Knjigoteka

1

Knjigoteka

LARS SAABYE CHRISTENSEN

MODEL

2

Knjigoteka

PROLOG

Kad sam napokon imala priliku intervjuirati slikara Petera Wihla, i to iste večeri kad je on navršio pedeset godina života i kad je bilo otvaranje njegove nove izložbe, pokazalo se da taj intervju nismo mogli objaviti zbog strašne nesreće koja se dogodila neposredno nakon toga. Sjedili smo u restoranu, odmah preko puta galerije, odakle sam još uvijek mogla čuti ljude kako dolaze i odlaze. Gotovo da me je grizla savjest zato što sam, na taj način, oduzimala vrijeme Peteru Wihlu, slavljeniku, ali je on sam predložio da se tu nađemo i da tu razgovaramo. Djelovao je nervozno, a i kao da je bio pun očekivanja, što možda i nije bilo čudno, jer je upravo imao otvorenje svoje izložbe, ali se činilo kao da i bez toga ima o čemu misliti. Primijetila sam da se, govoreći, stalno okretao prema prozoru. Čak mi je naručio pjenušac. Imala sam osjećaj da su, od onoga što je stigao kazati, najviše bili citati, nešto što je bio negdje pročitao ili čuo, nešto posuđeno od drugih, ne znam, naročito ono što je kazao o vragu, da vrag oslobađa boje od predmeta. Pa ipak se činilo kao da mi želi kazati nešto drugo, nešto više, kao da je mnogo toga imao na srcu, možda je upravo zbog toga i bio onako nestrpljiv, ranije mi je rekao da mi želi sve kazati, a da nisam znala što to znači.

Magnetofon je stajao između nas na stolu. Provjerila sam radi li. Radio je. Zatim se oglasio Peter Wihl, počeo je govoriti. I kao da mu je glas bio posvuda. Ne mogu reći da sam shvatila svaku riječ, ali nisam marila, imat ću, mislila sam, vremena pažljivije poslušati to što je rekao kad dođem kući. Nakon nekog vremena prekinula sam ga, možda mi je pjenušac dao potrebnu odvažnost, izravno sam ga upitala:

- Jesi li se ikad pobojao da nećeš stići završiti? Čula sam da je nešto palo na pod, možda vilica, on je jeo kolač. - Završiti? Sigurna sam da je shvatio na što mislim. Ipak sam morala kazati: - Završiti izložbu, dok još uvijek možeš vidjeti. Primaknuo mi se, lice mu je bilo gotovo uz moje, glas mu je bio stegnut, nepopustljiv: - Slikar ne završava sliku. On je napušta. A onda je zašutio, odmaknuo se od mene, osjetila sam to po njegovu dahu, dah mu se

odmaknuo od mene, uplašila sam se da nisam sve pokvarila. Poželjela sam nešto reći, tražila sam prave riječi, poželjela sam reći nešto o tome kako mislim da je to I lijepo I strašno kazano, to da slikar ne završava sliku, nego da je napušta, ali prije nego što sam to uspjela reći, on je naglo ustao, I kazao laganim, gotovo svijetlim glasom:

- Oprosti na trenutak. Moja žena i kći su ovdje. A onda je Peter Wihl izišao pred njih na ulicu.

3

Knjigoteka

1.

Pola godine ranije izgubio je vid. Bilo je to jednoga popodneva u listopadu, Peter Wihl je bio u atelijeru, radio je na slikama

za jubilarnu izložbu, dvanaest velikih platna. Na sebi je imao svoju odoru, bio je spreman za rat: gola stopala u pohabanim sandalama, dugi, zamazani ogrtač, šal oko vrata. Bio je završio s golom pozadinom, sad je preostalo samo umijeće. Išlo je zaista dobro, što se ponekad dogodi, gotovo kao u trezvenoj omamljenosti. Ruka je bila pouzdana i poslušna. Misli jasne. Znao je kamo će. Trebao je samo naći put. Kretao se, bez napora, od motiva do motiva, koji su se polako i sigurno oblikovali, anatomski detalji, mišići, lopatica, tetiva, zglob prsta. Gotovo da se nije mogao sjetiti kad je zadnji put doživio takvu kontrolu, kad je tako vladao svojim sredstvima, i svojim radom, u trenutku kad se posao uzdizao u umjetnost, kad je muka ručnoga rada trebala zasjati, što je nalikovalo na sreću. Da, to je bila sreća. Ali, odjednom je osjetio strašnu bol u očima, kao da se nešto u njima razbilo i rasprsnulo, i kao da su oči bile pune prašine i buke. Boje su se ispomiješale, crte rasturile, perspektiva izgubila, jednostavno se sve ispred njega zacrnjelo i on se srušio na pod. Nije to dugo trajalo. Brzo je nestalo. Mogao je čuti samo odjek boli, brze, teške udare svoga srca. Peter Wihl je klečao, dugo, s glavom u rukama. Došao je k sebi. I sve je došlo na svoje mjesto, jednako naglo kao što se bilo i polomilo. Ustao je, polako, i kad se okrenuo prema visokim prozorima, vidio je Helenu i Kaju u dnu vrta, uokvirene prozorskim okvirom, u zalazećem listopadnom svjetlu, i sve to, to što je mogao vidjeti, ispunilo ga je radošću, ili olakšanjem, tako duboko, tako opsežno, da je bio na rubu plača, jer je neposredno prije toga bio u mraku. Helena je sjedila na bijeloj klupi ispod jabukova stabla i listala neki rukopis, isticala se njena crna, kratko ošišana kosa, i ljubičaste rukavice bez prstiju, sjedila je u kaputu oker boje, nikada je nije vidio jasnije, dok je Kaja grabljala lišće, grabljama odveć velikim za nju. I Peter Wihl pomisli da ih nikada nije naslikao, ni svoju ženu, a ni svoju kćer.

Možda se razlog krio u tome što su mu one odveć bliske, te se nije usuđivao? Obukao je vjetrovku i izišao k njima. Kaja je nastavila grabljati, lišće je ležalo oko nje u žutom krugu. Iznad Helene grana bijaše crna, na njenome je kraju visjela crvena, zaleđena jabuka. - Što čitaš? - Što čitam? Divlju patku, naravno. - Pa da, naravno. Kako ide? Helena odloži rukopis i pogleda ga. - Što ti je? - Ništa. Ona ga je i dalje gledala. - Što ti je? - ponovi. - Samo sam se malo umorio. Odjednom je zapuhalo i vjetar uskovitla sve lišće, Kaja je stajala usred žute oluje. Peter

joj priđe i zajedno pokušaše uhvatiti lišće, poneki su listovi bili posve suhi te su se, između prstiju, pretvorili u prah i nestali, poneki su bili vlažni i samo su kliznuli i pali na neko drugo mjesto u vrtu, bilo je nemoguće sve uhvatiti, naposljetku on čučnu ispred kćeri.

Oči su joj bile zelene. Imala je majčine oči. - Ostavit ćemo lišće da stoji do sljedećeg proljeća - reče on. - Ostaviti? - Da. Tako će se lišće smiriti ispod snijega. Kaja se nasmija I pokaza u nj. - Imaš boju na licu. - Koju boju? Ona ispusti grablje i pritisnu kažiprst na njegovo čelo. - Plavu. - Samo plavu?

4

Knjigoteka

- I crnu. - Ne više? - O, da. I malo smeđe. - Smeđe? - Da. Ovdje. I bijele. Na nosu. - Na što sliči? Kaja se morala zamisliti, i dok su gledali jedno drugo u oči, Peter Wihl ponovno posta

ganut, ganut tim zelenim pogledom, pogledom svojega djeteta, otvorenim, odvažnim, nepotrošenim, kao da je sve to sad gledao prvi put.

A onda se pojavi sjena na njenome licu. - Ne znam - reče ona, tiho. - Ne znaš? Kaja obori pogled I zatrese glavom. Zatim se oglasiše njezine čudne riječi, glas joj zazvuča gotovo uplašeno, što uplaši I

Petera: - Ne sličiš na sebe. On se pokuša nasmijati, I smijehom odagnati strah. - Ne sličim na sebe? Kaja opet zatrese glavom. Helena ustade s klupe, vjetar je listao rukopis, list po list, i priđe im. Peter se polako

uspravi. Ona spusti ruku na njegovo rame. Već se bilo smračilo. - Idi i malo se odmori prije nego što oni dođu - reče ona. - Dođu? Tko će doći? Kaja poviče: - Ujak Ben! Peter uzdahnu. - Pa da, ujak Ben. Helena se priljubi uza nj. - Zar si zaboravio? - Sad se sjećam. Ujak Ben dolazi. - S pratnjom. - O, Bože. Opet s pratnjom? Kaja se nasmija, kao da joj je laknulo što može govoriti o nečemu čemu se raduje. - Ujak Ben s pratnjom! - I s hranom - pridoda Helena. I Peter učini kao što mu je ona rekla, otišao je u atelijer i ondje malo prilegao. Ubrzo je

pao u san, u mirisu terpentina, ne u dubok san, tek malo ispod površine, na rub sna, ali ipak dovoljno da sanja: stoji sam u školskome dvorištu, pokraj fontane, možda mu je jedanaest godina, hladno mu je. Zatim mu prilazi neki dječak. Peter, koji se i u snu tako zove, uplaši se, nekoliko koraka uzmakne, ali dječak, koji je veći od njega, i teži, ne zaustavi se sve dok mu posve ne priđe, i ne bude gotovo odmah uz njega. Dječak pita: ”Kad bi mogao birati, što bi izabrao, da si slijep, ili da si gluh?” I u tome se trenu Peter razbudi, s odgovorom na pitanje koje mu je u snu bilo postavljeno: to nije izbor; to je prijetnja.

I jednako se naglo prisjeti Kajinih čudnih i zastrašujućih riječi: ne sličiš na sebe. Ustao je, istuširao se, poslije se nagnuo prema zamagljenom ogledalu, koje je postupno

postajalo zasjajeno i jasno, i njegovo mu se lice polako primicalo, kao da je izlazio iz magle, i nije mogao vidjeti ništa drugo nego da je onaj koji je i bio, Peter Wihl, uskoro pedeset godina star, dan stariji nego što je bio jučer i noć mlađi nego što će biti sutra.

Ali je u očima još uvijek vidio ostatke onoga nagloga straha, ostatke panike, koja ga je bila svladala, kad je vid nekoliko sekunda prsnuo.

To je bila ta razlika. Peter Wihl pomisli: hoću li se toga ikada osloboditi? Opet je ušao u atelijer i ondje, između slika, sjedio u mraku.

5

Knjigoteka

Zatim je ubacio cjepanicu u peć, zgužvao neke stare, zamazane novine i upalio vatru, otvorio odušak, i ubrzo se iz crnoga željeza raširila toplina i orosila se staklena vrata.

Ben je došao u pola osam. Donio je bocu crnoga vina i jednu čašu. Sjeo je na jednu od dviju stolica koje su bile u atelijeru, na jednoj je bilo udobno sjediti, na drugoj nije. Peter je sjedio u onoj udobnoj. Ben je nalio vina u čašu i pio. Ben je bio jedini kojemu je bilo dopušteno ući u atelijer, dok je u njemu Peter radio, čak ni Heleni, ni Kaji, to nije bilo dopušteno, takav je bio dogovor među njima, bio je to jedini Peterov zakon, osim alkohola, i on je bio neprijeporan.

Peter je pio vodu. Ben otpi gutljaj vina i reče ono isto čime bi uvijek započinjao svoj govor: - Trebao bi ovdje imati neku svjetiljku. - Znaš da slikam samo na prirodnom svjetlu. - Uskoro će radni dani postati kratki, Petere. - Imaš li se na što požaliti? - Nadam se da slike neće biti jednako mračne kao i okolina. Peter ustade i jedno od platna okrenu prema zidu. - Gdje je pratnja? - upita. - Pratnja zabavlja Helenu I Kaju. - A tko je pratnja ovaj put? Ben se kratko nasmija. - Naslućujem li izvjesnu dozu skepse, ili, da kažem, oholosti, u tvom jednostavnom

pitanju? - Uopće ne. - Ili monogamnu i mušku kritiku moga načina života? Sad je Peter bio na redu nasmijati se. - Jesi li to večeras osjetljiv, Bene? - Zove se Patrick i dvadeset devet mu je godina. - Gdje si ga našao? - U bazenu u Grandu u nedjelju ujutro. Ili, točnije rečeno, u 6auna. Zadovoljan? Benjamin Rav je lani navršio šezdeset pet godina, bio je mršav, bolje reći mišićav čovjek,

svakoga je jutra plivao svojih tisuću metara u bazenu hotela Grand, ponekad asketskoga izgleda, uvijek je išao u odijelu na dvostruko kopčanje, bujne I sijede kose. Kad mu je bilo osamnaest godina, stavio je biser na resicu lijevoga uha, kao što to Cigani, pomorci I homoseksualci imaju običaj staviti, osam godina kasnije otputovao je u španjolski ribarski gradić Cadaquez I kupio cijeli kovčeg litografija Salvadora Dalija, nepotpisanih, doduše, gotovo u bescijenje, što je poslije prodavao novobogatom I besposlenom džetsetu duž Sredozemlja I na tome zaradio bogatstvo. Tako je krenuo. Ben, kako ga najbliži nazivaju, a kojih nije mnogo, bio je galerist Petera Wihla dvadeset pet godina, još od njegove debitantske izložbe Amputacije.

- Helena je zabrinuta zbog tebe – reče Ben. Peter opet sjede. - Zar jest? - A kad je Helena zabrinuta, zabrinut sam i ja. - Samo sam malo umoran. - Umoran? Pola godine je do otvaranja izložbe. Dan poslije toga dopušteno ti je biti

umoran. Dan poslije možeš i umrijeti. Peter nali u svoju čašu i ispi. - Proći će - reče. - Znaš što je sve u igri? - Znam dobro što je u igri. - Ništa više ne dobivaš badava. Naprotiv. Rado bi te uništili. Najradije bi te bacili na

otpad. - Hvala, Bene. Sad sam mnogo mirniji. - Ozbiljno govorim, Petere. Zato im moraš pokazati slike koje, k vragu, nikada nisu

6

Knjigoteka

vidjeli. - To sam i mislio učiniti. Evo ih ovdje. - Otvoreno govoreći, više ne možeš sebi priuštiti nikakvo ponavljanje. - Što hoćeš reći? - Hoću reći upravo to što sam kazao, Petere. Znaš li što u zadnje vrijeme zli jezici govore

o tebi? - Ne znam. Reci što govore. - Kažu da ako Peter Wihl nastavi slikati dijelove tijela, onda bi uskoro morao započeti s

utrobom. Peter pogleda ustranu, nasmijavši se. - I tko su ti zli jezici? - Bilo tko. - Bilo tko? Tko je, k vragu, bilo tko? - Zaboravi to, Petere. Samo pokušavam kazati da sad ne možeš sebi priuštiti da si umoran.

Čuješ li što kažem? Čuješ li me? - Proći će - reče Peter, a to je već bio rekao. Ali se Ben nije dao. - Helena reče da si djelovao potresen kad si popodne izišao iz atelijera k njima. - Potresen? To rekla? - Da. Potresen. Upravo tako je rekla. Je li se nešto dogodilo? Peter ponovno ustade i stade pokraj visokih prozora, leđima okrenut Benu, mrak je bio

posve blizu, jedino je mogao vidjeti poneko svjetlo, u daljini, iz okolnih vila, na toj periferiji grada na kojoj je odrastao. Padala je kiša, ali to on nije video.

- Jesi li čuo što se dogodilo s Beckerovom titan bijelom bojom? – upitao je. - Nisam, reci mi. - Kemičar je umro i uputa je prodana u Kinu. I ondje su boju, k vragu, pomiješali sa

sojinim uljem. Sad je neupotrebljiva. Više nije sjajna. - Jesu li zbog toga ove slike mračne? Peter se naglo okrenu, jedva je mogao spaziti Bena u sjeni između platna. - Ti si vlasnik zidova. Ja sam slikar. Hoćemo li da tako i ostane? Ben mu priđe, s neočekivanoga kuta, I podiže čašu. - Nabavit ću ti bijelu boju iz Londona – reče. Otpili su I Peteru je bilo jasno da Ben, naravno, nije povjerovao u njegovo objašnjenje da

je potresen zato što je kemičar, izumitelj njegove omiljene boje, bijele podloge, umro. Bi li bilo bolje da je rekao onako kako jest, da je, na trenutak, bio slijep, I da sad opet vidi, ali 7ag a je onaj trenutak neopisivo potresao; teško mu je to I zamisliti, a kamoli reći, kao da je smrt odaslala neki znak, pola godine prije otvaranja izložbe, pola godine prije nego što će napuniti pedeset godina, je li to trebao reći?

Helena ih je domalo zazvala. Išli su vrtom, kroz lišće, prema kući I kuhinji. Kaja je pomagala postaviti stol, koji je bio pun zdjelica I tanjura, s nekom novom vrstom

jela, koje se jede prstima, što Peter nije mogao podnijeti, nije želio jesti prstima, za nešto takvo postoji pribor.

- Jesi li sve ovo pripravio sam, ujače Bene? – upita Kaja. Ujak Ben se nasmija I podiže djevojčicu. - Ništa ja ne pripravljam, moja princezo. Sve što mi treba, kupujem. Benov pratilac, koji je već sjedio za stolom, ustade čim je spazio Petera, ispruži obje ruke

I uhvati Petera za ruku. - Čast mi je doći ovamo, I pozdraviti vas. - Dobro, dobro - umiješa se Ben. - Ovdje se čovjek ponaša prirodno, premda smo kod

jednoga genija. Muškarac, ili odrasliji momčić, nije puštao Peterovu ruku. - Ime mi je Patrick. Izgledao je mlađi od svojih dvadeset devet godina, s okruglim, dječačkim obrazima, ali

7

Knjigoteka

možda najviše zbog svoje odjeće, širokih hlača, velikih cipela, majice s ruskim slovima na prsima; seljak u gradu, smjesta pomisli Peter, u svakom slučaju ni nalik na nekog plivača. Ali je istodobno shvatio, polazeći od toga da je Ben izabrao toga dječaka, i time za nj jamčio, proizveo ga, takoreći, u viteza, da je on, Peter Wihl, gurnut ustranu, uskoro će napuniti pedeset i šifre mu nisu bile nepoznate, no signali su mu se činili besmislenima, više nije znao razliku između pobjedničkoga urlika i poziva upomoć, drugim riječima izgubio je korak, bio je stranac na domaćem terenu i u tome je veličanstveno uživao.

Je li Ben na to mislio kad je spomenuo otpad? - Peter Wihl - reče Peter. Patrick se nasmiješi. - Veliki sam obožavatelj. - To mi olakšava stvar. Peter je napokon uspio izvući svoju cijelu ruku iz Patrickove i mogli su sjesti. Helena je

nalila vina i vodu u čaše, Kaja je pila jabučni sok i neko su vrijeme jeli prstima šuteći; bilo je to jelo koje je tražilo gomilu ubrusa i cijele role papira za brisanje, uza nj su se podrazumijevali kada i tuš-kabina, te se Peter zapitao treba li jednostavno otići po nož i vilicu, običan nož i običnu vilicu, kao malu podvalu Benovu lažnome modernizmu, i tome egzotičnome jelu koje je uobičajena hrana tamo odakle dolazi, ili se, umjesto toga, možda samo treba prepustiti piću. Ali, naravno, ništa od toga nije učinio, okrenuo se prema momku.

- Čime se baviš, Patrick? - Komunikacijom - javi se Ben. Peter nali vode u svoju čašu. - Zar ne može Patrick sam odgovoriti? - Da, zar se svi time ne bavimo. Peter je primijetio da Helena I Ben stalno razmjenjuju brze poglede, drugim riječima

zabrinuti su zbog njega, razgovarali su o tome I sad ga drže na oku. - Što znači komunikacija? Pitala je to Kaja. Helena se nagnu prema njoj. - To znači međusobno se shvaćati. Kaja ozbiljno kimnu, ali je nastavila gledati Petera. - Pitala sam oca - šaptom će ona. - To znači da kad ja uskoro kažem da trebaš poći na spavanje, da ćeš to i učiniti - reče on. - Ne! - poviče Kaja. - Da, da uzvrati Peter. - Komunikacija znači posve jednostavno da sam ja u pravu! Svi se nasmijaše, čak i malo previše, naročito Helena, učini se Peteru, koji pomisli da

toliko duhovit, usprkos svemu, nije bio; tanjuri su išli od jednoga do drugoga, ali mimo njega, cijelo vrijeme mimo njega, upravo kao što je, postupno, i razgovor tekao mimo njega, i Peteru se više nije dalo pratiti, bio je iskopčan, kao da se nalazio u vagonu koji je stalno zaostajao za ostalima, i koji će se, naposljetku, posve zaustaviti, na sporednom kolosijeku, na otpadu, i snažno je to osjećao, to da je po strani, što mu je obično pružalo izvjesni užitak, užitak njegova, takoreći, dobrovoljnoga egzila, u kojemu se u miru mogao baviti svojime, bez obzira gdje se nalazio, što je netko miješao sa šarmantnom rasijanošću, no sad mu to nije pričinjavalo nikakvu radost, a ni nikakav mir, jer te večeri on nije bio gospodar svoje odsutnosti, te je večeri zaronio dublje, u žestoki mrak koji ga je, nešto ranije toga dana, iznenada oborio na zemlju, i opet iznenada podigao.

- Amputacija. Peter naglo podignu glavu, dok su svi, nijemo sjedeći, zurili u njega. - Što? Helena spusti ruku na njegovu, ništa ne kazavši. Patrick se nagnu bliže. - Amputacija - ponovi on. Peter još nije shvaćao. - Amputacija?

8

Knjigoteka

Sad se ostali zgledaše, samo je Kaja i dalje gledala njega, žalosna i nestrpljiva, tako se činilo, vidjevši svoga oca takvoga, posve odsutna, nespretna. Ben nali još vina u svoju čašu.

- Patrick cilja na tvoj debi, dragi prijatelju. Na tvoju prvu izložbu kod mene. Izložbu koja te je učinila onim što jesi. Sjećaš lije se, Petere? Otad je prošlo samo dvadeset pet godina.

- Pitam se što te je učinilo sentimentalnim, vino, ili ovo odvratno jelo koje se jede prstima?

Ben se nasmija. - I on je odveć oduševljen, ako dobro slušaš. Ben je već bio bučan, što mu bijaše običaj, povisiti glas nakon izvjesnog vremena,

najčešće već oko devet sati, ne zato što se opio, nikada on nije bio pijan, želio je samo biti siguran da ga svi čuju, bila je to loša navika iz mladosti, vikati kad je većina u njegovu društvu šaptala, šutjela, ili lagala.

Peter pogleda na sat, devet sati i tri minute, nije se mogao sjetiti kako je vrijeme prošlo, tako brzo, tako dugo, zar se opet bio izgubio?

Nasmrt se uplaši, te se nekontrolirano nasmija. - Koliko ti je onda bilo godina, Patrick? Tri? Ili možda jednostavno još nisi bio rođen? Helena brzo otkinu rolu papira za brisanje i spusti je Kaj i u krilo. - Dvije od onih slika još uvijek vise u mojoj spavaćoj sobi - reče Ben. Patrick pogleda ravno u Petera. - Vrijedne divljenja. - Vrijedne divljenja? - Da. Dijelovi tijela kojima je oduzeta njihova funkcija. Okrutno i lijepo. Zašto tako još ne

slikaš? Na trenutak nastade tišina; kritika je bila vrlo jasna, jadno maskirana, umotana u jezik

uljudnosti, u nespretnu pohvalu, da je čak i Ben oborio pogled, posramljen, neugodno dirnut, pomno brišući prste onim što je preostalo od plavog ubrusa.

Peter pogleda ravno u Patricka. - Jer sam to već naslikao. Ben podiže čašu i, kao priznanje Peteru i opomenu svome mladome, modernom prijatelju,

reče: - Odgovor je mnogo bolji od pitanja. Nazdravili su i još jednom nastade tišina. Srećom, tu tišinu prekide Kaja. - Što znači amputacija? - upita ona. Peter odloži čašu. - Ako te, na primjer, zaboli prst na nozi, i dođe do upale, i ako postoji opasnost da će se

upala proširiti na ostatak noge, onda ti odsijeku prst. To je amputacija. Helena se nasmija. - Ne slušaj ga - reče kćeri. Kaja se zamisli. - Ali, ako me zaboli glava? - upita ona naposljetku. Helena ustade. - Onda ideš na spavanje! - reče ona. Kaja nije prosvjedovala, bila je odveć umorna za nešto takvo, poslušno je pošla za

majkom. Trojica su muškaraca ostala sjediti. Ben otvori novu bocu vina. - Pročitao sam nešto čudno u intervjuu s jednom od onih rembrandtovica. Ona kaže da

uvijek sanjamo figurativno. Je li to istina? Sanjate li figurativno? Patrick samo slegnu ramenima. Još je uvijek bio uvrijeđen. - Nikada se ne sjećam svojih snova - reče Peter. Bila je to, naravno, laž. Sjećao se, na primjer, više nego dobro dječaka koji mu je, u

školskom dvorištu, postavio nemoguće pitanje, sjećao se cijele njegove debeljkaste pojave, bio je prepoznatljiv, upravo kao što je i on, Peter, bio prepoznatljiv, u vjetrovci, zalizane kose, san je, drugim riječima, bio figurativan, ali ipak ne i realističan, bio je izokrenut, nije se mogao sjetiti neke druge riječi koja bi to opisala nego izokrenut, i iznenadi ga to, to što je gotovo posve očito, da u snovima svjetlo dolazi iznutra, u snovima nema nikakvih drugih

9

Knjigoteka

izvora svjetla, kao što i Beckerovom bijelom bojom, koja je na dnu slike, ispod svih slojeva, može zasjati čak i crna površina.

Ben se nasmija. - Ima li ovaj feministički anakronizam smisla? Jesmo li, jednostavno, staromodni u snu?

Okorjeli realisti, takoreći? Patrick se oglasi: - Radije bih snove nazvao instalacijama. Ben brzo pogleda Petera, na trenutak gotovo posramljen zbog svoga mladog ljubavnika, i

neko su se vrijeme predali piću umjesto priči, tako je najbolje, mogli su čuti kišu kako udara po krovu, vjetar u drveću dolje pokraj ograde, Helenu koja je pjevušila Kaji.

Ali se Peter nije mogao dulje suzdržavati. - Znači, ti sanjaš instalacije, Patrick? U Benovu krevetu, ispod mojih amputacija? - Ne, ondje rijetko ima vremena za nešto takvo. Ben ih prekide: - Imam dobru vijest, Petere. - Stvarno? Da čujem. Hoćete li to posvojiti dijete? Ben uzdahnu i na trenutak se okrenu prema Patricku. - Peter Wihl ima poseban smisao za humor. Samo treba malo vremena da se čovjek na nj

privikne. Patrick zatrese glavom. - Mislim da je Peter duhovit. Peter se nagnu prema njemu. - Misliš da sam duhovit? - Sviđa mi se provokativan humor. Peter se nasmija. - Provokativan humor? Pa ja samo pokušavam biti ugodan. Sad se i Patrick nasmija. - Ugodan kao amputacija - reče. I u bljesku Peter spazi djelić mladićeva bijesa i zašuti. Ben spusti ruku na njegovu. - Kad budeš gotov s ovom izložbom, čeka te jedan portret. Peter povuče ruku k sebi. - Čiji? Ben se učini važnim. - To ne mogu reći dok sve ne bude na svome mjestu. Ali već sad mogu kazati da će to biti

vrhunac našega posla... Peter ga prekide. - Želio bih prvo slikati neke druge, Bene. - Koga? Peter se nagnu preko stola. I uto se Helena vrati u sobu i sjede. Pogleda muškarce, osmjehujući se, od jednoga do

drugoga, dok je Ben nalijevao u njenu čašu. - Kakve to tajne imate? - upita ona. - Patrickovi snovi su instalacije - reče Peter. I Patrick, koji je sve više nalikovao na neko odveć veliko dijete, podatna i glatka lica,

možda od vina što ga je bio popio, migoljio se na stolici, što je i zaslužio, pomisli Peter, te je Ben morao momku priteći u pomoć, uhvatio ga je za ruku, okrenuo se prema Heleni i promijenio temu razgovora.

- Radije nam reci kako ide s Divljom patkom - reče on. - Prerano je o tome govoriti. Ali vjerujem da će biti drukčije. Ben uzdahnu. - To je, zapravo, nepodnošljiv komad. Ibsen, taj škrtac, dopušta da apsolutno sve što može

ići pogrešno ide što je moguće više pogrešno. I to je neizdrživo! Helena nakosi glavu.

10

Knjigoteka

- Što misliš, što je Ibsen trebao učiniti? Ben još više povisi glas: - On nije ništa drugo nego dramatski pozer. Ekdalovi su sve one neugodne stvari u obitelji

posve jednostavno na vrijeme mogli raščistiti i djetetu spasiti život! Samoživi, sredovječni muškarci su zacijelo nešto najodvratnije što postoji.

- I što bi onda ostalo od drame? Ben pogleda oko sebe. - Zar nije sreća dovoljno dramatična? Mora li se posegnuti za spolnom bolešću, stečajem i

naglom smrću da bi se stvorila drama? Zar nije bolje zadovoljiti se sa srećom? - Želiš li to idilu, Bene? - U svakom bih slučaju želio predložiti otvorenu scenografiju. Kako bi publika vlastitim

očima mogla vidjeti Hedvigino samoubojstvo. A onda bih rado želio i malo kave. Opet su bili prekinuti, taj ih je put prekinula Kaja, koja je zazvala Petera. On uđe k njoj i

sjede na rub kreveta, u polumraku, veseo što je kod svoje kćeri, a i što je na trenutak umakao ostalima.

- Ne možeš zaspati? Kaja zatrese glavom. - Pričamo li preglasno? - Naročito ujak Ben. Peter je umota bolje u poplun, osluškujući razgovor iz kuhinje, ne mogavši čuti riječi,

samo glasove, ni on ne bi mogao zaspati pri takvim zvucima u kući, mnogo je bolje sa zvucima kiše koji su se glasali na krovu i po oknima, ti su zvuci prava glazbena pratnja snu.

- Da, naročito ujak Ben - ponovi on. Kaja ga odjednom uhvati za ruku, začudi ga snaga malih prstiju. - Na koga ja sličim? - upita ona. I Peter se smjesta prisjeti svoga pitanja, u vrtu, kad je izišao iz atelijera, potresen, i Kajina

nemira, jer nije imala nikakav odgovor, i sad je ona bila na redu pitati, jer djeca ne zaboravljaju, djeca moraju raščistiti stvar, te se on nagnu bliže i pomilova je po licu, koje je bilo u sjeni, na bijelome jastuku.

- Na sebe, naravno. Na koga inače? Kaja se nasmiješi. - I ti sličiš na sebe. Napokon je ona raščistila stvar i pusti mu ruku. Sad je mogla zaspati. Peter je lagano poljubi u čelo. - Što ćeš noćas sanjati? - Ne znam još. On se nasmiješi i uspravi. - Dobar odgovor - prošapta. Ali, kad je Peter trebao zatvoriti vrata, opet se ona oglasi: - Mogu li stajati malo otvorena? Peter se okrenu. Kaja se uspravila u krevetu, uska pruga svjetla iz hodnika padala je na

nju. - Ali ćeš onda čuti ujaka Bena. - Ionako neću zaspati ni ako su zatvorena. Peter ostavi vrata odškrinuta i, dok se vraćao u kuhinju, k ostalima, pomisli, uznemiren,

gotovo užasnut, da kći, tek šest godina stara, već zna što patnja izbora povlači za sobom, da to nije izbor između dva dobra, između sladoleda i čokolade, nego između dva zla, između mraka i buke, između dva načina koji rezultiraju time da ona ne može zaspati. Stao je pokraj stola, ostali su pili kavu; kiša je prestala padati, kao da je veo zvuka povučen ustranu. Helena je bila donijela bocu calvadosa, Patrick je izgledao kao da se dosađuje, a Ben još nije bio završio sa svojom paljbom usmjerenom prema Ibsenu.

- Životna je laž izvikana, to je norveška sportska disciplina! I nije, k vragu, istina da životna laž i sreća ne idu zajedno! Pogledajte samo mene!

I Peter je znao da, naravno, postoji samo jedan način rješenja Kajina problema, naime

11

Knjigoteka

osloboditi je muke izbora i tako joj dopustiti da u miru spava. On pokaza u Bena, i kao da ga tek tad ostali primijetiše. - Naša te kći moli da smanjiš glas - reče Peter. - Ili da posve zavežeš. Ben stavi ruku na usta. Patrick se nasmija, svijetlim, djetinjim smijehom. - Možda bi najbolje bilo da idete prati posuđe, vrijeme je za to - reče on. Peter se okrenu. - Oprosti? Što si kazao? Patrick pogleda Bena, koji se zarumenio - mršavi, izvještačeni, uskoro prastari čovjek, iza

svoje se podignute ruke zarumenio. - Zar vas dvojica ne običavate prati posuđe?

12

Knjigoteka

2.

Tijekom je noći zavladao mraz. Peter i Helena su bili u parku, hodali su polako, s rukom u ruci, pod niskim, hladnim

suncem. Lokvice su, nakon kiše, sjale poput stakla između stabala u aleji i Kaja je skakala s jednoga zaleđenoga okna na drugo, u pravome raju hladnoće, mogli su čuti njezin veseli uzvik pri svakom pucanju ledene korice, te Peter pomisli da se nešto nikada ne mijenja, da je uvijek jednaka dječja sreća pri trčanju kroz lišće i gaženju po zaleđenim lokvicama.

Park je bio pust, okupan gotovo bijelim svjetlom. Ubrzo će sav mraz u travi okopnjeti i pomiješati se sa suncem poput slabih, zelenih sjenki.

Negdje su se u gradu oglasila crkvena zvona. Bila je nedjelja. Peter je u slobodnoj ruci nosio cvijeće, buket suhih ruža. - O čemu ste ti i Ben jučer razgovarali u atelijeru? - upita Helena. - Kao i uvijek. - O, zar samo kao i uvijek? - Znaš ti Bena. Ona ga prekide. - Nitko ne zna Bena. Peter uzdahnu. - Već je uznemiren. Zbog izložbe. Drugim riječima, kao i uvijek. - A ti? - Znaš dobro zbog čega sam ja uznemiren. Helena se priljubi uz njega. - Neću da čujem o tome. Nisi ti prvi koji navršava pedeset godina. - Ali ih prvi put ja navršavam. Helena se nasmija i mahnu Kaji, koja to nije vidjela, nastavila je svoj ples od barice do

barice, sve se više udaljavajući od njih, te Peter pomisli da je kći skup jedinih boja u tome parku ozlijeđenom mrazom, žuta marama, crvena kapa, zeleni kaput, rukavice, čizmice, možda bi je takvu trebao naslikati, kao kontrast, toplina na hladnoći, boja u odsutnosti, ali je misao odbacio čim ju je pomislio, ili, bolje reći, odmah dok ju je mislio. Kaji nije trebao nikakav kontrast, ona je bila dovoljna sama sebi, ona je ispunjavala vlastitu sliku.

A onda Peterovu pažnju zaokupi nešto drugo. Jedan je crn pas izletio iz groblja i pojurio niz padinu. Helena mu stisnu mku. - Što misliš o Patricku? - upita. - Ne volim ljude koji pozdravljaju objema rukama. - Ne voliš nikoga od Benovih poznanika. - Poznanika? - Momaka. Prijatelja. Ljubavnika. Nazovi ih kako hoćeš. Zar ne bi mogao bar pokušati

voljeti ih. Zbog Bena. - Pokušavam. Ali ne uspijevam. Pas se zaustavio pokraj nekog drveta, crveni mu je jezik visio iz njuške i para mu se

podizala iz krzna, kao da je stajao u oblaku mraza i vreline. - Nadam se da je Ben oprezan - odjednom reče Helena. - Oprezan? Što hoćeš reći? - Dobro znaš što hoću reći. Peter se okrenu prema njoj. - Uostalom, o čemu ste ti i Ben razgovarali? - Kao i uvijek. - O, samo kao i uvijek? - Znaš ti Bena. - O, nitko ne zna Bena. Peter se nasmiješi, morao je zatvoriti oči na zasljepljujućemu suncu. Odjednom ga obuze

13

Knjigoteka

neki nemir, nemir koji nije mogao imenovati. Više nije čuo onaj suhi zvuk leda koji puca. - Govorili smo o tebi - reče Helena. - Da, spomenuo je to. - Djelovao si, tako, što da kažem, izgubljeno, kad si jučer izišao iz atelijera. - Ben je rekao potresen. - Potresen i izgubljen. Uplašila sam se, Petere. Je li tad trebao to kazati, hodajući, još uvijek sklopljenih očiju, okrenut prema suncu, s

rukom u ruci s Helenom, s njom koja je majka njegova djeteta, kojoj sve povjerava, da ga njegovo najvažnije oruđe, vid, izdaje, i na taj način, to kazavši, olakšati svoje srce, ali i otežati srce nekoga drugoga i time udvostručiti nemir, pomnožiti ga sa dva, ili ga samo pomaknuti, prebaciti ga k drugome, k Heleni. Ne, radije će on nemir zadržati za sebe. Ne želi nju uznemiravati. Pomislio je: proći će. I rekao:

- Nemaš se čega bojati. I uto Peter začu vrisak, posve blizu, a ipak daleko, kao da su se cijelo vrijeme osjetila s

njime igrala, Helena mu pusti ruku i, kad je napokon otvorio oči, vidio je Kaju kako stoji nepomično nasred staze, lice je pokrila rukama, dok se onaj crni pas vrzma oko nje, sve bliže, te je sad čuo samo prigušeno, jednolično režanje, poput nekog motora, a mogao je vidjeti i izobličenu njušku, svijetlocrvenu, vlažno meso i žute zube.

Peter se zaustavi, užasnut, oduzet, pokušao se pokrenuti, no nije uspio, kao da je bio odveć težak, kao da ga je sve povlačilo nadolje, prema zemlji, i u tome trenutku on više nije bio otac svoje kćeri, nije više bio muž svoje žene, bio je samo svjedok onome što se događalo jednoga mirnog prijepodneva u parku krajem listopada: Helena trči iz sve snage prema psu koji se podiže na zadnje noge i spušta ogromne šape na Kajina ramena, pas je veći od nje i on počinje gristi kapu, crvenu Kajinu kapu, Helena se zaustavlja i ide polako, ali ipak odlučno, ne oklijevajući ni jedne jedine sekunde, primiče im se šapćući nešto, poput pjesme, šapće Kajino ime, cijelo vrijeme, Kaja, šapće, Kaja, pas tegli i kida crvenu kapu, a Kaja spušta ruke da vidi što joj to prijeti i tko je može spasiti, lice joj je blijedo i gotovo nestaje između slinavih psećih čeljusti. Tad Helena ščepa pseće krzno i silnom snagom baci životinju na pošljunčanu stazu, obujmi Kaju, koja tek tad zaplaka, glasno i prodorno, kao da je neka lokvica i u njoj bila razbijena. I pas pojuri, dašćući, prema nekom čovjeku koji se pojavio na padini pokraj groblja.

I napokon se Peter trgnuo, bijes ga je otrgnuo od obamrlosti, te i on potrča, trči prema onome čovjeku, nekom mladiću, s konjskim repom, odjevenom u dug, crn kožni kaput, u ruci drži pseću ogrlicu, neku vrstu željeznog lanca, koju stavi psu oko vrata, koji se poslušno spusti pokraj njegovih nogu.

Peter se zaustavi ispred njega, zadihan, bijesan. - Zar ne znaš, k vragu, da se pas mora držati na uzici! Čovjek podiže glavu, mirno, kao da se to njega ni ne tiče. - Pas je na uzici. Zar ne vidiš? - Pas je napao moju kćer! Onaj u kožu odjeveni mladić odmahnu glavom, na usnama mu se pojavi smiješak,

podrugljiv osmijeh, te Peter odjednom pomisli kako doista ima nešto u onome da pas sliči na svoga gospodara, ili obrnuto, da gospodar postupno počinje sličiti na svoga psa, i da s vremenom oni postanu jednaki.

- Nije opasan. - Nije opasan? A kako to, k vragu, onda objašnjavaš? - Želio se samo igrati. - Igrati! Pa on je napao moju kćer! - Smiri se, čovječe. On nikada nikoga nije ugrizao. Peter priđe korak bliže i pokaza u psa. - Tu vražju džukelu treba usmrtiti! Čuješ li! Usmrtiti! - A ti to vražje cvijeće trebaš zabosti sebi u guzicu. Peter jedva da je mogao govoriti, ljutnja i strah osušili su mu usta, povikao je: - Prvo ću ovo vražje cvijeće spustiti na grob svojih roditelja. A onda ću te prijaviti

14

Knjigoteka

policiji! Mladić zatrza uzicom i pas se podiže. - Bolje bi ti bilo da paziš na svoju kćer, idiote - reče. Zatim je krenuo, sa psom na uzici, pas je mahao repom, a mladiću je konjski rep plesao na

vratu, zaputio se uz brdo, prema groblju. Peter vrisnu za njim: - Tebe treba, k vragu, usmrtiti! Tebe! Vlasnik psa se okrenu i pokaza mu prst. Peter poželi potrčati za njim, ne znajući što bi učinio s njim kad ga dostigne, znao je samo

da je u stanju učiniti bilo što, bijes ga je bio posve obuzeo, ali se ondje stvori Helena, iznenađujuće mirna, i zaustavi ga.

- Prestani. Samo Kaju još više plašiš. Helena ga je morala i zadržati. - Je li ozlijeđena? - Kapa je uništena. - Mogao sam ga ubiti. - Otišli su. Peter se napokon sabra, teško dišući, te se okrenu prema Kaji, koja je mirno stajala u

vlažnoj, hladnoj travi, gologlava, tamna joj je kosa prekrila gotovo pola lica, zurila je u njega, bilo je nešto tuđe u tome pogledu, nešto što prije nije vidio, i to ga uplaši.

Rekla je: - Ne boj se, oče. I Peter podiže Kaju, on je trebao kazati te riječi, ne boj se, a ne ona, i još je mogao osjetiti

oštar pseći miris u njezinoj odjeći. - Sad idemo kući - prošapta on. - Idemo kući i pravimo kakao, umućeno jaje, šlag,

palačinke i tortu s kremom, i sve ćemo pojesti. Kaja samo kimnu, ozbiljna i šutljiva. - Prvo idemo u hitnu pomoć - oglasi se Helena. Peter je brzo pogleda. Helena se okrenu prema Kaji. - Samo za svaki slučaj, zar ne? Našli su slobodan taksi pokraj ulaznih vrata što su vodila prema glavnoj ulici i zaputili se

u hitnu pomoć u središtu grada, u kojoj je već osam pacijenata čekalo ispred njih u redu. Kaja je i dalje bila šutljiva, kao da je o nečemu razmišljala, ili je bila na putu pohraniti iskustvo sa psom, ali nije posve znala gdje ga treba staviti. Cijelo je vrijeme držala Helenu za ruku. Peter se odjednom osjeti suvišnim, te pođe hodnikom, prema automatu sa sokovima, ubaci u nj dvadeset kruna, pritisnu dugme, stroj se malo zatrese, i napokon boca pade u otvor, ne ona koju je bio izabrao, Solo, nego Cola s okusom višnje, neka mješavina za koju nikada nije čuo. No, nije važno; uzeo je bocu i vratio se u čekaonicu. Helena i Kaja nisu bile ondje. Odvrnuo je čep, otpio, piće je imalo užasan okus, kao da je namazao usta ljepilom. Brzo je obrisao usta nadlanicom i pogledao oko sebe. Sad se ondje napunilo, čekaonica je bila puna nijemih pacijenata, ozlijeđenih u okršajima blaženoga vikenda. Bio je gurnut ustranu, Helena ga je gurnula ustranu.

Odjednom Peter spazi pokraj šaltera jednoga od liječnika, nekog debeljka koji mu se učini poznat, kojega se odnekud prisjećao, gotovo nerado, neko lice iz nekoga drugog vremena, iz djetinjstva, sad podbuhlo i živopisno. I najzad je Peter uspio smjestiti to lice, smjestio ga je u sliku razreda, u bogatu galeriju likova. Pa da, bio je to Thomas iz osnovne škole, okrutni odlikaš, Thomas Hammer, kojega nikad otada nije vidio. Peter se brzo okrenu, ali je bilo prekasno. Thomas ga je primijetio, odložio je neke papire u fascikl, i prišao klupi na kojoj je on sjedio.

Peter ustade, samo što nije ispružio ruku, ali se zaustavi. - Thomase - izusti. - Nadam se da nije ništa ozbiljno - uzvrati Thomas. On se i nasmija. - Kćer mi je napao neki pas - reče Peter.

15

Knjigoteka

- Uf. Trebalo bi ih usmrtiti. Mislim, vlasnike. - To i ja kažem. Thomas kimnu. - Kad bi se moglo birati, bilo bi bolje da je taj pas skočio na tebe, zar ne? Gledali su jedan drugoga. Četrdeset je godina ostalo iza njih. A kao da je tek prošao veliki

odmor, koji ih je iznenada učinio starijim, sredovječnim, bilo je neugodno, kao stajati ispred ogledala i ipak vidjeti nekog stranca.

Odjednom zacijuka u Thomasovu pejdžeru. Peter se ponada da će on morati otići. Ali je Thomas i dalje stajao.

- Viđaš li nekoga od starog društva? - upita Peter. - Kako da ne. Ali ti nikada ne dolaziš na godišnjice. - Nije bilo prilike. Thomas se nasmiješi. - Pa da, ti si postao odveć čuven za nas obične smrtnike. - Nisam imao prilike - ponovi Peter. - Možda možeš doći ove godine? Ja sam predsjednik odbora za proslavu. Bit će zabavno. - Radije ih sve pozdravi. Thomas provjeri pejdžer i vrati ga u džep na prsima na bijeloj kuti. Gotovo cijelo mu je

lice bilo ižiličano puknutim kapilarima, poput sitnih, crvenih pjega, kao da je svjedočilo o mnogim ispijenim čašama, o odveć sunca i premalo sna, o svakojakome uživanju pomnoženim vremenom.

- Je li pas ugrizao? - upita Thomas. - Ne. Ali je moja žena željela biti posve sigurna. Pomalo je plašljiva od sebe. Zašto je to kazao? Poželi si odgristi jezik. - To je dobro - reče Thomas. - Biti plašljiv od sebe. Peter se morao sabrati. Domalo će ovaj Thomas, koji pripada prošlosti i s kojim on nije

imao o čemu razgovarati, ionako biti prisiljen otići, čekali su ga pacijenti; što je očekivao? A uskoro će se i Helena i Kaja vratiti, nije moglo biti ništa ozbiljno; a ako ju je pas ipak ugrizao, te ona mora primiti injekciju protiv tetanusa?

Peter upita, samo da bi nešto rekao, tišina mu je postala neugodna: - Radiš ovdje? U hitnoj pomoći. Thomas zatrese glavom. - Imam vlastitu ordinaciju. Ali se dogodi da ovdje vikendom uzmem poneko dežurstvo.

Kad imaju potrebu za tim. Čista dobrotvomost. Tako se osjećam boljim čovjekom, zar ne. - Možda za tim imaš potrebu? - A tko nema, makar ponekad, je li tako? Na to se malo nasmijaše. Još jednom se oglasi pejdžer u Thomasovu džepu. Ali on ne posegnu za njim. Netko je

mogao umrijeti tijekom toga beznadnoga razgovora. - Odavno pomišljam kupiti neku tvoju novu sliku - reče on. - Postao si zainteresiran za umjetnost. - Ne. Moj revizor misli da bi to mogla biti dobra investicija. - Je li to kompliment, Thomase? - Svakako. - Hvala. Kažeš novu. Imaš li neke otprije? - Kupio sam jednu sliku na tvojoj prvoj izložbi. Amputacije. Ruka. Jezive stvari. Ali

lijepe boje. - To nisam znao. Da si onda nešto kupio. - Da, da. Možda bih mogao jednom doći u tvoj atelijer i malo pogledati? - Ne vjerujem. Thomas se nasmiješi. - Onda ću pričekati do sljedeće izložbe. I odjednom Peter reče, jednostavno mu izletje: - Jučer sam te sanjao.

16

Knjigoteka

Thomas se nagnu bliže, na trenutak zapanjen. - Što kažeš? Peter, posramljen, pogleda ustranu. - Zaboravi to. - Sanjao si me? - Samo glupi san. Zaboravi to. - I onda se sretnemo ovdje. Ipak mora biti neki smisao u životu. Kako si me sanjao? - Zaboravi to! Oprosti. Thomas spusti ruku na njegovo rame. - Je li sve u redu s tobom, Petere? - Ne, k vragu. Kćer mi je napao pas! Thomas je nekoliko sekunda stajao, tako, s rukom na njegovu ramenu. - Radiš previše pri lošem svjetlu, Petere. - Što? Thomas povuče ruku k sebi, pogleda na sat. - Sad bih morao spasiti neke živote. Nadam se da će biti dobro s tvojom kćeri. - Hvala. Thomas izvadi posjetnicu, pruži je Peteru, okrenu mu leđa i zaputi se prema jednoj od

operacijskih dvorana, na vratima ga je, očigledno nestrpljiva, čekala jedna bolničarka, domalo se za njima zatvoriše vrata.

Peter pogleda posjetnicu: Thomas Hammer. Dr. med. Očna kirurgija. Htjede je baciti, u korpu za otpatke pokraj šaltera, što će mu posjetnica čovjeka kojega

nije vidio četrdeset godina, i kojega bi najradije izbjegao opet vidjeti, ali su se u tome trenutku ondje našle Helena i Kaja, nije ih bio primijetio, kao da je u svemu što je gledao postojao neki mrtav kut, te on posjetnicu brzo strpa u džep.

- Sve u redu? - upita Peter. Helena kimnu. - Možeš li se pobrinuti za taksi, dok ja platim pregled? - Naravno. Sigurna da je sve u redu? Helena prošapta, gotovo nestrpljivo: - Da, Petere. Izvana. Ona priđe šalteru i ondje isporuči papire. Peter uhvati Kaju za ruku i oprezno joj stisnu prste. - Dođi, moja mala junakinjo. Sad ćemo kući i proslaviti! Kaja samo kimnu, ni ne pogledavši ga. - Mama je junakinja - reče ona. - Ne ja. I Peter ponovi, tiho, za sebe, dok su napuštali čekaonicu: - Ne ja. Ne ja. Kaja ga povuče za ruku, prkosno. - Što kažeš, oče? - Da ste ti i majka moje junakinje - reče on. Pokraj ulaznih je vrata stajao slobodan taksi, Helena i Kaja sjedoše otraga, Peter je opet

morao sjesti na prednje sjedalo. Ulice su još bile tihe u tome dijelu grada, gdje ga rijeka dijeli na dva dijela, na istok i zapad, i duž obale nudi mjesto beskućnicima, narkomanima i pijancima. Bilo se naoblačilo, i kad su bili nasred staroga mosta, počela je kiša, teška listopadska kiša, ona koja uvijek prethodi snijegu, i koju su brisači jedva uspijevali odstraniti s vjetrobrana.

Helena se nagnu između sjedala. - Tko je bio onaj liječnik s kojim si razgovarao? - Stari kolega iz razreda - uzvrati Peter. - Čini se neki ugodan momak. Peter se pokuša nasmijati. - Prodavao je za novac odgovore iz matematičkih zadataka. Ali, kad su došli kući, nije bilo nikakva slavlja.

17

Knjigoteka

Kaja nije bila gladna i željela je biti sama, u svojoj sobi. Ni Helena nije bila naročito razgovorljiva, te se Peter ubrzo povuče u atelijer, ne bi li iskoristio zadnje trenutke danjega svjetla, ali od toga svjetla nije imao velike koristi. Ruka nije bila poslušna, ništa u njemu nije bilo poslušno, bio je rastresen, uznemiren, sam je sebi smetao, bijes je bio izgorio i iza sebe, na dnu, ostavio talog srama. I Peter nije uspijevao misliti ni na što drugo nego na događaj u parku, da je on, kad je njegova kći bila u opasnosti, stajao kao ukopan, dok se Helena, neustrašivo, bez razmišljanja, imajući u glavi zapravo samo tu jednu jedinu, sveobuhvatnu misao, koja isključuje sve druge obzire, naime zaštititi Kaju, spasiti je, što košta da košta, bacila na psa i otjerala ga. Peter je izdao u odlučujućem trenutku. Oklijevao je. I Kaja je to vidjela.

Peter se duboko kajao. Morao je to nekako popraviti. Hodao je nemirno i beskorisno između platna. A onda je čuo zvuke iz vrta i okrenuo se prema prozoru. Pljusak je polako prolazio, prelazeći preko bregova i šuma na sjeveru, i za sobom

povlačio drhtavu crtu u oštrome zraku. I Peter pomisli da je uvijek neki rub, uvijek neka crta koja, to što gledaš, dijeli na dvoje, na svjetlo i mrak, na prije i poslije, na ovdje i nekamo drugdje, kao što to čine rijeke koje teku kroz gradove.

Helena je skupljala oborene plodove koje je stavljala u pletenu košaru. Kaja je sjedila na klupi, ispod crne, gole grane, s rukama u krilu, i kao da su one, majka i kći, upravo bile zamijenile mjesta i ništa se, u međuvremenu, nije dogodilo. Ali se dogodilo, dogodio se mrak, pas, i naposljetku Thomas.

Peter otvori vrata, i smjesta osjeti hladnoću, te zazove Kaju. Ona podiže glavu, ali je i dalje sjedila. Helena svuče s ruku velike rukavice i nasloni se na jabukovo stablo. - Kaja - ponovno on zazove. Ona brzo pogleda majku, koja kimnu, zatim ustade i polako krenu prema njemu. Peter je čekao, bilo mu je hladno. Helena zapali cigaretu, pratila ih je pogledom. Kaja se

zaustavi. - Bi li mi nešto pomogla? - upita Peter. - Što? - Prvo moraš ući. Na to Kaja tiho izusti: - Smijem li? - Požuri. Da se slike ne smrznu. Još jednom se Kaja okrenu prema majci, koja opet kimnu, kao da joj daje neki blagoslov,

a onda uđe za Peterom, koji za njima zatvori vrata. I Kaja je stajala u njegovu atelijeru, ukočena, kao da je pogođena nekom velikom

ozbiljnošću, nalikovalo je to gotovo na strahopoštovanje, osvrćući se, zasjajenih očiju, stisnutih, zategnutih usta na uskom, blijedom licu.

- Gdje je cvijeće? - odjednom upita. - Koje cvijeće? - Koje smo trebali staviti na grob. - Zaboravio sam ga u taksiju. Možemo onamo otići neki drugi dan, zar ne? Kaja kimnu i priđe bliže jednom od platna, podignu ruku, oprezno, ali se nije usudila

dodirnuti ga. - Što će od ovoga biti? - prošapta. - Još ne znam - reče Peter. Napokon se ona nasmiješi, kao da joj se na licu otvorio cvijet i obojio ga, i Peter, vidjevši

to, osjeti jaku, nemirnu radost; njegova je kći bila buket. Ali se ona brzo opet uozbilji. - Čime ću ti pomoći? Peter pokaza na onu ugodnu stolicu. - Samo sjedni ondje i gledaj van.

18

Knjigoteka

Kaja učini kao što je rekao, sjedne u ugodnu stolicu, i pogleda van. Nebo je bilo duboko i jasno, plavetnilo pomiješano s crnilom, kiša je bila na drugome mjestu, iza bregova i šuma. Nikoga nije bilo u vrtu. Tamo je samo stajala košara s opalim plodovima i, pokraj nje, žute rukavice. Helena je bila ušla u kuću, mogli su čuti glazbu iz njezine radne sobe, stalno joj je morala glasno svirati, bio je to stari album s Ninom Simone, Old Man Sorrow, koji joj je uvijek svirao kad bi ozbiljno počela raditi, i to umiri Petera, to da stvari, usprkos svemu, idu svojim uobičajenim tijekom, mrzio je prekide, iznenađenja, odstupanja, radije se priklanjao rutini, uobičajenome, svetoj sredini. Samo se u slikama, a ne u njegovu ponašanju, i u samome životu koji je živio, trebalo nalaziti ono nepredvidivo i nepredskazivo, i da bi to pronašao, morao se potčiniti strogoj disciplini, vanjskoj prisili, onomu što je moglo pružiti prostor za ludilo slike. Nije bilo mjesta za više od jednoga kaosa: umjetnikje građanin, umjetnost je sloboda.

I sad je prekršio vlastiti neprijeporni zakon i pustio Kaju u atelijer, samo da bi popravio ono što je pokvario.

Želio je započeti njezin portret. Peter donese blok za crtanje i olovku, 4b, i sjede u onu neudobnu stolicu. Promatrao je

svoju kćer, onako kako je sjedila, okrenuta prema napuštenom vrtu, i brzo povuče nekoliko crta preko papira, luk, obris, presjek, prvo je morao potražiti njezin oblik, neprekinute poteze crta, morao je prvo pronaći težište u licu i osloboditi ga, i osjeti da ruka ispunjava želje oka i misli, taj sveti i krhki trokut, što je geometrija stvaranja, s jednakim odmakom prema svakoj točki: oko, misao, ruka.

- Sad možeš gledati ovamo - reče. Ali se Kaja nije pomaknula, gotovo da je moglo izgledati kao da spava, ali bilo je

suprotno, bila je posve budna, usredotočena. Ubrzo su visoki prozori, i zidovi od stakla, između atelijera i vrta, postali nevidljivi,

sumrak je poništio rubove i granice, i s otvora se na nebu noć polako spuštala na zemlju. - Gledaj mene - ponovi Peter. I napokon se Kaja okrenu prema njemu, i dalje jednako ozbiljna, i ta je neobična

ozbiljnost svojstvena svim modelima, po čemu sliče jedni na druge, kao da, u atelijeru u kojemu je slikar lovac a oni plijen, osjećaju neku prijetnju, njih se treba uloviti, a istodobno ne uspijevaju skriti taštinu, čak ni Kaja, šest godina stara, i ona se želi pokazati sa svoje najbolje strane, jer oni koji sjede kao model ipak se najviše boje da slikar neće završiti na vrijeme, da ih neće uspjeti uhvatiti u trenutku kad su najljepši.

Takva je težina modela i lakoća portreta. - Zašto ovdje nema nikakve svjetiljke? - upita Kaja. - Jer ne volim žarulje - odgovori Peter. - Ali, što radiš kad bude posve mračno? - Tad prestanem slikati. Peter je još malo radio na skici. Želio je pronaći crtu u kojoj je bila ona, njegova kći. Znao

je da ta crta postoji. No, ubrzo je bilo prekasno. Ustao je. Kaja mu priđe. - Mogu li vidjeti? Pokazao joj je papir. Dugo je stajala nijema. - Zar ne vidiš na što sliči? - upita Peter. Oklijevala je, usne su joj malo podrhtavale. I odgovor ga i začudi i uplaši. - Na psa - prošapta Kaja.

19

Knjigoteka

3.

Dnevna je soba bila prazna, nenamještena, nedostajala su vrata, ukupno pet, i prozori su bili samo rupe, tako da su ondje ljudi mogli ući i izići kad požele, ili jednostavno gledati unutra. Kad je Peter oprezno spustio prst na zid u pozadini, zid kliznu ustranu, te se odmah iza njega ukaza dugačak tavan, koji je bio gotovo veći od dnevne sobe, i na kosom je krovu bio otvor kroz koji je mjesečina mogla padati i ostatak prostora ostaviti u dubokim sjenama.

- Ben je imao pravo. Peter se okrenu. Helena je stajala naslonjena na okvir vrata, s čašom u ruci. - Imao pravo? U čemu? - Otvoreno rješenje. - Jesi li sigurna? On opet oprezno povuče zid i vrati ga na mjesto. Ona ispi ostatak vina i priđe mu. - Ibsen je vraški neizravan, zar ne? Sve se događa na nekom drugom mjestu. Ili se

dogodilo prije. - To je Ibsenova metoda. - Pa što? - Želiš iskušati Ibsena više nego što treba? - On pokazuje samo posljedice. I to nije samo dosadno, nego je i vraški kukavički. Želim

da publika vidi sve. Da vidi prokleti trenutak kad si dijete oduzima život zbog glupe očeve krivice.

Helena lagano udari prstom po zidu te se i dnevna soba i tavan srušiše, i sad je sve sličilo na ruševinu.

