busolu. On je, po

Knjizi obreda, nadjenuo istinita imena stvarima; tako se i Ših Huang Ti razmetao, na sačuvanim natpisima, da

svaka

stvar pod njegovom vlašću nosi ime koje joj odgovara. Maštao je da osnuje besmrtnu dinastiju; naredio je da se

njegovi nasljednici nazovu Drugi Car, Treći Car, Četvrti Car, i tako dalje u beskraj ... Govorio sam o magijskome

naumu; isto bismo tako mogli pretpostaviti da podizanje zida i palež knjiga nisu bile istodobne radnje. One će

(po redu koji odaberemo) pobuditi u nama predodžbu o kralju koji je počeo razarati, a onda se posvetio

održavanju, ili pak o razočaranom kralju koji je razorio ono što je prije branio. Obje su pretpostavkedramatične, ali im nedostaje, koliko ja znam, povijesni temelj. Herbert Allen Giles izvješćuje da su oni što su

prikrivali knjige bili ožigosani užarenim željezom i osuđeni da zidaju, do svoga smrtnoga dana, silni zid. Ta

natuknica podupire, ili podnosi, i drugo tumačenje. Možda je zid bio metafora, možda je -Ših Huang Ti one koji

su slavili prošlost osudio na djelo isto toliko golemo kao i prošlost, isto toliko glupo i beskorisno. Možda je zid

bio izazov, a Ših Huang Ti je mislio: »Ljudi vole prošlost, a protiv te ljubavi ne mogu ništa ni ja niti mogu moji

krvnici, jer će se jednom pojaviti čovjek koji će osjećati poput mene, i on će uništiti moj zid kao što sam ja

uništio knjige, i razorit će spomen na mene, i bit će moja sjena, i moje zrcalo, a neće to ni znati.« Možda je Ših

Huang Ti obzidao carstvo zato što je znao da je krhko i uništio knjige jer su bile svete, jer uče ono što uči sav

svemir ili svijest svakoga čovjeka. Možda su palež knjižnica i podizanje zida radnje koje se, na tajanstven na čin,

poništavaju.


2/83

Čvrsti zid, koji u ovom času, i u svima drugima, baca na zemlje koje neću vidjeti svoj sustav sjena, jest sjena

onoga Cezara koji je naredio najsmjernijem medu narodima da spali svoju prošlost; čini se da nas dira upravo

taj

naum, bez obzira na pretpostavke koje dopušta. (Njegova snaga može biti u opreci između stvaranja i

razaranja, u golemim razmjerima.) Uopćavajući prethodni slučaj, mogli bismo zaključiti da svi oblici imajusnagu sami u sebi a ne u pretpostavljenom »sadržaju«. To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Pater,

1877., tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sam oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica

koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi

valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto. Ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska

činjenica.

Buenos Aires, 1950.

Sveopća povijest možda je povijest nekoliko metafora. Nabaciti jedno poglavlje te povijesti svrha je ove

bilješke.

Šest stoljeća prije kršćanske ere, rapsod Ksenofan Kolofonjanin, sit homerskih stihova što ih je recitirao odgrada do grada, napao je pjesnike jer su bogovima pripisivali antropomorfne osobine, te je predložio Grcima

jed--eoga Boga, koji je vječna kugla. U Platonovu Timeju čitamo daje kugla najsavršenije i najjednoobličnije

tijelo jer je svaka točka površine jednako udaljena od središta; Olof Gigon (Ursprung der griechischen

Philosophie, 183) misli daje Ksenofan govorio nešto slično; Bog je bio sferoid zato što je taj oblik najbolji, ili

najmanje rđav, da predstavlja božanstvo. Parmenid, četrdeset godina poslije, ponovio je tu sliku (»Ali budući

da [bitak] ima krajnju granicu, završen je sa svih strana, sličan masi lijepo zaokružene kugle, iz sredine na sve

strane jednak«); Calo-gero i Mondolfo misle da je on intuirao beskonačnu kuglu, ili kuglu koja se beskonačno

povećava, i da riječi što je opisuju imaju dinamički smisao (Albertelli: Gli Eleati, 148). Parmenid je naučavao u

Italiji; nekoliko godina nakon njegove smrti Sicilac Empedoklo iz Agrigenta smislio je zamršenu kozmogoniju;

u jednom vremenskom odsječku čestice zemlje, vode, zraka i vatre uobličuju beskrajnu

11

kuglu, »okrugli Sphairos koji se raduje u svojoj kružnoj samoći«.

Sveopća je povijest nastavila teći; bogovi, odviše ljudski, koje je Ksenofan napao, budu poniženi do razine

pjesničkih izmišljotina ili demona, ali se veli da je jedan od njih, Heraies Trismegistos, diktirao različit broj

knjiga (42, po Klementu Aleksandrijskom; 20000, po Jamblihu; 36525, po svećenicima Tota, koji je, također, i

Hermes), a na njihovim su stranicama bile napisane sve stvari. Ulomci te varljive knjižnice, kompilirane ili

izmišljene nakon III. stoljeća, tvore ono što se zove Corpus Hermeticum; u jednom od njih, ili u Asklepiju, koji

se također pripisuje Trismegistosu, francuski teolog Alain de Lille - Alanus de Insulis - otkrio je, potkraj XII.

stoljeća, ovu formulu, koju budući vjekovi neće zaboraviti: »Bog je pojmljiva kugla, kojoj je središte posvuda, aobodnica nigdje.« Pred-sokratovci govore o beskrajnoj kugli; Albertelli (kao i Aristotel prije njega) veli da

govoriti tako znači upotrijebiti contradictio in adjecto, jer se sub jekt i predikat poništavaju; to bi moglo biti

istina, ali nam ta formula iz her-metičkih knjiga omogućuje, gotovo, da intuiramo tu kuglu. U XIII. stoljeću ta se

slika opet javlja u Romanu o ruži, koji je pripisuje Platonu, i u enciklopediji Specu-lum Triplex; u XVI., posljednje

poglavlje posljednje knjige Pantagruela govori o »ovoj intelektualnoj kugli kojoj je središte posvuda, a površina

nigdje i koju zovemo Bogom«. Srednjovjekovnom duhu smisao je bio jasan: Bog je u svakom od svojih

stvorenja, ali ga ni jedno ne ograničava. »Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti« - rekao je

Salomon (Prva knjiga o Kraljevima, 8, 27); geometrijska metafora kugle zacijelo se činila kao tumač tih riječi.

Danteov je spjev sačuvao ptolemejsku astronomiju, koja je tisuću i četiri stotine godina vladala maštom ljudi.

Zemlja zauzima središte svemira. Ona je nepokretna kugla; naokolo kruži devet koncentričnih kugala. Prvih su

sedam planetarna nebesa (nebesa Mjeseca, Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera i Saturna); osmo je nebo


3/83

zvijezda stajaćica; deveto je kristalno nebo, koje se zove i Prvo pokretalo. Ono je okruženo Empirejom, koji je

od svjetlosti. Sav taj zamršeni ustroj šupljih kugala, prozirnih i kružećih (poneki ih sustav traži pedeset i pet),

postaje duhovna nužda; De hypothesibus motuum coelestium com-mentariolus stidljivi je naslov što ga je

Kopernik, pori-catelj Aristotela, dao rukopisu koji je preobrazio naše viđenje svemira. Za jednoga čovjeka,

Giordana Bruna, lomljenje zvjezdanih svodova bilo je oslobođenje. Proglasio je, u djelu La cena de le ceneri,

daje svijet beskraj-Tia posljedica jednoga beskrajnog uzroka i daje božanstvo blizu, »jer je u nama više negošto smo mi sami u sebi«. Tražio je riječi da bi ljudima objasnio kopemikovski svemir, i na jednoj je glasovitoj

stranici napisao: »Možemo tvrditi s pouzdanjem da je svemir sav središte, ili da je središte svemira posvuda, a

obodnica nigdje« (De la causa, principio ed uno, V).

To je bilo napisano s likovanjem, 1584., još u svjetlosti renesanse; sedamdeset godina poslije nije ostalo ni

iskrice toga žara, a ljudi su se oćutjeli izgubljenima u vremenu i prostoru. U vremenu jer, ako su budućnost i

prošlost beskrajni, doista nema kada; u prostoru jer, ako je sve što postoji podjednako udaljeno od beskonačno

velikoga i beskonačno maloga, nema ni gdje. Nitko ne postoji nekoga dana na nekome mjestu; nitko ne

poznaje veličinu svojega lica. U renesansi, čovječanstvo je vjerovalo daje steklo zrelost, a tako je i govorilo na

usta Baina, Campanelle

i Bacona. U XVII. stoljeću, poplašio gaje osjećaj starosti i, da se opravda, iskopalo je vjerovanje u polagano i

kobno izrođavanje svih stvorenja, zbog Adamova grijeha. (U petoj glavi Postanka stoji da »Metušalah poživje u

svemu devet stotina šezdeset i devet godina«, a u šestoj da su »u ona vremena i kasnije - na zemlji bili Nefili«

[gorostasi].)

Prva obljetnica elegije Anatomy of the World Johna Donnea žali zbog vrlo kratka vijeka i kržljava stasa

suvremenika, koji su kao vilenjaci i patuljci; Milton, po John-sonovu životopisu, bojao se da na zemlji više nije

moguća epika; Glanvill je mislio da je Adam, »medalja Božja«, imao teleskopsku i mikroskopsku viziju; Robert

South napisao je znamenite riječi: »Aristotel, to su bili samo ostaci Adamovi, a Atena kržljavi izdanci Raja.« U

tom obeshrabrenom stoljeću, apsolutni prostor koji je nadahnuo Lukrecijeve heksametre, apsolutni prostor

koji je Brunu bio oslobođenje, postade labirint i ponor Pas-calu. On je mrzio univerzum i želio je slaviti Boga, ali

je Bog, za njega, bio man je stvaran od omrznutog univerzuma. Tužio se što nebeski svod ne govori, usporedio

je naš život sa životom brodolomca na pustom otoku. Neprestance je osjećao breme fizičkoga svijeta, osjećao

je vrtoglavicu, strah i samoću i pretočio ih u ove riječi: »Priroda je beskrajna kugla kojoj je središte posvuda a

površina nigdje.« Tako je Brunschwicg objavio tekst, ali kritičko izdanje Tourneurovo (Pariz, 1941.), koje

reproducira precrtavanja i kolebanja rukopisa, otkriva da je Pascal započeo pisati sa effroyable: »Užasna kugla

kojoj je središte posvuda, a površina nigdje.«

Sveopća povijest možda je povijest različite intonacije nekoliko metafora.

Buenos Aires, 1951.

Coleridgeov cvjj'eP

Oko 1938. Paul Valerv napisao je: »Ne bi trebalo da povijest književnosti bude povijest pisaca i događaja iz

njihova života, ili iz života njihovih djela, nego Povijest Duha kao proizvođača ili potrošača književnosti. Takva

bi se povijest mogla cijela napisati a da se ne spomene ni jedan jedincati pisac.« Nije prvi put Duh iznio takvu

napomenu; 1844., u mjestu Concordu, je'dan je drugi njegov pisar pribilježio: »Silno me u književnosti pogađa

priviđenje da je jedan čovjek napisao sve knjige ... tolika je izjednačenost i istovjetnost suda i gledišta u tom

pripovijedanju da biva jasno daje ono djelo jednoga svevidećeg i svečujućega gospodina« (Emerson: Essays, 2,VIII). Dvadeset godina prije Shellev je izjavio da su sve pjesme prošlosti, sadašnjosti i budućnosti epizode ili


4/83

ulomci jedne jedine beskrajne pjesme, koju stvaraju svi pjesnici svijeta (A Defense ofPoetry 1821.). Ta

razmatranja (sadržana, dakako, u panteizmu) mogla bi pobuditi beskonačnu raspru; ja ih se sad prisjećam da

bih ispunio skroman naum: iznijeti povijest razvoja jedne ideje, na temelju raznovrsnih tekstova trojice pisaca.

