KARL MAY KROZ PUSTINJU

MRTVAC U VADI TARFAUI

JE LI zaista istina, sidi, da eli ostati kaurin, nevjernik, prezreniji od psa i odvratniji od takora koji dere samo trule?

elim. Sidi, ja mrzim nevjernike i htio bih da nakon smrti dou u dehenem u kojem

stanuje avao. Ali tebe bih elio spasiti od vjene propasti koja e te snai ako ne prihvati ikrar bi'l-Ilsan, sveto svjedoanstvo. Ti si tako dobar, posve si drukiji od druge gospode kojoj sam sluio i zato u te obratiti, htio ti ili ne htio.

To je rekao Halef, moj sluga i vodi s kojim sam se provlaio kroz klance i gudure Debel Auresa, a zatim se spustio u Dra el Haua da bih preko Debel Tarfauija stigao u Sedadu, Kri i Dgau, odakle vodi put preko zloglasnog ot el Derida u Fetnasu i Kbili.

Halef je bio neobino mome. Bio je tako nisikoga stasa da mi je dosezao jedva do pazuha, a uz to tako mrav i tanak da bi ovjek mogao ustvrditi da je itavo desetljee leao meu listovima bugaice u herbariju. Njegovo je sitno lice gotovo posve iezavalo ispod turbana koji je imao promjer od gotovo pola metra, a njegov nekada bijeli burnus bio je svakako saiven za mnogo veega ovjeka, tako da ga je, im bi sjahao s konja i htio da poe pjeice, morao uzdii kao dama svoju jahau haljinu. Ali unato toj neuglednoj vanjtini, ovjek je morao tog maliana iskreno potovati. Bio je neobino otrouman, veoma hrabar i spretan i toliko izdrljiv da je umio svladati i najvee tekoe. Budui da je osim toga vladao svim narjejima koja se govore izmeu stanita plemena Uelad Bu Seba pa do ua Nila, lako se dade zamisliti da sam s njime bio veoma zadovoljan i da sam s njime postupao vie kao s prijateljem nego kao sa slugom.

Istina, Halef je imao jedno svojstvo koje mi je kadto bilo veoma neugodno. Bio je fanatian musliman pa je od same ljubavi prema meni vrsto odluio da e me preobratiti na islam. Upravo je sada poduzeo jedan od svojih uzaludnih pokuaja pa bih se najradije nasmijao koliko je pri tome izgledao smijean.

Jahao sam nekog malenog poludivljeg berberskog drijepca te su mi se noge pri tome gotovo vukle po zemlji. Halef je, naprotiv, da bi se vie istakao, odabrao neku staru, mravu, ali silno visoku kobilu iz uzgoja plemena Hasi Ferdan, pa je sada sjedio tako visoko da je mogao gledati na me odozgo. U razgovoru bio je vanredno ivahan. Izvadio je noge iz stremena i mahao njima, razmahivao tankim smeim ruicama oko sebe i pratio svoje rijei tako ivim i raznolikim izrazima lica da sam jedva uspijevao da ostanem ozbiljan.

Kad nisam odgovorio na njegove posljednje rijei, on ponovi: A ja u te ipak obratiti, htio ti ili ne htio. to sam jednom odluio, ja to i

provodim, jer ja sam Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara.

Dakle ti si sin Abula Abasa, a on je opet sin Davuda al Gosare? Jeste.

I njih dvojica bili su hodoasnici prema propisima vae vjere? Jesu. I ti si takoer hadija? Jesam. Onda ste sva trojica bili u Meki i vidjeli svetu abu? Davud al Gosara nije bio. Ah! Ali ga ti ipak naziva hadijom? Nazivam, jer je ibio hadija. Moj djed stanovao je u Debel Sur Sumu pa je

kao mladi poao na hadiluk. Sretno je preao preko El Dufa koji nazivaju tijelo pustinje, ali je onda obolio i morao ostati na bunaru Trasa. Ondje se oenio i umro ;poto je prije toga dobio sina Abula Abasa. Zar ga ne moramo nazvati hadijom, hodo-asnikom?

Hm! Ali Abul Abas je bio u Meki? Nije. A ti ipak tvrdi da ti je i otac bio hadija? Bio je. On je poao na hadaluk i stigao do doline Admar, gdje je morao

zaostati.

Zato? Ondje je ugledao Amaru, biser Duneta, i zavolio je. Amara mu je postala

enom i rodila mu Halefa Omara kojeg sad vidi ovdje kraj sebe. Abul Abas je zatim umro. Nije li dakle i moj otac bio hadija?

Hm! Ali jesi li ti sam bio u Meki? Nisam. Pa ipak se naziva hadijom? Nazivam. Kad mi je umrla majka, poao sam na hadiluk. Iao sam prema

istoku i zapadu, prema jugu i sjeveru te upoznao sve oaze u pustinji i sva mjesta u

Egiptu. Jo nisam bio u Meki, ali u doi onamo. Nisam li dakle i ja hadija? Hm. A ja sam mislio da se hadijom smije nazvati samo onaj koji je ve bio u

Meki.

Zapravo je tako. Ali ja se ve nalaizam na putu onamo! Moda. Samo to ja slutim da e i ti negdje nai kakvu lijepu djevojku i

ostati kod nje, a isto e se desiti i tvom sinu, jer se ini da je to va kismet. A onda e nakon stotinu godina tvoj praunuk rei: Ja sam Hadi Mustafa Ben Hadi Ali Ibn Hadi Said, Ibn Hadi Tofail Ibn Hadi Halef Omar Ibn Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara, a nijedan od te sedmorice hodoasnika nee vidjeti Meku i nee postati pravi hadija. Ne misli li i ti tako?

Halef se morao nasmijati toj bezazlenoj zlobi. Meu muslimanima ima mnogo takvih koji se pred strancima hvaliu da su hadije, ali nikad nisu vidjeli Cabu, nisu bili u Arafahu niti su se u Mini oiali i obrijali. Moj estiti Halef osjeao se poraenim, ali je to vodro prihvatio.

Sidi upita me skromno hoe li rei kome da jo nisam bio u Meki? Samo u onda govoriti o tome ako me opet pone preobraati na islam.

Inae u utjeti. Ali gledaj, nisu li tu u pijesku neki tragovi?

Ve smo odavno zakrenuli u Vadi Tarfaui i stigli do mjesta na kojem je pustinjski vjetar dovijao sitni pijesak preko visokih rubnih hridina vadi ja. U tom se

pijesku jasno dao razabrati trag.

Ovdje su projahali neki ljudi nemarno dobaci Halef. Onda emo sjahati da ispitamo trag. Moj me pratilac ispitljivo pogleda. Sidi, ta to je suvino. Zato eli ispitati otiske kopita? Uvijek je dobro znati tko se nalazi pred tobom. Ako kani ispitati sve tragove na koje naie, onda nee stii u Sedadu ni za

dva mjeseca.. to te se tiu jahai pred nama? Bio sam u dalekim zemljama u kojima ima mnogo divljih krajeva i u kojima

ivot esto ovisi o tome da ovjek tano promotri sve durube i asare da bi doznao hoe li susresti prijatelja ili neprijatelja.

Ovdje nee sresti nikakvoga neprijatelja, sidi. To nitko ne moe znati. Sjahao sam i razaznao tragove triju ivotinja, jedne deve i dvaju konja. Deva je

svakako bila jahaa, kako sam to razabrao prema obliku otisaka njezinih papaka. Promotriva tanije trag, zapazih jednu neobinost koja mi je dopustila da naslutim kako jedan od konja hoda takozvanim pijetlovim korakom. To me je zaudilo, jer sam se nalazio u zemlji toliko bogatoj konjima da je svatko mogao jahati besprijekornog

konja. Dakle vlasnik toga kljuseta ili nije bio Arapin ili je pak bio veoma siromaan. Halef se smijeio pomnji kojom sam pretraivao pijesak. Kad sam se opet

uspravio, upita:

No, to si vidio, sidi? Bila su to dva konja i jedna deva. Dva konja i jedan demel! Alah ti blagoslovio oi! To sam i ja opazio, ne

silazei s konja. Ti bi htio da si alim a ipak radi stvari kojima bi se i hamar nasmijao. to ti pomae sve to blago znanja to si ga sad ovdje sakupio?

Zasad znam da su ta tri jahaa prola ovuda otprilike prije etiri sata. Tko e ti ita dati za tu mudrost? Vi ljudi iz Bilad el Ruma ste zaista udni! Halef Omar udesi pri tome lice na kojemu sam mogao proitati najdublje

saaljenje, ali ja ne rekoh nita ve utke nastavih put. Pratili smo taj trag otprilike jedan sat, sve do mjesta na kojem je vadi zakretao.

Obilazei tako rei oko ugla, i nehotice zaustavismo konje. Ugledali smo naime tri leinara koji su nedaleko od nas uali na pjeanoj dini, a kad su nas ugledali vinue se u zrak promuklo kretei.

El bid! ree Halef. Gdje god se on pokae tamo je sigurno neka strvina.

Mora da je uginula kakva ivotinja odgovorih, poavi za njim. Malian je naime bre potjerao svoga konja, tako da ja zaostah. Tek to je stigao

do dine, obuzda jednim trzajem konja i prestraeno krikne: Maalah! to je to? Ne lei li ovdje pred nama neki ovjek, sidi? Imao je pravo. Pred nama je zaista leao neki ovjek, a leinari su ina njegovom

tijelu odravali svoju jezovitu gozbu. Brzo skoih s konja i kleknuh kraj njega. Ptice su

mu odjeu rastrgale svojim pandama, ali nesretnik sigurno nije bio dugo mrtav, to sam ustanovio opipavi mrtvo tijelo.

Alah kerim bog je milostiv! Sidi, je li taj ovjek umro prirodnom smru? upita Halef.

Nije. Vidi li ovu ranu na vratu i rupu na zatiljku? Ubijen je. Alah upropastio onoga koji je to uinio! Ili zar je moda taj ovjek poginuo u

potenoj borbi? to naziva ti potenom borbom? Moda je postao rtva krvne osvete.

Pretrait emo njegovu odjeu. Halef mi je pri tome pomogao. Nismo nali uprava nita sve dok mi pogled

sluajno nije pao na mrtvaevu ruku. Na njoj sam opazio jednostavni zlatni prsten po obliku slian naem vjenanom prstenju, te mu ga skinuh s prsta. Na unutarnjoj strani prstena bila su urezana sitna, al jasna slova: E. P. 15

e juillet 1830.

to si to naao? upita Halef. Taj ovjek nije Ibn Arab odgovorih. A ta je onda? Francuz. Franak? Po emu to prepoznaje? Ako Franak uzima enu, onda oni zamjenjuju prstenje bez kamena, u koje se

esto ureze ime i dan vjenanja. I to je dakle takav prsten? Jest. A po emu prepoznaje da je taj mrtvac pripadao narodu Franaka? Isto bi

tako mogao biti Ingliz ili Nemzi, kao i ti.

To su francuski znaci to ih sad itam. Ipak taj ovjek moe pripadati nekom drugom narodu. Ne misli li, sidi, da

netko moe prsten nai ili ukrasti? Istina. Ali pogledaj koulju koju mrtvac nosi ispod odijela! To je evropska

koulja. Tko ga je ubio? Njegova dva pratioca. Ne vidi li da je tlo ovdje sve razrovano od borbe. Ne

opaa li da. . . Zastao sam usred reenice. Bio sam se uspravio iz stava kleanja da pretraim tlo

pa sam nedaleko od mjesta gdje je leao mrtvac ugledao poetak irokog traga krvi koji je vodio u stranu meu stijene. Poao sam njime, drei opetuu spremnu za pucanje, jer su se ubojice mogle nailaziti jo u blizini. Nisam odmakao daleko kad ispred mene uzleti leinar, buno udarajui krilima. Na mjestu odakle je uzletio ugledah devu. Bila je mrtva. U prsima joj je zjapila duboka rana. Halef pljesnu rukama..

Siva hedin, siva tuareka hedin! Ti ubojice, ti nitkovi, ti psi su je ubili! Bilo je jasno da moj pratilac vie ali divnu jahau devu nego to je alio

Francuza. Kao pravi sin pustinje za koga i najneznatniji predmet moe biti dragocjen, sagnu se i pretrai devino sedlo. Nije naao nita: bisage su bile prazne.

Ubojice su ve sve uzele, sidi. Neka se itavu vjenost peku u paklu! Nisu ostavili nita, ba nita osim deve i onih papira koji ondje lee na pijesku.

Ove su rijei pobudile moju panju pa nedaleko od nas ugledam nekoliko zguvanih komadia papira koji su bili odbaeni oito kao nekorisni. Moda sam iz njih mogao neto saznati? Pooh da ih poberem. Bilo je to nekoliko novinskih listova. Izgladio sam zguvane krpe papira i tako dobio dvije stranice novina Vigie algerienne i isto toliko stranica L 'Independant i Mahouna. Prve novine izlazile su u Aliru, druge u Constantineu, a tree u Guelmi. Unato tim razlikama u mjestima opazio sam, pomno ih pregledavi, da se sadraj svih triju novina upadljivo podudara: sve tri novine donosile su izvjetaj o umorstvu nekog bogatog francuskog trgovca u Blidi. Sumnja da je poinio to umorstvo pala je na nekog armenskog trgovca, nekog Hamd el Amazata koji je pobjegao pa je za njim raspisana tjeralica.

