Embed Size (px)
Citation preview
UVOD
Osnovna karakteristika klasičnog mišljenja je retrospektivnost i
tradicionalizam, tj. okrenutost prema prošlosti odnosno neraskidiva
vezanost za Tradiciju. Zašto? Zato što jedino čovjek, kao kruna božanskog
stvaranja, bivstvuje u Tradiciji i Predaji s kojom stoji u egzistencijalnoj
povezanosti.
RANI KELAM – M. Abdel Haleem
JEZIČKO ZNAČENJE
Kelam je naziv za one znanosti islama koje se oslovljavaju kao
spekulativna teologija. Doslovno, kelam znači govor, razgovor ili riječ
(jetekellem fihi). Prenosi se da je Poslanik, a.s., naišao na grupu koja je
razgovarala o predodređenju (jetekellemune fil-qaderi). Nasuprot riječi
tekelleme fihi stoji riječ sekete 'an (ne govoriti o toj stvari ili temi).
Imam Malik je rekao: „Čuvajte se uvođenja novih stvari, onih koje govore
(jetekellemun fihi) o Božijim imenima i atributima, a ne šute o (jeskutune)
o stvarima o kojima su Poslanikovi, a.s., ashabi i njegovi sljedbenici
šutjeli.“
Zapadni učenjaci ukazuju na neislamsko porijeklo pojma kelam i kažu da je
on izveden iz grčkog pojma dialeksis ili iz pojma logos, ali nijedan od tih
argumenata nije uvjerljiv. Pojam kelam u islamskoj kulturi prethodi i koristi
se prije kontakta sa kršćanskim, grčkim ili sirijskim izvorima.
Taftazani navodi tri razloga zbog kojih je Kelam dobio taj naziv:
1. tradicionalno su se rasprave o nekim problemima oslovljavale sa el-
kelam fi haza ve keza;
2. najpoznatiji problem oko kojeg su se vodile mnogobrojne rasprave je bio
kelamullah (pitanje Božijeg govora);
3. znanost Kelama izgrađuje kod osobe moć razgovora i osposobljava ga
za vođenje diskusije.
DEFINICIJE KELAMA
1
Ponuđene su različite definicije pojma kelam. Najranija je ona koju je
ponudio Ebu Hanife koji joj je dao naziv El-fikhul-ekber i rekao: „Fikh u
usuli-dinu bolji je nego fikh u furu'ul-ahkamu. Ono što se odnosi na
vjerovanje naziva se el-fikhul-ekber, a ono što se odnosi na praksu,
jednostavno, fikh.“
Farabi definira Kelam kao „znanost koja omogućava nekoj osobi da
zadobije pobjedu određenih stavova i djela, a koja odobrova Vjerozakon,
ali isto tako i osporavanje svega što tom Vjerozakonu proturiječi.“
Bejdavi definira Kelam kao znanost koja omogućava ustanovljenje
religijskih vjerovanja, navođenjem dokaza, a odbacivanjem sumnji.
Ibn Haldun definira Kelam kao znanost koja pribavlja sredstva da bi se
vjerske istine ili dogme dokazale putem racionalnih argumenata i da bi se
opovrgli novotari koji se udaljuju od učenja ranih muslimana i
muslimanskog pravovjerja.
Muhammed Abduhu Kelam definira kao znanost koja istražuje Bitak i
Božije Atribute, kao i negiranja koja su nužna u uspostavljanju odnosa s
njim. Također se bavi poslanicima i vjerodostojnošću njihove poruke.
NAZIVI ILMUL-KELAMA KROZ POVIJEST
1. Ilmul-fikhil-ekberi, ovo je jedan od najstarijih naziva, kojeg je dao Ebu
Hanife. Fikh je kur'anska riječ i ovo otkriva odnos između kelama i fikha.
El-ekber se odnosi na nadmoć principa vjere nad praktičnim aspektima
Šerijata.
2. Ilmul-kelam, također jedan od najstarijih naziva. Čini se da je ovaj naziv
najobičajeniji i najpostojaniji.
3. Ilmu usulid-din, naziv koji je utemeljen na podjeli religijskog znanja na
usul i furu'. Ovaj naziv koristili su Eš'ari i Bagdadi.
4. Ilmul-akaid, naziv iz IV stoljeća po Hidžri, pojavljuje se u djelima
Tahavija i Gazalija.
5. Ilmun-nazar vel-istidlal, ovaj naziv spomenuo je Taftazani.
6. Ilmut-tevhid ves-sifat, tako nazvana vjerovatno zbog važnosti jedinstva i
drugih Božijih atributa. I ovaj naziv je koristio Taftazani.
2
7. Ilmut-tevhid, ovaj naziv koristi Muhammed Abduhu u svom djelu
Risaletu-tevhid, jer je to najvažniji temelj islama.
FAZE RAZVOJA ILMUL-KELAMA
1. Početak (prvo i sami početak drugog stoljeća);
2. Bilježenje i nastajanje ranih škola kelama (od početka drugog do kraja
petog stoljeća);
3. Razvoj i miješanje sa filozofijom (od 6. do 9. stoljeća);
4. Nazadovanje i oponašanje (od 10. do kraja 12. stoljeća);
5. Suvremeni period (posljednja dva stoljeća).
U prvoj fazi rasprave su vođene samo u zasebnim pitanjima kelama, gdje
su se različitosti mišljenja pokazale kao tendencije koje će se tek kasnije
razviti u škole. U drugoj fazi nikle su raznolike škole kelama s razlikovnim
sadržajima.
FAKTORI NASTANKA ILMUL-KELAMA
Postoje vanjski i unutarnji faktori nastanka ilmul-kelama.
a) Vanjski faktori
Širenjem islamske države islam dolazi u dodir sa različitim kulturama i
narodima. Islam se širi u Iran, Sjevernu Afriku i Srednji Istok. U ovim
područjima muslimani se sreću sa judaizmom, kršćanstvom (arijanizam,
nestorijanizam i monofizizam), zoroastrijanizmom (vatropokolnici) itd. Svi
su oni preispitivali islamsko učenje i zahtijevali zadovoljavajuće odgovore
prije prihvatanja nove vjere. Temeljne vizije njihovih ranijih vjeroispovijesti
i kultura bile su isuviše ugrađene u njihovoj svijesti da bi ih islam izbrisao
preko noći – zato je bilo potrebno racionalnim putem predstaviti svu
puninu islama sadržanu u Objavi
b) Unutrašnji faktori
Najraniju fazu kelama, nesumnjivo, nalazimo u samome Kur'anu. Kelam u
svome tehničkom smislu podrazumijeva pružanje racionalnih dokaza kako
bi se ustanovili članci vjere. To je, ustvari, osnovna odlika načina kojim
Kur'an tretira teološka pitanja. U prvim objavljenim ajetima Allah, dž. š.,
govori o moći stvaranja, stupanj po stupanj, a zatim se navode različite
3
faze kroz koje prolazi embrij. O proživljenju se govori na mnogim mjestima
u Kur'anu. Stoga, Kušejri kaže da je za čuditi se onome koji tvrdi da nema
ilmul-kelama u Kur'anu, kada je broj ajeta koji tretiraju pravna pitanja
znatno manji u odnosu na broj ajeta koji se bave osnovama vjere. Razi
ističe da je u Kur'anu široko zastupljena rasprava o tevhidu, poslanstvu i
drugom svijetu. Kur'an raspravlja o stavovima nevjernika, pobija ih i
odgovora na njihove optužbe. Ibn Rušd kaže da je kompletan Kur'an poziv
na razmišljanje i izvlačenje pouka.
Dakle, Kur'an sadrži sve principe koji se odnose na Boga-svijet-čovjeka;
Kur'an govori o historijskim događajima i Kur'an poziva na nazar i tefkir.
Rasprava o vjerskim pitanjima javila se veoma rano u islamu. Poznat je
slučaj kada je Poslanik naišao pored grupe ashaba koji su raspravljali o
kaderu. U nekim slučajevima, mnogobošci su se pozivali na kader kako bi
opravdali svoje ponašanje.
Sam Poslanik je imao teološke rasprave sa nemuslimanima. Kao primjer
možemo navesti raspravu sa delegacijom iz Nedžrana. Naime, Poslanik je
od njih tražio da prihvate islam, pa kada su oni to odbili, Poslanik im je
rekao da ono što ih sprječava da postanu muslimani jeste njihova tvrdnja
da Bog ima sina, njihovo obožavanje križa i jedenje svinjskog mesa. Nakon
toga je raspravljao s njima o ovim činjenicama. Raprave o pitanjima poput
kadera, Božijih atributa, sudbine griješnika nastavljena su i u vrijeme
ashaba i tabina...
KELAM (TEOLOGIJA) – Ismail i Lamya el-Faruqi
RAĐANJE KELAMA (FRONTOVI)
Prva manifestacija islamske misli pojavila se izvan Arabije, i to na tri
fronta.
