Upload
fedor-kolmar
View
145
Download
5
Embed Size (px)
Citation preview
KONTROLA I SUPERVIZIJA BANAKA
Seminarski rad
Sarajevo, Novembar 2010.
1
1. Zašto postoji regulacija?
Bez prudencione kontrole i supervizije banaka i drugih finansijskih institucija, deregulacija u
sferi bankarstva i finansija mogla bi da dovede do sistemskih bankarskih i finansijskih kriza.
Potrebno je obezbijediti zaštitu deponenata od gubitaka koji mogu da nastanu ukoliko banke
ulaze u pretjerano visoke rizike, naroĉito ako nemaju odgovarajuće pokriće za njih. Pored toga,
bitna je i sistemska pozicija banaka u platnom prometu, alokaciji kredita i tržišnoj korporacijskoj
kontroli kompanija na realnom sektoru ekonomije (corporate governance) – regulacija i
supervizija banaka je sredstvo da se smanji sistemski rizik u bankarstvu. Jer, bankrotstvo jedne
veće banke može da dovede do lanĉanog procesa i da uzdrma ĉitav bankarski i finansijski sistem.
Tradicionalni sistem zaštite bankarskog sistema temelji se na funkcijama banaka: platni promet,
štednja, provoĊenje monetarne politike (kreiranje novĉane mase), dok je intervencionalistiĉka
politika na planu regulacije i supervizije banaka usmjerena na:
kontrolu kamatne stope;
kontrolu kretanja kapitala;
ograniĉavanje okvira poslovanja finansijskih institucija (osiguranje depozita i davanje kredita
za likvidnost od strane Centralne banke).
Novi (savremeni) trend regulacije i supervizije naglašava:
a) proces deregulacije – potpuna redukcija administrativnih ograniĉenja koja su postojala u
bankarstvu i finansijama;
b) proces sekjuritizacije – povezivanje banaka sa finansijskim tržištem;
c) proces internacionalizacije – ukidanje ograniĉenja na meĊunarodnom planu.
Navedene promjene u bankarskom i finansijskom poslovanju nameću i dodatne zahtjeve za
kontrolu u novim uslovima i pravilima. Objektivno se javljaju veći i novi rizici, što bi bez
supervizije finansijskih institucija i uslovima tržišnog poslovanja dovelo do haotiĉnog kretanja.
Novi koncept regulacije banaka obuhvata trojnost kontrole i to od strane;
(1) Bankarskog menadžmenta i menadžerskog tima;
(2) Tržišta kapitala sa tržišnim mehanizmima;
(3) Supervizije specijalne državne institucije.
Bankarski menadžment ima glavnu ulogu u obezbjeĊivanju sigurnosti, efikasnosti i
profitabilnosti poslovanja banaka. Ali performanse bankarskog menadžmenta su pod kontrolom
tržišta kapitala kao i državnih supervizorskih institucija. Matrica ukupne kontrolne mreže u
savremenom bankarstvu može se prikazati slijedećom tabelom:
Tržišna kontrola Tržište kapitala
Menadžerski tim
Bankarski menadžment
Bord direktora banke
Prudenciona supervizija Supervizorske institucije
Državni zaštitni mehanizmi
2
Uloga tržišne discipline sastoji se prije svega u tome de se performanse svake banke procjenjuju
na finansijskom tržištu. To se ogleda u promjeni riziko premije u okviru kamatne stope koju
plaćaju banke na obveznice koje one emituju. Promjena tržišnog rejtinga banke ogleda se i u
promjeni tržišne cijene njenih dionica, jer te promjene odražavaju oĉekivanja tržišnih uĉesnika u
pogledu budućih stopa prinosa na kapital dotiĉnih banaka. Ukoliko cijene dionica neke banke
padaju, njen tržišni rejting se smanjuje i time otežava mogućnost plasmana novih serija
dioniĉkog kapitala u cilju podržavanja dalje kreditne ekspanzije banke. Prema tome, tržišna
disciplina ima svoju informacionu dimenziju u vidu kretanja cijena dionica i obveznica banke, ali
i dimenziju pritiska na menadžmentsku i vlasniĉku strukturu da dovoljno brzo vrši pozitivna
prilagoĊavanja, jer može da doĊe do preuzimanja banke ili njene likvidacije.
2. Nadzor bankarskog poslovanja
Nadzor se definira kao kompleks metoda, mjera i postupaka kojim se utvrĊuje da li se poslovni
subjekt i pojedinci ponašaju u skladu sa zakonskim propisima i internim aktima. Funkcija
nadzora nad poslovanjem usmjerena je praktiĉnim ciljevima: da se postigne efikasnije
upravljanje i zaštita integriteta imovine. Zajedniĉko ime za kontrolu i reviziju je nadzor. Oblike
nadzora nije moguće strogo razgraniĉiti, ali sa stanovišta organa koji ga obavljaju može biti:
1. Interni nadzor obavljaju organi banke, koji su sastavni dio organizacione šeme (interne
kontrole i interne revizije).
