kako

pos

tići

part

ners

ke

odno

seU

tjeca

j par

tner

skih

odn

osa

na fu

nkci

onir

anje

obi

telji

Obiteljski centar Grada ZagrebaPreobraženska 4/IV i Ulica grada Chicaga 1310 000 Zagrebt: 01 4577 194, ocgz@ocgz.hr

Ljerka Lacković, prof.

Dubravka Svilar Blažinić, prof. psihologije

prof. dr. sc. Josip ObradovićDubravka Svilar Blažinić, prof. psihologijeDamir Lukinac, prof. psihologije

Alinea d.o.o.

Modulor

Printera d.o.o.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 805205.ISBN ____________

www.ocgz.hr

izdavač

za izdavača

urednica

autori

lektura

oblikovanje

tisak

Što su partnerski odnosi?

Svojstva dobrih partnerskih odnosa

Što pomaže održavanju dobrih partnerskih odnosa?

Test kompatibilnosti

Svojstva loših partnerskih odnosa

Što narušava održavanje dobrih partnerskih odnosa?

Što kad se veza prekine? (najčešća pitanja)

Utjecaj partnerskih odnosa na djecu

Jesam li dobar partner? (upitnik za samoanalizu)

Literatura“Lju

bav

ne

zah

tije

va d

a d

voje

lju

di g

leda

ju je

dn

o u

dru

go,

već

da z

ajed

no

gled

aju

u is

tom

sm

jeru

.”A

nto

ine

de S

ain

t Exu

pery

Hvalospjev ljubavi

Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči.Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje;kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao,

a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje,

kad bih tijelo svoje predao da se sažeže,a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.

Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva;ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.

Nije nepristojna, ne traži svoje,ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo;ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.

Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.Ljubav nigda ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti.

Jezici? Oni će umuknuti. Znanje? Ono će nestati.Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje.

Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete,

mislio kao dijete, sudio kao dijete.Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje.Sad vidimo u zrcalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice.Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati

kao što sam sâm spoznat.Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje -

ali je najveća među njima ljubav.

Poslanice apostola Pavla: Prva poslanica Korinćanima, 13

Što

su

par

tner

ski o

dn

osi?

Mi smo društvena bića. Zbog svoje potrebe za drugim ljudima stvaramo veze, a te veze utječu na dobrobit pojedinca i cijele vrste. Ljudi imaju univerzalnu potrebu za emocionalnim vezama s drugim ljudima.

Partnerski odnosi su odnosi dvaju ljudskih bića, koji sadrže nešto posebno, nešto što drugi odnosi između dvaju bića nemaju. Partnerski odnosi su više od prijateljskih odnosa, iako su partneri sigurno i prijatelji. Partnerski odnosi su više i od ljubavnih odnosa, iako su ljubavni odnosi sigurno prisutni u velikoj mjeri, barem u početku. To nisu ni poslovni odnosi, iako je mnogo poslova koje partneri zajedno obavljaju, dijele i razmjenjuju. Partnerski odnosi nisu ni seksualni odnosi, iako u partnerskim odnosima ima mnogo seksa, opet osobito u početku. Pa po čemu su onda partnerski odnosi specifični?

Bitna karakteristika partnerskih odnosa je međuovisnost. Međuovisnost znači da prisutnost, slika koju u sebi nosimo o partneru i njegove riječi i postupci djeluju na nas, na naše osjećaje i postupke. Također, naša slika, prisutnost i postupci djeluju na našeg partnera. Dakle, mi smo međuovisni. No, osim međuovisnosti, specifičnost je partnerskog odnosa i stvorena intimnost među partnerima, što nije tipično ni za jedan drugi odnos međuovisnosti.

Dakle, mogli bismo partnerski odnos zamisliti kao odnos u kojemu postoji snažna i dugotrajna međuovisnost u različitim područjima života, izgrađena intimnost i moguć ili ostvaren seksualni odnos.

Kakvog partnera trebamo

Ljubavne su veze danas složenije nego ikad prije. Tek u posljednja tri stoljeća do izražaja dolazi predodžba o romantičnoj ljubavi. Koncepcija nije nimalo jednostavna: od životnog se sudruga očekuje da bude više od donekle pouzdanoga poslovnog partnera kojega je s vremenom moguće upoznati, a katkad i zavoljeti. Danas bi on ili ona trebali nuditi sve: duboko razumijevanje, strastveni seks, potpuno prihvaćanje. Partner mora pružati podršku u kriznim razdobljima, u svakodnevicu unijeti užitak, uklapati se u životne planove, biti uzoran, nuditi mogućnosti razvoja, biti vjeran, ostavljati slobodan prostor, biti oslonac, i, prije svega – pružati sveopću sreću. Živjeti u paru gotovo je svima najvažniji cilj u životu, čak i više od uspješne karijere ili zasnivanja obitelji.

U potrazi za pravilima ljubavi stručnjaci su se, prije svega, posvetili odgovorima na četiri velika pitanja:

1. Kako nastaje ljubavna veza; što određuje naš izbor partnera?2. Imamo li vlastiti stil stvaranja veza koji se oblikovao tijekom

našeg djetinjstva?3. U čemu je tajna komunikacije između dvoje ljudi u vezi?4. Postoji li nešto kao program za stvaranje sretnog partnerstva;

mogu li nam spoznaje otkrivene proučavanjem parova pomoći u stvaranju uspješne veze?

Svi imamo slične zamisli o tome kako bi izgledao najpoželjniji partner i najpoželjniji partnerski odnos. To su naše želje i snovi, naši ideali. Ali, znamo, želje i snovi se rijetko ostvaruju. Zato svatko od nas postavlja svoje osobne kriterije koji su niži od ideala. Kriteriji su onaj naš minimum zahtjeva prema partneru, koji zadovoljava naša očekivanja. Možda ćemo biti sretni ako nam se i ne ispune ideali, ali nećemo biti sretni ako partner ne ispunjava naše osobne kriterije.

Kakav partnerski odnos trebamo

Naš doživljaj partnerskog odnosa – je li dobar ili ne i da li nas zadovoljava – ovisi o tome koliko je on sličan onome što zamišljamo kao idealni partnerski odnos. Ispunjenje kriterija dovodi do zadovoljstva s vezom, nezadovoljenje proizvodi nezadovoljstvo u vezi.

Dakle, dobri partnerski odnosi se temelje na realističnim očekivanjima partnera. To znači: partneri ne očekuju da će veza ispuniti baš sve njihove potrebe, da će partner biti savršen u svim područjima. Realistična su očekivanja da će partner imati dobrih osobina, ali i mana, te da odnos neće uvijek biti savršen, nego da će biti boljih i lošijih dana. A realistično je očekivati i da neće sve ovisiti o partneru, nego da ćemo se i sami morati potruditi da ga održimo i poboljšamo. Nerealistična očekivanja ljudi dobivaju iz romantične literature i filmova u kojima se odnos prikazuje kao stanje neprestanog blaženstva, a poželjni partneri kao oni koji ne samo da ispunjavaju sve potrebe partnera nego ih i predviđaju i ispunjavaju unaprijed.

Dobri partnerski odnosi

Za dobre je partnerske odnose tipično da su partneri zadovoljni time kako partner ispunjava njihove kriterije. Oni imaju realistična očekivanja od partnera i umjerene, ne previsoke kriterije. Oni znaju kako prihvatiti ono što se ne da promijeniti, a zajedno s partnerom mijenjati i poboljšati ono što se može. Zato su s partnerom zadovoljni, cijene ga i vole, ne žele sve na njemu promijeniti, popraviti ili zamijeniti drugim, savršenijim partnerom. Zato se njihovi odnosi sastoje od međusobnih izjava i ponašanja koja potvrđuju partnerovu vrijednost, kritika je rijetka, a međusobne izjave koje potvrđuju ljubav, poštovanje i obzirnost dovest će do sve dubljeg odnosa bliskosti i povezanosti.

Vedran i Mirna su primjer ljudi s dobrim odnosom. Vedran je saslušao Mirnin plan za napredovanje u poslu. Slaže se da je dugoročno jako dobar, iako traži kratkoročno žrtvovanje. Zajedno analiziraju kakav je najbolji raspored njihova vremena i napora u novoj situaciji. Ne govoreći mnogo, Vedran dočekuje Mirnu svakoga dana s pripremljenom večerom, opere suđe i čita ili tiho gleda televiziju, dok Mirna uči u susjednoj sobi. Kad Mirna uspješno položi ispit, Vedran organizira malo slavlje, pleše s njom divlje po cijelom stanu, izražava veselje i ponos, razgovara s Mirnom o najboljem načinu da se iskoristi postignuto. Mirna se topi od miline, priznaje mu koliko joj znači njegova potpora,

grli Vedrana i dodiruje ga nježno, mazi ga sa sjajem u očima. A Vedran se smije i komentira: “ Znao sam da ženu najviše uzbuđuje kad joj muž opere suđe.”

Zašto je odnos Vedrana i Mirne tako dobar? U njemu možemo prepoznati bliskost, zajedničke ciljeve, jasnu i dugotrajnu potporu i pomaganje, dijeljenje uspjeha i pozitivnih emocija, dobru i jasnu komunikaciju, priznanje vrijednosti partnera, međusobnu privlačnost, stalno prisutan seks i humor.

Želimo partnerski odnos u kojemu ćemo osjećati da nas partner razumije, poštuje i da mu je stalo do naše sreće.

Loši partnerski odnosi

Nasuprot tome, nekvalitetni, nezadovoljavajući odnosi bit će česti u vezama koje ne ispunjavaju kriterije partnera, jer su oni nerealistično visoki. Nezadovoljan partner pokušat će poboljšati, odgojiti partnera prigovorima, kritikama i ubojitim pogledom, a to umanjuje njegovu vrijednost u očima oba partnera i onemogućuje izgradnju bliskosti i intimnosti. Takvi odnosi dovode do razočaranja i negativnih emocija: ljutnje, agresije, tuge i povrijeđenosti.

Petar i Marija su primjer ljudi s nekvalitetnim odnosom. Marija, baš kao i Mirna iz prethodne priče, ima prigodu napredovati u tvrtki, ali mora položiti teški ispit za koji treba mnogo slobodnog vremena, a nema ga. Petar je saslušao njezine planove, izrazio sumnju je li to baš potrebno i kako će to djelovati na njihove odnose. Kad Marija ipak odluči polagati ispit i napredovati u poslu, Petar često odlazi iz kuće “da ne bi smetao”, u svakoj prigodi ističe da je kuća neuredna, da se hrane nekvalitetno, “objektivno” analizira korist i štetu od Marijina postupka. Šutnjom, odmahivanjem rukom i prezirnim smiješkom komentira Marijine živahne priče o tečaju. Kad Marija položi ispit, Petar ne želi s njom podijeliti doživljaj uspjeha i cijeli pothvat komentira podrugljivom izjavom: “Sumnjam da će išta dobro izaći iz te velike gnjavaže. Ne moraš više učiti, zar ne, pa mogli bismo konačno u krevet?” Seks je nezadovoljavajući, više kao naplata i Marija se osjeća krivom, razočaranom i beskrajno usamljenom.Što sve ne valja u odnosu Petra i Marije? Nema bliskosti ni zajedništva, emocije i komunikacija su negativne, nema izraza međusobnog poštovanja i priznanja vrijednosti, nema potpore i pomaganja, nema zajedničkog cilja, nema dijeljenja uspjeha. Česti su izrazi neprijateljstva, sebičnosti. Seks ima vrijednost usluge; Marija pokušava “zaraditi” ljubav i osjećaj zajedništva.Ne želimo partnerski odnos u kojemu ćemo osjećati da nas partner ne razumije, ne cijeni i da mu nije važno jesmo li sretni ili ne.

U navedenim se pričama čini kao da samo muškarci određuju hoće li partnerski odnos biti dobar ili nezadovoljavajući. No, to nije točno: i žena može određivati prirodu partnerskih odnosa. Najčešće su oni oboje uključeni u spiralu dobrih ili loših odnosa i osjećaja. Svaki hladan, sebičan i neobazriv postupak jednoga od njih izazvat će osjećaje tuge, povrijeđenosti ili bijesa drugoga, koji će se potom izraziti u hladnom ili ljutitom ponašanju prema partneru koji ih je povrijedio. I tako će započeti spirala odnosa prema dolje uz sve više vrijeđanja, neosjetljivosti i prve otvorene grubosti. Ako želimo zadržati dobar odnos, tu spiralu treba prekinuti. Suprotno, započetu spiralu dobrih odnosa treba hraniti i njegovati.

