elbookers.com

KARL MARX - FRIEDRICH ENGELS

RANI RADOVIDeveto izdanje

Preveo STANKO BONJAK

elbookers.com

naprijed Zagreb 1989

filozofska i i t biblioteka

Urednici biblioteke BRANKO BONJAK, MILAN KANGRGA, GAJO PETROVI, PREDRAG VRANICKI

Izdaje ITRO Naprijed Generalni direktor GOJKO TEKOVI Glavni urednik MILAN MIRI

P R E D G O V O R PRVOM I Z D A N J URadovi ranog perioda Marxa i Engelsa, koji su sakupljeni u ovoj knjizi, oznauju najinteresantniju i najbogatiju fazu njihova misaonog razvitka. Iza sebe su ve imali preenu idealistiku prolost, period unutranjih borbi, sumnji, traenja izlaza iz sloenih drutvenih situacija i golemog broja razliitih filozofskih i sociolokih teorija, period samokritikog i samoprijegornog rada na rjeavanju onih problema, na kojima su radili tadanji najvei umovi. Potrebno je da se radi razumijevanja toga perioda osvrnemo ukratko na ono, to je ovome prethodilo. Razvijajui se u tridesetim i etrdesetim godinama prolog stoljea Njemake i Evrope, Marx i Engels nuno su doivljavali one utjecaje, koji su u to vrijeme bili najizrazitiji, nuno su nastavljali na svu dotadanju kulturnu batinu ovjeanstva, kao to su i rjeavali one drutvene i teorijske probleme, koji su bili osnovna pitanja vremena. Njemaka, a naroito Pruska, preivljavala je duboku unutranju krizu. Napoleonski ratovi dali su joj veoma itljivu svjedodbu njezine trulosti i zaostalosti. Graanska Engleska i Francuska stajale su s one strane Evrope kao njezin historijski memento. Ako se elilo stajati u redovima prvih nacija, moralo se ii i njihovim putem. Specifinost procesa u Njemakoj bila je prvenstveno u tome, to njezina graanska klasa nije tada bila kadra da izvri socijalni prevrat, a apsolutistiko-junkerska monarhija nije takav eljela. Meutim, porazi u ratu protiv revolucionarne i kasnije carskonapoleonske 5

Francuske (koja je i tada u mnogoemu raznosila revolucionarni plamen i sijala sjeme revolucije), prisilili su monarhiju na polovine reforme, koje su vremenom izmijenile proizvodne odnose na selu, kao i odnose u gradovima, a prisilili su takoer i samog kralja da obea donoenje ustava nakon uspjenog oslobodilakog rata protiv Napoleona. Graanska klasa bila je isto tako zainteresirana za ukidanje kmetstva, kao to je teila za donoenjem ustava. Svaka je buroazija u prvim poecima svoga revolucionarnog buenja kompromisno raspoloena. Samo odreena stihija dogaaja dovodi je do takvih revolucionarnih akata kao to je bio sluaj s Karlom u Engleskoj i Louisom u Francuskoj, koji joj akti ipak, kad se tie vladara, ostaju u dui nesimpatini. Bolje reeno, revolucionarni ar masa i jednog dijela sitnoga graanstva ne samo da je buroaziju dovodio do vlasti, nego ju je i prisilio da pokatkad zamiri na takve historijske opaine. Tamo gdje nije postojalo takvo stanje i takva otrina drutvenih suprotnosti, revolucionarnost graanske klase ispoljavala se u liberalnim i demokratskim zahtjevima, plaljivim ali bunim rodoljubivim tiradama, po kojim mitinzima i peticijama. Ali je zato njezina inteligencija znala da na svom podruju daleko otrije i uspjenije provodi ono, to graanska klasa u praksi nije mogla. Njemaka je tih godina imala ve iza sebe svoju klasinu filozofiju i literaturu, u kojima se vrio ne samo izvjestan oblik teorijske revolucije, nego se katkad anticipirala i pokoja misao ovjekove dalje budunosti. Kozmopolitizam i humanizam tih velikih filozofa i literata bio je s jedne strane izraz njihove praktike nemoi, ali s druge strane i uoavanje onog duboko ljudskog, koje se, kad je ve spoznato, nuno kao takvo mora jednom ostvariti. Meutim, nova poslijeratna situacija, kao i jaanje graanske klase, zahtijevala je odlunije i otrije zakljuke i teorije. Hegelova filozofija doivjela je u ljevici svoje radikaliziranje. Strauss 6

je svojim zakljucima iz Hegelove filozofije religije polovinom tridesetih godina izazvao itavu buru negodovanja, napada i ifeaniranja. Ali, upravo se tim putem njemaka graanska misao razvijala prema materijalizmu. Od kritike biblije, religioznih predrasuda i Bauerove filozofije samosvijesti, u kojoj je Bauer s mladim Marxom proklamirao ak ateizam, nije bio veliM korak do tog temeljitog prevrata u njemakoj filozofiji, koja je sve dotada ak i svoje revolucionarne napore vrila samo na staroj posveenoj liniji idealizma. Nema sumnje da je ovo posljednje bilo jedan od glavnih razloga, to su se Feuerbachove materijalistike teze doekale s takvim oduevljenjem i osjeajem unutranjeg osloboenja. A dinaminost historijskog procesa nuno je zahtijevala odbacivanje idealistikih ukoenih ablona i shema, traei konkretno prilaenje samom historijskom materijalu. Isto takvo revolucioniranje doivljava i njemaka literatura. Ono za im su teili veliki predstavnici njemake literature, Lessing, Herder, Schiller, Goethe i drugi, a to su morali izraziti na drugom planu ljudskog umjetnikog izraza, a ne na literarno-politikom, Brne i Heine su sa svojim sljedbenicima Mlado-Nijemcima pokuali da izvre svom otrinom i talentom svoga pera. Cjelokupno ovo duhovno previranje dobilo je snaan impuls julskom revolucijom u Francuskoj, tako da se, uz sve snaniji ekonomski razvitak njemakog graanstva, glavni prodor u vladajuu ideologiju, glavna borba protiv crkvene ortodoksije, njemake romantike u umjetnosti i pravnoj filozofiji vri u tridesetim i etrdesetim godinama, upravo u onim godinama, kada Marx i Engels provode i zavravaju svoje rano mladenatvo. Marx kao student prava u Bonnu i Berlinu i kao lan mladohegelovskoga doktorkluba, koji se okupio oko Bruna Bauera, stajao je u to vrijeme, tj. krajem tridesetih godina, pod utjecajem mladohegelovske struje, tako zvane filozofije samosvijesti. 7

Radikalni predstavnici graanstva i njezinih liberalnih ideja nisu se vie zadovoljavali totalitarnom Hegelovom koncepcijom, u kojoj je i sam ovjek bio samo izraz svjetskog apsoluta, koji se nunou svoje imanentne dijalektike razvijao i podvrgavao svom stvaralatvu sve ostalo. Nadolazilo je doba revolucionarnih priprema u Njemakoj, te su mnogi poeli uviati, da je ovjek aktivniji lan u historijskom razvitku nego to se mislilo. Pomjeranje centralnog problema filozofije logino se vrilo u smjeru problematike ovjeka i njegova odnosa prema drutvu kao cjelini, pa je filozofija samosvijesti, proklamirana od itavog spomenutog kruga, tada najjasnije i najsnanije izraavala zahtjeve za individualnom slobodom, neprikosnovenou i stvaralatvom. Ne apsolut, kojega je samosvijest samo jedna etapa razvitka, nego samosvijest kao osnova i tvorac itave historije to je bila deviza toga kruga mladih filozofa. Iz Marxove doktorske disertacije (Razlika izmeu Demokritove i Epikurove filozofije prirode), koju je zavrio 1841. god., vidi se jasno, da je i Marxovo stanovite tada bilo isto. Dapae, Marx kao istinski mladi revolucionar nije prezao da povue logike konzekvencije iz toga. Ako je samosvijest demiurg svega, onda nisu potrebna nikakva boanstva niti druge transcendencije. Tako je on proklamirao jedan svojevrstan ateizam na idealistikoj osnovi. Cjelokupna je disertacija takoer koncipirana na toj osnovi. Marx prihvaa mnoge Hegelove kategorije i metodu interpretiranja historijko-filozofskih injenica, ali se u osnovnoj interpretaciji Demokrita i Epikura ne slae s njim. Dok su za Hegela Leukip i Demokrit veliki filozofi, koji oznauju stupanj bia-za-sebe u razvitku filozofske misli, a Epikur filozof, koji nije gotovo ni spomena vrijedan, dotle su Marxove simpatije na Epikurovoj strani. U Epikurovoj tezi o deklinaciji atoma otkriva Marx dublji sadraj, tj. izraz Epikurova opeg stava o slobodi i sluajnosti kao protuteu onoj slijepoj i nepodno8

sivoj nunosti, koja ne dozvoljava slobodno ovjekovo stvaralatvo. To je osnova neslaganja Marxa s Hegelom u interpretaciji i ocjeni tih filozofa. Iz tih stavova ve je probijao novi duh vremena, sve vee i slobodnije tenje za preobraajem drutvenog ivota. Konkretno politiki odvijalo se sve to u granicama graanskog demokratizma, onih ideala koji su od dotadanjih buroaskih revolucija bili istaknuti kao osnova osloboenja ovjeka. I ti ideali, u svom apstraktnom teorijskom obliku, izraavali su sveopu pobunu protiv zaostalosti i neovjenosti feudalnih odnosa, a kao takvi u sebi su sadravali tenju k sveopem i definitivnom rjeenju problema ovjeka. Taj opi univerzalni karakter tenje za drutvenim preobraajem postojao je kod mladog Marxa jo vie u njegovoj idealistikoj koncepciji samosvijesti i zahtjevima, koji su iz toga slijedili. ovjekova sloboda, u prvom redu duhovna sloboda, bio je ugaoni kamen te koncepcije. Ah u tom opefilozofskom izrazu ta sloboda nije bila shvaena ogranieno i klasno kao buroaska, nego kao sloboda uope. Radilo se, jednom rijei, o ovjekovu osloboenju, premda jo u potpuno apstraktnom obliku. Treba imati na umu ovaj momenat u razvitku Marxa (a i Engelsa), ovaj integralni humanizam, kojim je ve u svojoj mladosti bio proet, ne vezujui se ni uz kakve ograniene, parcijalne i uskoklasne ciljeve, da bi se razumio kasniji tako logian i brz prijelaz na komunizam, onaj prijelaz, koji nije uspio izvriti, osim donekle M. Hessa, niti jedan iz njihova dotadanjeg kruga. Poetak etrdesetih godina pri dolasku Friedricha Wilhelma IV na prijesto, a reakcionarnog Eichorna za ministra prosvjete, nije obeavao nita utjeno. Uvidjevi da mu je univerzitetska karijera, kao i njegovom prijatelju Baueru, zatvorena, odlazi Marx u svoj rodni kraj da bi se posvetio publicistici. Koliko su godine provedene u Berlinu bile za Marxa plodne u jednom smislu, toliko je bio dragocjen i njegov povratak u Rajnsku provinciju. Umala berlinska sredina, bez 9

jake graanske klase, zasiena jo smrdeom pruskih izama i napudranih feudalnih perika nije mogla pruati i stvarati vee revolucionarne perspektive. Meutim je Rajnska oblast postala najrazvijeniji dio Njemake, u kojoj je uz sve to i Francuska revolucija ostavila najdublje tragove, gdje je seljak ve zaboravljao na sve one crkveno-feudalne blagodati, kojima su ga obasipali njegovi boanski pomazanici. Marx je, povrativi se u rodni kraj, naiao na organiziranje jednog dnevnog lista, koji je pokretala rajnska buroazija. Ne nalazei u svojim redovima dovoljno sposoban kadar, obratila se prvenstveno na mladohegelovce. Uz Rutenberga, Junga, Oppenheima, koji su radili u samoj redakciji, obeali su i ostali svoju saradnju. List je poeo izlaziti poetkom januara 1842. god., i Marx postaje reVan saradnik, da kasnije, krajem iste godine, preuzme i funkciju glavnog urednika. M. Hess je takoer veoma aktivno suraivao. Marx je prvenstveno pisao priloge o zasjedanju pruskog landtaga za Rajnsku provinciju. Tako se nuno, uz pitanje slobode tampe, morao pozabaviti i nekim ekonomskim problemima (pitanje krae drveta od strane siromanih seljaka, pitanjem bijede mozelskih seljaka itd.) tj. onim problemima koji su prelazili krug bavljenja ne samo mladohegelovaca, nego i samog Hegela. A zahvativi temeljito i ozbiljno u ta pitanja, kako je to Marxu bilo svojstveno, otkrivao je mnoge injenice, koje su se kosile s njegovim dotadanjim shvaanjem. Ono to su svi mladohegelovci upravo prezirali, ovdje je izbijalo u prvi plan a to je bio ekonomski ivot ovjeka. Ono to su mladohegelovci mislili postii apstraktnom spekulacijom tj. ovjekovo osloboenje i dignitet, ovdje se pokazalo, da o tom ne moe biti govora, dok je pojedinac ekonomski obespravljen. Ono to ih je Hegel uio tj. da je pravo izraz razvitka objektivnog duha, ovdje je logino proizlazilo iz karaktera ekonomskih odnosa. 10