2. Eksterni nadzor obavljaju organi izvan banke, nisu dnevno prisutni, obiĉno se dogaĊa
nakon završetka poslovnog perioda. Ima za cilj da osigura poštivanje važećih zakonskih
propisa i društvenih normi.
2. 1. Bankarska kontrola
Kontrola u najopštijem smislu, predstavlja mehanizam ili proceduru koja osigurava da se neki
proces ili aktivnost odvija na prethodno definisani naĉin. Kontrola u bankarstvu je usmjerena na
sprijeĉavanje ili brzo otkrivanje devijantnih pojava izraženih prvenstveno kroz:
– Pronevjere (izvori rizika leže u socijalnoj ili psihološkoj sferi, akcidentnim razlozima, te
nepostojanju adekvatnog sistema brze detekcije nelegalnih postupaka);
– Operativnu neefikasnost (prekomjerni operativni troškovi ili neracionalne poslovne
procedure);
– Greške zaposlenih (nekompetentnost i nepažnja, ali i nejasne smjernice djelovanja).
Kontrola kao funkcija upravljanja se naslanja na osnovne smjernice iz domena kadrovske
politike. MeĊu njima su najvažnije:
a) brižljiva selekcija u zapošljavanju kandidata – provjere radnih i životnih referenci;
b) adekvatan sistem plaćanja zaposlenih ili takav koji im osigurava naknade korespondentne
njihovom zalaganju, odgovornosti, struĉnim kompetencijama i uslovima rada;
c) periodiĉni razgovori menadžera sa neposredno potĉinjenim radnicima;
3
d) pomaganje zaposlenim u njihovim kriznim finansijskim situacijama
Pored navedenih smjernica koje djeluju kao snažan faktor amortizacije potencijalnih pronevjera,
pojedine banke koriste osiguranje od gubitaka uzrokovanih pronevjerama – što obeštećuje banku
u cjelosti u sluĉaju nastupanja datog štetnog dogaĊaja, ali ne iskljuĉuje potrebu razvijanja
adekvatnog sistema kontrole koji bi morao minimizirati mogućnost njegovog nastupanja.
Kontrola može biti:
a) fizička (npr.brave, poĉevši od onih specijalnih na bankarskim sefovima do obiĉnih na
kutijama za platne naloge graĊana)
b) proceduralna (npr.obaveznost dva potpisa na ĉekovima kojima se nalaže raspolaganje
bankarskim sredstvima preko utvrĊenog iznosa)
c) računovodstvena (npr.provjera da li su zaduženja raĉuna jednaka njihovim kreditiranjima ili
odobrenjima); ili u širem smislu dokumentarna, izražena pismenim dokazom (npr.indigo-
kopija) svake transakcije.
Osnovni principi bankarske kontrole:
a) razliĉitost lica koje raspolaže sredstvima od lica koje registruje poslovne promjene
(nalogodavca i raĉunopolagaĉa);
b) uspostavljanje dvostruke odgovornosti nad raspolaganjem novcem i hartijama od vrijednosti
(npr. dvostruka brava na sefu ili dva potpisa na ĉeku), ili jasna izolacija i nametanje
odgovornosti pojedincu (npr.šalterskom službeniku za gotovinsko poslovanje );
c) rotacija zaposlenih na njihovim radnim mjestima ili nedopuštanje nijednom nezaposlenom
permanentno angažovanje na samo jednom radnom mjestu;
d) obavezivanje svakog zaposlenog (ukljuĉujući i glavnog menadžera) na godišnji odmor
neprekinutog trajanja od samo dvije sedmice (pomoglo je u otkrivanju velikih pronevjera);
e) specijalni sistemi raĉunovodstva koji pomažu vremenskoj distribuciji prihoda i troškova,
odnosno konkretizaciji financijskog rezultata u kraćim vremenskim periodima.
U bankarsku kontrolu se može ukljuĉiti i kontrola ostvarenja zadatka plana, u prvom redu
onog profitnog. Indikacije o njegovom (ne)ostvarenju ukazuju i na stepen realizacije strateškog
plana. TakoĊe, provoĊenje principa operativnog upravljanja se može sagledati i kroz finansijsko
izvještavanje razvijeno sa ciljem praćenja realizacije profitnog plana. Izvještaji o perfomansama
se uporeĊuju sa planskim veliĉinama, unutar kojih su profitne projekcije od osnovne važnosti.