Treba se uvijek podsjetiti pravila 5 prema 1:Svaku grubost ili kritiku upućenu partneru nadoknadite s najmanje pet izraza pohvale i nježnosti.

Svo

jstv

a d

obri

h

par

tner

skih

od

nos

aSvojstva dobrih partnerskih odnosa Što čini dobar odnos? Biti par ne znači nužno odreći se sebe, ali zasigurno znači prilagoditi se i stalno se mijenjati i rasti – zajedno. Kvalitetna veza podrazumijeva međusobno poštovanje, otvorenu i iskrenu komunikaciju. To znači poštovati osobnost i granice partnera i ne nanositi mu emocionalnu i tjelesnu bol. Parovi koji su dulje u vezi, sazrijevanjem i učenjem jedan od drugoga, zajedno rastu i stvaraju intimnu zajednicu. Poznavanje sebe i partnera, zajedničko “ulaganje” u zajednicu, omogućuje da svaki za sebe uspijeva izgraditi svoj svijet (poslovni, društveni i sl.) koji ne remeti zajednicu već pridonosi kvalitetnom odnosu i kvalitetnom zajedničkom životu.

Ako se vratimo na dvije priče – primjera o dobrom i lošem partnerskom odnosu, možemo uočiti da se one razlikuju u nekoliko bitnih sastavnica. Glavna sastavnica dobrog partnerskog odnosa je intimnost.

Intimnost označuje doživljaj bliskosti i topline, doživljaj da volimo i da smo voljeni, osjećaj da se možemo predati i otkrivati partneru bez straha da ćemo biti povrijeđeni. Istodobno ona uključuje i sve oblike ponašanja koji iskazuju taj osjećaj i bude ga u partneru. U dobrom partnerskom odnosu intimnost se

stalno izgrađuje i međusobno hrani, a mnogi su putovi njezina postizanja. Najsnažniji su utjecaji na intimnost tjelesna privlačnost, tjelesna intimnost i seks, zajedničko provođenje vremena, pružanje potpore, jasna komunikacija, opraštanje i humor. U nekvalitetnim odnosima nedostaju intimnost i ponašanja koja do nje dovode, a prisutni su negativni elementi: negativne emocije, nerealna očekivanja, nevjera, zasićenje i vanjski izvori stresa (shema 1.)

Nezrela lju

bav kaže: “Volim

te jer te trebam.”

Zrela ljubav kaže: “

Trebam te jer te volim

.” E

rich Fromm

INTIMNOST

PotporaPomaganje

Zajedničkoprovođenje

vremena

PrivlačnostSeks

Dobra komunikacija

Humor

Dijeljenje emocije i uspjeha

Opraštanje

Što pomaže održavanju dobrih partnerskih odnosa?

Tjelesna privlačnost

Tjelesna privlačnost, sviđanje, najvažniji je činitelj u početku veze, zapravo pri samom stvaranju veze. Tjelesni izgled je naš prvi dojam o pojedincu a ugodan prvi dojam, tjelesna privlačnost najčešće je ono što nas navodi da uspostavimo vezu. No, zanimljivo je da partneri čak i u dugim vezama izjavljuju da im je tjelesna privlačnost partnera jako važna za ostvarenje sreće u vezi. Ipak, to ne znači da će samo jako lijepi i tjelesno privlačni pojedinci uspostaviti i održati partnersku vezu.

Tjelesna privlačnost je najvažnija u uspostavljanju kratkotrajne veze, a u dugoročnoj vezi su važni i drugi elementi procjene partnera. Primjerice, u ovom je području osobito izražena važnost prilagodbe ideala osobnom kriteriju, tako da će pojedinac uglavnom birati i održavati dugoročnu vezu s onim partnerom za kojega procijeni da je podjednako privlačan kao i on sam. Pokazalo se da su oba partnera zadovoljnija u brakovima u kojima je žena tjelesno privlačnija od muža, a da je veće nezadovoljstvo u brakovima u kojima je muž tjelesno privlačniji od žene. Nije nevažan ni podatak da će partnera više privlačiti ugodna osoba s osjećajem za humor, koja nije pesimistična, depresivna i neurotična.

Tjelesna privlačnost, dodir i seks

Tjelesna privlačnost je čvrsto povezana s tjelesnom intimnošću i seksualnom privlačnošću. Vjerojatno otuda proizlazi važnost tjelesne privlačnosti za održavanje veze i uživanja u vezi. Tjelesna intimnost se iskazuje kao doživljaj bliskosti, topline i ljubavi, a proizlazi iz partnerove blizine, pogleda, izraza lica i dodirivanja. Iako su ti oblici doživljavanja i ponašanja najviše izraženi u počecima veze i važni su za njezino uspostavljanje, za kvalitetne bračne odnose je važno održavanje i njegovanje tjelesne intimnosti, čiji je vrhunac seks i orgazam. Bračni partneri pridaju veliku važnost seksualnim odnosima u braku i za većinu bračnih partnera oni su najvažniji preduvjet bračne sreće.

No, u ovom području nalazimo razlike u ženskom i muškom razumijevanju intimnosti i bliskosti. Dok je za žene često najviši stupanj postizanja bliskosti u samootkrivanju, povjeravanju, izražavanju ljubavi i iskazivanju nježnosti, u samoj blizini partnera i dokazima njegove skrbi i obazrivosti, dotle je za muškarca bliskost uglavnom ona uspostavljena tjelesnim dodirom i seksom. Sjećate li se primjera Vedrana i Mirne i kako je Vedran primijetio da će najviše uzbuditi svoju ženu pranjem posuđa? Imao je pravo. Mirna, kao i mnoge druge žene, jače će se uzbuditi na dokaz skrbi, ljubavi i zaštite, na zagrljaj i nježnu riječ, negoli na dokaz

najjače muške strasti. Suprotno, mnogi će muškarci poistovjetiti intimnost i bliskost sa seksom i iskazivanje seksualne želje smatrat će izrazom ljubavi i nježnosti. Iako takve razlike ne postoje u svim vezama, važno je da se one uoče, jer mogu uzrokovati veliko nerazumijevanje. Kad se partner žali da mu je teško pridobiti partnericu za seks, to znači da joj ne zna pristupi na njoj najljepši način – iskazivanjem nježnosti i zaljubljenosti. Pristupa joj na muški način – bez velikog uvoda, s malo riječi i neposredno, tjelesno. Partneri bi morali raspraviti o tome što doživljavaju kao izraz najveće bliskosti i što ih u tome najviše uzbuđuje, te se međusobno prilagoditi i razumjeti.

Druga razlika između muškaraca i žena koja također može ugroziti sreću u vezi jesu promjene u njihovim potrebama. U početku veze muškarci i žene imaju podjednako snažnu potrebu i za seksom i za nježnošću. No, protekom vremena u vezi, iako muškarčeva potreba za seksom ne jenjava, potreba za nježnošću se postupno smanjuje. Suprotno, ženina potreba za seksom se smanjuje, a raste potreba za nježnošću. Stoga je u dugotrajnim vezama seksualno nezadovoljstvo često a s godinama se još i produbljuje. Započinje razdoblje čestih svađa. Žena pati više, jer je zajedništvo u vezi važnije njoj nego muškarcu. Nerazumijevanje te vrste može dovesti do muškarčeve seksualne a ženine emocionalne nevjere.

Unatoč navedenim razlikama, oko 94 posto odraslih ljudi u Hrvatskoj smatra dobre seksualne odnose važnom sastavnicom partnerskih odnosa. Čestina seksualnih snošaja djeluje na zadovoljstvo u vezi, a zadovoljstvo u vezi utječe na čestinu snošaja. Ta povezanost zadovoljstva i čestine seksualnih odnosa najizraženija je u partnera koji su neukočeni, slobodni i spremni eksperimentirati u zajedničkim seksualnim odnosima. Nasuprot tome, smanjenje kvalitete i učestalosti spolnih odnosa u vezi nastupa tijekom vremena u muškaraca zbog bolesti, a u žena zbog bračnih teškoća, opterećenosti, tjeskobe i depresije.

Navedene tvrdnje nas navode na zaključak koliko je važno da partneri razumiju važnost seksa za njihovu životnu sreću, ali i da razumiju promjene koje nastupaju u dugotrajnim odnosima. To osobito vrijedi za žene, koje više od muškaraca pate zbog nesloge u vezi, a odbijanjem seksualnih odnosa, koji im postaju manje važni, gube ujedno i emocionalnu intimnost koja im u dugoj vezi postaje sve važnija. Njegovanje i podržavanje neugašene seksualne privlačnosti, oslobađanje i otvorenost u odnosima pomoći će da se istodobno zadovolje potrebe žene i muškarca i da oboje budu sretni u vezi i životu.

Međusobna potpora i pomaganje

Osim seksa i nježnosti, ženi je u vezi najvažnije koliko joj partner nudi potpore u različitim područjima života. Katkad je ženi, pogotovo u nekim životnim razdobljima, potpora važnija od seksa, a može pridonijeti i seksualnoj privlačnosti muškarca. Muškarcima je u vezi također potpora jako važna, iako možda nešto manje nego seks. U svakom slučaju, partneri koji se međusobno podupiru mnogo su sretniji, zadovoljniji i život im je lakši i ljepši. Na partnersku se potporu može gledati kao na osjetljivost pojedinca za potrebe njegova partnera. Pružanjem potpore partner pokazuje da mu je stalo, da mu je partner važan, da su mu važni osjećaji i postupci partnera.

Partnerska potpora može se pružiti u različitim oblicima: kao emocionalna potpora (razumijevanje, tješenje, umirivanje, hrabrenje, divljenje, izražavanje poštovanja), kao pomaganje u obavljanju različitih zadataka, katkad i samo kao aktivno slušanje partnera ili osiguranje materijalnih dobara. Svi ti oblici potpore pridonose povećanju intimnosti, bliskosti i osjećaja zadovoljstva u vezi. Pružanje potpore u partneru budi osjećaj da uvijek, pogotovo u teškim trenucima, može računati na svoga partnera. Taj je osjećaj dobar, pruža sigurnost, zaštićenost i osjećaj zajedništva. No, potpora može imati i negativan učinak na

partnera koji je prima – ovisno o načinu na koji se pruža. Potpora mora biti nenametljiva i ne smije umanjivati osjećaj partnerove samostalnosti i samopoštovanja. Stoga je zapravo najvažnije da je partner siguran da će dobiti potporu kad ju zatraži ili će mu biti nenametljivo ponuđena. Primjerice, kad Vedran primijeti da je Mirna jako zaposlena ili se loše osjeća, velika će pomoć biti ako kaže: “Hej, draga, baš mi se danas malo šeće. Otići ću po dijete u vrtić i onda ćemo na igranje u park.” To će Mirni biti mnogo veća pomoć, nego ako on zlovoljno promrmlja “Vidim da si danas jako živčana i prezaposlena. Zato ću ja ići po dijete u vrtić, da te oslobodim tereta.” U ovom će slučaju Mirna imati osjećaj krivnje i duga partneru, pa to i nije prava potpora.

Dobra potpora ima tri bitna svojstva: usmjerena je na trenutne potrebe partnera, nevidljiva je i nenametljiva te izbjegava privlačenje pozornosti na sam čin pomaganja ili na partnerovu zaslugu. Sva ta tri svojstva najčešće ima emocionalna potpora (slušanje i dijeljenje problema i emocija, sudjelovanje u rješavanju problema, davanje osjećaja partneru da ga se razumije i voli). Zato je emocionalna potpora najvažniji i najdjelotvorniji oblik međusobne partnerske potpore.

Zajedničko provođenje vremena

Intimnost i bliskost među partnerima povećavat će se ako oni provode zajedno dosta vremena. To se baš i ne odnosi na zajedničko gledanje televizije, ali je moguće čak i to, ako komentiraju ono što vide, ako se zajedno smiju, dodiruju, značajno pogledavaju ili drže za ruke tijekom gledanja filma. Isto tako partneri ne moraju biti potpuno sami da bi postigli bliskost tijekom zajedničkog provođenja vremena. Bliskost mogu postići i u gomili, u velikom društvu ili obiteljskim druženjima, ako komentiraju zbivanja, gledaju se, smiju se zajedno i održavaju povezanost pogledom, gestom, skrivenim dodirom... Različiti su aspekti važni u zajedničkom provođenju vremena. Razmotrit ćemo elemente koji pridonose povećanju bliskosti ako partneri zajednički provode vrijeme.

