Krešimir Bagić

Goli grad

Antologija hrvatske kratke priče 80-ih i 90-ih

1

Krešimir Bagić

Proza urbanog pejzaža

Pred vama je izbor hrvatske kratke priče koji pokriva razdoblje između 1980. i 2000. godine. U nj

su uvršteni tekstovi onih autora koji su se u ta dva desetljeća pojavili i afirmirali, objavivši pritom

bar premijernu proznu knjigu. Iako je kratkopričašku stvarnost aktivno oblikovalo pedesetak

pripovjedača, držim da 17 uvrštenih vjerno reprezentira prestižne poetičke modele, pripovjedne

strategije, stilove, čak literarne trendove i mode kojima smo bili zapljuskivani u predvečerje

prošloga stoljeća.

Slobodno se može ustvrditi da je spomenuto razdoblje obilježilo iskustvo kratke priče. Ona je i

kvantitativno i kvalitativno prednjačila u odnosu na ostale prozne oblike. Dapače, postala je

presjecištem različitih spisateljskih strategija i prerasla u omnižanrovski prostor koji karakteriziraju

ekonomično izlaganje teme, pripovjedačeva selektivnost, orijentacija na stvarno te relativno česta

uporaba pjesničkih i dramskih efekata poput figura, poente i napetih dijaloga. Budući da se njezini

pojavni oblici u hrvatskih pripovjedača jako razlikuju, ovdje ću kratku priču - slijedeći lapidarnu

opuštenost Northropa Fryea - prigodno odrediti kao tekst koji varira između jedne rečenice i

dvadesetak tisuća riječi odnosno načelno je opisati kao imaginativnu konstrukciju koja elemente

iskustva uobličava u umjetničku kompoziciju.1 Svako preciznije određenje shematiziralo bi i

umanjivalo spomenutu raznolikost.

Važno je napomenuti da je znatan broj tekstova novih hrvatskih pripovjedača vidno obilježen

prilagođavanjem proznog diskurza tehnikama i iskaznim modusima kurentnijih medija poput

televizije, filma, videa i sl. Konkretna je posljedica te prilagodbe brisanje granice između trivijalne

i visoke kulture. Uz nju, poglavito devedesetih, dovedena je u pitanje i granica između fikcije i

činjenice.

1 Usp: Northrop Frye - Kratka priča, Gradina, br. 1, Niš 1989, prevela: S. Brajović, str. 18.

2

Presvlačenje kratke priče

Tiha tradicija kratke priče u hrvatskoj prozi može se pratiti od druge polovice 19. stoljeća. 2 No,

njezino se temeljito presvlačenje dogodilo upravo početkom osamdesetih, i to ponajprije u

knjigama "Čudovište" i "Qwertzu i opš" Davora Slamniga te u okviru literarnog projekta

omladinskog tjednika Polet naslova "Priče na 29 redaka". U Poletovu projektu sudjelovali su brojni

mladi pisci, te je 1983. tiskan izbor uspjelijih mikrotekstova u zasebnom separatu časopisa Pitanja.3

Slamnigovo samoinicijativno i Poletovo obvezujuće prostorno minimaliziranje priče imalo je za

posljedicu nastanak dinamičnog tekstualnog obrasca – iznimno kratke priče (short short story) –

koji je otvoren svim vrstama igre i eksperimentiranja. U tim mikrotekstovima izmjena pripovjednih

perspektiva, sekvenci i postupaka tako je munjevita da nalikuje izmjeni kadrova u kakvu video-

spotu. Naracija je potpuno ogoljena: izostaju opisi, karakterizacije likova, epizode, komentari…

Fabula je naznačena asocijativnim nizom rečenica, od kojih svaka zamjenjuje jednu narativnu

sekvencu, ili je pak čitava priča pretvorena u mikrodijalog. Razbijena slika svijeta i fragmentarnost

iskustva u ovom su proznom obrascu našle prikladno utočište. Priče do 29 redaka (i one neznatno

dulje) nerijetko okončavaju poentom koja humorno ili ironijski preoznačava dotadašnji tijek teksta.

Jedno je od bitnih obilježja ovog tekstualnog obrasca ludičko (gdjekad euforično) osporavanje tzv.

visoke literature - njezinih tema i motiva, fantazmi koje izgrađuje, rekvizitarija stilskih postupaka,

njezina jezika, a potom i osporavanje društvenog konteksta u kojem se mladi autor zatekao.

Pripovjedač ove priče koja nestaje osporavanje klasičnog proznog obrasca izvodi na različite

načine: osamostaljivanjem jezične razine teksta, fingiranim žanrovskim prerušavanjem teksta,

komponiranjem priče pomoću alogičnih iskaza itd. Izražajna i apelativna funkcija puno su važnije

za komunikaciju od prikazivačke. Uz poetičke promjene dogodila se, čini se, i promjena statusa

kratke priče. Ona je, naime, u zadnja dva desetljeća prošlog stoljeća - i u svijesti pisaca i u svijesti

2 O sudbini kratke priče u hrvatskoj literaturi vrlo ekstenzivno svjedoči Antologija hrvatske kratke priče Miroslava Šicela (Disput, Zagreb 2001). Sastavljač je izabrao tekstove više od stotinu prozaika, a na početak je stavio Zagrebulju A. Šenoe koja je prvotisak doživjela daleke 1867. godine.3 Usp: 64 priče na 29 redaka (priredili: Ivan C. Kustić, Branko Čegec i Vjekoslav Boban), Pitanja, Zagreb, 1983.

3

čitatelja - iz rubnog prerasla u prestižni žanr te iskoračila iz debele sjene romana u kojoj je dotad

boravila. S umnažanjem oblika i modusa komunikacije, s informatizacijom svijeta i fragmentacijom

iskustva kratka je priča postajala sve prikladniji prozni okvir za senzibilnost suvremenoga čovjeka.

Presvlačenje kratke priče za kojim su posegnuli Davor Slamnig i sudionici Poletova natječaja do

krajnjih su konzekvenci doveli prozaici okupljeni oko Quoruma, kultnog časopisa osamdesetih.

Gotovo su svi quorumaši počeli sa short short story i gotovo je za sve to iskustvo postalo bitnom

poetičkom odrednicom (neovisno za kakav su se tip proze kasnije odlučili).

Postoje li dva svijeta?

U nas se u govoru o književnosti uvriježilo inzistiranje na desetljeću kao vremenskom okviru

pojave i artikulacije jedne generacije odnosno inzistiranje na razlikama između tako konstituiranih

generacija. Kada su u pitanju prozne osamdesete i devedesete, razlike se čine samorazumljivima, a

linija razgraničenja vidljivijom nego u drugim slučajevima. Tektonski poremećaji koji su obilježili

socijalni kontekst devedesetih (ratna kataklizma i poslijeratna duboka kriza) jak su argument kojim

se potkrepljuje teza o neprispodobivosti teksta osamdesetih i teksta devedesetih.

Za razliku od prozaika osamdesetih koji su bili skloni autoreferencijalnom propitivanju samoga

čina pisanja te koji su uglavnom polazili od ideje da je zbilja jezični konstrukt, devedesete su

obilježene oblikovanjem što komunikativnijeg teksta, jednostavnim rješenjima i dokidanjem svih

distanci (spram događaja, jezika, stvarnosti, narativnih formi). U posve zaoštrenu obliku, narav

odnosa proznog naraštaja devedesetih prema neposrednoj tradiciji dobro ilustrira samozadovoljno

pozicioniranje Ante Tomića prema literarnom hermetizmu, teorijskoj osviještenosti,

metatekstualnosti i sl. Tomić, ukratko, ne kani imati ništa s kolegama koje u prozi muče ta pitanja.

"Ne znam, naime, o čemu bih s dotičnom gospodom uopće mogao pričati.", kaže on. "Dok ja

snujem naklade s četiri-pet nula, oni se pale na tiraž od četiri-pet primjeraka i dok ja čeznem za

4

ljubavlju milijuna, oni računaju s prezirom nekolicine. Mi smo, fakat, dva svijeta."4 Ovakvo

polemičko ignoriranje čina pisanja kao prostora iskustva i zagovaranje jednostavne formule prema

kojoj je književnost roba kao i svaka druga ne odgovara, dakako, stvarnim odnosima između dvaju

proznih naraštaja. No, samo postojanje ovakve zadjevice sugerira stanovitu napetost između

njihovih praksi pisanja.

Konceptualna proza

Načelno bi se moglo ustvrditi da iskustvo kratke priče osamdesetih obilježava konceptualnost. Tim

pojmom ovdje označujem prozu koja istodobno posreduje fikcijski svijet i autorovu zamisao o

najprikladnijim načinima njegova oblikovanja. Posebice su autori okupljeni oko Quoruma

inzistirali na konceptualnom karakteru teksta.5 On se očituje u autorskom osvještavanju različitih

razina kreativnog procesa - primjerice, u prepletanju diskurzivnih praksi, maskiranju pripovjedača u

neambicioznog arhivara, spajanju naoko nepovezanih fragmenata u proznu cjelinu, odašiljanju

metafikcionalnih signala koji opravdavaju razbijanje jedinstvenog narativnog slijeda, skoru

promjenu pripovjedne perspektive, tona, stila, položaja lika i sl.

Uz konceptualnost, kratku priču osamdesetih obilježava koncentracija na slučajno odabran

fragment ili detalj, razbarušena urbana jezična matrica, intermedijalno povezivanje literarnog

diskurza s diskurzima rocka, stripa i masovnih medija, odustajanje od velikih tema te ironično

(nerijetko crnohumorno) tematiziranje vlastite egzistencijalne pozicije. U ovome izboru prozne

poetike osamdesetih reprezentiraju tekstovi Davora Slamniga, Milka Valenta, Ede Budiše,

Stanislava Habjana, Ede Popovića, Borisa Gregorića i Carmen Klein te, uvjetno, Delimira Rešickog

i Krešimira Mićanovića. Posljednja dvojica su se, naime, osamdesetih oglasili poezijom, a

devedesetih prozom te je moguće govoriti o njihovoj dvojnoj pripadnosti.

4 Ante Tomić - Moji likovi trkeljaju kao Silvije Vrbanac (intervju), Godine Nove br. 1, Zagreb 1997, str. 5.5 O konceptualnosti i inim odlikama proze Quorumova naraštaja opširno sam pisao u uvodnom eseju prozne panorame Poštari lakog sna (Usp: Quorum, br. 2/3, Zagreb 1996, str. 5-34). H. Sablić-Tomić je Quorumovoj prozi posvetila knjigu naslova Montaža citatnih atrakcija (Matica hrvatska, Osijek 1998).

5

Kritički mimetizam, eskapizam, interdiskurzivnost

Kada je riječ o hrvatskoj prozi devedesetih, valja svakako poći od činjenice da je ratna zbilja prve

polovice desetljeća ovjerila različite oblike dokumentarizma, doslovnosti, 'istinitih' priča,

svjedočenja i autobiografskih iskaza, nagnuvši "vagu između faction i fiction literature u korist

fakticiteta u tekstu, u korist stvarnosti koja zarobljava pripovjedni diskurs"6. U drugoj polovici

devedesetih rat postaje predmetom fikcionalizacije - najčešće se pojavljuje kao neizbježan podtekst

događaju koji posreduje kratka priča. Na formalnoj je razini maksimalizirana fluidnost

diskurzivnog okvira ovog ionako fluidnog žanra te je kratka priča u tijesnoj vezi s anegdotom,

svakodnevnom pričom, autobiografskom crticom, dnevničkom bilješkom, esejem, basnom,

parabolom, novinskom pričom, pismom, pjesmom u prozi, edukativnom dječjom pričom, čak s

leksikografskom natuknicom ili znanstvenom glosom. Što se književne promocije tiče, prozu

devedesetih obilježio je snažan interes medija za pisce, njihove tekstove, stavove i privatnost.

Umjesto svijesti o pismu u prvi plan je iskočila medijska osviještenost. U tom segmentu važnu je

ulogu odigrao Festival alternativne književnosti (FAK) koji se institucionalizirao kao mjesto

prezentacije nove proze. FAK je - kroz organizirana skupna čitanja - oživio izravan kontakt s

publikom i pretvorio prozni tekst u provokativnu javnu i medijsku činjenicu.

Uz neizostavno shematiziranje raznorodnosti prozne scene devedesetih, moguće je izdvojiti tri

poetičke tendencije - kritički mimetizam, eskapizam i interdiskurzivnost. Kritički mimetizam je

pojam koji, s jedne strane, naglašava izniman interes prozaika devedesetih za stvarnost koja ih

okružuje, ali koji, s druge strane, pretpostavlja i njihovo prepoznatljivo pozicioniranje spram iste te

stvarnosti. Mimetičnost se pritom realizira u prikupljanju i literarizaciji svakodnevnih motivsko-

tematskih evidencija, a kritičnost posredstvom diskurzivne intonacije priče (koja varira od humora

preko groteske do polemičkog osporavanja). Već je primijećeno da se u devedesetima razvija

6 Usp: Andrea Zlatar - Književno vrijeme: sadašnjost, Zarez, 12. 10. 2000, str. 8-9.

6

interes za "tzv. male ljude i događaje"7, za marginalce, za ljude "bez stabilnog oslonca i bez jasno

definirane pripadnosti određenoj skupini"8 poput razvojačenih branitelja, narkomana,

rekonvalescenata, navijača, kriminalaca… Upravo je njima namijenjena uloga tipičnih (premda

ponekad ćudljivih) predstavnika recentne hrvatske zbilje. Kritički mimetizam ovdje reprezentiraju

tekstovi Miljenka Jergovića, Roberta Perišića, Ante Tomića, Zorana Ferića i Borivoja Radakovića.9

Eskapizam je naličje kritičkog mimetizma. Naime, dio pisaca svjesno je odvratio pogled od 'jake'

hrvatske zbilje i radnje svojih tekstova smjestio u daleke, domaćem čitatelju malo poznate predjele.

Prostorno izmještanje priče moguće je tumačiti kao svjesnu egzotizaciju teksta, kao pokušaj

univerzalizacije osobnoga iskustva, ali i kao alegoričan govor o hrvatskoj zbilji. Literarno

najzanimljiviji eskapistički pokušaj je knjiga "Mjesto na kojem ćemo provesti noć" Romana

Simića.

Interdiskurzivnost je, pak, pojava kada tekst postaje poprištem susreta različitih diskurzivnih

matrica te njima pripadajućih iskustava i semantičkih konfiguracija. Interdiskurz obilježavaju

strukturna i semantička polifoničnost, heterogenost, postupci višestrukog kodiranja, bogata

evokativnost te univerzalni subjekt koji nastaje u međuprostoru diskurzivnih formacija. U recentnoj

hrvatskoj prozi interdiskurzivna su pisma Stanka Andrića i Željka Zorice.

Voda je definitivno dobra za piće

Uvjeren sam da ponuđena minimalna karakterizacija dvaju proznih desetljeća sugerira kako je

obilježje pisanja obaju naraštaja poetička i stilska raznorodnost a ne monolitnost te kako - uz

razlike - postoje i (ne tako diskretne) podudarnosti. Da ipak nisu u pitanju dva svijeta svjedoče i

riječi Jagne Pogačnik, važne kritičke figure u promociji generacije devedesetih. I ona, naime, govor

7 Dalibor Šimpraga - Novi hrvatski prozaici, u: Šimpraga/ Štiks - 22 u hladu, Celeber, Zagreb 1999, str. 5.8 Katarina Peović - O suvremenoj hrvatskoj prozi i drugim porocima, www.autonomus-c-factory.hr/libera/recenzije/proza.htm.9 U dosadašnjoj su kritici manifestacije kritičkog mimetizma u prozi devedesetih označavane različitim sintagmama: 'socijalni mimetizam (I. Štiks), 'verizam' i 'novi naturalizam' (J. Pavičić), 'stvarnosna proza', 'neorealizam' i sl. Nisam preuzeo nijedno od tih imenovanja zbog njihove evokativnosti i zbog toga što mi se čine semantički užima (time i neprikladnijima) za načelnu problematizaciju ovog proznog fenomena.

7

o napetosti između dvaju naraštaja radije pretvara u priču o kontinuitetu. "Svijest o vlastitom pismu

i činu pisanja, koja je bila karakteristična za veći dio quorumaške proze, zamijenjena je tako

sviješću o vlastitom sada i ovdje."10 - konstatira J. Pogačnik pa dodaje da je prozna zvijezda

devedesetih Zoran Ferić zapravo tihi sudionik svih zbivanja oko Quoruma te da su quorumaši

"iznimno važni za cijelu priču (…) jer su na stranicama svog časopisa i svoje proze otvorili put

rocku, filmu, gradu, autsajderstvu i urbanom jeziku, pa novi prozaici više ne moraju otkrivati da je

voda dobra za piće, nego je jednostavno mogu popiti"11.

Odmaknemo li se malo od konkretnih tekstova i zanemarimo li vatrene izjave koje književni život

čine uzbudljivijim, čini mi se da postoji jedno bitno obilježje koje podjednako karakterizira i

determinira proznu senzibilnost osamdesetih i devedesetih. Riječ je o urbanosti. Grad se u toj prozi

javlja na razini teme i na razini stila; on je prostor modernoga nomadizma, nenastanjenosti i

raspršenosti duha. Urbani pejzaž je poput labirinta u kojemu je čovjek - želi li sačuvati osobnost -

prisiljen na paradoksalnu osamljenost unutar mnoštva, na odustajanje, na prisvajanje pozicije

autsajdera. Birajući za naslov ovoga izbora Popovićevu sintagmu "Goli grad", nastojao sam upravo

istaknuti tu urbanu senzibilnost kao kreativno uporište kratke priče i osamdesetih i devedesetih te

sugerirati kontinuitet u diskontinuitetu.

* * *

Ovdje ću ovaj ekskurz o hrvatskoj kratkoj priči u zadnjoj petini prošloga stoljeća privesti kraju.

Budući da je isti (ekskurz) zamišljen kao gest otvaranja vrata i uvođenja znatiželjnika u kuću,

odustajem od opsežnijih i ambicioznijih eksplikacija. Izdvojena obilježja i poetičke tendencije

rezultat su moga čitanja i njemu prirođene sljepoće i proizvoljnosti. Drukčiji su izbori i čitanja ne

samo mogući nego i neophodni.

10 Jagna Pogačnik - Quorumaši protiv novih prozaika, u: Backstage, Pop&Pop, Zagreb 2002, str. 28011 Isto, str. 281.

8

Davor Slamnig

Čudovište

Hodam nasipom pokraj rijeke. Sunce je ispred mene, u položaju u kojem se obično nalazi u pet sati.

Sa strane je nekakvo zelenilo, s desne vjerojatno šuma, a s lijeve livada. Mada gledam ravno ispred

sebe, u kutovima očiju vidim rijeku, pokraj livade. Sunce se reflektira od površine vode, pa rijeka

postaje narančasta. Od zvukova čuje se lepršanje ptica po šumi i škripa šljunka pod mojim i njenim

nogama.

Što bi učinio da sad iz vode izroni ogromno riječno čudovište?” pita me.

Pa… vjerojatno ono što bi situacija nalagala. Sve bi ovisilo o karakteru čudovišta. Riječna

čudovišta ne moraju biti a priori neprijateljski raspoložena prema nama. Možda bi ono reklo dobar

dan, pa bih i ja rekao dobar dan…

Ma ne. Čudovište bi te pitalo tri pitanja i, ako bi na njih dobro odgovorio, ispunilo bi ti želju, a

ako bi negdje pogriješio, pojelo bi te. A mene bi odvuklo u svoju podvodnu pećinu.

Zašto onda ne bi i ti odgovarala na pitanja, kad si već u gabuli kao i ja?

Gluposti. Tko je vidio da nježna nevina djevojka poput mene razgovara s čudovištima. To je

muški posao. Već smo se dogovorili da si ti najpametniji a ja najljepša. Uostalom, pouzdajem se u

tebe i prepuštam svoj život u tvoje ruke.

Bojim se da je to za mene prevelika odgovornost…

Ne izvlači se. Radi se o jednoj arhetipskoj situaciji. Ti si moj Zaštitnik.

O, u što sam se uvalio. Pretpostavljam da kad bi slučajno ovuda šetao sam, bez tebe, čudovište

uopće ne bi imalo motiva da izroni.

Naravno. Dakle, što bi učinio?

Zbrisao bih u šumu.

A mene ostavio na milost i nemilost čudovištu? Prase!

Pa dobro, pokušao bih odgovoriti na njegova pitanja. A ako bih negdje pogriješio, zbrisao bih u

šumu. To mi ne možeš zamjeriti.

9

Mmmmm…

Pa što ja znam…

Hajde, izmisli pitanja. Ti si mi zakuhala tu kašu. Ako se ne izvučem iz dreka, neću moći zaspati

večeras.

Dobro. Prvo pitanje. Zašto šećeš ovuda?

Hmmmm, zašto šećem ovuda. Zato što volim prirodu… Odmah bi me požderalo. Zato što

obožavam odgovarati na pitanje čudovišta pod prijetnjom smrti u pet popodne… mljaca! Zašto,

stvarno šećem ovuda? A ne onuda?… Ummm… Pali istina?

Istina je jedino što pali, kaže čudovište kaže ona.

Pa dobro, čudovište, evo odgovora na prvo pitanje: Šećem ovuda da bih bio u društvu ove

djevojke i da bi ona silom prilika na ovom udaljenom mjestu bila primorana svu svoju pažnju

pokloniti meni. A ti mi svojim naglim izranjanjem kvariš posao, možda bih još dodao.

Odgovor je točan, odgovorilo bi čudovište razočarano. A zatim bi te pitalo drugo pitanje, koje

glasi: Zašto želiš djevojčinu pažnju?

Nisam znao da čudovišta toliko vole njuškati po privatnom životu žrtava. Što ako ga moj odgovor

povrijedi?

Teško je povrijediti čudovište. Odgovori.

Zato što bih želio spavati s tom nevinom djevojkom na koju si bacilo oko, o čudovište. A onda bih

zbrisao u šumu.

Nema potrebe. Odgovor je točan. A sad dolazi treće, najteže pitanje. Ako odgovoriš na njega,

čudovište će ti ispuniti želju. Pitanje: Kako ćeš je navesti na to da spava s tobom?

Ha, ako stvarno uspijem smisliti kako ću je navesti na to, onda mi želju ne mora ni ispunjavati. Na

što bi nevina djevojka mogla pasti? Ahmmm… Pročitat ću joj jednu pjesmu… recimo.

Kakvu pjesmu?

Izvadim komad papira iz džepa i čitam:

10

Nevinoj djevojci

Poševi se sa mnom ili s nekim drugim

Neka te netko raspakira

Osjećaš i sama da ti je vrijeme već došlo

Nemoj o tome previše intelektualizirati

Ambalaža će ti se petrificirati

Shvati da si jedna od nas lego kokica

Natakni se na neku drugu priključi se nekom

našem projektu

Mnogo je mogućih permutacija

Svaki čas gradimo novu kućicu

Ljudi smo

Pašemo si

Točan odgovor kaže ona i ljubi me.

Nakon nekog vremena ležimo u travi, ispunjene želje.

Voliš li me? pita me.

Zaroni. Pogodili smo se samo za tri pitanja odgovaram i zaspim.

Davor Slamnig

Botanička bajka

Laci!

Profesor Ladislav Ladolež polako se osvrnuo na lijevu stranu, da ne bi bio izložen štrecanju u

križima koje je bilo neizbježno povezano s osvrtanjem na desnu. Tko li ga to ometa u proučavanju

ove zanimljive biljke?

Izolda? Izolda Kamenac!

11

Laci, dušo, nismo se vidjeli već… ima tome trideset godina! Dobro izgledaš!

Kao i ti promumljao je Ladislav, još uvijek nezadovoljan zbog prekida. Za njega je botanika

uvijek stajala ispred svih društvenih kontakata, pogotovo s laicima. Kao da si narasla dodao je.

Nisam narasla, nego me promatraš kroz povećalo.

Ah, da, zaista mrmljao je prof. Ladolež, ne spuštajući lupu. Vidiš, promatram jedan

interesantan primjerak, koji je zacijelo iz porodice Liliaceae, samo mu ne mogu odrediti vrstu...

Pa to je ljiljan, isti onakav kakav si mi poklonio za dvadeset prvi rođendan, sjećaš li se, Laci?

Hm, da, bilo je to prije četrdesetak godina, međutim bio je to Erythronium dens cains, dok mi ovo

više sliči na Fritillariju meleagris, ali nije.

Ah, Laci razdragano je cičala Izolda uvijek si znao naći predivna imena za najobičnije biljke.

Sjećam se, jednom smo šetali uz Savu, i nabola sam se na stričak…

Carduus acantooides recitirao je Ladolež mrzovoljno.

Vidiš veselo je pljeskala ručicama Izolda. A kad sam došla kući, mama me pitala od čega su te

mrlje na mojoj haljini. “Sjela sam na Hepnydois, mama” odgovorila sam joj. To si me ti naučio.

Bio si tako nježan, Laci!

Hedypnois ispravio ju je Ladolež i ubrao cvijet.

Ah, Laci, nećeš mi ga valjda pokloniti! Kao u stare dane!

Ne, odnijet ću ga kući i staviti u herbarij. Moram ga detaljno proučiti, konzultirati svoje

bilješke…

Ali Laci, moraš do mene na čaj. Skuhat ću tvoj omiljeni sljezov čaj!

Ladislav se iz ovog nije mogao izvući, jer je prijedlog bio neodoljiv. Malva silvestris prošaputao

je zaneseno. Ali ovaj će mi egzemplar uvenuti nemoćno je protestirao.

Stavit ćemo ga u vazu. Baš je lijep! Uživat ćemo u njegovoj ljepoti kao obični ljudi, prije nego što

ga ti, učenjače, sprešaš u svom herbariju i u nekoj prašnjavoj knjižurini pronađeš njegov latinski

naziv. Neka njegovo ime za nas još dva sata ostane tajna!

12

Hm promrmljao je profesor, čiju želju za naučnom spoznajom nije mogao pokolebati nikakav

zaneseni poetski izljev.

Ruku pod ruku odšetali su od parka do Izoldine kuće. Ladolež je na vratima ugledao nepoznato

prezime.

To je moj muž objasnila je Izolda. Umro je prije dvadeset godina. Jak napad peludne alergije.

Pijuckali su čaj iz starog austrijskog porculana. Na stolu je bila i mala vaza iz koje je stršio

primjerak.

Kako lijepo miriši primijetila je Izolda.

Vrlo intenzivnog je mirisa složio se Ladislav.

Sjećaš li se, Laci, pisao si pjesme u gimnaziji, izlazile su u školskom listu, a potpisivao si ih

pseudonimom, nekim čudnim imenom…

Calystegia podsjetio ju je Ladislav.

Da, da. Calystegia. Kako ti je tako romantično ime palo na pamet?

To je latinski naziv za ladolež nevoljko je priznao.

Kako je to duhovito, Laci! Ni u poeziji nikad nisi zaboravljao Nauku. Ostala mi je u sjećanju

jedna tvoja predivna pjesma. Zvala se “Zlatica”. Znam napamet jednu kiticu. Kiticu zlatica,

zamisli! Išla je ovako:

Zlatne su ti kose, kao latice

Proljetnog ledinjaka ili zlatice…

Možda zbog ukusnog sljezovog čaja, a možda zbog opojnog mirisa neidentificiranog primjerka

Fritillarije, profesor je sam odrecitirao druga dva stiha.

…Sa tri lapa čaške, lat, Ficaria.

Od rose na cvijeću nisi starija.

Neko vrijeme su zamišljeno promatrali stolnjak.

Vidiš, Izolda, danas smo mnogo stariji od rose reče zatim profesor.

13

Da, Laci. Ali nije važno… dopro je do njega Izoldin glas. Učinilo mu se kao da sjedi u

ogromnoj katedrali, kao da njen glas dolazi sa svih strana, ponovljen bezbroj puta, ali odjednom.

Udahnuo je duboko miris ljiljana. Pravilne šare stiliziranog cvijeća na stolnjaku počele su se

slijevati jedna u drugu, i odjednom se stol pretvorio u ogromnu livadu punu cvijeća, punu velikih

ljiljana.

Zaprepastio se: na livadi je ležala velika naborana masa, jedna ogromna ruka. Par dlaka na

nadlanici lelujalo se na vjetru. To je moja ruka pomislio je.

Laci, opet smo mladi začuo je dozivanje s druge strane livade. Nevoljko je digao oči, bio je

savršeno zadovoljan promatranjem svoje ruke na livadi, s dlakama koje se migolje. Međutim, ipak

je pogledao u daljinu, i ugledao pomlađenu Izoldu. Kao da ima dvadeset i jednu godinu! A ja?

upitao je.

I ti, Laci odgovorila je katedrala. Dođi.

Krenuo je oko livade da ne sruši stol. Došao je do nje i zabio glavu u njenu zlatnu kosu. Izolda

rekao je. Poželio je spavati s njom.

Otišli su zajedno do jednog pokretnog mekanog svijetlećeg mozaika koji je ona zvala “kauč”, i

pustili da šarene mrlje odjeće odcure na pod.

Sve je mnogo interesantnije i misterioznije nego što se na prvi pogled čini rekao je. A osim

toga, ništa ne znam, ali nikako ne mogu pogriješiti.

S tim je riječima utonuo u nju. A na vrhuncu, nakon dugog leta kroz travu, zabljesnuli su ljiljani,

kao da su od neonskih cijevi.

Obukli su se i vratili čaju, koji se sasvim ohladio. Polako je svitalo.

Ah, moj primjerak! Uvenuo je zavapio je profesor Ladolež. Moja mala Fritillaria.

I mi smo opet uvenuli rekla je Izolda sneno. Ali taj cvjetić, ispuštajući zadnji mirisni dah,

udahnuo nam je neku novu vrstu smirenja.

14

Profesor Ladolež žurio je kući napuštenim jutarnjim ulicama, pažljivo noseći vrećicu s

egzemplarom. Vrlo čudan efekt mislio je. To je zacijelo nova, još neotkrivena vrsta ljiljana. A

sad, sad će se zvati Fritillaria ladolesii!

Davor Slamnig

Salamama

U moru uzavrelih proteina, masti, pigmenata i mnogih drugih stvari koje ne treba spominjati, nešto

se važno desilo. U svom kaotičnom komešanju molekule su natrapale na jednu kombinaciju koja je

imala Značenje. Rodila se ideja. I rasla. Smrdjelo do neba.

Kad je tog jutra “Mesoproduktov” kombi stao ispred samoposluživanja, osjećala sam da je nešto

problematično na pomolu.

Francek vozi, i onda ja malo popričam s njim dok Džemo nosi robu iz kombija u skladište.

Ili je danas vruće kao u Papenovu loncu, ili mi se priviđa rekla sam.

Je, vruće je, čisto objektivno gledajući rekao je Francek, dok je Džemo krao Zombi s

lješnjakom. Ja osobno više volim Hiper s karamelom. Ali pustila sam mu, kao što mu pustim svaki

put. Jadni NKV šljaker teško nađe kakav užitak u životu. A ja sam ipak šefica. Kao da ja nemam

problema! Mlađa sam od pola baba u radnji, pojele su se od jala kad su me unaprijedili. Prave mi

probleme gdje stignu. Neki put zaista pomislim kako je sve to imaginarno, kako se jedan mučan

film vrti pred mojim očima, a u uši puštaju zvučne efekte. Baš kao noćas: moj Mirkec mi hriplje u

uho i steže me za sisu, a mene boli li boli, znam da ću dobiti mengu, ali kako da to njemu objasnim

u tom momentu, nema između nas komunikacije kad se on jednom zalaufa, tu odlaze k vragu sve

moderne seksološke teorije i nastupa dobra stara patrijarhalna dominacija. I neka mu bude, mislim

si ja, samo za kog boga onda moram i ja rintati svaki dan od šest do dva? Uglavnom ja to izdržim.

Čitala sam jedno pismo doktoru Koštičareviću, kaže ženska: “Dragi doktore, ja u odnosima sa

svojim suprugom ne doživljavam orgazam.” Ne doživljavaš orgazam, je li, mislim si ja njoj, ali ako

15

ga ne doživljavaš, kako onda znaš da imaš što doživjeti? Ha? A gospodin doktor njoj odgovara:

“Statistički je dokazano da u više od 70% brakova žena ne doživljava užitak u odnosu s mužem.

Vaša je situacija daleko od atipične. Pokušajte razgovarati sa svojim suprugom, objasniti mu što

vam godi, a što ne. U svakom slučaju, stimulirajte svoj klitoris sami za vrijeme odnosa.” Fala lepa.

To mogu i bez muškog društva.

Tako oni odu, Francek i Džemo, mislim, i u radnji ostanemo ja i Elika.

Odi ti malo na kasu kažem ja njoj, a ja odem prodavati suhomesnatu robu. I dođe gospođa

Đurićeva.

Kaj bumo danas gospođo? pitam ja nju, jer ako se na meni ne izdovolji u spiki, onda cijedi

Eliku, a ona je još mlada i takve stvari joj teško padaju.

Milica, dajte mi deset deka parizera, ako je friški kaže babuskara.

Je, je, friški je, sad su ga donesli igram ja i dalje ulogu vašeg domaćeg obiteljskog špeceraj-

majstora. Izvadim parizer iz frižidera gdje stoje te salame, i jednim potezom noža mu skinem kožu

(koja je plastična). I tu imamo i ja i gospođa Đurić kaj za videti. Parizer je inače blijedoroza ako je

friški, a blijedosmeđ ako je star.

Međutim, ovaj je bio crven.

Ja i Đurićka buljimo u njega.

Je, to vam je novi parizer. Tak vam ga sad delaju pokušam ja kao profesionalac izvući stvar. U

krajnju ruku, kakve je god boje, šunka nije. Jako vam je fini. Baš je fini dodala sam, kao da sam

ga sama jela.

Đurićka me podozrivo gleda. A kakav vam je ekstravuršt? pitala je.

E, kupit ćeš taj parizer, zainatila sam se ja, pa bio on crven ili lila.

Nema ekstravuršta rekla sam bezobrazno, mada je lijepo virio između tirolske i šunkerice. I tu je

Đurićka vidjela da šale nema.

Dobro, Milica, dajte mi onda deset deka tog parizera rekla je pokorno. Zna ona da se mene ne

isplati zezati. Ne idem ja zabadava s mesarom na gemište.

16

I tako joj ja narežem dvanaest deka tog parizera. Može malo više pitam, a ona potvrdno cvili. I

još nešto, gospođo? uslužno nudim, ali ona odmahuje glavom i kreće u pravcu kase. To će je

naučiti pameti.

Ja i Mirkec – moj muž – nemamo djece. I bolje, kaže on, i bolje, mislim si ja, ali opet, susjedi

dosađuju, a i moja mama me tupi svaki put kad je posjećujem u staračkom. Ne da mi je gušt.

Mirkecova je, fala bogu, odapela prošle godine. Ali, uglavnom, to pitanje se prije ili kasnije

postavlja: Zašto nemamo djece? Kontracepciju ne upotrebljavamo, niti smo je ikad upotrebljavali,

niti bih je ja ikad upotrebljavala, jer znam. Žene to znaju. Ili sam ja sterilna, ili je on. Ali ja mu

zbog toga ne pravim probleme. Niti on meni, fala bogu, inače bih ja odmah njemu. Srećom, ovako

postoji jedan prešutni sporazum da se to pitanje prešućuje. Meni nije lako. Na kraju krajeva, ja sam

žena, i to u godinama kad bih po svim propisima trebala biti majka. Ja volim djecu. Ali ako ih već

nema, nema. Ja se ne želim zbog toga osjećati frustrirana.

Taj dan vam ja prodam svojim gospođama penzionerkama još svojih kilu i pol parizera. I

radnicima. Mlađi svijet vam to ne kupuje. I možete si misliti kako sam se začudila sljedeći dan. U

petak.

Dođe gospon Jura. “Sedam deka parizera, bi vas prosil da mi tanko narežete, Milica.”

Sedam deka, stari, mislim si ja, nadam se da ćeš preživjeti do ponedjeljka. “Odmah, gospon Jura”,

kažem mu da ne bi odlutao. I dignem parizer, i vidim da je dobio natrag onu kilu i pol koje je

izgubio jučer. Ma to ti se samo pričinilo veli meni Elika poslije, ali vjerujte mi, već sam fala

bogu desetu godinu na tom poslu, imam ruku za to. Malo me panika uhvatila. Je, je, valjda mi se

samo pričinilo umirila sam Eliku, jer sam shvatila da previše pričam. Ona je ipak sa sela.

Međutim, odmah sam ga poskrivečki izvagala, i moje su se najcrnje slutnje obistinile. Parizer se

vratio na originalnu težinu, čak je bio koju deku teži. Samo da im inšpekcija ne dođe danas.

Taj dan, petak, forsirala sam parizer. Ostao je samo jedan ficlek od svojih trideset deka koji sam

sakrila ispod mortadele, i zatvorila dućan.

17

U subotu sam javila da sam bolesna. Kaj bu, bu mislila sam si. Elika ionako treba malo razviti

osjećaj odgovornosti na radnom mjestu.

Uslijedio je jedan za mene vrlo težak vikend. Dobila sam menstruaciju, kao što sam znala da ću je

dobiti, i mrzila cijeli svijet. A što je najgore, parizer mi nije išao iz glave. Ja sam praktična žena, ne

vjerujem vam ja u hipoteze, ali u mojoj su se glavi rađale razne teorije. Parizer koji raste. Pa ljudi

će misliti da nisam normalna.

U ponedjeljak sam teška srca otvorila dućan, i odmah krenula prema suhomesnatom odjelu. Elika,

odi u skladište i donesi novu kištru rudi-štapića rekla sam joj, da je se nekako riješim.

Ali rudi-štapića ima još dosta! rekla je Elika.

A čega nema dosta?

Nema flopsa!

Onda odi u skladište i donesi kištru flopsa. Morala sam je se nekako riješiti na moment.

Kad je Elika nestala, podigla sam mortadelu. Ispod nje parizer je ležao deblji nego ikad. A osim

toga… “osim toga” je čisti eufemizam. Osim toga, izrasle su mu male ručice.

Mora da sam se onesvijestila. Nisam žena koja se onesvješćuje, ali sad barem znam da, kad se

onesvijestim, imam dovoljno razloga za to.

A da se ti vratiš doma i odležiš još koji dan? pitala me Elika i odvalila mi još jednu šamarčinu.

Ne, ne, dobro mi je, samo nisam stigla doručkovati jutros objašnjavala sam joj dižući se s poda.

Fala bogu, još nije bilo mušterija.

Pojedi si malo kruha i parizera savjetovala mi je. Te njene riječi na mene nisu blagotvorno

djelovale.

U taj čas pred samoposluživanjem se zaustavio “Mesoproduktov” kombi. Na silu sam se sabrala i

ustala. Parizera nije bilo za vidjeti. Sakrio se.

Dobro jutro, ženske začuo se prijatni normalni ovozemaljski Francekov glas. Na moment mi se

učinilo da je sve to bio samo ružan san. Ali onda sam ga ugledala. Njegove male okice molećivo su

me promatrale između debrecinki.

18

Bok, Francek rekla sam najnormalnijim tonom.

Evo, Milica, nosimo ti par novih suhih i mesnatih razbacivao je Francek svoj profesionalni

humor.

Čuj, ne trebam parizera danas rekla sam mu ležerno. Samo bi mi još jedan trebao.

Znači, potrošači su napokon došli pameti i dalje se šalio Francek. Ovo je bio dobar moment da

produbim svoja znanja.

Čuj, a od čega uopće rade parizer? pitala sam ga usput.

Od bilo čega. Kuhaju u velikim kotlovima dok se ne raspadne. Dodaju boju. Čekaju da se ohladi i

koagulira. Daju ga meni da ga dam tebi. Ljudi kupuju. Ne znaju.

Sve se to poklapalo s mojim očekivanjima.

Ne znam što mi je bilo. Kad su odlazili, tutnula sam Džemi u ruku jedan Hiper s karamelom. Bolji

je od onog odvratnog Zombija namignula sam mu. Gledao me kao da sam mu preporučila

svinjetinu. E, Džemo, Džemo, mislila sam si, ne znam zašto. Kao da sam u jednom momentu

zavoljela ljude usprkos njihovim smrdljivim nogama, njihovu podrigivanju, njihovu hrkanju

neposredno nakon odnosa. Osjetila sam da smo svi mi jedna jadna vrsta osuđena na vječni konflikt

sa samim sobom. Znala sam da su Džemo, Francek, Elika i Mirkec samo druge varijante mene, i da

im ja želim samo dobro. Ukratko – bila sam sretna.

Te večeri napravila sam Mirkecu laganu večeru; kuhanu govedinu s hrenom. I dobro mu je

zapaprila. A kad je pojeo, skuhala sam jaku kavicu i izvadila bocu frankovke iz špajze.

Čekaj malo rekla sam mu i otišla u kupaonu. Imam jedan ruž boje čokolade. Poklonila mi ga je

Mirkecova sestrična prije dvije godine. Što je, tu je rekla sam si i namazala se s njim.

Kad sam se vratila, Mirkec je već istrusio pola vina. Ali kavica ga je držala budnim, i takav mi je

trebao. Te večeri mi je zaista trebao. Ja znam kakvu sliku ljudi imaju o prosječnom braku između

portira i šefice samoposluživanja, ali ja vam kažem: Mirkec je te noći bio bog ljubavi. Ni više ni

manje.

19

Probudio nas je dječji plač koji je dopirao kroz ulazna vrata. Pustila sam muža da prvi ode i dobije

svoj šok.

Milica, Milica vratio se slineći u spavaću sobu, netko nam je ostavio dijete pred vratima!

Što? upitala sam iznenađeno, ali u biti nisam bila iznenađena. Pomirila sam se s nekim stvarima

s kojima se teško pomiriti, ali kad se pomiriš, shvatiš da se nisi ograničio, već da si pred sobom

otvorio nove mogućnosti. Da vidim rekla sam, ustala, obukla šlafrok i krenula prema vratima.

Ležao je na otiraču koji smo jeftino kupili od cigana kad smo se uselili, i promatrao me pametnim

pogledom.

Mama rekao je.

Davor Slamnig

Pješčani kraljevi

Bila jednom zemlja pijeska kojom su vladali Pješčani kraljevi. Sastojali su se od pijeska, i jedino

što ih je moglo povrijediti, pa čak i uništiti, bila je rijetka kiša koja je povremeno padala čak i u tim

suhim krajevima.

Voda je bila najopasnija stvar u zemlji pijeska. Ta razorna tekućina mogla je u trenu raspršiti zrnca

od kojih su se sastojala pješčana bića i pretvoriti ih u blato.

Jednog je dana u zemlju pijeska zalutao Uljez. Bio je čudesno brz u svojim pokretima, hodajući

gazio je nastambe i hramove.

Pješčani su se kraljevi sastali da razmotre stvar.

Prepriječimo mu put velikim brdom pijeska; vratit će se otkud je i došao reče Prvi kralj. Učiniše

tako.

Uljez se, međutim, popeo na brdo i nastavio svojim putem.

Iskopajmo duboku rupu, neka se zatrpa u njoj predloži Drugi kralj.

Uljez se, međutim, iskobeljao iz rupe, otresao pijesak i krenuo dalje.

20

Kraljevi su nijemo gledali njegov hod. Napokon se oglasio Treći kralj:

Imam ideju koja se nadovezuje na plan Drugog kralja. Iskopajmo duboku rupu i napunimo je

vodom.

Vodom? uzvikne Prvi kralj užasnuto.

Da, vodom reče Treći kralj. Neka njega voda rastopi.

Nema drugog rješenja reče Drugi kralj. I iskopaše duboku rupu i napuniše je vodom.

Uljez je pred sobom ugledao malo jezerce. Kleknuo je do ruba, umočio ruke, prinio ih ustima i

popio gutljaj.

Nema pomoći rekao je Prvi kralj. On pije našu smrt.

Pričekajmo malo, otrov će ga razoriti iznutra reče Drugi kralj.

Uljez je ustao, skinuo odjeću i zaplivao.

21

Milko Valent

Igra fluida

(smrt ima miris svježih jabuka)

Na Jadranskoj magistrali između Neuma i Bistrine kod mjesta Pječat, negdje pred zoru, dogodio se

strahovit sudar. Autobus splitskog “Putniktransa” skrenuo je sa svoje putanje i udario u putnički

automobil zagrebačke registracije. Pukim slučajem vozač osobnih kola ostao je živ, iako je od

vozila ostala samo hrpa neupotrebljivog željeza, lima i plastike.

Liječnici kažu da ću ili ostati živ kao doživotni invalid ili umrijeti. I jedno i drugo – utješno. Nešto

je ipak sigurno: za upravljač automobila neću više nikad sjesti.

Majska toplina zanjiše zavjese. Sestra Dunja, medicinski radnik živahnih bedara, priđe bolesničkom

krevetu na kojem sam provodio vrijeme. Stavljajući čaj s limunom na ormarić, zagleda se u

Vergilijevu smrt Hermanna Brocha koja je blago i nježno počivala na mojim grudima.

– Čitate?! Sigurno je nešto napeto, ha? – veselo zapita.

– Fenomenalno, čak užasno napeto – kažem.

– I ja volim napete stvari, spore i dosadne mrzim.

Umirem lagano i dostižno; mala doza patetične ekstravagancije meškolji se u bijeloj školjci

postelje. Umirem i doista dobro podnosim tu tako jednostavnu činjenicu. Ponekad osjetim snažno

seksualno uzbuđenje prema medicinskoj sestri, ali toliko sam slomljen da ne mogu ni masturbirati.

A ipak: on se diže. Nevjerojatno! Eros i Thánatos dobro surađuju. Tako su bliski.

22

Umirem i čitam. Skromno i jednostavno prevrćem stranice. Najutješnije je čitati posljednji odjeljak

Vergilijeve smrti “Povratak”. Obećava mnogo, vrlo mnogo. Artikulirajući predsmrtno stanje,

uostalom neprekidno igrajući na oštrici prelaza, Broch na mahove uspijeva jezikom dotaći “znanje

ničega”… ono smrtno koje već po svojoj prirodi nužno bježi svakoj spoznaji jer je “s onu stranu

govora” /Broch/. Gotovo komatozno stanje Vergilija utiskuje neumitnu fresku smrti na krhki život

pjesnika; svježe boje ničega sjaje na tamnom platnu ništa, a na pragu čeka… malo mitologije nikad

ne šteti… a na pragu čeka Haron; njegova je palica nezasitna a lađa s neograničenim brojem mjesta,

smrtnih sjedišta. Ovdje se više ne radi o Eneidi, nije više u pitanju tako teški problem kao što je to

odnos između umjetnosti i istine… ne, ovdje nema problema jer sve postaje isto, postaje smrtno…

nestaje kao smrtnije, najsmrtnije… kao što je to već i unaprijed bilo: ništa kao sve i sve kao ništa…

Ipak, sve još traje, jabuke su fine i treba ih pojesti.

Predstavnik liječničkog konzilija obavijestio je:

– moju suprugu da je “suprug u prilično slabom stanju”;

– moje kolege s fakulteta da je “profesor u nezavidnom položaju”;

– moju ljubavnicu da je “vaš prijatelj u zaista gadnoj situaciji”;

– moje prijatelje da je “vaš dragi prijatelj u katastrofalnom očekivanju kraja”;

– moje roditelje da “mu na žalost nema spasa”.

* * *

Umaranje noći oduvijek je bila

moja istinska zabava u kojoj

sam najviše pronalazio sama sebe

23

Poslije večere zabranjeno je čitati, uopće zabranjeno je naprezati se bilo kakvim aktivnostima. Ali

čovjek koji je jednom pročitao Vergilijevu smrt ne osjeća više nikakvo naprezanje, može se lagodno

prepustiti radnji koja ga najviše veseli – sjećanju. I to ne bilo kakvom već fotografskom sjećanju.

Hajde, učini nešto! Umaraj noć! Hej, prijatelju, sjeti se i reci mi nešto o njoj! O toj noći, o tom

noćnom danu.

Voziš se magistralom. Iz suprotnog smjera jure vozila i bljeskaju svjetlima, kreteni… ne znaju

prema propisima uskladiti rasvjetna tijela. Ljutiš se i psuješ. Pokraj tebe u automobilu sklupčala se

u mraku tama; radosno te gleda, promatra tvoj profil i voli te snažnim prisustvom; upija se u tvoje

zjenice koje pažljivo motre put, daje ti snagu, tama te raduje svojim dobrim smiješkom i bubri

radost ispod tvog ošita; dok stiskaš gas u preponama slatki srsi luče vlagu, istiskuju tvoje najjače

gorivo… prema tom gorivu benzin je tek tehnološka doskočica bez soka. Voziš umjereno, kotači

nesmiljeno gutaju prazninu, žvaču sudbinu. Tebi najdraža, ozarena tama stavlja svoju toplu ruku na

tvoje bedro i gnječi ga nježnim dodirima, preko tkanine osjećaš vrući palež, ludo stremljenje života

i smrti, zaigrano isparavanje strasti u noćnoj vožnji bez kraja… osjećaš zakovitlane pramičke

nestajanja u kosi, u srcu, u bubrezima… njušiš žudno te plemenite dimove i misliš kako si

bezmjerno sretan, kako si uzbuđen mirisom paljevine koja oplakuje tvoju nezajažljivu kožu, koja

struji uz tvoje nezasitno tijelo… sav u blijedoj boji neona ponestaješ.

Vozilo jede magistralu, a ti voliš brzinu prožetu sporošću. Ti voliš slatko prožeto gorkim i kiselim.

Sigurnim rutinskim kretnjama mijenjaš brzine, na tvoju ruku iz mraka ruku pruža voljena tama:

meka paučina hrabrosti, ludosti, sna i nježnosti. Tako te osjećam, kažeš, tako te potpuno osjećam,

kažeš plodnoj i uspravnoj tami; to kažeš njoj, svojoj miljenici vlastite nužnosti, žudnje i

neutaživosti u životnom zadatku koji ćeš sigurno obaviti ne misleći na puku sebičnost.

Zora prstima prozračnim od ništavila hvata magistralu. Obrisi vozila koja dolaze iz suprotnog

pravca sve su jasniji. Jedan teški autobus pojavljuje se na obzoru i tiho klizi prema tebi, dok lik

šofera preplavljuju zrake jutarnjeg rumenila. I sve je tako normalno.

24

Leš rijetko kada može biti

simpatičan, a poluleš još manje;

smrt za žive ima miris hladnog

znoja, a prilikom prelaska u to

“stanje” moguće su još samo

fantazije u nekom molu

Ako je poslije večere zabranjeno čitati i činiti ostale moguće stvari, to ne znači da je zabranjeno

umirati; ma kako da je to perverzan čin, može se reći i odvratno banalan, njemu je dopuštena

neograničena sloboda nužnosti.

Umirem. To možda nije lijepo ali je korisno… ne želim ostati doživotni invalid nedosežan

življenju…

Udarac je bio toliko jak da sam osjetio milinu potapanja u perje. Zatim su krupne zvijezde prekrile

nebo optočivši crnilo svemira, nemušta bjelina zarazila je prostor obiljem bezosjećajnosti i začela

toplu crninu natopljenu plodovima i mira i nepomičnosti. Udobno sam plovio lak poput pera,

nepomičan i pun zahvalnosti što sam prisustvovao spajanju svjetlosti i tame, jabuke su mirisale

svježinom hladnog znoja sažimajući raznorodna značenja u svijetlo-tamnom spoju niti previše

značajnom niti previše beznačajnom, ali ipak dovoljno prisutnom da probudi ponekog crva u voću,

poneku bubu u smrtnom mesu, poneko ospoljenje koje u krajnjoj točki teži uznemirenom

razlučivanju konačnosti i beskonačnosti, muškog i ženskog, zdravog i bolesnog, grubog i nježnog,

jer svijetlotamni spoj doživljuje se kao ukusno jedinstvo svega i ničega, kao jestiva aroma žuđene

praznine nepostojanja a ne samo kao opipljivi užitak, dozvoljeni nektar prebujne prisutnosti

životnog fluida, ne samo kao tankoćutnost u raspojasanim rukama ljubavi spram zagonetnog nego i

25

kao zanesenost ulaska u bezmirisno ništa. Ali ipak, sve u svemu, na ovom stupnju paperjastog

lelujanja moje tijelo osjećalo je da još ima izgleda da bude…

Priželjkivanje Haronove

turističke trabakule ne

umanjuje moju spremnost

na još jedno kušanje jabuke

Trajem sporovozno, umirem detaljno. Sestra Dunja se neizmjerno trudi, pokušava svašta ali uzalud.

Mlijeko, voće, tople juhice i ostale jestvine odustaju od posustalosti mojeg organizma;

nepredviđene okolnosti smrtnog zaustavljaju bez sumnje ljupku pomoć sokova koje nudi priprosta

ali privlačna i poštena osoba medicinske sestre. Jedina pomoć koju osjećam koliko-toliko

djelotvornom jest, iskreno priznajem, jest Dunjino vrckanje elegantno-dražesnim dupetom prilikom

napuštanja područja mog kreveta… zamućenim pogledom samrtnika živo pratim

uzbuđujuće/umirujuće oscilacije sočnih guzova, polumrtvim zjenicama ocjenjujem širinu mesnatih

pregiba… mislim kako bi to bilo dobro… bilo dobro za što?… već sam zaboravio, krhko je

najednom sjećanje u skrhanom tijelu. Nepovezane su boje… male patkice plivaju rijekom, a tako

bih htio nešto učiniti… poljubiti nekoliko stranica, pročitati sve potrebne guzove, održati neko

malo predavanje na zelenoj livadi i ukazati studentima pravi put, kako bi štetnost od pušenja bila

što manja a korist od plivanja što veća… i kako ono ide… najradije bih zapjevao stanoviti menuet,

Boccherinijev, recimo… ili da zafićukam neku oštru rock stvar… ali, dođavola, ne izlazi mi glas…

ne čuje se fićuk…

Mrene padaju s neba.

26

Stiks čeka, i ja sam

spreman okusiti prelazak

praga

Sjećanje na snagu autobusa sve je dalje, lik dobroćudnog šofera nestaje u pukotini sekurita, u

zdrobljenim šarama neba. Sada me čeka svečani vozač, splavar i gonič, ribič i vodič.

Mrtve tipke preplavljuju moju nutrinu; igra promašenog fluida vibrira sućutni requiem za moje

bezuspješno tijelo, za moju slučajnu prisutnost: mogao sam i ne biti, zar ne?

Pun sam kvalitetnog requiema, opijumski me rastače pretačući svaki moj dio u zasluženi zaborav:

nešto odlazi u biljke, nešto u miomirisni zrak obuzet tamom, a sve odlazi u ništa. Sve više tonem u

sipkavi nedohod usisavajući mrak brzinom grimizne spužve jer sam, sad to pouzdano ćutim, već od

svog postanka lomna sazdanost uzaludne nade i mirisa svježih jabuka, tako da moj rast nalazi svoj

konačni razlog u nužnoj prolaznosti, u sveobuhvatnoj i propadljivosti svake oholosti i ponosa,

svake plašljivosti i hrabrosti, svake taštine svijeta.

Umirem konačno i neopozivo. A ipak, prije nego plavocrne mrene svemirskog neba pretvore sve

moje u tamnu neprepoznatljivost, želim uputiti ovaj nemoćni disaj ovih nemoćnih riječi svilenim

prostranstvima umirućih ali još živih: naučio sam voljeti ono sve što jest, naučio sam voljeti miris

svježih jabuka, naučio sam voljeti ljubavno prisustvo plodne tame u svojem automobilu, naučio

sam voljeti nesebično i to je dobro.

