Kritika čistog uma-Kant

Kant – Kritika čistog uma

IMMANUEL KANT – KRITIKA ČISTOG UMA (1. izdanje)

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU- postoje pitanja ljudskom umu nerješiva, jer ''nadilaze moć ljudskog uma''. Ljudski um se služi načelima bez kojih iskustvo ne može i koja iskustvo ujedno potvrđuje. Ta načela prekoračuju iskustvo i stoga se proturječja koja on (iskustva) stvaraju ne mogu razriješiti. Time, tim ''beskonačnim prepirkama'', bavi se metafizika. Iako ju je razvoj znanosti istisnuo, ona je i dalje ljudima najdraže znanje- došlo je vrijeme da um spozna samog sebe (i to temeljito, kao što su matematika i prirodne znanosti), da se riješi predrasuda i pronađe svoje ''vječne i nepromjenjive'' zakone – to odbacivanje zabluda i pronalazak onog trajnog je posao kritike čistog uma. To je ''kritika umske moći uopće, spoznaja za kojima umska moć teži neovisno o svakom iskustvu'': istražit će se mogućnost ili nemogućnost metafizike. Kant misli da je otkrio siguran način da se pokaže ono trajno u umu i isprave zablude, te da je uspio iznaći ključ za rješenje svih metafizičkih pitanja. Kant ne traži prva počela kozmosa ili nešto slično što prelazi granice iskustva; naprotiv, on zasniva sve što se može spoznati – u umu samom. Dakle, ta istraživanja nisu daleka, jer um možemo naći u samima sebi. Utoliko je njegovo istraživanje potpuno i iscrpno, a treba biti i izvjesno i jasno: što se tiče izvjesnosti, svaka apriorno pouzdana spoznaja želi se smatrati nužnom tj. izvjesnom – ''određenje svih čistih spoznaja a priori je primjer svake apodiktičke (filozofijske) izvjesnosti''. Za shvaćanje razuma najvažnije istraživanje je dedukcija čistih razumskih pojmova - glavno pitanje jest: ''što i koliko razum i um mogu spoznati slobodni od svakog iskustva?''

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU- obrađuju li se spoznaje sigurnim putem kao i znanosti, to se provjerava uspjehom. Logika od Aristotela nije mogla napraviti korak nazad, ali ni naprijed – logika je tako uspješna zato što u logici razum ''ima posla samo sa samim sobom i svojom formom, a apstrahira od objekata''. Umu je ''mnogo teže ići sigurnim putem znanosti kad ima posla i s objektima, a ne samo sa samim sobom''. Logika je stoga ''tek predvorje znanosti'', znanja se u punom smislu stječu tek u objektivnom značenju.- no, ako u znanostima ima uma, u njima se nešto mora spoznati i a priori! Čisti dio spoznaje je onaj a priori. Tako matematika i fizka svoje objekte određuju a priori (prva posve čisto, druga djelomično). Matematika je išla sigurnim putem znanosti, iako je logici bilo još lakše – onaj koji je prvi konstruirao pravilni (jednakokračni) trokut, shvatio je da ne gleda u prirodu kao uzor, nego u sebe i ideje koje postoje u njemu – on o stvari (konkretno, o trokutu) zna a priori. I fizičari su shvatili da ''um uviđa samo ono što proizvodi sam prema svome nacrtu'' – um prisiljava prirodu, a ne priroda um! Um prirodu prilagođava svojim načelima: on uči iz nje, ali na temelju eksperimenata i pretpostavki koje je sam postavio. I na taj način, da polazi od onog što je um postavio (eksperimenata i hipoteza), prirodna znanost se dovela na ''sigurni put znanosti'' - metafizika pak uopće ne treba iskustvo, ona treba samo pojmove i to čak i nepovezane sa zorom (kao što je u matematici), ali nikad nije postala sigurna kao znanost – kod metafizike počinjemo čak i sumnjati u svoj um, jer nas u njoj on dovodi do zabluda.

1


- no, matematika i fizika su uspjele jer se raskrstilo s polazištem da se spoznaja treba ravnati prema predmetima, i došlo do stajališta da se predmeti trebaju ravnati prema spoznaji; ovo je slično Kopernikovoj pretpostavci da se možda astronom okreće, a promatrane zvijezde miruju – i stoga je ovo nazvano kopernikanskim obratom. Takav obrat je potreban i u spoznaji: ne treba zor prilagođavati kvaliteti predmeta – tako ne možemo ništa a priori znati o zoru – nego predmet kvaliteti naše moći zrenja! Iskustvo se treba prilagođavati pojmovima, a pravila iskustvenog promatranja trebamo pretpostaviti unaprijed – prije nego su nam dani predmeti (a priori). ''O stvarima a priori spoznajemo samo ono što sami stavljamo u njih''. Po ovoj metodi, polazeći od apriornih pojmova, i metafizika može uspjeti. Dakle, imamo apriorne pojmove kojima mogu odgovarati predmeti u iskustvu, i na temelju njih možemo graditi spoznaju a priori. No, ako i krenemo graditi metafiziku apriornim pojmovima, ne možemo prekoračiti granice mogućeg iskustva. Ne možemo dobiti spoznaju o stvarima kako ih poznajemo (stvari po sebi), nego o stvarima kako ih ne poznajemo (pojava)! - na ovaj način, krećući od subjekta (kao geometri i prirodnjaci), Kant želi revolucionirati metafiziku, kako bi ona postala sigurna znanost tipa matematike – to je metoda kojom želi ići.- apriorna spoznaja objektima pridaje samo ono što nalazi u samom umu - sva umska počela su koherentna, počela se moraju podudarati jedna s drugima.- spekulativni um ipak ne prelazi granice iskustva- ne možemo imati pojam o ''stvari o sebi'', nego samo o ''objektu kao objektu osjetilnog zrenja, tj. pojavi''. Dakle, spekulativna spoznaja uma ograničena je na predmete iskustva, iako njih (kao pojave) moramo barem moći pomišljati kao stvari o sebi, ako ih već kao stvari o sebi ne možemo spoznati – inače bi ''pojava bila bez onoga što se pojavljuje''. Upravo razlikovanje između stvari o sebi i pojave je strašno važno, jer ostavlja mogućnost istovrmeeno i neminovnog prirodnog kauzaliteta i slobode, jer se kauzalitet uzima kao nešto što se odnosi na pojave, a sloboda na stvari o sebi, i stoga nema proturječja između prirodnog kauzaliteta i slobode: može se pomišljati slobodu, tu nema proturječja. To izostajanje proturječja proizlazi iz razlikovanja osjetilnog i intelektualnog. Tako etika (sa slobodom) ostaje nekontradiktoran prirodnim znanostima (s prirodnom nužnošću)- po Kantu, ne valja ni dogmatizam ni skepticizam. Dogmatizam je ''postupak čistog uma bez kritike njegove moći''. Zato je ovo što Kant predstavlja sigurnost znanosti – metafiziku Kant želi utvrditi kao znanost, a ne kao mnijenje- Kant smatra da njegova ''Kritika čistog uma'' ne može biti opovrgnuta, nego samo krivo shvaćena!

UVOD1. IDEJA TRANSCENDENTALNE FILOZOFIJE- iskustvo – prvo što naš razum proizvodi, ali ne i jedino. Npr. ne daje nam općenitosti. Zato su općenite spoznaje neovisne o iskustvu i one su spoznaje a priori. Ono pak što je ''samo posuđeno od iskustva'' je spoznaja a posteriori. Neke od naših spoznaja, neki pojmovi koji ''služe da osjetilima pribave suvislost'' postoje i kad se apstrahira ono osjetilno od njih, i oni stoga moraju biti a priori. Dakle, može se o predmetima naših osjetila reći i više nego što nam daje puko iskustvo: to nam pokazuje pravu nužnost.

2


Znači, neki od subjektovih sudova se proširuju preko svih granica iskustva. Tim spoznajama, koje nadilaze osjetilni svijet, se bavi čisti um- čovjek se prvo pita, kad vidi da ima ne-iskustvene spoznaje, odakle te spoznaje a priori i koji je njihov opseg i valjanost. U tim spoznajama koje nadilaze iskustvo čovjek doalzi do toga da ga iskustvo više ne opovrgava, a može i doći vrlo daleko u tim spoznajama (npr. matematika). Osjetilni svijet ograničava razum, pa su ga neki (Platon) htjeli izbjeći – međutim, ne može se biti ni u čistom razumu bez osjetilnog svijeta, jer tad se gubi temelj. Ono što olakšava je povezanost uma i osjetila: um ponajvećma raščlanjuje iskustvene pojmove. To je jedna spoznaja, koja raščlanjuje; druga pak stvara posve nove tvrdnje O RAZLICI ANALITIČNIH I SINTETIČNIH SUDOVA- postoje sudovi u kojima je predikat na neki način sadržan u subjektu, i to su jesni sudovi ili sudovi identiteta (analitički sudovi) i sudovi u kojima predikat leži izvan subjekta, koji su sudovi bez identiteta (sintetički sudovi). Analitički sudovi su sudovi objašnjavanja (ništa novo predikat ne govori o subjektu, već ga samo analizira na njegove sastavne dijelove), a sintetički sudovi su sudovi proširivanja (sintetički sudovi govore nešto novo, predikat nije moguće dobiti rastavljanjem subjekta). Npr. sud ''sva tijela su protežna'' je analitički, jer je pojam protežnosti već sadržan u pojmu tijela; sud ''sva tijela su teška'' je sintetički, jer težina nije sadržana u pojmu tijela- pitanje jest, što je to nešto što razum izvlači kao ono po čemu predikat pripada subjektu, a da nije izvučeno raščlanjivanjem samog subjekta - kod empirijskih sudova je lako: to je potpuno iskustvo o nečemu (npr. mi tijelo možemo analitički definirati kao protežnu stvar, ali tek kad imamo potpuno iskustvo pa shvatimo da i težina i neki drugi iskustveni elementi spadaju pod tijelo, stvorili smo sintetički sud): pojam je dan analitički, a predikat koji mu se pririče dobiven je iz iskustva. Dakle, empirijski sintetički sudovi nisu problem. Svi empirijski sudovi su sintetički; analitički sudovi koji bi bili empirijski su besmileni, jer iz pojma ne smijemo izići u empiriju kako bismo napravili analitički sud, nego moramo ostati u samom pojmu, raščlaniti ga. - međutim, što je sa sintetičkim sudovima? Njima nedostaje iskustvo kao pomoćno sredstvo. Oni i bez iskustva daju sintezu, kao na primjer u sudu ''sve što se događa ima svoj uzrok''. Ovdje je predikat ''uzrok'' i on leži izvan ovoga ''sve što se događa''. Kako se događa da čovjek izvlači posve različit predikat iz subjekta (predikat u subjektu ne-sadržan)? Sigurno ne iskustvom, jer je to ''veća općenitost nego što je iskustvo može pribaviti''. To je glavno pitanje spekulativne spoznaje a priori- rješenje se nalazi samo u čistoj umskoj spoznaji: ona spoznaje mogućnosti i uvjete sintetičkih sudova a priori. Čista spoznaja = spoznaja u koju nije umiješano nikakvo iskustvo, spoznaja koja je potpuno a priori. ''Um je moć koji daje načela spoznaje a priori''; čisti um je pak um koji sadrži načela po kojima se nešto potpuno apriorno spoznaje. Kant ovdje neće dati sistem čistog uma, nego prosudbu čistog uma, što je tek ''propedeutika'', uvod. On će nam dati granice čistog uma. Transcendentalna spoznaja = spoznaja koja se bavi našim apriornim pojmovima o predmetima; sistem takvih pojmova = transcendentalna filozofija. No i to je previše, ovo je samo trascendentalna kritika.

2. RAZDIOBA TRANSCENDENTALNE FILOZOFIJE

3


- transcendentalna filozofija je cijela zgrada, a kritika čistog (transcendentalnog) uma je sigurni i potpuni temelj za nju. Dakle, kritika čistog uma je potpuna ideja transcendentalne filozofije, ali još nije sama znanost transcendentalne filozofije. U transcendentalnu filozofiju ne smije ući ništa iskustveno! Zato se ona odnosi samo na spekulativni um, a ne i na praktički um.- podjela ovog uvoda u transcendentalnu filozofiju (''Kritike čistog uma'') je podjela na elementarnu nauku čistog uma i metodologiju čistog uma (dva dijela knjige)- dva dijela spoznaje su razum i osjetilnost (''koji imaju možda zajednički korijen, ali nama nepoznat'').''Pomoću osjetilnosti predmeti nam se daju, pomoću razuma pomišljaju'' – a ako osjetilnost ima predodžbe a priori ''koje (predodžbe) sačinjavaju uvjete pod kojima nam se predmeti daju'', onda osjetilnost pripada transcendentalnoj filozofiji. To, uvjeti pod kojima se predmeti daju našoj spoznaji, prethodi uvjetima pod kojima se predmeti pomišljaju

KRITIKA ČISTOG UMA1. TRANSCENDENTALNA ELEMENTARNA NAUKA1. I. TRANSCENDENTALNA ESTETIKA (zbog osjetila je transcendentalna estetika (aisthesos, osjet))- zor – jedino pomoću čega se spoznaja izravno odnosi na predmete; mišljenje kao sredstvo teži za zorom. Ali forma zora postoji samo ako nam je dan neki predmet koji nekako aficira našu dušu. Osjetilnost je upravo ta sposobnost da predodžbe dobivamo tako kako nas predmeti aficiraju. - osjetilnost nam daje predmete, a razumom pomišljamo pojmove. Na koncu, na bilo koji način (izravno ili neizravno), mišljenje se odnosi na zorove - materija pojave: ono korespondirjauće između osjeta i pojave - forma pojave: ono što sređuje pojavu, što čini da se pojava promatra u nekim odnosima – jer pojava mora biti sređena u nekoj formi. No to ne može učiniti osjet. Zato, materija pojave može biti a posteriori, ali forma pojave je a priori! - čiste predodžbe = predodžbe u kojima ništa ne pripada osjetu. Takva čista forma zorova se a priori nalazi u duši! Kant to još naziva čistim zorom. Npr. kod tijela su protežnost i oblik čisti zor, jer oni ''i bez predmeta osjetila ili osjeta a priori postoji u duši kao čista forma osjetilnosti''. Transcendentalna estetika je znanost o osjetilnosti a priori (čistoj osjetilnosti). Kasnije će se pojaviti transcendentalna logika a priori, a to je znanost o čistom mišljenju. U transcendentalnoj estetici valja prvo izolirati osjetilnost od razmišljanja o njoj, a nakon toga apriornu osjetilnost od empirijske. Tad se nalazi da u postoje dvije apriorne (čiste) forme osjetilnosti: prostor i vrijeme

PRVI ODSJEK TRANSCENDENTALNE ESTETIKE: O PROSTORUMetafizičko tumačenje ovog pojma

- vanjsko osjetilo – predočava nam predmete izvan nas, predmete kao nešto u prostoru- unutrašnje osjetilo, pak, sve što nam predočava, predočava nam u vremenu (predočava dušu ne kao objekt, ali kao nešto u čemu je sve u odnosima vremena. Dakle, izvana ne možemo promatrati vrijeme, a iznutra ne možemo promatrati prostor. Što su vrijeme i prostor? Po Kantu, prostor nije empirijski pojam koji se apstrahirao od vanjskih iskustava – ''predodžba o prostoru mora već biti osnovom da se neki osjeti svedu na nešto izvan mene'', te da predmete ''mogu predočiti jedan izvan drugoga, tj. na različitim

4


mjestima'': vanjsko iskustvo stvari moguće je ''samo pomoću pomišljenje predodžbe'' prostora. ''Prostor je nužna predodžba a priori koja je osnovom svim vanjskim zorovima'' – ''čovjek si nikada ne može stvoriti predodžbu da nema prostora, iako vrlo lako može stvoriti predodžbu da prostoru nema nikakvih predmeta''. Prostor je uvjet za pojave, a ne ovisan o njima - upravo na ovome, na nužnosti apriornosti prostora, zasniva se apodiktičnost i apsolutna istina geometrije. Kad bi geometrija bila aposteriorna, oslanjala bi se na slučajna opažanja - prostor nije opći pojam, nego čisti zor. Prostor je jedinstven: nema mnogih prostora, nego su svi 'prostori' dijelovi jednog te istog – i nemoguće je da ti dijelovi njemu prethode

