Kulturno-povijesni spomenici

Skripta za učenje v1.1 – ivolipa

SADRŽAJ:Amfiteatar.................................................................................................................................3Arena u Puli...............................................................................................................................3Antika........................................................................................................................................ 4Barban.......................................................................................................................................5Loredan..................................................................................................................................... 5Stancovich.................................................................................................................................6Brijuni........................................................................................................................................6Buje........................................................................................................................................... 8Buzet......................................................................................................................................... 9Claustra Alpium Iuliarum.........................................................................................................10Eufrazijana...............................................................................................................................10Faverija....................................................................................................................................11Flavijevska cesta......................................................................................................................11Fontik...................................................................................................................................... 11Forum u Puli............................................................................................................................12Franjevački samostan i crkva sv. Franje, u Puli........................................................................12Franjevački samostan i svetište Majke Božje Trsatske............................................................13Franjevački samostan Pohođenja Blažene Djevice Marije u Pazinu........................................13Franjevački samostan u Rovinju..............................................................................................14Gotika......................................................................................................................................14Gradine....................................................................................................................................15Gradska loža............................................................................................................................16Groblja.....................................................................................................................................17Guran...................................................................................................................................... 18Kočur....................................................................................................................................... 18Kotli......................................................................................................................................... 18Labin........................................................................................................................................18Lapidarij...................................................................................................................................20Lupoglav..................................................................................................................................20mletačka utvrda u Puli.............................................................................................................20Monkodonja............................................................................................................................21Mornarička bolnica u Puli........................................................................................................21Mornarička knjižnica u Puli.....................................................................................................22Mornaričko groblje u Puli........................................................................................................23Mutila......................................................................................................................................23Nezakcij................................................................................................................................... 23

1

Novigrad..................................................................................................................................24Oprtalj..................................................................................................................................... 25Palača......................................................................................................................................25Palača, komunalna..................................................................................................................26Palača, ladanjska.....................................................................................................................26Parenzana................................................................................................................................27Pazin........................................................................................................................................27Pazinska jama..........................................................................................................................29Poreč....................................................................................................................................... 29Predromanika..........................................................................................................................30Pula......................................................................................................................................... 32Raša.........................................................................................................................................34Renesansa............................................................................................................................... 34Romanika................................................................................................................................ 35Rovinj...................................................................................................................................... 37Svjetionik.................................................................................................................................38Šijana.......................................................................................................................................38Umag.......................................................................................................................................39Urbari...................................................................................................................................... 39Utvrde ili fortifikacije...............................................................................................................40Villa Angiolina..........................................................................................................................42Vižula.......................................................................................................................................43Vodnjan...................................................................................................................................43Volosko....................................................................................................................................44Vrsar........................................................................................................................................44Zaštita kulturnih dobara..........................................................................................................46Zvonici..................................................................................................................................... 46Žminj....................................................................................................................................... 47

2

amfiteatar (grč. άμφιϑέατρον), rim. građevina za održavanje gladijatorskih viteških borbi, borbi s divljim zvijerima i dr. viteških igara. Postojali su u svim većim rim. gradovima. Eliptičnoga su tlorisa sa stubištem za smještaj gledatelja oko borilišta u središtu. Stubište je moglo biti naslonjeno na padinu brda, izgrađeno na supstrukcijama ili u kombinaciji tih dviju tehnika. Najstariji zidani a. nalazi se u Pozzuoliju (poč. I. st. pr. Kr.), a raniji su bili od drva. U Rimu je prvi a. izgradio Statilije Tauro 29. pr. Kr. Najveći je bio Kolosej u Rimu, izgrađen u doba Flavijevaca (I. st.) za oko 55 000 gledatelja. Osim njega, dobro su očuvani amfiteatri u Veroni i Pompejima (Italija), Nîmesu i Arlesu (Francuska), Meridi (Španjolska), El Djemu (Tunis). → Arena u Puli većim je dijelom očuvana, a najveći je spomenik te vrste u Hrvatskoj.

Arena u Puli (lat. arena: pijesak), u puku zvana i Divić-grad, amfiteatar, najveći i dobrim dijelom očuvan spomenik rim. graditeljstva u Hrvatskoj. Prva građevina izgrađena je sred. I. st. pr. Kr., a današnji je oblik dobila sred. I. st. Izvorno je bila namijenjena održavanju gladijatorskih viteških borbi, borbi s divljim zvijerima i dr. viteškim igrama. Podignuta je izvan gradskih obrambenih zidina, nadomak izvora vode (nimfej Karolina), uz gl. cestu (Via Flavia) koja je iz Pule vodila u Akvileju i Rim. Čini je borilište, gledalište (cavea), koje je moglo primiti 25000 gledatelja, osobiti sustav komunikacija i višenamjenskih prostora u obruču cirkularnih hodnika i nosivih zidova gledališta i podzemna prostorija ispod borilišta kao sabirnica oborinskih i otpadnih voda. Pokriva površinu od 11466 m2. Duža os je duljine 132,45 m (borilište 66,22 m), a kraća os 105,96m (borilište 39,73 m); među osima je savršen odnos 5:4. Unutrašnjost nije očuvana i vidljiv je samo kameni plašt, 72 luka, dva niza arkada i u najgornjem nizu 64 četvrtasta prozora. Osnovni tlocrtni oblik vanj. plašta i svih unutar. konstrukcija zasniva se na policentričnoj krivulji, kojoj su polumjeri međusobno sukladni na način Fibonaccijeva niza.

Smještena je u okviru jedne, možda prve centurije pulskoga rim. agera (orijentiran od sjevera prema istoku, s otklonom 18°30 ). Podignuta je na padini′ brežuljka, te su prema moru (zapadu) izvedene četiri etaže, ukupne vis. do 31 m, dok su prema istoku, tj. prema kopnu, izvedene samo dvije gornje etaže, jer se gledalište s te strane prilagodilo padini čvrste stijene. Iznimna je i jedinstvena u svijetu po arhit. rješenju s četirima okomitim stubišnim tornjevima, koji su služili za komunikaciju između gornjih dviju etaža, te za prilaz mornara na palubu, gdje se

zatezao velarij (tende za zaštitu od kiše i sunca). Bila je u funkciji sve dok nisu u V. st. zabranjene gladijatorske igre, a u VII. st. i borbe s divljim zvijerima. Od tada se iz unutar. arhit. strukture počinje vaditi gotova kamena građa za izvedbu dr. građevina. Međutim, od XIII. st. određuju se stroge zabrane za odnošenje toga kamena, a od druge pol. XIX. st. opasuje se visokom ogradom. Oko 1425. u njoj su se priređivale svetkovine na blagdan sv. Ivana. Od namjere potpunog rušenja spasio ju je 1583. mlet. senator Gabriele Emo, zatim 1632. franc. vojni inženjer A. De Ville, graditelj pulske mlet. utvrde. Na poč. XVI. st. za nju su se počeli zanimati poznati graditelji i znanstvenici (S. Serlio i A. Palladio). Od XVIII. do sred. XX. st. istražuju je, kao jedini → amfiteatar u svijetu s gotovo potpuno očuvanim vanj. pročeljem (plaštom) i karakterističnim stubišnim tornjevima, mnogi arhitekti, arheolozi i umjetnici te postaje predmetom proučavanja rim. graditeljstva (S. Maffei, G. Piranesi, J. Stuart, N. Revett, C. L. Clérisseau, R. Adam, G. Carli, L. F. Cassas, K. F. Schinkel, T. Allason, P. Nobile, P. Stancovich, G. Carrara, F. Brüyn, A. Gnirs, E. Dyggve, M. Mirabella Roberti). Djelomičnom obnovom izvornih prostornih obilježja (borilište, ist. gledalište, G. Brass, 1932) postaje 1930-ih pozornicom za operne priredbe i dr. javne manifestacije, a od 1950. služi kao najveće otvoreno hrv. gledalište za ljetne priredbe, glazbene (opere), filmske, sportske i dr. manifestacije. Na poč. 1960-ih istražuje je J. Marasović, sred. 1980-ih nova arheol. iskapanja vodi V. Girardi-Jurkić (1984–85), a izvorni izgled detaljno proučavaju A. Krizmanić, J. Marasović, D. Marasović (1984–86). Tada je obnovljen prvi zap. kružni hodnik, i to u tradicionalnim materijalima i načinu građenja.

3

Očuvana je u izvornom obliku, s izvornim arhit. elementima i detaljima, bez potonjih pregradnji i dodavanja. Svojim umj. i tehničkim rješenjima (stubišni tornjevi s cisternama i dvostrukim kapacitetom prolaza, sustav komunikacija, svojevrsna prilagodba živoj stijeni, rješenje velarija) predstavlja iznimno svjedočanstvo rijetko i dobro očuvane građevine te vrste i starosti. Vrlo bitni, jedinstveno očuvani detalji na četvrtoj etaži (završni olučni vijenac i parapet s impostima za jarbole) omogućuju proučavanje konstrukcije rim. velarija kao ni na jednome drugom amfiteatru na svijetu. Jedini je sačuvani primjerak prijelaznog tipa od drvenog na zidani kameni amfiteatar. Među amfiteatrima rim. doba pulska se A. prikazuje kao rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja i iznimne očuvanosti, poput Koloseja u Rimu, arena u Veroni, Nîmesu, Arlesu i Thysdrusu (El-Jem). O Areni se u puku od davnina prenose legende: prema jednoj navodno su je preko noći izgradile vile donoseći kamen s Učke, a prema drugoj (koja se ponekad pojavljuje čak u stručnoj literaturi kao tvrdnja) dao ju je graditi car Vespazijan kao dar svojoj ljubavnici, pulskoj liberti Antoniji Cenidi (stoga se rjeđe naziva i Vespazijanovom Arenom).

antika, kulturnopov. razdoblje grč. i rim. kulture na Sredozemlju i u dijelu sr. Europe između posljednjih stoljeća pr. Kr. i V–VI.st. U Istri i na sjev. Jadranu prvi doticaji željeznodobnih naroda s grčko-rim. antikom počinju oko V.st. pr. Kr., iako samo mjestimice. Grci u Istri i okolnim krajevima nisu osnivali naseobine (osim Spine i Adrije u delti rijeke Pada), ali su plovili sjev. Jadranom, trgovali s → Histrima i → Liburnima. Sustavniji dodiri počinju tek s rim. osvajanjem sjev. Italije (dr. pol. III.st. pr. Kr.), a intenziviraju se od osvojenja Istre (177. pr.Kr.). Najveći je uspon antika dosegnula na prijelazu I.st. pr. Kr. u I.st. (osnutak i jačanje kolonija u Puli, Poreču i Trstu). Najvažniji su grč. i rim. povjesničari i zemljopisci – izvori za poznavanje istar. antike: Hekatej iz Mileta, → Pseudo-Skilak, Strabon, → Klaudije Ptolemej, → Tit Livije, → Plinije Stariji, → F.M.A. Kasiodor i → Anonim Ravenjanin. Temeljne su odrednice antike u Istri pojava pisma, polit. Pripadnost rim. Državi te golema ostavština u obliku materijalne i duhovne kulture: nastanak gradova kao novih oblika naselja, nov način eksploatacije obradive zemlje (uzgoj maslina i vinove loze), katastarska podjela zemljišta u pravilne čestice (→ centurijacija). Također veliku važnost ima stvaranje cestovne mreže i sustava luka i lučica, što je omogućilo povećanje proizvodnje i razvitak trgovine, kojom su se proizvedena dobra izvozila iz Istre prema Akvileji i drugim trg. Središtima na Jadranu. Okosnica prometa i gospodarstva bila je zap. Obala Istre, kuda je išao gl. Jadranski plovni put (Salona–Iader–Pola–Aquileia) i gdje su bili svi važni gradovi i gosp. Centri. U polit. I upravnome smislu Istra je u antici bila najprije dio provincije Ilirika (do 18–12. pr. Kr.), a potom italske → Desete regije, dok je ist. Dio Istre, istočno od rijeke Raše, bio dijelom provincije Dalmacije. Autohtoni Histri postupno su romanizirani, a njihove tradicije (onomastika i teonimija) najdulje su očuvane u sr. Istri (do III.st.). Na sličan su način i Liburni u ist. Istri dugo očuvali vlastiti način života, napose zato što na njihovu području nije bilo kolonija. Doseljenici u istar. Kolonije u I.st. Pr. Kr. I I.st. Potjecali su uglavnom iz sjev. Italije, u manjem opsegu iz sr. I juž. Italije te iz obližnjih provincija. U Istru je, kao i u druge dijelove Rimskoga Carstva, došao veliki broj robova, a njihovi oslobođeni potomci još su neko vrijeme čuvali orijentalni identitet. Ant. Identitet Istre tako čine potomci Histra, doseljeni rim. Građani i potomci orijentalnih doseljenika iz nižih društv. Slojeva. S jačanjem kršćanstva ant. Kultura pretapa se u ranokršćansku, koja ju je i naslijedila poslije V. St. Rano kršćanstvo nastalo je na ant. Temeljima i bliskoistočnim duhovnim izvorima, a u Istri se najprije proširilo u kolonijama (Pola, Parentium i Tergeste), potom u drugim gradićima i na selu. Antička je kultura Istre, posebice gradit. Baština, od kasnoga sr. Vijeka postala poznata u cijelome ondašnjem svijetu zbog dobro očuvanih spomenika u Puli (Arena, Slavoluk Sergijevaca, Augustov hram), ali u Istri ima i važnih objekata ranokršć. Graditeljstva (Eufrazijeva bazilika u Poreču).

LIT.: Š. Mlakar, Istra u antici, Pula 1962; M. Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1997; A. Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, I–II, Pula 1999–2000.

Antička umjetnost u Istri. Iako se pretpostavlja da prvi dodiri Histra s ant. Umjetnošću sežu u VI–V.st. Pr. Kr. (skulpture u → Nezakciju), početci ant. Umjetnosti u Istri prate se od I.st. Pr. Kr., kada započinje snažna romanizacija. Umjetnost u Istri pod izravnim je utjecajem opće ant. Umjetnosti iz sjev. Italije, a autohtonih utjecaja gotovo da nema: samo se u tragovima mogu naći u nekim ostvarenjima privatne kultne umjetnosti, i to u sr. I ist. Istri. Prvo i najuočljivije ostvarenje službene ant. Umjetnosti jest urbanizacija, koja dvama primjerima,

4

u Poreču i Puli, predstavlja koncepcijski različita rješenja – pravilnu mrežu ulica rim. Tipa u Parentiju te kružnu koncentričnu shemu gradinskoga tipa u Puli. U oba je slučaja glavni trg (forum) na sjecištu prometnih pravaca, a ondje su bili smješteni glavni hramovi, upravne zgrade i drugi javni sadržaji. Urban. Shema iz ranoant. Doba poznata je i u Nezakciju, ali nedovoljna istraženost ne dopušta opsežnije zaključke. Drugim ant. Naseljima u Istri urbanistički lik nije poznat (Piquentum, Rotium; Alvona i Flanona u liburnskome dijelu Istre), ali se mahom radi o otvorenoj ant. Aglomeraciji u podnožju starije gradine, koja je u ant. Doba bila više-manje napuštena. Gradovi su u pravilu bili opasani zidinama, s kulama i dr. Obrambenim elementima, a grad. Vrata činila su osnovnu komunikaciju grada s okolnim prostorom. Poznata su Herkulova vrata i Dvojna vrata te ostatci Zlatnih vrata sa Slavolukom Sergijevaca u Puli. U arhitekturi ant. Umjetnost uvodi u Istru sve stečevine koje je već razvila u dr. Dijelovima Carstva. Oblici javnih i privatnih zdanja podudaraju se s primjerima iz drugih dijelova Sredozemlja, iako uvijek s određenim specifičnostima koje su diktirale neposredne lokalne okolnosti. Tako je, primjerice, → Arena u Puli imala četiri vanj. Tornja za sustav stubišta radi lakšega protoka gledatelja. – Kiparstvo, slikarstvo i mozaička umjetnost zastupljene su mnogim primjerima, osobito u Puli. Razvijenost portretne skulpture u rim. Umjetnosti odražava se u Istri s nekoliko vrijednih anonimnih portreta (Pula, Poreč), ali ima i ulomaka kopija klas. Grč. Kipova (Brijuni, Pula) te mnoštvo nadgrobnih skulptura (puna plastika i reljefi, edikule i sarkofazi). Zidne slike nisu očuvane u velikome opsegu, ali mozaici su mnogobrojni, napose podni, u luksuznim ladanjskim objektima (uvala Verige na Brijunima) i u grad. Stambenim građevinama, gdje su ukrašavali reprezentativne prostorije (Kažnjavanje Dirke u Puli).

Barban, naselje i istoimena općina u juž. dijelu ist. Istre, 28km sjeveroistočno od Pule, iznad doline rijeke Raše (45°4 N; 14°1 E; 229 m. nadm. vis.); 228 st. (2001). Gospodarstvo se temelji na poljodjelstvu (žito, vinova loza) i′ ′ stočarstvu. Na državnoj je prometnici Pula–Labin–Rijeka (D 21).

Srednjovj. utvrđeno naselje spominje se od 740. Kaštel i komun, sa svojim kaštelanom Pribislavom, nakon pobune obećavaju 1199. pokornost podestatu Pule. Često poprište okršaja akvilejskog patrijarha, grofova Goričkih, Mlečana, Habsburgovaca. U ratu Maksimilijana Habsburškog i Venecije (→ Cambraiska liga) B. se 1516. preko svojih župana Š. Viškovića i M. Vinodolca stavlja pod mlet. zaštitu. Od 1536. u posjedu je patricijskog roda → Loredan, koji ga drži do ukinuća feud. prava (1869). Uskoci su ga opustošili 1610. i 1612. Živa glagolj. tradicija (grafiti, natpisi, liturgija, ustanova župana, → Istarski razvod) pokazuje izrazito hrv. etničko obilježje, premda se potkraj mlet. vladavine pojavljuju asimilacijski procesi pod utjecajem tal. jezika i kulture.

Središte naselja činio je kaštel, sjev. dio kojega je 1700. preuređen u veliku jednobrodnu crkvu sv. Nikole. U crkvi ima pet baroknih mramornih oltara, na kojima su slike majstora venecijanskih radionica iz XVI–XVIII.st., gotička kamena kustodija iz XV.st., barokna drvena plastika (XVIII.st.). Zvonik (25m) je nadograđen na srednjovj. kulu. Ist. dio kaštela preuređen je 1606. u palaču Loredan s trijemom u prvom katu. Dvoja gradska vrata izgrađena su u XVIII.st.: Vela vrata (1718), koja vode na glavni trg, i Mala vrata (1720), do kojih vodi ulica sa zgradom općinske vijećnice i s tornjem za sat (1555., izgorjela je 1944., obnovljena nakon 1945). Pred Velim vratima nalazi se bratovštinska crkva sv. Antuna Opata; pučka gotika, na zidovima i šiljastom svodu slikarije su iz početka XV. st. U crkvi sv. Jakova postoje freske iz sred. XV.st. s prikazom legende sv. Jakova, jedinim takvim ciklusom očuvanim u nas. U naselju je klasicistička kuća → P. M. Stancovicha iz 1838. B. je mjesto srednjovj. izgleda, atraktivno zbog kulturne baštine i → trke na prstenac, viteške igre koja se prvi put spominje 1696., a obnovljena je 1976. Natjecanje se održava u drugoj pol. kolovoza. Redovito se održava i smotra folklora (u kolovozu). Okolica je pogodna za lovni turizam te jahački sport.

Loredan, mlet. plemićka obitelj koja podrijetlo vuče iz XI. stoljeća. Njezini su članovi XV–XVII. st. bili biskupi, duždevi, podestati, zapovjednici mlet. postrojbi, pisci. Obitelj je bila vrlo razgranata, a za istar. su povijest vezani Loredani iz loze Santo Stefano, značajni kao vlasnici barbansko-rakljanskog feuda, koji je u njihove ruke dospio 1536. kupnjom na javnoj dražbi za iznos od 14760 dukata (vlasnicima su postali braća Lunardo, Lorenzo i Francesco). Za barbansku su povijest vezani Girolamo (XVI.st.) i Giovanni (XVIII.st.). Jedna loza obitelji postojala je u Kopru. Značajni su rašporski kapetani Nicolò (1553–56) i Costantin (1660–81), te generalni providur i inkvizitor Marco, koji se istaknuo tijekom Uskočkog rata kada je 1615. od napada nadvojvodine vojske uspješno

5

obranio utvrdu Dvigrad, a 1616. njegovim je zalaganjem privremeno osvojen austr. kaštel Tinjan, zauzimanje kojega je značajna prekretnica u dotadašnjem načinu borbe. Ostali istaknutiji članovi: Giacomo (XV.st.), podestat Milja; Lodovico (XV.st.), podestat Svetoga Lovreča Pazenatičkoga; Leonardo (XVI.st.), mlet. kapetan; Francesco (XVI.st.), kaštelan pazinske utvrde tijekom mlet. okupacije 1508–09; Piero (XVII.st.), podestat kaštela Motovuna; Polo (XVII.st.), koparski kapetan i podestat; Domenico (XVIII.st.), puljski knez-providur; Teodoro Loredan Balbi, posljednji novigradski biskup.

Stancovich (Stanković), Pietro Mattia (Petar Matija), svećenik i polihistor (Barban, 24.II.1771 – Barban, 12.IX.1852). Školovao se prvo u Rovinju i Udinama, zatim je studirao teologiju u Padovi te istodobno izučavao pravo, matematiku i prirodne znanosti. Zaređen je za svećenika 1795. u Puli (biskup I. D. Juras). Ubrzo potom imenovan je kanonikom zborne crkve sv. Nikole u Barbanu. U rodnom se mjestu, u kojem je proveo zrelu i poodmaklu dob, bavio arheologijom, poviješću, jezikoslovljem, bogoslovljem, pjesništvom, nar. običajima, ali i poljodjelsko-tehničkim izumima, zoologijom, botanikom, geologijom i dr. U vlastitoj je nakladi objavio više od dvadeset svojih djela, a više njegovih neobjavljenih istraživanja nije sačuvano. Iako rođenjem Hrvat, držao se pripadnikom tal. kulturnoga kruga. Pisao je ugl. na tal. jeziku, a samo iznimno na materinskom hrvatskom, kao npr. katekizam Kratak nauk karstianski (1828), što ga je sastavio za svoje hrv. župljane. U znanstveno-stručnim krugovima bio je na glasu kao polemičar. Studijom Della patria di San Girolamo Dottore di Santa Chiesa (1824) počeo je višegodišnju, prilično oštru raspravu s pojedinim dalm. svećenicima o položaju Stridona, što ga je on tražio u istar. Zrenju, pridonoseći time prijeporu oko mjesta rođenja sv. Jeronima. Svojim je gl. djelom Biografia degli uomini distinti dell’Istria (1828–29), u kojem je u tri sveska sastavio životopise uglednih Istrana do svojega doba, zaslužio pridjevak »istarski Plutarh«. U raspravi Trieste non fu villaggio Carnico, ma luogo dell’Istria (1830), kojom je također potaknuo višekratnu korespondenciju s dalm. svećenicima, zastupnicima tzv. ilirske teorije o podrijetlu Južnih Slavena, bavio se i odnosima Ilira i njihova jezika te doseljenoga slav. pučanstva, odričući im bilo kakve izravne međusobne narodnosne i jezične veze. Objavio je i nekoliko radova u kojima je predstavio svoje poljodjelsko-tehničke izume, a dva su mu uređaja za preradbu maslina – spolpoliva (iz 1840) i torchioliva (iz 1841) – priskrbila međunar. ugled. Bio je fiziokratski usmjeren i imućan posjednik. Rado je putovao, sudjelovao na znan. i stručnim skupovima te održavao veze s mnogim uglednim osobama, napose s onima iz intelektualnih krugova. Bio je članom nekoliko znan. i umj. akademija, ustanova i društava. Svoju je bogatu knjižnicu od više tisuća sv. oporučno zavjetovao gradu Rovinju te se ona čuva u tamošnjem Zavičajnome muzeju pod imenom Stancoviciana, a najveći se dio njegove rukopisne ostavštine nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Iako je bio jedan od najuglednijih Istrana u Europi u prvoj pol. XIX.st., pravo se znan. zanimanje za nj i njegovo djelo pojavilo tek u drugoj pol. XX.st.

Brijuni, otočna skupina od 14 otoka i nacionalni park (od 1983) ispred zap. obale Istre; od kopna ih dijeli Fažanski kanal; od Pule su udaljeni oko 7km; površina s okolnim morem 36,3km2. Obuhvaćaju otoke Veli Brijun (5,6km2), s duljinom obalne linije 24,6km i koeficijentom razvedenosti 2,6, → Mali Brijun (1,1km2) i → Vangu (Krasnicu, 0,18km2), 11 manjih otočića (Sveti Marko, Gaz, Obljak ili Okrugljak, Supin, Galija, Gruni ili Grunj, Pusti ili Madona, Vrsar, Sv. Jeronim ili Jerolim, Kotež ili Kozada i Supinić), te grebene Kabulu, na kojem je svjetionik, Crniku i Stine. Obale otoka su vrlo dobro razvedene; ukupna duljina razvedene obale iznosi 37,8km. Površina otočja je dosta zaravnjena (produljenje jugoist. zaravni građene od vapnenca), pokrivena debelim slojem crvenice (crljenice) koja zadržava vodu. Zbog povoljnoga geografskog položaja i niskog reljefa poznati su po blagoj klimi; zime su blage, s prosječnom temp. u siječnju 5,8°C, a ljeta umjereno topla, s prosječnom temp. u srpnju od 22,8°C. Proljeća imaju prosječnu temperaturu 12,5°C, a jeseni 14,8°C. Relativna vlažnost je visoka, a godišnja količina oborina iznosi 900mm. Vegetacija je bujna; čine ju sredozemne biljke: crnika, lovor, bor, maslinica, ružmarin. Otoci imaju veliku pomorsku važnost. Naseljeni su već u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i keramički nalazi iz neolitika (4000.pr.Kr.) i eneolitika (3000.pr.Kr.). Gradine Velog i Malog Brijuna podigli su brončanodobni stanovnici (oko 2000.pr.Kr.) i Histri, (oko 1000.pr.Kr.). Gradinska (kasteljerska) naselja, kiklopski zidovi na Gradini, tumuli, nekropole, ostatci gradina na Malom i Velom Brijunu svjedoče o naseljenosti otoka od ranoga brončanog do ant. doba (nesonim Brevona); od 177. bili su u vlasti Rimljana pod nazivom Insulae Pullariae. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva u vlasti su Istočnih Gota

6

(476–533), zatim Bizanta do 776. Neko su vrijeme bili pod Francima, potom (od 1230) pod akvilejskim patrijarsima, a od 1331. vlast je imala Venecija. Tijekom stoljeća su zapušteni: stanovništvo se iselilo zbog učestalih haranja malarije. Od 1806. pod vlašću Austrije, odn. Austro-Ugarske. Krajem XIX.st. kupio ih je meranski industrijalac P. Kupelwieser i pretvorio u ekskluzivno ljetovalište. Uz turizam, otoci su bili dio obrambenog sustava puljske luke i Fažanskoga kanala, pa je na njima bilo izgrađeno sedam tvrđava, od kojih je najveća Fort Tegetthoff na brdu Vela straža. Talijanskom okupacijom Istre nakon I. svj. rata otočje gubi značaj mondenoga ljetovališta. Za II. svj. rata ondje je bilo sjedište tal. vojno-pomor. akademije, potom časničko ljetovalište (odmorište za posade njem. podmornica iz puljske podmorničke baze), pa ga Saveznici 1945. više puta bombardiraju. Po završetku rata otočje je pripojeno Hrvatskoj.

Obrambene zidine gradinskih naselja nalaze se na vrhovima brežuljaka Velog Brijuna te na vrhu Sv. Mikule na Malom Brijunu. Građene su u koncentričnim krugovima od velikih neobrađenih kamenih blokova u tehnici suhozida. Ostatci antičko-rim. graditeljstva očuvali su se na više lokaliteta: u zaljevu Sv. Mikule na Malom Brijunu, na otoku Vangi, veliki dvorac s gospodarskim objektima u arealu tzv. bizant. kastruma u zaljevu Dobrika na zap. obali otoka Velog Brijuna. Ostatci rim. raskošnog dvorca u zaljevu Verige na ist. obali Velog Brijuna po svojoj su arhit. kompoziciji najvrjedniji primjer ant. ladanjske arhitekture. Tlocrtni raspored kompleksa dvorca prati obalu zaljeva Verige u više od 1 km dugoj liniji. Kompleks obuhvaća pristanište i valobrane, uređaje za zaštitu luke u unutrašnjosti zaljeva i širok obalni pojas na kojem se nižu građevine. U sred. vrha zaljeva izgrađena su tri hrama: Venere, Neptuna i nepoznatog božanstva. S obiju strana hramova nalaze se gospodarski objekti, terme, stanovi za svećenike i dvorac. Međuprostore između pojedinih objekata ispunjavao je ophodni hodnik s otvorenom peristilnom lođom prema moru, koji je spajao sve dijelove arhit. kompleksa u zaokruženu i jedinstvenu cjelinu. U termama i dvorcu podovi su bili ukrašeni mozaikom (u termama su sačuvani podni mozaici s polikromnim biljnim i životinjskim motivima). Vlasnik otoka u carsko doba bila je neka patricijska obitelj (možda → Lekaniji), poslije su pripadali carskim posjedima. – Veliku obrambenu građevinu u zaljevu Madona, tzv. bizantski → kastrum, karakteriziraju snažne zidine i pravilan tlocrt. Ostatci građevina unutar zidina svjedoče o životu od IV/V. do XVI.st. U blizini se nalaze ostatci trobrodne bazilike sv. Marije iz V–VI.st. U narteksu bazilike i oko nje nalazilo se ranokršćansko groblje monolitnih sarkofaga, kojih se ostatci nalaze na okolnim livadama. Veoma su rano benediktinci uz baziliku sagradili svoju opatiju; njezini su građevni ostatci očuvani do danas. Napustili su je 1312. zbog kuge te je došlo do njezina prvoga urušenja. Obnovljena je i pregrađena u XVI.st. i bila u upotrebi do kraja XVII. i XVIII.st. Oko 500 m iznad bazilike nalaze se ostatci crkvice sv. Petra iz VI–VII.st. Četverokutna trokatna obrambena kula stambenoga i obrambenoga značaja potječe iz XII–XIII.st., a zgrada kaštela i još jedna profana zgrada iz početka XVI.st. – U središtu današnjega naselja Brijuni nalazi se got. crkvica iz 1481. kojoj je fresko-ukras uništen požarom 1893. Iz doba obnove otoka potkraj XIX. i poč. XX.st., osim pojedinih zdanja u stilu austr. secesije, potječe mramorno poprsje čuvenog bakteriologa → R. Kocha, koji je asanirao Brijune od malarije, i brončana spomen-ploča → A. Čufara, šumarskoga stručnjaka (djela bečkoga kipara i slikara J. Engelhardta). Od 1936. B. o. su u vlasti tal. Ministarstva financija; sagrađeno je nekoliko vila modernoga smjera po projektima tal. arhitekata. Okoliš je nakon II.svj. rata ukrašen djelima suvremenih umjetnika: A. Augustinčića, B. Kalina, F. Kršinića, V. Radauša, K. Angeli Radovanija i dr. God. 1955. otvoren je zavičajni muzej (u restauriranoj zgradi kaštela i u kuli) sa zbirkama arheol. i kulturnopov. materijala iz prošlosti otoka. Poslije su otvorene prirodoslovna zbirka, izložba Iz sjećanja starog Austrijanca, izložba fotografija Josip Broz-Tito na Brijunima, te izložba kopija fresaka i glagoljskih natpisa Istre i Kvarnera. B. o. su jedan od najljepših hrvatskih nacionalnih parkova i jedna od najvećih hrvatskih turističkih atrakcija. Turistička im povijest započinje kada ih kupuje P. Kupelweiser (1893). God. 1900. on je na Brijune pozvao poznatoga njem. znanstvenika i nobelovca Roberta Kocha, koji je u dvije godine asanirao otočje. Novi vlasnik uskoro započinje i turističku izgradnju. Na ist. strani Velog Brijuna podignuo je hotele: Brijuni, Carmen, Neptun I., Neptun II. i Neptun III. s ukupno 330 soba. Tada su izgrađeni: morsko pristanište s dvama gatovima, kupalište Saluga sa 150 kabina, natkriveni bazen s grijanom morskom vodom, sportski tereni i putovi dugi čak 80km, pogodni za šetnje i vožnje biciklom ili kočijom. Izgrađen je vodovod kojim je ispod Fažanskoga kanala (2km) dovedena voda s kopna. Za potrebe turizma uređeni su arheol. lokaliteti, a otoci naseljeni plemenitom divljači. Pred I. svj. rat uređen je zoološki vrt, uz koji je podignuta aklimatizacijska stanica za tropske životinje. Pod

7

Kupelweiserovom upravom Brijuni su izrasli u nezaobilaznu turističku destinaciju, o čem svjedoči i podatak da je njem. car Vilim II. posjetio Brijune šest puta. Na otocima je također boravio austroug. prijestolonasljednik Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom i mnogi drugi eur. uglednici. Osobito su bili popularni polo, golf i tenis, tako da su otoci postali jedan od najvećih i najrenomiranijih središta za te sportove. Njih su ondje, na više od 100 kupova, podjednako igrali tal. kraljevski časnici i časnici brit. mornarice. Brijuni 1947. postaju ljetnom predsjedničkom rezidencijom. U doba Josipa Broza-Tita na njima su bile ograničene turističke aktivnosti, ali su ih posjećivali mnogobrojni strani državnici, posebice iz nesvrstanih zemalja, jer je otočje bilo u funkciji tadašnjega državnog protokola. Na sastanku Tita, Nehrua i Nasera (1956) na Brijunima su zacrtani temelji Pokreta nesvrstanih. Danas je ondje ljetna rezidencija hrvatskog predsjednika, ali su otoci, istodobno, i jedno od najrenomiranijih turističkih središta u Hrvatskoj. Vanga je memorijalni otok, a dom J. Broza je memorijalni objekt. Na otočju nema automobila, već prometuje mali turistički vlak. Vegetacija je ponegdje ostavljena u svojem prirodnom rastu, a većinom je pretvorena u parkove, aleje, živice, drvorede, djelo pejsažne arhitekture XX.st. Osim domaćih biljnih vrsta (sredozemna vegetacija, te neki primjerci suptropske vegetacije, agava, palma), pri uređenju parkova uneseni su primjerci pinije, borova, cedra, sekvoja, eukaliptusa, bambusa. Vinogradi daju dobra vina, a ima i nasada mandarina. Životinjski svijet živi u autohtonoj prirodi (jeleni, srne, mufloni, fazani i zečevi, uvezeni 1900), ali i u zoološkom vrtu (osnovanom 1901), safari parku (osnovanom 1978) te u ribnjaku. Otoci su jedno od značajnih hrvatskih kongresnih središta, a turistima se, u idealnim klimatskim i prirodnim uvjetima, pružaju sve mogućnosti odmora i zabave: kupanje, sunčanje, jahanje, golf, tenis, jedrenje na dasci, jedrenje.