Prvi je tekst jedna Coleridgeova bilješka; ne znam da li ju je napisao potkraj XVIII. ili početkom XIX. stoljeća.

Doslovce kaže: »Kad bi čovjek mogao proći kroz Raj u

snu, i da mu se dade cvijet kao jamstvo daje duša njegova odista ondje bila, i da nađe taj cvijet u ruci kad se

probudi - da! - što bi onda bilo?«

Ne znam što će moj čitatelj pomisliti o ovoj maštariji; ja mislim daje savršena. Upotrijebiti je kao temelj za

druge sretne domisli, kao daje unaprijed nemoguće; ima cjelovitost i jedinstvenost kao terminus ad quem,

završna točka. Jasno je da to i jest. U poretku književnosti, kao ni u drugima, nema čina koji nije kruna

beskrajnoga niza uzroka i vrelo beskrajnoga niza posljedica. Iza Coleridgeova domiš-ljaja stoji opći i prastari

domišljaj mnogih naraštaja ljubavnika koji su kao zalog tražili cvijet.

Drugi tekst što ću ga navesti jest roman koji je Wells nabacio 1887., a iznova napisao sedam godina poslije, ljeti

1894. Prvoj je verziji naslov The Chronic Argonauts (u ovom napuštenom naslovu chronic, etimološki, znači

vremenski); konačnoj, The Time Machine. Wells, u tome romanu, nastavlja i preinačuje prastaru književnu

predaju: predviđanje budućih događaja. Izaija je vidio razorenje Jeruzalema i obnovu Izraela; Eneja, vojnički

usud svojih potomaka, Rimljana; proročica iz djela Edda Saemundi povratak bogova koji će, nakon kružne

bitke u kojoj će naša zemlja propasti, otkriti gdje u travi nove tratine leže šahovske figure kojima su prije igrali

... Wellsov glavni junak, za razliku od tih proročkih promatrača, fizički putuje u budućnost. Vraća se iscrpljen,

prašan i izmučen; vraća se od dalekoga čovječanstva što se razdijelilo na vrste koje mrze jedna drugu (dokone

Eloe, koji žive u spiskanim dvorcima i u ruševnim vrtovima; podzemne i na dnevnu svjetlost slijepe Morlocke,

koji se hrane onima prvima); vraća se osijedjelih zalizaka i donosi iz budućnosti uveo cvijet. To je druga verzija

Coleridgeove slike. Ne-vjerojatmji od rajskoga cvijeta ili cvijeta iz sna jest budući

cvijet, protuslovni cvijet kojem atomi sad zauzimaju druga mjesta i još se nisu povezali.

Treća verzija koju ćemo tumačiti, najizrađenija, jest pomisao pisca mnogo složenijega negoli je Wells, premda

je manje bio obdaren onim ugodnim vrlinama koje obično zovemo klasičnima. Mislim na pisca Poniženja

Northmoreovih, tužnoga i labirintskoga Henrvja Jamesa. On je, nakon smrti, ostavio nedovršen jedan roman

fan-tastičke naravi, The Sense ofthe Past, koji je varijacija i razrada djela The Time Machine.1 Glavni junak

Wellsov putuje u budućnost na nepojmljivom vozilu, koje se giba naprijed ili natrag u vremenu kao druga vozila

u prostoru; Jamesov se vraća u prošlost, u XVIII. stoljeće, tako što se prožima tim razdobljem. (Oba su

postupka nemoguća, ali je Jamesov manje proizvoljan.) U romanu The Sense of the Past sveza između

stvarnoga i zamišljenoga nije cvijet, kao u prijašnjim djelima; to je slika koja potječe iz XVIII. stoljeća i koja, na

zagonetan način, prikazuje glavnoga junaka. Očaran tim platnom, on se uspijeva prenijeti do datuma kad je

izrađeno. Među osobama koje susreće ističe se, nužno, slikar; on ga slika sa strahom i odbojnošću, jernaslućuje nešto neobično i čudnovato u tom budućem licu ... James je tako stvorio neusporedivi regressus in

in-finitum, kad se njegov junak, Ralph Pendrel, prenosi u XVIII. stoljeće jer ga očarava jedna stara slika, ali ta

slika zahtijeva, da bi postojala, da Pendrel bude prenesen u XVIII. stoljeće. Uzrok je nakon posljedice, uzrok

putovanja jest jedna od posljedica putovanja.

1 Nisam ćitao The Sense of the Past, ali mi je poznata mjerodavna analiza Stephena Spendera u njegovu d|elu

The Deslructive Element (str. 105-110). James je bio prijatelj Wellsov; o njihovu odnosu može se konzultirati

golemi Wellsov Experimenl in Autabiographv.

Wells, zacijelo, nije poznavao Coleridgeov tekst; Hen-ry James poznavao je i cijenio Wellsov tekst. Jasno je da

su te činjenice, ako vrijedi učenje da su svi pisci jedan pisac,2 beznačajne.


5/83

Strogo govoreći, nije prijeko potrebno ići tako daleko; panteist, koji tvrdi daje mnoštvo pisaca prividno, nailazi

na neočekivanu podršku klasicista, komu to mnoštvo malo znači. Za klasične duhove, bitna je književnost, a ne

pojedinci. George Moore i James Joyce umetali su u svoja djela stranice i rečenice drugih; Oscar Wilde

običavao je darivati sadržaje drugima koji su ih izvodili; ta dva ponašanja, premda naoko suprotna, mogu

dokazivati jedno te isto poimanje umjetnosti. Poimanje ekumensko, bezlično... Drugi svjedok dubokoga

jedinstva Riječi, dragi poticatelj granica subjekta, bio je znameniti Ben Jonson, koji se, lativši se zadaće daiznese vlastitu književnu oporuku i sklone ili nesklone ocjene što su ih zavređivali njegovi suvremenici,

zadovoljava time da poveže ulomke iz Seneke, Kvintilijana, Justa Lipsija, Vivesa, Erazma, Ma-chiavellija,

Bacona i dvojice Scaligera.

Jedna napomena na kraju. Oni koji potanko prepisuju jednoga pisca rade to bezlično, čine to jer brkaju toga

pisca s književnošću, čine to jer slute da odvojiti se od njega po bilo čemu znači odvojiti se od razuma i

pravovjernosti. Godinama sam vjerovao da je gotovo beskrajna književnost u jednom čovjeku. Taj čovjek bio je

Carlvle, Johannes Becher, Whitman, Rafael Cansinos Assens, De Quincey.

2 Sredinom XVII. stoljeća epigramatičar panteizma Angelus Silesius rekao je da su svi blaženici jedan

(Cherubinischer IVandersmann, V., 7) i da svi kršćani moraju biti Krist (nav. dj., V., 9).

Coleridgeov san

Lirski ulomak Kublaj-kan (pedesetak rimovanih i nepravilnih stihova izvanredne prozodije) odsanjao je

engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge jednoga ljetnog dana 1797. Coleridge piše da se bio povukao na

imanje na granici Exmoora; neka gaje nelagoda bila nagnala da uzme sredstvo za spavanje; san gaje svladao

neko-4iko trenutaka pošto je bio pročitao odlomak iz Purchasa koji opisuje kako je Kublaj-kan, vladar komu je

na Zapadu slavu pronio Marco Polo, zidao dvorac. U Colerid-geovu snu, odlomak slučajno pročitan nastavi

klijati i umnožavati se; spavač spazi niz vizualnih slika i, jednostavno, riječi što su ih izražavale; nakon nekoliko

sati probudi se s pouzdanjem da je sastavio, ili dobio, pjesmu od tristotinjak stihova. Upamtio ih je s

jedinstvenom jasnoćom i mogao je pribilježiti onaj ulomak koji se sačuvao u njegovim djelima. Jedan ga

neočekivan posjet omete, i poslije toga više se nije mogao sjetiti ostatka. »... otkri,* s nemalim iznenađenjem i

gorčinom« - priča Coleridge - »da, premda je još čuvao neko nejasno i mutno sjećanje na opći sadržaj vizije,

ipak je, izuzme li se kojih osam ili deset razbacanih redaka i slika, sve drugo nestalo, poput

I

' Ovu zgodu Coleridge pripovijeda u trećem licu.

slika na/površini potoka u koji je bačen kamen, ali, jao, bezj-Tfogućnosti da se opet obnove«. Swinburne je

osjetio da je ono što je preoteto vrhunski primjer glazbe na engleskome i da je čovjek vrstan da to raščlani

mogao (metafora je od Johna Keatsa) rasplesti i dugu. Prijevodi ili sažeci pjesama kojima je temeljna vrlina

glazba uzaludni su i mogu biti štetni; zaustavimo se, zasada, na tome da je Coleridgeu bila dana, u snu,stranica nedvojbene sjajnoće.

Taj slučaj, premda izvanredan, nije jedinstven. U psihološkoj studiji The World ofDream Havelock Ellis

usporedio gaje sa slučajem guslača i skladatelja Giuseppea Tartinija, koji je usnio daje Đavao (njegov sluga)

izvodio na violini čudesnu sonatu; probudivši se, sanjač, po nesavršenu sjećanju, izvede Tri lio del Diavolo.

Drugi klasičan primjer nesvjesnoga mozganja jest primjer Roberta Louisa Stevensona, komu je san (o čemu je

sam izvijestio u Chapter on Dreams) dao sadržaj Olalle, i drugi 1884., Jekylla i Hydea. Tartini je želio budan

oponašati glazbu iz sna.

Stevenson je iz sna dobivao sadržaj, što će reći: opće forme; bliskije je Coleridgeovu verbalnom nadahnuću

ono što ga je Prečasni Bede pripisao Caedmonu (Historia ec-clesiastica gentis Anglorum, IV, 24). Slučaj se zbiopotkraj VII. stoljeća u misionarskoj i ratničkoj Engleskoj sak-sonskih kraljevstava. Caedmon bijaše neuk pastir i


6/83

ne više mlad; jedne se noći iskrade s veselice predvidjevši da će mu donijeti harfu, a nije se osjećao kadrim

pjevati. Zaspao je u staji, medu konjima, i u snu ga netko zazva po imenu i zapovjedi mu da pjeva. Caedmon

odvrati da ne zna, ali mu onaj reče: »Pjevaj početak stvorenih stvari.« Caedmon tada izreče stihove koje nikad

prije nije bio čuo. Nije

ih zaboravio ni onda kad se probudio, i mogao ih je ponoviti redovnicima obližn jega samostana u Hildu. Nijeumio čitati, nego su mu redovnici objašnjavali ulomke iz svete povijesti, a on ih »preživaše poput čistoga

živinčeta i pretvaraše u prekrasne stihove, i tako je opijevao stvaranje svijeta i čovjeka, i svu priču o Postanku, i

o Izlasku sinova Izraelovih, i njihovo došašće u obećanu zemlju, i mnoge druge stvari iz Biblije, i otjelovljenje,

muku, uskrsnuće i uzašašće Gospodnje, i došašće Duha Svetoga, nauk apostolski i, uz to, strahotu

Posljednjega suda, užas paklenskih muka, divote Raja, i smilovanja i kazne Gospodnje«. Bio je prvi posvećeni

pjesnik engleskoga naroda; »nije mu bilo premca« - veli Bede - »jer nije učio od ljudi nego od Boga«. Mnogo

godina poslije prorekao je čas svoje smrti i dočekao je spavajući. Nadamo se daje opet susreo svog anđela.

