Konsocijacijska TeKONSOCIJACIJSKA TEORIJA, SJEVERNOIRSKI KONFLIKT, I NJEGOV SPORAZUMorija, Sjevernoirski Konflikt, i Njegov Sporazum 2

8/18/2019 Konsocijacijska TeKONSOCIJACIJSKA TEORIJA, SJEVERNOIRSKI KONFLIKT, I NJEGOV SPORAZUMorija, Sjevernoirski Kon…

1/20

25.04.2016. KONSOCIJACIJSKA TEORIJA, SJEVERNOIRSKI KONFLIKT, I NJEGOV SPORAZUM 2. ŠTA KRITIČARI KONSOCIJACIJE MOGU DA NAUČ…

http://www.humanusbalkanika.com/konsocijacijska-teorija-sjevernoirski-konflikt-i-njegov-sporazum-2-sta-kri ticari -konsocijaci je-mogu-da-nauce-iz-sjev… 1/20

KONSOCIJACIJSKA TEORIJA,SJEVERNOIRSKI KONFLIKT, I NJEGOVSPORAZUM 2. ŠTA KRITIČARIKONSOCIJACIJE MOGU DA NAUČE IZSJEVERNE IRSKE 19. January 2016. (http://www.humanusbalkanika.com/konsocijacijska-teorija-sjevernoirski-konflikt-i-

njegov-sporazum-2-sta-kriticari-konsocijacije-mogu-da-nauce-iz-sjeverne-irske/)

Džon Mekgeri i Brendan Oliri

KONSOCIJACIJSKA TEORIJA, SJEVERNOIRSKI KONFLIKT, I NJEGOV SPORAZUM 2. ŠTA

KRITIČARI KONSOCIJACIJE MOGU DA NAUČE IZ SJEVERNE IRSKE

/John McGarry and Brendan O’Leary, “Consociational Theory, Northern Ireland’s Conflict, and its

Agreement 2. What Critics of Consociation Can Learn from Northern Ireland”, Government and

Opposition, Vol. 41, No. 2, pp. 249-277, 2006. / (1)

U našem prvom članku raspravljali smo o tome da pažljivo posmatranje Sjeverne Irske pokazuje nekoliko

mana u klasičnoj teoriji konsocijacije. Zagovornici konsocijacije su previše fokusirani na tradicionalno

suverenu i međunarodno priznatu državu, ne daju dovoljno pažnje spoljnim strankama koje pogoršavaju

sukob, a pogotovo ne daju pažnju uspostavljanju i implementaciji sporazuma. Iznenađujuće, oni su privrženi

uspostavljanju nacionalne države kada je u pitanju dvonacionalna ili višenacionalna država. Raspravljali smo

o tome da klasične konsocijacijske preskripcije ne daju dovoljnu pažnju rješavanju problema

samoopredjeljenja, koje je suprotno od etničkih ili religioznih sporova. Konsocijalisti su takođe previše

http://www.humanusbalkanika.com/konsocijacijska-teorija-sjevernoirski-konflikt-i-njegov-sporazum-2-sta-kriticari-konsocijacije-mogu-da-nauce-iz-sjeverne-irske/


2/20



fokusirani na miroljubljive sporove. To je dovelo do fokusiranja prema stvaranju zakonodavnih i izvršnih

institucija, i do nedovoljne pažnje oko pitanja koja su duboko istaknuta u tranziciji iz rata u mir, kao što su

vojne i policijske reforme, demilitarizacija, reforme ljudskih prava i tretman prema zatvorenima i žrtvama.

Ali mi smo kritičari koncijalizma, a ne antikonsocijalisti, i vjerujemo da mane na koje smo ukazali nisu

toliko važne kao one mane koje prožimaju integracionistička stanovišta. U drugom članku ukazujemo na

mane antikonsocijalnih argumenata.

Neki kritičari konsocijalizma Sjeverne Irske podržavaju princip većinske vladavine – bilo da su oni

unionisti, koji vide Sjevernu Irsku kao uniju samoopredjeljenja, ili nacionalisti koji vide Irsku kao

prikladnu uniju. Ova pozicija govori da neke grupe upravljaju nad drugima zahvaljujući većinskom statusu

na određenoj teritoriji. Ovo je, priznajemo, nedostatak kod mnogih, ako ne i svih nacionalnih država. Ipak,

ovo ne znači da nedostatak treba biti prihvaćen. Međunarodno pravo i građanske vrijednosti naglašavaju

pojedinačna prava i jednako državljanstvo, i zbog toga je neosnovana etnička majorizacija pitanje moralne

ispravnosti. Takođe, najčešća kritika konsocijalizma, rukovođena integracionističkom perspektivom, tvrdi

da prevazilazi etničke pripadnosti.(2) Integracionisti inače sebe predstavljaju kao predstavnike “građanskog

patriotizma”, “građanskog nacionalizma”, “građanskog republikanizma” ili “kosmopolitizma”. Oni optužuju

konsocijaliste da produbljuju socijalne podjele i umanjuju značaj ljudskih kapaciteta da razviju nove,

zajedničke, ili višestruke identitete. Oni vjeruju da su konsocijacijske institucije izopačene jer navodno

pogoršavaju konflikte kroz jačanje podjela između zajednica. Pozicije etničkih elita, koje su prije svega

odgovorne za društvenu podjelu, su prema tome zacementirane. Integracionisti tvrde da konsocijacijske

institucije učvršćuju i produbljuju podjelu. Zbog toga, one su viđene ne samo kao nepoželjne, već i kao

nestabilne i neučinkovite. Sjeverna Irska ima nekoliko varijacija integracionizma i njihova stanovišta su

pronađena na nekoliko mjesta u nacionalnom i etničkom konfliktu. Njihove varijacije su pronađene u većini

strana nacionalnog i etničkog sukoba. Mi izdvajamo četiri:

(1) Građanski republikanci. Irski republikanci koji odbijaju Sporazum tvrde da je unionistički identitet

površan, podržan od britanske države u Irskoj.(3) Put napretka ne leži u podršci institucijama koje jačaju

unutarirske podjele, nego u povlačenju britanske države i inkorporaciji svih sjevernoirskih građana u

tridesetdrugi okrug Irske Republike.(4)

(2) Građanski unionisti. Neki od unionista koji odbijaju Sporazum smatraju da bi većina katolika bila srećna

da su građani Ujedinjenog Kraljevstva kako bi zaštitili individualna prava i kulturu. Umjesto uspostavljanja

institucija koje ohrabruju katolike da gledaju u Dablin, i prijetni britanskim građanskim slobodama,Sjeverna Irska treba da bude integrisana u Veliku Britaniju. Unionistički integracionisti odbijaju

teritorijalnu devoluciju bilo koje vrste. Prema njihovom viđenju, samouprava treba da ima minimalan obim

nadležnosti, kao ona u Velsu. Takođe, postoje i unionisti koji su kasnije prihvatili Sporazum koji se zalagao

za građanski integracionizam.(5)

(3) Postnacionalni transformatori. Treće viđenje, popularno među intelektualnom ljevicom, predstavljeno u

malim partijama izvan etnonacionalnog bloka, uključujući Alijansu, Demokratsku ljevicu, Laburističku

partiju i Sjevernoirsku žensku koaliciju, naglašava potrebu sjevernoirskog društva da bude transformisano

od dna prema vrhu. “Transformatori” tipično krive regionalnu podjelu uslovljenu društvenom segregacijom,

ekonomsku nejednakost i etnocentrične apele od strane elita iz obe zajednice. Oni zagovaraju socijalnu

integraciju, povećanje javne potrošnje kako bi se riješila “materijalna osnova” dogmatskih (sectarian)


3/20



identiteta (6), i civilnodruštveno osporavanje etničkih elita sa obije strane: posebno od strane sindikata,

građanskih udruženja, političkih partija izvan dva glavna bloka, mirovnih grupa i grupa za rješavanje

sukoba kojima se presjecaju društvene podjele i narušava sukob suprostavljenih etnonacionalizama.(7) U

transformatore ubrajamo i eksponente emancipacije, tj. emancipacije od postojećih konfliktnih identiteta.(8)

Neki emancipatori su optimistični oko izgleda za transformaciju, sa argumentom Rupert Taylor-a da postoji

dokaz o porastu integracije u housing-u i školstvu, i da je značajan broj dobrovoljnih udruženja proizveo

eroziju etnonacionalizma na obe strane, Narandžasti i Zeleni su naklonjeniji zajedništvu i potrebama zaistinskim strukturama demokratije i pravde.(9) Prema Taylor-ovom pogledu transformacija je preduslov za

trajno političko rješenje. On vidi Sporazum kao kontraproduktivan, i koji promoviše konsocijalizam

naspram transformacije.

Sa druge strane, ostale pristalice socijalnih promjena, uključujući Paul Bew i Henry Patterson, i članove

Demokratske ljevice i Saveza, prihvatili su Sporazum za kojeg smatraju da ima progresivan potencijal.(10)

(4) Izborni integracionisti. Ova perspektiva naglašava da inžinjering političkih institucija treba da

promoviše integrisane identitete. Ona je povezana sa istaknutim američkim politikologom Donaldom

Horowitz-om, kao i Rick Wilford-om i Robin Wilson-om koji ga podržavaju u Sjevernoj Irskoj.(11)

Horowitz i njegove lokalne pristalice tvrde da političke institucije treba dizajnirati tako da ohrabre političare

da iskorače izvan etničkih granica. Oni kritikuju sporazumski konsocijalizam velike koalicije zato što

garantuje mjesta svim velikim partijama u izvršnoj vlasti: obezbjeđuje, navodno, malo za opoziciju i malo

podsticaja za svoje članove da sarađuju. On uključuje rivalske ekstremiste, koji otežavaju postizanje

sporazuma. Bilo bi bolje, prema ovom stanovištu, da postoji “voluntaristička“ (dobrovoljna) koalicija

umjerenih partija. Partije, koje nastoje da se priključe toj koaliciji, imaće podsticaj da ublaže svoju

etnocentričnu retoriku tokom izborne kampanje, i biće spremniji da međusobno sarađuju. Horowitz-u i

njegovim pristalicama se ne sviđa proporcionalni izborni sistem stranačkih lista (PR), kao ni proporcionalni

sistem jednostrukog prenosivog glasa (PR-JPG) u šestomandatnim izbornim jedinicama. I jedan i drugi

izborni sistem narušavaju izglede za međuetničku kooperaciju jer relativno nizak izborni cenzus čini da

tvrdolinijaške stranke i njihovi kandidati lako dobiju mandate.(12) Oni preferiraju izborni sistem

alternativnog glasa (AG) koji uključuje preferencijalno glasanje, kao što je PR-JPG, ali koji zahtjeva da

svaki kandidat dobije apsolutnu većinu glasova u jednomandatnim izbornim jedinicama kako bi bio izabran.

