of 514 /514
K.MARX- F.

Karl Marx Osnovi kritike političke ekonomije (Ekonomski rukopisi 1857-1859) [Grundrisse], Prvi deo (Karl Marx i

  • Author
    luka

  • View
    378

  • Download
    6

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Karl Marx Osnovi kritike političke ekonomije (Ekonomski rukopisi 1857-1859) [Grundrisse], Prvi deo (Karl Marx i

Text of Karl Marx Osnovi kritike političke ekonomije (Ekonomski rukopisi 1857-1859) [Grundrisse], Prvi deo...

  • K.MARX- F.

  • Karl Marx Friedrich Engels

  • Karl Marx Friedrich Engels

    DelaDevetnaesti tom

    Urednik

    Gajo Petrovi

    Prevodioci

    B ranka Petrovi M oa Pijade G ajo Petrovi

  • Institut za meunarodni radniki pokret

    Prosvetaizdavaka radna organizacija

  • KARL

    MARX

    FRIEDRICH

    ENGELS

    DELATOM 19

    BEOGRAD 1979

  • V II

    Predgovor

    U devetnaestom i dvadesetom tomu Marxovih i Engelsovih sabranih djela objavljuje se Marxov rukopis Osnovi kritike politike ekonomije napisan izmeu avgusta 1857. i juna 1858. godine. Dvadeseti tom donosi takoer prvobitni i definitivni tekst Marxovog djela Prilog kritici politike ekonomije (iz avgusta 1858-januara 1859), kao i vie Marxovih pripremnih radova povezanih s ovim temeljnim djelima: Izvatke iz sveski o Ricardu (iz 1850- 1853), odlomak Bastiat i Carey (iz jula 1857), indekse i autoreferate uz Osnove (iz 1858- 1859) i projekt poglavlja o kapitalu u Prilogu kritike (iz februara - marta 1859).

    Nije rijedak sluaj u historiji ljudske misli da su djela do kojih je nekom misliocu bilo naroito stalo ostala nedovrena i neobjavljena, dok su druga, koja sam autor nije smatrao najznaajnijim zavrena i objavljena. Jedan je od primjera za to i Karl Marx. Za ivota on je zavrio i objavio veliki broj znaajnih radova, ali od onog najznaajnijeg pod naslovom Kapital sam je zavrio i objavio samo prvi dio. Pripremanje za tampu i objavljivanje drugog i treeg dijela ovog kapitalnog rada palo je na plea njegovog suborca i prijatelja Friedricha Engelsa. No nije Kapital jedino Marxovo djelo koje je veim dijelom objavljeno tek posthumno. Sa jo mnogo veim zakanjenjem objavljena su dva druga Marxova rada koja predstavljaju svojevrsne prethodne varijante Kapitala i koja, premda su ostala nedovrena, takoer pripadaju njegovim najznaajnijim radovima. Rije je o rukopisima kojima sam Marx nije dao definitivan naslov, a koji su i danas poznati pod naknadno nadjenutim imenima Ekonomsko-filozofski rukopisi i Osnovi kritike politike ekonomije.

    Osnovi kritike politike ekonomije nastali su izmeu avgusta 1857. i juna 1858, dakle gotovo deceniju i po nakon Ekonomsko-filozofskih rukopisa. Poput Rukopisa i Osnovi su ostali nedovreni te ih je priredio za tampu moskovski Institut Marxa-Engelsa-Lenjina gotovo est decenija poslije Marxove smrti, a gotovo deceniju nakon objavljivanja Ekonomsko-filozofskih rukopisa. Zajedno s pripremnim radovima i kazalima imaju oko hiljadu strana, pa ih je moskovsko poduzee za literaturu na stranim jezicima Verlag ftir fremdsprachige Literatur

  • V II I Predgovor

    objavilo u dva dijela 1939. i 1941. godine. Kako je uskoro zatim izbio rat, vei dio naklade je propao, pa je djelo postalo ire pristupano tek kad je ponovo objavljeno u Berlinu 1953. godine.

    Ovo djelo Marx nije dovrio i objavio, jer napisanim nije bio zadovoljan. Meutim, on nije bio nezadovoljan sadrajem, ve oblikom, koji je po njegovom miljenju bio prouzrokovan boleu jetre koja ga je u to vrijeme muila. O tome ivo svjedoe Marxova pisma iz tog vremena. Tako on pie Lassalle-u 12. novembra 1858: U svemu... to sam pisao, osjeao sam u stilu okus jetrenih bolova. A imao sam dvojaki razlog da ne dopustim da taj spis bude upropaten iz medicinskih razloga: 1) On je rezultat petnaestogodinjeg istraivanja, dakle najboljeg doba moga ivota. 2) On po prvi put nauno zastupa vaan vid drutvenih odnosa. Ja sam, dakle, prema partiji obavezan da stvar ne bude unakaena takvom potmulom, krutom manirom pisanja kakva je svojstvena bolesnim od jetre.1 U njegovim pismima nalazimo takoer, bar djelomino, odgovor na pitanje o uzrocima njegove tadanje bolesti. Bolest jetre objanjava se u velikoj mjeri intenzivnim nonim radom, a ovaj je bio stimuliran ekonomskom krizom 1857. godine. Ta kriza, etvrta u seriji velikih ekonomskih kriza 19. vijeka i ujedno prva koja je doista poprimila svjetski karakter obuhvaajui Evropu i Ameriku i sve grane privrede, pobudila je u Marxu velike nade. Optimistiki oekujui da e kriza nanijeti smrtonosan udarac kapitalistikom drutvenom poretku, Marx je prionuo svom snagom na posao da to prije, bar u grubim crtama, zaokrui svoje osnovne koncepcije. Radim kao lud po itave noi na rezimiranju svojih ekonomskih studija pie on Engelsu u decembru 1857. godine da bih bar imao gotove osnove prije potopa.2

    Ako je Marx u Osnovima kritike politike ekonomije rezimirao svoje ekonomske studije,, to nipoto ne znai da su Osnovi obino ekonomsko djelo. Poput Ekonomsko-filozofskih rukopisa i Kapitala i Osnovi predstavljaju kritiku politike ekonomije i ekonomske zbilje kapitalistikog (i uope klasnog) drutva s gledita koje nije isto ekonomsko, ali nije ni samo filozofsko. Bitna je odlika ovog djela to predstavlja misaono zasnivanje mogunosti i poziv na ostvarenje doista ljudskog drutva u kojem ovjek vie nee biti otuen od sama sebe, nee biti ekonomska ivotinja, nego e se realizirati kao slobodno stvaralako bie prakse. Vanjsku potvrdu za kritiki transekonomski karakter Osnova moemo nai i u eksplicitnim izjavama Marxovim. Tako on u pismu Lassalle-u od 22.februara 1858. kae: Rad o kojemu je prvenstveno rije, jest kritika ekonomskih kategorija ili, if you like, sistem graanske ekonomije kritiki prikazan. To je u isti mah i prikaz sistema i njegova kritika uz pomo prikaza.3 Ali jo odluniju potvrdu za to prua itav sadraj samog djela.

    1 Vidi u 36. tom u ovog izdanja, str. 517. 2 Isto , str. 210.3 Isto , str. 502.

  • Predgovor IX

    Ako se izuzmu Marxovi eksceipti iz Ricarda (iz 1850- 1851), najstariji dio Marxovih rukopisa 1857- 1859, koji se objavljuju u 19. i 20. tomu, predstavlja onaj o Bastiatu Careyu (str. 393) pisan u julu 1857. Rukopis zasluuje da ga spomenemo ne samo zato to je najstariji, ni zato to je neposredno iza njega napisan slavni Uvod u kritiku politike ekonomije, ve i zato to on u mnogome baca svjetlo na ove kasnije rukopise. Zato se prihvatio Bastiata i Careya objanjava Marx ve u prvim recima ovog rukopisa. Historija moderne politike ekonomije, tvrdi on, zavrava s Englezom Ricardom i Francuzom Sismondijem, isto tako kao to je krajem 17. stoljea poela s Pettyjem i Boisguillebert-om. Kasnija politiko-ekonomska literatura svodi se, ili na eklektike kompendije, ili na dublju razradu pojedinih grana, ili na reproduciranje starih spornih ekonomskih pitanja za iru publiku ili na praktino rjeavanje dnevnih pitanja ili, najzad, na tendenciozna zaotravanja klasinih pravaca. Tako je to posve epigonska literatura bez vee vrijednosti. Prividni izuzetak ine radovi Amerikanca Careya i Francuza Bastiat-a, i to je razlog to se Marx prihvaa analize njihovih pogleda. Razmatrajui na njihovu primjeru moe li nam graanska politika ekonomija jo ita rei o ekonomskoj zbilji suvremenog drutva, Marx daje negativan odgovor. Obojica dodue tano vide da socijalizam i komunizam imaju svoju teorijsku pretpostavku u djelima klasine politike ekonomije (napose u Ricardu), no upravo zbog toga obojica napadaju kao nesporazum teorijski izraz to ga je graansko drutvo historijski dobilo u modernoj ekonomiji i dokazuju harmo- ninost odnosa proizvodnje tamo gdje su klasini ekonomisti prikazivali njihovu antagonistinost. Marx pokazuje kako zajednike nedostatke njihova stanovita, tako i znatne razlike koje potjeu otud to Carey polazi od razvijenih, amerikih graanskih odnosa, a Bastiat od neraz- vijenijih, francuskih. Analizirajui napose kontradikcije u Bastiatovim pogledima Marx u jednom trenutku naglo prekida izlaganje rijeima Nemogue je dalje pratiti tu besmislicu. Zato ostavljamo Mr. Bastiata. (20. tom, str. 227).

    Umjesto da se dalje bavi kritikom apologeta kapitalistikog poretka, Marx se ve u avgustu poduhvatio da u pozitivnom obliku rezimira svoja vlastita ekonomska shvaanja. Tako je izmeu 23. avgusta i sredine septembra 1857, nastao Marxov slavni tekst poznat pod naslovom Uvod u kritiku politike ekonomije. Objavljujui 1859. godine Prilog kritici politike ekonomije, Marx se bavio miljenjem da ga zapone ovim Uvodom, ali je od toga odustao zato to mu se, kako kae u predgovoru Prilogu kritici, kad je bolje razmislio, uinilo da bi svako antici- piranje rezultata koje tek treba dokazati bilo itaocu na smetnji, i to se italac koji uope eli da me prati mora odluiti da se od pojedinanog penje ka opem (vidi u 20. tomu, str. 331).

    Uvod u Kritiku politike ekonomije, nakon to ga je 1902 - 1903. objavio K. Kautsky (u asopisu Die Neue Zeit), esto je pretampa- van i mnogo itan. To nije udno, jer rijetko koje ak i od Marxovih

  • X Predgovor

    djela na tako malom prostoru saima toliko bogatstvo sadraja. Marxo- ve misli o proizvodnji i o njenom odnosu prema raspodjeli, ran jen i i potronji, kao i one o metodi politike ekonomije s pravom su zapaene i esto navoene. Ali zasluuje panju i struktura i priroda ovog uvodnog dijela.

    Tekst poinje raspravljanjem o odredbama koje su zajednike svim stupnjevima proizvodnje i o opem odnosu proizvodnje prema raspodjeli, razmjeni i potronji. Suprotstavljajui se onima koji odvajaju proizvodnju od raspodjele, razmjene i potronje, ali i onima koji ele da ih meusobno identificiraju, Marx obrazlae tezu da proizvodnja, raspodjela i potronja sainjavaju lanove jednog totaliteta, razlike unutar jednog jedinstva. U tom jedinstvu odreujua uloga pripada proizvodnji, ali ovo odreivanje nije jednostrano, ve se tu zbiva meusobno djelovanje izmeu razliitih momenata, kako je to sluaj kod svake organske cjeline (u 19. tomu ovog izdanja, str. 17).

    Tek nakon to je u prva dva odjeljka Uvoda jednom odreenom metodom analizirao bit i meusobni odnos proizvodnje, raspodjele, razmjene i potronje, Marx u treem odjeljku raspravlja o metodi politike ekonomije, da bi se u etvrtom odjeljku (koji je ostao samo u obliku kratkih fragmentarnih zabiljeki) vratio analizi strukture i vrsta proizvodnje, kao i odnosa proizvodnje prema dravi, ratu, pravnim i porodinim odnosima.

    Poinjui da pie Uvod, Marx je oito mislio da nisu potrebna nikakva prethodna metodoloka razmatranja, te je odmah pristupio sadrajnom izlaganju svojih ekonomsko-filozofskih koncepcija. No nakon to je napisao prva dva odjeljka, on je osjetio potrebu da ekspli- cite formulira metodoloke pretpostavke od kojih je preutno poao, djelomino zato da bi unaprijed odbio neke mogue metodoloki nezasnovane prigovore, ali sigurno i zato da bi sam sebi poneto razjasnio, da bi svoje preutne metodoloke pretpostavke, eksplicitno ih formulirajui, domislio i precizirao. Marxove misli razvijene u ovom metodolokom ekskursu, napose one o odnosu apstraktnog i konkretnog, miljenja i zbilje, izlaganja i istraivanja, logikog i historijskog, od izuzetnog su znaenja i zasluuju posebnu analizu (u koju ovdje ne moemo ulaziti). Ovdje, meutim, elimo takoer istai znaenje ovog uvoda kao teksta u kojem Marxovu misao vidimo na djelu, nepripremljenu za objavljivanje, u njenom ivom toku, koji se od sadrajnih analiza uvijek iznova vraa preispitivanju i preciznijem formuliranju .osnovnih metodolokih pretpostavki, ne zato da bi pri njima ostao, ve da bi odmah zatim uronio u jo dublje i preciznije sadrajne analize.