Sve je to duboko djelovalo na mladog Marxa, tako da je krajem 1842. god. i doao zbog svega toga u sukob sa svojim dotadanjim istomiljenicima, koji se nisu htjeli odrei svoje apstraktne, idealistike spekulacije. Mladohegelovci iz Berlina su povodom toga otkazali svoju saradnju. Istovremeno je i Marx, sukobivi se sa svim tim injenicama, a i sa problemima komunizma, koji su sve vie i u Njemakoj dolazili na dnevni red, odluio da se im prije rijei lista, koji je i tako pod tadanjom otrom cenzurom jedva izlazio, i da se baci na uenje i dalji studij svih tih pitanja. Odlukom pruske vlade, kojom se zabranjuju Rajnske novine, pruila mu se povoljna prilika da to uini. Polovinom marta 1843. god. naputa redakciju. U to vrijeme dobiva od Rugea zbornik filozofskih radova, u kojima su bile tampane Feuerbachove teze (Prethodne teze za reformu filozofije). Marxov je idealizam bio ve ozbiljno poljuljan injenicama, na koje je sam nailazio. Hegelov je sistem bio ne samo naputen, nego je i njegova politika koncepcija staleko-ustavne monarhije bila tada za Marxa anahronizam. U toj se situaciji pojavljuju Feuerbachove teze, u kojima njihov autor odsjeno, odluno i jasno prekida s dotadanjim idealizmom i postavlja teze materijalizma. Filozofski nije to bilo nita novo. Ali ipak je to bilo znaajno za specifine prilike u Njemakoj, naroito zbog toga, to je Feuerbachova filozofija toga vremena odigrala vanu ulogu u razvitku Marxa i Engelsa, tj. onih mislilaca, koji su na tom, kao i na nekim drugim podrujima izvrili pravu teorijsku revoluciju. Marx je oduevljeno prihvatio Feuerbachov materijalizam, ali je isto tako kritiki ocijenio jedan vaan nedostatak Feuerbachove filozofije, sudbonosan za cjelokupni njegov dalji razvitak. Feuerbachu je nedostajala konkretnost i historinost. Cjelokupna njegova filozofija religije bila je zasnovana usko psiholoki i antropoloki; socijalni momenat kao da nije egzistirao. 11

Njemu je bila tua socijalno-politika problematika i akcija, smatrajui da je dovoljan teorijski rad na savlaivanju svih tih drutvenih problema. Tu je Hegel stajao daleko iznad Feuerbacha. Zato je bilo sasvim logino i opravdano da se izvri i dalja kritika onog dijela Hegelove filozofije, koji je neposredno zadirao u drutvenu problematiku, to jest njegove filozofije prava. Marx se latio tog posla. Tokom 1843. god., dogovarajui se uz to s Rugeom o izdavanju jednog novog filozofskog asopisa, kritiki studira Hegelovo shvaanje o dravi, tj. trei dio spomenutog djela, pravei biljeke i kritike opaske, tako rei od paragrafa do paragrafa. Taj nam rad (Kritika Hegelove filozofije drave izdan tek u ovom stoljeu) otkriva Marx a materijalistu. Feuerbachov je utjecaj oigledan. Feuerbachove aforizme o potrebi preokretanja subjekta u objekt i obratno nalazimo i tu, ali primijenjene na socijalnu tematiku. Feuerbach je jednostavno odbacio sve bogatstvo Hegelove misli, svu onu duboku dijalektiku, koja je bila svojstvena njegovom tretiranju bilo koje problematike. Hegel je takoer otkrivao i dijalektiku drutvenog ivota, odnos graanskog drutva i drave, morala itd., ali u obrnutom vidu. Marx je problem rjeavao materijalistiki. Drutvene ideje, dravu, pokuavao je protumaiti drutvenim sadrajem, tj. samom drutvenom sredinom, graanskim drutvom. Hegelov monarhizam i staleko-ustavni sinkretizam Marx je pretvarao u demokratizam, nejasan jo po svojim oblicima i putovima ostvarenja, ali jasan po svom unutranjem, duboko ljudskom, humanom sadraju. Takav demokratizam nije se mogao izgraditi na dotadanjem graanskom drutvu to je ve tada bilo Marxu jasno. Jer, to je bilo drutvo antagonistikih interesa, meusobne konkurencije, atomizirano drutvo, u kojem je svak slijedio svoj posebni individualni interes, ne vodei brigu o svojoj drutvenoj sutini i realiziranju te drutvenosti. 12

Praktiki je to postalo Marxu u potpunosti jasno dolaskom u Pariz, krajem 1843. god., gdje je s Rugeom namjeravao izdavati teorijski asopis. Ono to je u Njemakoj bilo tek historijska budunost, u Francuskoj je bila kruta sadanjost. Buroasko drutvo je ve imalo vremena da pokae svoje lice i nalije. A to nalije nije imalo s istinskim humanizmom mnogo veze. Bijeda i obespravljenost masa bili su i suvie oit dokaz tome, a teorijski se ve pokualo nai izlaz iz toga u brojnim socijalistikim koncepcijama. Svim je tim koncepcijama ipak jo nedostajala u prvom redu historijska konkretnost i konzekventna dijalektinost u rjeavanju drutvenog problema. Drutvo je proces, i za svaki dalji stupanj njegova razvoja mora se nuno pronai odgovarajua karika. Ali ona karika, koja e biti sastavni dio i jedan od elemenata samog procesa. Socijalisti utopisti, kao i svi ostali, preskakali su preko svih tih meustupnjeva i zasnivali svoje drutvo isto tako apstraktno, kao i putove njegova ostvarenja. ovjekovo osloboenje ostalo je i dalje otvoren i nerijeen problem. Nijedan od dotadanjih mislilaca nije do kraja rijeio pitanje osnove ovjekove neslobode, ovjekova samootudenj, a tako i putova njegova osloboenja. Radilo se kod toga o dokidanju otuenosti ovjeka. Pojam otuenja, prenijet iz idealistike filozofije (naroito Hegelove gdje je osnovni proces ideje u stvari otuenje nje same od sebe same u razliitim svojim oblicima prirodi, drutvu itd.) naroito je podcrtao Feuerbach. On je ispravno shvatio sutinu religioznog fenomena kao otuenje ovjekovih sutinskih svojstava, ali je bio daleko od toga da shvati susutinu samog_ ovjeka. ovjek je -za Feuerbacha ostao uvijek apstraktno bie, on je otuenje shvatio uvijek samo kao teorijski fenomen, te mu je cjelokupna problematika drutvenih osnova toga otuenja ostala zatvorena i nepoznata. Ve smo vidjeli, da je mladi Marx taj nedostatak odmah kritiki uoio. Zato je njegov interes bio usmje13

ren na istraivanje drutvenih osnova tih fenomena, na istraivanje samoga graanskog drutva. Prije riego to je doao u Francusku, on je ve zauzeo kritiki stav i prema utopijskom socijalizmu. Marx je bio i ostao dijalektiar, pa zato nije mogao biti suglasan s tendencijama da se bez obzira na konkretne uslove i snage drutvenog ivota, propovijedaju ideje neeg gotovog, zavrenog, idealnog dakle nestvarnog. A to je bio sluaj s utopijskim socijalizmom, koji je bio i najraireniji. U prvom redu kritika svega dotadanjeg, svih konkretnih drutvenih odnosa i na temelju toga iznalaenja putova borbe i razvitka to je bio osnovni Marxov stav i zadatak. (Vidi pisma iz 1843. god.) A kada s e u Francuskoj detaljnije upoznao s problemima ve razvijenog graanskog drutva, i to buroaskog, kada je poeo uoavati sutinu klasnih odnosa, potinjenosti i neravnopravnosti, neslobode i nehumanosti, koje iz klasne strukture drutva proizlaze, uvidio je da je socijalizam, kao jedina teorija dokidanja klasnih odnosa, jedina teorija koja znai ostvarenje humanistike filozofske misli. Meutim, Marx dijalektiar i materialist otkrivao je ujedno u suprotnostima buroazije i proletarijata dinaminu snagu kretanja savremenog drutva, a u proletarijatu stvarnu drutvenu snagu, koja taj proces moe ostvariti. Uvidio je dakle, kako je 0 n izrazio u svom malom ali genijalnom spisu Prilog kritici Hegelove filozofije prava, da je ostvarenje filozofije mogue samo dokidanjem proletarijata, kao to je i osloboenje proletarijata mogue samo ostvarenjem onih humanistikih misli, koje je filozofija u svom apstraktnom izrazu proklamirala. (K tom rezultatu tendira u sutini i spis K jevrejskom pitanju, premda u njemu Marx jo ne dolazi do ovakvih zavrnih konstatacija). Pisma iz 1843., spis K jevrejskom pitanju i Prilog kritici Hegelove filozofije prava, bili su tampani u prvom i jedinom broju Njemako-francuskih godinja14

ka, poetkom 1844. god. U istom broju tampana su i dva rada mladog Engelsa, takoer dotadanjeg mladohegelovca. Jedan je Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije, a drugi Poloaj Engleske (vidi u knjizi) koji su jasno pokazivali da se i kod Engelsa izvrio korjeniti preokret u njegovim nazorima i da je Marxovo i njegovo stajalite opet gotovo identino. Njihovi dotadanji putovi razvoja bili su i identini i razliiti, pa su tako i rezultati, do kojih su doli, izvreni na razliitom materijalu i razliitim nainom. Kako nam je od Engelsa ostalo vie pisanog materijala iz njegove rane mladosti, to je rekonstrukcija njegova dotadanjeg razvitka neto jednostavnija. Roen dvije godine kasnije od Marxa, u bogatoj buroaskoj i pietistikoj porodici, dijete Rajnske oblasti, vedar, duhovit i inteligentan, mladi je Engels zavrio gimnaziju i otiao u Bremen da izui trgovaki zanat. Prijemljiv za drutvene i kulturne probleme, odgajao se na velikim i znaajnim tradicijama svjetske i njemake kulture. Pratei svojim izvanrednim darom zapaanja duhovna i politika previranja svoga vremena, mladi je Engels rano poeo i sam saraivati u naprednoj tampi. Proet humanizmom i oduevljavajui se slobodarskim idejama, nije izbjegao utjecaju tadanje napredne literarne kole, a naroito se oduevljavao Brneom. Mlado-Nijemci su takoer djelovali u pozitivnom smislu na Engelsa, premda je i te kako otkrivao nedostatke i mane Mundta, Laubea i ostalih. Njegove poglede na kulturno-politika pitanja toga vremena moemo naroito lijepo da vidimo iz korespondencije sa braom Graeberima, kao i iz pisama iz Wuppertala (njegova rodnog kraja), koja je tampao u Telegraphu, to ga je izdavao Gutzkow. Rairenost misticizma, toga najglupljeg oblika religioznosti, koji je u stvari bio popratna pojava tekog ekonomskog stanja niih slojeva, Engelsa je naroito odbijala. Premda religiozno odgojen, Engels je ve bio proet stremljenjima svoga vremena, a ona su spadala prvenstveno u domenu racionalnog. Politika borba pro15

tiv reakcionarnog feudalizma i njegovih ideolokih osnova, tenja za osloboenjem ovjeka od svih tih ponienja i bespravljenosti, nisu s misticizmom, jednim oblikom duhovnog opijuma, mogM imati veze. U pismima iz Wuppertala razotkriva Engels ve i socijalnu sutinu te drutvene pojave. Nehigijenski uvjeti rada, prekomjerni rad tamonjih tkaa, pisao je Engels, dovode do fizikog degeneriranja. to precstaje tim ljudima nego da jedni zapadaju u pijanstvo, a drugi u misticizam? Njegova realna i otroumna zapaanja i slikanja toga stanja (1839. god.) otkrivaju nam ve budueg pisca poloaja engleske radnike klase. Nakon denuncijantskog napada Menzela na Gutzkowa, vodeu linost Mlade Njemake, i na itavu kolu, Engels staje uz njih. U pismu Friedrichu Graeberu od 8. i 9. aprila 1839., oduevljavajui se uz put julskom revolucijom kao i graanskim konstitucionalizmom i liberalizmom (konstitucija, emancipacija Jevreja, dokinue svake religiozne prisile kao i plemike aristokracije), pie svome prijatelju, da je duom i tijelom postao mladi Nijemac (tj. pripadnik Mlade Njemake). Nou ne mogu da spavam od samih ideja stoljea, pie Engels otprilike u tom pismu, a kada vidim pruski grb, obuzima me duh slobode. Ali od njihovih floskula: svjetska bol, svjetskohistorijsko, bol idovstva itd. drim se daleko. Kod toga upozorava svoga prijatelja, ako sluajno postane pastor, neka se uva njega, ako bi psovao Mladu Njemaku. Ja sam, iznosi dalje u pismu, bio nekad mistik, ali pietist nikada. Sada sam poteni liberalni supranaturalist, naginjem sad vie, sad manje racionalizmu. Kako dugo u to ostati, to ni sam ne znam. Kako emo odmah vidjeti, kolebanja prema racionalizmu poinju bivati sve vea, utjecaj hegelovstva takoer. Ve mjesec dana kasnije upustio se Engels u filozofsku i kritiko-teoloku literaturu. Pri itanju Straussa sumnje i kolebanja bivaju sve vea. U pismu istom prijatelju, od 15. juna 1839. god., Engels ve navodi, da 16

