Kemal Mahmutefendić 

DJETINJSTVO POD VRTALJICOM

  

Selmi i Adamu, mojoj dragoj djeci Koja mi nisu dozvolila da odrastem

  

AUTOBIOGRAFIJA Zovem se Liso.Zapravo, takvo ime su mi dali ljudi. Ako već naš rod njima ne daje

imena, odakle njima pravo da nama, hraneći nas kostima i otpacima, i nekakva proizvoljna imena nadijevaju? Ponekad sam, vjerujte, strašno ljut i povrijeđen zbog njihove zlobe – a znaju i te kako biti opaki – da se jednostavno, u znak protesta, ne odazivam na nametnuto mi ime.

Ali, djecu volim. I zbog njih sam spreman sve da oprostim. Njima, u stvari, i pričam ovaj svoj pomalo čudan životopis.

 Rođen sam u dalekom planinskom selu. Moji roditelji su pripadali

čistokrvnoj rasi ovčara ili tornjaka, kako nas zovu u Hercegovini. Još kao mali sam dospio ovamo, u grad, gdje me je gazda donio po želji mojih sadašnjih vlasnika, da im čuvam domaćinstvo – tako da se jedva, iako još uvijek snažno, sjećam čistih planinskih kosa, sa maglama koje se polagano vuku, velikih snjegova, blejanja i mirisa ovaca...

Bio sam toliko mali da me je gazda donio u bisagama, obješenim na konjske sapi, koje su se osjećale na jak, kiselkast znoj i ljuljale se tako široko i tako snažno da sam šćućuren premirao od straha.

Tako malog, moj vlasnik me je ostavio u kući gdje i danas živim; to je bilo prije desetak godina.

Prvo poznanstvo bilo je s djecom. Njihove male, nemirne ručice odmah su me dohvatile; mene, planinskog divljaka; drhtao sam kao prut, istovremeno osjećajući njihovu grubost, koja je bila nenamjerna, i njihovu nježnost kakvu u svom planinskom selu ne bih doživio ni za sto godina. Čas su mi pravili ležaj od nekakvih jastuka i ćebadi i pokrivali me

starim džemperima; čas su me hranili svim i svačim, hranom koju sam ja tad vidio prvi put, tako da sam – oprostite – i stomak pokvario. Sve dok me jedna snažna i ne baš nježna ruka, i pored dječjih opiranja i molbi, nije odlučno iznijela napolje, na hladnoću i pustoš nepoznatog mi dvorišta.

Cijelu tu prvu noć sanjao sam majku, braću i sestre; cvilio sam bespomoćno. Padala je kiša, noć je bila opasno tamna, a ja sâm u nekakvoj ogromnoj psećoj kućici, u kojoj se osjećao neprijatan, ustajao miris valjda nekih prošlih stanovnika. Samo djelić onoga što sam tad osjetio bio bi dovoljan, kao dokaz, da mi psi imamo veliku i tanano osjetljivu dušu. Cijelu tu prvu noć, budan, ne znajući što da činim, dok su oluci kapali na sve strane, lizao sam svoje hladne i vlažne šape, tiho cvileći, u strahu od sopstvenog glasa.

Ipak sam preživio.Već deset godina sam ovdje. Tko zna da li me se iz mog planinskog

zavičaja još itko imalo sjeća? Tko zna što je bilo sa mojima? Možda je koga vuk rastrgao? Ili se netko otisnuo niza stijene? Ili je koga ujela zmija? Napali i izgrizli drugi psi?

Samo jednom, i to prije nekoliko godina, vidio sam svog vlasnika, seljaka-planinca koji me je, u konjskim bisagama, donio ovamo. Ušao je u ovo dvorište, poplašio nekoliko kokošiju i jednu žutu mačku, jato vrabaca je prhnulo sa krova kokošinjca. Polako mi je prišao, posmatrajući me sa očiglednom znatiželjom. Nije me zovnuo po imenu, vjerojatno ga nije znao, ali čuh da nešto prošapta. Znao sam da mi tepa. Raznježen, dopuzah do njega, nisko, tik uz zemlju spuštene glave, što je kod nas pasa znak poštovanja, a ne ropske poniznosti, kako se obično misli. Čim mi je spustio dlan na čelo, osjetih – onako na lancu, u memljivom dvorištu, izjednačen u svemu sa kokošima i mačkama – miris sela i planine, neizmjerno jak zov za prostranstvima prirode, za njenom čistotom, i zbog toga svega me prože snažan bol, zbog kojeg počeh cviljeti. On kao da je znao što se u meni dešava, tapšao me i grlio, neprekidno mi tepajući.

Da pas ili bilo koja druga životinja može da živi od sjećanja ili, istovremeno, od nade, to sigurno niste znali, niti možete vjerovati. Poslije onog susreta sa vlasnikom mojih roditelja i moje braće i sestara, moj život se isključivo sveo – neka mi oproste oni koje volim – na sjećanje na rodni kraj, i na neku neobjašnjivu nadu da ću se opet nekad tamo vratiti. I na kraju, baš na onom pravom kraju, neminovnom i ljudima i živo-tinjama, to se i desilo – nada me nije prevarila; ali o tome kad dođe vrijeme.

Moj gradski gazda je imao dvoje djece. Dječaka Seada i djevojčicu Selmu. Nije mi bilo dosadno u mome dvorištu, jer je, uz dvoje gazdine djece, kuća bila puna mališana. Svi su me zivkali kako god bi im palo na pamet. Obično sam želio njihovo društvo, ali bi mi ponekad stvarno

dosadili; to bi bilo kad bi se u meni javio onaj snažni prirodni nagon za potpunom samoćom i izdvojenošću, a u tome nikako nisu mogli učestvovati moji mali prijatelji. I kad bi znali o čemu se radi, oni to ne bi mogli nikako shvatiti, pa sam im morao, sasvim bezopasno, i zube pokazati; zarežao bih, mada bez ikakve ljutnje u duši, a oni bi se, zgledajući se, razišli.

Sa odraslima je bilo drugačije. Dok su djeca u svojim postupcima iskrena i jednostavna, čak i onda kad nisu sklona samo dobroti, odrasli su ćudljivi i nepredvidljivi – nikad mi nije bilo potpuno jasno što će sljedećeg trenutka učiniti. I njihovi mirisi, opori i teški, meni životinji nisu obećavali ništa dobro ni radosno. Mada ne bih mogao kazati da su svi odreda bili loši, niti da su to uvijek bili.

Gazda, ozbiljan i zabrinut čovjek, ponekad bi sate i sate provodio sa mnom, u igri i razgovoru. Da, razgovoru, nemojte se čuditi. – Gazda bi započinjao:

– Gdje si, lopove nijedan – počeo bi nekim glasnim šapatom. – Što radiš, žutonja moj? – A ja bih mu se, vrteći repom i zveckajući lancem, uvijao oko nogu. – Đe si, vucibatino mala?... Bogami, narasto si... Što kažeš... štooooo? Jesu li te oni ružili, ružili, ružili?... Oni, anamo oni... dušmani jedni. Lisu moga ružiti? Tko je to vidio? Mi ćemo njih... hoćemo, jakako, hoćemo, bezbeli! Što oni misle? He!? Ne smiju oni našeg cuku dirat, ne smiju...

A ja kao dijete željno dobrote i lijepe riječi, hoću iz kože da iskočim vrteći se oko njega. Očekujem i ono najljepše od svega da me odveže i da zajedno krenemo u brda! Ponekad se i to desi – tad je moje slavlje – pogotovo kad i djeca krenu s nama. Ponekad opet – to nikad neću moći da shvatim – iz prijatnog razgovora sa mnom, gazda bi se najednom neočekivano glasno i strogo obrecnuo na mene:

– U k'ću!Baš tako bi rekao, "u k'ću!" postajući strog, odjednom opak i dalek.

Nikad nisam mogao dokučiti zašto se tako naglo mijenjao. A možda je bio takav samo prema meni – životinji; nije mogao ni slutiti koliko ja sve osjećam i doživljavam; čak mogu i da opraštam.

Imao je problema sa svojom ženom. To znam, jer bi, poslije njihovih sukoba i svađa, obavezno dolazio kod mene – i na tome sam mu bio beskrajno zahvalan – da se izjada; ne meni, svakako, nego u mome prisustvu; valjda mu je nijemost životinje, poslije svađe u kojoj je bilo mnogo grubih, neodmjerenih riječi, pružala blagotvorno olakšanje. Tad bi me obavezno vodio na duge šetnje, kroz mirisne borove šume. I nitko osim mene, vjerujem, nikad nije čuo ovakve njegove riječi:

– Ti meni onako. Meni koji sam te iz, znaš kakvog, blata izvukao. Meni koji sam te toliko volio da sam i svoju nemoćnu majku bio zapostavio zbog tebe... – Tako je govorio čovjek jednom običnom psu,

koji je njuškao stazama šumskim. – A ti tako? I s kime? Oh! I još kažeš da ti je obraz čist i svijetao... Kud napustih majku!? I na onom svijetu će me proklinjati!

Ponekad bi odjednom naglo požurio, zatim potrčao, bijesno razmičući objema rukama gusto granje, koje ga je kao tisuće ruku šibalo preko lica. Razumije se, i ja sam trčao za njim, znajući da će ga tjelesni napor makar malo smiriti. Zaista, to trčanje ga je uvijek umirivalo; to mu se očitovalo i na licu; ponekad bi i zapjevao, rasterećen.

 Čaj, goro čarna,pričuvaj mi ovce,da ja siđem, goro, dolje do djevojke. Sjećam se, jednom je čak i plakao preda mnom. Ne znam što je

primijetio na meni – možda kako ga posmatram očima nekakvog razumnog stvorenja, ili tako nekako – ali je rekao, okrenuvši se prema meni, jednom psu, žutom rundovu: – Vidiš, Liso, plačem.

Inače, gazda nije bio jedini koji se prirodno i bez ustezanja ponašao preda mnom; kažem preda mnom, a možda treba reći pred sobom, ali u mome prisustvu, prisustvu živog a nijemog stvorenja.

Djeca su mi povjeravala svoje tajne, čak i one najskrivenije. I ne samo djeca. Tko god bi u sebi nešto nakupio, bilo mu je, ne znam zašto, dovoljno da me ugleda – i odmah bi počelo najiskrenije ispovijedanje. Povjeravati se jednom psu – a toliko ljudi postoji!? – pitao sam se. To mora da je znak neke velike nesreće i nepovjerenja koji vladaju među ljudskim stvorovima, bio je moj jedini odgovor.

Čega se sve moje uši nisu naslušale! Vjerujte – ako hoćete – najmanje onog pravog: zečjeg šuštanja u lišću, zvonkog laveža suplemenika, hujanja vjetra na visovima, šaporenja lišća, žubora bisera voda...

Seada i Selmu sam zatekao kao malu dječicu; sad su već odrasli; a čini mi se da nije bilo ničega važnog u njihovom životu što ja nisam znao. Jednostavno bi utrčali u dvorište, rukama obujmili moj kosmati vrat, naslonili svoje glavice na moju, i ispovijedi bi se nizale:

– Liso moj, Lisice, da ti samo znaš...U moje dvorište su, raznim povodima, upadala stvorenja svih

zanimanja, starosti i sudbina. Jednom, noću, jedan ljubavni par, ustreptao, kao kakva životinja koja se bori sama sa sobom, brzo dišući. Pa jedan poštar kome su, po svoj prilici, neki mangupi ukrali novac od penzija iz torbe; "ukrali, što ću sad?" jadnik je, okrenute kape, tražio odgovor od mene, psa, baš tad zauzetog oko jedne goveđe kosti. Jednom opet upadoše neki Cigani – čisto se obradovaše kad me ugledaše; kao da u

mome nimalo prijetećem izgledu nađoše nekakvu utjehu pred surovim svijetom koji im je uvijek za petama.

Godine su prolazile; hladne zime, cvjetna i zelena proljeća, sunčana ljeta i vlažne jeseni; a ja sam stario, najmanje pet puta brže od ljudi. Bivao sam i bolestan. Nekoliko puta sam putovao sa gazdinom porodicom, na kamionu, u nepoznate predjele, na neko plavo jezero, gdje su me kupali, uz veselu ciku djece. Imao sam svakojakih susreta sa drugim psima i životinjama. Jednom sam se, priznat ću, i zaljubio. Ne vjerujete da i pas može da voli? Dovoljno je da vam kažem da sam se zaljubio, a vaše je da mi vjerujete ili ne vjerujete.

I, kao i svaka ispovijest, i moja se mora završiti. Smatram da sam vam vrlo nevješto i nepotpuno prenio svoj životopis, i zbog toga tražim izvinjenje. Uostalom, tko može ispričati svoj život kad je on uvijek pomalo nešto drugo od onog što mi mislimo da on jeste.

Ali, prije nego što se rastanem od vas, da vam kažem da ono što sam oduvijek nosio kao želju i zavjet u svojoj krvi, da se vratim tamo gdje su magle, zvižduk vjetra, blejanje i miris ovaca... duboke zvjezdane noći – ta želja mi se konačno ostvarila; i to zahvaljujući jednoj mojoj neočekivanoj nesreći.

Jednog dana – užasa! – pretrčavajući ulicu, u nastaloj buci koju je stvorilo nekoliko vozila, nisam mogao da se snađem kako treba i – tup! –osjetih neopisiv bol. Noga mi se našla pod točkom jednog automobila. Ciknuo sam i jurnuo, na tri noge, u svoje dvorište; samo dalje od uskomešanog svijeta. Krvav trag je ostajao iza mene. Djeca su plakala. Gazda je pozvao veterinara, koji je nekim daščicama pokušao da mi namjesti slomljenu nogu. Uvučen duboko u kut svoje kućice, noći i noći proveo sam tada bez sna, osjećajući velike bolove i, što je najgore, neku neiskazivu povrijeđenost.

U meni se nešto naglo prelomilo.Nisam više htio da jedem, te je i rana sporije zarastala. Počeo sam

sviju izbjegavati. Tako očajnom, smatrao sam, samo planina može pomoći. Došao sam kost i koža.

I tko zna kako bi se sve završilo da se ne pojavi netko – a uvijek se u takvim trenucima pojavi netko – tko je odmah shvatio i pomogao. Bila je to stara Lucija, žena samotna, koja je petkom na pazaru prodavala ljekovite trave. Navratila je u gazdinu kuću, vidjela me, i predložila da me povede sa sobom. Djeca su se opirala, ali ne toliko koliko bi se očekivalo; s godinama interesovanje se okrenulo na drugu stranu.

Stara Lucija je prihvatila moj lanac.– Hajdemo, mladoženjo – rekla je.I mi krenusmo put visokog sela.  

 

PUTOVANJE U SARAJEVO

 Sjećam se dobro kakav je bio miris kufera koje smo nosili na

putovanje.– Brzo, brzo – uvijek bi, ma koliko da nam je ostajalo vremena,

požurivala majka, oblačeći me. – Bolje da mi čekamo njega nego on nas – nastojala je šalom da ublaži nervozu koju je sama stvorila. "On", razumije se, bio je vlak – koji ne čeka nikoga.

Požurujući nas, ona bi me oblačila hitrim, mršavim rukama. Donji veš; košulja i kratke pantalone; sve čisto i ispeglano, te se i sâm osjećam nekako nov i neobičan.

Spreman za put, otac je ulazio i izlazio iz sobe, nastojeći da se sjeti svega što je trebalo ponijeti.

– Jesi li stavila djedov duhan?– Jesam. U kuferu je, zamotan u plavi papir.– A termosica?– Eto je na stolu. Metni je u kufer sa strane.– Sendviče si zamotala u celofan?... Da se ne umaste haljine.– Jesam, jesam; sve je u redu. Moramo požuriti!Konačno smo spremljeni i polazimo. Moje nove cipele škripe pri

svakom koraku i puštaju zvuke kao da su žive. Stalno gledam u njih, pa postoji opasnost da se sapletem. A tek sokne – šarene i čudesno prozračne!

– Kud ćeš? – tiho i znatiželjno pitaju djeca na ulici.– Djedu u Sarajevo – odgovaram sav ozaren.Otac me posmatra sa strane; zna koliko volim putovati pa se

smješka. Majka je ozbiljna, kao da još razmišlja je li, ipak, nešto zaboravila.

Na željezničkoj stanici kupismo karte na blagajni sa malim prozorčićem. Zatim izađosmo pred staničnu zgradu, u mnoštvu svijeta da sačekamo dolazak vlaka, koji dolazi, čujem kako govore, iz Mostara.

Dan topao, sunčan, pravi ljetni. Nebo iznad stanice plavo i čisto. Između spokojno pruženih tračnica vrte se vrapci i golubovi – uvijek se nađe pokoja mrvica. Pogled mi, ipak, najviše privlače moje nove cipele; nimalo ne smeta što su već prilično pokrivene slojem prašine. Pažnju mi skreće i mašina-manevarka, koja već nekoliko puta, pišteći i zvonko se drmusajući čitavom svojom željeznom masom, prolazi sjajnim tračnica-ma, kao da paradira. Posmatram i druge dječake i djevojčice u gužvi oko sebe; i šareno cvijeće u drvenim korpama obješenim na lancu na krovu stanične zgrade.

