Kreativno oboljenje - kreativno liječenje: Promišljanja psihoterapeuta o svijetu osoba oboljelih od malignih bolesti

Psihoonkologija je disciplina koja se bavi psihičkim reakcijama osoba kod kojih se javljaju maligne bolesti te povezuje psihologiju i onkologiju. Razvoj ove discipline počinje 50-tih godina 20. stoljeća, kada se dijagnoza prestaje skrivati od pacijenata i kada dolazi do razumijevanja o važnosti cjelovitog pristupa liječenju malignih bolesti kojim se vodi računa o tjelesnim, ali i o ostalim ljudskim potrebama koje su zahvaćene bolešću (npr. psihičkim ili duhovnim). Područje djelovanja psihoonkologije su emocije, emocionalne reakcije, disfunkcionalnost misli i ponašanja bolesnika, članova medicinskog tima i pacijentove obitelji. Upravo se kod onkoloških bolesnika psihička i somatska dimenzija pokazuje najpovezanijom. Kvaliteta života povezana s zdravstvenim stanjem (HRQOL, od engl. Health Related Quality of Life) od velike je važnosti za poboljšanje kliničkih ishoda onkoloških bolesnika. Predmet rada psihoonkologije ima nekoliko segmenata. Na jednoj strani nalazi se briga o pacijentima koji boluju od karcinoma, koji su u početnim ili u terminalnim fazama bolesti. Briga o pacijentima zahtijeva poznavanje današnjih dostignuća medicine u liječenju malignih bolesti, poznavanje psihologije pacijenata, ali i mogućnosti palijativne skrbi kojoj se s odmakom i napredovanjem bolesti pacijenti približavaju. Za pacijenta i njegovu obitelj najteže je pronaći snage kada liječenje zamijeni palijativna skrb.Drugi segment je povezanost psiholoških karakteristika i bolesti i shvaćanje psihološke uvjetovanosti, odnosno povezanosti psihe i karcinoma te provođenje istraživanja koja su u službi pronalaženja svih dostupnih odgovora na pitanja što u nastajanju bolesti i njenom liječenju štiti pacijenta, a što djeluje štetno.Oboljeli od malignih bolesti iskazuju visok stupanj psihičkih smetnji (uplašenost, tjeskoba, depresivnost, panične smetnje, fobije) u trenutku dijagnoze kao i tijekom liječenja pa je u ovih bolesnika opažena relativno visoka incidencija psihičkih poremećaja. Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske - SPUH tijekom 2014. godine organizirao je edukaciju pod nazivom “Kako psihoterapija može pomoći prevenciji i liječenju karci-noma? – dodatna edukacija psihoterapeuta za rad s osobama oboljelima od karcinoma”.Edukacija je bila namijenjena stručnjacima koji su već završili edukaciju iz nekog od psihoterapi-jskih pravaca u RH (udruge članice SPUH-a), a cilj je bio da se neophodne usluge psihoterapijskih tretmana učine dostupnima što većem broju osoba koje su oboljele i/ili su izliječene od karcinoma, kao i njihovim obiteljima te široj okolini. Nakon završene edukacije, stručnjaci-psihoterapeuti osposobljeni su za pružanje individualnih i/ili grupnih psihoterapijskih tretmana prilagođenih onkološkoj problematici, odnosno pružanju informacija o tome kako spriječiti pojavu bolesti za osobe u riziku, pružanju podrške u prihvaćanju i suzbijanju karcinoma za oboljele te olakšavanju povratka u svakodnevni život za osobe izliječene od karcinoma.

Svi tekstovi u ovoj brošuri nastali su kao rezultat dijeljenja različitih iskustava i snažnih emoci-ja psihoterapeuta koji su sudjelovali na edukaciji. Donosimo vam dio njihovih promišljanja o svijetu bola, neizvjesnosti, ali i neizmjerne ljubavi u kojem se nalaze oboljele osobe, članovi njihovih obitelji i bliske osobe. Jesu li maligna oboljenja uistinu najčešće uzrokovana psihološkim faktorima, ostaje glavna dilema svih učesnika edukacije, kao i voditelja. Naime, navedeno još uvijek nije moguće znanstveno dokazati, ali je tijekom edukacije i supervizija bilo prikazano mnoštvo različitih primjera psiholoških razloga za ‘bijeg u malignu bolest’, što sve stručnjake definitivno dovodi u nedoumicu. Čak i ako se ne uspiju u potpunosti izliječiti, sama nada oboljele osobe može držati na životu i omogućiti da u međuvremenu ostvare mnogo svojih ciljeva i žive život punim plućima. Psihoterapija je jedan od načina na koji oboljele osobe mogu odlučiti pronaći snagu za ljubav, toplinu i mir.

Voditelji edukacije bili su:

Dr.sc. Irena Bezic je psihologinja (doktorat na LMU, Njemačka iz područja kliničke psihologi-je/psihoonkologije na temu “Psihološki zaštitni faktori kod oboljelih od akutnih leukemija i malignih limfoma”), gestalt psihoterapeutkinja (certifikat IGW 1993. g., European Certificate for Psychotherapy- ECP 2002. g., certifikat EAGT) i supervizorica (HDSOR, EAGT) . Od 1996. g. vodi Gestalt edukaciju u suradnji sa IGW institutom iz Njemačke. Predstavnica je Hrvat-ske u EAP-u te ima dugogodišnje iskustvo individualne i grupne terapije te terapije parova. Lehrterapeut I supervizorica je za edukante psihoterapije kao I za niz nevladinih organizacija. Specijalnost: rad sa onkološkim pacijentima i bračnim parovima. Od 1990. g. suradnica i su-pervizor u programu “‘Vrijeme oporavka-pogled u budućnost’ - žena/volonterki operiranih od karcinoma dojke, te supervizorica psihoonkološkog terapeutskog tima udruge “Sve za nju” od početka rada udruge.

Prim. dr.med. Jadran Morović, psihijatar je i psihoterapeut. Medicinski fakultet završio 1978. g., a od 1980.-1994. g. godine radi u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, u početku na poslovi-ma odjelnog liječnika-specijaliste, a zadnjih sedam godina kao šef odjela. 80-tih godina radi kao suradnik pri Središnjem institutu za tumore u Zagrebu s osobama operiranim zbog kar-cinomske bolesti. Edukaciju iz Gestalt psihoterapije pohađao I završio u sklopu IGW instituta iz Njemačke (certifikat IGW, European Certificate for Psychotherapy- ECP, certifikat EAGT), a od 1994. g. do danas radi u Psihijatrijskoj ordinaciji Doma zdravlja Zagreb – Centar, u sklopu vanbolničkog zbrinjavanja psihijatrijskih pacijenata. Od 2010. godine voditelj je psihijatrijske službe DZZ-Centar. Europski certifikat za psihoterapiju primio je 16.09.2002. g. u Beču. Bio je predsjednik Društva geštalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske, a trenutno je predsjed-nik SPUH-a. Stalni je sudski vještak za psihijatriju, a desetak godina bio je suradnik i supervizor programa ‘Vrijeme oporavka-pogled u budućnost’ - žena operiranih od karcinoma dojke i rada volonterki toga programa.

Maja Uštulica, prof.

Izrada ove brošure omogućena je financijskom potporom Gradskog ureda za zdravstvo Grada Zagreba.

Kako psihoterapija može pomoći prevenciji i liječenju karcinomadodatna edukacija psihoterapeuta za rad s osobama oboljelima od karcinoma

Projekt „Kako psihoterapija može pomoći prevenciji i liječenju karcinoma? – dodatna edukacija psihoterapeuta za rad s osobama oboljelima od karcinoma“ sufi-nanciran je od strane Grada Zagreba, Gradskog ureda za zdravstvo.

Popis osoba koje su sudjelovale u edukaciji Kako psihoterapija može pomoći prevenciji i liječenju karcinoma? – dodatna edukacija psihoterapeuta za rad s osobama obolje-lima od karcinoma:

Jelena Babić, prof. rehabilitator i psihoterapeutkinja Aleksandra Kršul, defektologinja - soc. pedagoginjaNataša Barolin Belić, psihoterapeutkinjaLijljana Marinac, defektologinja - soc. pedagoginjaMaja Buljubasić, prof. psihologijeSuzana Matošević, dipl. teologinja Renata Đonđ Perković, mag. psihologije i psihoterapeutkinjaElizabeta Matuzović, dipl. teologinja Marija Delaš, prvostupnica fizioterapije Inka Miskulin, prof. psihologije i psihoterapeutkinja Marta Dumančić, studentica psihologijeMarina Nekić, prof. psihologije i psihoterapeutkinja Lina Đulvat, dipl. soc. radnica i psihoterapeutkinjaIskra Pejić, prof. psihologije Ivan Gorski, student psihologije Vanja Popović, prof. psihologije Ivana Grabar, prof. pedagogije i psihoterapeutkinja Melita Reiner, mr. spec. kliničke psihologije i psihoterapeutkinja Lahorka Jurčić, prof. psihologije i psihoterapeutkinja Božena Razlog, dipl. soc. radnica I psihoterapeutkinjaGordana Katalenić, mag. psihologijeSanela Stubelj, prof. psihologijeDušanka Kosanović, prof. psihologije i psihoterapeutkinja Ivana Tomić Pavlović, prof. psihologijeTihana Kosi, prof. psihologijeVedrana Vitez, prof. rehabilitatorRužica Kralj, psihoterapeutkinja

Razmišljanja psihoterapeutaŠTO JE ZDRAVLJE?

• Zdravlje je stanje duha...• Zdravlje je mogućnost aktivnog sudjelovanja u aktivnostima svakodnevnog života i uživanja u istima• Zdravlje vidim kao ravnotežu i harmoniju svih čovjekovih dimenzija (fizičke, psihičke i duhovne)• Zdravlje je pristup životu, otvorenost prema svim životnim fenomenima...• Potpuno blagostanje i funkcioniranje na fizičkoj i psihičkoj razini...• Prihvaćanje svih izazova koje život donosi...• Zdravlje je biti dobro sa samim sobom i svojim odlukama

ŠTO JE BOLEST?

• Bolest je neravnoteža, signal i poruka tijela i psihe da je nešto preteško u tom trenut-ku, vrijeme da osoba zastane i posloži prioritete i životne ciljeve.• Bolest se događa kada „ispadnemo“ iz ravnoteže• Bolest je stanje organizma, odgovor• Bolest je odustajanje, bijeg, nalaženje načina da se osoba ne suoči s nekom istinom ili mogućnost da sagledavanjem bolesti nauči nešto o sebi i životu...• Bolest je prepreka i poremećaj normalnog funkcioniranja organizma• Odustajanje od učenja... odustajanje kojem je dodan stav „Nije pošteno!“...

MALIGNA OBOLJENJA - FIZIČKI ASPEKTI BOLESTI(autorica: Ružica Kralj, psihoterapeut)

Što je karcinom i kakva je to bolest?

Karcinom je naziv za novotvorevine koje nastaju kao rasap malignih stanica po tijelu osobe koja boluje od te zloćudne bolesti. Rasprostranjene su po čitavom tijelu tako da se karcinom može javiti u mnogim organima.Rak ili novotvorina, neoplazma (grč.neos – nov, plasia – rast) je naziv za mnoge bolesti kod kojih se stanice dijele bez kontrole te su u stanju napasti zdravo tkivo. Stanice se dijele i repliciraju trilijunima puta na dan kod svakog čovjeka (jedan trilijun je milijun milijuna nečega) što je impresivan broj i koji sam po sebi ima vjerojatnost da će se neke stanice replicirati s greškom. U svaku stanicu priroda je ugradila kontrolni mehanizam koji stimulira rast stanice i mehanizam koji prati da ne dođe do nekontroliranog rasta. Nove stanice tijelu su potrebne radi očuvanja zdravlja, dok stare i oštećene odumiru i zamjenjuju se novima. Problem nastaje kada taj mehanizam iz nekog razloga zakaže i krene krivim putem. Dolazi do oštećenja genetskog materijala stanice (DNA) što rezul-tira mutacijama koje utječu na rast i diobu stanica. Posljedica toga je da stare stanice ne odumiru kada i kako bi trebale, a nove se stvaraju iako tijelo nema potrebu za njima. Beskonačno dijeljenje stanica stvara ogroman broj malignih stanica u obliku tumora.