Dosta je! Prozirne mrene kopne moje mrtve oči, a rijeka ničega zove jer čeka svoju neophodnu

hranu. Dođi! Dođi, tâmo! Prati me! Sa mnom je bilo lijepo živjeti, sa mnom je lijepo i umrijeti jer

znam voljeti miris svježih jabuka.

27

Edo Budiša

Lijepa priča

Bilo je to ono slavno i nesigurno doba kada vlast nije uspijevala kontrolirati čitavo područje zemlje,

te se posvema ustalio običaj da u okolici kakvog grada, u najbližoj šumi, svoj nastan ima četa

razbojnika. Kako su priprosti ljudi odvajkada odmetništvo držali romantičnom ludošću naspram

ugnjetavačkoj čizmi vlastite države, grupe vihorastih bandita mogle su računati na diskreciju

stanovništva, a katkad i na potpunu podršku. To su odmetnici usrdno koristili, pljačkajući često i

iznenada bogate trgovce i državne službenike, a katkad, ruku na srce, i pokoji siromah postade

žrtva njihove obijesti. No, slični slučajevi bili su rijetki i nepotrebno ih je naglašavati, jer to može

samo iskriviti našu predstavu o ljudima s one strane zakona.

Jednom neki gradski trgovac, hoteći biti lukaviji od moguće opasnosti, pošalje svoju kćerku,

priprosto je obukavši, u susjedno selo da prenese veću sumu zlatnika. Nadao se da razbojnici neće

napasti jadno djevojče. Svakako da je bio zaveden pričama koje su se u to vrijeme ispredale uz

vatru i koje su veličale ponositost i častoljublje odmetnika, jer vođi razbojnika, skrivenom u grmlju

pokraj puta, nije promakla izuzetna ljepota mlade djevojke – ljepota koja bijaše rezultat

svakodnevne i usrdne njege, a to bijaše nešto nepoznato za obične seoske prostakuše. Možda je

silovitost njegova karaktera nadjačala njegovu osjećajnost, te on iskoči iz zasjede, zarobi djevojku i

smjesta je htjede povaliti pod prvim stablom, kako bijaše red i kako se već uobičavalo u ono doba.

Djevojci navriješe suze na oči i plačući zamoli razbojnika da je pusti kući.

– Što bi me moglo odvratiti od moje namjere i natjerati me da te netaknutu pustim? – upita je

razbojnik.

– Dopusti da ti nešto ispričam – zamoli ga djevojka, a ovaj nakon kraćeg razmišljanja pristade.

Tada ona rastvori svoje uplašene oči i poče pripovijedati. Pričala je neku veoma lijepu priču. Potom

joj se disanje smirilo i grudi su se stale uzdizati i spuštati vrlo odmjereno i stidljivo. Bandit je kao

28

začaran gledao u njeno zaneseno lišce, te udivljeno slušao bogatstvo riječi, koje se po svojoj ljepoti

ni s čim nisu mogle usporediti. Kad je djevojka završila, odmetnik joj reče:

– Bila je to lijepa priča. Zaslužila si da te pustim.

I tako je sretno po djevojku završila ova mala zgoda. Nakon izvjesnog vremena isti razbojnik

dospije u zatvor, a kako je čitavog života plesao na tananoj niti između pravde i nepravde, ta ga

nezavidna situacija ne bi uopće pogodila da sljedeće jutro nije padala odluka kobna po njegov

život: trebali su ga objesiti. Satjeran u škripac, njemu te noći sine očajnička ideja, te, sjetivši se one

lijepe priče, pozove noćnog čuvara zatvora i stade mu pripovijedati. Izvrsno je zapamtio sve

djevojčine riječi i vjerno je prepričao lijepu priču.

– Čovjek koji ispriča ovako lijepu priču – reče mu čuvar zatvora – ne može biti zao. Ti ne

zaslužuješ da umreš.

Izrekavši to, s nekim neobičnim odsjajem u očima, čuvar otključa vrata ćelije i pusti odmetnika na

slobodu. Vjerojatno to ne bi učinio da je znao da će sutradan, zbog te svoje nepromišljenosti,

namjesto razbojnika on biti obješen.

Nekoliko godina kasnije razbojnik se oženi i nastani u drugom kraju s namjerom da mirno i pošteno

odživi ostatak svog života. No, jednog dana neka opaka bolest baci njegovu ženu u postelju. Nakon

mnogo toplih čajeva i hladnih obloga njen se život nađe u božjim rukama, te bivši odmetnik, ne

znajući što da još učini, sjedne do njenog kreveta i ispriča joj, veoma polako i biranim riječima, onu

lijepu priču. Kao da se malo nasmiješila, kao da je život ponovo ušao u njezino tijelo. Sljedećeg je

dana njegova žena već uzmogla hodati, a uskoro je bila potpuno zdrava.

Grijesi iz prošlosti ne mogu se jednostavno izbrisati, a ljudskoj pravdi nije nimalo lako uteći. Tako

se vlast, ipak doduše sa zakašnjenjem, dočepala bivšeg bandita i milosrdno mu podarila vječni mir.

Njegova ga je žena mnogo godina nadživjela, a na svojoj samrtnoj postelji, ćuteći ledene prste smrti

za vratom, ona pozove najmlađeg unuka i, kao najveću tajnu, ispriča mu onu sudbinsku lijepu

priču.

29

Prolazile su godine i unuk je odrastao u skladno razvijena mladića, blagog pogleda i tamne, pomalo

kovrčave brade. Razmišljajući jedne večeri o svojoj pokojnoj babi, on se sjeti da mu je na samrti

ispričala neku lijepu priču. Međutim, shvati da se same priče nikako ne može prisjetiti, pa, želeći da

nekako oda poštovanje prošlosti, koja se neće tako skoro ponoviti, napiše ovu priču i nazove je

lijepom.

U svim tvojim postupcima prepoznao sam svoj prijašnji život. I ja sam pljuvao na svoje društvo i

želio biti buntovnik. I ja sam sanjao iste snove. Imao sam iste djevojke i slikao iste slike. Govorio

sam tvojim riječima i plakao nad istim pitanjima. Ti si, u stvari ja. Čudan je to osjećaj znati da si se

ponovo rodio i to još za svoga prvog života. Otišao sam i vjerojatno me nikada više nećeš vidjeti.

Odlučio sam da te poštedim toga da unaprijed doznaš kako ćeš završiti svoj život. Oduvijek sam

bio human, zar ne?

Ezop

Nije bilo nikakvog postscriptuma i možda mi je zbog toga bilo malo žao. Zgužvao sam pismo i

bacio ga u kut sobe. Do đavola, ova je soba previše uredna.

Edo Budiša

Pakleni izum Antonia Brava

Cijela je ova priča sklopljena na temelju odbačene hrpe ispisana papira. Mnoštvo je rukom

napisanih redova zgusnutih slova ostalo bez pravog potpisa. Nigdje nema imena ni prezimena pisca

spisa. Samo se ponegdje mogao naći naizgled nečitljiv, ali ipak dokučiv umrljani paraf. Pisalo je

Ezop.

Čitav život Antonia Brava naknadno je iskonstruiran po gomili bez reda nabacanih papira čudnog

čovjeka, kojeg ćemo ovdje jednostavno zvati Ezop, mada ne znamo da li onaj paraf označuje njega,

ili je simbol na nešto nama nepoznato i nedokučivo (jer, teško je povjerovati da ćemo u budućnosti

30

išta pobliže doznati o tom čudnom starcu, koji je umro sa sretnim osmijehom na licu, zahtijevajući

od čovječanstva običan pokop, bez procesije).

Iz rukopisa doznajemo da je Ezop, čovjek najmanje pola stoljeća stariji od svjetskog mira, bio

jedini pravi prijatelj Antonia. Prisutan čak na njegovom rođenju (a da Antonio to nikada nije

saznao) pratio je rast novog čovjeka. Isprva je bio u izravnom doticaju s mladim čovjekom, ne

odajući svoju nazočnost, bojeći se da ne utječe previše na njegov život (na jednom mjestu Ezop je

zapisao da bježi, jer je otkrio strašnu stvar: Ezop je, u stvari, Antonio, i u mladićevom je životu

vidio ponavljanje svog dugačkog života). Možda je sve tako izgledalo onog trenutka kada je Ezop

netragom nestao iz Antonijeva života, no sada vidimo da se starac ipak varao. Antonio nije nikada

doživio Ezopovu duboku starost (da li je uopće bilo moguće nakon proročanstva?). No, pođimo

ispočetka.

Antonio Bravo se rodio 20.08.1958. u rodilištu Kastarije, grada čiji građani ne vjeruju ni u što. Bio

je maleno i nerazvijeno dijete, pa se majka brinula za njegov daljnji razvoj, te ga počela intenzivno

hraniti, ponajviše vitaminima. Izgleda da nije bila dosljedna u toj kuri debljanja, jer je dijete počelo

poprimati izgled lopte (vitamini, inače imaju drukčije djelovanje). Porodica Bravo je običavala

svake subote odlaziti na dvodnevni vikend u najbliže selo Tarkin. Tu je Antonio rastao na travnatim

terenima, pod rupičastim maslinama, u kamenim zidićima, pijući svježe kravlje mlijeko, a prezirući

maslac i marmeladu.

Vikend je obično trajao četrdeset osam sati, a to je bilo dovoljno da se razbukta u dječaka strast za

stvarnošću i prirodom. Ostalo bi vrijeme u Kastariji mali Antonio provodio čitajući knjige i

razvijajući svoju maštu (vidjet ćemo kasnije da je to bilo pogubno za njega). Kao desetogodišnjak

se po prvi put u svom životu zaljubio. Zvala se violina. Imala je četiri žice i pravo gudalo s

mnoštvom struna.

Malog, debelog, kovrčavog Antonia roditelji su upisali u muzičku školu i on je, upornošću pingvina

koji želi naučiti letjeti, prionuo vježbi. Nekako u to vrijeme počeo je cijeniti svoje ruke. Shvaćao je

da bez gipkih prstiju i spretnog zgloba nema njegove muzike, a ni života, mislio je.

31

Prijatelj Jan opisuje ga kao ekscentrika. Nikada ne bi poslije nastave ostajao s ostalim na malom (u

to doba – velikom) nogometu u šumici pokraj škole. Odlazio bi kući, razgibavao svoje prste i

prihvaćao se sviranja. Pričali su za njega da je bio vječito blijed i veoma nespretan, mada mu je na

licu stajao zagonetan osmijeh zadovoljstva kad bi posrnuo i pao i kad mu nitko ne bi pomogao. To

je bila neka vrst zluradosti, ili možda maska. Čak i djeca nauče, poučena primjerom odraslih,

skrivati prave osjećaje, a katkada i sam plač. Teško je reći što je natjeralo Antonia da suze potiskuje

u sebi. Po riječima Ezopa, on je bio nevjerovatno osjećajan i to je križ kojeg se nikada nije

oslobodio.

Izvanredan utjecaj na njegov izgled imao je nagli čin njegovoga oca. Upisao je sina jedinca u

plivački klub i otrgnuo ga privremeno od violine. Za kratko vrijeme Antonio je izrastao u skladno

građena vitka mladića, koji voli sport i svira violinu. Njegova prošlost nespretnog debeljka bila je

zauvijek izbrisana.

U gimnaziji je bez mnogo truda postao najbolji učenik u razredu. Bio je nesposoban da odbije

nekome učiniti uslugu, pa su tu njegovu urođenu slabost drugovi iz razreda počeli koristiti

nepoštedno. Vjerojatno se nadajući da će time steći njihovo prijateljstvo, on je svima pomagao

rješavajući domaće i školske zadaće, šapćući čak i iznad svojih mogućnosti. Zauzvrat su ga izvan

škole izbjegavali. A on je njegovao svoje ruke i svirao violinu. U jednoj je svojoj ljubavnoj pjesmi

(kao i svi preosjećajni đaci tog doba pisao je pjesme, ne naročito dobre, ali zato vrlo iskrene i

sanjarske) zamislio sebe kao ljubavnika koji svojoj izabranici svira serenadu violinom. Profesorica

književnosti priča da je u jednoj školskoj zadaći napisao hvalospjev ljudskim rukama i ona se tada

upitala otkuda mu ta opsesija.

U to se doba desio događaj koji je za kratko vrijeme izbjegao Ezopovoj pažnji i o kojem imamo, na

sreću, drugih iskaza. Antonio je s dva prijatelja otišao do neke proročice, koja mu pročita

budućnost. Sredovječna vidovita žena, okružena mnoštvom mačaka, reče mu da će živjeti veoma

kratko i da su mu ruke osuđene, a osudu će sam izvršiti. Te su ga riječi malo zbunile, jer mu žena

32

nije objasnila o kakvoj se osudi radi, no on se samo osmjehnuo i otišao. Nije mogao povjerovati da

bi sam učinio svojim rukama zlo. Ruke su mu bile svetinja dostojna slijepog obožavanja.

Zaboravio je proročanstvo. Put ga je nanio u veliki grad. Upisao se na sveučilište i odabrao

muzičku akademiju. U ovom je razdoblju malo teže pratiti njegovo kretanje i slijedeće rečenice

mješavina su stvarnosti, maštarija i nečeg trećeg (a to treće ona je stvarnost koja živi u nama i koja

ne pripada nikom drugom i nitko je nikada neće doznati, bar ne onakvu kakva je u nama bujala).

Sa studentskim je životom započelo njegovo lutanje po gradskim krčmama. U jednoj je zadimljenoj

vinskoj rupi sreo vraga kako sjedi na velikom kamenom dlanu. Slijedio je kratak dijalog. Vrag mu

pokaže svoju ogrlicu od nanizanih ljudskih ruku i još mu vjerojatno reče da mu manjkaju dva

primjerka u zbirci. Sigurno je da Antonio nije htio dati svoje ruke bez borbe. Stoga možemo

zamisliti da je on predložio vragu nek se ogledaju u duelu, a pobjednik dobiva ruke. Na licu mjesta

stvorena su pravila sudbinskog dvoboja, koji ipak nije ništa mijenjao, kako će se kasnije pokazati.

Trebalo je dokazati koji od protivnika ima više mašte. Vrag mu u trenu prikaže sve paklene muke i

nasmije se (ovdje smo dodali vragov smijeh, jer je cijeli svijet uvjeren da se đavoli opako i glasno

smiju, pa bi priča bez smijeha bila vrlo neuvjerljiva). Na to Antonio izmisli nevjerojatnu napravu, a

ona iznenadi i samog vrata, koji prizna da je pobijeđen. Nevjerojatnu napravu, koja je posve

ošamutila vraga i spasila umjetničke ruke, Antonio je kasnije smjestio u ormar. I sam je priznavao

da misli kako tu svoju umotvorinu neće nikad upotrijebiti, već samo zadržati kao uspomenu na

prebrođeni dvoboj.

Jasno nam je kako nestvarno zvuči ovaj opis susreta s vragom, ali ovo je bio jedini način da se

popuni praznina koja je nastala u Antonijevu životu odlaskom u veliki grad. Sad je na redu

prijelomni susret s Magdalenom Braun. S njome se polako bliži i kraj naše priče.

Magdalena Braun je postala njegova najveća ljubav (potisnuvši u kraj i samu violinu, te učinivši da

Antonio potpuno zanemari vježbanje) i odmah je ispunila pretežni dio njegova vremena i misli.

Proučavajući Ezopove opise zaključujemo da Magdalena nije u Antonija bila toliko zaljubljena kao

on u nju (nekoliko puta je otišla bez riječi, i nakon dužeg izbivanja vraćala mu se, također, šutke).

33

To je ipak nije spriječilo da mu u jednom trenutku pokloni mali kavez u kojem je sjedio običan ćuk.

Antonio je kavez s ćukom stavio na stalažu pokraj knjiga i odnosio se prema njemu kao prema

svojim rukama.

Nevjerojatno je da se događaj koji slijedi nije desio u trenutku svađe, već naprotiv, u času kad je

Antonio osjetio da mu je Magdalena bliža nego ikad, i da ga ipak voli.

Usred bezazlene igre Antonio zarije malo jače prste među Magdalenina rebra (želeći je možda

zagolicati), na što se ona naglo istrgne, lupi snažno glavom o oštru ivicu kuhinjske komode i ostane

nepomično ležati. Nije bilo dvojbe. Mrtva. Tek nakon par časaka Antonio spozna što je učinio.

Nakon neodređenog vremena tihe i suhe tuge, on se pribere. Pogleda svoje ruke koje su uništile

(nije se u tom trenutku pitao je li bilo slučajno ili namjerno, jednostavno: on je uzrokovao njezinu

smrt) osobu kojoj je strujala najjača bujica njegove ljubavi. Shvati da su ruke krive i da ih nekako

mora kazniti. Tada se sjeti starog proročanstva i svoje čudovišne naprave kojom je pobijedio vraga.

Znao je što mu je činiti.

Otvorio je ormar i izvadio napravu. Zvala se: NAJSAVRŠENIJI NAČIN DA SI ČOVJEK BEZ

IČIJE POMOĆI OSIJEČE OBJE RUKE. Prinio je napravu na sredinu sobe i postavio je konačno

na stol. Ulazila je sva u sebe i bila je jarko crvene boje. Bijaše glatka, a sprijeda su virila dva

otvora.

Antonio pristupa vratima, čvrsto ih zatvara, onemogućivši bilo kakav prilaz sebi (a nitko ionako ne

bi došao) i prilazi stolu. Stavi lagano obje ruke u tamne otvore i naprava nepogrešivo proradi.

Presuda bude izvršena.

Možemo pretpostaviti da je, ne shvaćajući što se dešava s one strane kaveznih rešetaka, ćuk tada

pomislio:

“Uvijek kad stanem razmišljati o svom velikom problemu, rastvori se debeli oklop oko mog srca i

iz njega izleti tisuću osica s tisuću šiljaka. Svi se šiljci ustreme na moju ranjivu i osjetljivu dušu, a

ja si u tom trenutku postavim pitanje (koje vidim jasno, a ne vidim odgovora): O, bože, zašto mi

nisi podario ruke poput čovjekovih da stvaram drugačiji život i da milujem sebe i druge?”

34

Edo Budiša

Prodavaonica tajni

Dok sam bio još mali dječak, u mojoj je ulici imao svoju radnju Dino Buzzati. Zvala se

“Prodavaonica tajni”. Nalazila se točno na mjestu gdje se činilo da ulica nestaje, a zatim da

završava skokom u nebo – baš na vrhu brijega. To je ujedno bilo i najbolje osvijetljeno mjesto

dugačke uske ulice, zato jer su greškom izvođača radova, umjesto dva, postavljena četiri velika

lampiona, koji su se u noći vidjeli izdaleka, čak s otoka Sedam dlaka. Vrata i prozorski kapci

malenog dućana bili su obojeni u žarko žuto, dok je dimnjak bio upadljive ljubičaste boje. Zaista,

“Prodavaonica tajni” nije izgledala nimalo tajnovito.

Često sam sa zanimanjem promatrao, s druge strane ulice, kako mušterije ulaze i izlaze iz žutog

dućana, jer se ja nisam mnogo razlikovao od svih dječaka moga uzrasta, te mi radoznalosti nije

manjkalo. Ionako sam imao vremena na pretek, budući da nisam išao u školu. Odgajala me ulica,

jer bijah obična skitnica, bez oca i majke, koja je živjela od milostinje dobrih ljudi ovoga grada.

Stara gospođa Rosalia, koja bi mi često ponudila konačište, ispričala mi je kako sam pronađen u

pelenama za jedne olujne noći, ostavljen onako mali i bespomoćan na stepenicama crkve.

Tko zna je li radoznalost jednog probisvijeta veća od one u normalnih ljudi? Ja sam se, međutim, u

to doba, ne znajući prava razloga, neopisivo zainteresirao za zbivanja u malom žutom dućanu.

Sjedio sam u sjeni neke nadstrešnice, zaklonjen od sunčevih zuba, i veći dio dana promatrao šarolik

sastav mušterija Dina Buzzatija. Primijetio sam jednu neobičnost, koja bijaše pravilo. Ljudi su u

prodavaonicu ulazili dobro obučeni, savršeno skrojenih odijela, ulaštenih cipela i besprijekornih

šešira. No, svatko se od njih izlazeći iz dućana doimao nekako osakaćen. Nekom je manjkao šešir.

Drugi bi izlazio bez odijela, samo u donjem vešu. Treći bi se vraćao bez jedne noge, da, to sam

vidio vlastitim očima! A jedna je žena, kunem se, umjesto glave, na vratu nosila neku bezobličnu

35

masu uvijenu u maramu! No, baš svi bi u rukama čvrsto stezali neku malu kartonsku kutiju.

Oprezno je držeći, pazeći da im putem ne ispadne, brzali su svojim kućama.

I kakav bi ja to dječak bio kad bi me ova slika ostavila ravnodušnim?! Koje su se sve strahote

zbivale u neuglednom dućanu, nekada prijatne vanjštine, a sada, činilo se, vampirskom dvorcu i

kraljevstvu crnih sila?

Morao sam otkriti šta se dešava u “Prodavaonici tajni”. Nije bilo jednostavno ući, prekoračiti taj

žuti prag, jer, koliko sam znao, nijedan od mojih vršnjaka još nije bio unutra. Nisam imao ni od

koga očekivati kakvo obavještenje ili pomoć. Bijah prepušten vlastitim snagama. Tako sam jedno

jutro odlučio.

Pritisnuo sam kvaku i ušao. Unutra je vladao nesvakidašnji polumrak. Dok su mi se oči privikavale

na slabo osvjetljenje, nesigurno sam koračao prema tezgi. S druge strane gledala me prilika

sićušnog starčića s očalima preko nosa. U neobičnoj igri svjetla i sjene njegove su oči izgledale

demonski uzdignute i kao… kao da su imale namjeru da me progutaju. – Što želiš? – upita me.

Gledajući u vrhove svojih izlizanih cokula osjetio sam kako nestaje sva hrabrost iz mog srca, kako

u stvari ne želim doznati što se ovdje događa. Grickao sam usne i, želeći što prije napolje, izustio

sam prvo što mi je palo na pamet.

– Imate bombona?

Kao da mu je preko lica prešao smiješak. On blago reče: Ne. Ne držim slatkiše. Ovdje prodajem

samo tajne.

Rekavši to, pokaže rukom na police. Tamo su stajale naslagane jedna na drugu stotine i stotine

malenih kartonskih kutija, onih istih kakve su mušterije iznosile iz radnje. Visoko iznad njih, na

zidu, stajao je natpis: TAJNE.

Malo sam se oslobodio. Strah od ovog mjesta je nestao. No, prije svog odlaska htio sam pitati još

nešto.

– Što je? Još si tu? – upita on strogo.

– Oni… oni ljudi što izlaze… – mucao sam – zašto nekome manjka noga, pa odijelo… pa sve tako?

36

On me ozbiljno pogleda kao da ga je moje pitanje iznenadilo. Tada reče:

– Znaj da su ljudi spremni da za neke tajne plate svaku cijenu. A sada, odlazi?

Istrčao sam iz dućana bez daha.

Sljedećeg sam dana ponovo došao u “Prodavaonicu tajni”. Stajao sam šuteći pred tezgom i gledao u

Dina Buzzatija. – Opet si tu? – rekao je smiješeći se malo, i ja sam znao da me neće istjerati iz

radnje.

Tako je počelo naše neobično prijateljstvo. Ja bih po cijele dane sjedio iza pulta i promatrao kako

starac prodaje svoje tajne. Dolazili su mu svakakvi ljudi. Prevareni muževi koji su htjeli znati s kim

se njihove žene sastaju. Avanturisti koji su htjeli znati gdje leži zakopano blago. Budući nasljednici

koje je živo interesirao sadržaj testamenta. Svima je Dino Buzzati prodavao svoje kartonske kutije i

svi su oni plaćali svoju cijenu.

U pauzi, kad u radnji ne bi bilo kupaca, starac mi je govorio o svom poslu. Dan za danom ja sam

doznavao sve više i više pojedinosti o umijeću prodavanja tajni. Pokazao mi je u pokrajnjoj

prostoriji ogroman ormar u kojem je ležala velika hrpa ispisanih papira. Neki su listovi bili već

toliko stari da bi se pod dodirom prstiju raspadali u sitne čestice prašine, dok su neki bili blistavo

bijeli sa samo nekoliko ispisanih riječi. Starac mi je objasnio kako je to njegova velika arhiva,

bilješke koje vodi svakodnevno i koje su od presudne važnosti za čitav posao. U drugoj je prostoriji

imao divovsku kolekciju glinenih lutaka, od kojih je svaka predstavljala po jednog stanovnika

našeg grada. Nekim čudnim sistemom, koji mi je mjesecima tumačio, kombinacijom papira i

lutaka, on je uspijevao proizvoditi svoje tajne.

Nakon nekoliko godina, kada sam već smatrao da znam sve što se uopće može znati o prodavanju

tajni, i kada sam htio reći starcu kako namjeravam otići i u nekom drugom gradu otvoriti svoju

prodavaonicu tajni, Dino Buzzati iznenada umre.

U njegovoj je oporuci pisalo da sam ja njegov sin, kojeg se nekada davno na nečastan način

oslobodio i da je to tajna koju mi daje besplatno. Pisalo je još da mi ostavlja svoju “Prodavaonicu

tajni”, s obzirom da nastavim posao.

37

Tako sam postao prodavač tajni i nisam ni u jednom trenutku posumnjao da mi posao neće cvjetati,

jer uvijek ima ljudi koji su mi spremni platiti svaku cijenu da bi se domogli neke tajne.

I danas, dok se svega toga sjećam, ja, okorjeli neženja i starac koji ćuti približavanje kraja, nemam

straha da će moja rijetka profesija izumrijeti, jer vidim s one strane tezge jednog malog radoznalog

dječaka velikih očiju koji me uplašeno pita i kojem ću možda uskoro pokloniti jednu svoju tajnu.

38

Stanislav Habjan

Đonijeva slika ili ljubav gomile

Dugo sam radio na Đonijevoj slici. Puno je crnila, masnoće i ljubavi trebalo da od male mutne

fotografije napravim reljefnu siluetu u prirodnoj veličini. No jednom završena, slojevita i sjajna,

hrapava i teška, Đonijeva je slika postala pravo, dostojno srce mog zidnog kolaža.

Uvečer, moji su se prvi gosti, moji stari momci, čudili: da kako mogu imati tu sliku kada čovjeka

poznajem osobno; da kako mogu imati sliku kada mi on sam tako često navrati; da je to isto kao

kad bi oni prikucali na zid neku moju sliku ako; na primjer, dobijem Nobelovu nagradu za kolaže;

da je to isto kao kad bi oni sakupljali salvete s mojim potpisom ili konzerve s mojim dahom, ako

bih ja, recimo, uspio u nečemu.

Zbunjen, nisam odgovarao. Ali poslije, u mraku, gledao sam kako Đonijeva slika, šibana farovima

s ulice, bukti kao prava freska i shvatio sam: bilo bi užasno da samoga sebe zatječem tako

uramljenog, da me vlastiti momci zidaju u spomenik, da mi aureolu uklešu u svijest a ime u

planine… Pa šta da radim onda s tim slikama? …U sklopu kolaža držim i portret svoje Bibe, a ona

mi bez sumnje najčešće navrati. Uznemiren, upalio sam svjetlo, skočio na stolicu i za svaki slučaj

skinuo njeno uokvireno lice: Isuse, pa tu je i cijela serija mojih profila, a ja sam gotovo neprestano

ovdje! …Odlučnim pokretima skidao sam slike, jednu za drugom, jednu za drugom, čavlići su

padali, olakšanje raslo: prava je sreća što su moji stari momci stigli prije svih!

Ostala je posljednja, na iskasapljenom zidu, Đonijeva slika. Krenuo sam oštro, službeno, kao da je

ne poznajem, kao da joj nisam tata; naravno, uzalud. Lako me obuzdala, kočeći mi ruku snagom

poruge i samoće. Ono što mi je tada palo na pamet, ispunilo me dubokom radošću: ako pazim, ako

samo dobro slušam, uvijek ga mogu čuti kako dolazi. Skinut ću sliku i sakrit ću je pod krevet, bilo

kamo. Nema dakle potrebe da uništim svoj trud.

Ponekad, osluškujem odjeke tupih koraka čiji redoslijed povezuje predgrađa. Ponekad, on silazi u

grad odozgo, praćen gomilom dječurlije i meleza čašćenih sladoledom.

Vrisku te bagre čekam na prozoru već od prvog sutona.

39

Stanislav Habjan

Crni mercedes

Zaspao sam na klupi s pogledom na grad, piano je bio pijan, ne ja. Zaspao sam između košara i

kanti, između utorka i srijede, kao da sam posljednji. U ponoć je stigao anđeo Belushi.

Čučnuo je, naslonio je glavu na moje koljeno i kužio me, kako drugačije nego kao

žena.

To si ti, Kropi… šapnuo je, zadihan. Dolijao si, znači. I ti si dolijao… Jesi li?

Jedva sam otvorio oči. Dva mala štakora silazila su stepenicama pored uspinjače i nakon svake

druge čekala se međusobno. Kao dvije šlape koje same silaze. Daleko dolje, po svoj prilici,

svjetlucao je Zagreb.

Vidiš li je? promucao sam s mukom.

Marinu?

Ustao je, sjeo pokraj mene, prekrižio krila, izvadio iz kofera malu gitaru i počeo je štimati. Reći će

mi. Morat ću ga slušati, sve njegove skladbe, ali reći će mi. To je deal.

Kako da ne, kako da ne… U stvari, da budem precizan, ja osobno ne, još ne, još uvijek sam

pripravnik, a oni gore ne vole baš da izvodim te banalne frivolnosti. Ali zato imam svog dečka na

radaru, u centru za Marine, intendant sam, kužiš, pa zdilam tu i tamu bananu, dvije, ovisno o

informaciji…

Reci onda.

Čuj prvo ovo… Treći i četvrti stih se ponavlja, možemo zajedno.

Naslonio se, obliznuo i udario C.

ja ljubio sam najmiliju dragu

i zato putujem kao milioner

crni mercedes ulicom me vozi

40

crni mercedes i crni šofer

Dobro. Reci sada.

No, eto… Trenutno je na turneji. Ponekad je vide kako čita u busu, ali teško, slova kao živci

igraju, dosta su krive te istarske ceste… Pri odlascima je nervozna, eksa dupli kapučino, sve joj

svuda ispada, šlampavo se oblači, kasni… Ponekad, kad ne pada kiša, šeta obalom i gleda pučinu

kao Sara Woodruff. Ali, sve u svemu, čini se, nije tako loše… Kako je znala biti, mislim.

Kako izgleda?

Zavisi…

O čemu?

O tome, kužiš, tko visi na radaru… Dečki su različiti. Jednome je grda kao lopov, drugome ljepša

i od slike. Sve je to relativno. Sve je to život.

OK, OK. A kako je… emocionalno, na primjer?

Precjenjuješ moje mogućnosti, Kropi. Ja mogu vidjeti da li se ona prva diže s večere i odlazi u

sobu da naruči telefonski razgovor, ja mogu saznati guta li dva ili devet sedativa dnevno, te imaju li

pritom, analogno, dečki iz hitne posla ili ne, ali zašto sve to čini, zašto gori ili je blijeda, zašto

govori grleno, samtasto, hladno ili mazno, ja to više ne razumijem… Ja sam s druge strane, Kropi,

kužiš?… Osim toga, još sam samo pripravnik. Uče nas tako, isključivo faktografski, tek na kraju,

navodno, prismrdimo u apstrakciju…

Iza klupe je prošao nekakav bicikl. Pri svakom okretaju pedale škripio je kao krevet. Belushi je

uhvatio ritam i zaneseno odsvirao dugosilazni starogradski solo.

htio sam da mi srce kuca brže

ali je ono izabralo ler-

crni mercedes ulicom me vozi

crni mercedes i crni šofer

Znaš, Kropi, imam strahovitu novu muziku u glavi… Nemam puno vremena za neke duže

plovidbe, ali pola sata dnevno mogu si priuštiti. Tada se naslonim, uštekam i gledam kako se fine

41

fosforne linije gitara križaju kriš-kraš s oblim toplim tunelima trombona, kako eskiviraju i

iznenađuju se međusobno, samo bljesnu i nestanu, kao naslovi u mraku, očekuješ ovakve a ulete

onakvi, ili voze zajedno, usporedo, s poštovanjem… To je život! Kad zažmirim, sve to vidim…

Samo jebiga, i meni je trebalo da umrem da shvatim.

Reci mi još samo nešto.

Prestao je svirati. Iz mraka se još uvijek čulo erotično škripanje. Kao da se ukočio malo taj

zdepasti, ali na čvrstim nogama, s niskim težištem, dobrog driblinga, anđeo Belushi.

Što?

Bacio si sigurno koji pogled unaprijed… Sutra putujem tamo. E pa, reci mi… kako će biti?

Ti si totalno lud. Ne pada mi na pamet.

Reci.

Slušaj, sve je to relativno. To sam ti i htio reći s ovim… A uostalom, znaš i sam. Sve je jasno, ne?

Molim te da prestaneš srati. Otpjevaj još to što imaš i da čujem… Osvrni se na budućnost, nisi

Merlin, ništa te ne košta!

Dolijao si, dakle, stvarno… uzdahnuo je i uhvatio, žicu po žicu, svoj famozni C-dur.

htio sam nešto jače od života

prema životu to nije bilo fer

crni mercedes ulicom me vozi

crni mercedes i crni šofer

Ići ćeš busom u pola šest. Sjedit ćeš kraj šofera i čitavim putem zuriti u brisače. Kod Gornjeg

Jelenja dvadeset minuta čekat ćete ralicu. Šofer će ti pripaliti cigaretu, brisači će mijenjati slajdove,

doći će ti da mu kažeš: “Nisam bio krupna zvjerka, znate. Njezino je srce bilo kao dagnja,

otvoreno, servirano i meko, ali ja kao da sam čekao na limun. Imao sam neke planove predugo u

sebi i morao sam u to krenuti sa zadrškom. A sad, evo, vidite…” Premda, ako se dobro sjećam,

šofer će biti negdje tvojih godina, pa ništa nećeš reći. Još malo, još samo malo, mislit ćeš, i opet ću

42

je vidjeti, makar samo na čas… Lako ćeš se uvjeriti da je to i sve što želiš. Ali, naravno, Kvarner

kao Kvarner… Dalje znaš i sam.

Ne znam ja ništa. Nastavi.

Dosadan si, Kropi. Takvih prizora na radaru gledamo na tisuće. Ali dobro… Vidjet ćeš je. Ona,

kad te ugleda, neće moći vjerovati. Poblijedjet će, sjest, kako to već ide. I reći će, malo muklo,

naravno: “Tako, znači… a kad sam ja htjela…” Ti ćeš stajati kao da te nema, kao da lik u njezinim

zjenicama nema veze s tobom, kao da nisi sam taj koji misli: “Opet ću poslije tri mjeseca upravljati

prometom, opet ću biti na stanici s dva glavna kolosijeka, i zato još samo malo da je gledam, da je

bolje zapamtim.” I u stvari, u sebi, bit ćeš onaj drugi, onaj kojemu još uvijek nije jasno, onaj koji je

trese i viče: “Ako sam ja srao, kozo, ne moraš sad ti! Zajebi taj svoj glupi koncept neispaljenog

metka i… i…”, i tako dalje… Kao što vidiš, dragi Kropi, neše ti preostati veliki izbor ponašanja do

sutra uvečer… A i da ti ostane…

Duboko dolje na samom rubu, gdje su vibre konkretnije od neonskih cijevi, nisam više imao izbora.

Morao sam opet otvoriti oči. Na zidiću je sjedila mala mrka smrt i gipkim pokretima lizala si

šapice.

Pa… što da radim?

Belushi je ustao, spremio gitaru i povukao ciferšlus.

Spavaj dalje rekao je. Jutro će stvari dovesti na mjesto. Ako se bar jednom ne probudiš na

klupi, nikad nećeš saznati što znači…

Da?…

…kraljevstvo za dekicu. Na primjer.

Stanislav Habjan

Ljubavnice

43

Praktičnim malim vozilima, za slobodnih večeri, iz novijih dijelova grada u Centar stižu ljubavnice.

Dolaze same, već prirodom posla nikad u parovima i onako elegantne, vitke i raspoložene, unose u

naša društva pozitivan efekt, entuzijazam i energiju. Sa ženama su ubrzo vrlo intimne i prisne, tu

negdje i počinje njihova igra, element i umjetnost. Noću rijetko ostaju do kasno, posao im nikada

ne strada zbog zanimanja, a kad ih ispratimo, njihov nam pogled još dugo poslije bridi u očima.

Ponekad i nelijepe, ali savršeno iscrtane, izvlače iz svojih izražajnih lica maksimum; njihova

strategija nije Blitzkrieg nego strategija krpelja.

One ranije osviještene posjeduju srednju stručnu spremu i rade na vrlo povoljnim mjestima. One

koje studiraju čine to redovno i nikad predugo; u međuvremenu, raskidaju perspektivnu ljubavnu

vezu i također nalaze izvanredna radna mjesta. To su rođene ljubavnice. Njihovi mali stanovi

ugodni su i opremljeni; u slobodno vrijeme one se bave fotografijom, dizajnom, krojenjem, ali

nikad poezijom. Zvučnu kulisu čine Jarre, Satie, Eno, ali nikad Strummer, Štulić ili Brecelj. Kuhaju

izvrsno i tim je večerama nemoguće odoljeti; u seksu, njihova je moć bezgranična, čine to strpljivo,

znalački i bez tragova.

Ljubavnice su vrlo postojane i lako podnose život; kapital emocija istodobno ulažu u nekoliko

akcija, pa teško zapadaju u bankrot. Kao i svi umjetnici strahovito su tašte, teško odolijevaju

samohvali i to je ono što je za njih opasno. Dogodi se da prilikom budućih promjena već sam glas o

njima bude brži, a to je karta koja obara strategiju krpelja. Neke od njih tada produžuju dalje,

odlaze na periferiju i tonu stepenicu niže. Nadarenije, međutim, vladaju osjećajem za vrijeme i

priliku, pa se negdje oko tridesete sretno udaju. U trokutima sljedećih godina one i njihovi muževi

čine jedine fiksne kutove.

Stanislav Habjan

Nemoguća varijanta

44

Posao s ogledalima neočekivano se pretvorio u krah, i to začinjen smrtnim slučajem. Da bih prošao

jeftinije, ukrcao sam Borisa na prvi vlak za Kanadu. Mlitavog, otežalog, uspio sam ga krišom uvući

u prazan kupe posljednjeg razreda. Ovdje sam ga učvrstio koliko je išlo; s jedne strane naslonjen na

prozor, s druge strane poduprt mojim ramenom, klatio se kao da diše u snu. Tako je trebalo izdržati

punih dva sata i četrdeset, koliko ima do granice, a onda kidnuti; dokumenti su mu u džepu i kad

jednom bude preko, država će ga na svoj trošak spakirati rodbini. A i ja ga neću morati cijeli život

sanjati kako izboden i bijel izlazi iz one proklete jame pune tokarskih otpadaka, s pogledom koji

govori: “Je li moguće, buddy, da si ti mene ovdje ostavio?”

Povremeno bi mi spuznuo, onakav kilav i mek, i tada bi mu donja vilica klonula na grudi, a naočale

kliznule niz narumenjene obraze. Bio je to položaj u kojem sam ga znao viđati pijanog, pa mi je

palo napamet da ga natopim viskijem; to će biti uvjerljivije, jer teško će se desiti da nam baš nitko

ne uleti do granice. Pokrio sam ga balonerom i trknuo u vagon-restoran po Kentucky i novine.

Sve to nije trajalo ni četiri minute, ali kad sam se vratio, na Borisovom su mjestu sjedila dva nova

putnika, nervozni blijedi momci drhtavih prstiju i sitnog kalibra. Shvativši da je policija obostrano

najgora varijanta, ušao sam kao da prvi put ulazim u taj kupe, otvorio sam bocu i ponudio šakale,

za deset minuta zašuštao je špil i u sljedećih je pola sata sve što su imali, uključujući i Borisove

bedževe i narukvicu, prešlo na moju polovicu sjedala. Preostalo vrijeme do granice zatvorenih sam

očiju slušao najgoru moguću verziju “St. James Infirmary”, garniranu pričom o Jakeovom

nehotičnom smrtonosnom krošeu i svoj sreći što su se dosjetili da klipana istog časa iskipaju kroz

prozor u kukuruz. Pri tom sam potezao iz boce što je preostalo i uzalud pokušavao pronaći neki

ritam koji tračnicama ne bi odgovarao: polako sam tonuo u san, sada sam imao sasvim zgodnu

svotu za novi početak, a u krajnjoj liniji, mislio sam, ipak je to bilo lukavije nego da švercam leš u

frižideru, ili da mu odrežem palac i još godinu dvije, dok se skroz ne raspadne, falsificiram potpis

za socijalnu pomoć. Uostalom, tko je tada, osamdeset i treće, u onom hladnom sivilu srednje

Evrope mogao uopće pretpostaviti da će se stvari ovdje izvrnuti tako šugavo.

45

Stanislav Habjan

Poštari lakog sna

Nekoliko minuta prije podneva, iz kuće br. 15 na užareni pločnik izašao je fotograf Filipi. Prišao je

parkiranom Cadettu, otvorio mu sva vrata, spustio sve prozore i brzim se koracima vratio u

hladovinu.

S vrha ulice velikom brzinom spuštao se poštar. Ispod njegovog motorića asfalt je blistao kao lokva

i fotograf je zadivljeno žmirkao. Poštar je zakočio ispred ulaza u kuću br. 15 i ne gaseći motorić

ugurao svežanj kuverti u jedan od nekoliko sandučića. Fotograf je pratio njegove pokrete, ali pisma

nisu bila naslovljena na prezime Filipi; nestala su u sandučiću s natpisom “Malo sreće ponekad u

limuzini s Plutonom”.

A ne, nije za vas rekao je poštar raspoloženo. I dalje ne gaseći motor, skinuo je kacigu, izvadio

cigarete i pripalio s dubokim uzdahom ispunjenja. Ali jeste li ih samo vidjeli!

Fotograf se nagnuo bliže: Što kažete?

Kruži ih već na tisuće… svakodnevno rekao je poštar. Tih kuverti, mislim. Povezalo se

strahovito!

Fotograf je izvadio maramicu, obrisao lice i produžio gledati kako mu se Cadett zrači.

Nekima od naših se to sve ne sviđa nastavio je poštar. – Moj prijatelj Pinta, recimo, kaže da nije

potegnuo iz Garešnice zato da bi ga tu neki balavci dresirali… “Ako si zbilja toliko konzervativan

poštar Pinta”, rekao sam, “onda nisi trebao ni dolaziti!” “Ne radi se o tome, Božo – povikao je.

“Ako je adresa gladna” – to je naš izraz za nepotpunu – “ja ću je tražiti satima ako treba, raspitivat

ću se, dat ću sve od sebe… Poštar sam! Ali ovo.. Da otapam vosak, da odljepljujem lažne etikete,

dlaku i perje samo zato da bih ispod svega toga ugledao neku šifru koja eventualno znači putokaz

do nečije adrese… Ne, Božo. Ja to neću!” “Kako ne shvaćaš, Pinta”, govorio sam…

Žao mi je prekinuo je poštara fotograf Filipi. Ne čujem vas!

46

Kao da namjerava krenuti, poštar je nekoliko puta pojačao gas motoriću, a zatim je s

razumijevanjem pogledao fotografa i rekao:

Dok sam ja, s druge strane, vidite, oduševljen… Pinta ne razumije koliko poštar može pronaći

užitka u takvoj komunikaciji. Pred njim se otvaraju cijele interne mitologije, on postaje aktivni

sudionik na čije se sposobnosti računa i za kojeg se točno zna kada je dovoljno sazrio i naučio da

mu više nisu uopće potrebne ni adrese ni imena na poštanskim kaslićima. Ako ja, na primjer,

dobijem kuvertu na kojoj piše “Uzimaš me srcem Miki kad me diraš rukom”, odmah palim motor i

jurim tu na Volovčicu u Krišku 15, gdje znam da se nalazi sandučić s natpisom “Malo sreće

ponekad u limuzini s Plutonom”… Miki – Pluton, razumijete? Čista asocijacija.

Ne čujem! vikao je fotograf. Ne čujem! Znate, tamo u pošti, ujutro, prvo posegnemo za

takvim kuvertama. Zadaci su sve teži i teži, ali najboljima od nas uvijek uspije. Jučer, recimo, bila

je jedna s natpisom “Da sam s trefom išel opal bi”. Božo, rekoh sebi, ta je tvoja, vozi u Centar,

Masarykova 3, kaslić glasi: “Diskusija sutra na obali, mešaj!”…

Na vratima kemijske čistionice s druge strane ulice netko je OTVORENO okrenuo u

ZATVORENO. Fotograf Filipi je pogledao na svoj sat i trgnuo se. U idućoj sekundi već je sjedio u

Cadettu i zatvarao vrata. Poštar je dodao malo gasa i rekao:

Priznat ću vam nešto… Većina nas, poštara, intimno vjeruje da nije daleko dan kad će ti momci

konačno zatrebati i svoje vlastite, privatne poštare… Poštare lakog sna, čeličnog srca, visokog

kvocijenta i širokog spektra nesputanih asocijacija! E pa vidite… nasmiješio se poštar i navukao

kacigu …za taj trenutak treba biti spreman!

Stišajte malo taj motorčić doviknuo mu je fotograf kroz prozor Cadetta i točno u podne pritisnuo

papučicu.

Škripa guma koje se odljepljuju od rastopljenog asfalta probudila je dvije djevojke koje su spavale

na kuhinjskom balkonu kuće br. 19. Djevojke su ustale, pogledale na ulicu i zadivljeno ispratile

pogledom poštara koji je vozio prema tržnici gotovo nečujno, kao da jedri po lokvama.

47

Edo Popović

Čovjek koji je ubio vlastitu sjenu

Dugo sam spavao. Kad sam konačno otvorio oči, prošlo je trideset godina.

Ugledao sam u sumraku fluorescentno plave tračnice... tihe ceste u pokrajini po kojima su kao

krijesnice puzali automobili... vapnom oličene kuće na rubovima mračnih šuma... željezne arabeske

mostova... neonsku žabu sa žutom krunom... staklene kupole tvorničkih hala prekrivene čađom...

tvrđave radničkih četvrti oljuštenih pročelja... djevojku s cigaretom u ustima koja se svlačila iza

osvijetljena prozora... prazne čelične rijeke...

Jednom je njima plovila flota papirnatih brodova kojima su zapovijedali olovni vojnici. Brodovi su

zaboravljeni, a olovni vojnici, grozničava pogleda, još uvijek putuju gradovima.

VW bez kotača prevaljen na bok u sporednoj ulici... Tamnoputi dileri brbljaju i smiju se glasno u

sjenkama kućnih veža... Klošari se griju na otvorima kanalizacije... Imaš li možda jednu marku... U

izlozima leže zaboravljene kurve, neispravne, ali lijepe... Jebanje se pretvorilo u noćnu moru...

Ljudi zavrište čim se nehotice očešu jedni o druge... Tri milijarde ljudi hoda ulicama, livadama,

šumama, pustinjama i panično urla...

Trideset godina, rekoh za sebe.

Ledena kiša buši sitne rupice na mojim obrazima.

Sklonio sam se u jedan antikvarijat i prebirao po policama. Pažnju mi privuče Felsova knjiga “Mein

Land”. Kupio sam je, iako imam novije izdanje. Posveta je ispisana crnom tintom:

Nana, es muss alles WENDERS werden,

E.

Dezember 1978.

* * *

48

– Kad sam došao u Frankfurt, bilo mi je sedamnaest i oči su mi bile veće, u tim godinama čovjek

vidi više – počeo je Jürgen.

– Ne važi, to si već napisao – rekao sam.

Rezignirano je slegnuo ramenima.

– Želiš li reći ili napisati nešto novo, moraš izmisliti novi jezik koji će se potpuno razlikovati od

svih dosad poznatih jezika.

– Ili novu tintu.

– Da, da... Wenders... on je okay.

Rick's Cafe se rastvara u mutnoj svjetlosti... U dnu zveči automat za cigarete... Pognuti nad

stolovima ljudi mrmljaju, kao da se mole... Ispred prozora promiču sjenke kišobrana...

Platno iznad šanka nježno mi tone u oči... Čovjek na lomači vlastitih knjiga. Gomila duhovitih

kritičara (duhovitih, jer se valjaju od smijeha i kritičara, jer ga kamenuju) urla: “Tebi je potreban

psihijatar, pravopis, kućni odgoj”, a on malaksava jer mu je pun kufer natezanja. U pozadini, žuto

nebo paraju dva zelena jonska stupa i crveni rezervoar za gorivo.

– Riječi su male pizde – kaže Jürgen. – Potrebno ih je nježno i oprezno stiskati sve dok ne

prokrvare. Slagati se moraju s puno obzira i takta jer se one međusobno ne podnose zbog estetike,

ideologije, šablonizacije...

Večeras nema Bogarta. Večeras nema ni starog Crnca za klavirom. Večeras nitko neće reći: “Play it

again, Sam”.

* * *

Koliko prosinaca ima u godini?

* * *

49

Pročitao sam negdje da misliti na nekoga znači zaboraviti ga i često ga buditi iz zaborava.

Nana je uvijek pričala glasno, preglasno za moj ukus. Nana kad je zijevala, nije stavljala ruku na

usta. Nana je svoje gaćice ostavljala svud po stanu. Nana je, dok bih pisao, dizala groznu buku

tražeći baš one bijele gaćice, znaš, one čipkaste koje sam jesenas kupila u Rimu. Nana se majčinski

brinula o Sabini, vodila je u šetnju, u posjete prijateljima, na ljetovanje. Sabina je Nanina pudlica.

Pri kraju četvrte godine zajedničkog življenja (uvijek me spopadne cer kad netko kaže: zajedničko

življenje, jer ljudi sve proživljavaju sami, a zajednička im može biti kupaonica ili dnevna soba ili u

najboljem slučaju krevet) dakle, pri kraju četvrte godine “zajedničkog življenja”, podigavši jednog

popodneva pogled s rukopisa na kojem sam radio, primijetio sam Naninu neobičnu užurbanost:

marljivo je u papirnate kutije trpala vaze s cvijećem, knjige, Sabininu zdjelicu za hranu, čaše,

portabl televizor...

– To ne može – rekoh – televizor sam JA kupio.

Vratila je televizor na komodu, bez riječi, i nastavila trpati u kutiju kvačice, četke za ribanje,

ručnike...

– Znači, ideš – rekoh, znajući da je to moralo zvučati glupo.

Načas je podigla glavu.

– Ja već dugo nisam ovdje – rekla je slažući poderanu kuhinjsku krpu – samo sad odlazim.

Što li će joj ta kuhinjska krpa, pomislio sam.

* * *

Biti s Nanom znači misliti na to hoće li netko usred tucanja ukrutiti sve mišiće i proderati se:

“Isuse! Sabina! Moram je izvesti u šetnju!”

Biti sam znači ne misliti na to.

Ili: imati vremena gledati kako se ledena kiša pretvara u snijeg.

50

* * *

Polaroid fotografija koju sam napravio onog dana kad je Nana otišla:

– korica plavetnila prošarana bijelim prugama (Nana je to nazivala nebom)

– mršava, kvrgava, zelenkasta stabla

– red napuštenih sivih zgrada predviđenih za rušenje

– komadić pustog pločnika i ulice

– tri ulične svjetiljke

– kontejner za smeće, pretrpan i zaboravljen

Svjetiljke se pale još za dana, oko pet sati. Tada ljudi izlaze u šetnju sa svojim blijedim sjenama.

Na terasi s koje sam fotografirao danas sam napravio Snješka. Oči su mu dva plava dugmeta. Usta,

ušiju i nosa nema.

* * *

Posljednjih dana s teveom nešto ne štima: iz mračnog ekrana dopiru samo krikovi. Stranice novina

preplavljene su mrtvim znakovima i egzotičnim leševima.

Imam izvrstan alibi: moj znanstveni interes za područja komunikacija, neurokirurgije, lingvistike i

nuklearne fizike ravan je nuli, sve su moje simpatije na strani kitova, tuljana, Afganistanaca,

Turaka, homoseksualaca i ostalih rizičnih skupina, a moje tijelo, još pod narkozom, tek što je

doneseno s izložbe moderne skulpture i suvremene tehnike abortusa, koja je bila postavljena u

predvorju Intercontija.

* * *

51

Snješko nema ni udova. Iskreno se obradovao ugledavši me. Nije prozborio ni riječi jer nema usta...

to sam već rekao. Samo su mu oba oka ushićeno otpala. Podigao sam ih s terase, nježno ih utisnuo

u njegovu nelijepu ali simpatičnu glavu i potapšao ga po leđima. Sve će biti okay.

* * *

Zahvaljujući povremenoj naoblaci, snježnim oborinama i ljutoj tradiciji, teve smetnje su danas

otklonjene. Krikovi su, zbog napretka tehnologije i zaštite čovjekove okoline, pretvoreni u tišinu, a

novine, to se mora posebno naglasiti, ponovo mirišu na Zirodent i after–shave losione.

* * *

Ušoram se u gaće svaki put kad mi pred očima iskrsne Nanina poderana kuhinjska krpa.

* * *

Jutros sam zaboravio iznijeti smeće... zaboravio sam imena mnogim ljudima i stvarima... zaboravio

sam koji je dan... zaboravio sam.

Probudio sam se oblijepljen stravom, broj jedan. Broj dva, pored kreveta je klečala Nana.

– Napravit ću ti tufnicu iza uha – kaže umirujućim glasom.

– Sanjao sam drugu vožnju slaloma za Svjetski kup – kažem.

– I kako je bilo? – pita ona.

– Dobro – kažem ja.

* * *

52

Snješko zna imena svih ljudi i stvari, samo ih ne može reći.

* * *

Opet se vraćam Nani. Činim to u strahu da ne izaberem goru mogućnost. Ili, što je najgore, da se

ona ne vrati meni, kao što je to već bezbroj puta učinila. U mojim snovima i noćnim morama.

Potoci konjaka pojačani četama izvježbanih narkotika nisu me izvukli iz govana, nisu me oslobodili

tjeskobe. Zabijam tjeskobi nož u slabine, u vrat, silovito. Ljubičasta, gusta krv rasprskava se u

oblake konfeta. Tijelo je žene želatina i jedva primjetno podrhtava. Redovito masturbiram. Sjećanja

su, unatoč vremenu koje je proteklo, jasna. Drmni–drkni terapija za dobar dan i dobar ten. Baš kad

sam svršavao, nešto mi je kvrcnulo u glavi i umjesto Nanine slike, pred očima mi je titrala slika

neke druge žene.

Kao životinja zaurlah.

* * *

Ponekad, noću, u napuštene zgrade dolutaju klošari. Znak njihova prisustva je mnoštvo vatri na

kojima se griju.

Griju se i čekaju smrt, toplije dane, policiju.

* * *

S Felsom u džepu otišao sam u antikvarijat. Djevojka za pultom jela je kolač i čitala nekakav

magazin. Nevoljko je podigla glavu i oblizala šećer s usana.

Kupio sam je ovdje prije nekoliko tjedana, rekoh pokazujući knjigu.

Nešto nije u redu s knjigom?

