Vlatko Doleek

Od aka pjeaka do akademika

Vlatko Doleek

Od aka pjeaka do akademika

Autobiografija 19392014.

Sarajevo, 2014.

Izdava

Udruenje Obrazovanje gradi BiH

Za izdavaa Jovan Divjak

Urednik i redaktor Slavko anti

Recenzenti Hazim Bai

Neven Kazazovi Dubravko Lovrenovi

Lektor i korektor Zenaida Karavdi

Tehniki urednik Petar Tasi

tampa tamparija Fojnica

Za tampariju ehzija Buljina

Tira 500 primjeraka

Godina izdanja 2014.

Posveta

Ovu knjigu posveujem svojoj kerki Lari.

Predgovor

11

Ono to nije zapisano i ne postoji. Bilo, pa umrlo.

Mea Selimovi

Dugo me opsjedala ideja da napiem knjigu u kojoj u se neto de-taljnije pozabaviti porijeklom svoje porodice i u kojoj u neto napisati i o svom vlastitom ivotu. S takvom idejom sam zapoeo pisanje ovog ru-kopisa. Meutim, ve nakon kratkog vremena odustao sam od prvobitne namjere. Uvidio sam da mi nedostaje mnogo relevantnih podataka, a oz-biljnije istraivanje o mojim precima, kako s oeve tako i s majine stra-ne, zahtijevalo bi mnogo vremena i truda. elio sam da ova knjiga izae iz tampe prije mog 75. roendana, pa sam zato odluio da samo ukratko napiem neto o porijeklu svoje porodice, a da se najvie posvetim opisi-vanju svog ivota, od roenja do dananjih dana.

Ovom rukopisu dao sam ovakav naslov jer sam elio da, na slikovit nain, oznaim svoj ivotni put od poetka kolovanja do svog konanog strunog i naunog dometa. Tokom cijelog gimnazijskog kolovanja naj-ee sam pjeaio od kue do eljeznike stanice, a u Doboju od stanice do gimnazije i onda sve ponovo nazad, samo obrnutim redom, tako da sam na dan prelazio oko 15 km. Ako se ovo pomnoi s brojem dana u godini kada sam odlazio u gimnaziju, pa se tako dobijen broj pomnoi s osam godina, dobije se koliko sam prepjeaio dok sam iao u niu i viu gimnaziju, a to iznosi neto oko 32.000 km. Imajui u vidu da je obim ekvatora 40.091 km, moe se zakljuiti da sam tokom svojih gimnazij-skih dana (po suncu i kii, magli i snijegu, nou i danju) prepjeaio oko 75% duine ekvatora! Zaista sam bio ba to: ak pjeak.

Podnaslov Autobiografija stavio sam zato, jer se veina ovoga o e-mu ovdje piem odnosi na moj ivot i moju biografiju, pisanu mojom vlastitom rukom.

italac koji bude itao ovaj moj ivotopis primijetie da sam pome-nuo mnoga imena, a to mi je i bila namjera. Sjetio sam se savjeta svoga dobrog prijatelja Seada Fetahagia, pisca i novinara, koji mi je jednom

12

rekao da nipoto u pisanju ne koristim neutralne izraze kao to su neki, oni i tome slino, jer to tekstu oduzima autentinost. Nastojao sam, gdje god je to bilo mogue, da uvijek navedem puno ime i prezime linosti koju pominjem. U tom smislu vodio sam rauna i o miljenju jednog drugog knjievnika, poznatog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovi-a. Prilikom promocije njegove knjige, koju je objavio upravo kada je navrio sto godina ivota, ispriao je jednu anegdotu o tome zato je, kad se govori ili pie o nekim linostima, potrebno isticanje njihovog punog imena i prezimena. Evo, ukratko, te njegove anegdote.

Jedna grupa knjievnika, davnih tridesetih godina prolog vijeka, bi-la je na skupu na kome se oekivao i Miroslav Krlea, koji je, iz nekih razloga, bio sprijeen da prisustvuje. Jedna povea grupa prisutnih pisaca napisala mu je i poslala razglednicu. Na poleini razglednice svi su se potpisali, neki punim imenom i prezimenom, a neki su stavili samo pa-raf. Kada su, mnogo godina kasnije, na jednom prigodnom skupu histori-ara knjievnosti, posveenom sjeanju na Miroslava Krleu, posmatrali tu razglednicu s tog davnog druenja knjievnika, mogli su da konstatuju da su se Miroslava Krlee sjetila samo trojica, i to su bili samo oni koji su se tada potpisali punim imenom i prezimenom.

Uz glavni tekst svog ivotopisa uvrstio sam i priloge. To sam uradio da bih maksimalno skratio glavni tekst, ali i da bih preko prilog, koliko je to mogue vie, argumentovao ono to navodim u tekstu.

Prilikom podsjeanja na znaajne linosti koje sam imao priliku blie da upoznam, rukovodio sam se principom da to budu samo oni kojih, na-alost, vie nema meu ivima. Ovo inim iz pijeteta prema njima, kao i zbog toga to formirano miljenje o njima, sve i da hou, vie ne mogu da mijenjam.

Na kraju, elim da kaem i to da je jedan od bitnih razloga zbog ko-jeg sam se odluio na pisanje ovog rukopisa to to sam se rukovodio sta-rom istinom pamti se samo ono to je zapisano.

Zahvaljujem se svojim recezentima profesoru dr. sc. Hazimu Baiu, akademiku profesoru dr. sc. Dubravku Lovrenoviu i knjievniku, publi-

13

cisti i poznatom vojnom analitiaru Nevenu Kazazoviu na njihovim pri-jedlozima i sugestijama da tekst knjige bude to bolji i sadrajniji.

Posebnu zahvalnost dugujem svom dugogodinjem prijatelju pjesni-ku, prevodiocu i novinaru Slavku antiu na svim njegovim sugestijama i na velikom trudu koji je uloio oko konanog ureenja ove knjige.

ini mi posebnu ast da je izdava ove knjige uduenje pod nazivom Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu, koje je pomoglo da mnogi mladi zavre svoje obrazovanje i da se tako na najbolji nain pripreme za sve ono to ih eka u njihovom ivotu. Dugujem veliku zahvalnost izvr-nom direktoru Udruenja, humanisti Jovanu Divjaku, dobitniku ordena francuske Legije asti, bez ijeg angaovanja ovaj rukopis ne bi vidio svjetlo dana.

Svima njima ostajem trajno zahvalan, jer bez njihove pomoi i anga-ovanja ni moj trud oko pisanja ove knjige ne bi dobio konaan epilog. Ovom knjigom obiljeavam 75. godinjicu svog skromnog ivota, ispu-njenog za mene vanim dogaajima i poznanstvom s mnogim mudrim i dragim ljudima, o kojima sam poneto zabiljeio. Mnogo je i onih koje ovom prilikom nisam pomenuo i njima, zbog toga, dugujem iskreno izvinjenje.

Dugujem zahvalnost svim kolegama autorima tekstova koje sam ukljuio u priloge ove svoje knjige. Posebno sam zahvalan svojoj neka-danjoj studentici profesorici dr. sc. Nermini Zaimovi-Uzunovi s Uni-verziteta u Zenici, koja je napisala prilog o Ljetnoj koli iz Dinamike; svom kolskom kolegi profesoru dr. sc. Dragi Blagojeviu s Univerziteta u Banjoj Luci, od kojeg sam saznao da je moj nekadanji student Vlasti-mir Krsmanovi svom sinu dao ime Vlatko, po sjeanju na mene, a kas-nije i omoguio susret s njima, kao i svom velikom prijatelju Savi ulj-koviu, nekadanjem naelniku Vojno-tehnike vazduhoplovne akade-mije u Rajlovcu.

Dugujem zahvalnost i svojim doktorantima profesoru dr. sc. Avdi Voloderu s Univerziteta u Sarajevu i profesoru dr. sc. Safetu Isiu s Uni-verziteta Demal Bijedi u Mostaru, na njihovim prilozima, u kojima

14

su predstavili sutinu svojih disertacija i priloili spisak naih zajednikih radova, koje su rezultat tih teza.

Na kraju, dugujem posebnu zahvalnost mr. sc. Zenaidi Karavdi na lekturi i korekturi teksta ove knjige.

Na prelomu knjige bio je veoma dugo angaovan asistent na MFS mr. sc. Petar Tasi, kome sam takoe posebno zahvalan na njegovom radu.

Posebno se zahvaljujem i direktoru tamparije Fojnica, gospodinu ehziji Buljina, na njegovom angaovanju oko tampanja ove knjige.

Veoma sam zahvalan i svom kolegi, akademiku Taibu ariu, koji mi je ukazao na neke tamparske greke u prvoj verziji finalnog teksta ove knjige.

V. D.

Jedan moj prezimenjak, po imenu Jozef-Joka Doleek, bavio se astronomijom, pa je po njemu nazvan asteroid koji je otkriven 1996.

A kakve veze taj asteroid ima sa mnom i s ovom knjigom?

Nikakve konkretne. Samo sam se malo poigrao s njegovom orbitom, pa sam na prvoj slici ucrtao orbitu ovog asteroida i njegov poloaj na dan moga roenja (28. juli 1939), a na drugoj njegov poloaj u orbiti

na dan kada budem napunio 75 godina ivota (28. juli 2014).

(Prilog 1.)

Korijeni

19

Tokom itavog ivota, u vie navrata, pitao sam se odakle mi, po ocu, prezime DOLEEK. Vrlo esto ljudi su inili greke prilkom pisa-nja ili izgovaranja mog prezimena. Iako su se te greke javljale samo u jednom slovu, meni su ipak jako smetale. Tako, na primjer, nerijetko su pisali Doloek, ponekad Dolek ili Dolaek... i ne znam kako sve jo. To mi je ponekad priinjavalo probleme. Kada sam bio na studijama u Beo-gradu, nekada zbog takve slovne greke nisam mogao podii potu koja mi je dolazila, pa sam ozbiljno razmiljao i o tome da promijenim prezi-me. Pomiljao sam da, prema imenu oca, preinaim svoje prezime u Franjkovi umjesto Doleek, jer bi tada ljudi s brdovitog Balkana ma-nje grijeili. Ipak, nisam realizirao ovu ideju i sada moram rei da mi je drago to je to tako.

Porodica Doleek. Prvi s desna su moj otac Franjo (stoji) i majka Jozefina sjedi, do njih su moj deda Franc (stoji) i baka Anna (sjedi), u sredini je moj pradjed Franc (u njegovom krilu je moja starija sestra Cica), a ispred su moje tetke, u

prvom redu s lijeve strane je tetka Zdenka.

20

Utvrdio sam, definitivno, zahvaljujui internetu, da je prezime Dole-ek ekog porijekla. Naao sam da tog prezimena jo uvijek ima u e-koj, ali takoe ga ima i u nekim drugim dravama, a posebno u SAD. Pronaao sam i nekoliko nadgrobnih spomenika s natpisom Doleek (ili nekom slinom varijantom) i na groblju u Washingtonu. Meutim, ne-dvojbeno sam utvrdio da su preci moga oca Franje, koji je roen u Bosni davne 1902. godine, u selu Vranduk, izmeu Doboja i Dervente, ivjeli u mjestu koje se zove il, a koje je na tromei sela Vranduk, Bukovac i Foa, na nekada glavnom putu od Doboja prema Derventi.

Na gornjoj slici nalazi se i moj pradjed, za koga me vee jedna pria iz mog djetinjstva. Naime, kad smo bili djeca, roditelji su za svakog od nas nali nekoga na koga liimo. Tako su za mog brata blizanca rekli da lii na naeg djeda po ocu, koji je umro iste godine kad smo nas dvojica roeni, a za mene su rekli da liim na svog pradjeda s gornje slike. Njega nikada nisam vidio, jer je umro prije mog roenja, pa su mi pokazali nje-ga na slici. Priali su mi da sam se rasplakao kada sam ga vidio s bra-dom, jer mi je bilo neobino da ja liim na ovjeka s bradom. Baka Anna

Porodica je, po nekim relevantnim izvorima, dola u Bosnu za vrije-me austrougarske vladavine 1884. godine iz mjesta itomir u Ukrajini. Moj djeda Franc Doleek i baka Anna, roena Tula, nekada su ivjeli u itomiru, koje je u to vrijeme bilo malo mjesto, a danas je to povei grad Ukrajine. Njihovi su preci vjerovatno u Ukrajinu doli iz dijela tadanje Austro-Ugarske koji su naseljavali esi i Slovaci, kao ekonomska migra-cija. A u Bosnu su doli na poziv austrougarske vlasti, za vrijeme cara Franca Jozefa.

Po dolasku u Bosnu, s jo nekoliko sunarodnika, naselili su se u selu Vranduk. Bili su, za to vrijeme, napredni poljoprivrednici, a osim poljo-privrede bavili su se i raznim zanatima. Baka Anna je bila glava porodice i u iroj regiji bila je poznata kao narodni ljekar. I sada mi je u sjeanju kao veoma energina ena, koja je imala smisla i za lijepo pripovijeda-nje. Jedna njena pria, o prvom telefonu u mjestu njenog roenja, traj-no mi je ostala u pamenju.