Na taj način će se ohrabriti političari iz različitih etničkih grupa da udružuju glasove (vote-pooling) kako bi

ostvarili apsolutnu većinu.(13) Imajući u vidu istaknuto mišljenje integracionista, mi ćemo kritikovati ono

što smatramo pogrešnim u ovim perspektivama. Mi insistiramo na prepoznavanju stvarnosti, one koju

volimo ne više od integracionista.

Konsocijacija kao odgovorni realizam

Glavni problem sa integracionističkom perspektivom kod republikanaca i unionist, koji ne prihvataju

Sporazum, je najčešće fundamentalan: nijedan njihov prijedlog nema izglede da osvoji podršku izvan svoje

zajednice, prepušteni su sami sebi u uspostvaljanju pravde i stabilnosti. Više od jednog vijeka, istorijski

Ulster, a onda i Sjeverna Irska koja je proizašla iz njega, bio je podijeljen na dva suprotstvaljena

etnonacionalna bloka. Podjela je posebno postala intezivna tokom 30 godina prije Sporazuma. Partijenacionalista i unionista su osvojile prosječno 82 % glasova na izborima u periodu od 1973. do 1975.

godine, a 91% glasova u pet izbornih kampanja odražanih od 1996. do 1999. godine. U sklopu bloka

nacionalista, republikanski dio glasova je rastao. U pet izbornih kampanja (1982-1987), Šin Fejn je osvojio


4/20



u prosjeku 37.3% glasova. U pet kampanja od 1996. do 1999. godine broj glasova je porastao na 41%.

Kasnije, još dramatičnije, 2001. godine na parlamentarnim i lokalnim izborima i na skupštinskim izborima

2003. godine postali su partija koja je osvojila najviše glasova unutar nacionalističkog bloka.(14) Obrazac

unutar unionističkog bloka je mnogo kompleksniji jer su dvije glavne stranke unionista bile jednako

beskompromisne u periodu između od 1971 do 1998. godine. Postoje dokazi da je u posljednjih nekoliko

godina povećana umjerenost izborno koštala UUP i dala prevagu DUP-u.(15) Ipak, prethodnih trideset

godina nije bilo nikakvog preljevanja glasova između dva etnonacionalna bloka, i jedina promjena unjihovom udjelu u glasovima je izazvana različitim rođenjima, smrtima, emigracijama i izbornim stopama

učešća. Povećanje glasova koje osvajaju nacionalisti sa 24.1 % na skupštinskim izborima Sjeverne Irske

1973. godine, na 32.5 % na izborima u sedam regija 1982 i 1989. Godine, i 39.8% na pet izbora između

1996. i 1999. godine, nema nikakve veze sa preobraćanjem unionista. To je sve rezultat učešća Šin Fejna u

izbornoj politici od 1982. godine, veće učešće katolika na izborima i povećanje učešća katolika u ukupnoj

populaciji.(16) Partije koje su formirane izvan ova dva etnonacionalna bloka nisu pokazale nikakve znake

političkog proboja. Zaista, takozvane “neetničke”, “nedogmatske”, i “središnje” partije su bile politički

potisnute poslednjih decenija. Najveća među središnjim partijama, Aliance Party, osvojila je u prosjeku8.4% glasova u pet izbornih kampanja između 1973 i 1975, a samo 6% u pet izbornih kampanja od 1996.

do 1999. godine. Tokom tri izborna ciklusa održana između 1996 i 2003. godine, udio glasova stranaka

koje su izvan dva etnonacionalna bloka je iznosio 8%. Ovi podaci su snažni dokazi jake društvene

polarizacije i duboke indentifikacije koje se neće lako transformisati bilo kakvom promjenom izbornog

sistema.

Dvije glavne zajednice imaju različite nacionalne identitete, a ne samo etničko naslijeđe. Ni unionisti ni

nacionalisti ne žele da su obuhvaćeni drugom nacionalnom državom, čak iako su im garantovana jednaka

građanska prava. Umjereni nacionalisti instistiraju, bar na minimumu, na unutrašnjem power-sharingu ispoljašnjim institucionalnim vezama Sjeverne Irske i Irske. Čak su i umjereni unionisti, koji su spremni da

tolerišu prekogranične institucije kako bi se nacionalisti akomodirali, insistiraju na zadržavanju jakih

političih veza sa Velikom Britanijom sada i u budućnosti. Prema ovom pogledu, dvije zajednice su kao

nacionalne zajednice bilo gdje drugo, u Kanadi (Kvebek), Velikoj Britaniji (Škotska), ili u Španiji (Baskija

i Katalonija), koje insistiraju na institucionalnom prilagođavanju svojih identiteta i koje odbijaju pokušaje

većine da ih tretira kao nediferencirano građanstvo. Dok poslednji slučajevi pokazuju značajne dokaze da je

narod voljan da bude integrisan u autonomni aranžman sa dvojnim identitetima (Škoti i Britanci, Katalonci

i Španci i Kvebečani i Kanađani), sjevernoirske matrice identiteta su drugačije. Iako postoje značajni dvojniidentiteti (Sjeverni Irci i Irci, Ulsterski Škoti i Britanci), oni su prije suprotstavljeni nego što su

kompatibilni, ili nedovoljno jaki (Sjeverni Irci) da oslabe polarizovane identitete (Irci i Britanci).

Dok je nacionalistička i unionistička verzija integracionizma nepravedna i nerealna, društveni transformatori

i emancipatori su prosto nerealni u pogledu bilo kakve izvodljive srednjoročne budućnosti. Neosnovano je

kritikovati društvenu transformaciju ili emancipaciju kao dugoročne ciljeve, ali nigdje ne postoje značajni

dokazi da će se oni ubrzo ostvariti, pogotovo izvan konteksta obostrano prihvatljivog političkog rješenja.

Optimizam transformatora oko izvodljivosti njihovih stajališta potiče iz uvjerenja da izborni podaci

reflektuju spletkarenje elita, manipulacije i izopačene inicijative, i da nisu predstavnici značajnogkonsenzusa koji navodno postoji izvan konvencionalne politike. Ali, ako je tako, oni su dužni da objasne

zašto u slobodnim i otvorenim izborima, samo elite nacionalista i unionista osvajaju značajan broj glasova,

dok elite koje naglašavaju univerzalna pitanja, kao što su klasne i građanske vrijednosti, dobijaju mali


5/20



stepen podrške. Činjenica je da je izlaznost na izborima u Sjevernoj Irskoj veća nego u Ujedinjenom

Kraljevstvu kao cjelini, i više nego bilo gdje drugo u Velikoj Britaniji. Činjenica je da pozicija glavnih

političkih partija o ustavnim pitanjima široko reflektuje stavove javnog mnjenja utvrđene u anketama.(17)

Nije istina da se političke preferencije sjevernoirskog “civilnog društva” razlikuju od onih kog političkih

partija. Najpopularnije građanske organizacije u Sjevernoj Irskoj, Orange Order and Gaelic Athletic

Association, su većinski unionističke i nacionalističke.(18) Istina, postoji nekolicina manjih, mirovnih i

konfliktno-rezolucionih organizacija koje dosežu iznad nacionalne podjele i koje nastoje da promovišutranscendentni identitet, međutim, većina njih – ako ne i sve prema naučnicima koji su ih usko proučavali –

je sačinjena od nacionalističkih ili unionističkih grupa koje žele pošten dvonacionalni kompromis.(19)

Suprotno poziciji vodećih društvenih transformatora, ne postoji jednoznačan pokazatelj da dvije zajednice

žele da budu društveno pomiješane. Može biti istina, kako Taylor kaže “obim integrisanog obrazovanja se

proširio”,(20) ali se proširio na samo 3-4% populacije školaraca. Taylor citira istraživanje Tom Hadden-a

koji ukazuje da “većina ljudi u Sjevernoj Irskoj želi da živi zajedno a ne odvojeno”, ali Hadden tvrdi da je

“glavni trend” u housingu od 1971. godine bio za obje zajednice “okupljanje u dijelovima u kojima se

osjećaju sigurnije i manje eksponirano”.(21) Ljudi izražavaju tolerantne preferencije ali upražnjavajusumnju: što predstavlja zajedničku karakteristiku etnički podijeljenih društava. Taylor citira jedan članak

John Whyte-a kao podršku svojoj tvrdnji da “sada postoji nekolicina zajedničkih housing projekata”, ali u

članku Whyte zapravo tvrdi da je “stambena segregacija povećana”.(22) Čak i da postoje dokazi o jasnoj

želji za društvenim i stambenim mješanjem, nije sigurno da bi to otklonilo potrebu za političkim rješenjem

koje prilagođava dvije grupe.

Ove činjenice pokazuju zašto su se britanske i irske vlade na kraju dogovorile oko prihvatanja verzije

prijedloga koji su izrečeni od strane SDLP: prilagođavanje dva etnonacionalna bloka u institucijama

dijeljene vlasti sa trans-državnim dimenzijama.(23) Takva nagodba nije mogla biti moguća posljednjih 30godina. Ona je nastala kada su republikanci i unionisti nevoljno odustali od apsolutističkih

integracionističkih zahtjeva. Integracionistička stremljenja su se podudarila sa akademskom zajednicom gdje

su dva vodeća unionistička profesora suptilno promjenila stajalište od toga da je akomodacija nacionalista

korisna za protestantski dogmatizam, prema stanovištu da je akomodacija irskih nacionalista nužna za

uspostavljanje mira i eroziju ekstremizma.(24)

Stvaranje Sporazuma, neosporno konsocijalnog, u svom prvobitnom obliku i u svom sadržaju, i sa svim

svojim pratećim poteškoćama, bilo je povezano sa značajnim redukcijama u političkom nasilju. Od januara

2003. godine nije bilo smrtnih slučajeva u konfliktu između blokova. Sedam godina prije 1994. a iuključujući 1994. godinu kada su IRA i lojalisti počeli sa razoružavanjem, ukupni životni gubici iznosili su

622 žrtve. U narednih sedam godina, do 2001. godine, ukupni gubitak života zbog konflikta je iznosio 140

žrtava. Ovaj pad u smrtnosti za skoro četiri petine desio se zahvaljujući razoružavanju IRE i prekidu vatre u

periodu 1996. i 1997. godine, i uprkos naizmjeničnim neuspjesima u razoružavanju lojalista.(25) Od 1998.

godine ni jedan policajac ili vojnik nije ubijen u Sjevernoj Irskoj kao rezultat sukoba, što ju ironično čini

jednim od najsigurnijih mjesta za ostvarivanje njihovih karijera. To je opipljiv dokaz značaja mirovnog

procesa.