smatra samo ono uenje boanskim, koje se pred umom moe odrati. Tko nam daje pravo da vjerujemo naslijepo bibliji? Samo autoritet onih koji su to prije nas inili. Zar da im vjerujemo usprkos svakom razumu, samo zato to su nam to roditelji kazali? Biblija ui vjeno prokletstvo racionalista, nastavlja Engels u istom pismu. Moe li zamisliti da takvi ljudi kao Brne, Spinoza, Kant, Gutzkow, koji su uvijek teili da nau jedinstvo religioznog i svjetskog, da takvi ljudi trebaju nakon svoje smrti biti vjeno udaljeni od boga i podnositi njegov bijes tjelesno i duevno? Mladenaka Engelsova slobodoljubivost, iskren odnos prema svim problemima i potovanje veliine ovjekova nastojanja da sazna i protumai svoje postojanje i svoj cilj nisu se .mogli pomiriti s religioznom dogmatikom i netrpeljivou. Mladi genij je brzo savladao sve te prepreke, ali uz snane unutranje borbe, koje su ga dovodile i do uzbuenih emocionalnih stanja. Najnovija kritika istraivanja biblije odvodila su Engelsa sve vie u racionalizam i kritiko gledanje na te spise; ali" je, s druge strane, jo postojala kod njega tenja da ne porui sve mostove iza sebe, koji su ga vezivali s onim naivnim i idealnim religioznim shvatanjima njegova mladenatva. Njegov razvitak tee brzo. Ve u pismu od 8. oktobra 1839. god. pie Wilhelmu Graeberu, da je postao oduevljeni trausovac. On je taj genij, po rijeima Engelsa, koji je kao mladi bog iznio kaos evanelja na danje svjetlo. Preko Straussa Engels je naravno morao da se nuno sukobi sa samim izvorom Hegelom. Iz pisma od 15. novembra iste godine Engels ve saopava prijatelju, da se nalazi na tom stupnju razvoja, da postane hegelovac. Da li e postati jo ne zna sigurno, ali mu je Hegelova filozofija historije kao iz due napisana. A iz pisma od 21. decembra 1839. god. doznajemo da su taj prijelaz i razvoj zavreni. Ja sam sada, saopava Engels F. Graeberu, preko Straussa doao na striktni put k hegelovstvu. Tako zatucan hegelovac kao Hin2 Rani radovi

17

richs i drugi ne u biti, ali iz toga kolosalnog sistema moram preuzeti ve znaajne stvari. Hegelova ideja boga, iznosi dalje, postala je ve moja, i tako stajem u red modernih panteista, znajui da ve sama ta rije izaziva takvu kolosalnu odvratnost kod popova koji ne misle. Takav je jasan razvojni put mladoga Engelsa do 1840. god. U isto vrijeme, radei u Bremenu, itajui mnogo i izobraavajui se, zapoinje svoju literarnu djelatnost. Pie mnoge lanke u naprednom asopisu Telegraph, koji je vodio Gutzkow, a kasnije u Rajnskim novinama. Engels pie o narodnim knjigama (Faustu, Genovevi, Siegfriedu itd.), o Beku, Platenu, J. Jacobyju, E. M. Arndtu, Immermannu, pie rekvijem za njemake plemike novine, pjesme Jedno vee i St. Helena, o Friedrichu Wilhelmu IV., kralju Pruske, o A. Jungu itd. sve u razdoblju od 1839.1842. god. U svim tim lancima Engels nastupa kao mladohegelovac, politiki demokrat, liberalac i revolucionar. Njegova mrnja prema svemu feudalnom, napudranim perikama i rokokoovskim salonima izbija na svakom koraku. Engels pokazuje ve tada veliki historijski i politiki smisao za ocjenu pojedinih zbivanja. U lanku o E. M. Arndtu (januara 1841.) on tano ocjenjuje znaenje 1813. godine i oslobodilaki rat, ali ne odobrava mrnju prema Francuzima. Slae se sa vraanjem Elsassa Njemakoj, ali samo pod tim uvjetom, da se Elzaanima dade ono, to pod Francuzima imaju, tj. slobodu, javni ivot u velikoj dravi. Engelsova literarna saradnja nije bila vezana samo za Telegraph nego je saraivao i u drugim naprednim publikacijama. Oktobra 1841. god. odlazi Engels u Berlin na odsluenje vojnog roka. Njegov dotadanji misaoni razvitak logino ga je pribliio krugu oko Bauera, koji je, kako smo to ve vidjeli, zastupao takoer jedan oblik hegelovstva. Engels nije vie sreo Marxa u tom krugu, jer se ovaj ve bio vratio u Rajnsku oblast. Engels je, naravno, postao oduevljeni pristaa toga kruga i tih ideja, jer je i sam doao u svom razvitku do 18

mladohegelovskih pozicija. Prihvatiti stanovite samosvijesti Engelsu je izgledalo sasvim logino i u skladu s njegovim borbenim tenjama za preporodom ovjeka i ostvarenjem slobode. U isto to vrijeme pruska je reakcija, zabrinuta irenjem Hegelovih ideja, pozvala ostarjelog Schellinga, da zatre to zmajevo sjeme. Meutim, nije to bio onaj stani Schelling perioda filozofije prirode i transcendentalnog idealizma (koji su ve bili u Hegelovoj filozofiji prevladani) nego Schelling minhenske faze romantinog misticizma i reakcije, Schelling tzv. pozitivne filozofije. Schelling je pokuao da omalovai Hegela kao svog uenika, koji je toboe shvatio samo jednu stranu njegove filozofske zamisli, tako da je filozofija identiteta bila samo jedna, i to negativna strana cjelokupne te filozofije. Hegel je, prema njemu, zapao u jednostranost, to je tu negativnu filozofiju proglasio apsolutnom. Meutim, Hegel je, kako je to tvrdio Schelling, u nastojanju da prijee granice filozofije identiteta, da prijee potenciju bia podredio njima i egzistenciju. Ali, filozofija identiteta nije sistem egzistencije; egzistencija nije Hegelom uope dokazana; dokaz egzistencije ne spada u domen racionalnog, nego iracionalnog. Engels, koji je odmah otiao da uje Schellinga, bio je sav ogoren Schellingovim omalovaavanjem Hegela i njegovom mistikom. Odmah alje jedan lanak u Telegraph, decembra 1841. Schelling o Hegeiu, a kasnije izdaje i brouru Schelling i objava; kritika najnovijeg reakcionarnog pokuaja protiv slobodne filozofije (april 1842.) i brouru Schelling, filozof u Kristu. Engels tano uvia da je Schellingova borba protiv Hegelova racionalizma pokuaj da se u filozofiji prokrijumari religiozna i filozofska mistika. Kant je, pisao je Engels u lanku Schelling o Hegeiu, oslobodio umstveno miljenje od vremena i prostora, a Schelling jo i od egzistencije. Ali, kako je mogue da jedna potencija, koja sama nema bie, proizvede to bie? Nikako drugaije nego iracionalno, te je nuno da Schelling po2

19

see za filozofijom objave, koja treba da spasava egzistenciju. Nasuprot toj pozitivnoj filozofiji, Engels sa svom svojom mladenakom estinom i oduevljenjem ustaje u obranu Hegelove misli. Naa stvar je, pisao je u istom lanku, da slijedimo tok njegove misli, da branimo grob velikog uitelja. Sto je pravo, ostaje u vatri sauvano, i protivnik nam mora priznati, da nikada nije mladost tako mnogobrojno jurila naim zastavama, nikad nisu bili plodna misao, sranost, osjeanje, talent na naoj strani kao danas. Ma oduevljenja isto je tako dobar kao i ma genija. Jo znaajniji je za nas rad Schelling i objava. Ne samo da je u njemu Engels dao kratak i jasan pregled razvoja Hegelove filozofije od njegove smrti kao i ocjenu te filozofije, nego nam prua i najbogatiji materijal za analizu Engelsova tadanjeg stajalita. Iz toga je rada oigledno, da je Engels potpuno priao mladohegelovcima. Svaka filozofija, pisao je u tom radu, stavila je sebi do danas u zadatak da shvati svijet kao neto razumno. Sve to je razumno, naravno je i nuno, a sve to je nuno, treba da bude ili postane stvarnim. To je most k velikim praktikim rezultatima najnovije filozofije. Ako Schelling te rezultate ne priznaje, onda bi s njegove strane bilo dosljedno da odree svijetu razumnost. No on nije imao mukosti da to uini i zato je pretpostavio da odrie razumnost filozofiji. Najrazliitijim okolianjem nastoji da razlikuje razumno od nerazumnog, odnosei prvo k spekulativnoj filozofiji, a drugo pozitivnoj filozofiji, koju bi tek trebalo izraditi. Engels u Schellingovim tezama razotkriva pokuaj da se uvede vjera u autoritet, mistika uvstava, fantazije i dualizam u filozofiju i protiv toga protestira. Engels uz put analizira osnovne Schellingove stavove, razotkriva skolastike momente u njegovoj pozitivnoj filozofiji, koja je konano, satanologijom i ostalim mistikama, napustila u potpunosti tlo razumnosti. Schellingova filozofija nije dakle pridonijela nikakvom raz20

bistrivanju, ona je samo obnovila kransku mistiku u filozofskom ruhu. Hegelovom filozofijom, kao i njegovim radikalnim sljedbenicima, nastala je, po Engelsu, nova zora i nova epoha. ovjeanstvo je ekalo svjetlo izalo je sunce. Svijet, koji je bio tu, rastvorio je svoje bogatstvo; priroda se sve vie raskriva, disharmonija i strah su iezli. A ono najvie, najsvjetlije jest samosvijest ovjeanstva, to je novi Gral, kako je oduevljeno pisao Engels, oko ijeg se trona ^okupljaju ljudi i narodi sluei mu. Vjera u svemogunost ideje, u pobjedu vjeite istine jest uvjerenje mladog Engelsa. A ideja samosvijesti ovjeanstva jest onaj udesni feniks, koji stvara sebi lomau iz najdragocjenijeg, to u svijetu postoji, i iznova se pomladivi, opet ustaje iz plamena, koji je unitio starinu. Mi emo se boriti za tu istinu. Dan velike odluke, dan bitke naroda pribliava se, i pobjeda e biti iza nas tako je doslovno izraavao mladi Engels svoje oduevljenje, svoju borbenost, duboki humanizam mladia, koji je vrsto odluio da itavog sebe dade i rtvuje u toj borbi za osloboenje ovjeka. Veoma je kratko vrijeme proteklo od tih dana, i Engels je ve uspio da prevlada mladohegelovsku apstraktnost i idealizam, zasnovavi revolucionarnu misao, svoj humanizam na vrstim materijalistikim temeljima. Taj preokret je uvjetovalo nekoliko momenata. S jedne strane, ideje socijalizma i komunizma su tih godina ve prodirale u zaostalu Njemaku. Za vrijeme njegova vojnikovanja izala je knjiga Lorenza Steina 0 socijalizmu i komunizmu u tadanjoj Francuskoj; u to vrijeme ve imamo Brneov prijevod Lammenaisa, Rochausov kritiki prikaz Fourierove teorije o drutvu, a i glavno Weitlingovo djelo, tako da su neki, npr. Moses Hess, ve prilazili socijalizmu, stavljajui Saint-Simona uz bok Hegelu. Oktobra mjeseca 1842. god. odlazi Engels iz Berlina 1 na putu za Barmen (svoje rodno mjesto) zaustavlja 21

