KRIZA EVROPSKOG DUHA - maticacrnogorska.me vesna s. pejnovic.pdf · filozofiju. Ipak, iako je grčka filozofija, samim tim što je oslo-bodila pristup čovjeka svijetu otvorila i

49MATICA, br. 60/61, zima 2014/proljeće 2015.www. maticacrnogorska.me

Evropski identitet

Vrijeme je pokazalo da je evropski identitet podložanpromjeni, čak i temeljnom preusmjeravanju. Grčki kulturniobrazac, sa čovjekom kao mjerom svih stvari, iz temelja jepromijenjen jer je kršćanstvo preuzelo vodeću ulogu uodređivanju evropskog duhovnog prostora, potiskujući grčkufilozofiju. Ipak, iako je grčka filozofija, samim tim što je oslo-bodila pristup čovjeka svijetu otvorila i put ka znanju, nosila jeu sebi i zametak budućeg srozavanja ideje Evrope na tehničko-tehnološki projekat zarobljavanja prirode. Iako su Grci stvoriliduhovnu ideju Evrope, nisu mogli zaustaviti nezaustavljiv tok

prizma

KRIZA EVROPSKOG DUHAVesna Stanković Pejnović

This article is dealing with the problem of crisis of self-under-standing of a European. The way out must be found in the Greekphilosophy as the basis of the European identity. The idea ofself-esteem is closely connected with the idea of Europe and itis very important for understanding the European spirit becauseit its core is the idea of subject occupied with itself and contem-plative activity. If we want to understand today’s Europe andwhat Europe has become, we must look back in order to under-stand how to look forward.

50 MATICA, br. 60/61, zima 2014/proljeće 2015. www. maticacrnogorska.me

događaja i zaštititi tu ideju od promjena vremena. Prva promje-na nastupila je već u helenističko-rimsko doba u kojem je grčkafilozofija izgubila velik dio svoje osobenosti i važnosti jer jelogocentristički karakter tog identiteta postao upitan, a samimtim i neograničena sloboda mišljenja. Duhovni lik Evrope je uSrednjem vijeku potpuno izmijenjen jer je nasuprot grčkomveličanju snage i moći ljudskog duha sada težište premještenona vjeru u Boga kao spas za čovjeka. Kršćanski teolozi, kao igrčki filozofi nisu imali namjeru uspostaviti duhovno jedinstvoEvrope, već je jedinstvo bilo rezultat utemeljenja života nakršćanskim načelima. Čitav sustav vrijednosti je izokrenut nadrugu stranu, a kršćanstvo se odnosilo neprijateljski premagrčkoj filozofiji. Pod okriljem kršćanstva uzajamno su se ispre-pletali, ali i sukobljavali zahtjevi znanja i vjere. Po kršćanstvuvjera odbacuje svako znanje kao uobražavanje. Smisao vjere jeu oslobađanju čovjeka od stege prividnog znanja stečenograzumskim uvidom i ona upućuje na jedini spasonosni put, bez− uma. Kršćanstvo je postalo vladajuća religija kada je sazrelasvijest da se grčko i kršćansko gledište ne isključuju, već dop-unjuju, jer je prevladalo shvatanje da život počiva na njega i dabez oslonca na mišljenju nema istinskog sporazuma izmeđuljudi. Sudbina zapadnog postojanja temelji se na mišljenju čak itamo gdje je ono određeno kršćanskom vjerom, koja ne možebiti utemeljena na mišljenju, a koje joj nije ni potrebno, ukolikojeste vjera. (Heidegger, 1971: 104). Za kršćanske teologe odnosčovjeka prema Bogu bio je i ostao temeljni odnos koji jeomogućavao i sve druge odnose, te se takvo stajalište nije moglozasnivati na odnosu prema svijetu u cjelini, a njihovo mišljenjenije bilo slobodno i jedino na sebe oslonjeno. Kada je riječ okršćanskim korijenima Evrope, Umberto Eco smatra da stvarinisu tako jednostavne: „Trebamo govoriti o svim korijenimasvoje istorije: grčko-rimskim, židovskim i kršćanskim.Specifičnost Evrope je u tome što je uspjela spojiti sve te

Vesna Stanković Pejnović


identitete, bez da ih učini konfuznim.“ Najvažniji elementstvaranja zajedničkog evropskog identiteta za Umberta Eca jekultura: „Od Dantea do Shakespearea, od Balzaca doRossellinija.“

Od kasnog srednjeg vijeka Evropu karakteriziraju raskoli, raz-like i napetosti; suprotnost crkvene i svjetovne vlasti, regionalnirascjep političke vladavine, suprotnost grada i sela, sukob vjerei znanja, rivalitet velikih sila, kolonijalni odnos kolonija imatičnih zemalja, te dominantno rat nacija. Ti snažni sukobi bilisu i poticaj decentriranju vlastitih sagledavanja, poticaja narazmišljanje, distanciranje od njih, prevladavanjepartikularizma, učenju tolerancije i institucionaliziranju sukoba.Takva vrsta iskustava obilježila je normativno samorazumije-vanje evropske moderne, egalitarni univerzalizam koji namanasljednicima barbarskog nacionalizma može ucrtati put kapostnacionalnoj konstelaciji. Predmet našeg pitanja i način nakoji pitamo po svom su izvoru grčki. Budući da je čovjek poz-van na promišljanje izvora i njegovog smisla Heidegger topitanje određuje kao povijesno ili sudbinsko pitanje, kaoodređeno povijesno pitanje našeg zapadnoevropskog opstanka.(Heidegger, 1996) Aristotel je smatrao da je uloga filozofije pro-matranje prvih počela i uzroka bića, te bi filozofija bila vrstamjerodavnosti koja promatra biće s obzirom na ono što jestukoliko biće jest.

Moderni identitet Evrope

Druga promjena izvornog grčkog određenja evropskog duha u17. st. nije bila tako nepomirljiva kao prva, ali je bila odvažna iodlučna, utemeljena u samoj filozofiji te je kao takva dovodila upitanje svu dosadašnju povijest otvorivši put tehnokratskojbudućnosti Evrope. Moderna filozofija kao sveobuhvatnaprirodna nauka kritizirala je grčku filozofiju, ali i kršćansku

Kriza evropskog duha


religiju, načelno se ograđujući od njih i rušeći na taj način obastuba evropskog identiteta nastalog tokom srednjeg vijeka. Iakomoderna filozofija ima u svom habitusu tragove grčkog iskust-va, ne treba zaboravljati ni nasljeđa iz kršćanske religije kojimaje ona dala svjetovni smisao. Njezin nastanak označava prodornovog duha, prvenstveno usmjerenog na znanost i tehniku,najavljujući nov način postojanja čovjeka. U tom smisluHusserel upozorava na problem smislenog opstankačovječanstva jer „objektivizam“ znanstveno-tehničkog znanjapotiskuje izvorni opažajni vidokrug našeg svijeta. (Husserel,1990: 60−63)

Međutim, unatoč kritici grčke filozofije, tek novovjekovnafilozofija izričito potvrđuje svoje evropsko porijeklo i opredje -ljenje i tek je tada ideja Evrope uistinu filozofski osmišljena,uzdignuta na rang filozofske ideje.

Pripadnici novovjekovne filozofije su nadoknadili propustegrčke filozofije jasno utvrdivši da bez filozofije ne bi imalosmisla govoriti o duhovnom jedinstvu Evrope, te je već odLeibniza smjelo isticana ideja o središnjem položaju Njemačkeu Evropi, a kasnije su njegovi nastavljači u Francuskoj iEngleskoj, Descartes i Locke. Njihova velika zasluga leži uukazivanju na filozofsku samosvojnost i ukorijenjenost evrop-skog duha. Iako su moderni filozofi promišljali znatno drugačijeod svojih grčkih prethodnika, ipak je tek iz perspektive novov-jekovne filozofije postao jasan i razumljiv evropski smisao ikarakter grčke filozofije.

Za Descartesa je preobražaj filozofije u sveobuhvatnu prirod-nu nauku najvažniji zadatak novog vremena sa naglaskom napraktično djelovanje te se zalaže za znanje u novom tehničko-pragmatičnom smislu korisnom za život, a ne u značenjuklasičnog grčkog obrazovno-odgojnog ideala kao životaposvećenog usavršavanju duha. Poslije Descartesa svaka filo-zofija pod prividom kritike pojma subjekta i objekta napad je na



osnovne pretpostavke kršćanskog učenja, ali na način da jeantikršćanstvo bivalo skrivano iza raznih izgovora. Tako seokosnica moderne filozofije temelji na uzdizanju praktičnog(pragmatičnog) nad teorijskim, bez smisla za cjelinu, kaosuprotnost grčkom, što je temeljni zaokret od razumijevanjafilozofije kao uzorne škole ljudskosti. Umjesto težnje za znan-jem prevagnula je težnja za tehničkim znanjem koje povećavačovjekovu moć nad stvarima. Krajnji cilj filozofije više nijeotkrivanje općih istina radi njih samih, uživanje u radostisaznanja već je cilj proučavanje matematičkih struktura u svije-tu prirode u cilju primjene tehničkog znanja na prirodu ili ovla-davanja prirodom.