Prvi front je bio onaj pravni. Suočeni sa novim situacijama i novim
problemima, koje Poslanik nije objasnio, muslimani su bili prepušteni sami
sebi u rješavanju novih situacija, i davanju odgovora na novonastala
pitanja. Širenjem islama postavljala su se nova pitanja poput davanja
zemljišta pod zakup i sl. Sve je to stvaralo probleme budući da na takva
4
pitanja nije bilo odgovora u praksi prve generacije. Nove situacije su
iziskivale intelektualne napore u pronalažanju relevantnih islamskih
odgovora.
Drugi front predstavlja težnju muslimana za sistematizacijom vjerskih
principa i propisa uzrokovanu zauzetošću aktivnim stvaranjem historije, za
razliku od prvih generacija koji su bili upijeni u viziju objave. Objava je
rijetko sistematična ili je razrađena. Ona ne sadrži gotova rješenja za sve
situacije niti ih klasificira i smješta u poredak za sistematičnu primjenu.
Ona sadrži načela za sve oblasti ljudskog života i upravo su to muslimani u
ovom periodu nastojali sistematizirati.
Treći front predstavlja susret muslimana sa jevrejima, kršćanima,
sabejcima, koji su preispitivali islamsko učenje i zahtijevali zadovoljavajuće
odgovore prije prihvatanja nove vjere. Temeljne vizije njihovih ranijih
vjeroispovijesti i kultura bile su isuviše ugrađene u njihovoj svijesti da bi ih
islam izbrisao preko noći – zato je bilo potrebno racionalnim putem
predstaviti svu puninu islama sadržanu u Objavi.
RANE ŠKOLE KELAMA
Najpoznatije rane škole kelama su: kaderije, džebrije, sifatije, haridžije i
mu'tezile.
a) Kaderije
Ovu školu je osnovao Ma'bed bin Halid el-Džuheni. Dobili su ime po tome
što su smatrali da je čovjek sposoban za djelovanje i stoga je odgovoran za
svoja djela. Zagovoraju tri osnovna principa.
Kao prvo, čovjek je slobodan i sposoban i kao takav autor vlastitih djela,
bilo dobrih bilo loših i na Sudnjem danu će biti nagrađen ili kažnjen shodno
svojim djelima.
Drugo, velikog grešnika smatraju muslimanom bez obzira na njegov grijeh.
I treće, atributi koji se odnose na Boga kao što su ruka, vid i sluh, trebaju
biti shvaćeni u prenesenom značenju kako bi se očuvala božanska
transcendencija. Zbog toga, oni atribute shvataju kao oznaku za Boga
samoga.
b) Džebrije
5
Ovu školu je osnovao Džehm ibn Safvan zbog čega ih neki nazivaju
džehmijama. Ova škola je naučavala sljedeće principe.
Prvo, čovjek je determiniran božanskom moću u svojim djelima, uključujući
dobra djela i vrline ili bezvjerstvo i poroke.
Drugo, isto kao i kaderije božanske atribute su tumačili u prenesenom
značenju kako bi očuvali božansku transcendenciju. Također, poricali su
vječnost dženneta i džehennema smatrajući da je samo Allah vječan.
Treće, božanska transendencija isključuje mogućnost lijepe vizije (viđenje
Allaha, dž.š.), stoga su ajete koji govore o tome tumačili kao naznaku
Božije prisutnosti.
c) Sifatije
Ummet je u ovom periodu bio podijeljen u dvije grupacije (džebrije i
kaderije), tako je osnovana treća škola od strane Abdullah ibn Said el-
Kullabi, s ciljem da okupi one muslimane koji su smatrali da obje ove škole
pogrešno tumače vjeru. Oni su naučavali dva principa. Prvi princip je bio
potvrda božanskih atributa u njihovom poznatom arapskom značenju i
osuda bilo kakvog propitivanja njihove prirode. Poricali su da božanska
ruka ili oko može biti slično ljudskoj ruci ili oku. Drugo, po pitanju slobode
volje oni su smatrali da je čovjek determiniran od Boga u svemu što rade.
U tome su se slagali sa džebrijama.
d) Haridžije
Haridžije je grupacija koja je rezultirala sukobom između Alije i Muavije. To
su sljedbenici Alije koji su izašli (haredžu) iz njegovog tabora nakon što je
pristao na arbitražu sa Muavijom. Na teološkom planu, oni su grešnika
smatrali kafirom protiv koga se obavezno boriti. Po njima, iman uključuje
riječi i djela, iman je neodvojiv od djela. Imam po njima mora postojati i
pridaju mu veliku pažnju, imam po njima mora biti u svemu najbolji, i sama
funkcija imama nije ograničena na određeno pleme.
O OPRAVDANOSTI ILMUL-KELAMA
Djelo „O opravdnosti ilmul-kelama“, Ebul-Hasan el-Eš'ari
6
الرسالة في استحسان الخوض في علم الكالم
Preveo profesor doktor Adnan Silajdžić.
Djelo „Risaletu-tevhid“ napisao je Muhammed Abduhu, a djelo je preveo
Muharem Omerdić.
MU'TEZILIZAM – M. M. Sharif
Nakon razdoblja ashaba javilo se mutezilijsko vjerovanje. Mu'teziliti su bili
krajnji racionalisti. Oni su vjerovali da sudija za sve što je objavljeno treba
da bude um. Hasan el-Basri držao je predavanje svojim učenicima u
džamiji, pa mu postavljeno pitanje o statusu počinioca teškog grijeha. U
tom periodu postojala je grupa koja je počinioca velikog grijeha smatrala
nevjernikom kao i grupa koja ga je smatrala vjernikom. Hasan el-Basri je
taman htio da odgovori na ovo pitanje, kada se diže njegov učenik, Vasil
ibn Ata, i reče: „Počinilac teških grijeha nije pravi nevjernik, niti savršeni
vjernik. On zauzima srednje mjesto izmešu nevjere i vjere. (Menzil bejnel-
menziletejni)“ Imam ga ošinu kratkim pogledom i reče: „Odvojio se od nas.
(I'tezele 'anna)“ Od tog dana su Vasil i njegovi učenici nazvani
mu'tezilama, separatisti.
Mu'tezile svoje vjerovanje temelje na pet principa.
7
1. Tevhid – jedinstvo Božije. U odnosu na nemuslimane ovim principom su
nastojali istaknuti egzistenciju, posebnost i transcendenciju Boga. Među
muslimanima ideja mutezilijskog tevhida je zahtijevala da božanski atributi
budu osporeni. Oni smatraju da je njihov tevhid najčistiji i sebe nazivaju
ehlut-tevhid vel-adl. Mutezilije negiraju vječnost Božijih atributa. Po njima
atributi nisu nešto što je izvan Božije biti i oni su identični Božijoj biti.
Vječnost Božijih atributa bi vodila u te'addud. Negiranje Božijih atributa
pravdaju time da to ne znači da Bog ne zna, ne vidi itd., već Bog zna po
Svojoj biti i suštini. To negiranje je dovelo do negiranja Božijeg govora i oni
kažu da je Kur'an stvoren. Za njih, Kur'an je ostvarenje Božijeg nauma
kojeg je Bog imao za čovjeka i to ne može biti dio Boga. Što se tiče viđenja
Allaha, oni to negiraju. Smatraju da Bog ne može biti obuhvaćen okom čak
ni u džennetu, jer jedino materijalna tijela mogu biti viđena. Zbog toga
kur'anski ajet koji potvrđuje viziju Boga tumače u smislu božanske
prisutnosti.
2. Adl – načelo pravde. Ovo načelo je bilo naglašeno protiv onih muslimana
koji su bili deterministi. Mutezile su smatrali slobodu osnovom čitavog
fenomena religije. Mutezile kažu da je Bog pravedan, a iz njegove
pravednosti proizilazi čovjekova sloboda. Ljudi će biti pitani zato što su
slobodni, jer odgovornost bez slobode nema smisla. Nepravedno je da Bog
pozove na odgovornost onaga ko nije slobodan. Iz čovjekove slobode
proizilazi da je on autor svojih djela. Isto tako je nepravedno otpremiti u
džehennem one koji su živjeli prije Objave, i one do kojih ona nije stigla.
Oni smatraju da je Bog bio obavezan slati poslanike, zbog Svoje
pravednosti, jer u tom slučaju ljudi nemaju opravdanje za eventualno
nevjerovanje.
3. El-va'du vel-ve'id – obećanje nagradom i prijetnja. Nagrada i kazna su
smatrane nužnim ako je Bog u potpunosti pravedan. Ako bi rezultat svih
ljudskih djela bio oproštaj i džennet ili kazna i džehennem, princip
Božanske pravde bi bio ozbiljno narušen. Insistirajući na Božanskoj
pravednosti izostavili su Božiju milost. Pogriješili su zbog toga što za Boga
vezuju riječ „mora“ (ako je čovjek vjernik, Bog ga mora nagraditi). Ovo je
dovelo do negiranja šefa'ata.
