Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)

8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)

1/21

KRSTJANI CRKVE BOSANSKE

(KRŠĆANSKI IDEALISTI ILI KRIVOVJERCI ?)

Krstjani i krstjanice Crkve bosanske izdanak su laičkih bratstava koja se krajem 12. st.

pojavljuju uz hrvatsku obalu, a čiji su se članovi zalagali za povratak izvornoj komunitamosti

Pracrkve, idealu prvih Icrkana kako nam ih prikazuju

Djela apostolska,

katoličke i Pavlove

poslanice. Prakticirajući zajedništvo, u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima,

gradskom sirotinjom, prezaduženim seljacima, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskih i

monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje

bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet,

te će zbog suprotstavljanja autoritetu Crkve završiti na marginama krkanstva.

U najnovije vrijeme, u povijesnoj se literaturi sve češće pojavljuju neutemeljene teze o

masovnom prijelazu krstjana na islam i njihovu udjelu u oblikovanju tzv. bošnjačke nacije.

Ključne riječi: krstjani(ce), krivovjerje, laička bratstva, dualizam, Bosna i Hum,

Katolička crkva

Tko su bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari, patareni ili naprosto

heretici, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke

provencijencije. Grčki izvori koriste pojam

kutugeri

grčki

ktos,

koža, Oron, nositelj, maked.

torbeši ,

turski

gebri

(gebr, pristaša mazdeističke religije), a

S bor pravoverija

SPC-e proklinje

vse jeretike Bos'n'ce i HI'm'ce (...) naricajuštei se kr'stjane i kr' stjanice . Povijesna znanost

nije još uvijek pronašla zadovoljavajući odgovor na to pitanje.

Teza o identificiranju krstjana i bogumila nigdje u povijesnim vrelima ne nalazi potvrde.

Farlatijev

Illyricum sacrum

(IV, 45), istina, naglašava da se patarenska zaraza proširila u

Bosnu iz Italije ili iz Bugarske, a ugledni hrvatski povjesničar Franjo Rački (1869.) i engleski

arheolog Arthur J. Evans (1876.) bez relevantnih dokaza Icrstjane poistovjećuju s bogumilima,

ime koje će do naših dana prevladavati u historiografiji ovih prostora.

Taltjanski dominikanac Anselmo iz Alessandrije u

Raspravi o krivovjercima

(oko 1260./1270.) opisuje

postanak i širenje dualističkog krivovjerja na Zapadu u 12./13. st. Anselmo, koji se kao inkvizitor upoznao s

širenjem krivovjerja na Apeninskom poluotoku, ističe da su se francuski križari sredinom 12. st. s dualističkim

pogledom na svijet u Carigradu. Isti su u bizantskoj prijestolnici na Bosporu izabrali biskupa (carigradskih)

Latina. Potom su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se i Bosnom zove, po trgovačkom su poslu došli u Carigrad.

Kad su se vratili u svoju zemlju, propovijedali su (krivovjerni nauk) i izabrali sebi biskupa koji se naziva biskup

Slavonije ili Bosne . 0 prisutnosti tzv. slavonskog reda' u lombardskih i talijanskih katara i patarena izvješčuju

nepoznati autor rasprave

0 katarskom krivovjerju u Lombardiji

(oko 1210.), Salvo Burce (1235.), Moneta iz

Cremone (1241.) i Rajner Sacconi (1250.). Na katarskog papu' koji stanuje negdje na području Bosne,

Dalmacije i Hrvatske, na granicama ugarskog naroda , pozivaju se južnofrancuski albigenzi (1223.). Talijanski

patareni nalaze u Bosni utočište ili tamo odlaze da potpuno i savršeno (apsolviraju) heretički nauk kod

(tamošnjih) učitelja , kako je pred inkvizicijskim sudom u Chieriju kod Torina 1386./1387. izjavio Jakov Bech.

Usp. F. ŠANJEK,

Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.),

Zagreb (Barbat) 2003., str. 1-15.

1


2/21

U biblijskim kodeksima bosansko-humske provenijencije nailazimo na neznatne

tekstovne promjene u odnosu prema kanonu biblijskih knjiga Rimske crkve, koje su

heterodoksni lcrstjani prepisivali na temelju glagoljskih predložalca. Iz pera krstjanina

Radoslava, čiji je biblijsko-liturgijski

zbornik

redigiran za kralja Stjepana Tomaša 1443.-

1461.), poznat je i kraći liturgijski priručnik Crkve bosansko-humskih krstjana, istovjetan

latinskim obrascima katarskoga provansalskog obrednika. Oporuka gosta Radina Butkovića

(5. siječnja 1466.) otkriva nam dragocjene podatke o nauku i ustroju Crkve bosanske i odnosu

krstjana prema katolicima i inovjercima. Domaća arheološka i literarna vrela ne sadrže

nikakvih podataka o dualističkom svjetonazoru bosansko-humskih krstjana, na kojima s

upornošću inzistiraju latinski hereziolozi i kontroverzisti, ali i hrvatska glagoljaška knjiga.

Euzebije Fermendžin u

Acta Bulgariae

objavljuje niz izvješća uglednih crkvenih ljudi,

biskupa, misionara i pohoditelja (vizitatora) koji potvrđuju prisutnost pavlićanskog

krivovjerja na Balkanu. Sektaša navedene sljedbe bilo je početkom 17. st. navodno oko sedam

tisuća na širem prostoru od Nikopolja na Dunavu do Plovdiva u Traciji. Najpoznatija su im

naselja Orahovica, Marino Polje, čiprovec i Bjelavica na sjeverozapadu zemlje. Petar Cedulin,

ninski biskup i papin legat, izvješćuje 1581. da je riječ o krivovjercima koji zastupaju

manihejsko-dualistički pogled na svijet, ne štuju Spasiteljev križ, ne mogu vidjeti nijednoga

kršcanina te se od njih ni ne može očekivati nešto dobra.

Franjevac Jeronim Arsenga da Scio, nositelj Cedulinova

Apostolskog pisrna

bugarskim

katolicima, tvrdi da je Rim obaviješten o sljedbi čije pristaše nazivaju pavlićanima'.

3 Isti sebe

smatraju podanicima Apostolske Stolice, ali, lišeni dubljega vjerskog odgoja, ne prihvaćaju

cjeloviti katolički polog vjere. Oni npr. ne poštuju križ, jer je na njemu naš Spasitelj osuđen i

umro. Evanđelja i druge biblijske tekstove preuzimaju od katolika. Ti su tekstovi pisani

latiničnim i ilirskim slovima na bosanskom jeziku.

4

2

E. FERMENDžIH,

Acta Bulgariae

Zagreb 1892., str. 11. lz objavljenih izvješča proizlazi da pavličani sebe

smatraju pravim krščanirna i da je njihova vjera rimska.

3

lzraz pavličani 1378/82. navodi Bartol iz Alverne u poslanici upučenoj bosanskim franjevcima: ad tantam

dementiam et ignorantiam devenerunt, quod formam et modum baptizandi perdiderunt: aliqui propter

obstinationem, aliqui propter conversationem, quam habent cum Pauliti(a)nis de Vlachia et cum haereticis de

Bosna (D. LASIć,

Fr. Bartholomaei de Alverna Vicarii Bosnae 1367-1407 quaedam scripta hucusque inedita

Archivum Franciscanum Historicum, 5

5

/

962 str. 66.

4

E. FERMENDŽIN,

Acta Bulgariae

str. 5-7.

2


3/21

Bosanski franjevac Petar Bogdan Bakšić, galipoljski biskup i koadjutor sofijskog

nadbiskupa, pronašao je 1623. u pavlićana iz okolice Plovdiva prijevode evanđelja na

narodnom jeziku, koji su posve u skladu s kanonskim knjigama Rimske crkve, s izuzetkom

rubnih bilježaka i tumačenja koja su lažna i preuzeta od različitih krivovjemih učitelja, od

kojih se najčešće spominje Pavao iz Samosate, po kojemu ove i nazivaju

Bakšiću je također poznato da ih u drugoj polovici 10. st. bizantski car Ivan I. Tzimiskes s

istočnih granica Carstva preseljava na Balkan, u Traciju, gdje su znatno pridonijeli pojavi i

širenju bugarskog i makedonskog bogumilizma.

Bosanskim franjevcima, predvođenima fra Petrom iz Solija (Tuzle), pripadaju zasluge

za približavanje heterodoksnih pavličana katolicizmu. Petar Bogdan Bakšić osobno svjedoči

da se heterodoksni bugarski pavličani služe biblijskim tekstovima pisanima bosančicom na

jeziku bosanskih Hrvata. Za većinu tvrdi da su prepisani u Bosni još za vladanja Stjepana

Tvrtka (1353.-1391.). Bakšić drži da su bosansko-humski krstjani, koji su pred progonima

inkvizicije potražili utočište u Bugarskoj, sa sobom donijeli spomenute biblijske kodekse i

svoja krivovjema učenja, uporno naglašavajući da je njihova glava Petar i da je njihova vjera

rimska, tj. katolička. Od biblijskih tekstova posebno cijene Evanđelja, Pavlove poslanice,

Djela apostolska i Knjigu otkrivenja. Ne krštavaju se na katolički način, nego polaganjem

ruku, obred koji južnofrancuski albigenzi zovu

consolamentum ili utješenje,

jer prigodom

obreda inicijacije zazivaju Duha Tješitelja. Takav obred prijama u zajednicu neki talcođer

nazivaju

ognjenim krštenjem.

Svetkuju nedjelje i kršćanske blagdane, štuju Bogorodicu, ali se

ne klanjaju križu niti poštuju svete slike.