Buje (tal. Buie), grad u sjeverozap. Istri, sjedište gradske uprave, središte → Bujštine (45°24 N; 13°39 E; 222m′ ′ nadm. vis.); 3001st. (2001). Nalazi se u brežuljkastu krajoliku između Mirne i Dragonje, na drž. cesti Pula–Kopar–Trst (D21), na raskrižju županijskih cesta za Umag, Novigrad, Momjan, Grožnjan, Kaštel i Buzet. Važno je cestovno čvorište, razvijene su trgovinska i uslužna djelatnost te prerađivačka industrija (ind. ukrasnoga kamena i betonskih proizvoda, elektronika). Sjedište je škola i kult. ustanova (hrv. i tal. osnovna škola, srednja škola, etnografski muzej, koji uz etnografsku ima i zbirku tradicionalnih zanata). Okolica je plodna i pogodna za poljodjelstvo: vinova loza (vinski podrum iz 1905), voće, masline, žitarice.

Pov. središte grada nastalo je na prapov. gradini, koja je ponovno naseljena u kasnoantičko doba kao pribježište, te je refugij iz razdoblja seobe naroda prerastao u utvrđeno srednjovj. naselje. Prvi se put spominje 981. kao Castrum Bugle u povelji Otona II., akvilejskog patrijarha. Potom ga 1412. zauzimaju Mlečani, pri čemu su srušene gradske zidine, koje su nekoliko desetljeća poslije ponovno izgrađene. B. su zadržale pov. sliku utvrđenoga grada na uzvisini. U starome dijelu raspoznaju se obličja srednjovj. obrambenoga prstena, zidina i kula. U blizini, na starom groblju izvan grad. zidina, nalazi se crkva sv. Martina, s visokorenesansnim portalom. Župna crkva sv. Servula monumentalnih arhit. oblika i inventara jedan je od najznačajnijih spomenika kasnobaroknoga razdoblja u Istri. Nakon rušenja prethodne, pravilno orijentirane trobrodne crkve, njezinu je izgradnju 1754. počeo G. Dongetti, a 1768. nastavio A. Naiber. Nedovršeno pročelje svjedoči o prilikama u doba kasne mlet. uprave. Visoko na pročelju sekundarno je smještena romanička skulptura anđela, a u gradnji su korišteni dijelovi prvotne crkve. Unutrašnjost je dvoranski koncipirana, s bogatim ukrasima (gl. i dva bočna oltara piranskoga majstora G. Albertinija, sa skulpturama sv. Servula i sv. Sebastijana mlet. kipara G. Marchiorija). Slike pokraj gl. oltara (Čudo sv. Servula i Mučenje sv. Sebastijana) pripisuju se G. Camerati, mlet. slikaru prve pol. XVIII.st. Orgulje, koje s pjevalištem čine jedinstvenu kompoziciju, izrađene su u radionici G. Callida (1791). Promjena orijentacije župne crkve zahtijevala je znatnija rušenja javnih zgrada na gl. gradskom trgu. Preostao je samostojeći zvonik započet u kasnogotičkom, a dovršen u baroknom razdoblju. Od prvotne urbanističke matrice očuvana je i baza stupa za zastavu iz XVII.st. te patricijska kuća s kraja XV.st., koja sa zap. strane zatvara trg. Unutar zidina očuvani su nizovi kuća iz razdoblja renesanse i baroka. Odlikuju se bogato ukrašenim prozorskim otvorima, portalima i krunama vodosprema. Srednjovj. crkva sv. Ivana Evanđelista barokizirana je u XVIII.st. U zap. dijelu grada nalaze se ostatci crkve Sv. križa. Izvan srednjovj. obrambenog prstena, u neposrednoj blizini gl. ulaza u stari grad, nalazi se crkva Bl. Djevice Marije, barokni zvonik koje skladno nadopunjuje konture grada iz smjera juga i jugoistoka. Na njezinu sjev. zidu očuvan je prvotni,

8

renesansni glavni portal iz 1497., s natpisom koji spominje donatora Pavla Račicu. Poput niza drugih primjera istovrsne arhit. dekoracije s naivnim figuralno-vegetabilnim motivima u Bujama, portal se pripisuje klesaru → Mateju iz Pule. U bogatoj crkv. opremi ističe se renesansna skulptura Bogorodice s Djetetom P. Campse i G. iz Malinesa, pozlaćena kovana rešetka, pala s prikazom Bogorodice sa sv. Maksimom i sv. Pelagijem biskupom te Luigijem Gonzagom (G. Pittoni, 1740), ciklus od 8 slika s biblijskim prizorima (G. della Vecchia, 1711) te slike F. Zanelle iz druge pol. XVII.st. Drvorezbareno oslikano pjevalište iz prve pol. XVII.st. krase tri ulja na platnu bassanovske orijentacije, s temama marijanskoga ciklusa. Frescal, okoliš crkve opločen je i obrubljen manirističkom balustradom. Juž. dio podgrađa s crkvom Bl. Djevice Marije u novom je vijeku bio utvrđen novim obrambenim prstenom. Ulaz u predziđe očuvan je ispod kuće u kojoj je smještena etnografska zbirka. Nizovi kuća u jugoistočnom i jugozap. podgrađu nastajali su tijekom XIX. i poč. XX.st. Iz razdoblja potkraj prve pol. XIX.st. potječe nekoliko klasicističkih palača.

Buje i okolica u novije su doba zanimljivi i za turist. projekte (hotelski i apartmanski smještaj, vinski podrumi, gastronomska ponuda, lovni turizam, jahački sport), posebice u rujnu, kada se održava tradicionalni Praznik grožđa.

Buzet, grad u sjev. dijelu središnje Istre, (45°24 N; 13°58 E; 153m nadm. vis.); 1698st. u naselju, te 6008st. u′ ′ gradu (2001), 27km sjeverno od Pazina. Smješten je na osamljenome vapnenačkom brežuljku ponad plodne eocenske doline kojom protječe rijeka Mirna, podno ruba visoravni Ćićarije (viša od 500m), što zavalu zatvara sa sjeveroist. strane; s ostalih je strana omeđuju brežuljci srednje ili Sive Istre (sastavljeni od pješčenjaka, lapora, gline i fliša); Županijskim prometnicama povezan je s ist. i zap. obalom Istre. Sjedište je gradske uprave. Gospodarstvo se temelji na poljodjelstvu (→ Agroprodukt d. d. Buzet), metalnoj industriji (→ Cimos d. d.), preradbi drva (→ Drvoplast d. d. Buzet; Jadran d. d.). U blizini je želj. postaja pruge Pula–Divača. Sajmovi, koji su se od starine održavali subotom (najveći u rujnu) podno grada uz raskrižje cesta, bili su potkraj XIX.st. poticaj osnivanju i razvijanju novoga naselja Fontane u podnožju Buzeta. B. je sjedište kult. i obrazovnih ustanova (škole, muzej, pučko sveučilište). Naseljen je od prapovijesti, a u antici je bio samostalna peregrinska zajednica (Piquentum); rim. žarne nekropole istražene su na Fontani i Pintoriji (I–III.st.), a mnogi su votivni žrtvenici i nadgrobni spomenici na Goričici i Fontani. Iz ranoga su sr. vijeka kneževski langobardski grob → Brežac (VI–VII.st.), nekropole doseljenoga slavenskog i barbariziranoga romanskoga stanovništva iz VII. i VIII.st. na → Mejici, Zajčjem bregu kraj → Mluna i Mejici kraj Drobežije. B. je u VI.st. pod bizantskom vlašću. U to je doba utvrđeno mjesto (kula), a na Rižanskoj skupštini 804. spominje se da je Bizantskomu Carstvu plaćao 20 dukata poreza. Iz doba nakon franačkog osvajanja Istre (IX–X.st.) potječu nekropola na redove ispod sjev. bedema (lok. Podbastion) i grobovi južno od Mejice. God. 1064. podjeljuje ga car Henrik IV. istar. markgrofu Ulriku, a Ulrikov ga sin, uz neke druge kule, 1102. poklanja akvilejskomu patrijarhu. Od 1102. do 1421. B. je pod jurisdikcijom akvilejskoga patrijarha, a od 1421. dio venecijanskih posjeda u Istri, uključen u sustav utvrda u sjev. Istri. Nakon razaranja Rašpora 1511. postaje sjedište Rašporskoga kapetana, a 1523–95. i pazenatika za Istru. Mlečani su za svoje vladavine još jače utvrdili grad. Renesansni zahvati usmjereni su na pojačanje zidina, pa su izgrađena kasnorenesansna Vela vrata (1547) i maniristička Mala vrata (1592); izvedeni su komunalni zahvati: Mala šterna izvan Malih vrata (1517–22., 1568), Fontik (1534., obnovljen 1588) i skladište kraj župne crkve (1514., obnovljeno 1796), te izgrađen niz grad. palača i kuća obrtnika i trgovaca. U drugoj pol. XV.st. »Turci« su pljačkali okolicu Buzeta, ali grad nisu zauzeli. Nakon Uskočkoga rata u više se navrata obnavljaju gradski bedemi (1643., 1669. južni bedem, 1658. prilazna rampa s vidikovcem ispred Malih vrata). Početak svjetovne barokne izgradnje obilježava Palača Bigatto iz prve trećine XVII.st. uza zap. gradski bedem, kasnorenesansnih i manirističkih obilježja. Grad je ostao pod mlet. vlašću do 1797. Nakon mira u Campoformiju pripao je s mlet. dijelom Istre Austriji. Gradsko tkivo intenzivnije se oblikuje u XVIII.st.; u arhit. oblikovanju prevladava klasicistička struja venecijanskoga baroka (Palača Bembo, 1728). Kamena lavlja usta u zidu do Palače Bigatto nastala su 1755., a kasnobarokna Velika šterna poligonalna tlocrta izgrađena je 1789., u doba kapetana M. Antonija Trevisana, ukrašena masivnim rokoko volutama i vazama. Poč. XIX.st. izgrađena je velika klasicistička krilna palača na sjeverozap. dijelu bedema. U XVIII.st. nastaju barokni vrtovi ispod juž. bedema, a tijekom XIX.st. uređuje se šetalište na Loparu s nizom klasicističkih kuća i lapidarijem u jugozap. kuli, te šetalište Šotojorti ispod baroknih

9

vrtova od Velikih do Malih vrata. Župna crkva Uznesenja Marijina kasnopalladijevska je jednobrodna građevina s bočnim kapelama, koju je 1779–1784. izgradio F. Dongetti po uzoru na umašku župnu crkvu. Glavni je oltar mramorni, baldahinskoga tipa; bočni su oltari iz XIX. i XX.st. Na pjevalištu su orgulje → G. Callida iz 1787. Ima bogatu zbirku srebrnoga liturgijskoga posuđa, a u sakristiji je portret svećenika Petra Flega iz XVII.st. Zvonik ispred crkve je iz 1894., a na malom je zvonu iz 1514. glagoljski natpis. Župne knjige vode se od XVI.st. Crkva sv. Jurja na sjev. bedemu jednobrodna je, s renesansnom preslicom za zvona nad sakristijom, temeljito obnovljena 1603–11., povišena u dr. pol. XVIII.st., u unutrašnjosti ukrašena kvalitetnim štukaturama i slikanim dekoracijama Tiepolova epigona (na jednoj je potpisan Matteo Furlanetto). Bogato je opremljena baroknim umjetničkim inventarom, a u podu su grobnice rašporskih kapetana. Crkva sv. Vida na groblju iz XV.st., obnovljena 1653., jednobrodna je, s preslicom na pročelju. Na pročelju se nalazi reljef iz 1478. i ant. spolije. U okolici Buzeta nalaze se crkve: Sv. Ana, u podnožju grada, barokna je građevina, križnoga tlocrta, nadsvođena, s preslicom na pročelju; Sv. Marija Magdalena (Sv. Ivan) iz 1329., jednobrodna je, s preslicom na pročelju; Sv. Ivan Krstitelj, kraj izvora, iz 1634., s rezbarenim glavnim oltarom i slikom iz XVII.st. na bočnom oltaru. Zavičajni muzej osnovan je 1963., s bogatom arheol., etnografskom i pov. zbirkom (kopije srednjovj. fresaka, odljevi glagoljskih natpisa, predmeti vezani uz narodni preporod u Istri), smješten u Palači Bigatto. Tijekom godine u Buzetu se održavaju mnoge manifestacije: susret klapa Istre i Kvarnera u ožujku; festival Raspjevana Buzeština (u travnju, Buzet–Roč–Sovinjak–Vrh); → Subotina, → Buzetski dani, te brdsko-brzinska autoutrka (poč. rujna).

Claustra Alpium Iuliarum, sustav utvrda, prepreka i komunikacija između Julijskih Alpa i Jadranskoga mora od Foruma Iulii (Cividale) do Tergeste (Trsta) te od Emone (Ljubljana) do Tarsatike (Rijeka), izgrađen u kasnoant. doba radi zaštite prilaza sjev. Italiji iz Panonske nizine, odakle je nadirala većina naroda tijekom seoba od III. do VII.st. Počeo ga je graditi Marko Aurelije kao niz vojnih objekata raspoređenih u dužini i dubini, a u sustav utvrda povezani su u IV.st. Očuvani su ostatci pojedinih postaja, logora i poteza bedema. U zaleđu Rijeke očuvani su dijelovi zida od Sv. Katarine do izvora Rječine i Gornjega Jelenja. Istra nije bila uključena u taj sustav osim u sjev. dijelu u zaleđu Kopra (→ Čentur kraj Mareziga) i u zaleđu Trsta (Tergeste).

Eufrazijana, porečka katedrala. Nazvana je po biskupu Eufraziju koji je sred. VI. st. temeljito preuredio katedralni sklop i veliku baziliku opremio mozaicima. Prije Eufrazijeve pregradnje postojale su barem dvije faze ranokršćanskih građevina na istome mjestu. U prvoj fazi podignuta je u IV. st. javna crkva ostatci koje se nalaze sjeverno od Eufrazijeve bazilike. To je bilo zdanje s trima nejednakim četverokutnim dvoranama, u kojima su sačuvani ostatci podnoga mozaika. Dio sjev. dvorane vjerojatno je služio kao krstionica. U crkvu se ulazilo kroz narteks koji je imao keramični mozaični pod, a sa sjev. strane bio je zaključen polukružnom apsidom. Ta je crkva podignuta na mjestu starijih rim. profanih građevina, zidovi kojih su djelomično iskorišteni za crkv. gradnju. Starija historiografija tumačila je dio struktura tih rim. kuća kao ostatke tajne kršć. bogomolje iz predkonstantinovskoga razdoblja (domus ecclesia), sve povezujući s podatcima iz natpisa koji spominje prijenos tijela biskupa Maura, zagovorom kojega je obnovljena prvotna crkva (primitiva ecclesia). Prema tim tumačenjima, skrivenoj crkvi pripadalo bi polje mozaika s prikazom ribe kao tajnoga kršć. simbola. Sred. V. st. ta je prva crkva preuređena i povećana: tu fazu katedralnoga sklopa stručnjaci nazivaju Predeufrazijanom. Ona se sastojala od dviju paralelnih trobrodnih bazilika, odijeljenih uskim hodnikom i cisternom. Ispred njihovih pročelja protezao se dugački narteks s mozaičnim podom (motiv riblje kosti). Velika bazilika (južna) tlocrtno je identična Eufrazijevoj, osim u ist. dijelu, gdje je završavala ravnim zidom. Podni su joj mozaici sačuvani ispod poda Eufrazijeve bazilike; u njezinu se svetištu nalazila polukružna klupa za svećenike i biskupa (sinthronos). Manja bazilika sačuvana je u arheol. ostatcima; u elevaciji se vide samo ostatci trijumfalnoga luka i jednoga luka sjev. arkature. Sintron i ostatci mozaičnoga poda sačuvani su ispod poda sadašnje sakristije. Sklopu Predeufrazijane pripada i sačuvana osmerostrana krstionica s ukopanim šesterostranim krsnim zdencem. Između krstionice i velike bazilike bilo je dvorište – atrij, a uokolo krstionice poligonalni ophod. U temeljitom preuređenju za biskupa Eufrazija velika je bazilika dobila novo svetište s apsidama, kolonadu i dekoraciju, izgrađena je memorijalna kapela, novi atrij i biskupska palača, a manja bazilika i krstionica ostale su unutar novoga sklopa. Bazilika je opremljena mramornim stupovima s raskošnim kapitelima i namještajem od prokoneškoga mramora. Oltarna ograda restaurirana je u pretpostavljenom izvornom obliku od sačuvanih

10

fragmenata. Arhitektonska plastika i namještaj pokazuju obilježja biz. skulpture sred. VI. st., i vjerojatno su nastali u imperijalnim klesarskim radionicama u Grčkoj, te su kao gotov proizvod dopremljeni u Poreč. Troapsidalno svetište bilo je potpuno pokriveno velikom mozaičnom kompozicijom. Ikonografski program gl. apside sastoji se od prikaza Krista s apostolima na trijumfalnom luku, niza medaljona s portretima svetica u unutrašnjoj konkavnoj površini trijumfalnoga luka (intradosu) i velikih slika u samoj apsidi. U kaloti je prikazan Krist kojega drži Bogorodica na prijestolju, sa strane su anđeli i sveci mučenici. Natpisom je istaknut sv. Mauro, gradski zaštitnik. U pratnji svetaca i anđela prikazani su biskup Eufrazije s modelom bazilike u rukama, đakon Klaudije i njegov sin Eufrazije. U donjem su registru prikazi Navještenja i Vizitacije, likovi sv. Zaharija i sv. Ivana Krstitelja. Istaknutim vijencem od štuka, mozaik je odijeljen od dekoracija u prizemnom dijelu apside, koja se sastoji od niza četverokutnih polja izvedenih u tehnici raznobojnoga opus sectile. Pri dnu apside u potpunosti je sačuvana mramorna klupa za kler s biskupskim prijestoljem. U bočnim apsidama sačuvani su samo dijelovi mozaika u kaloti s prikazom Krista koji polaže mučeničke krune na glave svetaca. Raznovrsnost tehnika unutrašnje dekoracije bazilike dopunjava i polikromna štukatura očuvana u podlučju sjeverne kolonade i pročeljnih prozora. Ostatci mozaičnih kompozicija nalaze se i na zabatu pročelja i začelja crkve. Atrij Eufrazijane ima oblik kvadriportika s trolukom na svakoj strani. Stupovi i kapiteli istoga su načina izradbe kao oni u bazilici. Sjeverno od atrija izgrađena je biskupska palača, jednokatno zdanje s velikom središnjom dvoranom na prvome katu. Na sjev. strani prostori su opremljeni polukružnim apsidama, od kojih je srednja veća. Sačuvan je središnji troluk –– tribelon – ispred velike apside u gl. dvorani, ukrašen polikromiranom štukaturom i mramornim kapitelima; na impostima je simbolična reljefna kompozicija križa između dviju golubica. U restauriranoj biskupskoj zgradi uređen je crkveni muzej u kojem su izloženi kameni spomenici i nalazi iz arheol. istraživanja, fragmenti podnih mozaika iz IV. i V. st., ulomci skulpture iz II–VI. st., romanička, gotička i renesansna drvena skulptura, poliptih Antonija Vivarinija, triptih Antuna iz Padove.

Tijekom sr. vijeka na kompleksu Eufrazijane izvedene su samo minimalne izmjene. Napuštena je i porušena manja bazilika, djelomično nadomještena u VIII. st. malom troapsidalnom kapelom. Izgled prezbiterija Eufrazijeve bazilike donekle je izmijenjen 1267., kada je postavljen četverokutni ciborij ukrašen mozaikom. Cjelini katedralnoga kompleksa pripada i romanička zgrada kanonike izgrađena 1251.

Faverija (lat. Faveria), histarska gradina nepoznata smještaja, koju spominje samo Livije (41, 11) u kontekstu opisa rim. osvajanja Istre 177. pr. Kr., zajedno s Mutilom. Kako joj u drugim pisanim vrelima i kartografskim prikazima nema nikakva spomena, njezin smještaj ostaje na razini domišljanja, pa su pretpostavke o tome vrlo raznolike: Čepić ispod Učke, Mutvoran (Kandler i De Franceschi) i Pomer kraj Pule (Veith). Svakako je treba tražiti uz obalu, možda u Puljskome zaljevu.

Flavijevska cesta (lat. Via Flavia), antička cesta koja je polazeći iz Akvileje povezivala tri rim. kolonije u Istri. Prolazila je zaleđem Kopra prema Bujama preko brdovite unutrašnjosti, zatim kraj Ponte Portona preko Mirne; potom je relativno ravnim potezima išla do Poreča i od Poreča do Lima te preko Bala do Pule. Naziv Via Flavia zabilježen je na trima miljokazima (jedan je od njih pronađen kraj Galižane blizu Pule, a za dva nalazište nije poznato), a otkriva činjenicu da je za careva iz obitelji Flavijevaca (Vespazijan i Tit), u drugoj pol. I. st., trasa ceste u juž. Istri vjerojatno osuvremenjena.

fontik (tal. fondaco, mlet. fontego: tržnica , dućan, skladište), srednjovj. naziv za zgradu ili kompleks zgrada koje su služile za odlaganje robe i smještaj stranih trgovaca, a u istar. gradovima naziv spremišta za brašno i žitarice kojima se stanovništvo hranilo u slučaju gladi. Mletačka, pizanska i genovska trgovina u glavnim sredozemnim lukama temeljila se na sustavu fontika. U Mletačkoj Republici seljaci su fontiku morali prodati 30 posto uroda po cijeni nižoj od tržišne. Poznati fontici u Veneciji: Fondaco a S. Silvestro (1178), Fondaco dei Tedeschi (1288), Fondaco dei Turchi (XVI.st.), Fondaco a S. Margherita (1704). Jedan od najvažnijih istar. fontika bio je u Kopru. Imao je predsjedništvo, izabrano od Velikoga vijeća, koje je određivalo količinu i kakvoću žita te njegovu cijenu; blagajnika, koji je vodio financijsku knjigu; fontikara, koji je prodavao žito i brašno; revizora, koji je davao savjete vezane za količinu žita i brašna. Stari f. u Rovinju bio je osnovan u XV.st., a novi 1680. Posuđivao je i sjeme za sjetvu. Imao je vlastiti statut. Ukinut je 1810., kada su njegova sredstva pripala općini.

11

Forum u Puli, glavni trg ant. grada, na ravnom prostoru između luke i padina brežuljka, 82×37,5m. Prve građevine nastale su u drugoj pol. I. st. pr. Kr., a trg je oblikovan u Augustovo doba. Na trg, okružen trijemom s triju strana, dolazilo se dvjema glavnim ulicama. Oko trijema su bile javne građevine uprave, trgovine i sudstvo, a na sjev. strani kultno središte. Već sred. I.st.pr.Kr. u središtu grada koji je tek nastajao izgrađeno je prvo svetište, hram vjerojatno kapitolijske trijade Jupitera, Junone i Minerve. Arhaični primjer kapitolija bio je podignut na većoj bazi (19,5×34×1,64m) kao oktastil s

interkolumnijem u piknostilu, uži od baze (14,5×23,5m) i ekscentrično postavljen u odnosu na njezinu dužu os. Do kapitolijskog hrama vjerojatno je bila i bazilika (temelj javnoga ant. života, sjedište suda, administrativnih ureda i mjesto trgovine), znatni ostatci koje su otkriveni (1975–76) do sjeveroist. ugla Komunalne palače. Prostor je tijekom stoljeća smatran svetim i nedodirljivim, jer je u poč. podizanja grada određen kao mjesto kulta, sastajanja i komuniciranja, raspravljanja, odlučivanja, zaklinjanja i vladanja, ali i kao organizirani prostor za okupljanje i trgovanje. Na kraju I.st.pr.Kr., u Augustovo doba, počinje izgradnja novoga foruma, pa se prvotnomu kapitolijskomu hramu dodaju dva hrama blizanca tipa prostila tetrastila u korintskome slogu s dubokim trijemovima koji odgovaraju Vitruvijevim proporcijama. Najprije se podiže tzv. Dijanin hram, između baze kapitolija i bazilike, a potom Augustov hram (između 2. i 14. god.), koji zajedno s kapitolijem i okolnim prostorom tvore povišeni dio foruma. Augustov hram vrlo je fini rad kako po mekoći tako i po suptilnoj izradi dekoracija. Posebice su pomno izvedeni detalji na kapitelima i bogato dekoriranu frizu. Dijanin je hram postavljen na 48cm višoj nadmorskoj visini od Augustova, a po nekim se detaljima razlikuje od njega. Trijada hramova, s određenim promjenama namjene kompleksa (Augustov hram rano je preuređen u crkvu), zasigurno je bila netaknuta do učvršćenja feud. vlasti (krajem VIII.st.), kada se nepotrebni objekti počinju rušiti, a njihov materijal upotrebljavati za gradnju drugih zdanja. To se dogodilo i dijelu staroga kapitolija, pa su između dvaju hramova izgrađene tri romaničke građevine. Očuvani Dijanin hram s odvojenim visokim komunalnim tornjem (turris communis), simbolom općinske samouprave, već od X.st. upotrebljavao se kao prvo sjedište komunalnih ustanova u stalnom usponu. Kompleks dvaju hramova spojen u jedinstvenu cjelinu s romaničkim građevinama prvi put bitno mijenja izgled 1296., kada bogate puljske obitelji, predvođene Castropolama, grade reprezentativnu gotičku palaču. Tada je srušen znatan dio Dijanina hrama, osim stražnjeg i zap. pročelja. Primjer je to nastajanja nove javne palače razvojem i preinakom ant. građevina koje su prije služile sličnim namjenama na gl. trgu (platea comunis), gdje se mogao okupiti veći broj građana. Osim u bogatstvu skulptorske obrade, osobitost je got. palače u ukupnoj arhit. koncepciji koja uključuje oba hrama te volumenom dominira na trgu. Krajem XV.st. kompleks se djelomično preuređuje u renesansnom stilu. Komunalna palača s integriranim Augustovim hramom i dijelovima ostalih dvaju hramova opstaje sve do 1814., uz određene transformacije i degradacije sklopa u razdoblju propadanja grada XVI–XIX.st. (npr. rušenje trijema palače 1651. i zap. zida cele Augustova hrama 1751). God. 1814–18. carski arhitekt P. Nobile i F. Brüyn saniraju Augustov hram i stražnje pročelje Dijanina hrama, a sklop je nakon tisuću godina podijeljen u dvije cjeline: Augustov hram na zapadu te ostatke Dijanina hrama i kapitolija uklopljene u obnovljenu palaču. Dotrajala je Komunalna palača obnovljena 1908–10 (E. Nordio), a Augustov se hram pomno i cjelovito obnavlja 1923–24 (G. Brass) i 1946–47 (F. Franchi, M. Mirabella Roberti) nakon bombardiranja 1945., te služi kao izložbeni prostor arheol. spomenika. Komunalna je palača obnovljena 1983–89 (A. Krizmanić). Augustov hram i začelje Dijanina hrama puljskom Forumu daju klasični pečat.

Franjevački samostan i crkva sv. Franje, u Puli, samostanski sklop s crkvom na zap. padini pulskoga brežuljka između Foruma i Kaštela, na mjestu nekoć ant. građevine i potom ranokršć. kompleksa sv. Ivana Krstitelja. Vjerojatno dovršen na kraju 1270-ih, a gradnja se pripisuje majstoru fra Jakovu Puljaninu. Zametak je pulskoga franjevačkoga propovjedničkoga žarišta u razdoblju kad se Pula razvija kao samostalna srednjovj. komuna. Izvorni mu je gotički sklop, na zasadama sredozemne romaničke predaje i ant. graditeljstva, u svemu građen po pravilima donesenim na franjevačkom generalnom kapitulu u Narboni 1260. To se očituje u prilagodbi zdanja uvjetima lokacije i zatečenim građevinama (»…secundum loci conditionem …«), u tipu jednobrodne crkve s

12

četvrtastim svetištem, s vidljivom krovnom konstrukcijom (»crkva sjenik«) i golim unutrašnjim kamenim zidovima, zatim s križno rebrastim svodovima samo nad kapelama u svetištu, u kapitularnoj dvorani, a vjerojatno i nad sakristijom, te u rješenju jednozidnoga zvonika s trima otvorima za zvona. Crkva po tlocrtu pripada prvotnom tipu srednjoitalske jednobrodne crkve s dvjema osnovnim prostornim jedinicama: crkvena dvorana pod jedinstvenim dvostrešnim krovom pokrivenim škriljevcem, razdvojena po sredini visokom pregradom (podijem-mostom) na prostor za redovnike istočno i na prostor za vjernike zapadno do ulaza i pravokutno nadsvedeno svetište s dvjema nižim bočnim kapelama, naglašeno monumentalnom osebujnom triforalnom kompozicijom s trima šiljatim trijumfalnim lukovima i s pseudobazilikalnim tipom krova, također pokrivenim škriljevcem. Prvotna prizemna samostanska zgrada, u obliku nepravilna slova T, s četvrtastim klaustrom okruženim trijemovima, ujedinjuje sakristiju, kapitularnu nadsvedenu dvobrodnu dvoranu, stambene prostorije i refektorij s kuhinjom. Prve su promjene sklopa uslijedile u XIV.st. (zamjena škriljevca na krovu s kanalicama). U XV.st. izvedena je manja nadogradnja samostana, kada je nakon rušenja promijenjeno pročelje crkve s ulaznim portalom (tada je crkva obogaćena drvenim poliptihom, vrijednim got. skulptorskim djelom). Nakon požara u XVII.st. ruši se crkva sv. Ivana Krstitelja do sjeveroist. ugla samostana, koji se tom prigodom skraćuje i dijelom nadograđuje; 1655. obnavlja se jednozidni zvonik i preoblikuje u pravokutni toranj (»... ad modum turris ...«). Najveća je promjena samostana učinjena na poč. XVIII.st., kad nastaje zap. krilo i kada se u cjelini nadograđuje skladnom arhit. kompozicijom jednokatnoga trijema u klaustru, s novim arkadama u prizemlju i raspolovljenim gotičkim stupovima na katu. Franc. vlasti ukidaju samostan 1805. i u nj smještaju vojarnu, potom austr. vojska skladište hrane i pekarnicu, čime je uvelike devastiran. Redovnicima je vraćen 1922. te se obnavlja do 1927. Nakon 1947. veći je dio samostana opet promijenio namjenu (dječji vrtić, izložba arheol. spomenika), a 1992. konačno se vratio hrv. matičnoj Provinciji Sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koja je obnovila krov crkve i samostana (1995–97).

Franjevački samostan i svetište Majke Božje Trsatske, samostan i hodočasničko svetište, najstarije hrv. marijansko svetište s neprekinutim štovanjem Majke Božje. Prema predaji, dom Bogorodičin prenesen je 1291. na Trsat iz Nazareta, a zatim 1294. u Loreto. Potom je papa Urban V. poslao 1367. trsatskomu svetištu čudotvornu sliku Blažene Djevice Marije, koja je i danas predmetom štovanja. Slika je iz XIII.st. i nalazi se na gl. oltaru crkve koju je u sklopu samostana dao izgraditi Martin Frankopan 1453. na mjestu prijašnje kapele. Jednobrodna crkva proširena je 1644. za još jedan brod uklapanjem bočnih kapela u jedinstven prostor, te ima dvobrodni oblik. Preuređena po baroknom ukusu, spoj je pučke lokalne gotike i internacionalnoga baroka protureformacije, u čemu se očituje utjecaj tadanjega gvardijana F. Glavinića, koji je nastojao stvoriti protutežu tadanjemu isusovačkom prodoru u Rijeku, i utjecaj obitelji Frankopana, koji su dijelom financirali tu obnovu. Umjetnički oblikovana ograda u kovanom željezu (1705) odvaja prezbiterij od prostora za vjernike, a slike (oltarne, stropne, ulja) izradili su Cristoforo Tasca Bergamasco, Serafin Schön i Valentin Metzinger. Drveni oltari djela su putujuće franjevačke radionice. Tijekom XVII.st. temeljito je obnovljen i samostan, poslije još nekoliko puta dograđivan. Ipak, barokni klaustar pokazuje značajke XVII.st., s arkadama u prizemlju i zatvorenim prostorom prvoga kata, s nekoliko polukružnih prozorskih otvora. U samostanu se čuva vrijedna zbirka zavjetnih darova, osobito zavjetnih slika brodova u nevolji (XIX.st.). Trsatsko je svetište stoljećima bilo najbliže i utjecajno hodočasničko mjesto, poglavito za sjev. i sr. Istru.