Najprije, za uspostavu bliskosti važna je prostorna blizina. Ako su partneri blizu, u istoj prostoriji ili kući/stanu, oni imaju mnogo više prigode za razmjenu misli i osjećaja. Njihova međusobna djelovanja te razmjena misli i osjećaja ovise o prirodi konteksta u kojemu se prostorno i vremenski nalaze. Drukčija će ta razmjena biti ako su zajedno u sobi s mnogo prijatelja, s djecom ili sa svojim roditeljima, a drukčija ako su sami i ako su vrata zatvorena. Važnu ulogu ima i doba dana koje žele provesti

zajedno: je li to vrijeme kad su umorni od cijelog dana, žure li na posao ili se mogu opušteno opružiti jer imaju cijelo poslije podne ili čak i vikend pred sobom. Pri osiguranju prostorne blizine važna je izgradnja područja privatnosti. To je područje (prostorno, vremensko i unutarnje, emocionalno) u kojemu se partneri osjećaju slobodni za prepuštanje međusobnim osjećajima, izrazima nježnosti, ali i otkrivanju strahova, strepnji i problema. To područje treba braniti od utjecaja koje na partnere imaju prijatelji, rodbina i djeca. Ono mora imati i prostorne i vremenske granice koje nitko izvan partnerstva ne smije narušiti. Još je važnije da ono određuje unutarnji zajednički svijet partnera u kojemu se nalaze njihove međusobne ispovijesti i priznanja, njihovi značajni doživljaji i uspomene, sadržaji do kojih nema pristup nitko osim njih. Dovoljno je da se u određenom trenutku partneri pogledaju ili da u istom času prasnu u smijeh, pa bili okruženi i gomilom prijatelja, oni će time oživjeti svoje unutarnje područje bračne privatnosti. Zajedničke aktivnosti imaju posebnu vrijednost u zajedničkom provođenju vremena. One ne samo da proširuju to vrijeme, nego omogućuju zajedničke interese i veće posvećivanje onome što oboje vole. Zajedničko trčanje ili hodanje, vožnja bicikla, odlasci na izlete, u muzeje ili na predstave, zajednički hobiji, proširit će područje zajedničkih tema, dijeljenja emocija i doživljaja.

Iako svaki partner može i treba imati i neko svoje vlastito područje aktivnosti, odvojeno od partnera, to područje ne smije štetiti zajedničkom provođenju vremena. Partneri su par i kao par sudjeluju unutar kruga rodbine i prijatelja. Uspostavljanju bliskosti osobito će škoditi ako jedan partner provodi nerazmjerno velik dio vremena sa “starom ekipom” na kartanju, u kafiću ili na “nogaču”. Isto će tako štetno djelovati ako se partner previše vremena druži sa svojom rodbinom, a pogotovo ako s njima dijeli povjerljive sadržaje ili s njima donosi odluke bez sudjelovanja svoga partnera.

U japanskom dokumentarcu, koji problematizira nerazmjerno velik broj rastava koje nastupaju tek nakon umirovljenja, prikazan je muž koji cijeli životni vijek odlazi od kuće u ranu zoru, provodi radno vrijeme i nakon toga slobodno vrijeme s kolegama na poslu, katkad i ne dođe kući spavati jer je s njima predugo “zaružio”. Njegova žena skrbi o kućanstvu, podiže djecu, a kad djeca odu, posvećuje se hobijima. Sve je u redu do muževljeva umirovljenja. Onda se u istom stanu istodobno danonoćno nalaze zajedno dva potpuna stranca. Oni se ne poznaju, nemaju ništa zajedničko, ne znaju biti zajedno, ne osjećaju bliskost. Nisu imali vremena biti zajedno i zapravo nisu izgradili zajedništvo, pa se rastanu i žive sami kako najbolje znaju. Odlaze na terapiju zbog usamljenosti i promašenosti. Poučno, zar ne? Zajedničko vrijeme je dragocjenost.

Dobra komunikacija

Među partnerskim postupcima koji povećavaju doživljaj intimnosti i bliskosti važno mjesto zauzima način kako u svakodnevnim situacijama partneri razmjenjuju misli i osjećaje. Partnerski odnos podržava uzajamne odnose pune poštovanja i skrbi. Partnerstvo znači ravnotežu osobnih potreba i sposobnosti davanja drugima. Komunikacija je način sporazumijevanja među ljudima. Kvaliteta komunikacije u odnosu presudan je činitelj uspješnosti. Svi važni instrumenti komunikacije mogu se svesti na osnovne vještine komunikacije:

1. Davanje izjava u prvom licu (tzv. “ja-poruke”), npr. “Osjećam da ne mogu završiti svoju misao. ” nasuprot “Uvijek me prekidaš!“ Govor u prvome licu kad ste uzrujani može svađu pretvoriti u konstruktivni razgovor. Jednostavno, recite sugovorniku kako se osjećate.

2. Slušanje – 98 posto dobre komunikacije je zapravo pozorno slušanje drugoga, odnosno stavljanje u njegov položaj. Slušanje je temelj za potvrđivanje i verbalnu intimnost, za rješavanje sukoba, za pregovaranje i za zajedničku sreću.

3. Shvaćanje i prihvaćanje različitosti u načinu komunikacije između muškaraca i žena. Muškarci često koriste razgovor da bi riješili probleme i donijeli odluke, a žene da bi proradile nove

zamisli, izrazile osjećaje, osjetile uzajamnu bliskost, uspostavile vezu i bliskost. Dakle, muškarci, u načelu, rješavaju probleme, a žene dijele osjećaje. No, znajući to, možemo naučiti i ono u čemu nismo tako dobri.

Vještina komuniciranja je sastavni dio svakodnevnog života uspješnih parova. Kad partneru otkrivamo svoje osjećaje i misli koje su nam važne, mi mu dopuštamo da uđe u naše “područje privatnosti”, da podijeli s nama naš intimni teritorij, koji nikome drugome nije dostupan. Pritom od njega očekujemo da će uzvratiti izjavama koje pokazuju: a) da nas razumije, da razumije naše najvažnije potrebe i

osjećaje; b) da cijeni te naše unutarnje osobine; c) da mu je stalo do nas i do naše dobrobiti.

Ispunjava li doista partner naša očekivanja možemo osjetiti iz njegovih riječi, ali i iz načina kako su izrečene, pa i kada su izrečene. Poruku dakle nose sadržaj, riječi (verbalna), ali i ton glasa i pokreti tijela i lica koji ju prate (neverbalna poruka). Dobro reagiranje na otkrivanje partnera je ono koje će mu pokazati da ga slušamo, razumijemo i skrbimo da se dobro osjeća, a utemeljeno je na empatiji. Empatija je duboko razumijevanje partnera koje proizlazi iz poistovjećivanja s njim, postavljanja u

njegov položaj. Njegove osjećaje razumijemo kao da su naši. Ako partneru pokažemo empatiju, onda će biti ispunjena navedena tri uvjeta dobre partnerske komunikacije. Problem nastaje onda kad partner pogrešno protumači našu reakciju na njegovo otkrivanje. Onda se prekida fino tkivo međusobnih otkrivanja i reagiranja koja produbljuju intimnost i osjećaj da nas partner razumije, poštuje i skrbi o nama. Nasuprot, dobro komuniciranje povećava intimnost i sreću u braku.

Ako jedan od partnera misli da je komunikacija u vezi doista slaba ili prekinuta, osjećat će duboko nezadovoljstvo, bespomoćnost i usamljenost. Komunikacija će postupno poprimati sve agresivnije oblike. Najprije će poruke nezadovoljnog partnera otkrivati prigovori i kritika. To će izazvati loše osjećaje kritiziranog partnera, koji će reagirati najprije razdražljivošću, a zatim srdžbom i agresijom. Njegove agresivne reakcije neće ukazivati na ljubav i uvažavanje koje je nezadovoljan partner od njega očekivao i tražio. A često su kritika i agresija samo pogrešno oblikovani pokušaji da se partnera natjera na slušanje i reagiranje, na izgradnju intimnosti. Možemo razlikovati tri tipa komunikacije među partnerima.Zdrava (asertivna) komunikacija je utemeljena na otvorenom i jasnom iskazivanju misli i osjećaja. Partner bez prikrivanja ili želje za obmanjivanjem jasno iskazuje što želi i što misli o nečemu u

obliku “ja-poruke”. Veliku pogrešku čine i žene i muškarci koji žele da njihov partner pogodi, osjeti, “zna” što oni žele, misle, osjećaju i onda kad oni to ne kažu. Takvo je “pogađanje” njima dokaz da ih partner razumije i voli i očekuju od njega da u svakom trenutku zna “što je u njihovoj glavi”. No, čak i onda kad jasno izražavamo svoje potrebe i osjećaje postoji mogućnost da nas partner “ne čuje”, a ta je opasnost znatno veća kad nije ni imao prigode “slušati”. Prvi je zato preduvjet dobre komunikacije jasno, nedvosmisleno izražavanje onoga što želimo, uz usklađeno verbalno i neverbalno izražavanje. Pasivna komunikacija je tipična za pojedince koji su nesigurni u vezi i plaše se jasno izraziti svoje potrebe. Oni nastoje navesti partnera na pogađanje njihovih potreba iz nejasnih aluzija ili nejasnih reakcija. Oni nisu naučili jasno izražavati svoje potrebe ili su tijekom odgoja stekli dojam da to nije pristojno ni prihvatljivo. Takva je komunikacija stoga česta u području seksualnih odnosa, jer partneri zbog stidljivosti izbjegavaju jasan razgovor o seksu i očekuju neko prešutno, prirodno usklađivanje i blaženstvo.

Poneki su partneri ušli u vezu s nerealističnim očekivanjem da se u dobroj vezi ništa ne mora reći, da se sve osjeća, da je dovoljno pogledati partnera, pa on sve zna i razumije. Jasno je da se te iluzije u vezi neće potvrditi i partner će smatrati vezu

promašenom. Tipične su reakcije pasivnih komunikatora plač, uvrijeđenost, šutnja i povlačenje. Partner koji je izložen pasivnoj komunikaciji osjećat će se najprije zbunjeno, a postupno će ga sve više razdraživati detektivski posao vječnog pronalaženja značenja partnerovih poruka. Ubrzo će nastati prekidi u komunikaciji ili čak agresivna komunikacija.

Agresivna komunikacija ima neke značajke dobre komunikacije, jer su poruke jasne. Problem je u tome što su poruke negativne, usmjerene na umanjivanje vrijednosti partnera, pa loše utječu na intimnost. Dok je cilj dobre komunikacije stvoriti u partneru osjećaj da ga razumijemo, volimo i cijenimo, agresivna komunikacija ima suprotan cilj i uništava intimnost. Poseban je slučaj agresivne komunikacije kad je jedan od partnera nezadovoljan jer drugi partner ne odgovara na njegove poruke. Onda taj nezadovoljni partner nastoji povećati snagu poruke najprije vikanjem, lupanjem vratima, psovkama, a postupno sve više kritizirajući i omalovažavajući partnera. On time želi privući pozornost, uspostaviti komunikaciju. No, agresivno ponašanje ne proizvodi komunikaciju, nego agresivnu reakciju. Partneri će se uskoro naći u nerazmrsivu krugu međusobnih grubosti, optuživanja i sve većeg udaljavanja. Dakle, intimnost je moguće održavati samo zdravom, dobrom komunikacijom koja jasno potvrđuje partnerovu vrijednost i važnost za nas.

Dijeljenje emocija sreće i uspjeha

Poseban i vrlo važan dio dobre komunikacije je i spremnost na dijeljenje emocija i uspjeha. Taj je dio jako važan, a istodobno se malo o njemu vodi računa, pa ga je potrebno posebno naglasiti i razumjeti. Dobra komunikacija među partnerima zahtijeva da s partnerom podijelimo probleme, nevolje i neugodne emocije, te mu ih olakšamo razumijevanjem ili konkretnom pomoći. No, isto je tako važno znati podijeliti i doživljaj sreće koji partner osjeća zbog nekog svog privatnog uspjeha.