Za razliku od grčke filozofije koja je čuvala jedinstvo ljudskogznanja i trajno ostala povezana sa znanošću, moderna filozofijaje prepustila znanosti vodeću ulogu i postala njezin sluga. Novanaučna i tehnička otkrića sve su obimnija te umjesto sve većekoristi, ona sve više zarobljavaju čovjeka. Ali ta nova otkrićanikako ne doprinose smanjivanju neznanja, upravo obrnuto,neznanje se sve više povećava i umnožava što više znanje rastei napreduje jer znanje pretpostavlja neznanje. Znanje uvijekpretpostavlja neznanje, ono je poluga svakog misaonog kretanjajer bi bez njega sve zamrlo. U okviru kibernetičkog modela pot-puno je izgubljen smisao za cjelinu ljudskog znanja, a izvornobogatstvo umno shvaćene biti mišljenja svedeno je na tehničkuracionalnost. Na takav razvoj događaja upozoravao je Nietzschemišlju da nemir i nespokojstvo modernog načina života vodenašu civilizaciju u barbarstvo (Nietzsche, 1990, IV, 3,4).Nezaustavljivi prodor tehničkog duha u sve dijelove ljudskogživota vodi do zaključka da je današnja Evropa vjerna slika jed-nostrano shvaćenog filozofskog posredništva. Moderna filozofi-ja je od početka iznevjerila osnovnu crtu svog porijekla i presta-la stremiti ka grčkim odrednicama humanizma. Svijet po mjeričovjeka nije bio više uzor već je postao sjenka nekadašnjeg



ideala. Na taj je način tehnokratska ideologija prouzročiladuboku krizu evropskog duha. Ipak, put traženja izlaza izdanašnje krize samorazumijevanja evropskog čovjeka mora bitiu grčkoj filozofiji kao temelju evropskog identiteta filozofije.Stvarnost našeg, tehnički određenog, načina postojanja ne možepotpuno uništiti izvorni duh našeg porijekla i bespovratnozapečatiti našu sudbinu. Preobražajem moderne filozofije ukibernetiku stvorena je civilizacija i jedinstven parlamentarniporedak kibernetske simbolike uz istovremeno zatomljivanjegrčkog ideala sretnog života sa idejom dobra u temelju, dok sepreoblikovan moderni ideal lagodnog života okruženog materi-jalnim bogatstvom nametnuo kao jedini životni obrazacsuvremenog čovječanstva kog je još Nietzsche vidio kaobezbožničko lice modernog znanstvenog i tehničkog napretka.(Nietzsche, 1984: 225; 2002: 336). To je prikladan opis svijeta ukome su srušeni svi nekadašnji najviši ideali, u kome je svedozvoljeno i ništa više nije zabranjeno.

Moderna filozofija je u djelima Kanta, Fichtea, Schellinga iHegela dostigla takav razvoj da nije nimalo zaostajala za grčkimdostignućima, ali su prenaglašavajući značaj i ulogu refleksivnesamosvijesti u izgradnji nove slike svijeta, mišljenju pripisaliapsolutnu moć.

Sa Kantom dobivaju na težini oni glasovi koji nisu slijedilinacionalno državne interese, povezani sa filozofijom mira kojaje od Erazma Roterdamskog bila tek u začetku, a tek od Painea,potkrepljeni socijalnim, privrednim, demografskim razmatranji-ma u rasprave su uneseni pojmovi o evropskom jedinstvu.Kantov plan o vječnom miru nije bio shvaćen kao plan zaEvropu, već za svijet, ali kao pretpostavku mira on je vidiopravnu državu kao unutarnji princip države, zasnovan na idejiljudskih prava. Time je jedan princip vrijednosti i normi postaopretpostavka svakog društva naroda i postao temelj za osnivan-je Društva naroda, poslije I svjetskog rata, te UN.



Hegel je među prvim novovjekovnim filozofimanajupečatljivije isticao vezu Evrope i Grka, označivši Evropukao kolijevku samoopredijeljenog duha, ali i iskustvo suštinskerazličitosti Istoka i Zapada koje je izvorno obilježilo i utemeljiločitavu dosadašnju povijest Evrope. Hegel je tvdio da je Evropasredište starog svijeta jer se istinski uspon i pravi preporod duhadogodio tek u Grčkoj (Hegel, 1966). Hegel je također ukazivaona osjećaj zavičajnosti koji obrazovani Evroljanin osjeća prisusretu sa grčkom filozofijom. Nakon njega Nietzsche, Husserli Heidegger snažno ističu evropski značaj grčkog shvaćanja umakao medija mogućeg univerzalnog sporazumijevanja izmeđuljudi, razvijajući njegovu osnovnu tezu na nešto drugačiji načini nešto drugačijeg smisla. Ipak svi su bili suglasni da je sagrčkom filozofijom započelo novo razdoblje u povijestičovječanstva.

Po Nietzscheu, koji se sebe smatrao pravim Evropljaninom,školovani um je Evropu načinio Evropom, a u srednjem vijekuje taj um bio na putu da Evropa postane privjezak Azije te jemogao izgubiti smisao za naučnost koji duguje Grcima(Nietzsche, 2005: 245).

Za Husserla je prodor filozofije kod Grka kao univerzalnenauke o univerzumu o svejedinstvu svega što postoji. (Husserl,1990: 325−326, 341) Hegelovo određenje evropskog duha kao„unutarnjeg sunca samosvjesti“ upadljivo slijedi čuvenurečenicu grčkog boga Apolona, spoznaj samog sebe, ali iPindarovu misao, budi ono što jesi, kao apsolutan zahtjev,smatrajući da čovjek kao konačan duh može može steći pravoznanje o svojoj prirodi samo pomoću filozofije (Hegel, 1966:290, 410). Hegel se često vraćao na filozofski značaj Apolonoveizreke ističući da njezin smisao nije upućen pojedincu koji trebaspoznati svoju posebnost, slabosti i nedostatke, već je upućenčovjeku uopće koji treba spoznati samog sebe ili svoju ljudskusubjektivnost. Hegel je Evropu vidio kao jedinstvenu duhovnu



cjelinu koja posjeduje neke osobene crte, posebne odlike iden-titeta kao izraz povijesnog postojanja i djelovanja. Pojamsamosvijesti je neposredno povezan sa idejom Evrope i ključanje za razumijevanje evropskog duha jer taj pojam u sebi sadržipojam subjekta koji uspostavlja sam sebe pomoću refleksije isam je prvenstveno zaokupljen sobom i svojom misaonomdjelatnošću. Upravo zbog toga je Hegel isticao da je epohalnoevropsko otkriće dimenzija subjektivnosti. Iako je samosvijesttemelj i polazna točka evropskog duha, bez pojma subjekta se nemože zamisliti humanistički logos tog duha u svom njegovomsjaju i veličini. Taj duh ne podnosi ograničenja i ništa ne možeodoljeti njegovoj stvaralačkoj slobodi, a pogotovo njegovomrazumu (Hegel, 1974). U njegovo ime, čovjek preuzima odgov-ornost za svoj život i postaje svoj gospodar.

Od antičkih vremena pa do početka 20. stoljeća u evropskimzbivanjima se prepoznaje osebujan karakter tog duha u bitnopromijenjenom položaju čovjeka u društvu. Više nego ikadčovjek je oslobođen pritiska tradicije i svi kulturni i civilizacijs-ki napori su bili usmjereni na povećanje polja čovjekove slo-bode, bogatstva ljudskog života, odnosno razvoj svih ljudskihsposobnosti.

Ipak, veliki idealistički projekat evropskog duha nije opstao nikao neprikosnoven filozofski uzor, niti kao ostvaren političkiprogram. Ubrzo nakon Hegelove smrti, tom projektu je poljul-jan humanistički temelj i nastupilo je nepovjerenje premanasljeđu filozofije subjektivnosti, te je on izložen kritici filo-zofije života i filozofije egzistencijalizma. Kritika je nalazilasvoje utemeljenje u kretanju modernog društva u smjeru svegrubljeg potčinjavanja čovjeka. Tada je postalo jasno da je upra-vo bit evropskog duha u isti mah i njegova najslabija točka.Univerzalističko shvaćanje ljudskog identiteta polazi od pret-postavke da je beskonačni um (logos) dio svakog čovjeka te daum koji čovjek traži u svijetu, on sam mora unijeti u svijet.



U isto vrijeme drastično je zaoštreno pitanje jedinstva uma imogućnost umnog posredovanja ljudskog djelovanja. Osporenoje tradicionalno shvaćanje da je traženje razloga i navođenjedokaza, polazna i krajnja točka svake umne radnje. Kritici jepodvrgnuto promišljanje da je um ono najmoćnije i najobuhvat-nije, te da um bezuvjetno vlada svijetom uspostavljajućijedinstvo među ljudima. Na taj način se bitno sužava pojam umajer se mnoge stvari proglašavaju iracionalnima. Obje kritike suukazivale na moguće drugačije razumijevanje bića, ne krozapstraktni pojam već temeljem svakodnevnog ljudskog posto-janja kroz konkretne povijesne pojmove. Ovakvo načelno filo-zofsko osporavanje stvoriti će prostor za Nietzscheovu najavuevropskog nihilizma. U isto vrijeme Weber upozorava naproblematičnost modernog zapadnog racionalizma nepredviđajući sveobuhvatni društveni preporod, već naprotiv,gledajući pesimistično na budućnost. Iako je već od njega idejaEvrope postala realističnija, tek se suvremena filozofija, post-moderna filozofija, razilazi sa idejom Evrope dovodeći do krajakritiku subjekta kao samosvjesnog i samoodgovornog bića. Zapostmodernizam subjekat ne može utemeljiti i sebe opravdati, auz to subjekat ne razumije mnoštvo različitosti u području spoz-naje i u području djelovanja. Zaboravilo se na zahtjeve koje jeevropski čovjek sebi postavio u sferi mišljenja i djelovanja jerprevladava mišljenje da je ideal autonomnog pojedinca čista fik-cija, te da ne postoje filozofska sredstva kojima je moguće bran-iti stav da čovjek slobodno raspolaže svojim postupcima, uniš-tivši na taj način idejnu podlogu evropskog duhovnog jedinstva.Proces učenja solidarnosti građana proširene Evrope specifičnoje evropsko iskustvo.