Prvo razmotrimo republikanski prekid vatre. Otkako je Sporazum stvoren, uprkos poteškoćama u njegovojimplementaciji, uprkos potencijalnim oštećenjima i incidentima, IRA je održala primirje. Republikanci su

pobjegli iz IRE, “disidenata” je bilo minimalno, i pored užasne bombe u Omagu, nisu postojali

bezbjednosni hazardi. IRA je prvi put predala svoje naoružanje policiji, i započeo je process oružane


6/20



razgradnje koji je završen između jula i septembra 2005. godine. IRA je bila glavni protagonista konflikta,

odgovorna za 49% slučajeva smrti od 1966. do 2001. godine.(26) Dakle, u dogoročnom smislu, stvaranje

Sporazuma uzročno povezanim sa razoružavanjem IRE, sačuvalo je živote i regiju povelo ka stabilnosti. Ni

jedno predloženo unionističko, emancipatorsko ili integracionističko rješenje sa kojima smo upoznati, ne bi

moglo da proizvede ovakve rezultate.

Razmotrimo sada primirje lojalista. Većina paramilitarnih organizacija lojalista, Ulsterske dobrovoljačka

snage (UVF) i Ulstersko odbrambeno udruženje (UDA), prekinuli su formalno vatru od 1994. godine. Onisu bili predmet veće fragmentacije, pogotovo nakon formiranja Lojalističkih dobrovoljačkih snaga. Oni su

pokazali veću nedisciplinu od IRE.(27) Dok razmirice između lojalista i dalje postoje, oni su više uzdržani

u svojim smrtonosnim susretima sa nacionalistima. Kako su lojalisti bili odgovorni za 29% ubistava od

1966. do 2001. godine,(28) njihov formalan prekig vatre uslovljen razoružavanjem IRE, bitno su

konsolidovali mirovni proces. Da nisu njihove stranke bile uključene u pregovore, bilo bi dosta teško da

UUP napravi nagodbu sa SDLP i drugim irskim nacionalistima. Da nisu date šanse manjim partijama uz

pomoć proporcionalnog izbornog sistema na Mirovnom forumu 1996. godine, i jednostrukim prenosivim

glasom za prve parlamentarne izbore kako bi se pariralo velikim strankama, nije izvjesno koje bi drugeinstutucionalne mogućnosti mogle uticati na ublažavanje njihovog ponašanja. Puštanje pripadnika

paramilitarnih jedinica i ekstremista iz zatvora, kao dio Sporazuma, uvelo je veterane konflikta u lokalno

stanovništvo koje je generalno bilo za mir i koje se borilo za promjene mirnim političkim sredstvima.

Demilitarizacija britanske vojske i izgradnja novih policijskih službi su takođe evidentni uprkos

poteškoćama. Dok ovo pišemo, razgradnja većine paramilitarnih lojalista ostaje kao jedno istaknuto pitanje.

To je, međutim, na dnevnom redu. Niko ne razmatra mogućnost “nezamislivog”, obzirom na jednostrano

razoružanje IRE. Smatramo da ova razmatranja čine čvrst dokaz da je mirovni proces ulio veću sigurnost i

stabilnost jer je vezan za inkluzivan konsocijacijski dogovor. Ključno pitanje je da li bi integracionistička politika proizvela bolji ishod. Mi mislimo da ne bi. Naravno, tačno je da sjevernoirske istitucije power-

sharinga nisu morale da budu doslovno konsocijacijske.(29) Horowitz i njegovove pristalice predlažu da bi

voluntarna power-sharing koalicija umjerenih partija i izborni sistem zasnovan na alternativnom glasu, prije

nego na jednostrukom prenosivom glasu, bili uspješniji u postizanju i stabilizaciji mirovnog procesa. Mi

ćemo redoslijedom razmotriti ove argumente.

Prednosti inkluzivnih koalicija naspram koalicija minimalne pobjede

Kritičari “veliku koaliciju” opisuju kao “obaveznu“ a svoju preferiranu opciju minimalne pobjedničke

koalicije kao “voluntarističku“ (dobrovoljnu).(30) Patrick Roche opisuje izvršni aranžman Sporazuma kao

jednu “nevoljnu koaliciju skupljenu zajedno na osnovama mehaničkih principa (izvan kontrole Skupštine)”.

(31) Dennis Kennedy insistira na nazivu “nedobrovoljna koalicija”.(32) Takav naziv je netačan.

Učestvovanje u sjevernoirskoj izvršnoj vlasti je dobrovoljno. Svaka partija sa pravom da predloži ministre

može izabrati da ih ne nominuje. Ne postoji zahtjev da svaka partija mora ući u vladu. Ono što Horowitz,

Roche i Kennedy misle pod “dobrovoljnom” koalicijom je koalicija u kojoj su stranke slobodne da isključe

one druge (npr. DUP I Šin Fejn). Mi smatramo da je, u najmanju ruku, fer opisati sjevernoirsku izvršnu

vlast kao inkluzivnu (prije nego kao obaveznu), a koaliciju minimalne pobjede kao ekskluzivnu, prije nego

dobrovoljnu. Imajući sve ovo u vidu, možemo izložiti glavnu stvar. Prva Horowitz-ova zamjerka

konsocijacijskom paketu – da je velika koalicija manje stabilna od koalicije minimalne pobjede umjerenih

stranaka – čini se intuitivno prihvatljiva. Ali sjevernoirsko iskustvo sugeriše da je takvo rasuđivanje


7/20



pogrešno. Izuzeti radikali mogu destabilizovati power-sharing institucije. Oni mogu optužiti umjerene

partije iz svog bloka za izdaju, što može spriječiti kasnije stvaranje potrebnog kompromisa za uspješan

power-sharing. Isključene radikalne partije bi se mogle angažovati u nasilju, stvarajući polarizovanu

atmosferu koja stavlja pod pritisak umjerenjake i otežava kompromis. To se desilo tokom prethodnog

svjevernoirskog eksperimenta sa power-sharing koalicijom umjerenih: Sunningdale sporazum iz 1973-1974.

godine.(33) Ova koalicija je bila napadnuta od strane radikala sa obje strane. Bilo je teško uspostaviti

unutrašnji dogovor usred početka nasilja, i koalicija se raspala za manje od pet mjeseci. Smatramo dainkluzija u power-sharing koaliciju može napraviti radikale još ektremnijim, zato što im ustavno daje udio u

sistemu i omogućava im da artikulišu svoje stavove. Inkluzija može ojačati pozicije umjerenih unutar

radiklanih frakcija, a to je mogućnost koju su Horowitz i drugi previdjeli.

Ne treba da budemo pogrešno shvaćeni: to ne znači da je inkluzija radikala u vladu uvijek dobra ideja. Da

su bili dio sjevernoirske koalicije 1974. godine, vjerovatno bi je uništili. To je zbog toga što su radikali u to

vrijeme bili protiv power-sharinga i posvećeni militarizmu. Sve što mi tvrdimo je da je politički smisleno

da lideri radikalnih partija učestvuju u power-sharing institucijama na osnovama demokratskih mandata i

metoda, posebno kada na osnovu ustavnih garancija imaju mogućnost rasprave sa svojim jastrebovima. Ovasituacija najbolje opisuje politiku Ujedinjenog Kraljevstva prema Šin Fejnu poslije 1997. godine.(34)

Odluka IRE da objavi prekid vatre 1994. godine i odluka Šin Fejna da učestvuje u sjevernoirskom

zakonodavstvu i vladi, je bilo blisko povezano sa argumentima njihovih lidera, Gerry Adams i Martin

McGuinness, da republikanci mogu prosperirati kroz politiku. Ova pozicija je bila ojačana od strane rastuće

podrške Šin Fejnu, uklučujući dva ministarska mjesta u sjevernoirskoj izvršnoj vlasti. Antikonsocijalisti

vide porast glasova Šin Fejna poslije Sporazuma kao dokaz rastućeg ektremizma, a neki povezuju ovo sa

“neučinkovitom” prirodom sjevernoirskih konsocijacijskih instutucija.(35) Čini se smislenim objašnjenje

porasta izborne podrške Šin Fejnu kao rezultat povećane umjerenosti.(36) Ostali faktori su takođe uticajniza rast, kao što su stranačko artikulisanje i sposobno vođstvo, kao i rast katoličke populacije pomiješan sa

tendencijom mladih katolika da glasaju za Šin Fejn. Tvrdimo da je umjerenost Šin Fejna ojačana

prihvatanjem ustavnih okvira, kojim će zasjeniti SDLP i postati vjerovatno najveća partija u Skupštini koja

će imati značajnu političku moć uopšte u Irskoj kao cjelini. Prednosti umjerenosti su postale očigledne u

ljeto 2005. godine kada je IRA objavila razoružavanje. Teško da iko sada vjeruje da će se IRA vratiti u rat.

