1

Samo jedna suza iskrene ljubavi Dovoljna je da promijeni sudbinu svijeta...

I nečijeg srca.

2

LAUREN KATE

SUZE

3

Za Matildu

Tajanstvena je zemlja suza. ANTOINE DE SAINT-EXUPERY, Mali princ

4

PROLOG

PRETPOVIJEST

Evo kako je bilo: Jantarno zlaćani zalazak sunca. Oblaci se razvlače lijenim nebom. Usamljeni automobil kreće se mostom Sedam milja, prema zračnoj luci u Miamiju, prema letu na koji neće stići. Jedan nezauzdan val raste u vodama istočno od otočja Keys, pjeni se i pretvara u čudovište koje će zbuniti oceanografe na večernjim vijestima. Promet se zaustavlja neposredno prije mosta jer muškarci u narančastim radničkim odijelima postavljaju privremenu cestovnu barijeru.

I on: mladić u ukradenom ribarskom čamcu stotinu metara zapadno od mosta. Bacio je sidro. Pogled mu zastaje na posljednjem automobilu kojemu je bilo dopušteno proći. Čeka tu već sat vremena, čekat će još samo nekoliko trenutaka da promatra - ne, da nadzire nadolazeću tragediju, da se uvjeri da je ovaj put sve prošlo kako treba.

Muškarci koji su tobože bili cestovni radnici sami sebe su zvali Sijači. I mladić u čamcu bio je Sijač, najmlađi u obitelji. Automobil na mostu svijetle je boje šampanjca, marke Chrysler K iz 1988. S tristo tisuća prijeđenih kilometara i s retrovizorom pričvršćenim ljepljivom trakom. Vozačica je crvenokosa žena, arheologinja, majka. S njom je u autu njezina kći, sedamnaestogodišnjakinja iz New Iberije, u Louisiani, i ciljani fokus plana Sijača. Djevojka i majka poginut će za par trenutaka... ako mladić nije nešto zeznuo.

Zove se Ander. Znoji se. Zaljubljen je u djevojku u autu. I sada, u blagoj toplini kasnog proljeća na Floridi, dok su na

nebu tamnom poput opala velike sive čaplje ganjale male bijele, i dok je more oko njega posvuda bilo mirno, Ander je imao mogućnost izbora: izvršiti dužnost prema obitelji ili...

Ne. Izbor je bio jednostavniji: Spasiti svijet ili spasiti djevojku. Automobil je prošao pokraj prometnog znaka na kojemu je pisalo »Milja 1«, prvog od sedam

duž dugog mosta koji je vodio prema gradu Maratonu, smještenom u sredini niza floridskih otoka Keys. Val Sijača bio je usmjeren na mjesto znaka »Milja 4«, malo dalje od polovice mosta. Dinamiku vala moglo je poremetiti sve od neznatnog pada temperature, promjene brzine vjetra pa do sastava morskog dna. Sijači su morali biti spremni na to da se prilagode.

Mogli su učiniti sljedeće: napraviti val u oceanu koristeći preddiluvijski dah, a zatim spustiti tu zvijer na točnu lokaciju, poput igle na gramofonsku ploču, i osloboditi paklensku glazbu. Čak su se mogli nekažnjeno izvući. Nitko ne bi mogao tražiti krivca za zločin za koji ni ne zna da je počinjen.

Stvaranje valova bilo je jedan od elemenata Zefira, kultivirane moći koju su imali Sijači. Nije to bila premoć nad vodom nego se radilo o tome da su Sijači mogli upravljati vjetrom, čija su strujanja stvarala snažnu silu ispod oceana. Ander je bio odgojen da štuje Zefira kao božanstvo, čije je podrijedo bilo nejasno, jer je bio rođen u vrijeme i na mjestu o kojem stariji Sijači više nisu govorili.

Mjesecima su govorili samo o tome kako su sigurni da bi pravi vjetar ispod prave vode bio dovoljno snažan da ubije pravu djevojku.

♦ ♦ ♦

Ograničenje brzine bilo je 56 kilometara. Chrysler je vozio devedeset šest. Ander obriše znoj s čela.

5

U unutrašnjosti automobila sjalo je svijetloplavo svjetlo. Stojeći u čamcu Ander im nije mogao vidjeti lica. Vidio je samo dva tjemena, tamne polutke na naslonima za glavu. Zamišljao je djevojku s mobitelom u ruci, kako prijateljici piše poruku o ljetovanju s majkom, kako planira vidjeti susjedu s pjegicama na obrazima ili onog mladića s kojim je provodila vrijeme, a kojeg Ander nije mogao podnijeti.

Cijeli ju je tjedan gledao kako na plaži čita istu izblijedjelu knjigu, Starac i more. Gledao ju je kako naglašeno sporo okreće stranice poput osobe koja se užasno dosađuje. Ujesen će biti maturantica. Znao je da se u školi prijavila na tri napredna predmeta; jedanput je u trgovini stajao između polica i slušao kako iza kutija sa žitnim pahuljicama razgovara o tome s ocem. Saznao je da se užasava matematike.

Ander nije išao u školu. Studirao je tu djevojku. Sijači su ga primorali na to da je uhodi. Sada je već bio stručnjak.

Voljela je hrastove i vedre noći kad je mogla gledati zvijezde. Imala je jako loše držanje dok bi sjedila za stolom u blagovaonici, ali kad je trčala, činilo se da leti. Obrve je čupala pincetom ukrašenom sjajnim kamenčićima, a svake je godine za Noć vještica oblačila majčin stari kostim Kleopatre. Sve što je jela obilno bi zalila Tabasco umakom, mogla je pretrčati milju za manje od šest minuta, nevješto je svirala na djedovoj staroj Gibson gitari, ali zato s puno nadahnuća. Nokte na rukama ukrasila je točkicama, a isto tako i zidove svoje sobe. Sanjala je o tome da ode iz ovog močvarnog kraja u neki veliki grad kao što su Dallas ili Memphis, gdje bi svirala i pjevala u mračnim klubovima gdje publika izvodi svoje točke. Majku je voljela žestokom, neslomljivom strašću na kojoj joj je Ander zavidio i mučio se da shvati. Zimi je nosila majice bez rukava, a na plažu pulover, bojala se visina, a ipak je obožavala vlakove smrti, i planirala je da se nikad neće udati. Nije plakala. Kad bi se smijala, zaklopila bi oči.

O njoj je znao sve. Kao od šale prošao bi na ispitu njezine osobnosti. Promatrao ju je od onog prestupnog dana kad se rodila. Činili su to svi Sijači. Promatrao ju je još prije nego što su i on i ona znali govoriti. Nikad nisu razgovarali.

Bila je njegov život. Morao ju je ubiti. Djevojka i njezina majka spustile su prozore na automobilu. Sijačima se to neće svidjeti. Bio je

siguran da je jedan od njegovih stričeva dobio zadatak da im zaglavi prozore dok su majka i kći kartale gin remi u kafiću s plavom nadstrešnicom.

Ali Ander je jedanput vidio djevojčinu majku kako je gurnula štap u regulator voltaže kad joj se ispraznio akumulator u autu i tako ga pokrenula. Vidio je djevojku kako mijenja gumu na trideset osam stupnjeva, uz cestu, a jedva da se oznojila. Bile su snalažljive, te žene. Razlog više da je ubiješ, rekli bi njegovi stričevi, usmjeravajući ga na obranu vlastite loze Sijača. Ali ništa što je Ander vidio kod te djevojke nije ga uplašilo; sve je samo pojačalo njegovu opčinjenost njome.

Od sunca tamne podlaktice virile su kroz prozore s obje strane automobila dok su prolazile pokraj znaka »Milja 2«. Kakva majka, takva kći. Zapešća su im se uvijala u ritmu neke pjesme s radija, za koju je Ander poželio da je može čuti.

Pitao se kakav je miris soli na njezinoj koži. Pomisao na to da bi joj bio toliko blizu da može osjetiti njezinu toplinu zapljusnuo ga je vrtoglavicom i užitkom koji su se pretvorili u mučninu.

Jedno je bilo sigurno: On je nikad neće imati. Spustio se na koljena na klupici u čamcu, koji se zaljuljao pod njegovom težinom, poremetivši

odraz mjeseca na vodi. Onda se čamac opet zanjihao, jače, zbog nečega što se u vodi uznemirilo. Val je skupljao snagu.

6

Sve što je morao činiti bilo je da promatra. Njegova obitelj jasno mu je to dala do znanja. Val će udariti, automobil će odletjeti preko mosta poput cvijeta kad klizne preko ruba fontane. Njih dvije nestat će u morskim dubinama. I to je sve.

Dok je njegova obitelj kovala planove u iznajmljenom otrcanom ljetnikovcu u Key Westu, s »pogledom na vrt« u uličici zarasloj korovom, nitko nije spominjao naknadne valove koji će majku i kćer odnijeti u ništavilo. Nitko nije govorio o tome kako se leš polako raspada u hladnoj vodi. Ali Ander je cijeli tjedan imao noćne more o tome što će se događati s djevojčinim tijelom.

Njegova je obitelj rekla da će nakon vala sve biti gotovo i Ander će moći početi s normalnim životom. Nije li i sam rekao da to želi?

On se samo trebao pobrinuti da automobil ostane pod vodom dovoljno dugo da djevojka umre. Ako bi se kojim slučajem - tu su se stričevi počeli prepirati - majka i kći nekako oslobodile i isplivale na površinu, onda će Ander morati...

Ne, rekla je njegova tetka Chora dovoljno glasno da utiša sobu punu muškaraca. Ona mu je bila najbliži rod što ga je Ander imao umjesto majke. Volio ju je, ali nije mu se sviđala. To se neće dogoditi, rekla je. Val koji će Chora napraviti bit će dovoljno jak. Ander neće morati utopiti djevojku vlastitim rukama. Sijači nisu bili ubojice. Bili su poslužitelji čovječanstva, sprečavatelji apokalipse. Generirali su Božji čin.

Ali to je bilo ubojstvo. U ovom trenutku djevojka je bila živa. Imala je prijatelje i obitelj, koji su je voljeli. Pred sobom je imala život, mogućnosti su se granale poput hrastovih grana što se pružaju u beskrajno nebo. Imala je neku sposobnost da učini da sve oko nje izgleda spektakularno.

Bez obzira na to hoće li jednoga dana učiniti ono što su se Sijači plašili da će učiniti, Ander nije volio razmišljati o tome. Sumnja ga je izjedala. Dok se val valjao sve bliže, razmišljao je o tome da pusti da i njega ponese.

Ako je želio umrijeti, morat će izaći iz čamca. Morat će maknuti ruke s posebnih ručki na kraju posebnog lanca zavarenog za njegovo posebno sidro. Bez obzira na to koliko će val biti jak, Anderov lanac neće puknuti; njegovo sidro neće se dignuti s morskog dna. Bili su napravljeni od orikalkuma, drevnog metala kojeg su suvremeni arheolozi smatrali mitskim. Sidro s lancem bilo je jedan od pet predmeta izrađenih od te tvari koju su Sijači sačuvali. Djevojčina majka - znanstvenica koja je kao malo tko drugi vjerovala u stvari za koje nije mogla dokazati da postoje - dala bi cijelu svoju karijeru samo da može otkriti barem jednu takvu stvar.

Sidro, koplje i atlatl (bacač koplja), bočica za suze i mali izrezbareni kovčežić koji je sjao neprirodnom zelenom bojom - to su bile stvari koje su ostale od njegovih predaka, iz svijeta o kojem nitko nije govorio, iz prošlosti koju su Sijači željeli potisnuti, zapravo im je to postao glavni i jedini zadatak.

Djevojka nije nikad čula za Sijače, ništa o njima nije znala, ali je li znala odakle potječe? Je li mogla pratiti unatrag lozu svojih predaka tako lako kako je on mogao svoju, do svijeta izgubljenog u potopu, do tajne s kojom su njih dvoje bili neraskidivo povezani?

Došao je trenutak. Automobil se približio oznaci »Milja 4«. Ander je gledao kako se val izdiže na pozadini zamračenog neba sve dok za bijelu krestu više nitko ne bi mogao pomisliti da se radi o oblaku. Promatrao je kako se diže kao na usporenoj snimci, šest metara, devet metara, vodeni zid koji im se približavao, crn kao noć.

Rika vala gotovo je zaglušila vrisak koji se začuo iz automobila. Povik nije zvučao kao da je njezin, prije je bio majčin. Ander zadrhti. Taj krik značio je da su napokon ugledale val. Bljesnula su svjetla kočnica. Onda je motor zarikao. Prekasno.

Tetka Chora održala je riječ; savršeno je napravila val. Nosio je sa sobom miris citronele - bio je to Chorin specifičan štih da prikrije miris spaljenog metala, koji je pratio Zefirove čarolije. Kompaktan u širini, val je imao visinu trokatnice, vrtlog duboko u svojoj utrobi i zapjenjeni vrh koji će se razbiti na sredini mosta, ali će ostaviti zemlju sa svake strane netaknutu. Obavit će svoj posao

7

čisto i, što je još važnije, brzo. Turisti zaustavljeni na početku mosta neće imati vremena ni izvaditi svoje telefone ni pritisnuti »snimaj«.

Kad je val udario, brijeg mu se protegnuo preko mosta, a onda se vratio i razbio na razdjelniku kolnika tri metra ispred automobila, točno prema planu. Most je zastenjao. Cesta se uleknula. Automobil se zavrtio u središtu vodenog vrtloga. Voda je počela prodirati kroz šasiju. Podignula je auto i on kao da je jahao na kresti vala, zatim se sjurio s mosta nošen na toboganu uskovitlanog mora.

Ander je gledao kako se Chrysler prevrće u saltu i ulijeće u vodu. Dok je padao, zaprepastilo ga je ono što je vidio kroz vjetrobransko staklo. Nju i njezinu prljavo-plavu kosu raskuštranu i u zraku. Blagi profil, kao sjena na svjetlosti svijeće. Pružala je ruke prema majci, čija je glava udarala po upravljaču. Njezin je krik zarezao Andera kao staklo.

Da se ovo nije dogodilo, sve je moglo biti drukčije. Ali dogodilo se: Prvi put u njegovu životu, ona ga je pogledala. Ruke su mu skliznule s ručki sidra od orikalkuma. Stopala su mu se izdigla s dna ribarskog

čamca. U trenutku kad je automobil pljusnuo u vodu Ander je plivao prema otvorenom prozoru s njezine strane, borio se s valom, crpeći svaki gram drevne snage koja mu je tekla žilama.

Bio je to rat. Ander protiv vala, koji se zalijetao u njega, gurao ga prema plitkom dnu Zaljeva, udarao ga u rebra i prekrivao mu tijelo modricama. Stisnuo je zube i plivao kroz bol, kroz koraljni greben koji mu je parao kožu, kroz krhotine stakla i slomljeni odbojnik s ceste, kroz debele zavjese algi i morske trave. Naglo je izronio hvatajući zrak. Vidio je iskrivljenu siluetu automobila - a onda je nestao ispod beskrajne pjene. Skoro je zaplakao pomislivši da nije stigao ovamo na vrijeme.

Sve se umirilo. Val je uzmicao, povlačeći za sobom sve predmete i izvlačeći pomalo i automobil. Ander je ostao.

Imao je samo jednu priliku. Prozori su bili iznad razine vode. Čim se val vrati, automobil će nestati u dubini. Ander nije mogao objasniti kako mu se tijelo izdiglo iz vode i jurnulo kroz zrak. Skočio je u val i ispružio ruke.

Tijelo joj je bilo ukočeno kao i svečani zavjet. Tamne su joj oči bile otvorene, uzburkano plave. Krv joj je curila niz vrat kad se okrenula prema njemu. Što je vidjela? Tko je on?

To pitanje i njezin pogled paralizirali su Andera. U tom zbunjujućem trenutku val ih je obavio i ključna je šansa izgubljena: imat će vremena spasiti samo jednu od njih. Znao je koliko je to okrutno. Ali, sebično, nije mogao dopustiti da ona nestane.

Upravo prije nego što je val eksplodirao preko njih, Ander zgrabi njezinu ruku. Eureka.

8

1.

EUREKA

U maloj i tihoj čekaonici sa zidovima bež boje, Eureki je zazvonilo u bolesnom uhu. Protrljala ga je - bila je to navika još od nesreće, nakon koje je ostala napola gluha. Nije pomoglo. Na drugoj strani prostorije, okrugla kvaka se okrenula na vratima. Zatim se u prostoru obasjanom svjetiljkom pojavila žena u bijeloj prozračnoj bluzi, maslinastozelenoj suknji i s vrlo tankom, uvis začešljanom plavom kosom.

»Eureka?« Glas joj se nadmetao s bućkanjem akvarija u kojem se nalazio neonski plastični ronilac, do koljena zataknut u pijesak, ali nije bilo ni znaka kakve ribe.

Eureka se osvrne po praznoj čekaonici kao da želi prizvati neku drugu nevidljivu Eureku da u sljedećem satu zauzme njezino mjesto.

»Ja sam doktorica Landry. Molim, uđi.« Otkad se tata ponovo oženio prije četiri godine, Eureka je preživjela cijelu armadu

psihoterapeuta. Život kojim upravljaju tri odrasle osobe, koje se ni o čemu ne mogu složiti, pokazao se mnogo nesređeniji od života kojim upravlja samo dvoje ljudi. Tata je imao sumnje u prvog psihoterapeuta, pripadnika stare frojdovske škole, baš kao što je mama mrzila drugoga, psihijatra teških kapaka koji je dijelio tablete od kojih biste otupjeli. Zatim se na sceni pojavila Rhoda, tatina nova žena, koja je htjela dati priliku školskom psihologu i akupunkturistu i stručnjaku za kontrolu bijesa. Ali Eureka je odustala od patronizirajućeg obiteljskog psihoterapeuta, u čijoj se ordinaciji tata uvijek činio još manje članom obitelji. Zapravo joj se posljednji psihić gotovo sviđao, jer je propagirao neki internat u dalekoj Švicarskoj - sve dok njezina majka nije čula za to i zaprijetila da će tatu odvesti pred sud.