Dok je većina ljudi dobra u tome da prepozna neugodne emocije partnera i trudi se olakšati mu situaciju, nudeći mu potporu i razumijevanje, često nisu spremni podijeliti partnerove “zvjezdane trenutke”, trenutke pobjede, uspjeha, ostvarenih očekivanja. Kao da je uspjeh partnera njegova privatna stvar, pa smatraju da ga treba pustiti da sam u njemu uživa. Neki čak misle da je sudjelovanje u doživljaju uspjeha partnera nekako sebično, da je to svojatanje tuđih zasluga. Takva će osoba reći: “ Zašto bih ja pokazivala, osjećala veselje zbog toga što je on diplomirao, što je unaprijeđen, što je otkrio lijek za rak? Pa to je njegov rezultat, njegov uspjeh, nisam ja za to zaslužna.” Ili obrnuto: “Baš sam sretan i dobro se osjećam što sam tako dobro ovo položio, ali to je moja stvar i ne trebam druge time gnjaviti.” Naprotiv, zajedničko uživanje partnera u uspjehu i sreći

jednoga od njih povećava njihovu intimnost i životno zadovoljstvo oba partnera. No, koliko će dijeljenje osjećaja sreće, uspjeha i ponosa biti zaista blagotvorno za vezu ovisi o načinu kako drugi partner prihvaća i reagira na otkrivanje prvoga partnera da je doživio uspjeh i sreću. Uglavnom su moguće sljedeće reakcije:

1. Konstruktivno prihvaćanje (Super, ti si zbilja diplomirao. I to kako! Idemo te odmah prijaviti na onaj sjajni natječaj. To je baš za tebe. Ja ću ti prikupiti sve dokumente.)

2. Destruktivno prihvaćanje (O, diplomirala si! To je dobro, dapače izvrsno. Ali zapravo, što ćeš s tom diplomom? Ništa od zaposlenja u toj struci, to ti je jasno?)

3. Destruktivna pasivnost (Ah, i ja bih trebao diplomirati. Sad zaostajem za tobom, a taj tvoj zadnji ispit mi je totalna koma.)

Jasno je da neće svi oblici dijeljenja ugodnih emocija biti jednako korisni za izgradnju intimnosti. Kao i općenito u partnerskoj komunikaciji, bit će korisni i usrećit će partnera samo one partnerove reakcije koje potvrđuju njegovo poštovanje i ljubav za partnera.

Opraštanje

Opraštanje/oprost je riječ koja ima nekoliko značenja. U značenju koje se najčešće rabi odnosi se na opraštanje nekog velikog prijestupa učinjenog prema partneru, kao što su preljub, izdaja, otkrivanje tajne. No, i u svakodnevnim partnerskim odnosima treba opraštati manje grubosti, zanemarivanje, nepristojnost, sitne izdaje, pa čak i loše, iritirajuće navike. Opraštanje će smanjiti ili ukloniti osjećaj iritiranosti, srdžbe, mržnje, uvrijeđenosti i želje za osvetom zbog neke uvrede koju nam je nanio partner.

Svaki oprost ima dva dijela. Prvi dio je promjena u osjećajima povrijeđenoga partnera, smanjenje snage ili potpuno odbacivanje srdžbe i povrijeđenosti. Ako se dogodi samo taj prvi dio, to je tihi oprost i neće doći do pravog pomirenja partnera. Drugi dio je promjena ponašanja prema partneru koji nam je nanio bol. Ako se dogodi samo taj drugi dio oprosta, to je šuplji oprost, nezadovoljavajući za oba partnera. Često čujemo takav polovični oprost kad partner čuje ispriku i kaže: “Ja sam ti oprostio, ali nisam zaboravio.” To znači da su svi oni loši osjećaji koje povrijeđeni partner nosi u sebi još prisutni, ali će ih on namjerno zanemariti i uspostaviti primirje, bez obzira na njih. Prema tome, možemo razlikovati tihi oprost, šuplji oprost i potpuni oprost. U potpunom oprostu sadržan je unutarnji, tihi

oprost ali i isprika partneru kojom se pokajnik trudi uspostaviti stanje prije prijestupa. Samo je potpuni oprost pravi temelj za održavanje intimnosti i veze, a njega je najteže postići.

Svakodnevno opraštanje

Iako se najčešće i u razgovoru i u literaturi raspravlja o velikom, značajnom oprostu nakon preljuba, zapravo je važnije češće opraštanje sitnih prijestupa koji su dio svakodnevice i zato je važno dobro se nositi s njima.

U dugotrajnoj nam je vezi za svakodnevno opraštanje potreban opći pozitivni stav. Koliko puta čujemo: “Misli pozitivno!” u različitim životnim situacijama. Što znači “misliti pozitivno” u partnerskim odnosima?

Najprije, to znači imati opći pozitivni stav prema partneru i prema vezi. On se najviše odražava u pozitivnim očekivanjima od partnera. Ako imamo pozitivna očekivanja, partner će se najvjerojatnije potruditi ta očekivanja i ispuniti. Naravno, pri dobroj komunikaciji, o kojoj smo govorili u prethodnom odjeljku, naći ćemo načina da partneru prenesemo ta pozitivna očekivanja. A kad pojedinac dobije poruku da ga partner voli i cijeni, učinit

će mnogo toga da dokaže da je zaista vrijedan takva poštovanja i ljubavi.

Iako su pozitivna očekivanja poticajna za partnera, moramo ipak postavljati kriterije primjerene stvarnoj osobi, a ne princu/princezi iz bajke. Traženje savršenstva dovest će do razočarenja, kritiziranja i izražavanja negativnih emocija, te će biti sve više razloga za opraštanje. Nepažnja, neobazrivosti, sitne grubosti, zaboravljanje važnih datuma i zanemarivanje potreba partnera dio su svakodnevnog života i ne treba očekivati partnersku bajku. Takav pozitivan i realističan stav olakšava opraštanje i suživot s partnerom.

Održavanje dobrih odnosa u vezi postiže se i pripisivanjem uzroka ugodnog i neugodnog ponašanja. Primjerice, ako Mirna zaključi da je Vedran zaboravio njezin rođendan jer je previše opterećen na poslu ili zato što ima ozbiljnih briga, neće je to pogoditi i neće to primiti kao ozbiljan propust. No, ako Mirna primjećuje da je Vedran zlovoljan prema njoj, a dobro raspoložen kad je u društvu prijatelja, zaključit će da je Vedran namjerno propustio čestitati joj rođendan i to će je jako pogoditi. Zato je za održavanje dobrih odnosa u vezi važno potražiti one razloge partnerova ponašanja koji će očuvati osjećaj da nas on voli i uvažava. Partneri u sretnoj vezi traže opravdanje za loše

ponašanje partnera, a cijene i pohvaljuju njegove oblike ponašanja koji rezultiraju ugodom. Partneri u nesretnoj vezi traže dokaze o zloj namjeri i nedostatku ljubavi. Traženje isprike za neke pogreške partnera jest tihi oprost koji mu dajemo jer ga volimo i želimo sačuvati vezu.

Odvajanje važnog od nevažnog je također vrsta oprosta koji darujemo partneru, jer ne želimo da neke loše navike pokvare opću lijepu sliku koju imamo o njemu. Nedavno se Michelle Obama požalila na nacionalnoj televiziji da je njezin muž, Barack Obama, neuredan. Kad je on protestirao, ona mu je dokazala kako po cijeloj (Bijeloj) kući ostavlja čarape koje je upravo skinuo. Ona je to mogla reći mirno i smijući se, jer je svima jasno da on ima toliko mnogo zasluga, da je ostavljanje čarapa apsolutno nevažno i smiješno u usporedbi s tim. No, možda bi neku drugu, jako urednu suprugu to toliko smetalo da bi zasjenilo sve partnerove zasluge.

Održavanje pozitivnih iluzija. Sjećamo li se početaka veze, slijepe zaljubljenosti kad nam se partner činio nepogrešivim, bez premca, savršen? Naravno da su to bile iluzije, da savršenih bića nema i zašto bismo baš takvoga mi pronašli!? No, dok smo zaljubljeni te su iluzije za nas stvarnost. Protekom vremena one se pomalo brišu, stvarnost nam pokazuje mnogo realističniju sliku. Ne bismo to morali dopustiti. Možemo oživljavati te iluzije,

prisjećati se kakvi smo bili i uvijek se podsjećati što nam je sve bilo vrijedno kad smo ulazili u vezu. Već i samo sjećanje na neke riječi i geste koje je partner činio u vrijeme dok smo ga obožavali, oživjet će djelić tog nadnaravnog bića i u sadašnjosti.

Opraštanje odvajanjem važnog i nevažnog ili pripisivanjem uzroka ponašanja nisu dobre strategije, ako je jedan partner emocionalni ili tjelesni ugnjetač.

U tom slučaju će takve strategije zadržavati partnera-žrtvu u lošem i razarajućem odnosu. Svakodnevni se oprost može partneru velikodušno darivati ako je njegov odnos u osnovi zdrav, ako nas voli i daje o tome dokaze, a prijestupi su nebitni, ne prečesti i ne mijenjaju prirodu veze koju smo uspostavili. Blagi oblik samozavaravanja može biti pozitivan za vezu, ali gubitak osjećaja za realnost je poguban i za pojedinca i za vezu. Partner koji ima razvijeno samopoštovanje ipak će i uz blago samozavaravanje znati da je partneru “dao popust”, da mu se to ponašanje ne sviđa, ali, eto, neće od “muhe raditi slona”. No uvijek će zadržati osjećaj za realnost i primijetiti ako partnerovo ponašanje signalizira početak nekvalitetne veze. Drugim riječima, dopustit će si traženje spasa u iluzijama, ako i dok one ne prerastu u lošu stvarnost.

Opraštanje preljuba

Za razliku od svakodnevnih opraštanja malih uvreda i nepažnji, opraštanje preljuba je težak i dugotrajni proces koji može trajati i nekoliko godina. Preljub je ponašanje koje razara intimnost, uništava sve oblike uspostavljene bliskosti i, ako je otkriven, dokida zajednicu.

Mnogi smatraju da je preljub uzrok slabe bračne kvalitete, i da nije nastao zbog toga što zajednica nije valjala već i prije preljuba.

Kad se preljub otkrije, odnosi među partnerima se burno i značajno mijenjaju. Oba partnera doživljuju nove emocije prema partneru: povrijeđeni partner osjeća bijes, povrijeđenost, ljubomoru, mržnju i želju za osvetom, a partner prijestupnik krivnju, depresiju, ali i bijes. Ovo razdoblje burnih emocija često završava razvodom. Ako je partneru ili obama partnerima stalo da održe zajednicu, nastupa razdoblje u kojemu oba partnera nastoje razumjeti što se dogodilo i zašto se to dogodilo. To je razdoblje u kojemu povrijeđeni partner odlučuje hoće li oprostiti preljub, jer se njegovi osjećaji smiruju i povećava želja da nastavi vezu. Opraštanje će biti lakše ako je prijevara bila kratkotrajna, ako je prevareni partner stabilna osoba i nije sklon pretjeranom razmišljanju o onom što se dogodilo. Također će mu biti lakše ako

može pronaći uzrok preljuba u nekim okolnostima (odvojenost partnera, usamljenost jednog partnera zbog zaokupljenosti drugoga poslom). Najteže će biti oprostiti ako je partner–žrtva uvjeren da je to partner učinio s namjerom da ga povrijedi.

Opraštanje je također lakše ako partner–prijestupnik nudi isprike, ako se kaje i obeća da se preljub neće ponoviti. Visoka kvaliteta izgrađene intimnosti i zadovoljstva u vezi prije preljuba također će pridonijeti lakšem opraštanju, kao i prijašnja velika ulaganja u vezu – zajednička djeca i materijalna dobra.

Tek kad povrijeđeni partner nakon razmatranja svih tih okolnosti odluči ponuditi oprost i nastaviti vezu, nastupa razdoblje ponovnog izgrađivanja povjerenja i intimnosti. Pritom je najvažnije da se šuplji i tihi oprost integriraju u potpuni oprost, a to je dugotrajni proces koji ima uspona i padova i često ne ide bez pomoći izvana.

Održavanju dobrih partnerskih odnosa pridonosi nastojanje da se izgrade intimnost i bliskost.