Što su metastaze?

Tumor izrasta iz zdravog tkiva da bi u nekom trenutku „metastazirao“, to jest rasijao se po organizmu nastavljajući svoje dijeljenje i formirajući nove tumorske kolinije u udaljenom području. Metastaza je naziv za zloćudni tumor. Bolesnici u ovom stadiju bolesti imaju značajno ograničene mogućnosti liječenja, a time i lošiju prognozu.Tumori mogu biti zloćudni (maligni) i dobroćudni (benigni). Svojstvo zloćudnog tu-mora je da prodire i razara okolno tkivo, odnosno širi se na mnoge dijelove tijela putem krvožilnog i limfnog sustava, od mjesta gdje je bolest krenula. Tumori svojim rastom pritišću okolne dijelove tijela, a također razvijaju i vlastitu opskrbu krvi i na taj način zdravom tijelu oduzima potrebne hranjive tvari. Svojim umnožavanjem istiskuju nor-malne stanice i time ometaju tjelesne funkcije. Karakteristika zloćudnih tumora je da u svom razvoju ne poznaju ograničenja i ne zaustavljaju se ni pred kostima. Njihove stanice dospijevaju putem krvi u sve dijelove organizma i tamo neometano rastu i šire svoju zlokobnu ćud. Benigni tumori se lako odstrane operativnim zahvatom i nakon

toga je sve u redu. Većina ovih bolesti nazvana je prema organu u kojoj su nastali. Prim-jerice rak koji nastane u debelom crijevu zove se rak debelog crijeva, rak koji nastane na plućima zove se rak pluća. Ono što mene posebno zanima i što je u fokusu mog istraživanja je traženje odgovora na pitanje zašto zdrava stanica u tijelu u jednom tre-nutku života poprima oblik i svojstvo raka sa svim njenim zloćudnim osobinama?

«Čovjek se treba više brinuti za dušu nego za tijelo». Demokrit 46o – 370 g. p.n.e.

Problem karcinoma i drugih degenerativnih bolesti moramo početi istraživati zajedno s njihovim uzrocima. Zbog čega nastaje rak? Umjesto da nastavljamo sa dosadašnjim načinom rješavanja problema uklanjanjem njegovih simptoma, uzroke karcinoma i svih drugih degenerativnih bolesti treba potražiti i prije same pojave bolesti. Odgovornost za takvo stanje ne bi trebalo prepustiti samo medicinskim i znanstvenim krugovima, već bi se trebao uključivati čovjek kao pojedinac na svim razinama društva.Današnji stil života uz opadanje tradicionalnih ljudskih vrijednosti donosi vlastito vred-novanje samo na osnovi materijalnog postignuća uz istovremeno podcjenjivanje razvoja ljudske svijesti, intuicije i duha. Takav stav nije u skladu sa prirodom od koje i u kojoj živimo. Naša ograničena čula lako nas mogu obmanuti pa vjerujemo da su stvari nepromjenjive unatoč činjenici da se stanice našeg tijela neprestano mijenjaju, a cijelo se tijelo obnavlja svakih sedam godina. Naša svijest također se mijenja i razvija tijekom čitavog našeg života.Današnji suvremeni čovjek zauzima krut i rigidan stav, iako u stvarnosti ništa nije statično i stalno. Posljedica naše krutosti je frustracija i razočaranje. Naša tjelesna osjetila moraju uvijek biti zadovoljena, a kada to nije slučaj, osjećamo se izdanima od roditelja, poslo-davca, države, prirode i na kraju i od Boga. Takvim stavom živimo protivno prirodi, oslabljujemo se, uništavamo i zaustavljamo vlastitu evoluciju radi koje smo došli na ovaj Planet.Rak je začet puno prije nego što se maligna izraslina manifestira. Mogli bismo reći da je rak samo završna faza dugog procesa naše duševne i emocionalne patnje. Svaka svađa, uvreda, poniženje...ostavlja trag, svaka patnja potisnuta duboko u nesvjesno kroz duži niz godina jednog dana podnosi račun.Svaka patnja ima smisao, ona pokreće ljude na promjenu. Povreda pohranjena u naše tijelo čeka da bude osviještena i izliječena. I kad izgleda da je sve u redu, kao iz vedra neba, mi se iznenada teško razbolimo.

MALIGNA OBOLJENJA – PSIHOLOŠKI ASPEKTI BOLESTI(autori: Marta Dumančić i Ivan Gorski)

Moguće reakcije oboljele osobe na dijagnozu

Prvi doticaj s dijagnozom maligne bolesti dovodi do intenzivnijih emocionalnih reakcija nego na bilo koju drugu bolest. Većina pacijenata priznaje kako su u njihovom slučaju prošli mjeseci (pa čak i godine) od pojave prvih simptoma maligne bolesti do odlas-ka liječniku zbog istih. Najšire prihvaćeno objašnjenje jest to da su u tom vremenu gradili obrambene i adaptacijske mehanizme. Nakon dobivanja dijagnoze raka, život se mijenja na svim razinama – dolazi do promjena u obiteljskoj dinamici, seksualnim odnosima, poslu, socioekonomskom aspektu i ostalim domenama. Kakve će promjene nastupiti ovisi o ličnosti oboljele osobe i njezinim prošlim iskustvima.Sama bolest, ali i tretmani liječenja, često dovode do osjećaja izolacije, usamljenosti i neshvaćenosti. Većina pacijenata će na neki način osjetiti fundamentalne strahove vezane uz rak: srah od preplavljivanja, napuštanja, samoće, unakaženosti, boli, nemoći, gubitka kontrole, ovisnosti, odbacivanja, separacije, smrti i mnoge druge, kao i izne-nadno suočavanje s vlastitom ranjivošću. Navedeni strahovi i reakcije mogu dovesti do napadaja panike ili razvijanja drugih bolesti.Također, u odnosu s onkološkim pacijen-tima vrlo je bitna komunikacija te različiti načini priopćavanja dijagnoze mogu dovesti do raznih emocionalnih reakcija. Tako odsutnost empatije može trenutak saznavanja dijagnoze učiniti veoma traumatičnim za pacijenta.Osoba suočena sa smrću prolazi kroz različite faze i stanja, kao što su faza negiranja, faza ljutnje, faza cjenkanja, faza depresije te na kraju faza prihvaćanja. Uobičajeni obrambeni mehanizmi onkoloških pacijenata su regresija, negiranje, projekcija i suzbijanje. Psihološke posljedice dijagnoze raka i tretmana bolesti mogu biti veoma značajne. Rak može dovesti do velikih promjena u slici tijela i načinu na koji pacijenti percipiraju vlastito tijelo i izgled. Psihološki problemi koji se pojavljuju su emocionalna labilnost, promjene u percepciji budućnosti, osjećaj usamljenosti, napuštanja, marginalizacije i stigmatizacije te interpersonalni problemi. Svi navedeni problemi se mogu pojaviti ti-jekom različitih faza bolesti i tretmana.

Važnost socijalne podrške oboljeloj osobi

Rak je bolest koja utječe na sve aspekte života oboljele osobe te ujedno predstavlja bolest cijele obitelji. Tako su medicinske i psihosocijalne potrebe i problemi nerazd-vojivi i isprepleteni tijekom svih faza bolesti te je u liječenju potrebno uzeti u obzir i jedne i druge. Socijalna podrška je vrlo bitna te se pokazalo da je direktno povezana

s pozitivnom psihološkom prilagodbom na bolest i tretmane liječenja te opću do-brobit onkoloških pacijenata. Primjerena podrška igra ulogu u smanjivanju distresa, anksioznosti i depresije te poboljšanju kvalitete života i obogaćivanju znanja oboljele osobe. Također, emocionalna podrška prediktivna je za povrat bolesti, odnosno dovodi do smanjenja vjerojatnosti recidiva. Bitno je da pacijenti primaju podršku od svojih bližnjih, odnosno članova obitelji i prijatelja, da znaju da su oni uz njih te da se na taj način lakše nose s cijelim procesom liječenja, ali i sa svojim strahovima vezanim uz bolest i socijalnu izolaciju. Potrebno je da oboljela osoba ima krug ljudi s kojima može razgovarati o svojim strahovima, promjenama koje joj se događaju i ostalim temama koje jesu ili nisu vezane uz bolest. Veliku ulogu igra i medicinsko osoblje, koje svojim stavom, empatijom, razumijevanjem i ponašanjem također može doprinijeti pozitivnom stavu pacijenta i aktivnijem suočavanju s bolešću. Iako je tijekom bolesti i liječenja fokus pacijenta uglavnom na tim procesima, nije dobro zanemariti ostale aspekte života te preuzeti isključivo ulogu oboljele osobe. Oboljela osoba nije svoja bolest te i dalje ima potrebe koje je imala prije dobivanja dijagnoze, dok neke od njih tada postaju još izraženije.

Stigmatizacija i predrasude vezane uz osobe oboljele od karcinoma

Većina ljudi veoma negativno reagira na riječ rak te se ona veže uz asocijacije kao što su smrt, bol, kraj, tama, užas i sl. Također, ova bolest, a i sama riječ kojom se označava, i dalje predstavlja svojevrstan tabu u društvu – automatski se povezaju se smrću, o njoj se ne govori te se mnogi osjećaju neugodno u blizini oboljele osobe jer ne znaju kako bi se trebali ponašati i što bi trebali reći. Pojam smrti veže se uz jedan aspekt stigma-tizacije, naime mnogi vjeruju da je za onkološke bolesnike skora smrt neizbježna te se ponašaju prema njima u skladu s tim uvjerenjem. Drugi često sažalijevaju oboljele osobe, umjesto da im pruže potrebnu podršku i empatiju. Također, nije rijetko da ih se, i tijekom remisije, smatra nesposobnima za obavljanje nekih poslova i sudjelovanje u određenim aktivnostima, krhkima, ranjivima i slabijima od ostalih.Mnogi ljudi smatraju da su si oboljele osobe na neki način same krive za bolest, odnos-no da su u prošlosti griješile i zaslužile to što im se dogodilo. Tako velik broj ljudi smatra da se bolest može pripisati nezdravim stilovima života, primjerice pušenju, koje osoba sama odabire. Mnogi su uvjereni da su maligne bolesti zarazne te zbog straha i vlastite zaštite počinju izbjegavati oboljelu osobu.Stigmatizacija sa sobom nosi mnoge socijalne i psihološke posljedice po onkološke pacijente. Strah i izolacija koji dolaze uz stigmu mogu dovesti do smanjivanja kontakta oboljele osobe s drugim ljudima koji bi joj potencijalno mogli pružiti potrebnu podršku i pomoć. Također, oboljele osobe se mogu početi samo stigmatizirati te doći u fazu sa-mookrivljavanja, izgubiti vjeru i nadu u oporavak te postati pasivne u borbi s bolešću.

EMOCIJE, OTPORI, STAVOVI, KARCINOM (autorica: Ružica Kralj, psihoterapeut)

RAZOČARANJA se događaju kada se rasplinu naša očekivanja.Prirodno je očekivati da će nam negdje biti dobro, da ćemo se u nekoj situaciji i u nekom društvu osjećati dobro. Krećemo u akciju, mobiliziramo energiju i u fantaziji zamišljamo kako će nam tamo biti. Pritom zaboravljamo da su očekivanja i pretpostavke zapravo il-uzija i da će doći trenutak u kojem će se situacije odvijati suprotno našim očekivanjima. Snovi se u trenu rasprše, dolazi do pada energije i spuštamo se ispod nule – točke odakle smo krenuli i često tada kažemo „bilo je ljepše dok nisam ništa očekivala“. ...Prijatelju ste posudili novac. Očekujete da će ga vratiti kao što ste dogovorili. Uživate u iluziji da ste pomogli prijatelju u nevolji i učinili veliko djelo, ali na dogovoreni termin prijatelj ne dolazi i ne javlja se na telefon. Osjećate se izdanim, prevarenim i poniženim, ponovno dolazi do energetskog pada. Što vrijeme više odmiče to ste slabiji i nemoćniji. Imunitet opada, a stradavaju vaši osjetljivi organi.Prije ili kasnije razočarat će vas vaši najbliži, a i vi ćete njih razočarati. Nerazumno je očekivati da vas „srodna duša“, vaša djeca, prijatelji neće nikad razočarati. Uvijek će biti razočaranja, važno je zdravo ih prebroditi.