8
4. El-menziletu bejnel-menziletejni – stanje između spasenja i prokletstva.
Bilo je nužno uvesti posrednu poziciju između spasenja i prokletstva, za
onu kategoriju vjernika koji su počinili težak grijeh. Ovaj aksiom je takvu
osobu stavljao u poseban položaj u odnosu na dvije vrste ekstremizma:
haridžija koji grješnika smatraju kafirom, i murdžija koji ga smatraju
spašenim. Božanska pravednost ne dozovoljava potpuni oproštaj (kako
smatraju murdžije) niti potpunu kaznu (haridžije).
5. El-emr bil-ma'ruf ven-nehj 'anil-munker – naređivanje dobra i odvraćanje
od zla. Ovo je kur'anski princip kojeg su mutezile uvrstile u svoje
vjerovanje i učinili ga obaveznim. Svako je dužan da poziva na dobro i
odvraća od zla.
Ovih pet aksioma bili su osnov za mutezilijsko učenje. Suprostavljanje ili
nijekanje bilo kojeg od njih je izvodilo dotičnog iz njihovog reda.
ŠKOLE MUTEZILIZMA
Ova tradicija koju je započeo Vasil ibn 'Ata se podijelila u dvije škole, onu u
Basri (Ibrahim Nezzam, Ebu Hudejl el-Allaf, el-Džubai) i Bagdadu (osnivač
Bišr ibn Mu'temer).
VASIL IBN 'ATA
Rođen u Medini, a odrastao u Basri. Prije nego što je postao mu'tezilit živio
je u društvu sa imamom Hasanom el-Basrijem. Najznačajnija djela su mu
Kitabul-menzili bejnel-menziletejni, Kitabul-futija i Kitabut-tevhid. Njegova
učenja sastojala su se u sljedećem:
1. poricanje Božijih atributa. Vasil ne priznaje da spoznaja, moć, znanje,
život pripadaju Božijoj esenciji. Prema njemu, ako se bilo koji atribut
prihvati kao vječan, bit će nužno mnoštvo.
2. čovjekovo posjedovanje slobodne volje. Po ovom pitanju Vasil se složio
sa kaderijama. S obzirom da je Bog pravedan, zlo i nepravda mu se ne
mogu pripisati kao atributi. Prema tome, dobro i zlo, vjerovanje i
nevjerovanje, pokornost i grijeh su djela samog čovjeka. Nemoguće je
čovjeku narediti nešto za što sam nije sposoban.
3. vjerovanje da onaj ko počini težak grijeh – niti je vjernik niti nevjernik.
Prema Vasilu, onaj ko počini veliki grijeh zauzima srednje mjesto izmežu
9
nagrade i kazne. Ko počini veliki grijeh ne može biti nazvan pravim
vjernikom iako takva osoba ipak vjeruje, ali isto tako se ne može smatrati
nevjernikom. Ako umre bez pokajanja vječno će biti u Paklu, ali ako je
osoba prava u svome vjerovanju kazna će biti umjerena.
EBU HUDEJL EL-ALLAF
Allaf ne prihvata stav da su Božiji atributi odvojeni od Njegove esencije u
bilo kom pogledu. On je osjećao opasnost da čineći tako atributi kao
esencija mogu biti shvaćeni kao vječni.
IBRAHIM EN-NAZZAM
Jedna od teorija koju je zagovarao En-Nazzam je bila teorija latencije i
manifestacije (kumun ve buruz). Prema en-Nazzamu kreaciju treba
smatrati jedinstvenim Božijim aktom po kome sve stvari nastaju
istovremeno i ostaju u stanju latentnosti (kumun). Iz njihovog prvog stanja
latentnosti razvile su se tokom vremena sve postojeće stvari: minerali,
biljke, životinje... To podrazumijeva da je cjelokupno čovječanstvo bilo
potencijalno u Ademu. Sve stvari nastaju u isto vrijeme, ali ostaju skrivene
sve dok ne dođe vrijeme da postanu djelatne. Kada ono dođe one prelaze
iz stanja latentnosti u stanje manifestacije. Ova doktrina izravno je
suprotna eš'arijskom gledištu da Bog stvara u svim momentima vremena.
MU'AMMER
U velikoj mjeri njegove ideje su se podudarale sa idejama drugih
mutezilita. Kao i sve ostale mu'tezile, i on je smatrao da ako vjerujemo u
Božije atribute, Božija esencija će postati mnoštvena, i zbog toga poriče
sve atribute. Bog je transcedentan pa šta god da kažemo o Njemu, mi Ga
ograničavamo. Zbog toga mi ne možemo Njemu pripisati ljepotu, dobrotu
itd. Smatra da je Bog tvorac supstancije a ne akcidencije. Bog stvara
materiju i sebe udaljava daleko od nje. Poslije toga, Njega se ne tiče
promjene do kojih dolazi u materiji.
EL-DŽUBAI
10
Bio je pripadnik kasnih mutezila. Bio je učitelj Ebul-Hasana el-Eš'arija. Po
el-Džubaiju Božiji govor je sačinjen od glasova i zvukova, stoga je Božiji
govor stvoren, a ne vječan. Kao i druge mutezile on poriče fizičko viđenje
Boga na drugom svijetu. Slaže se sa ostalim mutezilama u racionalnoj
spoznaji dobra i zla, sudbini ona ko čini teški grijeh itd.
MUTEZILIJISKA KOSMOLOGIJA
Svi muslimanski klasični učitelji prihvatili su načelo stvorenosti svijeta iz
„ništa“ (el-halq minel-adem – creatio ex nihilo).
1. Kontraverze oko pojma Ne-bitak (ma'dum)
Mutezilijski učitelji su smatrali da se stvaranje dešava iz predbivstvujuće
stvari. Postavilo se pitanje da li je Ne-bitak ništa ili pak nešto što makar
ima neku izvanvremensku pozitivnu zbiljnost o kojoj je moguće imati
spoznaju i mišljenje. Ibn Hazma kaže da svi muteziliti izuzev Hašima bin
Amra vjeruju da je Ne-bitak ipak nešto. Svoju teoriju o neusporedivosti
svijeta s Bogom mutezilije će pokušati artikulirati kroz kategoriju ma'dum.
Dakle, po mu'tezilama to ništa iz čega je Bog stvorio sve stvari (minel-
adam) je ipak nešto, neka tvar iz koje je kasnije nastao cijeli svijet. Stoga
oni stvaranje iz ništa tumače i razumijevaju kao stvaranje iz tvari koja je
već postojala (el-halk min la šejin).
Nasuprot mu'tezila, zvanični teološki stav po pitanju stvaranja iz ništa je el
halk la min šejin – stvaranje iz ništa. To je tradicionalni pojam za puko
ništa, iz kojeg je Bog svojom Voljom stvorio cijeli svijet.
2. Šta je Ne-bitak
Eš-Šeham je bio prvi koji je uveo ideju Ne-bitka i po njemu to je stvar,
esencija koja ima sve odlike koje imaju i bića u stanju bivstvovanja. Drugi
muteziliti i pored toga što podržavaju ovu ideju insistiraju na „načelu
mogućnosti“ (imkan), supstancije da iz stanja Ne-bitka pređe u stanje
bitka. Bagdadska (Ebul-Hudejl, El-Ka'bi) mutezilijska škola Ne-bitak definira
kao mogućnost jedne stvari da uđe u postojanje. Tek stvaranjem svijeta
Bog tim bićima, odnosno esencijama, koje kao takve već imaju svoje
temeljne karakteristike, tj. rod, vrstu itd., daje svojstvo postojanja.
3. Prelaz esencije iz stanja nezbiljnosti u stanje zbiljnosti
11
Bog ne stvara rodove i vrste kao takve činom stvaranja, On im pridodaje
kvalitet postojanja. Unutar takve kosmologije, Bog je stvoritelj (muhdis)
samo u smislu izvođenja bića iz nepostojanja. Drugim riječima, On ih ne
stvara, On samo biva uzrokom njihovog prelaza iz bitka impotentia u bitak
in actu. To je u sličnosti sa Nazzamovim učenjem o kumunu i buruzu.
4. Odlike Ne-bitka
Mutezile su nastojale odrediti temeljne karakteristike esencije u stanju
Nebivstvovanja. Po tom pitanju podijelili su se u dvije grupe. Ka'bi i drugi
smatraju da je ono ništa (ma'dum) lišeno svakog akcidenta. Veći broj
mutezila smatra da ono ništa ima svoje akcidente koje kao takvo posjeduje
stanje egzistencije. Postoje dvije vrste atributa Ne-bitka, atributi koji se
odnose samo na akcidenciju i koji se odnose samo na esenciju.
5. Mutezilijski realizam i božansko znanje
Definirajući božansko znanje shodno njihovom odbacivanju supstantivnih
božanskih atributa, mu'tezile zaključuju kako je božansko znanje vječno,
ali i da je objekat Njegovog znanja također vječan. Oni naučavaju da ne
postoji nikakva sličnost između esencije svijeta i božanske esencije. U
svojoj vječnoj božanskoj spoznaji Bog isključivo zna supstancije ali ne i
akcidencije jer njih zna tek kad se pojave.