Partneri bi trebali:

•bititjelesnoiseksualnomeđusobnoprivlačnii truditisedatozadrže;

•provoditivrijemeuzajedničkimaktivnostimaiosiguratipodručjezajedničkeprivatnosti;

•međusobnopružatiemocionalnupotporui konkretnupomoć;

•dijelitidoživljajeuspjehaisrećepartnera;

•održatikomunikacijukojajasnogovorida cijeneivolepartnera;

•opraštatisvakodnevnemaleprijestupeipogreške;

•gledatinasvojuvezusoptimizmom,upozitivnomsvjetluiuzhumor.

Test

kom

pa

tib

iln

osti

FinancijeZnate li oboje koliki su prihodi druge strane? Imate li isti stav prema štednji? Hoće li jedno od vas željeti uložiti u mirovinski fond ono što drugi želi uložiti u novi automobil? Ne možete bez skupih cipela ili najnovijih čuda tehnologije? Hoćete li imati zajednički račun ili odvojene račune? Hoćete li kućnom budžetu pridonositi ovisno o prihodima ili ravnopravno? Hoćete li dugove partnera platiti onime što ste namjeravali uložiti u kuću?

Obiteljske vezeU kakvim ste odnosima s užom i daljom rodbinom? Jeste li s njima i dalje u kontaktu? Žive li u blizini? Miješaju li se previše u vaš život? Jeste li s njima u lošim odnosima?

DjecaŽelite li djecu? Kada? Koliko? Kako želite odgajati djecu? Koje im vrijednosti želite prenijeti? Slažete li se u pogledu odabira vrste njihova obrazovanja?

ReligijaKakvi su vaši vjerski pogledi? Jeste li se složili u kojoj ćete vjeri odgajati svoju djecu? Ako ste vjernici, a ne ateisti, koliko često planirate ići na vjerske obrede?

Odmor i zabavaŽelite li neke stvari raditi odvojeno i tako se povremeno “odmoriti” jedno od drugoga? Imate li zajedničke interese? Je li vaš idealni godišnji odmor dvotjedno izležavanje na suncu, a za vašeg partnera planinarenje?

Stil života/UlogeKakvom stilu života težite? Gdje želite živjeti? Gledate li na obitelj tradicionalno - na ženu kao kućanicu, a na muškarca kao na onoga tko zarađuje? Tko će skrbiti o financijama? Tko će plaćati račune? Hoćete li raspodijeliti kućanske poslove?

PosaoCijenite li oboje jednako karijeru onog drugog ili će jedno od vas morati raditi kompromise? Jeste li spremni na njih? Hoćete li htjeti prestati raditi kad dobijete djecu? Može li jedan od partnera uzdržavati cijelu obitelj?

IskrenostGajite li ikakve osjećaje prema nekoj staroj ljubavi? Jeste li u trenutnoj vezi posve iskreni? Skrivate li od partnera na što ste ispeglali karticu? Kockate li? Imate li koju drugu ovisnost?

Svo

jstv

a lo

ših

p

artn

ersk

ih o

dn

osa

Što kad stvari krenu naopako? Ljudi se svađaju kad osjećaju da ih se ne čuje. Za loše partnerske odnose je tipično da u njima manjka intimnosti ili se ona prestala izgrađivati. Neki ljudi, na žalost, teško otkrivaju svoje najdublje osjećaje. Postoji nekoliko razloga za to, a jedan od njih je strah da ne izgube kontrolu nad sobom i na taj način sebe učine “slabijima” u očima drugog (naravno da takav strah proizlazi iz neugodnih ljubavnih iskustava iz prošlosti). Drugi razlog je strah od snage i dubine takva osjećaja. Naime, neke osobe ne uspijevaju prihvatiti tako intenzivne i sveukupne osjećaje kao što je ljubav. Dakle, sve sastavnice koje smo nabrojali kao povoljne utjecaje na nastanak intimnosti nedostaju u lošim vezama. Za njih su, usto, tipični i neki drugi razorni procesi od kojih su najvažniji: međusobno neprijateljstvo partnera, pogrešno rješavanje sukoba, stres kojemu je izložen jedan partner ili partnerska zajednica i zasićenje vezom (shema 2.). Budući da smo o nedostatku činitelja koji pridonose intimnosti već govorili u prethodnom odjeljku, preostaje nam da razmotrimo one elemente koji, osim toga nedostatka, razorno utječu na kvalitetu veze.

“Dok god

volimo n

ekoga zbog njegovih

vrlina, to n

ije ništa ozbiljn

o. Ali

kad ga p

očnem

o ljubiti zbog n

jegovih m

ana, on

da je to ljubav.”

Sasha Guitry

IZOSTANAKINTIMNOSTI

Nerealističnaočekivanja

Pogrešninačin

svađanja

NeprijateljstvoAgresija

Izostanakpotpore

Loša komunikacija

Zasićenje Stres

Pogrešni način svađanja

Čak i u vezi koja traje i u kojoj je uspostavljena bliskost sukobi su neizbježni. Oba partnera imaju neke svoje ciljeve, kratkoročne i dugoročne. Oni prema tim ciljevima streme i poduzimaju sve da ih postignu. Kad ostvarenje ciljeva jednog partnera ometa ostvarenje ciljeva drugog partnera, dolazi do sukoba. Neminovno je da će među dva pojedinca koji su međuovisni i u neprestanoj tjelesnoj blizini doći do sukoba koji proizlazi iz sukoba ciljeva. Pritom je najvažnije kako se odvija sukob i kako partneri dolaze do rješenja, a nebitno je je li to sukob oko velike ili nevažne stvari. O tome kako se odvija sukob i kako partneri dolaze do rješenja ovisi koliko će sukob naškoditi izgrađenoj intimnosti i dovesti do smanjenja partnerskog zadovoljstva ili do raspada zajednice. Iako sadržaj sukoba nije bitan, nego je bitan način razrješavanja sukoba, uobičajeni su sadržaj svađa djeca, neslaganje u odgojnim postupcima, raspodjela kućanskih poslova, provođenje slobodnog vremena, novac i trošenje novca i izvanobiteljske dužnosti. Sretne partnerske zajednice bitno se razlikuju od nesretnih po tome kako se svađaju i kako dolaze do pomirenja.

Što

nar

uša

va o

drž

avan

je

dob

rih

par

tner

skih

od

nos

a?

Za nesretne veze je tipično da je u njihovim svađama izražen negativni emocionalni ton. To znači da nije toliko važno što pojedinac kaže, nego kako to kaže. Ako se neki prigovor uputi u šaljivu tonu, imat će sasvim drukčiji odjek nego ako se uputi ironično, sarkastično, podrugljivo ili izrazito neprijateljski.

Pri svađi partnera u nesretnim vezama negativna izjava jednoga od njih izaziva drugoga da reagira negativnom izjavom i zato se povećava međusobno neprijateljstvo.

Osim toga, partneri u nesretnoj vezi se svađaju uvijek na isti način, a to je vraćanje i zadržavanje na nečemu što je partner prije rekao. Zato se te svađe “vrte u krugu” i ne dovode do napretka u razumijevanju.

Drugim riječima, možemo primijetiti dobre i loše oblike svađanja.

U dobre oblike svađanja (konstruktivne strategije) pripada: usredotočenost na glavni problem, pozorno slušanje partnera, dopuštanje partneru da govori i dovrši rečenicu, traženje onoga u čemu se slažemo, nuđenje mogućih rješenja, navođenje vlastitih potreba i, najvažnije, govorenje u blagom i neagresivnom tonu.

U loše oblike svađanja (destruktivne strategije) pripada: dokazivanje krivice partnera, prekidanje partnera, naglašavanje točaka neslaganja, postavljanje ultimatuma, tvrdoglavo održavanje vlastite pozicije, vođenje rasprave neprijateljskim tonom i gestama.

U većini svađa najveću ulogu ima kako partner gleda na izvor sukoba. Istu situaciju partneri mogu u jednom trenutku promatrati kao nevažnu ili pozitivnu, a u drugome kao vrlo negativnu, što ovisi o trenutačnom zadovoljstvu partnerom i vezom. Gospođa O. će omalovažiti i s blagom simpatijom komentirati muževljevo razbacivanje čarapa, ali ako joj on zbog nečega stane na žulj, gorko će mu predbacivati njegovu neurednost koja joj tobože zagorčava život. Cilj dobre svađe je da partneri slično sagledaju situaciju i pronađu rješenje koje će zadovoljiti oba partnera.

Evo nekoliko smjernica za mirno rješavanje sukoba.1. Ne dopustite sebi burnu reakciju. Recite: “Ja sam u lošoj fazi i

ne želim reagirati.” Pričekajte ili pustite da vaš partner govori. Ako smatrate da ste povrijedili svog partnera, recite mu to, npr.: “Žao mi je ako sam te povrijedio.”

2. Ako vaš partner ipak inzistira na razgovoru, pustite ga da govori. Mirno sjedite i slušajte. Kad partner zastane, recite mu da nastavi govoriti. Tako dajete do znanja da iskreno želite čuti kako on doživljava problem.

3. Pokušajte ga u potpunosti shvatiti prije negoli izložite svoje stajalište. Pokušajte doznati što stoji iza želja vašeg partnera.

4. Naizmjenično slušajte i razgovarajte.

Ne zaboravite da je vaš cilj pronaći uspješno rješenje za oboje, a ne “pobijediti”. Ne zavaravajmo se da postoji savršena veza ili savršeni partner s kojim nećemo imati probleme i svađe. Ne postoji savršenstvo, budite ono što jeste i netko će to znati prepoznati.

Prikriveno neprijateljstvo i agresija

U većini partnerskih zajednica svađe izbijaju zbog neslaganja u pogledu rješenja nekih svakodnevnih situacija i trenutačnog nezadovoljstva ciljevima i postupcima partnera. Iako su te svađe uglavnom verbalne, one mogu završiti i u međusobnoj grubosti. One su uobičajene, izazvane situacijom i prolaze kad se situacija riješi. No, u nekim zajednicama postoji prikriveno neprijateljstvo i agresija prema partneru koja se ne može objasniti trenutačnom situacijom, nego prikrivenim, pritajenim neprijateljstvom. Događa se da je jedan partner zbog osobina ličnosti ili zbog nekih propusta i trauma u tijeku razvoja ušao u zajednicu zbog potrebe da partnera podredi, kontrolira, iskorištava i time postigne osjećaj

da je vrijedan i važan. Katkad on zaista može osjećati istodobno i ljubav i neprijateljstvo prema partneru. Zbog toga se njegov partner nalazi u nejasnoj i dvosmislenoj situaciji i treba mu neko vrijeme da razluči ljubav od neprijateljstva i prepozna agresiju. Takvi jednostrani odnosi ne mogu pridonijeti održavanju intimnosti, ali dugo zadržavanje u zajednici je često, jer su dugotrajni pokušaji zlostavljanog partnera da uspostavi intimnost.

U nekim vezama se događa da se jedan partner u cijelosti podredi drugome, postane ovisan o njemu. Ljudi postaju ovisni o ljubavnim partnerima na jednak način kao što postaju ovisno o drogi, kocki ili alkoholu, a ta ovisnost nipošto nije samo metaforička. Za primjer takva odnosa može se uzeti nedavno preminulu Whitney Houston koja je sama priznala da je bila ovisna o svom mužu, Bobbyju Brownu, a kao rezultat te ovisnosti nastala je i njezina ovisnost o drogi.

Ovisnost o vezi, partneru ili ljubavnim idealima često je teško prepoznati jer se to ponašanje može tumačiti kao normalno i društveno prihvatljivo. Karakteristično je za dramatične veze, obilježene s mnogo strasti, ali i sukoba. Ipak, ovisnost o partneru ne treba promatrati kao benignu, jer ona može izazvati iste tjelesne i psihičke posljedice kao i druge ovisnosti, pa psihijatri svakako predlažu rješavanje ovisnosti uz stručnu pomoć. U takvim

vezama prioritet osobe postaje želja da udovolji partneru, pa ako je partner zadovoljan, onda je i ona. Pokretač te ovisnosti je stalni strah od gubitka ljubavi, oslonca i lika partnera koji predstavlja jedini smisao života. Rezultat je gubitak samopouzdanja, depresija, promjene raspoloženja i još veća ovisnost. Ako shvate da bi vezi mogao doći kraj, gube tlo pod nogama. Ideja o prekidu veze unosi veliki nemir i strah, pa nije čudno što je netko spreman podnijeti tjelesno nasilje, pa i obvezno psihičko maltretiranje u takvim vezama. Nakon što veza dotakne samo dno, žrtvama ovisnosti i zlostavljanja treba mnogo vremena da racionaliziraju odnos u kojem su bile, pa i same sebi opravdale svoje i partnerove postupke koje su tolerirale. Potrebno je i vrijeme odvikavanja, kao i u drugim ovisnostima, da prestane intenzivna čežnja za povratkom na staro, poznato i “sigurno”.