Na prvi se pogled Coleridgeov san može učiniti manje krasnim od sna njegova preteče. Kublaj-kan čudesan je

sastav, a gotovo je jedina vrlina himne od devet stihova koju je sanjao Caedmon to što joj je izvor onirički, ali je

Coleridge već bio pjesnik, a Caedmonu je njegov zaziv otkriven. Ipak, postoji dodatni događaj koji uzdižegotovo do nedokučivosti čudo sna u kojem se začeo Kublaj--kan. Ako je taj događaj istinit, pripovijest o

Coleridgeovu snu počinje mnogo stoljeća prije Coleridgea i još nije privedena kraju.

Pjesnik je sanjao 1797. (neki vele 1798.), a objelodanio je izvješće o snu 1816., kao bilješku ili opravdanje

nedovršene pjesme. Dvadeset godina poslije, pojavio se u Parizu, u odlomcima, prvi zapadnjački prijevod

jedne od

.11..

onih sveopćih povijesti kojima perzijska književnost tako obiluje, Povijesni zbornik Rašidudina Fazlaha** koji

potječe iz XIV. stoljeća. Na jednoj se stranici čita: »Na istok od Šang-tua Kublaj-kan sazda dvorac po nacrtu koji

bijaše vidio u snu i koji sačuva u sjećanju.« Onaj koji je ovo napisao bio je vezir Gazana Mahmuda, potomka Ku-

blajeva.

Mongolski vladar iz XIII. stoljeća usnio je dvorac i sazdao ga po viziji; u XVIII. stoljeću jedan engleski pjesnik,

koji nije mogao znati da je ta građevina izvedena iz sna, sanja pjesmu o dvorcu. U usporedbi s tom simetrijom,

koja radi dušama ljudi što spavaju i obuhvaća kontinente i stoljeća, ništa su, ili vrlo malo, čini mi se, levita-cije,

uskrsnuća i ukazanja u pobožnim knjigama.

Koje nam je objašnjenje draže? Oni što unaprijed odbacuju nadnaravno (gledam, uvijek, pripadati toj družbi)

prosudit će da je priča o ta dva sna puka podudarnost, crtež što gaje izradio slučaj, poput oblika lavova i konja

koje, katkada, stvaraju oblaci. Drugi će zaključiti da je pjesnik, nekako, znao daje car bio sanjao dvorac i samo

zato kazao da je sanjao pjesmu kako bi stvorio blistavu maštariju, koja tako zabašuruje, ili opravdava, onokrnje i rapsodično u stihovima.1 To je nagađanje uvjerljivo, ali nas obvezuje da pretpostavimo, svojevoljno,

neki spis, koji sinolozi nisu identificirali, gdje je Coleridge mogao pročitati, prije 1816., san Kublajev2. Zanosnije

su pretpostavke

** U izvorniku se to djelo zove Džamiu 't-tevarih, a pod naslovom Histoire des Mongols de la Perse, preveo

gaje i objavio 1836. E. M. Quatremere.

' Početkom XIX. stoljeća, ili potkraj XVIII., podvrgnut sudu čitalaca klasičnoga ukusa, Kublaj-kan bio je mnogo

pretjeraniji nego sada. Godine 1884., prvi životopisac Coleridgeov, Traill, još je mogao napisati:

»Ekstravagantna onirička pjesma Kublaj-kan nije mnogo više od psihološkoga kurioziteta ... «

22


7/83

koje nadilaze razumsko. Na primjer, možemo pretpostaviti da je careva duša, pošto se srušio dvorac, prodrla u

dušu Coleridgeovu, da bi ga on iznova izgradio u riječima, trajnijima od mramora i kovina.

Prvi je san pridodao stvarnosti dvorac; drugi, što se zbio nakon pet stoljeća, pjesmu (ili početak pjesme), koju

je nadahnuo dvorac; sličnost tih snova omogućuje da se nazre jedinstvena osnova; dugo razdoblje otkriva

nadljudskoga izvodioca. Istraživati naum toga besmrtnika, ili dugo-vječnika, bilo bi, možda, isto toliko drzovitokoliko i uzaludno, ali se može naslutiti da ga on nije ispunio. God. 1691. otac Garbillon, iz Družbe Isusove,

potvrdio je da su od dvorca Kublaj-kanova ostale samo razvaline; znamo daje od pjesme uščuvano jedva

pedesetak stihova. Te činjenice dopuštaju da pretpostavimo da nizovi snova i ra-dovajoš nisu privedeni kraju.

Prvome je sanjaču bilo dano, 'obnoć, viđenje dvorca, i on ga je sazdao; drugome, koji nije znao za san

predšasnikov, pjesma o dvorcu. Ako ova shema nije pogrešna, neki će čitatelj Kublaj-kana sanjati, jedne noći

od koje nas dijele stoljeća, kakav mramorni kip, ili neku glazbu. Taj čovjek neće znati da su još dvojica sanjala;

možda niz snova nema kraja, možda je ključ u posljednjem.

Čim sam ovo napisao, nazirem, ili vjerujem da nazirem, drugo objašnjenje. Možda neka praslika, koja još nije

otkrivena ljudima, neki vječni predmet (da se poslužim Whiteheadovim izrazom), postupno ulazi u svijet;

njezino prvo očitovanje bijaše dvorac; drugo pjesma. Tko bi ih usporedio, vidio bi da su, u biti, isti.

2 Vidi John Livingston Lowes, »The Road to Xanadu« (Put u Xanadu), 1927., str. 358, 585.

...23...

Vrijeme i I. W- Dmtfe

U"63. broju časopisa Sur (prosinac 1939.) objavio sam pretpovijest, prvu rudimentarnu povijest, vraćanja u

beskonačnost. Nisu svi propusti te skice bili nehotični: namjerno sam izostavio spominjanje J. W. Dunnea, koji

je iz beskrajnoga regressusa izveo prilično zapanjujuće učenje o subjektu i vremenu. Pretresanje (puko

izlaganje) njegove postavke premašilo bi okvire te bilješke. Njezina složenost zahtijevala je poseban članak: u

njemu ću se sad okušati. Da ga napišem, potaklo me ispitivanje posljednje Dunneove knjige - Nothing Dies(1940., Faber and Faber) - koja ponavlja, ili sažima, izlaganja triju prethodnih.

Jedno jedino izlaganje, bolje reći. U njegovu mehanizmu nema ništa novo; gotovo su sablažnjivi, neobični,

autorovi zaključci. Prije negoli ih razmotrimo, navedimo nekoliko prethodnih avatara njegovih premisa.

Sedmi od mnogobrojnih indijskih filozofskih sustava koje bilježi Paul Deussen1 poriče day'a može biti izravni

objekt spoznaje, »jer kad bi naša duša bila spoznatljiva, tražila bi se druga duša da spozna prvu i treća da

spozna drugu«. Indijci nemaju povijesnoga smisla (što će reći da, izopačeno, više vole ispitivati ideje negoli

imena i datume

1 Nuchvedische Philoaophie dev Itu/er, 318.

,24.

filozofa), ali mi znamo da to radikalno nijekanje samo-promatranja traje kakvih osam stoljeća. Oko 1843.

Scho-penhauer ga opet otkriva. »Spoznavatelj« - ponavlja on -»ne može biti spoznat, inače bi bio ono

spoznato dragoga spoznavatelj a« (Welt als Wille und Vorstellung, II., 19). Herbart se također igra tom

ontološkom množidbom. Dok nije navršio dvadesetu, mislio je daje/a, neizbježivo, beskonačno, jer činjenica

spoznavanja sebe sama pretpostavlja jedno dragoga koje također spoznaje samo sebe, a ono pak

pretpostavlja treće ja (Deussen: Die neuere Philoso-phie, 1920., str. 367). Ukrašen anegdotama, parabolama,

prikladnom ironijom i dijagramima, upravo taj sadržaj tvori bit Dunneove rasprave.

On misli (An Experiment with Time, gl. XXII.) da subjekt koji spoznaje ne spoznaje samo ono što opaža nego isubjekt A koji opaža i, stoga, dragi subjekt B što ga spoznaje A i, stoga, dragi subjekt C što ga spoznaje B ... Ne


8/83

bez tajanstvenosti, dodaje da ti bezbrojni unutarnji subjekti ne spadaju u tri dimenzije prostora nego, ne manje

neizbrojive, u dimenzije vremena. Prije negoli rastumačimo to tumačenje, pozivam svoga čitatelja da opet

promislimo o onome što nam veli taj odjeljak.

Huxley, baštinik britanskih nominalista, tvrdi da postoji samo verbalna razlika između činjenice opažanja bola i

činjenice spoznaje da ga netko opaža, i podsmjehuje se čistim metafizičarima koji u svakom opažaju razlikuju»subjekt koji opaža, objekt koji proizvodi opažaj i onu zapovjedničku osobu: Ja« (Esssays, sv. VI., str. 87).

Gustav Spiller (The Mind ofMan, 1902.) dopušta da su svijest o bolu i bol dvije različite činjenice, ali ih smatra

isto tako shvatljivima kao što je istodoban opažaj jednoga glasa i jednoga lica. Njegovo mi se mišljenje čini

valjanim. Što

.. 25

se tiče svijesti o svijesti, na koju se poziva Dunne da bi u svakome pojedincu uspostavio vrtoglavu i maglovitu

hijerarhiju subjekata, milije mi je vjerovati da su posrijedi susljedna (ili zamišljena) stanja početnoga subjekta.

»Kad bi duh« - rekao je Leibniz - »morao opet misliti o već mišljenom, sam opažaj osjeta naveo bi ga da misli o

tom osjetu, potom da misli o mišljenome, potom o mišljenju mišljenoga, i tako dalje u beskraj.« (Nouveaux

essais sur l'entendement humain, knj. II., gl. 1).

Postupak koji je Dunne izmislio da bi izravno postigao beskonačan broj vremena manje je uvjerljiv, ali je

domišljatiji. Kao Juan de Mena u svojem Labirintu,2 kao Uspenski u djelu Tertium Organon, on pretpostavlja

da već postoji budućnost, sa svojim mijenama i pojedinostima. Prema preegzistentnoj budućnosti (ili iz

preegzistent-ne budućnosti, kako se Bradlevu više sviđa) teče rijeka apsolutnoga svemirskog vremena, ili

smrtne rijeke naših života. To nošenje, taj tijek, zahtijeva, kao sva gibanja, konačno vrijeme; imat ćemo, onda,

drugo vrijeme kojim se giba prvo; treće kojim se giba drugo, i tako u beskraj3. Takvo shvaćanje predlaže

Dunne. U tim pretpostavljenim, ili prividnim, vremenima imaju beskonačno prebivalište neopažljivi subjekti

koje umnožava drugi regressus.

Ne znam što će pomisliti moj čitatelj. Ne pravim se da znam kakva je stvar vrijeme (čak ni da li je neka

2 U ovoj pjesmi iz XV. stoljeća postoji vizija »triju vrlo velikih kotača«. Prvi, nepokretni, jest prošlost; drugi, koji

se giba, jest sadašnjost; treći, nepokretni, jest budućnost.

! Pola stoljeća prije negoli je Dunne to izložio, apsurdnu pretpostavku o drugom vremenu u kojem, brzo ili

sporo, teče ono prvo, otkrio je i odbacio Schopen-hauer u rukom ispisanoj bilješci dodanoj djelu Weit ah Wille

und Vorstellung. Navodi se na 829. stranici drugoga sveska povijesnokritičkoga izdanja Otta Weissa.

26

»stvar«), ali nagađam da su tijek vremena i samo vrijeme jedna zagonetka, a ne dvije. Dunne, mislim, pravi

pogrešku nalik na onu stoje prave smušeni pjesnici koji govore (recimo) da mjesec pokazuje svoj crveni kolut,

zamjenjujući tako nedjeljivu vizualnu sliku subjektom, glagolom i objektom, što je sve samo subjekt, površno

zakrinkan ... Dunne je znamenita žrtva rđave intelektualne navike koju je razotkrio Bergson: poimanja

vremena kao četvrte dimenzije prostora. Pretpostavlja da već postoji budućnost i da valja da se prenesemo u

nju, ali ta pretpostavka dostaje daje pretvori u prostor i da se traži drugo vrijeme (koje se shvaća u prostornom

obliku, u obliku crte ili rijeke), pa treće, pa milijunto. Nijedna od četiri Dunneove knjige ne propušta da

pretpostavi beskonačne dimenzije vremena,4 ali te su dimenzije prostorne. Istinsko vrijeme jest, po Dunneu,

nedohvatljivi posljednji član beskonačnoga niza. *v Koji su razlozi da se pretpostavi da budućnost već postoji?