Ukratko, nedavno ponašanje Šin Fejna, ironično i suprotno Horowitz-ovom pogledu na partije, dobar je

primjer najpoznatije Horowitz-ove teze: ako bi morale, stranke bi postale umjerenije kako bi osigurale

položaj.(37)Sporazum pokazuje da konsocijacijske institucije mogu biti dizajnirane da ublaže probleme vezane za

postojanje rivalskih stranaka u vladi: ministarska mjesta se alociraju prema d’Hondt-ovoj metodi. Svaka

partija, koja osvoji značajan broj mjesta u Skupštini i koja je spremna da se povinuje novim pravilima, ima

razumnu šansu da pristupi izvršnoj vlasti. Nijedan vladin program se ne može usvojiti prije nego što se

partije imenuju u vladu. Ovakav dizajn nudi jake podsticaje partijama da preuzmu svoja ministarstva, jer

ukoliko to ne urade, onda će ministarski portofolio ići ili njihovim etnonacionalnim rivalima, ili rivalima u

njihovom bloku. D’Hondt-ov proces alokacije podrazumijeva da nije potrebna potvrda zakonodavnog tijela

za imenovanje ministara ili vlade. Ovakvi podsticaji su proizveli pozitivne rezultate. DUP, koja je protivSporazuma, zauzela je mjesta u izvršnoj vlasti 1999. i 2002. Ona se borila protiv Westminsterskih izbora

2001 i Skupštinskih izbora 2003. Godine, ali ne na temelju odbacivanja Sporazuma, već ponovnog

pregovaranja. D’Hondt proces je smanjio transakcijske troškove pregovaranja preko portfolija. Osobene


8/20



koalicije se mogu formirati oko različitih pitanja unutar egzekutive, dozvoljavajući fleksibilnost i

inhibirajući haos – zahtjevajući da budžet bude prihvaćen konsenzusom obe zajednice. Izvršna vlast je

uspješno dogovorila budžet i program vlade kroz međuministarska pregovaranja tokom 2000-01: ministri

DUP-a su dali svoj pristanak, iako su poslije toga podržali svoje kolege u glasanju protiv budžeta u

Skupštini! Ovi kreativni podsticaji koji zadržavaju partije u izvršnoj vlasti, bez obzira na snažna neslaganja,

su značili da se Skupština razlikovala od Sunningdale power-sharing eksperimenta 1973-74. godine koji je

odražavao tradicionalna shvatanja kabineta Ujedinjenog Kraljevstva o svojoj odgovornosti.Dok je Sjeverna Irska iskusila ozbiljnu krizu formiranja i održavanja izvršne vlasti, ovo nije rezultiralo

zbog d’Hondt procesa per se. Kriza koja je trajala od juna 1998. do decembra 1999. godine se javila zbog

odbijanja premijera David Trimble-a (UUP) da sarađuje u d’Hondt-ovoj proceduru zbog toga što se IRA

nije razoružala. Ustavno, on nije imao nalog da izvrši taj veto. Nijedna stranka nije imala pravo da stavi

veto drugoj stranci u izvršnoj vlasti, iako je Skupština kroz međugrupni konsenzus, mogla smatrati neku

stranku kao nepodobnu za obavljanje dužnosti. Vlade Ujedinjenog Kraljevstva i Irske su olakšale Trimble-u

vršenju veta. Takođe mu je pomogla i odredba iz Sporazuma koja propisuje da će najmanje šest, a najviše

deset ministara biti prihvaćeno kroz međugrupni konsenzus.(38) Ovo je dalo Trimble-u mogućnost daodloži formiranje izvršne vlasti na 18 mjeseci. Male su vjerovatnoće da će se ovaj problem ponovo pojaviti

u budućnosti. Kandidati za premijera i zamjenike premijera bi teško pristali da budu nominovani bez jasnog

sporazuma o broju ministara i datuma formiranja kabineta.(39)

Kriza u slučaju održavanja izvršne vlasti je proizašla iz spletkarenja oko dualne premijerske (dual

premiership) institucije koja je izabrana od konkurentnih nacionalističkih i unionističkih većina u Skupštini.

Ovakve pozicije su do sada držali umjereni: David Trimble (UUP), Seamus Mallon i Mark Durkan (SDLP).

Mallon, prvi zamjenik premijera, je prijetio ostavkom 1999. godine, prije nego što je izvršna vlast i

formirana.(40) Unilateralna suspenzija Sporazumskih instutucija od strane Vestminsterskog parlamenta2000, 2001, i 2002. godine javila se zbog prijetnje ostavkom premijera Trimble-a. Ujedinjeno Kraljevstvo

se osjećalo politički ograničeno da djeluje jer su premijer i zamjenici čvrsto međuzavisni: ostavka ili smrt

jednog, pokreće odlazak drugog, i potrebno je održati nove izbore u roku o šest sedmica. Vlada Ujedinjenog

Kraljevstva je konstantno kalkulisala sa mogućom prijetnjom, ili manifestacijom, Trimble-ove ostavke.(41)

Ovo je navelo vladu Ujedinjenog Kraljevstva da zloupotrijebi Sjevernoirski akt iz 2000. godine, što je samo

po sebi kršenje Sporazuma. Ćorsokak koji postoji od Skupštinskih izbora iz novembra 2003. godine, može

se pripisati dvojnom premijerstvu. DUP, koja je osvojila većinu unionističkih mjesta u Skupštini, sada ima

pravo da stavi veto na izbor udruženog tima premijera i njegovih zamjenika. Ironično je da je dualno premijerstvo, izabrano međugrupnim procedurama, bilo gromobran za duboke tenzije između blokova, kao

i mehanizam za zajedničku koordinaciju i stvaranje mira od strane umjerenih lidera.

Problemi dualnog premijerstva se mogu riješiti. Jedan način bi bio da vlada Ujedinjenog Kraljevsta ukine

Sjevernoirsi akt iz 2000. godine koji je inkorporiran u Sporazum. Efekat nesuspenzivnih zakonskih odredbi

bi značio da bi ostavka premijera i zamjenika morala da se suoči sa glasačkim tijelom što bi moglo da

dovede do ozbiljnih refleksija. Drugi način bi bio da se preinači metod na osnovu kojeg se imenuju premijer

i zamjenici. Nominacija putem d’Hondt-ove metode je za pohvalu. Alternativno, u slučaju da postojeće

većine ne mogu imenovati premijera i zamjenike, raspodjela ovih pozicija se treba izvršiti uz pomoćd’Hondt-ovog metoda, kao i ostatak izvršne vlasti. Morao bi postojati uslov da premijer i zamjenici ne

mogu doći iz istog bloka, nacionalističkog ili unionističkog, iako nema potrebe za sprecifikacijom da jedan

treba biti nacionalist a drugi unionist. Dvije pozicije bi mogle biti napravljene nezavisno tako da smrt ili


9/20



ostavka nekoga ne utiču na pozicije drugih. U ovakvom scenariju, odlazeći premijer ili zamjenik bi bio

zamjenjen d’Hondt-ovom metodom, pod uslovom da novoizabrani ne može da dolazi iz istog bloka iz kojeg

je premijer ili zamjenik.(42)

Inkluzivnost i pitanje opozicije

Sljedeća kritika upućena dizajnu sjevernoirske inkluzivne izvršne vlasti jeste ta da Skupština ima mali broj

svojih članova koji predstavljaju opoziciju, što odstupa od klasičnog Vestminsterskog modela. “Pravljenjemgreške karakteristične za etničke konflikte, kao što je nemogućnost razlikovanja inkluzije u političku

zajednicu od inkluzije u vladu, Sporazum je Skupštinu lišio bilo kakve efektivne opozicije koja bi se mogla

suprotstaviti dominaciji izvršne vlasti.”(43)

Ovo je standardna primjedba kritičara konsocijacije. U slučaju Sjeverne Irske, primjedba mora biti

potkrijepljena činjenicom da su poslanici iz zadnjih redova u vladi sposobni da ministre iz drugih stranaka

tjeraju na odgovornost u zakonodavnom tijelu. Ironično, isti kritičari, koji kritikuju što sjevernoirska

konsocijacija nema opoziciju se žale na kontradiktorne debate u Skupštini između članova vladajućih

partija. Mehanizmi za rigoroznu odgovornost postoje. Ministri su suočeni sa Skupštinskim komitetom načijem su čelu predstavnici druge partije.(44) Ovo inhibira stvaranje partijskih feuda u bilo kojem sektoru –

što se ne može reći za Vestminsterski model. Dodatno, jasno je da d’Hondt-ov mehanizam onemogućava da

svaka partija uđe u izvršnu vlast, tako da je na partijama da izaberu da li će biti u vladi ili u opoziciji (ili da

budu na obje strane kao što je to DUP uradila). Konsocijacija, ako je propisno shvaćena, ne isključuje

parlamentarnu opoziciju.(45)

Nedostaci alternativnog glasa

Slučaj Sjeverne Irske ukazuje na očigledne probleme sa alternativnim glasom, omiljenom nekim

integracionistima. Prvo, ishodi će biti većinski na nivou izborne jedinice i disproporcionalni – a biće

disproporcionalni i unutar i između blokova. Dodatno, alternativni glas će imati veće indirektne

“inkluzivne“ efekte nego jednostruki prenosivi glas. U nekim izbornim jedinicama postoje dominantne

većine unionista ili nacionalista (46), a alternativni glas bi doveo do podpredstavljenosti manjinskih glasača

u okviru tih izbornih jedinica. Drugo, dok bi kandidati tražili podršku među glasačima za nižerangirane

preference pod alternativnim glasom, nije sigurno da bi njihova najbolja strategija uspjela privući

nižerangirane preference od druge etničke grupe. Treće, alternativni glas nikada ne bi bio prihvaćen od

tvrdolinijaških partija jer smatraju da bi to potkopalo njihovu izbornu podršku. Otkako je Sporazum

omogućio inkluziju radikalnijih partija povezanih sa paramilitarnim organizacijama, npr. Šin Fejn, DUP I

PUP, bilo bi nelogično očekivati da će njihovi lideri pristati na izborni sistem koji im umanjuje izborne

šanse. Jednostruki prenosivi glas zapravo nastoji da doprinese umjerenjaštvu u sjevernoirskim političkim

partijama. On je pomogao Šin Fejnu da ublaži političke stavove. Nako izbora u Sjevernoj Irskoj 80-tih

godina i na izborima u Republici Irskoj tokom druge polovine 80-tih godina stranka se getoizovala. Njihovi

kadidati su u nekim izbornim jedinicama sakupili veliki broj prvih preference, i ipak nakon toga ostali

neizabrani, jer su ih kandidati drugih partija pobjedili na osnovu nižerangiranih preferenci. Oni bi dobili

nekoliko nižerangiranih preferenci od glasača SDLP-a.(47) Međutim, kada je partija ublažila svoju poziciju,

promovisala IRA-ino razoružavanje, i postala lider mirovnog procesa i pregovora, brojevi prvih preferenci,

glasova od strane SDLP-a, i parlamentarnih mandata su se povećali.