Zbrka, zbog koje su danas demokratija i kapitalizam sinonimiliberalizma, bez sumnje koristi određenim političkim projektimaza koje se smijemo zapitati jesu li sami liberalni: najnoviji poja-vni oblici ekonomskog liberalizma, za koje se čini da ponovno



primjenjuju zakon jačega svejednako se pozivajući na izvjestanbroj prirodnih prava, uživaju tako pogodnost da mogu da sepredstave kao nastavljači jedne neprekinute tradicije. Sta onimeđutim imaju zajedničko s jednim pravnim liberalizmom kojise poziva na socijal-demokraciju? Liberalizam je, u pravomsmislu riječi, diskurs koji odgovara trenutnim nužnostima kojepostavlja ono što smo uobičajili da nazivamo „građanskim dru-štvom“, i njegov protok bogatstava i osoba.

Današnja kriza filozofije i samog društva je posljedica gubit-ka vjere u sposobnost da čovjek potpuno ovlada svojim svijetomjer je filozofija izgubila suštinu bića i odgovarajuću suštinuuma, a nije pronašla novi odnos prema svijetu i drugačija mjer-ila za svoje promišljanje i djelovanje. Danas je više nego ikadapotrebno krenuti ka izvornom određenju Evrope, a u skladu saNietzscheovom mišlju da je odlika dobrog Evropljanina sposob-nost za neprekidno preobražavanje (Nietzsche, 1984).

Evropa kao politički sustav

Evropa se može poistovjetiti sa „političkim sustavom“,jer sune samo realni odnosi moći, već i samo pojmovno prisustvo sus-tava ukazivali da je od novog vijeka politička Evropa nešto višeod zbira nacionalnih država, bez postizanja nivoa politički ujed-injene zajednice. Od kraja srednjeg vijeka u Evropi se počeostvarati sustav odnosa koji se mjenjao tokom vremena, ali kojine može opisivati Evropu krajem 19. st. u doba nacionalizma iimperijalizma, kad nastupa doba bez sustava. Ipak ne može segovoriti o jednom jedinstvenom sustavu, već o više njih, koje sunacionalne države uspostavljale bilateralnim ili multilateralnimugovorima.

Od početka 16. st. ne postoji neki evropski međunarodnipolitički sustav, već je u Evropi vladao pravilo jednako-pravnih država u nastajanju, ali koje nisu bile jednake. Kao



komunikacijsko sredstvo između država u sve složenijem sus-tavu država i političkih kultura, u to vrijeme dolazi dostvaranja sve brojnijih predstavništava, te se taj oblik diplo-macije u razvoju mogao shvatiti i kao utemeljenje oblikakomunikacije u kome su se razvijale političke kulture Evrope,koji je svoj jezik temeljio na evropskom javnom pravu.Uspkos svemu, u 16. st. je uspostavljen jedan bipolarizam,suprotnost između dinastija Habsburga i Valoa koja je obil-ježila političku situaciju Evrope. Od tog vremena u političkojliteraturi se koristi vaga kao metafora za političku ravnotežu,Engleske, na jednoj, a Francuske i Španjolske, na drugojstrani.

Kada se javila ideja o univerzalnoj monarhiji u Evropi, ona jeodgovarala predstavi o kršćanskoj republici, ali, kada je lišenakršćanske pozadine, pokazala se kao gola politika moći.Bipolarni sustav je završen ekspanzijom mnogih evropskihdržava u prekomorski prostor. Portugal, Španjolska, Francuska,Nizozemska i Engleska, zemlje glavni osvajači, su u svojeprekomorske posjede izvozili specifičnu političku kulturu i timeopet jačale svoju poziciju u Evropi. Sistem „pentarhija“ stvaranje već od polovine 18. st, a članice su bile Britanija,Austrougarska monarhija, Francuska, Rusija i Pruska.

Sa stanovišta politike moći, od 17. st. pokušavano je da seEvropa održi u ravnoteži sa uobičajenom predstavom da sedobra nisu mogla apsolutno uvećavati, nego se u svakompojedinom slučaju mogao povećavati samo srazmjeran udio. Natom shvaćanju se zasnivala merkantilistička privredna politika.Model ravnoteže je podrazumijevao da niti jedna država previšene uveća svoj srazmjerni udio u bazi raspoložive moći u Evropi,stvarajući instrumente međunarodnog prava koji je trebalo dasluže održavanju raspodjele moći postignute mirom. Sustavravnoteže je bio povezan sa ukorijenjenošću ideje da je Evropasposobna preobraziti političke metafore iznutra, ustrojem



najboljeg građanskog poretka, te izvana, zajedničkim dogov-orom i zakonodavstvom, a sve u cilju postizanja stabilnegrađanske zajednice (Kant, 1974). Pri tome je sveopći mir pret-postavka za ostvarenje čovjeka kao slobodnog bića, čovjeka kaobića nepokolebljivog u slijeđenju uma (Kant, 1974).

Dakle, stvaranje savršenog društva iznutra i izvana predstavljanajveći problem čovjeka, ali i posljednji, prema Kantovu mišl-jenju, kojega će čovjek riješiti, jer je on ključ, prag, predstupanjostvarenju čovjekove svrhe kao potpuno umnog bića. Kantovamisao koja je danas utemeljena u suvremeno društvo, bazira sena ideji da je država umna zajednica slobodnih ljudi, iako sedanas pomalo zaboravlja da državu nisu stvorile političke elite,već građani, a političke elite su samo delegati građana.Habermas je tvrdio da je Kantov projekat normativno nadmoćannad svim ostalim vizijama novog svjetskog poretka zato jer jepredmet tog projekta bio usmjeren ka mišljenju je li mogućeotrgnuti se od svijeta predodžbi politički ustrojene demokratskezajednice ili je moguće svijet nacionalne države spasiti prijeno-som na postnacionalnu konstelaciju (Habermas, 2008: 239).

Hegel je preuzeo ideju progresa koja je nastala tek u 17.stoljeću. Međutim ta ideja je pogrešno interpretirana jer progresne može biti sveopći filozofski princip. Danas zaista imamo višerazloga da o postojanju čovječanstva budemo više pesimistinego optimisti. Ideja progresa sadrži vrijednosni elemenat upojmu uma, povezujući pojmove uma i ethosa. Moralna svrha jeprisutna u toj prvenstveno racionalnoj strukturi kakav je um,dok je s druge strane, moguće racionalno utemeljenje ethosa, usmislu zakona običajnosti, normativnog ideala u jednoj djelat-nosti, te morala (pri tom misleći na pozitivni ili običajni moral).Moral, ethos slijedi prvobitno određenje svrhe koje se kasnijezaboravlja. Ono što je prvobitno bilo biološko, socijalno ili kul-turno jedinstvo kasnije gubi svrhu i postaje nejedinstveno. Ethoskao moralna pravila ponašanja u jednoj zajednici obuhvaća sve



ono što je uvjet života te zajednice i što omogućuje ostvarenjenjene idealne svrhe.

Je li ljudski rod u stalnom napredovanju k boljem i približavali se čovjek svojoj konačnoj svrsi?

Kant, zapaža da postoji nešto u iskustvu što dokazuje tenden-ciju napredovanja ljudskog roda k boljemu, približavanječovjeka idealu posve umnog i slobodnog bića. Radi se o jednomdogađaju i naznakama vezanim uz njega. Taj događaj potpuno jepreobličio sagledavanje povijesti i napredovanje prema slobodii, bez obzira na sve svoje tamne strane, izazvao neki suosjećaj uduši svakog čovjeka. Taj suosjećaj, smatra Kant, empirijski jepokazatelj klice sveopćeg morala u ljudima, to je empirijskanaznaka one konačne svrhe čovjeka, a riječ je, dakako, oFrancuskoj revoluciji. Kant mirotvornu funkciju prava povezujesa slobodom konstitutivne funkcije ustavnog stanja koje građanipriznaju kao zakonito. Kant se konceptom međunarodnog pravasa središtem u državi na pravo građana svijeta odvaja odRousseaua. Ukrštanjem mirovne ideje sa stanjem zajamčenihsloboda i odvajanjem unutarnjeg demokratskog samoodređenjaod ratobornog samopotvrđivanja prema vani, otvoren je put pro-jekciji „građanskog ustava“ koja je u Kantovo doba proizašla izAmeričke i Francuske revolucije, s razine nacionalne države naglobalnu razinu. Time je stvoren pojam poustavljenjameđunarodnog prava. Važna inovacija sastoji se upreoblikovanju međunarodnog prava, kao prava država, u pravograđana svijeta kao prava pojedinaca. U međuvremenu, institu-cionalizaciju međunarodnog prava kao dugotrajni proces nenose revolucionarne mase, već nacionalne države kroz sredstvameđunarodnih ugovora i organizacija.

Opća povijest je teorijska premisa koja ima praktičnukonzekvenciju jer opća povijest postulira prirodnu svrhu kojojdjelatnosti svakog pojedinca, a tako i cijelog roda, trebaju teži-ti. Nerazdvojiva od etike, filozofija povijesti je kod Kanta



tijesno je povezana i s politikom, jer je sveopći mir unutardržava i među državama − dakle, jedan kozmopolitski poredak− posljednji preduvjet prije ostvarenja konačne prirodne svrhečovječanstva: čovjeka koji je u nepokolebljivoj odanostivlastitom umu potpuno slobodan.

