R�������

18|S������ ���|prosinac 2011.

JOSIP KALAICAJOSIP KALAICAbugojanski umirovljenik

I sada zamjeram I sada zamjeram svojim Bugojancima svojim Bugojancima

Hrva� ma koji su Hrva� ma koji su o� šli iz Bugojna i o� šli iz Bugojna i

ne vraćaju se. Groblja ne vraćaju se. Groblja su nam prepuna. Gdje su nam prepuna. Gdje

je obaveza prema je obaveza prema našima mrtvima? našima mrtvima?

Gdje je obaveza Gdje je obaveza dokazivanja dokazivanja

is� ne?is� ne?

Razgovarao i snimio: � Darko RUBČIĆ

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Bugojno je prije rata živjelo 16.000 Hrvata. Danas župa Bugojno broji svega oko tri tisuće, s okolnim župama ne preko 4.500 katolika. Koncem svibnja 1992. srpska vojska počela je s napadima na Bugoj-

no. Najstrašniji je bio bošnjačko-hrvatski sukob. Premda je trajao relativno kratko (srpanj 1993), iza sebe je ostavio nesagledive posljedice. Grad je napustilo oko 13.000 Hrvata, a oni koji su ostali, i vojnici i civili, hapšeni su, maltretirani, odvođeni u logore: Samostan časnih sestara milosrdnica, Salon namještaja, Gimnazija, BH banka, Škola Vojin Paleksić, Kulturno-sportski centar. Ipak, najzloglasniji je bio logor Stadion (stadion nogometnog kluba Iskra), u kojem je bilo zatvoreno oko 350 Hrvata. Nakon osam mjeseci, dan nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (18. ožujka 1994.), 294 zarobljenika sa Stadiona puštena su u zamjenu za oko 1.500 Bošnjaka, zarobljenika mostarskoga logora Heliodrom. Još se traga za 35 nestalih Bugojanaca, od kojih je 19 nasilno odvedeno, te za odgovornima i počiniteljima zločina nad bugojanskim Hrvatima.

Razgovarali smo s umirovljenikom Josipom Kalaicom. Ironijom sudbine nekadašnji profe-sionalni nogometaš bugojanske Iskre, u ratu je ponovno vraćen na svoj stadion – kao logoraš.

sr18-22.indd 18 1.12.2011 15:58:07

prosinac 2011. |S������ ���|19

Gospodine Kalaica, u ratu ste, prije bošnjačko-hrvatskih sukoba, izgubili brata. Što se dogodilo?

Brat mi je poginuo 11. kolovoza 1992. na Garačkim Podovima, lokalitetu iznad Bugojna prema Koprivnici, gdje je bila li-nija razgraničenja prema Srbima. Umro mi je bukvalno na rukama. Brat je bio u patroli s još četvoricom suboraca. Susre-la se naša i srpska patrola u šumi i on je poginuo u pucnjavi. On je u sebi imao tri metka, a četvorica njegovih suboraca izašli su neokrznuti. Bez obzira na moje kasnije zarobljeništvo, bratova smrt me puno više pogodila, proganja me i danas. Ja sam sportaš, 20 godina aktivno sam se bavio sportom, prošao puno trenera, i nikad mi se nije dogodilo da ne mogu disati. Ja nosim brata – i ne mogu disati, kolaps, padam. Kilometar i pol trčao sam do njega, u jednoj ruci nosim nosila, u drugoj pušku. Imao sam neki predosje-ćaj, dok je zapucalo, znao sam da je on pogođen iako mi nitko ništa nije javio. Kolega bojnik mi je poslije javio da je ra-njen, još je bio živ. Uzeo sam ga na sebe,

ali ne mogu ga nositi, nemam snage, pa-dam. Molim jednoga prijatelja da mi po-mogne, on plače i kaže mi: “Uzmi pušku, ubij me, ali ja ne mogu!” Odveli smo ga nekako doktoru, ali nije bilo spasa. Sutra-dan je bila sahrana, a Srbi granatiraju…

Imam još dva brata, ali bez obzira što smo svi mi braća, uvijek ima jedan koji ti je nekako draži. Voliš ti svu braću, ali je-dan ti je draži. Tako je meni moj pokojni brat bio. Bez obzira što sam ja pet godina stariji od njega, bili smo baš bliski. Ja sam u vod i ušao da ga kao stariji brat saču-vam, jer je bilo neko nepisano pravilo da braća ne budu zajedno u istom vodu.