Ljudi i žene, a djeca najviše, neprekidno su se skupljali oko jedne

kamene česme; pili su vodu i zbog vrućine kvasili ruke i oznojena lica. Ni sâm nisam mogao odoljeti – voda je bila ledena, a mlaz snažan i pjenušav, tako sam se sav isprskao, pa me je majka samo ljutilo pogledala.

Najednom nastadoše komešanje i povici.Što je? Vlak stiže!Treba se primaknuti tračnicama. Protrčaše neki Cigani, ogromne im

vreće na leđima, te nekoliko mornara sa kapama koje me podsjetiše na gljive mlječnice. Golubovi i vrapci prhnuli na okolne stupove i drveće i gledaju nas sa čuđenjem.

Kad iskoči iza okuke, nekako svečan i ponosan, a tako željno očekivan, vlak je ličio na nekakvu kićenu nevjestu kojoj se svi dive i raduju.

– Upadaj u drugi razred! – vikao je neko iznad moje glave.– Ti uđi, a ja ću ti stvari dodati!– Burazeru, jedno mjesto, ako može?– Pazi na dijete! Kud si navro sa tom torbetinom! Svašta!– Seljačino!– Svi smo mi seljaci.– Pustite ovu staru nek uđe.– Navali, narode!– Đe će ovaj s ovolikom kuferčinom!?– Što tebe briga.– Polako, zgnječit ćete lijepu gospojicu.– Hej ti debela, nisi sama!– Mati ti je debela.– Ulazi, što si tu zaglavio... ostadosmo.– Bogami, hodnik nam ne gine.– Ne brini, bit će nas i u zahodu.– Jesi li dobro?To me pita otac kad, na jedvite jade, uđosmo u hodnik jednog

vagona, punog kao šipak. Sa nogama gusto prepletenim između spuštenih stvari najviše smo ličili na ono cvijeće koje raste iz busena.

Moje cipele!? Što je s njima?One su bile dolje, izgubljene i nevidljive u čitavoj šumi tuđih nogu i

stvari; nisam u stanju ni da pogledam što je bilo s njima.Svi oko mene bili su znojni: naročito su me čudili seljaci, na ovakvoj

vrućini obučeni u vunena odijela, sa debelim čarapama na nogama, kao da je ljuta zima.

– Što li sad stoji ovoliko dugo? – upita neko sa neobičnim naglaskom.

– Ovdje mijenjaju mašine. Uspon je, pa do Bradine vuku zupčanuše.

Kakve su to mašine "zupčanuše"? upitah oca. – Znaš, sine, to su lokomotive kao i ostale. Samo, zbog velike uzbrdice, imaju posebno ugrađen srednji točak na kojem su zupčanici. E, tim zupčanicima lokomotiva se hvata za prugu, postavljenu između šina, na kojoj su također zupčanici... Sad vlak preuzimaju te lokomotive, zato čekamo.

I pored nesnošljive gužve i vrućine, čim su se smjestili, ljudi počeše odmah jesti, piti i pušiti kao da su kod kuće. Tako su i razgovarali, napadno glasno i povjerljivo. Jedna grupa žena, sa moje desne strane, stalno se smijala, svaki čas pokazujući svoje vlažne i velike zube i rumene desni. Jedan željezničar je pušio tako ljutu "škiju" da su nam svima suze tekle.

– Al' ovaj čovo furlija – reče netko. – Pogušit ćemo se ako bude stalno pušio.

– E, vala, i te cigare...Željezničar ne pokaza volju da išta kaže: samo je šutio, nečim

važnijim zabrinut, i dalje vukući dimove iz svoje prst debele cigare.Vlak trznu i pođe. Konačno! svi uzdahnuše. Otac me pogleda;

razumio sam: sad vuče ona mašina, htio je da kaže:Vlak je milio, kao buba uz strmu granu, iznad kanjonâ, na dnu kojih

su skakali zapjenjeni potoci, ispod surih, kamenih vrhova, pored malih sela čije su kuće gotovo visile na vratolomno strmom zemljištu. Pamtio sam stanice, poistovjećujući odmah njihova imena sa njihovim izgledom: Podorašac, Brđani, Bradina...

Na tim malim stanicama djeca su prodavala putnicima voće u fišečićima od novina.

– Maline! Maline! – uzvikivali su dječaci trčeći pored vlaka.– Hej, mali! Daj mi pet fišeka.– Jabuke! Jabuke! Jabuke! – brzo promiču bose dječije noge i

ošišane glave pored pregrijanih vagona.– Pošto ti je ta jedna porcija?– Gdje li ste to samo ukrali?– Maline! Maline! Slatke maline!– Kupine!– Jabuke!– Mali, daj ovoj lijepoj curi jedan fišek malina; ja ću platiti –

pokušava jednoj rumenoj djevojci da se udvara neki mladić.– Brže plaćaj, ode vlak!Tuneli, mostovi, mostovi, tuneli, samo se smjenjuju. Pa ovdje su

samo tuneli i mostovi! Tuneli su mračni i vlažni; u njima se osjeća slatkast miris ugljena iz mašine, koja brekće kao da će se svakog trena raspasti. Čim bi se približio tunel, što se zna po zvižduku mašine, majka bi me prislonila uza se i pokrila mi glavu svojom bluzom, koja je mirisala na neki prijatan parfem; uz to, osjećao bih i njezino srce.

A mostovi su željezni, strašno lupaju dok vlak prolazi preko njih. Kod jednih, ne znam zašto, željezni, kao čipka izvezeni lukovi bili su uspravljeni i služili su kao ograda, dok su kod drugih ti lukovi bili spušteni i izokrenuti.

Najveći od njih zvao se Lukač, izgrađen na izlasku iz tunela istog imena, nad vrtoglavim kanjonom od raznobojnih, kao sir rezanih stijena.

Na većim usponima vlak je išao tako sporo da, primijetih, neki putnici nisu čekali stanicu nego su iskakali i uskakali u vlak gdje god bi im se svidjelo.

U stanici zvanoj Bradina stajali smo dugo, kao i u Konjicu. Mašine sa zupčanicima dalje ne voze; ovdje sačekaju vlakove koji idu put Konjica da ih bezbjedno spuste niz vrletne nizbrdice.

Pođem sa ocem da se napijem vode sa stanične česme. Uspjelo nam je jedva usne da ovlažimo, tolika je bila gužva. Svi su se tiskali oko sjajne, mesingane slavine. Desetine ruku podmetalo je flaše, termosice, šolje, bidone, najlonske kese pod snažan vodeni mlaz.

– Polako, da natočim.– Stanite, nećete krepati od žeđi.– Još nisam natočio, zar ne vidiš?– Dobra je bradinska voda. Reže ko nož.– Koliko samo ovaj ima flaša! Nosi vodu cijelom vagonu.– Možda će se kupati!?– Nemoj, bolan, tu pipu u usta.– Koliki mu je bidon! Mogo si, vala, cisternu dovuć.– Nemoj se umivati. Zar ne vidiš što piše?– Vidio bi on kad bi znao slova.– Da nam vlak ne pobjegne!– Eno ga kreće!– Fataj se!I oni koji nisu uspjeli da natoče, trče sa praznim sudovima,

proklinjući bezobraznike, da bi se kako-tako opravdali pred žednima u svome kupeu.

– Ima nas svakakvih... – tješi se jedan starčić.Ali, već ulazimo u gustu i vlažnu tamu najvećeg od svih tunela,

onog koji se provlači ispod Ivan-planine. Stišćem se uz majku, udišem njen parfem i slušam njeno srce. Jedan glas objašnjava koliko je dug tunel; drugi ga ispravlja: ne, tunel je duži; sporečkaše se.

– Ti mene da učiš, a ja to na ispitu odgovarao.– Najbolje bi bilo da siđete s vlaka pa izmjerite – ubacuje se iz

mraka neki šaljivdžija, a drugi se nasmijaše.Kad poput čepa iz flaše izletjesmo iz velikog, garavog tunela, nad

blagom i zatalasanom krajinom, pokrivenom crnim čupercima šuma, nad predjelom toliko različitim od domaloprijašnjeg hercegovačkog

kamenjara – navlačio se sumrak. Kao po dogovoru, upališe se raznobojna svjetla u vagonima, na stanicama kroz koje smo prolazili i u naseljima koja su se nazirala kroz prozor. Naročito su bila lijepa zelena i crvena svjetla na signalnim stupovima pored pruge: ličila su na svjetlace, koje smo hvatali za ljetnih noći.

Poslije velikog tunela vlak je osjetno išao brže. To se primjećivalo po promicanju predjela i po življem ritmu kojim su točkovi udarali o šine. To udaranje sam u mislima pretvarao u pojedine riječi; tako su točkovi, kilometrima, izgovarali "djedu u Sarajevo", "djedu u Sarajevo", "djedu u Sarajevo"; ili "stići ćemo", "stići ćemo", "stići ćemo". Bio sam se toliko zanio tim govorom čeličnih točkova da me je majka u jednom trenutku upitala:

– Što ti to govoriš sam sa sobom?– Ništa – postidio sam se; a točkovi i šine počeše lupati odjednom –

bez riječi.Iz zadnjih vagona do nas je dopirala otegnuta seljačka pjesma, kroz

sumrak i uz udaranje točkova, propraćena otegnutim piskovima zahuktale lokomotive, tako tužna i tako nestvarna.

 Oj djevojko, janje moje malojanje moje, leglo pa zaspalo. Dok odrasli pričaju o svemu, najviše o bolestima, cijenama i

nesrećama, spominju ubistva, krađe i operacije, meni sve nejasne i daleke stvari, ja se, priljubljen nosom uz prljavi prozor, pokušavam zabaviti jednom igrom koju sam sâm izmislio.

Igrom prolaznosti i pamćenja. Napolju zapažam pojedine predmete ili bića, panjeve, stijene, svojim oblikom neobično drveće, potoke, po kojeg čovjeka, ovcu, konja, psa... i kažem sebi: – Vidiš, ovo sve tako brzo prolazi ispred tvojih očiju. Tako se brzo i zaboravi. Ali pokušaj zapamtiti nešto, nema veze, nek je nevažno, te ga tako spasi od brze prolaznosti i zaborava, koje stvara vlak u brzini. – Tako zapamtih jedan rascvjetao grm, jednu crnu pećinu u stijeni i, posebno, jednu usamljenu drvenu banderu na kojoj je škiljila žuta sijalica.

Ređaju se stanice. Uspijevam nekako da pročitam njihova imena: Raštelica, Tarčin, Pazarić, Hadžići, Blažuj, Ilidža, Alipašin Most... i sve mi, najednom, počinje ličiti – ta lupa točkova, razgovori ljudi, metež na stanicama – na čudnovatu i nerazmrsivu, čak ni jednog djeteta dostojnu igru.

Gdje mi to idemo, pitam se, dok mi i sama pomisao na konjički svijetli i prašnjavi sokak, na igre klisa, ganje, žandara-lopova, na kupanja u Neretvi, zadaju neopisivu tugu. I u toj bespomoćnosti, koja iz nepoznatih razloga narasta gotovo do grčevitog plača, kad crna

kompozcija vlaka, uz prodoran jauk svoje pištaljke, kao sam đavo počinje prosto da leti prostranim poljem na domaku Sarajeva – roju svjetlosti u daljini – ništa mi drugo ne preostaje nego da potražim utjehu na jedinom sigurnom mjestu – na majčinim grudima. Pribijen uz to tijelo kao mali izvor uz njedra velike planine, opet uspostavljam pokidane i izgubljene veze sa dragim i bliskim stvarima. "Iz Konjica sam. Sa Neretve. Sad idem sa roditeljima, djedu u Sarajevo. U vlaku prepunom nepoznatih ljudi." – Tako se odvija moj monolog kojim se branim od neiskazivog užasa pred nepoznatim – pred prvim saznanjima koliko je svijet velik i hladan.

– Nosač! Nosač! Nosač! – odrvenjelih nogu, čujem neke mračne ljude na neosvijetljenoj stanici, kao da traže nekog kog su u gužvi izgubili.

– Nosač! Molim ovamo.Opet Cigani. Pa mornari. Invalidi. Ljudi u uniformama. Djeca

raščupana, žene zasukanih sukanja. Svi trče. Guraju se. Galame. Jedni drugima nešto glasno objašnjavaju. Djeca plaču – ona najbolje registruju kad se poremeti ustaljeni red. Pronesoše na nosilima jednu ženu sa maramom namaknutom preko očiju.

Rijeka ljudi kretala se prema izlazu.Što bih ja sad kad bih ostao bez ove tople i poznate majčine ruke u

ovoj noćnoj gužvi? Svu utrobu mi čisto ohladi misao, tko zna zašto došla. Majku počinjem držati objema rukama.

 Sarajevo!Noćni, osvijetljeni izlozi; tramvaji kao šarene zvečke; ljudi obavijeni

nekom neobjašnjivom tajnom; mračne kupole velikih i hladnih zdanja; koraci preko drvenog mosta na Miljacki, nad ljubičastom vodom, tko zna od kakve svjetlosti; bistričke, kao snijeg bijele, nestvarno strme stepenice; cvrčci iz bašta i harema; nagnuti i zamišljeni nišani; tajanstveni noćni rast džamijskih munara; pjev kamenih česama. – Tako nas je Sarajevo dočekalo te noći, nakon četiri-pet sati pošto napustismo Konjic i zelenu Neretvu sa bijelim plažama.

Pred djedovom kućom na sprat opazih drvenu banderu sa slabom sijalicom. Ona me opomenu da sam, eto, pred "prolaznošću" svega onoga što sam vidio, zaboravio na svoju banderu, viđenu kroz prljavo staklo vagonskog prozora.

   

PUTOVANJE OD SREBRENOG DO DUBROVNIKA Oduvijek, otkad znam za sebe, volio sam pješačiti; osjećati put

kojim si krenuo pod svojim nogama; svaku njegovu neravninu tabanima osjećati – ima li većeg zadovoljstva; istovremeno dok očima prebireš predio kroz koji prolaziš, i svim svojim dijelovima tijela u pokretu doživljavaš taj predio. I pamćenje ostaje, kako u viđenom, tako i u fizički doživljenom.

Kad god izgovorim punim ustima, uključivši pri tom sva čula, riječ more, obavezno se sjetim jednog svog putovanja pješke od Srebrenog do Dubrovnika, udaljenih oko osam-devet kilometara.

Zahvaljujući sindikalnim odmaralištima, kojih je nekada bila prepuna naša obala, kao dječak boravio sam sa ocem, majkom i mlađim bratom gotovo svakog ljeta na moru. I to obično negdje kod Dubrovnika, u kraju najbližem nama iz Hercegovine.

Dubrovnik sam viđao kad bismo doputovali i pri odlasku. Potajno sam se divio njegovoj drevnoj ljepoti; mislim da sam još tada, kao desetogodišnjak – izrazit ću se pomalo pjesnički – osjetio njegovu velelepnu epiku, kojoj je gibanje mora davalo arhajski, starostavni ritam.

Te godine smo bili u Srebrenom, malom mjestu u niskom zalivu. Nešto su godine učinile svoje – one nas u doba puberteta neminovno i bespovratno odvajaju od roditelja – a nešto i ona vrsta porodične torture kojom se djetetu svakodnevno daje do znanja kako da se ponaša, kako da jede, da zube pere, kako da govori, koliko daleko da pliva, da ne spava potrbuške, da ne ostaje dugo u klozetu – sve je to doprinijelo da jednog dana, odmah poslije ručka, u meni prosto kliknu odluka: u Dubrovnik!

Iskradoh se vješto kroz mirisne i umrtvljene sjenke badema i oleandera; moji, legli poslije ručka, ni sanjati ne bi mogli kud sam krenuo.

Put je prvo bio prašnjav; prijatno je bilo ići po njemu bos. Kasnije izađoh na asfalt, po kome sam skakutao, veseo i ushićen svojom hrabrom odlukom.

Idem uz neke blage serpentine, pored maslinjaka u mirnim uvalama, u kojima se skriva poneka kuća od kamena, malaksala na žezi kao da je živo biće. Negdje zanjače magarac. Cvrčci pakleno cvrče u travi i po drveću. Prođe poneki automobil, na trenutak probudi predio, pa najednom nastupi tišina u kojoj čujem svoje bilo u ušima i šapat svojih stopala po vrelom asfaltu.

Za nepun sat savladam jedno izduženo brdašce, koje mi bješe zaklanjalo vidik prema moru.

Odjednom izbijem na jedno raskršće, tako pitomo kao da je u biblijskoj Galileji, kako sam ja taj kraj zamišljao u svojoj slobodnoj mašti. Od tog raskršća jedan put ide u unutrašnjost, prema Trebinju, a drugi prema Dubrovniku, cilju moje avanture.