    Ovu karakteristiku Uvoda posebno istiemo, jer je ona indikativna za cijeli daljnji tekst Osnova kritike politike ekonomije. Piui ovo djelo odreenom metodom, polazei od odreenih osnovnih filozofskih pretpostavki i gradei ga po unaprijed zamiljenom planu, Marx se

  • Predgovor X I

    uvijek iznova vraa kako eksplicitnom formuliranju svojih osnovnih fiilozofskih preokupacija i intencija, tako i ponovnom promiljanju i formuliranju plana po kojem djelo pie. Tako se u toku pisanja, kao rezultat stalnog ponovnog promiljanja strukture djela i njegovih pojedinosti, Marxova misao stalno iznova korigira, precizira, mijenja, dopunjuje i obogauje. Tako se postepeno modificira plan djela kao cjeline, ali se javljaju i mnoge posebne nove spoznaje.

    Ako nam dakle konani tekst Kapitala otkriva Marxovu misao u njenom zavrenom obliku, oienu od sumnji i vrsto osiguranu protiv moguih prigovora, bez gotovo ikakvih pukotina i rupa, Osnovi nam pokazuju Kapital u raanju, Marxovu misao u procesu, u vrenju, u rvanju s ogromnim materijalom koji treba obraditi i s tekim problemima koje treba rijeiti. Pa ako je u zavrenom tekstu Marx mogao sebi dopustiti da, s malim izuzecima, ostavi neeksplicira- nim svoje osnovne misaone pretpostavke i intencije, smatrajui da su one i bez toga vidljive, u Osnovima je on upravo te osnovne filozofske intencije uvijek iznova isticao.

    Da je Marxova misao u Osnovima u nezavrenom stanju, da se tu interpretacija i kritika tuih shvaanja stalno isprepleu s izlaganjem vlastitih stanovita, da izlaganje ne tee pravocrtno po unaprijed zamiljenom planu, ve se esto prekida skokovima u stranu, ekskursima, asocijacijama, da se pri tome mijenjaju neke teze, formulacije i termini te e karakteristike ovog rukopisa italac vjerovatno lako uoiti. No postoji opasnost da italac, pratei Marxovu misao u svim njenim zavijucima, previdi da to ipak nisu samo nepovezane zabiljeke i neobavezna razmatranja, ve cjelovito, iako nedovreno djelo, pisano planski, s odreenim konceptom. Struktura ovog djela nije tano onakva kakvu je Marx zamislio zapoinjui da ga pie, ali ona je iz te prvotne zamisli prirodno izrasla. Struktura ovog djela nije identina ni sa strukturom Marxovog ivotnog djela Kapitala, ali se struktura Kapitala logino razvila iz strukture Osnova.

    Uz Uvod tekst Osnova kritike politike ekonomije sadri samo dvije glave nejednake veliine: II. Glava o novcu i III. Glava o kapitalu. Vea glava podijeljena je na tri odjeljka (Abschnitte): Prvi odjeljak. Proces proizvodnje kapitala, Drugi odjeljak. Prometni proces kapitala i Trei odjeljak. Kapital kao ono to donosi plod (kamata, profit itd).

    Nije teko vidjeti da postoji opi paralelizam izmeu strukture ove glave o kapitalu i Marxovog glavnog djela Kapital. Podjeli ove glave na tri odjeljka odgovara podjela Kapitala na tri knjige, od kojih svaka po svojoj tematici priblino odgovara jednom odjeljku glave o kapitalu u Osnovima. Dokle see taj paralilizam, moemo zasad ostaviti po strani. U svakom sluaju ve je unaprijed jasno da tri mnogo opsenije knjige Kapitala nadmauju odgovarajue odjeljke Osnova ne samo po koliini obuhvaenog materijala, nego i po stupnju njegove rala- njenosti i sreenosti.

  • X II Predgovor

    Meutim, moglo bi se uiniti da izmeu prvih zamisli Osnova i realizacije tih zamisli u Osnovima i Kapitalu postoji velik raskorak. Prvu skicu Osnova Marx naime daje u Uvodu, na kraju odjeljka o Metodi politike ekonomije, gdje kae: Jasno je da raspored treba nainiti tako da budu izloeni: 1) opa apstraktna odreenja, koja uslijed toga vie ili manje pripadaju svima drutvenim oblicima, ali u gore objanjenom smislu, 2) kategorije koje sainjavaju unutranju strukturu graanskog drutva i na kojima poivaju osnovne klase. Kapital, najamni rad, zemljino vlasnitvo. Njihov meusobni odnos. Grad i selo. Tri velike drutvene klase. Razmjena meu njima. Promet. Kredit (privatni). 3) Obuhvatanje graanskog drutva u obliku drave. Promatrano u odnosu prema samom sebi. ,Neproizvodne4 klase. Porezi. Dravni dug. Javni kredit. Stanovnitvo. Kolonije. Iseljavanje. 4) Meunarodni odnos proizvodnje. Meunarodna podjela rada. Meunarodna razmjena. Izvoz i uvoz. Mjenini kurs. 5) Svjetsko trite i krize (19. tom, str. 24).

    Ovaj u septembru 1857. formulirani projekt djela odlikuje se velikom irinom nagovijetenih tema. Nije teko uoiti da je od pet naznaenih tematskih podruja u Osnovima i kasnije u Kapitalu ire obraen samo dio onog drugog. Kako je i zbog ega dolo do takvog tematskog suavanja? Odluku da posebno ne razrauje ono prvo tematsko podruje (o opim odredbama koje vie ili manje pripadaju svima drutvenim oblicima) Marx je obrazloio u naprijed citiranom predgovoru Prilogu kritici datiranom januara 1859. No da je ta odluka pala jo poetkom 1858. jasno pokazuje Marxovo pismo Lassalle-u od 22. februara 18$8, u kojem najavljuje da e djelo na kojem radi biti podijeljeno u est knjiga: 1) O kapitalu (Sadri nekoliko pret- poglavlja). 2) O zemljinom vlasnitvu. 3) O najamnom radu. 4) O dravi. 5) Meunarodna trgovina. 6) Svjetsko trite. 4 Izostavljajui prvo od pet tematskih podruja prvobitnog plana, Marx je drugo od tih podruja ralanio u tri knjige, te je tako prvobitni plan, umjesto da bude sveden na etiri dijela, proiren na est dijelova.

    Nepunih dvadeset dana nakon to je Lassalle-a upoznao s ovim svojim velikim projektom, Marx ga je, u svom pismu od 11. marta 1858, obavijestio da ne namjerava odmah ravnomjerno razraditi svih est najavljenih knjiga, nego da e tri prve razraditi detaljno, a tri preostale samo skicirati. Meutim, uviajui da se za poetak mora ograniiti na detaljnu razradu prva tri dijela, Marx se jo dugo nadao da e moi napisati svih est predvienih knjiga. To se, meu ostalim, vidi iz njegovog pisma Engelsu od 2. aprila 1858, iz predgovora Prilogu kritici politike ekonomije (januara 1859), iz pisma J. Weydemeyeru od 1. februara 1859, kao i iz nekih drugih pisama i rukopisa.

    U svom pismu Engelsu od 2. aprila 1858. godine, nakon to ga je upoznao s podjelom na est knjiga, Marx skicira i podjelu prve knjige

    4 Vidi u 36. tom u ovog izdanja, s tr. 503.

  • Predgovor X III

    (O kapitalu) na etiri odjeljka: a. Kapital en general, b. Konkurencija ili dejstvo mnogih kapitala jedan na drugoga, c. Kredit gdje se kapital naspram pojedinih kapitala pojavljuje kao opti element, d. Akcijski kapital kao najsavreniji oblik (prelaz u komunizam) zajedno sa svim svojim protivrenostima.5 Prvi odjeljak (Kapital uope) on dalje dijeli na tri pododjeljka: 1. Vrijednost... 2. Novac.. . 3. Kapital.. .6

    Ako se upitamo koji je dio svog iroko zamiljenog rada u est knjiga Marx uspio realizirati u Osnovima, lako emo se uvjeriti da Marx tu nije razradio ni prve tri knjige, pa ak ni samu prvu knjigu, nego samo drugi i trei pododjeljak prvog odjeljka (pododjeljke 2. Novac i 3. Kapital iz odjeljka a. Kapital uope). Ograniavanje na ove pododjeljke ne moe se objasniti nekim principijelnim razlozima, jer u isto vrijeme kad je radio na tim pododjeljcima, Marx je obavjetavao Lassalle-a i Engelsa o svom velikom projektu u est knjiga. Ograniavanje se dakle jednostavno objanjava time to je temeljiti rad na navedenim odjeljcima u navedeno vrijeme zaokupio sve Marxove snage, pa za rad na ostalim odjeljcima i knjigama nije ostalo ni vremena ni snage.

    To, naravno, ne iskljuuje mogunost da su se ve u to vrijeme kod Marxa poele javljati prve sumnje u pogledu adekvatnosti njegove monumentalne zamisli. U svakom sluaju, nastojei da problem novca i kapitala razmatra iskljuivo u aspektu kapitala uope i odvojeno od problema najamnog rada i zemljine rente, Marx je mjestimino morao uzimati u obzir i ove po strani ostavljene aspekte. Nema sumnje da je ovo iskustvo potaklo Marxa na razmiljanja koja su ga, vjerovatno 1863 - 1864. navela da odustane kako od zasebnog istraivanja kapitala uope, tako i od zasebnih knjiga o najamnom radu i zemljinom vlasnitvu.7

    5 Isto , str. 290. 6 Isto , 290-293. 7 D a li je ba u to vrijeme M arx odustao od pisanja zasebne druge i tree knjige, ne moe se sigurno rei. U svakom sluaju b itne teme zamiljenih posebnih knjiga o najamnom radu i zemljinom vlasnitvu ukljuene su u rukopise prvog i treeg toma Kapitala , nastale 1864- 1866, to pokazuje da su prvobitno zamiljene tri prve knjige u to vrijeme definitivno reducirane na jednu.

    U vezi s prvobitnim dijeljenjem uenja o kapitalu, zemljinoj renti i najamnom radu u tri razne knjige moglo bi se m eutim postaviti pitanje, nije li se tu M arx poveo za graanskom ekonomijom i njenim povrnim razlikovanjima? Nije li on tu nekritiki prihvatio poznatu trinitarnu form ulu graanske vulgarne ekonomije, njeno uenje (koje je sam uspjeno razotkrio kao mistifikaciju) o kapitalu, zemlji i radu kao tri faktora proizvodnje koji harmonino surauju pri stvaranju vrijednosti? Po miljenju R. Rosdolskog, M arx nije bio ni u najmanjoj mjeri pod utjecajem trinitame formule kako je shvaa vulgarna ekonomija. Ali u trinitarnoj formuli ima zrno istine zato to se radom stvorena vrijednost zahvaljujui odvajanjustvarnih proizvoaa od sredstava za proizvodnju raspada u tri dijela, koji poprimaju tri razliita oblika dohotka i ine godinji prihod triju drutvenih klasa-ka-

  • X IV Predgovor

    Druga glava Osnova kritike politike ekonomije,, Glava o novcu, poinje na izgled kao recenzija. Marx detaljno izlae i kritizira shvaanja izloena u knjizi prudonista Alfreda Darimona De la Reforme des Banquesy Paris 1856. No ako ne izgubimo strpljenje itajui prve strane, vidjet emo da ova recenzija prerasta u sistematsku raspravu o problematici novca, a ova se razmatra polazei od Marxove teorije radne vrijednosti, kao i od njegove ope humanistike teorije otuenja i razotuenja.

    Kritici prudonistike verzije teorije radnog novca Marx je u Osnovima posvetio preko etrdeset strana, detaljno pokazujui pro- tivurjenosti i iluzije sadrane u prudonistikim koncepcijama. Napose Marx kritizira shvaanje da sve nedae nae drutvene organizacije imaju glavni izvor u privilegiji novca, u dominaciji plemenitih metala u prometu roba i u cijelom privrednom ivotu, te da bi se glavni zadatak sastojao u tome da se ta vladavina ukloni, da se srebro i zlato izjednae s ostalom robom i da se mjesto zlatnog i srebrnog novca uvede papirni radni novac. Nasuprot prudonistima, Marx je uvjerljivo pokazao da promet roba mora voditi obrazovanju novca i da je nemogue ukinuti novac sve dok razmjenska vrijednost ostaje drutveni oblik proizvoda (19. tom, str. 53). Ova kritika prudonisti- kih koncepcija o novcu, posebno je zanimljiva zato to je ovdje izvedena vrlo detaljno, dok je u Prilogu kritici politike ekonomije rezimirana na nekoliko strana, a u Kapitalu reducirana na nekoliko biljeaka ispod teksta.

    pitatalista-zem ljoposednika i radnika (R. Rosdolsky Z u r Entstehungsgeschichte des M arxschen Kapital, Band I, EuropSische Verlagsanstalt Frankfurt, Europa Verlag W ien, 1968, B and I , S. 47). Predviajui tri posebne knjige o kapitalu, zemljinom vlasnitvu i najam nom radu, M arx je, po Rosdolskom, polazio upravo od tog zrna istine, od realnosti postojanja triju osnovnih klasa. K od njega se, dakle, nije radillo o tom e da se posebno isp itaju tri navodna faktora stvaranja vrijednosti vulgarne ekonomije, nego ekonomski uvjeti ivota triju osnovnih klasa.