Politički sustav Evrope u 19. st. se temeljio na mješavinievropejstva i nacionalnog državnog poretka. Koncept Evrope sesvodio na područje nezavisnih država, jednakih po statusu, alinejednakih po pravu. Stabilni sustav se pokazao iluzornimplanom. Nacionalne države su potpuno razvijale vlastitenacionalne kulture u okviru evropskog pravnog kruga. U 20 st.u Evropi nalazimo tri pravna sustava: demokratski, fašistički isocijalistički, pri čemu valja naglasiti da je socijalistički pravnisustav prvobitno izveden iz istih temelja kao i zapadno-demokratski, iz prosvjetiteljstva.

Strukturalno gledajući, Evropa je tek 1989. god. strukturalnopostigla ustroj iz 1789. god, odnosno evropski sustav pravnogmišljenja sa jasnim nacionalnim obilježjima. Prosvjetiteljstvo,evropski fenomen par excellance, je doprinijelo razgraničavanjunacionalnih kultura, ali je isto tako narodno promišljanje podnjegovim utjecajem odbacivano jer se objašnjavalo da je prože-to sujeverjem, antisemitizmom ili, jednostavno, neznanjem.Zbog toga se smatralo da je nužno prosvjetiteljsko znanje insiti-tucionalizirati kroz razne oblike škola te je do danas proces kojinije završen, proces homogeniziranja znanja u pojedinim,nacionalnim društvima.

Ideja Evrope nije nailazila na isti odjek te je čak i potreba zanjom bila u raskoraku sa svakodnevnom realnošću života. Kadje prijetila opasnost od neprijatelja ili je bila ugroženazajednička opstojnost, najčešće u vezi opasnosti od Turaka,svijest o duhovnom jedinstvu je dobivala na važnosti, ali jeisto tako u mirnodopskim uvjetima zamirala. Pronalaskomštamparije, razvijala su se moderna komunikacijska sredstva



koja doprinose raskolu, ali i integraciji same Evrope. Oveokolnosti važile su za zapad Evrope, ali ne i za jugoistokEvrope koji je bio pod vlašću Bizanta.

U 18. st. Evropa je postala općedruštveni pojam, a do tada suga koristili samo pismeni ljudi. U 19. st. svijest o kulturnomjedinstvu bila je jača nego ikad, jer svi slojevi stanovništvaimaju udjela u svjesti o Evropi kada je Novalis u raspravi,Kršćanski svijet ili Evropa, smatrao da je reformacijom došaokršćanskom svijetu. Osnovno zlo vremena poslije reformacijeNovalis vidi u borbi između vjere i znanja. Vrhunac u toj borbije Francuska revolucija. Novalis vidi Evropu sa njemačkim obi -lježjem, a u isto vrijeme Napoleon želi da Evropa dobije fran-cusku prevlast. Povijesna previranja u Evropi izazvala su u svimhumanističkim naukama kulturno povijesne podjele Evrope nadva dijela, dva korijena koja su oblikovala novu Evropu, roman-sku i germansku, ali koji se neće stopiti u jednu cjelinu.Sredinom 19. st. Victor Hugo na Kongresu pacifista 1851.godine poziva na stvaranje sjedinjenih evropskih država, u duhurevolucije iz 1848. Neuspjeh te revolucije dijelom seobjašnjavao činjenicom da je svijest o nacijama kao samosvojn-im zajednicama bila toliko jaka da se nije mogla ostvariti idejao sjedinjenim državama. Victor Hugo je bio jedan od pro-gonjenih autsajdera, koji su vodili uzbudljiv život nekonvenci-jalnih normi i avangardnih promišljanja, ali su ideju Evropeučinili demokratskom idejom obavezujući je mišlju o bratstvu izFrancuske revolucije. Međunarodna liga za mir i slobodu je1868. godine prihvatila ideju o sjedinjenim evropskim državamakoje se trebaju zasnivati na organizaciji koja počiva na narod-nim i demokratskim institucijama, ravnopravnosti i slobodipojedinca, slobodi glasanja, autonomiji općina i provincija.

Engleski filozof Herbert Spencer zalagao se za integracijuEvrope oko francusko-britansko-njemačkog jezgra, čije je struk-ture integracija I svjetski rat narušio jer je razorio dotadašnju



razvijenu strukturu privredne povezanosti, te razvio proturječnei kontroverzne oblike mišljenja o Evropi koja tada postaje prob-lem, izazov. Tomash Masaryk, predsjednik Čehoslovačke,početkom 20. st. se suprotstavlja njemačkoj i austrijskojpolitičkoj, kulturnoj i privrednoj hegemoniji, te se zalaže zapravo nacija na samoodređenje i vidi Evropu kao sintezu kul-turnih elemenata svih nacija. On je princip nacionalnostishvaćao kao princip humanosti, a Evropu nacija vidi kao predu-vjet jedne demokratske Evrope. Tridesete 20. st. godine su bilesve drugo samo ne doba visokog uzleta evropske misli, ilidrugačije rečeno, razbijanja svijesti o Evropi.Nacionalsocijalističko promišljanje o Evropi podrazumjevalo jehegemonijalno shvaćanje evropskog „jedinstva“, pri čemu sehegemonijalno odnosi na političku i kulturnu vladavinu.

Weber je pod geslom „moderni zapadnjački racionalizam“razvio teoriju evropske kulture koja jedina ima svoj racionalnidokaz i empirijska znanja. Proces evropeizacije ili proces dobro-voljnog, nenasilnog širenja evropskog utjecaja u svijetu polakouništava mnoga naslijeđena shvaćanja i vjerovanja, potiskujućiduboko ukorijenjene životne navike i običaje, te je skoro sasvimizbrisao granice. Uklanjanjem mnogih dosadašnjih tradicional-nih oblika života, uspostavljen je jedan novi zajednički svijetživota, sveobuhvatan i jednoobrazan, savršeno umrežen, nimalonalik na izvorni evropski svijet koji bi se mogao nazvatinečovječni svijet – antievropski svijet.

Kroz 19. st. se stvara prvi moderni oblik kolektivnog identite-ta kroz nacionalnu svijest i građansku solidarnost uz pomoćnacionalne povijesti, masovnih komunikacija. Za taj umjetnostvoren oblik solidarnosti predstoje velike zapreke kojih se nećeriješiti čak ni donošenjem Ustava koji samo, uvjetno rečeno,može pokrenuti demokratske procese koji se onda moraju razvi-jati. Politički ustroj Unije neće moći biti jednostavno preslikankroz puteve legitimacije nacionalne države.



Intenzivnija integracija Evrope poslije 1945. godine uglavnomje rezultat utjecaja evropskih federalista i njihovih evropskihideala. Idejno, moralno, vrijednosno jezgro integracije potiče odevropejstva međuratnog doba i evropejstva sudionika u grupa-ma otpora u II svjetskom ratu.

Inicijalni trenutak evropskog ujedinjavanja proizašao je iz višemotiva. SAD su investirale gotovo 11 milijardi dolara, Maršalovplan, a kao jedan od primarnih ciljeva postavljeno je suprot-stavljanje sovjetskoj ekspanziji. Amerikanci su zahtijevali jednunadnacinalnu instancu za ostvarenje instrumenata plana.

Ponovo se osnivaju evropski pokreti, a evropska ideja višenema težište van vlada i parlamenta, već je zastupaju i stranke,parlamentarci i vladini političari. 1948. zemlje Benelluxa,Francuska i Engleska potpisuju Bruxelleski sporazum saprvenstvenim ciljem zaštite i pomoći protiv napada drugih, alii sa privrednom, političkom i kulturnom suradnjom. Istegodine je potpisan i sporazum o osnivanju Organizacije zaevropsku ekonomsku suradnju. Na inicijativu Churchila, 1949.god. osnovan je u Londonu Savjet Evrope od deset zemalja saciljem uspostave većeg jedinstva između članica u ciljuočuvanja i uspostave ideala i načela, koji su njihova zajedničkabaština, te podsticanje njihovog gospodarskog i društvenognapretka. Savjet Evrope je kao prvi rezultat ostvario nešto štose zagovaralo u različitim planovima Evrope od 14. st;zajedničko evropsko pravo u službi mira u formi Povelje ozaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, potpisane 1950. god.Zadaci Savjeta Evrope bili su poštivanje kulturnih različitosti,jačanje evropskog identiteta, približavanje obrazovne politikei učinak obrazovanja, unapređenje interkulturalnog učenja(Šmale, 2003).

Sve više se pojam o Evropi koji djeluje na javnost, premješ-ta u ove institucije i nacionalne politike dovodi u kontekstuteme ljenja Evrope. 1957. godine potpisani su ugovori o



stvaranju Evropske ekonomske zajednice, Francuska zbogatomske energije i prednosti u agrarnom tržištu, Italija je žel-jela smanjiti nezaposlenost, Njemačka i zemlje Benelluxa suse zalagale za zajedničko tržište, a sve sa ciljem ostvarenjajednog evropskog unutarnjeg tržišta. Do 1992. god. misaovodilja bila je mir i sloboda kroz blagostanje svih. Svaka odvelikih evropskih nacija koja je doživjela procvat rastaimperijalne moći morala je izaći na kraj sa iskustvom gubitkaimperija. To iskustvo poraza povezuje se sa iskustvom gubitkakolonija te su dobili priliku zauzeti refleksivan odmak premasamima sebi.