Jedan ogroman i oguljen bor ispred mene na litici; kao nekakav nerazumljiv znak; možda opomena za male dječake koji bez dozvole

svojih roditelja idu u stari, kameni grad opasan visokim zidovima?Iza bora-znaka vidi se ogromno nebo; čujem neki nejasan šum, ne

znam odakle je i od čega dopire. Što li je tamo dolje... dolje u ambisu?Poslije dvadesetak koraka, od kojih je svaki vrijedio za stotinu

drugih, oprezno priđem ivici provalije. Kao eksplozija, koja nam u trenu izbaci sva čula iz njihovog mira, ispred mene zinu prostor od čije ogromnosti osjetih svoj stomak u svoj njegovoj zapremini. Mogu li naše sitne oči stvarno da strpaju toliki prostor u sebe?

Znam da sam, uzbuđen prizorom, ne strahujući da će me netko vidjeti, pretrčavao preko užarenog asfalta, svaki čas utrčavajući u jednu polusrušenu crkvicu s gornje strane puta; naslanjao lice na hladni kamen mramornog oltara; tako odmarajući se, u tom polumraku, na trenutak, oči pune sunca i uši pune huka; odmah potom bih istrčavao napolje, nasumce pretrčavao cestu i preko kamenog branika naginjao se nad ambis dubok nekoliko stotina metara, na čijem dnu se vidjela prava pomama snježnoplavih talasa.

Sjećam se da sam tu uzbudljivu trku ponovio desetak puta. Da li more sa svojom elementarnošću i beskrajem može pomalo neobično da uzbudi ljude – kao mene tada?

Stvarno, kad god kažem punim ustima, uključivši pri tom sva svoja čula, riječ more (zimi, ljeti, na planini, u gradovima, u kavani) sjetim se svog susreta s njim na cesti između Srebrenog i Dubrovnika prije više od dvadeset godina.

  

ROGAČI SA OTOKA ŠIPAN

 Otok Šipan.Više od dva sata brodom od Dubrovnika.Na njemu uspijevaju rogači veliki kao podlaktica.Sjećam se. Četrdeset osma je godina. Zajedno sa tisućama

sarajevske djece i ja sam došao na ovaj mali otok, zrno zemlje u moru vode.

Smješteni smo u velikoj starinskoj zgradi stilizirane fasade, balkonâ, ograde okolo i širokog i svijetlog stepeništa. More je pod prozorima. Pristajući, bude nas brodovi iz luke. Kako li sam tad izgledao, sedmogodišnjak? Što li sam govorio? Kako se ponašao? U stvari, mi nikada nismo sigurni kakvi smo bili kao djeca; obavezno živimo pod izvjesnim sugestijama i nejasnim sjećanjima; kao da se radi o nekom drugom, a ne o nama samima.

Prođoše prvi dani privikavanja. Ujutro doručak; zatim trka po prostranim sobama golih ali čistih podova; priprema za kupanje; pa

odlazak na jednu udaljenu plažu, da svojom vikom razbijemo spokojni mir tog mjesta, koji remeti samo disanje mora i meketanje nevidljivih koza u makijama; u podne, zna se, ručak, pa spavanje, za mnoge više samo prinudno ležanje i mirovanje; poslije podne opet nekakva užina (kante za smeće bile su pune kruha, a med, maslac, marmelada mogli su se naći i po zidovima); pa opet kupanje; da bismo, pred veče, svi imali crvene oči, koraljne zube i nokte, a glasove kao meket bradatih otočkih koza, dok sunce, zalazeći, lije na sve stvari svoj opojni slatki sok, kao prezrela naranča...

Jedne večeri, baš pod našim prozorima, prirediše pravi karneval sa vatrometom. Ako se dobro sjećam, ženio se kapetan bojnog broda (kako je taj znao da voli!). Mi djeca se pomamili. Sve dok su nam vaspitači dozvolili da budemo napolju, na rivi, trčali smo kroz mnoštvo maskiranog i veselog svijeta, ljubeći se i grleći u razdraganosti koja je i nas uhvatila. A kad su nas utjerali u spavaonice, do kasno u noć visili smo na prozorima, zaskačući se jedan preko drugoga svaki čas, pocikujući kad bi se koja raketa rasprsnula u zvjezdanom nebu. Mora da smo i u snu čuli sve tišu pjesmu iz malih kafanica pored mora.

Ne prođe, valjda, ni pet-šest dana, možda deset najviše, otkako smo došli na Šipan, kad se pojavi – moja majka. Otkud ona? Bio sam iznenađen; kao da je s neba pala. Samo ona došla od stotina i stotina roditelja ove djece? Bilo mi je drago, razumije se. Ali sam se, ipak, nekako čudno neprijatno osjećao. Valjda zato što je svojim naglim dolaskom prekinula onu čarobnu nit koju sam već počeo ispredati od svojih utisaka i doživljaja. Ta mnogostruka pređa koju dijete u ovakvim ili sličnim okolnostima plete upornošću i tihom strašću pauka, sad je najednom bila raspletena, zamršena, pokidana.

Čim ugledah majku kako razgovara sa vaspitačem, odmah sam odlučio da se s njom vratim u Srebreno, gdje su mi roditelji ljetovali. Kad joj to rekoh, ona u prvi mah odbi bez razmišljanja – ni govora! Ali kasnije popusti, jer sam počeo da cmizdrim i molim.

Cijelu noć oka nisam sklopio, slušajući more i prigušene glasove od pristaništa. Majku sam držao za ruku i posmatrao je kako spava.

Kad se zavjese na prozorima počeše vidno odvajati od pozadine neba u daljini, koje poče mijenjati čitavu skalu sve svjetlijih boja u svitanje, ja i majka se spremismo i tiho, na prstima, napustismo usnuli dom. Puhovi, mali glodari, čiji su se glasovi čuli u krošnjama badema, bili su jedina živa bića koja smo budna ostavili u šipanskoj luci.

Trebalo je da prepješačimo do drugog, suprotnog kraja otoka, do nekog mjestašceta koje se zvaše, čini mi se, Sućuraj. Odatle smo imali brodić do Dubrovnika.

Tokom čitavog puta, dugog nekoliko kilometara, pratio nas je vijenac zagasitoplavog mora u daljini. Put je vodio sredinom otoka,

između kamenih ograda, gromača, iza kojih su se nizala stabla i stabla rogača sa plodovima velikim kao dječje sablje od politirane orahovine. Ako slučajno nekad budem zaboravio šta sam vidio i doživio na malom otoku Šipan, siguran sam da mi ti mamutski rogači nikad neće iščiliti iz pamćenja. Rogači sa otoka Šipana!

Znam da su me cipele počele tištati; toliko tištati da sam ih izuo i ponio u ruci, nabadajući bos po oštrom kamenju. Znam da smo se zadržali kod nekog popa (odakle pop?) i da smo pili vode iz njegove kamene čatrnje, udahnuvši malo. Pop je imao puno dvorište nekakvih žutih koza; a rogači, svud naokolo rogači, rogači su rasli svuda oko nas, gdje god smo pogledali...

 Da li još rastu onoliki rogači na otoku Šipanu?Odavno više nema moje majke.Onaj kapetan bojnog broda – gdje li je on?Ona čarobna pređa, nekad toliko osjetljiva i tanana, više mi nije

potrebna – život me je naučio, ili primorao, da gradim čvršće i grublje stvari.

A rogače sa otoka Šipana nikad neću zaboraviti.Zbilja, jesu li bili tako veliki?   

SVE MOJE CIPELE Tu nedavno, vidim, poderale mi se cipele, a zima, te odlučim da

kupim nove. Jednu večer krenem od prodavnice do prodavnice, obiđem pola grada u potrazi za cipelama koje bi mi odgovarale. Znate kako to već ide.

Ima nešto, priznat ćete, ipak prijatno u tom upornom traganju za cipelama. Vani mrak, ulice u zimskoj magli, osvijetljene gdjegdje neonskim svjetiljkama, a u prodavnici u koju ste ušli svijetlo, toplo i nekako svečano. Učini vam se čak kao da sve, od škripavih, čistih prostirki i mnogobrojnih ogledala, koje vam love lik na svakom koraku, do prodavačica, koje vas dočekaju onim svojim spremnim "izvolite, što želite?" i cipela koje u tili čas iz visokih rafova mogu da pređu u vaš posjed, kao da sve čeka baš na vas, te i vi ulazite nekim svečanim hodom i sa nekom vrstom uzbuđenja i znatiželje.

I kupujući te večeri jedne žute cipele i ispitujući im osobine pred niskim, podnim ogledalom, namijenjenim samo za cipele, kao da me nešto naglo i neočekivano pozva da se sjetim svih onih znanih i neznanih cipela sa kojima sam drugovao u dalekom djetinjstvu, i sa kojima sam se,

kao sa drugovima, manje ili više bolno, morao rastajati.O tim cipelama hoću da vam pričam. Ali ne samo vama, nego i

onom dječaku, koji još živi u meni, koji je svoje cipele doživljavao kao živa bića, kao ličnosti koje imaju i svoje lice i svoju dušu.

Koliko ih je sve bilo! I kakvih! A samo na dvije noge, nekad tako nemirne i brze po šumskim stazama, vijugavim i tajnim, i miršljavim gustišima oko rijeke moga gradića.

Tamo najdalje dokle sjećanje dopire – u najranije djetinjstvo, tamo nalazim one snene, sitne, gotovo nevidljive cipelice za djecu koja su tek prije godinu ili dvije prestala biti bebe. Cipele kupljene u oskudici poslijeratnih godina – toliko i draže i dragocjenije zbog te oskudice. Sjećajući ih se kao kroza san, mogu samo da kažem da su se malog dječaka doimale više neke čarobne letjelice, avion, balon, pa i kao brod ili čak kao lakokrile ptice – nego kao obuća.

Ali su se cipelice, i pored sve ljubavi i pažnje prema njima, kao i sve, morale poderati, morale otješnjati, i na kraju ostaviti mlađima i, jednostavno, završiti na smetljištu. Kakva li je to bila tuga: rastati se sa dijelom sebe na koga smo se već toliko navikli. – Jedinu, mada često nedovoljnu utjehu predstavljale su nove i sjajne, škriputave cipele.

Poslije dolaze kolone novih cipela, sa svojim licima, svojim karakterima, svojim biografijama – i obavezno tužnim završecima. Pamtim ih sve, ali ne uvijek doslovno, po detaljima, nego po količini i prirodi radosti i tuge koje su mi donijele sve skupa.

Tu su one vesele, hitre cipele, neuporedivog sjaja na ovalu tvrdih kapica i peta, one cipele svijetlih nedjeljnih jutara, cipele svečanih dana kad smo dobivali ocjene na kraju školske godine, cipele odlazaka na more ili u posjete rođacima... Cipele iz kojih su prirodno, kao iz kakve sjajne saksije, kao dva cvijeta izrastale dvije čiste, bijele čarape. Tad su i samo vedro nebo, i zelena šuma, i čista rijeka, i livade pod raznobojnim cvijećem – bili zakinuti za moj pogled, koji je počivao na sjajnim cipelama!

Ali, vedru radost cipela, kao i moju bezbrižnost, prekidalo je uvijek ponešto. I njihov sjaj u kome se ogledalo cijelo nebo i bezbrižna duša dječaka, postajao je taman, koža bi im se sušila, pucala, nekako bezvoljno venula i tad mi se činilo da se moje cipele opraštaju od mene, spremaju se na zaborav. Pertle, kao žile, pucale, bi im, a nekadašnji sjaj i radost njiho-ve kože prekrivala bi prašina i blato. Cipele bi vidno venule, kao da im je netko naglo i okrutno njihovo pošteno i nevidljivo srce isčupao. Obično bi tada u kući; netko bolovao, a sa strane bi stizale tužne vijesti, i nebo bi bilo nisko i prijeteće iznad varoši, a nadošla rijeka hučala bi prijeteće ispod kuća. – Cipele, sasušene i deformisne tako neljudski, iskrivljenih peta, zgaženih lica i slijepih rupica za pertle, morale su na smetljište, odmah, istog dana, neizostavno.

Smetlje nosim u jednoj izlupanoj kanti. Bacam ga dolje pored rijeke, kod onih topola. Trup osuđenih cipela viri ispod nekih flaša, krpa i starih, požutjelih novina. Čini mi se da me to gledaju oči živog stvorenja, koje pita: "Nosiš me na smetljište, na groblje. Nije ti žao napustiti starog drugara?" I to pitanje se stostruko ponavlja u mojoj dječjoj glavi, i onda kad grubo frljacnem svu sadržinu kante niz brdo od smetlja.

Ali ipak se osvrnem polazeći. Dolje, među mrtvim, odbačenim stvarima i otpacima vidim svoje cipele, odskočila jedna od druge, još žive, bacaju posljednji, prijekorni pogled prema meni. A tko bi se tad vratio po stare cipele? Što bih s njima?

A poslije, s godinama sa kojima sam rastao i vidno se mijenjao, dolazile su sve nove i nove cipele, sve donoseći svoje posebne sudbine – toliko neodvojive od moje.

Cipele moje prve ljubavi! Nikad dovoljno uglancane, nemirne i, u presudnim trenucima, najednom drugačije i nepoznate pred mojim užarenim i zanesenim očima. Te cipele – vjerovali ili ne – te cipele su letjele, letjele su i imale velika krila, krila ljubavi, a letjele su do visina koje se ni naslutiti ne mogu trijeznim mozgom i hladnim razumom. I danas ih, ponekad, vidim kako zažarene lete nebom.

Cipele mojih prvih samoća pred pitanjima života i svijeta. Te cipele su mi tako prisno, mada bolno, glođale noge koje su lutale svukud, nešto neiskazivo tražeći. One su bile vjerni i nijemi pratilac, mudri suputnik na svim krivudavim i džombastim putovima kojima sam tad hodio. I dan danas mogu sebi, u čulima, da izazovem njihov znojni miris samoće i neumjerenih lutanja sa kojih sam se vraćao toliko umoran, a sebi dalek i zagonetan. Jer mladost koja se pita, ne primajući gotove odgovore od drugih, nagrađena je i osuđena takvim traženjima, u kojima i noge, zajedno sa nedužnim cipelama, stradaju.

I kupujući svoje žute cipele, u ovoj noći bliještećih neonskih svjetala po ulicama, i toplih, osvijetljenih radnji – vidim svojim unutrašnjim okom, koje je sjećanje, redove mojih prošlih cipela u kojima sam sazrijevao u dječaka, poslije u mladića. I nijemo, bez pokreta, klimnem glavom tim starim, kožnim drugarima, kao da im kažem: "Evo još jednih, žutih, velikih; još jedan član, ako dozvolite, pridružit će vam se".

I odgovor je pao: pristaju, sve odreda, da od danas nosim nove cipele.

   

DJEČAK I DŽENAZA Dječak je sjedio pored Neretve. Posmatrao je njezinu vodu u kojoj se

ogledao kameni most, munara obližnje džamije, krovovi nekoliko kuća i šumoviti vrhovi okolnih brda.

Tad je naišla dženaza. Preko mosta. Ni trena se ne osvrćući, Neretva je i dalje klizila puneći dječakove nosnice svojom svježinom i njegove uši svojim blagim šapatom.

Dječak se stišao i uvukao u sebe. Nijemo je posmatrao kolonu iznad sebe, prema nebu, prije nego što je donio odluku da se pokrene.

Naprijed, na rukama ljudi, bio je drveni, plitki sanduk, tabut, na kojem se isticalo tijelo prekriveno zelenom čohom, izvezenom arapskim slovima od žute svile. Neretva protiče, dok mostom iznad nje prolazi nijema povorka. Dječak to vidi i misli: umro je neki čovjek; svi, kako vele, moramo – neko zimi, neko u jesen, neko s proljeća, a neko, kao ovaj, usred ljeta.

Slična larvi, dženaza mili preko mosta. Dječak je znao: sad će uz Kasarnu, kroz drvored oraha, sjenke će kliznuti po oznojenim licima ljudi iz dženaze, preko tijela, preko onog zelenog, užasnog platna... Strah me je umrijeti. Zar je moguće da ćemo svi...? Kao ovaj koji, od svega otrgnut, sad kad ljeto zlatî, čak i kamen kad miriše...?

Nešto ga je snažno vuklo da se podigne, da krene za ljudima, za tijelom. I kad, prešavši most, dženaza dotače kameniti put, a do dječakovih ušiju doprije nerazmrsivi šapat, uz stisku i komešanje, on se odlijepi od svog mjesta pored vode – i krenu za njima.

Pazio je da se drži podalje. Ako bi prišao blizu, njegovo prisustvo bi se odmah primijetilo, jer su u dženazi bili mahom stariji ljudi, ni jednog mladića, kamoli dječaka. Zbog toga je pošao prečacom, ali, našavši se ispred tajanstvene povorke, morao je, skrivajući se iza orahovih stabala i žbunja smrdikovine, da se igra skrivača sa dženazom, koja se polako a uporno primicala haremu na Musali.