Zasićenje u vezi

Iako bismo iz svega dosad rečenog pomislili da tijekom vremena intimnost raste, protok vremena je, ustvari, neprijatelj intimnosti i zadovoljstva u vezi. Intimni se odnosi postupno mijenjaju, u većini slučajeva gube snagu i ljepotu koju su imali u ranim razdobljima. Prorjeđuju se izrazi obazrivosti i ljubavi, a donekle se povećava izražavanje iritiranosti, netrpeljivost i spremnost za svađu. Sve

češće se zaboravlja na pravilo 5:1 o kojem smo govorili. Iako je seks u vezi i dalje važan, tijekom vremena se smanjuje njegova učestalost. Partneri postaju manje zadovoljni, rekli bismo, došlo je do zasićenja u vezi.

Osjećaj zasićenosti je ljudsko svojstvo. Mi se prilagođujemo, navikavamo na dobre stvari i uskoro ih ne primjećujemo, uzimamo ih zdravo za gotovo. Dok smo se nastojali svidjeti voljenoj osobi, bila nam je nova i nepoznata, imala je za nas ogromnu vrijednost i važnost. Svaka izrečena riječ, svaki pogled i dodir, zajedničko vrijeme, bili su posebna dragocjenost. No, nakon što smo s njom proživjeli neko vrijeme, sve nam je to postalo svakodnevno i obično, zaboravili smo koliko nam je bilo važno. Uskoro sve to toliko postaje dio naše svakodnevice, da to gotovo i ne primjećujemo. Prilagodili smo se, privikli, zasitili. U sebi ili drugome žalimo se: “Uvijek isto, uvijek isto!”

Kad se tako promatra, sudbina svake veze izgleda nam neumitno osuđena na propast. Zaista, već površna promatranja mogu potvrditi da su mnoge dugotrajne veze izgubile toplinu i iskru, da je izražena dosada ili indiferentnost, da si partneri međusobno idu na živce i da se veza remeti ili raspada kad se u nju umiješa netko tko unosi novinu i zanimljivost.

Ipak, opisani razvoj odnosa u vezi nije neizbježan. Ako želimo zadržati intimnost u vezi, podsjetimo se na sve ono što je rečeno o izgradnji intimnosti. Moramo se stalno podsjećati na početke veze, uvijek se pitati dajemo li partneru dovoljno dokaza kako nam je važan i koliko ga cijenimo. Ne smijemo zanemariti seks i svoju tjelesnu privlačnost, a možda je tu najvažnije opraštanje svakodnevnih malih pogrešaka i navika koje nas smetaju i iritiraju. No, ako želimo izbjeći zasićenost u vezi najkorisnije je unositi novost, promjenu, povezati se kroz nove zajedničke aktivnosti, nove oblike provođenja zajedničkog vremena. Najopasnije je prepustiti se rutini, nepromijenjenoj svakodnevici dugotrajne veze, neprimjetnom potonuću u sivi svijet uobičajenoga.

Stres

Partnerska veza ne postoji u vakuumu. Ona je uronjena u svijet i ovisna o njemu jer on na nju značajno utječe. Katkad on unosi nove sadržaje ili daje potporu, ali je vrlo često izvor stresa. Utjecaj vanjskog svijeta je dubok i ima dugotrajne posljedice za čvrstoću i opstanak veze. Stres su teškoće koje prelaze naše trenutne snage da ih prebrodimo, a pred takve nas teškoće postavlja vanjski svijet svakodnevno. One mogu biti nepremostive, kao što su klimatske katastrofe i pogoršanje ekonomskih uvjeta u društvu.

Mogu biti katastrofične za vezu, kao što je teška bolest ili smrt u obitelji, gubitak posla, naglo osiromašenje, naplata dugovanja. A može biti i svakodnevni, uobičajeni stres kao što je prelijevanje zahtjeva posla na odnose u obitelji, neprimjerena podjela poslova u kućanstvu, bolest djece, teškoće u skladnom razvoju djece, neslaganje partnera o odgoju, miješanje roditelja partnera u vezu, neslaganje u pogledu financija, ovisnosti partnera. Stres proizvodi niz loših posljedica u organizmu pojedinca. Te sve posljedice neko vrijeme traju i povećavaju stanje uzbuđenosti i iritiranosti. Svaka naša reakcija koja to ne uzima u obzir naići će na negativnu, uzrujanu i burnu reakciju partnera koji je pod stresom. Tako započinje negativni komunikacijski krug, kad partneri napadaju i okrivljuju jedan drugoga i produbljuju stres u kojemu se nalaze. U času kad je partnerima najviše potrebno razumijevanje i partnerska potpora, njihov partner im postaje neprijatelj, a veza je u opasnosti. Najčešće partneri nisu svjesni da izvana izazvani stres utječe na njihovo ponašanje prema partneru. Zato će uvelike pomoći ako im netko iz obitelji, među prijateljima ili terapeut objasni da su njihovi loši odnosi nastali zbog vanjskog stresa i da negativne emocije i svađa nemaju veze s njihovim stvarnim odnosima. Vrlo je važno da partneri razumiju kojemu su stresu izloženi i kako on nepovoljno utječe na njihove odnose. Već i sama svijest o tome može im pomoći da razriješe svađu i pronađu snagu za međusobno pomaganje i potporu.

Što kad stvari krenu naopako i dođe do prekida veze? Što se događa tijekom procesa suočavanja s prekidom?Svaki je prekid veze težak, barem dok prema partneru još postoje neki osjećaji. Neki će možda još koji put proći kroz to, a mi možda pripadamo onoj skupini sretnika koji su svoju kvotu tugovanja zbog prekida ispunili. Neovisno o tome u kojoj skupini se nalazimo, prekid veze u kojemu još prema partneru postoje neki osjećaji, zna biti vrlo težak te za tu osobu predstavljati pravi emocionalni brodolom. Mnogi će reći: “ Sve će to proći”, no dok se bura ne stiša, brod ne izvuče na suho, ljudi spase, a brod ponovno stavi u funkciju i zaplovi morem, treba proći određeno vrijeme te treba uložiti određenu količinu energije da se to dogodi. Zašto nam je tada toliko teško? Prekid ljubavnog odnosa može se svrstati u gubitke i za njega vrijedi isto što i za druge događaje te vrste. Gubici koje osjećamo mogu biti višestruki. Naime, osim osobe koja nam nedostaje, izgubili smo i osjećaj sigurnosti, pripadanja, identitet osobe u vezi, katkad samopoštovanje. Izgubili smo možda i sliku sebe u toj vezi u budućnosti, planove koje smo stvarali. Taj proces tugovanja za izgubljenim očituje se u čitavu nizu emocionalnih, misaonih, tjelesnih i ponašajnih reakcija. Ako nam je bilo izrazito stalo do odnosa, vrlo vjerojatno ćemo razviti osjećaje tuge, ljutnje, nesigurnosti, tjeskobe, usamljenosti. Vjerojatno je da ćemo kontinuirano razmišljati o toj osobi, vraćati se u prošlost i prisjećati se čas lijepih trenutaka, čas posljednjih bolnih trenutaka,

Što kad

se veza prekin

e? (N

ajčešća pitan

ja)

potom razmišljati zašto se to baš nama dogodilo i jesmo li mogli učiniti nešto drugo da to izbjegnemo. U konačnici je moguće da se okrenemo budućnosti te počnemo strahovati hoćemo li ikada više voljeti ovako, hoćemo li ikada upoznati nekog zanimljivog kao što je bila ta osoba te hoćemo li možda ostati sami. Na tjelesnom planu je moguće da nam se dogodi nedostatak apetita i koncentracije te nesanica dok se promjene u ponašanju mogu vidjeti u pojačanoj razdražljivosti, povlačenju od drugih i češćem plakanju. Moguće je također da se nađemo u situaciji da nam je oslabljeno radno, akademsko i/ili socijalno funkcioniranje.

Ima li načina da se prekid preboli i koji su najbolji načini da se dogodi što prije?Kad doživimo tu vrstu gubitka, oko nas će se naći prijatelji koji će nam vrlo vjerojatno nešto savjetovati. Tada se znaju čuti savjeti poput: “Odmah izađi s nekim da ovog zaboraviš!” “Promijeni frizuru, to će ti biti znak novog početka.” “Otputuj!” “Ma što se brineš, ima još riba u moru!” “Napiši pismo i u njemu mu kaži sve što ga ide.” “Napravi neku ludost! Upiši se na padobranstvo!” “Napij se!” Tko zna, možda su nekome neki od ovakvih savjeta pomogli! Vrlo je teško navesti najbolji način da bi se nekoga preboljelo. Ipak postoji nešto što svatko može učiniti za sebe u tim trenucima.

1. Dopustite si vrijeme za tugovanje! Dopustite da budete tužni, uplakani, nesretni, da jedete previše ili premalo i da ne vidite da će ikada biti bolje. U redu je ako se osjećate usamljeni i pomalo ste rastreseni. Čim prije dođete u ovu fazu znači da polako napredujete u procesu tugovanja.

2. Skratite trenutke intenzivnog razmišljanja o osobi! Pokušajte naći aktivnosti koje će vam zaokupiti misli. U tim trenucima možda ćete osjetiti emocionalno olakšanje. S vremenom će ih biti sve više a to je siguran znak oporavka.

3. Predvidite krizne situacije i osigurajte si društvo ili neku aktivnost! Brojne situacije kao i posebni trenuci u danu, tjednu ili godini mogu biti jak podsjetnik na ono što nas je snašlo. Pokušajte predvidjeti te situacije i osigurajte si društvo ili počnite raditi nešto drugo. Ako ste provodili vikende zajedno, osmislite druženja s prijateljima ili obitelji kako bi ti trenuci prošli što bezbolnije.

4. Započnite s nekim tjelesnim aktivnostima! Osim što je vježbanje općenito dobro za naše, zdravlje ono je osobito prepoznato kao korisno za podizanje raspoloženja kad smo depresivni.

5. Pričajte s drugima više puta o svojoj situaciji! Ako stalno u sebi vrtite filmove o prekinutoj vezi postoji opasnost da se samo još dublje zakopate te da vam se situacija počne činiti težom i beznadnijom nego što zapravo jest. Kada vlastita

razmišljanja podijelite s vama bliskim ljudima, te to ponovite nekoliko puta, mogli biste situaciju sagledati iz neke druge perspektive te, posljedično, osjetiti blago olakšanje.

6. Vježbajte nove misli! Poznato je da ono kako razmišljamo utječe na to kako se osjećamo i ponašamo. Stoga pokušajte vježbati novo razmišljanje. Ponavljajte si misao: “Koliki su ljudi prekinuli odnos i danas su dobro. To što se loše osjećam će proći. Tuga je emocije upravo kao i sreća. Smijem se i tako osjećati u životu. Bit će bolje.” Svako razmišljanje koje vam može umanjiti osjećaj patnje i tuge, pa makar i za kratko, zapišite i povremeno to pročitajte.

Koliko dugo traje suočavanje s prekidom? Postoji li neko vrijeme nakon kojega bismo trebali prestati misliti na bivšega ili bivšu?Trajanje žalovanja za prekinutim odnosom je vrlo individualno. Ne postoji određeno vrijeme nakon kojeg će uslijediti olakšanje, ali je utješna činjenica da će ono sigurno doći i da ćemo ponovno “stati na noge” i biti spremni upustiti se u novu vezu. Nema formule prema kojoj se može izračunati kojeg će se datuma to ostvariti. Katkad se zna čuti simpatična jednadžba o polovici vremena provedenog u vezi, tj. ako ste u vezi bili godinu dana, navodno bi vam za oporavak trebalo šest mjeseci. To baš neće utješiti one koji su u vezi proveli 10 i više godina. Bez obzira na to postoji li vremenska formula, točna je činjenica da ćemo postupno, kako

vrijeme prolazi, sve rjeđe misliti na bivšeg ili bivšu. Isto tako ne treba zaboraviti da neki drugi krizni trenuci mogu dovesti do intenzivnijeg razmišljanja čak i ponovnog žaljenja za prethodnom vezom. Tada se prekrijte ušima preko glave i pričekajte, proći će.