Transcendentalno tumačenje pojma prostora- to tumačenje pretpostavlja da se druge sintetičke spoznaje a priori mogu izvući iz ovog pojma. Tako geometrija sintetički ali a priori ''određuje svojstva prostora''. Geometrija počiva na zoru, ali na čistom zoru – jer geometrijska načela su apodiktična tj. nužna. To je moguće (apriorni zor) samo tako da u subjektu već postoji forma vanjskog osjetila

Zaključci iz gornjih pojmova- prostor nije svojstvo stvari ni odnosa stvari; prostor je forma pojava osjetila, ''subjektivni uvjet osjetilnosti pod kojim nam se jedino omogućuje vanjsko zrenje'' – stoga, prostor je nešto posve subjektivno – ukratko, Kant smatra da prostor uopće ne postoji nužno izvan našeg zora - mogućnost subjekta da bude aficiran prethodi zrenju, i stoga je ''razumljivo kako forma svake pojave može biti dana u duši prije svih zbiljskih opažanja, dakle a priori'' - eto, upravo zato je prostor, protežnost itd. nešto subjektivno – ali opet, ti pojmovi imaju smisla samo ukoliko se ispune sadržajem, a to je iskustvo. No oni su ''neophodni uvjet'' iskustva. Dakle, prostor obuhvaća one stvari koje su dane u našoj svijesti, ali ne i stvari po sebi. Dakle, prostor (i slični apriorni zorovi) su uvjet pojava, a ne stvari. - nijedna druga apriorna subjektivna predodžba osim prostora ne odnosi se na ono vanjsko. Prostor je nužan uvjet pojave, za razliku od boje, mirisa itd.: prostor nužno pripada ''pojavi ili zoru'', ali boja i mirs ne. Prostor ima transcendentalni idealitet i empirijski realitet (a boja i okus valjda samo empirijski realitet) DRUGI ODSJEK TRANSCENDENTALNE ESTETIKE: O VREMENU

Metafizičko tumačenje pojma vremena- vrijeme nije empirijski pojam apstrahiran od iskustva (kao ni prostor), jer ''istodobnost ili slijed ne bi ni ušli u opažanje da predodžba vremena nije apriorna osnova - nastavlja Kant u istom tonu: ''vrijeme je nužna predodžba koja je osnova svem zrenju''. Pojave se mogu izlučiti iz vremena, ali vrijeme se ne može ukinuti s obzirom na pojave- različita vremena nisu odjednom, nego jedna za drugim; različiti prostori pak nisu jedan za drugim, nego odjednom – i ta načela ne mogu slijediti iz iskustva- vrijeme nije opći pojam, ne proizlazi iz pojma nego iz čistog zora. Različita vremena su dijelovi istog vremena- beskonačnost vremena znači samo to da svako određeno vrijeme ima jedno jedino vrijeme koje mu je osnova (i koje je zajednička osnova svim određenim vremenima) – ta neograničenost može biti dana samo u čistom zoru, ne u pojmu

Transcendentalno tumačenje pojma vremena

5


- pojam promjene i pojam gibanja je moguć samo pomoću predodžbe vremena Zaključci iz ovih pojmova

- vrijeme ne postoji samo za sebe, bez subjekta. Vrijeme nije objektivno određenje, ne pripada stvarima (inače se ne bi moglo a priori spoznati, a može jer vrijeme je uvjet empirijske spoznaje, misli Kant)- vrijeme je forma unutrašnjeg osjetila, a ne određenje vanjskih pojava, jer ne pripada ni obliku ni položaju. Vrijeme je također apriorni uvjet svih pojava, a prostor samo vanjskih: jer vrijeme direktno uvjetuje unutrašnje pojave, a time indirektno i vanjske. Sve pojave su nužno u vremenskim odnosima, a samo vanjske u prostornim. - vrijeme u kontekstu objekata po sebi nije ništa, ona vrijedi samo za pojave, dakle subjektivno (samo kad postoji zrenje)! Ne može se reći: ''sve stvari su u vremenu''

Objašnjenje- ljudima je neobično da vrijeme nema empirijski realitet. Njihovi argumenti: promjene zbiljski postoje (i za solipsiste, u unutrašnjosti), a one su moguće samo u vremenu – dakle, vrijeme je zbiljsko. Kant to prihvaća, ali tako da kaže da je vrijeme zbiljska forma unutrašnjeg zrenja – vrijeme je subjektivno (kao predodžba) zbiljsko/realno! - zašto se prigovaralo da postojanje prostora nije moguće dokazati: zato što vanjske predmete nije moguće ''strogo dokazati'', a unutrašnje jest. No i vanjske i unutrašnje postoji kao pojava, a ona ima dvije strane: promatra objekt o sebi i formu zora, koja se ''ne smije tražiti u samom objektu, već u subjektu u kojem se pojavljuje''. E, na ovaj drugi način, ne u objektu već u subjektovim apriornim formama, postoje vrijeme i prostor – kao forme apriorne sintetičke spoznaje koji se odnose samo na pojave, a ne na stvari po sebi.- transcendentalna estetika ne može sadržavati ništa osim prostora i vremena, jer ''svi drugi pojmovi koji pripadaju osjetilnosti sadržavaju nešto empirijsko'' (pa i pojam gibanja – ono što se giba možemo naći u prostoru samo empirijski; te i pojam promjene, jer vrijeme se ne mijenja, nego ono u vremenu)

Opće primjedbe uz transcendentalnu estetiku- razjašnjenje osjetilne spoznaje: sve naše zrenje je predodžba pojave: stvari i njihovi odnosi nisu takvi kakvima ih vidimo. Kao pojave, i to kao pojave u prostoru i vremenu, stvari ne mogu postojati po sebi, nego samo u nama. O stvarima možemo znati samo u nama, a ništa (o stvarima) po sebi. Ta pojava ima formu, što su prostor i vrijeme, i materiju, koja je osjet – forma je apriorna, a materija/osjet je aposterioran.- nije da mi nejasno spoznajemo stvari po sebi, nego nikako – kad maknemo subjektivnost, uopće se nigdje ne može naći objekt - mi razlikujemo ono što nužno pripada pojavama kao pojavama za subjekt od onoga što ima slučajno pripada, pa kažemo da je ono prvo stvar po sebi, a ovo drugo samo pojava. Međutim, mi uvijek imamo posla samo s pojavama - transcendentalna estetika je posve sigurna. Prostor i vrijeme ne mogu biti objektivni. Mi ih možemo dobiti ili zorom ili pojmom: ako je iz pojma, onda ne može biti sintetički, nego samo analitički. Postavlja se pak sad pitanje: odakle izvlačimo prostor, iz apriornih ili empirijskih zorova? Ako je iz empirijskih, onda iz toga nikad ne može nastati ništa općenito, jer ga iskustvo ne može dati. Stoga, apodiktički pojam prostora (i vremena) mora biti dan a priori, i prostor i vrijeme su tek subjektivni uvjeti sveg zrenja i sveg iskustva – i zbog toga su sve stvari tek pojave. Sve što od stvari dohvaćamo su njihovi

6


odnosi, pa je tako i stvar kao pojave zapravo odnos stvari po sebi prema subjektu. A ti odnosi su već sadržani u apriornoj formi zrenja.- sad je problem kako se pojavljuje svijest o samome sebi: kao pojava ili ''kako bi subjekt sam o sebi sudio''? Sve raznoliko u duši, kad subjekt promatra samog sebe, pojavljuje se istovremeno: dakle subjekt je sebi ipak kako se pojavljuje, a ne kako jest!- zrenje objekta i samozrenje subjekta predstavlja samo pojavu, ali to ne znači da je to privid. Objekti su zbiljski dani, ali se ''razlikuju kao pojava od samog sebe kao predmeta po sebi''. Privid je kad pridajem objektu po sebi nešto što može pripadati samo objektu kao pojavi (npr. ruži crvenilo). Privid je kad se predmetima po sebi pridaju subjektivne forme kao ''objektivni realitet'' (npr. prostor i vrijeme objektima) - vrijeme i prostor su uvjeti čak i za postojanje boga

Zaključak transcendentalne estetike- ovdje je pronađen jedan dio za rješenje problema transcendentalne filozofije, koji glasi ''kako su moguća sintetička načela a priori?'' – ovdje su naime pronađeni čisti (a priori) zorovi, prostor i vrijeme. Oni se odnose samo na osjetila i vrijede isključivo za objekte mogućeg iskustva, kaže Kant

1. II. TRANSCENDENTALNA LOGIKAUVOD – IDEJA TRANSCENDENTALNE LOGIKE

O logici uopće - spoznaja ima dva izvora: zor i pojam (prvi prima predmete, a drugi ih spoznaje – prvi daje predmete, a drugi ih pomišlja) – spoznaju ne mogu dati ni pojmovi bez zora ni zor bez pojmova. I pojam i zor su ili čisti ili empirijski. Empirijski su kad sadrže osjet, a čisti su kad su bez osjeta – čisti zor tako ima samo formu promatranja, a čisti pojam ima samo ''misaonu formu nekog predmeta uopće''. Zor pripada osjetilnosti (receptivitet), pojam pripada razumu (spontanitet). Ni osjetilnost ni razum nemaju prednost, tvrdi Kant, jer ''bez osjetilnosti ne bi nam bio dan ni jedan predmet, a bez razuma ne bi se nijedan pomišljao'': ''misli bez sadržaja su prazne, zorovi bez pojmova su slijepi''. Čovjek zorove čini razumljivima time što ih svodi pod pojmove. Razum ne promatra, osjetila ne misle – spoznaja slijedi samo iz kombinacije. Osjetilima se bavila estetika, razumom će logika.- postoji opća logika i posebna logika. Opća sadrži univerzalna pravila mišljenja i ona je elementarna logika, a druga daje pravila za različite discipline mišljenja i ona je organon pojedinih znanosti. Opća logika je čista ili primjenjena. Čista opća logika apstrahira od empirijskih predmeta i dolazi do samih načela a priori i ona je stoga kanon razuma što se tiče forme (sadržaj tad može biti bilo kakav). Primjenjena opća logika je logika koja stvara pravila razuma primijenjena ''pod subjektivnim empirijskim uvjetima kojima nas uči psihologija'' – ona jest empirijska, ali utoliko je opća što ne razlikuje predmete kao što to čini posebna logika: ona se odnosi na obični razum- opću logiku treba posve odvojiti od posebne, tako da se odvoji svaki sadržaj i ostane samo ''jednostavna forma mišljenja'', bez uplitanja psihologije u ''kanon razuma''

O transcendentalnoj logici- opća logika apstrahira od odnosa prema objektu; no ako uzmemo da njen predmet može biti i empirijski i čisti zor, onda ova čista ima pravila samo čistog mišljenja o predmetima, bez empirije – te bi se ona odnosila na izvore naše spoznaje o predmetima, za razliku od obične opće logike koja nema veze s tim izvorima.

7


- dakle, ta čista opća logika je transcendentalna logika i odnosi se samo na predmete a priori, za razliku od obične opće logike koja ima i empirijske i razumske predmete

O razdiobi opće logike na analitiku i dijalektiku- pitanje kojim se htjelo diskreditirati logičare: što je istina? Nominalno, istina je podudaranje spoznaje s njenim predmetom; no pravo pitanje je koji je siguran i općenit kriterij istine bilo koje spoznaje?- s obzirom da spoznaja mora biti u skladu sa svojim predmetom da bi bila istinita, to znači da se predmet spoznaje mora razlikovati od drugih predmeta. Ali opći kriterij istine se mora odnositi na sve spoznaje, bez razlikovanja predmeta tih (svih) spoznaja. Prema tome, opći kriterij spoznaje ne pita za sadržaj spoznaje (jer apstrahira od predmeta), a istinu upravo sadržaj zanima. Sve da se navede i sav sadržaj, još nismo došli do kriterija istine – za to treba forma: ''o istini spoznaje u pogledu materije/sadržaja ne može se zahtijevati opće obilježje, jer je to samo sebi proturječno''. Logika dakle traži opća pravila koja prikazuju kriterije istine, i kojima ništa ne može proturječiti. No to je tek formalna ispravnost, a još ne i stvarna (predmetna) – logika je nužni uvjet istine, ali ne i dovoljan. Da bi bilo dovoljno, potrebna je i sadržajna istinitost.- analitička logika – ona koji ''luči cijeli formalni posao razuma i uma na njegove elemente i prikazuje ih kao načela svakog logičkog prosuđivanja''. Ona ne daje punu istinu, ali barem pokazuje jesu li uvjeti za istinitost zadovoljeni – zato se samo logikom nikako ne može zaključivati na istinitost, nego tražiti ono izvan nje. Dakle na temelju toga se ne može stvarati istina. Dijalektična logika je, baš naprotiv, logika koja daje privid da je organon za potpunu istinu, iako nikad to ne može biti. Dijalektična logika je logika privida, tvrdi Kant. Logika je indiferentna na sadržaj spoznaje.

O razdiobi transcendentalne logike na transcendentalnu analitiku i dijalektiku- transcendentalna logika je izolirala razum i gleda ga izdvojeno; no da bi se taj razum mogao upotrijebiti, potrebno je da predmeti na koja se ta pravila odnose budu dani u zrenju (bez toga, spoznaja ostaje prazna). Jer se, inače, čista formalna logika počinje primjenjivati i na predmete koji nam ne mogu biti dani. Zato, čovjek ne smije logici dopustiti da bude organon za sve i da sudi o svim predmetima – ne može se o svim predmetima zaključivati samo pomoću čistog razuma. To je dijalektička/ sintetička logika, i transcendentalna dijalektika se bavi kritikom dijalektičke/sintetičke logike – ona ograničava upotrebu čistog razuma

PRVI DIO TRANSCENDENTALNE LOGIKETRANSCENDENTALNA ANALITIKA- ona traži elemente čiste razumske spoznaje: to trebaju biti čisti pojmovi i elementarni- ova analitika ima 2 knjige: jednu o pojmovima i drugu o načelima čistog razuma

PRVA KNJIGA TRANSCENDENTALNE ANALITIKE - ANALITIKA POJMOVA- ovo se ne odnosi na takvu analitiku pojmova da se pojmovi učine jasnima, nego da se ''raščlani samu razumsku moć'' i da se ondje potraži mogućnost pojmova a priori. Takvi, čisti pojmovi postoje u razumu i empirijskom primjenom se razvijaju

Prvo poglavlje analitike pojmova – o rukovodstvu pronalaženja svih čistih razumskih pojmova - svi ti pojmovi imaju poveznicu: oni su čisti. Povezani su prema nekom ''pojmu ili ideji'' po kojem se određuje mjesto svakom apriornom (čistom razumskom) pojmu

8


O logičkoj upotrebi razuma uopće- spoznaja ljudskog razuma je obrnuta od zrenja: spoznaja pomoću pojmova, a ne pomoću zorova. Zorovi su zasnovani na afekcijama (podražajima), a pojmovi na funkcijama- funkcija – radnja pomoću koje se ''različite predodžbe podređuju zajedničkoj''. ''Pojmove razum ne može upotrijebiti drukčije nego da pomoću njih sudi''. Samo zor ima izravnu vezu s predmetom, a pojam je neizravna veza (preko zora ili drugog pojma) – i zato je i sud neizravna spoznaja predmeta, ''predodžba o predodžbi predmeta''. U sudu postoji jedan pojam koji se odnosi na mnoge druge pojmove i jedan pojam koji je dan i kojeg imamo predodžbu (Kant daje za primjer sud ''sva tijela su djeljiva'', gdje je ''djeljiva'' pojam koji se odnosi na više drugih pojmova, a za pojam ''tijela'' imamo jednu konkretnu predodžbu). Ovaj širi pojam nam posredno time daje spoznaju drugih predmeta, koje sadrži uz to što sadrži i samog subjekta- sve djelatnosti razuma se mogu svesti na sudove: razum = moć suđenja. Razum je dakle i moć mišljenja – ''mišljenje je spoznavanje pomoću pojmova''- predikat je nešto pomoću čega se mogu spoznati drugi predmeti, još neodređeni – svaki pojam se može supsumirati. Tako se ''mogu potpuno prikazati funkcije jedinstva u sudovima'', a ako je to moguće, moguće je i pronaći sve funkcije razuma. To slijedi.