2. 2. Bankarska revizija
U sistem nadzora bankarskog poslovanja ulazi i revizija koja ima identiĉan cilj kao i kontrola u
užem smislu - sigurnost i efikasnost operativnih postupaka zajedno sa taĉnošću i potpunošću
poslovnih izvještaja, ali se od nje razlikuje po nosiocima, predmetu i metodama. Operativni
nosioci kontrole i revizije moraju biti personalno i organizacijski razdvojeni, pri ĉemu revizori za
razliku od kontrolora ne odgovaraju samo manedžerima već i odboru direktora.
Interna revizija jest:
4
– aktivnost neovisnog, kontinuiranog i objektivnog konsultiranja u cilju povećanja vrijednosti
organizacije i poboljšanja njenog poslovanja
– ocjenjivanje ekonomiĉnosti i uspješnosti poslovanja…
U većim bankama se organizuje poseban odjel za internu reviziju sa osobljem koje je zaposleno
na puno radno vrijeme. U manjim bankama se te aktivnosti mogu eksternalizirati.
Eksternalizacija interne revizije jeste ugovor izmeĊu banke i vanjskog izvršitelja o pružanju
usluga interne revizije. Eksternalizacija, naroĉito ograniĉena i ciljana, donosi koristi bankama u
pogledu specijalistiĉkih struĉnih znanja koja inaĉe nisu dostupna unutar banke. S druge strane,
uvodi rizike tipa gubitka ili slabljenja kontrole nad aktivnostima interne revizije. Vanjski
izvršitelj mora biti sposobna, finansijski zdrava firma s odgovarajućim znanjem i struĉnošću.
Postoji nekoliko vrsta interne revizije:
– finansijska revizija - procjena pouzdanosti raĉunovodstvene evidencije i finansijskih
izvještaja, te upravljaĉkih i finansijskih informacijskih sistema;
– revizija koja se odnosi na poštivanje zakona, propisa, politika i postupaka;
– operativna revizija - analiza organizacijske strukture, ocjenjivanje ekonomiĉnosti i
uspješnosti poslovanja;
– revizija uprave - procjena kvaliteta pristupa uprave prema upravljanju rizikom, sistemu
unutarnjih kontrola, zaštiti imovine i dr. u okviru ciljeva banke.
Revizijski izvještaj sadrži svrhu i opseg revizije, te obuhvaća nalaze i preporuke odjela. Revizor
mora biti ukljuĉen ne samo u provjeru postojećih operativnih postupaka (njihove sigurnosti,
efikasnosti i respektovanosti), već i u razmatranju uvoĊenja novih. Njegove konstatacije o
greškama ili propustima moraju biti praćene analizom uzroka koji ne moraju ležati semo na
izvršiocima, već i na instrukcijama rukovodilaca.
2.2.1. Odnos nadležnog nadzornog tijela, odjela interne revizije i vanjskog revizora
Bankovni supervizori trebaju ocijeniti rad odjela interne revizije banke te se, ako su njime
zadovoljni, mogu pouzdati da će on utvrditi podruĉja potencijalnog rizika. Provode se i
periodiĉne konsultacije kako bi raspravili utvrĊena podruĉja rizika i poduzete mjere.
Konkretna uloga vanjskih revizora razlikuje se od zemlje do zemlje. Ipak se oĉekuje da stiĉu
spozanaju o sistemu unutrašnjih kontrola, utiĉu na njihovu kvalitetu preko svojih revizijskih
aktivnosti, izvještavaju Upravu, Odbor direktora i nadležno nadzorno tijelo o znaĉajnim
slabostima koje je utvrdio. Supervizoru će vjeravatno biti važno:
informacije koje upućuju na neispunjavanje uslova za dobivanje odobrenja za rad;
ozbiljan sukob izmeĊu tijela zaduženih za donošenje odluka;
informacije koje upućuju na kršenje zakona, propisa ili statuta i dr. akata;
namjera o ostavci ili opoziv revizora;
negativne promjene u rizicima vezanim za poslovanje banke.
U nekim zemljama je uloga vanjskih revizora proširena na obavljanje dodatnih zadaća:
– preispitivanje metoda sastavljanja bonitetnih izvještaja;
5
– procjena adekvatnosti organizacije i sistema unutrašnjih kontrola;
– procjena usklaĊenosti banke sa zakonima i propisima;
– vrednovanje sistema unutrašnjih kontrola banke (ukljuĉujući odjel interne revizije);
– izražavanje mišljenja o poštivanju odgovarajućih raĉunovodstvenih politika.
Stvaranje revizijskog odbora jeste rješenje kojim se mogu savladati praktiĉne poteškoće koje
mogu nastati iz zadaće odbora direktora da osigura postojanje i održavanje adekvatnog sistema
kontrola. Osim toga, takav odbor ojaĉava i sistem internih kontrola, kao i internu i eksternu
reviziju. Banke se stoga potiĉu da osnuju stalni revizijski odbor, posebno ako se bave složenim
aktivnostima. Revizjski odbor treba poticati komunikaciju izmeĊu ĉlanova odbora direktora, više
uprave, odjela interne revizije, vanjskog revizora i nadležnog nadzornog tijela.
