Kultura odijevanja 19. i 20.St

Plejada Zagreb, 2012.

Moda tijekom 19. stoljeća

odijelom”, zaključuje da je odjeća oblik “vizualnog jezika” kojim se obilježava ne-čija pripadnost.68 Zalagao se Krešić i za modne priloge koji će promovirati “novu hrvatsku modu”, no bezuspješno je na-stojao pronaći domaćeg umjetnika koji bi izradio modnu ilustraciju. Kao rješe-nje 1862. koristi prikaz svečane odjeće s lepeze Slavjanskog bala iz 1848. godine69 za primjer “nove mode” tj. mode koja je spojila anti-modne ili tradicijske elemen-te s modnima.

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine surka u bojama crven-bi-jeli-plavi postaje ponovno neizostavni odjevni element hrvatskih domolju-ba. No modni tisak koji se referira na inozemne modne magazine i dalje po-pularizira modne haljine intenzivnih, sjajnih boja poput ljubičaste, ružičaste, nebesko plave, bijele i već spomenute zelene boje. Dok je inozemni modni tisak glorificira, dio domaćeg tiska na-rednih godina upozorava na štetna svojstva zelene boje70 te čitateljicama pred-laže primjenu tradicijskih boja. Časopis Slavjanski Jug 1868. godine opisuje neo-ilirsku opravu, referirajući se na neo stilove u umjetnosti koja se primje-njuje kako na ulici tako i na svečanoj opravi. Na gornjem muškom haljetku ukras od gajtana samo podsjeća na ornament sa surke, dok njegov kroj bilježi značajan pomak. Prilagođen modnim smjernicama, haljetak prianja uz tije-lo, nešto je duži i crne boje (sl. 18-20). Dnevne krem hlače podsjećaju zbog smještaja tradicijskog ornamenta na ilirske. Vrlo popularan oblik izveden iz surke u ženskoj i muškoj modi postaje svečani ogrtač s krznenim porubom i ukrasom od gajtana.

Surka kao modni izraz nestaje iz primjene pred sam kraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća. No ne kao rezultat političkog gušenja Au-stro-Ugarske Monarhije, već pobjedom mode koja nije igrala na kartu domolju-blja već taštine i postala sredstvom “dokoličarske klase”. Surku je pobijedio frak 68 Krešić 1861: 30.69 Naše gore list 1862, 1: 31.70 Ivan Dežman, liječnik, književnik, urednik Vienca (1869.) u tisku i na javnim predavanjima

upozoravao je na oprez kod odabira modnih zelenih tkanina, s obzirom na to da je jedan od sastojaka zelenog bojila za pamučne tkanine bio arsen.

Neo-ilirski stilSlika 19. , muška surka i moda krinolina (Slavjanski Jug 1868.)

KULTURA ODIJEVANJA U ZAGREBU NA PRIJELAZU IZ 19. U 20. STOLJEĆE

Neo-ilirska surkaSlika 20. , inv. broj: 06631 (MUO)


(sl. 21). Kao dio svečane oprave još se samo rijetko pojavljuje kod domoljubnih pojedinaca, dok se u tisku od osamdesetih godina 19. stoljeća sugerira njezina primjena za karnevalski kostim.

Šezdesete godine 19. stoljeća otkrile su čari putovanja; putna groznica uskoro se proširila u svim slojevima društva. Odlazak na more, u mondena ljetovališta po-put Opatije,71 Crikvenice, Raba, u isto tako popularna lječilišta te uopće boravak u prirodi i želja za kretanjem (Bled, Bohinj, Maksimir), neminovno su utjecali na postupnu transformaciju odjeće. Krinolina koja se u modi intenzivnije zadrža-la petnaestak godina, doživjela je nekoliko promjena. Napustio se njezin strogi kružni oblik, a naglasak se usredotočio nakupljanjem tkanine na pozadini, gdje se smjestila i duga povlaka (sl. 22). Voluminoznost stražnjeg dijela postizala se 71 I ne samo iz Zagreba već i iz drugih svjetskih metropola.