Ona se nasmija. - Tako - reče. - Tako će izgledati scena kad se komad završi. Peter spusti ruku na njeno rame. Ona je neko vrijeme stajala nijema, okrenuta leđima. - Spava li Kaja? - upita on. Helenin glas odjednom posta tih i umoran. - Ona noćas spava sa mnom. - A ja? Helena se okrenu prema Peteru, koji se još jednom osjeti izostavljenim, zanemarenim,

gurnutim ustranu, te poželi da ga ona upita što se s njime dogodilo u parku, kad je pas napao Kaju, istodobno se nadajući da to neće upitati, jer jedino je mogao reći da se nije uspio pomaknuti s mjesta, kao da je bio uzemljen ondje gdje je stajao između stabala, a to nikako ne bi bio dovoljno dobar odgovor.

Ali Helena nije pitala o tome. Umjesto toga, reče: - Mislila sam da želiš spavati u atelijeru? Peter zatrese glavom. - Radije bih spavao s vama. Helena brzo prisloni obraz uz njegovu nadlanicu, što je Peteru bilo dovoljno, u toj je

jednostavnoj gesti mogao pročitati neki oblik oprosta, i on je poželi obgrliti, poželi je svu, ali ga ona odgurnu, ne neljubazno i odbojno, nego obzirno, s odveć umornim osmijehom, što je bilo dovoljno uvjerljivo, i zaputi se prema vratima.

Na trenutak se ona okrenu. - Danas si nas iznenadio - reče. Peter skrenu pogled ustranu, posramljen, a ipak olakšan, jer je isto tako mogla kazati i da

ih je izdao. - Da - prošaptao je. - Iznenadio sam i sebe. - Uostalom, čime ti je to Kaja trebala pomoći? Peter je opet pogleda; na to je ona, dakle, mislila, njoj je veće iznenađenje bilo što je

pustio Kaju u atelijer nego što joj nije pritekao u pomoć kad ju je napao pas. - To je iznenađenje - reče. - Iznenađenje? - Da. Malo iznenađenje.

20

Knjigoteka

Helena je malo oklijevala prije nego što je rekla: - To ne sliči na tebe.

21

Knjigoteka

4.

I studeni može sjati. Dani su postali kraći, ali je svjetlo još bilo jako i jasno, sve dok ga je bilo. Peter je

svakoga jutra ustajao rano, prije nego što bi se noć predala, i radio u atelijeru, na jednoj slici za drugom, sve dok svjetlo ne bi izdahnulo na njegovim rukama i kad se jedino mogao pouzdati u pamćenje vida. Tad je radio dalje na Kajinu portretu, za koji je ona kazala da sliči na psa, uspomena na psa zasjenila je sve drugo, čak i nju samu, i Peter je, na rubu papira, bilježio ono čega bi se prisjetio, možda mu to bude od koristi za intervjue kroz koje je isto tako morao proći, kad tome dođe vrijeme, te je tako zapisao vidimo ono što jesmo. No, smjesta to prekriži, jer je uvidio da je to sumnjiva rečenica, u najgorem slučaju neistinita, i umjesto toga je napisao vidimo istodobno i ono što smo vidjeli, jer sve što smo vidjeli miješa se jedno s drugim, naši su pogledi nečisti i čim prvi put otvorimo oči, ništa više nije posve novo. U dnu je papira zapisao: Ne misli, gledaj.

Kaja se igrala u vrtu. Na psa, rekla je. Peter pokida skicu na komadiće i započe nešto drugo. Helena je bila u kazalištu i kasno je došla kući. Tako su im prolazili dani, sve jedan brže od drugoga. Peter nije smio izgubiti ni trenutka i njemu je vrijeme bilo isto što i svjetlo: nimalo nije

smio izgubiti svjetla. Drugim riječima, Peter je ostavio iza sebe ono što je nazivao svojom prolaznom

sljepoćom, jer ipak ništa nije bilo drukčije, dapače, sve je bilo isto, ustajao je, radio, oko, misao i ruka su bili u ravnoteži, i začudilo ga je da je čovjek tako bogato duhovno podešen, ili možda obrnuto, da je čudesno jednostavno stvoren, da većina toga prođe, da on nije bio samo na putu zaboraviti, nego da je čak pomišljao iskoristiti to iskustvo, kao motiv, iskoristiti svjetlo koje se u njemu iznenada pokidalo na komadiće i beskrajnu noć koju je na trenutak vidio na mjestu prijeloma, a što je poslije bilo povezano s nekim drugim trokutom, geometrijom slučajnosti: crni pas i Thomas, odvratni dječak iz djetinjstva. U tome je našao neki smisao, ili bar neku konstrukciju.

A onda se opet dogodilo. Svjetlo se u njemu opet ugasilo. I taj je put potrajalo dulje. Kad se Peter probudio, Kaja je stajala ispred staklenih vrata i zurila unutra u njega. Ležao

je na podu u kutu atelijera. Štafelaj se bio prevrnuo. Boja se razlijevala preko tepiha, žuta, ili ljubičasta. Kuta mu se omotala oko tijela. Ne, ona ga ne smije vidjeti takvoga. Jedino mu je ta misao bila u glavi. Ona ga ne smije vidjeti takvoga. Pokušao je ustati, ali nije uspio. Boljelo je u lijevoj ruci. Nije je mogao ni podignuti. Zujalo je negdje u glavi, kao da je neka sklopka prekinula krug mozga, vodovi su varničili jedan o drugi, i iznenadni je oganj ispunio sobu bijelom bukom.

Kaja priljubi lice uz okno, domalo je svu skrije sjena. Koliko je dugo bio odsutan? Peter pogleda na sat, brojčanik, brojevi, kazaljke, sve je mogao jasno vidjeti, vidio je

vrijeme, ali mu to ništa nije kazivalo, samo osjeti naglu mučninu, sve je bilo istrgnuto, kožni remen, ručni zglavak preko kojega je remen bio pričvršćen, zamazani prsti, koji su puzali podom, tako je i on sam bio istrgnut, od običaja, od rada, od okoline, i to je bilo suprotno od onoga za čim je težio, uskoro pedeset godina star, nije želio amputaciju, nego žlijeb, ne prijelom, nego spoj.

Bilo je tiho. Pogleda u sat iznad vrata. Ali ni to nije pomoglo. Sklopio je oči. Ipak je čuo neki zvuk. Nije prestajao, bio je posve blizu. Opet je otvorio oči. Kaja priljubi dlanove na staklo. I Peter se napokon osovi na noge, otetura do vrata,

22

Knjigoteka

povuče ih ustranu, duboko udahnu i iziđe k njoj. Kaja korak uzmaknu. Peter začu vlastiti glas: - Nemaš se čega bojati. Stajala je, zureći u njega, kao da je i ona tražila težište u njegovu licu, što je on možda i

želio, da ga ona može podići, iz svega onoga što ga je oborilo, što ga je vuklo i kidalo, da lagano podigne teško.

Peter priđe bliže. Trava je bila hladna i vlažna pod golim stopalima. - Malo ćemo sjesti na klupu. Tako i učiniše, sjeli su na klupu. Peter je uhvati za ruku. Bila je topla. Morao je nešto upitati. Morao je prikupiti hrabrost. - Jesi li dugo stajala i gledala me? - upitao je. Kaja prignu glavu. - Ne znam - prošapta. - Je li ti hladno? Ona brzo zatrese glavom. U prozorima je, osim u atelijeru, svjetlo postajalo sve jače, tako je izgledalo, premda je

bilo obrnuto, jer je samo vanjski mrak postajao gušći i učinio mogućim zamisliti da netko drugi ondje živi, neki drugi, a ne oni, kao u snu, sjedili su na bijeloj klupi u snu i prozori su bili snovi, i oni su došli ondje da vide kako je tim strancima, iza tankih zavjesa, u odajama iza zidova.

Telefon je zazvonio u predsoblju. Nitko nije podignuo slušalicu. Ipak nikoga nije bilo kod kuće. Kuća je bila prazna. Ubrzo

je prestalo zvoniti. Peter je i dalje držao Kaju za ruku. Njemu je bilo hladno. - O ovome majci nećemo ništa kazati, ha? Kaja opet zatrese glavom. A onda su ušli u kuću. Ipak su oni ondje stanovali. Peter se istuširao, izbjegao je pogledati se u ogledalo, presvukao se, primijetio da se

modra, gotovo crna sjena proširila od lakta prema ramenu, nije to, srećom, bila ruka kojom slika, te je pomislio, stojeći okrenut leđima ogledalu u spavaćoj sobi, da nije osigurao tu ruku, nije je osigurao onako kako pijanisti, na primjer, osiguraju svoje ruke, a i što onda s očima, koliko oči vrijede, kolika je premija za njegov vid i njegov pogled, i što će mu zdrava ruka ako ne može vidjeti, ili obrnuto, što će mu ono što vidi ako je ruka uništena?

Na to je Peter pomišljao, da bi izbjegao misliti. Poslije je pripremao ručak, grčevito se hvatao za rutinu, za jednostavne, nužne poslove,

ponavljane u istome intervalu, životnim ritmom, ono što je sprečavalo kaos, naime proključala voda, sol, povrće, riba, nož, dok je Kaja postavljala stol. Postavljajući ga, ispao joj je tanjur, pao je na pod i razbio se, i ona zaplaka.

Peter ju je morao utješiti. - Ništa ne smeta - prošaptao je. Više puta je to ponovio: ništa ne smeta. Klečali su i meli krhotine i oprezno ih stavljali u kantu za smeće. Opet zazvoni telefon. Peter ustade. - Uzmi ga ti. Sigurno je mama. Kaja istrča u predsoblje i podiže slušalicu. Tad Peter pomisli da bi dijete, ako želi postati cijela osoba, moralo naučiti zaboraviti, ne

pamtiti, nego zaboraviti. Ona se vrati. - Nije mama - reče. - A tko je?

23

Knjigoteka

- Thomas. - Thomas? - Želi s tobom razgovarati. Peter isključi ploče na štednjaku i iziđe prema telefonu. Nije mu se sviđalo da Thomas

zove ondje, nije mu se sviđalo da itko zove ondje, a naročito Thomas. Podigao je slušalicu i rekao svoje ime, brzo, odbojno. Smjesta se oglasi Thomas: - Zdravo, Petere, jesam li to razgovarao s tvojom kćeri? - Da. - Kaja je lijepo ime. Pomalo staromodno. To mi se sviđa. - Što želiš? - Kako ide s njom? - Posve lijepo, hvala. Što želiš? - Duguješ mi jedno objašnjenje, Petere. - Objašnjenje? - Da. Kako si me to sanjao? Peter je morao prebaciti slušalicu u drugu ruku, cijela ga je ruka boljela. - Rekao sam da to zaboraviš. Thomas se nasmija s druge strane žice, djelovao je pijan. - Da zaboravim? Kako, k vragu, mogu zaboraviti kad stari školski kolega, koga nisam

vidio četrdeset godina, kaže da me je sanjao? Peter spusti slušalicu. Časak je stajao i samo čekao, nestrpljiv, premda se nadao da se

neće dogoditi, da neće opet zazvoniti. I još jednom primijeti, kao da je postao preosjetljiv, gotovo alergičan, na sve te dojmove, primijeti, naime, simetriju u događajima, mrak, tanjur koji se razbija, Thomas, događaji koji, jedni s drugima, nemaju ništa drugo nego da se događaju u određenome redoslijedu i u danome vremenu, poput sna, budilice i kiše.

Ali taj put Thomas više nije nazvao. Peter se vrati u kuhinju. Kaja je sjedila za stolom i čekala. On se zaustavi, pogleda sliku

koja je, iza Kaje, visjela na zidu, i kao da ju je vidio prvi put, promatrao ju je i osjeti mučninu, slici tu nije bilo mjesto, godinama je ondje pogrešno visjela, začudi ga da to nije vidio prije, da ta slika, ruka II., naslikana prije dvadeset pet godina, za debitantsku izložbu, i koja je posve jednostavno predstavljala ruku, desnu, otrgnutu od tijela, gotovo anatomski opis mišića, mesa, tetiva, drugim riječima ruka bez značenja, samo dekor, ta slika, naravno, nije trebala visjeti ondje, u kuhinji.

Kaja ga je cijelo vrijeme gledala. - Što je, oče? Peter skide sliku i odnese je u blagovaonicu, stavi je u kut, iza praznih boca, i zatvori

vrata. Zatim upali svjetlo. Ručali su. Na stolu, između njih, stajao je plamen svijeće, visok i miran. Bilo je upravo kao da je soba postala veća. Helena je došla kući kad se hrana ohladila. Smještaje vidjela promjenu, bilo je nemoguće

pomaknuti pepeljaru, ili knjigu, a da to ona ne primijeti, te začuđena, gotovo ljuta, pokaza na goli zid.

- Zašto si skinuo sliku? Peter ustade. - Smeta. - Smeta? - Da. Smeta. Jesi li gladna? Mogu ti podgrijati ono što je ostalo. - Što si mislio ondje drugo objesiti? - Radim na tome - uzvrati Peter. Zatim brzo, i tajanstveno, pogleda Kaju, koja još nije bila završila s desertom, ribizom iz

njihova vrta i umakom od vanilije, crveno i žuto u plavoj zdjelici, boje su bile odveć jasne,

24

Knjigoteka

odveć oštre, morao je zakloniti oči, te stiže pomisliti da je tako kako jest, ili odveć mračno da oslijepi, ili odveć svijetlo da ga svjetlo zaslijepi.

- Zar ne, Kaja? - prošaptao je. Kaja kimnu, ne pogledavši nijedno od njih. Helena je već bila jela u kantini kazališta, te

su ona i Kaja otišle u dnevnu sobu gdje su na televiziji gledale neku dječju emisiju, smijale su se nečemu što se odvijalo na ekranu.

A Peter je pospremao, oprao posuđe, skuhao kavu, sve one svete običnosti, veliki ritam sitnica, koji je misli držao po strani, kojim je bio cijel, zahvaljujući kojemu je mogao izdržati.

Zdjelicu s ribizom i vanilijom je ostavio na stolu, u slučaju da netko poželi još deserta. Bobice i umak su se pomiješali u određen, a ipak nestalan uzorak, stvorivši neku novu

boju, neku nijansu između slatkoga i plavoga. A onda posve utihnu, i domalo se oglasi Kajin tihi plač. Peter ponese kavu i uđe k njima. Ton je na televizoru bio ugašen, Kaja je glavu skrila u

Helenino krilo. - Što se događa? - upita on. Helena podiže glavu, oprezno milujući Kaju po zatiljku. - Bio je neki pas na televiziji. - Ugasi ga. - Ugasila sam ga. - Ugasila si ton. Slika je još tu, zar ne? Pogledao je prema nijemome ekranu, nikakva psa ondje nije bilo, samo lokalna prognoza

vremena, očekuje se pad temperature. Te su večeri rano legli. Peter nije mogao zaspati. I Helena je ležala budna. Čuo je to po njenome dahu i nemiru u

svakom pokretu. Dijelili su krevet više od deset godina, i za to su vrijeme samo nekoliko noći spavali odvojeno, kad je jedno od njih bilo na putu, ili nakon neke neuobičajene svađe, te je i nesanica bila dio zajedništva, ako jedno ne bi moglo zaspati, ne bi moglo ni drugo, to je sastavni dio braka.

- I što je veliki instruktor kazao za otvoreno rješenje? - prošapta Peter. Helena se nasmiješi u mraku. - Nazvao ga je Ibsenovim uredskim krajolikom. Sviđa mu se, drugim riječima? - U svakom bi slučaju želio pokušati. Neko su vrijeme ležali nijemi u mraku i osluškivali jedno drugo. - Tko će glumiti Hedvig? - upita on naposljetku. - Neka studentica koja završava akademiju dramske umjetnosti. - Koja izgleda kao da joj je četrnaest godina? Još jednom Peter začu Helenin smiješak u mraku. - To je samo kazalište - reče ona. Tako bi obično kazali kad ne bi znali što reći, ili kad ne bi znali kako nešto izraziti. Peter se tiho nasmija. Helena se nasloni na njegovu ruku, onu bolnu, te on jauknu, bio je to gotovo krik, i ona

smjesta upali svjetiljku na svojoj strani i spazi tamnu sjenu na koži oko lakta. Pogleda ga. - Što se dogodilo? Mogao joj je tad reći, kazati joj da se bio izgubio, ili da je bio izvan sebe, što je i bilo

istina, bio je izvan sebe, što je najveća usamljenost, bio je na nekom drugom mjestu, i onda se vratio, ali još jednom odluči ne uznemiravati je.

- Udario se o okvir vrata. U atelijeru. - Kako? Jesi li pao? - Valjda je to isto. - Ne, nije isto. Jesi li pao? - Spotaknuo sam se. O tepih. Onaj će vražji tepih van. - Spotaknuo si se o tepih? - Da.

25

Knjigoteka

- I udario u okvir vrata koja su četiri metra udaljena od tepiha? Peter osjeti silnu ljutnju, koja je graničila s bijesom, ne zbog Helenine upornosti, nego

zato što se pokazao očajnim lažljivcem. - To je samo kazalište - rekao je. Uto se iznenada na vratima pojavila Kaja. Lice joj je bilo nevidljivo, vidjela se samo

tanka silueta, isječena iz slaboga svjetla u predsoblju iza nje. U jednoj je ruci držala poplun. Helena se uspravi u krevetu. - Što je, zlato? Ne možeš zaspati? Kaja zatrese glavom, zakorači i posta vidljiva u mraku. Helena uzdahnu. - Ne možeš svaku noć spavati s nama, znaš. Kaja stade, poniknu očima, ali ništa ne govori. Helena ispruži ruku, ali ne dosegnu do nje. - Vrati se u svoj krevet, Kaja - prošapta ona. - Oboja vrata mogu stajati otvorena. I Peter se uspravi. - Lezi ovdje s nama - reče. I Kaja priđe i leže između njih, pod svoj poplun, i zaspa čim je Helena ugasila svjetlo.

Peter je ležao što je mogao tiše i osluškivao. Poželi da je moguće prikopčati se za dijete, za Kaju, prikopčati se za njezin miran, uravnotežen san, za njene udare srca u mraku.

A onda se Helena oprezno nagnu prema njemu, i prišapnu mu u uho: - Ne znam što je s tobom u zadnje vrijeme, Petere, ali mi više nikada, nikada nemoj tako

proturječiti.

26

Knjigoteka

5.

Peter stoji u atelijeru, ispred najtamnijega od svih platna, s kistom u ruci. Kobalt i smaragd. Olovka i paletni nož u džepu na prsima radne kute, vratna marama, sandale, čarape na

stopalima, pod je odveć hladan. Peter je spreman. Čini se kao da svjetlo dopire sa svih strana. Kaže sebi, glasno: spreman sam. Ali ipak oklijeva. Javio se strah. On privlači k sebi svu njegovu pažnju, svaku misao, svaki pokret, svaki

ugođaj. Strah nije oruđe, koje smjesta može iskoristiti i oplemeniti, strah je saboter, koji podriva, koji ruši svetu geometriju, strah je armija koja upada u tijelo i dušu i, naposljetku, strah je taj koji ga iskorištava, strah ne oplemenjuje, on sve čini ružnim.

Strah je kaos. Strah je sadašnjost. Ali zar strah ne pronađe svoj oblik, u umjetnosti, u riječi, u glazbi, ili bilo gdje, tek kad je

on prevladan, viđen, doživljen, kad je ono nespokojno napokon izliječeno i prekaljeno, ali još pod utjecajem onoga istoga straha?

Peter pomisli: ono se ne smije dogoditi opet, ono se ne smije dogoditi treći put, ono što očekuje i čega se najviše boji, ne, ne smije.

To je sve što uspijeva misliti. Kaja je otišla s Helenom u kazalište. Tako je najbolje. Peter stoji u atelijeru, podiže ruku, ruku s ravnim kistom, smaragd i kobalt, primiče se

platnu, ali je ipak predaleko, nikako do njega ne stiže. Okreće se prema staklenim vratima i vidi: pao je snijeg. Odlaže kist i paletu i prilazi

vratima. Tanak, lijep sloj snijega navukao se preko vrta i klupe, preko lišća koje tajno gori i truli.

Stabla su još crnja. I zadnja se jabuka, koju su ostavili visjeti na grani, napokon predala, eno je, crvene, na bijelome stolnjaku, ptica je kljuca. Zatim ptica iznenada odleti i nestane, i on spazi nešto drugo: od ulaznih vrata ide trag, koji ubrzo biva izbrisan snijegom koji nastavlja padati.

Odjednom se Ben pojavi ispred staklenih vrata. Premršav je da bi se snijeg uhvatio na njegovim ramenima. Objema rukama ispred sebe drži neku torbu, djeluje nestrpljivo, možda mu je hladno. Peter se uznemiri. Da Ben ipak ondje nije dulje stajao?

Peter ga pusti unutra. Ben sjedne u onu udobnu stolicu, spusti torbu u krilo i trlja ruke jednu o drugu. - Vražje vrijeme - kaže. Peter i dalje stoji, okrenut leđima. - Volim snijeg. Ben pokaže u njegove sandale. - Počeo si nositi čarape. Čak su i različite. - Možda ću instalirati podno grijanje. Ben se nasmije. - Znaš li što mi se najviše sviđa kod tebe, Petere? - Reci. - Da sličiš na slikara. Umazana kuta. Vratna marama. Kod tebe čovjek ne može

pogriješiti. - Je li i to jedan od tvojih komplimenata? Ili to kažeš tek zabave radi? - Kompliment, naravno. Danas više ni kod koga ne možeš vidjeti razliku. Zato ne znaš je

li netko burzovni mešetar, pećinski čovjek, ili roker. Ti imaš stila, Petere. Nastavi tako, molim te.

- Kako ide sa... O, k vragu, kako se ono on zove?

27

Knjigoteka

- Znaš dobro kako se zove. Ne pretvaraj se. - Patrick, pa da. Onaj što komunicira. Nestabilno. - Nestabilno? - Zahvalan sam na onome što dobijem. Ali, sigurno ti se ne da o tome više slušati. - Hoćeš reći da mi, u našoj dobi, moramo biti zahvalni na mrvicama? - U mojoj dobi, Petere. No, trebam li te podsjetiti na šesti travnja? Pamtiš taj datum? - Ne trebaš me podsjećati na moj pedeseti rođendan, Bene. - I ne podsjećam te na to. Podsjećam te na vemisažu. Petak, šestoga travnja. U devetnaest

sati. Peter se okrene prema njemu. - Što pokušavaš reći? Na trenutak Ben zašuti, osvrće se po atelijeru, i to polako, što nikada ne obećava dobro. Naposljetku kaže, tiho: - Nisi mnogo odmakao. Peter sjedne u neudobnu stolicu. - Stojim u mjestu. - Slike stoje u mjestu - dočeka Ben. Peter opet ustane. - To je isto! Ja sam slike! - Ali ne mogu, k vragu, tebe objesiti na zidove u galeriji! Zgledaju se. Ben otvori torbu i na pod isprazni sadržinu. Dvanaest zadnjih tuba Beckerove titan bijele boje. - Tu ti je ta tvoja prokleta zima - kaže. - Snijegom svjetlo dulje traje. Hvala, Bene. Peter pokupi tube i odnese ih na stol. I Ben je ustao i krenuo za njim. - Što se događa, Petere? - To ti dobro znaš. Beckerova bijela je moj kompas. - Mislim, s tobom. Što se događa s tobom? Ben spusti ruku na njegovo rame. Rijedak je takav kontakt među njima. To se dotad

dogodilo samo triput, kad su se u novinama glavnoga grada pojavile prve kritike na debitantsku izložbu, kad se oženio, i kad se Kaja napokon rodila.

Ne mogu bliže od toga doći jedan drugome, od ruke na ramenu. Peter se nasloni na stol. - Lakuna - prošapće. Ben ne shvaća što on kaže, ili vjeruje da je pogrešno čuo. - Lakuna? Što hoćeš reći? - Onesvijestio sam se, Bene. - Onoga dana kad je Helena rekla da si potresen? - Da. I to se dogodilo još jednom. - Zašto ništa nisi kazao Heleni? - Nisam je želio uznemiravati. - Uznemiravati je? Pa ti nas sve uznemiravaš, Petere. Sad bi to morao reći, sad ili nikad, izbor je jednostavan, to je jedino što je jednostavno

upravo sad, jer zna da nema nikakva izbora, i on se okrene prema Benu, čija ruka pade s njegova ramena.

- Gore je nego što se čini - izusti Peter. - Gore? - Bio sam slijep. Ben se glasno nasmije, kao da je Peter upravo ispričao neki vic, ali se naglo opet uozbilji. - Slijep? A sad vidiš? Peter se odjednom razbjesni i pokaže u svoje oči. - Izgubio sam vid! Shvaćaš li! Izgubio sam prokleti vid oba puta i pao na pod!

28

Knjigoteka

Ben ga pokuša uhvatiti za ruku, ali se Peter izmigolji i okrene na drugu stranu. Ben ga ostavi na miru. Peter pokrije lice rukama i zaplače. Kazao je što se dogodilo, potvrđeno je, i on ne zna ponaša li se tako zbog straha, ili samosućuti. Stoji ondje i plače. I kad je s lica obrisao idiotske suze, vidi da je Ben izišao u vrt i da razgovara na mobitel, ali Peter ništa ne čuje, a ne sjeća se ni da je Ben otvorio staklena vrata i izišao, kao da se, sve što se događa, događa nepovezano, crte su prekinute, te on opet pomisli na onu riječ koju je maloprije rekao: lakuna.

Njegov je život pun lakuna. Morao bi se restaurirati. Snijeg je prestao padati. Tiše je nego prije. Benov se trag zaustavlja pokraj živice. A onda on opet uđe. - Oprosti - kaže. Ben ostavi telefon u džep sakoa. - Ideš k liječniku. - Već se osjećam bolje. Nema potrebe. Ali Ben ne sluša, sad je Peter u njegovu pritvoru, oni dijele tajnu ijedan od njih mora

nešto poduzeti. - Ideš k liječniku - ponovi Ben. - Kada? - Što misliš? Sad, k vragu. Obuci nešto na se. Taksi samo što nije stigao.

29

Knjigoteka

6.

Lakuna je oštećenje na slici, ili točnije dio slike koji nedostaje, koji se izgubio. Tome nije uzrok obično oštećenje, kojemu je poneka umjetnina izložena tijekom vremena, nego samo vrijeme po sebi: vrijeme oštećuje i umjetninu koja nadživi trenutak i time biva uzdignuta i smatrana bezvremenom. Tanak sloj, ne veći od resice na poštanskoj markici, jedva vidljiv ljudskome oku, otpadne s Botticellijeva Rođenja Venerina i postane prah, plavi prah koji pada na hladan kameni pod u galeriji ”Uffizi” u Firenci, i koji topli vjetri ponesu ponad rijeke Arno i koji tako nestane, i Botticellijeva slika smjesta promijeni karakter, vrijednost joj pada, nepotpuna je, više nije bezvremena. Ili se pukotina, manja od polovice nokta na malom prstu dojenčeta, otvori na suhom platnu van Goghova Sijača, poput ponora u koji je slika na putu pasti, i dvorana ”Arles” u Amsterdamu se mora zatvoriti najmanje tri mjeseca.

Zato u podrumima muzeja sjede strpljivi konzervatori i popravljaju slike, tu bezvremenu umjetnost s kojom se vrijeme ružno poigralo. Oni neće stvoriti ništa novo, naprotiv, oni će samo vratiti ono staro, zatvorit će ponore, pronaći će onaj plavi prah i ponovno ga pričvrstiti, kako bi vrijeme opet moglo mirno stajati.

Ali Peter Wihl nije bezvremen, on je uhićen između budilice i crkvenih zvona, i stvoren od još krhkijega materijala nego umjetnost, stvoren je, naime, od srži, od kostiju i krvi, s kojima se vrijeme ne bi zadovoljilo da samo napuknu, nego da ih naposljetku pretvori u prah i pepeo.

Zbog toga je on sad sjedio u ordinaciji Kristoffera Halla, primarijusa privatne klinike Medicinski centar, koja se nalazila na periferiji grada, u diskretnoj zoni zapadnoga predgrađa, među otmjenim vilama. Ordinacija je spartanski namještena, ukrašena s tek nekoliko anatomskih ilustracija na zidu, a i sam je liječnik, Kristoffer Hall, djelovao odgovarajuće trezveno, ne posve različit od Bena, bliže sedamdesetoj nego šezdesetoj godini života, na što je Peteru smjesta laknulo, jednostavno ne bi mogao podnijeti da ga pregledava netko mlađi od njega, te pomisli, nakon što su se pozdravili, da nije bio kod liječnika otkako je dobio antabus na recept, a to je bilo davno, drugim riječima bilo je krajnje vrijeme doći k liječniku, možda je čak i prekasno. Ali bi Peter radije vidio Kristoffera Halla u bijeloj kuti, i sa stetoskopom oko vrata, a ne da sjedi u tamnome odijelu, to ga je uznemiravalo, jer i liječnik bi trebao sličiti na liječnika, a ne na bilo koga na visokom položaju, jednostavno bismo trebali nalikovati na ono što jesmo, na ono što radimo, to nam je identitet, naša najistinitija uloga, kako nitko s nama ne bi pogriješio.

Ordinacija se nalazila na katu, s pogledom na snijegom zatrpan i pust park, i, iza drveća, Peter je mogao nazrijeti fjord, poput široke autoceste među brdima.

Kristoffer Hall se zavali u stolici. - Ben mi je u kratkim crtama ispričao što se dogodilo. Volio bih to čuti i od tebe. - Naravno. I Peter stade tražiti riječi, one najpreciznije riječi koje bi mogle dati jasan opis onoga što

mu se bilo dogodilo. Ali riječ nije njegovo izražajno sredstvo, riječ je više smetala onome što je želio kazati, te je pomislio da bi, kad bi to mogao nacrtati umjesto izraziti riječima, povukao tanku, bijelu crtu preko crne podloge, vodoravnu, i potom bi napravio prekid, rupu, odsutnost u slici, dakle lakunu, i nastavio crtu na drugoj strani i tako sliku završio.

Kristoffer Hall se nagnu, sklopi ruke na stolu i pokuša pomoći nijemome pacijentu. - Onesvijestio si se? - Da. Dvaput. - Koliko je vremena prošlo između napada? - Tri tjedna. Tri i pol. - I istodobno si izgubio vid? - Da. - Ovo je veoma važno, Petere Wihlu: jesi li izgubio vid prije nego što si se onesvijestio? - Da. Prvo je sve potamnjelo. A onda sam se i ja izgubio. - Koliko dugo su trajali ti napadi? - Zapravo, i ne znam točno. Ali je zadnji trajao dulje.

30

Knjigoteka

- Dulje od pet minuta, ili kraće? - Kraće, vjerujem. - Je li bilo bolno? - Da. Bilo je upravo kao da je nešto, kako da kažem, puklo. - Puklo? Možeš li biti malo precizniji? - Smračilo se. Kao da me je nešto pogodilo u glavu. Oprostite, ne mogu biti precizniji. - Bilo je, dakle, bolno? - Da. Liječnik zapisa nešto na papir. Sad se i Peter nagnu prema naprijed. Tišina, koja je uslijedila, učini ga još nervoznijim. - Što mislite, što bi to moglo biti? - prošapta. - U mojoj se struci ne nagađa. - Ni u mojoj. Liječnik opet podignu glavu, jedva primjetno se nasmiješi, i gurnu papir ustranu. - Budući da nemam tvoj karton, moram ti postaviti nekoliko pitanja. - Naravno. - Imaš li neke druge bolesti? - Ne. Zdrav sam. Peter se nasmija svojim riječima, sjedi kod liječnika i tvrdi da je zdrav. - Ne koristiš, dakle, nikakve lijekove? - Ne. - Ni tablete za spavanje? - Dobro spavam. - Što s alkoholom? - Više ne pijem. - Više? Što to znači? - Da sam prestao piti. - Je li to bio problem? - Kad sam prestao, nije bio nikakav problem. - Jesi li dobio pomoć da bi prestao? - Sanduk antabusa. - Drugim riječima, koristiš lijekove? - Nisam ih koristio. Sam se s time uspijevam nositi. Doktor Hall kimnu i na trenutak zašuti. - Imaš otvaranje izložbe za nekoliko mjeseci, ako ne griješim? - Točno. Šestoga travnja. - I osjećaš, po svoj prilici, veliki pritisak? - To nije ništa novo. - Ali je ovaj put pritisak možda veći? - Uvijek je veći nego prošli put. To nije problem. U tome bih slučaju išao psihologu. - Pa da. Jesi li patio od epilepsije? U djetinjstvu, na primjer? - Nikada. - Je li netko drugi u obitelji od nje patio? - Ne, koliko ja znam. - Jesu li ti živi roditelji? - Umrli su. Prije dvadeset pet godina. I ja sam jedinče. - Žao mi je. - Hvala. To sam odavno prebolio. - Ali bih možda trebao upitati kako su umrli. No, ne moraš odgovoriti. - Rado. Prirodna smrt. Prometna nesreća. Hall na trenutak obori pogled, kao da je tražio sljedeće pitanje, što je ubrzo i pronašao.

Peteru se ono nije svidjelo. - Kakve slike sad slikaš? - Ima li to nekoga značenja?

31

Knjigoteka

- Pokušavam samo sebi stvoriti sliku, ako se mogu tako izraziti. - Hm. Dvanaest platna. Jedan za svaki mjesec. - Drugim riječima, voliš tijesne okvire? - Da. Što tješnji okviri, veća sloboda. Može li to biti tumor? - Kao što sam rekao, mi ne nagađamo. Odjednom Peter posta iziritiran i nestrpljiv zbog sve te korektne predmetnosti, zbog svega

trezvenoga, i u riječima i u okolišu. - Ali valjda ipak možemo upotrijebiti malo mašte - reče. Kristoffer Hall se nasmiješi. - Ne vjerujem da želiš slušati o mome maštanju. Radije mi kaži što ti misliš što bi mogao

biti razlog tome. - Slikam u mraku. - U mraku? Što hoćeš reći? Noću? - Na prirodnom svjetlu. Nema nijedne svjetiljke u atelijeru. Samo prirodno svjetlo. - Mogu li pitati zašto? - Je li to važno? - Samo po sebi nije. Samo sam znatiželjan. - U električnom svjetlu nedostaju plave zrake dnevnoga svjetla. To mi oštećuje slike. - Valjda je gore ako ti mrak oštećuje oči? - Nisam o tome tako razmišljao. Ne dosad. - A nije ni sigurno da svjetlosne prilike imaju bilo što s napadima. - Ali, mislio sam o nečemu drugome - reče Peter. Kristoffer Hall ga pogleda. - Da? - Štetnost otapala. Više mojih starijih kolega pate od toga. Neki su jednostavno postali

nesposobni za rad. - Zanimljivo. - Zanimljivo? - Zapravo, nikada nisam pomišljao da su umjetnici izloženi tome riziku. - Slikari, da. I kad se netko od njih počne ponašati pomalo čudno, svi povjeruju da previše

pije, ili da samo pokušava glumiti genijalca. Drugim riječima, mnogo je tamnih brojeva, ako shvaćate.

Kristoffer Hall opet zapisa nešto na papir i kimnu. - Jesi li se počeo ponašati, da upotrijebim tvoju riječ, čudno. Peter na trenutak ušuti, morao je pomisliti na događaj u parku, kad je samo stajao i

gledao, dok je Kaja bila u opasnosti. Zar to nije bilo čudno ponašanje? Ipak je kazao: - Ako se ponašam čudno, valjda sam ja zadnji koji bi to primijetio. - Jesu li to drugi primijetili? - O tome možete pitati Bena. - Jesi li imao problema s pamćenjem? - Ne, koliko pamtim. Peter se pokuša nasmijati. Liječnik se ne nasmija, ali ga zato pogleda. - Imajući na umu da su se ti napadi dogodili dvaput, trebao bi poduzeti izvjesne mjere

predostrožnosti. - Mislite da bi se to moglo dogoditi još jednom? - Sve što se dogodilo, može se dogoditi još jednom. Kažem samo da bi se trebao malo

odmarati. Malo se smiriti. - Nemam za to vremena. - Ne mogu te ni na što prisiliti. I trebao bi se držati u blizini obitelji. - Atelijer je odmah uz kuću. - Dobro. Onda neka bude tako. Kristoffer Hall ustade i obiđe oko stola. Peter ga je pratio očima.

32

Knjigoteka

- Neka bude tako? Ali, što sad? - Sad ćemo te poslati da prođeš kroz cijelu našu mašineriju, da vidimo hoćemo li postati

nešto pametniji. To potraja gotovo tri sata. Ben je još uvijek sjedio u foajeu i čekao kad je on sišao. Tajnica im naruči taksi. Izišli su u tihi park. - Što je kazao Kristoffer? - upita Ben. - Dobit ću nalaze za dva tjedna. - Kristoffer je najbolji. - I ti ideš k njemu, koliko sam shvatio. - Naravno. Testira me svakih pola godine. - To će sigurno umiriti Helenu. Ben se nasmija, kratko. - Umiriti Helenu? - Brine se za sve, znaš. Peter napravi grudu snijega i baci je prema najbližemu drvetu. Snijeg se rasu s grana.

Vjeverica brzo projuri preko puta, upravo ispred crnoga taksija koji skrenu na ulazna vrata. Ben ga uhvati za raku. - Zbog tebe se sad Helena treba najviše brinuti. Peter se okrenu prema njemu. - Ništa njoj nećemo reći. - Govoriš li uopće s njome u zadnje vrijeme? - Ne moraliziraj, molim te. - Ne moli me da lažem, Petere. Samo te to molim. - A ja te samo molim da se ne brineš unaprijed. Pusti me. Ben ga pusti. - Unaprijed? Mislim da s ovim već kasnimo. - Onda te posve jednostavno molim da zavežeš. To možeš, je li tako? Sjeli su na zadnje sjedalo i neko vrijeme ništa nisu govorili, primičući se središtu grada, i

među niskim zdanjima prođoše pokraj blještavoga tržnog centra od stakla, s rotirajućim božićnim drvcem na krovu, najmanje mjesec dana prije vremena, te Peter nije mogao da ne kaže ono što je upravo pomislio:

- Jesi li razmišljao o katalogu? Ben se, iznenađen, okrenu prema njemu. - Mislim da ćemo sad stvari rješavati jednu po jednu, Petere. - Bojiš se da ću u međuvremenu umrijeti? Ben uzdahnu i opet nasloni glavu na naslon sjedala. - Vjerojatno ti se neće svidjeti ovo što ću reći, ali sam, zapravo, razmišljao o tome da

Patrick napiše prezentaciju. - Što kažeš? Patrick? Onaj nikogović? - Patrick je vrlo nadaren, Petere. - Koristiš li to mene da bi momku učinio uslugu? - Ne. Koristim momka da bi on tebi učinio uslugu. - Jesi li razgovarao s njim o tome? - Ne, naravno, prije nego što razgovaram s tobom. - Hvala. To je uviđavno. - I najmanje jedna od slika mora prvo biti gotova, zar ne? A sad te vozimo kući. - Izići ću ovdje - reče Peter. Izišao je pokraj Sveučilišta. Studenti su sjedili na stepenicama i pušili. U neka bi ga ranija vremena možda netko od

njih i prepoznao, ali sad ne. No, nije važno. Ništa više nije važno. I Peter Wihl nastavi hodati ulicama, nasumce, ne zaputivši se nikamo određeno, bila je to

33

Knjigoteka

sloboda koju sebi odavno nije bio priuštio, gotovo da se nije mogao sjetiti kad se to zadnji put dogodilo, mora da je to bilo dok je još bio mlad i dok je putovao na studentska putovanja u druge europske gradove, odmah nakon debitantske izložbe, nakon Amputacija, u vrijeme kad su ga kolege nazivale Mesar, i kad se Peter nije zadovoljavao samo sjedenjem ispred majstorskih djela u Uffiziju, Pradu, Louvreu, Guggenheimu, ne, radije je on hodao nepoznatim ulicama, i to satima, od ranoga jutra, prije nego što bi se gradovi probudili, prije nego što bi gradovi postali ono što jesu, prije nego što bi se gradovi odjenuli, pa sve do duboko u noć, kad bi gradovi, upravo kao i on, bili opijeni svjetlom, zvucima, mirisima, on je bio opijen svime što je novo i nikada se ne bi zasitio, jer je pokraj svakoga ugla opet vidio nešto novo, neki konop za sušenje rublja razapet između prozora iznad njega, neko groblje, neki bar, višnjevo stablo u cvatu, prosjaka na mostu, i ponekad bi se dogodilo da Peter ode predaleko i pomisli da će zalutati, i izgubiti se, ali je ipak uvijek završio, prije ili kasnije, ispred hotela, kao da su mu džepovi bili puni željeznih komadića te ga je neki magnet vukao tamo odakle je došao. Što je on, zapravo, činio u međuvremenu, nakon onoga vremena? Pa da, pokušavao je opet sastaviti one djeliće, svih je tih godina samo to želio, sastaviti one pokidane djeliće u jednu cjelinu, jedno tijelo. Sad je išao nasumce, mislio je, u svome gradu, i sanjao upravo ono što je onda sanjao, u drugim gradovima. Zabavljalo ga je vidjeti kako prvi snijeg, već prljav dolje u središtu grada, stvara paniku i kaos, u prometu, među pješacima, prosjacima, prodavačima, što je uvijek i činio, nikada ljudi nisu spremni, kao da je ta teška padavina meteorološka senzacija, iznimka, iako žive toliko daleko na sjeveru da je pola zemlje bez sunca tri mjeseca godišnje.

Ali se Peter, usred svega toga, smirio, što je zaista bilo čudno, ali se smirio, uspostavio je istančanu, krhku ravnotežu, čak se mogao, makar privremeno, nositi i s mišlju da će onaj neotesani Patrick možda pisati o njemu u katalogu. Bio je u tuđim rukama, predao se na milost i nemilost. A i nije mogao učiniti više, mogao je samo, dva tjedna, čekati rezultate nalaza: analizirali su mu tjelesne tekućine, mjerili tlak u glavi, skenirali mozak, iscrtali ritam srca oštrim i blagim košarama duž beskrajnih roli, osvijetlili mrežnice i pretražili debelo crijevo; nije bilo točke ni šupljine u njegovu tijelu koja nije pomno pregledana.

Trebalo je samo čekati. Dva će tjedna biti neranjiv, jer ne može, zaboga, umrijeti dok ne dobije dijagnozu. Trebaju ga. Nužno im je potreban dva tjedna.

Pa to je sjajna, naopaka logika. Onda ugleda krhko svjetlo koje je naglo palo na krhotinu stakla u odvodnome jarku,

odakle je bilo gotovo bačeno, ili podignuto, na zid okrečen u bijelo, odmah ispod reklamnoga panoa koji je ukoso visio, da bi, naposljetku, palo na vjetrobran nekog automobila, malo podalje, u kojemu se ogledavalo nebo i na njemu oblaci koji su se napokon počeli razilaziti, dajući prostora onome istome svjetlu koje je sjalo u zelenoj krhotini.

Nikada prije nije vidio jasnije krugove svjetla u svjetlu. Prolazio je pokraj željezarije, jedne od zadnjih takvih trgovina u gradu, odmah iza crkve,

u koju je ušao i ondje kupio plinsku masku. Poslije je Peter shvatio da, naravno, ipak nije išao nasumce. Njegova je sloboda, usprkos

svemu, ograničena, kako bi, inače, pronašao put? Naposljetku je stajao ispred kazališta. Tamo je i želio. Helena je bila njegov magnet. Ušao je. Ali je prvo morao pozvoniti i provući se kroz dvoja vrata. Zatim je dami na recepciji morao kazati svoje ime da bi prošao mimo nje.

Peteru Wihlu to smjesta posta zamorno. - Pa to sam ja - uzdahnuo je. - Peter Wihl. Ona provjeri na ekranu i opet se okrenu prema njemu. - Nisi ovdje zaposlen. - Ne. - Imaš li nešto dogovoreno? - Zapravo, ne. - Onda ne mogu, nažalost... Peter Wihl se nagnu bliže i prekide je: - Zar ne znaš, k vragu, tko je Peter Wihl? Recepcionarka to očito nije znala, samo je zurila u njega, uplašena, uplašena da ne načini

34

Knjigoteka

glupost, ili da je već, što je još gore, nije učinila, tu posve neoprostivu glupost, što je najveći grijeh na tome mjestu, tome taštome radnome mjestu, naime ne prepoznati nekoga tko je smjesta morao biti prepoznat, i time uvrijediti nekoga tko se nipošto nije smio uvrijediti, na primjer nekoga glumca koji je bio na bolovanju nekoliko tjedana, ili je imao odobren dopust od kazališta da sudjeluje u reklamnim filmovima i sapunicama, istodobno se bojeći da ne radi svoj posao kako treba, koji se sastojao i u tome da svakome nepoželjnome zabrani pristup, što bije lako moglo stajati posla, drugim riječima imala je veliki problem, koji je samo Peter Wihl mogao riješiti.

I on je riješio problem tako što je jednostavno prošao pokraj nje i prišao dizalu, gdje je, srećom, sreo staroga, mrzovoljnog inspicijenta, zapravo jedinu osobu koju je volio u toj kući, i koji je ondje radio otkako je kazalište postalo čuveno po svojim patriotskim i bezopasnim komedijama i mjuziklima omiljenim publici.

Oni su se u svakom slučaju prepoznali. - I, je li ovdje sve na svome mjestu? - upita Peter. - Nije nikad. Peter spusti ruku na rame toga nepopravljivoga gunđala, koji je sa sobom nosio i vonj

cijeloga kazališta, vonj koji je ušao u njegovu izblijedjelu odjeću, u naramenice, rijetku kosu, futrolu za naočale u zadnjem džepu, bio je to vonj pliša, znoja, paste za cipele, sherryja, kostima, duhana, pudera i, naročito, octa, koji je nekada korišten da se odstrani šminka, ocat mu je dobro pristajao.

- Ali gore nego prošli put valjda ne može biti? Inspicijent zatrese glavom. - Ne može? Da ti kažem nešto, mladiću. Uvijek je gore nego prošli put. - Je li moguće? - Znaš li što je mala Hedvig rekla kad sam joj jučer dao listu proba? - Što je rekla mala Hedvig? - Mala Hedvig je rekla da ona ne može vježbati sa starim Ekdalom srijedom, jer ona tad

ima sat vožnje. - Nije istina? - Kad ti kažem, Wihlu. I boja se guli sa zidova. - Zar se zaista tako loše održava? - Nitko više ne želi biti kazališni soboslikar. Trebao bi opet bojiti za nas, Wihlu. - Ma što kažeš. Inspicijent duboko uzdahnu. - Ali, znaš li što je još gore? - Još gore? - Još gore, Wihlu. Scenograf dovodi, k vragu, kćer sa sobom na posao. Ovdje je pravi

dječji vrtić. Peter se nasmija i potapša ga po ramenu. - To trebamo odmah zaustaviti. Inspicijent se nasmiješi, što je rijetka pojava. - Helena je najbolja - reče. - Helena je najbolja svima. - Gdje su one? - Gore u dvorani. Peter se zaputi stepenicama, nije podnosio stajati u tijesnome dizalu koje je išlo sporo, i

usto se stalno treslo, i u kojemu je jedva bilo mjesta za dvije osobe. U kantini se dugo pričalo o tome kako je, 1956, u vrijeme premijere jubilarne revije Raskopčani kaput, čiji je naslov, inače, davao dobar opis ondašnjega kazališta, u pauzi legendarni glumac Claussen krenuo dizalom da u baru obližnjega hotela popije pivo i čašicu konjaka. No, dizalo se zaglavilo između drugoga i prvoga kata, i stajalo je sve do kraja predstave, i sutradan je kritičar u najvećim novinama u zemlji napisao kako je osobito drugi čin bilo milina gledati, naročito zbog Claussenove nezaboravne glume.

Ništa se niotkuda nije čulo. Prošuljao se pokraj garderoba, nalio vode u čašu iz posude u kutu i stajao između kulisa i

35

Knjigoteka

pomalo otpijao. Pozornica je bila skoro gotova, jedva je mogao prepoznati interijer s modela, prozori i vrata su odstranjeni, nalikovalo je na neku vrstu sajamske panorame u punoj veličini; neki su rekviziti već bili na mjestu, fotografski aparati, vješalica, sofa, plava zavjesa, zid prema tavanu bio je gurnut ustranu tako da, u drami, mjesto zločina na kojemu Hedvig, pištoljem staroga Ekdala, naposljetku si oduzme život, bude publici što je moguće više vidljivo. Inače je pozornica prazna, napuštena, Peter primijeti komade ljepila koje je bilo prilijepljeno na crnome podu, položaje na kojima bi glumci jednom trebali stajati i govoriti svoje uvježbane replike, napisane prije više od stotinu godina.

A onda ih napokon spazi dolje u dvorani, prije nego što su one vidjele njega, stajao je ondje kao špijun, bio mu je to običaj, ili loša navika, i uvijek je bio takav, promatrač, po prirodi, i da nije imao plemenite namjere mogao bi se nazvati i voajerom, te je pomislio, stojeći skriven kulisama, da nikada nismo ljepši nego kad mislimo da nas ne vide, kad smo nepažljivi, netko bi rekao prirodni, ali je to samo druga vrsta poziture, i kad smo ipak i ranjivi, možda najviše upravo tad, kao da nas i najmanji pokret, ili tek pogled, može otkriti, preokrenuti, i zato je, stojeći ondje, odjednom osjetio grižnju savjesti, kao da je, one koje je promatrao, takoreći izložio samome sebi, učinio ih izloženima i nezaštićenima, i ono što je Petera prije veselilo odjednom ga ispuni izvjesnim gađenjem, ta estetika ključanice narušila je krhki mir, usprkos tome što je ono što je vidio bilo obično i daleko od bilo čega dramatičnoga: Helena je sjedila u trećem redu, u kaputu, sa šalom oko sebe, i studirala model pozornice koji je stajao na niskom, provizornom stolu ispred nje, ispod svjetiljke koja je bacala usko, gotovo bijelo svjetlo. Malo podalje iza nje, u mraku, sjedila je Kaja, i ona s kaputom na sebi, moglo je izgledati da spava, ali je po svoj prilici samo pokušavala zadržati toplinu, i tek tad Peter osjeti da je unutra hladno, prilično hladno. Nikoga drugoga osim njih nije bilo u velikoj dvorani. Još ga nisu bile vidjele.

Zgnječio je u ruci praznu plastičnu čašu i zaputio se pozornicom. - Štedite li to struju? Tad i one njega ugledaše. Kaja ustade, ipak nije bila spavala. Helena se uspravi, upitna pogleda, kojim je uvijek pitala da nešto nije u redu, ali ona to ne

upita, nego se nasmiješi, možda se radovala što ga vidi. - Zdravo, Petere. Je li ti hladno? - Toplije je vani. - Sigurno. Kazalište štedi struju dok publika ne dođe. - Ako ih puste unutra. Dolje je prava tvrđava. - Šef kazališta je pooštrio mjere sigurnosti. - O, a ja mislio da je to samo zato da bi glumce malo mučili. Helena se nasmija. - Pst. Mogu te čuti. - Gdje su ostali? - Pauza, Petere. Bi li mogao povući zid na mjesto? Dok si još gore? - Jesi li sigurna da neću sindikat navući sebi na vrat? - Reci da sam ja to naredila ako te netko vidi. Peter učini kako je Helena rekla, zid je bio montiran na tračnicama, pa ipak je morao

upotrijebiti cijelu težinu da bi ga stavio na mjesto. Zatim je skočio sa scene i sjeo pokraj nje. - Kako ti se čini? - upita ona. - Što? Ona pokaza prema pozornici. - Boja na zidu. Je li prava? Zid, pozadina pozornice, bio je obojen u crveno, i Peter je na trenutak oklijevao prije nego

što je odgovorio, jer kako će on znati je li boja prava, boja u praznoj prostoriji, a bilo je kao da i ona klizi ustranu, ili kao da se rastapa, i tako otkriva ne samo tavan, nego i mrak čiji obujam nitko nije mogao naslutiti, i koji je stoga mogao biti velik poput svemira, a i manji od maloga naprstka.

Morao se pridržati za izlizane naslone stolica.

36

Knjigoteka

- Boja je posve u redu - rekao je. Helena spusti ruku na njegovo rame. - Kad tako kažeš, znam da uopće nije u redu. Što je pogrešno? - Zar nije malo pretjerano zid obojiti u crveno? - Pretjerano? - Mogli biste onda posve jednostavno objesiti i neki plakat na kojemu piše da će se ondje

uskoro dogoditi nešto jezivo. Helena uzdahnu. - Pa to publika već zna! Cijeli svijet zna da će se Hedvig unutra ustrijeliti. Samo pitam

misliš li da boja izgleda dobro? - Podsjeća me na stare telefonske govornice. - Je li to pogrešno? - Ma ne. Ali bih više volio običnu tapetu - reče Peter. Na trenutak su šutjeli. Helena pokaza na vrećicu iz željezarije. - Što si to kupio? - Plinsku masku. Helena se kratko nasmija, više je to nalikovalo na kašalj, a zatim se ponovno vrati

crtežima. - Nisi valjda i ti postao paranoičan, Petere? Šef vjeruje da će kazalište uskoro postati cilj

terorista. On pogleda oko sebe. - Gdje je Kaja? - Sjedi iza nas. - Ne, ne sjedi. Kaja više nije bila ondje, dvorana je bila prazna, nikoga nije bilo osim njih dvoje, i Peter

spazi da Helenu na trenutak uhvati panika, ne onako kao u parku, one rane nedjelje u listopadu, nije to ni bila panika, bila je to panikina suprotnost, naime hladni, cilju usmjereni bijes, jer je ondje unutra sve bilo nepregledno, nepredvidivo, kazalište je klopka, puno otvora, slijepih vrata, konopaca, mračnih hodnika, Kaja je nestala i Helena smjesta ustade i zazove je, Kaja, glas joj je bio nervozan, kreštav, jedva prepoznatljiv, te je Peter pokuša smiriti, ali se ona pobuni, otrgnu se, ne želeći se smiriti, ili ne mogavši, u svakom slučaju nije željela da je on smiruje, i ona nastavi zazivati, još glasnije, Kajino ime, sve to nije potrajalo dulje od nekoliko sekunda.

Peter ju je prvi otkrio. Kaja je stajala na crnoj pozornici, odmah ispred crvenoga zida, objema je rukama držala

čašu, gledala je prema njima, i sa strahom i s lošom savješću, njihov ju je strah zarazio te je i nju grizla savjest, jer je izazvala njihov strah.

- Bila sam samo žedna - prošaptala je. Ništa drugo osim toga, bila je samo žedna. Ali se odjednom pozornica pokrenu, motor kazališta se pokrenuo, i Kaja, koja je stajala na

istome mjestu, polako se udaljavala od njih. Peter potrča prema pozornici, Helena za njim, i zajedno oprezno spustiše Kaju, Peter je

priljubi uza se, sakri lice u njenu kosu i pokuša skriti plač, skriti da odjednom nije mogao da ne zaplače.

37

Knjigoteka

7.

Neke se slike sastoje od bezbroj slika, od bezbroj slojeva, sloj po sloj, umjetnik je slikao jednu sliku preko druge, jednu ispod druge, kako bi došao do one prave, upravo do one prave, i samo jedna od njih je vidljiva, ona gornja, tanka površina kojoj će se svi diviti i koja krije cijelu povijest umjetnosti, bujicu drugih boja, oblika i priča, kao da nikada nije bila namjera da budu vidljive.

Ali one postoje. Slika počinje pokretom, trzajem, pomakom, u lijepoj geometriji između oka, misli i ruke. Slika počinje u nevidljivome. I Peter Wihl je započeo iznova. Stajao je u atelijeru, u mraku, s plinskom maskom preko lica, i razmazivao Beckerovu

bijelu po platnima, istiskivao je zadnju tubu Beckerove titan bijele, započeo je sa svojim djelom, još jednom, želio je učiniti nemoguće, započeti u bijelom, ne okerom, nego bijelim, i radio je u bijesnom tempu, napadao je, bio je vojnik, želio je hitnuti taj snop bijeloga svjetla u mrak, ručnu granatu sunca, koja bi trebala eksplodirati poput duge u dnu protivnikova pogleda.

I za četrnaest dana - ne, ne više od trinaest, odavno je prošla ponoć - kad nalazi budu gotovi i rezultati poznati, moći će nastaviti sa samom umjetnošću.

Peter svuče plinsku masku i, iscrpljen, klonu u onu udobnu stolicu. Platna su sjala oko njega, poput prozorâ, prozorâ u zimu. Ali još nije znao što vidi u njima. Mrak, kojega je bio vidio, odsutnost, ipak je bio neuporabiv, nevažeći vid, te ga pogodi

druga riječ: amputirani vid. Neki je automobil, cestom iza vrta, prolazio pokraj kuće, svjetlo njegovih farova klizilo je

atelijerom, s platna na platno, i gasilo ih, jedno po jedno. Izvadio je blok za crtanje, na kojemu je bio povukao prve crte, prve lukove Kajina portreta. Pomislio je na nemogući element u portretu, u svim portretima, na ono što je portretov paradoks, naime da model postaje stariji dok umjetnik radi, vrijeme iznenada postaje neprijatelj umjetnosti, lice se mijenja, crte se pomiču, koža zateže, ili postaje smežurana, prekrivaju je mrlje, usta se sužavaju, ukazuju se bore, kao sitni nabori ili kao duboke brazde, kosa sijedi, onaj se vidljivi čovjek uskoro ne može prepoznati te umjetnik radi protiv vremena, protiv svoga vremena i protiv modelova vremena, i zato portret mora sadržavati sva doba, uključujući smrt koja leži u zametku trenutka, kao guja u ruži.

Zatim Peter iziđe iz atelijera i uđe u kuću. Zaustavi se ispred Kajine sobe. Ona je spavala, odškrinutih vrata, lice joj je, na bijelome jastuku, izgledalo mekano,

gotovo tečno. Ovako bih je, pomisli Peter, upravo bih je ovako želio naslikati. Kaja podignu ruku, kao da je za nečim, u snu, posegnula. On žurno krenu dalje. Helena se, pri upaljenome svjetlu, pretvarala da spava. Peter legne pokraj nje, i neko su vrijeme tako ležali, nijemi, osluškujući tišinu u kući i

osluškujući jedno drugo, ona okrenuta leđima. A onda se ona napokon okrenu prema njemu, u trenutku kad je on mislio ugasiti svjetlo, i tek je tad mogla reći ono što je pitala očima, kad je on stajao na pustoj pozornici kazališta, ali to više i nije moglo biti pitanje, nego potvrda, koja nije davala prostora ni za što drugo nego za izjašnjenje.

- Danas sam bio kod liječnika - reče Peter. Helena se uspravi u krevetu. - Zašto? Zbog ruke koja te još boli? - Glavobolja. - Glavobolja? Kako to? - Dugo je već imam. Glavobolju. - Što je kazao liječnik?

38

Knjigoteka

- Izvršio je neke pretrage. - Ali je valjda nešto kazao? - Ne nagađaju u njegovoj branši. Peter ništa nije slagao, samo što nije rekao sve, on je oduzeo, a lagati je suprotno, u laži

se, naime, dodaje, ili nadoknađuje. Helena ga oprezno pomilova po čelu. - Jesi li bio kod svoga liječnika? - Ne. Kod Benova. Ona se opet uspravi. - Benu si, znači, kazao o tome, a meni ne? - Nisam te želio uznemiravati. - O, nemoj mi samo to reći. Pokušavaš li to biti plemenit? - A ti? Brine li te više to što sam prvo kazao Benu? Helena se nagnu nad njega, bijesna. - Svoju vražju umjetnost možeš držati tajnovitom, ali ne i ostatak sebe, shvaćaš li? Peter ponovi: - Nisam vas želio uznemiravati. - Vas? Uzimaš li to odjednom u obzir i Kaju? - Uzimam vas u obzir obje. - I kako ću to ja uzeti u obzir Kaju, ako ne znam što se događa? Ha? - Imam samo malu glavobolju. - I koliko dugo već imaš malu glavobolju? - Neko vrijeme. Mogu s time živjeti. - Ali ne mogu ja, k vragu, živjeti s čovjekom koji me drži izvan svega. Je li ti jasno? Peter privuče Helenu k sebi i obujmi je, čvrsto se držeći za nju. - Da. Jasno mi je. Ona mu pri šapnu na uho: - Ti ne ideš k liječniku ako imaš samo malu glavobolju. Bar toliko te poznajem, Petere. Časak je ležao šuteći, a onda upita: - Ponašam li se čudno? - Čudno? - Primjećuješ li neku razliku? Jesam li se promijenio? Ona ga pogleda, opet onim upitnim, gotovo nestrpljivim pogledom. - Što hoćeš reći? - Skoro pedeset godina sam bio izložen vlazi, toplini, svjetlu, hladnoći, unutarnjim

razaranjima, vanjskim djelovanjima i bog zna čemu još, i ti pitaš što hoću reći? Helena se nasmija. - Ali još ne visiš u muzeju. - Otapala - reče Peter. - To hoću reći. Možda mi mozak sliči na vražju spužvu. - Znači, zato si kupio plinsku masku. - Nije moguće, k vragu, slikati s plinskom maskom na licu! Plinska maska je za idiote koji

izlažu mrtve štakore i raspolovljene krave! Helena mu spusti ruku na čelo. - Uvijek postaneš hipohondar kad se primiče otvaranje izložbe. Ali si ovaj put počeo rano. - I što to znači? - Da postaješ zaokupljen sobom, neobjektivan, rasijan, sentimentalan, nervozan i

nepodnošljiv. I tako je uvijek bilo. - Hvala lijepa. Zaboravila si reći da sam i kukavica. - Kukavica? - Da. Kukavica. Nisi se usudila to reći? Da sam bio kukavica. U parku. Kad je pas napao

Kaju. Oklijevala je, samo na trenutak, ne dulje od jednoga udaha, ali dovoljno da on shvati da i

ona to misli, da je bio kukavica. - Na mnogo načina možeš biti hrabar, Petere. - Ne čini me manjim nego što jesam, molim te.