Dunne pribavlja dva: prvi, snovi koji pretkazuju; drugi, razmjerna jednostavnost koju ta pretpostavka pribavlja

nerazmrsivim dijagramima, tipičnima za njegov stil. Isto tako, on želi zaobići probleme neprestanoga stvaranja

...


9/83

Teolozi definiraju vječnost kao istodobno i jasno posjedovanje svih trenutaka vremena i proglašuju je jednim

od atributa božanstva. Dunne, što zapanjuje, pretpostavlja da vječnost već jest naša i da to snovi svake noći

dokazuju. U njima se, po njemu, stječu neposredna prošlost i neposredna budućnost. Najavi, prelazimo

jednoličnom brzinom slijed vremena; u snu obuhvaćamo područje koje može biti vrlo golemo. Sanjati znači

povezivati ono stoje

4 Ta fraza mnogo otkriva. U XXI. glavi knjige An Experimenl with Time govori o vremenu koje je okomito na

drugo.

27

i

viđeno promatranjem i načiniti od toga jednu priču, ili niz priča. Vidimo sliku sfinge i sliku ljekarne i izmišljamo

da se ljekarna promeće u sfmgu. Čovjeku s kojim ćemo se sutradan upoznati mećemo usta s jednoga lica koje

nas je promatralo preksinoć. (Već je Schopenhauer napisao da su život i snovi listovi iste knjige, i da č itati ih po

redu znači živjeti; prelistavati ih znači sanjati.)

Dunne uvjerava da ćemo u smrti naučiti sretno upravljati vječnošću. Opet ćemo zadobiti sve trenutke svojega

života i poslagat ćemo ih onako kako nam se svidi. Bog, naši prijatelji i Shakespeare surađivat će s nama.

Pred tako blistavom postavkom bilo kakva pogreška što ju je počinio pisac ispada nevažnom.

i' P. fi.

rhe mart without a Navel yet lives in me, Čovjek bez Pupka još živi u meni, na neobičan način zapisuje Sir

Thomas Browne (Religio Medici, 1642.) da bi označio kako je začet u grijehu, potekavši od Adama. U prvoj

glavi Uliksa Joyce također priziva neokaljani i nape-~j& trbuh žene bez majke: Heva, naked Eve. She had no

navel. Ova je tema (znam) na samom rubu da se počne doimati groteskno i bezvrijedno, ali juje zoolog Philip

Henry Gosse povezao sa središnjim problemom metafizike: problemom vremena. To povezivanje potječe iz

1857.; osamdeset godina zaborava možda je ekvivalentno njegovoj novosti.

Dva mjesta iz Biblije (Rimljanima, 5; Prva Korinćani-ma, 15) suprotstavljaju prvoga čovjeka, Adama, u kojem

umiru svi ljudi, s posljednjim Adamom, koji je Isus'. To suprotstavljanje, da ne bude puko huljenje,

pretpostavlja

1 U nabožnom je pjesništvu ta pretpostavka općenita. Možda je najjači primjer

onaj u pretposljednjoi kitici Hvmn to God, mv God, in Mv Sickncss, koju je,

23 ožujka 1630., sastavio John Donne:

We think thal Paradisc and Culvary,

Christ's Cross, and Adam s tree. slood in one place,

Look. Lord, and find both Adams mel in me;

As the fir.il Adam s sweat surrouiuh my jace.

Mav the last Adam s blood mv .vodi emhrace.

stanovito zagonetno izjednačavanje, koje se prenosi u mitove i u simetriju. Zlatna legenda veli da drvo Križa

potječe od zabranjenoga Drveta koje je u Raju, daje Adama Otac i Sin stvorio točno u onoj dobi u kojoj je umro

Sin: u trideset i trećoj godini. Ta je besmislena točnost zacijelo utjecala na Gosseovu kozmogoniju.


10/83

On je izlaže u knjizi Omphalos (London, 1857.), kojoj je podnaslov: Pokušaj da se odriješi jedan geološki čvor.

Uzalud sam se raspitivao u knjižnicama tragajući za tom knjigom; za sastavljanje ove bilješke poslužili su mi

sažeci Edmunda Gossea (Father and Son, 1907.) i G. H. Wellsa (Ali Abroad far Ararat, 1940.). Uvodi i primjere

kojih nema na tim kratkim stranicama, ali za koje mislim da su spojivi s Gosseovim mišljenjem.

U onoj glavi svoje Logike koja razmatra zakon uzročnosti John Sruart Mili izlaže daje stanje univerzuma u bilokojem trenutku posljedica stanja u prijašnjem trenutku i da bi nekoj beskonačnoj inteligenciji bila dovoljna

savršena spoznaja jednoga jedinog trenutka pa da sazna povijest univerzuma, prošlu i buduću. Također tvrdi -

oh Louis Auguste Blanqui! oh Nietzsche! oh Pitagora! -da bi ponavljanje bilo kojega stanja izazvalo ponavljanje

svih ostalih i sveopću povijest pretvorilo u kružni niz. U toj umjerenoj verziji stanovite Laplaceove maštarije -

on je zamišljao daje sadašnje stanje univerzuma, teoretski, svodljivo na formulu iz koje bi Netko mogao izvesti

svu budućnost i svu prošlost - Mili ne isključuje mogućnost

Mi mislimo da Raj i Kalvarija,

Kristov križ, i Adamovo drvo, stoje na jednome mjestu,

Pogledaj, Gospodine, i nađi oba Adama što se sretoše u meni;

Kao što znoj prvoga Adama oblijeva moje lice

Tako neka krv posljednjeg Adama obgrli moju dušu.

nekoga budućeg vanjskog poremećaja koji bi prekinuo niz. Tvrdi da stanje q sudbinski proizvodi stanje r; stanje

r stanje s; stanje 5 stanje /; ali dopušta da prije/neka božanska katastrofa - consummatio mundi, recimo - može

uništiti planet. Budućnost je neizbježiva, točna, ali se može ne dogoditi. Bog čeka u međutrenucima.

Godine 1857. jedan je sukob zaokupio ljude. Postanak pripisuje šest dana - šest hebrejskih nedvosmislenih

dana, od jednoga do drugoga sunčeva zalaska - božanskom stvaranju svijeta; paleontolozi, bezbožno, traže

golemu duljinu vremena. Zaludu je De Quincey ponavljao da Bibliji nije svrha da poučava ljude bilo kojoj

znanosti, jer znanosti uspostavljaju golem mehanizam da bi razvile i izvježbale ljudski razum ... Kako da se Bog

pomiri s okaminama, Sir Charles Lyell s Mojsijem? Gosse, okrijepljen molitvom, predlaže zapanjujući odgovor.

Mili zamišlja kauzalno vrijeme, beskonačno, koje može biti prekinuto nekim budućim činom Božjim. Gosse,

vrijeme strogo kauzalno, beskonačno, koje je bilo prekinuto jednim prošlim činom: Stvaranjem. Stanje«

sudbonosno proizvodi stanje v, ali prije v može nastati Sudnji dan; stanje n pretpostavlja stanje c, ali se c nije

pojavilo jer je svijet bio stvoren u/ili h. Prvi se trenutak vremena poklapa s trenutkom Stvaranja, kako veli sv.

Augustin, ali taj prvi trenutak podnosi ne samo beskonačnu budućnost nego i beskonačnu prošlost.

Hipotetičnu prošlost, dakako, ali potanku i neopozivu. Adam se pojavljuje, i njegovim su zubima i njegovu

kosturu 33 godine; Adam se pojavljuje (piše Edmund Gosse), a na njemu pupak, premda ga nikakva pupkovina

nije povezivala ni s kojom majkom. Razumsko načelo veli da nema ni jedne posljedice bez uzroka; ti uzroci

zahtijevaju druge uzroke, koji se unatraške

I 1

" i

umnožavaju2; od sviju postoje konkretni tragovi, ali su doista postojali samo oni koji su od poslije Stvaranja.

Sačuvali se jesu kosturi gliptodonata u dolini kod Lujana, ali gliptodonti nikad nisu postojali. Tu ingenioznu

postavku (i, povrh svega, nevjerojatnu) predlaže Philip Henry Gosse vjeri i znanosti.


11/83

Obje je odbacuju. Novinari su je sveli na učenje daje Bog sakrio okamine pod zemlju kako bi iskušao vjeru

geologa; Charles Kingslev nijekao je da je Gospodin dubao u stijenju »suvišnu i golemu laž«. Zaludu je Gosse

izlagao metafizički temelj svoje postavke: nepojmljivost nekoga trenutka vremena bez jednoga prethodnog

trenutka i jednoga potonjega, i tako u beskraj. Ne znam da lije poznavao stari rijek koji se nalazi na prvim

stranicama talmudske antologije Rafaela Cansinosa-Assensa: Bila je samo prva noć, ali joj je već prethodio

cijeli niz stoljeća.

Želim istaći dvije vrline zaboravljene postavke Gos-seove. Prva: njezina pomalo čudovišna elegancija. Druga:

nehotično dovođenje do besmisla one creationis ex nihi-lo, njezino zaobilazno pokazivanje da je univerzum

vječan, kao što misle Vedanta, Heraklit, Spinoza i atomisti... Aktualizirao ju je Bertrand Russell. U devetoj glavi

knjige The Analysis ofMind (London, 1921.) iznosi pretpostavku da je planet stvoren prije nekoliko minuta i

naseljen čovječanstvom koje se »sjeća« prividne prošlosti.

Buenos Aires, 1941.

¦ Cf. Spencer: Facts and Comments. str. 148-151, 1902. •30

Postscriptum: Godine 1802. Chateaubriand (Genie du christianisme, I., 4, 5) iznio je, polazeći od estetskihrazloga, postavku istovjetnu s Gosseovom. Razotkriva kao suhoparan i smiješan prvi dan Stvaranja, napučen

golupčićima, ličinkama, štenadi i kličicama. Sans une vieillesse originaire, la nature dans son innocence eut ete

moins belle au'elle ne Vest aujourd'hui dans sa corruption* -napisao je.

* Bez izvorne starine, priroda bi u svojoj nevinosti bila manje lijepa negoli je danas u svojem propadanju.

33

America CasPra

Riječ problem može biti podmuklapetitio principu. Govoriti o židovskom problemu znači postulirati da su

Židovi problem; znači navijestiti (i preporučiti) progone, pljačku, strijeljanja, glavosječu, silovanje, i čitanje

proze doktora Rosenberga. Drugi je nedostatak lažnih problema to što potiču rješenja koja su također lažna.

Pliniju (Prirodopis, osma knjiga) nije dosta što napominje da zmajevi ljeti napadaju slonove: usuđuje se iznijeti

pretpostavku da oni to rade da bi im ispili svu krv, koja je, kao što svi znaju, vrlo hladna. Doktoru Castru

(Jezična osobitost, itd.) nije dosta što opaža »jezičnu zbrku u Buenos Airesu«: usuđuje se iznijeti pretpostavku

o lunfardizmu* i o »mističnoj gaučofiliji«.

Da bi dokazao prvu postavku - o kvarenju španjolskoga jezika na područ ju rijeke Plate - doktor se služi

metodom koju možemo svrstati kao sofističku, kako ne

' La peculiaridad lingiiistica rioplatense y su sentido historici) (Losada, Buenos Aires, 1941.).