OČEKIVANJA…ako nije onako kako sam zamišljala i očekivala od braka, radije ću ostati ogorčena nego napraviti promjenu... ...ako sam nekome pomogla, očekujem zahvalnost i kad je ne dobijem – razočarana sam......ako druga osoba ne ispunjava moja očekivanja i ne podržava me, to me ljuti jer nije uz mene...Poanta je da je pažnja na očekivanju, a ne na pronalaženju rješenja. Kada smo ogorčeni, razočarani, ljuti, osvetoljubivi, kritični – sve su to naše reakcije koje smo toliko puta osjetili u životu da ne možemo ni pomisliti da bismo mogli i drugačije reagirati. Naše predvidljive reakcije stvaraju tamnicu u koju se sami zatvaramo. Jedina osoba koja nas može izvući iz tamnice smo mi sami. Kako? Ako vidimo da smo loše i osjećamo se loše jer nam se već po stoti put događaju iste stvari, onda je pravo vrijeme da nešto

poduzmemo. Problem je u tome što znamo da nam nije dobro i da nismo OK, a ne činimo ništa da bismo to promijenili. Kad bismo bar mogli srušiti te ograde u glavi i za početak dozvoliti misao: „Smijem biti drugačija, ako mi to odgovara“, „Smijem se mi-jenjati...“, „Hoću biti nešto novo, nešto što dosad nisam bila“. To bi mogao biti početak mobilizacije energije zdravlja zatrpane u bespućima nesvjesnog.

DINAMIKA RAZOČARANJADogađaji prouzročeni našim očekivanjima i pretpostavkama obojeni su teškim emoci-jama. Prvotno se javlja nemoć. Da bi potisnuli nemoć, javlja se ljutnja. Kako bi potisnuli ljutnju javlja se bijes, a da bi potisnuli bijes javlja se tuga. Potisnućem tuge javlja se depresija i bespomoćnost te na kraju apatija da dokažemo kako smo nemoćni.Sve navedene emocije nazivamo potiskivačima.Depresija i s njom povezana psihička stanja nastaju pasivnim prihvaćanjem neugode, bez borbe i pokušaja da se nešto promijeni. (M. Seligman)Bespomoćnost je naučeno ponašanje kod ljudi i životinja, a čak i kad je osobi ponov-no pružena prilika da sama sebi pomogne, ostaje pasivna.Nemoć je rana povreda. Zatrpali smo je raznim emocijama i ego obranama. Štiti nas od straha da se suočimo sa prvobitnom nemoći kojom smo poništili neku našu vrijed-nost: „Ja nisam vrijedna“, „Ja nisam dobra“, „Ja nisam sposobna“.Primjerice: ako se ne smatramo vrijednom, sposobnom, dobrom, lijepom...to je jedna strana medalje i to negativno uvjerenje pohranjeno je u naše nesvjesno. Druga strana medalje ima potrebu da nas drugi smatraju vrijednom, sposobnom, lijepom...i svoju vrijednost stavljamo u njihove ruke. Drugim riječima, što se smatramo manje vrijed-nima, sposobnima, lijepima – to imamo jaču potrebu da nas drugi ljudi prihvate i vole. Negativno uvjerenje nas sprečava, koči i frustrira. Stvara konflikt, a konflikt stvara tjesko-bu. Što je problem? Priznati si, mentalno ga shvatiti i prepoznati kako smo ga nekad u životu stvorili. Važno je priznati si. U tom trenutku započinje proces izlječenja.Zbog negativnog uvjerenja (ne vrijedim..) idemo u nova nadmetanja, u nova doka-zivanja i nikad nismo zadovoljni s onim što imamo. Čim nešto postignemo, odmah čeznemo za novim postignućima. Negativna uvjerenja u životu se uvijek ostvaruju, a nismo ni svjesni što nam se događa. Ne radimo na sebi, sve manje preuzimamo odgo-vornost, a sve više optužujemo. KAKO IZAĆI IZ KRUGA RAZOČARANJA?Mijenjanjem sebe. Za početak, postavimo si pitanje što bismo promijenili kod sebe: već sama spoznaja da bi bilo dobro nešto promijeniti veliki je napredak. Psihoterapeuti taj trenutak nazivaju «buđenjem». Zatim, slijedeća pitanja: „Čega bih se morala odreći?“ i „Što gubim ako to promijenim?“ Iskreni odgovori će nas dovesti do susreta sa sobom i tako otvoriti put kreativnim idejama te zapriječiti mjesto karcinomskim bolestima.OTPOR prema promjeni. Promjena za većinu osoba može biti zastrašujuća. Umjesto promjene odlučujemo se za ulogu žrtve i vječito se žalimo na muža, djecu, svekrvu, posao, život.... I po cijenu zdravlja nismo spremni ništa učiniti. Neka tvrdoglavost u meni protivi se promjeni. Klasični primjeri: ... ljutim se sama na sebe kako me djeca laku mogu obratiti.... kako me muž, svekrva, prijateljica lako izbace iz takta...

Što je tu tema? Potrebno je shvatiti da moramo nešto promijeniti na sebi. To „nešto“ što ne mijenjamo, održava situaciju na koju se žalimo. Potrebno je iskreno zavapiti za odgovorom na pitanje: „Hoću li se tako nervirati svwaki dan ili ću nešto mijenjati“? Otpor prema promjeni ide uz ideju: „nisam super zgodna, pametna, ali što mi fali?“Problem je napraviti promjenu jer tada to više nisam ja. Ne želim nikoga povrijediti, nisam sebična osoba, razočarat ću druge i neću ispuniti njihova očekivanja, ja sam osoba koja se brine za druge. To je način kako reći: Ne želim promjenu! Ponekad radije ostajemo u nefunkcionalnim vezama, nego da se mijenjamo. Ako pogledamo ove rečenice iz perspektive karcinoma/leukemije čije se stanice sebično šire i umnožavaju i koje ne vode računa o drugim stanicama, možemo uočiti poveznicu između „otpora“ na promjenu i posljedice. Osoba doslovno jede samu sebe.Rečenice: Ne želim promjenu... Nisam ja takva... - štite nas od promjene. Ono što nas „štiti“ od promjene karcinomu daje „snagu“.

STAVEmocionalna patnja nastaje najvećim dijelom zbog našeg stava prema određenom događaju, a manje zbog samog događaja.

MISAO + EMOCIJA = PONAŠANJE =STAV

Stav nije urođen već stečen tokom našeg života.

STRESPriroda je ljudsko tijelo opskrbila obrambenim mehanizmima na iznenadne životne prijetnje. Međutim, ako su prijetnje učestale, prirodni mehanizam se istroši i dolazi do pretjerane reakcije. Tijelo ne razlikuje količinu i vrstu opasnosti. Tijelo jednako reagira i kad iskipi kava i kad istrčite na cestu da biste spasili dijete od udarca automobila. Hormoni stresa, adrenalin i kortizol zaduženi da nam spase život, sada rade protiv nas i postaju naši „tihi ubojice“. Strahovi i brige napadaju imunološki sustav, podložni smo srčanim oboljenjima, ali i nekim vrstama karcinoma. U stanju stresa osoba može razviti čir na želucu ili visoki tlak u roku od dva sata. Netko će reagirati želucem, u početku će razviti gastritis, a kasnije može doći i do karcinoma želuca. Postoje ljudi kojima reagira probani sustav, dok drugima reagira dišni sustav – svi imamo neki osjetljivi organ kojim reagiramo na stresna stanja.

OGORČENOST Ogorčenost je višegodišnji doživljaj nepravde u životu. Nedvojbeno je da svaka osoba doživljava povrede od drugih, ali i sami povređujemo druge. Gorčina je vrlo sebičan osjećaj. Ne ostavlja mjesta drugim pozitivnim emocijama, a otvara prostor za razvoj malignih oboljenja.Jesmo li spremni oprostiti? Odreći se bijesa, mržnje i osvete. Ne radi drugoga jer je postao dobar prema našim očekivanjima, već radi sebe, svoje ljepote i svog zdravlja.

STRAHStrah je jedna od najmoćnijih i ujedno najviše istraženih emocija. Od njega potiču sve negativne emocije i izvor je velikih emocionalnih patnji. U bazične strahove ubrajamo: strah od gubitka, separacije, nemoći, boli, napredvidljivosti, pogreške... (konačnosti), sm-rti, ovisnosti i odbacivanja. Kronični strahovi preopterećuju tijelo i oštećuju imunološki sustav. Mnogi se ljudi pokoravaju emociji straha, a da nisu toga ni svjesni. S aspekta zdravlja uputno je poraditi na savladavanju straha. U suprotnome, strah će savladati nas. Na strah bi trebalo gledati kao nešto korisno. Važno je procijeniti kakvu ulogu ima u našem trenutnom životu. To znači da se sa strahom treba suočiti, a ne ga potiskivati i bježati od njega. Strah bi nas mogao poučiti hrabrosti. Zapravo, postavlja se pitanje kako postati hrabar ako nema prepreke zvane strah?Primjerice: bojimo se da ćemo se jednog dana ozbiljno razboljeti. Bilo bi neodgovorno ignorirati strah i govoriti kako se to ne može dogoditi. Suočimo se sa strahom, po-gledajmo ga u oči i upitajmo: “Što mi želiš poručiti?”, “Što trebam poduzeti i promijeniti da do bolesti ne dođe?”. Mogli bismo dobiti zanimljive odgovore na kojima je potrebno dalje raditi pod stručnim vodstvom.Kognitivno rješavanje straha ne pomaže, poput: “’ajde budi pametna...ne treba te biti strah”, “nema smisla paničariti”. Da, nema smisla paničariti, ali ima smisla suočiti se sa strahom i razgovarati. Strah sa pameću uistinu nema nikakve veze, osim što zatupljuje intuiciju i sprječava dotok kreativnih rješenja. Razumu je nedokučiva, ta čudesna vibracija u našem srcu.

Razmišljanja psihoterapeuta

KAKVO JE VAŠE OBJAŠNJENJE DA NEKE OSOBE OBOLE OD KARCINOMA, A NEKE NE? KAKO NEKE OSOBE PREŽIVE KARCINOM, A NEKE NE?

- Jedan dio osoba ima nasljednu komponentu, dok kod drugih do bolesti vodi način života u vidu „gubitka sebe“ u načinu razmišljanja, odnosu prema sebi i drugima

- Mislim da otvorenost prema svemu što život donosi i procesuiranje svih iskustava povećava vjerojatnost ozdravljenja...

- I za jedno i za drugo važna je interakcija bioloških, socijalnih i psiholoških čimbenika, koji su kod svake osobe različiti

- Obole osobe koje stvaraju otpor životu, posebno kada je riječ o promjenama...