39

Knjigoteka

- Što želiš da kažem? Da si bio jadan, zatečen, nikakav. Da bih voljela da te Kaj a ne vidi onakvoga.

Peter reče: - Nikada me više ona neće vidjeti onakvoga. Helena se opet priljubi uz njega, te su opet ležali nijemi, u svoj tišini što se čula oko njih. - Volim taj miris - najzad ona prošapta. - Koji? - Kad dođeš iz atelijera i ne istuširaš se. - Možda su tebi naškodila otapala. - Da. Želim te. Ako te previše ne boli glava. I uto zazvoni telefon. Morala je biti greška, mora da je netko pogriješio, jer nitko ih ne zove u to vrijeme, nitko,

ali je telefon ipak zvonio. Helena pusti Petera i istrči, polugola, u hodnik. Čuo je da je prestala zvonjava, čuo je Helenu kako tiho govori, da ne probudi Kaju, ako ona već nije bila budna, a onda je Helena opet bila ondje, stajala je na vratima, vratima spavaće sobe, i gledala ga, blijeda, uznemirena.

- Tvoj liječnik - reče. - Moj liječnik. - Da, Petere. Rekao je da je tvoj liječnik. I Peter prođe pokraj Helene, što je mogao mirnije, i iziđe u hodnik, pokušao je skriti strah,

jer morala je biti loša vijest, zašto bi ga inače liječnik zvao u ovaj sat, da mu kaže da je sve u redu, o, ne, nazvao je da kaže da nemaju više vremena, zato je morao nazvati tako kasno, ne smiju gubiti ni trenutka, ali Peter nije uspio odagnati strah, strah je bio jači, nije ga uspio skriti, što je Helena vidjela, posrnuo je na pragu, opsovao, gotovo vrisnuo, stajao je na jednoj nozi i objema rukama držao slušalicu, i sve što je čuo s druge strane bio je smijeh, nije to mogao shvatiti, usred noći, a liječnik se glasno smije na telefon.

- Halo? - Jesi li to ti, Petere? - S kime razgovaram? Ali to nije trebao ni pitati, već je znao. - Ovdje Thomas iz reda pokraj prozora. Je li ono bila tvoja žena s kojom sam upravo

razgovarao? - Znaš li koliko je sati? - Djelovala je pomalo, da kažem, nestrpljivo. - Ubrzo će dva. - Ubrzo će dva? O, k vragu. Što da kažem? - Zaboravi to. - Je li to sve što možeš reći starom prijatelju, Petere? Zaboravi to? - Da. Zaboravi. - Zaboraviti što, Petere? - To što si trebao reći. Thomas se opet nasmija. - Momci će se sutra okupiti. Doći ću po tebe u osam sati. - Nema govora. - Da, da. - Ne, ne. I ti nisi moj liječnik. Je li jasno? Peter spusti slušalicu. Helena je još stajala u predsoblju, nije više bila blijeda od straha, nego od ljutnje. - Što je to, k vragu, bilo? - Idiot kojega sam sreo u hitnoj pomoći. - Ali, što je želio? - Ono zadnje što bih ja želio. Zabavu razreda. - Kada? - Sutra.

40

Knjigoteka

Peter priđe Heleni, oprezno joj spusti ruku na prsa. - Idi istuširaj se - reče ona. Ruka mu klonu. - Pa da. Naravno da sam zaboravio istuširati se. Helena ga zadrža. - Kako se ono on zove? - Tko? - Idiot iz hitne pomoći. - Thomas. Thomas Hammer. - Moraš ga se osloboditi - reče ona.

41

Knjigoteka

8.

Nemir. Jutro u crnom i bijelom. Postoji više od sto tisuća nijansi boja, vjerojatno i mnogo više, skladnosti, sjene, pigmenti,

što još nitko nije otkrio, u prahu krhotine zemljanoga lonca u pijesku Sahare, u krljušti zmije koja gmiže preko paprati u dubini prašume, u pogledu djeteta koje se okreće na drugu stranu.

Ali Peter Wihl nije uspijevao raditi. Prvi put otkako ga je sagradio nije otišao u atelijer, a to je činio svako jutro, bez obzira na

to je li Badnjak, dan vjenčanja, ili rođendan, bila je to opsjednutost, neka druga riječ to ne bi mogla opisati, ništa drugo nego opsjednutost, opsjednutost poslom, jer u tome nije bilo ništa mistično, on je bio samo jedan od onih koji su izabrali iskoristiti svoj život za pronalazak prave boje, pravoga oblika, što je ipak nemoguće, jer nije moguće pronaći pravu boju, ni pravi oblik.

Upravo su zato i ustajali svakoga jutra i time se bavili. Sad je sjedio za kuhinjskim stolom, u pustoj kući, ispod slike koje na zidu nije bilo, koju

je skinuo i iza koje je ostao blijed četverokut, nedostatak svjetla. Što bi trebao ondje objesiti? Kalendar? Pa da, kalendar, to bi trebao učiniti, u međuvremenu bi na zidu doista mogao visjeti kalendar. No nije imao nikakva kalendara još od vremena djetinjstva, jednom je kalendar dobio od oca, za Božić, smiješan dar jednome dječaku koji još nije znao dobro ni čitati ni brojati, neki starinski kalendar s kojega se otkida stranica za svaki dan koji prođe, i koji je na kraju godine samo prazna mapa, mrzio ga je, plakao je, nije želio otkidati stranice i pokvariti ih. A onda je pošao u školu i dobio raspored sati, ali je Peter ipak kasnio, jer je uvijek odugovlačio, jer bi ga uvijek, kako se to kaže, nešto zadržalo, nešto što je morao pobliže ispitati, neki čudan oblak na nebu, neka kišna glista na pločniku, i kasnio je tako često da je na kraju bio kažnjen, isključenje iz škole na četrnaest dana, poput nagrade, mislio je. Ali roditelji, naravno, nisu tako mislili, biti isključen bilo je sramota, i zato su ga i oni kaznili, trotjednim kućnim pritvorom, strogo mu naredivši da uči najmanje četiri sata dnevno, svaki dan, kako bi bio što bolje pripremljen kad se vrati u školu, a možda čak i prednjači u odnosu na ostale u razredu. I Peter je sjedio upravo ondje, u istoj kuhinji, imao je četrnaest godina i pretvarao se kao da čita, a zapravo je lutao mislima, od stolice na kojoj je sjedio, od kuhinje, kuće, vrta, od ulica u kraju s vilama, škole, po cijelome je gradu lutao mislima, i još dalje, i on nije bio sam u takvome lutanju, ali je to bio njegov san i time bijaše jedinstven, te je na taj način pokušavao zamisliti ostatak svoga života, što se, naravno, nije dalo zamisliti, nije vidio dulje od slabašne ruke koja je držala kemijsku olovku, bilo je kao da je vrijeme podizalo zid ispred njega, sekundu po sekundu, ali je odande, skoro četrdeset godina poslije, Peter mogao vidjeti cijeli svoj put unatrag, bez jedne jedine prepreke, do dječaka koji sjedi nagnut nad udžbenikom i pretvara se da čita, a zapravo luta mislima.

Postoji li točka koja se odvaja od bujice dojmova u kojoj stojimo, neka struja smeća i zlata, neki doživljaj, iskustvo, ograničeno u vremenu i prostoru, blistavo i čisto, koje nas je učinilo upravo onim što jesmo?

Promijenio je školu, ali se i ondje ponašao jednako očajno, bio je, naime, otkrio nešto drugo, nešto što ga je odvuklo na drugi put, otkrio je galerije, radije je išao u gradske galerije nego u školu, i u galerijama se smirio, tamo je našao mir, ili, bolje reći, našao je drugi oblik nemira. Jednom je vidio sliku belgijskoga slikara de Staëla, sliku Koncert, bilo mu je gotovo sedamnaest godina kad ju je prvi put vidio, jedne srijede u listopadu, padala je kiša, otišao je iz škole sa zadnjega sata, i poslije je uvijek govorio da su ga boje te nedovršene slike ”zaglupjele”, upotrijebio je upravo tu riječ, zaglupjele, crni koncertni klavir, gotovo žuti kontrabas, crveni zid, i bijela polja, kojima su nedostajale boje, sve ga je to zaglupjelo. I možda je upravo tada to i počelo, vidjevši de Staëlovo nedovršeno remek-djelo, na europskoj gostujućoj izložbi, možda je upravo ondje započela ta crta, crta koja će postati ostatak njegova života. Peter Wihl je u svakom slučaju prešao ulicu i, u obližnjemu dućanu, sve novce koje je imao potrošio na blok za crtanje, na olovke, na ugljen za crtanje, i počeo je crtati. Peter Wihl je crtao. I to je držao za sebe, nikome o tome nije govorio. Držati to samo za sebe i imati tu

42

Knjigoteka

tajnu bila je velika sloboda, jer pokazati to drugima, moglo bi značiti gubitak te slobode. Pao je iz dva predmeta na maturi i nije mu se dalo ići na popravni, ili kontinuirati, kako se

to nazivalo, radije se želio otisnuti na more, jer je posve jednostavno želio pobjeći, na majčin očaj, ali s očevim, nakon svega, bezvoljnim pristankom; ako život pomorca uspije bar malo disciplinirati nevaljalca, po svoj je prilici mislio otac, možda bi moglo biti i vrijedno toga, što je kao neka vrsta isključenja, on se trebao očistiti, trebao se prekaliti i na taj način naučiti disciplini i, naročito, strahu, prvo strahu pa onda disciplini, upravo tim redoslijedom, te mu je otac na kraju pribavio posao kuhara na brodu M/S Cuyahoga, koji je prevozio ilmenit u Marinu de Carraru. Peter je vjerovao da je to sloboda, ali čim su zaplovili Sjevernim morem zadesi ih nevrijeme, bar je Peter mislio da je to nevrijeme, nije znao da takvo vrijeme uopće postoji, nije čak uspijevao ni tavu držati ravno, i domalo je obolio od morske bolesti, jeo je suhi plosnati kruh i cijelim putem do Gibraltara povraćao, osim male pauze kroz engleski kanal, što je zapravo od zla samo napravilo gore, jer mu se tih sati u glavi dovoljno razbistrilo da mu se pojavila čežnja za kućom, što nikada nije mogao povjerovati da će se dogoditi, da bi mogao biti posve na dnu, tako smlavljen, da čak, od svih drugih mjesta na zemlji, čezne za kućom. A onda su opet uplovili u nevrijeme, Peteru je bilo osamnaest godina i više nije čeznuo za kućom, čeznuo je za smrću, bilo je posve moguće imati osamnaest godina i čeznuti za smrću na brodu M/S Cuyahoga, kad nemoćan ležiš na podu, ne mogavši se ni za što čvrsto uhvatiti i povraćajući nešto plavo, i kad te nitko nimalo ne žali, nego, naprotiv, prezire, jer im je dosta tih neprilagođenih i bezvrijednih momaka koji plove prvi put, koje su dobrostojeći očevi poslali na more da bi ih doveli u red, kao da je more neki vražji popravni dom, o, ne, more je vražje radno mjesto, zato te ljepuškaste nevaljalce ne treba milovati, ne, s njima treba oštro, ne treba im dati mira, treba ih tjerati što više da se mogu iskrcati kao savršeni pomorci; zato su ga izvukli iz bljuvotine, morao je na posao, nema druge, tava se mora ravno držati, i ako slučajno povratiš u đuveč, vući ćemo te po kobilici odsad do ponoći, rekli su mu, a sutradan opet na posao, te se Peter oteturao do kuhinje u kojoj je objema rukama držao tavu i iz koje je svake srijede i nedjelje nosio tanjur s kolačima do časničke menze, nikada poslije u životu nije dotakao kolač pečen u kalupu, ribao je zahode i povraćao u onima koje je upravo bio oribao, a kad je kovaču u krilo prevrnuo pivsku bocu, kovač ga je istukao. I kad su najzad prošli Gibraltar, bilo je kao izići na parket, stajao je na lijevoj strani palube dok su uplovljavali u Sredozemno more, i tad je prvi put osjetio nešto što nalikuje na sreću, bio je, drugim riječima, gladan i slobodan. Dva dana kasnije stigli su u Marinu de Carraru i istovarili rudu u velike kamione koji su čekali na keju, i četvrtog su dana mogli izići na kopno, i izišli su, i primijetili Petera kako sjedi na bitvi, gologa gornjeg dijela tijela, s bijelom maramom zavezanom oko glave, na vrelini, bilo je više od trideset stupnjeva u hladu. Sjedio je i crtao, crtao je mladiće koji su s komandnoga mosta naglavce skakali u vodu, pad dug najmanje petnaest metara, preplanula, gipka tijela sjala su kao bronca na suncu, ispružena, s rukama uz bok, poput uskih krila, u savršenome lebdenju, kao da su nekoliko sekunda prkosili svim zakonima gravitacije, nošeni svjetlom, prije nego što pogode vodu, bez zvuka, kao zlaćana koplja. To je crtao Peter, posve usredotočen, i odjednom zapazio da netko stoji iza njega, bio je to brodski intendant, inače mrzovoljan momak, stajao je ondje i znatiželjno gledao preko njegovih od sunca preplanulih ramena, čak je pozvao i ostale koji su sjedili u hladu restorana i ispijali bljutavo talijansko pivo. Peter se smjesta nagnuo preko bloka, pokušavajući skriti crteže, znajući da je ipak prekasno, otkrivenje, raskrinkan, vidjeli su ga.

Je li to bila ta točka što se izdvaja, poput crnoga zlata, u struji dojmova u kojoj se uvijek nalazimo?

U svakom su se slučaju otad prema Peteru odnosili kao prema kralju, kad su zaplovili dalje, noseći samo balast, prema Barceloni, i ondje utovarili minerale, ni dlaka mu s glave više nije pala, bio je unaprijeđen i nepobitan, i kad su sjedili na svome stalnome mjestu, u baru Tequila, na Ramblasu, shvatio je zašto. Pa da, željeli su da ih crta, to su odlučili, Peter će ih, jednostavno rečeno, nacrtati, to im je jeftinije nego da odu fotografu, praktičnije je, a on ih usto može nacrtati točno onako kako oni žele da izgledaju. I Peter je sjedio u baru Tequila u Barceloni i crtao ih, jednoga po jednoga, kuhara, intendanta, podmazivača, ložača, strojara, prvoga časnika, crtao je portrete koje će oni poslati kući, ženama, zaručnicama, djevojkama,

43

Knjigoteka

roditeljima, sinovima i kćerima, čak je i punačka konobarica poželjela imati svoj portret, ali samo kad bi je Peter mogao učiniti malo vitkijom, prišapnula mu je, samo taj put, i to je Peter mogao, mogao je on, što se toga tiče, od konobarice napraviti i silfidu. I po prvi je put Peter bio od koristi, crtao je, činio je ono što je mogao i od toga imao korist. Naposljetku je nacrtao sebe, gologa gornjeg dijela tijela, mišićavih nadlaktica, s bocom u ruci i opuškom u kutu usana, kratko ošišane kose, ispod crteža je napisao Peter W, bar Tequila, rujna 1969, te je to stavio u omotnicu i poslao roditeljima, bez ijedne riječi, samo taj crtež. A kad se iskrcao s broda, pola godine kasnije, ne kao poslušan pomorac, nego kao mladić koji napokon zna što želi, nije otišao ravno kući, nego je prvo otišao k čuvenome profesoru na akademiji, čekao je ispred njegova ureda tri sata, i kad je napokon ušao i pokazao mu blok s crtežima, stekao je odvažnost, čak i više od toga, poslije to nije mogao shvatiti, mora da je to imalo veze s time što on još nije imao nešto izgubiti, samo dobiti, i to sve, skromnost, bilo lažna ili prava, dolazi s godinama, kad te uspjeh učini sumnjičavim i kad sve možeš izgubiti, jer što više znaš više se i bojiš, i tako je Peter sjedio u prostranome uredu, dok je profesor listao arkove, gotovo nezainteresiran, pospan, tako se činilo, a onda je odjednom usmjerio pogled prema mladom, odlučnom i gotovo iritantno samouvjerenome momku, i dugo ga gledao, naposljetku je skinuo naočale koje su nakrivo visjele na uzici oko mršavoga vrata, i kazao da Peter Wihl može započeti na slikarskome odsjeku nakon nove godine.

Pa da, slikaj monokrom površine u kraplaku. Otac je pokušao uvjeriti sina da mora imati nešto na što bi se mogao osloniti, neku

građansku titulu, nešto dolično, kako je rekao, svatko mora imati nešto na što se može osloniti, naročito oni koji otvorenih očiju odaberu da stoje nestabilno, tako se izrazio Peterov otac, ali Peter nije želio imati ništa na što bi se mogao osloniti, to bi ga samo učinilo lijenim i bezvoljnim, učinilo bi ga amaterom, mekušcem, ako će pasti, past će duboko, ako već treba pasti, past će s treskom, te je tako i bilo, unajmio je sobu u centru grada i pet je godina išao na Akademiju, gotovo i ne govoreći sa svojim roditeljima, osim u poneku nedjelju i pri pojedinim blagdanima kad je to bilo nemoguće izbjeći. Pa da, slikaj monokrom površine u kraplaku, ne razmišljaj, gledaj, i on je gledao i nije razmišljao, dok su ostali studenti uglavnom razmišljali zaboravivši gledati, i 1976, iste godine kad je završio studij, jedna mu je slika uključena u jesensku izložbu, slika u ulju, sa skromnim naslovom Vježba, 1,20 X 65, koja je predstavljala praznu pozornicu, puste površine sastavljene u prostoriju, bez bilo kakva dragog svjetla osim onoga što sadrže boje, otkupio ju je Državni muzej i on je nagrađen nagradom za najbolje debitantsko djelo. Petera su bile dvadeset četiri godine i već je budućnost bila pred njim, stupio je u kontakt s Benjaminom Ravom, pomalo ekscentričnim galeristom koji je uvijek tražio mlade, nove talente za svoju grupu, a Peter je bio mlad, i nov, bio je, kao što je rečeno, budućnost, i Ben se na svaki način brinuo o Peteru, koji je već sljedećega proljeća otvorio svoju prvu samostalnu izložbu, Amputacije, u Novoj galeriji. Tri sata prije vernisaže netko je pozvonio na vrata njegove sobe, Peter je pomislio da je Ben došao po njega, ali ne, nije bio Ben, bio je neki svećenik, u pratnji dvojice policajaca; roditelji su mu poginuli u prometnoj nesreći, istoga jutra, skrenuli su s ceste, odmah u blizini mjesta gdje su stanovali, automobil se prizemljio na krov, neshvatljivo, nitko nije dolazio iz suprotnoga smjera, suh asfalt, besmisleno, svećenik je više puta upotrijebio tu riječ, besmisleno, te to Petera odjednom podsjeti na očevu omiljenu riječ, na riječ dolično, tako je svećenik izbjegao pomučiti se sa stavljanjem nesreće u neki religiozni kontekst, mogao ju je čak i odbaciti, onakvu kakva je bila. Ali je, nažalost, bilo nužno otići u bolnicu i identificirati roditelje, Peter je pogledao na sat i pomislio da neće stići na otvaranje izložbe, koja je bila trijumfalna, u svakome pogledu, jer i prije nego što su se vrata galerije zatvorila, ispod svake su slike visjele crvene ceduljice, te diskretne, a ipak vrlo jasne oznake, koje šapću, ne, ne šapću nego viču, žalim, ova slika je zauzeta, ova je kupljena, a što umjetnik i prezire vidjeti i za čim čezne. Bilo je pravo oduševljenje u Novoj galeriji te večeri, bio je pjenušac, bilo je svjetlo bliceva i povijest umjetnosti, cijeli korjeniti kapital, od čega se očekuje i da ponešto od sebe odbaci, ponešto sjaja, i kamate, ponešto posmrtne reputacije, sve je bilo skupljeno unutar tih zidova koji su bili pokriveni otkinutim dijelovima tijela, pravom kolorističnom klaonicom koju je potpisao Peter Wihl, koji ništa nije rekao o nesreći. Tek

44

Knjigoteka

nakon vernisaže, u ponoć, kad su ostali otišli dalje svojim putem, uzeo je taksi do bolnice, u kojoj je, u mrtvačnici, identificirao roditelje, bili su oni, ležali su jedno pokraj drugoga, svatko na svome sjajnom čeličnom krevetu, pokriveni bijelom plahtom, izgledali su autentično, da, autentično, ali kad ih je bolje pogledao, mogao je vidjeti da ih je sve ljudsko napustilo, bili su otrgnuti i nisu bili cijeli, i Peter je pomislio - bila je to jasna i nemoguća misao - pomislio je, stojeći u prohladnoj mrtvačnici, ispod oštroga svjetla, pokraj roditelja na nosilima, da nije umjetnost ta koja oponaša život, nego obrnuto, život, i naročito smrt, oponašaju umjetnost. Zaputivši se iz mrtvačnice, uručili su mu njihove osobne stvari, sve što su nosili na sebi kad su umrli, osim odjeće i cipela, sve je bilo stavljeno u prozirnu plastičnu foliju, satovi, vjenčani prsteni, majčin nakit, očeva lisnica, igla za kravatu, češalj, ključevi. Peter se taksijem odvezao kući, ali ne u iznajmljenu sobu, nego u rodnu kuću, već se primicalo jutro, sunce se pelo ponad plavičastih brda na istoku i svjetlucavom maglom ispunjavalo udubljenje u kojemu grad leži. Podigao je novine s prostirača ispred vrata, ušao u kuću, časak stajao u iznenadnoj tišini, a onda ih zazvao, po starome običaju, te sjeo za kuhinjski stol, stavio one njihove stvari na stolnjak: vjenčano prstenje, jedan mali i jedan veliki, češalj koji je bio iskrivljen, staru iglu za kravatu s amblemom automobila, jednostavni, strogi majčin nakit, očevu pohabanu lisnicu, koju Peter otvori, i u plastičnome džepu nađe crtež koji im je bio poslao, autoportret iz La Tequile. To je otac, dakle, nosio sa sobom, možda je ipak, sve u svemu, bio ponosan na sina, te Peter zaplaka, izvuče papir i pokida ga na komadiće, a onda, u pustoj kući, pročita sjajnu kritiku u novinama pod naslovom Impozantni debitant. I sad, dvadeset pet godina kasnije, u istoj kući, pomislio je na crtu koju je povukao za sobom, na onu tanku crtu koju je nekad, krišom, u svoj tajnosti, bio započeo vući, pomislio je završava li ona ondje?

Naglo je ustao, obukao kaput, i napustio kuću, bilo je kasno u studenom, zaputio se prema središtu grada, padao je gust snijeg, no nije išao nasumce, jer nitko ne ide nasumce, tek tako, svatko ima neko mjesto prema kojemu se zaputio, i na koje na kraju dođe, te se zaustavio ispred Nove galerije.

Pa da, slikaj monokrom površine kraplakom. Možeš se time baviti do kraja života i da nikada ne završiš. Peter je ušao. Sve su svjetiljke na stropu bile upaljene, oštro ga svjetlo i goli zidovi zaslijepiše, vrata

ureda, u dnu lokala, bijahu otvorena, ali on nikoga ondje nije mogao vidjeti. U kutu, između prozora, koji su bili pokriveni srebrnim papirom, bila je gomila vrećica sa smećem, plavih, bijelih, crnih plastičnih vrećica, cijela gomila, iz koje je curilo i teklo podom na kojemu je, na stativu, stajala videokamera. U drugom je kutu sjedio Patrick, jedva ga je prepoznao, na njemu novo, tamno odijelo, ljubičasta košulja, kravata, ulaštene cipele, sunčane naočale, lice je izgledalo mršavije, možda zbog sve šminke na njemu, nastavio je sjediti i kad je spazio Petera.

Ništa se nije slagalo u onome što je Peter vidio, ništa nije shvaćao, vrećice sa smećem, Patrickova nova garderoba, srebrni papir na prozorima, ma što sad kazao bilo bi pogrešno, zato se mogao malo i uzjoguniti.

- Gdje je Ben? - upitao je. - Kod frizera. Hoću li mu, možda, nešto poručiti? - Je li to Ben opet naumio promijeniti frizuru? - A zar se to ne radi kod frizera? - Ne po svaku cijenu. - Što ti obično radiš kod frizera? Držiš se onoga staroga? Peter odjednom osjeti umor. - Kod moga frizera uglavnom razgovaramo o zlatnome zasjeku. - Stvarno? - A ti pospremaš smeće, koliko vidim. Ili sanjaš instalacije? - Zašto si ljut, Petere? Patrick je sjedio na podu u kutu i pogleda ga, osmjehujući se. Peter priđe korak bliže. - Nisam, do vraga, ljut. Zašto bih bio ljut?

45

Knjigoteka

Patrick slegnu ramenima. - Ne pospremam. Samo montiram novu izložbu. Peter je na trenutak stajao šuteći, u kosome svjetlu, snijeg se otapao na njegovu kaputu i s

njega tekao, cipele su mu bile mokre, prljave, mora da su se i skupile, zategnute preko svoda i pete, jedna se čarapa povukla i presavila oko prstiju, i odjednom ga osvoji nemir, ne neodređen i nejasan, nego očit i težak, uznemiri se zato što je izvan svega, što zadnji saznaje ono što su svi već znali.

- Je li te to Ben unaprijedio i u kuratora? - Smiri se, Petere, izložba će se spustiti mnogo prije nego što se ti uspneš. Reče li to i u? - On je rekao da si nadaren za mnogo štošta. Patrick raširi ruke. - To je točno. Što ti misliš? Peteru se nije dalo gledati naokolo, već je on to vidio, vrećice sa smećem, videokamera,

zamračeni prozori, nije to trebao gledati još jednom. - Začuđen sam - rekao je. - To je dobro, Petere. - Začuđen sam da je Ben ovaj smrad dovukao u svoju galeriju. Patrick se samo nasmiješi. - I ti si jednom bio nov, zar nisi? - Nov? Kao da je to neka kvaliteta sama po sebi? - Zar nije? - U tom slučaju, loša kvaliteta. - Zašto? - Jer to brzo prolazi. - Da, to vidim. Vidim to upravo sad. - Što hoćeš reći? - Još uvijek te nazivaju Mesarom, Petere. Ali kažu da nož počinje pomalo tupjeti. Peteru je bilo jasno da bi trebao smjesta otići, ništa više ne reći i da se na tome završi, ali

se nije pomicao, i dalje je ondje stajao, u gotovo hermetički zatvorenome prostom, pod pravom bujicom svjetla.

- Smeće, nažalost, ne smrdi - rekao je. - Molim? - Čak ni smeće ne smrdi. Smeće bi trebalo smrdjeti. Patrick pokaza u nj, i dalje se osmjehujući. - Kao da si se tek sad dovukao iz pomorskog života sa surovim iskustvom? I misliš da

moraš imati prljavštinu ispod noktiju i izbljuvak u kosi da bi stvorio nešto pravo? - A ti? Gdje si ti stekao svoje iskustvo? U sauni u Grandu? - Ne. U Londonu. Academy of Art. Na trenutak je Peter bio izbačen iz igre, bio je na putu posrnuti, a ništa nije bilo u blizini

za što bi se uhvatio, jasno je čuo pucketanje srebrnog papira, brujanje, ili zuj, videokamere. Rekao je: - O, da, to je tamo gdje kist nije dopušten, samo ravnalo. Patrick nije skidao pogleda s njega, glas mu je bio miran, gotovo ljubazan, i možda je to

bilo najiritantnije, ta blagonaklona samouvjerenost. - Ti pripadaš komandnim mjestima - reče. - Pa što? - Foajeima. Ministarskim uredima. Jesi li tamo želio, Petere? - Ja slikam. To je sve. Patrick zijevnu. - Drangulije za građanstvo. Postao si običan. - I što misliš, koga ovo sranje provocira? - Tebe. Peter se nakloni i nasmija. - Hvala, hvala. Mogu li pitati tko je sretni umjetnik?

46

Knjigoteka

Patrick podignu glavu. - Ja - reče. Peter ušuti, ali samo na trenutak, priđe još korak bliže i nagnu se nad nakinđurena

mladića. - Znači, zato si dva mjeseca pušio Benovu kitu? Patrick ustade, polako, nevoljko, kao da ga je sve silno zamaralo, i napokon stade ispred

Petera, licem u lice. - A da te sad isprebijam? - Pitaš li uvijek prije nego što udariš? Patrick podignu ruku, stisnu šaku, Peter sklopi oči, čekao je udarac, i kao da je čeznuo za

tim udarcem, koji bi mu dao za pravo u svemu, koji bi opravdao svaku nerazumnost, i tako su stajali, u praznoj galeriji, između vrećica sa smećem i videokamere, tu gdje je on nekad otvorio svoju prvu izložbu; Peter je čekao, i to potraja, ali Patrick, nažalost, nije udario, izostala je divna i oslobađajuća bol, Peter je uzalud čekao i naposljetku opet otvori oči.

Patrick je stajao s rukama na leđima. - Nadam se, naravno, da ćeš doći na otvaranje. - Kad je to? - Petak. - Petak posve odgovara. Kako se, uostalom, izložba zove? - Business and Pleasure. - Sjajno. - Da, zar ne? Već se radujem. Patrick naumi krenuti. Peter se nasmiješi i zadrža ga. - Ali, s nečim se ne smiješ zezati. Je li jasno? Patrick nakrivi glavu. - S čim, ako smijem pitati? - Ben. I uto dođe Ben, ošišao je svu kosu, lubanja je sjala kao zategnuta kaciga na kosome

svjetlu, nanjušio je, naravno, razdor čim ih je vidio i obgrlio Petera. - Mogu li gospodu pozvati na užinu? Peter se izmigolji. - Rado. Onda bismo možda mogli malo porazgovarati o tome što će Patrick napisati u

mome katalogu. Izgleda da je motiviran. Ben se brzo okrenu prema Patricku. - Pa da, i ja bih o tome s tobom rado porazgovarao. - Sorry, Bene. Ja ću u bazen. - U bazen, sad? I pokvariti tu divnu šminku? Patrick ga poljubi u obraz. - Zaista ti lijepo stoji ta nova frizura. Otišao je u ured po torbu, prebacio remen preko ramena i pošao prema vratima, i ondje se

zaustavio. - Uostalom, nešto sam naučio u Londonu, Petere. - Da čujem. Tome sigurno ne treba dugo. Patrick se osmjehnu. - Ne idi odveć duboko. Tad ne stižeš dalje. A onda je otišao. Peter i Ben su i dalje stajali, nijemi. I kad je šutnja potrajala dovoljno dugo da je postala

neugodna, oglasi se Peter: - Pa to nije nikakva frizura, Bene. - Ne, to je promjena. - Pogrešno. To je panika. A panika ti loše stoji. Zbogom. Ben krenu za Peterom i odvuče ga u restoran, odmah preko puta ulice, i ondje sjedoše za

stol, uz prozor, za kojim su uvijek sjedili, i gdje će se, za četiri mjeseca, dogoditi zadnji intervju s Peterom Wihlom, stari konobar se nakloni i stavi jelovnik na stolnjak, koji Peter

47

Knjigoteka

odgurnu i prevrnu čašu. - Ne pravi, zaboga, dramu od ovoga - prošapta Ben. - Nisam gladan. - Ipak bi trebao malo pojesti. Blijed si kao krpa. Peter se nagnu prema Benu. - Zašto nisi rekao da će onaj prokleti žutokljunac kod tebe pokazati svoje lego kockice? - Jer si morao misliti o drugim stvarima, Petere. - O, pa da, da, da, iz obzira prema meni? - Ne trebam imati obzira ni prema kome. - Samo prema Patricku, hoćeš reći? Ben se uznemiri, teško je disao. - Zar nisam uvijek bio dobar prema tebi? Zar nisam? Peter se opet zavali u stolicu. Konobar se vrati s vrčem vode i nali u čaše. Otpili su, gust je snijeg padao po prozoru, uskoro se kroz prozor ništa neće moći vidjeti. Ben ga uhvati za ruku. - Oprosti. Izgleda da nam je obojici bilo malo previše zadnjih dana. - Najradije bih izbjegao biti zadnji koji saznaje što se događa. - Naravno. Ali, zar nije liječnik rekao da se smiriš? - Razgovaraš li to i s mojim liječnikom? Ben mu pritisnu prste i ponovi ono što je već bio rekao: - Zar nisam uvijek bio dobar prema tebi? - Jesi, Bene. - Čak i kad se nitko nije želio brinuti o tebi, ja sam se brinuo o tebi, zar nisam? - Jesi, Bene. - Čak i kad nisi imao ništa drugo bojiti osim zidova u kazalištu, nisam gubio vjeru u tebe. - Bojio sam strop. - Možeš li reći nešto drugo osim da je sve ove godine Benjamin bio dobar prema tebi? Peter, nestrpljiv, povuče ruku k sebi. - Znači, onaj će me Patrick sad staviti na gomilu otpada. Ben ga pogleda ravno u oči. - Ti ćeš nadmudriti sve, Petere. Jednim jedinim potezom kista! A sad idi ravno kući i voli

Helenu, pjevaj Kaji i očisti kistove. To je zapovijed! Peter ustade. - Ne ide mi u glavu da si odstranio svu kosu zbog onoga mladića. Ben se pogladi po sjajnom tjemenu i nasmiješi. - Dobro je za plivanje - reče. Peter se taksijem odvezao kući. Oblaci su nisko visjeli i nije trebalo dulje od nekoliko

minuta da se oni podignu, i sve je izgledalo lijepo i napušteno, bijeli putovi, netaknuti vrtovi, šume iza grada. Sunce je nebom povuklo blijedi luk. A onda se on napokon zabravio u atelijeru, presvukao u radnu odjeću, zakačio paletu na ruku, kadmijeva narančasta, kraplak i bjelokosno crna, kobaltno plava, ti svijetli valovi, to što ne postoji, što ne zauzima mjesto, kroza što možeš proći, i što je ipak jedino što on ima, od čega se sve što on stvara sastoji, mene nema, pomislio je, moram se svaki put stvoriti, ali je nemir još uvijek bio ondje, nije ga puštao, nemir koji je prvo u mislima, misao na nemir, i koji će ubrzo postati vidljiv, i to golome oku, konkretan i blizu, točno za dužinu ruke udaljen, u ruci što jedva primjetno dršće u mraku, na dnu slike.

48

Knjigoteka

9.

Taj je dan ipak postao gori. Kaja je sjedila na podu u dnevnoj sobi i igrala se s modelom, što ga je bila donijela kući iz

kazališta, gurala zid ustranu i opet ga zatvarala, pomicala figurice koje su predstavljale ljude koji su ondje živjeli, cijelo vrijeme govoreći sama sa sobom, bio je to opširan, razvučen dijalog, ili monolog, o tome tko su i kako se zovu, dala im je rijetka imena, smijala se kad bi nekome od njih dopustila ući kroz otvor na tavanu umjesto na vrata, kako pristojni ljudi obično čine, ali ih je smjesta i opomenula, da se to više ne smije ponoviti, da ne dolaze u posjet kroz otvor na tavanu a ne na vrata, to je samo Djedu Mrazu dopušteno, ako već ne pronađe dimnjak i kroza nj se ne spusti, te se Kaja opet veselo nasmija.

Peter je stajao pokraj prozora i gledao van. Slušao je kćerin glas, i njezin smijeh, njezin je kazališni komad bio igra i razum, rado bi

da ga te ruke pomiču, iz sobe u sobu. Helena je ležala na kauču i čitala rukopis. - Stari Ekdal je postao nemoguć - odjednom reče. Peter je i dalje stajao okrenut leđima. - Glumci su nemogući. Zato i jesu glumci - uzvrati on. - Ovaj put je ozbiljno. Odbija glumiti ako mu nije dopušteno pušiti na pozornici. - Pa što? - Zabranjeno je pušiti u cijelome kazalištu, Petere. Uključujući pozornicu. - A stari je Ekdal ipak željan pušenja? - Stari Ekdal nikako ne može pušiti. To je princip. Ali zakon o pušenju nije postojao u

Ibsenovo vrijeme. Zato on smatra da je narušavanje iluzije primijeniti pravila našega vremena na Ibsenov univerzum.

- Gotovo da počinjem voljeti staroga Ekdala - reče Peter. - Ali ga ne vole Werle, gospođa Sørby, Relling i Molvik. Oni odbijaju izići na pozornicu

ako stari Ekdal puši. Peter se morao nasmijati. - Zar se on ne bi mogao samo pretvarati da puši? Zar on nije glumac? Helena stade čitati naglas iz rukopisa: - ”Stari Ekdal, u kućnome haljetku i s pripaljenom lulom, dolazi iz svoje sobe.” - To onda rješava stvar. - Ali sad dolazi ono najgore, ili najbolje. Ako stari Ekdal ne može pušiti na pozornici, on

zahtijeva i da se pištolj odstrani iz predstave. Naime, protuzakonito je držati napunjeno oružje u kući.

- Već se radujem premijeri - reče Peter. - Kako ide s tobom? Peter odjednom zamijeti da je sve utihnulo, i u prvi mu mah nije bilo jasno odakle ta

tišina dođe, je li samo bila u njemu, ili ju je i Helena mogla čuti. Uplaši se, morao se nasloniti na prozorski okvir. A onda mu postade jasno. Kaja je prestala govoriti sa sobom. A onda se obrati njemu.

- Moraš mi ih obojiti, oče. Peter se okrenu prema njoj, na licu joj se ocrtavao prkos, gotovo bijes, stajala je ondje

stisnutih šaka. - Koga? - Pa, ljude koji ovdje žive! Kaja otvori šake i ispusti figurice na pod, one se otkotrljaše na sve strane. A onda je opet utihnulo. - Naravno da ću ih obojiti - reče Peter. Kaja kleknu i stade kupiti figurice. Helena mu priđe. - Nisi odgovorio - šaptom će ona. - Na što?

49

Knjigoteka

- Kako ide s tobom. - Fino. - Posve sigurno? - Da. Posve fino. Posve sigurno. Helena ga uhvati za ruku. - Ne vjerujem da ti posve vjerujem. Petera odjednom obuze bijes, osjeti nestrpljiv ubod, koji mu se zatezao na licu, pokušao

se nasmiješiti te upita, što je mogao mirnije: - Jesi li to razgovarala s Benom? Kaja je sjedila na podu i slagala figurice. Helena se nagnu bliže Peteru. - Razgovaram s tobom, do vraga. S kime ti razgovaraš? Uto se zaustavio neki automobil dolje pokraj ulaznih vrata I neki čovjek iziđe iz njega,

nije ugasio motor, pripalio je cigaretu i pogledao prema kući. Peter se brzo pomaknu s prozora, povukavši Helenu za sobom. - Grom i pakao. Već nas je vidio. - Tko je to? - Thomas Hammer. Želi da im se pridružim na zabavi razreda. K vragu. Domalo se oglasi zvono na vratima. Helena zadrža Petera. - Ne ideš nikamo. To ću kazati i onome nepodnošljivome tipu. Da se ne osjećaš dobro. - Osjećam se dobro - dočeka Peter. - A onda ću jednostavno kazati da nemaš želju. Još se jednom oglasi zvono. Kaja se podignu s poda. - Zašto ne otvorite? - upita. Peter je brzo pogleda, a onda prišapnu Heleni, kao da se bojao da će to Thomas, ili Kaja,

čuti: - Ako sad ne pođem s njim, nikada ga se neću otarasiti. I Peter iziđe iz sobe i otvori vanjska vrata. Thomas Hammer je bio odjeven u smoking.

Znatiželjno je gledao unutra. Lice mu je djelovalo oteklo, od hladnoće, od alkohola, možda i od jednoga i od drugoga.

- Jesi li spreman, Petere? - Ne. - Veseliš li se? - Ne. Thomas Hammer se nasmija i baci cigaretu u snijeg. - Momci čekaju. Ideš li? Ili te moram prisiliti? Odluči sam. Peter pokaza u njegov smoking. - Možda bih se prvo trebao presvući? - Ideš takav kakav jesi, Petere. Pa ti si umjetnik. Peteru se Thomas Hammer još manje sviđao, prebacio je kaput preko ramena i pošao za

njim prema automobilu, na trenutak je oklijevao i okrenuo se prema prozoru, mogao je vidjeti Helenu i Kaju koje su ondje stajale, između zavjesa, Kaja mahnu, te i on podignu ruku, i on mahnu.

Thomas Hammer se zaustavi, čekao ga je. - Jesam li narušio obiteljsku idilu? - Kao da ti na to misliš. Thomas, umjesto odgovora, pokaza prema atelijeru. - Slikaš li gore, u onoj vikendici? - Da. To mi je vikendica. Na automobilskome svjetlu, pod dva paralelna mlaza koji su se ipak spojili čineći žutu,

nepokretnu površinu, odmah ispred staklenih vrata, jedno od platna zadrhta, kao da ga je pogodio kamen, i boje potekoše bijelim, polaganim valovima.

50

Knjigoteka

Stajali su. - To je dar - reče Thomas Hammer, tiho. Peteru posta hladno. - Što? - Moći nešto stvarati. - Čiji dar? - Božji. Vražji. Naš. To nije važno. Samo da se o njemu dobro brineš. O daru. Vozili su prema središtu grada. Peter spazi svoje lice u ogledalu sa strane, iskrivljeno, neprepoznatljivo, mogao je to biti

bilo koji putnik što sjedi na njegovu mjestu, ali bio je on, i iza njih se ulazna vrata i kuća izgubiše s vidika.

Thomas pripali novu cigaretu. Peter sklopi oči, i jedina olakotna okolnost koja mu je pala na pamet bila je da se i ta

večer jednom mora završiti. - Možeš li mi kazati kamo ćemo? - Pričekaj pa ćeš vidjeti. Thomas parkira pokraj stare škole u koju su nekada išli. Peter za njim iziđe iz automobila.

Kad su svi prozori mračni, zgrada je nalikovala na napušteni dvorac. Žurno uđoše. I ništa se nije bilo promijenilo. Dugi hodnici, klinovi za vješanje kaputa, na jednome je od njih netko bio zaboravio jaknu, odjek njihovih koraka koji se gubio na sve strane, žbuka koja se još rasipala s izblijedjelih zidova, sve je bilo kao prije, samo su oni bili drukčiji, oni koji su pokušavali dodirnuti trenutak koji je nestao prije gotovo četrdeset godina. Pri tome su se dodiru, na trenutak, prsti opekli i Peter naglo osjeti silnu mučninu, znoj ga obli i koža zasvrbi, morao se načas pridržati za Thomasa, koji pokaza prema velikoj, praznoj auli, prema pozornici, zavjesi, stolicama koje su bile sklonjene i naslagane uza zidove, na jednome je visjela jedna od Peterovih slika, ruka, i mora da je netko od učenika, možda čak i neki nastavnik, nešto na njoj žvrljao, pokušao nacrtati cijelu ruku na otrgnutoj šaci, nije to Peteru nimalo smetalo, nije ga brigalo, on je završio sa slikom i drugi su mogli crtati dalje koliko su željeli. Thomas se nasmija.

- I ovdje si izložen, Petere! U školskome si muzeju. Zatim su se uspeli širokim stubama, na kojima je rub svake stube bio izlizan velikim

odmorima koji su, svi zajedno, trajali više života, i Thomas se zaustavi ispred učionice 7.c na drugome katu, otvori vrata i gurnu Petera ispred sebe.

U učionici su sjedila četvorica, i oni u smokinzima, svaki u svojoj klupi. Smjesta su ustali. Peter ih u prvi mah nije prepoznao. Ali se domalo, između bora, smežurane kože, mrlji, krvnih žilica, masnih naslaga, pojaviše mlada lica, pojaviše se dječaci koji su se samo preodjenuli u svoja oronula i nakinđurena sredovječna tijela, prepoznao ih je, ali ih se nije sjećao, više ga se oni nisu ticali.

Peter je stajao pokraj vrata. Thomas sjede za katedru i iz ladice izvadi veliki, zeleni dnevnik. Započe s prozivkom.

Mnogo je odsutnih. Samo su Anders Nilsen, Ivar Hovden, Gunnar Gulden i Preben Sundt podigli ruke uvis, jedan za drugim, i sjeli u klupe koje su im odavno postale odveć tijesne, ali na kojima su još stajala njihova urezana imena.

Thomas ih pogleda. - Da nije netko od nas u međuvremenu pao pod stečaj, ili u nemilost pameti, ili je pao u

nemilost žene i djece, ili je pao s nogu? Ona slabašna družina poviče u koru: - Ni govora! - Odlično. Nemilosrdno se smanjujemo, momci, dvoje nas je, ako je moj račun ispravan,

manje nego lani. Ali se, zauzvrat, jedan neposlušni učenik napokon vratio, nakon što je sve ove godine neopravdano izostajao. Peter Wihl.

Thomas zatvori dnevnik. - Hoćemo li ga oštro kazniti, ili ćemo mu izraziti dobrodošlicu? Ivar Hovden ponovno podignu ruku.

51

Knjigoteka

- I jedno i drugo. - Sjajno, Ivare. Thomas pokaza u Petera. - Možeš, privremeno, sjesti. I Peter je sjeo, na svoje staro mjesto, u zadnju klupu do prozora, i to se odjednom učini

ispravnim. Thomas je na ploči, velikim slovima, napisao raspored sati: Poznavanje zdravlja, povijest

i tjelovježba. Zatim se opet okrenuo prema razredu. - Prije nego što krenemo s današnjom nastavom, saopćio bih da je u međuvremenu naš

stari nastavnik tjelovježbe Holm umro. Pogreb je bio u vrijeme zajedničkih praznika, drugim riječima bila je to vrlo slabo posjećena zabava. Odajmo počast starome seronji s dvadeset sekundi smijeha.

Anders, War, Gunnar, Preben i Thomas su se točno dvadeset sekundi smijali. A onda je utihnulo. Thomas podignu ruke. - Moram kazati i to da je Stian Borg, koji je lani bio s nama, optimističan i vražji kao i

obično, nažalost opet nokautiran. I ovaj put sumnjam da će stati na noge. Trenutno živi u tri četvorna metra u Thailandu. Zato predlažem da njegovoj ženi uručimo mali novčani prilog, da bi djeci mogla kupiti neki božićni dar.

Thomas stavi gomilu novčanica na dnevnik. To isto učiniše i ostali, te se okrenuše prema Peteru. On nađe nešto novca u kaputu, priđe katedri i ondje ga stavi.

Rukovaše se. - Lijepo je opet te vidjeti - reče Anders. To isto rekoše i Ivar, Gunnar i Preben. Bilo je lijepo opet ga vidjeti. - Nisam mislio da ćeš upravo ti postati čuven - reče Gunnar. - Bio si, zapravo, vraški odsutan, Petere. Bio je to Ivar, ili Preben, koji to reče. Onda netko pokuca na vrata. Svi požuriše prema svojim klupama. Thomas povika: - Uđi! Bila je to medicinska sestra. Momci su već stajali u stavu mirno. Na njoj bijela odora,

tijesna, otvorena gotovo do pupka, tako da su joj teška prsa jedva stajala na svome mjestu, kosa obojena u žuto, punašna usta obojena debelim, crvenim crtama, sličila je na nekoga, na koga lije sličila, zaboga, možda na neku stariju, talijansku pornozvijezdu, išla je i ispred sebe gurala stol na kotačiće, na njemu pet božićnih tanjura, pivo, rakija, cigarete i brizgalice. Počela je od Thomasa, potom išla naokolo i završila pokraj Peterove klupe.

- Otvori usta - reče medicinska sestra. - Ne, hvala. Ona se nagnu bliže. - Nevaljao dječak, ha? - Da. - Možda ostaneš u reštu, ha? - Možda. - A možda moram zabosti užasnu brizgalicu u neko mjesto gdje strašno boli? Što kažeš na

to, nevaljali dječače? Ostali zapljeskaše, u taktu, u taktu su udarali i nogama u pod, koji se tresao. Tad Peter zapazi da su joj oči bezbojne i odsutne, sfumato, magla, srasla je s maglom, crte

su nestale, rastopile se, koža popucala i oni su grubi potezi na usnama prešli preko zuba u crven smiješak, te on prošapta:

- Hvala, već sam zdrav. - To ja odlučujem, moj dječače. Ona se nasmija i odjednom pijunu, oštar, zelenkast mlaz pade ravno na njegovo lice,

apsint, zavonja na apsint, i Peter je odgurnu, Thomas smjesta priskoči u pomoć, dade mu

52

Knjigoteka

ubrus i odvede medicinsku sestru prema vratima na kojima se ona izgubi. Zatim zazvoni za početak sata, ili za njegov kraj. Zabava razreda je mogla započeti. Peter odškrinu prozor. Hladnoća nahrupi prema njemu.

Nebo je bilo crno i vedro. Mjesec je, žut, stajao ponad niskih sjenki grada u blistavim krugovima od leda. On uze šaku snijega s prozorske daske i stavi ga u usta. Snijeg se rastopi u ustima. Pio je snijeg.

Zatim se zveckanje pribora za jelo i tanjura stopi u bučnu točku, u goruću iglu. Thomas kucnu u čašu i ustade. - Predlažem da desnom rukom nazdravimo svima koji nisu ovdje, bilo da su umrli, nestali,

ili su na službenom putovanju, ili u zatvoru, a da lijevom rukom nazdravimo nama samima. Podigoše čaše objema rukama. Thomas pogleda Petera. - Hoću li ti naručiti bocu snijega? Crnog, ili bijelog? Oglasi se smijeh. Peter samo zatrese glavom. Ostali su nazdravili i pili. Thomas je stajao, opet otvarajući dnevnik. - Budući da je Peter Wihl već dugo bio odsutan, počinjemo s njim, da ga čujemo kakav je

iz povijesti. Možeš li, molim te, doći ovamo pred ploču? Peter ustade i zaputi se prema ploči, nevoljko i polako. Osmjehujući se, Thomas pogleda po učionici, pogleda onu četvoricu preživjelih, koji su

praznili čaše, i boce, naslonjeni na klupe, već pripiti, i puni očekivanja. - Nisam uradio zadaću - reče Peter. Thomas se okrenu prema njemu i uzdahnu. - Ne tiče nas se ono što je o tebi pisalo u novinama. Pomorski život, uspjeh, slava, nesreća

tvojih roditelja, Bog ih, uostalom, blagoslovio. Radije nam pričaj o onome što ne znamo, Petere.

- Je li to kazna? Još se veći smijeh razliježe učionicom. Thomas priđe bliže. - Kazna? O, ne. Kazna i nagrada dolaze istodobno. Samo pričekaj. Peter htjede poći. Već je bio i krenuo. No, Thomas ga zadrža. - Možeš li me pustiti, molim te. U učionici utihnu. Thomas se nasmija i pusti ga. - Onda nam bar ispričaj kako si upoznao svoju ženu, Petere. Obično o tome pričamo. O

našim damama. Peter se nasloni na ploču, umoran, te i pomisli da je samo umoran. Započe govoriti: - Sreo sam je u kazalištu. Bio sam kazališni slikar. Prije deset godina. Putovanje do

božićne zvijezde. Ona je bila scenograf. Bojio sam nebo. Thomas navlaži spužvu. - Bi li se to moglo nazvati, a da se ne naljutiš, najvećim padom u tvojoj umjetničkoj

karijeri i vrhuncem u tvojemu ljubavnom životu? Na dnu i na visini, istodobno? Peter kimnu. Thomas odloži mokru spužvu na policu ispod ploče. - To i kažem. Kazna i nagrada u pravilu dolaze istodobno. I onda si u zreloj dobi dobio

kćer? Sjajna se mjesečina, koja je obasjavala red klupa uz prozor, izgubila, gurnuvši sjene preko

poda. Peter se nasmiješi. - Da. Kaju. Šest joj je godina. Thomas obrisa ruke ubrusom. - I kad njoj bude osamnaest, tebi će odavno biti šezdeset. Peter udahnu.

53

Knjigoteka

- Koliko je godina tvojoj djeci, Thomase? Thomas se okrenu prema razredu. - Ima li netko nešto pitati? Ivar podignu ruku. - Zašto si uvijek bio onako vraški odsutan, Petere? Peter je još uvijek stajao naslonjen na ploču, mirisi su se krede, božićne hrane, duhana i

apsinta miješali s odvratnim mirisom parfema što ga gotovo ošamuti. - Odsutan? - Da. Uvijek si bio nekako na svoju. - Zar jesam? Na svoju? Tad Anders preuze riječ: - Čik, pogodi! Vraški odsutan. Peter odjednom osjeti silan bijes, koji je na trenutak bio jači od iscrpljenosti, bio je bijesan

na te stare kolege iz razreda, ili ne, ne kolege, bolje reći suputnike na putovanju djetinjstvom, pokraj kojih je on slučajno morao sjediti dok je putovanje trajalo.

Rekao je: - A možda sam samo ja bio prisutan. Na trenutak nastade šutnja. Onda Preben podignu ruku. - Kako si to bio prisutan, ako smijem pitati? Peter pokaza u nj. - Možda ste svi vi bili odsutni. - Svi mi? - Da, možda ste vi bili odsutni, a ja bio vraški prisutan! Je li netko o tome razmišljao? Ivar povika: - Misliš li da je cijeli razred griješio, a da si samo ti imao pravo? - Da, k vragu - reče Peter. Preben ponovi: - Kako si to ti, dođavola, bio prisutan, Petere? Zausti odgovoriti, odgovor je imao na jeziku, ali se on izgubi, riječ nestade, svaki put kad

ju je želio izustiti ta bi riječ izmakla, a uto i netko pokuca na vrata, a i Ivar se oglasi: - Sjećaš li se kad ti se digla kita dok si odgovarao o norveškim kraljevima? Peter se nasmija. - To nije točno. I Ivar se nasmija, još više. - Kako da ne, digla ti se. Vražja kita! Cijeli je razred to vidio. Anders prekide Ivara: - I kako si to tad bio prisutan, Petere? Preben prekide Andersa: - Na što si tad mislio, Petere? I Peter pomisli da je tad mislio na Helenu, koju tad još nije bio ni sreo, koju će sresti tek

mnogo godina poslije, pod kazališnim nebom, na nju je on mislio kad je stajao ispred ploče i odgovarao o norveškim kraljevima, Heleni se on cijelo vrijeme približavao, Heleni i Kaji, ali to nije rekao, to je, naravno, bilo nemoguće reći, na to je bilo moguće samo pomisliti.

Thomas otvori vrata. Taj put u učionicu uđe čistačica, s velikom maramom na glavi, u dugu, sivu kaputu, s

teškim cipelama na nogama i žutim gumenim rukavicama na rukama, i ona odmah stade pospremati tanjure, pribor za jelo, prazne boce, isprazni pepeljare u vedro i, naposljetku, uze spužvu i obrisa ploču, brisala ju je sve dok nije zasjala, blistava, poput vode, i kad se okrenula prema Peteru, koji je i dalje ondje stajao, nakrivi glavu, nasmiješi se, isplazi jezik i obliza debele, tek namazane usne, dva svjetlucava, crvena puža. Bila je to ona ista žena, medicinska sestra, samo u drugom kostimu, te ona spužvom obrisa i njegovo lice, polako, pa vrat, i zelene mrlje na košulji, zatim mu otkopča remen, otkopča dugmad na hlačama, jedno po jedno, te mu u šlic zavuče žute prste i, u tome trenutku, sve pred Peterom potamni i on se izgubi, izgubi se

54

Knjigoteka

u ploči ispred koje je stajao i mrak se oko njega tiho sklopi. Nikakav se val nije oglasio, i kad je došao k sebi, sjedio je pokraj Thomasa Hammera, u automobilu, koji je stajao parkiran ispred ulaznih vrata njegove kuće, i Peter pomisli da je to bio treći put, da se opet dogodilo i da je to treći put kako se dogodilo. Thomas ga osvijetli džepnom svjetiljkom.

- Hvala Bogu, Petere. Bio si se izgubio. - Kako sam došao ovamo? - Da nisi nešto uzeo? - Uzeo? - Tablete. Drogu. Neku tekućinu. Gotovo sam povjerovao da ću te izgubiti. Peter zatrese glavom i osjeti da mu srce tuče sporo i teško i da iza svakoga udara ostaje

okus tople krvi u ustima. Thomas ga je, dakle, vidio, vidio ga je dok je bio u mraku, i ta je misao bila neizdrživa.

- Kako sam došao ovamo? - ponovi Peter. Thomas ugasi onu malu svjetiljku i stavi je u kasetu. - Ja sam te, naravno, dovezao. - Hvala. - Hoću li te otpratiti do kuće? Peter se nasloni na sjedalo. - Znaš li kako sam te sanjao? - Reci. Čekam. - Jednom si mi prišao na velikom odmoru. I upitao si me što bih više volio, da sam slijep,

ili gluh? - I što si odgovorio, Petere? U snu? - Tako daleko nisam stigao. Probudio sam se. Thomas se nasmiješi i spusti mu ruku na rame. - Ali, ja se sjećam što si odgovorio. U stvarnosti. Odgovorio si: gluh. Peter mu odgurnu ruku. - To nije bilo pitanje. To je bila prijetnja. - A zar to nije većina izbora? Samo rijetki imaju privilegij da mogu birati između dva

dobra. Još uvijek je gorjelo svjetlo u kući, samo je atelijer bio u mraku. Peter otvori vrata. Hvala ti što si me dovezao kući. Thomas Hammer ponovi ono što je već jednom upitao: - Hoću li te otpratiti do kuće? Peter se okrenu prema njemu i reče: - Ne želim te više nikada vidjeti. Thomas samo slegnu ramenima. - To svi kažu - uzvrati on. Peter iziđe iz automobila, stajao je na pločniku sve dok se automobil napokon nije izgubio

iza okuke, na nizbrdici prema centru grada. Potom je sjeo na klupu u vrtu, da predahne, da se sabere, prije nego što uđe u kuću, ali mu jedna misao nije dala mira, za nju je bio posve nepripremljen, kao da ju je mislio netko drugi, mislio je na mrak što ga nije mogao izbjeći, je li to isti mrak koji je i oca pogodio i zaslijepio ga, te je izgubio kontrolu nad vozilom i sletio s ceste, na ravnom i preglednom dijelu puta, jedne tihe proljetne večeri, svibnja 1977, i odveo majku sa sobom u užasnu smrt, u olupini, u jarku, gdje su ih našli tek nekoliko sati kasnije, i što ako je Peter naslijedio taj mrak, taj višestruki mrak, na to je pomislio, sjedeći na klupi, u vrtu, na hladnoći, pod blistavim, crnim nebom, te pade na koljena i povrati u bijeli snijeg.

Kad je stao na noge, kroz prozor je mogao vidjeti Bena. Sjedio je za kuhinjskim stolom s glavom u rukama. Helena je stajala pokraj njega i gladila ga po goloj glavi, dugo. Peter nije uspijevao protumačiti tu sliku, samo ju je gledao, i svi elementi, svaki dio te slike bio je razumljiv, osvijetljen prozor, kuhinja, Ben, Helena, ali sve je, postavljeno na taj način, bilo neshvatljivo, nije to mogao pojmiti. Jesu li razgovarali o njemu? I zašto je ona tješila Bena?

Peter uđe u kuću, zabravi vanjska vrata i zaustavi se na vratima između dnevne sobe i kuhinje.

- Što se dogodilo? - upita.