Dan bijaše izuzetno vruć. Sparušena i izgorjela trava vrvjela je od zelenih skakavaca. Gušteri su se lijeno izležavali na suncu. Sve je živjelo... samo onaj gore... na tabutu... s njim se nešto čudno i tajanstveno desilo.

Dženaza prekorači nisku žicu i uđe u groblje. Stotine i stotine nadgrobnih kamenova, poleglih, iskrivljenih i uspravnih, sa znatiželjom su posmatrali pridošlice. Uzbuđen, a i gonjen nekom snažnom potrebom, i dječak je, držeći se malo podalje, prekoračio ogradu i odmah se spustio u travu. Pažljivo je pratio svaki pokret ljudi iz dženaze.

Ljudi su se zaustavili na jednoj plitkoj zaravni. Znojni i umorni, spustiše tabut sa tijelom na jednu kamenu humku. Zatim se poredaše u najvećem miru, koji dječaku postajaše neprijatan. Jedino primijeti da svi nemaju fesove na glavi; bilo je francukih kapa, a i rubaca, nabrzinu svezanih na četiri čvora. Nije bilo gologlavih, dječak nije znao zašto.

Sa svoga mjesta u travi prosto je pio svaki pokret tih ljudi.

Najednom se između svih onih ljudi izdvoji jedan čovjek. Podrezane sijede brade, stroga lica, ali smirenog izraza – stao je ispred sviju. Kao prednjak u "Partizanu", pomisli dječak vireći iz trave, čiji mu je miris draškao nosnice. Do njegovih ušiju su dopirale samo nerazumljive riječi molitve, i to u raskidanim i nespojivim dijelovima rečenica. Miješali su se i glasovi iz varoši, tako jasni i prodorni u grobljanskoj tišini.

Dječak je zaneseno slušao sve te zvukove – kad ga prenuše nečiji koraci. Izdvojivši se od ostalih, prema njemu, baš prema njemu, išao je jedan čovjek. Imao je na glavi fes, crveni, boje višnje. Dječak se uplašeno pridiže, nije mu bilo prijatno, jer je osjećao da svi ti ljudi iz dženaze nose u sebi nešto opasno i mračno kao i sâma smrt.

– Što ti tu, mali, radiš? – siktavo upita čovjek. – Bježi... i to brzo, ovdje djeci nije mjesto.

Dječak se nijemo povuče nekoliko koraka, kao da će otići. Čovjek se vrati i pridruži ostalima, koji su neprekidno molili mrmljajući. Dječak, kao hipnotisan, ponovo sjede. Nešto snažno, jače od njegove volje i straha od nepoznatog, držalo ga je za to mjesto. Što će sad da rade sa tijelom? Je li istina... u zemlju... a onda se svi raziđu? Je li moguće da to nije samo neka šala? Odrasli se šale, nešto izmišljaju, pa će – gledaj sad! – onaj pod zelenom čohom ustati, vedar i nasmijan, i reći: "Dobro smo sve ovo izveli, dosta je za danas, raziđimo se kućama". Je li stvarno moguće da se tako neće, da se tako ne može završiti? – pitao se dječak suha grla, ne trepćući.

Mora da vidi kraj. Mora. Kad bi sad svi ovi ljudi krenuli na njega i počeli da ga biju, ne bi mogli da ga otjeraju!

I – kraj je vidio. Sunce mu je bilo svjedok, i trava sparušena, i skakavci u njoj, i bezbrojni nišani uokrug, zatim gusta borova šuma iznad...

Ljudi su – vidio je – obavili molitvu, zatim prišli tabutu skinuli sa njega onaj zeleni prekrivač (on ne ide dolje!) – i pojavilo se tijelo, još jasnije ocrtano, zavijeno u bijeli čaršaf i preko glave. Zatim su to tijelo podigli – dječaku se grlo sušilo, a u očima svjetlucali bolni plamenovi – i, nekako nespretno se komešajući oko njega, naglo, nekako previše naglo, spustiše ga u grob, od koga je dječak vidio samo hrpu svježe iskopane zemlje.

Dječaku se učinilo: oni se plaše da tijelo ne ustane i sve im pokvari što su čvrsto naumili. Tako su ga brzo i zakopali; sve su se sudarali.

Znači – ipak u zemlju!Dječak otrča kući, brzo koliko su ga noge nosile. Samo kući, među

prisna i poznata lica! Osjećao je da se nešto, nešto čega do danas nije bilo, uvuklo u njega. Svijet ima tajnu, mislio je ojađen, tajnu koju svi znamo, ali tako je uzaludno to što je znamo.

A kad za večerom otac reće majci: "Znaš tko je umro? Onaj Dedo sa

Zlatrgovine", dječaku se, ipak, učini da oni ljudi danas ne zakopaše pred njegovim očima čovjeka u zemlju, nego da je "šala" sa dženazom potpuno uspjela, samo joj se pravi rasplet još ne može vidjeti.

 (Dženaza – sprovod, sahrana, pogreb kod muslimana.)   

ZIMSKA BAJKA Zimska bajka počinje točno u ponoć, kad je sve prekriveno snijegom

i beskrajnom tišinom,a završava se prvim, dalekim i bjeličastim prugama svjetla u praskozorje.

Nitko od ljudskih stvorenja u Konjicu nije je svjestan, osim u snu kad život treperi kao zvijezda, daleka i samotna. Jedine budne, u njoj učestvuju životinje, i to mačke, psi, miševi, golubovi i vječno budne krave i konji po štalama. Ali, što je budnost životinja ako ne san?

U zimskoj bajci, dakle, sve je san. Znači, sve je vjerojatno, kao i nevjerojatno. Sve je tišina, zrcaljenje zvijezda i sitnih kristala snijega, samo rijetko narušavano dalekim piskom lokomotive i odsutnih šuma neke odvrnute česme.

Pošto nema svjedokâ, pustimo zimsku bajku nek sama sebe priča, svakako, ako bude htjela...

Baš kad zimska ponoć nalikovaše na prozirni, sjajni kristal, a svjetlost zvijezda i čistog snijega zaigra igru nevinosti kojoj nema ravne – pod gredom na tavanu tonu u san pet crno-bijelih mačaka. Prislonjene jedna uz drugu, kao da su jedno tijelo, svaka osluškuje ujednačeno i povjerljivo predenje svog susjeda. Njihov san, što bi to moglo drugo biti ako ne komad mirišljavog sira, sočnog mesa, zdjela mlijeka ili sivi mišić koga je u ovoj zimskoj hladnoći sve teže i čuti, a kamoli uhvatiti.

Samo povremeno tim snom, koji je jedna duboka želja i slast, prođe nekakva struja, kao drhtaj, koju izazove u krvi nezaboravno sjećanje na opasnost, na ugroženost, na batine, koje nijedna mačka na ovome svijetu nije uspjela izbjeći. San se na trenutak raskida u pramenove, koji se u isti mah grčevito traže i povezuju, da bi, odmah potom, sve zacijelilo, poravnalo se i mirno poteklo prema spokoju toplog mačjeg sna.

Odatle, ispod grede, od pet sklupčanih crno-bijelih mačaka, krenuo je san te noći – da bi obigrao svaki kamen, svaku iglicu u borovoj šumi, svaki, i najmanji, kristal snijega, svako biće, bio to čovjek, insekt ili životinja, svaku hladnu, mjesečinom prožetu vodenu kap iz rijeke, potokâ ili iz gradskih česama, svaku na noćnoj hladnoći usnulu biljku... da bi se, na kraju, pred mliječnu zoru, digao do dalekih zvijezda, obavio ih svojim

plaštom, tako da one zadrhte posljednji put, opraštajući se od noći na izmaku.

Stresavši sa sebe svu prašinu nakupljenu ispod grede i sav strah mačaka koje se svega plaše, te obrnuvši se na zaleđnoj i pustoj ulici na peti, kao kakav vragolasti besposličar, naš san krenu niz ulicu u pohode usnulim bićima i stvarima. "Uh!" – strese se ulična svjetiljka, napola potonula u snježnu kapuljaču, kad san proleprša ispod nje. "Opet ti ode u pohode."

Odjednom, obuhvaćen snom pet crno-bijelih mačaka, Idriz Pirko, čaršijski hamal, inače star, sam i siromašan čovjek, u svojoj goloj i lednoj izbi te noći odsanja svoje djetinjstvo. – Kao ljeto je, a on u bašči punoj plodova. Neretva teče meko, a on sjedi na krilu svoje majke, sav u okrilju njenog tijela i njenih šarenih dimija, čije boje blješte na suncu. Majka mu nudi kolače koje je najviše volio, gurabije na maslu.

– Uzmi još, slobodno, jedi – govori mu majka glasom pored uha. A on se mazi, pretvara se da ne čuje, ne bi li ga ona još nudila.

I Idriz uzima – sad već kao star čovjek – a ono u njegovoj ruci nije kolač već – majčino srce.

Kao odbljesak daleke, neznane svjetlosti, kliznu san po zaleđenom ribnjaku okruženom topolama, čije je lišće crno, mrtvo, u san utonulo.

Zatim se zagleda, jedan kratki trenutak, u čitav buket blještećih iskri, koji u mrak izbaci jedna manevarka na nedalekoj željezničkoj stanici.

Okupa se u studenom izvoru podno jednog panja i produži: do zore nije još ostalo mnogo.

Pc, pc, pcz – zapucketa tiho ledom izvezeni prozorčić na trošnoj kućici pored groblja, u kojoj stanuje jedna majka radnica sa mnoštvom dječice. Djeca – svako udaljeno svojim snom od drugih – najednom, pod dojmom sna pet crno-bijelih mačaka, počeše zajednički veselu igru u kojoj je učestvovalo obilje igračaka, malih životinja, šarenog cvijeća, preslatkog voća svih vrsta, i tko bi sve to nabrojao, toliko je bilo svega!

Cika, vika, smijeh, negdje i prepirka iskrsne, ali se sve brzo riješi. Lijepo se čitava tri mala brda kolača, bombona i čokolade dižu ispred njih! Usta su puna, nosevi i lica zamazani čokoladom, iz šupljina na igračkama vire raznobojne bombone i karamele.

A kad mama, njihova mama, u jednom trenutku, nasmijana, ulazi u sobu, svi trče prema njoj raširenih ruku:

– Vidi, vidi, mamice, što mi sve imamo! Imamo! Imamo!Dok leži ispod ugašene i već davno ohlađene peći, njihova maca

može – budući da mačke sve mogu, pogotovu u tim satima – pratiti njihov san. Da li zato što ih sažaljeva zbog njihove opsjednutosti nestvarnim, ili zato što uživa u njihovoj beskrajnoj sreći, koja može tako nesebično da ih pohodi svake noći – mačka se proteže, dok dječje glavice snivaju na jastucima.

Mrnjauuuu, mrnjauuu, mrnjauuuuuuu – njen glas zvoni kroz tišinu, koja se nikom ne odziva.

Miš, pritajen u šupljem duvaru, slušao je sa mirom koji mu obezbjeđuje njegova sigurnost. Mačka, lukava, zna dobro gdje je on i kako će do njega doći, i proteže se još jednom.

Mrnjauuuuuuuuuuuuu.Djeca spavaju slatko, sva odreda mljackaju zbog nečega usnama.

"Neka ih tako do zore" – reče san u sebi. Zatim kroz tri stotine i pedeset pet mračnih i prašnjavih tavana, kroz pet tisuća i dvadeset osam šupljih debala, kroz gustu tamu goveđih rogova, preko tko zna kojeg broja slova na stranicama svih varoških knjiga, provukavši se kroz nogavice svih pantalona i rukave svih košulja i kaputa – naš san ode na Vrtaljicu, brdo svijetlo pod snijegom, ponad grada, i viknu odozgo glasom jačim od groma, a tišim od posječenog bora. Viknu i zaigra – uz pratnju svih šumskih stabala, žbunja i stijenja – i vinu se iznad usnulih krovova, iznad ledene vode Neretvine. Dotaknu ovlaš vrhove ukočenih munara nekoliko konjičkih džamija i zvonike dviju crkava...

Obletjevši dolinu, mačji san da se spusti na Begin vijer; i da je netko, kojim slučajem, tuda naišao u to doba, čuo bi pljusak biserne vode i zvonak djevojački smijeh i vrisak, čulan i neuporediv. Prepao bi se, svakako, ili bi se pobojao da je šenuo; prava istina bila bi mu nedostupna.

I baš kad se poče javljati daleka slutnja zore u njenom nevidljivom i polaganom rađanju, u Konjicu se desiše čudne, ali za san ne toliko i nevjerojatne stvari.

Na udarac čekića, koji se, u kovačnici Cigana Migića, sam podiže i udari pri tom zvonko o nakovanj, poput crkvenog zvona – sve postojeće poče da se komeša, napuštajući dosadašnje ledom i zimom ukočeno mrtvilo. Crne borove šume, tresući crnim grivama svojih četinara, igrajući krenuše put uskih, vijugavih varoških sokaka. Zvijezde, do tada ukočeni, zrcalni kristali, pretočiše se u sjajnu tečnost koja poče u buji-cama liti na zemlju, zlateći sve čega god se takne. Kuće, kamene, drvene, zemljane, oduvijek osuđene na ukopanu nepokretnost, krenuše u šetnju usnulim gradom. Tako se čitavi kvartovi zamijeniše za mjesta: Varda dođe u Trešanicu, Prkanj na Radavu, Polje na Zlatrgovinu, Varoš čak na Repovicu, a Musala sa svim grobljima, zamislite, na Pomol među Veledove vinograde. Uspavani varošani ni u jedanaestom snu ni sanjati ne bi mogli kakav premještaj doživi njihov gradić. Još kad bi vidjeli da Neretva teče uz strmu Paklinu, a tisuće malih zečeva i vjeverica, jazavaca, kuna i lisica trče njenim isušenim koritom, zacijelo bi kolektivno poludjeli.

Jedini koji je bio nagrađen, ili kažnjen, da svemu tome prisustvuje bio je Car, mjesni poštar. Krenuo je sa svojim kolicima da preda poštu na jutarnji vlak. I onako bunovan, velikog nosa i izbuljenih, vječito

spavaćivih očiju, uvijek ni budan niti u snu, u jednoj uskoj uličici presrete – buljuk ogromnih crnih borova! Protrlja bunovne oči: je li istina ovo što vidim? Crni borovi u sokaku? Možda se šejtani igraju sa mnom? Ali za pitanja nije bilo vremena. Moralo se bježati ispred čudne, neviđene bratije, čije su grane, u stisci zbog uskog prostora, obarale s kuća kamene ploče, izvaljivale kapije i razbijale prozore. Car nagna bježati, ne ispuštajući iz ruku "svoj hljeb", kako je on zvao poštanska kolica. Borovi za njim, sve u stopu, čak zabrzaše. Kolica su bila teška, a poštar star i nemoćan, pred penzijom. A uz to – gle čuda! – čitav grad je bio pretumban! Na mjestu općinske zgrade, veleljepnog zdanja još iz doba Austro-Ugarske, sa girlandama i svečanim ulazom, Car ugleda straćaru sa periferije, ubogu čatmaru u kojoj je stanovao samotni starac Tunjo, čudak i pijanica. A drvored lipa, kroz koji se išlo pravo na željezničku stanicu, bio je netragom nestao, ostavljajući predio pustim i nepoznatim.

Borovi su neumoljivo tapkali za starcem. Već su ga hvatali svojim granama i dugim korijenjem. Stari poštar nije mogao dalje. Ispusti kolica – gotovo je. Pisma i paketi se rasuše po ulici. Njemu, savjesnom službeniku, koji već toliko godina obavlja svoj posao za primjer (nedavno je i odlikovanje dobio), dođe neizdržljivo ovo što mu se desi na dužnosti. Nemoćan, sjede na snijeg – pored njega su bila izvrnuta kolica – i duboko u duši poželi da odmah umre.

Ujutro, starom poštaru Caru nitko nije vjerovao – a i kako bi? – zašto je pošta, jednom u četrdeset godina, zakasnila na jutarnji vlak.

– Bunca – rekoše jedni.– Star je – dodadoše drugi.– Možda je popio? – treći će.– Tko zna...? – oprezno posumnjaše oni rijetki koji su barem nekad

naslutili snagu snova.A pet crno-bijelih mačaka, ništa ne znajući, stoje na krovu i upijaju u

sebe škrte ali dragocjene zrake zimskog sunca, koje se lagano kotrlja vedrim, kao okupanim, plavim zimskim nebom.

   

POSLJEDNJI LOV Čitave noći Adam nije mogao oka da sklopi. Okretao se, prevrtao,

čas pogledavao na jedan prozor, čas na drugi: hoće li se pojaviti prvi znaci svitanja. Tetak mu je obećao da će ga i danas voditi u lov.