se u Klnu da posjeti redakciju Rajnskih novina. Tu upoznaje M. Hessa, i razgovori s njim, ini se, ostavili su duboki utisak na Engelsa. Kada je novembra 1842. odlazio u Manchester da radi kao inovnik tvrtke Erment et Engels, navratio je ponovo u Kln i prvi se put susreo s Marxom, tada glavnim urednikom spomenutog lista, koji se upravo nalazio u raspri i raskidu s berlinskim krugom. Taj prvi susret dvaju buduih velikana i nerazdvojnih drugQva proao je dosta hladno. Ono to je s druge strane naroito djelovalo da Engels izvri radikalni preokret u svojim koncepcijama o drutvu i filozofiji, jest njegov odlazak u Englesku. Sto je za Marxa bila Francuska, to je za Engelsa bila Engleska. Odjednom se naao licem u lice s jednom novom drutvenom stvarnou. U usporedbi s Njema* kom, Engleska je bila ve razvijena industrijska zemlja, s jasnom klasnom diferencijacijom, veim drutvenim slobodama, radnikim pokretom (artizam), koji je imao i svoje novine i tampu. Jednom rijei, Engleska je pruala sliku industrijskog kapitalizma, sa svim nunim i popratnim pojavama. Engels je odmah poeo slati dopise u Rajnske novine i u Svajcarskog republikanca. Osnovno to ga interesira, jest borba partija i pitanje revolucije. On odmah uvia da u borbi izmeu vigovaca i torijevaca nisu bitni nikakvi principi, nego da se tu radi samo o konfliktu materijalnih interesa. On uvia, da industrija obogauje jednu zemlju, ali stvara i klasu, koja nita ne posjeduje, apsolutno siromane, koji ive od ake u ustima. Toj klasi ve pripada trei dio, pa ak i polovica svih Engleza. Engels je nevjerojatno brzo uao u sutinu pitanja. On je uvidio, da svaki ekonomski poremeaj baca dotinu klasu u stanje gladi i potpune bijede i da je nuna posljedica takova stanja revolt masa. On prati akcije artista i kritiki se odnosi prema njihovu pokuaju da trajkom realiziraju svoju artu. Revolucija mirnim putem je nemogua, pisao je Engels u dopisu Rajnskim novinama. Samo nasilni preokret 22

postojeih neprirodnih odnosa, radikalno obaranje plemike i industrijske aristokracije moe poboljati materijalni poloaj proletarijata. Engleze jo zadrava, mislio je Engels, svojstveno potovanje zakona, ali je revolucija za njih neizbjena. I kao u svemu, to se provodi u Engleskoj, i tu e revoluciju zapoeti i proizvesti interesi, a ne principi, tj. revolucija e biti socijalna, a ne politika. To je Engels pisao ve krajem 1842. god., neposredno nakon dolaska u Englesku. U dopisima Svajcarskom republikancu iz 1843. godine Engels nastavlja s izuavanjem tih problema i konstatira, da su u Engleskoj partije identine sa socijalnim stupnjevima i klasama, da su torijevci identini s plemstvom i bigotnom, strogo ortodoksnom frakcijom visoke crkve, da se vigovci sastoje od fabrikanata i trgovaca, a da artizam ima svoju jakost u radnicima. Ne samo to, nego je njemu tada ve jasno, da, to dublje stoji jedna klasa u drutvu, to je neobrazovanija u obinom smislu rijei, to blie ona stoji napretku, to vie ima ona od budunosti. Otkrie svih tih injenica bilo je Engelsu sasvim dovoljno da napusti svoj dotadanji apstraktni idealizam i da princip humanizma, princip i zahtjev osloboenja ovjeka zasnuje konkretno historijski, tj. materijalistiki. Zakljuci su bili jasni: osnovu politikih partija treba traiti u klasnim odnosima, ekonomski interesi su primarni u klasnoj borbi, a ne nekakvi principi van tih interesa, protivrjenost i neovjenost kapitalizma moe rijeiti samo ona klasa, koja je utjelovljenje te degradacije, a to je proletarijat. Sutinu protivrjenosti kapitalizma treba dakle traiti u protivrjenostima kapitalistike ekonomike. Tako Engels, postavi tada ve materijalist i socijalist, zapoinje studij buroaske politike ekonomije i samog drutva, da u svom radu Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije, (vidi tekst) pokua dati prvu skicu takve jedne kritike, koju je kasnije Marx s pravom nazvao genijalnom. 23

Taj spis i Poloaj Engleske, u kojeir se osvre na Carlylea, poslao je redakciji Njemako-francuskih godinjaka, tako da izlazi u prvom broju toga asopisa zajedno sa spomenutim Marxovim radovima. Ovaj datum oznaava bitni, sadrajni, premda samo duhovni, idejni susret Marxa s Engelsom. Dva biva mladohegelovca su sa zadovoljstvom mogli konstatirati, da se nalaze na istom putu razvitka, da su dapae ve doli, svaki na svom materijalu i svaki na svoj izrazito specifian nain, do istih i slinih rezultata. Marx je u Jevrejskom pitanju i Kritici Hegelove filozofije prava doao do zakljuka, da e se ljudska emancipacija tek onda provesti, kada ovjek organizira svoje snage kao drutvene snage i tako realizira svoje generiko bie; da je proletarijat klasa, koja treba da ostvari tu misao filozofije o osloboenju ovjeka, tj. socijalizam. Engels dolazi do istog rezultata. On je sve protivrjenosti kapitalizma izveo iz jedne jedine i osnovne kategorije: privatnog vlasnitva. Karakter trgovine kao legalne prijevare, konkurenciju, hiperprodukciju, krize, centralizaciju kapitala, poraznu kritiku Malthusove teorije, kritiku osnovnih kategorija buroaske politike^ ekonomije sve je to Engels genijalno izveo iz sutine graanskih odnosa, tj. buroaskog privatnog vlasnitva. Konstatirajui da takvo stanje neminovno dovodi do nenormalnih drutvenih odnosa, do rastue bijede i nezaposlenosti, zakljuuje, da sve to nuno mora prouzroiti socijalnu revoluciju o kakvoj kolska uenost ekonoma niti ne sanja (vidi tekst). Jedini izlaz iz takvog stanja za Engelsa je prijelaz u socijalizam, dokidanjem privatnog vlasnitva. Producirajte sa svijeu, dovikuje Engels, kao ljudi, ne kao raspreni atomi bez generike svijesti, i vi ste van svih tih umjetnih i neodrivih suprotnosti. Ono to, dakle, karakterizira Engelsa u tom periodu jest: definitivni prijelaz na materijalizam (premda jo 24

neizgraen i pod utjecajem Feuerbachfi), definitivno prihvaanje komunizma kao i sagledavanje nasuprot utopistima i sitnoburoaskim socijalistima, da se socijalizam kao teorija mora sjediniti s borbom radnike klase. Ti stavovi su oigledni kako iz spomenutih lanaka iz Njemako-francuskih godinjaka, tako i iz jednog lanka o poloaju Engleske, koji je tampao u parikom Vorwrtsu. U lanku Poloaj Engleske (vidi tekst) on izriito naglaava, otkrivajui svoj stav, da su u Engleskoj samo radnici, parije stvarno respectabel, uprkos njihove surovosti i demoralizacije. Spas Engleske dolazi samo od njih i jedino oni imaju budunost. Engels je, poput Marxa, prilazio svim tim pitanjima s jednog razvijenijeg stajalita, izgraenog na velikoj batini njemake klasine filozofije. Zato, kao i Marx nasuprot Francuzima, i Engels se kritiki odnosi prema engleskim socijalistima. On priznaje njima historijsku opravdanost, ali ne opravdava njihovu skuenost, jednostranost, ostajanje na uskom prakticizmu. Njegova kritika je usmjerena protiv takve socijalne filozofije, koja postavlja nekoliko stavova kao svoj konani rezultat i misli da je time stvar zavrena. Naprotiv, naglaava Engels, nisu nam potrebni toliko goli rezultati koliko studije, saznanje razvitka, kojim se do njih dolo. Jednom rijei, engleskim socijalistima nedostaje dijalektika, kako bi pomou nje shvatili sve one razvojne momente, koji su neophodno potrebni za stvaranje i realizaciju postavljenih zakljuaka, kao i to, da bi i same zakljuke shvatili kao premise daljega razvitka. Tako je, u osnovnim linijama, izgledao misaoni i politiki razvitak mladoga Marxa i Engelsa do 1844. godine, tj. do onog razdoblja, u kojem oni ve stvaraju kao materijalisti i socijalisti, od kada zapoinje ve neposredno izgraivanje dijalektikog i historijskog materijalizma. Radovi tampani u ovoj knjizi oznauju taj osnovni put. 25

Prikazana prolost, period mladenatva, unutarnjih borbi i traenja ve se nalazio iza njih, premda jo nije bio definitivno zavren. Ono to je toliko karakteristino za obojicu, jest ona duboka ljubav za ovjeka, kojom su bili proeti, kao i odlunost i samoprijegor da se itavi posvete borbi za ovjeka i njegovo osloboenje. Nisu se oni samozadovoljno uspavljivali apstraktnim humanizmom mladohegelovaca i Feuerbacha, nego su bili stvarno zainteresirani da dou do konkretnih rezultata. Pa kada su se sukobili s takvim injenicama stvarnosti, ije bi nepriznavanje ukazivalo na druge neke posebne interese, koji prevladavaju nad formalnim izjavama i stavovima (to je tako est sluaj u historiji) oni su odluno odbacili gole apstrakcije, da bi se ravnali prema konkretnoj stvarnosti. Ako su bili zainteresirani za konkretno ostvarenje humanizma, a to su oni bili, onda su i konkretnu historiju, konkretne historijske cinjenice pretpostavili spekulativnim dedukcijama i apriorizmu. Samo taj duboki humanizam i potpuna rijeenost da ga se u historiji ostvari, bez obzira na line tekoe poraze i odricanja, bez obzira na potrebu radikalnog razraunavanja- s dotadanjom svojom filozofskom savjesti, kao i genijalnost da se sve to izvri jest onaj bitan subjektivni moment, koji nam uza sve postojee objektivne momente tumai Marxovo i Engelsovo usvajanje komunizma. Mnogi su njihovi drugovi i kolege jednostavno prihvatili postojee stanje i organizirali svoj udoban porodini ivot, blagoslovljen naunom ili politikom karijerom i zvaninim poastima. Sve je to bilo mogue i njima, pa i vie, s obzirom na njihove sposobnosti. Ali, oni su pretpostavili tegoban i veliki rad na utiranju putova ovjekova osloboenja svim tim pogodnostima, koje su uvijek rezultat spremnosti, da se ovjek odree mnogo ega ljudskog. Da bi se sve to izvrilo, nedostajale su jo mnoge teorijske jasnoe. Obadva mlada mislioca spoznali su, da je ekonomski moment bitan u historijskom zbiva26

nju. Engels je konkretnije nastavio da istrauje, na osnovi spoznatih injenica, prvenstveno situaciju u Engleskoj, njezinu industrijsku revoluciju i poloaj radnike klase. Rad, koji je bio objavljen u ljetu 1845. god. (Poloaj radnike klase u Engleskoj) pokazuje da je Engels materijalistiki pristupao objanjavanju historijskog razvitka, u ovom sluaju na materijalu Engleske. On je, konzekventno tome, objasnio proletarijat kao nunu dijalektiku antitezu buroazije i pretpostavio ostvarenje socijalizma samo u borbi radnike klase. Socijalizam je za Engelsa samo nudan rezultat najnovijeg historijskog razvitka, a klasa, koja ga moe ostvariti, jest proletarijat. Ta knjiga bila je u ono vrijeme epohalna ne samo po golemom i briljivo sakupljenom materijalu, koji je pokazivao drugu, munu stranu kapitalizma, nego i po tome to je na jednom konkretnom zadatku primijenio jedan nov nain tumaenja historijskog razvitka, to je proletarijatu otvarao stvarne i nove perspektive! Marx je nastavio da teorijski izgrauje novi pogled na svijet. U centru panje mu je bio jo problem otuenja i nunost prevladavanja Feuerbachova antropologizma. Otkriti stvarnu osnovu ovjekova otuenja kao i zakone te osnove bio je prvenstveni zadatak, koji je Marx postavio. Spoznavi da je ekonomsko podruje osnova i ovjekova otuenja i ostalih historijskih fenomena, naumio je da to pitanje detaljno analizira i napie nekoliko radova, u kojima e osvijetliti probleme prava, filozofije, morala itd. Rad, koji je ostao samo u rukopisu i koji je prvi put tampan tek u ovom stoljeu (Ekonomsko-filozofski manuskripti, 1844. god vidi tekst) ostao je kao nedovreni dokumenat Marxova naina istraivanja i miljenja, hvatanja u kotac s pitanjima, koja su ga muila i koja su bila presudna za definitivno oblikovanje novog nazora na svijet. Shvativi ovjeka konkretno historijski, Marx je u tom djelu na mnogim mjestima dao napomene, koje nam govore, kako treba pristupati prouavanju ovjekove kako materijalne, tako i duhovne historije. I sama 27