7

Fermendžinovom zaslugom objavljena je vrlo zanimljiva

Spomenica

o pavličanskoj

sljedbi pod naslovom

Sadašnje stanje Rimske crkve.

Tekst iz početka 18. st. opisuje postanak i

5 Euzebiju Fermendžinu dugujemo i zanimIjivu Bakšićevu bilješku o pavličanima iz 1640. Pozivajuć1 se na

podatke iz Orbinijeve

Povijesti Slavena,

ugledni crkveni prelat iz minoritskog reda podrijetlo i povijesni razvoj

pavličanske sljedbe strogo dualističkog pogleda na svijet, nastale u Armeniji početkom 7. st., dovodi u vezu sa

sljedbenicima antiohijskog biskupa Pavla iz Samosate, koji je još godine 268. bio osuđen zbog naginjanja

nestorijanizmu. Bakšićevo izvješće objavio je Fermendžin u

Acta Bulgariae,

str. 68-88. Na pavličane se odnose

str. 79-81. U izvješču iz 1623.

Acta Bulgariae,

str. 21-25) pavličane se dovodi u svezu s osuđenim antiohijskim

biskupom Pavlom iz Samosate (260.-270.).

6

E. FERMENDŽIN,

Acta Bulgariae,

str. 355-35 Memoria sulla setta dei Paulichiani).

7

Bakšić (E. FERMENDŽIN,

Acta Bulgariae,

str. 79-80) vjeruje da su pavličani došli u Bugarsku iz Bosne

perche libri loro sono seritti tutti in Bosna in carta pergamina (...) Questi Paulianisti sono della natione slavi, e

questo si cognosce per li libri, che tengono, che sono tutti scritti in carattere di s. Cirillo, et loro non sanno altra

lingua che slava; ho trovato certi libri manuscritti in Bosna, sotto rč Tvartko, piu di 400 anni; per questo si

conosce, che sono venuti di Bosna, et hano portato seco questa loro heresia, pur sempre hano parlato: la nostra

fede e a Roma (...) Questi Paulianisti non si battezzavano (...) Altri libri della scrittura non si trovano fra di loro,

solamente l'Evangeli et le Pistole di s. Paolo, atti dell'apostoli et il libro dell'apocalipsis (...) Osservano li digiuni

cioe la quaresima, il venerdi et li 15 giorni per la Madonna; abborivano la croce, osservavano le domeniche et

altre feste mobili, et certe loro feste particolari etc.

3


4/21

širenje pavličana, od kojih je, navodno, u 12. st. proizašla sljedba albigenza. Pisac

Spomenice

poziva se na teološko-povijesne rasprave Focija, Petra Sicilskog i Eutimija Zigabena,

koje na

svoj način u

Povijesti osvojenja Carigrada

(1204.) prepričava Geoffroi de Villehardouin,

kroničar Četvrte križarske vojne.

Spomenica

ima dva dijela, povijesni i dogmatski. Autor

postavlja nekoliko ključnih pitanja: imaju Ii sadašnji bugarski pavličani svoje ishodište u

krivovjerju Manija i maniheizma? Jesu li oni ikonoklasti ili, možda, sljedbenici albigenza? I

zaključuje: Nikakav dogmatski ili povijesni argument ne uvjerava nas da su sadašnji pavličani

sljednici negdašnje strogo dualističke sljedbe. Nakon poraza kršćanske vojske kod Nikopolja

(1396.) i uspostave turske vlasti u četrnaest naselja uz Dunav u Bugarskoj zadržao se znatan

broj Latina, koje su Grci (zapravo: pravoslavci) prozvali pavličanima. Isti imaju bogomolje i

crkve, ali su bez svećenika i htjeli bi poslati dvojicu uglednijih članova da im se u Rimu

podijeli svećenički red, jednome po latinskom, a drugomu po slavenskom obredu.

°

Fra Ilija Marinić, sofijski biskup, 1625. izvješćuje Kongregaciju za širenje vjere da je za

svojih pohoda Nikopolju i okolici primio u Katoličku crkvu više od sedam stotina pavličana te

je ć'vrsto uvjeren da bi franjevci, koji s uspjehom brane katolicizam u Bosni, i ovdje u

Bugarskoj bez poteškoća priveli pavličane jedinstvu s Crkvom.

Crkva bosansko-humskih krstjana tijekom 13. st. nalazi svoje najsigurnije uporište na

prostoru uz granicu Bosne i Huma, od Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru do Stoca i

Boljuna na jugu. Uvjetovani od kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) da se vrate pod okrilje

Rimske, tj. Katoličke crkve ili da napuste bosanski teritorij, dio pristaša heterodoksne Crkve

bosanske prisiljen je potražiti sigurnost i zaštitu u humskog vojvode hercega Stjepana

8

0 protuheretičkim tekstovima Focija, Petra Sicilskog i Eutimija Zigabena v. Ch. ASTRUC etc.,

Les sources

grecques pour l histoire des pauliciens d Asie Mineure,

Travaux et mćmoires 4, Paris, 1970. Usp. E.

FERMENDžIN,

Acta Bulgariae,

str. 357.

9

GEOFFROY DE VILLEHARDOUIN,

La conqute de Constantinople,

Paris, 1969.

E. FERMENDŽIN,

Acta Bulgariae,

str. 6-7.

E. FERMENDŽIN,

Acta Bulgariae,

str. 25-28. Sofijski biskup fra Ilija Marinič u svojem izvješču iz 1625.

izjavljuje da od oko 7 000 bugarskih pavličana dnevno pokoji prigrli katoličku vjeru. On sam da ih je dosad

pokrstio oko dvije tisude. U pismu od 6. veljače 1631. isti izvješćuje Propagandu da je katoličkoj vjeri priveo

sedamsto pavličana u trima svojim pastirskim pohodima te da je tom prigodom krizmao više od dvije tisuće ljudi

i zaredio trinaest svečenika

(Acta Bulgariae,

str. 34-35). 0 neprijateljskom stavu pravoslavaca prema

pavličanima ali i katolicima v. izvješče ninskog biskupa Petra Cedulina

(Acta Bulgariae,

str. 5-7). 0 sličnim

problemima franjevačkih misionara u bosansko-srpskim graničnim područjima Ivan Kapistran informira papu

Kalista III. ovim riječima:: Multis ex illis (...) a metropolitano Rascianorurm et aliis non permitantur

reconciliari (cum Eccelesia romana); de quibus multi moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori,

quam eorum Rascianorum fidem suscipere. E. FERMENDŽIN,

Acta Bosnae,

str. 225; F. ŠANJEK,

Euzebije

Fermendž in

str. 103.


5/21

Vukčića Kosače (1435.-1466.).

2

Bogumili i bosansko humski krstjani

Bogumili je pojavljuju u Makedoniji za bugarskoga cara Petra (+ 969.), čini se, pod

utjecajem mesalijana ili euhita i dualističkih pavličana. U grčkim vrelima javljuju se pod

imenom fundagiagita (gr.

founda,

vreća, torba), a u slavenskim kao babuni ili torbeši. Još

uvijek nije sigurno utvrđeno je li pojam bogumil izveden iz osobnog imena utemeljitelja

sljedbe ili pak proizlazi iz činjenice da su ovi sebe smatrali Bogu ugodnim ili Bogu-milima. U

S/ovu

bugarskog popa Kozme, sastavljenom poslije 972. godine, navodi se da je za vladanja

cara Petra „svećenik Bogumil prihvatio manihejsko krivovjerje i počeo propovijedati u

Bugarskoj",

3

dok bizantski teolog Eutimije iz samostana Periblepte (11. st.) naglašava da

„bezimena pošast bogumila potječe od samoga Sotone".

4

Bogumili vjeruju u jednoga Boga, univerzalno počelo i stvoritelja duhovnog i

materijalnog svijeta, koji Satanaelu dopušta vremeniti utjecaj na Zemlji. Uobičajeno

krkansko krštenje vodom i ostale sakramente nadomještaju

duhovnim krštenjem

koje se

podjeljuje polaganjem ruku i zazivanjem Duha Utješitelja. Po njima se Isus Krist samo

prividno utjelovio

(doketizam)

te je pri uzašašću uzeo pobožanstvenjeno tijelo, a svoje ljudsko

„ostavio u zraku". Zato se bogumili ne klanjaju križu niti štuju ikone, ali se zalažu za

evanđeoski ideal siromaštva u zajednicama po uzoru na prvotno kršćanstvo. Kao

bugarski red

utječu na razvoj sljedbi umjerenog dualizma u sjevernoj Italiji i u južnoj Francuskoj. U

Bizantu dualiste nazivaju

kutugerima.

lat.

cutis,

koža, torba;

gerere,

nositi). Patrijarh

Genadije II. Skolarios 1453.-1459.) kutugerima naziva i krstjane iz zemlje humskog hercega

Stjepana Vukčića Kosače.

5

Ugledni hrvatski povjesničar Franjo Rački u djelu

Bogomili i patareni,

l6

ističe da

bosansko-humski krstjani, izravni potomci bugarskih i makedonskih bogumila, pripadaju

novomanihejskom pokretu dualističke inspiracije, kao i srednjovjekovni albigenzi, katari i

2

S obzirom na broj krstjana, koji papa Pio 11. spominje u svojim

Komentarima

izd. Citta del Vaticano, sv. I,

str. 316-317: Kršteno ih je oko 12.000. Č etrdeset ili nešto više, tvrdokornih u zabludi, pšribjegii su bosanskom

vojvodi Stjepanu, istomišljeniku u krivovjerju'...) postoji neslaganje među povjesničarima. Franjevački

povjesnik Dominik Mandić

(Bogomilska crkva bosanskih krstjana,

izd. 1962., str. 418-419), pozivajuči se na

rimsko izdanje

Komentara

iz 1584. godine, navodi da ih se dvije tisuće pokrstilo, a oko četrdeset tisuća ( ) ili

malo više pribjegli su Stjepanu, vojvodi bosanskome. Dominikanac Sigismund Ferrarius

(De rebus Hungaricae

provinciae Ordinis Praedicatorum,

Viennae Austriae, 1637) spominje cifru od dvije tisuće pokrštenih i četrdeset

ili nešto više prebjeglih Stjepanu Kosači. Mandić je broju quadraginta dodao tisuća', brojke koje nema ni u

latinskom izdanju iz 1584. na koji se poziva u bilješci 140.