* LunfLiidizam je riječ, ili izraz, svojstvena hmfardu. Devetnaesto izdanje velikoga Diccionaiio de la lengua

espanola Španjolske kraljevske akademije (1070.) ovako definira lunfardo: »Jezik ljudi što vode rdav život,

svojstven je Buenos Airesu i njegovoj okolici, a poslije se raširio među nekim seljacima.« Dakle, argentinski

šatrovački.

bismo doveli u sumnju njegovu inteligenciju; kao priprostu, kako ne bismo doveli u sumnju njegovo poštenje.

On prikuplja komadiće Pacheca, Vacarezze, Lime, iz Lasl Reasona, Contursija, Enriquea Gonzaleza Tunona,

Paler-ma, Llanderasa i Malfattija, navodi ih s djetinjastom pros-todušnošću i onda ih izlaže urbi et orbi kao

primjere našega iskvarenog jezika. On ne sumnja da su ti izrazi (Con un Jeca chele/y una ensaimada/ vos te

venis pal Centro/ de gran bacan) karikaturalni; naziva ih »znacima teške iskvarenosti«, kojoj su daleki uzrok

»poznate okolnosti koje su prouzročile da zemlje oko rijeke Plate budu mjesto kamo je kucanje srcašpanjolskoga carstva dopiralo već oslabljeno«. S istim bi se uspjehom moglo dokazivati da ni u Madridu nije


12/83

više ostalo tragova španjolskoga, po onome što pokazuju stihovi koje Rafael Salillas navodi (El delincuente

espanol: su lenguaje, 1896.):

El minche de esa rumi dicen no tenela bales; los he dicaito yo, los tenela muy juncales ...

El chibel barba del breje menjinde a los buros: apinchare ararajay, y menda la pirabo.

Pred tom izvanrednom mutnoćom gotovo je prozirna ova jadna kitica na lunfardu:

El bacan le acanalo

el escracho a la minushia;

35

despues espirajushio por temor a la canushia.2

Na 139. stranici doktor Castro spominje nam drugu knjigu o jezičnom problemu Buenos Airesa; na 87. razmeće

se da je odgonetnuo jedan govedarski dijalog Benita Lvncha, »u kojem se likovi služe posve barbarskimizražajnim sredstvima, koja razumijemo sasvim samo mi kojima su bliski žargoni oko rijeke Plate«. Žargoni: ce

pluriel est bien singulier. Osim lunfarda (umjerenoga zatvorskog govora koji nitko i ne sanja da usporedi s

bujnim španjolskim caloom**), nema žargona u ovoj zemlji. Nismo obdareni dijalektima, premda jesmo

dijalektološkim institutima. Te ustanove žive za to da osude svaki novi žargon koji izmisle. Improvizirale su

gauchesco*** na temelju Hernandeza; cocoliche**** na temelju nekoga pajaca koji je radio s braćom

Podesta; vesre***** na temelju gimnazijalaca. Imaju fonografe; sutra će snimiti Catitin glas. Na takve se

otpatke oslanjaju; za to im bogatstvo mnogo dugujemo i dugovat ćemo.

2 Rječnik žargona Luisa Villamayorabilježi: El lenguaje del bajofondo (Buenos Aires, 1915.). Castro zaobilazi tu

leksiku, možda zato stoje spominje Arturo Costa Alvarez u svojoj važnoj knjizi: El castellano en la Argentina

(La Plata, 1928.). Ne treba ni spominjati da nitko ne izgovara minushia, canushia, espirajushiar.

** Co/o je jezik, ili narječje, španjolskih Cigana (Roma). *** Gauchesco. govor karakterističan za gauče.

**** Cocoliche: Hibridni i groteskni žargon kojim govore neki talijanski doseljenici u Argentini, miješajući svoj

govor sa španjolskim.

***** Vesre, anagram od reves. a to od al reves. što znači naopako, obratno. Govor dobiven premetom

slogova, kao u nas: rista (stari), lima (mali), cobra (bravo) itd.

Nisu manje lažni ni »teški problemi koje nameće govor u Buenos Airesu«. Putovao sam po Kataloniji, Ali-

canteu, Andaluziji, Kastiliji; živio sam dvije godine u Vall-demosi i godinu dana u Madridu; nosim najdivnije

uspomene s tih mjesta; nikad nisam primijetio da Španjolci govore bolje od nas. (Govore mnogo glasnije, to

da, sa samouvjerenošću onih koji ne znaju za sumnju.) Doktor Castro optužuje nas zbog arhaičnosti. Metoda

mu je čudnovata: otkriva da su najobrazovanije osobe u San Mamed de Pugi, u Orenseu, zaboravile to i to

značenje te i te riječi; odmah zaključuje da su ga morali i Argentinci zaboraviti ... Istina je da španjolski jezik

pati od raznih nesavršenosti (jednolična premoć samoglasnika, pretjerano isticanje riječi, nepodesnost za

tvorbu složenica), ali ne od nesavršenosti za koju ga njegovi tupavi branitelji okrivljuju: težine. Španjolski je

vrlo lagan. Samo Španjolci misle da jevtežak: možda zato što ih zbunjuju privlačnosti katalonskoga,

asturskoga, maljorčanskoga, galicijskoga, baskijskoga i valencijskoga; možda zbog grijeha taštine; možda

zbog stanovite verbalne grubosti (miješaju akuzativ i dativ, vele le mato umjesto lo mato, obično nisu kadri

izgovoriti Atldntico ili Madrid, misle da knjiga može podnijeti ovaj nesklapni naslov: La peculiaridad linguistica

rio-platense y su sentido historico).


13/83

Doktor Castro, na svakoj stranici te knjige, obiluje konvencionalnim praznovjericama. Prezire Lopeza i kuje u

zvijezde Ricarda Rojasa; osporava tanga i osvrće se s poštovanjem n&jdcare, misli daje Rosas bio vođa

montone-rd, čovjek kao Ramirez ili Artigas, i podrugljivo ga zove »najvećim kentaurom«. Boljega stila i

pronicljivijega suda, Groussac više voli ovu definiciju: »vojnik iz odstupnice«. Proskribira - vjerujem, s pravom -

riječ cachada, ah se

,31,

miri sa tomadura de pelo, koja, očito, nije ni logičnija ni ljepša. Napada hispanoameričke idiome jer mu

španjolski idiomi više prijaju. Ne želi da govorimo de arriba; želi da govorimo de gorra ... Taj ispitivač

»buenosaireske jezične pojave« ozbiljno napominje da stanovnici Buenos Aire-sa jastoga zovu acridio; taj

neobjašnjivi čitatelj Carlosa de la Piie i Yacarea otkriva nam da ta i ta, na jeziku predgrađa, označuje oca.

U toj knjizi forma ne zaostaje za sadržajem. Pokatkad, stil je komercijalan: »Knjižnice Meksika imaju

visokokvalitetnih knjiga« (str. 49); »Stroga carina ... nametnula je basnoslovne cijene« (str. 52). S druge strane,

neprestana trivijalnost mišljenja ne isključuje slikovitu besmislicu: »Pojavljuje se onda jedino moguće, tiranin,

kondenzacija neusmjerene energije masa, kojom on ne upravlja, jer nije vođa nego udarna snaga, golemi

ortopedski aparat što mehanički, bestijalno, goni stado koje se rasipa« (str. 71,72). Na drugom mjestu,

istraživač Vaca-rezze nastoji naći motjuste: »Zbog istih razloga zbog kojih je torpedirana sjajna gramatika A.

Alonsa i P. Henriqueza Urefie« (str. 31).

Tipovi Last Reasona izvaljuju konjaničke metafore; doktor Castro, koji je okretniji kad griješi, povezuje radio i

nogomet: »Misao i umjetnost s rijeke Plate jesu vrijedne antene za sve što na svijetu znači vrijednost i snagu,

sposobnost snažno osjetljiva, koja neće ni časa časiti da se pretvori u stvaralačku snagu, ako sudbina ne

promijeni smjer povoljnih znakova. Pjesništvo, roman i esej postigli su tu više od jednoga savršenog gola.

Znanost i filozofska misao broje među svoje unapreditelje najuglednija imena« (str. 9).

Pogrešnoj i slabušnoj erudiciji doktor Castro dodaje neumorno podilaženje, rimovanu prozu i terorizam.

38

P. S. Čitam na 136. stranici: »Baciti se ozbiljno, bez ironije, na pisanje kakvo je Ascasubijevo, Del Campovo ili

Hernandezovo jest tema koja navodi na razmišljanje.« Navodim posljednje kitice Martina Fierra:

Cruz y Fierro de una estancia Una tropilla se arriaron, Por delante se la echaron Como criollos entendidos

Ypronto, sin ser sentidos, Por la frontera cruzaron.

Y.cuando la habian pasao Una madrugada clara, Le dijo Cruz que mir ara Las ultimas poblaciones; *> Y a

Fierro dos lagrimones Le rodaron por la cara.

Y siguiendo el ftel del rumbo, Se entraron en el desierto, No se si los habrdn muerto En alguna correria

Pero espero que algiin dia Sabre de ellos algo cierto.

Y ya con estas noticias Mi relacion acabe,

Por ser ciertas las conte, Todas las desgracias dichas: Es im telar de desdichas Čada gaucho que uste ve.

39

Pero ponga su esperanza En el Dios que lo formo, Y aqui me despido yo Que he relatao a mi modo, Males que

conocen todos Pero que naides conto.


14/83

Cruz i Fierro, s jednoga imanja, skup ždribaca, bez ičijeg znanja, potiraše kroz polje zeleno i granicu priđu

nečuveno.

Ali Bogu, kojino ga stvori, vrni nadu, neka žarko gori! S time rekoh što se znalo prije, ali nitko još rekao nije.*

»Ozbiljno, bez ironije« pitam: tko je dijalektalni]i: spjevalac ovih proznih kitica koje ste pročitali ili nepovezani

pisac ortopedskih aparata što gone stado, književnih žanrova koji igraju nogomet i torpediranih gramatika?

Na 122. stranici doktor Castro nabrojio je neke pisce čiji je stil korektan. Unatoč tome stoje moje ime uključeno

u taj popis, ne smatram se sasvim nepozvanim da govorim o stilistici.

Pa kada im vedra zora svane i Cruz drugu reče neka stane da pogleda sela s druge strane ... Fierru gorka suza s

oka kane.

Slideć virno pravac započeti, u pustinju unišli su, kleti. Padoše li u kom okršaju, to je tajna koju žreci znaju.

S ovim priču završavam svoju, istinitu kao malo koju; svaki gauć koga vidiš kada, znaj da krosna on je mnogih

jada.

* Kako Borges u ovom ogledu raščlanjuje jezične probleme, ulomak iz spjeva Martin Fierro (posljednjih 5 strofa

prvog dijela) ostavili smo u izvorniku. Ovdje ga donosimo u prepjevu Pere Tutavca (objavljenom 1976. u B.

Airesu) koji je, u nastojanju da Hemandezove stihove približi hrvatskoj pučkoj tradiciji, španjolske šestine u

osmercu prenio u deseteračke katrene, vezane srokom a.a.b.b. i to na ikavici!

.4S,

JlL

¦

Jadni naš individualizam

Rodoljubnim iluzijama nikad kraja. U prvom stoljeću naše ere Plutarh se izrugivao onima koji tvrde -daje

Mjesec atenski bolji od korintskoga Mjeseca; Milton, u XVII., bilježi da se Bog obično ukazivao prvo svojim

Englezima; Fichte, početkom XIX., izjavljuje daje imati karaktera i biti Nijemac, očito, jedno te isto. Ovdje sve

vrvi od nacionalista; njih, kako vele, pokreće pažnje vrijedan ili bezazlen razlog da njeguju najjače argentinske

značajke. Ne poznaju oni, ipak, Argentinaca; u prepirci više vole da ih definiraju s obzirom na neku izvanjsku

činjenicu; španjolske konkvistadore (recimo), ili imaginarnu katoličku tradiciju, ili »saksonski imperijalizam«.