Evropa kao kulturni model se ugrađivala u nacionalne kul-turne modele. Institucionalno se evropska integracija vršila naviše nivoa, uglavnom kao rezultat vanjskih prinuda i kao rezul-tat evropskog idealizma svedenog na pragmatizam. Još 1945.god Evropa je još samo kulturni model, a danas složen regula-tivni mehanizam trajne praktične vrijednosti sa istim norma-tivnim ishodima u državama članicama EU. Danas EU nijedržava, nije superdržava nego tvorevina sui generis, a što setiče međunarodnog prava nosi ime „unija“, po Ugovoru izMaastrihta od 1992. Zapadna kultura je postala sinonim zamodernu, i tko želi sudjelovati u uznapredovanim rezultatimanauke, tehnologije i kulture našeg doba mora odati priznanjeEvropi i identificirati se sa njome. Isto tako sa zapadnom kul-turom se izjednačava i industrijska revolucija, demokracija ikultura slobode koje su odredile razvoj znanosti, tehnologije itržišta, poduzetništva, a što je sve stvorilo ono što nazvamomodernom. Evropski identitet je identitet porijekla, ali irazličitosti, čime evropsko ujedinjenje stiče povijesnu legiti-maciju. Do kulturne integracije dolazi se posredstvomkulturnog sjećanja kroz zajedničku povijest, kroz epohe iliosobe i mjesta o kojima je u cijeloj Evropi šireno određenoznanje.



Evropa sve više zapada u krizu identiteta jer njezinaneprikosnovena privilegija više nije hvaljen i proklamiranmodel parlamentarne demokracije i tržišne privrede, kao ninjezin primat u obrazovanju, znanosti i umjetnosti. Sa krizomidentiteta povezan je i najveći etički paradoks današnje civi-lizacije: uvjeti ljudske sreće danas su veći nego ranije, ali suljudi danas sve manje istinski sretni i slobodni, a sve višeuplašeni. Proces evropeizacije je pokazao da je prosv-jetiteljsko-tehnokratska vjera u mogućnost bezgraničnogpravolinijskog napretka ozbiljno narušena jer smo suočeni sagranicama rasta u privredi i industriji, ali i drugim poljimadruštvenog razvoja koje su ugrozile tehnokratske planove i pro-jekte. Upravo zbog procesa evropeizacije, koji se najčešće nazi-vao neutralnim imenom modernizacije, a u današnjoj završnojfazi sve se češće uporebljava bezličan naziv globalizacija,postalo je jasno da je evropski svijet danas dostigao krajnjuudaljenost od svog grčkog izvora jer ovaj svijet nema ničegspecifično evropskog, niti mjerila morala, zajedničkih vrijed-nosti, da se ne govori o svjetu po mjeri čovjeka koji svojuposebnost vidi kao općeljudsku stvar. Još je Weber naglasio dase negativna posljedica modernosti shvaća u terminima napret-ka instrumentalne racionalnosti, lišene vrijednosnog utemeljen-ja, te je objasnio da kolonizacija, ili današnjim jezikom, glob-alizacija nastupa u trenutku kad se kriza u domenu materijalnereprodukcije može izbjeći samo po cjenu narušavanja poretkasimboličke reprodukcije, odnosno, kad materijalna kriza pre-vazilazi nivo svetoživotne interakcije kao subjektivna krizaidentiteta.

Sam pojam Evrope nikad nije bio isti, mjenjao se,povećavao, smanjivao i djelio, ali od prosvjetiteljstva do 20.st. riječ je o predstavi Evrope kao kulturi, kao evropskoj kul-turi, a od II svjetskog rata Evropa se sve više prikazuje kaoidentitet. Identitet je povezan sa identifikacijom sa grupom,



kolektivnim samorazumijevanjem grupe koju obilježava„istost“ i solidarnost bazirana na zajedničkim i podijeljenimatributima koji mogu biti objektivno sagledani, ali i subjek-tivno kao grupna savjest (Harris, 2009: 82). „Stvorili smoItaliju, sad još samo trebamo stvoriti Talijane“, rekao je tali-janski intelektualac Massimo d’Azeglio nakon ujedinjenjaItalije 1861. godine. Danas je na sceni suočavanje sa moder-nom verzijom Azeglijeve dileme: stvorena je EU, sada semoraju stvoriti Evropljani. Međutim, teže je stvoritiEvropljane nego Talijane jer se proces formiranja zajedničkogidentiteta odvija na mnogo široj teritoriji koja je lingvistički ikulturalno veoma raznolika.

Izgradnja grupnog identiteta obično traje nekoliko generacija.Ali evropski političari nemaju toliko vremena. Ukoliko neuvjere 500 miliona stanovnika EU da budu više privrženiEvropi, a manje svojim državama, moglo bi se desiti da ne buduu stanju poduzeti sve što je potrebno kako bi sačuvali evropskuvalutu.

Većina analitičara smatra kako bi euro, da bi preživio, moraobiti podržan mnogo većim Evropskim federalnim budžetom,zajedničkim dugom (euro obveznice) i mnogo jačom central-nom vladom. Sve to se ne mora pojaviti odmah, ali smjerkretanja već mora biti ustanovljen. Međutim, čini se da takvikoraci nemaju baš veliku podršku. Grupni identitet se možepoljuljati u trenucima krize ili rata. Umjesto da se „stvarajuEvropljani“, trenutna kriza ohrabruje građane EU da se vratestarom, ukorijenjenom nacionalnom identitetu.

Evropa i kriza

Gadamer civilizaciju, u čijem su opsegu svi pojmovi, od poli-tike do ekonomije, od ideologije do znanosti, cijeločovječanstvo, iskazuje kao jedinstvenu ekološku krizu. To je



naše iskustvo kao rezultat prosvjetiteljskog iskoraka čovjeka unad-mjeru svih stvari da jesu i da nisu (Gadamer, 1999).

Dijalektika prosvjetiteljstva je teorija o zalasku moderne.Prosvjetiteljstvo, shvaćeno u najobuhvatnijem smislu kaonapredujuće mišljenje, oduvijek je slijedilo cilj oslobađanjaljudi od straha i postavljanja ljudi za gospodare. Ali, do krajaprosvijećeni svijet sija u znamenju trijumfalnog zla(Horkheimer i Adorno, 1989:17). Kontekst zaslijepljenosti izavaravanja posto je univerzalan: fašizam, staljinizam ikapitalistička masovna kultura izgledaju kao gradacija istogzačaranog kruga. Princip prosvjetiteljstva promovirao jeproračunljivu, kvantificirajuću racionalnost i tehnički upotre-bljivo znanje koje prirodni i društveni svijet uređuje prema prin-cipima funkcionalnih (kauzalnih ili statističkih), eksperimental-no raspoloživih i kvantitativno shvatljivih, relacija.

Mreža formalne racionalnosti i instrumentalnog djelovanjapretvara ljude i društvo u funkcionalni sklop uvijek istogzatvarajućeg kruga gospodarenja, čovjek-priroda-čovjek.Pokušaj oslobađanja čovjeka pomoću ovladavanja prirodompretvara se u gospodarenje čovjekom kao raspoloživim,„mrtvim“, prirodnim objektom. Preko imperativasamoodržanja i vladanja pokorava se i njegova priroda.Prisutno na taj način, prosvjetiteljstvo se vratilo u mit.Progresivno samooslobađanje čovjeka i svijeta od začaranostikroz prosvjetiteljstvo – kao znanje sistematizacije i objašn-jenja – postaje u isti mah progresivno začaravanje. Jer prosv-jetiteljstvo je toliko totalitarno koliko samo može biti bilo kojisustav (Isto: 38). Izgubljena sloboda je prvobitno stečena krozracionalizaciju svijeta života te upravo tu treba tražiti urzokparadoksa modernizacije kao istovremenog osvajanja i gubit-ka slobode, emancipacije i porobljavanja. Monetarizacija jejedan vid sistemske kolonizacije kad je pojedinac podvrgnutprincipima suvremene ekonomije, dok je drugi vid birokrati-



zacija, kad birokratski princip prodire u domen javnosti ipotiskuje moralno-političku racionalnost, kao temelj političkisvjesnog građanina. Na temelju toga, Habermas kolonizacijuvidi u istovremenoj modernizaciji i birokratizacijikomunikativno već racionalizirane svakodnevne prakse u pri-vatnoj i javnoj sferi. Kolonizirani svijet života proizvodijednodimenzionalne životne orijentacije u političkom ijavnom okruženju zbog prodiranja sistemske racionalanosti uprivatnu i javnu sferu, odnosno ekonomskog sistema i pojed-inca u privatnoj sferi i političkog sistema i individue u sferijavnosti. Međutim to je samo jedan aspekt kolonizacije; drugije kulturno osiromašenje koje nastaje kao rezultat razvojaekspertskih kultura (Habermas, 1986: 327). Ili drugačijerečeno, kolonizacija je istovremeno sistemski induciranareifikacija u smislu monetarizacije i birokratizacije, te profe-sionalizacija koja je uvjetovana kultunim osiromašenjem svi-jeta života.

Možemo li u filozofiji potražiti odgovor? Filozofija je u našojzapadnoj kulturi povezana sa pojavom znanosti. Evropu je todovelo do opasnog stanja, a s tim i naravno svjetsku civilizaci-ju. Samo je u Evropi kultura išla putem znanosti i njene moći, uEvropi je izražena razlika duhovnih aktivnosti, znanosti, umjet-nosti, religije od filozofije. Znanost u Evropi, ono što se danaszove znanošću, proizvod je novog vijeka, nešto posve drukčijeod onog što je bio razvoj znanosti i filozofije kod Grka. Obratodnosa čovjeka prema svijetu pretpostavka je jednog drukčijegsvijeta nepregledne radionice koja teži ispunjenju zamislinapretka, ali i neslućene opasnosti.