Zato je mrtvi vlasnik deve nosio sa sobom te novine? Je li imao kakve osobne veze s tom stvari? Je li bio roak trgovca iz Blide, ili ubojica, ili pak policajac koji je progonio zloinca?

Uzeh papire, a mrtvaev prsten stavih na prst i vratih se s Halefom do mrtvoga tijela. Iznad njega su uporno lebdjeli leinari, a im smo se udaljili od deve, spustie se na nju.

to namjerava sad, sidi? upita me Halef. Ne preostaje nam nita drugo nego da pokopamo toga ovjeka. Hoe li ga zakopati u zemlju? Neu, jer nemamo alata za to. Naslagat emo iznad njega hrpu kamenja tako

da nijedna ivotinja ne uzmogne doprijeti do njega. Bio je to tuan posao to ga uradismo u potpunoj samoi. Kad je hrpa kamenja

kojom smo pokrili nesretnika bila tako visoka da je mrtvo tijelo potpuno zatiivala od pustinjskih ivotinja, sklopio sam ruke i izmolio kratku molitvu. Halef takoer izmoli sto i dvanaestu suru korana posveenu mrtvima.

Naposljetku se sagnu da bi pijeskom vrsto oprao ruke koje je uprljao dodirujui leinu.

Tako, sidi, sad sam opet tahir ree i smijem opet dodirnuti sve to je isto i sveto. to emo sad?

Pourit emo za ubojicama da ih stignemo. Hoe li ih ubiti? Nisam ja njihov sudac. Razgovarat u s njima i pri tom u doznati zato su

ubili toga ovjeka. Onda u znati to da radim. To sigurno nisu pametna ljudi rekne Halef jer inae ne bi ubili hedina

koji sigurno vrijedi vie od njihovih konja. Hedin bi ih moda odao. Eto, tu im je trag. Naprijed! Oni su pet sati ispred

nas. Moda emo ih stii sutra prije nego to dou u Sedadu. Unato silnoj vruini i tekom kamenom tlu pojurili smo tako brzo kao da

lovimo gazele. Za vrijeme toga galopa nismo dakako uope mogli razgovarati. Moj dobri Halef nije meutim nikako mogao izdrati tako dugaku utnju.

Sidi doviknu on za mnom sidi, kani li me napustiti? Okrenuh se k njemu.

Napustiti? Da. Moja kobila ima starije noge od tvoga berberskoga drijepca. I zaista je stara kobila bila ve sva oznojena, a iz gubice su joj padale krupne

krpice pjene.

Ipak se danas ne moemo kao obino otpoinuti za vrijeme najvee vruine usprotivio sam se ve moramo jahati do noi, jer inae neemo stii onu dvojicu.

Tko se odvie uri ne stie na cilj prije onoga koji putuje oprezno, sidi, jer Alah akbar! pogledaj onamo dolje!

Nalazili smo se iznad neke strmine u vadiju pa smo u udaljenosti od otprilike

etvrt sata hoda ugledali ispod nas dva ovjeka gdje sjede uz malu lokvu u kojoj je zaostalo neto malo poluslane vode.

Njihovi su konji grickali suhe i bodljikave bagremove koji su rasli u blizina.

Ah, to su oni! Da, sidi, to su ubojice! I njima je postalo prevrue pa su odluili da poekaju

dok proe najvea ega. Ili su ovdje zastali da podijele plijen. Natrag, Halefe, natrag, da te ne opaze.

Izai emo iz vadija i pojahati malo prema zapadu pa se graditi kao da dolazimo iz ot Rarze.

Zato, sidi? Ona dvojica ne treba ni da naslute da smo nali leinu ubijena ovjeka. Nai se konji uspee na obalu vadija i mi pojahasmo ravno prema zapadu u

pustinju. Zatim zakrenusmo u luku i upravismo konje opet prema onom mjestu gdje su

se nalazila ona dvojica. Ubojice nas nisu mogle vidjeti gdje dolazimo, jer su sjedile

duboko dolje u vadiju, ali su nas, kad smo im se dovoljno pribliili, morale uti. I zaista su oba ta ovjeka, kad smo stigli do ruba udoline, ve ustala i latila se

svojih puaka. Gradio sam se da sam se kao i oni iznenadio to ovdje u samotnoj pustinji odjednom nailazim na ljude, ali nije bilo potrebno da se maim svoje opetue.

Es selam aleikum doviknuh im zaustavljajui konja. Ve aleikum es salam! odgovori stariji od njih dvojice. Tko ste vi? Miroljubivi putnici. Odakle dolazite? Sa zapada. A kamo idete? U Sedadu. Kojem plemenu pripadate? Pokazao sam na Halefa. Ovaj ovdje potjee iz doline Admar, a ja spadam meu Beni Sase. Tko ste

vi?

Mi smo iz glasovitog plemena Uelad Hamalek. Muevi iz plemena Uelad Hamalek su dobri jahai i hrabri ratnici. Odakle

dolazite?

Iz Gafee.

Onda ste ve prevalili velik komad puta. Kamo namjeravate? U Bir Sauidi gdje imamo prijatelje. Oba odgovora naime, da dolaze iz Gafse i da kane poi do zdenca Sauidi, bila su

la. No ja sam se ipak gradio kao da vjerujem njihovim rijeima, pa sam nastavio ispitivati:

Doputate li da se odmorimo kraj vas? Ostat emo ovdje do zore glasio je odgovor pa tako na svoje pitanje nisam

dobio ni da ni ne. I mi bismo se htjeli ovdje odmoriti dok se ponovo ne rodi sunce izjavih.

Ovdje je dovoljno vode za sve nas, a i za konje. Smijemo li ostati uz vas?. Pustinja pripada svima. Merhaba, dobro nam doao! Unato tim rijeima lako

se dalo razabrati da im nipoto nije ugodno to namjeravamo ostati ondje. Nismo se meutim obazreli na to, ve potjerasmo konje niz obronak, sjahasmo kraj vode i mirno sjedosmo.

Lica ove dvojice, koja smo sad u miru mogli promotriti, nipoto nisu ulivala povjerenje. Stariji od njih, koji je dosad govorio, bijae visok i mrav. Burous je visio s njega kao sa straila za ptice. Ispod prljavoga rupca svezanog oko glave upravo su jezovito sjaktile sitne i otre oi. Oko uskih beskrvnih usana rasli su mu rijetki brkovi. iljata brada kao da se htjela uzdii, a nos, da, njegov nos ivo me je podsjeao na leinare to sam ih prije kratkog vremena potjerao s leine ubijena ovjeka. To nije bio ni orlovski ni jastrepski nos, ve je zaista imao oblik leinarova kljuna.

Njegov je pratilac bio mlad ovjek upadljive ljepote, ali opake strasti zasjenile su njegove oi, oduzele snagu njegovim ivcima te odvie rano izbrazdale njegovo elo i obraze. To nije bio ovjek u koga bih mogao imati povjerenje.

Stariji je govorio arapskim jezikom onim naglaskom kakav se moe uti uz rijeku Eufrat, a mlai kao da uope nije bio Istonjak, ve Evropljanin. Njihovi konji koji su stajali u blizina bili su slabi i oito iznureni. Odjea im je bila otrcana, ali im je oruje bilo izvrsno. Na mjestu gdje su maloas sjedili, leali su razliiti predmeti inae rijetki u pustinji, pa su oito samo zbog toga ostali na pijesku, jer njih dvojica nisu imala vremena da ih sakriju. Bili su to svilen depni rupi, zlatan sat s lancem, kompas, krasan revolver i biljenica uvezana u kou.

Gradio sam se kao da te stvari uope nisam ni opazio, pa sam iz bisaga izvadio aku datulja i stao ih ravnoduno jesti.

to traite u Sedadi? upita me dugajlija. Nita. Kreemo dalje. Kamo? Preko Sot el Derida u Fetnasu i Kbili. Neoprezan pogled to ga je dobacio svome pratiocu odao je da su i oni nakanili

istim putom. Zatim me upita:

Ima li kakva posla u Fetnaisi i Kbiliju? Imam. Kani li ondje prodati svoja stada? Ne kanim.

Ili svoje robove? Ni njih. Ili moda ikakvu robu koja e ti stii iz Sudana? Ne. A to onda? Nita. Sinovi moga plemena ne trguju s Fetnasom. Namjerava li moda odande dovesti enu? Namrtih se. Zar ne zna da je uvreda za mukarca kad govori o njegovoj eni? Ili zar si

moda daur te se ne obazire na taj zakon? ovjek se oito preplaio pa sam zbog toga poeo slutiti da sam pogodio istinu.

Kad sam ga sad bolje promotrio, opazih da zaista ne izgleda kao Beduin. Lice poput

njegova zapazio sam kod ljudi armenskoga podrijetla i ah, nije li upravo neki armenski trgovac umorio onog trgovca u Blidi, a ja sam tjeralicu za njim nosio u depu. Dok mi je ta pomisao strelovito prostrujila glavom, pogled mi pade ponovo na revolver.

Na kundaku revolvera nalazila se srebrna ploica i u njoj ujetkano neko ime. Dopusti mi! Rekavi to, smjesta dohvatih oruje i proitah: Paul Galingre, Marseilles. To

sigurno nije bilo ime tvornice ve vlasnikovo. Ipak nisam ni trepnuo okom da odam svoju sumnju, ve ga upitah:

Kakvo je to oruje? To je oruje na bubanj. Bi li mi htio pokazati kako se iz njega puca? Mravi mi ovjek to objasni. Paljivo sam ga sasluao, a zatim rekoh: Ti nisi Uelad Hamalek, nego si daur. Zato? Vidi li da sam pogodio! Da si ti prorokov pristalica, sad bi me ustrijelio, jer

sam te nazvao daurom. Samo nevjernici imaju oruje na bubanj. Kako bi takvo oruje moglo doi u ruke ovjeku iz plemena Uelad Hamalek? Jesi li ga dobio na poklon?

Nisam. Onda si ga kupio? Nisam. Onda je bio plijen? Od koga? Od jednog Franka. S kojim si se borio? Tako je. Gdje? Na bojitu. Na kojem? Kod El Guerara. Lae! Sad je Armenca nazjad izdala strpljivost. Ustane i zgrabi revolver.

to kae? Da laem? Hoe li da te ustrijelim kao . . . . . . kao onoga Franka prijeko u Vadi Tarfaui? upadoh mu u rije.

Ruka koja je drala revolver klonu i ovjek problijedi. No onda se ipak sabere i upita prijetei:

to eli time rei? Mislim da ti nikako nisi Uelad Hamalek. Ja znam kako se zove: Hamd el

Amazat.

ovjek ustuknu i preneraeno me pogleda. Odakle me pozna? Poznam te, to je dovoljno. Ne, ti me ne poznaje ivahno e. Ne zovem se tako kako si rekao. Ja

sam Uelad Hamalek.

Odbih njegove rijei nemarnom kretnjom ruke i upitah: ije su ove stvari? Moje. Brzo podigoh rupi. Na njemu su se nalazila uvezena slova P. G. Otvorio sam

sat i naao na unutranjoj strani poklopca ista slova. Odakle ti taj sat? To se tebe nita ne tie. Stavi ga onamo odakle si ga uzeo! Umjesto da ga posluam otvorih i biljenicu. Na prvoj sam stranici naao ime

Paul Galingre, ali sadraj biljenice bio je stenografiran, a ja na alost ne poznajem stenografiju.

Ostavi tu knjigu, kaem ti! zaprijeti mi on. Rekavi to, on mi je udarcem izbije iz ruke, tako da je pala u lokvu. Ustao sam

da je pokuam spasiti, ali sam naiao na dvostruki otpor, jer se mladi ovjek stavio izmeu mene i vode.

Halef je dosad prividno ravnoduno sluao tu prepirku, ali opazio sam da mu prst lei na otponcu dugake puke. Trebalo je samo da mu dam znak pa e smjesta opaliti. Sagnuo sam se da podignem i kompas.

Stoj, sve je to moje! Vrati mi te stvari! viknu moj protivnik. Zgrabio me je za ruku da me prisili da ga posluam, ali ja mu rekoh to sam

mirnije mogao:

Sjedi! Hou da govorim s tobom. A ja neu s tobom imati nikakva posla. Zato ja hou s tobom. Sjedi, ako ti je ivot mio! Ta prijetnja koju sam popratio znaajnim pogledom prema Halefu kao da je ipak

djelovala. Hamd el Amazat sjede, a i ja sjedoh. Zatim izvukoh revolver.

Vidi, i ja imam takvo oruje na bubanj! Makni svoje, inae e moje opaliti! Hamd el Amazat je uvidio da sam ga zaskoio pa polako poloi oruje kraj sebe,

ali je bio spreman da ga svaki as opet zgrabi. Ti si sin Uelad Harnaleka? zapoeh opet. Jesam. Dolazi iz Gafse? Da, odande dolazim. Kako ve dugo jae kroz Vadi Tarfaui?

ta se to tebe tie? To me se vrlo mnogo tie. Tamo gore lei tijelo nekoga ovjeka kojeg si

umorio.