EŠ'ARIZAM
ŽIVOT
Ebu Hasan el-Eš'ari je rođen 873. godine u Basri. Potiče iz ugledne arapske
porodice. Živio je u svijetu punom intelektualnih previranja. Studirao je
islamsko pravo i filozofiju. Bio je pripadnik šafijske pravne škole.
Najznačajniji dio njegovog obrazovanja bio je studij mutezilijske teologije.
Jedne večeri je klanjao dva rekata i usnio Poslanika, a.s., koji mu je naredio
da se stavi u zaštitu njegovog sunneta. Zatim je opet sanjao Poslanika koji
ga je pitao šta je učinio od onoga što mu je naređeno, pa je odgovorio da
je napustio kelam i da se samo predao Kur'anu i sunnetu. U trećem snu
mu je Poslanik, a.s., naredio da ne napušta kelam kao metodu racionalnog
zaključivanja već da se stavi u odbranu sunneta. Po drugima, Eš'ari je
predstavljao svoga učitelja (El-Džubai) u nekim raspravama. Bio je poražen
12
snagom argumenata svojih oponenata, i to je bio razlog zašto je u 40.
godini života napustio mutezilije i počeo u džamiji u Basri podučavati njima
suprostavljena gledišta. Razlozi neslaganja sa mutezilijama su:
- poricanje božanskih atributa. Eš'ari je smatrao da atributi nisu ni Bog, ali
ni nešto različito od Njega (subjekat i predikat ne mogu biti u potpunosti
isti kao što ne mogu ni Bog ni Njegovi atributi). Atributi su zaista atributi
Boga obzirom da je On opisao sebe pomoću njih.
- Eš'ari se složio da su riječi, zvuci i njihove semantičke asocijacije
stvoreni. Međutim, ovo nije Kur'an nego samo njegov empirijski supstrat.
Kur'an je božanski, osobni govor, on je vječan jer je božanski i kao Bog,
nije stvoren.
- mutezilije su bile u zabludi negirajući lijepu viziju u džennetu. Viđenje
Allaha na ahiretu su usporedili sa viđenjem Allaha na Zemlji. Ali džennet
pripada transcendentnom području gdje ne važe zakoni prirode.
Time Eš'ari definitivno napušta redove mutezilijskog učenja i pristaje uz
učenje sljedbenika hadisa i sunneta, posvetivši ostatak svog života odbrani
njihovih doktrina i osporavanju mutezilijskog učenja. Umro je 935. godine
u Bagdadu.
DJELA
1. Meqalatul-islamijjin ve ihtilaful-musallin (rasprave o muslimanskim
doktrinama);
2. Mes'ela fil-iman (raspravlja o pitanjima naravi i sadržaja islamske vjere,
statusu vjernika grešnika, odnosu vjerovanja i nevjerovanja);
3. Risala ila ehli Sedžr bi babil-ebvab (namijenjeno jednom plemenu. U
prvom dijelu ukazuje na dokaze Božije opstojnosti, a u drugom dijelu
ukazuje na osnovna načela islama);
4. El-luma fir-reddi 'ala ehli zejgi vel-bid'a (riječ je o djelu koje u formi
objekcija i odgovora na učenje kaderija i mutezila dokazuje ispravnost
ehlisunnetskog učenja);
5. Kitabul-ibana 'an usulid-dijana (objašnjenje osnova vjere);
6. Risala fi istihsanil-havdi fi 'ilmil-kelam (djelo o opravdanosti bavljenja
ilmul-kelamom).
13
EŠ'ARIJEVA KOSMOLOGIJA
Eš'arijeva kosmologija gotovo u cjelosti prodahnuta je kosmologijom
njegovih učitelja El-Džubaija i Bel-Hudejla. Kosmos ili univerzum sačinjen je
od supstancija (dževahir) i akcidencija (e'arad).
Supstancija je podloga akcidencija. Eš'ari će supstanciju definirati kao ono
što prima ili nosi samo jednu boju i jedno kretanje, i supstancija ne može
postojati bez akcidencije. Supstancija ne može postojati bez njoj
odgovarajućeg mjesta (mekan). S tim u vezi Eš'ari postavlja princip da
dvije supstancije ili dva tijela ne mogu istodobno postojati na istom
mjestu. Za njega mjesto nije apstraktni pojam, to je ono što predstavlja
podlogu na kojoj se nalazi određena stvar. Za razliku od Džubija koji
mjesto definira kao ono što tijelo podupire, odnosno sprečava njegovo
daljnje padanje. Dakle, atom ili tijelo mogu postojati bez mjesta. Istina,
prema Eš'ariju svako tijelo nužno mora biti smješteno na nekoj podlozi, ali
ta podloga ne podrazumijeva nužno advekatno mjesto.
Eš'ari zasniva svoje temeljno okazionalističko načelo da je Bog jedini i
isključivi činitelj (agens), odnosno načelo prema kojem se odbacuje svaki
nauk koji govori o bilo kakvim posrednicima u božanskom stvaralačkom
aktu. Prema njemu, supstancije nisu ništa drugo doli dijelovi tijela i među
njima nema nikakve razlike. Razlike postoje samo među akcidencijama.
EŠ'ARIJEVO UČENJE O ATRIBUTIMA
Eš'ari kao izmiritelj dvaju ekstremnih gledišta (hanbelijskog i
mutezilijskog), u središtu svojega filozofsko-teološkog učenja smješta
problem božanskih atributa. Pored supstantivnih atributa, Eš'ari vjeruje i u
postojanje stvarnih antropomorfnih atributa kao što su Božije lice, oči,
ruke. Po pitanju atributa, Eš'ari je razvio svoju teoriju derivacije
(postojanja atributa u formi participa aktivnog, imena, i participa
supstantiva, atributa), teoriju o vječnosti atributa te teoriju o naravi
atributa i njihova odnosa prema Božijem biću.
Eš'ari hoće kazati da svako Božije ime izraženo u Kur'anu u formi participa
aktivnog podrazumijeva odgovarajući supstantivni atribut (Bog je Qadir
14
zahvaljući moći koja u Njemu prebiva, Znalac zahvaljući znanju koje u
njemu postoji).
Za razliku od mutezila Eš'ari smatra da su Božiji atributi vječni. A oni nisu
identični sa Božijom esencijom, niti su odvojeni od nje (la hije huve ve la
gajruhu). U odgovoru na mutezilijsko shvaćanje atributa kao nečeg što je
identično Božijoj biti, Eš'ari kaže: „Ako Bog Zna na temelju svoje biti (po
Sebi), a znanje je ono na temelju ili po čemu se nešto zna, onda se logički
zaključuje da će Njegova esencija biti znanje. A zbog čega Bog ne može
biti Znanje? Zbog toga što je nemoguće da znanje bude isto što i onaj koji
Zna i obrnuto, odnosno da se Bog ne identificira sa svojim atributima.
Božanske atribute Eš'ari je podijelio u dvije grupe.
a) Es-sifat es-selbije (negativni atributi)
To su atributi kojima se Bogu odriču negativnosti koje imaju stvorenja.
Npr. On nije sličan niti i jednoj stvari, ni tijelu, nije ni o čemu zavisan itd.
No, postaje također pozitivni atribut koji se mogu izraziti u negativnoj
formi. Npr. kada želimo afirmirati Božiju jednotu kažemo da On nema
druga. Međutim, i neki negativni atributi se mogu izraziti u pozitivnoj
formi. Npr. da Bog ne ovisi ni o čemu može se reći da je On sam sebi
dostatan.
b) Es-sifat el-vudžudijje (pozitivni ili egzistencijalni atributi)
To su atributi koji Bogu vječno pripadaju. Tih atributa ima sedam, i to:
život, znanje, moć, volja, slušanje, gledanje i govor. Zahvaljući navedenim
atiributima Bog je dostojan da Ga se imenuje kao onoga koji je Živ, Moćan,
onaj koji Zna. Na Njega se mogu primijeniti i druga imena kao što su
Postojeći (mevdžud), Vječni (kadim), itd.
Kada su u pitanju antropomorfni atributi, Eš'ari prihvata poznati hanbelijski
princip ili doktrinu, a to je da Bog ima dvije ruke, oči, lice itd., kako i sam
za sebe u Kur'anu kaže. Međutim, mi nismo u mogućnosti spoznati kako je
to moguće. Po ovom pitanju Eš'ari navodi kur'anske ajete i hadise koji to
potvrđuju. (A lice Gospodara tvoga, Veličanstvenog i Plemenitog, ostaje. –
Er-Rahman 26, 27)
15
Ovim se Eš'ari suprostavio mutezilama koji antropomorfne atribute tumače
metaforički, pa tako Božiju ruku tumače kao Božiju moć. Eš'ari smatra da
ruke Božije nisu ni metafora za Božije dobročinstvo, niti su pak udovi.