Argument institucionalnog dizajna koji može biti apstrahovan iz ove priče je sljedeći: kada postoji partijska


10/20


http://www.humanusbalkanika.com/konsocijacijska-teorija-sjevernoirski-konflikt-i-njegov-sporazum-2-sta-kri ticari -konsocijaci je-mogu-da-nauce-iz-sje… 10/20

fragmentacija unutar etnonacionalnih blokova, jednostruki prenosivi glas može doprinosi prilagođavanju

stranaka i kandidata, kako unutar blokova, tako i između blokova.(48) Naš prigovor Horowitz-ovoj poziciji

je taj da proporcionalne norme mogu bolje ojačati stranačko pregovaranje. Kada se stranački pluralizam

pojavio, neke forme proporcionalnosti imaju veću vjerovatnoću da budu legitimne od strane postojećih

partija, umjesto što bi to bio prelazak na snažni majoritarni sistem, kao što je alternativni glas.(49)

Horowitz-ove integracionističke preskripcije su možda važne za formiranje kompetitivnog stranačkog

sistema, ali poslije toga su neprimjenjive. Kada se pojavi partijski pluralizam unutar blokova, samo binekolicina pristalica imala želju da implementira Horowitz-ove institucije: ukoliko to uradi neka treća

partija ili spoljašnja sila moglo bi doći do ozbljinjih provokacija upućenih manje umjerenim strankama i

stoga bi se ponovo mogle zapaliti etnonacionalne tenzije. Majorizacija, na kraju krajeva, predstavlja uzrok

konflikta.(50)

Konsocijacijska demokratija ne mora da privileguje partikularni identitet grupe

Veoma bitna kritika konsocijacije je ta da ona jača podjele umjesto da ih prevazilazi: fundamentalni

problem konsocijalizma je što se on temelji na rascjepu kojeg treba da prevaziđe. On podrazumijeva da suidentiteti primordijalni i isključivi, a ne fleksibilni i uključivi.(51) Ovakve kritike su pogrešne kada sugerišu

da je konsocijalizam obavezno primordijalan: postoji velika razlika između mišljenja da su neki identiteti

trajni i održivi, i da su nepromjenljivo primordijalni. Takođe, pogrešno je sugerisati da je konsocijalizam

slijep za relacioni karakter kolektivih identiteta. Međutim, strahovi koji stoje iza retoričkog preuveličavanja

u izlaganju Wilsona i Wilforda nisu neosnovani.

Mnoge konsocijacije privileguju određene idetitete u odnosu na druge: one su po formi “korporativne” a ne

“liberalne”.(52) Neke imaju korporativna izborna pravila: one obavezuju građanje da glasaju samo u okviru

svojih etničkih zajednica i za svoje etničke partije. Da bi glasali za savjete zajednica na odnedavnonezavisnom Kipru, građani su morali da se opredjele za glasanje u grčkom ili turskom dijelu Kipra. Izborni

zakon u Libanu je precizirao da kadidati iz određenih izbornih jedinica moraju pripadati posebnoj zajednici.

Nekoliko konsocijacija precizira da politički predstavnici moraju doći iz jedne ili druge zajednice.

Korporativne konsocijacije stvaraju institucionalne prepreke za disoluciju zaštićenih idetiteta, što ne znači da

će ti identiteti oslabiti u odsustvu takvih institucija.

Hajde da budemo jasni oko Sporazuma. On nije suprotan nedavnoj tvrdnji u Foreign Affairs-u o

“razdvajanju mjesta za katolike i protestante”.(53) Građani glasaju za bilo kojeg kandidata ili partiju koju

preferiraju, mogu glasati mimo svoga bloka, i mogu iskazati prve ili nižerangirane preference izvan svojih

blokova, tako da izbori za članove Skupštine ne privilegiju posebne identitete. Ministri postaju ministri na

osnovu akolacijske formule koja je “slijepa za razlike”: ona funkcioniše na osnovu izbornih rezultata koje su

partije ostvarile, a ne na osnovu nacionalnog identiteta.(54)

Međutim, dijelovi Sporazuma privileguju unionizam i nacionalizam u odnosu na druge oblike identiteta. Od

članova Skupštine se traži da se izjasne kao “unionisti“, “nacionalisti“ ili kao “drugi“. Izbor premijera i

zamjenika zahtjeva konkurentsku većinu nacionalista i unionista kao i većinu članova Skupštine. Usvajanje

nekog bitnog zakona zahtjeva konkurentsku ili kvalifikovanu većinu: podrška od 60% glasova u Skupštini,

uključujući najmanje 40% registrovanih i nacionalista i unionista. Sjevernoirski birači nisu cijeli vijek

pokazali nikakve znakove prihvatanja novog identiteta, što znači da takva činjenica destimuliše promjenu

njihovog ponašanja. Postoji podsticaj za glasače da izaberu nacionalizam ili unionizam, i kao članovi ovih

grupa će postati bitniji od “ostalih“. Ostali bi, u slučaju da postanu većina, bili pivotalni, ali bi nacionalisti i


11/20



unionisti bili ključniji po pitanju odluka za koje se traži međugrupna podrška.

Međutim, korporativni mehanizmi nisu intrinzični za konsocijacijski dizajn. Zapravo, većina modernih

konsocijalista izbjegava ove mehanizme i preferira liberalna pravila koja podjednako štite bilo koju grupu

koja se pojavi na slobodnim izborima. One daju prednost “samoodređenju“ naspram “predodređenja“.(55)

Smatramo da partije u konsocijacijskim paktovima mogu napraviti dogovore i sporazume koji

institucionalno privileguju određene identitete, zato što imaju veliku egzistencijalnu važnost oko sigurnosti

zajednice koju zastupaju. Ovi razlozi objašnjavaju zašto SDLP i UUP međusobno konvergiraju u stvaranjudualnog premijerstva, i zašto su konsenzualno usvojile pravilo konkurentne većine za izbor premijera.(56)

Ovakvi mehanizmi su podstaknuti pravilima u pregovaranju, kao i interesima najvećih umjerenih partija

unutar svakog bloka.

Obzirom da smo mi liberalni konsocijalisti, smatramo da bi promjena Sporazuma i institucija bila poželjna

kako bi se otklonili korporativni principi, iako vjerujemo da bi ovakve promjene i bile moguće unutar

Sporazuma. Kao što smo argumentovali, d’Hondt-ova formula bi trebala biti iskorištena za nominaciju

premijera i zamjenika. To bi značilo da bi ih nominovale dvije najveće partije, a ne samo unionisti ili

nacionalisti. Takođe, pohvalili bismo jednu bitnu kvalifikaciju: partije, a ne poslanici u parlamentu, bitrebale sebe označiti kao unionističke ili nacionalističke ako to požele. Pravilo koje uređuje imenovanje

premijera bi bilo takvo da premijer i zamjenici ne mogu biti samo unionisti ili nacionalisti.

Takođe bismo preporučili pojednostavljivanje i promjenu pravila za donošenje ključnih odluka, za koje

smatramo da je potrebno najmanje 60% glasova članova Skupštine. Ovaj uslov bi bio dovoljan za zaštitu

interesa unionista i nacionalista bez privilegovanja njihovih glasova naspram glasova “drugih”. Nacionalisti

sada konstantno imaju više od 40% podrške među glasačima, i katolički dio populacije koji inače glasa za

nacionaliste raste. U većini skupštinskih izbora, ovi izborni i demografski pokazatelji se prenose na

nacionalističko osvajanje od preko 40% mjesta (ili 44 od 108). Na izborima 1998. i 2003. godine,nacionalisti su osvojili nešto manje od ovoga, osvojili su 42 mjesta. Čak i pod ovim uslovima, a mala je

vjerovatnoća da bi se nešto tako moglo ponoviti u budućnosti, nacionalisti bi jedino mogli biti nadglasani

kada bi svi “drugi“ glasali za unionistički blok. Ako bi ostali konstantno glasali sa unionistima protiv

nacionalista, imali bi velike poteškoće da ponove svoj izborni uspjeh na idućim izborima. Pravilo većine od

60% bi zaštitilo nacionaliste. Nacionalisti samostalno, kao i udruženi sa ostalima, ne mogu da dosegnu 60%,

tako da ne mogu pritiskati unioniste u budućnosti. Pod takvim pravilom, unionisti ne bi mogli blokirati

donošenje mjera koje imaju pristanak nacionalista, unionista i ostalih.

Prihvativši djelimične integracionističke kritike Sporazuma, mi bismo zadržali stav da većina ovih kritikane primjećuje da je Sporazum prilično liberalan a ne korporativan – osim izuzetaka koje smo naveli.

Njegova institucionalna pravila su prikladna za pojavu novih stranaka i identiteta, za razliku od većinskih

političkih sistema kojima su priklonjeni integracionisti. Skupština koristi izborni sistem jednostrukog

prenosivog glasa u višemandatnim izbornim jedinicama koji daje veće šanse partijama da osvoje mandate,

nego što to omogućava većinski sistem relativne većine. Glasanje za nove stranke nije gubljenje vremena

kao što je to u Westminsterskim izborima. JPG pruža mogućnost, ali ne i garanciju, unutargrupnog i

međugrupnog transfera nižerangiranih preferenci. U skladu sa tim, sistem je pogodan za davanje glasova

izvan svoga bloka, za razliku od pluralnog sistema. Svaka stranka, a ne samo nacionalisti i unionisti, ima pravo na mjesta u izvršnoj vlasti ako ispuni kvotu koja je predviđena sistemom d’Hondt-a. Stranka dobija

pravo za članstvo u vladi sa mnogo manjim brojem mjesta u zakonodavstvu nego što se to obično zahtijeva

u sistemu Vestministera, tako da nove stranke imaju veće šanse da promovišu svoju transparentnost, utiču na


12/20



javnu politiku i pokazuju onima koji su glasali za njih da je za njih glasanje veoma važno.(57)

Pored toga, Sporazum ne naglašava samo jednakost između nacionalista i unionista, nego takođe nudi

zaštitu pojedinaca, uključujući i one koji sebe ne svrstavaju ni u nacionaliste ni u unioniste. Prema

Sporazumu, svaki ministar treba da bude nepristrasan i da jednako služi svim ljudima u Sjevernoj Irskoj, da

djeluje u skladu sa opštim obavezama prema vladi, kao i da promoviše jednakost i sprečava diskriminaciju.