Uputstva pronalaženja svih čistih razumskih pojmova - apstrahiravši od svakog sadržaja suda, uzveši u obzir samo formu suda, onda se funkcija mišljenja dijeli na četiri ''naslova'', od kojih svaki ima 3 ''momenta'':- 1. kvantiteta sudova: opći, posebni, pojedinačni- 2. kvaliteta sudova: afirmativni, negativni, beskonačni- 3. relacija sudova: kategorički, hipotetički, disjunktivni- 4. modalitet sudova: problematični, asertorični, apodiktični- 1. ovo nije uobičajena logička shema, i sad će Kant pojasniti u čemu se razlikuje. Prvo, singularne sudove logičari uzimaju kao univerzalne – s pravom, kaže Kant, jer se singularni sud, baš kao i univerzalni, odnosi na sve članove skupa (jer u singularnom sudu postoji samo jedan član, pa ako se sud odnosi na njega, odnosi se na sve). Ali singularni sud je za spoznaju bitno različit od univerzalnog, zbog opsega spoznaje- 2. beskonačne sudove također treba razlikovati od afirmativnih, jer oni nisu ograničeni: ako za nešto i možemo utvrditi da nije nekako, onda ipak ostaje neograničen skup onoga kakvo bi moglo biti. Naprotiv, afirmativni sudovi ograničavaju - 3. svi odnosi mišljenja u sudu: subjekta prema predikatu (pojam prema pojmu), uzroka prema posljedici (sud prema sudu) i ''odnos razdijeljene spoznaje i sabranih članova razdiobe među sobom'' (više sudova u meusobnom odnosu). Ovi drugi su hipotetički sudovi; ovi treći su disjunktivni sudovi (mogu imati više sudova: oni su članovi razdiobe, a zajedno ispunjavaju čitavu sferu; disjuntikvni sud sadrži sudove koji su međusobno disparatni, ali nužno ispunjavaju sve moguće – nešto od toga je sigurna spoznaja)- 4. modalitet – zanimljiv je utoliko što ''ništa ne doprinosi sadržaju suda'' (samo veličina, kvaliteta i odnos su odrednice suda). Problematički sudovi su oni u kojima je afirmacija ili negacija prihvačena samo kao moguća; asertorički su oni u kojima se afirmacija/ negacija smatra zbiljskom; u apodiktičkima je negiranje/afirmiranje nužno. Hipotetički sud je problematički (jer je konsekvens asertoričan, ali samo ako je antecedens istinit); isto vrijedi i za disjunktivni (jer je svaki sud koji je član toga također asertoričan, ali vrijedi samo jedan od tih asertoričnosti). Apodiktički sud je asertorički sud ''određen pomoću zakona samog razuma – to je ''sud koji afirmira a priori'' i

9


time pokazuje logičku nužnost. Ovo su tri momenta mišljenja: problematika-asertorika-apodiktika (prvo nešto problematiziramo, pa ustanovljavamo kao istinito, pa zaključujemo na nužnost toga)

O čistim razumskim pojmovima ili kategorijama- ''opća logika apstrahira od sveg sadržaja spoznaje, pa očekuje da će joj odnekud drugdje, odakle god, doći predodžbe da bi ove pretvorila u pojmove'' – to je analiza. ''Naprotiv'', transcendentalna logika ima osjetilnost a priori koju joj daje transcendentalna estetika da bi time ''čistim razumskim pojmovima dala materiju''). Transcendentalnoj logici dakle transcendentalna estetika daje prostor i vrijeme. Proces kojim se prostor i vrijeme povezuju s logikom da bi se dobila spoznaja je sinteza. - sinteza (opće) = sastavljanje različitih predodžbi i obuhvaćanje tih predodžbi u jednoj spoznaji. Ako su te raznolike predodžbe a priori, tad se radi o čistoj sintezi (takva – apriorna, čista – je raznolikost predodžbi prostora i vremena). Predožbe moraju biti dane prije pojmova. Nema analitičkih pojmova, ''s obzirom na sadržaj''. Dakle, u našoj spoznaji prvo slijedi sinteza, a tek potom analiza. Posao razuma – sintezu svesti na pojmove. Čista sinteza daje čisti razumski pojam. Transcendentalna logika uči kako se čista sinteza predodžbi svodi na pojam. Da bi se to moglo, prvo je potrebna raznolikost čistih zrenja; zatim slijedi sinteza tih raznolikosti, ali tek pomoću uobrazilje (ne još pomoću pojmova); na koncu dolazi pojam koji sintezi daje jedinstvo. Tad je spoznaja dovršena. Sinteza različitih predodžbi u zrenju se zove razumski pojam (i to jedinstvo je isto jedinstvu pojmova u sudu). U logičkim sudovima je to analitičko jedinstvo, a u predodžbama je to sintetičko jedinstvo. I te predodžbe su čisti razumski pojmovi, oni su a priori i izravno se odnose na objekte, a to opća logika ne može. Prema tome, ima toliko čistih razumskih pojmova (''koji se a priori odnose na predmete zrenja uopće'') koliko ima i logičkih funkcija svih mogućih sudova. To su kategorije

Tablica kategorija- 1. kvantiteta: jedinstvo, mnoštvo, cjelokupnost - 2. kvaliteta: realitet, negacija, limitacija - 3. relacija: inherencija i subzistencija (supstancija i akcidencija), kauzalitet i dependencija (uzrok i posljedica), zajedništvo (uzajamno djelovanje djelatnog i trpnog)- 4. modalitet: mogućnost – nemogućnost, opstojnost – neopstojnost, nužnost – slučajnost - ovo su dakle svi prvobitno čisti pojmovi razuma a priori; po tim pojmovima je čisti razum upravo i jest to što jest, jer ''samo pomoću njih može razumjeti nešto kraj onolike raznolikosti zrenja, tj. pomišljati neki objekt tog zrenja''. Ova podjela (kategorija) je izvedena po jednom načelu: moći suđenja (iliti moći mišljenja) – to su osnovni pojmovi, i ima ih konačan broj te su dobiveni sustavno, a ne neki indukcijom dobiveni pojmovi kojih može biti još. To isto je namjeravao izvesti i Aristotel, pronaći osnovne pojmove osim kojih nema drugih; no Aristotel je tu stavio i neke zalutale, slučajne pojmove- kategorije su osnovni pojmovi čistog razuma; kao takve one imaju i čiste izvedene pojmove (izvedene iz kategorija). Svi ti čisti pojmovi skupa, i prvobitni i izvedeni, daju se posložiti u rodoslovlje čistog razuma: tako iz kauzaliteta možemo izvući, silu, trpnju...; iz bilo kojeg elementa kategorije modaliteta možemo izvući nastajanje, promjenu... sve to su izvedeni čisti pojmovi. Postoji mnoštvo tih izvedenih čistih pojmova, i može ih se sve pobrojati, ali u ''Kritici čistog uma'' tomu nije mjesto, tvrdi Kant

10


- Kant neće ni definirati ove kategorije - ova tablica kategorija sadrži sve elementarne pojmove razuma. Ona (tablica kategorija) se dijeli na dva dijela: prvi su predmeti zrenja (bilo čistog ili empirijskog), a drugo je egzistencija tih predmeta (odnos predmeta jednih pream drugima ili prema razumu). Prva klasa (predmeti zrenja) su matematičke (kvantiteta i kvaliteta) kategorije, a druga klasa (egzistencija predmeta) su dinamičke (relacija i modalitet; one imaju korelacije) kategorije- u svakoj klasi, treća kategorija je spoj prve i druge (cjelina je jedinstvo mnoštva, ograničenje = realitet povezan s negacijom, itd.). Nadalje, ove kategorije se ne podudaraju naočigled sa sudovima samo u jednoj: zajedništvo s disjunkcijom; no kad se to razjasni, onda sve paše – naime, svaki član disjunkcije je s ostalima ne subordiniran niti superordiniran, već čini jednu cjelinu. Dakle, i disjunkcija = zajedništvo su jasni

I. O dedukciji čistih razumskih pojmovaO načelima transcendentalne dedukcije uopće

- stalno se koristimo indukcijom za potvrdu svojih stavova i sl., i uvijek imamo (kod indukcije) konkretan primjer kojim dokazujemo neki stav. Ali u indukciju često ulaze i sreća, 'sudbina' i sl. – zato indukcija ne može sve navesti- za opravdanje čistih (a priori) pojmova nužno je potrebna dedukcija, jer oni se ne mogu opravdati iskustvom. Taj postupak, ''objašnjenje načina kako se pojmovi a priori odnose na predmete'', Kant zove transcendentalnom dedukcijom. Ti pojmovi iz transcendentalne dedukcije se moraju opravdati, jer nisu naprosto fakti iskustva, kao što su oni iz empirijske dedukcije. - zasad dakle imamo dvije apriorne vrste predmeta, forme osjetilnosti (vrijeme i prostor) i kategorije razuma. I jedne i druge mogu se isključivo transcendentalno deducirati- no, u iskustvu se barem mogu potražiti uzroci postanka ovih pojmova. Ipak, ovi čisti pojmovi moraju se transcendentalno deducirati, a ne iskustveno. No geometrija je još nekako išla bez apriornog opravdanja, ali čisti razumski pojmovi moraju dobiti transcendentalnu dedukciju, i čak potražiti je za prostor – zato što se oni na predmete odnose uopće bez zrenja! Stoga ''ni u zrenju a priori ne mogu pokazati nikakav objekt''. Dakle, vraćamo se na to da je transcendentalna dedukcija potrebna- za prostor i vrijeme je već rečeno zašto su oni i čisti zorovi i uvjet pojava: bez njih empirijske predmete ne možemo imati kao pojave - kategorije razuma, pak, nisu uvjeti empirijskog zrenja. Zato se ovdje, kod čistih pojmova, javlja problem koji kod čistih zorova nije postojao: ''kako to subjektivni uvjeti mišljenja moraju imati objektivnu vrijednost, tj. sačinjavati uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta?'' Npr., kako to da sve pojave sadržavaju našu razumsku kategoriju uzroka (''iskustvo se tu ne može navesti kao dokaz'', kaže Kant)? To nije a priori jasno – to (uzrok) je možda prazan pojam. Jasno je zašto predmeti moraju biti primjereni našoj transcendentalnoj osjetilnosti (jer ih inače ne bismo imali kao predmete), ali manje je jasno zašto predmeti moraju biti primjereni i razumskim uvjetima mišljenja! Dakle, što se tiče razuma, pojave bi mogle biti posve pobrkane, a razum potpuno za sebe, subjektivan.- Kant kaže da se iz dovoljno ponovljenih primjera ne može izvući pojam uzroka, nego se on (pojam uzroka) ili mora naći a priori ili napustiti ''kao puka tlapnja''. Jer pojam uzroka znači da je ''A takav, da iz njega neminovno i prema upravo općenitom pravilu slijedi neki drugi B''. Ova općenitost ne pripada empiriji, nego čistom razumu.

11


Prijelaz na transcendentalnu dedukciju kategorija- dva slučajeva u kojima se susreću predmet i predodžba: ili predmet čini mogućom predodžbu, ili predodžba čini mogućim predmet. Prvi slučaj je empirijski, i tu predodžba nije apriorna; u drugom slučaju predodžba a priori određuje predmet: pomoću predodžbe se spoznaje predmet, predodžba čini mogućom spoznaju predmeta.- također, jedina dva načina na koja je spoznaja moguća su zor (njime nam je predmet dan, ''ali samo kao pojava'') i pojam (njime se pomišlja predmet koji odgovara zoru). Već je jasno da su zorovi a priori uvjeti pojave predmeta; sad je pitanje prethode li i pojmovi a priori kao nešto pod čime se predmet ''ako već ne promatra, a ono bar pomišlja'', tako da je empirijska spozanja predmeta primjerena tim pojmovima, ''budući da ništa nije moguće kao objekt iskustva (Kantov kurziv), ako se ti pojmovi pretpostavljaju'' - ali ''svako iskustvo sadržava, osim zora o predmetu, još pojam o predmetu''. Stoga su pojmovi o predmetu ustvari ''osnova kao uvjeti a priori svake iskustvene spoznaje'' i stoga ''objektivna vrijednost kategorija kao pojmova a priori je u tome da je samo pomoću njih moguće iskustvo''. Dakle, samo pomoću pojmova mogu se pomišljati predmeti iskustva. To je uvjet transcendentalne dedukcije a priori: da su ti pojmovi uvjet mogućnosti iskustva (''bilo zrenja ili mišljenja'') – i zato su oni nužni. Pojmovi se dakle, kao nužni, prvo odnose prema mogućem iskustvu, da bi njihov odnos prema iskustvu bio ne-slučajan, i da bi se zaista mogli odnositi na bilo koji objekt- 3 izvora/moći duše koji daju uvjete mogućnosti svakog iskustva: 1. osjetilnost, 2. uobrazilja i 3. aprecepcija. Osjetilnost uočava raznolikost, uobrazilja sintetizira raznolikost, a apercepcija daje jedinstvo te sinteze. Transcendentalnu upotrebu osjetilnosti smo već obradili, sad je red na uobrazilji i apercepciji.- Locke je čiste pojmove našao u iskustvu, i počinio je grešku utoliko što je pokušavao s njima prekoračiti granicu iskustva. Hume je pak razumio da bi takvi pojmovi, kojima bi se htjelo prijeći preko granice iskustva, morali imati aprioran izvor. No Humeu nije bilo jasno kako te pojmove spojiti s iskustvom, a nije pomislio da sami ti pojmovi sudjeluju u kreiranju iskustva

II. dio O dedukciji čistih razumskih pojmova*(*cijeli ovaj dio je u drugom, kasnijem Kantovom izdanju posve promijenjen. Vidi!)

O osnovama a priori za mogućnost iskustva- pojam se ne može proizvesti a priori i odnositi na neki predmet, ako ne pripada u pojam mogućeg iskustva ili se sastoji od mogućeg iskustva. ''Pojam koji se ne bi odnosio na iskustvo bio bi bez sadržaja, jer bi bio samo forma, a ne pojam pomoću kojeg se nešto stvarno pomišlja''. Dakle, pojmovi a priori (''ako ih ima'') ne sadrže ništa empirijsko, ali ipak moraju biti uvjet za moguće iskustvo! Prema tome, ''ako se želi znati kako su mogući čisti razumski pojmovi, mora se ispitati koji su apriorni uvjeti koji su osnova mogućnosti iskustva'' – pojam koji bi dobro izražavao ove apriorne uvjete iskustva, bio bi čisti razumski pojam. Jednom kad imamo čiste razumske pojmove, moguće je zamisliti i nemoguće (ili nemoguće u iskustvu) pojmove – stoga, jednom kad imamo čiste razumske pojmove, možemo ih protegnuti preko granica sveg iskustva. Elementi za pojmove čistog uma dakle ne moraju se uvijek odnositi na iskustvo, ali uvijek se moraju odnositi na moguće iskustvo. Inače, pomoću njih se ne bi ništa moglo pomišljati, dapače, ni sami ti pojmovi ne bi postojali- ovi pojmovi, koji su kao čisto mišljenje dio svakog iskustva, su ranijespomenute kategorije. Kako dokazati objektivnu vrijednost tih apriornih pojmova, tj. kategorija?