13

Ch. H. PUECH — A. VAILLANT,

Le traitd contre les Bogomiles de Cosmas le pr re,

Paris 1945, str. 54.

4

Confutatio et eversio,

Patrologia graeca, 131, 41-42.

15

F. ŠANJEK,

Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,

str. XXXIII.

6

Rad JAZU, 8-10/1869.-1870; Beograd, 1931.


6/21

patareni. Ipak, Rački priznaje da je teško uskladiti latinska i domaća krstjanska vrela, posebno

kad je riječ o krstjanskom vjerovanju. Pod njegovim se utjecajem krstjane u nas počelo

nazivati bogumilima naziv inače nepoznat povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj.

Franjo Rački je otkrio nekoliko izuzetno vrijednih povijesnih spisa o Crkvi bosanskoj i

njezinim krstjanima. U mletačkoj Marciani pronašao je

bosanskog patarena

koju je sredinom 13. st. sastavio dominikanac Pavao Dalmatinac,

profesor prava na Bolonjskom sveučilištu.

7

Franji Račkom nije, međutim, bio poznat anonimni spis

0 katarskoj herezi

(oko 1210.),

kao ni

Rasprava o krivovjercima

talijanskog dominikanca Anselma iz Alessandrije

(1260/70.), a čini se da nije poznavao ni dokumente o prisutnosti katara i patarena uz istočnu

jadransku obalu, iako je za neke od njih dobro znao, štoviše i citirao ih, vješto izbjegavajuć1

spomenuti onaj dio koji je bio u suprotnosti s njegovom povijesnom ili doktrinarnom

koncepcijom.

Poznati su mu npr.

Akti

katarskog sabora održanog 1167. u dvorcu Saint-Fćlix-de-

Caraman kod Toulouse u južnoj Francuskoj na kojem je izvjesni papa Niquinta, izaslanik

carigradskih strogih dvopočelnika uvjeravao okupljene juž.

'nofrancuske katare i talijanske

patarene da je sedam azijskih crkava međusobno bilo odvojeno i razgraničeno tako da jedna

nije činila ništa što bi bilo u suprotnosti s drugom. Dakle, crkve Romanije (Bizant), Dragovice

i Melnika (Makedonija), Bugarske i

Dalmacije

bile su odvojene i razgraničene tako da jedna

nije činila nešto što bi bilo u suprotnosti s drugom, i tako su imale mir među sobom .

8

Očito je da bi i samo spominjanje

Dalmatinske

katarske crkve bilo u suprotnosti s

Račkovom tezom o krstjanima kao izdanku bugarsko-makedonskih bogumila, koje izravno

povezuje s protjerivanjem istih iz srednjovjekovne Srbije

9

SŽOVO

bugarskog popa Kozme, 20 doktrinarni spis sastavljen na temelju

Povijesti

Petra Sicilskog (870.)

21

j

Poslanice o bogumilima

carigradskog patrijarha

17

F. RAČ KI,

Prilozt za povjest bosanskih patarena

Starine JAZU, 1/1869., str. 92-140 (latinski izvornik, str.

109-140). Kritičko izdanje izvornika i hrvatski prijevod v. F. ŠANJEK, „Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.).

Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena ,

Starine

HAZU, 6

/2

000., str. 21-121 (tekst, str. 48-117);

ISTI

B-H krstjani u povijesnim vrelima

str. 153-233 (tekst, str. 166-233).

19

G. BESSE,

Histoire des ducs marquis et comtes de Narbonne

Paris 1660, str. 484; F. RAČ KI,

Bogomi/i i

Patareni

7

/

869, str. 121-123 (Rački

Akte

citira prema izdanuju M. BOUQUET,

Recueils des Historiens des

Gaules

XIV, 448); F. ŠANJEK,

B-Hi krstjani u povijesnim vrelima

str. 68-69 ( Vos dixistis mihi, vt ego dicam

vobis, consuetudinem primitivar(um) Ecclesiarum sint leues aut graues, et Ego dicam vobis septem Eccl(esiae)

Asiae fuerunt diuisas et terminatas inter illas, et nulla illarum faciebat ad aliam aliquam rem ad suam

contradictionem. Et Eccl(esiae) Romanae, et Drogometiae et Melenguiae, et Bulgariae, et Dalmatiae sunt diuisas

et termin(atas) et vna ad altera non facit alig(uam) rem ad suam contradictionem et ita pacem habent inter se .

19

F. RAČ KI

Bogomili ipatareni

7/1869 str.126-128.

6


7/21

Teofilakta (933.-956.) upućene bugarskom caru Petru (927.-969.)

vješto koristi da bi

dokazao doktrinarni kontinuitet pavličanskog krivovjerja i bogumilstva u nauku bosansko-

humskih krstjana, talijanskih patarena i zapadnih katara općenito. Pozivajući se na

Slavensku

kroniku

njemačlog kroničara Helmolda iz Lbecka,

3

Rački u korijenima bogumilstva

otkriva ostatke slavenske poganske religije ističući da u onom prielazu iz starodavne

poganske u novu kršcansku vjeru nije bilo težko pridobiti ljude, koji se težko odriču

nasliedjenih nazora o bogu i svietu (te) sudeć po ostancih slovenskoga mytha i po njekih

svjedočanstvih i drevnih uspomena poganska vjera slovenskoga plemena bijaše takodjer

dualistička; tiem dakle laglje mogaše naći na slovenskom jugu pristaša sljedba, koja je

dualizam podmetnula kršcanskoj nauci. Ovakova pako reformacija prikupila je medju Grci

one življe, koji su, kako znamo naukom dualističkih sljedba, razprostranivših se prema

zapadu, jurve zaraženi bili; prenesena pako na zapad bude prihvacena u mnogih krugovih,

kojim je prijala njihova jednostavna nauka, njezino strožije ćudoređe, njezin prost ustroj, a i

opreka proti moćnoj katoličkoj hijerarhiji .

4

Dio hrvatskih povjesničara

podsjeća na katoličku pravovjernost krstjana. Albert Hoffer drži da

je Crkva bosanska katolička zajednica s istočnim obredom, Fran Milobar

25

vidi u njoj crkvenu

organizaciju s hrvatskom glagoljaškom tradicijom, koja postaje krivovjernom da bi sačuvala crkveno-

slavenštinu, dok Jaroslav Šidak

26

brani katoličku pravovjernost krstjana od optužbi latinskih i pravo-

slavnih vrela, uvjeren, kao i Hoffer, da je Crkva bosanska katolička s istočnim obredom, koja je, u

nezgodno vrijeme, poricala autoritet Rimske crkve. Dopuštajući dualizam u nauci bosansko-humskih

krstjana, Šidak se u kasnijim radovima poć'eo približavati tezama Franje Račkoga, kojega slijede

Aleksandar V. Solovjev,

22

Dragutin Kniewald,

28

Dominik Mandič

29

i drugi.

3°

20 Rački raspolaže prijepisom staroslavenskog rukopisa iz 16. st., pohranjenom u knjižnici moskovske

Akademije, čija su dva prva poglavlja čirilicom otisnuta u Kukuljevičevu Arkivu za povjestnicu jugoslavensku,

knjiga IV, Zagreb 1857., str. 71-97. Kritički tekst priredio je M. G. POPRUŽENKO,

Kozma presviter, bolgarski

pisatel X v.,

Bolgarski starini XII Sofia 1936. lzvrstan komentar i francuski prijevod Kozmina spisa v. H. Ch.

PUECH — A. VAILLANT

Paris 1945.

21

B. de MONTFAUCON

Diarium Italicum sive monumentorum veterum, bibliothecarum, musaeorum etc.

notitiae singulares in Itinerario Italico collectae,

Paris 1702, str. 10-18 (grčki tekst s komentarom i kritičkim

aparatom v. u I. DUJCEV

L epistola sui bogomili del patriarca constantinopolitano Teofilatto,

Studi i Testi

2 32 , CitM del Vaticano 196 4, str. 63-9 1, grčki izvornik, str. 8 8 -91 .

22

Rački koristi rusko izdanje (Kazan, 1864.) pretiskano u

Arkivu za jugoslavensku povjestnicu,

knjiga IV

Zagreb 18... str. 71-97.

23

HELMOLDI

Chronica Slavorum seu Annales,

izd. R. R. STEINHEM, Frankfurt 1581. (Rački citira Pertzovo

izdanje u Monumenta Germaniae Historica. Scriptores 21, str. 52).

24

F. RACKI

Bogomili i patareni

Rad 10/1870 str. 260-261.

25

A. HOFFER

Zagreb 1901; F. MILOBAR

Ban Kulin i njegovo do-

ba

Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine 15/1903. pp. 351.-372. i 438.-528.

26

Problem bosanske crkve ,

Rad JAZU 25

9/

937. pp. 37.-182.;

Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu,

Zagreb 1975.

27

Zagreb 1948;

Godišnjak

5

953 pp. 1.-103.