STRESNI FAKTORI KAO MOGUĆI ZNACI OBOLJENJA OD KARCINOMA(autorica: Ružica Kralj, psihoterapeut)

Naše tijelo i naše zdravlje: podrazumijeva sve ono što se odnosi na našu tjele-snost; kakva je naša kondicija i koliko smo organski zdravi. Tijelo i zdravlje jedno su od najvažnijih stupova identiteta.Bol: potisnuta u naše tijelo započinje veoma rano. U djetinjstvu često čak i prije rođenja, još u maternici. Bol može poticati od bilo kojeg uzroka - od toga da nismo željeno di-jete, da smo dijete krivog spola, zbog ranog odvajanja od majke, operativnog zahvata, od psiholoških rana zlostavljanja i zanemarivanja. U slučaju pojave bolesti događa se da postoji više boli nego što samoiscjeljujući mehanizam može integrirati te se velik dio boli potiskuje u nesvjesno i odlaže za budućnost. Traumatski stres i kritične životne događaje s njihovim posljedicama treba tražiti u: - prošlosti – i procijeniti kakve posljedice su ostavili - sadašnjosti – važna preopterećenja - stresni događaji koji se nalaze u budućnosti, a koje možemo predvidjeti.Trauma nastaje u kratkom trenutku u kojem naš urođeni prirodni samoiscjeljujući me-hanizam nije dovoljan da zaštiti tijelo od izenadnog prejakog šoka. Emocije nas toliko savladaju da ne možemo razmišljati i poznate su rečenice: “Reagirao sam automatski” ili “Nisam mogao razmišljati”. Ako doživimo šok ili traumu, mišljenje nam se isključuje, reagiramo instinktivno, bježimo, povlačimo se ili se u agresivnoj situaciji borimo. To su instinktivni refleksi. Tijelo ne zna što mu se dogodilo, a posljedice mogu biti vid-ljive i nakon dvadesetak godina. Čovjek ima velike sposobnosti prilagođavanja, no to prilagođavanje ima visoku cijenu. Socijalne mreže: mreže koje su manjkave, lomljive ili toksične od ključnog značaja su za zdravlje. Što je naša privatna mreža, gdje se osjećamo doma? Koje osobe nam čine dobro, a koje nas iscrpljuju? Zdravlje ovisi o kvantiteti i kvaliteti socijalne mreže. Neki ljudi nemaju duboke, bliske veze, boje se vezivanja i kreiranja veze. Toksični odnosi negativno djeluju u obitelji, prave se spletke u kući, zgradi, ulici, na poslu. Mnoge su socijalne mreže toksične. Psiho-terapija mora biti usmjerena prema socijalnoj mreži u tzv. “suportivnoj snazi”. Potencijal potpore u akutnoj fazi bolesti od presudnog je značaja za pacijenta.Obiteljski stres: jedan od važnijih uzroka oboljenja u odrasloj dobi je obiteljski stres. Spomenimo nekoliko stresnih čimbenika: povrede, odbijanje od emocionalno važnih ljudi, stalno zanovijetanje, novčani i ekonomski problemi, nedostatak podijeljenje odgovornosti za obitelj, problemi u komunikaciji s djecom, premalo vemena za samog sebe, osjećaj krivnje zbog nedovoljne radne sposobnosti, loši odnosi s partnerom, pre-malo vremena za igru i zabavu. Česti primjer jakog stresa za ženu i djecu je nezaposle-nost muža, odnosno oca.Toksični odnos parova: poseban slučaj obiteljskog stresa je toksični odnos parova koji dovodi do teških opterećenja i psihosomatskih oboljenja. Negativno ponašanje partnera donosi štetne posljedice za imunološki sistem.

Gubici i povrede: rastanci su teški. Odvojenosti i gubici nisu traumatični i opterećujući samo za djecu, nego i za odrasle. U odrasloj dobi ih je čak teže izdržati jer nije lako naći “nadoknadu”. U pedesetim godinama žene teže nalaze partnera i često ostaju usam-ljene, zbog čega se mogu razboljeti.Posve svakodnevne gnjavaže: nisu samo velika preopterećenja ili dramatična trau-matiziranja ta koja dovode do bolesti, nego se to događa i uslijed malih, ali trajnih opterećenja u svakodnevnici. Stav “nikad nije dovoljno ono što napravim” opasan je po zdravlje. Terapija treba biti usmjerena prema rasterećenju osobe: rad na tijelu, kretanje, opuštanje, disanje, meditacija, slobodne aktivnosti i drugo.Charles Bukowski to opisuje ovako:“...Nisu to velike stvari koje su dovele čovjeka u ludnicu....ne to je niz sitnih tragedija koje su čovjeka poslale u ludnicu.....ne smrt njegove ljubavi, nego vezica na cipeli kad pukne, a nemaš više vremena...»Rad i postignuća: odnosi se na naš posao i koliko on iziskuje rada, na zadovoljstvo na poslu, preopterećenost poslom. Radni stres važan je uzrok problema u partnerstvu, posebice u vremenima materijalne nesigurnosti kada se radna mjesta ne pronalaze tako lako. Radni život često nije bezazlena stvar. Nezdravi fizički radni uvjeti, monotoni zadaci i teški međuljudski odnosi - bitni su faktori bolesti. Radnici koji od nadređenih primaju potporu značajno su manje na bolovanjima od onih koji to ne dobivaju.Mobbing u području radnog života poseban je problem. Pod tim se podrazumijeva fenomen socijalne presije, ponižavanja, podbadanja i isključivanja koji osobu mogu dovesti do toga da postane “središtem rugla”. Kronični mobbing jedan je od uzroka oboljenja kojemu su psihoterapeuti do sada posvećivali premalo pažnje. Kod osobe je nužno podupirati osjećaj samovrijedosti, asertivnosti, ali i pomagati u razvijanju “strate-gij obrane”.Ekološka i materijalna sigurnost: da li smo nešto naslijedili, da li smo primjereno plaćeni i da li nam je plaća dovoljna da izdržimo do kraja mjeseca? Kako vidimo svoju materijalnu sigurnost u budućnosti?Sistem osobnih vrijednosti: odnosi se na ono prema čemu organiziramo svoj život. Imamo li u životu određene ciljeve i prioritete i u kojoj mjeri oni odgovaraju našem životu ili su možda sugerirani izvana? Koliko nam je moguće živjeti autentično u bliskoj okolini? Što nam se događa?Problemi sa starenjem: starenje nije uvijek jednostavno. Mnogi ljudi se ne snal-aze u procesu starenja. Socijalne mreže se stanjuju, gubi se tjelesna snaga, kontakti i mogućnosti razgovora. Smrt prijatelja, gubitak partnera, preseljenje u starački dom – sve su to kritični događaji koji ugrožavaju konstruktivno starenje. Gubitak smisla. Životni smisao: centralni je moment zdravlja i zadovoljstva. Vrijed-nosti i doživljaj smisla jesu nosivi «stupovi identiteta» i određuju životni osjećaj i životni tijek. Uvijek imamo potrebu shvatiti sami sebe u životnoj cjelokupnosti, a ako ne us-pijemo može doći do značajnih posljedica. Ako je sve narušeno, ako nemamo novaca, ako je odnos prekinut – mi ćemo preživjeti ukoliko imamo dobar sistem vrijednosti. To je podržavajući identitet. Religiozne vrijednosti mogu pomoći da prebolimo najveće gubitke. Izgubimo li ideale i vjeru, dolazimo u duboku krizu. Kriza smisla može dovesti do sumnje u samoga sebe, poništenja samoga sebe i do krize identiteta te tada nastaju depresije, ali i zloćudne bolesti.

10 NAPUTAKA KAKO SAOPĆITI DIJAGNOZU OSOBI OBOLJELOJ OD MALIGNE BOLESTI

(pripremila: Ivana Grabar, psihoterapeut)

naputak 1: Dijagnozu saopćava osoba koja je ustanovila dijagnozu te osoba koja liječi ili će liječiti oboljelu osobu.

naputak 2: Pri izricanju dijagnoze pacijentu jako je važno da razgovor bude neometan.

naputak 3: Ako je moguće, omogućiti pacijentu da dovede blisku osobu da mu bude lakše čuti dijagnozu.

naputak 4: Minimalno 15 minuta posvetiti pacijentu u izricanju dijagnoze.

naputak 5: Kada liječnik/ca izriče dijagnozu, potrebno je uz sam naziv bolesti izreći još nekoliko rečenica objašnjenja bolesti.

naputak 6: Potrebno je ukazati oboljeloj osobi na načine liječenja i prve korake u pro-cesu liječenja.

naputak 7: Ako oboljela osoba pita: “Kakve su prognoze za ovu bolest?’’, odgovor bi mogao biti: ‘’Ovo je teška bolest od koje neki i umru. Liječenje dugo traje.’’

naputak 8: Važno je oboljeloj osobi objasniti da je ishod bolesti INDIVIDUALAN.

naputak 9: Dati osobi vremena da prihvati i shvati svoju dijagnozu.

naputak 10: Objašnjenje dijagnoze potrebno je ponoviti nekoliko puta kroz određeno vremensko razdoblje.

SUOČAVANJE SA SMRTNOM BOLEŠĆU(autorica: Ružica Kralj, psihoterapeut)

PORICANJE: “Ne, to se ne odnosi na mene”, “To sigurno nisu moji nalazi”.... Dijagnozu poriču gotovo svi pacijenti. Poricanje služi kao amortizer u obrani od iznenadnog šoka kojeg prirodni obrambeni mehanizmi nisu u mogućnosti proraditi. STRAH: Javljaju se strahovi od patnje, boli, ovisnosti o drugima, raznih gubitaka i smrti.LJUTNJA: Nakon poricanja javlja se osjećaj ljutnje, zavisti i ogorčenosti na ljude oko sebe i na Boga. “...I on je nepravedan, što nije uzeo onog starog...”.TJESKOBA: U situaciji intenzivne tjeskobe osoba želi iskočiti iz vlastite kože.POGAĐANJE: Pacijent počinje pregovarati s Bogom. Obećava: “Promijenit ću se”; “Svake nedjelje ići ću na misu, na hodočašće...”. Pacijent pokušava odgoditi bolest, a time i smrt.DEPRESIJA: Označava gubitak moći. Strah potiče depresiju. Pacijent se suočava s ve-likim gubicima. Gubi sve. Gubi dijelove vlastitog tijela, gubi osobe koje voli, gubi život. U ovom stadiju bolesti potrebno je pacijenta poticati da izražava bol, a ne tješiti ga ili ga poticati da se razvedri.PRIHVAĆANJE: Umirući pacijent pronalazi neki mir i prihvaćanje. Želi da ga se ostavi u miru i tišini bez posjeta. Trenutak je kada buka treba potpuno utihnuti. Dobro je da je uz umiruću osobu netko blizak iz obitelji, prijatelj s kojim umiruća osoba ima blizak odnos. Komunikacija počinje na neverbalnoj razini. Gledamo osobu umirujućim po-gledom, gladimo je ili joj nježno stišćemo ruku.SMRT: Točka rađanja i umiranja spaja se. Odlazimo. Životni ciklus je završen.

Ono što je važno za osobe koje ostaju jest da količinu boli koja se javlja nakon teškog gubitka ne trebaju prevladavati same niti samo uz podršku prijatelja. Mudro je pronaći pravog terapeuta koji će osobi pomoći izraziti osjećaje. Polako će pronaći svoje mjesto u svemiru i u sebi gdje će spoznati da ih osoba nije napustila iako su je izgubili.