Bili ste u skupini vojnika HVO-a koji ste se predali Armiji BiH i završili u lo-goru Stadion. Možete li nam ukratko ispričati što se sve događalo?

Ja sam po prirodi realist. U ratu se mora ginuti, koliko god to bolno i ža-losno zvučalo, ali je tako. Čim si uzeo pušku, moraš preuzeti rizik da ćeš ili biti ubijen ili ćeš ti nekog ubiti. Kad je u pi-tanju borba, to je za mene kao utakmica: ja pucam na tebe, ti na mene i kad sudac

odsvira kraj, sve prestaje i nas dvojica možemo sjesti zajedno. Međutim, pita-nje je: je li se moralo događati sve ono nakon borbi? Da sam znao što nas čeka nakon predaje, ma da sam znao samo deset posto onoga što smo preživjeli, ja i većina ljudi nikada se ne bismo predali, radije poginuti. Predali smo se 23. srpnja 1993. Ja sam bio u zapovjedništvu 1. boj-ne i kada se to dogodilo, kod nas je bilo dosta civila. Pretresli su nas i razdvojili. Način predaje bio je dogovoren, bila su nam obećana sva prava prema Ženevskoj konvenciji, ali čim su nas strpali u garaže, ništa od toga nije bilo. Nakon dva dana prebačeni smo u Marksistički centar, mi pripadnici vojske, nas oko 90, bili smo u podrumu, a civili iznad nas. Odatle smo, nas oko 40, među prvima dovedeni na Iskrin stadion, koji je postao logor.

U jednoj prostoriji od 8 kvadrata, na pločicama, ležimo nas sedamnaestorica, k’o sardine, ne možeš spavati na leđima nego sa strane, i ne možeš se okrenuti kako i kada ti hoćeš, nego se dogovorimo sad na jednu, sad na drugu stranu. Onda

je počelo izmještanje, pravljenje samica, zidanje. Imali smo samo jedan mokri čvor na nas 350 zarobljenika, nema vode, struje, hrane. Torture, mučenja, izvođe-nje na stadion, batinjanje, odvođenje, ne-vraćanje, vođenje na kopanje rovova, na utvrđivanje položaja… Nije bilo dovolj-no prostora pa su ljudi stavljali daske na 50 cm i tu se k’o paščad uvlačili i spavali. Memla, prljavština, koliko znam, četvo-rica su umrla od tuberkuloze, dvojica su još živa. Bili su fantastični uvjeti za tu-berkulozu i čudim se kako više ljudi nije umrlo. Donosili su nam 10-ak litara vode u kojoj su bile bakterije, bube. Nas 350, a donesu samo 6 štruca kruha. Pa da ga režeš žiletom, ne može svima doteći. Do-nesu neku leću, nemaš tanjura, kašike, nemaš ništa, pa koristiš konzervu umje-sto kašike. Nisu nam dali da se okupamo. Sjećam se, prvi put sam se okupao nakon tri mjeseca, ne možeš sastrugati prljavšti-nu sa sebe. Za osam mjeseci okupao sam se samo tri puta. Bilo je neopisivo. I tako je to trajalo sve do nove godine. Već po-slije bilo je blaže, nije bilo toliko odvođe-nja ljudi, ranjavanja, premlaćivanja.

Neke od stražara na Stadionu pozna-vali ste od prije. Je li bilo ijedne “pozi-tivne” epizode u tih osam mjeseci?

Većina stražara na Stadionu bili su do-maći ljudi, Bugojanci koje sam ja i većina drugih logoraša poznavali od ranije, neke od djetinjstva. S jednim sam dvadeset godina igrao nogomet. Ni ja to ne mogu sebi protumačiti, je li to možda strah od gubitka mjesta stražara, jer oni nisu bili slani na crte, dakle, ne gine se – ne znam. Ili mržnja prema drugome, ne znam. Ali sjećam se, jedan mi je od njih govorio da slobodno izađem kad je on dežurni. Nije mi padalo na pamet, rekao sam: “Jesi ti normalan?! 300 Hrvata zarob ljeno, a da ja izađem k’o narodni heroj?! Nemoj me više zvati!” Kad svi mogu biti zarobljeni, bit ću i ja, kako njima tako i meni. Bio je to jedan jedini stražar koji me nije zabo-ravio, a prema većini drugih zatvorenika bio je izuzetno nekorektan.