7


8/21

U novije vrijeme, beogradski balkanolog Dragoljub Dragojlović

3

pokušava dokazati

da su bosansko-humski krstjani izdanak orijentalnog monaštva mističke tendencije. Autorov

pristup izvornoj građi neprihvatljiv je sa stajališta historijske znanosti. Da čitatelja uvjeri u

tvrdnju kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup Crkve bosanske prešao na

pravoslavlje, Dragojlović mileševskog mitropolita Davida, gosta na dvoru humskog vojvode

Stjepana Vukčića Kosače, pretvara u "episkopa Bosne, pravoslavca i Srbina," iako u

izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj "pravoslavac jer je Srbin" (ćstin orthdoxos Sćrbos

gar ).

U najnovije vrijeme, historičari islamske kulture, koji u pripadnicima Crkve bosanske

pokušavaju otkriti korijene bošnjaštva', oživljuju tobožnji bogumilizam bosansko-humskih

krstjana.

3 2

Postanak i povijesni razvoj tzv. bosanske hereze

Dukljanski knez Vukan 1199./1200. podsjeća Rim na pojavu heterodoksnih učenja u

Bosni, gdje je uz krivovjerje pristalo preko deset tisuća ljudi na čelu s banom Kulinom koji

vođe krivovjeraca poštuje više od katolika nazivajući ih naprosto kršćanima

(antonomasice

christianos).

Put do konačnog sporazuma nije bio lagan., Papa Inocent III., oboružan Vukanovim

izvješćem, 11. listopada 1200. ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optužuje njegova vazala

Kulina da je "dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski

nadbiskup Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira".

3 4

Pismom

Illam gerimus,

nas-

28

Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima,

Rad JAZU, 270/1949., pp. 115.-276.

29

Bogomilska crkva bosanskih krstjana,

Chicago, 1962., Chicago etc., 1979.

30 U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi bosanskoj nerijetko prevladavaju etnički, društveno-

politički, kulturno-religiozni i ideološki stavovi pojedinih autora. Povjesničari marksističke orijentacije, koji u

nositeljima srednjovjekovnih heterodoksnih gibanja otkrivaju preteče socijalizma i komunizma, gledaju na po-

kret bugarsko-makedonskih bogumila i bosansko-humskih krstjana s aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni

fenomen. Ako se i može shvatiti makedonskog povjesničara Dragana TaŠkovskog

(Bogomilskoto dviženje,

Skopje 1949., str. 40) koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih spisa, opravdava bogumile da u svom vremenu

nisu mogli predvidjeti razvoj kapitalističke proizvodnje i pojavu buržoazije i proletarijata," teŠko se može oprav-

dati dvoličnost Aleksandra V. Solovjeva, koji, oslanjajući se na misao Friedricha Engelsa, u navedenoj studiji o

veliča "političko-socijalno značenje bosansko-humskih krstjana," koje međutim

izostavlja u francuskom izdanju iste studije, Što je profesora Šidaka

(Studije,

str. 71) navelo na pomisao da je

prva verzija zacijelo (pisana)pro

foro interno.

3

Beograd, 1987. (ćirilicom).

32

M. HADŽIJAHIC,

0 nestajanju Crkve bosanske,

Pregled, 6

5

975, pp. 1310-1311; S. JALIMAM,

Historija

bosanskih bogumila,

Tuzla, 1999, pp. 1-315.

33

Reg. Vat. 4, fol. 185rv. Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta 111, tj. između 22. II. 1199. i 21.

II. 1200. 0 bilinopoljskom saboru vidi

Fenomen 'krstjani' u srednjovjekovnoj Bosni i Humu,

Zbornik radova,

Sarajevo — Zagreb 2005.; F. ŠANJEK, « Les rencontres franco-croates au Moyen age »,

Clovis: histoire et

II, Paris 1997, pp. 357-358.

4

U pismima upućenim hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku (11. X. 1200.) i splitskom nadbiskupu Bernardu (21.

XI. 1202.) papa upotrebljava izraze iz Vukanova pisma

(antonomasice christianos).

Cfr. F. ŠANJEK,

Les

p. 40.

8


9/21

lovljenim 21. studenoga 1202. na splitskog nadbiskupa Bernarda i legata Ivana de Casamare,

Papa izjavljuje da u Bosni, "zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi rrmoštvo nekih ljudi

koji su ozbiljno osumnjič'eni i jako ozloglašeni zbog osuđenog katarskog krivovjerja .

5

Papa

otkriva motiv svoje intervencije i Kulinovu spremnost da izgladi spor posredovanjem

arhiđakona Marina i dubrovačkog nadbiskupa Bernarda (1 197.-1203.), čija metropolitanska

prava priznaje ovdje u vezi s krivovjerjem prvi put spominjani bosanski biskup.

Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u teološku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku

Stolicu da u Bosnu pošalje legata, koji će njegove podanike ispitati i poučiti u spornim

pit njim

6

Ivan de Casamare, legat Apostolske Stolice, tijekom 1202. preko Splita stiže u

Bosnu. Na polju zvanom Bilino, uz rijeku Bosnu, pred banom Kulinom, crkvenim i

svjetovnim uglednicima i okupljenim narodom krstjanski prvaci Dragič, Ljubin, Dražeta,

Pribiš, Ljuben, Radoš i Vladoš „8. travnja 1203. odriču se krivovjerja zbog kojeg su bili

ozloglašeni te se obvezuju da neće u svoje redove primati osobe koje ispovijedaju manihejski

nauk . Odreku će potvrditi dva krstjanska predstavnika 30. travnja iste godine pred ugarsko-

hrvatskim kraljem Emerikom 30. travnja iste godine na Kraljevu otoku.

7

Iz teksta abjuracije razvidno je da Papa nastoji urediti život krstjana po uzoru na

postojeće statute redovničkih zajednica. Č injenica da ovi seba nazivaju

krstjanima

tj.

kršćanima navodi neke medijevaliste na zaključak da bosansko-humski krstjani slijede

redovnička pravila sv. Bazilija,

8

čija

Velika i Mala pravila

redovnike tituliraju imenom

krMani.

9

Legat Ivan de Casamare javlja papi da je bosanska biskupija trenutno bez biskupa,

sugerirajući mu da za novog biskupa imenuje jednog Latina, a da se zbog efikasnije uprave

prostrani bosanski teritorij podijeli na tri ili čak ć'etiri dijeceze. 40 Obavijestivši Rim o

36

Reg. Vat.

5, fol. 55v: "Cum igitur in terra nobilis uiri Culini Bani quorumdam hominum multitudo moretur,

qui de dampnata Catharorum heresi sunt uehementer suspecti et grauiter infamati."

36

Ban Kulin se, naime, ispričao quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat.

37

Insula Regia, Csepel, Budapest.

38

M. MILETIĆ , /

Krstjani di Bosnia,

pp. 56-58.

39

BAZILIJE VELIKI

Regulae fusius tractatae,

PG 31, co . 894, 923, 970-979, 1019, itd. Pojmovi christianus',

'fratrum societas' i 'fratrum conventus' pripadaju bazilijanskoj terminologiji, izrazi magister', 'prelatus' i

'prior' dio su benediktinske tradicije (L. PETROVIĆ ,

KršCani bosanske crkve,

izd. 1953, pp. 165-179), što

ukazuje da je terminologija latinskog teksta abjuracije tek prividno redovničkog karaktera. Sličnost proizlazi iz

činjenice da bosanski krstjani' žive unutar zajednica (hiža), kojima Inocent III nastoji dati redovnički pečat

zapadnjačkog tipa. Na temelju bilinopoljske izjave krstjanskih prvaka teško je stvoriti realnu sliku o životu i

rovanju bosanskih krstjanških zajednica.

4

A. THEINER,

Vetera monumenta Slavorurn Meridionalium, t.

I, Rome, 1863, p. 36; F. ŠANJEK,

Bosansko-

humski krstjani u povijesnim vrelima,

Zagreb, 2003, pp. 84-85. Papa očito nije poslušao savjet svog legata, jer

1209. bosanskim biskuporn postaje izvjesni Dragonja, koji nije poznavao latinski (S. CERVA,

Sacra metropolis

ragusina t.

I, pp. 130-131).

9


10/21

abjuraciji bosansko-humskih krstjana, ugarsko-hrvatski kralj uvjerava Papu u lojalnost

Kulinova sina, koji se obvezao da ubuduće neće davati podrške krivovjercima.

4

Zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, čiji će završ'ni akt postati uzorom za pravno

ustrojstvo srednjovjekovnih laičkih zajednica,

4 2

Papa u Bosni nastoji uspostaviti crkvenu

ravnotežu u skladu s metropolitanskim pravom dubrovačkog nadbiskupa Leonarda, koji je

1209. za novog bosanskog biskupa posvetio nekog Dragonju, kandidata slavenskog imena.

4 3

Tobožnja briga o suzbijanju krivovjerja 1233./1234, poslužit će slavonskom hercegu

Kolomanu kao opravdanje za upad na bosansko područje.

4 4

Najprije obziran prema krstjanima,

ban Matej Ninoslav prisiljen je mijenjati takav stav, kako bi se približavanjem papinstvu

zaštitio od agresivne ugarske politike, što se pokazalo uspješnim jer ga već 10. listopada 1233.

papa uzima u zaštitu sv. Petra i Apostolske Stolice .

4 5

Zatečen neželjenim razvojem

događaja, jer se umjesto teološkim razlozima krstjane počelo uvjeravati oružjem, biskup Ivan

iz Wildeshausena zbog ratnih napora (koji ga) nepodnosivo tište podnosi ostavku na upravu

bosanskom biskupijom, očito smjerajuć1 na postupke Kolomanovih križara u središnjoj Bosni.