PSIHOTERAPIJA KAO POMOĆ U LIJEČENJU KARCINOMA(autorica: Ružica Kralj, psihoterapeut)

Psihoterapija ima ključnu ulogu od samog početka dijagnosticiranja neizlječive bolesti pa kroz sve faze liječenja. Nevjerica, šok, bespomoćnost. «Zašto baš ja»? - uobičajene su reakcije kada liječnik dijagnosticira karcinom. Rijetke su osobe koje imaju urođen kapacitet i razvijene učinkovite strategije kako se suočiti s tako okrutnom dijagnozom nad kojom lebdi smrt.Čovjek je cjelina koja predstavlja tijelo, emocije i misli i svi su u međusobnom djelovanju. Karcinom je znak da je pacijent dugoročno bio izložen stresnim situacijama i poduprijet vlas-titim negativnim uvjerenjima, emocijama i stavovima. To s godinama slabi prirodne obram-bene mehanizme i dovodi do stvaranja abnormalnih stanica. Psihoterapija pomaže oboljelim osobama osvijestiti uzročno-posljedičnu vezu između teških, neprorađenih emocija i zdrav-lja. Kad se osoba razboli, osim fizičke boli javlja se duševna i emocionalna patnja. Posebnu patnju doživljava osoba u suočavanju sa strahovima; strah od boli, neizvjesne budućnosti, napuštanja i na kraju strah od smrti. Psihoterapija podučava metode koje pomažu u nadvla-davanju negativnih emocija, otpuštanju negativnih uvjerenja i krutih stavova. Tehnike disanja i meditacije su neophodna pomoć u izgradnji samopouzdanja i jačanju uvjerenja “Ja mogu...”. Osobi se pomaže da bolje upozna sebe i da osvijesti tko je i što sve treba znati. Za ozdrav-ljenje je važno i suočavanje sa onim dijelom koji se osobi možda i neće sviđati. Najvažnije je da osoba to vidi i prizna da je i to dio nje – tek tada može početi ozdravljenje. Psihoterapija pomaže kretati se naprijed korak po korak i prepustiti se sili koja je veća od svakog straha, veća od bilo čega. Psihološka pomoć oboljelima je neizostavna pomoć u izgradnji nade i kad se čini da nade nema. Nada nije lažni optimizam, ona se temelji na uvjerenju i odluci da će osoba osvijestiti i promijeniti sve što vodi u bolest. Nada može biti spasonosna sila.

Razmišljanja psihoterapeuta KAKAV JE SVIJET OSOBE OBOLJELE OD MALIGNE BOLESTI? • Teško pitanje. Puno faktora o tome odlučuje... široka lepeza – od muke do dara... • Tjeskoban - ovo mi je prva reakcija, ali potom vidim primjere u kojima nije tako, ovisi o osobi... može biti svijet u kojem osoba traži odgovore na egzistencijalna pitanja. • Često usamljen, osobe se često osjećaju odsječenima od svog svijeta i svega što im je poznato i donedavno dostupno... ispunjen je strahom, brigama i fizičkim teškoćama. • Skučen, siv, monoton... • Pun očekivanja i traženja od sebe i drugih, kao i potiskivanja svih svojih strahova... • Svi dotadašnji problemi dignuti na potenciju

ŠTO ODGOVORITE OBOLJELOJ OSOBI KADA UPITA: „ZAŠTO BAŠ JA?“ • Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje... • Na to pitanje odgovor ne postoji... • Ja doživljavam da upravo ti imaš snage i sposobnosti nadvladati to što se sada s tobom događa... • Ne dajem odgovor, jer ga nema...potičem osobu da se zagleda u sebe, da sa gleda što je narušeno i što može učiniti za sebe da ponovo pronađe ravnotežu • Ne znam! Voljela bih čuti vašu ideju. • Imate li argumente „Zašto ne ja?“, koji su i kako ih možemo razvijati?

ŠTO JE PO VAMA NAJGORE SA ČIME SE SUOČAVA OSOBA OBOLJELA OD KARCINOMA? • Sažaljenje od strane okoline. Podržavanje okoline u ustaljenim obrascima koji onemogućavaju promjenu... • Sa strahom koji se manifestira u mnogim oblicima (strah od smrti, bolova, napuštanja, neizvjesnosti, usamljenosti...) • Nerazumijevanje okoline, odustajanje od nekih osobi važnih planova i zamisli... • Mogućnost odustajanja drugih od nje i nje od nje... samosažaljenje i žaljenje drugih, beznađe, osjećaj bespomoćnosti... • Strah od smrti, a prije toga – od boli, patnje i bespomoćnosti... • Strah od smrti, neizvjesnosti, patnje, gubitka, nestajanja... • Strah, tješenje, neizvjesnost, potreba za tuđom pomoći..

NA KOJI NAČIN VI KAO PSIHOTERAPEUT POMAŽETE OSOBI OBOLJELOJ OD MALIGNE BOLESTI? • S njom sam, sada i ovdje... u cijeloj muci koju proživljava, ostajem s njom... • U terminalnoj fazi biti uz osobu, pokazati da nam je stalo, olakšati joj bol raznim tehnikama opuštanja, disanja, vizualizacije, meditacije... • Slušanjem! Poticanjem osobe da govori o sebi i svom doživljavanju života... • Podrškom, praćenjem na životnom putu • Slušam, čujem... • Vraćajući osobu u „ovdje i sada“. Nastojeći osnažiti resurse koje osoba kod sebe prepoznaje kao zdrave

NA KOJI NAČIN VI „ŠTITITE“ SEBE TIJEKOM RADA S OBOLJELOM OSOBOM? • Proradom svojih strahova, očekivanja, načina života...radom na sebi. • Kada osjetim preplavljenost razgovaram o tome s nekim... • Šetnjom s psom po šumi. Bavljenjem jogom... • Često se pitam kakve to veze ima sa mnom.... • Redovitim psihoterapijskim individualnim radom na sebi, proradom „teških“ tema s mojim psihoterapeutom.... • Nemaju sve osobe kapacitet za promjene, a neke ih i ne žele i to treba poštivati. Svaka osoba je odgovorna za svoj život i svoje izbore. Naravno, i redovita supervizija.

ŠTO BISTE VOLJELI PORUČITI OSOBI KOJA BOLUJE OD KARCINOMA? • Tu sam za tebe. Slušam te i vidim te, zanima me tvoja priča i nadam se da je želiš podijeliti sa mnom... • Živi dok živiš (isto je poruka i osobama koje ne boluju od karcinoma...) • Ne odustaj, ne predaj se, život za tebe ima još lijepih iznenađenja... • Vaše oboljenje ne znači da ste loša osoba, bolest nije vaša „krivnja“...ona je samo dionica u vašem životu i označava vrijeme da poboljšate kvalitetu života i proradu svojih stavova, iskustava, emocija... • Život može biti prelijep, ne treba smetnuti s uma da kratko traje... • Stani, odaberi promjenu i živi je!

ETIČKI KODEKS SAVEZA PSIHOTERAPIJSKIH UDRUGA HRVATSKE

Preambula

Psihoterapeuti poštuju čast, vrijednost i dostojanstvo pojedinca te nastoje očuvati i zaštititi osnovna ljudska prava. Psihoterapeuti su posvećeni unapređenju znanja o ljud-skom ponašanju i doživljavanju, povećavanju razumijevanja ljudi o sebi i drugima te korištenju tih znanja s ciljem promicanja zdravlja i dobrobiti ljudi. Psihoterapeuti su dužni čuvati plemenitu tradiciju psihoterapijskog poziva, održavajući visoke standarde stručnog rada i etičkog ponašanja prema klijentima, njihovim bližnjima i ostalim oso-bama. Slijedeći te ciljeve, trude se zaštititi dobrobit:- svih onih koji traže njihove usluge tj. klijenata - onih koji su povezani njihovim klijentima (kada to nije u konfliktu s potrebama njihovih klijenata) -svih sudionika u mogućim istraživanjima, koji su predmet tih istraživanja Psihoterapeuti poštuju druge članove vlastite profesije i članove srodnih profesija trudeći se, koliko je to moguće i gdje se ne sukobljava s interesima njihovih klijena-ta, osigurati protok svih informacija uz međusobno poštovanje. Svoje vještine koriste samo u svrhu koja je u skladu s ovim vrijednostima, ne dopuštajući ni drugima da ih zloupotrebljavaju. Psihoterapeut će pismeno potvrditi samo one činjenice koje je utvrdio sam i/ili u suradnji s drugim stručnjacima. Tražeći za sebe slobodu ispitivanja i komuniciranja, psihoterapeuti istovremeno prihvaćaju odgovornost koju ta sloboda zahtijeva:- stručnost - objektivnost u primjeni vještina - brigu za dobrobit klijenata, kolega, studenata, sudionika u istraživanjima i članova društva

U skladu s tim idealima psihoterapeut je suglasan s detaljnim etičkim načelima u sljedećim područjima: 1. Odgovornost 2. Stručnost 3. Moralni i zakonski standardi 4. Povjerljivost 5. Dobrobit klijenta 6. Profesionalni odnosi 7. Izjave za javnost 8. Načini procjene 9. Istraživanje Psihoterapeuti u potpunosti surađuju sa svojim profesionalnim, nacionalnim i europskim or-ganizacijama i udruženjima te s Europskim udruženjem za psihoterapiju (EAP), tako da odmah i u potpunosti odgovaraju na upite i zahtjeve bilo kojeg pravomoćno ustanovljenog etičkog ili profesionalnog komiteta, udruge ili organizacije, čiji su član ili kojoj pripadaju.Sam Zahtjev za prihvaćanje u Registre:- Hrvatskog saveza psihoterapijskih udruga i - Europskog certifikata za psihoterapiju (ECP) - obavezuje psihoterapeuta da se pridržava svih načela ovog ETIČKOG KODEKSA

Načelo 1. ODGOVORNOST

Opće načelo: U davanju usluga, psihoterapeuti zadržavaju najviše standarde svoje profesije. Prihvaćaju odgovornost za posljedice svojih postupaka i nastoje osigurati primjereno korištenje svojih usluga, pri čemu dobrobit klijenta smatraju svojom prvom i osnovnom brigom.Načelo 1.a: Kao praktičari, psihoterapeuti znaju da nose ozbiljnu društvenu odgovor-nost, jer njihove preporuke i profesionalni postupci mogu promijeniti živote drugih ljudi. Vode računa o osobnim, socijalnim, organizacijskim, materijalnim, ambijentalnim i političkim okolnostima te pritiscima koji bi mogli dovesti do krivog korištenja njihova utjecaja.Načelo 1.b: Psihoterapeuti sa svojim klijentima unaprijed pojašnjavaju sve ono što bi moglo biti relevantno za njihov zajednički rad. Izbjegavaju odnose koji bi mogli sman-jiti njihovu objektivnost ili proizvesti konflikt interesa.Načelo 1.c: Psihoterapeuti su dužni sprečavati iskrivljavanje, krivo korištenje, ograničavanje ili prikrivanje njihovih nalaza od strane neke institucije ili organizacije čiji su zaposlenici.Načelo 1.d: Kao članovi nacionalnih ili organizacijskih tijela, psihoterapeuti kao pojed-inci ostaju vjerni najvišim standardima svoje profesije.Načelo 1.e: Kao učitelji ili treneri, psihoterapeuti prihvaćaju svoj primarni zadatak pomaganja drugima u stjecanju znanja i vještina. Zadržavaju visoke standarde obra-zovnog odnosa te pružaju objektivne, potpune i točne informacije.Načelo 1.f: Kao istraživači, psihoterapeuti prihvaćaju odgovornost za odabir istraživačkih tema i metoda istraživanja, analiziranja i izvještavanja. Svoja istraživanja pažljivo planiraju kako bi što više smanjili mogućnost izvođenja krivih zaključaka na temelju svojih pronalazaka. Omogućuju temeljitu raspravu o ograničenjima dobiven-ih rezultata, osobito kada se njihov rad dotiče društvene regulative ili pak može biti upotrijebljen na štetu ljudi specifičnih dobnih, spolnih, etničkih, socijalnoekonomskih ili drugih društvenih grupa. Pri objavljivanju izvještaja svoga rada, nikada ne skrivaju re-zultate koji ne potvrđuju početne hipoteze te poštuju postojanje alternativnih hipoteza i objašnjenja onoga što su pronašli tijekom istraživanja. Psihoterapeuti sebi pripisuju samo one radove koje su stvarno obavili. Unaprijed sa svim relevantnim osobama i or-ganizacijama pojašnjavaju očekivanja vezana uz davanje i korištenje rezultata, istovre-meno se trudeći što manje interferirati sa sredinom u kojoj se rezultati prikupljaju.