    U prilog ovog objanjenja Rosdolskog govore i vlastite M arxove rijei u Predgovoru Prilogu kritici politike ekonomije: Sistem buroaske ekonomije je posm atran ovim red o m : kapital, zemljino vlasnitvo, najamni rad, drava , spoljna trgovina , svjetsko trite. P od p rv im trim a rubrikam a istraujemo ekonomske ivotne uslove triju velikih klasa na koje se dijeli savrem eno buroasko drutvo; povezanost ostalih triju rubrika bije u oi.

    N o ako se i p rihvati to objanjenje, prirodno se javlja pitanje: da li je m ogue i opravdano zasebno istraivati ivotne uslove osnovnih klasa suvremenog drutva? Ako se radnik odrava na ivotu prodajui svoju radnu snagu kapitalistu i ustupajui m u svoj viak vrijednosti i ako je kapitalist onaj koji ivi prisvajajui viak vrijednosti radnika, kako je m ogue zasebno, u posebnim knjigama, istraivati njihove uslove ivota ako to ne treba da bude isto spolianja deskripcija koja ne ulazi u b it kapitalistike eksploatacije? N ije li razmiljanje o ovom p ita n ju navelo M arxa da odustane od svog prvobitnog plana o tri posebne knjige, o kapitalu, zem ljinom vlasnitvu i najam nom radu?

  • Predgovor X V

    Pozitivna teorija novca koju Marx u Osnovima suprotstavlja prudonistima nije potpuno identina s onom koja je dana u Prilogu kritici i u Kapitalu. Tako ve u Prilogu kritici (i kasnije u Kapitalu) Marx kritizira i odbacuje shvaanje o novcu kao simbolu koje je sam zastupao u Osnovima. Neke druge aspekte Marxovog razvijenog uenja o novcu nalazimo u Osnovima tek u nastajanju. No ako pojedini aspekti Marxova uenja o novcu, kako su izraeni u Osnovima, imaju vee znaenje za razumijevanje razvoja Marxovih shvaanja nego u sistematskom aspektu, osnovne ideje vodilje te analize imaju nezastarivu vrijednost. Problematiku novca i robe promatra Marx polazei od svoje teorije otuenja i postvarenja koju je razvio u Ekonomsko-filo- zofskim rukopisima, a koju ve u Osnovima tako konkretizira da ve ovdje imamo gotovo sve elemente teorije robnog fetiizma izloene u Kapitalu.

    Kritizirajui s pozicija teorije otuenja i postvarenja suvremeno drutvo ope korupcije i ope prostitucije, gdje se svi proizvodi, djelatnosti i odnosi mogu razmijeniti za novac, koji se sa svoje strane, moe razmijeniti za sve bez razlike, Marx, meutim, ni u jednom trenutku ne ostaje u granicama puke kritike, ve je u svakom trenutku vidljiv i horizont s kojeg on tom drutvu kritiki pristupa: slobodna individualnost, zasnovana na univerzalnom razvitku individua i podreivanju njihove zajednike, drutvene produktivnosti, kao njihove drutvene moi (19. tom, str. 63), odnosno: univerzalno razvijeni individui, iji su drutveni odnosi kao njihovi vlastiti zajedniki odnosi takoer podvrgnuti njihovoj zajednikoj kontroli (isto, str. 66).

    U tampanom tekstu Osnova Glava o kapitalu poinje kratkim ali veoma zanimljivim tekstom (19. tom, str. 127 136), koji je po nekima doista i zamiljen kao poetni dio ove glave, dok drugi tvrde da je zamiljen kao posebna prelazna glava.8 Bez obzira na ovo sporno

    8 L. A. Leontjev tvrdi da navedene stranice treba promatrati kao posebnu kratku glavu pod naslovom Glava o novcu kao kapitalu. On dodue priznaje da se na prvi pogled moe uiniti da sadraj ovdje ne odgovara naslovu koji je dao Marx, ali insistira da je neslaganje izmeu naslova i sadraja tog dijela Marxovog rukopisa ipak samo prividno (L. A. Leontjev, O predvariteljnom variante tKapitala M arxa , Izdateljstvo Akademii nauk SSSR. Moskva, Leningrad 1946, str. 27). Polemizirajui s Leontjevom, R. Rosdolsky tvrdi da M arx nije dao naslov Glava o novcu kao kapitalu samo navedenom odlomku, nego da je to bio prvobitni naslov cijele Glave o kapitalu, te upuuje na to da je tom spornom odlomku sam M arx u svom Popisu uz 7 svezaka dao poseban naslov Zakon aproprijacije kako se pojavljuje u jednostavnom prometu (u 20. tomu, str. 307). T o je tano, a tano, je i to da navedeni Marxov tekst po svom sadraju odgovara tom naslovu. M eutim, u spomenutom Marxovom popisu taj odjeljak nije oznaen ni kao posebna glava (kako ga shvaa Leontjev) ni kao uvodni dio glave o kapitalu (kako bi to htio Rosdolsky) nego kao peti (pretposljednji) od est dijelova na koje je podijeljena glava o novcu.

  • X V I Predgovor

    pitanje, neosporno je da je ovaj dio jedan od najznaajnijih i najzanimljivijih u Osnovima. Glavna je tema ovog odlomka razraunavanje s iluzijom graanskih demokrata i nekih socijalista da u jednostavnoj robnoj proizvodnji i razmjeni nisu prisutne imanentne protivurjenosti graanskog drutva, s iluzijom da se u razmjeni roba realiziraju jednakost i sloboda, da razmjena razmjenskih vrijednosti tovie predstavlja produktivnu, realnu bazu svake jednakosti i slobode, te da se ona ne mora razviti u kapital. Napose on kritizira ludost socijalista koji misle da je razmjenska vrijednost po svom pojmu sistem jednakosti i slobode sviju, koji je samo pokvaren novcem i kapitalom. Njima treba odgovoriti: da je razmjenska vrijednost ili, tanije, novani sistem u stvari sistem jednakosti i slobode i da su smetnje koje im kod blieg izlaganja sistema stoje na putu njemu imanentne smetnje, upravo ostvarenje jednakosti i slobode, koji se pokazuju kao nejednakost i nesloboda. Isto je tako pobona kao i glupa elja da se razmjenska vrijednost ne razvije u kapital ili da se rad koji proizvodi razmjensku vrijednost ne razvije u najamni rad. (19. tom, str. 134)

    Prvi odjeljak glave o kapitalu Proces proizvodnje kapitala odgovara po sadraju priblino prvom tomu Kapitala. Analiza zapoinje razmatranjem pretvaranja novca u kapital (to je, kako je poznato, tematika i etvrte glave Kapitala), da bi se zatim koncentrirala na analizu biti kapitala i vika vrijednosti, usput dodirujui i niz drugih pitanja. Pri tome su u Osnovima jo gotovo potpuno odsutni mnogi problemi koji su u prvom tomu Kapitala razraeni vrlo opirno, kao npr. radni dan (Osma glava prve knjige Kapitala), manufaktura i krupna industrija (Dvanaesta i Trinaesta glava), neki aspekti proizvodnje vika vrijednosti (Petnaesta i esnaesta glava), najamnina (Sedamnaesta Dvadeseta glava), historijski prikaz procesa akumulacije kapitala (vei dio Dvadeset drugeDvadeset pete glave).

    No ako je prvi tom Kapitala po obilju materijala i po dovrenosti razrade daleko premaio ovu svoju prethodnu varijantu, distancija meu njima nije tako velika kako bi se to moglo u prvi mah uiniti. Ako Osnovi nisu uli u sve one detalje u koje je uao Kapital, u njima su obuhvaeni i u principu rijeeni upravo oni najtei teorijski problemi koji ine najhitniji sadraj prvog toma Kapitala. A kad je rije o misaonoj razini na kojoj se tretiraju problemi koji su zajedniki Osnovima i Kapitalu, ni u kom sluaju se ne bi moglo rei da postoji neka principijelna razlika u nivou na tetu Osnova. Neki dijelovi Osnova ak i nadmauju Kapital temeljitou i iscrpnou, a i oni nepotpunije obraeni nisu nezanimljivi. Tako je analizirajui pretvaranje novca u kapital Marx u Osnovima doao do onog istog rjeenja koje e kasnije ponoviti u Kapitalu, pa u Osnovima bolje vidimo ivi tok Marxove misli. Ako naprotiv uporedimo petu glavu Kapitala (Proces rada i oploivanja vrijednosti) s odgovarajuim dijelovima Osnova, vidjet emo da u Osnovima jo nisu provedene neke distinkcije koje se sadre u Kapitalu. Osnovna distinkcija kojoj

  • Predgovor X V II

    je posveena esta glava Kapitala, distinkcija izmeu postojanog i promjenljivog kapitala, jedna je od distinkcija koje je Marx sam sebi definitivno razjasnio upravo u toku pisanja Osnova. itajui Osnove primjeujemo kako se ta, u poetku ne sasvim jasno provedena (i terminoloki nefiksirana) distinkcija postepeno sve vie razjanjava i terminoloki fiksira. Poinjui s izrazima unveranderter, unver- anderlicher i invariabler Wert, s jedne strane, a veranderten, veranderlicher i reproduzierter Wert, s druge strane, Marx se najzad opredijelio za termine konstantes i variables Kapital. U Osnovima Marx je takoer tano analizirao bit vika vrijednosti i njegove dvije glavne forme (apsolutni i relativni viak vrijednosti), ali metode proizvoenja relativnog vika vrijednosti, koje su u Kapitalu detaljno istraene, u Osnovima su samo skicirane.

    Drugi odjeljak: Proces prometa kapitala odgovara priblino prvom i drugom odjeljku (tanije petoj i sedmoj petnaestoj glavi) drugog toma Kapitala. Tu potpuno nedostaje tematika obraena u treem odjeljku drugog toma Kapitala (Reprodukcija i promet cjelokupnog drutvenog kapitala). Pa ipak mnogi problemi i rjeenja koji su kasnije potpunije razvijeni u Kapitalu tu su ve jasno uoeni i naznaeni, a mnogi dijelovi nisu ni najmanje izgubili na interesu ni nakon objavljivanja Kapitala. Dovoljno je samo spomenuti da se u ovom odjeljku nalazi meu ostalim i poznati, esto zasebno izdavani i veoma znaajni tekst o epohama drutveno-ekonomskih formacija.

    Jo je vea razlika izmeu treeg odjeljka glave o kapitalu i treeg toma Kapitala. U tom treem odjeljku (Kapital kao ono to donosi plod. Pretvaranje vika vrijednosti u profit) razmatra se pitanje o profitu kao pretvorenom obliku vika vrijednosti, kao i pitanje prosjenog profita i tendencijskog padanja profitne stope. Time se naznauje problematika prva tri odjeljka treeg toma Kapitala. Trgovaki i kamatonosni kapital i zemljina renta (problematika etvrtog, petog i estog odjeljka treeg toma Kapitala ostali su gotovo nedirnuti. Pa ipak i u ovoj kratkoj skici ima mnogo zanimljivog i znaajnog.

    No ako su s gledita detaljne razraenosti i strune preciznosti analize u Osnovima samo nesavrena skica za one u Kapitalu, Osnovi zadravaju trajnu vrijednost kako filozofskom prodomou kritike suvremenog postvarenog svijeta, tako i smionou vizija budueg slobodnog drutva.

    U maju 1858. Marx je prekinuo pisanje teksta to ovdje skraeno nazivamo Osnovima, te se krajem maja i poetkom juna poduhvatio da sastavi Popis za sedam sveski (prvi dio), svojevrsnu skicu djela u kojem bi iskoristio materijal tog rukopisa (u kojem je, kako kae u jednom pismu Engelsu, sve ispremijetano) i bolje izloio njegov glavni sadraj. U Popisu on se koncentrirao na materijal koji je trebalo da ue u prvi dio njegovog zamiljenog velikog ekonomskog rada, a pod prvim dijelom on je tada mislio ono to je uskoro poeo oznaavati kao prvi odjeljak knjige O kapitalu. Taj je odjeljak trebalo

  • X V III Predgovor

    da obuhvati tri glave: I. Vrijednost. II. Novac i III. Kapital uope. U prvoj varijanti svog Popisa Marx je pokuao grupirati materijal svog rukopisa u tri navedene glave zamiljenog prvog dijela, pri emu je stigao do odjeljka o cirkulaciji kapitala (u treoj glavi), ali je taj odjeljak kao i neki raniji pododjeljci ostao bez naznaka odgovarajuih strana u rukopisu. Druga varijanta popisa obuhvaa samo materijal glave o novcu, ali je ta glava ovdje mnogo detaljnije strukturirana, a evidentirani materijal za nju puno je obilniji. Premda ti Marxovi Popisi nisu zamiljeni kao samostalno djelo i imaju pomonu ulogu, oni mogu biti zanimljivi i korisni za prouavanje revolucije Marxovih ekonomskih pogleda u procesu nastajanja Kapitala, a napose za prouavanje prijelaza od Osnova preko Priloga do Kapitala.

