KONTROLA I SUPERVIZIJA BANAKA

Seminarski rad

Sarajevo, Novembar 2010.

1

1. Zašto postoji regulacija?

Bez prudencione kontrole i supervizije banaka i drugih finansijskih institucija, deregulacija u

sferi bankarstva i finansija mogla bi da dovede do sistemskih bankarskih i finansijskih kriza.

Potrebno je obezbijediti zaštitu deponenata od gubitaka koji mogu da nastanu ukoliko banke

ulaze u pretjerano visoke rizike, naroĉito ako nemaju odgovarajuće pokriće za njih. Pored toga,

bitna je i sistemska pozicija banaka u platnom prometu, alokaciji kredita i tržišnoj korporacijskoj

kontroli kompanija na realnom sektoru ekonomije (corporate governance) – regulacija i

supervizija banaka je sredstvo da se smanji sistemski rizik u bankarstvu. Jer, bankrotstvo jedne

veće banke može da dovede do lanĉanog procesa i da uzdrma ĉitav bankarski i finansijski sistem.

Tradicionalni sistem zaštite bankarskog sistema temelji se na funkcijama banaka: platni promet,

štednja, provoĊenje monetarne politike (kreiranje novĉane mase), dok je intervencionalistiĉka

politika na planu regulacije i supervizije banaka usmjerena na:

kontrolu kamatne stope;

kontrolu kretanja kapitala;

ograniĉavanje okvira poslovanja finansijskih institucija (osiguranje depozita i davanje kredita

za likvidnost od strane Centralne banke).

Novi (savremeni) trend regulacije i supervizije naglašava:

a) proces deregulacije – potpuna redukcija administrativnih ograniĉenja koja su postojala u

bankarstvu i finansijama;

b) proces sekjuritizacije – povezivanje banaka sa finansijskim tržištem;

c) proces internacionalizacije – ukidanje ograniĉenja na meĊunarodnom planu.

Navedene promjene u bankarskom i finansijskom poslovanju nameću i dodatne zahtjeve za

kontrolu u novim uslovima i pravilima. Objektivno se javljaju veći i novi rizici, što bi bez

supervizije finansijskih institucija i uslovima tržišnog poslovanja dovelo do haotiĉnog kretanja.

Novi koncept regulacije banaka obuhvata trojnost kontrole i to od strane;

(1) Bankarskog menadžmenta i menadžerskog tima;

(2) Tržišta kapitala sa tržišnim mehanizmima;

(3) Supervizije specijalne državne institucije.

Bankarski menadžment ima glavnu ulogu u obezbjeĊivanju sigurnosti, efikasnosti i

profitabilnosti poslovanja banaka. Ali performanse bankarskog menadžmenta su pod kontrolom

tržišta kapitala kao i državnih supervizorskih institucija. Matrica ukupne kontrolne mreže u

savremenom bankarstvu može se prikazati slijedećom tabelom:

Tržišna kontrola Tržište kapitala

Menadžerski tim

Bankarski menadžment

Bord direktora banke

Prudenciona supervizija Supervizorske institucije

Državni zaštitni mehanizmi

2

Uloga tržišne discipline sastoji se prije svega u tome de se performanse svake banke procjenjuju

na finansijskom tržištu. To se ogleda u promjeni riziko premije u okviru kamatne stope koju

plaćaju banke na obveznice koje one emituju. Promjena tržišnog rejtinga banke ogleda se i u

promjeni tržišne cijene njenih dionica, jer te promjene odražavaju oĉekivanja tržišnih uĉesnika u

pogledu budućih stopa prinosa na kapital dotiĉnih banaka. Ukoliko cijene dionica neke banke

padaju, njen tržišni rejting se smanjuje i time otežava mogućnost plasmana novih serija

dioniĉkog kapitala u cilju podržavanja dalje kreditne ekspanzije banke. Prema tome, tržišna

disciplina ima svoju informacionu dimenziju u vidu kretanja cijena dionica i obveznica banke, ali

i dimenziju pritiska na menadžmentsku i vlasniĉku strukturu da dovoljno brzo vrši pozitivna

prilagoĊavanja, jer može da doĊe do preuzimanja banke ili njene likvidacije.

2. Nadzor bankarskog poslovanja

Nadzor se definira kao kompleks metoda, mjera i postupaka kojim se utvrĊuje da li se poslovni

subjekt i pojedinci ponašaju u skladu sa zakonskim propisima i internim aktima. Funkcija

nadzora nad poslovanjem usmjerena je praktiĉnim ciljevima: da se postigne efikasnije

upravljanje i zaštita integriteta imovine. Zajedniĉko ime za kontrolu i reviziju je nadzor. Oblike

nadzora nije moguće strogo razgraniĉiti, ali sa stanovišta organa koji ga obavljaju može biti:

1. Interni nadzor obavljaju organi banke, koji su sastavni dio organizacione šeme (interne

kontrole i interne revizije).