21

Baka Anna

U tom mjestu bio je jedan mlin. Jednom prilikom jedan njihov komija otiao je u mlin da samelje ito i kada se vratio, ispriao je za to vreme jednu nevjerovatnu priu. Vidio je i uo kada je vlasnik mlina putem ice razgovarao s nekim koji je bio na suprotnoj obali rijeke. Oni koji su sluali tu njegovu priu pitali su ga da li je ica bila uplja, na to je on odgovorio da ne zna. Sjeajui se te bakine prie o prvom telefonu, dok ovo piem, mi moemo razgovarati s osobom koja se nalazi ne na drugoj obali rijeke, nego na drugoj strani planete Zemlje. Eto ta se sve dogodilo u tehnolokom razvoju

komunikacija, za samo malo vie od sto godina! (Podsjeanja radi telefon je izumio Alexander Graham Bell 1875. godine.)

Moram ovdje naglasiti da je moja baka Anna, za to vrijeme, bila veo-ma pismena osoba. Znala je i itati i pisati, a i knjige nisu bile rijetkost u njenoj kui.

Djeda Franjo je rano umro (1939), u godini moga roenja, pa ga ni-sam ni zapamtio. Iz tog razloga i piem samo o baki koje se i dan-danas rado sjeam.

Baka Anna je jako voljela cvijee. Ispred porodine kue je imala cvijenjak koji je i geometrijski bio ureen veoma lijepo. Ja, takoe, vo-lim cvijee, koje gajim na malom balkonu svoga stana i po simsu prozo-ra. Tu ljubav za cvijeem sasvim sigurno sam naslijedio od svoje bake Anne. (Prilog 2.)

Ona i djeda Franjo izrodili su mnogo djece. Imali su dva sina: stari-jeg, moga oca Franju, i mlaeg Josipa. Pored sinova imali su pet kerki Anu, Mariju, Olgu, Ruu i najmlau, koja se zvala Zdenka. Zdenka je tragino nastradala za vrijeme Drugog svjetskog rata u logoru Jasenovac, jer su lokalne ustae, za vrijeme NDH, nali kod Zdenke pismo koje je

22

joj poslao njen momak iz partizana. To je bio dovoljan razlog da nastra-da u Jasenovcu, a pored nje odveli su i zarunicu njenog mlaeg brata. Tamo su obje strijeljane, a o tome posjedujem i dokument koji se nalazi u prilogu ove knjige. (Prilog 3.)

Jedan od razloga zato se moj otac poslije Drugog svjetskog rata s familijom vratio da ivi s majkom na selu je i taj to je ona poslije rata ostala sama. U tom ratu izgubila je tri lana ue porodice, koja su ivjela zajedno s njom u domainstvu. Ostale preivjele etiri kerke ivjele su sa svojim porodicama u drugim mjestima. Tako je najstarija njena kerka Nevenka ivjela sa svojom porodicom u Banoviima, rudarskom mjestu nastalom poslije rata, u kojem je njen mu Vilko Bilen bio ef rauno-vodstva Rudnika Banovii. Moja majka

Sada neto o porodici moje majke Jozefine Martinevi, udate Doleek.

Moja majka je roena 1904. godine u mjestu epe u centralnoj Bos-ni. Njena porodica doselila se u to mjesto iz Kreeva. To je staro bosan-sko mjesto, poznato po tome da su se i u srednjem vijeku mjetani bavili kovakim zanatom. Moj djeda po majci zvao se Stjepan Martinevi ili, kako su ga mjetani rae zvali, Kreevljakovi.

Roak moje majke je bio profesor doktor fra Rastko Drlji, dugogo-dinji direktor Franjevake gimnazije u Visokom. On bi, kad god je dola-zio u Sarajevo, navratio do nas da posjeti moju majku. Jednom prilikom doao je s nekom omanjom knjigom. Kad sam ga upitao koja je to knji-ga, odgovorio mi je da je to doktorat Ive Andria i da eli da je preda u biblioteku u Vijenici. U ali sam rekao da bi je mogao pokloniti meni, na to je on odgovorio: Knjiga treba da slui za opte dobro, a ti si ine-njer i ne zna da to cijeni. Kada su barbari s brda zapalili sarajevsku Vijenicu, nisam siguran da u plamenu nije otiao i ovaj primjerak dok-torata Ive Andria. (Prilog 4.)

23

Porodica moje majke bila je za to vrijeme relativno bogata, ivjeli su u velikoj porodinoj kui, a imali su i vlastiti hotel, jer se djeda bavio tr-govinom i ugostiteljstvom.

Porodica Martinevi vjerovatno potie iz doline Neretve, odakle su se doselili u Kreevo. Ovaj podatak mogu da potvrdim izvjesnim doku-mentima koje sam pronaao u biblioteci Franjevakog samostana u Kre-evu. Poznato je da su franjevci prije vie od 600 godina doli u central-nu Bosnu, pa imaju zapise ak iz tog vremena.

Porodina kua moje bake po majci, koja je takoe ivjela u Kree-vu, bila je u starom bosanskom stilu, pokrivena indrom i nalazila se u samom centru mjesta. Mnogo godina poslije Drugog svjetskog rata moja majka je tu kuu poklonila nekom daljem roaku, o kome poslije nismo vie nita znali.

Porodica Martinevi na vjenanju brata moje majke Ivana Martinevia s Darinkom Gvozdenovi, kasnije poznatom sarajevskom pozorinom glumicom. U zadnjem redu prvi s desna je moj otac Franjo, a trei, u istom redu, s desne strane je moj djed po majci, Stjepan Martinevi. U sredini su mladenci Darinka i Ivan.

(Slavonska Poega 16. april 1939)

24

Majin otac Stjepan je bio ugledni graanin u epu. Kua koju je izgradio nalazila se na desnoj obali rijeke Bosne, a preko puta nje, na li-jevoj obali, nalazio se hotel. Koliko je ta kua bila velika svjedoi i i-njenica da je poslije Drugog svjetskog rata konfiskovana i u njoj se nala-zio srednjokolski aki dom. Porodina kua Martinevia postojala je sve do ovog posljednjeg rata u Bosni, kada je, na alost, sruena. Naime, na toj desnoj strani rijeke Bosne, gdje je ivjelo veinsko muslimansko stanovnitvo, bila je Armija BiH, a na lijevoj strani bila je vojska HVO-a, koja je granatiranjem totalno sruila tu kuu. Hotel su, bez saglasnosti nasljednika, nove vlasti HVO-a u epu prodale nekom novokompono-vanom tajkunu, koji je stari hotel sruio i na njegovom mjestu napravio novi hotel.

Moja majka, kao kerka bogatog trgovca, zavrila je srednjokolsko obrazovanje u Travniku. Bila je veoma pismena i govorila je teno nje-maki jezik, toliko dobro da je iz njemakog drala asove Rajku Papiu, uitelju u lokalnoj koli u selu Foa, koji je poslije toga upisao studije iz njemakog jezika.

Majka Jozefina sa svojom drugaricom Anom

Djetinjstvo i kolovanje

27

Prva sjeanja Moji roditelji su imali estoro djece dvije kerke i etiri sina. Za

dvije godine dobili su etiri sina, dva puta su imali blizance. Prvi blizanci eljko i Sreko roeni su u junu 1937. godine. Ja i moj brat blizanac Hr-voje roeni smo 28. jula 1939. godine a ja sam najmlai meu nama blizancima. Najranije djetinjstvo, od roenja do este godine, proveo sam u Zvorniku i Graanici i malo sam zapamtio i Drugi svjetski rat.

Najvie se sjeam ratnih dana provedenih u Graanici, a posebno pamtim dva dogaaja. Graanicu su partizani oslobaali nekoliko puta i poslije svakog oslobaanja lako i brzo su je naputali. Iza njih bi uvijek ostajalo dosta rasute municije. Jednom smo moja braa i ja to nali i do-nijeli u kuu, da se pohvalimo majci. Umjesto pohvale, majka nas je iz-grdila, oduzela municiju i bacila u septiku jamu.

A ivo se seam i jednog dogaaja od kojeg i danas nosim vidljiv oiljak na desnoj ruci. Naime, u Graanici je bio jedan logistiki maga-cin, u kojem su Nijemci drali raznu robu. Kada bi ih partizani najurili, oni bi pobjegli, ali je iza njih ostajala roba u magacinu. Znam da smo se kao djeca igrali oko tog magacina i vidjeli smo kroz prozor, koji je pri vrhu bio razbijen, neke kesice, u kojima je, to u kasnije saznati, bila ekstrakt smjesa za supu. Mene su dvojica mojih drugova pridravali da bih se kroz rupu na prozoru uunjao u magacin da uzmem kesice. Upra-vo kada sam proturio ruku kroz razbijeno staklo prozora, dvojica drugo-va koji su me drali pustili su me i ja sam se zakaio o to staklo, tako da mi se ono urezalo u podlakticu desne ruke. Pao sam na zemlju i plaui otrao kui. Majka mi je izvadila staklo iz ruke, krv je zaustavila stavlja-jui na ranu duvan, a potom mi je previla ruku. Jo i danas mi se dobro vidi taj oiljak.

Drugi dio ranog djetinjstva proveo sam na selu kod svoje bake Anne. Izmeu ostalog, bio sam obavezan da uvam njene krave. Sjeam se da mi je to uvanje predstavljalo veliki problem zbog ranog ustajanja, jer su krave morale da se napasu dok je jo bila hladovina. Osim toga, sve vri-jeme sam bosonog trao za kravama po tek pokoenom itu ili travi, pa

28

su mi tabani vie liili na koni on, nego na njeno djeije stopalo. Dje-ca koja ive u gradovima sigurno ne mogu stei takvo iskustvo. Seoska osnovna kola

Kad sam napunio osam godina ivota, krenuo sam u osnovnu kolu u selu Foa, gdje je inae ivjela moja baka Anna. U toku Drugog svjet-skog rata ta kola je bila razruena, pa smo nastavu imali u oblinjoj ba-raci. Poto za vrijeme rata djeca nisu ila u kolu, bila su formirana dva prva razreda jedan za one koji su ili dva razreda za jednu kolsku go-dinu i drugi za one koji su je redovno pohaali. Moj otac je mene i mog brata blizanca Hrvoja upisao u odjeljenje koje je ilo po programu jedan razred za jednu kolsku godinu, tako da sam etvorogodinje osnovno obrazovanje zavrio kolske 1949/50. godine.

Moja prva uiteljica se zvala Borka Lali, koja mi je do dana dana-njeg ostala u veoma lijepom sjeanju. Ona je, u poetku, neposredno po-slije osloboenja, morala raditi sa sva etiri razreda, tako da je u toj bara-ci drala nastavu istovremeno za prvi i trei razred. Na jednoj strani ba-rake sjedili smo mi, prvaii, a na drugoj aci iz treeg razreda, meu kojima je bilo i starijih pubertetlija. Poslije izvjesnog vremena doao je jo jedan uitelj, Mirko Lonar sa suprugom. Oboje su bili uitelji. On je bio iz Donjeg Miholjca u Hrvatskoj. Meutim, kada je izbila kriza oko Trsta, uitelj Mirko je otiao u vojsku, a njegova supruga ostala je sama. Nju posebno pamtim, jer je voljela da pria s mojom majkom i mojom bakom, a stanovali smo u komiluku jedni preko puta drugih. Uiteljica bi obino u razredu djeci dala zadau, zaduila jednog uenika da deu-ra, a ona bi prela preko puta kod bake Anne na razgovor. Deavalo se da zaboravi da se vrati u uionicu na vrijeme, pa bi to stariji uenici iskoris-tili da zapale po koju cigaretu. Jo uvijek su mi u svjeem sjeanju slike kanjenih uenika-puaa, koji su za vrijeme kolskog odmora morali da na grudima nose objeenu malu tablu, na kojoj je pisalo Ja sam pua. Tada se takvim strogim pedagokim mjerama kanjavalo i prevaspita-valo, a bilo je i sluajeva da su aci kanjavani i ibama.

U bukvaru za prvi razred osnovne kole bile su slike Tita i Staljina, a kroz sadraje isticala se saradnja s Crvenom armijom i nae veliko prija-

29

teljstvo sa SSSR-om. Nakon kratkog vremena taj bukvar vie nije bio u upotrebi. Doli su neki nepoznati ljudi u kolu i uzeli nam bukvare, tako da sam zavrio prvi razred osnovne kole bez bukvara. Kako je itanje naglas iz bukvara tada bila uobiajena kolska praksa, mislim da zbog to-ga moja generacija nikada nije nauila da dobro ita naglas.

Ne znam ta se s mojim prvim uiteljima kasnije deavalo. Ali, mno-go godina kasnije, kada sam s grupom prijatelja po prvi put poslije rata u Bosni 1992/96. iao za Beograd, preko Maarske, sasvim sluajno uo sam i za svog uitelja Mirka Lonara. Ali, o tome e biti rijei kasnije, na jednom drugom mjestu ove knjige.