    Sluei se tekstom Osnova i navedenim Popisom za sedam sveski, Marx je od avgusta do priblino kraja oktobra 1858. izradio prvobitni tekst prvog sveska Priloga kritici politike ekonomije. Pored glava o vrijednosti i o novcu, u taj je svezak, prema Marxovim tadanjim planovima, trebalo da ue i glava o kapitalu. Meutim, od prvobitnog teksta do nas je doao samo dio koji obuhvaa posljednje tri etvrtine druge glave i poetak tree glave. Stoga se i objavljuje pod naslovom: Prilog kritici politike ekonomije. Fragment prvobitnog teksta. Zbog svoje fragmentamosti taj tekst dosad nije mnogo prouavan. Ali kako u njemu ima zanimljivih dijelova koji nisu doslovno preuzeti iz Osnova, niti su uli u definitivni tekst Priloga, trebalo bi i ovaj Fragment prvobitnog teksta paljivije prouiti.

    Od sredine novembra 1858. do 21. januara 1859. Marx je jo jednom preradio prvobitni tekst Priloga kritici. Napisao je novu glavu pod naslovom Roba (kojoj je prvobitno bio namijenjen naslov Vrijednost), temeljito je preradio glavu o novcu i jo jednom pregledao cijeli rukopis. Dvadeset prvog januara 1859. on je konano zavrio redigiranje svog teksta i dao mu naslov Prilog kritici politike ekonomije. Prva knjiga. O kapitalu. Prvi odjeljak. Kapital uope. Dobivi od Engelsa novac za potarinu, rukopis je 25. januara poslao u Berlin izdavau Dunckeru, kojeg mu je bio pronaao Lassalle. Umjesto predvienih 5 -6 tamparskih araka, sveska je imala 12 tamparskih araka, i nije se sastojala, kako je bilo planirano, od tri, nego samo od dvije glave: Roba i Novac ili jednostavna cirkulacija. U februaru 1859. Marx je poslao izdavau i predgovor, a u junu 1859. djelo je objavljeno. Citirani podnaslov (Prva sveska...Pm odjeljak...) jasno je pokazivao da tu nije rije o zavrenom djelu, nego tek o poetku jednog obinrni- jeg rada. I doista, Marx je elio da uskoro poslije prve sveske objavi i drugu, koja bi bila posveena problematici kapitala. Meutim, daljnja istraivanja potakla su ga da izmijeni svoj prvobitni plan. Umjesto serije knjiica koje bi neposredno slijedile jedna za drugom pojavio se nakon osam godina pozamani prvi tom Kapitala (1867).

    Prilog kritici politike ekonomije zapoinje kratkim Predgovorom, koji pripada meu najznaajnije i najpoznatije Marxove tekstove.

  • Predgovor X IX

    Nakon kratkih informacija o sadraju Priloga kritici i o svojim planovima da ga nastavi, Marx ovdje iznosi svoje slavne napomene o toku svojih politiko - ekonomskih studija, dajui saet prikaz svog misaonog razvoja od studentskih dana do pisanja Priloga kritici i kratko karakterizirajui vlastite objavljene i neobjavljene radove, kao i Engel- sove radove iz tog razdoblja. No jo je znaajniji Marxov slavni i iroko citirani prikaz opeg rezultata do kojeg je u svojim istraivanjima doao i koji mu je posluio kao putokaz u njegovim daljnjim studijama. Ovaj saeti tekst u kojem Marx govori o korijenu pravnih i dravnih oblika u materijalnim ivotnim odnosima, o odnosu baze i nadgradnje, o drutvenom biu i drutvenoj svijesti, o protivurje- nostima izmeu proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje i o njihovom revolucionarnom razrjeavanju, o progresivnim epohama drutvene ekonomske formacije i o predstojeem kraju ljudske prethistorije, nabijen je sadrajem i pregnantno formuliran, pa nije udo to se uvijek iznova citira.

    U glavnom tekstu Priloga kritici politike ekonomije Marx razmatra prvenstveno problematiku robe i novca. U prvoj glavi posveenoj robi on detaljno anlizira dvostruku prirodu robe kao upotrebne vrijednosti i kao razmjenske vrijednosti i pokazuje da u osnovi dvostrukog karaktera robe lei dvostrukost rada koji stvara robe, protivurjenost izmeu privatnog i drutvenog, odnosno konkretnog i apstraktnog ljudskog rada. Polazei od ovih analiza robe i rada on izlae svoju, teoriju vrijednosti, a djelimino i teoriju postvarenja. Sistematsko - - teorijskom raspravljanju on dodaje opiran historijski osvrt na dotadanje teorije o robi i vrijednosti, pri emu prikazuje napose istraivanja engleskih i francuskih ekonomista u toku jednog i po stoljea. Na slian nain on u glavi o novcu istrauje i odreuje odnos izmeu vrijednosti i novca, utvruje prirodu novca i detaljno analizira razliite funkcije to ih novac vri. Ujedno analizira i kritizira razliite buroaske i sitnoburoaske teorije novca, a napose nerealne ideje o poboljanju kapitalizma putem ukidanja novca.

    U preraenom obliku Marx je u Kapital unio glavne dijelove svog Priloga, kritici politike ekonomije. No to ne znai da je Prilog kritici poslije obljavljivanja Kapitala izgubio vrijednost i postao sadrajno nezanimljiv. U predgovoru prvom uzdanju prvog sveska Kapitala Marx je o odnosu izmeu Priloga kritici i Kapitala Djelo iji prvi svezak predajem javnosti nastavak je moga spisa Prilog kritici politike ekonomije, koji sam objavio 1859. Za dugi razmak izmeu poetka i nastavka krivo je moje dugogodinje bolovanje, koje me je u radu esto prekidalo. Sadrinu svog ranijeg spisa saeto sam dao u prvoj glavi ovog toma. Nisam to uinio jedino radi povezanosti i potpunosti, nego sam i nain izlaganja dotjerao. Ukoliko je priroda predmeta iole doputala, ja sam ovdje razradio mnoge momente koji su ranije bili samo nagovijeteni, dok naprotiv, poneto to sam tamo opirno izloio, ovdje samo nagovjetavam. Naravno, odjeljci o histo-

  • X X Predgovor

    rij i teorije vrijednosti i novca sad su sasvim izostali. Ipak e primjedbe ispod teksta uz prvu glavu otkriti itaocu ranijeg spisa nove izvore za tu historiju.

    Marxovo upuivanje na ono to je u Prilogu kritici opirno izloio, a to u Kapitalu samo nagovjetava, odnosi se prije svega na glavu o novcu. Zajedno s odjeljkom o povijesti teorija o novcu ova je glava najopirnije izlaganje Marxove teorije novca. Marx tu raspravlja i o pitanjima novanog opticaja i teorije valute potpuno razvijene kapitalistike proizvodnje, koja je u Kapitalu nabaena tek u treem svesku nakon to je dana analiza procesa proizvodnje i procesa prometa kapitala, analiza prosjene profitne stope i kamatonosnog kapitala. Ako je Prilog kritici stoga formalno samo poetak, a Kapital njegov nastavak, on ipak obuhvaa mnogo vie od jednostavnog prometa robe. Na podruju teorije novca on ve daje obrise cjelokupnog djela.

    O tome kroz kakve je sve sloene faze prolazio Marxov rad na pisanju Kapitala svjedoe i rukopisi to ih objavljujemo pod zajednikim nadnaslovom Marxovi popisi uz rukopise iz 1857 - 1858. (1859), a pod naslovima Referati uz moje vlastite sveske i Nacrt plana tree glave. Referati daju detaljan pregled materijala koji se sadri u Marxovim sveskama iz 1857- 1858, a nije iskorien u prvom svesku Priloga kritici politike ekonomije. Marx je taj pregled materijala napravio kako bi sebi olakao pisanje onog dijela svog ekonomskog rada koji se trebao pojaviti kao nastavak prvog sveska Priloga kritici politike ekonomije. U Nacrtu plana tree glave pitanja o kojima se raspravlja u sveskama II - VII velikog ekonomskog rukopisa iz 1857-1858. grupirana su u tri glavna odjeljka: 1) Proces proizvodnje kapitala, 2) Proces opticaja kapitala i 3) Kapital i profit. Tu se budua struktura Kapitala nazire jo jasnije nego u prijanjim skicama.

    Kao Dodatak u 20. tomu objavljuju se dva Engelsova lanka o Prilogu kritici politike ekonomije i Marxovi Izvaci iz sveski o Ricardu (1850-1853). Blii podaci o sadraju i o nainu nastanka tih ekscer- pata nalaze se u odgovarajuim napomenama u 20. tomu. Ovdje treba spomenuti da su ti izvaci unijeti u ovaj tom, iako su nastali ranije, jer su tijesno povezani sa svim Marxovim radovima objavljenim u 19. i 20. tomu i mogu olakati njihovo razumijevanje. Takoer treba istai da ti Izvaci nisu samo izvaci, nego sadre i brojne Marxove komentare i ocjene.

    Za svakog tko eli da se na izvoru upozna s Marxovim osnovnim misaonim preokupacijama i s razvojem njegove misli radovi koji se objavljuju u 19. i 20. tomu izuzetno su znaajni.

    G a jo P e t r o v i

  • KARL MARX

    Osnovi kritike politike ekonomije(Ekonomski rukopisi 1857-1859)

    PRVI DEO

  • Uvod

  • Sadraj111

    A . U V O D

    1. Proizvodnja uope

    2. O pi odnos proizvodnje raspodjele, razm jene i potronje

    3. M etoda politike ekonomije

    4. Sredstva za proizvodnju (proizvodne snage) odnosi proizvodnje i odnosi p rom eta itd .

  • 5A. U V O D '21

    I. Proizvodnja, potronja, raspodjela, razmjena (promet)131

    1. Proizvodnja

    a) Predmet o kome raspravljamo jest, prije svega, materijalna proizvodnja.

    Naravno, polaznu taku ine individue koje proizvode u drutvu dakle, drutveno odreena proizvodnja individua. Pojedinani i osamljeni lovac i ribar, s kojima poinju Smith i Ricardo^, spadaju meu uobraenja 18. vijeka, liena fantazije. To su robinzonade, koje nikako ne znae samo reakciju na prefinjenost i vraanje pogreno shvaenom prirodnom ivotu, kako to uobraavaju historiari kulture. Kao to na ovakvom naturalizmu ne poiva ni Rousseauov contrat social1, koji subjekte, po prirodi nezavisne, dovodi u odnos i vezu pomou ugovora .O vo je privid, i to samo estetski privid malih i velikih robinzonada. One, naprotiv, znae anticipaciju graanskog drutva, koje se pripremalo od 16. vijeka, a u 18. je divovskim koracima hitalo svojoj zrelosti. U tome drutvu slobodne konkurencije pojedinac se pojavljuje razrijeen prirodnih veza itd., koje su ga za raznijih historijskih epoha inile pripadnikom odreenog, ogranienog ljudskog konglomerata. Pred oima proroka 18. vijeka, na ijim pleima jo potpuno stoje Smith i Ricardo, lebdi ovaj individuum 18. vijeka proizvod, s jedne strane, raspadanja feudalnih oblika drutva, a, s druge strane, novih proizvodnih snaga koje su se razvile od 16. vijeka naovamo kao ideal ija egzistencija pripada prolosti. Ne kao historijski rezultat, ve kao polazna taka historije. Jer lebdi kao prirodni individuum, primjereno njihovoj predstavi o ljudskoj prirodi, ne kao historijski nastao, ve kao od prirode dat. Ovakva zabluda bila je dosad svojstvena svakoj novoj epohi. Steuart, koji u mnogo emu stoji u suprotnosti prema 18. vijeku i, kao aristokrat, vie na historijskom tlu, izbjegao je tu ogranienost.