Dakle, po njemu su temeljne osobine božanskog bića: Bog je vječan, nije
sličan stvorenjima, On je Jedan i Jedinstven i nije tijelo.
RANOMUSLIMANSKE RASPRAVE O PITANJU SLOBODNE LJUDSKE VOLJE
Odgovorajući na pitanje da li je Bog doista jedini stvoritelj, u ranom
muslimanskom kelamu pojavit će se dva učenja.
a) učenje o predestinaciji, predstavnici ovog učenja smatraju da su sva
ljudska djela determinira od Boga. Čovjek nije kadar da bilo šta učini, jer
Bog ima apsolutnu moć nad svim stvarima. Predstavnici ovog učenja
poput Džehma ibn Safvana (džehmije) pozivaju se na neke hadise koji
govore o predodređenju (hadis o razgovora Musaa i Adema, a.s.). Prema
Safvanu čovjek je prisiljen da djeluje tako kako djeluje jer on ne posjeduje
ni moć ni volju niti pravo na vlastiti izbor. Čak su i čovjekova nagrada i
kazna predodređene.
b) učenje o slobodnoj čovjekovoj volji, predstavnici ovog učenja smatraju
da čovjek ima moć nad svojim djelima. Prvi koji je o tome govorio bio je
Ma'bed el-Džuheni (kaderije). Kasnije će Vasil ibn 'Ata obrazovati teoriju o
slobodnoj čovjekovoj volji. Po tom pitanju mutezile će formirati dvije
karakteristične teze. Jedna je već spomenuta načelo kumuna i buruza, a
druga predstavlja učenje koje se vraća na princip Božije pravednosti.
Naime, Allah zbog svoje pravednosti ljudima daje slobodnu volju, kako bi
bili odgovorni za svoja djela. U suprotnom, to bi odudaralo od načela adla.
I pored toga, mutezile nisu zastupali stav prema kojem su čovjekova djela
apsolutno nezavisna od Boga. Svoju moć i sposobnost čovjek duguje Bogu.
Suprotno mutezila i kaderijama, Eš'ari afirmira univerzalnost apsolutne
božanske volje. To u isto vrijeme ne znači podržavanje ideje džehmija o
apsolutnoj predestinaciji. S jedne strane, čovjek nema utjecaj na djela kao
što su kolanje krvi u venama, drhtanje tijela na niskim temperaturama,
dok s druge strane postoji i takvo kretanje koje zavisi od čovjekove volje
16
kao što je ustajanje, sjedenje, itd. Na ovoj vrsti kretanja Eš'ari obrazuje
svoju teoriju stjecanja.
TEORIJA STJECANJA (nezarijjetul-iktisab)
Eš'ari nije izmislio termin stjecanje (iktisab). Ovaj termin se u Kur'anu
upotrebljava 68 puta za označavanje materijalne dobiti, stjecanja nagrade
ili kazne na budućem svijetu. Nju su u teološki jezik prvi put uveli
mutezilijski učenjaci. Eš'ari je ovim učenjem htio pronaći rješenje između
dvaju suprostavljenih strana: džebrija (da je sve predodređeno) i mutezila
(da je čovjek potpuno slobodan). To će Eš'ari objediniti i formirati teoriju
čovjekovih djela stvorenih od strane Boga i stečenih sa strane čovjeka.
BOG JE STVORITELJ ČOVJEKOVIH DJELA. Da Bog stvara djela Eš'ari
argumentira dokazima izvedenim iz Kur'ana i racionalnim dokazima.
Ključni ajet jeste ajet iz sure Saffat gdje se kaže: „Allah stvara i vas i ono
što napravite.“ Mutezile odbijaju ovo tumačenje ajeta i kažu da je on
striktno vezan za Ibrahima, a.s., i kipove njegovog naroda. Filološkim
razlaganjem glagola korištenih u ovim ajetima, Eš'ari kaže da se ta'melune
u ovom ajetu ne odnosi na stvaranje idola kako smatraju mutezile, jer se
ne može reći da su ih ljudi stvorili – ljudi nisu stvorili drvo od kojeg su idoli
isklesani.
Postavilo se pitanje da li je Bog stvoritelj čovjekovih loših djela. Mutezile
smatraju da On ne stvara zlo povodeći se za principom „nije li onaj od
koga dolazi zlo gori od samo zla“. Eš'ari kaže da Bog stvara zlo,
nevjerovanje i nepravične postupke čovjeka, ali pri tome Ga se ne može
kvalificirati nekim ko je nepravičan i zao. On to stvara za drugog, a ne za
Sebe samoga. Zbog toga kažemo da je Bog pravičan (adil), kao što je i
velikodušan (mutefeddil).
Što se tiče racionalnih dokaza, za mutezilijski princip prema kojemu je
svaki akt nužno akt subjekta zbog toga što se događa po njegovoj volji,
Eš'ari kaže da željeno djelo nije uvijek, u biti, onakvo kakvog bi se htjelo.
Također, svako djelo zahtjeva djelatnika. Ako nešto može realno postojati
bez stvoritelja koji ga je stvorio, onda i djelo može postojati bez
proizvoditelja koji ga je proizveo. Budući da je takvo što nemoguće onda je
17
sasvim izvjesno da nešto može postojati samo ukoliko takvo što namjerava
proizvesti.
Jedno od pitanja koje se postavilo jeste da li je čovjek uzročnik promjena
koje nastaju njegovim djelovanjem. Mutezile kažu da se on ima smatrati
uzrokom takve promjene, i takav proces nazivaju tevlid i tewellud. S druge
strane, Eš'ari kaže da čovjek ne posjeduje tu moć jer ta moć pripada
isključivo Allahu. Čovjek, kao nešto što je stvoreno, ne može izvan sebe
ništa proizvesti.
ŠTA EŠ'ARI PODRAZUMIJEVA POD STJECANJEM. Objašnjavajući princip
iktisaba, Eš'ari je podijelio moć na izvornu (qudra), koja je svojstvena
Allahu i izvedenu (hadisa) koju je On podario čovjeku. Stvaralačka moć nije
imanentna ljudima, i oni nisu u mogućnosti da stvaraju. Dakle, ljudska
djela su stvorena (mahluk) od Boga, jer kao što smo već rekli stvorenja
nisu u mogućnosti da stvaraju. Međutim, ovim Eš'ari ne poriče čovjekovu
slobodu volje. Naime, ljudsko djelo nije u apsolutnom smislu ni stvaranje ni
stjecanje: ono je stvaranje u odnosu na Boga, a stjecanje u odnosu na
čovjeka. Iz toga proizilazi da je Bog Halik, a čovjek muktesib. Stvoritelj je
onaj ko proizvodi akt zahvaljujući vječnoj moći, dok je stjecatelj onaj koji
proizvodi djela zahvaljujući izvedenoj moći. Jedno od pitanje koje se
postavilo bilo je i to da li je Bog, budući da je apsolutni Stvoritelj onda
stvara i zlo. Poznat nam je mu'tezilijski princip salaha, po kojem Bog
„mora“ stvarati samo dobro. Nasuprot tome, Eša'ri kaže da Bog stvara i
zlo, ali isto tako u čovjeku stvara i mogućnost izbora (ihtijar) između
pravilnog i pogrešnog. Kada čovjek želi učiniti neko djelo Bog u njemu
stvara odgovarajuću moć kojom on postaje kadar da učini željenu radnju.
Dakle, Bog stvara djelo kada se kod čovjeka javi želja za tim djelom. Na isti
način Eš'ari objašnjava odnos zablude i upute. Naime, Bog je stvorio i
jedno i drugo, ali je isto tako u ljudima stvorio i moć ili sposobnost
pokoravanja ili nevjerovanja. Ova teorija iktisaba naišla je na različite
reakcije među islamskim misliocima, jedni su je odobravali, dok su drugi
zauzeli negativan stav prema istoj.
MATURIDIZAM
18
ŽIVOT
Ebu Mensur el-Maturidi. Datum rođenja se ne zna pouzdano, ali neki
smatraju da je rođen oko 853. godine u blizini Samarkanda. Potiče iz
poznate porodice Ebu Ejjub el-Ensarija iz Medine. Obrazovao se u raznim
islamskim naukama kod četiri poznata učenjaka tog vremena. Zbog
njegove učenosti i duboke spoznaje u teologiji narod mu je dao nadimak
imamul-huda i imamul-mutekellimin. Umro je 944. godine.