Sporazum ide u pravcu usvajanja Evropske konvencije o ljudskim pravima u Sjevernoj Irskoj, što će

omogućiti građanima da lakše podnesu tužbe protiv vlasti. Sporazum je takođe uspostavio novu KomisijuSjeverne Irske za ljudska prava; ona će dovesti do usvajanja Zakona o pravima Sjeverne Irske. U sklopu

ovog Sporazuma i Zakona o Sjevernoj Irskoj iz 1998, Vlada UK je uvela državnu obavezu javnim organima

da promovišu jednake mogućnosti u vezi sa religijom, političkim mišljenjem, polom, rasom, invaliditetom,

godinama, bračnim statusom, izdržavanim licima, seksualnom orjentacijom. Javni organi treba da razviju

šemu u kojoj će pokazati kako će sprovesti ove obaveze. Iako obrazovanje nije bio dio pregovora u vezi sa

Sporazumom, trenutni obrazovni sistem Sjeverne Irske se takođe može okarakterisati kao dio liberalne

konsocijacije. Sistem dozvoljava djeci da idu u katoličku ili državnu (protestantsku) školu ne namećući im

ništa, i svaki sistem se jednako finansira. Roditelji takođe mogu birati da djecu pošalju u treći, finansirani,integrisani sektor. Univerziteti u regionu su takođe formalno liberalni. Na kraju treba da se pomene da

Sporazum uspostavlja Građanski forum zajedno sa izabranom Skupštinom. Ova ustanova se sastoji od

predstavnika organizacija koje ne pripadaju konvencionalnim politikama i daje mogućnosti da se čuju

glasovi onih smatraju da ih konvencionalne stranke ne predstavljaju adekvatno. Ustanova nema svog

suparnika nigdje u UK, uključujući Škotsku i Vels; i predstavlja “neizabrane druge“.

Na kraju treba uzeti u obzir integracioniste svih vrsta. Konsocijacijska demokratija, bila ona liberalna ili

korporativna, bazira se na akomodaciji rivalskih zajednica. Međutim, ceteris paribus, prošireni period

voluntarne međugrupne saradnje treba da smanji razlike između zajednica a ne da ih nastavi ili produbi.Ako se postigne dogovor oko Sporazuma, vjerujemo da postoji veća vjerovatnoća da će konvencionalne

društveno-ekonomske politike preovladati u odnosu na politike identiteta. Ovo dokazuje i to što Savez

Radničke stranke, iako kritikuje neke navodno oprečne stavove u Sporazumu, ipak snažno podržava

Sporazum.

ZAKLJUČAK

Integracionisti smatraju da su pripadnici konsocijacije nerealni. Horowitz i njegovi poštovaoci tvrde da su

oni previše optimistični, i da etnički lideri vjerovatno neće prihvatiti konsocijacijske institucije i neće im

dati da funkcionišu. Razlog za ovo je taj što se za konsocijaliste kaže da imaju velike koalicije, odnosno

inkluzivnu egzekutivu koja uključuju ne samo umjerenjake iz etničkih segmenata, nego i radikale. Ovo je

stav koji se gura u Sjevernoj Irskoj, naročito ako se uzme u obzir politički zastoj koji je prethodio i nastavio

se nakon izbora u novembru 2003. godine. Sa druge strane, postnacionalni transformatori tvrde da su

konsocijalisti previše pesimistični. Za nas konsocijaliste se lažno kaže da smo praiskonski pesimisti, da

pretjerujemo sa bezuslovnom i jednodimenzionalnom prirodom društvenih podjela i naročito da ne ističemo

sposobnost ljudi da razviju nove transcendentne identitete. Integracionisti takođe tvrde da su konsocijalisti

neliberalni, kontraproduktivni i nedemokratični: oni zamrzavaju etničke podjele i ne pružaju osnovu za

alternativne neetničke glasove.(58)

Ovaj članak je iskoristio slučaj Sjeverne Irske da pokaže šta ne valja sa ovakvim argumentima. Tvrdili smo

da je integracionizam, uzimajući u obzir podjele u Sjevernoj Irskoj, više nerealističan od konsocijalista.


13/20



Opisali smo dobre strane mirovnog procesa, odnosno dramatičan pad broja ubijenih ljudi u svim

kategorijama žrtve, što je uslijedilo nakon političke uključenosti radikala. Vjerujemo da se nedostaci

Sporazuma koji su doveli do političke nestabilnosti mogu ispraviti, zapravo moraju se ispraviti u okviru

konsocijalizma. Pokazali smo da su konsocijacijski sporazumi Sporazuma iz 1998. liberalni i dosljedni

demokratiji, i držimo se stava da konsocijacija može da obezbjedi budućnost u kojoj neće biti podjela ako

ima razlika. Ne treba da se zaključi da mi mislimo da je institucionalni okvir najvažniji za uspješno

rješavanje konflikta. Ako dovoljan broj političkih predstavnika ne sprovodi konstruktivnu politiku, nijedansistem razdvojene vlasti (integracionisti) ili dijeljene vlasti (konsocijalisti) ne može osigurati demokratsko i

liberalno upravljanje etničkim ili religijskim razlikama.

1)Autori se zahvaljuju uredniku Government and Opposition, i njegovim anonimnim sudijama, na njihovim

korisnim sugestijama. McGarry se zahvaljuje Carnegie Corporation of New York za finansiranje

istraživanja. O’Leary se zahvaljuje Lauder endowment i Rockefeller Foundation, i oba autora se zahvaljuju

Institutu mira Sjedinjenih Država.

Dvije greške su se pojavila u radu Government and Opposition, 41: 1 (2006): “povjerenje” na str.61 bi

trebalo da bude “nepovjerenje”; članak citiran u n.45 se pojavljuje u American Journal of Political Science,

49: 1 (January 2005), pp. 198–211.

2) John McGarry i Brendan O’Leary, ‘Five Fallacies: Northern Ireland and the Liabilities of Liberalism’.

Ethnic and Racial Studies, 18: 4 (1995), pp. 837–61.

3) Eksponenti i kritike se mogu pronaći u Norman Porter (ed.), The Republican Ideal:Current Perspectives,

Belfast, Blackstaff Press, 1998.

4) Kevin Rooney, ‘Institutionalising Division’, Fortnight, ( June 1998), p. 21

5) Norman Porter, Rethinking Unionism: An Alternative Vision for Northern Ireland Belfast, Blackstaff,

1996; The Elusive Quest: Reconciliation in Northern Ireland Belfast, Blackstaff, 2003. Poslednja knjiga

podvrgava tadašnjeg vođu UUP-a ogorčenoj kritici. Pogledaj David Trimble, ‘Words, Words, Words

(review of Norman Porter’s TheElusive Quest)’, Times Literary Supplement, 5220 (18 April 2003), pp. 7–

8.

6) Rupert Taylor, ‘A Consociational Path to Peace in Northern Ireland and South Africa?’, u Adrian Guelke

(ed.), New Perspectives on the Northern Ireland Conflict, Avebury, Aldershot, 1994, pp. 161–74. Taylor sa

odobravanjem citira Henry Patterson-a za tvrdnje da je položaj nacionalih manjina u Anglo-Irskom

Sporazumu slaba zamjena za suočavanjem sa materijalnim osnovama katoličkih pritužbi ’, p. 171, n. 13.

7) Rupert Taylor, ‘Consociation or Social Transformation?’, u John McGarry (ed.), Northern Ireland and

the Divided World: Post-Agreement Northern Ireland in Comparative Perspective, Oxford, Oxford

University Press, 2001, p. 47.

8) Joseph Ruane i Jennifer Todd, The Dynamics of Conflict in Northern Ireland: Power, Conflict and

Emancipation, Cambridge, Cambridge University Press, 1996, ch. 11.

9) Taylor, ‘Consociation or Social Transformation?’, p. 43. Takođe pogledaj Neville Douglas, ‘The Politics

of Accommodation, Social Change and Conflict Resolution in Northern Ireland’, Political Geography, 17: 2

(1998), pp. 220 and 222.

10) Za Bew-ovo i Patterson-ovo antikonsocijacijsko gledište pogledati Paul Bew i Henry Patterson,‘Scenarios for Progress in Northern Ireland’, u John McGarry i Brendan O’Leary (eds), The Future of

Northern Ireland, Oxford, Oxford University Press, 1990, p. 217, and The British State and the Ulster

Crisis, London, Verso, 1985, passim.


14/20



11) Donald Horowitz, ‘The Agreement: Clear, Consociational and Risky’, u McGarry (ed.), Northern

Ireland and the Divided World, pp. 89–108; Robin Wilson i Rick Wilford, ‘Northern Ireland: A Route to

Stability?, Democratic Dialogue’, http://www.devolution.ac.uk/Wilson_&Wilford_Paper (pristupljeno13

May 2003); Robin Wilson, ‘Belfast Agreement Power-Sharing Model Can Entrench Sectarianism’, Irish

Times, 5 March 2003.

12) Donald Horowitz, ‘The Agreement: Clear, Consociational and Risky’.

13) Za slične argumente iz iskustva Papua Nove Gvineje, pogledaj Benjamin Reilly, ‘Preferential Votingand Political Engineering: A Comparative Study’, Journal of Commonwealth and Comparative Politics, 35:

1 (1997), pp. 1–19; Benjamin Reilly, Democracy in Divided Societies: Electoral Engineering for Conflict

Management, New York, Cambridge University Press, 2001.

14) Paul Mitchell, Brendan O’Leary i Geoffrey Evans, ‘Northern Ireland: Flanking Extremists Bite the

Moderates and Emerge in their Clothes’, Parliamentary Affairs, 54: 4 (2001), pp. 725–42; Paul Mitchell,

Brendan O’Leary i Geoffrey Evans, ‘The 2001 Elections in Northern Ireland: Moderating “Extremists” and

the Squeezing of the Moderates’, Representation, 39: 1 (2002), pp. 23–36. Zainteresovani čitači će uvidjeti

da Figure 2 u drugom članku (p. 33) postoji štamparska greška koja je zamijenila postotak glasova izmeđuDUP i Saveza.

15) Ibid.