55

Knjigoteka

Ben se nije pomicao, i dalje je sjedio s licem u rukama. Helena se okrenu prema njemu. - Patrick je mrtav. Peter prebaci kaput preko stolice. - Mrtav? - Utopio se u bazenu u Grandu. - Je li to moguće? Helena ga brzo pogleda, začuđena. - Mora da je pri padu udario u dno. Bio je sam. Ben zajeca, naglim grcajem, i Peter pomisli da ga nikada prije nije čuo da plače. - Sad barem neće morati pisati za moj katalog - reče Peter. Helena priđe bliže, podignu ruku, bijesna, razočarana, ili i jedno i drugo, na trenutak je

pomislio da će ga udariti. - Nikad, Petere, nisam čula nešto prostije! Što ti je, k vragu! Benove ruke padoše na stol. - Sad si pravi. Lice mu je bilo opustošeno, tijekom te večeri postao je stariji od svojih godina, prošao je

pokraj svoje dobi i ostavio je iza sebe, i kad bi se sad okrenuo, samo načas, vidio bi da je napustio samoga sebe, i da se još napušta, sve brže, nošen krilima žalosti.

Peter obori pogled. - Oprosti mi - prošapta. - Oprošteno ti je. Peter spusti ruku na njegovo rame, i tako su stajali, na trenutak šutljivi, sve troje, i kad se

Kaja pojavila na vratima, ili je možda ondje stajala cijelo vrijeme, i pogledala ih, u žutoj pidžami, mršavih, golih stopala, s kosom u crnome čvoru, dijete odjeveno snom, a ipak posve budno, Peter pomisli da je on tek dio onoga što ona vidi, i da joj je nemoguće sastaviti i protumačiti tu pokidanu, narušenu kompoziciju, u kuhinji, pred ponoć.

- Je li ujak Ben tužan? - upita ona. Helena se okrenu prema njoj. - Da, zlato. Ujak Ben je večeras vrlo tužan. Kaja mu priđe. - Je li zato ne govoriš glasno? Ben se pokuša nasmiješiti. - Da, zlato moje. Nije lako govoriti glasno kad si tužan. Ali sam te, izgleda, ipak

probudio. - Zašto si tužan, ujače Bene? Ben je na trenutak oklijevao. - Jer sam izgubio nekoga koga sam volio. Da, pomisli Peter, izgubio je mladost. Kaja pogleda Bena, i dok ga je gledala, nešto se dogodi s njenim licem, nešto je u njemu

puklo, u crtama, u pogledu. Prošaptala je: - Izgubio si i kosu. Ben se nasmija. I uto Kaja zaplaka, oglasi se njezin tih, dubok plač, koji potrese Petera, ali prije nego što

je on uspio bilo što učiniti, sagnuti se, utješiti, zaštititi, Helena je već bila podigla kćer i odnijela je u njihovu spavaću sobu.

Ben tiho izusti: - Oprosti. Peter upali vatru u kaminu, i ondje stade, stajao je u toplini plamena što se podizao. Mogli su čuti Kajin plač, sad glasan, bio je to plač koji je dolazio s nekoga drugog mjesta

u njoj, ne odande gdje nastaje plač prkosa, plač ogrebotine, ili plač straha od mraka, nego s nekoga drugog mjesta, koje je dotad bilo netaknuto, nedirnuto, i Helena joj je pjevušila i pjevala, ne bi li ublažila tu bol.

56

Knjigoteka

I Peter pomisli na onoga crnoga psa u parku. Onda utihnu, ništa se nije čulo osim polagana zvuka suhoga drveta što se u kaminu ruši. Peter sjede. Spusti ruke na stol. - To je užasno - reče. - Da, užasno. - Kako si saznao? - Nazvao me njegov brat. - Zašto sad nisi kod njih? - Kod koga, Petere? - Kod njegove obitelji. Ben ga pogleda ravno u oči, prsten mu u uhu, u bljesku plamena, na trenutak zasja

plavičasto. - Zato što su oni rekli da bi to bilo neprilično. Ben poniknu pogledom. Peter oprezno spusti ruku na njegovu. - Možeš noćas biti kod nas. - Hvala. U redu je. Ne misli na mene. Peter se nagnu prema njemu. - Nije u redu. A možda mislim jednako mnogo i na sebe. Ben se uspravi. - Što hoćeš reći? - Opet se dogodilo. Izgubio sam vid. - O, Bože. Kako se to dogodilo? - Izgubio sam se. Gubim se, Bene. Neko su vrijeme sjedili šuteći. I u spavaćoj je sobi utihnulo. Cijela je kuća utihnula,

postala je nečujna. Peter uđe u kupaonicu gdje se umio. U ogledalu, ispod oštroga svjetla, njegovo je lice

nestajalo, sloj po sloj, s optičkim sjenama, sve dok se crte nisu razišle u sivu masu što se povukla u jednu jedinu točku: oko.

Kaja je već spavala u njegovu krevetu. Helena ju je dobro umotala u poplun. Helena se okrenu prema Peteru. - Je li se to nešto dogodilo večeras? On se kratko nasmija. - Dogodilo? Nešto? Mislim da se večeras dogodilo vraški mnogo. Ona ga prekide: - Mislim, s tobom, Petere. On pogleda Kaju, pola profila lica na jastuku, ruke ispružene, kao da je u snu držala

ravnotežu, zatim prošapta: - Ništa. Helena je malo oklijevala prije nego što upita: - Jesi li ga se bar otarasio? I Peter odjednom posumnja, u njemu se javi duboka i sramotna sumnja, misli li ona na

Bena ili na Thomasa Hammera. - Koga? - Koga? Ne budi glup. Onoga svoga dosadnoga prijatelja. - Da - reče Peter.

57

Knjigoteka

10.

Sjedili su u atelijeru, u mraku, svatko u svojoj stolici, i te noći ni u jednoj od stolica nije bilo udobno sjediti.

Platna su stajala oko njih, dvanaest površina, prislonjeni uza zid. Mjesec se pojavio iza oblaka, nebo se ugasilo, snijeg je u vrtu sličio na pepeo. Ben nali vina u svoju čašu. - Budući da obojica imamo o čemu misliti, možda je najbolje da ništa ni ne kažemo - reče

on. - Zvuči razumno - uzvrati Peter. Ben polako otpi. - Ili možda možemo govoriti o nečemu drugome? - O čemu? Ben se osvrnu u mraku. - Slike. - Mogao bi dobiti nešto da zaspiš. Imam neke tablete u slučaju nužde. - Hvala, Petere. Ali, najradije bih da sam sad prisutan. - Prisutan? - U sebi samome. Želim znati kako to primam. Želim osjetiti bol. - Sjećaš li se što si kazao kad si Patricka doveo ovamo? Da je sreća dramatična. Ben poniknu očima, ramena mu se zatresoše. - Da, sreća je dramatična. Nesreća stoji mirno. - Vrijeme čekanja stoji mirno, Bene. Ben ga pogleda, njih su dvojica bili dvije sjene među dvanaest platna u mraku. - Znaš li što sam prvo pomislio kad je njegov brat nazvao i kazao da je Patrick mrtav? - Ipak o tome govoriš? Ben se nasmiješi, bar je nalikovalo na smiješak. - Pa ne želiš da govorimo o tvojim slikama. - Što si pomislio? - Pomislio sam da sam izgubio svoju mladost. Jednom zauvijek. Zar to nije patetično i

samoživo? Zar možda nije nečuveno to pomisliti kad saznaš da ti je ljubavnik mrtav? - Dopušteno je i tako misliti, Bene. Jer ne postoje nikakvi propisi za takve trenutke. Ben uzdahnu, kaplja se vina ukaza u kutu usana. - Istoga sam trenutka postao starac, Petere. Moj je nakit spao s mene. Odjeća više nije

odgovarala. Ova prokleta ćela više nije bila moderna, nego tek obilježje čovjeka koji umire. Zar nisam odvratan?

- Proći će - reče Peter. - Ne ovaj put - uzvrati Ben. Časak su sjedili šuteći, Ben je ispijao vino, Peter je gledao u sat iznad vrata, staklo mu je

bilo razbijeno, stajao je, odavno već stoji, deset godina, sam ga je zaustavio bacivši u nj bocu, osam minuta do tri, prije deset godina, nije mogao shvatiti zašto ga je uopće ondje stavio, mimo pameti je imati sat u atelijeru, noćas ga je on podsjećao na sat na nekom napuštenom peronu.

- Sjećaš li se zadnjih Patrickovih riječi? - upita Peter. Ben opet uzdahnu. - Ne idi preduboko. Tad ne stigneš dalje. - I onda se udavio u hotelu Grand. Ben izdahnu, zazvuča kao stenjanje, te reče, kao da je hitnuo glas prema Peteru. - Ne rugaj se mrtvima. Peter se nagnu prema njemu. - Najbolje ti pristaje kad si svoj, Bene. - I što to znači? Da mi pristaje biti usamljen? - Ne trebaš se kititi mladošću drugih. Ben se malčice nasmiješi, tužnim, kratkim osmijehom, i podignu ruku.

58

Knjigoteka

- Kitio sam se i tvojom mladošću, Petere. - Možda sam se više ja kitio tvojim iskustvom. - I sad starost baca samo sjenu. Peter ga uhvati za ruku, i prošapta, jer nije mogao to kazati dovoljno glasno: - Potrebni smo jedan drugome više nego ikad, Bene. Ben kimnu, te i on prošapta: - Želiš li da i ja budem tamo kad dobiješ nalaze? - Ako želiš. - Ne, ne ako ja želim, nego ako ti želiš, Petere. - Volio bih da i ti budeš tamo. Šutjeli su dok je sirena vozila hitne pomoći parala noć. A onda se oglasi Ben: - Ali one još uvijek stoje mirno. - Što stoji mirno? - Slike. Stoje mirno. Peter mu pusti ruku. - One čekaju, Bene. - Ti čekaš. - Da. I ja čekam. - Onda čekamo zajedno, moj prijatelju. Ben ispi ostatak vina. Peter mu stavi blok za crtanje u krilo. - Pogledaj - reče. Ben otvori blok. - Je li ovdje dopušteno barem zapaliti šibicu? Peter kimnu. Plamen sunu uvis između Benovih prstiju i obasja Kajino lice, i Ben je tako sjedio sve

dok se plamen nije ugasio sam od sebe, dok je bijeli papir i dalje drhtao u njegovim rukama. - Pokreće se - prošapta on. - Za ime Boga, pokreće se. - To će joj biti moj dar - reče Peter. Ben sklopi blok, i kao da je ugasio jedino svjetlo koje su imali. Zatim se svukao. Peter,

koji se navikao raditi u onakvome mraku, mogao je vidjeti tijelo starca, mršavo, vidio je stepenice rebara, nabore kože na laktovima, četvrtaste kukove, poput strmih kutova, zategnutu kuglu na trbuhu koja se nadvila nad ovalne prepone, tanka bedra, jednako smežurana kao i ruke, i koža mu je bila plavičasta, tako je izgledalo, sličio je na Giacomettijevu skulpturu koja je odveć umorna da bi stajala uspravno, te je zato legao u potkrovlju.

- Dođi ovamo. Peter priđe Benu, koji ga uhvati za ruku, čvrsto ju je držao. Mogli su čuti vjetar koji se vani javljao, i, u daljini, rog za maglu, glas nekoga broda. - Njegov me je brat nešto zamolio - reče. - Što, Bene? - Da u galeriji održim komemoraciju za Patricka. - Želiš li to? Ben se okrenu prema zidu i tiho zaplaka.

59

Knjigoteka

11.

Sutradan uvečer, mnogo prije nego što je bilo sedam sati, Nova galerija je bila puna. Glasine o Patrickovoj nagloj i tragičnoj smrti proširile su se gradom, brzo i precizno, po restoranima, akademijama, klubovima, fakultetima, redakcijama, salonima, muzejima. Tijekom jednoga jedinoga dana bio je on i mrtav i čuven. I sad su bili ondje, kako se to kaže, svi, kolege, kritičari, kuratori, dizajneri, investitori, plesači, sve najvažnije osobe, oni koji nikada ne trebaju pozivnicu da bi došli, plemstvo bez titule, i krug se ljudi polako okretao, u nevjerici zbog smrti i u divljenju prema umjetnosti, ili obrnuto, u divljenju prema mladiću koji je umro i nevjerici prema umjetnosti, ali njih ništa nije moglo izbaciti iz sedla, i jedva su primijetili kratku bilješku Petera Wihla koji je, kazavši je, mogao zapaziti tek nekoliko malih kimanja, poput zareza između uskih čaša u prigušenoj, neprekinutoj konverzaciji od koje ipak nitko nije čuo ni riječi.

- Ne mogu više! - prošapta Peter. Helena ga čvrsto uhvati za ruku i nasmiješi se. - Priberi se. Zbog Bena. I Peter se pokuša pribrati, nasmiješi se, podiže čašu i spazi Bena pokraj vrata, u

svijetloplavome odijelu i tirkiznoj košulji, sa sunčanim naočalama, u crvenim cipelama, sa zategnutom, crnom kožnom kapom, s nakitom koji je bljeskao posvuda na njemu, u udubljenju vrata, na prstima, na zglavcima, usnoj resici, kao da je vratio djelić mladosti i, što je stariji, kao da ju je morao vratiti što više, i Ben je, nakon jučerašnjega dana, ostario jednom zauvijek.

Peter se naježi. Unutra je bilo prevruće. Znoj je curio niz leđa. Srebrni je papir, koji je pokrio prozore,

neprestano pucketao. Odložio je čašu i odjednom je bio sam u tome ekskluzivnome mnoštvu koje se pokretalo ne pomičući noge. Nije mogao vidjeti ni Kaju. Naiđe Ben, na trenutak oklijevajući, kao da se nije smio zaustaviti, skide naočale, prošapta:

- Znam što misliš, Petere. - Što? - Da sam nakinđureni grob. I Helena se ondje nađe i poljubi ga u obraz. - Fin si, Bene. On brzo pogleda na sat. - Sve dok traje. I Ben je morao dalje, morao je biti u opticaju, ne zaustavljati se, biti uspravan, rukovati se,

pamtiti prava imena, izgovarati prave riječi, ali nikada ne pokazati svoje pravo lice, ono koje je pokazao noć prije.

Peter pođe za njim. - Gdje je, uostalom, njegov brat? Ben ga povede ustranu, glas mu je bio još tiši: - Skrbi o roditeljima. Oni se nikada nisu mogli pomiriti s njegovom, kako su to nazvali,

prirodom. Ben htjede krenuti dalje, neki su novi bili došli, ali ga Peter zadrža. - Nešto nije u redu - šaptom će on. Ben stisnu šaku, prstenja su nalikovala na boksačku rukavicu. - Da, večeras je sve naopako, Petere. - Nisam to mislio. Prekinuo ih je Kajin smijeh. Sjedila je između vrećica smeća u kutu i pokazivala u

monitor koji je bio prikopčan za videoaparat. Neki su se počeli okupljati ispred ekrana, i ondje su stajali mirno, te su time prekinuli nepisano pravilo, koreografiju vernisaže i komemoracije, što su samo dvije strane istoga pokreta, otvoriti i zatvoriti. Peter se zaputi prema njoj, probijao se između toplih tijela, neki su mu uprljali sako pjenušcem, na zidu iza Kaje visjela je crvena cedulja, djelo je, dakle, bilo kupljeno, a i zid je isto tako mogao biti kupljen, zajedno sa svim ljudima, sve se moglo kupiti, sve se moglo otkupiti, i Peter pomisli, sve ljući, da je umjetnost

60

Knjigoteka

postala istodobno i senilna i infantilna, postala je igra, igračka, više nema nikakvih ideja, ima samo izmišljotina, nema nikakva zanata, samo kockice za gradnju i optika, umjetnost je, drugim riječima, postala umijeće. Želio je Kaju odvesti odande, što prije, pokazao se, pokazao je svoje poštovanje, i sad može ići, ali mu se odjednom ispriječila neka mlada žena, očito neka novinarka, bar je tako izgledala, opremljena olovkom i blokom, i bilo je nešto dirljivo u toj staromodnoj opremi.

- Imaš li komentar? - Na što? Novinarka ga začuđeno pogleda. - Na Patrickovu smrt, naravno. Čak je s pokojnikom bila na ti. Peter se nagnu prema njoj. - Što želiš da kažem? Ona se još jednom začudi. - Ono što ti želiš kazati, naravno. - Njegovoj obitelji, naravno, izražavam sućut. Peter htjede proći, ali ga mlada novinarka još nije puštala. - Mogu li dobiti tvoje ime? - upita ona. - Molim? - Kako se zoveš? Živima ona nije znala ime. Ali, prije nego što je Peter uspio bilo što kazati, a nije joj ni pomislio kazati svoje ime, jer

nju treba ostaviti da živi u bezimenu neznanju, nego neku odgovarajuću psovku, suptilnu, nepobitnu uvredu, Kaja ga, oduševljena, zazove.

- Na televiziji si, oče! Požuri! I Peter se okrenu prema monitoru na zidu i na njemu spazi sebe, u sivim, kosim slikama,

neprepoznatljiv, a ipak jasan, jer je nesumnjivo bio on, Peter Wihl, snimljen u galeriji dan prije, kad je imao svoj mali obračun s Patrickom, samo što sad Patricka ondje nije bilo, redigiran je, odstranjen, samo je Peter bio na snimci, u uzrujanu, staccato monologu, u kuknjavi, u komičnoj jadikovki, koja se stalno ponavljala, obraćao se nevidljivom protivniku, Patricku, i glas mu je bio snažan i kreštav, nisam, k vragu, ljut, zašto bih bio ljut, samo sam začuđen, čudim se da je Ben pustio ovo smeće u svoju galeriju, smeće koje, nažalost, ne smrdi, a smeće treba smrdjeti, i to je sve, i, što misliš, koga ovo sranje provocira, koga, koga ovo sranje provocira, koga, koga ovo sranje provocira, ne, nisam, k vragu, ljut... Peter je stajao, s rukama na leđima, smješkajući se, i u tome je apsurdnome trenutku vidio sebe, i to doslovce, izvana, bio je netko drugi, i neprepoznatljiv i očit, bio je i uzvišen i zgažen, postao je instalacija, i mnogi su se okrenuli prema njemu, sad su znali tko je, smijeh je utihnuo i umjesto njega nasta gotovo neprijateljsko raspoloženje, dok je Peter, i dalje se smješkajući, procjenjivao, hladno i logično, što bi sad mogao poduzeti, što bi bilo najsvrhovitije, mogao bi izvući utikač, razbiti ekran, urliknuti, mogao bi posve jednostavno napustiti mjesto, ali ništa od toga nije učinio, samo je stajao, ni okom ne trepnuvši, ne, ne, nitko njega neće uspjeti isprovocirati. Ali tad spazi i da je osmijeh s Kajina lica nestao, stajala je između vrećica smeća, usta su joj podrhtavala, dok se, s drugoga kraja prostorije, probijala Helena, prišla joj i podigla je, i Peter začu kako neki crni pas laje, čuje kako crni pas laje u parku jednoga jutra, i onda napokon Ben, koji je bio jednako zapanjen, nešto poduze, slika na ekranu zatreperi, i zasniježi, kao, na starim televizorima, nakon emitiranja programa, Ben kucnu prstenjem po svojoj čaši i svi pažnju usmjeriše prema njemu.

- Dame i gospodo, prijatelji, Patrickovi prijatelji, hvala što ste došli u kratkome roku. Ben prignu glavu, glas ga je na trenutak izdao, morao se sabrati, i u galeriji posve utihnu,

ali je odmah ispod te tišine bio nemir, neugodnost, nešto što je pucketalo, kao što je pucketao i srebrni papir na prozorima. Peter pogleda Helenu, koja samo zatrese glavom, držeći Kaju za ruku.

Ben uperi pogled nekamo gdje ga nitko nije mogao sresti i nastavi. - U kratkome roku. Jer nam smrt ne daje nimalo vremena za razmišljanje. Jedan se mladi

61

Knjigoteka

život naglo i besmisleno ugasio. Povijest umjetnosti je, nažalost, puna onih koji su mladi umrli, onih koji su brzo sagorjeli, koje nam je slučajni Bog prevarom uzeo, kao da su ti ljudi posebno izloženi njegovoj nepredvidivoj ćudi. I možemo samo zamišljati što su oni mogli stvoriti da su dulje živjeli. Sad je Patrick jedan od njih. Sjećam se njegovih zadnjih riječi, upućenih meni, ovdje, u ovoj galeriji. Ne idi preduboko, tad ne dođeš dalje...

Uto se otvoriše vrata, što Bena prekide u njegovu govoru. Trebalo je malo vremena da skup shvati što se, zapravo, događa, kao da je sve bilo zakašnjelo, kao da je u njima bila jedino otupjelost osjetila, drugim riječima nisu mogli odmah povjerovati svojim očima, i časak je izgledalo kao da će ipak biti izbačeni iz sedla, i pasti, i to ružno, jer, zaboga, zar maločas nisu lili istinske suze?

Patrick je ušao na vrata. Došao je odjeven u crno odijelo, s bijelom šminkom na licu i s križem oko vrata. Podigao je ruke uvis, poput pobjednika. - Vratio sam se! Bilo je odveć dosadno biti mrtav! Ben korak uzmaknu, i on zapanjen, i on kao da je pao s neba. Onda skup prasnu u smijeh, i svi povikaše, oduševljeni, i zapljeskaše, Patrick je ustao iz

groba, iz bazena u Grandu, otresao zemlju i vodu sa sebe i vratio se, trijumfalno, grlili su ga, ljubili i podizali, možda je bio sanjao samoga sebe kao instalaciju i sad je konačno istinski sanjan, i Peter pomisli da je on otkupljen od smrti, jedino je to pomislio, da su svi ondje otkupljeni od smrti, već su išli s crvenom ceduljom prišivenom za kožu i čekali da ih odvedu u veliki muzej. Ali kad se Patrick okrenuo prema Benu, očekujući od njega oduševljenje, ono je izostalo. Ben je samo zurio u Patricka, u trenutku punom neugodnosti, odbojno, slomljen, a potom pade na koljena i sakri lice rukama.

Pa da, otvoriti i zatvoriti, kao dvije strane istoga pokreta. I skup se polako povuče, ostavivši Patricka samog, nasred galerije, i kao da su time

oslobodili mjesto Peteru, puni očekivanja, te Peter priđe Patricku, i zaustavi se ispred njega. Peter se nasmiješi. - Ali ja neću prvo pitati - reče. I Peter nije udario zbog publike, ni zbog Bena, i umjetnosti, ni zbog mraka, a ni zbog

samoga sebe, udario je zbog Kaje, udarcem koji je započeo još u parku, one nedjelje ujutro kad se pojavio crni pas, stisnuo je šaku u čvrst čvor prstiju i udario iz sve snage, i otvorio Patrickovo bijelo lice.

62

Knjigoteka

12.

Iako je Peteru bilo jasno da je čuo što je doktor Kristoffer Hall upravo rekao, i da je to čuo posve točno, ipak se nagnuo u stolici, u šutnji koja je na trenutak uslijedila, trenutak koji je trebao sve okrenuti naglavce, preokrenuti cijeli život; nije vidio svoj život kako prolazi u nizu uzvišenih, sjetnih i banalnih tabloa, prije bi se reklo da je vidio mrak koji se približava s druge strane, bijesnu, jureću lokomotivu što ide ravno na njega, i taj jedan trenutak nije zapremao ništa drugo nego tešku šutnju, i on se, dakle, nagnuo, gotovo na rubu smijeha, i prekinuo tu šutnju oprezno upitavši:

- Što ste kazali? - Nažalost, oslijepjet ćeš. Kristoffer Hall zatvori fascikl, sa svim papirima u njemu, sklopi ruke i brzo pogleda

Petera, ali odmah premjesti pogled prema Benu, koji je sjedio u stolici pokraj Petera, i koji glasno zastenja, oglasi se nagao, usporen dah između usana, i koji opet zatvori usta i spusti ruku na Peterovo rame.

Ali riječi još nisu pogodile Petera, kobne riječi nažalost, oslijepjet ćeš, prošle su mimo njega, kao da u njima nije bilo nikakva smisla, samo zvuk, nezvuk, pun nesuglasja, akustična šljaka, koja je tekla i padala, padala niz okno i sapirala snijeg načinivši otvor u zimi, gotovo da se morao nasmijati.

- Oslijepjet ću? Rendgenske su snimke njegovih očiju bile na oštrom, bijelom svjetlu lightboxa na kojemu

su njihova lica blijedo sjala, istodobno se raspadajući u četvrtaste sjene, kao što izgledaju djeca kad pritisnu džepnu svjetiljku na bradu kako bi nekoga zastrašili, kad je svako drugo svjetlo ugašeno.

Kristoffer Hall opet pogleda Petera. - Zaista mi je žao što moram biti okrutan. Ali nikome od nas ne koristi okolišati. Peter ga prekide: - Okrutan? Pa upravo ste mi pročitali smrtnu presudu! - Znam što to znači za tebe, Wihlu, ali dopusti mi da bar naglasim da ova bolest nije

smrtna. - Ali ja ne mogu živjeti a da ne vidim! Peter htjede ustati, ali ga Ben zadrža i okrenu se prema Hallu. - Je li ta dijagnoza konačna? - Da. - Zaboga, zar ne postoji baš nikakva nada? - Misliš, sumnja? Ne. Kristoffer Hall izvadi naočale iz futrole i stade ih brisati skutom bijele kute koja je,

srećom, toga dana bila na njemu, te je on napokon sličio na liječnika, što potraja, dugo je trljao stakla, možda čekajući da se one teške riječi stalože kako bi se, s tamnoga dna na koje su pale, mogao podići neki oblik smisla.

Peter ipak ustade, raširi ruke, kao da je netko ispričao loš vic, ili posve neshvatljivu šalu. - Ne vjerujem vam - reče. - Mnogi to kažu kad saznaju nešto takvo. To je prirodno. - Ako ste već brutalni, ne trebate biti i oholi. - Žao mi je ako tako o meni mislite. - I u ovoj situaciji ništa nije prirodno. Hall je i dalje brisao uska, zlatom uokvirena stakla. - Shvaćam tvoj očaj. - Je li? Zar zaista shvaćate moj očaj? Hall ispusti skut kute, na trenutak je stajao i samo gledao svoje naočale koje je držao

objema rukama, i odgovori, polako, kao da su riječi nastajale u trenutku dok ih je naporno formulirao:

- Ne. Imaš, naravno, pravo. Tvoj je očaj tvoj. Ja shvaćam samo dijagnozu. Ben se umiješa, blago i ozbiljno:

63

Knjigoteka

- I na tome, k vragu, trebaš biti zahvalan, Petere. Kristoffer je najbolji. Sad se trebamo držati činjenica.

Hall napokon stavi naočale na nos i pokaza. - Pogledaj - reče. I Peter se nevoljko nagnu nad svjetlo, nad rendgenske snimke svojih očiju, vidio je samo

crne šupljine, obrise lubanje, stražnju stranu lica, raspadnutu na sjene i kosti, ništa mu to nije kazivalo, i to je bilo nemoguće tumačiti, njegova je nutrina bila posve apstraktna, uzmaknuo je, osjetivši mučninu i vrtoglavicu, te ga je Ben opet morao pridržati.

Hall pokaza na neku tamniju mrlju i poče govoriti, stručno, bez imalo strasti, kao da je čitao iz neke upute za uporabu:

- Našli smo rijedak oblik upale mrežnice, takozvanu retinitis pigmentosu, koja je ili urođena, ili je nastala u vrlo ranoj dobi. Ta se bolest sastoji, između ostalog, u snažnom pritisku na očne jabučice, koje postanu tako čvrste da mrežnice ne bi popustile čak ni pri jačem pritisku prsta. Drugim riječima, osjetljivost očiju nestaje, polako i sigurno. I istodobno se smanjuje vidno polje. Slika bolesti može donekle podsjetiti na glaukom, ali je ovo, za razliku od glaukoma, ireparabilno. Sposobnost vida postupno opada i naposljetku završava u potpunom sljepilu. Tu, nažalost, ništa ne možemo učiniti.

Hall skide naočale, pogleda Petera i dodade: - Osim što iz toga trebamo izvući najbolje što možemo. - Najbolje što možemo? A što je to? - Što je moguće više bez bolova, Wihlu. Peter pogleda na drugu stranu. Morao je upitati: - Zašto sam izgubio vid triput? Ako kažete da se to događa postupno. Hall ugasi svjetlo lightboxa u kojemu su bile rendgenske snimke i nagla sjena preletje

prostorijom. - U ovoj zadnjoj fazi bolesti mogu nastati bolovi u očima i oko njih, i u lijevoj polovici

glave, koji su tako jaki da pacijent nakratko ostane bez vida. Peter se opet okrenu prema Hallu. - Pacijent? Mislite, ja? Hall je na trenutak oklijevao, a onda reče: - Kažeš, triput? Je li se to opet dogodilo? - Da. Opet se dogodilo. Po treći put. - Onda nije ostalo još dugo. Peter sjede. Ben je, sjedeći, zurio u svjetlo, u obrnuto svjetlo, u kojemu sjaje sjene. - Je li to sve što imate reći? - upitao je. - Nažalost - reče Kristoffer Hall. - Ne postoji ni mogućnost da se Peter liječi u inozemstvu? - Ne. Došao je prekasno. - Znači, nema nikakve nade? - Ne, Bene. On će oslijepjeti. Peter je slušao njihov razgovor, čuo je da spominju njegovo ime, ali je ipak bilo kao da se

taj razgovor ne odnosi na njega, kao da su razgovarali o nekome drugome, nekom strancu, koji je slučajno imao isto ime kao i on, Peter, i koji je patio od te iste, rijetke očne bolesti zbog koje će uskoro oslijepjeti.

- Koliko je vremena još preostalo? - upita Ben. - Jedan mjesec. Možda pola godine. Ne više. - Hoće li biti bolno. - Ne mora biti. Može usput dobiti lijekove. Najvažnije je da se pripremi za svoj novi

život. I da se njegovi najbliži pripreme. Da su zajedno u ovome. Mi ćemo, naravno, i dalje pomagati. I njemu i njegovoj obitelji.

- A to znači? - Preporučio bih da se liječi ovdje, kad se vid posve izgubi. Okrenuše se prema Peteru, koji naglo ustade.

64

Knjigoteka

- Ne vjerujem vam - reče on, što je već jednom bio rekao. Kristoffer Hall je na trenutak oklijevao, a potom reče: - Čujem što kažeš. Možeš otići i nekom drugom liječniku. To je tvoje neprijeporno pravo.

Ali će ti on jednako presuditi. Peter se nasmija. - Presuditi? Jesam li to učinio nešto nezakonito? Kažnjavam li se to? Doživotnim

mrakom? - Oprosti. Bilo je nesmotreno s moje strane. Mislio sam, naravno, da će dati jednaku

dijagnozu. Hall donese neki papir koji je iskopirao, bila je to slika očiju u boji, užarene kugle pune

crnih, razgranatih mrlja, sličile su na planete. - Možeš ovo slobodno uzeti. - Ne želim to, k vragu, uzeti. Ipak se Peter predomisli, uze papir i stavi ga u džep te se zaputi prema vratima. Ondje se

okrenu, na nešto je pomislio, i ta ga je misao uplašila više nego sama dijagnoza. - Rekli ste da je ova bolest urođena? Kristoffer Hall kimnu. - Da. To je vjerojatno. - A to znači da je i nasljedna? - Ne mora biti. Ali ne bih to ni isključio. Peter opet pomisli na oca, kad je iznenada, iz nekog razloga, izgubio kontrolu nad

vozilom, na ravnome dijelu puta, jedne mirne, suhe proljetne večeri, zapita se što su roditelji, prije nego što su umrli, zadnje vidjeli, jesu li vidjeli jedno drugo, ili samo mrak, te pomisli na Kaju, na Kajine zelene oči, i na sve ono što ona još nije vidjela.

- Imam kćer - prošapta. - Možemo pregledati i nju. Za svaki slučaj. Ali sad trebaš misliti na sebe. - Na sebe? Sad ja više mislim na druge nego na sebe, doktore Hall. - Pokušavam reći da se ne trebaš nepotrebno brinuti. Rizik da tvoja kći boluje od

Danielova sindroma je veoma mali. - Ali rizik ipak postoji? - Rizik uvijek postoji, Wihlu. - Pokušavate li me to umiriti ili uplašiti? - Pokušavam samo biti što iskreniji. - Hvala. - Bit ćeš pozivan na redovne kontrole. I možeš me nazvati, ili kontaktirati, kad god hoćeš.

Imaš li još što reći? - Želio bih zakazati pregled svoje kćeri. Što prije. - Poslat ću poziv. Što prije. Ali, kao što sam rekao, ne trebaš se brinuti. - Brinem se. Peter ispruži ruku, Kristoffer Hall je prihvati, spazi flastere preko oteklih zglavaka i brzo

se nasmiješi. - Čitao sam o onome incidentu u novinama. Mogu li upitati je li taj takozvani umjetnik

dobio ono što je zaslužio? Ben odgovori umjesto Petera. - Da - reče. - Dobio je što je zaslužio. Izišli su i stajali na prohladnoj kiši, u malome parku između klinike i glavne ceste. Trava,

koja se ukazala ispod snijega što se otopio, ležala je prilijepljena za zemlju, ravna i klizava, uskoro će se zamrznuti i pretvoriti u tanak sloj leda, možda već te večeri, blistav i nevidljiv film mraza, i nesreće će se po svoj prilici dogoditi.

Nijedan od njih nije znao što reći. Naposljetku se oglasi Peter: - Uostalom, kako ide s Patrickom? - Za mene je on mrtav, bez obzira na sve - uzvrati Ben. Peter zatrese glavom.

65

Knjigoteka

- U zadnje vrijeme nemaš sreće s izborom umjetnika. - Ne misli sad na svoju izbložbu, Petere. Peter se nagnu prema Benu. - K vragu, još nisam oslijepio! - Oprosti. - I izložba ide kao što je planirano! Čuješ li? Kao što je planirano! - Naravno. A sad ćemo uzeti taksi i idemo tvojoj kući. - Uzmi ga sebi. Radije bih bio sam. Peter se zaputio prema izlaznim vratima, kroz kišu koja je nastavila padati, teška i

polagana, bila je prava tutnjava oko njega. Ben krenu za njim, povika: - Sad trebamo jedan drugome, Petere. Zar nisi tako rekao? Ali Peter samo nastavi hodati, iziđe kroz vrata, što dalje od klinike, putem prema središtu

grada, ne okrećući se. I sve mu se primicalo, u veličanstvenim detaljima, blistava i neshvatljiva površina svijeta, kapi na crnome asfaltu, drveće u šumarku sa suhom zemljom iznad korijena, neka ptica crvenkastih grudi koja poleti između grana, kao da su očni mišići skupljali sve svoje snage za zadnji pothvat, dok je on nosio svoje svjetlo, svoje električno svjetlo koje se gasi u susretu s mrakom, da mu pokaže upravo to, slučajno i lijepo: kaplje koje se kotrljaju crnim asfaltom, hrapavu koru iznad korijenja, pticu crvenkastih grudi... I Peter odjednom pomisli na oči koje je jednom vidio u Metropolitanu, u New Yorku, egipatske oči, bile su u izložbenoj vitrini, same za sebe, oblikovane od željeza i drveta, zjenice su bile smeđe, obrve zelene, i kao da je taj pogled, koji se probudio u rukama umjetnika prije dvije tisuće i petsto godina, zurio u njega, u trenutku dok je ondje bio prisutan, i taj je pogled nastavio gledati, dugo nakon što je on otišao, i to pogodi Petera, hodajući kroz hladnu kišu, pogodi ga teško i precizno, zadivljujuće, da je morao sjesti na rub ceste, na kamen, i spustiti glavu u ruke, pogodila ga je misao: vid je moj pogled na život, bez vida sam ništa.

I Peter Wihl je tako sjedio, s glavom u rukama, nije znao koliko dugo. A onda se ispred njega zaustavio neki automobil, neki stari crni Mercedes, blistavih odbojnika i kapa na kotačima. Vozač je spustio prozor i pogledao.

Kiša je bila prestala padati. Peter podignu glavu. Bio je to neki stariji gospodin, autoritativna, a ipak blaga lica. Pokraj

njega je sjedila neka žena, sigurno supruga, koja se nagnula preko njegova ramena, i znatiželjna i zabrinuta u isto vrijeme.

- Što je to? - upita ona. - Moramo mu pomoći. - Zašto? - Zar ne vidiš da je bolestan. - Možda on ne želi pomoć. - Možemo ga bar odvesti kući. Čovjek otvori zadnja vrata i Peter uđe i sjede. Krenuše. Peteru je bilo hladno, ali je ubrzo postalo toplo u automobilu, u kojemu je vonjalo na

kožu, duhan, parfem, na kišu koja se cijedila s njegove odjeće. - Oprostite - reče Peter. Čovjek se brzo okrenu, nasmiješi se. - O, ništa ne smeta. Peter obori pogled, pod je bio pun žutih, izblijedjelih novina, stara godišta, s datumima iz

njegova djetinjstva. Žena se oglasi, oštro i strogo: - Gledaj u cestu, Stari! Gledaj u cestu! U krilu je držala torbicu, čvrsto, objema rukama, ponekad je nogom lupnula o pod, kao da

je pokušavala zakočiti. Čovjek je koristio vozačke rukavice. Kontrolna je ploča, od mahagonija, blistala, u brzinomjeru je svijetlilo zeleno, zelenkasto,

66

Knjigoteka

kao ispod vode, tanka je igla podrhtavala na broju jednakome ograničenju brzine. Peter je sjedio na sredini zadnjega sjedala, kao što je uvijek i činio, da bi, kroz vjetrobran,

mogao pratiti cestu. - Zar mu ništa nemamo dati? - reče čovjek. Žena spusti torbicu, otvori kasetu, u kojoj se odmah upali mala svjetiljka, i nađe vrećicu

bombona, koju brzo pruži Peteru. - Izvoli. On uze jedan bombon, stade ga sisati, pa se nagnu između sjedala. - Ljubazni ste - reče. - Pst! - šaptom će žena. - Ne ometaj Starog. I zadugo nitko više ništa nije kazao. Postalo je mračnije, premda su se oblaci velikom brzinom razilazili, nestajali su, i škrto je

svjetlo s dubokog, plavog neba padalo kroz visoka, nagnuta stabla, i uto, iznenada, na cestu izletje neka životinja, jelen lopatar, ne više od pedeset metara od njih, na trenutak se zaustavi i okrenu prema njima, pogleda ih, krzno mu je bilo ravno i mokro, dah visio poput dima, magla oko njuške. Čovjek smjesta zakoči, iz sve snage, žena vrisnu, i Mercedes zaplesa na klizavom asfaltu, dok se životinja dugim, polaganim koracima izgubi u šumi s druge strane puta, začu se pucanj ispod automobila, sve se potrese i napokon smiri, s jednim prednjim kotačem na rubu jarka.

Žena je čvrsto držala torbicu, ramena su joj se tresla, glas joj je bio strog i uplašen. - Sad moraš izići - reče. Čovjek je teško disao, trljajući tijesne vozačke rukavice o upravljač, sreo je Peterov

pogled u retrovizoru, kimnuo. - Bi li mogao pomoći i malo pogurati? I Peter se izvuče van, zatvori vrata i ode iza automobila, polegnu na poklopac prtljažnika,

pogura. Kotači zacviliše i val mu blata zapljusnu po hlačama i cipelama, i naposljetku se automobil pokrenu. Peter je stajao i gledao kako se crni Mercedes udaljava, čovjek je podignuo ruku u znak pozdrava, žena se nije ni okrenula.

67

Knjigoteka

13.

Smrznuta se trava lomila pri svakom Peterovom koraku dok se spuštao prema kući. Helena je stajala na terasi, u sjeni između vanjske svjetiljke i kuhinjskog prozora, sa

šalom prebačenim preko ramena, pušila je cigaretu, Peter je godinama nije vidio da puši. Ona ispusti žar u mrak i pođe mu u susret, ali se zaustavi, i pusti Petera da zadnji dio puta ide sam. Bila je plakala. U mraku je Peter mogao vidjeti da je plakala, i smjesta je znao da je Ben već bio ondje i sve joj ispričao.

- Ben je bio ovdje? - izusti on. Ona kimnu, brzo, kao da se smrzavala, cvokotala je. - Da. - Onda znaš. Ona opet kimnu. - Da, Petere. - Oslijepjet ću. To je strašno, zar ne? - Da, Petere. To je strašno. Odjednom se on nasmija. - Zar ne bi bilo bolje da oglušim, ha? Više bih volio da oglušim. Pa to mi, k vragu, ništa

ne bi smetalo. Helena ga obgrli. - Gdje si bio? - prošapta. - Samo malo prošetao. - Bojali smo se za tebe, Petere. - Oprosti. I ona se malo nasmija, glas joj je bio tih, sa svijetlim intonacijama, dah dug, govorila je

onako kako je obično govorila Kaji kad ju je trebalo utješiti. - Ništa ne smeta, jer si sad ovdje, Petere, sad si ovdje, kod nas, zar ne? - Gdje je Kaja? - Kaja spava. - Nisi joj ništa rekla? Helena brzo uzvrati: - Naravno da nisam. - Što je rekao Ben? - To znaš. - Ipak reci. - Da je liječnik kazao da ćeš oslijepjeti. - Kada? - Molim te, Petere. - Kad ću oslijepjeti? - Za jednu godinu. Pola godine. - Je li to sve što je on rekao? - Ili za jedan mjesec, Petere... On je prekide. - Zar nije rekao da izložba ide kako je planirano? Peter se zaputi dalje, prema atelijeru. Zvuk trave, koja se lomi pod cipelama, bio je jedini

zvuk koji je čuo. Vjetar je mogao samo vidjeti, onamo gdje je povijao oštre, crne vrhove krošnji, kao da je vjetar češalj koji češlja šumu.

Helena ga pokuša zadržati, zapanjena, gotovo razočarana. - Kamo ćeš? - Želio bih biti malo sam. Ona mu jako stisnu ruku. - Nećeš, k vragu, sad biti sam. - Pusti me, Helena. - Nećemo, k vragu, sad biti sami. Nitko od nas! Čuješ li?

68

Knjigoteka

Helena nije puštala Petera i oni zajedno uđu u atelijer i, prije nego što se ona snašla, i uspjela vidjeti onih dvanaest nezavršenih, tek započetih plátnâ, on joj zadiže suknju, svuče joj gaćice i uze je, naslonjenu na staklena vrata, kao da ništa nije bilo između njih i noći, onamo vani, između noći onamo vani i umjetnoga mraka atelijera, samo oštra, nevidljiva opna, koja se svaki čas mogla razbiti na komadiće, usne su joj mirisale na duhan, jezik joj bijaše krut i hladan, a onda se usta rastopiše i on se izli u nju, snažno i bolno, poželi vrisnuti, ali iz njega ne iziđe nikakav zvuk, povuče se iz nje, i posiječe nježnu kožicu spolovila na patentni zatvarač, osjeti krv između prstiju, toplu krv i sjeme, dok se Helena spusti na pod, sjedila je pokušavajući doći do daha, i Peter ih oboje pokri šalom, ništa nisu rekli dok se sve nije smirilo. - Sjećaš li se iznenađenja koje sam ti spomenuo? - prošapta on. - Je li to ovo? Ona ga pogleda, njega pogleda, ne slike, nezavršene, i pokuša se nasmiješiti. On zatrese glavom, ni ne pokušavši se nasmiješiti, i pruži joj blok za crtanje. - Ovo je iznenađenje, Helena. Ona otvori korice, i dugo je gledala nagnuta nad široki arak. - Ti vidiš u mraku bolje od mene - reče. - Zar je ne vidiš? - Koga? - Kaju. Peter uhvati Helenu za ruku, i jagodice joj polako povuče preko crta, sve dok i ona nije

počela crtati Kajino lice. - Bit će lijepo - prošapta. - Bojim se. - I ja, Petere. - Ne boj se. U jednoj obitelji ima mjesta samo za jedno koje se boji. Helena se nagnu i poljubi ga. - Sad moramo Kaji. - Nemoj joj ništa reći. - Moramo joj nešto reći kad bude vrijeme, zar ne? Dođi. Ali je Peter i dalje sjedio, i odjednom reče: - Danas sam vidio svoje roditelje. Što kažeš? On se malo nasmija. - Moji roditelji. Danas sam ih vidio. Helena mu objema rukama čvrsto uhvati glavu i pokuša ga pogledati u oči. - Petere, molim te. - Istina je. Sreo sam ih. Ona ga pusti, predavši se. - Gdje si ih sreo? - Malo prije nego što su umrli. - Jesu li nešto rekli? - Zamolili su me da im poguram automobil. - Da im poguraš automobil? - Da. Tipično za njih. - I, jesi li pogurao? - Naravno. Pogledaj mi hlače. I cipele. Sve je prljavo. Peter sakri lice rukama. Helena ga pogladi po kosi. - Ništa ne smeta. - Ne vjerujem da su me prepoznali. Helena je na trenutak oklijevala, zatim ustade i reče: - Možda se Kaja probudila. On podignu glavu. - Ja ću uvijek prepoznati Kaju, zar ne?

69

Knjigoteka

- Naravno da hoćeš. Zašto ne bi? I Peter ustade, osjetivši vrtoglavicu, iscrpljen, peklo je u preponama, gorjelo u glavi, ali je

svaka bol bila dobrodošla, sve je bilo dobrodošlo osim misli na ono što se primicalo. Pokaza na sat iznad vrata. - Treba ga popraviti. Stoji najmanje deset godina. Helena ga uhvati za ruku, nestrpljivo, nepopustljivo. - Ideš li? Kaja je sama. Peter reče: - Moram ovdje nešto završiti. - Jesi li siguran? I Peter uzvrati, jednako nestrpljivo i nepopustljivo: - Da. Moram nešto završiti. Helena ga pogleda, kimnu, prebaci šal preko ramena, otvori vrata i smjesta se izgubi. Peter je i dalje stajao. Mogao je čuti njezine brze korake koji se, kao i ona, gube u hladnoći. A onda se bacio na platna. Strugao je i nanosio boju, nanosio i strugao, gradio je i rušio, rušio i gradio, od dna, u

bijesnome tempu, sve dok boje nisu bile materijal koji se mogao držati, koji je mogao držati sama sebe, težak i lagan, krhak i kompaktan, udisao je mrak, bio je u poslu, bio je jedno s poslom, tijelo i umjetnost udruženi, spojeni elektricitetom jagodica, u krug svjetla, i sve čega se dotakao sličilo je na Kaju.

Nemirno je svjetlucanje ispunjavalo atelijer. Dan je činio uzak, blistav zasjek u noći, okerni rub na visokom, crnom nebu. I Peter još jednom pomisli da se treba zaputiti prema sjajnoj, nedokučivoj površini, onamo

će on, nikamo drugdje. Iznio je sva platna u vrt i ondje ih postavio, i radio je dalje, sve dok mu prsti nisu bili

neuporabiv čvor hladnoće. Ostavio je platna u vrtu, opet ušao u atelijer i, tresući se, legao u potkrovlju, domalo je

ondje zaspao, i kad se probudio, čuo je zvuke, brze, lagane korake, ili gotovo kao da se netko igrao, nedaleko odande.

Otvorio je vrata. Bila je Kaja. Trčkarala je između slika. I Peter ju je gledao. Kaja, u crvenome kaputu, s

dugim, zelenim šalom, crnim rukavicama i crnoj kapi, trči između slika, u jutru od stakla, tankog, krhkog stakla. Smjesta se ona zaustavi i okrenu prema njemu. Odjednom je izgledala uplašena, nesretna.

- Nisi valjda zaboravio? - reče. - Nisam. A što, zlato? Ona poniknu očima. - Onda si zaboravio. Peter priđe bliže. - Kaži mi što sam zaboravio. Kaja ga opet pogleda. - Da ćeš mi obojiti figurice. Peter kimnu. - Naravno da ću ti obojiti figurice. To nisam zaboravio. I Kaja nastavi trčati, anđeo u crvenom u labirintu plátnâ. Helena je stajala ispred vrata, raščupane kose, na njoj kaput i kućna haljina, objema je

rukama držala šalicu kave, začuđena onim što je vidjela, vrt pun slika. Svjetlo se uspinjalo, polako i sigurno, i na nebu brisalo žuti rub. I Peter je vidio sve ono nezavršeno, neviđeno, u to jutro od stakla što se još nije bilo

razbilo. Helena mu mahnu, te i on podignu ruku. Zatim je Peter opet ušao u atelijer i zatvorio vrata. Kuta koju je koristio one nedjelje, nakon prvoga mraza, kad se pojavio pas, visjela je na

70

Knjigoteka

klinu ispod sata. U džepu je bila posjetnica. Uzeo ju je, i pogledao: Thomas Hammer. Dr. med. Očna kirurgija.

71

Knjigoteka

14.

Slika je visjela u čekaonici, slika ruke, lijeve ruke, 120 х 90, podloga je crvena, monokroma, zato se čini kao da ruka lebdi, ili plovi u krvi, otrgnuta od svoga tijela. Naslikana je s pomnom preciznošću, savijeni prsti, nokti, žuti rubovi, nabori kostiju, krvne žile poput plavih lukova ispod kože, smeđe mrlje nadlaktice i tanke, crne dlačice, i blijedi rub, trag ručnoga sata; i onda, naglo, grubi rez, pocjepotina, končići mesa, kao da je neki nehajan mesar bio na djelu, ruka je to muškarca, i tada, kad je slikana, bila je to ruka nekoga starca, danas je sličila na njegovu, približavao se, takoreći, svome motivu. I Peter odjednom osjeti gađenje gledajući opet tu sliku, bilo je nešto pozirajuće u njoj, nešto nepromišljeno, zavodničko, neki oblik virtuozne boli koja bi trebala izazvati istodobno i gađenje i divljenje, i on se gadio, i sve što je poželio bilo je iscijeliti prijelom, pridodati ga ruci, ramenu, vratu, torzu, licu, pomno dovršiti čovjeka, bilo je to poput uvjerenja, čak poziva, nikada to Peter nije tako osjetio, nikada nije jasnije pomislio da bi trebao dovršiti čovjeka, te se odjednom sjeti i cijene, prije dvadeset pet godina slika je koštala četiri tisuće kruna, što je Ben smatrao sjajnom cijenom i za slikara i za tržište, i sad je ona, dakle, visjela ondje, amputacija u čekaonici Thomasa Hammera.

Uto se otvoriše vrata i na njima se pojavi Thomas Hammer, želio je navući kaput, ali se jedan rukav izvrnuo, te on opsova, i tad spazi Petera, jedino je on sjedio u čekaonici, začudi se, dugi mu je kaput nakrivo visio preko ramena i vukao se podom, ali to potraja samo trenutak, jer ubrzo se on oglasi, zlovoljno, gotovo nezainteresirano:

- Jesi li zakazao vrijeme? - Ne. - Ovdje ide samo po zakazanom vremenu. - Onda da zakažem vrijeme. Ako je to moguće. - Prošlo je četiri sata. Zatvorio sam dućan. Peter ustade, zapravo olakšan, nije trebao nikada ondje ni dolaziti, već je bio duboko

zažalio, no nije bilo prekasno, trebao je samo otići odande. - Onda najbolje da nazovem sutra - reče. Thomas Hammer je najzad uspio smjestiti ruku u rukav, teško dišući, čelo mu je bilo

oznojeno, znoj je curio niz otekle obraze, moglo je, onome tko ne zna o čemu se radi, izgledati kao da plače, zatim on brzo obrisa lice i nasmija se.

- K vragu, Petere, čemu nam služe stari prijatelji? - Mogu nazvati sutra - ponovi Peter. Thomas Hammer opet uđe u ordinaciju. Peter je malo oklijevao, a zatim pođe za njim.

Sjeli su, svaki na svoju stranu praznoga stola. I zidovi su bili goli, na njima ništa osim obvezne ilustracije sa slovima koja se smanjuju, sve dok se gotovo ne sastave sa zadnjom crtom i u njoj ne raspadnu.

- Sviđa li ti se ona umjetnost u čekaonici? - upita Thomas Hammer. - Ne - reče Peter. - To kažu i moji pacijenti. - Zašto sije onda objesio ondje? - Da ih malo zbunim. Da misle na nešto drugo dok čekaju. Zar to nije dovoljno dobar

zadatak umjetnosti? - Ne slikam za čekaonice. - Ali, zar nije život sam po sebi jedna velika čekaonica? - Sad si me razočarao - reče Peter. Thomas Hammer se nasmija i sklopi ruke na stolu. - U vrijeme inkvizicije u Španjolskoj najbolji su slikari bili pogubljeni, dok su oni

osrednji ostavljeni u životu. Bilo im je dopušteno da se bave svojim poslom. Oni nisu bili opasni. Što bi ti više volio, Petere?

- Više volio, što? - Biti najbolji i umrijeti, ili biti osrednji i preživjeti. - Osrednji.

72

Knjigoteka

Thomas Hammer se malo nagnu prema njemu, kao da je želio bolje čuti. - Što si rekao? Reče li osrednji? - Da. Dobro si čuo. - Pa to je, k vragu, osrednji odgovor. Peter posta umoran od te igre. Upitao je: - Imaš li, uostalom, mnogo pacijenata? Thomas Hammer se uspravi. - Imam nekoliko odanih. Ja sam liječnik kojemu svi dolaze na kraju. Upravo kao i ti. Peter nije skidao očiju s njega, s debelih, blijedih ruku, s lica, zarobljena u mrežu prsnutih

krvnih žilica. - Zašto to kažeš? - Da možda nisi došao da ipak popiješ piće sa starim kolegama? Peter pogleda prema prozoru. Rebrenice su bile spuštene, jedna je od statvi bila slomljena.

Odnekud se, možda u prostoriji ispod njih, ili na gornjemu katu, teško je bilo razabrati, čula glazba, netko je svirao violinu, prekidao je i opet počinjao, inače nikakvi zvuci onamo nisu dopirali. Bila je to jedna od onih pomalo oronulih zgrada iz tridesetih godina, funkcionalnih i mističnih, u centru grada, za koje nitko nije znao čemu zapravo služe, s dugim hodnicima, s ostavom za krpe i vedra, s neugodnim mirisom linoleuma i ulja za namještaj, u kojima su bile odvjetničke tvrtke bez parnica, revizori bez završnih računa, glazbenici bez orkestara, vrata bez imena, i tu je bio i očni liječnik Thomas Hammer sa svojim odanim pacijentima.

- Došao sam jer ću oslijepjeti u roku od pola godine - reče Peter. - Oslijepjeti? Tko je to, zaboga, kazao? - Moj liječnik. Thomas Hammer se nasmiješi i uperi prst u nj. - Što sam kazao? - Što? - Da sam liječnik kojemu svi dolaze na kraju. Peter odjednom posta pospan, umorilo ga je i uspavalo to cjepidlačenje, morao se

uspraviti da ne klizne sa stolice i padne, da ne zaspi i probudi se na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, u drugome tijelu, što bi najviše i volio. Rekao je:

- Ti si drugi liječnik kojemu dolazim, Thomase. - I želio bi čuti nešto drugo. - Ili potvrdu onoga što je već rečeno. - Ne, recimo da bi radije volio čuti neko nikad veće čudo. - Ne vjerujem u čudesa. - O, vjeruješ, itekako. Što si bolesniji, to više vjeruješ u čudesa. Vrvi od pacijenata koji bi

dali cijelo bogatstvo samo da nađu liječnika koji im može kazati da su zdravi. Čak i kad ih dovezu u ordinaciju u kolicima, s maskom s kisikom na licu i infuzijom. Čudna smo mi bića, zar ne?

- Ti si samo drugi liječnik - ponovi Peter. Thomas Hammer se nasmija. - Znam što bi želio čuti. Da nećeš oslijepjeti, nego oglušiti. Peter ustade. - Idem. Nikada nisam trebao ovamo ni dolaziti. I Thomas Hammer ustade, brzo, i ispruži ruku. - Oprosti. Pretjerao sam. Sjedi, molim te. Peter je i dalje stajao. Mogao je otići. Ali nije otišao. Mogao je okrenuti leđa Thomasu

Hammeru i otići. Umjesto toga, stajao je i gledao njegovu široku ruku, tupaste, krute prste, i bilo mu je nemoguće zamisliti da se ti grubi prsti, koji bi najbolje odgovarali da zavrću i odvrću vijke na motoru traktora, bave finim mehanizmom tijela, mišićima osjetila, očima, ali Peter nije otišao, dapače, učinio je sve što nije želio učiniti, jer je vjerovao da nema što izgubiti.

Rekao je: - Dobro.

73

Knjigoteka

Obojica su malo oklijevali, a onda su opet sjeli. - Mogu li upitati tko ti je prvi liječnik? - upita Thomas Hammer. - Kristoffer Hall. S Klinike. I Thomas Hammer više nije izgledao kao da se zabavlja. - On je, nažalost, obično u pravu. - Hvala. Je li to neko čudo? - To je činjenica. Kakvu je dijagnozu uspostavio Hall? Peter stavi rendgensku snimku ispred Thomasa Hammera. Dugo je on proučavao crne mrlje na mrežnicama, u obliku zvijezda, i odjednom se nagnu

prema Peteru i oprezno, dvaput, pritisnu palac na njegove očne kapke. Zatim je sjedio, šuteći, s rukama u krilu, posve ozbiljan.

Peter posta nestrpljiv. - Zar nemaš ništa reći? Thomas Hammer gumu snimku ustranu i pogleda ga. - Glaucoma - reče. - Čuveni je očni liječnik von Grafe u Berlinu 1856. pronašao prvo

sredstvo protiv te bolesti, naime odsjeći dio šarenice. Peter smota snimku i stavi je u džep. - Glaucoma? - Zelena mrena - reče Thomas Hammer. - Hoćeš reći da bolujem od zelene mrene? Thomas Hammer se nasmiješi. - Ne. Nisi toliko sretan. Samo sliči na nju. Retinitis pigmentosa je bliže istini. Upala

mrežnice. Ime nikoga ne kvari. Stvar je samo u tome što nema nikakva povratka. Peter ga prekide, umoran od sveg slušanja. - I ti kažeš da ću oslijepjeti? Thomas Hammer kimnu. - Došao si prekasno prvome liječniku. I još kasnije drugome. Peter upita: - Zar se to ničim ne može liječiti? Thomas Hammer se nalakti na stol i sklopi ruke. - To ti se, dakle, dogodilo one večeri? Izgubio si vid, privremeno? - Bilo je to treći put da se dogodilo. - Onda se, nažalost, primiče kraj. - To je isto kazao i Kristoffer Hall. Thomas Hammer pogleda Petera. - Jesi li razočaran? Jesi li vjerovao da bih ja mogao kazati nešto drugo? Peter zatrese glavom. - Dobro je znati na čemu si. Prije nego što padneš. - Jesi li gladan? - Gladan? - Idemo nešto pojesti. Thomas Hammer je već bio na nogama i Peter pođe za njim. Spuštali su se dizalom, polako, s kata na kat, kroz napušteno zdanje u kojemu je samo

neki violinist vježbao Bachov Sicilienne, i izišli na blještavo, nemirno svjetlo u vlažnim, bučnim predbožićnim ulicama. Uspeli su se do najbližega raskrižja i ušli u smeđu kavanu, i ondje pronašli mjesto u kutu, u blijedome mraku između zidnih svjetiljki od kojih je svijetlilo tek toliko da gosti mogu vidjeti čašu, pepeljaru i sitan novac.

Peter je zadržao kaput na sebi. Nije bio ni gladan. Ionako ubrzo mora kući. Thomas Hammer prebaci kaput preko stolice. - Mogu preporučiti božićni tanjur. - Ne, hvala. - Ili sušenu ribu. Ove je godine upravo kako treba mekana. - Ubrzo moram kući. Neki stariji konobar, u zamrljanoj, bijeloj kuti, priđe njihovu stolu.

74

Knjigoteka

- Ono ću što i moj prijatelj - reče Thomas Hammer. Konobar pogleda Petera. - A što će Hammerov prijatelj? - upita. - Mineralnu vodu. S limunom. Konobar opet pogleda Thomasa Hammera. - Mineralnu vodu? - izusti. - Čuo si što je rekao. - S limunom? - Da, k vragu. Dvije mineralne vode s limunom. I nalij do vrha kod Olssona. Samo što

nije dehidrirao i otrijeznio se. Thomas Hammer stavi konobaru u ruku nekoliko novčanica, te on ode iza šanka i ondje

se malo zadrža; na povratku stavi pivo i rakiju na stol ispred nekoga mršavog starca koji je objema rukama držao svoju praznu čašu, te tanak, žut osmijeh ozari starčevo izbrazdano lice kad se prihvatio pune čašice, oprezno i polako, mogao je i umrijeti prije nego što ju je kušao, ali radije i to nego da prolije i jednu jedinu užarenu kap.