Pobjeda fraka nad surkom Slika 21. (Zvekan 1867: 52)

Nakupljanje tkanine na pozadini i isticanje Slika 22. stražnjeg dijela. Portret Tereze Kulmer, oko 1874., autor: Leopold Bude, inv. broj dija.: 2453, stara oznaka: 2781-III

K-2361 (MUO)


manjom metalnom armaturom proizašlom iz krinoline i jastucima naziva – to-urnure ili bustle. Moda tournurea, tj. naglašene stražnjice pojavljuje se i u Zagre-bu u dva vala, od 1870. do 1877., te od 1882. do 1888. godine. Francuski naziv kod nas dobiva svoju inačicu tornur,72 a koristi se i naziv kavez te miška.73 Stražnji dio završavao je dugim povlakama, te je uz tournure umetke na stražnjici, postao izvorom anegdota u onodobnom tisku (sl. 23-25).No moda dugih povlaka (šlep ili puza) u Zagrebu je jače zaživjela na večernjim haljinama (sl. 25), dok su povlake za svakodnevnu upotrebu bile kraće i krat-ko se zadržale u zagrebačkoj modi. Lelujanje krinoline u hodu, sada je zamjenio zvuk šuštanja čvrstog svilenog tafta, te vizualni efekti snažnog kontrasta sjajnog svilenog atlasa i matiranog baršuna. Različitost tih tkanina došla je posebno do 72 Zvekan 1890: 12.73 Dom i sviet 1888, 2: 32.

Što li sve ne krije tornura!Slika 24. (Zvekan, humoristični list 1890.)

Povlaka (šlep ili puza)Slika 23. (Zvekan, ilustrirani šaljivi koledar 1895: 85)


Haljina, Beč, 1883. Inv. broj: 8798/1,2 (MUO)Slika 25.


izražaja na modnom novitetu tzv. dvo-struke suknje (sl. 26-27). Radilo se o re-vitaliziranom obliku, polonaise74 haljine s francuskog dvora druge polovice 18. sto-ljeća, što je odgovaralo stilskim načelima povijesnog pravca historicizma u drugoj polovici 19. stoljeća.75 Modni časopisi opi-suju dvostruke suknje izrađene od dvi-je tkanine različite kako po boji tako i po tehnici izrade. No kako bi se posti-gao sklad, donja suknja i rukavi izrađeni su bili od identične tkanine, kako po boji tako i po vrsti materijala. Taj odjevni no-vitet prisutan je i na Autoportretu u interi-jeru slikarice Julijane Erdődy-Drašković,76 pripadnice stare aristokracije koja je svoj životni vijek proživjela u jednom od naših najljepših dvoraca, Trakošćanu.77 Moda dvostrukih suknji postala je jedno od obi-

lježja višeg staleža jer je bila učestalija u odijevanju imućnih gospođa, a manje pri-sutna kod radno aktivnih žena srednjeg staleža. Narednih petnaest godina, modna silueta naglašene pozadine, draperije i plisea (nabori) dominirat će u salonima. Nabi-ranje gornje suknje ovisilo je o prigodama: radi li se o večernjem ili dnevnom izlasku.

Uz polu krinolinu koja je naglasila stražnji dio, te modu dvostrukih suknji u razdob-lju od 1870. do 1885. Zagreb je prihvatio i engleski modni novitet,78 izrazito uske suknje. Taj stil ograničio je slobodu kretanja i odredio način hoda (sl. 28-30). Nai-me, u njoj se je mogao napraviti samo mali iskorak. Duži steznik prekrio je bokove, a haljine su postale ekstremno neudobne. U časopisu Punch (1876.) izlaze brojne ša-ljive anegdote s prikazima dama koje ne mogu sjesti ni koristiti stepenice.79 Naime društvena pravila ženama nisu dopuštala nagle i slobodne pokrete, kao ni gromo-glasan smijeh, ni snažne izljeve suza. U njihovom uvjerenju, to su bile karakteristike neobrazovanog, robusnog nižeg društvenog sloja. No dopuštena je bila povremena malaksalost i nesvjestica. Što ne iznenađuje s obzirom na to da se struk intenzivno 74 Trake na gornjoj suknji regulirale su njezinu napuhanost, forme i njezinu dužinu.75 Interes za povijesne stilove tijekom 19. stoljeća koji se označavao s predmetom neo- (neoroma-