3. Koncept Baselskog komiteta
U kontekstu procesa internacionalizacije, neophodna je meĊunarodna harmonizacija pravila u
poslovanju banaka i drugih finansijskih institucija. Organizacioni nosilac meĊunarodne
koordinacije prudencionih pravila za banke je Baselski komitet za bankarsku superviziju.
Saĉinjavaju ga visoki finansijski funkcioneri i kontrolori dvanaest zemalja, od kojih su osam iz
zemalja Evropske Unije i ĉetiri iz drugih zemalja (SAD, Kanade, Japana i Švajcarske). Propisi
donijeti od strane baselskog komiteta nisu automatski pravno obavezujući za bankarske
institucije – postaju tek kad ih u vidu zakona usvoje skupštine u zemljama i operativno sprovode
kod banaka na svojoj teritoriji preko nacionalnih supervizorskih institucija.
Smatra se da bankarstvo neke zemlje nema zadovoljavajući kredibilitet, ukoliko nisu usvojena
baselska pravila o solidnom poslovanju banaka i treba istaći da ih je prihvatilo preko 100
zemalja. Bazelski komitet tretira pitanja:
1. MeĊunarodne saradnje u superviziji
2. UnapreĊenja supervizorskog razumijevanja i kvalitetu supervizije širom svijeta
3. Razmjenu informacija na osnovu nacionalnih sporazuma o superviziji
4. UnapreĊenje efektivnosti tehnika za superviziju meĊunarodnog bankarskog poslovanja
5. Uspostavljanje minimalnih standarda supervizije
Prvi kljuĉni dokument o minimumu obaveznog kapitala donijet je jula 1988. i odnosio se na
regulisanje i superviziju kreditnih rizika (Basel I). Propisivao je jedinstveni i centralizovani
sistem odreĊivanja visine kreditnih rizika. Zatim je januara 1996. usvojen amandman koji se
odnosi na regulisanje tržišnih rizika banaka– orijentiše se na dvojni sistem: centralizovani i drugi
zasnovan na internim rejting sistemima samih banaka. Dinamiĉan razvoj finansijskog tržišta
ukazao je na potrebu izrade novog, sofisticiranijeg okvira za mjerenje rizika– Novi Bazelski
sporazum-Bazel II (2005.). Koncipiran je tako da se poveća osetljivost na rizik kod finansijskih
organizacija. On daje kompleksan pristup utvrĊivanju minimalno potrebnog kapitala u svjetlu
većeg broja metodologija za mjerenje rizika, mogućnosti izbora metodologije.
Aktuelni dokument baselskog komiteta o prudencionoj kontroli i superviziji banaka sadrži tri
stuba. Prvi stub odnosi se na regulisanje minimalnog obaveznog kapitala banaka kao pokrića za
kreditni, tržišni i operativni rizik banaka pri ĉemu se polazi od nominalnih iznosa aktive koji se
koriguju faktorima rizika, da bi se dobila riziko ponderisana aktiva. Generalni stav je da banke
moraju da sadrže najmanje 8% procenata kapitala u odnosu na riziko ponderisanu aktivu. Drugi
6
stub odnosi se na superviziju banaka od strane nadležnih supervizorskih institucija, koje prije
svega prate da li su banke formirale adekvatne nivoe obaveznog kapitala u skladu sa propisima
ili u skladu sa internim metodologijama, kao i kontrolu tih metodologija. Supervizori, takoĊe,
podstiĉu banke da razvijaju savremene tehnike upravljanja rizicima. Treći stub odnosi se na
tržišnu disciplinu koja je definisana kao obavezno davanje informacija o kljuĉnim
performansama banaka. Davanje odgovarajućih informacija doprinosi transparentnosti profila
rizika. PredviĊeni su i ciklusi davanja seta adekvatnih informacija – na polugodišnjoj bazi,
odnosno kvartalnoj (za meĊunarodno aktivne banke).
3. 1. Osnovna načela
Osnovna naĉela djelotvorne supervizije banaka su sistem minimalnih standarda dobrih
supervizorskih praksi i smatraju se univerzalno primjenjivim. Baselski odbor je sastavio osnovna
naĉela i metodologiju kao svoj doprinos jaĉanju globalnog finansijskog sistema.