bioloka struktura ovjeka doivljava promjene (da ne govorimo o psihikoj), prvenstveno zahvaljujui ovjekovu socijalnom karakteru (posebnom generikom biu ovjeka). Specifinost generikog bia ovjeka ogleda se u prvom redu u njegovoj svjesnoj i radnoj, praktikoj djelatnosti kao osnovi ovjekove egzistencije i ovjekova razvoja. S druge strane, nezamisliv je ovjekov drutveni razvoj bez odgovarajueg misaonog, teorijskog razvitka. Ali, razvitak spoznaje, a to je ono epohalno u tom spisu, nije nikakav izolirani, apstraktni rezultat ljudske svijesti, nego dijalektiko jedinstvo prakse i teorije, u kojem konkretna, ulna praksa ima prioritet. Ovi momenti, obraeni mjestimino u tom spisu a godinu dana kasnije pregnantno izraeni u poznatim tezama o Feuerbachu, oznauju stvarni prelomni momenat u razvitku filozofije. Apstraktivizam i kontemplativnost kako dotadanjeg materijalizma, tako i idealizma ovim su stavovima bili prevladani. Marx je dao teorijsku osnovu, da se konano skine tajna s toga izvora duhovnih i materijalnih profita svih vrsta idealizama i religija. Ako se ovjekovo miljenje razvija u suglasnosti s njegovim praktikim preobraavanjem prirodne i drutvene stvarnosti, onda je ovjek sam i stvaralac sama sebe. Najvii oblik postojanja prirode ima konkretno objanjenje u ljudskoj praksi. To su osnovni problemi, kojima se Marx bavi u tom spisu, dotiui i osvrui se uz put i na mnoge druge a prvenstveno na probleme Hegelove filozofije i na njegovu Fenomenologiju, koja je za pitanje otuenja Hegelovo fundamentalno djelo. Meutim, time socijalizam jo nije dobio konanu teorijsku zasnovanost. Postojao je jo krupan posao otkrivanje zakona historijskog razvitka. Dalja etapa u tom misaonom razvitku Marxa i Engelsa ini djelo Sveta porodica (1844/45). Njihovi nekadanji bliski prijatelji i sumiljenici, braca Bauer i krug oko njih, nisu dalje otili od filozofije samosvijesti, pretvorivi tu samosvijest u kri28

tiku kritiku, koja je toboe uzviena nad profanom masom i kao takva osnovni faktor historijskog razvitka. Pokuavajui ujedno da kritiziraju Marxov i Engelsov tadanji stav, oni su negativno djelovali naroito na intelektualne krugove u Njemakoj. Marx se sloio s Engelsom, koji je bio krajem augusta 1844. na proputovanju kroz Pariz za Njemaku, da im odgovore. Glavni dio djela napisao je Marx. Premda je pisao li polemikom duhu, Marx je na mnogim stranicama pokazao, da je koncipiranje materijalistikog shvaanja historije ulo u zavrnu fazu. Marx ve naglaava, da su zakoni ekonomskog razvitka osnovni zakoni razvitka drutva, ne potcjenjujui idejne faktore i potkrepljujui to primjerima. U tom djelu daje izvanredno jasnu materijalistiko-dijalektiku analizu suprotnosti buroaskog drutva, ukazujui da pitanje socijalizma nije stvar dobre volje, nego historijske nunosti rjeenja protivrjenosti kapitalistikog naina proizvodnje. Radilo se o tome, da se sve te misli jo nadopune novim stavovima, tano diferenciraju i sintetiziraju u jednom sistematskom djelu. Engels se nalazio u Njemakoj, a Marx je morao poetkom 1845. god. da seli u Belgiju zbog izgona, to ga j e dobio od francuske vlade. Ta godina je i godina definitivnog sazrijevanja onog tumaenja historijskog razvitka, kojim je Marx toliko zaduio ovjeanstvo. Kada je Engels uskoro otputovao k Marxu, naiao j e na svren posao. U to razdoblje padaju poznate teze o Feuerbachu i pripreme da definitivno raiste, kako su sami govorili, sa svojom filozofskom savjeu. Djelo, koje su tada zapoeli, a zavrili u jesen 1846. god. jest poznata Njemaka ideologija. Prvi dio tog djela (vidi tekst) je najvaniji, te ujedno oznauje zavrne momente izgradnje materijalistikog shvaanja historije. Ve je tu postavljena i osnovna terminologija, a i sam rad ide, premda nedovren, u najljepe Marxove i Engelsove radove. Time je u osnovnim linijama bio zavren onaj pogled na prirodu i drtvo, koji e 29

im kasnije tako plodno posluiti u njihovoj naunoj i drutvenoj djelatnosti uope, a koji je nedugo iza ovih djela bio primijenjen u Marxovoj Bijedi filozofije (1847), Engelsovim Principima komunizma (1847) i remek-djelu naune proze Manifestu komunistike partije (1848). Tako je izgledala, u najkraim crtama, geneza dijalektikog i historijskog materijalizma, dana u djelima tampanim u ovoj knjizi, kao i prethodni razvitak koji su Marx i Engels preli prije toga. Svijetao je to i velik put, koji svojim primjerom i rezultatima nadahnjuje i nadahnjivat e sve one, kojima interes*i uzvieni ciljevi ovjeka lee na srcu. A takvih je svakim danom sve vie. Svaki uspjean korak na tom putu, pa tako i ova naa dananja velianstvena borba, besprimjerna u analima historije, oznauje doprinos realiziranju tih velikih i humanih misli, kojima su Marx i Engels rtvovali sav svoj um i sve svoje snage. Historija se i ne stvara drugaije nego u etapama, naporom i rtvama. Ali, ono to nam Marxova i Engelsova misao omoguuje da kategoriki ustvrdimo, a to ovjeku daje samopouzdanje i zadovoljtinu jest spoznaja, da je svaki uinjeni progresivni napor korak dalje ovjekovoj slobodi i neizbrisivo djelo ovjekove veliine. Januar 1953. Dr Predrag Vranick*

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJUPrvo izdanje ovih radova izalo je 1953. god, u jeku napora jugoslavenskih marksista i svih naih naroda da naem socijalistikom kretanju dadu odgovarajui humanistiki sadraj i time prevladaju poetne faze socijalistikog razvoja, kao i birokratsko-etatistike koncepcije socijalizma, do danas veoma rasprostranjene u svijetu. Socijalizam je u biti proces oslobaanja od raznih oblika ljudske alijeniranosti, pa i one koja ima oblik dravno-najamnog odnosa, bez obzira o kakvoj se dravi radi. Upravo zato su i ovi Marxovi i Engelsovi spisi toliko znaajni za razumijevanje tih problema i ujedno tako pozitivno primljeni od svih onih, koji se kod nas intenzivnije i dublje interesiraju ne samo za ekonomske i politike, nego i filozofske pretpostavke i smisao borbe za socijalizam i novog ovjeka. U ovim svojim ranim radovima, naroito od 1844. do 1846. god. Marx i Engels su svojom koncepcijom prakse, alijenacije, revolucije i socijalizma izvrili najradikalniji preokret u interpretaciji i razumijevanju historije i ovjeka. Zato je i taj novi aspekt na probleme humanizma jedna od centralnih tema, pa nam zbog toga i moe biti jasno zato je otkrivanje tih spisa (naroito Manuskripata iz 1844. god.) poetkom tridesetih godina ovog stoljea izazvalo oduevljenje kod onih marksista koji su u socijalizmu vidjeli radikalnu humanizaciju ljudskih odnosa i zato su, naprotiv, staljinski ideolozi etatizma ili preuivali ili proglaavali mnoge od ovih spisa nezrelim produktima i apstraktnim hegelijanstvom 31

Nastala je i bogata literatura i kod marksista i kod graanskih filozofa o pitanju gdje treba traiti pravog Marxa. Dok su oni, koji su stavljali naroiti akcent na humanistiku problematiku vidjeli u mladom Marxu pravog Marxa, drugi su u starom Marxu vidjeli pravog Marxa. I jedni i drugi su stvar rjeavali jednostrano. Marxov i Engelsov razvitak, naroito od onog perioda kada su postali materijalisti i komunisti, sainjava jedinstvenu cjelinu unutar koje .su jedni momenti pretpostavke, a drugi razraenije konsekvencije, i gdje su jedna te ista pitanja sa jednih te istih stajalita rjeavana na raznim znanstvenim i problematskim planovima. U mladom periodu vie na filozofskom, a kasnije vie na ekonomskom i politikom. A ono to je kod toga najhitnije njihovi osnovni pogledi na historiju, na ovjeka, na smisao i karakter njegova oslobaanja isti su u cjelokupnom tom razdoblju njihova ivota, bez obzira da li ga rjeavaju u smislu da je dokidanje proletarijata nemogue bez ostvarenja filozofije (1844), da je dokidanje ekonomske alijenacije pretpostavka oslobaanja ovjeka i na drugih podrujima njegova ivota (1844) ili u smislu dokidanja fetiizma robe, dakle i novca (1867) ili odumiranje drave i asocijacije slobodnih proizvoaa (70-e godine). Humanistika crta Marxova i Engelsova misaonog i praktikog djela je crvena nit njihovih napora. Tom stranom svoje linosti prevladavali su ogranieni, apstraktni humanizam graanskog demokratizma koji im je postao nedostatan za rjeavanje novih pitanja, u prvom redu egzistencije i perspektive proletarijata, onih pitanja koja su na popritu historije postajala sve akutnija. Svojim misaonim dostignuima dali su ne samo nove temelje za shvaanje ovjeka, nego i novu koncepciju humanizma, koja je ve od tada bila i ostala nerazdvojno vezana s praktikom, revolucionarnom borbom radnike klase i ostalih socijalistikih .snaga. Prema tome, Marx i Engels ve u tom periodu nisu za32

stupnici nekog sitrioburoaskog i apstraktnog humanizma, nego revolucionarnog, socijalistikog. Revolucionarnog po tome to za njegovo ostvarivanje radikalno trae i promjenu drutvenih odnosa, svih onih odnosa u kojima je ovjek ponieno, ugnjeteno, naputeno, prezreno bie (1844). A to nai i u samom razvoju socijalizma mijenjanje i odumiranje svih onih ekonomskih, politikih, pravnih i ideolokih instancija u kojima na bilo koji nain i u bilo kojem obliku i intenzitetu przistiraju takvi dehumanizirani odnosi. Marx komunizam, materijalizam, dijalektike, humanizma, samo je jedan, naravno, u raznim svojim razvojnim etapama oa kojih ni jedna ne negira drugu, nego je samo prevazilazi s obzirom na dubinu i irinu zahvata pojedinih tema i pojedinih znanstvenih i historijskih podruja. U tom smislu ovi rani radovi, koje datiramo od kraja 1843. do kraja 1846. god. neophodni su ne samo za razumijevanje geneze marksizma, nego i nekih bitnih filozofskih i sociolokih strana kojima su se u kasnijem razvoju Marx i Engels manje bavili. Drugo izdanje ovih radova razlikuje se od prvog po tome to smo uvrstili neke nove manje radove, a Engelsov spis Principa komunizma izostavili, jer ulazi u jednu novu posebnu ediciju. Marxova polemika Kritike primjedbe uz lanak Pruski kralj i socijalna reforma. Od jednog Prusa izaao je u njemakom emigrantskom listu Vorwrts, 7. i 10. augusta 1844, a napisan je kao kritiki osvrt na jedan lanak A. Rugea, Marxova biveg suradnika i suizdavaa Njemako-francuskih godinjaka. Marx je tada ve bio prekinuo s Rugeom, koji nije mogaio da misaono i politiki prevlada svoje graanske hprizonte. Povod ovim kritikim primjedbama bio je Rugeov lanak i potpis koji je ukazivao da ga je pisao jedan Prus. Od vienijih emigranata samo je Marx bio pruski graanin, pa nije imao volje da natovari sebi na lea neto to nije bilo njegovo, niti se s tim slagao. Treba imati u vidu da je pruska vlada traila od fran3 Rani radovi

33

cuske vlade hapenje Marxa, to je nakon nekoliko mjeseci od ovog dogaaja zavrilo Marxovim izgonom iz Francuske. lanak je ujedno interesantan, jer je pisan upravo u vrijeme kada je Marx studirao i pisao o znaajnoj i poznatoj problematici koja je postala pristupana tek u kasnije izdanim Manuskriptima iz 1844, tako da se i u lanku reflektiraju neki problemi i stavovi iz tih Marxovih preokupacija. Nadalje, smatrali smo neophodnim da uvrstimo, u novoj redakciji, i znamenite Marxove Teze o Feuerbachu, iako su one ve esto kod nas publicirane, jer predstavljaju najvaniji teoretski dokumenat ne samo iz tog perioda, nego i u cjelokupnoj suvremenoj filozofijskoj literaturi uope. U njima je, na nenadmaivo pregnantan i dubok nain, dana, kako je s pravom Engels naveo povdom njihova objavljivanja (1888), genijalna klica novog pogleda na svijet. Uz Teze uvrstili smo i nekoliko kratkih skica i planova Marxovih i Engelsovih, koji nam daju uvid u tadanje njihove preokupacije, namjere i stavove, koje su veim dijelom i razradili u kasnijim djelima. U prvom redu se radi o Marxovoj skici Hegelove konstrukcije Fenomenologije ija je razrada dola do izraaja u Svetoj porodici i Njemakoj ideologiji. Nadalje o jednoj Marxovoj skici pod naslovom Graansko drutvo i komunistika revolucija, koju Marx nije razradio u posebno djelo. Trea Marxova skica Iz L. Feuerbacha u izvjesnom smislu je plan Marxova djela Njemake ideologije, i, konano, etvrti dodatak predstavljaju Engelsove kritike primjedbe na Feuerbachovu filozofiju. Na kraju smo uvrstili Marxovo pismo P. V. Annenkovu 04 28. decembra 1846. god. koje, zajedno s Njemakom ideologijom, koja je zavrena u istoj godini, pokazuje da su Marxove i Engelsove ,osnovne koncepcije o historiji i ovjeku bile ve tada zavrene. Materijalistiko shvaanje historije je u njima izraeno ve na veoma jasan i eksplicitan nain, pa bismo mogli upravo konac 1846. i smatrati kao zavretak onog 34

perioda koji je uSao u literaturu kao rani period ir prema tome, kraj perioda ranih radova. Svi ovi rani radovi su ponovo redigirani prema poslijeratnim njemakim izdanjima: Die heilige Familie und andere philosophische Frhschriften Berlin 1953, Die deutsche Ideologie, Berlin 1953. i Kleine konomische Schriften, Berlin 1955. Napominjemo da je u kolacionlranju s ovim najnovijim izdanjima uinjeno i nekoliko ispravaka koje mijenjaju i smisao pojedinih reenica, jer smo smatrali, naroito kod Manuskripata, da je deifriranje u ovim novijim izdanjima na nekim mjestima bilo uspjenije. Novembar 1960. Dr Predrag Vranicki