53

Ne, sve je u redu, knjiga je ionako iz druge ruke, nego sjeća li se možda djevojke koja ju je

prodala?

Ne, ne sjeća se, a zašto mislim da je to bila djevojka?

Pokažem joj posvetu.

To ništa ne znači, rekla je odgrizajući komad kolača, možda je knjigu donio taj E, što li je već.

Pošao sam prema vratima.

U svakom slučaju, rekla je, ima tu mnogo knjiga s posvetama, pa ako me zanima...

Okrenuo sam se i mahnuo joj.

* * *

Počeli su puhati snažni južni vjetrovi. Snješko se rastapao. Danima sam nijemo stajao ispred njega,

a on se urušavao, nestajao, bez sjenke predbacivanja ili optužbe u očima. Tek s malo straha i tuge.

* * *

Jutros sam iz lokvice na terasi izvadio dva plava dugmeta. Noćas nisam plakao, ali se to ne računa,

jer je bilo u snu i unaprijed.

***

Udaljeni zvuci automobila... Klokotanje vode u zidovima... Netko hripa na stepeništu.

Stavljam dugmad na oči i prilazim prozoru.

54

Edo Popović

Goli grad

RATTLE BIG BLACK BONES IN THE

DANGER ZONE

THERE'S A RUMBLIN' GROAN

DOWN BELOW

THERE'S A BIG DARK TOWN IT'S A PLACE I'VE FOUND

THERE'S A WORLD GOING ON

UNDERGROUND

Marimba jutra... Jutro u Novom Zagrebu je loše jutro... Gomila praznih čaša s tragovima ruža na

rubovima, nasmiješene čaše... Jutro je i pepeljara puna opušaka koji trepere i blijede kao zvijezde i

gase se tiho pišteći... Jutro su i lokvice vina na stolu i ostaci razgovora i smijeha i prevrnute šalice

s crnim, ispucalim pustinjama na dnu... Svaka šalica jedna pustinja.

* * *

Karlo je otišao. Jučer. Čitavo smo se popodne pokušavali ubiti pivama, ali ispalo je nekako da boce

koje će nas dokrajčiti leže u tamnom zakutku nečije ostave, bezazlene, tihe, zaboravljene. Čitavo je

popodne škropila oštra kiša, ubitačna kao ritam mašina, a sivilo su parali alt–saksofon, krici i

šaputanja.

Dok smo se opraštali, zurio je suhim, mrtvim očima u dvojicu vojnika koji su, ukočeni, pozdravljali

ispeglanog drota.

U želucu mi je gorjelo tisuću baklju... Zapravo mi je sve to strahovito išlo na kurac... Karlo, ta tri

mamlaza koji su nešto mahali rukama, kondukter koji je skakutao unaokolo i tjerao ljude u

55

vagone... I svi ti odlasci, rasječene ruke, razbijene boce i njuške na prvim, drugim, pobljuvanim,

nafiksanim i svim ostalim peronima ukrašenim zagrljajima i plotunima jecaja koji ništa ne znače. I

sâm sam jednom, nakljukan ravnodušnošću, uskočio u vlak Hamburg/Altona – Atena, preko

Zagreba i Beograda... Iskočio sam iz njega, u povratku, godinu dana kasnije, napuhnut od injekcija

i poslušnosti, a sve što mi se u međuvremenu događalo javlja mi se ponekad u noćnim morama.

– Alica je rekla da će moje putovanje trajati sto godina samoće – rekao je Karlo popevši se uz dvije

željezne stepenice.

Učinio mi se stravično dalekim.

Tu nije bilo zatvorskih čuvara. Nije bilo ni rešetaka, ni visokih, sivih zidova s krhotinama stakla i

bodljikavom žicom na vrhu, niti tornjeva punih reflektora i snajperista. Pokatkad su dovoljne dvije

željezne stepenice.

– Alica je kučka – rekoh.

I bila je kučka. Ostala je kod kuće, natečena od plača. A žene plaču samo zato da bi vam kasnije

mogle predbacivati. Osim toga, taj štos je prodala i meni, što pokazuje koliko je nemaštovita kučka,

ta Alica.

– Put do mene traje sto godina samoće – tako mi je rekla jednom prilikom.

Nisam bio lud za putovanjima k njoj. Zanimalo me, kao i Karla uostalom, da je tu i tamo poševim, i

to je bilo sve.

***

Jutro je ravnodušno... Zaudara na konfekciju... S prozora vidim sablasne tramvaje... Vidim radnike

zgužvanih, beskrvnih lica kako s rukama u džepovima marširaju pločnicima, a iz usta im izlaze

oblačići pare.

* * *

56

Probudio sam se u mraku. Preko puta, u kasarni, truba je javljala povečerje, nježnu, najnježniju

uspavanku, kakvu samo poželjeti možete. Iznad grada blještala je narančasta kupola svjetlosti. Sline

su mi potekle na usta.

Grad je noću najsigurniji zaklon od drugih ljudi. Kad ste zatvoreni u stanu, svaki je poziv telefona i

svako zvono na vratima – strepnja. Tu ste u stupici. Uhvate vas kao štakora. A ja večeras nisam htio

biti ulovljen.

Hodao sam oštar u vjetru, usijanim mačetama rebara krčio sam putove. Ulice su zamišljene i kao i

ja – ne idu nikuda. Samo krelci vjeruju da ulice vode Nekamo. Često se pitam na što su mislili ti

frajeri koji su ih gradili? Na one koji će njima hodati sigurno nisu. Svaka je ulica dio ogromnog

labirinta koji mami i ubija, u njemu se crkava polako, s uživancijom.

Na uglu kod apoteke nabasao sam na frendove, bezimene, mršave žicare, koji po čitave dane

tumaraju uokolo i kucaju na vrata raja. A kada shvate da IZA nema nikoga, razvalit će ih crnim

gležnjericama kupljenim na otpadu i nastaniti se daleko od prljavih špelunki, smetlišta, ponoćnih

makljanja, racija, preprodavača loše trave, daleko, van domašaja.

Pozdravili smo se krutim pogledima. U očima nam je tetovirana Layla Khaled. Mozgovi su nam

iscipelareni, mozgove su nam iscipelarili mekani momci u čeličnim prslucima s ugraviranim

simbolima moći, horde mekanih momaka.

Stajali smo tamo i drhtali na divljem vjetru (vjetar je jedina stvar u gradovima koju čovjek nije

uspio pripitomiti) i duvali dok nas je Fassbinder mitraljirao kilometrima vrpce. Odnekud su se tu

stvorila dva policajca. Iskesili smo se na njih i ustuknuli su. Shvatili su da su suvišni, zaista su bili

srce, ti policajci. Kod javne govornice gužvali su se djevojčice i dječaci i čekali nekoga.

Ljubav je letjela svud uokolo, to se mora reći.

* * *

57

Alicu sam zatekao kako sa sedammetarske skakaonice vježba skokove u votku. Sjajno je to

izvodila, Alica, sve vrišteći od zadovoljstva.

Zaboravio sam reći da je ona danas odrasla žena, da se skinula s heroina i da se jedva sjeća

djetinjstva. Ipak, pokatkad je, ali samo u snovima, posjećuju podivljale mačke, kraljice i krvnici.

Usana nabreklih kao zvuci tam–tama, takva vam je Alica. Često sam, ležeći uz nju i istražujući je

prstima, zamišljao Karlove ruke kako klize tim istim mjestima, pitajući se jesu li kapljice znoja na

njenom trbuhu, glatkom i toplom, zapravo ostaci njegova znoja pomiješanog s našim u tajnom i

oporom bratstvu. I osjetio bih nježne bolove u preponama, slutnju divljeg, neobuzdanog fuka.

Studen se spuštala na nas, malarična groznica u utrobi. Alica je lijepa u crnom trikou... Alica je

Užicana Cigareta... Ona priča: “Spavala sam čitavo popodne... Nešto sam ružno sanjala... Bilo mi je

zlo kad sam se probudila... Natjerala sam sat da zvoni... Tišini su popucali zidovi”... I još:

“Dozvolila sam Waitsu da legne u moj krevet... Kad je otišao, zamišljala sam nekog tipa iz

tramvaja kako me žestoko tuca... Pomislila sam kako ste me ti i Karlo maltretirali i opet sam

zaspala... Probudila sam se u pola jedanaest... Ona zelena pepeljara koju sam dofurala sa sobom iz

bolnice noćas je narasla... ”

Svukao sam se i legao u krevet.

– Što sad? – prošaptala je u polusnu.

– Dođi.

Poslušno se ugnijezdila kraj mene i zagledala u strop.

– Mislim da bi se morala svući.

– Dobro mi je i ovako – mrmljala je svlačeći se.

I rasli su zidovi tjeskobe, visoki zidovi puni jezovitih grafita. Dolje, duboko pod prozorima, u

tamnim ulicama, hučala je tišina. Ležali smo ne dodirujući se, dva lijepa leša. Očekujući čudo,

prčkao sam nešto po pimpeku. Stvarno je bio u jadnom stanju, to jest izgledao je kao crv koji je

upravo doživio šok i koji se zarekao da će, bude li potrebno, stoljećima ostati skvrčen, đubre jedno.

– Što to radiš? – budila se Alica iz polusna.

58

– Ništa.

– Drkaš! – vrisnula je.

– Koji ti je kurac? – rekao sam.

Izjurila je iz kreveta sto na sat, dograbila je čašu, promašila me, rastrčala se po sobi kukajući:

“Drkaš! Drkaš!”

– Gledaj, dušo, stvarno... kužiš...

Van! Van, gade pokvareni! – stvarno je pošašavila. Čuješ li! Van!

Za mnom se, niz stepenice, valjala bujica urlika i plača, silovita bujica koja sve rastura i nosi.

Osjećao sam sifilitične poglede iza špijunki, sifilitične poglede istih takvih ljudi.

U haustoru sam uhvatio nekog frajera kako piša.

– Čovjek se u ovom gradu nema gdje popišati poslije ponoći – rekao je.

* * *

SLIKA U OGLEDALU: kolobari pod očima zauzimaju trećinu lica i svakodnevno rastu, šire se,

plavi kolobari, mlohavi, naborani mjehuri. Jednoga ću se dana pretvoriti u namreškani ocean

plavih kolobara.

Ipak, veseli me što sam živ, hoću reći: još–uvijek–živ, ovakav kakav jesam, mamuran, nadrkan, s

noževima u želucu, a jutro je i netko urla u hodniku: “Upomoć! Vani je minus tri! Upomoć!”

Zovem Alicu... Uradi bilo što, samo neka je toplije, hladim se... Hladna sam... Ono sinoć je bilo O.

K.... Eksplodirala me votka, voliš li me... Pokupio sam neke ženske u Pothodniku... Neke ženske...

Ma bez veze, lokali smo... Još su tu... Otišle su... Ti si lud... Ćori mi se za pošiziti... Ofarbaj sobu i

promijeni posteljinu... Haustor ti je sav zapišan...

U Fisheru PH–M77 stanuju ludi patuljci, ćelavi, snažna zvuka. Vozim se u posrebrenim hard–core

kočijama i sanjam Mediteran gdje bih, iza spuštenih žaluzina, zapisivao note bure i vrištanje

zimskih dana.

59

– Što ćeš raditi večeras?

– Pojma nemam. Najvjerojatnije ću se ubiti ili čitati Michauxa ili ću, jednostavno, otići u KINU.

60

Boris Gregorić

Ruska ljubav

Ljubav je imenica ženskog roda koja završava na suglasnik. Na parafilozofskom planu svaka ljubav

ima svoj banalni ili opći dio inkludiran u svačiju i svaku ljubav. Taj plan ne zanima ni jedan

ljubavnički par, trokut ili višekutni model, već po datoj situaciji. Sve ljubavnike svijeta zanima

njihov originalni i posebni dio kojeg nema nijedna druga ljubav, tj. differentia specifica, kako bi

rekli učeni Latini.

Dramaturgija ljubavi sasvim je jednostavna – ona ima: a/ svoj početak ili tzv. bljesak, b/ svoj razvoj

ili tzv. sjaj i c/ svoj svršetak ili sumrak. U zavisnosti spram njezina svršetka, formiramo tri

centralna tipa ljubavi. Ako se unesrećeni, nakon svršetka međuodnosa, spram sebe i svog

partnera /partnera/ odnosi ravnodušno i cinično, tad govorimo o AMERIČKOJ LJUBAVI. Dio

ljudi nakon svršetka te čudesne avanture doživljava sebe i partnera kao oslobođene od ljubavničke

nužde – reakcija takvih ljudi je spontana, normalna i radosna. Oni ulaze u tip TALIJANSKE

LJUBAVI. A onaj dio ljudske vrste koji kraj doživljavao nesnosnu patnju i tragediju, spada u

nesretne bolesnike oboljele od RUSKE LJUBAVI. Potonji slučajevi u pravilu su neizlječivi /ili se

liječe prekomjerno dugo/, a većinom se odnose na jedan subjekt, tj. objekt, ako govorimo o

projekciji žudnje za njom /njim, njima/.

Nažalost, moj problem je što spadam baš u tu posljednju kategoriju ljubavi. U fenomenološkom

smislu AMERIČKA LJUBAV utjelovljuje fenomen Šunda. TALIJANSKA Trivijalnosti, a RUSKA

je Ogledalo Kiča. Uostalom, da kič ne postoji samo u banalnim romanima, osjećam najbolje i sam

na svojem primjeru.

Boris Gregorić

Večer na Pigalleu1

zdravo, ja sam kiko.

61

bok, kaliopeja.

može metak?

dapače!

how much?

how long?

nije bitno, ali night long?

pa, pedeset zelenih.

o.k.

idemo, tu gore, pazi fali stepenica.

uf, što bazdi!

a što ćeš, zaboravi.

da ti vidim pipu.

na! gledaj!

fiino, jako, jako fiino!

oćeš i guzu?

rado.

to je plus dvadeset.

o.k., lova nije u pitanju.

oćeš i pušionu?

možda, bumo vidli.

ajde, navali, što čekaš?

čekaj da ga razgibam…

mogu ja?

prosim lepega.

FRT.FRT.WOUM.

sad je već ljepši.

62

nije loše parče, ha?

pa nije loše – ima i gorih.

ja bi da počnemo… raširi rašlje… taako…

HUUU.MHMH.

1Večer na Pigalleu – na tzv. nadliterarnom planu mogli bismo uspostaviti komparativno-asocijativni

odnos između poznate pjesme “Veče na školju” i ove priče koja posredno govori o tipičnom

razvojnom putu naših Kika Šnajdera od školja do Pigallea i natrag, kući.

Boris Gregorić

Gramatika Westerna

Sunce u zenitu. Vlak u stanici. Pusta ulica maloga grada. Cajger na cajgeru.

Sedam bandita i jedan šerif. Bljesak sunca na koltovima i znački od pet krakova. Pucnji u podne.

Zvijezda u prašini.

Romantični heroj14 i zgodna plavuša15 u dvosjedu napuštaju gradić. Građani – zečevi znatiželjno

prate taj odlazak.

To je, dame i gospodo, Gramatika Westerna.

14Poznati interpret karakternih uloga Gary COOPER

15Možda bi zgodna plavuša mogla biti Grace KELLY

Boris Gregorić

The Birth Of A Nation

Jedna se Nacija formalno rodila prije 210 godina. Jedan film o rođenju te Nacije danas je

respektabilni starac od 71 godine.

63

Gospodo! George Washington i David W. Griffith20: dva čovjeka, dva djela, dvije epohe. A moje je

srce sretno jer u njemu ima mjesta i za Deklaraciju i za “The Birth Of A Nation”. Hvala!

/Patriotska izjava za tisak slavnog filmskog producenta/

20Koji se pojavi iza grimiznih zastora, nekako namrgođen, ozbiljan, tragičan. Pokloni se vrlo

laganim sagibom glave, a zatim opet nestane, izgubljen u svojem geniju.

Boris Gregorić

Gdje je nestala deveta priča

– Mama!

– Da?

– Gdje je nestala moja deveta priča?

– Jebem im sunce, pa u ovom gradu kradu priče.

– Glavno da smo živi i zdravi, a priča više ili manje, nije bitno. Napiši neku drugu. Neku pravu. Za

Broadway.30

30Upućuje se na lagani sadržaj filmića “42. Ulica”, jednu slatku limunadicu druga S. Donnena (…)

Boris Gregorić

Staromodna izjava

Televizor. /Možda ćete pomisliti da sam staromodan, ali moje tijelo prođu žmarci kad čujem Star

Spangled Banner, a iz srca mi se razlije neka toplina, dok gordo slušam zvuke naše himne./ Zubi

Predsjednika USA38 šire se u neodoljiv osmijeh.

38Zaokružite točan odgovor:

a) to su zubi Jima Cartera!

b) ne, nego su to zubi F. Marcosa!

64

c) jesi lud – to su zubi Richarda Nixona!

d) jok – to je Roniejevo zubalo!

Boris Gregorić

Snob

U svojoj videoteci imam sve filmove Wima Wendersa. Više onako, iz snobizma. Prvo, mrzi me

gurati se po bioskopima, a drugo, ne želim gledati ovo smeće koje nam servira komercijalna TV.

Tako dakle na miru gledam filmove koje volim i koje gledam iz snobizma, uz pivo i hašiš. /šifra:

“Snob iz Greenwicha”, tel. 32-101-3657/.

Boris Gregorić

Gospodin James Fox

Gle, nije li ono gospodin James Fox70?

70Gospodin James Fox (1911-1971); iz ugledne njujorške obitelji, diplomirani fiškal univerziteta

Yale, kompanjon u velikoj advokatskoj tvrtci “Fox, Bamum & Mayer”, uvijek u besprijekornom

crnom odijelu s žutom ružom o reveru (…)

Boris Gregorić

Krupne koke

Haj, ja sam Billy iz San Antonija. U New Yorku sam već tri godine. Nedostaju mi one domaće

koke, kakvih ima kod nas u Texasu. Pa ako ove noći ima neka usamljena krupnija koka iz Texasa i

šire, može mi se javiti. Provest ćemo ugodnu noć uz muziku Dolly Parton79 i Johnieja Casha, a na

videu imam neke stare, dobre westerne s Johnom Wayneom. Od hobija mogu reći da skupljam

65

“Playboy”, fotografije Dolly Parton i oružje iz Vijetnama. I ja sam bio tamo od 1966. godine i

mogu Vam reći da je bilo vraški napeto s onim crvendaćima80 tamo dolje. Vidimo se! /video-

poruka na nekoj lokalnoj TV/

79Interpretkinja američkog narodnog melosa

80Za Billyja ovaj termin, nažalost, ima prilično pejorativno značenje (…)

Boris Gregorić

Dwight Sones

Snop reflektora pada na visokog, plavokosog Dwighta Stonesa104. On se spektakularno i simpatično

koncentrira na skok. Mrmlja nekog vraga, poskakuje i – hop, kreće!! U sebi broji korake, kad dođe

do broja 9105, on se istegne poput munje i strelovito odleti uvis – hopla!

Poslije ljestvica blago drhti, ali se čini da neće pasti. Dwight s grčem na licu iščekuje hoće li taj

komad plastike opasti s visine 2,34106 cm na tartansku stazu ili neće…

104Plava, valovita kosa, pjege na licu, helenski stas

105Prije je brojao do 12

106Taj dan je uspio preskočiti 2,31 cm

66

Carmen Klein

Nasilna smrt Ignaza Harolda

Posjedovao je komad zemlje s kućom na jednom brežuljku u Gornjem Vrapču. Bio je

nediplomirani inženjer kemije. Potkradao je iz laboratorija kemikalije za vlastite izume, pa su ga

izbacili sa sveučilišta potkraj studija. Više od svega volio je glazbu, onaj istinski vapaj za

oslobođenjem s vrelih polja pamuka. Korijeni njegove ličnosti crpli su hranjive sokove iz bluesa.

Prijateljevao je s mnogim Crncima muzičarima, posjećivao ih u njihovim klubovima preko velike

vode i sam ih pozivao nekoliko puta godišnje u goste. Iskopao je jezero u podnožju svog dvorišta,

oživio ga lopočima i zlatnim ribicama i uredio platformu za ples po sredini. Svjetla vatrometa s

prigodne lađe uljepšavala su odsjaj flauta i saksofona. Žarki i šareni zvukovi su frcali. I sam bi se

pridružio pušući u trubu. A bio je i strastven plesač. Ispreplitao je noge tako vješto, činio takve

obrate i skokove, da mu nitko ne bi dao pedeset godina. Bojao je kosu u platinasto plavo, održavao

je frizuru kakvu princ Valijant nosi u stripovima, nosio je kratku crnu plišanu pelerinu što je za

njim vijorila i visoke gipke čizme uz nogu. Nikada nije bio u stalnom radnom odnosu. Živio je od

vlastitih nacrta i projekata za izume, kao i od opredmećivanja dotičnih. Imao je poznanike diljem

globusa koji su naručivali ponešto izuzetno od njega. Konstruirao je za ekscentrične engleske

lordove i rafinirane istočnjačke maharadže na sumraku svojih vladavina. Svojim briljantnim

idejama učvršćivao je niti drevnog sjaja. Bio je često opominjan i proganjan od poreznih komisija,

jer od zlatnih zrnaca i prvorazrednih vrijednosnih papira što ih je primao kao nagradu za svoja

djela, nije izdvajao za inkasatore: smatrao je da je njegova kuća, njegov dom, a njegov rad njegov

posao. Bio je plemenit i dobrostiv, pa je izrađivao skije i saonice sa srebrnim zvončićima i noću ih

kradomice ostavljao u dvorištima siromašne djece, kada bi snijeg vitlao i hladni vjetrovi potresali

slabunjavim drvenim plotom. Ostavljao bi zadivljujuće lutke na koncima koje miču dijelovima

tijela i smiju se i kaljače s čeličnim potplatima za ples u mašti po magnetskoj ploči, na mjestima na

koja svraćaju oni koji nemaju mnogo novaca, a imaju dobar ukus i pozitivne predznake. Bio je

67

dobar s talentiranom mladeži iz kvarta i znao je potplatiti čvrste šake i snažne nišice ako je trebalo

razlupati nečiji skup nemio automobil. Tko je bio odvažan kod njega je mogao zaraditi. Kada bi se

kakav pošten fakin našao u gužvi, Harold mu je poklonio pozamašnu svotu novaca za najboljeg

odvjetnika. U njegovu intenzivnom životu držala ga je misao da nije sam: dok je slušao blues,

osjećao je da su mnogi veliki duhovi uz njega.

Izumio je tekućinu kojom je mogao uništiti svijet. Čovjek koji bi bio poškropljen njome raspao bi

se onog časa kada bi se dotaknuo s nekim drugim, a drugi opet s trećim i tako u nedogled. Poreznici

su ga teretili i tražili da izruči dvoje mladih kojima je namijenio nasljedstvo. Bilo je dovoljno da na

poreznika saspe tekućinu – taj se iz formalnosti stalno rukovao. Poslao im je cedulju: “Mogao bih

vas sve uništiti kao štakore, ali niste vrijedni truda ni formule.” Porezni činovnik htio se domoći

formule da bi sudbina svih ljudi bila u njegovim rukama. Izvršena je opsada kuće Ignaza Harolda.

Izišao je na mansardu i branio svoj dom golemim ambulama umjetnog urina i amonijaka,

namotanih u redenike, koje je ištrcavao bušeći ih na šiljku prikladnog katapulta s koloturom. Ali,

postavili su mu klopku u obliku glazbe, kazetofon su sakrili iza živice. Iznenada je začuo riječ

voljenog bluesa: “I believe, I believe my time ain’t long I ain’t gonna leave my baby and break up

my happy home.” U blaženstvu je raširio ruke i polako, rajski se smiješeći potrčao cvjetnim

travnjakom ususret glazbi. Velika mreža za leptire podigla se i sklopila nad njim, stegla ga

naglavačke, privukla u čeljusti mraka. Znao je da ga više nikada neće vidjeti život svojih svirala.

Satima je ležao zatvoren u vlažnom mračnom podrumu, a onda je napipao dugu čeličnu kuku na

zidu, udaljio se nekoliko koraka i čučnuo, zaletio se i nabio čelom na nju, ostavši koljenima na

podu. Svoju dušu otposlao je s bluesom.

U novinama je samo pisalo: “Psihopat počinio samoubojstvo u tuđem podrumu.” Mladića i

djevojku koji su pobjegli u sedamnaestoj od sivila i našli zaklon u Haroldovu razumijevanju, sada

su poreznici poslali natrag i tko zna što će s nadarenim dušama biti u svijetu koji ne shvaća što se u

njima zbiva. Kuću s jezerom posvojio je porezni činovnik. To je isti onaj čovjek koji je nekada

Harolda tužio da uzima kemikalije, jer mu je bilo krivo što je bistriji kemičar od njega. Poreznik je

68

isto nediplomirani ing. kemije, njega nisu izbacili – sam je propao. Sad uživa u svojoj vlasti nad

opasnom tekućinom. Što će biti ako je u svojoj paranoidnoj svijesti izlije na nekog prestupnika koji

mnogo uživa u seksu?

Carmen Klein

Metamorfoze

U slobodno vrijeme bavim se kriminalom.

Rano u djetinjstvu počelo je krađom automobila.

Stara me ujutro vodila teti na čuvanje, ali joj se žurilo na tramvaj, pa sam komadić puta uz

Primijenjenu umjetnost i budući “Željpoh” prelazila sama.

Jednog jutra bilo je sunce. Bilo je lijepo jutro. Između borova i posuda za cvijeće stajali su gusto

parkirani automobili. Izgledali su kao životinje. Kroz stakla vidjeli su se retrovizori, na

retrovizorima bile su privezane male životinje. Iza stražnjih sjedala ležale su velike životinje,

mahale su glavama i plazile jezike, a male životinje na retrovizorima na koncima tresle su se u

zraku. Kvake su se trzale, ali bile su čvrste, leptir stakla bila su malo odškrinuta, ali ruka se mogla

gurnuti samo do pola. Životinje na koncima nisu mogle dohvatiti.

Jedna žena u šeširu i baloneru, stara baba sa zatamnjenim staklima, stala bi nedaleko. Samo tako

dođe i stane i gleda u životinje. Promatra ih. (Bila je nalik gljivinu klobuku, mračna.) Tako je to

bilo tri jutra.

Četvrtog jutra mojoj staroj nije se žurilo, vodila me teti i skoro da skrenemo iza ugla, u Prilaz, kad

se stvori baba-dekster na ustaljenom mjestu. I reče: “Vaša kćerka svakog jutra, provaljuje u

automobile.” Moja mama smjesta me počne braniti. Govorila je: “Pa vidite, to je još sasvim malo

dijete” i “Ma hajte, molim vas, nemam ja vremena, meni se žuri”. A onda me povukla za ruku, da

idemo. Odostraga, za drugu ruku, povuče me baba-dekster i mi naglo stanemo. (Iza crnih stakala

svjetlucale su joj crvene oči.) Prolazila mi je oštrim prstima ispred lica. Jako je vikala da je sve

69

vidjela (a ja joj vjerujem), kako na silu pokušavam otvoriti vrata, svirepo trzam kvakama, guram

ruke kroz prozor i dopirem prstima do cinduk brave, razbijam šakama karoseriju, trgam registarsku

tablicu, noktima oštećujem emajl i da se naslađujem skrnaveći plodove tuđeg rada. I napokon, kako

uspijevam i ulazim, razdvajam krovove od ostatka karoserije, liježem u ulubljeno željezo i odlazim

iza ugla, u mračno stubište Prilaza br. 5. A onda, noću, vidi me sa svoga prozora dok s noćnim

pticama letim po zraku u izvrnutom krovu automobila, plovim po mukloj tami i ispuštam čudne

krikove, a oko mene oblijeću sove i mi tiho razgovaramo, a mjesec iza krovova javlja se svijetao i

pomalo krvav.

Vikala je jako dugo da je sve vidjela.

Ljudi su čuli, ona me je pokazivala. Tražila je svjedoke. Neki ljudi sa smiješkom su potvrdili da su

me doista vidjeli kako se posljednjih dana povlačim onuda.

Istina o meni više se nije mogla kriti. U ranu jesen šezdeset sedme, s nepunih pet godina, dospjeh

na glas kao profesionalac. I kako je vrijeme odmicalo, sve sam dublje i više zagrezla u zločin. Moje

najuspjelije seanse vezane su upravo za taj komadić grada, preko puta Kazališta, a ispred staklene

zgrade koju neki ljudi zovu “Opera”, a drugi “Željpoh”.

Gotovo deset godina kasnije išla sam onoj istoj teti da je malo vidim. Na onom mjestu, u onim

istim posudama s cvijećem raslo je crveno cvijeće, slično grozdovima, u malim grmovima. Inače,

kad hodam, uvijek usput trgam male grančice i cvjetove s grmlja, pa ih onda mrvim u prstima i

smrvljene bacam oko sebe, tek toliko, zapravo sasvim bez veze, bez nekog dubljeg značenja. I tako,

baš prolazim kraj spomenutog bilja s crvenim cvjetovima u grozdu, i hoću otkinuti grančicu, ali

bilo je prilično žilavo pa potegnem malo jače, kad tamo, odjednom počne nešto škripati, puckati i

popuštati i za tili čas stvori mi se čitav grm u ruci i od čuda nisam znala što bih drugo, pa dignem

ruku u zrak. E sad, tu tek počinje pravi zajeb. Zemlja je bila tako suha i rahla i sva ispucala, a

korijenje vodoravno isprepleteno i suho, i kad sam digla ruku u zrak, tako lančanom reakcijom

stadoše iz zemlje izlaziti i ostali grmići i s užasom ustanovih da se sve to zapravo drži na jednom

jedinom dugačkom korijenu, ko na nekom dugačkom klupku špage. Već sva preplašena i

70

izbezumljena počeh trzati i potezati da vidim gdje je toj beštiji kraj, a klupko se sve više

odmotavalo i istezalo, jedan po jedan crveni mali grm oslobađao se posude iz zemljanog

prizemljenja u podnožju i hitro iskakao u atmosferu. A sve to zbilo se munjevito, tako brzo kao kad

očice skaču kad se vuna para.

Nekoliko sekundi držala sam biljnatu zvjerku u rukama posve raširenim koja se sa svake strane još

doticala zemlje, toliko je bila dugačka, a grmića je bilo desetak, na jednakim razmacima. Jedva da

biljketinu odvagnem, a već se sa strane počeli skupljati ljudi. Samo tako došli, stali, pa bleje i nešto

mrmljaju. Promatraju i brundaju negodujući. Ustanovih da je za mene najbolje da se izgubim što

prije.

Zavitlam grdosijom iznad glave, snažno zamahnem i odbacim je na mladu zelenu travu. U zraku se

neman još jednom skupi i rastegne, dohvati me jednim krajem po glavi i napokon se smiri na tlu. A

u trenutku dok je pošast još lebdjela po zraku iznad moje glave, grudice zemlje s korijena natrusile

su mi se svud po glavi, i kako me je ono odalamilo, pune oči bile su mi pijeska i zemlje, čak mi je

ušlo u usta.

Ubrzanim korakom odmicala sam iza ugla.

Točno sam znala da ide za mnom i da će se to dogoditi. To se osjeti, odostraga na glavi postoji mali

radar, odmah se, iz daljine i bez okretanja, skuži da se netko sve brže i brže odostraga približava,

razdaljina postaje sve manja. Zrak postaje jako gust i napet, napon raste, još nekoliko sekundi i sad;

uhvatio me za lakat i neizbježno odveo natrag, čuvar, portir, što li, iz one staklene zgrade pred

kojom su posude s cvijećem.

Otvorio je debela staklena vrata, ugurao me unutra, vrata su se sama vratila na mjesto, i još je na

njih stavio lokot i zaključao. Pa me bez riječi vodio po nekakvim beskrajnim stepenicama i

hodnicima, sve puno zavoja, a mračno i zagušljivo. Napokon se zaustavi i pokuca. (A bio je

odvratan, fuj, tipični portir, vratarski tip, čuvarski nastrojen, jeben i zagrižljiv.)

Šef je sjedio za stolom, sav debeo i mastan.

71

Mislim da je prošlo strašno puno vremena dok su me gnjavili. Šef se nadmoćno smješkao dok je

ovaj iznosio dokazni materijal. Da je sve vidio. Iz čiste obijesti i zloće da sam iščupala siroti cvijet,

bez ikakve želje za njim, čak ga ni odnijela nisam, nego ga ubila i bacila na travu i još oštetila

travu, to više nije samo slučaj kakve su prije imali, to je smiješno nedjelo, opaka pakost, uništavati

nasade s predumišljajem, kamo bismo došli da su svi takvi. To treba globiti, petsto novih dinara,

kazniti još jače, uništiti u korijenu, iskorijeniti.

Šef se protezao na stolici, ispitivao kako se zovem i za adresu. Rekoh nešto bez veze. Pitao je hoću

li to i dalje raditi, mislim – čupati cvijeće. Rekoh da neću. (Da ga se prije riješim.) “Ajde, bježi”,

reče nenadano i namigne vrataru, a ovaj sav jadan požuri da mi otključa. Očajno je gledao za mnom

kako odmičem iza istog onog ugla.

A u meni bilo sve nešto mračno i muklo.

Za osvetu, i još iz drugih dubljih poriva, i dan danas smišljam efikasan nastavak svoje, sad već više

od desetgodišnje tamne podzemne karijere. Bavim se stalnom nadgradnjom stečenog iskustva,

proučavam strategiju i pronalazim najpodesnije načine djelovanja. Ispisujem zidove kuća

lopovskim šifriranim pismom, identičnim za pojedine cehove kriminalaca. Na uglu Varšavske i

Frankopanske je centralno mjesto, glavna oglasna ploča, tamo na bočnom zidu crkve bijela kreda,

na žutosmeđoj fasadi.

Razbacani komadići slike koju treba sastaviti, krivulje i križići, vile i rogovi, mali krugovi i križevi

i zvijezde, strelice razne veličine.

A između ostalog je jedna žena s padobranom, mačja glava iz koje izlaze zvukovi, tvornica s

dimom i dimnjakom i iznad toga ženska faca, jedna bolnica svedena na osnovne linije. I glava s

rogovima repatog čovjeka s kopitom na jednoj konjskoj nozi, mnoga imena i naslovi nekih

pjesama.

72

Carmen Klein

Tronogi blues

Bratić je ljubomoran na Čudovište, Čudovište je bilo ljubomorno na Djevojčicu. Jednom ju je otelo

i zatvorilo u vulkan. Sa sobom je imala samo kovčežić najfinije svilene odjeće i malu zlatnu

budilicu koju joj je bila oporučila pokojna Baka – to su stvari uz koje se igrala u trenutku

otimačine. Djevojčica je bila ljepušna, krhka kao porculanska pastirica, crvenkastoriđe kosice poput

prezrelog kukuruza i svijetlih zelenih očiju iz kojih je isijavao ili se cijedio klorofil kad bi se

smijala ili plakala. Imala je glasić zvonak i nježan kao potočnice. Čudovište je gojazno, dlakavo,

masno, nezgrapno građeno s golemom glavom bačvastih izbuljenih očiju i tankih udova, smrde mu

noge i ne zna se lijepo ponašati. Nije se istinski čulo kada se smije, ni vidjelo kada plače. Čudovište

je svakodnevno u podne kuhalo svoju porciju graha s repom i kobasicom, mljackalo, podrigivalo se

i prdilo, a onda je išlo u šetnju i u posjete Bratiću i vraćalo se tek navečer. Za to bi vrijeme ona

donekle predahnula. Ona je jela ružine latice kojih je grana virila u vulkan: živjela je ondje samo

jednu cvjetnu sezonu. Osjećala je odvratnost i ljigavost prema svojoj bačenosti i stiješnjenosti, nije

mogla pobjeći iz vlastite kože. Ali, njezin jad koji je zatomljivala u sebi, najzad je ipak morao

probiti: niknuo je u obliku treće noge, najprije kao posve mali izdanak, klica ispod pupka, a iznad

venerinog brežuljka, a danima se jasno formirala ljupka treća nožica, kao mala stabljika najprije do

iznad koljena, pa do koljena, rastući sve više – niže. U prvo vrijeme njene dugačke svilene haljinice

skrivale su od očiju Čudovišta ovo opredmećenje duševne patnje. Svakog dana, u kasnijim

popodnevnim satima, prolazi pored vulkana visoki lijepi Ženskar, idući u grad. Djevojčica se sitnim

šakama držala glinenih rešetaka na okancu i čeznutljivo gledala van, sluteći negdje udaljeni život,

zrak blag i ljude na terasama s cvijećem pred bistroima; sanjarska pogleda osmjehivala mu se.

Vidjeli su iskre jedno drugom u dnu očiju. Plamičke. Napokon je postojao, struja je potekla,

slikovite melodije protjecale su do njega od nje. Jednom se on prigne, uvuče ruku u vulkan i izvadi

Djevojčicu iznutra, iz vlažne tame, pa sjedne na travu uz obližnji jorgovan i postavi je sebi na krilo.

Bilo bi to tako nekih pola sata, a onda ju je vraćao i išao dalje. Nije ju mogao uzeti za stalno, jer je

73

pridošlica na ovoj Zemlji i nema drugog stalnog osim kretanja. Imao je samo da nije imao mira.

Ona je navijala svoju zlatnu budilicu na tridesetak minuta unaprijed i tihi cincilin bio bi pozdrav do

sutra.

Čudovište je primjećivalo da je Djevojčica duhom odsutna. Ono je priglupo i nije osjećala kako ona

osjeća, ali gonjeno slijepom sebičnošću, ćutjelo je tek da ona ne sagorijeva za nj. Ne, nije to dobro

pa ukleto Čudovište, koje bi se pretvorilo u umilno biće kada bi ga ona poljubila. Nije težilo (na

njenu sreću), nikakvoj harmoniji s njom. Čudovište je naprosto željelo da ono neuhvatljivo i

prštavo u njoj, što samo nema u sebi – bude njegov rob, slavuj u njegovoj krletki ili zlatna ribica u

zamućenoj vodi njegova akvarija. Nije moglo slijediti njene zanesene poglede uvis, zastajkivanja u

hodu ukrug i obrtaja i njene misli. Čak ga je i sažalijevala: ona je imala otklon, ono nije. Sačuvala

bi pred očima sliku Ženskarovih sigurnih čvrstih ramena dok bi odlazio i odvijala pažljivo kao da

proživljava sadržaj dragocjene filmske vrpce u samotnim noćima i pustim jutrima, od kojeg bi je

uvijek iznova hvatale srsi i želudac propadao u pete ili pak obuzimao blaženi mir koji bi činio da se

zagonetno smiješi. Čudovište je bilo beznadno, nemoćno i očajno i idućih popodneva provjerilo je

svoj trapavi emocionalno-transcendentni neuspjeh lošim opisnim rečenicama Bratiću, naravno

također čudovištu. Jedilo se i tužilo što mu i zatvorena u vulkanu izmiče, što je ne može ipak u

potpunosti nadgledavati, kontrolirati. Ljubomornom Bratiću Čudovište je bilo otklon, bio je

zaljubljen u nj, čak su povremeno održavali i nespretne nezgrapne incestuozne snošaje. Bratiću je

jetra kipjela i pekla mu žuč jer je njegov miljenik okupiran drugom i puni sebi glavu nerazumnim.

Mrzio je djevojčicu iz dna svoje mješine, nije mogao shvatiti da ona nije kriva.

Djevojčica i Ženskar voljeli su se nježno. Više je voljela ona njega, jer on je prolazio krajevima

punim raznobojnog svjetla, pa i tame – drukčije od one u vulkanu, a ona je hvatala njihove

odbljeske. On je iskusan. Pametan i smiren. Velik. Kad je odlazio u noć, odlazio bi s njim

pritiješnjeni dio nje i širio se, rasipao svijetom, on je bio rasipna leća, a u njoj je ostajao pohranjen

komadić dosljednog staloženog svjetla i sjene, te križaljke što postoji u njemu i mijenja i trajanje,

74

povratak, centriralo se u njoj preko njega, kao da joj srce bi sabirna leća, jaka projekcija vanjskog

svjetla skupljala se u njoj.

Sjedeći mu u krilu, zamolila bi ga da podvrne rukave (ako to već prije nije sam učinio) i prelazila

prstićima preko dobrih podlaktica, pipala mu trepavice i čuvala u šakama kosu i koji put protrljala

nosićem o netom glatko izbrijano tako svježe lice. Djevojčica je imala jamice u obrazima kad se

smijala i rupicu na bradi. On bi taknuo prstom u jamicu na bradi podigavši joj glavu uvis i rekao:

“Bog ti je evo ovdje upro prstom u tebe, proričući: – Ova ovdje je baš dobra i sviđa mi se.” Pa bi je

slušao kako pjeva i brblja koještarije. Vrijeme je letjelo. Ponekad bi se ona duboko zamislila i lice

joj poprimilo izraz napete maske. “Što je?”, pitao bi. “Ja imam tri noge”, reče jednom i iznenada

podigne uvis, preko glave svoju haljinicu pastelnih boja s uzorkom kiše, da ne vidi u prvi mah izraz

njegova lica, “meni ubrzano raste treća noga, buja od sabitog nezadrživog bluesa u meni, provaljuje

i sve je veća, još joj ima nekoliko centimetara od tla i ni duga haljina je više neće kriti i ti sad više

ne trebaš dolaziti ako nećeš, kad znaš istinu o tuzi…” Uostalom, on je već prije vidio istinu. –

Djevojčica nije bila neki dobar blefer i često bi joj se načas obrve približile, izbila crta između njih,

oči skupile i jače zasjale, lice nabralo i usne stisnule. Rekao je: “Priučit ću se kao i na ostale dvije.”

Otada su po pola sata sjedili zagrljeni tako da bi joj položio ruku ispod haljinice preko lijeve i desne

noge, a ona njemu treću nogu preko ruke. Sve su tri neobično lijepe i fino oblikovane ženske nožice

i donio joj je posebnu cipelicu za treće stopalo, koje ne bijaše ni lijevo ni desno, već dražesno

simetrično, ušiljeno.

Sredinom jeseni treća se noga već doticala poda. Djevojčica se kretala pomalo neobično, ali ipak

graciozno, pa čak ljupkije nego prije, jer je više pazila. Djelovala je kao muzikalni, skladno

navijeni tronožac to neprekidno pleše valcer uz nečujne zvuke glazbe: “Ein, zwei, drei: Ein, zwei,

drei…” Čudovište je, uočivši za njega novost, bilo uvjereno da je treća nožica ono zbog čega su

misli Djevojčice negdje daleko, kliske, nepristupačne, njemu zatvorene, zagonetne, neuhvatljive i

nedostupne. Povjerilo je Bratiću o trećoj nožici, a vlastiti neuspjeh i posesivnost bez otkrića ugasili

su u njemu sasvim žeđ za homoseksualnim snošajem. Ljubomorni Bratić, kojemu bijaše već pun

75

kufer, tada naumi ubiti Djevojčicu koja mu misli miljenika odvraća od njega i vratiti stvari na

njihovo staro negdanje mjesto. (Obojica su imali nešto malo preko osam stotina pedeset i devet

godina, što bi u njihovoj vrsti otprilike značilo da je pubertet već iza njih.) Jedne noći, dok mu je

rođak u vulkanu hrkao, izvuče Djevojčicu, začepi joj usta, odalami je toljagom po glavi kao tele

prije klanja, odnese je onesviještenu na panj i odsiječe joj sjekirom treću nogu. Djevojčica iskrvari i

umre. Bratić zavitla odsječenom nogom i odbaci je daleko.

Ujutro tutor Čudovište pronađe tijelo, pokupi ga i zatrpa, izdubivši rupu u dnu vulkana.

U rano predvečerje lijepi Ženskar naiđe na putu na istrgnutu nogu s cipelicom koju joj je bio donio:

pažljivo je pohrani ispod onog grma i svake sezone on bi (grm) iznova cvjetao i mirisao nakon

pupanja kojem je prethodilo zeleno listanje. U toj nozi i jest Djevojčina nezadrživa razdiruća snaga

obnove, dar providnosti, vrijednost koju je gajila. On i dalje navečer odlazi u grad i gdjekad duboko

udahne izvijajući miris jorgovana. Vulkan i dalje stoji na raskrsnici, prislonjen uz bočni zid neke

ruševne kuće u sporednoj ulici. Čudovišni bratići održavaju odnose. Kad se noći ili rano (ili kasno)

ujutro vraća kući i nalegne na stol, pokrije glavu rukama i preturajući u glavi proživljeno, ustanovi

da je prilično neobične tragove u njemu ostavila jedina ljudska tronoga osoba koju je u svom životu

ikad upoznao. Tri stopala ostavljaju prostraniji i upadljiviji trag nego dva. Naročito ako je treće

dražesno simetrično ušiljeno. Tko ne vjeruje, neka pogleda u snijegu. Doduše, tronogih djevojčica

više ne postoji, ali znatiželjnik se može osvjedočiti na temelju tragova osakaćenih mačaka i pasa.

76

Delimir Rešicki

Bajka

(guf)

SJEĆANJE JE POLA BUDUĆNOSTI

A NEKADA, BIT ĆE, I VIŠE

EMILY DICKINSON

Po židovskoj i kršćanskoj mitologiji, Božji Dom ili – popularnije kazano Raj – ima nekoliko

cjelina.

Jedna od njih je i skup Duša i zove se GUF. Legenda kaže da čovjeku, kada se rodi, od tamo dolazi i

potječe Duša.

GUF je ujedno i zagonetka koja pojašnjava pjesmu Vrabaca!

Kada se Duša nečujno spušta i silazi k tijelu novorođenčeta,

to vide samo vrapci i zato pjevaju!

Ali, doći će dan kada će pjesma vrabaca zauvijek utihnuti!

Jer, u GUFU ima konačan broj Duša.

Kada posljednja od njih bude sišla k zemlji i ljudima, a GUF ostaje prazan, svijetu će doći kraj.

GUF je sedmi, finalni znak Otkrivenja.

Prvo novorođeno dijete bez Duše bit će znak sveopćega uništenja – leda, vatre i smrti –

Posljednjega Suda!

NEROĐENO DIJETE SHARON TATE

TREBALO JE BITI KRALJEM HIPI POKRETA

Thurston Moore

Zovem se Inge i vlasnica sam, moram se time pohvaliti, najposjećenije videoteke u Gradu, kojoj je

moj muž, sjećajući se boje moje kose kada sam prvi puta kod njega i kraj njega zaspala, a boja te

77

kose, kako često kaže, bila je nešto najerotičnije što je do tada vidio, dao ime Plavi anđeo. Plavoga

anđela trenutačno posjećuje 1750 registriranih članova koje moje dvije zaposlene djevojke – Marija

i Sanda – i ja onako u šali nazivamo pacijentima. Pacijenti dolaze i više nego redovito. Dnevni

utržak videoteke povelik je i ne bih sada o njemu. Sandu i Mariju plaćam 200 maraka mjesečno

ponaosob, tako da mi, kada odbijem sve režije, ostaje prilično čistoga novca. No, nije sve bilo tako

idilično i sjajno na početku!

tamo negdje sigurno je neka velika, golema planina. tamo negdje ona je velika, ali odavde gledana,

s ovoga mjesta, ona izgleda manja od ovog mog štapa. ja bih naprimjer, pitao: da li je maleno bliže

od daleko?

Na početku, ja sam s dvadeset i tri godine imala diplomu književnosti i baš nikoga tko bi mi mogao

pomoći da mi ona nešto u životu i znači. Četiri sam godine povremeno bila zamjena zamjenine

zamjene, nomad po svim mogućim i nemogućim gradskim zbornicama od kojih pamtim samo okus

loše, na brzinu skuhane kave, gust duhanski dim, miris prašine i nervozu. Isključivo nervozu. U te

sam četiri godine imala četiri kratkotrajne veze, bolje napisano poznanstva s muškarcima kojima

sam uvijek, bjelodano je, mazohistički uživajući u tome, nakon traljavih dekoncentriranih snošaja,

pričala kako sam zbog nekolicine svojih i tuđih imbecilnih srednjoškolskih pjesmica upisala, baš to

što sam upisala i da je to za sada jedina, ali i ključna pogreška moga života, i da ne duljim, bilo mi

je uglavnom mučno i besmisleno sve to iščekivanje kada će zajapureni i obeznanjeni vlasnik

iščupati taj svoj naelektrizirani visuljak iz moje kronično pospane utrobe.

Ista su me osjećanja u prvo vrijeme odbijala i od Luke, moga supruga koji se, u biti, ni po čemu

nije razlikovao od svojih brzopoteznih prethodnika. Bio je svršeni, zaposleni ing. Građevine koji si

za pet godina proboravljenih u Zagrebu nije uspio priskrbiti niti jednu jedinu ozbiljniju vezu,

premda uopće nije bio neprilične vanjštine.

Naprotiv!

Kako je samo odahnuo kada je shvatio da se meni, bez obzira na to što između nas nema i nikada

nije bilo ruku izgorjelih u nepreglednom mediteranskome šumskome požaru pod sprženim

78

plahtama, anđela zaspalih na rubu vinske čaše u prigušenoj, tihoj svjetlosti nekoga separea, onoga

neopisivoga svjetlucanja u očima na koje jedino sliči svjetlucanje snijega u zvjezdanoj noći kada

sve pobijeli kao svježe oličena bolnica, vrućih suza, riječi tetoviranih u dnu grla i nesvjestice, od

njega, zapravo, nikamo ne ide.

nebo je ništa drugo nego voda. ali voda raspršena u mnogo, mnogo kapljica, koje se ne drže

zajedno, koje se ne dodiruju, tih kapljica ima tako mnogo da ni najdublje more nije duboko kao što

je nebo visoko. nebo je više od najdubljega mora. zato je ponekad plavije nego more.

Mirno smo, dakle, obavili sve formalnosti i počeli živjeti zajedno u dva zasebna ali prožimajuća

prstena. Zaista, nitko ne može ustvrditi kako sam se za Luku udala zbog četverosobnoga stana u

koji smo se odmah uselili i 200 tisuća maraka koje mu je otac (sve do mirovine radio je kao

najobičniji gastarbajter na gradilištima i žarko žudio za tim da mu sin postane baš to što je sada bio)

poklonio na dan vjenčanja da, eto, što brže uleti u nekakav privatni business jer… Meni je

jednostavno bilo Muka i bila sam Umorna, nisam više htjela svakoga novoga jutra gledati kako, kao

prljava Drava u proljeće, u mojim zjenama raste smirena razina očaja i osjećati se kao da imaš 270,

a ne 27 godina.

Luka je, što je bilo najpresudnije, imao jednu izuzetnu osobinu: nikoga nikada nije opterećivao

svojom osobom.

Bilo je ugodno jesenje predvečerje, sjedili smo na balkonu, s katedrale su se posve tiho čula

večernja zvona, pili smo kavu, netko je na balkonu ispod nas diskretno slušao glazbu s radija, ja

sam se opet i opet uvjerila kako od moga posla niti u nastupajućoj školskoj godini neće biti ništa.

Idućeg jutra Luka mi je potpuno nonšalantno, kao da pripovijeda o sinoćnjem TV-programu,

mažući maslac na toast, priopćio kako misli da je najbolje da lovu koju imamo na deviznoj knjižici

uložimo u video-klub! Ta stvar, provjerio je, sada šljaka i više nego O.K. Problem moga radnoga

mjesta bit će zauvijek riješen, a ako sve krene kako treba, mogli bismo dobro zaraditi i priskrbiti si

mnogo toga. On će samo formalno biti suvlasnik, a meni pomagati kada mu to već vrijeme dopusti,

no i dalje će nastaviti raditi u struci, jer nije se valjda devet godina školovao uzalud!

79

tamo gdje počinje dan, tamo prestaje noć, a tamo gdje prestaje noć, tamo počinje dan, noć počinje

tako da dan izgori. sve što izgori postaje crno. eto, naprimjer drvo, ako drvo izgori ono postaje

crno, ako papir izgori postane crn, ako… tako i dan.

U video-businessu snašla sam se prilično brzo.

Dvije uistinu zgodne ali decentne mačke, pomalo šminkerski, beskrajno ljubazan i informativan

odnos prema strankama, bespogovorna kakvoća kopija i neprestano ulaganje u nove i nove jer

“novo nije nikada dovoljno novo” (kako je to govorila Nives, moja stara prijateljica s faksa koja je,

zamislite, također držala videoteku, i to u Zagrebu, i to u Ilici, i bila mi najpouzdaniji informator

novoga i profitabilnoga) uz, naravno, koju kopiju za “sladokusce”. Uvijek sam se trudila, ma kakvo

sranje bio, imati primjerice, posljednji Fellinijev film ili nešto slično, jer poslije Fellinija,

“sladokusci” su gotovo u pravilu, završavali na Clintu Eastwoodu i Charlesu Bronsonu!

* * *

Čitajući netom napisano, možda ste pomislili, a ako jeste grozno ste u krivu, kako je život

(su)vlasnice videoteke prozaičan, banalan, monoton i nezanimljiv. Nije nebitno već i to što sam u

nekoliko prominulih godina pogledala, što cijelih, a što napreskokce toliko filmova da za njihov

zbroj treba četverocifreni broj.

No, nikad ne biste mogli pretpostaviti kakve se sve tajanstvene zemlje kriju u jednome tako

marginalnome činu kakav je već primopredaja najobičnije video kazete.

Ono što vam pokušavam ispričati bio bi i te kakav film. Zasigurno bi se svidio i većini mojih

pacijenata.

Sve je počelo prošle zime, u prosincu, kada su me u mjesecu najznačajnijih praznika i najveće

gužve, potpuno bez veze i mozga napustile Marija i Sanda. Lova je kao mala, posao ubojstven, eto

neka im pogledam vene na nogama, jedna će kao probati nešto vani, druga ima tipa koji joj (već

godinama) sređuje neki bolji posao, i tako to. Bože, u prosincu, i to obje istodobno. Kada ljudi

nikamo ne idu i samo zure u filmove!

80

Pošto nisam htjela primiti baš svakoga, gotovo pun mjesec radila sam potpuno sama (dolazile su i

odlazile, doduše mnoge) i doslovno padala s nogu.

ljudi su užurbano spremali kovčege, velike kutije, a životinje premještali u ograđene kamione, to

znači da ponovno idemo na put. mi nismo imali mnogo toga za spremanje.

Postoji nešto u čovjeku, nešto što vas tjera da odmah pošto se pojavi bude primijećeno, ne samo

zbog, možda, malo neobičnije vanjštine.

Tako je to bilo i s njim.

Lica svojih 1750 pacijenata uopće i ne pokušavam zapamtiti ali Njega, Njega da.

Sitno, mršavo tijelo, neuredna, podulja kosa, brada boje kestena koji tek zrije. I oči. One beskrajno

plave i tužne oči što su sličile na napaćene ždralove. Ona beskrajna daljina u njima koja je čuvala

taj daleki grad, mrtve i žive, snijeg i pepeo.

A tek one nepovezane, eliptične rečenice?

Kao i svima, prvoga dana, zatražila sam od njega osobnu iskaznicu. Prestrašeno me pogledao i dao

mi iz unutarnjega džepa kaputa najpohabaniji komad plastike i papira koji sam vidjela u životu.

Trebalo je stvarno vremena da s Toga, uprljanoga čak i pijeskom, pročitam i prepišem na ugovorni

formular:

Damir Miloš, Strossmayerova 99… itd.

Bio je stvarno točan.