Eureka primijeti da njezina nova psihoterapeutkinja ima svijetlobež kožnate cipele bez potpetica. Dosad je u životu sjedila na kauču nasuprot mnogih sličnih parova cipela. Liječnice su imale svoj mali trik: na početku seanse izule bi cipele bez potpetica i ponovo kliznule u njih kao signal da je seansa gotova. Sigurno su sve čitale isti dosadni članak o tzv. metodi cipela, koja je nježnija prema pacijentu nego da mu se jednostavno kaže da je vrijeme isteklo.

Ordinacija je ciljano bila uređena umirujuće: dugački kauč od kestenjasto smeđe kože ispred prozora sa spuštenim roletama, dva naslonjača nasuprot klub-stolića na kojemu se nalazila zdjela s bombonima od kave u zlatnim omotima, mali sag s uzorkom raznobojnih otisaka stopala. Zbog osvježivača zraka u utičnici u zidu sve je mirisalo na cimet, što Eureki nije smetalo. Landry je sjedila u jednom od naslonjača. Eureka baci svoju torbu na pod i to je muklo odjeknulo - udžbenici za napredne bili su poput cigli - a onda se lagano spusti na kauč.

9

»Lijepo je ovdje«, reče ona. »Trebali biste nabaviti jedno od onih ukrasnih klatna sa srebrnim kuglicama. Moj posljednji doktor imao je takvo. Ili možda aparat za vodu s toplom i hladnom slavinom.«

»Ako želiš vode, na umivaoniku ima vrč. Bilo bi mi drago da...« »Nije važno.« Eureka si je već dopustila da joj promakne više riječi nego što ih je namjeravala

izgovoriti u cijelom satu. Bila je nervozna. Udahnula je i ponovo podignula svoje zaštitne zidove. Podsjetila je samu sebe da je stoik.

Landry izvuče stopalo iz bež cipele, a onda prstima ispod najlonki upre u drugu cipelu da i nju izuje, otkrivši pritom crveno-smeđi lak na noktima. Kad je oba stopala uvukla ispod bedara, Landry je bradu oslonila na dlan. »Što te danas dovodi ovamo?«

Kad bi se Eureka našla u nekoj lošoj situaciji, misli bi joj pobjegle na divlja odredišta koja nije pokušavala izbjeći. Zamišljala je kolonu motociklista koji je kroz svečanu paradu s konfetima i papirnim zmijama u središtu New Iberije u pompoznom stilu prate na njezinu psihoterapiju.

Ali Landry je izgledala razumno, zainteresirana za stvarnost iz koje je Eureka željela pobjeći. Eureku je ovamo doveo njezin crveni džip. Dovelo ju je i dvadeset sedam kilometara ceste, koliko ih je bilo od ove ordinacije do srednje škole - a svaka je sekunda otkucavala sve bliže sljedećoj minuti tijekom koje nije bila u školi niti se zagrijavala za popodnevnu country-cross utrku. Loša sreća ju je dovela ovamo.

Ili je to bilo pismo iz bolnice Acadia Vermilion, u kojem je pisalo da zbog njezina nedavnog pokušaja samoubojstva psihoterapija nije stvar izbora nego je obvezatna?

Samoubojstvo. Riječ je zvučala agresivnije nego što je bio sam pokušaj. Večer prije početka svoje završne godine u srednjoj školi, Eureka je jednostavno otvorila prozor i pustila da prozirne bijele zavjese lepršaju prema njoj dok je ležala u krevetu. Trudila se dosjetiti barem jedne vedre stvari u vezi vlastite budućnosti, ali misli su joj se samo kotrljale unatrag prema izgubljenim trenucima radosti, koji se više neće ponoviti. Nije mogla živjeti u prošlosti pa je zaključila da ne može dalje živjeti. Uključila je svoj iPod. Progutala je preostale tablete Oxycodona koje je tata držao u ormariću za lijekove, kad bi ga svako malo zaboljela kralježnica zbog sraštenih kralježaka.

Osam, možda devet tableta; nije ih brojila dok su joj se kotrljale niz grlo. Mislila je na svoju majku. Mislila je na Mariju, majku Božju, za koju je u skladu sa svojim odgojem vjerovala da se moli za svakoga u času njegove smrti. Eureka je poznavala katoličko učenje o samoubojstvu, ali vjerovala je u Mariju, čija je milost bila velika, koja je mogla razumjeti da je Eureka izgubila toliko mnogo da sad više nije mogla učiniti ništa nego da se preda.

Probudila se u hladnoj sobi hitne pomoći, zavezana za pokretni krevet i gušeći se zbog gumenog crijeva kojim su joj ispumpavali želudac. Čula je tatu i Rhodu kako se svađaju u hodniku, a nju je medicinska sestra tjerala da popije odvratni tekući ugljen koji će na sebe vezati otrove koji se nisu iščistili iz organizma.

Kako nije znala jezik koji bi je izvukao van što prije - »Želim živjeti«, »Neću to više nikada pokušati« - Eureka je na psihijatrijskom odjelu provela dva tjedna. Nikad neće zaboraviti apsurdnost preskakanja preko vijače pokraj debele šizofreničarke za vrijeme tjelesnog vježbanja, ili kako je jela zobenu kašu s nekim mladićem s koledža koji si nije dovoljno duboko zarezao zapešća i koji je pljuvao bolničarima u lice kad su mu pokušavali dati tablete. Nekako, šesnaest dana poslije, Eureka se dovukla na jutarnju misu prije prvog sata u srednjoj školi Evangeline Catholic High, gdje ju je Belle Pogue, djevojka iz drugog razreda iz građa Opelousas, zaustavila na vratima kapelice riječima: »Sigurno se osjećaš blagoslovljeno što si živa.«

Eureka je bijesno pogledala u Belline blijede oči natjeravši djevojku da zaustavi dah, prekriži se i brzim koracima krene do najudaljenije klupe. Tijekom šest tjedana nakon povratka u školu Evangeline, Eureka je prestala brojiti prijatelje koje je izgubila.

Doktorica Landry pročisti grlo.

10

Eureka se zagleda u spušteni strop od panel ploča. »Znate zašto sam ovdje.« »Voljela bih čuti kako ćeš ti to opisati.« »Supruga mojega oca.« »Imaš problema s pomajkom?« »Rhoda me naručuje kod liječnika. Zato sam ovdje.« Eurekina psihoterapija postala je jedan od glavnih zadataka tatine žene. Prvo se morala pomiriti

s rastavom braka, zatim oplakati majčinu smrt, a sad razgovarati i o pokušaju samoubojstva. Diane nije bilo i nitko se nije mogao zauzeti i stati na Eurekinu stranu, dignuti telefonsku slušalicu i najuriti doktore. Eureka je zamišljala da će s osamdeset pet godina i dalje morati odlaziti k doktorici Landry i da neće biti ništa manje poremećena nego što je danas.

»Znam da ti je teško pao gubitak majke«, reče Landry. »Kako se osjećaš?« Eureka se usredotoči na riječ gubitak, kao da su se ona i Diana i/gubile u gomili ljudi i uskoro će

se ponovo naći zajedno, uhvatiti se za ruke i prošetati prema najbližem restoranu na doku, gdje će naručiti pržene rakovice i nastaviti dalje kao da nikad nisu ni bile razdvojene.

Tog jutra za doručkom, s druge strane stola, Rhoda je poslala Eureki SMS poruku: Dr. Landry u 3 popodne. Dodala je i hiperlink da poruku može proslijediti u kalendar na telefonu. Kad je Eureka kliknula na adresu ordinacije, pribadača na karti pokazivala je ulicu Main u New Iberiji.

»New Iberia?« jedva je rekla. Rhoda proguta neki sok otrovno zelene boje. »Mislila sam da će ti se to svidjeti.« New Iberia je bio grad u kojem je Eureka rođena, u kojem je odrasla. Još uvijek je to mjesto

zvala domom, tamo je živjela s roditeljima tijekom mirnog razdoblja svojega života, sve dok se nisu rastali i mama se odselila, a tatin je sigurni korak počeo podsjećati na starački, sličan koraku plavih rakova u restoranu Victors, gdje je nekad bio glavni kuhar.

Bilo je to odmah poslije Katrine, poslije koje je ubrzo slijedila Rita. Eurekina stara kuća još je stajala - čula je da u njoj sad živi neka druga obitelj - ali poslije uragana tata više nije htio ulagati ni vrijeme ni emocije u popravljanje kuće. Zato su se preselili u Lafayette, dvadeset pet kilometara i trideset svjetlosnih godina dalje od doma. Tata je dobio posao kuhara u Prejeansu, restoranu većem i puno manje romantičnom od Victor sa. Eureka je promijenila školu i to je bilo bez veze. Tek što je Eureka saznala da je tata postao ravnodušan prema mami, njih dvije već su se uselile u veliku kuću u ulici Shady Circle. Pripadala je odlučnoj ženi koja se zvala Rhoda. Bila je trudna. Eurekina nova soba nalazila se na dnu hodnika, daleko od dječje sobe koja se upravo uređivala.

Dakle, ne, Rhoda, Eureki se nije sviđalo to što je nova psihoterapeutkinja živjela čak u New Iberiji. Kako će ona voziti sve do tamo na seanse i vratiti se na vrijeme za sportsko natjecanje?

Natjecanje je bilo važno, ne samo zbog utrke u kojoj se Evangeline natjecala protiv škole rivala, Manor High. Danas je bio dan kad je Eureka prema svojem obećanju morala trenerici reći što je odlučila i hoće li ostati u ekipi.

Prije Dianine pogibije, Eureka je proglašena za seniorsku kapetanicu. Poslije nesreće, kad je fizički opet ojačala, prijatelji su je preklinjali da trči na nekoliko ljetnih utrka. Ali ona jedna na koju je otišla u njoj je izazvala želju da vrišti. Mlađi učenici pružali su čaše s vodom i previše sažaljenja. Trenerica je Eurekinu sporost pripisala gipsu koji je imala na zapešćima. No bila je to laž. Više nije srcem sudjelovala u utrci. Ono više nije kucalo za ekipu. Srce joj je bilo u oceanu s Dianom.

Nakon progutanih tableta, trenerica je donijela balone koji su izgledali apsurdno u sterilnoj sobi psihijatrije. Eureki nisu čak dozvolili ni da ih zadrži nakon završenog posjeta.

»Odustajem«, rekla joj je Eureka. Bilo joj je neugodno što svi vide kako su joj zapešća i gležnjevi vezani za krevet. »Recite Cat da može uzeti moj garderobni ormarić.«

Treneričin tužan osmijeh sugerirao je da nakon pokušaja samoubojstva, djevojčine odluke imaju manju težinu, kao i tijela na mjesecu. »Pregrmjela sam dva razvoda braka i sestrinu borbu s rakom«,

11

reče trenerica. »Ne govorim to samo zato što si najbrža u mojoj ekipi. Govorim to zato što je trčanje terapija koja ti je potrebna. Kad se budeš osjećala bolje, dođi k meni. Razgovarat ćemo o tom garderobnom ormariću.«

Eureka nije znala zašto je pristala na to. Možda nije htjela razočarati još jednu osobu. Obećala je da će nastojati opet doći u formu do dana utrke protiv škole Manor i da će još jedanput pokušati. Nekad je voljela trčati. Voljela je cijelu ekipu. Ali to je sve bilo prije.

»Eureka«, potakne je doktorica Landry. »Možeš li mi reći sjećaš li se nečega iz onoga dana kad se dogodila nesreća?«

Eureka je proučavala praznu bjelinu stropa, kao da je to slikarsko platno na kojem će joj se pojaviti neki znak. Vrlo se malo sjećala nesreće pa nije imalo smisla ni otvarati usta. Na suprotnom zidu ordinacije visjelo je zrcalo. Eureka ustane i stane pred njega.

»Koga vidiš?« upita Landry. Tragove djevojke kakva je bila prije: ista malena uha, nalik otvorenim vratima automobila, iza

kojih je zataknula kosu, iste tamnoplave oči slične tatinim, iste obrve koje su brzo podivljale ako ih svakodnevno nije uređivala - sve je još bilo tu. A ipak, neposredno prije nego što je došla ovamo, dvije žene Dianinih godina prošle su pokraj nje na parkiralištu i šaptale: »Ni vlastita je majka ne bi prepoznala.«

Bio je to izraz, poput mnogih drugih koji su se u New Iberiji spominjali u vezi s Eurekom: Mogla je raspravljati sa samim vragom i pobijediti, Nije imala sluha, nego potumplana uha. Trči brže od munje. Problem s tim izrekama je da su tako lako prelazile preko usana. One žene nisu razmišljale o stvarnoj Diani koja bi svoju kćer prepoznala bilo gdje, bilo kad, bez obzira na okolnosti.

Trinaest godina u katoličkoj školi govorilo je Eureki da je Diana gleda s neba i sada prepoznaje. Njoj ne bi smetalo što joj kći ispod školskog sakoa nosi poderanu majicu s natpisom Joshua Tree, što je grizla nokte ili što ima rupu na prstima lijeve špagerice s pepita uzorkom. Ali možda bi pošizila zbog kose.

Tijekom četiri mjeseca nakon nesreće, Eurekina je kosa od djevičanski plave postala crvena kao u morske sirene (prirodna boja kosa njezine majke) pa bijela od peroksida (ideja njezine tete Maureen koja je bila vlasnica frizerskog salona) pa crna kao u gavrana (što je naposljetku izgledalo kao da joj pristaje), a sada je imala izrast i jedan zanimljiv ombre prijelaz. Eureka se pokušala nasmiješiti vlastitom odrazu u zrcalu, ali lice joj je bilo čudno, kao maska iz komedije, koja je prošle godine visjela u dramskoj učionici.

»Pričaj mi o svojem najnovijem pozitivnom sjećanju«, reče Landry. Eureka ponovo sjedne i utone u kauč. To se moralo dogoditi onoga dana. Na stereu je svirao

CD Jelly Roll Mortona, a majčin se grozan glas pokušavao uskladiti s njezinim groznim pjevanjem dok su se vozile sa spuštenim prozorima po mostu do čijeg kraja nikad nisu stigle. Sjećala se da su se smijale smiješnom stihu dok su se približavale sredini mosta. Sjećala se da je vidjela zahrđali bijeli prometni znak koji je prohujao pokraj njih, na kojemu je pisalo - MILJA ČETIRI.

Zatim: Ništavilo. Zjapeća crna rupa sve dok se nije probudila u bolnici u Miamiju s posjekotinom na glavi, probušenim lijevim bubnjićem koji nikad neće potpuno zacijeliti, uganutim gležnjem, ozbiljnim prijelomima oba zapešća, s tisuću modrica...

I bez majke. Tata je sjedio na rubu njezina kreveta. Plakao je kad se osvijestila, zbog čega su mu oči bile još

modrije. Rhoda mu je pružala papirnate maramice. Eurekina četverogodišnja polubraća, William i Claire, obavili su svoje meke prstiće oko dijelova njezinih ruku koji su virili iz gipsa. Namirisala je blizance čak i prije nego što je otvorila oči, prije nego što je znala da je još netko prisutan ili da je uopće živa. Mirisali su kao i uvijek: na sapun Ivory i na zvjezdane noći.

Rhodin glas bio je čvrst kad se nagnula nad krevet i pomaknula crvene naočale navrh glave. »Imala si nesreću. Bit ćeš dobro.«

12

Ispričali su joj o velikom valu koji se poput mitske nemani izdignuo iz oceana i odnio Chrysler njezine majke s mosta. Rekli su joj da znanstvenici pretražuju ocean tražeći meteor koji je mogao stvoriti val. Rekli su joj za radnike na mostu, pitali zna li ona kako ili zašto je jedino njihovom autu dopušteno da prijeđe most. Rhoda je spomenula da će tužiti državu, ali tata je mahnuo rukom kao da želi reći: Pusti sad to. Ispitivali su Eureku o njezinom čudesnom preživljavanju. Čekali su da ona popuni praznine o tome kako se našla sama na obali.

Kad im to nije mogla objasniti, rekli su joj za majku. Nije slušala, nije zapravo ništa o tome htjela čuti. Bila je zahvalna za tinitus u uhu, zujanje koje

je poništilo većinu drugih zvukova. I sad joj se ponekad sviđalo to što je nakon nesreće ostala nagluha. Zagledala se u Williamovo mekano lice, zatim u Claireno, misleći da će joj to pomoći. Ali činilo se kao da je se boje i to ju je boljelo više od slomljenih kostiju. Zato se zagledala iza svih njih, opustila pogled na zidu bež boje i ostavila ga tamo idućih devet dana. Uvijek je medicinskim sestrama govorila da joj je razina boli sedam od deset na njihovim tabelama, nastojeći tako dobiti još malo morfija.

»Možda se osjećaš kao da je svijet vrlo nepravedno mjesto«, pokuša Landry. Je li Eureka još bila u ovoj sobi s tom patronizirajućom ženom, kojoj je plaćeno da je krivo

razumije? To je bilo nepravedno. Zamišljala je Landryne razgažene cipele kako se magično dižu sa saga, lebde u zraku i okreću poput kazaljki na satu sve dok ne istekne njezin termin i Eureka će moći požuriti na svoje natjecanje.

»Pozivi za pomoć poput ovih tvojih često su rezultat osjećaja da je osoba pogrešno shvaćena.« »Poziv za pomoć« bio je žargon psihića za »pokušaj samoubojstva«. Nije to bio poziv upomoć.

Prije nego što je Diana poginula, Eureka je smatrala da je svijet nevjerojatno uzbudljivo mjesto. Njezina je majka bila prava pustolovina. Uočavala je stvari u običnoj šetnji, pokraj kojih su ljudi prošli tisuću puta. Smijala se glasnije i češće od ikoga koga je Eureka znala - a bilo je slučajeva kad je dovodila Eureku u neugodnu situaciju, no ovih je dana ona otkrila da joj majčin smijeh nedostaje više od ičega drugog.