Nakon osam mjeseci u logoru razmi-jenjeni ste. Kako je to izgledalo?

Razmijenjeni smo nas 294. Još ima 60-70 ljudi koje je evidentirao Crveni križ, a koji su ranije otpušteni. Nama je prvi puta došao Crveni križ u posjet 28. rujna 1993, dakle, tek nakon dva mjeseca, i tada su registrirali ljude koje su zatekli. Tada je jedna veća grupa ljudi bila na ko-panju rovova i oni nisu evidentirani. Tako je bilo i sljedećeg puta, registrirani su bili samo oni koje su zatekli u logoru. Svi oni koji nisu bili tu, obitelj ih je prijavila kao nestale i oni se vode u evidenciji nestalih osoba. Crveni križ počeo je tada intenziv-nije tragati za tim nestalim osobama.

Dana 18. ožujka 1994. nama su došli predstavnici Međunarodne zajednice, a pregovori između Armije BiH i HVO-a vođeni su ranije u Gornjem Vakufu, gdje je dogovorena razmjena nas i zarobljeni-ka u Heliodromu, njih oko 1.500, čini mi se. Mi smo predstavnicima Međunarod-ne zajednice rekli da ne želimo ostati u

Da sam znao što nas čeka nakon predaje, ma da sam znao samo deset posto onoga što smo preživjeli, ja i većina ljudi nikada

se ne bismo predali, radije poginuti

sr18-22.indd 19 1.12.2011 15:58:22

20|S������ ���|prosinac 2011.

Bugojnu. Pušteni smo sljedećega dana, na sv. Josipa. Došli su predstavnici Cr-venoga križa s kamionima, a Srbi tog jutra toliko granatiraju da ne možeš oka otvoriti. Prebačeni smo preko Uskoplja i Vrana u Mostar. U Mostaru doček nika-kav, bilo je više vojne policije nego nas, i odatle smo, sat-dva kasnije, svatko svo-jim putem. Ne možeš preko granice bez dokumenata, Hrvatska ne da, bez obzira što smo Hrvati…

Trebalo je dosta vremena da se čovjek nakon osam mjeseci pakla prilagodi nor-malnom životu, da imaš tanjur, kašiku, krevet, da se možeš presvući, okupati.

Kakvu je ulogu odigrala crkva, od-nosno bugojanski franjevci za vrijeme rata, napose u sukobima između Hrva-ta i Bošnjaka?

O crkvi i fratrima mislim maksimal-no pozitivno. Zahvaljujući njima i ostali smo u Bugojnu. Od nekadašnjih 17.000

Hrvata, jedno je vrijeme u Bugojnu živje-lo svega 800! I tih je 800 ostalo zahvalju-jući tadašnjem župniku fra Janku Ljubosu i njegovoj ekipi. I sada ne znam kome je bilo gore u to vrijeme: mojoj sestri koja je čitav rat ostala u Bugojnu i koja je svaku noć imala maltretiranja i uznemiravanja ili nama koji smo bili zarobljeni na Sta-dionu, gdje je tih osam mjeseci izgledalo kao osamsto godina? Čovjek uvijek gleda samo sebe i njemu je najgore, ali ako ni-šta drugo, nas je na Stadionu bilo tristo i nisu nas mogli sve pobiti, a kako je sve to podnosila jedna obitelj, jedna kuća? Va-ljalo je sve to izdržati.

Dakle, o crkvi i našim fratrima sve najbolje. Svi Bugojanci koji su ostali i koji su se vratili, mogli su to zahvaljujući njima. Sve se vrtjelo oko crkve: škola u crkvi, ambulanta i apoteka u crkvi, dječ-ja igraonica u crkvi. I to je tada trebalo tako i nije moglo drugačije. Ali i ovo nek’ se zna: među Bugojancima koji su otiš-li javljaju se razne špekulacije, neki za-mjeraju fra Janku što je davao i “njima”, onim drugima. Radi se o nepoznavanju situacije i prilika. Da nije nešto davao i njima, ne bi mogao dobiti ni ja. Ako sam ja dobio dvije cigare, morao je i njemu dati dvije. Pa bolje da je i meni i njemu

