Kada pokušavam ukazati zašto nam je istina važna, ono što mi prvo

I.

Kada pokušavam ukazati zašto nam je istina

važna, ono što mi prvo pada na pamet jest

misao koja možda izgleda nedvojbeno banalno,

no ipak je neupitno primjenjiva. To je misao

da istina često ima vrlo važnu praktičnu pri-

mjenu. Svako društvo koje uspijeva biti barem

minimalno funkcionalno, mora imati, kako

mi se čini, beskompromisnu viziju beskonačno

promjenjivog dobra istine. Konačno, kako bi

društvo koje nedovoljno vodi računa o istini

moglo donijeti dovoljno nadležne prosudbe i

odluke u vezi s najpovoljnijom organizacijom

16 O istini

svoje javne djelatnosti? Kako bi uopće moglo

prosperirati ili čak opstati ne znajući dovoljno

o relevantnim činjenicama koje bi mu pomogle

da uspješno provodi vlastite ambicije i mudro

i učinkovito se bori s poteškoćama?

Još mi jasnijim izgleda da više razine civi-

lizacije u još većoj mjeri moraju ovisiti o sa-

vjesnom poštivanju važnosti poštenja i jasnoće

u prenošenju činjenica te o upornoj brizi za

točnost pri određivanju što su to činjenice.

Prirodne i društvene znanosti, jednako kao i

rukovođenje javnim pitanjima, zasigurno ne

mogu uspijevati, osim ako se to poštivanje

i briga brižno ne održavaju. Isto vrijedi i za

praktične vještine i umjetnost.

Živimo u neobično doba kada mnogi obra-

zovani pojedinci istinu ne smatraju vrijednom

bilo kakvog posebnog poštovanja. Naravno,

dobro je poznato da je nehajan odnos spram

istine manje ili više endemna pojava među pu-

blicistima i političarima, gdje je karakteristično

17Harry G. Frankfurt

da pojedinci prodaju značajne količine magle,

laži i svake druge vrste prijevare i podvale

koju uspiju smisliti. To nije novost, i na to

smo navikli.

Nedavno se, međutim, slična inačica ta-

kvog pristupa, ili čak njezin ekstremni oblik,

na uznemirujući način raširila čak i u sloju ljudi

koji smo možda naivno smatrali pouzdanijim.

Mnogi su se besramni skeptici i cinici glede

važnosti istine (ili glede važnosti odavno

uspostavljenih ograničenja spram plagiranja)

ukazali među uspješno prodavanim i nagrađi-

vanim autorima, kolumnistima vodećih novina

i dosad cijenjenim povjesničarima, biografima,

esejistima, teoretičarima književnosti, roma-

nopiscima, pa čak i filozofima, na koje bi se

od svih ljudi najprije moglo računati da će to

smatrati lošim.

Ti besramni protivnici zdravog razuma (čla-

novi određene karakteristične podskupine sebe

nazivaju “post-modernistima”) prevratnički i

18 O istini

nedemokratski niječu da istina uopće posjeduje ikakvu doista objektivnu stvarnost. Zbog toga niječu da je istina vrijedna bilo kakvog nužnog poštovanja ili priznanja. Oni doista izričito odbacuju pretpostavku koja nije samo potpuno temeljna za odgovorno istraživanje i promišljanje, nego se čini i da je u osnovi potpuno bezazlena: pretpostavku da je pita-nje “što su to činjenice” korisna ideja, ili da je to barem ideja s razumljivim značenjem. Što se tiče prava na poštovanje i priznanje koje obično pripisujemo činjenicama i istini, post modernističko je gledanje da je to pravo u konačnici na raspolaganju da ga prigrabi tko želi. Ustrajavaju na tome da je to samo pitanje pogleda na stvari.