DJELA
1. Kitabu tavilatil-Qur'an (komentar Kur'ana skolastičkom metodom –
kratko, a sadržajno);
2. Kitabul-džedel (smatra se njegovim pravnim djelom);
3. Kitabul-usul;
4. Kitabul-meqalat;
5. Kitabut-tevhid (nastoji uskladiti ekstremna stanovišta tradicionalista i
racionalista);
6. Kitabu bejani vehmil-mu'tezila.
STAVOVI
Svojim učenjem nastojao je pomiriti stavove ekstremnih racionalista i
tradicionalista. Sa mutezilama se slagao u niz tačaka, ali nije mogao
prihvatiti Aristotelovu filozofiju kao osnovu religijskih doktrina. Također se
slagao sa tradicionalstima o bitnim pitanjima, ali nije spreman da uzme
Kur'an i hadis uvijek u njihovom doslovnom značenju. Nasuprot
mutezilama on je smatrao da razum ne može biti konačni autoritet za
religijski zakon. Maturidi je kritikovao mutezilijsku doktrinu svete
pravičnosti i jedinstva. Zagovarao je slične stavove kao i Eš'ari.
Muhammed Abduhu smatra da među postoji razilaženje u svega 10
stavova i da su ta razilaženja samo jezičke prirode. Dubljim istraživanjem
dolazimo do zaključka da postoje razlike i u razmišljanjima i u rješenjima
do kojih su došla ova dva imama. Maturidi smatra da postoje tri sredstva
spoznaje: osjetilni organi (el-a'jan), informacije (ahbar) i razum (nazar).
Odbacio je inspiraciju (ilham) kao izvor spoznaje. Maturidi je izgradio
vlastiti sistem uglavnom na dva principa: sloboda od sličnosti (tenzih) i
19
božanska mudrost (hikma). Principom tenziha on se suprostavio sličnosti
(tešbih) i antropomorfizmu (tedžsim).
Kada su u pitanju Božiji atributi kao što su ruka, lica itd., treba ih
razumijevati u skladu sa doktrinom tevhida, tako da njihovo tumačenje ne
odudara od onoga što nalaze upotreba arapskog jezika ili pak njihovo
značenje treba ostaviti Božijoj spoznaji.
Principom božanske mudrosti Maturidi dokazuje značaj slobode za čovjeka,
ne negirajući sveobuhvatnu božansku volju, moć ili odluku. Bog posjeduje
apsolutnu moć koja nije potčinjena bilo kakvim vanjskim zakonima izuzev
Njegove vlastite mudrosti.
SLOBODA VOLJE. Po pitanju slobode volje Maturidi se suprostavio učenjima
džebrija i mutezila, te se sa Eš'arijem razišao u nekim tačkama. Bog je
obdario čovjeka razumom, dao mu moć razlikovanja dobra i zla, poslao mu
poslanike i knjige; sve ovo ukazuje da je Bog obdario čovjeka slobodom
izbora i snagom potrebnom da izvrši radnju. Negacija ove slobode značila
bi da je Bog u cjelini odgovoran za sva ljudska djela. Stvaranje i sva ljudska
djela, dobra i loša, pripadaju samo Bogu. Stvaranje znači izvesti akciju iz
neegzistencije u egzistenciju od strane Onoga ko posjeduje apsolutnu moć
i savršenu spoznaju. Budući da čovjek ovo nema, on se ne može smatrati
tvorcem svojih djela. Budući da je Bog tvorac ljudskih djela to
podrazumijeva da Bog ta djela i hoće jer božanska akcija prethodi
božanskoj volji. Međutim, i pored toga što je Bog tvorac djela, On nije
odgovoran za ta djela jer Bog stvara djela tek kada čovjek slobodno,
upotrebljavajući svoj razum, bira i namjerava da izvrši dotično djelo. Kada i
kader nije u opreci sa čovjekovom slobodom jer je to vječni zapis
utemeljen na Božijem predznanju.
Ovdje je mjesto da se naznače razlike u učenju Maturidija i Eš'arija u
pogledu pitanja stvorenosti ljudskih djela. Da bi se čovjek učinio
odgovornim, Maturidi ističe slobodu izbora (ihtijar) i slobodu postizanja
(iktisab). Božanska volja i naredba ne lišavaju čovjeka ove slobode. Jedno
djelo je čovjekovo vlastito djelo premda ga je Bog stvorio, zbog toga što je
ono rezultatom njegovog vlastitog izbora i čovjek ga je postigao bez ikakve
prisile.
20
Eš'ari također koristi termin kesb, ali ga drugačije interpretira. Po
njegovom mišljenju, s obzirom da je Bog svemogući sve predmete
obuhvata njegova moć, a kako je Bog sveznajući svi predmeti su
obuhvaćeni njegovom spoznajom, tako da čovjekova volja nema nikakvog
utjecaja na njegovo djelo. Eš'ari smatra da čovjek ima djelimičnu slobodu
koja se nalazi u okvirima apsolutne božanske volje. Naime, Bog stvara
djela, a čovjek stječe ta djela na ovom svijetu. Ovo stanovište se ne
razlikuje od stanovišta determinista, stoga su ga neki pisci smatrali jednim
od njih.
BOŽANSKI ATRIBUTI. Za čovjekovo poimanje Boga potrebno je da Mu se
pripišu određena imena i atributi. Među muslimanima, samo mutezilije
odbacuju božanske atribute jer misle da vječnost atributa ugrožava Božije
jedinstvo. Odbacujući ovo učenje Maturidi kaže da Bog ima najljepša
imena. Poricanje božanskih atributa (ta'til) čini spoznaju Boga nemogućom
i svodi Boga na nepoznato.
U branjenju svojih stavova po pitanju božanskih atributa koristi princip
tenziha (odbacivanja sličnosti) i muhalefe (razlike u odnosu na stvoreno
biće). Pa tako ako kažemo da Bog spoznaje mi dodajemo tome da on ne
spoznaje poput učenjaka i da Njegova spoznaja nije poput naše spoznaje.
Maturidi smatra da, kada je u pitanju odnos između božanske esencije i
atributa, treba da vjerujemo da je Bog jedan, da ima atribute koje sam
sebi pripisuje bez sličnosti, poređenja i pitanja. Treba da stanemo kod
tvrdnje da „atributi nisu identični, a niti odvojeni od njegove esencije“ ( la
huve hije ve la gajruhu). Maturidi smatra da su svi atributi Boga vječni i
kaže da ih ima osam (hajat, 'ilm, sem', besar, iradet, kudret, kelam,
tekvin), dok Eš'ari smatra da ih ima sedam (poistovjećuje tekvin sa
kudretom). Isto tako, što se tiče riječi Božije, Maturidi kaže da je i ovo
svojstvo vječno.
Maturidi razlikuje dvije vrste govora: kelam lafzi, stvoreni govor i kelam
nefsi, nestvoreni Božiji govor (nema glasova ni harfova i svojstveno je
samo Bogu). Eš'ari kao i Maturidi smatra da Bog ima vječni govor.
LIJEPA VIZIJA. Maturidi potvrđuje viđenje Boga u džennetu od strane
vjernika i traži da se ajeti i hadisi koji govore o tome shvate u njihovom
21
doslovnom značenju. Budući da Bog nije ograničen prostorom i vremenom,
On će biti predmetom viđenja na drugom svijetu. Nerazumno je
primjenjivati uslove gledanja fizičkog objekta na ovome svijetu na gledanje
Bića koje nije tijelo na sljedećem svijetu. Viđenje Boga je nemoguće na
ovome svijetu, ali nije nemoguće u budućem. Ukratko, Maturidi tvrdi da je
vizija Boga u Raju najviši duhovni i intelektualni užitak, i najželjnija
nagrada vjernika. To je dio vjerovanja, utemeljenog na Kur'anu i sunnetu a
podržanog razumom. Stoga to valja prihvatiti kao takvo bez ulaženja u
detalje.
TAHAVIZAM
ŽIVOT
Ebu Džafer Tahavi je rođen na području Egipta. Biografi se razilaze u
pogledu godine njegovog rođenja, ali je najispravnije mišljenje da je rođen
229. godine, a umro 321. Tahavi se uglavnom zanimao za hadis i fikh i
smatran je jednim od najvećih muhaddisa i fakiha svog vremena. Počeo je
studirati šafijski fikh, ali je kasnije prešao na hanefijski. Odlazi u Siriju radi
učenja hanefijskog fikha.
DJELA
1. Ahkamul-Qur'an
2. Muškil-asar
3. Ihtilaful-ulema
4. Šerhul-Džamius-sagir
5. Muhtesar
STAVOVI
Vjerovanje se sastoji iz tri elementa: spoznaja, vjerovanje i ispovijedanje.
Spoznaja je osnova vjerovanja, a ispovijedanje nije ustvari integralan dio
vjerovanja, već samo jedna indikacija. Praksa se razlikuje od vjerovanja a
vjerovanje se razlikuje od prakse, ali su obje bitni elementi islama. Iz ovog
se izvode sljedeći zaključci:
a) vjerovanje nije podložno porastu niti opadanju,
22
b) vjerovanje se ne može narušiti sumnjom,
c) vjernici su jednaki u vjerovanju, ali se razlikuju u stepenu nadređenosti
koja se tiče prakse, d) nijedan musliman ne može biti proglašen
nevjernikom zbog nekog grijeha,
e) vjernik koji umre bez pokajanja neće ostati vječno u paklu, Allah mu
može oprostiti ili kazniti u skladu sa njegovim grijesima.