Deset dana zaredom došao bi točno u pet poslijepodne, uzeo samo jedan film, zbunjeno nešto

promrmljao i otišao. Neku sam večer, još jednom pokušavala proniknuti u sve što mi je učinio, uz

pomoć brojeva s njegova članskoga kartona koji još uvijek držim među inima, ako se slučajno vrati,

odgonetnula koje je filmove uzimao. To su:

15. prosinca – ANGEL HEART

16. prosinca – LOST BOYS

17. prosinca – ALIEN

18. prosinca – DEAD OR ALIVE

81

19. prosinca – PET SEMATARY

20. prosinca – NOMADS

21. prosinca – SEVENTH SIGN

22. prosinca – PRINCE OF DARKNESS

23. prosinca – LAST TEMPTATION OF CHRIST

Sjećam se da sam, kada je vraćao DEAD OR ALIVE, a uzimao PET SEMATARY, prvi put uspjela sam s

njim malo dulje razgovarati. Vani je opet, kao nebrojeno puta do tada, bila nekakva grozna

susnježica koja je, izgleda, pokolebala mnoge obožavatelje Plavoga anđela. I uopće, te zime snijeg

nije mogao bez kiše i sva bjelina koju smo tako žudno čekali nestajala bi odmah čim bi dodirnula

zemlju ili krovove slijevajući se u mutne i blatne lokve na našim tijelima.

Točno tako, pitala sam ga zašto gleda samo takve filmove, mi kao što vidi imamo i neke druge,

možda vrednije, evo tu je i posljednji Fellini, itd. On me je samo pogledao onim svojim začuđenim

očima i s puno nelagode kazao da se ne ljutim (?), on bi možda pogledao još koji od ovih, i što je

moguće brže nestao u onoj ogavnoj snježno-kišnoj snomorici.

Nisam vam rekla kako, čak i po svojim kriterijima, izgledam prilično dobro i vrlo dobro znam što

bi sve sa mnom radili moji pacijenti samo da mogu. Pomislila sam da se isti proces zbiva i s ovim

plavookim, i to mi je, moram priznati, prilično godilo i laskalo. Pa toliko sam već puta vidjela

zgrčene usnice koje pokušavaju kazati ono što u biti ne mogu, jer nemaju hrabrosti: a Njegove,

Njegove su me neobično podsjećale na one Defoeove u LAST TEMPTATION OF CHRIST.

Idućih dana bila je grozna gužva i ni s kim nisam mogla prozboriti ništa osim ono uobičajeno:

– dobar dan,

– izvolite,

– da, naravno, imamo,

– nadamo se da će vam se svidjeti,

– sutra,

– ako vrate, dakako!

82

I tako sve do subotnje, Badnje večeri, kada je vratio tu posljednju kazetu koju je kod mene uzeo i u

trenu dok sam je vraćala na policu počeo naglo krvariti na nos, da bi se konačno, posve blijed, u

prepunoj radnji srušio na pod i ostao ležati nepomičan.

ponekad bih odjenuo kostim u kome sam nekada nastupao, namazao lice bijelom bojom i dugo se

gledao u ogledalu. neprestalno sam mislio kako mi nešto nedostaje.

Dva su muškarca odmah priskočila, ja sam iz nusprostorije donijela mokar ručnik, i nakon gotovo

dvije minute nesvjestice u Plavom anđelu sve je opet, i nikada kao do tada, bilo nestvarno plavo od

tih izmučenih očiju.

S tim istim pogledom skrivenim od sebe sama, koji kao da je pokušavao reći kako mu se vlasnik i

sam čudi i stidi što još uopće živi, izišao je i nestao na ukrašenim, prekrasnim ulicama koje sam

toliko voljela u ovo doba godine.

To je bilo sve.

Nikada ga više nisam niti srela niti vidjela, osim na………………………….

htjeli su znati kada ću se vratiti ali ja to nisam znao. odjenuo sam svoje bijelo odijelo, namazao lice

bijelom bojom i otišao.

Osim tada, kada mi je nekoliko dana poslije Nove godine jedan pacijent, klasični ogavni, olinjali,

ugojeni četrdesetogodišnjak, ljutito i bez pardona bacio na stol LAST TEMPTATION OF CHRIST

dreknuvši:

– Kakva je ovo pizdarija? To vi dajete ljudima od čijega novca jedete kruh?

Skupa s kazetom na pult mi je bacio i novac i člansku iskaznicu. Gurajući se prema izlazu, očito

bez volje da mi objasni o čemu je zapravo riječ, mumljao je nešto onima bliže vratima koji su ga

zblenuto i tupo promatrali.

Svašta, pomislila sam, želeći tome majmunu reći sve što mislim o njemu, njegovome novcu i

članskoj iskaznici. Pacijenti su, naravno, bili na mojoj strani, negodovali su i, kako je već koji

dolazio na red, ponavljali kako se ne treba živcirati, da u gradu ima svakakvih budala a ovaj je

možda najveća i slično.

83

Kazetu sam ponijela kući pretpostavljajući kako su onoga od maloprije mogle naljutiti samo dvije

stvari – sam sadržaj filma ili pak oštećena, možda posve upropaštena vrpca.

Pripremila sam si svoj omiljeni Liptom, dva puta ponad vrele tekućine škljocnula natrenom, sjela i

pustila da inkriminiranu kazetu proguta vječiti mrak kućišta našega novoga Nordmendea.

Vrpca nije bila oštećena, bila je upravo sjajna. Sadržaj filma poznavala sam od ranije. Na sreću, ili

na nesreću, nisam prekinula gledanje, jer mi je bilo posve ugodno piti čaj sklupčanih nogu i ne

pomicati se s mjesta na kojem sam se nalazila.

I tada sam, nakon gotovo sat i pol filma, vidjela, pretpostavljam, razlog galame u Plavome anđelu.

Nakon što je za trenutak nestalo bilo kakvoga vizualnoga zapisa i kratkotrajnoga blanka, ja sam

ponovno ugledala Njega.

Sjedio je potpuno nag u praznoj sobi kojoj je jedini namještaj bilo okno kroz koje je s vremena na

vrijeme propuhivao snijeg. Po dizajnu tapeta koje su se kidale sa zidova, za manje od minutu,

prepoznala sam Nju, svoju staru sobu u kojoj sam provela gotovo cijelo djetinjstvo. Zidovi su bili

crni, kao da je soba gorjela. On me je gledao pravo u oči.

Ta otrovna, tugaljiva plavet.

A tada, tada je desnu ruku počeo polako dizati k licu i strpljivo si, posve polagano, na živoj koži,

kao igla tankim šilom ispod lijevoga oka naslikao jednu veliku suzu i potom, jedno po jedno,

iskopao oči.

Slike je odmah nestalo, nekoliko sekundi blanka i ponovno smo se vratili u Judeju i pustinju u kojoj

je Isus sjedio u krugu ucrtanome u pijesak.

Nadosnimljeni umetak ne traje niti pet minuta, a ja sam ga te večeri gledala dva puna sata. Luka je

slavio petnaestogodišnjicu mature i trebao se vratiti kasno iza ponoći.

Bilo me je, zapravo, strah i pokušala sam nazvati Nives, moju staru Nives s kojom sam tolike

godine dijelila tako simetričnu sudbinu bez izgleda da se bilo što bitnije može promijeniti.

No, što je pravi strah osjetila sam tek kada mi je, nakon pola sata nazivanja, uspjelo čuti njezin glas.

84

Nives mi je, prije no što sam uopće i stigla što reći a kamoli ispričati, očito uznemirena i

prestrašena, pokušala ispričati sljedeće:

– Inge, Ti si to, pa ovo je telepatija, pokušavam te dobiti već pola sata, zato ti nisi mogla mene, čuj,

to jednostavno nije moguće, to je nečija zlobna igra, stvarno ima svakakvih manijaka, mogu ti sve

točno kazati jer sam sve opet provjerila 15. prosinca, zimus, kod mene je u Casablancu došao i

učlanio se nekakav odrpani tip, Miloš, Damir Miloš, tako se zvao, nizak, mršav, nevjerojatno plavih

očiju u koje sam se

odmah…………………………………………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………………………………

…………………………. pao je na pod

…………………………………………………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………..…………………..

onda je taj majmun bacio kazetu, novac i

člansku iskaznicu na stol i derao se “Kakva je to pizdarija”

…………………………………………………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………………………………

………………………………………………………… šilom si je

gospode……………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………………………………

…………………………………………a što je u svemu tome najgore,

danas me je, prije no što ću ja nazvati tebe, nazvala Mirela, znaš ona iz Opatije što drži kuma, ona

koja nam fura talijanske horrore, znaš, pričala sam ti puno i ispričala mi do u detalja sve isto što ja

sada pričam tebi.

85

Inge, ja te moram vidjeti, sjedni na prvi vlak kada budeš

imala…………………………………………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………………………………

…………………………………………………………………………………………………………

……………………………………………

Nives je bila dovoljno prestrašena i uopće nisam osjećala potrebu da joj ispričam kako sam i ja u

svoju videoteku učlanila te beskrajne, hladne oči koje su boju posudile s dna Tihoga oceana kada je

ovaj bio tek nečija maglovita primisao, a sada su samo dva krvava ždrala na rubu nečega o čemu ne

znam misliti.

Ništa nisam rekla niti Luki jer mu nisam htjela činiti ono što on meni nikada nije činio.

Sutradan sam, naravno, kao u tolikim pričama koje sam pročitala uzela kazetu i odvezla se po

blatnoj, nemogućoj cesti u Strossmayerovu 99.

Bila je to neka ne baš tako stara dvokatnica u kojoj su živjeli umirovljenici i nekakav raščupani

tinejdžer – Topići, koji naravno nisu čuli ni za koga tko se zove Damir, a preziva Miloš.

koje je boje plava boja?

Dani su poslije ispričanoga počeli, kao i mjeseci koji su uslijedili, protjecati uobičajenom brzinom.

Plavi anđeo je imao preko dvije tisuće registriranih članova, kod mene su opet radile dvije nove,

sjajne djevojke, Danijela i Renata. Plaću sam im povisila na 350 maraka mjesečno!

Kazetu broj 989 presnimila sam novim Rourkeovim filmom. Polako razmišljam o ljetovanju. Ove

godine moramo paziti i izabrati nešto prikladno mome sadašnjem tjelesnome i psihičkome stanju.

Nisam vam to rekla jer se To uvijek čuva za kraj, da nikada Luku nisam vidjela sretnijega od onoga

trenutka kada sam mu šapnula kako će postati otac.

– Ti si stvarno Plavi anđeo – poljubio me je nježnije nego ikada itko do tada, i stvarno šiznuo.

Prvo što mi je zabranio bio je duži boravak u videoteci, jer to znači stajanje!

Djevojke su poštene i vrijedne, a ja sve poslove s Nives, Mirelom i ostalim bitnim ljudima iz

businessa mogu komotno obaviti telefonom.

86

Nisam mogla ne udovoljiti mu.

Sada sam uglavnom kod kuće i biram filmove za svoje pacijente.

No, ima noći kada u utrobi osjetim neku potmulu, udaljenu bol koja nije pomicanje moga ploda i

čujem glas koji kao da dolazi s nekoga beskrajno udaljenoga mjesta.

Osjećam kako se uokolo mene mijenjaju mnoge stvari. Sanjam čudne snove.

Vrapce kako si u krvavoj prašini bezglasno kljuju oči, crno, prljavo more, sebe kako, bože, vodim

ljubav s najmanje desetoricom pacijenata na podu Plavoga anđela i vičem: JOŠ! JOŠ! SVI! SVI!

PONCIJA Pilata kako s krunom od ružina grma hoda po skelama napuštenih gradilišta i pokazuje

nešto što drži u ruci Luki koji umire s tumorom na grlu veličine jajeta, staklenke iz kojih se puši

nagorjelo meso, konje kako pasu kužni snijeg i njište iz svojih raskrvavljenih sapi i slomljenih

kopita.

Ali, čula sam da to prolaze sve trudnice i da svaka To proživljava na svoj način.

Zato valjda i ne znam kamo bih, pa mi na pamet padaju i takve besmislice kao ona koja kaže da

više nikada ne zakoračim u modri neon Plavoga anđela kojeg volim više nego samu sebe.

Inače,

kako objasniti to da sam danas cijelo prijepodne zurila i onako najslađe, ovlaš i napreskokce, listala

svoje stare knjige i zabilješke s faksa koje ću uskoro morati premjestiti iz ove sobe, koja će biti

plava i dječja!

No, najluckastije je zapravo to što sam večeras, nakon petnaestak godina, sjela za stol, uzela naliv-

pero i, isto tako kao što sam nekada s puno želje a malo talenta pisala svoje kljaste stihove koji su

mi skoro upropastili život, sada u jednome dahu napisala ovo što ste upravo pročitali.

Jer, ne znam gdje sam to pročitala, sjećanje je pola budućnosti, a nekada, bit će, i mnogo više.

–kraj–

vrlo bitna napomena:

87

BAJKU (Guf) napisao sam koristeći se motivima jedne knjige (BIJELI KLAUN), jednoga filma

(SEDMI ZNAK) i, ponajviše, riznicom jedne odsutnosti o kojoj, bar ja, znam tako veličanstveno

malo.

Damir Rešicki, u Osijeku, prosinca 1989.

88

Krešimir Mićanović

Enformel

Planovi grada krcati informacijama ništa ne kažu o posebno uzbudljivim ulicama i prvim

ljubavima. Naravno da se to i ne očekuje. Da bi se stiglo do jedne Široke ulice, koja ne pripada

gradu na moru, treba krenuti u šetnju po kiši. Nositi kišobran i šetati sve do trenutka kada se osjeti

hladna kiša za vratom. A onda, šetati dok se ne zaboravi na hladnoću i počne osjećati lakim i

prozračnim. Treba se provući kroz nekoliko uskih i krivih prolaza koji stoje kao postaje kušnje

preko kojih samo pojedini stižu do neba. Ali nebo neće izgledati tako blizu kako se to možda čini u

rečenici.

Zbog visoke ograde vidi se samo krov i nekoliko prozora. To je vila bivšeg političara, a niz kosinu

koja se ne vidi, jer je u dvorištu, izdubljen je bazen u koji sada pada lišće. Preko puta te vile,

doduše malo naviše, nalazi se kuća čija je fasada djelomice već otpala ispod prozora, a gore na

simsu isprana je crvena cigla. Na kraju ove ulice nalazi se samostan časnih sestara koje uzgajaju

ruže, a za ljetnog popodneva sjede vani kao što to čine žene u crnim papučama negdje u Slavoniji.

U kući bez oluka stanuje jedna gospođa, debela žena koja čitave dane posprema već složene stvari i

koju brine pukotina nastala u spavaćoj sobi. Tako je izgledalo kada sam prvi put ušao u njezinu

kuću. Njena kućna haljina posuta pepelom cigarete ostat će nepromijenjena. Nisam se osvrtao na

lijevu stranu ulice i zaustavio sam se točno ispred kuće. Poslije sam saznao za bazen i lišće. Na

zahrđaloj pločici pritisnuo sam dugme i namjestio svoj sako. Gospođa se pojavila na gornjem

prozoru. Sačekao sam dvije minute da siđe dolje kako bi otključala ulazna vrata.

– Mislila sam da ste stariji rekla je dok sam išao za njom.

– Ovo je nekada bio ulaz za poslugu, izvolite samo pokazala mi je betonske stepenice na kojima

su naslagane vaze s cvijećem.

Išla je preda mnom. Ne znam kako bih je naslikao. Nekoliko mjeseci poslije noću sam se budio i

palio svjetlo pokušavajući pribilježiti točno njezin lik. Kako još izgleda debela žena koja ima 68

godina? Zatim su uslijedili popodnevni posjeti. Poslije prvog, došao je drugi.

89

Popodne. Drugi put kada sam dolazio, vidio sam pri kraju ulice plavi minibus u koji ulaze časne

sestre i pjevaju, iako u to uopće nisam siguran. Za časne sestre sentimentalno sam vezan kao što već

priliči sjećanju na djetinjstvo i pripovijestima s otoka. Bio sam sedam godina star i jako sam se

prehladio na kiši. Dobio sam visoku temperaturu koju ni ljekovita mast iz 17. stoljeća nije mogla

skinuti. Sestre su bile jedine na selu koje su davale injekcije. Jednu sam dobio i ja. Poslije, kada

smo se prije spavanja molili zajedno u obitelji, moja bi majka uvijek dometnula gledajući u mene:

A sada ćemo se spomenuti i naše dobre sestre... Majka bi rekla njezino ime. Više ga se ne sjećam.

Stavljam tri točkice, a u sebi strpljivo i tiho molim: Magdalena, Agneza, Patricija, Ancila, Julijana.

– One su jako vrijedne kaže gospođa i pokazuje u pravcu samostana dok nas dvoje sjedimo za

stolom u svijetloj sobi.

– Ovo je vrijeme skupo za obične ljude.

– Sjedimo u sobi koju je najviše volio moj muž. Vidite ovu gore pokazuje mi šalicom strop

nemarno namaljanu plavu boju koja ga je često žestila. Kada je umro, ležao je upravo tu gdje se vi

sada nalazite. Ne brinite, nije bio na stolici na kojoj sjedite. Nekada se tu nalazio talijanski kanape,

ležao je na njemu i njegove oči dugo nismo mogli sklopiti. Gledao je gore nemoćno u plavu boju. I

mi gledamo gore u nebo.

– Gospođo kažem smućeno možemo li se dogovoriti?

Sjedim preko puta, u prijeratnom namještenom stanu sa svim onim zbog čega mi se znoje dlanovi.

Od svega onoga čega se sjećam ne posjedujem nigdje svoje tijelo. To je zbog toga, mladiću, jer moj

muž nije slikar, rekla bi gospođa. Meni su ostale samo plohe. Čiste, bijele i malo vlažne jer ništa ne

razumijem.

Gospođin muž je slikar. Već treći put dolazim u njegovu kuću, kuću njegova oca. Podrijetlo

slikareve obitelji nejasno je i kalno. Ovo nejasno i kalno pronašao sam u jednom pamfletu koji je

protiv slikara napisao njegov nekadašnji prijatelj. Uzrok je njihove svađe navodno gospođa. Tada je

ona imala 19 godina. Sve me ostalo više nije zanimalo. Sigurno je da su slikarevi preci bili bogati

ljudi. Jedan njegov predak nije imao obrve, a to se brižno skrivalo na obiteljskim portretima tako

90

što su loši slikari umjesto obrva namaljali gustu, gustu crnu boju, gotovo čekinjastu, kao da pripada

divljoj svinji. U obitelji su uvijek imali jedno muško dijete. Gospođin muž imao je iznad očiju

guste, bujne crne obrve te nije teško zaključiti zašto su ga još u pučkoj školi zvali Vepar.

On nikada nije slikao ljude.

– Znate kaže gospođa sve što je ostalo mome mužu, i sada meni, ova je kuća. Živim gore na

katu, a dolje smo prodali.

Dok gledam slike povješane po zidovima, gospođa ide za mnom i s okvira prstima skida uginule

muhe. Ovdje ih ima jako puno. Dijelovi kamenčića prekriveni bojama kao da se miču na

popodnevnom suncu, kao da su svježe školjke. Kihnuo sam nekoliko puta, i onda, kako se kaže, sve

odzvanja, gotovo do staklenika.

Više ne brojim svoje posjete. Opet popodne. Ovaj put dočekala me je u izblijedjeloj haljini koja je

napinjala njene grudi. Dolje, na rubu, prišivena je otrcana bijela vrpca.

– Ovdje dolaze oni koje žele kupiti pokoju sliku. Rijetko me tko priupita za muža. To je valjda

ljudima neugodno. Spomenu njega kada govore o slikama, a mene kada pitaju za cijenu. Znate,

mladiću, oprostite što vas tako zovem, ja znam da ljudi žele slike i ovdje sam da ih pokažem. Ti

ljudi koji dolaze obično su pristojni. Ponekad netko donese i kavu. Ipak, vaš dolazak vidim kao

dolazak trgovaca u hram. Vidite, živim siromašno. Moj slikar, tako ga zovu, napravio je malo slika

i još ih je manje prodao. Ovo što ovdje visi tako strpljivo i ono što je gore na tavanu, sve je. Ne

mogu ih prodati tek tako. Vidite, ja ih ne gledam kao slike. Već sam vam rekla za hram. Ovdje sam

prvi put spavala s njim. On je ovdje volio jesti, upravo s ovoga stola za kojim sada sjedimo.

Oprostite što vas gnjavim, mladiću. Znate, ja kažem za njega On kao što to čine žene negdje u

Bosni kada ostanu udovice. Znate zašto? Pa boje se da se On mrtav ne vrati. Što bi s duhom?

Naravno da je to razumljivo. Znate, kada sam se prvi put pričestila, kada sam bila zaljubljena u

svećenika, molila sam se da mi se ukaže BDM. Vi ste vjernik?

– Da kažem ja neuvjerljivo.

91

– Tu ste, mladiću gleda me učvršćena u naslonjaču već sam mislila da niste ovdje kao Blažena

Djevica Marija. Da, više se ne molim. Te njegove sličice čuvam kao sličice BDM u molitvenicima.

A ovdje dolaze poduzetnici. Možda sam malo pretjerala. Ali zamislite krepku ženu s crnom

torbicom, molitvenik i to je sve. Neću vas više gnjaviti. Rekla sam da se više ne molim jer bih se u

svojim godinama jako uplašila. Sve je to možda zbog blizine samostana. Vrag će ga znati. Dok

odlazim, izlazim iz uskog dvorišta, gospođa ide za mnom zaključati vrata.

– Gospodine govori kroz ogradu vi niste poduzetnik, vi ste simpatični hrčak.

Sljedeći put došao sam s buketom cvijeća. Pili smo čaj i grickali kekse iz šuštavog zlatnog papira.

– Vi ih volite grickati. Kada grickate ili kada kihnete, onda mi se čini da ovaj kat odzvanja. Jako ste

akustični.

Ne mogu reći da ne gubim strpljenje i da mi ne smetaju nazivi, ali moram napraviti posao.

Skupljam hrabrost.

– Možemo li se dogovoriti. Volio bih bar jednu vidjeti u svom stanu.

Ona se nasmije i ode. Time završava još jedno popodne.

– Danas sam vas nestrpljivo čekala. Gospođa ustaje i prilazi meni i ormaru. Vadi pregršt

fotografija puno sporije od otkucaja moga srca.

– Ovo je moj muž. Kada gledam njegovu fotografiju, onda mi ne trebaju njegove slike. Možda sam

lagala. Govorila sam o molitvama, a htjela sam njega.

Preda mnom je niz crno-bijelih fotografija, a iznad mene je gospođa kao vodič. Ovo sam ja dva

dana nakon sahrane. Sjedim u naslonjaču ispred staklenika. Ne volim biti u gomili kada sam tužna,

rekla je moja kćerka.

Ne mogu govoriti o svim neugodnostima i mukama koje sam pretrpio da bih kupio jednu sliku. Uz

nju sam dobio i tri kolačića i usporedbu s hrčkom ili skakavcem. Dan kupovine bio je jedan od

posljednjih posjeta. Da bih je uopće mogao kupiti, morao sam napraviti okvir jednak okviru slike

koju odnosim. Praveći ga, posjekao sam jedan prst. Gospođa je govorila: “Vidite ove tanke

pukotine. U početku ih nije bilo. Bojim se, kada nestane jedne slike da će se srušiti zid. Okvir mora

92

čuvati ravnotežu prostora i težinu moga sjećanja. Inače se sve brzo zaboravi.” Taj okvir vjerojatno i

sada visi na zidu i najintenzivnije skuplja prašinu koja nemilosrdno pada baš na sve, i na ljude.

Nedjeljom gospođa koja živi u kući bez oluka ne prima posjete. Stojim na balkonu svoje vile, točno

iznad bazena u koji pada lišće, i dalekozorom promatram kako ta debela žena navlači neprozirne

zastore i potom u sobi nastane polumrak. Iako je ne vidim, znam da posprema već složene stvari i

potom nježno naslanja glavu na ormar koji je kupljen u zimu 1960. Znači, kada gospođa nasloni

glavu, u polumraku plava boja sa stropa počne podrhtavati i onda se dugo, ponekad sve do jutra,

spušta prema dnu. To samo nagađam za pisaćim stolom. I dalje sa svojim trbuhom, koji viri kroz

košulju kao da sam pojeo janje, stojim na balkonu. Potom maloumno počnem bacati kamenčiće u

bazen. Želim praviti žabice jedan, dva, jedan. Zbog visine kamenčići odmah potonu. Kada i

posljednji potone, nestanem s balkona. Time se završava jedno popodne.

Krešimir Mićanović

Strah

Posjedujem nutrinu o kojoj ništa nisam znao.

Ne znam, što se ondje dešava.

R. M. Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Briggea

Taj je događaj počeo posve svakidašnje, vjerojatno u četvrtak.

Trebalo je otići na cijepljenje. Ustao je ranije nego obično, a volio je dugo spavati. Oprao zube, čak

se obukao ljepše nego inače, i otišao na cijepljenje. U autobusu je ljubazno ustupio mjesto do

prozora ženi s djetetom. Nehajno je virkao preko ramena na novine koje je čitao poštar. Sve je bilo

obično, osim što se potajno nadao da neće upasti u gužvu u ambulanti. Stoga je i ustao ranije. I

stvarno, u čekaonici nije bilo nikoga. Ostavio je kaput na vješalici i tako ušao unutra. Medicinska

sestra sasvim mu je uobičajeno ubrizgala cjepivo. Čak ga nije ni peckalo. On je prije toga zavrnuo

93

rukav. Prvo je bio ponudio desnu, a potom je blaga sestra uzela njegovu lijevu ruku. Jedino je to

bio mali nesporazum.

Taj dan, vjerojatno četvrtak, dalje je uobičajeno protjecao. Sjeo je u kavanu i gledao ljude kako

prolaze ulicom. Njihovo kretanje zamućivalo mu je prljavo staklo kroz koje je zurio. Nakon toga i

ručak, pa večera u obližnjem restoranu. Posudio je taj dan od prijatelja dvadesetak maraka. Sa

sigurnošću se može tvrditi da je bio kod svoje djevojke. Ona je to potvrdila, u potpunosti uvjerena u

istinitost svoga iskaza. Naime, tu istu večer dobila je mjesečnicu, pa nisu vodili ljubav iako je on

navaljivao. Upravo taj detalj po kojemu je uvjerena da je bila s njim te večeri, ispričala je svojoj

prijateljici. Inače, i prijateljica je dobro znala da je on znao ponekad navaljivati. Ona se nastavljala

povjeravati svojoj prijateljici pa je rekla da je on zbog toga bio ispočetka ljut, a poslije joj je nježno

stavio glavu na trbuh. Nakon posjeta vratio se u stan. Susjed do vrata izjavio je da ga je pozdravio s

laku noć i da mu je tako i uzvraćeno.

Onda je pala noć slična prijašnjima, čak i astrolozima prilično nezanimljiva. Ovdje se sada javljaju

nedoumice i nagađanja s početka priče. Tko može objasniti što se zbivalo te noći i idućeg dana do

podne? Može se pretpostaviti da ga je obuzeo strah. Jer samo on tako teško pada na čovjeka, kao

hladne i tupe stvari, i ponekad mu se jako teško oduprijeti.

On se promijenio preko noći, kako se samo ljudi znaju strašno promijeniti. Bojazan od cjepiva u

vlastitu tijelu natjerala ga je, isprva panično, u bolnicu. Tamo je zaprepaštenim liječnicima naredio

da mu odsijeku ruku. Ona blaga sestra od jučer pokušala ga je odvratiti jer je reakcija na unutarnjoj

strani podlaktice bila više nego normalna. Zatim su pozvali nekog kirurga početnika.

Nije prošlo ni sat vremena, a on se opet vratio. Tražio je da mu odsijeku nogu. I tada je sve krenulo

nepredviđeno, sve je izmaklo i zadnjoj mogućoj kontroli. Kada su mu odsjekli uho, lijevo pa desno,

radosno je pomislio kako više nema klempave uši.

U početku dok je išao u bolnicu (ubrzo je nestalo panike), mučila ga je sporost i nezgrapnost

pokreta. Smetali su mu i ljudi koji su htjeli pomoći. Jako su ga živcirali. A nakon toga, kao da se taj

strašni napor pretvorio u silnu energiju zahvaljujući kojoj je jednostavno letio. Tako se osjećao

94

sretan i lak. Izgledalo mu je kao da je kamen uzgurao na vrh i sada ovaj juri neometan drugom

stranom brda. Kako sam se promijenio, gotovo preko noći, bio je sretan. Kada je došao zadnji put u

bolnicu, nisu više imali što odrezati. Jednostavno ga više nisu vidjeli.

95

Zoran Ferić

Blues za gospođu s crvenim mrljama

1. Hypohondar

U čekaonici ambulante za AIDS, Infektivne klinike dr. Fran Mihaljević na Mirogojskoj cesti, gdje

se obavljaju testovi na HIV, uvijek se među pacijentima nađe pokoja vrlo ružna žena. Ona za sve u

tom predvorju pakla predstavlja misterij, a način na koji se eventualno zarazila u sferi je

nadnaravnog.

– Ko bi ovo jeba? – pita čovjek što sjedi do mene pokazujući na jednu od tih ružnjikavih sirotica,

kao da ja imam odgovor na to metafizičko pitanje.

Niska, s debelim naočalama za dalekovidne i pogrbljena držanja, spada u kategoriju ženskih bića

kojima se pretjerano velike grudi spajaju s izbočinom trbuha. To više nije ružnoća nego groteska.

Kao da su se geni u njenu slučaju odlučili na eksperiment.

Međutim, takva je i odjeća. Nezgrapnim kombinacijama podupire prirodnu ružnoću tijela: sivi šos

od izgužvanog štofa, kričavobijele tenisice, a umjesto bluze gornji dio trenirke puma. Nema

sumnje, to nije samo ružnoća-slučaj, nego ružnoća-odluka.

I sada vidim kako ta ružnoća-odluka nešto tumači naočitom poslovnom čovjeku do sebe. Ne čujem

što govori jer govori tiho, prepričava valjda svoje seksualne pustolovine da bi lakše sama u njih

povjerovala.

Osim ružnih žena, u čekaonici se može naći nekoliko kategorija pacijenata. Prvo, tu su oni

zabrinuti. Različite dobi, šetaju amo-tamo, sjednu na svoju stolicu trenutak i opet ih nešto pokreće

da koracima mjere čekaonicu. Neki, zabrinutiji, prate uzorak mramornih ploča na podu.

Primjećujem da preskaču crne kvadrate i staju samo na bijele, kao da igraju školice. A odrasli ljudi.

Drugo, tu su homoseksualci. Međusobno razgovaraju, razmjenjuju iskustva. Treće, tu su mršavi. To

su intravenozni, obično, najmirniji. I, na kraju, tu su oni koji se odriču svojih imena. Uprava klinike

omogućuje pacijentima da se za test prijave pod šifrom. I te šifre, nakratko, postaju njihova imena.

96

Klinka kraj mene zove se Prošlo Ljeto, a njena prijateljica Lili Marlen. Čuo sam kad su se

prijavljivale. Prošlo Ljeto i Lili Marlen zabavljaju se komentirajući pacijente. Stalno se nekome

cerekaju, pa i meni koji pravim velike korake da bih prekoračio crne ploče, kao da se krećem po

minskom polju. To ih valjda nasmijava. Prošlo Ljeto gleda me direktno u oči, kao da kaže:

“Bradica, kad ova mora prođe, bum ti pušila za dvajst marki!” Lili je obučena u crno. Intravenozna

darkerica koja se u predvorju smrti osjeća kao u zahodu vrtića. Dakle, slobodno i spontano.

– Ovo bi već jebo! – veli mi susjed fiksirajući Dark Lili. Odgovaram da mu to ne bih preporučio.

Barem ne ovdje. Savjetujem da prati reakciju i ako mala izađe iz ordinacije nasmijana, znači da je

negativna. Tada je najčišća. Htjet će sigurno proslaviti kojim dopom i onda neka joj ponudi

dvadeset maraka za brzu rundu u parku iznad klinike.

– Nisam lud – kaže mi ovaj – gore je Mirogoj. Nikad to ne radim na groblju.

Objašnjavam da je groblje odlično mjesto jer nema ljudi, relativan je mir, a i tamne mramorne

ploče od sunca se toliko ugriju da su i u proljeće sasvim ugodne. Kaže da protiv onih stvari nema

ništa, ali protiv groblja svašta. On, naime, radi u Alžiru, preko Industrogradnje, a Afrika je puna

toga vraga. Misli side.

Odjednom prilazi nam Prošlo Ljeto i traži vatre. Susjed iz Industrogradnje pripaljuje joj svojim

zipićem. Objema se tresu ruke, pa plamenu i cigareti treba nekoliko sekundi da se sretnu.

– Ni ova nije loša – kaže tip kad je mala otišla van popušiti cigaretu.

– A zašta si ti ovdje? – pita me izravno. Po govoru čujem da je Bosanac, a njima se svašta oprašta.

Građevinski radnik na svom prvom susretu sa sidom. Kako mu objasniti da je sida, za mene,

prvenstveno psihička bolest? To će potvrditi svaki ozbiljni hipohondar od Manile do Brazila. Stoga

mu kažem da sam tu zbog jedne male narkomanke, Marine, koju sam neoprezno dirao u krivo

vrijeme. Pri tome štošta nije jasno: u životu sam spavao s puno kurvi, zašto se sada bojim samo one

koju sam volio?

97

– Odmah sam znao da nisi peder! – veli ovaj s olakšanjem i put prijateljstvu je otvoren. – Ja sam tu

zbog jezika – kaže. – Evo vidiš, jezik mi je bijel, a moj doktor u mjestu pita gdje radim. Kažem u

Africi i on me odmah u Zagreb na test… A samo jezik…

Taj simptom sam na trenutak zaboravio, pomišljam zabrinuto. Krajičkom oka primjećujem Lili

Marlen kako se valja od smijeha. Scena je komična. Armirač mi plazi jezik s bijelim mrljama, a ja

se odmičem koliko mogu. Zlu ne trebalo.

Škripavi glas iz zvučnika poziva Prošlo Ljeto da uđe u sobu broj tri. Svi se pogledavaju u

nedoumici. Oni koji su ovdje prvi put ne znaju za sistem šifri i ova sintagma, Prošlo Ljeto, zvuči im

kao nadrealistički vic. Glas iz zvučnika ponavlja: “Prošlo Ljeto, Prošlo Ljeto…”

Na scenu opet stupa ružna žena. Vidim je kako polagano prelazi na drugu stolicu i sjeda pokraj

mršavog mladića u crnoj spitfajerici i sa šilt kapom navučenom na čelo, kao da mu smeta jako

svjetlo. Pruža mu ruku i mladić se nevoljko rukuje. A onda žena počinje tiho govoriti. Geste su joj

čudne jer ne gleda sugovornika, nego mu samo nešto trkelja na uho, promatrajući ljude u čekaonici.

Valjda sljedeće žrtve. Što li radi? Pitam se dok ona briše naočale, a sitne očice joj nalikuju na

vodoravne proreze za gumbe.

U čekaonicu odjednom stižu majka i malena kći. Oko osam godina. Svi se iznenađeno pogledavaju.

Radi li se o transfuziji ili o prijenosu s majke na dijete? Međutim, majka je spokojna, a kći vesela i

doima se zdravo. Ja, koji sam iskusni čekač ovdje, znam da posrijedi nije ni jedno ni drugo, nego

viza za Ameriku.

– A s očim se ova jebala? – pita opet susjed armirač ponukan ulaskom dobro obučene i izuzetno

lijepe žene. Kao iskusni pitomac čekaonice, objašnjavam mu da se u kasno proljeće i početkom

ljeta ovdje može naći dosta ljudi s djecom i da to nisu “oni kojima ne staje krv”, misli se

hemofiličari, nego oni koji putuju u Sjedinjene Države.

Mene, međutim, brinu mrlje na jeziku. To je nešto na što nisam obraćao pažnju i sada, kad mi je

afrički armirač otvorio oči, bavim se svojim jezikom. Nesrećom, nigdje ogledala. Ustajem kao da

ću malo prošetati, crv u guzici je proradio, a to je onaj veliki bijeli crv ljudojed, što se gosti ispod

98

nadgrobnih ploča, a određenoj vrsti ljudi i za života rovari po guzici i tako rovareći godinama, radi

im zapravo o glavi. Koncentriram se, dakle, na bijele ploče igrajući školice po čekaonici, nastojeći

zaboraviti bijelog crva. I panično tražim zrcalo.

Prošlo Ljeto se konačno pojavljuje u pratnji sestre koja ju je pozvala. Iz nosa još ispušta zadnji dim,

kao zadnji uzdah i klecavim korakom kreće prema sobi sa simboličnim brojem tri. A ja sam, kao

Alisa, i dalje u potrazi za zrcalom. Konačno ga pronalazim, a Lili Marlen i Bosanac armirač gledaju

me s neskrivenim zanimanjem. Međutim, misao o jeziku pobjeđuje stid. To, zapravo, i nije pravo

zrcalo, nego malo zatamnjena površina stakla na prijemnom šalteru. Lom svjetla je takav da se u

njemu sasvim lijepo može ogledati. Stajem, dakle, pred improvizirano zrcalo, okrećem leđa

zabrinutom skupu i plazim jezik. Nastojim otkriti ono o bijelim mrljama. Ali ne ide to lako. Vide se

konture jezika, ali ne i detalji. Plazim jače i molim Boga za detalje, za pravi kut svjetla, a opet

drago mi je što ne vidim. Tješim se: “Ako ne vidim te vražje mrlje, onda ih valjda i nema.” I

odjednom kroz konture svoga jezika, umjesto mrlja, ugledam naočale. Zlatni rub nečijih naočala, a

onda i lice sestre koja pripada tim naočalama. Lice je zgroženo. Jer ono vidi idiota s bradicom koji

plazi jezik u prijemni šalter. Njeno sestrinsko veličanstvo je zabezeknuto, ali još uvijek šuti.

Ispričavam se nespretno, i objašnjavam da nisam njoj plazio jezik, i da lijepo molim neka mi

oprosti ovu jezičnu indiskreciju, ali da trebam ogledalo. I nema li možda džepno ogledalo jer u

zahodu, kao što zna, nema ogledala…

– Nosi se! – kaže i ja se skrušeno udaljavam. Čak više ne pazim na crne ploče, hodam u najmanju

ruku neoprezno s jednom jedinom bojazni u srcu: sad će me, kurva, ostavit da čekam do kraja, do

iza svih, da se pečem na laganoj vatri i da mi otraga migolje crvi ljudojedi. Do sudnjega dana…

Preostaje mi jedino da Bosanca iskoristim kao ogledalo. Prilazim i molim ga da mi provjeri jezik.

Plazim, palacam, dižem gore-dolje, a alžirski armirač stručno promatra. Uopće se više ne obazirem

na Lili Marlen koja vrišti od smijeha. Valjda napušena.

– Isplazi, der jače – kaže Bosanac – ne vidi se dobro. Ima tu otraga, kao nešto bijelo, a opet nije

samo bijelo, nego ima i crvenog…

99

Crvenog? Pomišljam. Je li crveno dobro ili loše?

A onda vidimo kako iz ordinacije leprša Prošlo Ljeto. Ljepota duha – od uha do uha. Osmijeh joj je

prepolovio glavu i sva ozarena bulji u svoje nalaze konačno sigurna da se prošloga ljeta nije

dogodilo ništa opasno i da dolazi novo ljeto i po svoj prilici još mnogo drugih ljeta jer je eto zdrava

i mlada pa je, nekako, po svim zakonitostima statistike za ta buduća ljeta i predbilježena. A onda

zaokruži pogledom po svima nama koje još proždire neizvjesnost, dobacuje sažaljivo nadmoćan

pogled i prilazi tamnoj Marlen da joj pokaže naštampane dobre vijesti. A kako te dobre vijesti

izgledaju, ja dobro znam. Otkako se sida pojavila u ovoj zemlji, od prvog oboljelog hemofiličara, ja

sam odmah došao na test, pa sam prema tome stara džomba. Međutim, život donosi ugodna

iznenađenja zbog kojih se kasnije kajemo, pa je i taj moj prvi nalaz uskoro postao bespredmetan.

2. Čudni tipovi

Sada u čekaonicu ulaze dva tipa koji izgledaju krajnje sumnjivo. Jedan je oniži, obrijane glave, a

drugi visok, nevjerojatno mršav, a makaroni masne kose padaju mu do zarasla koščatog lica.

– Reži mi jaja ako to nisu ONI! – veli afrički armirač.

Tipovi se, međutim, i ponašaju sumnjivo. Jedan se zadržao kod ulaznih vrata odakle pogledom

može obuhvatiti cijelu čekaonicu i ulaz u ordinacije, a drugi se leđima naslonio na staklo prijemnog

šaltera da sestra naočarka ne može vidjeti što se događa u čekaonici.

Primjećujem da se žena pored koje stojim stala vrpoljiti, a i žamor u čekaonici je zamro. Prestali su

pričati i homoseksualci, tradicionalno najpričljiviji. Dobro obučena žena, čija djevojčica je trčala po

ordinaciji unoseći među nas nešto kao nanovo rođenu vezu sa životom, strogim je glasom pozvala

dijete. I djevojčica se, prekinuvši igru, požurila majci. Obgrlila je njenu nogu i ostala tako,

gledajući opasnog tipa obrijane glave ispred prijemnog šaltera. Tek sada primjećujem da tip nema

ni obrve. Ili su mu svijetle i tanke, pa ih se ne vidi. Zato mu lice djeluje svemirski.

Drugi tip, onaj kod vrata, kad se uvjerio da su svi utihnuli, zaokružio je još jednom pogledom po

čekaonici i bacio na pod nešto crno. Učinio je to spretno, tako da je stvar još malo klizala po

100

mramornim pločama dok se nije zaustavila približno u sredini, ispred prijemnog šaltera.

Primjećujem da sada svi pitomci čekaonice bulje u to s mješavinom čuđenja i lagane jeze. Oni u

zadnjim redovima, koji teško mogu vidjeti pod, ustaju sa svojih stolica i gledaju što je to mršavi

bacio. Neki, vidi se to na njima, spremni su za bijeg. Lagano pogledavaju prema prozoru. Misle

valjda da je bomba ili pakleni stroj. Odjednom mi se pogled zaustavlja na licu ružne žene. Ona je

spokojna i smješka se. “Što to ona zna, a mi ne znamo?” pitam se dok gledam taj blaženi izraz koji

kao da nas sve otkupljuje.

A tip kod šaltera vadi nešto iz stražnjeg džepa.

– Saće nas pobit ko zečeve! – kaže Bosanac s knedlom u grlu. Ni meni nije svejedno, ali gledam to

kao prst sudbine. Ako sam negativa, a ćelavi svemirac mi prostrijeli lubanju, to se zove ironija i

ovaj put ide na božji račun. Ćelavac stavlja predmet u usta. Možda će si raznijeti glavu, pomišljam,

i sve će nas pošpricati njegova zaražena krv. Međutim, s olakšanjem prepoznajem usnu harmoniku.

Podrobnije gledam i ono crno na podu i vidim da je to vrsta kape, olinjali kačket od samta, okrenut

naopako, pun sivih mucica prašine. I dok ćelavac započinje tugaljivu melodiju, koja asocira na

čamce s ravnim dnom u porječju Mississipija, mršavi staje na sredinu, i počinje pjesmu:

Blues za gospođu s crvenim mrljama

Karcinom, sarkom i melanom

tri su brata oma

i sida sestrica puna

crvenih pjegica.

Ljudi i žene,

zdrave i zaražene

evo dva pjevača

duha snabdjevača

poderanih hlača;

Usred smijeha

101

usred plača

pjesma naša

volju jača.

Dva pjevača

virusna nosača

pažnja im plaća,

a novčić daća.

U čekaonici, međutim, muk. Nitko se ne maša novčanika, svi samo šokirani bulje. Tišina traje više

od minute prije nego se mršavi saginje po svoju kapu i kreće od čovjeka do čovjeka. Unosi se u

lice, šmrca, pljucka, kašlje. Sada, kako se kome približi, a taj mu već spušta novčanicu u kapu,

samo da ga drži na pristojnoj udaljenosti. Vidi mršavi da je postigao efekt, pa opet vraća kapu na

pod. Oni, koji još nisu ništa dali, hvataju priliku, pa se dižu sa svojih stolica ili dolaze iz udaljenih

kutova čekaonice i daruju novčić. Da im ne prilazi.

Dečki, međutim, nastavljaju:

Karcinom, sarkom i melanom

tri su brata raka

i sida baka

muka svakojaka.

Pjesma naša

uhu paša

nek vas čuva

bratskog jala

i svih zala.

A za novčić vam

od srca

hvala.

102

3. Mrtvi

U svojoj trinaestoj godini, godini nesretnog broja, a sretnog djetinjstva, kada Bog zadaje

najintenzivnija životna obećanja, shvatio sam da imam mali kurac. To saznanje nije došlo

odjednom, kao grom ili eksplozija, nego polagano, poput kronične bolesti. U slučajnim prilikama,

za vrijeme presvlačenja ili kupanja, vidio sam kod svojih prijatelja iz razreda da su ih njihovi

pimpeki prerasli. Kad te pimpek preraste to znači da u napetom stanju ima više centimetara nego ti

godina. Po toj dužini, neki od njih bili su već za prvi ili drugi gimnazije, dok sam ja trajno ostao u

sedmom osnovne. Tada još nisam znao da je to opasno po život.

Općenito, bilo je to vrijeme mnogih zabluda. Majka mi je za rođendan spremala kolač koji smo

zvali “mali leš”. Neku vrstu hruskavog keksa od lješnjaka. Ponekad bi složila te male leševe u

modul za torte i premazala ih kremom od naranče. To su mi najljepše uspomene iz djetinjstva. I što

je na torti bilo više svijeća, mislio sam, to mi više života preostaje. A to što svijeće nisu gorjele do

kraja, još kao dijete smatrao sam dobrim znakom.

Uglavnom, trebalo mi je šesnaest dugih godina da se pomirim s dimenzijama svoga uda. I ta je

pomirba bila obilježena mnogim flertovima i stanovitim duševnim mirom, sve do godine 1987. kad

je pandemija side ukinula ljetne avanture. U zraku, u kamenju, u pijesku već se osjećao strah. Ali

mi na Otoku pokušavali smo živjeti kao da bolesti nema. Toga ljeta sreo sam i svoju posljednju

Njemicu. Svakoga jutra dolazila je na našu plažicu. Držala se teorije da je knjiga čovjekov najbolji

prijatelj. Ležala je i čitala, a gole grudi milovale su bradavicama mucice ručnika, ili gledale u jasno

nebesko plavetnilo. Sjedio sam s Benom na klupi pod smokvom.

– Kako ćeš? – upitao je.

– Svojim načinom – rekao sam. To je značilo polako i džentlmenski. Iz Fontane sam telefonirao u

grad i stvar je počela.

Plaža je živjela svojim uobičajenim ritmom krajem kolovoza. Ljudi je bilo manje, prosjek godina

veći, a uobičajena dječja cika pretvorila se u pokoji usamljeni povik.

103

– Baš me zanima što si sad smislio – rekao je.

Lagani burin koji je namreškao površinu mora najavljivao je svježije rujanske dane.

I tada je počelo. Prvo se na putu između klupe i plažice zaustavio bijeli golf. Podigao je priličnu

prašinu. Ljudi s plaže gledali su ga s mržnjom. Nije se uklapao u mirnu postsezonsku idilu. Neko je

vrijeme samo stajao, a onda je iz kabine izašao vozač noseći golem buket ruža u srebrnastom

celofanu i s ukrasnim vrpcama. Buket dostojan operne dive poslije premijere. Ljudi s plaže pratili

su ga sa znatiželjom. Bilo je to nešto sasvim posebno. Vozač je prišao djevojci, povjerljivo čučnuo i

uručio joj taj grm i pisamce. Bila je zabezeknuta. Buket je bio veći od gornje polovice njena tijela i

nije znala što da učini s njim. Kleknula je na ručnik zbunjeno ga držeći, dok se vozač udaljavao

prema golfu, a pijesak sipio s njenih sisa.

– Ti si kreten – prošištao je Ben – koliko te koštalo?

– Ova je posljednja – rekao sam. – Bene, ovo je oproštaj.

Buljio je u mene kao da nije svjestan težine situacije.

Karin je u međuvremenu otvorila pisamce i pogledala u smjeru klupe. Bio je to snažan kontakt

očima.

Cvijeće je uvenulo relativno brzo, ali je Karin procvjetala. Sjeli smo u Fontanu i razgovarali uz

vino i slane srdele. Saznao sam da ima dvadeset i četiri godine, da je frizerka i da je prije odmora

prekinula s dečkom i zato je došla sama. Za inat svemu. Nije bila od žena koje same putuju. Tako

su počele naše duge šetnje: branje pinjola u gradskom parku, obilazak samostana Svete Eufemije u

samo podne, po najjačem suncu, dočekivanje rasvijetljene brze pruge na pumpureli u onom

labilnom trenutku kad sumrak klizi u večer. Ali za sve to vrijeme nije me ni jedanput poljubila. Na

Piaceti, ispred katedrale, rekla je: Do you know that I will not kiss you?

– Zašto? – pitao sam. Stvari su izmicale kontroli.

– Zato što su teška vremena – rekla je – i nisam spremna.

Znao sam dvije stvari: da se boji i da je beskrajno osamljena. Bio sam svjestan da dolazi trenutak

opuštenosti kad osamljenost pobjeđuje strah i taj sam trenutak čekao. I ja sam se bojao, ali ovo je

104

trebala biti moja posljednja Njemica. Strahu usprkos, sidi usprkos, usprkos svijećama koje

polagano gasnu, i davnoj strasti prema kolačima čudnih imena.

Kupio sam paketić prezervativa i nosio ih u džepiću košulje. Ben mi je tumačio: Jebo sam puno, ali

nikad u oklopu. Zapravo ne znam to ni stavit.

Nisam znao ni ja. Imao sam dvadeset osam godina i o prezervativima nisam znao ništa.

Dogodilo se jedne večeri na brodu pizzeriji kod barba Ice. Poslije litre crnjaka dotaknula mi je

bosom nogom koljeno. S krhkog ramena spala je jedna naramenica. Pokupio sam od Ice bocu

plavca i pošli smo prema kampu.

Na putu pokušao sam joj izmamiti jezik. To sam činio kad bismo ušli u krug svjetlosti kandelabra

na krivudavom lungo mare kojim sam tolike godine bezbrižno prolazio. Slijedio sam upute

iskusnijih:

– Prvo izmamiš jezik – objašnjavao je Ben. – Kao, žvalite se na zraku, jezici su vani i dotiču se

vrhovima. A ti gledaš. Opservacija. Ako je bijel, to su candide. Daješ petama vjetra. Ako je u redu,

ideš dalje. Na sljedeću provjeru.

Nakon toga uslijedile su provjere ovim redom: vratnih limfnih žlijezda, podpazušne regije,

promjena na bradavicama, zadebljanja jetre i čvorića u preponama. Nakon spomenutih provjera,

Karin je već bila toliko uzbuđena da je iz nje curilo kao iz hidroelektrane. Bilo je vrijeme za

prezervative. Prvog sam otvarajući pregrizao napola, drugog sam otvorio opreznije, ali mi se

zapetljao kad sam ga otfrkao, a trećeg mi je stavila ona. Prvi put sam vidio kako se to radi.

Prislonila ga je na moj glavić veličine boljeg lješnjaka i samo odmotala prema dolje.

I tu je nastupilo iznenađenje. Iako mi je prijatelj pucao od napetosti, ta vreća od prezervativa na

njemu je bila labava, kao džemper prevelik nekoliko brojeva. Tu se nije dalo ništa učiniti. Prije

nego što sam mogao pomisliti na posljedice, popela se na mene. Osjetio sam kako mi se topla sluz

slijeva niz mjehur. To nije bilo ništa dobro. I tako me je te noći Karin Bruner iz Braubacha pojebala

na onoj mjesečini, a ja sam ležao mirno poput kakvog kolača ili torte za naslađivanje. Torte s

jednom jedinom svjećicom, kao kod jednogodišnjeg djeteta.

105

I nisam se osjećao sigurnim.

Poslije, dok smo oboje ležali na leđima jedno kraj drugoga tupo buljeći u sljeme šatora, razmišljao

sam o ironiji. Do sada sam u životu spavao s puno žena različite nacionalnosti, vjere i težine, a sve

s malim udom čiji je glavić bio tek malo veći od lješnjaka koje je moja majka, prije nego što je

oboljela od leukemije, stavljala u rođendanski kolač. Bio sam zabrinut zbog dvije stvari. Prvo,

nisam je dovoljno dobro provjerio i drugo, za vrijeme odnosa prezervativ mi je skliznuo, pa je

čitava stvar obavljena, zapravo, bez zaštite.

I nije me bilo strah smrti, moram to reći. Bilo me je strah jedne rečenice. Ako obolim i umrem, po

otoku će krenuti ćakule: Umro je jer je imo mali kurac, fudrin mu otpa dok je jeba sidašicu!

A oni koji me budu prali kao mrtvaca možda će osjetiti sažaljenje kad ugledaju na mom velikom

lešu ovaj mali leš. I možda ti neki, ti daleki, neće znati da je taj mali leš ušao u mnoge nepoznate

prostore hrabro kao Napoleon i da je živio dostojno, životom velikana. Kad svijeće na

rođendanskom kolaču konačno ugasnu, kada mrak prekrije Zemlju, veličina mrtvih bit će

umirujuće relativna.

4. Labuđe jezero

A onda se u HIV-čekaonici odjednom dogodio kontrast. Ružna žena prišla je lijepoj i one sada stoje

zajedno, na smiješan način podupirući suprotnosti ovoga strašnog mjesta. Vidim kako ružna nešto

govori lijepoj i hvata se za njenu ljubaznost da bi joj mogla ispričati to što vjerojatno priča svima.

Bosanac, međutim, šuti i odjednom shvaćam da ja gledam ružnu, a on lijepu ženu. Afrički armirač

usredotočio se na ono krasno, njegovano stvorenje i vidim kako je rendgenski promatra: prvo kao

pulmolog, a onda i kao ginekolog. Pa kaže: Jebeš ga, zgodna… Ko balerina.

I razveze priču o tome što se dogodilo njegovom Zoki iz Sarajeva s nekom balerinom. To je bilo u

proljeće devedeset i četvrte, za jednog od dužih primirja kad je međunarodna zajednica pokušala

natjerati Srbe oko grada da napuste topničke položaje. Zoka je došao s prve linije u grad bez struje i

vode, nagorjelih fasada i razbijenih prozora. Ali bio je to ipak grad. Ljudi su živjeli i pokušavali se

106

zabaviti. U neboderu do njegova netko je zajedničke prostorije, gdje su nekad bile drvarnice,

pretvorio u bar koji su većinom posjećivali unproforci. Neko vrijeme prije odlaska kući svraćao je u

taj lokal na zadnje piće. Ponekad je tu sretao i svoje poznanike s prve linije: Dragana, Arifa, Crtu i

još nekoliko njih koji su redovno dolazili.

Zoka je bio na trećoj godini književnosti kad su prve granate pogodile Sarajevo. U to vrijeme

sviđala mu se jedna balerina koja je izlazila sa starijim i bogatijim frajerima. Bila je vitka, plava i

blago povijenog nosa što je njenu inače pravilnom licu davalo poseban čar. Onih godina prije rata

činila se nedostižnom. Sada ju je, jedne večeri, sreo u tom baru. Prilično je poružnjela otkako ju je

zadnji put vidio. No, usprkos ponekim borama i podočnjacima, ona ljepota još je bila vidljiva.