Nepotrebno je isticati da svi mi često, svjesno i s uvjerenjem, određene pretpostavke označavamo kao istinite, a druge kao neisti-nite. Postmodernističke mislioce, međutim, ne plaši neosporno sveprisutan prihvat takve prakse. Što još više iznenađuje, ne zbunjuju


ih čak ni njezini česti vrijedni dosezi i po-sljedice. Razlog za tu neprobojnu ustrajnost je taj, sukladno postmodernističkom načinu razmišljanja, što se razlike koje činimo između onoga što je istinito i što nije više ne rukovode ničim neprijeporno objektivnijim ili nužno autoritativnijim nego što su naši pojedinačni pogledi na stvari. Ili, sukladno drugoj inačici iste doktrine, nisu osobne perspektive nužno te koje određuju tijek stvari; točnije rečeno, stvari određuju ograničenja koja su svima nama nametnuta, ili putem strogih gospodarskih i političkih zahtjeva ili putem snažno motivira-jućih navika i običaja našega društva. Ono na što se postmodernisti posebno oslanjaju jest sljedeće: ono što pojedinac smatra istinitim je ili samo funkcija njegova osobnog motrišta ili je to određeno onime što je pojedinac prisiljen smatrati istinitim uslijed raznolikih složenih i neizbježnih društvenih pritisaka.

Taj mi se argument čini ne samo preplit-kim, nego i maglovitim. Naravno, neupitno je,

20 O istini

bez obzira na to što bi postmodernisti ili netko

drugi mogli reći, da, primjerice, inženjeri i

arhitekti moraju težiti da dosegnu – a to im

povremeno i uspijeva – zbiljsku objektivnost.

Mnogi od njih su, uz općenito pouzdanu

točnost, iznimno vješti u procjeni prepreka

inherentnih provođenju njihovih planova,

kao i resursa dostupnih u svrhu svladavanja

tih prepreka. Pažljivo provedena mjerenja,

ključna za njihove projekte i konstrukcije, ne

mogu se vjerodostojno zamisliti kao podložna

varijacijama i hirovima kakve bi uključivala

ovisnost o pojedinačnoj perspektivi; također

ne bi bilo plauzibilnije ni da se o njima raz-

mišlja kao podložnima često proizvoljnim ili

nerelevantnim zahtjevima društvene discipline

i zabrana. Očito je da moraju biti precizna,

no preciznost nije dostatna. Mjerenja moraju

biti postojana, pod kakvim se god uvjetima

i iz kakvog god očišta provode, i moraju biti

ispravna.


Pretpostavimo da se most sruši pod uobi-

čajenim opterećenjem. Što bi nam to govorilo?

U najmanju ruku to da su oni koji su most

projektirali ili izgradili načinili neke prilično

velike pogreške. Bilo bi nam očito da su barem

neka od rješenja koja su osmislili prilikom

rješavanja mnogostrukih problema s kojima

su se susreli bila fatalno pogrešna.

Isto naravno vrijedi i u medicini. Liječ-

nici moraju nastojati donijeti odgovarajuće

prosudbe u pogledu postupanja s bolešću ili

povredom. U skladu s time moraju znati za

koje se lijekove i postupke može pouzdano

očekivati da će pomoći njihovim pacijentima;

trebaju znati za koje se zapravo ne može

očekivati da budu od ikakve zbiljske koristi,

a trebaju znati i koji će vjerojatno biti štetni.

Nitko pri zdravoj pameti ne bi se oslonio

na građevinara ili se prepustio brizi liječni-

ka koji ne haje za istinu. I pisci, umjetnici i

glazbenici moraju, na svoje posebne načine,

22 O istini

znati kako da stvari dovedu u red. U najmanju ruku moraju moći izbjeći da predaleko odu pogrešnim putem. Tijekom svojega kreativnog rada, redovito nailaze na bitne probleme, primjerice probleme tehnike i stila. Neki načini postupanja s tim problemima očito su daleko bolji od drugih. Možda ni jedan način postupanja s bilo kojim od njih nije neosporno i isključivo ispravan. Međutim, mnoge od alternativa su očito neispravne. Doista, neke su odmah i bez proturječja prepoznatljive kao istinski grozne.

U svim tim kontekstima postoji jasna razli-ka između ispravnog i pogrešnog postavljanja stvari, pa je tako učinjena i jasna razlika izme-đu istine i neistine. Često se tvrdi da je situacija drukčija kada je riječ o povijesnoj analizi i društvenim komentarima, a posebno kada je riječ o vrednovanju ljudi i usmjerenja koja takve analize i komentari općenito uključuju. Argument koji se obično navodi u prilog toj tvrdnji jest da na takvo vrednovanje uvijek jako


utječu osobne okolnosti i pristup ljudi koji ih tvore, pa zbog toga ne možemo očekivati da povijesna djela ili društveni komentari budu strogo nepristrani i objektivni.