    1 drutveni ugovor

  • 6 Osnovi kritike politike ekonomije

    to se dublje vraamo u historijsku prolost, to vie se individuum pa dakle i proizvodni individuum pojavljuje kao nesamostalan, kao pripadnik vee cjeline: prvo jo na sasvim prirodan nain u poro^ dii i u porodici proirenoj u pleme; kasnije u zajednici proiziloj iz suprotnosti i stapanja plemena, u njenim razliitim oblicima. Tek u 18. vijeku, u graanskom drutvu, istupaju razliiti oblici drutvene veze prema pojedincu kao puko sredstvo za njegove privatne svrhe, kao vanjska nunost. Ali epoha koja raa ovo stanovite, stanovite osamljenog pojedinca, upravo je epoha dosad najrazvijenijih drutvenih (opih s ovoga stanovita) odnosa. ovjek je u najdoslovnijem smislu rijei zoon politikon1, ne samo drutvena ivotinja, nego ivotinja koja se samo u drutvu moe osam iti.P ro izvodnja osamljenog pojedinca izvan drutva rijetkost koja se civiliziranom ovjeku, koji je dinamino ve imao u sebi drutvene snage, doista moe dogoditi kad sluajno zabasa u divljinu isto je takva besmislica kao i razvijanje jezika bez individua koje zajedno ive i izmeu sebe govore. Na ovome se nemamo zato dalje zadravati. Mi se te take ne bismo ni doticali da tu glupost, koja je imala smisla i mogla se razumjeti kod ljudi 18. vijeka, nisu Bastiat, Carey, Proudhon^7! itd. ozbiljno ponovo uvukli usred najnovije ekonomije. Za Proudhona i druge naravno da je ugodno da porijeklo jednog ekonomskog odnosa, iji historijski postanak on ne poznaje, objasni historijsko-filozofski time to mitologizira da je Adam, ili Prometej, doao na gotovu misao, da je ova onda bila uvedena itd. Nita suhoparni je i dosadnije nego kad locus communis2 stane matati.

    Prema tome, kad je rije o proizvodnji, uvijek je rije o proizvodnji na nekom odreenom stupnju drutvenog razvitka o proizvodnji drutvenih individua. Zato bi moglo izgledati da, ako uope hoemo da govorimo o proizvodnji, moramo ili da pratimo proces historijskog razvitka u njegovim razliitim fazama, ili da unaprijed izjavimo da se bavimo jednom odreenom historijskom epohom, na primjer, modernom graanskom proizvodnjom, koja, u stvari, i jest naa prava tema. No, sve epohe proizvodnje imaju izvjesna zajednika obiljeja, zajednika odreenja. Proizvodnja uope jest apstrakcija, ali razumna apstrakcija ukoliko stvarno istie, fiksira ono zajedniko i time nam uteuje ponavljanje. Meutim, ovo ope, ili uporeivanjem izdvojeno zajedniko, i samo je neto mnogostruko ralanjeno, neto to se rastavlja na razliita odreenja. Poneto od toga pripada svima epohama ; poneto je nekolikima zajedniko. (Neka) odreenja bit e zajednika najnovijoj i najstarijoj epohi. Bez njih se nee moi zamisliti nikakva proizvodnja; meutim, ako i najrazvijeniji jezici imaju zakone i odreenja zajednika s najnerazvijenijima, onda je ba razlika od tog zajednikog opeg ono to sainjava njihov razvitak. Odreenja

    1 politika (drutvena) ivotinja 2 ope m jesto, banalnost

  • Uvod 7

    koja vae za proizvodnju uope ba se moraju izdvojiti, da se zbog jedinstva koje proizlazi ve iz toga to su subjekt, ovjeanstvo, i objekt, priroda, isti ne bi zaboravila bitna razlinost. U tome zaboravljanju je, na primjer, sva mudrost modernih ekonomista koji dokazuju vjenost i harmoniju postojeih socijalnih odnosa. Na primjer. Nikakva proizvodnja nije mogua bez nekog orua za proizvodnju, pa ma to orue bila samo ruka. Nikakva proizvodnja nije mogua bez minulog, nagomilanog rada, pa ma taj rad bio samo ona umjenost koja se ponavljanim vjebanjem skupila i koncentrirala u ruci divljaka. Kapital je, izmeu ostalog, takoer orue za proizvodnju, takoer minuli, objektivirani rad. Prema tome, kapital je opi, vjeni prirodni odnos; tj. kad izostavim ba ono specifino to orue za proizvodnju, nagomilani rad, tek ini kapitalom. Zbog toga se itava historija odnosa proizvodnje, na primjer kod Careya, pojavljuje kao falsifikat koji su zlonamjerno udesile vlade.

    Ako nema proizvodnje uope, nema ni ope proizvodnje. Proizvodnja je uvijek posebna grana proizvodnje na primjer, zemljoradnja, stoarstvo, manufaktura itd. ili je totalitet. Samo to politika ekonomija nije tehnologija. Odnos opih odreenja proizvodnje na datom stupnju drutva prema posebnim oblicima proizvodnje treba izloiti na drugom mjestu (kasnije). Naposljetku, proizvodnja nije ni samo posebna. tovie, uvijek je to izvjesno drutveno tijelo, izvjestan drutveni subjekt taj koji djeluje u veem ili oskudnijem totalitetu grana proizvodnje. Odnos koji nauno prikazivanje ima prema realnom kretanju takoer jo ne spada ovamo. Proizvodnja uope. Posebne grane proizvodnje. Totalitet proizvodnje.

    U ekonomiji vlada moda da se naprijed stavi opi dio, a to je upravo dio koji figurira pod naslovom Proizvodnja (vidi, na primjer, J. St. Milla)!!, u' kome se pretresaju opi uslovi svake proizvodnje. Taj opi dio sastoji se ili toboe treba da se sastoji:

    1) iz uslova bez kojih proizvodnja nije mogua. To, u stvari, znai da se navedu samo bitni momenti svake proizvodnje. A ovo se, kao to emo vidjeti, svodi na nekoliko vrlo jednostavnih odreenja koja se nairoko raspredaju u povrne tautologije;

    2) iz uslova koji vie ili manje unapreuju proizvodnju, kao na primjer progresivno ili stagnantno drutveno stanje Adama Smitha!9!. Da bi se to to kod njega ima svoju vrijednost kao aper?u1 podiglo do naunog znaaja, bila bi potrebna istraivanja o periodima stepena proizvodnosti u razvitku pojedinih naroda istraivanje koje lei izvan pravih granica teme, a ukoliko spada u nju, treba ga unijeti pri izlaganju konkurencije, akumulacije itd. U opoj formulaciji odgovor se svodi na ono ope: da se neki industrijski narod nalazi na vrhuncu svoje proizvodnje u asu kad se uope nalazi na svom historijskom vrhuncu.

    1 kratak pregled

  • 8 Osnovi kritike politike ekonomije

    Doista. Industrijski vrhunac nekog naroda (postoji) dok mu glavna stvar jo nije dobit nego dobijanje. Utoliko su Jenkiji iznad Engleza. Ili pak: da su, na primjer, izvjesne rasne sklonosti, klime, prirodni uslovi kao pomorski poloaj, plodnost tla itd. povoljniji za proizvodnju od drugih. Pa i to opet izlazi na tautologiju da se bogatstvo stvara utoliko lake ukoliko u veem stepenu ima njegovih elemenata, subjektivnih i objektivnih.

    Ali sve ovo nije ono do ega je ekonomistima doista stalo u tom opem dijelu. Naprotiv, proizvodnja vidi, na primjer, Millalll treba da bude prikazana, za razliku od raspodjele itd., kao obuhvaena vjenim, od historije nezavisnim prirodnim zakonima, kojom prilikom se onda sasvim ispod ita poturaju graanski odnosi kao neoborivi prirodni zakoni drutva in abstracto1. Ovo je vie ili manje svjesna svrha itavog postupka. Kod raspodjele, naprotiv, kao da su ljudi sebi dozvolili svakojaku samovolju. Da nikako i ne uzmemo u obzir grubo raskidanje proizvodnje i raspodjele i njihov stvarni odnos, mora unaprijed biti toliko jasno da, ma koliko raspodjela i mogla biti razlina na razlinim stupnjima drutva, ipak mora da bude moguno da se, isto onako kao i u proizvodnji, izvuku zajednika odreenja, a isto tako da bude moguno da se sve historijske razlike smijeaju i zbriu u opeljudskim zakonima. Na primjer, rob, kmet, najamni radnik, svi oni dobijaju izvjesnu koliinu hrane koja im omoguuje da ive kao rob, kao kmet, kao najamni radnik. Osvaja koji ivi od danka, ili inovnik koji ivi od poreza, ili zemljovlasnik koji ivi od rente, ili monah koji ivi od milostinje, ili levit koji ivi od desetka, svi oni dobijaju neki dio drutvene proizvodnje, koji se odreuje po drukijim zakonima nego dio roba itd. Dvije glavne take, koje svi ekonomisti stavljaju pod tu rubriku, jesu: 1) vlasnitvo; 2) njegovo osiguranje pomou pravosua, policije itd. Na ovo se ima dati vrlo kratak odgovor:

    ad 1) Svaka proizvodnja jest prisvajanje prirode od strane individuuma u okviru i posredstvom nekog odreenog drutvenog oblika. U ovom je smislu tautologija kazati da je vlasnitvo (prisvajanje) uslov proizvodnje. A smijeno je odatle napraviti skok na neki odreeni oblik vlasnitva, na primjer privatno vlasnitvo. (to povrh toga pretpostavlja kao uslov takoer i suprotni oblik, nevlasnitvo). Naprotiv, historija pokazuje da je zajedniko vlasnitvo (na primjer kod Indijaca, Slavena, starih Kelta itd.) bilo prvobitniji oblik, oblik koji pod vidom opinskog vlasnitva jo dugo igra znaajnu ulogu. Ovdje jo nikako nije rije o pitanju da li se bogatstvo razvija bolje pod ovim ili pod onim oblikom vlasnitva. Ali da ne moe biti govora o proizvodnji, pa, dakle, ni o drutvu gdje ne postoji neki oblik vlasnitva, jest tautologija. Prisvajanje koje nita ne prisvaja jest contradictio in subjecto2.

    ad 2) Osiguranje steenoga itd. Kad se ove trivijalnosti svedu na svoj pravi sadraj, onda one kau vie nego to znaju njihovi propov

    1 uope 2 pro tivurjenost u sebi

  • Uvod 9

    jednici. Naime, kau da svaki oblik proizvodnje stvara svoje vlastite pravne odnose, oblik vladavine itd. Sirovost i neshvaanje sastoji se upravo u tome to se ono to je organski povezano dovodi sluajno u uzajamni odnos, u puku mislenu vezu. Graanskim ekonomistima lebdi pred oima samo to da se s modernom policijom daje bolje proizvoditi nego, na primjer, pod pravom pesnice. Samo to zaboravljaju da je i pravo pesnice pravo i da pravo jaega produuje da ivi pod drugim oblikom i u njihovoj pravnoj dravi.

    Kad drutveni odnosi koji odgovaraju nekom odreenom stupnju proizvodnje tek nastaju, ili kad ve iezavaju, prirodno je da nastupaju poremeaji proizvodnje, mada u razliitom stepenu i s razliitim djelovanjem.

    Da rezimiramo: postoje odreenja koja su zajednika svima stupnjevima proizvodnje i koja miljenje fiksira kao opa; ali takozvani opi uslovi svake proizvodnje nisu nita drugo do ovi apstraktni momenti, pomou kojih se ne shvaa nikakav stvarni historijski stupanj proizvodnje.

    2. Opi odnos proizvodnje prema raspodjeli, razmjeni, potroSnji

    Prije no to zaemo dalje u analizu proizvodnje, potrebno je da zaustavimo pogled na razliitim rubrikama koje ekonomisti stavljaju pored nje.

    Evo predstave koja je jasna kao dan: u proizvodnji lanovi drutva prilagoavaju (izrauju, oblikuju) proizvode prirode ljudskim potrebama; raspodjela odreuje u kajem, razmjeru pojedinac ima udjela u tim_proizvodima; razmjena mu dostavlja, posebne proizvode za koje onimavolju Trazmijeni dib koji mu je pripao raspodjelom; najzad, u potronii^^iatu proizvodi predmeti uitka, individualnog prisvajanja. Prq^yadnja_Jzrauje predmete koji^ odgovaraju potrebama; mspocljela ih razdj eljuj e premaTlfutvehim zako nuna,' razmjena ponovo razdjeljuje prema pojedinanoj potrebi ono tp je ve Tazljeljeno; naia, u potronji. proizvoTizigai. iz ovog drutvenog kretanja, on postaje neposredno predmet i sluga pojedinane potrebe j zadovoljava je_u uitku. Tako se proizvodnja pojavljuje kao polazna taka, potronja kao zavrna taka, a raspodjela i razmjena kao sredina, koja je sama opet dvostruka, ier-ie-raspodiela odreena kao moment koii polazi od drutva, a razmjena kao moment koji polazi od individua. U proizvodnji se objektivira linost, u potronji se subjektivna stvar; u ra y od jeli drutvo preuzima posrednitvo izmeu proizvodnje i potronje u obliku opih, vladajuih odreenja; u razmjeni ovo posred- nitvo vri sluajna odreenost individuum a.

    Raspodjela odreuje razmjer (koliinu) u kojem proizvodi dolaze na individuuma; razmjena odreuje proizvodnju u kojoj individuum zahtijeva udio koji mu je dodijeljen raspodjelom.

  • 10 Osnovi kritike politike ekonomije

    Na taj nain proizvodnja, raspodjela, razmjena i potronja sainjavaju pravi pravcati zakljuak; proizvodnja openitost, raspodjela i razmjena posebnost, potronja pojedinanost u kojoj je obuhvaena cjelina. Ovo je svakako neka veza, ali povrna. Proizvodnju odreuju opi prirodni zakoni; raspodjelu drutvena sluajnost, pa ona stoga moe da utjee na proizvodnju manje ili vie povoljno; razmjena stoji izmeu jedne i druge kao formalno drutveno kretanje, a zavrni in potronje, koji se ne shvaa samo kao krajnja meta, nego i kao krajnja svrha, lei, u stvari, izvan ekonomije, osim ukoliko ne djeluje natrag na polaznu taku i ponovo otvara itav proces.