Zajedno su bile u Egiptu, Turskoj i Indiji, na krstarenju do otočja Galapagos, a sve kao dio Dianinog arheološkog posla. Jednom kad je Eureka otišla u posjet majci na arheološko iskapanje u Grčkoj, propustile su posljednji autobus iz Trikala i mislile kako će morati tamo prenoćiti - sve dok četrnaestogodišnja Eureka nije kao autostopistica digla prst i zaustavila kamion što je prevozio maslinovo ulje i tako su otišle do Atene. Sjećala se kako ju je majka zagrlila jednom rukom dok su sjedile u stražnjem dijelu kamiona među smrdljivim bačvama maslinovog ulja, od kojih su neke i malo curile, i kako joj je tihim glasom promrmljala: »Ti bi, djevojko, lako pronašla put iz zečje jame u Sibiru. Vraški si dobar kompić na putovanju.« Bio je to Eurekin najdraži kompliment. Cesto ga se sjetila kad bi se našla u situaciji iz koje se morala izvući.

»Eureka, pokušavam se povezati s tobom«, reče doktorica Landry. »I tebi najbliži ljudi isto to pokušavaju. Zamolila sam tvoju pomajku i oca da mi napišu riječi koje bi opisale promjenu koja se dogodila kod tebe.« Posegnula je za bilježnicom prošaranih korica na stoliću pokraj fotelje u kojoj je sjedila. »Želiš li ih čuti?«

»Da.« Eureka slegne ramenima. »Pribodite rep na magarca.« »Tvoja pomajka...« »Rhoda.« »Rhoda te je nazvala >hladnom<. Kaže da ostatak obitelji hoda >kao po jajima< oko tebe, da si

u odnosu sa svojom polubraćom >povučena i nestrpljiva<.« Eureka se trzne. »Nisam...« Povučena - koga briga? Ali nestrpljiva s blizancima? Je li to istina?

Ili je to još jedan od Rhodinih trikova? »A što kaže tata? Pustite me da pogodim - >na distanci<, >mrzovoljna<?«

13

Landry okrene stranicu u bilježnici. »Tvoj otac te opisuje kao... da, >na distanci<, >stoik<, >tvrd orah<.«

»Imati stoički stav nije loša stvar.« Otkad je u školi učila o grčkom stoicizmu, Eureka je nastojala suzbiti emocije. Svidjela joj se ideja o slobodi dobivenoj pomoću kontrole osjećaja, da može upravljati njima tako da ih samo ona vidi, kao kad ima dobre karte u rukama. U nekom univerzumu u kojem ne bi bilo Rhode i doktorice Landry, tatina riječ »stoik« mogla je biti kompliment. I on je bio stoik.

Ali mučila ju je fraza »tvrdi orah«. »Koji suicidalni orah želi da ga razbiju?« promrmlja ona za sebe.

Landry je spustila bilježnicu. »Razmišljaš li opet o samoubojstvu?« »Govorila sam o orasima«, reče Eureka razdraženo. »Stavljala sam se u položaj nasuprot nekom

orahu koji... Ma, nije važno.« Ali bilo je prekasno. Izlanula se i izgovorila riječ na »s«, a to je bilo poput bombe u avionu. U Landryci su sad sigurno bljeskala sva svjetla za uzbunu.

Naravno da je Eureka još razmišljala o samoubojstvu. I da, razmatrala je i druge metode, znajući uglavnom da ne bi mogla pokušati s utapanjem - ne nakon Diane. Jedanput je gledala neku emisiju o tome kako se pluća napune krvlju prije nego što žrtva umre. Ponekad je razgovarala o samoubojstvu s Brooksom, koji je bila jedina osoba kojoj je mogla vjerovati i za koga je znala da je neće osuđivati, da je neće tužiti tati ili još gore. Kad je Eureka nekoliko puta u panici nazvala tatu, on se odmah javio kao da je sjedio uz telefon. Natjerao ju je da mu obeća da će razgovarati s njim svaki put kad pomisli na to, pa su prilično često razgovarali.

Ali još je bila tu, zar ne? Žudnja da napusti ovaj svijet nije bila tako snažna kao onda kad je progutala tablete. Letargija i apatija sad su zamijenile želju za smrću.

»Je li tata spomenuo da sam oduvijek takva?« upita ona. Landry odloži bilježnicu na stolić. »Oduvijek?« Sad je Eureka pogledala u stranu. Možda ne oduvijek. Naravno da nije uvijek bila takva. Neko

su vrijeme stvari bile lijepe i sve je bilo vedro. Ali roditelji su se rastali kad je imala deset godina. Nakon toga baš i nije bilo puno sunca.

»Ima li kakve šanse da mi napišete recept za Xanax?« Eureki je opet zvonilo u lijevom uhu. »Jer ovo je zapravo sve uludo trošenje vremena.«

»Ne trebaju ti lijekovi. Moraš se otvoriti, a ne zakopati u sebi tu tragediju. Tvoja pomajka kaže da ne želiš razgovarati ni s njom ni s ocem. Ne pokazuješ zanimanje ni za razgovor sa mnom. A s prijateljima iz škole?«

»Cat«, reče Eureka automatski. »I Brooks.« S njima je razgovarala. Da je ijedno od njih dvoje sjedilo na Landryinom mjestu, Eureka bi se sad već možda i smijala.

»Dobro,« Doktorica Landry je zapravo pomislila: Napokon. »Kako bi te oni opisali nakon nesreće?«

»Cat je kapetanica naše ekipe«, reče Eureka sjetivši se jakih i pomiješanih emocija koje je vidjela na prijateljičinu licu kad je rekla da odustaje, da ostavlja otvoreno mjesto kapetanice. »Rekla bi da sam postala glupa.«

Cat je sad sigurno već bila na sportskom terenu. Bila je sjajna vodeći ih kroz dril i briljantna kad ih je trebalo potaknuti - a ekipa je trebala riječi potpore ako su se htjeli suočiti sa školom Manor. Eureka baci pogled na svoj ručni sat. Ako požuri čim ovdje završi, možda bi mogla stići na vrijeme u školu. To je željela, zar ne?

Kad je podigla pogled, čelo doktorice Landry bilo je naborano. »To bi bilo prilično grubo reći djevojci koja tuguje zbog gubitka majke. Slažeš se?«

Eureka slegne ramenima. Da je Landry imala smisla za humor, da je poznavala Cat, shvatila bi. Njezina se prijateljica šalila, većinu vremena. Bilo je to u redu. Poznavale su se cijelu vječnost.

14

»A što je s... Brooke?« »Brooks« reče Eureka. I njega je poznavala cijelu vječnost. Imao je više sposobnosti slušanja nego

ijedan psihoterapeut na kojega su Rhoda i tata uludo trošili novac. »Brooks je muško ime?« Bilježnica se vratila i Landry je nešto brzo črčkala. »Jeste li vas dvoje

samo prijatelji?« »Zašto je to važno?« obrecne se Eureka. Nekoć davno prije nesreće ona i Brooks su izlazili - u

petom razredu. Ali tad su bili djeca. I ona je bila shrvana rastavom svojih roditelja i... »Razvod često djecu potakne na ponašanje zbog kojega im je teško ostvariti vlastite romantične

veze.« »Imali smo deset godina. Nije išlo jer sam ja htjela ići na plivanje, a on je htio voziti bicikl. Kako

smo uopće počele razgovor o tome?« »Reci ti meni. Možda s Brooksom možeš razgovarati o svojem gubitku. Čini se da je on osoba

do koje ti je doista stalo, samo kad bi sama sebi dopustila osjećaje.« Eureka zakoluta očima. »Doktorice, možete se obuti.« Zgrabila je svoju torbu i ustala s kauča.

»Moram požuriti.« Pobjeći s ove seanse. Otrčati natrag u školu. Trčati kroz šume sve dok je sve ne bude boljelo od

umora. Možda čak otrčati natrag do ekipe koju je nekad toliko voljela. Trenerica je bila u pravu u vezi jednoga: kad je Eureka bila neraspoložena, trčanje joj je pomagalo.

»Vidimo se sljedećeg utorka?« dovikne Landry za njom. Ali terapeutkinja je u tom trenutku već razgovarala sa zatvorenim vratima.

15

2.

STVARI U POKRETU

Trčeći preko parkirališta punog rupa, Eureka pritisne ključ za otključavanje Magde, svojega auta i brzo klizne unutra za upravljač. Žute ptičice cvrkutale su joj iznad glave u krošnji bukve; Eureka je njihovu pjesmu znala napamet. Dan je bio topao i vjetrovit, ali zato što je Magdu ostavila pod dugim granama stabla, sad je u unutrašnjosti automobila bilo ugodno svježe.

Magda je bila crveni Jeep Cherokee, koji je nekada vozila Rhoda. Bio je previše nov i precrven da bi odgovarao Eureki. Sa zatvorenim prozorima niste mogli čuti ništa vani, i zbog toga si je Eureka zamišljala da se vozi u grobnici. Cat je inzistirala da automobilu daju ime Magda pa će Jeep barem biti dobar za smijeh. Nije bio ni blizu tako cool kao tatin plavi Lincoln Continental, u kojem je Eureka naučila voziti, ali barem je imao stereo da ti pamet stane.

Uključila je svoj telefon u struju i pojačala ton školske internetske radio stanice KBEU. Puštali su najbolje pjesme lokalnih i indie bendova svakog radnog dana poslije nastave. Prošle je godine Eureka radila kao DJ na tom radiju; utorkom popodne imala je svoju emisiju koja se zvala Dosađivanje u zaljevu. I ove su godine zadržali termin za nju, ali ona to više nije željela. Djevojka koja je miksala zydeko stil s novijim mash-up hitovima bila je netko koga se ona jedva sjećala, a kamoli ponovo željela biti.

Spustivši sva četiri prozora i otvorivši prozor na krovu, Eureka polako izađe s parkirališta uz pjesmu It's Not Fair Faith Healersa, grupe koju su osnovali neki klinci iz škole. Zapamtila je sve stihove. Zbog ludih bas dionica noge su joj brže trčale u sprintu i bile razlog zašto je iskopala djedovu staru gitaru. Sama je naučila nekoliko akorda, ali od proljeća gitaru više nije ni taknula. Nije mogla zamisliti kakvu bi glazbu stvarala sad kad je Diana mrtva. Gitara je skupljala prašinu ostavljena u kutu njezine sobe pod malom slikom svete Katarine Sijenske, koju je Eureka bez pitanja uzela iz kuće bake Sugar poslije njezine smrti. Nitko nije znao gdje je Sugar nabavila tu sliku. Otkad je Eureka pamtila, portret svetice zaštitnice od vatre visio je iznad bakina kamina.

Lupala je prstima u ritmu po upravljaču. Landry nije imala pojma o čemu govori. Eureka je osjećala stvari, primjerice... ljutnju zato što je upravo potratila sat vremena u još jednoj sumornoj ordinaciji.

Osjećala je i druge stvari: hladan strah kad god bi vozila pa makar i preko najkraćeg mosta. Sputavajuću tugu dok bi bez sna ležala u krevetu. Neku težinu u kostima, koju je svakog jutra iznova osjetila kad bi joj zazvonila budilica. Stid zbog toga što je ona preživjela, a Diana nije. Bijes jer joj je nešto tako apsurdno otelo majku.

Uzaludnost traženja osvete nad jednim valom.

16

Kad bi si dopustila da joj tužne misli odlutaju, Eureka bi neizbježno završila kod uzaludnosti. Uzaludnost ju je ljutila. Zato bi se udaljila, usredotočila na stvari koje je mogla kontrolirati - kao, povratak na kampus i odluke koje je još morala donijeti.

Čak ni Cat nije znala da bi se Eureka danas mogla pojaviti. Trka na 12 milja bila je Eurekina najdraža. Ostali u ekipi su nezadovoljni gunđali, ali Eureki je utonuće u hipnotičku zonu duge utrke bilo nešto što ju je pomlađivalo. Jedan tračak Eureke želio se utrkivati protiv učenika iz Manora, a to je bilo više nego što je mjesecima željela dok joj je jedini cilj bio samo spavati.

Nikad neće pružiti Landryci to zadovoljstvo, ali Eureka se doista osjećala potpuno neshvaćenom. Ljudi nisu znali što reći o njezinoj pokojnoj majci, a još manje što učiniti s njezinom živom, suicidalnom kćeri. Njihovo automatsko tapšanje po leđima i blagi stisak ruke na ramenu tjerali su Eureku da se povlači u sebe. Nije mogla shvatiti da netko može biti toliko neosjetljiv i da može reći: »Bože, sigurno ti nedostaje majka koja je sad na nebu« ili »To bi od tebe moglo napraviti bolju osobu.«

Jedna skupina djevojaka iz škole, koje je prije nikad nisu ni primjećivale, nakon Dianine smrti dovezle su se do Eurekina poštanskog sandučića da ubace unutra narukvicu prijateljstva izvezenu bodom križića. Kad bi ih susrela u gradu bez narukvice na zapešću, Eureka je isprva izbjegavala njihov pogled. Ali nakon što se pokušala ubiti, to više nije bio problem. Djevojke bi prve skretale pogled u stranu. Sažaljenje je imalo svoje granice.

Čak su i Cat tek nedavno prestale suziti oči kad bi ugledala Eureku. Ispuhala bi nos, nasmijala se i rekla: »Meni se moja mama ne sviđa, ali pošizila bih da je izgubim.«

Eureka jest pošizila. Ali zato što se nije slomila i zaplakala, zato što nije poletjela u zagrljaj svakome tko je raširio ruke niti se nakitila narukvicama iz kućne radinosti, zar su ljudi mislili da ona ne tuguje?

Tugovala je svaki dan, sve vrijeme, svakim atomom svojega tijela. Ti bi, djevojko, lako pronašla put iz zečje jame u Sibiru. Dianin ju je glas pronašao dok je prolazila

pokraj Herbertove bijelo okrečene trgovine ribljim mamcima i skrenula lijevo na pošljunčani put duž kojega je rasla visoka šećerna trska. Zemlja sa svake strane tih pet kilometara ceste između New Iberije i Lafayettea bila je najljepša u tri župe: golemi hrastovi pružali su se u plavo nebo, u proljeće su polja bila istočkana plavim cvjetovima divljeg zimzelena, a usamljena kućica-prikolica ravnog krova, stajala je na nogarima petstotinjak metara udaljena od ceste. Diana je voljela taj dio puta do Lafayettea. Zvala ga je »posljednji dašak prirode prije civilizacije.«

Eureka nije bila na toj cesti otkad je Diana umrla. Skrenula je spontano ovamo, ne misleći da će je zaboljeti, ali odjedanput nije mogla disati. Svaki dan bi je iznenadio neki novi bol, prostrijelio je, kao da je tuga bila zečja rupa iz koje neće naći puta sve dok ne umre.

Malo je nedostajalo da zaustavi auto i istrči iz njega. Dok bi trčala, nije mislila. Um bi joj se razbistrio, grane hrastova grlile bi je svojom mucastom španjolskom mahovinom, a ona bi se sva pretvorila u stopala koja su udarala u tlo, noge i mišiće koji su je pekli, srce koje je lupalo, ruke koje su pumpale naprijed-natrag, dok se stapala sa stazama i sve dok ne bi postala nešto daleko.

Pomislila je na natjecanje. Možda bi mogla kanalizirati očaj u nešto korisno. Kad bi se samo uspjela vratiti u školu na vrijeme...

Prije tjedan dana napokon su joj skinuli posljednji teški gips koji je morala nositi na smrskanim zapešćima (desno je bilo tako ozbiljno slomljeno da su ga morali tri puta namještati). Mrzila je nositi taj gips i nije mogla dočekati da ga razrezu. Ali prošli tjedan, kad je ortoped bacio gips u smeće i proglasio je iscijeljenom, to je zvučalo kao vic.

Dok je Eureka usporavala pred znakom zaustavljanja na praznom raskrižju, grane lovora u luku su se nadvijale nad otvoreni prozor na krovu njezina auta. Zasukala je rukav zelene školske veste na kopčanje. Okrenula je desnim zapešćem nekoliko puta proučavajući podlakticu. Koža je bila blijeda kao latica magnolije. Činilo se da joj se smanjio opseg desne ruke za pola u odnosu na

17

lijevu. Izgledalo je grozno. Eureka se zbog toga sramila. A onda se posramila svojega stida. Bila je živa; njezina majka nije...

Iza nje zacvile kotači nekog auta. Od tupog udarca rastvorila su joj se usta u jauku i šoku, dok je Magda poskočila naprijed. Eureka svom snagom nagazi na kočnicu. Zračni jastuk rastvorio se kao meduza. Silina udara grubog materijala zapekla ju je na obrazima i nosu. Glavom je udarila u naslon za glavu. Zbog udarca je ostala bez daha, a svaki mišić u tijelu joj se zategnuo. Zvuk drobljenja metala stopio se s glazbom sa sterea u neku jezivo novu melodiju. Eureka ju je osluškivala nekoliko trenutaka, čula je stih »nije uvijek pošteno« prije nego što je shvatila da se netko zaletio u nju.

Razrogačila je oči i povukla ručicu na vratima, zaboravivši da |e vezana pojasom. Kad je digla nogu s kočnice, auto se otkoturao naprijed, a onda je naglo skrenula u park. Ugasila je Magdin motor. Rukama je naslijepo mahala ispod zračnog jastuka. Očajnički se pokušavala osloboditi.

Nečija sjena pala je preko nje, izazvavši najčudniji mogući osjećaj deja vu. Netko je stajao uz auto i gledao unutra.