Zašto to nekima ne uspijeva i teško se oporavljaju?Vjerovanja o odnosu koji je prekinut poput “ovako savršen odnos nikada više neću naći” ili o bivšem partneru “Ona/on je idealna/an za mene” mogu usporiti pa čak i “fiksirati” osobu u razmišljanjima o odnosu kako je samo to vrijedno i kako ništa drugo nikada neće biti dobro. Osim navedenog, brojni drugi čimbenici utječu na brzinu oporavka od prekida. To su duljina trajanja i intenzitet ljubavne veze, isprepletenost života partnera, emocionalna zrelost, osobine ličnosti, razlozi prekida veze i brojni drugi. Gotovo da je zanemarivo pričati o onima koji se nikada ne oporave od ljubavnog sloma. Ako je riječ o tome, mogli bismo reći da takve osobe imaju neke druge emocionalne smetnje koje ih onemogućuju da se proces tugovanja privede kraju.

Tko može pomoći da se prekid lakše prebrodi?Okruženje može biti bitan činitelj oporavka u ovakvim situacijama. Obitelj i prijatelji mogu nam pomoći odvlačeći nam pažnju na druge sadržaje, umanjujući osjećaj usamljenosti te olakšavajući krizne trenutke svojom prisutnošću. Mnogi izjavljuju kako im je

u tim trenucima dobro došlo prepričavanje događaja vezanih uz prekid, osmišljavanje razloga zašto je dobro da je veza prekinuta i sl. Ipak treba imati na umu da neki ljudi vlastiti oporavak žele proći sami i ne dijeliti to niti s bliskim ljudima oko sebe.

Što ako se dogodi da se osjetimo “ovisnim” o nekome s kime smo dijelili određeni dio života?Ovisnost nije dobra riječ kada govorimo o ljubavnom odnosu. Prije kažemo kako partneri razvijaju osjećaj pripadanja, sigurnosti na koji se s vremenom sve više naviknu. Kako se na dobro i ugodno vrlo lako naviknemo, odricanje od takve navike nije lako. Većina ljudi uspije u tome, no postoje osobe s tzv. ovisničkim crtama koje se mogu vidjeti u ponašanju i u vrijeme trajanja odnosa. To su osobe čije je emocionalno stanje u potpunosti ovisno o reakcijama partnera, osjetljivi su na kritiku i odbijanje zbog čega nakon prekida može doći do razvoja intenzivnijih emocionalnih reakcija, težeg prihvaćanja prekida te sklonosti za brzi ulazak u novu vezu.

Koliko je prihvatljiv način borbe protiv tuge izazvane prekidom emocionalne veze ulijetanje u novu?Nema ništa pogrešno da vrlo brzo uđemo u novu vezu, osobito ako nam to odgovara. Potrebe za time mogu biti razne, od pažnje koju nam netko opet pruža, preko osjećaja sigurnosti i pripadanja,

do osjećaja kako ipak nećemo ostati sami ili samo razonode koja nam pomaže da prođe vrijeme oporavka od prošle veze. Ono što je važno pri stupanju u takvu vezu jest prepoznati motivaciju za novom vezom i biti zadovoljan s tim razlozima. Bez obzira na to s kojom motivacijom započeli takav odnos, ne možemo znati kako će cijela priča završiti. Tko zna, možda ste zapravo na početku nove uspješne ljubavne veze!?

Kada je potrebna pomoć stručnjaka?Iako vam se čini kako vaša bol nikada neće proći i kako su vam sve lađe potonule, ljudski organizam ima sposobnost podnijeti brojne teškoće i gubitke. Čini se da smo ipak prije svega fleksibilna bića koja u konačnici na ovaj ili onaj način uspiju prebroditi taj gubitak, ponovno se smijati i osjetiti novu ljubav. Ipak neke osobe mogu razviti pravu depresivnu reakciju koja može potrajati toliko dugo da već ozbiljno narušava svakodnevno funkcioniranje. Tada je dobro potražiti pomoć stručnjaka.

Utj

ecaj

par

tnet

skih

od

nos

a n

a d

jecu

Mnogo smo puta dosad naglašavali da partnerski odnosi imaju posljedice za svakog partnera i za njihovu vezu. Dobri partnerski odnosi povećavaju osjećaj sigurnosti, zaštićenosti, vlastite vrijednosti, povećavaju intimnost i bliskost, zadovoljstvo i sreću, a time čuvaju tjelesno zdravlje i dobrobit partnera te produljuju vezu. Loši partnerski odnosi nepovoljno utječu na partnere, smanjuju im samopoštovanje, smanjuju osjećaj sigurnosti, brišu intimnost i bliskost, a bude niz negativnih osjećaja kao što su srdžba, iritiranost, nezadovoljstvo. Ti negativni osjećaji mogu neposredno ugroziti zdravlje partnera (visoki pritisak i druge zdravstvene posljedice stresa), a mogu ga ugroziti i posredno, kad partner posegne za alkoholom i drugim ovisnostima u želji da se oslobodi stresa. Mnogi posegnu i za prekidom veze kao načinom da se oslobode stresa. Ali i rastava je veliki stres i teško se osloboditi njezinih posljedica. Zato je očuvanje dobrih partnerskih odnosa izgradnjom intimnosti najbolje osiguranje zadovoljstva i zdravlja partnera i partnerske veze. Posebno je pitanje djeluju li i kako partnerski odnosi na dobrobit djece koju partneri imaju u vezi. Sasvim je sigurno da dobri partnerski odnosi djeluju povoljno na djecu i njihov razvoj, a loši partnerski odnosi djeluju nepovoljno na djecu i njihov razvoj. Kad smo to utvrdili, moramo razmotriti zašto svaki roditelj zasebno, a i međusobni odnos roditelja imaju golem i dugotrajan utjecaj na djecu.

Poznato je da su i sasvim mala djeca jako osjetljiva na odnos okruženja, najviše na odnos roditelja prema njima. U prvoj godini života dijete razvija pozitivnu emocionalnost i svladavanje osjećaja u skladu s time kako doživljava odnos majke i/ili oca (skrbnika) prema sebi. To znači da će dijete biti plačljivo, prestrašeno, nezadovoljno i da neće biti sposobno nadvladati te osjećaje ako je osoba koja o njemu skrbi depresivna i ne izražava ljubav i toplinu. Stoga nezadovoljan partner neće povoljno utjecati na emocionalni razvoj djeteta, a ostavit će to i tragove na djetetovu razvoju mozga. Prema tome, zbog emocionalnog razvoja djeteta potrebno je da ono ima roditelje koji su zadovoljni u vezi i koji su izgradili međusobnu intimnost. Također je važno da osjećaje ljubavi roditelji izražavaju djetetu, ali i međusobno. Roditelji koji su i sami nezadovoljni i skloni negativnim emocijama neće moći uspostaviti emocionalnu bliskost s djetetom koja se očituje kao međusobna toplina, vedrina i izražavanje međusobnih osjećaja ljubavi. Izostanak bliskosti s roditeljima u cijelom će djetinjstvu, pa i u odrasloj dobi smanjiti životnu vedrinu, uspostavljanje dobrih odnosa s vršnjacima, a i njegovi budući partnerski odnosi mogu biti zbog toga ugroženi i narušeni.

Dijete je od rođenja jako osjetljivo na emocionalno ozračje u svojoj okolini. Ono već u tijeku prvih mjeseci može osjetiti je li okruženo toplinom i dobrim odnosima među roditeljima i taj mu

“Ljubav je jed

ina stvar koja se u

mn

ožava kad se d

ijeli.” Vesn

a Krm

potić

je osjećaj osobito važan. Svako pogoršanje emocionalnog ozračja i manjak ljubavi među roditeljima ono osjeća kao opasnost i burno na nj reagira. Osjećaj nesigurnosti često će i u kasnijem djetinjstvu uzrokovati depresiju, probleme ponašanja u školi i ugroziti školski uspjeh.

Djeca su osjetljiva i mogu primijetiti ne samo otvoreni sukob među roditeljima, nego na njih nepovoljno djeluje i međusobno povlačenje i hladnoća među njima. Važno je znati da loš odnos među roditeljima djeluje nepovoljno na dijete čak ako su oba ili samo jedan od njih prema djetetu nježni i puni ljubavi. Zbog toga je mnogo negativnih posljedica ako dijete nazoči svađi roditelja, pa čak ako se ona odvija i u drugoj prostoriji i roditelji misle da dijete ništa ne čuje i ne primjećuje.

Važno je također znati da su djeca toliko osjetljiva na loš međusobni odnos roditelja da ga mogu primijetiti čak i kad izgovorene riječi u svađi nisu neprijateljske, ali je neprijateljski osnovni odnos, koji se očituje u tonu, mimici i gestama. Četverogodišnjaci jasno primjećuju i prikrivenu netrpeljivost među roditeljima, iako među njima i nema teških riječi. Zbog toga roditelji moraju voditi računa o tome da se ne mogu pouzdati na djetetovo nerazumijevanje i neznanje zbog kojeg mogu “zavarati” dijete svađom u ljubaznom tonu. Dijete osjeća neprijateljski odnos

roditelja i onda kad oni jako paze da ga ne iskažu i ne pokažu pred djetetom. Pokušaji maskiranja svađe ne uspijevaju ni s vrlo malom djecom, čak ni s dvogodišnjacima. Svako prisustvovanje svađi roditelja povećava djetetovu agresiju, povlačenje i dugotrajne reakcije nesigurnosti.

Važno je znati da nepovoljan utjecaj svađe roditelja na dijete nije isti ako se svađa završi pomirenjem ili ako se neprijateljstvo prešutno nastavi. Dijete vrlo dobro zamjećuje je li svađa završila pozitivno, je li došlo do stvarnog pomirenja roditelja, je li opasnost prošla. U slučaju da je svađa doista završila pomirenjem, posljedice će biti manje nepovoljne.

I na kraju, dijete oponaša ono što vidi u svojoj okolini. Djeca koja nazoče roditeljskim sukobima “uče” agresivni odnos, izgrađuju svoje vlastite odnose s vršnjacima i kasnije sa svojim partnerima, prema tom agresivnom modelu. Ona nemaju prigode naučiti dobru komunikaciju i mirno rješavanje sukoba. To će im umnogome otežati prilagodbu u školi, a i u životu kad budu odrasli partneri i roditelji.

Zanimljivo je i važno pitanje kako na dijete djeluje česta, gotovo svakodnevna izloženost roditeljskim svađama. Mogli bismo pomisliti da se djeca prilagođuju i navikavaju na svakodnevnu

situaciju i postaju manje osjetljiva. No, taj je zaključak pogrešan, jer se pokazalo da djeca postaju sve osjetljivija, dapače preosjetljiva na svađu kojoj su češće izložena. Ona postaju toliko preosjetljiva da su sklona preuveličavati i pogrešno tumačiti situaciju. Čak i potpuno prijateljski razgovor roditelja koji se odvija malo glasnije dijete će unaprijed proglasiti svađom i doživjet će strah i tugu kao da je riječ o pravoj svađi.

Što nam govore ove spoznaje o utjecaju partnerskih odnosa roditelja na dijete? Govore najjasnije o tome da se loši odnosi ne mogu pred djecom sakriti, koliko god se trudili da ih zakamufliramo i uvjeravamo dijete da su odnosi dobri. Prema tome, ako ne želimo naškoditi djetetu, moramo raščistiti partnerske odnose, ako je potrebno ići i terapeutu, jer djetetu trebaju naši jasni izrazi izgrađene intimnosti i to prave, a ne glumljene i neiskrene. Djetetu su također jako važni odnosi među roditeljima, pa mu neće mnogo pomoći ako mu majka ili otac nastoje nadoknaditi lošu situaciju iskazivanjem čak i povećane ljubavi i topline.