Armeneve oi opako sjevnue. Da sam to i uinio, to me ti ima zbog toga ispitivati? Ne mnogo, svega nekoliko rijei. Tko je bio onaj ovjek? Ne poznam ga. Zato si ubio njega i njegovu devu? Jer mi se tako prohtjelo. Je li bio pravovjernik? Nije. Bio je stranac. Ti si mu oduzeo sve to je imao uza se? Zar da to ostavim da lei kraj njega? Ne, jer si sve to morao spremiti za mene. Za tebe? Ne razumijem. Odmah e me razumjeti. Mrtvac je bio Evropljanin. I ja sam Evropljanin pa

u ga osvetiti. Krvnom osvetom? Ne. Da sam krvni osvetnik, onda ti vie ne bi bio na ivotu. Neu da

provjerim tko je od nas dvojice jai, ve te predajem vjenoj pravdi da te ona kazni. Od tebe traim samo jedno: dat e mi sve to si oduzeo mrtvacu.

Hamd el Amazat se nadmono nasmijei. Zar zaista misli da u to uiniti? Mislim. Onda uzmi sam to hoe! On trgne rukom da zgrabi revolver, ali ja sam bio bri i uperih u njega cijev

svojeg revolvera.

Stoj ili pucam! Nalazio sam se u neobinom poloaju. Nastupao sam kao da imam u rukama

sve adute, ali nipoto nije bilo tako. Na sreu, moj protivnik kao da je bio vie lukav nego hrabar. Povue ruku i stane oklijevati.

to e uiniti s tim stvarima? upita, Vratit u ih roacima ubijenog. Na licu mu se ukaza gotovo samilostan smijeak. Lae ree s visoka. Ti to eli zadrati za sebe. Ne laem. A to e poduzeti protiv mene? Sada nita. Ali uvaj se da me ikad vie sretne! Odlazi li zaista odavde u Sedadu? Odlazim. Ako ti predam stvari, hoe li mene i moga pratioca pustiti da nesmetano

odjaemo u Bir Sauidi? Hou.

Obeaje li mi to? Obeajem. Zakuni se! Ja se ne zaklinjem zbog takvih sitnica. Moja je rije istinita i bez zakletve, Evo, uzmi tu puku na bubanj, sat, kompas i rupi. to je ubijeni imao jo uza se? Nita. Sigurno je imao novaca. Novac u ja zadrati. Nemam nita protiv toga, ali mi daj vreicu ili novarku u kojoj se nalazio

novac.

To u ti dati. Hamd el Amazat posegnu u pojas i izvue biserjem izvezenu vreicu za novac

pa je isprazni i prui mi je. Zar taj ovjek nije imao nita drugo uza se? upitah. Nije. Hoe li me pretraiti? Neu. Onda moemo krenuti? Moete. Uinilo mi se da je olakano odahnuo. Njegov je pratilac oito bio veoma

plaljiv ovjek i sigurno se radovao to je tako jeftino umakao. Skupie svoje stvari i uzjahae.

Es selam aleikum! Nisam mu odgovorio. Za nekoliko asaka ubojice ieznu iza ruba obale vadija. Halef nije za itavo to vrijeme rekao ni rijei, ali sad prekinu utnju: Sidi! to je? Smijem li neto rei? Pozna li pticu noja? Poznam. Zna li kakva je? No, kakva? Glupa, vrlo glupa. Samo dalje! Oprosti, sidi, ali ti mi se ini jo gorim od noja. Zato? Jer si pustio te nitarije da pobjegnu. Ne mogu ih zadrati, a ne mogu ih ni ubiti. Zato ne? Da su oni ubili jednog pravovjernoga, mogao bi biti siguran da bi

ih ja obojicu poslao ejtanu. Meutim, poto je mrtvac bio kaurin, meni je svejedno hoe li oni biti kanjeni ili nee. Ti si meutim Evropljanin pa si pustio da pobjegnu ubojice drugog Evropljanina.

Tko ti kae da e pobjei?

Pa ti su nitkovi ve otili. Stii e u Bir Saudi a odande otputovati u Debilu i u El Ued da bi zatim iezli u Aregu.

To nee uiniti. Zato ne? Ta rekli su nam da idu u Bir Sauidi. Lagali su. Oni e odjahati u Sedadu. Tko ti to kae? Moje oi. Alah blagoslovio tvoje oi kojima promatra stope u pijesku! Uostalom, reci

mi to da sad radimo. Najprije emo se pobrinuti za svoju sigurnost. Ovdje bi nas lako moglo

pogoditi kakvo tane, pa se moramo uvjeriti jesu li te dvije hulje zaista otile. Uspeo sam se na rub klanca i u prilinoj udaljenosti opazio dva konjanika kako

jau prema jugozapadu. Halef je doao za mnom. Eno ih gdje jau ondje ree. To je smjer prema Bir Sauidiju. Kad se udalje dovoljno daleko, skrenut e prema istoku. Kad bi to uinili, morali bi nam ponovo pasti u ruke! Ti lupei misle da emo mi krenuti tek sutra pa dre da e zadobiti veliku

prednost pred nama.

Ti to samo nagaa, ali ipak nee pogoditi ono pravo. Misli li? Nisam li maloas rekao da jedan od njihovih konja hoda

takozvanim pijetlovim korakom?

Da, rekao si, a i ja sam to opazio kad su odjahali. Onda u i sad pogoditi ako ustvrdim da su ubojice krenule u Sedadu. Zato da onda ne poemo odmah za njima? Jer bismo ih ubrzo prestigli poto idemo ravnim putom. Oni bi se namjerili na

nae tragove pa bi dobro pazili da ponovo ne naiu na nas. Moda ima pravo izjavi Halef. Vratimo se dakle natrag k vodi i

odmorimo se dok ne doe vrijeme da krenemo. Siosmo natrag u vadi. Ispruio sam se na svom pokrivau, prevukao kraj svoga

turbana kao koprenu preko lica i sklopio oi, ne da spavam, ve da razmislim o naoj pustolovini. Ali tko bi u stranoj egi Sahare mogao svoje misli dulje vremena usredotoiti na tako nejasnu stvar? Zadrijemao sam i protiv volje. Mora da sam spavao vie od dva sata kad se probudih. Zatim krenusmo dalje.

Vadi Tarfaui ulazi u ot Rarzu. Morali smo izai iz vadija ako smo htjeli prema istoku u Sedadu. Minu jo jedan sat kad naiosmo na tragove dvaju konja koji su sa zapada vodili prema istoku.

No, Halefe, poznaje li taj asar?

Zaista, imao si pravo, sidi. Ti lopovi jau u Sedadu. Sjahao sam i pregledao otiske kopita.

Prolo je tek pola sata otkako su projahali ovuda. Moramo jahati polako, jer e nas oni inae opaziti za sobom.

Izdanci Debel Tarfauija sputali su se blago u dolinu, a kad je zapalo sunce i nakon kratkog vremena izaao mjesec, ugledasmo Sedadu ispod naih nogu.

Hoemo li se spustiti onamo? upita Halef. Neemo. Spavat emo tamo meu maslinama na obronku brda. Malo smo skrenuli s naega smjera i ispod maslina pronali divno mjesto za

noenje. Budui da smo se obojica ve privikli na zavijanje agalja i na lajanje feneka jednako kao i na duboke glasove hijena, nismo dopustili da nas ti noni zvuci smetaju u spavanju. Kad smo se probudili, ja sam najprije potraio jueranji trag. Bio sam uvjeren da mi on u blizini nastanjenoga mjesta nee vie biti od koristi, ali sam se iznenadio, opazivi da trag nije vodio u Sedadu, ve je skrenuo prema jugu.

Zato ti nitkovi nisu sili u Sedadu? upita Halef. Jer nisu eljeli da ih itko opazi. Progonjeni ubojice moraju biti na oprezu

objasnih.

Ali kamo su onda krenuli? Svakako u Kris da bi preli preko ot el Derida. Time bi izali iz Alira pa bi

se mogli osjeati prlino sigurnim. Mi smo ve u Tunisu. Granica prolazi od Bir el Kale do Bir Sauidija preko Sota

Rarze.

To takvim ljudima ne moe biti dovoljno. Okladio bih se da preko Fesana jau u oazu Kufru jer e tek ondje biti posve sigurni.

Sigurni su ve i ovdje ako imaju sultanov bujuruldu. To im ne bi ba mnogo koristilo pred konzulom ili kakvim policijskim

slubenikom. Misli li? Ne bih nikome savjetovao da se ogrijei protiv monog gjelgeda

padianin. I ti govori tako premda kae da si slobodan Arapin. Govorim. U Egiptu sam vidio to moe padiah, ali u pustinji ga se ne bojim.

Hoemo li sad svratiti u Sedadu? Hoemo, da kupimo datulja i da se jednom napijemo dobre vode. Zatim

emo nastaviti put. U Kris? Da, u Kris. Za etvrt sata snabdjeli smo se svime to nam je bilo potrebno i pojahali

konjanikim putom koji iz Sedade vodi u Kris. Nama slijeva svjetlucala je plotina ot el Derida. Bio je to pogled u kome sam zaista uivao.

JAHANJE U SMRT

SAHARA je velika jo nerijeena zagonetka. Ve od godine 1845. postoji plan Virleta d'Aousta da se dio te pustinje pretvori u more, a podruja uz obale boga mora u plodnu zemlju. Tako bi se i stanovnici tih krajeva pribliili napretku Civilizacije. Meutim, jo nije sigurno moe li se takav pothvat izvesti i hoe li biti okrunjen uspjehom.

Na podnoju junih obronaka Debel Auresa i istonog produenja toga planinskog masiva, dakle uz Dra el Haua, Debel Tarfaui, Debel Situnu i Debel Hadifu prua se nepregledna, tek gdjegdje malo valovita ravnica ija su najdublja mjesta pokrivena slanim korama i slanim izbojima koja kao ostaci nekadanjih velikih

jezera nose u alirskom dijelu Sahare ime ot, a u teniskom dijelu soba ili sebha. Granice toga neobinog podruja sainjavaju na zapadu obronci visoravni Beni Msab, s istoka kopneni jezik Gabesa, a s juga podruje dina kod Sufa i Notfsaue te dugaki Debel Teibag. Moda je to uleknue onaj Tritonski zaljev o kome govori ve Herodot, otac pisane povijesti.

Osim nekoliko manjih movara koje se ljeti isue, to se podruje sastoji od tri vea slana jezera, naime, polazei od zapada prema istoku, od ota Melgira, ota Rarze i ota Derida, od kojih se ovaj posljednji naziva i El Kebir. Te tri kotline sainjavaju jednu zonu, ija zapadna polovina lei dublje od Sredozemnog mora u vrijeme oseke.

Ta udolina u podruju otova danas je najveim dijelom ispunjena pijeskom i samo u sredini se u pojedinim udubinama odrala prilino znatna koliina vode koju su arapski pisci i putnici usporeivali as sa ilimom od kamfora ili kristalnim pokrivaem, as sa srebrnom ploom ili povrinom rastopljena metala. Svoj su izgled dobili otovi uslijed kore od soli koja ih pokriva. Ta je kora veoma nejednake debljine pa se kree izmeu deset i najvie dvadeset centimetara. ovjek se samo na pojedinim mjestima moe usuditi da bez opasnosti po ivot zae na tu povrinu, ali teko onome tko samo za irinu dlana skrene s uskoga puta! Kora popusti i ponor smjesta guta rtvu, a kora se odmah ponovo sklapa iznad glave utonula ovjeka. Uske staze koje vode preko otova osobito su opasne u kino doba, jer kia ispire koru koju je prekrio tanak sloj pijeska.

Voda je u tim otovima gusta i zelena te sadri mnogo vie soli , nego morska voda. Pokuaji da se izmjeri dubina tih movara nisu uspjeli zbog same prirode toga kraja, ali ipak smijemo pretpostaviti da nijedna od njih nije dublja od pedeset metara.

Pravu opasnost propadanja kroz koru od soli predstavlja masa polutekueg pokretnog pijeska koji pliva ispod svijetlozelenoga sloja vode, kamo ga je u toku brojnih tisua godina donio vjetar samum, vijui pijesak iz pustinje u vodu.

Ve i najstariji arapski istraivai, kao to su Ibn Dubair, Ibn Batuta el Bekri, el Istari i Ibn al Vardi slau se u svom sudu da su otovi veoma opasni. Derid je ve progutao tisue deva i ljudi koji su netragom iezli u njegovoj dubini. Godine 1826. morala je neka karavana, sastavljena od vie nego tisuu tovarnih deva prijei ot. Nesretni je sluaj skrenuo eonu devu s uskoga puta. Potonula je u otu a za njom i sve ostale. Tek to je karavana utonula, pokriva od soli poprimio je smjesta svoj prijanji

oblik pa ni najmanja izmjena na njemu nije odala tu stranu nesreu. Takva nezgoda inila bi nam se gotovo nemoguom kad ne bismo sebi predoili da je svaka deva navikla na to da slijepo slijedi svoju prethodnicu, uz koju je veinom vezana uetom, te da je staza esto tako uska da se ni pojedina ivotinja nikako ne moe okrenuti i vratiti natrag, a pogotovu to ne moe uiniti itava karavana.

Izgled ovih podmuklih povrina ispod kojih vreba smrt katkad nas podsjea na plaviasti odsjev rastaljena olova. Kora je ponekad tvrda i prozirna kao staklo pa kod svakog koraka odzvanja kao to odzvanja tlo solfatare kod Napulja. Veinom ipak sainjava meku kaastu masu koja se ini sigurnom, ali je zapravo samo toliko vrsta da moe nositi posve tanki sloj pijeska!