2. Eksterni nadzor obavljaju organi izvan banke, nisu dnevno prisutni, obiĉno se dogaĊa

nakon završetka poslovnog perioda. Ima za cilj da osigura poštivanje važećih zakonskih

propisa i društvenih normi.

2. 1. Bankarska kontrola

Kontrola u najopštijem smislu, predstavlja mehanizam ili proceduru koja osigurava da se neki

proces ili aktivnost odvija na prethodno definisani naĉin. Kontrola u bankarstvu je usmjerena na

sprijeĉavanje ili brzo otkrivanje devijantnih pojava izraženih prvenstveno kroz:

– Pronevjere (izvori rizika leže u socijalnoj ili psihološkoj sferi, akcidentnim razlozima, te

nepostojanju adekvatnog sistema brze detekcije nelegalnih postupaka);

– Operativnu neefikasnost (prekomjerni operativni troškovi ili neracionalne poslovne

procedure);

– Greške zaposlenih (nekompetentnost i nepažnja, ali i nejasne smjernice djelovanja).

Kontrola kao funkcija upravljanja se naslanja na osnovne smjernice iz domena kadrovske

politike. MeĊu njima su najvažnije:

a) brižljiva selekcija u zapošljavanju kandidata – provjere radnih i životnih referenci;

b) adekvatan sistem plaćanja zaposlenih ili takav koji im osigurava naknade korespondentne

njihovom zalaganju, odgovornosti, struĉnim kompetencijama i uslovima rada;

c) periodiĉni razgovori menadžera sa neposredno potĉinjenim radnicima;

3

d) pomaganje zaposlenim u njihovim kriznim finansijskim situacijama

Pored navedenih smjernica koje djeluju kao snažan faktor amortizacije potencijalnih pronevjera,

pojedine banke koriste osiguranje od gubitaka uzrokovanih pronevjerama – što obeštećuje banku

u cjelosti u sluĉaju nastupanja datog štetnog dogaĊaja, ali ne iskljuĉuje potrebu razvijanja

adekvatnog sistema kontrole koji bi morao minimizirati mogućnost njegovog nastupanja.

Kontrola može biti:

a) fizička (npr.brave, poĉevši od onih specijalnih na bankarskim sefovima do obiĉnih na

kutijama za platne naloge graĊana)

b) proceduralna (npr.obaveznost dva potpisa na ĉekovima kojima se nalaže raspolaganje

bankarskim sredstvima preko utvrĊenog iznosa)

c) računovodstvena (npr.provjera da li su zaduženja raĉuna jednaka njihovim kreditiranjima ili

odobrenjima); ili u širem smislu dokumentarna, izražena pismenim dokazom (npr.indigo-

kopija) svake transakcije.

Osnovni principi bankarske kontrole:

a) razliĉitost lica koje raspolaže sredstvima od lica koje registruje poslovne promjene

(nalogodavca i raĉunopolagaĉa);

b) uspostavljanje dvostruke odgovornosti nad raspolaganjem novcem i hartijama od vrijednosti

(npr. dvostruka brava na sefu ili dva potpisa na ĉeku), ili jasna izolacija i nametanje

odgovornosti pojedincu (npr.šalterskom službeniku za gotovinsko poslovanje );

c) rotacija zaposlenih na njihovim radnim mjestima ili nedopuštanje nijednom nezaposlenom

permanentno angažovanje na samo jednom radnom mjestu;

d) obavezivanje svakog zaposlenog (ukljuĉujući i glavnog menadžera) na godišnji odmor

neprekinutog trajanja od samo dvije sedmice (pomoglo je u otkrivanju velikih pronevjera);

e) specijalni sistemi raĉunovodstva koji pomažu vremenskoj distribuciji prihoda i troškova,

odnosno konkretizaciji financijskog rezultata u kraćim vremenskim periodima.

U bankarsku kontrolu se može ukljuĉiti i kontrola ostvarenja zadatka plana, u prvom redu

onog profitnog. Indikacije o njegovom (ne)ostvarenju ukazuju i na stepen realizacije strateškog

plana. TakoĊe, provoĊenje principa operativnog upravljanja se može sagledati i kroz finansijsko

izvještavanje razvijeno sa ciljem praćenja realizacije profitnog plana. Izvještaji o perfomansama

se uporeĊuju sa planskim veliĉinama, unutar kojih su profitne projekcije od osnovne važnosti.