Podignula je pogled... »Ti«, šapnula je kao protiv svoje volje. Nikad prije nije vidjela tog mladića. Koža mu je bila blijeda kao i njezina ruka s koje je skinula

gips, ali oči su mu bile tirkizne kao ocean u Miamiju i to ju je podsjetilo na Dianu. U njihovoj dubini osjetila je tugu, kao sjene na morskoj vodi. Imao je plavu kosu, ne prekratku, malo valovitu na tjemenu. Vidjelo se da je prilično mišićav ispod bijele košulje. Ravni nos, četvrtasta čeljust, pune usne - mladić je izgledao kao Paul Newman u Dianinom najdražem filmu Hud, osim što je bio tako blijed.

»Mogao bi mi pomoći!« čula je samu sebe kako viče na neznanca. Bio je najzgodniji tip na kojega je ikad vikala. Možda je bio i najzgodniji tip kojega je ikad vidjela. Njezin povik ga je natjerao da poskoči, a onda je pružio ruku upravo kad su njezini prsti našli sigurnosni pojas. Nimalo graciozno izvukla se iz auta i pala nasred prasne ceste, na ruke i koljena. Zastenjala je. Nos i obrazi pekli su je od zračnog jastuka. U desnom joj je zapešću pulsiralo.

Mladić je čučnuo da joj pomogne. Oči su mu bile iznenađujuće plave. »Mogu sama.« Ustala je i stresla prašinu sa suknje. Protegnula je vrat, koji ju je bolio, iako to nije

bilo ništa u usporedbi s onim u kakvom je stanju bila nakon prethodne nesreće. Pogledala je bijeli kamionet koji ju je udario. Pogledala je mladića.

»Što je tebi?« povikala je. »Znak za obavezno zaustavljanje!« »Oprosti.« Glas mu je bio blag i nježan. Nije joj se činilo da mu je stvarno žao. »Jesi li uopće pokušao stati?« »Nisam vidio...« »Nisi vidio veliki crveni auto ravno pred sobom?« Naglo se okrenula da pregleda Magdu. Kad

je vidjela štetu, opsovala je tako da ju je cijela župa mogla čuti. Stražnji je dio izgledao kao harmonika, ulubljen do stražnjeg sjedišta, na kojemu je sad bila

utisnuta njezina registarska tablica. Stražnji prozor je smrskan; krhotine su visjele uokrug kao ružne ledene sige. Stražnji su kotači izvijeni u stranu.

Duboko je udahnula prisjetivši se da je auto bio Rhodin statusni simbol, a njoj baš nije bio posebno drag. Magda je bila upropaštena, u to nije bilo sumnje. Ali što da Eureka sad napravi?

Do utrke je ostalo još trideset minuta. Do škole još petnaest kilometara. Ako se ne pojavi, trenerica će pomisliti da ju je Eureka otpisala.

»Trebaju mi tvoji podaci za osiguranje«, reče ona, naposljetku se sjetivši rečenice koju joj je tata utuvljivao u glavu mjesecima prije nego što je dobila vozačku dozvolu.

18

»Osiguranje?« Mladić je odmahnuo glavom i slegnuo ramenima. Šutnula je nogom gumu na njegovu kamionetu. Bio je star, vjerojatno s početka osamdesetih i

možda bi ga smatrala super vozilom da joj nije upravo zdrobio auto. Poklopac motora mu se otvorio, ali kamionet nije bio ni ogreben.

»Nevjerojatno.« Bijesno je pogledala mladića. »Tvoj auto uopće nije stradao.« »Što si očekivala? Pa to je Chevy«, reče mladić afektiranim kajunskim1 naglaskom, citirajući

zaista iritantnu reklamu za kamionet, koja se vrtjela cijelo Eurekino djetinjstvo. Bila je to još jedna stvar koju su ljudi izgovarali, a koja ništa nije značila.

Usiljeno se nasmijao, proučavajući joj lice. Eureka je znala da se uvijek zacrveni kad je ljuta. Brooks je to zvao kajunskim plamenom.

»Što očekujem?« Prišla je mladiću. »Očekujem da mogu sjesti u auto, a da mi život nije u opasnosti. Očekujem da ljudi na cesti, oko mene, imaju barem malo pameti i da znaju prometna pravila. Očekujem da se tip koji mi razbije auto ne ponaša tako samozadovoljno.«

♦ ♦ ♦

Shvatila je da je u naletu bijesa prišla preblizu. Sad su im tijela bila udaljena tek nekoliko centimetara pa je morala unatrag zabaciti glavu da mu pogleda u plave oči, ali ju je pritom zabolio vrat. Bio je petnaestak centimetara viši od Eureke, a ona je bila metar sedamdeset šest.

»Ali pretpostavljam da očekujem previše. Tvoja glupa guzica nema ni osiguranje.« Stajali su zaista blizu jedno drugome i to iz jedinog razloga što je Eureka mislila da će se mladić

povući. Ali nije. Njegov ju je dah škakljao po čelu. Nagnuo je glavu u stranu pomno je promatrajući, proučavajući je upornije nego što je ona učila za testove. Trepnuo je nekoliko puta, a onda se vrlo polako nasmiješio.

Kad mu se lice razvuklo u osmijeh, nešto je u Eureki zatreperilo. Iako to nije htjela, u njoj se javila želja da mu uzvrati osmijeh. To nije imalo smisla. Smiješio joj se kao da su stari prijatelji, onako kako bi se Brooks i ona smijuljili da je netko od njih udario u auto drugoga. Ali Eureka i ovaj tip bili su potpuni stranci. No ipak, kad mu se široki osmijeh pretvorio u blagi, intimni smijeh, rubovi Eurekinih usana također su se podignuli.

»Čemu se smiješ?« Namjeravala ga je prekoriti, ali izgovorila je to kroz smijeh, i to ju je zaprepastilo, a onda razbjesnilo. Okrenula se od njega. »Zaboravi. Ništa nemoj reći. Ona aždaja od moje pomajke će me ubiti.«

»Nije tvoja krivica.« Mladić je blistao kao da je upravo dobio Nobelovu nagradu za glupost. »Nisi to htjela.«

»Nitko to ne želi«, promrmlja ona. »Stala si na raskrižju. Ja sam udario u tvoj auto. Tvoja će aždaja to razumjeti.« »Očito nikad nisi imao to zadovoljstvo da upoznaš Rhodu.« »Reci joj da ću se ja pobrinuti za tvoj auto.« Ignorirala ga je prilazeći džipu da uzme ruksak i izvuče telefon iz stalka na upravljačkoj ploči.

Prvo će nazvati tatu. Pritisnula je tipku broj dva za brzo biranje broja. Na broju jedan još je imala Dianin broj. Nije se mogla prisiliti da ga izbriše.

Nikakvo iznenađenje, ali tatin je telefon samo zvonio i zvonio. Kad bi mu završila duga pauza za ručak, ali prije nego što bi otišao iz restorana, morao je pripremiti valjda tonu kuhanih morskih plodova, pa su mu ruke vjerojatno bile pune račića i njihovih ticala.

1 Preci Kajuna došli su u Louisianu tijekom 17. stoljeća iz francuskog dijela Kanade i nastanili se u močvarnim dijelovima Lousiane, zapadno od Mississipija. Govore kajunskim francuskim.

19

»Obećavam ti«, govorio je mladić iza nje »sve će biti OK. Nadoknadit ću ti štetu. Slušaj, zovem se...«

»Šššš.« Dignula je ruku, okrenula se i stala na rub polja šećerne trske. »Prestala sam te slušati kad si rekao >Pa to je Chevy<.«

»Žao mi je.« Slijedio ju je, a pod cipelama su mu škripale debele stabljike trske uz rub ceste. »Dopusti mi da ti objasnim...«

Eureka je skrolala po kontaktima da nađe Rhodin broj. Rijetko je zvala tatinu ženu, ali sada nije imala izbora. Zvonilo je šest puta prije nego ju je prebacilo na Rhodin beskrajni pozdrav u glasovnoj pošti. »Jedini put kad stvarno želim da digne slušalicu!«

Ponovo je zvala tatu, pa još jedanput. Dvaput je još nazvala Rhodu prije nego što je spremila mobitel u džep. Gledala je kako sunce zalazi iza vrhova stabala. Članovi njezine ekipe sad su već u dresovima spremni za utrku. Trenerica sigurno stalno pogledava prema parkiralištu tražeći Eurekin automobil. Desno ju je zapešće još boljelo. Čvrsto je stisnula oči od bola dok je ruku prinosila prsima. Sad je tu nasukana. Počela je drhtati.

Djevojko, nadi put iz zečje rupe. Dianin glas javio se tako blizu da se Eureki zavrtjelo u glavi. Ruke su joj se naježile i nešto ju je

peklo duboko u grlu. Kad je otvorila oči, mladić je stajao točno pred njom. Gledao ju je nedužno i zabrinuto, onako kako je ona gledala blizance kad bi jedno od njih bilo jako bolesno.

»Nemoj«, reče mladić. »Što, nemoj?« Glas joj je zatreperio upravo kad su joj se neočekivane suze počele skupljati u

očima. Bile su tako neobične i zamaglile joj savršeni vid. Na nebu je zagrmjelo, odjeknuvši u Eurekinoj nutrini kao što su odzvanjale najveće oluje.

Tamni su se oblaci valjali iznad stabala obojivši nebo u zeleno-sivu boju. Eureka se pripremi na prolom oblaka.

Jedna joj se suza skupila u lijevom oku i samo što joj nije skliznula niz obraz. Ali prije nego što se to dogodilo...

Mladić je podignuo ruku, ispružio kažiprst i uhvatio suzu na vrh prsta. Vrlo polako, kao da nosi nešto dragocjeno, prinio je slanu kap svojem licu. Pritisnuo ju je u kut svojega desnog oka. Zatreptao je i suza je nestala.

»Eto, vidiš«, šapne on. »Nema više suza.«

20

3.

EVAKUACIJA

Eureka dotakne kutove svojih očiju palcem i kažiprstom. Zatreptala je i prisjetila se kad je posljednji put plakala... Bilo je to večer prije nego što je uragan Rita pogodio New Iberiju. Jedne tople, sparne večeri potkraj rujna, nekoliko tjedana nakon Katrine, uragan je pogodio njihov grad... a tada su popustili i slabi nasipi braka Eurekinih roditelja.

Eureki je bilo devet godina. Provela je neugodno ljeto sa svakim roditeljem posebno. Ako ju je Diana vodila na pecanje, nestala bi u svojoj sobi čim bi se vratile kući, prepuštajući tati da očisti i isprži ribu. Ako je tata imao karte za kino, Diana je imala druge planove i netko drugi je morao zauzeti njezino mjesto.

Prijašnja ljeta kad su njih troje jedrili oko rta Cypremort, kad je tata Eureki i Diani trpao u usta šećernu vatu kupljenu na Državnom sajmu, činila su se kao san kojega se Eureka jedva sjećala. Onog ljeta jedino što su njezini roditelji činili zajedno bilo je da se svađaju.

Velika svađa spremala se već mjesecima. Roditelji su se uvijek svađali u kuhinji. Nešto u tatinoj smirenosti dok bi miješao i pirjao složena jela, kao da je podjarivalo Dianu. Što su stvari između njih postajale napetije, to je ona razbijala sve više tatinih posuda. Pokvarila mu je aparat za mljevenje mesa i savinula valjke za razvlačenje tijesta. Kad je uragan Rita pogodio grad, u kuhinjskom ormariću ostala su cijela samo tri tanjura.

Oko ponoći kiša je lijevala kao iz kabla, ali nije bila dovoljno glasna da zaguši zvukove svađe iz prizemlja. Ta je svađa počela kad im je jedna Dianina prijateljica ponudila prijevoz u kombiju kojim je išla prema Houstonu. Diana je željela da se evakuiraju; tata je htio da ovdje čekaju da oluja prođe. Oko toga su se već svađali pedeset puta, i za vrijeme uragana i ispod vedrog neba. Eureka je naizmjence gurala glavu pod jastuk i pritiskala uho na zid da čuje što roditelji govore.

Čula je majčin glas: »Ti o svakome misliš najgore!« I tatin: »Ja barem mislim!« Onda se čuo zvuk razbijenog stakla na pločicama kuhinjskog poda. Oštar, kiseo miris proširio

se čak i na kat i Eureka je znala da je Diana razbila staklenku bamije koju je tata kiselio na prozorskoj dasci. Čula je psovke, a onda još razbijanja. Vjetar je cvilio oko kuće. Tuča je lupala po prozorima.

»Neću samo sjediti ovdje!« vikala je Diana. »Neću čekati da se utopim!« »Pogledaj van«, rekao je tata. »Sad ne možeš ići. Opasnije je ako sad izađeš.« »Za mene nije. Niti za Eureku.«

21

Tata je šutio. Eureka ga je mogla zamisliti kako gleda svoju ženu, koja je kipjela onako kako on nikad ne bi dopustio da mu kipe umaci. Uvijek je Eureki govorio da ako voliš neki umak, onda ga pirjaš na najlaganijoj vatri. Ali Diana nikad nije bila osoba koja bi se mogla ublažiti.

»Hajde, reci to!« vikala je. »Ti bi htjela otići i da nema uragana«, reče on. »Bježiš. Takva si. Ali ne možeš nestati. Imaš

kćer...« »Uzet ću Eureku.« »Imaš mene.« Tati je drhtao glas. Diana nije odgovorila. Svjetlo je zatreptalo i ugasilo se, pa se upalilo i onda potpuno ugasilo. Pred vratima Eurekine sobe bilo je odmorište stepenica s kojega se moglo vidjeti dolje u

kuhinju. Iskrala se iz sobe i čvrsto uhvatila okomite prečke ograde na stepeništu. Gledala je roditelje kako pale svijeće i viču jedno na drugo optužujući se zato što nemaju više svijeća. Kad je Diana stavila svijećnjak na policu iznad kamina, Eureka je u podnožju stepenica primijetila spakirani kovčeg s cvjetnim uzorkom.

Diana se odlučila evakuirati i prije nego što je svađa započela. Ako otac ostane, a majka ode, što će se dogoditi s Eurekom? Nitko joj nije rekao da se spakira. Mrzila je kad bi majka odlazila na arheološka nalazišta gdje bi ostala tjedan dana na iskapanju.

Sad je ovo izgledalo drukčije, popraćeno nekim bolesnim ozračjem koje je govorilo da je to zauvijek. Spustila se na koljena i oslonila čelo na ogradu. Suza joj je kliznula niz obraz. Sama na vrhu stepeništa Eureka je bolno zajecala.

Iznad nje se prolomila eksplozija razbijenog stakla. Skutrila se i pokrila glavu. Vireći kroz prste vidjela je da je vjetar kroz prozor na katu gurnuo veliku granu hrasta koji je rastao u stražnjem dvorištu. Staklo joj se rasulo po kosi. Voda je počela teći kroz razbijen prozor. Eurekina leđa ispod pamučne spavaćice bila su mokra.

»Eureka!« poviče tata i potrči uza stepenice. Ali prije nego što je došao do nje, začulo se čudno škripanje iz hodnika u prizemlju. Dok se otac okretao da pogleda što je to, Eureka je vidjela da su otpala vrata ormara iza kojega je bio veliki bojler.

Iznutra je počelo nadirati puno vode. Drvena su se vrata okretala plutajući kao splav koja poskakuje na valovima. Eureki je trebao trenutak da shvati da je bojler puknuo, raskolio se popola, i da je njihov hodnik sad postao golema kada. Cijevi su siktale i štrcale vodu po zidovima, uvijale se kao zmije otrovnice. Voda je natapala sag i već zapljuskivala prvu stepenicu. Silina eksplozije prevrnula je kuhinjske stolice. Jedna je zaustavila Dianu, koja je također krenula prema Eureki.

»Samo će postati još gore«, vikala je Diana svojem suprugu. Odgurnula je stolicu i uspravila se. Kad je pogledala Eureku, lice joj je poprimilo čudan izraz.

Tata je bio na pola stubišta. Pogled mu je letio od kćeri do raspadnutog bojlera, kao da nije znao kamo bi prije krenuo. Kad je voda gurnula otkinuta vrata u stolić u dnevnoj sobi, Eureka je poskočila od zvuka razbijanja stakla. Tata je uputio Diani pogled pun mržnje, koji je prešao preko prostora između njih poput munje.

»Rekao sam ti da moramo pozvati pravog vodoinstalatera, a ne onog idiota od tvog brata!« Zamahnuo je rukom prema Eureki, koja je dosad cviljela, ali sad je počela promuklo plakati. »Utješi je.«

Ali Diana se već progurala pokraj muža na stepenicama. Uzela je Eureku u naručje, istresla joj staklo iz kose i odnijela je natrag u sobu, daleko do prozora i opasne grane. Iza Diane su ostajale vodom natopljene stope u mokrom sagu. Lice i odjeća su joj bili vlažni. Posjela je Eureku na stari krevet sa zavjesama i čvrsto je stisnula za ramena. Oči su joj sjale nekim divljim intenzitetom.

Eureka je šmrcala. »Bojim se.«

22

Diana se zagledala u kćer kao da ne zna tko je to. Zatim joj je dlan bljesnuo i snažno je pljusnula Eureku.

Eureka se sledila usred jecaja, previše zaprepaštena da se pomakne ili da diše. Činilo se da cijela kuća vibrira i odjekuje od te pljuske. Diana se nagnula nad nju. Očima je probadala u kćerine oči. Najozbiljnijim glasom koji je Eureka ikad čula, rekla je: »Nikad, nikad više nemoj plakati.«

23

4.

SUDAR

Otvarajući oči Eureka prinese ruku obrazu i vrati se u sadašnjost demoliranog auta i neobičnog mladića.

Nikad nije razmišljala o onoj noći. Ali sada, na ovoj vrućoj i pustoj cesti, mogla je osjetiti kako je peče majčin dlan na licu. To je bio jedini put da ju je Diana udarila. To je bio jedini put kad je preplašila Eureku. Nikad više nisu govorile o tome, ali Eureka nikad više nije pustila ni suzu - sve dosad.