Izvor krize koja se proteže na današnjicu Nietzsche vidi utumačenju da su sve činjenice koje su do sada smatraneistinitim i koje su utvrđene u moralu, u stvari lažne kao i našeznanje o njima jer Nietzsche shvaća da ono što se navodi kao„istina“ počiva na „predrasudama.“ On takav oblik ponašanja



objašnjava pojavom da je u ljudima prisutna izvjesna, osobita,na koristoljublju zasnovana volja za obmanom. Demokracijuobjašnjava kao pojavu koja će preplaviti sve što postoji, pa iludilo nacionalnosti i daje naznake da će „Evropa postatijedno.“ Ujedinjenje i jedinstvo Evrope – kao velika misao ičinjenica na tlu njezine demokracije je nešto što neće moći bitispriječeno. Međutim, u tome leži i velika zamka koju samapovijest postavlja, a sve u ime razvoja. Nietzsche je predvidioda će „demokratizacija Evrope dovesti do jednog oblikapripremljenosti za ropstvo, koje će prihvatiti „tirani“ potpo-mognuti i odgajani u demokraciji. Spas u Evropi će bitinadmašen nesrećom koja se nalazi u njezinom korjenu. Napočetku stvaranja uvijek je sila i primjena te sile od stranejačih na one oslabljene, a naročito je ta sila primjenjiva na oneprezrele i oslabljene od starijih kultura i čije su snage otporaoslabile. Oni koji preuzimaju posjed raspolažu presudnimviškom barbarstva. Demokracija će doprinijeti procesu kojinameće nova pravila odgoja, ali i vrši selekciju premadrugačijim točkama gledišta npr. prilagodljivosti, mimikriji,efikasnosti, ovladanjima onim što je korisno te će se strijemitiodstranjivanju razlika između nacionalnosti, rasa i klasa tenastaviti istu igru odabira. Težište je stavljeno na „osrednjeg“čovjeka, onog koji se najlakše prilagođava važećim životnimuvjetima. Parola koja je poželjna je „postanite osrednji!“ (Nietzsche, 2002).

Tek sa napretkom koji hipnotizira, posrednički nalog filozofi-je postaje sve više bez nade. Novi prodori znanja i umijeća iduprema neograničenim ciljevima te je zbog tih razloga filozofijamorala uzmicati. Teoriju znanstvenog saznanja u 19. stoljećuakademska filozofija podupire dok nezadovoljena potreba za„metafizikom“, za odgovorom o smislu cjelina, dolazi u ruke„autsajdera“ koji su isticali tzv. poglede na svijet, poputSchopenhauera, Nietzschea, Marxa (Gadamer, 1999). Mi



potičemo iz 19. stoljeća, znanost i njeno teorijsko opravdanjenisu zadovoljili i ne možemo bez pitanja šta je filozofija posta-la u naše vrijeme i kako bi mogla doprinijeti onim što jesterješenju zadataka stoljeća.

Nimalo slučajno, Husserl, sredinom tridesetih godina prošlogastoljeća propast Evrope vidi u njenom „otuđenju od vlastitogracionalnog smisla života i rastućoj netrpeljivosti premaduhovnosti i padu u barbarstvo“ (Husserl, 1991: 34). Je li bio upravu? Opredijeljenošću suvremenog svijeta za postmodern-izam, evropsko mišljenje opravdava relativizam i antiracional-izam, otvarajući mogućnosti sve agresivnijeg nastupa spramduhovnosti. Rezultanta takvog promišljanja se očituje i u preo-bražavanju temeljnih ljudskih vrijednosti, dok se barbarizmommogu nazvati ratovi koje su njene zemlje izazvale, ili vodile uime demokracije ili u ime zaštite ljudskih prava, a u stvari zbogsvojih ličnih pragmatičnih interesa.

Današnje vrijeme je potvdilo ispravnost njegovogpromišljanja. Politički sistem masovne demokracije pretvaraaktivistički potencijal oslobođen kroz racionalizaciju svijeta usterilnu formu biračkog prava kojim se zapravo ne omogućavaznačajniji upliv na oblikovanje politike. Gubitak slobode u sferirada kompenzira se kroz ulogu potrošača, dok se istovremenigubici u političkoj sferi nadomještaju kroz brigu socijalnedržave za pojedinca - klijenta te je to jedna od specifičnostisuvremene forme kolonizacije. Osnovna napetost unutar suvre-menog društva poznog kapitalizma, ista je kao i u prethodnimdruštvima – reprodukcija nejednakosti.

Geopolitičko razumijevanje života po prirodi je nasilje i onoupravlja ovom stvarnošću, te se time ne podupire život iravnoteža unutar prirode, već se sa svim razvojem sukobljavaju.Usprkos razvitku kulture od 5000 god, ljudima je još uvijekmoguće manipulirati od strane onih koji misle da znaju.Potrebno je lišiti se iluzija ljudi scijentista, ljudi koji znaju



mnogo, a moralne odgovornosti nemaju. Moral je ono štoodređuje društvenu potrebu pravilne upotrebe znanja u smisluodržavanja života i ravnoteže u prirodi. Teorija što veće zarade,vrši nasilje nad stvarnošću jer smo izabrali put kompenzacije, ane emancipacije spram budućeg života. Tehnologija mora biti ufunkciji humanizma, a ne globalizacije nasilja. Moramodrugačije znati, moramo drugačije učiti, a da bi to moglimoramo se suočiti sa onim što jeste. Nužno je ispitati vidovepolitičkog organiziranja svijeta života kao otpor pojedinca svegušćim mrežama sistemske kontole društva. Pri razumijevanjubilo kojih oblika kolonizacije značajno je razumjeti suvremenetehnologije vladanja i pronaći prostor/način za autonomnodjelovanje pojedinaca. Postoje tehnologije vladavine kojima seproizvodi privid da sistemski domeni čine ustupak svijetu živ-ota, zadovoljavajući njegove zahtjeve za pravednošću u sferisvakodnevne interakcije.

Mi danas živimo pod balastom kritički nepromišljenih, ukori-jenjenih pojmova čije se značenje prihvaća kao konačno radisprječavanja nepotrebnog naprezanja, a koji se očituje kao jedanod bitnih načina za manipuliranje ljudima i stvarima izmeđukojih više ne postoji ranije uspostavljena ontička razlika. Svakodrugačije mišljenje se prigušuje, svako kritičko promišljanjenekog pojma je blokirano, a iz temelja je poljuljana čovjekovasamosvijest i samorazumijevanje, tradicionalno shvaćanječovjeka kao umnog bića. Zbog svega toga uveliko je nejasnapredstava o pravom ljudskom zadatku, a sam čovjek se ne„bori“ za svoje očovječenje.

U današnjem modernom i civiliziranom svijetu čovjeka se neuči i ne ukazuje mu se nužnost življenja za istinu. Sam čovjek jeizgubio vjeru u cilj i svrhu svog postojanja, izgubivši samu idejusmislenog, tj. umnog ili idealnog poretka kome treba težiti.Husserl smatra da je samospoznaja, razumljena kao analizaintencionalnih sadržaja transcendentalne svijesti, ishodište, ali i



kao dolazište spoznaje. Suprotno tomu, Solovjew vidi samo-spoznaju kao mjesto kretanja prema istini, ali ne i kao izvoristine, nego samo kao pitanje o istini samoj (Solovjew, 1953:228).

Moderan čovjek je slaba ličnost, apstrakcija i sjenka jer se višenitko i ne odvažuje ka istinskom i smislenom življenju, već jepojedinac maskiran u obrazovana čovjeka, znanstvenika,političara. Svjedoci smo svakodnevnih priča i stremljenja ka„slobodnoj ličnosti“, a čovjek je sve manje ličnost, a od slobodeje daleko. Uveliko je rasprostranjena pojava univerzalnih ljudi,a pojedinac se povukao u intimu. Da li postoji suprotnost tomsvijetu čiste objektivnosti koji stvara unutarnju bijedu modernogčovjeka?

Čovjek je spreman da se sve više i sve potpunije oslobodisvega što bi moglo ugroziti njegov tehnički i industrijskirazvoj, pa i svoje vlastite slobode jer je najviši ideal našegdruštva povećanje gospodarskog potencijala i povećanje živ-otnog standarda. Razbijeno je jedinstvo ljudske ličnosti iizokrenut čovjekov odnos prema samom sebi, ali je iporemećen prirodni odnos između ljudskih potreba i želja.Neprirodno nametnuto, čovjek ne želi ono što mu treba, a onošto želi njemu ne treba. Stvoren je čitavi mehanizam kojim seumjetno izaziva i potiču za prividne potrebe čime se konstant-no produbljuje jaz u samom ljudskom biću, te se gubi smisaoza neposrednost i puninu života.

Ako je budućnost usmjerena ka stvaranju podređene radnesnage, energia (bez snage ili moći svoje realizacije), ako se nas-tavi logika totaliteta koja obrazuje slobodnu radnu snagu za sebesamu, onda ne postoji niti budućnost čovjeka, naroda, države.Taj čovjek podređen totalitetu ne pripada društvu u kome živi inema povjerenja u vlastite snage i sam postaje bezličan. Iako ječovjek uveliko oslobođen fizičkog napora, on nije u mogućnostiuživati u materijalnom izobilju koje mu pruža suvremena tehni-



ka i kibernetika jer je obuzet nesigurnošću i bespomoćnošćukoje mu nameće bezličan kolektiv. Još je Tocqueville upozo-ravao da je Francuskom revolucijom započelo rušenje tradi-cionalnih struktura evropskog društva i otvoren put društvenimsilama koje mogu pretvoriti ljude u obično stado plašljivih i vri-jednih životinja koje neće imati ništa od slobode u demokraciji,opisujući cijelokupni mehanizam totalitarizacije društva.Totalnu vlast on shvaća kao trajno tiho i otmjeno ropstvo, a onane počiva na fizičkoj prinudi već na sustavnom ograničavanjuljudske djelatnosti. Takva vlast teži zadržavanju ljudi u stanjuvječitog djetinstva (Tocqueville, 2002: 255).