2. 2. Bankarska revizija

U sistem nadzora bankarskog poslovanja ulazi i revizija koja ima identiĉan cilj kao i kontrola u

užem smislu - sigurnost i efikasnost operativnih postupaka zajedno sa taĉnošću i potpunošću

poslovnih izvještaja, ali se od nje razlikuje po nosiocima, predmetu i metodama. Operativni

nosioci kontrole i revizije moraju biti personalno i organizacijski razdvojeni, pri ĉemu revizori za

razliku od kontrolora ne odgovaraju samo manedžerima već i odboru direktora.

Interna revizija jest:

4

– aktivnost neovisnog, kontinuiranog i objektivnog konsultiranja u cilju povećanja vrijednosti

organizacije i poboljšanja njenog poslovanja

– ocjenjivanje ekonomiĉnosti i uspješnosti poslovanja…

U većim bankama se organizuje poseban odjel za internu reviziju sa osobljem koje je zaposleno

na puno radno vrijeme. U manjim bankama se te aktivnosti mogu eksternalizirati.

Eksternalizacija interne revizije jeste ugovor izmeĊu banke i vanjskog izvršitelja o pružanju

usluga interne revizije. Eksternalizacija, naroĉito ograniĉena i ciljana, donosi koristi bankama u

pogledu specijalistiĉkih struĉnih znanja koja inaĉe nisu dostupna unutar banke. S druge strane,

uvodi rizike tipa gubitka ili slabljenja kontrole nad aktivnostima interne revizije. Vanjski

izvršitelj mora biti sposobna, finansijski zdrava firma s odgovarajućim znanjem i struĉnošću.

Postoji nekoliko vrsta interne revizije:

– finansijska revizija - procjena pouzdanosti raĉunovodstvene evidencije i finansijskih

izvještaja, te upravljaĉkih i finansijskih informacijskih sistema;

– revizija koja se odnosi na poštivanje zakona, propisa, politika i postupaka;

– operativna revizija - analiza organizacijske strukture, ocjenjivanje ekonomiĉnosti i

uspješnosti poslovanja;

– revizija uprave - procjena kvaliteta pristupa uprave prema upravljanju rizikom, sistemu

unutarnjih kontrola, zaštiti imovine i dr. u okviru ciljeva banke.

Revizijski izvještaj sadrži svrhu i opseg revizije, te obuhvaća nalaze i preporuke odjela. Revizor

mora biti ukljuĉen ne samo u provjeru postojećih operativnih postupaka (njihove sigurnosti,

efikasnosti i respektovanosti), već i u razmatranju uvoĊenja novih. Njegove konstatacije o

greškama ili propustima moraju biti praćene analizom uzroka koji ne moraju ležati semo na

izvršiocima, već i na instrukcijama rukovodilaca.

2.2.1. Odnos nadležnog nadzornog tijela, odjela interne revizije i vanjskog revizora

Bankovni supervizori trebaju ocijeniti rad odjela interne revizije banke te se, ako su njime

zadovoljni, mogu pouzdati da će on utvrditi podruĉja potencijalnog rizika. Provode se i

periodiĉne konsultacije kako bi raspravili utvrĊena podruĉja rizika i poduzete mjere.

Konkretna uloga vanjskih revizora razlikuje se od zemlje do zemlje. Ipak se oĉekuje da stiĉu

spozanaju o sistemu unutrašnjih kontrola, utiĉu na njihovu kvalitetu preko svojih revizijskih

aktivnosti, izvještavaju Upravu, Odbor direktora i nadležno nadzorno tijelo o znaĉajnim

slabostima koje je utvrdio. Supervizoru će vjeravatno biti važno:

informacije koje upućuju na neispunjavanje uslova za dobivanje odobrenja za rad;

ozbiljan sukob izmeĊu tijela zaduženih za donošenje odluka;

informacije koje upućuju na kršenje zakona, propisa ili statuta i dr. akata;

namjera o ostavci ili opoziv revizora;

negativne promjene u rizicima vezanim za poslovanje banke.

U nekim zemljama je uloga vanjskih revizora proširena na obavljanje dodatnih zadaća:

– preispitivanje metoda sastavljanja bonitetnih izvještaja;

5

– procjena adekvatnosti organizacije i sistema unutrašnjih kontrola;

– procjena usklaĊenosti banke sa zakonima i propisima;

– vrednovanje sistema unutrašnjih kontrola banke (ukljuĉujući odjel interne revizije);

– izražavanje mišljenja o poštivanju odgovarajućih raĉunovodstvenih politika.

Stvaranje revizijskog odbora jeste rješenje kojim se mogu savladati praktiĉne poteškoće koje

mogu nastati iz zadaće odbora direktora da osigura postojanje i održavanje adekvatnog sistema

kontrola. Osim toga, takav odbor ojaĉava i sistem internih kontrola, kao i internu i eksternu

reviziju. Banke se stoga potiĉu da osnuju stalni revizijski odbor, posebno ako se bave složenim

aktivnostima. Revizjski odbor treba poticati komunikaciju izmeĊu ĉlanova odbora direktora, više

uprave, odjela interne revizije, vanjskog revizora i nadležnog nadzornog tijela.