Vodii se kao putokazima slue malim hrpicama kamenja koje tu i tamo oznauju put. Takvih hrpica to ih Beduini zovu gmair nema na mjestima gdje na vie metara duljine voda pokriva put i dosee do konjskim prsiju. Nekada su kao putokazi sluile i grane palmi zabodene u ot el Kebir. Palmina se grana zove derid, pa je prema njoj taj ot dobio svoje ime.

Uostalom, kora na otu nipoto nije jednolina i ravna povrina, ve naprotiv obrazuje valove koji doseu visinu od tridesetak metara. Sedla na tim uzvisinama sainjavaju staze kojima se kreu karavane, a izmeu njih, na dubljim mjestima, vreba propast. Ve i za umjerenog vjetra poinje se slana kora talasati pa na njoj iz pojedinih otvora i rupa izbija voda kao iz izvora.

Ta varava povrina to je prijazno svjetlucala leala je nama slijeva kad smo poli putom koji vodi u Kris. Odande vodi naime put preko ota u Fetnasu na suprotnom poluotoku Nisfava. Halef isprui ruku i pokaza dolje.

Vidi li ot, sidi? Jesi li ga ve kada preao? Nisam. Onda zahvali Alahu, jer bi se inae moda ve nalazio kod svojih prea! I ti

sad zaista hoe da ga prijeemo? Hou. Bismalah, u boje ime! Moj prijatelj Sadek je jo vjerojatno iv. Tko je to? Sadek je najglasovitiji vodi preko ot el Derida. On pripada plemenu

Merasiga te je roen u Mui Hamedu, ali sa svojim sinom, valjanim mladim ovjekom, ivi u Krisu. On poznaje ot bolje od ikog drugog i samo njemu bih te mogao povjeriti, sidi. Hoemo li odjahati ravno u Kris?

Koliko imamo donde?

Neto preko jednog sata. Onda emo sad skrenuti prema zapadu. Moramo nastojati da pronaemo trag

ubojica.

Misli li zaista da su poli u Kris? I oni su svakako prenoili na otvorenom pa se sigurno nalaze ispred nas

nastojei da prijeu preko ota. Napustili smo dosadanji put i skrenuli ravno prema zapadu. U blizini puta

naosmo brojne tragove preko kojih smo morali prijei, ali malo kasnije tragovi

postadoe rjei i na kraju posve iezoe. Naposljetku, ondje gdje konjaniki put skree u El Hamu, ugledah tragove dvaju konja u pijesku i poto sam ih temeljito ispitao, uvjerih se da je to onaj trag to smo ga traili. Poli smo za njim i stigli u blizinu Krisa gdje se trag izgubio na irokom putu.

Halef se nekako zamislio.

Sidi, hoe li da ti neto reknem? upita. to? Ipak je dobro ako ovjek umije itati u pijesku. Lijepo je da si to uvidio. Ali, eto, mi smo u Krisu! Gdje stanuje tvoj prijatelj

Sadek?

Poi za mnom! Obili smo oko sela koje se sastojalo od nekoliko atora i koliba u sjeni visokih

palmi, sve do neke skupine bademova drvea. U sjeni toga drvea leala je iroka i niska kuica. Iz nje je izaao neki Arapin i radosno krenuo ususret mom malom Halefu.

Sadee, brate moj, prorokov ljubime! Halefe, prijatelju moj, prorok te blagoslovio! Zatim se Arapin okrenu k meni: Dobro mi doli! Uite u moju kuu, vaa je! Prihvatismo taj poziv. Sadek je bio sam pa nam ponudi razliitu okrepu koje smo

se odmah marljivo latili. Sad se Halefu uini da je dolo vrijeme da me predstavi svom prijatelju.

Ovo je Kara Ben Nemzi, veliki alim sa Zapada koji govori s pticama i umije itati u pijesku. Mi smo izveli ve brojna velika djela. Ja sam mu prijatelj i sluga.

Halef me je jednom upitao kako se zovem pa je zapamtio rije Karl. Ali poto je nije umio izgovoriti, jednostavno ju je pretvorio u Kara i tome dodao Ben Nemzi, to znai potomak Nijemca. Na alost ne mogu se sjetiti gdje sam to razgovarao s pticama. Sigurno me je ta tvrdnja imala kao ravnopravnoga lana postaviti uz bok nekih junaka istonjakih basni koji su raspolagali sposobnou da razgovaraju sa ivotinjama. Isto tako nisam nita znao o nekim velikim djelima to smo ih izveli, osim to sam jednom zapeo u trnju i pri tom posve lijepo skliznuo sa svog malog berberskog pastuha koji je

zatim iskoristio priliku da se sa mnom poigra lovice.

Halefe, upitaj svog prijatelja Sadeka gdje se nalazi njegov sin, o kojem si mi pripovijedao?

Zar je zaista govorio o njemu, efendijo? upita Arapin. Blagoslovio te Alah, Halefe, to se sjea onih koji te vole. Moj sin Omar preao je preko ota u Seftimi pa e se jo danas vratiti.

I mi bismo htjeli preko ota. Trebao bi nas povesti ree Halef. Vi? Kada? Odmah. Kamo, efendijo? U Fetnasu. Kakav je put? Vrlo opasan. Postoje samo dva sigurna puta odavde na protivnu stranu, naime

put El Toserija izmeu Tosera i Fetnase i put Es Suida izmeu Nefte i Sarzina. Put

odavde u Fetnasu vrlo je lo pa ga samo dva ovjeka dobro poznaju. To sam ja i Arfan Radekam.

Zar tvoj sin ne pozna put? Pozna ga. Ako u podne krenemo odavde, kad emo stii u Fetnasu? Prije zore ako ima dobre konje. Zar ti i nou prelazi preko ota? Prelazim po mjeseini. Ako je tamno, onda treba na otu prenoiti. Ima

naime takvih mjesta gdje je sol toliko debela da moe nositi logor. Hoe li nas voditi? Rado, efendijo. Onda nam najprije dopusti da malo promotrimo slano jezero! Ti jo nisi nikada preao ot? Nisam. Onda doi! Treba da vidi movaru smrti, mjesto propasti, more utnje, preko

kojeg u te prevesti sigurnim koracima. Izali smo iz kolibe i krenuli prema istoku. Preavi iroki movarni rub,

stigosmo na pravu obalu ota, ija se voda nije dala razabrati kroz slanu koru koja ju je pokrivala. Noem sam probio koru i ustanovio da je sol debela etrnaest centimetara i tako tvrda da bi mogla podnijeti ovjeka srednje teine. Sol je bila pokrivena tankim slojem sitnoga pijeska to ga je vjetar na brojnim mjestima odvijao. Ta su mjesta sjala plaviastobijelim sjajem.

Dok sam se jo bavio tim ispitivanjem, zau se iza nas neki glas: Es selam aleikum! Okrenuh se. Pred nama je stajao neki vitki Beduin krivih nogu komu je neka

bolest, a moda i tane odnijelo nos. Ve aleikum es selam! odgovori Sadek. to radi moj prijatelj Arfan

Radekim ovdje na otu? Odjeven si u putnu odjeu. Namjerava li kakve strane putnike prevesti preko Sobhe?

Tako je odgovori. Arfan. Vodim dva ovjeka koji e odmah stii. Kamo smjeraju? U Fetnasu. Taj se ovjek zvao Arfan Radekim. Bio je to dakle onaj drugi vodi o kojemu je

govorio Sadek. On upre sad prst u mene i Halefa.

Namjeravaju li ta dva stranca takoer preko ota? Namjeravaju. Kamo? Takoer u Fetnasu. Ja ih moram voditi. Onda mogu odmah poi sa mnom, pa emo tebi utedjeti trud. To su moji prijatelji koji mi nee zadati nikakav trud. Znam ve da si krt i da mi nita nee priutiti. Nisi li mi uvijek preotimao

najbogatije putnike?

Ja ti nikoga ne preotimam. Ja vodim samo one ljude koji dobrovoljno dou k meni.

Ne govori tako! Zato je tvoj sin Omar takoer postao vodi? Vi mi silom otimate kruh da bih umro od gladi, ali Alah e vas kazniti i upraviti vae korake tako da vas ot proguta.

Mora da se ovdje zbog zavisti razvilo neprijateljstvo, ali u oima toga ovjeka nije se oekivalo nita dobro pa je bilo sigurno da mu se ja ne bih elio povjeriti. Arfan Radekim se okrenu i poe uz obalu gdje su se malo podalje pojavila dva konjanika. To su bila ona dva ovjeka na koje smo naili u pustinji, a zatim ih progonili.

Sidi viknu Halef. Poznaje li ti te natarije? Hoemo li ih pustiti da mirno odu?

Podignu puku ali ga zadrah. Pusti ih! Nee nam umai. Tko su ti ljudi? upita na vodi. Ubojice! odgovori Halef. Jesu li ubili kojeg lana tvoje obitelji ili tvoga plemena? Nisu. Ima li od njih pravo traiti krv? Nemam. Onda ih ostavi u miru! Nije dobro kad se ovjek mijea u tue sporove. Sadek je govorio kao pravi Beduin. Nije ak smatrao ni potrebnim da pogleda te

ljude za koje smo rekli da su ubojice. Oni su nas takoer opazili i prepoznali. Vidio sam kako su se pourili da izau na koru od soli. Kad su stigli tamo, zausmo njihov prezirni smijeh, zatim nam okrenue lea.

Vratili smo se u Sadekovu kolibu, odmorili se do podne, snabdjeli se potrebnim

ivenim namirnicama i krenuli na opasni put. Ja sam zimi na stranim i nepoznatim rijekama prevalio na skijama dugake

putove i svakog sam asa morao biti spreman da propadnem kroz led, ali pri tome nikad nisam osjeao ono to sam osjeao sad kad sam stupio na podmukli ot. Bio je to otprilike osjeaj akrobate na uetu koji ne zna tano je li ue to ga ima nositi zaista dobro privreno.

Umjesto leda bila je tu kora od soli, a ba je to bilo neto na to nisam navikao. Neobini zvuk, boja i sastav te kore sve mi se to inilo odvie stranim a da bih se mogao osjeati sigurnim. Oprezno sam kod svakog koraka ispitivao koru i nastojao razabrati znaajke koje bi odavale vrstou tla. Mjestimino je kora bila tako tvrda i glatka da bi se po njoj mogao voziti na klizaljkama, ali malo dalje postala bi opet prljava

i rastresita kao otopljeni snijeg pa nije mogla podnijeti ni najneznatniji teret.

Tek poto sam se bar donekle uputio u ono to mi je dotad bilo nepoznato, uzjahah svoga konja pa se prepustih vodiu i nagonu svoje ivotinje. inilo se da se moj mali drijebac ne kree prvi put takvom stazom. Po svim sigurnijim mjestima koraao je veselo naprijed, a ondje gdje bi mu se povjerenje uzdrmalo, pokazivao je

hvalevrijednu sklonost da potrai najbolja mjesta puta koji je katkada bio irok jedva stopu. U takvim je prilikama strigao uima, nepovjerljivo njuio tlo, a ponekad je bio

ak i toliko oprezan da bi poneko nesigurno mjesto najprije ispitao udarivi o njega nekoliko puta kopitom prednje noge.

Vodi je hodao na elu, ja za njim, a iza mene je jahao Halef. Toliko smo morali paziti na put da gotovo nita nismo ni razgovarah. Tako smo hodah ve preko tri sata kad se Sadek okrenu k meni:

Pripazi, efendijo! Sad dolazi najgori dio cijeloga puta. Staza esto prolazi kroz visoku vodu pa je na dugakom odsjeku puta tako uska da je moe pokriti s dva dlana.

Ostaje li tlo dovoljno vrsto? Ne znam tano. vrstoa mu se veoma mijenja. Onda u sjahati da smanjim teret. Ne ini to, efendijo! Tvoj konj koraa sigurnije od tebe. Ovdje je vodi bio gospodar i majstor. Posluao sam ga dakle i ostao u sedlu. Jo

danas me spopada jeza kad se sjetim onih deset minuta koje su tada slijedile. Samo

deset minuta, ali u takvim prilikama bile su cijela vjenost! Stigli smo do podruja gdje su se izmjenjivale doline i breuljci. Valovite

uzvisine sastojale su se dodue od tvrde i trajne soli, ali udoline su bile ispunjene ilavom kaastom masom, a kroz njih su vodile samo pojedine uske pruge na kojima su ljudi i ivotinje mogli stupati samo uz najveu panju i opasnost. Pri tome mi je, premda sam sjedio u sedlu, zelena voda dopirala esto do potkoljenica. Morali smo dakle prohodna mjesta najprije potraiti ispod vode. Najgore od svega bilo je da su vodi, a iza njega konji, morali ispitati svako mjesto prije nego to su se usudili da stupe na njih cijelom svojom teinom. Osim toga, taj je oslonac bio tako neznatan i varav da se nitko nije smio na njemu zadrati ni trenutka dulje nego to je bilo prijeko potrebno ako nije htio da utone... Bilo je zaista strano!

Zatim stigosmo do mjesta gdje se na duljini od dvadeset metara pruio put irok jedva dvadeset i pet centimetara, a k tome tek napola pouzdan.

Pazi, efendijo! Stojimo usred smrti! viknu vodi. Sadek se, neprekidno opipavajui nogom tlo, okrenuo licem prema istoku i stao

glasno moliti Patiku, prvu suru korana.

U ime milosrdnog boga. Hvala i slava bogu, vladaru svijeta, milosrdnome, koji vlada na dan suda! Sluit emo ti, molit emo te da nas vodi pravim putom, putom onih koji se raduju tvojoj milosti a ne putom . . .