Oeva smrt Dok smo moja braa i ja bili mali, u igri smo imali obiaj da kaemo:

Vidi ti naeg tatu, koliko je velik i snaan, a mama je mala i mrava, pa emo mi brzo ostati bez majke. To je bila djeija percepcija, mislili smo da e onaj ko je velik due ivjeti od onoga manjeg. A koliko je to neta-no pokazuje primjer mog oca i moje majke. On je bio samo dvije godine stariji od mame. Meutim, umro je u svojoj 49. godini ivota, kada je meni bilo neto vie od 11 godina, a majka je doivjela duboku starost, umrla je u 83. godini.

Moj otac bio je dravni slubenik Kraljevine Jugoslavije i obavljao je poslove finansijskog inspektora pa je po tadanjem zakonu u slubi morao nositi uniformu i u jednom mjestu mogao je da provede najvie do 3 godine i iz tih razloga djeca su mu se raala u razliitim mjestima: epu roena prva kerka (Cica), Brkom roeni prvi blizanci (eljko i Sreko), Zvorniku drugi blizanci (Hrvoje i Vlatko), Graanici druga ker (Vlasta).

Dobro se sjeam smrti svog oca, koja je u meni ostavila trajan i du-bok oiljak. Ustali smo jedno jutro, poprilino rano. On je rekao da nee ii na posao, da e ostati kod kue da neto uradi i da mu ja treba da po-mognem. On i moja baka Anna pili su jutarnju kafu, otac je sjedio na maloj skemliji (stolici). Kad sam mu rekao da mi se pokvario koni kai, uzeo je da ga popravi. Probuio je ilom jednu rupu i uzeo iglu da zaije.

30

Otac Franjo Doleek (1930)

Sjedio sam pored njega i u jednom trenutku primijetio da ne moe da pogodi iglom rupu na kaiu. Mislio sam da se ali sa mnom, ali to, naalost, nije bilo tako. Odjednom se ispruio i praktino stavio glavu u moje krilo. Majka je odmah za-vritala i dala mu vode, koja je protutnja-la kroz njegovo grlo. A baka je zavrita-la: Franjo je gotov! Zaista je bilo tako, otac je bukvalno umro u mom krilu.

Dugo poslije oeve smrti sanjao sam kako je on otiao na neki put i kako e se uskoro vratiti. Ali, uvijek nakon buenja, shvatio bih da to nije java, nego samo san. Prolo je dugo vremena, a ja nisam mogao

da prihvatim da sam zauvijek ostao bez oca, koga sam jako volio i potovao. Iznenadna oeva smrt na mene je ostavila trajne posljedice, dugo se nisam mogao pomiriti s injenicom da nikada vie neu osjetiti njegovu blizinu i uti njegove rijei pohvale za neto to bih uinio dobro ili prekora za neto to nisam uinio onako kako bi trebalo. Bio je vrlo strog i jako principijelan i poten, ja sam ga veoma volio i cijenio njegovo ponaanje i njegove savjete.

Sjeam se da smo imali i jednog psa, koji bi uvijek izlazio pred oca da ga doeka. Kada je otac umro, pas je jo nekoliko noi cvilio i poslije izvjesnog vremena je uginuo od tuge, to je bio jasan znak da ga je i pas mnogo volio. Poslije oeve smrti majka je naslijedila malu porodinu penziju od koje je ivjela do kraja ivota.

Postajem ak pjeak Poslije zavrene etvorogodinje osnovne kole, s relativno skrom-

nim znanjem, kolske 1950/51. godine upisao sam se u prvi razred Nie gimnazije u Doboju. Sve etiri godine bio sam ak-pjeak. Da bih stigao u kolu na vrijeme, morao sam da ustanem u 4 sata ujutro i nakon prepje-aenih 6-7 km doao bih do eljeznike stanice u Johovcu, odakle bih

31

prvim jutarnjim vozom doao u Doboj. Taj rani jutarnji voz zvali smo radniki voz, jer su njime putovali radnici koji su od ranih jutarnjih sa-ti radili u Doboju. Ako bi se desilo da zakasnim na ovaj voz, kasnije bih imao sljedei, koji smo zvali putniki. Ali, kada bih iao ovim vozom, uvijek bih kasnio na prve asove nastave. Poto se od stanice u Doboju do Gimnazije pjeailo jo 1 km, to znai da sam svakog kolskog dana prepjeaio 14-15 km. U zimskom periodu esto se deavalo da smo od kue morali polaziti po mraku, i da smo se po mraku i vraali kui. Ra-unajui vrijeme provedeno u pjeaenju i putovanju vozom, u putu smo provodili najmanje 4 sata dnevno, a esto i vie, jer se nerijetko deavalo da je voz kasnio ili bi imao prekid u vonji, zbog iskakanja iz ina. U tom sluaju uopte nismo ili na nastavu, to su tada bili opravdani izo-stanci. Ali, kad god bismo bili nespremni za nastavu, poeljeli bismo da voz iskoi iz ina, pa da se tako provuemo bez negativne ocjene! To je bio dio nae mladalake logike.

U poetku, nekoliko godina, bilo mi je jako zabavno ovo jutarnje pjeaenje do stanice i kasni povratak kui, jer je grupa aka-pjeaka bila povea i uvijek bi to odlaenje i dolaenje bilo protkano raznoraznim do-gaajima. Meutim, poslije nekoliko godina, kada sam postao ak Vie gimnazije, esto se deavalo da sam pjeaio sam, ali tada nisam osjeao nikakvo zadovoljstvo. Meutim, posljedica toga mog usamljenog pjea-enja bila je da sam potpuno izgubio strah od pjeaenja nou i po raz-nim vremenskim neprilikama. Iako mi je, kao djetetu, rano ustajanje jako teko padalo, kasnije, kad sam odrastao, to mi je postala navika koju sam zadrao do danas.

Dok sam iao u Niu gimnaziju, moj brat blizanac i ja ili smo u isto odjeljenje i po obiaju sjedili smo jedan do drugog. On je bio malo neod-govorniji prema kolskim obavezama. U dnevniku smo bili upisani jedan iza drugog, po abecedi, on, Hrvoje, bio je prvi, a ja, Vlatko, drugi. Bilo je sluajeva da prvo prozovu njega da odgovara, a onda mene, ali su njego-vu ocjenu po pravilu upisivali u moju rubriku, a moju u njegovu. Tako, jednom prilikom, kada je razredni starjeina analizirao uspjeh pojedinih uenika, prozvao me i naruio zbog loih ocena, a one su, u stvari, bile Hrvojeve, a ne moje. Znajui za tu zamjenu, ja sam razrednom starjeini

32

lakonski odgovorio: Ja u te loe ocjene lako i brzo popraviti.. Tako je i bilo.

Poslije zavretka Nie gimnazije i poloene male mature, ja sam se upisao u Viu realnu gimnaziju u Doboju, a moj brat blizanac je otiao na zanat za metalostrugara. Kada je oduio da nastavi kolovanje, morao je da poloi prijemni ispit iz matematike i fizike. Ja sam mu davao do-punske asove iz ovih predmeta. U tom periodu ve sam bio docent na Mainskom fakultetu u Sarajevu i nisam mu dozvolio da se za prijemni prijavi na ovom fakultetu, tako da je otiao u Novi Sad i tamo poloio prijemni i upisao se na fakultet. Kasnije, poslije mnogo godina, i on je zavrio kao mainski inenjer.

U Vioj gimnaziji od svih aka koji su zavrili dobojsku Niu gimna-ziju formirano je samo jedno odjeljenje, V-b razred, jer su mnogi moji drugovi iz Nie gimnazije nastavili kolovanje na raznim zanatima, u ne-kim strunim kolama, ili su potpuno prekinuli kolovanje. Pridolice iz drugih mjesta inile su V-a razred. Veina nas u mom odjeljenju smo se poznavali iz prethodnog kolovanja. U tom razredu nas je bilo pola dje-aka, a pola djevojica i veina nas je ostala u istom razredu do kraja gimnazijskih dana. Svi su mi oni ostali u trajnoj uspomeni.

Vlatko Doleek kao gimnazijalac, drugi red prvi s desna (1957)

33

Nakon zavretka Vie gimnazije i polaganja ispita zrelosti, kako se nekada nazivala velika matura, viali bismo se samo na obiljeavanju nekih naih godinjica, o emu u, na kraju ovog poglavlja, u post scrip-tumu, takoe neto rei. ovjek i jezici

Zavravajui gimnaziju razmiljao sam o tome ta bih mogao da stu-diram. Jedino sam znao ta neu, a to su bili jezici, medicina, veterina, biologija i umarstvo, jednostavno zato to neto od toga nisam volio, a neto mi nije lealo. Iako nas je naa majka Jozefina upozoravala da uimo strane jezike, to e nam trebati u ivotu, odluio sam da to ipak ne studiram. Kasnije sam se uvjerio da je ispravna ona izreka koja kae da ovjek vrijedi onoliko ljudi koliko jezika govori. U gimnaziji sam, ka-ko je to tada bilo uobiajeno, prvo uio ruski jezik. Nastava iz ovog jezi-ka je prekinuta kada je objavljena Rezolucija INFORMBIROA, pa je kao strani jezik uveden njemaki, kojeg je predavala priuena nastavnica Mi-lena Rap. Bila je udata za doktora Rapa Nijemca, pa je, valjda po toj logici, mogla da predaje njemaki.

Taj jezik sam kroz svoje gimnazijsko kolovanje uio sedam godina, ali sam ga slabo nauio. U osmom razredu gimnazije za profesora nje-makog jezika doao je neki Slovenac, po imenu Slavko Vimpolek. On je bio ambiciozan, pa nas je poeo ispitivati njemaku knjievnost, zbog ega smo esto bjeali s nastave. Bio je toliko uporan da nas je ak i po parku traio da bi nas ispitivao. Imao je obiaj da nas pita ta ko od nas eli da studira, pa je na osnovu toga postavljao odgovarajua pitanja. Ka-da bi pitao mene, odgovarao sam da u studirati umarstvo, iako mi to nikada nije padalo ni na kraj pameti. On bi mi poslije takvog odgovora postavljao veoma lagano pitanje.

Kroz obavezno gimnazijsko kolovanje, u raznim periodima, pored latinskog, etiri godine uio sam i francuski jezik, ali ga nisam savladao tako da mogu teno da govorim. Kada sam, poslije diplomiranja, otiao na kratki boravak u Francusku, mogao sam se uvjeriti koliko sam malo poznavao taj jezik. Mislim da je glavni nedostatak uenja stranih jezika u naim kolama to to se malo panje posveivalo uenju govornog jezi-

34

ka, a mnogo vie uenju gramatikih i drugih jezikih pravila stranih jezika.

Dok sam 1967/68. godine bio na odsluenju vojnog roka u Batajnici, u blizini Beograda, samostalno sam uio ruski jezik, jer sam mislio da e mi taj jezik trebati u mom buduem strunom usavravanju. Na takav za-kljuak najvie me naveo moj profesor Ljubodrag Radosavljevi iz Beo-grada, koji je bio prevodilac raznih strunih knjiga s ruskog jezika. Me-utim, u kasnijem svom usavravanju primijetio sam da mi je najvie po-treban engleski jezik, pa sam, kao mlai asistent i docent, pohaao kurse-ve engleskog jezika u privatnoj koli za strane jezike u Sarajevu.

Ne tako davno, negdje sam proitao da e ubudue biti dovoljno da ovjek naui samo jedan, tj. engleski jezik. Danas, sa znanjem ovog jezi-ka, moe se obii itav svijet. ak je, uz tradicionalni francuski, postao i diplomatski jezik. U gimnaziji sam imao jednog druga koji me zaintere-sovao za esperanto. inilo mi se, a ne samo meni, da e to biti jezik bu-due meunarodne komunikacije, to se pokazalo netanim. Engleski je postao apsolutno dominantni jezik svjetske komunikacije. ak i tako ve-like i kulturno bogate nacije, kao to su Rusi, Francuzi, Kinezi i Nijemci, esto komuniciraju na ovom jeziku. Pitao sam se zato je to tako. A od-govor, pogotovo kada je rije o mlaoj generaciji, mogao bi biti u inje-nici da su film, muzika i nove raunarsko-komunikacione tehnologije, a sada, u nae vrijeme, i ono to nazivamo globalizacija u irem smislu znaenja te rijei, najvie doprinijeli tome. Sve to je gotovo nezamislivo bez engleskog jezika.

Na Omladinskoj radnoj akciji Poslije mature, u ljeto 1958. godine, otiao sam na Omladinsku rad-

nu akciju u Domaslovac kod Samobora, u blizini Zagreba. Tu sam pro-veo cio august. Moja omladinska brigada je radila na jednom usjeku i tog mjesta uvijek sam se kasnije rado sjeao. Kada god sam kolima prolazio od Zagreba prema Ljubljani, tu sam se redovito nakratko zaustavljao. Pamtim jo uvijek da smo jedan dan ili na izlet na brdo koje se zove Oki, okrueno vinogradima koji su nekada pripadali grofu Franji Tahi-ju, istom onom protiv koga je 1573. godine podignuta seljaka buna pod

35

vodstvom Matije Gubca. U tom naselju bila je i jedna brigada iz Sloveni-je, iz mjesta Vrhnika pored Ljubljane.