Ovim učenjem je isticao svoju razliku u odnosu na murdžije i mutezile koji
su naglašavali doktrinu va'da i ve'ida.
Po pitanju šefa'ata za razliku od Ebu Hanife koji ga je sveo samo na
poslanike, Tahavi je tu privilegiju proširio na sve pobožne i pravedne
vjernike.
BOŽIJA ESENCIJA I ATRIBUTI. Tahavi se nije izjasnio o filozofijskom
problemu odnosa između Boga i Njegove esencije niti pravi jasnu razliku
između atributa esencije i atributa akcije. Međutim, on nedvosmisleno
naglašava vječnost atributa i kaže da je Allah vječan sa svim Njegovim
atributima. Po pitanju antropomorfista on kaže da kod god pripisuje Allahu
bilo koji ljudski atribut on postaje nevjernik. Istinski put leži između tešbiha
i ta'tila. Tahavi je protiv doslovne interpretacije antropomorfičnih izraza
Kur'ana. Isto tako on ne ukazuje šta ti termini znače. Isto kao i Ebu Hanife,
Tahavi po ovom pitajnu koristi princip tefvida (ostavljanja prosuđivanja o
njima Bogu).
ALLAHOV PRIJESTO. U odnosu na Allahov prijesto, Arš, Ebu Hanife smatra
da se izraz treba uzeti u doslovnom smislu. Allah je postojao kada nije bilo
niti arša niti bilo čega drugog. Budući da je Bog vječan i netjelesan, Ebu
Hanife smatra da On ne može biti shvaćen kao biće okruženo stranama i
prostorom. Tahavi u potpunosti prihvata učenje Ebu Hanifa. Tron i Stolica
su stvari onako kako ih je Bog opisao u svojoj Knjizi. Međutim, Njemu nije
potreban prijesto niti bilo šta izvan prijestolja, On obuhvata sve i On je
iznad svega.
LIJEPA VIZIJA. Na osnovu diskusije koje su po ovom pitanju vodili ashabi
došli su do sljedećih zaključaka:
a) Bog je nevidljiv na ovome svijetu i nijedno ljudsko biće ga ne može
vidjeti izuzev Poslanika, a.s., kad je bio na Miradžu.
23
b) Boga će vidjeti vjernici u Džennetu. To su smatrali najvećom nagradom
za vjernika. U to su vjerovali bez opisa i objašnjenja. Vjernici će Boga
vidjeti u Džennetu svojim tjelesnim očima, ali bez ikakve ideje o mjestu,
strani itd. Tahavi ovo smatra jednim člankom vjere.
BOŽIJI GOVOR I KUR'AN. Govor je prema Ebu Hanifi jedan od Božijih
atributa koji pripada Njegovoj esenciji i vječnosti, kao i ostali atributi.
Kur'an je nestvoreni Allahov govor. Niti je On niti je različito od Njega.
Mastilo i pisanje su stvoreni jer su to djela ljudi. Dakle, Božiji govor je
nestvoren dok su pisanje, slova, riječi i ajeti znaci Kur'ana radi ljudskih
potreba. Tahavi je sa oprezom govorio o ovoj temi odbivši da uđe u
filozofsku raspravu o prirodi Božanskog govora. Kur'an je Allahov govor
nastao je iz Njega kao riječ, a On ga je poslao Svom poslaniku kao objavu.
BOŽANSKA VOLJA I LJUDSKA SLOBODA. Sveobuhvatna božanska volja
podjednako je značajna u Kur'anu kao i sloboda čovjeka. Vjerovanje u
kader Poslanik, a.s., je označio kao članak vjere, ali je istovremeno
naglasio da kader ne lišava čovjeka njegove slobode i odgovornosti. Na
ovo ukazuje poznati hadis da se svako dijete rađa u vjeri, ali ga njegovi
roditelji ga učine kršćanom ili jevrejom ili vatropoklonikom. Ovo su
prihvatili i ashabi odbijajući ideju prinude (džebr). Neki ashabi objasnili su
kader kao predznanje. Bog je stvorio ljude, poslao im poslanika, ukazao na
dobro i zlo. Poslije toga neki ljudi odstupaju od prirodne vjere koja je
navedena u hadisu i padaju u nevjerstvo. To nevjerovanje je njihov vlastiti
akt, njihovo vlastito postignuće koje je preferirala njihova slobodna volja
koju im je Bog podario.
DOKAZI O BOŽIJOJ OPSTOJNOSTI
Za dokazivanje Božije opstojnosti Eš'ari koristi četiri dokaza.
a) dokazi pomoću četiri poučka
b) dokazi pomoću pet hipoteza
c) dokazi pomoću principa metamorfoze
d) dokaz koji polazi od principa recipročnog sprečavanja (temanu')
1. ČETIRI POUČKA
24
Prvi koji je ustanovio ovakav način argumentacije bio je Allaf. Evo ta četiri
poučka.
a) dokaz koji polazi od principa postojanja akcidencija (isbat vudžudil-
e'arad);
b) dokaz koji se temelji na pojavljivanju akcidencija (isbatu hudusil-e'arad);
c) dokazi koji polaze od principa da supstancije ne mogu postojati bez
akcidencija;
d) dokazi koji polaze od toga da ono što ne postoji prije prigotka, nužno je
da i samo bude proizvedeno.
2. PET HIPOTEZA
Polazeći od principa da je svaka stvar nužna ili vječna, Eš'ari zaključuje da
od dvije stvari moguće je prihvatiti jednu: ili su atomi univerzuma vječni ili
su stvoreni. Oni ne mogu biti vječni jer bi u tom slučaju oduvijek postojali.
Pomoću ova dva dokaza (četiri poučka i pet hipoteza) ukazuje na ovisnost
tijela od Boga. Mora postojati neko ko upravlja tim tijelima.
3. DOKAZI POMOĆU PRINCIPA METAMORFOZE
Ovdje nije u pitanju proizvođenje ili stvaranje tijela nego promjene koje se
u tijelu događaju. Te promjene ili metamorfoze ne proizvodi tijelo samo po
sebi, nego Njegov stvoritelj. Kao primjer Eš'ari navodi proces stvaranja
čovjeka koji je ponajprije bio kap sjemena, potom ugrušak, fetus, meso,
kost i krv. I nakon toga on zaključuje da ne postoji čovjek koji je u stanju
transportirati sam sebe iz stanja u stanje. Nakon rađanja čovjek prolazi
kroz određene faze, vidimo ga kao dječaka, mladića i napokon kao zrelog
čovjeka. Pri tome znamo da on nije kadar sebe prenijeti iz jednog u drugo
stanje.
4. DOKAZ KOJI POLAZI OD PRINCIPA RECIPROČNOG SPREČAVANJA
Ovaj dokaz direktno je preuzet iz Kur'ana: „Kada bi osim Allaha bilo drugih
bogova, na nebesima i zemlji bio bi nered.“ U slučaju vladavine dvojice
vlast ne bi bila harmonična i učinkovita. Ako jedan od dvojice želi čovjekov
život, a drugi njegovu smrt, iz toga izvodimo tri zaključka: ili će želja
25
obojice biti postignuta, ili želja nijednog neće biti postignuta, ili će želja
samo jednog biti postignuta. Međutim, nemoguće je da volja i jednog i
drugog istodobno bude postignuta budući da tijelo ne može istodobno biti
u stanju života i smrti. S druge strane, ako volja obojice ne bi bila
postignuta to bi značilo da je bog nesposoban jer to je to svojstvo koje se
ne može pripisati Bogu. Ako bi volja samo jednog bila postignuta, to bi
značilo da je drugi nesposoban a to nije svojstvo Boga. Ovim Eš'ari
dokazuje da je Stvoritelj svega postojećeg samo jedan.
PORIJEKLO RANOG MUSLIMANSKOG UČENJA O ATRIBUTIMA
Kao odgovor na pitanje ontološke relacije Boga i svijeta u ranoj
muslimanskoj historiji pojavila su se tri toka mišljenja.
a) mutezilijska filozofsko-teološka škola koja afirmira Božiju esenciju i koja
istodobno odbija prihvatiti da Bog ima atribute koji su odvojeni od Njega.
b) suprotno takvoj školi koja afirmira Božiju transcendentnost i negira
realnost Božijih atributa, džahmiti i karamiti stavljanju naglasak na Božijoj
imanenciji sa svim zabludama koje takvo učenje proizvodi. Njihova
koncepcija je fundamentalno antropomorfijska.
c) teološko-filozofske škole Eš'arija i Matudiraja koje su zauzele središnju
poziciju i koje istodobno afirmiraju i Božiju esenciju i Njegove atribute koje
stvarno sa njom supostoje.