12


Tako da dokažemo da se pomoću samo njih (kategorija) može pomišljati neki predmet. No za pokazivanje toga (da su kategorije apriorne i objektivno važeće) nije dovoljan tek razum, jer i njega samog (kao moć spoznavanja) treba objasniti. Stoga treba ''procijeniti transcendentalnu kakvoću subjektivnih izvora apriorne mogućnosti iskustva''- sad slijedi način na koji se kreću ti subjektivni uvjeti: nemamo spoznaju kao odvojene predodžbe, nego kao uređene i povezane predodžbe. Osjetilo ima raznolikost zrenja i stoga mu Kant pridodaje sinopsiju, za njom sliejdi sinteza, i na koncu samo receptivitet (percepcija) povezan sa spontanitetom (razumom) omogućava spoznaju. Spontanitet je ''osnova trostruke sinteze koja nužno dolazi u svakoj spoznaji'': aprehenzije (u zrenju), reprodukcije (u uobrazilji) i rekognicije prethodnoga dvoga (u pojmu). To su tri izvora spoznaje koji omogućuju sam razum, i svako iskustvo za koje je potreban razum

Prethodna napomena- ovo što slijedi će biti nerazumljivo čitatelju, ali to je nužno. Razjašnjenje kasnije

1. O sintezi aprehenzije u zrenju- naše predodžbe mogu proizilaziti od bilo kuda: iz vanjskog ili unutrašnjeg, a priori ili empirijski; ali u svakom slučaju, predodžbe su (bar dijelom) ''modifikacije duše'' i stoga pripadaju unutrašnjem osjetilu, to jest vremenu: predodžbe se tek u vremenu sređuju i povezuju – to mora biti osnova svega. Raznolikost u zoru ne bi bila jasna da nema vremena. Od raznolikosti pojava jedinstvo zora dobiva se tako da prvo prođemo raznolikost, a onda je saberemo – to je sinteza aprehenzije; znači, na taj način je raznolikost sadržana u jednoj predodžbi. Ta sinteza aprehenzije se izvodi i apriorno, i na ne-empirijskim predodžbama, inače ne bismo mogli imati predodžbe prostora i vremena koje se ''mogu imati samo pomoću sinteze raznolikosti''

2. O sintezi reprodukcije u uobrazilji- ovo je tek empirijski zakon po kojem predodžbe koje su često slijedile jedna za drugom dovode u vezu u našem duhu, te se u našem duhu javlja jedna predodžba i kad nema druge. No iako je to empirijsko pravilo, ono pretpostavlja podvrgnutost pojava takvom pravilu. - znači, reprodukciju pojava nešto mora a priori sastavljati u jedinstvo. No, i čisti zorovi a priori moraju sadržavati ovu sintezu raznolikosti, i tako se pokazuje da je apriorna sinteza raznolikosti – osnova mogućnosti iskustva- to jedinstvo (potreba za njim) pokazuje povezanost sinteze aprehenzije sa sintezom reprodukcije: i jedna i druga su transcendentalne radnje

3. O sintezi rekognicije u pojmu- reprodukcija je moguća samo time što smo svjesni da je ono što smo maloprije mislili isto ono što i sad mislimo. Time ujedinjavamo više pojava u jednu predodžbu: raznolikost čini jednu cjelinu! - pojam – on je taj izraz predodžbe u koju je sliveno više raznolikosti (on se također ''postupno promatra, a potom i reproducira''). Bez te svijesti o jednoj predodžbi koja sintetizira raznolikosti nemogući su pojmovi, a time i spoznaja o predmetima- razjašnjenje: što je predmet predodžbe? Pojave su tek osjetilne predodžbe, a ne sami predmeti – predmet je različit od spoznaje. Ipak, ''naša misao o odnosu svake spoznaje prema njenom predmetu ima u sebi neku nužnost'' – naime, upravo predmet je ono što sprečava da naše spoznaje budu određene ''na sreću ili po volji''. Spoznaje se također ''moraju međusobno slagati u odnosu prema predmetu'', tj. ''imati jedinstvo koje sačinjava pojam o tom predmetu''. Predmet je uvijek nešto drugo, a mi spoznajemo

13


predmet kad imamo sintetičko jedinstvo svojih predodžbi. No, to se ne bi moglo dogoditi da reprodukcija raznolikosti nije bila nužna a priori. Dakle, mora postojati apriorno jedinstvo pravila po kojima stvaramo predodžbe- spoznaja zahtijeva pojam, ma koliko taj pojam bio ''taman ili nepotpun''. No, forma pojma je ta općenitost, pojam služi kao pravilo: npr. pojam tijela služi kao pravilo za spoznaju vanjskih predmeta - ''svakoj je nužnosti uvijek osnova neki transcendentalni uvjet''. Takvu osnovu mi moramo imati da bismo sintetizirali sve naše zorove, dakle moramo imati transcendentalni uvjet svih pojmova o objektima. Bez te ''transcendentalne osnove'' ne bismo mogli pomišljati nikakav predmet! Taj uvjet se zove transcendentalna apercepcija. Naši unutrašnji osjeti o samome sebi (samosvijest uopće) su empirijski promjenjivi, a nama je potrebno ono nužno, koje ne ovisi o empiriji. Dakle, mora postojati neki uvjet koji prethodi iskustvu i koji omogućuje samo to iskustvo – ta ''prvobitna i nepromjenjiva svijest'' je transcendentalna apercepcija. Ona je (kao sintetičko jedinstvo) osnova svih pojmova, baš kao što su prostor i vrijeme osnova svih zorova. To transcendentalno jedinstvo apercepcije čini mogućim objedinjavanje svih predodžbi prema zakonima. To jedinstvo svijesti (apercepcije) je moguće samo zato što duša, imajući raznolikost pojava, u toj raznolikosti prepoznaje identitet, i na temelju njega sintetizira raznolikosti u jedinstvo- svaka predodžba ima svoj predmet; a i predodžbe mogu biti predmet druge predodžbe. Jedini neposredno dani predmeti su pojave – a ono što se u pojavi neposredno odnosi na predmet je zor. No pojave ipak nisu stvar po sebi, nego tek predodžbe. - ''stoga'' se neempirijski, transcendentalni predmet zove = X - ono što svim našim empirijskim pojmovima pribavlja odnos prema predmetu, tj. što im pribavlja objektivni realitet, to je čisti pojam o transcendentalnom predmetu = X. Taj pojam ne sadrži nikakav konkretni zor, nego se odnosi samo na jedinstvo koje nalazimo u raznolikosti spoznaje. Odnos tog jedinstva prema predmetima je jedinstvo svijesti: naša duša sintetizira te raznolikosti u jednu predodžbu. I to jedinstvo je a priori nužno, inače ne bismo imali predmet spoznaja. Stoga, sve pojave pomoću kojih nam može biti dan predmet moraju potpadati pod apriorna pravila sintetičkog jedinstva: tek pomoću tih pravila je moguće svako iskustvo!

4. Prethodno objašnjenje mogućnosti kategorija kao spoznaja a priori- postoji samo jedno iskustvo pomoću kojeg su svi opažaji u nama predočeni kao jasno i logično povezani (baš kao što postoje samo jedan prostor i samo jedno vrijeme u kojima se događaju pojave). Kad kažemo ''različita iskustva'', mislimo na različita opažanja koja su ipak podvrgnuta jednom jedinom općem iskustvu. Jer, sintetično jedinstvo opažanja = forma iskustva = sintetično jedinstvo pojava- ''jedinstvo sinteze prema empirijskim pojmovima bilo bi posve slučajno kad se ovi (empirijski pojmovi) ne bi osnivali na nekoj transcendentalnoj osnovi jedinstva''. Tad bi ''našu dušu ispunjavao kaos pojava''. Ne bi bilo povezanosti prema općim i nužnim zakonima – i postojalo bi ''nemisaono zrenje'', ali ne i spoznaja. Kategorije su uvjeti mišljenja za mogućnost iskustva (bez njih ne bi bilo moguće iskustvo). Zato, kategorije su osnovni pojmovi pomoću kojih se zamišljaju objekti iza pojava. Zato kategorije imaju i objektivnu (predmetnu) vrijednost

14


- ne tek mogućnost, nego i nužnost kategorija je utemeljena na tome što sve pojave moraju biti primjerene općim zakonima sinteze prema pojmovima. Tako je i npr. pojam uzroka naprosto sinteza prema pojmovima (sinteza onog što prethodi i onog što slijedi)- zato, ''svi pokušaji da se razumski pojmovi izvedu iz iskustva i da im se prida samo empirijsko postanje propadaju''. Npr. pojam uzrok ''sadrži karakter nužnosti koju nikakvo iskustvo ne može dati''. To da neka posljedica ima neki uzrok, to se možda i dobiva empirijski; ali to da svaka posljedica ima uzrok, odakle se to derivira? To nije empirijski. To povezivanje u jedinstvo Kant zove afinitet. Kako je moguć potpuni afinitet? Moguć je prema Kantovim načelima (kao potpun je moguć samo transcendentalni afinitet, a ne i empirijski afinitet): ''sve moguće pojave pripadaju kao pojave cijeloj mogućoj samosvijesti''. Predodžba općeg uvjeta se zove pravilo (''ako se može postaviti'') ili zakon (''ako se mora postaviti''). Empirijski afinitet je samo posljedica transcendentalnog afiniteta.- nije da se priroda upravlja prema našim subjektivnim načelima (niti prirodni zakoni ovise o našim subjektivnim načelima); no, mi prirodu vidimo samo kao pojavu, i stoga u transcendentalnoj apercepciji kao jedinstvu, bez kojega mi prirodu ne bismo ni vidjeli. Priroda nam je dana samo preko našeg kategorijalnog aparata

III. dio dedukcije razumskih pojmovaO odnosu razuma prema predmetima uopće i o mogućnosti da se ovi a priori spoznaju- tri subjektivna izvora spoznaje na kojima počiva mogućnost iskustva: osjetilnost, uobrazilja i apercepcija. Oni se mogu vidjeti empirijski, ali su apriorni. Osjetilnost nam predočava predmete u opažanju, uobrazilja u asocijaciji i reprodukciji, itd.- opažanju a priori osnova je čisto zrenje (i njegova forma, vrijeme), asocijaciji sinteza uobrazilje, apercepciji ''identitet samoga sebe kod svih mogućih predodžbi''.- valja vidjeti u kojoj točki se ove tri veze predodžbi sastaju. Tu treba ''poći od čiste apercepcije''. Kant kaže: nijedan zor ne znači ništa ako nije dopro do svijesti; bez svijesti nema spoznaje. Nužni apriorni uvjet svih predodžbi je potpun identitet naše vlastitosti: sve predodžbe su jedinstvene u raznolikosti. Jedinstvo svih tih predodžbi je vlastitost: sva empirijska svijest mora biti povezana u jednoj samosvijesti. Ova sintetička povezanost uključuje i sintezu, dakle i sinteza je apriorna. A jedinstvo apercepcije u pogledu sinteze uobrazilje jest razum, a takvo jedinstvo transcendentalne sinteze je čisti razum. Stoga su u razumu apriorne (čiste) spoznaje koje imaju jedinstvo uobrazilje: to su kategorije ili čisti razumski pojmovi. Stoga, ''ljudska empirijska moć spoznavanja nužno sadrži razum''. Pomoću kategorija razum je ''sintetičko načelo svih iskustava'' i ''pojave imaju neophodan odnos prema razumu''. Tu neminovnu vezu razuma i pojava Kant kani predočiti polazeći odostraga, od empirijskog. Prvo dano je pojava, koja se zove – ukoliko je u svijesti – opažanje. (Bez svijesti, tj. ako nije opažanje, pojava za nas nije ništa (kao u Berkeleya!)) - svaka pojava sadrži raznolikost, a veza tih raznolikosti nije dana u osjetilnosti. Tu raznolikost sintetiziramo uobraziljom: uobrazilja svodi raznolikost zrenja na jednu sliku. Slika pak ne znači ništa ako nije povezana u smislenom redoslijedu (to je asocijacija). No taj smislen redoslijed bi bio posve slučajan kad bi bio povezan samo u subjektu; treba nešto objektivno. Ne samo da mi trebamo imati moć asocijacije opažanja, nego ''i sama opažanja moraju biti asocijabilna''. Za to treba postojati objektivna a priori osnova uobrazilje u kojoj je zasnovana nužnost pojava da budu asocijabilne – afinitet. Dakle, nužno je ''objektivno jedinstvo svijesti u jednoj svijesti'' da bi opažaj bio moguć

15


- prema svemu tome, uobrazilja je apriorna moć koja stvara jedinstvo raznolikosti, i samo pomoću nje je moguć afinitet pojava, te asocijacije (dakle, moguće je iskustvo uopće). Iako je uobrazilja čisto intelektualna, ipak povezuje raznolikost samo onako kako se ona pojavljuje u osjetilnosti- znači: čista uobrazilja je ''osnovna moć ljudske duše'' i apriorna osnova svake spoznaje. Preko nje su i osjetilnost i razum u vezi. Načela rekognicije ovako dane raznolikosti su, kao forma jedinstva, kategorije. Znači, ''red i pravilnost u pojavama, koje zovemo prirodom, unosimo mi sami u njih (u pojave)''. Jedinstvo prirode je (apriorno) jedinstvo pojava. To su naši subjektivni uvjeti koji su objektivno vrijedni. - razum je moć pravila (to je najbliža definicija): razum pregledava pojave i u njima traži pravila. Pravila koja su objektivna zovu se zakoni. Najviši zakoni su dolaze apriorno od razuma: omogućuju iskustvo time što ''pojavama pribavljaju zakonitost''. Razum uspoređivanjem pojava stvara pravila, ali ne samo to, nego i razum je zakonodavstvo za prirodu (bez razuma nema prirode, tj. sintetičkog jedinstva, jer poajve postoje samo u nama). Pojave kao mogućnosti već a priori leže u razumu. ''Razum je izvor zakona prirode''- empirijski zakoni proizlaze iz čistih zakona razuma - sve pojave imaju sintetičko jedinstvo u kategorijama razuma - raznolikost je intelektualna forma koja se nalazi u nama prije svake spoznaje predmeta. I sinteza raznolikosti u jedinstvu se događa pomoću čiste uobrazilje, tj. u nama – također prethodno svakoj spoznaji. To što mi dohvaćamo samo pojave, a ne i stvari po sebi, Kant smatra dokazom nužnosti apriorizma

PRVA KNJIGA TRANSCENDENTALNE ANALITIKE - ANALITIKA POJMOVA- opća logika se bavi pojmom, sudom i zaključkom. Ona apstrahira od svakog sadržaja spoznaje, bio on čisti ili empirijski, jer se bavi samo formom mišljenja. Stoga ona može biti kanon za um, davati sva pravila za njega- transcendentalna logika, pak, ne može se povoditi za formalnom logikom, jer nju zanima neki sadržaj, naime čisti pojmovi. - razum i rasudna moć ostaju u okviru logike istine i upotrebljiv su unutar transcendentalne logike u okviru analitike; ali um pokušava proširiti spoznaju unutar transcendentalnog preko granice mogućeg, i on je stoga dijalektičan (a ne analitičan). Zato se analitika načela odnosi na rasudnu moć, po kanonu razuma (a ne na um)O TRANSCENDENTALNOJ RASUDNOJ SNAZI UOPĆE- razum = moć pravila; rasudna snaga = moć supsumiranja pod pravila. Opća logika stoga nema nikakve veze s rasudnom snagom, jer se ne bavi sadržajem – ona samo postavlja formalna pravila, ništa ne može staviti pod njih. Rasudna snaga pak ne ovisi o pravilima, niti joj pomaže da nauči pravila: ona pripada osobi po prirodi, ne može se usaditi izvana, pa ni da se nauči sva logika: nedostatak rasudne snage zove se glupost, i tome ''nema pomoći'' - rasudnoj snazi opća logika ne pomaže, ali pomaže transcendentalna. Transcendentalna logika pokazuje na koje slučajeve se rasudna snaga može a priori primijeniti

PRVO POGLAVLJE TRANSCENDENTALNE DOKTRINE RASUDNE SNAGE (ILI ANALITIKE NAČELA)O shematizmu čistih razumskih pojmova

16


- inače, pojmovi moraju sadržavati predodžbu predmeta (biti istovsrni s njom); ali čisti razumski pojmovi nisu istovrsni sa zorovma (npr. nigdje si ne predočavamo kauzalitet, niti kvantitetu). Kako je onda moguća supsumcija pojava pod kategorije? Mora postojati nešto treće, koje je ''s jedne strane istovrsno s pojavom, a s druge s kategorijom'' (s jedne strane osjetilna, a s druge intelektualna) – to je transcendentalna shema. Jedna od takvih je vrijeme (ono je i intelektualno i osjetilno)- uvjet osjetilnosti (formalni i čisti) pod kojim se kategorija može primijeniti na osjetilnost je shema. Postupak razuma kojim se to čini je shematizam čistog razuma. - shema je ta po kojoj pomišljam neki pojam, a ne slika (jer, ne mogu dobiti sliku broja 100000, ali mogu shemu). Shema se ne može svesti na sliku. - ''čista shema veličine (kvantitete) kao razumskog pojma je broj''- realitet (kao čisti razumski pojam) = ono što odgovara osjetu (važno za ontologiju!); ono čega nema u vremenu (jer vrijeme je forma zrenja) = ništa- vrijeme je trajno i nepromjenjivo, ne mijenja se ono, nego promjena u predmetu (prema toj promjeni se određuje slijed odnosno istovremenost pojava). - shema uzroka i kauzaliteta = neko realno na koje slijedi nešto drugo- shema mogućnosti = određenje neke stvari u bilo kojem vremenu- shema zbilje = opstojnost neke stvari u određeno vrijeme - shema nužnosti = opstojnost neke stvari u svako vrijeme - sheme su, očito je, vremenska određenja. One su jedinstvo raznolikosti zrenja u unutrašnjem osjetilu, zato su dane transcendentalno. Dakle, sheme čistih razumskih pojmova su jedino što čistim razumskim pojmovima daje neki odnos prema objektima. I tako kategorije imaju empirijsku primjenu. Shema ipak ograničava kategorije samo na predmete u empiriji, i zato je shema tek fenomenon- supstancija = uhvaćena u nepromjenjivosti (kao da je nepromjenjiva u vremenu)