Argentinac se, za razliku od Amerikanaca i gotovo svih Europljana, ne poistovjećuje s Državom. To se može

pripisati ili okolnosti što su u ovoj zemlji vlade često očajne ili općepoznatoj činjenici da je Država neshvatljiva

apstrakcija1; pouzdano je daje Argentinac individuum, a ne građanin. Izreke poput one Hegelove Država je

ostvarenje moralne ideje čine mu se kao neslane šale. U onim

1 Država je bezlična: Argentinac shvaća samo osobni odnos. Za njega, sloga, ukrasti javni novac nije zločin.

Utvrđujem činjenicu; ne opravdavam je niti ispričavam.

42

films snimljenima u Hollywoodu uvijek se iznova izlaže divljenju slučaj čovjeka (najčešće novinara) koji se spri-

jateljuje sa zločincem da bi ga poslije izručio policiji; Argentinac, komu je prijateljstvo strast a policija maffia,

osjeća daje taj »junak« nepojmljiva hulja. Osjeća, s don Quijoteom, da »neka svatko o svojim grijesima vodi

brigu« i da »ne valja zato da čestiti ljudi budu krvnici drugim ljudima, koji im nisu ništa nažao učinili« (Quijote,I., 23). Ne jednom, pred taštim simetrijama španjolskoga stila, pomišljao sam da se nepopravljivo razlikujemo


15/83

od Španjolske; ova dva retka iz Quijotea dostaju da me uvjere da griješim; oni su kao spokojni i tajni simboli

naše bliskosti. Duboko to potvrđuje i jedna noć iz argentinske književnosti: ona očajna noć kad jedan seoski

policijski narednik klikne da se neće uvaliti u zločin da ubije hrabroga čovjeka, i stupa u borbu protiv vlastitih

vojnika, pn-"^iruživši se odmetniku Martinu Fierru.

Svijet, za Europljanina, jest kozmos u kojem se svatko intimno podudara sa zadaćom koju obavlja; zaArgentinca, on je kaos. Europljanin i Amerikanac smatraju da mora daje dobra knjiga koja je zavrijedila kakvu

nagradu; Argentinac dopušta mogućnost da ne mora biti loša, unatoč nagradi. Općenito, Argentinac ne vjeruje

prilikama. Može ne čuti za priču da čovječanstvo uvijek ima trideset i šest poštenih ljudi* - Lamed - Vavniki** -

koji se međusobno ne poznaju, ali koji tajno tvore univerzum; ako je

* »U svakom pokoljenju, tako je kazivala jedna stara predaja iz talmudskih vremena, ima trideset i šest

pravednika na kojima počiva opstanak svijeta« -veli G. G. Scholem na početku svoje studije Zur Kabbala urni

ihrer Svmbolik. (Cf. Geršom Šolem: Kabalu i njenu simbolika. Vuk Karadžić. Beograd, 1981., u prijevodu

fiugena VVerbera, str. 12.)

** Najidišu Lamed - Vavniki, a na hebrejskom Lamed - vav Tzaddikim, znači 36 svetaca.

.13...,

čuje, neće se začuditi budu li ti zaslužni ljudi niska podrijetla i bezimeni... Njegov je omiljeni junak samotnjak

koji se bori protiv odreda odmetnika, bilo stvarno (Fierro, Moreira, Hormiga Negra), bilo potencijalno ili u

prošlosti (Segundo Sombra). Druge književnosti ne bilježe sličnih događaja. Razmotrimo, primjerice, dva

velika europska pisca, Kiplinga i Franza Kafku. Ništa, na prvi pogled, nema među njima zajedničko, ali tema

jednoga jest traženje poretka, jednoga poretka (glavna cesta u Kimu, most u djelu The Bridge-Builders, rimski

zid u djelu Puck of Pook's HM); tema drugoga jest nesnosna i tragična samoća nekoga komu nigdje nema

mjesta, makar i najubogijega, u poretku univerzuma.

Reći će se da su značajke koje sam naznačio samo negativne i anarhične; dodat će se da se ne mogu objasnitipolitički. Drznut ću se da natuknem suprotno. Najhitniji medu problemima našega doba (koji je već bio

razotkrio, s proročkom pronicljivošću, gotovo zaboravljeni Spencer) jest postepeno miješanje države u poslove

pojedinca; u borbi s tim zlom, kojem su imena komunizam i nacizam, argentinski individualizam, možda dosad

gotovo beskori-stan ili štetan, naći će opravdanje i ispuniti svoj dug.

Bez nade i s nostalgijom mislim na apstraktnu mogućnost jedne stranke koja bi imala neku srodnost s

Argentincima; stranke koja bi nam obećala (recimo) strogi minimum vlasti.

Nacionalizam bi da nas ushiti vizijom beskrajno nepodnošljive Države. Ta utopija, jednom ostvarena na zemlji,

imala bi nadnaravnu moć da svi požele, i konačno izgrade, njezinu antitezu.

Buenos Aires, 1946.

Ouevedo

Kao i sama povijest, i povijest književnosti obiluje zagonetkama. Nijedna me nije tako^nučila, niti me muči,

kao čudnovata polovična slava koja je zapala Queveda. Na popisu općepoznatih imena njegova nema. Mnogo

sam puta nastojao ispitati razloge toga ekstravagantnog izostavljanja; jednom, u ve ć zaboravljenu predavanju,

povjeravah da sam ih otkrio u činjenici što njegove grube stranice ne izazivaju, pa čak i ne podnose, ni

•najmanji izljev sentimentalnosti. (»Biti ganutljiv, to znači uspjeti« - primijetio je George Moore.) Za slavu,

kazao sam ja, nije prijeko potrebno da se neki pisac pokaže sentimentalnim, ali je prijeko potrebno da njegovo

djelo, ili neka biografska okolnost, potiče patetiku. Ni život ni umjetnost Quevedova, mislio sam, ne priliče tim

nježnim pretjeranostima, kojih je ponavljanje slava ...


16/83

Ne znam da li je točno to objašnjenje; danas bih ga upotpunio ovim: Quevedo, zacijelo, nije slabiji od bilo koga

drugoga, ali nije našao simbol koji se nameće mašti ljudi. Homer ima Prijama, koji cjeliva ubilačke ruke Ahile-

jeve; Sofoklo ima kralja koji odgoneta zagonetke i koga će Had nagnati da odgonetne grozotu vlastite

sudbine; Lu-krecije ima beskrajni zvjezdani ponor i nesklade atoma; Dante devet paklenih krugova i rajsku

Ružu; Shakespe-are svjetove od nasilja i glazbe; Cervantes sretnu ravnotežu

Sancha i Quijotea; Swift republiku kreposnih konja i živin-skih Yahooa; Melville odvratnost i ljubav prema

Bijelom kitu; Franz Kafka rastuće i gadne labirinte. Nema pisca sa sveopćom slavom koji nije skovao kakav

simbol; on, valja podsjetiti, nije uvijek objektivan i izvanjski. Gongora i Mal-larme, naprimjer, traju kao tipovi

pisaca koji su marljivo radili na tajnom djelu; Whitman, kao polubožanski protagonist Leaves ofGrass. O

Quevedu, za razliku od njih, ostala je samo karikaturalna predodžba. »Najplemenitiji španjolski stilist pretvorio

se u metu dosjetaka« - napominje Leopoldo Lugones (Isusovačko carstvo, 1904., str. 59).

Lamb je rekao da je Edmund Spenser bio the poet's poet, pjesnik za pjesnike. O Quevedu bi se, mirne duše,

moglo reći daje bio književnik za književnike. Da bi se uživalo u Quevedu, treba biti (stvarno ili potencijalno)

književnik; obratno, nitko s književnom vokacijom ne može ne uživati u Quevedu.

Veličina je Quevedova verbalna. Suditi o njemu kao o filozofu, teologu ili (kako želi Aureliano Fernandez Guer-

ra) kao o državniku pogreška je koju mogu opravdati naslovi njegovih djela, ali ne i njihov sadržaj. Njegova

rasprava Providnost Božja, kako je trpe oni stoje niječu i kako uživaju u njoj oni što je ispovijedaju: nauk

proučen na temelju grižnje i muke Jobove meće zastrašivanje iznad umovanja. Poput Cicerona (De natura

deorum, II., 40-44), dokazuje božanski poredak s pomoću poretka koji se zapaža u zvijezdama, »prostranoj

republici svjetlila«, i, pošto završi s tom zvjezdanom varijacijom kozmološkoga dokaza, dodaje: »Malo bijaše

onih koji su apsolutno nijekali opstojnost Božju; Dijagora Milski, Protagora Abderanin, učenici De-mokrita i

Teodora (vulgarno prozvanoga Bezbožac), i Bion Boristenićanin, učenik naopakoga i slaboumnoga Teodora«,

stoje puki terorizam. Ima u povijesti filozofije učenja,

možda lažnih, koja bacaju mračnu čaroliju na ljudsku maštu: učenje platonsko i pitagorejsko o seobi duša kroz

mnoga tijela, gnostičko učenje po kojem je svijet djelo neprijateljskoga i nižega božanstva. Quevedo, puki

proučavatelj istine, neosjetljiv je na tu čaroliju. Piše daje selidba duša »životinjska budalaština« i »bezumna

glupost«. Empedoklo iz Agrigenta tvrdio je: »Bio sam dječačić, djevojčica, grm, ptica i nijema riba koja skače iz

mora«; Quevedo bilježi (Božja providnost): »Odao se kao sudac i zakonoša te opsjene Empedoklo, čovjek tako

slabouman daje tvrdio daje bio riba, a onda se prometnuo u tako protivnu i oprečnu narav daje umro kao leptir

na Etni; i, vidjevši more, koje mu nekoć bijaše prebivalište, sunovratio se u vatru.« Što se gnostika tiče,

Quevedo ih ismijava kao sramotne, proklete, sumanute i kao smišljače gluparija (Plutonovi krmetnjaci, infine).

Njegovu Politiku Božju i vladavinu Krista Našega Gospodina treba razmatrati, po Aurelianu Fernandezu Guer-

rV»kao potpun sustav vlasti, najpouzdaniji, najplemenitiji i najprobitačniji«. Da bi se procijenila vrijednost te

tvrdnje, dostaje nam da se prisjetimo da četrdeset i sedam glava te knjige ne poznaje drugu osnovu osimneobične pretpostavke po kojoj su sva djela i riječi Kristove (koji je bio, kao što se zna, Rex Judaeorum) tajni

simboli u čijoj svjetlosti Državnik mora riješiti svoje probleme. Vjeran toj ka-bali, Quevedo iz epizode o

Samarijcu zaključuje kako se daće što ih kraljevi utjeruju moraju skresati; iz epizode o kruhu i ribama, da

kraljevi moraju pomagati potrebitima; iz ponavljanja fonnule seguebantur da »kralj mora voditi ministre, a ne

ministri kralja« ... Zapanjenost se dvoumi između proizvoljnosti metode i beznačajnosti zaključaka. Quevedo,

unatoč tome, sve to spašava, ili zamalo spašava, uzvišenošću jezika.1 Rastresen čitatelj može osjetiti kako

i

Reyes točno primjećuje (Poglavlja španjolske književnosti, 1939., str. 133): »Politička djela Quevedova ne traže

novu interpretaciju političkih vrijednosti.

.46...


17/83

47

ga to djelo uzdiže. Sličan se nesklad opaža i u Marku Bru-tu, gdje mišljenje nije vrijedno spomena, premda

rečenice jesu. U toj raspravi doseže savršenost najveličanstveniji od stilova kojima se Quevedo služio.