dao, nego da obojica nemamo ništa. Na-žalost, takva je percepcija naših ljudi koji su daleko od bilo kakve informacije i koji vole halabuku, i takvi su pritom najgla-sniji i vode glavnu riječ. Ali, ponavljam, da nije bilo fra Janka i s. Pavke Dujmović, mi bismo bukvalno pocrkali i od gladi i od hladnoće, jer samo su nam oni povre-meno donosili štogod. Od Božića nam je dolazila s. Pavka, recimo, otprilike svaka dva tjedna. Sjećam se, kada je prvi puta došla, donijela nam je duhana. I sad za-mislite, nas je 350 zarobljenika, od toga 300 pušača. I svi smo zapalili. Ja sam bio strastveni pušač, ali u životu nisam ispu-šio nešto žeš će od toga, potegao sam dim i čučnuo.

Nakon četiri godine izbjeglištva Vi i Vaša obitelj vratili ste se, među malobroj-nima, u svoj grad. Zašto ste se vratili?

Od 1994. do 1998. žena, djeca i maj-ka bili su u Baškoj Vodi. Ja sam radio u

Ministarstvu obrane u Tomislavgradu, a vikendima sam išao njima. Bilo je teš-ko. U Bugojno smo se vratili 1998. i kao općinskom vijećniku vraćen mi je moj, u međuvremenu, devastirani stan.

Povratak u Bugojno prihvatio sam kao obavezu i nisam ni trenutka raz-mišljao. Imao sam puno boljih ponuda, mogao sam u Njemačku, ali nisam htio. Dok sam radio u Tomislavgradu, živio sam u tuđoj kući. I uvijek ti je na pa-meti da to nije tvoja kuća. Ja i danas ne mogu pojmiti da netko živi npr. u srp-skoj kući kao svojoj. Ti slobodno prodaj svoju kuću u Bugojnu i kupi si kuću u Kninu, onda će biti tvoja. Ali da netko bez problema živi u tuđoj kući i ne dâ ni blizu pristup gazdi kuće, a pritom je svake nedjelje u prvim klupama u crkvi, e to ne mogu prihvatiti. Nažalost, veliki broj Bugojanaca živi u Kninu, u tuđim kućama. Država im je dala te kuće na korištenje, ali ni država ne može ras-polagati privatnim vlasništvom. Svi oni žive u nadi da će im Hrvatska dati stan ili kuću, a u Bugojnu imaju svoje kuće. Neke su i dalje devastirane i ne mogu shvatiti te ljude koji nisu ganjali dona-cije za obnovu, ali većina njih obnovili su svoje kuće, ali se ne vraćaju, a tamo

nemaju regulirano stambeno pitanje. Ili: čovjek u Bugojnu ima 200 duluma ze-mlje, ima kuću, a živi kao podstanar u Tomislavgradu ili Livnu ili Kupresu!?

Kakvo je bilo predratno Bugojno i kakvo je ono danas?

Da budem jasan, ja sam dijete grada, ja pored stare bugojanske džamije prola-zim 50 godina, nije ona od jučer. Imao sam prijatelja Muslimanâ, Srbâ. Sad je u Bugojnu velika polarizacija, nema pro-vokacija i ekscesa, ali je izrazito prisut-na podjela. U gornjem dijelu oko crkve i Hrvatskog doma koncentrirani su Hrvati, a oko džamije Muslimani. Hrvati ne ula-ze u njihove lokale, dok ovi hoće u naše. Nekad se pitam, možda bi bolje bilo da su i mene moji odgajali kao što je slučaj

u Uskoplju, gdje je fi zička podjela uvijek bila prisutna? U Bugojnu je sve bilo izmi-ješano. Mislim da je većina bugojanskih Hrvata koji su ostali riješila svoj status, imaju mirovinu. Ali je čitav grad jedno veliko sivilo, unazađen za 200 godina. Katastrofa! Ti vidiš promjenu nabolje u Gornjem i Donjem Vakufu, mjestima za koja je Bugojno nekad bilo metropola. Danas kod nas ništa. Je li razlog to što su Hrvati još uvijek većinski vlasnici zemlje ili je to neriješeno političko pitanje, što će i kako će biti – ne znam. Ali sve je kle-knulo, sve ono po čemu je Bugojno bilo prepoznatljivo ugašeno je, nema nijedne fabrike. I svi su nezadovoljni, a opet svi glasamo za svoje i tako to ide. Pitaš se što je bio smisao ovoga rata i zato me užasno boli bratova smrt – čemu sve to? Ništa nismo dobili, samo smo još unazađeni. Kakvu sam ja to perspektivu omogućio svojoj djeci? To je problem i okruženja. Da se ne zavaravamo: u Hrvatskoj jest lakše, svi su Hrvati, bolji standard, ali ja svoje hrvatstvo ne mogu jesti, ne mogu živjeti od njega.