3*

PREDGOVOR TREEM

IZDANJU

Pojava ranih radova Marxa i Engelsa pred vie od jednog decenija bio je svakako znaajan datum u razvoju nae kulture. Moe se, mislim, sa sigurnou rei da je ova edicija jedna od najznaajnih u naoj prevodilakoj literaturi. Ona je, kako sam to spomenuo i u prva dva predgovora, koincidirala sa historijskim naporima jugoslavenskih komunista i naroda da se vrati socijalizmu njegov duboki humani sadraj i da se ujedno otkriju sve one znaajne dimenzije Marxove i Engelsove misli koje u staljinizmu uope nisu dole do izraaja. Kad se jednom bude pisalo o sudbini ovih rukopisa, bit e to osvjetljavanje jednog interesantnog kulturno-historijskog fenomena. Vidjet e se da odreene znaajne, pa ak i epohalne misli, mogu plodno i historijski djelovati samo onda kad je i to historijsko tlo plodno. Vidjet e se da pojedine misli, djela i cjelokupne koncepcije cirkuliraju u odreenim historijskim ambijentima koji su za te koncepcije u potpunosti neosjetljivi, iako se one tiu upravo tog drutva i tog historijskog momenta. U staljinskom periodu, kao i dananjem kineskom, ljudi su imali u rukama i Marxa i Engelsa i Lenjina i mnoge druge znaajne marksiste, ali je intelektualna rezonancija postojala samo za odreene stavove i koncepcije, nikad za njihovu misao u cjelini, a prvenstveno nikad za njihov duboki i realni humanizam koji je sr i okosnica njihove misli i djela. Svi ovi rani radovi bili su tako faktiki prezentni, ali ne misaono i doivljajno, sovjetskoj javnosti ve kra36

jem dvadesetih godina i u tridesetim godinama kada se objavljivalo cjelokupno izdanje Marxovih i Engelsovih djela na ruskom i njemakom jeziku. I dok su pojedini marksisti i nemarksisti, ali humanistiki orijentirani mislioci, tridesetih godina oduevljeno prihvatili ove radove, naroito manuskripte iz 1844. god. (jer su drugi radovi bili uglavnom i poznati) sovjetska marksistika misao prolazila je pored njih kao pored nekih mladenakih grijeha, prisiljena i napokon saivljena sa sedam crta marksistike filozofije. Kada se filozofija svede na nekoliko crta, onda ona postaje suvina. Ali i stvarnost koja ne treba filozofiju, misao o svom smislu, i sama pokazuje da je liena dubljeg historijskog smisla. Posljedice ovakvog odnosa prema ovim rukopisima ogledaju se i u novom, drugom izdanju sabranih djela Marxa i Engelsa na ruskom i njemakom jeziku, gdje su upravo ovi rukopisi (ba manuskripti iz 1844 god. kao i neki drugi radovi) izostavljeni i izdani kao suplement. (zasad samo na ruskom jeziku, a na njemakom je u pripremi). Samo jo jedan dokaz, kao to se vidi i iz pokuaja interpretacije ovih spisa, da se ni danas ne sagledava sav izvanredan domaaj ovih misli, bez kojih zapravo nema ni potpunog razumijevanja ne samo geneze Marxovih i Engelsovih koncepcija, nego ni njihovih kasnijih djela. Ako izuzmemo znaajne pojedince marksiste, pa ak i neke nemarksiste, koji su ve tridesetih godina odmah sagledali izvanredno znaenje ovih radova, masovnije dosizanje Marxove i Engelsove integralne misli najdublje i najsvestranije se odvijalo u redovima jugoslavenskih marksista i u teoriji i u praksi. Revolucija i etrdesetiosma svakako su kod toga bili prijelomni dogaaji. A od tada, naa drutvena praksa, s jasnom orijentacijom na strukturiranje drutva na osnovi samoupravljanja radnog ovjeka, politiko-soeioloka misao u kritikom odnosu prema etatizihu i birokratizmu, te filozofska u kritikoj analizi fenomena alijenacije i problematike historije i ovjeka da spomenem na svim 37

ovim podrujima samo najvanije i najhitnije probleme oznaavaju produavanje i realiziranje najizvornije Marxove i Engelsove misli, historijski fenomen od prvorazrednog znaenja. Upravo je zato i tolika historijska odgovornost jugoslavenskih marksista Ovo tree izdanje uglavnom se ne razlikuje od drugog. Jedino smo dodali Marxovim tezama o Feuerbachu i Engelsovu redakciju ovih teza, koja se esto objavljuje samostalno, pa e tako itaoci moi da usporede obadvije verzije. Osim toga, svi radovi su ponovno kolacionirani prema originalima navedenim u prethodnom predgovoru kao i prema najnovijem Dietzovpm izdanju sabranih djela. Kako jo nije objavljen prije spomenuti suplement na njemakom jeziku, manuskripte smo kolaoionirali prema Dietzovom izdanju iz 1953. i 1955. god. i izvrili odreena poboljanja. Septembar 1966. Dr Predrag Vranicki

KARL MARX FRIEDRICH ENGELSRANI RADOVI

N j e m a k o - f r a n c u s k i godinjaci i n e j e d n u svesku od 236 strana Spisi M a r x a i Engelsa (Markova pisma, Prilog j e v r e j s k o m pitan j u , Prilog kritici Hegelove f i l o z o f i j e prava, Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije, P o l o a j Engleske) iznose neto o k o p o l o v i n e tih stranica, a ostalo otpada na r a d o v e drugih suradnika t o g a asopisa. Priloge su j o d a l i : H. Heine, G. Herwegh, M. Hess i F. C. Bernays. Navedeni spisi M a r x a i Engelsa p r e v e d e n i su p o k n j i z i : Aus dem literarischen Nachlass v o n Karl M a r x F r i e d r i c h Engels und Ferdinand Lassalle, herausgegeben v o n Franz M e h r i n g , Band I, Stuttgart 1913.

MARXOVA PISMA RUGEU I Z 1843. G O D I N ENa lai za D., marta 184^

Sada putujem po Holandiji. Koliko vidim iz ovdanjih i francuskih novina, Njemaka je duboko zapala u blato i sve e vie zapadati. Ja vas uvjeravam, ako ovjek i ne osjea nacionalni ponos, ipak osjea nacionalni stid ak u Holandiji. Najneznatniji HolananiP jo je graanin spram najveeg Nijemca. A sudovi stranaca o pruskoj vladi! O tom sistemu i njegovoj jednostavnoj prirodi vlada zapanjujua suglasnost, i nitko se vie o njemu ne vara. Nova kola je dakle ipaK neemu koristila. Pao je raskoan ogrta liberalizma i najodvratniji despotizam stoji u svojoj potpunoj golo' tinji pred oima cijeloga svijeta. To je takoer otkrivenje, iako obrnuto. To je istin koja nas barem pouava da upoznamo ispraznost naega patriotizma, neprirodnost naeg dravnog ureenja i da sakrijemo' svoje lice od stida. Vi me gledate smijeei se i pitate, to je s tim postignuto? Iz stida se ne stvara revolucija. A ja odgovaram: stid je ve revolucija; on je stvarno pobjeda francuske revolucije na1 Ova je baza jedina pravedna baza razmjene. No, ako un poe od nje, tko treba da odlui o upotrebljivosti Ktvuri? Samo miljenje uesnika? Tada e jedan svakako biti prevaren. Ili, njima nejasno odreenje stvari koje je osnovano na inherentnoj upotrebljivosti, nezavisno od zainteresiranih stranaka? Tada se razmjena H * 115

moe provesti samo prisilno i svaki se smatra prevarenim. Ova suprotnost izmeu stvarne inherentne upotrebljivosti stvari i odreenja ove upotrebljivosti, izmeu odreenja upotrebljivosti i slobode razmjenjivaa, ne moe se ukinuti, a da se ne ukine privatno vlasnitvo; i im ono bude ukinuto, ne moe vie biti govora o razmjeni kakva je sada. Praktika primjena pojma vrijednosti sve vie e se tada ograniavati na odluku o proizvodnji, a tu je i njegova prava sfera. Meutim, kako stvari stoje sada? Vidjeli smo kako je pojam vrijednosti nasilno rastrgan, a pojedine se strane proglaavaju za cjelinu. Proizvodni trokovi, koji su od samog poetka izopaeni konkurencijom, treba da vae kao sama vrijednost; isto vrijedi za isto subjektivnu upotrebljivost jer druga sada ne moe ni postojati. Da bi se pomoglo ovim sakatim definicijama, mora se u oba sluaja uzeti u obzir konkurencija; a najbolje je to to kod Engleza konkurencija, nasuprot proizvodnim trokovima, zastupa upotrebljivost, dok ona kod Saya, obratno, nasuprot upotrebljivosti, unosi proizvodne trokove. Ali kakvu upotrebljivost ona unosi, kakve proizvodne trokove! Njena upotrebljivost zavisi od sluaja, od mode, od raspoloenja bogataa, njeni proizvodni trokovi rastu i opadaju sa sluajnim odnosom potranje i ponude. U osnovi razlike izmeu realne vrijednosti i razmjenske vrijednosti lei jedna injenica, naime, da je vrijednost stvari razliita od tzv. ekvivalenta koji je za nju dat trgovini, to znai da taj ekvivalent nije nikakav ekvivalent. Ovaj tzv. ekvivalent je cijena stvari, i kad bi ekonomist bio poten, on bi upotrebljavao tu rije umjesto trgovinska vrijednost. Ali on ipak mora jo uvijek zadrati trag privida da je cijena nekako povezana s vrijednou, kako time nemoralnost trgovine ne bi suvie izala na vidjelo. Da se meutim cijena odreuje uzajamnim djelovanjem proizvodnih trokova i konkurencije, to je potpuno pravilno, to je glavni zakon privatnog vlasnitva. Taj isti empirijski zakon, to je bilo prvo to je naao ekonomist; odavde je onda apstrahirao njegovu realnu vri116

Jednost, tj. cijenu, u vrijeme kad je odnos konkurencije uravnoteen, kad se potranja i ponuda poklapaju tada, naravno, preostaju proizvodni trokovi, a ekonomist to onda naziva realnom vrijednou, dok je to samo odreenje cijene. U ekonomiji je tako sve postavljeno na glavu; vrijednost, koja je ono prvobitno, izvor cijene, stavljena je u njenu zavisnost, u zavisnost svoga vlastitog proizvoda. Kao to je poznato, ovo izopaavanje je sutina apstrakcije, u emu treba uporediti Feuerbacha. Prema ekonomisti, proizvodni trokovi, koji su potrebni za proizvodnju i preradu neke robe, sastoje se od tri elementa: zemljine najamnine za komad zemlje koji je neophodan za proizvodnju sirovina, kapitala s dobitkom i plae za rad. Meutim, odmah se pokazuje da su kapital i rad identini, jer ekonomisti sami priznaju da je kapital nagomilani rad. Tako nam, dakle, preostaju samo dvije strane, prirodna, objektivna, zemlja, i ljudska, subjektivna, rad, koji ukljuuje kapital a osim kapitala jo neto tree, na to ekonomist ne misli, podrazumijevam duhovni elemenat pronalaska, misli pored fizikog elementa samog rada. Sto ekonomist treba da radi s pronalazakim duhom? Nisu li mu svi pronalasci doletjeli bez njegova sudjelovanja? Da li ga je jedan od njih togod stajao? to on treba, dakle, da se zato brine prilikom proraunavanja svojih proizvodnih trokova? Njemu su uvjeti bogatstva zemlja, kapital, rad i dalje on ne treba nita. Nauka ga se nita ne tie. to mu je stalo do toga da li mu je ona davala poklone preko Bertholleta, Davya, Liebiga, Watta, Cartwrighta itd., koji su beskrajno uzdigli njega i njegovu proizvodnju? Tako to on ne zna izraunati; uspjesi nauke prelaze njegove brojeve. Ali u jednom razumnom stanju koje je izvan podjele interesa, kakva se nalazi kod ekonomista, elementima proizvodnje pripada svakako i duhovni elemenat, i on e nai svoje mjesto meu proizvodnim trokovima i u ekonomiji. 117

Svakako je ugodno pri tome kada se zna kako se njegovanje nauke isplati i materijalno, kada se zna da je jedan jedini plod nauke, kao to je James Wattsova parna maina, vie pridonijela svijetu za prvih pedeset godina svog postojanja nego to je svijet od poetka izdao na njegovanje nauke. Imamo, dakle, dva elementa proizvodnje, prirodu i ovjeka, a posljednjeg opet i fiziki i duhovno, u djelatnosti; sada se moemo vratiti ekonomisti i njegovim proizvodnim trokovima.