Franjevački samostan Pohođenja Blažene Djevice Marije u Pazinu, samostan male braće utemeljen bulom pape Siksta IV. Inter cetera 1481. na molbu »kapetana, njegova pomoćnika, sudaca i svih stanovnika grada Pazina u Istri« i na preporuku cara Fridrika III. Izgrađen je podalje od kaštela i njegova podgrađa, uz crkvu koja je prvotno bila manja, građena u kasnogotičkom slogu i posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Milosti. Jednobrodna crkva dva puta je produživana i iznutra preoblikovana u baroknom slogu. Oltarni prostor očuvan je u kasnogot. stilu, a u njemu je poliptih Girolama da Santacrocea (iz 1536). Mramorni je oltar iz XVIII.st. (D. Cavalieri). Utemeljili su ga franjevci Dalmatinske provincije sv. Jeronima, a više je puta mijenjao provincije. God. 1559. prešao je u sastav Bosansko-hrvatske provincije, 1687. Kranjske provincije, 1708. Hrvatsko-kranjske provincije, 1900. Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, 1919. Slovenske provincije sv. Antuna; 1924. Venecijanske provincije sv. Antuna, a 1949. ponovno je u provinciji sv. Jeronima. Već u XVI.st. u njegovu su

13

sklopu djelovale bolnica, ljekarna i knjižnica, 1781–1834. pučka škola, a potom c. i k. gimnazija (1836–73). U samostanskoj se knjižnici čuva nekoliko inkunabula i mnogo starih knjiga, a u arhivu isprave ugl. od XVII.st. Samostan je stradao u doba franc. vlasti, kada je bio pretvoren u vojarnu i vojnička skladišta, te 1943., kada je bio utočištem Pazinaca (tada je na njegovim vratima ubijen gvardijan Giuseppe Ongaro). Obnovljen je 1986–89.

Franjevački samostan u Rovinju, osnovan je 1701. dekretom porečkoga biskupa A. Adelasija i odobrenjem dužda A. Moceniga, te na poziv općinskoga vijeća Rovinja reformiranim franjevcima mlet. provincije sv. Antuna da osnuju hospicij. Gradnja crkve i hospicija na poklonjenu zemljištu blizu crkvice sv. Antuna Opata započela je 1702. Crkva je bila završena 1710., no posvećena je tek 13.IV.1750., nakon što su franjevci 7.III.1746. dobili odobrenje da hospicij preurede u samostan. Crkva posvećena sv. Franji Asiškom jednobrodna je, nadsvedena ožbukanim koritastim svodom, s uskim i izduženim svetištem u kojem je gl. oltar, iza oltara s korom s orguljama iz 1882. te bočnom kapelom Blažene Djevice Marije od Bezgrješnoga začeća. Ima tri oltara, koji su obnovljeni 1926. i 1931. Zvonik je sastavni dio začelnoga dijela crkve. Jezgru samostana čine dva klaustra s vodospremama, oko kojih su u prizemlju i na katu tradicionalni samostanski prostori. Djelomično je stradao u požaru 1802., a 1878. u istočnom je dijelu nadograđen za potrebe filozofsko-teološke škole i novicijata, koji su postojali do sred. XX.st. Ponovno je stradao u I. svj. ratu, kada je stanovništvo Rovinja bilo evakuirano pa su s njim otišli i franjevci (1915–18). Ušao je u sastav Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri 1948. Samostan nastavlja predaju franjevaca koji su prvi samostan na tom području podignuli 1442. na otoku Sv. Andrija. Prema predaji, prvi je gvardijan bio sv. Ivan Kapistran, pučki misionar i borac protiv Osmanlija. Samostan na Sv. Andriji ukinut je i napušten 1807.

gotika, stilsko razdoblje umjetnosti zap. i sr. Europe XIII–XV.st. Razvila se u Francuskoj i proširila u sr. Europu i alpski prostor. Pronosili su je osobito propovjednički crkveni redovi, a u nas se u XV. i XVI. st. prepleće s novim renesansnim izrazom. U graditeljstvu je izraženija u mlet. dijelu Istre, a u slikarstvu i kiparstvu na cijelom poluotoku.

Arhitektura. Potkraj XIII. st. javljaju se gotički graditeljski oblici na monumentalnoj franjevačkoj crkvi u Puli. Izdužena lađa ravnog stropa na koju se nadovezuju tri četvrtaste apside svođene križno rebrastim svodovima, duboki portal s reljefnim vegetabilnim ukrasom kanonizirane su osobine franjevačke arhitekture razvijene u sr. Italiji u doba prvotne ekspanzije franjevačkog reda. Nekoliko desetljeća potom grade se slične, ali skromnije franjevačke crkve u Poreču i Kopru. Značajke rane gotike ima i radikalno obnovljena Komunalna palača u Puli (kraj XIII. st.). Tijekom XIV. st. gradili se i obnavljali obrambeni sustavi visokih zidova ojačanih četvrtastim kulama u skoro svim gradovima mletačke Istre: u Piranu, Motovunu, Sv. Lovreču Pazenatičkom i Dvigradu. Gotičke fortifikacije dopunjavale su se i u XV. st., kada je Poreč dobio kulu pored glavnih gradskih vrata (majstor Lazar de Pari, 1447), a u Svetom Lovreču dogradila se velika kula Fontanella. U sr. Istri pojedini su kašteli obnovljeni u novom stilu (Pazin, ulazno pročelje; Kršan). Na pročeljima gradskih kuća romanički otvori mijenjali su se uvođenjem zašiljenog ili prelomljenog luka nadvoja. U Puli je sačuvan ranogotički portal s plitkim ukrasom (vjerojatno kraj XIII. st.) pod utjecajem obližnje Komunalne palače. Ranogotičke bifore na kućama u Rovinju i Kopru (kuća Percauz, kuća na Ribiškem trgu) potječu iz XIV. st. Tijekom XV. st., posebno u drugoj polovini, izgrađene su mnogobrojne gradske kuće s ambiciozno urešenim pročeljima, gotovo isključivo po venecijanskim uzorima. Mnogobrojne su sačuvane u Poreču, a sličnih ima u Puli, Portorožu, Kopru i Vodnjanu. Dinamični dekorativni sustav venecijanske cvjetne gotike obilato je iskorišten na maloj palači na Tartinijevu trgu u Piranu. Na kraju stoljeća miješali su se tradicionalni gotički i moderni renesansni oblici (izmjena gotičkih i renesansnih katova na pročelju palače Salamon u Gračišću). O općem i graditeljskom prosperitetu svjedoče i javne građevine kao što je gradska loža u Kopru (1442–46) te zgrada nepoznate namjene s monumentalnom pentaforom, iznad koje su reljefi Četiriju Vrlina, u Puli (oko 1430). Donji dio pročelja koparske katedrale izgrađen je sred. XV. st. u oblicima mlet. gotike. U istar. unutrašnjosti male crkvice jednostavnih četvrtastih prostora usvajale su tek pojedine gotičke konstruktivne i tipološke elemente. Rad su lokalnih majstora crkva sv. Antuna u Žminju (Armirigus, 1381) i crkva sv. Marije na Placu u Gračišću (Dento, 1425), s prelomljenim gotičkim svodm. Četvrtaste apside franjevačkih crkava vjerojatno su utjecale na oblik svetišta župne crkve u Bermu i sv. Eufemije u Gračišću. Crkva sv. Nikole u Pazinu dobila je 1441. novo svetište, prostranu peterostranu apsidu

14

presvođenu zvjezdastim svodom s jakim rebrima. Rad je to majstorâ s kontinenta koji su u Istru donosili srednjoeur. gotiku. Iz druge pol. XV. st. sačuvan je niz crkava koje pokazuju vezu s oblicima srednjoeur. gotike, često preko Slovenije (župna crkva u Cerovlju, svetište župne crkve u Roču iz 1492., svod crkve sv. Bartula u Roču, crkva sv. Marije u → Božjem polju). Primjer miješanja renesansnih i gotičkih oblika predstavlja i crkva sv. Marije Snježne u → Čepiću. Mrežaste konstrukcije svodova rabile su se i u sljedećem stoljeću, npr. na crkvi sv. Jurja u Oprtlju (Majstor iz Kranja, 1526).

Likovne umjetnosti. Kiparstvo je prilagođeno arhitekturi (kapiteli, ciboriji, propovjedaonice), pri čem su kamene umjetnine često rad mletačkih radionica, ali važna je i drvena kiparska produkcija lokalnih radionica. Reljefni sarkofag sv. Nazarija u koparskoj stolnici rad je mlet. kiparske radionice (sred. XIV. st.). Reljefi i kipovi s ciborija koji se nalazio iznad sarkofaga uzidani su u zidove katedrale i gradskog muzeja. Venecijanskog je podrijetla i veliki kip sv. Eufemije u rovinjskoj župnoj crkvi. Iz posljednje trećine XIV.st. potječe monumentalno drveno Raspelo iz Pirana. Puno su mnogobrojniji primjeri skulpture iz XV.st. Reljefna luneta crkve Dei Servi rad je venecijanske ili venetske radionice. Kameni kip Bogorodice s Djetetom iz Završja primjer je skulpture prve pol. XV.st. kakva se javlja u Sloveniji. Ploče propovjedaonice iz Dvigrada (u župnoj crkvi u Kanfanaru) imaju rustično pojednostavljene reljefne prikaze sv. Sofije i Bogorodice s djetetom. U Puli i okolici nalaze se reljefi kipara Dominika (Dominicus) iz druge četvrtine XV.st. (reljefi četiriju vrlina na kući u središtu Pule, reljef Bogorodice zaštitnice na pročelju crkve sv. Marije u Puli, svetohraništa u Mutvoranu iz 1429. i Raklju iz 1435). Po istar. crkvama sačuvane su desetine drvenih kipova i reljefa. Primjere mlet. rezbarstva iz prve pol. XV. st. predstavljaju kip Bogorodice iz župne crkve sv. Martina u Svetom Lovreču, reljefni triptih iz Bačve i ulomak poliptiha u župnoj crkvi u Umagu. Venecijanski rezbar izradio je korske klupe u Poreču (1451), a možda su rad

domaćih kipara brojni kipovi svetaca koji sjede (Poreč, Rabac, Pomer). Slične pojednostavljeno naivne ali ekspresivne, kipove, koji često prikazuju sv. Antuna u kamenu su klesali domaći majstori u Balama, Savičenti i Zarečju (Majstor Franjo, 1457). Rustično su naivni rad kustodije koje je za Vrh i Predloku izklesao → Benko iz Sočerge. Zanimljivu pojavu predstavljaju drvorezbareni kipovi Bogorodice i sv. Antuna iz crkava sv. Marije u Oprtlju i sv. Antuna kraj Dvigrada, za koje je B. Fučić utvrdio da su rad tzv. Šarenog majstora, slikara koji je naslikao zidne slike u tim dvjema crkvama. Import iz alpskih krajeva

predstavlja drveni kip Bogorodice iz Boljuna (oko 1420), sada u Poreču.

Slikarstvo. U gotici nastaje najveći broj sačuvanih ciklusa → zidnog slikarstva u Istri. Tijekom druge pol. XIV. st. talijanski slikari izradili su freske u Stanciji Silić (Sv. Pelagij) kraj Završja, crkvi sv. Antuna u Žminju i crkvi sv. Nikole na groblju u Rakotolama, gdje su uz opće značajke slikarstva tal. trečenta uočeni elementi preuzeti s kompozicija Paola Veneziana. Najopširniji ciklus slikarija stilski vezanih uz derivate slikarstva kasnog trečenta Bologne i Veneta na prijelazu iz XIV. u XV. st. sačuvan je u crkvi sv. Barnabe u Vižinadi. Naivno narativni i simbolički prikaz Živog križa u crkvi sv. Katarine u Lindaru potječe iz 1405. Oko 1460. slikari iz kruga Leonarda iz Briksena (južni Tirol) u svetištu župne crkve u Pazinu naslikali su veliki ciklus slika. Iz druge pol. XV. st. sačuvani su brojni ciklusi domaćih majstora, od kojih nekima znamo i imena. Radionica → Vincenta iz Kastva radila je 1475. freske u Bermu, a → Ivan iz Kastva oslikavao je crkve u → Hrastovlju (1490), Podpeči (1489) i Gradiški kod Divače. Najviše se slikarija u malim crkvama u istar. unutrašnjosti može pripisati Majstoru → Albertu iz Konstanza, koji se glagoljicom potpisao na freski u crkvi sv. Vida u Pazu (1461) i u crkvi sv. Jurja u Plominu (1475), a pripisuju mu se zidne slike u Jesenoviku, Brseču, Lovranu i drugdje u Istri.

gradine (gradinje, gradište, gradac) ili kašteljeri, kašteliri (tal. castelliere: gradina, gradište), prapov. naselja na dominantnu položaju s utvrđenjem izgrađenim od trajnoga materijala. Njihova glavna funkcija bila je stanovanje i zaštita lokalnog stanovništva od neprijatelja, kao i formiranje obrambenog sustava širega područja. Mnoge su se razvile u središta za proizvodnju dobara, njihovu razmjenu i trgovinu. Kao oblik naselja obilježile su dugo vremensko razdoblje: nastajale su na prijelazu iz bakrenoga doba u brončano doba, a život u većini njih neprekidno je trajao do rim. osvajanja istar. poluotoka. Važnost njihova položaja utjecala je na kontinuitet

15

života i tijekom sr. vijeka, kada se na njihovim mjestima grade kašteli (Bale, Kršan, Kožljak) i utvrde (Turnina kraj Rovinja). Ostatci gradina nalaze se na cijeloj jadranskoj obali, otocima i u zaleđu kao i u većem dijelu Europe. Početak njihova istraživanja u Istri vezan je za kolekcionarstvo, a sustavni rad pokrenuo je → P. Kandler. Prva su kapitalna djela o gradinama Istre napisali → R. F. Burton i → C. Marchesetti. Danas su ostatci prapov. gradina registrirana, ubicirana ili djelomično istražena nalazišta (→ Monkodonja, → Nezakcij, Gradina na Brijunima, Glavica kraj Loborike). Drugi je tip naselja onaj dobro vidljiv u prostoru s materijalnim ostatcima ili dijelovima arhitekture (Monkaštel kraj Bala, Sv. Križ kraj Buzeta), a treći su tip nalazišta dobro vidljiva u prostoru ali bez vidljivih površinskih materijalnih ostataka (Kaštelir kraj Štinjana). Na nastanak gradina utjecali su opći pov. događaji, etnička previranja i gospodarsko-društvene promjene početkom brončanoga doba. Za intenzivno naseljivanje Istre presudan utjecaj imali su prirodni uvjeti, geološka podloga i klima. Konfiguracija tla uvjetovala je oblik odnosno tip naselja, njegovu veličinu kao i vrstu utvrđenja: broj, veličinu i strukturu zidova. Prema veličini g. mogu biti promjera većeg od 100 m (Vintijan, Monkodonja, → Vrčin, Gočan, Korona kraj Kringe), 50 do 100m (Mrvazin, Prnjani, Morozula) i do 50 m (Bumberić ili Krug, Pricejak, Rompelak). Iako u razmještaju njihovih nalazišta u Istri nisu primijećene izrazitije pravilnosti, g. određenoga prostora zasigurno su bile u uzajamnoj vezi, na što upućuje njihov položaj i istovjetni materijalni ostatci (Picugi kraj Poreča). Oblik gradina slijedio je konfiguraciju terena, čime je bila uvjetovana i gradnja zidina i organizacija prostora (akropola, terase, podgrađe). Raspored elemenata naselja upućuje na promišljanje o protourbanim cjelinama. Gradine u nizinskim dijelovima Istre morale su imati veći sustav fizičke zaštite, pa su bedemi bili izrazito velikih razmjera (Vrčin, Kaštelir kraj Umaga). Gradinska naselja po funkciji mogla su biti stalna (Buzet) ili povremena (Kuk kraj Buzeta). Povremena naselja nastala su u slučaju potrebe, a ona su nadalje mogla imati ulogu stražarnice, pribježišta (zbjegovi), ili su bila za sezonsku uporabu prilikom izdiga stoke. Zidovi ili bedemi naselja građeni su jednostavnim tehnikama suhozida (jednostruki zid od velikih kamenih blokova ili dvostruki od većih kamenih blokova s unutarnjim prostorom ispunjenim sitnom građom). Gradine su imale jedan ili više koncentričnih pojasova bedema, a njihova visina (6 do 8m) i širina (do 10 m, npr. Kunci) ovisila je o stupnju prirodne zaštite. Na Vrčinu, na Gradini na Velom Brijunu i Turnu kraj Koromačna, sustav obrane bio je pojačan okomito usađenim kamenim pločama i šiljcima. U naselja se ulazilo kroz ulaze koji su imali dinamičan razvitak tijekom života gradine, što se očitovalo u preinakama, pregradnjama i nadogradnjama. Stambeni prostor prapov. naselja ovisio je o veličini samog naselja, a gradinska arhitektura bila je uvjetovana zemljopisnim položajem i obilježjem tla. Na temelju ostataka stambenih objekata (Monkodonja, Kaz, Tondolon, Mažin) može se govoriti o pretežno četvrtastim objektima (veličine 4m×6m do 10m×8m) građenim u kombinaciji kamena i drvene građe. Osnovne su gosp. grane stanovništva gradina bile stočarstvo (ostatci životinjskih kostiju, pretežno ovaca i koza) i poljodjelstvo (mnogobrojni ostatci žrvnjeva), ali stanovništvo se i dalje bavilo lovom i skupljačkom privredom. Važno je bilo lončarstvo, a od kućnih radinosti obrada vune, životinjskih kostiju i rogova. Neka utvrđena naselja prerasla su u trgovačka, političko-upravna i vjerska središta (Nezakcij).

Etnička pripadnost brončanodobnih stanovnika gradina nije poznata (Indoeuropljani), dok tijekom cijeloga željeznoga doba na gradinama žive Histri. Na prostoru Istre zabilježene su 423 gradine, od toga 231 s materijalnim ostatcima, a 192 kao moguće gradine. Zbog malobrojnih istraživanja nije moguće govoriti o dataciji koja se temelji na materijalnoj kulturi i oblicima pokapanja. Oko gradina ranoga brončanoga doba nalaze se tumuli, u srednjem se brončanom dobu mrtvi pokapaju u nekropolama uz bedeme naselja, a s nastupom željeznoga doba prelazi se na spaljivanje pokojnika (incineracija). Najveća koncentracija gradina nalazi se na prostoru Bala i Rovinja, a najslabije su poznate u sr. Istri.

gradska loža, srednjovj. građevina javne namjene, bitan element urbaniteta istar. gradskih naselja. Građena je kao natkriveni prostor s jednostrešnim ili dvostrešnim krovištem oslonjenim na arkade, kolonade ili puni zid. U njoj se zaključuju poslovi i objavljuju važne odluke gradske uprave, a u nedostatku sudnice obavljaju se i sudski poslovi (javna saslušanja, pomirbe, presude i sl.). U širem smislu, loža je svaki prostor u kojem se ostvaruje izravni kontakt građana i vlasti. Lože se mogu klasificirati po lokaciji (unutar ili izvan gradskih zidova), po odnosu prema drugim građevinama (slobodno stojeće, djelomično ugrađene ili potpuno ugrađene) te po oblikovno-konstruktivnim osobinama (lože s arkadama, s kolonadama i u kombinaciji s punim zidovima). Veličina lože nije

16

jednoznačno povezana s veličinom i bogatstvom grada. Više od veličine njezino značenje u javnom životu određuje arhitektonsko-skulptorsko oblikovanje, prisutnost ploča s javnim oglasima i memorabilijama, heraldičkih znakova, etalona trg. mjera, sudbenog ili županova stola, kamenih klupa i drugoga javnog mobilijara. Među ložama koje se nalaze unutar gradskih zidina, a takve su u većini, izdvajaju se one koje su potpuno ugrađene u sklop komunalne palače i s njom čine jedinstvenu funkcionalnu i oblikovnu cjelinu (npr. u Kopru, Puli, Miljama i Humu). U takvim slučajevima gradovi ponekad imaju i drugu ložu izvan gradskih vrata, koja uglavnom ima poslovno-trgovačku namjenu i služi kao privremeni zaklon i prenoćište (npr. u Puli). Ponekad su lože dio sakralnih građevina (npr. u Sv. Lovreču Pazenatičkom i Boljunu). Najčešće je loža izdvojena građevina (npr. u Medulinu i Svetvinčentu), vrlo često smještena izvan gradskih zidina (npr. u Oprtlju, Mutvoranu, Labinu, Plominu, Lovranu, Mošćenicama i Brseču), ponekad između starih i novih zidina (npr. u Motovunu) ili na samim zidinama (npr. u Novigradu i Višnjanu). Prema oblikovno-konstruktivnim osobinama, među ložama s arkadama najreprezentativnije su one u Kopru, Miljama i Puli, potom one u Grožnjanu i Novigradu, među ložama s kolonadama one u Labinu, Sv. Lovreču, Motovunu i Višnjanu, dok su lože u Oprtlju, Mutvoranu, Medulinu i Svetvinčentu izgrađene u kombinaciji punog zida s otvorima.

Početak prostorno-pov. razvoja loža pripada srednjovj. urbanizaciji, posebno razdoblju XII–XIV.st., kada lože postaju središnje mjesto municipalne autonomije, na kojem se rješavaju bitni statutarno-ekon. odnosi između predstavnika feudalaca i pučana. Od XV. pa sve do početka XIX. st., kada odumiru posljednji instituti municipalne autonomije, lože su mjesta s kojih se puku objavljuju važne odluke središnjih vlasti i na kojima vlast nadzire elemente lokalne ekonomije (porezi i dadžbine, trgovačke mjere, licence za djelatnost i sl.). Nakon gubitka izvorne funkcije, a posebno u drugoj pol. XX. st., lože sve češće postaju informativni punktovi o povijesti, kulturi i turist. sadržajima grada ili jednostavno turist. odmorišta, u kojima se ponekad predstavljaju stari običaji (npr. izbor župana u Humu).

groblja (grobovi, nekropole), pokapališta pokojnika, skupna ili pojedinačna. Odražavaju promjene kulture, odnosa prema mrtvima i duhovnih shvaćanja kroz vrijeme. Pokapanje u prapovijesti, antici i sr. vijeku proučavaju → arheologija i povijest umjetnosti, a u novome vijeku i u najnovije doba povijest umjetnosti. U Istri su najstariji poznati grobovi iz neolitika (Borik kraj Medulina i pećina Oporovina kraj Medveje). U neolitiku, eneolitiku i brončano doba mrtvi su se pokapali u ispruženom ili zgrčenom položaju u zemlju, s nekom oznakom na površini. U brončano doba nad grobovima se oblikovala hrpa kamenja (humak, gromača, tumul). Takvi su grobovi poznati u svim dijelovima Istre. Običaj spaljivanja pokojnika počeo je na prijelazu iz II. u I. tisućljeće pr. Kr. (→ željezno doba), pepeo se spremao u keramičke urne, koje su se pohranjivale u zemlju ili u grobove od kamenih ploča, obično jedan kraj drugoga u većim skupinama pokraj naselja (često između dvaju prstenova bedema gradina, ili ispod njih). Poznate su paljevinske nekropole iz toga doba u Limskoj gradini, → Nezakciju, → Picugima, na Brijunima. Spaljivanje pokojnika nastavilo se i u rim. doba (tek se poslije prelazi na polaganje tijela u sarkofage, zidane grobnice, grobnice od amfora ili u zemlju). Za prapov. i rimske grobove značajni su mnogobrojni i raznovrsni prilozi (keramičke posude, kovinski nakit, oružje) koji su se spaljivali s pokojnikom ili polagali u grob s njegovim tijelom odn. pepelom, jer se vjerovalo da je zagrobni život nastavak zemaljskoga postojanja. Rimljani i romanizirani Histri označivali su grobove natpisima, reljefima i skulpturama, kojima su obilježavali i spomen na pokojnika. Sačuvani su mnogobrojni rimski nadgrobni spomenici (stele, edikule, žrtvenici, mauzoleji), osobito u Puli i Poreču, gdje je općenito najviše nalaza grobova. Rimska su groblja bila izvan gradova, uz ceste, pa se tako protežu i duž više stotina metara uz sve putove koji su izlazili iz grada. U II. i III. st. prestalo je spaljivanje pokojnika, a u uporabu ulaze kameni sarkofazi, koje je preuzelo i rano kršćanstvo. Kršćani su težili pokapanju što bliže grobnicama svetaca, pa tako nastaju groblja oko crkava izvan grada u kojima se nalaze svetačke moći (Cimare u Poreču). Sukladno vjerovanju da je zagrobni život nematerijalan, u grobove se više ne stavljaju prilozi, pa su nalazi predmeta obično znak većeg ili manjeg zadržavanja poganskih običaja. Tijekom seobe naroda (V–VII. st.) u Istri su zabilježeni samo rijetki grobovi germ. naroda, npr. Langobarda na → Brešcu kraj Buzeta, Ostrogota u Puli. Na više se mjesta u grobovima može pratiti barbarizacija postojećega stanovništva u VII. i VIII. st. (→ Mejica kraj Buzeta, → Čelega kraj Novigrada, Veli Mlun), a slavensko, tj. hrv. i slov. stanovništvo pokapalo se od IX. do XI. st. u grobljima koja su pronađena na više mjesta

17

u sjev. i sr. Istri (Batuje, Buzet, Žminj). Najpoznatije starohrvatsko groblje je ono u Žminju, u kojem je pronađeno 227 grobova iz IX. i X. st. Od XIII. do XVII. st. uobičajeno je pokapanje značajnijih osoba u crkvama, tj. ispod njihova poda, pa su grobovi označeni pločama, često s plitkim reljefnim prikazom pokojnika i tekstom uokolo te oznakama obiteljskih grobova ili bratovština i cehova članovi kojih su se pokapali u određenu grobnicu. No, puk se redovito pokapao u ograđenom prostoru izvan naselja, često oko grobljanske kapele (Draguć, Hum, Sutlovreč, Svetvinčenat, Bale itd.). Groblja manjih mjesta i danas su na tradicionalnim starim lokacijama, a veći su gradovi zbog širenja urbanoga prostora mijenjali položaj groblja, neki i više puta. Neka današnja gradska groblja imaju spomenička obilježja zbog velikog broja umjetnički oblikovanih grobnica i grobnih ukrasa (Pula, Rovinj, Poreč, Buje, Pazin), a → Mornaričko groblje u Puli proglašeno je kulturnim dobrom.

Guran, zaselak 2,5km sjeveroistočno od Vodnjana, grad Vodnjan. Prvi put se spominje 1150., a nastao je na mjestu kasnoant. naselja (IV–V. st.). U 1950-ima je → B. Marušić istražio trobrodnu baziliku s poč. VII.st., pravokutnoga tlocrta i trima upisanim apsidama (nađeni ostatci fresaka i dijelovi oltarne pregrade), koja je bila u uporabi do XV.st.Južno od naselja istražio je jednobrodnu grobljansku crkvu sv. Šimuna iz VII–VIII.st. s trima zaobljenim apsidama. Oko crkve bilo je groblje s karakterističnim zidanim grobnicama, koje se koristilo od VII. do XIV.st. Nakon kužnih epidemija G. je napušten, a danas to ime nosi stancija od nekoliko kuća nešto južnije od izvornog položaja sela. Revizijsko arheološko istraživanje započelo je 2004 (M. Jurković).

Kočur, srednjovj. kaštel na mjestu prapov. gradine kraj sela Sv. Martin iznad doline Raše. U blizini se nalazi kapela Sv. križa u obliku jednobrodnog pravokutnog prostora bez apside, koja je dio starije i veće romaničke građevine. Ostatci romaničke crkve nešto su većih dimenzija, a pronađeni su ostatci upisane apside (Branko Marušić). Crkva je smanjena u XV. st., što je u Istri redovita pojava u to doba zbog opadanja broja stanovnika. Oko kapele se nalazilo groblje iz XIII–XIV. st. Kaštel je istraživao Boris Baćić.

Kotli, napušteno naselje blizu Huma (45°22 N; 14°02 E; 142m nadm. vis.); 1st. (2001), grad Buzet. Dobar je′ ′ primjer susretanja osobitih prirodnih zanimljivosti i tradicionalne ruralne arhitekture. Rijeka Mirna, koja protječe kroz selo, tvori u svojem koritu neobične kotlaste (otuda ime) oblike različitih veličina; oni su, ovisno o vodostaju rijeke, ponekad ispunjeni vodom. Na pojedinim mjestima pad vode ima strmi nagib pa se stvara više manjih i većih slapova. Budući da je selo zbog prometne izolacije i udaljenosti od većih centara nakon II. svj. rata bilo napušteno, zadržalo je izgled sela s kraja XIX.st. Kuće su izgrađene od kamena, a neke imaju kamene ili drvene baladure. Drveni elementi, bilo konstruktivni bilo oni pridodani, svjedoče o većoj upotrebi drva u tradicijskoj arhitekturi sjev. Istre. U usporedbi s arhitekturom susjednih sela, stambene su kuće u Kotlima razvijenije, složenije i bogatije. Višeprostorne katnice svjedoče o nešto višem životnom standardu u Kotlima, gdje se ugl. živjelo od razvijenog obrtništva, po čemu su Kotjani bili poznati u široj okolici. Poč. stoljeća ondje je djelovalo šest krojača (žnjidara), a iz sela su bili nadaleko poznati glazbenici na tradicijskim instrumentima, bajsu, vijulinu i klarinetu. Svojevrstan su simbol Kotla mlinovi, od kojih je jedan u ruševinama, a drugi je 2002. obnovljen. Njima su se koristili žitelji iz šire okolice do 1964. Od 1994. selo i njegov okolni prostor imaju status spomeničke baštine.

Labin, grad na ist. obali Istre (45°6 N; 14°7 E; 320m nadm. vis.); 7904st. (2001); središte → Labinštine. Sastoji se′ ′ od starijega naselja, smještenoga na dominantnoj uzvisini, udaljenoj oko 2km od morske obale, te od novoga dijela, smještenog u podnožju staroga Labina, nastaloga razvojem rudarstva (→ Podlabin). Na državnoj je prometnici Rijeka–Pula (D 21)

Prvi tragovi života sežu u prapovijest, kada je na mjestu staroga Labina postojala brončanodobna gradina. U I. tisućljeću pr. Kr. tu žive Liburni. Dolaskom rim. vlasti Labin (Alvona) postaje municipijem s rim. pravom, a građani su upisani u Claudia tribu (rod Klaudijevaca). Iz toga su doba mnogobrojni nadgrobni spomenici i zavjetni žrtvenici, od kojih je jedan posvećen domaćoj božici Sentoni. Grad je dio provincije Dalmacije te manje administrativne i teritorijalne jedinice Liburnije. Nakon 476. mijenja niz vladara (Istočni Goti, Bizant, Langobardi). Uz VI. i VII.st. zabilježene su prve vijesti o upadima Slavena. Dolaskom franačke vlasti (788)

18

nastupaju mirnija vremena, intenzivnije se uvodi feudalni sustav, a u ist. se Istru organizirano naseljavaju hrv. plemena. God. 804. predstavnici Labina prisutni su na Rižanskoj skupštini. Prema Konstantinu Porfirogenetu, granica hrv. države sred. X.st. dopirala je do grada Labina. Na vlast 1208. dolaze akvilejski patrijarsi, a parijarh Bertrand 1341. potvrđuje gradski statut. Iz njega se saznaje da gradom upravljaju gastald i gradsko vijeće. God. 1420. dolazi pod vlast Mletačke Republike. Gradom upravljaju podestat, dva suca i gradsko vijeće. U Labinu je 1520. rođen → M. Vlačić Ilirik. Uz mlet. upravu vezane su prve vijesti o rudarenju. Nakon Venecije na vlasti se izmjenjuju prva austr. uprava (1797–1804) i franc. uprava (1805–13), obje prekratke da bi utjecale na razvitak. Druga austr. uprava (1813–1918) bila je uspješnija: L. i okolica naglo se razvijaju, intenzivira se rudarska proizvodnja, izgrađuju se manja rudarska naselja u okolici (Krapan, Vinež i Štrmac), grade se ceste, škole, bolnice. Dolazi do prvih nezadovoljstava među radnicima, koja su kulminirala prvim štrajkovima rudara. Tal. uprava (1918–43) dodatno je osuvremenila L. i Labinštinu, ali i provodila politiku odnarođivanja Hrvata. Italija je na Labinštini našla sirovine kojima je oskudijevala: ugljen, lapor (cement) i boksit. U rudnicima je bilo više od 10000 zaposlenih, godišnja proizvodnja ugljena premašivala je 1000000t, gradila su se nova naselja (Raša, Podlabin). Meliorirane su doline rijeke Raše i Krapanske doline, isušeno je Čepićko jezero, grade se luke za utovar ugljena i boksita i dr. Unatoč gosp. procvatu, broj štrajkova i nezadovoljnih radnika povećava se, te se razvijaju revol. ideje (→ Labinska republika). Izbijanjem II.svj. rata, a pogotovo nakon 1943. i kapitulacije Italije, antifaš. pokret jača, te se velik dio stanovništva priključuje partizanskom pokretu. U NOB-u je poginulo više od 1300 Labinjana. Nakon II. svj. rata gosp. razvoj općine zasnivao se na eksploataciji ugljena, boksita i lapora. Zbog krize i reformi u gospodarstvu 1960-ih broj se zaposlenih smanjuje, a razvijaju se nove gosp. djelatnosti. God. 1971. osniva se poduzeće Labinprogres, kao nadomjestak za smanjenu djelatnost ugljenokopa i razvoj privrede. Sred. 1970-ih Labinština je najveće gradilište u Hrvatskoj: podignuto je šest tvornica, no gotovo sve su ugašene stečajnim postupcima na poč. 1990-ih.