Kako i ne bi bio uzbuđen kad su svi njegovi drugovi znali uživati u njegovoj priči o tome što je sve doživio u prethodnim lovovima. Kako je jednom vidio medvjeda – u stvari, samo je čuo pucketanje grana, a tetak

mu rekao da je to medvjed, čije su tragove vidjeli tog dana. Jednom je gledao ponosnu divokozu na jednoj kao nož zašiljenoj stijeni; da bi je, trenutak kasnije, tetak iz puške strovalio u provaliju. Vidio, je Adam i lisice, ljeti i s jeseni crvene kao plamen, kako stružu uz zemlju kao vjetar. Mnogo zečeva, ponekad ih je bio prepun ruksak, samo su uši virile; a imali su tako nježnu, šušketavu i, naročito zimi, tako hladnu i mirišljavu dlaku, koja je budila osjećanje daljine i divljine; a njuške! – one kod zečeva imaju nešto izdvojeno, kao da su, na njihovim tijelima, neke životinjice koje za sebe žive, sitno drhtuljeći. Pa jazavci, ti spavači sa krznom kao pidžamom. Zatim: vjeverice, kune zlatice, puhovi, vidre (one su ga opsjedale svojom tajanstvenošću), sove i čitavo pozorište svih vrsta ptica, za koje nije bilo jezika, koji one nisu govorile, ni pokreta koji nisu pravile.

Eto, zbog svega toga Adam nije čitavu noć spavao – mislio je na lov. U stvari, on je spavao, njemu se samo činilo da nije, jer njegov san je tako živ i tako stvaran da i nije bio ono što se obično naziva snom. Jer kako bi, inače, bio tako odmoran kad je tetak kucnuo prstom o prozor: diži se! polazak! – a on đipio sa kreveta da je majku probudio.

Sad njih trojica, – pridružio im se i jedan trgovac stokom – stoje na starom kamenom mostu, u prvo svitanje. Čekaju šumski kamion koji ide u brda i gledaju u Neretvu, koja šumi dolje, među kamenjem, isparavajući se. Pored njih je lovački pas Nero, crn, sa bijelom prugom preko nosa.

Tetak razgovara sa trgovcem, zdepastim čovjekom, koji ima debele, vunene čarape što vire iz masivnih gojzerica. Adam zijeva, sa rukama u džepovima, zirkajući prema naježurenim nišanima u malom groblju pokraj obližnje džamije.

Prekriveni orijaškim magluštinama, u daljini se naziru vrhunci Prenja.

– Bude li štogod? – pita trgovac lukavog osmjeha. – Naleti li?– Pa, bude, bude... uvijek ponešto – odgovara tetak.– Tetrijebi sad idu?– Idu, idu. Ali u višim predjelima.– Čiji ti je ovo? – pokazuje trgovac na malog Adama.– Od ženine sestre.– I vodiš ga?– Već nekoliko godina, gotovo uvijek. Voli, a i meni ne smeta.– A lisice?– Sve ih je manje. Bježe, valjda, u divljinu.– Zečeva?– Bude, bude. Njih još ima. Dosta se kote...– Bogati, kako stoji sa kunama?– Seljaci ih gvožđima poloviše. Oko Glavatičeva, Bjelimića, na

stranama Visočice...

– Lijepo im krzno! – i trgovac ušilji usnama.– Lijepo, puno lijepo.Izbivši naglo iza jedne stare kuće i prolomivši tišinu, jedan stari

"dodge", ostao iza rata, naglo prekinu njihov razgovor. Nero se uznemiri od neočekivanog željeznog gosta.

Njih trojica, i pas, popeše se na karoseriju, jer je u kabini, sa vozačem, sjedio već netko. Skinuvši ruksak, tetak sjede na nekakvu pomičnu klupu od drvenih prečki, držeći uspravno, kao štap, dvocijevku između nogu. Nero, zna se, podvuče se pod klupu. Adam se smjesti do tetka, do njega trgovac, koji lupi dlanom po limu kabine – kreći.

– Propuhaće nas vjetar – primijeti trgovac – zato treba da se pribijemo što više uz kabinu.

Tako i učiniše, pas za njima.Kamion projuri kroz nekoliko sokaka i na trenutak uznemiri njihov

spokoj; zatim izjuri iz grada i, obalom Neretve, uspije da se dokopa brda. Kao da se radi o živom biću, Adam je slušao usopljeni jauk prestarjelog motora na strmim serpentinama Vrabač-brda.

Trgovac je galamio, ne bi li nekako nadjačao buku mašine, dok su pored njih promicale mračne, jesenje šume bjelogorice, bukve, hrasta, johe i jasena.

– Al' se pati ovaj "dodge" – viknu trgovac.– Já – odgovori tetak, samo nešto da kaže.– Ali se Prenj nešto namračio! – trgovčev glas se uporno nadmetao

sa brujanjem motora, koji, kako se činilo Adamu, zapomaže na ivici snaga.

– Magle! – viče tetak, s puškom uperenom prema nebu.Zajedno sa motorom, svi odahnuše kad stigoše na Jažve, odakle je

cesta, poslije mučnog uspona, veselo vijugala u daljinu svojom makadamskom bjelinom.

Tetak dade znak, i trgovac udari dlanom po krovu kabine. Kamion se zaustavi kod Šumarske kuće. Tetak i Adam siđoše s psom. Oprostiše se od šofera i nekog čovjeka koji je bio s njim, i govorljivog trgovca, koji je nastavljao put prema Glavatičevu, selu u gornjem toku Neretve u kojem je danas bio pazar.

– Sretan lov – poželi on na rastanku. – Jednu lisicu da ulovite. (Kao da je znao što će se desiti!)

Kamion odjuri u daljinu, malo-pomalo postajući kao igračka – i ostavi predio u potpunoj tišini.

Tetak i Adam krenuše prema obližnjoj šumi. Lišće je već primjetno počelo mijenjati boju; sve je odisalo mirisnom zrelošću rane jeseni. Neru je Adam vodio na lancu. Bilo mu je interesantno posmatrati kako pas u prirodi odjednom postaje pokretljiviji i osjetljiviji na sve oko sebe – svaki predmet, svaki zvuk uzbuđivali su mu životinjska čula.

Konačno, tetak odluči da psa puste, i Nero odjuri nestajući im ispred očiju. To je bio znak da je lov počeo. I puška sa tetkovog ramena siđe u njegovu šaku – nek je spremna.

Zagaziše u čestar. Tetak je bio ozbiljan, crn čovjek, sa kratkim, sasječenim brkovima. Gazio je ispred Adama mokru travu i sitno žbunje odlučnim koracima, sa usredsređenim pogledom vještog lovca i iskusnog strijelca. Adam je trčao za njim sitnim koracima, zagledavajući se u svaku rupu, panj ili kamen, ne bi li vidio nešto zanimljivo, svakog trenutka spreman da se, na tetkov mig, ukopa u mjestu. Sve je on to davno naučio, jer lov traži mnogo vještine i lukavstva, brzine i dubokog poznavanja tajni prirode.

Baš zbog te njegove umješnosti, koja nije nimalo laka, niti je njeno učenje kratkotrajno ni jednostavno, Adam je imao sreću da ga tetak vodi sa sobom, računajući na njega kao da se radi o odraslom čovjeku.

Vrhunac tog povjerenja je bio kad bi mu tetak davao da puca iz puške. Adam bi tad rastao i rastao u svojim očima, sijajući od posebne sreće.

Sad su išli jednom blagom i dugom padinom prekrivenom hrastovinom čije je lišće počelo jedva primjetno rudjeti. Okolo, po drugim bilima i u tihim dolovima, lazile su magle u raskidanim pramenovima, i čuo se daleki cilik tko zna kakve i gdje smještene ptice.

Tetak stade. Adam, u trenu, isto tako. Tetak je osluškivao, pa prošapta: "Nero se još ne javlja... a već bi trebao". "Daleko otišao, sigurno" – Adam će zamišljeno. Opet krenuše. Pod tetkovim nogama pucketa granje; a jedan zavrtanj, u stvari poklopac na spremištu za pribor za čišćenje puške, na dnu kundaka, Adamu nalikuje na nekakvo oko koje ga, klateći se u ritmu tetkovog hoda, uporno posmatra.

Ispred njih prhnu siva kreja – kre, kre, kre – i, teška i ljuta što su je uznemirili, umače između ukočenih stabala.

Na jednoj zaravni, kao u nekakvoj zdjeli sa rubom od sivog, mahovinom prekrivenog kamenja i dnom od mrkog treseta, naiđoše na mnoštvo gljiva rujnica. Adamu je bilo pravo zadovoljstvo šutati nogom njihova rastresita, beskorjena, ni s čim uporediva tijela.

U visini, nad krošnjama, oču se kliktanje, daleko i tužno, koje je, kako se činilo Adamu, zvuk same daljine i beskrajnosti, i neodgonetljive tajnovitosti prirode. "Orao" – tetak okrenu pogled u visinu. – "Šestari. Sve su se ptice sad šćućurile u zaklonima." – "A jesi li kad orla...?"– Adam sa znatiželjom upita. – "Što, ubio?" – tetak će. – "Jesam, nekoliko puta. Jednom, davno, velikog, metar i pol krila... surog, na Prenju ih ima... Samo, što li je sa Nerom? Da ga nije nešto napalo? Divlja svinja? Vuk? Lisica?... Da mu se barem lavež čuje... ništa... Nego, jesi li gladan? Mogli bismo nešto prezalogajiti, je li? Evo, baš lijep kamen, čist i ravan kao sto... ovdje ćemo."

Tetak s ramena skide ruksak, razveza ga i poče vaditi iz njega: sir, luk, komad suhog mesa, kruha i "polovku" rakije. Sve to rasporedi na kamenoj ploči, i njih dvojica, starih, iskusnih lovaca, sjedoše da jedu. Adam je slatko jeo, posmatrajući oko sebe predio koji nikako da se probudi, toliko je dan bio siv i nepokretan od noćašnjeg sna. Da barem jedna zraka sunca prosine kroz ove oblake i magle – ništa. Ako ništa, da se barem oglasi Nerin lavež – nikakvog zvuka.

Opet su krenuli. Čak počeše da se spuštaju u jednu uvalu, ali tetak opet promijeni pravac: ako siđu u dolinu, nikakav pregled neće imati.

Od Nere ni traga.Nekako uzaludno visila je puška u tetkovoj ruci.Dva-tri puta tetak je nešto ljutito promrmljao.Dan je rastao, dok su oni i dalje bazali šumom.U jednom trenutku, Adamu do ušiju, do vrha napunjenih tišinom i

oprezom, doprije zvuk. Možda je pjev kakve ptice? Nerin lavež? Zastao je, osluškujući.

Bili su na jednoj kosi sa prorijeđenom šumom hrastova i borova. Tako usredsređenom, Adamu ni na kraj pameti nije padalo gdje je tetak, što je s njim. Samo se ukočio i slušao, gledajući na sve strane.

Eno ga!Ugledao ga je! – Dolje, duboko dolje njihov Nero je trčao preko

jedne livade. Sad se, već glasnije i jasnije, oglasio prodornim lavežom, koji su brda umnogostručavala.

A tetak – Adam se osvrnu naokolo – gdje je tetak: gdje se sad najednom izgubio? Tetak kao da je bezglasno u samu zemlju propao.

Nero se još jednom oglasi:– Eno Nere!!! Eno Nere!!!Istovremeno opali puška. Adam se trže, u prvi mah ništa ne

shvatajući. Odjek pucnja bregovi su dobacivali jedan drugom, činilo se u beskraj. Zatim se ču ljutila psovka. Tetak izađe iz gustiša. Iz otvorene puške pokušavao je izvaditi još vrelu čauru. Adam primijeti da je ljut kao ris.

– Vičeš... a lisicu sam bio uhvatio na nišan. Kako tako!? Pa, zar ti nisam uvijek govorio...

Adam je gledao u zemlju. Sad mu je bilo potpuno svejedno da li se čuje ili ne čuje Nerino lajanje – potpuno svejedno. Baš ga briga za to šćene što lunja po šumi kao da je glavu izgubilo. A lisica pobjegla! Sa nišana!

I duboko u duši Adam je osjećao kako se probija i raste bojažljiva misao: ovo je njegov posljednji lov, ovo je njegov posljednji lov.

I stvarno, Adam je tek od drugih doznao kad je tetak sljedeći put išao u lov.

 

  

STRAŠAN DOGAĐAJ Nešto strašno se desilo!Strašno!– Što je? Što on plače? – pita s prozora moja majka.Otac me drži za nadlakticu. Stojimo u avliji, prepunoj domaćeg,

raznobojnog cvijeća, koje prosto guši svojim mirisima.Česma u kutu, pored visokog kamenog zida, šiklja, netko ju je

ostavio otvorenu. Očiju punih suza, zbog nečega što se maloprije desilo, stojim pored oca, koji sa nekakvim zagonetnim smiješkom odgovara majci na njeno zabrinuto pitanje.

– Ništa, nije ništa ozbiljno. Ovamo nešto. To je naša, muška stvar. Ha, ha, ha... Je li tako: to je naša tajna? Ničija više?

A ja pored njega i dalje plačem; ne želim sad nikoga kao svjedoka, neka mi je čak i najveći i najpouzdaniji prijatelj. Jer se maloprije desilo nešto strašno.

Ne bih znao pravo reći što se i kako desilo u ljetnoj kuhinji, koju smo svi nazivali čudnim imenom "sudurma".

Je li mi se sve to učinilo tako uzbudljivim i da li je bilo baš onako kako je, eto, bilo? Očeva ruka koja me sad drži, u avliji, za nadlakticu, nepobitni je dokaz: sve je bilo tako; znači, nije izmišljeno.

Izađem prije podne na sokak. Nigdje nikoga. Sunce obasjalo kuće, kamenje, drveće i travu. Tako je pusto kao da su svi ljudi negdje pobjegli. Ali ta pustoš me ni najmanje ne sneveseljava. Naprotiv, raduje me.

I cupkam na nozi, i osjetim čudno topao mlaz ushićenja u sebi, koji me grije i izaziva kliktaj u grlu. Dođe mi da se nasmijem, ne znam zašto, kad jedan miš naglo iskoči iza jednog kamena i protrča pored mojih bosih stopala, bijelih od prašine kao u mlinara.

Kriška mi u ruci – kruh namazan džemom od trešanja – sve je slađa što se više smanjuje.

Tad je naišla Haša, djevojčica iz komšiluka.Radostan što je vidim, ne znam ni sam kako mi to pade na pamet,

otkinem jedan zalogaj od svoje preslatke kriške i pružim joj. Bila je u tamnoj haljinici sa cvjetićima i izrezom pod vratom. Mirno je prihvatila pruženi komadić i, stojeći jedno pored drugog, sad smo slatko žvakali. Zubi su joj bili bijeli kao piljci sa rijeke. Rekao sani joj:

– Hoćeš li da ti donesem obojenog kamenja sa Neretve?Pristala je samo klimnuvši glavom, i ja već trčim prema nedalekoj

rijeci, sretan, presretan da ispunim želju djevojčice Haše.Ubrzo se vraćam sa hrpom zelenog, plavog, crvenog i kao snijeg

bijelog kamenja svih oblika i veličina. Haša me dočekuje, mirna, pred našim avlijskim vratima gdje sam je i ostavio. Osjećam da je zadovoljna, kao i ja, i da smo najednom združeni nečim... nečim velikim i snažnim što raste iz trenutka u trenutak – ishod mu se ne zna.

– Pođi sa mnom... ovamo... ovamo. Pokazat ću ti još nešto.Ušao sam kroz kapiju i pozivam je da pođe sa mnom. Ali je ona već

i sama krenula.Brisani prostor preko široke i kaldrmisane avlije, gdje su nas mogli

lako primijetiti – prosto smo preletjeli.U "sudurmi" je mirisalo na stare stvari, lučevinu, gas, vosak i suho

meso. S vana mir, unutra tišina, samo nas dvoje stojimo u polumraku, ne znamo ni sami: zašto smo se, zapravo, ovdje sklonili... Kod mene džepovi puni kamenja, ali, začudo, ni na kraj pameti mi ne pada da joj ga sad pokazujem, niti ona to traži. Samo me gleda, opuštenih ruku, očiju prožetih nekim suhim plačom. A cvjetići na njenoj haljini gore u mojim očima kao mnoštvo malih vatrica, kakve se pale oko našeg gradića, po brdima, uoči Prvog maja. Gore i spajaju se u jednu veliku vatru...

Spustio sam joj ruke na rame, a ona mi odgovori istim pokretom, ozbiljno i odlučno kao prava žena. Tad sam je poljubio u obraz, u vrat, u rame. Gledala me je kao da će zaplakati. Spustili smo se na neke velike kartonske ploče, suhe, gipke i tople. Pod prstima njena haljinica bijaše mekana i hladna, slična latici nekog vlažnog cvijeta.

Ništa ne remeteći, negdje u duvaru čegrtao je miš.Najednom su se otvorila vrata.Obavljen vanjskom svjetlošću kao tankom i gustom paučinom, ušao

je moj otac.Haša je neočekivanom brzinom, u kojoj je bilo i straha i

povrijeđenosti, možda i prezira, šmugnula kao vjeverica.A ono što je bilo poslije između mene i oca, to ne znam ispričati,

nejasno je a i sporedno za ovu malu priču. "Muške stvari", kao što je rekao moj otac, ne htijući ni majci da kaže što se strašno desilo tog dana.