Koliko god se to kome sviđalo ili ne sviđalo, mislim da je Željko Komšić više uradio za bugojanske Hrvate nego

sve hrvatske političke stranke. Nažalost!

sr18-22.indd 20 1.12.2011 15:58:37

prosinac 2011. |S������ ���|21

Znate li dokle se stiglo s istragom stradavanja bugojanskih Hrvata?

Ponavljam, ja sam realist. Znam da se većina neće složiti sa mnom, ali tvrdim da je kod Međunarodne zajednice i Tuži-teljstva tematika stradavanja bugojanskih Hrvata dobro prisutna. Ono što je vrlo upitno, jest pitanje našega angažmana, od-nosno neangažmana, i nas samih Bugoja-naca i naših političara. Recimo, predsjed-nik Federacije iz hrvatskog naroda, tko god on bio, može zovnuti predsjednika Suda i pitati dokle je stigao svaki pojedini slučaj, a to se do sada nije radilo. Tvrdim da je apsolutno sva potrebna dokumenta-cija već prikupljena, ali slučajevi stoje. Ko-liko god se to kome sviđalo ili ne sviđalo, mislim da je Željko Komšić više uradio za bugojanske Hrvate nego sve hrvatske po-litičke stranke. Nažalost! I ono što znam jest da je kazneno gonjenje toliko ušlo u kolotečinu da nema više vlasti ni stranke koja to može opstruirati. Pandorina kutija je otvorena i to je dobro za nas.

Mislite, dakle, da će konačna i prava istina o stradanju bugojanskih Hrvata nekad u budućnosti isplivati na vidjelo?

Sto po sto! Optimist sam po tom pita-nju! Ako Sud prihvati optužnicu koju je podnijela Slavica Terzić – optužnicu da je riječ o udruženom zločinačkom pothva-tu nad bugojanskim Hrvatima – onda će to biti igre bez granica, bit će hapšenjâ.

Ima li danas mržnje u Vama prema Bošnjacima?

Ne znam, ne mogu formulirati. Nije to mržnja, ali ja sebi ne mogu objasniti kako to da neka ideologija ili politika čovjeka iz teme-lja promijeni. Nagore, naravno. To ne mogu svariti i to mi je najveći problem. Nema razlo-ga za mržnju. Ja imam svoj stav prema Boš-njacima, ali nema govora o mržnji.

Moja obitelj je krš ćanska obitelj, ali nisam za načelo: oprostiti, a ne zaboravi-ti. Mislim da je to demagogija, jer lako je to reći onome koji nije stradao pa onda mu nije problem baciti nekoliko fl osku-la. Ja nisam ni za oprostiti ni zaboraviti, jer ako zaboravim to, onda kao da toga nije ni bilo. Ja ne mogu zaboraviti da je N. N. prije bio moj prijatelj. I ne mogu zaboraviti da mi onda 10 godina nije bio prijatelj. Ja imam poznanika Muslima-na, ali više nismo prijatelji pa da mi sada sjednemo i družimo se, nego zdravo za zdravo. Dobro i njima i meni.

Što Vas drži u Bugojnu?I sada zamjeram svojim Bugojanci-

ma Hrvatima koji su otišli iz Bugojna i

25. 7. 1993. – Nedjelja. Sumnjam da ima misa u crkvi. Je li se uspio vratiti naš župnik, jesu li svi otišli ili su, ne daj Bože, i oni uhapšeni? Tko zna ima li u Bugojnu još slobodnih civila? Ima samo slobodnih Srba. I iz naše grupe njih su već pustili bez procedure ispitivanja. Mislila sam da će im se ispričati zbog “neudobnog gostoprimstva u logoru”.

Jedna tužna istina za Hrvate Bu-gojna: bili smo protiv Srba, a ginuli na stratištu od Muslimana. Tako nam je bilo od turskog vakta.

25. 8. 1993. – Sinoć su se iz Prozora vra-tili naši svećenici. Okasnili su pa ih nisam dočekala, morala sam poći kući. Imali su neprilika: neki ludi Hrvati pucali u hodže u Gornjem Vakufu i ranili ih.