Nakon neuspješnog nagovaranja da povuče ostavku (20. rujna 1235.),

4 6

papa Grgur IX. ga

u

proljeće 1237. razrješuje biskupske službe. Na Ivanovo mjesto 26. travnja 1238. dolazi

ugarski dominikanac Ponsa,

4 7

čijim zalaganjem bosanska biskupija 1247. dolazi pod

41

Codex diplomaticus Croatiae, vol.

III, pp. 36-37: Hinc est, quod (...) Johannes ad presentiam nostram

accedens duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectarn

fovebant, secum duxisset (...) eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre, filio scilicet

memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia, si qua romana sedes eis de

cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari .

42

Ch. THOUZELLIER,

Catharisme et valt:ffisme,

p. 38; F. ŠANJEK,

Studia Vrhbosnensia 4, Sarajevo, 1991, pp. 163-164.

3

Cfr. S. CERVA-CRUEVIĆ ,

Sacra metropolis Ragusina, t. I,

pp. 129-131 (rukopis): Anno MCCIX

Draghigna electus Bosniae Episcopus Ragusium venit, et a Leonardo Metropolita suo sacro Pontificatus ordine

initiatus fuit (...) Anno XII supra MCC Leonardus catholice studio religionis incensus, operam dedit eximiam

quidem, ut satis difficilem cum Draghigna Episcopo in omnibus sibi morem gerente, ut Patarini Heretici, qui

incuria decisiorum antistitum, et perfidiam Principum tolerantiam iamdiu grassabantur . Povijesno su zajamcena

neka imena Dragonjinih prethodnika: Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.) ili

Dragonjin nasljednik Bratoslav (između 1212. i 1232.) ukazuju na čirilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti.

Cfr. F. ŠANJEK,

Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani,

Kalendar Napredak za godinu 1996, p. 172, note

23.

44

J. Šidak

Studije,

p. 187) drž'i da je Koloman s vojskom krenuo u Bosnu u drugoj polovici 1233, a D. Mandić

Bogom ilska crkva,

izd. 1962, p. 188) stavlja Kolomanovu vojnu u 1234. godinu.

45

Reg. Vat. 17,

fol. 84;

Codex Diplomaticus Croatiae,

III, pp. 388: Gregorius (...) dilecto filio nobili uiro

Ninosclauo, duci de Bosna (...) Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes oersonam et terram tuam de

Bosna cum omnibus bonis, qui impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteccione

suscipimus (...) inhibentes, ne quis et in fide catholica permanentem super eadem terra, quam, sicut asseris,

progenitores tui fuerunt vitio heretice prauitatis infesti ab antiquo pacifice possederunt .

46

A. THEINER,

VMHH,

I, pp. 155-156;


III, pp. 444-445; S. KRASIĆ,

Djelovanje dominikanaca u Bosni) u srednjem vijeku,

Studia Vrhbosnensia 4, Sarajevo, 1991, pp. 187-188; F.

ŠANJEK

Bosansko-hu mski krstjani,

pp. 96-97.

47

C. EUBEL

Hierarchia catholica Medii aevi,

pp. 142.

10


11/21

jurisdikciju kaločke metropolije,

4 8

a on svoju rezidenciju u srednjoj Bosni zamjenjuje

sigurnijim Dakovom,

4 9

čime zapravo, ironijom povijesti, ovaj hvaljeni borac protiv

krivovjerja oslobađa prostor krstjanima, koji će na teritoriju katoličke dijeceze organizirati

moćnu heterodoksnu Crkvu bosansku.

Ustroj Crkve bosanske

U duhu srednjovjekovnih laičkih bratstava Crkva bosansko-humskih krstjana ima svoje

punopravne članove, kršteniem, koi su prave vere apostolske, praviem kr'srjanom'

kmetem' i pravem' kmeticam' kr'st'janicam'. Slijede krstjani i Icrst'janice koi greha ne

ljube i mr'sni ljude . Krstjanskim prvacima i predstojnicima Crkve bosanske pripada naziv

`dobri ljude ili dobri mužje'. Tako se za tepačiju' Batala Santića kaže da on biše mnogo

dobr' dobrim' ludem' i mnogo slavan' dobrim' Icr'stija(no)m' a za to ga b(og)' množaše u

vjeki vjekom. Am(en) .

8 °

Neki povjesničari uporno tvrde da su bosansko-humski krstjani neka vrst redovnika.

8 I U

jednoj odluci dubrovačkog Malog vijeća 1403. spominju se patareni ili redovnici bosanske

sljedbe ,

5

a 5. listopada 1433. Dubrovčani izvjekuju sugrađanina Ivana Stojkovića,

animatora Baselskog koncila, da narod bosanske patarene zove redovnicima, a da bi bilo

ispravnije reći da su oni bez vjere, reda i pravila. Prvi se naziva

djed,

drugi

gost,

treći

starac

a

četvrti

strojnik.

5

Stjepan Vukčić Kosača

gosta

Radina Butkovića naziva svojim

redovnikom .

8 4

48

A. THEINER,

VMSM

I, p. 206;


IV, pp. 322-323; F. ŠANJEK,

Bosansko-

humski krstjani,

p. 81. Papa Inocent IV. se

u svom činu poziva na molbe kaločkog nadbiskupa, bosanskog

biskupa i ugarsko-hrvatskog kralja te predictam Bosnensem ecclesiam cum omnibus suis iuribus subiciatis

auctoritate nostra ecclesie Colocensis . ZanimIjive podatke o dominikancu Ponsi v. G. VARGA,

Biskup Ponsa —

Anonymus, pisac djela Gesta Hungarorum? ,

Diacovensia

/

1

995, pp. 169-175.

48


IV, pp. 494: In villa que uocatur Diaco et ante domum in qua habitabat

episcopus Bosgnensis . S. JALIMAM,

Dominikanci

p. 81; F. ŠANJEK

Bosanska biskupija

p. 186.

88

Sankt Petersburg fol. 3; F. ŠANJEK

p. 98.

Si

J. ŠIDAK

Problem bosanske crkve,

p. 84; L. PETROVIC,

izd. 1953, p. 165; M.

MILETIĆ , /

Krstjanr di Bosnia,

pp. 49-82.

82

K. JIRECEK — J. RADONIC

Istorija Srba

IV, 35: Patarenos seu regullantes sette Bosne ; F. ŠANJEK,

Les

p. 90-91; F. ŠANJEK,

Bosansko-humski krstjani,

pp. 33-35. Neka povijesna vrela

razlikuju krstjane od ostalog puka, a njihov status uspoređuju s katoličkim ili pravoslavnim redovništvom. Tekst

bilinopoljske abjuracije potpisalo je sedam priora bosanskih Icrstjana (1203.), pa se čini kao da su pripadali nekoj

redovničkoj zajednici. Maja Miletić u tekstu abjuracije otkriva terminologiju redovničkih pravila sv. Bazilija. Svi

se ne slažu u pitanju kojem su redu pripadali ti nazovi redovnici. Leo Petrović drži da su to hrvatski benediktinci

glagoljaške tradicije, koji su su u sukobu s dalmatinskom latinskom hijerarhijom bili prisiljeni iseliti u Bosnu.

Utmučem funkcije hrvatskog biskupa' oni su izabrali bosanskog, koji je s vremenom postao glavom samostalne

Icrivovjerne Crkve bosanske. Cfr. M. MILETIĆ , /

Krstjani di Bosnia,

pp. 53-55; L. PETROVIC,

Krstjani

bosanske crkve

pp. 142-148; F. ŠANJEK,

Bosansko-humski krstjani

str. 33-42.

8 3

Državni arhiv u Dubrovniku,

Litterae et Commissiones Levantis 11

fol. 168v; N. JORGA,

Notes et extraits

II

318; M. MILETIĆ , /

Krstjani di Bosnia,

p. 52; F. ŠANJEK,

str. 95, note 19:

Patareni nuncupati religiosi dicti regni Bosne per ipsos Bosinienses licet verius dici possent sine fide, ordine et

1 1


12/21

Pojmovi

christianus, societas fraternitatis i ftatrum conventus

iz bazilijanske su

tradicije

5 5

a izrazi

prior i prelatus,

koji u latinskim dokumentima označuju krstjane i njihove

zajednice, benediktinskog su podrijetla•

5 6

Naziv

redovnik, u

smislu člana heterodoksne Crkve

bosanske, najvjerojatnije se oslanja na zajednički život krstjana. Ovu analogiju s

redovništvom ima pred očima i Aeneas Silvius Piccolomini (papa Pio II, 1458.-1464.) kad

bosanske krstjane prikazuje kao krivovjerne manihejce koji u zabitnim brdskim dolinama

imaju svoje samostane

(hiže) .

5 7

Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se

djed,

koji je po svojoj službi biskup Crkve

bosanske. Njemu asistiraju

gosti i starci,

koji se zajedničkim imenom nazivaju

strojnici.

Iako

podrijetlo naziva najuglednije ličnosti u Crkvi bosanskoj nije još posve objaanjeno, neki ga

povjesničari dovode u vezu sa dedecom od Sredeca , bogumilskim krivovjercem kojega

1211 proklinje

Sinodik

cara Borila.

5 8

Djedov

ugled nesporan je ne samo među krstjanima Crkve bosanske nego i u

srednjovjekovnom bosanskom društvu. Tako npr. ban Stjepan II. Kotromanić oko 1323.

izdaje povelju u prisutnosti velikog

djeda

Radoslava ,

5 9

Stjepana Rajkovića (1370.) ban

Tvrtko predaje u veru

dedinju,

i vse C'rque Bosanske (...) i da ne sužanj nikadar dokle je

koren u Bosne C'rque Božje, da o tom ima C'rqua statti .