Stari L. tipičan je istar. grad akropolskoga tipa. Današnji izgled poprima u razdoblju od XVI. do XVIII.st. Srednjovj. grad je u početku okružen zidinama iz XIV.st. (četvrt Gorica), a u XVI.st. okružuje se novim zidinama (četvrt Dolica). Grad se ponovno širi u XVIII. i XIX.st., kada se gradske zidine pretvaraju u stambene zgrade i palače, a izvan zidina se postupno uobličuje nova četvrt uz gl. gradski trg (Crć ili Borgo). Stari L. obiluje kult. spomeničkom baštinom. Najstarije su građevine ostatci crkve sv. Justa iz IX.st. te ostatci župne crkve iz XI.st. Urbano tkivo obiluje renesansnim i baroknim patricijskim palačama. Glasovite su renesansna palača obitelji → Scampicchio iz XV.st. te pretorska palača iz 1555. s renesansnim biforama. U XVII.st. grade se barokne palače Franković-Vlačić, Manzini i Negri, a osobito se ističe palača obitelji Battiala-Lazzarini iz XVIII.st., jedna od najočuvanijih i najreprezentativnijih baroknih palača u Istri. Gradsko kazalište izgrađeno je 1843., a nastalo je pregradnjom fontika za žito iz 1539. Župna crkva sv. Marije današnji oblik poprima u XIV.st., a tijekom XVI. i XVII.st. pregrađuje se i proširuje. Zvonik je izgrađen 1623. Između župne crkve i palače Battiala-Lazzarini nalazi se manja kapela iz XVIII.st., posvećena sv. Stjepanu, s jednim od najljepših i najraskošnijih baroknih crkv. pročelja u Istri. Unutar gradskih zidina nalazi se i kapela sv. Marije od Karmela iz 1615. U gradu se još ističu gradska vrata sv. Flora iz 1646. Gl. trgom dominira lođa iz XVII.st., te gradska palača izgrađena 1900. Izvan zidina smještene su tri manje crkve: sv. Marije Magdalene iz XIV.st., sv. Antuna i sv. Marije od Zdravlja iz XV.st., s vrlo vrijednim slikama → A. Moreschia. Stari grad u današnje je vrijeme poznat kao grad umjetnikâ (→ Labinski atelieri). Narodni muzej Labinštine ima bogatu arheol., etnografsku i kulturnopov. zbirku. U Labinu se održavaju Mediteranski kiparski simpozij (Dubrova, od 1970; s parkom skulptura), te manifestacija Kulturno ljeto, s priredbama klas. glazbe. Nakon zatvaranja ugljenokopa napuštena rudarska okna valoriziraju se kao turist. atrakcija.

lapidarij (lat. lapis: kamen), izložba kamenih spomenika, najčešće natpisa (epigrafija) i kiparstva. Može biti dio muzejske izložbe ili pak samostalna izložba. U povijesti muzeologije prve su privatne zbirke antikviteta bile upravo zbirke kamenih spomenika (natpisa i skulptura) u XVI. i XVII. st. u Italiji, a nedugo nakon toga i u nas. Prvi l. u Istri nastao je na poč. XIX. st., kad su upravo natpisi i skulpture antičke Pule okupljeni u prostor Augustova hrama i oko njega, pa je to i početak istarske muzeologije. Zbirka je do kraja I. svj. rata bila pod upravom države, dok su zbirke drugih vrsta muzealija bile gradske ili privatne (pojedinci, udruge). Kad je Regio Museo

19

dell’Istria (danas → Arheološki muzej Istre) 1930. uselio u prijašnju zgradu njem. gimnazije, u prizemlju je → B. Forlati Tamaro postavila l., izložbu rimskodobnih i ranosrednjovj. natpisnih spomenika, skulpture i kamene arhitektonske dekoracije, koji je do danas ostao gotovo nepromijenjen. Rimski spomenici složeni su po cjelinama: javni, posvetni, privatni spomenici iz okolice Pule i iz drugih dijelova Istre. U podovima lapidarija postavljeni su sačuvani mozaici iz rustičnih vila, istraženih na poč. XX.st. (Barbariga, Valbandon). Izložbu ranosrednjovj. kamenih spomenika poslije su rezultatima svojih istraživanja nadopunjavali B. Forlati Tamaro te → M. Mirabella Roberti i → B. Marušić. Sličan i bogat l. rimskodobnih spomenika postoji u Zavičajnome muzeju Poreštine, smješten u prizemlju palače Sinčić, a u njem su ugl. skupljeni natpisni spomenici porečkoga područja. Lapidariji su također dijelovi drugih muzejskih izložbi u Istri, i to Zavičajnoga muzeja u Buzetu, Narodnoga muzeja u Labinu i Arheološke zbirke na Brijunima. Svaki od njih čuva ant. kamene spomenike sa svojega područja, a posebno važan labinski l. zbog liburnskoga karaktera natpisnoga materijala, kojega je zamjetljiv visok stupanj romanizacije, te buzetski l. koji je bogat likovnim prikazima na nadgrobnim spomenicima. U nekim su mjestima (Roč i Plomin) lapidariji jedini oblik muzejske zbirke. Nov je primjer suvremenoga lapidarija onaj u Balama, koji je 2002. postavljen u kripti župne crkve (autori Ivan Matejčić i Miljenko Jurković), na mjestu starijega lapidarija iz XIX.st., a obuhvaća i nalaze iz novih istraživanja.

Lupoglav, naselje podno jugozap. obronaka Ćićarije (45°21 N; 14°06 E; 384m nadm. vis.); 328st. (2001); sjedište′ ′ općine. Nalazi se između Vranje i Roča, blizu raskrižja cesta iz Buzeta, Rijeke (kroz tunel Učku) i Pazina, te na željezničkoj pruzi Ljubljana–Divača–Pula; tu se odvaja pruga za teretnu luku Bršica u Raškom zaljevu. Stanovnici se bave ugl. poljodjelstvom, stočarstvom i uslužnim djelatnostima, najviše prometom. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti, a u sr. se vijeku razvio feud. kaštel na litici iznad sela Gorenja Vas. Kaštelu su pripadala dva seoska naselja: Gorenja Vas i Dolenja Vas. U XI.st. pripadao je bavarskom knezu, koji ga je 1111. poklonio

akvilejskom patrijarhu zajedno s okolnim posjedom (Lupoglavska gospoštija). Posjedom je upravljalo više vazalnih feud. obitelji, te je poslije postao dijelom Pazinske knežije. U posjed obitelji Brigido došao je 1634. Oni su izgradili novi utvrđeni ladanjski kompleks podno staroga kaštela, na cesti između Vranje i Roča. Potpuno je očuvana središnja stambena dvokatnica s prizemljem gospodarske namjene. U unutrašnjosti su ostatci geometrijskih štukatura i opreme kućne kapele. Dvorac je utvrđen zidinama sa stražarskim ophodom, puškarnicama i četvrtastim ugaonim kulama. Uz vanjsku stranu

ist. zidina prizidana je staja (u XX.st. nadograđena i preuređena za stanovanje). Današnje naselje razvilo se oko kaštela u XIX. i XX.st., osobito poslije izgradnje želj. pruge.

mletačka utvrda u Puli, niska barokna utvrda nastala na ruševinama srednjovj. kaštela podignutoga na ostatcima rim. utvrde (kastruma). Građena je u doba temeljitih preobrazbi fortifikacijske arhitekture, koje su se uvodile zbog uporabe sve razornijega topništva; tada je Pula, u jeku Tridesetogodišnjega rata (1618–48), zakratko postala važnom mlet. strateškom obrambenom točkom za plovidbu Jadranom. Projektirao ju je i vodio nadzor u poč. njezine gradnje (1630–33) franc. vojni inženjer → A. De Ville. Prvotno je zamišljena, i gotovo u cjelini izvedena kao pravokutna utvrda u toskanskome slogu s kraćim bokovima (kurtinama), s četirima jakim pravilnim bastionima na vrhovima kvadrata za smještaj 24 topa, s obrambenim rovom i četirima mezzalunama na kontraeskarpi, s prostranim dvorištem u kojem su nastambe za posadu, oružarnica, providurov stan i bunar. Potom se projekt u drugoj pol. XVII. i u XVIII.st. mijenja i dopunjuje; tako se npr. prvotno zamišljen gl. ulaz s podiznim mostom, dobrim dijelom izveden na juž. kortini, premješta 1703. na zapadni bok, bliže strmu usponu. U prvim dvjema godinama gradnje kao građevni se materijal koriste veći kameni blokovi porušenoga rim. kazališta Zaro, i to po zapovijedi kapetana kulfa, ali i kamen iz obližnjih kamenoloma. Tadanji je sustav obrane već u XVII.st. osim same utvrde uključivao i prvi obrambeni prsten s obrambenim nasipom – glasijom (duž današnje Ulice Castropola), preuređene rim. i srednjovj. gradske zidine, tenalju (kliješta) na rtu ispred obrambenih zidina prema moru (na lokaciji Porte Stovagnage), manju utvrdu na otoku Sv. Andrija, sličnu onoj

20

na vrhu brežuljka (vjerojatno izvedena samo djelomično), stari obrambeni toranj, promatračnicu i svjetionik na lokaciji Orlando (Torre della Guardia/Torre ili Stronzo d’Orlando) na dominantnoj točki motrenja Pulskoga zaljeva i otvorena mora. Utvrda je u sklopu i u razvoju takva sustava postala nekom vrstom redute. Za austr. vladavine (nazvana Hafen Kastell) dopunjuje se i mijenja u drugoj pol. XIX.st. (novo naoružanje i kaznionice, stražarnica i dr.), ali sve više gubi obrambeni značaj, posebice nakon umetanja dviju vodosprema u njezinu strukturu (1861. i 1876). Nakon I.svj. rata gubi obrambeni značaj. U njoj je danas smješten Povijesni muzej Istre. Ta je barokna utvrda na vrhu pulskoga brežuljka dala pečat gradskom tkivu kao najvažnija prostorna dominanta od XVII. do sred. XIX.st. Veliko je njezino simboličko značenje, jer je to zadnja znamenita obrambena kamena građevina, gotovo u cjelini očuvana, na lokaciji koja je imala uvijek dominantnu obrambenu ulogu, još od kada su Histri nastanili vrh pulskoga brežuljka i oko njega podigli prvo obrambeno suhoziđe.

Monkodonja, gradina, arheol. nalazište 5km istočno od Rovinja. Otkrili su je 1953. B. Baćić i B. Marušić. Prvo istraživanje provedeno je 1953–55., a od 1997. vode se suvremena multidisciplinarna međunar. istraživanja (Arheološki muzej u Puli, Zavičajni muzej grada Rovinja, Freie Universität Berlin). Nalazi se na uzvisini okruženoj plodnim područjem koje se proteže u duljini od 2,5km sve do mora, i brežuljku na 81m nadm. vis., oblika nepravilne elipse izdužene u smjeru istok–zapad, veličine 160m×250m. Naselje je bilo okruženo trima koncentričnima zidinama s dosad istraženim dvama ulazima (tzv. zapadnim i sjevernim). Nedaleko od puta do sjev. vrata nalazi se jama duboka 50m. Obrambeni zid koji je okruživao naselje bio je dugačak oko 1km, oko 3m širok, a najmanje 3m visok. Izgrađen je slaganjem kamena u tehnici suhozida. Kamen se vadio na uzvisini, a njegovim skidanjem dobivala se korisna površina. Približno 1000 ljudi živjelo je u dobro organiziranom naselju: na najvišem dijelu bila je akropola, ispod nje gornji grad, a još niže donji grad. Akropola, gdje je živio viši sloj zajednice, imala je gotovo pravokutno zamišljen prostor. U drugim dijelovima naselja nalazio se obrtnički prostor. Kuće su se razlikovale položajem, veličinom i načinom gradnje, a bile su odvojene prolazima i ulicama. Svaka je imala ognjište, a mnogobrojni ulomci keramičkih lonaca potječu iz lokalnih radionica, ali su posude stizale i iz dalekih krajeva ist. Sredozemlja. Ondje su prvi put u Istri pronađeni ulomci posuda mikenske (brončanodobne) starosti. M. je bila važna točka u komunikacijama sjev. Jadrana sa sr. Europom i s egejskim područjem. Život na uzvisini Monkodonji trajao je približno 1800–1200. pr.Kr., a danas nalazište postaje važan arheol. park.

Mornarička bolnica u Puli (njem. K. u. k. Marinespital in Pola), vojna bolnica izgrađena 1861. za potrebe austr. ratne mornarice. Pružala je preventivnu i kurativnu zdr. skrb mornarima, pripadnicima kopnenih voj. jedinica i različitih voj. ustanova, regrutima, polaznicima Mornaričke strojarske škole i dr. voj. institucija. Vojna bolnica u Vodnjanu tada je služila još samo kao lazaret i nije odgovarala uvjetima suvremene bolnice. Bila je to moderna, čvrsto građena zdr. ustanova primjerena naglom društvenom usponu. Projektirao ju je i građ. radove nadzirao tehn. kapetan Viktor Damaševski. Kapacitet joj je bio oko 500 »formacijskih« postelja, dostatnih za med. zaštitu 5–10000 ljudi. U to doba pobol vojnika i mornara u garnizonima zbog epidemijskih bolesti bio je visok (i do 50% ljudi). Posebno je veliki pobol uzrokovala malarija: 1863–66. od koje je bolovalo do 4000 vojnika i mornara, pa se broj kreveta u Bolnici morao povećati na 730. Među značajnim liječnicima austr. mornarice bio je Bračanin Mihovil Nazor (1819–92), koji je 1852–53. bio gl. liječnik u Lučkom admiralatu u Veneciji, a 1862. preuzeo je dužnost gl. liječnika u Lučkom admiralatu u Puli i načelnika Mornaričke bolnice. Bolnicu je 1918. preuzela tal. Kraljevska mornarica i preimenovala u Ospedale Regio Marina. Poslije II.svj. rata preuređena je u Vojnu bolnicu za potrebe Jugoslavenske narodne armije, ali malo pomalo i za med. potrebe civilnoga stanovništva i vojnih umirovljenika. God. 1970–74. pomišljalo se o njezinu ukidanju i prijenosu poslova na Medicinski centar u Puli, koji bi primao i vojne osiguranike. Međutim, 1974. donijeta je Odluka prema kojoj je Bolnica revitalizirana 1975–76. građevinski je preuređena i modernizirana, uposleno je novo med. osoblje i stručni kadar, te 1981. ustanova dobiva lik suvremene bolnice. Ugl. je služila djelatnoj vojsci i vojnim osiguranicima, a oko 7% pacijenata bili su građani. Provodilo se suvremeno liječenje stacionarnog i dispanzerskoga tipa svih uzrasta osim

21

novorođenčadi i djece pedijatrijske skrbi. 4.XI.1991. oprema i veći dio osoblja prebačeni su u Crnu Goru. Krizni štab Skupštine općine Pula preuzeo je zgradu 6. XI. 1991. Uredbom Vlade Republike Hrvatske od travnja 1992. bolnica je prešla u sastav Ministarstva obrane, a potom je dodijeljena Medicinskom centru Pula. God. 1996. odlučeno je da se u prostore te med. ustanove-spomenika premjeste neki odjeli pulske Opće bolnice, što je učinjeno 2000.

Mornarička knjižnica u Puli (potkraj XIX.st. Carska i kraljevska Mornarička knjižnica / K. u. k. Marine-Bibliothek), knjižnica osnovana 1802. u Veneciji pri vrhovnome zapovjedništvu austr. ratne mornarice. Njezino osnivanje potaknuo je austr. nadvojvoda Karl (1771–1847), ministar mornarice i rata, poklonom temeljnoga fonda od 20 sv. znan. djela. Njemu su se pridružili časnici ratne mornarice, koji su više godina ustupali dio svojih plaća za potrebe knjižnice, a poslije je njezino financiranje preuzela država (Habsburška Monarhija). Od samoga osnutka bila je znan. i stručna knjižnica namijenjena potrebama mornarice te njezino središnje sabiralište knjiga i periodike s područja pomorstva. God. 1805., u ratu protiv Francuske, Austrija je izgubila Veneciju, a s njom i Mornaričku knjižnicu. Vraćanjem Venecije u posjed Austrije 1814., tamo je zatečen i dio njezina fonda; M. k. bila je predana u Mornarički koledž (Collegio di Marina, Marine-Kadetenkolleg). Tijekom rata za ujedinjenje Italije 1848., Koledž je premješten u Trst, gdje je 1851. pretvoren u Mornaričku akademiju. God. 1850. u Trst je iz Venecije preseljen vjerojatno cijeli fond Mornaričke knjižnice. Tada dolazi do izražaja njezina funkcija središnje knjižnice austr. ratne mornarice koja prikuplja djela s područja pom. znanosti, znanosti primijenjenih u pomorstvu i djela općeobrazovnoga sadržaja. Novoosnovana Mornarička zvjezdarnica u Trstu preuzela je 1854. dio fonda Knjižnice, a 1860. je uključena u novoosnovanu hidrografsku ustanovu u Trstu. Pula se 1860-ih izgrađivala kao glavna ratna luka austr. ratne mornarice, pa je u nju 1865/66. preseljena i knjižnica. God. 1869. u Puli je osnovan Hidrografski zavod (Hydrographisches Amt) u koji je kao zaseban odjel uključena Mornarička knjižnica. God. 1892. preseljena je u zgradu Mornaričko-tehničkog odbora (Marinetechnisches Komitee), osnovana 1885., a 1900. je u njega i organizacijski uključena. U to je doba uočljiv porast nabavljenih djela iz tehn. znanosti i struka. God. 1904. imala je 14944 djela u 43574 sv., a potkraj 1918. 18472 naslova knjiga i periodike. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije, u studenome 1918., Pulu je zaposjela tal. vojska, koja je preuzela Knjižnicu. Manji dio fonda je odnesen u Italiju. M. k. pripojena je knjižnici Vojnoga pomorskog zapovjedništva (Biblioteca del Comando Militare Marittimo) u Puli kao jedna od dviju njezinih zbirki, koje su bile spojene 1925., s ukupnim približnim fondom od 50000 svezaka. God. 1943., nakon kapitulacije Italije, Pulu je zaposjela njem. vojska, koja je 1944. cijeli fond Knjižnice preselila na područje današnje Češke; god. 1949–50. preseljena je u Ratni arhiv (Kriegsarchiv) u Beču. God. 1975. Republika Austrija poklonila je Hrvatskoj veći dio očuvanoga fonda Mornaričke knjižnice (oko 20000 sv.), koji je dodijeljen Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Manji dio fonda (oko 11000 sv.) ostao je u knjižnici Austrijskoga državnog arhiva (Österreichisches Staatsarchiv) u Beču, zajedno s inventarnim knjigama. Pulski dio fonda registriran je 1992. kao kulturna spomenička baština Republike Hrvatske. God. 1996. M. k. je kao posebna zbirka Sveučilišne knjižnice premještena u Dom hrvatskih branitelja (zgrada nekadašnjega Mornaričkoga kasina Marinekasino). M. k. u Puli sadržava 6757 naslova u 20371 svesku. Od toga je oko 13000 sv. monografija i oko 7000 sv. časopisa, godišnjaka i novina. Knjižni fond čine isključivo znan. i stručne publikacije znan. udruga i ustanova iz gotovo cijeloga svijeta (najviše iz Europe, ali i iz SAD-a, Rusije, Japana, Južne Amerike), objavljene od XVI.st. do 1918. Očuvane su 3 knjige iz XVI. st. i 10 knjiga iz XVII. st., a najveći je dio fonda (oko 85%) iz XIX.st. Oko 60% fonda (oko 12000 sv.) na njem. je jeziku, oko 15% na francuskom i na engleskom, oko 7% na talijanskom, a oko 3% na latinskom i na ostalim jezicima (španjolskom, švedskom, danskom, portugalskom, ruskom i dr.); na hrvatskom jeziku je 15 sv. Prema sadržaju, u fondu su pretežito zastupljene prirodoslovno-mat. i tehn. znanosti, pomorstvo, hidrografija, oceanografija i znanosti koje se primjenjuju u pomorstvu. Dvjestotinjak rječnika različitih jezika, enciklopedije i leksikoni (npr. Diderot – D’Alembertova Encyclopédie iz 1781–82), povijesna i zemlj. djela te putopisi iz gotovo cijeloga svijeta daju toj knjižnici humanističko-znan. i općeobrazovna obilježja. Manji dio fonda važan je za Pulu, npr. stotinjak znan. publikacija pulskoga Hidrografskoga zavoda. Mnogobrojna djela o Austro-Ugarskoj Monarhiji važna su za proučavanje povijesti Hrvatske. Vrijednost fonda Knjižnice ne proizlazi samo iz mnogih rijetkih primjeraka knjiga, već isto tako i iz pomorsko-znan. obuhvatnosti njezina fonda i iz nabavljanja znan. relevantnih publikacija s toga područja iz cijeloga svijeta.

22

Mornaričko groblje u Puli, bivše austrougarsko C. i k. mornaričko groblje (K. u. k. Marinefriedhof), otvoreno 1862. nedaleko od uvale Valkane. Za njegovo je uređenje Ministarstvo mornarice kupilo 4000m2 zemljišta. Prva su se pokapanja obavljala u skupne grobnice, a 1870. zbog higijenskih je razloga odobreno pojedinačno pokapanje. Naknadnim proširivanjem groblje obuhvaća 22039m2. Tijekom I.svj. rata na njemu su pokopane žrtve brodske nesreće parobroda Baron Gautsch (1914) i članovi posade potopljenih bojnih brodova Szent Istvan i Viribus Unitis (1918) preminuli od teške epidemije gripe posljednje ratne zime (1917/18). Zbog toga su se morale urediti skupne grobnice, a na kraju rata više nisu bila moguća daljnja pokapanja. U svibnju 1918. planirala se gradnja drugoga mornaričkoga groblja, ali to nije ostvareno. Na Groblju je pokopano 12 austroug. admirala (zapovjednik Austroug. ratne mornarice A. Bourguignon von Baumberg 1879. i dr.) i jedan turski admiral. U razdoblju između I. i II.svj. rata tal. su vojne vlasti zabranile pokapanje na tom groblju. U tijeku II.svj. rata na njemu je pokopano oko 300 tal. i njem. vojnika te civili poginuli u angloamer. zračnim napadima na grad (1944–45). Nije poznat točan broj pokopanih, no prema pojedinim procjenama ima ih oko 40000. Iako je 1960. Općina Pula proglasila Groblje povijesnom spomeničkom baštinom, ono je propadalo i tek su nakon višegodišnjih međudržavnih pregovora, 1990. Austrijski Crni križ, Njemački narodni savez za brigu o ratnim grobovima i Općina Pula zaključili sporazum o uređenju i održavanju Mornaričkoga spomen-groblja. U svibnju 1997. svečano je obilježen završetak njegove obnove. Groblje je uvršteno u popis spomenika pod zaštitom Haške konvencije.

Mutila, histarska gradina, nepoznata smještaja, koju spominje samo Livije (41, 11) u kontekstu rimskoga osvajanja Istre 177.pr.Kr., zajedno s Faverijom. Poslije podrobnoga opisa opsade i pada Nezakcija, on samo kratko kaže da su »potom ... još dva grada na juriš zauzeta i razorena: M. i Faverija«. Suvremena filologija i arheologija nemaju siguran odgovor na pitanje smještaja Mutile, ali se, s obzirom na glasovni prizvuk, pretpostavlja da je mogla biti na području Medulina (Kandler, De Franceschi, Gnirs, Veith, Mlakar, Jurkić), iako je bilo i mišljenja da je bila u Miljama (Muggia). U drugim vrelima i na starim zemljovidima M. se ne spominje, a Livije je mogao i pogriješiti u pisanju imena, jer nije nikad vidio krajeve o kojima je pisao. To je svakako morala biti gradina u juž. Istri koju su Rimljani silom osvojili, dakle važno uporište Histra, a Medulinski je zaljev mogao biti dobro skrovište rim. brodica kojima su nadzirali more jugoistočno od Istre, prema Lošinju i Dalmaciji.

Nezakcij (Vizače; lat. Nesactium), arheol. nalazište na brežuljku Glavica kraj Valture, istočno od Pule.

Prapovijest. Gradinsko naselje postojalo je od brončanoga i željeznoga doba. Njegov položaj nad plodnom dolinom i zaljevom Budava većim je dijelom prirodno zaštićen strmim obroncima i vododerinama. Rub platoa bio je opasan bedemom, koji je ostao dio obrambenoga sustava i kroz ant. i kasnoant. razdoblje. Izvan linije zidina, na obroncima, prepoznatljive su još dvije uske terase, vjerojatno zone prapov. naselja. Visok nasip, koji prekriva tri paralelna suhozida, štiti prodor u naselje sa zapadne, najpristupačnije strane. U pokusnim iskopima → J. Mladin nazvao je prostor između istočnog i sr. zida smetište, dok je onaj između središnjeg i vanjskog, ist. dijela bedema odredio kao ustrinum. Kroz sjev. kraj nasipa vodi uski hodnik, jedna od mlađih vrata, vjerojatno izgrađena u III.st.pr.Kr., a rim. uređenjem naselja pretvorena u kaptažu za vodu. Izgled prapov. naselja nije poznat, iako je prostrani plato bio posjećivan i nastanjen neprekidno od razdoblja starijega neolitika sve do konačnoga gašenja života na njemu nakon događaja potkraj VI. i na poč. VII.st. Uza zap. obrambeni nasip unutar naselja istražena je tzv. prapovijesna nekropola (114 grobova i grobnica, među kojima je samo jedna s inhumacijom u zgrčenu položaju), otkrivena 1900., ali su željeznodobni grobovi sa žarama dokumentirani i izvan te zone, na širem prostoru naselja (ispod temelja rim. hramova, na području ist. ville urbane). Željeznodobna nekropola sa žarama i bogatim prilozima, datiranim između XI. i IV–III.st.pr.Kr., nastala je na mjestu uništene brončanodobne nekropole, od koje su dokumentirani samo ostatci arhitekture (suhozidovi, ploče grobnih škrinja). Ostatci spaljenih pokojnika, žare i prilozi polagani su u jednostavne jame i prekrivani kamenim pločama ili nakupinom kamenja, ili u kamene škrinje, te grupirani u posebne cjeline. Vrlo rano se pojavljuju grobnice s mnogim višestrukim pokopima. N. kao »prijestolnicu« Histra potvrđuju mnogobrojni i bogati grobni prilozi, koji predstavljaju tadašnje prestižne predmete (importirana daunijska, etruščanska i atička keramika, brončane posude – ciste i kotlići, figuralno ukrašene situle, žezla, lepeze, nakit i dr.) i posebno skupina monumentalne kamene plastike. Skupinu kamenih spomenika čine ploče ukrašene geometrijskim motivima (spirala, svastika,

23

cikcak-vrpca, šrafirani S) i ulomci pune plastike (naga žena koja doji i rađa, nagi konjanik, dijelovi tijela mladića, glava konja, tzv. žrtvenici). Najveći broj nađen je na području nekropole i svi su uvijek bili u sekundarnom položaju, zbog čega se pretpostavlja da je riječ o nadgrobnim spomenicima ili prikazima heroiziranih pokojnika, odn. o spomenicima unutar svetišta posvećenoga kultu mrtvih. Datacija im je zbog okolnosti nalaza također nesigurna. Mladin njihovo rušenje datira potkraj XIII. i na poč. XII.st.pr.Kr., a najčešće su datirani u razdoblje između VIII. i VI.st.pr.Kr.

Antika. Spaljena i razorena poslije opsade 177. pr. Kr., gradina vjerojatno nije bila potpuno napuštena, ali je za neko vrijeme izgubila važnost koju je imala u doba histarske samostalnosti. Dosadašnja istraživanja pokazala su tragove naseljenosti tijekom II. i I. st.pr.Kr., ali nije ustanovljeno kada je nastao rimski N. U Augustovo doba već postoji, određen osnovnim gradskim funkcijama, a imao je poseban status unutar agera pulske kolonije, sličan municipiju, s nekim elementima gradske samouprave lokalnoga stanovništva. Prema nekim autorima, to je bila praefectura, a u III.st. epigrafski je potvrđena res publica na postolju kipa cara Gordijana III. I u rimsko doba N. je imao poseban kultni status za potomke pokorenih Histra, mnoga epigrafska svjedočanstava o → histarsko-liburnskim božanstvima. U IV. st. (a možda i prije) u Nezakciju je osnovana kršć. zajednica, koja je izgradila dvije crkve s krstionicom. Iako nema pov. vijesti o propasti Nezakcija (spominje se još u Geografiji → Anonima Ravenjanina), organizirani gradski život je prestao poslije VII. st. Pretpostavlja se da je to bila posljedica avarskih i slavenskih provala u Istru na prijelazu VI. u VII. st. (599. i 611), te da je N. doživio sudbinu mnogih ant. gradova koji su napušteni. Neki oblik života ipak je na tome mjestu preživio, iako ne zadugo, i samo u improviziranom obliku (ognjišta u ruševinama kasnoant. bazilika). Ime je ipak preživjelo u mjesnoj toponimiji, i u srednjem se vijeku javlja u obliku Mesazo (1243), Isacio (1426) i Ixazio (1520), a od toga potječe i pohrvaćeni oblik Vizače, kako današnji stanovnici nazivaju N. Potraga za Nezakcijem, koji je od doba humanizma bio u intelektualnoj javnosti poznat iz Livijeva opisa opsade i osvajanja, ozbiljnije je započela u XIX. st., a → P. Kandler prvi je povezao toponim Vizače s ubikacijom Nezakcija. Arheol. istraživanja su započela 1900., a nalaz natpisa s izrazom res publica Nesactiensium potvrdio je smještaj naselja. Istraživanja su trajala s prekidima do 1914 (→ P. Sticotti, → A. Puschi, → B. Schiavuzzi), povremeno između dvaju svj. ratova (→ A. Degrassi, → M. Mirabella Roberti, Giulia Fogolari), te intenzivnije u drugoj pol. XX. st. (→ B. Marušić, J. Mladin, Kristina Mihovilić, Vesna Girardi Jurkić, K. Džin, Guido Rosada). Središte Nezakcija nalazilo se na zap. strani, na najvišoj točki, i tu su koncentrirane javne građevine. Pronađeni su Forum s trijemom i temelji triju rimskih hramova na Kapitoliju, ostatci termi i nekoliko stambenih kuća, te dvije ranokršć. bazilike dvoranskoga tlorisa s upisanom apsidom (dvojne bazilike). Sjev. bazilika imala je malu krstionicu, a u objema su pronađeni ostatci podnih mozaika.

Novigrad (tal. Cittanova), grad, luka i turističko središte na zap. obali Istre (45°19 N; 13°33 E; 2 m nadm. vis.);′ ′ 2629 st. (2001), sjedište istoimene općine, 15 km jugozapadno od Buja. Smješten je na vapnenačkom poluotoku (nekada otočiću) koji sa sjevera zatvara zaljev Luka Mirna, na ušću rijeke Mirne. Novigradska je luka u sjev. dijelu grada, dobro zaštićena položajem i lukobranom, važna zbog turist. prometa (marina izgrađena 1983). S polutoka, gdje je najstarija jezgra naselja na položaju prikladnom za obranu, proširio se prema zapadu i sjeveru, osobito potkraj XX.st., obuhvativši naselja Antenal, Celega, Fakinija, Karpinjan, Kršin, Mareda, Paulija, Rozelija, i dr. Gl. gospodarska grana su turizam i prateće tercijarne djelatnosti, a poljodjelstvo i ribarstvo sporedne. Obalnom županijskom cestom povezan je s Porečom i Umagom, a prema unutrašnjosti s Brtoniglom i Bujama. Područje je bilo nastanjeno u prapovijesti, a iz ant. doba potječu ostatci mnogih ladanjskih vila. Na poluotoku se vjerojatno nalazila jedna takva rimska vila, oko koje se zbog položaja pogodnog za obranu u kasnoj antici razvio kastrum, naselje koje je od IV. do VII. st. s vremenom poprimalo gradski karakter. Prvi se put spominje 599. u pismu pape Grgura I. ravennskomu nadbiskupu Marinijanu, zatim ga u VII. st. spominje Anonim Ravenjanin kao Neapolis, a poč. IX. st. u listini Rižanske skupštine naveden je kao Civitas Nova. Nije jasno zašto se u XII. st. navodi kao Emona, Emonia. U VI. st. utemeljena je Novigradska biskupija, koja je postojala do 1828., kad je ukinuta, a 1831. pripojena je tršćansko-koparskoj. Naselje je imalo naslov grada, u kojem je biskup bio najjači feudalac, s posjedima i u drugim dijelovima Istre, ali akvilejski su patrijarsi imali vrhovnu svjetovnu vlast. God. 1149. i ponovno, poslije pokušaja osamostaljenja, 1270. morao je prisegnuti na vjernost Mletačkoj Republici. N. je često trpio nedaće zbog gusarskih napada na zap. obalu Istre u X. st., zbog kuge u razdoblju XIII–XVII. st.,

24

ratova u XVI.st., malarije u XIX. st. Turizam se u gradu počeo razvijati krajem XIX. st., a 1970-ih poprima značajke suvremene gosp. djelatnosti. Danas ima više hotela, kampova i mnogobrojne apartmane. Marina Novigrad (dubina mora do 2,2 m) ima 86 vezova u moru i 40 mjesta na kopnu, za plovila dužine 6–12 m. Očuvani su dijelovi srednjovj. zidina, nekoliko palača (Palača Rigo, XV–XVIII. st.), te više crkava. Župna (prije stolna) crkva sv. Pelagija više je puta obnavljana. Pretpostavlja se da potječe iz ranokršć. doba, a po pleternom skulpturom ukrašenom liturgijskom namještaju prepoznaje se faza iz VIII–IX. st. (Mauricijev ciborij), trobrodna kripta ispod apside izgrađena je u XII. st., kad je crkva dobila romaničke značajke oblikovanja volumena, a danas ima barokno-klasicistički izgled. U crkvi je nekoliko baroknih oltara, kipova i oltarnih slika. Uz crkvu je bila i osmerokutna krstionica. Na groblju je crkva sv. Agate (XI. st.).