3. Koncept Baselskog komiteta

U kontekstu procesa internacionalizacije, neophodna je meĊunarodna harmonizacija pravila u

poslovanju banaka i drugih finansijskih institucija. Organizacioni nosilac meĊunarodne

koordinacije prudencionih pravila za banke je Baselski komitet za bankarsku superviziju.

Saĉinjavaju ga visoki finansijski funkcioneri i kontrolori dvanaest zemalja, od kojih su osam iz

zemalja Evropske Unije i ĉetiri iz drugih zemalja (SAD, Kanade, Japana i Švajcarske). Propisi

donijeti od strane baselskog komiteta nisu automatski pravno obavezujući za bankarske

institucije – postaju tek kad ih u vidu zakona usvoje skupštine u zemljama i operativno sprovode

kod banaka na svojoj teritoriji preko nacionalnih supervizorskih institucija.

Smatra se da bankarstvo neke zemlje nema zadovoljavajući kredibilitet, ukoliko nisu usvojena

baselska pravila o solidnom poslovanju banaka i treba istaći da ih je prihvatilo preko 100

zemalja. Bazelski komitet tretira pitanja:

1. MeĊunarodne saradnje u superviziji

2. UnapreĊenja supervizorskog razumijevanja i kvalitetu supervizije širom svijeta

3. Razmjenu informacija na osnovu nacionalnih sporazuma o superviziji

4. UnapreĊenje efektivnosti tehnika za superviziju meĊunarodnog bankarskog poslovanja

5. Uspostavljanje minimalnih standarda supervizije

Prvi kljuĉni dokument o minimumu obaveznog kapitala donijet je jula 1988. i odnosio se na

regulisanje i superviziju kreditnih rizika (Basel I). Propisivao je jedinstveni i centralizovani

sistem odreĊivanja visine kreditnih rizika. Zatim je januara 1996. usvojen amandman koji se

odnosi na regulisanje tržišnih rizika banaka– orijentiše se na dvojni sistem: centralizovani i drugi

zasnovan na internim rejting sistemima samih banaka. Dinamiĉan razvoj finansijskog tržišta

ukazao je na potrebu izrade novog, sofisticiranijeg okvira za mjerenje rizika– Novi Bazelski

sporazum-Bazel II (2005.). Koncipiran je tako da se poveća osetljivost na rizik kod finansijskih

organizacija. On daje kompleksan pristup utvrĊivanju minimalno potrebnog kapitala u svjetlu

većeg broja metodologija za mjerenje rizika, mogućnosti izbora metodologije.

Aktuelni dokument baselskog komiteta o prudencionoj kontroli i superviziji banaka sadrži tri

stuba. Prvi stub odnosi se na regulisanje minimalnog obaveznog kapitala banaka kao pokrića za

kreditni, tržišni i operativni rizik banaka pri ĉemu se polazi od nominalnih iznosa aktive koji se

koriguju faktorima rizika, da bi se dobila riziko ponderisana aktiva. Generalni stav je da banke

moraju da sadrže najmanje 8% procenata kapitala u odnosu na riziko ponderisanu aktivu. Drugi

6

stub odnosi se na superviziju banaka od strane nadležnih supervizorskih institucija, koje prije

svega prate da li su banke formirale adekvatne nivoe obaveznog kapitala u skladu sa propisima

ili u skladu sa internim metodologijama, kao i kontrolu tih metodologija. Supervizori, takoĊe,

podstiĉu banke da razvijaju savremene tehnike upravljanja rizicima. Treći stub odnosi se na

tržišnu disciplinu koja je definisana kao obavezno davanje informacija o kljuĉnim

performansama banaka. Davanje odgovarajućih informacija doprinosi transparentnosti profila

rizika. PredviĊeni su i ciklusi davanja seta adekvatnih informacija – na polugodišnjoj bazi,

odnosno kvartalnoj (za meĊunarodno aktivne banke).

3. 1. Osnovna načela

Osnovna naĉela djelotvorne supervizije banaka su sistem minimalnih standarda dobrih

supervizorskih praksi i smatraju se univerzalno primjenjivim. Baselski odbor je sastavio osnovna

naĉela i metodologiju kao svoj doprinos jaĉanju globalnog finansijskog sistema.