I skupina: Ciljevi, neovisnost, ovlasti, transparentnost i suradnja;
1. naĉelo – Ciljevi, neovisnost, ovlasti, transparentnost i suradnja
II skupina: Izdavanje odobranja za rad i struktura;
2. naĉelo – Dopuštene aktivnosti
3. naĉelo – Kriterij za izdavanje odobrenja za rad
4. naĉelo – Prijenos znaĉajnog vlasniĉkog udjela
5. naĉelo – Velike akvizicije
III skupina: Bonitetna ragulativa i zahtjevi;
6. naĉelo – Adekvatnost kapitala
7. naĉelo – Postupak za upravljanje rizikom
8. naĉelo – Kreditni rizik
9. naĉelo – Problematiĉna imovina, rezervacije i rezerve
10. naĉelo – Ograniĉenja velike izloženosti
11. naĉelo – Izloženosti prema povezanim stranama
12. naĉelo – Rizik države i rizik transfera
13. naĉelo – Tržišni rizici
14. naĉelo – Rizik likvidnosti
15. naĉelo – Operativni rizik
16. naĉelo – Kamatni rizik u knjizi banke
17. naĉelo – Unutarnja kontrola i revizija
18. naĉelo – Zloupotreba finansijskih usluga
IV skupina: Metode stalne supervizije banaka;
19. naĉelo – Supervizorski pristup
20. naĉelo – Supervizorske tehnike
21. naĉelo – Izvješćivanje supervizora
V skupina: Raĉunovodstvo i objavljivanje;
22. naĉelo – Raĉunovodstvo i objavljivanje
VI skupina: Ovlasti supervizora da nalože korektivne mjere i mjere za poboljšanje stanja u banci;
23. naĉelo – Ovlasti supervizora da nalože korektivne mjere i mjere za poboljšanje stanja
7
VII skupina: Konsolidirana i prekograniĉna supervizija banaka;
24. naĉelo – Konsolidirana supervizija
25. naĉelo – Odnos izmeĊu supervizora matiĉne države i supervizora države domaćina.
4. Regulacija i supervizija banaka
Odredbama Baselskog komiteta nametnuti su principi za superviziju banaka kojima se regulišu:
1. Preduslovi za efikasnu superviziju banaka – postojanje zakonskih okvira koji regulišu
institucionalno utemeljenje agencije za superviziju banaka i odluka koje obezbjeĊuju
postupak supervizije i zaštitu supervizora;
Djelotvoran sistem supervizije treba se temeljiti na nizu eksternih elemenata ili preduvjeta. Iako
uglavnom izvan nadležnosti supervizora, utiĉu izravno na djelotvornost supervizije u praksi.
– Zdravu i održivu makroekonomsku politiku
– Dobro razvijena javna infrastruktura (sistem poslovnih zakona, definirana
raĉunovodstvena naĉela,sistem neovisnih revizija, uĉinkovito i neovisno sudstvo,
regulirana ostala finansijska tržišta, djelotvoran sistem plaćanja i kliringa);
– Jaka tržišna disciplina
– Mehanizmi za osiguravanje zaštite bankarskog sistema (ili mreže javne sigurnosti).
2. Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka – kontrola onoga što banka ĉini sa stanovišta
djelatnosti koju ona obavlja.
Izdavanje dozvola stavlja banku u položaj da mora ispuniti niz kriterija. Struktura vlasništva,
sastav organa nadzora, kvalitet menadžmenta, postojanje strategije i vizije banke, kvalitet
interne i ekstene kontrole, organizaciona struktura, povezanost banke sa drugim licima, su
predmet ocjene i ispunjenja uslova. Uslov visine temeljnog kapitala je više važan kao
standard zaštite banke od rizika, dok uslovi koji se tiĉu kvaliteta i nadzora su suštinski za
uspješnost poslovanja.
3. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu – podrazumijevaju zaštitu od rizika. Kljuĉni
rizici su: kreditni rizik, tržišni rizik, rizik kamatnih stopa, valutni rizik i rizici koji dolaze iz
okruženja usljed izmjene zakonske regulative i promjena uslova privreĊivanja. U pricipu
rizici se ne mogu izbjeći, ali se posljedice mogu smanjiti kroz sistem upravljanja rizicima.
4. Metode stalne supervizije banaka – obuhvataju prikupljanje i analizu informacija.
Aktivnosti supervizora su kombinacija aktivnosti na licu mjesta i na osnovu izvještaja.
5. Zahtjevi za informisanjem – podrazumijavaju da banka vodi finansijske izvještaje koji
odražavaju njeno realno stanje i koji su u skladu sa meĊunarodnim raĉunovodstvenim
standardima primijenjenim na bankarske institucije.
6. Ovlaštenje supervizora – kreću se u rasponu od poduzimanja prekršajnih mjera do ukidanja
bankarske dozvole. Ovlaštenja supervizora su i da ograniĉi odreĊene aktivnosti banke ili da
8
odobri aktivnosti Uprave banke. Proces likvidacije banke je povezan sa aktivnošću
supervizora koji nastoji da zaštiti stabilnost bankarskog sistema
7. Međudržavno bankarstvo – važno je sa stanovišta globalizacije i internacinalizacije.
Supervizori banaka moraju provoditi globalnu konsolidovanu superviziju banaka nadzirući
sve bankarske organizacije, a posebno filijale, zajedniĉka ulaganja i supsidijarna lica.