Sjedila je sama za stolom s praznom stolicom preko puta i praznom čašicom ispred sebe. Za drugim

stolom sjedio je njegov prijatelj Arif s nekim nepoznatim dečkima. Bili su još u uniformama,

blatnjavi i pripiti. Prišao je balerini, a ona ga je dočekala ljubazno, kao da je upravo čekala nekoga

tko će popuniti one dvije praznine. Naručio je pića i razgovor je krenuo.

Sjećali su se vremena i ljudi od prije rata. Ali u njenu i njegovu sjećanju to nisu bili isti ljudi, iako

su im imena zvučala isto. Prvo je, kao slučajno, malim prstom dotaknuo njenu podlakticu. Nije

reagirala. Zatim je naručio iduću rundu. To joj se svidjelo. Kad ju je, kasnije, otvorenim dlanom

pogladio po kosi kod lijevog uha, naslonila je glavu na njegovu ruku i Zoka je pomislio da rat ima

dobrih strana. Kod četvrte runde dopustila mu je da joj ljubi uho.

– U mene je pun stan nekih baba i tetaka – rekla mu je – ali mogli bismo ić kod tebe.

Platio je i brzo su izašli. Kad su odmaknuli nekih pedesetak metara, mogli su čuti Arifa kako viče

za njima.

– Zoka, imaš dvajst maraka do sutra?

Arif je stajao kod ulaza u bar i pozvao ga rukom. Vratio se tih pedesetak metara jer je Arif bio

dobar momak. Možda su ga žuljale čizme. Kad mu je prišao, balerina je ostala na pristojnoj

udaljenosti, Arif je šapnuo: Sad se pravi ko da mi posuđuješ lovu!

Zoka je turio ruku u džep pa iščeprkao novčanicu od dvadeset maraka.

107

– Nemoj s njom – šaptao je Arif – ima sidu. Dobila od Unprofora.

– Kako znaš?

– Rekao mi onaj Latif s Grbavice. Zarazila je jednoga malog koji je omastio prije mjesec dana.

Skino ga, navodno, snajper u Titovoj.

– Jebeš me? – govorio je. Bilo ga je strah, a balerina prilično očuvana, kao prijeratna.

– Zoka, bolan, zajebi to! Ajd s nama na pivu!

– Sredit ću ja to na svoj način – rekao je nakon kratkog razmišljanja. – Nema frke!

Arif mu je iz ruke uzeo novčanicu od dvadeset maraka.

– Vratit ću ti sutra – rekao je glasno i ušao natrag u bar.

Tu su počele muke. Zagrlio je balerinu i pošli su prema njegovu stanu. Nije ju želio primiti za ruku

da se ne dotakne njene gole kože. Čitavo vrijeme mučilo ga je je li Arif govorio istinu. Momci s

kojima se družio bili su većinom Muslimani. I za vrijeme rata između Hrvata i Muslimana nastavio

je s njima braniti grad. Tek odnedavno primijetio je da ga čudno gledaju. Sad kad se konačno

dohvatio balerine koju su svi oni prije rata željeli, pojavila se ova priča. Ako su mu lagali, je li to

bilo iz zajebancije, zavisti ili zato da mu napakoste? Sada ga kao savjetuju, a sutra će mu, kad se

pojavi u baru, kroz smijeh vikati: Tko se side boji, kara mu u ruci stoji!

A opet, znao je da mu Arif neće vratiti onih dvadeset maraka. I uostalom, kako da ih traži natrag

kad mu je kao život spasio? Stvar je bila prilično komplicirana.

Kad su ušli u stan, shvatio je groznu istinu: od seksa ništa jer mu se sada sigurno neće dignut, a i

prezervativa, naravno, nema… Te večeri je, srećom, bilo struje pa je balerina mogla slušati glazbu.

Čim je sjela na trosjed u dnevnoj sobi, prihvatila se CD-a.

– Idem u kuhinju – rekao je – čekaj tu!

Pri tome ju je uhvatio za rame i čvrsto stisnuo. Nije mu promaknulo da je tako stiskao ramena

majki i očeva svojih poginulih prijatelja.

U kuhinji je brzo izvadio bocu stocka u kojoj je na dnu ostalo još dva prsta pića. Srećom, sada je

bilo i vode pa je točio vodu u bocu gledajući kako se boja pića mijenja. Stao je kad je boca bila do

108

pola puna. Sjeo je na stolicu pored prozora koji je bio zatvoren najlonom umjesto stakla i polako

pijuckao konjak razrijeđen do odvratnosti. Slušao je kako u dnevnoj sobi balerina pušta Azru i

Dylana. Stvari njihove mladosti. Čekao je prilično dugo.

Tek kad je čuo njene petice kako lupkaju po hodniku koji je vodio u kuhinju, nagnuo je bocu. Ušla

je u trenutku kad je na eks ispio pola litre onoga što je sličilo na konjak.

– Piješ? – rekla je s nekom sjetom u glasu i vratila se u dnevnu sobu. Te noći ona je spavala na

trosjedu, a on na bračnom krevetu u spavaćoj sobi. Zapravo, uopće nije spavao. Čitave noći mislio

je o balerini, o svojoj varci s konjakom i o tome kako se poslije toga pravio pijan. Pred jutro gledao

ju je kroz odškrinuta vrata. Obraz joj se spljoštio na rukohvatu trosjeda stvarajući od lica nakaznu

grimasu. Kao da žive u nekoj obrnutoj bajci u kojoj se labudovi pretvaraju u ružne patke.

Sljedeća tri tjedna, na prvoj liniji, dok su mu geleri minobacačkih granata plesali oko glave, on je

mislio o balerini i onome što je možda propustio. Kad se nakon toga opet vratio u grad, Arif mu je

rekao da se balerina bacila s jedanaestog kata. Nitko, navodno, nije znao zašto se ubila. Tog

popodneva bila je ovdje u baru. Popila četiri konjaka, popela se na zadnji kat i skočila.

– Slikalo je za novine – rekao je Arif – i onda odnijelo. Na asfaltu ostala lokva od krvi, ko malo

jezero. Nisu je oprali. Tko u ovom gradu još pere krv s ulica? Poslije toga netko je, navodno, vidio

dvije mačke kako ližu tu zgrušanu krv.

Arifu nije palo na pamet da mu vrati dvadeset maraka. Bio je pijan one večeri, zaboravio valjda.

5. Ukrajinska bajka

Po načinu na koji je lijepa žena slušala ružnu shvatio sam da je ono što ova priča lijepoj potpuno

nezanimljivo, kao što djecu kad navrše određene godine prestaju zanimati bajke. U jednom

trenutku, međutim, kad se strpljenje lijepe bližilo kraju, a to se na licu jasno vidjelo, ružna je

odnekud izvadila snopić fotografija. Mogao sam primijetiti kako se izraz lica lijepe žene mijenja od

dosade preko iznenađenja i ushita pa do potpunog šoka. Nije mi promaklo da je posegnula za

fotografijama i stala ih pomno pregledavati, dok su joj ruke drhtale. Što je na fotografijama? I što

109

ju je, uostalom, tako uzbudilo? Možda je to nekakav dokaz da su čudesa moguća, a bajke istinite?

Jer, iz iskustva znam, ima ljudi kojima situacija omogućuje da prihvate bajke. To se dogodilo mom

prijatelju koji se profesionalno bavi ekologijom. Na prošlogodišnjem kongresu o globalnom

zagrijavanju u Kijevu, usred predavanja, odjednom se sjetio da mu je rođendan. To je bilo porazno

otkriće. Četrdeseti rođendan koji će proslaviti potpuno sam, u stranom gradu, s jasnim idejama

kako da spasi svijet, ali bez ikakve vizije o tome kako da spasi sebe.

Javio mu se tada, kaže, snažan nagon da ima djecu. Prisjetio se ruske ili ukrajinske bajke o

muškarcu i ženi koji su, tamo iza svojih sedam brda, dugo vremena željeli da im Bog podari dijete.

Prolazile su godine, ali dijete nije dolazilo. Jedne zime, međutim, osjetili su se osamljeniji nego

ikada. Zapao je dubok snijeg, a oni, sad već starac i starica, izlazili su iz kuće samo da obave nužne

poslove. Tako je došla i Badnja večer. Pospremili su svoju skromnu seljačku kućicu, okitili bor,

ispekli purana, pa sjeli za svečano okićen stol. Sjeli i gledali se. A onda u tišini pojeli večeru i otišli

na počinak. Tek, nešto iza ponoći, starac je ustao da starici stavi poklon pod bor. Kad tamo, zatekao

je staricu budnu, kako pored jaslica namješta poklon njemu. Nasmijaše se oboje, upališe svijeće, i

otvoriše bocu vina crvenog kao ljudska krv. Smijali su se i razmotavali što su jedno drugom

darovali. Ona je dobila krzno kune zlatice, a on novu lulu od trešnjeva drva.

Te noći popili su više no inače. Cijelu bocu. Krv im se zagrijala. I tada starac reče: Majko, hajdemo

van da napravimo sebi dijete od snijega!

Pa izađoše i počeše praviti dijete od snijega. Pri tome su se smijali kao nikada u životu. Umjesto

kose natakli su slamu, oči bijahu dva komadića ugljena, a nos šarena tikvica. Starica je smijući se

ušla u kuću i vratila se s prekrasnim bijelim šeširom.

– Ovo je šešir koji sam nosila na našem vjenčanju – reče. – Pravo je da ga dobije naša kći.

Pa stavi šešir snjegoviću na glavu. Starac je donio čašu vina i prolio je, onako kao što je običaj da

se crveno vino prolije na plahtu kad se rodi dijete. I odoše na počinak.

110

Sutradan, na Božić, kad je starac izašao da nahrani blago, na pragu kućice našao je djevojčicu od

nekih pet godina. Sva je drhtala od zime, kosa joj bijaše plava kao žito, a oči crne poput ugljena.

Bila je siroče. Od snjegovića, ostala je samo hrpa snijega, kao da ga je netko tijekom noći srušio.

Nahranili su djevojčicu i pristojno je obukli. Starica joj je sašila nekoliko novih košuljica, bijelih

kao snijeg, a starac je u gradu kupio predivne lakirane cipelice. Zavoljeli su je kao da im je vlastita

kći.

A onda je došlo proljeće. Dani se proljepšali, ispod snijega stali se nazirati otoci zelene trave, a

gdjegdje procvale su i mace. Djevojčica je počela kašljati. Mučile su je i temperature, a starac i

starica se zabrinuše. Sredinom travnja pala je u krevet i bila sve mršavija, kao da kopni. Potkraj

travnja, kad su procvjetale voćke i prolistale breze, mala je umrla. Zakopali su je u vrtu, na mjestu

gdje je stajao onaj snjegović.

– Kad se sjetim te bajke – govorio je – pomislim na efekt staklenika. Globalno zagrijavanje. Tako

ćemo se jednom svi rastopiti.

Uglavnom, poslije predavanja sišao je u hotelski bar da sam sa sobom proslavi taj okrugli

rođendan, kao neku tužnu obljetnicu. Iznad šanka, spazio je butelju šibenskog babića i bilo mu je

kao da je sreo dragog zemljaka. Tek posije druge čaše osvrnuo se po prostoriji. Njegovih kolega,

ekologa, nije bilo. Samo su u jednom od separea sjedile dvije žene. Starija i mlađa. Mlađa je mogla

imati dvadesetak godina i nasmiješila se kad ju je pogledao. Znao je da su kurve. Uzeo je butelju i

sjeo pored njih. Starija se zvala Mina, a mlađa Laura. Laura je imala sijede pramenove, malu

srebrnu rinčicu u nosu, uske sive tajice i topić koji je otkrivao goli trbuh. Obratila mu se Mina.

– Možeš odnu ili obe – rekla je – ali znaš… nismo jeftine.

– Dobro – rekao je – koliko?

– Sto maraka – rekla je Laura. Šokiralo ga je što je to za njih velik novac.

– Dvjesto za obje – rekla je Mina- Primijetio je na njoj smežurane ruke. Te ruke bile su duplo

starije od njena lica. Već odavno bio je primijetio na prostitutkama to nesimetrično starenje, kao da

ih Bog kažnjava samo na određenim mjestima.

111

– Kad popiješ, možemo gore – rekao je Lauri.

– Ako uzmeš samo nju – rekla je Mina – nećeš moći kompletno jer su joj došli oni dani u mjesecu.

– Ne moram kompletno – rekao je Lauri i poveo je u svoju sobu. Mina je ostala sama. Sličila je na

karikaturu iz Playboya koja prikazuje ostarjelu prostitutku naslonjenu na stup ulične svjetiljke i

paučinu koja se uhvatila za nju. Nije mu promaklo kako je u magazinu to smiješno, a u životu

tužno.

U sobi, legao na leđa, potpuno gol i gledao kako se Laura skida. Razodijevala se pažljivo i pomno

slagala odjeću na stolicu, kao da će joj trajati desetljećima. Skinula se do gaćica i pritisnula svoje

grudi na njegova prsa.

– Oprosti što ne možeš kompletno – rekla je. – Ali nećeš požaliti. Dobro radim ustima.

Osjetio je toplinu njenih dojki i gledao punašne crvene usne, kao dječje. U ustima, međutim,

primijetio je dva zlatna kutnjaka. Bilo je čudno gledati tako mladu djevojku sa zlatnim zubima.

Stajali su jedan pored drugoga, poput tužnih blizanaca.

Iskoristio je trenutak Laurine nepažnje i gurnuo ruku u njene gaćice. Nije imala uložak. Iako je

znao da laže, htio je provjeriti. Bio je egzaktan tip, pouzdavao se u činjenice. Prevrnula se s njega,

legla na leđa i bijesno buljila u strop. Kao dijete uhvaćeno u laži.

Nakon nekog vremena ipak je progovorila: Bojim se one bolesti – rekla je. – Strašno se bojim.

Imam nekoga tko ne može bez mene.

On je, veli, odmah pomislio na starca i staricu iz bajke. Ili su to bili neki drugi starac i starica?

Uglavnom, ustala je i vratila se sa šampanjskom čašom punom crnog vina. Legla je potrbuške,

naslonila dno čaše na njegova prsa i rekla: Osim toga, zovem se Alesja, ne Laura.

Tada se počela raspitivati o njegovu životu. Interesiralo ju je gdje živi i je li oženjen. Rekao je da

nije oženjen, ali da živi s djevojkom u kući pokraj mora, na otoku Cresu. Lagao je. Tko zna što ga

je tjeralo na to? Mogao je reći bilo što. Ipak, priznao je da mu je danas četrdeseti rođendan i da se

osjeća usamljeno. To joj se svidjelo. Dopustila je da ju poljubi u usta. Međutim, interesirala ju je

njegova djevojka, pa je morao zamisliti jednu od bivših. Opisivao je njihov zajednički život na

112

otoku, to kako odlazi u ribolov svojom plastičnom barkom i kako ona danima čita u vrtu držeći

noge na ogradi. Opisivao je i noge i ogradu, da sve bude uvjerljivije.

Alesjin interes za detalje iz njegova života bio je čudan. Činilo se kao da su njegove riječi virusi

koji ulaze u njenu glavu i tamo proizvode sliku u kojoj bi se htjela utopiti. Tako je to trajalo

prilično dugo, a slika se slagala od sićušnih djelića kao što su branje pinjola u parku, udvoje, kad

zalazi sunce; označavanje dupina koji će biti usvojeni; snimanje emisije o porodici bjeloglavih

supova. U jednom trenutku, sjetivši se valjda zašto je ovdje, primila je njegov ud u usta. Gutala ga

je polako i nježno, prijateljski. On joj je, svjestan činjenice da se to mora odraditi, dopustio da liže.

Zamišljao ju je ujutro kako nasmijana i vesela donosi kolače svojim starim roditeljima, a oni je

nestrpljivo očekuju na velikom prozoru starinske zgrade čija je fasada odavno izgubila boju. Ta je

slika u njemu proizvodila bol, a bol je, nažalost, uzbuđivala.

Poslije, kad se vratila iz kupaonice, izgledala je posve drukčije. Voda je sprala šminku s lica i

opustila kosu, pa je sada bila kao djevojčica. Nije joj moglo biti više od sedamnaest godina. Kad bi

se sada rastopila, pomislio je, ostali bi samo oni tužni zlatni kutnjaci.

Pred jutro, spremajući se na odlazak, rekla je: Oprosti što sam lagala! Ja lagunja.

Pružio joj je otvoreni novčanik i ona je izvadila novčanicu od sto maraka.

Zastao je, veli, trenutak i dao joj sve devize koje je imao. Više od pet stotina maraka. Gledala ga je

zabezeknuto, a onda se rasplakala. Stajala je tamo pred njim, držeći se jednom rukom za donji dio

trbuha i ridala. Primio ju je za ruku i posjeo na krevet. Plakala je i dalje. Onda se digla i polagano,

kao da hoda po smrvljenom staklu, krenula prema kupaonici. Na izlasku, umivena, cmoknula je

usnama kao da mu šalje poljubac i nestala.

Godinu dana kasnije, uoči njegova rođendana, zazvonio je telefon u kancelariji Zelenog pokreta.

Ženski glas iz slušalice izgovorio je njegovo ime.

– Ja sam – rekao je.

– Ovdje Alesja – čuo je odnekud iz daljine – nazvala sam da ti čestitam rođendan.

113

Nije uspio saznati otkud zove niti išta drugo. Rekla mu je samo da je broj njegove kancelarije

dobila od recepcionara kod koga su bili pohranjeni podaci svih sudionika kongresa.

– Nadam se da se ne ljutiš – rekla je i spustila slušalicu.

Bilo je to nešto sasvim posebno. Svijet je, izgleda, posjedovao ogromne i bajkovite zalihe

nevjerojatnog. Kao da je odjednom zavladala velika toplina u kojoj bi se čovjek mogao lako

rastopiti.

6. Leukemija

A tada u čekaonici, po kojoj još odjekuju taktovi didaktičkog bluesa, kroči poznato lice. Šturlić

Mladen, prijatelj iz gimnazije. Ide pognute glave, izbjegavajući poglede. Kao časna sestra preko

štajge. Probija se iznad bijelih ploča prema prijemnom šalteru i ćelavom sviraču. A sidin trubadur,

vidjevši Šturlića onako zbunjenog, pomiče se i pripušta ga sestri naočarki koja preuzima njegovu

knjižicu. Tek kad je ostavio tu zdravstvenu iskaznicu, kao da se osjetio uistinu prisutnim, podigao

je pogled. A u tom pogledu, odjednom ja. I to ga je, vidi se, potpuno dotuklo.

– Štuka! – vičem – đe si kompa?

On se osvrće od nelagode, smeta mu što je prepoznat, a opet i drago mu je što sreće nekog

poznatog. Kao što je i meni istodobno drago, obuzeo me neki sentiment prema HIV sumnjivom

šulkolegi, a opet i uživam u mučenju. Pa glasno ponavljam njegovo prezime: E moj Šturliću –

kažem – otkud ti ovdje?

A Šturlić, onako zbunjen sjeda između mene i armirača, ali ne pruža ruku. Zazire od rukovanja na

ovakvim mjestima, makar i sa starim prijateljem.

– Spašavam brak – kaže, pa se opet osvrće po čekaonici. Traži, valjda, ima li još koga poznatog,

kao da smo na godišnjici mature, a onda nastavlja u pola glasa: Trošio sam jednu malu – veli –

ništa opasno, ali ne mogu prestat mislit. Okrećem, kužiš, u bulji kak je bilo, ko je koga jahal, kolko

je trajalo i da l se jako navlažila. I što više mislim, čini mi se veća frka.

114

– A koliko je to dugo prijatelju? – pita bosanski armirač stručno, kao psihijatrijski, a ne betonski

stručnjak.

– Šta koliko dugo?

– Misliš! – kaže armirač s nekim poštovanjem u glasu.

– Već dvije godine – puca Šturlić. – I u te dvije godine nisam nijednom tako ženu. Bojim se da je

ne zarazim.

Kod Bosanca zavladala je konsternacija. Vidim sjedi na svojoj stolici, a pogled mu odlutao nekud u

nepoznate sfere.

– I stvarno nisi dvije godine…? – pitam ozbiljnim glasom i nadam se da će potvrditi. Znači, ima

nas još takvih, veselim se u sebi.

– Mislim da sam proklet – veli Šturlić očajno. A proklela me ona drolja Lea Barač još onda u

gimnaziji. Sjećaš se Baračice?

Lea je bila pomalo haš cura, kakvih je bilo puno početkom osamdesetih. Zgodna, nehajna i dobra

srca. Šturlić se zaljubio u nju kao pseto, svuda ju je pratio. Znao je, jadnik, da nema šanse. Hodala

je sa starijim tipovima koji su stizali pred školu s gitarama i smotanim jointima. Međutim, sa

Šturlićem je uspostavila prijateljsku vezu. Ponekad su odlazili zajedno u kino ili na Džamiju da

raspravljaju o temeljnim pitanjima. Jednom prilikom Šturlić joj je priznao da se zaljubio u djevojku

koja ne mari za njega.

– Strašno je što ne mogu ništa protiv toga – tako joj je nešto rekao.

– Naravno da ne možeš ništa protiv toga – odgovorila mu je Lea – jer je ljubav kemija. Trebaš

čekati da se spojevi rasplinu.

A Šturlićevi spojevi nikako da se rasplinu. Tako je došao i svibanj, kad mu je sinula ta spasonosna

jednadžba:

Lea + kemija = leukemija

Prve subote u svibnju, negdje kod ljetnog kina na Tuškancu, iz zajebancije rekao je Lei da ima

leukemiju. Mislio je izjaviti ljubav na taj način. Međutim, Lea se šokirala.

115

– Zato si tako blijed – rekla je – i ne jedeš.

Gurnula je glavu u njegovo krilo i mogao je, kaže, osjetiti kako joj se ramena tresu od plača.

Osjetio je miris njene kose i drhtanje krhkog tijela. Više se nije moglo natrag. Nešto ga je obuzelo i

počeo joj je ljubiti kosu.

– Kako strašno – šapnuo je – rikavam, a da nikada nisam spavao s curom.

Bez riječi, onako uplakana, uzela ga je za ruku i povela na tribine napuštenog kina.

Poslije, povjerio je tajnu nekolicini nas iz razreda, međutim, netko je priču rastrubio po cijeloj

školi. Tih dana morali smo slušati kako kreteni iza njenih leđa dobacuju: Leukemija! Popuši mi, ne

osjećam se baš najbolje!

Kad smo je, za nekoliko dana, sreli samu na hodniku, nas četvorica iz razreda, rekla je: Da vam je

pička prokleta dok živite, svinje!

I mogli smo vidjeti kako joj se u kutovima usana sakuplja pjena. Bilo je to početkom osamdesetih.

Uskoro su se u stranim novinama stali pojavljivati članci o novoj bolesti praćeni fotografijama

mršavih i unakaženih ljudskih tijela. Bolest je, zapravo, već bila među nama.

7. Nebesko tijelo

– A vidi ovoga! – kaže afrički armirač i odjednom primjećujem onižu nosatu spodobu kako

nervoznim korakom kruži između stolica. Tijelo mu se nekako raspada u pokretima, svaki dio kao

da se giba autonomno: glava, ruke, lijeva noga, desna noga. Neurološke smetnje pomišljam, i

pomišljam odjednom kako ova bolest drastično pokazuje koliko je tijela u čovjeku. Međutim ovaj

ovdje je, izgleda, već nebesko tijelo. Čovjek-planet, kružna putanja, putuje po čekaonici na bridu

vlastite orbite i svako malo prođe pored nas. I evo ga opet prilazi, povjerljivo se naginje i veli:

Poslije dvije pive ne bojim se smrti!

Kod nas šok i konsternacija. Ali on samo dobacuje u prolazu i opet se uključuje u orbitu, a mi,

zbunjeni, ostajemo s tri velika upitnika iznad glava, i šest malih u očima. Jer, bogu hvala, sva

trojica još imamo oba oka.

116

– Jebote led, ovaj je naskroz popizdio! – komentira betonski stručnjak, a Šturlić prati pogledom

nosati planet i čeka razvoj situacije. Nosati nam se, međutim, opet približava i kaže: A kad se ne

bojim… smrt je najbliža. Ne kao kosturska glava, nedajbože kao kostur, nego kao dobra pička.

I opet ga zahvati orbita i tjera akceleracija da opiše jedan krug, kao Zemlja oko Sunca.

– Ako bude ovako govorio – kažem – trebat će mu nekoliko sati da nešto ispriča.

Šturlića i Bosanca hvata smijeh i to je dovoljno da privuče pažnju ružne žene. Spustila je pogled na

nas i zadržala ga dugo, kao da proučava. Još uvijek razgovara sa svojom suprotnošću istog spola,

ali nas već ima u vidu. I u vidu i u glavi. A nosatog iz orbite koji opet prilazi, gleda sa simpatijom i

sažaljenjem.

– Otvorenog lica, duge kose, plavuša – nastavlja nosato tijelo – mislim pička. Otvorena gore i dolje,

stvorena za redaljku. A mi, nas četvorica, neiživljeni fircigeri, ajde redaljka. Ona, kako se tko

popne na nju, giba se, kurvetina, kao zmija, plazi, izvija se. Ima na guzici tetoviranog poskoka, i

svima nam skače na tog poskoka.

Primjećujem da je planet zastao u svojoj putanji i kao da drži predavanje, priča svoju priču: – I

kako je tko okine, prasicu, ona mu nešto šapne na uho, od čega se dotični uplaši, snuždi, deprimira.

I tako, sjede već dvojica deprimiranih, treći je na njoj, a ona dvojica šute. Ne spominju što im je

rekla…

Tu planet napravi i pripovjedačku stanku, a mi se grizemo, znatiželjni.

– I – javlja se afrički betonirac – je li i tebi rekla?

– Jes vraga! Kad je na mene došao red, valjam se po njoj, diram, uživam, a ona trojica šapnutih

čuče u kutu, smrknuti. I kad sam bio gotov, a ona baš da će i meni šapnuti, zasvirala je uzbuna.

Majmuni raketiraju Zagreb. I što ćemo, obučemo se i svi u sklonište. Pitam što im je rekla, a oni

šute. Ne razgovaraju ni međusobno.

Tu se opet javlja Bosanac, iznerviran: Ma pusti njih, jebali ti oni mater, nego je li ti poslije rekla?

117

– Jes mi kurac rekla. Pobjegla u Kanadu. A ni oni trojica ništa da mi kažu, čuvaju tajnu. Viđam ih

po gradu, izgubljeni, depresivni, dvojica se rastala od žena, treći pije. I tu mi se upalila žaruljica,

što im je rekla…

– I zato si došao na test – pogađa Šturlić. Samo, dugo ti je trebalo. Rata nema već četiri godine.

Zašto si toliko čekao?

– Tko veli da sam čekao – napominje nosati planet. – Odmah nakon toga sam se testirao.

– I?

– Negativno!

– A šta sad tu radiš? – pita Šturlić. Nešto mu je kao promaklo.

– Testiram se.

– Radi iste?

– Da – odgovara nosati kao da se to podrazumijeva. – Imam sveukupno devet testova. Svi

negativni.

Mi opet buljimo s upitnicima nad glavama i u očima, a nosati planet koji više nije planet, jer je

napustio svoju eliptičnu putanju saginje se i pokazuje nam rukom da približimo glave jer će reći

nešto povjerljivo.

– To testiranje vam je goli kurac – kaže tiho, ali dostojanstveno, u povjerenju – promatram ja ovo

svaki dan. I svi izlaze iz ordinacije nasmijani, svi negativni. Ti rezultati, dijagnoza, nije to garancija

ničega. Država siromašna, a terapija skupa. Nema socijalno novaca. Zato oni svima negativno. Jer

je jeftinije. Kod nas ti treba debela veza da bi te proglasili pozitivnim. Ja sad baš kopam takvu

vezu.

U trenutku kad se nosati vraća svojoj nespokojnoj putanji, a Šturlić prstom pokazuje da s njegovom

glavom nešto nije u redu, primjećujem metafizičke pokrete ružne žene. Očito je u dosluhu s

planetom jer izmjenjuju značajne poglede. Sada, eto, kreće prema nama. Polaganim korakom, ne

oksericama koje asociraju krug, nulu i omegu, približava se nama trojici prokletih. Privlači jednu

slobodnu stolicu i sjeda među nas kao četvrta.

118

– Isus je dobar! – kaže u pola glasa.

– Ja sam musliman – veli afrički armirač bez pretenzija, tek toliko da se zna.

– Bog je jedan – govori ružna. – Isus voli i muslimane.

Dok to govori, recitira propagandni slogan Jehovinih svjedoka i nas pičkine grešnike upućuje na

pravi put: Mislite na strašni sud, ispovjedite grijehe! – kaže ona koju vjerojatno i grijeh zbog

ružnoće zaobilazi.

– Sad gledajte! – veli ružna i konačno iz džepa trenirke vadi fotografije. Uzimam ih u ruku, čitav

buntić, i gledam. To su fotografije gradova, crkava, parkova i groblja. Na nekima se vidi da su vrlo

stare, otkrhnutih nazubljenih rubova, neke i sa žutim krugovima što ih ostavljaju šalice kave, kao

žigovi na velikim crno-bijelim markama. Vrtim ih kao karte, polagano, s nedoumicom. A onda se

zaustavljam na motivu zgrade koja izgleda poznata.

– Dobro pogledajte! – veli u tom trenutku ružna prijateljica. – Je li vam što poznato?

Sva trojica buljimo u sliku s nerazumijevanjem, a ona nas gleda nadmoćno, iz svoje pozicije jačeg

kao debelo afričko božanstvo.

– Okreni! – naređuje suvereno i ja polagano okrećem fotografiju. Na poleđini, čitkim rukopisom

stoji:

Ovo je fotografija Infektivne klinike iz 1923. godine, kad je sagrađena. Tada vas nije bilo jer se još

niste rodili. Osjećate li bol ili strah gledajući vrijeme i mjesto svog nepostojanja? Smrt nije najgore

što vam se može dogoditi!

Nakon toga šutnja.

Proljetno sunce koje intenzivira boje, šarena odjeća ljudi, cvjetni grmovi u parku klinike, drvored u

ulici što vodi prema Mirogoju, sve to kao da se odjednom pretvorilo u crno-bijelu sliku, nalik na

prošlost u filmovima…

A onda, glas iz zvučnika, kao deus ex machina, konačno izgovara moje ime i upućuje na sobu broj

tri. Krećem znatno ohrabren preko crno-bijele šahovnice poda po rezultate svoga sedmog testa. Jer.

Ako stvari i krenu nagore, još mi uvijek preostaje Bog. Konačno shvaćam: ja sam ateist koji se

119

nada da nije u pravu. Dok hvatam hladnu kvaku proklete ordinacije, iz čekaonice čujem usnu

harmoniku i posljednje taktove preventivnog bluesa:

nemoj sprijeda

nemoj straga

tvoja draga

nosi vraga.

120

Miljenko Jergović

Gong

Na okuci, tamo kod Higijenskog zavoda, vozači tramvaja su uvijek zvonili; valjda nisu znali što ih

čeka s one strane, ili se nekada tu dogodila nesreća, ili su tek bili sujevjerni. Njihova zvonjava malo

se koga ticala, stanari okolnih zgrada nisu je više ni čuli, kao što se ne čuje kucanje zidnog sata; čak

se ni mačke na podzidu kod vojnog magazina nisu trzale iz ljetnog drijemeža. Godine su prolazile,

tramvaji su zvonili, iza okuke bi zijevnula uvijek ista ravnica, sve do Marijin-dvora i stanice na

križanju Titove i Tvrtkove.

Zvonjava se nije ticala ni stalnih gostiju Kvarnera, male alkoholičarske birtije u kojoj su uz veliku

sarajevsku ili nikšićku pivu i badelov vinjak iskliznute generacije čekale svoju cirozu. No jednoga

je dana Meha Padobranac u Kvarner doveo svog prijatelja iz vojske, bivšeg boksača banjolučke

Slavije, Mišu zvanog Srce. Kao i svakog novog gosta, domaćini su Mišu Srce dočekali s dva pitanja

u pogledima – koliko novca ima u džepovima i hoće li remetiti blaženi kvarnerski mir. Pravi pijanci

ne psuju i ne razbijaju, oni očekuju tišinu, mir i kontemplaciju; živcira ih svaki nagli pokret, za

preglasno izgovorenu psovku hvataju se za boce i započinju tuču koja uvijek biva pogrešno

objašnjena u crnim kronikama. Oni tek brane svoje pravo na posljednje piće.

Pet minuta nakon što je Mišo Srce ušao u Kvarner zazvonio je prvi tramvaj. Mišo Srce je

mahinalno digao ruke u boksački gard, ravno u lice Velije Fudbalera, a ovaj je, isto tako

mahinalno, zgrabio pepeljaru i zveknuo boksača posred glave. Meha Padobranac je skočio da brani

prijatelja, Mirso Kuglager se od iznenađenja srušio sa stolice, Lojze Profesor je uzviknuo –

krucifiks i krucijalis, Zoka Šanker je ispustio čašu iz ruke, Mišo Srce se digao, uhvatio Veliju

Fudbalera za mišicu i rekao:

– Oprosti, jarane, nije bilo namjerno!

Velija Fudbaler ga je uplašeno pogledao i odgovorio:

– Nema veze, desi se.

121

Da popravi stvar, Meha Padobranac je svima zovnuo piće. No prije nego što je runda stigla opet je

zazvonio tramvaj. Mišo Srce je nervozno pogledao u Mehu Padobranca i rekao mu:

– Ajmo odavde, jebu me ovi tramvaji.

– Ne možemo, bolan, sad poć’, vidiš da sam naručio turu.

Mišo Srce se promeškoljio na stolici, Zoka Šanker je donio pivu, otpijeni su prvi gutljaji, opet je

zazvonio tramvaj, Mišo Srce je digao ruke u boksački gard, baš svi su gledali u njega i baš svi su se

nasmijali. Nasmijao se i Velija Fudbaler, koji se, kažu, nije smijao od 1951. kada je Panduroviću iz

Proletera u žaru nogometne igre iskopao oko. Svima se nekako simpatičnim učinio taj iščumijehali

boksač, kojemu je, eto, od svega na svijetu ostao još samo zvuk gonga u ušima. Mišo Srce je na taj

račun popio još jednu besplatnu pivu.

Sutradan je došao sam u Kvarner. Domaćini su ga dočekali prepoznavajućim pogledima, Velija

Fudbaler ga je potapšao po ramenu, Zoka Šanker je, brišući čaše, kresnuo:

– Ej, Tahikardija, ima li đe tramvaja?

Mišo Srce ga je zavjerenički pogledao i naručio pivu. Naišao je prvi tramvaj, bio je to onaj

očekivani, Mišo Srce je pokazao srednji prst, ali nije računao da će naići i sljedeći. Svaka nova piva

njegov je gard činila čvršćim i munjevitim. Domaćini su to znali, pa su mu plaćali pive. Njegov

refleks postao je dijelom dnevnoga rituala, a samo je Lojze Profesor sumnjao, nakon što su prošli

mjeseci, da postoji čovjek koji se ne navikne na zvonjavu tramvaja.

To, na koncu, više i nije bilo važno. Mišo Srce je u Kvarneru bio kao kukavica koja kuka na svaki

puni sat. Onim danima kada se nije pojavljivao u birtiji svi su osjećali nekakvu prazninu i svi su

imali dojam da gube nešto dobro i važno. Vrijeme im se rasipalo među prstima, piva je gubila okus,

vinjak je gubio moć. Prolaznost, prazni džepovi i tiha prijetnja nadolazećeg rata bili su jedine

izvjesnosti. Kad bi se sutradan Mišo Srce pojavio u Kvarneru, ljudi su, s radošću i optimizmom,

čekali prvi tramvaj.

Šestoga travnja na staklenim vratima Kvarnera dočekala ih je osmrtnica Lojze Profesora i priča o

prvim granatama koje su pale na Jarčedole. Tog dana manje se pilo i više razgovaralo. Hladnih i

122

bistrih glava, Edo Inžinjer, Velija Fudbaler, Meha Padobranac, Mirso Kuglager i Stevo Lopov

analizirali su situaciju. Zaključeno je da će biti što biti mora. Mato Kmet je primijetio kako je Lojze

Profesor vjerojatno posljednji iz raje kojega je Bog pozvao sebi zbog ciroze, ostali su slegnuli

ramenima, a na ulazu se pojavio Mišo Srce. Sjeo je za svoj stol, zapalio cigaretu i procijedio:

– Ovaj meč ima da traje sto i jednu rundu, a meni glave neće doći ni tramvaji, ni aperkati, ni vaša

zajebancija. Mene će, evo, ovo ubit’!

Udari se desnom šakom tri puta o lijevu stranu grudi i značajno pogleda sve prisutne.

– Nije Mišo lud niti je srce biceps pa da ne konta. Znam ja šta vi mislite kada ovamo uđem. Nek’

još dva puta prođem kroz ova vrata i neće više biti Miše Srce, nego Mišo Četnik. Jebem li vas

pogane, sad vam iz guzice u glavu došlo da ste i ‘ko ste, a dok su braća oštrila noževe zvali ste mi

pive, nije se znalo koji je brži. Sad će vam Mišo biti kriv što ste zakasnili na voz. Evo vam moja

glava pa je razbijte da poslije ne mislite, jeb’la vas ona i jeb’o vas ‘ko vas takve izmisli!

Zagnjuri Mišo Srce glavu u šake, slediše se svi prisutni, Zoka Šanker zbunjeno progovori – pa jeb’o

ga ti, Mišo, i ja sam Srbin – on se ne pomjeri, skoči Velija Fudbaler i taman da nešto prozbori, već

bio dotaknuo boksača po ramenu, ovaj skoči i iz peta izvuče direkt kakav Bosna vidjela nije. Sruči

se Velija Fudbaler na pod, skočiše svi sa stolica, Meha Padobranac, očiju punih suza, prozbori.

– Nemoj, bolan Mišo, grehota je!

– Čega, majmune? – dreknu ovaj.

– Ako ti ne znaš čega, džaba da ti ja govorim. Grehota je, eto, i tramvaja i ljudi, i tebe kad tako

govoriš.

Mišo Srce se trgne, kao da ga je nešto presjeklo, neka tahikardija, sruši se natrag u onu stolicu,

blijed kao krpa i potpuno prazna pogleda. Sve se dogodilo u dvije minute, ni tramvaj ne bi stigao

proći.

Zoka Šanker brzo natoči vinjak, prinese ga Mišinom stolu, a on se ne miče. Trajala tako šutnja,

Mišo Srce pođe brisati oči, okupi se čitava birtija za njegovim stolom. Nitko zapravo ne zna što bi

123

rekao, vani se čuju rafali i nekakve eksplozije u daljini, tramvaji prolaze ali ne zvone, duše kao da

se sele iz tijela u tijelo, pretvaraju se u nešto drugo, nešto bolno i neprepoznatljivo.

Te večeri razišli su se bez riječi. Sutra je pred Kvarner pala granata, razbila izlog, unutra su utrčali

lokalni zgubidani, razbacali inventar i odnijeli piće. Domaćini nisu ni došli pred Kvarner da vide

što je od njega ostalo. Razišli su se po drugim birtijama ili su jednostavno nestali iz ove priče.

Bivši boksač banjolučke Slavije Mišo pao je na mostu kod Prve gimnazije. Neki kažu da ga je

metak pogodio ravno u srce, a drugi govore da ga je ipak stigao u glavu. U dnevnim novinama

pisalo je kako je još jedan zaslužni sportaš pao od zločinačke ruke. To bi bilo sve, osim što se, po

potrebi, još može dodati kako su u remizi i duž pruge, pogođeni zapaljivim granatama, izgorjeli svi

tramvaji.

Miljenko Jergović

Dijagnoza

Nigdje takvih prijetnji i kletvi kao u Bosni. Smišljaju ih od duga vremena, ne da nekoga povrijede i

uplaše, prije da pokažu svoju maštu koja treba pobijediti maštu onoga drugog. Najbolje prijetnje i

kletve su one koje prate razvoj kulture i civilizacije. Tako je, recimo, s mehanizacijom sela došla i

ova kletva: “Dabogda ti dijete izrezali motorkom i složili u podrum za zimu!”

Salihu F. četnici su pred njegovim očima motornom pilom izrezali ženu i dvije kćeri. Njega su

strpali u Manjaču da tamo crkne, ali nije crknuo, nego je dočekao neku razmjenu. Prebacili su ga u

Gradišku, pa u Karlovac, pa u Češku. Tamo je završio u nekom izbjegličkom logoru, među

nepoznatim, mahom bosanskim svijetom. Nepismen i spor na mislima, postao je idealnim

predmetom opće zajebancije. Danima je Salih F. pokušavao doskočiti provokacijama, ispaliti

efektan odgovor, smisliti nešto originalno. No uvijek je ispadao još gluplji. Upao je u stroj za

mljevenje živaca iz kojega se možeš izvući samo na dva načina – ili da uvališ nekoga drugog ili da

šakama središ stvari.

124

Salih F. se toga dana tukao protiv pola logora. Dobio je neviđene batine, najprije od Bosanaca, a

potom od kordona češke policije. Poslije svega mu je, svezanom i krvavom, uručena službena

odluka o protjerivanju iz svih logora na teritoriju države. Spakirao je stvari (kojih nije ni imao),

opsovao i Čehe i Bosance i ‘ko ih izmisli pa se zaputio u Prag. Nakon pedesetak kilometara

pješačenja trijumfalno je ušao u grad i odmah bio uhićen. U džepu nije imao nikakvih dokumenata

osim odluke o protjerivanju.

Saliha F. policija je odvela u zatvor, ali nakon preležane noći više nije znala što bi s njim. Trebalo

ga je negdje protjerati, a nijedna zemlja ga kao Bosanca sklonog tuči ne bi primila.

Najjednostavnije bi bilo vratiti Saliha F. na Manjaču, ali to nije tehnički izvedivo, a kršilo bi i

ljudska prava.

Stvar je riješio neki domišljati tip iz bosanskog ureda u Pragu. Predložio je policiji da Saliha F.

sprovede u psihijatarsku bolnicu gdje bi se utvrdilo da je lud, a kao takvoga nitko ga ne smije

protjerati. Opet zbog ljudskih prava. Policajci su, kada im je ispričana životna priča Saliha F.,

zaključili kako je to sasvim dobra ideja.

U bolnici je dočekan kao car. Dobio je jednokrevetnu sobu s televizorom, kazetofonom i foteljom.

Liječnici su bili oduševljeni jer im je u ruke dospio ljudski primjerak koji je svojim očima gledao

kako njegovim najbližima odsijecaju noge, pa ruke, pa glave. Svako malo zavirili bi kroz špijunku

u sobu. On je mirno sjedio u fotelji, gledao televiziju, mijenjao programe i lijeno zobao grožđe.

Izgledao je kao bilo koji čovjek na svijetu dok je prilično nezainteresirano pratio najnovije snimke

iz Bosne.

Liječnici su vjerovali da se Salih F. upravo nalazi u stanju šoka, pisali su o tome duge i temeljite

izvještaje, pripremali temate za stručne časopise, predviđali razvoj događaja i čekali da se duša

Saliha F., izranjavljena i izubijana, napokon ohladi. No stanje se mjesecima nije mijenjalo. Salih F.

je mirno i uljudno živio svoj život, uvijek jednako odgovarao na postavljena pitanja, ništa nije

tražio niti je išta pitao.

125

Liječnici su Saliha F. iz stanja šoka pokušali izvući hobijem. Ponudili su mu pjevanje, crtanje i

fotografiranje. Pa da izabere. On se zahvalio i odgovorio da mu ništa od svega toga ne treba i ne

predstavlja zadovoljstvo. Liječnici su inzistirali, a Salih F. je pristao baviti se crtanjem. Pjevati nije

znao, a fotografija se plašio.

Poslušno je crtao kada bi došlo vrijeme crtanja, a onda bi opet gledao televiziju i zobao grožđe.

Liječnici su do u kasnu noć analizirali njegove crteže. Smeđom drvenom bojicom nacrtao je

baraku, zelenom bojicom travu, a žutom sunce. Suncu je nacrtao oči i usta. Salih F. je negdje vidio

da se sunce tako crta. Ponekad bi nakon crtanja liječnicima morao objašnjavati što je nacrtao. Oni

su se neprestano smješkali i postavljali pitanja koja prevoditelj katkad nije znao prevesti.

Konačno je došao dan kada je trebalo odlučiti o sudbini Saliha F. Liječnici su pripremili samo

jedno pitanje: “Što bi učinio kada bi ti u ruke došli oni koji su pobili tvoju ženu i djecu?” Salih F. je

ustvrdio kako to nije moguće jer su oni negdje daleko, iza državnih granica, bodljikavih žica i

topova. No liječnici su opet inzistirali, uvjeravajući ga kako je moguće i ono što na prvi pogled ne

izgleda moguće. Shvativši da su ti ljudi k’o djeca i da im je dovoljno nešto zamisliti, e da odmah

povjeruju da je to stvarno, Salih F. je odgovorio: “Pobio bi i ja njih… Ili bi im dao papir i olovku i

rek’o k’o vi meni – crtaj!”

Liječnicima su se ozarila lica, uzeli su papire i olovke te su Saliha F. proglasili nenormalnim.

Miljenko Jergović

Kad se čovjek jako uplaši

U Profundi spavaju magarci, širi se to šapatom da stariji ne čuju, jer kad bi čuli, bilo bi svašta.

Strogo je zabranjeno ići na Profundu jer je išao mali Vjeko, pao i slomio vrat i onda je bio veliki

sprovod, prošao je s kraja na kraj Drvenika, od Punte do Puntina, a onda je otišao na Biokovo, tamo

gdje je groblje, i svi su plakali jer je lijes bio malen, a kad je lijes malen, tada baš svi plaču; kad je

velik, tada plaču samo oni koji su voljeli mrtvaca ili oni koji vole one koji su voljeli mrtvaca. Od

tog vremena nitko nije otišao na Profundu i nitko nije znao što je u Profundi, a kako su prolazile

126

godine, od Vjekina sprovoda prošle su tri, množila su se čuda iz Profunde, sve dok se nije raširio

glas o onom najvećem, o magarcima koji svake noći dolje spavaju.

Profunda je nekoć bila kuća nekoga Mate Terina, a onda je počeo rat, došli su Talijani i Mati

zapalili kuću. Nitko nije znao zašto su to učinili, zašto su zapalili baš njegovu kuću, a sve druge

poštedjeli; možda zato što su na nekome morali pokazati svoju strogost, pa je izbor slučajno pao na

Matu i njegovu kuću. Kad je vidio što mu je od doma ostalo, Mate Terin se objesio, a kako nije

imao ni žene, ni djece, niti rodbine, osim brata koji je živio na Novom Zelandu i nikad mu se nije

javljao, tako za Matom nije ostala tuga, ali ni netko tko bi poslije rata popravio kuću od koje su

ostali samo visoki goli zidovi s kojih su kiše oprale tragove paljevine i bili su bijeli kao snijeg.

Izgorjeli kamen postaje bijel, puno bjeliji nego što je bio dok je činio kuću.

Do Profunde se dolazilo s gornje strane, tamo od brda, jer je kuća bila ukopana u zemlju i usječena

u stijenu, pa se sad moglo sa stijene preskočiti na vrh ruševine i hodati po zidovima na kojima je

nekada stajao krov. Zapravo, moglo se hodati dok mali Vjeko nije pao u Profundu i slomio vrat.

Akcija je u subotu, rekao je Nikša, ali tek kada padne mrak. Bilo nas je petorica, četiri domaća i ja

koji sam htio biti domaći, ali sam za njih bio stranac, Sarajevac. Zbog toga sam se uvijek morao

više dokazivati, kao što sam se i u Sarajevu morao više dokazivati jer sam i tamo bio stranac,

stranac Dalmatinac. Pola godine govorio sam dalmatinski, a pola godine sarajevski, ali mi nitko

nije vjerovao jer su svi znali da ću uvijek odlaziti tamo gdje nisam i govoriti onako kako ne

govorim.

U subotu je Ribarska noć, fešta u mjestu, i nikoga matere, babe i didovi neće tjerati kući, a mi ćemo

to iskoristiti i otići na Profundu, vidjet ćemo gdje magarci spavaju i obići, sve po zidu, cijelu

Profundu; naravno, tko bude imao hrabrosti, a tko je kukavica, taj ne mora šetati oko Profunde. Ja

ovu priliku ne smijem propustiti, jer ako je propustim, zauvijek ću ostati stranac Sarajevac i nitko

mi neće vjerovati kada kažem: lancun, lanica, buža, balun.

Djed je čitao novine, a baka je čistila ribu. Stara, slušaj ovo, pogledao je baku preko naočala,

poznati naučnik Van Hentig je u svojoj istrazi, provedenoj godine 1923., zaključio da potres utječe

127

na unutrašnje lučenje riba, a time i na njihovo ponašanje, te da mehaničko potresanje nije dovoljan

razlog kojim bi se mogao objasniti taj fenomen. Životinje očito reagiraju na još jedan geofizikalni

fenomen, koji se pojavljuje prije samog potresa, a kulminira samim potresom, čitao je polako, riječ

po riječ, da djeluje što ozbiljnije, ali sam znao da djed uopće nije ozbiljan i da čita samo da bi baku

naljutio, ali ne da bi je jako naljutio, nego samo onako, da se ona počne malo svađati; uvijek kad bi

bio dobro raspoložen, izazivao je baku da se malo svađaju.

Ona je podizala obrve, izvijala usne, kao čudi se ribama i potresu i nastavlja čistiti ribe za ručak, ali

znam da ga je pročitala i jasno joj je što bi on sad htio, da ona kaže – dobro je Franjo, ja čistim

ribu, a ti čitaš o potresima, pa da joj on odgovori kako je važno znati kad će biti potres jer se čovjek

mora pripremiti i da bi bilo dobro ako bi mogla da provjeri kod tih srdela kakvo im je unutrašnje

lučenje. Tako bi to, znam, trebalo biti, ali neće jer baka samo podiže obrve i značajno se čudi.

On je još neko vrijeme gleda, onako mangupski; ona mu ponekad kaže šta me gledaš tako

mangupski, a meni to uvijek bude smiješno jer moj djed ima sedamdeset pet godina i nikako ne

može gledati mangupski, ali otkako je baka taj pogled nazvala mangupskim i ja ga tako zovem,

prosto jer me veseli; a onda se djed vraća novinama, duboko uzdiše i više ne gleda mangupski jer

mu nije uspjela provokacija.

U subotu je Ribarska noć, kažem; djed ne miče pogled s novina, baka nastavlja čistiti ribu. Hoćemo

li i mi slaviti?… Nemamo šta slaviti, nismo ribari, ako ti je do ribe, evo jest ćeš je za pola sata…

Ali u subotu će besplatno dijeliti srdele s gradela… A ove ćeš, kao, platiti?… Nije to isto, te se prže

u tavi, a one će biti s gradela… E, pa dobro, a ti onda slavi Ribarsku noć… A mogu li ostati poslije

mraka?… Vidjet ćemo. Kako budu druga djeca, tako ćeš i ti.

Djed je za ručkom i dalje čitao novine; uzimao je prstima cijelu srdelu i u zalogaju bi pojeo sve, od

glave do repa; pod zubima su mu krckale riblje kosti, to je zdravo zbog kalcija!, a repove je

ostavljao sa strane, da zna koliko je srdela pojeo. Baka ga je prijekorno gledala; mislio sam šta bi se

samo dogodilo kada bi ja, evo, sad pojeo cijelu srdelu, ne čisteći je od kostiju i kada bih rekao da je

to zbog kalcija i već sam se zarekao da ću kad budem veliki jesti cijele srdele i čitati novine i nitko

128

mi ništa neće moći. Uopće ne razmišljam o tome što ću biti kad odrastem i sasvim mi je svejedno

hoću li biti pilot, mesar ili inžinjer šumarstva kao barba Postnikov, važno mi je samo da što prije

dođe vrijeme kad ću raditi ono što radi djed: jesti srdele skupa s glavom i kostima, naočale spuštati

do vrha nosa i čitati novine, da, čitati novine!, to je najvažnije, naučiti čitati novine i pročitati što se

događa u cijelom svijetu, baš danas kad je kod nas bilo jako dosadno i jeli smo srdele iz tave, a ne s

gradela, jer je svijet tako velik da uvijek ima ljudi kojima nije bilo dosadno, pa o tim ljudima pišu

novine i onda novine čitaju ljudi kojima je bilo dosadno, kao što je dosadno nama, djedu koji bi se

svađao s bakom, baki koja se ne da svađati i pogotovo meni jer moram dočekati tu subotu, da odem

na Profundu, vidim magarce dok spavaju i nad provalijom obiđem krug oko spaljene kuće Mate

Terina i tako prestanem biti stranac Sarajevac.

Dobar primjer daješ malom, govori baka djedu jer mu je srdela pala na novine. Uhvatio je ribicu

noktima kažiprsta i palca i stavio je u usta; krckale su sitne kosti kao suhe borove iglice pod

kotačima kamiona, a na novinama ostao je mastan trag u obliku srdele. Kao fotografija! Djed je već

pojeo srdelu, a njezina je slika ostala na novinskome papiru. Vidi se koliko je bila duga i široka,

kakva joj je bila glava, a kakav rep. Novinska stranica izgledala je kao nadgrobnik sa slikom

pokojnika; pokojna riba u djedovu trbuhu.

Bila je mrtva još dok ju je baka čistila. Još u ribarnici bila je mrtva ta srdela. Bila je mrtva čim su je

izvadili iz mora. Od čega umiru srdele? pitao sam. Umiru od zraka, onako kako bismo mi umirali

kad bi nas netko držao pod vodom, rekao je djed. Znači, ribari bacaju mreže da bi ribe izvukli na

zrak i da bi one umrle?… Ne, izvlače ih da bismo imali šta jesti, a jede se samo ono što je mrtvo… I

blitva, i ona je mrtva?… Mislim da jest, iako to niko ne zna jer blitva nema oči. Mrtvo je ono što je

nekada micalo očima. Barem koliko mi o tome znamo… Trebale bi postojati i ribe koje bi bacale

mreže za ljude i odvlačile ih u more, pržile i jele… Otkud ti ta glupost?… Tada nama ne bi bilo žao

što jedemo ribe jer bismo znali da i ribe jedu nas. Shvaćaš… Ne shvaćam. Zašto bi nam bilo žao

riba… Zato što su bile žive, a onda su ih ribali ulovili u mrežu. Da ih nisu ulovili, ostale bi žive…

Ne možeš žaliti ribe jer ako bi ih žalio, onda bi morao žaliti i piliće i svinje i telad, pa bi na kraju

129

umro od gladi… Nema veze, ja ću ih žaliti… Bujrum, žali ti njih, ali vidio bih te ja da nemaš šta

jesti, djed je postajao ljut, pa sam odlučio da ušutim i da dalje jedem srdele. On nije mogao

razumjeti ribe i ništa tužno nije osjetio kad je vidio da na novinama ostaje mastan trag, fotografija

srdele koju je upravo pojeo jer je nekada bio u ratu, a u ratu se ljudi nauče kako je to biti mrtav i

kad ne umreš, pa im to postane normalno. Borio se na Soči kao austrijski vojnik, a onda su ga 1916.

zarobili Talijani i kaže da mu je tada bilo baš dobro. U zarobljeništvu je ostao pune tri godine,

naučio je talijanski i vodio je dnevnik, o svemu što mu se događalo i što je želio, ali nije imao kome

reći. Dnevnik je pisao na talijanskome jeziku, ćiriličnim pismom jer Talijani ne znaju ćirilicu, a

zarobljenici ne znaju talijanski, pa u djedov dnevnik nitko nije mogao zavirivati i onda se smijati

njegovim željama. Taj dnevnik stoji u djedovoj ladici i pročitat će ga prvi djedov nasljednik koji

bude znao i ćirilicu i talijanski. Djedov sin, a moj ujak, i djedova kćer, a moja mama, ne znaju

talijanski, tako da bi taj nasljednik jednom mogao postati ja ako naučim i ćirilicu i talijanski. Tada

ću možda otkriti kako vojnici postaju ravnodušni prema ribljim smrtima i zašto im je svejedno za

ribe čak i kad su stari i nisu više vojnici, nego su penzioneri koje nijedna vojska ne bi uzela u rat.