Ekonomist kae da sve ono to se ne moe monopolizirati nema vrijednosti to je stav koji emo kasnije poblie istraiti. Ako kaemo nema cijene, onda je taj stav pravilan za stanje koje se osniva na privatnom vlasnitvu. Kada bismo zemlju mogli imati tako lako kao zrak, onda nijedan ovjek ne bi plaao zemljinu najamninu. Budui da to nije tako, nego je povrina zemlje koja se u odreenom sluaju uzima u obradu ograniena, to se plaa zemljina najamnina za kaparisanu, tj. monopoliziranu zemlju, ili se za nju plaa prodajna cijena. Vrlo je udno kad se poslije ovog obavjetenja o nastanku zemljine vrijednosti mora sluati od ekonomiste da je zemljina najamnina razlika izmeu prihoda od komada zemlje koji donosi kamatu i najgoreg komada zemlje koji se isplati obraivati. Kao to je poznato, ovu definiciju zemljine najamnine najprije je potpuno razvio Ricardo. Ova definicija je, dodue, praktiki pravilna ako se pretpostavi da sluaj potranje trenutno reagira na zemljinu najamninu i odmah stavlja izvan obrade odgovarajuu koliinu najgoreg obradivog zemljita. Samo to nije sluaj i definicija je stoga nepotpuna; osim toga, ona ne ukljuuje uzrok porijekla zemljine najamnine i ve stoga mora otpasti. Pukovnik T. P. Thompson, lan Lige protiv itnih zakona, obnovio je, nasuprot toj definiciji, definiciju Adama Smitha i obrazloio je. Po njemu je zemljina najamnina odnos izmeu konkurencije onoga koji trai 118

zemljite za upotrebu i ogranienog kvantiteta raspoloive zemlje. Ovdje postoji barem vraanje k nastajanju zemljine najamnine; ali ovo objanjenje iskljuuje razliitu plodnost zemljita, kao to gornje objanjenje isputa konkurenciju. Dakle, opet imamo dvije jednostrane i stoga polovine definicije o jednom predmetu. Mi emo ta dva odreenja opet morati saeti, kao kod pojma vrijednosti, da bismo nali pravo odreenje koje slijedi iz razvitka stvari i koje stoga obuhvaa itavu praksu. Zemljina najamnina je odnos izmeu plodnosti zemljita, prirodne strane (koja se opet sastoji od prirodnog svojstva i ovjekove obrade, za. poboljanje primijenjenog rada) i ljudske strane, konkurencije. Neka ekonomisti vrte glavama nad tom definicijom; na svoje zaprepaenje oni e vidjeti da ona ukljuuje sve to se odnosi na stvar. Zemljoposjednik nema nita da predbacuje trgovcu. On pljaka na tj nain to monopolizira zemlju. On pljaka tako to za sebe iskoritava poveanje stanovnitva, koje poveava konkurenciju, a time i vrijednost svoga komada zemlje na taj nain to pravi izvorom svoga linog dohotka ono to nije proizalo iz njegova linog djelovanja, to mu je pripalo sasvim sluajno. On pljaka kad daje zemlju u arendu na taj nain to prisvaja napokon sva poboljanja koja su izvrili njegovi zakupci. T|o je tajna stalno rastueg bogatstva velikih posjednika. Aksiomi koji nain zarade zemljoposjednika kvalificiraju kao pljaku, naime, da svatko ima pravo na proizvod svoga rada, ili da nitko ne treba njeti tamo gdje nije sijao, nisu naa tvrdnja. Prvi iskljuuje dunost prehrane djece, drugi iskljuuju svaku generaciju od prava na egzistenciju, jer svaka generacija nasljeuje prethodnu generaciju. Ovi aksiomi su, naprotiv, konzekvencije privatnog vlasnitva. Ili treba izvesti sve njegove konzekvencije ili ga napustiti kao premisu. Prvobitno prisvajanje opravdava se tvrdnjom da je jo ranije postojalo zajedniko pravo posjeda. Dakle. 119

kud god se okrenemo, privatno vlasnitvo nas dovodi do protivrjenosti. Prodavati zemlju koja nam je sve i sva i prvi uvjet nae egzistencije, bio je posljednji korak k samoprodaji; to je bilo i jest do dananjeg dana nemoralnost koju premauje samo nemoralnost samoprodavanja. A prvobitno prisvajanje, monopoliziranje zemlje od strane malog broja, iskljuenje ostalih od uvjeta njihova ivota, ni u emu ne zaostaje u nemoralnosti za kasnijim prodavanjem zemlje. Ako ovdje opet uklonimo privatno vlasnitvo, onda se zemljina najamnina svodi na svoju istinu, na razumno gledite koje joj sutinski lei u osnovi. Vrijednost odvojena od zemlje kao zemljina najamnina vraa se onda ponovo zemlji. Ova vrijednost, koju treba mjeriti proizvodnom sposobnou jednakih povrina pri jednakom, na njih primijenjenom radu, dolazi svakako u proraun prilikom odreivanja vrijednosti proizvoda kao dio proizvodnih trokova, i ta vrijednost je, kao i zemljina najamnina, odnos proizvodne sposobnosti prema konkurenciji, ali prema pravoj konkurenciji, koja e se razviti u svoje vrijeme.

Vidjeli smo kako su kapital i rad prvobitno identini; dalje vidimo, iz izvoenja samog ekonomiste, kako kapital, rezultat rada, u procesu proizvodnje odmah ponovo postaje supstrat, materijal rada, kako se, dadakle, trenutno proizvedeno odvajanje kapitala od rada odmah ponovo ukida u njihovu jedinstvu; a ekonomist ipak odvaja kapital od rada, on se ipak vrsto dri toga razdvajanja, a jedinstvo priznaje samo pomou definicije kapitala: nagomilani rad. Rascjep izmeu kapitala i rada, koji proizlazi iz privatnog vlasnitva, samo je razdvajanje rada unutar sama sebe koje odgovara tom razdvojenom stanju i koje iz njega proizlazi. I poto je to odvajanje ostvareno, kapital se jo jednom dijeli u prvobitni kapital i dobitak, u prirast kapitala koji on dobiva u procesu proizvodnje, iako 120

sama praksa tu zaradu odmah ponovo dodaje kapitalu i zajedno s njim stavlja u obrtanje. tavie, sama zarada se ponovo dijeli na kamatu i pravu zaradu. Nerazumnost ovih odvajanja dotjerana je u kamati do krajnosti. Iako se nemoralnost posuivanja novca na kamatu, nemoralnost primanja kamate bez rada, za obino pozajmljivanje, ve zasniva u privatnom vlasnitvu, ipak je suvie oigledna i davno spoznata od strane prostodune narodne svijesti, koja u tim stvarima veinom ima pravo. Sva ta fina razdvajanja i dijeljenja nastaju iz prvobitnog razdvajanja kapitala i rada i dovrenja toga razdvajanja u rascjepu ovjeanstva na kapitaliste i radnike, u rascjepu koji postaje svakim danom sve otriji i otriji, i koji se, kako emo vidjeti, mora stalno poveavati. Ovo je razdvajanje, kao i ve razmotreno razdvajanje zemljita od kapitala i rada, u krajnjoj instanci nemogue. Nikako se ne moe odrediti koliko na odreenom proizvodu iznosi udio zemlje, kapitala i rada. Te tri veliine su nesamjerljive. Zemlja stvara sirovine, ali ne bez kapitala i rada, kapital pretpostavlja zemljite i rad, a rad pretpostavlja barem zemljite, a u veini sluajeva i kapital. Djelovanie tih triju veliina sasvim je razliito i ne moe se n ceriti etvrtom zajednikom mjerom. Ako, dakle, pri sadanjim odnosima doe do podjele zarade meu tri elementa, tada ne postoji neka njima inherentna mjera, nego odluuje sasvim strana, njima sluajna mjera: konkurencija ili rafinirano pravo jaega. Zemljina najamnina implicira konkurenciju, dobitak na kapital odreuje se jedino pomou konkurencije, a kako stoji s nadnicom, vidjet emo odmah. Ako izostavimo privatno vlasnitvo, tada otpadaju sva ta neprirodna razdvajanja. Otpada razlika izmeu kamate i zarade; kapital nije nita bez rada, bez kretanja. Zarada svodi svoje znaenje na uteg koji kapital stavlja na vagu prilikom odreivanja proizvodnih strokova i ostaje tako inherentna kapitalu kao to se ovaj sam ponovo vraa u svoje prvobitno jedinstvo s radom.

121

Rad, glavni faktor u proizvodnji, izvor bogatstva, slobodna ljudska djelatnost, loe prola?i kod ekonomiste. Kao to je ve kapital bio odvojen od rada, tako se sad opet rad razdvaja po drugi put; proizvod rada suprotstavlja mu se sada kao plaa, odvojen je od njega i ponovo se, kao i obino, odreuje konkurencijom, jer za udio rada u proizvodnji kao to smo vidjeli, nema vrste mjere. Ako ukinemo privatno vlasnitvo, tada otpada i to neprirodno odvajanje, rad je njegova vlastita plaa, a pravo znaenje prije ispoljene najamnine dolazi na vidjelo: znaenje rada za odreivanje proizvodnih trokova jedne stvari. Vidjeli smo da se na kraju sve svodi na konkurenciju sve dotle dok postoji privatno vlasnitvo. Ona je glavna kategorija ekonomiste, njegova najmilija kerka, koju on neprestano mazi i miluje i pazite, -kakvo e meduzino lice odatle proizai. Neposredna posljedica privatnog vlasnitva bilo je dijeljenje proizvodnje na dvije suprotstavljene strane, prirodnu i ljudsku; na zemljite, koje je bez oploavanja od strane ovjeka mrtvo i neplodno, i na ljudsku djelatnost, kojoj je prvi uvjet upravo zemljite. Mi smo dalje vidjeli kako se ljudska djelatnost opet raspala na rad i kapital i kako su se te strane opet neprijateljski suprotstavile jedna drugoj. Mi smo, dakle, ve imali meusobnu borbu triju elemenata umjesto njihova meusobnog pomaganja; sada k tome jo pridolazi da privatno vlasnitvo nosi sa sobom cjepkanje svakog od ova tri elementa. Jedan komad zemlje suprotstavlja se drugome, jedan kapital drugome, jedna radna snaga drugoj. Drugim rijeima: budui da privatno vlasnitvo izolira svakoga na njegovu vlastitu grubu pojedinanost i budui da svaki ipak ima iste interese kao i njegov susjed, to se jedan zemljoposjednik neprijateljski suprotstavlja drugome, kapitalist drugome, radnik drugome. Nemoralnost dosadanjeg stanja ovjeanstva zavrena je u toj zavadi istih interesa ba zbog njihove jednakosti, a ova zavrenost jest konkurencija. 122

Suprotnost konkurenciji jest monopol. Monopol je lozinka merkantilista, a konkurencija bojni pokli liberalnih ekonomista. Lako je uvidjeti da je ova suprotnost opet potpuno uplja. Svaki konkurent mora eljeti da ima monopol, bio on radnik, kapitalist ili zemljoposjednik. Svaka manja skupina konkurenata mora eljeti da posjeduje monopol za sebe nasuprot svima drugima. Konkurencija poiva na interesu, a interes opet proizvodi monopol; ukratko, konkurencija prelazi u monopol. Na drugoj strani, ne moe monopol zaustaviti bujicu konkurencije, tavie, on sam proizvodi konkurenciju, kao to npr. zabrana uvoza ili visoke carine proizvode konkurenciju krijumarenja. Protivrjenost konkurencije potpuno je ista kao i protivrjenost samog privatnog vlasnitva. U interesu je svakog pojedinca da sve posjeduje, ali je u interesu cjeline da svaki jednako posjeduje. Tako su, dakle, opi i individualni interes dijametralno suprotstavljeni. Protivrjenost je konkurencije: da svaki mora eljeti monopol, dok zajednica kao takva monopolom mora gubiti i mora ga, dakle, odstraniti. tavie, konkurencija ve pretpostavlja monopol, naime monopol vlasnitva ovdje ponovo izlazi na vidjelo licemjerstvo liberala i sve dotle dok postoji monopol vlasnitva, tako dugo je opravdano i vlasnitvo monopola; jer i jednom dati monopol je vlasnitvo. Kakva je, dakle, jadna polovinost napadati male monopole, a ostaviti osnovni monopol! I ako ovdje jo pridodamo prije spomenutu reenicu ekonomiste da nita to se ne moe monopolizirati nema vrijednosti, dakle, da nita ne moe stupiti u tu konkurentsku borbu to ne doputa to monopoliziranje onda je potpuno opravdana naa tvrdnja da konkurencija pretpostavlja monopol.