4. 1. Supervizija kapitala i rezervi
Osnovni smisao obaveznog kapitala je da se smanji nesolventnost banaka. MeĊutim, obavezni
kapital banke znaĉi ograniĉenje kreditnog potencijala banaka. Stoga njegovo formiranje ispod ili
iznad adekvatnog nivoa stvara negativne efekta. Obavezni kapital banke ne smije biti niži od 8%
u odnosu na riziko ponderisanu aktivu banaka i sastoji se iz tri sloja:
1. sloj – primarni obavezni kapital – sastoji se iz dioniĉkog kapitala i zadržanog profita banke s
tim da mora da iznosi najmanje 4% u odnosu na riziko ponderisanu aktivu;
2. sloj – sekundarni obavezni kapital – sastoji se iz subordiniranih obveznica kao i dijelova
operativnih rezervi. Ove obveznice, emitovane od strane dotiĉne banke sa inicijalnim rokom
dospijeća od najmanje 5 godina, predstavljaju najviše 50% primarnog kapitala.
3. sloj služi iskljuĉivo za pokriće dijela tržišnog rizika, a drži se u obliku kratkoroĉnih
subordiniranih obveznica.
Adekvatnost kapitala je osnova svakog bankarskog sistema i predstavlja zaštitu ne samo
deponenata i kreditora banke, nego i fondova za osiguranje depozita, Centralne banke i cijelog
finansijskog i privrednog sistema. Visina adekvatnog kapitala može se povećati ovisno od:
– nivoa rizika dotiĉne banke
– kvaliteta bankarskog menadžmenta.
To se posebno odnosi na proraĉun potrebnih rezervi koje banka formira. Rezerve banke su
primarno operativna sredstva za apsorbovanje gubitaka. Operativne razerve banaka sadrže opšte
rezerve, specifiĉne rezerve i rezerve za rizik zemalja. Da bi formirale ove rezerve na potrebnom
nivou, banke izraĉunavaju visinu oĉekivanih gubitaka. U baselskim aranžmanima prihvaćen je
stav da banke mogu da pretrpe dvije vrste gubitaka u poslovanju:
– oĉekivane gubitke (expected losses-EL) – pokrivaju se operativnih rezervi koje se, dakle,
izdvajaju za konkretne namjene;
– neoĉekivne gubitke (unexpected losses-UL), gubitke iz generalnog poslovanja banke –
pokrivaju se iz kapitala.
4. 2. Supervizija kreditnog rizika Kreditni rizik predstavlja osnovni bankarski rizik i odnosi se na kreditne transakcije ili investicije
u obveznice koje neće biti isplaćene o roku njihovog dospijeća. Ovaj rizik je vezan za bilansne i
vanbilansne pozicije banke. U osnovi postoje dva koncepta gubitka banke po osnovu kreditnog
rizika. Prema prvom, gubitak nastaje samo u sluĉaju da dužnik ne izvrši plaćanje o roku
dospijeća, a drugi ukljuĉuje i gubitak po osnovu pogoršanja kvaliteta kredita. Kreditni rizik je
moguće minimizirati putem:
9
1. Primjene odgovarajućih metodologija za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika;
2. Polaganjem pokrića (kolaterala) ili davanjem garancije i primjenom zaštitnih klauzula;
3. Diverzifikacije kreditnih plasmana (limit odobravanja kredita, smanjena kreditna izloženost
po pojedinim privrednim sektorima i regionima).
Kreditni rejting/stepen kreditnog rizika mora da bude odreĊen za svakog dužnika i za svaku
poslovnu transakciju i to utiĉe na uslove pod kojima se zajam odobrava. Ovo važi naroĉito za
visinu kamatne stope, jer ona treba da kompenzuje stepen kreditnog rizika. Metodologija
baselskog komiteta kombinuje ĉetiri komponente rizika:
1. PD (probability of default) – vjerovatnoća neizvršenja dužniĉkih obaveza;
2. LGD (loss given default) – iznos gubitka banke ukoliko doĊe do neizvršenja dužniĉkih
obaveza. Odnosi se na tip bankarskog instrumenta/transakcije. Tako se kreditni rizik
smanjuje ukoliko dužnik položi kolateral ili dobije garanciju neke institucije.