nika, neogotika, neobarok, neorokoko) (Enciklopdeija hrvatske umjetnosti 1995, I: 334).76 Za nju Gamulin piše da je jedna vlastelinka koja je označila početak münchenskog akademskog

realizma (Gamulin 1995: 287). Rođena 1847 u obitelji Erdődy, prekinula studij medicine u Beču, studirala na münchenskoj Akademiji, udana za grofa Ivana Draškovića. Umire 1901.

77 Gamulin 1995: 287.78 Posebno modne kuće Redfern.79 Dom i sviet 1894: 183.

Moda dvostruke suknje, J. Erdődy-Draško-Slika 26. vić: Autoportret u interijeru (Gamulin, 1995:287)


Moda dvostruke suknje.Slika 27. Haljina, Beč, oko 1885. Inv. broj: 9392 (MUO)

Haljina, Hrvatska oko 1880., crno sukno, svile-Slika 28. ni atlas, perlice, duljina 150 cm, inv. broj: 17003 (MUO)

Fani Scotti de Negri, 1882, Zagreb, autor: Gjuro Slika 29. Varga, inv. broj: 2454, stara oznaka: 2782-III K-2362 (MUO)

Gospođa s kišobranom, oko 1885., Slika 30. Zagreb, autor: Sofija Hering, inv. broj: 042867 (MUO)


stezao, kako u svečanim tako i u društvenim prigodama. 1882. godine dame su jed-va mogle disati (sl. 31). Idealan struk iznosio je 49,5 cm, a moda je ponovo uzela svoj danak. Nemilosrdno stezanje struka, nerijetko bio je razlogom slomljenih rebara i ostalih zdravstvenih poteškoća. Uloga zarobljivanja tijela, steznik je ujedno pretvo-rila u odjevni pokazatelj tj. simbol podređenog položaja nježnog spola, okovanog mnogobrojnim društvenim pravilima koja su nastojala ukrotiti ženski duh te nisu olako prihvaćala neovisnu i samosvjesnu ženu. Kulminaciju maćehinskog ili mogli bi reći čak tiranskog ophođenja mode spram ženske siluete tijekom 19. stoljeća, nije prekinula filozofija i znanost, kao na kraju 18. stoljeća zahvaljujući Voltaireu i Rou-sseau, već društvena previranja obilježena političkom borbom samih žena – sufra-žetkinja80 za ravnopravnost spolova, te uloga umjetnika na polju modnog oblikovanja.

Da postoji logičnost u modi, ona bi se razvijala prema jednostavnosti, međutim 1883., bokovi su se rascvjetali jače nego ikada do tada. Gornji dio bio je besprije-80 Sufražetkinja (engl. suffragette) je naziv koji se krajem 19. i početkom 20. st. u anglosaksonskim zemlja-

ma, a pogotovo u Velikoj Britaniji rabio za pripadnice pokreta za jednako pravo glasa muškaraca i žena, odnosno uvođenje ženskog prava glasa. Izraz suffragette dolazi od engleske riječ suffrage za pravo glasa.

Uzak struk – modni imperativ. Slika 31. Portret Irene Živković, 1887., Zagreb, autor: Gjuro Varga, inv. br.: 2458, stara oznaka: 2786-III K-2366 (MUO)

Drugi val Slika 32. Tornur ili kavez mode, Hrvatska, oko 1880. godine.