A onda i oni dobiše mineralnu vodu s limunom. Peter kimnu prema žednome starcu. - Dobro djelo - reče. Thomas Hammer se nasmiješi. - Samo pokušavam, kako da kažem, biti dobar čovjek. Zar i ti to ne pokušavaš? - Zar to svi ne pokušavaju? Thomas Hammer ne odgovori, uze svoju čašu mineralne vode iz koje se čuo mali šum,

kao da je čaša uzdisala, otpi i nagnu se preko stolnjaka. - Što si prvo učinio? - upita. Peter nije shvatio. - Što sam prvo učinio? - Kad si saznao da ćeš oslijepjeti. Peter zavuče ruku u kaput, samo da se uvjeri da nije zaboravio novčanik. - Otišao sam kući. - I što si učinio kad si došao kući? - Zašto to pitaš? - Želim saznati što je moguće više o svojim pacijentima. - Ja nisam tvoj pacijent. - Došao si k meni. - I ne možeš mi pomoći - reče Peter. Thomas Hammer kucnu svojom čašom o njegovu. - Želim samo znati jesi li prvo otišao k svojoj kćeri, ili u atelijer. Peter ga pogleda. - Otišao sam u atelijer i ondje poševio svoju ženu, i ostatak sam noći radio. Thomas Hammer odloži čašu. - Što ti se više sviđa, slijep slikar, ili slijep otac? Peter izvadi novčanik. - Nepodnošljiv si. - Ja ću platiti, Petere. - Ne trebam, k vragu, tvoju bijednu dobrotvornost. - Mogu ti pomoći. Peter je malo oklijevao prije nego što je podigao oči i pogledao Thomasa Hammera, koji

je sjedio, i ozbiljan i nasmijan, i po treći put Peter nije otišao. - Što hoćeš reći? - upitao je. - Da postoji mogućnost da spasiš svoj vid. - Rekao si da je dijagnoza konačna. - Ali uvijek postoji neka mogućnost, Petere. - Kakva mogućnost? - Mogućnost koja još nije službeno priznata.

75

Knjigoteka

- A to znači? Thomas Hammer se nagnu bliže preko bijeloga stolnjaka, u mraku između gotovo

narančastih svjetiljki na zidu. - Da to zahtijeva jedno putovanje, izvjestan kapital, i izvjesnu diskreciju. Peter je časak sjedio šuteći. - Je li ta mogućnost ranije korištena? - Više puta. - Uspješno? - Svakako. Pacijentima se vratio vid. Nitko se nije žalio. - Rizik? - Čak je i obična tableta rizična, Petere. Jedino je sto posto sigurno ne činiti ništa. Tad ćeš

jamačno oslijepjeti. - Što ta mogućnost povlači za sobom? Thomas Hammer ga pogleda u oči, nakratko, a onda reče: - Ne vjerujem da bi to volio znati. - To moram znati. Thomas Hammer zatrese glavom. - Promisli malo o tome prije nego što odlučiš. Peter otvori novčanik. U plastičnom je džepu bila fotografija Helene i Kaje, uslikana u

vrtu ispred kuće, Kaja je tek rođena, spava, Helena je drži u rukama, gleda prema njemu, nasmijana, upravo su došli kući iz bolnice, proljeće je, u pozadini cvjetaju stabla. Sjedio je i gledao ih, a zatim zatvori novčanik i pogleda Thomasa Hammera.

- Odlučio sam - reče Peter. Thomas Hammer slegnu ramenima. - Dobro. Ako ništa drugo, pokušao sam ti pomoći. Ali, ti si uvijek bio mali mekušac,

Petere. Peter se nagnu prema njemu. - Učini to.

76

Knjigoteka

15.

Dno slike izgleda ovako: u jednome uredu u Kremlju, u Ministarstvu poljoprivrede, u zimu 1960, odlučeno je da se onaj isti kukuruz s bogatih polja Amerike, što ga je partijski vođa Hruščov vidio svojim očima za vrijeme posjeta Eisenhoweru, uzgaja i u sovjetskoj Socijalističkoj Republici Estoniji, tako da i tamo usjevi klijaju i rastu jednako bujno i disciplinirano, i da se napokon odbaci ono staro, i očekivano, te su vojnici prije proljeća dovezli to tuđe sjeme u najveće kolhoze u područja oko Tallinna. No, seljaci su samo odmahivali glavom na tu novu izmišljotinu Kremlja, premda je naredbu dao izravno partijski vođa, Estonija nije Amerika, mislili su, istok nikada ne može postati zapad, i taj kukuruz nikada ne može rasti u vapnencu i kamenju, pri temperaturi koja ni u lipnju gotovo nikada ne prelazi devetnaest stupnjeva. Oni koji su se usudili to glasno kazati smjesta su poslani da kopaju treset, jer već je, zaboga, u uredu u Kremlju odlučeno da njive u Estoniji budu bujne kao i polja u Americi. Lojalni seljaci nisu imali izbora, morali su svoju zemlju zasijati tim vrućim, tuđim sjemenom. Ali kad je došla jesen, samo je poneki tanki klas uspravno stajao u crnim brazdama, našto birokrati u Kremlju, a naročito partijski vođa, pobjesniše, smatrali su da su seljaci krivi, jer kad već raste u Americi treba rasti i u Estoniji, pa to je odlučeno, nema druge. Zato sljedećega proljeća seljaci dobiše još više sjemena što su ga morali zasijati, ali se opet dogodilo isto, zemlja je ležala jadna i pusta, bijaše nerodna godina, obitelji su gladovale, nezadovoljstvo se širilo, tinjalo je u narodu. Naposljetku partija u najveće kolhoze posla svoje ljude, da one proklete i lijene seljake nauče pameti, te ovi dođoše u svojim dugim kožusima, crnim cipelama i sivim rukavicama, u pratnji cijele čete vojnika, i baciše pogled na puste njive. Glavni među njima skide rukavice, sagnu se, zahvati šaku zemlje koja se rasu između prstiju i pogleda u jalove klice koje su ostale u njegovoj ruci, okrenu se prema seljacima i reče: ”Pa da, idioti, to sam i mislio, posadili ste zrno s pogrešne strane!”

Trojica se ljudi, koji su sjedili u restoranu u suterenu hotela W u Tallinnu, nasmijaše. Čekali su Kapetana, i nikoga drugoga od gostiju ondje nije bilo. Nikad nikoga ondje nije ni bilo kad bi oni čekali Kapetana. I dok su čekali, najstariji je od njih, koji jedva bijaše dovoljno star da bi se mogao sjećati takvih stvari, ispričao tu priču. Pio je pivo, i nagnuo se preko stola.

- Djed mi je to čuo. Svojim ušima! Posadili ste zrno s pogrešne strane! Ostala su dvojica bili mlađi, sigurno nisu imali ni trideset godina, i bilo im je zabavno,

iako su tu istu priču čuli i prije. - I znate li što je moj djed rekao ljudima iz Kremlja? Znali su, ali su ipak željeli da to on kaže. - Što im je rekao? - upita najmlađi. Onaj najstariji izvadi češalj, stade se polako češljati zabacujući kosu unatrag, i na trenutak

podiže sebi cijenu. Onda reče, glasno: - Pa da, idioti, to sam i mislio, vi stojite na glavi! Grohotom se nasmijaše, ali ne dugo. - I, što se dogodilo s tvojim djedom? - Što mislite? Poslali su ga u Narvu da do kraja života kopa treset za elektranu. Sva trojica zatresoše glavom, i onaj najstariji pokaza na ožiljak što ga je imao u kutu

usana, koji mu je podizao usne, te je izgledalo kao da se on cijelo vrijeme osmjehuje, kiselo, doduše.

- Tu su me prokleti vojnici udarili vilama kad sam pokušao zadržati djeda! Televizor je bio upaljen, bez tona, boje su bile jednako drečave kao i svijetleće kugle na

božičnom drvcetu u kubi. Zidovi su bili goli, bijeli. Zazvaše konobaricu. Ona smjesta dođe s novim čašama piva. Jedva da je imala dvadeset godina. Crvena joj je pregača bila zategnuta oko pojasa. Pokupila je sa stola prazne čaše.

- Znaš li, Ewa, što je slomilo komunizam? - upita najstariji. Ewa zatrese glavom. - Pogađaj! - Gorbačov?

77

Knjigoteka

Muškarci se nasmijaše, Ewa porumenje. - Misliš, Amerikanci? - Ja ne mislim ništa - brzo će ona. Ewa htjede krenuti natrag, u kuhinju, ali je onaj najstariji uhvati za ruku. - Ne trebaš se bojati - reče. - Ne zanima me politika. - Zanima li te plaća? - Da. - Jesu li ti živi djed i baka? Ewa kimnu. - Zanima li te je li im toplo u kući na Badnjak? Ewa obori pogled, na rubu plača. - Da. - Onda te zanima politika, Ewa. On je pusti. Ona prošapta: - Hvala. - I sad bi sigurno voljela znati što je slomilo komunizam? - Da, gospodine. Rado. - Zrno pšenice iz Crnog mora, Ewa. Tad niz stepenice siđe Kapetan, u pratnji nekog čovjeka. Ljudi ustadoše. Ewa se duboko

nakloni. Kapetan joj tutnu nekoliko novčanica, ona se još jednom nakloni i požuri u kuhinju. Sjedoše. Jedino je pratilac stajao, između šanka i toaleta, zureći u nijemi ekran televizora.

- Zar nemate svijeću na stolu? - upita Kapetan. Onaj najmlađi smjesta izvadi upaljač i upali tanku, gotovo posve izgorjelu svijeću koja je

stajala ondje na svijećnjaku. Kapetan ih pogleda i nasmiješi se. Zatim puhnu i ugasi plamen. Pratilac odvrnu ton, neka je djevojka pjevala slabašnim glasom, White Christmas. - Ubrzo će biti puno u crkvi Peeteli - reče Kapetan. Ewa se vrati s četiri šalice kave. Usuli su šećera u njih i čekali da ona ode. Pratilac još jače odvrnu ton. Sad je pjevao neki zbor. Kapetan je polako žlicom miješao po šalici te se nagnu preko stola. - Neki se moraju smjestiti u staru trafostanicu u Kopliju. Onaj najstariji uzdahnu. - Tamo će im biti hladno. Kapetan ga pogleda. - Zato ćemo dijeliti božićne darove. Dva kontejnera stoje u luci. Cipele. Igračke. Jedan

plug. Kreveti. Lijekovi. Sjeme za sjetvu. Najmlađi se nasmija. - Sjeme za sjetvu? Iz Norveške? Samo bi to trebalo! Kapetan se okrenu prema najstarijem. - Jesi li to opet govorio o politici? Najstariji slegnu ramenima. - Samo smo pričali. Kapetan pogleda oko sebe. Najmlađi udahnu, držeći objema mkama šalicu kave. Odjednom u lokalu sve utihnu. Pratilac je daljinski upravljač usmjerio prema ekranu, pritiskao dugmad, ali nije pomoglo,

sve što se moglo vidjeti bio je samo nečujan, električni snijeg. Kapetan snizi glas. - Sad ćemo otići po božićni dar. Ona dvojica mlađih ništa ne rekoše. Najstariji nadlanicom protrlja usta i uzdahnu. - Je li to nužno?

78

Knjigoteka

Kapetan se okrenu prema njemu. - Što hoćeš reći? - Jednostavno mi se to ne sviđa. Kapetan spusti ruku na njegovu. - Sve je politika, prijatelju moj. - To mi se ne sviđa - ponovi najstariji. Kapetan se nagnu bliže. - Koja ti je boja očiju? Najstariji obori pogled i ušuti. Kapetan se oglasi još tiše: - Najbolje je da je pronađete u Kopliju. Zatim stavi neku sliku na stolnjak između njih. Ljudi ništa ne rekoše. Ljudi se nagnuše bliže. - Tko je to? - upita onaj koji je najmanje govorio. Najmlađi odahnu kad je vidio da se Kapetan opet nasmiješio. - To su Doktor i njegov prijatelj. Prije mnogo godina. Najstariji zatrese glavom. - Pa to nije ni u boji. Što ćemo s time? Bio je to dio fotografije, otkinut od veće slike, slike razreda, uslikane na pozornici, negdje

što bi morala biti školska aula, dvojica učenika, dječaci, jedan izgleda sramežljiv, poniknutih očiju, drugi odveć nametljiv, samouvjeren, lica podignuta u tvrdoglavu, gotovo rugalačku grimasu, a ipak su se prijateljski zagrlili, tako bar izgleda na toj istrgnutoj slici razreda što je ležala na stolu u suterenu hotela W u Tallinnu. Pa da, na slici su Thomas Hammer i Peter Wihl.

79

Knjigoteka

16.

Kaja se morala podvrgnuti istim pregledima kao i Peter. Nije plakala, ali je zato bila šutljiva, zatvorena, odbojna, gledala je u zemlju, gledala

ustranu, kad su se četrnaestoga prosinca, jedne srijede ujutro odvezli u kliniku, Kaja na prednjem sjedalu, pokraj Helene koja je vozila polako na klizavoj cesti, Peter otraga, pomalo je sniježilo, bijelo se, nemirno treperenje miješalo s mrakom. Uvjeravali su je da nije opasno, da ne boli, da uopće nije bolesna, to je samo nešto što moraju učiniti, za svaki slučaj, i kad su to kazali, utješno, osmjehujući se, gotovo poletni, osjetili su da riječi ne djeluju kako bi trebale djelovati, kao što je bila namjera, naprotiv, djelovale su suprotno, riječi su od zla učinile gore, te su odlučili radije govoriti o nečemu drugom, o darovima, što bi željela za Božić, što god poželi to će i dobiti. Ali Kaja nije željela ništa, samo je zatresla glavom, gotovo posramljena, tako je izgledalo, Peter je to vidio kad je pokušao spustiti ruku na njezino rame i ona se izmigoljila, vidio je da je posramljena, kao da se stidi zato što se zbog nje brinu, što im je pala na teret, kao da je sve njezina krivica, i to je najgore, bol i strah su otvorene rane, sram je ožiljak, i Peteru postade jasno da ona shvaća više nego što su joj oni kazali, onaj ih je prikriveni, dobronamjerni jezik razotkrio, jednostavno se raspao, riječ po riječ.

Božićno je drvce bilo upaljeno na malom kružnom toku ispred ulaza. Doktor Hall ih je dočekao. Potom su se uspeli na kat, na rendgensko odjeljenje. I Peter nikada Kaju nije vidio takvu, ranjivu, izloženu, kad je podigla ruke i Helena joj

pomogla skinuti majicu, kao da je sve što je vidio, vidio prvi i zadnji put, uska joj leđa, glatke crte kože prekinute kralješcima, nježan rub u luku prema mršavom, zategnutom zatiljku s kojega kosa polako pada na ramena, koja su na trenutak zadrhtala, jedva vidljiv pokret, tek trzaj, a ipak jak, poput zemljotresa, što je snažno uznemirilo Petera, te je morao pogledati na drugu stranu da ne bi zaplakao.

Plavičasto svjetlo kliznu u sobu kad je bolničarka otvorila vrata. Helena uhvati Kaju za ruku i one krenu za njom. Vrata se za njima nečujno zatvoriše. Ono je plavičasto svjetlo ostalo ležati na podu kao zamrznuta lokva. Na satu je bilo devet i dvadeset pet.

Peter sjede. Odjednom se u njemu pojavi nagrizajuća misao, nije za nju mogao naći drugu riječ osim

te, nagrizajuća, kao da se sve skupilo u tu jednu riječ koja se, nagrizajuće, raširi u njemu, da u svemu tome ipak postoji jedna utjeha, naime ako je Thomas Hammer u stanju spasiti njegov vid, onda je u stanju spasiti i Kajin.

Ali ta utjeha, ta mršava, gorka utjeha, stade Petera nagrizati još više, jer što je to što Thomas Hammer nije želio da on zna?

Bilo je dvanaest sati. Kristoffer Hall uđe, s fasciklom u ruci. Peter odmah ustade, kao da se tek probudio, osjeti nesvjesticu od nagla pokreta. - Kako je s njom? - Posve fino, Wihlu. Ona je odvažna i strpljiva. Peter se pridrža za naslon stolice i odahnu. - Hvala. - Možda sliči na svoga oca? - O, ne, ne bih to nikako rekao. Prije bi se reklo da sliči na svoju majku. Doktor Hall ga uhvati za ruku. - Da sjednemo. Sjeli su. - Hvala - ponovi Peter. - Hvala. Doktor Hall ga pogleda. - Kako ide s tobom, Wihlu? - Sa mnom? Ne primjećujem nikakvu razliku. Naprotiv. Mislim da vidim gotovo bolje

nego ikad. Znači, možda ipak primjećujem neku razliku. Peter odjednom shvati da govori previše, i prebrzo, te zašuti, osjeti škripu kutnjaka kad je

80

Knjigoteka

stisnuo zube, kao da su usta bila puna suhoga pijeska. - Nisi imao više napada? - upita doktor Hall. Peter zatrese glavom i okrenu se prema njemu. - Je li istina da je borovnica dobra za vid? Doktor Hall se malo nasmija. - Gdje si to čuo? - Moja je majka to pričala. Da su u Drugom svjetskom ratu engleski piloti uvijek jeli

borovnicu prije polijetanja. - Da, to je stara priča. Borovnica je sigurno dobra za vid. - Moja je majka, znači, imala pravo? - Borovnica je vrlo dobra i za probavu. Suzbija proljev. Vjerujem da je i to bilo važno

jednome pilotu. - Radije bih povjerovao da je moja majka imala pravo. Da su zemlju spasile borovnice. Doktor Hall se nasmiješi. - Jesi li bio kod nekoga drugog liječnika, Wihlu? Peter pogleda na sat, samo što nije pola jedan. - Naravno da nisam. - Sklopi oči, molim te. Peter sklopi oči i osjeti prste doktora Halla, pritiskao mu je očne kapke, kao što je to i

Thomas Hammer učinio, sve jače, to potraj a nekoliko sekunda, a onda ga on pusti i Peter je opet mogao vidjeti, prvo samo usku prugu svjetla, kao da je virio kroz ključanicu, zatim se vid raširi, u naletima, kao što se raširi kišobran s polomljenim žicama, i naposljetku je mogao vidjeti da se ona plava lokvica na podu napokon osušila.

- Kako vam se čini? - upita. - Očne se jabučice zgrušavaju. - Zgrušavaju? - To je dio procesa. Kad očni živci izdaju. Peter se okrenu prema doktoru Hallu. - Nadam se da ćete nekim drugim jezikom govoriti mojoj kćeri. - Naravno. Oprosti ako te uznemiravam, ili vrijeđam. - Ne govorim o sebi, doktore Hallu. Govorim o svojoj kćeri. Kako ćete njoj govoriti? - Što je moguće manje i što je moguće više. Ako shvaćaš. - Imate li djecu? - Ne. - Nadam se da znate da djeca čuju i ono što im ne kažemo. Doktor Hall izvadi neke brošure I jednu od njih pruži Peteru. Bile su to informacije iz Saveza slijepih. Glas mu je bio suzdržan. - Vrlo je važno otvoreno govoriti o svemu, kad tome bude vrijeme. Na prednjoj stranici te blještave brošure bila je slika neke obitelji, majka s dječakom i

djevojčicom, tinejdžerima, i otac je tu, i pas, zlatni retriver, u šetnji su, pokraj jezera, ali je otac očito slijep, u svakom slučaju u ruci drži bijel štap, i svi se osmjehuju, raskošan je to osmijeh, kao da svaku neugodnost treba nadvladati idila koja vrišti, to je i cinično i mučno, reklama sljepoće, pretplata na veliki mrak, Peter to jednostavno nije mogao gledati, odložio je brošuru i, uzbuđen, rekao:

- Ako mislite da ću nabaviti psa vodiča, sramotno griješite. Doktor Hall mu pruži još papira. U vrhu je stajalo ime nekog psihologa. - Kao što sam već rekao, pred tobom nisu samo praktični izazovi, nego i psihički. Peter je bio na rubu smijeha. - Praktični izazovi? Ma što kažete. - I naročito psihički - ponovi doktor Hall. - S obzirom na tvoje zanimanje. Peter ga prekide. - Ne trebate mi to objašnjavati. - Ipak sam to prisiljen reći, jer se to u jednakoj mjeri tiče i tvoje obitelji. Preporučujem da,

81

Knjigoteka

s vremenom, idete zajedno i na terapiju. - Navikli smo se snalaziti sami. - Ali se ovaj put morate priviknuti na posve nov život. Peter se okrenu prema doktoru Hallu. - Jeste li čuli za Thomasa Hammera? Očnoga kirurga? Doktor Hall je oklijevao, upravo dovoljno dugo da Peter shvati da je on čuo za Thomasa

Hammera, i da to što je čuo nije posebno povoljno. - Znam za njega. - Što znate o njemu? Doktor Hall posta zlovoljan. - Postoje, nažalost, neodgovorni momci u svim profesijama. - Neodgovorni momci? Doktor Hall pogleda Petera. - Ako si naumio ići tome Thomasu Hammeru, moram te najozbiljnije opomenuti. - Zašto? - Isključen je iz udruženja liječnika prije pet godina. Valjda to dovoljno govori. - Zašto je isključen? Doktor Hall uzdahnu i slegnu ramenima. - Imao je malu ordinaciju i nasamario pacijente uvjerivši ih da imaju mrenu. Uzeo je

cijelo bogatstvo za svaki zahvat. Sad su tome nadriliječniku, oprosti na izrazu, jedva dopustili da vadi trunje u hitnoj pomoći.

- Nadriliječniku? - Ne bih ni svoga psa poslao k Thomasu Hammeru. Zašto pitaš? - Išli smo u isti razred - reče Peter. Doktor Hall ga pogleda, i odjednom se nagnu bliže, na mršavom se licu pojavila gotovo

prijeteća grimasa. - Ako odeš k Thomasu Hammeru, više ne bih mogao biti odgovoran za tebe kao pacijenta,

Petere Wihlu. Drugim riječima, onda više ne bih bio tvoj liječnik. Jesi li bio kod njega? I Peter se prisjeti što je Thomas Hammer kazao, da je Kristoffer Hall, nažalost, obično u

pravu. - Zamolio me je da dođem na godišnjicu mature - reče Peter. - Onda ću te zamoliti da ovaj razgovor ostane među nama. - Naravno. Doktor Hall ustade i pruži ruku. - Pročitaj pažljivo materijal što sam ti ga dao - reče. I Peter ustade i prihvati mu ruku. - Kad će biti vrijeme? - upita. - Što hoćeš reći? - Rekli ste da je važno otvoreno o svemu govoriti, kad tome bude vrijeme. Kad je to? Doktor Hall mu pusti ruku. - Kad dobijemo nalaze pregleda tvoje kćeri.

82

Knjigoteka

17.

Helena i Kaja su ukrašavale kuću. Vješale su stari nakit na kuhinjski prozor, staroga vrtuljka. Helena je držala Kaju, dok je

ona stajala na ljestvama i pričvršćivala konac za kuku na okviru prozora. Duge, tanke spirale od svile sa sićušnim zvoncima na sebi odmah su se pokrenule, kovitlale su se, treperile, po slučajnom a ipak zatvorenom obrascu, polako su se okretale, a da ih nitko nije pokretao, kao što se i nevidljivi vjetar pojavi u snijegu koji iznenada padne s grane.

Helena spusti Kaju. Stajale su i gledale vrtuljak. Peter ih je gledao iz vrta. One njega nisu vidjele. Bilo mu je hladno. Napokon je unio slike u atelijer. Sastrugao je led, odstranio inje i lišće. Priroda je očajan

umjetnik. Priroda je staretinar. Slike su mirno stajale. Sat iznad vrata je mirno stajao. On je mirno stajao. Bilo je izvanredno stanje. Bilo je vrijeme čekanja. Kristoffer Hall još nije nazvao. Ani traga ni glasa ni od Thomasa Hammera. I još je jednom Peter morao pribjeći riječi nagrizajuće, bilo je nagrizajuće, kao da je riječ u sebi samoj bila mučena, kao da je bila jedno sa svojim značenjem, te on pomisli, a na to je često pomišljao u zadnje vrijeme, da čovjek s godinama ne postaje bolji, iskustvo nije nikakvo jamstvo, ne učiš se na svojim greškama, ne uspinješ se nikakvim ljestvicama, nego naprotiv, ono najbolje je iza njega, već je učinio što je mogao učiniti, dosegnuo je vrhunac, za tri će mjeseca navršiti pedeset godina i onda će polako i sigurno ići nadolje, neumoljivo će ići nadolje, preostat će mu jedino slikati u prosječnosti i neodređenosti, u neugodnosti i sentimentalnosti, smećkast umak spravljen od soka mesa, i zar onda nije bolje odustati, uzeti slobodno ostatak života, i otvoreno reći da je ono najbolje ostavio iza sebe, izvolite, tu je to, iza mene, u tragu što se naziva prošlost, zaobiđenost, imperfekt, preterit, prošlost, pa da, bilo bi to bolje, bilo bi to pristojnije. Ali ipak nije mogao, nije mogao odustati, nije mogao prestati slikati, jer svaki je put, kad bi umočio kist u boju i podigao ruku, bio majstor, svemoćan i neporeciv, neobuzdan i trezven sanjar, ali čim bi se tanke, ljepljive dlačice, što su nekad bile na leđima kune zlatice, primakle platnu, primakle skici Kaje, opet bi postajao luda, sve bi nestalo između prstiju, raspalo bi se u zrak, u ništa, te bi se tada tome misaonome nizu pridodala sljedeća misao, kao u nekoj lančanoj reakciji, cinično, logično i blasfemično, da bi sljepilo bilo herojski način završetka karijere, da je veličina u takvome završetku, da su u tome velike dimenzije, okus tragedije, i ako usto svoju kob bude nosio uzdignuta čela, s dostojanstvom i stilom, mogao bi taj mrak baciti novo i gotovo beskrajno svjetlo na slike koje je uspio naslikati i tako onome virtuoznome dati sadržaj, tehnici ljudskost, mrtve bi oči, takoreći, imale povratnu snagu djelovanja i došle bi na vidjelo u njegovu amputiranu životnom djelu i učinile bi ga potpunim.

Peter se nagnu nad umivaonik i povrati. Kad se uspravio, učini mu se da sve donde čuje šašavi, živahni zvuk vrtuljka. Ili je taj zvuk dolazio samo iz njega, kao iskričenje živaca, odjek mraka? Više nije znao. I kad je spustio prste na sljepoočnice, osjetio je, odmah ispod kože, kolanje krvi, osjetio je

oštre, teške udare, i na trenutak se pobojao da glava neće izdržati pritisak i da će jednostavno prsnuti, da će sve iz nje poteći u silnome padu, moždana masa, krv, sva tekućina, sluz, oči, suze, sve dok ne bude posve prazan i koža se presavije oko lubanje poput gumene maske, i kao da se vid sužavao, sve više, sa svih su ga strana pritiskale sjene i gurale prema tijesnoj, jedva vidljivoj pruzi.

Još je mogao vidjeti. Pade mu na um da su radnici, koji su radili na mozaiku u Vatikanu, bili u stanju

razlikovati više od trideset tisuća različitih dojmova boje. Peter okrenu leđa slikama i stade bojiti figurice, figurice s kojima se Kaja igrala, polovicu

njih oboji toplim bojama, ostatak hladnim, bilo je to sve što je mogao: toplo, hladno. Zatim je otišao po sjekiru i zaputio se u šumarak iza atelijera i ondje oborio bor. Bor se

83

Knjigoteka

nečujno prizemljio u snijeg, dok je Peter stajao obavijen bijelom i zelenom prašinom. Na trenutak mu se učinilo da vidi neku životinju kako nestaje između stabala, sjenu neke mršave i gladne životinje koja se usudila približiti ljudima u potrazi za hranom, za otpacima, ali nikoga ondje nije bilo, samo vjetar, i oboreni bor, koji je polako podizao sa zemlje, njegov se vid opet bio proširio, proširio se kut gledanja u elastičnome svjetlu, te je drvo odnio u kuću.

I to su drvo okitili, od zvijezde do podnožja. Bio je Badnjak. Ben im je, kao i obično, došao, ali taj put sam. Kosa mu je opet počela rasti, bila je kao

gust, crn poklopac preko lubanje. Odložio je u kut svoj pozlaćeni, zimski štap i podigao Kaju. Ona se okrenula ustranu, nije ga željela gledati.

Ben se pokušao nasmijati. - Nisam valjda toliko ružan, lijepa princezo! Kaja ne odgovori, samo je gledala na drugu stranu, te se Peter, vidjevši tu njezinu upornu

ozbiljnost, koju su svi dijelili, i da ona, s velikom pažnjom, gotovo njeguje tu svoju ozbiljnost, odjednom uplaši, premda je u tome strahu osjetio i ponos, ali se najviše uplaši.

Prisjetio se riječi doktora Halla: kad tome bude vrijeme. Još tome nije bilo vrijeme. Ben oprezno spusti Kaju, i pogleda Helenu, koja samo zatrese glavom i stavi prst preko

usta. Peter mu pruži čašu vina. - Sretan Božić, stari žapče - reče. Ni tad se nitko ne nasmija. Stavili su darove ispod jelke i sjeli za stol, u kuhinji, kao i obično. Ali ništa nije bilo kao i obično. Kad su nešto kazali, i to rijetko, kazali su nešto drugo od onoga što su željeli reći, jezik je,

u krhkome razgovoru, išao dugim obilaznicama. I između izgovorenih riječi mogli su čuti onaj šašavi, živahni zvuk s prozora koji nije

prestajao, nikada se nije zaustavljao. - Kako ide u kazalištu? - upita Ben. Helena nali još vina u njegovu čašu. - Premijera je odgođena za veljaču. - Za veljaču? Zašto? - Stolari opet štrajkaju. - Mislio sam da je stari Ekdal problem - reče Peter. Ben se okrenu prema njemu. - Kakav je problem sa starim Ekdalom? Prostata? Helena uzdahnu. - Zahtijeva da puši lulu na pozornici. Kako Ibsen piše. Ben se glasno nasmija. - Zar taj kepec ne može jednostavno glumiti da puši? Peter proslijedi zdjelu s jelom dalje. - To sam i ja rekao. Zar upravo to i nije njegov vražji posao? Glumiti tako uvjerljivo da

publika povjeruje da puši? Premda samo sisa štapić. Helena se posluži jelom. - Tad vjerojatno ne bi pamtio replike. Bilo bi toga previše istodobno. Peter se nije dao. - Kad se Hedvig ustrijeli, ne očekujemo da ona zaista umre, je li tako, nego da dobro

odglumi smrt. Helena ga, ukorujuće, brzo pogleda. Peter ušuti i obori pogled. Ben podignu čašu. - Mislim da bi kazalište trebalo pozvati publiku na probe. Nazdravili su. Onda opet sve utihnu. Samo se čuo zvuk vrtuljka s prozora.

84

Knjigoteka

Peter je bio na rubu strpljenja, gotovo da više nije mogao podnijeti onaj stalni zvuk koji se jedva čuo, ali koji ipak nije prestajao, poput vjetra i leda, prodorna i lažna sinestezija što je ispunjavala sobu oštrim, ljubičastim zvukom.

I tad primijetiše da Kaja sjedi sklopljenih očiju, koje je jako stisnula. Mora da je tako već dulje sjedila, jer su joj tanki očni kapci podrhtavali, oštra je brazda iznad korijena nosa dijelila blijedo čelo nadvoje, usta zategnuta, samo brza crta, bila je uprljala bijeli stolnjak i ruke sakrila ispod stola.

Peter udahnu, samo što nije oborio čašu, jer na trenutak nije mogao prepoznati svoju kćer. Helena se nagnu prema njoj. - Što to radiš, zlato? Kaja ne odgovori. - Jesi li pospana? Kaja zatrese glavom. Lice joj je bilo čvrsto zavezan čvor. Helena je oprezno pomilova po obrazu, kao da je samo željela odriješiti ga, odriješiti čvor,

otvoriti lice. Prošaptala je: - Moraš otvoriti oči, Kaja. Ne smiješ tako sjediti. Ali ih Kaja stisnu još jače, i sagnu vrat. Helena se okrenu prema Peteru. U njenom je pogledu bila neka nedoumica, koju on nije

vidio prije, i to ga uplaši, jednako kao i Kajini tanki, drhtavi očni kapci, njezino tuđe lice, to ga nasmrt uplaši, i nije znao što mu je činiti.

Pokuša naći Kaj inu ruku. - Pogledaj me - reče. Ali ga ona ne pogleda. - Pogledaj me - ponovi on. Ali ni to nije pomoglo. Kaja je jednostavno zavezala lice, u bolnu, strogu grimasu, i isključila ih. Ben tiho odloži pribor za jelo. Peter pogleda Helenu. Helena molećivo pogleda Kaju. A Kaja nije gledala ni u što, samo u sebe, kroz sebe. Jedino su mogli čuti zvuk vrtuljka, vrtešku pokretanu propuhom, toplinom, dahom. I odjednom Helena više nije mogla izdržati. Uhvatila je Kaju za ruku, gotovo ju je

prodrmala. - Prestani se glupirati! Shvaćaš li? Ali Kaja postade samo još ogorčenija, odlučnija, i otrgnu se majci. A tad ni Peter više nije mogao izdržati. Ustao je, otišao do prozora i strgnuo nakit koji se okretao. I tad Kaja otvori oči i pogleda ga. - Oprosti - rekla je. Oči su joj bile velike i suhe. Peter je stajao pokraj prozora, s koncima, komadićima svile i zvončićima u ruci. Pokušao se nasmiješiti. - Oprosti? Ne trebaš se ni za što ispričavati. Kajina su usta podrhtavala. - Oprosti - ponovila je. Peter ispusti nakit koji nečujno pade na pod. - Zašto to kažeš, Kaja? Ali ona ne odgovori. Helena joj oprezno spusti ruku na zatiljak, te je pomilova, i prošapta: - Nemaš se za što ispričavati. Mi se trebamo ispričati. Peter stade iza njih, sve je bilo na putu polomiti se na komadiće, tako se činilo, on je bio

na putu sve pokvariti, i nije znao kako to popraviti, kako popraviti to što se polomilo, to što je on pokvario, on je bio taj koji se trebao ispričati.

85

Knjigoteka

Helena popravi Kajinu ukosnicu. Čelo joj se sjalo, bijelo i glatko, kao da je imala vrućicu. - Čuješ li, zlato? Nemaš se za što ispričavati. Kaja sagnu zatiljak, prošapta: - Vi lažete. Helena se nagnu bliže. - Što kažeš? - Vi lažete. - Lažemo? A o čemu to lažemo, Kaja? Kaja odgurnu Helenu, glas joj je odjednom postao ljutit, nepopustljiv, Peter ih pogleda, i

kao da se cijela soba okretala, kao da su ostaci vrtuljka padali prema stropu, Kaja je okrenula sobu, dvjema je riječima sve isprevrtala, od stida do optužbe, vi lažete.

- O svemu - reče ona. - Vi lažete o svemu. Helena ju je morala čvrsto držati. - Ne lažemo. Kaja se pokuša otrgnuti. Helena pogleda Petera, onom istom nedoumicom, istom panikom. Peter čučnu. Kaja nije željela pogledati nikoga od njih. - Ne lažemo - reče Peter. - Jer još ništa ne znamo. Kaja se ipak naglo okrenu prema njemu. - Ti znaš. - Što znam, Kaja? I odjednom se odriješi čvor u njezinu licu, crte omekšaše, umorne i nježne, ona spusti

ruku na stolnjak, odmah pokraj njegove, preko mrlje, i na trenutak je opet sličila na dijete koje je i bila.

- Zar to ne znaš? - upita ona. Tad ustade Ben i oglasi se, bučno, zapravo na svoj stari način. - Ne mogu više čekati! Sad otvaramo darove! Ušli su u dnevnu sobu. I čim je Peter ugledao blještavo drvce, zeleno, presijavajuće drvce

koje je sam oborio i donio u kuću, kao što je to, svakoga Božića, otac činio prije njega, pomislio je na baku, očevu majku, koja je vjerovala da su električne svjetiljke svijeće. Nije se mogla priviknuti na misao da svjetiljke nisu svijeće, ili se možda jednostavno nije željela priviknuti na tu misao, zato je pokraj drvceta uvijek stajalo vedro vode, ona je to zahtijevala, ma što oni rekli, u slučaju nesreće, govorila je, požara, jer nikad se ne zna. I jednom je Peter vidio baku, zacijelo je mislila da je sama, stajao je skriven iza vrata, što mu je bio običaj, vidio je baku kako se saginje prema drvcu i pokušava ugasiti svjetiljke; puhala je u električno svjetlo, dugo, ta svojeglava, tvrdoglava žena, postajući sve bješnja, ubrzo postavši sva modra u licu od puhanja, i kad se Peter, hodajući tiho uza zid, prišuljao do kuta i izvukao utikač, i drvce se ugasilo, baka je pobjednički zapljeskala.

Tad, kad je bio dijete, začuđeni špijun na rubu smijeha, nije znao je li se ona samo pretvara, i ako jest, možda to čini zbog njega, te je onda morala znati i da je on špijunira, ili je ona jednostavno bila odveć stara i glupa.

Ali toga Badnjaka, gotovo četrdeset godina poslije, u istoj kući, u istoj sobi, opet ga muči ona ista nagrizajuća sumnja koja ga je i onda progonila, nasljedstvo koje je možda nosio u sebi, mrak, koji je on možda predao dalje Kaji: zar baka zaista nije mogla vidjeti nikakvu razliku između plamena svijeće i električnoga svjetla?

Više nije stajalo nikakvo vedro vode pokraj drvca. Peter započe dijeliti darove. Ben je dobio talijanski slamnati šešir, na što se nasmijao, odmah ga je stavio na glavu i

duboko se naklonio. Helena je dobila šal i pomagalo za hodanje po ledu. Pravila se uvrijeđenom. - Zar sam tako stara! Što! Peter dobi kućni haljetak i mobilni telefon. Kaja je dobila sat.

86

Knjigoteka

Helena joj ga je stavila na ruku i zakopčala, morala je zategnuti remen sve do zadnje rupice, i još je bio labav, toliko je ona bila slabašna, te su na uskom, plavom kožnom remenu šilom morali načiniti novu rupicu, i tek je tad sat bio na mjestu, Peter podesi kazaljke, bilo je dvadeset sati i trideset osam minuta. Ali on nije bio u stanju vidjeti je li je dar obradovao, iznenadio ili razočarao, lice joj je bilo neutralno, ili, što je još gore, ravnodušno, te Peter pomisli da je možda mislila dobiti sliku, svoj portret, da je možda to očekivala, i htjede nešto reći, da to još nije gotovo, da će portret uskoro biti gotov, uskoro, ali ništa nije rekao, i Peter se duboko kajao kad joj je dao svoj dar, koji zapravo i nije bio neki dar, samo figurice koje je on obojio, nikakvim drugim bojama nego hladnom i toplom.

Kaja ih stavi u malu kutiju i ljubazno zahvali. Peter pomisli: ona očekuje da će joj netko kazati da je zdrava, da joj ništa ne nedostaje, ali

joj to još nitko nije mogao reći. Poslije je mirno sjela u stolicu pokraj kamina i zaspala. Peter je gledao kako joj se glava ljulja, više puta, prije nego što se tijelo smirilo, i u tome

je bila neka utjeha, ona nije bila ravnodušna, ni razočarana, ni neutralna, a ni ljuta, bila je jednostavno umorna i pospana.

Umorio ju je strah. I nitko je nije mogao utješiti Helena ju je odnijela u spavaću sobu. Peter i Ben su otišli u kuhinju i ondje prali posuđe, što su obično i činili, Peter je prao,

Ben brisao, bio je to njihov mali ritual, tradicija, Peter i Ben koji peru posuđe. Ali je taj put Peter osjećao neku neugodnost, jer je Ben djelovao kao da mu je neugodno, možda je mislio da opterećuje Petera kad je sam s njim, čak mu je u jednom trenutku vilica pala na pod, brzo ju je podigao i nastavio brisati. Prali su šuteći, Peter poželi nešto popiti, ali ne vodu koju je obično pio, poželi popiti nešto drugo, i ta ga nagla, nemoguća želja pogodi poput staroga uboda koji je iznenada počeo svrbjeti. Ipak je popio samo čašu vode, bio je nalik svojoj baki, uvijek vedro vode u blizini, u slučaju požara, jer nikad se ne zna. A onda se oglasi Ben:

- Bilo je krajnje vrijeme da dobiješ mobitel. - Krajnje vrijeme? Misliš? - Da, mislim. Može biti dobro imati ga. Peter se nasmija. - O, jasno mi je. Kad oslijepim, možete samo nazvati i upitati gdje sam. Ben otvori bocu konjaka i poprilično nali u čašu, podignu je, težak, taman miris ispuni

sobu, zatim je časak oklijevao. - Smeta li ti ako pijem? - upitao je. Peter se razbjesni. - K vragu, hoćeš li to sad postati i obziran! - Samo sam pitao, Petere. - Prije nisi pitao. - Oprosti. - I ne smeta mi. Samo pij. Pij, k vragu! Ben otpi i pogleda prema vratima, hoće li se Helena ubrzo vratiti. Peter osluhnu, nije mogao čuti da Helena pjeva Kaji, možda su obje zaspale. - Dobro ti pristaje slamnati šešir - reče. - Hvala. Pomislio sam na Smrt u Veneciji. - Pretpostavljam da misliš na film? - Da. Nisam, nažalost, čitao novelu Thomasa Manna. - Kako se zvao onaj švedski dječak koji je glumio Tadzija? Ben nali još konjaka u svoju čašu. - Björn Andrésen. Tko bi njega zaboravio? - Zamolio bih te da ne govoriš tako glasno, Bene. Ben stiša glas. - Bar stara budala kao ja ne može zaboraviti plavoga Tadzija. Na to se malo nasmijaše.

87

Knjigoteka

Helena se još nije vratila. Peter izvuče čep u sudoperu i spazi kako prljava voda, sa slojem pjene i masnoće, klizi u

odvod, u krugu, koji se sve više smanjivao i na kraju nije bio veći od crnoga novčića, a onda je i on nestao, nakošen, u otvoru odvodne cijevi na kojemu su se uhvatili ostaci hrane, sitne kosti, nekoliko koštica suhe šljive, i on pomisli da su ti pokreti, ti uzorci, nalik nebeskim tijelima koja su isto tako nečemu potčinjena, otvor odvodne cijevi samo je odraz svemira, a onda ga pogodi i druga misao, gotovo istodobno, što je možda samo posljedica pitanja: tko je onda, k vragu, Bog?

Ben objesi ručnike da se suše. Peter reče: - Ima nešto u noveli što, nažalost, nema u filmu. Ben se okrenu prema njemu. - Reci. - Thomas Mann piše nešto u tome smislu kao da bi publika bila duboko razočarana, ili

zbunjena, kad bi saznala za izvore umjetnikova nadahnuća. - A zašto? - Jer su izvori obično banalni, patetični, prljavi, jadni i slučajni. Ben zatrese glavom. - Ali, valjda se dogodi da izlazak sunca, neki cvijet, ili zvijezda na nebu, mogu biti bar

malo inspirativni? Što? - To spada, nažalost, u izuzetke - uzdahnu Peter. - Pa što? - Pa što? Thomas Mann vjerojatno misli da je o nekim stvarima najbolje ne govoriti i

pustiti da umjetnost govori sama za sebe. - To jamačno važi za većinu stvari u životu, zar nije tako? - To ti kažeš. Ben spusti ruku Peteru na rame, i na trenutak su tako stajali, ništa ne govoreći,

naposljetku se oglasi Ben: - Bilo je lijepo pranje posuđa, usprkos svemu. Peter kimnu. - Da, gotovo kao u stara vremena. Ben se osvrnu. - I ništa nije razbijeno, koliko mogu vidjeti. - Samo je jedna vilica ispala. Ben se oprezno nasmiješi. - Kako, zapravo, ide s tobom, Petere? Helena se pojavi na vratima, možda je ondje i dulje stajala i čula dio njihova razgovora, u

svakom slučaju njegov završetak, i ona ih prekide: - Iznosi slike u vrt i ondje mu danima stoje. Kao da to nešto pomaže. Okrenuše se prema njoj, lice joj je bilo blijedo, novi joj je šal prebačen preko ramena,

crna svila, i možda je to, kao i svjetlo sa stropa, istaklo bjelinu kože koja je načas, posebno na čelu, sličila na mramor.

Peter se pokuša nasmijati. - Ne odaji moje tajne, Helena. Helena priđe bliže i glasno se nasmija. - Znate li što susjedi kažu? Onaj je šašavi slikar opet krenuo. I Ben se nasmija. I to najglasnije od svih. - Srce mi se ispuni milinom kad to čujem. Samo se nadam da slike neće dobiti ozebline. Peter ih prekinu. - Spava li Kaja? Helena pokupi s poda onaj uništeni nakit i baci ga u kantu za smeće. Sjedoše za kuhinjski stol. Ben nali konjaka Heleni u čašu. - Spava li Kaja? - ponovi Peter.

88

Knjigoteka

Helena ga pogleda. - Jesi li joj nešto kazao? Peter zatrese glavom. - Ne još. Helena reče: - Mislim da ipak najviše toga shvaća. Peter je uhvati za ruku. - Prije ili kasnije moramo Kaji kazati istinu, bez obzira na sve. Helena zatrese glavom. - Istinu? U božju mater, kako mrzim tu riječ! Peter joj pusti ruku, Ben se domalo nagnu prema njemu. - Je li pomoglo? - Što? - Iznositi slike u vrt? Peter obori pogled. - Umak od sočna mesa - reče. Ben se pokuša nasmijati. - Baš tako? - Da, pravi umak od sočna mesa. Kao gledati močvaru. Ben se okrenu prema praznome polju na zidu iznad stola. - Možda ćemo ipak odgoditi otvaranje - reče. Peter smjesta ustade. - Odgoditi? Što time, k vragu, hoćeš reći? Odgoditi, do kada? - Prije ili kasnije moramo donijeti odluku, Petere. Helena ga zagrli. - Ben je u pravu - reče ona. Peter sjede, teško dišući, morao je popiti vode, mnogo vode. - Odluka je već donesena - prošapta. - Otvaranje izložbe ide kao što je planirano. Ben kimnu, pokaza u goli zid, u izblijedjeli četverokut na zidu. - Što si naumio da ondje visi umjesto slike? - upita. Peter se nasmiješi. - Umjesto slike? Ja sam vrlo zadovoljan onim što ondje visi - reče. Ben ga pogleda. - Oprosti, ne razumijem. Što hoćeš reći? - Zar ne vidiš? Klasična mrtva priroda. Nedostaje samo mala lubanja u dnu pokraj

prekidača. Vanitas. Sve je praznina. Helena odloži čašu na stol, oštro, konjak se razli po stolnjaku. - Prestani bar s tim svojim samosažaljenjem! Ono nikome ne pomaže! Peter pogleda ustranu. - Sorry. Bila je to samo šala. - Vražji loša šala! Ben se nakašlja, osjećajući se nelagodno. - Što kaže Hall? Helena uzdahnu. - Dobit ćemo rezultate Kajinih pretraga negdje iza Božića. Peter nali vode u svoju čašu. - Ondje ću objesiti Kajin portret - reče. Ben ga opet pogleda, i nasmiješi se, kao da je želio reći da ipak postoji nadahnuće koje ne

treba kriti, iznimka koja blista silnom snagom što nadilazi pravilo. - I što naš prijatelj kaže za tebe? - Kaže da ćemo trebati otići terapeutima i psiholozima i dreserima pasa i bog zna kome

sve još! Neka ga vrag nosi! Ben se okrenu prema Heleni. - A zar to nije pametno?

89

Knjigoteka

Peter ih opet prekinu. - Dovoljno mi je što ću oslijepjeti. Je li jasno? I uto je zazvonio telefon. Helena je već bila ustala i otrčala u predsoblje. Peter i Ben su ostali sjediti, osluškujući, čuli su da je Helena podigla slušalicu, čuli su

njezin tih, drhtav glas, kad je kazala svoje ime, a onda glas posta oštar, bijesan, te ona spusti slušalicu, s treskom. Vratila se u sobu, i sjela, zadihana, gotovo na rubu plača.

- Pomislila sam da je možda doktor Hall - prošapta. Ben napuni čaše. - Kristoffer ne zove na Badnjak - reče on. Helena pokri lice rukama. - Zaboga, kako sam se bila uplašila. - Tko je bio? - upita Peter. Helena spusti ruke s lica, podignu čašu i okrenu se prema njemu. - Bio je onaj tvoj prokleti prijatelj iz djetinjstva. Thomas. - Thomas? što je želio? - Želio je samo čestitati Božić. Bio je pijan. Peter ode pogledati je li se Kaja probudila. Spavala je, s licem na ruci. Samoobasjavajući

brojčanik je sjao u mraku, bilo je jedanaest i deset, mogao je to vidjeti odande gdje je stajao, kao i kazaljku za sekunde koja je polako kružila. Stajao je i promatrao kćer. Na prozorskoj je dasci bio model iz kazališta, Helenina kuća. A onda opet zazvoni telefon.

Taj je put Peter podignuo slušalicu. - Sretan Božić - reče Thomas Hammer. - Što hoćeš? - Jesi li dobio nešto lijepo? - Mobilni telefon. Peter zažali čim je to rekao, premda i nije posve znao zašto, ali se duboko pokaja, kao da

je odao neku tajnu i tako ih bliže povezao. - Čestitam, stari prijatelju. Ne zaboravi puniti ga. Helena iziđe iz kuhinje, pogleda Petera, koji samo zatrese glavom, te priđe bliže. - Pozdravi idiota i reci mu da nikada više ne zove ovamo. Ona nastavi dalje do kupaonice i treskom zatvori vrata za sobom. Na drugom je kraju Thomas Hammer bio nestrpljiv i pijan. - Jesi li tamo, Petere? - Imaš pozdrav od moje žene, a rekla je i da više nikada ne zoveš ovamo. - Da, čuo sam to. Thomas Hammer se nasmija. - Što hoćeš? - ponovi Peter. - I ja imam dar za tebe. - Imaš li? - Sređeno je. Terapija je, takoreći, u tijeku. - Što hoćeš reći? - Putujemo u roku od dva tjedna. - Kamo? - Imate li kod sebe mnogo svijeća? - Svijeća? Kako to? - Djeca u Estoniji trebaju svijeće, Petere. Helena se vratila iz kupaonice, u spavaćici, lice joj je golo, i jasno, do izražaja su došle

sitne bore pokraj usta i ispod očiju, poput pukotina na blijedoj koži, brzo ga ona pogleda, malodušna, ljuta, te reče:

- Idem leći. Peter je čekao dok ona nije otišla. - Estonija? - Dat ću ti već pobliže informacije. I ne zaboravi svijeće. Samo sam ti to želio reći.

90

Knjigoteka

- Thomase? - Još sam tu. Peter opet prošapta: - Ako ovo sa mnom uspije, može li se to primijeniti i na Kaji? Hoću reći, na mojoj kćeri. - Shvaćam. Je li to ona naslijedila nesretni vid svoga oca? - Još to ne znamo. Može li? - Ako uspije na tebi, uspjet će i na njoj. - Hvala. - Nema na čemu, Petere. Idi sad i spavaj s Helenom. Peter poželi baciti slušalicu. Uto se opet začu glas Thomasa Hammera. - Samo još jedna mala stvar, Petere. - Da? - Imao sam, znaš, samo onu našu staru sliku razreda. Ono gdje stojimo u auli. Sjećaš se? - Ne. - Crnobijela je, znaš. - I? - Koja ti je boja očiju? Peter je oklijevao. Naposljetku reče: - Plava. Thomas Hammer prvi spusti slušalicu. Peter je stajao sa slušalicom u ruci, bilo je tiho u kući, čuo se samo zuj iz slušalice, znak

slobodne linije, ili znak prekinute veze, ili zauzeća, a onda spusti slušalicu pokraj telefona i uđe u kuhinju.

Ben je još uvijek bio ondje. Peter sjede. Boca je stajala između njih na stolu. - Nedostaje li ti? - upita Ben. - Što? - Piće. - Ne. Ben natoči u svoju čašu, isprazni je. - Je li to opet bio gnjavator iz starih dana? Peter kimnu. Ben ustade. - Srećom, nemam nikakva gnjavatora iz prošlosti. Osim tebe, naravno. Nasmija se. - Bojim se - reče Peter. Ben spusti ruke na njegova ramena. - Znam. Svi se zajedno bojimo. Peter pokaza na stolnjak, na tamne mrlje na mjestu na kojemu je Kaja bila sjedila. - Znaš li što sam pomislio, Bene? Pomislio sam da je zbog onoga ondje sve pogrešno.

Zbog onih mrlji. Da su mrlje krive za sve. I da će se sve srediti kad odnesemo stolnjak na čišćenje. To je, k vragu, idiotska misao, zar ne?

- Želiš li da ostanem? - Nije potrebno. Hvala. - Jesi li siguran? Mogu spavati u atelijeru. Peter se malo nasmija. - Nemoguće je spavati u onom smeđem umaku. Ben se ne nasmija. - Moram te opet upitati, Petere: hoćeš li završiti na vrijeme? - Završit ću. - Što misliš da idemo s nekoliko starih litografija? Koje nisi izlagao ranije. Peter ne odgovori, pitanje nije bilo ni vrijedno odgovora. Ali se Ben nije predavao:

91

Knjigoteka

- Ili nešto retrospektivno? Nije teško ući u trag slikama koje su u privatnom vlasništvu. Na to Peter reče: - Još nisam ni slijep ni mrtav. - Ozbiljno mislim, Petere. Peter se uspravi jednim trzajem. - Hoćeš li da nazovem taksi, ili da te izbacim iz kuće. - Hvala, radije bih otišao dobrovoljno, moj prijatelju. Opet se malo nasmijaše. Ali, ništa nije bilo smiješno. - Hvala ti što si došao - prošapta Peter. Ben se nagnu i brzo ga poljubi u čelo. - Onda su točno tri mjeseca i četrnaest dana do otvaranja izložbe. Zatim je stavio na glavu onaj novi slamnati šešir i, sa svojim pozlaćenim štapom u ruci,

izišao u zimu. Peter je ostao sjediti. Boca je stajala na stolu. Još je bilo malo u njoj. Odvmuo je čep. I iz nje naglo zamirisa, kao crn, nevidljiv buket, i na trenutak ga ošamuti. No, davno je bilo kad ga je to radovalo. Ta je žeđ odavno ugašena. Opet stavi čep i brzo se zaputi u atelijer. Hladnoća je sa svih strana iskričila, ali njemu nije bilo hladno. Prebirao je po ladicama u kojima su bili stari kistovi kojih se nije mogao osloboditi, bilješke, prikazi, kutije šibica, plinska maska, razglednica s nedovršenom slikom Koncert Nicolaea de Staëla, noževi, jedan izblijedio akvarel, rokovnik, i naposljetku nađe ono što je tražio: tablete. Na etiketi nije bilo nikakva datuma s rokom trajanja, samo dan izdavanja, prije deset godina. Bile su vječne. Uzme dvije tablete i popije ih s čašom vode, ništa nije osjetio, samo neki mir, njemu dovoljno dobar, premda je znao da samo umišlja.

Peter se morao nagnuti prema ogledalu da vidi svoje oči u mraku. Bile su plave. Nije više imao Beckerove titan bijele. Iscijeđene su tube ležale rasute po podu. Više nije

bilo Beckerove titan bijele nigdje u svijetu. Zatim je odvojio platna od okvira, isjekao ih na komadiće, ubacio u peć, sve navlažio

bijelim špiritom i zapalio, sjedio je i gledao te lanene slojeve kako se presavijaju i popuštaju u, takoreći, vlastitome materijalu, dok su se boje otapale u plamenu i nestajale u crnome dimu.

Satima je to trajalo. Poslije, kad je to bilo gotovo, još vruć i prljav po licu i rukama, zastao je, iscrpljen i

miran, na vratima, ispod sata koji odavno stoji, i pomislio, iznenada i jasno, da ne treba biti jedno sa svojim vremenom, u taktu s njim, nego da se treba držati po strani, što dalje od svoga vremena, to je cilj, a ne treba biti ni ispred svoga vremena, a ni iza njega, kao što ne treba biti ni u raskoraku s njim, jer je raskorak samo drugi oblik discipline, nego izvan njega, izvan svoga vremena, na nekom drugom mjestu.

No, jednostavna je i nemoguća spoznaja da takvo mjesto ne postoji. Ali je on tamo morao biti. Pa ipak se javi i ona nagrizajuća misao od koje nije mogao pobjeći: hoće li završiti na

vrijeme? Sve se, na kraju krajeva, ticalo vremena. I Peter se prisjeti riječi nekoga drugog slikara, koje je prisvojio i učinio svojima, da

umjetnik ne završava svoje djelo, nego da ga napušta. A onda se vratio u kuću. Kaja je spavala, u istome položaju. Ubrzo će jutro, deset je do

pet. Malo se namreškaše zelene zavjese, zatim su opet mirno visjele. Model je bio pao s prozorske daske, razbijeni su komadići ležali po podu, zidovi, pod, krov, sve je bilo polomljeno. Ništa nije dirao. Nije želio nikoga probuditi. Legao je uz Helenu. Bila je budna. Pogladio je njeno golo rame. Ona mu poljubi ruku i izmaknu se, iznenađena.

- Što si radio? - prošapta. - Pospremao u atelijem. - Mirišeš na gorevinu. - Počeo sam iznova. Helena mu se primaknu bliže. - To govoriš cijelo vrijeme.

92

Knjigoteka

Peter sklopi oči. - Morao sam popiti tabletu - reče. Helena je načas šutjela. - Ne možeš više izdržati? - Mogu. - Jesi li siguran? Jer nemam vremena trčati naokolo i paziti na te. Uskoro imam premijem.

To znaš? Peter samo kimnu. Helena ga zagrli. - Pričaj mi, Petere. - Ubrzo ću na neko vrijeme na put. - Što hoćeš reći? - Pokušat ću neku novu terapiju. - Kakvu terapiju? - To ne mogu reći. Helena ga pusti. - Ne možeš reći? A zašto? - Jer još ne znam o čemu se radi. - A ipak to želiš učiniti? - Nemam što izgubiti, Helena. - Što kaže doktor Hall? Peter je oklijevao. - On o tome ne zna ništa. A neće ni saznati. U redu? Helena se uspravi u krevetu i pogleda ga. - Je li te to onaj Thomas Hammer naveo na to, ha? - Nije važno. - Nije važno? - On može ponuditi terapiju koja ne postoji u Norveškoj, Helena. - A zašto je ne može ponuditi Hall? Peter skrenu pogled na drugu stranu, zavjese na propuhu zadrhtaše, a onda su opet mirno

visjele. - Možda doktor Hall još nije došao tako daleko - reče. - I ti u to vjeruješ? - To mi može spasiti vid. Zar to nije dovoljno? - A još ne znaš ni kakva je to terapija? Peter izusti: - Ne želim znati. Helena samo zatrese glavom, ustade iz kreveta i iziđe u hodnik. Peter je ostao ležati, čuo

je da se ona zaustavila pokraj Kajine sobe i na trenutak ondje stajala, a onda krenula dalje u kuhinju, i otvorila hladnjak, te on pomisli na ono što je upravo bio kazao, da ne želi znati, što je bilo istina, a i laž, bilo je i istina i laž, bio je to njegov dvostruki kukavičluk, bio je to onaj crni pas koji je još jednom iskesio zube i zatrzao lancem, a on se nije ni pomaknuo, ništa nije učinio, samo je sklopio oči, kukavica, da, neustrašivi kukavica je on, a onda se ona napokon vratila i sjela na rub kreveta, s čašom punom kockica leda koje su udarale jedna o drugu i zveckale.

- Ti si već odlučio - rekla je. - Nemam izbora, Helena. - Maloprije si rekao da nemaš što izgubiti. To nije isto. Peter prošapta: - Ako terapija pomogne meni, može pomoći i Kaji. Helena ga prekinu: - Idem s tobom, Petere. - To ne ide. - Ne ide? Zašto?