Halef se iza mene pridruio molitvi. Odjednom zautjee obojica u isto vrijeme. Izmeu dva najblia humka prasnu hitac. Vodi uzdignu obje ruke uvis, kriknu, krivo stupi i nestane ispod slanog pokrova koji se odmah ponovo sklopi iznad njega.

U takvim trenucima ljudski duh razvija toliku snagu i brzinu zakljuivanja da moe u nekoliko sekundi razviti cio slijed misli i stvoriti niz odluka za koje bi mu inae trebalo mnogo vie vremena pa ak i puni sat.

Jo nije utihnuo odjek praska i Sadek jo nije posve utonuo pod koru a ja sam ve sve znao. Ubojice su htjele upropastiti svoje tuitelje. Za taj su plan lako pridobili svoga vodia jer je on bio ljubomoran na naega. Nisu nam uope morali nita uiniti. Ubiju li naeg vodia, bili smo svakako izgubljeni. Te su hulje dakle vrebale na nas na

najopasnijem mjestu itavoga puta i ustrijelile Sadeka. Sad su trebale samo gledati kako emo utonuti u sol.

Usprkos brzini kojom se sve to odigralo opazio sam da je Sadeka metak pogodio

u glavu. Je li taj metak okrznuo i mojega konja ili ga je samo hitac prestraio? Mali berberski pastuh se naglo trgnuo, izgubio uporite ispod stranjih nogu i utonuo.

Sidi! zaurla iza mene Halef u neopisivom strahu. Bio sam izgubljen ako me ne spasi jedno: jo dok je konj tonuo pa se prednjim

nogama uzalud pokuavao zadrati na putu, ja se objema rukama oslonih o ruu sedla, odbacih se nogama natrag u zrak te se prekobacih preko glave svoje jadne ivotinje koju sam pri tom nemilosrdno potisnuo jo dublje u kau soli.

Pod nogama osjetih tvrdo tlo, ali ono smjesta popusti ispod mene. Ve upola utonuo uhvatih ipak tlo ispod nogu i uspravih se. Tako sam propadao i dizao se, posrtao,

krivo stupao, a na kraju ipak naao tlo ispod nogu. Neto me je vuklo dolje, ali sam se ipak kretao naprijed i nisam potonuo. Nisam vie nita uo, nita osjeao, nita vidio osim ona tri ovjeka tamo na breuljku, od kojih su me dvojica ekala s podignutim pukama.

Onda, onda, napokon uhvatih vrsto tlo pod nogama, iroko i tvrdo tlo, dodue takoer sol, ali me je ono ipak nosilo. Dva hica prasnue ali ja sam ipak ostao iv. Bio sam posrnuo i pao pa su meci profijukali iznad mene. Obje sam puke nosio na leima. Bilo je pravo udo to ih nisam izgubio. Ali sad nisam ni pomislio na svoju henrijevku ni na medvjedarku, ve stegoh ake i bacih se na nitarije. Nisu doekali moj napadaj. Arfan Radekim pobjee. Hamd el Amazat je znao da je bez vodia izgubljen pa smjesta jurnu za njim. Uhvatio sam samo onog mlaeg lupea. On se istrgnu i odskoi, no ja sam mu ostao tik za petama. Strah ga je zaslijepio, a mene bijes. Nismo pazili kamo jurimo kad on odjednom prodorno, jezovito krikne, a ja se smjesta bacih natrag. Nestao je u slanoj pjeni a ja se zaustavili svega metar ispred njegovoga

podmuklog groba. Uto iza mene odjeknu zov pun straha.

U pomo, sidi, u pomo! Okrenuo sam se. Upravo na onom mjestu gdje sam naiao na vrsto tlo borio se

Halef za ivot. On je dodue bio utonuo, ali se ipak zadrao na kori soli koja je ondje na sreu bila veoma tvrda. Pritrao sam mu, strgao medvjedarku s lea, bacio se potrbuke na sol i pruio svoju teku puku prema Halefu koji je ve tonuo.

Uhvati se za remen! Uhvatio sam, sidi! O Alah, Alah! Izbaci noge! Ne mogu posve do tebe. Dri se vrsto! Halef upe svu svoju snagu i izbaci tijelo, a ja istodobno snano povukoh. Uspjelo

je leao je na sigurnoj kori movare. Iza mene je leala jezovita povrina soli, tako mirna i nepomina, blistava i

sjajna, a ipak je tek as prije progutala oba naa konja, i naega vodia. Vidio sam gdje ispred nas bjei ubojica koji je sve to skrivio. U meni je drhtala svaka ilica pa je potrajalo prilino dugo dok sam se smirio.

Jesi li ranjen, sidi? upita Halef. Nisam. Ali reci mi kako si se spasio?

Skoio sam s konja upravo kao i ti, sidi. Dalje ne znam nita. Svijest mi se vratila tek kad sam se naao tamo na rubu. Ali mi smo ipak izgubljeni!

Zato? Nemamo vodia. O Sadee, prijatelju moje due, tvoj e mi duh oprostiti to

sam skrivio tvoju smrt. Ali ja u te osvetiti, zavjetujem ti se na to! Osvetit u te ako ne zaglavim ovdje.

Nee zaglaviti, Halefe. Propast emo. Umrijet emo od gladi i ei. Dobit emo mi vodia. To je Omar, Sadekov sin. Kako e nas on ovdje nai? Nisi li uo da je otiao u Seftimi i da e se danas vratiti? Ipak nas nee nai. Nai e nas. Nije li Sadek rekao da je put u Seftimi i u Fetnasu na dvije

treine duljine isti? Sidi, daje mi novu nadu i nov ivot. Da, poekat emo dok Omar proe

ovuda.

I za njega je srea ako nas nae. Inae bi utonuo ovdje iza nas, jer je prijanja staza potonula, a on to ne zna.

Smjetasmo se jedan kraj drugoga. Sunce je tako arilo da nam se odjea osuila za svega nekoliko minuta. Na svim onim mjestima gdje se smoila bila je sad prevuena tankom koricom soli.

PRAVOSUE NA ISTOKU

PREMDA sam bio uvjeren da e sin ubijena vodia doi, ipak je on mogao jezero obii umjesto da ga prijee. ekali smo ga dakle napeto i puni bojazni. Prolo je cijelo popodne te su preostala samo jo dva sata do veeri kad ugledasmo nekoga ovjeka koji se s istoka polako pribliavao mjestu gdje smo leali. Taj je ovjek prilazio sve blie pa je sad i on nas opazio.

Hamdulilah! To je Omar Ben Sadek ree Halef. Zakloni rukama usta i viknu:

Omare, pouri ovamo! Omar ubrza korake i ubrzo stigne do nas. Prepoznao je oevoga prijatelja. Dobro mi doao, Halefe Omare! pozdravi ga. Hadi Halefe Omare ispravi ga Halef. Oprosti mi! Toliko sam se obradovao to te vidim da sam pogrijeio. Jesi li

doao u Kris mom ocu? Jesam odgovoru Halef. Gdje je on? Ako se nalazi na oru, mora da je i on u blizini. On i jeste u blizini! sveano izjavi Halef. Gdje je? Omare Ben Sadee, vjernici moraju biti jaki ako ih pozove kismet. Govori Halefe, govori! Zar se zbila kakova nesrea? Da. Alah je tvoga oca pozvao k njegovim precima. Mladi je stajao pred nama, ali nije mogao izustiti ni rijei. Oi su mu uasnuto

piljile u Halefa, a lice mu je problijedilo. Napokon mu se vratila sposobnost govora, ali

je iskoristi posve drukije nego sam to oekivao. Tko je taj ovjek? upita Halefa. To je Kara Beri Nemzi kojega sam doveo tvom ocu. Progonili smo dvojicu

ubojica a oni pobjegoe preko ota. Moj vas je otac imao voditi? Da, vodio nas je. Ubojice su meutim podmitili Arfana Radekima i ovdje

nam pripremili zasjedu. Ustrijelili su tvog oca. On i konji potonuli su u sol, a nas je

spasao Alah.

Gdje su ubojice? Jedan je od njih poginuo u soli, a drugi je s kabirom otiao u Fetnasu. To znai da je put ovdje pokvaren? Jest. Ne smije stupiti na njega. Gdje je utonuo moj otac? Ondje, trideset koraka odavde! Omar poe naprijed dokle god ga je nosila kora soli. Neko je vrijeme buljio

preda se u tlo, a zatim se okrene prema istoku:

uj me Alae, svemogui i pravedni boe, uj me Muhamede, proroe Svevinjega boga! ujte me vi kalifi i muenici vjere! Ja, Omar Ben Sadek neu sve

dotle odsjei bradu, neu prije ui u moeju dok dehenem ne proguta ubojicu moga oca. Zaklinjem se na to!

Duboko me potrese ta zakletva ali joj se nisam mogao protiviti. Omar sad

sjedne k nama i zamoli nas gotovo neprirodnim mirom:

Pripovijedajte! Halef mu ispuni elju. Kad je zavrio, mladi ustane. Doite! Izgovorio je samo tu rije, a onda poao ispred nas prema Fetnasu. Ve prije toga preli smo najtea mjesta puta. Vie se nismo morali bojati neke

velike opasnosti, premda smo hodali cijelu no. Ujutro izaosmo na obalu poluotoka Nifsaua i ugledasmo pred sobom Fetnasu.

to sad? upita Halef. Poite samo za mnom! odgovori Omar. To su bile prve rijei to sam ih od juer uo od njega. Krenuo je prema najblioj

kolibi na obali. Pred njom je sjedio neki starac.

Es selam aleikum pozdravi Omar. Ve aleikum es selam! zahvali se starac. Ti si Abdulah el Hamis, mjera soli? Jesam. Jesi li vidio kabira Arfana Radekima iz Krisa? Tik prije zore je izaao s nekim strancem na suho. ta su radili? Kabir se odmorio kod mene, a zatim otiao u Bir Rekeb da se odande vrati u

Kris. Stranac je pak od moga sina kupio konja i pitao kuda vodi put u Kbili.

Hvala ti, Abu'l Milh. Omar utke poe dalje i odvede nas u neku kolibu gdje smo dobili nekoliko

datulja i alicu lagmija. Zatim krenusmo u Beni, Nevgu i Mansuru gdje smo doznali da smo bjeguncu za petama. Od Mansure nije daleko do velike oaze Kbili. U ono je

vrijeme postojao ondje turski veil koji je pod nadzorom beja od Tunisa upravljao poluotokom Nifsaua. U tu mu je svrhu stajalo na raspolaganju deset vojnika.

Najprije odosmo u kavanu, ali Omar nije mogao dugo ondje mirovati. Otiao je i vratio se nakon jednog sata.

Vidio sam ga javi. Gdje? upitah. Kod veila. Njegov je gost i odjeven je u sjajno odijelo. elite li govoriti s

veilom morate pouriti, jer je sad vrijeme primanja. To je veoma podjarilo moju radoznalost. Ubojica kojega progone tjeralicama bio

je gost padiahovog namjesnika! Zaista neobino! Omar nas je preveo preko nekog trga do niske kamene kue opasane zidom bez i

jednog prozora. Pred vratima su stajali vojnici vjebajui pod zapovjednitvom jednog onbae dok se tabal naslonio na vrata i promatrao ih. Propustie nas u kuu bez pitanja i tek tu nas neki Crnac upita to elimo. Odveo nas je u selamluk, prostoriju golih zidova

iji se jedini namjetaj sastojao od starog ilima prostrtog u kutu. Na njemu je sjedio neki ovjek mlohavoga lica i puio iz prastare perzijske huke.

to hoete? upita on. Nije mi se svidio ton kojim je bilo izreeno to pitanje. Uzvratio sam mu dakle

drugim pitanjem:

Tko si ti? Pogleda me zapanjeno.

Ja sam veil! odgovori. elimo govoriti s tvojim gostom koji je danas ili juer stigao k tebi. Tko si ti? Evo ti moje putnice! Pruio sam Turinu ispravu u ruke. Letimice je pogleda, sloi je i gurne u dep

svojih irokih hlaa. Tko je taj ovjek? upita zatim pokazujui u Halefa. Moj sluga. Kako se zove? Hadi Halef Omar. A tko je onaj drugi? To je vodi Omar Ben Sadek. A tko si ti sam? To si proitao. Nisam proitao. Stoji u mojoj putnici. Ona je pisana znakovima nevjernika. Odakle ti? Od francuskog namjesnika u Aliru. Francuski namjesnik u Aliru nema ovdje nikakve rijei. Tvoja putnica

vrijedi isto kao prazan papir. Dakle, tko si?

Odluio sam da zadrim ime to mi ga je nadjeo Halef. Zovem se Kara 'Ben Nemzi. Dakle si sin Nemzija? Njih ne poznajem. Gdje oni stanuju? Od zapadne granice Turske do zemalja Franaka i Inglisa. ive li ona u velikoj oazi ih imaju vie malih oaza? Oni ive u jednoj jedinoj oazi, ali ona je tako velika da u njoj stanuje pedeset

milijuna ljudi.

Alah akbar, bog je velik! Ima oaza u kojima upravo vrve iva bia. Ima li u toj oazi i potoka?

U njoj je pet stotina rijeka i milijun potoka. Mnoge od tih rijeka su tako velike da po njima plove brodovi na kojima ima mjesta za vie ljudi nego to je stanovnika u Basmi ili Bahmatu.