Oprtalj (tal. Portole), naselje kraj Motovuna, sjedište istoimene općine (45°23 N; 13°50 E; 378m nadm. vis.);′ ′ 118st. (2001). Nalazi se na maloj uzvisini na rubu zaravni iznad doline Mirne, a cestama je povezan s Livadama i Motovunom na jugu te s Bujama na zapadu. Središte je širega krškoga brežuljkastog prostora Gornje Bujštine. Stanovnici se bave gotovo isključivo tradicijskom zemljoradnjom na obradivim površinama terasastih padina, a dio je zaposlen u tercijarnom sektoru u naselju i bližoj okolici. Nakon II.svj. rata O. je bio gotovo napušten. Naselje ima izrazit gradinski karakter, a područje je bilo naseljeno i u rim. doba (nalaz nekoliko ant. natpisa). U pisanim vrelima spominje se prvi put 1102. kao Castrum Portulense, kad dolazi pod vlast akvilejskoga patrijarha. Mlečani su ga zauzeli 1420. i otada je do 1797. bio dio obrambenoga sustava mlet. granice u Istri. U XVI–XVII.st. naseljeno je hrv. stanovništvo iz Dalmacije koje je bježalo pred Osmanlijama. Ostatci utvrda iz mlet. doba samo su manjim dijelom očuvani, ali stoje gradska vrata iz XVIII.st., kroz koja se ulazi u grad. Na vrhu brežuljka župna je crkva sv. Jurja, kasnogot. trobrodna građevina s poligonalnom apsidom, graditelja Majstora iz Kranja (1526). Bogata je baroknim kipovima i slikama iz XVII–XVIII.st. (radionice ili utjecaji V. i B. → Carpaccia, oltarna slika → B. D’Anne, kipovi na gl. oltaru koji se pripisuju G. Bonazzi, stare orgulje → G. Callida, danas zamijenjene novima). Pokraj crkve bila je općinska palača, srušena u II.svj. ratu. U romaničkoj crkvi sv. Jelene očuvane su zidne slike Klerigina iz Kopra (XV–XVI.st.), u crkvi sv. Leonarda zidne su slike anonimnog majstora prve pol. XV.st., u crkvi sv. Roka one majstora → Antuna s Padove. Najvrjednija je crkva sv. Marije, u kojoj je ciklus četvorice slikara druge pol. XV.st.: Klerigina III., anonimnoga kasnogotičkoga majstora, tzv. Šarenoga majstora te još jednoga anonimnoga majstora.

palača, reprezentativna stambena zgrada plemićkih i imućnih građanskih obitelji. Tipološki se u kasnom sr. vijeku razvila iz palasa, stambenoga dijela → kaštela, i vremenski se podudara sa stilskim razdobljem gotike. Europski feudalci, sudionici križarskih ratova, bili su fascinirani bogatstvom Orijenta te su takav način stanovanja i pokazivanja moći željeli ostvariti i u svojim domovima. Posebna uloga u tom pripada gradskoj aristokraciji. Do sred. XII. st. većina stambenih zgrada u gradovima raste u visinu na kasnoant. matrici, a patricijske se rezidencije djelomično i utvrđuju. Od XIII. st. funkcionalno i formalno takav način gradnje više ne odgovara težnjama i gosp. moći vlasnika. U Istri od kraja XIII. st. dolazi do izmjene strukture gradske matrice, pri čem se parcele romaničkih kuća spajaju i preoblikuju u gotičke sklopove koji sadržavaju radno-poslovni dio, gospodarski, te stambeni dio, u kojem su središnja soba (dvorana) i dvor s reprezentativnim unutarnjim stubištem i cisternom. Reprezentativni su primjeri gradskih palača iz toga razdoblja palača Bettica u Vodnjanu (XIV–XVI. st.), koja ima i elemente fortifikacije (zid s gibelinskim kruništem), gotičko-renesansna palača Salomon u Gračišću (XV. st.), palača Lassa pur dir u Piranu (XV. st.), palača De Martini u Puli (XV. st.), te palače Gioseffi (XIV. st.), Zuccato (XIV–XV. st.) i Parisi-Gonan (XV. st.) u Poreču. Tipologija palače u istar. gradovima u tom razdoblju nije rezultat razvoja autohtonoga modela, već je uvezena iz Venecije, gdje se u XIII–XIV. st. gradi tip tzv. venecijanske kuće. U renesansi nije došlo do strukturnih promjena gradskih palača, no neke su preuređene u skladu s novim stilskim strujanjima. Do velikih je tipoloških i strukturnih promjena došlo u XVII. i XVIII. st. Matrica palače se povećava, a raste i broj etaža, na prosječno 3–4 nadzemne etaže. Iz tog se razdoblja ističu palače Bergamoni-Tacco (XVI–XVII. st.) i Brutti (XVIII. st.) u Kopru, palača Besenghi degli Ughi u Izoli (XVIII. st.), palača Battiala-Lazzarini u Labinu (XVII. st.), palača Sinčić u Poreču (XVII. st.), palača Bradamante u Vodnjanu (XVII. st.), palača Giocondo-Petris u Galižani (XVII. st.) i palača u Kandlerovoj ulici br.16 u Puli (XVII. st.). I tim je stilskim promjenama izvorište bilo u Veneciji. Snažna gosp. recesija u XVII. st. dovela je do osiromašenja

25

gradskoga plemstva i urušavanja komunalnoga sustava, te je većina posjeda do XVIII. st. promijenila vlasnike. Novi vlasnici, uglavnom aristokratske obitelji iz Venecije i Trsta, nisu stalno boravili na svojim istar. posjedima, te su gradili nove palače (→ palača, ladanjska) na svojim latifundijama izvan gradova. Poč. XIX. st. porasla je gosp. moć građanstva, no ono nije repliciralo aristokratsku palaču već je svoj tipološki model stanovanja pronašlo u urbanoj vili.

palača, komunalna, zgrada ili sklop zgrada u funkciji javne komunalne (municipalne) vlasti. U njoj je stolovao izvršni predstavnik vlasti (gastald, župan, podestat, knez) te djelovalo predstavničko tijelo komune i komunalni službenici. Tipični je proizvod kasnoga sr. vijeka, kada je djelomično ili potpuno zamijenila javnu funkciju kaštela. Povijesno-prostorni razvoj komunalne palače svoje izvorište ima u antičko-rim. razdoblju. U Puli je rimska uprava djelovala na Forumu. Obavljanje javnih poslova na sjev. strani pulskoga Foruma nastavilo se u sr. i novom vijeku, a istraživanja su potvrdila da je u pulskom slučaju lokacija kompleksa javne vlasti održala svoj kontinuitet 2000 godina. God. 1296. izgrađena je nova komunalna palača, s ložom u gotičkom slogu, koja je s Augustovim hramom i komunalnim tornjem činila zaokružen kompleks. Sklop je krajem XV. st. preoblikovan u renesansnom slogu. Nakon djelomičnog rušenja 1651. obnovljen je 1696–98 (s dodatkom gradske ure), a posljednji je put potpuno obnovljen 1982–88. U Miljama je komunalna palača izgrađena 1265. i više je puta obnavljana, posebno radikalno nakon 1852. i nakon požara 1930. Koparski je komunalni kompleks vrlo složen i također bilježi kontinuitet javne vlasti na istome mjestu od antike. Današnji oblik pretorske palače ugl. je zaokružen u gotičko-renesansnom slogu s gibelinskom merlaturom u XV. st., kada su u njoj stolovali podestat i Veliko vijeće. Na suprotnoj strani trga 1462. izgrađena je nova loža, u kojoj su smješteni magistrati. Komunalna palača s malom ložom iz XIV.st. izgrađena je i u Balama. U Labinu i Buzetu podignuta je pretorska palača, a u sr. vijeku u Rovinju, Novigradu, Bujama, Plominu i Motovunu komunalne palače, današnji oblik kojih je ugl. dovršen u XVIII. i XIX. st. U Završju i Draguću je kapetanova kuća, a u Bermu gastaldova, što potvrđuje nizak stupanj municipalne autonomije tih mjesta. Nakon ukinuća vlasti porečkih biskupa 1778. i Vrsar dobiva komunalnu palaču. Nakon rušenja kaštela u Vodnjanu do izgradnje nove komunalne palače 1911. funkciju komunalne palače preuzima palača Bradamante. Nova komunalna palača u Poreču izgrađena je 1909. Među palačama XX. st. izdvaja se i ona u Raši, izgrađena 1936–38.

palača, ladanjska, arhit. kompleks nastao na izvangradskim posjedima. U Istri se javlja u XVII. i XVIII.st. kao posljedica dvaju procesa: vlastelinstvo je u prethodnome razdoblju ili napustilo posjede odlazeći u veće gradove ili su posjedi došli u vlasništvo obitelji koje u Istri nisu imale stalno prebivalište; s druge strane, zbog ratova i epidemija došlo je do znatnog opadanja gosp. moći gradova pa su pučani morali potražiti posao kao kolonisti (zakupci) kod veleposjednika. Tako su nastali: palača Rigo u Karpinjanu kraj Novigrada, palača Grisoni u Dajli, Stancija Kamuž (Camus) na Gortanovu brijegu kraj Pazina, vila Gabrijeli u Volpariji, Stancija Silić kraj Završja, kaštel Battiala-Lazzarini u Sv. Martinu, vila Polesini u Sv. Ivanu od Šterne, novi kaštel u Lupoglavu, Stancija Seget kraj Umaga, vila u Sv. Mariji na Krasu, vila Gravisi-Barbabianca u Sv. Tomi, vila u Žbandaju, Stancija Franković u Dubrovi kraj Labina, kašteli u Račicama i Belaju, palača Scampicchio u Podlabinu te Stancija Bembo kraj Bala. Ladanjski se sklopovi sastoje od palače – stambenoga (ladanjskog) dijela za vlastelu, stambenog dijela za koloniste i poslugu, te gosp. objekata (cisterne, štale, konjušnice, silosi za žito itd.). Njihov je bitan dio i vrt (dvor), koji nema samo oblikovnu već i gosp. vrijednost. Kompleksi se nalaze u uređenu, kultiviranu krajobrazu, koji oblikuje cjelinu, tzv. kultiviranu pokrajinu. Oblikovna obilježja istar. ladanjskih kompleksa, koji ugl. pripadaju baroknom i klasicističkom razdoblju, podudaraju se s venetskima, ali imaju izraženu regionalnu notu, prepoznatljivu na zdanjima u okolici Pirana i Kopra. L. p. u Istri jedinstven je korpus, po kakvoći u samome vrhu tzv. stilske arhitekture, a po ostvarenom standardu stanovanja podsjeća na arhitekturu dubrovačkih ljetnikovaca XV. i XVI.st.

26

Parenzana (Porečka pruga, Poreška pruga, Parenzaner Bahn, Vinogradarska pruga), vicinalna željeznica Trst–Poreč. Ministarstvo trgovine u Beču odobrilo je 1880. plan izgradnje lokalnih uskotračnih pruga u Austriji. Nakon mnogih rasprava i planova, Vlada je 16.XII. 1898. parlamentu podastrla prijedlog zakona za uskotračnu prugu (760mm) Trst–Poreč, koji je usvojen 15.IV.1899. Predviđena je bila mogućnost njezina produženja do Kanfanara, gdje bi se spojila s glavnom istar. prugom Divača–Pula. Društvo za izgradnju lokalne željeznice Trst–Poreč (Localbahn Triest–Parenzo) bilo je utemeljeno 3.III.1900. u Beču. Dionički kapital toga društva iznosio je 1400000 kruna, a podignut je i kredit od 14150000 kruna. Koncesija za prugu Trst–Poreč–Kanfanar bila je dodijeljena 15.IV.1899. Radovi do Buja započeli su 10.V.1900., a do Poreča na poč. 1901. Gradnja je tekla po planu, pa je pruga do Buja bila puštena u promet 1.IV., a do Poreča 15.XII.1902. Započinjala je na tršćanskoj stanici S. Andrea (poslije Campo Marzio) i prelazila Glinščicu te dosezala Žavlje, Milje, Škofije i Dekane, prelazila Rižanu i prolazila kroz Kopar, Semedelu, Izolu, Strunjan i Svetu Luciju-Portorož. Od te se stanice odvajao tramvaj do Pirana (→ tramvaj). Iza stajališta Sveti Bartol i stanice Sečovlje prelazila je rijeku Dragonju i preko Savudrije, Markovca i Kaldanije dolazila u Buje, gdje je bila najveća stanica na pruzi do Poreča. Od Buja se dalje uspinjala preko Tribana do stanice Grožnjan i prolazeći kroz više tunela dosezala najvišu točku od 293m nadm. vis. Spuštajući se preko Kostanjevice, Završja i Oprtlja na stanicu Livade–Sv. Stjepan i prelazeći Mirnu, zavijajući i uspinjući se do stajališta Motovun, ulazila je u najduži tunel na pruzi (222m) te nastavljala preko Karojbe, Rakotula, Vižinade i Baldaša, gdje joj je bila druga najviša točka na 273m nadm. vis. Dalje se spuštala preko Labinaca i Višnjana do stajališta Nova Vas u Poreču. Stanica Poreč bila je građena kao prolazna, jer je bio planiran produžetak pruge do Kanfanara. Iako je gradnja trase bila započeta, do realizacije nije došlo zbog početka I. svj. rata. Kako je pruga stalno bila u gubitcima, 31.VIII.1935. tal. vlasti su je ukinule i demontirale te nadomjestile autobusima. Danas se dio trase koristi za ceste, kolne puteve, biciklističke staze i dr., a postoje planovi za ponovno osposobljavanje pruge za turist. prijevoz.

Pazin (tal. Pisino, njem. Mitterburg), grad u središnjoj Istri nad krškim ponorom Jame (→ Pazinska jama), u koji ponire → Pazinčica (45°14 N; 13°56 E; 361mnadm. Vis.); 4986st. (2001). Središte je gospodarskoga, kult.,′ ′ obrazovnog i sport. Života središnje Istre, sjedište Istarske županije (skupštine, stručnih službi i nekih upravnih odjela). Iako se razvio oko feud. Kaštela, koji se smjestio na zaštićenu položaju, u XIX. I XX.st. Postaje raskrižje cestovnih puteva (križanje ceste Pula–Rijeka s lokalnim cestama prema Poreču, Buzetu, Labinu i Žminju), a prometna mu važnost raste naročito gradnjom želj. Pruge Pula–Divača 1876. Gosp. Osnovu tradicionalno čini poljodjelstvo (vinogradarstvo, voćarstvo, žitarice) i stočarstvo, a u drugoj pol. XX.st. Razvila se tekstilna industrija (→ Pazinka, kemijsko-tekstilna industrija Pazin), prerada plastike (→ Istraplastika d. d.), obrada ukrasnoga kamena (→ Kamen d. d.), te peradarska i mesna industrija (→ Puris d. d.). Neke od tih tvrtki poslije pretvorbe i dalje dobro posluju. Potkraj 1990-ih počinje se povećavati udio zaposlenih u tercijarnim i kvartarnim djelatnostima (ugostiteljstvo, trgovina, osobito uprava).

Prvi se put spominje 7.VI.983. u ispravi cara OtonaII., izdanoj u Veroni, kojom utvrdu nad Jamom (Castrum Pisinum) predaje u posjed porečkome biskupu. Naselje postoji od IX.st., možda i ranije, iako nema tragova prapovijesne i ant. Naseljenosti. Kaštel je, dobro branjen prirodnim položajem, bio važna vojna postaja, a civilno naselje i središte feud. Gospoštije bilo je na uzvisini iznad njega (danas → Stari Pazin). Feud je 996. dobio akvilejski patrijarh, ali već 1060. predao ga je porečkome biskupu, koji je tako zaokružio svoj posjed u središtu Istre. Biskupija je civilnu upravu prepustila Menhardu, vlasniku Črnoga grada, koji je sred. XII.st. Na područje Pazina naselio nove stanovnike, te je uzurpacijama stvorio temelje feud. Gospoštije koja se razvila u Istarsku knežiju, poslije → Pazinsku knežiju. Menhard je službenu investituru porečkoga biskupa dobio 1175., a naslijedila ga je kći Matilda, koja se udala za Engelberta Goričkoga, te je obitelj tako došla u posjed Pazina i držala ga do 1374. U to je vrijeme uz Kaštel počelo nicati podgrađe, civilno naselje na hrptu iznad Jame, koje se širilo koliko je to dopuštao gosp. Interes vlasnika feuda. Širilo se i područje feuda, koje je sred. XIV.st.

27

Obuhvaćalo ne samo Pazin nego i okolne posjede (Žminj, Tinjan, Trviž, Kožljak, Kašćerga, Bačva, Višnjan, Ružar, Vižinada i Božje Polje), te feud. Prava na drugim posjedima. U posjed pazinske gospoštije došla je leopoldinska grana austr. Kneževske obitelji Habsburg, koji su je davali u zakup svojim vazalima, često kao hipoteku za novčane poslove: knezovima devinskim (1379–99), obitelji Walsee–Enns (1399–1435), a zatim su neko vrijeme izravno njome vladali imenujući kapetane iz različitih velikaških vazalnih obitelji (Della Torre, Rauber, Pruschnig, Dür), koji su vladali knežijom u njihovo ime. U ratu 1510. mlet. Je vojska opsjedala P., ali Kaštel nije bio osvojen. Tijekom XVI. I XVII. St. Redali su se drugi zakupci (Dür, Mosconi, Cvjetković, Khevenhuller, Kaitschach, Függer, Barbo, Eggenburg). Vlasnici pazinske gospoštije u pravilu nisu živjeli u Pazinu, nego su u njihovo ime posjedima upravljali kapetani. Katastarski i fiskalni podatci vodili su se u urbarima. Najstariji je iz 1498., a revidiran je 1578. i 1598. U oba slučaja promjene urbara izbila je buna seljaka, koji su bili previše pritisnuti davanjima, a obje su bune ugušene u krvi. Stanovnici Pazina, tj. Podgrađa i predgrađa oko Kaštela, dobili su tijekom XVI.st. Prava koja su se priznavala građanima, uključujući i samostalno dijeljenje pravde, po čemu su se razlikovali od kmetova u okolnim selima. Poslije Uskočkoga rata Habsburgovci su knežiju i pazinski posjed naumili prodati, kako bi namirili dugove, pa je Knežija opet mijenjala vlasnike (furlanski Frankopani, knez Porcia, princ Auersberg, de Priè), sve dok je za 240000 florina nije kupio markiz Montecuccoli iz Modene, u posjedu čije obitelji je ostala do ukidanja feud. Odnosa 1848. Tada im je austr. Država isplatila svotu kojom su gospoštiju kupili, a ostao im je samo Kaštel, koji je poslije 1945. nacionaliziran. Nakon kratke franc. Vlasti (1810–13), s restauracijom austr. Vlasti u cijeloj Istri P. Je postao upravnim središtem Istre (1825–60). Potkraj XIX.st. Postao je poprištem oštrih sukoba hrv. I tal. Političara radi prevlasti u kulturnom i gosp. Smislu. Od 1868 (kada je osnovana općina Pazin) do 1886. svu vlast imali su Talijani, 1886–94. Hrvati, a poslije 1894. Hrvati su imali vlast u mjesnoj, a Talijani u poreznoj općini. Mnogobrojne i raznovrsne udruge bile su podijeljene po nac. Orijentaciji. U Pazinu je 1897. otvorena Hrvatska čitaonica, a 1899. prva hrv. Drž. Gimnazija te tal. Gimnazija. U to je vrijeme nastalo i novo središte grada na rubu starih dijelova naselja oko Kaštela i Buraja, te oko Pristave. Izgrađeni su đački domovi, škole, kazalište, nova zgrada općine i niz stambenih zgrada manjih i većih gabarita. Između dvaju svj. Ratova P. Je bio pod tal. Upravom, s tal. Ustanovama, ali se u njegovoj okolici tajno nastavila njegovati hrv. Kultura. U rujnu 1943. bio je poprištem donošenja → Pazinskih odluka, koje su označile povijest druge pol. XX.st. U Istri; u listopadu 1943. teško je stradao u bombardiranju, pri čemu su srušene i mnoge zgrade (zgrada tal. Gimnazije G. R. Carli, kazalište).

Na litici iznad ponora Pazinčice izgrađen je Kaštel s traktovima oko unutarnjega dvorišta. Iz razdoblja romanike potječe valjkasta kula i dijelovi konstrukcije vidljivi u prizemlju. Pregrađivan u XV.st. (četvrtasta kula, sadašnji gl. Ulaz i dijelovi ulaznoga pročelja s uzidanim grbovima), sadašnji izgled dobiva 1537–40., kada Mosconi zidaju ili pregrađuju sjeverno i ist. Krilo (voditelj gradnje bio je Martin iz Lugana). Kaštel je bio okružen opkopima, a u grad se ulazilo preko sustava pokretnih mostova i petero vrata. Jarci i rampe nivelirani su 1820-ih, kada je srušeno i prednje dvorište s kapelom te snižena četvrtasta kula.

U Kaštelu djeluju → Etnografski muzej Istre i Muzej grada Pazina. U predgrađu, neposredno pod Kaštelom, grupirane su najstarije plemićke kuće iz XIII–XVII.st., a kuće pučana i obrtnika izgrađene su duž dvaju prilaznih putova u nekada također utvrđenu naselju. Župna crkva sv. Nikole spominje se 1266; 1441. dobiva veliki gotički višekutni prezbiterij nadsvođen zvjezdastim rebrastim svodom (natpis na zidu unutarnjosti). Od 1659. crkv. Lađi pridodane su bočne kapele, koje su u velikoj baroknoj rekonstrukciji 1765. spojene u bočne brodove. Na zidovima i svodu svetišta naslikao je oko 1470. nepoznati južnotirolski slikar iz kruga Jakoba Suntera (Leonard iz Brixena) zidne slike velike lik. Vrijednosti. Na svodu je ciklus Stvaranja svijeta i borba anđela, a u središnjem polju lik sv. Mihovila; velika kompozicija raspeća zaklonjena je baroknim oltarom. Za neke kompozicije na zidovima iskorišteni su otisci izdanja Biblije pauperum iz XV.st. Na zidove crkve uzidana su dva reljefna epitafa obitelji Moscon (sred. XVI.st.); vrijedan je rad sjevernjačke renesanse, vjerojatno slov. Umjetnika iz kruga Osbalta Kitella; urešena kamena kustodija s Mosconijevim grbom (1541). Crkva je opremljena vrsnim mramornim oltarima; oltar sv. Nikole pripisuje se P. Lazzariniju, oltar Ružarice A. Michelazziju. Sakristijski ormar s figuralnom intarzijom potječe iz XVIII.st. Orgulje su rad → G. Callida (Venecija, 1780). Od crkv. Srebra ističu se gotička pokaznica i renesansni ophodni križ. Zvonik je izgrađen 1705. Franjevačka crkva ima kasnogotičko

28

svetište iz 1481; produžena je 1729; a zvonik joj je podignut 1713–17. Gl. Oltar djelo je D. Cavalierija iz 1726., slikani poliptih Girolama da Santacrocea iz 1536., kip Imakulate vrsni je drvorezbarski rad iz XVIII.st.

Pazinska jama, ponor Pazinčice (45°14 N; 13°56 E), nalazi se u središnjem dijelu Istre i kao jedinstvena′ ′ hidrogeološka pojava za čitav dinarski krš zaštićena je i proglašena važnim krajolikom. Prva speleološka istraživanja te prvu izradbu nacrta ponora proveo je franc. speleolog Alfred Martel 1893–96. Jama je nadahnula i romanopisca Julesa Vernea da u romanu Mathias Sandorf maštom provede svoje junake kroz tajanstvenu Pazinsku jamu. Nakon tal. speleologa 1920-ih, geolog Mirko Malez s grupom zagrebačkih speleologa provodio je istraživanja 1960-ih i izradio detaljan nacrt. God. 1975. pazinski speleolozi ronioci zaronili su u završni sifon i otkrili 70m dug nastavak potopljenoga dijela ponora s proširenim Mitrovim jezerom te vidljivim, ali neistraženim nastavkom. Poznata dužina podzemnoga dijela ponora iznosi 270m. Otvor Pazinskoga ponora nalazi se ispod 198m visoke vertikalne stijene na kojoj su kuće grada Pazina, na kraju nekoliko stotina dugog i duboko urezanog kanjona Pazinčice. Ulaz ponora polukružno je nadsvođena šupljina visoka više od 20m i široka 30–50m, ispunjena velikim blokovima stijena i naplavljenim materijalom. Podzemni se kanal dalje proteže u smjeru jugozapada, od ulaza se suzuje na širinu od približno 10m, a potom opet širi. Na 100-tinjak m od ulaza počinje proširenje koje oblikuje 80m dugu i oko 20m široku završnu dvoranu sa sifonskim jezerom. Razina jezera u vrijeme minimalnoga dotoka vode s površine jest 12m ispod razine ulaza. Širina jezera najveća je na njegovu kraju, gdje se ponekad primjećuje vrtloženje vode. Obilazak jezera moguć je jedino uz pomoć čamca, jer je dubina vode ugl. do 10m. Prema nacrtu M. Maleza, točka na drugom kraju dvorane udaljena je od ulaza 215m. Ponor je formiran u vodopropusnim gromadastim krednim vapnencima na mjestu kontakta s vodonepropusnim flišnim eocenskim sedimentima. Izdizanjem istar. vapnenačke ploče u geol. prošlosti vode iz flišnoga zaleđa počele su duž rasjednih pukotina korozijski i erozijski širiti raspucali vapnenac te tako oblikovati kanale, prolaze i dvorane različitih veličina i širina. Dolaskom na kompaktnije naslage voda u obliku priobalnih izvora ponovno izlazi na površinu. Za vrijeme proljetnih i jesenskih padalina te iznenadnih ljetnih pljuskova u ponor dotječu velike količine poplavne vode, pa se razina vode na otvoru podigne i više od 50m. Tada se u uskom kanjonu i proširenoj dolini pred Pazinom u smjeru Cerovlja formira jezero dugo 2–3km, koje može prouzročiti znatnu materijalnu štetu.

Poreč, grad, luka i turist. središte na zap. obali Istre (45°14 N; 13°35 E; 3 m nadm. vis.); 10448 st. (2001),′ ′ sjedište gradske uprave i središte → Poreštine. Jezgra grada nalazi se na poluotočiću pravilna oblika, a suvremeno pravilno urbanističko tkivo proširilo se na okolno područje, sjeverno i južno od jezgre uz more, te prema unutrašnjosti kopna. U grad se konvergentno slijevaju ceste iz bliže okolice, iz Tara, Kaštelira, Višnjana, Žbandaja, Dračevca i Vrsara, jer je već zarana bio središte širega područja između doline rijeke Mirne i Limskoga zaljeva. Obala oko grada je razvedena, s otočićima, uvalama i rtovima. Najbliži je otok Sv. Nikola, koji sa jugozapada zatvara i štiti južnu gradsku luku. U luci je izgrađena Marina Poreč sa 100 vezova za plovila do 30 m duljine, 20 vezova za manje brodice i 200 vezova na kopnu, a 1,5 km južnije pokraj turističkoga naselja Zelena laguna i Marina Parentium s 200 vezova u moru i 50 na kopnu. Bogato blago valovito plodno područje omogućava razvitak poljodjelstva (vinova loza, masline, voće), ali većina stanovnika danas živi od turizma i pratećih tercijarnih djelatnosti. P. je jedno od najvećih središta hrv. turizma. Osobito se razvio od 1960-ih, tako da danas neke od najvažnijih istar. turističkih tvrtki ondje imaju sjedište (Plava laguna d. d., Riviera d. d.). Radi opskrbe turist. gospodarstva razvija se i plantažno poljodjelstvo (vinova loza i maslina). Na području Poreča je 20-ak hotela, 15-ak apartmanskih kompleksa, nekoliko autokampova, s mnogobrojnim sportskim terenima, plažama, kongresnim dvoranama i dr. Sjedište je osnovnih i srednjih škola, Instituta za poljoprivredu i turizam, Zavičajnoga muzeja, te Porečko-pulske biskupije.

Područje poluotoka bilo je naseljeno već u željezno doba, iz kojega potječu gradine u okolici. Grad su osnovali Rimljani u I. st. pr. Kr., najprije kao oppidum rimskih građana, a ubrzo potom koloniju (Colonia Iulia Parentium). Arheol. nalazi s područja grada i okolice te više stotina epigrafskih spomenika svjedoče o važnosti grada u romanizaciji zap. Istre. U gradu je u II. st. živio zamjenik zapovjednika ravennske mornarice Tit Abudije Ver. Prva kršć. zajednica postojala je već sred. II. st., a grad je poslije 313. postao sjedište biskupa. Poslije pada Zapadnoga Rimskoga Carstva zauzeli su ga Istočni Goti, 539. Bizant, a 788. Franci. Na početku biz. vlasti snažno

29

se razvio, a njegov je biskup postao vrlo utjecajnim u cijelom Akvilejskom patrijarhatu. Kao i drugi istar. gradovi, s vremenom se razvio u slobodnu komunu koja se natjecala s mnogim svjetovnim i crkv. feudalcima, a borba je postala nesmiljenom u XIII. st., kad su akvilejski patrijarsi, njihovi vazali, te drugi istar. gradovi nastojali polit. i fizičkim nadmetanjem postići što veću moć. Želeći se osloboditi akvilejske i feudalne opasnosti, P. je 1267. prisegnuo na vjernost Veneciji te postao dijelom mlet. posjeda u Istri. Stradao je u mletačko-genoveškom ratu, u kojem su 1354. Genovljani zauzeli grad, opljačkali ga i odnijeli moći mučenika iz Eufrazijeve bazilike (vraćene su tek 1934). Do 1797. bio je važna luka na zap. obali Istre, kako za brodove koji su iz Venecije plovili u Dalmaciju i natrag tako i za izvoz poljop. proizvoda s područja Poreštine. Gospodarstvo je osobito cvjetalo u XV. st., no kuga i druge bolesti do XVI–XVII. st. znatno su prorijedile stanovništvo tako da je Venecija oko grada počela naseljavati izbjeglice iz Dalmacije i ist. posjeda koje su zauzeli Osmanlije. Pod austr. vlašću 1797–1918., a osobito u drugoj pol. XIX. st., naglo se razvio. Tomu su najviše pridonijeli općeniti razvitak istar. gospodarstva, ali i činjenica da je postao sjedištem → Istarskoga sabora i ureda pokrajinske vlasti, tj. važno političko središte. To je značenje izgubio između dvaju svj. ratova, a u II. svj. ratu teško je stradao u bombardiranju. Tlorisnu osnovu gradske jezgre čini mreža ulica koje se sijeku pod pravim kutom i tvore pravilne četverokute, što su ih trasirali Rimljani pri osnutku grada. Gl. ulica i danas se zove Dekuman (od lat. decumanus). Najstarije utvrde nisu očuvane, ali jesu srednjovjekovne (XIII–XV. st.) na istočnoj i sjev. strani poluotoka. Na vrhu poluotoka su ostatci rim. foruma (Marafor) s hramovima (Kapitolijski i Neptunov hram). Najpoznatiji je spomenik → Eufrazijeva bazilika, upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a, sjedište biskupije koje se izgrađivalo i nadograđivalo od IV. st. do danas (starije crkve IV–V. st., krstionica, Eufrazijeva crkva i biskupski dvor, VI.st., zvonik, pomoćne kapele). Uz kompleks je 1990-ih izgrađen novi biskupski dvor (arhitekt Eligio Legović), a povijesni je restauriran i pretvoren u muzej. S vanjske strane kompleksa je kanonička kuća iz 1251., romanička zgrada u kojoj je danas župni dvor. Druga romanička kuća, bliža forumu, restaurirana je poslije II. svj. rata. Treća romanička građevina je tzv. kuća dvaju svetaca, jednokatnica s dvama romaničkim reljefima svetaca. Crkva sv. Franje izgrađena u tipičnom got. slogu u XIII. st., u baroku je ukrašena štukaturama i iluzionističkim slikama na stropu, u XIX. je st. preuređena u dvoranu i u njoj je zasjedao Istarski sabor, a danas je reprezentativan izložbeni prostor. Sačuvano je desetak got. palača iz XV. st. u mlet. gotičkom stilu, s raskošnim višestrukim prozorima. Peterokutna kula na ulazu u stari dio grada, iz sred. XIII. st., obnovljena je sred. XV. st., a restaurirana 1990-ih. Nekoliko je kasnijih, baroknih palača (XVII. st.), a u jednoj je od njih (Palača Sinčić) Zavičajni muzej. Izvan jezgre staroga grada barokna je crkva sv. Marije od Anđela (1747–70), a okolna je četvrt nastala u XVIII. i XIX. st., kad se grad počeo širiti izvan zidina. Suvremena arhitektura dala je nekoliko vrijednih ostvarenja u hotelskom graditeljstvu širega gradskoga područja: hoteli Kristal, Dijamant i Pical, interpolacija hotela Neptun u staroj gradskoj jezgri (sve arhitekt Julije De Luca).

predromanika, stilsko razdoblje zapadnoeur. umjetnosti od ranoga srednjega vijeka do pojave romanike u XI. st. Temelji se na ranokršć. umjetnosti u promijenjenim društvenim, ekonomskim i etničkim prilikama. Istarsku predromaniku valja promatrati s jedne strane u kontekstu obilježja kontinuiteta kasne antike, a s druge strane političke pripadnosti karolinškom carstvu od kraja VIII. st. Karolinška ideja obnove (renovatio) antičkoga i kasnoant. svijeta u Istri je bila dijelom fenomena »dugog trajanja«, poglavito u starim kasnoant. biskupijama poput Poreča i Pule. Likovni izraz obilježili su utjecaji širega prostora, počevši od crkv. sjedišta u Akvileji do širega sjevernotal. i podalpskog okružja. Istarska je predromanika crpila utjecaje iz nekoliko izvora: carske justinijanske baštine i karolinške obnove auličke umjetnosti. Kontinuitet kasne antike vidljiv je u prvom redu u urbanizmu. Ant. gradovi doživjeli su duboke preobrazbe već tijekom kasne antike pa su novi zahvati u gradska tkiva Poreča i Pule bila minimalna. U crkv. arhitekturi već na izmaku kasne antike dolazi do promjena u organizaciji prostora i liturgijske dekoracije (Sv. Pavao u uvali San Polo). Nisu rijetke ni obnove starijih zdanja i njihovo opremanje novim liturgijskim namještajem (Valbandon kraj Pule, Betika kraj Barbarige, Sv. Andrija u sklopu Eufrazijane).