Sutradan je bio petak. Do subote je ostao još samo jedan dan. Dođite da vidite nešto što još nikada

niste vidjeli, rekao je Nikša i otišli smo u stari kamp, do drvene kućice u kojoj su nekada stajali

suncobrani. Posjedali smo na kašete od piva, Nikša je otkopčao hlače i skinuo ih. Nije imao gaćica;

bio je stariji od nas i sve na njemu bilo je veće, pa i ono što nam je htio pokazati. A sad gledajte!,

rekao je i prevukao kožicu. To nikada nisam radio, ali sam bio siguran da ga boli. Vratio je kožicu i

prevukao je još jednom; stisnulo mi se u grlu kao onda kad su me vodili na cijepljenje, ponavljao je

to s kožicom još nekoliko puta, koji užasan bol, mislio sam; svi su šutjeli i čekali što će se dogoditi,

Nikša je rekao: Pogledajte, raste! I stvarno je rastao, iako je i ranije bio velik.

Uplašio sam se, pogledao sam Zorana i Miru, oni su šutjeli i buljili u ono što se događalo između

Nikšinih nogu; Nikša je sve brže disao, prizor je bivao sve crveniji, uplašio sam se što će dalje biti,

zapravo najviše me je uplašilo to što su Zoran i Miro tako mirno sve gledali i ništa nisu osjećali,

sjetio sam se da sam stranac Sarajevac, skočio sam s kašete i istrčao van.

130

Ne znam jesu li se smijali za mnom i jesu li vikali da sam kukavica, ništa ne znam jer sam trčao i

nisam se zaustavljao sve do kuće. Šta je, mahnitove jedan, sav si se oznojio, rekla je baka. Igrao

sam se atletike! dreknuh sasvim uvjerljivo i za nju sam već bio Dane Korica na povratku s

minhenske olimpijade. Bio sam strašno sretan jer sam došao kući i mogao sam slagati sve što bi se

od mene tražilo. Najljepše lažem kad sam sretan.

U subotu sam se probudio s čvrstom odlukom da ne izlazim i kuće. Neću izaći sve dok se ne

vratimo u Sarajevo. Djed je išao u Zaostrog, rekao sam da neću s njim, baka je pitala da nisi

bolestan?, rekao sam da mislim da sam bolestan, ona je rekla pa onda nećeš ići ni na Ribarsku noć,

rekao sam da neću, e onda si stvarno bolestan, rekla je i donijela mi toplomjer.

Nemaš temperaturu. Pa što te boli?… Ništa me ne boli. Samo sam malo bolestan i ne mogu van…

Da se jučer nisi s kime potukao?… Nisam. Ništa nije bilo jučer, samo što danas neću van, a ne bih

htio ni sutra… Zašto? Hoćeš li i sutra biti bolestan?… Hoću ako budem morao van… Odlučio si da

više nikada ne izađeš iz kuće?… Izaći ću čim se vratimo u Sarajevo… Je li ti neko nešto ružno

rekao?… Nije, ali se malo bojim… Čega?… Magaraca koji spavaju u Profundi… Da nisi možda

bio na Profundi? Skočila je baka. Ne, nisam bio, a neću ni ići jer neću izaći iz kuće. A spavaju li

stvarno magarci u Profundi?… Koji magarci. Pa znaš da u Drveniku nema više nijedan magarac…

Prošle godine bila su tri, Mijin, Dušanov i Stipe Alača, sigurno su to ti magarci… Bože dragi, pa

odakle ti to, tih magaraca više nema!… Gdje su ako ih nema?… Odvezlo ih je u Makarsku… Šta

rade u Makarskoj? Baka je uzdahnula, pogledala u strop, promrmljala nešto kao okristebožemoj i

rekla: Dobro, evo, reći ću ti, ali nemoj mi poslije tuliti! Kakva Profunda, u Profundi nema ničega,

obična srušena kuća u kojoj raste drač, a magarce su prodali mesaru jer više nikome ne trebaju.

Sklopio sam oči, srce mi je jako lupalo, dobro, izdržat ću ja i to. Nemaš više pitanja?, odmahnuo

sam glavom da nemam, ali neću izlaziti dok se ne vratimo u Sarajevo. Baka više ništa nije rekla, ali

sam znao da misli kako ću se već sutra predomisliti i istrčati iz kuće. To me je plašilo više od

ostaloga jer sam znao da joj nikako ne mogu reći da stvarno ne smijem van jer sam vidio nešto što

131

me je uplašilo, što su drugi mogli gledati, a ja nisam i zato se ne smijem vratiti i ne smijem izaći

van.

Jesam li ja Sarajevac? Otišao sam za njom u kuhinju. Ne, ti si Sarajlija. Ljudi iz Sarajeva se zovu

Sarajlije, a ne Sarajevci… Je li to dobro, biti Sarajlija?… Sve je dobro biti, dobro je biti

odsvakle… Pa zašto mi onda govore da sam Sarajevac?… Ko ti govori?… Zoran i Nikša… Govore

ti zato što oni o tome ništa ne znaju i nikad se nisu pomaknuli iz Drvenika… A zašto mi u Sarajevu

govore da sam Dalmatinac?… Iz istoga razloga. Jer se nikada nisu pomakli iz Sarajeva… A zašto

se mi stalno mičemo?… Zato što djed ima astmu i mora biti puno na moru. Osim toga, dobro je

micati se jer si onda odjednom na više mjesta. Na onom si mjestu na kojem stvarno jesi i na onom

mjestu odakle si, a ako se tebi to ne sviđa, uvijek možeš ostati s mamom preko cijele godine u

Sarajevu… Obećaj mi da me nećeš tjerati da izlazim dok se ne vratimo u Sarajevo… Dobro,

obećavam ti ako mi kažeš zašto odjednom ne želiš van… Neću jer mi govore da sam Sarajevac,

slagao sam i otišao u sobu. Tako uvijek odem kad mi je nešto jako važno, jer čim odem, baka

ozbiljnije doživi ono što sam joj rekao. Za svaki slučaj bacio sam se na krevet, zagnjurio glavu u

jastuk i čekao hoće li doći. Kad je došla, već sam se mogao praviti da spavam. Pokrila me je i

sasvim tiho izašla.

Prespavao sam i Ribarsku noć i akciju na Profundi. Zapravo, prespavao sam sve što se dalje

događalo, a što nisam htio vidjeti. Svih sedam dana koji su nam ostali do povratka u Sarajevo

proveo sam u kući ili u dvorištu; igrao sam se sam sa sobom, navečer sam otrčao preko puta, do

barba Postnikova, on je vadio blok za skiciranje, uzimao flomastere i crtao snijeg, snježna sela i

snježne gradove. Barba Postnikov ima osamdeset godina, Rus je i jednom davno pobjegao je od

revolucije. Zašto? pitao sam ga. Zato što sam se plašio, rekao je i mirno dalje crtao velike sanjke

koje su vukli jeleni, a na sanjkama je sjedila djevojka s velikom smeđom kapom ispod koje joj je

izvirivala duga plava kosa. Kad se čovjek jako uplaši, uvijek mora pobjeći… i više se nikada ne

vratiti?… To ne znam, ja se nisam mogao vratiti… Zašto?… Zbog onih koji se nisu uplašili, nego su

ostali… Ni ja se neću vratiti… A gdje se nećeš vratiti? bio je iznenađen. Neću se vratiti u stari

132

kamp, rekao sam barbi Postnikovu. Ako je zbog straha, onda smo isti, odgovorio je i okrenuo novi

list na kojem će biti nacrtana cijela Moskva.

133

Robert Perišić

Rekonvalescent

Uaa – tako sam otvorenih očiju buljio u plafon, u vječito iste crte i šare, svakog jutra u tjednu.

Doduše, to što ovdje zovemo jutrom posljedica je jednog nenormalnog načina života za koje nisam

kriv ja nego priroda ili Bog ili Spinoza, uglavnom netko prije mene tko je uriktao (kakva riječ!)

vrijeme ovakvo kakvog ga imamo danas. Radi se o tome da je dvadeset četiri sata malo za obrtanje

života u mojem privatnom kapitalizmu. Trideset šest sati bilo bi minimum, doista, jer se moje

vrijeme – jedini novac kojeg posjedujem, i moj život – jedini konkretni kapital u blizini, jedno u

drugo pretvaraju jako, ubitačno sporo, vrlo sporo, jako sporo, znate. Tako mi svakodnevno ostane

po nekoliko sati koje ni uz najbolju volju ne mogu pretvoriti ni u što, to vrijeme jednostavno ostane

vrijeme, čisti višak vremena, i tko bi znao što će od toga biti? Možda za par tisuća godina (više-

manje) to bude kapital zbog kojeg će platforme nabadati po moru vremena, kao danas tražeći naftu,

prastaru, zaboravljenu naftu. Teško je danas o tome govoriti, no jedno je fakat – to da ja zbog

spomenutog viška svaku večer (a to večer uvijek moramo shvatiti uvjetno) zaspim nekoliko sati

kasnije nego večer prije, i sutra se ustajem uvijek kasnije nego jučer, zahvaćajući tako stalno u

vrijeme od sutra, živeći u stalnom cajtnotu, gubeći dane.

Ustajao sam se i onda se ponovno bacao na krevet, pokušavao zaspati, nešto čitao, slušao radio,

odspavao još pola sata, razmišljao. Bilo je oko jedanaest sati, bližila se ponoć, i onda sam se ustao –

kud sad u pičku materinu – skuhao kavu, i tiho uživao u žudnji (da, vraćao mi se život) i samoći za

ovu noć i za onaj suludi osjećaj ujutro kad fino omamljen igram fliper tu blizu u kafiću,

promatrajući kroz staklo žene na tramvajskoj stanici, njihov topli dah u hladno jutro, bijelo jutro s

dimnjacima tvornica u daljini iza kojih se nazire nešto drugo nalik na zid ili sreću.

Ali, ta soba – čovječe, pitaj me što sam radio u toj sobi otkad sam se uselio?

Buljio. Buljio u vječito iste crte i šare na plafonu, na zidovima, buljio, čovječe, buljio u vječito istu

namreškanost loše prilijepljenih tapeta, pun mržnje kao hipnotiziran buljio sam u njihove

beskonačne komplicirane šare čiji te besmisleni red toliko okupira i sklon si pratiti ga sve do uglova

134

u kojima onda nalaziš napokon nepodudarnost, grešku, kao da si to u životu tražio. Jer sve je to loše

odrezano i bez veze slijepljeno, i da u tim uglovima nema zdrave, dobrodržeće paučine, ti bi moji

zidovi u koje buljim non-stop, non-stop buljim u njih, otišli bi oni kud koji. Mili moji. Adio. Jer su

te greške u uglovima debakl! Ili je red ili nije red, a kad nije – ni ne spominji ga, makar dok buljim

u te skrpljene uglove svakog jutra u tjednu. Znaš koji je to psihički efekt? Možeš zamisliti. Odmah

sam gubio volju. Za bilo što, čemu? Čemu, kad je očito da svaki red, bio on savršeno smišljen,

beskonačan (ko što je svaki taj red na tim tapetama ili pločicama, svaki!), kad svaki taj beskonačni

red traje do prvog ugla. A, u uglu – niš se ne slaže. Totalni promašaj!

Zato sam odlučio mijenjati sobu. Možeš misliti, ustaneš se u ponoć i onda bi ti tražio sobu. Tražio

bi jednobojnu bez tapeta, s telefonom, da bude jeftina, nema problema, crvena, plava, ne igra

ulogu, samo da je jedna boja, jedan bog i jedan ležaj. Ti bi tražio. Ti možda i bi, možda si ti toliko

lud. Možda si veliki optimist – ali, ja ne. Ne. Nikad. Mislim, ono, soba je soba. Soba, mislim da ja

… sad, teško je to objasniti, mislim da ja postojim samo u ovoj sobi, jebiga. Uvjeren sam u to. Soba

ti je kao žena.

Koja sad žena?

Uključio sam radio. Da sredim misli. Da čujem što ima u svijetu.

Valjda se nešto događa. Noćni program. Znam ovog voditelja, sad će čitati poeziju.

Ali, ajde, samo nek nešto svira.

Pijem kavu u sobi u Rudešu. Buljim u zidove, privikao sam se, mislim, to je u redu, što sad. Tu sam

već nekoliko mjeseci i dobro mi je. Nitko me ne posjećuje, nitko me ne gnjavi, sam nek zima malo

popusti, na proljeće će ovdje biti super, ljeto odlično, bolje nego igdje, čovječe, suteren je to – bit

će hladovine. Samo što mi bojler ne radi, to je fakat zajeb. To je. Mislim, idem se kupati u

studentski dom, ali ne da mi se baš svaki put, jebiga, daleko je, onda prehladiš se, odeš u pičku

materinu zbog tog kupanja.

Živimo ovdje peć i ja. Peć na drva s prozorčićem. Vidiš svjetlost unutra, žar. Često dižem

poklopac, gledam ima li dosta drva, gledam vatru. Dobro ja ložim. Toplo je. Iako prozori puštaju, a

135

i podrum je, ili suteren, ne znam zapravo kako se ovo zove, svejedno – toplo je. Prozori su, iznutra

gledajući – visoko. A, u razini su zemlje. Zato sam stavio neku tamnocrvenu krpu. Da se ne vidi

unutra. Ako dovedem neku žensku. Ali, opet se vidi, gledao sam. Slabije, puno slabije, ali kad je

unutra svjetlo a vani mrak, vidi se, jebiga, sve. Samo što iznutra ne vidiš van.

Ali, masu drva trošim. To mi je gušt. Samo ložim. Neopisivo ti je to, ta peć, ludilo čovječe, svud

okolo mraz, kad izađeš van zalediš se momentalno, ali peć brije čovječe, toplo je, vruće,

temperatura dođe do dvadeset pet – trideset, sto posto. Samo što ti jebeni prozori puštaju pa moraš

stalno ložit. Moraš. Ali, neka, gušt je.

Sjedim u svojoj sobi u Rudešu, gledam peć. Čini mi se kako puno toga znam, puno toga što nitko

ne zna. Ovo ovdje. Soba u podrumu, zidovi s tapetama, prozori kroz koje propuhava zrak. Ovo

kuhanje u podzemlju s lošom izolacijom, crvena krpa preko prozora, pakao.

Šutnja. U takvim trenucima osjećao sam veliku, ogromnu udaljenost između sebe i ljudi, bio je to

osjećaj koji je čovjeku dopuštao da doživi svašta.

Čuo sam neko kucanje.

Meni se događalo da čujem kucanje, ništa neobično. Događalo mi se da čujem kako me netko zove,

isto onako kao u stvarnosti nekad. Zato sam ostao mirno sjediti. Baš sam zapalio.

Ali, kucanje se ponovilo. Na prozoru.

Sigurno je gavran. To se događa. Jedan džanki mi je o tome pričao prije par godina. Poslije se to i

meni dogodilo. Došao je da mi kaže nešto odvratno važno, ali – ne interesira me. Ja sam se toga

riješio. Ne želim čuti nikakvu poruku.

Da, ali kucanje se ponovilo opet. Na prozoru. To me već nervira. Mislim što? Što?

Ustao sam se i krenuo u hodnik otključavati vrata. Jer je prozor teško otvoriti. Osim toga zakucao

sam onu krpetinu. Ako slučajno dovedem žensku.

Izašao sam. Popeo se uz stepenice, da, vidim neku siluetu iza ugla, nagnutu prema prozoru. Ovaj

me ugledao i rekao: – Ej!

Bilo je hladno. Mrak. Vidim kosatog tipa. Nemam pojma tko je.

136

– Ej, ja san, Cifra – ala, pa to je Cifra. Odakle on sad?

Žare nam se cigarete u mraku. Gledam Cifru u facu, suh je, previše.

– Šta je nemoš me pripoznat? – nervozno se smije Cifra. Malo se ljuti što ga ne prepoznajem. Ne

prepoznajem starog dobrog Cifru.

– Odakle ti? – kad ne znam što reći, onda uvijek nešto pitam. Zima je, koliko će trajati ovaj

razgovor?

– Amo ća unutra – kaže Cifra kao da sam ja kod njega došao. Cifra je majstor za takve obrate.

– Što ćeš unutra, trebaš čašu vode? – tobože sam se zezao.

– Ajde, nemoj zajebavat – kroz poluosmijeh kaže Cifra jer mi se odmah kužimo. Kuži on taj

humor. Stari luđak Sler.

Tako se spuštamo niz stepenice. Cifra prvi, ja za njim.

I, tako Cifra već sjedi kod mene u sobi, uvalio se u fotelju nakon što je s nje maknuo gomilu

prašnjavih papira – šta ti je ovo, pita. Ruksak je bacio na pod, nešto je ljut već odavno. Bijesno je

gledao okolo, tražio je cigarete prevrćući se da bi dospio do zadnjih džepova, napokon ih je

dohvatio, mene je pogledao s molbom i razumijevanjem, i upitao: – Imaš vatre?

– Imam – smeten, zapalio sam mu cigaretu pažljivo, kao kad nekoga treba njegovati. Odjednom

nekako postaneš gostoljubiv… Vatra, Cifra, sve te stvari… ali, Cifra je zajeb. Znam.

Cifra gleda okolo, pa gleda u mene, vidim nešto ga proganja, mora ispričati neku priču. Priču o

zajebanom životu. Cifra zna da ću ga razumjeti. Mi smo sto puta pričali o tome. O sranju.

– Odakle ti? Šta ima doli? – sad mu ja pomažem da krene. Nisam odavno čuo tu spiku, hajde.

– Ma… u govnima san čoviče. Mislin, ono, uvalili su mi spiku, jeben in mater pandursku u pičku.

Ono ka neke stvari san minja za dop. Čije su stvari? Pa moje, kurac, čije će bit, eee ali ne moš ti

imat video, vidi kakvi si, odakle tebi kompjuter, sintisajzer, nemaš papire i jebi ga… nemam papire

i šta sad! – tu se Cifra vidno uznemirio. Nije podnosio nepravdu, ne, on nije mogao podnijeti

nepravdu. Sve je protiv nas. Zato je Cifra bijesan. Mislim, već ga je pomalo prošlo. Bijesan je

137

dovoljno da se skuži. Da se skuži da je oštećen. Da su ga izdali i sjebali. Svi osim nas. Ti, ja,

Pezo… i Frane, ajde. To je sve šta je ostalo od ekipe.

– Rejdijo – ektiviti – pam – pa – ram – pa – pa – ram – pa – pa – tiho sam pjevao i buljio u Cifru.

Odakle ti?

– Ti si se skinija, a? – pitao je Cifra da se ne utrne razgovor. Drago mu je. Mislim, skinuo si se

čovječe, a bio si najgori od svih. Kako? To je zapravo nemoguće. Ne vjeruje Cifra u to. Ne vjeruje

dok se ne uvjeri na vlastite oči.

– Ja se isto skidan – e, to je bila novost. Potapšao sam ga u znak odobravanja. Cifra je čudo

nevinosti. Kao velika plava kurva koja oplakuje New York. Kao mornari u luci koji plivaju u

sifilisu. Čim bi razgovor postajao ozbiljniji, kao što razgovaraju stariji, zreli ljudi, Cifra se odmah

skidao s horsa, ima tome već tristo mjeseci. – E, da.

– Ma, čoviče, jedva san te naša – nije se dao zbuniti Cifra. Kao ptica gledao je okolo po zidovima

potpuno šupljeg pogleda. Bio je ufuran. – Dobro ti je ovdje, a?

– Ma, ono, tražim sobu, jebiga. Samo, sad sam platio za ovaj mjesec pa sam tu još petnaest dana.

Onda selin, milim, pun mi je kurac ove sobe. Razumiš? – Cifra me sto posto razumije.

Cifra još uvijek tobože razgledava stvar, onda ozbiljno kaže: – Čisti egzistencijalizam.

Cifra je prije čitao neke knjige, sestra mu je to kupovala. Nekad prije kad bi se napušili, mogao si

vidjeti Cifru kako priča o nekim stvarima i kako mu se masa toga pomiješalo u glavi. Neka

zajebana pitanja je postavljao. Kako ovo, kako ono? Poslije, kad je prešao na hors, toga se ostavio.

Samo ponekad, ako bi bario neku klinku, znao spominjati Hessea, Sidartu i Stepskog vuka. I slično.

Zato sam ga mutno pogledao kad je spomenuo taj egzistencijalizam.

– Jesi li donio šta za pušit? – upitao sam.

– Aha – bilo je jasno da je Cifra čekao to pitanje; odmah sam se pokajao. To je značilo da je

primljen, šit je ulaznica, tako je oduvijek bilo, i Cifra je odmah počeo motati džoju. – Dobra je.

Čoviče, prva liga je. Mislija sam da ni ne pušiš.

– Mah, nisam odavno, ali nema veze.

138

U tom trenu, tad, ja sam mrzio Cifru. Mrzio sam ga. Zašto? Kako to da sam ga mrzio? Otkad? Ne

mogu se sjetiti. Ali, čovjeka u jednom momentu zamrziš. Onda se trudiš da to zaboraviš, da o tome

ne razmišljaš. Ali, mrziš sve više i više, sve dublje i dublje.

– Na, uzmi – Cifra mi dodaje džoint.

A, bilo je dana kad sam mrzio sve i svakoga. Mrzio sam malu djecu. Jači su tukli one manje,

slabije, gledao sam malce kako se osamljuju, kako postaju lukavi, kako misle. Možda mržnja nije

prava riječ, jednostavno – volio bih da ih nema. Njih i sve te priče oko njih. Svih onih debilnih

tepanja i potpuno bezrazložnih nada uloženih u tu dječicu koja osamljena iza uglova smišljaju

osvete. I sva ta patnička lova koja se tu mota kao bog zna što. Ta lova i te igračke, i te uspomene i

sve ovo. I ovaj promašaj od Cifre. Sve što kaže promaši me za par metara. Ja govorim i on me

uopće ne sluša. Uvijek premeće po istim govnima. Stalno. Boji se svega osim vlastitog govna.

Takav je to tip.

– Je li ga ćutiš?

– Aha.

– Ali, sporogoreći je, znaš, tek će te sad bubat. Pomalo.

– Sporogoreći, a?

– Aha.

– Ovo ti je njemu spora smrt. Mi polako pušimo njegov život, on u patnji gori… umire. Kužiš?

Spora smrt.

– Aha.

– Samo žive stvari mogu gorjeti.

– E. I ti o svačemu razmišljaš.

– E. Samo žive stvari mogu gorjeti, samo žive, razumiš, je li ti to ikad palo na pamet? – s mnogo

žara u očima pitam Cifru. Njegove oči su mutno zelene.

– Jesam, razmišlja san o tome – uspio je prevaliti preko jezika. Laže. On me se jednostavno želi

riješiti. Mene i te teme. Neće se on opterećivati.

139

– Razmišljao si moj kurac! Vidiš li kako je vruće kod mene, osjećaš li? A? Pogledaj kako se ovdje

loži, gledaj – podigao sam poklopac, hoću da čuje vatru, ovdje kod mene se loži, čovječe, slušaj to

plamsanje – gledaj, slušaj kako plamsa, ovo je živo, sve.

Ubacujem jednu, pa još jednu veliku cjepanicu.

– Samo žive stvari! I gušteri koji bulje mogu gorjeti – rekao sam. Gledao je kao gušter. Nafiksana

hladna životinja.

– A, uvik si bija lud – kao da je to duhovito kaže Cifra.

Nemoj se zanositi, vratimo se tamo gdje smo oduvijek bili. Spustimo se na zemlju, tako razmišlja

fikser. Nula. Zemlja.

Palo mi je na pamet da ga ubacim u peć. Da sam ga mogao uhvatiti i baciti u kakvu veliku peć,

sigurno bih to učinio. Ova peć je bila mala.

– Isjeći ću te na komade i ubaciti u ovu peć.

– Daj, koja ti je to zajebancija…

– Ko se zajebaje? Ti se zajebaješ! Došao si meni ovde zato što se zajebaješ! Ne zajebaj se sa mnom,

bejbi, kad si već došao u ovu vrućinu. Gledaj u ovu peć! – nisam se mogao sjetiti kako je počeo

ovaj razgovor. Ali, bio sam bijesan. Potpuno bijesan. Kreteni govore da šit opušta. To nije istina. Ja

uvijek poludim.

Cifra je buljio u peć. Šutio je. Gledao sam ga. Nakon minute, dvije, sklopio je oči. Mislio je da je to

najpametnije. Zaspao je.

Bio sam potpuno bijesan. Bio sam jadan. Bijesan i lud u jednom podrumu negdje na Rudešu. Đavo

koji me prati, đavo koji se kao vojni ekspert nadvija nad kartu tog područja, kaže svom posilnom: –

Negdje na Rudešu. I, crvenim flomasterom zaokruži kvart. Pronašli su me, opet. Cifra ih je doveo.

Sam đavo ga je poslao, znao sam. Gledao sam Cifru kako spava u prašnjavoj fotelji. U poluležećem

položaju, otvorenih ustiju, slina mu se cijedi, na heroinu je i to je to. Nema dalje diskusije. Kraj,

bejbi. Kraj. Gledam ga, sjećam se, jebiga, uvijek se nečega sjećam, čovječe, sjećam se kakvu je

frizuru imao u prvom srednje. Pa to je užas. U drugom srednje nije htio zapaliti travu. Plašio se. Ni

140

u trećem, pušilo se u školskom WC-u, ali Cifra ne. Bio je plašljiv i dobar, bio je nježan i fin, dosta

dugo je išao tim stopama, čijim stopama ne znam, ali, jebiga, išao je, išao, i onda je odjednom

otišao totalno u kurac. Odjednom. Postao je zvijezda. Odjednom. Ispisao se iz glazbene škole i

osnovali su bend koji je odmah postao glavni đir, svi su bili svjesni toga. On, par cvikeraša i jedna

mala koja je cvilila i kričala u daljini, osnovali su bend Kic Acid i bili su puknuti non-stop. TO je

ka bija imiđ. Mislim, svi smo bili sretni što smo ih poznavali. Svi smo bili bijedni i anonimni,

bubuljičavi i vrijedni svakog prezira u prolazu, a Cifra je bio sjajan, sjajan, pričalo se što radi od

gitare. Obojio je kosu u bijelo. On i Hilda. Mala je skroz luda. Skroz. A, cvikeraši koji su potjecali

iz obitelji vojnog lica, vježbali su dan-noć, čovječe, stari ih je drilao, tako se bar pričalo. Kid Acid

su bili na televiziji, na Stereoviziji i na Hitu meseca, i ja sam svojim starcima koji mi nikad ništa

nisu vjerovali, objašnjavao da mi je Cifra frend, odličan frend, iako ja tad još nisam imao odličnih

frendova.

– Koji? Koji? Jel ovaj? – pitali su moji starci i nikad nisu upamtili Cifru, njima su svi bili isti. Svi

su bili ofarbani u bijelo. A obučeni u crno. Ludilo.

– Nije nego ovi. Ovo ti je Cifra.

– A piše: Ozzy – Cifra je sam sebi dao nadimak Ozzy, ali to mu se nikad nije primilo.

– E, Ozzy. Taj Ozzy, to ti je Cifra.

– A, odakle je on rodon? Ozzy? – čudili su se moji starci.

Sad Cifra spava u mojoj fotelji. Bilo bi bolje da je isti kao i ostali. Tako da ga uopće ne poznam i

ne raspoznajem. I da ne znam odakle je.

Sva ta kretenska povijest – Kid Acid, zamisli! Cifra je otad prošao brojne faze, Kid Acid su se

raspali, što bi drugo, bilo je to prije sedam-osam godina, gledam ga kako gori. Ne gori, samo

zamišljam. Jer Cifra se bojao pakla i tih stvari. O, kako ne! Kad se prvi put zakačio, bili su to

počeci, još je sve bilo svježe, sjećanje na roditelje, obaveze, itd., velim, kad se prvi put zakačio,

upao je u totalnu paniku. Bio je polulud, nastojao je situaciju prikazati drastičnom, bio je dobar

glumac. Znao se ufurati u ulogu. Njegovi roditelji su dali sve od sebe. Spike, uvjeravanja, ljubav,

141

psihijatri. I – ja. Ja sam za njegove roditelje bio spas. Bio sam dosta dobar učenik i nisam bio

ofarban u bijelo. Nek se Cifra druži sa mnom, sve će biti fino. Ja sam bio divan. Kad samo

pomislim koliko sam tada bio bolestan – pa to nije istina. Samo mi je još trebao Cifra s horsom.

Koje opsesije, koji kretenizam, koja sranja, koje sve… ne mogu uopće vjerovati da sam to isto bio

ja… mislim, nemoguće da je nešto takvo uopće moglo preživjeti. Ne, ništa od toga više ne postoji.

Sve je uništeno. Prah i pepeo.

Ali, Bogu hvala, u jednom trenutku Cifrići su uvidjeli da je najbolje da se Cifra druži s nekim

Jehovinim svjedokom iz ulice kojem ne želim spomenuti ime. Ne, uopće ga ne želim prizivati. Sve

bih prije prizivao. Bio je dosadan kao smrt, nešto posve suprotno od života, stalno je ponavljao istu

stvar koju nikad nije razumio. On je bio Jehovin svjedok i bio je na to ponosan. Meni se nikad nije

obraćao jer je znao, jer je osjećao, vidio sam to u njegovu pogledu i on tu nije mogao ništa – ja sam

znao da je on mrzio Isusa. Plašio se Isusa. Jednom sam ga pitao zašto mrzi Isusa, a on je pobjegao.

Pobjegao je od mene kao od vraga. Umjesto da se suoči sa mnom. To bi učinio Svjedok.

Gledam Cifru koji otvorenih ustiju spava ovdje na Rudešu. Njegov otac radi u škveru, ima sto kila i

zapravo ne zna govoriti jer osjeća nešto neprijateljsko u jeziku, ali Cifra – njegov sin, postao je

Jehovin svjedok. Nitko se nije veselio, ali svi su bili podlo zadovoljni. Bio je kod Jehova, ne znam,

nekih pola godine. Bio je isti kao i svi ostali, bio je strašno, nepodnošljivo, krajnje dosadan. Bilo je

to razdoblje kad me je počeo izbjegavati. Rekao mi je da Djevice Marije nema u Bibliji. Rekao sam

mu: – Ne seri!

Zašto me tada izbjegavao, a danas me ne izbjegava? Zašto? Kako to? Ali, sjećam se, pričali su mi,

ja sam tad već bio u Zagrebu, bio je toliko dosadan da su ga trojica srednjoškolaca iz kvarta

isprebijali na mrtvo ime. Ubili su baju u njemu. I nitko nije priskočio da mu pomogne.

Kad je Cifra pokucao na vrata svoje, to jest moje, generacije, morao je obećati da će odjebati

Jehove, i onda su Pezo i ekipa ubili baju u srednjoškolcima. I svi su skočili da im u tome pomognu.

Cifra je ovom jednom gnječio glavu ko da gasi cigaretu. Tako je prestao biti dosadan. Prestao je

biti dobar, čak je bio pomalo zao. Makar kad se sa mnom družio. Volio je napraviti odvratno sranje,

142

mislio je da ja to cijenim. Ne znam kad je moja cijena porasla u njegovim očima, ali, on se u neko

doba počeo smijati svemu, ali baš svemu što sam ja govorio. Priznajem, bio sam perverzan.

Ironičan. Što drugo? Ali, ta bitanga se non-stop smijala. Non-stop. I stalno je bio sa mnom.

Cifra je poslije bio u ratu nekih pet-šest mjeseci, i tu je izgubio svaku podršku od Jehova koji su mu

dugo, dugo pokušavali pomoći. Tako se jednom izrazio o tome. Naravno, ja sam umro od smijeha.

Onda se i Cifra počeo smijati. Jebiga. Kad sad to gledam, bila su to potpuno kretenska vremena.

Uništavao sam se sistematski. Zato ovo više nisam ja. Takva je bio plan. Prah i pepeo.

Bila su to potpuno kretenska vremena i sve je to za plakati. Kad mislim o tome, čini mi se da sam

zapravo napredovao, da me Bog sačuvao, da sam se jedini ja izvukao iz sranja, itd., sve bolje od

boljeg sam mogao misliti o sebi sad kad sam gledao Cifru.

Čitav taj svijet iz kojeg je sad izronio Cifra otplovio je u tamni mrak.

Naspram tog bespovratnog mraka ja sam bio skroz OK, iako sam fakat bio u vrlo lošem stanju, i

psihičkom i tjelesnom i duhovnom i materijalnom. To je bilo očito. Bio sam potpuno bez kontrole

nad svojim mislima i potpuno bez povjerenja u vlastito tijelo koje je nakon svega škripalo i curilo

na sve strane, kojeg sam se plašio i nosio sam pokretnu apoteku svud sa sobom. Sve što sam

pokušao, a pokušao sam gotovo sve – nije imalo efekta. Znao sam mjesecima živjeti na dijetama,

bez alkohola, cigareta, ičega, ali – ništa. Pojavljivale su se bolesti i bolesti, i svaka je imala

intenciju da ostane vječno.

Bilo bi smiješno da nije istinito. Stvar je očito bila negdje u glavi i u njenoj kolaboraciji s

izdajničkim tijelom, i sve to bez mog znanja. To je mistika. Fizika. Paraliza. Zato više nisam slušao

nikakve savjete. Pomoći nema.

Legao sam na leđa. Tijelo, težina, nervoza mišića, sjećam se nekako kroz maglu da nekad davno

uopće nisam ovo osjećao. Ovu nelagodu u tijelu. Ovaj užas. Nekad je tijelo bilo lijepa i draga kuća.

Zatvori oči, tako. Znaš, jebi ga, ali… Opet, nekako, svako govno ti je drago ako je tvoje govno.

Gadi ti se, odvratno je, smrdi, sve je to gadno i prljavo zajedno s tobom i tvojim osjećajima, ali,

jebiga, bio je to život s Cifrom, život s luđacima i bijednicima svih vrsta, život ovakav i onakav, ali

143

ipak tvoj. I ne bi ga mijenjao. Mislim, mijenjao bi ga, e – ali: s kim? Kad slušaš tipove kako pričaju

ovo i ono o sebi, svoju tipičnu, nikakvu, dosadnu ustajalu priču, onda čuj, dođe ti da se pitaš: koji

kurac? U čemu je stvar? Što su oni radili dok smo mi povraćali u tri, četiri i pet ujutro? Gdje su oni

bili pa se ničega ne sjećaju? Ležali u jarku?

Zaboravi. Tvoja dječačka ljubav… leti avionom, negdje daleko, daleko, davno, daleko, davno…

čitava njena porodica u avionu, a ona crta tvoj portret non-stop. Približno, stripovski, ali u stvari –

isti ti. Mnogo takvih crteža kemijskom olovkom u njenoj bilježnici. Kao da ti odlaziš. Ne, ti ostaješ.

Ostaješ, i gledaš kako odlaziš. Cifra je tu s tobom, on bi nekako pomogao. Onda Cifra časti pićem

čitavo popodne, davno ste počeli piti, pijete, Cifra samo donosi, jebiga. Neka koškanja,

provokacije, to Cifra rješava, i donosi. Ništa ne govori, samo donosi. Kao roditelji koji su željeli

sve najbolje. Ali su sve zajebali. Tako on i dalje donosi. Ti gledaš njegovo lice, žao ti je. Pijete.

Cifra nešto govori, ali kao da krči radio, kao da krči radio, takav je to zvuk. Ništa ne razumiješ i

onda krenu nekakvi liftovi. Liftovi. Neki lift iz kojeg želiš izaći. Ali, on više ne staje na tvom katu,

ne. On ne staje nigdje. Izlazi visoko na terasu. Ti si u maloj staklenoj kutiji i gledaš grad koji

nestaje, kud nestaje? Spušta se. Lift se spušta. Skroz dolje. U podrum. Dolje je neka mesnica.

Bolnica. Izlaziš. Svi nešto čekaju. Nešto kupuju. Vidiš liftove koji voze dijelove tijela. Sve je

rasuto. Govore ti kud da pođeš. Želiš nešto kupiti. Valjda nešto za jesti. Kokoš. Jedna žena drži

crno pile. Kakvo pile! Veliko crno pile u ženinom naručju. Žena govori. Kaže, tu blizu, tu ga možeš

kupiti, ovdje, naprijed pa desno, blizu, tu. Izlaziš i tražiš. Cesta. Ulice se račvaju. Kud?

Zaboravi. Otvaram oči. Zaboravi. Gledam u plafon. U šare.

Pratim red, gledam jednu po jednu, jednu po jednu šaru, polako.

Brojim. Isto. Isto. Isto. Kad dođem do ugla, već sam se privikao, već sam ovisan o tom ritmu. A, u

uglu – niš se ne slaže. Znam. Buljim u taj ugao. Pauk spava zamotan u paučinu. Umotan u deku,

znam da je unutra. Hoću li ikad vidjeti nebo?

Nada. Nikad to ne spominjem. To je zaboravljeno. Nitko ne govori o tome.

144

Znaš, sve mora biti drugačije. Potpuno drugačije. Sve mora biti tvoje. Zašto si uopće došao dovde?

Zašto bi uopće dolazio?

Mogao si umrijeti – davno sam već mogao umrijeti, mogao sam, to je bilo lako.

Gledam prema stolu. Na stolu je pribor. Šprica je prljava. Od krvi. Šat gan.

Da? Nekako sam težak i lak. Ustajem. Zima je. Peć se ugasila. Nekako sam star. Kad gledam hors.

Star sam, spavao sam nekoliko godina. Trzaji u snu, spavao sam i sad ću staviti točku. Spojiti se sa

zemljom. Kao gromobran. Hors. Zemlja puna jake struje. Duboka, duboka zemlja.

Dječja želja. Diram špricu. Hoćeš li ući meni pod kožu? Hoćeš li ti biti ja?

Ali, ta krv? Odakle ta krv? Čija se to vidi prljava krv? Crna je. Tko?

Cifra! Cifra, mater mu jebem! Počeo sam drhtati. Ubit ću ga! Zakopat ću ga! Drhtim. Ostavio je

ovo da se ubodem. Da budemo isti. Da budemo ponovo frendovi. Da budemo ponovo u istim

govnima. Da ostane ovdje. Ako se ubodem. Platit će mi horsom. Ima ga. Ti gajbu, ja hors.

Standardna kombinacija. Ne odbijaj darove. Ništa mi nisi dužan. Častim!

Šatro.

Platit će mi! Platit će mi, mater mu jebem! Di je? Di je? Oblačim se. Izaći ću odavde. Idem odavde.

Tresem se. Gledam s vrata. Hors, igla. Ta igla je u trenutku hladno zasvijetlila, kao da mi ulazi u

mozak.

Mater mu jebem! Što ću mu napraviti? Što ću napraviti? Zalupio sam vratima i izašao.

Magleno jutro. Zima. Drhtim, tresem se. Od zime, od zime duboko u duši i kostima. Znojim se od

te zime. Živci. Nemoguće! Nemoguće je ovako živjeti. Ubit ću ga!

Hodam. Guram vrata kafića. Kao da dolazim tko zna od kud. Gledaju me. Kao bjegunac, otkud?

Zadihan. Kavu i duplu travaricu. Gledam kroz prozor. Pijem. Tu su dva murjaka. Gledaju me.

Pričaju nešto s konobarom. Kužim kako me motre sa strane. Murjaci, ja i konobar. Rano ujutro,

nigdje nikoga, možda je nedjelja? Motre me, odmah sam im sumnjiv, mater mu jebem, čim se

pojavilo to smeće, odmah sam im sumnjiv. To se odmah vidi. Gledam kroz prozor. Vidim Cifru.

Izlazi iz samoposluge.

145

– Ovog tipa traži policija – rekao sam.

Gledao sam Cifru kako vadi legitimaciju. Kako vadi jogurt i kruh iz vrećice. Nešto im priča, a oni

zovu na toki-voki. Provjera. Čekanje. To traje. Cifra me ugledao. Nije mu jasno kako ovo. Odakle

sad ovi. Gleda sjebano i upitno. I ništa drugo.

Neće da skuži da se znamo. Onda bi i mene ispretresali. Tako razmišlja Cifra. Ne zna odakle ga je

ovo snašlo. Nema sreće i nikad je neće imati.

Prelaze cestu i idu prema autu. Vode Cifru. Cifra je još jednom pogledao u mom pravcu. Nikoga

drugog nije poznavao u ovom gradu.

Otišli su.

Konobar me pogleda mrko kao da sam mu napravio nekakvu štetu.

– Šta je, zabrinut si nešto? – pitam.

Skrenuo je pogled.

– Da ti ono možda nije bio frend? Hoćeš i ti na provjeru? – tu sam se nasmijao tako da sam samog

sebe mogao slušati. I gledao sam svoje oči u ogledalu kao nešto posve drugo.

Konobar je šutio. Okrenuo se prema kafe aparatu.

– Svi smo frendovi, a? Hoćeš popiti nešto dragi prijatelju?

– Ne bih – procijedio je.

– MI smo OK, a murija je užas. Mi smo fakat raja čovječe. Ti i ja.

Šutio je. Nešto je petljao oko kafe aparata.

– A, da ti nisi anarhist, dragi konobaru? Mrziš muriju… i brineš za propalice? TI si bogami

anarkišta, a?

Konobar je pogledao vrlo mrko i ozbiljno.

– Još. Duplu travaricu. Izvoli, odmah plaćam, vidim da nemaš povjerenja. Ali… ako si anarkišta,

moš se pridružit meni i Cifri, znaš, mi smo ti luđaci.

Konobar šuti. Gleda zgađen tog tipa koji, očito, radi za muriju i kojem je tu nešto smiješno. Koji

mu se tu u facu krevelji.

146

– Ne gledaj me tako, dragi konobaru, jebat ću ti majku.

Konobar je krenuo. Dosta mu je pijandura i monologa. Još ga stoka vrijeđa. Zamahnuo je i

pogodio. Dum! Ravno u zube. Tip je udario u zid. Vidio je iznenađenje na njegovoj faci. Ali tip je

podigao nogu i ovo je konobara iznenadilo. Dum! Odmah u jaja, uuh, mater mu pokvarenu.

Konobar je pao i izgurio se. Tip je tukao nogama. Gdje je stigao. Udarao je kao lud. Kao da ga želi

ubiti. Urlao je kao životinja. Hoće li prestati? Zar neće prestati? Hoće li ikad prestati? Nikad …

nikad neće prestati.

Skupio se kao spužva. Mrak je pao. Sve se povlači duboko unutra, u rupe, u rupice… Udarci. Sve

dublje i dublje. Udarci. Dužine.

Udarci.

Prestalo je. Stvarno je prestalo. Vrata su škrinula. Čuo je kako izlazi. Nije mogao vjerovati. Ostao

je ležati na podu.

Nije imao namjeru ustati. Prestalo je. Hvala Bogu, prestalo je.

147

Borivoj Radaković

Živinsko gospodarstvo

to Eric Arthur Blair

I

Pre neg kaj bilo kaj drugo velim moram reč da sam ja f svojemu živlenju prošel toga kaj zbiljam

malo koji maček: i lepoga, i manje lepoga, i – a i to se mora reč – grdoga… , ak ne i najgorjega, al,

preživi se… Kak se veli: svaka mačka ima devet živlenja, pa tak i ja. Jesam ih do sad već potrošil

šest ili sedam, to ne znam. Morti sam f osmomu, a morti sam več i f poslednjemu, devetomu, ni to

ne znam. A i kad bi znal, kaj bi imal od toga? To kaj sam prošel, čudo da sam još živ. Al, to kaj

sam videl – dobro je da sam videl. Doduše, za neke stvari – bolje da ih nis videl. Jedino kaj mogu

reč je da sam se umoril i da mislim da mi je čak jedno, ak ne i dva živlenja i zvišeg. I, morti se ono

deveto živlenje živi za kaznu… No, kak bilo, svega sam, daklem, videl, al ono kaj je najvažnije i

kaj moram jako istaknut je to da sam ja do ovoga svoga veka uvek živel f gradu. To kaj sam sad pal

na selo, to su tragične okolnosti o kojima rajše ne bi sada – mogu samo reč to da je ženska kod koje

sam dugo stanoval bila jedna fina gospodža, a kad je ona otišla f nebo, njezina me sestra dala na

selo. To joj ne bum zaboravil, al sad – kaj je, tu je…

Ja o ljudima imam svoje mišlenje: svi su ljudi isti. Istinabok, kad ih malo bolje upoznaš, vidiš da

ima i razlike. Ne baš prevelike, al, tak, neki, bumo rekli, voliju mačji rod, neki ne voliju, nekima je

svejedno, al sve su to ljudi. Ja za sebe mogu reč da sam z ljudima uvek znal. Uvek se nekak

može… Mjauc tu, mjauc tam, i dobiš kaj hočeš… Razmete me kaj hoču reč…

No: dali su me kod nekog Štefa Vugreka, čoveka kaj mu je bilo svejedno za mačke, al prema

drugoj živini je imal jako grdo ponašanje. Teral ih je da delaju prek mere, tukel ih je kaj nori i ni se

nikak skrbil za njih. Ni bil dobri gazda. Osim toga- kak je taj trošil vino i rakiju! Svaki drugi dan je

dolazil z birtije mrtav-pijan, a mi živina – kud koji, mili moji!

148

Štef mi je daval za jest, al mi ni dal da spavam nutra u kuči, al kaj je to meni: kad bi on išel f štalu

ja bi utrčal nutra i skril se f jedan svoj kut. Il bi me njegova žena, Boža, po skrivečki pustila. A imal

sam jednog malog petelinčega (joj, siromaček, taj je f juhi završil, a lepi dečec je bil; još mogu reč

da mi je Štef hitil jedan njegov batak, al to zbiljam nis mogel napravit) i rekel sam mu da mi uvek

dojde jedno pol vure pre neg kaj bu zbudil druge da mi onak, ispod prozora, potiho zakukuriče i tak

sam uvek mogel pobeč van da me Štef ne vidi. Snašel sam se, sa svom drugom živinom sam našel

zajednički jezik, jedino kaj nisam htel govorit kumečki kaj oni. Njima je to smetalo, a za mene je to

bilo pitanje identiteta. I razlike, prosim lepo. Pa nebum sad hračnul na svoje poteklo, samo zato kaj

silom prilika živim z njima, ne? Ipak, kaj svaki pravi maček, dobro se razmem i f selsku politiku.

Joj, sad vidim da preveč povedam, a ko zna je l bum imal z čim do kraja pisat, pa da ispričam celu

priču o tom kaj se dogodilo i kaj se dogadža na ovom čudnom i tužnom Živinskom gospodarstvu.

II

Sve je počelo jedan dan kad je neko rekel da naš Gujdaš, najstariji pajcek na imanju, poziva svu

živinu da nam nekaj važnoga veli. Svi su bili jako uzbudženi celi dan i čim su se zgasila svetla svi

su odbežali f štalu. I ja sam odlučil otič, da vidim kaj se dogadža, pa se ni nisam uvlačil f hižu.

Kak je ispalo, f štalu sam došel zadnji. Tam su več bili svi – pajceki, konji, krave, stoka sitnoga

zuba, hoču reč: ovčad i koze, pa onda, piceki, pesi, purani: velim svi. Zapraf, bolje je reč skorom

svi. Gusana Andrije ni bilo videti, pa sam pital kokicu Martu kaj je bila, kak veliju, polek: “Gdi je

Jandraš?” a ona mi veli: “A viš kakšno je vreme vune. Ziher se vu megli zgubil. Al došel bu on,

znam ja njega…” Svi smo se lepo seli, ja sam si našel topličko mesto f slami di je do toga časa ležal

konj Bundi – joj, tak je lepo zgrijal – i počelo je.

Gujdaš je svečano zagroktal i nas je sve nazval “Brati”, a onda je rekel da zna da su njemu dani

odbrojani, pa nam zato mora nekaj važno reč. A pre neg kaj bu nam uopče nekaj rekel nek

poslušamo jednu popevku. Pak je počel:

Oj živina, na tem svete

149

Kaj te človek svugdi tlači

I potira, muči, gnete,

Naj ti brat tvoj iztolnači

Škrata gorji jesu ludi

Ar nas žreju, ar nas kolu.

Naši dani jesu budi

Žitek teče v teškem bolu.

Naše mleko, naša jajca,

Naše meso f krvi greze

Človek nas na ognju bajca

Pak prodaje za peneze

Dost je toga, žitek stenje,

Pokoj išče narod moj,

Naj nas pela hrepenenje –

Za določni, teški boj

Zato Brati:

Vse kaj riče i kaj muče

Vse kaj gače i mekeče

Vse kaj laje i mjauče

Naj bu bilo bole sreče

Zato Brati:

Vsi vu jagnu, vsi na vojnu

Naj storimo velki prevrat

Tak pes volu, puran konju,

Kokot oslu, naj bu ve brat!

150

Tu sam popevku, razme se, dobro zapamtil, ne baš taj prvi put kad ju odpeval, al, kak je ona postala

himna, dost sam je se, i preveč, naslušal. A onda je nastavil govorit o tomu da ljudi mučiju živinu,

da ju izrabljivaju i sve kaj smo svi zaprav znali, al, nemre se reč, nekad je lepo čut da to kaj znaš

neko veli na glas. Ja sam svejedno bil distancirani. Mislim, to je njihova stvar, ja sam tu ipak neki,

bumo rekli, dotepenec. Osim toga, ja ko i nijedna mačka ni maček, nigdar nisam za ljude moral

delat i nisam moral kod njih zaradživat. Svi pajceki su jako odobravali kaj je Gujdaš govoril, ali i

svi konji, naročito Bundi, pak i osel Marin kaj je davno pre mene tu doselil, krava Rožalija je

oduševljeno mukala kaj da se teli… Da ne nabrajam. A onda je, kaj me jako začudilo, Gujdaš rekel:

“Brati! Mi moramo kaj vu oni pesmi: Prevrat! Razmislite si o tomu. Razmislite si dobro!”

Tu su svi počeli oduševljeno kričat, a najviše su zablejale ovce (joj, kak je to glupa živina…; a i u

purane sam se jako razočaral – tak su se napuhivali kaj da su oni sve zmislili). Larma je bila tak

velika da su i štakori zišli iz svojih škuljih. Pesi su skočili na njih i mam su ih poterali nazaj – ja nis

stigel reagirat. Gujdaš je dal znak da svi zašutiju i rekel je: “Ovo se takaj mora zrešiti: Jesu nam

nepripitomlene živine, kaj kak su štakori i zajci, prijateli ili neprijateli? Stavlam to pitanje na

glasanje. Jesu štakori naši prijateli?”

Odmah se išlo glasat i z velikom večinom se odlučilo da su i štakori naši brati. Kaj se mene tiče, ja

sam glasal dva puta: i da jesu i da nisu. Pa nemreš prek svoje prirode, ne?

Posle su svi tražili Gujdaša da im još nekolko put odpeva onu pesmu i, kak je koja živina bila

inteligentna, tak je brzo učila. Na koncu, su popevat znale i race i guske i pure i kokoše, a ovčad se

ni moglo zaustavit. Svi su odlučili da im to postane himna. Sve guske su odmah stavile desno krilo

na srce, a za njima i ostala perutnina. Ja mislim da su si himnu odpevali bar sto puta i htel sam otič,

ali njihova galama je bila takva da se stari Štef zbudil i mam je zel pušku i opalil dva-tri puta u

zrak. Posle tog su se svi razišli. Ja sam ostal spat f štali.

III

Kaj da je znal, Gujdaš je tu noč vmrl.

151

Al, med živinom je, ak mogu tak reč, ostal njegov duh. Doduše, mnogi bi zaboravili kaj je Gujdaš

pripovedal, ali nekoliko pajceka, naročito Grundek i dva mlajša pajceka, Bujcek i Cezar, oni su

razradili učenje starog Gujdaša i po cele su dane samo tomu o pripovedali. Cezar je, pak, stalno

potical ovčad da popevaju himnu – da se ne zaboravi…

Ja se z pajcekima nisam družil, ali sam tu i tam čul o tomu kaj su pripovedali: osnovali su zajednicu

živine i zvali su sve druge da se učlaniju f nju i svakome su objašnjavali kaj je to “živinstvo” i kak

buju napravili prevrat. “Živinstvo” – to je bil njihov pokret za oslobadžanje živine!

Dani su prolazili, a ja sam več pomalo zaboravil na sve to dok jedan dan stari Štef ni došel doma

tekar nakon tri dana i to pijani i nori da je počel tuč sve oko sebe. I mene je skorom dohvatil z

nogom, a imal je tak zmazane velike čižme da ne znam kaj bi ostalo od mene da me zgodil. Osim

mene kaj nisam ovisil o Štefu, ostala živina tri dana niš ni jela i kad ih je još Štef počel tuč z

batinom, ni sam ne znam kak, ali svi su počeli urlat i tu je neki konj prvi šupil Štefa u glavu onda

su navalili pesi i pajceki. Tu je došla Štefova žena i nekoliko težakih kaj su kod Štefa delali za

nadnicu, i bok i bogme, svi su fest dobili po ledžima. I tak su se prestrašili da su pokupili nekaj

stvari i bris! – pobegli z imanja. Vrabec im ga dal, to je zbiljam bila revolu… – prevrat!

Kak se živina veselila – to se mukalo, meketalo, brundalo, hrzalo, skvičalo…! Ja sam se popel, kak

oni veliju, najže, i odozgora sam ih gledal kaj delaju. Odnekam je dolutal gusan Jandraš i kak ni

znal kaj se dogadža stalno je išel od jednoga do drugog i pital: “Kaj se pripetile, kaj se pripetile?”

“Sloboda!”, rekla mu je krava Belka. “Zrušili smo lude!”, rekel mu je pes Žagar. “Nigdar više z

nami nebu niko zapovedal!”, “Mi smo gospodari naše budučnosti!”, govorili su mu drugi. “Vse

bumo zrušili!”, rekel je ovan Bužek i zaletel se z glavom f zid Štefove hiže, a za njim još nekoliko

mlajših dečkih i bormeš su jako stepli tak da sam se ja gore dost grdo stresel. Najemput sam videl

kak se f celom tom orgijanju svi pajceki držiju skup, a onda im je Grundek dal znak i počeli su

pevat himnu. Sva druga živina je taj čas prestala urlat pak su stali okolo njih i počeli z njima

popevat.

152

Kad su završili, Grundek je zel reč: “Brati! Vu ime cele naše zajednice je vsem vami moram reči

jedno velko fala! Mi smo ve ostvarili to kaj je san vse živine na tem svete jošče od gdo ve grad.

Jezero let, dva, pet, gdo zna kulike. Z našom razboritom politikom smo proterali lude i vezda

imamo slobodu! Mi bumo gospodari tu, a zutri – zutri buju naša deca gospodarila z ludem!”