I skupina: Ciljevi, neovisnost, ovlasti, transparentnost i suradnja;

1. naĉelo – Ciljevi, neovisnost, ovlasti, transparentnost i suradnja

II skupina: Izdavanje odobranja za rad i struktura;

2. naĉelo – Dopuštene aktivnosti

3. naĉelo – Kriterij za izdavanje odobrenja za rad

4. naĉelo – Prijenos znaĉajnog vlasniĉkog udjela

5. naĉelo – Velike akvizicije

III skupina: Bonitetna ragulativa i zahtjevi;

6. naĉelo – Adekvatnost kapitala

7. naĉelo – Postupak za upravljanje rizikom

8. naĉelo – Kreditni rizik

9. naĉelo – Problematiĉna imovina, rezervacije i rezerve

10. naĉelo – Ograniĉenja velike izloženosti

11. naĉelo – Izloženosti prema povezanim stranama

12. naĉelo – Rizik države i rizik transfera

13. naĉelo – Tržišni rizici

14. naĉelo – Rizik likvidnosti

15. naĉelo – Operativni rizik

16. naĉelo – Kamatni rizik u knjizi banke

17. naĉelo – Unutarnja kontrola i revizija

18. naĉelo – Zloupotreba finansijskih usluga

IV skupina: Metode stalne supervizije banaka;

19. naĉelo – Supervizorski pristup

20. naĉelo – Supervizorske tehnike

21. naĉelo – Izvješćivanje supervizora

V skupina: Raĉunovodstvo i objavljivanje;

22. naĉelo – Raĉunovodstvo i objavljivanje

VI skupina: Ovlasti supervizora da nalože korektivne mjere i mjere za poboljšanje stanja u banci;

23. naĉelo – Ovlasti supervizora da nalože korektivne mjere i mjere za poboljšanje stanja

7

VII skupina: Konsolidirana i prekograniĉna supervizija banaka;

24. naĉelo – Konsolidirana supervizija

25. naĉelo – Odnos izmeĊu supervizora matiĉne države i supervizora države domaćina.

4. Regulacija i supervizija banaka

Odredbama Baselskog komiteta nametnuti su principi za superviziju banaka kojima se regulišu:

1. Preduslovi za efikasnu superviziju banaka – postojanje zakonskih okvira koji regulišu

institucionalno utemeljenje agencije za superviziju banaka i odluka koje obezbjeĊuju

postupak supervizije i zaštitu supervizora;

Djelotvoran sistem supervizije treba se temeljiti na nizu eksternih elemenata ili preduvjeta. Iako

uglavnom izvan nadležnosti supervizora, utiĉu izravno na djelotvornost supervizije u praksi.

– Zdravu i održivu makroekonomsku politiku

– Dobro razvijena javna infrastruktura (sistem poslovnih zakona, definirana

raĉunovodstvena naĉela,sistem neovisnih revizija, uĉinkovito i neovisno sudstvo,

regulirana ostala finansijska tržišta, djelotvoran sistem plaćanja i kliringa);

– Jaka tržišna disciplina

– Mehanizmi za osiguravanje zaštite bankarskog sistema (ili mreže javne sigurnosti).

2. Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka – kontrola onoga što banka ĉini sa stanovišta

djelatnosti koju ona obavlja.

Izdavanje dozvola stavlja banku u položaj da mora ispuniti niz kriterija. Struktura vlasništva,

sastav organa nadzora, kvalitet menadžmenta, postojanje strategije i vizije banke, kvalitet

interne i ekstene kontrole, organizaciona struktura, povezanost banke sa drugim licima, su

predmet ocjene i ispunjenja uslova. Uslov visine temeljnog kapitala je više važan kao

standard zaštite banke od rizika, dok uslovi koji se tiĉu kvaliteta i nadzora su suštinski za

uspješnost poslovanja.

3. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu – podrazumijevaju zaštitu od rizika. Kljuĉni

rizici su: kreditni rizik, tržišni rizik, rizik kamatnih stopa, valutni rizik i rizici koji dolaze iz

okruženja usljed izmjene zakonske regulative i promjena uslova privreĊivanja. U pricipu

rizici se ne mogu izbjeći, ali se posljedice mogu smanjiti kroz sistem upravljanja rizicima.

4. Metode stalne supervizije banaka – obuhvataju prikupljanje i analizu informacija.

Aktivnosti supervizora su kombinacija aktivnosti na licu mjesta i na osnovu izvještaja.

5. Zahtjevi za informisanjem – podrazumijavaju da banka vodi finansijske izvještaje koji

odražavaju njeno realno stanje i koji su u skladu sa meĊunarodnim raĉunovodstvenim

standardima primijenjenim na bankarske institucije.

6. Ovlaštenje supervizora – kreću se u rasponu od poduzimanja prekršajnih mjera do ukidanja

bankarske dozvole. Ovlaštenja supervizora su i da ograniĉi odreĊene aktivnosti banke ili da

8

odobri aktivnosti Uprave banke. Proces likvidacije banke je povezan sa aktivnošću

supervizora koji nastoji da zaštiti stabilnost bankarskog sistema

7. Međudržavno bankarstvo – važno je sa stanovišta globalizacije i internacinalizacije.

Supervizori banaka moraju provoditi globalnu konsolidovanu superviziju banaka nadzirući

sve bankarske organizacije, a posebno filijale, zajedniĉka ulaganja i supsidijarna lica.