Sloboda se ne može odjednom pojaviti bez napora izalaganja čije bi ostvarenje nastalo samo od sebe. Pitanje oslobodi zahtijeva najveću moguću hrabrost i naprezanje inajsloženije je pitanje koje čovjek može sam sebi postaviti.Sloboda podrazumijeva mogućnost djelovanja iz sebe, temel-jem vlastite odluke, bez prinude, te se sastoji u mogućnostiizbora vlastitog načina života. Ipak, ovakvo shvaćanje slo-bode je nedovoljno jer poimanje slobode ne ograničavamogućnosti i sloboda nije mogućnost bilo kakvog izbora, većmogućnost izbora koji potvrđuje slobodu. Istinski slobodančovjek ne sužava ili ne isključuje izbor, već priznaje iučvršćuje svoje vlastite mogućnosti. Istinsko obrazovanjedaje čovjeku slobodu otvorenosti bitka u cjelini premačovjeku. Danas je sloboda tako ugrožena jer bitak stalnoizmiče čovjeku. Nema slobode ako je čovjek sputan iliograničen u ostvarenju svojih sposobnosti i nema slobode akočovjek može birati od ograničenih mogućnosti, od onog štodrugi od njega očekuju, što odgovara zamisli drugih. Stvarnasloboda daje čovjeku širok horizont mnogostrukih ljudskihmogućnosti, slobodan prostor, mogućnost da čovjek budesvoj, da živi u skladu sa samim sobom, da ostvari svoju sušt-inu. Suština slobode ogleda se u otvaranju i širenju dijapazona



mogućnosti, u stvaranju prostora u kojem čovjek može biratiizmeđu različitih mogućnosti življenja. Na taj način slobodančovjek je u mogućnosti da odlučuje o cjelokupnoj ljudskojsredini u kojoj se zbiva njegov život, te da podstiče i razumi-jevanje za drugo i različito.

Kad čovjek ima punu svijest o sebi on je u mogućnosti saz-nati i svijet oko sebe, te nalazi potvrdu svoje slobode u samo-spoznaji. Tražeći istinu u sebi, čovjek spoznaje da se pravastvarnost otkriva u mišljenju, a ne u posmatranju. Današnjepoimanje stvarnosti rezultanta je traženja istine izvan čovjekau svijetu odvojenom od njega zato jer u današnjem svijetunema nikakvih apsolutnih mjerila i univerzalnih koordinata ine teži se očovječenju čovjeka i njegovoj vezi sa prirodom.Interes totaliteta je usmjeren na obrazovanje ljudi koji će moćiza njega raditi i koristiti njegovim realizacijama i ciljevimatako da za očovječenje čovjeka nema mjesta. Totalitet iliromantično nazvan suvremeni ili civilizirani svijet nije zain-teresiran za očovječenje čovjeka, njegovu slobodu ili samuprirodu koju smatra besplatnim pogonom koji se daje sam odsebe i kao takav neograničeno iskorištava. U tom totalitetu ukome se čovjek slijepo prepušta načinu života, za slobodu višenema prostora, ona nikome ne treba i ničemu ne služi(Horkheimer, Adorno, 1974, 244−245; Marcuse, 1989:130−168). Zbog toga i ne čudi što je prisutan i uveliko raspros-tranjen strah od slobode.

Šta je jedan od naših bitnih zadataka? Naučiti živjeti jedanpored drugog je osnovni čovjekov zadatak u svim razmjerimai učiti takvo iskustvo je najveća prednost. U razmjeru Evropepokazuje se da je baš ova zajednica morala učiti da živi sadrugima čak i kad su drugi bili drukčiji, prije svega različitostu višejezičnoj Evropi. Višejezičnost otvara drugost susjedakao blisku drugost koje se ne treba kloniti sa zebnjom jer jedrugo susjed. Drugost poziva na susret sa samim sobom i ona



doprinosi tom susretu; svi smo mi drugi i svi smo mi mi sami.Koegzistencija različitosti ne bi trebala biti uzeta za ideju kojase još samo treba realizirati tolerancijom, pogotovo ne izpogrešnog pojma tolerancije. U borbi za vlast presudna jenetolerancija i potčinjavanje drugog. Kako se osposobljavamoza istinsku toleranciju? Tolerancija mora biti utemeljena uunutarnjoj snazi. Tolerancija nije napuštanje samog sebe.Samopovlačenje u ime uvažavanja općeg nije također toleran-cija. Tolerancija je „upotreba“ samog sebe da bi se upoznaodrugi. Viši stupanj uvažavanja drugosti dobiva oblik u priz-nanju, javnom, političkom, zakonodavnom. To je smisaoljudske koegzistencije kao zadatka koji predstoji ljudskomrodu u budućnosti. Ipak u suvremenom svijetu jednostavnakomunikacija različitosti putem ponuda ne može vratitizavičaj. Bezavičajnost svijeta je još jedino što sve njegovefragmente sabire. Na ovo nagoni čovjekovo traganje zazavičajem.

Duhovno jedinstvo Evrope čija je stvarnost i zadatak utemel-jen u najdubljoj svijesti o raznolikosti Evrope otvara prob-lematiku svjetske civilizacije kao (ne)mogućnosti održavanjaosobenosti življenja tradicija u ekspanziji izjednačavanja svihoblika postojanja. Tradicija nije kategorija definirana iz razliko-vanja koje provodi historicistička svijest, već mjesto razumije-vanja nas danas, nikako njegovanje tradicionalnih običaja kaofenomena kulture. Pojam tradicije blizak je pojmu zavičaja,neograničenog zavičaja, a svjetska civilizacija je pred zadatkomoblikovanja u zavičaj koje mora biti nužno i hitno jer ljudi jošimaju svijest o bezavičajnosti današnjeg svijeta. Organizacijadanašnjeg svijeta ne dozvoljava nikome privilegiju izoliranogživota jer je čovjek današnjice opozvan iz osobnog zavičaja usvijet sa drugim i u svijet drugog. Kako bi se ostvarila neprisil-na koegzistencija nužno je razumijevanje sebe, su-određivanje usvijetu i svijetom sebe su-određivanja.



Svijet je pred zadatkom da bude škola - učenje -izgradnjazajedničkog. Evropsko naslijeđe i Evropa imaju dva obilježja;nastanak znanosti je oblikovao Evropu, ali samo u Evropi jedošlo do tako duboke diferencijacije i artikulacije ljudskogznanja i želje za znanjem što se prikazuje pojmovima religija,filozofija, umjetnost i znanost (Gadamer, 1999). Ova četiripojma prikaz su potpuno evropskog načina mišljenja.Evropsko mišljenje na temelju distinktivnih pojmova nijedostatno za pristup kulturama koje se nisu oblikovale izutvrđenih distinkcija pojmova. Jedan od koraka je promjenahistorijske svijesti.

Pojava historijske svijesti je učinak jednog načelnoguvjerenja iz 19. st. koje se razvilo u izoštreno osjetilo da začovjeka nema obvezujućeg i prihvatljivog saznanja cjelinestvarnosti i da nijedna prava filozofija i metafizika neposjeduje čvrst temelj izvan prirodnih nauka zasnovanih namatematici. Historijska svijest, naprosto, ne dopuštapostojanje općevažeće istine u smislu metafizike.Matematičko zasnivanje svih iskustvenih nauka pravi jepočetak novoga vijeka jer se uspostavlja metodološki idealmoderne znanosti. Tradicionalna znanost – pod općimimenom philosophia, kao jedinstvo, se raspada na dva nezav-isna i nespojiva svijeta − na kosmos iskustvenih nauka i nakosmos, ponajčešće na jezičkoj tradiciji zasnovane orijentaci-je u svijetu, ili riječima Descartesa, res cogitans i res extensa.Nastaje razdvajanje prirodnih i duhovnih nauka. Duhovnenauke nastavljaju nositi veliko nasljeđe ljudskog raspitivanjao prvim i posljednjim stvarima. Duhovne nauke mislilac su-određuje temi o budućnosti Evrope i mogućeg novog civi-lizacijskog jedinstva. Uvid duhovnih nauka u problematikunašeg napretka je iznova aktualan. Danas, na pitanje da li jeponuda znanstveno-tehničke perfekcije uvijek dobro koje seima ponuditi, imamo obilnost pretpostavki odgovora.



Umberto Eco aktuelnu krizu u Evropi vidi kao „temelj iden-titeta kultura, a ne rat“. Americi je trebao građanski rat kako bise doista ujedinila, pa će za Evropu biti dovoljna kultura izajedničko tržište, kroz stvaranje novih generacija Evropljananpr. putem programa studentske razmjene Erasmus.

Danas je prisutna trenutna površnost evropskog identiteta, tesve veći desni populizam i nacionalizam, te kriza po njegovommišljenju zahtijeva produbljenje evropskog identiteta za štadjelomice i politička elita, koja nedovoljno uključuje građane uodluke EU-a, mora snositi odgovornost.

Što ostaje od ideje Evrope?

Habermas smatra da su učinjene greške prilikom stvaranjaEU, a koje obuhvaćaju nedostatak političkog jedinstva i„usađeni kapitalizam“, odnosno tržišno gospodarstvo kontroli-ran od političara, ponajviše amorfne bruxelleske struktureEvropskog savjeta, koje utiču na naš svakodnevni život, a zapra-vo nemaju ni legalitet ni legitimitet. Rješenje se može naći unapuštanju „političkog defetizma“ i građenju pozitivne vizijeEvrope sa nacionalnom državom kao mjestom gdje su pravagrađana bolje zaštićena, što je i moguće na nivou Evrope.Građani ne smiju biti svedeni na promatrače jer države nemajuprava, „samo ljudi imaju prava“. Istinski akteri povijesti sunarodi i građani Evrope, a ne države ili vlade. „Građani svakedržave koji su do sada morali da se pomire sa tim da odgov-ornosti preraspodijeljene idu i izvan državnih granica, mogu,kao građani Evrope usmjeriti svoj demokratski utjecaj premavladama koje trenutno rade u okviru ustavne sive zone“(Habermas, 2011).