S omladinske radne akcije u Gmajni, Slovenija, septembar 1958. godine, zadnji red u sredini

36

Spominjem sada posebno ovu brigadu, jer joj je komandant bio jedan nii ljepukasti momi, zvao se Milan Kuan. To je isti onaj Milan Ku-an koji e kasnije postati prvi predsjednik nezavisne drave Republike Slovenije.

Jednom prilikom, kada sam s prijateljima, poslije rata u Bosni i Her-cegovini, bio u Ljubljani i kada smo posjetili naeg tadanjeg ambasado-ra Ugljeu Uzelca, zajedno s pjesnikom i mojim prijateljem Izetom Sa-rajliem, sreli smo se i s Milanom Kuanom. Tada sam ga podsjetio na njegov boravak u Domaslovcu na autoputu. I on se sjetio tih naih omla-dinskih dana i brigade iz Vrhnike, iji je on bio komandant.

Pri kraju boravka u Domaslovcu vodila se akcija da se ostane i u sep-tembru, kako bi se prije jesenjih kia zavrio jedan dio autoputa u Gmaj-ni pored Novog Mesta u Sloveniji. Iz nae dobojske brigade ostali smo samo nas dvojica, Velija Karahodi i ja. Ova akcija je imala odjeka i u drugim brigadama, tako da smo poetkom septembra 1958. godine otili u Gmajnu, u kojoj je formirana jedna brigada sastavljena od pripadnika svih brigada s autoputa. Zvala se Brigada bratstva i jedinstva

U brigadi u Gmajni bilo je srednjokolaca, ali i studenata. Reeno nam je tada da e srednjokolci, koji imaju namjeru dalje da studiraju, bi-ti upisani na eljene fakultete nezavisno od toga to su, ostankom u bri-gadi, izgubili rokove prijemnih ispita za upis. I studenti koji su ostali u brigadi, a koji zbog toga nisu stekli uslove za prelazak u narednu godinu, takoe e se moi upisati u narednu godinu, jer e i za njih, kao i za sred-njokolce, intervenisati Glavni jugoslovenski omladinski odbor, na elu kojeg je tada bio Mika Tripalo, kasnije poznati politiar. Kako sam i ja zakasnio na upis, povjerovao sam u to obeanje i po zavretku ove akcije u Gmajni, na prolazu kroz Zagreb, svratio sam na Sveuilite da se upi-em. Meutim, na svakom fakultetu su mi rekli da su svi upisi zavreni i da oni ne znaju za bilo kakav naknadni upis. To me tada jako pogodilo i to je bilo jedno od mojih prvih razoarenja u tadanji sistem. Jer, dok sam ja bio na radnoj akciji i svojim radom zasluio dvije udarnike zna-ke, dok sam, dakle, gradio zemlju, mamini i tatini sinovi (zna se iji!) ljeto su provodili na moru i u ljenarenju, ali se na vrijeme upisali na e-ljeni fakultet.

37

Jedan dragi profesor Po povratku u Doboj od predsjednika Grada i od sekretara Komiteta

SK za nagradu sam dobio jednu konu tanu i 1500 tadanjih dinara. Po-reenja radi, minimalna mjesena stipendija tada je bila 5000 dinara. Po dolasku kui poeo sam ozbiljnije da razmiljam o nastavku kolovanja, o studiju koji bih trebalo da upiem. Najblie mi je bilo neto to bi ima-lo neke veze s matematikom i fizikom, jer sam iz tih predmeta po pravilu imao najbolje ocjene.

Kada govorim o tome, ne mogu a da se ne sjetim jednog svog profe-sora, Augustina imia, koji mi je predavao fiziku u nioj gimnaziji. On mi je ostao u sjeanju po veoma zanimljivim predavanjima. Imao je obi-aj da kae u fizici uvijek ima kako i zato. Ono zato odnosilo se na teorijsko objanjenje nekog fizikog fenomena (pojave), a ono kako odnosilo se na eksperimentalno (laboratorijsko) objanjenje te pojave.

Kroz moje kolovanje tri su mi profesora predavala fiziku i oni su posebno uticali na to da se kod mene rano razvije naklonost prema fizici. U nioj gimnaziji to je bio upravo profesor Augustin imi. U vioj gim-naziji taj predmet mi je predavao profesor Ljubodrag Markovi, a na pr-voj godini fakulteta profesor Anton Tripalo. I sada, bez dvoumljenja mo-gu rei da sam iz ove oblasti najvie nauio kod profesora Augustina i-mia. U trajnoj uspomeni su mi ostala njegova jezgrovita predavanja, ko-ja su po pravilu bila propraena i ilustrativnim eksperimentima. Uz to, on je bio i veoma dobar pedagog. Kasnije, kada sam postao profesor na Ma-inskom fakultetu u Sarajevu, uo sam od mnogih svojih kolega da na Ilidi pored Sarajeva radi jedan nastavnik iji aci esto pobjeuju na takmienjima iz fizike. Bio je to upravo moj profesor fizike Augustin i-mi. A kad je o njemu rije, elim da zabiljeim jo neto.

Jednom prilikom, nakon to je proteklo vie od 20 godina od mojih akih dana, u hotelu Libertas u Dubrovniku profesorima iz srednjih kola odrao sam jedno popularno predavanje o temi Osnovi nebeske mehanike. Poslije odranog predavanja jedna povea grupa slualaca sjedila je u holu hotela i o neemu su uno razgovarali. Meu njima bio je i jedan visok, korpulentan ovjek, koji je najvie uestvovao u diskusi-

38

ji i rukama gestikulirao. Po pokretu ruku uinio mi se odnekud poznat. Priao sam toj grupi i pitao ga da li je on profesor Augustin imi, koji je nekada predavao u dobojskoj gimnaziji. On mi je, na moju veliku radost, odgovorio potvrdno. Ja sam tada svoj boravak u Dubrovniku produio za dva dana samo zato da bih se sa svojim dragim profesorom zajedno vra-tio u Sarajevo.

Srednjokolski profesor i naunik Od svih profesora koji su mi predavali u Vioj gimnaziji u najljep-

em sjeanju ostao mi je profesor Ivo Bojanovski. On mi je predavao la-tinski jezik, a nekada je zamjenjivao i svoju suprugu, profesoricu Mirja-nu Bojanovski, koja mi je predavala srpskohrvatski jezik. Profesor Boja-novski je imao veoma izraen smisao za objanjenja. Tako su mi ostale u trajnom sjeanju njegove analize djela Ivana Maurania Smrt Smail-age engia, posebno onaj dio kad se na jednom mjestu kae: Sramota je takome junaku, kupit hara, ne skupit haraa, dilitnut se, ne pogodit cilja, kamol' slijepit mjesto raje Turke, kamol' da mu zlurad krst se smi-je, kao i analiza djela Petra Petrovia Njegoa: Gorski Vijenac, gdje Njego kae: Ko na brdo, ak' i ml, stoji, vie vidi no onaj pod br-dom. Objasnio nam je ta to u irem, drutvenom, smislu znai izreka: dilitnut se, ne pogodit cilja i na ta sve upuuje izreka Ko na brdo, ak' i ml, stoji, vie vidi no onaj pod brdom.

Profesor Bojanovski ostao mi je u sjeanju i po tome to je posjedo-vao jedno iroko opte znanje, po emu se izdvajao od ostalih tadanjih profesora srednje kole.

Poslije izvjesnog vremena provedenog u dobojskoj gimnaziji sa sup-rugom se preselio u Sarajevo. esto smo se sretali, jer je stanovao na Gr-bavici u blizini mog fakulteta. Svaki put kad bismo se sreli, interesovao se za moje struno napredovanje.

On se zaposlio u Historijskom institutu u Sarajevu, gdje je godine 1971. odbranio doktorsku disertaciju pod naslovom Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji. Saraivao je s Centrom za balka-noloka ispitivanja ANUBiH, kada je na elu tog centra bio akademik

39

Alojz Benac, koji je roen na Plehanu kod Dervente i iji su roditelji bili prijatelji s mojom bakom i dedom.

Najpoznatije djelo profesora Bojanovskog je Bosna i Hercegovina u antiko doba, objavljeno 1988. godine u izdanju Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBIH. (Prilog 5.)

Post scriptum: Obiljeavanja dana mature Poslije mature, koju smo poloili na kraju proljea 1958. godine, e-

sto smo se sastajali da bismo osvjeili uspomene iz naih akih dana. Prijateljstva koja su stvorena u tim danima ostala su zapamena za cijeli ivot. U kasnijim danima ivota prijateljstva su se stvarala na nekim po-slovnim vezama i moglo bi se rei da su to interesna prijateljstva.

Godinama poslije mature, kada god bih vozom, u bilo koje doba da-na i noi, prolazio kroz dobojsku eljezniku stanicu, uvijek bih izlazio na prozor vagona u nadi da u vidjeti nekoga iz svoje gimnazijske gene-racije. I po pravilu, rijetko bih koga vidio. Veina mojih drugova i druga-rica po zavretku mature razila se po itavom svjetu. Mnogi su otili na fakultete, a neki su se odmah zaposlili, to je u tim godinama bilo mnogo lake nego danas. Danas, naalost, mnogi i sa zavrenim fakultetom go-dinama ne mogu da nau bilo kakvo zaposljenje.

Prije posljednjeg rata imali smo nekoliko maturantskih okupljanja, a jedno mi je posebno ostalo u sjeanju. Tada smo obiljeavali 25. godi-njicu polaganja ispita zrelosti. Bilo je to 1983. godine. Na taj sastanak dolo je dosta nas, to se vidi i na grupnoj slici ispred zgrade Gimnazije. Meu nama bio je i direktor nae gimnazije u vrijeme maturiranja, profe-sor geografije Muhidin ati. To druenje iskoristili smo i za izvjesnu inventuru onoga ta je ko od nas postigao za tih 25 godina. Meu nama bilo je ljekara, inenjera, ekonomista, pravnika i nastavnika srednjih i os-novnih kola. Jedino sam ja, u tom momentu, ve bio u zvanju redovnog profesora Univerziteta. Dodue, bilo je i onih koji poslije mature nisu na-stavili kolovanje, ali su svi bili zaposleni. Na sastanku u uionici pro-zvao nas je profesor Muhidin ati i odrao jedan pripremljen i primje-ren govor.

40

25. godinjica mature, 16. jun 1983. godine

50. godinjica mature, 14. jun 2008. godine

41

Poslije ovog susreta imali smo jo jedan ili dva slina do 1990. godi-ne. Na jedan nisam mogao da doem zbog svojih obaveza koje sam u tim godinama imao. Glavni organizator svih ovih predratnih okupljanja bio je na kolega Refik Hurti, diplomirani ekonomista, zaposlen u regional-noj Privrednoj komori u Doboju. On je posjedovao i urednu evidenciju imena i adresa svih nas koji smo 1958. godine maturirali. Naroito je vo-dio evidenciju o naim koleginicama, koje su se u meuvremenu udale i promijenile prezime.

U sjeanju mi je takoe ostao i na sastanak koji je odran 14. juna 2008. godine. Tom prilikom obiljeili smo 50 godina od nae mature. To je bio na prvi sastanak nakon rata u Bosni i Hercegovini, koji je pokidao i mnoge meuljudske veze. Bio sam glavni organizator tog sastanka i us-pjeli smo da nam na sastanak dou i tri naa gimnazijska profesora: Juraj Novosel je doao iz Tuzle, Jovo Mikovi iz Beograda i Almas-Mazo Dautbegovi iz Sarajeva. Ve iz samih profesorskih imena d se zaklju-iti da je nastavniki kolektiv nae gimnazije bio u pravom smislu te rije-i multietniki kolektiv, to je u dananjoj Bosni i Hercegovini prava ri-jetkost. Kada su se na ruku profesori pomijeali sa svojim bivim aci-ma, sluajnom prolazniku bilo je teko utvrditi ko je od njih bio profesor, a ko uenik.

Na ovom druenju dogovorili smo se da profesor Juraj Novosel, ko-lega Vlado Ravli i ja za na naredni sastanak napiemo manju brouru o naoj gimnazijskoj generaciji. Iako je profesor Novosel tom prilikom bio jako raspoloen i nije odavao utisak bolesnog oveka, nakon samo mje-sec dana stigla mi je tuna vijest da je profesor umro od raka bubrega. Ova njegova smrt i iznenadni prekid komunikacija s Vladom sprijeila nas je da napiemo obeanu brouru. Sada vie i ne znam da li emo je ikada napisati, jer nas je iz dana u dan sve manje i sve smo stariji i nepo-kretniji.