3. EAD (exposure at defaul) –izloženost banke u momentu neizvršavanja dužniĉkih obaveza;
4. M (maturity) – roĉnost kreditne izloženosti, gdje duža roĉnost znaĉi veći kreditni rizik.
Generalno se smatra da je banka dužna izdvajati obavezni kapital u visini 8% u odnosu na riziko
ponderisanu aktivu. Prema novoj metodologiji, uvodi se diferencijacija kreditnih rizika u skladu
sa rejtingom svake kompanije posebno, pa slijedi:
Kreditna AAA A+ BBB+ Ispod Bez
procjena do AA– do A– do BB– BB– rejtinga
Ponder rizika 20% 50% 100% 150% 100%
Ako neka kompanija ima rejting A+ do A–, primjenjuje se ponder rizika od 50%, što znaĉi da
izdvaja obavezni kapital u visini 4% (a ne 8%). MeĊutim za kompanije koje spadaju u najvišu
kategoriju kreditnog rizika (rejting ispod BB–) predviĊen je ponder rizika od 150%, tj. formira
kapital u visini od 12% u odnosu na iznos neotplaćenih zajmova. Supervizorska vlast odreĊuje
ponder rizika za svaku klasu rizika na bazi kreditne evaluacije neke priznate rejting agencije.
Izraĉunavanje obaveznog kapitala vrši se tako što se ukupna vrijednost zajmova u svakoj klasi
rizika množi relevantnim ponderom rizika i na zbir riziko ponderisane aktive se primjenjuje
stopa obaveznog kapitala (min.8%). U drugom koraku se ponderi rizika smanjuju ukoliko su
potraživanja banke pokrivena kolateralima, garancijama ili kreditnim derivatima. U tim
sluĉajevima primjenjuje se CRM metoda (credit risk mitigation) za smanjivanje kreditnih rizika.
Uticaj na ukupni zajmovni portfolio ima faktor granulacije, koji pokazuje stepen koncentracije
kreditne izloženosti banke i može da poveća ili smanji ukupan portfolio rizika i time utiĉe na
korekciju potrebnog nivoa kapitala. Ako postoji visok stepen koncentracije velikih zajmova,
kreditni rizik portfolija je dodatno povećan, i obrnuto. Efekat granulacije pokazuje da banke teže
da smanje nivo kreditnog rizika, pa time i nivo obaveznog kapitala za obezbjeĊenje svoje
solventnosti, ukoliko ostvare što veću disperziju zajmova na što veći broj dužnika.
10
4. 3. Supervizija tržišnih rizika
Drugi veliki kompleks bankarskih rizika su tržišni rizici. Radi se o riziku potencijalnih gubitaka
koje banke mogu da pretrpe usljed nepovoljnog tržišnog kretanja kamatnih stopa, berzanskih
cijena dionica kompanija, deviznih kurseva i pozicija po derivatnim instrumentima. Pad tržišnih
vrijednosti dionica i obveznica, koje banke drže u svojim aktivama, negativno djeluje na njihovu
finansijsku stranu i predstavlja gubitak banaka. Potrebno je ukazati na dva tipa tržišnih rizika kod
vrijednosnica. Spacifičan tržišni rizik znaĉi vjerovatnoću da banka pretrpi gubitak zbog
nepovoljnog kretanja cijene neke vrijednosnice usljed faktora koji se odnose na emitenta te
vrijednosnice. Generalni tržišni rizik odnosi se na mogući gubitak koji je prouzrokovan opštim
nepovoljnim kretanjima na finansijskom tržištu.
Supervizorska kontrola tržišnih rizika temelji se na sljedećim postavkama:
(1.) definisanju minimalnih standarda za pokriće potencijalnih gubitaka banke (u vezi
otvorenih pozicija portfolija akcija, obveznica i deviza);
(2.) definisanju po približno istim ekvivalentima obaveza izdavanja kapitala za akcije,
obveznice i devize (bez mogućnosti favorizovanja bilo koje hartije od vrijednosti);
(3.) definisanju takvih dodatnih iznosa kapitala koji se mogu primjeniti na poslovne banke i
na berzanske firme (securities firms);
(4.) supervizorskoj kontroli koja ne iskljuĉuje znaĉaj interne kontrole poslovne banke;
(5.) standardima Bazelskog komiteta, minimalnim standardima koje je neophodno
primjeniti.
Tržišni rizik obuhvata i rizik promjene deviznih kurseva (njihov rast ili pad). S obzirom da se dio
aktive i pasive poslovne banke izražava u stranoj valuti, ovaj oblik tržišnog rizika ima uticaja na
finansijsku politiku poslovne banke. Stoga je neophodno voditi raĉuna o:
1.) ekspanziji poslovne banke u pojedinaĉnoj stranoj valuti,
2.) prelasku iz dugih u kratke pozicije i obrnuto u raznim valutama.
3.) definisanju odgovarajućeg iznosa kapitala banke radi eliminisanja deviznih rizika.