Zakon je konkurencije da se potranja i ponuda stalno i upravo zato nikada ne dopunjuju. Obje su strane ponovo razdvojene i pretvorene u otru suprotnost. Ponuda je uvijek iza potranje, ali nikada ne doe do toga da je potpuno pokrije; ona je ili prevelika ili pre123

mala i nikada ne odgovara potranji, jer u ovom nesvjesnom stanju ovjeanstva nitko ne zna kolika je potranja a kolika ponuda. Ako je potranja vea od ponude, onda cijena raste i time se ponuda, tako rei podrauje; im se ona pojavi na tritu, cijene padaju, i ako ona postane vea nego potranja, onda pad cijena postane tako znaajan da se potranja opet podstie. Tako se to neprestano nastavlja, nikada nema zdravog stanja, nego neprestana izmjena podstreka i uspavljivanja, izmjena koja iskljuuje svaki napredak, vjeno kolebanje, koje nikad ne dolazi do cilja. Ekonomist smatra da je ovaj zakon prekrasan sa svojim stalnim izjednaavanjem to ovdje izgubi, to se tamo opet zaradi. On je njegova glavna slava, on ga se ne moe dosta nagledati i promatra ga pod svim moguim i nemoguim odnosima. A ipak je potpuno jasno da je taj zakon isti prirodni zakon, a ne zakon duha. Zakon, koji proizvodi revoluciju. Ekonomist dolazi sa svojom lijepom teorijom potranje i ponude, dokazuje vam da se nikad ne moe proizvesti suvie, a praksa odgovara s trgovinskim krizama koje se vraaju tako redovito kao kometi, a koje sada imamo prosjeno svakih pet do sedam godina. Trgovinske krize su dolazile ve prije osamdeset godina, i to tako redovito kao ranije velike epidemije a sa sobom su donijele vie bijede, vie nemorala nego one (Uporedi Wade, Hist, of the Middle and Working Classes, London, 1835, p. 211).1 Naravno da te trgovinske revolucije potvruju zakon, one ga potvruju u punoj mjeri, ali na drugi nain nego to nas ekonomisti ele uvjeriti. to da mislimo o zakonu koji se moe probiti samo pomou periodinih revolucija? To ba i jest zakon prirode koji se osniva na nesvjesnosti uesnika. Kad bi proizvoai kao takvi znali koliko potroaima treba, kada bi organizirali proizvodnju i meusobno je podijelili, onda bi bilo nemogue kolebanje konkurencije i njena sklonost krizi Proizvodite svjesno, kao ljudi, ne kao raspreni atomi1 Wade: str. 211.

Historija

srednje

i

radnike

klase,

London

1835

124

i neodrivih suprotnosti. Meutim, sve dotle dok vi nastavite da proizvodite na dosadanji nesvjestan, nepromiljen nain, koji je preputen vladavini sluaja, sve dotle e ostati i krize; a svaka slijedea mora postati jo univerzalnija, dakle, gora nego prethodna, mora osiromaiti vei broj kapitalista i u poveanoj proporciji umnoiti broj klase koja ivi od samog rada dakle, mora oigledno poveati masu radnika koje treba uposliti, taj glavni problem naih ekonomista, i napokon izazvati socijalnu revoluciju, o kakvoj kolska mudrost ekonomista ne moe ni da sanja. Vjeno kolebanje cijena, koje se stvara uslijed konkurentskog odnosa, potpuno oduzima trgovini posljednji trag moralnosti. O vrijednosti nema vie ni govora; isti sistem koji na izgled pridaje toliku vanost vrijednosti, koji apstrakciji vrijednosti daje ast posebne egzistencije u obliku novca taj isti sistem razara konkurencijom svaku inherentnu vrijednost i svakodnevno i svakog sata mijenja meusobni odnos vrijednosti svih stvari. Gdje je u tom vrtlogu mogua razmjena na moralnoj osnovi? U tom neprestanom gore-dolje svaki mora traiti da pogodi najpovoljniji trenutak za kupnju i prodaju, svaki mora postati pekulant, tj. njeti tamo gdje nije sijao, bogatiti se gubitkom drugoga, raunati s nesreom drugoga ili se posluiti sluajem. pekulant uvijek rauna na nesretne sluajeve, osobito na nerodicu, on iskoritava sve, kao, npr., svojevremeno poar New-Yorka, a kulminacija nemorala jest burzovna pekulacija s vrijednosnim papirima, koja historiju, a u njoj i ovjeanstvo, sniava do sredstva da bi se zadovoljila lakomost pekulanata koji kalkuliraju ili hazardiraju. I neka se poteni, solidni trgovac ne uzdie farizejski iznad burzanske igre hvala ti, gospode, itd. On je isto tako lo kao i pekulanti s vrijednosnim papirima, on isto tako pekulira kao i oni, on to mora, na to ga prisiljava konkurencija i njegova trgovina implicira, dakle, isti nemoral kao i njihova. Istina konkurentskog odnosa jest odnos potrone sile prema proizvodnoj sili. U jednom stanju dostojnom ovjeanstva nee biti nikakve druge konkurencije osim te. Zajedni125

bez rodne svijesti, i vi ete biti iznad svih tih umjetnih ca e trebati da izrauna to moe proizvoditi sa sredstvima koja joj stoje na raspolaganju, i iz odnosa te proizvodne snage prema masi potroaa trebat e odrediti koliko treba da se povea ili snizi proizvodnja, koliko treba da popusti luksuzu ili koliko da ga ogranii. Ali, da bi se pravilno sudilo o tom odnosu i o poveanju proizvodne snage koje se moe oekivati od jedne razumne zajednice, neka moji itaoci uporede spise engleskih socijalista, a djelomino i Fouriera. Subjektivna konkurencija, borba kapitala s kapitalom, rada s radom, td., reducirat e se pod tim okolnostima na natjecanje koje je osnovano u ljudskoj prirodi, a koje je dosad prilino razvio samo Fourier, natjecanje koje e se poslije ukidanja suprotstavljanih, interesa ograniiti na pravu i razumnu sferu.

Borba kapitala s kapitalom, rada s radom, zemljita sa zemljitem tjera proizvodnju u groznicu, u kojoj sve prirodne i razumne odnose postavlja na glavu. Nijedan kapital ne moe izdrati konkurenciju drugoga ako se ne dovede na najvii stupanj djelatnosti. Nijedan komad zemljita ne moe se obraivati s koriu ako stalno ne poveava svoju proizvodnu snagu. Nijedan radnik ne moe se odrati protiv svojih konkurenata ako sve svoje snage ne posveti radu. Uope, nitko tko se uputa u konkurentsku borbu ne moe u toj borbi izdrati bez najveeg naprezanja svojih snaga, bez naputanja svih istinskih ljudskih ciljeva. Zbog takvog naprezanja na jednoj strani, na drugoj strani je nuna posljedica malaksalost. Ako je kolebanje konkurencije neznatno, ako su potranja i ponuda, potronja i proizvodnja gotovo jednaki, tada u razvitku proizvodnje mora nastupiti period na kojem e postojati tako mnogo prekobrojne proizvodne snage da velika masa nacije nee imati nita za ivot, da e ljudi umirati od gladi od samog izobilja. U tom bezumnom poloaju, u tom ivom apsurdu nalazi se Engleska ve odavno. Ako 126

se proizvodnja jae koleba, to ona nuno ini uslijed takvog stanja, onda nastupa smjenjivanje procvata i krize, prekomjerne proizvodnje i zastoja. Ekonomist nije nikada mogao sebi objasniti taj glupi poloaj; da bi ga objasnio, pronaao je teoriju o stanovnitvu, koja je isto tako besmislena, ak i besmislenija od te protivrjenosti istovremenog bogatstva i bijede. Ekonomist nije smio vidjeti istinu; on nije smio uvidjeti da je ta protivrjenost jednostavna posljedica konkurencije, jer bi se inae sruio itav njegov sistem. Nama je lako da tu stvar objasnimo. Proizvodna snaga koja ovjeanstvu stoji na raspolaganju neizmjerna je. Plodnost zemljita moe se beskonano poveati primjenom kapitala, rada i nauke. Prenaseljena Velika Britanija moe u toku deset godina biti dovedena do toga, po proraunu najsposobnijih ekonomista i statistiara (uporedi Alison Principle of population, knj, 1, pogl. 1 i 2)1 da proizvodi dosta penice za est puta brojnije stanovnitvo od dosadanjega. Kapital se p o veava svakog dana; radna snaga raste sa stanovnitvom, a nauka svakog dana sve vie i vie podreuje ljudima prirodnu snagu. Ova neizmjerna proizvodna sposobnost, rukovoena svijeu i u interesu sviju, smanjila bi uskoro na minimum rad koji je pao u dioovjeanstvu; preputena konkurenciji ini isto, ali unutar suprotnosti. Jedan dio zemljita kultivira se na najbolji nain, dok drugi u Velikoj Britaniji i Irskoj 30 milijuna jutara dobre zemlje lei neobraen. Jedan dio kapitala cirkulira ogromnom brzinom, drugi lei mrtav u sanduku. Jedan dio radnika radi etrnaest, esnaest sati na dan, dok drugi stoji tu lijeno i nezaposleno i umire od gladi. Ili raspodjela naputa tu istovremenost: danas trgovina ide dobro, potranja je vrlo znaajna, tada sve radi, kapital se obre udesnom brzinom, zemljoradnja cvjeta, radnici rade do iznemoglosti sutra nastupa zastoj, zemljoradnja nije vrijedna truda, itavi komadi zemlje ostaju neobraeni, kapital se ukoi usred kretanja, radnici nemaju zaposlenja i ci-

1

Alison: Principi stanovnitva, knj. 1., pogl. 1 1 2 . 127

jela zemlja pati od suvina bogatstva i od suvina stanovnitva. Ovaj razvitak stvari ekonomist ne smije priznati pravilnim; inae bi morao, kao to je reeno, napustiti itav svoj sistem konkurencije; on bi morao uvidjeti ispraznost svoje suprotnosti izmeu proizvodnje i potronje, izmeu suvina stanovnitva i suvina bogatstva. Da bi se, meutim, ta injenica dovela u suglasnost s teorijom, jer se ta injenica nije mogla poricati, pronaena je teorija o stanovnitvu. Malthus, zaetnik te teorije, tvrdi da stanovnitvo stalno vri pritisak na sredstva za izdravanje, tako da se stanovnitvo u istom razmjeru poveava u kojem je produkcija porasla i da je uzrok sve bijede, svih poroka, stanovnitvu inherentna tendencija, da se uvea iznad raspoloivih sredstava za izdravanje. Jer, ako ima previse ljudi, onda oni na ovaj ili onaj nain moraju biti uklonjeni ili nasilno ubijeni, ili moraju umrijeti od gladi. Ali ako se to dogodi onda tu postoji opet praznina koju odmah ispunjavaju drugi stanovnici koji se razmnoavaju i tako ponovo poinje stara bijeda. tavie, to je tako u svim odnosima, ne samo u civiliziranom nego i u prirodnoiri stanju; divljaci s Nove Holandije, od kojih na kvadratnu milju dolazi jedan, pate isto tako jako od prenaseljenosti kao i Engleska. Ukratko, ako elimo biti konzekventni, onda moramo priznati da je zemlja bila prenaseljena ve onda kad je postojao samo jedan ovjek. Posljedice su toga izvoenja slijedee: budui da su upravo siromasi ti prekobrojni, za njih ne treba nita initi osim da im se olaka smrt od gladi, koliko je to mogue da ih se uvjeri kako se nita ne moe promijeniti i da za itavu njihovu klasu nema nikakva spasa osim da se to je mogue manje razmnoavaju, ili, ako to ne ide, onda je jo uvijek bolje da se osnuje jedna dravna ustanova za bezbolno ubijanje djece siromaha, kao to je predloio Marcus, naime da na svaku radniku porodicu smiju doi dva i po djeteta; a to bude vie da se bezbolno ubije. Davati milostinju bio bi zloin, jer potpomae prirast prekobrojnog stanovnitva; no bit e vrlo korisno ako se siro128

matvo uini zloinom, a sirotita kaznenim zavodima, kao to se to ve dogodilo u Engleskoj pomou novog liberalnog zakona o sirotinji. Istina je, dodue, da se ta teorija veoma loe podudara s uenjem biblije o savrenstvu boga i njegova stvaranja, no slabo je to pobijanje ako se biblija upotrebljava kao argumenat protiv injenica. Treba li jo dalje da izvodimo tu gnusnu, podlu doktrinu, tu odvratnu blasfemiju protiv prirode i ovjeanstva, treba li jo dalje da slijedim njene konzekvencije? Ovdje smo, konano, doveli nemoralnost ekonomista do njena vrhunca. to su svi ratovi i uasi monopolskog sistema prema toj teoriji? I upravo je ona zavrni kamen liberalnog sistema slobode trgovine, iji pad povlai