    Protivnici politikih ekonomista bili to protivnici iz njihove oblasti ili izvan nje koji im prebacuju da barbarski raskidaju ono to spada zajedno, stoje ili na istom tlu kao oni, ili ispod njih. Najobiniji je prijekor da su politiki ekonomisti razmatrali proizvodnju suvie iskljuivo kao samosvrhu. Raspodjela je isto toliko vana. Osnovicu ovog prijekora sainjava upravo predstava ekonomista da raspodjela postoji pored proizvodnje kao samostalna, nezavisna sfera. Ili (im se prebacuje da se) svi momenti ne obuhvaaju u njihovom jedinstvu. Kao da ovo raskidanje nije iz zbilje prodrlo u udbenike, nego, obrnuto, iz udbenika u zbilju, i kao da se ovdje radi o nekom dijalektikom izmirenju pojmova, a ne o shvaanju realnih odnosa!

    a) [ P o tr o n ja i p r o iz v o d n ja ]

    ^Proizvodnja ie neposredno i potronja. Dvostruka potronja, subjektivna i objektivna: individuum kop u proizvoenju razvija svoje sposobnosti takoer ih i izdaje, troi u mu proizvodnje, sasvim onako kao to je prirodnojjfldenfe izvjesna potronja ivotnih snaga. Drugo: potronja sredstava za profzvodnjiTToja se upotrebljavaju i rabate, a djelimino (kao, na primjer, pri sagorijevanju) ponovo rastavljaju na ope elemente. Takoer i potronja sirovine koja ne zadrava svoj prirodni oblik i svojstva, nego ovi, naprotiv, bivaju razoreni. Zbog toga je in same proizvodnje u svima svojim momentima i in potronje. Ali ovo ekonomisti priznaju. Proizvodnju kao neposredno identinu s potronjom, potronju kao neposredno podudarnu s proizvodnjom, nazivaju oni proizvodna potronja. Ova identinost proizvodnje i potronje izlazi na Spinozinu postavku: Determinatio est negatio1.

    Ali ovo odreenje proizvodne potronje postavlja se upravo samo zato da ^bi se potronja identina s. proizvodnjom rastavila od prave potronje, koja se, naprotiv, shvaa kao unitavajua suprotnost proizvodnje! Pogledajmo, dakle, pravu potronju.

    1 D eterm inacija je negacija^11]

  • Uvod 11

    Potronja je neposredno i proizvodnja, kao to je i u prirodi potronja elemenata i kemijskih materijala proizvodnja biljke. Dg, na, primjer^ V branjenju, koie je jedan oblik potronje, ovjek proizvodi svoj** vlastito tiielo. iasno ie. Ali ovo vai i za svaku drugu vrstu pot-~~ ronje koja na ovaj ili onaj nain s izvjesne strane proizvodi ovjeka. Potronja proizvodnje. Ali, kae ekonomija, ova s potronjom identina proizvodnja jest druga proizvodnja, koja proizlazi iz unitenja prvog proizvoda. U prvoj se^proizvoda postvario, u drugoj se stvar koju je on napravio personificira. Prema tome, ova potrona proizvodnja iako~lainjava neposredno jedinstvo izmeu proizvodnje i potronje bitno se razlikuje od prave proizvodnje. Neposredno jedinstvo u kome se proizvodnja poklapa s potronjom, a potronja s proizvodnjom, ne ukida njihovo neposredno dvojstvo.

    Proizvodnja je. prema tome, neposredno potronja, potronja je neposredno proizvodnja^ Svaka je neposredno svoja suprotnost. Ali se u isti mah meu njima vri jedno -posredniko-kretanie. proizvodnja, posreduje potronju, kojoj stvara materijal, koioi bi bez njejiedostajao predmet. Ali potronja posreduje proizvodnju, jer tek ona proizvodima tvgra-subjektza koji oni i jesu proizvodi. Proizvod dobija posljednji finish1 tek u potronji. eljeznica na kojoj se ne vri vonja, koja se, aklerne rabatiT ne "troi, jest eljeznica samo dynamei2, ne i zbiljski. Bez proizvodnje nema potronje; ali i bez potronje nema proizvodnje, jer bi proizvodnja tada bila bez svrhe. Potronja proizvodi proizvodnju dvostruko:

    (^rpTime to proizvod tek u potronji postaje zbiljski proizvod. Na primjer, neka haljina postaje doista haljina tek inom noenja; kua koja nije nastanjena nije doista stvarna kua; dakle, kao proizvod, za razliku od pukog prirodnog predmeta, potvruje se, postaje proizvod tek u potronji. Tek potronja, unitavajui proizvod, daje ovom e- finishing stroke3; jer proizvod ie proizvodnja ne samo kao postvarena djelatnost, nego samo kao p red m e t za dje latn i subjekt.

    Time sto potronja stvara potrebu nove proizvodnje, dakle onai idealni, unutranji motiv proizvodnje koji je njena pretpostavka. Potronja stvara pobudu proizvodnji; ona stvara i predmet koji je u proizvodnji djelatan kao onaj element koji odreuje svrhu. Ako je jasno da proizvodnja prua potronji predmet spolja, onda je otuda isto toliko jasno da potronja postavlja predmet proizvodnji idealno, kao unutranju sliku, kao pntrphiij k a n p n h u d n j kao svrhu. Ona stvara pred- mete potronje u jo subjektivnoj formi. Be^potrebe nema proizvodnje. Ali potrosnia reproducira potrebu.

    Ovome od strane proizvodnje odgovara da proizvodnja1) prua potronji materijal, predmet. Potronja bez predmeta

    nije potronja; dakle, u ovom pogledu proizvodnja stvara, proizvodi potronju.

    1 dovrenost 2 u mogunosti, potencijalno 3 zavrni udarac

  • 12 Osnovi kritike politike ekonomije

    2) Ali proizvodnja ne stvara potronji samo predmet. Ona potronji dafe i njemTodreenost, njen karakter, njen finish. Isto onako kao to je potronja dala proizvodu njegov finish kao proizvodu, proizvodnja daje potronji njen finish. Stvar stoji tako da predmet nije neki predmet uope, ve je odreeni predmet koji se mora potroiti na odreeni nain, a i ovaj nain posreduje opet sama proizvodnja. Glad je glad, ali glad koja se utoljava kuhanim mesom pomou noa i yj- ljuke'drukija je od glMi koja^oinoO^ukeT nokata i zuba guta sirovo meso. Stoga proizvodnja-ne proizvodi samo predmet potronje, nego i nain potronje, ne^proizvodi j^jdalde,_samo^bjektiyno_negD._i_sub- jektivno.,Proizvodnja, dakle, stvara potroaa.

    3) ProizvonjaTrerdOtavlja samo materijal potrebi, nego i potrebu materijalu. Kad potronja izie iz svoje prve prirodne sirovosti i neposrednosti a i samo ostajanje u njoj jo bi bilo rezultat proizvodnje koja ne moe da se makne iz prirodne sirovosti onda je ona ak i kao pobuda posredovana predmetom; potreba koju ona za njim osjea

    i svaki proizvod stvara publiku koja ima smisla za umjetnost i koja umije da uiva u lijepom. Stoga proizvodnja ne proizvodi samo predmet za subjekt, ve i subjekt za predmet, proizvodnja, dakle, proizvodi potronju L/ tTtvaraiui materijal za njuzj)odreuiui nain potronje;3) ^stvarajui u potroau kao potrebu one proizvode koje je tek ona stvorila kao predmet. Ona, dakle, proizvodi predmet potronje, nain potronje, pobudu potronje. Isto tako, potronja proizvodi sklonost proizvoaa, podstiui u njemu potrebu koja odreuje svrhu.

    Identinosti izmeu ootronie i oroizvodnie pojavljuju se, prema

    itronja; potronja jeproizvodnja. Fotrosna proizvodnja, proizvodna potronja. Ekonomisti nazivaju jedno i drugo proizvodnom potronjom. Ali prave jo jednu razliku. Prva figurira kao reprodukcija; druga kao proizvodna potronja. Sva istraivanja o prvoj jesu istraivanja o proizvodnom i neproizvodnom jradu; o drugoj su to istraivanja o proizvodnoj i neproizvodna potronji.

    ( 2)jT>2i se svaka pojavljuje kao sredstvo one druge; da je posredovana njome, to se izraava kao njihova uzajamna zavisnost; kretanje kojim se dovode u uzajamni odnos i pojavljuju kao neophodne jedna za drugu, a ipak jo ostaju spoljanje jedna drugoj. Proizvodnja stvara materijal kap spoljanjLpredmejLza potronju; potroma stvara poirehu kao unutranji predmet, kao svrhu za proizvodnju. Bez proizvodnje nema potronje; bez potronje nemaprbizvbnje. Ovo figurira u ekonomiji u mnogo oblika.

    (f j ) Proizvodnja nije samo neposredno potronja, a potronja neposredno proizvodnja; niti je proizvodnja samo sredstvo za potronju, a potronja svrha za proizvodnju, tj. da jedna drugoj prua njen predmet, proizvodnja potronji vanjski, a potronja proizvodnji zamiljeni;

    i. Umjetniki predmet a tako

  • Uvod 13

    nego svaka od njih nije samo neposredno ona druga, niti samo posreduje drugu, nego svaka od njih, izvrujui sebe, stvara drugu, sebe kao drugu. Potronja izvruje in proizvodnje tek time to dovrava proizvod kao proizvod, to ga razara, to mu unitava samostalni oblik stvari, time to potrebom ponavljanja podie na stepen umjenosti onu sklonost koja se razvila u prvom inu proizvodnje; ona, dakle, nije samo zavrni in koiim proizvod postaje proizvod, nego i in ^kojim proizvoa postaje proizvoa. $ druge strane, proizvodnja proizvodi potronju stvarajui odreeni nain potronje. a^zatim nrnF to stvara dra potronje, samu sposobnost potronje kao potrebu. OVa posljednja identinost, odreena pod 3), u ekonomiji se mnogostruko razjanjava u odnosu potranje i ponude, predmeta i potreba, potreba koje je stvorilo drutvo i prirodnih potreba.

    Prema tome, za nekog hegelovca nije nita jednostavnije nego da proizvodnju i potronju stavi kao identine. A to su i uradili ne samo socijalistiki beletristici, nego i sami prozaini ekonomisti, na primjer Say u ovom obliku: ako se promatra neki narod, njegova proizvodnja je njegova potronja. Ili takoer ovjeanstvo in abstracto. Storch je dokazao Sayu da nije u pravu, jer neki narod, na primjer, ne troi isto svoj proizvod, ve stvara i sredstva za proizvodnju itd., stalni kapital itd. Osim toga, promatrati drutvo kao jedan jedini subjekt, znai promatrati ga pogreno spekulativno. Kod jednog subjekta proizvodnja i potronja pojavljuju se kao momenti jednog ina. Ovdje je samo vano istai da se proizvodnja i potronja, ako se promatraju kao-djelatnosti jednog subjekta ili mnogih individua, svakako pojavljuju kao momenti procesa u kome je proizVodnjazbiljska polazna taka, pa zato i domihantni rhhtnent-. Sama potronja kao nuda, kao poTreba, jest unutranji moment proizvodne djelatnosti: ali ova poslied^ riju je polazna taka realizacije; a stoga i moment koji dominira tom realizacijom, in u kome itav proces"ponoyo poinje da tee. Individuum proizvodi neki predmet i^potronjom tog predmeta vraa se opet u sebe, ali kao proizvodan individuum i kao individuum koji sam sebe reproducira. Tako se potronja pojavljuje kao moment pro- lzvodnie.

    U drutvu, meutim, proizvoaev odnos prema proizvodu, im je ovaj gotov, jest vanjski odnos, a vraanje proizvoda subjektu zavisi od njegovih odnosa prema drugim individuima. On ne postaje gospodar proizvoda neposredno. Njemu neposredno prisvajanje ovoga i nije svrha kad proizvodi u drutvu. Izmeu proizvoaa i proizvoda stupa raspodjela, koja pomou drutvenih zakona odreuje njegov udio u svijetu proizvoda, dakle stupa izmeu proizvodnje i potronje.

    Pa da li raspodjela stoji kao samostalna sfera pored i izvan proizvodnje?

  • 14 Osnovi kritike politike ekonomije

    b) [ R a s p o d je la i p r o iz v o d n ja ]

    Ako razmatramo obine ekonomije, mora nam prvo pasti u oi da se u njima sve postavlja dvostruko. Na primjer, u raspodjeli f i p a riraju zemljina^renta, najamnina, kamata i profit, dok u proizvodnji figuriraju ernljaprad i kapital kao agenti proizvodnje. TJ pogledu kapitala jash(Tje~velmaprijed da je postavljen dvostruko: 1) kao agent proizvodnje; 2) kao izvor prihoda; kao onaj koji odreuje odreene oblike raspodjele. Stoga kamata i profit figuriraju takoer kao takvi u proizvodnji, ukoliko su oblici u kojima se kapital poveava, raste, ukoliko su momenti proizvodnje samog kapitala. Kamata i profit kao oblici raspodjele pretpostavljaju kapital kao agenta proizvodnje. Oni su naini raspodjele koji imaju za pretpostavku kapital kao agenta proizvodnje. Oni su isto tako naini reprodukcije kapitala.