Inovacije koje karolinška vlast unosi u Istru najvidljivije su u novoosnovanim sjedištima, među kojima prednjači novigradska biskupija. Katedrala, izgrađena krajem VIII. st. bliska je karolinškim uzorima u središtu carstva. Kripta, izgrađena kako bi primila tijelo sv. Pelagija, dvorana je na četirima stupovima, presvođena križnim

30

svodovima po modelu iz patrijarhalnoga sjedišta Akvileje. Biskup Mauricije naručuje pak novi ciborij po uzoru na one u Akvileji i Cividaleu. Novoosnovani samostani, Sv. Marija Velika kraj Bala, Eigenkloster Sv. Mihovil pod zemljom, i vjerojatno Sv. Andrija na otočiću kraj Rovinja, također su arhitektonski i prostorno artikulirani po karolinškom uzoru, osobito najveći od njih, samostan, sv. Marije Velike kraj Bala. Najraniji sloj karolinške arhitekture u Istri pokazuje tipološke srodnosti sa susjednim područjima pod jurisdikcijom akvilejskoga patrijarha i šire, čitavoga sjevernotal. prostora. Vidljivo je to širenju tipa jednobrodne crkve s trima apsidama ili pak centralne križne crkve s trima apsidama poredanim na poprečnom kraku. Kasnoantičke tradicije ogledaju se pak u trobrodnim bazilikama s trima izvana poligonalnim a iznutra polukružnim apsidama, poput Sv. Marije Velike kraj Bala.

Troapsidno svetište uklopljeno u ravni začelni zid crkve najčešće je tipološko rješenje u Istri, bilo da je riječ o trobrodnim bazilikama poput one u Guranu kraj Vodnjana, ili pak o dvoranama s troapsidnim svetištem poput Sv. Šimuna u Guranu, Sv. Stjepana u Peroju, Sv. Andrije u kompleksu porečke katedrale, Sv. Sofije u Dvigradu, Sv. Gervazija kraj Bala. Pritom je drugi tip daleko brojniji, postajući regionalnom inačicom. Župna crkva u Balama zasada je jedina poznata inačica tipa s istaknutim polukružnim apsidama. U tipologiji predromaničke arhitekture Istre prevladavaju apside utopljene u zidnu masu začelja crkve, bile one iznutra polukružne ili pak, pravokutna tlocrta, iz kojega su u kalotu prelazile trompama. Uz primjere s troapsidnim svetištem, takve su i crkve s jednom apsidom. U morfologiji te arhitekture prevladavaju kasnoant. elementi: od lezeniranja fasada preko karakterističnih »ravenatskih krilaca«, tj. skošenih dovršetaka fasada pod strehom, kao primjerice u Sv. Foški kraj Žminja ili Sv. Stjepanu u Peroju, do tipoloških rješenja s poligonalnom apsidom.

Tip križne građevine s trima apsidama na ist. strani također se veže uz sjevernotal. i južnošvicarske prostore. Među crkvama toga tipa najcjelovitija je crkva sv. Tome kraj Rovinja, uz nestalu crkvu sv. Klementa u Puli i vjerojatno crkvu sv. Andrije na otočiću kraj Rovinja.

Nasuprot tome, većina velikih objekata posve slijedi tradiciju ranokršć. zdanja, kao crkva sv. Marije Velike kraj Bala. Trobrodna bazilika s trima iznutra polukružnim a izvana poligonalnim apsidama izgrađena je potkraj VIII. st. Njezini kapiteli, jedinstveni u Istri, izrastaju iz kasnoant. tradicije. Prvi je tip dvozonskoga kapitela glatkih listova, koji potječe iz korintskoga kapitela. Drugi je tip košarastoga kapitela, ukrašen pleterom. I druge bazilikalne gradnje slijede kasnoant. tradiciju, poput trobrodne crkve sv. Kvirina kraj Vodnjana. Za razliku od nje, trobrodna bazilika u Guranu kraj Vodnjana ima sve tri apside utopljene u ravni začelni zid crkve, a brodove dijeli niz zidanih stubova.

Skulptura je u predromanici uglavnom vezana uz arhitekturu, kao liturgijski namještaj ili arhit. plastika. Rijetki su, i time značajniji, primjeri poput sarkofaga iz Bala ili pak biskupske katedre iz Poreča. U Istri je uz majstore koji su dolazili izvana bilo i nekoliko vrsnih klesarskih radionica. Tako se mogu razlikovati importi iz susjednoga furlanskoga područja (ciborij biskupa Mauricija u Novigradu), skulpture povezane s rimskim radionicama (novigradska katedrala), a najzaokruženiji je opus »majstora kapitela iz Bala«, koji je radio u Balama, Guranu, Sv. Tomi kraj Rovinja, Novigradu, Šijani, Dvigradu. Kvalitetom se pak ističe mramorna oprema pulske katedrale, koju je možda dao naručiti biskup Handegis, zabilježen 857. na zabatnom nadvratniku.

Sukladno zahtjevima kulta, sve su crkve u svom interijeru još po starim kasnoantičkim pravilima bile bogato urešene, a zidni plaštevi prekriveni freskama. Rijetki tragovi starijega zidnoga slikarstva (iz IX. st.), poput onih u Sv. Sofiji u Dvigradu ili u crkvi sv. Andrije na otočiću pred Rovinjem, te tragovi iz apside Sv. Marije Velike kraj Bala upućuju na karolinške odraze mekom obradom i kolorizmom. Rijetki su pak ostatci mozaika poput jednoga u Poreču, koji pokazuje veze s furlanskim primjerima.

Nakon IX. st., obilježeno karolinškim pečatom, u Istri se X. st. pa i dio XI. st. može vezati uz otonsku umjetnost. Pritom se arhitektura prve pol. XI. st. već okreće prema romaničkom lik. izrazu, dok se zidno slikarstvo, poput onoga na Limu, Lovreču ili u sv. Agati kraj Kanfanara, čvrsto drži otonskih tradicija.

31

Pula (tal. Pola), luka i najveći grad na istar. poluotoku (44°52 N; 13°50 E); 58342 st. (2001). Smještena je u′ ′ dubokom → Puljskom zaljevu, na zap. obali južne Istre (→ Puljština). Sjedište je upravnih tijela grada i Istarske županije (sjedište župana i poglavarstva te dijela upravnih odjela). Razvijena je brodograđevna (Uljanik d. d.), tekstilna (Arena trikotaža d. d.) i prerađivačka industrija (Tehnomont d. d., Bojoplast d. d., Industrochem d. o. o., Istra Cement International d. d., Schott Boral d. d., Brionka d. o. o.), tercijarni sektor (trgovina: Puljanka d. d.; promet: Pulapromet d. o. o., Brioni d. d., Zračna luka Pula; usluge: Elektroistra, Nova banka d. d.). Kulturno je i obrazovno središte: knjižnice (Sveučilišna knjižnica, Gradska knjižnica i čitaonica i dr.), muzeji (Arheološki muzej Istre, Povijesni muzej Istre), kazalište (Istarsko narodno kazalište), ljetni film. i glazb. festivali (Operna sezona, Pulski filmski festival); sedam osnovnih i sedam srednjih škola, dva fakulteta (Filozofski fakultet, Fakultet ekonomije i turizma) i dr. visokoškolske ustanove (Visoka učiteljska škola, Visoka tehnička škola). Razvijen je izletnički turizam, ugostiteljstvo i stacionarni turizam (Arenaturist d. d.). Značenje Pule kao prom. križišta cjelokupnoga istar. turizma poraslo je nakon modernizacije zračne luke. Na državnoj je cesti D 21, a želj. prometnica povezuje ju s Divačom u Sloveniji.

Prvo naselje, s poč. I.tisućljeća pr. Kr., nalazilo se na brežuljku (oko 34m nadm. vis.) ponad bogatog izvora pitke vode, uz morsku obalu (danas izvor → Karolina). Obrisi prve histarske gradine sačuvani su u današnjem urban. liku Staroga grada oko Kaštela. Na sjev. padinama pronađena je željeznodobna nekropola s oko 150 grobova. Nastanak Pule povezuje se s mit. pričom o → Argonautima, koji su, sklonivši se od progona → Kolhiđana, sagradili grad i nazvali ga Polai. Grad su podigli Rimljani oko 46.pr.Kr. kao koloniju rim. građana (→ Pietas Iulia) na mjestu histarske gradine, s poljop. područjem koje je obuhvaćalo cijelu juž. Istru (od Limskoga do Raškog zaljeva). U Augustovo doba P. je dobila urbanistički lik koji slijedi gradinski raspored koncentričnih ulica oko brežuljka, sa zrakastim usponima što se od oboda penju prema vrhu. Središte je na Forumu, a dvije najveće građevine (amfiteatar i veće rimsko kazalište) nalaze se izvan bedema. Nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva P. je 533. došla pod vlast Bizanta, kao dio Ravennskog egzarhata, a od 788. bila je u sastavu Franačke. Do XIII.st. oblikovala se kao slobodna komuna, unutar koje su se dvije polit. struje borile za vlast, naizmjenično prizivajući moć i utjecaj istar. i sjevernojadranskih feudalaca i jačih gradova (→ Castropola). Tako je Venecija u više navrata prisiljavala Puljane na sklapanje saveza, koje su oni zatim spremno razvrgavali. Mlečani su više puta osvajali grad iz odmazde, rušili bedeme, a P. je bila uvučena i u ratove između Venecije i Genove. Pod vlast akvilejskoga patrijarha došla je 1230., a 1331. stavila se pod mlet. zaštitu, nakon čega je Venecija imenovala jednoga svojeg plemića za kneza. U XIII. i XIV.st. poharalo ju je nekoliko epidemija kuge te se broj stanovnika počeo smanjivati, pa je izgubila značenje koje je prije imala. Mlečani su pokušavali revitalizirati Pulu i Puljštinu naseljavajući ju novim stanovnicima iz Dalmacije, Albanije i Grčke, ali nisu zaustavili propadanje grada. Unatoč tomu, nastojali su održati čvrst nadzor nad lukom i izvorom vode, pa su 1630–31. izgradili i novu utvrdu na vrhu brežuljka unutar grada. U XVIII.st. P. je imala manje od 1000 stanovnika. Bila je zapuštena i u ruševinama, od kojih su neke bile iz ant. doba, što je bio jedan od razloga za dolazak eur. arhitekata, umjetnika i antikvara. Nakon nekoliko smjena vlasti na poč. XIX.st. (prva austr. vlast 1797–1805., franc. vladavina 1805–13., druga austr. vlast od 1813), počelo je stabilno razdoblje austr. vlasti do kraja I.svj. rata (1918). U prvoj pol. XIX.st. započela je modernizacija (prvi katastar, modernizacija cesta, uređenje izvora vode, briga o spomenicima i dr.), a pravi razvitak počeo je 1856 (→ Pomorski arsenal u Puli). P. je postala gl. luka austroug. ratne mornarice, a broj stanovnika naglo je rastao (58562; 1910). Arsenal je zauzeo juž. dio Staroga grada te obalu do poluotoka Muzil, a oko grada izgrađen je sustav dvaju prstenova → utvrda za obranu s kopna i s mora. Izgrađene su velike vojarne i prateći objekti (sud i zatvor, → Mornaričko groblje, → Mornarička bolnica, časnički klub, crkva Blažene Djevice Marije od Mora) te stambene zgrade (časničke vile na Verudi, stanovi za časnike – Palazzine, i stanovi za radnike – Baracche). Želj. prugom povezana je s Divačom, Ljubljanom i Bečom 1867. Do 1915. potpuno je izmijenila svoj lik, proširila se na veliko područje oko Staroga grada, postala je kozmopolitskim gradom koji je privlačio radnu snagu iz okolice i juž. Istre, ali i specijaliste potrebne mornarici iz svih dijelova Monarhije. U uporabi su bili hrv., tal. i njem. jezik, ali se govorilo i mađarski, češki i dr. U polit. životu glavnu je riječ vodilo tal. građanstvo (svi su gradonačelnici bili Talijani), koje se borilo za prevlast s njem. vojnim vlastima i hrv. stanovništvom, većina kojega je pripadala radničkim slojevima. U gradu je djelovala hrv. osnovna škola (ali ne i srednja), izlazile su novine na hrv. jeziku. U I.svj. ratu P. je bila gl. austroug. mornarička baza na sjev. Jadranu, ali

32

nije pretrpjela znatnija oštećenja. U siječnju 1918. izbio je veliki štrajk radnika u Arsenalu. Mjesni odbor → Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba izabran je 28.X.1918., na čelu s Lovrom Škaljerom i M. Vratovićem, a priključili su mu se i komiteti mornara na ratnim brodovima, posebno njihov Centralni komitet na bojnom brodu → Viribus Unitis. Međutim, već 5.XI. u grad su ušle tal. postrojbe. P. je → Rapallskim ugovorom (12.XI.1920) pripala Italiji, ali je grad u doba tal. uprave stagnirao. Uspostavom faš. diktature 1926. Hrvatima su zabranjene sve demokratske slobode. Do 1927. bile su zatvorene hrv. škole, novine i gosp. ustanove, mnogobrojni hrv. intelektualci i svećenici morali su otići u emigraciju, zabranjena je djelatnost ljevičarskih organizacija i udruga, a Narodni dom, radnička komora i tiskara socijalist. glasilâ spaljeni su. Iako je P. bila sjedište pokrajinske uprave (Provincia di Pola) za gotovo cijelu Istru, nije se dalje razvijala ni gospodarski ni demografski. Nova je izgradnja svedena na malu mjeru, a nastalo je nešto novih zgrada javne uprave (pošta, banka) i zdravstva. Nakon pada fašizma (rujan 1943) grad su zaposjele njem. postrojbe, jer je P. sa svojom lukom bila važna vojna točka na sjev. Jadranu (→ Jadransko primorje, Operativno područje). Zato su Saveznici u više navrata bombardirali lučka i voj. postrojenja (prvi put 9.I.1944), ali su razorene i stambene četvrti u Starome gradu; poginulo je nekoliko stotina civila. Partiz. postrojbe oslobodile su grad 5.V.1945. nakon višednevnih borbi, ali su ga 9.VI. morale napustiti i predati savezničkoj voj. upravi i brit. postrojbama. Nakon potpisivanja → Pariškog mirovnog ugovora 10.II.1947., 15.IX.1947. grad su preuzele hrv. vlasti, a u međuvremenu je počeo intenzivan odlazak puljskih Talijana (ali i Hrvata), koji je trajao do sred. 1950-ih. Jugoslavensku vlast u Puli (1947–91) označile su ponovna industrijalizacija i urbanizacija te stvaranje snažnoga garnizona JNA. Iako je broj stanovnika opao nakon II.svj. rata na oko 30000, doseljavanjem iz drugih dijelova Hrvatske i Jugoslavije P. je tek potkraj 1980-ih ponovo dosegnula broj od oko 50000 st.

Urban. lik Staroga grada sam je po sebi spomenik jer odražava gradinsku kružnu shemu, na kojoj su Rimljani gradili ulice u obliku paukove mreže. Današnje ulice u pov. jezgri slijede iste smjerove. Najistaknutiji je spomenik i simbol grada → Arena, amfiteatar sagrađen u I.st. Na → Forumu u Puli nalazila su se tri hrama, od kojih je jedan sačuvan (Augustov hram, poč. I.st.). Na ist. grad. zidinama sačuvana su troja grad. vrata: Slavoluk Sergijevaca, memorijalni spomenik koji je bio naslonjen na grad. vrata (→ slavoluk); Herkulova vrata najstariji su spomenik Pule, nastao u doba osnutka kolonije (sred. I.st.pr. Kr.), a Dvojna vrata iz II. su stoljeća. Sačuvani dijelovi zidina pokazuju antička, kasnoantička i srednjovj. obilježja, poglavito popravaka u razdobljima nesigurnosti i opasnosti. Sačuvani su tragovi dvaju rimskih kazališta (→ kazališta). Zidine koje su opasavale grad s južne, zap. i sjev. strane (i uz more) nisu sačuvane, kao ni grad. vrata. U kasnoant. doba izgrađene su prve crkve, od kojih je katedrala i danas u funkciji. Njezin začelni zid iza oltara ostatak je prve trobrodne bazilike iz V.st., a poslije je cijela građevina više puta pregrađivana i dograđivana, pa ima ranokršć. tranzene na prozorima srednjega broda, gotičke prozore na bočnim zidovima, renesansne lukove i stupove koji drže krovnu konstrukciju, te barokno pročelje sa zvonikom ispred njega. U biz. doba nastale su mnoge crkve; najvažnija je Sv. Marija Formoza (pol. VI.st.), od koje je sačuvana bočna kapela. Bizantska je i današnja pravosl. crkva sv. Nikole (do XVI.st. Velika Gospa), a postoje i tragovi mnogih drugih crkava u gradu i neposrednoj okolici. Najpoznatiji samostani, osim Sv. Marije Formoze, bili su Sv. Teodor i Sv. Mihovil na Brdu izvan Pule. U XIII.st. podignuti su crkva i franjevački samostan. Nekoliko gotičkih palača sačuvano je duž ulica koje izlaze iz Foruma prema sjeveru i istoku. Komunalna palača (→ palača, komunalna), sjedište grad. vlasti od XI.st., spomenik je koji je pretrpio mnogobrojne izmjene, pa nosi tragove romaničkoga, gotičkoga, renesansnoga i baroknoga graditeljstva. Kaštel (→ mletačka utvrda u Puli) primjer je voj. graditeljstva s poč. XVII.st. S procvatom graditeljstva potkraj XIX.st. nastale su mnogobrojne građevine u historicističkom i secesijskom stilu (Admiralitet, zgrada Filozofskoga fakulteta, mnoge časničke vile na Verudi), a iz 1930-ih nekoliko je vrijednih ostvarenja u duhu moderne (Pošta, neke stambene zgrade), napose zgrada Tržnice, rani primjer uporabe novih građev. materijala (čelika i stakla).

Raša (tal. Arsa, lat. Arsia flumen), rijeka, dužinom svog toka drugi vodotok na hrv. dijelu istar. poluotoka. Njezin izvorišni dio smješten je između slijeva ponornica Pazinčice i Boljunčice, dok prema zapadu graniči s okršenom vapnenačkom pločom zap. i jugozap. Istre. Njezin je najsjeverniji izvorski krak Posterski potok, koji izvire na oko 300 m ispod Paza primajući nizvodno čitav niz povremenih pritoka s fliškoga područja. Tekući u smjeru juga, već

33

5km niže, kraj Grobnika, R. se spušta na kotu od oko 50 m nadm. vis. Ondje tok ulazi u nešto prošireniju dolinu, koja se nakon sljedećih 5km još više širi u dolini Rakita na 25 m nadm. vis. zakrećući svojim starim tokom prema zapadu. Raši pritječe Tupaljski potok, koji izvire istočno od Gračišća na približno 400 m nadm. vis. primajući nizvodno niz manjih bujičnih pritoka povremena toka. Zapadno od kuća Dubrava spaja se s Posterskim potokom i kraj zaseoka Barišići na 21. m nadm. vis. ulazi u Raški kanjon usječen u vapnence sve do želj. postaje Raša ili Raškoga mosta na svega 1,5 do 2,5 m nadm. vis. S desne i lijeve strane više od 200 m visoka kanjona ulijeva se nekoliko povremenih pritoka različite dužine. Ispod Raškoga mosta u Rašu utječe lijevi pritok iz Krapanske doline koji izvire ispod Labina; nekoć je bio obilniji vodom koja se na tom području crpila iz danas napuštenih rudnika ugljena. Mjereno prema topografskoj karti M 1:50000, dužina rijeke Raše, sa samo glavnim tokom i pritocima potoka Posterski, Tupaljski i Krapanski (bez povremenih bujičnih pritoka) iznosi 49,8 km. Raški zaljev u nastavku vodotoka morem je potopljeni dio doline Raše. Dug je 12km, širok i do 1 km, dobro zaštićen pa se koristi kao luka (→ Bršica), a plimni val utječe i na pojavu bočate vode u donjem dijelu toka Raše. Danas je cijeli tok Raše kroz usječenu dolinu melioriran, pa se koristi za poljodjelstvo, kao i odvojak doline prema istoimenom gradiću (→ Raša). R. je u kasno prapov. i u rim. doba bila važna etnička i polit. granica između Histra i Liburna, između Italije i Dalmacije (Liburnije). Spominje se u ant. izvorima kao Arsia (flumen), npr. kod Plinija Starijega na nekoliko mjesta, na → Peutingerovu zemljovidu, te u → Anonima Ravenjanina. Na Peutingerovu je zemljovidu naziv Arsia flumen napisan dva puta pa se pretpostavlja da je postojala i cestovna postaja istog imena, i to na mjestu gdje je put Pola–Alvona prelazio rijeku.

renesansa (tal. Rinascimento), stilsko razdoblje eur. umjetnosti XV. i XVI.st., što se odlikuje obilatim korištenjem predložaka ant. umjetnosti, poglavito u graditeljstvu (preuzimanje elemenata ant. arhitekture) i kiparstvu (realizam u modelaciji likova), »ponovno rođenje« antike. U slikarstvu je najvažnije otkriće perspektive, koja omogućuje realističko prikazivanje dubine prostora. Uz religiozne teme naslijeđene iz prethodnih razdoblja, sve se više obrađuju mit. i pov. teme te portreti. R. zatječe prostor Istre podijeljen na mlet. i austr. dio što se odražava i u rasprostranjenosti stilskih oblika. Prva pojava renesanse zabilježena je u gradovima zap. obale koji su u najneposrednijem dodiru s Venecijom, gdje se renesansni stil usvaja od sred. XV.st.

Arhitektura. Dijelovi fortifikacija što se obnavljaju ili nanovo grade poprimaju suvr. utilitarne oblike primjerene uvjetima obrane (cilindrične kule u Poreču, 1437. i 1474) ili se opremaju modernim arhit. ukrasom (Kopar, Porta della Muda iz 1516., Motovun, ulazni bastion u grad iz 1537–49). Renesansni arhit. detalji, istovjetni onima u Veneciji, javljaju se na kućama u istar. gradovima u drugoj pol. XV. st. Najčešći je znak modernog stila jednostavni prozor s polukružnim lukom (Poreč, Pula, Roč, Oprtalj), katkad raskošnija bifora (Labin, Buje), a naslikani renesansni motivi na pročeljima kuća sačuvani su u Kopru i Bujama. Dvokatna palača u Gračišću primjer je »mješovitoga« gotičko-renesansnog stila, gdje se promišljeno, odijeljeno po etažama, izmjenjuju gotički i renesansno urešeni otvori. Najcjelovitiji primjer renesansnog stila u istar. graditeljstvu pokazuje središte u Svetvinčentu u kojem tadašnji vlasnici, mlet. obitelj Morosini, gradi pravi renesansni trg s kaštelom, župnom crkvom trolisnog pročelja, grad. lođom i nizom jednokatnica s renesansnim monoforama. Sve te građevine podignute su od 1485. do oko 1520. i primjer su planiranog »idealnog« naselja. Klesarska radionica koja je radila Morosinijevu crkvu u Svetvinčentu proizvela je vjerojatno i portale župne crkve u Mutvoranu i franjevačke crkve u Pazinu.

Kiparstvo i slikarstvo. Prve kiparske umjetnine renesansnih obilježja nabavljaju se iz Venecije, npr. poliptih Antonija Vivarinija iz 1441. i srebrni pozlaćeni antependij za Eufrazijanu u Poreču 1451. Rani prodor renesansne morfologije, u donekle rustičnoj interpretaciji, predstavlja okvir vrata s reljefima anđela svirača podrijetlom iz benediktinskog samostana na Velom Vrhu, danas na katedrali u Puli (1456). Renesansnih su obilježja profili, ukras i oblik pisma na portalu biskupskog dvora u Poreču (1465). Kvalitetnija kamena skulptura uvozila se iz Venecije. Iz 1476. potječe nadgrobnik biskupa Quirinija u Eufrazijani, skulptura Navještenje Blažene Djevice Marije u Arheološkome muzeju u Puli (oko 1490) rad je venecijanskoga kipara Giovannija Buore iz škole Pietra Lombarda, čijoj se radionici pripisuje kip Justicije iz Kopra. Mnogobrojni kameni grbovi podestata i reljefi venecijanskoga grba s lavom sv. Marka, sačuvani po istar. gradovima, imaju renesansna obilježja. U okolici Buja djelovao je potkraj XV.st. kipar → Matej iz Pule, koji je izradio niz rustičnih reljefa u kojima rabi

34

pojednostavljene renesansne motive (portal crkve sv. Marije Milosrdnice, dva prozora i nekoliko grbova u Bujama, kapiteli crkve Marije Snježne u Čepiću, grb Dolfin u Grožnjanu).

U austr. dijelu Istre primjeri renesansne skulpture vrlo su rijetki, svode se na dekorativne motive na pojedinim grbovima i nadgrobnim pločama. Jedini su izraziti primjer stila »sjevernjačke« renesanse reljefi u pazinskoj župnoj crkvi: kameno svetohranište s reljefnim likovima evanđelistâ i nadgrobna ploča Aleksija Moscona, zakupnika pazinskoga feuda. Ti se reljefi datiraju oko 1540. i povezuju s kiparskom radionicom Osbalda Kitela, koja je vjerojatno djelovala u Ljubljani.

U Istri je sačuvan velik broj renesansnih drvorezbarenih kipova i reljefa, većinom nabavljenih u Veneciji. Remek-djelo venecijanskoga drvorezbarstva je poliptih iz pulske franjevačke crkve (oko 1480). Razdoblju druge pol. XV.st. pripadaju i kipovi, ostatci drvorezbarenih poliptiha, iz Poreča (biskupski dvor Eufrazijane), Umaga, Plomina i Bala. Cjeloviti drveni polikromirani i pozlaćeni poliptisi sačuvani su i u Balama i Svetom Lovreču. Posebno i istaknuto mjesto među sačuvanim renesansnim drvenim umjetninama u Istri imaju proizvodi venecijanske drvorezbarske radionice → Paola Campse de Bobotija: kip Majke Božje s Djetetom iz crkve sv. Marije Milosrdnice u Bujama (1498), triptih u crkvi sv. Marije od Vrata u Motovunu, poliptih iz Medulina i veliki poliptih iz Mutvorana (oko 1520).

Pojedinačne slike ili višedijelni oslikani oltari nabavljani su redom iz Venecije: sačuvana su djela → Antonija Vivarinija (Poreč), Cime da Conegliana i Vittorea → Carpaccia (Kopar), → Girolama da Santacrocea (Kopar, Pazin), Palme Mlađega (Svetvinčenat). Kasnorenesansnu maniru venecijanskoga slikarstva prihvatio je → Juraj (Zorzi) Ventura, podrijetlom iz Zadra, koji je (oko 1600) više godina djelovao u Kopru (oltarne pale u Žminju, Galižani, Vižinadi, Fažani).

Renesansnomu stilu priklonili su se i neki domaći majstori zidnoga slikarstva: Klerigin iz Kopra (→ Cleriginus iz Kopra) u crkvi sv. Marije u Oprtlju i → Antun s Padove (Kašćerge), što je zamjetljivo na njegovim freskama u crkvi sv. Roka u Draguću (1529. i 1537), a posebno na poliptihu za crkvu sv. Jerolima u Humu (1429).

romanika, stilsko razdoblje u zapadnoeur. umjetnosti XI–XIII. st. U graditeljstvu, kiparstvu i slikarstvu vraćaju se prvi tragovi ant. tradicije (monumentalnost, figuralnost i plastičnost). Pojava romanike u Istri vezuje se uz benediktinski red i crkv. reformu, kojoj je jedan od protagonista bio Romuald. Jedno je od prvih ranoromaničkih zdanja u Istri upravo kamaldoljanski samostan i crkva sv. Mihovila na Limu, izgrađen 1041. uz financijsku pomoć → Acike. Uz nju, velika trobrodna troapsidna bazilika sv. Martina u Sv. Lovreču Pazenatičkom, najveća od svih novoizgrađenih tijekom XI. st. na ist. Jadranu, svjedoči o ranoromaničkoj tipologiji i morfologiji arhitekture: visoke apside, plitke profilacije trijumfalnoga luka, jedinstven prostor, veliki prozorski otvori zatvoreni tranzenama. Kapiteli kolonade Sv. Martina, s dekoracijom akantova lišća, izvedeni kao košare koje imitiraju palmete, imaju svoje najbliže paralele u katedrali u Caorleu, na Lidu u Veneciji, vezujući se za radionicu koja radi i u Trstu na crkvi sv. Justa.

Tijekom XI.st. u Istri sazrijevaju i neki tradicijski oblici. Dok se u predromaničkom razdoblju u arhitekturi njegovao jednostavan nerazvedeni oblik, postupno prihvaćanje romaničke morfologije ogleda se u češćoj artikulaciji fasada, vidljivoj i na dvoapsidnom tipu, koji tijekom XI.st. pokazuje sazrijevanje oblika (Mala Gospa kraj Bala); prostorno osmišljavanje gubi prvenstvo nad razradom zidnoga plašta, kao i na drugim, jednostavnijim tipovima, primjerice Sv. Kristoforu kraj Rovinja, na kojem su do kraja razrađene visoke fasade, oplemenjene skulptiranim glavama nad portalom. Isto oslanjanje na starije tipove ogleda se kod jednobroda sa zvonikom u osi pročelja, kao u Sv. Iliji kraj Bala, zvoniku u Gajani, ili onom srušenom na kapeli uza samostansku crkvu Vele Gospe kraj Bala, kojima vrijeme nastanka odaju lezene i viseći lukovi na fasadama.

U postupnom pak rastu plasticiteta ranoromaničke skulpture tijekom XI.st. i ponovnom uvođenju ljudske figure ističu se reljefi s ljudskim likom i plastičnijom obradom plohe (Vodnjan) te, kvalitetniji u izvedbi, dijelovi liturgijske opreme crkve sv. Mihovila kraj Banjola, ili pak predmeti standardne izvedbe s Lima i iz Lovreča.

35

Raznovrsni utjecaji na romanički stil u Istri ogledaju se ponajviše u monumentalnom zidnom slikarstvu, iako i tu prate već uhodane putove. Već dugo vezana za karolinški i otonski kulturni krug, Istra je bila neposredno izložena novim strujanjima. Tako se u Sv. Mihovilu nad Limom razvijaju u svetištu prizori zapadnjačke ikonografije u narativnom slijedu i realističkom oblikovanju, držeći se otonskih tradicija. I u novootkrivenom sloju fresaka u Sv. Martinu u Lovreču prepoznaje se kolorit i plastička obrada otonskoga slikarstva, uz elemente sjevernotal. slikarske tradicije. U postupnom prihvaćanju romaničkih novina stilizirani likovi u apsidi Sv. Agate kraj Kanfanara, u svojoj hijeratskoj nepokretnosti i geometrijskoj konstrukciji, slabije su kvalitete. Razvijeni prizori Kristova uzašašća nad apsidom Sv. Foške kraj sela Batvači svojim jakim kolorističkim crtežom i geometrijskom gradnjom oblika pokazuju vrhunske domete zidnoga slikarstva zapadnjačke morfologije.

Koherentnost zreloromaničke arhitekture ogleda se u Istri tek u udomaćenim tipovima ugl. jednobrodnih crkava s upisanim apsidama u začelni zid crkve. Prednjače crkve s jednom apsidom, ali i s dvjema (Sv. Barnaba i Sv. Ivan u Vižinadi). Od rijetkih troapsidnih crkava čistoćom gradnje i fino klesanim bočnim portalom ističe se crkva u Svetvinčentu. Njegujući i dalje glatko oplošje, sve su bile oslikavane, a njihov je konačni oblik ovisio o trenutačnoj upravi i vezama sa susjednim područjima. Tamo gdje je npr. posjede imao akvilejski patrijarh, nužno se ogledao stilski izraz lagunarnih prostora, poput dvobojnih nizova kamena na oplošju Sv. Elizeja u Draguću. Druge se pak crkve vezuju više uz kontinentalne poticaje, poput Sv. Jurja kraj Završja, gdje nad juž. apsidom jednobrodne troapsidne crkve strši zvonik. U Istri romaničkoga doba veliki graditeljski zahvati bili su rijetki. Takva je bazilika sv. Sofije u Dvigradu (XII.st.), trobrodno zdanje na stubovima, s upisanim apsidama u začelni zid, što dominira završetkom Limskoga kanala iznad utvrđenoga grada. Nešto je kasnijega postanka bazilika sv. Marije u vrsarskoj luci (XIII.st.), čiji kapiteli pokazuju veze s Venecijom. Klaustar samostana u Sv. Petru u Šumi, premda poslije pregrađivan, plastički razvijenim kapitelima svraća pozornost na domete skulptorskog izraza. O njima pak više svjedoče fragmenti liturgijske opreme Sv. Sofije u Dvigradu, poglavito njezina ciborija.

No, zamah graditeljske djelatnosti, započet u XI.st., nije vidljiv samo u crkv. gradnji, nego i u stambenoj arhitekturi u gradovima, burgovima i utvrđenim naseljima. Od XI. do XIII.st. stvoreni su prvi monumentalni okviri srednjovj. života. Razdoblje puna procvata gradskih komuna u XII. i XIII.st. vrijeme je procvata civilne arhitekture i gradogradnje. Tako se obnavljaju ili podižu nove zidine Poreča i Pule, te grade mnoge zgrade javnoga značaja. Stambene kuće i palače pokazuju sve stilske elemente romanike, koja se tako doista ne ograničava samo na reprezentativnu sakralnu arhitekturu, nego prožima čitav javni prostor (kanonička kuća u Poreču iz 1251., ili romanička kuća pokraj trga Marafora u Poreču iz XIII.st.). I u središnjoj Istri podižu se utvrde, burgovi feudalaca, od kojih su tek rijetki preživjeli u fragmentima, poput palače u Motovunu, najveće romaničke palače u Hrvatskoj, gdje kroz kasnije pregradnje proviruju romaničke bifore kubičnih kapitela.

Zidno je slikarstvo u Istri već imalo dugu tradiciju, pa niti zrelo romaničko doba ne napušta modele ukočenih likova i kontraste ugl. rumenih boja (Sv. Petar u Trvižu). I dalje se prepleću utjecaji tal. sjevera i srednjoeur. slikarstva, ugl. ovisni o polit. pripadnosti pojedinoga područja. Biz. su utjecaji, preko akvilejskoga kruga, vidljivi na freskama u Sv. Jeronimu u Humu.