Ovo nije bilo isto, govorila je sebi. One suze bile su prava bujica, zato što su joj se roditelji razilazili. A ova sadašnja iznenadna potreba da zaplače zbog razbijenog džipa već se povukla unutar nje, kao da nikad nije ni izbila na površinu.

Brzi su oblaci prekrili nebo i sve više poprimali ružnu sivu boju. Eureka baci pogled prema praznom raskrižju, na more visoke, žute šećerne trske uz cestu i na otvoreno zeleno polje u pozadini; sve je bilo mirno i čekalo. Treperila je, nesigurna na nogama, osjećala se kao onda kad bi u vrućem danu istrčala dugu utrku bez vode.

»Što se upravo dogodilo?« Mislila je na nebo, na svoju suzu, na sudar - sve što se dogodilo otkad joj je prišao.

»Možda neka vrsta pomrčine«, reče on. Eureka okrene glavu tako da joj je desno uho bilo bliže njemu, tako da ga jasnije čuje. Mrzila je

nositi slušni aparat koji su joj dali nakon nesreće. Nikad ga nije nosila. Spremila ga je u kutiju i gurnula negdje u ormar, a Rhodi rekla da je od njega boli glava. Navikla je okrenuti lagano glavu; većina ljudi to nije ni primjećivala. Ali čini se da ovaj mladić jest. Pomaknuo se bliže njezinu zdravom uhu.

»Čini se da je sad gotovo.« Blijeda mu je koža sjala u neobičnoj tami. Bila su četiri sata, ali nebo je bilo sivo kao noć neposredno prije izlaska sunca.

Pokazala je rukom na svoje oko pa na njegovo, na odredište svoje suze. »Zašto si...?« Nije znala kako da formulira pitanje; bilo je tako bizarno. Zurila je u njega, u njegove lijepe

tamne traperice, u bijelu izglačanu košulju kakve niste viđali kod lokalnih mladića. Smeđe su mu cipele bile uglačane. Nije izgledao kao da živi ovdje. Ali ljudi su to govorili i za Eureku, a rođena je i odrasla u New Iberiji.

Proučavala mu je lice, oblik nosa, način na koji su mu se zjenice širile pod njezinim pogledom. Na trenutak crte lica kao da su mu se zamaglile, kao da ga Eureka gleda pod vodom. Palo joj je na

24

pamet da možda ne bi upamtila njegovo lice kad bi ga se sutra morala sjetiti. Protrljala je oči. Glupe suze.

Kad ga je opet pogledala, crte lica bile su mu jasne i oštre. Lijepe crte. Ništa nije bilo pogrešno kod njih. Ali ipak... suza. Ona to nije učinila. Što ju je spopalo?

»Zovem se Ander.« Pristojno je ispružio ruku kao da joj trenutak prije nije intimno obrisao suzu iz oka, kao da nije učinio najčudniju, seksi stvar koju je itko napravio.

»Eureka.« Prihvatila je njegovu ruku i rukovali su se. Je li to njezin dlan bio znojan ili njegov? »Gdje si dobila takvo ime?« Ovdašnji su ljudi zaključili da je Eureka dobila ime po gradiću na dalekom sjeveru Louisiane.

Vjerojatno su mislili da su njezini roditelji otišli tamo nekog ljetnog vikenda, u tatinom starom Continentalu, da su proveli noć kad im je nestalo benzina. A ona nikada nije nikome osim Brooksu i Cat ispričala pravu priču. Bilo je teško ljude uvjeriti da su se stvari odvijale drukčije od onoga što su znali.

Istina je bila da je Eurekina majka, nakon što je zatrudnjela kao tinejdžerica, brzo otišla iz Louisiane. Vozila je na zapad usred noći, bijesno kršeći sva stroga pravila svojih roditelja i završila je u hipi zajednici blizu jezera Shasta u Kaliforniji, što je tata još uvijek nazivao »onaj vrtlog«.

Ali vratila sam se, zar nisam? Diana se smijala dok je bila mlada i još uvijek zaljubljena u tatu. Uvijek se vratim.

Na Eurekin osmi rođendan Diana ju je odvela tamo. Provele su nekoliko dana s majčinim starim prijateljima u zajednici, kartale se i pile mutnu, nefiltriranu jabukovaču. Zatim, kad su obje osjetile da im je dosta da budu okružene samo zemljom - što se Kajunima brzo dogodi - odvezle su se do obale, gdje su jele ostrige, slane i hladne, s komadićima leda zalijepljenim za ljušturu, baš onakve na kojima su odrastala i kajunska djeca uz more. Na putu kući Diana je krenula autocestom uz ocean, prema gradu Eureki, pokazavši joj kliniku uz cestu gdje je Eureka rođena prije osam godina, na ekstra dan u prestupnoj godini.

Ali Eureka nije svakome pričala o Diani, jer većina ljudi nije mogla shvatiti kompleksno čudo kakvo je bila njezina majka. A napor da brani Dianu bio je bolan. Zato je Eureka sve držala u sebi, ogradila se od svjetova i ljudi kakav je bio ovaj mladić. »Ander nije ime koje se čuje svaki dan.«

Spustio je pogled i oboje su osluškivali vlak koji je putovao na zapad. »Obiteljsko ime.« »Tko je tvoja obitelj?« Znala je da zvuči kao i svi Kajuni koji su mislili da svijet počinje i

završava u njihovom zaljevu. Eureka nije tako mislila, ali bilo je nešto u ovom mladiću zbog čega je izgledao kao da se spontano pojavio ovdje pokraj polja šećerne trske. Jedan dio Eureke smatrao je to uzbudljivim. Drugi dio - onaj koji je želio da joj auto bude popravljen - osjećao se nelagodno.

Začuo se zvuk automobilskih guma na pošljunčanoj cesti iza njih i Eureka okrene glavu. Kad je ugledala hrđavo vučno vozilo koje se uz trzaj zaustavilo iza nje, zastenjala je. Kroz prozorsko staklo puno zgnječenih kukaca, jedva da je mogla vidjeti vozača, ali svatko iz New Iberije prepoznao bi kamion Zakonskog Coryja2.

Nisu ga svi tako zvali - samo ženske osobe u dobi od trinaest do pedeset pet godina, od kojih su gotovo sve osjetile njegove poglede i pipkanje njegovih ruku. Kad nije odvozio automobile ili se udvarao maloljetnim ili udanim ženama, Cory Marais bio je u močvari: pecao je, lovio rakove, vježbao bacanje praznih limenki piva kroz obruč, upijao močvarni smrad reptila u pore svoje od sunca potamnjele kože. Nije bio star ali izgledao je tako, zbog čega su njegova upucavanja ženama bila još odvratnija.

»Treba li ti odvući auto?« Nagnuo se kroz prozor svog sivog kamiona oslonivši se na lakat. Unutar obraza imao je zamotuljak duhana za žvakanje.

2 U originalu njegovo ime Statutory Cory asocira na statutory rape, spolni odnos s maloljetnicom,koji se iako je s njezine strane dobrovoljan zakonski smatra silovanjem.

25

Eureka se nije sjetila pozvati vozilo za vuču - vjerojatno zato što je Coryjevo bilo jedino u gradu. Nije joj bilo jasno kako ih je pronašao. Nalazili su se na sporednoj cesti, kojom jedva da je itko prolazio. »Zar si postao vidovnjak?«

»Eureka Boudreaux i njezine velike, učene riječi.« Cory baci pogled prema Anderu, kao da se želi povezati s njim protiv Eureke i njezina čudaštva. Ali kad je pažljivije pogledao mladića, Coryjeve oči su se suzile i kao da je promijenio stranu kod koje traži naklonost. »Ti nisi iz grada?« upita on Andera. »Je li te ovaj malac udario, Reka?«

»To je bila nesreća.« Eureka se našla u situaciji da brani Andera. Smetalo joj je kad su lokalni ljudi smatrali da su oni, Kajuni, uvijek zajedno protiv ostatka svijeta.

»To nije ono što mi je rekao Veliki Jean. On je taj koji kaže da ti treba odvući auto.« Eureka kimne glavom, jer joj je odgovorio na pitanje. Veliki Jean je bio dragi stari udovac, koji je

živio u prikolici petsto metara od ceste. Imao je groznu ženu Ritu, ali umrla je prije deset godina I Veliki Jean se nije baš mogao puno kretati sam. Kad je uragan Kita poharao zaljev, kuća

Velikog Jeana jako je stradala. Eureka ga je čula barem dvadesetak puta kako svojim promuklim glasom govori: »Jedina stvar podmuklija od prve Rite bila je druga Rita. leđna je živjela u mojoj kući, a druga ju je razorila.«

Grad mu je pomogao ponovo sagraditi kućicu i makar se nalazila Mometrima daleko od obale, on je inzistirao da je postave na šest metara visoke stupove, mrmljajući sve vrijeme: »Naučio sam lekciju, naučio sam lekciju.«

Diana je Velikom Jeanu običavala donositi pite bez šećera. Eureka bi išla s njom i na njegovoj hi-fi konzoli što je stajala na podu svirala njegove prastare ploče s Dixieland džezom. Njih dvoje su se oduvijek voljeli.

Kad ga je vidjela posljednji put, dijabetes mu se pogoršao i znala je da već dugo nije sišao niz one stepenice. Imao je odraslog sina koji mu je donosio namirnice, ali većinu vremena Veliki Jean provodio je na trijemu, u invalidskim kolicima, gledajući kroz dalekozor ptice u močvari. Zacijelo je vidio nesreću i pozvao vučnu službu. Pogledala je prema njegovoj povišenoj kući i vidjela da joj maše jednom rukom.

»Hvala, Veliki Jean!« doviknula mu je. Cory je izašao iz kamiona i privezivao Magdu da je odvuče. Na sebi je imao široke, tamne

Wrangler traperice i košarkašku majicu s natpisom LSU. Ruke su mu bile velike i posute pjegicama. Promatrala je kako pričvršćuje kablove na šasiju njezina auta. Zasmetalo ju je kad je tiho zazviždao nakon što je pregledao štetu na stražnjem dijelu Magde.

Cory je sve radio sporo osim kad je privezivao aute koje će odtegliti i Eureki je sad prvi put u životu bilo drago što je on blizu. Još se nadala da bi mogla na vrijeme stići u školu. Imala je još dvadeset minuta, ali još nije odlučila hoće li sudjelovati u utrci ili odustati.

Vjetar je šuštao u šećernoj trski. Uskoro će fauchaison, vrijeme žetve. Pogledala je Andera koji ju je promatrao tako pomno da joj se učinilo da je gola. Pitala se poznaje li on ovaj kraj tako dobro kao ona. Zna li da će se za dva tjedna farmeri pojaviti na traktorima da posijeku stabljike trske vrlo nisko i onda ih tako ostave da rastu tri godine i pretvore se u labirint kroz koji trče djeca. Pitala se je li Ander ikada trčao kroz ova polja onako kako su ona i svako dijete iz okolice trčali. Je li proveo sate, kao i Eureka, osluškujući šuštanje zlatne trske, misleći kako ne postoji ljepši zvuk na svijetu od šećerne trske neposredno prije žetve? Ili je Ander tek slučajno prolazio ovim krajem?

Kad je auto bio privezan, Cory pogleda Anderov kamionet. »Treba li tebi što, mali?« »Ne, gospodine, hvala.« Ander nije imao kajunski naglasak, a manire su mu bile previše

formalne za ovaj kraj. Eureka se pitala je li Coryja itko u životu oslovio s »gospodine«.

26

»Onda dobro.« Cory je zvučao pomalo uvrijeđeno kao da je Ander bio prijetnja. »Dođi, Reka. Treba li te kamo povesti? U neki frizeraj ili salon za uljepšavanje?« Nasmijao se u bradu pokazavši rukom na njezin izrast u kosi.

»Začepi, Cory.« »Uljepšavanje« je u njegovim ustima zvučalo tako ružno. »Šalim se.« Ispružio je ruku da je malo povuče za kosu, ali Eureka se brzo odmaknula. »Tako

danas djevojke nose kosu? Prilično... prilično zanimljivo.« Zahukao je, a onda palcem pokazao prema vratima svojega kamiona. »OK, sestro, uskači u taksi. Mi kajunske guzice moramo se držati zajedno.«

Coryjeve riječi bile su odvratne. Njegov je kamion bio odvratan. Bio je dovoljan samo pogled kroz prozor i Eureki je bilo jasno da se ne želi voziti u tome. Posvuda su bili prljavi časopisi, masne vrećice čvaraka na upravljačkoj ploči. S retrovizora je visio osvježivač zraka s mirisom peperminta i naslanjao se na drvenu figuricu Svete Tereze. Coryjeve su ruke bile crne od motorne masti. Trebat će mu snažan deterdžent, onakav kakav koriste za čađom uprljane srednjovjekovne zgrade.

»Eureka«, reče Ander. »Ja te mogu povesti.« Pomislila je na Rhodu i što bi ona rekla da joj sad sjedi na ramenu u svojem poslovnom

kostimu. Nijedna opcija nije bila ono što je tata zvao »zdravom odlukom«, ali Cory je barem bio poznat po svojem ponašanju. Eureka je sa svojim brzim refleksima mogla postići da njegove gnjusne ruke ostanu na upravljaču.

Ali tu je bio i Ander... Zašto je Eureka pomislila na to što bi Rhoda, a ne Diana, savjetovala? Nimalo nije željela sličiti

Rhodi. Htjela je biti što više nalik majci, koja nikad nije govorila o sigurnosti ili razumu. Diana je govorila o strasti i snovima.

Ali nje više nije bilo. A ovdje se samo radilo o vožnji do škole, ne o životnim odlukama. Zazujao joj je telefon. Poruka od Cat: Poželi nam sreću i da Manor ostane u prašini iza nas. Svima u

ekipi nedostaje!. Utrka počinje za osamnaest minuta. Eureka je htjela osobno zaželjeti sreću Cat, bez obzira na to

sudjelovala ona sama u utrci li ne. Brzo je kimnula Anderu - Okay - i pošla prema njegovu kamionetu. »Cory, odvezi mi auto do Slatkog graškića«, dovikne ona sa suvozačeva sjedala. »Tata i ja ćemo poslije doći po njega.«

»Kako hoćeš.« Cory se popne u svoj kamion, pomalo ljut. Kimnuo je prema Anderu. »Dobro pazi na ovog tipa. Ima lice koje bih volio što prije zaboraviti.«

»Siguran sam da hoćeš«, promrmlja Ander otvarajući vrata s vozačeve strane. Unutrašnjost kamioneta bila je besprijekorno čista. Morao je biti star najmanje trideset godina,

ali upravljačka ploča sjajila je kao da je rukom ulaštena. Na radiju je svirala neka stara pjesma Bunka Johnsona. Eureka sjedne na klupu presvučenu mekanom kožom i zakopča sigurnosni pojas.

»Već sam trebala biti u školi«, reče ona Anderu kad je upalio motor. »Možeš li nagaziti na gas? Bit će brže ako kreneš...«

»Sporednim cestama, znam.« Ander skrene lijevo na neasfaltiranu cestu koju je Eureka uvijek smatrala prečacem. Gledala ga je kako pritišće gas i kako spontano vozi tom rijetko prometnom cestom sa svake strane obraslom kukuruzima.

»Idem u Evangeline High. To je na...« »Ugao Woodvale i Hampton«, reče Ander. »Znam.« Počeškala se po čelu zapitavši se odjedanput ide li ovaj mladić u njezinu školu, da možda ne

sjedi iza nje na satu engleskog već tri godine ili tako nešto. Ali znala je svakog od dvjesto

27

sedamdeset šest učenika u svojoj maloj katoličkoj srednjoj školi. Barem ih je znala iz viđenja. Ako je netko kao Ander išao u Evangeline, ona bi ga svakako znala. Cat bi bila zaluđena njime pa bi, prema zakonima pravog prijateljstva, Eureka sigurno već znala napamet njegov rođendan, najdraže mjesto na koje izlazi vikendom i broj registarske tablice automobila.

Pa u koju je školu išao? Upravljačka ploča Anderova auta izgledala je gola u usporedbi s onima većine učenika, koji su svoje oblijepili naljepnicama za branike ili ukrasili raznoraznim maskotama. S retrovizora je visjela jednostavna četvrtasta pločica široka nekoliko centimetara. Na njezinoj metalik srebrnoj pozadini nalazila se plava štapićasta figura držeći koplje usmjereno prema du. Nagnula se naprijed da je bolje prouči, primijetivši da se ista slika nalazi i na poleđini. Pločica je mirisala na citronelu.

»Osvježivač zraka«, reče Ander kad je Eureka udahnula miris. »Dijele ih besplatno u praonici automobila.«

Udobnije se zavalila na sjedalu. Ander nije imao nikakvu torbu ni ruksak. Zapravo, Eurekina natrpana ljubičasta torba narušavala je urednost kamioneta.

»Nikad nisam vidjela dečka s tako čistim autom. Zar nemaš domaću zadaću?« šalila se. »Knjige?«

»Znam čitati knjige«, reče Ander kratko. »Dobro, pismen si. Oprosti.« Ander se namršti i uključi neku glazbu na radiju. Činio se daleko, sve dok nije primijetila da mu

ruka drhti dok je tražio frekvenciju stanice. Osjetio je da ga promatra i brzo je ponovo stisnuo upravljač, ali ona je sad znala: sudar je i njega potresao.

»Voliš ovakvu glazbu?« upita ona. Crvenorepi jastreb letio je sivim nebom ispred njih u potrazi za večerom.

»Volim stare stvari.« Glas mu je bio tih, nesiguran. Naglo je skrenuo na pošljunčanu cestu. Eureka baci pogled na svoj ručni sat i zadovoljno primijeti da će možda stići na vrijeme. Njezino je tijelo željelo tu utrku; pomoći će joj da se smiri prije nego što se suoči s tatom i Rhodom, prije nego što im mora objaviti novost da je Magda postala zgužvana hrpa željeza. Trenerici će uljepšati dan ako danas i Eureka sudjeluje u utrci. Možda bi se mogla vratiti...