DRUGO POGLAVLJE TRANSCENDENTALNE DOKTRINE RASUDNE SNAGE (ILI ANALITIKE NAČELA)Sustav svih načela čistog razuma- pokazano je kako se čisti pojmovi (kao sintetički sudovi) spajaju s empirijom, sad valja vidjeti kako su međusobno povezani. To se može na temelju tablice kategorija- načela a priori – u sebi sadrže osnove drugih sudova, to su najviše i najopćenitije spoznaje. To su načela samo iz transcendentalne logike, ne i iz estetike- bit će riječi i o analitičkim sudovima, da ih se ne pobrka sa sintetičkimaPrvi odsjek sustava načela čistog razuma

O najvišem načelu svih analitičkih sudova- prvo načelo svakog suda, ''iako negativno'', je da sam sebi ne proturiječi – to je princip neproturječja. On sintetičkim sudovima ništa ne pomaže (jer za njih je potrebno i da istina odgovara objektu), no kod analitičkih sudova, jer istina analitičkih sudova se spoznaje upravo prema načelu neproturječja. Dovoljno je dakle znati ovo najviše načelo analitičkih sudova (načelo neproturječja), i znati da ništa ne može proturiječiti ovom načelo a da ne bude uništeno, stoga i sintetički sudovi moraju paziti na ovo načelo. To načelo se nekad izražava drugim načelom koje je po Kantovom mišljenju nepotrbeno: ''nemoguće je da nešto jest i nije'' – ono je nepotrebno jer je tu umiješano vrijeme, pa se mora vremenski objašnjavati da je nemoguće da istovremeno jedna stvar

17


jest i nije. Zato načelo neproturječja treba redefinirati tako da glasi: ''nijednoj stvari ne pripada predikat koji joj proturiječi''Drugi odsjek sustava načela čistog razuma

O najvišem načelu svih sintetičkih sudova- ono što apriornim spoznajama daje objektivnost je mogućnost iskustva. Sintetičkih sudova nema bez iskustva. Zato, najviše načelo sintetičkih sudova je: ''svi predmeti su pod nužnim uvjetima sintetičkog jedinstva raznolikosti zrenja unutar mogućeg iskustva''. Iz toga, za nas, uvjeti iskustva su uvjeti predmeta iskustva, i stoga objektivni sintetički a priori Treći odsjek sustava načela čistog razuma

Sistematični prikaz svih njegovih sintetičnih načela- čisti razum postavlja načela (postojanje načela njemu zahvaljujemo). Po tim pravilima pojavama ''pripada spoznaja predmeta koji im odgovara''. Pravila razuma su temelj i prirodnim zakonima, jer pravila razuma primjenjuju prirodne zakone samo na posebne slučajeve- tablica kategorija daje ''prirodan naputak'' za tablicu načela (načela = pravila objektivne primjene kategorija). Tablica načela čistog razuma:1. Aksiomi (aksiomi zrenja)2. Anticipacije (anticipacije opažanja)3. Analogije (analogije iskustva)4. Postulati (postulati empirijskog mišljenja uopće)- čini se da načelima odgovaraju kategorije (aksiomima kvantiteta, anticipacijama kvaliteta, analogijama relacija i postulatima modalitet); prva dva načela (aksiomi i anticipacije) su matematička, a druga dva (analogije i postulati) su (fizički) dinamička načela

1. O AKSIOMIMA ZRENJANačelo čistoga razuma: sve su pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine - sintetičko jedinstvo raznolikoga moguće je samo pomoću veličine (bez pojma veličine se ne može pomišljati), ''i to ekstenzivne veličine''

2. ANTICIPACIJA OPAŽANJANačelo koje anticipira sva opažanja: u svim pojavama osjet ima i ono realno, što osjetu odgovara na predmetu – intenzivnu veličinu - svaki objekt opažanja mora imati intenzivnu veličinu, tj. ''neki stupanj utjecaja na osjetilo''. Anticipacija = svaka spoznaja kojom mogu a priori odrediti neku empirijsku istinu. No, svaki predmet ima nešto što se nikako ne može spoznati a priori, a to je osjet. Ali veličinu i oblik se može anticipirati. Ne može se anticipirati materija iskustva, nego forma. Empirijskoj zamjedbi osjeta odgovara realitet; nedostatak realiteta je negacija - tako su sve pojave po zoru ekstenzivne, a po opažanju (po samom realitetu) intenzivne veličine. Ipak, u nedostatku empirije kod Kantovih čistih pojmova, ne možemo ništa govoriti o prirodnim znanostima. Potpun nedostatak realnoga u osjetilu je nemoguć - ostaje pitanje: ''kako razum može a priori davati sintetičke izjave o pojavama i kako ih može anticipirati čak u onome što je samo empirijski?''

18


3. ANALOGIJE ISKUSTVANačelo analogija iskustva: sve pojave, s obzirom na svoju apriornost, pod pravilima određenja svog međusobnog odnosa u vremenu- ''iskustvo je empirijska spoznaja, tj. spoznaja koja pomoću opažanja određuje objekt''. No, u iskustvu se opažanja sastaju samo slučajno, a nužnost njihove povezanosti nije dana – mi je postavljamo u vremenu (u vremenu su iskustva povezana). Tri modusa vremena po kojima se postavljaju analogije su trajnost, slijed i istodobnost. Inače, sva opažanja imaju sintetičko jedinstvo s obzirom na vrijeme uopće (bez obzira na modus)A. PRVA ANALOGIJA – Načelo trajnosti: sve pojave sadrže ono trajno (supstanciju) kao sam predmet, i ono promjenjivo kao jednostavno određenje predmeta, tj. kao način na koji predmet egzistira Dokaz ove prve analogije: sve pojave su u vremenu, i to na dva načina postoje u vremenu: istodobno (vremenski opseg) ili jedna za drugom (vremenski red)- to su simultanitet i sukcesija, jedini odnosi u vremenu. Trajnost samo pokazuje vremenitost svake pojedine pojave. Promjena se ne događa samom vrmeenu, nego pojavama u vremenu. Trebamo promatrati ono trajno da bismo uopće imali ikakav vremenski odnos prema ostalom, a to trajno treba promatrati u samim pojavama – to trajno je sam predmet, supstancija (inače se smatralo da je supstancija trajna, a akcidencija se mijenja). No to da supstancija traje, to je tautologija. Materija ne propada – iz ničega ne može nastati nešto, to je varijanta ovog načela trajnosti. Načini na koje supstancija egzistira su akcidencije.- ne mijenja se predmet, nego je upravo predmet trajan, a mijenjaju se načini na koji on egzistira! To znači promjena. Nastajanje i nestajanje može biti samo na nečem trajnom. B. DRUGA ANALOGIJA – Načelo proizvođenja: sve što se zbiva/počinje biti pretpostavlja nešto na što slijedi prema nekome pravilu - ne može se dogoditi da nepostojanje supstancije postane postojanje supstancije; promjena je jedino promjena određenja supstancije, a ne promjena same supstancije.- no, sintetičko jedinstvo prethodećeg i slijedećeg u vremenu može biti samo čisti pojam: pojam uzroka i posljedice. Kad razumijevam slijed pojava, razumijevam ga kao slijed prema nekom pravilu; a uvjet za to pravilo mora postojati ranije. Po tom pravilu tek stvaramo pojam uzroka. Stoga što je taj pojam izveden iz čistog uma, on je deduktivan i siguran, a ne induktivan kao što bi bio da je izveden iz empirije. To je ''neophodan zakon empirijske predodžbe''. ''Za svako iskustvo i njegovu mogućnost potreban je razum''. Jedini kriterij za kauzalitet, jedini kriterij da nešto bude uzrok, je vremenski slijed. - gdje postoji djelovanje, postoji i sila, a time i supstancija. Nastanak = promjena iz nepostojanja nekog stanja u postojanje tog stanja. Ali kako se to ne odnosi na supstanciju, nego na njeno stanje, onda to ustvari nije nastanak, nego samo promjena. C. TREĆA ANALOGIJA – Načelo zajedništva: sve supstancije, ukoliko su istodobno, stoje u potpunom zajedništvu (tj. u uzajamnom djelovanju jednih prema drugima)- istodobnost = egizstencija raznolikog u istom vremenu. ''Zajedničko djelovanje stvari je i uvjet mogućnosti stvari kao predmeta iskustva'' - sve pojave su u jednoj prirodi, u jedinstvu iskustva. A empirijski zakoni te prirode se nalaze samo pomoću iskustva, ali i samo po pravilima koja omogućuju to iskustvo!

19


4. POSTULATI EMPIRIJSKOG MIŠLJENJA UOPĆE1. Ono što se slaže s formalnim uvjetima iskustva (prema zrenju i pojmovima), to je moguće. 2. Ono što je u svezi s materijalnim uvjetima iskustva (osjeta), to je zbiljsko3. Ono čija je veza sa zbiljskim određena prema općim uvjetima iskustva, to je nužno(za ontologiju važno: definicije mogućeg , zbiljskog i nužnog ). Ako je neki pojam nužan, moguć ili zbiljski, to ništa ne proširuje određenje tog pojma kao predmeta, nego samo u njegovu odnosu prema razumu. Svako iskustvo mora biti i moguće iskustvo, i zato se empirijsko opažanje mora poklapati s razumskim uvjetima mogućnosti iskustva. Da bi nešto bilo moguće, nije dosta samo da bude neproturječno- zbiljnost nekog predmeta je izvjesna samo kad je pojam empirijski dan u opažanju, a nikako kad postoji tek pojam! Postojanje pojma pokazuje mogućnost, ali ne i zbiljnost predmeta kojeg pojam označava! Suprotno, dakle zbiljnost postojanja bez empirije, želi dokazati idealizamPOBIJANJE IDEALIZMA- idealizam je učenje da stvari u prostoru izvan nas nisu dokazive. Dva idealizma: Descartesov (''problematički'') i Berkeleyev (''dogmatički''). Dokaz protiv idealizma mora se zasnivati na tome da se pokaže da o vanjskim stvarima imamo i iskustvo, a ne samo uobrazilju, a to se pak temelji na dokazu da je naše unutrašnje iskustvo moguće samo pod pretpostavkom vanjskog iskustva.

Poučak: Sama, ali empirijski određena, svijest mojeg vlastitog postojanja dokazuje postojanje predmeta u prostoru izvan mene. Dokaz: ''ja sam svjestan svoje opstojnosti kao određene u vremenu'', a to pretpostavlja ''nešto trajno u opažanju'', što ne mogu biti ja – dakle, to da sam ja vremenit je moguće samo pomoću neke stvari, a ne tek predodžbe, izvan mene. Dakle, ''svijest o mojoj vlastitoj opstojnosti ujedno je neposredna svijest o opstojnosti drugih stvari izvan mene'' - nužnost se ne može spoznati samo pomoću pojma, nego i pojmovno i empirijski. Ništa na sviejtu nije slijepi slučaj, nego je bar hipotetička nužnost (razumljiva barem kao nužnost iz svojih uzroka). - mogućnost neke stvari ne možemo spoznati samo na osnovu kategorija, nego za to uvijek treba postojati i neki zor. Od samih kategorija ne mogu se stvoriti sintetički sudovi – kategorije su samo misaone forme, a ne spoznaje. Da bi se dokazao objektivni realitet kategorija, potrebni su ne tek zorovi, već vanjski zorovi. Za zajedništvo svih vanjskih stvari dovoljan nam je prostor (kao vanjski zor)- sva načela čistog razuma su načela tek mogućnosti iskustva, a načela čistog razuma se samo na iskustvo i odnose.

TREĆE POGLAVLJE Transcendentalne doktrine rasudne snage (analitike načela):O razlogu razlikovanja svih predmeta uopće u phaenomena i noumena- zaključak je bio da sve što razum dobija od samoga sebe (a ne od iskustva) može se ipak samo iskustveno upotrijebiti. Ta razumska pravila su a priori istinita, ali treba vidjeti što se korisno da izvući iz toga: a to je da razum odredi granice svoje upotrebe, i da shvati što leži unutar dosega razuma (njega samog), a što izvan. Obmana upravo slijedi iz toga što razum prelazi u područje koje nije njegovo. Razum svako svoje

20


načelo, svaki svoj pojam, može upotrijebiti samo empirijski, a ne apriorno. Transcendentalna upotreba načela i pojmova se odnosi na stvari same o sebi, a empirijska upotreba načela i pojmova odnosi se na pojave (tj. predmete mogućeg iskustva). Moguća je samo empirijska upotreba, tvrdi Kant, jer pojmu mora odgovarati predmet, inače pojam nema smisla. Svi pojmovi se odnose samo na moguće empirijske zorove (iako sami pojmovi sadržavaju uopće mogućnost iskustva)! Sve što izvlačimo iz tablice kategorija primjenjivo je samo u empiriji. Pojma ima transcendentalno, ali stvari ne. Samo pomoću osjetilnosti pojam se može odnositi na stvari. - kategorije se ne može definirati (a da se ne vrti u krugu). Čisti razumski pojmovi ''ne mogu se nikada upotrijebiti transcendentalno, nego uvijek samo empirijski''. Rezultat transcendentalne analitike: razum a priori nikad ne može ništa više nego anticipirati formu mogućeg iskustva; a predmeti nam mogu biti dani jedino unutar osjetilnosti. Stoga i ontologija mora prestati umišljati da daje sintetičku spoznaju, i ograničiti se na analizu čistog razuma (za ontologiju!!)- ''mišljenje = radnja kojom se dani zor odnosi na neki predmet''; ''izvan područja mogućeg iskustva uopće ne može biti sintetičkih načela a priori''.- pojave koje se po kategorijama pomišljaju kao predmeti = fenomena (fenomenon, jednina); stvari koje su isključivo predmet razuma, ali se mogu pridati nekom (''premda neosjetilnom'') zoru = noumena (noumenon, jednina). Ovo je ujedno podjela svijeta na osjetilni (fenomenalni) i razumski (noumenalni) svijet. Osjetila nam predstavljaju stvari onako kako se pojavljuju, a te stvari onda moraju biti nešto što ima ''objektivni realitet'', nešto o sebi što je predmet razuma. Dakle, ovim ''svijetom u našem duhu'' bi se razum mogao bolje pozabaviti nego osjetila. To nešto čime se bavi razum, a ne osjetila, je ''transcendentalni objekt'' (''pojam o nečemu uopće''). Otkud uopće ta misao o stvari o sebi? Pa zato što čovjeku osjetila ne daju ništa o stvari osim pojave; ali, da bi se došlo do noumenona, nije dovoljno osloboditi se misaonog zrenja, nego je potrebno i prihvatiti drugu vrst zrenja- kategorije idu dalje od zrenja, jer pomišljaju predmet uopće, iako ne u osjetilnosti. Noumenon ne treba pomišljati kao predmet osjetila, nego kao stvar o sebi. No baš zato što čisti pojmovi ne znače ništa bez zora, razdioba fenomenon-noumenon i osjetilni svijet-razumski svijet nije sasvim opravdana (prije podjela na osjetilne i razumske pojmove). Osjetilnost prikazuje predmete kako se pojavljuju, a razum kakvi jesu (ovo drugo je u empirijskom značenju, ne apriornom – ali to nam uvijek ostaje nepoznato, jer je nemoguće pomoću čistog razuma išta reći o stvarima o sebi)

Dodatak: O amfiboliji refleksivnih pojmova (uglavnom preskočeno)- ovdje Kant manje-više udara po Leibnizu- što pripada ili proturječi pojmu općenito, to pripada ili proturječi onom posebnom sadržanom pod pojmom); ali iz toga ne slijedi da ono što nije sadržano u općem nije ni u posebnom, a na tome se zasniva Leibnizova filozofija- kritika čistog razuma ostaje u domeni isključivo onih predmeta koji mogu biti dani kao pojave; o onima izvan toga se ni teorijski ne može raspravljati - pojmovi sve, mnogo i jedno imaju suprotstavljeni im pojam: ništa. Postoje 4 načina ništa – ništa kao:

21


1. prazan pojam bez predmeta (ens rationis (pojam bez ičeg što pod njim zamišljamo))2. prazan predmet pojma (negacija nekog predmeta (lišenost, rekao bi Aristotel: npr. pojam ''nepostojeće''))3. prazan zor bez predmeta (ens imaginarium (zamišljeni predmet, npr. vukodlak))4. prazan predmet bez pojma (predmet pojma koji sebi proturiječi, npr. okrugli trokut)

DRUGI DIO TRANSCENDENTALNE LOGIKE: TRANSCENDENTALNA DIJALEKTIKAUVOD1. O TRANSCENDENTALNOM PRIVIDU- dijalektika = logika privida. Privid nije isto što i pojava! Istina ili privid nisu u promatranom predmetu (pojavi), nego u pomišljenom predmetu – i zato se ne može reći da se osjetila varaju, jer osjetila ne sude – razum sudi - privid – nastaje zbog ''neprimijećenog utjecaja osjetila na razum'', jer se ''subjektivni razlozi stapaju s objektivnim razlozima''. No, što se tiče dijalektike, ne zanima nas empirijski privid (npr. varka osjetila), nego transcendentalni privid, tj. krivo postavljena načela koja se ne mogu primijeniti na empiriju- imanentna načela = ona načela koja se drže u granicama mogućeg iskustva (dakle, koja ne vode u dijalektički privid); transcendentna načela = ona načela koja prelaze granice mogućeg iskustva (pazi, transcendentna , tj. vaniskustvena, a ne transcendentalna/prediskustvena). Logički privid nastaje kad se ne slijede logička pravila- transcendentalna dijalektika otkriva privid transcendentnih sudova, to je ono što Kant namjerava učiniti

2. O ČISTOME UMU KAO SIJELU TRANSCENDENTALNOG PRIVIDAA. O UMU UOPĆE- u spoznaji idemo od osjetila prema razumu, ali iznad razuma ''ništa više ne obrađuje gradivo zrenja'' – tu imamo najvišu moć spoznavanja, um. Um ima 1. formalna logička pravila, kao i razum, i apstrahira od svakog sadržaja spoznaje, i 2. on neka načela ne posuđuje ni od osjetila ni od razuma i na temelju tih drugih sam (um) stvara pojmove. Prva (1.) moć spoznavanja je logička, druga (2.) je transcendentalna- razum = moć pravila; um = moć načela (razum je analitički, um pak postavlja načela). Načela = ona spoznaja koja pomoću pojmova u općemu spoznaje posebno (načela su ono opće pomoću čega se spoznaje svako posebno ). Sve što je u donjoj premisi spoznaje se na osnovi gornje premise prema načelu (npr. svi ljudi su dvonošci, dakle i neki ljdui su dvonošci). Ta opća spoznaja od koje se kreće može poslužiti uvijek kao gornja premisa, i stoga se takve opće spoznaje – koje su opći sudovi a priori – mogu zvati načelima. Ona ne proizlaze samo iz razuma, nego i iz zrenja (primjerice zato što se sud ''sve što postoji ima uzrok'' ne može izvesti iz čistog pojma, bez zrenja).- razum je moć jedinstva pojava prema pravilima, a um je moć jedinstva razumskih pravila pod načelima (um supsumira razum, razumska pravila stoje pod umskim

22


načelima). Um se stoga ne odnosi prvo na iskustvo, nego na razum – i um razumu i njegovim različitim spoznajama daje jedinstvo B. O LOGIČKOJ UPOTREBI UMA- postoji neposredna spoznaja i zaključivanje (već viđeno kod Lockea (mislim) i kod Descartesa: intuicija i dedukcija ). Kako stalno zaključujemo, te dvije vrste spoznavanja nam se miješaju, pa nam se nekad čini da neposredno opažamo ono što ustvari zaključujemo. Kad posljedica direktno slijedi iz premise, onda je to direktan zaključak; kad je potreban treći sud između, to je indirektan zaključak. Primjer za prvi (direktni) je: 1. Svi ljudi su smrtni; 2. Dakle, neki ljudi su smrtni. Primjer za drugi (indirektni) je: 1. Svi ljudi su smrtni; 2. Svi znanstvenici su ljudi; 3. Dakle, svi znanstvenici su smrtni- um teži veliku različitost razumskih spoznaja svesti na što manji broj načela, i stoga postići što veće jedinstvoC. O ČISTOJ UPOTREBI UMA- um zahtijeva da se različitost pravila dovede u sklad, tj. u jedinstvenost načela. Um se ne odnosi na zorove, nego na pojmove i sudove; tek posredno se um odnosi na zorove- spoznaja razuma je uvjetovana, a um traži ono neuvjetovano što tvori jedinstvo razumske spoznaje. To neuvjetovano daje sintetička načela a priori, i to je ono od uma. Ovo najviše načelo čistog uma (neuvjetovano supsumira sve (razumski) uvjetovano) je a priori, i sva načela koja iz toga proizlaze su transcendentna, jer se nikad ne mogu staviti u empirijsku upotrebu. To neuvjetovano ustvari je izvan empirije. U transcendentalnoj dijalektici valja vidjeti može li se uvjetovano protegnuti do neuvjetovanog (valjda, može li ono u iskustvu odgovoriti na pitanja koja leže izvan iskustva) - transcendentalna dijalektika se dijeli na prvi dio o transcendentnim pojmovima i drugi dio o transcendentnim dijalektičkim umskim zaključcima

PRVA KNJIGA TRANSCENDENTALNE DIJALEKTIKEO pojmovima čistoga uma- umski pojam se ne ograničava unutar iskustva, nego je iskustvo tek dio spoznaje na koju se umski pojmovi odnose. Umski pojmovi odnose se na ono neuvjetovano, na nešto pod što svako iskustvo potpada. No postoje umski pojmovi koji se mogu primijeniti (ispravno) na stvarnost, i postoje sofistički pojmovi- pojmovi čistog uma = transcendentalne ideje (kao što razumski pojmovi = kategorije)

Prvi odsjek transcendentalne dijalektike (1) – O idejama uopće- ideja – kod Platona, nešto što se nikad ne može posuditi od osjetila, nego čak nadmašuje pojmove razuma. Ideje za Platona su praslike samih stvari, a ne – kao kategorije – tek pojmovi koji služe za razumijevanje iskustva. Um se diže do spoznaja koja idu dalje od iskustva). Svaka praivlnost u kozmosu moguća je samo prema Platonovoj ideji

Drugi odsjek transcendentalne dijalektike (1) – O transcendentalnim idejama- forma umskih zaključaka (prema kategorijama primijenjenih na zor) stvara apriorne pojmove koji su čisti umski pojmovi ili transcendentalne ideje. Takav transcendentalni umski pojam je pojam o totalitetu (općenitosti, cjelokupnosti) uvjeta za nešto uvjetovano. Naravno, samo ono neuvjetovano sadrži totalitet uvjeta - apsolutno = shvaća se kao nešto u stvarima po sebi, kao nešto unutrašnje. Ono također vrijedi ''bez restrikcije'', ne-komparativno (ne-relativno). Transcendentalni umski

23


pojam se odnosi na apsolutni totalitet u sintezi uvjeta. Um teži sve razumske radnje ''obuhvatiti u jedno apsolutno cijelo''. Zato um nije ograničen samo na moguće iskustvo, nego je transcendentan. Čisti umski pojmovi su transcendentalne ideje (pomoću tih ideja ne može se odrediti nikakav objekt, ali pomažu razumu u njegovoj proširenoj upotrebi). Um, kao moć određene logičke forme spoznaje, je moć zaključivanja. Um sadrži totalitet uvjeta, pa čak i ako je niz tih uvjeta beskonačan (te se ne može obuhvatiti), jer i ako je beskonačan, to su sve istiniti uvjeti. Umska spoznaja je a priori određena i nužna

Treći odsjek transcendentalne dijalektike (1) – Sustav transcendentalnih ideja- tri su vrste zaključaka pomoću kojih um prema načelima dolazi do spoznaja, u skladu s tri opća odnosa koje može imati: odnos prema subjektu, te odnos prema objektu (kao prema pojavi ili kao prema predmetu mišljenja) – to su 1. odnos prema subjektu; 2. odnos prema raznolikosti objekta u pojavi i 3. odnos prema svim stvarima uopće- čisti pojmovi se bave sintetičkim jedinstvom predodžbi; pojmovi čistog uma se bave neuvjetovanim sintetičkim jedinstvom svih uvjeta uopće. Zato transcendentalne ideje imaju 3 klase: prva sadrži apsolutno (neuvjetovano) jedinstvo misaonog subjekta, druga apsolutno jedinstvo niza uvjeta pojave, a treća apsolutno jedinstvo uvjeta svih predmeta mišljenja uopće. Ovo prvo (misaoni subjekt) je predmet psihologije, skup svih pojava (svijet) kozmologije, a ono što je najviši uvjet svega (''biće svih bića'') teologije - to su sve predmeti transcendentalne nauke, u obliku apsolutnog jedinstva: o duši, o svijetu, o bogu. O tim transcendentalnim idejama nije moguća objektivna dedukcija (kao o kategorijama), kaže Kant. Ta tri transcendentalna pojma su povezani, i to tako da se ide od čovjeka preko svijeta do boga

DRUGA KNJIGA TRANSCENDENTALNE DIJALEKTIKEPrvo poglavlje (2. knjige), O dijalektičkim zaključcima čistoga uma- o predmetu transcendentalne ideje mi nemamo pojma, iako je taj predmet proizveden prema zakonima uma. Ipak pomoću njih (umskih pojmova) možemo izvući nešto čemu pridajemo objektivni realitet, iako nema empirijsku upotrebu. To su sofistički zaključci, ali njih se ne može osloboditi ni najveći mudrac. Dijalektički zaključak o subjektu je paralogizam čistog uma; dijalektički zaključak o nizu uvjeta za danu pojavu (koji su pojmovi koji sami sebi proturiječe) je antinomija čistog uma; konačno, zaključak o apsolutnom sintetičkom jedinstvu svih uvjeta je ideal čistog uma1. POGLAVLJE – O PARALOGIZMIMA ČISTOG UMA- transcendentalni paralogizam je i transc. greška, greška u formalnom zaključivanju- ja mislim – stav koji pripada racionalnoj psihologiji; ovo ja je duša – predmet vanjskih osjetila, pak, je tijelo - ovo je racionalna nauka o duši (ego cogito), a ne empirijska (jasno je zašto); čim pridolazi neki osjet, odmah se ovo pretvara u empirijsko, a ne racionalno istraživanje. Racionalna nauka o duši kaže:1. Duša je supstancija (egzistira kao supstancija); 2. Po kvaliteti je jednostavna; 3. Po vremenima u kojima egzistira je jedinstvena (a ne mnoštvo); 4. u odnosu je prema mogućim predmetima u prostoru (to će se kasnije razumjeti, piše sam Kant); duša je, po ovome, imaterijalna, inkoruptibilna (jer je jednostavna), ona je personalitet i sve skupa pomiješano daje njen spiritualitet. I na koncu ima imortabilitet.

24


- sud ''ja mislim'' ne govori da ima neko opažanje, nego mogućnost da sebe vidi. ''Sud ''ja mislim'' sadržava formu svakog razumskog suda uopće'', on je ''vehikl'' (pokretač?) svih kategorija – i stoga svi zaključci iz tog suda, uključujući kategorije, uključuju samo transcendentalnu upotrebu razuma, bez ikakve primjese iskustva!

Prvi paralogizam supstancijaliteta: Ja sam apsolutni subjekt svih svojih sudova, a apsolutni subjekt naših sudova je supstancija, dakle ja kao misaono biće sam supstancija

Kritika prvog paralogizma: ako sam ja supstancija, morao bih moći zaključiti da nastajem i propadam (kao i druge supstancije), inače se ne mogu smatrati supstancijom. Nemamo neko iskustvo (u sudu ''ja mislim'') koje bi dalo trajnost prema kojoj bi se odredila supstancija – ja nije stalan i trajan zor. Ne može biti ''Ja je supstancija''

Drugi paralogizam: Stvar čija se radnja ne može smatrati konkurencijom mnogih djelatnih stvari je jednostavna; a duša je takva stvar; dakle, duša je jednostavna.

Kritika drugog paralogizma: paralogizam očito tvrdi da mnoge predodžbe moraju biti u apsolutnom jedinstvu subjekta, da bi sačinjavale misao. No to ne stoji. Čovjek uvijek sebe postavlja kao misaono biće kad si želi razjasniti misao, i zato mu se čini da to mora biti neko jedinstvo – no to je subjektivni uvjet: mi si ne možemo predočiti misaono biće bez jedinstva (jer 'ja' je jedino misaono biće koje si predočavamo). Tvrdnja ''ja sam jednostavna supstancija'' nam ništa ne govori o objektu, niti mi govori išta o meni samome kao o predmetu iskustva!

Treći paralogizam: Ono što je svjesno identiteta samog sebe u različitim vremenima je persona; duša je svjesna toga; dakle, duša je persona

Kritika trećeg paralogizma: ja sebe vidim kao nešto trajno kad promatram vanjske stvari; no kad sam sebe promatram, ne vidim tu trajnost sebe u vremenu. A kako osobnost (personalitet) ne slijedi iz toga što promatram vanjske predmet, nego kad promatram (ne-trajnog) sebe, tako ni duša ne može imati personalitet

Četvrti paralogizam i krtika četvrtog paralogizma: uglavnom preskočeno, osim definicije idealizma i dualizma . Idealizam = sumnja u opstojnost predmeta vanjskih osjetila; ali ne tek poricanje postojanja vanjskih predmeta, nego i poricanje da se postojanje vanjskih predmeta spoznaje vanjskim osjetilima (dakle, tvrde da se iskustvom ne može spoznati postojanje vanjskih predmeta, nego razumom (to je zajebana pozicija, i oni ne mogu dokazati svoje tvrdnje. Jebiga, ima i gorih stvari u životu)); dualizam = moguće je tvrditi sigurnost vanjskih predmeta (predmeta vanjskih osjetila) pomoću osjetila

SUMA ČISTE NAUKE O DUŠI (PREMA OVIM PARALOGIZMIMA)- u nauci o duši ne da se ništa sintetički a priori spoznati. Naime zato što u duši nema ništa postojano, nema predmeta koji bi se mogao odrediti (samo mijena). Racionalnu psihologiju možemo kao znanost odbaciti, jer ''nadilazi sve snage ljudskog uma'' - ostalo je preskočeno (ali samo do kraja odlomka sa zvjezdicama, pazi!; poslije se nastavlja). Privid – nastaje zato što se ''subjektivni uvjet mišljenja smatra spoznajom objekta'' (ovo je bila samo objekcija, odmah je opet preskočeno sve do samog kraja:)- duša spoznaje o sebi (ali samo na temelju umskih sofizama) bezuvjetno jedinstvo: 1. odnosa (duša nije inherentna, nego subzistentna); 2. kvaliteta (duša nije ''realno cijelo'', nego jednostavna); 3. mnoštva u vremenu (duša nije različita u različitim vremenima, nego u svim vremenima jedan te isti subjekt); 4. opstojnosti u prostoru (duša nije svijest

25


o mnogim stvarima izvan sebe, nego samo opstojnost sebe same (tu očito ide protiv Descartesa), a sve ostale stvari su joj samo predodžbe). Sve ove tvrdnje duše same o sebi su tvrdnje čistog uma (neempirijske, samo na iskustvu zasnovane) – i idu dalje od mogućeg iskustva

Drugo poglavlje (2. knjige Transcendentalne dijalektike) DRUGO POGLAVLJE – ANTINOMIJA ČISTOG UMA- prva vrsta proturječja su bili subjektivni uvjeti (o duši), koji su iskazivani kategoričkim umskim zaključcima; sad slijedi druga vrsta s hipotetičkim zaključcima koju zanima objektivna sinteza pojava (o svijetu) – no i taj kozmologijski dio pun je proturječja. No, ovo nisu paralogizmi, već antinomije (proturječja zakona) čistog uma – i u njih se um sam zapliće, a nije mu potrebno ''postavljati zamke''