I skulptura je dosljedno pratila razvoj zapadne umjetnosti, a nova je morfologija sporo ali ustrajno ulazila u još tvrdoćom obilježena djela, poput skulptura s općinske palače u Puli, koje se smatraju posljednjim izdankom treće romanike, ali i začetkom got. kiparstva. Na isti se način procjenjuje i nekoliko drvenih raspela (Bale, Galižana, Gračišće), koji romaničku morfologiju unose duboko u XIII.st.

Složenost lik. strujanja u kasnoj romanici pokazuje i zidno slikarstvo, poglavito u ruralnoj sredini, u rasponu od gotovo retardiranih ciklusa u istarskoj unutrašnjosti (Sv. Elizej u Draguću, Sv. Marija Magdalena u Bazgaljima), do zanatski dobro razrađenih slikarija majstora Ognobenusa Trevisanusa u crkvi u Svetvinčentu, u najopsežnijem istar. ciklusu fresaka. I dok su te iznimne freske stilski još konzervativne, nova paleološka iskustva već se naziru na mozaicima ciborija u Poreču, što ga je naručio biskup Oton 1277.

36

Rovinj (tal. Rovigno), grad na zap. obali Istre (45°5 N; 13°38 E); 13467 st. (2001), sjedište grad. uprave koja′ ′ obuhvaća područje od Limskoga kanala do Veštra. Povoljan položaj, blaga klima i bujna sredozemna vegetacija pogoduju razvitku kupališnog i lječilišnoga turizma (→ Bolnica za ortopediju i rehabilitaciju »Primarijus dr. Martin Horvat«). S mnogobrojnim hotelima i bogatom turist. ponudom jedan je od najrazvijenijih turist. središta u Hrvatskoj. Poznato je središte umjetnika i ustanova javnoga značaja, škola, muzeja i galerija, te znan. ustanova (Centar za istraživanje mora Rovinj, → Centro di Ricerche Storiche di Rovigno). Važno gosp. središte s razvijenom duhanskom industrijom (→ Tvornica duhana Rovinj), prehr. industrijom, vinarstvom (malvazija), ribarstvom (→ Mirna d. d. Rovinj). Preko Rovinjskoga Sela povezan s magistralnim cestama Buje–Pula i Kanfanar–Pazin.

Područje Rovinja bilo je naseljeno u prapovijesti, a naselje grad. karaktera nastalo je na uzvisini otočića uz kopno oko III–IV.st., na mjestu željeznodobne gradine. U pisanim izvorima prvi se put spominje u VI.st. u Kozmografiji → Anonima Ravenjanina (Ruvigno, Ruigno, Ruginio). Najstarija povijest grada povezana je i s problemom → Cisse. U ranom sr. vijeku R. je bio naselje s utvrdom na vrhu brežuljka te s crkvom sv. Jurja, u kojoj se čuvalo tijelo → sv. Eufemije (prema legendi, čudovito doplutalo u mramornome sarkofagu). Poslije napadaja Neretljana, Hrvata i Saracena u IX–X. st. grad je opasan zidinama, te je njegova površina znatno porasla, a crkva je sred. X.st. proširena u trobrodno zdanje. U to vrijeme Venecija je, nudeći Rovinju zaštitu, ishodila od grada zakletvu vjernosti 1150., te potpuno podčinjenje 1283. Sedam stoljeća mlet. vlasti (do 1797) bilo je za R. doba stalnoga rasta: demografskoga, gospodarskoga i urbanoga, te je u XVII–XVIII.st. postao jedan od najnapučenijih gradova sjev. Jadrana i najvažnije ribarsko i pom. središte mlet. Istre. Rovinjski kamenolomi bili su među najvažnijim izvorima kamena za Veneciju. Stoljećima je R. sačuvao netaknutom svoju gosp. i demografsku strukturu, tako da su doseljene obitelji i pojedinci iz različitih jadranskih, sredozemnih i kopnenih krajeva prošle spontani proces akulturacije. Dugo je R. bio i jedino naselje u tom području: tek 1526. osnovano je → Rovinjsko Selo doseljavanjem pretežito hrv. izbjeglica iz Dalmacije. Od sred. XVII.st. R. se počeo širiti na otoku izvan zidina, te na kopnu s druge strane kanala, koji je zatrpan 1763. Nakon pada Mletačke Republike R. je prošao kroz dvadeset godina polit. i društv. nestabilnosti, a od 1815. i početka austr. vlasti počelo je stabilno doba, koje je trajalo do I. svj. rata. To je doba označio gospodarsko-manufakturni razvoj, osobito intenzivan potkraj XIX.st., te razvoj tal. nac. pokreta. Dobivanjem posebnog statuta R. je 1869. postao autonomnim gradom Austrijskoga primorja. Tada gospodarski prosperira; 1888. otvara se morsko klimatsko lječilište, prvo na hrv. obali. Tijekom I. svj. rata mnogi stanovnici bili su prisilno iseljeni u logore unutrašnje Austrije (→ Wagna) zbog blizine mogućih ratnih operacija. Nakon rata postao je dijelom Kraljevine Italije, odn. novoosnovane Istarske pokrajine. Situacija između dvaju svj. ratova bila je uvjetovana soc. i nac. politikom fašizma, te je i u Rovinju imala negativna obilježja, poglavito u rovinjskoj okolici, gdje je pretjerani nac. pritisak stvorio velike probleme hrv. stanovništvu. I razdoblje II. svj. rata bilo je vrlo teško, vojno i društveno-politički uvjetovano (kraj fašizma, kapitulacija Italije, novi oblici nar. vlasti, njem. okupacija, pristajanje lokalnih antifašista uz jugosl. partiz. pokret). Revol. borbi pridodana je, pod jugosl. utjecajem, borba za nac. oslobođenje istar. Hrvata. Ratni događaji i djelovanje polit. snaga koje su pristajale uz tal. antifašizam doveli su u poraću do teških dilema za stanovništvo Rovinja, koje je bilo uključeno u polit. razmirice o sudbini Istre, ali je trpjelo i posljedice prijekih osuda Kominforma. Kada je omogućeno optiranje, velik dio stanovnika Rovinja opredijelio se za tal. državljanstvo i odlazak u Italiju, pa su za sobom ostavili oštar rez u društv. i nac. tkivu grada. Grad se ponovno počeo gospodarski uzdizati od sred. 1960-ih zahvaljujući intenzivnom razvoju turizma. Pov. jezgra Rovinja pokazuje jasne crte mlet. urbanističkih i arhit. modela, iznad kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog supstrata. Smještena je na dvama brežuljcima, od kojih je jedan Monte (oko 30m visine) s dominantnom baroknom crkvom sv. Eufemije (rekonstruirana 1725–36). Zvonik je obnovljen 1654–87., na njegovu je vrhu kip svetice koji se okreće u smjeru vjetra. U unutrašnjosti su tri oltara mlet. kipara Girolama Laureata, ant. mramorni sarkofag s tijelom svetice, orgulje iz 1754 (Antonio Barbini), srebrni antependij s reljefom iz 1777 (Angelo Scarabello). Među drugim sakralnim spomenicima ističu se: osmerokutna romanička kapela Presvetoga Trojstva, srednjovj. crkva sv. Tome i Blaženog začeća, crkvica Gospe od Milosti i Sv. križa s trijemom, crkva Gospe od Zdravlja iz XVIII.st, te crkva i → Franjevački samostan (1702–10). Među profanim spomenicima značajni su dijelovi grad. zidina, grad. vrata: Sottomuro ili Portizza, sv. Benedikta, Sv. križa, Dietrocastello, te luk Balbi izgrađen 1678–79.

37

na mjestu starijih vrata (današnji izgled iz 1774). Slikovita je ulica → Grisia, u kojoj se održava godišnja slikarska izložba na otvorenom. Južno od Rovinja zaštićeno je područje park-šume Zlatni rt (Punta Corrente), pogodno za rekreaciju.

svjetionik, čuvano pom. svjetlo koje služi za noćnu i dnevnu orijentaciju i upozorenje na opasnost. Prvi poznati s. izgradio je Sostrat iz Knida na otočiću Farosu pred ulazom u aleksandrijsku luku u III. st. pr. Kr. Imala ga je svaka važnija luka Rimskoga Carstva, pa je tako, po svemu sudeći, bilo i u Puli i Poreču. S. se mogao nalaziti na piranskoj punti Madoni još u ant. doba. Od svjetionikâ koje je izgradila Venecija očuvani su onaj na Sv. Nikoli pred Porečom (1403) i manji na otočiću Obljaku, na sjeveru brijunskog otočja. Nestali su s. u umaškoj luci (XV.st.), koji je (kao i 2 svjetla s obiju strana piranskoga mandraća) ovjekovječio Jacopo Tintoretto, i puljska svjetionik-kula, poznata kao Torre di Orlando, ruševine koje su uklonjene između 1806. i 1830-ih, kada je izgrađena utvrda Max. Svi su oni ugašeni do sred. XVIII.st. Razvoj svjetionika na Jadranu povezan je s porastom pom. prometa i konačnim rješavanjem problema piratstva na poč. XIX.st. Istodobno je porasla veličina i brzina plovila, pri čem je trebalo povećati sigurnost plovidbe, osobito noću i u nepovoljnim vremenskim uvjetima. Austrija je započela sustavnu izgradnju svjetionika i plovidbenih oznaka, tako da je 1818. na rtu Savudriji prema projektu → P. Nobilea, izgrađen prvi od 72 svjetionika i oko 300 pom. i lučkih svjetala na ist. jadranskoj obali. Nakon toga na istar. obali izgrađeni su: Porer 1846., Sv. Ivan na Pučini 1853., rt Kumpar (Pula) 1860., rt Sottile (Muggia) 1869., Galijola 1870., rt Sv. Andrija (Rabac) 1871., rt Zub (Vabriga) 1872., rt Madona (Piran) 1872., Crna Punta 1873., rt Bernardin (Portorož) 1873., Umag (lukobran) 1875., rt Peneda (Veli Brijun) 1877., rt Verudela (Pula) 1877., rt Marlera (kraj Ližnjana) 1882. i rt Ubas (ulaz u Raški zaljev) 1887. Građeni su od kvalitetna kamena, s prostranim i funkcionalnim interijerima. U njima je obitavalo do 20 članova posade (do 5 svjetioničara s obiteljima). Tradicionalno svjetionici imaju izrazita fortifikacijska obilježja: čvrste su građe i malenih prozorskih otvora na kulama. Porer (31m) i Savudrija (29m) najviši su, dok su ostali manjih dimenzija. Gorivo za plamen svjetionika u starom i sr. vijeku bilo je drvo, od XVI.st. i ugljen, a vatra se palila u posebnim metalnim košarama na vrhu svjetionika. Na Savudriji je 1818. kao rasvjetno gorivo upotrijebljen izgaranjem ugljena dobiven plin, koji je gorio u 42 plamička. Bio je prvi svjetlosni uređaj te vrste na Sredozemlju. Taj je sustav zbog loših obilježja napušten 1823. i zamijenjen maslinovim uljem i svjetiljkama sustava Argant. Revolucionarni sustav Fresnelovih leća primijenjen je već 1853. na Sv. Ivanu na Pučini. Potkraj XIX.st. u uporabu ulaze petrolejske pare, a između I. i II. svj. rata i el. energija. Suvremeni su uređaji napajani preko fotoćelijskih kolektora ili su spojeni na el. mrežu. Od XIX.st. glavni svjetionici imaju i zvučne signale (rog, sirena), a u početku telegrafije bili su i semaforske stanice, odn. sredstvo komunikacije između brodova i kopna. U Savudriji tal. su vlasti 1920-ih radi gradnje novoga htjele srušiti najstariji »suvremeni« s. na Jadranu, ali je novi naposljetku izgrađen u Trstu (Faro della Vittoria). Potkraj II.svj. rata pri povlačenju njem. vojske uništeni su svjetionici Ubas, Galijola, Umag, Sottile i Sv. Andrija, dok je Savudrija bila minirana, ali je spašena u posljednji trenutak.

Nekad je na istar. svjetionicima živjelo i radilo tridesetak svjetioničara, a danas ih je, zahvaljujući automatizaciji još samo 5 zaposleno na održavanju i servisiranju: na Savudriji, Sv. Ivanu na Pučini i na Poreru. U posljednje su vrijeme svjetionici uključeni u turist. ponudu.

Šijana, park šuma kraj Pule, zakonom zaštićena kao prirodni rezervat 1964. Prostire se na površini od 152,13 ha, od ruba urbaniziranoga gradskog područja u istoimenoj četvrti (2 km je udaljena od središta grada) do područja Zračne luke Pula i OKPD Valtura. Na sjeveru ju omeđuje županijska cesta Pula–Labin. Vegetacija se sastoji od zajednica hrasta medunca (Quercus pubescens) i bijeloga graba (Carpinius orientalis), a radi blizine morske obale na toplijim položajima javlja se i crnika (Quercus illex). Karakteristični su i uneseni elementi listača i četinjača, a ima i velebnih i rijetkih primjeraka hrasta plutnjaka (Quercus suber), te brucijskog bora (Pinus brutia). Šuma je prirodno stanište i mnogobrojnim drugim biljkama (grmlje, cvijeće, gljive), te životinjama, a oblikovana je vijugavim puteljcima. Kao izletište se počela koristiti potkraj XIX. st., nakon što je upravu nad područjem preuzela austrougarska mornarica. Tada je dobila ime Kaiserwald (Carska šuma) i postala je omiljeno izletište Puljana. Priređivale su se zabave u prirodi, a nakon II. svj. rata i prvomajske proslave.

38

Umag (tal. Umago), grad i luka na sjeverozap. obali Istre, oko 13 km sjeverozapadno od Buja (45°26 N; 13°32 E;′ ′ 17m nadm. vis.); 7769st. (2001). Sjedište je gradske uprave te gosp. i kult. središte obalnog dijela sjeverozap. Istre. Za razvoj gospodarstva posljednjih desetljeća najzaslužniji su turizam (→ Istraturist d. d.), marina, ribarstvo, kem. industrija (→ Hempel d. o. o., Tvornica cementa, → Sipro d. o. o.), konzerviranje ribe i povrća te trgovina (→ Intercommerce export-import d. o. o., Trgopromet d. d.). U sjev. dijelu umaške luke, ispred hotela Adriatic smještena je marina Umag. Zaštićena je od svih, osim od sjev. i sjeverozap. vjetrova. Ima 550 vezova za jahte do 25m duljine (četverovez) i 350 suhih vezova na obali za jahte do 18m duljine. Okolica grada plodna je i pogodna za ekstenzivnu poljoprivrednu proizvodnju (voće, krmno bilje, pšenica, vinova loza – veliki vinski podrumi). Sjedište je obrazovnih i kult. ustanova (škole, pučko otvoreno učilište, galerije i muzej). Državnom cestom (D300) Umag–Buje te županijskom prometnicom Novigrad–Umag–Savudrija kopneno je povezan s naseljima u Istri. Naselje je nastalo u ant. doba. Prvotno je bilo smješteno na uskom otoku, koji je nasipanjem proširen i postupno pretvoren u poluotok. Prvi se put spominje u VI.st. kao Humagum, a razvio se i zbog položaja na putu iz Akvileje prema jugu. Nakon razaranja 876 (knez Domagoj) slabio je, a 1269. priznao je vlast Venecije. Zbog ratnih razaranja (1370. zapalili su ga Genovljani), čestih kuga i malarije U. je gotovo opustio, pa se tijekom XVI. i XVII.st. doseljavaju skupine Albanaca, Grka i napose Hrvata iz Bosne i Dalmacije. Njegova prostrana i zaštićena luka je posljednja postaja prije prelaska Jadrana. Od 1797. pod austrijskom je, od 1918. pod tal. vlašću, a od 1954. u Hrvatskoj (Jugoslaviji). U gradskoj jezgri očuvana je srednjovj. urbana struktura. Sačuvan je najveći dio južnog pravca srednjovjekovno-renesansnih zidina i kula uklopljenih u noviju arhitekturu. Na sjeveru poluotoka stoji tzv. Biskupova kula, koja je prema tradiciji bila ljetna rezidencija tršćanskog biskupa (danas je u njoj Muzej grada Umaga). U baroknom razdoblju njezino je završno krunište zatvoreno krovištem. Tijekom XIX.st. porušen je vanjski obrambeni prsten koji je štitio pristup prevlaci tvoreći Borgo, zaštićeni pojas između vanjskih i unutarnjih zidina. Unutar gušćega gradskog tkiva u zap. dijelu polutoka nižu se kasnogotičko-ranorenesansne kuće s kićenim monoforama, biforama i reljefnim grbovima. Kraj župne crkve nalazile su se općinska palača i loža, porušene nakon stradanja u požaru 1920-ih god. Izgradnja župne crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije započeta je 1730. prema projektu G. Dongettija (prethodno je porušena stara, pravilno orijentirana župna crkva). Posvećena je 1760. iako njezino monumentalno pročelje nikad nije dovršeno. Ova jednobrodna svođena crkva s polukružnim svetištem i pobočnim nizom plitkih kapela poslužila je kao predložak za niz sličnih u Istri (Buzet, Buje, Grožnjan, Završje, Poreč, Tar). Od inventara ističu se orgulje F. Daccija iz 1776., ranorenesansna Pietà (iz porušene crkve Bogorodice Žalosne), dio kasnogot. oltarnog retabla, raspelo i pala Bogorodice od Krunice iz XVII.st. Stropne dekoracije iz druge pol. XVIII.st. pripisuju se G. B. Bissonu. Pokraj crkve odijeljeni je zvonik, dovršen u XVII.st., i javna vodosprema, građena u XVII. a obnovljena u XVIII.st. Područje istočno od župne crkve ugl. zaposjedaju kuće iz XIX. i s poč. XX.st. U crkvi sv. Roka (poč. XVI.st.) sačuvan je tabulat, oslikani drveni strop iz XVII.st. Drvene su polikromirane oltarne skulpture sv. Roka, sv. Kristofora i sv. Sebastijana iz XVII.st. a skulptura sv. Pelegrina iz XV.st. U gradu djeluje Galerija suvremene umjetnosti »Dante Marino Cettina«. Najvažniji antički arheol. lokaliteti sjeverno od grada nalaze se na području Punte, Katora, Tiole, Sipra i → Zambratije. Južno i jugoistočno od grada arheol. su lokaliteti na području Kravljeg rta, Svetoga Pelegrina, Đube i Makala, tj. uokolo stancije Seget. Od mnogobrojnih tradicionalnih umaških manifestacija najvažniji je teniski ATP turnir Croatia Open, po kojem je U. poznat kao oaza sportskog turizma.

urbari, popisi prihoda i prava zemljišnih gospoštija te podaničkih podavanja, obveza i službi. Nastajali su radi lakšeg upravljanja gospoštijama i dokazivanja njihovih prava, a vođeni su u njemačko-austr. zemljama od sr. vijeka do oslobođenja od zemljišnih nameta 1848. Naziv potječe od srednjovisokoga njemačkog urbëran, erbëran, što znači donositi, davati prihod. Urbar tako znači zemlju koja donosi prihod, a urbar buoch knjigu u kojoj je takva zemlja, odnosno renta, upisana. Više je vrsta urbara: 1. temeljni ili glavni; 2. reformirani ili obnovljeni (nastali u doba nadvojvode Maksimilijana potkraj XV. i poč. XVI.st. te nadvojvode Karla u drugoj pol. XVI.st.); 3. priručni; 4. rektificirani (nastali u doba reformi carice Marije Terezije u drugoj pol. XVIII.st.); 5. štift registri (od sredine XVIII.st.), urbari u kojima su osim naturalnih i novčanih obveza podanika upisane i njihove porezne obveze. Najstariji u. (do XV.st.) jednostavni su popisi posjeda i zemljišne rente; oni nastali u XVI–XVIII.st. opširni su i precizni popisi podavanja i nameta podanika, prava gospoštija i poreza, dok mlađi u. sadrže zapise u kojima se tek brojčano navode carsko-kraljevska podavanja, podavanja gospoštija, malih prava i

39

rabota. Popise podavanja i podaničkih službi sadrže i razni urbarijalni zapisi, kao što su registri desetina (žita, vina, mladih životinja), registri rabota i vinogradarskoga prava. Podaničke obveze navodile su se po pojedinim organizacijskim jedinicama gospoštija (župama, uredima) ili naseljima, a osim svakog podanika upisivana je veličina njegova posjeda te popis podavanja i službi gospoštiji. Ponekad su oni navođeni za cijelo naselje ili upravnu jedinicu, a na takav su način sastavljeni u. Pazinske knežije. Raspodjelu podavanja na svakog pojedinog podanika unutar naselja u ovom je slučaju obavljao seoski poglavar – župan. U Istri je sačuvano razmjerno malo urbara, posebice nedostaju oni iz doba grofova Goričkih. Najviše je sačuvanih urbara za Pazinsku knežiju i gospoštiju Lupoglav, a najstariji je među njima urbar Pazinske knežije iz 1498. Iako je vođenje urbara karakteristično za njemačko--austr. zemlje, sačuvano je i nekoliko urbara izrađenih za mlet. posjede u Istri. Najstariji među njima popis je urbarijalnih obveza Rašporske gospoštije iz 1394. U. su značajan izvor za gospodarsku povijest, za proučavanje agrarne strukture, vrsta i oblika podaničkih podavanja i nameta, strukture seljačkih posjeda, vrsta stoke, usjeva, mjera, dohodaka zemljišnih gospoštija. Posredno u urbarima pronalazimo podatke o načinima obrađivanja zemlje, seljačkoj trgovini, seljačkoj samoupravi, kolonizaciji, a mnogi sadrže i pravne naputke te objašnjenja lokalnih mjera.

utvrde ili fortifikacije (srednjovj. lat. fortificationes), trajne ili privremene građevine obrambena značaja, utvrđena mjesta. U Istri su prve u. nastale s pojavom naselja koja su imala i obrambenu ulogu, prapovijesnih → gradina u brončano i željezno doba (XV – II.st.pr.Kr.). Imale su bedeme građene suhozidnom tehnikom, a posebno su im brižljivo bili uređeni ulazi, najosjetljivije točke obrane. U rimsko su doba u Istri jamačno postojale utvrde, iako njihovi konkretni arheološki ostatci nisu poznati; poluotok je poslije rim. osvojenja 177.pr.Kr. bio rano pacificiran i nije bio u području vojnih operacija u carsko doba (kao što je to bilo npr. Podunavlje). Rimske vojne postaje postojale su vjerojatno na mjestu današnjega kaštela u Puli, te na nizu uzvisina uz more, radi kontrole plovidbe (rt Kamenjak, Brijuni, okolica Rovinja, vrsarsko i porečko područje). Međutim, rim. gradovi: kolonije (Pola, Parentium, Tergeste) te municipiji i civitates (Nesactium, Aegida, Piquentum, Rotium) uvijek su imali bedeme i kule, te su tako imali i obrambenu funkciju. U više su se navrata bedemi u antici obnavljali kada je u tom dijelu Europe zaprijetila kakva opasnost (upadi Norika, Kvada i Markomana, Huna i dr.). U kasnoantičko doba (od III. st.) neke od starijih gradina u sjev. i sjeverozap. Istri mogle su biti prenamijenjene u vojne utvrde u sklopu sustava obrane ulaza u Italiju (→ Claustra Alpium Iuliarum), kao npr. Čentur, a u V–VI.st. izgrađena su nova utvrđena naselja na zap. obali Istre (npr. tzv. Kastrum na Velom Brijunu) i u unutrašnjosti, jednim dijelom za dobjeglice iz Panonije i Ilirika. U sr. vijeku grade se u. kao središta feud. imanja (Boljun, Paz, Pietrapelosa), često na nepristupačnim mjestima iznad litica (Lupoglav, Kožljak, Pazin, Momjan i dr.), ali i komunalna središta grade bedeme i kule (Motovun, Buzet, Hum, Sv. Lovreč Pazenatički, Bale i dr.). Posebnu su ulogu imale u. s obiju strana mletačko-austrijske granice, npr. Žminj i Svetvinčenat. Do XV.st. utvrde su bile razmjerno jednostavne, a s pojavom vatrenoga oružja dobivaju nove elemente (platforme za topove, usporedne zemljane nasipe i bastionski sustav). Pazinski se Kaštel npr. usklađivao s promjenama u načinu ratovanja (opsade i obrane) od XIII. do XVII.st. Samo je manji dio feudalnih utvrda i komunalnih obrambenih sustava znatnije prilagođen novome dobu. Mlečani su bastionske sustave, tj. utvrde s istaknutim trokutastim klinom na tvrđavnom bedemu, gradili za zaštitu obalnih gradova s kopnene strane (Umag, Poreč, Novigrad, Rovinj), a samo su u Puli izgradili novu utvrdu kao središnju točku obrane grada, na Kaštelu, s četirima bastionima (→ mletačka utvrda u Puli). Razvitak topništva u XVII. i XVIII.st. uvjetovao je i promjene u načinu gradnje utvrda, koje su se u XIX. st. u nekoliko razvojnih faza dopunjavale i usavršavale.

Fortifikacijska arhitektura Pule u XIX. st. bila je gl. komponenta prostornog razvitka grada. Sustav se oslanja na mletačko-francusko naslijeđe na trima lokacijama: zapuštenoj mlet. utvrdi (Hafenkastell) na vrhu pulskog brežuljka, napoleonskoj utvrdi na otoku Sv. Andriji (1807) i ostatcima starog Orlandova tornja (srušen 1806). Čini ga niz odvojenih utvrda za samostalnu obranu, kojima se napadač držao na sigurnoj udaljenosti od luke i grada. Već prije 1820. utvrđene su lokacije za zaštitu grada i ulaza u zaljev, a do 1850. sve su u. izgrađene ili osuvremenjene: poljska utvrda Maksimilijan, poljska utvrda (lunetta) Marie Louise nad Rtom Kumpar, topnička bitnica Žunac (Zonchi), topnička bitnica na otoku Sv. Petru, preuređena napoleonska utvrda, 1830–32. nazvana Kaiser Franz I., i osposobljen Hafenkastell. Izgrađena su tri manja kružna tornja promjera 10m: Sv. Ivan (San

40

Giovanni) na Muzilu (Signole), na Punti Kristo i na Monte Grossu. Projekte fortifikacija do kraja 1850. izrađivala je Filijala u Puli Lokalne uprave u Trstu (K.u.k. Fortification Local Direktion zu Triest-Filialposten Pola), a nakon toga Genie Direktion zu Pola. S povećanjem dometa topništva širio se i dopunjavao i obrambeni sustav grada. Između 1850. i 1868. sustav se širio isticanjem utvrda i topničkih bitnica u svim smjerovima, posebice nakon 1859 (pronalazak olučenog topništva), na međusobnom razmaku ne većem od 1,5km. Stvorena je zbijena kruna stalnih odvojenih uvrda i topničkih bitnica na širem prostoru, 2 do 8km udaljenom od grada, te je sustav, u koji su tako uključeni otoci Brijuni, u širem krugu oko zaljeva završavao na poluotoku Verudeli. Prve kružne utvrde tipa Pulski toranj, promjera 30–45m, s unutrašnjim dvorištem, izgrađene su 1852–54. na lokaciji Monsival (Bourguignon), Muzil, Sv. Juraj (San Giorgio), Munida, Casoni Vecchi (Monte Paradiso), a prvi potkovasti tornjevi tipa Pulski segmentni toranj na lokaciji Monte Zaro, Monvidal, Sv. Mihovil (San Michele) te najveći, promjera 45m, oko Martello-tornja na Monte Grossu. Na Velom Brijunu dovršena je 1854. prva kružna utvrda Brioni (Tegetthoff), promjera 50m, integrirana 1863. u veću kružnu utvrdu promjera 105 m s četiri kofra. Na Punti Kristo integriran je 1857–59. Martello-toranj u veću kružnu utvrdu tipa Franz I. promjera 25,5 m, a 1864–65. u širu kružnu utvrdu promjera 71,50 m s četiri kofra. Nad Rtom Kumpar preuređena je prijašnja poljska utvrda Marie Louise i 1859. dovršena najveća kružna utvrda, tipa Pulski toranj, promjera 110 m s dvama bočnima kaponirima do ulaza. God. 1859–60. podignute su poligonalne poljske utvrde (Feldwerk) s otvorenim topničkim bitnicama i podzemnim nastambama na vrhovima Turulla, Castion i Kaštelir u Štinjanu, na Monte Cerelli, Velom Vrhu (Monte Grande), Mulimenti (Monumenti), zatim Giorgetta, Drenovica (Corniale) i Saline. Veće obalne otvorene poligonalne kazamatirane topničke bitnice izgrađene su na Fiželi (Fisella) 1850. i 1859–60. na Stoji Muzil 1859–63. i duž zapadne obale otoka Sv. Andrije 1868. Obrambene zidine arsenala započele su se graditi 1854., a dovršene su prije 1862. u dužini 1750 m s trima većim kružnim tornjevima. Poslije 1868. sustav se nadopunjavao gradnjom poligonalnih zdanja u širem krugu oko grada i luke, navlastito 1880–95. Nakon iznalaska brizantne granate (1885) uvedene su blindirane čelične kupole za skrivanje topova, s hidrauličnim sustavom okretanja i utvrdom uronjenom u teren. Takve utvrde i kazamatirane topničke bitnice, s obrambenim rovovima izdubljenima u živoj stijeni, imale su na vrhovima kofrove za blisku obranu rova i obrambeni kaponir u grkljanu za obranu ulaza, a longitudinalna se izdužena reduta, kao obrambena vojarna, nalazila u njihovu središtu ispod obrambenoga nasipa i ispred prostrana izdužena dvorišta. Mijenjala se i dopunjavala tehnika gradnje: osim debelih zidova od kamena, sve se više upotrebljavao beton s cementom kao vezivom, a u zaštiti krovnih konstrukcija, namjesto prijašnjih zemljanih nasipa potom i vidljivih ploča, sve su više služili čelični »I« profili i čelične ploče u kombinaciji s betonom. Nakon 1910. redovito se napuštalo zidanje u kamenu, pa su se topničke bitnice gradile isključivo betonom ili armiranim betonom. Do 1895. kružni toranj na Punti Kristo dograđen je i preuređen u poligonalnu obalnu utvrdu s blindiranom čeličnom kupolom i trima otvorenim topničkim bitnicama, te je postao najsnažnijom obalnom utvrdom tvrđavnoga topništva Austro--Ugarske Monarhije; izgrađene su: stalna utvrda na Kašteliru (1885–95); poligonalna utvrda s blindiranom čeličnom kupolom na Stoji (1885) i Verudeli (1882–86); poligonalne utvrde Bradamante, San Daniele (Šandalja), Turtian i Pomer (Kaštijun) (1881–88); topnička poligonalna bitnica povezana poternom s kružnom utvrdom Muzil (1883–84); merzerska bitnica Signole na Muzilu; topničke bitnice Sv. Ivan (San Giovanni) na Verudeli, Lovina i Valmaggiore (1881–86). Tom sustavu odvojenih utvrda priključen je nakon 1895. sustav skupine utvrda i topničkih bitnica: Mali Brijun (1895–1913) s utvrdom Minor, koja je poprimila značajke podzemnoga autonomnoga gradića izdubljena u živoj stijeni, sa sedam bitnica i 450 članova posade; Kaiser Franz Joseph I. na Velom Brijunu, koju su činile poligonalna obalna utvrda Peneda (1898–1904), obalne topničke bitnice Cavarolla i Naviglio (1902) i još sedam bitnica (tijekom I. svj. rata); Paravia – Barbariga koju su činile obalna topnička bitnica Benedetto (1898–1903), poligonalna utvrda Forno (1904), obalna merzerska bitnica Caluzzi (1904), dvije poligonalne utvrde Paravia istok i Paravia zapad, središnja ukopana obrambena vojarna (500 vojnika), tri uzobalne bitnice i tri potporne točke. Skupinu Premantura, Svetica (Monte Madonna), Valtura, Kavran, Muntić i Monte Mulin činile su otvorene topničke bitnice građene tijekom I. svj. rata jednostavnim armirano-betonskim konstrukcijama. Pulski obrambeni sustav 1908–17. postupno se dopunjavao i povezao u tri utvrđene crte s rovovima, žičanim zaprekama, minskim poljima na moru i na kopnu, pješačkim putovima i poljskim uskotračnim kolosijecima za opskrbu, stražarnicama, potpornim točkama te stalnim i pokretnim bitnicama. Bio je podijeljen u 17 obrambenih odsjeka koji su zatvarali grad sa svih strana prema kopnu i prema moru. Tijekom I.svj. rata sva

41

su tri sustava (odvojene utvrde, skupine utvrda i utvrđena crta bojišnice) ujedinjena u jedinstvenu Tvrđavu Pula (Festung Pola), koja je 1917. zauzimala kopneno područje s otocima na prostoru od Limskoga do Raškoga kanala i do premanturske punte, s miniranim akvatorijem, s četirima zrakoplovnim lukama i skupinom utvrda na Malom Lošinju. U tom pulskom obrambenom trokutu potkraj svibnja 1915. službovalo je 42500 časnika i vojnika.