Hodže su jučer posjetili naše logo-raše i izjavili da se s njima lijepo po-stupa. Kakva laž!

Za razliku od hodža naš je župnik stvarno posjetio logor u Prozoru u kojem se nalaze zatvoreni Muslimani. Kada je saslušao njihove jade, skupa s njima je plakao. Jutros iz džepa izva-di 9 ceduljica i dade mi ih da ih uru-čim rodbini zarobljenih Muslimana u Prozoru. Ja više ne volim Muslimane, ali, župniče, ponosim se vama što ste iznad običnog čovjeka izdigli katolič-kog svećenika. Hodže prozorske na-šim logorašima to nisu učinili.

Kolovoz 1993. – Kakva su ovih dana moja razmišljanja, najbolje ću ocrtati ako s kopije prepišem sadržaj pisma upućenog u više kopija mojima:

[…] Jedno đubre iz stožera, prije odlaska u inozemstvo, reklo je da net-ko mora biti žrtvovan. Pun pogodak: oko 350 mladih vitezova pognute gla-ve, mnogi samo u rublju, ruku povrh glave, a svi poniženi i udarani krenuli su na svoj križni put u hladne i mračne logore. Još jednom su svojom hrvatskom zemljom neki koračali posljednji put po-put Mladena Havraneka i Marija Zrne. A nesebično su sve dali pa i život. Zavr-šili su pod udarcima u logoru. Kako ne ustvrditi da je za bugojanske Hrvate ovo još jedna 1945, logori Bleiburga, a Stožer Pavelićeva vlada izdajicâ.

9. 11. 1993. – Na “Stadionu” logoru, boravili Europski promatrači i potvrdili da je to jedan od najgorih logora u BiH.

21. 11. 1993. – Nedjelja. Krist Kralj. Sv. mise redovne. Nigdje osmijeha. Tuga se uvukla u naše duše. U 10 sati sv. misu sla-vi naš župnik. Propovijed počinje: “Ja za-ista ne znam što bih vam danas rekao, o čemu bih vam propovijedao. Molili smo, a naše su odveli u logor; molili smo i bili na misama, a njih su tukli; molili smo, bili na misama, postili, a mnoge su od-veli iz logora i gubi im se trag. Kako vas utješiti? Mogu samo reći ono u što čvrsto vjerujem: dragi Bog nas nije napustio, nije ostavio. On će naše patnje, naše žrtve i stradanja okrenuti na dobro…”

16. 12. 1993. – […] Bilo je grozno. Ni sada nije mnogo bolje. Sa sela su gotovo svi naši otjerani bez ičega, noću budu opljačkani, isprebijani, a neki i likvidi-rani. Uoči Sv. Kate ubijeno je troje mo-jih rođaka Palinića (Vinko, Pero i Lju-ba, Perina žena). Ne mogu shvatiti da našima tamo to ništa ne znači (a znaju sigurno), kao da je nestalo troje goveda. Da su se bar oglasili preko vijesti pa da znamo da tamo imamo nekoga svoga. Sve više dolazim do uvjerenja kako se o Bugojnu ne govori zato da se manje zna za njihovu sramotu što su iznevjerili vlastita obećanja, ostavili nas, ostavili u logoru naše sinove, unuke, našu braću. A oni su se borili viteški dok su mogli. Pričati o tome da su im naređivali da se ne smiju predavati, više je nego dje-tinjasto: zašto nisu u jurišu probijali se do njih i omogućili izvlačenje. Zašto su gledali kako ranjeni umiru u plamenu (Ljubljanska banka), zašto se nisu po-kazali pravim časnicima umjesto kuka-vicama i trgovcima? Zašto su toliki za-tečeni na spavanju, zašto je toliko oruž-ja podijeljeno po kućama i stanovima, a nikakve organizacije? Najviše ih je koji su imali te kobne noći neodgodive po-slove izvan Bugojna. […] Sada su opet moji u logoru, još sam jednom morala dočekati da svojom hrvatskom zemljom koračaju moji sinovi i unuci u logoru, a neki i u smrt kao sin moga kolege Staška Havraneka. Ruke su im bile više glave, mnogi su bili samo u rublju, svi poni-ženi i udarani. Znaju tko ih je udarao, a ja znam tko ih je držao nevidljivom rukom izdaje, rukom trgovačkom, gla-vom pijanom od nerada i nesposobno-sti. Trebalo im je samo dobar ručak i eto Ti čina, sve ratnici, bojnici, šprdnjačine i ništa drugo. [iz pisma]