Prvi odsjek (antinomije čistog uma): Sustav kozmologijskih ideja- samo iz razuma mogu proizići čisti pojmovi, dakle um ne proizvodi nikakve pojmove, nego samo oslobađa razumske pojmove od ograničenja mogućeg iskustva. Transcendentalne ideje nisu ništa drugo doli do neuvjetovanoga proširene kategorije.- prema tablici kategorija K. želi odrediti tablicu ideja. Prvo određuje vrijeme i prostor: vrijeme je po sebi niz, a prostor je agregat, a ne niz. Realitet u prostoru, tj. materija, je nešto uvjetovano - 4 kozmologijske ideje prema 4 kategorije:1. Apsolutna potpunost složenosti (neke cjeline svih pojava)2. Apsolutna potpunost diobe (neke cjeline u pojavi)3. Apsolutna potpunost nastajanja (neke pojave uopće)4. Apsolutna potpunost ovisnosti opstojnosti (promjenjive u pojavi)- u ove 4 ideje radi se o apsolutnom totalitetu pojava, tj. apsolutnom totalitetu njihovih uvjeta; um u svemu tome traži ono neuvjetovano, a to se nalazi u ''apsolutnom totalitetu niza uvjeta''; sad, ostaje problem može li se tu potpunost osjetilno zahvatiti- neuvjetovano = nužno; uvjetovano = slučajno; uzrok = uvjet onome što se zbiva; sloboda = neuvjetovani kauzalitet uzroka

Drugi odsjek: Antitetika čistog uma- tetika = skup dogmatičnih tvrdnji; antitetika = ne toj tetičkoj tvrdnji suprotstavljena tvrdnja, nego proturječe dvije dogmatične tvrdnje. Transcendentalna antitetika proučava antinomije čistog uma (ali ne sve, valjda su neke i paralogizmi?!) i njenih uzroka i posljedica- ''ako mi svoj um upotrijebimo ne samo za primjenu razumskih načela na predmete iskustva, nego ako ga (um) protegnemo preko granica iskustva...'' - zato se dijalektika čistog uma pita: 1. koja načela uma su antinomična?; 2. koji su uzroci antinomije?; 3. ima li usprkos tom proturječju neki siguran put? - čini se da Kant želi pokazati nemogućnost dokazivanja i teze i antiteze (zato što obje govore o onom što prekoračuje granice iskustva)PRVA ANTINOMIJA1. Teza: svijet ima početak u vremenu, a također je i prostorno ograničen2. Antiteza: svijet nema početak (vremenski) ni granice (prostorno), nego je vremenski i prostorno neograničen 1. Dokaz teze – kad bi svijet bio bez vremenskog početka, tad bi do sadašnjeg trenutka protekla vječnost. Ali bit vječnosti je upravo u tome da se ne prekida, a ovdje (u

26


sadašnjem trenutku) se prekinula. Dakle, nužno je da svijet ima početak, i da nije beskonačan. Nadalje, kad bi sviejt bio prostorno bezgraničan, on ne bi bio obuhvativ kao cjelina (jer cjelina nužno traži granice). Stoga, bezgranični svijet ne može istovremeno biti dan (obuhvaćen) kao cjelina, nego samo ograničeni svijet 2. Dokaz antiteze – kad bi svijet imao početak, njemu bi prethodilo vrijeme u kojem nema ničega, što je prazno vrijeme. No, u takvom praznom vremenu ništa ne može nastati. Dakle, svijet ne može imati početak. Nadalje, ako je svijet pak prostorno ograničen, onda se on mora nalaziti u ''praznom prostoru koji nije ograničen''. No svijet je cjelina izvan koje nema ničega, dakle svijet ne može biti ograničen

Primjedbe prvoj antinomiji- preskočeno, a za ovo i nebitno

DRUGA ANTINOMIJA1. Teza: Svaka složena supstancija na svijetu sastoji se od jednostavnih dijelova i ne postoji uopće ništa osim jednostavnoga ili onoga što je od njega složeno2. Antiteza: Ni jedna stvar na svijetu se ne sastoji od jednostavnih dijelova i ne postoji uopće ništa jednostavno na svijetu1. Dokaz teze: kad se složene supstancije ne bi sastojale od jednostavnih dijelova, tad u mislima ne bismo mogli ukinuti svaku složenost a da preostane neki jednostavan dio (nego bi preostalo ništa). Zato mora biti ili nemoguće da se u mislima ukine složenost, ili mora postojati jednostavno. Ovo prvo je nemoguće, dakle postoji ono jednostavno. Prema tome su također sve stvari na sviejtu jednostavna bića 2. Dokaz antiteze: Uzmimo da se složena stvar sastoji od jednostavnih dijelova. Svaka složenost je moguća samo u prostoru, to znači da bi se sam prostor trebao sastojati od onoliko dijelova od koliko se sastoji složena supstancija. Znači svaki dio složenog zauzima jedan prostor, a kako su najmanji dijelovi složenoga jednostavni, to znači da ono jednostavno zauzima jedan prostor. No sve što zaprema prostor ima neku raznolikost, dakle složenost – tako da nema onog jednostavnog. Drugi dio je da se opstojnost jednostavnoga nikad nije vidjelo, te da jednostavno postoji samo kao ideja. U mogućem iskustvu ništa ne može biti dano kao potpuno jednostavan objekt!

Primjedbe drugoj antinomiji- preskočeno

TREĆA ANTINOMIJA1. Teza: Kauzalitet zakona prirode nije jedini kauzalitet iz kojeg se izvode sve pojave na svijetu; nužno je da se prihvati još i kauzalitet slobode da bi se objasnilo sve pojave svijeta 2. Antiteza: Nema slobode, nego se sve na svijetu događa prema zakonima prirode1. Dokaz teze: ako nema nikakvog kauzaliteta osim prirodnog, onda svaki događaj u prirodi ima svoj uzrok koji mu je prethodio u vremenu. U tom slučaju, tako se uvijek ide dalje u prošlost, jer sve ima svoj uzrok, i prirodni kauzalitet nema potpunost niza uzroka! To stoga ne može biti potpuni kauzalitet. Mora se moći prihvatiti neki drugi, spontani kauzalitet, a to je da nešto samo od sebe započne niz uzroka. 2. Dokaz antiteze: ako nema sloboda/spontanitet prethodi kauzalitetu u kojem su sadržani svi događaji svijeta, tad time ne počinje samo niz, nego se i određuje cijeli niz,

27


cijeli kauzalitet. No, iz slobode ne bi trebao moći proizići kauzalitet. Dakle, nemamo ništa osim prirode i njenih zakona.

Primjedbe trećoj antinomiji- preskočeno

ČETVRTA ANTINOMIJA1. Teza: U svijetu ili izvan njega postoji njegov uzrok koji je nužno biće2. Antiteza: Ni u svijetu ni izvan njega ne egzistira biće koje je nužno kao njegov uzrok1. Dokaz teze: Svijet se sastoji od promjena, a svaka promjena ima svoj uvjet (koji joj prethodi i ''pod kojim je nužna''). No to znači da takav niz uvjeta mora imati neuvjetovani početak, ono što je apsolutno nužno. Ali to nešto ne može stajati izvan svijeta.2. Dokaz antiteze: ako je svijet nužan, onda mora postojati bezuvjetno nužan početak (ali tad bi trebao biti bez uzroka, a to je nemoguće; ako je taj niz uzroka bez početka, to bi značilo da nema nužni početak. Izvan svijeta pak ne može biti uzrok, jer bi svojim djelovanjem pripadao vremenu, ali samim tim (što je vremenit) morao bi pripadati svijetu, a ne biti izvan njega

Primjedbe trećoj antinomiji- preskočeno

Treći odsjek antinomije čistog uma: O interesu uma kod ovog njegovog spora- ove kozmološke ideje nemaju nikakav predmet u mogućem iskustvu. Ipak, ''tok empirijske sinteze navodi um na njih (na te ideje)''. Ove ideje, postavljene u 4 antinomije, pravila empirije mogu samo uvjetno odrediti, a ''sofističke tvrdnje'' žele neuvjetovano tvrditi nešto kozmološko. To su preuzetnosti uma koji ''svoje područje proširuje preko svake granice iskustva''. No, to su pitanja koja najviše interesiraju ljudski um (pitanja konačne svrhe), kojima se znanost ne bavi, i koja bi – kad bi bila rješiva – stavila filozofiju na pijedestal.- iako su ova pitanja nerješiva, zanimljivo je vidjeti njihove praktične posljedice: kako se čovjek odnosi prema tim pitanjima, zašto se pristaje uz tezu ili antitezu...- teza = dogmatizam; antiteza = empirizam - teza ili dogmatizam karakterizira: a) praktični interes (da svijet ima početak, da je ''ja'' jednostavno, da sam ja slobodan, i da postoji neki bog. U tezama su ''temelji morala i religije''); b) spekulativni interes (koriste se transcendentalne ideje i pokušava se a priori obuhvatiti sve uvjete); c) popularitet (običnom razumu- antitezu ili empirizam karakterizira nešto drugačije: čini se kao da empirizam nema interes za religiju i moral. No, empirizam se cijelo vrijeme drži razuma, i po njemu razum je ''uvijek na tlu mogućeg iskustva''. On napada preuzetnost razuma, i ostaje u granicama iskustva; ali čini se da kod empirista iskustvo određuje razum. No i empirizam govori više od onoga što zna, ali empirizam ide prvo putem znanja, a dogmatizam prvo postavlja načela- ''ljudski um je po prirodi arhitektoničan, tj. sve spoznaje promatra kao da pripadaju jednom sustavu''. Ta arhitektoničnost odgovara umu, koji teži dovršiti znanje, a ne empirizmu (tezi a ne antitezi)

Četvrti odsjek antinomije: O transcendentalnim zadacima čistog uma ukoliko se upravo moraju moći riješiti

28


- nemamo obaveze prema onome što ne možemo znati. No transcendentalna filozofija se postavlja kao da nema nerješivih pitanja. Transcendentalna filozofija se bavi samo kozmologijskim pitanjima. Transcendentalna filozofija se bavi predmetima koji su nepoznati, ali ne i nemogući - um je zainteresiran za apsolutni totalitet, a apsolutni totalitet nam iskustvo ne može dati - još su dvije čiste umske znanosti osim transcendentalne filozofije: matematika i listi moral - možda bi mogao postojati zbiljski predmet, ali koji možemo dohvatiti samo umom (idejom) - odakle te ideje u umu? Nigdje u iskustvu se ne nalazi predmet tih ideja. Shvaćanje pojava u ''apsolutnoj cijelosti'' nikad nije moguće opažanjem. Nema rješenja ovih stvari u iskustvu, ali ni ''dogmatički''

Peti odsjek antinomije:Skeptična predodžba kozmologijskih pitanja pomoću sve četiri transcendentalne ideje- umjesto dogmatizma se stoga postavlja skeptički način. Antinomije se osnivaju na tome što su premalene ili prevelike za razum: npr. ako svijet ima početak, to je premaleno za razum, a ako nema početak, to je preveliko. Zato su ta pitanja neodgovoriva. I stoga sumnjamo u samu osnovu kozmologijskih pojmova, jer imamo ''prazan pojam o načinu kako nam je predmet kozmologijskih ideja dan''

Šesti odsjek antinomije: Transcendentalni idealizam kao ključ za rješenje kozmologijske dijalektike- transcendentalni idealizam: učenje koje tvrdi da čiste pojave (transcendentalne) nemaju egzistenciju izvan naših misli, da pojave nisu stvari po sebi; transcendentalni realist će tvrditi da pojave jesu stvari o sebi. Transcendentalni idealizam tvrdi da stvari imaju realnu egzistenciju, ali prostor i vrijeme su samo forme opažanja tih stvari i ne postoje realno- ''pojava = realitet empirijske predodžbe'', ali ništa što bi bilo o sebi realno. - uzrok pojava ne možemo znati empirijski, ali možemo inteligibilno; i njega zovemo transcendentalnim objektom, koji je dan sam po sebi prije svakog iskustva; a pojave nisu dane po sebi, nego upravo po transcendentalnom objektu.

Sedmi odsjek antinomije: Kritička odluka kozmologijskog spora uma sa samim sobom- antinomija čistog uma je zasnovana na jednom argumentu: ako je dano uvjetovano, onda je dan i cijeli niz njegovih uvjeta. Predmeti osjetila su nam dani kao uvjetovani, dakle dan nam je i cijeli niz njihovih uvjeta. To je sofistički argument i treba ga pobiti.- taj argument prvo počiva na regresu niza uvjeta (ako je dano uvjetovano, dan je uvjet, koji je opet uvjetovan svojim uvjetom, i tako u beskraj). Dan je cijeli niz uvjeta; ali problem je što su ovdje dane stvari kakve jesu, a ne vodi se računa o tome kako ja te stvari mogu spoznati. Ja mogu ono što mi je sada dano empirijski spoznati, ali ne i uvjete. Dakle, predmeti osjetila nam jesu dani, ali ne sve ono što ih uvjetuje (iako ih pretpostavljamo). To je tipična greška uma, da pretpostavlja da su dani i svi uvjeti: zato

29


se ne može sa sigurnošću pretpostaviti apsolutni totalitet niza! Dakle, obje strane antinomije griješe i moraju se odbaciti. Jedna strana mora imati pravo, ali to se ne može jasno dokazati – ''prepirka je ni za što''- Zenon kao neka vrst sofista tvrdi i A i ne-A; ali ako je time htio opovrći obje pozicije, Kant mu to ne zamjera. Zašto? Zato što Kant može reći da je u sudu ''svijet je ili beskonačan ili konačan'' moguće da obje tvrdnje budu neistinite, zato što nisu kontradiktorne suprotnosti (kao što bi bile u sudu ''svijet je ili beskonačan ili nije konačan''). To je tek dijalektičko proturječje, a ne kontradiktorno proturječje - dakle, moguće je da ni teza ni antiteza u antinomiji nisu ispravne. No dodaje da se ta konačnost/beskonačnost svijeta gleda na dva različita načina, valjda svijet kao pojava, i zato se događa ta greška - greške antinomija proizlaze iz toga što oni pojavnost uzimaju kao stvari po sebi

Osmi odsjek antinomije: Regulativno načelo čistog uma u pogledu kozmologijskih ideja- mi regres uvjetovanosti (da svaki uvjet ima svoj uvjet) je zapravo pravilo uma (ovdje je utjecaj Humea na Kanta, čini se) – tek ''pravilo uma nalaže regres'', a ''ne načelo mogućnosti iskustva''. Upravo zato je to regulativno načelo uma, a ne neko apsolutno, kozmologijsko načelo- to pravilo čistog uma ne govori što je objekt, nego kako treba napraviti empirijski regres da bismo dobili puni pojam objekta- dokle taj regres ide: in infinitum ili in indefinitum (u beskonačno ili u neodredivo)?

Deveti odsjek antinomije: O empirijskoj primjeni regulativnog načela uma u pogledu svih kozmologijskih ideja- apsolutni totalitet niza uvjeta je osnovan samo na transcendentalnoj upotrebi uma. Jedino umsko načelo pribavlja nam pravilo po kojem možemo nastaviti taj regres u beskonačno, po kojem se nastavlja veličina mogućeg iskustva - nikako se ne može naći iskustvo za ono posve neuvjetovano. Svaki uvjet je empirijski saglediv. Ali ono do čega dolazim jest da se uvijek mora tražiti dalji član u nizu - očito, ne možemo ništa reći o samom svijetu, nego samo o pravilu po kojem nam iskustvo daje svijet.- beskonačan regres se može naći i u rastavljanju složenosti svijeta na dijelove, ako se ne može doći do posve jednostavnih dijelova. Npr. prostor je tako djeljiv do beskonačnosti. A ako je prostor djeljiv do beskonačnosti, onda je i tijelo, jer tijelo je prostorno/protežno (a ipak nema beskonačno mnogo dijelova - ''razum ne dopušta među pojavama nikakav uvjet koji bi sam bio empirijski neuvjetovan'' - kozmološki, sloboda znači da nešto nastaje samo od sebe; a prirodni zakon znači da postoji kauzalitet prema prirodnom zakonu. Ovdje sloboda znači nešto transcendentalno, što nije uzeto iz iskustva. Sloboda u praktičnom smislu = sloboda čovjeka da se sam određuje, bez prisile osjetilnih nagona. Kad ne bi bilo transcendentalne slobode, ne bi bilo ni praktičke slobode, jer tad ništa ne bi moglo početi samo od sebe. - dakle, rješenje pitanja slobode se nalazi u transcendentalnoj filozofiji.