4. 1. Supervizija kapitala i rezervi

Osnovni smisao obaveznog kapitala je da se smanji nesolventnost banaka. MeĊutim, obavezni

kapital banke znaĉi ograniĉenje kreditnog potencijala banaka. Stoga njegovo formiranje ispod ili

iznad adekvatnog nivoa stvara negativne efekta. Obavezni kapital banke ne smije biti niži od 8%

u odnosu na riziko ponderisanu aktivu banaka i sastoji se iz tri sloja:

1. sloj – primarni obavezni kapital – sastoji se iz dioniĉkog kapitala i zadržanog profita banke s

tim da mora da iznosi najmanje 4% u odnosu na riziko ponderisanu aktivu;

2. sloj – sekundarni obavezni kapital – sastoji se iz subordiniranih obveznica kao i dijelova

operativnih rezervi. Ove obveznice, emitovane od strane dotiĉne banke sa inicijalnim rokom

dospijeća od najmanje 5 godina, predstavljaju najviše 50% primarnog kapitala.

3. sloj služi iskljuĉivo za pokriće dijela tržišnog rizika, a drži se u obliku kratkoroĉnih

subordiniranih obveznica.

Adekvatnost kapitala je osnova svakog bankarskog sistema i predstavlja zaštitu ne samo

deponenata i kreditora banke, nego i fondova za osiguranje depozita, Centralne banke i cijelog

finansijskog i privrednog sistema. Visina adekvatnog kapitala može se povećati ovisno od:

– nivoa rizika dotiĉne banke

– kvaliteta bankarskog menadžmenta.

To se posebno odnosi na proraĉun potrebnih rezervi koje banka formira. Rezerve banke su

primarno operativna sredstva za apsorbovanje gubitaka. Operativne razerve banaka sadrže opšte

rezerve, specifiĉne rezerve i rezerve za rizik zemalja. Da bi formirale ove rezerve na potrebnom

nivou, banke izraĉunavaju visinu oĉekivanih gubitaka. U baselskim aranžmanima prihvaćen je

stav da banke mogu da pretrpe dvije vrste gubitaka u poslovanju:

– oĉekivane gubitke (expected losses-EL) – pokrivaju se operativnih rezervi koje se, dakle,

izdvajaju za konkretne namjene;

– neoĉekivne gubitke (unexpected losses-UL), gubitke iz generalnog poslovanja banke –

pokrivaju se iz kapitala.

4. 2. Supervizija kreditnog rizika Kreditni rizik predstavlja osnovni bankarski rizik i odnosi se na kreditne transakcije ili investicije

u obveznice koje neće biti isplaćene o roku njihovog dospijeća. Ovaj rizik je vezan za bilansne i

vanbilansne pozicije banke. U osnovi postoje dva koncepta gubitka banke po osnovu kreditnog

rizika. Prema prvom, gubitak nastaje samo u sluĉaju da dužnik ne izvrši plaćanje o roku

dospijeća, a drugi ukljuĉuje i gubitak po osnovu pogoršanja kvaliteta kredita. Kreditni rizik je

moguće minimizirati putem:

9

1. Primjene odgovarajućih metodologija za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika;

2. Polaganjem pokrića (kolaterala) ili davanjem garancije i primjenom zaštitnih klauzula;

3. Diverzifikacije kreditnih plasmana (limit odobravanja kredita, smanjena kreditna izloženost

po pojedinim privrednim sektorima i regionima).

Kreditni rejting/stepen kreditnog rizika mora da bude odreĊen za svakog dužnika i za svaku

poslovnu transakciju i to utiĉe na uslove pod kojima se zajam odobrava. Ovo važi naroĉito za

visinu kamatne stope, jer ona treba da kompenzuje stepen kreditnog rizika. Metodologija

baselskog komiteta kombinuje ĉetiri komponente rizika:

1. PD (probability of default) – vjerovatnoća neizvršenja dužniĉkih obaveza;

2. LGD (loss given default) – iznos gubitka banke ukoliko doĊe do neizvršenja dužniĉkih

obaveza. Odnosi se na tip bankarskog instrumenta/transakcije. Tako se kreditni rizik

smanjuje ukoliko dužnik položi kolateral ili dobije garanciju neke institucije.