Iz Bugojanskog dnevnika

sr18-22.indd 21 1.12.2011 15:58:47

22|S������ ���|prosinac 2011.

ne vraćaju se. Groblja su nam prepuna. Gdje je obaveza prema našima mrtvima? Ne znam, možda da i meni nije poginuo brat i pokopan u Sultanovićima, možda se ni ja ne bih vratio. Ali ima obaveza prema mrtvima. Ili, gdje je obaveza do-kazivanja istine? Jer, nemojmo se zava-ravati, ovo što se sada radi, to je promje-na povijesti. Do sada su od žrtve pravili zločince, a mi nastojimo dokazati istinu koja najednom potpuno mijenja sliku, povijest se mijenja. Mi dokazujemo da je 17.000 Hrvata istjerano, da su sela po-paljena, da nema crkve ili groblja koje nije devastirano… Ali mediji to ne pra-te. Političari pogotovo.

Nažalost, na dokazivanju istine rade samo entuzijasti, za razliku od naših od-govornih Hrvata koji su u institucijama od 1992. do danas. Šta je briga nekog iz Širokog Brijega za bugojanske Hrvate? Ja sam pristalica da svatko tko je činio zlo-čin odgovara. Ako je moj rođeni brat na-pravio neki zločin, ima da odgovara, ali živim za dan kad će se svi oni koji su nas držali u zarobljeništvu i njihovi nadre-đeni naći na okrivljeničkoj stolici i od-govarati za zločine. To će mi biti životna satisfakcija.

Jeste li vjernik?Ja sam vjernik, vjernik koji slabo ide

u crkvu, ali sigurno sam vjernik. Nervi-raju me neke situacije. Recimo, nedavno je bila udarna vijest da je kardinal imao misu u Fojnici za dvojicu ubijenih frata-ra. Za mene je to “cirkus”, misu za njih možeš imati svaki dan. Po meni, kad je godišnjica, ma opleti po Tužiteljstvu, po Sudu. Čovjek koji je suučesnik u ubojstvu fojničkog gvardijana, osuđen je na samo 6 mjeseci!? Dakle, puno je toga šminka, a nigdje prave konkretizacije i realizacije. Ili recimo, naši bi svećenici trebali zov-nuti županijskog tužitelja i navaljivati da se potegne pitanje: Šta je s predmetom miniranja naše župne crkve? Prijava po-stoji, ali dokle se stiglo?

Kakve Božiće pamtite?Jedan smo Božić ja i ostali zaroblje-

nici proveli na Stadionu i taj se Božić ne može zaboraviti. Mi tiho pjevamo bo-žićne pjesme. Bilo je tu kod nas i inata, “paščetluka”, kako mi kažemo. Mi pjeva-mo i po cijenu da nas izmarišu ili izve-du i ubiju. Mi smo za taj Božić riskirali život. Stražari su nam psovali ustašku majku i svašta drugo, ali mi i dalje pje-vamo. Taj mi je Božić ostao u uspomeni, ali ne ponovio se nikada više! Bilo – ne ponovilo se! �

25. 12. 1993. – Božić! Sv. mise kao nedjeljom.

– Dopustili su nam posjet zatvore-nicima. Onaj komad pečene teletine podijelila sam na 4 dijela, kao i kruh, i zamotala odvojeno. Jedan sendvič bio je za mog unuka, jedan za Dragana, jedan za prof. Milenka, a jedan za Ivi-cu Grgića. Kroz žicu smo se izljubili. Nisam plakala. Poželjela sam im slo-bodu i “nikad više ropstvo”. Moj unuk kaže: “Rekla si da ćemo zajedno pro-vesti Božić.” “Dušo, nisam rekla koji Božić, već jedan Božić”, našalila sam se pa se i on nasmija. Kod ovog susre-ta bili su mu otac i majka i još mnogo svijeta pa je bilo lakše prikriti tugu. Ali kada sam se odmakla od logora, glasno sam zaplakala. More jada gu-sto se zbilo u moju malu dušu, kažem “malu dušu” zato što su me rat i godi-ne opteretile.