93

Knjigoteka

- Jer ovo moram uraditi sam. Helena se nasmija, kratko, bespomoćno. - Trebao bi čuti samog sebe - reče. - Misliš li da to ne radim? Zar zaista misliš da cijelo vrijeme ne slušam samog sebe, ha? Helena skrenu pogled ustranu. - Kada putuješ? - Uskoro. Najkasnije za dva tjedna. - To mi se ne sviđa - reče ona. - Moram imati tvoju podršku, Helena. - Uvijek sam te podržavala. Peter je povuče k sebi, i ona mu dođe, nevoljko. - Činim to zbog Kaje. Shvaćaš li? Zbog Kaje. Helena je dugo ležala nijema. Naposljetku reče: - A ako je Kaja zdrava? Zbog koga to onda činiš? - Zbog nas, Helena. Zbog nas. Zbog koga inače? Ona ne odgovori. Zaspali su, napokon, kad je već bilo jutro. Peter je stigao nešto i sanjati. Ili je to možda

sanjao neke druge noći, san koji se ponovno pojavio i nije želio nestati, i svjetlo je u tome snu, svjetlo što ne postoji na nekom drugom mjestu osim u tome snu, kao da je nisko, besjajno prosinačko sunce zasjalo u svibnju, i on se najviše sjeća upravo toga svjetla, više nego gojaznoga, dosadnog i lijepo odjevenog dječaka koji mu postavlja nemoguće pitanje u tome jednako nemogućem svjetlu: ”Kad bi mogao birati? Kad bi mogao birati, Petere?”

A onda ih je nešto probudilo. Kaja je stajala pokraj njihova kreveta. - Snijeg je crn - reče ona. Uspraviše se u krevetu. Helena ispruži ruku. - Što kažeš, zlato? Kaja je i dalje stajala. - Snijeg je crn - ponovi ona. Peter i Helena odu do prozora, razvuku zavjese i pogledaju. Bilo je lijepo vrijeme, nebo vedro, još se vidio mjesec na zapadu. Svraka je sjedila na grani i kljucala trulu jabuku. I preko cijeloga je vrta, od atelijera do kuće, ležao rasut lijep sloj čađe i pepela.

94

Knjigoteka

18.

Ispod dna slike ima nešto drago, što je dio slike, a što je ipak skriveno, ne kao prljavi izvori nadahnuća, nego kao pravi materijal: dvije će se osobe uskoro probuditi, dvoje djece, jer oni su samo djeca, u šupi nekog zatvorenoga, oronuloga kolhoza. Prvo se probudi dječak. Hladno mu je. Tijekom noći koža mu je na rakama ispucala, vide se duboke brazde. I unutra je napadao snijeg. Petnaest je stupnjeva ispod ništice. Badnjak je. On se okrene prema sestri. Pogleda je, i pusti da još malo spava. Ona leži ispod neke kartonske ploče. Stopala je umotala u plastične vrećice. Sestra je mlađa od njega. Ime joj je Samara. Njemu je ime Vova.

Vova i Samara. Pogleda oko sebe: Zahrđali strojevi, uništeni alat, neka strvina, možda od uginula bika, ili krave, tek kosturi,

ništa nema što bi se moglo pojesti, ništa popiti, nikakva narkotika. No, hladnoća je gora od gladi. Vjetar je gori od žeđi. Spavati je bolje nego biti budan.

Natrpa snijega u usta, žvače crni snijeg. Zatim je probudi. Moraju dalje. Prepužu preko snježnoga nanosa u otvorenim vratima, koja stalno lupaju na vjetra, i iziđu

na prljava, mrtva polja. Kad se okrenu, jedva mogu nazrijeti nakrivljenu gomilu napuštenih zgrada u magli koja promiče sivim pramenovima. Još je jutro. Još je mrak.

Badnjak je. Izbiju na neki put. Njime krenu. Naiđe neki autobus, ne zaustavlja se. Crvena zvijezda

svjetluca na stražnjem prozora i nestaje. Samara zaostaje. Vova je mora čekati. Skida svoje poderane cipele i daje joj ih. Od nje uzme plastične vrećice i sveže ih oko golih, gotovo pomodrjelih stopala. Nastave hodati. Hodaju cijeloga dana. Samara malo plače. Vova je tješi. Idu prema crkvi Peeteli. Čuo je da je tamo otvoreno. Čuo je da su tamo kreveti. A čuo je da su tamo čak i darovi, o tome su kazivala druga djeca koju su sreli, o čokoladi, čizmicama, svijećama.

Nebo postaje bijelo. Vova drži sestru za ruku, ili je možda obrnuto, možda Samara čvrsto drži starijega brata,

da ne ode od nje. On ne ide od nje. Neko vrijeme idu uz željezničku prugu, ukinutu, njome više ne idu vlakovi između Tartua

i Tallinna. Jedna se drezina zaledila za tračnice. Nemoguće ju je pomaknuti. A onda opet pronađu put. Primiču se gradu. Mogu mu vidjeti obrise, kružne zidine, kupole, dizalice i tornjeve.

S mora puše hladan, vlažan vjetar. Vova se nasmiješi. On zna gdje se crkva Peeteli nalazi. Treba samo ići prema najvećemu tornju. I Vova i Samara se zapute tamo. Ulice su uske i pločnici klizavi. Na trgu svijetli križ. Posvuda pusto, nigdje nikoga. Već se

opet smračilo. Badnjak je. Ubrzo će nebo ponad Tallinna biti nevidljivo. Zaustave se ispred širokih ulaznih vrata. Vova pokuca. Samara se skrije iza njega. Stoje i čekaju, no nitko ne otvara. Vova samo što nije izgubio odvažnost. Možda je, sve

što je čuo, ipak samo laž. I onda je i on slagao sestri, i uzalud je vukao cijelim onim putem. A onda se vrata ipak otvore. Opatica stoji na vratima i gleda ih, crn joj rubac zategnut oko glave, na njoj dug, bijel

ogrtač, vijori kao jedro, ruke sitne, gotovo ružičaste. Stoji na vratima i osmjehuje se, ali se ne pomiče ustranu i ne pušta ih u crkvu, u toplinu, iz koje mogu čuti glazbu, harmoniku, flautu,

95

Knjigoteka

ne, opatica samo stoji ispred njih, i osmijeh joj je očajan i malodušan, to je najužasniji osmijeh koji je Vova ikada vidio kod nekog čovjeka, i on joj pokaže fotografiju, neku pohabanu, gotovo pokidanu fotografiju, drži sliku u ruci i pokazuje je opatici. Ali ona samo zatrese glavom i kaže da je unutra puno, ne može ih pustiti u crkvu, nije im dopušteno bilo koga više pustiti unutra, mnogi su već prije njih odbijeni, previše je patnje a premalo mjesta, kaže opatica. Zatim se na trenutak izgubi i vrati s mrežicom koju pruži Vovi, sretan Božić, djeco, idite u miru, idite u Kopli, staru trafostanicu i tamo pitajte, te opatica zaplaka i zatvori teška ulazna vrata crkve Peeteli.

Vova stavi fotografiju u džep i pogleda što je u mrežici. Ipak je istina, u njoj su darovi: neka igračka, sliči na zeca, komad zelenog sapuna, svijeća s crnim stijenjem, čokolada u srebrnom papiru, od koje odlomi komadić i dadne Samari, što ona odmah proguta i poželi još, poželi cijelu čokoladu, te on zamoli sestru da jede polako, ali ona ne može, ne može jesti polako, i domalo je Vova mora držati dok ona povraća u snijeg.

Onda se zapute u Kopli, u napuštenu trafostanicu. Ondje nema nikoga koga bi nešto pitali. Vova uhvati Samaru za ruku i uđu u zgradu. No nikoga ondje ne mogu vidjeti, ali čuju, negdje daleko, ili posve blizu, nemoguće je

razabrati, čuju neki dah, neki plač, tihe zvuke. Pronađu mjesto u mraku, pokraj zida, gdje mogu sjesti. Sve je bolje nego ništa. Unutra je bolje nego vani. Strop je bolji od otvorena neba. Pod je bolji od gole zemlje. Mrak je bolji od vjetra. A i ništa je bolje od svega. I odjednom netko dotakne Vovino rame, on stisne pesnicu i udari, nasumce, ali ništa ne pogodi, samo prazan zrak; netko se nasmije, brz, krhak smijeh u mraku, i uto mu netko tutne bocu u ruku te on brzo potegne gutljaj, talog žitne, guste rakije, i smjesta osjeti gorak, a ipak ugodan početak omamljenosti, što sliči na san, ali na neki drugi san, ne onakav kao kad spavaš. Vova izvadi komad sapuna koji, jako i lijepo, zamirisa u njegovoj ruci, i pruži ga dalje, jer je nešto dobio, zato nešto treba dati, važno je imati prijatelje i što je moguće manje neprijatelja, i miris ide od ruke do ruke i ispunjava staru trafostanicu, miris parfema, miris prljavoga parfema koji se iznenada pretvara u pjesmu, kao da je ondje opet prostor visokoga napona, i netko zapjeva, tihi dječački glas u mraku, i pjesma se raširi, od usta do usta, i Vova pjeva, i Samara pjeva, cijeli je to zbor u hladnome mraku, ali odjednom pjesma stane, usred strofe, kao da su svi, istodobno, naslutili da će se nešto dogoditi, nešto dobro ili neoprostivo: trojica se muškaraca pojave na vratima, tri sjene, jedan od njih i dalje stoji na vratima, nepomičan, dok dvojica ostalih ulaze, idu prema njima, posve je tiho, čuju se samo njihovi koraci, i kao da nešto bacaju na pod, neku vreću, možda vreću za smeće, i kao da gomila nečega što nalikuje paketićima ispada iz nje, ali se nitko ne pomiče, jedan od muškaraca prilazi još bliže, polako prolazi pokraj njih, zaustavi se i saginje, onda mu priđe i onaj drugi, upali džepnu svjetiljku, muškarci su nevidljivi, oni koji ih osvjetljavaju stoje skriveni, u mraku su iza oštroga svjetla, i oni spaze mršavu djevojčicu koja ondje sjedi, s rukama sklopljenim oko neke igračke, i prljavoga dječaka pokraj nje, koji je privlači k sebi. Vovine su oči smeđe. Samarine su oči plave.

96

Knjigoteka

19.

Kajine su oči bile zelene. Toga jutra Helena nije željela voziti, zato su uzeli taksi. Ona je sjela naprijed, Peter i Kaja

na zadnje sjedalo. Kaja je zaspala naslonjena na njegovu ruku. Vrijeme se bilo odjednom promijenilo. Ojužilo je, s kišom u zraku, i vjetrom, s toplim i suhim, što je bilo prava rijetkost, nešto posve nepoznato, gotovo monsun, i široko, što su na južnim paralelama smatrali uzrokom ludilu, neradnim godinama i razvodima braka. Snijeg se otapao i nestajao ostavljajući iza sebe drvlje i kamenje, smeće i blato. Poplava je odnosila mostove, odroni zatvarali ceste. Sličilo je više na rano proljeće, na ožujak, i travanj. Zapravo, nije nalikovalo ni na jedno godišnje doba u kalendara. Bio je četvrti dan po Božiću. Rezultati Kajinih pretraga su bili spremni.

Sat na kontrolnoj ploči pokazivao je deset i šesnaest. Peter se oprezno nagnu prema naprijed i prošapta: - Kakav mu je bio glas? - Glas? - Da, glas doktora Halla. Ti si s njim razgovarala. - Rekao nam je da dođemo, Petere. - Je li bio imalo drukčiji? - Nisam čula nikakvu razliku. Glas mu je bio posve običan. - Ali, da je sve u redu, valjda ti je to mogao kazati na telefon? Helena brzo pogleda Kaju. Još uvijek je spavala. - Zacijelo želi razgovarati s nama. Ne na telefon. Zar to nije uobičajeno? - Ne znam što je uobičajeno. Ništa nije uobičajeno. - Pričekajmo pa ćemo vidjeti, Petere. - Mogu ga sad nazvati. - Možeš, nazovi. Nazovi ga iz taksija. - Ponio sam telefon. Koji sam dobio od tebe. Mogu ga sad nazvati i upitati. Helena posta nestrpljiva. - Ne čini me nervoznom više nego što jesam. U redu? - Činim te nervoznom? - Smiri se, Petere. Inače možeš jednostavno ovdje izići. - Doktor Hall nas čini nervoznim. Helena se okrenu prema njemu. - Možda misliš da je neugodno sresti ga, ha? Peter zaboravi šaptati: - Da je Kaja zdrava, mogao ti je to jednostavno kazati, zar ne? - Pst! - uzvrati Helena, jedva se suzdržavajući da ne plane. Peter se opet nasloni na sjedalo. Vozač uključi radio. Na radiju vijesti, saopćenje o dugim redovima na cesti, negdje se

neka prikolica prevrnula, no to se njih ne tiče, pomisli Peter, zbog toga neće zakasniti, to je na drugom dijelu grada. Meteorolog reče da će tijekom dana vjetar pojačati, da će taj ćudljivi vjetar na izloženim mjestima možda biti i olujne snage. Ljudima se preporučuje da ne izlaze iz kuće. Ni to se njih ne tiče, pomisli Peter. Pokraj njih prođe neki automobil, njegova se prednja svjetla, titrava i žuta, izgubiše; vječni šum u daljini, guma na mokrom asfaltu, kiša, glazba, nalikovalo je na Satijev komad za klavir, brisači na vjetrobranu nisu bili u taktu.

Vozač smanji ton. Kaja se probudi. - Gdje smo? - upita. - Idemo doktoru - reče Peter. Helena se okrenu. - Brzo ćemo stići, zlato. Kaja pogleda kroz bočni prozor. Tamo se nije imalo bogzna što vidjeti. Tek kapi koje su

letjele uvis, teške pruge, kao da je sve okrenuto naglavce. A sve je i bilo okrenuto naglavce.

97

Knjigoteka

Tko će sad koga utješiti? Sve što čini, čini zbog Kaje - Peter se grčevito uhvati za tu misao, njegovu jedinu čvrstu

točku u sveopćemu odronu. Kaja nije pogriješila: spustila je svoju krhku, gotovo bijelu ruku u Peterovu grubu, prljavu šaku. Sjedili su tako, s rukom u ruci, približavajući se klinici. - Bit će dobro - prošapta on. - Bit će dobro, Kaja. Ubrzo su skrenuli prema klinici. Peter zamoli vozača da ih pričeka. Medicinska ih sestra

otprati na kat, do ordinacije doktora Halla. On prvo pozdravi Kaju. Ona se nakloni. Peter mu pokuša protumačiti izraz lica, ali je to bilo nemoguće. Bilo je blijedo, neutralno, kao i bilo koje drugo lice, bez ikakva znaka. Tri su stolice stajale spremne. Kaja sjede na srednju. Peter ju je držao za ruku. Ona je njega držala za ruku. Rendgenske su snimke stajale na lightboxu, sjajeći se. Jedna je od njih stajala ukoso. Doktor Hall je pomno ispravi, zatim sjede, prolista neke papire i podignu glavu.

- Kaja je posve zdrava - reče. Peter pomisli: pa da, ona je naslijedila majčine oči. Helena se nagnu, morala je to čuti još jednom, kao da se bojala da je pogrešno čula. - Je li to zaista istina? Doktor Hall se nasmiješi. - Ona je zdrava od glave do pete. Zar ne, Kaja? Kaja kimnu, zureći sebi u krilo. Helena je pogladi po kosi. - To smo i znali, zlato. Sve je u redu. Ništa nije loše. Doktor Hall ugasi lightbox. Mrak se uspinjao s dna, kao kad puniš vodu u akvariju. Helena se uspravi. Peter pusti Kajinu ruku i pogleda na sat. Bilo je jedanaest i petnaest. Doktor Hall reče: - Napravili smo, kao što znate, naj’temeljitije i najopsežnije pretrage, i zaključak je

nedvosmislen. Nema nikakvih sumnji. Kajin je vid bez ikakve mane. Shvaćaš li što kažem, Kaja?

Kaja opet kimnu. Peter ustade. - Zašto to niste kazali odmah? - upita. Doktor Hall se začudi. - Što? - Zašto to niste kazali jutros, kad ste nazvali? Da je Kaja posve zdrava. Doktor Hall se mirno okrenu prema Heleni, koja pogleda Petera. - Molim te - izusti ona. - Nemoj sad. Ali se Peter nije dao moliti. Nešto je provalilo iz njega. Neki bijes, kojega se morao

osloboditi. Taj je bijes bio pravičan i on ga se morao osloboditi. Pokaza u doktora Halla. - Više od jednoga sata, ili točno jedan sat i dvadeset minuta, izložili ste nas, a naročito

Kaju, nepotrebnoj zabrinutosti. - Žao mi je, Wihlu. Ali... Peter ga prekide. - Žao? Je li bila namjera mučiti nas? Ili ste jutros mislili da još nije vrijeme da se kaže? Doktor Hall mirno sklopi ruke ispod brade, ako mu je i bilo neugodno, to se na njemu nije

vidjelo. - Ne običavamo davati dijagnoze preko telefona, Wihlu. - Dijagnoze? Trebalo je reći samo jednu jedinu riječ. Zdrava. Zdrava! A to nije nikakva

dijagnoza! Tad se odjednom oglasi Kaja: - Hoće li i otac biti zdrav? Na trenutak nastade tišina. I s tom je tišinom Peterov bijes iznenada nestao. I naposljetku njemu postade neugodno.

98

Knjigoteka

Oprezno je spustio ruku na Kajino drhtavo rame. Helena je obgrli. Doktor Hall sklopi fascikl koji je imao ispred sebe i pogleda ih. - Upravo sam zbog toga i želio porazgovarati s vama svima. Malo je pričekao, a zatim reče: - Zar nećeš sjesti, Petere? No Peter je i dalje stajao. Doktor Hall se opet obrati Kaji: -- Znači, shvaćaš da ti je otac bolestan? Kaja je i dalje zurila sebi u krilo. - Da - prošapta. Helena samo zatrese glavom. Peter sjede. Doktor Hall reče: - To je bolest koja nije opasna, Kaja. S njom on može živjeti posve normalno. Jedina je

razlika što ne može vidjeti. Peter više nije mogao podnijeti. - Je li to nužno? - Što hoćeš reći? - Čeka nas taksi. Doktor Hall se okrenu prema Heleni. - To što se događa s Peterom tiče se vas sve troje. Helena kimnu. - To znamo. - I zato je vrlo važno da se pripremite što je moguće bolje. Peter ponovi ono što je već rekao: - Je li to zaista nužno kazati? Doktor Hall ga pogleda. - Da. To mi je dužnost. - Je li vam dužnost opterećivati moju obitelj? - To je teret koji svi vi morate ponijeti. Kaja ih prekinu. Rekla je: - Hoćemo li dobiti psa? I Peter se nasmija, svi se nasmijaše, Kaja ih je spasila svojom prividnom nedužnošću i

djetinjim poštenjem, ali kad se Peter sagnuo, olakšan i zahvalan, i poljubio je, smjesta je, odmah ispod nedužnosti, spazio potpunu ozbiljnost djeteta, i posta mu jasno da to Kaja nije upitala zbog očekivanja, nego zbog straha, te se postidi, i to duboko.

Prošaptao je: - Ne, Kaja, nikada nećemo dobiti psa. Poslije ih je doktor Hall ispratio do taksija. Kaja je željela sjesti na prednje sjedalo.

Helena joj je pokušala pomoći svezati sigurnosni remen, ali u tome nije uspjela, te ga je vozač, neki mlad i očito prilično strpljiv čovjek, naposljetku morao staviti u bravicu između sjedala.

Doktor Hall povuče Petera ustranu, odmah pokraj stepenica. - Pod velikim si pritiskom. - Veseli me da je Kaja zdrava. - Nije mi se svidjelo ono što sam gore vidio. Peter zakopča kaput. - Smočit ćemo se - reče. - Izbačen si iz ravnoteže. - Sad je prošlo. Peter krenu, ali ga doktor Hall zadrža. - Daleko od toga da je prošlo, Wihlu. Peter se zaustavi.

99

Knjigoteka

- Čudna mi je ta vaša loša navika da plašite ljude, umjesto da ih tješite. Doktor Hall ga pusti. - Kažem samo onako kako jest. Peter se nasmiješi. - Mora da to i jest zbog toga - reče on. Zatim je sjeo na zadnje sjedalo, pokraj Helene, i odvezli su se s klinike. Ubrzo su oblaci jurili u suprotnome smjeru, činilo se kao da sve ide nekom drugom

brzinom, nebo se odronjavalo, dok su oni gotovo mirno stajali. Nisko ih je, besjajno sunce na trenutak zaslijepilo i asfaltu dalo plavu boju, ili gotovo zelenu, boju kiše i benzina. Nevrijeme, što je bilo najavljeno, još nije stiglo.

Kad su se približili gradu, području s vilama na drugoj strani parka, gdje su između vrtova stajale visoke živice, rijetke, ništa ne skrivajući, Kaja zatrza sigurnosnim pojasom.

Vozač uspori i okrenu se. - Mislim da je vašoj djevojčici mučno - reče. Jedva su stigli osloboditi Kaju remena i otvoriti vrata, ona brzo iziđe, kleknu na rubu ceste

i povrati. Peter je vidio da nešto ispade iz džepova njezina kaputa. Prišao je i to podigao sa zemlje. Bile su figurice što ih je on obojio, hladnim i toplim bojama. Kaji je bilo bolje. Helena joj oprezno obrisa lice i usta. Peter joj pruži figurice. Nije znao što treba reći.

- Ponijela si ih - samo je rekao. Kaja skrenu pogled ustranu. - Nemaju gdje stanovati. Opet ih je stavila u džepove kaputa. Peter pogleda Helenu, koja je čučala pokraj nje. - Valjda ipak imaju - reče ona. Kaja zatrese glavom. - Kuća im je uništena. Uto zazvoni telefon. Vozač, koji je čekao ispred automobila, smjesta se nagnu kroz prozor i posegnu za

telefonom na kontrolnoj ploči. Ali, nije zvonio taj telefon. Vozač pokaza u Petera, nasmijavši se.

- Tvoj je - reče. Peterov je telefon zvonio. Bilo je to prvi put da zvoni i on nije bio navikao na te zvuke.

Helena ustade, privuče Kaju k sebi, pogleda ga. Peter se malo izmaknu ustranu, opet je sve utihnulo, izvadi telefon iz kaputa i napokon uspije pritisnuti pravu tipku. Bila je poruka, s datumom polaska, i vremenom polijetanja aviona, s imenom hotela, i nekom svotom. I na kraju je pisalo: Ne zaboravi svijeće. Izbriši ovu poruku.

100

Knjigoteka

20.

Vrijeme leta bilo je jedan sat i četrdeset pet minuta. Peter je sjedio pokraj prozora. Ništa se nije vidjelo osim oblaka, poput guste magle. Nije

ni dotakao hranu. Pio je vodu, bila je mlaka. Onda se letjelica nakosila i malo potonula, provjerio je pojas, je li zavezan, zategnuo ga je, i kad se opet okrenuo prema prozoru, spazio je njive, prljav snijeg, raštrkane, izgubljene gomile kuća i, u daljini, obalu, more, a onda avion uletje u još jedan gust oblak, nakrivi se, i kad je sljedeći put pogledao kroz prozor, vidio je samo nebo, duboko i plavo, gotovo crno nebo, nije se mogao sjetiti da je nekad vidio nebo tako, ili takvo nebo, nebo takve boje koja nikada ne prestaje, i nije pomislio da je to zadnje što vidi, nego je li to zadnje što treba zapamtiti da je vidio, treba li zapamtiti to nebo iznad Tallinna.

Onda se avion prizemljio. Peter je imao samo ručnu prtljagu. Zaustavili su ga na carini i uveli u poseban prostor, iza

zavjese, gdje je stajao neki drugi čovjek u civilu, koji je odmah navukao na ruke gumene rukavice, i Peter se pobojao najgorega, ali ipak nije osjetio strah, mogli su činiti što žele, više ga se nije ticalo. Morao je skinuti kaput i cipele, i isprazniti sve džepove, i oni su okretali i prevrtali stvari, te obične stvari koje su odmah, čim ih je stavio na uski, čelični stol, postale neobične, olovka, svežanj ključeva, sat, mobilni telefon, nekoliko čačkalica iz aviona, kutija tableta. Otvorili su kutiju, mirisali je, proučavali etiketu, nasmiješili se i zatvorili poklopac. Zatim su dugo listali njegovu putovnicu, i naposljetku zavirili u torbu, preturali po ono malo odjeće koju je ponio. Odjednom Petera prože čudan i divan osjećaj da se sve događa u obrnutu redoslijedu, da su događaji započeli s pogrešne strane, otraga, i da će se, kad mu vrate putovnicu i torbu, opet ukrcati u avion, da će otputovati kući i da će time biti kraj. Nešto su ipak pronašli.

Onaj u civilu je držao bijelu svijeću u ruci i pokazao je onome drugome, koji je također bio našao svijeću, malu adventsku svijeću, napola dogorjelu. Obojica se nasmiješiše i okrenuše prema Peteru. Onaj u civilu svuče tanke gumene rukavice i poželi mu dobrodošlicu, dobrodošao u Tallinn. Onaj drugi sve vrati na mjesto i poželi mu sretnu novu godinu. Peter je mogao ići.

Žurno je krenuo van. Nitko ga nije čekao. Vjetar mu opeče lice. Uzeo je taksi do hotela, ondje se prijavio, upitao za Thomasa Hammera, nitko pod tim imenom nije stanovao u hotelu, onda je upitao ima li nekih poruka za njega. Nikakvih poruka nije bilo. Zahvalio je, uzeo ključ i uspeo se do sobe, na drugome katu, zabravio vrata i sjeo na krevet. Moglo je to biti bilo gdje, u bilo kojemu hotelu i u bilo kojemu gradu; televizor, minibar, košara s čokoladom i lješnjacima, uski pisaći stol ispod ogledala, inače goli, žuti zidovi. Pogledao je kupaonicu, u njoj tuš, zelena zavjesa, bočice šampona na umivaoniku, plastična čaša, komad sapuna. Pomokrio se, povukao vodu, oprao ruke, vratio se u sobu i otvorio minibar, u njemu tri police s bočicama rakije. Našao je bočicu vode, odvrnuo čep, popio dvije tablete, nekoliko sekunda zadržao dah, te uključio mobilni telefon, ni na njemu nikakvih poruka, i potom nazvao kuću.

Helena se smjesta javila. - Ja sam - reče Peter. - Kako ide? - Još ništa nisam čuo. - Možda te je prevario. - Nadaš se tome? Helena je na trenutak šutjela. Peter je stao pokraj prozora i između zavjesa pogledao van. Na uglu, odmah pokraj hotela,

bilo je kino. Mogao je, na panou pokraj ulaznih vrata, vidjeti plakat: Djevojka s bisernom naušnicom. Neki je pas trčkarao posred puste ulice. Rekao je:

- Ovdje se prikazuje Djevojka s bisernom naušnicom. Onaj o Vermeeru. - Jesi li to mislio u kino? - Možemo ga pogledati kad dođem kući. Promisli o tome. - Imam o čemu misliti, Petere. Na probama je kaos, Kaja svojeglava, Stara godina, a muž

101

Knjigoteka

mi u Estoniji. - Možemo ga posuditi i pogledati svi zajedno. Helena postade nestrpljiva. - Što ću večeras reći Benu? Peter pusti zavjese. - Reci da sam trebao malo vremena za sebe. - I misliš da će on zaista povjerovati u tu glupost? - Ne trebaš mu ništa reći, Helena. - Tražiš li to od mene da lažem i našem najboljem prijatelju? Peter opet sjede na krevet. - Što radi Kaja? - Već je legla. - Nemoj je buditi. - Nisi odgovorio, Petere. Hoću li i Benu lagati? - Sjećaš li se što si kazala na Badnjak? - Mnogo smo toga kazali na Badnjak. - Kazala si da ne možeš podnijeti riječ istina. - To ne znači da volim laž. - Nitko ne laže, Helena. - Kako onda to nazivaš? I Peter reče ono što je običavao reći kad se sve toliko zategne i svijet postane težak i

glomazan i četvrtast. - Pa to je samo kazalište. I odmah je čuo koliko je to prazno i lažno zazvučalo. Replika više nije djelovala. Bila je

neumjesna. Bila je neistinita. Riječi su prerasle usta. Zatim Helenin glas, i umoran i oštar: - Jesi li popio tablete? - Volim te. - Nisi odgovorio, Petere. - Jesam, Helena. Odgovorio sam. Netko pokuca na vrata. Nisu stigli reći više. Peter ode do vrata i otvori ih. Bio je Thomas Hammer. Brzo uđe i stade između kupaonice

i kreveta. Peter zatvori vrata i okrenu se prema njemu. - Gladan? - upita Thomas Hammer. - Ne. - Dobro. Nećeš ništa jesti sljedećih dvanaest sati. - Što se događa? - Ideš u radionicu, promijenit ćeš nekoliko zahrđalih dijelova. Peter mu korak priđe. - Govori razumljivo, k vragu. Thomas Hammer pogleda na sat. - Operacija je sutra, točno u deset sati. - Gdje? - U jednoj bolnici izvan grada. - Kakvoj bolnici? - Bila je prije vojna bolnica. Sad je privatna. - Koliko će trajati operacija? - Obično traje dva-tri sata. Onda moraš ležati nekoliko dana, zbog pregleda, prije nego što

budeš mogao putovati kući. - I ti ćeš me operirati? - Naravno, Petere. Thomas Hammer spusti ruku na njegovo rame. - Ako imaš još nešto pitati, pitaj sad. Peter je oklijevao. Stajali su nekoliko sekunda šuteći, sučelice, čuli su glazbu s ulica, koja

102

Knjigoteka

se gotovo odmah i izgubila, te su jedino mogli čuti stalne zvuke koji uvijek dolaze iz mašinerije hotela, agregate, dizalo, ventilacijske uređaje, onaj metalan puls koji, poslije, i ne čuješ, jer se ti zvuci pomiješaju s bukom tijela i postanu dio glavobolje gosta, dio udara njegova srca, njegove nesanice.

Peter popi gutljaj vode, sklopi oči, i upita: - Hoće li ovo nekome naštetiti? Thomas Hammer se nasmija. - Dobit ćeš potpunu anesteziju. A ja potpunu plaću. - Odgovori mi, Thomase. Thomas Hammer sjede na krevet, nije skidao kaput i rukavice. - Zar je to toliko važno? - Važno je. - Sad si ovdje, Petere. Već si odlučio. Ništa drugo više nije važno. - Nisi odgovorio, Thomase. - Mogu li dobiti malo tvoje vode? Peter mu dade bocu. Thomas Hammer otpi. Zatim se nasmija, kao da se nečega prisjetio, i

reče: - Jeste li na studiju koristili écorché? - Jesmo. Na satu crtanja. Zašto? - To znači, zapravo, oderan, je li tako. Écorché. I mi smo to koristili. Na satu anatomije.

Takvoga smo nazivali daso. - Daso? - U stara su se vremena pogubljeni zatvorenici koristili za znanstveno istraživanje. Oderali

bi ih i u obdukcijskoj dvorani položili na stol, da se studenti mogu upoznati s ljudskim krasotama.

Peter, umoran od svega toga govora, izusti: - To je vrijeme, srećom, prošlo. - Ali, zar nije lijepa misao da i oni najniži i najkukavniji mogu biti od koristi? - Što pokušavaš reći? Thomas Hammer podignu glavu. - I ja sam neki umjetnik, Petere. Upravo kao i ti. - Upravo kao i ja? - Da, ispravljamo stvarnost, obojica, zar nismo? I da bismo napredovali, moramo malo

eksperimentirati. Zar ne? Peter ode do prozora i još više navuče zavjese. - Nisi odgovorio na moje pitanje - reče. Thomas Hammer baci praznu bocu u korpu ispod pisaćeg stola. - Je li dovoljan odgovor ako kažem da zbroj patnje postaje manji? Zatim je opet ustao, zakopčao kaput, zapalio cigaretu. - Uostalom, nisi zaboravio svijeće? Peter pokaza na torbu. - Ponesi je - reče Thomas Hammer. - Kamo ćemo? - Djeca se vesele svijećama, Petere. Izišli su iz sobe i spustili se dizalom. Već se bilo smračilo. Ali su još ulice bile gotovo puste. Nekoliko je mladića sjedilo u

zavjetrini na stepenicama i pilo pivo. Jedan od njih nešto doviknu. Thomas Hammer mu dobaci kutiju cigareta. Pločnik je bio klizav. Vjetar je bjesnio iza uglova. Kišilo je. Prelazili su preko glavnoga trga, Peter nekoliko koraka iza Thomasa Hammera. Ondje je bila podignuta pozornica, osmero je glazbenika, svi u narodnim nošnjama, kušalo zvuk. Uto je mikrofon pao na zemlju i odaslao električni vrisak koji je, na trenutak, nadglasao vjetar. Peter pomisli da je to ono isto nevrijeme koje se, od kuće, samo preselilo. Išao je za nevremenom, ili je nevrijeme išlo za njim. Onda se ulice suziše. Prošli su pokraj neke crkve i stigli na drugu stranu grada. Thomas Hammer se zaustavi pokraj nekoga velikog zdanja. Sličilo je na mauzolej, nelijepi

103

Knjigoteka

arhitektonski spomenik komunizmu. Bila je to stara trafostanica, zamračena, isključena, izvan pogona. Ušli su. Unutra je bilo još mračnije. Peter začu zvuke, tihe, kao da je hladna, vlažna dvorana bila puna životinjica koje su naokolo gmizale. Thomas Hammer uze svijeću iz Peterove torbe, zapali je i ispruži u mraku. U žutu se, nemirnu sjaju, pojavi neko lice, dječje lice. Zatim je svijeća odaslana dalje, i još jedno lice ispliva iz mraka, još jedno dijete, te zapališe više svijeća, plamen je išao od ruke do ruke, poput požara koji se širio, i naposljetku su svi sjedili, uza zidove, sa svijećom u ruci, sad ih je Peter mogao vidjeti, vidio je mršava lica, prastara dječja lica, zaslijepljena i molećiva.

- Tko su oni? - šaptom će Peter. - Bilo tko - odgovori Thomas Hammer. Jedno od njih ustade, podignu svijeću, mahnu. Peter priđe bliže. Bio je dječak, jedva

četrnaest godina star, možda mlađi, bilo je nemoguće odrediti. U drugoj je ruci držao neku igračku, medu, s dva labava, sjajna dugmeta iznad njuške, sličili su na dugmad neke odore. Dječak ispusti igračku, Peter se htjede sagnuti i podignuti je, ali ga dječak uhvati za ruku i pokaza mu neku fotografiju, neku poderanu sliku koja je, u svjetlu nemirna plamena, čudno zasjala: na njoj je neka mlada žena, obgrlila djevojčicu koja stoji ispred nje, sigurno kći, djevojčica se osmjehuje, lice joj je usko, živahno, kosa tamna i doseže sve do ramena, gleda ravno ispred sebe otvorenim, neustrašivim očima, plavim i užarenim, sunce baca oštre sjene, u pozadini se nazire pariški kotač, slika je možda uslikana u lunaparku, ili možda u nekom drugom parku zabave. Dječak pokaza u djevojčicu, u njezino nasmijano, nedužno lice, cijelo vrijeme nešto ponavljajući, neko ime, Samara, tako je zvučalo, Samara. Peter samo zatrese glavom i uzmaknu. Ali ga dječak privuče bliže, neprestano ponavljajući ono ime. Peter se pokuša otrgnuti. No, dječak ga nije puštao, dječak se priljubi uz Petera gurajući mu fotografiju u ruku. Peter je nije želio uzeti. Naposljetku je morao odgurnuti dječaka, udariti ga nogom, dječak posrnu prema zidu, ispade mu svijeća i dogori u mraku, i on pade na pod, ondje gdje je bilo prazno.

Peter odjuri do Thomasa Hammera, zadihan, jedva prošapta: - Želim natrag u hotel. Thomas Hammer pokaza u svijeće. - Vidiš li koliko malo treba da se obraduju? - Želim natrag u hotel, k vragu. - Vani nas čeka automobil - reče Thomas Hammer. Izišli su. Vozač im otvori vrata. Sjeli su na zadnje sjedalo i vozili se gradom koji je sad

bio pun ljudi, puni pločnici i ulice, cijele su horde išle prema njima, horde živahnih, opijenih ljudi, automobil se kretao puževom brzinom, dvije djevojke sjedoše na poklopac automobila i dio su se puta tako vozile s njima, već su ispijale pjenušac, smijale se, sjedeći ondje djelovale su nestvarno, gotovo bez težine, vozač zasvira više puta, djevojke mu napućiše usne i skočiše s automobila, vozač se okrenu, pogleda Petera s ispričavajućim, skoro snebivljivim osmijehom, ali uto Peter otkri da je on jednostavno takav, jak je ožiljak u kutu usana povukao usne nagore i oblikovao taj kiseli osmijeh, kao da je ušiven u obraz, jer u njegovu pogledu nije bilo nikakve isprike ni snebivanja, samo prijezir, i hladnoća, te Peter skrenu pogled na drugu stranu.

Napokon se zaustaviše ispred hotela. Thomas Hammer iziđe zajedno s Peterom. Stajali su u mnoštvu oduševljenih, bučnih ljudi koji su prolazili. - Trebaš li društvo? - upita Thomas Hammer. - Ne, hvala. - Trebaš li nešto drugo? Peter zatrese glavom. - Kamo ćeš sad? - Sve pripremiti za tebe, Petere. Thomas Hammer je opet sjeo u automobil. Peter se uspeo u svoju sobu. Stajao je pokraj prozora kad su prve rakete eksplodirale u bijelim krugovima između

104

Knjigoteka

crkvenih tornjeva i u svim bojama potekle iznad grada. Vjetar se bio stišao. Poslije se cijelo nebo pokidalo u rasparane uzorke i formacije. Ali, lice djevojčice s one fotografije nije nestajalo, nije ga se mogao osloboditi. Samara. Tako ju je onaj dječak zvao, Samara. Peteru je bilo jasno što ubrzo mora učiniti. Vidio je to po svojim rukama. Osjećao je to po nepcu. I učinio je. Tablete su plovile krvlju poput praha, ali to više nije bilo važno, već je bio

odlučio. Otrov, koji ga je trebao zaštititi, morao se gurnuti ustranu, kako bi oslobodio prostor za

još više otrova. Otrov protiv otrova. Uzeo je nož za rezanje voća i ušao u kupaonicu, odsjekao komad sapuna, stavio ga u usta

i progutao. To učini još jednom. Zatim je kleknuo pokraj školjke i povratio. Poslije je sjeo ispred minibara, otvorio ga i započeo od gornje police, slijeva udesno, chivas regel, beefeaters gin, votka. Pio je sistematično. Želio je na dno. Brzi proplamsaji vatrometa su ispunjavali sobu, dok su zvuci uzmicali i nestajali. Zvuci hotela su nestajali. Svi su zvuci nestajali, osim zvuka srca koje je tuklo u divljem, nestabilnom ritmu. Mogao je vidjeti srce kako tuče. Kako ga ono razbija na komadiće. Pio je. Ali nije pomagalo. Krv se kroza nj rušila. Ruke su oticale. Koža se oko glave zatezala. Prsti su srašćivali, postajali neposlušni. Otišao je u kupaonicu i opet povratio. Povratio je nešto plavo. Otrov ne podnosi otrov. Kad se pogledao u ogledalo, vidio je nekoga drugoga. Lice je bilo crveno, gotovo raspuklo. Bio je tuđinac. Nije pripadao onome mjestu. Nastavio je piti. No nije pomagalo. Hotel je nestajao. Soba je nestajala. Njegovo je srce nestajalo. Na donjoj je polici stajalo šest bočica vsopa i dvije bočice bacardija. Uzeo ih je i pio. Pio je sve do kraja. Pio je dok se nije sasvim izgubio. Bio je na dnu. Izgubio se. Ali nije pomoglo. Lice one djevojčice na poderanoj fotografiji nije nestalo.

Sljedećeg su jutra došli po Petera Wihla i odvezli ga u bolnicu izvan grada.

105

Knjigoteka

21.

Peter je sjedio u taksiju i gledao prema kući. Nije mogao vidjeti nikoga na prozorima. Nitko ga nije vidio. Dim se podizao iz dimnjaka, sivkast, uspravan stup, što njega malo umiri, umirila ga je

pomisao da je Helena naložila vatru u kaminu. Ima jedna priča koju je on često pričao i koja ide ovako: Kad je jedan kolega, stariji

scenograf, inače čuven, i pomalo ekscentričan, prije nekoliko godina umro, sva je njegova imovina bila izložena na dražbi kod najeminentnijega trgovca umjetninama u gradu. Njegov je dom većini već bio poznat, o njemu je pisano u magazinima, listovima, novinama, ništa nije bilo ravno tome raskošnome domu, ni u zemlji a ni drugdje, na televiziji su prikazivane emisije o tome jedinstvenome domu koji je sličio na pozornicu. U vremenu obilježenom raskolom i slučajnošću, kako je on rekao, bio mu je cilj i ideja vodilja, takoreći njegova religija, stvoriti sklad i ljepotu. Nazivali su ga mrljom boje i umjetnikom života. Deviza mu je bila, što je stalno ponavljao, da put nastaje dok ideš. I, kao što je rečeno, umro je. Nije imao nikakva nasljednika, nikakve obitelji, samo dug, što se kasnije pokazalo. I njegov lijepi dom, njegova, sad, zamračena pozornica, raskomadana je i razdijeljena, i prodana, komad po komad, onima koji su ponudili najviše. Samo je katalog ostavštine bio na dvije stotine stranica. I Helena je išla na dražbu kod trgovca umjetninama. Jedva se moglo ondje ući. Svi su željeli vidjeti čuveni dom čuvenoga umjetnika. Ali taj dom više nije postojao. On je očerupan. Predmeti, koje je on tijekom svoga dugoga života pomno skupljao, stajali su izloženi na dva kata, numerirani slučajnim redoslijedom: perzijski tepisi, punjene ptice, kandelabri, bračni krevet, pisaći stroj Olivetti, koncertni klavir, zbirka leptira, Matisseova fotografija, barokno ogledalo, japanski vezovi, marokanski fenjeri, čak se i za njegov pozlaćeni štap, njegov šešir i njegovo bijelo odijelo moglo nadmetati. Heleni se nije dalo biti ondje. Kao da su predmeti, svaki za sebe, izgubili svoj sjaj, običavala je reći; izvađeni iz svoje povezanosti, otrgnuti i premješteni, postali su mizerni, umjetni, prosti. Ako je njegov život bio pozornica, njegova je smrt bila buvlja pijaca.

Zašto je Peter pomislio na tu priču koju, zapravo, nije ni podnosio, sjedeći u taksiju i gledajući prema mirnoj kući u kojoj je odrastao i u kojoj je živio cijeli svoj život, osim jedne jeseni i zime kad je bio na moru, i dvije godine kad je stanovao u iznajmljenoj sobi, prije nego što su roditelji poginuli u prometnoj nesreći? No nije on ni pomislio na to svojom voljom. Samo je dopustio mislima da jure i dođu do te priče, i ta je jurnjava misli bila, usprkos svemu, samo odgađanje. Trebao je vremena. Bio je kod kuće. Bio je olakšan. Bio je uplašen. A onda više nije mogao tako sjediti. Stavio je sunčane naočale koje su imale i zaštitu sa strana, platio vozaču i krenuo prema kući, putem kojim je bezbroj puta išao, od ulaznih vrtnih vrata do vrata kuće, od vrata kuće do ulaznih vrtnih vrata, bila je golomrazica, bez vjetra, bio je siječanj, nova godina, ostaci su jedne rakete stajali pokraj klupe, sigurno je ispaljena kod jednoga od susjeda, zavjese su u ateljeu bile navučene i za tri će mjeseca on napuniti pedeset godina. Mogao je tim putem hodati naslijepo, nasmija se na tu misao, kratko, bilo je bolno smijati se, no nije išao naslijepo, gledao je kroz tamne sunčane naočale koje su stavljale blagu sjenu preko svega, vidio je, vidio je Helenu kako izlazi iz kuće i stoji na stepenicama, a iza nje stoji Kaja, i samo je jedanput prije Peter vidio Helenino lice upravo takvo. Pomaknula se korak ustranu, da mu dadne mjesta, ili da ga izbjegne, nije znao, a i nije želio znati, spustio je torbu i podigao Kaju koja priljubi čelo uz njegovo rame. Je li mogao zaplakati? To se nije zapitao. No, nije plakao. Držao je Kaju, čelo joj je i dalje bilo na njegovu ramenu, stidljivo, ili plašljivo, ni to nije znao. Spustio ju je, Helena uze njegovu torbu, začuđena koliko je lagana, i uđoše u kuću. Peter spusti šal na policu i kaput objesi na vješalicu. Božićno je drvce bilo izneseno iz sobe. Vidio je nekoliko iglica na tepihu, vidio zelene šibice, pokupio ih je. Toplina je bila poput zida. Kaja je stajala pokraj kamina okrenuta leđima. Peter pođe za Helenom u kuhinju. Ona se okrenu prema njemu.

- Zar ih ne možeš skinuti u kući? - Što? - Sunčane naočale.

106

Knjigoteka

Peter pogleda prema praznoj, izblijedjeloj površini stola, i ta ga praznina ispuni strogim nestrpljenjem.

- Ne - reče. - Ni ako ugasim svjetlo? - Moram ih nositi. - Koliko dugo? - Neko vrijeme. - Boli li? Peter zatrese glavom i iglice bora baci u kantu za smeće, bile su se zalijepile za prste,

morao ih je otresti. - Ništa ne osjećam. - Ništa? Peter otvori slavinu i ispra prste. - Samo malo peče. Helena mu priđe. Peter se uznemiri. - Što je? Ona uzdahnu. - Pukao si, zar ne? Peter nađe ručnik i obrisa ruke. - Čeznuo sam za vama na Staru godinu. - I mi smo čeznule za tobom. Helena ga oprezno pogladi po licu i on prisloni čelo na njeno rame, kao što je Kaja bila

prislonila svoje čelo na njegovo rame. - Prošlo je, Helena. Opet sam kod kuće. Ona prošapta: - Što ti se dogodilo u Estoniji, Petere? Kaja je stajala na vratima, iza Helene, i Peter je odmah opazi, vidio je kako okreće glavu

ustranu, prema prozoru. - Hoćemo li ubrzo jesti? - samo je rekla. Peter pusti Helenu, olakšan, olakšan zbog onoga običnoga u tim riječima, koje nisu

značile ništa drugo osim smisla koji su u sebi nosile, te su riječi bile dostatne, u tome je pitanju hoćemo li ubrzo jesti bio i odgovor, i kao da se neki tajni san ispunio tijekom tih nekoliko sekunda, san koji on nikada nije priznao, nije se usudio priznati ga, ili to nije želio, njegov građanski san, veličanstveni i sivi san koji ga je ukorijenio u običan život, bio je to prekinuti san njegova oca.

A onda je shvatio da ni Kajino pitanje nije nedvosmisleno i obično, jer je tek tad vidio da je ona već bila obukla pidžamu.

- Jesi li gladna? - ipak je upitao. Ona zatrese glavom, i dalje okrenuta prema prozoru. - Želim leći. Peter joj priđe, zbunjen, ali i uporan. - Leći? Pa pitala si hoćemo li ubrzo jesti. Kaja otrča u svoju sobu. Helena podignu ruku, kao opominjući ili ispričavajući znak, a zatim pođe za njom. Peter je ostao stajati, smeten, čuo je Helenin glas, govorila je utješno, potom je pjevala,

glas joj je bio sve tiši, sve dok se i on nije izgubio u mrtvoj tišini kuće. Zatim je otišao po torbu. Ništa u njoj nije bilo, samo tablete. Sve je ostalo bio bacio,

košulju, cipele u kojima je išao, donje rublje. Nije želio ništa nositi iz Estonije. Čak je i mobilni telefon bio bacio. Torba je vonjala na stearin. Jedino je želio zaboraviti. Želio je zaboraviti vonj stearina. Bacio je i torbu. Želio je zaboraviti miris sapuna. Želio je zaboraviti Estoniju. Želio je zaboraviti ona tri crna dana od kojih se ničega ne sjeća, dok se nije probudio iz pijanstva i anestezije u zelenoj sobi u staroj vojnoj bolnici. Domalo se vratila Helena.

- Poželi joj laku noć - reče.

107

Knjigoteka

Peter uđe u Kajinu sobu i sjede na rub kreveta. Ležala je licem okrenuta prema zidu i nije se pomicala. Možda je spavala. Peter nije znao. Neka spava, pomislio je. Oprezno je povukao poplun preko njenog ramena, tiho je ustao, ugasio svjetlo i ostavio vrata odškrinuta.

Helena je stajala odmah ispred vrata. - Plašiš je - prošapta ona. - Plašim je? Što hoćeš reći? - Sunčane naočale. Plašiš je. Kaja je i dalje ležala okrenuta leđima. Peter opet sjede pokraj nje, ne paleći svjetlo. Nije

znao spava li. Možda je ipak bila budna. Rekao je: - Znaš li što sam učinio u Estoniji, Kaja? Peter je na trenutak oklijevao. Usta su mu bila suha. Te riječi nije lako reći. Ali, morao ih

je reći. Helena je još uvijek stajala pokraj vrata. - Bio sam u radionici u kojoj su me popravili. Kaja ništa ne reče, a nije se ni pomaknula. - I sad sam posve zdrav - prošapta Peter. Spustio je ruku na Kajinu i osjetio joj srce, brzo je tuklo, moglo je to biti i njegovo srce

koje se pomiješalo s njezinim, možda je ipak spavala, a onda se ona polako okrenu, lice joj je bilo mirno, na usnama mali osmijeh, oči još sklopljene. Rekao je, jednako tiho:

- Ovo je naša mala tajna. Zar ne, Kaja? Zatim brzo pogleda prema vratima. - Zar ne, Helena? Poslije se Peter uspeo u atelijer. Ondje je postalo hladno, u atelijer se uvukla hladnoća

onih dana dok u njemu nije bilo nikoga. Skoro da se naježio. Ali nije imao vremena upaliti peć. Slobodno se mogao smrzavati, ništa ne smeta. Dapače, hladnoća mu je godila. Prazni, slijepi okviri su ležali na podu. Poredao ih je uza zidove, dvanaest slijepih okvira, dvanaest četverokutnih rupa, vratio se tamo odakle je uvijek započinjao, u ništa. Ali ga ovaj put to nije uplašilo, naprotiv, primamljivalo ga je. I to je mamilo silnom snagom koja je sve drugo u njemu nadvladala. Trebao je na površinu. Tamo je trebao disati. I to ga nije ispunjavalo radošću, samo nestrpljenjem, kao da su slike koje je imao u sebi, slike koje je sebi predočavao i koje još nisu postojale, bile odveć krhke, i kao da bi ih izgubio ne bude li dovoljno brz. I pomisli, na trenutak, da je to vrijedno toga. Onda nešto začu. Brzo stavi sunčane naočale. Bila je Helena. Stajala je ispred staklenih vrata. Mogao joj je vidjeti nemirnu sjenu. Priđe vratima i povuče ih ustranu.

Ona reče: - Želim ti samo pomoći. Peter je pusti unutra i zatvori vrata. - Možeš mi pomoći staviti platna. Helena se naježi. - Ovdje je hladnije nego vani - prošapta. - Naviknut ćeš se. Peter joj prebaci radnu kutu preko ramena. Ona se malo nasmija. Dah joj poteče iz usta. - Hvala. - Ako ti je hladno, ne moraš biti ovdje. Ona ga pogleda. - Hoćemo li početi? Stavljali su platna, dvanaest platna, jedno za drugim, prvo su ih pričvršćivali na križ po

sredini i zatezali ih prema bokovima, kako na njima ne bi bilo ni jedno jedino ulubljenje, davno je bilo kad su to činili zajedno, kad su radili zajedno, i radili su lako, bila je to stara navika za koju su gotovo povjerovali da su je bili zaboravili, ali su je se ipak sjetili, i to čim su krenuli, čim su opet dotakli platno, ruke su imale bolje pamćenje od njih.

I Peter pomisli na pravilo starih majstora da smetnje između ruke i platna treba svesti na najmanju moguću mjeru, smetnje između misli, ruke i platna, umjetnikova je prva zapovijed

108

Knjigoteka

ukloniti. - Zar ne bi trebao zamoliti Halla da te i on pregleda - reče Helena. Peter se okrenu prema njoj. - Je li to on zvao? - Ne. - Jesi li razgovarala s njim? - Nisam, Petere. Ne, nakon što smo bili tamo s Kajom. Helena otvori slavinu i opra ruke. Peter stavi tube na stol. - Je li bilo ugodno u novogodišnjoj noći? - upita on. - Znaš da ne volim vatromet. - Što si kazala Benu? - Kazala sam onako kako je bilo, Petere. - Kako je bilo? Što si kazala, Helena? - Da si u Estoniji. - I? - I? Kazala sam da si u Estoniji. Zar se nismo tako dogovorili? - Zar nije pitao više? Helena je brisala ruke prljavim ručnikom, polako, pomno, a onda priđe Peteru, brzo, kao

da nije željela da je vrijeme pretekne i da dulje razmišlja, i gurne ga prema zidu. - Što to trebamo kriti, Petere? Peter je stajao, pritisnut uza zid, sagnut, morao je udahnuti, morao se pribrati, nije znao

što treba reći. Helena je čekala, nestrpljiva, ponovila je: - Što to trebamo kriti? Peter podignu glavu. - Posjetio sam neku djecu - izusti. - Da? - U nekoj napuštenoj trafostanici. Na Staru godinu. Helena, začuđena: - Zašto si ih posjetio? - Zapalili smo im svijeće. I odjednom se Helena predomisli, jednako brzo, podignu ruke ispred lica i prekinu ga. - Ne želim slušati. - Zapalili smo im svijeće, Helena. - Ne želim slušati! Čuješ li! Peter je pokuša zagrliti, ali se ona otrgnu i baci njegovu kutu preko stolice. Nešto ispade

iz džepa. Ona to podignu i opet mu priđe. Bila je posjetnica Thomasa Hammera. Peter je pokida i komadiće ispusti na pod.

Helena reče: - Jesi li ga se sad oslobodio? Peter je pogleda. - Znaš li što sam pomislio kad si danas stajala na stubama? Ona zatrese glavom. - Da više ne znam što misliš. Reče, i pokuša se nasmiješiti. - Da izgledaš upravo onako kao što si izgledala onoga dana kad si me pronašla. - Nisam te pronašla. - Jesi, pronašla si me, Helena. Ona prisloni glavu na njegovo rame, prišapnu: - Ne želimo te opet izgubiti, Petere. Peter je bio na rubu plača. Ali, nije zaplakao.

109

Knjigoteka

22.

Peter je radio. Kaja je sjedila kod njega, šutljiva, strpljiva, lica okrenuta ustranu, u poluprofilu, gledala je

u jednu točku iznad vrata, u sat koji je stajao. I Peter je radio brzo. Žurilo mu se. Sad kad je imao vremena, njemu se žurilo. Nije počeo od detalja. Počeo je s druge strane, od cjeline. Nikakva, taj put, monokroma površina, nikakav anatomski zasjek, nikakve crte, samo boje što se susreću, jedna se na drugu naslanjaju i miješaju dajući novo svjetlo, jer što je crta nego intiman dodir dviju boja, slikao je nehajnim, a ipak odlučnim bijesom, i ako začeće slike može potrajati mjesecima, čak i godinama, nevidljivim periodom, onda je rađanje nešto drugo, drugo je kad slika dolazi na vidjelo, to je pokret, bio je u luku, u zategnutu luku, i nijednoga trokuta, gledaj, ne misli, ne misli, gledaj, slikao je alle prima, znao je točno što treba slikati i jedino je to znao.

Svaki je dan Kaja sjedila kod njega, jednako šutljiva i strpljiva, dok je Helena bila u kazalištu, uskoro će premijera.

Jednoga su juta čuli neki krik, neko pištanje. Peter ode do vrata i pogleda između zavjesa. Odmah pokraj vrtnih vrata ležao je Ben i koprcao se na zemlji. Pokušavao je osoviti se na noge, gotovo se činilo kao da se pokušava uspeti pozlaćenim štapom kojim se opet bio naoružao, ali mora da se štap pri padu slomio te je Ben opet pao, i taj je put ostao ležati posve naopako, na leđima. I Kaja je željela vidjeti, stajala je pokraj Petera. Stajali su i gledali Bena, nespretnog, starog čovjeka koji je izgubio svu elastičnost i eleganciju, sav stil i dostojanstvo u tome običnome padu na zaleđenoj izbočini.

Peter se nije pomicao s mjesta. Naposljetku ga Kaja povuče za kutu i pokaza, kao da mu je željela skrenuti pažnju na

Bena, koji je sad onamo samo ležao i udarao polovicom štapa o zemlju i dozivao u pomoć, a domalo mu se ni to nije dalo.

- Pamtiš našu malu tajnu, Kaja? Ona kimnu. Potom Peter otvori vrata i iziđe. Ben se razbjesni kad ga je ugledao, gotovo vrisnu: - Zar ne posipate ovdje, k vragu! Peter ga pogleda. - Nas noge još služe, stari čovječe. - Mogao bih te tužiti! Tužit ću te! - Izgleda da si ipak čitav. Ben je na trenutak ležao mirno i pogleda Petera. - Zašto nisi odmah došao i pomogao mi? - Nisam te vidio, Bene. - Nisi me vidio? - Radio sam. - Vidio sam te iza zavjesa! Jesi li već oslijepio! - Ometaš me. Peter se opet zaputi prema atelijeru. Mogao je nazrijeti Kaju, stajala je iza zavjesa,

jednako nepomična. Ben poviče, glas mu je podrhtavao: - Što ti je, k vragu? Peter načini još nekoliko koraka, a onda stade i okrenu se. - Trebaš li pomoć, ili možeš sam? Ben, krotko: - Pomozi mi. Peter se vrati, uhvati ispod ruku mršavog, ukočenog čovjeka, koji opsova, i podignu ga, te

mu je pomogao doći do atelijera. Kaja je već bila sjela u stolicu, gledajući u istu stranu, u sat iznad vrata. Ben opet posta blag i poljubi je u čelo.

- Tu ti sjediš, mala princezo. Kaja kimnu, jedva primjetno.

110

Knjigoteka

Peter htjede zatvoriti vrata, ali Ben ispruži mku. - Izgleda da sam izgubio ključeve kad sam pao. Bi li mi ih mogla naći, Kaja? Kaja skoči sa stolice i istrča van. Peter navuče zavjese. Ben je stajao i osvrtao se, dugo, potom reče: - Dobro je vidjeti te opet u odori, Petere. - Ja radim. Ti ometaš. - Je li ti to Hall rekao da nosiš sunčane naočale? - S njima je ugodnije, Bene. - Ali je vrlo neugodno razgovarati s tobom kad ih imaš na sebi. - Onda je najbolje da ne razgovaraš sa mnom, ili da ideš - reče Peter. Ben nije otišao. Neko je vrijeme stajao šutljiv, leđima okrenut Peteru, i promatrao platna.

Ništa nije rekao o onome što je vidio. Ali reče nešto drugo: - Novinari su počeli pomalo gnjaviti, Petere. - Pusti ih neka gnjave. - Naročito nakon što si onome, koga ne želim spominjati po imenu, dao zasluženu ćušku. Peter se nasmija. - Ćušku? Pa ja sam ga isprebijao, Bene. Ruka me još uvijek boli. - U redu. Novinari gnjave, naročito nakon što si isprebijao onoga, koga ne želim

spominjati po imenu. - Misliš, Patricka? Ben posta nestrpljiv i razdražljiv: - Nisi ih isprebijao toliko mnogo da ne znamo o kome se radi, je li tako? - Ni s kim ne razgovaram prije izložbe. - Potreban ti je publicitet, Petere. - Potreban mi je mir da bih radio. Ben stavi ruke u džep, udahnu. - Mislio sam da bismo možda... Nemoj me krivo shvatiti, dragi Petere, ali sam mislio da

možda upoznamo, ako shvaćaš, bar nekoliko novinara, onih odabranih, da si na putu oslijepjeti.

- Što kažeš, k vragu? - Kažem da bi to povećalo zanimanje. Peter ga pogleda. - Je li ugodno stajati okrenut leđima i govoriti? - To ti je potrebno, Petere. To i ti znaš. Peter priđe korak bliže, podignu ruku, kist samo što se nije slomio između njegovih

prstiju, zatim se tiho oglasi: - Ne trebaš dolaziti ovamo dok ne budem gotov, i dok slike ne bude trebalo nositi u

galeriju. Je li jasno? - Što se dogodilo u Estoniji, Petere? - Jesi li to razgovarao s Helenom? - Što hoćeš reći? - Je li te ona zamolila da pitaš? Ben se naglo okrenu, lice mu je bilo blijedo, izobličeno, koža se zategla preko jagodične

kosti, podignuo je štap i pokazao u Petera. - Moraš misliti i na Helenu. Ne samo na sebe. - Mislim na nju. - Ne zaboravi da je i Helena pod velikim pritiskom. - Ne zaboravljam. - Ubrzo ima premijeru, a osim toga mora paziti i na tebe. - Nitko ne treba paziti na mene. - O, treba, treba, Petere Wihlu. Uvijek trebaš nekoga tko će paziti na tebe. I ti to dobro

znaš. Peter ponovi ono što je već bio rekao:

111

Knjigoteka

- Ometaš me. Ben priđe korak bliže. - I sad te još jednom pitam, dobrovoljno, jer sam znatiželjan, nestrpljiv i zabrinut, i

naročito zato što više ne bih mogao s tobom prati posuđe ako nemam tvoje povjerenje: što se, zapravo, dogodilo u Estoniji?