U EU je proces odlučivanja bruxelleskih stručnjaka unajvećoj mjeri birokratski te je to primjer manjka demokraci-je kakav nastaje premještanjem iz nacionalnih tjela



odlučivanja u naddržavne instance. Danas regionalneevropske političare koji su posvećeni samo svojim lokalnimobračunima niti ne interesira što se stvarno dešava u Evropi,iako u medijima uvijek nagašavaju da ne vide važnijeg ciljaod Evrope. Domaći analitičari imaju stav da Evropa zna samariješiti svoje probleme, a i velikih rasprava u medijima na ovutemu niti nema jer stavovi o rješavanju krize u Evropi nisu udomeni „slobodnog razmišljanja“.

Pol Krugman, Joseph E. Stiglitz, nobelovaci i globalno poz-nati ekonomisti oštro kritiziraju mjere štednje koje su euro-birokrati i centralni bankari nametnuli kao jedini izlaz iz krize.Stiglitz je prilikom usvajanja njemačkog plana fiskalne kont-role upotrijebio naziv „samoubilački pakt“ predvidjevši da ćepolitičke odluke cijelu zonu i svaku državu posebno odvesti usnažnu recesiju. Sva su tržišta oblikovana prema zakonima iodredbama, a naši zakoni i odredbe su nažalost formirani da bistvorili više nejednakosti, a manje mogućnosti. Ono što će sedogoditi Evropi je u jednakoj mjeri političke prirode koliko iekonomske. Okvir za euro kakav je dizajniran prije 10 godinaje fundamentalno pun nedostataka. Nije stvoren da bi mogaoreagirati na krizu. Može se dogoditi da u nekom kritičnomtrenutku Njemačka pogleda prema naprijed i kaže kako imaizbor − uništiti Evropu ili učiniti nešto više, i da će ondaodlučiti između toga (Stiglitz, Time, June 11, 2012). Američkopravilo, naročio korisno u ovako složenim i značajnimpolitičko-ekonomskim pitanjima, „prati tragove novca“,pokazuje da iza svih nacionalnih i socijalnih sukoba, nera-cionalnosti, stoje velike i moćne banke, evropske ili američke.Zato se sada stvari ne nazivaju pravim imenom i govori se ospašavanju od bankrota Grčke i Španjolske, a ne govori se osakrivenoj istini da je nužno spasiti njemačke i francuskebanke koje su u te zemlje plasirale kapital oko 700 milijardidolara. Moderno, je kao rješenje za krizu govoriti o potrebi



smanjivanja socijalnih davanja, ukidanja olakšica i smanjivan-ja prava zaposlenicima (izdvajanje za zdravstvo, obrazovanje).Na isti način se prijeti slobodno iskazanoj političkoj voljievropskih birača da stvari mogu postati još mnogo teže ako sene prihvati ponuđeni model teških mjera.

Najveća greška u procjeni evropske krize je što se problemgleda u cjelini, bez razmatranja pojedinih zemalja članicaevrozone. Na prvi pogled članice imaju mnogo togazajedničkog − zajedničku monetarnu i lokalnu fiskalnu poli-tiku, visoke socijalne obaveze, debalansirani budžet perifernihzemalja, nekontrolirani rast dužičkog opterećenja. Krize učlanicama evropske monetarne unije nemaju toliko sličnosti, apojedine zemlje će se od evropskih problema uglavnom oko-ristiti. Situacija u Evropi nije dramatična, pošto u njoj osimgubitnika postoje i dobitnici, odnosno dvije zemlje sa izvoznoorjentiranom ekonomijom − Njemačka i Francuska. Kursevropske valute pada i roba koja se proizvodi u tim zemljamasve je konkurentnija, kako na domaćem tako i na stranomtržištu, tako da njihova tražnja raste.

Na tržištu novca u tim zemljama takođe se dešavaju intere-santne stvari jer su se u potrazi za „mirnom lukom“ investitoriiz cijele Evrope ustremili na Njemačku i Francusku, što zaposljedicu ima nagli porast tražnje za državnim i korporativnimobveznicama emitenata tih zemalja.

Razumljivo je da su troškovi kredita naglo opali, tako da sevelika njemačka kompanija može zadužiti uz kamatu od 2,0posto godišnje. Njemačke suverene obveznice sada imaju neg-ativan prinos, krediti su jeftini, a kompanije mogu veće sumeinvestirati u proširenje proizvodnje, pokretati masovnuekspanziju u drugim zemaljama EU, te vrlo povoljno otkupitilokalne firme. Ovaj proces prati rast potrošnje zbog smanjenjastope inflacije na ispod jedan posto. Kriza u zoni eura zato itraje tako dugo, pa je situacija uprkos prividne dramatičnosti



dosta stabilna, te ne bi trebalo računati na brzo rješavanjeproblema u Evropi.

Ako želimo spoznati današnju Evropu u kojoj živimo, svestvari koje danas jesu ili što je Evropa postala moramo tražitipogledom unazad da bi se moglo pogledati unaprijed (Gadamer,1999). Bit svih odnosa je koegzistencija velikih centara moći.Fenomen multinacionalne kompanije „redefinira“ pojmovenacije, nacionalne ekonomije. Katastrofa položaja Evropeodređuje njen položaj u svijetu iz kojeg je uslijedio ogromnitehnički napredak. Pravilo epohe neslućenog progresa postalo jenezaostajanje koje se ne odnosi samo na funkcioniranje unutarpodručja tehnike i znanosti. Ne zaostati u novoj epohi značiživot i preživljavanje svih, jednako kao i opasnost ispod koje jesam život i preživljavanje. Tako Evropa nije kontinent − zavičajnekome, ona je u središtu svih zbivanja. Zahvaljujući današnjojmedijskoj tehnologiji − filmu, televiziji, internetu, manipulacijakoja propagira brzo konzumiranje kao uzor razvijenog društvauspijeva prodrijeti u svaki dom. Razvoj se, osim toga, do danasmjeri visinom socijalnog bruto proizvoda − što je on po glavistanovnika viši, što je viši materijalni standard ljudi, to se višimsmatra i stupanj njihove razvijenosti. Postoje inicijative da se tadefinicija promijeni. Razvijenost ne može biti samo u okvirimamjerila materijalnog standarda, izuzimajući solidarnost, toleran-ciju, različitost, bogatstvo kultura, to su sve obilježja evropskogduha koji je zapadanjem u sve veću društvenu, socijalnu iduhovnu krizu smetnuo sa uma da je mjerilo svih vrijednostičovjek, njegov rast i razvoj.



Literatura:

- Gadamer, Hans-Georg, 1999, Еvropsko naslijeđe, Beograd:Plato.

- Habermas, Jürgen, (1986) Filozofski diskurs moderne,Zagreb: Globus.

- Habermas, Jürgen, 2008, Eseji o Evropi, Zagreb: Školskaknjiga.

- Habermas, Jürgen, Der Spiegel, 2011, 5.12.- Harris, Erika, 2009, Nationalism Theories and Cases,

Edinburgh: Edinburgh University Press.- Hegel, G. W. F, 1966, Filozofija povijest, Zagreb: Naprijed. - Hegel, G.W. F, 1974, Fenomenologija duha, Beograd: BIGZ.- Heidegger, Martin, 1996, Kraj filozofije i zadaća mišljenja,

Zagreb, Naklada Naprijed.- Heidegger, Martin, 1971, Was heisst Denken?, Tübingen:

Niemeyer.- Horkheimer Max i Adorno, Theodor, 1989, Dijalektika

prosvjetiteljstva, Sarajevo: Veselin Masleša, Svjetlost.- Husserl, Edmund, 1990, Kriza evropskih znanosti i tran-

scendentalna fenomenologija, Zagreb: Globus, 1990.- Kant, Imanuel, 1974, Um i sloboda, Beograd, IISC.- Marcuse, Herbert, 1989, Čovjek jedne dimenzije, Sarajevo:

Veselin Masleša, Svjetlost- Nietzsche, Friedrich, 1984, Vesela nauka, Beograd: Grafos.- Nietzsche, Friedrich, 1990, Geneologija morala, Beograd:

Grafos.- Nietzche, Friedrich, 2002, Tako je govorio Zaratustra,

Beograd, Mono & Manana press.- Nietzsche, Friedrich, 2005, Ljudsko, odviše ljudsko,

Beograd: Dereta.



- Solowjew, Vladimir, 1953, Der Sinn der Geschlechtsliebe, u:W. SZYLKARSKI (Hrsg.) Deutsche Gesamtausgabe der Werkevon Wladimir Solowjew VII., Erich Wewel Verlag, München,Freiburg im Breisgau.

- Šmale, Wolfgang, 2003, Historija evropske ideje, Beograd:Clio.

- Tocqueville, Alexis Clérel de, 2002, O demokratiji uAmerici, Sremski Karlovci; Novi Sad: Izdavačka knjižarnicaZorana Stojanovića.

Documents

KRIZA EVROPSKOG DUHA - maticacrnogorska.me vesna s. pejnovic.pdf · filozofiju. Ipak, iako je grčka filozofija, samim tim što je oslo-bodila pristup čovjeka svijetu otvorila i