Inv. broj: 9392 (MUO)


korno utegnut, tako da je ostajalo malo prostora za disanje, pa nije čudo da su da-me u tako nemilosrdnim steznicima padale u nesvijest. Armatura tournurea ili ka-veza, snažnije se ojačavala konjskom strunom i gazom, kako bi se postigla čvrsta i istaknutija forma stražnjeg dijela. Reklamirani su zdravi “kavezi” od isprepletene žice koji su bili manje opasni za kičmu, te kavezi od laganog drveta podloženi ja-stučićem. Prilikom sjedenja mogli su se sklopiti, a kod ustajanja vraćali su se u pr-vobitan položaj. Tako od 1882. godine do približno 1887. modni akcent po drugi put postaje predimenzionirana stražnjica nazvana Cul de Paris ili pariška stražnjica (sl. 32). Bila je to revitalizacija već viđenih stilova u povijesti. Prvo na španjolskom dvoru u 17. stoljeću, gdje se dame, zbog stražnjice istaknute tkaninom, optuživalo da nose vragove na pozadini, te na francuskom dvoru Luja XVI., kada se moda in-spirirala odjećom pastirica. No, pred kraj 19 stoljeća u ozračju historicizma, taj se modni novitet analizira kroz prizmu onodobnih neo stilova u umjetnosti, neoba-roka i neorokokoa. Novi modni oblik za vrijeme fotografiranja diktirao je promje-nu impostacije modela iz frontalnog položaja u profil81 (sl. 33-34). Kod pripadnica 81 Tonković 2003: 23.

Cul de ParisSlika 33. – pariška stražnjica. Portret Lile Pejačević, oko 1886.,

autor: Gjuro Varga, inv. broj: 021421 (MUO)

Cul de ParisSlika 34. – pariška stražnjica. Portet mlade žene, 1885. Inv. broj dija.: 2457,

stara oznaka: 2785-III K-2365 (MUO)


višeg društvenog sloja pozadina je bila veća i dosezala je težinu do dvadeset kilo-grama s utroškom od petnaest metara tkanine. Niži društveni slojevi modu prate, ali u jednostavnijim oblicima. Pred sam kraj osamdesetih godina 19. stoljeća silu-eta istaknute stražnjice se napušta, te se umjesto uobičajenih čvrstih armatura is-pod suknje stavljala gaza kako bi se djelomično sačuvao oblik.82 Od boja, posebno pomodne bile su crvena i crna koje se preporučaju u odabiru svečanih haljina za kazalište, koncerte ili zabave.83 Žensku modu tog perioda obilježio je i šešir nalik tuljcu te crni cilindar, preuzet iz muške mode (sl. 35-36). Zagrebački tisak bilježi da je ta novitet stigao iz Londona i bio vrlo dobro prihvaćen.84

Razloge intenzivnih promjena u modi i bogat izbor modnog asortimana na tržištu pokušao je objasniti i osvjestiti 1899. američki ekonomist Thorstein Veblen. On je 19. stoljeće, posebno drugu polovicu, opisao razdobljem potrošačke kulture te 82 Dom i sviet 1888, 17: 272.83 Dom i sviet 1888, 9: 144.84 Dom i sviet 1888, 13: 208.

Modno oglavlje tuljac. Portret Olge Borić, 1885., Slika 36. Zagreb, autor: I&G Varga. Inv. broj dija.: 2459, stara ozna-

ka: 2787-III K-2367 (MUO)

Oglavlje nalik tuljcu. Slika 35. “Novi šešir ili kažnjena obiest”

(Zvekan, humoristični list 1890.)


konceptom “dokoličarske klase.”85 Novonastali društveni sloj bogatih kapitalista, sportski se raskošnom i modnom odjećom nadmetao u javnom prostoru. Sve u cilju pokazivanja novčane moći kako bi zamijenili do tada primarnu mjesto društvenog prestiža – aristokratsko rodoslovlje. Čak je i srednji građanski sloj svoj status temeljio na novcu. Mediji javnog iskazivanja te moći nisu bili muškarci, već njihove supruge, djeca, sluškinje i lakaji, dok javni prostori mjesta promocije i “teatari” te potrošačke kulture. Moda je po Veblenu podilazila novonastaloj kulturi kojoj je primarna bilo skupa ali i nepraktična odjeća – skupocjene tkanine, uska odjeća, visoke potpetice – poručivali su da dame za život ne moraju zarađivati, jer ih opskrbljuje dobrostojeći suprug ili obitelj (sl. 37). Potrošačka kultura koja je ušla u sve pore društvenog živo-ta i modom se poslužila kao sredstvom klasnog razlikovanja, obilježila je i Zagreb. U duhu dokoličarske klase, dame su se preodijevale nekoliko puta na dan što je bi-lo uvriježeno i u Zagrebu.86 U tu svrhu postojala je oprava za jutro, objed, izlazak, 85 Engl. conspicuous consumption (Veblen 2004: 261-288). 86 Razlika u odijevanju postoji i u starosnoj dobi žene. Tako mlađe djevojke nose jednostavnije