Peter pogleda prema staklenim vratima, pogleda zavjese koje su se podizale na prohladnom vjetru.

- Pio sam do besvijesti - prošapta. Kaja se vratila, provukla se između zavjesa. Nikakve ključeve nije našla. Ben stade

preturati po svim svojim džepovima, naposljetku duboko uzdahnu i izvuče svežanj ključeva, tresući malodušno glavom, ljut na sebe i ni na koga drugoga. Kaja se nasmija. Zatim on othrama prema vratima koja je ona ostavila otvorena, vukući jednu nogu, kao da je imao velike bolove, ili je posve jednostavno želio podsjetiti Petera na svoj pad. Ben se opet zaustavi, baci srebrni držak s polomljenog štapa u kantu za smeće i ispravi leđa.

- Izgleda da bi nam svima dobro došlo malo rasterećenja - reče. Peter pokaza u nj kistom. - Najveće bi rasterećenje bilo kad bi sad otišao. Ben ga preču, pogleda Kaju. - Imam nekoliko kinoulaznica za večeras, shvaćaš. Kaja zapljeska rukama i okrenu se, šuteći, puna očekivanja, prema Peteru. - Ja ne idem u kino - reče on. Ben upita: - Ne možeš, ili ne želiš? - Možda mi se, jednostavno, ne ide - odgovori Peter. - Helena reče da si ga želio pogledati. - Ipak si, znači, razgovarao s njom? - Helena je nazvala i rekla da si došao kući. I mogu ti reći da ona u svakom slučaju ima

želju za malo rasterećenja od onoga tragičnoga kazališta. - I, što je rekla, koji bih to film želio pogledati? - Djevojka s bisernom naušnicom. Peter pomisli na simetriju, vražju simetriju, u svemu, u svemu što ga okružuje, i što

ponetko, namjerno, brka sa sudbinom, ali to je samo, pomislio je, bezbožan i prazan uzorak slučajnosti, slučajnih trenutaka, jedna skladna tamnica, nije to ništa drugo nego trompe-l’oeil, optička varka, kao da je neki uredan i osrednji slikar naškrabao život, iz te je simetrije on morao izići, morao je razbiti ogledalo.

Kaja ga uhvati za ruku. - Molim te - molila je. - Nije to film za tebe - reče Peter. Ben se nasmija. - Ako može podnijeti Divlju patku, podnijet će i Vermeera. - Molim te - ponovi Kaja. - Ne - reče Peter. Ben uzdahnu. - Poslušaj što tvoja pametna kći kaže, Petere. Moramo se malo razonoditi i rasteretiti prije

nego što se očeličimo i izložimo mrzovoljnome Ibsenu. I Peter pomisli: možda bi ipak najbolje bilo učiniti ono obično u neobična vremena, otići

u kino sa sunčanim naočalama na nosu. - Naravno da ćemo u kino - naposljetku reče. Ben dade dvije ulaznice Kaji i napokon ode. Kaja sjede u stolicu i uperi pogled u sat iznad

vrata, u posve jednakoj pozi kao prije, poslušna, sretna, jedva se usuđivala disati, čvrsto držeći ulaznice u ruci. Peter načini nekoliko poteza kistom, ali se luk olabavio, boje su bile bez žara, venule su i tonule, već je on bio rasterećen. Samo iz obijesti namaza masnu, žutu mrlju na svim platnima, prljav znak koji je srušio sve što je dotad bio uradio, potom odloži kistove, objesi kutu i vratnu maramu na klin, uhvati Kaju za ruku i s njom iziđe iz atelijera. Ušli su u

112

Knjigoteka

kuću, i on im pripravi ručak, neke ostatke koje je podgrijao, i dok su ručali, ili, točnije rečeno, dok je Kaja ručala - njoj se, srećom, vratio tek, Peter još uvijek nije bio gladan - nagnu se on preko stola i prošapta, kao da se plašio da to netko drugi ne čuje, premda su ondje bili samo njih dvoje, Kaja i Peter:

- Još nećemo svima kazati da sam zdrav. Shvaćaš li? Kaja ga pogleda, kimnu, i jednako tiho reče: - Ni ujaku Benu? - Ni ujaku Benu. Samo ti, mama i ja. - Samo ti, mama i ja - ponovi Kaja. I Peter je znao da ju je vezao uz laž, uz obveze laži, ili ne, ne uz laž, nego uz ono što on

nije želio znati, uz neznanje, bliskog i samovoljnog rođaka laži, kojega je skrivao dobrim vijestima, istinama i poluistinama, utjehom, uvukao je Kaju u to prosvijećeno neznanje, bio je to crn pas koji je uvijek dolazio trčeći i on nije imao izbora, morao ga je otjerati.

- Bit će to iznenađenje - reče Peter. Poslije je bio u kupaonici, zabravio je vrata, stajao je leđima okrenut ogledalu i oprezno

skinuo naočale. Svjetlo ga je zaslijepilo, silno, samo što nije vrisnuo, morao je lice skriti rukama. No, prošlo je. Nije vrisnuo. Spustio je ruke, ništa nije osjećao. Uzeo je kapi za oči, zabacio glavu unatrag i ukapao, četiri kapi u svako oko. Ništa nije osjećao. Mogao je gledati i ništa nije osjećao. Bio je zdrav. Gledao je i nije ga boljelo. Nalio je vodu u kadu, što je moguće topliju, i svukao se. Jedva je mogao ući u kadu i sjesti, voda je pržila nožne prste, bedra, zadnjicu, ali se ubrzo na to priviknuo, ili je voda već postajala mlaka, no, svejedno, stavio je plastični jastuk na zatiljak, spustio se dublje u vodu i gledao kako para osvaja prostor i lijepi se za stvari i nekamo ih odnosi, ostavljajući ga samoga s osjećajem obamrlosti, obamrlosti i iznenadna djetinjstva, sklopio je oči i potekao, tekao je i spavao, spavao i otjecao, u polusnu, bezvremen, u stanju u kojemu se sva vremena susreću u točki manjoj od glave pribadače i na kraju sama sebe poništavaju, postajući san, i uspomena, i jasan pogled, otac ga trlja po leđima oporim sapunom, sunlightom, snažno i odlučno, i govori o novim automobilima, o konjskim snagama, kontrolnoj ploči od mahagonija, o poluzi mjenjača između sjedala, o radioanteni, trenutno su ih samo četiri u zemlji, piće stoji na polici ispod ogledala, očevo piće, petak je navečer, glazba, glasovi s televizora u dnevnoj sobi u kojoj majka sjedi spremna s večerom, tri kriške kruha na tanjuriću i svaka od njih prepolovljena, i čaša crvenoga soka, budući da je petak navečer, to je amnestija petka navečer, odstupanje od sublimne umjerenosti i suvišne skromnosti, što nije vrlina nužde, nego askeza, očišćenje, toga se Peter Wihl sjeća, o tome sanja, ili to sebi predočava, što je isto, to su samo ostaci građanskoga sna, besjajni, zamagljeni tabloi, i otac odjednom, trljajući sve jače, kaže zašto nisi prljav, dječače, trebaš se isprljati prije nego što te perem, i on vidi odsjaj automobilskoga svjetla na zidovima, svjetla za maglu, ali to jednostavno ne može biti, jer svjetlo ne može proći kroza zid, toliko već zna, pa to je smiješno, svjetlo se razbija u krugovima o vanjske zidove i biva odbačeno kroz mrak u vrtu, između jabukovih stabala i iznad živice, dugo nakon što su automobili prošli, mora da je to neko drugo svjetlo, to što sjaji, pucketajući, taj nemirni plamen, šuma svjetla, i Peter Wihl čuje netko zaziva, ne njega, nego oca, netko zaziva oca, i on pomisli idioti, zar ne znate da je otac umro, voda je tekla s njega, para je nestajala i rezbarila stvari u oštre crte, sjedio je u kadi, zadihan, bolestan, s vonjem sapuna i stearina, ne, tome nije umakao, nije to mogao podnijeti te povrati, povratio je u vodu u kojoj je sjedio, bila je to Kaja što kuca i zaziva, zaziva njega, svoga oca, i on joj viknu, gotovo bez glasa:

- Eto me odmah. Presvukao se, popio tabletu, stavio naočale i nazvao taksi. Ostali su ih čekali ispred kina, u centru grada, Ben, Helena, i inspicijent, i on je bio s

njima, mora da je zaista zagustilo s Divljom patkom čim je on odlučio napustiti zgradu, što je vrlo rijetko činio, možda jedino pri sprovodima, blagdanima i prirodnim katastrofama, ili je možda već sve gotovo i spremno za premijeru. Kako bilo, on je stajao ondje u svome starom kaputu, zakopčan sve do Adamove jabuke, s kaljačama na nogama i štitnicima na ušima. Kaja odmah otrča do Helene, koja je izgledala i vesela i zabrinuta, i koja brzo poljubi Petera u oba obraza i prošapta:

113

Knjigoteka

- Nisi morao doći. - Hoćeš li da se vratim kući? Helena se malo nasmija. - Mislila sam samo da ti se ne da. - U redu je. - Sigurno? Hoće li ti oči podnijeti? Peter je poljubi. - U redu je - ponovi on. Ušli su u foaje, ubrzo je film trebao početi, Helena i Kaja kupiše čokoladu, inspicijent je

već morao u zahod. Ben pogleda za njim, s grimasom na licu, i privuče Petera bliže. - Mogu li, zaboga, ikako izbjeći sjediti pokraj onoga punjenoga suhonje. - Inspicijenta? - Da, koga inače? Koje imaš sjedalo? - Ne govori ružno o inspicijentu, Bene. - Vonja na ocat. - Vonja na kazalište. Ben posta nestrpljiv. - Svaki put kad ga vidim, pomislim promijeniti seksualnu sklonost. Domalo su se svi opet okupili i stali su u red. Biljeter je oklijevao kad je vidio Kaju, ali je

Ben obgrli i reče: - Ona će sjediti pokraj mene i obećavam da će sklopiti oči ako bude nešto odveć

nametljivo. Ušli su i pronašli svoja mjesta. Dvorana se napunila. Napokon se ugasilo svjetlo i ljudi su

smjesta izvukli čokolade, oglasilo se pucketanje papira, cijeli orkestar uglađene buke u mraku. Inspicijent se nagnu prema Peteru i reče, suhoparno, trezveno, bez imalo ironije ili iznenađenja, samo blagonaklono, nakon duga života u službi kazališta:

- Samo bih te upozorio da su još uvijek na tebi sunčane naočale. - Trebaju biti - reče Peter. Inspicijent kimnu i opet uperi pogled prema platnu. Naravno. Više ništa nisu rekli. Film je mogao početi. Djevojka s bisernom naušnicom. I već prije nego što je prva scena bila gotova Peter više nije mogao izdržati. Ponovno ga

je iznenadila zavodljiva i lažna simetrija, taj put u onoj lažnoj priči utemeljenoj na stvarnosti, kako je pisalo u prikazima, i nijedna priča ne može biti lažnija od one koja je utemeljena na takozvanoj stvarnosti: slijepi je obrtnik prisiljen poslati od kuće svoju kćer jedinicu, i lijepa kći postaje sluškinja u kući slikara Vermeera, i naposljetku slikaru postaje model. Bilo je to Peteru previše. Bilo je to romantično i pakosno. To ga pogodi i uzbudi. Nije se u tome snašao. Jednostavno to nije mogao podnijeti. Morao je ići. Nikada prije nije otišao s neke filmske predstave. Uvijek je strpljivo sjedio, trpio je potrebu da mokri, trpio je žeđ, i pijanstvo, i bolest i očaj; ma koliko film bio bezvrijedan uvijek je sjedio, jednako bijesan, sjedio je iz uljudnosti, zbog straha, zbog staroga običaja, i dobroga odgoja, dok film napokon ne bi završio i krivci bili razotkriveni na odjavnoj špici. Ali je sad morao izići. Kao da se radilo o zavjeri, zavjeri simetrije u koju je bio uvučen i pritisnut. Postajalo je sve tješnje. Jedva je disao. Ubrzo ga osvoji panika. Morao je izići, što prije. Morao je što dalje od one raskošne optičke varke, od onoga simetričnoga pakla. Pronašao je u mraku Kajinu ruku.

- Idemo sad - izusti. Ali Kaja nije željela ići. A nije ni puštala njegovu ruku, čvrsto ju je držala. Petera začudi,

gotovo zaprepasti snaga tih malih prstiju što su pritisnuli njegove, naposljetku je morao silom osloboditi ruku. I Helena se uznemirila, i taj se nemir proširi na mjesta oko njih, proširila se iritacija, nestrpljenje, i ona se nagnu bliže:

- Nije dugo do kraja. Netko ih je ušutkivao. Peter se jedva uspio pribrati.

114

Knjigoteka

- Moram mokriti - prišapnu. Ustao je i počeo se migoljiti između redova prema srednjemu prolazu na kojemu je, na

svakoj stepenici, mogao nazrijeti svijetle brojeve, brojeve koji su, na obje strane, vodili prema izlazu, jedan je čak bio izlaz za nuždu, osvijetljen zelenom bojom. Svi su mu u onome redu morali ustati, sve jedan posjetitelj za drugim, bili su to po svoj prilici isti ljudi koji će doći i na otvaranje njegove izložbe, njegova publika, žmiravi, dobrostojeći ljudi, slobodoumni i duboko konzervativni, zaustavit će se ispred slika, korak uzmaknuti, nasmiješiti se, eventualno zatresti glavom, demonstrativno, a ipak diskretno, u znak priznanja, ili osude, ovisi o tome kako se uzme, balansirajući čašom i popisom cijena u desnoj ruci i gestikulirajući lijevom, i, za razliku od drugih oblika umjetnosti, romana, kazališnoga komada, čak i očajnoga filma, koji se protežu u vrijeme, što je pretpostavka samoga doživljaja, slika se može doživjeti, doslovce, tijekom trenutka, tijekom vremena gledanja, naime na trenutak, te i presuda može pasti u tome samome trenutku, te se tako dugovremeni rad izlaže presudi u kukavnoj sudnici trenutka, i Peter odjednom nije bio siguran što je ispravnije, izvući se okrenut publici licem ili leđima, to jest zadnjicom, jedino je znao da je to različito od zemlje do zemlje, negdje je najuljudnije okrenuti leđa, dakle zadnjicu, negdje je običaj stati sučelice, Peter odabra ono prvo, odabra leđa, okrenuo je zadnjicu publici, tako je bio i manji rizik da bude prepoznat, ako ga netko uopće može prepoznati, a onda posrnu o nečije stopalo i gotovo da je pao, jedva se uspio pridržati za red niže, ili za nečije rame, netko povika skini naočale, idiote, i napokon je izišao na srednji prolaz i, što je mogao brže, krenuo niz široke, malo nagnute stepenice, pošao je središnjicom dvorane, ravno prema platnu, s publikom na obje strane, poput njihova međusobna odraza, ali kad je sišao do izlaza za nuždu, nije mogao otvoriti vrata, bilo ih je posve nemoguće otvoriti, ma koliko vukao ili gurao, snažni se kračun, koji je stajao poprijeko na čeličnim vratima, nije dao pomaknuti, pokuša na drugome izlazu, onome uobičajenom, ali je i tamo bilo isto, vukao je kračun i gurao ga iz sve snage, no nije pomoglo, vrata su bila ludo zakračunata, ili on nije znao kako se otvaraju, što je moglo biti svejedno, uglavnom nije mogao izići i nitko nije došao da mu pomogne, jednostavno je bio zabravljen, zabravljen kod svoje publike, i Petera Wihla obuze očaj, i bijes, dubok i obuhvatan, što je dotad samo doživio u snovima, u nemogućim snovima djetinjstva iz kojih su ga neizdrživa ponavljanja, koja su uvijek bila posve beskorisna, naposljetku probudila s vriskom, i učini mu se kao da je čuo smijeh, koji je mogao isto tako doći s filma, ili se publika smijala nečemu u filmu, i tad on više nije imao snage, predao se, mogao je ondje sjesti i ostati sjediti, ali ne, nije sjeo, odlučio se za nešto još ponižavajuće, odlučio se za uzmak, krenuo je, oborene glave, natrag, uz srednji prolaz, i uvukao se u svoj red, taj put lica okrenuta publici koja je ponovno morala ustati, sad obrnutim redoslijedom, i napokon je Peter Wihl mogao sjesti pokraj Kaje koja je sjedila s rukama u krilu, stisnutih šaka i sklopljenih očiju, ne zbog onoga što se događalo na platnu, nego zato što se stidjela zbog njega, svoga oca, i sjedio je, poslušno, sve dok Colin Firth, koji je na simpatičan i bespomoćan način glumio Vermeera, nije okončao svoj lažni portret djevojke s bisernom naušnicom i film se završio.

Kad su izišli na kišu, koja je počela lagano padati, Ben reče: - Sad bismo, dovraga, trebali nešto popiti, Kaja! Kaja pogleda Helenu, koja zatrese glavom i brzo se okrenu prema Peteru. - Idemo kući. Zar ne? Peter se nasmiješi i spusti ruku na njena ramena. - Naravno da ćemo nešto popiti. - Siguran? - Pa da. Vi ćete nešto popiti. Ja ću se pomokriti. Tako su ušli u najbliži bar, odmah pokraj kina. Peteru se, naravno, nije išlo, on bi

najradije kući, što je moguće prije, bio je iscrpljen i uzbuđen. Srećom, ondje je bilo gotovo puno, možda se ipak moraju okrenuti i otići kući; ali, nažalost, Helena ugleda neke poznanike, dvoje glumaca iz nekoga drugoga kazališta i jednoga promukloga šaptača, te je bilo mahanja i zazivanja i na kraju su morali sjesti za njihov stol. Ben naruči vino onima koji su to željeli, Peter zatraži čašu soka za Kaju i sebi vodu, na što ga glumci, oboje najpoznatiji po svojoj prošlosti, brzo i blagonaklono pogledaše, možda i sažaljivo, možda čak i udvorno, mora da su

115

Knjigoteka

povjerovali da je u pitanju mamurluk, sunčane naočale i voda u petak uvečer, no Peter nije mario, neka slobodno vjeruju da ga čitaju kao otvorenu knjigu i neka ga tumače kako im drago, i sprijeda i straga, sve dok griješe dobro je. I razgovor poteče, mimo njega, nije mu se dalo pratiti, riječi su postale pozadinska buka i nije slušao, nije sudjelovao, sjedio je skriven iza sunčanih naočala i pio vodu, sjedio je do inspicijenta koji je, jednako kao i Peter, bio neprilagođen, stidljiv, izvan kazališta nije bio ništa, izgubio je pregled, nije imao svoje alate pri ruci, nije vladao tom stranom svijeta, i odjednom on udari čašom o stol i, sa svom indignacijom, prijezirom i gađenjem koje je mogao staviti u svoja suha usta reče:

- Promjene! Promjene i opet promjene! Pa to je pakao! Na trenutak nastade tišina, svi pogledaše inspicijenta koji obori glavu i, gotovo šokiran,

pogleda svoje prste, vlažne od vina. Ben se nasmiješi. - Zar promjene nisu blagoslov? Inspicijent više puta proguta pljuvačku. - Promjene su prokletstvo kad promjenama nikada nema kraja. Ben se očito zabavljao. - A zar to nije sama suština promjene? Da se i promjene moraju promijeniti? Inspicijent samo što nije opet udario u stol, taj put šakom, ali se pribrao. - Jednom Ekdal stoji na rubu pozornice. Drugi put stoji u kulisama. Jučer su Hedvigine

replike u zadnjem činu izbrisane. Sutra će, posve sigurno, opet biti ubačene. Tako se ne može nastaviti. Ne, tako se ne može nastaviti.

Ben se nasmija. - Zar nije i sam Ibsen promijenio završetak Kuće lutaka kad je bila premijera u

Njemačkoj? Inspicijent zatrese glavom. - O tome ništa ne znam. - Jest, promijenio je. Dopustio je da se Nora ipak vrati, jer je to, navodno, bilo po želji

publike. - O tome ništa ne znam - ponovi inspicijent. Ben se nije dao. - Zato mislim da biste mogli promijeniti i završetak Divlje patke. Da Hedvig, umjesto da

ustrijeli sebe, ustrijeli Werlea. To bi bilo po mome ukusu. Kao da je inspicijent bio došao k sebi, te reče, suhoparno, bez strasti: - Ibsena treba izvoditi onako kako je to Ibsen napisao. Nema se tu što više reći. Ben je, međutim, želio da njegova bude zadnja. - Da, onda će stari Ekdal pripaliti lulu i prekršiti zakon o pušenju. Konobarica stavi novu bocu vina na stol. Peter pogledom potraži vrata toaleta. Morao je

mokriti. No, nije vidio nikakvih vrata, samo zeleni stakleni zid koji ga navede pomisliti na akvarij. Neki iziđoše iz toga zida, samo ga gurnuše ustranu i iziđoše na vidjelo. Peter je čekao da se prostor napuni vodom, ili da voda iz njega isteče. Sve se činilo i moderno i staromodno, arhitekt je očito mislio da je loš ukus još uvijek dobar ukus, uz uvjet da imaš toliko dobar ukus da u svako vrijeme znaš što je loš ukus. Ponetko ga je za ostalim stolovima prepoznao, kimnuo je, onim neprimjetnim, podrazumijevajućim kimanjem koje treba pokazati da si u istome krugu, među onima koji kimaju, a da se možda i ne poznaju, jedva primjetno kimanje koje se može shvatiti i kao neutralan pokret, da bi se izbjegla neugodna i ponižavajuća situacija ako se na kimanje ne uzvrati odgovarajućim kimanjem, drugim riječima kimanje oslobođeno rizika; uto netko spusti ruku na njegovo rame, bio je Ben, koji upita:

- Ali, što ti misliš o tome kao stručnjak, Petere? Peter se osvrnu, suhih usta, izgubio je nit razgovora, i sad su ga svi gledali, čak ga je i

Kaja gledala i čekala. - O čemu? Ben uzdahnu. - O filmu, naravno. Upravo smo bili u kinu, Petere. Peter otpi gutljaj vode, ali nije pomoglo, i dalje su mu usta bila jednako suha, promrmlja:

116

Knjigoteka

- Tako se to ne radi. Benovo se mršavo lice primaknu bliže. - Što kažeš? Peter ponovi: - Tako se to ne radi. Ben se opet nasloni na stolicu. - Obrazloži to, Petere. Čekali su ga, čekali su što ima reći, ali on još nije znao što treba reći, mogao je reći nešto

o Vermeerovu strogom interijeru, o načinu na koji je nizozemski majstor popunio obične sobe, čak i onaj uobičajeni okoliš u kojemu živimo, kuhinju, dnevnu sobu, atelijer, kako je sve to popunio svjetlom kakvo svijet dotad nije vidio, mogao je reći o krhkoj ravnoteži između težine modela i lakoće portreta, o, takoreći, nemogućoj matematici oponašanja, o tome kako Vermeer, u jedinome autoportretu koji je naslikao, sjedi okrenut leđima, ili je jednostavno mogao reći da Colin Firth, koji glumi Vermeera u tome simpatičnome pasijansu u kojemu svi varaju, cijelo vrijeme kist drži pogrešno, ali ništa od toga nije rekao, nego je rekao:

- Vermeer je, na slici koja se naziva Mljekarica, iza djevojke, na golome zidu, naslikao čavao. Čavao baca kratku sjenu. I to je sve. To je možda nešto najljepše što je ikada naslikano. Čavao na golome zidu. I kad bi oprezno rukom pogladio sliku, na dlanu bi mogao osjetiti kako te čavao grebe. Svaka bi umjetnost morala imati takav čavao.

Helena pogleda Petera, nasmiješi se, za tim je osmijehom on uvijek čeznuo, možda je zbog njega čak i nastavljao slikati, da se susretne upravo s tim osmijehom, osmijehom priznanja i začuđenosti u isto vrijeme, poželi skinuti naočale i susresti njezin pogled, podignuo je ruku, oklijevao.

Zatim Peter ustade, gurnu onaj zid ustranu i uđe u zeleni toalet, otvori šlic na hlačama i poče mokriti. Domalo dođe i Ben, i stade, okrenut leđima, pokraj drugoga pisoara.

- Jesi li mislio ozbiljno ono što si rekao? - upita. - Što sam rekao? - Rekao si da ti više ne dolazim u atelijer. - Da. Mislio sam ozbiljno. - Nije mi se svidjelo ono što sam tamo vidio, Petere. Nikakva čavla tamo nisam vidio. - Baš me briga. - Ali si zato bar raspoloženo. Peter opra ruke ispod slavine. - Trebaš se pouzdati u mene. Ben se malo nasmija. - U tebe se pouzdati? Peter ne nađe nikakva ručnika i uključi fen za ruke, čiji električni vjetar nadjača sve, te su

stajali šuteći, dok se on nije ugasio. A kad se ugasio, postade još tiše, nastala je tišina koja je sličila na hladnoću, zelenu

hladnoću, i u onome su ribljemu svjetlu lica bila blijeda i iskrivljena. - Jesi li mislio ozbiljno ono što si rekao? - upita Peter. Ben obrisa prste ubrusom. - Mislio sam samo da uopće nisam bio u stanju vidjeti kamo smjeraš sa slikama.

Razmišljao sam o onome što si kazao da bi trebalo reći novinarima. Ben presavi ubrus i stavi ga u džep uzdahnuvši. - Što želiš da učinim, Petere? - Ono što sam već rekao, Bene. Da ni s kim ne razgovaram prije izložbe. Peter krenu, ali ga Ben zadrža. - I želiš da se pouzdam u tebe? - Da. - Pouzdati se u nekoga sa smiješnim sunčanim naočalama? - Pusti me, Bene. No Ben ga ne pusti. - Sedam dana u Estoniji zbog pijanstva? Misliš li da u to vjerujem, Petere Wihlu?

117

Knjigoteka

Peter se otrgnu i vrati k ostalima, i ondje sjede. Helena pogleda Bena koji je došao odmah iza njega, pomalo hramajući, i koji pretjerano

teško sjede. - Jesi li se to ozlijedio? - upita ona. - Pao sam. Na ledu, odmah ispred atelijera Petera Wihla. Ben spusti ruku na Peterovo rame. - Veliki je umjetnik prezauzet svojime i, naravno, zaboravio je posuti. Helena zatrese glavom. - Zar nisi imao štap? - Jesam, draga Helena. Imao sam štap, ali mi ni on nije pomogao. Slomio se! Helena se nasmija. - Uostalom, jeste li čuli gdje je Ben nabavio štap? Kupio ga je na dražbi nakon što je

scenograf Narodnoga kazališta umro. - Čuli smo to - reče Peter. - Nismo mi - reče promukli šaptač. Helena je časak oklijevala, a onda se okrenula prema šaptaču i glumcima. - Kad je umro, njegova je lijepa kuća prodana, dio po dio, doslovno sve, kutija s puderom,

klavir, posteljina... - Čuli smo to - ponovi Peter. Ben ga udari nogom ispod stola i glasno reče: - I Helena, naravno, misli da imam nekrofilne sklonosti zato što sam kupio njegov štap

okovan srebrom. Helena udahnu, na trenutak pogleda Petera i, gledajući mimo njega nastavi: - I ta lijepa, topla, raskošna kuća, skladno namještena do najmanjeg detalja, postala je

najprostija buvlja pijaca kad su je čerupali, dio po dio. Peter više nije mogao podnijeti, opet je prekinu: - Nije mi jasno, k vragu, zašto tu priču pričaš cijelo vrijeme. Zar ne možeš smisliti nešto

novo? Posve utihnu oko stola. A i oko drugih stolova, kao da su svi gosti u lokalu istodobno

zašutjeli. Inspicijent je dugo gledao na svoj sat. Helena ustade, zakopča Kaji kaput, uhvati je za ruku i krenu prema vratima. Ben se nagnu prema Peteru. - Tako bih te rado udario štapom, ali je, kao što znaš, nažalost slomljen. Najmanje što sad

možeš učiniti je nazvati taksi. Peter, zatečen, izbezumljen, osjećajući vrtoglavicu: - Nemam ovdje mobitel. Ben ga gotovo gurnu sa stolice. - Onda idi za njima, samoživa fukaro. Peter ih je sustigao odmah ispred bara. Padala je kiša. Vjetar je izvrtao kišobrane. U

sljedećoj je ulici stajao slobodan taksi. Helena i Kaja sjedoše otraga, Peter sjede do vozača, reče adresu. Inače nitko ni riječi nije kazao za vrijeme cijele vožnje. U vrtu je kiša padala kao snijeg. Ušli su u kuću. Peter je čekao u kuhinji, dok je Helena odvela Kaju na počinak. Popio je dvije čaše vode. Onda se ona napokon vratila, zatvorila je vrata i ondje stala, naslonjena na zatvorena vrata, prekriženih ruku, poput čvora preko prsa.

- Znam da je privilegij bolesne osobe biti govnar - reče. - Nisam više bolestan. - Hoćeš reći da si samo govnar? - Oprosti. - Ne prekidaj me. Peter sjede. Helena mu priđe. - Ali ne iskaljuj svoj bijes, ili već, k vragu, što je to, na meni. I ako ne tražim previše, bar

to ne čini pred drugima, i naročito ne pred Kajom. Naročito ne pred Kajom! Je li ti to jasno?

118

Knjigoteka

Peter kimnu. - Je li ti to jasno? - ponovi ona. - Reci mi nešto, k vragu! - To se više neće ponoviti. - I kako ću to znati? - Rekao sam oprosti. Neće se više ponoviti. Što još želiš da kažem? Helena sjede za stol, preko puta njega, popi malo vode, uzdahnu. - Bila je vraški loša ideja s onim filmom - reče. - I još je bila gora ideja da ga Kaja gleda. Ona nikako ne bi trebala gledati Divlju patku. Helena ga preču. - Ali to ti ne daje nikakvo pravo da me vrijeđaš i ponižavaš. Peter podignu glavu. - Koliko puta moram kazati oprosti. Osam? Deset? Devetnaest puta? Ili želiš da i ja sebe

izbičujem? Helena zatrese glavom. - Ne mogu te prepoznati, Petere. - Isti sam. - Nisi. Promijenio si se. I ne znam sviđa li mi se to što si postao. Peter ustade, stolica se prevmu iza njega, on poviče: - Isti sam! Čuješ li? Posve sam isti! - Probudit ćeš Kaju, idiote! Oboje pogledaše prema vratima. Bilo je tiho u kući, jedino se čuo vjetar. - Isti sam - ponovi Peter, tiho. - Isti kao tko, Petere? On se osloni o stol. - Isti kao prije, Helena. Samo što to ranije nisam kazao. - Kazao, što? - Da mrzim onu priču o vražjemu scenografu, to kako je njegova vraški lijepa kuća

očerupana na komadiće i kako je završila kao smetlište u staklenim vitrinama kod buržoaskoga trgovca umjetninama.

Helena se nasmiješi. - Mogu li te upitati zašto je mrziš? Samo zato što si je, očito, više puta čuo? - Jer me plaši, Helena. Nasmrt me plaši, k vragu! Zar to ne shvaćaš? On je uhvati za ruku. Ona se okrenu na drugu stranu, prema zidu, prema kutu na kojemu ništa nije visjelo. - Kad ćeš završiti Kajinu sliku? - upita.

119

Knjigoteka

23.

Kad se Peter probudio, Helena je već bila otišla. Mjesto pokraj njega je bilo prazno. Kad je ispružio ruku, osjetio je da su zategnuta plahta, navlaka popluna, jastuk, već bili hladni. Mora da je dugo spavao. Vjetar ga je probudio. Ponekad su se potresli zidovi od njegove siline. Ležao je i čekao da se pojavi bol. Ali, nije boljelo. Kaja je stajala u podnožju kreveta. Peter se naglo uspravi, na trenutak zabrinut, podignu ruku, na njemu su bile sunčane naočale, spavao je s naočalama na sebi.

- Koliko je sati? - upita. Kaja pogleda na sat na svojoj ruci, tanke, kose krvne žile na njenim sljepoočnicama jasno

su se ocrtavale. - Za šest minuta deset - reče ona naposljetku. Peter se nasmiješi i zatrese glavom. - Ajoj. Još malo pa ću opet moći leći. Kaja je bila jednako ozbiljna. - Imaš pismo. - Je li kod tebe? - U kuhinji. Hoću li ga donijeti? Peter zatrese glavom. - Možeš već ići u atelijer. Eto odmah i mene. Kaja je oklijevala, radije bi ostala ondje. - Puše vjetar - izusti tiho. - Nije valjda da ti to smeta. Kaja je još malo stajala, činilo se kao da je razočarana, i Peter htjede reći da mogu ići

zajedno, a onda ona ipak istrči van. Čuo je kako se za njom zalupiše vanjska vrata i kako udar vjetra potrese kuću. Ustao je, ukapao kapi u oči, spremio se i ušao u kuhinju. Kaja mu je bila postavila stol,

mora da se posebno trudila, kavena šalica, čaša, tanjurić, košara s tri kriške kruha, novine, vlažne na rubovima, čak je bila pokušala osušiti papir, ali je pribor za jelo stavila pogrešno, nož je stajao na lijevoj strani, i ta ga mala greška ispuni silnom nježnošću, ta je nepravilnost bila odveć lijepa, tako je to vidio toga jutra, da je bio na rubu plača, mogao je zaplakati pri pogledu na postavljeni stol, na nož i vilicu koji su zamijenili mjesta.

Pismo je bilo palo na pod. Bilo je iz Saveza slijepih. Ni ne otvorivši omotnicu Peter pokida pismo i komadiće baci u kamin. Nije bio gladan. Sve je na stolu ostavio kako je i zatekao i pošao u atelijer. Vjetar je meo snijeg. Rijetka se trava poravnala sa zemljom. Ušao je u atelijer i za sobom zatvorio vrata. Kaja je sjedila na stolici i čekala ga. Poljubio ju je u obraz, nestrpljivo, i odmah počeo raditi. Danas bih trebao slikati onako kako je Kaja postavila stol, pomislio je, trebao bih slikati onakvom predanošću. Ruka je bila lagana, kist je klizio brzo, virtuozno, u preciznim i neprekinutim premazima, kao da je onih dvanaest platna bila jedna slika, kao da su povezana sjenom koju je svako platno za sebe bacalo. Ali, nije djelovalo, ono je virtuozno bilo ravno. Nije naišao ni na kakav otpor. Samo se ponavljao i slikao je uprazno. Čavao nije bio na svome mjestu. Nedostajao mu je čavao. Nešto ga je ometalo. Nešto se u atelijeru bilo promijenilo. U početku nije mogao vidjeti što je, o čemu se radi, ali je to nešto ipak naslućivao. Platna su stajala u istome redoslijedu. Zavjese su bile navučene. Ništa nije bilo dotaknuto. A onda mu je postalo jasno. Okrenuo se prema Kaji. Pa da, ona je bila pomaknula stolicu bliže Peteru. Sjedila je odmah iza njega, kao da je željela da je on bolje vidi. Peter odloži kistove na klupu i časak je stajao, šuteći.

- Dosta za danas - naposljetku reče. Kaja ga upitno pogleda, gotovo zabrinuta. - Jesi li to završio, oče? - Otac je završio za danas, Kaja. - Mogu slobodno još malo sjediti. Nisam umorna. Pogledaj. Ona podignu bradu, skloni kosu s čela, uperi pogled u sat iznad vrata, i tako je sjedila, u

poluprofilu, i sve se svjetlo, koje je bilo u atelijeru, skupilo u njezinu licu.

120

Knjigoteka

- Otac je umoran - reče Peter. Kaja ustade sa stolice. - Možemo otići u šetnju. - Želiš li? Vani puše. - Ne smeta. Dobro su se obukli i izišli van. Vjetar je bio topao, oblaci su jurili nebom, šuma iza

mirnih, napuštenih ulica stajala je povijena, tresla se. Onda su došli do parka. Peter se zaustavi i uhvati Kaju za ruku. Ona se ista aleja pružila ispred njih, s golim stablima s obje strane šljunčane staze. Grane i grančice su se povijale između debala. Nitko se nije vidio. Nikakav pas nije lajao.

- Hoćemo li okolo? - upita Peter. Kaja ga pogleda. - A kamo ćemo? Peter se malo nasmija. - Kamo ćemo? Pa ti si željela prošetati. Kaja ušuti. Peter joj oprezno stisnu ruku. - Nešto ću ti pokazati. Na groblju. - Onda moramo kroz park. - Možemo i okolo, Kaja. Ako želiš. Kaja zatrese glavom. - Idemo kroz park. I Peter pomisli: ona je hrabrija od mene. Nastavili su hodati alejom, s rukom u ruci. Čvrsto su držali jedno drugo. A onda zamalo

da ih vjetar obori. Kaja se nasmijala, te se i Peter nasmija. Smijali su se okrenuti vjetru. Neka lakoća prože Petera, upravo u trenutku kad ih vjetar umalo nije podigao sa zemlje. Nakratko se to učinilo kao sreća. Pokušali su potrčati, ali im to vjetar nije dopuštao, gotovo da su morali stajati mirno. Široka je sjena klizila ponad parka. Na kraju aleje su skrenuli na blagu uzbrdicu i uskom stazom ušli u groblje. Vitki, gotovo crni jablanovi nakosili su se i drhtali. Natpis da se psi moraju držati na uzici bio je gotovo posve prekriven tajnim potpisima. Peter se jedva mogao prisjetiti kad je ondje bio zadnji put. Platio je crkvenome uredu za održavanje grobova na neodređeno vrijeme, ali i neodređeno vrijeme ima granicu, pedeset godina, za dvadeset pet će godina, dakle, ostaci roditelja biti pomaknuti u kut groblja, kako bi dali mjesta novim leševima, tad će Kaji biti trideset jedna godina a njemu sedamdeset pet. Više je nadgrobnih kamenova bilo prevrnute, prevrnuo ih vjetar, ili možda neki huligani, ili su pali sami od sebe, od zapuštenosti, teško je reći. Parkiralište je, iza kapele, bilo puno automobila, a izvana je kapela nalikovala nekom starom industrijskom zdanju. Bez prozora, samo s teškim, sivim zidovima, ona Petera podsjeti na trafostanicu u Tallinnu, razlika je bila samo u visokom križu na krovu. On se zaustavi, pogleda oko sebe, dezorijentiran, zbunjen, uplašen da neće pronaći grob. Lakoća se odjednom izgubila, umjesto nje osjeti težinu koja ga svom snagom pritisnu, morao se napregnuti da stoji uspravno. Ugledao je zid kiše koji se polako primicao s bregova na zapadu, i najzad je znao kamo se treba zaputiti. Bio je to miris, nagovještaj mirisa koji ga smjesta podsjeti na put, pokraj nužnika, zelene, vlažne rotunde među grmljem, i na parceli je s lijeve strane bio grob roditelja. Peter se obradova kad je spazio da je grob lijep, uređen, da se kamen nije prevrnuo, a jednako ga obradova i to što ga je to obradovalo.

Čučnuli su. Kaja je bila šutljiva i ozbiljna. Peter s imenâ sastruga malo leda i lišća. - Moj je otac prodavao automobile. Najljepše automobile u cijelome gradu. I svakoga je

ljeta kupio novi automobil. Ponekad bih mu ja sjedio u krilu i držao upravljač kad bi on vozio. Peter ušuti. Kaja ga pogleda. - A baka? I Petera ganu kad je Kaja, koja nikada nije srela svoju baku, rekla baka, kao da je u

Kajinim ustima ta riječ postala jasnija, kao da je majku jasno vidio ispred sebe.

121

Knjigoteka

- Moja je majka bila najbolji suvozač na svijetu - reče on tiho. Neko su vrijeme bili šutljivi, čučeći. Odjednom sijevne, negdje između fjorda i šuma.

Zagrmi. Peter zaboravi brojiti sekunde. - Jesu li te voljeli? - odjednom upita Kaja. Peter se začudi. - Jesu li me voljeli? Kaja pogleda ustranu. - Tvoja majka i tvoj otac. Peter je privuče bliže. - Naravno da su me voljeli. Kaja je još uvijek imala one male, obojene figurice u džepu kaputa. Izvadila ih je i

pažljivo spustila na grob, jednu po jednu, u krug. I uto poče padati kiša, kiša i tuča, zrna leda velika kao patrone. Peter pomisli da ga je oluja napokon opet uhvatila. Prognoza vremena se obistinila. Uhvatio je Kaju za ruku i potrčaše, sagnuti, prema parkiralištu. A onda je ona posrnula o neki rub i pala. Nije je uspio zadržati. Pala je na lice, s rukama ispod sebe. Podigao ju je, nije plakala, ili on, na kiši, nije mogao vidjeti da plače. Vjetar je zamalo još jednom nije oborio. Nije ga čula što joj govori. Kanta za smeće poletje zrakom i prizemlji se na nekom automobilu. Morali su se skloniti u kapelu. Gotovo ju je nosio do tamo i ondje ramenom gurnuo teška vrata. Crkvenjak ih primi i dade Peteru neki papir, program, i tiho reče:

- Upravo je počelo. Sjeli su na stolicu posve otraga, u polumraku, nikakva prozora nije bilo, samo plava slika

na staklu u pozadini i zapaljene svijeće. I tek tad Peteru postade jasno da su došli na neki pogreb. Prošli put kad je bio ondje, prije dvadeset pet godina, bio je na pogrebu roditelja. Bijeli je lijes stajao na odru, u srednjem prolazu vijenci i cvijeće, svilene trake sa zadnjim pozdravima. Kapela je bila puna. Neki je dugokosi dječak stajao pokraj propovjedaonice, svirao je gitaru i pjevao neku popularnu melodiju. Poneki su se okrenuli prema njima, znatiželjni, ali na neki utješan način, i nasmiješili. Kaja je ipak plakala. Peter izvadi maramicu i pažljivo joj obrisa lice. No ona nije prestala plakati.

- Jesi li se udarila? - šaptom će on. Ona mu pokaza svoju ruku, nestrpljivo, gotovo ljuta. Ali Peter nije mogao dobro vidjeti u mraku kapele, sa sunčanim naočalama na sebi, samo

je vidio sjenu njezine ruke. Dječak je završio s pjesmom i sjeo u prvi red, pokraj neke žene, po svoj prilici majke,

koja ga obgrli. Oni koji su sjedili iza njih pomilovaše dječaka po ramenu. Svećenik pozdravi ožalošćene, ženu i dječaka, potom je, šuteći, stajao okrenut prema lijesu i baroknoj oltarskoj ploči, koja je svojom ljepotom odudarala od te puste, spartanske kapele, sa svim svojim blistavim ornamentima, svom svojom suvišnošću. U središtu je oltarske ploče stajalo Božje oko, zatvoreno trokutom blistavoga vijenca, i to je širom otvoreno oko, Božje oko, ono isto oko kao i prije dvadeset pet godina, isto oko kao i uvijek, Božje sveznanje u slici, slika slike, Božja prisutnost.

Kaja je bila jedina koja je ondje plakala. I Peter skide sunčane naočale i napokon spazi da ona krvari, jedan joj je prst bio krvav,

srednji prst desne ruke, koji je ogrebala pri padu. Ali ništa nije bilo ozbiljno, laknulo mu je, obrisao je krv i puhnuo po rani, ali odjednom Kaja povuče ruku k sebi.

On je pogleda. - Boli li? No ona ne odgovori, samo je zurila u njega, uplašena, nijema i blijeda lica, zategnutih

usta, nije više plakala. Peter se nagnu bliže. - Što je, Kaja? Ona zatrese glavom i okrenu se na drugu stranu. Peter je uhvati za ruku, ali ga ona nije

željela pogledati, protivila se, pokušao ju je silom okrenuti, i on uplašen, ali nije pomoglo. - Što je? - ponovi. Crkvenjak se pojavi iza Kaje i dade im znak da šute. Peter je pusti.

122

Knjigoteka

Svi ga u kapeli pogledaše, svi osim Kaje. Svećenik kleknu pokraj oltara. Orguljaš napokon zasvira. Zatim se Kaja ipak okrenu i pogleda Petera, te podignu ruku, onu zdravu, i pokaza u

njegove oči.

123

Knjigoteka

24.

Peter je bio na smetnji. Cvijeće, što ga je držao u ruci, bilo je na smetnji. Ma gdje stao, bio je na smetnji. Svi su trčali naokolo, glumci, rekviziteri, tehničari, garderobijeri, šaptači, govorili su sami

sa sobom, presvlačili kostime, dovikivali se, meditirali, psovali, histerično se smijali, tiho plakali, bio je to kaos i nered na visokoj razini, kaos i nered koje će, za točno pola sata, kad zvona zazvone po treći put, zamijeniti najstroža disciplina - bila je premijera Divlje patke.

Peter je na trenutak spazio Helenu na pozornici, posve predanu zadnjim pripremama, pomaknula je stolicu bliže crvenome zidu, poravnala zastor, očistila čašu, uvijek ju je volio vidjeti takvu, u vlastitome svijetu, volio je vidjeti tu njezinu zaokupljenost sobom koja je svima bila od koristi, takvu ju je vidio i onaj prvi put, bio je to drukčiji svijet od njegova, u kojemu se ipak prepoznavao, njegov je svijet dodirivao njezin svijet, mahnuo je, ali ga ona sad nije vidjela.

Neka se vrata otvoriše, zavonja na parfem i ocat, unutra, kod šminkera, sjedila je Kaja i čekala, bila je stavila novi flaster na ranu, mali zavoj, i ona pokaza ruku, gotovo ponosna. Peter joj, u ogledalu ispod oštre svjetiljke, uhvati pogled, zelene Helenine oči, ali ona skrenu pogled ustranu, nije ga vidjela, ili ga nije željela vidjeti.

Peter zažali što je došao. Smetao je. Cvijeće je smetalo. Zazvoni dolje u foajeu. Inspicijent prođe pokraj njega, na putu prema svome uredu, ili kavezu, zastade između

dva koraka, i dok je cijelo kazalište imalo vrućicu, on je jedini sačuvao mir, nasmiješi se, i reče:

- Sad sve ide ravno u pakao, Petere Wihlu. Krenuo je prije nego što je Peter stigao bilo što reći, ali se opet zaustavio i okrenuo. - Što je to s tobom? - upita. Peter korak uzmaknu. - Sa mnom? - Izgledaš kao da ćeš ravno na pozornicu. - Samo sam nervozan zbog Helene. Inspicijent spusti ruku na Peterovo rame, što je Peteru bila gotovo šokirajuća intimnost. - Bar ona nema nikakva razloga biti nervozna. Ona je najbolja. Peter mu pruži cvijeće i malo se povuče. - Uzmi ga. Inspicijent se umorno nasmiješi. - Je li to za mene? - Naravno da nije. Peter uđe u mali toalet pokraj dizala. Unutra je zatekao Gregersa Werlea, jadnika koji je

trebao pokušati glumiti onoga neraspoloženoga i patetičnoga Ibsenova lika, povraćao je u umivaonik. Peter to nije mogao podnijeti. Okrenuo se odmah na vratima. Zazvoni po drugi put. Helena i Kaja su ga čekale, nestrpljive. Najzad pronađoše svoja mjesta na galeriji. Ben je već bio došao. Odmahivao je glavom.

- Hoćete li to zaista Kaju mučiti Ibsenom prije nego što je pošla u školu? Kazao je to odveć glasno i svi su se oko njih okrenuli, vjerojatno je negdje prikupio

hrabrost pijući suho bijelo vino, kako bi mogao podnijeti oba čina i pucanj iz pištolja. - Držat ćeš je za ruku - prošapta Helena. - Želio bih posuditi Peterove sunčane naočale - povika Ben. Ben ispruži ruku, želeći uzeti naočale. Peter ga odgurnu. - Radije pokušaj spavati! Sličilo je na incident, netko se nasmijao, netko ih je ušutkivao, i Helena ih je najzad

uspjela smiriti, te su sjeli. Ali sad Kaja odjednom nije željela sjediti pokraj Petera, nego je sjela između Helene i Bena, koji nisu ni primijetili tu malu zamjenu, to premještanje pozicija,

124

Knjigoteka

primijetio je samo Peter, koji namjesti sunčane naočale i pokuša se nasmiješiti, ili barem pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. Zurio je u svoje ruke, posramljen, nervozan, ne zbog Helene, nego zbog sebe, nije to bila nikakva junačka nervoza koja će biti od koristi drugima, ne, nego je on bio u svome svijetu, posve zatvoren u njemu, što ga učini još posramljenijim i još nervoznijim, jer nije znao vlada li više tim svijetom.

Što lije to Kaja vidjela u njegovim očima? Peter nije bio u stanju na to odgovoriti. Ubrzo se dvorana popunila, bila je to uvijek ista, premijerna publika, zazvoni po treći put. Helena se priljubi uz Petera. - Što misliš o onom crvenom zidu? - Sad je prekasno bilo što mijenjati, zar ne? - Hvala ti lijepa. Helena trzajem povuče ruku k sebi. Peter je opet uhvati za ruku, bila je topla, vlažna, mogao je osjetiti kako joj srce tuče u

dnu dlana. - Zid je dobar - prošapta. - Ti si najbolja. Netko se oglasio zvučnikom, glas inspicijenta, redara umjetnosti, zamolio je publiku da

ugasi mobilne telefone. Tad Peter u dvorani spazi Thomasa Hammera. Sjedio je u prvome redu i čitao program,

potom ga je stavio u džep i, osvrćući se, držao ruku u džepu, možda je gasio svoj telefon. I Petera odjednom osvoji osjećaj gađenja, osjeti mučninu, što ako je i doktor Hall ondje, što nije nemoguće, i grozničavo pomisli da bi se odsad trebao držati kuće, da ne bi trebao napuštati atelijer, jednostavno se više ne bi trebao pokazivati, trebao bi samo raditi i završiti svoj posao. A onda se svjetlo priguši, ogromni se lusteri iznad njih ugasiše, na trenutak sve postade crno, začu se pljesak u mraku, i trenutak poslije reflektori pogodiše pozornicu na kojoj sve poteče crvenom bojom. Predstava je mogla početi. I počela je. Ali Peter nije uspijevao pratiti. Nije ga se to ticalo, ništa od onoga nije dopiralo do njega, kao što ga se nije ticao ni onaj pogreb, ni lijes, ni umrli za kojega nije ni znao tko je, i zato ga to nije ni pogodilo, nije se na njega odnosilo, bio je izvan svega, bilo je to istodobno i olakšanje i prokletstvo, bio je u svome svijetu, koji nije dijelio s Helenom, nego s Thomasom Hammerom. Čuo je nekoliko replika. Primijetio je lulu staroga Ekdala, od koje je vremešni glumac bio načinio veliku predstavu, stalno je tražio šibice odvažno šišajući hladni cigaršpic, i kad je najzad našao kutiju, nije uspio pripaliti duhan. Njegov je trud bio nagrađen čestim smijuljenjem, ponekad otvorenim smijehom. Potom nastade pauza. Peter je vidio da je Thomas Hammer ustao i otišao u toalet. Većina se zaputila prema baru u foajeu. Helena je željela otići iza pozornice. Brzo se okrenula prema njemu.

- Hoćeš li sa mnom? - Trebam svježeg zraka - reče Peter. - Siguran? Ne ideš? Peter se nasmiješi. - Želim vidjeti otvoreno rješenje. Helena, Kaja i Ben se izgubiše iza pozornice. Peter siđe do muškoga toaleta. Thomas

Hammer je stajao pokraj krajnjeg pisoara, okrenut leđima. Stvorio se red ispred tri pregratka, s monotonim odjekom glasova, s mrmljanjem, premijernim mrmljanjem, Peter je shvatio riječi kao dirljivo, bombastično, klasično, sporo, lijepo, površno. Stao je pokraj drugog pisoara, u bijeloj je školjci plivala tamna mokraća i na oblome je rubu bilo dlaka, nije se mogao pomokriti.

- Ovdje čuješ istinu - reče Thomas Hammer. - Ovdje čuješ brbljanje - reče Peter. Thomas Hammer se nasmija. - Nazovi to kako hoćeš. Smrdi, bez obzira na sve. Iza njih su ljudi izlazili i ulazili, ista publika, isto mrmljanje. Peter povuče komad papira

te priđe bliže Thomasu Hammeru. - Što se dogodilo u Estoniji? - upita.

125

Knjigoteka

- Što se dogodilo? Gotovo da te i nismo trebali anestezirati. Koliko si, zapravo, bio popio? - Odgovori mi, Thomase. - Vidiš, zar ne? Zar to nije dovoljno? - Nisi mi odgovorio, Thomase. - Hoćemo li popušiti? - Što? Thomas Hammer izvadi kutiju cigareta. - Izvoli. Peter uzvrati, umorno, malodušno: - Ovdje nije dopušteno pušiti. - Ali je time zabavnije, Petere. Zazvoni vani u foajeu. Bili su ondje sami. Thomas Hammer pripali cigaretu, s uživanjem

je brzo povukao dva-tri dima i opušak bacio u jednu od školjki. - Što se dogodilo u Estoniji? - ponovi Peter. Thomas Hammer odvmu slavinu, istisnu malo tečnoga sapuna i opra ruke. - Ono onda nisi odgovorio iskreno - reče. Peter, u nedoumici: - Kada? Kad sam to odgovorio neiskreno? - Kad si kazao da bi više volio biti osrednji slikar i preživjeti, nego biti mrtav majstor. - Ne sjećam se da sam to kazao. - Ali se ja toga dobro sjećam, Petere. I znao sam da lažeš. Znao sam da želiš učiniti sve

što je u tvojoj moći i da preživiš, i da budeš majstor. Ti želiš sve. Što košta, da košta. Zato mi se gotovo sviđaš.

- Nemoj misliti da nešto znaš o meni. Thomas Hammer se okrenu prema Peteru. - Pridružio si mi se, zar ne? Peter pogleda na drugu stranu, prema vratima, ogledalu, pisoarima, i više nije vjerovao

vlastitim riječima. - Nisam imao izbora - reče. - Nitko te nije ni na što prisilio, dragi Petere. - Nisam znao u što se upuštam. Thomas Hammer podignu ruku i prekinu ga. - Pst. Osluškivali su, svi su zvuci, svi koraci, glasovi, sve je klizilo udaljavajući se od njih, čuli

su kako se vrata zatvaraju gore u dvorani i naposljetku sve utihnu. Thomas Hammer se zasmijulji. - Zakasnit ćemo na sat - prošapta. Peter poželi udariti, stisnu šake u džepovima i zakorači, te promuklim glasom prošapta: - Rekao si da će se zbroj patnji smanjiti. U hotelskoj sobi. Sjećaš li se da si to rekao? Thomas Hammer mu odjednom skinu naočale, nagnu se bliže, lagano mu pritisnu palac

na oba očna kapka, nasmiješi se. - Ja sam, k vragu, zaista dobar, ako to već sam moram reći. I sad je samo do tebe, Peteru

Wihlu. - Do mene? - Da, do tebe. Da slikaš svoja sljedeća majstorska djela. Uostalom, ne trebaš više nositi

sunčane naočale. Peter zgrabi sunčane naočale. Zatim treći put upita, očajan, bilo je upravo poput neizdrživoga ponavljanja u snovima,

kad se pokrećeš ne pomičući se s mjesta: - Što se dogodilo sa mnom u Estoniji, Thomase? Što si učinio? - Rekao si da to ne želiš znati. - Ne, ti si rekao da to ja ne bih želio znati. Sad želim znati. Thomas Hammer se nasloni na zid, i odjednom je i on izgledao umorno, gotovo

nezainteresirano, kad je rekao:

126

Knjigoteka

- Zbroj patnji u svakom slučaju nije veći. Moralni račun je u ravnoteži. Nema nijedne crvene brojke.

Peter ga pogleda, pogleda mu oteklo, podbuhlo lice s kojega su crte polako i sigurno nestajale, pogleda mu debele usne resice, tanke, gotovo nevidljive usne.

- Što hoćeš reći? Thomas Hammer brzo pogleda na sat. - Najradije ne bih izgubio klimaks komada. Thomas Hammer naumi krenuti, ali ga Peter zadrža i gurnu prema zidu. - Što, dovraga, podrazumijevaš pod moralnim računom? Thomas Hammer se nasmiješi. - Misliš li da će nekome nedostajati napušteno dijete bez roditelja o kojemu nitko ništa ne

zna? - Zaveži, Thomase! - Rekao si da želiš čuti, Petere. Moraš sam odlučiti. Peter se okrenu na drugu stranu. - Da. Ispričaj mi. Pričaj. Thomas Hammer mu spusti ruku na rame. - To napušteno dijete, o kojemu nitko ništa ne zna, i koje time i ne postoji, Petere, dobilo

je priliku učiniti svijetu jednu malu uslugu, naime tebi dati novi vid. Ona će posve sigurno dospjeti u raj.

Peter se opet okrenu, i udari. Thomas Hammer pokleknu, zastenja, držeći ruke na licu, na ustima. Peter je stajao iznad njega. Thomas Hammer je puzao podom, zbunjen, psovao, pokušavao ustati, teturao, dočepao se papira i brisao krv iz nosa.

- Zašto si me vodio u trafostanicu? - prošapta Peter. Thomas Hammer ga nije slušao, ili nije mogao govoriti, pio je vodu sa slavine, kašljao, a

onda mu se povratio glas. - Uostalom, pokušao sam te nazvati na mobitel. Jesi li promijenio broj? - Bacio sam ga. Thomas Hammer se okrenu prema njemu. - Bacio? Gdje? - U Estoniji. - U Estoniji? Bacio si svoj telefon u Estoniji? Gdje u Estoniji, ako smijem upitati? - U hotelu. Na putu za aerodrom. Ne sjećam se. - Baš lijepo. Jesi li izbrisao moju poruku? - Ne sjećam se. Jednostavno sam bacio telefon. Thomas Hammer je nekoliko sekunda stajao nijem, teško dišući, lice mu je odjednom

postalo blijedo, gotovo izobličeno, kao da je tek tad izgubio glavu, zurio je u Petera, u nevjerici, i pokazao u nj, cijela mu je ruka drhtala.

- Idiote. Jebeni idiote. Thomas Hammer se zaputio prema vratima. Na vratima se opet okrenuo, sad mirniji, ali

jednako blijed. - Ovaj sam put ja na redu reći. - Što? - Da te više nikada ne želim vidjeti, Petere Wihlu. Onda se Thomas Hammer izgubio. Vrata se za njim zalupiše, nečujno. Peter je i dalje

stajao, u tišini, u smradu tečnoga sapuna. Pogledao je u ogledalo, prišao bliže, pomalo oklijevajući, vidio je sebe u ogledalu, sklopio je oči, nagnuo se nad umivaonik i povratio.

Poslije je Peter stavio sunčane naočale i uspeo se na galeriju, biljeter mu je pokazao put, brzo i ljubazno, ne pobuđujući nikakvu pozornost, te je našao svoje sjedalo, pokraj Helene, koja samo zatrese glavom. Kaja ju je držala za ruku. Ben je spavao. Predstava se nastavila, izvan Petera. Vidio je samo da je, dolje u dvorani, u prvome redu, mjesto Thomasa Hammera prazno. Peter pomisli: prekasno je; s ovim moram živjeti; prekasno je. Ali, je li mogao s time živjeti? S tim prljavim nadahnućem? Pomislio je: gledaj, ne misli; ne misli, gledaj. Jedino je to uspijevao misliti. Grčevito se uhvatio za sve što nije znao. Bila je to utjeha. Bila je to

127

Knjigoteka

olakotna okolnost. Mogao je jednako tako reći: nema nikakve utjehe; i nema nikakve olakotne okolnosti. Sve što nije znao bilo je više od onoga što je ikada mogao znati. Zagrca. Helena, ne dižući pogleda s pozornice, prošapta:

- Što ti je? - Ništa. - Nešto nije u redu? - Nije ništa. - Barem pokušaj pratiti. I Peter odjednom začu da su se u dvorani ugasili svi zvuci. Publika je čekala, čekala u

nekoj pomnoženoj tišini, u usredotočenu snu, na samome kraju predstave, koji su, naravno, znali otprije, ali koji ipak nikada nisu vidjeli: onaj crveni zid klizne ustranu, i pojavi se Hedvig, dijete, sjedi u dnu pozornice, na tavanu, licem u lice s publikom, pištolj joj je u ruci, otvor cijevi na pojasu haljine, oklijeva, te s osmijehom, lijepim, pobjedničkim osmijehom, povuče obarač.