Tijelo joj se zanijelo naprijed kad je Ander nagazio na kočnicu. Ruka mu je poletjela preko kabine da zadrži Eurekino tijelo, onako kako je to činila i Diana, i osjećaj je bio iznenađujući: njegova ruka na njezinoj.

Kamionet je zacvilio i naglo se zaustavio, a Eureka je sad i vidjela zašto. Ander je naglo zakočio da ne pregazi jednu od mnogobrojnih velikih vjeverica koje su poput sunčevih zraka skakutale U krošnjama stabala u Louisiani. Čini se da je shvatio da svojom rukom i dalje potiskuje Eureku na sjedalo. Vršci prstiju zaboli su joj se u kožu ispod ramena.

Spustio je ruku. Zaustavio je nakratko dah. Eurekini brat i sestra, četverogodišnji blizanci, jednom su cijelo ljeto proveli pokušavajući u

stražnjem dvorištu uhvatiti jednu od tih vjeverica. Eureka je znala kako su te životinjice brze. Izbjegle bi kotače auta dvadeset puta na dan. Nikad nije vidjela nikoga tko bi trebao tako naglo zakočiti da izbjegne pregaziti vjevericu.

I životinja je izgledala iznenađeno. Ukočila se, na tren kao da je provirila kroz vjetrobransko staklo, kao da se želi zahvaliti. Onda je sunula uz sivo deblo hrasta i nestala.

»Vidi, kočnice ti ipak rade.« Eureka se nije mogla suzdržati od te primjedbe. »Drago mi je da je vjeverica pobjegla čitavog repa.«

Ander samo s mukom proguta i ponovo nagazi na gas. Pogledavao ju je - nesputano, ne kao oni dečki iz škole, koji su bili podliji kad bi zurili u nju. Ander kao da je tražio riječi.

»Eureka - žao mi je.«

28

»Tu skreni lijevo«, reče ona. Već je skretao na usku cestu. »Ne, stvarno, volio bih da mogu...« »To je samo auto.« Prekinula ga je. Oboje su bili nervozni. Nije ga trebala zadirkivati zbog

vjeverice. Pokušavao je biti oprezniji. »Popravit će ga kod Slatkog graškića. Uostalom, taj mi auto ne znači puno.« Ander je pozorno slušao svaku njezinu riječ, a ona shvati da zvuči kao derište iz privatne škole, što nije bio njezin stil. »Vjeruj mi, zahvalna sam što imam vlastito vozilo. Ali, znaš, to je auto i ništa više.«

»Ne.« Kad su ušli u grad, Ander stiša glazbu. Prošli su pokraj kafića Neptune, gdje su klinci iz škole zalazili poslije nastave. Vidjela je neke djevojke iz svoje grupe za latinski. Pile su sokove iz crvenih papirnatih čaša, naslonile se na ogradu i razgovarale s nekim starijim dečkima, mišićavim i s Ray-Ban naočalama. Okrenula se od njih i uperila pogled na cestu. Bili su dvije ulice udaljeni od škole. Ona će uskoro izaći iz ovog kamioneta, potrčati prema svlačionici, a zatim i u šumu. Zaključila je da to znači da je donijela odluku.

»Eureka.« Anderov glas dopre do nje i prekine joj planove o tome da se što prije presvuče u školski dres.

Sokne neće promijeniti, samo će navući kratke hlačice, brzo skinuti košulju... »Hoću reći da mi je žao zbog svega.« Svega? Zaustavili su se kod stražnjeg ulaza u školu. Vani, iza parkirališta bilo je atletsko

trkalište, neuređeno i staro. Bez označenih staza, neravna utabana zemlja okruživala je tužan i smeđ, nekorišten nogometni teren. Tu se zagrijavala ekipa za kros, ali prava utrka vodila se u šumama s onu stranu atletskog igrališta. Eureka nije mogla zamisliti ništa dosadnije od neprestanog trčanja ukrug po stazi. Trenerica ju je stalno nagovarala da se pridruži timu štafete kad počne proljetna sezona, ali kakvog ima smisla trčati u krugovima i nikad nikamo ne stići?

Članovi njezine ekipe već su se presvukli, neki su se zagrijavali i istezali duž staze. Trenerica je bijesno gledala u svoj popis, sigurno se pitajući zašto već nije stavila kvačicu uz Eurekino ime. Cat je vikala na dvije učenice iz drugog razreda, koje su na leđima majica nacrtale nešto flomasterima - nešto što su i Cat i Eureka napravile kad su bile u drugom razredu i zbog čega su ih prekorili.

Otkopčala je sigurnosni pojas. Anderu je bilo žao, zbog svega? Mislio je, naravno, na to što je udario u njezin auto. Ništa više od toga. Jer kako bi inače znao za Dianu?

»Moram ići«, reče ona. »Kasnim na...« »Cross-country utrku. Znam.« »Otkud to znaš? Kako znaš sve te...« Ander pokaže na školski cross-country bedž našiven na njezinom ruksaku. »Ah.« »Osim toga« - Ander ugasi motor - »ja sam u ekipi škole Manor.« Obišao je prednji dio kamioneta i otvorio vrata s njezine strane. Izašla je zabezeknuta. Pružio joj

je torbu. »Hvala.« Ander se samozadovoljno nasmiješio i otrčao prema onoj strani igrališta gdje se okupila ekipa

škole Manor High. Osvrnuo se preko ramena s vragolastim sjajem u očima. »Izgubit ćete.«

29

5.

OLUJA

Cat Estes je na poseban način mogla izvinuti lijevu obrvu i pritom staviti jednu ruku na bok i Eureka je tad znala da to znači Komad i pol. Njezina najbolja prijateljica imala je velike, tamne pjegice po nosu, šarmantan razmak između dva prednja zuba, obline na svim mogućim mjestima, za razliku od Eureke, i pramenove u kosi spletenoj u debele pletenice.

Cat i Eureka živjele su u istoj četvrti, blizu kampusa. Catin otac bio je profesor afroameričkih studija na sveučilištu. Cat i mlađi brat, Barney, bili su jedini crni učenici u školi Evangeline.

Kad je Cat ugledala Eureku - pognute glave, sprintajući od Anderova kamioneta nadajući se da je trenerica neće primijetiti - prekinula je tiradu usmjerenu na djevojke koje su uništile sportsku majicu. Prolazeći pokraj njih Eureka je čula da im je zadala pedeset sklekova na šakama.

»Neka se more razdvoji, molim!« poviče Cat dok je prolazila kroz grupu dječaka iz prvog razreda, koji su trokutastim papirnim čašama pokušali odglumiti borbu sa svjetlosnim mačevima. Cat je bila sprinterica; uhvatila je Eureku za ruku sekundu prije nego što je ova uletjela u svlačionicu. Nije se čak ni zadihala. »Vratila si se u ekipu?«

»Rekla sam trenerici da ću danas trčati«, reče Eureka. »Ne želim od toga praviti veliku stvar.« »Naravno.« Cat kimne glavom. »Uostalom moramo razgovarati o drugim stvarima.« Lijeva se

obrva podigla do neviđenih visina. Ruka je kliznula na bok. »Želiš znati o onom tipu s kamionetom«, nagađala je Eureka, otvarajući teška siva vrata i onda

povuče prijateljicu unutra. Svlačionica je bila prazna, ali u zraku se gotovo osjetila prisutnost mnogih tinejdžerica zbog

velike vrućine i njihovih hormona. Iz napola otvorenih ormarića visjela su sušila za kosu, kozmetičke torbice prljave od pudera, a na svijetlim pločicama poda bilo je i plavih stikova dezodoransa. Na svakoj površini ležali su razbacani razni komadi odjeće, jer u Evangeline nisu bili strogi oko preporučenog odijevanja. Ove godine Eureka još nije bila ovdje, ali lako je mogla zamisliti kako je ona suknja zavitlana i završila prebačena preko vrata ormarića usred razgovora o groznom ispitu iz vjeronauka ili kako su vezice na onim školskim cipelama razvezane dok je netko šaptao prijateljici o igri »Boca istine« odigranoj prošle subote.

Eureka je nekad voljela tračeve iz svlačionice; bili su podjednako važni za ekipu koliko i samo trčanje. Danas joj je laknulo što se može presvući u praznoj svlačionici, iako je to značilo da se mora požuriti. Odložila je torbu i izula se.

»Hm, daa, želim čuti o tom tipu s kamionetom.« Cat joj iz ruksaka uslužno izvuče tenisice i polo majicu. »Što ti se dogodilo s licem?« Pokazala je na ogrebotine po nosu i jagodicama, koje je Eureka dobila od zračnih jastuka. »Bit će ti bolje da za trenericu pripremiš neku dobru priču.«

30

Eureka zamahne glavom gore-dolje da lakše skupi kosu u konjski rep. »Već sam joj rekla da imam zakazano kod liječnika i da ću možda zakasniti...«

»Puno zakasniti.« Cat ispruži gole noge preko klupe i sagne se da rukama dotakne prste te se tako pošteno istegne. »Zaboravi na to. Kako ide priča s monsieurom Pastuhom?«

»On je moron«, slaže Eureka. Ander nije bio moron. Bio je neobičan, težak za pročitati, ali nije bio moron. »Zaletio se u mene dok sam stajala na raskrižju. Ja sam dobro«, doda ona brzo. »Samo ove ogrebotine.« Prošla je prstom duž osjetljive jagodice lica. »Ali Magda je totalka. Morala sam je dati odvući.«

»Joj, ne.« Cat je naborala lice. »Zakonski Cory?« Ona nije bila iz New Iberije; živjela je u istoj lijepoj kući u Lafayetteu cijeli život. Ali provela je dovoljno vremena u Eurekinom rodnom gradu da upozna sve živopisne lokalne likove.

Eureka kimne glavom. »Ponudio se da će i mene povesti, ali nisam htjela...« »Nema šanse.« Cat je razumjela da se nije moglo ni razmišljati o tome da sjedite na suvozačevu

sjedalu pokraj Coryja. Zadrhtala je, odmahujući glavom tako da su joj pletenice udarale u lice. »Barem ti je Čvenk - možemo ga zvati Čvenk? Barem te je on prevezao ovamo.«

Eureka je povlačila majicu preko glave i ugurala je u kratke hlačice. Počela je vezati tenisice. »Zove se Ander. I ništa se nije dogodilo.«

»Čvenk zvuči bolje.« Cat štrcne malo kreme protiv sunca na dlan i lagano njome namaže Eureki lice, pazeći na ogrebotine.

»Ide u Manor, zato me je doveo ovamo. Za nekoliko minuta utrkivat ću se protiv njega i vjerojatno ću biti loša jer se nisam zagrijala.«

»Ooh, to je taaako fora.« Cat je odjedanput bila u svojem svijetu i naveliko gestikulirala rukama. »Vidim navalu adrenalina u trci koja će se preobraziti u goruću strast na ciljnoj liniji. Vidim znoj. Vidim paru. Ljubav koja >daje sve od sebe<.«

»Cat«, reče Eureka. »Dosta je. Što je vama ljudima koji me danas pokušavate s nekim spojiti?« Cat je pošla za Eurekom prema vratima. »Ja te pokušavam spojiti svaki dan. Kakva korist od

kalendara ako u njemu nemaš zapisan spoj s nekim?« Za jednu pametnu, snažnu djevojku - Cat je imala plavi pojas u karateu, govorila nekajunski

francuski sa zavidnim naglaskom, dobila stipendiju prošlog ljeta za kamp o molekularnoj biologiji na LSU - Eurekina je prijateljica također bila i pohotno romantična. Većina učenika u Evangeline nisu znali koliko je ona pametna, jer bi njezina zaluđenost dečkima to bacala u drugi plan. Upoznavala je dečke kad bi u kinu išla u zahod, svi grudnjaci koje je imala bili su samo od čipke i zaista je svakome, stalno, pokušavala namjestiti dečka ili djevojku. Jedanput, u New Orleansu, Cat je čak pokušala spojiti dvoje beskućnika na Trgu Jackson.

»Čekaj« - Cat zastane i nagne glavu prema Eureki - »tko ti je još pokušao naći dečka? To je moja specijalnost.«

Eureka pritisne metalnu šipku da otvori vrata i zakorači u sparno kasno poslijepodne. Niski, zeleno-sivi oblaci i dalje su prekrivali nebo. Zrak je mirisao na čežnju za olujom. Na zapadu se vidio blistav džep vedrine gdje je Eureka mogla vidjeti kako sunce tone sve niže, pretvarajući taj komadić plavoga neba u tamnoljubičasti.

»Moja prekrasna nova psihoterapeutkinja misli da sam zagrijana za Brooksa«, reče Eureka. Na udaljenom kraju terena treneričina zviždaljka okupila je ostatak ekipe pred golom za

američki nogomet. Gostujuća ekipa iz Manora okupila se na drugoj strani igrališta. Eureka i Cat morat će proći pokraj njih, zbog čega je Eureka bila nervozna, iako još nije ugledala Andera. Djevojke su laganim trkom pošle prema svojoj ekipi namjeravajući se neprimjetno pridružiti onima koji su stajali na rubu njihove grupe.

31

»Ti i Brooks ?« Cat je glumila zaprepaštenje. »Šokirana sam. Hoću reći, samo sam - pa, zapanjena sam, eto što sam.«

»Cat.« Eureka to izgovori ozbiljnim tonom i Cat prestane trčati. »Moja mama.« »Znam.« Cat obavije ruke oko Eureke i čvrsto je zagrli. Imala je mršave ruke, ali zagrljaj joj je

bio moćan. Zastale su kod tribina, dva duga reda hrđavih klupa sa svake strane igrališta. Eureka je čula

trenericu kako govori o zecu tj. trkaču koji će neko vrijeme predvoditi utrku, o regionalnom natjecanju sljedećeg mjeseca, o tome kako je potrebno naći dobru poziciju nakon starta. Da je Eureka kapetanica ekipe, govorila bi im o tim temama. Mogla je taj dril prije utrke izrecitirati natraške usred noći, ali više nije mogla zamisliti da stoji tu pred njima i da išta kaže sa sigurnošću.

»Nisi još spremna razmišljati o dečkima«, reče Cat u Eurekin konjski rep. »Glupa Cat.« »Nemoj sad početi plakati.« Eureka jače stisne Cat. »Dobro, u redu.« Cat šmrcne i odmakne se. »Znam da mrziš kad plačem.« Eureka se trzne. »Ne mrzim kad ti...« Prekinula se. Uhvatila je Anderov pogled. Izlazio je iz

svlačionice za gostujuću ekipu na drugoj strani staze. Njegov dres nije baš bio isti kao u ostalih učenika - žuti mu je ovratnik izgledao izbijeljen; hlačice su bile kraće od onih koje je nosio ostatak njegova tima. Dres mu je izgledao zastario, nalik onima kakve ste viđali na izblijedjelim fotografijama cross-country timova iz prošlosti, a koje su visjele na zidovima gimnastičke dvorane. Možda je naslijedio dres od starijeg brata, ali više je sličio onom koji ste mogli naći kod Vojske spasa gdje bi ga donijela majka nekog klinca koji je maturirao i nakon što bi ispraznila njegov ormar da ima više mjesta za cipele.

Ander je gledao Eureku, nesvjestan svega drugog oko sebe: svoje ekipe na rubu terena, teških oblaka koji su se skupljali na nebu i kako je zapravo neobično da netko zuri na takav način. Činilo se da nije shvaćao da je to neobično. Ili možda nije mario za to.

Eureka jest. Spustila je pogled i zacrvenjela se. Počela je opet lagano trčati. Sjetila se kako je pokupio suzu iz kuta njezina oka, neobičnog osjećaja kad joj je njegov prst dotaknuo nos. Zašto je htjela zaplakati na cesti tog poslijepodneva, kad nije došla u iskušenje da zaplače čak ni na majčinom pogrebu? Nije plakala ni kad su je dva tjedna držali zaključanu u mentalnoj bolnici. Nije plakala još od... one noći kad ju je Diana pljusnula i iselila se iz kuće.

»Oho«, reče Cat. »Ne gledaj prema njemu«, promrmlja Eureka, sigurna da Cat misli na Andera. »Prema kome?« šapne Cat. »Govorim o onoj tamo Vračari. Ne ističi se i možda nas neće vidjeti.

Ne gledaj, Eureka, nemoj...« Ne možeš ne gledati kad ti netko kaže da ne gledaš, ali jedan brzi pogled i Eureka je već

požalila. »Prekasno«, promrmlja Cat. »Boudreaux.« Eurekino prezime zatreperilo je preko polja kao udarni val. Maya Cayce imala je glas dubok kao u tinejdžera - mogao vas je zavarati sve dok joj ne biste

ugledali lice. Neki se nikad nisu oporavili od tog prvog dojma. Maya Cayce bila je izuzetna, s gustom tamnom kosom koja joj je slobodno visjela u valovima sve do struka. Bila je poznata po svojem oštrom i brzom koraku po školskim hodnicima, po iznenađujućoj vitkosti i gracioznosti zahvaljujući nogama koje su bile beskrajne. Na glatkoj, svijetloj koži imala je deset vrlo složenih prekrasnih tetovaža, najljepših koje je Eureka ikad vidjela - između ostalog tri isprepletena ptičja pera na podlaktici, mali portret majke u kameo stilu na ramenu i paun unutar paunova pera ispod ključne kosti - a sve ih je sama dizajnirala i dala istetovirati u salonu Electric Ladyland u New Orleansu. Bila je maturantica, bavila se rolanjem, govorilo se da je wiccan-vještica., da se izdigla

32

iznad svih klika, da u zboru pjeva kontra-alt, da je državna šampionka u jahanju i da mrzi Eureku Boudreaux.