Svi su opet zameketali, zalajali, zanjakali, a onda je došel pajcek Cezar i rekel: “Dragi naš

Grundek! Tebe fala! Kaj si nas vodil do ove pobede, a ja se ufam da nas buš jošče puno let vodil do

konačne pobede! Ovce: himna!” I sam je prvi počel, a ofce odmah za njim, pak i svi drugi. Čim je

popevanje prestalo, opet je progovoril Grundek: “Brati! Kak vsi znate, naše su njive najlepše, vu

našemu vrtu rasteju najbolji krumpiri, mleko naših krav je najbol belo, naša su jaja najvekša. Mi

budemo to branili do poslednje kaple naše svete krvi! Alpak, treba i delat! Zato vsi na posel,

odsehdob delamo sami za nas. Vezda, vsi na pole. Vi pesi, ostanite jošče malo tu da se nekaj

zdogovorimo.”

Sva živina je krenula, a čul sam Bundija kak je rekel: “Ja bum delal dva krat bol kak sem do ve

delal! Idemo, brati!”

IV

Nemrem opisat kakav je elan zavladal med živinom. Svi su delali, svi su pomagali jedan drugomu,

po cele dane se popevala himna, naročito kad je neki posel bil posebno teški. Bundi i Marin delali

su za četiri druga konja. To su svi drugi jako cenili, pa su guske, kad bi se njih dva odmarali,

mahale iznad njih z krilima da rasteraju muhe. Nekoliko dana živelo se f radu i pesmi, a navečer su

svi prepričavali kak su poterali Štefa i ostale ljude. Meni su te priče brzo postale dugočasne pa sam,

kaj uvek uostalom, išel za svojim putem. Lovil sam ribu f potoku, miših je bilo na sve strane, meni

zbiljam niš ni falilo. Z njihovim prevratom nis niš ni dobil ni zgubil. To je valjda zato kaj mi mačke

ne ovisimo o nikomu i niko ne ovisi o nama. Kaj se može poštenije živet?! Jedino, kad su osnovali

odbor za preodgajanje nepripitomljene živine, z namerom da nam se i oni pridružiju, ja sam se

prihvatil da bum delal z vrabcima. Probal sam dva-tri put z njima malo popričat i nabavit ih f

153

živinsku zajednicu, al, divlja je to živina, njih se ni moglo pridobit ni da dodjeju bližje da bar malo

neobavezno popričamo. Pa sam i ja dignul ruke od njih.

A jedan dan stari pijanec Štef i još nekaj ljudi navalili su na gospodarstvo. Bitku kaj je nastala

nebudem opisival jer vidim da mi se crnilo jako troši pa mi ga nebu dost za druge stvari. Bilo je

gusto, da sam čak i ja moral skočiti z krova na jednog čoveka i jako sam ga zgrebal po licu. Taj je

zaurlal i prvi počel bežat, a za njim i drugi, tak da se bi moglo reč da sam ja donesel preokret, al

meni ni do fale. A i da sam se htel falit, pa ko bi od pajcekov došel do reči. Prvi je progovoril

Cezar.

“Dragi naš Grundek. Ti si največji sin i otac našega živinskega roda! Fala ti kaj si nas vodil vu ovu

jagnu i ovu velku pobedu! Ja predlažem da se mleko od naših krav i kozih i ofcih d, tebi vu napoj,

da nam bi se mogel jošče bole zmislit vsega kaj nami živini treba!"

Onda je progovoril Grundek:

“Brati! Pred nami je velka budučnost. Alpak, morate znati da mi imamo čuda neprijatela. Kak vune

tak i nutri!” Tu su se, bormeš, svi zgledali, a moram priznati da sam se i ja nekak neugodno občutil.

A Grundek je nastavil: “Kaj se tiče nutri – vsi morate jedan proti drugemu pasku imeti, a kaj se tiče

onega zvun našega živinskega gospodarstva – za to se skrbiju naši pesi. Medtemtega, vi samo

delajte, mi pajceki mislimo z vas! Ja sem poslal našega pesa Njukija vu inozemstvo i da tam najde

vsu živinu kaj se rodila na našemu gospodarstvu i naj dodjeju sim, da nam pomogneju z svojim

iskustvom kaj su ga navčili vu drugome svetu. Vsi buju došli kad čujeju kak sme mi ovdi raj

napravili! A da se buju vsi, i naša deca, i deca naše dece, da se buju spominali, na mestu ove svete

pobede nad ludem bumo podignuli Stadijom!”

Svi su počeli oduševljeno vikat, samo je Jandraš pital: “A kaj bu nami Stadijom?” Pes Žagar je

zarežal, al se javil Cezar.

“Zato kaj je šport vu miru ono kaj je rat vu ratu! Jesi sad razmel!?” Siroti Jandraš je pogledal

Žagara i samo je klimnul z glavom, a Grundek je opet progovoril:

154

“Na tem Stadijomu, buju se vežbali naši najboli sinovi. Tu se bu bežalo, hrvalo, hopsalo i borilo. A

kad jedan dan neki naš pajcek, ili kojn, ili pes, odide vun i pobedi na nekomu prvenstvu – vsi na

celem svete buju znali za nas i naše živinsko gospodarstvo. Onda bu i vsaka druga živina storila kak

i mi! A do tada, i baš zato, nigdo ne sme iti z ovega gospodarstva vun. Vsevdil agenti i tajne službe

delaju da nas zrušiju. Zato, brati, kak sem rekel: vi samo delajte, a mi bumo mislili za vas!”

V

Živina je delala kaj da im je to poslednje v živlenju. Pre podne su delali na polju, posle podne su

gradili Stadion. Bundi je vlekel kaj stekli, pa sam mu moral reč da malo pripazi na sebe jer nebu

mogel dugo tak. A on mi je, z čudnim sjajem f očima rekel: “Ja bum delal dva krat bol kak sem do

ve delal!”

Jedan dan pojavil se Njuki z nekim čudnim spodobama. Devet pesih je dofural sa sobom, a Cezar i

Bujcek su svima objasnili da su svi ti pesi rodženi na našem gospodarstvu, ali su ih davno poterali

ili su sami morali pobeć kak su ih ludi ugnjetavali. I rekli su da su oni “cvet našega gospodarstva”!

Kaj da ja velim. To sam teško mogel poverovati, naročito nakon kaj je nekoliko njih mene napalo

iz čistoga mira. I ne samo to! Nisu oni mene napali tekar tak. Ja se bi kladil da su me hteli pojesti.

U to sam ziher. Jer, odkad su oni došli počele su se dogadžati čudne stvari. Prvo su se kokoške

požalile da im furt nestajeju jajca. A onda bi svakih nekoliko dana nestala i po neka purica, raca, pa

čak i ovca. Cezar i Bujcek su stalno govorili da je to delo vanjskog neprijatelja i da zato stalno

moramo gledat da nam neko ne upadne na naše gospodarstvo. Jer da su svi okolo nas ljubomorni

zato kaj smo mi največja sila v regiji i ni čudo da nam svi želiju samo najgorje hudobine. Ja se

nisam s tim mogel pomirit jer, kolko sam ja obilazil po našem gospodarstvi, a i širje, za nas niko ni

bil zainteresiran. Stari Štef je i dalje pil f birtiji, njegova žena je bila kod svoje sestre i baš njih

briga! A meni se cela stvar kod nas razjasnila jedan dan.

155

Bilo je to ovak: Cezar je rekel da je normalno da se mleko, raž, jabuke i sve drugo prvo nosi

Grundeku i drugim pajcekima, a onda oni rasporedživaju ko bu od ostale živine kaj dobil. Onda je

Gusan Jandraš pital:

“Dobro, a kaj niste rekli da su sve živine iste?”

A Cezar mu je odgovoril: “Je, to je točno! Vsaka živina je ista, alpak neka živina je bole ista!”

Jen pes, od ovih kaj su došli odkad je uspostavljena mlada sloboda, grdo je zarežal na Jandraša, al

mu je Cezar rekel da se smiri jer da je Jandraš naš najboli gusan.

Ali, posle toga je Jandraš nestal. Pet-šest dana ga ni bilo, a kad je raca Pisekica pitala da kaj je z

njim i je l se bu kaj poduzelo, Cezar je rekel: “Pa znaš ti Jandraša, ziher se negdi zgubil vu

megli…” Mogu samo reč da se siroti Jandraš više nigdar ni pojavil. Ta mi ga je žal.

VI

Bilo je puno čudnih stvarih. Svi su delali i Stadion je rasel, samo najemput himne više ni bilo čuti.

Posle sam saznal da je došla naredba od Cezara i Bujceka da se prestane popevat. Več sam htel reč

fala Bogu, al umesto himne je došlo nekaj drugo: pesmica kaj ju je, kak su rekli, napisal sam

Grundek:

Iz brezputja povestnice

Bešte dale od mesnice

Nemrem vam reč kak je pak to bilo strašno. Niko ni razgovaral, a po cele dane i sa svih strana

moglo se čuti smo kak se bleji, mekeče, gače i pače:

Iz brezputja povestnice

Bešte dale od mesnice

A jedan dan videl sam nekaj najčudnije i najstrašnije od sveg. Kad su svi otišli spavat, ja sam

krenul u obilazak. U Štefovoj kuči je bilo svetlo. Došel sam bliže, i naluknul sam se kroz prozor.

Imal sam kaj videti!

156

Pajceki i pesi dojdeki našli su f pilnici vino od staroga Štefa! Da skratim: to su bile orgije. Svaki sa

svakim! Pesi s pajcekima. A najstrašnije je bilo ne ono kaj sam videl neg ono kaj sam čul! Dok je

Grundekovu ženu Žirku natezal jedan od pesih, Grundek je pak bil z nekom kujom i ovak je

govoril: “Daj Bok da izrodimo novu vrstu kaj bu vladala z celim svetom!”

To više nis mogel gledati! I kaj sad? Kom bi išel reč? Mog prijatelja Jandraša više ni. Bundi je tak

zaludžen z svojim šljakerajem da mu se niš nemre reč. Ovčad i ostala stoka sitnoga zuba je

prebedasta da bi mogla nekaj napravit. Krave kaj krave – na njih se nemre računat… Ak nekaj veliš

kokošama, sutra buju svi znali, a onda – zna se! – oni pesi me buju negdi zatukli. A nazaj f grad –

kak? Izač van pa ič prek drugog susednog gospodarstva – tek tu bi nahrdal! Sve ostale živine iz cele

regije sada su protiv nas. Bar su nam tak rekli Bujcek i Cezar, a ja nisam imal vremena proveravat

je to istina il ne. Kaj je – tu je, z tim se treba živet. Tak sam odlučil još malo pričekat da vidim kaj

se bu iz svega rodilo.

VII

A več zutridan su nas opet napali. Ovaj put je bilo puno gorje neg prvi put. Došli su organizirani. I

nisu bili samo ljudi nego i živina. I imali su oružje. Pucalo se, al su ovce jurišale na ljude da je to

zbiljam bilo veličanstveno. Ja ne znam se to zove hrabrost ili bedastoča. A kad su se približile

ljudima, nastal je teški boj. Največja bitka se vodila oko Stadiona i očito da je ljudima to bio cilj –

da zrušiju to kaj je živina izgradila! Ja sam stajal na krovu i celo vreme sam puntal purane da

navaliju. Onda su se z boka pojavili pesi dotepenci i nekak smo uspeli opet potisnuti ljude. Čak smo

i jednu pušku zarobili. Istinabok, pre bi rekel da su bili zadovoljni z ovim kaj su napravili, pa su se

odlučili povuč. Bilo je puno mrtvih. Ja mislim više od pola ovcih. I kokih. I Marin je poginul. Još

smo svi teško dihali od bitke, a ja sam najemput čul da neko puca. Kad sam se okrenul, videl sam

Bujceka z zarobljenom puškom.

Ja sam ga pital, a, dobro, zakaj pucaš? A on mi je rekel: “Grundek je naredil: da proslavimo

pobedu!” Tu sam se iznenadil, pa sam ga pital. “A kakvu to pobedu?” i tu mi je pogled opal na

157

Bundija: kolena su mu krvarila, i potkovu je zgubil, kopito mu se skroz rascvetalo, a f levoj zadnjoj

nogi je imal zrno.

“Kakvu pobedu?!” začudil mi se Bujcek, pa je nastavil. “Kaj nismo proterali neprijatela z našega

ozemlja – z svetega ozemlja Živinskega gospodarstva?”

A ja sam onda njemu rekel: “Čuj, a kaj oni nisu nama zrušili Stadion kaj smo ga celo leto gradili?”

A on veli: “Je, pa kaj anda. Mi bumo zgradili drugega. Mi bumo ih šest zgradili, ak bumo šteli. Kak

ti ne razmeš značenje vsega ovega kaj smo mi naredili? Nami je neprijatel zokupiral zemlu na teri

se ve nahodimo. A fala ti dragemu Bogu kaj imamo našega dragega, velikega Grundeka kaj nas je

vodil pak smo povratili vsaki nje pedal.”

A ja sam mu rekel: “Čuj, pa onda smo osvojili točno ono kaj smo več imali, ne?”

A meni veli Bujcek: “F tomu i je naša pobeda.”

Ja sam tu ostal paf!

VIII

Kaj da dalje velim. Cela je letina propala. Cezar je objašnjaval da je to zato kaj su nas sabotirali

vanjski a i nutranji neprijatelji, proglasili su Gusana Jandraša največjim izdajicom koji sada radi za

strane agenture. Naravno da su z tim hteli skrit to da su ga, bokčeka, kaj i druge, pojeli pesi iz

“cveta našega gospodarstva” – sada sam u to skroz siguran! Sve je propalo kaj su imali, sve im se

zrušilo kaj su gradili, a ja mislim da je to zato kaj se i uz najbolju volju pajcek ne razme f

gospodarstvo. F napoj da, al u to kak se i kad žanje žito, kak se bere kuruza – to pak ne. A z

obzirom na to kak se Stadion lako zrušil, vidlo se da se ni v gradnju ne razmeju.

A morti je sve moglo bit bolje, ko zna. Za njih, meni je svejedno. Grundeka se nemre videt, Bujcek

i Cezar stalno z pesima obilaziju gospodarstvo i držiju predavanja o tomu kak nas neprijatelj stalno

vreba i da zato treba delat… Govoriju da nas je neko izdal. Zato sada svi sumnjaju jedan na drugog,

nitko z nikim ne razgovara, a više se nikakva himna ne čuje – ni kaj se popeva ni kaj se govori. A

158

jemput sam u prolazu čul Bujceka kak veli Cezaru: “Šteta kaj nas niko ne napada. Ovak se

nemremo homogenizirati. Bi ti mogel dogovorit nekaj z onima prek…”

Ja jedino kaj mogu reč je to da na mene oni pesi stalno paziju. Spavam na grani – to mi je jedino

sigurno mesto – i nekak se osečam kaj da se vračam svojim predkima. Vrabec ga dal, kaj sam ja kaj

gradski maček to zaslužil? Il se možda i to zove napredak?

Evo, i crnila mi ponestaje i moram zvršiti. Kak bu sve ovdi zvršilo, ne znam. Znam da, makar

pričaju kak je sve baš kak treba, meni niš ne izgleda dobro. Na moju sreču, upravo počinje godina

mačke, u njoj bu, kak veliju, za mačke dobro, za ostalu živinu baš ne. Jedino kaj se mačka mora

primirit negdi f svom kutu. Tak bum i napravil. Ak bum mogel čkomit na sve.

159

Roman Simić

Čvorci

Godine 1939. – dakle, cijelu godinu prije nego što će ga na dobrotvornom balu upecati crvenokosa

Mary Ann Stanton i time u crno zaviti čitav jedan dični ogranak naše obitelji (pri tome ponajprije

mislim na tetu Cheryl i tetu Boo), moj je brat Ray, iz razloga koji su mi i danas dobrim dijelom

nepoznati, svaku ženu na kojoj bi mu se pogled zaustavio i barem na trenutak opravdano zadržao,

običavao nazvati Francuskinjom. Ponekad pravom, sasvim rijetko vražjom, ali to su tad ipak, kako je

tata znao reći, bili rijetki petki, i Ray je svoje vražje Francuskinje čuvao kao da se boji da će mu se od

prekomjerne upotrebe izlizati.

I nikada o njima nije govorio u društvu dama ili za stolom.

Pa, bolje je reći, gotovo nikad.

Teško je uopće i opisati klimu koja je zbog cijele te francuske groznice vladala u našoj kući. Kuhinja

je, poput nekakva šutljiva i nepokolebljiva bastiona antifrancuskog raspoloženja, svoje zlokobno

svjetlo bacala preko svakog, pa i najbezazlenijeg, spominjanja ma čega francuskog, uključujući tu i

francuske kuharice i pijetla u vinu, a sve to još od ranih jutarnjih sati pa do poslije ručka kada se, sa

šalicama kave, slatkišima i debelim cigarama, povlačilo u salon, zapravo prozračnu prostoriju s

gramofonom i kožnatim trosjedom.

E, tu je tek dolazilo do nekakvog smirenja. Naime, stvar koju ste ulazeći u salon Morganovih odmah

primjećivali i na koju bi vam, sve da se to nekim čudom i nije dogodilo, moj otac svakako skrenuo

pažnju, bila je fotografija na kojoj se otac, u francuskom odijelu, pušeći francusku cigaretu, sav ozaren

šepiri ispred Eiffelova tornja, građevine koja se usred Pariza, glavnog grada Francuske, nalazi već

punih tko-zna-koliko francuskih godina.

A ta je slika na naš zid bila prikucana čvrsto, i davno prije svega, a iz kuće se nije dala nikako i, možda

će zvučati pretjerano, ali pred njom ste, i nakon svega što se dogodilo s Rayem, mogli, kao pod

160

zaštitom nekakvog tolerantnog božanstva, pjevušiti ma kakav sladunjavi, tres jolly šlager, bez bojazni

da će vam to biti odbijeno od džeparca ili vraćeno vješto zamotano u molbu da se “u ime obitelji otiđe

ujni Dove na nedjeljni čaj”, čak tamo u Mewitt, na kraju svijeta.

I baš je u tom istom salonu, jedne nedjelje koju je teško zaboraviti, između dva zalogaja torte od

trešanja, moj brat Ray po prvi put, razgovarajući s majkom o sestrama Snorlusson, upotrijebio

znamenitu riječ “Francuskinja”, i zaradio vruću zaušnicu, ne trebam ni napominjati od koga. Da; a

onda smo nas dvojica morali izići i do iznemoglosti polijevati već polivene gredice maminih gardenija,

dok se u kući, te nedjelje koja je na Rayevu obrazu prste ispružila sve do ponedjeljka, vodio razgovor

što će život naše obitelji nečujno podijeliti na vrijeme provedeno s ove ili one strane “francuske linije”.

Pojedinosti tog čuvenog, kod nas do tada gotovo nikad viđenog, ukrštanja roditeljskih kopalja, ni Ray

ni ja nikada nismo saznali, ali, uvjeravam vas, mamine gardenije zbog toga nisu prošle nimalo bolje.

Jer; nama se tako učinilo tog popodneva, a slično je godinama nakon toga mislila i mama Morgan:

1939. nikako nije bila dobra godina za vrtno cvijeće.

Ipak, iste te, gardenijama tako slabo sklone trideset i devete, ljeto je sasvim dobro cvrčalo u debeloj

hladovini još debljih krošanja, a mi smo, jednako dobro izgubljeni u onom što su naši gradski

“jednom-godišnje” rođaci nazivali provincijom, jeli mamine torte i udisali miris sjenokoše zavaljeni u

pletene stolice, tik ispod trešnjevog stabla. Nije potrebno ni napominjati da je, svih tih dana što smo ih

s boležljivom rodbinom provodili pijući dobro zašećerene limunade, Ray morao paziti na jezik, a

sigurno neću pogriješiti ako kažem, i na obraz, kad god je mama bila u blizini. Niti da je, kada je ne bi

bilo, u našoj provinciji od finog francuskog svijeta vrvjelo kao da ste se točno u podne našli posred

Montmartrea, ili kako se mjesto već zvaše. Ono što je mamu i cijeli jedan dični ogranak naše obitelji (a

naročito tetu Cheryl i tetu Boo) najviše zabrinjavalo, bio je taj Rayev pogled, pogled koji vam se,

ušutkavali vi njega koliko vam drago, na spomen bilo koje od pristalih gospođica našeg malog gradića,

bolno neskriven i jasan upravo toliko da ga niste mogli ne primijetiti, ravno u lice izdirao

“Francuskinje, Francuskinje!”

161

Otac, pak, koliko se sjećam, za cijelo to vrijeme što će ga majka provesti pokušavajući Raya iz

pokvarene i stare Europe vratiti pod okrilje naše dobre, zdrave, američke provincije, s njime “o stvari”

nije progovorio ni riječi. Prema Rayu se ponašao kao da ovaj snažno, ali ipak samo privremeno, boluje

od kakve bolesti što vam po licu prošeće plikovima, prištićima ili čime već sličnim, nečega što pakleno

svrbi i smeta, ali što svi mi jednostavno moramo proći ako već želimo postati muškarci ili žene, ili

odrasli, ni sam ne znam kako mi je to tada izgledalo.

Naravno, nije mi namjera tvrditi da je uredno počešljani, pristali i u tvid utegnuti suprug gospođe

Morgan ikada za jedrim ljepoticama okruga u zanosu vikao “Francuskinje!”, ali priznajem da od te

pomisli nisam bio toliko daleko gledajući ga kako blažen pijucka žestoko, zureći u onu, na našem zidu

boje jorgovana ulovljenu, čeličnu francusku grdosiju pred kojom je, s barem jednakim zadovoljstvom,

jednom pušio tanašne europske cigarete i gazio pravu, stopostotnu francusku tratinu.

Bilo kako bilo, održavajući svoju galsku splav između jetkih brzica majčinih prijekora i ravnodušnih,

diskretnih sprudova očeva razumijevanja, Ray je cijelo to ljeto nije napuštao ni na trenutak, i u toj joj

je svojoj odanosti ostao vjeran toliko, da smo svi, uključujući tu i mene koji od svega nisam razumio

gotovo ništa, bili za njega prilično zabrinuti, ili bar onoliko koliko je to svaki od nas valjda mogao biti.

I tako je sve to skupa, uključujući i sjedjeljke i ležaljke i mamine tužaljke, bivalo sve do rođendana

Celie Roovidge.

Ali, najprije da raspršim sve nejasnoće što bi ih vezivanje takva dva događaja kao što su napuštanje

francuske splavi moga brata Raya i četrdeset i sedmi rođendan, u muškom dijelu naše obitelji ne

osobito popularne prijateljice moje majke, moglo izazvati. Rayevo ozdravljenje, dakle, ili kako god se

već moglo nazvati ono što je ozdravljenjem tako sretno okrstila teta Boo, TO, dakle, tvrdim, ipak nije

imalo nikakve veze s rođendanom Celie Roovidge. Na neki, vrlo, vrlo, uvjetno uzet način – da, ali

onako kako bi se stvari zaista trebale gledati – nikako, nikako ne. Stvari su se, potrebno je naglasiti,

jednostavno odigravale u isto vrijeme i, kao što vi nećete, u što sam prilično siguran, ustvrditi da sunce

162

svakoga jutra izlazi samo zbog toga što ste, koju minutu ranije, pomuzli svoju kravu (iako se to nekim

čudom već nekoliko puta dogodilo baš u isto vrijeme), tako ja za sebe pridržavam pravo da ova dva

događaja koja su se, istina, zbila na isti dan, čak istog popodneva, proglasim povezanima jednako

onoliko koliko su to odeblje vime vaše Šarulje i raspored vožnje zlatnih kočija dobričine Helija.

No, prije nego što o tom događaju, koji je u našu kuhinju nakon toliko izbivanja vratio već prežaljene

brioches a la bretonne, progovorim makar i jednu jedinu riječ, morat ću, a zbog svih vas koji u

dvorištu Morganovih nikada niste bili ili vam o njemu nisu spomenuli niti slovca, ispričati priču o

čvorcima.

Kako je znala govoriti moja baka, čvorci su djeda, dok je još bio mlad i prav, i meso mogao žvakati

svojim zubima, čvoknuli u glavu tako, da je cijelu jednu premrzlu noć pred njenim prozorom čučao,

čekajući da se ona, umorena čitanjem do kasna, probudi i primi zaručnički prsten. Oni, pak, koji su o

istoj noći izvješća dobivali od inače ne osobito pričljivog poglavice plemena Morganovih, tvrdit će

kasnije da ga se, puno češće nego o čvorcima, moglo čuti kako priča o nabijenoj dvocijevki marke

Henry što ga je, nakon “noći provedene u čitanju do kasna”, dočekala ispod prozora gospođice Noonan

i pomogla mu u odabiru zaručničkog prstena. Bilo to kako bilo, dogodilo se kako se dogodilo, odigrali

čvorci u toj, za našu provinciju ne osobito neuobičajenoj, verziji pripovijesti o veronskim ljubavnicima

jednu ili drugu ulogu; mi Morganovi smo im, kako se to meni čini, uvijek dugovali debelu uslugu.

Jer, postojala je, i to se ne može poreći, kod nas uvijek izvjesna sklonost prema svim malim, lukavim,

letećim stvorovima što su se gnijezdili pod strehama, čivkali po žbunju ili cvrkutali posred neprozirnih

lisnatih krovišta našeg dvorišta. Tu je neobičnu naklonost moj brat Ray dugo pripisivao nama i ptičjem

rodu zajedničkoj potrebi da se, kada vam se tako prohtije, povučete iz gungule što vam je debelim

ujnama napunila dnevne prostorije, zavučete u zeleno i kljucate mesnate crvene špekule što oko vas

rastu valjda samo zato da bi vam ugodile. I u tu ste se potrebu i naklonost mogli uvjeriti vrlo brzo ako

ste s obitelji Morgan njegovali iole prisnije odnose. A ako ste nekim čudom bili stranac, a trebao vam

je tko od Morganovih, znalo se dogoditi da vas najprije upute do stare i žilave trešnje, a tek onda, ako

163

željenog člana obitelji na kojoj od grana ne biste pronašli, da vas uhvate za ruku i, tobože strašno

iznenađeni, sprovedu do očeve radionice ili majčine vitrine s knjigama.

Nitko se, osim toga, s cijelim tim silnim pernatim svijetom nije bolje dozivao od moga oca. Njega se,

Nathaniela H. Morgana, na trešnji dalo zateći bar jednako često koliko i nas, i upravo je on, zbog već

spomenutog dara, na njoj zauzimao najbolju granu. Naravno, tek nakon što se penjanja ostavio djed.

To je časno stablo, tako, bilo mjesto na kom su, u savršenoj slozi i razumijevanju, raščupani pripadnici

plemena Morgan i sve ptice nebeske, a od svih ponajviše čvorci, uživali život mareći za svijet ispod

otprilike koliko i za neukusne čajeve od vanilije što ih je neposlušnim rođacima svake nedjelje

spravljala ujna Dove.

A, koliko se sjećam, baš su rođendani Celie Roovidge bili najbolja prilika da se u visinama ponovo

sastanemo, budemo tihi dok nas dozivaju i nepokolebljivi kada to budu činili isuviše usrdno.

I to bi otprilike bilo sve što ste o čvorcima, dvorištu i Celiji Roovidge trebali znati prije nego što

nastavim i prije nego što konačno doznate sve što se toga dana sa svima nama izdogađalo na debelim

granama trešnjevog stabla.

Dakle. Od samog početka dan je bio da ga povučeš za uši i isprašiš poput najgoreg od braće O'Shea.

Oblaci su plazili nisko, muhe zujale i grizle, a sve skupa slutilo na težak, pretežak ljetni pljusak koji se,

u svoj onoj omari, ipak nikako nije mogao odlučiti hoće li ili neće. Zbog čega smo svi bili prilično

nervozni. Zbog čega su muhe ujedale kao lude. Zbog čega je Celia Roovidge svoju rođendansku

zabavu odlučila iz svoga vrta premjestiti u našu natkrivenu vrtnu sjenicu.

Moj se otac Nathaniel H. Morgan, sjećam se kao danas, u svom svijetlom lanenom odijelu na trešnju

uzverao točno u 13:45, kada smo tamo već sjedili Ray i ja. Na glatko obrijanoj nausnici krupne su mu

se kapi znoja skupljale dolazeći tko zna otkuda, i bilo je jasno da ga smetaju k'o sam vrag, ali on ih,

valjda cijelom tom danu u inat, nikako nije otirao. Pojeo je dvije trešnje i na vratu zgnječio jednu

164

muhu. Razvezao leptir mašnu i pustio je da odleti. I otkopčao dugmad na košulji. I jednom zviznuo.

Zviz.

S druge strane dvorišne ograde, kojih desetak metara ispod nas, oivičena davno obojenim plotovima

povlačila se debela cesta od bijele prašine i šljunka, i Ray i ja smo je mogli pratiti skroz tamo do

pansiona gospođe Lipsky, kamo nas je pogled najčešće i vodio. Na istoj cesti, točno u dva poslije

podne, Ray je ugledao prašnjavo-svijetlo-zeleni kamionet, gurnuo me laktom i nastavio sa šutnjom.

Nedugo zatim, isti je kamionet, praćen zbunjenim pogledima penjačke sekcije obitelji Morgan, zastao

baš pred našim dvorištem, par puta kašljucnuo i zaustavio se.

Da ste se nekim čudom u tom trenutku našli tamo i u ono zelenilo mogli zaviriti malo pažljivije, na

grdnu sramotu Morganovih ugledali biste čitavo pokislo muško jato ove obitelji kako, čučeći svak na

svojoj grani, čekaju da iz vražjeg automobila netko izađe, u njih upre prstom i natjera ih da ostatak

života provedu nalijevajući punč na najdosadnijoj od vrtnih zabava što ih je ljudski um ikada mogao

zamisliti.

A kada se iz auta, brišući sjajnu, okruglu ćelu, izvukao krupan muškarac, protegnuo se i čučnuo, a

zatim u naše dvorište ušao kao da je baš to stvar koju je vježbao naročito dugo i upravo ona kojom

prehranjuje sebe i mnogočlanu obitelj, moram priznati, nešto mi je u cijelom danu zamirisalo čudno i

vidio sam, baš tada i potpuno jasno, da sve to ne može izaći van, a da se, što kažu ljudi, mlijeko ne

prolije.

Doduše, kada o tome razmišljam sada, muškarac, osim one svoje zastrašujuće, divljenja vrijedne ćele,

na sebi nije imao ništa što bi osobito upućivalo da je baš on biće koje je Sudbina izabrala da nama,

Morganovima, za sve propuštene zabave majčinih prijateljica isporuči račune upravo tog dana. Na sebi

je imao, već sasvim mokru, izblijedjelu crnu košulju sa sivim džepovima na prsima i bijelim mrljama

od znoja oko pazuha. Široke hlače bež boje i crno-bijele cipele kakve su u našim krajevima tih dana

nosili još samo umirovljeni učitelji plesa. Ipak, za momka koji ulazi u vaše dvorište izgledao je sasvim

pristojno, čak prilično uljuđeno, a kada se tome pribroji i činjenica da je, u njega ulazeći, i zazvao, i to

165

bar dvaput – najavljujući se, možda vam neće biti jasno zašto mu se mi, onako skriveni na stablu,

nismo odazvali ili ga u mislima barem zaveli kao nedužnog Slučajnog Prolaznika.

Na to bih, kao čitavu obranu obitelji Morgan, mogao reći jedino da je dan bio takav, da su muhe

grizle, a svi mi bili pomalo razdražljivi pa... iako stvari tamo dolje možda i nisu bile toliko strašne,

nama to s naše visine, onda, nije tako izgledalo.

Osim toga; bilo je vruće, pljusak samo što nam nije razbio glave i nikakvim muškarcima u crnim

košuljama nije se moglo vjerovati.

Ćelo je tako pregazio travnjak, stigao do kuće i tu ga je netko primio i uveo unutra. Onda je nešto

škljocnulo, kamionet, a zatim...

A zatim su se otvorila druga vrata.

I tu bi s pričanjem trebalo prekinuti.

Jer ima priča koje treba prekidati prije kraja i jer je ova, priča o čvorcima, sasvim sigurno jedna od

njih. Jedna od onih koje se, ma kako god se vi trudili i oko njih obigravali, riječima jednostavno ne

daju, a po svoj prilici nikad ni neće, a sve zbog toga što im je u onoj njihovoj neispričanosti dobro, i

bolje, i jer je baš ta čista neispričanost i sama priča za sebe što, kao i svaka prava ruža, traje dok se ne

poljubi. A prava je rijetkost pronaći onog koji će takva poljupca poštedjeti ružu i pričanjem ne

pokušati zauzdati neuhvaćenu priču. Jer obje su, mislim, i priča i ruža, u svojoj neponovljivosti i

prisjećanje i obećanje, i obje odškrinjuju pred nama vrata trenutka što je cvijet jednako nikada uzbran

niti ispričan, iman niti ponovljen.

A tko smo mi Morganovi da od drugih budemo bolji pa da se takva uzaludna lova okanimo?

Jedino što u cijeloj priči za priču možemo učiniti jest da Neispričanu pokušamo dovabiti na naš način,

onako kako se to u našoj provinciji radilo godinama, a u obitelji generacijama i onako kako će se

vjerojatno raditi i dalje, sve dok bude i jednog Morgana s pričom pod jezikom.

Jer s pričom je kao i s pticom.

166

Imate jednu i s njom otiđete u polje. Sunce udara, a vi, skriveni u kakvoj sjeni, ostavite svoju priču

pticu pitomu nasred otvorenog, da je prostor opije, da je omami pošteno, da zaboravi da je vaša pa da

zapjeva. A kada zapjeva... Valja samo biti strpljiv pa znati čekati. Prije ili poslije, privučena zovom

gotovo slobodne priče, pojavit će se i ona druga, željena, ona koju ste toliko čekali, i vašoj priči prići

sasvim blizu, tako da se mogu kljunovima dodirnuti. Naravno, sve to ni izdaleka ne bi bilo dovoljno,

niti bi od kakvog lova imalo i sićušno l, da vi, prije čitave stvari, svud oko kaveza niste postavili nešto

ljepljivo, lukavo, nešto na što će se Nikad Ispričana uloviti, zaplesti, a onda za vijeke vjekova biti vaša,

neizbrisivo uhvaćena u bijelu krletku papira.

Što se s pričom događa zatim, ne bih vam trebao govoriti baš sada, dok lovim. Nekad djeluje

zadovoljno, ponekad, ako je se voli i njeguje, kao u najboljim danima. Ali, ono što vlasnika

neprekidno muči, ono što ga dira i povazdan progoni jest neobičan osjećaj da nikad, koliko god vi nju

u onaj kavez zapisivali i koliko god ona u njemu skakutala i cvrkutala, ono što vas zatvoreno svakog

jutra dočekuje nikako nije jednako onome što ste jednom na otvorenom gledali i što vas je svojim

šarenim perjem tjeralo da se pod plećatim suncem znojite, čekajući da dođe, da sleti i da se zalijepi. I

to vas zbunjuje toliko da ste gotovo spremni povjerovati u sve one priče o ptičjoj zavjeri,

senzacionalnoj prevari ili čemu već ne, ili teorije po kojima je u pitanju nekakav trik kojim priča,

prava priča, zapravo zauvijek ostaje izvan kaveza, nedirnuta, nezalijepljena, neispričana i slobodna.

A nakon ovog, što da vam kažem?

Da su se vrata prašnjavo-svijetlo-zelenog kamioneta otvorila i da je izišla ona, Djevojka? Da je bila

vitka? I bijela? I lijepa? I da je, iz onog auta izlazeći, sve do nas zamirisala na kupine, ribizl i trn, i to

toliko da smo s našeg trešnjevog stabla sva trojica htjeli odlepršati istoga trena i poznati plod zanavijek

zamijeniti za tajanstvene crvenocrne bobice što ih je, sasvim sigurno, sa šumskim travama i

korijenjem, nosila po džepovima?

Sve bi se to tako slobodno moglo reći. Moglo bi se reći i to da su se na zaprašenom staklu kabine prve

kapi pljuska baš tada stale rasprskavati, krupne ko trešnje, ostavljajući za sobom osip ispranih mjesta i

167

da smo ih mi gledali kako se niz nebo kotrljaju i po njenom licu klize čarobno, ne stajući, niz obraze,

preko čela, duž nosa, kako joj zatamnjuju obrve, i trepavice, i gube se, mesnate i oble na usnama, u

ustima i kriju pod jezikom. Sve bi se moglo reći baš tako i sve bi bilo točno i istinito jednako koliko su

to i ova naša trešnja i njene grane i mi na tim granama. Ali ono što meni moja priča šapće, ono što mi

u uho cvrkuće, jest da ja tada, tamo, i na taj način možda i nisam bio. To jest, da sam bio i nisam bio.

Da sam onu djevojku gledao i negledao, vidio i nevidio, baš kao i kapi i usne i ostalo o čemu priča

govori. Stvar koja je meni čista i od svega bistrija je krošnja. Naša. Njezina unutrašnjost, zelena soba u

kojoj sjedimo i kroz čije prozore gledamo cestu, kamionet i djevojku. Otac i brat. Otac, dug čovjek u

lanenom odijelu što mu ga onaj dan lijepi na kožu, otac koji kroz lan probija i izvlači se, i što bi van, u

Francusku, pod kulu, na tratinu, s cigaretom zapaljenom na plamenu, čarobnom žigicom što je

djevojka nosi na nekom mjestu od kiše neotkrivenom, mjestu tajnom i samo njemu obećanom, što

čeka i čekat će, ali još sasvim kratko, prekratko, i za koje se treba odlučiti brzo, zamahnuti rukama i

odvojiti se.

I piratsko lice i plave oči moga brata. I drhtaj koji ga trese, čitavo tijelo, i iz njega vadi, na pljusak

iznosi, nemoćnu klicu francuske bolesti da se ugasi, utrne i ostavi ga ustiju suhih na vrhu trešnjevog

stabla, zapletenog u grane, i poglede, i kišne brzice što se onim porculanskim licem spuštaju vrtoglavo,

brzo, strmo da strmije ne može biti.

Ja sam tako pamtio krošnju. Čudnu. Što nečim iznutra gori i vrije, a što ja nikako u potpunosti ne

mogu shvatiti. A djevojka... Djevojka lijepa. Šumska vila. Trska. Stabljika. Ruke joj, bijele, vire iz

košulje bez rukava, a ona čitava, zavučena u hlače preširoke, modre, s naramenicama, pušta da joj se

kosa poput sitne zvijeri iz košarice izvuče i po licu i vratu sklizne brzo i gipko, srčući zrnatu vodu.

Ali mene je ipak, više od svega, više i od nje, privlačio trenutak u kom se sve, osjećao sam, mijenjalo.

Trenutak u kojem su stvari, i lica, pritisnuta nekakvom niotkud-dolazećom ljepotom i napetošću,

izujedana muhama i nagruvana niskim oblacima, odlučila, mogla postati drugo ili isto, samo drugačije.

I to je trenutak u kojem živi priča. Priča o čvorcima. O Morganovima Na Stablu. O francuskoj

groznici moga brata Raya, muškarcu u crnoj košulji i njegovoj bijeloj suputnici. To je trenutak u koji

168

se, hoteći ubrati ružu, pokušavam vratiti – jer obećava i jer je obećavao i mome ocu i bratu, svakome

svoje, i jer se pretvorio u djevojku što je cestom, debelom i starom, prašeći davno obojene plotove

došla iz daleka, niotkuda ili od bilo kuda, da nam izmami poglede iz krošnje, istrese oblake i dan

ispraši poput najgoreg od braće O'Shea.

I dok se toga sjećam, gotovo da pod prste mogu dozvati hrapavu koru drveta i oblo meso trešnjina

ploda. Otac čuči zgrčen, spreman da poleti, a Ray grize svoju “Francuskinju” sve dok je ne prepolovi,

raščetvori, načini u ništa i zaboravi. Djevojka se došeće do debla, nasloni, i mi je gledamo; njezinu

košulju, grudi, kako se dižu i spuštaju, i dižu, i ne staju i nestaju i postaju ptice, treperave, dišuće,

nastaju grudi, prestaju pernate, postaju košulja i dišu, dižu se do nas skrivenih u krošnji, do nas

prikrivenih i ustreptalih što samo što ne kapnemo, stuštimo se s pljuskom, strmo, dolje na zemlju,

ravno preda nju.

To kaže priča. A onda izmiče. Sunce je visoko u polju. Žeže i prži u sjeni. Pitoma priča se umara,

slobodna oko nje oblijeće, kljuca riječi kao sitno sjemenje. Treba biti strpljiv, već će se ona nalijepiti,

mislim. A mi još uvijek gore. Čučimo. Muhe se ne tjeraju, tuste, uvaljale se u znoj i kišu pa cvrče. Ray

će eksplodirati, još samo malo, samo ako udahne još one šume što pod njim diše. Ja prut, žigica

crvenokosa, trnem. A otac kobac u lanu. Bez kravate. Zapet drhti. Možda mu je trideset, ili manje,

izgleda kao mlađi brat. Da, to je taj dan. Upisan u polju zove i doziva, a ona ništa. Priča. Ptica.

Djevojka. O njoj priča o Morganovima. Hoće li se na '39.-u i tortu od trešanja ikada uhvatiti, više nitko

ne zna. Barem ne ja. Ali čekati još malo, još samo malo, da, možda? I pljusak prestaje. Sjećam se, tada

ga nisam primijetio. Visoko smo iznad zemlje. Travnjak zelen posvuda. Cesta, a s druge strane kuća,

vlažna opeka, kreč i stol od tamnog drveta s grozdovima lokava što ih lak okuplja i što su jedino svježe

oko nas. I ispod, jer je krošnja zapara. Uokolo, jer su plodovi crveni, i sve toplo i natopljeno, iskuhano,

i omekšano parom što se s odjeće diže. Na cijelom svijetu, čini se, jedino tvrdo smo mi, i drvo kojem

smo prikucani. Možda i pogledi što ih spuštamo nevidljive, djevojci što za nas ne zna, a diše, ničim do

vodom dirnuta. Čujete? To se priča spustila. Niže. Možda će prići. Sunce, ljepilo vonja do sjene, i ona

169

ga čuje, sigurno, a opet prilazi. Mirna, čudna priča. Moju gleda i zapjevava. Kruži oko nje i sve joj je

bliže, preblizu, čini se, preblizu, ili ne. Tek na trenutak. Sada u većem luku. Kruži nemirna, ćuteći

papir uokolo. Sluteći mene u sjeni. Mene, oca i brata u krošnji. Sve nas, u sjeni u krošnji napete poput

udisaja što ih Bijela pod košuljom nosi, poput nevidljivog papirnatog cvijeta krletke što joj se sprema.

A pitoma pjeva. Dan je netom napuštena kupaonica, mlak, ogledalo još zamagljeno. Oblaci odlaze

gore, ali sporo. Nešto se ovdje još mora dogoditi, pišem, a ne znam što. Ili znam samo ne smijem

došapnuti. Ili ne mogu. Kao ni otac poletjeti. Kao ni Ray pregristi ni prelomiti.

Preko one naše tratine, odjednom, sve do mene dopire rasklimani alt Celie Roovidge. Dolazi sporo,

pocupkujući, dovlači se naheren, mekim zelenilom gotovo šepajući, a opet, čudesno samouvjeren. To

je, dakle, taj čuveni, nezaustavljivi glas što je nas, Morganove, sve silne godine natjeravao po

krošnjama! To li je ta, pola stoljeća pripremana, moćna borbena naprava pred kojom bi živalj Jerihona,

da mu se nekim čudom pojavila pred vratima, vlastite zidine požurio porušiti sam, a onda se po

obližnjim krošnjama posakrivao glumeći češljugare, ibise ili kakvo, njima već blisko, pernato pleme.

Vjerujte, i iz ove daljine izgleda zastrašujuće to oružje majčine prijateljice, dopisne članice svih

provincijskih zborova! Poput nezgrapnog, zapjenjenog psa, krči s lanca otpušteni glas žene što svoje

zabave, nemajući obzira ni prema čijoj vrtnoj sjenici, otvara arijama toliko smionim da ih se, bar što se

smionosti tiče, ne bi postidjela ni najdeblja Carmen kojoj ste pljeskali iz partera. Trebalo je, dragi

moji, to osluhnuti i prepoznati! Toga dana, sjećam se posve jasno, do nas je, izudarana snažnim

osobnim pečatom gospođe Roovidge, dokaskala baš River, oh, river i, povijajući nježne glavice vrtne

tratine, refrenom uspjela stresti nekoliko neopreznih trešanja, nešto mokrog granja i, umalo, najstarijeg

Morgana na stablu.

A svako tko je ikada vidio moga oca, Nathaniela Herberta Morgana, kako reagira na ma koju pjesmu u

izvedbi Celie Roovidge, pa bila to i inače mu draga, River, oh, river, imao je razloga, i to s velikom

vjerojatnošću u dobitak, uložiti svoja četiri dolara na jedan vaš, tvrdeći da će se Bijela Djevojka,

izgubljena Francuska i Nova Mladost, zajedno s Rayevim blejanjem i zijevanjem i mojom

neomirisanom pričom, pred takvom nepogodom moći lijepo uhvatiti za ruke i poći ujni Dove na

170

nedjeljni čaj, baš tamo u Mewitt, a bogami i dalje, da se ne vrate nikad i da nitko o njima više ne čuje

ni slovca.

Ipak, vjerovali vi to ili ne, taj bi nam se naš prijaško pošteno prevario. Jer, niti je otac prestao vrebati,

ni Ray sanjati, niti je moja priča s pitome odletjela. Ono što je nas umalo dolje natjeralo bila je

djevojka. Kad je propjevala. Propjevušila. Ispod krošnje procvrkutala. Poštenja mi, to ste trebali čuti!

River, oh, river, kakvu ne biste omirisali ni da vam je sam Chuck Beetlebee pripali pod prozorom.

River, oh, river zbog koje su se trešnje zacrvenjele, grane ispreplele, radi koje je moj brat Ray umalo

pregrizao jezik, a otac zlatni vjenčani prsten zajedno s prstom, malim i domalim, i noktom, i svime što

bi ga za prsten, provinciju i što-ti-ga-ja-znam-za-što moglo vezati.

I tu je i meni priča zapjevala. S djevojkom i o njoj. One joj se grudi i ramena dižu, pravo pod nama, a

ona pjevuši, sitno, gotovo nečujno, pa glasnije, river, milo, oh, river, hrapavo, i resko, i malo se

naginje, pridiže, a ja joj, u zelenom oblaku skriven, vidim usta, i vrh jezika, i gledam je, ne znam čijim

očima, svojim, bratovim ili nečijim iz vrta, posuđenim očima ispod ležaljki, rosnim što je nadviruju,

zirkaju preko ramena, ili s ruku, njezinih, ili iz trave, odozdo, očima što mi ih priča dodaje ispod stola,

što mi ih skrivečki pruža, a ja ih prihvaćam, visoko u krošnji zahvalan, do vrata omotan snažnim

mirisom ljepila i trešanja.

A ta je djevojka znala pjevati! Bila je, onako zamotana u modro i široko, jedna od nas, pjevna i

pernata, a svaki ju je imao za sebe, sebično (zato joj se ne sjećam lica!), i svaki ju je drugačiju vidio – i

zato im (jer je hoću čitavu!), pratim poglede, zato ih gledam kako se spuštaju i lica kako im gore, kako

ražarena pucketaju i bacaju iskre daleko, sve do polja s pričom, tjerajući je da siđe, mameći da se

spusti, niže, do krletke, i niže, do papira i ljepila, do kraja i zatvaranja vrata, imanja, ovaj put

konačnog, u trenutku, u priči.

I tu sam mislio da je imam. Da je sletjela konačno. Da se kao otac odlučila i da će dolje. Sunce je

ravno iznad. Travnjak nestao, kuća se sakrila, pjesma Celie Roovidge zaboravljena.

171

A dan, dan-izgubljen; nitko ga se više ne sjeća. Ništa se osim djevojke iz naše krošnje ne vidi i mogao

bih se kladiti, pa i četiri naprema jedan, da ničega osim nje i nema. Od vremena tek malo, ovo, i

trenutak da se sleti, iz sjene izleti i šeširom u trenu poklopi ustreptalu pernatu grudu. Da. Tog smo je

dana vidjeli izbliza. Svako perce i slovce, svaka, i najmanja pojedinost čista i bistra kao poslije kiše.

Lebdi i pjeva. Ti slušaš, zanesen, slušaš, sve u glavi riječi premećeš, čekaš, pred sobom ruke širiš... A

onda je poželiš dohvatiti. Otac je otac sa slike; golobrad, rasteže francuska krila i tek što nije nestao po

bijelu propusnicu dolje. Ne razaznaje, slutim odavde, ni nas ni grane; želi niže i unutra, dublje u

kontinent, žudi dalje u obećavajuću nutrinu slike, sve do zelenog metalnog svjetionika pred kojim će

se ukotviti, usidriti napokon na blago namreškanoj pučini francuske tratine. Sve je tu za nas,

najednom, u krošnji, riješeno. Svaki je, i Ray i ja, sa svojom željom, i sudbinom, načisto: s objema jer

su jedno, i jer se zadržavaju i postoje isključivo u trenutku, u čarobnom hipu udisaja u kom smo

najpuniji, i najveći, i nožnim prstima puni milimetar od tla, spremni da se otisnemo.

Koliko traje taj trenutak? Kratko. Stabljika na kojoj ovaj plod raste krhka je i što on više zori, to je njoj

teže nositi ga. Trenutak je voće, znao je nakon svega govoriti otac, koje se jede zeleno. Ako se hoće

pojesti, dodajem. Ako ga želimo, ne dodirujući ga, i umijemo, samo promatrati, ako smo priču

dovoljno mudri propustiti, za njom ne posegnuti, zrije nam pred očima kao ljepota, i prije buđenja

bježi zadnje poput miloduha. Ali tko smo mi Morganovi da bi do čitave mudrosti došli prije posizanja?

Najviše što u čitavoj priči za sebe možemo učiniti jest da učimo na pogreškama što smo ih imali sreće

preživjeti. Jer, s nama je kao i s pticama. Privučeni zovom ptice priče pitome, prilazimo joj i od nje

hoćemo ono što nam ona, jer je uhvaćena i već pripitomljena, nikako ne može dati. Kružimo oko nje

pokušavajući razgovoriti je, nekako raspjevati, natjerati da poleti, krletku zaboravi i postane, čak i na

papiru, od nas samih slobodna. A tu se, vjerujte, lako može zapetljati. Zaplesti u priču kao u nešto

lukavo, ljepljivo, nešto u čemu ćete, za vijeke vjekova, pišući biti, držeći se olovke, oštrijeg kraja

udice, i nemajući mogućnosti, ili bar ne znajući za nju, da je pustite, da se otpustite. Na kraju, možete

se s njom nadmudrivati čitavih dvadeset stranica, mamiti je, odbijati, pokušavati i odustajati, a sve zato

da bi, ako zbog pisanja već ne zaboravite jesti i piti (i, uvukavši se potpuno u nj, drugdje ne prestanete

172

postojati), shvatili da je priča IPAK ruža koja se ostavlja nepoljubljena, voće koje se jede zeleno i stvar

što nas posljednja, poput miloduha, ostavlja prije buđenja.

A onda se, najprije, na onom našem polju, potpuno u dnu slike, otvaraju vrata. Vrata kućna, u

pozadini; glas mame Morgan, visok i čvrst, razbija, rastjeruje svečanu nepomičnost poput krika,

coktaja biča ili pucnja. Nešto iznad nas prhne, opernati se i odleti. Zatim, u velikim paketima, dolaze

boje. Travnjak, krošnja, bijela cesta, plotovi i, ovaj put potpuno bezopasni, mišji tonovi ćelavog

muškarca uz majku. Zvukovi; teško očevo disanje, muhe i River, oh, river koja zamire jer je netko

ugasio Celiu i u pogon stavio gramofon. A potom sve ostalo. Uljudno. Pitomo i mirno. Nebo i sve

ispod njega; ukroćene živice, žamor kukaca, odjednom zajapurene trešnje i pletenice glasova. I krošnja

postaje krošnja, ne više nad sve uzdignuta promatračnica; udovi, ukočeni i umorni, od nje se odvajaju i

bivaju, ponovo i zauvijek, samo meso i kost. Što ovdje gore, pitaju, uopće i radimo? Do nas, ipak, do

nas na stablu, sve dolazi usporeno. Najbolje to vidim kod oca. Dotad uspavana nausnica, tijelo, sve ga

od skoka i obrušavanja vraća, sve ga u nesuđenom letu sapliće, pokret mu mrvi, a njega ostavlja već

pomaknuta, ali u raskoraku, pred svim neodlučna i zdvojna.

A zatim, slijedeći majčin doziv, krošnju probija i pogled Bijele Djevojke. Za našu trešnju neočekivano

uslužno, stablo mu se rasklapa i, nikad prozirnije, kao na pladnju pruža Trojicu, posramljene i zatečene

u nedopuštenom. I sve se u tom trenu napokon prelama. Mijenjamo tada, djevojčinim licem

razotkriveni, tajanstveno (Žudnjom i Trenutkom zapečaćeno) bratstvo iz krošnje, za poznato i dobro

razgaženo dobro obitelji Morgan; za oca, brata i sinove, i majku što je glas što su ljestve što nas iz

visine imaju spustiti pouzdanoj poznatosti zemlje, urednom.

Ne mogu se, ipak, više sjetiti sadržaja tog pogleda što nam je ravno ispod nas bio upućen. Je li bio

optuživački, ravnodušan ili iznenađen. Je li u koga ciljao; u oca, Raya ili u svu trojicu. Ili ga nije bilo

briga. Ili me, na kraju krajeva, nije bilo briga. Izlet je, odavde to mogu jasno vidjeti, bio završen.

Mama poziva čvorke na večeru, pjesme ni od korova. Djevojčin pogled, oštar kao ona udica, slutim

ipak, vitla po nama. Otac je zbunjen, pokušava zakopčati sav onaj lan na sebi i dohvatiti mašnu.

173

Naposljetku, sa stabla se spušta namršten, pokušavajući pred onim pogledom prokrijumčariti

posljednje krpice dostojanstva što mu ih je taj dan još ostavio u krošnji. Zatim, šuteći, silazi Ray.

Hvata se prve grane i poput gipke plavooke jegulje, nezadrživo klizi dolje. Za njim, na stablu,

polomljeno ostaje nekoliko namirisanih slogova što ih, odmjeravajući pristale gospođice našeg gradića,

neće spomenuti više nikad (pri čemu sam rođendan Celie Roovidge, tvrdim i dalje, u čitavoj stvari

ipak nije odigrao ulogu koju mu je ona, na svim provincijskim sjedjeljkama zdušno nastojala pripisati).

Spušten, Ray prihvaća majčine poljupce i hitro gazi preko travnjaka. Sve izgleda mirno. Ulaze u kuću,

Ćelavi i djevojka u kamionet, ja...

Ne znam gdje se nalazim više. Koja je godina u hladovini. I koja je priča koja, koliko pitoma. Hoće li

stati i zašutjeti, zauvijek, ili prsnuti i smanjiti se, iz papira izmigoljiti pa odlepršati, sve tamo do

Mewitta, i dalje, kamo je ne mogu slijediti, ni čuti, ni vidjeti, niti čim dozvati.