Prole godine, na 55. godinjicu mature, a opet na moju inicijativu, okupili smo se u dosta smanjenom sastavu u Doboju i obili nau gimnaziju. Konstatovali smo da samo iz mog odjeljenja, u kome nas je na maturi bilo 24, deset njih vie nisu meu ivima. Bio sam veoma zau-zet organizacijom ovog okupljanja, ali sam ipak uspio da neki stignu iz

42

razliitih gradova Evrope. Tako je doktor Osman Karabegovi doao iz vajcarske, dipl. ecc. Nikolaja igmon-Ravbar dola je iz Portoroa, dipl. ecc. Vlado Ravli doao je iz Zagreba, a dipl. ecc. Vueta Petri iz Tivta pokraj Kotora. Na nae veliko zadovoljstvo, nama se pridruio i na gimnazijski profesor Jovo Mikovi, jedini preivjeli od trojice pro-fesora koji su bili na sastanku 2008. godine. I ovaj put obili smo gimna-ziju. Iako je tada bio neradni subotnji dan, doekala nas je jedna mlada profesorica psihologije s dnevnikom nae generacije. Tamo nas je, u ne-kadanjem naem kabinetu za fiziku, a sada fino ureenoj sali, prozvao profesor Jovo Mikovi. Na zavretku druenja dogovorili smo se da se najmanje za pet godina ponovo sastanemo. Uvijek se radujem ovim sa-stancima na kojima evociramo uspomene iz mladosti.

55. godinjica mature, 15. jun 2013.godine

Put u visoko obrazovanje

45

Park u kojem sam nekad prenoio

No u sarajevskom parku Kada sam koncem septembra 1958. godine konano krenuo da se

upiem na neki fakultet, uzeo sam Objavu za putovanje (to je bio jedan dokumenat na osnovu kojeg su se u to vrijeme mogle kupiti neto jeftini-je eljeznike karte, ako se ilo na dui put). U Objavi je bilo obavezno upisati poetno i krajnje mjesto putovanja. Ja sam tada napisao Doboj Sarajevo Beograd Skoplje. Raunao sam da u na nekom univerzitetu iz tih gradova nai mogunost da se upiem.

Sjeam se svog prvog dolaska u Sarajevo. Kada sam izaao iz stani-ne zgrade bilo je jako rano i maglovito jutro. Bio je petak, sam poetak oktobra. Stajao sam ispred stanice i vidio samo neke zgrade u neposred-noj okolini, pa sam se zapitao da li je to taj grad Sarajevo. Kada se to-kom dana jesenja magla razila, ukazao mi se grad u poduoj dolini, okruen brdima i padinskim naseljima.

Prvo sam otiao na Baariju i tamo pronaao zgradu Prirodno-ma-tematikog fakulteta. Zbunjen i pomalo uplaen uao sam i naao Stu-dentsku slubu.

Kada sam upitao za mogunost upisa, dobio sam negativan odgovor. S Baarije sam krenuo niz ulicu koja se tada zvala Vase Miskina, a sada se zove Ferhadija. Doao sam do Katedrale i poslije nekoliko koraka doao sam pred zgradu na ijem ulazu je pisalo: Tehniki fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Uao sam i ohrabrio se da naem Studentsku slubu. Tamo sam zatekao uredno obuenog gospodina. Rekao mi je: Mladiu, svi su upisi zavreni, ali ovdje se otvara novi odsjek, pa ako moe, doi u ponedjeljak. Sav radostan, rekao sam da u doi. Kasnije sam saznao da se taj

46

gospodin zvao Mladen tajner, a bio je u to vrijeme ef Studentske slu-be. To je bilo pred vikend i zato mi je rekao da doem u ponedjeljak. Tek sam preko vikenda saznao da je novi odsjek u stvari Mainski odsjek Tehnikog fakulteta. Eto, tada mi se po prvi put ukazala mogunost da se upiem na fakultet!

Umoran, ali i zadovoljan to u konano rijeiti pitanje upisa, proe-tao sam ulicama i zatim se naao u jednom malom parku, preko puta ta-danjeg Fiskulturnog doma u Sarajevu. Tu sam naumio da se malo od-morim. To je danas mjesto na kome se nalazi spomen-obiljeje svjetski priznatom koarkau Mirzi Delibaiu i poznatom pjevau zabavne mu-zike Davorinu Popoviu Pimpeku. Umoran i iscrpljen, sjeo sam na klu-pu koja se nalazila na vrhu tog parka i zaspao. U jednom momentu pro-budio sam se osjeajui hladnou. Bio je cik zore, ranog oktobarskog jut-ra, i tada sam shvatio da sam na toj klupi prespavao cijelu no.

U ponedjeljak sam otiao na fakultet i upisao se pod rednim brojem 22. Bila je to prva generacija studenata mainstva koji su se kolovali u Bosni i Hercegovini.

Zgrada Tehnikog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 1958. godine

47

Pimpek, Mirza i Obama Sada se sjeam neega to se dogodilo mnogo godina poslije. Stica-

jem veoma nesretnih okolnosti, posljednji put sam se sreo s ljudima ija se spomen obiljeja nalaze danas u parku u kome sam tada prespavao. Pred samu smrt pjevaa Davorina Popovia, posjetio sam ga u njegovom stanu da mu uruim Povelju Lige humanista. On je leao na irokom kre-vetu i tek se vratio iz bolnice. Tamo mu je konstatovan tumor na mozgu. Predao sam mu Povelju uz nekoliko prigodnih rijei, a on se zahvalio, uzeo me za ruku i rekao: I ovu nevolju ja u pobijediti i opet emo za-jedno, ti na jedno bijelo, a ja na jedno crno vino! Sjetio se da smo pone-kad znali sjediti u kafani i tom prilikom bismo popili malo bijelog i malo crnog vina. Na alost, to je bio na posljednji susret. Samo nekoliko dana poslije toga on je preminuo.

S Mirzom Delibaiem nisam se tako dobro poznavao kao s Pimpe-kom. Meutim, sudbina je htjela da i njemu, dok je leao u bolesnikoj postelji u Dravnoj bolnici u Sarajevu (nekadanja Vojna bolnica), uru-im isto priznanje Povelju Lige humanista. Bio je ve teko bolestan. Njegov ljekar mi je rekao da boluje od raka kostiju i da ga svaki dodir ja-ko boli. Predao sam mu to priznanje ne rukujui se s njim, jer nisam e-lio da ga svojim dodirom povrijedim.

Kada sam, takoe mnogo godina kasnije, proitao autobiografiju predsjednika SAD-a, Baracka Husseina Obame, onda sam, u ali, jednom svom prijatelju rekao da u ivotu Obame i mene postoji neka koincidencija. Razlika je samo u tome to je on postao predsjednik SAD-a, a ja predsjednik kunog savjeta. A evo o kakvoj se koincidenciji radi. Rije je o jednom dogaaju iz Obamine biografije. Kada je on, da bi se upisao na fakultet, doao u Njujork, imao je samo jednu adresu na koju se mogao javiti da tu i prespava. Kada je doao pred zgradu u kojoj je stanovao njegov prijatelj, ulazna vrata su bila zatvorena. Saekao je i is-koristio priliku da ue u zgradu u trenutku kada je neko izlazio. Pronaao je stan koji je traio, ali su i vrata stana bila zatvorena. Pritisnuo je zvono i niko se nije javljao. Nakon izvjesnog vremena morao je napustiti zgra-du. Prema njegovom pisanju, nakon izlaska iz zgrade otiao je u oblinji

48

park, sjeo je na klupu, stavio je svoje stvari pod glavu i zaspao. Eto, to je ta koincidencija izmeu Obame i mene. I on i ja spavali smo na klupa-ma, on u njujorkom, a ja u sarajevskom parku!

Upis na fakultet Nikad neu zaboraviti dan kada sam doao da se upiem na Fakultet.

Studentska sluba, koja je vrila upis novih studenata prve generacije Mainskog odsjeka Tehnikog fakulteta u Sarajevu, bila je u zgradi u ko-joj je danas Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Doao sam na upis i uredno stao u ve formirani red. Ispred mene bilo je nekoliko kan-didata koji su takoe ekali na upis. U jednom momentu primijetio sam da iza mene stoji jedan postariji ovjek s naoarima. Ustupio sam mu mjesto ispred sebe. Poslije sam saznao da je i on bio kandidat za upis, zvao se tefan Obreht, tehniar iz Mostara.

U toj prvoj generaciji upisano je 118 studenata, a meu njima je bio i jedan broj malo starijih, koji su ranije zavrili tehniku kolu, a neki od njih su ve imali i radno iskustvo. Kad se otvorio studij mainstva, oni su rijeili da se upiu. Najstariji meu njima bio je tehniar Rajko Vinje-vac, koji je roen 1925. godine i prije dolaska na fakultet ve je bio ef jednog konstrukcionog biroa. Njemu sam, kasnije, davao asove iz ele-mentarne matematike.

Prilikom upisa sreo sam i jednog malo ozbiljnijeg studenta, koji mi je pokazivao svoj komplet za tehniko crtanje i tuiranje. S interesova-njem sam gledao taj komplet i upitao ga za ta mu u tom kompletu slue pincete (to je onaj dio kompleta koji slui za tehniko crtanje). On me gledao s ne malim uenjem zato ga to pitam. U meuvremenu je priao drugi mladi, koji je zajedno sa mnom posmatrao taj komplet, pogledao me i strogo upitao: Koju si to kolu zavrio kad postavlja takva pita-nja? Kada sam mu odgovorio da sam zavrio gimnaziju, on mi ree: to si onda doao na ovaj studij? E, tada sam u sebi rekao: Ostau da studiram ba ovo, ako ni zbog ega drugog, onda zbog tebe! Kasnije sam saznao da je onaj momak s kompletom bio takoe student, zvao se Edhem Seferovi, a onaj drugi Milisav Markovi. Obojica su prije upisa zavrili srednju tehniku kolu i ve su imali odreeno radno iskustvo.

49

Otvaranje Mainskog odsjeka Mainski odsjek Tehnikog fakulteta u Sarajevu sveano je otvoren i

poeo s radom 6. oktobra 1958. godine. Na toj sveanosti o znaaju ko-lovanja mainskih inenjera govorio je profesor Kazimir Boras. Tehniki fakultet je u poetku imao dva odsjeka Graevinski i Arhitektonski, do osnivanja Mainskog (1958) i Elektrotehnikog odsjeka (1959). Poet-kom kolske 1961/62. godine Uredbom Skuptine Republike BiH pre-stao je da radi Tehniki fakultet, a formirana su nova etiri fakulteta Uni-verziteta u Sarajevu: Graevinski, Arhitektonski, Mainski i Elektroteh-niki. Prvi dekan Mainskog fakulteta bio je profesor Dragoslav Mirkovi.

Pred sam poetak nastave pred zgradom Fakulteta sreo sam jednog starijeg studenta, koji mi je prodao knjigu Zbirka problema iz matemati-ke poznatog beogradskog profesora Dragoslava Mitrinovia i rekao Brule, ovo e ti trebati da bi ovladao matematikom, koja je naroito znaajna za tvoj studij. Knjigu sam uzeo, jer mi se svidio naslov. Sma-trao sam da znam dobro matematiku i da u lako rijeiti te probleme. Meutim, ekalo me veliko iznenaenje. Koji god sam problem iz te knjige uzeo da rijeim, nije ilo. Nisam se demoralisao, ve sam nekoliko dana ostao u stanu, dok nisam shvatio i poeo da rjeavam. Student, koji mi je jako skupo naplatio tu knjigu, mislio je da me prevario, ali ta knjiga mi je kasnije bila veoma korisna, iako nije bila na spisku obavezne litera-ture za studij.

Ve na prvom kolokvijumu iz elementarne matematike bio sam pri-mijeen od strane profesora dr. sc. Manojla Maravia. Profesor Maravi me pitao gdje i koju sam kolu zavrio, to je meni laskalo i pomoglo da dobijem elana i da pritisnem gas u uenju matematike. Tako sam ve poslije prve godine studija izabran za demonstratora na predmetu Mate-matika, koji je predavao profesor Maravi. Sada mogu da kaem da je ta demonstratura bila poetak moje pedagoke aktivnosti na fakultetu, na putu od asistenta do redovnog profesora. Ve nakon druge godine studija postao sam demonstrator i na Katedri za mehaniku. Kako su programi predmeta Matematike i Mehanike na Mainskom i Graevinskom odsje-

50

ku bili dosta slini, radio sam kao demonstrator i sa studentima Grae-vinskog odsjeka.

U prvoj godini studija neki predmeti, meni kao gimnazijalcu, nisu bi-li simpatini. Na prvom mjestu to je bio predmet Rad u radionici, u ok-viru kojeg smo imali i vjebe iz turpijanja, to je meni priinjavalo prili-an problem. Jedva sam ekao da se rijeim tog za mene nepotrebnog predmeta. Drugi predmet koji mi je predstavljao izvjestan problem bio je Tehniko crtanje. Kao gimnazijalac nisam obraao panju na lijepo pisa-nje. Imao sam lo rukopis, a zbog toga sam imao velikih problema s teh-nikim crtanjem, posebno kada je trebalo na paus papiru nacrtati tehni-ka slova. Oni koji su prije studija zavrili tehniku kolu, u odnosu na nas, gimnazijalce, nisu imali tih problema. Za njih su problemi nastajali tek kada se intenzivno prelo na vjebe iz matematike, fizike i mehanike. Ja sam ve u drugom semestru nekima od svojih starijih kolega davao asove iz matematike, to sam intenzivirao kada sam bio izabran za de-monstratora iz ovog predmeta. Davanje asova iz matematike bio mi je i dodatni izvor sredstava, koja su mi, naroito na poetku studija, bila veo-ma skromna. Stipendija mi je bila 5000 tadanjih jugoslovenskih dinara. Stan sam plaao 3000 dinara, tako da mi je od stipendije ostajalo malo za hranu i ostale potrebe.