   

BIJELI DJEČAK Znalo se da bijeli dječak neće dugo živjeti. Zbog čega – to su bolje

znali odrasli, a mi djeca bolje osjećala.A bijeli dječak – što je on znao o sebi i o onome što mu neminovno

predstoji?Znao je sve, i život mu je u tom saznanju samo rastao, i rastao

svakim danom sve više. U stvari, bijeli dječak je, po čudnom instinktu

samoodbrane, odlučio da ne umre! Počeo je da se rasipa u svemu što ga je okruživalo; nastojao je da se polagano seli iz svog slabašnog, bijelog tijela – u svijet gdje se ne umire, svijet šarolik i beskrajan, i moćan pred svakom smrću...

Samo trenutak, potrebno je vratiti se nešto unazad.U obitelji Kadrića, prije petnaest godina, rodilo se dugo očekivano

dijete, sin kome dadoše ime Bego, malo neobično za dijete. Ali bi suđeno da radost brzo, prebrzo mine. Naime, dijete je bilo obilježeno od prvog dana kad ugleda svijet nečim zapanjujućim: bilo je bijelo po čitavom tijelu kao papir, kao porculan, kao snijeg. Morao bi umrijeti ne dočekavši ni petnaestu, tako rekoše liječnici, utvrdivši tešku endemičnu, vrlo rijetku i neizlječivu bolest, čudnog, nezapamtljivog imena i uzroka.

Naoko, mali Bego, bijel kao istina, rastao je, igrao se i, nimalo mučen bolovima, radovao se svemu čemu i druga djeca.

Ali, svi bi se najednom razmakli i stišali kad bi se on pojavio. Sujevjerni strah im nije dopuštao da prihvate njegovu bezazlenost i potrebu za igrom, koja je bila beskrajna i nesvakodnevna. A Bego, primjećujući to, dugo bi plakao kod kuće, na majčinom krilu, dok bi mu lice jednako ostajalo bijelo, i tada, kad bi u sve djece, i one najbljeđe, sva krv jurnula u glavu crveneći je životnim rumenilom. Majka bi tad šutjela. Nije bila dorasla da misli o neobičnoj sudbini svog djeteta. Čak bi se reklo da je bila nesvjesno na strani svijeta, koji se dizao kao neumoljivi životni bedem pred ovom njenom lutkom od krvi i boje.

Jednom u igri neki dječak, valjda da bi apsolutno zagospodario nad drugim, što svi nosimo u svom vitalnom instinktu, okrenu se Begi, duboko mu se unese u oči i reče:

– Ti ćeš umrijeti za godinu-dvije. Budi siguran. To ti ne gine.Bijeli dječak je stajao kao na gubilištu. U neiskazivom bolu, činilo

se da gubi obrise ljudskog bića – i postaje elemenat. Ledeni elemenat bola; tvrdi kamen tišine; bijela svjetlost osude.

Ne, neću umrijeti! Nikad ja neću umrijeti!To je uzviknuo bijeli dječak, u tom trenutku tako životno bijel, ali

tako je to rekao da ga drugi nikako nisu mogli čuti, jer te riječi on nije izgovorio glasno – ne daj bože! – ta oni već, mada još djeca, ne vjeruju u ono beskrajno opraštajuće koje je van uobičajenih i skučenih pojmova život-smrt. – Znao je dobro da će – za njih – on uskoro umrijeti; za sebe – nikad!

Nikad ja neću umrijeti!Od tada je bijeli dječak prestao da se jada svojoj majci i plače pred

njom. Sve ono što su drugi govorili ili činili on je, na samo njemu znan način – a sebe radi, da bi pobijedio smrt – pretvarao, svakog trena, neumorno, uporno i neshvatljivo za obične ljude, koji za smrt znaju samo kad im dođe, možda ni tada – dakle, sve što bi vidio, čuo i doživio

pretvarao je u besmrtnost, odnosno, otimao je od smrti, najvećeg neprija-telja.

I dok su mu svi odbrojavali dane, dane života, on je te šture, prolazne trenutke pretvarao u neizmjerljivi, beskrajni život čiji je kraj nemoguć i nesagledljiv.

Ujutro bi se dizao iz svoje postelje i, bijel, osvijetljen dnevnim svjetlom, polazio među druge, koji su ga već počeli posmatrati sa neprikrivenim sažaljenjem.

On je volio sve oko sebe.Ljude, ptice, vodu, zrak, noć, dan.I pomoću te ljubavi, malo-pomalo, njegovo trošno, kratkovjeko

tijelo širilo se nezaustavljivo u sve što njegovo oko vidi i uho čuje, a san nasluti.

Kad vidi pticu: eno ga, Bego već leti, lagan i lepršav, kao ona!Kad se zagleda u rijeku – tekao bi, ne više bijel, već zeleno modar,

žuboreći!S kamenjem bi postajao tvrd i otporan – ne bi mu prijetila njegova

tanka i bolesna krv!A djeca oko njega – obuzeta životom, ona nisu ni primjećivala kako

bijeli dječak Bego ulazi u njihove duše, u njihova tijela, zaposjedajući njihovu zdravu, uzburkanu krv, sklanjajući se od sve bespomoćnije i besmislenije smrti u njihove nemirne udove!

Volio ih je tako snažno da je postajao – oni!A kad je smrt, stvarna smrt, napokon došla njegovom tijelu, bijelom

i iscrpljenom, svi rekoše "umro je", dok mu je ono što zovemo duša, a u stvari je samo naša želja i smisao da živimo, obnovljena ljubavlju, živjela u svima njima.

Oslušnimo: živi li i u nama djelić te ljubavi kojom se i smrt pobjeđuje?

   

DAIDŽA ISMET Kad umre netko koga smo poznavali i voljeli, tek tad nam u pravoj

mjeri bude jasno kakav je, u stvari, bio taj čovjek i kakvim smo sve vezama bili vezani za njega. Dok je bio s nama, jednostavno smo ga voljeli bez razmišljanja, a da se gotovo nikad nismo upitali za razloge te naše bliskosti i ljubavi.

Takav je, u odnosu na mene, slučaj sa mojim daidžom1 Ismetom, koji već godinama nije među živima. Nema ga, nestao je, otišao bespovratno.

A tako se sjećam njegovog lika, njegove plave kose začešljane na "šop", po starinski, i njegovih vedrih očiju još iz vremena naših prvih omladinskih akcija poslije rata, kad se gradila pruga Šamac–Sarajevo i Banovići–Brčko. Stoji na velikom kamionu marke "Man", u brigadirskom odijelu, sa redom sjajnih značaka na prsima, ispod onog ogromnog Kadribegovog duda u Polju – i maše nam. Vratio se sa pruge, pa, razdragan, maše svima. Ismet udarnik! Cure su bile lude za njim, za mojim plavokosim, veselim daidžom; to im se moglo vidjeti na licima.

Ili, druga slika.Mi, djeca iz kuće i komšiluka – nikad kod nas, u našoj velikoj kući

na sprat, pokrivenoj kamenim pločama, u Polju, nije nedostajalo djece – svi se mi okupili, gužvajući se i galameći, oko daidže Ismeta. On se brani: "Dobro, dobro, samo polako...", jer nas je nečim izazvao, pa sad mora nekako da nas smiri, što nije nimalo lako ni jednostavno. Sve se to dešava u sobi zvanoj "odžaklija", jer se u njoj loži. U stvari, daidža Ismet nam je zapalio maštu kad nam je rekao da se daleki Stambol, grad iz snova, može vidjeti – kroz rukav! Rukav starog kaputa! Stambol! Mi se pomamili, tiskamo se, svak bi htio prvi da ugleda čarobni grad. Ja guram Jasmu, Jasma ne da Zuhri, Eso viče "hoću ja prvi!" a mala Sada već legla na pod i traži da joj daidža Ismet metne rukav od kaputa pred oči, koje gore od znatiželje. Ali, daidža je moj, mene on najviše voli; igram na tu sudbonosnu kartu i protekcija uspijeva. Daidža nedvosmisleno umiruje ostale: "Neka on prvi pogleda, vi ćete poslije njega". Liježem. Namiču mi rukav od nekakvog starog kaputa na oči. Čujem njihove glasove, i čini mi se kao da već slušam metež prepunih stambolskih ulica. Pretvorio sam se sav u vid i sluh; očekujem pojavu nečeg neiskazivog: minareta, plavih kubeta, žuborećih šedrvana, kandilja u noći... I baš kad mi se učinilo da sve to vidim i čujem u nevjerovatnom treperenju – pljus! kroz rukav se na mene, na željni pogled mojih širom rastvorenih očiju, sasu čitava bujica vode. Zanesen, još ne vjerujem: Odakle sad voda, iz Stambola!? – pitam se, mada sam sav mokar, a oni oko mene valjaju se od smijeha. Zagrcavajući se od smijeha, daidža Ismet me grli onako mokrog i pita: "Kakav je Stambol, bogati?" A sva djeca su presretna što ništa nisu mogla učiniti protiv moje protekcije koja me, eto, i kupanja koštala.

Takav je bio moj daidža Ismet.Nije bio ni nalik na one čudne i djeci potpuno nerazumljive primjere

odraslih koji su potpuno prestali da budu djeca, čak kao da su zaboravili da su to nekad i bili. Kakav je to, pitam vas ja ispred djece, onaj čovjek koji nije nimalo dijete? Ne libim se da kažem da je takva pojava, jednom riječju, zastrašujuća.

Dalje, sjećanja istražuju. Sjedimo, na primjer, u sobi. Djeca ko djeca, nečim se zabavljaju, odrasli razgovaraju. Daidža Ismet, koji je do maloprije razgovarao sa starijima, najednom izlazi napolje; mirno, ništa

posebno, tako ga i smetnemo s uma. Ali se najednom... tiho... tiho... tiho, jedva vidljivo i čujno otvaraju i ulazi – u prvi mah potpuno nepoznato, nikad viđeno biće. Čovjek li je? Panj? Neka životinja? Karandžoloz? 2

Prikaza? Djeca zavrište i bježe roditeljima u krilo. "Ne bojte se. Zar ne vidite da je to daidža Ismet, govore oni. Kad li izađe i ovako se namačkari? On uvijek isti."

Takav prerušen, znao je, u ramazanskim3 večerima, da posjećuje stare i sujevjerne žene.

Nitko nije znao tako prirodno pričati o ratu kao daidža Ismet.Kad su Nijemci okupirali Jugoslaviju, njemu je moglo biti dvanaest

ili trinaest godina. Zapamtio sam nekoliko njegovih sjećanja iz tih teških godina. Samo još da kažem da nam je na kraju svojih priča o ratu, obavezno, svojim melodičnim i pomalo tužnim glasom pjevao partizanske pjesme, "Bilećanku", "Na Kordunu grob do groba", "Konjuh planinom" i mnoge druge.

"Kad partizani prvi put osvojiše Konjic, zapališe željezničku stanicu. Mi djeca, ko djeca, možda više oduševljeni nastalom gužvom nego partizanskom akcijom, jurnusmo odmah na stanicu. Stanična zgrada je gorjela, nekoliko željezničkih vagona bilo je u plamenu. Svud naokolo razbacan kancelarijski materijal i namještaj iz željezničkih kancelarija. Pazeći da nas nitko ne primijeti, nas nekoliko smo šnjuhali po pocrnjelim prostorijama. Znatiželja nas je gonila da pregledamo unutrašnjost te veleljepne zgrade, u mirnim vremenima isto tako nepristupačne kao što je žandarmerijska stanica. Na kraju, snabdjeveni brdom išpartanih papira i mastiljavih olovaka, nabasamo u blagajni na onu spravu za izdavanje voznih karata. Kakva radost! Mislim da smo nekoliko sati "izdavali" jedni drugima karte za mnoštvo mjesta širom Jugoslavije. – A čim se partizani povukoše, i našim igrama i nestašlucima dođe kraj."

Dok bi ovo pričao, daidža bi široko gestikulirao podražavajući pojedine glasove, fizionomije, doslovno ponavljajući pojedine radnje. Znao je čak poprimiti izgled nekih predmeta, mašine za kucanje na primjer, ili stolice, stola, vrata, posušala.

A kad je pričao o onoj spravi za izdavanje karata, pred nama se u isti mah pojavila ta sprava, i lupala je savijajući se u svom željeznom koljenu, i gromoglasno izbacivala kartonske karte.

Zatim se sjećao Talijana, jedne nogometne utakmice naših domaćih s njima. Uvidjevši da gube, da im nema druge sa Hercegovcima, oni su počeli da prijete – oružjem. "Puštaj im, nek ih đavo nosi, žabare, inače, ode nam glava" – priča daidža pretvarajući se u sve ono što spomene – "čujem ja kako half Zulfo savjetuje našem golmanu. A naši zakrmili, pustiše im jedva neriješeno. A bogami, oni se već bili mašili oružja, sva-šta."

Slike Nijemaca u njegovim pričama bile su toliko neprijatne.

Osjećao si gađanje pomiješano sa prezirom kad bi se on, pričajući o njima, najednom pretvarao, onako sitan i blag, u zadriglog, u krutu uniformu i još kruću psihologiju zapakovanog fašistu.

Takav je bio moj daidža Ismet.Kriomice, bio mi je uzor, i to nedostižan, kao da se radilo o starijem

bratu ili o najboljem drugu vršnjaku.Bilo je slučajeva kad se nije moglo znati da li se radi o najsmionijoj

mašti ili o stvarnom događaju u onome što je daidža Ismet pričao kao svoj doživljaj. A kad je pričao, bilo je to toliko interesantno i uzbudljivo da je onima koji su ga slušali najmanje bilo stalo do prave istine. Tako neki ljudi slobodno raspolažu sa istinom, vjerovatno jer je nose u sebi.

Sjedimo mi oko njega – zimsko je veče, soba ugrijana, tučemo orahe – a on se sjeća kako je na nekakvom motociklu uletio među svijet u željezničku čekaonicu. Slični buketu cvijeća na vjetru, mi svi, nošeni smijehom, prosto se njišemo oko daidže Ismeta, koji caruje nad nama svakom svojom riječju, zarazno komičnom.

"Vjeru ti, ne znam, pored onih hiljadu dugmadi i poluga, gdje se koči a gdje gasi, da je što bilo... A motor, nekakav ogroman "Guzzi", svjetlica, ništa drugo. Što ću – polegnem po njemu i... moli se dragom bogu da nestane benzina, sâm da stane. Prošišam čaršiju, ko metak, i pred sobom vidim – željeznička stanica. Uletim ko kamikaza pravo u čekaonicu. Prasak i lom, a narod (tu daidžu dohvati krilo mašte), prepadnut nedavnim ratom, samo podiže ruke... misli da je nekakva invazija,4 desant, što li. A ja, ko fol, pravim se ravnodušan, kao pipam gume na slupanom motoru...

...A kad se okrenuh prema čaršiji, imam što i vidjeti – čitav svijet mi pošao na sprovod."

Nikome ne pada na pamet da ga pita je li sve to istina. Što će nam druga istina pored ove, da se mi sad, od male djece do odraslih, isprekidasmo od smijeha daidžinoj velikoj motorističkoj avanturi.

Velika i tajna, i neizlječiva bolest daidže Ismeta bila je njegova neobična ljubav prema našem gradiću, prema, kako je on imao običaj da kaže, "njegovom Konjicu". Zbog te ljubavi, premda nesumnjivo inteligentan i nadaren, ni škole nije završio.

Kako to da moj daidža zbog svoje velike ljubavi prema rodnom mjestu nije završio neku školu? Pa nije bio jedini koji je volio grad u kojem je rođen?

Jednostavno, gdje god su ga kao dijete odveli u kakvu srednju školu, a tad se u škole išlo besplatno i po naređenju, on bi, bolujući neko vrijeme od nepodnošljive nostalgije, obavezno pobjegao, vrativši se kući obično pješke. Ugledavši ga, svi ukućani bi se zaprepastili, a on bi gledao da što prije šmugne u baštu, u šumu ili vrbe pored Neretve.

I o tim uspomenama ponekad je pričao, kao i o svojoj

nesvakidašnjoj osjetljivosti za rodni kraj. I tad je bilo smijeha, kao da se, u najmanju ruku, radi o davno preležanoj bolesti ili kao da je riječ o nekom drugom koga je on dobro poznavao.