16) Brendan O’Leary, ‘More Green, Fewer Orange’, Fortnight, 281 i 282 (1990), pp. 12–15 i 16–17;

Brendan O’Leary i Geoffrey Evans, The Politics of Antagonism: Understanding Northern Ireland, London i

Atlantic Heights, NJ, Athlone, 1993, p. 192; Brendan O’Leary i John McGarry, ‘Northern Ireland: La Fin

de Siécle, the Twilight of the Second Protestant Ascendancy and Sinn Féin’s Second Coming’,

Parliamentary Affairs, 50: 4 (1997), pp. 672–80; Paul Mitchell, ‘Party Competition in an Ethnic Dual Party

System’, Ethnic and Racial Studies, 18: 4 (1995), pp. 773– 96; Paul Mitchell, ‘The Party-System and PartyCompetition’, u Paul Mitchell i Rick Wilford (eds), Politics in Northern Ireland, Boulder, CO, Westview,

1999, pp. 91–116; Paul Mitchell, ‘Transcending an Ethnic Party System? The Impact of Consociational

Governance on Electoral Dynamics and the Party System’, u Rick Wilford (ed.), Aspects of the Belfast

Agreement, Oxford, Oxford University Press, 2001, pp. 28–48.

17) Za podatke o stopi izlaznosti u Sjevernoj Irskoj pogledati John McGarry i Brendan O’Leary, The

Northern Ireland Conflict: Consociational Engagements, Oxford, Oxford University Press, 2004, p. 309, n.

47. Podaci iz istraživanja u periodu od 1960-tih do 1990-tih i analize su dosljedni u pokazivanju etničke

polarizacije iako su uglavnom prijavljene ekstremističke preferncije u glasačku kutiju.Pogledati EdwardMoxon-Browne, ‘National Identity in Northern Ireland’, u Peter Stringer i Gillian Robinson (eds), Social

Attitudes in Northern Ireland: The First Report, Belfast, Blackstaff, 1991, pp. 23–30; Karen Trew,

‘National Identity’, u Paula Devine, Richard Breen i Lizanne Dowds (eds), Social Attitudes in Northern

Ireland, Belfast, Appletree, 1996, pp. 140–52; Mary Duffy i Geoffrey Evans, ‘Class, Community

Polarisation and Politics’, u L. O’Dowds, P. Devine i R. Breen (eds), Social Attitudes in Northern Ireland:

The 6th Report, 1996–7, Belfast, Appletree Press, 1997, pp. 102–37. Postoje društvene osnove za partijsku

konkurenciju unutar blokova, ali ne i za podršku partijama drugih blokova.

18) Shane O’Neill je primijetio da čak I politički aktivne feministkinje u Sjevernoj Irskoj traže da budu priznate kao jedna od nacionalnih zajednica…većina feministkinja priznaje kao politički primat nacionalnu

borbu…Ista stvar može biti urađena i sa gay zajednicama. Shane O’Neill, ‘Mutual Recognition and the

Accommodation of National Diversity: Constitutional Justice in Northern Ireland’, u Alain-G. Gagnon i


15/20



James Tully (eds), Multinational Democracies, Cambridge, Cambridge University Press, 2001, pp. 222–41.

19) Feargal Cochrane, ‘Unsung Heroes? The Role of Peace and Conflict Resolution Organizations in the

Northern Ireland Conflict’, in McGarry (ed.) Northern Ireland and the Divided World, p. 153.

20) Taylor, ‘Consociation or Social Transformation?’, p. 43.

21) Kevin Boyle i Tom Hadden, Northern Ireland: The Choice, Harmondsworth, Penguin, 1994, p. 33.

22) John Whyte, ‘Dynamics of Social and Political Change in Northern Ireland’, u Dermot Keogh i

Michael Haltzel (eds), Northern Ireland and the Politics of Reconciliation, Cambridge, CambridgeUniversity Press, 1993, p. 115.

23) Analitičari se mimoilaze oko toga da li je konsocijacija dosljedni cilj britanske vlasti. Neki anti-

konsocijalisti smatraju da bi to moglo biti. Wilford se referiše na to kao na fiks ideju britanske politike od

1972. godine (Rick Wilford, ‘Aspects of the Belfast Agreement: Introduction’, u Wilford, Aspects of the

Belfast Agreement, p. 4). Drugi anti-konsocijalisti vide konstantan naglasak na djeljenoj vlasti u britanskoj

politici (Paul Dixon, Northern Ireland: The Politics of War and Peace, Basingstoke, Palgrave, 2001,

passim). Nasuprot tome, pro-konsocijalisti vjeruju da je politika Ujedinjenog Kraljevstva bila nedoslijedna

(vidi Brendan O’Leary, ‘The Anglo-Irish Agreement: Statecraft or Folly?’, West European Politics, 10: 1,1987, pp. 5–32; Brendan O’Leary, ‘The Limits to Coercive Consociationalism in Northern Ireland’,

Political Studies, 37: 4 (1989), pp. 452–68; Brendan O’Leary, ‘The Conservative Stewardship of Northern

Ireland 1979– 97: Sound-Bottomed Contradictions or Slow Learning?’, Political Studies, 45: 4 (1997), pp.

663– 76; and John McGarry, ‘Political Settlements in Northern Ireland and South Africa’, Political Studies,

46: 5 (1998), pp. 853–70).

24) Paul Bew, Henry Patterson, i Paul Teague, Northern Ireland: Between War and Peace, London,

Lawrence and Wishart, 1997, p. 214.

25) Uzeto iz David McKittrick, Seamus Kelters, Brian Feeney i Chris Thornton, Lost Lives: The Stories of the Men, Women and Children Who Died as a Result of the Northern Ireland Troubles, Edinburgh,

Mainstream, 2001, p. 1496

26) Preuzeto iz McKittrick et al., Lost Lives, Table 2.

27) Steve Bruce, ‘Terrorists and Politics: The Case of Northern Ireland’s Loyalist Paramilitaries’,

Terrorism and Political Violence, 13: 2 (2001), pp. 27–48.

28) Preuzeto iz McKittrick et al., Lost Lives, Tabela 3.

29) Rick Wilford tvrdi da je konsocijalizam neka vrsta off-peg modela za podijeljena društva, Wilford,

‘Aspects of the Belfast Agreement’, p. 4. Konsocijalizam ima doslijedne principe, kao što je dobro krojenje,kao I svoje dogovorene kao što je off-ped model.

30) Horowitz, ‘The Agreement: Clear, Consociational and Risky’, p. 94.

31) Patrick Roche, ‘A Stormont without Policy’, Belfast Telegraph, 30 March 2000.

32) Dennis Kennedy, ‘Evidence is Growing that Agreement Did Not Work’, Irish Times, 16 February

2000.

33) Jorg Neuheiser i Stefan Wolff (eds), Peace at Last? The Impact of the Good Friday Agreement on

Northern Ireland, Oxford, Berghahn, 2003, pp. 1–24; Stefan Wolff, ‘Context and Content: Sunningdale and

Belfast Compared’, u Wilford, Aspects of the Belfast Agreement, pp. 11–2734) Patterson vidi ove politike kao nešto više od povlađivanja, iako on tvrdi da je vlada Blair-a nastavila

politiku prethodnika. Henry Patterson, ‘From Insulation to Appeasement: The Major i Blair Governments

Reconsidered’, i Wilford, Aspects of the Belfast Agreement, p. 181. On je pripremljen za to da bi takva


16/20



politika mogla funkcionisati. (ibid., conclusion).

35) Rick Wilford i Robin Wilson, ‘A “Bare Knuckle Ride”: Northern Ireland’, u Robert Hazell (ed.), The

State and the Nations: The First Year of Devolution in the United Kingdom, Thorverton, Imprint

Academic, 2001, pp. 79–116.

36) Paul Mitchell et al., ‘Northern Ireland: Flanking Extremists Bite the Moderates and Emerge in their

Clothes’, Parliamentary Affairs, 54: 4 (2001), pp. 725–42; Paul Mitchell et al., ‘The 2001 Elections in

Northern Ireland: Moderating “Extremists” and the Squeezing of the Moderates’, Representation, 39: 1(2002), pp. 23–36.

37) Donald Horowitz, ‘Making Moderation Pay: The Comparative Politics of Ethnic Conflict

Management’, u J. P. Montville (ed.), Conflict and Peacemaking in Multiethnic Societies, Lexington, MA,

Heath, 1989, pp. 451–75.

38) The Agreement, Vlada Ujedninjenog Kraljevstva (n.d. 1998, Strand One, paras 14 (eksplicitno) i 3

(implicitno)).

39) Broj portofolija je sada fiksiran na 10 u sjevernoirskom zakonu. Ubuduće, partije će moći da zahtjevaju

od kandidata za premijera i njegovog zamjenika da navedu tačan broj izvršnih portfelja koji će biti naraspolaganju i onda da zahtijevaju da formiranje izvršne vlasti slijedi nakon izbora.

40) Pogledaj izjavu zamjenika prvog ministra (imenovanog), Sjeverna Irska, Skupština (1999, 325,15.jul).

41) Ovaj pesimizam se pojavio u novembru 2001. godine. Trimble i Durkan su ispali zbog dva unionistička

glasa bez obzira na podršku od 70% Skupštine. Oni su se spasili zahvaljujući Stranci saveza i Ženskoj

koaliciji zahvaljujući drugoj preferenci.

42) Naša argumentacija je navedena u McGarry i O’Leary, The Northern Ireland Conflict, pp. 48–54, i

John McGarry and Brendan O’Leary, ‘Stabilising Northern Ireland’s Agreement’, Political Quarterly, 75: 3

(2004), pp. 213–25. Mi razmišljamo o balansu, naši prijedlozi su bolji za stabilnost Sporazuma od onih kojesu DUP i Šin Fejn podržali u novembru-decembru 2004. (prijedlozi britanskih i irskih vlada za

Sveobuhvatni Sporazum dostupni su na

http://news.bbc.co.uk/nol/shared/bsp/hi/pdfs/08_12_04_british_irish_proposals. pdf). Da su njihovi

prijedolzi prihvaćeni, premijer, zajmenik i izvršna vlast bi bili izabrani, kao i sada, konkurentnim većinama

i d’Hondt-ovim pravilima. Međutim, prije nego što vlada preuzme mandat, ministri mogu zahtjevati

izjašnjavanje od strane Skupštine pod pravilom konkurentne većine. Efekat bi bio proširivanje visokog

praga podrške koja je potrebna da se izaberu premijer i zamjenik. Proširenjem obima konkurentnih većina

bi bile povećane privilegije koje su nacionalisti u unionisti uživali u Skupštini na račun ostalih.43) Wilson and Wilford, ‘Northern Ireland: A Route to Stability?’, p. 8.