Načelo 2. STRUČNOST / KompetencijaOpće načelo: Održavanje visokog standarda kompetencije je odgovornost koju dijele svi psihoterapeuti u interesu javnosti i profesije u cjelini. Psihoterapeuti prepoznaju granice svoje kompetencije i ograničenja tehnika koje koriste u svom radu. Nude samo one usluge i koriste samo one tehnike za koje su kvalificirani treningom i iskustvom. U područjima u kojima još ne postoje prepoznati standardi, psihoterapeuti poduzimaju sve potrebne mjere opreza kako bi zaštitili dobrobit svojih klijenata. Održavaju razinu svoga znanja o postojećim zdravstvenim, znanstvenim i profesionalnim informacijama koje se odnose na usluge koje nude.

Načelo 2.a: Psihoterapeuti istinito i točno označavaju te javnosti predstavljaju svoju kompetenciju, obrazovanje, trening i iskustvo. Kao dokaz edukacijske i profesionalne kvalifikacije navode samo one stupnjeve ili kvalifikacije koje su dobili od cijenjenih edukacijskih institucija ili institucija priznatih od strane SPUH-a i/ili EAP-a. Jamče da su na primjeren način dostigli minimum profesionalnih standarda prema definiciji SPUH-a i/ili EAP-a, odnosno, relevantne nacionalne organizacije za procjenu te relevantne europske akreditacijske organizacije prema traženim kriterijima, načinima i metoda-ma, tamo gdje takve organizacije postoje. Poštuju i druge izvore edukacija, treninga i iskustva koje su stekli.Načelo 2.b: Kao praktičari, učitelji ili treneri, psihoterapeuti vrše svoje obveze brižljivo se pripremajući i osiguravajući svoju spremnost, tako da njihova praksa bude na razini najvišeg standarda, a način komunikacije precizan, suvremen i relevantan.Načelo 2.c: Psihoterapeuti poštuju potrebu za stalnom edukacijom i osobnim razvo-jem te su otvoreni prema novim procedurama i promjenama u očekivanjima i vrijed-nostima koje nosi vrijeme.Načelo 2.d: Psihoterapeuti prepoznaju razlike među ljudima s obzirom na dob, spol, socijalno-ekonomske i etničke temelje ili pak njihove posebne potrebe s obzirom na specifična oštećenja. Tijekom svoje obuke dobivaju prikladan trening, iskustvo i savjete, kako bi takvim ljudima osigurali kompetentnu i primjerenu uslugu bez obzira na spol, dob, rasu, narodnost, vjeru, političko uvjerenje, društveni položaj ili bilo koje druge okolnosti, poštujući pritom ljudska prava i dostojanstvo.Načelo 2.f: Psihoterapeuti znaju da njihovi osobni problemi i konflikti mogu interferi-rati s profesionalnom djelotvornošću. Stoga se suzdržavaju od poduzimanja bilo kakvih aktivnosti pri kojima bi njihovi osobni problemi mogli ugroziti kvalitetu njihova rada ili pak na bilo koji način povrijediti klijenta, kolegu, studenta ili sudionika istraživanja. Postanu li svjesni svojih problema tijekom angažmana u takvoj aktivnosti, traže kom-petentnu stručnu pomoć, kako bi odredili trebaju li biti izuzeti, dovršiti taj rad ili pak ograničiti djelokrug svojih profesionalnih aktivnosti.Načelo 2.g: Ulazeći u nova područja djelovanja, psihoterapeuti jamče da su prethod-no završili trening u skladu s uvjetima koji se odnose na to polje djelovanja te je njihov rad na tom planu na najvišoj mogućoj razini. Oni jamče da taj rad ni na koji način ne umanjuje njihov sadašnji rad, ne remeti ga niti kolidira s njime.Načelo 2.h: Ako potrebe klijenta prelaze psihoterapeutove mogućnosti, znanje ili vještine, on je obavezan uputiti klijenta na skrb drugom psihoterapeutu ili stručnjaku. Jednako tako, ako ocijeni da su mu u brizi za klijenta potrebni stručni savjeti drugih stručnjaka, predložit će sazivanje konzilija.

Načelo 3: MORALNI I LEGALNI STANDARDIOpće načelo: Psihoterapeutovi moralni i legalni standardi ponašanja su osobna stvar kao i kada je riječ o svim drugim građanima, osim kada ti standardi mogu ugroziti ispun-javanje njihovih profesionalnih odgovornosti ili umanjiti javno povjerenje u psihotera-piju i psihoterapeute. Glede osobnog ponašanja, psihoterapeuti trebaju voditi računa o prevladavajućim standardima zajednice te o tome na koji način njihovo podudaranje s tim standardima, ili pak odstupanje od njih, može utjecati na kvalitetu njihova psiho-terapijskog rada. Psihoterapeuti su također svjesni mogućeg utjecaja svoga javnog

ponašanja na mogućnost kolega da provode svoje profesionalne dužnosti.Načelo 3.a: Kao profesionalci, psihoterapeuti djeluju u skladu s načelima EAPa i Krovne udruge SPUH-a te standarda i kodeksa Instituta ili Psihoterapijske komore koji se odnose na praksu. Psihoterapeuti, dakle, slijede relevantne državne zakone i pro-pise. Ako su europski, nacionalni, pokrajinski, organizacijski ili institucionalni zakoni, propisi ili postupci u konfliktu s kodeksom i standardima EAPa, krovne organizacije, institucije ili Komore, psihoterapeuti se obvezuju kodeksu i standardima EAPa, krovne udruge SPUH-a i njegova Instituta ili Komore te, ukoliko je moguće, djeluju u smjeru razrješavanja konflikta. Kao profesionalci, bave se razvojem takvih legalnih i kvazilegal-nih propisa koji najbolje služe javnom interesu i rade na promjeni postojećih propisa koji ne koriste, ili čak štete, javnom interesu.Načelo 3.b: Kao poslodavci i namještenici, psihoterapeuti se ne angažiraju ni u kakvim nehumanim postupcima niti u postupcima koji rezultiraju ilegalnim ili neopravdanim akcijama, i takve postupke ne opravdavaju. To se odnosi na postupke u praksi, pri zapošljavanju, unapređivanju ili treningu, koji se zasnivaju na razmišljanjima/razma-tranjima o rasi, hendikepiranosti, dobi, spolu, seksualnoj opredijeljenosti, religiji ili na-cionalnom podrijetlu, ali nije ograničeno na to.Načelo 3.c: U svojim profesionalnim ulogama psihoterapeuti izbjegavaju svako djelo-vanje koji bi moglo povrijediti ili umanjiti ljudska, zakonska i građanska prava klijenata ili drugih ljudi koji bi time mogli biti oštećeni.Načelo 3.d: Kao praktičari, učitelji, treneri i istraživači, psihoterapeuti su svjesni činjenice da njihove osobne vrijednosti mogu štetno djelovati na način njihova komu-niciranja s ljudima, upotrebu tehnika, selekciju i prezentaciju nalaza ili materijala te pri-rodu ili primjenu istraživanja. Radeći s potencijalno povređujućim temama, prepoznaju i poštuju različite običaje te vode računa o mogućoj individualnoj osjetljivosti klijenata, studenata, edukanata ili drugih osoba u odnosu na takva pitanja/sadržaje.

NAČELO 4. POVJERLJIVOSTOpće načelo: Prva je obveza psihoterapeuta poštivanje povjerljivosti informacija dobivenih od ljudi tijekom psihoterapijskog rada. Te informacije mogu otkriti drugi-ma samo s pristankom osobe (ili njezina zakonskog zastupnika), osim u izvanrednim okolnostima kada bi zadržavanje informacije moglo rezultirati očitom opasnošću po samu osobu ili po druge ljude. Psihoterapeuti informiraju svoje klijente o zakonskim ograničenjima povjerljivosti. U normalnim okolnostima, pristanak za otkrivanje infor-macija drugima osoba treba dati u pismenom obliku.Načelo 4.a: O informacijama dobivenim unutar kliničkog ili savjetodavnog odnosa, ili pak o podacima dobivenim na osnovi procjena djece, studenata, namještenika, i drugih, raspravlja se samo iz profesionalnih razloga i samo s osobama za koje je očito da se bave slučajem. Kako pismena i usmena izvješća predstavljaju samo podatke koji služe svrsi evaluacije ili za daljnje upućivanje, psihoterapeuti se trude izbjeći svako nep-otrebno zadiranje u privatnost.Načelo 4.b: Psihoterapeuti koji predstavljaju osobne informacije dobivene tijekom profesionalnog rada u pismenom obliku, kao predavanja ili na drugim javnim foru-mima, trebaju prethodno dobiti odgovarajući pristanak ili pak na odgovarajući način prikriti sve informacije koje bi mogle dovesti do prepoznavanja osoba o kojima je riječ.

Načelo 4.c: Psihoterapeuti osiguravaju načine čuvanja povjerljivosti pri pohranjivanju i raspoloživosti zapisa, i onda kada su sami odsutni.Načelo 4.d: Radeći s maloljetnicima ili drugim osobama koje nisu u stanju dati dobro-voljan, svjestan pristanak, psihoterapeuti posebno brinu o tome da se interesi dotičnoga u potpunosti zaštite te da se druge uključene osobe konzultiraju na prikladan način.Načelo 4.e: Svoj rad s djecom i maloljetnicima, psihoterapeut će obavljati uz uvažavanje osobnosti djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (New York 1989) i uz pismeni pristanak roditelja ili skrbnika.

NAČELO 5: DOBROBIT KLIJENTAOpće načelo: Psihoterapeuti poštuju integritet ljudi i grupa s kojima rade te štite nji-hovu dobrobit. Dođe li do sukoba interesa između klijenata i ustanova, u kojima su psihoterapeuti zaposleni, oni pojašnjavaju prirodu i smjer vlastitih lojalnosti i odgo-vornosti te sve strane informiraju o njihovim obvezama. Psihoterapeuti u potpunosti informiraju klijente o svrsi i prirodi svakog evaluacijskog, terapijskog, edukacijskog ili trening postupka te otvoreno potvrđuju da klijenti, studenti, sudionici treninga, ili su-dionici u istraživanju imaju slobodu izbora glede sudjelovanja. Nije etički vršiti pritisak na ljude da sudjeluju ili nastave primati usluge.Načelo 5.a: Psihoterapeuti su stalno svjesni vlastitih potreba i svog potencijalno utje-cajnog položaja u odnosu s ljudima kao što su klijenti, sudionici treninga, ispitanici i podređeni te izbjegavaju iskorištavati njihovo povjerenje i ovisnost. Svakako nastoje izbjeći dvostruke odnose, koji bi mogli utjecati na njihovu profesionalnu procjenu te povećati rizik od iskorištavanja. Primjeri takvih dvostrukih odnosa uključuju profesion-alni rad ili istraživanje koje se provodi s namještenicima, studentima, osobama koje su uključene u superviziju, bliskim prijateljima ili rodbinom, ali nisu ograničeni na to. Seksualna intimnost s klijentima, studentima, sudionicima treninga i sudionicima u istraživanju je neetička.Načelo 5.b: Pristane li davati usluge klijentu na zahtjev treće osobe, psihoterapeut preuzima odgovornost razjašnjavanja prirode odnosa sa svim uključenim osobama.Načelo 5.c: Iziskuju li zahtjevi organizacije da psihoterapeuti krše ova ili bilo koja dru-ga etička načela, psihoterapeuti trebaju razjasniti prirodu konflikta između zahtjeva i načela, informirati sve stranke o etičkim odgovornostima psihoterapeuta te poduzeti odgovarajuće mjere.Načelo 5.d: Psihoterapeuti unaprijed jasno dogovaraju financijske aranžmane čuvajući interese svojih klijenata, studenata, sudionika treninga ili sudionika u istraživanju. Ne daju i ne primaju bilo kakvu naknadu za upućivanje klijenata na profesionalne usluge. Dio svojih usluga posvećuju radu za koji dobivaju malu ili čak nikakvu financijsku na-knadu.Načelo 5.e: Psihoterapeuti završavaju klinički ili savjetodavni odnos čim postane do-voljno jasno da klijent od njega nema koristi, ili kad klijent to zatraži, te klijentu nude pomoć u nalaženju alternativnih izvora podrške.Načelo 5.f: U svom radu psihoterapeuti postupaju ekonomično, sukladno racional-noj psihoterapijskoj praksi, a nepotrebni psihoterapijski postupci nisu dopušteni, bez obzira na to tko snosi troškove rada s klijentom.