A kad bi započeo o "svom" Konjicu, u isti mah bi pred nas iskakale slike i predstave najčudnije prirode. Iz njegovih riječi nicao je čarobni vodeni svijet Neretve, u igri njenih tekućih svjetlosti i sjenki: ribe, kamenje, trave, korijenje, pećine, tišaci i bukovi, virovi i gazovi, okuke i mudre poruke vode... beskrajni vijenci i prostrana, vječno promjenjiva nebesa... djeca u igri pored krava koje pasu... – Sve je to izlazilo iz čarobnog veza proosjećanih i neponovljivih riječi moga daidže. Samo kakve su bile poplave o kojima nam je pričao, kad voda nahrupi u kuće i ribe zaplivaju po sobama, kao u dan Posljednjeg suda! A odmah zatim bi iz pokreta njegove ruke cvjetalo proljeće, lili slapovi cvijeća, na zemlju se slivali pljuskovi svjetlosti, a ljeto na njegov mig dolazilo bremenito vrućinama i voćnim sladom, tišinom obiteljskih soba i cikom kupača sa ledene Neretve. A jesen – dovoljno je bilo da daidža Ismet kaže samo tri prva glasa te riječi, jes... i boje žutê oko vas, krupne kruške tupkaju opadajući po baštama, oblaci se gomilaju u visinama, otvaraju se sanduci sa toplijom odjećom, oluci propjevaju.

Kako ne bi volio svoj zavičaj kad ga tako vidi i osjeća!Ima li i jedna škola na svijetu koja je ljepša od toga?Što su pusti internati, klupe, sveske, udžbenici i olovke pred

rasprostirućom eksplozijom ljeta u životnoj krvi!Što su dosadni profesori sa histeričnim čuperkom na potiljku pred

nasmijanim licem jednoga stabla, kamena ili ptice?Što je to društveni uspjeh pred snenom nevinošću jednog običnog

cvijeta u pramaljeće?A moj daidža Ismet, otet od smrti, govori nešto, nasmijan, i pravi

široke pokrete rukom – dok sjedimo u visokoj travi na livadi koju smo zvali Ivanjac – a neki novi svjetovi rađaju se i bujaju, rađaju se i bujaju. Nebo je sve plavlje. Trava se povija na istočnjaku.

Eto takav je bio moj daidža Ismet. 1 daidža – ujak tur.2 Karandžoloz – crni demon, zao duh, vampi tur.3 ramazan – mjesec posta kod muslimana tur.4 invazija – napad   

U ŠUMAMA CRNE BOROVINE 

Oko naše varoši šume su crnog bora. Spuštaju se do pokrajnjih kuća. Šišarke, kojima se već od davnina odlaže vatra, kotrljaju se strmim, kamenitim sokacima. Kao da su sve potrebe i duše i tijela – a kakvih ih sve nema! – vezale ove ljude za šume crne borovine oko njihovih kuća.

Kroz smolastu atmosferu, u kojoj tišinu samo povremeno prekine zujanje kakvog bumbara ili stršljena, između borovih stabala, prekrivena njihovim plavim, dugim sjenkama, korača usplahirena, tek maloprije iz grada izašla grupica dječaka.

Naprijed je Butura, mršavi, žilavi, dvanaestogodišnjak, on je vođa, u ruci mu sjekirica, ona kućna koja služi za cjepkanje drva za loženje. Za pasom nož, kuhinjski. Oči mu nečedno gore, zapaljene opasnim uzbuđenjem. Slijedi ga grupa vršnjaka, takođe naoružanih. Ima ih poderanih, zguljenih u igrama, slinavih, šutljivih, kao i galamdžija i vikačâ; no, svejedno, svaki u rukama ili za pasom nosi oružje: nož, sjekiricu, praćku, štap, asimetrični luk sa strijelom, jedan čak nešto slično starinskoj kuburi. A ima ih koji u ruci nose samo kamen, koji svaki čas odbacuju i uzimaju novi kao da je situacija u kojoj su se našli opasna preko svake mjere, te zahtijeva neprekidan oprez.

Korača se tiho a uporno, za nečim nepoznatim.U stvari, poznatim samo donekle.Ali tajanstvenim potpuno u svojoj suštini. Do krajnosti tajanstvenim.Treba stići dvije sjene, koje toj dječačkoj bulumenti vješto i strasno

izmiču kroz borove sjenke, ukočene nad prizorom komplikovane igre.Muškarac je ženi stavio ruku oko pasa i poveo je uz prvi potok,

prema tamnoj šumi. Ljeto je i znoj probija na svim pregibima mladih, zagrijanih tijela. Ona je bila u crvenoj bluzi, on, uz crne pantalone, nosi bijelu košulju. Crveno i bijelo. Nadaleko se vide i u najgušćoj šumi. Dječaci (mali demoni u travi), uvijek spremni, začas se iskupiše i, uzbuđeni kao čopor pasa na zečjem tragu, zamuckujući i vitlajući sjekiricama, noževima i štapovima, koji se odjednom stvoriše u njihovim rukama – krenuše za crvenom i bijelom mrljom, zagrljenima, što odmicahu čarobnom snagom nedokučive tajne.

Butura, koji je već bio dobro poznat po nastranim ispadima, koji je djevojčice silom zavaljivao u travu ili snijeg, sad je svaki čas, u ovoj hajci, vitlajući kao sumanut krezavom sjekiricom, zastajao, okretao se ostalima, vjernim pratiocima, i, ponesen nekom zlom unutrašnjom vatrom, uzvikivao neke riječi, tako neočekivane za njegov uzrast da su se ostali za trenutak umirivali i zastajali nijemo trepćući.

Već oči bole, bliješte od usredsređenog napora da se kroz gusto crnilo borova i treperavu varljivost sjenki između njih prati lelujanje crvene ženine bluze i bijele košulje muškarčeve. Uz to oni odmiču takvom brzinom koju ni dječaci ne mogu da prate, mada podsjećaju na brzi i vazdušasti roj pčela što slijedi trag dalekog debla krcatog gustim

medom.Ali, kroz tu igru i strasti rastu. I kad bi tko u ovoj šumskoj samoći,

slučajno, sreo ovu grupicu dječaka, kako se spušta u jaruge i diže iz njih, kako odlučno šiba kroz gusto žbunje kršeći sve pred sobom, vere se poput koza po prhkom krečnjaku, spotičući se i padajući, ali nijemo ustajući, korak po korak napredujući upornošću prokletnika, taj koji bi ih sreo samo bi se zaustavio i bez riječi zagledao u tu gomilu svih čula usredsređenih samo u jednom pravcu, a ni slutiti ne bi mogao što je, tad, u glavama, u tijelima, u dušama tih patuljaka koji sa toliko siline u život stupaju.

– Hoće da nam kliznu, ali im to neće uspjeti – Butura tješi i istovremeno podjaruje dječake.

A crveno i bijelo letjelo je, kroz četine borova, ispred njih. Kao kakva žar-ptica mameći i nestajući, kao da je muškarac već nosio svoju ženku na meko leglo u dalekom čestaru, samo njima dvoma znano, tamom čula određeno.

Znali smo da se nešto uzbudljivo a nepoznato zbiva između muškaraca i žena. Čak smo mnogi to i vidjeli, najviše ovdje, u ovim šumama, na travi, na lišću, na mahovini, jednom na snijegu, ne vjerujući svojim očima pred prizorom razbješnjelih tijela. Ali, to nešto nije bilo još sišlo u naša čula, ona ga nisu okušala – tek su mogla da ga slute. Naslućivali smo: to je tajna, velika tajna života. A zašto tajna? Na to nis-mo mogli odgovoriti. Zašto to ljudi tako kriju? uzaludno smo se pitali. Sve rade javno, svađaju se, piju, jedu, kupaju se u Neretvi polugoli, zarađuju novac, idu ruku pod ruku ali kad dođe ono, tad nestaju kao dim, kao sjenke, kao duhovi, u svoje sobe, u podrume, na tavane, u neprozirni mrak, bog te pita gdje, u ove tamnozlatne šume oko varoši. Što tad rade? Kakve su im oči? Što govore? Kolika im je sreća? Da li drhte? Žure li ili otežu? Sjećaju li se tad svih onih koji ostadoše bespogovorno izuzeti iz njihove igre?

I tko zna koliko još usplahirenih pitanja postavljasmo sebi, no, sve uzalud: ono je stajalo ispred nas zabravljeno sa sedam teških katanaca.

Život se pretvorio u napeto iščekivanje i nagonsko tumaranje po neispitanim katakombama tijela u koje smo, pomalo ali sigurno, poslije anđeoskog djetinjstva, maštovitog i astralnog, urastali bez ostatka.

– Stoj!Butura siktavo prošapta, siknu kao hercegovački poskok. Napravi

nekoliko brzih koraka i pade iza jednog oborenog bora, dajući i drugima znak da isto učine.

– Tu su...Svi pretrnuše. Neki se, prvo kao da će od šoka zaplakati, počeše

tresti od smijeha, hvatajući jedni druge za odjeću. Butura zavitla prema njima onom svojom sjekiricom, dreljeći luđački očima.

Tišina. Tišina. Tišina.Samo ogromni bor između njih, i požutjele iglice na njemu i čitavi

grozdovi ćilibarske smole.I kliktaj orla, sličan pijukanju pileta, u čeličnom plavetnilu iznad

šume, iznad djece, iznad crvenog i bijelog.Butura – ta tko bi se usudio prije njega?! – podiže svoju glavu (tko li

mu je samo napuni svim onim nerazlučnim talogom?) i baci preko svaljenog bora pogled utopljenika. Skameni se. Blijedi. Grlo se suši. I njemu se, mada onakvom, vidi se, plače, tko zna zašto. Zatim svi gledaju, gledaju, gledaju. I budući muževi: pekari i policajci, kriminalci i askete, lopovi i sveci, svi sad leže, strpani u jednu sliku koja prolazi prolaznošću života, iza prevaljenog šumskog bora, s kuhinjskim noževima za pojasom, sa sjekiricama i batinama (kao oružjem protiv najzagonetnije tajne) – i gledaju dva sklupčana tijela kako se njišu i puštaju čudne glasove u ljetni dan, koji sve više osvaja svjetlošću i vrućinom.

I sve se uvijek završavalo na uobičajen način.Ili bi se neki od dječaka glasnije nasmijao te bi ono dvoje ljubavnika

doživjelo laki stres i brže-bolje bi se sklanjali dublje u šumu, ili bi muškarac, izazvan, ljutito krenuo prema djeci koja bi, nimalo se ne pouzdavajući u svoju odvažnost i naoružanje, bježala glavom bez obzira (s Buturom na čelu!); ponekad, opet, ako bi sve prošlo bez ikakvog incidenta, dječaci bi, propustivši puteljkom ono dvoje, pratili ih u stopu, na bezbjednoj udaljenosti, i uzvikivali što god im padne na pamet. A u duši, tko zna zašto, osjećali su strašnu uvredu i neobjašnjivu prazninu.

   

KRAVA NA VRTALJICI Odrasli ne mogu da ne zavide djeci na njihovoj bezbrižnosti i

njihovoj neiscrpljivoj spremnosti na igru koju su oni, osim rijetkih izuzetaka, svi bespovratno izgubili.

Nešto slično osjećali su stariji prema nama djeci u Konjicu. Malo je bilo onih koji nas nisu progonili, kao da se radilo o crnim đavolima. Ne tvrdim da smo bili anđeli. Roditelji, ozbiljni, ljutiti i stalno zaposleni nečim u čemu mi stvarno nismo vidjeli nekakav poseban smisao kome bi trebalo život žrtvovati; komšije, obavezno opake i zlovoljne bez prestanka; i još legija namćorastih prolaznika, od kojih smo zazirali kao ulični psi od ćudljivih pjanaca – svi oni odreda su bili natmureni, ne-pristupačni i nekako sami sebi teški.

I kao što divljač pred lovcima instinktivno bježi pod okrilje guste, daleke i spasonosne šume, tako smo se i mi sklanjali, pred odraslima

našeg gradića, na brdašce Vrtaljicu.Kao dijete imao sam neku čudnu potrebu da oživljavam mrtve stvari.

Tako sam i tom brdu, Vrtaljici, zamišljao lice živog bića. To drago i prisno lice predstavljale su njegove strane, pošumljene i strme, i njegov blagi, raznoliki vrh. I ne jednom sam vidio kako to lice oživljava i postaje toplo i vedro, naročito kad bi se mi pojavili sa svojim zagonetnim igrama i zdravim, jednostavnim smijehom.

U svako doba dana i godine, uvijek je poneko od nas bio na Vrtaljici. Nekada su se i noću vidjele vatre u šumi; pored njih okretne sjenke dječaka; peku kukuruze, krompire, jabuke, kruške; ili se griju, preskačući lelujavi plamen... Ponekad se hajdučki bježalo od kuće pravo gore. Ne zna se da li se u govoru djece ili njihovih roditelja više spominjalo ime tog brda – Vrtaljica.

Ponekad, tražeći svog mališana i obigravši cijeli grad nemoćni da pronađu skitnicu, roditelji bi, s pouzdanjem i mirom u glasu, slegli ramenima: "Sigurno je na Vrtaljici" – rekli bi.

Jednog proljetnog dana, kad zemlja, poslije zimske škrtosti, razveza svoje darove u mirisima, u bojama i oblicima, i zvukovima, na velikom i vedrom licu Vrtaljice nađe se – jedna šarena, ogromna krava. Sama, bez čuvara!

Naš buljuk dječaka prosto ciknu od radosti. Bilo nam je nevjerojatno: čitava krava, i sama. Zapravo, nije sama – tu smo i mi. Nekom čudnom tajanstvenošću krava nam je pružala nešto sasvim novo u našem životu na Vrtaljici. I kao obično kad smo bili nečim oduševljeni preko svake mjere, mi smo se grlili i ljubili, vriskali u čestaru; dok je krava stajala po strani i, trgajući mlado bukovo lišće, posmatrala nas svojim velikim, velikim kao povećala, očima, pitajući se u čudu: Što im se desi najednom?

Poslije prvog napada neiskazive radosti sakupismo se na dogovor, po indijanski, u krug, da vijećamo o sudbini krave-lutalice. Ona je za to vrijeme, ravnodušna na sve naše moguće odluke, mirno trgala lišće idući od žbuna do žbuna. Čak se u jednom trenutku tako obilato izbalegala, kao da veli: Samo vi raspravljajte, ja znam svoje.

– Prvo i prvo ćemo je pomusti – rekao je Janko, opančarski čegrt, najstariji među nama, bijel kao ovca.

– Pomusti! Pomusti! – složismo se svi u jedan glas, ne znajući pravo ni kako se to radi.

Krava je odgegala nekoliko desetina koraka dalje, tonući malo-pomalo svojim širokim, crveno-bijelim leđima u zeleni čestar.

Džin, najhrabriji među nama, koji je za takvu svoju reputaciju lomio i iščašivao već nekoliko puta i ruke i noge, a "fasovao" toliko batina da im se broja ne zna, sad navalio samo na jedno: "Jahat ćemo je, jahat ćemo je!" U jahanju na kravi vidio je, valjda, novu šansu za podizanje svoga

ugleda najhrabrijeg među nama.– Treba je jahati, i to svi skupa koliko nas ima – svi zagalamismo. –

Ima li tko kaiš iz pantalona? – upita netko. – Vezat ćemo joj uzde.Kaiš je imao Smajo, sin najstarijeg učitelja u gradu, učitelja koga su

se djeca bojala, malo bi bilo reći kao guje. Kako li ga se tek bojao njegov sin?

Krava je mirno podnijela da joj Džin, sa nekakvim đavoljim smiješkom na licu, sveže Smajin kaiš oko rogova. Isto tako nije se bunila ni kad joj je Janko sa dva prsta iscijedio nešto mlijeka iz nabreklog, rumenog vimena i sviju nas poprskao njime po licu, rekavši: "Nek oni u gradu vide da imamo kravu". Ali kad joj se Džin sa jedne stijene bacio na leđa, krava je – hop! – poskočila kao oparena i bijesno pojurila niz brdo. Lagan poput slamke, Džin je, pred našim zaprepaštenim očima, glavačke odletio u gustu paprat, a krava je, pobjednički mašući repom, odjurila u gusto šiblje i nestala. "Dragi moji, nismo se tako dogovrili", bilo bi sigurno njezino objašnjenje nemilog događaja.

Tad je Smajo učiteljev stupio na scenu, već prilično uzburkanu. Znajući dobro i predobro što ga čeka dođe li bez kaiša kući, legao je na zemlju i očajno zavapio:

– Džineee! Džineee! Spašavaj, Džine! Rodila te majka junaka, dragi Džine, mili Džine! Znaš mog starog kakav je! Joj jadan ja, kud ću bez kaiša!

Sav izgruhan i izgreban, Džin se jedva pomjerio iz paprati. I sam je bio iznenađen onim što mu se desilo. Nastala je jurnjava. Svi smo trčali, granje nas je šibalo po licu, vikali smo kao ludi.

Na jednom proplanku krava nas je sačekala, očigledno mirna. Sa Smajinim kaišem oko rogova, trgala je mlado, sočno lišće, kao da veli: Što vam je sad najednom? Zbacila, já što ću? Nisam konj da me jaše.

Tren u tren, sve se brzo zaboravilo. Sad je Janko imao ideju. Predložio je da se svi redom predstavimo kravi.

– Ipak, ona je naš prijatelj, mora da zna kako se zovemo i sve ostalo o nama.