    Isto tako najamnina je najamni rad promatran pod drugom rubrikom: odreenost koju rad ima ovdje kao agent proizvodnje pojavljuje se kao odreenje raspodjele. Kada rad ne bi bio odreen kao najamni rad, ne bi se nain na koji on uestvuje u proizvodima pojavljivao kao najamnina, kao, na primjer, u sistemu ropstva. Najzad, zemljina renta, da odmah uzmemo najrazvijeniji oblik raspodjele u kome zemljino vlasnitvo uestvuje u proizvodima, ima za pretpostavku krupno zemljino vlasnitvo (u stvari krupnu zemljoradnju) kao agenta proizvodnje, a ne prosto zemlju, kao to ni najamnina nema za pretpostavku prosto rad. Zbog toga se odnosi i naini raspodjele pojavljuju samo kao nalija agenata proizvodnje. Neki individuum koji u obliku najamnog rada uestvuje u proizvodnji, uestvuje u obliku najamnine u proizvodima, rezultatima proizvodnje. Struktura raspodjele potpuno je odreena strukturom proizvodnje. Sama raspodjela je proizvod proizvodnje, ne samo po predmetu, zato to se samo rezultati proizvodnje mogu raspodjeljivati, nego i po obliku, zato to odreeni nain uea u proizvodnji odreuje naroite oblike raspodjele, oblik u kome se uestvuje u raspodjeli. ista je iluzija stavljati zemlju u proizvodnju, zemljinu rentu u raspodjelu itd.

    Zbog toga su ekonomisti kao Ricardo, kojima je najvie predba- civano da imaju u vidu samo proizvodnju, odredili iskljuivo raspodjelu kao predmet ekonomije, jer su oblike raspodjele instinktivno uzimali kao najodreeniji izraz u kome se u datom drutvu fiksiraju agenti proizvodnje.

    Prema pojedinanom individuumu raspodjela se, naravno, pojavljuje kao drutveni zakon koji uvjetuje njegovo mjesto u proizvodnji unutar koje on proizvodi, dakle tako da prethodi proizvodnji. Od samog poetka individuum nema kapitala, nema zemljinog vlasnitva. On je od roenja upuen na najamni rad drutvenom raspodjelom. Ali sama ova upuenost jest rezultat (toga) to kapital i zemljino vlasnitvo postoje kao samostalni agenti proizvodnje.

    Promatrajui cijela drutva, ini se da raspodjela jo s jedne strane

  • Uvod 15

    prethodi proizvodnji i nju odreuje; takorei kao predekonomska injenica. Neki osvajaki narod podijeli zemlju meu osvajae i nametne na taj nain odreenu raspodjelu i oblik zemljinog vlasnitva; uslijed toga on odreuje proizvodnju. Ili on pretvori osvojeni narod u roblje i na taj nain uini robovski rad osnovicom proizvodnje. Ili neki narod razbije revolucijom krupno zemljino vlasnitvo u parcele; dakle, ovom novom raspodjelom daje proizvodnji nov karakter. Ili zakonodavstvo ovjekovjei zemljino vlasnitvo u izvjesnim porodicama, ili podijeli rad kao nasljednu privilegiju pa ga na taj nain fiksira kastinski. U svima tim sluajevima, a svi su oni historijski, ini se da raspodjela ne dobija svoju strukturu i odreenost od proizvodnje, ve proizvodnja od raspodjele.

    U najpovrnijem shvaanju raspodjela se pojavljuje kao raspodjela proizvoda, pa je tako jo vie udaljena i quasi1 samostalna prema proizvodnji. Ali prije no to je raspodjela proizvoda, ona je: 1) raspodjela orua za proizvodnju i 2) to je samo daljnje odreenje istog odnosa raspodjela lanova drutva meu razline vrste proizvodnje. (Podreivanje individua pod odreene odnose proizvodnje.) Raspodjela proizvoda oevidno je samo rezultat ove raspodjele koja je uldju- ena u samom procesu proizvodnje i koja odreuje strukturu proizvodnje. Promatrati proizvodnju ne uzimajui u obzir ovu raspodjelu koja je u njoj ukljuena predstavlja, oigledno, uplju apstrakciju, dok je, obrnuto, raspodjela proizvoda sama po sebi data ovom raspodjelom koja od samog poetka sainjava jedan moment proizvodnje. Ricardo, kome je bilo stalo do toga da modernu proizvodnju shvati u njenoj odreenoj drutvenoj strukturi i koji je par excellence2 ekonomist proizvodnje, upravo zbog toga ne proglaava proizvodnju ve raspodjelu glavnom temom moderne ekonomije. A otud opet potjee besmislica ekonomista koji proizvodnju izlau kao vjenu istinu, dok historiju progone u oblast raspodjele.

    Kakav odnos zauzima prema proizvodnji ova raspodjela koja odreuje samu proizvodnju, jest, oigledno, pitanje koje spada u okvir same proizvodnje. Ako bi neko rekao da bar tada, kako je proizvodnja zavisna od izvjesne raspodjele orua za proizvodnju, raspodjela u ovom znaenju prethodi proizvodnji, sainjava njenu pretpostavim, onda na to treba odgovoriti da proizvodnja ima doista takve uslove i pretpostavke koji su momenti raspodjele. U samom poetku ovi momenti mogu izgledati samonikli. Sam proces proizvodnje pretvara ih iz samoniklih u historijske, pa ako se za neki period pokazuju kao prirodna pretpostavka proizvodnje, za neki drugi period bili su njen historijski rezultat. Oni se stalno mijenjaju u okviru same proizvodnje. Na primjer, primjena maina mijenja raspodjelu kako orua za proizvodnju, tako i proizvoda. Samo moderno krupno zemljino vlasnitvo jest rezultat

    1 toboe 2 u punom smislu

  • 16 Osnovi kritike politike ekonomije

    kako modeme trgovine i moderne industrije, tako i primjene ove posljednje na zemljoradnju.

    Sva gore nabaena pitanja svode se u posljednjoj instanci na to kako opehistorijski uslovi interveniraju u proizvodnji i kakav je njen odnos prema historijskom kretanju uope. Ovo pitanje oevidno spada u raspravljanje i izlaganje same proizvodnje.

    Meutim, u onom trivijalnom obliku u kome su gore nabaena, moe se s njima raistiti po isto tako kratkom postupku. Pri svima osvajanjima mogue su tri stvari. Osvajaki narod podvrgne osvojeni narod svome nainu proizvodnje (na primjer u ovom vijeku Englezi u Irskoj, djelimino u Indiji); ili ostavi stari nain proizvodnje i zadovolji se dankom (na primjer Turci i Rimljani); ili nastupi uzajamno djelovanje kojim nastane neto novo, neka sinteza (djelimino u osvo- jenjima Germana). U svima ovim sluajevima nain proizvodnje, bilo osvajaa, bilo osvojenog naroda, bilo onaj koji proizie iz stapanja oba naina, odreuju novu raspodjelu koja nastupa. Tako je ova, mada se pojavljuje kao pretpostavka za nov period proizvodnje, i sama opet proizvod proizvodnje, ne samo uope historijske proizvodnje, ve odreene historijske proizvodnje.

    Pustoei Rusiju, Mongoli su, na primjer, radili saobrazno svojoj proizvodnji, gajenju stoke, za koju su velike, nenastanjene povrine glavni uslov. Germanski barbari, za koje je tradicionalna proizvodnja bila zemljoradnja s neslobodnim ljudima i izoliran ivot na selu, mogli su utoliko lake da podvrgnu rimske provincije tim uslovima to je koncentracija zemljinog vlasnitva, koja je u ovima bila izvrena, ve sasvim bila sruila starije odnose u zemljoradnji.

    Tradicionalno je shvaanje da se u izvjesnim periodima ivjelo samo od pljake. Ali da bi se moglo pljakati, mora da postoji neto za pljakanje, dakle proizvodnja. A i sama vrsta pljake opet je odreena vrstom proizvodnje. Neka stockjobbing nation1 npr. ne moe se pljakati (na isti nain) kao neka nacija govedara.

    Kad se pljaka rob, neposredno se pljaka orue za proizvodnju. Ali tada proizvodnja zemlje za koju je on opljakan mora da bude tako strukturirana da doputa robovski rad ili se (kao u Junoj Americi itd.) mora stvoriti nain proizvodnje koji odgovara robovskom radu.

    Zakoni mogu neko sredstvo za proizvodnju, na primjer zemlju, ovjekovjeiti u izvjesnim porodicama. Ovi zakoni dobijaju ekonomski znaaj samo ako je krupno zemljino vlasnitvo u skladu s drutvenom proizvodnjom, kao, na primjer, u Engleskoj. U Francuskoj je voena sitna zemljoradnja uprkos krupnom zemljinom vlasnitvu, zbog ega je revolucija ovu i razbila. Ali ovjekovjeenje parcelnog vlasnitva, na primjer putem zakona? Uprkos tim zakonima vlasnitvo se opet koncentrira. Utjecaj zakona u pravcu odravanja odnosa raspodjele, a time i njihovo djelovanje na proizvodnju, treba posebno odrediti.

    1 n a d ja burzanskih pekulanata

  • Uvod 17

    c) N a jz a d ra z m je n a i p r o m e t

    Razmjena i proizvodnja

    Sam promet je samo odreeni moment razmjene ili i razmjena promatrana u svom totalitetu.

    Ukoliko je razmjena samo moment koji posreduje izmeu proizvodnje i njome odreene raspodjele, s jedne strane, i potronje, s druge strane; ali ukoliko se potronja i sama pojavljuje kao moment proizvodnje, oigledno je i razmjena obuhvaena u proizvodnji kao moment.

    Jasno je, prvo, da razmjena djelatnosti i sposobnosti koja se vri u samoj proizvodnji neposredno pripada njoj i nju u biti sainjava. Drugo, to isto vai za razmjenu proizvoda, ukoliko je ona sredstvo za izradu gotovog proizvoda namijenjenog neposrednoj potronji. Utoliko je sama razmjena in obuhvaen u proizvodnji. Tree, takozvana exchange1 izmeu dealers2 i dealers!13! isto je tako po svojoj organizaciji potpuno odreena proizvodnjom kao i sama proizvodna djelatnost. Kao nezavisna pored proizvodnje, indiferentna prema njoj, razmjena se pojavljuje samo u posljednjem stadiju, kad se proizvod razmjenjuje neposredno za potronju. Ali: 1) nema razmjene bez podjele rada, pa bila ova samonikla ili ve i sama historijski rezultat; 2) privatna razmjena ima za pretpostavku privatnu proizvodnju; 3) intenzivnost razmjene, kao i njena ekspanzija, kao i njena vrsta, odreene su razvitkom i strukturom proizvodnje. Na primjer, razmjena izmeu grada i sela; razmjena na selu, u gradu itd. Tako se razmjena pojavljuje u svim svojim momentima ili kao direktno obuhvaena u proizvodnji ili odreena njome.

    Rezultat do kojega dolazimo nije da su proizvodnja, raspodjela, razmjena i potronja identine, ve da sve one sainjavaju lanove jednog totaliteta, razlike u okviru jednog jedinstva. Proizvodnja dominira kako nad samom sobom u suprotnom odreenju proizvodnje, tako i nad ostalim momentima. Od nje proces poinje stalno iznova. Da razmjena i potronja ne mogu da budu dominantne, jasno je samo po sebi. Isto vai i za raspodjelu kao raspodjelu proizvoda. A kao raspodjela agenata proizvodnje ona je sama moment proizvodnje. Prema tome, odreena proizvodnja odreuje odreenu potronju, raspodjelu, razmjenu i odreene meusobne odnose ovih razliitih momenata. Na svaki nain, i proizvodnju u njenom jednostranom obliku odreuju, sa svoje strane, drugi momenti. Na primjer, kad se proiri trite, tj. sfera razmjene, proizvodnja raste u obimu i dublje se diferencira. S promjenom raspodjele mijenja se proizvodnja; na primjer, s koncentracijom kapitala, razliitom raspodjelom stanovnitva na grad i selo, itd. Najzad, potrebe potronje odreuju proizvodnju. Vri se meusobno djelovanje izmeu razliitih momenata. To se dogaa kod svake organske cjeline.

    1 razmjena 2 trgovaca

    i Man - Engels (19)

  • 18 Osnovi kritike politike ekonomije

    3. Metoda politike ekonomije

    Kada datu zemlju promatramo sa stanovita politike ekonomije, poinjemo s njenim stanovnitvom, njegovom podjelom na klase, gradom, selom, morem, razlinim granama proizvodnje, izvozom i uvozom, godinjom proizvodnjom i potronjom, robnim cijenama itd.