30


- ''kad bi pojave bile same stvari o sebi, onda bi uvjeti s uvjetovanim uvijek kao članovi pripadali jednom te istom nizu''. To je loš utjecaj ideje o apsolutnom realitetu pojava: ''ako su pojave = same stvari o sebi, onda se sloboda ne da spasiti'', jer u tom slučaju priroda je odredbeni uzrok svega - predmet osjetila ima ono inteligibilno (što nije tek pojava, nego pretpostavljamo stvar o sebi) i ono senzibilno (što je učinak pojave u osjetilnom svijetu). Zato taj predmet osjetila nema tek jedan kauzalitet, nego postoji empirijski pojam kauzaliteta i intelektualni pojam kauzaliteta. Tako postoji intelektualni karakter kauzaliteta (karakter stvari po sebi) i empirijski karakter kauzaliteta (karakter pojave) - dakle, ovaj inteligibilni kauzalitet ne stoji ni pod kakvim vremenom (jer vrijeme određuje samo pojave, a ne stvari po sebi). Dakle, taj kauzalitet ne stoji u nizu empirijskih uvjeta. Stoga, taj inteligibilni karakter kauzaliteta mora se ''proglasiti slobodnim od sveg utjecaja osjetilnosti i određivanja pomoću pojava'' – on je stoga slobodan od svake prirodne nužnosti koju nalazimo u osjetilnom svijetu, i on svoja djelovanja počinje sam od sebe! Zbog toga možemo imati i slobodu i prirodu, i to bez proturječja! - ukratko, kauzalitet pojava nam ne dopušta apsolutni totalitet. Kad zaključujemo na uvjete uvjetovanog po pojavama, ostajemo samo u granicama mogućeg iskustva. Međutim, nije li moguće da postoji i inteligibilni kauzalitet, uzrok koji nije ujedno i pojava - fenomenon sadrži empirijski kauzalitet, a noumenon inteligibilni kauzalitet. Noumenon je u transcendentalnom subjektu koji nam je ''empirijski nepoznat'' - inteligibilni karakter je ''transcendentalni uzok empirijskoga''. Čovjek sebe ne spoznaje samo empirijski, nego i drugim dojmovima koji su posve vanosjetilni. Čovjek je dakle sebi i fenomen (tim se bavi razum) i inteligibilni predmet (tim se bavi um). Da um ima kauzalitet, to je očito po imperativima (''treba da'', Sollen) – razum se bavi samo onim što jest, a um onim što bi trebalo biti. Um stoga može proglasiti nužnima one stvari koje se još nisu dogodile, čak i one koje se možda neće ni dogoditi. Tu Kant ulazi u praksu.- djeluje li um slobodno?, to je važno pitanje. Čisti um nije podvrgnut formi vremena, kauzalitet uma ne počinje u vremenu da bi proizveo posljedicu. Um je trajni uvjet svih čovjekovih hotimičnih djelovanja (volje) – sam um nije pojava, i zato ne spada pod kauzalitet prirode (niti njegov kauzalitet ima vremenski slijed). Tako se nekog zločinca ne kažnjava zbog empirijskih uvjeta koji su potaknuli njegovo djelovanje (lošeg društva, lošeg odgoja...), nego zbog kauzaliteta uma. Um određuje, ali nije određen. Dakle, može se doći do inteligibilnog uzroka, ali ne i izvan inteligibilnog uzroka. - očito, sloboda se ne može empirijski odrediti. Ona nije uvjetovana u pojavi, ali može uvjetovati nešto u pojavi - sad nastupa pitanje o egzistenciji nužnog bića; treba doći do neuvjetovane supstancije. No, ''ne može biti neuvjetovanog člana čija bi egzistencija bila nužna'', to je tako u empirijskom nizu. No, uvjet i uvjetovano u dinamičkom regresu (ne matematičkom) ne čine nužno empirijski niz. Neuvjetovano/nužno biće je neempirijski uvjet (inteligibilni). Empirijski nuz može biti zasnovan na nekom inteligibilnom biću. Na taj način, i prirodna nužnost i neko neuvjetovano i istovremeno nužno biće, mogu postojati.

31


- mi naprosto ''s jednog člana empirijskih nizova činimo skok izvan osjetilnosti''. Sad valja pretpostaviti da su pojave tek ono slučajno, i da postoji zbilja za sebe, te da su pojave tek predodžbe onog inteligibilnog. Dakle, sad ćemo govoriti o stvarima koje leže izvan dosega iskustva – istražit će se nužno biće

Treće poglavlje (2. knjige Transcendentalne dijalektike) TREĆE POGLAVLJE – IDEAL ČISTOG UMA1. odsjek – O idealu uopće- kategorije (razumske) imaju konkretnu poveznicu s osjetilnošću; ideje (umske) nemaju konkreciju – dakle, ideje su udaljenije od objektivnog realiteta nego kategorije. Ipak, ideal je još više nego ideje udaljen od objektivnosti. - ideal = pojedinačni predmet od ideje određen. Ideal je ono najviše što čovjek može zamisliti, ono što egzistira samo u mislima. Ideal je uzorak za kopiju. Ideal se ne može realizirati. Ideal uma je potpuno određenje pojma/predmeta prema apriornim pravilima/načelima, no bez empirijskih uvjeta2. odsjek – O transcendentalnom idealu- ideal čistog uma = jedan jedini predmet koji je potpuno određen samom idejom- transcendentalni ideal = potpuno određenje bez negacije: najrealnije biće, a to je skup sveg realiteta. Dakle, za um je ideal praslika svih stvari, koje su njegova kopija i kojima on daje mogućnost, ali mu se one nikad ne približavaju do kraja. Sve negacije su u njemu sadržane. No, umski ideal nije odnos najvišeg zbiljskog predmeta prema drugim stvarima, nego odnos ideje prema pojmovima – jer taj ideal, najviši realitet, je načelo, a ne skup. - takvo biće je bog i zato je transcendentalni ideal predmet transcendentalne teologije- kako um dolazi do toga da sve stvari izvlači iz najvišeg realiteta? Nisam dobro čitao to3. odsjek – O dokazima spekulativnog uma, da se zaključi opstojnost najvišega bića- nije dovoljno imati ideju najvišeg bića da bi ga se uzelo za zbiljsko. Treba i dokaz. Ovako: ako nešto postoji, onda također i nešto nužno postoji (ne to isto ''nešto'', želi reći): jer ako nešto postoji slučajno kao posljedica nečeg drugog, pa i to drugo ima uzrok, i to treće, i tako unedogled... onda je oanj zadnji u nizu uzroka ne-slučajan uzrok, postoji nužno bez uvjeta – to je umski argument za postojanje nužnog bića - nužno biće ne treba nikakav uvjet za vlastitu egzistenciju; najviši realitet = neuvjetovano biće - tri su moguća dokaza za postojanje boga: fizikoteološki, kozmološki, ontološki (prvi je empirijski, ostala dva su transcendendtalna)4. odsjek – O nemogućnosti ontologijskog dokaza za postojanje boga - uvijek se tražilo apsolutno-nužno biće, a nikad se nije pitalo može li se apsolutno-nužno biće uopće pomišljati? Tvrdi se da je takvo apsolutno biće ono čiji je nebitak nemoguć, no ne misli se na to može li se takvo biće uopće pomisliti. No, ne može se zamisliti stvari čije ukinuće dovodi do proturječja. Nema ničeg kontradiktornog u tvrndji da bog ne postoji; ako ja i pomišljam neko biće kao najviši realitet, još uvijek ostaje pitanje postoji li ono ili ne. Za objekte čistog mišljenja ne možemo dokazati (njihovu) opstojnost5. odsjek – O nemogućnosti kozmologijskog dokaza za opstojnost boga

32


- tome da se dokaže bog prethodila je ''potreba našeg uma da za egzistenciju uopće prihvati nešto nužno''. Kao i teološki, i kozmološki dokaz ide na poveznicu najvišeg realiteta i apsolutne nužnosti. No on nije tako lak za pobiti (nije kao ontološki, koji stavi tvrdnju da je bog svemoguć, a ne pita se postoji li bog), on zaključuje po lancu nužnosti da postoji ono neuvjetovano (prvi uzrok, prvi pokretač): to je dokaz na temelju one ranije tvrdnje da ako nešto postoji, mora postojati i nešto nužno (ne to isto!). Očito je da ovaj dokaz bar djelomično počiva na iskustvu, ali odnosi se na svijet (kao predmet dokazivanja), pa se zove kozmologijskim dokazom (ali ne poziva se ni na kakva posebna svojstva predmeta u svijetu, pa nije istovjetan fizikalnoteorijskom dokazu); koje je to prvo biće koje nužno egzistira? Pa najrealnije biće. No, empirijskim putem se može doći samo do toga da nužno biće uopće postoji – ali ne može se empirijski reći ništa o svojstvima tog nužnog bića. Ne može se reći ''koja od svih mogućih stvari sadržava potrebne uvjete za apsolutnu nužnost'' – opet je iz samih pojmova izvedena i apsolutna nužnost i najrealnije biće, i opet ostaje bez potpore u zbilji. Ovaj kozmologijski dokaz ustvari je isti kao i ontologijski, i jednako ništa nam ne govori- otkud zabluda? Iz tvrdnje (posve prirodne, ''ali zato još ne sigurne'') da ako nešto egzistira, ima nešto (ne to isto) to nužno egzistira. No, regres do tog prvog uzroka se nikad ne može dovršiti, a što je najvažnije, od njega (od tog prvobitnog bića) se nikad ne može ni početi. 6. odsjek – O nemogućnosti fizikoteorijskog dokaza- ni pojam ni opće iskustvo ne daju nam nikakav dokaz za boga; ostaje samo neko konkretno iskustvo. No, odgovor na ovo je vrlo lagan: kako može postojati iskustvo koje bi bilo primjereno ideji? Ideja upravo i jest ideja po tome što je inkongruentna s iskustvom. Na kraju Kant povlači onaj stari dokaz, o tome da je svijet uređen očigledno svrhovito i da stoga mora biti neki tvorac koji je to poredao na taj način 7. odsjek – Kritika svake teologije na osnovi spekulativnih načela uma- postoji transcendentalna teologija (nju brane deisti) i teologija temeljena na objavi (nju brane teisti). Deisti vjeruju u najviše biće kao uzrok svijeta, a teisti kao tvorca svijeta (prvima je dokaz ontologijski i teologijski, drugima fizikoteologijski)- teorijska upotreba uma = a priori spoznajem da nešto jest; praktična upotreba uma = a priori spoznajem da nešto treba biti. Postojanje boga se može pokazati kao nužno samo po moralnim/ praktičnim razlozima.- teorijska spoznaja je spekulativna (njeno područje nije moguće iskustvo), za razliku od prirodne (koja ostaje u okviru mogućeg iskustva). Uzrok se uvijek pokušao zaključiti idući od prirodnog kauzaliteta skokom u spekulaciju, a to je ono što nije bilo dobro u teološkim dokazima. Svi spekulativni pokušaji teologije su ispali loše – trebali su se koristiti moralnim zakonima.- no, kako postoji nemoć ljudskog uma da dokaže opstojnost boga, postoji i nemoć da se opovrgne opstojnost boga

DODATAK TRANSCENDENTALNOJ DIJALEKTICI: O negativnoj upotrebi ideja čistog uma- dijalektički pokušaji čistog uma da nas odvede izvan granica mogućeg iskustva su varljivi - razum kategorije vode k istini, a um transcendentalne ideje vode u privid. Zato je nužna oštra kritika uma.

33


- nisu ideje transcendentne ili imanentne (preko granica ili unutar granica iskustva), nego upotreba ideja. Um se ne odnosi na objekte, nego na razum – um ne stvara, nego sređuje pojmove o objektima. On daje najšire jedinstvo pojmovima (šire nego razum): razum gleda kako nastaju nizovi uvjeta, a um sređuje nizove u totalitet. - razum sjedinjuje raznolikost u objektu, a um sjedinjuje raznolikost pojmova- upotreba transcendentalnih ideja nije dakle konstitutivna (to je posao razuma!), nego regulativna: umske ideje ''upravljaju razum na određen cilj''; to je točka iz koje razum ne proizlazi, ali u njoj ima razum najveće jedinstvo. Mi u toj iluziji da postoji takva točka vidimo ne samo predmete koji su nam pred očima, nego i one daleko iza njih. Ta umska ideja je ideja sustavnosti, cjeline sve spoznaje.- e sad, to opće koje je posao uma, može ili biti dano (pa se samo izvodi ono posebno, i to je apodiktička upotreba uma) ili biti pomišljeno/čista ideja (pa je potrebna hipotetička upotreba uma) – hipotetička spoznaja uma ima tek regulativnu upotrebu- um je upravo logičko načelo, koje pomaže razumu kad ovome nisu dovoljna njegova pravila da bi ostvario sistematičnost (jedno načelo pod kojim sve stoji). Može li se to jedinstvo, koje um daje, učiniti objektivno nužnim, a ne tek logičnim i subjektivno nužnim? Dokaz da um dajeobjektivno jedinstvo Kant traži u jedinstvu prirodnih zakona (postoje najviši, jedinstveni zakoni u prirodi pod koje sve partikularno potpada)- iz beskrajne različitosti u prirodi stoji – i treba se pomišljati – jedinstvo - ''razum je predmet za um, isto tako kao što je osjetilnost predmet za razum'': razum pojmovima stvara jedinstvo iskustva, a um sve razumske radnje sistematizira

O krajnjem cilju prirodne dijalektike ljudskog uma- ideje nisu dijalektične, nego njihova zloupotreba. Nisu dakle krive ideje, nego ljudi koji ih zloupotrebljavaju- pojmom a priori možemo se služiti samo ako smo napravili transcendentalnu dedukciju tog pojma. To je lako kod dedukcije kategorija, ali kod ideja čistog uma nije lako napraviti takvu dedukciju kao kod kategorija. No, ako ideje imaju neku objektivnu vrijednost, a nisu tek prazne misli, mora ih se moći deducirati – ta dedukcija ideja je ''dovršetak kritičkog posla čistog uma''.- velika je razlika je li nam dan u umu pravi predmet ili predmet u ideji. Pravi predmet odmah želimo odrediti, a predmet u ideji nam tek služi da druge predmete odredimo u njihovom ''sustavnom jedinstvu'' prema toj ideji. E, takva je i ideja boga, kaže Kant: ne zbiljska, ali regulativna. - spekulativni um će prihvatiti deističko stajalište o postojanju boga. Mi ne možemo znati što je vrhovno biće o sebi, možemo ga pomišljati samo pomoću osjetilnih datosti- koji je cilj ideja čistog uma? Savršeno sustavno jedinstvo, ali samo kao ideja, a ne kao nadanje da ga se može ikad dostići u zbilji- prva regulativna ideja čistog spekulativnog uma = ja (psihologija); druga regulativna ideja = svijet (kozmologija); treća regulativna ideja = bog (teologija). Ne možemo prihvatiti boga kao nesumnjivog, ali trebamo prihvatiti svijet kao da je bog postojeć, ponajviše zbog očite svrhovitosti. - Kant misli da ''bez sumnje'' postoji ''nešto različito od svijeta što sadržava osnovu svjetskog poretka i njegove veze prema općim zakonima'', no o svojstvima takvog bića (je li ono nnužno, je li najviši realitet i sl.) ''nema smisla raspravljati''. - ''čisti um je u početku obećavao porširenje preko svih granica iskustva, da bi se na

34


kraju pokazao samo kao regulativan''.- ljudska spoznaja počinje sa zorovima, prelazi na pojmove i završava idejama. Na sve tri razine ima apriorne izvore spoznaje, no nigdje ne prelazi granice iskustva

KRITIKA ČISTOG UMA 2. TRANSCENDENTALNA METODOLOGIJA- transcendentalna metodologija ne skuplja više sadržaj (to je činila transcendentalna elementarna nauka, 1. dio ''Kritike''), nego daje plan. Kant kaže da ovako: ''Matematika daje najsjajniji primjer čistog uma koji se samo od sebe proširuje bez pomoći iskustva''- posljednji dio ''Kritike čistog uma'', koji i jest manje važan, ostavljam preskočenim (cijelu ''Transcendentalnu metodologij''). - e da (za ontologiju), i u ''Transcendentalnoj metodologiji'' se nalaze 3 slavna Kantova pitanja (što mogu znati?, što trebam činiti?, čemu se mogu nadati?)- i još: u ''Arhitektoniku čistog uma'' pripada ontologija na prvo mjesto (još postoji racionalna fiziologija, kozmologija i teologija). Ontologija spada u granu metafizike koja se zove transcendentalna filozofija, i ona ''razmatra samo razum i um u sustavu svih pojmova i načela koji se odnose na predmete uopće, a da se ne pretpostavljaju objekti koji bi bili dani''

35

Documents

Kritika čistog uma-Kant