Naravno, subjektivni je element u takvim pitanjima nezaobilazan. No postoje važna ograničenja u pogledu dosega različitosti pri interpretaciji činjenica čiji bi se prikaz, primjerice, mogao očekivati od ozbiljnih po-vjesničara. Postoji dimenzija zbilje u koju se čak ni najsmjelije – ili najljenije – upuštanje u subjektivnost ne smije usuditi ući. To je na tragu čuvenog odgovora Georgesa Clemen-ceaua kada su ga zamolili da pretpostavi što će budući povjesničari reći o Prvome svjet-skom ratu: “Neće reći da je Belgija zauzela Njemačku.”

II.

Bez obzira na to, mnogi ljudi sebe uspijevaju

uvjeriti – ponekad prilično gordo – da se

normativni (tj. vrijednosni) sudovi ne mogu

ispravno gledati kao ili istiniti ili neistiniti.

Njihovo je mišljenje da sud te vrste zapravo

ne postavlja nikakav činjenični zahtjev, tj.

nikakav zahtjev koji bi bio bilo ispravan ili

neispravan. Oni smatraju da takve prosudbe

samo izražavaju osobne osjećaje i stavove koji,

strogo gledano, nisu ni istiniti ni neistiniti.

U redu. Pretpostavimo da to možemo

prihvatiti. Svejedno ostaje jasno da prihvaćanje

26 O istini

ili odbacivanje vrijednosnog suda mora ovi-

siti o drugim prosudbama koje su po sebi

pravocrtno nenormativne, tj. o tvrdnjama o

činjenicama. Zbog toga ne možemo razborito

prosuditi je li određena osoba nemoralna,

osim na osnovi činjeničnih tvrdnji koje opisuju

slučajeve njezina ili njegova ponašanja koje

se čini da daje konkretne dokaze o moralnoj

manjkavosti. Štoviše, te činjenične tvrdnje u

vezi s ponašanjem te osobe moraju biti istinite,

a slijed kojim iz njih izvodimo vrijednosne

sudove mora biti istinitosno relevantan. Inače

ni tvrdnje ni postupak izvođenja suda ne

mogu učinkovito opravdati zaključak. Ničim

neće pokazati da je vrednovanje utemeljeno

na njima razborito.

Tako razlikovanje između onoga što je

istinito i što je neistinito ostaje kritički re-

levantno za naše vrijednosne ili normativne

sudove, čak i ako prihvatimo da razlikovanje

istine od neistine nema neposrednu primjenu


na same te sudove. Možemo dopustiti, ako to

smatramo mudrim, da naše vrednovanje nije

ni istinito ni neistinito. Ne možemo, međutim,

dopustiti sličnu karakterizaciju činjeničnih

tvrdnji ili izvođenja zaključka kojim moramo

pokušati podržati vrednovanje.

Na isti su način činjenične tvrdnje nužne

pri objašnjavanju i vrednovanju svrhe i ciljeva

koje odaberemo i koje pokušavamo slijediti.

Naravno, mnogi mislioci niječu da se naš izbor

svrhe i ciljeva – u najmanju ruku barem onih

koji nisu izabrani zbog svoje instrumentalne

vrijednosti za dosezanje krajnjih težnji – uopće

može racionalno opravdati. Oni ustraju na

tome da svrhe i ciljeve prihvaćamo jedino

zahvaljujući onome što slučajno osjećamo ili

želimo.

No zasigurno je jasno da velikim dijelom

objekte koje želimo i volimo, i kojima se

posvećujemo, biramo zbog onoga što u vezi

s njima vjerujemo, primjerice, da će nam

28 O istini

povećati blagostanje ili zaštititi zdravlje, ili

da će na neki drugi način služiti našim inte-

resima. Zbog toga je istinitost ili neistinitost

činjeničnih tvrdnji na koje se oslanjamo pri

objašnjavanju ili preispitivanju našega izbora

ciljeva neizbježno relevantna za racionalnost

naših stavova i izbora. Ako ne znamo gledamo

li s pravom na različite činjenične prosudbe

kao istinite, ne možemo znati ima li naš osjećaj

i izbor doista smisla.