Alah kerim, bog je milostiv! Kakve li nesree kad bi svi ti brodovi u isti as potonuli u rijekama. Uostalom, koje su vjere Nemzi?

Oni su krani.

Znai, a ti si daur? Kako se usuuje razgovarati s veilom od Kbilija? Ako mi se smjesta ne izgubi s oiju, dobit e bastonadu!

Jesam li se ogrijeio o zakon ili sam te uvrijedio? Jesi. Nijedan se daur ne smije usuditi da mi stupi pred oi! A sad dalje! Kako se zove tvoj vodi? Omar Ben Sadek. Dobro. Omare Ben Sadee, kako dugo slui ovoga Nemzija? Od juer. To nije dugo. Bit u dakle milostiv pa u ti dati opaliti samo dvadeset udaraca

po tabanima.

Zatim se okrenu k meni i nastavi:

A kako se zove onaj tvoj sluga tamo? Alah Akbar, bog je velik, ali je na alost tvoje pamenje stvorio tako satnim

da ne moe upamtiti ni dva imena. Kako sam ti ve rekao, moj se sluga zove Hadi Halef Omar.

Kani li me vrijeati, kaurine? Kasnije u i tebi izrei osudu! Dakle Halefe Omare, ti si hadija, a slui nevjernika. To trai dvostruku kaznu. Kako dugo si ve kod njega?

Pet tjedana. Onda e dobiti ezdeset udaraca po tabanima a nakon toga morat e pet

dana gladovati i eati. A sad opet ti! Kako se ono zove? Kara Ben Nezmi. Dobro, Kara Ben Nemzi, ti si izvrio tri velika zloina. Koja, sidi? Ja nisam sidi. Ima me zvati denabinis ih hasretinis, dakle vaa milosti ili

vaa visosti. Tvoji su zloini ovi: prije svega zaveo si dva pravovjernika da ti slue, to iznosi petnaest udaraca po tabanima.

Zatim si se usudio da me smeta u mom kefu, to opet iznosi petnaest udaraca. Tree, posumnjao si u moje pamenje, to iznosi dvadeset udaraca. To je dakle svega skupa pedeset udaraca po tabanima. Budui da je moje pravo da za svaku osudu traim vergi, pristojbu, to e mi pripasti sve ono to nosi uza se. Ja to zapljenjujem.

O veliki vladare, divim ti se. Tvoja je pravednost uzviena, tvoja mudrost posebno uzviena, tvoja milost jo uzvienija, a tvoja mudrost i lukavost su najuzvieniji! Plemeniti beju od Kbilija, molim te da nam dopusti da vidimo tvoga gosta prije nego to dobijemo batine.

to hoe od njega? Mislim da je on moj znanac pa bih htio uivati gledajui ga. Moj gost nije tvoj znanac. On je naime veliki ratnik, vjerni sultanov podanik i

strogi pristalica korana. On dakle nikada nije bio znanac nekog nevjernika. No ja u ga ipak dati pozvati da vidi kako veil od Kbilija kanjava zloine. Nee ti uivati gledajui njega, ve neka on uiva u batinama to ete ih dobiti. Znao je da ete doi.

Ah! Odakle je to znao?

Vi ste maloas proli kraj njega a niste ga opazili pa vas je odmah prijavio meni. Da niste doli sami, poslao bih po vas.

On nas je prijavio? Zato? To ete jo uti. Tada ete dobiti drugu, jo otriju kaznu. Istina, na prijem kod toga slubenika malo se udno razvio. Veil s deset

vojnika u tako zabaenoj oazi: sigurno je prije bio najvie kakav au ili mulasim, a nosioci tih inova nisu u ono vrijeme u Turskoj bili nita drugo nego istai izama i punjai lula svojih pretpostavljenih. Sigurno su toga ovjeka poslali u Kbili da mu prue priliku da se malo potkoi, a onda su zaboravili na njega. Uostalom, bej od Tunisa ve je istjerao sve turske vojnike iz zemlje, a beduinska plemena samo su utoliko stajala pod

padiahovom zatitom to je on njihovim poglavicama svake godine slao ugovorene poasne burnuse dok su mu oni svoju zahvalnost iskazivah time da nisu uope mislili na njega. estiti je veil dakle u pogledu svojih prihoda bio upuen samo na iznuivanje, a kako je to prema domorocima uvijek bilo opasno, stranac kao ja znaio mu je dobrodoao plijen. On nije poznavao Evropu, nije znao to znae konzulati, stanovao je meu razbojnikim nomadima, vjerovao je da sam bez zatite, pa je dakle pretpostavljao da e moi sa mnom nekanjeno uiniti sve to mu se prohtije.

Istina bio sam upuen samo na se, ali mi ipak nije palo na um da se preplaim njegove visosti. Naprotiv, upravo me je zabavljalo to me je tako bez acanja htio usreiti bastonadom. U isto sam vrijeme bio radoznao je li taj njegov gost i prijatelj zaista bio onaj Armenac kojega smo traili. Ve sam nasluivao zbog kojeg nas je zloina okrivio. On je svakako ve otprije bio veilov znanac, pa je to sad iskoritavao da nas se na bilo koji nain rijei.

Namjesnik pljesne rukama i odmah se pojavi crni sluga pa se niice baci pred njega kao pred sultana. Veil mu apne nekoliko rijei i crnac izie. Nakon nekog vremena otvore se vrata i u sobu ue onih deset vojnika sa svojim onbaom. Dojmili su me se veoma bijedno, onako u odjea sastavljenoj od svih moguih krpa koja nije ni najmanje bila slina vojnikoj uniformi. Veina je od njih bila bosa, a svi su nosili puke kojima bi se prije moglo raditi sve drugo nego pucati. Svi se bacie pred veilom na pod, a on ih najprije odmjeri pogledom koji je imao biti silno zapovjedan, a zatim

ree: Ustajte! Vojnici ustadoe, a onbaa izvue svoj golemi saras iz korica. Svrstaj se! zaurla pravim lavljim glasom. Vojnici stadoe jedan do drugoga, drei puke u rukama kako je koji htio. O desno rame! zapovjedi onbaa. Puke poletjee uvis, udarajui jedna o drugu, o zidove ili o glave silnih junaka,

ali nakon nekog vremena ipak se sretno smjestie na ramenima njihovih vlasnika. Poozdrav! Puke se opet isprepletoe, pa nije bilo udno da je jedna od njih pri tome

izgubila cijev. Vojnik se hadnokrvno sagne, podigne cijev, pogleda je sa svih strana da

se uvjeri postoji li u njoj jo rupa iz koje se puca, a zatim iz depa izvue uzicu od

palminog lista i pomno svee cijev uz kundak. Tek sad zadovoljno uspravi popravljenu puku u onaj poloaj koji mu je bio nareen posljednjom zapovijedi.

Rabat durun! Laf etmein! (Mirno i ne brbljajte!) Na taj ukor stisnue ratnici usne uz vidljiv napor pa dadoe ozbiljnim treptanjem

vjea na znanje da su neopozivo odluili da ni ne pisnu. Opazili su da su poslani ovamo da bi uvali tri zloinca, pa su se trudili da nas se to jae dojme.

Zaista sam se morao napregnuti da kod toga neobinog prizora ostanem ozbiljan. Kako sam opazio, moje je dobro raspoloenje ohrabrilo i oba moja pratioca.

Sad se vrata ponovo otvoriie. Uao je ovjek koga smo oekivali, Hamd el Amazat.

Ne udostojivi nas nijednog pogleda, priao je ilimu, sjeo uz veila, i prihvatio lulu iz ruke crnca koji je uao zajedno s njime. Tek onda podigne glavu i prezirno nas odmjeri.

Sad opet progovori namjesnik, obrativi mi se pitanjem: Je li to onaj ovjek koga ste eljeli vidjeti? Je li to tvoj znanac? Jeste? Rekao si istinu: to je tvoj znanac. To jest, ti ga poznaje. Ali tvoj prijatelj

nije.

Odluno bih se zahvalio na njegovu prijateljstvu. Kako se zove? Zove se Abu en Nasr. To nije istina. Ime mu je Hamd el Amazat, Kaurine, da mi se niti usudio rei da laem, jer e dobiti dvadeset udaraca

vie. Istina je, dodue, da se moj prijatelj zove Hamd el Amazat, al znaj, pasji sine, da su me dok sam bio jo mir-alaj u Stambulu, jedine noi napali grki razbojnici. Uto je naiao Hamd el Amazat, porazgovorio se s njima i spasio mi ivot. Od one noi zove se on Abu el Nasr, otac pobjede, jer mu nitko ne moe odoljeti, pa ak ni grki razbojnici.

Niisam se mogao suzdrati, ve prasnuh u glasan smijeh. Ti tvrdi da si u Stambulu bio mir-alaj, dakle pukovnik? Kod kojeg roda

oruja? Kod garde, agljev sine! Priao sam mu korak blie i digao desnicu. Samo se jo jednom usudi da me uvrijedi, pa u ti raspaliti takvu zaunicu da

e sutra pomisliti da ti je nos minaret. I ti si mi bio pukovnik! O tome moe uvjeriti ove svoje junake iz oaze, ali ne moe mene! Jesi li me razumio?

Namjesnik zaudo brzo ustane. To mu se jo nikad nije dogodilo, to nije mogao da shvati. Zablenuo se u mene kao da sam sablast a zatim promuca, ne znam da li od

bijesa ili od smetenosti:

Kaurine, mogao sam postati ak liva-paa, da mi nije ovaj poloaj u Kbiliju bio miliji.

Da, pravi si uzor mudrosti i hrabrosti. Borio si se s razbojnicima koje je tvoj prijatelj pobijedio samim rijeima. uje li: rijeima! On je dakle svakako bio njihov vrlo dobar znanac, a moda je bio i lan njihove druine. Hamd el Amazat je u Aliru poinio grabene umorstvo, on je u Vadi Tarfaui ubio jednog ovjeka a na Sot el

Deridu ustrijelio je moga vodia, oca ovoga mladia, jer me je htio upropastiti. Ja sam ga progonio na putu u Kbili, a sad tog istog ubojicu nalazim ovdje kao prijatelja ovjeka koji tvrdi da je bio pukovnik u padiahovoj slubi! Optuujem ga pred tobom zbog umorstva i zahtijevam da ga uhapsi!

Sad ustade i Otac pobjede. Taj ovjek je daur! viknu. Napio se vina i ne zna to govori. Neka

ispava svoj mamurluk i neka se onda opravda.

To mi je sad ipak bilo odvie. Za tren oka zgrabih Armenca, podigoh ga uvis i tresnuh ga o zemlju. On ponovo skoi na noge i izvue no.

Pasji sine napao si pravovjernog, pa mora umrijeti! Rekavi to napadne me iz sve snage, ali ja ga tresnuh dobro odmjerenim udarcem po sljepooici da je pao i ostao nepomino leati.

Zgrabite ga! zapovjedi veil svojim vojnicima, pokazujui u mene. Oekivao sam da e me smjesta napasti, ali sam se zaudio videi da se stvar

odvija drukije. Desetar je naime stupio pred svoje ljude i zapovjedio: Odloite puke! Svi se istodobno sagnue, poloie puke na pod, a zatim se uspravie u prijanja

stav.

Na desno! Hrabri ratnici se okrenue poludesno, tako da su sad stajali u redu jedan iza

drugoga.

Opkolite tog ovjeka! Mar! Kao na vjebalitu podigoe svi lijevu nogu. Ljevokrilni je dao takt sol-saga,

sol-saga, lijeva-desna, lijeva-desna! Zaokruie oko mene, a kad su uobruili potpuni krug zastadoe na desetarevu zapovijed.

Tutunus dr'te ga! Dvadeset ruku sa stotinu prljavih prstiju isprui se od sprijeda i straga, zdesna i

slijeva i zgrabi me za burnus. Cijela je stvar bila toliko smijena da se nisam ni pokrenuo da se obranim.

Visosti, imamo ga! javi se komandant hrabre ete. Ne putajte ga vie! zapovjedi namjesnik, udesivi strogo lice. Onih stotinu prstiju zari se jo vre u moj burnus. Upravo ono kruto

istonjako dostojanstvo s kojim su vojnici sve to izveli bilo je krivo da umalo to nisam prasnuo u glasan smijeh.

Dok se to zbivalo, Abu el Nasr je opet ustao. Oi su mi sijevale od bijesa i elje za osvetom. Obrati se veilu i ree:

Dat e ga ustrijeliti! Da, ustrijelit emo ga, ali prije toga u ga presluati, jer ja sam pravedan

sudac i ne elim nikog osuditi, a da ga nisam sasluao. Iznesi svoju optubu! Taj daur zapoe ubojica prelazio je s nekim vodiem i sa svojim

pratiocem preko ota. Ondje je naiao na nas i bacio moga druga u movaru, tako da se ovaj bijedno udavio.

Zato je to uinio?

Iz osvete. Zato se htio osvetiti? On je u Vadi Tarfaui ubio jednog ovjeka. Mi smo stigli upravo u taj as i

htjeli ga uhvatiti, ali nam je umakao.

Moe li se zakleti na svoje rijei? Tako mi prorokove brade! To je dovoljno: jesi li uo optubu? upita me veil. Jesam. to kae na to? Da je tuitelj hulja. On sam je ubojica pa je u svojoj izjavi jednostavno

zamijenio osobe.