Bili smo malo u nedoumici: kako da se predstavimo kravi, životinji? Tad je Janko stao ispred krave i gledajući je u oči, sasvim ozbiljan, naklonio se i rekao:

– Ja sam Janko, Marin sin. Drago mi je.Svi smo ga gledali u čudu, zadivljeno, oduševljeni njegovom idejom

da se predstavljamo životinji. Onda smo se svi počeli gromoglasno smijati, pogotovo kad je krava, valjda zbog neke muhe, na Jankove riječi zaklimala glavom.

Zatim se svi redom predstavismo nijemoj, dobrodušnoj životinji. Janko je prosto sijao od sreće – jer je on to smislio.

– Ja sam Smajo. Ljubim ruke... izvinite... noge, gospođo kravo.

– Ja sam Kemo, Mahmutov sin, poglavica Apača. Od svega najviše mrzim školu i savjete roditelja.

Djeca graju, guraju se. Neki hoće i po dva i više puta da se predstave kravi, koja ovakva stvorenja kakvi smo mi ni u najluđem snu nije mogla sanjati.

– Ja sam Gale, sin Pere, što rakiju ždere. Mati Luca što povazdan štuca.

Djeca, presretna zbog svog izuma, zakocenu se od smijeha. Bilo je, mora se priznati, i takvih riječi koje krava, da ih je razumjela, ne bi uvažila.

– Vlado... Zvani Lito! – viknuše neki sa strane, prekidajući mršavog Vladu da promrsi kravi koju riječ o sebi.

– Nuko, gospodar Šervudske šume i Prkanja.– Džin, Dragicin sin.– Šiba. Imam konja zvanog Smokija.– Dule... Pavle Šovljanski, poluteška, Jugoslavija – predstavi se

debeli Dule, zauzimajući pred začuđenom kravom pravi bokserski "gard".Pošto se tako upoznasmo sa našim četvoronožnim prijateljem, netko

predloži da zabavimo kravu. I to tako da je zabavimo što ćemo joj svi ponešto odglumiti, otpjevati i tome slično.

Svega je bilo u onome što je slijedilo. Krava je prisustvovala čitavom spektaklu, od baletskih tačaka i improviziranih kaubojskih tuča sa "engleskim" jezikom do pokušaja da je hipnotišemo buljenjem u njene ogromne, vodnjikave oči, sa "tajnim" riječima i još tajnijim pokretima. Ja sam joj, zanesen više nego na nekadašnjoj školskoj priredbi na kojoj sam izvodio tu pjesmu, otpjevao "Vodenicu staru" – ne znam kako me je ocijenila. Ali kad joj je debeli Dule podmetnuo opasni bokserski "gard" pod nozdrve i zamahnuo prema njoj čitavom serijom takvih udaraca koji bi i jednog mrava raznijeli, krava je rječito spustila rogove i jurnula na šampiona. I njoj je bilo dosta; prevršili smo mjeru koju čak i jedna krava osjeća. Dule je, glavom bez obzira, bježao sa vrtaljičkog ringa ispred rogatog superteškaša.

Noć se približavala. Sunce je već davno zašlo iza nazubljenih vrhova Prenja. Kadikad, lišće bi zašuškalo svojim metalnim zvukom. Zemlja se sklapala i tonula pred mrakom, nadolazećim sa svih strana. Krava, umorna naša krava, jadnica s nama, podvivši noge, spušta se na počinak. A mi se okupili oko nje i vijećamo što da radimo s njom. Žao nam je ostaviti Njezino Veličanstvo samo u šumi, a kući je nitko niti može niti smije voditi.

Hajde budi pametan kad nisi!Mrak sve briše i iskrivljuje naše figure, kao i drveće i kamenje, a

neizvjesnost sve više raste.– Što dan ne traje godinu.

To kaže Janko, s neba pa u rebra. A vidi se: žao mu ostaviti kravu. Ali što ćemo kad se mora?

– Nek ostane na Vrtaljici. Pomalo pase i provede noć sama. Nju nije strah, pa životinja je. A sutra, čim svane, eto nas – kaže Džin osjećajno, velikodušno opraštajući kravi na današnjoj grubosti.

Odjednom primijetismo da nam se približava neki čovjek. Žuri. Kud će sad uzbrdo?

Razmak se sve više smanjivao. Već smo čuli njegovo disanje.Krava! – iznenada nam je sinulo kroz glavu. "Bježimo!" – netko je

dao znak. I mi, poput jata slijepih miševa, prhnusmo kroz šumu, koju je mrak sve više i više brisao svojim crnilom. Samo dalje od "naše" krave i njezinog vlasnika! koga, eto, nismo smjeli dočekati. Iako smo bili više nego sigurni da mu ona ni jednom riječju neće otkriti sve ono što smo radili s njome.

   

NA TERASI 

Habiba-hanumi Begtašević,uspomeni na nju i njenom sjećanju

 "Teško vrijeme", pomisli starica, "sigurno će pasti kiša; eno se i

oblaci gomilaju iznad Prenja, a Neretva mijenja boju."Starica je sjedila na terasi; a pored nje, u hladu nevelikog oleandera,

zanesene u svojoj igri, dvije djevojčice, staričine unuke, jedna od dvije, druga od četiri godine.

Starica je imala posve srebrnu kosu. U crnim, bistrini očima živ pogled; ispod plemenitog čela, išaranog tajanstvenim koncima gustih bora, što ih je život urezao mnoštvom godina, ogleda se plemenitost i razumni mir.

Staricu svi vole, bez razlike, ukućani kao i komšije, i ljudi iz varoši. Zbog toga je i zovu, iz milja, "majka". Ima ljudi i starijih od nje koji je tako oslovljavaju. A ona nastoji svima da ugodi, tako da zasigurno nema nikoga među onima koji je poznaju koji barem nekad nisu osjetili dobrotu te poštovane žene.

Zagrmi iznad šiljatih planinskih vrhova u daljini. A zvuk sličan kotrljanju nekih ogromnih nebeskih kola, preko crnih šuma i stepeničastih brda sa njihovim pitomim proplancima i blagim padinama, siđe u dolinu, leže na krovove šćućurenih varoških kuća.

Djeca se na trenutak pokoškaše oko nečega. Obje djevojčice ščepaše ručicama jednu lutkicu, svaka nijemo i uporno vukući na svoju stranu.

Napor bijaše toliki da im ručice, ionako ružičaste, još više pocrvenješe, a obrazi se naduše i oči im bijesno sijevnuše.

– M... ajka! – na kraju snaga mlađa zatraži pomoć. A starija, iskoristivši taj trenutak male nepažnje kod svoje sestrice, bržebolje joj iz ruku istrže lutku.

– Majka! – ciknu malecka, a suze joj navriješe.Starica, koja do sada kao da nije primjećivala ljuti boj do sebe,

spusti pogled na unuke. Niz obraze mlađe već su se obilato slijevale suze.– Marina, kako možeš samo biti takva prema Berini! Dadni svojoj

maloj sestri, svojoj miloj, rođenoj, tu lutku. Ona je malecka, kako ti nije žao da je rasplakuješ?!

Djevojčice se namah umiriše. Lutka sad ležaše na tlu, a njih dvije se dogovoriše, nijemim i samo njima znanim jezikom, da joj obje budu "mame": i sad, eto, brinu brižno o svom bespomoćnom "djetetu" od krpa.

Nedugo zatim podiže se vjetruština te poče povijati grane oleandera na terasi pored njih. Najviše podsjećajući na vunene rukavice, kape i teške seljačke gunjeve, mokri oblaci se počeše navlačiti nebom. Još jedared sunce očajnički bijesnu, prosipljući na zemlju snop ljubičastih zraka, kao da su sa drugog svijeta, i potom ga nestade. Žene istrčaše u bašte i dvorišta sakupljajući sa konopaca, hitro, hitro, rasprostrt veš. Kokoške brže-bolje pohitaše u svoje kokošinjce, barem pod nadstrešnicu. Još su samo psi i mačke, neizlječive skitnice, lunjali odjednom opustjelim ulicama.

Dotle su se dvije unučice toliko zabavile svojih "djetetom", da se ni glas nije čuo od njih. Starica je pogledom pratila dvije prilike, čovjeka i konja, na bijeloj krečnjačkoj stazi koja vodi prema kosmatoj borovoj šumi na drugoj strani Neretve.

Nastupi tajac. I Neretva kao da prestade šumjeti: klizila je kao ulje; bilo je prijetnje u njenoj zamuklosti.

Onda pljusnu.Kiša zašiba u zamasima, močeći i zidove kuća. Njezine mokre

zavjese su se njihale bijesno i slobodno, razuzdano od neba do zemlje, koja tek sad poče disati.

Terasa bijaše zaštićena širokom nadstrešnicom, te se nije moralo sklanjati u kuću.

Ali, sa promjenom u prirodi, nešto se desi i sa staričinim mislima. Odjednom izgubiše svoj dosadašnji miran i staložen tok. Sa kišom, vjetrom i grmljavinom, naglo i neočekivano, te misli krenuše – nazad, k prošlosti.

I to ne samo godinu dvije, tri, niti čak ni deset, dvadeset godina unatrag već – čitavih šezdeset godina.

Odjednom nestade terase, oleandera na njoj. Odleti predio s pljuskom. Više ne bi djece u igri do njenih nogu; sijeda kosa posta crna,

sjajna, prožeta zanosnim a bolnim mirisom mladosti...U kamenoj, hercegovačkoj kući na kat, sa svijetlim i širokim

prozorima koji su gostoprimljivo gledali na ulicu i okolni predio, s avlijom punom domaćeg cvijeća i mirisne hladovine, s baštom i voćnjakom u zaleđu, žive njih troje: otac, majka i kćerka. Maloj je ime Habiba, ali, iz milja, zovu je Bibica. Otac je držao kavanu u blizini kolodvora; odlazio bi rano ujutro, preko Starog mosta, a vraćao se navečer, umoran, no vazda blag i nasmiješen, nikad bez obaveznog poklona za kćerku miljenicu – njegovu Bibicu.

I sve bi to tako teklo, u ravnomjernoj i sretnoj izmjeni danâ i noći, godišnjih doba, plodnih i sušnih godina, bolesti i ozdravljenja, posjeta i odlazaka mnogobrojne rodbine i prijatelja, da jedan strašan događaj nasilno ne prekide sretan i sređen život obitelji, kao i vascijele varoši i svog bogovetnog svijeta.

Taj događaj imao je svoje kratko i strašno ime – rat. Djeca su ga, slijedeći starije, izgovarala sa strahopoštovanjem i – djeca k'o djeca – sa razumljivom znatiželjom.

I sve bi prošlo kao daleka priča, nelijepa, ali koja se desila negdje, i nekad, i nekome tamo, da jednog dana ne pozvaše Bibicinog oca, zajedno sa drugim muškarcima, u vojsku, u taj "rat".

Vlakovi prema Sarajevu, i dalje, u bijeli svijet odnesoše njihovu pjesmu, i njihovu šutnju, a u Konjicu, po kućama i mahalama, ostadoše suze, strah i neizvjesna pitanja o povratku muževa, očeva, braće, sinova, o njihovoj sudbini.

Glave zagnjurene u jastuk, djevojčica je po čitave duge noći osluškivala, drhtureći, prigušen majčin plač iz druge sobe.

Zarastoše bašte oko njihove kuće; osvoji ih žara, repuh i trnje.Kao nikad dotad, ižđika trava između ploča u avliji.Sobe, mada pune i bogate namještajem i posteljinom, zjapile su

nesnosno puste; koraci su nijemo odzvanjali.Na sokacima djeca se igraju rata, vitlaju drvenim sabljama i, praveći

zvuk ustima, pucaju iz pušaka napravljenih od daske ili kukuruske. Ženski svijet, po sijelima, pobuljen u mahrame, govori tiho, kao da se moli, još tiše kad uđe koje od djece, koje ćuli uši ne bi li štogod čulo.

A jednog dana – poslije tolikih ljutih zima i vrelih ljeta, na kraju svih željenih čekanja – puče glas po čaršiji: "Dolazi vojska iz rata! Vojnici se vraćaju kućama! Rat je završen!!!"

Bibici hoće srce da pukne; sad će iskočiti iz grudi: otac će doći!... moj babo!

Graja odjekuje s obadvije strane Neretve. Djeca se pomamila. Ulijeću i izlijeću iz kućnih kapija, obnevidjela od radosti: svak ima da dočeka nekog.

Nakon toga prođoše dva, tri dana – nitko još ne stiže. I baš kad ono

prvo uzbuđenje malo minu, smalaksa, pronese se glas – večeras dolaze!Ljetni dan se gasio u dugim, sve dužim sunčevim prugama poleglim

po brdima i sjenovitim uvalama, krovovima kuća i glatkoj, vječno pomičnoj vodi Neretve, kad Bibica, sa sokaka, samo u tankoj haljinici, kriomice, pređe kamenim pločama izvijenog Starog mosta. Lagana sjenka. Bila je čvrsto namjerila: sâma dočekati svoga oca.

Mrak je već uveliko pao. Ulični fenjeri bacahu svoju žućkastu svjetlost po bijelom putu. Drvoredi lipa i oraha izgledahu kao mračne sjenke šutljivih divova nadnesenih nad to malo stvorenje toliko uporno u svojoj namjeri. Goleme zgradurine u centru varoši djelovahu prijeteće sa svojim stepeništima, portalima i nijemim prozorima iza kojih carevaše sa-blasni mrak i tišina bezdana.

Od kolodvora prema mostu prođoše prve grupice. Neki razgovarahu glasno, zvonili su im glasovi pod nadnijetim krošnjama. Drugi prolažahu šuteći, obavijeni tamom i lelujavom sjenom. Bibica se ne zagledaše u njihova lica; odnekle bijaše sigurna da će njen otac doći sam i ona će ga prepoznati, odmah, nepogrešivo...

Zato je, iduć postrani, posve nevidljiva nesviklom oku, propuštala sve veće i sve češće grupice ljudi. Dok najednom ulica ne ostade potpuno pusta. Tiho. Pirnu leden vjetrić od Neretve; djevojčica osjeti kako joj se koža ježi ispod tanke haljinice. Strah kao da je malko obuze te ona, kako bi ga odagnala, ubrza korak i stisnu usne. Bila je spremna ići do kraja, sve do kolodvora, i još dalje, i dalje... ako bude trebalo. Jer oca mora dočekati, mora, mada joj je njegov lik već pomalo počeo tonuti u maglu: prošle su godine.

Najednom, baš kao iz same zemlje da niče, ispred djevojčice se se pojavi nijema i tamna prilika. Ona se ukoči, sitna kao biljčica. Zaustavi se i čovjek. Vidjela je da mu o ramenu visi vojnička torba. Posmatrali su se jedan trenutak, nemjerljiv ikakvim vremenom.

Tad se visoki čovjek nevidljivog lica sagnu. Blijeda svjetlost obližnjeg fenjera osvijetli dva lica, jedno naspram drugoga.

– Čojo, jesi li vidio moga babu? Moga...Gledali su se jedan, dva, tri trena.I okolno drveće je svojim lišćem, granama, korom gledalo i slušalo.– Bibice moja!..Jesi li to ti?!Bio je to "on". Morao je biti "on", njen veliki otac koji se,

pobijedivši tamo neki "rat", vratio njoj, svojoj kući, njihovom domu.Djevojčica ispruži ruke, raširi ih; a snažna ruka je podiže iznad

zemlje, u sigurno gnijezdo naručja. Ćutila je podrhtavanje očevih grudi. One do maloprije strašne zgradurine i prijeteći drvoredi odjednom prestadoše biti strašni i prijeteći – otac bijaše uz nju!

Hitali su preko Staroga mosta, nad žuborećom Neretvom, koja kao da se i sama radovala...

Iz trena u tren ljetni pljusak je sve više slabio, jenjavao. Huk odjednom nadošlih potoka i zvonko no sve rjeđe kljucanje limenih oluka dopiralo je do sluha. Zemlja zâmiri krepkom svježinom, kojom disahu zahvalne travke i oživjelo lišće, do maloprije izlapjeli i umrtvljeni. Oglasiše se svojim cvrkutima vrapci i lastavice. Oblaci, lagano se raščijavajući u bijelu, sve tanju i tanju maglu, jurili su nebom otkrivajući djetinji svježe sunce.

Ćuteći u sebi dah a i tugu stare uspomene, koja dohrli i odleti sa ljetnim pljuskom, starica se osvrnu na dvije djevojčice, igrom zanesene, i bijaše joj svijetlo, posve svijetlo u duši.

   

BILJEŠKA O PISCUKemal Mahmutefendić se rodio 8.4.1942. Osnovnu školuje pohađao

u Sarajevu i Konjicu. U Konjicu je završio i gimnaziju. Književnost je studirao u Beogradu. Piše poeziju, prozu, kritike, eseje i putopise. Posljednjih godina piše i za djecu. Uvršten je u neke izbore i antologije bosanskohercegovačke književnosti. Prevođen je na nekoliko jezika. Živi, privremeno, u Austriji.