174

Ante Tomić

Pioniri maleni

Poala, ovi Split, koji je ovo grad, koje se face ovde muvaju. Da ti to vidiš iznutra, jebeš mi sve, ti bi

odselija na Pacifik. Doli na neki koraljni greben da se sakriješ od svega ovoga. Ti nemaš pojma šta

se događa. Ono šta piše u Slobodnoj, to nije ni po mise. Ma kakvi po! To je ništa za ovo šta se

stvarno događa. Evo, recimo, oni tamo šta sidi za onin stolon u ćošku, oni šta čudno drži ruku, vidiš

li ga? To ti je Pićo. A ona ženska šta je malo prije prošla, znaš ona u minici ka leopardovo krzno.

Ne laži, vidija san te da je gledaš. E, to ti je Goga. Pićo i Goga su ti nekad bili u braku. To je jedna

potpuno sumanuta priča.

Ja se nikad nisan ženija. Fala lipa, nije to za mene. Nego, svaki šest miseci sebi nađen neku malu

kokicu, pa ako i nije prva klasa, šta ima veze, uvik je moreš zaminit, je li tako? Držiš je dok se ne

osili, a kad se osili, kad umisli da ti more krojit život – izvoli vanka, sritan put, bilo mi je drago,

priporučan se... Najvažnije je da je otkantaš kad ti uvati kenjat. Otkači je, brale, pa da je voliš ka

Gospu, jer ako je ne otkačiš, najeba si ka žuti. Tu se moraš strogo pazit. Fala bogu, znaš i sam kako

čoviku malo triba za oženit se. Ne moraš se ni volit, nego to učiniš zbog love ili diteta, ili samo zato

šta su ti starci počeli grintat.

A Pićo i Goga su se vinčali zato jer su oboje bili na igli. Tebi to more izgledat glupo, ali ja ti kažen

da je to još uvik bolje nego da si maloj napravio dite pa te njezin stari vata sa sikiron po gradu. Kad

se tako oženiš, onda si cili život nekako ogorčen zbog toga, a Pićo i Goga su znali šta oće. Oni su,

šta se reče, imali zajednički interes. Heroin. On se fura, ona se furala, a nisu ni bili mrski jedno

drugome, more bit da su se koji put i povatali, i sad, zašto se ne oženit? Pod jedan, kad se oženiš,

svoj si čovik, je li tako? Ne moraš se više sakrivat u banju i umirat od straja da ti starci ne nađu

drogu ili špricu, nego lipo kuvaš dop u primaćoj sobi, pa ona ubode tebe, ti ubodeš nju, a onda se

lipo ispružite na trosjedu i gledate televiziju. I još je Gogi nekakva baba ili teta ostavila stan da se u

nj useli kad se uda. Kud ćeš lipše?

175

Osim toga, kad se oženiš, onda dobiješ puno poklona. Dobro, pokloni jesu malo zajebancija, jer

moraš trkat okolo i pitat ko bi kupija kalorifer i kristalne čaše, ali na kraju opet sve utopiš. A Pićo i

Goga su bili lukavi pa su svima rekli da in ne kupuju stvari, nego da in daju usuvo. Ono, dajte nan

keš, a mi ćemo sami birat posteljinu i namještaj. Moš mislit šta su birali! Ubili se od kupovanja

posteljine i namještaja.

Piću ja znan još kad je bija dite, odrasta je u mome kvartu. I šta je najluđe, uvik je bija regularan, i

on i brat mu Nikola uvik su nekako bili sa strane, nisu bili među onin mangupima šta su pucali

kioske i gongali se neostikon. Stari ih je drža na kratkome lancu. On je bija pandur, ono, nadesno

ravnajs i te spike. Tako da su njih dva bili prava dobra dica. Pioniri maleni.

Nikola je iša na plivanje u Mornara pa je posli, ka stariji brat i uzor, je li, i Piću povuka sa sobon.

Nike je bija uspješniji, čak je jedno vrime drža neki rekord, more bit čak i jugoslavenski, ali da me

ubiješ ne znan više koja je to bila šema. A sićan se kad su ovdi u dvoru njih dva i otac pravili utege

od betona. Znaš ono, uzmeš malo dužu metalnu šipku, na oba kraja staviš po jednu kantu od

marmelade – jebate, sićaš li se kako se nekad marmelada pakirala u limenim kantama od tri kila? –

a onda zamišaš betona pa izliješ u kante. Čoviče, njih tri se skinila u atletske maje, lito je bilo, cila

zgrada izašla na prozore da ih gleda. Prava radna akcija, da nam živi, živi rad! Stari zapovida: “Daj

još malo vode!”, “Uspi još pržine!”, “Ne tako, mamlaze jedan!”, a njih dvojica lopataju i samo šta

ne viču “Razumem!”

I onda moš mislit kako san se začudija kad je Pićo jednon u mene doša kupit dop. Doša on, vidin –

malo mu je neugodno. Ka, kupio bi piz heroina. I strogo, za prijatelja. Znaš te spike. Nije meni za

mene, nego mi se prika bode. A mene boli neka stvar za koga mu je, more mu bit i za mater šta se

mene tiče, ali neki vrag mi ne da mira. Dajen mu drogu, on meni pare, odlazi priko vrata, ja reko:

“Pićo, pozdravi prijatelja!” A on se okrenio, nije odma skužio šta mu govorin, kaže: “Kojega

prijatelja?” Ja se smijen. Onda i njemu sinilo u glavi, majke mi, zacrvenija se ka ovi đemper. Ja mu

kažen: “Ajde, Pićo, sve je u redu, svi smo to prošli. To ti je isto ka i seks: ispočetka se svi skidamo

u mraku.”

176

Ne znan kako je on uletija u dop, neko vrime ga u ulici nije bilo ni čut ni vidit, ono, bija se skroz

maka od ovi mulaca iz ulice. Kažen ti, bija je lik iz skroz druge priče. E, sad, ako mene pitaš, ja

mislin da je najvjerojatnije da je sve počelo kad je uša u ovu šemu sa Gogon. Ja mrzin te priče ko je

koga navuka. Meni tako svako malo znaju doć starci od tipa ili cure pa mi kenjaju kako san ih ja

zajeba, ka, da nije bilo mene, mali bi bija čist, diplomira bi u roku, zaposlija se, magistrira,

doktorira, posta gradonačelnik, dobija bi Nobelovu nagradu za fiziku... Ono, na kraju ja ispadnen

kriv za sve njihove zajebe u životu. Neki dan mi je tako čak doša jedan šta se vratio iz nekakve

komune u Španjolskoj. Sad je, ka, čist. Posta je Jehovin svjedok i sad mi je doša, kaže, oprostit!

Moš mislit! On je meni doša oprostit! Jer da san ga ja kaca! Pa mater ti jeben, reko, ka da san ja

trka za tobon sa špricon u ruci!

Ali ta mala Goga, to je stvarno bila zmija. Ka i mater joj, na nju se i uvrgla. Jebate, ta njezina

mater, Mirjana, ja je se sićan još iz vrimena kad san bija mulac: koja je to pičnija bila! Kad bi došla

u Arkade u Stobreču, a to je u ono vrime bilo, ka, misto u điru, ekipa bi padala u afan. Ka Tito da

je doša, samo šta ne mavaju zastavicama. A drolja je bila samo takva, vucarala se s kin je stigla.

Kako je i di uvatila muža, Dadu, Goginoga oca, to niko živ ne zna. Svi su se čudili kako su se njih

dvoje našli. On je bija, ono, krema, iz stare splitske familje, tatin sin, mamino sunce, diplomirani

inžinjer brodogradnje, sve po peesu. A da mu je Mirjana, Mime, sjebala život, sjebala ga je totalno:

toliko ga je varala da se on najposli propija. Živi crnjak.

E, a Goge je bila pljunuta mater, ka da su obe iz istoga kalupa izlili. Jeba te život, ta mala ako je

imala sedamnaest godina puno san ti reka, a hodala je s jednin pjevačem od četiri banke. Tip sve

regularno, žena, dica, a ovamo se slikaje s mulicon po novinama. To je u ono vrime bija veliki

skandal. Pričalo se i da je tip s malon, a da zapravo servisira mamu. Ko će znat šta je bilo?

U svakom slučaju, Goga i Pićo se vinčali, bija veliki pir, tata milicioner puca iz službenoga pištolja,

sve kako ide, je li?... Jebate, ovo san ti zaboravija ispričat. Nije važno za priču, ali da skužiš kakav

je to bija čovik, taj Pićin stari. On mene nikad nije volija. Ja san, ono, bija mangup, a on je bija

pandur, i sad, moš mislit koja je to bila ljubav. Jednon, ima tomu i dvadeset godina, sidin ti ja na

177

klupi na rivi. Sidin na naslonu, a noge san stavio na klupu, kad, evo ti njega. U uniformi. “Šta je,

šta se ti glupiraš?” kaže. “Ništa”, reko, “sidin.” “Daj osobnu kartu”, kaže. “I ako ti na osobnoj karti

nije slika sa dugon koson, krvi mi Gospine, vodin te u stanicu na šišanje!” Ja izvadio osobnu, da mu

je, a na sliji mi kosa još duža nego šta je bila uživo. On popizdio. Ništa ne govori, ali vidiš kako u

njemu kuva. Vrati mi nazad osobnu, pogleda me onako krvnički dvi sekunde i – zuuuuu! – opali mi

trisku. Onako, punon forcon. Pravu pedagošku. “Moga bi se ti i ošišat”, kaže. Ja ništa, šta ćeš se sa

majmunon raspravljat.

I sad ti drug milicioner oženija svoga mlađega sina. Moš mislit kako je sritan bija: mali mu uša u

finu familju. A da si ga koju godinu posli pita šta misli o tim ljudima, posla bi te u pizdu materinu.

Jer, šta je bilo, Mirjana, Gogina mater, otvarala butik pa posudila nekakvu veliku lovu od Pićinih

staraca. Ovi joj, fala Bogu, dali. Računaju, što ne bi priji svojoj dali? E, a prija, opajdara, uzela pare

i ćao đaci. Ni pisma ni razglednice. Čuja san da su se najposli uvatili i po sudu ganjat.

Uto ti se i Pićo i Goga rastali. Ako je prošlo i godinu dana, skužili in starci koja je šema, koji je

temelj, šta se reče, njihove bračne zajednice i, ajmo, svak na svoju stranu. Gogu su špedili u

nekakvu komunu u Italiji, a Pićo otiša u Australiju kod brata. Nike je tamo bija otiša još tamo

osandeset druge – treće, upa u neki posa s ukrasnin plafonima od gipsa, lipo se sredija, čak je sla i

lovu doma. Sićaš se, to je bilo ono vrime najgore inflacije: plaća sto maraka!

Otiša ti sad i Pićo u Australiju i, šta san čuja, bija se lipo snaša doli. Ostavija se dopa, Nike ga uveja

u posa, sve regularno.

Kad, pukne ti u nas rat! I sad, šta ti se dogodi, Nikoli prne u glavu da se on mora vratit. Spika da

nije u redu da on u Australiji ladi jaja dok domovina krvari, da se on mora doć borit i te šeme. Jebi

ga, takav je bija čovik, kužiš? Pićo mi, recimo, nikad nije bija drag ka on Nike. Nike je bija čunka,

borac, uvik prvi u ekipi, pravi Robin Hood. Znaš kad neko ima oni glupi osjećaj za pravdu. E, to ti

je bija Nikola. Nikad nije radija sranja i nikad nije pušta da drugi rade sranja: pravi tatin sin, mali

pandur. Samo šta nije bija pokvaren ka otac, nego, ono, baš pravi momak, kako bi ti reka, samo

178

takav. Ja, recimo, ne virujen da bi se Pićo ikad uvalija u dop da Nikola nije bija u Australiji. Pa

pribija bi ga ka vola da je to sazna. Ka šta ga je, sto posto, i pribija kad je mlađi doša u Australiju.

I sad ti se Nikola vratija u Hrvatsku, uvuka se u uniformu valjda čin je povirija priko granice i

pravac južno bojište. Ne znan je li i mater poljubija, a već je bija tamo na nekakvoj čuki u Istočnoj

Hercegovini! Znaš ono, Trebinje, Trebinje, kad me vidiš jebi me! Dvi nedilje tamo, a onda dvi

nedilje kod kuće, i obavezno, kad dođe ispali cili okvir iz kalašnjikova prid zgradon. Marinkoviću

sa trećega je tako prorešeta rolete.

A onda, odjednon, nema Nikole. Ne vraća se. Di je? Šta je? Svit priča, ranilo ga. Izbužalo ga ka

pirju. Fasova je u kičmu, ostat će nepokretan. Amputiralo mu nogu. Amputiralo mu obe noge.

Amputiralo mu obe noge i obe ruke... Znaš kako to ide kad se takve priče počnu širit. A Nike u

komadu, ništa mu. Zapravo, kurac ništa. Završio ti moj Nikola u ludari. Prnija je. Glava mu na

remontu.

Ja ne znan šta je tu istina, mogu ti ispričat isto šta su i meni ispričali. A priča ide da je Nike jedva

izvuka živu glavu kad su on i još trojica bili na nekome brdu u izvidnici. Bili oni na tome brdu, pa

ih čede ubrale di se šuljaju i osuli haubicama po njima. I tu ti dvojica odma zaginu, a Nike i još

jedan se zavukli ispod nekoga kamena i dvi noći i dva dana tu čučali dok su ih Srbi zasipali. A moš

mislit: osmi misec, zvizdan upeka, ova dvojica šta su odma pala već počeli lagano smrdit, a okolo

granate šibaju leva-leva. I puka čovik. Ko ne bi puka na njegovu mistu.

Vratija se iz ludare nakon misec i po sav ukočen, po cili dan bleji u prazno. Dođe u kafić pa sidne i

muči. Evo, ovako sidne, stavi ruke na kolina pa muči po dvi ure i ne mrda. Jebeš mi mater, pravi

zombi. Koliko su ga nakljukali pilulama, nije zna za se. I tu mu neko, dok je bija tako skurcan,

otkrije čarobni svijet heroina. Da me ubiješ, ne znan di se to zakačija. Znan samo da san ja tu čist

ka Blažena Divica. Majke mi mile! Nisan ima nikakva posla s njin, a posli san ga čak i izbjegava

kad san čuja da se fura. Jebi ga, ne moreš tako. Ako čovik ima šušur u glavi, moraš mu dat šansu da

se sredi.

179

Kužiš, heroin nije za duševne bolesnike, heroin je nešto drugo! Ja se ne boden zato jer me mater

nije dugo dojila ili, šta ja znan, zato jer me je otac pesta, nego zato jer ja to volin i, koliko god to

tebi more glupo zvučat, to je moj život! I možda baš zato se nikad nisan ženija: kad si na dopu sto

posto, ka šta san ja, onda ne moreš imat ništa pokraj toga. Onako turistički imat neku kokicu pa s

njon dilit heroin, to je okej. Ali da tebe neko dili s heroinon – nema šanse! Heroin traži čitavoga

čovika. Tuto kompleto.

E, a to je bija problem sa Nikolon, to da on nije bija čitav. Nije bija svoj, kužiš? Upa je u taj đir iz

očaja i ti to nisi moga gledat. To kako se on fura, jebeš mi sve, to nije bilo normalno. Ti njega ne bi

moga vidit, a da on nije bija zavidan ka zmija. Razvaljiva se priko svake mire. Majke mi, neko je,

ono, gadnu lovu zarađiva na njemu. Moga je samo njega imat za mušteriju. Jer, znaš, triba isto

malo vrimena da čovik toliko propadne pa da počne prosit po ulici. To je jedan ozbiljniji, što se

reče, stadij narkomanije. A Nike je tu bija ekspresan, ono, polaga je dva razreda odjednon. Nakon

nekog vrimena vidiš ga di kljuca po gradu i pobigneš u portun. Majke mi, ja san svašta vidija, ali to

nisan moga gledat.

Nije bilo istina kako se ušemio. Kako je odma naučio sve trikove. Zadnje šta je bilo je da je

provalija svoj stan. Ne opljačka: pljačkat svoje doma ti je za narkomana ka dobar dan. Nego baš

provalija. Toga nema puno, ali se događa, to je, ajmo reć, malo lukavija šema. Čekaš da tvoji negdi

odu, ka šta su Nikolini išli za vikend na selo, a onda upadneš u stan. Razvališ bravu, sve isprivrćeš,

razbijaš, bacaš po podu, paraš štramce – sve moraš namistit ka da su to učinili pravi provalnici.

Nema ništa lipše nego provalit u svoju kuću. Pod jedan, siguran si da te niko neće uvatit, je li, ne

moraš drćat da će ti banit vlasnik i, pod dva, znaš šta je unutra i di šta stoji: keš, zlato, video, linija,

fotoaparat, mikser, sve živo i neživo. Samo kupi brale! Tako je i Nike uletija u sebe u stan. A posli

iša okolo pitat ekipu da zna li iko ko mu je moga provalit. Majke mi, i u mene je bija doša! Znaš

one lažljive narkomanske spike? “Kate”, kaže, “ako doćukaš da neko prodaje crnu, Sonijevu liniju

sa cedeom i dvi glave, obavezno mi se javi.” Ja reko: “Nikola, nemaš frke!” A mislin se u sebi: Daj,

180

gubi se, majmune jedan glupi, još bi me neko moga i povezat s tobon pa da ja najeben što si ti sam

sebi puka gajbu.

A je li tako?

Nego, ima jedno po godine da se i Pićo vratija iz Australije. Jebate, ta dva brata, koja su to dvojica

luđaka. Ovi mlađi se izgleda ponovno počeja furat kad mu se ono brat vratija ovdi da ratuje.

Nestalo nadzora, stariji braco s druge strane oceana, i mladić se opet, je li, odao porocima. I onda

na kraju ispalo cilo sranje: zadužio se kod nekakve njihove mafije doli. Posudio ti Pićo velike pare

od mafijaša, a nije mu se dalo vraćat. Jebi ga, zaboravan čovik.

Ali, momak se priračuna. Nije to ka ovdi pa da moreš čovika čavlat. Doli se za to glava gubi. Ti ga

divljaci pribili jednon, pribili ga drugi put, ubili gospu u njemu treći put... A onda, kad su vidili da

nema koristi od toga, lipo ga uvatili i, điđi-miđi, otkinu ti oni njemu šaku! Cilu šaku! Livu! Nema

više čovik live šake! Papala maca!

Onda se je, da mu se ne bi još štagod gore dogodilo, je li, vratija u Hrvatsku. Svuda pođi – kući

dođi. I sad je čist. Ne fura se više. Jebeš ga, malo je komplicirano samo s jednon rukon napunit

špricu.

Ante Tomić

Zaboravio sam gdje sam parkirao

Vrelo srpanjsko popodne, jedan sat, cijelu noć i jutro padala je kiša. Sada užasno isparava. Pločnik

se osušio i Goga iznosi stolove na štekat. Kafić u kojemu ona radi zove se “Cairo”. Goga je u dugoj

ružičastoj majici na kojoj u visini grudi, preko dvije naslikane srebrne ruke, crnim stoji napisano

“Don’t touch”.

181

Muškarac u odrezanim trapericama i modrim platnenim tenisicama, tridesetih godina, neobrijan, u

kariranoj košulji kratkih rukava kazao joj je dobar dan, ušao u mračnu unutrašnjost kafića i sjeo za

šank. Goga se ljuti:

Zar ne možete sačekati pet minuta?

Mogu kaže tip neočekivano jednostavno. Goga više ne zna što bi rekla.

Izvolite? veli nakon nekoliko minuta perući ruke nad sudoperom.

Jednu borovnicu s puuuuno leda.

Puuuuno leda ponovi Goga smiješeći se.

Vruće.

Upalila je ventilator na šanku, za njegovu rešetku vezane vrpce od sjajnog papira nervozno su

zalepršale. Negdje u susjedstvu čulo se kao da netko vuče ormar po podu, a muškarac je otpio

gutljaj soka i izvadio vrećicu duhana za motanje.

Smotaj i meni rekla je Goga.

Signal Geofizičkog zavoda označio je petnaest sati i počele su vijesti. Tip je naručio drugu

borovnicu i otišao u WC. U kafić su ušla dva tipa u bijelim kombinezonima zamrljanima bojom. U

četiri i po, kod četvrte borovnice, Goga je saznala da se muškarac s dugom kosom skupljenom u rep

zove Krešimir.

Bole me oči kazala je. Navikavam se na leće. Jesi li primijetio da imam leće?

Ne.

Lagano su zeleno nijansirane veli Goga unoseći se Krešimiru u lice preko šanka. Jel da su

dobre?

Tvrde ili meke?

Meke.

Daj mi još jednu borovnicu.

Da ti ne naškodi kaže Goga. Ako ti naškodi, popij jedan pelinkovac.

182

Jedan se par dugo ljubio za visokim stolom u ćošku. Krešimir je čuo odlomke njihova zaljubljenog

razgovora i bilo mu je neugodno zbog toga. Bio je gotovo bijesan.

Pojest će je! kazala je Goga.

Molim? upitao je Krešo odsutno.

Pogledaj kako je ljubi. Progutat će je ko zmija jaje... Jesi li ikad vidio kako zmija guta jaje?

Uživo?!

Na televiziji.

Ja mislim da jesam... Zapravo, sto posto jesam, samo se više ne sjećam kad.

To je strašno kazala je Goga stresavši se od jeze.

Moglo je biti osam sati kada se negdje daleko čula vatrogasna sirena. Kafić je bio pust, Krešimir se

igrao na fliperu koji je jako star i zove se “Flash Gordon”. Tek povremeno, pričala je Goga

Krešimiru, netko zaigra na tom stroju, tako da bi ga vlasnik najradije nekome utrapio.

Natočila je sebi deci soka od grejpa, napustila šank i gledala kako Sizif u kutu nervozno zuri u

srebrnu kuglu.

Jebem ti mater, da ti jebem mater! zaurlao je u jednom času.

I ja tako uvijek popizdim kazala je konobarica sućutno. Što ti je to na košulji?

Što?

Imaš nekakvu fleku na prsima... Evo, ovdje. Vidiš? Kao da je krv... Evo ti ovdje još jedne.

Valjda od brijanja. Ako je novi žilet, redovito se porežem.

Ja brijem noge veli cura. To mi je draže od depiliranja.

Krešimir šuti, malo je mrzovoljan.

Blago vama kaže Goga.

Kome?

Pa muškarcima. Vi ne brijete noge.

Krešo je ubacio novu kuglu.

Ajde pusti me jednu partiju rekla je Goga.

183

Samo je dvaput nespretno i panično zakačila kuglu palicama, treći se put ona sjurila u utrobu stroja

prije nego što je uopće stigla reagirati. Zamahnula je kao da će šakom tresnuti staklenu ploču i

zaustavila se centimetar iznad nje.

Sranje kazao je Krešimir.

Sranje složila se Goga.

Pusti da ti pokažem rekao je muškarac i prije nego se cura snašla stao joj iza leđa. Stavio je ruke

na njezine ruke na fliperu.

Ajmo sad skupa reče zategnuvši oprugu koja je katapultirala kuglu u igru. Dlanovi su mu bili

topli i znojni, osjetila je Goga.

Hopla! viknuo je zadovoljno nakon što je uspio spasiti jednu loptu. Jesi li vidila ovo nekad?

Znaš li kako se ovo zove?

Kako?

Ovo su ti škare. Čiste škare.

Goga je osjećala kako je Krešimir gura bokovima naprijed. Svi na svijetu bokovima guraju fliper,

ali se Goga svejedno u jednome trenu opustila i plašljivo naslonila svoj potiljak na njegove grudi

odostraga. Poljubio ju je u kosu iznad uha. Kroz vrata se vidjela noć bez mjesečine.

Nagradna igra kazao je Krešo.

Molim?

Osvojila si nagradnu igru.

Misliš?

Možda cijeli sat stiskali su se pored flipera. U jednom ju je trenu on podigao, posjeo na staklenu

ploču i primio za koljena odozdo.

Ti bi me ševio? prošaptala je cura. Bi li me ti ševio?

Aha.

Nećemo ovdje rekla je Goga odjednom iznenađujuće trijezno.

Idemo kod mene rekao je Krešimir. Moramo najprije do robne kuće, tamo sam ostavio auto.

184

Noć je, kako smo rekli, bila bez mjesečine. Topla. Goga je ostavila pranje poda i WC-a za sutra

ujutro i zaključala “Cairo”. Pripila se rukama oko pasa uz Krešimira. Svako malo su se zaustavljali

i ljubili.

Znaš koju pjesmu volim kazao je Krešimir. Moon river.

Nemam pojma. Kako to ide?

Moon river, na, na, na, na, na...

Je, znam koja je to stvar. To je stara stvar.

Prošli su pored tipa koji je zurio u osvijetljeni prozor iznad sebe i vikao “Zoke! Zoke, znam da si

doma!” Promakli su pored kurve koja je na lošem engleskom razgovarala s mušterijom. Iz mraka se

čulo samo pljuskanje vode u fontani u parku. Na parkiralištu kod robne kuće Krešimir se zbunjeno

osvrtao.

Jebem ti kaže on.

Šta je?

Zaboravio sam gdje sam parkirao.

Dođi da te poljubim rekla je Goga. Poljubila ga je u usta i ugrizla za vrat. Strašno mi se sviđaš

kaže ona.

Zaboravio sam gdje sam parkirao.

Kakav auto imaš?

Bijeli BMW. Star je jako.

I ne vidiš ga?

Možda je na parkiralištu kod tržnice?

Iznad zgrada je sijevnulo, tren poslije zagrmjelo, ali je ostalo jednako toplo i suho cijele noći. U

svojim sobama gimnazijalke su uvrtale pramenove, Krešimir i Goga penjali su se strmom ulicom

do pazara.

Znaš rekla je Goga tiho bilo mi je malo krivo kad je Miljenko Smoje umro. Jebote, Malo

misto, Velo Misto – pa s tim smo odrasli!

185

Stari je bio jebač veli Krešo. Moj dida ga je poznavao.

Bijelog BMW-a nije bilo ni na parkiralištu pored tržnice. Goga je kazala da jedna njezina

prijateljica uvijek zaboravi gdje je ostavila auto. Doduše, ona je jednom i dijete u kolicima

zaboravila u frizerskom salonu.

Ni na parkiralištu kod starog nogometnog igrališta Krešimir nije mogao naći svoje vozilo. Jedan se

narkoman ljuljao naslonjen na zid pored kontejnera, jedna je mačka dugo gledala našega junaka.

Kako ne znaš gdje si parkirao?

Jebi ga, zaboravio sam.

Pa gdje stanuješ?

U Tolstojevoj.

Ajmo pješke.

I tako su se njih dvoje pješice zaputili u stan koji je Krešimir dobio od svoje stare tetke. Tetka je

umrla prije šest mjeseci. Gorjelo je samo svjetlo u kupaonici. Goga je poduzetno raskopčala

Krešimirove hlače i uzela ga u usta.

Volim te veli on. Volim te. Volim te.

Pazi šta govoriš upozorava ga Goga, iako je, naravno, zadovoljna.

Zbilja mi se jako sviđaš.

Kako je ovo dobro šapće cura.

Nekontrolirano je okretala glavu na jastuku, u jednom je trenu udarila rukom u dasku od kreveta.

Boli li te?

Ništa me ne boli. Prekrasno mi je. Prekrasno mi je, ljubavi. Prekrasno...

Na satu u kuhinji izbija jedan sat. Goga je usnula, a Krešimir je bio na rubu. Ništa se ne čuje osim

povremenih automobila pod prozorom. Do nekoliko će sati svanuti. Malo poslije čut će se potpetice

žena koje rade u samoposluzi u prizemlju. Zvono na vratima, jednom, dvaput, triput. Krešimir ga

isprva čuje kao iz velike daljine, a onda se budi i ustaje. Na stubištu su dva policajca.

Vi ste Krešimir Matić?

186

Da, izvolite.

Vaš je bijeli BMW, registracija... policajac gleda u blok... ST 481 NB?

Gdje ste ga našli? kaže Krešimir.

U vašem je prtljažniku leš žene stare između dvadeset i pet i trideset godina.

187

Stanko Andrić

ARBITRARNOST. Kad sam imao četrnaest godina, mnogo sam razmišljao o Bogu. Čitavo

slobodno vrijeme posvećivao sam razmišljanjima o Bogu. Koliko moraju biti bezumni, umovao

sam, svi oni koji ne vjeruju u Boga Stvoritelja Svijeta! Dovoljno je pogledati oko sebe. (Creatura

glorificat creatorem, stvorenja pjevaju slavu Gospodnju, itd.) Uzmite bilo koji ulomak svijeta, tog

svijeta koji se sastoji od nebrojene množine prizora i lica; recimo, što sve ne sadrži jedan banalan

prizor kuhinjskog stola (metalni pribor za jelo, koji uključuje evoluciju manira za stolom kao i

tajnovitu povijest metalurgije, papirni ubrusi s iznemoglom jeftinom ornamentikom, koja upućuje

na degradaciju simbola od božanstva do kuhinje, porculanske posudice za sol i biber, u kojima još

odjekuje daleki šum slanih mora i koje udvostručenim glasom dozivlju Istok, zveckanjem

porculana i omamljivim zovom začina, zatim razne boce s natpisima u čijem se obliku čuva duga

povijest transformacija, - počevši od pečenih sredozemnih amfora, - tih dragocjenih duguljastih

predmeta u kojima se pohranjuje maslinovo i suncokretovo ulje, ocat, sok od rajčice, itd., itd.), ili

žuta mrlja na podu koju stvara trak svjetla što kroz spuštene rebrenice prodire u sobu, ili sasušene

latice cvijeta ili vlas kose nađena među stranicama jedne knjige, posuđene toga popodneva u

biblioteci, ili moj stol s razbacanim igraćim kartama, audio-kasetama, plastičnim čašama, tubama

ljepila za papir i krema za lice i onih za ruke… Na neki način, u tim svojim vizualnim

meditacijama, ja sam snimao neke imaginarne fotografije, fotografije nasumce odabranih prizora,

isječaka stvarnosti izoliranih i izdvojenih iz te stvarnosti, iz tog svijeta, i tada bi obuhvaćeni

predmeti istupili preda me s nekom novom težinom, jedini, jedinstveni, apsolutni, a njihova bi se

fotografija pretvarala u neporeciv dokument, dokument Božjeg postojanja. Razumijete? Klik!:

kuhinjski stol; klik!: rub ceste; klik!: jedan kut moje sobe… Na taj način, stvari koje me okružuju

zadobivaju nešto sudbinsko i neponovljivo. G. Bachelard je to ovako izrazio:

“Mitolozi su nas naučili da čitamo drame svjetlosti u događajima neba. Ali, u ćeliji sanjača, bliski

su predmeti postali mitovi univerzalnog.”

188

Danas više ne meditiram s onolikim žarom o Bogu, ali zaokupljenost arbitrarnim, njegovim licem i

naličjem, tom kombinacijom slučajnog i esencijalnog, trajna je oznaka mog duhovnog života. Često

mi se dogodi da se usredotočim na neki predmet, ručni sat, škare za papir, četvrtasto pakovanje

mlijeka, i da ga zamišljam kako jedini preživljava globalnu kataklizmu: u njemu bi se, tada, okupila

sva značenja i sve snage nestalog i izbrisanog svijeta, u njemu i pomoću njega preživjeli bi mitovi i

metafizika, on bi postao predmetom kulta i neke apsolutne religije, taboo i fetiš, inkarnacija

božanstva i tabernakul tajanstvenih značenja, kamen spoznaje, zlato za čiju je transmutaciju utrošen

svijet. Najbeznačajniji predmet potencijalno je beskrajno značajan, beskrajno bitan. Možda je ta

smeđa olovka ili taj plastificirani tetrapak od ključne i fatalne važnosti, možda nam upravo jedno

od njih priopćuje Apsolut.

Slutim da je istina bića uvijek onkraj bića. Imenovati, tj. protumačiti jedan predmet svijeta, može se

samo onim najneočekivanijim. U skladbi “Aqua”, uz klokotanje vode i huku valova, čuje se i jedan

magnetski zvuk, kao pri pražnjenju elektriciteta u tekućini. Što ako je upravo u tome bit vode? Što

ako se u toj skladbi identificira vodu, s onu stranu opažaja, s onu stranu, gdje je voda doista voda,

gdje jest voda?

Razrađujući jedan neobičan scenski spektakl, Salvador Dalě je u nju ukljucio i sljedeću

zaprepašćujuću točku:

“Tom ću spektaklu pridodati prelijepu starinsku kadu u koju će se prethodno staviti živa svinja.

Kadu ćemo pokriti providnom plastičnom pločom, a zatim je plombirati. Tako će svi uzvanici moći

pribivati gušenju svinje.”

A. Bosquet: “A koliko će trajati to dražesno mučenje?”

Dalě: “Još ne znam. U svakom slucaju, postavit ćemo mikrofone, tako da će svatko moći po želji

pojačavati agoniju životinje i na taj način širiti strah među prisutnima.”

Ništa, međutim, nije pogrešnije nego pretpostaviti kako je posrijedi bezrazložna okrutnost. Dali,

naime, nastavlja:

189

“To uopće nije bezrazložan čin: time ću, u novom obliku, samo obnoviti uživanja iz djetinjstva, kad

sam čitao srednjovjekovne mistike i djela sv. Ivana od Križa, u rodnoj kući u Figuerasu, koja se

nalazila pored klaonice. Groktanje svinja i krmača bila je svojevrsna muzička podloga mojim

čitanjima mistika. Prilično sam vjeran svojoj prošlosti te ću savjesno rekonstruirati onu atmosferu.”

To nas objašnjenje uvjerava da se doista radi o još jednom slučaju metamorfoze o kojoj je bilo

riječi, da se ispod prividno slučajnih okolnosti jednog mističnog iskustva zapravo skrivao

esencijalni sastojak tog iskustva.

Stanko Andrić

ČITANJE. Preda me padaju neka pismena; mogu to opisati kao otvaranje prozora kroz koji vidim

kako se preko puta otvara susjedov prozor; pogled mi se zaustavlja na stražnjem zidu njegove sobe.

To je označeno. Tako znaci pisma samo omogućuju postojanje glasovima, koji opet omogućuju

postojanje konačnog označenog. Funkcija munjevito potiskuje svrhu duž značenjskoga lanca:

pismu i oglasku ona oduzima svaku tvarnost, vremenitost: to znači da je lanac od n karika za svaki

n poništen. Označeno je supstancija, označitelj njena egzistencija. Čin čitanja nema vremenskih

dimenzija. Bachelard je smatrao da “čitajući riječi, vidimo ih, ali ih više ne čujemo”. Moglo bi se

primijetiti da, primjerice, u riječi “graktati” ne grakću kukasta pismena, nego glasovi; ili da patetika

jednoga “o tempora, o mores” nije patetika kružnica, nego patetika tugaljive grlatosti. Međutim,

treba se bojati da smo s tim argumentom već zašli u ovlasti značenja, u supstanciju znaka. Zapravo,

čitajući riječi, mi ih više niti vidimo niti čujemo. Kad pročitam riječ “ptica”, ono što za me ulazi u

opstanak nije niz slova niti skup glasova, nego pojam, blijeda pernata slika.

Ako je čin čitanja vremenski subdimenzionalan, to znači da je slijed pismo-govor-ideja potpuno

proizvoljan. Taj se slijed može po volji obrtati. Nema razloga da se ne prihvati shema označeno-

označitelj umjesto one označitelj-označeno. Ta je činjenica od neobične važnosti za morfologiju

snova.

190

Svakome se ponekad dogodi da u snu čita. Kako opisati tu čudnovatu mučninu, taj napor da se

razaberu reci jednog teksta koji zapravo ne postoji, kojeg uopće nema s onu stranu čitačeve trenutne

svijesti, kojega nema u svijetu (nekom svijetu), kao predmeta što se unaprijed zadaje? Samo

zahvaljujući krhkoj pohrani pamćenja, mi znamo kako su ti noćni tekstovi vijugavi, kako bezumni.

Jedino u tom kratkotrajnom sjećanju, oni postoje. Pa što je onda uopće to čitanje? Ono je

predmnijevanje koje čita ono što predmnijeva. Mi s naporom pišemo tekst imajući iluziju da ga s

naporoom čitamo. Pisanje se zabašuruje kao čitanje: ono što donosimo ne možemo razlučiti od

onoga što zatječemo. Donosimo li? Zatječemo li? Kako dokučiti čitamo li ili pišemo ako sadržaje

svog duha istodobno nalazimo zabilježene na papiru? Što je prvotnije, zamisao ili zapis? Što čemu

prethodi? Ali upravo smo zaključili da ništa ne prethodi, da nema slijeda, upravo smo izgovorili:

istodobno. Kad čitamo, zamisao hrli i pretječe zapis; kad čitamo u snu, zapis hrli i pretječe zamisao.

Uopće, jedno drugo motre i prate s najvećom budnošću. Ondje je na djelu svjetotvornost riječi;

ovdje imenitost, grafička imenitost stvari. Svjetotvornost riječi i imenitost stvari lice su i naličje

istoga.

Stanko Andrić

LIKANTROPIJA. Pojava da je jedna osoba naizmjence, u pravilnim razmacima, čovjek i vuk.

Pascal je govorio da se “uopće ne divi savršenosti jedne vrline, primjerice hrabrosti, ako uz nju ne

vidi i savršenost oprečne vrline”. Dalje je Pascal još govorio: “Ne pokazuje se veličina time što se

ide u jednu krajnost, nego kad se u isti mah obje krajnosti dosežu, ispunjujući pritom i čitav

međuprostor.” To se može razumjeti kao priznanje veličine shizofrenika. Izmučen prekomjernom

ulogom bića duha, shizofrenik ima opsesivnu potrebu da se, barem nakratko, u nekim noćnim

satima, prometne u biće instinkta.

U sjevernjačkoj “Heimskringli”, u šestom odsjeku “Ynglingasage”, piše da su se nekoć Ođinnovi

ratnici “bacali u boj bez oklopnih košulja; bili su razjareni kao bijesni psi, grizli su i ujedali i bili

snažni kao medvjedi; ubijali su ljude, a oganj i mač nisu im mogli nauditi; takve se borbe nazivaju

191

“berserke”. (Slično je i nepoznati Byzantinac označavan kao Pseudo Cezarije, u svojim

“Dijalozima”, zapisao o starim Slavenima: “Sklavini rado žderu ženske dojke, jer su pune mlijeka,

a povrh toga razbijaju dojenčad o stijene kao štakore. Divlji su, slobodni, bez ikakva poglavara,

budući svoje vođe stalno ubijaju, bilo na gozbi, bilo na putu; hrane se lisicama i divljim mačkama i

veprovima, a međusobno se dozivlju kao vukovi kad zavijaju.”)

Ti su me uznemirujući reci u prvi mah podsjetili na nešto neodređeno i, činilo se, neobično davno;

malo-pomalo, dokučio sam da su posrijedi oni petparački svesci stripova što sam ih hrpimice gutao

i s krajnjim uzbuđenjem čitao u danima svoga pustolovnog djetinjstva. U jednome od tih svezaka

pročitao sam zastrašujući i mračnu priču o zabačenom šumskom naselju jednog plemena Vikinga,

koje se odijelilo od svijeta; lišeno svake veze s okolnim Čovječanstvom, zatvoreno u sebe sama, u

svoju kobnu endogamiju, ono postupno postaje predmetom nepredvidive devijacije, strašne

psihofizičke metamorfoze: poprimajući sve izrazitija anatomska i duševna obilježja vukova, ono se

zapravo pretvara u sablasno pleme uspravnih zvijeri, pleme vukodlaka u rogatim vikinškim

kacigama.

Nije teško zamisliti s kolikom sam čitalačkom radošću danas, pred raskriljenom knjigom “Sage o

Ynglinzima”, našao da je ta davna priča, utjelovljena u naprasnim crtežima tjednih strip-izdanja,

zapravo skrivala nepobitne i čvrste povijesne istine, drevne istine Svijeta.

Otkad znam, vukovi su me trajno zaokupljali na osobit način. To su vrlo dostojanstvene životinje.

Nije isključeno da su sve moje današnje simpatije, pomiješane s neodređenom ali snažnom

nostalgijom, zapravo proizašle iz strahova koji su me svojedobno progonili; jer, kako je poznato,

Europljani svoju djecu neobično rado plaše vukovima. Možda se upravo iz najelektričnijih

trenutaka strave porodilo to instinktivno lukavstvo da postoji jedan jedini put prema spasenju: da

im se pridružim. Pridružiti se bićima Noći, pridružiti se strašnim bićima koja, u krugu usplamtjelih

očiju, prijete onoj osobi koja si Ti, postati jedno od njih – u tome je, dakle, bila ta nečuvena ideja.

Dakako da su vukovi isuviše nepovjerljivi, isuviše pronicljivi a da bi se smjelo i pomisliti da ih se

obmanjuje: pojaviti se ondje s krabuljom, u niskoj nakani da se među njih prokrijumčari jedno biće

192

koje je zapravo još uvijek čovjek – značio bi bez sumnje biti raskomadan još istog trenutka, jedini

način da se pridobije njihovo povjerenje jest da se bez ikakva ostatka, bez trunke žaljenja,

definitivno odbaci to biće koje si bio dosad. Tada ćeš moći spokojno očekivati ishod: ti si zapravo

(kao što si jednom napisao) “ona plahovita divljač koju njena bezazlenost ovlašćuje da polaže pravo

na dobrohotnost svijeta”. U isto vrijeme, ti si vuk.

Povrh svega, vukovi utjelovljuju mržnju na svijet, mržnju prognanika, što je nedostojna kušnja koja

te uvijek iznova zavodi. Zatim, oni stanuju u šumama; poznaju mjesečinu i snježne poljane. Način

su da se približiš i srodiš sa zadahom i truleži koji ih prate, tim atributima smrti, što u svojoj

književnosti možeš samo zamišljati.

Međutim, unatoč svemu, likantropija u pravom smislu riječi nikako ti ne polazi za rukom jer se

uvijek, u rascijepljenoj glavi, malo pomalo pomalja i onaj treći, kao Duh Sveti između Oca i Sina.

Stanko Andrić

STVARNOST. Otkriće da svoj duh možete zamjetno poboljšati ako postavite skupljene dlanove iza

ušiju zapravo je prilično zaprepašćujuće. Time ste, ustvari, jednim empirijskim prodorom, otpočeli

vrtoglavu relativizaciju stvarnosti. Kad bismo mogli dovoljno širokim dlanovima obuhvatiti kakvu

miroljubivu riječ što je izgovara neko umiljato biće, ustuknuli bismo začuvši grozomoran

bezobličan urlik.

“U kazalištu, slika glumice uhvatljiva je posvuda oko nje. Slika njenog osmijeha, njenih očiju,

pramenja njene kose, nalazi se svuda gdje ih, kao sistem valova ili fotona, gledaočevo oko može

uhvatiti.” (Raymond Ruyer)

Tako i zvuci koji, pitomi i umiljati, dopiru do nas nisu, kao što smo skloni povjerovati, stvarnost.

Stvarnost je bezoblična grmljavina iz koje naše točkasto uho izabire jednu nit podnošljivog zvuka.

Ljudska bića, kao i sve životinje, šire oko sebe zastrašujuće zvučne gromade. Zahvaljujući

ograničenosti naše spoznaje svijeta, ta nam je istinska stvarnost, na sreću, nedohvatljiva.

193

Ali što ako zaštitnički mehanizmi, na koje nemamo nikakva utjecaja, koji su bezrazložni poklon

neke nedokučive milosti, u jednom trenutku isto tako bezrazložno otkažu? Što ako se brane i oklopi

odjednom rasprsnu, a razularena stvarnost provali k nama, u nas, neizmjerno ranjive? Po svemu

sudeći, ako se to dogodi, propast (Damoklov Mač Stvarnosti (zateći će nas u vrlo neobičnom

stanju, u paradoksalnoj situaciji uvjerenih ignoranata i poricatelja te iste stvarnosti. U taj se položaj

nismo doveli nekim smišljenim načinom, odabirom ili nekakvom bahatošću. Radi se o

neumoljivom slijedu nužnih događaja, o predestinaciji, o neizbježivom stanju znanstvenog

solipsizma u koje smo zapali. Prizor katastrofe bit će stoga uzbudljiv: zabavljene (u krilu

neizmjerne stvarnosti) strogim izvodima o nepostojanju stvarnoga svijeta, stvarnost će nas,

provaljujući sa svih strana, pograbiti, raspršiti, izbrisati.

Jednom sam u tramvaju zavirio u novine što ih neki gospodin držaše raskriljene. Uz fotografiju

mnoštva okupljenog na Trgu stajala je obavijest da je danas, u 14 h, uz prigodan ceremonijal

podignuta banska zastava itd. Danas? Danas u 14 h? Od događaja nas je dijelilo svega dva-tri sata,

zanemariv razmak, kao da se tu poriče nužnost distance između događaja i obavijesti o njemu, kao

da su obavijest i događaj istodobni. Novinska se obavijest činila, štoviše, suvislijom i stvarnijom od

samog događaja. Pomislio sam da bi mu lako mogla prethoditi. Stvarnost je, činilo se, nezgrapna

projekcija čovjekove predodžbe, njen okašnjeli odraz, otrcana kopija. Zamoran je napor ta dužnost

da je svagda reproducira, da se odigra to oronulo kazalište. Zacijelo već ponegdje i izostaje; uskoro

će ga posvema nestati. Ima i odrješitijih, heretičnijih autora:

“Na Zapadu je međutim sve glasnije mišljenje da je svet prestao postojati 23. 4. 1888. Ostatak

istorije je samovolja i inercija podržavana zahuktalom propagandnom mašinerijom, a u novije

vrijeme halucinogenima u koka-koli i euro-kremu, te neprestanim tokom TV-programa koji

arhivske snimke sveta lukavo vraća u prazan prostor posredstvom magnetoskopa.” (S. Basara)

Korijeni te globalne duhovne devijacije sežu duboko, duboko u filogenetsku i ontogenetsku

prošlost.

Dijete na primjer pita: “Koja je najdalja zemlja? Australija?”

194

Odrasli: “Misliš najdalja od nas?”

Dijete: “Ne od nas, nego koja je NAJDALJA…”

U tom kratkom dijalogu, Dijete zastupa udaljenost kao apsolutni atribut stvari, a ne puku relaciju.

Odrastanje je, zapravo, postupno oduzimanje takvih atributa stvarima. Stvari blijede, izjednačavaju

se, iščezavaju. Dosljedan strukturalizam, za koji je “predmet” samo opreka svoje opreke, mora

zaključiti da postoji samo ono što može ne postojati. Ergo, Bog ne postoji. Ergo, Svijet ne postoji.

Postoje samo propadljiva phaenomena u neprekidnim metamorfozama.

Ova besmislena knjiga također ne postoji. Ali ona se nakanila iskupiti tako da od te neizbježivosti

podmuklo načini ideal. Zamišljena je kao knjiga ni o čemu: o upravo bezočno, do drskosti sitnim

stvarčicama, o samouvrnutim stvarima, o nestalim stvarima koje nestaju ako ih se promatra više od

jednog časka. Mučna knjiga u kojoj će se rečenice i poglavlja (obrćući i zlorabeći veličanstveni

uzor kamenova što sastaviše piramide i drevne hramove) sklopiti na takav način da pred našim

očima na koncu ostane praznina, očevidno ništa.

195

Željko Zorica

Rigalice

Riječ Garguj imenuje strašnog zmaja koji je krajem XIII. stoljeća živio u rijeci Seini, pokraj grada

Rouena. Izvedenica je iz francuske riječi LA GARGOUILLE. To biće mraka i pakla dugi je niz

godina, praveći vodene vrtloge, uzrokovalo poplave koje su uništavale ljetinu i davile stoku i

građane Rouena. U žestokoj borbi nadvladao ga je i sasjekao na komade heroj Rouena, nadbiskup

St. Romain – danas svetac.

Potomci ubijenog zmaja, rođeni iz komada njegova tijela, razbježali su se cijelom Europom. Tu

gargujsku strku po cijelom kontinentu povijest zove prvom velikom migracijom garguja.

Ta se seoba poklapa sa završetkom gotičkoga razdoblja u povijesti umjetnosti. Drugu gargujsku

strku datiramo u kraj XIX. stoljeća i početak XX. Tijekom druge seobe, garguji doseljavaju u

Hrvatsku i nastanjuju se u okolini većih gradova: Zagreba, Osijeka, Đakova, Varaždina, Splita…

Narod im nadijeva skupno ime – rigalice. Legenda kaže da su okolinu Zagreba naselili istodobno s

povratkom arhitekta i umjetnika Hermana Bolléa s njegovih europskih putovanja.

Dr. Zabludovsky legendu smatra istinitom i tvrdi da su znatiželjni garguji pratili Bolléa, želeći

otkriti što će on učiniti s gomilom papira, skicama i crtežima njihovih predaka – gotičkih garguja.

Jer, putujući Europom, napose Njemačkom i Italijom, Bollé je “skidao” obličja skulptura koje su

krasile pročelja mnogih katedrala i građevina. Tako je i navukao kroničnu vratobolju. Krajem XIX.

stoljeća povjesničari bilježe česte poplave, oluje i potrese u Zagrebu i okolici. Međutim, do

današnjih dana nitko osim šarlatana Zabludovskog nije smatrao da su tim nepogodama uzročnici

baš Bolléovi garguji.

Moderni naučnici skloni su povjerovati da u tvrdnjama dr. Zabludovskog postoji zrnce istine.

Indikativno je, kažu, da su baš sa završetkom gradnje zagrebačke katedrale spomenute nepogode

iščezle.

196

Teoriju da su garguji odselili dalje na Istok, Zabludovsky odlučno opovrgava (o tome priča na

stranici 49).

Gospodin zoolog Lime garguje dijeli u nekoliko skupina: kopnene i vodene, drvene i metalne,

vatrene i zračne, te raštrkane i skupljene. Zagrebački garguji po toj klasifikaciji pripadaju vodenim,

kopnenim i zračnima. Redom – tu su kopneni: Behemot, pantera i Trol; zračni: šišmiš i zmaj;

vodeni: demon Rs i križanac morskoga lava i tigra. Zajedničke su im karakteristike: veličina do

1,50 m, lukavost, brzina, zloća i dobrota ovisna o situaciji, znatiželja, gurmanstvo, ljepota ružnoga,

te riganje vatre.

Simbolički gledano, predstavljaju podzemne sile Zla i pakla. Njihova obličja postavljaju se na

pročelja katedrala iz dva razloga. Upozoravaju vjernike da se čuvaju skretanja s pravilnog puta

vjere, ili pak izriču prosudbu umjetnika o suvremenicima koji, portretirani u gargujske nakaze,

zabavljaju narod. Često su to i likovi iz Biblije, legendi i narodnih predanja. Garguji su tako čuvari

negativnog prostora, čekači posrnulih duša, postavljači pitanja, žeđači znanja. Suprotno vanjskom

prostoru koji garguji čuvaju, prostor katedrale simbolizira vjeru, uzvišeni duh i izravan doticaj sa

Svemogućim.

Djelatna funkcija koju rigalice obavljaju (otud im i ime) svodi se na odvođenje vode za velikih

kiša. Na mjestu hrptenjače izdubljen je utor kroz koji voda otječe u gargujsko ždrijelo i kroz usta

pada na zemlju.

Prvi spomen katedrale u Zagrebu potječe iz XIII. stoljeća, a njezina je gradnja, nakon mnogih

nedaća i prirodnih katastrofa, u potpunosti okončana tek u XX. stoljeću. Iz 1217. godine potječe

isprava Andrije II. u kojoj se kaže “pošto smo putujući u svetu zemlju stigli u zagrebačku biskupiju,

dali smo počasnim biskupima posvetiti zagrebačku stolnu crkvu, što ju je… u čast kralja

Stjepana… podigao kralj Ladislav”. Prvi dokaz o vjerojatnom postojanju crkve na današnjem

mjestu jest isprava pape Aleksandra IV. iz godine 1258. u kojoj se biskupu Filipu daje dozvola da,

nakon provale Tatara, sagradi crkvu na prikladnijem mjestu. Za gradnju katedrale najviše je učinio

biskup Timotej (1261-1287), no crkva je konačno presvođena tek početkom XVI. stoljeća. U XVII.

197

stoljeću, za biskupa Benedikta Vinkovića, dovršen je portal katedrale kao i južni zvonik, prema

nacrtima graditelja Ivana Alberthala. Tako su krajem XIX. stoljeća u građevini zagrebačke

katedrale postojali mnogi stilovi, od romanike do gotike u arhitektonskoj strukturi i ukrasu, do

renesanse i baroka u unutarnjem uređenju. Ipak, pred kraj prošloga stoljeća odlučilo se pristupiti

restauraciji katedrale, čemu je poseban poticaj dao potres iz 1880. koji je dobro uzdrmao zidove

stare crkve. Za glavnog arhitekta restauracije izabran je Nijemac Herman Bollé, prvi ravnatelj

Obrtne škole u Zagrebu. Bollé je obnovio katedralu tako da je sve što nije bilo u gotičkom stilu

uklonio i dogradio u novogotičkom stilu koji imitira oblike srednjovjekovne arhitekture. Tako su

nastala i dva zvonika na pročelju. Kiparski ukras na pročelju i zvonici katedrale uglavnom su

nastali prigodom restauracije, većinom prema nacrtima Bolléa koji je i ukrasima nastojao izraziti

duh gotike. Građevne, klesarske, drvorezbarske i bravarske radove pri restauraciji katedrale

uglavnom su, do kraja XIX. stoljeća, izvodili meštri iz kruga Obrtne škole.

Fotke: str. 45

Pogled na katedralu – gradnja novih zvonika, 1893.

Pogled na katedralu s Jelačić-placa, 1882.

str. 46.

… garguj – križanac morskog lava i tigra – desni zvonik prvostolne crkve

str. 47.

Otac svih rigalica – vodeni zmaj LA GARGOUILLE

str. 48.

Zagreb oko 1780., u desnom kutu se vidi katedrala sa starim zvonikom

Pročelje katedrale iz 1877. godine

198

Sadržaj:

Krešimir Bagić: Proza urbanog pejzaža

Davor Slamnig

Čudovište

Botanička bajka

Salamama

Pješčani kraljevi

Milko Valent

Igra fluida

Edo Budiša

Lijepa priča

Pakleni izum Antonia Brava

Prodavaonica tajni

Stanislav Habjan

Đonijeva slika ili ljubav gomile

Crni mercedes

Ljubavnice

Nemoguća varijanta

Poštari lakog sna

Edo Popović

Čovjek koji je ubio vlastitu sjenu

Goli grad

Boris Gregorić

Ruska ljubav

Večer na Pigalleu

199

Gramatika Westerna

The Birth Of A Nation

Gdje je nestala deveta priča

Staromodna izjava

Snob

Gospodin James Fox

Krupne koke

Dwight Stones

Carmen Klein

Nasilna smrt Ignaza Harolda

Metamorfoze

Tronogi blues

Delimir Rešicki

Bajka

Krešimir Mićanović

Enformel

Strah

Zoran Ferić

Blues za gospođu s crvenim mrljama

Miljenko Jergović

Gong

Dijagnoza

Kad se čovjek jako uplaši

Robert Perišić

Rekonvalescent

Borivoj Radaković

200

Živinsko gospodarstvo

Roman Simić

Čvorci

Ante Tomić

Pioniri maleni

Zaboravio sam gdje sam parkirao

Stanko Andrić

Arbitrarnost

Čitanje

Likantropija

Stvarnost

Željko Zorica

Rigalice

201

202