Zbog tih razloga, ni jedno društvo sebi

ne može priuštiti da spram istine pokaže

prijezir ili nepoštovanje. Nije, međutim, do-

voljno da društvo samo prihvati da su istina

i neistina, nakon što je sve rečeno i učinjeno,

legitimni i važni obrasci. Uz to, društvo ne

smije zapostaviti poticaj i podršku sposobnim

pojedincima posvećenima otkrivanju i primjeni

važnih istina. Štoviše, kakve god pogodnosti i

dobitke ponekad možda može steći prodava-

njem magle, prikrivanjem ili običnim lažima,


društvo sebi ne može priuštiti da podnosi bilo

koga ili bilo što u ulozi poticatelja nehatne

ravnodušnosti spram razlikovanja istine i

neistine, a još se manje može upustiti u jadnu,

narcisoidnu farsu da je poštivanje istinitosti

činjenica manje važno od “vjernosti samome

sebi”. Ako postoji bilo kakav stav inherentno

protivan pristojnom i uređenom društvenom

životu, onda je to taj.

Društvo bezobzirno i uporno nemarno

u bilo kojemu od tih vidova osuđeno je na

propadanje ili, u najblažem slučaju, kulturnu

inertnost. U svakom slučaju neće biti sposobno

za bilo kakav važniji doseg, pa čak ni za bilo

kakvu organiziranu ili razboritu ambiciju.

Civilizacije nikada nisu zdravo napredovale

i ne mogu zdravo napredovati lišene velike

količine pouzdanih činjeničnih informaci-

ja. Također ne mogu prosperirati ako su

opterećene zarazom pogrešnih vjerovanja.

Da bismo uspostavili i održavali naprednu

30 O istini

kulturu, moramo izbjeći da nas zaglupljuje

bilo pogreška, bilo neznanje. Moramo znati

mnoge istine i, naravno, moramo znati kako

da ih produktivno uporabimo.

Nije to samo društveni imperativ. To se

odnosi i na svakog pojedinca. Pojedincima

su istine potrebne da bi uspješno mogli krčiti

put kroz šikaru rizika i prigoda s kojima se

svi ljudi, bez iznimke, susreću tijekom života.

Moraju znati istinu o tome što da jedu i što da

ne jedu, kako da se obuku (temeljem činjenica

povezanih s klimatskim uvjetima), gdje da žive

(u svjetlu informacije o stvarima kao što su

crte tektonskih poremećaja, učestalost odrona,

blizina trgovina, radnog mjesta i škola), kao

i kako da rade ono za što su plaćeni, kako

da podižu djecu, što da misle o ljudima koje

susreću, što mogu postići, što bi htjeli postići,

kao i o beskonačnoj mnogolikosti drugih

običnih, no vitalnih pitanja.


Naš uspjeh ili neuspjeh u svemu što podu-

zimamo, a time i u životu općenito, ovisi o

tome rukovodi li nas istina ili pak postupamo u

neznanju ili temeljem pogrešnih pretpostavki.

On također, naravno, iz temelja ovisi o tome

što činimo s istinom. Lišene istine, stvari

su osuđene na propast već prije no što smo

krenuli.

Ne možemo zbiljski živjeti bez istine. Istina

nam je potrebna ne samo zato da bismo razu-

mjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo

znali kako da uopće preživimo. Nadalje, to je

nešto što ne možemo jednostavno ne primije-

titi. Zbog toga smo prisiljeni shvatiti, barem

implicitno, da nam je istina važna. Slijedom

toga također smo prisiljeni shvatiti (i ovdje

barem implicitno) da istina nije značajka uvje-

renja spram kojega sebi možemo dopustiti

ravnodušnost. Ravnodušnost bi bila pitanje

ne samo nehatne nerazboritosti. Vrlo brzo bi

se pokazala kao fatalna. U onoj mjeri u kojoj

32 O istini

priznajemo njezinu važnost za nas, ne možemo sebi razumno dopustiti da odustanemo ili od želje za istinom o mnogim stvarima ili od težnje da je dosegnemo.