NAČELO 6: PROFESIONALNI ODNOSIOpće načelo: Psihoterapeuti se s dužnom pažnjom ophode prema potrebama, poseb-nim kompetencijama i obvezama svojih kolega u psihoterapiji, psihologiji, medicini i drugim profesijama. Poštuju preduvjete i obveze institucija ili organizacija s kojima su ti kolege povezani.Načelo 6.a: Psihoterapeuti razumiju područja stručnosti srodnih profesija. U potpu-nosti koriste sve profesionalne, tehničke i administrativne resurse koji najbolje služe interesima njihovih klijenata. Nedostatak formalnih odnosa s drugim profesionalnim djelatnicima ne oslobađa psihoterapeuta odgovornosti da osigura svojim klijentima najbolje moguće usluge, niti ih oslobađa obveze da vježbaju sposobnost predviđanja, marljivost i taktičnost kako bi osigurali komplementarnu ili drugu pomoć koja je potrebna.Načelo 6.b: Psihoterapeuti poznaju i uzimaju u obzir tradicije i praksu drugih profe-sionalnih grupa s kojima rade te u potpunosti surađuju s njima. Ako osoba od druge profesionalne osobe prima slične usluge, psihoterapeut će pažljivo razmotriti taj odnos te će svoj rad nastaviti oprezno i tankoćutno uzimajući u obzir terapijske teme i do-brobit klijenta. O tim će temama razgovarati s klijentom, kako bi smanjio rizik da dođe do konfuzije i konflikta nastojeći, gdje god je to moguće, održati jasne i dogovorene odnose s drugim profesionalcima koji su u to uključeni.Načelo 6.c: Psihoterapeuti koji zapošljavaju ili superviziraju druge profesionalce, ili profesionalce koji prolaze trening, prihvaćaju obvezu poticanja daljnjeg profesion-alnog razvoja tih pojedinaca te poduzimaju mjere osiguravanja njihove kompeten-cije. Osiguravaju odgovarajuće radne uvjete, pravovremene evaluacije, konstruktivne konzultacije i prilike za stjecanje iskustva.Načelo 6.d: Psihoterapeuti, ni seksualno ni na neki drugi način, ne izrabljuju svoje profe-sionalne odnose s klijentima, osobama koje superviziraju, studentima, namještenicima ili sudionicima u istraživanju. Seksualno ih ne uznemiruju, niti napastuju. Pod seksualno uznemiravanje spadaju namjerne, opetovane primjedbe, geste, ili fizički kontakti sek-sualne prirode koje primalac ne želi.Načelo 6.e: Ako je psihoterapeutu poznato da neki drugi psihoterapeut na neki način krši etiku, neformalno pokušava s njim riješiti problem upozoravajući ga na to ponašanje. Ako se ne radi o većoj povredi etičkoga kodeksa i/ili se čini da je ona uzrokovana ne-dostatnom osjetljivošću, znanjem ili iskustvom, takvo je neformalno rješenje najčešće prikladno. Ti neformalni korektivni postupci provode se pažljivo, vodeći računa o pravu na povjerljivost svih uključenih. No ukoliko se kršenje etičkoga kodeksa ne može riješiti neformalnim putem, ili je pak ozbiljnije naravi, psihoterapeut o tome treba obavijes-titi i upozoriti odgovarajuće institucije, društva ili odbore koji se bave profesionalnom etikom i ponašanjem. Neodgovorno je i neetično, prije utvrđivanja stvarne krivnje, iznositi svoje sumnje klijentu, njegovoj obitelji ili široj javnosti.Načelo 6.f: Zasluge za publikacije priznaju se onima koji su im doprinijeli u omjeru koji odgovara njihovim profesionalnim doprinosima. Veliki doprinosi profesionalne pri-rode, koje su dali nekolicina ljudi u sklopu zajedničkoga projekta, priznaju se u obliku zajedničkog autorstva s time da se na prvome mjestu navede pojedinac koji je dao glavni doprinos. Manji doprinosi profesionalne prirode te znatnija pomoć neprofesion-alaca, crkve i sl. mogu se naglasiti u fusnotama ili u uvodnoj tvrdnji. Priznanje putem

specifičnih citata odaje se za neobjavljene i objavljene materijale koji su neposredno utjecali na istraživanje ili pisanje. Psihoterapeuti koji rade kompilacije i uređuju materi-jale drugih, tiskaju materijal u ime izvorne skupine navodeći, ako je prikladno, vlastito ime, koje se pojavljuje kao “predsjedavajući” ili “urednik”. Imenuju se svi koji su dali svoj doprinos te im se odaje priznanje.Načelo 6.g: Provodeći istraživanja unutar institucija ili organizacija, psihoterapeuti osiguravaju autorizaciju za provođenje istraživanja. Svjesni su svoje obveze prema budućim istraživačima te jamče da institucije, u kojima se istraživanje vrši, dobivaju adekvatne informacije o istraživanju i prikladna priznanja za svoje doprinose.

NAČELO 7: IZJAVE ZA JAVNOSTOpće načelo: U komunikaciji s javnim glasilima psihoterapeuti se s dužnom pažnjom ophode prema svojim kolegama, psihoterapeutima i struci psihoterapiji, psihologiji, medicini i drugim profesijama. Poštuju preduvjete i obveze institucija ili organizacija s kojima su povezani.Načelo 7.a: Najavljujući ili reklamirajući svoje profesionalne usluge, kako bi opisali usluge i osobu koja ih nudi, psihoterapeuti mogu navesti sljedeće informacije: ime, najviši relevantan akademski stupanj ili certifikat o završenoj edukaciji dobiven od akreditirane institucije, datum, tip, stjecanje ECP-a, članstvo u psihoterapijskim organi-zacijama i profesionalno relevantnim ili povezanim tijelima, adresu, telefonski broj, radno vrijeme, kratki popis vrste psihoterapijskih usluga koje nudi, odgovarajući pri-kaz informacija o cijenama, strane jezike koje govori, praksu u odnosu na osiguranje ili plaćanje od strane trećih osoba te druge kratke i prikladne informacije. Ukoliko nije zabranjeno od strane drugih sekcija ovih Etičkih načela, mogu se navesti i dodatne rel-evantne ili važne informacije za korisnike.Načelo 7.b: Najavljujući ili reklamirajući psihoterapijske usluge ili publikacije, psihoter-apeuti ne navode svoju povezanost bilo s kojom organizacijom na način koji bi lažno upućivao na sponzorstvo ili certifikat od strane te organizacije. Osobito, primjerice, ne tvrde da su registrirani u okviru europske ili nacionalne psihoterapijske udruge niti na-vode svoj status u okviru udruge ili institucije na način koji sugerira da takav status uključuje specijaliziranu profesionalnu kompetentnost ili kvalifikaciju. Javne tvrdnje uključuju komunikaciju putem periodičnih izdanja, knjiga, popisa, direktorija, interneta, televizije, radija ili filmova, ali nisu ograničene na to.Ne sadrže: a) lažne, prijetvorne, zavaravajući, obmanjujuće ili neopravdane tvrdnje; b) pogrešnu interpretaciju činjenica koja lako može prevariti ili usmjeriti u krivom pravcu jer unutar danog konteksta samo djelomično razotkriva relevantne činjenice; c) svjedočenje klijenta koje se odnosi na kvalitetu psihoterapeutovih usluga ili proizvoda; d) tvrdnju koja bi, namjerno ili eventualno, mogla dovesti do lažnih ili neopravdanih očekivanja u pogledu željenih rezultata; e) tvrdnju koja upućuje na neobične, jedin-stvene te “jedine-te-vrste” sposobnosti; AF) tvrdnju izrečenu s namjerom da izazove strahove, anksioznost ili emocije kod klijenta u odnosu na mogućnost neuspjelog ishoda, kako bi se prihvatile ponuđene usluge; g) tvrdnju koja se odnosi na prednosti ponuđenih usluga u usporedbi s drugima; h) tvrdnju koja direktno potiče individualne klijente da potraže njihove usluge.

Načelo 7.c: Psihoterapeuti ne nude usluge, novac i sl. predstavnicima tiska, radija, tel-evizije ili drugih komunikacijskih medija u ime naknade za očekivano ili izvršeno pro-micanje njihove djelatnosti. Plaćeni oglas mora biti dokazan kao takav, osim ako iz konteksta jasno ne proizlazi da je riječ o plaćenoj reklami. Ako se komunicira s javnošću putem korištenja radija ili televizije, oglas se prethodno mora snimiti i psihoterapeut ga mora odobriti za objavu. Kopije reklama i snimke emisija zadržava psihoterapeut.Načelo 7.d: Najave ili oglasi «grupa za osobni razvoj», sastanaka grupa s posebnim in-teresima, tečajeva, klinika, treninga i agencija trebaju sadržavati jasan opis ponuđenih iskustava ili treninga te jasnu izjavu o njihovoj svrsi. Edukacija, trening i iskustvo članova osoblja trebaju biti prikladno specificirani i dostupni prije početka grupe, treninga ili usluga. Jednako tako unaprijed trebaju biti dostupne informacije o plaćanju i ostalim dijelovima ugovora o sudjelovanju u radu grupe.Načelo 7.e: Psihoterapeuti povezani s razvojem ili promocijom psihoterapijskih tehni-ka, proizvoda, knjiga ili slično, ponuđenih za komercijalnu prodaju, čine sve što mogu kako bi osigurali da se najave i oglasi predstave na profesionalan, znanstveno prih-vatljiv, etički i činjenično-informativan način.Načelo 7.f: Psihoterapeuti ne sudjeluju radi osobne dobiti u komercijalnim najavama ili reklamama preporučujući javnosti kupnju ili korištenje posjeda, proizvoda ili usluga koje dolaze iz jednog izvora, ako se to sudjelovanje zasniva isključivo na njihovoj ulozi psihoterapeuta.Načelo 7.g: Psihoterapeuti predstavljaju znanost i umjetnost psihoterapije te nude svoje usluge, proizvode i publikacije pošteno i precizno izbjegavajući pogrešna tumačenja iz senzacionalizma, pretjerivanja ili površnosti. Vođeni su primarnom ob-vezom da pomažu javnosti u razvijanju sudova, mišljenja i izbora, koji se zasnivaju na informacijama.Načelo 7.h: Kao učitelji, psihoterapeuti jamče da su tvrdnje navedene u katalozima i opisima tečaja točne i ne navode u krivom pravcu, naročito u pogledu sadržaja koji se prenose, osnove za evaluaciju napretka i prirode iskustava na tečaju. Najave, brošure ili oglasi koji opisuju radionice, seminare ili druge edukacijske programe točno opisuju korisnike kojima je program namijenjen te osobitosti, zahtjeve i ciljeve edukacije te vrste materijala koje treba pokriti. Pored toga, najave točno predstavljaju edukaciju, trening i iskustvo psihoterapeuta koji provode programe, kao i sve financijske obveze koje su u to uključene.Načelo 7.i: Javne objave ili oglasi kojima se pozivaju sudionici istraživanja, u kojima se ljude nastoji motivirati nuđenjem kliničkih ili nekih drugih profesionalnih usluga, jasno objašnjavaju prirodu usluga te troškove ili druge obveze koje sudionici u istraživanju trebaju prihvatiti.Načelo 7.j: Psihoterapeut prihvaća obvezu da ispravi osobe koje predstavljaju profe-sionalne kvalifikacije psihoterapeuta ili povezanost s proizvodima ili uslugama na način koji nije u skladu s ovim smjernicama.Načelo 7.k: Individualne dijagnostičke i terapijske usluge nude se samo u okviru pro-fesionalnog psihoterapijskog odnosa. Ako se osobni savjeti daju putem javnih preda-vanja ili prikaza, članaka u novinama ili časopisima, radio ili televizijskim programima, poštom ili sličnim medijima, psihoterapeut koristi relevantne podatke, koji su mu na raspolaganju te održava najvišu razinu profesionalne prosudbe.