3. EAD (exposure at defaul) –izloženost banke u momentu neizvršavanja dužniĉkih obaveza;

4. M (maturity) – roĉnost kreditne izloženosti, gdje duža roĉnost znaĉi veći kreditni rizik.

Generalno se smatra da je banka dužna izdvajati obavezni kapital u visini 8% u odnosu na riziko

ponderisanu aktivu. Prema novoj metodologiji, uvodi se diferencijacija kreditnih rizika u skladu

sa rejtingom svake kompanije posebno, pa slijedi:

Kreditna AAA A+ BBB+ Ispod Bez

procjena do AA– do A– do BB– BB– rejtinga

Ponder rizika 20% 50% 100% 150% 100%

Ako neka kompanija ima rejting A+ do A–, primjenjuje se ponder rizika od 50%, što znaĉi da

izdvaja obavezni kapital u visini 4% (a ne 8%). MeĊutim za kompanije koje spadaju u najvišu

kategoriju kreditnog rizika (rejting ispod BB–) predviĊen je ponder rizika od 150%, tj. formira

kapital u visini od 12% u odnosu na iznos neotplaćenih zajmova. Supervizorska vlast odreĊuje

ponder rizika za svaku klasu rizika na bazi kreditne evaluacije neke priznate rejting agencije.

Izraĉunavanje obaveznog kapitala vrši se tako što se ukupna vrijednost zajmova u svakoj klasi

rizika množi relevantnim ponderom rizika i na zbir riziko ponderisane aktive se primjenjuje

stopa obaveznog kapitala (min.8%). U drugom koraku se ponderi rizika smanjuju ukoliko su

potraživanja banke pokrivena kolateralima, garancijama ili kreditnim derivatima. U tim

sluĉajevima primjenjuje se CRM metoda (credit risk mitigation) za smanjivanje kreditnih rizika.

Uticaj na ukupni zajmovni portfolio ima faktor granulacije, koji pokazuje stepen koncentracije

kreditne izloženosti banke i može da poveća ili smanji ukupan portfolio rizika i time utiĉe na

korekciju potrebnog nivoa kapitala. Ako postoji visok stepen koncentracije velikih zajmova,

kreditni rizik portfolija je dodatno povećan, i obrnuto. Efekat granulacije pokazuje da banke teže

da smanje nivo kreditnog rizika, pa time i nivo obaveznog kapitala za obezbjeĊenje svoje

solventnosti, ukoliko ostvare što veću disperziju zajmova na što veći broj dužnika.

10

4. 3. Supervizija tržišnih rizika

Drugi veliki kompleks bankarskih rizika su tržišni rizici. Radi se o riziku potencijalnih gubitaka

koje banke mogu da pretrpe usljed nepovoljnog tržišnog kretanja kamatnih stopa, berzanskih

cijena dionica kompanija, deviznih kurseva i pozicija po derivatnim instrumentima. Pad tržišnih

vrijednosti dionica i obveznica, koje banke drže u svojim aktivama, negativno djeluje na njihovu

finansijsku stranu i predstavlja gubitak banaka. Potrebno je ukazati na dva tipa tržišnih rizika kod

vrijednosnica. Spacifičan tržišni rizik znaĉi vjerovatnoću da banka pretrpi gubitak zbog

nepovoljnog kretanja cijene neke vrijednosnice usljed faktora koji se odnose na emitenta te

vrijednosnice. Generalni tržišni rizik odnosi se na mogući gubitak koji je prouzrokovan opštim

nepovoljnim kretanjima na finansijskom tržištu.

Supervizorska kontrola tržišnih rizika temelji se na sljedećim postavkama:

(1.) definisanju minimalnih standarda za pokriće potencijalnih gubitaka banke (u vezi

otvorenih pozicija portfolija akcija, obveznica i deviza);

(2.) definisanju po približno istim ekvivalentima obaveza izdavanja kapitala za akcije,

obveznice i devize (bez mogućnosti favorizovanja bilo koje hartije od vrijednosti);

(3.) definisanju takvih dodatnih iznosa kapitala koji se mogu primjeniti na poslovne banke i

na berzanske firme (securities firms);

(4.) supervizorskoj kontroli koja ne iskljuĉuje znaĉaj interne kontrole poslovne banke;

(5.) standardima Bazelskog komiteta, minimalnim standardima koje je neophodno

primjeniti.

Tržišni rizik obuhvata i rizik promjene deviznih kurseva (njihov rast ili pad). S obzirom da se dio

aktive i pasive poslovne banke izražava u stranoj valuti, ovaj oblik tržišnog rizika ima uticaja na

finansijsku politiku poslovne banke. Stoga je neophodno voditi raĉuna o:

1.) ekspanziji poslovne banke u pojedinaĉnoj stranoj valuti,

2.) prelasku iz dugih u kratke pozicije i obrnuto u raznim valutama.

3.) definisanju odgovarajućeg iznosa kapitala banke radi eliminisanja deviznih rizika.