    Izgleda da je ispravno poeti s realnim i konkretnim, sa zbiljskom pretpostavkom, dakle, na primjer, u ekonomiji sa stanovnitvom, koje je osnova i subjekat itavog drutvenog ina proizvodnje. Meutim, pri bliem promatranju, to se pokazuje kao pogreno. Stanovnitvo je apstrakcija ako izostavim, na primjer, klase od kojih se sastoji. Ove klase su, opet, prazna rije ako ne poznajem elemente na kojima one poivaju, na primjer najamni rad, kapital itd. Ovi, opet, pretpostavljaju razmjenu, podjelu rada, cijene itd. Kapital, na primjer, nije nita bez najamnog rada, bez vrijednosti, novca, cijene itd. Ponem li, dakle, sa stanovnitvom, bila bi to haotina predstava cjeline i ja bih bliim odreivanjem dolazio analitikim putem na sve jednostavnije pojmove; od zamiljenog konkretnog na sve mravije apstrakcije, dok ne bih dospio do najjednostavnijih odreenja. Odatle bih morao krenuti natrag, dok ponovo ne bih stigao do stanovnitva, ali ovaj put ne kao haotine predstave cjeline, ve kao bogatog totaliteta mnogih odreenja i odnosa.

    Onaj prvi put jest put kojim je ekonomija historijski pola u svom postanku. Ekonomisti 17. vijeka, na primjer, uvijek poinju od ive cjeline, stanovnitva, nacije, drave, vie drava itd., ali uvijek svravaju time to putem analize iznau neke odreujue apstraktne, ope odnose, kao podjelu rada, novac, vrijednost itd. im su ovi pojedinani momenti bili vie ili manje fiksirani i apstrahirani, poeli su nicati ekonomski sistemi koji se od jednostavnog, kao rad, podjela rada, potreba, razmjenska vrijednost, penju do drave, razmjene meu nacijama i svjetskog trita.

    Oito je da je ova druga metoda nauno ispravna. Konkretno je konkretno zato to je ono sjedinjenje mnogih odreenja, dakle jedinstvo mnogostrukog. Zbog toga se ono u miljenju pojavljuje kao proces sjedinjenja, kao rezultat, ne kao polazna taka, mada ono jest zbiljska polazna taka, pa stoga i polazna taka opaaja i predstave. Onim prvim putem bila je puna predstava rasplinuta u apstraktno odreenje; ovim drugim apstraktna odreenja dovode do reprodukcije konkretnog putem miljenja.

    Zbog toga je Hegel pao u iluziju da realno treba shvatiti kao rezultat miljenja koje se u sebi sjedinjuje, u sebe udubljuje i iz samog sebe kree, dok je metoda penjanja od apstraktnog ka konkretnom samo nain pomou kojega miljenje prisvaja konkretno, reproducira ga kao duhovno konkretno. Ali ni u kom sluaju proces postanja samog konkretnog. Na primjer, najjednostavnija ekonomska kategorija, recimo razmjenska vrijednost, pretpostavlja stanovnitvo, stanovnitvo koje

  • Uvod 19

    proizvodi u odreenim odnosima; takoer i izvjesnu vrstu porodice ili opine ili drave itd. Razmjenska vrijednost nikad ne moe postojati osim kao apstraktni, jednostrani odnos ve date konkretne, ive cjeline.

    Naprotiv, kao kategorija, razmjenska vrijednost ivi pretpotopnim ivotom. Zbog toga se za svijest a filozofska svijest je tako odreena za koju je pojmovno miljenje zbiljski ovjek, a stoga i pojmljeni svijet tek kao takav zbiljski svijet, kretanje kategorija pojavljuje kao zbiljski in proizvodnje (koji, na alost, dobija podstrek samo izvana) iji je rezultat svijest; a ovo je to je opet tautologija utoliko tano to je konkretni totalitet, kao misleni totalitet, kao misleni konkre- tum, doista proizvod miljenja, poimanja; ali nikako proizvod pojma koji misli izvan ili iznad opaanja i predstave i koji sam sebe raa, ve proizvod prerade opaanja i predstave u pojmove. Cjelina, kako se pojavljuje u glavi kao mislena cjelina, jest proizvod glave koja misli, koja prisvaja svijet na jedini nain koji joj je mogu, na nain koji je drukiji od umjetnikog, religioznog, praktinoduhovnog prisvajanja toga svijeta. Realni subjekt produuje da postoji sve vrijeme izvan glave u svojoj samostalnosti; dokle god se glava naime odnosi prema njemu samo spekulativno, samo teorijski. Stoga i pri teorijskoj metodi predstava mora stalno imati u vidu subjekt, drutvo, kao pretpostavku.

    Ali zar ove jednostavne kategorije nemaju i neku nezavisnu historijsku ili prirodnu egzistenciju prije onih konkretnijih? a dpend.1 Hegel, na primjer, ispravno poinje filozofiju prava s posjedom kao s najjednostavnijim pravnim odnosom subjekta. Ali ne postoji nikakav posjed prije porodice ili prije odnosa gospodstva i potinjenosti, koji su mnogo konkretniji odnosi. Naprotiv, bilo bi pravilno kazati da postoje porodice, plemenske cjeline, koje jo samo posjeduju, a nemaju vlasnitvo. Jednostavnija kategorija pojavljuje se, dakle, kao odnos jednostavnih porodinih ili plemenskih zajednica prema vlasnitvu. U viem drutvu ona se pojavljuje kao jednostavniji odnos razvijenije organizacije. Meutim, uvijek je pretpostavljen konkretniji supstrat, iji je odnos posjed. Mogue je predstaviti sebi pojedinog divljaka koji posjeduje. Ali tada posjed nije pravni odnos. Netano je da se posjed historijski razvija u porodicu. Naprotiv, on uvijek pretpostavlja ovu konkretniju pravnu kategoriju. Ipak bi tada jo uvijek ostalo toliko da su jednostavne kategorije izrazi prilika u kojima se nerazvijena konkretnost moe realizirati a da jo nije postavila mnogostraniji odnos ili mnogostraniju vezu koja je duhovno izraena u konkretnoj kategoriji, dok razvijenija konkretnost zadrava istu kategoriju kao podreen odnos.

    Novac moe postojati i postojao je historijski prije no to je postojao kapital, prije no to su postojale banke, prije no to je postojao najamni rad itd. S te strane moe se, dakle, kazati da jednostavnija kategorija moe izraavati odnose koji vladaju u nerazvijenijoj cjelini ili podreene

    1 Ve prem a tome

    2 *

  • 20 Osnovi kritike politike ekonomije

    odnose neke razvijenije cjeline, (odnose) koji su historijski ve imali egzistenciju prije no to se cjelina razvijala u pravcu koji je izraen u konkretnijoj kategoriji. Utoliko bi tok apstraktnog miljenja, koje se od najjednostavnijeg penje ka sloenom, odgovarao zbiljskom historijskom procesu.

    S druge strane, moe se kazati da ima veoma razvijenih ali historijski nezrelijih drutvenih oblika u kojima imamo najvie oblike ekonomije, na primjer kooperaciju, razvijenu podjelu rada itd., a da ne postoji nikakav novac, na primjer Peru C l . I kod slavenskih opina novac i razmjena koja ga uslovljava ne pokazuju se ili se malo pokazuju u okviru pojedine opine, nego na njenoj granici, u saobraaju s drugima, kao to je i uope pogreno stavljati razmjenu usred opine kao primamo konstitutivni element. Naprotiv, ona se na poetku vie pokazuje u odnosu jednih opina prema drugima negoli za lanove u okviru jedne iste opine. Dalje : mada novac vrlo rano i svestrano igra izvjesnu ulogu, ipak se on u antikom svijetu nalazi kao dominantan element samo kod jednostrano odreenih nacija, trgovakih nacija. A ak i u najrazvijenijih naroda antikog svijeta, kod Grka i Rimljana, njegov puni razvitak, koji je u modernom graanskom drutvu pretpostavka, pojavljuje se samo u periodu njihovog propadanja. Prema tome, ova sasvim jednostavna kategorija pojavljuje se historijski u svojoj intenzivnosti tek U najrazvijenijim drutvenim prilikama. Nikako ne proimajui sve ekonomske odnose. Na primjer, u Rimskoj Imperiji, u vrijeme njenog najvieg razvitka, naturalni porez i naturalna davanja ostadoe osnovice. Novani sistem bio je tamo potpuno razvijen u stvari samo u vojsci. On nije nikad obuhvatio cjelinu rada. I tako, mada je jednostavnija kategorija historijski mogla da postoji prije konkretnije kategorije, ona moe u svom punom intenzivnom i ekstenzivnom razvitku da pripada upravo samo sloenijim oblicima drutva, dok je konkretnija bila potpunije razvijena u nekom manje razvijenom obliku drutva.

    Rad izgleda kao sasvim jednostavna kategorija. I predstava o njemu u toj openitosti kao o radu uope prastara je. Pa ipak, shvaen ekonomski u ovoj jednostavnosti, rad je kategorija isto toliko moderna koliko i odnosi koji raaju tu jednostavnu apstrakciju. Monetarni sistem, na primjer, postavlja bogatstvo jo sasvim objektivno, kao stvar izvan sebe u novcu. Bio je veliki napredak prema ovakvom gleditu kada je manufakturni ili komercijalni sistem stavio izvor bogatstva iz predmeta u subjektivnu djelatnost u trgovaki ili manufakturni rad a ipak jo uvijek shvaao tu djelatnost samo u njenoj ogranienosti, kao djelatnost koja pravi novac. Prema ovom sistemu (napredak je) fiziokratski sistem, koji postavlja odreeni oblik rada zemljoradnjukao rad koji stvara bogatstvo, a sam objekt ne vie preruen u novac,, ve kao proizvod uope, kao opi rezultat rada. Ipak ovaj proizvod, saobrazno ogranienom karakteru djelatnosti,

  • Uvod 21

    jo uvijek je proizvod odreen prirodom, proizvod zemljoradnje, proizvod zemlje par excellence.

    Ogroman napredak nainio je Adam Smith to je odbacio svaku odreenost djelatnosti koja stvara bogatstvo (stavivi na to mjesto prosto - naprosto rad, ni manufakturni, ni trgovaki, ni poljoprivredni rad, nego i ovaj i onaj. A s apstraktnom openitosti ove djelatnosti koja stvara bogatstvo (pojavljuje se) i openitost predmeta odreenog kao bogatstvo, proizvod uope, ili opet rad uope, ali kao minuli, opred- meen rad. Koliko je ovaj prijelaz bio teak i velik vidi se iz toga to i sam Adam Smith s vremena na vrijeme ponovo pada u fiziokratski sistem. Moglo bi izgledati da je time naen samo apstraktan izraz za najjednostavniji i prastari odnos u kome ljudi bilo u kom obliku drutva istupaju kao proizvoai. To je, s jedne strane, tano. S druge strane, nije.

    Ravnodunost prema odreenoj vrsti rada pretpostavlja veoma razvijen totalitet zbiljskih vrsta rada, od kojih vie ni jedna ne gospodari nad svima. Najopije apstrakcije uope i postaju samo pri najbogatijem konkretnom razvitku, u kome se jedno pojavljuje kao zajedniko mnogima, kao svima ope. Tada prestaje mogunost da se ono zamilja jedino u posebnom obliku. S druge strane, ova apstrakcija rada uope nije samo duhovni rezultat nekog konkretnog totaliteta radova. Ravnodunost prema odreenom radu odgovara obliku drutva u kome individue s lakoom prelaze s jednog rada na drugi, pa im je odreena vrsta rada sluajna i zato indiferentna. Tu je rad ne samo u kategoriji, nego i u zbilji postao sredstvo za stvaranje bogatstva uope i prestao je da kao odreenje bude spojen s individuama u nekoj posebnosti. Takvo je stanje najrazvijenije u najmodernijem obliku postojanja graanskih drutava u Sjedinjenim Dravama. Tek tu apstrakcija kategorije rad, rad uope, rad sans phrase1, polazna taka moderne ekonomije, postaje praktino istinita.

    Prema tome, najjednostavnija apstrakcija, koju moderna ekonomija stavlja na elo i koja izraava prastari odnos koji vai za sve drutvene oblike, pojavljuje se kao praktino istinita u toj apstrakciji ipak samo kao kategorija najmodernijeg drutva. Moglo bi se kazati da se ono to se u Sjedinjenim Dravama javlja kao historijski proizvod ova ravnodunost prema odreenom radu kod Rusa, na primjer, pojavljuje kao uroena sklonost. Ali je vraka razlika da li barbari imaju sklonost da budu upotrebljeni za sve, ili civilizirani ljudi sami sebe upotrebljavaju za sve. A onda, ovoj ravnodunosti prema odreenosti rada kod Rusa odgovara tradicionalna prikovanost za neki odreeni rad, iz kojega ih izbacuju samo uticaji izvana.

    Ovaj primjer rada uvjerljivo pokazuje kako su ak i najapstraktnije kategorije, uprkos tome to ba zbog svoje apstraktnosti vae za sve epohe, u samoj odreenosti ove apstraktnosti isto toliko proizvod

    1 bez okolienja

  • 22 Osnovi kritike politike ekonomije

    historijskih prilika i kako u punoj mjeri vae samo za te prilike i unutar njih.

    Graansko drutvo je najrazvijenija i naj raznoliki ja historijska organizacija proizvodnje. Stoga kategorije koje izraavaju njegove odnose, razumijevanje