Abu en Nasr se zakleo, a ti si daur. Ne vjerujem tebi, ve njemu. Pitaj moga pratioca. Hadi Halef je moj svjedok. On slui nevjerniku. Njegove rijei ne vrijede nita. Sazvat u veliko vijee

oaze koje e sasluati moje rijei i donijeti odluku o tvojoj sudbini. Ti meni ne eli povjerovati, jer sam kranin, a ipak svoje povjerenje

poklanja nevjerniku. Taj Hamd el Amazat, ili to se mene tie Abu en Nasr, jest naime Armenac, dakle nije musliman, ve kranin.

Moj se prijatelj zakleo prorokom. To je podlost. Ako me ne eli sasluati, ja u ga optuiti pred vijeem oaze. Daur ne moe tuiti pravovjernika, a ni vijee oaze ne bi mu moglo ba nita

nauditi, jer moj prijatelj ima bujuruldu, pa prema tome stoji u padiahovoj sjeni. A ja sam ovjek koji putuje u sjeni svojega kralja. I ja imam ispravnu putnicu.

Ima je u depu. Pisana je franakim jezikom. Uprljao bih se da je itam. Tvoju emo stvar jo

danas istraiti, ali najprije ete dobiti bastonadu. Ti e dobiti pedeset udaraca, tvoj sluga ezdeset, a tvoj vodi dvadeset udaraca na tabane. Odvedite ih dolje u dvorite! Ja u doi za vama!

Povucite ruke! zapovjedi desetar. Svih stotinu prstiju ispustie moj burnus. Podignite puke! Junaci jurnue k svojim pukama i pograbie ih. Opkolite svu trojicu! Odmah su opkolili Halefa, Omara i mene. Odveli su nas u dvorite, usred kojega

se nalazio trupac slian klupi. Oito su se na njeg imali vezati oni koji su osueni da dobiju bastonadu.

Budui da sam se drao mirno, oba su moja druga takoer pola bez otpora, ali sam im na oima vidio kako ekaju samo moj znak da dokrajimo tu lakrdiju.

Poto smo najprije neko vrijeme ekali pred trupcem, pojavie se veil i Abu en Nasr. Crnac je nosio pred njima ilim, prostro ga na zemlju, a zatim obojici, kad su sjeli, pruio vatre da pripale ugaene lule. Namjesnik pokaza na mene.

Odrapite mu pedeset batina! Sad je bilo vrijeme! Ima li jo moju putnicu u depu? upitah namjesnika. Imam.

Daj je ovamo! Nikad je nee dobiti natrag. Zato ne? Nijedan se vjernik ne smije uprljati o nju. Hoe li zaista dati da me batinaju? Dakako. Onda u ti pokazati to radi pravi ovjek ako mora da sam sebi pribavi

pravdu!

Malo je dvorite bilo s tri strane opkoljeno visokim zidom, dok ga je sa etvrte strane zatvarala zgrada. Prema ulici, bio je samo jedan izlaz, onaj kroz koji smo uli. Gledalaca nije bilo. Bili smo dakle trojica protiv trinaestorice. Oruje su nam ostavili, jer je tako traio viteki obiaj pustinje. Veil je bio potpuno neopasan, a isto tako i njegovi vojnici, opasan je mogao postati samo Abu en Nasr. Morao sam dakle u prvom

redu njega onesposobiti za borbu.

Ima li kakvu uzicu? tiho upitah Omara. Imam, svoju uzicu s humusa. Skini je! Zatim se okrenuh Halefu i rekoh mu: Ti skoi k izlazu i ne putaj nikoga da izae! Dakle, pribavi je sebi! odgovorio je veil u meuvremenu. Odmah! Rekavi to, skoio sam najednom izmeu vojnika prema Abu en Nasru, i trgnuo

mu ruke na lea tako da se nije mogao ni maknuti iz svoga sjedeeg stava. Svei ga! zapovjedih Omaru. Ta je zapovijed zapravo bila suvina, jer me je Omar odmah shvatio i ve je

svojom uzicom ovijao Armeneve ruke. Prije nego to je itko mogao da se ma i pokrene prema nama, Armenac je bio svezan.

Moj neoekivani napadaj potpuno je iznenadio veila i njegovu tjelesnu strau. Sad sam desnicom izvukao no, a ljevicom zgrabio namjesnika za iju. Ovaj od prepasti isprui i ruke i noge kao da je ve mrtav. Utoliko vie oivjee vojnici.

Bjeite, dovedite pomo! zaurla onbaa kome se najprije povratio dar govora.

Sablja ga je smetala, pa je odbaci i potri prema izlazu. Ostali pojurie za njim. Ali je ondje ve stajao moj hrabri Halef s pukom na gotovs.

Natrag! Ostat ete ovdje! doviknu im. Hrabri ratnici ustuknue, vratie se i razbjeae se na sve strane traei zaklon iza

izboina zida. Omar je takoer povukao no spreman da Abu en Nasru zabode otricu u srce,

lice mu je bilo mrko.

Jesli li mrtav? upitah veila. Nisam. Hoe li me ubiti? To ovisi samo o tebi, ti utjelovljena pravednosti i hrabrosti! Kaem ti da ti

ivot visi o tankoj niti. to trai od mene?

Prije nego to sam odgovorio, zauh zaplaensi enski glas. Podigoh glavu i ugledah neki maleni debeli enski lik koji se iz kunih vrata s oitim naporom valjao prema nama.

Dur stoj! zakrijeti ona. Ne ubij ga! On je moj mu! Dakle ta okrugla ena, koja se ispod svoje obilne odjee kretala prema meni

pokretima kakvim se inae ljudi slue u plivanju, bila je milostiva gospoa namjesnikovica. Svakako je kroz reetke zatvorenog prozora enskih odaja htjela promatrati izvrenje kazne, pa je na svoje zaprepatenje morala opaziti da se kazna ima sad izvriti na njezinom branom drugu. Upitah je posve mirno:

Tko si ti? Veilova ena odgovori ona. Da, to je moja ena, rua od Kbilija stenjui potvrdi namjesnik. Kako se zove? Zovem se Ajia ree ona. Da, zove se Ajia odjeknu jeka iz Turinovih usta. Ona je dakle bila rua od Kbilija, i zvala se Ajia. Prema tako njenom biu

morao sam biti popustljiv.

Pokae li mi zoru svoga lica, ti cvijete oaze skinut u svoju ruku s njega rekoh.

Odmah je jamak, veo, odletio s njezina lica. Vjerojatno je ve dugo ivjela meu Arapima ije ene hodaju nezastrtih lica, pa je dakle postala manje suzdrijiva nego to to Turkinje moraju biti. Uostalom, mislila je da je ovdje na kocki dragocjen ivot njezina supruga.

Ugledao sam bezbojno, mlohavo ensko lice, tako tusto da su se na njemu jedva dale razabrati oi i prasti nos. Gospoi Ajii je bilo otprilike etrdeset godina, ali je pokuala da posljedice starosti izgladi namazavi usne crvenilom, a visoke obrve crnilom. Po jedna crna taka na svakom obrazu davala joj je neobian izgled, a kad je ispruila ruke iz odjee, opazih da je henom obojila ne samo nokte, ve odmah cijele ruke.

Hvala ti, sunce Derida polaskao sam joj. Ako mi obea da e veil ostati mirno sjediti, nee ga zadesiti nikakvo zlo.

Ostat e sjediti. Obeajem ti. Neka onda zahvali tvojoj ljupkosti da ga nisam zdrobio kao indir u tijesku.

Tvoj glas je slian zvuku frule, oko ti blista kao sunce, a stas ti je kao u eherezade. Samo tebi prinosim rtvu ostavljajui ga na ivotu.

Skinuo sam ruku s namjesnikove ije. On se uspravi, olakano zastenje, ali posluno ostane sjedei. Ajia me pomno odmjeri od glave do pete, a zatim me prijazno upita:

Tko si ti? Ja sam Kara Ben Nemzi, stranac ija se domovina nalazi daleko s one strane

mora.

Jesu li vae ene lijepe? Lijepe su, ali ipak nisu ravne enama sa ot el Kebira.

Ajia se zadovoljno nasmijei. Vidjelo se da sam stekao njezinu sklonost. Ve sam mnogo puta ula da su Nemzi mudri, silno hrabri i veoma uljudni

ljudi odluno e ona. Dobro nam doao! Reci mi zato si svezao toga ovjeka? Zato nai vojnici bjee pred tobom i zato si htio ubiti monoga namjesnika?

Ovoga sam ovjeka svezao, jer je ubojica. Vai vojnici su se razbjeali preda mnom, jer su vidjeli da bi ih ja sve pobijedio. A veila sam zgrabio jer me je htio dati batinati, pa me moda ak i osuditi na smrt, ne dajui mi prilike za pravedan postupak.

Do pravde e doi! Upravo mi se nametalo uvjerenje da papua na Istoku ima istu takvu arobnu

mo kao i na Zapadu. Veil opazi da mu je ugled ugroen i pokua da ga ponovo uspostavi.

Ja sam pravedan sudac pa u. . . Sen sus utjet e! zapovjedi mu ona. Zna da poznam toga ovjeka

koji se naziva Abu en Nasr, Otac pobjede. Bolje bi bilo da se zove Abu el jalan, Otac

lai. On je kriv to su te poslali u Alir upravo kad si imao postati mulasimom. On je bio kriv da si zatim doao u Tunis i da su te zakopali ovdje u ovoj samoi. Kad god bi doao k tebi, morao si neto uiniti to ti je nakodilo. Mrzim ga i nemam nita protiv toga da ga ovaj stranac ubije.

Abu en Nasra ne moe nitko ubiti. On stoji u padiahovoj sjeni. Zavei! On stoji u padiahovoj sjeni, ali ovaj stranac stoji u

namjesnikoviinoj sjeni, u mojoj sjeni. uje li? A tko stoji u mojoj sjeni toga ne moe unititi tvoja estina. Ustaj, i poi za mnom.

Veil ustane. Ona se okrenu da poe, a a on se maknu da joj se prikljui. To meutim nikako nisam htio.

Stoj! zapovjedih ponovo ga zgrabivi za iju. Ti e ostati ovdje! Ajia se okrene. Nisi li rekao da e ga pustiti na slobodu? upita ona. Jesam, ali samo uz uvjet da ostane na svom mjestu. Pa ne moe vjeno sjediti ovdje. Ima pravo, ruo od Kbilija, ali svakako moe bar dotle ostati ovdje dok moja

stvar ne bude rijeena. Ona je ve rijeena. Kako to? Nisam li ti rekla da si nam dobro doao? To je tano. Ti si dakle na gost, pa moe sa svojim pratiocima stanovati kod nas dokle

god ti se prohtije.

A Abu en Nasr, koga si nazvala Abu el jalan? On ostaje tvoj, pa moe s njime raditi to god hoe. Je li to istina, veile? Turin je oklijevao da odgovori, ali ga je na to prisilio strogi pogled njegove

gospodarice.

Jeste odvrati.

Zaklinje li mi se? Zaklinjem se. Alahom i njegovim prorokom? Moram li? upita on ruu od Kbilija. Mora! odluno e Ajia. Onda se zaklinjem Alahom i prorokom. Smije li sad poi sa mnom? upita ona. Smije odgovorih. Ti doi za nama pa e s nama jesti bravetine s kuskusom. Ima li kakvo sigurno mjesto gdje bih ovoga Abu en Nasra mogao zatvoriti?

upitah gospodaricu. Nemam. Vei ga za stablo one palme, tamo uza zid. Nee ti pobjei, jer u

zapovjediti da ga nae ete uvaju. Ja u ga sam uvati odgovori Omar umjesto mene. Nee mi umai

nego e svojom smru platiti ivot moga oca. No e mi biti isto tako otar kao i oi. Od trenutka kad sam ga iznenadio nije ubojica progovorio ni rijei, ali oi su mu

se podmuklo i jezovito arile kad je morao za nama do palme uz koju smo ga svezali. Nisam mu namjeravao oduzeti ivot, ali on je bio izruen krvnoj osveti, a ja sam znao da nikakve molbe ne bi mogle nagovoriti Omara da ga pomiluje. Krv se plaa krvlju, kae Turin. Meni bi usprkos svemu bilo gotovo najmilije kada bi mu uspjelo da bez moga znanja pobjegne, premda on mene sigurno ne bi tedio da sam mu nesreom pao u ruke.

Ostavio sam dakle Hamd el Amazata pod Omarovim nadzorom pa sam s

Halefom otiao u selamluk. Ondje nas je ve ekao veil. Nipoto me nije primio ba najprijaznije.

Sjedi! pozove me. Prihvatio sam njegov poziv i sjeo tik pokraj njega, dok se Halef pozabavio

lulama koje su u meuvremenu bile pripremljene u kutu sobe. Zato si htio da vidi lice moje ene? zapoe on razgovor. Jer sam ja Franak, koji je navikao da uvijek vidi lice onoga s kim govori. Vi imate rune obiaje. Nae se ene pokrivaju, a vae doputaju da ih svatko

gleda. Nae ene nose haljine koje su gore dugake, a dolje kratke, a vae naprotiv imaju haljine koje su gore kratke a dolje dugake, ali takoer i takve koje su kratke i gore i dolje. Jeste li ikad vidjeli koju od naih ena kod vas? A vae djevojke dolaze k nama. Zato dolaze? Zbog radoznalosti. To je sramota!