4. 3. Supervizija operacionih rizika
Operacioni rizik je definisan kao rizik gubitka koji nastaje usljed neadekvatnih ili neuspješnih
internih procesa, grešaka zaposlenih, greške sistema ili usljed spoljnih faktora. Ova definicija
ukljuĉuje pravni rizik, ali iskljuĉuje strateški ili reputacioni rizik. PredviĊene su tri metode
mjerenja obaveznog kapitala banaka koji se odnosi na operacioni rizik.
1. Basic Indicator Approach – Banke moraju da drže kapital koji pokriva operacioni rizik u
iznosu koji se dobije kada se odreĊeni fiksni procenat–alfa (15% po Baselu) primjeni na
godišnji bruto dohodak banke i to u prosjeku za prethodne tri godine.
2. Standardised Approach – Sve aktivnosti banke su podijeljene na 8 poslovnih linija. Zatim se
bruto dohodak banke za svaku liniju posebno množi faktorom beta (od 12% do 18%).
3. Advanced Measurement Approaches – Obavezni kapital se dobija na osnovu internog sistema
banke uz korištenje kvantitativnih i kvalitativnih kriterijuma.
11
4. 4. Supervizija likvidnosti
Rizik likvidnosti proizilazi iz nemogućnosti banke da udovolji potrebama potražioca po osnovu
deponovanih ili pozajmljenih sredstava. Supervizijom se propisuju minimalni standardi koje je
banka dužna osigurati i održavati u procesu upravljanja rizikom likvidnosti, odnosno obezbijediti
sposobnost banke da potpuno i bez odlaganja izvrši sve obaveze na dan dospijeća. Supervizija
ima za cilj da otkrije uzroke nelikvidnosti i nesolventnosti, te da potpomogne procese konverzije
aktive i povećanja pasive. Implikacije modela upravljanja aktivom javljaju se u naglašenoj ulozi
monitoringa formiranja visine likvidne aktive u odnosu na likvidne obaveze banke. Stoga se
likvidnost banke prepušta menadžmentu, dok se nadzor supervizije ogleda u procjeni raspona
roĉnosti i visine debalansa zajmova i obaveza banke. Upravljanje pasivom banke se ogleda u
konkretnom mehanizmu angažovanja kredita na finansijskom tržištu kroz oblike
meĊubankarskih kredita, aranžmana o rekupovini i izdavanje depozitnih certifikata.
ZAKLJUĈAK
Zakoni su ĉesto bili otežavajući faktor za poslovanje banaka, meĊutim u novije doba se javlja
trend deregulacije karakteristiĉan po tome što se kruti zakoni iz prošlog perioda omekšavaju ne
bi li se ipak bankama olakšalo poslovanje u uslovima današnje jake konkurencije. Tako se
donose i potpuno novi zakoni koji ukidaju stare zakone i sve je to rezultat jednog stalnog procesa
razvoja u kojem regulatorne agencije na jednoj i banke na drugoj strani prave okvir poslovanja
banaka unutar finansijskog sistema. Na kraju je ipak ta silna i kruta regulacija tu u cilju zaštite
javnog interesa i speĉavanja finansijskih katastrofa te socijalnih problema. Država je tu da se
bori za dobrobit svih graĊana i da sprijeĉi koncentraciju moći u rukama pojedinaca te
manipulacije koje su nerijetke i u regulisnom okruženju, a da ne govorimo o kakvim bi
manipulacijama bila rijeĉ da tu nema intervencije države.
Stalni trend razvoja novih naĉina poslovanja i novih bankarskih instrumenata do novih pitanja
povezanih s regulacijom bankarskog poslovanja pogotovu pitanja koja se tiĉu sigurnosti i
privatnosti. Posebni problemi pri reguliranju poslovanja banaka pojavljuju se kad su banke
ukljuĉene u meĊunarodno poslovanje te kad se njihovo poslovanje seli iz zamlje u zemlju.
Supervizorske institucije ne mogu i ne treba da garantuju da banka neće propasti, ali moraju
imati adekvatne aranžmane za rješavanje problematiĉnih situacija u bankama.
12
LITERATURA
1. Ćirović Milutin, Bankarstvo, Drugo inovirano izdanje, Beograd, 2006. godine.
2. Izudin Kešetović, Novac i bankarski sistem, Tuzla, 2002. godine.
3. Hadžić Fikret, Efendić Velid, Bankarstvo-pregled predavanja i vježbi I i IIdio,
Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006. godine
4. Zaklan Damir, Bankarstvo u trzišnom makro sistemu, Ekonomski fakultet, Univerzitet
Džemal Bijedić, Mostar, 2000. godine.
5. Frederic S. Mishkin i Stanley G. Eakins, Finansijska tržišta i institucije, Mate-Zagreb,
2001. godine.
6. Shettield Hallam University, The monetary and finantial system, Bankers Workbook
Series, 1996.
7. Internet
www.fba.ba
www.abrs.ba
www.bis.org (21.10.2007.g.)