»Maya.« Eureka kimne glavom ali nije usporila. Eureka perifernim vidom zapazi da se Maya Cayce diže s ruba tribina. Vidjela je nejasno tamni

obris djevojke koja je dugim koracima grabila da bi mogla stati ispred nje. Eureka skrene u stranu da izbjegne sudar. »Da?« »Gdje je on?« Maya je nosila mikrokratku, lepršavu crnu haljinu s ekstra dugim, na orukavlju

trapezastim rukavima. Bila je bez šminke, osim jednog sloja crne maskare. Zatreptala je očima. Tražila je Brooksa. Uvijek je tražila Brooksa. Kako se još uvijek mogla fiksirati na Eurekina

najstarijeg prijatelja, nakon što su prošle godine samo dvaput izašli, bilo je jedna od najnedokučivijih misterija u galaksiji. Brooks je bio simpatičan i drag dečko. Maya Cayce je bila očaravajuća. Ali ipak je, zbog nečega, bila luda za tim dečkom.

»Nisam ga vidjela«, reče Eureka. »Možda si primijetila da sam u cross-country timu koji se upravo sprema za utrku.«

»Možda ti poslije možemo pomoći da ga negdje pronađeš.« Cat je pokušala zaobići Mayu, koja je u platformama od petnaest centimetara bila trideset centimetara viša od Cat. »Ah, čekaj, ne, večeras sam zauzeta. Predbilježila sam se za webinar. Žao mi je, Maya, ali snađi se sama.«

Maya podigne bradu kao da odvaguje hoće li to shvatiti kao uvredu. Ako ste joj proučavali sitne i lijepe crte lica svaku zasebno, zapravo je djelovala mlađe od sedamnaest.

»Radije radim sama.« Maya Cayce svisoka i oholo pogleda Cat. Parfem joj je mirisao kao patchouli. »Spomenuo je da će možda svratiti, a ja sam pomislila da ga je ovaj freak show ovdje« - pokazala je prstom na Eureku - »možda...«

»Nisam.« Eureka se sjeti da je Brooks bio jedina osoba kojoj je povjerila svoj dogovor s trenericom. Nije joj spomenuo da planira doći na utrku, ali bit će lijepo od njega ako dođe. Lijepo sve dok tome ne dodate Mayu Cayce; onda stvari krenu loše.

Kad ju je Eureka zaobišla, nešto ju je straga udarilo po glavi, baš iznad kose skupljene u rep. Polako se okrenula i vidjela dlan Maye Cayce kako se povlači. Eureki krv navre u obraze. Zapekla ju je glava, ali još više ponos. »Mayo, ima li nešto što mi želiš reći i to u lice?«

»Ah.« Promukli glas Maye Cayce ublažio se i postao sladak. »Imala si komarca na glavi. Znaš da oni prenose bolesti jer se roje u stajaćoj vodi.«

Cat frkne kroz nos, zgrabi Eurekinu ruku i povuče je prema stazi. Preko ramena je doviknula: »Buncaš od malarije, Maya! Nazovi nas kad dobiješ gažu za stand up komediju.«

Bilo je tužno to što su Eureka i Maya nekad bile prijateljice, prije nego što su krenule u Evangeline, prije nego što je Maya ušla u pubertet kao tamnokosi anđeo a izašla kao nepristupačna božica darkerica. Kao sedmogodišnje djevojčice zajedno su se prijavile u dramsku grupu u ljetnom sveučilišnom kampu. Svakodnevno su razmjenjivale ručak - Eureka bi dala raskošne sendviče od puretine koje joj je tata spremao, a Maya joj je bez razmišljanja davala svoje s maslacem od kikirikija i džemom. Ali Eureka je sumnjala u to da se Maya Cayce toga više sjeća.

»Estes!« Začuje se prodorni povik trenerice Spence, koji je Eureka vrlo dobro poznavala. »Učinimo to, trenerice«, odgovori joj Cat s oduševljenjem. »Svidio mi se tvoj poticajni govor«, trenerica oštro reče Cat. »Idući put pokušaj biti malo više

prisutnija u tome.« Prije nego što je trenerica mogla nastaviti grditi, primijetila je Eureku gdje stoji pokraj Cat. Grimasa joj se nije ublažila, ali glas jest. »Drago mi je da si tu, Boudreaux«, dovikne ona dok su se glave ostalih učenika okretale prema njima. »Došla si baš na vrijeme da se slikaš za godišnjak prije trke.«

Sve oči bile su uperene u Eureku. Još je bila sva crvena u licu od razgovora s Mayom, a od težine mnogobrojnih pogleda odjedanput je osjetila klaustrofobiju. Neki glasovi iz njezine ekipe

33

počeli su šaptati da će im Eureka donijeti nesreću. Učenici koji su joj inače bili prijatelji, sad su je se bojali. Možda nisu htjeli da im se vrati.

Eureka se osjeti prevarenom. Fotografija za godišnjak nije bila sastavni dio njezina dogovora s trenericom. Vidjela je fotografa, muškaraca pedesetih godina s kratkim crnim repom, kako postavlja golemu bljeskalicu. Zamislila je kako se ubacila među učenike postrojene u vrstu i kako će joj svjetlo bljesnuti u lice. Zamišljala je kako će ta fotografija biti otisnuta u tristo godišnjaka, zamišljala je buduće generacije koje će listati knjigu. Prije nesreće Eureka nikad nije oklijevala pozirati pred fotografskim aparatom; lice bi joj se pretvorilo u osmijeh, usne razvukle i u zraku bi padali poljupci nad stranicama njezinih prijatelja objavljenima na Facebooku ili Instagramu. Ali sada?

Zbog permanentnosti koju je podrazumijevala ta fotografija, Eureka se osjećala kao uljez. Poželjela je pobjeći. Morala je odmah sad napustiti ekipu, prije bilo kakve dokumentacije da je namjeravala pobjeći ove godine. Zamišljala je laž u dijelu svojeg životopisa koji će se odnositi na srednju školu - latinski klub, cross-country tim, popis predmeta za napredne učenike. U tom se dokumentu nigdje neće naći krivica koju osjeća preživjeli, jedina izvannastavna aktivnost u koju se Eureka doista uključila. Ukočila se da ne bude previše očito kako drhti.

Na ramenu osjeti Catinu ruku. »Što ne valja?« »Ne mogu se slikati.« »Zašto je to tako veliki problem?« Eureka zakorači nekoliko koraka unatrag. »Jednostavno ne mogu.« »Pa to je samo fotografija.« Eureka i Cat istodobno pogledaju u nebo jer se nad sportskim terenom razlegla oštra

grmljavina. Veliki se oblak rastvorio i počelo je pljuštati. »Ma, savršeno!« poviče trenerica prema nebu. Fotograf je potrčao da pokrije svoju opremu

tankom vunenom jaknom. Članovi Eurekine ekipe raštrkali su se kao mravi. Kroz kišu, Eureka uhvati treneričin čeličan pogled. Polako je odmahnula glavom. To je trebalo značiti: Žao mi je, ali ovaj put stvarno odustajem.

Uhvaćeni u oluji neki su se klinci smijali. Drugi su vrištali. Za tren oka Eureka je bila sva mokra. Isprva joj se kiša učinila hladnom, ali nakon što je sve na njoj promočilo, tijelo joj se ugrijalo baš kao i kad je plivala.

Jedva da je išta mogla vidjeti na drugom kraju polja. Kišna je zavjesa bila poput trakaste zavjese od metalnih karika. Iz smjera gdje su stajali učenici iz Manora začuje se trostruki zvižduk.

Trenerica Spence uzvrati istim trostrukim zviždukom. Sad je bilo i službeno: oluja je bila pobjednik ovog natjecanja.

»Vratite se unutra!« derala se trenerica, ali svi su članovi ekipe ionako već sprintali u svlačionicu.

Eureka je šljapkala kroz blato. Cat je negdje nestala. Na pola terena nešto kao da joj je zatreperilo u kutu oka. Okrenula se i ugledala mladića koji je stajao sam i zagledao se u nebo usred pljuska.

Bio je to Ander. Nije shvaćala kako ga može tako jasno vidjeti kad se cijeli svijet oko nje pretvorio u Nijagarine slapove. Onda primijeti nešto čudno.

Ander nije bio mokar. Kiša se slijevala oko njega i bubnjala po blatu oko njegovih nogu. Ali kosa, odjeća, ruke i lice bili su mu suhi kao i onda kad je stajao na seoskoj cesti i ispružio ruku da uhvati suzu u njezinu oku.

34

6.

ZAKLON

Kad je Cat dovezla Eureku pred kuću, kiša je posustala i potop se pretvorio u pljusak. Na cesti koja je prolazila stražnjom stranom iza njihove četvrti čulo se kako gume na kotačima kamiona šušte po mokrom asfaltu. Begonije u tatinom cvjetnjaku su klonule. Zrak je bio vlažan i oštar od naslaga kamene soli na jugu Lafayettea, odakle je tvornica Tabasca nabavljala taj začin.

S kućnog praga Eureka je mahala Cat, koja joj je odgovorila dvaput zatrubivši automobilskom trubom. Tatin stari Lincoln Continental stajao je na kolnom prilazu. Sva sreća da Rhodina crvena Mazda nije.

Eureka okrene ključ u brončanoj bravi i gurne vrata, koja su uvijek zapinjala nakon oluje. Bilo ih je lakše otvoriti iznutra, jer ste mogli jače povući kvaku. S vanjske ste strane samo mogli gurati kao igrač obrane u američkom nogometu.

Čim se našla unutra, izula je potpuno mokre tenisice i skinula čarape, primijetivši da je i ostatak obitelji došao na istu ideju. U svim kutovima predvorja ležale su tenisice sa zakopčavanjem na čičak, koje su pripadale njezinom polubratu i polusestri. Njihove male čarape bile su zamotane u loptice i izgledale kao zgažene ruže. Razvezane vezice tatinih čvrstih crnih radnih cipela po mramornim su pločicama ostavile tanke zmijice blata, koje su vijugale do mjesta gdje je otac odbacio cipele prije nego što je ušao u radnu sobu. S kabanica obješenih na drvene klinove na zidu kapala je voda. Williamova mornarski-plava imala je dvostruku podstavu s kamuflažnim uzorkom; Claireina je bila blijedo ljubičasta s bijelim cvjetovima na kapuljači. Tata je svoju crnu kabanicu naslijedio od svojega oca iz njegovih dana u marincima. Eureka im je pridružila svoju ljubičasto-sivu objesivši je na posljednji klin u nizu, a sportsku je torbu spustila na Rhodinu antiknu klupicu. Vidjela je da iz male sobe prodire sjaj televizijskog ekrana, dok je zvuk bio potpuno stišan.

Kuća je mirisala na kukuruzne kokice - najdraže grickalice blizanaca kad bi se vratili iz škole. Ali Eurekin otac kuhar ništa nije pripremao jednostavno. U njegovim se kokicama osjetilo ulje s tartufima i naribani parmezan ili nasjeckani pereci i tvrdi komadići karamela. Današnja varijacija mirisala je na kari i pržene bademe. Tata je bolje komunicirao pomoću hrane nego riječima. Stvoriti nešto veličanstveno u kuhinji bio je njegov način da iskaže ljubav.

Našla ga je zajedno s blizancima na njihovim uobičajenim mjestima na velikom kauču od antilop-kože. Tata se svukao do suhog sloja odjeće - sivih bokserica i bijele majice s kratkim rukavima - i spavao je na jednom kraju dugog kauča u obliku slova L. Ruke je prekrižio na grudima, a gola su mu stopala virila s ruba poput lopata okrenutih uvis. Iz nosa mu se čulo nježno zujanje.

35

Svjetlo je bilo ugašeno, a zbog oluje sve je izgledalo tamnije nego inače, ali soba je bila topla od tihe vatre koja je pucketala i zamirala. Na televiziji se davala stara epizoda nagradne igre Pogodi cijenu - svakako ne jedan od onih polusatnih programa koje su preporučivali časopisi za roditelje na koje se Rhoda pretplatila - ali nitko od njih neće joj to reći.

Claire je sjedila do tate, podvijenih bucmastih nogu u jednom kutu kauča, koljena su joj virila ispod narančastog pulovera, a prsti i usne bili zlatnožuti od karija. Izgledala je kao žuto-narančasti bombon u obliku zrna kukuruza, s čupom svijetloplave kose skupljene na vrh glave i žutom kopčom. Imala je četiri godine i bila izvrsna u sportu gledanja televizije, ali ništa više. Imala je majčinu čeljust i stiskala ju je baš kao i Rhoda kad bi završila neku tvrdnju.

Na bližoj strani kauča sjedio je William, a noge su mu visjele tridesetak centimetara iznad poda. Tamnu kosu trebalo mu je već skratiti. Stalno je otpuhivao krajičkom usana kako mu kosa ne bi padala u oči. Ako se to ne računa, sjedio je mirno, ruku uredno sklopljenih na krilu. Bio je devet minuta stariji od Claire, oprezan i veliki diplomat, i uvijek je zauzimao što je manje prostora moguće. Na niskom stoliću, pokraj zdjele s kokicama ležale su zgužvane igraće karte i Eureka shvati da je vježbao mađioničarske trikove, koje je naučio iz knjige, posuđene iz knjižnice, a tiskane pedesetih godina.

»Eureka!« šapne on pjevno, klizne s kauča i potrči joj u susret. Podignula ga je i zavrtjela se s njim, pridržavajući mu rukom još uvijek vlažnu kosu i glavu.

Čovjek bi možda pomislio da će Eureka biti ogorčena na tu djecu zato što su bila razlog da se tata oženi Rhodom. Ali dok su još bili dva zrna graha u Rhodinoj utrobi, Eureka se zaklela da nikad neće imati ništa protiv njih. Rodili su se na prvi dan proljeća kad je njoj bilo trinaest godina. Eureka je šokirala i oca i Rhodu i samu sebe kad se zaljubila u blizance onog trenutka kad ih je svakog uhvatila za ručicu.

»Žedna sam«, reče Claire ne odvajajući pogled od TV-a. Svakako, išli su joj na živce, ali kad bi Eureka pala u depresiju i našla se duboko u zečjoj jazbini,

blizanci bi je podsjetili da je ipak u nečemu dobra. »Donijet ću ti mlijeka.« Eureka spusti Williama i njih dvoje otapkaju prema kuhinji. Natočila je

tri čaše mlijeka iz Rhodina uredno posloženog hladnjaka, kamo nijedna Tupperware posuda nije smjela ući bez naljepnice. Onda je iz stražnjeg dvorišta pustila u kuću potpuno mokrog labradudla Squata. Otresao je krzno i kuhinjske zidove poprskao blatnom vodom i lišćem.

Eureka ga pogleda. »Nisam to vidjela.« Vrativši se u tatinu radnu sobu, uključi malu drvenu svjetiljku iznad kamina i nagne se nad

rukohvat kauča. Tata je izgledao mlad i zgodan u snu, više je sličio ocu kojega je obožavala kao djevojčica nego muškarcu kojemu se trudila približiti u ovih pet godina otkad se oženio Rhodom.

Sjećala se kako ju je stric Travis povukao u stranu, neočekivano, na tatinom vjenčanju. »Možda nisi baš oduševljena što ćeš tatu dijeliti s još nekim«, rekao je. »Ali muškarcu treba netko tko će se brinuti za njega, a Trenton je već dugo sam.«

Eureka je tad imala dvanaest godina. Nije razumjela što je Travis htio reći. Uvijek je bila s tatom, pa kako se onda mogao osjećati sam? Nije čak bila svjesna da ne želi da se on vjenča s Rhodom tog dana. Sada je toga bila svjesna.

»Hej, tata.« Naglo je otvorio tamne oči i Eureka u njima primijeti neki strah, kad se tako naglo prenuo, kao

da je oslobođen iz noćne more, one iste koju je i ona imala tijekom posljednja četiri mjeseca. Ali o takvim stvarima nisu govorili.

»Mislim da sam zaspao«, promrmlja on, sjedne i protrlja oči. Posegne rukom u zdjelu s kokicama, a onda je pruži njoj kao da je to neki pozdrav, kao da joj nudi zagrljaj.

36

»Primijetila sam«, reče ona i ubaci šaku kokica u usta. Tata je veći dio tjedna u restoranu radio u smjenama od deset sati, počevši u šest ujutro.

»Zvala si ranije«, reče on. »Oprosti što se nisam javio. Pokušao sam te nazvati čim sam završio s poslom.« Zatreptao je. »Što ti se dogodilo s licem?«

»Nije ništa. Samo ogrebotina.« Eureka skrene pogled i prijeđe preko sobe da iz torbe izvadi mobitel. Imala je dva propuštena poziva od tate, jedan od Brooksa i pet od Rhode.

Bila je umorna kao da je zaista popodne istrčala utrku. Posljednje što je sad željela bilo je za tatu ponovo proživljavati današnju prometnu nezgodu. On je uvijek tako zaštitnički nastrojen, ali od Dianine pogibije prešao je liniju podnošljivog i pretjerao.

Kad bi mu sad skrenula pozornost na to da postoje ljudi koji voze poput Andera, mogao bi joj trajno zabraniti da vozi bilo kakav auto. Znala je da mora načeti tu temu, ali morala je oprezno postupati.

Tata je pošao za njom u predvorje. Stajao je udaljen nekoliko koraka i miješao Williamove karte, naslonjen na jedan od stupova koji su pridržavali strop s lažnim freskama, koje nijedno od njih dvoje nije moglo smisliti.

Puno mu je ime bilo Trenton Michel Boudreaux Treći. Imao je neku posebnu vitkost i prenio je tu osobinu na sve troje djece. Bio je visok, kovrčave tamnoplave kose i s osmijehom koji je mogao očarati i zmiju otrovnicu. Morali biste biti slijepi da ne vidite kako su žene očijukale s njim. Možda je i tata pokušao to ne vidjeti - uvijek je zaklapao oči kad bi se smijao njihovim nabacivanjima.