Veile, je li to gostoprimstvo to ste mi ga obeali? Otkada je obiaj da se gosta doekuje uvredama? Ja ne trebam ni tvoje bravetine ni tvoga kuskusa, pa u se vratiti dolje u dvorite. Hajde sa mnom!

Oprosti mi, efendijo! Htio sam ti samo rei to sam mislio, ali nisam te htio uvrijediti.

Tko ne eli vrijeati ne smije uvijek govoriti sve ono to misli. Brbljav je ovjek slian razbijenom loncu koji nikome nije od koristi, jer ne moe nita da u sebi zadri.

Sjedi, efendijo zamoli on pa mi ispripovjedi gdje si susreo Abu en Nasra.

Opirno sam ga obavijestio o naoj pustolovini. Sasluao me je utke, ali sam na kraju po izrazu njegova lica opazio da mi ne vjeruje.

Ti dakle dri da je on ubio trgovca u Blidi? Drim. Ali ti nisi bio prisutan? Ja to zakljuujem. Samo Alah smije zakljuivati, jer je on sveznajui. Ljudske su misli kao slabi

jahai koje neposluni konj odnosi onamo kamo nisu htjele poi. Samo Alah smije zakljuivati, jer je sveznajui? O, veile, tvoj duh je umoran

od silne bravetine s kuskusom to si je pojeo. Upravo zato, jer je Alah sveznajui, ne mora on nita zakljuivati. Tko zakljuuje taj trai rezultat svojih zapaanja koji prije nije znao.

ujem da si alim, uenjak koji je pohaao brojne kole, jer se slui rijeima koje nitko ne moe razumjeti. Ti dakle vjeruje i to da je Abu en Nasr ubio onog ovjeka u Vadi Tarfaui?

Vjerujem. Jesi li bio prisutan? Nisam. Onda ti je to ubijeni ispripovjedio? Veile, ak i oni ovnovi koje si pojeo znali bi da mrtvac ne moe govoriti. Efendijo, sad si i ti bio neuljudan. Nisi dakle bio prisutan, a mrtvac ti to nije

mogao rei. Odakle onda zna da je Abu en Nasr ubojica? Naao sam njegov trag i pratio ga, a kad sam ga stigao, on mi je sam priznao

da je poinio umorstvo. To to si pronaao njegov trag, nipoto nije dokaz da je on ubojica, jer nitko

jo nije svojom tragom ubio ovjeka. Ne moe me smutiti niti to to ti je priznao umorstvo, jer je on aljivina pa se pokuao naaliti s tobom.

S umorstvom se nitko ne ali. Ali se ali s ovjekom, a to si ti. Zatim naposljetku vjeruje i to da je on

ustrijelio kabira Sadeka.

Vjerujem. Jesi li bio prisutan? Jesam. I vidio si svojim oima? Vidio sam vrlo jasno. I Hadi Halef Omar je svjedok. No, dobro, onda je Abu en Nasr ustrijelio Sadeka. Ali hoe li zbog toga

zaista rei da je ubojica? Dakako! Efendijo, neka Alah pojaa tvoje misli, jer e odmah uvidjeti da ovjek ne

smije stvarati zakljuke. Kako to?

Budui da si bio svjedok ina kad je Abu en Nasr ustrijelio vodia, ti zakljuuje da je on ubojica?

Svakako. Pa to je tano. To je krivo! A to onda ako je posrijedi krvna osveta. Zar u tvojoj zemlji

nema krvne osvete?

Nema. Onda ti kaem da krvni osvetnik nipoto nije ubojica. Nijedan ga sudac nee

osuditi. Samo roaci ubijenoga imaju pravo da ga progone. Ali Sadek nije uvrijedio tvoga gosta. Onda ga je sigurno uvrijedilo pleme kojemu Sadek pripada. Ni ono ga nije uvrijedilo, veile. Taj Abu en Nasr koji se zapravo zove Hamd

el Amazat, a prije je vjerojatno nosio kakvo armenske ime, ustrijelio je vodia Sadeka. Njegov sin Omar je ovdje i taj Omar ima dakle, kako si maloas sam objasnio, pravo da ubojici oduzme ivot. Uredi dakle tu stvar s Omarom, ali se pobrini za to da me taj Otac pobjede nikad vie ne sretne, jer u inae ja s njime obraunati. Uostalom, vrati mi najprije moju putnicu. Bit e mi jo potrebna.

Efendijo, sad je tvoj govor pun mudrosti. Evo ti tvoje isprave. Odmah u se porazgovoriti s Omarom i rei mu da se odrekne osvete protiv Abu en Nasra. Ti si pak moj gost dokle god ti se svia.

Ustao je i izaao u dvorite. Unaprijed sam znao da e sve njegovo nastojanje kod Omara biti uzaludno. I zaista, namjesnik se nakon nekog vremena vrati namrten pa ostade utljiv i onda kad je u sobu uneseno janje peeno na ranju to su ga priredili ljupki, henom premazani, prsti rue od Kbilija. Halef i ja se hrabro latismo jela. Upravo mi je veil rekao da e Omaru iznijeti ruak u dvorite jer ga nije uspio nagovoriti da se udalji od svoga zarobljenika, kad najednom odjeknu vani glasan krik. Osluhnuh, a krik

se ponovi.

Bre, efendijo! Upomo! To je bilo upueno meni. Skoio sam na noge i jurnuo u dvorite. Omar je leao

na zemlja borei se s trojicom vojnika, a zarobljenika nije nigdje bilo. Na izlazu koji je vodio na ulicu stajao je crnac i zlurado mi se cerio.

Pobjegao je, sida eno ga gdje jae! U tri koraka izletjeh iz dvorita i ugledah Abu en Nasra upravo u asu kad je

iezao izmeu palmi. Jahao je na brzoj devi koja je odmicala dugakim koracima. Odmah mi je bilo sve jasno. Veil nije imao uspjeha u dvoritu, ali je ipak htio spasiti Abu en Nasra. Zapovjedio je dakle crncu da pripremi devu, a vojnicima je dao nalog da

zadre Omara i da prereu uhapenikove spone. Jedanaest hrabrih junaka usudilo se napasti jednoga i pothvat im je uspio. .

Uostalom, taj je uspjeh bio skupo plaen. Omar se posluio svojim noem i kad sam raspleo klupko to su ga nainili borci, opazih da nekolicina od njih krvari.

Pobjegao je, efendijo! zastenje mladi vodi od bijesa i napora. Vidio sam! Kamo? Onamo!

Pokazao sam rukom u odreeni pravac. Kazni ti ove ljude ovdje, efendijo, a ja u pouriti za bjeguncem. Sjedio je na jahaoj devi! upozorih ga. Ipak u ga stii. Nema deve. Efendijo, imam ovdje prijatelje koji e mi dati dobru devu, datulja i mjeinu s

vodom. Prije nego to ubojica moga oca iezne na rubu obzorja, bit u mu na tragu. Ti e pak pronai moj trag ako bi htio da poe za mnom.

Omar Ben Sadek odjuri.

Halef je sve to vidio i pomogao mi je da oslobodim Omara iz ruku vojnika. Sav

se zaario od srdbe. Zato ste oslobodili toga ovjeka, vi pasji sinovi, vi miji i takorski skoti. . . Bijesni bi Halef sigurno nastavio svoju kaznenu propovijed da se nije pojavila

veilova ena. Na licu je opet nosila gustu koprenu. to se dogodilo? upita me. Tvoji ljudi napali su moga vodia . . . Nitkovi, lopovi! viknu Ajia lupivi nogom i mahnuvi crvenim akama. . . . i oslobodili su zarobljenika . . . . . . vucibatine, varalice! ljutito nastavi rua od Kbilija. inilo se kao da ih

kani napasti.

. . . na veilovu zapovijed dodadoh. Veilovu? Taj crv, taj neposluni beskorisni tvrdoglavac! Osjetit e on moju

ruku, osjetit e je odmah, ovoga asa! Ajia se okrene i sva gnjevna odvesla u selamluk. O sretna vladavino papue, ezlo ti je jednako na sjeveru kao i na jugu, na

istoku kao i na zapadu.

Na Halefovu se licu razabiralo veliko zadovoljstvo.

On je veil, a ona je veilovica dobaci on i za nas je bolje da budemo u sjeni namjesnikovice nego da imamo bujuruldu i da nas titi padiahova sjena. Hvala bogu to nisam tako sretan da budem veil ove namjesnikovice.

U RUKAMA IBRAHIMA MAMURA

BILO JE to u vrijeme kad je sunce punom snagom arilo zemlju u okolini Nila, tako da se ondje svatko koga nije ba suta potreba istjerala pod vedro nebo, povlaio pod zatitu krova i sklanjao se u mir i hladovinu.

I ja sam leao na mekom divanu unajmljenog stana, srkao izvrsnu kavu i uivao u mirisu divnog debelija koji se izvijao iz moje lule. Debeli zidovi nisu uope imali prozora na ulicu pa su spreavali egu da prodre u sobu, a porozne glinene posude kroz ije se stijenke isparivala voda iz Nila olakavale su disanje tako da nisam ni zapaao onu obiajenu podnevnu malaksalost ovdanjih ljudi.

Uto se izvana zau glas moga sluge Halef-age. Nekoga je grdio. Halef-aga? Da, moj mali vrijedni Halef postao je aga, plemi. Tko ga je

imenovao agom? Smijena li pitanja! A tko drugi nego on sam! Preko Tripolisa i Kufare stigli smo u Egipat. O naim doivljajima na tom dugakom putovanju ne moram govoriti, jer oni ne stoje ni u kakvoj unutarnjoj vezi s ostalim dogaajima ovoga puta. O njima u kasnije pripovijedati u posebnoj knjizi.

Usput smo posjetili i Kairo koji Egipani kratko nazivaju glavnim gradom ili, jo radije, el Kahira, pobjednica, odvezli smo se uz Nil koliko su mi to doputala moja ograniena sredstva, pa smo, naposljetku, unajmili u Kertasiju stan u kojemu bih se vrlo dobro osjeao da moj divan i svi ilimovi nisu bili veoma gusto naseljeni onim spretnim ivotinjicama koje umiju vrlo vjeto skakati i probadati ljudsku kou. Ne moram dakle dodati da moj kef, moj podnevni poinak, nije nipoto bio nesmetan.

Vani je dakle odjeknuo glas moga sluge i pratioca Halef-age i probudio me oda

sna.

to? Kako? Koga? Efendiju odgovora neki bojaljiva glas. Ti dakle eli smetati efendiju, velikog gospodina i majstora? Moram govoriti s njime. to? Mora? I to sada dok on dri kef? Da ti nije avo Alah me zatitio od

njega napunio glavu nilskim muljem pa ne moe da shvati to znai efendija, heim, ovjek koga je prorok nahranio mudrou, tako da umije sve, pa ak i oivjeti mrtvace, samo ako mu reknu od ega su umrli!

Ah, moram priznati da se moj Halef ovdje u Egiptu veoma, veoma izmijenilo.

Sad je bio vanredno ponosan, beskrajno grub i neizljeivo hvalisav, a to u onim krajevima vrlo mnogo znai.

Na Istoku smatraju svakog Nijemca velikim vrtljarom, a svakog stranca dobrim

strijelcem ili glasovitim lijenikom. Na nesreu mi je u Kairu pala u ruke neka stara, svega jo napola puna homeopatska ljekarna Willmara Schwabea. Tu i tamo sam strancima i znancima davao po pet zrnaca u tridesetostrukom razrjeenju, za vrijeme plovidbe po Nilu dao sam svojiim brodarima kao lijek protiv svih moguih umiljenih bolesti na vrhu noa mlijenoga sladora, pa sam se upravo neizmjernom brzinom

proslavio kao lijenik koji stoji u vezi s avlom, jer sa tri zrnca prosa umije oivjeti mrtve.

Taj je glas u glavi moga Halefa izazvao neki blagi oblik bolesne umiljenosti, no to ga na sreu nije spreavalo da mi bude najvjerniji i najpaljiviji sluga. Iz svega to sam rekao proizlazi da je upravo on sam najvie pridonio irenju moje slave. Zapao je u sramotnu opainu baruna Munehhausena a usput bi pokuavao da se proslavi i pokojom klasinom grubou.

Tako je, meu ostalim, od one svoje neznatne plae kupio bi od koe nilskog konja pa ga je stalno nosio uza se. On je ve otprije poznavao Egipat te je tvrdio da ondje ovjek ne moe izai na kraj bez bia. Bio je uvjeren da bi umije stvarati vea udesa od uljudnosti ili novca, a novca svakako nisam imao na pretek.

Neka bog odri tvoje rijei, sidi zauh opet glas pun molbe ali ja zaista moram pohoditi tvoga efendiju, velikog lijenika iz Frankistana, i govoriti s njime.

Sad ne moe. To je prijeko potrebno, jer me inae moj gospodar ne bi poslao ovamo. Tko je tvoj gospodar? Bogati i moni Ibrahim Mamur, kome neka Alah pokloni tisuu godina

ivota! Ibrahim Mamur? Tko je taj Ibrahim Mamur i kako mu se zvao otac? Tko je

bio otac njegovoga oca i tko je bio otac oevoga oca? Gdje je roen i gdje su ivjeli oni kojima zahvaljuje svoje ime?

To ne znam, sidi, ali je on moan gospodin kako to kae ve i njegovo ime. Njegovo ime? Kako to misli? Ibrahim Mamur. Mamu