Načelo 7.l: Proizvodi koji se opisuju ili predstavljaju putem javnih predavanja ili pri-kaza, članaka u časopisima ili novinama, radio ili televizijskih programa, pošte ili sličnih medija trebaju zadovoljavati iste priznate standarde kakvi vrijede i za proizvode koji se koriste u kontekstu profesionalnog odnosa.

NAČELO 8: TEHNIKE PROCJENEOpće načelo: Pri razvijanju, objavljivanju i korištenju psihoterapijskih ili psiholoških tehnika procjene, psihoterapeuti svakako nastoje zastupati dobrobit i interese klije-nata. Čuvaju klijenta od zloporabe rezultata procjene. Poštuju pravo klijenta da zna re-zultate, interpretacije rezultata te osnove za zaključke i preporuke. Psihoterapeuti brinu o tome da se unutar granica legalnih mandata održi sigurnost testova i drugih tehnika procjene te nastoje osigurati prikladno korištenje tehnika procjene od strane drugih.Načelo 8.a: Koristeći tehnike procjene, psihoterapeuti poštuju pravo klijenata na pot-puna objašnjenja prirode i svrhe pojedinih tehnika i to jezikom koji je klijentu razumljiv, osim ako je unaprijed izričito dogovoreno da se napravi iznimka u odnosu na to pravo. Ako objašnjenja trebaju dati drugi, psihoterapeuti oblikuju postupke kako bi osigurali prikladnost tih objašnjenja.Načelo 8.b: Psihoterapeuti odgovorni za razvoj i standardizaciju psiholoških testova i drugih tehnika procjene koriste provjerene znanstvene postupke te vode računa o relevantnim europskim (EAP), nacionalnim, institucionalnim ili organizacijskim stand-ardima.Načelo 8.c: Izvješćujući o rezultatima procjene, psihoterapeuti ukazuju na sve eventu-alne zadrške glede valjanosti ili pouzdanosti zbog uvjeta vršenja procjene ili nepriklad-nosti normi u odnosu na ispitane osobe. Trude se rezultate procjena i njihove interpre-tacije osigurati od zloporabe od strane drugih.Načelo 8.d: Psihoterapeuti su svjesni da rezultati procjene mogu postati zastarjeli te da ne predstavljaju potpunu sliku osobe koju se procjenjuje. Čine sve što mogu kako bi izbjegli te spriječili zloporabu zastarjelih mjera ili nepotpunih procjena.Načelo 8.e: Psihoterapeuti koji nude usluge bodovanja i interpretacija sposobni su pružiti odgovarajuće dokaze glede valjanosti programa i postupaka korištenih pri ob-likovanju interpretacija. Javno nuđenje usluga interpretacije smatra se konzultacijom među profesionalcima. Psihoterapeuti čine sve što mogu kako bi izbjegli zloporabu izvješća o procjenama.Načelo 8.f: Psihoterapeuti ne potiču niti podupiru korištenje psihoterapijskih ili psiholoških tehnika procjene od strane neprikladno treniranih ili na drugi način nekval-ificiranih osoba putem podučavanja, sponzorstva ili supervizije.

NAČELO 9: ISTRAŽIVANJEOpće načelo: Odluka za provođenje istraživanja zasniva se na promišljenoj procjeni pojedinih psihoterapeuta o tome kako na najbolji način mogu pridonijeti znanosti i do-brobiti ljudi. Nakon donošenja odluke o provođenju istraživanja, psihoterapeut razmišlja o alternativnim smjerovima u koje bi se mogli uložiti energije i resursi istraživanja. Na temelju tih razmišljanja provodi istraživanje s poštovanjem i brigom o dostojanstvu i dobrobiti ljudi koji sudjeluju te poznavajući pravila i profesionalne standarde koji vri-jede pri provođenju istraživanja s ljudima kao sudionicima.

Načelo 9.a: Planirajući istraživanje, psihoterapeut koji ga provodi (istraživač) odgo-voran je provesti pažljivu procjenu njegove etičke prihvatljivosti. Ako razmatranje znanstvenih i ljudskih vrijednosti upućuje na kršenje bilo kojeg načela, istraživač se, u odnosu na to, mora distancirati.Načelo 9.b: Primarna se etička briga istraživača sastoji u promišljanju o tome hoće li, u odnosu na prihvaćene standarde, sudionik u planiranom istraživanju biti “rizičan sub-jekt” ili “subjekt minimalnog rizika”.Načelo 9.c: Istraživač uvijek zadržava odgovornost osiguravanja etičnosti prakse istraživanja. Odgovoran je i za etično postupanje sa sudionicima istraživanja od strane suradnika, asistenata, studenata i namještenika, koji također trebaju preuzeti slične ob-veze.Načelo 9.d: Osim kada je riječ o istraživanju pri kojemu je prisutan minimalan rizik, istraživač sa sudionicima u istraživanju, prije njihova sudjelovanja, provodi jasan i pravedan dogovor koji pojašnjava obveze i odgovornosti svakog od njih. Istraživač tre-ba poštovati sva obećanja i obveze u tom dogovoru. On informira sudionike o svim as-pektima istraživanja koji bi eventualno mogli utjecati na njihovu spremnost za sudjelo-vanje te im, u skladu s njihovim pitanjima, pojašnjava i sve druge aspekte istraživanja. Ukoliko mu ne uspije u potpunosti pojasniti sva pitanja prije dobivanja pristanka sudi-onika u istraživanju, dužan je dodatno se pobrinuti za zaštitu njihove dobrobiti i dos-tojanstva. Istraživanja koja se provode s djecom ili sudionicima sa smetnjama, koje bi mogle ograničiti razumijevanje i komunikaciju, zahtijevaju posebne zaštitne postupke.Načelo 9.e: Metodološki zahtjevi istraživanja mogu dovesti do toga da se učini ne-ophodnim prešućivanje ili prijevara. Prije provođenja takvog istraživanja istraživač ima posebnu odgovornost: a) utvrditi je li uporaba takvih tehnika opravdana na temelju perspektive znanstvene, edukacijske ili implicirane vrijednosti istraživanja; b) utvrditi jesu li dostupni alternativni postupci koji ne koriste zatajivanje i prijevaru; c) osigurati da sudionici, što je prije moguće, dobiju dovoljno objašnjenja. Preporuka je da se takve tehnike ne koriste.Načelo 9.f: Istraživač poštuje individualnu slobodu osobe da odbije sudjelovati u istraživanju ili da se u bilo kojem trenutku povuče iz njega. Obveza da se zaštiti ta slo-boda zahtijeva pažljivo promišljanje i razmišljanje o tome je li, u odnosu na sudionika, istraživač na položaju autoriteta ili utjecaja. Takvi utjecajni položaji uključuju situacije u kojima se sudjelovanje u istraživanju zahtijeva kao dio posla ili pak situacije u kojima je sudionik student, klijent ili namještenik istraživača, ali nisu ograničeni na njih. Prava pojedinaca imaju prednost pred potrebama istraživača za dovršavanjem istraživanja.Načelo 9.g: Istraživač štiti sudionika od fizičke i mentalne neugode, štete i opasnos-ti koja bi mogla proizići iz postupka istraživanja. Postoji li rizik od takvih posljedica, istraživač o tome informira sudionika. Postupci istraživanja koji mogu nanijeti trajnu ili ozbiljnu štetu sudionicima ne koriste se, osim u slučaju kada bi nekorištenje tih postu-paka dovelo sudionika u opasnost od još veće štete ili pak ako istraživanje ima veliku potencijalnu dobrobit te je od svakog sudionika dobiven dobrovoljni pristanak, koji se zasniva na njihovoj punoj obaviještenosti. Sudionik mora biti informiran o postupcima za stupanje u kontakt s istraživačem unutar razumnog vremenskog razdoblja nakon istraživanja u slučaju da se pojavi stres, potencijalna šteta ili pak pitanja ili zabrinutost povezani s time. Pristanak koji su dali sudionici ne ograničava njihova legalna prava niti smanjuje legalnu odgovornost istraživača.

Načelo 9.h: Nakon što prikupi podatke, istraživač informira sudionike o prirodi istraživanja te nastoji otkloniti svaku pogrešnu ideju koja se mogla pojaviti. Ukoliko znanstvene ili ljudske vrijednosti opravdavaju odgodu ili uskraćivanje tih informacija, njegova je odgovornost da posebno nadgleda istraživanje te osigura sudionike od štetnih posljedica.Načelo 9.i: Tamo gdje postupci istraživanja rezultiraju nepoželjnim posljedicama za pojedine sudionike, istraživač je odgovoran za njihovo pronalaženje, uklanjanje ili is-pravljanje, uključujući dugoročne učinke.Načelo 9.j: Informacije, koje su tijekom istraživanja dobivene o pojedinim sudionici-ma, povjerljive su, osim ako unaprijed nije dogovoreno drugačije. Postoji li mogućnost da netko drugi ima pristup tim informacijama, ta se mogućnost, uz planirane načine zaštite povjerljivosti, objasni sudioniku kao dio postupka za dobivanje pristanka zasno-vanog na informiranosti.

Literatura: - Coyne James C., Stefanek M., Palmer Steven C., Psychotherapy and Survival in Cancer: The Conflict Between Hope and Evidence, Psychological Bulletin 2007, Vol. 133, No. 3, 367–394, American Cancer Society, 2007. - Frankl, Viktor E., Čovjekovo traganje za smislom, Planetopija, 2010. - Kissane, David W., Watson M., Handbook of psychotherapy in cancer care, A John Wiley & Sons, Ltd., Publication, 2011.- Klikovac T., Psihološka podrška i psiho-socijalna pomoć ženama obolelim od karci-noma dojke1, Stručni rad, Psihološka istraživanja, Vol. XVII 2014., Institut za onkologiju i radiologiju Srbije, Odeljenje pedijatrijske onkologije, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet, Odeljenje za psihologiju, 2014. - Kovač A., Popović Petrović S., Nedeljković M., Kojić S., Tomić S., Stanje pacijentkinja obolelih od karcinoma dojke u postoperativnom periodu, Sa psihoonkološkog aspekta – preliminarni rezultati, Stručni članak, Institut za onkologiju Vojvodine, LXVII (1-2): 43-48. Novi Sad, 2014.- Peharda T., Trivanović D., Multidisciplinarni pristup onkološkim pacijentima u OB Pula, izvorni rad, Glas. pul. boln. Vol. V/2, 2009.- Seligman M., Optimistično dijete, IEP d.o.o., ZAGREB, 2005. - Siegel, Bernie S., Ljubav, medicina, čuda, Udruga Krijesnica, Zagreb, 2012.

Internetske stranice: - Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske - http://www.savez-spuh.hr/o-nama/eticki-kodeks-saveza-psihoterapijskih-udruga-hrvatske/ - The Centre for Clinical Interventions - http://www.cci.health.wa.gov.au/- The Mental Health Foundation - http://www.mentalhealth.org.uk/help-information/podcasts/

IMPRESSUM

Izdavač:Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske – SPUH

Za izdavača:Prim.dr.med. Jadran Morović

Urednica: Maja Uštulica, prof.

Voditelji edukacije: Prim.dr.med. Jadran Morović

Dr.sc. Irena Bezic

Fotografija naslovnice:Siniša Uštulica

Grafičko oblikovanje i priprema:Udruga Omnibus

Copywright:Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske – SPUH

Zagreb, prosinac 2014. godine

www.savez-spuh.hr

Projekt „Kako psihoterapija može pomoći prevenciji i liječenju karcinoma? – dodatna edukacija psihoterapeuta za rad s osobama oboljelima od karcinoma“ sufinanciran je od strane Grada Zagreba, Gradskog ureda za zdravstvo.

www.savez-spuh.hr