13. 3. 1994. – Radio Herceg-Bosna objavljuje: “… za razmjenu hrvatska strana traži puštanje 47 civila iz Ko-njica, a muslimanska strana nudi 294 zatvorenika iz bugojanskog logora…” Bože, kakva ironija od “hrvatske stra-ne”: civile traže, a ne ostavljene brani-telje koji 8 mjeseci trunu u betonu lo-gora “Stadion”. Hrvati, pogotovo vojni časnički kadar iz Bugojna, nisu baš ništa učinili osim što su možda i na ime mrtvih, već u stanju raspadanja, primali plaću. Ne bih se iznenadila.

18. 3. 1994. – Granate paraju nebo. Zemlja se trese. Obično padaju na jedno ili dva područja. To stručno zovu koordinata, odabrani ciljevi. Danas tako nije. Padaju svuda. A sve je spremno za naše zatvorenike: nove vindjakne, cipele.

S. Pavka sama sve smjestila u auto. Ima namjeru autom unići u sâm lo-gor. “Ko ih šiša, sutra će naši biti slo-bodni…”, radosno se smiješi s. Pavka. Molim je da me povede i uvede u lo-gor. “Šuti, vidiš da puca sa svih strana”, odgovara mi.

Ja ne odustajem: “Vidiš li ti kolišne smo nas dvije, a nije ti ni auto čemu, k’o zera je. Ne može nas, bona, pogo-diti ni geler, a kamoli prava granata!” “Uh, što si dosadna, ali hajmo!”, veli s. Pavka Dujmović.

Unišle smo bez problema u sâm logor. Stražari se “raskravili”, molja-kaju i skupljaju od zatvorenika stare

deke. Opet su bijeda pored onoliko opljačkane hrvatske imovine.

19. 3. 1994. – Sv. Josip. Noć je za mnoge bila neprespavana, puna strep-nje: što ako se predomisle i odgode razmjenu zatvorenika. Dobit će slom živaca, prelit će se čaša strpljenja.

Od ranog jutra sam na “Stadionu”. Čini mi se da nije nitko ni ostao kod kuće. Ima dosta Srba, a ima i Muslima-na. S nama je i vjerna s. Pavka. Čudna su naša osjećanja: tužni smo što nam djeca odoše s ognjišta, radosni smo što će nam djeca biti slobodna.

Danas prešućujemo bolnu istinu: u kamione neće ući mnogi mladići, pali su braneći dom i narod i ostali le-žati u plitkim grobovima, čuvati vječ-nu mrtvu stražu.

Stižu kamioni Crvenog križa. Našu djecu – zatvorenike broje k’o stoku i kontroliraju. Opet je čovjek broj, a kažu da Hitler nije živ. Nije živ Adolf, ali jest Alija, jest Dževad Mlaćo.

Granate padaju cijelo jutro. Mi stoji-mo s druge strane rijeke. Prepoznajemo zatvorenike. Svatko odahne kada pre-pozna nekog svog rođenog kako ulazi u kamion. Unišao je i 294. zatvorenik.

Dok je trajalo ukrcavanje zatvo-renika, prestale su padati granate. Aplauzom smo i neizbježnim suzama ispratili kamione, a onda ponovnim aplauzom i uzvicima: “hvala ti, Majko Terezijo”, zahvalili našoj vjernoj za-tvoreničkoj majci s. Pavki Dujmović, rodom iz Zenice.

[…] Stigao je i naš župnik. Na ol-taru je. “Jučer sam u Mostaru saznao da će danas biti razmjena. Žurio sam k vama, ali zadržali me na granici, pa u Prozoru. Na Makljenu sam susreo naše zatočenike. Slobodni su!”, kaže. Zastao je. Ne može govoriti. Plače s nama!

18. 3. 1995. – Obavijest da nam “nije odobren” odlazak u Kupres više me povrijedio nego ražalostio. Ovdje su prsti i “hrvatskih balija”. Iskoristili su priliku da logoraše okupe obećavaju-ći im da će i njihovi iz Bugojna doći i tako ih ovdje “počastiti pečenjem” kada ih nisu dočekali u Mostaru prije godinu dana kada su kamionima Cr-venog križa izašli iz logora “Stadion”!

[Izvaci iz: Ka� ca NEVISTIĆ, Bugojanski dnevnik 1988-1998, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2005.]

sr18-22.indd 22 1.12.2011 15:58:57