Moderni sustav obrane u vanjskome prostoru utvrđenoga grada već od prve pol. XIX.st. osmislio je fortifikacijsku arhitekturu koja je slijedila tehničke inovacije i logiku ratnih vještina, građenu i oblikovanu dobrim dijelom na predaji renesanse i baroka, njemačkih djela XVI.st. zamišljene renesansne utvrde A. Dürera (1527), djelovanja švedske škole (XVII–XVIII.st.), na koju se ugledao i markiz M. R. Montalembert (XVIII.st.) u gradnji utvrda. Projektanti pulskih prvih kružnih utvrda, potom i golemih poligonalnih zdanja, bili su vojni inženjeri i arhitekti, koji pročelja tih vrhunskih arhit. djela XIX.st., podizanih u razdoblju historicizma, nisu kitili skupim ukrasima. Izbor je dekorativnih oblika sužen i pojednostavljen – važna je bila funkcija i konstrukcija, koja se morala oduprijeti napadu topništva. No, ipak nije izostalo modeliranje nekih pojedinosti u duhu historicističkoga dekora na ulaznim portalima, prozorima, topnjačama, vijencima, ogradama, stolariji i bravariji. Dovratnici portala i doprozornici, ponegdje građeni od golemih masivnih kamenih blokova, pojednostavnjeni su i rijetko naglašeni jednostavnim profilacijama. Iako su podizana po udžbeničkim pravilima gradnje i razrađenim konstrukcijskim detaljima, ta arhit. djela ipak nisu plod pasivna, epigonskoga oponašanja standardiziranih građevina. Ona su u stvaralačkom procesu prilagođavana ambijentu i uvjetima obrane, a po osobitoj tehnici tradicijske gradnje kamena autentična su arhit. zdanja, zadnji primjeri danas nestale umjetnosti arhitekture fortifikacije. Kamen vađen iz lokalnih kamenoloma prevladava kao građevni materijal, ugrađen u debelim zidovima i do 3m širine, tradicijskim tehnikama gradnje, s pravilnim fino i grubo klesanim vidljivim blokovima kamena (opus quadratum), zidanim u redovima različitih širina i dužina. Samo su stropne konstrukcije dijelom rađene od debelih drvenih greda i dasaka s jednostavnim provjerenim konstrukcijskim pojedinostima srednjovj. predaje. Tehnologija i tehnika gradnje kamenih svodova također je tradicijska, tek se 1880. počeo upotrebljavati čelik i beton u kombinaciji s kamenom i ciglom mjesne proizvodnje. Ljepota je tih utvrda u mnogobrojnim fino oblikovanim detaljima, primjerice u izvedbi topnjače, često radom talentiranih majstora kamenoklesara, ali najviše u čistoj, gotovo suvremenoj kompoziciji kamenih pročelja i korpusa utvrda u živoj stijeni, uklopljenih u brežuljkasti krajolik grada s kojim čine organsku cjelinu. Graditelji nisu bezlično oponašali stare oblike: postigli su skladnu ravnotežu između strogih zahtjeva nauka o fortifikacijama i slobodnoga arhit. oblikovanja, koji se već na kraju prve pol. XIX.st. u jeku historicizma ističe čistoćom oblika. Najveći je doseg te arhitekture upravo geometrijska čistoća, kako na vanjskim pročeljima tako i jednostavnoj geometriji unutrašnjih prostora. Pulske su fortifikacije vrijedno hrv. graditeljsko naslijeđe složene eur. vojne fortifikacijske arhitekture.

Villa Angiolina, prva turist. kuća u Opatiji, koju je u stilu jadranskoga bidermajera 1844. dao izgraditi riječki uglednik → I. Scarpa. Skladno uređen park oko nje, uređen 1845–60., danas je središnji opatijski park, površine 3,64ha, podijeljen na 60 polja i zasađen s približno 150 sredozemnih i egzotičnih biljnih vrsta. U njemu se nalazi najstarija opatijska građevina, crkva sv. Jakova, koja se u pov. spisima prvi put spominje 1449. Podijeljen je u dvije cjeline, jednu uz crkvu – park sv. Jakova i drugu uz Villu Angiolinu – park Angiolina. Villa je obilježila početak opatijske turist. povijesti. Radi odmora i iz zdr. razloga u njoj su povremeno boravile ugledne ličnosti, kao što su hrvatski ban Josip Jelačić sa suprugom Sofijom (1854), carica Maria Ana Savojska, supruga austr. cara Ferdinanda I. (1869) i botaničar Heinrich Noë. Nakon Scarpe i njegova sina Paola, koji se već 1869. bavio idejom osnivanja sanatorija, vila postaje vlasništvo moravskoga plemića Chorinskog, potom Društva južnih željeznica (u to su doba gosti vile bili i prijestolonasljednički par Rudolf i Štefanija te njihov gost, štajerski satirik Rosegger), Međunarodnog društva spavaćih kola, Lječilišnog povjerenstva i dr. Kako je rasla cijena vile govori i činjenica da je Scarpa čitav teren kupio za 700 forinti, a 1910. vila s parkom prodana je za 2,5 milijuna kruna. U Scarpino doba stjecište riječke elite i ljetnih zabava na terasama, potkraj austr. doba sjedište Lječilišnoga povjerenstva s glazb. paviljonom i živom promenadom pred južnom fasadom, vila je danas predodređena za opatijski gradski muzej u nastajanju.

42

Vižula, arheološki lokalitet kraj Medulina, naseljen od neolitika do ranoga sr. vijeka. God. 1969. iskopan je i istražen (B. Baćić) dio neolitičkog naselja (kolibe od šiblja, oblijepljene zemljom i blatom). Ulomci keramike i dijelovi posuđa (urešena utiscima rubom školjke ili nizovima uboda) datiraju naselje u mlađi stupanj starijega neolitika. Putopisci i humanisti XVIII–XIX.st. (P. Coppo, P. Petronio, G. R. Carli, P. Kandler) skretali su pozornost na monumentalnost i značenje ruševina arheološko-spomeničkoga kompleksa na poluotoku, a ime Isola del Vescovo upisano u katastarskim mapama preuzimaju arheolozi (H. Maionica, B. Schiavuzzi, A. Gnirs).

Iskopavanje i konzervaciju od 1995. vrši → Međunarodni istraživački centar za arheologiju Brijuni–Medulin Sveučilišta u Zagrebu (V. Girardi Jurkić, K. Džin). Istražen je dio rezidencijske obalne vile (I–II.st.) s trijemom prema moru, crno-bijelim mozaičkim podovima, bazenima i vodospremom, ostatcima termalnog prostora, sanitarnim čvorom, olovnom i zidanom kanalizacijskom infrastrukturom. Građevina je terasasto smještena na morskoj obali, tako da se dio nalazi i pod morem, gdje se naziru i građeni ostatci pristaništa. Utvrđene su tri faze gradnje i pregradnje istraženoga dijela vile s međufazama koje se datiraju u I–VI.st.

Na poluotočnoj prevlaci Burle obavljeno je od 1979. do 2000., u tri etape, iskopavanje dijela nekropole. U prvoj etapi sustavnog iskopavanja otkriveno je ukupno 312 paljevinskih i skeletnih grobova (I–VI.st.), heterogene grobne arhitekture (grobovi u amforama, ukopani izravno u zemlju ili u kamenu udubinu, obloženi i pokriveni kamenim pločama, zidane grobnice). Na zap. dijelu nekropole otkriven je sektor pogrebnih kultnih obreda, a kasnoantička struktura četverokutnog tlocrta može biti ograđeni grobni prostor (locus sepulturae) nedaleko od graničnoga zida nekropole. Druge dvije etape zaštitnog iskopavanja dokumentirale su otkriće 272 žarna i skeletna groba s dvama olovnim kovčezima u zidanim grobnicama. Skeletni ukopi nađeni su u 90% grobova ovog sektora nekropole. Bogat grobni inventar (među ostalim pronađene su staklene boce s inicijalima V D, Q P., pribor za pisanje voskom s cjedilom i držalom, pravokutni brončani pečat s reljefnim obrnutim natpisom AQVILIAE L. F. OCLATINAE, metalne i zlatne narukvice i prstenje s gemama, naušnice, zlatne ogrlice s poludragim kamenjem, ogrlice staklenih perli, minijaturne pastozne medaljice sa suprotno postavljenim likovima muškarca i žene i dr.) pokazuje viši društveni položaj pokojnika, koji su od I. do VI.st. nastavali antičko-kasnoantički građevinski kompleks na poluotoku.

Vodnjan (tal. Dignano), naselje u jugozap. dijelu Istre, 10km sjeverno od Pule (44°58 N; 13°51 E; 135m nadm.′ ′ vis.); 3406st. (2001), sjedište gradske uprave. Smješten je na zaravni, oko 6km udaljen od mora (Fažana). Pokraj Vodnjana prolaze državna cesta (D 21) Pula–Trst i želj. pruga Pula–Divača, a od njega se granaju lokalne ceste za Peroj i Fažanu, Žminj, Barban i Marčanu, te Galižanu. Gospodarstvo se u prošlosti temeljilo na poljodjelstvu (masline, vinova loza, povrće, duhan i žitarice) i stočarstvu, a stanovnici su ugl. bili zaposleni u pulskoj industriji. Danas V. ima nešto industrijske djelatnosti (proizvodnja brodske opreme) i poduzetništva, te preradbe poljop. proizvoda (uljara), a dio pak stanovnika i danas radi u okolnim mjestima (turizmu), poglavito u Puli. U Vodnjanu su Muzej sa zbirkom crkvene umjetnosti i zvjezdarnica. Starosjedioci govore drevnim romanskim istriotskim dijalektom, a zadržali su i mnoge običaje. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (gradine u okolici) i u rimsko doba (ostatci rim. ladanjskih vila). Ime mu potječe od rimskog osobnog imena, a prvi se put javlja u pisanim vrelima 1150. kao vicus Atinianus. Do sred. XIV.st. područje je pripadalo pulskoj općini, a od nje se izdvojilo gotovo istodobno s dolaskom pod vlast Venecije 1331. Početci urbanoga života nisu poznati, ali iz toga je doba potjecao kaštel koji je do XIX.st. postojao na današnjem glavnome trgu. Oko kaštela se razvilo trg. naselje, koje je postupno dobilo oblik aglomeracije građevina uz glavne ceste. Krajem XIV.st. dogovoreno je razgraničenje s pulskom općinom, a 1492. općina je dobila novi statut, koji je obnovljena inačica starijega iz XIII.st. V. nije bio jače pogođen teškim epidemijama kuge u južnoj Istri XVI–XVII.st., kad su zbog pomora opustjela mnoga sela u okolici, tako da je sačuvao romanski karakter stanovništva, dok su okolna sela naseljena novim stanovnicima. Do sred. XIX.st. bio je razvijeniji i napučeniji od obližnje Pule, koja ga je potom nadmašila. Gradnjom cesta i pruge ponovno je dobio važno mjesto u prometu, koje je sačuvao do danas. Grad je očuvao srednjovj. urbanistički lik neutvrđenoga naselja s nekoliko gl. ulica i vijugavim sporednim prolazima, s palačama (nekoliko s gotičkim i renesansnim detaljima) i crkvama, od kojih je najveća župna crkva sv. Blaža, izgrađena 1760–1850. na mjestu prijašnje. Ima odvojeni zvonik visok 63m. Unutrašnjost je bogata likovnim djelima, oltarnim slikama i kipovima, ugl. iz XIX.st. (riznica s bogatom zbirkom relikvijara i drugih umjetnina, neraspadnuta mumificirana

43

tijela svetaca i blaženika; → Zbirka sakralne umjetnosti župne crkve sv. Blaža). U bližoj i daljnjoj okolici Vodnjana sačuvano je ili u ostatcima poznato 20-ak crkvica, od predromaničkih do novijih XIX.st.

Volosko, staro obalno naselje na obali Kvarnerskoga zaljeva, danas dio urbanizirane Opatije (45°19 N; 14°19 E;′ ′ broj st. uključen je u grad Opatiju). Smješteno je na obalnoj cesti Opatija–Rijeka, podno čvora suvremene ceste koji razdvaja pravce za Rijeku, Istru i Ljubljanu/Trst. Ima malu ribarsku lučicu. Stanovnici su se u prošlosti bavili ugl. ribarstvom i pomalo poljoprivredom, a danas prevladava turizam. Urbanistički je danas sraslo s 2km jugozapadno udaljenom Opatijom, ali je dobro sačuvana stara jezgra zbijenog ribarskog mediteranskog naselja, koje leži amfiteatralno oko male jedrenjačke luke. Luka, u kojoj pristaju brodovi s gazom do 3m, dobro je zaštićena od sjev. i zap. vjetrova i ima gat za sitnije popravke manjih brodova. Od Voloskog do Lovrana vodi obalna šetnica (tzv. Lungomare) duga 14km. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (Liburni), u rim. doba i u sr. vijeku. Prvi se put spominje 1543., kad je postalo izlazom na more Kastavske gospoštije, odn. → Kastva, do sredine XIX. st. i ukinuća feudalizma. Već gradnjom ceste Rijeka–Poklon–Pazin počeo je nov razvoj naselja i otvaranje širega zaleđa, posebno nakon 1860., kad se odvojilo od Kastva i postalo upravnim i sudskim središtem, te nakon prolaska želj. pruge Rijeka–Ljubljana u blizini. Potkraj XIX. i poč. XX. st. bilo je središte kotara, a izraslo je u polit. i kult. središte hrvatskoga narodnjaštva, s hrv. školom, čitaonicom i posujilnicom. Postalo je najprije pomoračko naselje, a usporedo s razvojem Opatije rubno turist. područje, dio jedinstvene rivijere. Crkvica sv. Roka iz XVI.st. na groblju građena je u kasnogotičkome stilu. Župna crkva sv. Ane pripada baroknom stilskom izrazu, sagrađena je 1708., a ima dva tornja na pročelju. U jednoj od bočnih kapela oltar je kipara Ivana Rendića (1911) i slika sv. Ane → I. Bastiana. Sjeverni rub naselja obilježavaju klasicističke stambene vile kapetana i brodovlasnika. V. je rodno mjesto geofizičara svj. glasa A. Mohorovičića i književnika A. Katalinića Jeretova.

Vrsar (tal. Orsera), naselje, luka s marinom na zap. obali Istre 9km južno od Poreča, 3km sjeverno od Limskog zaljeva (45°9’N; 13°38’E); 1872st. (2001), općinsko središte. Smješten je na brežuljku pokraj morske obale, u istoimenom zaljevu na njegovoj ist. obali, štiti ga otočić Sv. Jurja ispred zaljeva. Od stare jezgre na brežuljku (54m nadm. vis.) naselje se posljednjih desetljeća proširilo oko cijeloga zaljeva, pa i prema otočiću Koversadi (turističko naselje), Sv. Martinu i Valkaneli (park skulptura Dušana Džamonje). Pokraj križanja županijske prometnice Vrsar–Funtana–Poreč, te ceste Vrsar–Flergi–Gradina spoj prema drž. cesti Buje–Pula (D21). Kraj Vrsara je i sport. zračna luka. Gl. gosp. djelatnost je turizam, od kojega živi većina stanovnika, te trgovina i malo poduzetništvo. Gospodarski su važni povrtlarstvo, vinogradarstvo i maslinarstvo u okolici, te ribolov, nekoć se izvozio ukrasni kamen (kamenolom Montraker, ljetna kiparska kolonija) i proizvodila sol. Marina V. nalazi se u sjev. dijelu gradske luke sa 180 vezova uz čvrsti gat, betonsku obalu i plutajuće pontone. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (gradine), te u rim. doba (ostatci građevina, natpisa i lukobrana). U kasnoj antici naziva se Ursaria, arheol. nalazi svjedoče o kršć. zajednici u IV–V.st. Tijekom srednjovjekovlja izgradnja se koncentrira na brežuljku uokolo kaštela porečkih biskupa, koji su ovdje imali ljetnu rezidenciju. Kaštel je bio najprije od drva, u XIII.st. za biskupa Otona temeljito je obnovljen u kamenu. Drugi je put obnovljen poč. XVII.st. (biskup Adelasio), ali su strukture iz sredine XIII.st. dobro sačuvane. Kaštel je imao središnju trokatnu palaču s dvorištem i bunarom, te kruništem na vrhu, okruženu zidinama što su na uglovima imale četiri kule. Oko kaštela oblikovalo se naselje unutar zidina na gradinskoj osnovi, koje je u XVI.st. dobilo renesansno obličje (sačuvano na zap. strani starog dijela naselja). Župna crkva sv. Martina sagrađena je 1935. na mjestu ranije, koja je bila obnovljena 1854. Novi zvonik vis. 40m izgrađen je 1991. Stara župna crkva s romaničkim zvonikom slijepih arkada (XI.st.) nalazila se uz mala vrata na mjestu barokne crkve sv. Antuna. Kraj sjev. gradskih vrata je crkva sv. Foške, suzaštitnice Vrsara, sa sakralnom zbirkom čiji materijal potječe iz Funtane i Vrsara. Sv. Marija od Mora u luci nalazi se na području najstarije crkve iz IV–VI.st. Na otoku Sv. Jurja ostatci su dvoapsidalne predromaničke crkve sv. Jurja u kojoj je pronađen ulomak pleterne skulpture.

zaštita kulturnih dobara, služba, obično državna, koja organizira skrb o kult. dobrima, provodi postupke zaštite i upravne postupke propisane zakonima o zaštiti kulturnih dobara. U Istri se vrlo rano provodila organizirana skrb o kult. dobrima: podatci o mjerama zaštite Arene u Puli sežu u sr. vijek. Puljski ant. spomenici pobuđivali su zanimanje eur. zemalja već u doba humanizma i renesanse te prosvjetiteljstva. U drugoj pol. XVIII.st. istar. je

44

baštinu popularizirala grafička dokumentacija G. B. Piranesija i L. F. Cassasa. Prva je prezentacijska arheol. iskapanja u Areni izvodio G. Rinaldo Carli, a na poticaj maršala A. F. L. Marmonta 1802. utemeljen je prvi lapidarij u Augustovu hramu u Puli. Pod franc. upravom sa sjedištem u Trstu djelovao je P. Nobile, gl. inženjer mostogradnje i cestogradnje za Ilirsko primorje, službeno zadužen i za zaštitu kult. naslijeđa. Provodeći ne samo destruktivne arheološke već i konsolidacijske radove na puljskim ant. spomenicima, izveo je i u nac. okvirima pionirske konzervatorske radove u hrv. zemljama. On je nastavio konzervatorski rad i pod austr. upravom, pobuđujući zanimanje cara Franje I. Ubrzo nakon osnutka bečkoga → Središnjega povjerenstva za zaštitu spomenika njegovim je konzervatorom 1853. imenovan → P. Kandler. Istraživanju i dokumentiranju kult. dobara pridonijele su udruge, tršćanska Società del Gabinetto di Minerva i istar. Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, koje su objavljivale publikacije Archeografo Triestino i Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Na kraju XIX.st. u Istri se razvila sustavna konzervatorska aktivnost bečkoga Povjerenstva. Zaštitni su se zahvati objavljivali u stručnoj periodici, ponajviše u časopisu Mitteilungen der k.k. Zentralkommission für die Erforschung und Erhaltung der Kunst- und historischen Denkmäler. Prvotno istraživačko i konzervatorsko-edukativno djelovanje nadopunjavalo se čvršćim stajalištima kada je upravu Povjerenstva na poč. XX.st. preuzeo prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand. Napretku u zaštiti istar. kult. dobara pogodovalo je i prijestolonasljednikovo zanimanje za regiju. Pokrajinsku konzervatorsku službu vodio je → A. Gnirs, od poč. XX.st. konzervator za okruge Pulu, Pazin i Rovinj, a od 1912. konzervator Državnoga konzervatorskoga ureda za Austrijsko primorje (Gorica, Trst, Istra, Cres, Lošinj i Krk) sa sjedištem u Puli. U razdoblju između I. i II.svj. rata tršćanska je služba zaštite kulturnih dobara (Soprintendenza Regionale alle Opere d’Antichità e d’Arte) bila usredotočena na primorske gradove i ant. naslijeđe, a to je izazvalo nazadovanje u odnosu na ujednačeniji pristup pojedinim pov. razdobljima i zemljopisnim područjima, uveden potkraj postojanja Austro-Ugarske Monarhije. Osim konzervatora tršćanskoga ureda, u tal. su službi bili i počasni konzervatori, poput G. Greattija u Poreču. Opsežni su se zaštitni radovi dugotrajno provodili na kompleksu Eufrazijeve bazilike u Poreču (Molajoli). U to se vrijeme u Istri, na Cresu i Lošinju provodilo iscrpno popisivanje crkv. umjetnina (Inventario degli ogetti d’arte d’Italia, Provincia di Pola, Rim 1935). U II.svj. ratu tal. je služba izvela zahvate zaštite od bombardiranja na Eufrazijani, Augustovu hramu, pulskoj katedrali i Slavoluku Sergijevaca. Prva djelatnost hrv. konzervatorske službe nakon II.svj. rata u Istri zabilježena je već u lipnju 1945., kad su F. Hauptman i B. Fučić organizirali, tada još u ime zagrebačkoga Konzervatorskoga zavoda, evidentiranje kult. dobara. U prvo su vrijeme bili smješteni u Labinu. God. 1946. u Sušaku je postavljen stalni izaslanik za područje Hrvatskoga primorja, Kvarnera i Istre (tj. samo za dio Kastavštine koji je prije rata bio u sastavu Jugoslavije). Zatim su Prosvjetni odjel Oblasnoga NOO-a za Istru i Prosvjetni odjel Gradskoga NOO-a Rijeke osnovali Konzervatorski zavod sa sjedištem u Rijeci s ingerencijama nad Rijekom i Istrom. Dekretom Oblasnoga NOO-a za Istru i Gradskoga NOO-a Rijeke od 3.XII.1946. službeno je uspostavljen jedinstveni Konzervatorski zavod za Istru, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. U suradnji sa slov. konzervatorima (C. Velepič) prioritetno su se evidentirali glagoljski spomenici, osobito oni u blizini Trsta. Metodološki uzorna konzervatorska izvješća predavao je B. Fučić. Istodobno su u Puli, pod savezničkom vojnom upravom, na Augustovu hramu, katedrali i klaustru franjevačkoga samostana, stradalim u bombardiranju grada, radili tal. stručnjaci predvođeni Faustom Francom, M. Mirabellom Robertijem i Ginom Pavanom. Formalna je primopredaja između hrv. i tal. konzervatora u Puli provedena tek nakon provedbe Pariškoga mirovnoga sporazuma u rujnu 1947. Riječki je Konzervatorski zavod u početku osobito djelovao na restauraciji u ratu stradale graditeljske baštine, usvajanju metodologije rada i inventarizaciji. Nastavili su se radovi na porečkom katedralnom kompleksu (poslije ih je vodio Savezni institut za zaštitu spomenika). Radove na održavanju pulskih i brijunskih ant. spomenika provodio je Arheološki muzej Istre u suradnji s Konzervatorskim zavodom. Pod vodstvom Ive Perčić u 1950-ima Konzervatorski je zavod razgranao djelatnosti i osobito se bavio afirmacijom pučkoga kult. naslijeđa istar. ladanja, a posebno se u duljem vremenskom razdoblju usredotočio na istraživanja zidnoga slikarstva. Započela je suradnja sa zagrebačkim Arhitektonskim i Filozofskim fakultetom, a prve istraživačke skupine studenata vodili su A. Mohorovičić i M. Prelog. Provodile su se konzervatorske analize istar. gradova. Pregledi rada redovito su se objavljivali u Zborniku zaštite spomenika kulture. Među kustosima istar. muzeja razvijala se mreža počasnih konzervatora. U 1960-ima obavljen je najveći dio posla na pravnoformalnom prepoznavanju, registraciji pov. urbanističkih cjelina kao kulturnih dobara. Prema suvremenim konzervatorskim normama, zaštićene su i vizure,

45

zabranom gradnje na padinama podno pov. gradova, što dalekosežno djeluje na očuvanje izvorne slike istarskoga kult. krajolika. Potom se radilo na jačanju upravnoga djelovanja, kojem se samim porastom broja registriranih pov. cjelina naselja značajno povećao opseg. Postupno su se i sustavno inventarizirala pokretna kult. dobra i tradicijska baština. Attilio Krizmanić osnovao je 1976. Odsjek za zaštitu i očuvanje graditeljskoga nasljeđa pri općini Pula (zaštitni zahvat na pulskoj gradskoj vijećnici). Vladimir Bedenko vodio je sustavna arhit. dokumentiranja ruševnih naselja. Razdoblje 1990-ih obilježeno je metodološki složenijim konzervatorskim zahvatima na graditeljskoj baštini, među ostalim, istraživački i konzervatorsko-prezentacijski zahvat na starokršć. biskupiji Eufrazijane u Poreču, koji je vodio Ivan Matejčić. Porečki katedralni kompleks uveden je 1997. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Poseban Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturnih dobara mjerodavan za područje Istarske županije ustrojen je u Puli 1999. (→ Konzervatorski odjel u Puli), s ispostavom u Poreču. Njegova je djelatnost usredotočena na prezentaciju karolinškoga (ranosrednjovjekovnoga) sloja istar. baštine i na evidenciju stanja i restauraciju fresaka. Potiču se međunar. istraživački projekti u Istri. U slov. djelu Istre na poč. XX.st. bila je priređena Prva istarska pokrajinska izložba u Kopru (1910), koja je dala povoda za restauraciju umj. slika pod drž. okriljem. God. 1917. odlukom zemaljskoga konzervatora spriječena je vojna rekvizicija starih orguljskih cijevi. S priključenjem područja Italiji 1918. spomenička baština prešla je u djelokrug Ufficio Belle Arti pri upravi Governatorato della Venezia Giulia, koji je od 1919. djelovao u sklopu Commissariato generale civile per la Venezia Giulia. Tada su sastavljeni prvi tal. popisi spomenika, restaurirane su slike Palme ml. i Carpaccia iz Kopra, izvedena su prva arheol. iskapanja u Simonovu zaljevu kraj Izole. God. 1923. ustanovljena je Soprintendenza alle Opere d’Antichità e d’Arte u Trstu. Voditelj nadzorništva F. Forlati obnavljao je 1926–35. romaničke i gotičke spomenike (Kopar: skladište soli sv. Marka, Rotunda del Carmine, kuća Percauz, Ribarski trg; Piran: kuća Fragiacomo). Posebnom su se odlukom zaštitili podmorski arheol. objekti. God. 1939. ovlasti je preuzela Soprintendenza ai Monumenti e Gallerie d’Arte Medievale e Moderna della Venezia Giulia e del Friuli. Pod vodstvom F. Franca nastavljena je obnova koparske stolnice. Zbog ratne opasnosti otpremljene su 1940. najvrjednije umjetnine iz Istre u sabirno središte u Villi Manin u Passarianu (još nije došlo do → restitucije). Nakon 1945. u Sloveniji brigu za zaštitu spomenika preuzeo je Zavod za zaščito in znanstveno proučevanje kulturnih spomenikov ter naravnih znamenitosti NR Slovenije, 1950. preimenovan u Zavod za spomeniško varstvo NR Slovenije, koji je uspostavio Okrajno spomeniško komisijo u koparskom muzeju (prvi voditelj E. Smole). Od 2003. za spomeničku se baštinu brine → Zavod za varstvo kulturne dediščine Slovenije, Območna enota Piran. Među njegovim je složenijim zahvatima bila obnova piranske Kuće Tartini, koju je vodila S. A. Hoyer.

zvonici, sastavni dijelovi kršćanskih graditeljskih cjelina (crkvi i samostana). U istar. tradiciji nisu vezani samo za sakralnu, nego i za obrambeno-zaštitnu funkciju, a katkad se na njih ugrađuju i gradske ure. Smještaj zvona u samostalnu građevinu nije povezan s najranijim primjerima kršćanskih crkava na istarskom tlu. Najranije crkve vjerojatno su, pod utjecajem istočnjačke tradicije VII–IX. st., imale zvona ugrađena u portalno pročelje (Sv. Mauro kraj Bala, Sv. Benedikt kraj Svetog Lovreča, Sv. Martin kraj Midnjana i dr.), iz čega se razvila preslica, jedan od najkarakterističnijih elemenata sakralne arhitekture na istočnoj obali Jadrana, u Istri posebno korištena u nizu crkava XI–XVII. st. Zvonici pripadaju tradiciji benediktinskih samostana, s kojima su se u IX. i X. st. proširili po cijeloj Europi. Najstariji su zvonici u Istri uz crkve sv. Jurja Starog u Plominu, sv. Ilije u Balama i sv. Ivana Evanđelista u Gajani (XI. st.). Njima treba pridodati zvonike s jasno naglašenom romaničkom fazom (XII–XIII. st.), kao kod Sv. Felicijana i Fortunata u Šišanu, zvonik kule Sv. Martina u Svetom Lovreču, Sv. Siksta kraj Barata, Bl. Djevice Marije u Balama, Sv. Jurja u Boljunu, zvonik kule Bl. Djevice Marije Sv. Krunice u Završju, Bl. Djevice Marije od Mora kraj Žminja i Sv. Jurja u Svetom Jurju kraj Završja. Kuriozitet svakako predstavlja zvonik na preslicu Sv. Roka u Roču, zvonik uz samostansku crkvu sv. Franje u Puli i zvonik kula uz crkvu sv. Stjepana u Motovunu. Nakon podjele Istre između Mlečana i Habsburgovaca, u gradnji zvonika počinju se očitovati utjecaji različitog porijekla, kao kod renesansnih zvonika Eufrazijane u Poreču, Sv. Luke kraj Brgudca, Sv. Nikole u Barbanu, Sv. Jeronima u Humu, Sv. Katarine u Klenovšćaku, Bl. Djevice Marije u Plominu i Sv. Kancija u Lanišću (XVI. st.). Tijekom XVII., XVIII. i XIX. st. nastali su ili dograđeni brojni zvonici koje tipološki možemo podijeliti na one s četverokutnom osnovom i oktogonalnom krunom, karakteristične za područje Pazinske knežije (Sv. Vid u Gračišću, Gospa od Zdravlja u Grdoselu, Sv. Nikola u Pazinu, Sv. Šimun i Juda Apostol u Tinjanu i dr.), ali prisutne

46

i u mlet. Istri (Sv. Bernard u Funtani, Sv. Vid i Modest u Grožnjanu, Bl. Djevica Marija u Labinu, Sv. Kvirin i Julita u Višnjanu i dr.), na one s četverokutnom osnovom i četverovodnim krovištem (Bl. Djevica Marija u Puli, Sv. Franjo Asiški u Juršićima, Sv. Stjepan u Petroviji, Gospa od Milosti u Puli, Bl. Djevica Marija od Snijega u Šterni i dr.), te na one koji odgovaraju tipologiji zvonika Sv. Marka u Veneciji (Bl. Djevica Marija u Bujama, Sv. Ivan Krstitelj u Labincima, Sv. Pelagij u Novigradu, Bl. Djevica Marija u Pićnu, Sv. Juraj i Sv. Eufemija u Rovinju, Sv. Blaž u Vodnjanu, Sv. Juraj u Zrenju i dr.). Vrlo karakteristični zvonici eklektičnog oblikovanja izgrađeni su u Puli (Sv. Marija od Mora, Sv. Antun Padovanski), Valturi (Bl. Djevica Marija i Sv. Ivan Apostol), Brtonigli (Sv. Zenon), Medulinu (udvojeni zvonici crkve sv. Agneze) i Vrsaru (Sv. Martin). Niz eklektičnih zvonika kula izgrađen je na Bujštini (Brda, Krasica, Kršete, Nova Vas Novigradska), a suvremenog izričaja u Podlabinu (Gospa Fatimska), Raši (Sv. Barbara), Puli (Sv. Pavao) i Murinama kraj Umaga (Majka Božja Žalosna).

Žminj, naselje u središnjoj Istri, 15km južno od Pazina (45°9 N; 13°55 E; 379m nadm. vis.); 722st. (2001),′ ′ sjedište općine. Smješten je na vapnenačkom brdu između Limske drage i Raške doline, na raskrižju cestovnih komunikacija prema sjeveru (Pazin), jugu (Svetvinčenat, Pula) te zap. (Kanfanar, Poreč) i ist. (Barban, Labin, Pićan) istarskoj obali. Stanovnici se bave tradicijskim i suvremenim poljodjelstvom, stočarstvom (farme), malim poduzetništvom i trgovinom. Sjedište je → Čakavskog sabora. Položaj grada bio je naseljen u prapovijesti (gradina), a šire područje u rimsko doba. U ranom sr. vijeku ondje se naseljava slavensko stanovništvo, o čem svjedoči manje biritualno groblje na lokalitetu Babina brajda istočno od Žminja (sred. VIII.st.), dok su kraj crkve sv. Foške ostatci naselja i grobovi iz VIII.st. Veliko starohrvatsko groblje kraj Žminja, s 227 grobova, iz doba je nakon franačkog osvajanja Istre (840–950). Žminj se prvi put spominje 1178. u povelji pape AleksandraIII. (Zimino), a od XII. je st. u sklopu → Pazinske knežije (njem. Schwing, Swingk), ali pod jurisdikcijom porečkoga biskupa. Srednjovjekovno naselje ovalnog je tlocrta, s glavnom ulicom u smjeru sjever–jug i radijalnim ulicama koje se uspinju prema kaštelu i središnjem trgu sa župnom crkvom, izvorno okruženo bedemima i branjeno kulama. Očuvana je sjeveroistočna kružna kula (XV.st.) feudalnog kaštela, u sklopu kojega se nalazila i župna crkva sv. Mihovila Arkanđela; na njezinu mjestu izgrađena je jednobrodna barokna crkva sa šest niskih bočnih kapela (1632–35; 1709–13), uklopivši i jugoistočnu gotičku kapelu (XV.st.). Pročelje crkve dovršeno je 1717., blisko pročeljima crkava u Kranjskoj, urešeno kipovima svetaca u nišama. U crkvi su slike → Z. Venture Bogorodica sa svecima i Prikazanje u hramu (poč. XVII.st.), drveno rezbareno Poklonstvo pastira iz 1690., gotičko Raspeće (druga pol. XIV.st.). U sakristiji je zbirka misnog ruha iz XVI. i XVIII.st. te liturgijskog posuđa XV–XVIII.st. Uz sjeverozap. ugao crkve nalazi se gotička kapela Sv. Trojstva (XV.st.), oslikana 1471. freskama »mekoga« gotičkog stila, rad nepoznatog majstora iz alpskih krajeva. Kapelu sv. Antuna Opata izgradio je 1381. majstor Armirigus, a oslikana je freskama majstora venecijanskoga kruga (kraj XIV.st.). Južno od župne crkve nalazi se javna cisterna s dva grla bunara iz druge pol. XIX.st. i renesansna palača iz XVI.st., s uzidanim reljefom sv. Ignacija Loyole i pločom s natpisom iz 1658. Sjeveroistočno od mjesta nalazi se jednobrodna crkva sv. Foške, vanjskih zidova raščlanjenih lezenama u donjem dijelu; na juž. su pročelju prozori s predromaničkim tranzenama napravljenim od ranokršćanskih ulomaka; zvonik je uklopljen u korpus crkve. Prema B. Marušiću, predromanička crkva izgrađena je poč. IX.st. na mjestu ranokršćanske, ali možda je izvorno ranokršćanska; barokizirana 1729–43.

UredioIvolipa

47