Španjolski, na njegovim lapidarnim stranicama, kao da se povratio teškome latinskom Seneke, Tacita i

Lukana, mučnom i grubom latinskom srebrnoga razdoblja. Raskošna lakoničnost, hiper-baton, gotovoalgebarska strogost, suprotstavljanje izraza, suhoparnost, ponavljanje riječi, daju tom tekstu varljivu

preciznost. Mnogi rečenični sklopovi zaslužuju, ili zahtijevaju, ocjenu da su savršeni. Ovaj, primjerice, koji

prepisujem: »Časte lovorovim lišćem neki rod; nagrađuju velike i uzvišene pobjede slavodobitničkim

poklicima; živote gotovo božanske nagrađuju kipovima; i da se ne bi smanjila vrijednost blaga grančicama i

travama, mramoru i klik-tajima, ne daju ih pretenzijama nego zasluzi.« Drugim se stilovima Quevedo služio sa

ne manje sreće: stilom naoko usmenim u Lupežu, stilom razuzdanim i orgijastičnim (ali ne i nelogičnim) u

Sudnjem času.

»Jezik«-napomenuojeChesterton(G. F. Watts, 1904., str. 91) - »nije znanstvena nego umjetnička činjenica; izu-

mjeli su ga ratnici i lovci, i mnogo je stariji od znanosti.« Nikad ga tako nije shvaćao Quevedo, za koga je jezik

bio, u svojoj srži, logičko sredstvo. Tričave i trajne vrijednosti pjesništva - vode uspoređene s kristalima, rukeuspoređene sa snijegom, oči koje blistaju kao zvijezde i zvijezde koje gledaju poput očiju - gnjavile su ga jer su

bile olake, ali mnogo više zato što su bile lažne. Zaboravljao je, osuđujući ih, da je metafora trenutni doticaj

dviju slika, a ne

niti imaju ikakvu drugu do retoričku vrijednost... Ili su prigodni pamfleti ili su djela akademske deklamacije.

Politika Božja, unatoč ambicioznu tonu, samo je prilog protiv rđavih ministara. Ali se medu tim stranicama

mogu naći neke koje imaju najosobnije značajke Quevedove «

48

metodičko izjednačivanje dviju stvari... Isto se tako gnušao i nekih jezičnih osobitosti. Sa svrhom da ih »izvrgne

ruglu«, složio je od njih rapsodiju pod naslovom Priča nad pričama; mnoge su generacije, ushićene, rado

gledale u toj reductio ad absurdum muzej krasota, božanski označen da spasi od zaborava izraze kao što su

zurriburi, abar-risco, cochite hervite, en guitame alld esas pajas i a tro-chi-moche (vucibatina, odoka, navrat-

nanos, u tren oka, bez repa i glave).

Queveda su, nerijetko, uspoređivali s Lukijanom Sa-mosaćaninom. Postoji temeljna razlika: Lukijan,

napadajući u II. stoljeću olimpska božanstva, stvara djelo religiozne polemike; Quevedo, ponavljajući taj

napaduXVII. stoljeću naše ere, ograničuje se na poštovanje jedne književne tradicije.

Pošto sam, makar i letimično, razmotrio njegovu proza, prelazim na raspravu o njegovoj poeziji, koja nije

manje mnogostruka.

Ako se uzimaju kao dokumenti strasti, erotičke pjesme Quevedove ne zadovoljavaju; ako se uzimaju kao

hiperbolične igre, kao promišljene petrarkističke vježbe, obično su zadivljujuće. Quevedo, čovjek snažnih

apetita, nije nikad prestao težiti stoičkom asketizmu; isto je tako smatrao budalastim ovisiti o ženi (»onaj je

uman tko uživa u njihovim milovanjima, a ne uzda se u njih«); dovoljni su ti dokazi da se objasni hotimična

izvještačenost Muze IV. s njegova Parnasa, koja »pjeva pothvate ljubavi i ljepote«. Osobni naglasak Quevedov

u drugim je djelima; u onima koja mu omogućuju da objelodani svoju melankoliju, svoju hrabrost i svoje

razočaranje. Naprimjer, u ovom sonetu koji je poslao iz mjesta Torre de Juan Abad don Joseu de Salasu (Musa

II., 109):

49


18/83

Retirado en la paz de estos desiertos, Con pocos, pero doctos, libros juntos, Vivo en conversacion con los

difuntos

Y escucho con mis ojos a los muertos.

Si no siempre entendidos, siempre abiertos,

0 enmiendan o secundan mis asuntos,

Y en miisicos callados contrapuntos

AI sueno de la vida hablan despiertos.

Las grandes almas que la muerte ausenta,

De injurias de los ahos vengadora,

Libra, oh gran don Joseph, docta la Imprenta.

En fuga irrevocable huye la hora; Pero aauella el mejor cdlculo cuenta Que en la leccion y estudio nos mejora.

Povučen u mir ovih pustinja,

Sa malo, ali učenih, knjiga prikupljenih,

Živim u razgovora s pokojnicima

1 slušam svojim očima mrtve.

Ako i nisu uvijek razumljive, uvijek otvorene, One ili olakšavaju ili pomažu moje stanje, 1 u glazbenim utihlim

kontrapunktima Snu života govore budne.

Velike duše koje smrt udaljuje,

Mnogogodišnjih nepravda osvetnica,

Spašava, o veliki don Josephe, učeno Tiskarstvo.

U bijegu nepovratnom juri ura;

Ali ona najviše koristi nosi

Koja nas u čitanju i učenju uzdiže.

Ne manjka tragova končetizma u navedeno j pjesmi (slušati očima, govoriti, budan, snu života), ali sonet je

valjan i unatoč njima, a ne zbog njih. Neću reći daje posrijedi nekakav prijepis stvarnosti, jer stvarnost nije

verbalna, nego to da su njegove riječi manje važne od prizora što ga prizivlju ili od muževnoga naglaska koji

kao da ih oblikuje. Ali, nije uvijek tako; u najsjajnijem sonetu toga sveska - Besmrtni spomen na don Pedra

Girona, vojvodu od Osune, koji umrije u tamnici - blistava snaga dvostiha

Su tumba son de Flandes las campanas Y su epitaphio la sangrienta Luna

Njegov grob su flandrijski pohodi A njegov epitaf krvavi Mjesec

prethodi svakom tumačenju i ne ovisi o njemu. Velim isto što i o idućem izrazu: el llanto militar (vojni plač),kojem značenje nije zagonetno nego beznačajno: el llanto de los militares (plač vojnika). Što se tiče onoga


19/83

sangrienta Luna (krvavi Mjesec), bolje je ne znati da je posrijedi simbol Turaka, što gaje pomračio tko zna koji

gusarski pothvat Pedra Telleza Girona.

Nerijetko, Quevedovo je ishodište kakav klasični tekst. Tako, nezaboravni stih (Musa IV., 31):

Polvo serdn, mas polvo enamorado Prah će biti, ali prah zaljubljeni

jest preobličavanje, a ne veličanje, Propercijeva (Elegije, /., 19):

Ut meus oblito pulvis amore vacel.

Velik je opseg pjesničkoga djela Quevedova. Obuhvaća misaone sonete, koji, na neki način, predviđaju

Wordswortha;

51

i

mračnu i potmulu ozbiljnost', opore čarolije teologa (Con los doce cene: Yo fui la cena, S dvanaestoricomvečerah: ja bijah ta večera); gongorizme umetnute da se dokaže da je i on kadar igrati tu igru2; uglađenosti i

umilnosti Italije

(humilde soledad verde y sonora, čedna samoća, zelena i zvonka); varijacije Perzija, Seneke, Juvenala, Biblije,

Joachima du Bellava; latinske jezgrovitosti; neslane šale3; poruge neobično domišljate"; mračne raskoši

uništenja i kaosa.

Tetnblaron los umbrales y las puerlas Donde la majestad negra y oscura Las frias đesangrađas sombras

muertas Oprime en ley desesperada y dura;

Las tres gargantas al ladrido abiertas, Viendo la nueva luz divina y pura, Enmudecio Cerbero, y de repente

Hondos suspiros dio la negra genle.

Gimio debajo de los pies el suelo, Desiertos montes, de ceniza canos, Que no merecen ver ojos del cielo, Y en

mustia amarillez ciegan los llanos.

Acrecentaban miedoy desconsuelo Los roncos perros, que en los reinos vanos Molestan el silencio y los oidos,

Confundiendo lamentosy ladridos.

(Musa IX.)

Uzdrhtaše pragovi i vrata Ondje gdje veličanstvo crno i mračno Ledene beskrvne sjene mrtve Tlači po zakonu

bijesnom i surovom; Troje ralje na lavež razvaljene, Videći novu svjetlost, božansku i čistu, Zamuknu Kerber, teiznenada Uzdahe duboke ispusti crni puk.

Stenjaše pod nogama tlo,

Pusta brda, sijeda od pepela.

Koja ne zaslužuju da ih vide oči nebeske,

A u sumornom žutilu zasljepljuju ravnice.

Povećavahu strah i očaj

Promukli psi, koji u kraljevstvima ispraznim


20/83

Uznemiruju tišinu i uši,

Miješajući tužaljke i laveže.

Un animul a la lahor nacido Ysimbola celoso a los tnortales,

Que a Jove fue disfraz, y fue vestido; Que un liempo endurecio manos reales,

Y delras de el los consules gimieron,

Y rumia luz en campos celestiales.

(Musa III.)

Životinja za rad rođena I simbol revan smrtnicima, Što Jupiteru bijaše krinka, i bijaše ruho; Koja nekoć ogrubi

ruke kraljevske A iza nje i konzuli stenjahu, Te svjetlost preživaše na nebeskim livadama ...

La Mendez llego chillando Con Irasudores de aceite, Derramando por los hombros El columpio de las liendres.

(Musa V.)

Mendezova stiže cmizdreći S masnim kapljicama znoja, Rasuvši po ramenima Ljuljačku od gnjida.

Aauesto Fabio cantaba

A los balcones y rejas

De Aminta, que aun de olvidarle,

Le han dicho aue no se acuerda.

(Musa VI.) Fabio to pjevaše Balkonima i rešetkama Aminte, o kojoj mu rekoše da se više ne sjeća Ni da gaje

zaboravila.

Harta la toga del veneno tirio. O ya en el oro palido y rigente Cubre con los ihesoros del Oriente, Mas no

descansa. !oh Licas!, lu mariirio.

53

Najbolja djela Quevedova nadilaze pobudu koja ih je začela i opće ideje od kojih su načinjena. Nisu tamna;

izbjegavaju pogrešku da uzbuđuju, ili zbunjuju, zagonetkama, razlikujući se tako od Mallarmeovih, Yeatsovih i

Gongorinih. Ona su (da ih nekako nazovemo) verbalni predmeti, čisti i neovisni poput mača ili srebrna prstena.

Ovo naprimjer: Harta la toga del veneno tirio.

Trista se godina navršilo od tjelesne smrti Quevedove, ali on je i dalje prvi majstor španjolske književnosti. Kao

Joyce, kao Goethe, kao Shakespeare, kao Dante, kao ni jedan drugi pisac, Francisco de Quevedo manje je

čovjek a više golema i složena književnost.

Padeces un magnifico delirio, Cuando felicidad tan delincuente Tu horror oscuro en esplendor te miente.

Vihora en rosicler, dspid en Virio.

Competir su Palacio u Jove quieres, Pues miente el oro estrellas a su modo, En el c/ue vives, sin sctber que

mueres.

Y en tantas glorias, tu. seiior de todo, Para guien sabe examinarte, eres Lo solamente vil, el asco, el lodo.


21/83

Toga natopljena otrovom tirskim, Zlatom blijedim što pritište ili pak Zaogrće blagom s Istoka, Ali ne ublažuje,

o Licase, tvoje patnje.