Ilegalac u studentskom domu Ostao mi je u sjeanju jedan moj odlazak u studentsku polikliniku,

gdje je radio neki ljekar po prezimenu eta. Povod za moj odlazak ljeka-ru bila je alergija koja mi se pojavila po tijelu. Kada me doktor eta pre-gledao, rekao mi je da sam organski zdrav, a da ne zna zato sam tako mrav i da ne zna uzrok moje alergije. Pitao me ta obino jedem. Poto sam se u to vrijeme hranio u ekspres restoranu, odgovorio sam mu da je-dem najee grah, a kad me onda pitao ta jo osim graha, rekao sam mu da ponekad jedem i grah s kobasicom. Tada me doktor eta poslao u p. m. i rekao mi da uopte njemu nisam trebao ni dolaziti.

Tada sam odluio da napustim stan, da bi mi vie novca ostajalo za hranu. Tako, bez stana, ilegalisao sam u studentskom domu Slobodan Princip Seljo, kojeg smo kolokvijalno zvali Seljo. Ostajao bih sam

51

do kasno u fakultetskim prostorijama, gdje bih uio, a poslije bih otiao u dom samo da prespavam. Kao ilegalac u Selji, jedno vrijeme krevet sam dijelio sa svojim kolegom s godine Tomom Mateljiem, koji je bio jako pedantan. Stanovali smo u sobi br. 44 na spratu. U sobi je bilo vie leajeva. Jednom prilikom doao sam malo kasnije na spavanje i zatekao Tomu kako namjeta na krevet i povlai neku crtu po sredini arafa. Kad sam ga pitao ta to radi, odgovorio mi je da obiljeava koja je polo-vina moja, a koja je njegova. Na to sam mu rekao: Tomo, zajebi stvar, ni jedna polovina nije ni tvoja ni moja. Mislio sam pri tome da smo obojica ilegalci i da nita nije nae.

Ali, osim u studentskom domu Seljo, ponekad sam prespavao i na eljeznikoj stanici, u ekaonici za majke s djecom, gdje je bilo lako nai slobodno mjesto.

Matematika u javnom kupatilu Jedno vrijeme iao sam na kupanje u javno kupatilo, koje je bilo u

Novoj eljeznikoj stanici. Tu se poesto ekalo u redu za kupanje, jer je bilo dosta onih koji su dolazili u kupatilo. Da bih prikratio vrijeme eka-nja, ponekad bih ponio i sveske iz Matematike analize poznatog pro-fesora Radomira Kaanina, koje je moj otac nabavio jo prije Drugog svjetskog rata. Profesor Maravi je takoe dolazio u to kupatilo i jednom prilikom upitao me ta to itam. Kada sam mu pokazao ta itam, bio je nemalo iznenaen.

Kasnije, kada sam kod njega postao demonstrator, moram priznati da mi je malo pomogao i ovaj sluaj upoznavanja profesora Maravia s literaturom mog oca. Zato mogu i rei da sam svoju sklonost prema matematici vjerovatno naslijedio od oca. Profesor Kaanin je dugo godina predavao matematiku na Beogradskom univerzitetu i bila je poznata njegova debela knjiga Matematika analiza, koju u svojoj privatnoj biblioteci imam i danas. Meutim, malo je poznato da je pro-fesor Kaanin, prije nego to je izdao tu knjigu, objavljivao pojedina po-glavlja kao posebne sveske. Dio tih svesaka naslijedio sam od svog po-kojnog oca.

52

Subhija i Lazo Uzelac (1962)

Sve ispite iz prve godine poloio sam u prvom roku, izuzev ispita iz nacrtne geometrije, koji sam poloio u drugom roku. Tada je vailo pra-vilo da se iz godine u godinu moe prei samo ako se poloe svi ispiti iz prethodne godine. Nije bilo prenoenja ispita iz godine u godinu, to e kasnije biti opta praksa na fakultetima.

Praksa u Doboju Po zavretku prve godine studija otiao sam na industrijsku praksu u

preduzee Trudbenik u Doboju. Na praksi je bio i odreeni broj sred-njokolaca, pa sam se tada upoznao s jednim od njih, Lazom Uzelcem, koji je kasnije postao mainski inenjer. Mi smo se toliko sprijateljili da sam, nekoliko godina kasnije, kada se enio sa Subhijom Porobi, postao njegov vjenani kum. Danas oni sretno ive u Australiji.

Kada sam bio u Doboju, 2012. godine, poslije mnogo godina, sreo sam se s njima i bio sam veoma sretan zbog tog susreta. Pozdravili smo se kao da smo se tek nedavno rastali, iako smo se zadnji put vidjeli davne 1991. godine.

Po zavretku prakse, na kojoj su me zainteresirali automati za izradu stan-dardnih mainskih dijelova, tehniki direktor inenjer Abdulah Arslanagi pozvao je sve koji su bili na praksi svojoj kui na zajedniki ruak. Njegova kua je bila u blizini radnike menze, gdje smo u pauzi ili na doruak. S tog ruka kod inenjera Arslanagia ostalo mi je u sjeanju da smo dobili escajg na kome je

pisalo Ukradeno iz restorana preduzea Trudbenik Doboj. Iako se moglo pretpostaviti da je on za tu potrebu pozajmio escajg iz restorana svog preduzea, ipak je na mene tada poseban utisak ostavio taj natpis urezan na escajgu.

53

Nastavak studija Na jesen 1959. godine upisao sam drugu godinu studija i stekao nove

prijatelje, meu kojima moram posebno spomenuti svog dobrog prijate-lja i kolegu Zdravka Mijatovia. On je bio jako dobar student, s veoma visokim prosjenim ocjenama. Zajedno smo uili mnoge predmete iz pr-ve godine i to smo nastavili za sve vrijeme studija. On je prethodno zavr-io srednju tehniku kolu i bio je oko dvije godine stariji od mene. Ne-kako u isto vrijeme upoznao sam i njegovog brata Dragu, koji e poslije postati poznati arhitekta. Nas dvojica bili smo tako dobri drugovi da, ka-da bi jedan dobio stipendiju, odmah bismo je podijelili na dva jednaka dijela. S njim sam bio prisniji nego sa svojim roenim bratom. Na ferije sam odlazio kod njegovih roditelja u Zavidovie i upoznao njegovog oca Jovana i majku Katarinu Mijatovi. Bili su divni ljudi. Jovo je bio mai-novoa, a majka Katica domaica. Otac Jovo bio je jedan dobroudan, korpulentan ovjek, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata vozio loko-motivu partizanske eljeznice na potezu od Drvara do prevoja Otrelj. Imali su tri sina, najstarijeg Milorada-Mileta, koji je u to vrijeme studirao mainstvo u Beogradu. Srednji sin se zvao Drago, a najmlai je bio moj prijatelj Zdravko. Sva trojica su bili korpulentni i jedno vrijeme igrali su rukomet u timu iz Zavidovia. Koliko ja znam, Mile je bio jedan od osni-vaa toga tima, koji je u 80-im godinama XX vijeka bio lan Prve jugo-slovenske rukometne lige.

U drugoj godini dobili smo i neke nove predmete, od kojih su me najvie privukli predmeti iz mehanike Kinematika i Dinamika, kao i predmet Matematika II. U toku te godine izabran sam za demonstratora i na predmetu Statika. Preradio sam sve zadatke iz mehanike koji su bili u zbirci zadataka autora Meerskog, a iz matematike sam preradio zadat-ke Bergmana i u zbirkama jo nekih drugih autora. Toliko sam dobro ovladao zadacima iz oblasti integrala da sam za opkladu zadatke rjeavao napamet za jedan rijeeni zadatak dobio bih jedno kiselo mlijeko iz oblinjeg ekspres restorana.

Tada sam vei dio dana provodio na Fakultetu u zgradi koja se nala-zila u ulici Marala Tita na br. 54.

54

U ovoj zgradi sam provodio vei dio dana

Kada sam pri kraju druge i na poetku tree godine studija dobio stalno mjesto u istom studentskom domu, u sobi sam bio jo s trojicom cimera. Na jednom krevetu, do prozora, spavao sam ja, a na drugom To-de Stoji. Pored nas u sobi je bio i Pavle Lonar, a kao ilegalac bio je njegov zet, koji je imao madrac i spavao bi na podu sa svojom postelji-nom. Tode je ispod svog kreveta, koji je bio prilino visok, razapeo neku pagu, na kojoj je ponekad suio ve. Jednom prilikom doao sam kasni-je i zakucao na vrata koja su bila zatvorena. Kada su upitali ko je na vra-tima, odgovorio sam: Kontrola! (U domu su bile povremene kontrole, da bi se ustanovilo da li ima ilegalaca ili nema). Pavlov zet otkljuao je vrata i pobjegao pod Todin krevet. Kad sam uao u sobu primijetio sam da Todin krevet jako vibrira. Moj prijatelj Pavle Lonar zadugo mi nije mogao oprostiti ovu moju alu.

55

Vlatko Doleek kao student tree godine studija

Jo na prvoj godini studija upoznao sam nekoliko kolega s kojima sam, u jed-nom duem periodu, bio veoma dobar drug i prijatelj. S nekoliko njih sam spre-mao zajedno ispite. To su, prije svega, bili Zdravko Mijatovi, Vladimir Leti, Sima-ima Perii, Emira Dizdar-Pai i jo ne-ki. Kao to sam ve rekao, najvie sam se druio sa Zdravkom, koji je bio tehniar. Lijepo je pisao i crtao i bio je izvanredan student. Zajedno smo bili demonstratori na predmetima Matematika i Mehanika.

Po zavretku druge godine studija oti-ao sam na autoput u radnu brigadu. Bili smo u Grdelikoj klisuri, juno od Vranja.

To mi je bila trea radna akcija, tako da sam, kao ve iskusni akcija, li-jepo proveo to akcijako ljeto. Po zavretku akcije dobio sam svoju et-vrtu udarniku znaku. Ranije sam jednu zaradio u Domaslovcu, a u Gmajni sam bio dvostruki udarnik.

Po zavretku ljeta 1960. godine, upisao sam se u peti semestar studija mainstva na Tehnikom fakultetu u Sarajevu. Do ovog semestra nastavu na Tehnikom fakultetu izvodili su profesori s Univerziteta u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, osim nastave iz matematike i fizike. Tek u ovom petom semestru nastavu iz nekih predmeta poeli su drati i tzv. strunja-ci iz prakse, koji do tada nisu imali univerzitetskog predavakog iskustva.

Dobro se sjeam prvog predavanja iz termodinamike. U oekivanju predavanja sjedili smo u uionici na prvom spratu zgrade u Titovoj ulici. Odjednom, hitro ulazi u uionicu jedan onii ovjek i kae: Ja se izvi-njavam to su moje pedagoke sposobnosti na nuli. Bio je to kasnije veoma poznati profesor i akademik dr. sc. Teodor Gregori.

56

Prelazak na studije u Beograd Ta izjava profesora Gregoria na mene je djelovala tako da sam se

zapitao zato da i dalje ostajem na fakultetu na kome se profesori izvinja-vaju studentima. Ova reenica bila je samo povod da po zavretku petog semestra napustim studije u Sarajevu i da zajedno sa Zdravkom, Vladom i imom preem na studije u Beograd. U tom petom semestru od svih predmeta koje sam sluao najvie mi se sviao predmet Oscilacije. Taj predmet mi je predavao beogradski profesor dr. sc. Ljubodrag Radosav-ljevi. Upravo on nam je najvie pomogao pri prelasku na Mainski fa-kultet u Beogradu.

Krajem januara 1961. godine naao sam se u Beogradu, iako nisam imao nikakvu ideju gdje u stanovati. Vlado i ja nali smo jednu sobu u Zemunu, u naselju Kalvarija. To je bila kuica na osami u kojoj su ivjeli mu i ena s malim djetetom. Soba je bila veoma mala i skromno na-mjetena, a domaini su bili prijatni ljudi. Gazda je bio voza u jednoj firmi koja se bavila unitavanjem neispaljenih avio bombi iz Drugog svjetskog rata. ena je bila domaica.

ima je stanovao kod svog brata, a Zdravko kod svoje tetke, u Kata-nievoj ulici, blizu Vojno-tehnikog instituta (VTI).

Prelaskom u Beograd morali smo traiti da nam se priznaju odsluani predmeti i poloeni ispiti. U tom pogledu nismo imali nekih veih pro-blema, pogotovo zato to su nam neke predmete predavali profesori iz Beograda. Ja sam se upisao na smjer Vojno mainstvo. Izabrao sam ovaj smjer zato to su se tu predavali predmeti Matematika 3 (Teorija skupo-va), Matematika logika i Numerika matematika, a to je meni viestru-ko odgovaralo, jer sam imao namjeru da studiram i matematiku. Na ovom smjeru bilo je malo studenata, pa je i to bio jedan od razloga da se upiem na ovaj odsjek.