III.

Možemo, međutim, s pravom zapitati: otkad

je razboritost nama tako važna? Poznato je

da ljudski rod ima dar za zanemarivanje i

izbjegavanje zahtjeva racionalnosti, koji vrlo

često iskazuje. Kako se onda uopće može

smatrati vjerojatnim da ćemo poštovati i pri-

hvatiti racionalni imperativ da istinu uzmemo

ozbiljno?

Prije no što preuranjeno odustanemo sami

od sebe, dopustite da u raspravu uključim

neke primjenjive (a nadam se i korisne) misli

istaknutog portugalsko-nizozemsko-židovskog

34 O istini

filozofa Barucha Spinoze. Spinoza je tvrdio

da bez obzira na to koristimo li, prihvaćamo

li ili uzgajamo vrstu racionalnosti o kakvoj

se ovdje govori, ta će nam vrsta racionalnosti

biti nametnuta. Bez obzira na to sviđa li nam

se to ili ne, mi zaista ne možemo izbjeći da joj

se podvrgnemo. Na to nas, kako je Spinoza

shvaćao to pitanje, tjera ljubav.

Spinoza je prirodu ljubavi objasnio na

sljedeći način: “Ljubav nije ništa drugo nego

radost s pripadnom idejom vanjskog uzroka”

(Etika, 3. dio, postavka 13, komentar). Što se

tiče značenja “radosti”, pretpostavio je da je

to “ono što slijedi strast kojom… (pojedinac)

postaje savršeniji” (Etika, 3. dio, postavka 11,

komentar).

Pretpostavljam da će mnogim čitateljima

ove prilično neprozirne misli biti prilično

neprivlačne. One doista izgledaju odbojno

zamagljene. Čak i bez obzira na tu prepreku,

da se Spinozine misli uporabe na produktivan


način, pitanje je li on prije svega bio mjeroda-

van da s ikakvim posebnim autoritetom govori

o ljubavi, možda nije nerazborito. On naime

nije imao djece, nikada se nije ženio, a čini

se da nikada nije imao ni stalnu prijateljicu.

Naravno, te pojedinosti povezane s nje-

govim privatnim životom nemaju nikakve

vjerodostojne relevantnosti, osim u pogledu

pitanja njegove nadležnosti u pogledu roman-

tične, bračne i roditeljske ljubavi.

No ono na što je zapravo mislio kada je

pisao o ljubavi nije, međutim, bila ni jedna od

gore navedenih vrsta. Zapravo nije posebno

mislio ni na jednu inačicu ljubavi koja bi kao

svoj objekt nužno imala osobu. Pokušat ću

objasniti što mislim da je imao na umu.

Spinoza je bio uvjeren da svaki pojedinac

ima svoju temeljnu prirodu koju tijekom po-

stojanja nastoji ostvariti i održati. Drugim

riječima, mislio je da u svakom pojedincu

36 O istini

postoji urođeni poriv da postane i ostane ono

što taj pojedinac u svojoj biti jest. Kada Spinoza

piše o “strasti kojom… (pojedinac) postaje

savršeniji”, misli na izvana uzrokovano uve-

ćanje sposobnosti pojedinca za preživljavanje

i razvoj u ispunjavanju svoje temeljne prirode

(otuda “passio”, tj. promjena kod pojedinca

koja ne nastaje njegovom vlastitom akcijom,

nego prije promjenom u odnosu prema kojoj

je pasivan). Kada se god sposobnosti pojedinca

za dosezanje tih ciljeva povećaju, povećanje

pojedinčeve moći za njihovo postizanje prati

osjećaj veće vitalnosti. Pojedinac je svjestan

energije i širenja sposobnosti da postane i održi

ono što u svojoj biti jest. Na taj se način više

osjeća samim sobom. Osjeća se potpunije živ.

Spinoza pretpostavlja (dovoljno vjerodo-

stojno, po mojemu mišljenju) da to iskustvo

povećanja vitalnosti, ta svijest o povećanju spo-

sobnosti da se ostvari i održi prava priroda po-

jedinca inherentno stvara osjećaj oduševljenja.