44) Komiteti su dužni, kad god je to izvodljivo, da budu organizovani na takav način da predsjednik i

zamjenik predsjedavajućeg budu iz stranke iz koje nije nadležni ministar.

45) Brendan O’Leary, ‘Debating Consociational Politics: Normative and Explanatory Arguments’, in S.

Noel (ed.), From Power-Sharing to Democracy: Post-conflict Institutions in Ethnically Divided Societies,

Montreal i Kingston, McGill-Queen’s University Press, 2005, pp. 3–43. Brendan O’Leary, Bernard

Grofman i Jorgen Elklit, ‘Divisor Methods for Sequential Portfolio Allocation in Multi-Party Executive

Bodies: Evidence from Northern Ireland and Denmark’, American Journal of Political Science, 49: 1 (January 2005), pp. 198–211.

46) Paul Mitchell et al., ‘Northern Ireland: Flanking Extremists’.

47) Jednostruki prenosivi glas se koristi na lokalnim izborima i na Evropskim parlamentarnim izborima u


17/20



Sjevernoj Irskoj od 1973. i 1979. godine. Interesentno je da je tvrdokorni unionista Ian Paisley bio

najuspješniji u tročlanoj izbornoj jedinici korištenoj za izbore poslanika Sjeverne Irske u EP; u

proporcionalnijim petočlanim ili šestočlanim izbornim jedinicama DUP nije prolazio jednako dobro kao

sada.

48) Posljedica toga je da su pozitivni efekti JPG primjenjeni na već polarizovane i pluralizovane partijske

sisteme u etnonacionalno podijeljenom društvu. Ako nije bilo prethodne istorije etničke partisjke

polarizacije unutar države, ili pluralizma partija unutar etnonacionalnih blokova, u njegov uspjeh se možerazumno sumnjati. Ovakvo razmatranje identifikuje ključni problem Horowitz-ovog izbornog

integracionističkog recepta: najbolje bi bilo preduhitriti ili inhibirati etnički konflikt. Ovo nisu efikasni

lijekovi u slučaju razvijenog i intezivnog etnonacionalnog sukoba.

49) Horowitz odobrava izborni sistem koji je korišćen na izborima u Nigeriji 1979. i 1983. godine. Po

njegovim pravilima kandidat da bi pobijedio potreban mu je najveći broj glasova i najmanje 25% glasova u

najmanje dvije trećine od 19 federacija, Donald Horowitz, A Democratic South Africa: Constitutional

Engineering in a Divided Society, Berkeley, University of California Press, 1991, p. 184. Sljedeći problem

sa distributivnim zahtjevima koje Horowitz priznaje je taj što ni jedan kadidat ne može proći cenzus. Od1989. izborni za predsjednika Nigerije su postali još teži- da bi kandidat pobijedio potrebno je da osvoji

ukupnu većinu i ne manje od jedne trećine glasova u najmanje dvije trećine federacija. Kenija i Indonezija

imaju distributivne zahtjeve na predsjedničkim izborima.

50) Argument u odbranu JPG, a protiv AG-a je valjan: JPG ne može biti prikladan za svaku konsocijaciju.

Ali mi smatramo da može promovisati akomodaciju i konsolidovati power-sharing na način na koji to AG u

jednomandatnim izbornim jedinicama ne može.

51) Wilson and Wilford, ‘Northern Ireland: A Route to Stability?’, p. 6.

52) O’Leary, Consociation.53) Adeed Dawisha and Karen Dawisha, ‘How to Build a Democratic Iraq’, Foreign Affairs, 82: 3 (2003),

p. 45

54) Ova činjenica nije zaustavila kritiku sporazumskog pravila da d’Hondt privileguje određene zajednice.

Peter Emerson, direktror Borda Institute, zalaže se za zamjenu d’Hondt pravila za biranje izvršne vlasti sa

JPG tako da svi odbornici mogu da učestvuju jednako u raspodjeli bez bilo kakvih etiketa. Činjenica da

d’Hondt tretira sve članove podjednako i ne zahtjeva da se koriste bilo kakve etikete, etničke ili druge,

izgleda da je previđena. Vidjeti: P. Emerson, ‘Reforming the Belfast Agreement: Just What’s at Stake?’,

Belfast Telegraph, 23 September 2003. Zatim, unionistička kritika Sporazuma ide još dalje, pogrešnotvrdeći da Sporazum privileguje određene partije. Navodno, “uslovi Sporazuma zahtijevaju da članovi Šina

Fejn budu u izvršnoj vlasti… on daje članovima Šin Fejna pravo da budu u vladi”. Cedric Wilson,

‘Rejection of the BelfastAgreement is Entirely Compatible with the Unionist Commitment to “Equal

Citizenship”, Belfast Telegraph, 28 October 2003.

55) Arend Lijphart, ‘Self-Determination versus Pre-Determination of Ethnic Minorities in Power Sharing

Systems’, in Will Kymlicka (ed.), The Rights of Minority Cultures, Oxford, Oxford University Press,

1995, str. 275–87.

56) Brendan O’Leary, ‘Patten Report has Implications for All’, Irish Independent, 15 October 1999.57) Postoje argumenti da izvršna vlast postane još inkluzivnija proširujući svoju veličinu. Izvršna vlast

konstituisana mehanizmom d’Hondt-a, može dati svoje mjesto Savezu ili nekoj manjoj stranci. Vidi John

McGarry i Brendan O’Leary, Explaining Northern Ireland: Broken Images, Oxford, Blackwell, 1995, str.


18/20


19/20



Post Comment

Categories

Recent Posts

Društvo (http://www.humanusbalkanika.com/category/drustvo/)

Intervju (http://www.humanusbalkanika.com/category/intervju/)

Istorija (http://www.humanusbalkanika.com/category/istorija/)

Kolumne (http://www.humanusbalkanika.com/category/kolumn/)

Kultura (http://www.humanusbalkanika.com/category/kultura/)

Naučni radovi i istraživanja javnog mnjenja

(http://www.humanusbalkanika.com/category/naucni-radovi-i-istrazivanja-javnog-mnjenja/)

Portreti (http://www.humanusbalkanika.com/category/portreti/)

Religija (http://www.humanusbalkanika.com/category/religija/)

Reportaže (http://www.humanusbalkanika.com/category/reportaze/)

Stil (http://www.humanusbalkanika.com/category/stil/)

Supkultura (http://www.humanusbalkanika.com/category/subkultura/)

Nebojša Macanović: Sistem te laže (http://www.humanusbalkanika.com/nebojsa-macanovic-

sistem-te-laze/)

http://www.humanusbalkanika.com/nebojsa-macanovic-sistem-te-laze/http://www.humanusbalkanika.com/category/subkultura/http://www.humanusbalkanika.com/category/stil/http://www.humanusbalkanika.com/category/reportaze/http://www.humanusbalkanika.com/category/religija/http://www.humanusbalkanika.com/category/portreti/http://www.humanusbalkanika.com/category/naucni-radovi-i-istrazivanja-javnog-mnjenja/http://www.humanusbalkanika.com/category/kultura/http://www.humanusbalkanika.com/category/kolumn/http://www.humanusbalkanika.com/category/istorija/http://www.humanusbalkanika.com/category/intervju/http://www.humanusbalkanika.com/category/drustvo/


20/20


Archives

Nataša Drinić: The Prodigy (http://www.humanusbalkanika.com/natasa-drinic-the-prodigy/)

Barak Obama: “Naša vlada radi u ime običnih ljudi na tome da obezbijedi svima jednake

mogućnosti” (II dio) (http://www.humanusbalkanika.com/barak-obama-nasa-vlada-radi-u-ime-

obicnih-ljudi-na-tome-da-obezbjedi-svima-jednake-mogucnosti-ii-dio/)

Tanja Ratkovć: Kako je Hitler napao Jugoslaviju ( Aprilski rat 6- 17 april 1941. )

(http://www.humanusbalkanika.com/tanja-ratkovc-kako-je-hiler-napao-jugoslaviju-aprilski-rat-

6-17-april-1941/)

Marko Galić: Fudbalski klub Borac- novija istorija (dio III)

(http://www.humanusbalkanika.com/marko-galic-fudbalski-klub-borac-novija-istorija-dio-iii/)

April 2016 (http://www.humanusbalkanika.com/2016/04/)

March 2016 (http://www.humanusbalkanika.com/2016/03/)

February 2016 (http://www.humanusbalkanika.com/2016/02/)

January 2016 (http://www.humanusbalkanika.com/2016/01/)

December 2015 (http://www.humanusbalkanika.com/2015/12/)

November 2015 (http://www.humanusbalkanika.com/2015/11/)

Humanus (http://www.humanusbalkanika.com/) All rights reserved. Theme by Colorlib (http://colorlib.com/wp/)

Powered by WordPress (http://wordpress.org/)
http://wordpress.org/http://colorlib.com/wp/http://www.humanusbalkanika.com/http://www.humanusbalkanika.com/2015/11/http://www.humanusbalkanika.com/2015/12/http://www.humanusbalkanika.com/2016/01/http://www.humanusbalkanika.com/2016/02/http://www.humanusbalkanika.com/2016/03/http://www.humanusbalkanika.com/2016/04/http://www.humanusbalkanika.com/marko-galic-fudbalski-klub-borac-novija-istorija-dio-iii/http://www.humanusbalkanika.com/tanja-ratkovc-kako-je-hiler-napao-jugoslaviju-aprilski-rat-6-17-april-1941/http://www.humanusbalkanika.com/barak-obama-nasa-vlada-radi-u-ime-obicnih-ljudi-na-tome-da-obezbjedi-svima-jednake-mogucnosti-ii-dio/http://www.humanusbalkanika.com/natasa-drinic-the-prodigy/

Documents

Konsocijacijska TeKONSOCIJACIJSKA TEORIJA, SJEVERNOIRSKI KONFLIKT, I NJEGOV SPORAZUMorija, Sjevernoirski Konflikt, i Njegov Sporazum 2