Profesor koji nam je predavao predmete matematike jednom prili-kom ispriao nam je jednu interesantnu anegdotu. Odmah poslije Drugog svjetskog rata on je bio apsolvent na Fakultetu za matematiku u Beogra-du. Nekako u to vrijeme (1947.) dravna delegacija Jugoslavije, na ijem elu je bio Edvard Kardelj, trebalo je da ide na jedan vaan meunarodni

57

sastanak u Pariz, a za potrebe te delegacije od Fakulteta se trailo da na statistiki nain izrauna ukupne ljudske gubitke u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu. Profesor dr. sc. Vladeta Vukovi nam je rekao da je upravo on, pomou statistikih metoda, izraunao da je u Jugoslaviji stradalo 1,7 miliona stanovnika. U toj brojci uraunati su i potencijalni gubici neroene djece, koja su, prema proraunu, trebala da se rode, s obzirom na starost nastradalih ljudi. Tu njegovu izjavu sam kasnije pro-itao i u tampi, koja je o tome pisala. (Prilog 6.)

Poto sam studirao Vojno mainstvo, otvorila mi se prilika i da dobi-jem atraktivnu stipendiju od Vojno-tehnikog instituta (VTI) Beograd. Potpisao sam s njima ugovor i dobio stipendiju pristojno veu nego to sam imao od preduzea Trudbenik iz Doboja. Prilikom potpisivanja ugovora pitao sam da li u po zavretku studija biti aktivni oficir u voj-sci. Reeno mi je da u biti civilno lice s radnim mjestom inenjera i da neu morati nositi uniformu, to je meni savreno odgovaralo.

Meutim, nakon izvjesnog vremena dobio sam poziv da potpiem aneks ugovora. Kada sam vidio da u aneksu stoji da sam obavezan da nosim uniformu i da u JNA provedem najmanje dvostruko vie vremena od onoga koliko sam primao stipendiju, ja sam to odbio.

Iako sam do tada na ovom smjeru ve poloio nekoliko ispita, morao sam tada da promijenim smjer i ponovo sam se obratio za pomo profesoru Radosavljeviu. On mi je savjetovao da se obratim Jeleni, efici Studentske slube. Profesor je bio dobar s njom i zamolio je da mi pomogne. Kada sam otiao kod nje, najprije mi je rekla da je to praktino nemogue, zbog razlike u predmetima koji se sluaju na pojedinim smjerovima, ali me onda ipak upitala na koji smjer elim da preem. Ne znajui nita o smjerovima, rekao sam na proizvoljni. Na to se ona nasmijala i rekla da takav smjer ne postoji, nego da postoji samo proizvodni. Tako sam doao na smjer na kome u i diplomirati.

58

Beogradske godine studija Prelazei na beogradski Mainski fakultet mislio sam da su tu svi

profesori veoma struni i jako dobri predavai. Meutim, u toku studija u Beogradu imao sam nekoliko izvanrednih predavaa, ali i nekoliko sa-svim osrednjih. U sjeanju su mi ostali, kao dobri primjeri, jedan profe-sor i jedan asistent. Profesor Viktor Saljnjikov mi je predavao mehaniku fluida i drao je jako interesantna predavanja, iako je uvijek imao pred sobom otvorenu knjigu profesora Konstantina Voronjeca. Od asistenata posebno mi se svidio asistent Borivoje Miki. On je drao izvanredne vjebe i esto je davao kontrolne kolokvijume. Po zavretku nastave od-redio je jedan termin za dobijanje potpisa, ali ja nisam doao, raunajui da je to za mene samo formalnost, budui da sam sve kolokvijume ura-dio za deset. Kad sam, bez ovjere asistenta Borivoja Mikia, izaao na is-pit iz Mehanike fluida, bio sam odstranjen, jer nisam imao potpis. Otiao sam kod profesora Konstantina Voronjeca, da bih intervenisao za dobija-nje potpisa. Meutim, na moje ne malo iznenaenje, rekao mi je da je asistent Miki otiao u Kartum i da nije ostavio nikakav spisak o redov-nom pohaanju vjebi i poloenim kolokvijumima, to je bio uslov da se dobije potpis. Bio sam veoma iznenaen, bilo mi je neshvatljivo kako je mogao otii, a da to nije ostavio.

Skupo sam mogao da platim to u zakazano vrijeme nisam doao na Fakultet da bih dobio potpis, jer je vailo pravilo da onaj ko ne dobije potpis mora idue godine ponovo upisati taj predmet. Tada sam se sjetio da je asistent Borivoje Miki svakom studentu vratio zadatke s kolokvi-juma koje je pregledao. Kolega Zdravko Mijatovi i ja ostavili smo svoje zadatke u jedan zajedniki plakar na Fakultetu. Pronaao sam ih i odnio profesoru Voronjecu na uvid. On je pozvao nekoliko svojih asistenata da bi oni utvrdili vjerodostojnost Mikievog potpisa. Kada su se uvjerili u to da su to zaista potpisi asistenta Mikia, tek tada mi je dozvoljeno da iza-em na pismeni dio ispita. Poslije objave rezultata pismenog dijela ispita iz Mehanike fluida otiao sam na usmeni. Usmeni su obavljali istovre-meno profesor Voronjec i docent Saljnjikov. Kada je docent Saljnjikov vidio moj pismeni, dobacio je profesoru Voronjecu, koji je sjedio s druge

59

strane stola: Ovo je jedan od one dvojice koji su na pismenom dobili istu desetku, ali je ovaj neto bolji od drugog. Na to je profesor rekao: Daj ga meni. Tako sam dobio pravu priliku da dokaem profesoru Vo-ronjecu da sam samostalno uradio i sve kolokvijume za deset. Na ispitu sam takoe dobio ocjenu deset.

S profesorom Voronjecom ponovo sam se sreo na odbrani svoje ma-gistarske teze, kada je on bio predsjednik komisije pred kojom sam bra-nio magistarski rad.

Nisu svi isti Meutim, bilo je u Beogradu i profesora koji su na mene ostavili ne-

gativan utisak. Jedan od takvih bio je i profesor Mikica Arsenijevi, koji je predavao osnove elektrotehnike. On je zamjenjivao naeg profesora, koji je u to vrijeme bio na specijalizaciji u SAD-u. Profesor Arsenijevi je bio profesor Tehnolokog, a ne Mainskog fakulteta. Bio je i poznati fudbaler prije Drugog svjetskog rata. U vrijeme moga studiranja bio je selektor fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Na njegova predavanja, koja je drao u velikom amfiteatru, uvijek je na prvi as dolazilo mnogo studenata, koji bi ga u prvoj pauzi obasuli fudbalskim pitanjima. Poslije prve pauze ve bi amfiteatar bio poluprazan, jer su mu predavanja bila jako dosadna. On je praktikovao da svoja predavanja napie na jednu prozirnu celofansku traku, koju bi provukao kroz tadanji projektor i sto-jei iza njega vukao. Jednom prilikom traka je pukla, a on je pao na podi-jum, to je kod nas izazvalo grohotni smijeh.

Nisam bio oduevljen ni predavanjima mladog profesora Vladimira Dedijera, koji je predavao transportna sredstva i dizalice. Na pismenom ispitu iz njegovog predmeta bila je dozvoljena literatura i studenti su pri-mjenjivali samo gotove formule iz njegove knjige. Kada sam ja polagao, deurao je na ispitu i povremeno bi dolazio do mene i gledao kako i ta radim. Kada je primijetio da ne koristim gotove formule iz njegove knji-ge, upitao me zato tako radim. Rekao sam mu da pri kretanju make po kranu koji rotira postoji i Koriolisovo ubrzanje, koje moram uzeti u obzir, ako elim tano da izraunam postavljeni zadatak. To sam znao, jer sam u Sarajevu bio demonstrator iz mehanike. On je, na moje veliko

60

uenje, zapitao kakav Kuriolis tu postoji, iz ega sam zakljuio da on ne zna ni kako se ta komponenta ubrzanja tano zove.

Pominjui ova dva primjera, elio sam da kaem da, vjerovatno, na svim fakultetima ima dobrih i manje dobrih profesora, a u sjeanju ostaju samo oni koji su bili najbolji i oni koji su bili najloiji.

Ljubavni sastanak pred Domom armije Moj kolega Zdravko Mijatovi, s kojim sam se druio i s kojim sam

uio sve vrijeme studija, bio je jako zgodan i privlaan mukarac, vaio je za velikog zavodnika. Sjeam se da je jedne zime, dok smo stanovali u Studentskom gradu na Novom Beogradu, zakazao u isto vrijeme, u pola osam uvee, sastanak s dvije djevojke s jednom u Knez Mihajlovoj uli-ci, a s drugom, koja je dolazila iz Paneva, pred Domom Armije u Beo-gradu. Mene je zamolio da u zakazano vrijeme odem pred Dom Armije i da djevojci objasnim da on nije mogao doi na sastanak iz opravdanih ra-zloga. On je za to vrijeme otiao na sastanak u Knez Mihajlovu ulicu.

Po snijenoj meavi poli smo iz Studentskog grada u isto vrijeme i u istom autobusu. Dobro se sjeam doao sam do ulaza u Dom Armije, a nekoliko mladia je ve nestrpljivo ekalo svoje djevojke. Zauzeo sam poloaj iz koga sam mogao dobro da vidim autobusku stanicu za Pane-vo. Malo po malo, svi momci su doekali da im dou njihove devojke, a ja sam ostao sam da ekam Zdravkovu djevojku.

Prolo je dosta vremena od dogovorenog termina za sastanak i kada sam pomislio da uopte nee doi, pojavila se jedna djevojka, proetala ispred Doma Armije i otila na autobusku stanicu za Panevo. Pomislio sam da je to njegova djevojka, priao sam joj i upitao sam je da li ona e-ka Zdravka na sastanak. Ljutito mi je odgovorila: A to se to vas tie? Tek kada sam se predstavio da sam njegov drug i da me on zamolio da joj kaem da je sprijeen da doe na sastanak, ona se malo raskravila.

Dok smo mi tako razgovarali, otiao je autobus za Panevo. Tada smo proetali i ona mi je predloila da odemo u bioskop, jer je ve imala izvaene karte za Zdravka i sebe. Poslije odgledanog filma dopratio sam je do autobuske stanice i ona je uskoro otila za Panevo. Vratio sam se

61

u studentski dom, gdje me u sobi ekao Zdravko i pomalo ljutito upitao to sam se tako dugo zadrao. Eto, takvi smo mi bili prijatelji.

Diplomiranje Na kraju studija, kada sam poloio sve ispite i predao sve projekte,

kojih je bio poprilian broj, trebalo se odluiti ta da uzmem za diplom-ski rad. Za izbor teme mog diplomskog rada presudno je bilo upravo Zdravkovo miljenje.

Dakle, na njegov nagovor uzeli smo diplomski rad kod profesora Va-lerijana Markovia. Na zadatak je bio projektovanje jedne kompletne drvno-industrijske fabrike. Takav zadatak smo dobili u preduzeu Kri-vaja iz Zavidovia, jer je Zdravko bio njihov stipendista. Tamo je radio i njegov stariji brat Milorad, a honorarno i brat Drago, koji je bio poznati konstruktor Krivajinih montanih kua. U Krivaji smo dobili jednu prostoriju sa svim priborom za crtanje i rad i jednog tehnikog crtaa, koji se zvao Drago Stare. U to vrijeme svi crtei raeni su runo. Nije bi-lo ni pomena o kompjuterskom crtanju i projektovanju.

Naa dva diplomska rada inila su jednu tehnoloku cjelinu. Moj dip-lomski rad odnosio se na primarnu tehnologiju drveta, od transporta bal-vana do proizvodnje daske i raznih drvenih profila. Zdravkov diplomski rad se odnosio na finalnu obradu drveta. U diplomskom radu morali smo odabrati potrebne maine, konstruisati ureaje za transport i izvriti pro-jektovanje potrebne automatizacije itavog procesa. Oba diplomska rada kasnije su posluila Krivaji za projekat fabrike u Sokocu na Romaniji.

Profesor Valerijan Markovi bio je oduevljen naim prijedlogom za diplomske radove i mnogo nam je pomogao pri njihovoj izradi. Mi smo kod njega dolazili na konsultacije i on bi s nama ostajao do kasno u no. Ba nekako u to vrijeme njegova kerka smrtno je stradala u saobraaj-noj nesrei, prelazei nou ulicu ispred zgrade Tehnikog fakulteta u bli-zini Vukovog spomenika. Provodei s nama vrijeme u konsultacijama, profesor je tako, barem privremeno, zaboravljao na tu stranu nesreu i linu tragediju. Diplomske radove Zdravko i ja branili smo isti dan, sre-dinom aprila 1963. godine.

62

Mnogo godina kasnije, kada sam kao dekan Mainskog fakulteta u Sarajevu posjetio preduzee Krivaja u Zavidoviima, inenjer koji me pratio kroz fabriku halu na jednom mjestu je zastao i pokazao prstom na jedan planetarni reduktor koji su oni proizvodili i upitao da li me to pod-sjea na neto. To je bio malo modificirani planetarni reduktor za potrebe transporta to smo ga Zdravko i ja konstruisali u naem diplomskom radu.