Živiš u raskošnu bunilu,

Kad sreća tako prestupnička

Tvoj užas mračni u sjaj ti iskrivljuje,

Riđovku u jutarnju rumen, poskoka u ljiljan.

S dvorcem Jupitera nadmetati se želiš,

Jer kao i on zvijezdama što vara tako vara i zlato

U kojem živiš ne znajući da umireš.

A u takvim blaženstvima ti, gospodaru svega, Za onoga tko umije tebe prozrijeti, jesi Tek puka hulja, gnus, kal.

Djelomične čarolije

JA.

Vjerojatno su ove opaske već jednom bile iznesene, pa čak i više puta; rasprava o njihovoj novosti manje me

zanima negoli njihova moguća istinitost. Uspoređen s drugim klasičnim knjigama (Ilijadom, Eneidom,

Farsalijom, Danteovom Komedijom, tragedijama i komedijama Shakespeareovim), Quijote je realističan; taj

se realizam, unatoč tome, bitno razlikuje od onoga kojim se služilo XIX. stoljeće. Joseph Conrad mogao je

napisati daje iz svojega djela isključio nadnaravno, jer bi njegovo umetanje dokinulo čudesnost svakidašnjo-sti.

Ne znam da lije Cervantes dijelio tu slutnju, ali znam da ga je oblik Quijotea naveo da imaginarni poetski svijet

suprotstavi stvarnomu prozaičnom svijetu. Conrad i Henrv James romansirali su stvarnost sudeći da je

poetična; Cervantesu su stvarno i poetično antinomije. Golemoj i neodređenoj geografiji Amadisovoj on

suprotstavlja prašnjave putove i prljave krčme kastilske; zamislimo kakva romanopisca našega doba koji, radi

parodije, opisuje benzinske stanice. Cervantes je za nas stvorio poeziju Španjolske XVII. stoljeća, ali ni to

stoljeće ni ta Španjolska njemu nisu bili poetični; ljude poput Unamuna ili Azori-na ili Antonija Machada,

ganute evokacijom Manche, on

55

ne bi razumio. Osnova njegova djela isključivala je čudesno; ono se, unatoč tome, moralo ondje naći, makar i

posredno, kao zločini i zagonetka u parodiji kriminalističkoga romana. Cervantes nije mogao pribjeći

talismanima i čarolijama, ali je nadnaravno uveo na tankoćutniji i, već zato, mnogo djelotvorniji način. U dubini

duše, Cervantes je volio nadnaravno. Paul Groussac, 1924., veli: »Sa nešto ovlašne boje latinskoga i

talijanskoga, književna žetva Cervantesova ponikla je, prije svega, iz pastoralnih i viteških romana, dokonih

priča o sužanjstvu.« Quijoteje manje protuotrov od tih maštarija a više potajni nostalgični rastanak s njima.

U zbilji, svaki je roman idealan nacrt. Cervantes uživa u miješanju objektivnog i subjektivnog, čitateljeva svijeta

i svijeta knjige. U poglavljima u kojima se razmatra da li je brijačka plitica kaciga a samar viteška konjska

oprema problem se dodiruje izričito; na drugim se mjestima, kako sam već spomenuo, na njega aludira. U

šestom poglavlju prvoga dijela župnik i brijač premeću Don Quijoteovu knjižnicu; zapanjuje to što je jedna od

ispitivanih knjiga i Cervantesova Galatea, i pokazuje se daje brijač njegov prijatelj i da ga ne hvali pretjerano, i

veli da je vičniji nevoljama nego stihovima, da je knjiga prilično dobro zamišljena i da se on laća koječega a ne

dokončava ništa. Brijač, Cervantesov san ili oblik Cervantesova sna, sudi o Cervantesu ... Također je začudno

spoznanje, na početku devetoga poglavlja, daje cijeli roman preveden s arapskoga i daje Cervantes kupio

rukopis na sajmištu u Toledu, i da mu gaje preveo neki Maur, koga je udomio u svojoj kući poldrug mjeseca,


22/83

sve dok posao nije bio obavljen. Pada nam na um Carlvle, koji se gradio daje Sart or Resartus djelomičan

prijevod djela što ga je u Njemačkoj bio objavio doktor Diogenes Teufelsdroeckh; pada nam na um

56

kastilski rabin Moises de Leon, koji je sastavio Žohar ili Knjigu o Sjajnoći i proturao je kao djelo palestinskoga

rabina iz III. stoljeća.

Ta igra čudnovatih dvosmislica doseže vrhunac u drugom dijelu; protagonisti su čitali prvi dio, protagonisti

Quijotea isto su tako i čitatelji Quijotea. Ovdje se, neiz-bježivo, prisjećamo slučaja Shakespearea, koji u

scenarij Hamleta umeće drugi scenarij, u kojem se, više-manje, prikazuje tragedija Hamleta; nesavršeno

podudaranje prvotnoga i drugotnoga djela umanjuje snagu toga umetanja. Majstorija srodna Cervantesovoj, i

još začudnija, nalazi se u Rdmdjani, ValmTkijevu spjevu, koja pripovijeda o junaštvima Raminim i o njegovu

ratu sa zlodusima. U posljednjoj knjizi, Ramini sinovi, koji ne znaju tko im je otac, traže sklonište u šumi, gdje ih

jedan isposnik uči čitati. Taj je učitelj, začudo, Valmlki; knjiga koju proučavahu, Rdmdjana. Rama naređuje

žrtvovanje konja; na toj je svetkovini Valmlki sa svojim učenicima. Oni, u pratnji lutnje, pjevaju Rdmdjanu,

Rama sluša vlastitu pripovijest, prepoznaje sinove i nagrađuje pjesnika ... Nešto je slično proizveo slučaj u

Tisuću i jednoj noći. Taj zbornik fantastičnih pripovijesti udvostručuje i učetverostručuje, do vrtoglavice,

razgranavanje središnje priče na drugome priče, ali ne nastoji stupnjevati njihove stvarnosti, te je učinak (koji

bi morao biti dubok) površinski, kao perzijski ćilim. Poznata je uvodna priča u toj nisci: očajnička zakletva kralja

koji se svake noći ženi jednom djevicom i naređuje daje pogube u zoru, i odlučnost Šeherezade koja ga

razgaljuje pričama, sve dok se oko njih ne obrne tisuću i jedna noć, a ona mu pokaže njihova sina. Potreba da

se napuni tisuću i jedan odio obvezala je prepisivače djela na svakojake umetke. Ni jedna ne uznemiruje toliko

kao DCII. noć, magična među svim noćima. Te noći kralj iz

57

1

kraljičinih usta sluša vlastitu priču. Sluša početak priče koja obuhvaća sve ostale i - na čudovištan način - sama

sebe. Naslućuje li čitatelj jasno goleme mogućnosti toga umetka, neobičnu opasnost? Da kraljica ustraje i da

nepomični kralj dovijeka sluša krnju priču o Tisuću i jednoj noći, sad beskrajnu i kružnu...? Izumi filozofije nisu

manje fantastični od izuma umjetnosti: Josiah Royce, u prvome svesku djela The World and the Individual

(1899.), formulirao je ovaj: »... pretpostavite daje komadić površine Engleske savršeno poravnat i uglađen i

potom namijenjen izradbi naše precizne karte Engleske ... Ali sad pretpostavite da ta naša sličnost mora biti

apsolutno točna, u smislu koji smo već odredili. Karta Engleske, sadržana u Engleskoj, treba da prikazuje, sve

do najsitnije pojedinosti, svaki obris i oznaku, prirodnu ili umjetnu, što se javlja na površini Engleske ... Jer će

karta, da bi bila potpuna, po zadanome pravilu, morati sadržavati, kao dio sebe same, i prikaz vlastitih obrisa i

sadržaja. Da bi se taj prikaz izradio, sam će prikaz morati još jedanput, kao vlastiti dio, sadržavati prikaz

vlastitih obrisa i sadržaja; a taj prikaz, da bi bio točan, morat će još jednom sadržavati sliku sebe sama, i tako

dalje u beskraj."

Zašto nas uznemiruje to što je jedna karta umetnuta u drugu i stoje tisuću ijedna noć umetnuta u knjigu Tisuću

ijedna noć? Zašto nas uznemiruje to što je Don Quijote čitatelj Quijotea a Hamlet gledalac Hamleta? Vjerujem

da sam otkrio razlog: te nam inverzi je nagovješćuju, ako ličnosti neke književne fikcije mogu biti čitatelji ili

gledaoci, da onda i mi, njezini čitatelji ili gledaoci, možemo biti fiktivni. Godine 1833. Carlvleje kazao daje

sveopća povijest sveta knjiga koju svi ljudi pišu i čitaju, i nastoje razumjeti, i u koju su, također, i sami upisani.

58

Nat harne! HawPhorne


23/83

P.očet ću povijest američke književnosti s poviješću jedne metafore; bolje reći, s nekoliko primjera te

metafore. Ne znam tko ju je izmislio; možda je pogrešno pretpostavljati da se metafore mogu izmišljati.

Istinite, one koje formuliraju bliske veze između dvije slike, oduvijek postoje; one koje još možemo izmisliti

lažne su, nisu ni vrijedne da se izmisle. Ova o kojoj govorim pove-\auje snove s kazališnom predstavom. U XVII.

stoljeću Quevedo ju je formulirao na početku Sueno de la muerte; Luis de Gongora u sonetu Varia

imaginacion, gdje čitamo:

El sueno, autor de representaciones, en su teatro sobre el viento armado, sombras suele vestir de buho bello.

San, pisac predstava,

u svojem kazalištu na vjetru sagrađenom

sjenama običava obući lijepi lik.

U XVIII. stoljeću Addison će to reći još preciznije. »Duša, kad sanja« - piše on - »jest kazalište, glumci i

gledalište.

1 Ovo je tekst predavanju održanog na Culegio Libre cle Esltulios Superiorcs u ožujku 1949.

59

Mnogo prije, Perzijanac Omer Hajjam napisa da je povijest svijeta predstava koju Bog, brojni Bog panteista,

smišlja, prikazuje i promatra da bi utukao svoju vječnost; mnogo poslije, Švicarac Jung, u čarobnim i, bez

sumnje, točnim svescima, uspoređuje književne s oniričkim izumima, književnost sa snovima.

Ako je književnost san, san usmjeravan i promišljen, ali u biti ipak san, to će bolje stihovi Gongorini poslužiti

kao moto ovoj povijesti američke književnosti, koju počinjemo s ispitivanjem Hawthornea, sanjača. Ponešto

mu prethode u vremenu drugi američki pisci - Fenimore Coo-per, jedna vrsta Eduarda Gutierreza, beskrajno

slabija od Eduarda Gutierreza; Washington Irving, snovatelj zgodnih nazovišpanjolskih sličica - ali ih možemomirne duše zaboraviti.

Hawthorne se rodio 1804., u luci Salema. Salem je patio, još onda, od dvije značajke čudnovate u Americi; bio

je to grad, premda siromašan, vrlo star, bio je grad u propadanju. U tom starom i ruševnom gradu čestita

biblijskoga imena, Hawthorne je živio do 1836.; volio gaje s tužnom ljubavlju kakvu pobuđuju osobe koje nas

ne vole, neuspjesi, bolesti, manije; u biti, ne bi bila laž reći da se od njega nikad nije udaljio. Pedeset godina

poslije, u Londonu ili Rimu, on je i dalje živio u svojem puritanskom gradiću Salemu; na primjer, kad je

osuđivao kipare, u jeku XIX. stoljeća, što izrađuju gole skulpture.

Njegov otac, kapetan Nathaniel Hawthorne, umro je 1808., u Istočnoj Indiji, u Surinamu, od žute groznice;

jedan od njegovih predaka, John Havvthorne, bio je sudac na procesima vješticama 1692., na kojima jedevetnaest žena, među njima i jedna robinja, Tituba,

Documents

Jorge Luis Borges Druga Istraživanja (1)