Drugi važan zaključak je da dijete može bez veće traume podnositi svađu među roditeljima samo ako se ona završi dobrim rješenjem i pomirenjem. Iz takve će svađe dijete dobiti čak i primjer dobrog rješavanja sukoba. Svaka svađa roditelja mora završiti jasnim znacima da je ponovno uspostavljena intimnost

i dijete u njoj također želi sudjelovati, primjerice u grupnom zagrljaju.

Roditeljske svađe koje ne završavaju pomirenjem i ponovnom uspostavom intimnosti naškodit će djetetu neposredno, a i na dulji rok. One će u djetetu stvoriti nesigurnost, sklonost osjećajima tuge, srdžbe i straha, smanjenu sposobnost za odgodu zadovoljenja potreba i smanjenu sposobnost da svlada loše osjećaje. One će stvoriti i povećanu osjetljivost djeteta za svaki oblik ponašanja koji najavljuje sukob, uzrokovati pogrešno i pretjerano tumačenje svake situacije kao mogućeg sukoba, zbog njih će se dijete ponašati agresivno i neprilagođeno u svim razdobljima razvoja, pa i u odrasloj dobi. Emocionalne teškoće u koje dijete zapada zbog roditeljskih loših odnosa otežat će i njegov školski razvoj i školska postignuća, a u adolescenciji će vjerojatno ozbiljno poremetiti odnose s roditeljima.

Najrazornije će na dobrobit djece utjecati svađe zbog odgoja, jer će se dijete osjećati uzrokom svađe. Tako će, uz strah i nesigurnost zbog svađe roditelja, osjećati i odgovornost i ponijeti teret krivnje.

Dio brakova s problemima završi razvodom braka. Kako razvodu prethode nezadovoljavajući partnerski odnosi, nerijetko bivši partneri nastavljaju lošu komunikaciju, a u novonastaloj

emocionalno zahtjevnoj situaciji njihov odnos je dodatno narušen. U takvoj situaciji bivši partneri teško razdvajaju partnersku od roditeljske uloge. Doživljavajući bivšeg partnera kao nezadovoljavajućeg u partnerskoj ulozi, imaju poteškoća u doživljavanju bivšeg supružnika kao roditelja u pozitivnom smislu. Teško ostaju prijatelji i teško se dogovaraju u pogledu zajedničke djece. Umjesto da tijekom i nakon razvoda potiču zajedničku djecu na razvijanje odnosa s drugim roditeljem, prenose svoje negativne emocije i na djecu. Ako je opisano ponašanje intenzivno ili traje dulje vremena bez poboljšanja, postoji visok rizik od uključivanja djece u odnos njihovih roditelja te izlaganje sadržajima neprimjerenima dobi djeteta. U takvim situacijama često se roditelji natječu “tko je bolji roditelj”. Nastojeći sebe prikazati u što u boljem svjetlu, roditelji često ističu lošije osobine drugog roditelja. Ovakvim postupcima zbunjuju djecu i vremenom narušavaju odnos djece s oba roditelja. U takvim situacijama djeca svoju emocionalnu energiju troše na udovoljavanje svakom roditelju ponaosob, što im otežava emocionalni razvoj. Roditelji u razvodu često postavljaju dijete u sredinu, dajući mu ulogu onoga koji prenosi poruke odraslih, tražeći od njega da čuva tajne ili da bude špijun u drugom kućanstvu. Dijete se tada nađe u konfliktu lojalnosti prema roditeljima i nesigurno u procjenu koju svaki od roditelja ima o onom drugom. Ako jedan roditelj ponižava drugog roditelja pred djetetom, dijete se djelomično osjeća poniženim.

Sve se to odražava na njegovo samopouzdanje i dobrobit te emocionalni razvoj.

Očito je: partneri koji imaju djecu moraju još više napora ulagati u izgradnju i održavanje intimnosti koja se temelji ne međusobnom izražavanju poštovanja i ljubavi. U suprotnom, njihova će djeca živjeti u neprestanom strahu od raspada obiteljske zajednice, u neprestanoj tjeskobi nesigurnosti, u predviđanjima katastrofe na najmanju najavu sukoba, a čak i bez nje, u stalnom osjećaju nadolazeće oluje i raspada za koji se osjećaju i sami krivima. Jer međusobna roditeljska ljubav i bliskost za njih je život i raj na zemlji.

Od naše ljubavi i sreće,Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum, sto dopire iz grada,Nije l’ ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,Nestati htio ja bez traga.

(prva ljubavna pjesma Dobriše Cesarića, 1923)

zdraž

UPITNIK ZA SAMOANALIZUJesam li dobar partner?

Razmislite malo o tome kako se ponašate prema svome partneru! Na što ne obraćate dovoljno pozornosti, a trebali biste?Pročitajte svaku tvrdnju i označite radite li to što vas pitamo nikad, katkad ili često. Svaki odgovor je ocijenjen sa 1 (nedovoljan), 3 (dobar) ili 5 (odličan). Pogledajte koliko ste “zaradili” jedinica, a koliko odličnih. Razmislite o tome jeste li poduzeli sve kako biste očuvali intimnost i vezu. Što biste mogli poboljšati?

Nikad Katkad Često

Trudim se partneru biti tjelesno privlačan/na. 1 3 5

Nastojim postići zajedničko uživanje u seksu. 1 3 5

Nastojim izbjeći seksualni kontakt zbog umora i preopterećenosti. 5 3 1

Nastojim organizirati posebno vrijeme za zajedničke intimne trenutke.

1 3 5

Smišljam iznenađenja i inovacije u nježnostima i seksu.

1 3 5

Razgovaram s partnerom o svemu što me u seksu privlači ili odbija.

1 3 5

Iskazujem partneru nježnosti, zagrljaje i dodire i izvan seksa. 1 3 5

Pokazujem partneru da ga cijenim i volim i da mi je dragocjen.

1 3 5

Prigovaram partneru i kritiziram ga. 5 3 1Podrugujem se partnerovim nedostacima i pogreškama. 5 3 1

Svaku kritiku upućenu partneru nadoknađujem komplimentima. 1 3 5

Pokazujem partneru da mi je zanimljivo sve što mi ima reći. 1 3 5

Pokazujem partneru razumijevanje za sve probleme o kojima mi govori. 1 3 5

Nudim partneru rješenja i pomoć za probleme o kojima mi govori. 1 3 5

Pomažem partneru kad je u vremenskoj stisci. 1 3 5

Ohrabrujem partnera na usavršavanje i napredovanje u onome što mu je važno.

1 3 5

Sretan/na sam kad moj partner postigne uspjeh i pokazujem mu svoju sreću zbog toga.

1 3 5

Ne želim partnera opterećivati svojim problemima i to držim u sebi.

5 3 1

Nastojim mnogo vremena provoditi s partnerom. 1 3 5

Nastojim da nađemo zajedničke interese i bavimo se zajedničkim hobijima.

1 3 5

Smišljam nove zajedničke aktivnosti i inovacije u starima.

1 3 5

Organiziram područje bračne privatnosti (vrijeme i prostor). 1 3 5

Branim područje bračne privatnosti od djece, roditelja i prijatelja.

1 3 5

Rješavam sve probleme najprije s mužem, tek onda obavješćujem svoje roditelje ili prijatelje.

1 3 5

Nema naših problema o kojima su moji roditelji ili prijatelji prije i bolje obaviješteni od moga partnera.

1 3 5

Uvijek jasno riječima kažem partneru što želim od njega i koje su moje potrebe.

1 3 5

Kad s nečim nisam zadovoljan/na povlačim se u sebe i zašutim. 5 3 1

Kad se svađamo, uvijek nastojim naći zajedničko rješenje.

1 3 5

Nastojim svađu razriješiti razgovorom i pomirenjem.

1 3 5

Čekam da moj partner popusti. 5 3 1

Nastojim dokazati da sam u pravu. 5 3 1

Mislim da je moja veza dobra i meni dragocjena. 1 3 5

detalj sa Zdenca Života, ispred HNK-a, Zagreb

1. Berscheid, E., Regan, P. (2008.) Psychology of interpersonal relationships. New York: Prentice Hall.

2. Bouchard, G., Sabourin, S., Lussier, Y., Wright, J., Richer, C. (1998.) Predictive validity of coping strategies on marital satisfaction: Cross-sectional and longitudinal evidence. Journal of Family Psychology, 12.

3. Bradbury, T. N., Fincham, F. D. (1990.) Attributions in marriage: Review and critique. Psychological Bulletin Psychological Bulletin, 107.

4. Christensen, A., Jacobson, N. S. (2000.) Reconcilable differences. Nee York: The Guilford Press.

5. Clyde H., Clyde, S., Hendric, S. (2004.) Close relationships: A source book. London: Sage Publications.

6. Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (2006.) Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden Marketing.

7. Duck, S. W. (2007.) Human Relationships. London: Sage Publications.

8. Miller, R. S., Perlman, D., Brehm, S. S. (2007.) Intimate Relationships. New York: McGraw-Hill.

9. Hojjat, M. (2000.) Sex differences and perceptions of conflict in romantic relation-ships. Journal of Social and Personal Relationships, 17.

Literatu

ra

10. Karney, B. R., Bradbury, T. N. (1995.) The longitudinal course of marital quality and stability: A review of theory, method and research. Psychological Bulletin, 118.

11. Knapp, M. L., Vangelisti, A. L. (2000.) Interpersonal communication and human relationships. Boston: Allyn and Bacon.

12. Noller, P., Feeney, J. A. (2002.) Communication, relationship concerns and satisfaction in early marriage. U: Vangelisti, A. L., Reis, H. T. i Fitzpatrick, M. A. (ur.) Stability and change in relationships. Cambridge: Cambridge University Press.

13. Peele, S., Brodsky, A. (1991.) Love and Addiction. Taplinger Publishing.

14. Sprecher, S., Wenzel, A., Harvey, J. (2009.) Handbook of relationship initiation. New York: Psychology Press.

15. Sternberg, R. J., Barnes, M. L. (ur.) (1988.) The Psychology of Love. New Haven: Yale University Press.

16. Vangelisti, A. L., Perlman, D. (ur.) (2006.) The Cambridge handbook of personal relationships. Cambridge: Cambridge University Press.

17. www.klinicka-psihologija.hr

Preporučena literatura

1. Brajša, Pavao (1999.) Sreća ili nesreća u dvoje. Varaždin: Stanek.2. De Angelis, Barbara (2000.) 100 najčešćih pitanja o ljubavi,

seksu i vezama. Zagreb: Mozaik knjiga.3. Eisler, Riane (2003.) Snaga partnerstva. Čakovec: Dvostruka

Duga.4. Krizmanić, Mirjana (2011.) U ljubavi i bez nje. Zagreb: Profil.5. Page, Susan (2001.) Osam elementarnih odlika parova koji

uspijevaju. Zagreb: Seniko.6. Milivojević, Zoran (2010.) Formule ljubavi: Kako ne upropastiti

vlastiti život tražeći pravu ljubav? Zagreb: Mozaik knjiga.7. Rijavec, Majda i Miljković, Dubravka (2002.) Srce moje i tvoje

u ljubavi stoje: psihologija ljubavi. Zagreb: IEP – D2.

Obiteljski centar G

rada Zagreba je ustanova u

nadležnosti Ministarstva socijalne politike i m

ladih, a u okviru svoje djelatnosti obavlja poslove savjetodavnog i preventivnog rada i druge stručne poslove koji se odnose na brak, m

eđusobne odnose roditelja i djece, uzdržavanja i druge okolnosti u obitelji, te poticanje odgovornog roditeljstva i skrbi o svim

članovima

obitelji.

Isto tako, obavlja i poslove koji se odnose na odgoj djece, organiziranje obiteljskog života, posvojenja i prevencije svih ovisnosti djece i m

ladeži.

Pomaže u rješavanju problem

a s invaliditetom, pri

uključivanju u svakodnevni život nakon duljeg boravka u instituciji/odgojnoj ustanovi.

Stručnjaci i stručni timovi djeluju inform

ativno, savjetodavno, preventivno-terapijski, edukacijski…

Ovo je 6. brošura u izdanju O

biteljskog centra Grada Zagreba i

tiskana je povodom M

eđunarodnog Dana obitelji 15. Svibnja 2012.

“Bolje je voljeti i izgu

biti, n

ego uop

će nikad

n

e voljeti.” Sveti A

ugustin