Kada sam, poslije toliko godina, ugledao dio svog diplomskog rada, bio sam obradovan kao da sam pronaao neko svoje izgubljeno dijete. Uvijek sam govorio da graevinski inenjeri imaju prednost nad svojim kolegama maincima, zato to se dobar graevinski inenjer moe poslije izvjesnog vremena okrenuti iza sebe i pokazati na most, branu ili neku zgradu i rei: Ovo sam ja projektovao, ovo je moje. To se rijetko moe desiti jednom mainskom inenjeru, jer se u naim uslovima veina ma-ina uvozi iz inostranstva.

Povratak u Sarajevo

65

Mainski fakultet Sarajevo im sam diplomirao, profesor Ljubodrag Radosavljevi Zdravku i

meni sugerisao je da se zaposlimo na Mainskom fakultetu u Sarajevu, jer je tamo bio nedostatak mlaih asistenata.

Bio sam na odmoru kod svoje majke, koja je tada kao podstanar sta-novala s mojom sestrom Vlastom i braom Srekom i Hrvojem u pod-rumskom stanu u kui Joze Stojanca u mjestu Johovac (u mjestu u kome je nekada stanovala sestra Nikole Tesle Ana lajfelder-Tesla) na pruzi Doboj Derventa. Dok sam se odmarao, zvali su me iz sekretarijata sa-rajevskog Mainskog fakulteta i pitali kada u doi na posao. Brzo sam se spakovao i otiao za Sarajevo, tako da u mojoj radnoj knjiici pie da sam zasnovao radni odnos na Mainskom fakultetu u Sarajevu 1. maja 1963. godine. Malo je ko u to vrijeme opte proslave Prvog maja imao privilegiju da ba na taj dan, praznik rada, zapone svoj radni vijek. Jo manje je onih koji su imali privilegiju da im radni odnos traje tako dugo kao meni od 1. maja 1963. do 1. septembra 2008. godine dakle, pu-nih 45 godina, 5 mjeseci i 0 dana, u istoj instituciji, kako pie u mom rje-enju o penzionisanju!

Kada sam doao na Mainski fakultet u Sarajevu, koji je tada jo bio u zgradi Tehnikog fakulteta (sadanjeg Ekonomskog fakulteta), primio me dekan profesor Dragoslav Mirkovi. Zdravko i ja bili smo u kabinetu zajedno, a bio je prisutan i Branislav-Masni Jovanovi, asistent na pred-metu Otpornost materijala. Moja generacija ga je prozvala Masni, jer je imao samo jednu kravatu, koja je bila poprilino masna i uflekana. U ka-binetu me saekao i predava Branko Vojinovi, koji me malo proveo po Fakultetu. Sjeam se da mi je na zidu jednog kabineta pokazao spisak asistenata koji su u to vrijeme bili na kolovanju u inozemstvu. Na tom spisku bilo je i ime Muhameda Rianovia, za koga mi je Vojinovi po-nosno rekao da se priprema za doktorat u SAD-u.

Kako sam se zaposlio na kraju semestra, reeno mi je da treba da se angaujem u komisiji za prijemni ispit za novu generaciju studenata i da se u tom smislu obratim asistentu Egvinu Girtu. On je bio asistent za fizi-ku. Na portirnici sam se raspitao gdje ga mogu nai, a oni su me uputili u

66

laboratoriju za fiziku. Pronaao sam tu prostoriju i pokuao sam da uem. Bio sam ne malo iznenaen kada sam u kabinetu zatekao dvoje u krevetu. Izvinio sam se, jer sam pomislio da sam uao u pogrenu prosto-riju, u neiji stan. Mukarac je skoio s kreveta i rekao mi da se ne izvi-njavam, a na moje ne malo iznenaenje to je bio upravo Egvin Girt. Kas-nije sam saznao da je on traio stan od Fakulteta, a da bi dokazao da ne-ma rijeeno stambeno pitanje, uselio se u kabinet za fiziku.

Na jesen te 1963. godine preselili smo se u zgradu u ulici Omladin-sko etalite b. b. Jo mi je ostala u svjeem sjeanju naa seoba iz zgra-de Tehnikog fakulteta u ovu novu zgradu, u kojoj u ostati sve do odlas-ka u penziju.

Studijski boravak u Francuskoj Ljeto 1963. godine proveo sam, preko studentske organizacije

IAESTE (The International Association for the Exchange of Students for Technical Experience), na studijskom boravku u Francuskoj, gdje sam bio na strunoj praksi na njihovoj eljeznici SCNF (Socit Nationale des Chemins de fer Franais). U okviru ove prakse bio sam u Ruanu. Sa mnom su bili jedan Holananin, po imenu Peter Elsner, i jedan Poljak, po imenu Vaclav eznijak. Stanovali smo u jednom samakom domu. Ruan je jedno malo istorijsko mjesto, poznato po tome to je, po preda-nju, u njemu odrubljena glava heroine Jovanke Orleanke. Kako sam do-lazio iz tada komunistike zemlje, a na francuskim eljeznicama bila je, naroito meu radnicima, popularna komunistika partija Francuske, radnici su mi bili veoma naklonjeni. Donosili su mi komunistike novine LHumanit, a ponekad Paris Match. Vikendom su me pozivali u goste svojim kuama. Tako sam iz prve ruke, preko Paris Match-a, saznao o katastrofalnom zemljotresu u Skoplju. Ovaj list je na naslovnoj strani do-nio sliku sruenog hotela u Skoplju, u kome je odsjela jedna grupa fran-cuskih turista.

Jednog dana, dok sam bio u fabrikom pogonu, doao je jedan slu-benik i rekao mi da me trai direktor, gospodin Bigas. Nije znao da mi kae zato me zove. Pomislio sam da e mi rei da me nisu primili na praksu zato da bih pred radnicima irio socijalistike ideje, jer su oni vrlo

67

esto razgovarali sa mnom o Jugoslaviji i o Titu, za koga su mi, izmeu ostalog, rekli da ima jako lijepu suprugu. Idui s tim slubenikom do di-rektorove kancelarije pomislio sam da me mogu samo vratiti kui, a to je meni u tom momentu savreno odgovaralo, jer sam osjeao jaku nostal-giju. Kada sam doao kod direktora gospodina Bigasa, on me veoma lije-po primio, rekao mi da je kao turista nekoliko puta bio u Jugoslaviji, koja mu se jako svidjela. Posebno je pominjao Plitvice i Jadransko more. Ta-koe mi je rekao da je primijetio da se druim s njegovim radnicima, ali da ne bih dobio pogreno ili jednostrano miljenje o Francuskoj, predlo-io mi je da za sljedei vikend budem njegov gost u njegovoj vikendici na moru. Sutra ujutro dola su po mene velika kola marke Simka, s e-tiri sjedita pozadi i stolom izmeu njih. Cijeli taj vikend proveo sam u prijatnom razgovoru s njim. On se interesovao za ivot u Jugoslaviji, o kojoj je govorio samo u superlativima.

Razgovarajui s Vaclavom o Poljskoj u razliitim istorijskim perio-dima, a posebno o stradanju Poljske u Drugom svjetskom ratu, on mi je iznio jednu interesantnu injenicu o svojoj zemlji: Poljska je uvijek bila izmeu nakovnja i ekia, samo su se u ulozi ekia i nakovnja, kroz is-toriju, mijenjale Njemaka i Rusija.

U toku tog svog kratkog boravka u Francuskoj uspio sam da malo usavrim govorni jezik i tada sam se uvjerio da se strani jezik moe nau-iti samo ako ovjek ode sam u stranu zemlju, u kojoj nee uti niti jed-nu rije na svom maternjem jeziku.

Poto sam imao besplatnu kartu za njihovu eljeznicu, boravak u Francuskoj iskoristio sam i za posjetu nekim istorijskim mjestima. Tako sam nekoliko puta bio u Parizu, upoznao znamenitosti Pariza, zgradu Opere i Ajfelov toranj, koji me oduevio svojom grandioznou i tehni-kom graenja, s obzirom na vrijeme u koje je graen. Nekoliko puta bio sam u Luvru i svaki put sam doao do slike Mona Lisa. Bio sam i u Ka-nu, ali i na berbi groa u Eperneu. Sjeam se da je tog ljeta u posjeti Francuskoj i generalu De Golu bio tadanji predsednik SSSR-a Nikita Hruov. Kada su ga odveli u posjetu vinskim podrumima u Eperneu, ponudili su ga vinom koje je proizvedeno one godine kada je on roen, o emu je francuska tampa naveliko pisala.

68

U Francuskoj sam sreo dosta ljudi koji su doli iz Alira, jer se u to doba tamo vodio rat. Sjeam se da je De Gol raspisao referendum u povo-du svog izbora za predsjednika s jednim pitanjem: Da li ste za De Gola i obustavu rata u Aliru? Naravno, rezultat referenduma je bio pozitivan.

S Peterom i Vaclavom sam se dobro druio. Sjeam se da me Peter Elsner, znajui da sam ve bio inenjer, jednom pitao zato u Francusku nisam doao svojim kolima. Meni je u to vrijeme vlastiti automobil bio misaona imenica, ali sam mu ponosno odgovorio da je razlog za to veli-ka razdaljina izmeu Sarajeva i Pariza. U Francuskoj bio sam oduevljen njihovom kuhinjom i velikim prijateljskim odnosom prema meni.

Prvi asistentski dani Iako sam kao asistent poetnik na Katedri za mehaniku radio na vie

predmeta, to mi nije teko padalo, jer sam mnoge stvari savladao ve kao demonstrator. Sposobnost za prenoenje znanja drugima usavrio sam i kroz dugogodinje poduavanje svojih kolega, ve u srednjoj koli. Da-vao sam asove svima onima koji bi pali na popravni, kako acima iz gimnazije, tako i onima iz drugih srednjih kola, a u to vrijeme takvih je bilo mnogo. To sam nastavio i na fakultetu. Tada je, posebno u mojoj pr-voj generaciji na Mainskom fakultetu u Sarajevu, bilo dosta starijih ko-lega, koji su prije upisa na fakultet radili kao tehniari, pa su mnoge stva-ri iz matematike i fizike zaboravili i trebalo im je da to obnove.

Nakon jednogodinjeg asistentskog rada, provedena je anketa meu studentima Mainskog fakulteta u Sarajevu za sve predmete i za sve profesore i asistente. Nakon objavljenih rezultata ankete pozvao me je dekan profesor Dragoslav Mirkovi i estitao na ocjenama koje sam dobio kao mladi asistent. Ja sam mu, dosta nespretno, rekao da to nije nita neobino, s obzirom na neke stare asistente koji su i mojoj ge-neraciji drali vjebe, a o kojima ni kao student nisam imao pozitivno miljenje. Profesor Mirkovi me malo prekorio za tako prepotentan odgovor, ali me i ohrabrio da nastavim dobro da radim. I zaista, ja sam se za sve svoje asistentske obaveze na vrijeme pripremao i nisam sebi dozvolio luksuz da na vjebe doem nespreman.

69

Vlatko Doleek kao asistent 1965. godine

U tome je naroito prednjaio moj kolega s Katedre, asistent Branimir Jovanovi. On bi pred sam poetak asa uletio u svoj kabinet i s hrpe ranijih pismenih radova studenata nasumice uzeo neki i otiao na vjebe, na kojima bi, po pravilu, jednostavno prepisivao ono ta je na tim papirima pisalo. esto se deavalo da su ga studenti ispravljali, to je dovodilo i do kominih situacija, jer je on ponekad morao da napusti as.

Drao sam vjebe na predmetima Statika, Kinematika, Dinamika i Teorija oscilacija. Kada se profesor Muhamed Rianovi vratio iz Amerike, jedno

vrijeme drao sam vjebe i iz predmeta Mehanika fluida. Volio sam taj predmet, koji sam na studiju u Beogradu poloio s najveom ocjenom. Naroito sam volio oblast konformno preslikavanje. Lako sam se ukljuio u izvoenje vjebi iz ovog predmeta, na kome su, prije mene, ve radila jo dva starija asistenta. Kada smo zajedno pripremali zadatke za ispite i vjebe, udom sam se udio kako su ti asistenti uopte mogli da dre vjebe, posebno auditorne, s tako malim znanjem iz tog predmeta.

im je doao iz Amerike, profesor Muhamed Rianovi napisao je knjigu iz mehanike fluida, u kojoj je, u prvom izdanju, bilo dosta mate-matikih netanosti. Sjeam se da je bilo i dijeljenje vektora vektorom, na to sam se zgraavao. Znam ja da je on kasnije postao odlian profe-sor, pa i akademik, ali meni je ostalo u sjeanju to da se i u Americi mo-e doktorirati sa skromnim znanjem iz matematike. To je bila moja per-cepcija njegovih greaka u knjizi, koje su, dodue, ispravljene u drugom izdanju.

70

Postdiplomski studij Poetkom maja 1963. godine imao sam jedan inte