pastelne haljine s minimalnim ukrasom, zabranjen im je saten, izrazite pruge, krzno, čipka, nakit i kašmirski šalovi. Sjedokose dame u godinama, čija dob nije definirana, prikazane u in-terijerima, odjevene su u nešto jednostavnije modne haljine, zagasitih i tamnih tonaliteta.

Životni cilj djevojčica – postati zaručnicaSlika 37. (Dom i sviet 1893., 12: 189)


upoznavanje, ples, putna odijela, te “odi-jela za slobodne aktivnosti” poput slika-rice87 ili “kupaća odijela” koja su u većoj mjeri pokrivala čitavo tijelo. No nije bila samo cjelokupna odjeća namjenska, već i pojedini odjevni oblici: poput steznika za sport, za jutro, za šetnju, za ples. Sredstvo financijske moći predstavljali su i modni dodaci88 koji u ponudi bilježe ekspanzi-ju, te skupocjene tkanine poput baršuna, svile, atlasa,89 ripsa,90 muslina,91 gaze, ti-la92 te čipke. Tkanine identičnog uzorka koristile su se za izradu ženskih haljina i za uređenje interijera salona: na drapi-ranim zavjesama, stolicama s ukrasnim gumbima i ostalom namještaju. Bio je to odjevni pokazatelj razdoblja u kojem je položaj žena bio analogan skupocjenom namještaju. Žene koje su pažljivo bira-le iste tkanine od kojih će šivati haljine i

presvlačiti svoje divane, tisak Austro-Ugarske Monarhije naziva diwan-frau.U službi pokazivanju društvenog statusa bilo je i odijevanje sluškinja i djece. Sluški-nje su još pedesetih godina na području Zagreba odijevale narodnu nošnju, da bi tije-kom druge polovice 19. stoljeća njihova odjeća sve više poprimala obilježja građanske. U obiteljima su ostajale minimalno deset godina. Osamdesetih godina se to promije-nilo, kada su, zbog izuzetno kvalitetnih radnih manira, predstavljale vrlo dobrodošlu radnu snagu u inozemstvu. Vraćajući se u Zagreb, dolazile su s novim i samosvjesnim stavom. Ako im uvjeti u zagrebačkim obiteljima nisu odgovarali, ostajale bi samo dva mjeseca i često su bile modno bolje informirane od svojih gazdarica93 (sl. 38).

S druge strane, dječja pak moda postupno se počinje razvijati neovisno od mode odraslih. Dok su djevojčice u potpunosti još uvijek krojem pratile izgled majki, kod 87 Zvekan 1894: 190.88 Od modnih dodataka popularni su bili šeširi, rukavice, torbice manjih dimenzija, kraći šta-

povi, suncobrani, oslikane lepeze od slonove kosti, pozlaćenog stalka, palminog lišća, nojevog pera, drvenog stalka u kombinaciji s atlasom i čipkom. 1895. godine modni hit bile su složljive lepeze (Parižka moda 1896.).

89 Jednobojna glatka čvrsta svila.90 Rips je tehnika tkanja, vez koji se može izvoditi na vuni, svilu, pamuku.91 Fina pamučna, vunena ili svilena tkanina, lagana, prozirna, uglavnom jednobojna i izrađena u

platnovezu.92 Tanko, lagano i prozirno čipkasto pletivo.93 Dom i sviet 1888., 18: 288; Zvekan 1892: 178.

Modna osviještenost kućnih pomoćnica Slika 38. (Zvekan, humoristični list 1892.)

Documents

Kultura odijevanja 19. i 20.St