Zatim je uslijedio pregled leša i, na kraju, spoznaja, u kojoj se sentimentalnost križa s cinizmom, u dijalogu između doktora Rellinga i Gregersa Werlea, iz kojega je Peter čuo samo onu nemoguću repliku iz glumčevih usta koja su maločas povraćala: Hedvig nije umrla uzaludno.

Peter se nasloni na sjedalo, nakratko olakšan, ipak je, dakle, moguće osjetiti olakšanje, osjetiti da svaki pritisak na kraju popušta.

Zatim: buran pljesak, svi su stajali i pljeskali. Triput je ansambl pozivan na pozornicu. Peter poslije nije sudjelovao na premijemoj zabavi. Prepustio je Helenu Benu, ili obrnuto,

Bena je prepustio Heleni, i s Kajom se taksijem odvezao kući. Ona je odmah otišla u kupaonicu i spremila se za počinak. Peter je stajao ispred vrata i osluškivao. I kad je legla u krevet, i umotala se u poplun, sjeo je pokraj nje, uhvatio je za ruku, onu koju je bila ozlijedila, mali je zavoj oko kažiprsta bio vlažan.

- Boli li? - upitao je. Kaja nije odgovorila. Ali mu je dopustila da je drži za ruku. Čekao je. Zatim je rekao: - Oca oči malo bole. Zato cijelo vrijeme moram nositi sunčane naočale. Zapravo, nije mi

dopušteno skinuti ih. Shvaćaš li? Kaja se okrenu na drugu stranu. On je nije puštao. - To je naša mala tajna, zar ne? Zar ne, Kaja? Kaja je na trenutak ležala nijema. Zatim se opet okrenula. Mršavo je lice bilo sjena na

mekanome jastuku. - Ipak me boli - prošapta ona. Peter se nagnu bliže. - Proći će, zlato. Proći će. Kaja ga pogleda. - Jesi li posve siguran? Peter sklopi oči iza sunčanih naočala i poljubi je u obraz. - Posve sam siguran. Peter ustade i pođe prema vratima. Odjednom Kaja reče: - Ugasi svjetlo. Peter se, zgranut, okrenu prema njoj. - Što si rekla? - Ugasi svjetlo, oče. - Jesi li posve sigurna? Kimnula je, više puta. Peter je ugasio svjetlo, stajao je u mraku sve dok nije čuo da Kaja leži posve mirno, i da je

samo njezin lagani dah vidljiv. Zatim se išuljao van, oprezno zatvorio vrata, uzeo jednu od svjetiljki iz dnevne sobe i ponio je u atelijer i ondje upalio. Presvukao se, i počeo raditi,

128

Knjigoteka

zapravo nastavio je raditi, na svjetlu, ono što je jedino znao, slikati, raditi. Prisjetio se jednoga događaja, kad se skrio u krošnju jabukova stabla, bilo je proljeće, sjedio je na najgornjim granama, skriven lišćem i bijelim cvjetovima, pomislivši kako bi ondje mogao ostati sve do jeseni; otac je hodao vrtom i zazivao ga, bila je nedjelja i ubrzo su trebali ručati, otac ga je tražio i nije ga našao, i majka je izišla na terasu, u plavoj kariranoj pregači, i zazvala ga, ime mu je odjeknulo vrtom, i ipak je bio pronađen, neka ptica, možda je bila svraka, letjela je oko njega kričeći, možda je sjeo blizu gnijezda, što mu nije bila namjera, i otac ga je otkrio, stajao je ispod stabla s dugom motkom koju su koristili kad bi brali najgornje jabuke. Prisjetio se toga u snu, to je Peter Wihl sanjao kad je legao u potkrovlju atelijera, dok je vani već svitalo i on smjesta zaspao.

129

Knjigoteka

25.

Petera je probudio neki zvuk daleko izvan njega. Bila je to Helena. Gurnula je staklena vrata iza sebe, ili je bila upravo gurnula staklena vrata iza sebe, i taj ga je zvuk, oštri tresak - jer je ona, drugim riječima, bila upotrijebila veliku snagu - probudio. Nije pokucala. Nije čekala da se on sam probudi. Jednostavno je upala unutra. To je prvo pomislio, da je upala unutra. Brzo je podigao ruku prema licu, i popravio sunčane naočale. Bio je spavao pri upaljenu svjetlu. Na Heleni je bila ona ista haljina od jučer. Neuredna kosa. Možda je došla ravno sa zabave. U ruci je držala jutarnje izdanje novina. Peter ustade.

- Kakva je kritika? - Počeli su od scenografije. - Čestitam. - To znači da je predstava dobila očajnu kritiku. - Da vidim. Helena mu dobaci novine. Na prednjoj je stranici bila vijest o predstavi, slika Hedvig s

pištoljem, on prolista do stranica s kulturnom rubrikom. Helena je stajala pokraj vrata. Nešto nije bilo u redu. Osvrtala se. Upala je u atelijer.

- Što radi ona svjetiljka ondje? - upita. Peter joj priđe. - Dobila si sjajnu kritiku, k vragu. Loša predstava u veličanstvenoj scenografiji. Zar nisi

sretna? - Sve je povezano, zar ne. Možda je predstava loša zato što sam izabrala pogrešnu

scenografiju. - Glupost. Zar zaista misliš da bi stari Ekdal bolje glumio s plavim zidom? - Što radi ona svjetiljka ondje? - ponovi ona. Peter odloži novine. - Trebao sam svjetlo. - Što je, k vragu, s tobom, Petere? Peter se zaustavi. - Što je sa mnom? Trebao sam svjetlo. Helena mu priđe bliže. - Ostavio si Kaju da leži sama u kući cijelu noć. Zatvorenih vrata. U mraku. Na što, k

vragu, misliš? - Ona je to željela. Helena je zurila u nj. - Ona to željela? - Da. Zamolila me je da ugasim svjetlo. I ugasio sam svjetlo. - Pokušala sam te nazvati. Na mobitel. Zašto nisi odgovorio? Peter obori pogled. - Ugasio sam ga. - Ugasio ga? Dobila sam vezu, ali ti nisi odgovorio. - Možda sam pritisnuo pogrešno dugme. Peter pruži novine Heleni. No, ona ih nije željela uzeti. - Uplašio si Kaju, Petere. Peter, nesretan: - Nije bilo namjerno. To znaš. - Uplašio si je. Jedino to znam. Ona sjede u stolicu, prođe prstima kroz kosu, teško je disala. Peter joj spusti ruku na rame. Ona je otrese od sebe. - Idemo sad Kaji - prošapta on. Helena je i dalje sjedila, na trenutak šutljiva, poklopivši glavu rukama. Zatim podignu glavu. - Što se, zapravo, dogodilo jučer, kad ste išli u šetnju? - upita. Peter je stajao okrenut joj leđima, pokraj staklenih vrata, jedan od kapaka na kuhinjskom

130

Knjigoteka

prozoru se bio olabavio i stajao je nakoso, grančice s jabukova stabla su ležale rasute u vrtu, klupa se bila prevrnula.

- Kaja je pala. - To znam. - Pokazao sam joj grob. Očev i majčin. Ona je ondje stavila figurice. Na grob. To me je,

što da kažem, obradovalo. - I onda? - Počela je tuča. Potrčali smo. I Kaja je posrnula. Ništa tome nisam mogao. - O, Bože. Ni ne kažem da si nešto mogao učiniti. - Pokušao sam je zadržati. Helena ga prekinu. - Rekla je da ste bili na nekom sprovodu? - Morali smo se skloniti u kapelu. Možda ju je to uplašilo? - Kaja je još nešto rekla. Kaže da si skinuo naočale. Peter se okrenu prema Heleni, koja je još uvijek sjedila u stolici, ne gledajući ga.

Prošaptao je: - Isti sam. Ali ga Helena nije slušala, naglo je ustala i kao da je tek tad primijetila slike, primaknula

se jednoj od njih. I dugo je ondje stajala, ništa ne govoreći, potom priđe drugim platnima. Peter je čekao, nikada nije tako dugo čekao, mogao ju je izbaciti van, ugasio je svjetiljku, i ona se napokon okrenu pokazujući na slike.

- Tko je ovo? - Što hoćeš reći? - Tko je ova djevojčica? To nije Kaja. - Zašto to pitaš? Helena se nasmija, bio je to kratak, zgranut smijeh. - Mislila sam da slikaš Kaju. - Ja samo slikam - reče Peter. - Ali je Kaja sjedila ovdje kod tebe svaki dan. - Ja samo slikam - ponovi Peter. Helena mu priđe bliže. - Tko je ona? - Tko? - Tko je ona, Petere? Djevojčica na slikama. Peter se odmaknu od nje. Izusti: - Bilo tko. Helena krenu za njim. - Bilo tko? - Da. Bilo tko. U redu? - Slikaš li to dvanaest slika na kojima je bilo tko? Što? Tko je, k vragu, ona? Peter uperi prst u Helenu, jedva uspijevajući govoriti. - Ti ne bi trebala biti ovdje. Helena se zaustavi. - Što kažeš? - Ne bi trebala biti ovdje, Helena. Upala si u atelijer. Helena prošapta: - Skini sunčane naočale. Peter odmahnu glavom. Helena upali svjetlo. - Molim te, Petere. Skini sunčane naočale. Peter podignu ruke ispred lica. - Isti sam - ponovi ono što je već kazao. Odjednom se Helena nađe ispred njega, strgnu mu sunčane naočale, nije stigao to

spriječiti, i pogleda ga, zuri u njega, u njegove oči, te nekoliko koraka uzmaknu, posrnu, i sad

131

Knjigoteka

je ona ta koja drži ruke ispred lica. - Što si to učinio, Petere? Peter je pokuša zadržati, no ona se otrgnu, i još se više odmaknu od njega. - Što si to učinio, Petere? - ponovi. Peter je stajao, nijem, uplašen, a ipak gotovo olakšan, sunčane naočale su na podu, nema

više što kriti, ona ga je vidjela. - Nijedna crvena brojka - reče naposljetku. - Što? - Nijedna crvena brojka u moralnom računu. - U moralnom računu? Koliko si platio? - Nije važno. Helena spusti ruke, iz nje se oglasi neki zvuk, sličilo je na jecaj. - Pa ti si bolestan, Petere. Peter se malo primaknu, ona zatrese glavom. - Što želiš da kažem, Helena? - Istinu. Peter se nasmija. - Istinu? Ja nisam znao što će se dogoditi. A i ne znam što se dogodilo. - Nisi želio znati, Petere. U tome je razlika. - Ja vidim. Zar to nije dovoljno znati? Helena zgazi sunčane naočale, stakla se polomiše pod potplatima njenih cipela, dopustio

joj je da to čini, jer ga je već vidjela, te ona upita, tiho: - Je li ona jedno od djece koje si vidio u trafostanici? Peter izusti: - Ne. Ona nije bila ondje. Helena se još jednom okrenu prema slikama, pa opet pogleda Petera, nekako polako i

uplašeno, kao da je iznenada na vidjelo izišla neka veza za koju nije bila pripremljena. -To je ona, zar ne? - Što hoćeš reći? Helena protrlja nadlakticom čelo, pa obraze, tražila je prave riječi, primičući se vratima, te

reče: - To je ona koja te je spasila? To je ona koja ti je spasila vid? Peter krenu za njom. - To sam učinio zbog Kaje. - Ne budi toliko bijedan da krivicu svaljuješ i na Kaju. To si učinio samo zbog sebe. Peter povika: - Učinio sam to zbog nas! Zbog tebe! Zbog Kaje! Zbog sebe! Čuješ li? Zbog nas! Zar to

ne shvaćaš? Helena se zaustavi. - Što se dogodilo s djevojčicom? - Ne znam, Helena. Ne znam. Helena podignu ruke. - Ne diraj me. - Helena. Molim te. Ona okrenu lice ustranu i ponovi: - Ne diraj me. Želeći to okončati, Peter reče: - Hajdemo dolje Kaji. Helena zatrese glavom. - Uplašio si je, Petere. - Želim s njom razgovarati. Helena otvori vrata, prepriječivši mu put. - Ti ostaješ ovdje. I Peter osjeti da mu se usta suše, da se, umjesto pljuvačke i tekućine, pune nečim sirova i

132

Knjigoteka

teška okusa, zbog čega progovori polako, razvučeno, da bi bio siguran da ga ona čuje: - Moramo s time živjeti, Helena. Ona ga opet pogleda, sad drukčije, u očima joj je bila neka mirna hladnoća, odlučna žalost. - Ti moraš s time živjeti, Petere. I Peter je stajao pokraj staklenih vrata i gledao za njom kako silazi prema kući. Nakon

nekog vremena, možda pola sata, Helena opet iziđe, zajedno s Kajom. Nosila je torbu, s remenom prebačenim preko ramena. Otvorila je prtljažnik automobila i ondje je stavila. Kaja se zaustavila i pogledala prema atelijeru, nesretna, ili uplašena, s one je udaljenosti bilo nemoguće razabrati, a možda je bila i jedno i drugo, i nesretna i uplašena, i na trenutak se učinilo kao da želi potrčati gore k njemu, ali ju je Helena zazvala, te je Kaja još malo oklijevala, a onda je podignula ruku u bespomoćan pozdrav i brzo sjela na prednje sjedalo. Peter pusti zavjese. Ubrzo je čuo kako automobil odlazi. Peter se vratio klupi na kojoj su, spremni, stajali kistovi. Koliko je slikara, toliko je po svoj prilici i različitih kistova, jer slikari učine kistove svojima, bilo da su oni načinjeni od dlake iz bikova uha, ili od hermelina, sobolja, svile, bilo da im je dlaka ovalna, ili oštra, ili nakrivljena. Ali su ipak samo dvije vrste kistova: jedna vrsta traje nekoliko sati, možda samo nekoliko minuta, i mora se baciti i zamijeniti; druga traje godinama, možda cijeli život, sve dok slikar slika. To je kao dva svijeta. Ali nitko ne može reći da je jedna vrsta bolja od druge, da s dugotrajnijim kistom slikaš dugotrajniju, veću umjetnost, a da s onim kratkotrajnijim kistom slikaš i jednako kratkotrajne slike, koje brzo padnu u zaborav. Ovisi o tome kako tko na to gleda. Ovisi o ruci koja kist drži.

Peter nije mogao odabrati. Pokupio je slomljene sunčane naočale i komadiće bacio u kantu za smeće. Helena se i Kaja još nisu bile vratile. Onda je navukao na se kaput i zaputio se prema središtu grada. Sunce je odjednom stajalo

visoko na nebu i sjalo kroz nisku maglu koja se, narančastim valom, kovitlala oko krovova kuća i crkvenih tornjeva. Zasuziše mu oči na jaku svjetlu. Lice postade vlažno i ukočeno. Morao je stati, okrenuti se i zakloniti. Malo-pomalo priviknuo se na svjetlo i mogao je krenuti dalje, nije se pojavio nijedan taksi i cijelim je putem hodao do Hitne pomoći, na drugoj strani rijeke, i na recepciji upitao za Thomasa Hammera, očnoga specijalista. Rekoše mu da je Thomas Hammer prestao ondje raditi; može li mu pomoći netko drugi? Peter je opet prešao preko rijeke, zaputio se prema ulicama u centru grada i zgradi u kojoj je Thomas Hammer imao privatnu ordinaciju, i dizalom se uspeo na treći kat. Čuo je onaj isti glazbeni komad koji je čuo i prošli put, Bachov Sicilienne, kad je gurnuo rešetku dizala ustranu i izišao u uski hodnik. Vrata čekaonice i ordinacije su bila otvorena. Nikoga ondje nije bilo. Nitko nije čekao zakazano vrijeme. Ordinacija je bila napuštena, pospremljena jednom zauvijek, tako je izgledalo, jedino je ostala njegova slika, još je visjela na zidu u čekaonici. Petera obuze silan strah koji ga gotovo svega proguta, morao se pridržati za okvir vrata. Bio je sam, bile su to Helenine riječi, poruka njezinih riječi, koja mu odjednom postade jasna, ti moraš s time živjeti. Bio je sam, a onda začu da je glazba stala, bio je sam i netko je stajao odmah iza njega, okrenuo se, neki mladić duge kose, sa ženskim, nakrivljenim licem i usnama zategnutim preko zuba te mu je osmijeh izgledao kao zlovoljna grimasa, siva koža ispod očiju ispresijecana tamnim prugama, bijela košulja preko širokih, crnih hlača, bio je bosonog i u jednoj je ruci držao violinu, u drugoj gudalo.

- Mogu li pomoći? - upita. Peter udahnu. - Tražim Thomasa Hammera. Očnoga liječnika. - On je otputovao. - Otputovao? - Da, otputovao. Pokupio se i otišao svojim putem. Valjda to i sam vidiš. Mladić, ili stariji dečko, kratko se nasmija. Peter se opet nasloni na okvir vrata. - Je li rekao kamo će? - Ni jedne riječi. Violinist naumi krenuti.

133

Knjigoteka

Peter reče: - Kad bi morao birati, bi li radije oslijepio ili oglušio? - Oslijepio, naravno. Violinist prijeđe prstom preko žica i zaputi se prema svojoj vježbaonici u dnu hodnika.

Peter skinu sliku sa zida, ruka II., i krenu za njim. - Želiš li je uzeti? - Ne, hvala. - Ne želiš? Slobodno je uzmi. - Ne želim je uzeti. - Možeš je prodati za lijepu svotu novaca. Violinist se zaustavi. - Zar slabo čuješ? Ne želim uzeti tu prokletu sliku! Zalupi vratima za sobom i zaključa se. Peter je stajao u tijesnom, zelenom hodniku u kojemu se izblijedjeli linoleum, s otiscima

svih cipela koje su prošle preko njega, pružio od izlaza u slučaju požara na jednome kraju do dizala na drugome. Violinist je opet počeo vježbati, sad u bržemu tempu, pogrešno zazvuča više tonova, ali kao da on nije hajao, samo je nastavio svirati. I Peter istrgnu platno iz okvira, smota ga i baci u šaht za smeće, čuo je kako slika pada katovima i kako se naposljetku prizemljila u dnu zgrade, na gomili smeća koje se odvozi jednom tjedno.

Ostavio je okvir u hodniku, spustio se dizalom u prizemlje, izišao u mrak i našao taksi. Kad je došao kući, vidio je da svijetli u kuhinji. Potrčao je, nestrpljiv, gotovo sretan, i

ušao u kuću. U kući je zatekao Bena, sjedio je za kuhinjskim stolom. Dva su kovčega stajala na podu. Ben je držao ključeve u ruci.

- Što se događa? - upitao je. Peter stade. - Zar to ja ne bih tebe trebao pitati? Ben ga prekinu. - Nadam se da nisam prešao preko granice, Petere. U svakom slučaju nisam bio u atelijeru. - Što se događa, Bene? - Helena me je zamolila da joj donesem neke stvari. - Jesu li to one kod tebe? Odjednom je Ben izgledao i zbunjen i bijesan. - Jesi li ih tražio? Peter ne odgovori, nego upita: - Što je rekla Helena? Ben ga pogleda, sad više začuđen nego bijesan, kao da ga je na trenutak osvojila sumnja. - Uostalom, izgledaš besramno dobro. Mislio sam da si potpuno pukao. - Što je rekla Helena? - ponovi Peter. - Rekla je da ona s time ne može živjeti. Sjedi. Peter sjede. - Što je rekla Kaja? Ben se brzo pogladi po glavi. - Rekla je da mi kosa postaje lijepa. A Helena je rekla da ona više ne može biti u ovoj

kući. A ja ne znam želim li znati u čemu je problem. Ali znam da navršavaš pedeset godina i da ćeš za manje od mjesec dana otvoriti veliku izložbu u mojoj galeriji. Hoćeš li stići?

Peter kimnu. - Možda je tako najbolje - reče. Ben se začudi. - Što? - Da neko vrijeme budu kod tebe. Ben baci ključeve na stol. - Počinje li to bolest činiti svoje? Je li to to s čime Helena ne može živjeti? Peter svuče kaput i prebaci ga preko naslona stolice. - Zdrav sam, Bene.

134

Knjigoteka

Ben postade nestrpljiv, iziritiran: - Da, da, i izgledaš, kao što sam već rekao, besramno zdrav za jednoga, uglavnom

isušenoga, alkoholičara kojega su upravo napustile lijepa žena i kći i koji će uskoro oslijepjeti. Jesi li to promijenio frizuru? Je li na tebi nova košulja? Jesi li bio u solariju? Kaži mi svoju tajnu, Petere.

I Peter ponovi, gledajući ravno u Bena, koji se nagnuo bliže: - Zdrav sam. - Benu se ugasi osmijeh na licu, te se on opet zavali u stolici, i nekoliko je sekunda sjedio

šutljiv, silno iznenađen, a onda se opet nagnu prema naprijed. - Sad vidim što je - prošapta. - Što vidiš? - Tvoje oči. Peter sklopi ruke i obori pogled. - Operiran sam u Tallinnu. Promijenili su mi neke dijelove. Neću oslijepjeti. Ben nastavi govoriti tiho. - Ali, Kristoffer je rekao da je to neizlječivo. - Pogriješio je. - Ali, zašto si morao ići u Tallinn? Zar te nije mogao operirati Kristoffer? - Jer on nešto takvo ne radi. - Nešto takvo? - Morali su se nabaviti novi dijelovi. Ben opet zašuti. Peter je čekao, ali je Ben i dalje šutio, te Peter više nije mogao izdržati. - Zar ti nije drago? Ja vidim. Reci nešto, k vragu. - Kako su nabavljeni ti novi dijelovi? - naposljetku upita Ben. Peter ustade i ode do prozora. Vidio je svoje lice u mraku, kao da je netko, ili on sam,

stajao negdje u vrtu i gledao ga. - Moraš reći Kristofferu Hallu da više nisam njegov pacijent. - Najradije ne bih sudjelovao u tvojim lažima. - Tajna nije isto što i laž. - To što si dosad kazao više je laž nego tajna. Peter je stajao okrenut leđima i, kad se nagnuo bliže oknu i dodirnuo hladno staklo, ono se

drugo lice, koje je sličilo na njegovo, nije pomaknulo, nego je i dalje uporno stajalo u sjenama između jabukova stabla i mjeseca.

- Bila je tamo neka bivša trafostanica. Neka dvorana. Bila je puna djece. Napuštene, beznadne djece. Majke su im vjerojatno kurve na Zapadu, ili su mrtve, ili su ijedno i drugo. Zapalio sam im, k vragu, svijeću. I jedan mi je dječak pokazao neku fotografiju, neku pokidanu sliku. Na njoj su bile sestra i majka. Jednom su i one bile sretne, Bene.

Peter udari čelom o okno. Ben povisi glas: - Više bih volio da sjediš dok mi o tome pričaš. Peter opet sjede. - Kad bih o tome znao pričati, ne bih to trebao slikati. Ben ga je dugo gledao, nije to bio pogled koji optužuje, nego više pogled u kojemu je

razočaranje, što je bilo gore, jer je to Benovo razočaranje moglo nalikovati i na gađenje, njemu se gadilo sve što ga je razočaravalo, sve što mu je stajalo na putu, bio je on plivač koji mora biti u pokretu, inače potone.

Peter obori pogled, pogleda prema ključevima koji su stajali ispred njega, Ben pomaknu svoje ruke.

- Vidiš, možda ovo pranje i ne bih želio podijeliti s tobom - reče Ben. - Što hoćeš reći? Ben ustade i nazva taksi. - Što hoćeš reći? - ponovi Peter. Ben se brzo okrenu prema njemu.

135

Knjigoteka

- To što slikaš možda i ne bih želio imati u svojoj galeriji, Petere. Što kažeš na to? - Učinio sam to zbog nas, Bene. Ben se nasmija. - Zbog nas? Što to znači? - Sjećaš li se o čemu smo govorili na Badnjak? Kad si dobio slamnati šešir? - Pokušavam gledati naprijed, Petere. Sad i Peter ustade i reče: - Otišao sam samo po svoje prljavo nadahnuće. Ben mu spusti ruku na rame, bio je to brz, gotovo nelagodan dodir, i prošapta: - Nadam se da je bilo vrijedno truda. Zatim ona dva kovčega iznese očekujući da se pojavi taksi. Peter pomisli: ali ja moram s time živjeti. Besjajno je svjetlo automobilskih farova kliznulo preko zidova i zaustavilo se u kutu. Ben se zaustavio na stubama, uznemiren, i pogledao Petera. - Budući da mi je večeras palo u dio biti glasnik, čemu se nimalo ne radujem, reci mi što

ću kazati Heleni i Kaji. Najradije bih izbjegao kazati da je ovako najbolje, jer, strogo uzevši, ti sad i nisi onaj koji postavlja uvjete.

- Samo reci da ja moram s time živjeti. - Da moraš s time živjeti? I to bih, zapravo, najradije izbjegao kazati. Iz tvojih usta to

zvuči gotovo herojski. - Ja to nisam ni rekao. - Ne, jer ti nisi ovdje junak, Petere. Nije te žaliti. Ti si zdrav. - Reci da ih volim. - To one već znaju. Zar zaista ne možeš smisliti ništa bolje? Peter je oklijevao, bilo mu je hladno na propuhu, a i pod je bio hladan. - Reci im da u svakom slučaju dođu na otvaranje. Ben zatrese glavom, tužan, ili razočaran. - Misliš, na tvoj pedeseti rođendan? - Ipak reci. - Što ću reći, Petere? Glasnik je zbunjen. - Da ih volim. Ben naumi krenuti, ali se predomisli, te upita: - Kako si, uostalom, zamislio nazvati izložbu? Ako ona uopće ima neki naziv? Peter reče: - Écorché. Zvat će se écorché. Ben je stajao. - Écorché? Odavno nisam čuo tu riječ. - Da. Odavno nitko više écorché i ne koristi. - Samo ti, Petere. Ben zatvori vrata. Svjetlo se trzajem otrgnu u kutu, poteče krovom i izgubi se. Poslije je Peter otišao u atelijer. Odjenuo je radnu kutu, stavio šal oko vrata, obuo sandale.

Posve je u atelijeru utihnulo. Pomno je proučavao kistove, opipavao im dlaku, u njih puhao, ali se ni tad nije mogao odlučiti. Odavno nije čuo takvu tišinu. Kao da su se svi zvuci u svijetu ugasili. Pomislio je: tako je biti sam. Onda ipak odluči. Odloži kistove i istisnu boje u ruku, kobalt, magan, ultramarin, azur, plavi akordi, nisu oči plave nego pogled, sve izmiješa u rukama i prstima povuče po platnima, u početku posve oprezno, zatim sve jače.

136

Knjigoteka

26. (SUSRET)

Dugo smo pokušavali stupiti u kontakt s Peterom Wihlom. Ali uzalud, nije odgovarao ni

na telefonske pozive ni na pisma. Nije neobično da se ljudi, kad se nađu u situaciji u kojoj se on našao, izoliraju i ne žele primiti pomoć i podršku, jednostavno zato što ih to plaši, a to im je na neki način i ponižavajuće. Ili sklope oči pred svojom sudbinom, ako to nije pomalo neprikladan izraz za taj kontekst, i stoga pomoć koju im možemo ponuditi postaje potvrda svega onoga što oni odbijaju uvidjeti. Pomoć postaje kazna. Reagiraju u afektu, što posebno pogađa obitelj, mnogi su se domovi, nažalost, zbog toga razorili, a ponekad njihova srdžba pogodi i nas. No, s time se možemo nositi. Zato i nastupamo polako i oprezno. Dadnemo im vremena. Ne možemo nikoga ni na što prisiliti. Ali, kad je Peter Wihl naposljetku prekinuo kontakt sa svojim liječnikom, Kristofferom Hallom, jednostavno sam odlučila posjetiti ga i s njime porazgovarati, a moram priznati da sam s time imala i neku skrivenu namjeru. Naime, osim što sam terapeutkinja, ja sam i urednica našega malog časopisa u kojemu najviše pišemo o novim lijekovima, o mreni oka i o paralympicu, te sam mislila da bi intervju s Peterom Wihlom, ako je on na nj uopće voljan pristati, u što sam, naravno, u dnu duše sumnjala, mogao biti scoop, kako se to naziva među novinarima. Čula sam za, više ili manje, gluhe skladatelje, ali nikada nisam čula za slijepoga slikara, i na taj bi način on o tome mogao nešto kazati i podijeliti svoje posve jedinstveno iskustvo s drugima, što bi, na kraju krajeva, moglo biti od pomoći i njemu samome, u što sam posve uvjerena. Zaposlena sam, dakle, u Savezu slijepih. Osim toga, rođena sam bez vida.

Odvezla sam se taksijem do mjesta gdje on stanuje i radi, zadnjega petka u veljači. Bilo je prijepodne, oblačno vrijeme, nula stupnjeva, a ipak se osjećalo proljeće u zraku, bila sam, kao rijetko kad, vrlo nervozna, što uopće nije loš osjećaj, mislila sam da me on uozbiljuje i profinjuje.

Kad sam kazala da možemo pomoći, nisam mislila da nekoga možemo spasiti, jer to ne možemo, ali im možemo pomoći da žive s time, s mrakom oko sebe.

Što sam znala o Peteru Wihlu? Znala sam da za manje od mjesec dana navršava pedeset godina i da će, tim povodom, otvoriti novu izložbu. Znala sam i da je oženjen Helenom Sander, scenografkinjom, da zajedno imaju kćer Kaju, šest godina staru, da se kao slikar pojavio 1977, izložbom Amputacije, da je većina muzeja i galerija u zemlji otkupila njegove slike i da ga smatraju jednim od najznačajnijih slikara u svojoj generaciji; ali su mu kritičari, znala sam i to, s vremenom zamjerili da se ponavlja, i da njegovi motivi ne podnose ta ponavljanja, da ogoljuje svoje slike sve dok ne postanu prozirne i neukusne, te je zadnjih godina bilo mirno oko njega, ništa se nije događalo osim one pikantne epizode kad je udario jednoga mlađega kolegu, ne tako davno, što je, ako ga i nije opet učinilo slavnim, u svakom slučaju skrenulo na nj pozornost, a onda se i to zaboravilo. I to je ona ista, stara priča, koja se dosadno ponavlja. Nove su ga generacije ostavile iza sebe i bacile u zasjenu, smatrali su ga reakcionarnim i staromodnim (kako čudesna i staromodna riječ!), vrijeme ga je, kako se to kaže, pregazilo, ili se možda on sam u njemu izgubio, on koji je sliku nazivao zadnjom akustičnom umjetnošću i prezirao svaku umjetnost kojoj je potreban elektricitet da bi djelovala. Često sam pomišljala da je ono moderno, ili doživljaj modernoga, blisko povezan s vidom, oči nam nameću brzinu, bijesnu površnost, što nas čini nestrpljivima i nezadovoljnima, te zato nikakva moda i ne prođe tako brzo kao ono moderno, moderno koje uvijek želi više. Ali, u tim sam pitanjima prilično nepodobna, što je, naravno, posve razumljivo. A usto sam znala da će Peter Wihl za kratko vrijeme oslijepjeti, radilo se možda o tjednima.

Vozač je bio ljubazan i obziran čovjek, otvorio je vrtna vrata i želio me otpratiti sve do kuće, na što sam mu zahvalila i zamolila ga da mi samo objasni put do kuće. ”Trebate ići samo ravno, blagom kosinom”, rekao je, ”otprilike trideset metara, i dolje su dvije široke stube do vrata kuće.” Bio je on kao dobar putokaz, i precizan i koncizan, i s dobrim okom za detalje, ali je u svojoj obzirnosti mislio i da loše čujem, što je posve uobičajeno, ljudi, iz nekog razloga, često povjeruju da slijepi imaju problema i sa sluhom, kao da se jedan

137

Knjigoteka

nedostatak raširi cijelim čovjekom te postaneš, takoreći, sam svoj nedostatak, pa ti se nagnu sasvim blizu licu i viču, što je neobično iritantno. Stvar je u tome da mi čujemo bolje od većine, jer su zvuci jedino svjetlo koje iz svijeta možemo izvući, i kad mi se obrate vikom, obično im kažem oprostite, možete li govoriti malo glasnije, jer ne mogu vidjeti, ali sam taj put šutjela, morala sam misliti, kao što već rekoh, o prečim stvarima.

Čim je taksi otišao, imala sam osjećaj da Peter Wihl negdje stoji i promatra me, vjerojatno iza nekog prozora ili vrata, jer ga još nisam bila čula. Išla sam prema kući, put je, srećom, bio posut. A onda sam čula da je netko izišao, ne ispred mene, nego s moje lijeve strane. Koraci su bili lagani, brzi, a ipak muški, s težinom, i ritmom. Pomislila sam da je to Peter Wihl, zaustavila sam se i pogledala u njegovu smjeru. I on je stao, tako sam shvatila, malo podalje od mene.

- Tražiš li nekoga? - Petera Wihla. - Tko si? Glas mu je bio napet, ne izravno neljubazan, više mrzovoljan, ako mogu tako reći, kao

glas nekoga tko je u nečemu ometen, koga na neki način nešto muči, tako se činilo, ali je tu bilo još nešto, naime nije me gledao dok je govorio, jer mu je glas nekako izmicao i išao na drugu stranu, on se, dakle, cijelo vrijeme okretao, i ta je poza izbjegavanja, čemu je u najboljem slučaju uzrok sramežljivost, bila pojačana i udaljenošću koje se on držao. Kazala sam svoje ime i, riskirajući, zakoračila prema njemu. Bilo je klizavo izvan staze. On je i dalje stajao.

- Poznajem li te? Pokazala sam identifikacijsku iskaznicu, koju inače nosim na uzici oko vrata. - Dolazim iz Saveza slijepih. Odmah sam primijetila da mu držanje postaje neprijateljsko, čula sam mu težak, gotovo

očajan dah, prije nego što je rekao: - Prodaješ li srećke? Počelo je zaista loše. Bila sam bijesna na samu sebe. Morala sam pokušati razgovor

izvesti na pravi put, zato odlučih prijeći ravno na stvar. - Rado bih s tobom porazgovarala o bolesti. Uzvratio je ogorčenim glasom, kao da je govorio zatvorenih usta: - Ni o čemu s tobom ne želim razgovarati. Idite odavde. Peter Wihl brzim korakom krenu tamo odakle je došao, po svoj prilici prema atelijeru.

Pošla sam za njim. Zatim sam se pokliznula i pala. Bilo je, kao što sam rekla, klizavo, posvuda je izvan staze bio led, sve do kuće. Nisam se ozlijedila, nisu mi, srećom, ni sunčane naočale pale, ali sam ondje ležala kao neki idiot i koprcala se rukama, sad još bješnja na sebe zato što, pri svim tim manevriranjima, nisam bila dovoljno pažljiva, ili što nisam bila, kako mi volimo reći, dalekovidnija. Nervoza me ipak nije popravila, samo me je učinila ograničenom. Čula sam da se Peter Wihl zaustavio i da je stajao, dok sam seja nekako osovila na noge, na trenutak izgubivši osjećaj za prostor, kompas mi je privremeno bio izvan funkcije, što je odvratno iskustvo, kao doživjeti mrak s pogrešne strane. A onda se on vratio, što je bilo iznenađujuće, te sam se, zadihana i zbunjena, okrenula prema njemu. Sad je stajao odmah pokraj mene.

- Jesi li i ti slijepa? - reče. Glas mu je bio drukčiji, blaži, ne više, zbog straha ili slabosti, sumnjičav i agresivan, i,

mogla sam zapaziti, govorio je izravno meni. Izvadila sam bijeli štap za koji sam mislila da mi toga dana neće trebati, da ću se snaći bez

njega, što je bilo odveć nepromišljeno, ili tašto, i lupnuh njime o zemlju nasmijavši se. - Da, i ja sam slijepa. Peter Wihl izusti: - Oprosti. - Ne trebaš se uopće ispričavati. Ja se trebam ispričati. Jer te ometam. - Jesi li se udarila? - Ne, ništa posebno.

138

Knjigoteka

On priđe još bliže. - Tko te je poslao? - Nitko me nije poslao. - Spomenula si bolest. Kako to znaš? - Doktor Hall nas je obavijestio, u ranome stadiju. Peter Wihl je časak šutio, uznemiren, njegov sam nemir mogla čuti, kao da je stajao i

lupkao nogom o zemlju. - Zar time nije prekršena obveza čuvanja tajne? - I mi imamo svoju obvezu, trebamo pomoći. - Ja više nisam Hallov pacijent. - Nećeš s ovime moći sam, Petere Wihlu. Odmah sam znala da to nisam trebala tako kazati, u tim je riječima bila optužba,

moraliziranje, prijetnja onoga koji više zna, drugim riječima bilo je to sve ono što sam bila naučila da ne treba reći. Čekala sam da me on, posve s razlogom, otjera odande.

No, nije me otjerao, rekao je: - Hladno mi je po nogama. Bilo je to odveć neočekivano, te sam još gluplje izletjela: - O, jadniče. Na to se on nasmijao. - Nemam čarape na nogama, shvaćaš. Hoćemo li ući? Peter Wihl me uhvati za ruku, što obično ne volim, jer je to pomoć koja mi oduzima

kontrolu, a moram imati kontrolu, inače gubim razum, oslonim li se na druge, moj se krhki svijet ruši, ali sam se taj put prepustila, bila sam, takoreći, potrošila kvotu gluposti, i poslušno sam s njime krenula, pošla u ono što mora da je atelijer, jer se u svakom slučaju osjetio napadan vonj boje, terpentina i ulja, što me je svojom težinom podsjetilo na miris svenula cvijeća i vode u kojoj ono stoji.

Gurnuo je neka vrata na mjesto i navukao zavjese, čuo se lagani šum, zvuk trljanja. Stala sam leđima okrenuta vratima i rekla, tek da bih nešto kazala: - Ovdje slikaš? Peter Wihl nije odmah odgovorio, možda se zaboravio i samo kimnuo. Brzo je prošao

pokraj mene, otvorio slavinu i, vjerujem, isprao ruke. I tad, kad smo bili unutra, bilo je lakše zamisliti ga, zatvoren prostor ljude ograničava i čini mogućim isijecati siluete zvuka, mirisa i dodira; bio je on prilično nizak, u svakom slučaju ne viši od mene, zapazila sam to kad me je malo dodirnuo ramenom, osjetila sam to po njegovu dahu, a bio je i, po svoj prilici, snažan, ne gojazan, nego snažno građen, atletski, na to je ukazivao način na koji me je bio držao za ruku, i naročito težina njegova koraka, koju sam mogla primijetiti već odande gdje sam stajala. Pod se tresao, premda on na nogama nije imao čarape. Zavrnuo je slavinu i rekao:

- Da, ovdje visi cijela moja nova izložba. Ti si, zapravo, prva koja je gledaš. Nisam u prvi tren znala želi li biti ironičan, ili šaljiv, ili je samo bio nepromišljen, no,

kako god bilo, oni koji vide imaju loše pamćenje, oni uzimaju vid kao gotovu činjenicu, čak i kad su ga na putu izgubiti, i potrajat će dok se Peter Wihl, i naročito njegova obitelj, ne priviknu na taj mrak, i to će biti vrlo bolno. Ali to, naravno, nisam rekla.

- Pričaj mi o slikama - rekla sam. I odmah je on opet bio na oprezu, primaknuo se nekoliko koraka. - Ne trebam tvoju pomoć, a ni pomoć bilo koga drugoga, je li to jasno? - Nisam ni došla da ti pomognem - rekla sam. Peter Wild zastade i nešto baci, valjda ručnik, ili krpu, ili nešto slično. - Ipak, znači, prodaješ srećke. Što mogu dobiti? Psa? Nisam odmah odgovorila, na trenutak sam bila nesigurna u temperaturu razgovora, u

iskrenost, ili ozbiljnost njegova sarkazma. Onda sam čula da se on malo nasmijao, te sam shvatila da se sa mnom samo igra, što je, zapravo, mnogo bolje nego da na me gleda svisoka, to jest kao na jadnicu, srela sam mnoge obrazovane grubijane koji kažu da sam vješta i odvažna i potom tiho upitaju kako zamišljam svijet, ako uopće mogu bilo što zamisliti, kao da sam rođena i bez mozga, kao da sam zabavno čudovište, i tad jedva možeš uzvratiti, izbačen si

139

Knjigoteka

iz kolosijeka, ali je igra nešto drugo, igra je ravnopravna, igra je dijalog. No, nisam imala vremena igrati se.

- Željela bih te intervjuirati za naš časopis - naposljetku sam rekla. Časak je šutio, zatim upita: - A o čemu? - O tvojoj umjetnosti. O tvojoj situaciji. Željela sam reći nešto više o časopisu, o njegovim čitateljima, ali me on posve odlučno

prekinu: - Ti si jedna cinična mlada dama, znaš. Ipak sam odlučila biti u igri, nasmijala sam se. - O, nisam više baš mlada. - Skini sunčane naočale - reče on. - Što? - Skini sunčane naočale. Oklijevala sam, ne zato što se ustručavam pokazati svoje proteze, nego zato što mi je

zapovjedio, situacija je poprimila nešto nezdravo, ton je bio nezdrav, kao da mi je želio testirati granice i tako saznati jesam li vrijedna povjerenja. Nije to bila nikakva igra.

Skinula sam sunčane naočale. Peter Wihl je stajao i zurio u me. Osjetila sam to po njegovu dahu, koji je mirno tekao u

mome smjeru, djelovao je umorno, gotovo iscrpljeno. - Staklene oči - samo je rekao. - Mi to nazivamo protezama. - Nesreća? - Rođena sam slijepa. - Pričaj. Peter Wihl gurnu nešto po podu, stolicu, ali nisam sjela. Pomislila sam da su se uloge

odjednom promijenile, da je on taj koji pita a ja odgovaram, i ako je tako trebalo biti da ga navedem na razgovor, neka tako i bude. Odlučila sam ispričati kratku verziju.

- Majka je uzela neke pogrešne lijekove za vrijeme trudnoće. - Lijekove? - Doping. Tablete. Nazovi to kako hoćeš. - Krivac je, znači, tvoja majka? - Ne volim riječ krivac. - Zašto ne? - Nema svrhe. Peter Wihl na trenutak zašuti. Hodao je, i to me je njegovo hodanje zbunjivalo, a bilo je i

pomalo neugodno jer je hodao oko mene, mogu li reći da je hodao nemirno? - Mrziš li je? - odjednom upita. Iznenadilo me je da je upotrijebio tu riječ, mrzim li, posebno me je iznenadila snaga ili

bijes kojim je to rekao, kao da je to ispljunuo u me. Odavno nisam bila koristila tu riječ. Zaboljelo je. Možda me je bol najviše i iznenadila, da to još uvijek toliko boli.

- Dugo sam joj zamjerala - rekla sam. - Zamjerala? - Možda sam je i mrzila, kad sam bila mlađa. - Ali je sad više ne mrziš? - Ona nije znala da čini nešto pogrešno. Nije čak znala ni da je trudna kad je uzela taj

narkotik. - To ti ne pomaže. - Kako da ne. Pomaže mi da izbjegnem mrziti. - Ali to ona sigurno ne može izbjeći? Mora da mrzi samu sebe. Zatresla sam glavom, što rijetko činim, jer nama ta gesta, ili pokret, ne stoji dobro. - Oprostila sam joj. I čim sam to rekla, nešto se dogodi s Peterom Wihlom. Izdahnuo je, kao da je dugo

zadržavao dah, ili zastenjao, zajecao, tako je u svakom slučaju zazvučalo. Stajao je odmah

140

Knjigoteka

pokraj mene, te sam se okrenula prema njemu, bilo je vrijeme opet zamijeniti uloge. - Sad si ti na redu - rekla sam. On prošapta: - Kad bih znao pričati o slikama, ne bih ih trebao slikati. - Ipak pokušaj. Ali, umjesto da priča, Peter Wihl me uhvati za ruku i spusti je na jedno od plátnâ.

Površina je bila hrapava, gruba, mora da je boja, tako sam predstavila sebi, bila u debelim i nemarnim (čak silovitim!) premazima, i više nije vonjalo na svenulost, ruka mi je davala druge znake, boje su bile tople, kao da ih je upravo nanio na platno. On popusti stisak i prsti mi krenuše slikom, oprezno, te pomislih da ja, koja sam toliko toga dodirnula, nikada prije nisam dotakla neku sliku, bilo je to prvi put, te me istodobno prože izvjesna žalost, za koju sam vjerovala da sam je odavno preboljela, jer sam u tome trenutku bila svjesna i toga da nikada neću moći vidjeti boje.

- Osjetiš li čavao? Glas mu je bio posve blizu. Nisam shvatila što misli, te nisam ni odgovorila. Podigla sam

ruku i spustila je na njegov obraz. Nije se protivio. Koža mu je bila suha, posve sigurno i blijeda, lice mršavo, bez dubokih bora i brazda, čak su mu i očni kapci bili zategnuti, kao da je bez ikakvih crta, pod mojim je prstima samo ožiljak na čelu pružao otpor, poput neke hrapave niti. Opet sam ga pomilovala po obrazu i, na svoje čuđenje, primijetila da mu je obraz postao vlažan. Peter Wihl je plakao, nikakav se zvuk iz njega nije oglasio, ali je plakao, i okrenuo se ustranu.

Poslije me je ispratio. Držao me je za ruku dok smo travnjakom balansirali između ledenih izbočina, od atelijera do kuće. Ondje je bilo tiho, obitelj mu očigledno nije bila kod kuće. Djelovao je uviđavno, na pomalo pretjeran način. A možda je bio samo zbunjen.

- Uspomena s mora - rekao je. - Što? - Ožiljak. Istukao me kovač. Četiri kopče. Nikada nisam bio tako ponosan. - Kovač? - Strojar. Vražji Arapin iz Haugesunda. Malo se nasmijao, otvarajući vrtna vrata. - Počeo si na likovnoj akademiji kad si došao kući s mora, je li tako? Stajao je, i dalje me držeći za ruku, iako ondje nije bilo klizavo, nije bilo nikakve

opasnosti. - Moći ćeš me intervjuirati - reče naposljetku. - Kada? - Kad izložba bude otvorena. Tad ću ti sve ispričati. Opet sam se začudila, začudila sam se riječima koje je odabrao, da će mi sve ispričati. - Sve? - Zar to nije dovoljno? Sad sam se ja morala malo nasmijati. - Možda ću moći doći na otvaranje - rekla sam. Peter Wihl mi pusti ruku. Gotovo da sam mu mogla čuti osmijeh. - Bilo bi lijepo. Ali ti si već vidjela izložbu. I ja sam se nasmiješila. - Hvala. Krenula sam uz ogradu, pijesak je na pločniku škripao ispod ravnih cipela. On poviče za

mnom: - Da nazovem taksi? Brzo sam se okrenula. - Nema potrebe. - Hoćeš li naći put? - Da.

141

Knjigoteka

EPILOG

Stvorio se red ispred Nove galerije. Plakat je stajao u osvijetljenu panou: Peter Wihl: Écorché. Ulja na platnu. Bila je ona ista publika. Peter ih je prepoznao. Isti ljudi, samo što su postali dvadeset pet godina stariji. Sjedio je u restoranu preko puta galerije za stolom pokraj prozora, kao što je sjedio i prije dvadeset pet godina. Nije želio doći prvi. Želio je biti zadnji koji je došao i prvi koji je otišao. Bila je to njegova večer. Patrick je stajao na vratima zajedno s Benom, dočekivali su goste, uzvanike. Peter još nije bio vidio Helenu i Kaju.

Konobar mu nali još kave. - Prvi put je bio pjenušac - reče. Peter ga pogleda. - Molim? - Kad si prvi put izlagao. Cijela vedra pjenušca. Kaput ti je tri tjedna visio u garderobi. Peter se nasmiješi. - Da, da, to je bilo nešto. Konobar se nagnu bliže i zapali svijeću u svijećnjaku. - Ali, može valjda jedan kolačić? Kuća časti. - Ne, hvala. Konobar se tiho povuče. Peter opet pogleda prema galeriji u kojoj je mogao vidjeti goste,

uzvanike, svečano odjevene, s čašama u rukama, jedni zavaljeni u sofama, drugi u pokretu, klize u laganome krugu uza zidove na kojima vise njegove slike. Nije vidio Helenu i Kaju. I dalje je sjedio. Ulica je odjednom opustjela. Pločnici su bili vlažni i blistali su ispod savijenih električnih stupova. Nije se mogao sjetiti da je padala kiša. Kao da se grad nekamo izgubio, ili je bio na putu potonuti. Misli i živci nisu bili spojeni, jurili su u različitim krugovima. Pogladio je bijeli stolnjak i gledao plamen i stearin koji se, gustim kapljama, slijevao prema bakrenoj podlozi svijećnjaka. Gledao je to, ali to nije osjećao. Osjećao je stolnjak pod rukom, ali ne i stol. Zatim se Ben pojavio na stepenicama i nestrpljivo pogledao na sve strane, i naposljetku spazio Petera, koji ustade, uze kaput i iziđe iz restorana, nije bilo druge, prijeđe ulicu i priđe mu, kako bi se s otvaranjem izložbe napokon završilo.

Ben spusti ruku na njegovo rame. - Odugovlačiš, kao i obično? - Stari običaj, znaš. - Kralj si, Petere. Sad ćemo ući i okruniti te. Peter ga zadrža. - Što, k vragu, Patrick radi ovdje? Ben snizi glas: - Zar nećemo ovo nazvati večeri pomirenja? Peter se oslobodi njegova zagrljaja. - Hoće li doći Helena i Kaja? Ben je stajao na stepenici iznad njega. - Mislim da trebate otići na malo dulji odmor, Petere. Nekamo otputovati. Dok Kaja ne

pođe u školu. Sad imate novaca za to. - Hoće li doći Helena i Kaja? - ponovi Peter. - Doći će. Zatim uđoše u galeriju. - Peter je dočekan s pljeskom i naklonošću, ili je to možda bila neka vrsta samilosti, zato

što Helena i Kaja nisu bile ondje? Peter to nije znao. Zapazio je crvene ceduljice pokraj više slika. Cijene u katalogu: 90.000. Sliku broj osam je otkupio Državni muzej. U kutu je stajao stol s darovima, pun boca pića, kartica, cvijeća. Bilo je pretopio. Bilo je odveć zagušljivo. Zrak je stajao mirno. Jedva je mogao disati. Netko bi ubrzo trebao otvoriti vrata. Sve je pozdravio i nikoga nije pogledao u oči. Ben mu napokon priskoči u pomoć te se povukoše ustranu, a gosti nastaviše polako kliziti uza zidove, to je geometrija vernisaže, krug i četverokut.

- Kritičari su danas bili ovdje - reče Ben.

142

Knjigoteka

- Je li vrijedjelo? Ben se morao na trenutak zamisliti, a onda se prisjetio vlastitih riječi i brzo poljubio

Petera u obraz, te kucnuo u čašu i gosti se zaustaviše, poput vrtuljka koji gubi brzinu. Peter korak uzmaknu i smjesta pomisli da je prerano, prerano je držati govor, Helena i Kaja još nisu došle. Ben izvuče iz džepa gusto napisan papir.

- Znam da biste najradije željeli izbjeći da predugo slušate staroga homoseksualca, koji bi rado proslavio Petera, koji i pored svojih pedeset godina postaje samo sve mlađi, zato ću, umjesto svoga govora, pročitati dio prikaza koji će izići u sutrašnjim novinama!

Ben pričeka da se smijeh stiša. Zatim poče čitati: - ”Peter Wihl izlaže svoje zadnje slike u Novoj galeriji. I nema riječi kojima bi se opisalo

koliko su one dobre. Koloristični knock-out. ” Ben načini pauzu i osvrnu se. - To je samo naslov - reče. Zatim nastavi: - ”Svih dvanaest slika kruže oko istoga motiva, djevojčica, dijete, u krajoliku, koji je i

realističan i mitski, i u kojemu naziremo pariški kotač, mehaničke konje, lanterne, neku vrstu izgubljena raja. I odmah da kažemo: kad je Peter Wihl u svom najboljem elementu, a takav je ovdje cijelim putem, tad mu nitko nije ravan. Slike daju dojam da su slikane u bijesnom tempu i svaki premaz kistom ukazuje na podrazumijevajuću beskompromisnost za što bi većina slikara dala svoju desnu ruku. Peter Wihl je povijesno svjestan, a ipak odveć novostvarajući da pred njegovim slikama većina suvremene umjetnosti izgleda zastarjelom. ”

Ben mirno presavi papir, stavi ga u džep i okrenu se prema Peteru. - Kaži nam nešto - reče. I ponovno se razliježe pljesak, sad još snažniji, u taktu, pljesak je zahtijevao da Peter

istupi i nešto kaže, bilo je to breme priznanja, prisila pljeska. Tad on spazi ženu iz Saveza slijepih, ona mu je bila anđeo spasilac, odjevena u tamnu odjeću i s torbicom preko ramena, taj joj je put kosa bila čvrsto svezana, lice gotovo zaklonjeno onim istim, velikim sunčanim naočalama, bijeli štap u ruci, na njoj kišni ogrtač s dvjema refleksnim pločicama sa strana koje su još svijetlile. Patrick je zaustavi na vratima, ona nije pozvana, nije imala pozivnicu da bi mogla ući. Peter se zaputi prema njima i, dok su mu se gosti sklanjali s puta i on išao onih nekoliko koraka prema otvorenim vratima, pomisli, još jednom pomisli da njoj, slijepoj ženi, može kazati sve, to je moguće, te spusti ruku na njeno rame, na što se ona brzo okrenu, i nasmiješi, ipak ga je prepoznala, prepoznala ga je i prije nego što je bilo što kazao, prepoznala mu je ruku. Nagnuo se bliže i reče:

- Idemo. - Što? - Idemo napraviti taj intervju. I tako je Peter Wihl napustio svoju izložbu, napustio je svoju vernisažu i zapanjene goste,

u trijumfu i hladnoći, kao da su mu osjetila kasnila. S onom je slijepom ženom prešao ulicu, ušao u restoran i sjeo za onaj isti stol pokraj prozora odakle je i dalje mogao vidjeti one koji dolaze.

Činilo se kao da je njoj neugodno. - Nije bila namjera ometati te. - Učinila si mi uslugu. - Uslugu? - Odakle ćemo početi? Ona skinu kišni ogrtač. - Odakle ti želiš. - Želiš li pjenušac? Ona se nasmiješi. - Onda moram kući taksijem. Peter se nasmija i mahnu konobaru koji se odmah nađe pokraj njih. - Čašu pjenušca i kolač, kuća časti. Konobar se nakloni i ode prema šanku da donese ono što je naručeno.

143

Knjigoteka

Peter se okrenuo prema prozoru. Neki su već odlazili iz galerije. Ben ih je ispraćao na vratima. Ben je prao njegovo posuđe. Prao je bez njega, sam.

- Je li u redu da koristim magnetofon? Peter se malo izgubio i samo kimnu. Ona je čekala. On je čekao. A onda se prisjetio da je ona slijepa. - Naravno - reče. Otvorila je torbicu i izvadila mali, sjajni magnetofon i stavila ga na stolnjak između njih. - Nosiš li uvijek sa sobom magnetofon? - Dogodi se da se nečega sjetim, i onda ga je lijepo imati. Konobar se vrati s pjenušcem i kolačem. Ona podignu čašu i oprezno otpi, niz bradu joj

poteče kap, kao da joj usne nisu navikle na to piće. Lice joj porumenje. Peter joj pruži ubrus. - Je li uključen? - upita. - Još nije. Pritisnula je neko dugme i na poklopcu zasvijetli crvena točka. Odjednom Peter nije znao

odakle početi. Zabode vilicu u kolač, u tvrdu koru koja je gotovo sva bila prekrivena šećerom u prahu, i u mekanu, tamnu jezgru, u toplu, tečnu čokoladu.

- Pomozi mi - naposljetku reče. - Zašto slikaš? - Zato što vidim. Nastade mala pauza, Peter zažali zbog onoga što je rekao, i htjede nešto dodati, ali ga ona

preduhitri svojim pitanjem. - Što vidiš? - Površinu. Ona pritisnu neko drugo dugme i premota traku. - Samo da provjerim radi li. Domalo Peter začu svoj glas, slobodno je to mogao biti i netko drugi koji govori: Površinu. On nastavi: - Ponekad povjerujem da je to vrag koji oslobađa boje s predmeta. Slušala je nakrivljene glave, ali je istodobno izgledala nestrpljiva, kao da je čekala nešto više. Peter pogleda kroz prozor. Rijeka ljudi se gubila niz ulicu. Vidio je Bena, stajao je sam na stepenicama, pokraj panoa s plakatom, gledajući prema

restoranu. U pozadini je mogao nazrijeti Patricka koji je hodao naokolo i sklanjao čaše, ubruse i

ostatke. - Otkud izvlačiš nadahnuće? – upita ona. Peter odloži vilicu, mrvice se rasuše po stolnjaku, i poče govoriti, brzo. - Svijet je poput rječnika, zar ne? Ali rječnik, sam po sebi, nije umjetničko djelo. Oni koji

nemaju maštu slikaju samo rječnik. Ali oni koji posjeduju maštu sastavljaju riječi na svoj način. To je, posve jednostavno, ono što ja pokušavam činiti. Složiti ono što vidim. Na svoj način.

Ona ga prekinu: - Jesi li se ikad pobojao da nećeš završiti? - Završiti? Malo je čekala prije nego što je rekla: - Završiti slike za izložbu, dok još uvijek možeš vidjeti. Peter pomaknu tanjurić, nagnu se bliže k njoj i, što je mogao mirnije, reče: - Slikar ne završava sliku. On je napušta. I tad se pojaviše Helena i Kaja. Peter ih je vidio. Dolazile su pločnikom, s rukom u ruci, s

druge strane ulice. Kaja je nosila veliki paket u žutome papiru, na njemu crvena vrpca. Peter se nasmiješi, Helena je, naravno, došla na kraju, Helena dolazi kad svi odu. Bila je to večer pomirenja. Ben je stajao na stepenicama i čekao ih. Ustajući, Peter reče:

- Oprosti na trenutak. Moja žena i kći su ovdje. Izišao je na pločnik.

144

Knjigoteka

Grad se opet primicao, promet, kotači, čuo je neki automobil, gume na kolniku, pristizao je sve bliže, brzinom koju nije mogao shvatiti. Kaja ga je vidjela, pustila je Heleninu ruku i potrčala preko ulice, s darom u rukama, ravno pred automobil, on vrisnu i potrča prema njoj, na trenutak je, u pometnji i kaosu, stigao spaziti vozača, i kao da mu je lice odnekud bilo poznato, ali više nije stigao pomisliti ni vidjeti, i kazna je bila ta da Peter Wihl nikada neće saznati je li uspio spasiti Kaju.

145

Knjigoteka

Lars Saabye CHRISTENSEN (1953) jedan je od vodećih pisaca suvremene norveške i skandinavske književnosti. Svestran je i plodan stvaralac, novelist i romansijer, pjesnik i dramski pisac, autor filmskih scenarija, pisac za djecu i mlade, iza koga je dosad četrdeset osam objavljenih knjiga, od čega osamnaest romana. Pripada među najčitanije i najomiljenije norveške pisce čije se knjige, u pravilu, tiskaju u velikoj nakladi. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, uključujući i najveće skandinavsko književno priznanje, nagradu Nordijskoga vijeća za književnost. Knjige su mu prevedene na mnoge strane jezike.

Roman Model, objavljen 2005, u kojemu se kazuje o slikaru koji gubi vid, pisac smatra

jednim od svojih najvažnijih djela. Slikar, koji uskoro navršava pedeset godina i koji tad treba otvoriti i svoju novu, jubilarnu izložbu, osjeća da gubi vid. U svome očaju on sklapa pakt s vragom u liku staroga školskog kolege, koji je očni kirurg. Na što je sve umjetnik voljan pristati da bi mogao stvarati svoje umjetničko djelo, i što je važnije, umjetnost ili čovjek i ljudski život - neka su od pitanja koja problematizira ovo Christensenovo djelo. U njemu je nemilosrdan opis umjetnikove zaokupljenosti sobom i svojom umjetnošću, i velika slika njegova očaja. Roman je bio nominiran za prestižnu nagradu International IMPAC Dublin Literary Award.

Ranije je u izdanju Fidipida objavljena knjiga Christensenovih izabranih novela Ničije

(2005), knjiga izabranih pjesama Pod crnim kišobranom (2008), te romani Polubrat (2006), Herman (2010) i Obitelj cvjetnih maski (2012).

146