6

Krstjanin Hval piše 1404 ljeto v'

dni ep'iskup'stva i nastavnika i s'vr'šitela cr'kvi bosan'skoi gospodina

djeda Radomera ,

6

a

isti taj

djed

8. siječnja 1404. javlja Dubrovčanima da je izgladio spor između Icralja Ostoje i

regula. Primus eorum dicitur died', secundus gost', tertius starac et quartus stroinich'. Qui IIIIor majores

sunt in heresi et in infidelitate Bosiniensium .

54

M. MILETIĆ, /

'Krstjani' di Bosnia,

pp. 52-53. M. Orbini

(11 regno de gli Slavi,

Pesaro, 1601, p. 354) piše da

su bosanski krstjani stanovali ne' Monasteri, posti nelle valli, e altri luoghi rimoti; ove le matrone, che di

qualche infermita guarrivano, soleuano andare come per voto servire un certo tempo prefisso. E cosi stavano

co'detti Monaci, o per dir meglio Peretici . Je Ii krivovjerje koje su navodno u Bosni propovijedali Matej i

Aristodije iz Zadra i dalmatinski patareni naišlo na odjek u bosanskim samostanima? U nedostatku sigurnih

povijesnih vrela nije moguče rekonstituirati samostanski život u srednjovjekovnoj Bosni. U doba kad

benediktinci djeluju u drugim hrvatskim Icrajevima nema im traga u Bosni, u kojoj čini se postoji jedan

bazilijanski samostan smješten u dolini rijeke Vrbasa.

55

M. MILETIĆ, /

'Krstjani

di Bosnia,

str. 58-66; F. ŠANJEK,

Les chrMens bosniaques,

p. 92, note 30.

56

L. PETROVIC,

Krstjani bosanske crkve,

izd. 1953, pp. 165-179.

57

AENEAS SILVIUS PICCOLOMINI,

Cosmographia,

Paris, 1534, str. 339: Haeretici (...) quos vocant

Manichaeos (...) Horum coenobia in abditis locis montium conualibus sita feruntur . Slično i Mavro Orbini

(11

regno,

p. 354) tvrdi da su bosansko-humski krstjani stanovali ne' Monasteri, posti nelle valli, e altri luoghi

rimoti .

58

D. KNIEWALD,

Vjerodostojnost,

p. 274; M. MILETIĆ , /

'Krstjani

di Bosnia,

str. 102.

59

L. THALLOCZY,

Studien zur Geschichte Bosniens,

p. 11; L. PETROVIC,

KrMani bosanske crkve,

p. 166.

0 D.

ity

Acta croatica,

I, 86; J. ŠIDAK,

0 vjerodostojnosti isprave bosanskog bana Tvrtka Stjepanu

Zbomik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1

1 /

1

954, p. 41.

61

Bologna, Biblioteca universitaria,

Ms. 3575-B,

fol. 359.

1 2


13/21

vojvode Pavla Klešića te im po svoimi strojniki i kestjani šalje pismo koje je napisano u

gospodina episkupa na Janikih .

6

Darovnicu sinovima Ivaniša Dragišića kralj Stjepan Tomaš

22. kolovoza 1446. predaje gospodinu

didu Miloiu (...)

u ruke cr'kovne .

Radoslav

Icrstjanin prepisuje

Knjigu otkrivenja

i određene liturgijske tekstove Crkve bosanske u dni

dida

Ratka .6 4

Dubrovčani znaju za ugled djeda bosansko-humskih krstjana kad 30. travnja 1405. voj-

vodi Sandalju predlaž'u posredovanje

djeda,

koji je gospodin i duhovni otac vaše Crkve

bosanske .

6 5

Mjesec dana kasnije, poslanici Republike parafirani tekst mirovnog ugovora

pohranjuju kod

djeda

Crkve bosanske.

6 6

U latinskim se ispravama slavenski izraz

djed

prevodi s magister odnosno abbas'.

6 7

Djed

krstjana i

biskup

Crkve bosanske stekao je tijekom 13. i 14. st. ugled među

talijanskim patarenima i južnofrancuskim katarima. Ostaci pijemontskih i lombardskih

krivovjeraca otkrivaju u Bosni ne samo utočište i zaštitu nego, čini se, i izvorište njihova

heterodoksnog nauka.

6 8

Nije isključeno da je

djed

Crkve bosanske preko svog predstavnika

godine 1223. podržao progonjene južnofrancuske albigenze.

6 9

Duhovna služba

strojnika, gosta i starca,

još uvijek je predmet istraživanja.

7 9 Crkva

bosanska imala ih je istovremeno i po nekoliko. Na hijerarhijskoj ljestvici

gosti

su bili ispred

staraca

Radin Butković,

gost

Crkve bosanske, bio je najprije

krstjanin,

zatim

starac

i

kon čno

gost.

Na nadgrobnom stećku

gosta

Milutina iz Humskog kod Foče urezan je njegov

lik u kratkoj odjeći sa štapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci.

7 I

Gosti

su, čini se, pomagali

62

N. KLAIĆ,

lzvori,

II, 66; F. ŠANJEK,

Les chrtiens bosniaques,

pp. 96-97.

63

D. MANDIĆ ,

Bogomilska crkva,

ćd. 1962, p. 207.

64

Vat. Borg. illir. 12,

fol. 59.

65

N. JORGA,

Notes et extraits,

11, 107; F. ŠANJEK,

Les chrffiens bosniaques,

p. 97.

66 N. JORGA,

Notes et extraits, II,

108.

62

U pismu djeda Mirohne (1427.) Ivan Tomko Mrnavić prevodi naslov

djed s Dominus

Abbas' (F. ŠANJEK,


p. 97; F. ŠANJEK,


pp. 108-109). I Mavro Orbini piše da se

opat bosanskih samostana zvao

djed (11 regno,

p. 354: L'Abbate ch'era in questi Monasteri chiamavano

Ded ).

68

Cfr. G. AMATI,

Processus contra valdenses in Lombardia Superiori anno 1387,

Archivio storico italiano,

serie 111, Firenze, 1865, t. II/I, pp. 3-61.

69

F. ŠANJEK,

Albigeois et 'crNtiens' bosniaques,

Revue d'histoire de l'Eglise de France, 59/1973, str. 251-

267; ISTI,


pp. 79-81.

2° ‘

ostim

Crkve bosanske pisao je P. Cošković

(0 kostima' Crkve bosanske,

Istorijski zbornik, 4/1983, pp.

7-40, ćirilicom). Isti je autor u Zbomiku radova o fra Anđelu Zvizdoviću objavio prilog

Ustrojstvo Crkve

bosanske

(Sarajevo-Fojnica, 2000, pp. 61-83) u kojem naširoko raspravlja o nepostojećem svećenstvu Crkve

bosanske (pp. 65-74).

21

Stećak gosta' Milutina izložen je u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

1 3


14/21

djedu

odnosno

biskupu

u propovijedanju i upravljanju krstjanskim zajednicama. Nije

međutim jasna uloga

velikog gosta

iz povelje bana Stjepana II. Kotromanića (1323.).

7

U sporovima s bosansko-humskim vladarima i vlastelom, Dubrovčani nerijetko traže

posredovanje krstjana.

7 3

Gost

Radin Butković, glavni savjetnik hercega Stjepana Vukčića

Kosače u odnosima s Dubrovčanima, koji ne zaboravljaju njegove usluge i obasipaju ga

priznanjima i znakovima prijateljstva. Na spominjanom stećku

gosta

Milutina istaknuto je da

je živio u časte bosan(s)ke g(o)spode te da je, što je opće poznato, primio darove oo velike

g(o)spode i vlasteo i oo gr'čke g(o)spode .

7 4

Djedu

Crkve bosanske, vidjeli smo, pripada važno mjesto u javnom životu

srednjovjekovne Bosne. Na

djedov

se ugled pozivaju bosanski banovi, kraljevi i gospoda u

najdelikatnijim društvenim i političkim pitanjima. Njegova rezidencija ima status loci

credibilis', gdje su se ovjeravali, izdavali i pohranjivali spisi od privatnog i javnog značenja.

Djed

redovito posreduje u sporovima između bosanske vlastele i kralja, sudjeluje u političkim

raspravama, te kao savjetnik i glavni svjedok stavlja svoj potpis na Icraljeve povelje, a

obraćaju mu se i građanske stranke da njihovim pravnim činima dade publicam fidem'.

Nauk bosansko humskih krstjana

Bilinopoljski akt u crkvenoj politici pape Inocenta III. primjer je za dogovor sa

siromašnim katolicima

Duranda iz Huesce 1207.) i s

humilijatima

Bernarda Primma 1210.).

Na strukturalnu sličnost Icrstjana sa siromašnim katolicima humilijatima i valdenzima odanim

Crkvi upućuje i leksička podudarnost bilinopoljske abjuracije.

7 5

Unatoč obećanju da se neće kao dosad nazivati

nego

spomenuto

ime ostaje znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Tko su zapravo bosansko-humski

krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski

kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provencijencije, ili bogumili, koji ne štuju ikone i ne

klanjaju se križu, na što aludiraju istočno-pravoslavni

nomokanoni i sinodici?

7

72

L. THALLOCZY

Studien zur Geschichte Bosniens,

p.11; A. V. SOLOVJEV,

Odabrani spomenici,

p. 106. D.

Mandič

Bogomilska crkva,

str. 215) uspoređuje velikog gosta sa starijim sinom' u zapadnih katara, a J. Šidak

Enciklopedija Jug oslavije,

III, 511) drži da je to počasni naslov dan jednom zaslužnom članu hijerarhije.