4. 3. Supervizija operacionih rizika

Operacioni rizik je definisan kao rizik gubitka koji nastaje usljed neadekvatnih ili neuspješnih

internih procesa, grešaka zaposlenih, greške sistema ili usljed spoljnih faktora. Ova definicija

ukljuĉuje pravni rizik, ali iskljuĉuje strateški ili reputacioni rizik. PredviĊene su tri metode

mjerenja obaveznog kapitala banaka koji se odnosi na operacioni rizik.

1. Basic Indicator Approach – Banke moraju da drže kapital koji pokriva operacioni rizik u

iznosu koji se dobije kada se odreĊeni fiksni procenat–alfa (15% po Baselu) primjeni na

godišnji bruto dohodak banke i to u prosjeku za prethodne tri godine.

2. Standardised Approach – Sve aktivnosti banke su podijeljene na 8 poslovnih linija. Zatim se

bruto dohodak banke za svaku liniju posebno množi faktorom beta (od 12% do 18%).

3. Advanced Measurement Approaches – Obavezni kapital se dobija na osnovu internog sistema

banke uz korištenje kvantitativnih i kvalitativnih kriterijuma.

11

4. 4. Supervizija likvidnosti

Rizik likvidnosti proizilazi iz nemogućnosti banke da udovolji potrebama potražioca po osnovu

deponovanih ili pozajmljenih sredstava. Supervizijom se propisuju minimalni standardi koje je

banka dužna osigurati i održavati u procesu upravljanja rizikom likvidnosti, odnosno obezbijediti

sposobnost banke da potpuno i bez odlaganja izvrši sve obaveze na dan dospijeća. Supervizija

ima za cilj da otkrije uzroke nelikvidnosti i nesolventnosti, te da potpomogne procese konverzije

aktive i povećanja pasive. Implikacije modela upravljanja aktivom javljaju se u naglašenoj ulozi

monitoringa formiranja visine likvidne aktive u odnosu na likvidne obaveze banke. Stoga se

likvidnost banke prepušta menadžmentu, dok se nadzor supervizije ogleda u procjeni raspona

roĉnosti i visine debalansa zajmova i obaveza banke. Upravljanje pasivom banke se ogleda u

konkretnom mehanizmu angažovanja kredita na finansijskom tržištu kroz oblike

meĊubankarskih kredita, aranžmana o rekupovini i izdavanje depozitnih certifikata.

ZAKLJUĈAK

Zakoni su ĉesto bili otežavajući faktor za poslovanje banaka, meĊutim u novije doba se javlja

trend deregulacije karakteristiĉan po tome što se kruti zakoni iz prošlog perioda omekšavaju ne

bi li se ipak bankama olakšalo poslovanje u uslovima današnje jake konkurencije. Tako se

donose i potpuno novi zakoni koji ukidaju stare zakone i sve je to rezultat jednog stalnog procesa

razvoja u kojem regulatorne agencije na jednoj i banke na drugoj strani prave okvir poslovanja

banaka unutar finansijskog sistema. Na kraju je ipak ta silna i kruta regulacija tu u cilju zaštite

javnog interesa i speĉavanja finansijskih katastrofa te socijalnih problema. Država je tu da se

bori za dobrobit svih graĊana i da sprijeĉi koncentraciju moći u rukama pojedinaca te

manipulacije koje su nerijetke i u regulisnom okruženju, a da ne govorimo o kakvim bi

manipulacijama bila rijeĉ da tu nema intervencije države.

Stalni trend razvoja novih naĉina poslovanja i novih bankarskih instrumenata do novih pitanja

povezanih s regulacijom bankarskog poslovanja pogotovu pitanja koja se tiĉu sigurnosti i

privatnosti. Posebni problemi pri reguliranju poslovanja banaka pojavljuju se kad su banke

ukljuĉene u meĊunarodno poslovanje te kad se njihovo poslovanje seli iz zamlje u zemlju.

Supervizorske institucije ne mogu i ne treba da garantuju da banka neće propasti, ali moraju

imati adekvatne aranžmane za rješavanje problematiĉnih situacija u bankama.

12

LITERATURA

1. Ćirović Milutin, Bankarstvo, Drugo inovirano izdanje, Beograd, 2006. godine.

2. Izudin Kešetović, Novac i bankarski sistem, Tuzla, 2002. godine.

3. Hadžić Fikret, Efendić Velid, Bankarstvo-pregled predavanja i vježbi I i IIdio,

Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006. godine

4. Zaklan Damir, Bankarstvo u trzišnom makro sistemu, Ekonomski fakultet, Univerzitet

Džemal Bijedić, Mostar, 2000. godine.

5. Frederic S. Mishkin i Stanley G. Eakins, Finansijska tržišta i institucije, Mate-Zagreb,

2001. godine.

6. Shettield Hallam University, The monetary and finantial system, Bankers Workbook

Series, 1996.

7. Internet

www.fba.ba

www.abrs.ba

www.bis.org (21.10.2007.g.)