ONTOLOŠKI ASPEKT PROBLEMA BOŽIJIH IMENA
Ontološki aspekt podrazumijevao je sljedeća pitanja: šta nam otkrivaju
imena i atributi kojima se Bog opisuje, da li su ta imena i atributi nešto što
je različito od Božije biti i da li su ti atributi nešto što je odvojeno od biti?
Odgovor na ova pitanja ne nalazimo u samom Kur'anu već su ona kroz
historiju bila razmatrana od strane islamskih teoretičara.
Prije svega javili su se mutezile koji su sa već poznatim argumentima
nastojali odbaciti Božije atribute. S druge strane, atributisti nisu mogli
prihvatiti ovu mutezilijsku koncepciju Božijeg jedinstva.
SEMANTIČKI ASPEKT PROBLEMA BOŽIJIH IMENA
26
Semantički aspekt podrazumijeva pitanje koje značenje ili smisao imaju
termini kojima se Bog opisuje u Kur'anu u usporedbi sa terminima kojima
se opisuju druga živa bića. Osnovu ovog pitanja predstavlja kur'ansko
učenje da nema nikakve sličnosti između Boga i stvorenja, stoga termini
koji se odnose na Boga ne mogu imati isto značenje kada je u pitanju
čovjek.
RASPRAVA O PORIJEKLU BOŽIJIH IMENA
UČENJE O KIJASU (mutezile i neke ešarije)
Mutezilije i neke ešarije smatraju da se na Boga mogu primijeniti imena,
bez obzira da li ona bila potvrđena objavom ili ne, ako se na temelju
razuma utvrdi da takva imena svojim značenjem korespondiraju uzvišenoj
božanskoj osobini. Tako naprimjer Džubai smatra da Bogu možemo
pripisati ime mevdžud, i pored toga što On sebe tako ne naziva u objavi jer
je čovjek svojim razumom spoznao Njegovu prisutnost. Isto tako ne
možemo Bogu pripisati ime koje je u suprotnosti sa razumom bez obzira
da li bilo spomenuto u Objavi ili ne. Tako naprimjer za Boga se ne može
reći da je Latif iako u Kur'anu stoji da je On blag, jer se taj termin svojim
osnovnim značenjem odnosi na tijela.
TEVKIF (ešarije)
Prema ovoj teoriji muslimani mogu na Boga primjenjivati samo ona imena
kojima je On sebe opisao i kojima je čovjeka kroz Objavu poučio (tevkif).
Čak i ako bi određeni termini sa stanovišta razuma odgovorali Bogu a nisu
spomenuti u Objavi ne možemo ih pripisati Bogu. Ova teorija je utemeljena
na Kur'anu i poznatom hadisu koji govori o 99 Allahovih lijepih imena.
Zastupnici tevkifa svoju teoriju argumentiraju na sljedeći način: ako bi se
Bog mogao imenovati razumom onda bi se na njega mogla odnositi imena
kao što su fehim, fekih, akil, itd., budući da su to sve sinonimi riječi alim.
Međutim, takvo što je nemoguće budući da imena proizilaze iz Objave.
27
HADIS O 99 LIJEPIH IMENA
ع3ة2 عن أبي هريرة رضي الله عنه أن رسول الله قال: إ6ن9 لله3 ت6س5
ن9ة3 ل3 ال5ج3 صا3ها3 د3خ3 دا2 م3ن5 أ3ح5 ائ3ة2 إ6ال9 و3اح6 ما2 م6 عي6ن3 ا6س5 ت6س5 و3
هU ال5بUخا3ر6ي( ج3 ر3 ) أ3خ5
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Allah ima
99 lijepih imena – stotinu manje jedno – ko ih nauči napamet ući će u
džennet.“ (Bilježi Buhari)
Buharija će reći da ovih 99 lijepih imena predstavljaju najpoznatija Božija
imena čija značenja su najjasnija.
Bagdadi će reći da Bog ima stotinu imena, jer stotina predstavlja savršen
broj. Međutim, među tih stotinu imena ima jedno supremno ili vrhovno
ime.
Posljednje pitanje je značenje riječi ahsaaha. Jedni su smatrali da ova riječ
znači naučiti, razumjeti i vjerovati. Drugi kažu da to podrazumijeva
primjenu njihovih sadržaja u svakodnevnoj praksi.
28
T E R M I N I
Mutekelimuni – osobe koje su se upuštale u teološke rasprave
Te'vil – interpretacija mutešabih ajeta samostalno ili ih razumijevati u kontekstu sa
prethodnim ajetima; tumačenje
Tefvid – prepuštanje suda o stvarima Bogu
Tešbih – sličnost
Tenzih – transcedencija, sloboda od sličnosti (Maturidi)
Ta'til – odstranjivanje svih Atributa, tj. poricanje Božanskih atributa
La hije huve ve la gajruhu – atributi nisu identični sa Božijom biti, niti su odvojeni
od nje
Tedžsim – antropomorfizam
Teklif – moralna obaveza
Tevellud – atribut smještanja na temelju kojega esencija zauzima mjesto primajući
egzistenciju, mutezilije ga nazivaju atribut rađanja (tevellud)
Takvin – prema Maturidiju to je vječni atribut različit od moći. Tako je Bog tvorac prije i
poslije kreacije
Tevkif – prema ovoj teoriji muslimani mogu na Boga primjenjivati samo ona imena ili
termine kojima je On Sebe opisao i kojima je čovjeka kroz objavu poučio
Qijas – pripisivanje imena Bogu na osnovu razuma
Tevlid – podrazumijeva nužnost pojave drugog djela djelatnika; djela nužno rezultiraju iz
djela nastalih na način mubašara
29
Teološki okazionalizam – bitak ima status kontingentnoga, a znanje status konvencionalnoga
Murtekibu-l-kebira – da li činjenjenje velikog grijeha čini osobu nevjernikom ili ne
Akl – razum, Nakl – tradicija
Nazar i tefkir – razmišljanje i odmišljanje
Isbat – doslovno shvaćanje teksta
Batin – ezoterizam, untrašnje tumačenje teksta
Zahir – vanjsko tumačenje teksta
Kitab mubin – jasna knjiga
Sunnet mubejjinet – pojašnjavajući primjer
Šaria'ah muhakkikah – zakon koji se ostvaruje
Mu'atillah – oni koji su Boga lišavali svih atributa, božanske atribute su tumačili alegorički
Sifatijjeh – prihvatali su božanske atribute i osuđivali bilo kakvo razmatranje odnosa sa
božanskim Bićem
Kaderije – čovjeka su smatrali sposobnim, odgovornim
Murdžije – konačan sud o velikom griješniku su prepuštali Bogu na Sudnjem danu
Haridžije – griješnika su proglašavali nemuslimanom i otpadnikom
Mušebbihun – antropomorfisti
Karaiti – jevrejski antropomorfisti
kosmos je sačinjen od supstancija ili stvari, odnosno akcidencija – جXواهTر – اعراض
(ovo je ključno pitanje Eš'arijeve metafizike)
Kumun ve buruz – latencija i manifestacija
Kudra – stvaralačka božanska snaga
Kasb – čovjekova moć pomoću koje čovjek stiče svoja djela
30
Kadima – izvorna moć
Hadisa – izvedena moć
Ru'jetullah – gledanje Boga na drugom svijetu
I'adat el-halk – o graničnim eshatološkim pitanjima odnosno ponovljenom stvaranju
I'timad – ima značenje naročitog kontakta na temelju kojeg se tijelo smiješta u svojemu
mjestu i čije smještanje predstavlja naročitu formu kontakta
Ihtira' – neposredno Božije stvaranje
Ihtijar – sloboda izbora
Iktisab – čovjekova slobodna volja
Istita'a – vječna stvoriteljska moć pomoću koje čovjek, kao sekundarni uzročnik stvaranja,
slobodno proizvodi svoja djela
Sukun – mirovanje
Hulul – smještanje
Salah, Sulh, Aslah – mutezilijski princip da Bog mora činiti dobro
Sifatu selbijje – negativna, apofatička svojstva
Sifatu vudžudijje – pozitivna, katafatička svojstva
Ehlul-adl vet-tevhid – Zagovornici pravde i jedinstva (tako su mutezilije sami sebe nazivali)
Mubašar – djela koja je čovjek direktno stvorio
Muhdis – Bog je Stvoritelj; u smislu izvođenja bića iz nepostojanja, koje je imalo izvjesnu
zbilju u stanju postojanja
El-va'd ve el-ve'id – obećanje nagradom i prijetnja kaznom
El-menzileh bejne-menziletejni – stanje između spasenja i prokletstva
El-'adam – nihilizam, ništa, ne-Bitak
31
Nazarijjetu el-fajd – teorija emanacije, NIŠTA će dobiti značenje materije koja predstavlja
čistu negativnost
Doktrina muhalafa – prema njoj svi pozitivni božanski atributi imaju apsolutno različita
značenja ukoliko se primjenjuju na čovjeka, jer su božanski atributi izvorni i vječni dok su
atributi stvorenih bića akcidentalni.
32