3

Dubrovački državni arhiv posjeduje bogatu dokumentaciju o diplomatima iz redova heterodoksne Crkve

bosanske. U sporu s hercegom Stjepanom Vukčičem Kosačom 1451. Dubrovčani prihvačaju pravorijek

krstjanskih predstavnika, koje smatraju domini christianorum majores ipso Chercech et nobis (N. JORGA,

Notes et extraits,

II, 444). Iscrpnije o tom pitanju u F. ŠANJEK,

pp. 125-127.

F. ŠANJEK

str. 210.

75

C. THOUZELLIER,

Marseille 1982, str. 38; F. ŠANJEK,

Bogoslovska smotra, XLVI 1976) 3, str. 304; ISTI,

Zagreb 1996 str. 177.

76

Usp. F. ŠANJEK,


str. 121-144; F. ŠANJEK,

mouvement cathare,

str. 133-165.

14


15/21

Nauk bosansko-humskih krstjana ima određenth sličnosti s vjerskim učenjem bugarskih

i makedonskih bogumila, ali povijesna vrela isključuju njihov neposredni dodir, dok spisi

katoličkih hereziologa svjedoče o doktrinarnim vezama krstjana s carigradskim umjerenim

dualistima i izravnom utjecaju krstjana na talijanske katare tzv. slavonskog reda'.

Suton i nestanak rkve bosanske

Teško je dati posve objektivni sud o ulozi bosansko-humskih krstjana u 15. st., jer se

vrijeme postupnog raslojavanja njihova crkvenog ustroja dijelom podudara sa slomom

samostalne bosanske države, o čemu je u zadnje vrijeme prikupljena i relativno bogata

historijska literatura.

8

Ipak treba naglasiti da su u tom razdoblju nastali vrijedni povijesno-

literarni spisi iz pera samih krstjana na osnovu kojih se dade utvrditi da su pristalice Crkve

bosanske bili organizirani po uzoru na srednjovjekovna valdeška bratstva, ali se ne može niti

nazrijeti dualističko vjerovanje, koje uporno ponavljaju latinski kontroverzisti i polemičari.

U spisima 15. st. bosansko-humski krstjani kvalificiraju kao krivovjerci „zaraženi

manihejskom zabludom . Franjevac Nikola iz Trevisa, negdašnji ninski biskup (1410.-1424.),

3. rujna 1435. na Baselskom saboru izražava čvrstu nadu da se stanovnici Bosne, koji su

zaraženi manihejskom zabludom, dovedu u krilo Katoličke crkve .

9

Na temelju izvjeka

Tome Tommasinija, hvarskog biskupa i legata Apostolske Stolice u Bosni, čijim je

nastojanjem, čini se, i kralj Stjepan Tomaš prigrlio katolicizam, papa Eugen IV. izjavljuje da

krivovjerni krstjani tajnu božanskog utjelovljenja smatraju pričinjanjem tako da utjelovljenje

Sina Božjega, muka i uskrsnuće nisu se dogodili stvarno nego samo prividno. (Isti) đavlu

priznaju moć ravnu svemogućem Bogu postavljajući dva prva počela, jedno zlih bića a drugo

dobrih; osuđuju Stari zavjet a sakate Novi; osuđuju ženidbu i jela, koja je Bog stvorio na

službu ljudima, proglašuju nečistim .

8 °

U istom stilu anonimni redaktor glagoljicom pisanih

Dijaloga pape Grgura

ž li

nescrićno kraljevstvo bosansko, na koga ni rosa, ni daž(d) ne padi, pokle rodi i shrani i brani

D. MANDIC

Bogomilska crkva

izd. 1979 str. 53-78; F. ŠANJEK


str. 123-127; F.

ŠANJEK

Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana

Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske

baštine 41-4

2

/

995, str. 8.

8

Usp. A. MIJATOVIC,

Problem nestanka Crkve bosanske u poratnoj historiografiji

CCP, II (1978) 2, str. 1-

15.

9

D. MANDIC

Bogomilska crkva

izd. 1962 str. 33; izd. 1979 str. 41.

8

D. FARLATI,

Illyricum sacrum sv.

IV, Venetiis 1769, str. 257-258; D. MANDIC,

Bogomilska crkva

str. 34,

bilj. 35; str. 41-42, bilj. 36: Ipsi sunt qui misterium divinae Incarnationis simulatorium fuisse contendunt, ita ut

incarnatio Filii Dei, passio, resurrectio non vere sed apparenter credantur exhibita (...) Hi sunt qui Diabolo parem

omnipotenti Deo exibent principatum, duo ponentes prima principia, unum malorum, alterum bonorum; hi sunt

damnatores veteris testamenti, mutilatores et corruptores novi; hi sunt qui nuptias damnant, qui cibos a Deo ad

usum hominum cretos immundos affirmant .

15


16/21

tolike i takove jeretike (patarene), ki govore da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela

človičanskoga i da je blažena diva Marija bila anjel (...) zakraćujući prebivati sa ženu i

vzdržati se od jiliš, ke Bog stvori i pročaja .

8

0 manihejstvu u Bosni 1. veljače 1449. papa Nikola V. piše legatu Tommasiniju,

naglašujući da je bosanski kralj Stjepan Tomaš do nazad kratko vrijeme udaljen od istine

katoličke vjere, ljagom manihejskog krivovjerja okaljan, s podložnim narodom dulje išao

stranputicom, (ali je konačno) zbacivši zabludu, priznao istinu katoličke vjere . Papa ističe da

je u Bosni ostalo više plemića i velikaša zaraženih ljagom krivovjerstva , među kojima je i

kraljev tast vojvoda Stjepan Vukčić i vojvoda Ivan Pavlović, koji je pred tri godine primio

katoličku vjeru, ali je već po drugi put od nje otpao .

8 2

Stjepan Tomaš, vjerojatno iz političkog oportunizma, javno izražava uobičajeni čin

poklona pred starješinama Crkve bosanske, ali istodobno podržava katoličke (franjevačke)

propovjednike, što je razvidno iz pisma koje je 4. srpnja 1455. Ivan Kapistran uputio papi

Kalistu III: Mnogi od ovih bosanskih krivovjeraca, koji su slijedili patarensku vjeru, čuvši

riječ Božju obraćaju se na rimsku vjeru .

8 3

Papa Pio II. u

Kozmografiji

ističe da su u Bosni vrlo moćni krivovjerci, poznati kao

manihejci, veoma zao soj ljudi, koji uče da postoje dva počela stvari, jedno zlih a drugo

dobrih .

8 4

Istu kvalifikaciju Papa koristi i u svojim

Komentarima

8

u kojima otkriva motive

koji su kralja Stjepana Tomaša 1459. naveli na obračun s pristalicama Crkve bosanske:

Bosanski kralj, skoro istovremeno dok se iskupljivao zbog predaje Smedereva Turcima,

dokazujući svoju vjeru (...) prisilio je manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da

se isele iz kraljevstva ostavljajući svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krštenje. Kršteno ih je

oko dvanaest tisuća. Č etrdeset ili nešto više, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom

vojvodi Stjepanu, istomišljeniku u nevjeri .

8 6

81

R. STROHAL,

Patareni i hrvatska glagoljska knjiga

Vjesnik Zemaljskog arhiva, 17/1915, str. 349; V.

ŠTEFANIC,

Glagoljski rukopisi JAZU sv.

I, Zagreb 1969, str. 192; E. HERCIGONJA,

Srednjovjekovna

književnost

Povijest hrvatske književnosti, sv. II, Zagreb 1975, str. 392-393.

8

D. MANDIC,

Bogomilska crkva

str. 34-35; str. 42.

83

E. FERMENDŽIN,

Acta Bosnae

str. 225: Multis ex illis haereticis Bosnensibus, qui fidem tenuerunt

patharenorum, audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam .

84

Aenea Silvio PICCOLOMINI,

Cosmographia

Paris 1510, fol. 103r: In Bosnia (...) quamplurimum haeretici

possunt, quos vocant Manichaeos, pessimum genus humanum, qui duo principia rerum produnt, alterum

malorum, alterum bonorum .

85

PII II.,

Commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contingerunt

izd. A. Van HECK, sv.

itta

del Vaticano 1984.

86

PII II.,

Commentarii

I, 316-317: Rex Bosne sub idem fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie

purgaret ac sue religionis fidem faceret (...) manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum

Christi acciperent, a regno migrare coegit substantia relicta: duodecim circiter milia baptizati sunt; quandraginta

aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perficlie socium, transfugere (v. naslov

`Narativni spisi', str.... ).

16


17/21

Dominik Mandić i Jaroslav Šidak su, čini se, u pravu kad tvrde da je do 20. lipnja 1549.

godine, tj. do pada Smedereva, kraljev stav u odnosu na krstjane bio više nego tolerantan, što

potvrđuje i pismo dominikanca Nikole Dračkog, koji dvadesetak dana prije pada utvrde

izvješćuje kardinala Carvajala da je bosanski kralj spreman povesti rat protiv Turaka ako

dobije pomoć sa strane, ali da se ne usuđuje zaratiti jer se ne pouzdaje u svoje podanike

manihejce, koji više vole Turke negoli Icršćane, a ovi da čine gotovo trećinu pučanstva u

kraljevstvu

8

Zajedno s egzodusom krstjana iz Bosne započinje najvjerojatnije i rasap Crkve

bosanske. Oni koji nisu htjeli primiti katolički krst odselili su se u područja pod vlašću

Stjepana Vukčića Kosače ili su pobjegli na teritorij pod otomanskom okupacijom. Carigradski

patrijarh Genadije II. Skolarios tvrdi da je vojvoda Stjepan bio u duši pravoslavac,

8 8 iako je

vojvoda humski još 1448/49. izraze sinovske odanosti' uputio papi Nikoli V.