To oduševljenje se možda može usporediti s

oduševljenjem koje često doživimo kao po-

pratnu pojavu uz oživljujuću vježbu pri kojoj

se pluća, srce i mišići naprežu više no inače.

Kada energično vježbaju, ljudi se često osjećaju

potpunije i osjetnije živima nego prije vježbe,

kada su u manjem opsegu i manje neposredno

svjesni vlastitih mogućnosti, kada su manje

uronjeni u osjećaj vlastite vitalnosti. Mislim

da takvu vrstu iskustva Spinoza ima na umu

kada govori o “radosti”; radost, kako mislim

da je on razumijeva, jest osjećaj povećanja

životne snage i sposobnosti nastavka života,

u skladu s našom najizvornijom prirodom.

Ako osoba koja doživljava radost shvati da

radost ima određeni vanjski uzrok, odnosno

ako osoba identificira nekoga ili nešto kao

objekt kojemu duguje radost i o kojemu radost

ovisi, Spinoza smatra da će osoba nužno

voljeti taj objekt. Tako on razumijeva ljubav:

kao način na koji odgovaramo na ono što

38 O istini

prepoznamo kao izvor radosti. Po njegovu

mišljenju, ljudi nužno vole sve što prepoznaju

kao izvor radosti. Bez izuzetka vole sve za što

misle da im pomaže u nastavku postojanja i u

tome da u većoj mjeri postanu ono što jesu.

Čini mi se da je Spinoza tu barem na pravom

tragu. Mnogi paradigmatični primjeri ljubavi

pokazuju, više ili manje pravocrtno, obrazac

koji on definira: ljudi su skloni voljeti ono

za što misle da će im pomoći da “pronađu

sebe”, da otkriju “tko su zapravo” i uspješno

se suoče sa životom, ne izdavši ili ugrozivši

svoju temeljnu prirodu.

Prikazu osnovne prirode ljubavi Spinoza

dodaje opažanje o ljubavi koje se također

čini točnim: “Onaj tko voli, nužno teži da

stvari koje voli ima nadohvat i sačuva ih”

(Etika, 3. dio, postavka 11, komentar). Stvari

koje netko voli očito i nužno su mu važne.

Njegov život, postizanje i neprekinuto uživanje

osobne autentičnosti o njima ovise. Zato ih


on prirodno nastoji zaštititi i osigurati da mu

budu dostupne.

Spinoza smatra da iz toga proizlazi da

ljudi nužno moraju voljeti istinu. Misli da

to ne mogu spriječiti, zato što ne mogu a da

ne shvate kako im je istina neophodna da bi

preživjeli, da bi shvatili sami sebe i živjeli u

punoj mjeri u skladu s vlastitom prirodom.

Lišeni pristupa istinama koje se tiču njihove

pojedinačne prirode, vlastitih mogućnosti i

potreba, kao i dostupnosti i pravilne uporabe

resursa potrebnih da bi preživjeli i napredo-

vali, ljudi bi se u životu susreli s ozbiljnim

teškoćama. Čak sebi ne bi mogli ni oblikovati

odgovarajuće ciljeve, a još ih manje učinkovito

slijediti. Zapravo bi bilo prilično bespomoćni

za kretanje u bilo kojem smjeru.

Zbog toga, tvrdi Spinoza, osoba koja

prezire istinu ili je spram nje ravnodušna

mora biti osoba koja prezire vlastiti život ili je

spram njega ravnodušna. Takav neprijateljski

40 O istini

ili nemaran stav prema samome sebi iznimno je rijedak i teško održiv. Tako je Spinoza zaključio da gotovo svatko – svatko tko cijeni vlastiti život i o njemu se brine – znajući to ili ne, voli istinu. Koliko vidim, Spinoza je u cjelini oko ovoga pitanja imao pravo. Prak-tično svi mi volimo istinu, bez obzira na to jesmo li svjesni da je to tako. U mjeri u kojoj shvaćamo što sve učinkovito postupanje sa životnim problemima uključuje, ne možemo izbjeći ljubav spram istine.

Documents

Kada pokušavam ukazati zašto nam je istina važna, ono što mi prvo