8 9

Neutemeljene teze o masovnom prijelazu' krstjana na islam

S otomanskim osvajanjima postupno nestaje i heterodoksne Crkve bosanske, iako se

povijesno ne može utvrditi a još manje dokazati masovni pristup krstjana islamu, kao što tvrde

i uvjeravaju neki povjesničari, ponajčeke iz bošnjačke kulturne sredine.

Nesporno je da je proces islamizacije zahvatio cijelo stanovništvo Bosne i Huma,

neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti, te se nije provodio svugdje istim intenzitetom. Da se

krstjani Bosne i Huma nisu odveć žurili prigrliti islam dokaz je i molba gosta' Radina

Butkovića, koji je početkom 1466. zatražio gostoprimstvo ili azil Mletačke Republike za sebe

i pripadnike svoje heterodoksne zajednice. Senat Serenissime' izglasao je sa šezdeset

glasova za' i sedam protiv' da ugledni predstavnik hijerarhije Crkve bosanske s pedeset ili

šezdeset osoba svog (vjero)zakona i svoje sljedbe može prijeći na mletački teritorij.

9°

Valja

podsjetiti da na mletačkom teritoriju kao i na cijelom prostoru zapadno od Drine, sve do pada

Bosne (1463.) i Huma (1482.) pod otomansku vlast, gost Radin i heterodoksni krstjani bili su

pod stalnom prijetnjom sveprisutne kontrole

Svetog oficija inkvizicije

87

L. THALLOCZY,

Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter

M0nchen 1914, str. 415; D.

MANDIĆ ,

Bogomilska crIcva

izd. 1962, str. 417; izd. 1979, str. 504: Die XXVII. madii (rex) Bosgne (...)

respondit quod ipse vult facere illud, quod sanctissimus dominus noster precipiet et vestra reverendissima

patemitas, tamen vult habere aliquod adiutorium, quia solus non valet pugnare cum Turcis ob causam istorum

manicheorum, quia isti magis vellent Turchos quam Christianos et quasi maior pars regni est, ipsorum videlicet

plures sunt manichei .

88

Usp. Genadkjevo pismo sinajskim monasima 1454/56. (niže, str. ...).

89

D.1VIANDIC

Bogomilska crkva

izd. 1962, str. 42.

90 M. ŠUNJIĆ,

Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti

Godišnjak, 11/1961, str. 265; F. ŠANJEK,


str. 178.

17


18/21

U turskim se defterima do kraja 15. st. imena pripadnika heterodoksnih krstjana vezuju

uz određeno topografsko nazivlje, što ne znači da su navedeni krstjani ili gosti osadesetih i

devedesetih godina istoga stoljeća obavljali svoje funkcije u Crkvi bosanskoj. Objektivni

povjesnik treba postaviti granicu između kontinuiteta Crkve bosanske kao zajednice i ostataka

krstjanskog vjerovanja, koje se u narodu održalo i nakon propasti iste, makar samo

djelomično a nerijetko i u iskrivljenom obliku.

Kakav su stav zauzeli bosansko-humski krstjani u odnosu na sukob kršćanskog Zapada i

pobjedonosnih otomanskih vojni u Bosni i susjednim područjima? U tom pitanju povijesna su

vrela odveć skromna, a nerijetko i proturječna. Modru'ški biskup Nikola tvrdi da su Turci

osvojili Bosnu zato jer su ih u tome podupirali krstjani koji su bili pokršteni protiv svoje

volje i kojima je bosanski kralj povjerio najutvrđenije gradove svoga kraljevstva ne bi li

dobročinstvima i častima stekao njihovu vjernost .

9 I

Jedan turski izvor iz 1465. podsjeća da

su islamizirani patareni iz okolice Jajca iznevjerili islam i opet prešli na kršćanstvo kad je

kralj Matija (Korvin) 1464. ponovno osvojio Jajce .

9

Neki povjesničari skloni su uveličavati broj pristalica heterodoksnih krstjana prelazeći

preko ćinjenice da su se istinskim članovima Crkve bosanske smatrali samo pravi krstjani i

prave krstjanice svete vjere apostolske'. Jaroslav Šidak s pravom ističe da historijska vrela

ne govore u prilog uvriježenog mišljenja da su krstjani odmah i masovno prigrlili islam.

Proces islamizacije zahvatio je cijelo stanovništvo, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost,

niti se provodio svugdje istom brzinom .

9

Srećko Mate Džaja s pravom primjećuje da kod

prijelaza na islam valja razlikovati prijelaz na islam bosanske vlastele od islamiziranja

bosanskog pučanstva.

9 4

U krstjana kao i u katolika treba razlikovati prijelaz na islam

predstavnika hijerarhije odnosno krstjana koi su prave vere apostolske od islamiziranja

vjemika koi greha ne ljube' i mrs'nieh' ljudi', koji su s pažnjom slušali krstjanske

propovjednike ali su prijam duhovnog krštenja' u Crkvi bosanskoj odlagali za neku

pogodniju priliku.

Na kraju valja istaknuti da su se bosansko-humski krstjani, kao i mnogobrojni

egzaltirani osporavatelji odveć materijaliziranog europskog kršćanstva u srednjem vijeku,

zalagali za povratak izvomoj komunitamosti Pracrkve, idealu prvih krkana opisanom u

Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama.

9

M. HADŽIJAHIĆ ,

0 nestajanju Crkve bosanske,

Pregled, LXV (1975) 11-12, str. 1310-1311 (citat bez

navoda izvora).

92

str. 1323.

93

J

ŠIDAK,

L Eglise de Bosnie au moyen dge,

Annales de l'Institut franeais de Zagreb, 2/1976, str. 29.

4

S

M. DŽAJA,

Die Bosnische Kirche ,

Mnnchen 1978, str. 68.

18


19/21

Prakticirajuć1 život u duhu zajedništva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima:

gradskom sirotinjom prezaduženim ruralnim pučanstvom žrtvama demografske eksplozije

gospodarskih i monetarnih transformacija krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u

sebi uključuje bijedu drugih ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističkom

pogledu na svijet pa su se kao katari patareni ili valdenzi uskoro našli u sukobu s

institucionalnom Crkvom i završili na marginama krkanstva.

Franjo Šanjek op

USTROJ HETERODOKSNIH ZAJEDNICA NA PROSTORU ZAPADNOG

KRŠCANSTVA U SREDNJEM VIJEKU

Katari

Valdenzi

bosansko-huniski krstjani

19


20/21

pripravnici

Credentes

Amici

mrsni ljudi

Paupers C hristi

kristjani koji grijeha ne ljube

vjernici

credentes

crestia

Fraters et sorores

krstjani i krstjanice svete

vjere apostolske

bons chretiens

bonnes dames

zajednice

maisons

hospitia

hospicij

studia

hiže

hospiciji

ustroj zajednica

Ancia

ancianus

Barba ujak)

propovjednici

propovjednice

Starac

hijerarhija

boni homines:

diaconus đakon)

filius minor (mlađi sin)

filius maior (stariji sin i

nasljednik biskupa)

episcopus (biskup)

đakoni

svećenici

biskupi maiores,

maiorales)

consilium generale

godišnja sinoda)

strojnici — dobri mužje

starac

gost

biskup djed)

Les

chrMens krstjani)

dits bosniens sont le prolongement des confrćries laYques, nćes

vers la fin du 12 sićcle sur le littoral croate, et le fruit du contact avec les contestataires

hćtćrodoxes qui protestaient contre l'enrichissement de l'Eglise et l'alliance contre nature

entre le tr0ne et l'autel. Aux 13/14 sićcles, ils entretiennent certaines relations avec les

patarins italiens et les cathares du sud de la France.

20


21/21

Qui ćtaient en fait les

chrffiens

de Bosnie et de Hum (Herzćgovine)? Des manichćens,

ariens, cathares ou patarins, comme les dćsignent le plus souvent les controversistes latins et

les sources croates de provenance catholique, ou encore des bogomiles, « qui ne vćnčrent pas

les icnes et ne s'inclinent pas devant la croix », ainsi que le remarquent les

synodiques

orthodoxes orientaux?

L enseignement des

bosniens a certaines similitudes avec celui des bogomiles

bulgares et macćdoniens. Cependant, les sources historiques sćrieuses excluent la possibilitć

de contacts directs entre eux, et les ćcrits des hćrćsiologues catholiques mettent en lumičre des

rapports dans la doctrine avec les dualistes byzantins modćrćs et leur influence directe sur les

cathares italiens d'obćdience ou de

l ordre slavon.

Comme nombre de contestataires exaltćs de la chrćtientć mćdićvale,

osniens

prnent un retour

'esprit communautaire de l'Eglise primitive, l'idćal des premiers

chrćtiens dćcrit dans les Actes des aptres et dans les Epitres de Paul. Vivant dans l'esprit

communautaire, en contact quotidien avec les exclus, dćshćritćs des villes, population rurale

ćcrasće de dettes, victimes de l'explosion dćmographique, des changements ćconomiques et

monćtaires, les

chrffiens

comprirent fort justement que l'abondance des uns recčle en soi le

dćnuement des autres, mais ils cherchčrent en vain une issue la crise sociale dans une vision

pessimiste du monde, et entrčrent bientt en conflit, l'instar des cathares, des patarins ou des

vaudois, avec l'Eglise institutionnelle; ainsi se trouvćrent-ils relćgućs aux marges de la

chrćtientć

Mots clćs : chrćtiens et les chrćtiennes, les fraternitćs laYques, le dualisme, Bosnie et

Hum (Herzćgovine), L'Eglise catholique

Documents

Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)