»Kiša je prekinula utrku?« Kimnula je potvrdno. »Znam da si se radovala natjecanju. Žao mi je.« Eureka zakoluta očima, jer otkad se tata oženio Rhodom o njoj više ništa nije znao. »Radovala si

se tome« bila je fraza koju Eureka više nije upotrebljavala bez obzira na to o čemu govorila. On nikad ne bi razumio zašto je napustila ekipu.

»Kako je prošao...« - tata pogleda preko ramena blizance, koji su se udubili u Boba Barkera i opis zastarjelog glisera koji bi natjecatelj mogao osvojiti - »tvoj... današnji odlazak terapeutu?«

Eureka pomisli na sranje koje je morala odslušati u ordinaciji doktorice Landry, uključujući tatin izraz tvrd orah. Bila je to još jedna izdaja; sad je sve u vezi s tatom bilo takvo. Kako se mogao oženiti tom ženom?

Ali Eureka je i razumjela: Rhoda je bila suprotnost Diani. Bila je stabilna, uravnotežena, nikamo nije odlazila. Diana ga je voljela, ali nije ga trebala. Rhodi je toliko mnogo trebao da se to možda pretvorilo u neku vrstu ljubavi. Činilo se da je tata vedriji uz Rhodu nego što je bio bez nje. Eureka se pitala je li ikad primijetio da ga je to stajalo povjerenja njegove kćeri.

»Reci mi istinu«, reče tata. »Zašto? Ako ti se požalim, to me neće osloboditi obveze da i dalje tamo odlazim. Barem ne u

ovom cirkusu.« »Zar je bilo tako loše?« »Odjedanput ti je stalo?« obrecne se ona. »Dušo, naravno da mi je stalo.« Ispružio je ruku da je dotakne, ali odmaknula se. »Čuvaj >dušo< za njih.« Eureka mahne prema blizancima. »Ja se mogu brinuti za sebe.« Pružio joj je karte. Bile su izvrstan način rješavanja stresa, a znao je da u njezinim rukama mogu

letjeti poput ptica. Špil je bio savitljiv nakon mnogih godina korištenja i topao od njegovih ruku. Karte su počele kliziti između Eurekinih prstiju, a da ona toga nije bila ni svjesna.

»Tvoje lice.« Tata je proučavao ogrebotine na njezinim jabučicama. »Nije to ništa.« Dotaknuo joj je obraz.

37

Smirila je karte u letu. »Imala sam malu nesreću kad sam se vraćala u školu.« »Eureka.« Tata je povisio glas i nježno je privinuo u zagrljaj. Nije izgledao ljut. »Jesi li dobro?« »Jesam.« Čvrsto ju je stiskao. »Nije bila moja krivica. Jedan se mladić zaletio u mene dok sam

stajala na semaforu. Zato sam te ranije zvala, ali pobrinula sam se za sve. Magda je kod Slatkog graškića. U redu je.«

»Jesi li uzela broj njegova osiguranja?« Do tog trenutka Eureka je bila ponosna na sebe zbog načina na koji se pobrinula za automobil

bez da je tata morao mrdnuti i malim prstom. Sad je s mukom progutala. »Ne baš.« »Eureka.« »Pokušala sam. Nije imao osiguranje. Ipak, rekao je da će on sve srediti.« Gledajući kako se tatino lice zategnulo od razočaranja, Eureka shvati koliko je bila glupa. Nije

čak znala ni kako će stupiti u kontakt s Anderom, nije imala pojma koje mu je prezime i je li joj uopće rekao pravo ime. Bilo je malo vjerojatno da će se on pobrinuti za njezin auto.

Tata je stisnuo zube onako kao kad je pokušavao obuzdati bijes. »Tko je taj mladić?« »Rekao je da se zove Ander.« Odložila je karte na klupu i pokušala zakoračiti na stepenište. Na

stolu u sobi čekale su je prijave za koledže. Iako je odlučila da sljedeću godinu želi napraviti stanku, Rhoda je inzistirala da se prijavi na Sveučilište Louisiana, gdje bi mogla dobiti financijsku potporu kao kći njihove pokojne profesorice. Brooks je također online ispunio većinu prijave za Tulane - koledž njegovih snova - u Eurekino ime. Sve što je ona morala učiniti bilo je da se potpiše na isprintanoj zadnjoj stranici, koja je već tjednima ležala na stolu. Eureka nije mogla ni zamisliti da ide na koledž. Jedva je mogla pogledati u vlastito lice u ogledalu.

Prije nego što je stala na prvu stepenicu, tata ju je uhvatio za ruku. »Koji Ander?« »Ide u školu Manor.« Činilo se kao da tata treptanjem želi odagnati loše misli. »Ono što je najvažnije je da si ti dobro.« Eureka slegne ramenima. Nije shvatio. Današnja prometna nezgoda nije učinila da se Eureka

osjeća išta bolje ili lošije nego dan prije. Mrzila je što razgovor s njim u njoj izaziva osjećaj kao da mu laže. Nekad mu je znala o svemu pripovijedati.

»Ne brini, Sipice.« Taj stari nadimak zvučao je usiljeno s tatinih usana. Smislila ga je baka Sugar dok je Eureka još bila djetešce, ali tata je valjda deset godina nije tako zvao. Više je nitko nije zvao Sipica, osim Brooksa.

Zazvonilo je zvonce na vratima. Kroz zamagljeno staklo vidjela se nečija visoka figura. »Nazvat ću osiguravajuću kuću«, reče tata. »Ti otvori vrata.« Eureka uzdahne i otključa ulazna vrata, drmajući kvakom da ih otvori. Podignula je pogled i na

trijemu ugledala visokog mladića. »Hej, Sipice.« Noah Brooks - svima drugima izvan njegove obitelji poznat samo kao Brooks - odviknuo se od

izrazitog kajunskog naglaska kad je krenuo u deveti razred u Lafayetteu. Ali kad je Eureku nazvao nadimkom, zazvučao je isto kao i kad bi ga izgovorila baka Sugar: mekano, ubrzano i prozračno.

»Hej, Bačvice baruta«, odgovori ona automatski, koristeći dječački nadimak koji je Brooks zaradio zbog razmažene provale bijesa na proslavi svojeg trećeg rođendana. Diana je znala govoriti da su Eureka i Brooks prijatelji još iz utrobe. Brooksovi roditelji bili su prvi susjedi Dianinih roditelja i kad je Eurekina mama bila mlada i trudna, provela je nekoliko večeri sjedeći na panjevima na verandi i kartala remi s Brooksovom mamom, koja je u trudnoći bila dva mjeseca ispred nje.

38

Imao je usko lice, cijele godine bio preplanuo i, odnedavno, naznaku dlačica na bradi. Tamnosmeđe oči bile su u skladu s kosom počešljanom do krajnjih granica školskih pravila u Evangelini. Padala mu je preko obrva kad je podignuo kapuljaču žute kišne kabanice.

Eureka primijeti veliki flaster na Brooksovu čelu, većim dijelom prekriven šiškama. »Što ti se dogodilo?«

»Ništa posebno.« Proučavao je ogrebotine na njezinu licu i obrve su mu se izvinule od čuđenja zbog te koincidencije. »A tebi?«

»Isto.« Slegnula je ramenima. Učenici u školi Evangeline smatrali su Brooksa tajanstvenim, zbog čega je u proteklih nekoliko

godina postao predmet divljenja nekoliko djevojaka. Svi koji su ga znali, voljeli su ga, ali Brooks je izbjegavao popularne grupice, koje su smatrale da je jedino cool igrati nogomet. Sprijateljio se s dečkima iz debatnog tima, ali uglavnom se družio s Eurekom.

Brooks je bio selektivan sa svojom naklonošću, no Eureka je uvijek bila glavna primateljica. Nekad bi ga vidjela na hodniku kako se šali s dečkima i gotovo ga ne bi prepoznala - sve dok on ne bi primijetio nju i probio se iz gužve oko sebe da joj ispriča sve o svome danu.

»Hej« - podignuo je lagano njezinu desnu ruku - »vidi tko je skinuo gips.« U svjetlu raskošnog lustera u predvorju, Eureka se odjedanput posrami svoje mršave, čudne

ruke. Izgledala je kao tek izlegli ptić. Ali Brooks kao da nije vidio ništa neobično. Nakon nesreće nije Eureku gledao drukčijim očima - a ni nakon boravka na psihijatrijskom odjelu. Dok je bila zaključana u Acadiji Vermilion, Brooks joj je svaki dan dolazio u posjet i potajno donosio praline s orasima skrivene u džepu traperica. Jedino što je ikad rekao o tome što se dogodilo bilo je da se s njom bilo zabavnije družiti ispred sobe s tapeciranim zidovima.

Činilo se da on vidi i dalje od Eurekina mijenjanja boje kose i šminke koju je nosila kao oklop, dalje od trajno namrštenog lica, koje je sve druge ljude držalo na udaljenosti. Brooksu je skidanje gipsa bilo dobra stvar, ništa negativno. Nacerio se. »Hoćeš li da se ogledamo u obaranju ruke?«

U šali ga je lupila po ruci. »Samo se šalim.« Izuo je tenisice do njezinih i objesio kabanicu na isti klin na kojem je visjela

njezina. »Dođi, idemo gledati oluju.« Čim su Brooks i Eureka ušli u radnu sobu, blizanci su podignuli pogled s televizijskog ekrana i

skočili s kauča. Ako je postojalo išta što je Claire voljela više od televizije, onda je to bio Brooks. »Dobra večer, Harrington-Boudreauxovi.« Brooks se pokloni klincima, nazvavši ih njihovim

smiješnim prezimenima s crticom, koja su zvučala poput imena nekog precijenjenog restorana. »Brooks i ja idemo tražiti aligatore uz vodu«, reče Eureka, koristeći se njihovom šifriranom

frazom. Blizanci su se jako bojali aligatora i to je bio najlakši način da ih se spriječi da ih slijede. Williamove zelene oči su se raširile. Claire se povukla korak-dva i naslonila laktovima na kauč.

»Hoćete li i vas dvoje s nama?« i Brooks se pridruži igri. »Oni najveći izlaze na suho do kad je ovakvo vrijeme.« Raširio je ruke koliko je najviše mogao da bi naznačio veličinu fantomskih aligatora. »A mogu se i brzo kretati. Pedeset pet kilometara na sat.«

Claire zaciči, lica blistavog od zavisti. William je povlačio Eureku za rukav. »Obećaj da ćeš nam reći ako budete vidjeli aligatora.« »Svakako.« Eureka mu razbaruši kosu i izađe iz sobe za Brooksom. Prošli su kroz kuhinju, gdje je tata razgovarao na telefonu. Odmjerio je Brooksa, kimnuo mu, a

onda se okrenuo leđima da pozornije sasluša agenta osiguravajućeg društva. Tata je bio ljubazan s Eurekinim prijateljicama, ali s dečkima je - čak i s Brooksom, koji je cijeli život bio u blizini - uvijek bio vrlo oprezan.

39

Noć je bila tiha, a uporna kiša prigušivala je sve zvukove. Eureka i Brooks polako krenu do bijele vrtne ljuljačke, koja je bila suha i zaštićena terasom na katu. Zaškripala je pod njihovom težinom. Brooks se lagano odgurne da ih zanjiše, a onda su neko vrijeme gledali kako kišne kapi umiru na ogradi i begonijama. Iza ukrasnog cvijeća nalazilo se malo dvorište s jednostavnom ljuljačkom koju je tata napravio prošlog ljeta. Iza ljuljačke vrtna vratašca od kovanog željeza otvarala su se prema vijugavom smeđem rukavcu zaljeva.

»Žao mi je što sam danas propustio tvoje natjecanje«, reče Brooks. »Znaš li kome je više žao? Mayi Cayce.« Eureka nasloni glavu na izlizani jastuk sjedala. »Tražila

te je. I istovremeno mene gnjavila. Talentirana djevojka.« »Ma, daj. Nije tako loša.« »Znaš li kako je zovu svi iz cross-country ekipe?« upita Eureka. »Ne zanimaju me imena koja izmišljaju ljudi, što se boje svakoga tko izgleda drukčije od njih.«

Brooks se okrene prema njoj da je prouči. »Nisam mislio da će i tebe to zanimati.« Eureka otpuhne jer je bio u pravu. »Ona je ljubomorna na tebe«, doda Brooks. To Eureki nikad nije palo na pamet. »Zašto bi Maya Cayce bila ljubomorna na mene?« Brooks nije odgovorio. Komarci su se rojili oko svjetla iznad njihovih glava. Kiša je nakratko

stala, a onda nastavila padati kroz povjetarac koji je navlažio Eurekine obraze. U vrtu su se vlažne resice listova palmi njihale na vjetru kao da ga pozdravljaju.

»Koje si vrijeme danas imala?« upita Brooks. »Osobni rekord, nema sumnje, sad kad si skinula gips.« Po načinu na koji ju je gledao zaključila je da očekuje da mu potvrdi kako se ponovo vratila u sportski tim.

»Nula zarez nula sekundi.« »Zar si zaista odustala?« Zvučao je tužno. »Zapravo, natjecanje je prekinuto zbog kiše. Sigurno si primijetio da je bio pljusak? Pedeset puta

jači od ovoga sada? Ali, da« - odgurnula se nogama od trijema da se jače zaljuljaju - »također sam i odustala.«

»Eureka.« »Kako si uspio propustiti tu oluju?« Brooks slegne ramenima. »Vježbali smo za debatu i kasno sam izašao iz škole. Onda, dok sam

silazio niz stepenice Humanističkog krila, zavrtjelo mi se u glavi.« S nelagodom je progutao i činilo se da se srami nastaviti priču. »Ne znam što se dogodilo, ali probudio sam se u podnožju stepeništa. Neki prvašići su me tamo našli.«

»Jesi li se ozlijedio?« upita Eureka. »To je razlog zašto si povrijedio čelo?« Brooks makne kosu s čela i pokaže pet centimetara četvrtaste gaze. Kad je odlijepio zavoj,

Eureka je ostala bez daha. Nije očekivala vidjeti tako veliku ranu. Bila je duboka, jarko ružičasta, gotovo savršeno okrugla,

veličine srebrnog dolara. Krugovi gnoja i sukrvice unutar rane davali su joj izgled starog, oguljenog debla sekvoje.

»Što si učinio, pao na nakovanj? Samo si tako pao, kao iz vedra neba? To je zastrašujuće.« Ispružila je ruku da mu odmakne duge šiške s čela i prouči ranu. »Trebao bi otići liječniku.«

»Dosjetio sam se toga prije tebe, malena. Dva sam sata proveo u hitnoj, a sve zbog uspaničenog klinca koji me pronašao. Kažu da imam hipoglikemiju ili takvo neko sranje.«

»Je li to ozbiljno?« »Ma, ne«, Brooks skoči s ljuljačke i povuče Eureku s trijema pa na kišu. »Dođi, idemo si uhvatiti

jednog aligatora.«

40

Vlažna joj se kosa spustila niz leđa pa je jauknula, smijući se dok je trčala s Brooksom niz trijem, niz kratko stepenište i preko travnjaka. Trava je bila visoka i golicala Eureku po nogama. Prskalice su se isključile na kiši.

U dvorištu su rasla četiri golema stara hrasta. Debla im je ukrašavala narančasta paprat, blistajući od kišnih kapi. Eureka i Brooks ostali su bez daha kad su se našli kod vratašca od kovanog željeza i pogledali u nebo. Tamo gdje su se oblaci počeli razilaziti, nebo je bilo puno zvijezda, a Eureka pomisli da je na svijetu više nitko ne može nasmijati osim Brooksa. Zamislila je staklenu kupolu kako se spušta s neba i pečati dvorište poput snježne kugle, uhvativši njih dvoje zauvijek u ovom trenutku, s kišom koja će vječno padati, a ona se neće morati baviti ničim drugim osim sjajem zvijezda i nestašlukom u Brooksovu pogledu.

Otvorila su se stražnja vrata na kući i proviri Claireina glava. »Reka«, pozvala ju je. Na svjetlu s trijema okrugli su joj obrazi sjali. »Je li aligator tamo?«

Eureka i Brooks nasmiješe se u tami. »Nije, Claire. Sigurno je i možeš izaći.« S krajnjim oprezom djevojčica dođe na prstima do ruba otirača za cipele. Nagnula se naprijed,

dlanove stavila na svaki kraj usta da bi mogla što glasnije viknuti. »Netko je na vratima. Neki dečko. Želi te vidjeti.«

41

7.

PONOVNI SUSRET

»Ti.« S Eureke je kapalo po mramornim pločicama poda pred ulaznim vratima, dok je zurila u

mladića koji je udario u njezin automobil. Ander se presvukao u izglačanu bijelu košulju i tamne traperice. Zacijelo je tu košulju bez ijednog nabora bio objesio u svlačionici; u njezinoj ekipi to nitko nije radio.

Stojeći u predvečerje na trijemu Ander je izgledao kao da je došao iz nekog drugog svijeta, takvog u kojem izgled ne ovisi o meteorološkom vremenu. Kao da je bio neovisan o stanju atmosfere oko sebe. Eureka je postala svjesna svoje raščupane kose, bosih i blatnih stopala.

Držao je ruke sklopljene na leđima i to je samo naglasilo njegova široka prsa i ramena. S lica mu se ništa nije moglo pročitati. Činilo se kao da zadržava dah. Zbog toga je Eureka postala nervozna.

Ili je razlog bila tirkizna boja njegovih očiju. Možda apsurdna obazrivost kojom je spriječio tragičnu sudbinu vjeverice. Možda način na koji ju je gledao, kao da vidi nešto za što ni sama nije znala da želi vidjeti u sebi. Taj je mladić u jednom jedinom trenu dopro do nje. Izazivao je u njoj ekstremne osjećaje.

Kako je došla do toga da se ubrzo nakon početnog bijesa smijala s njim i to prije nego što je znala kako mu je ime? To nije baš bilo uobičajeno za Eureku.

Pogled Anderovih očiju postao je topao, kad je susreo njezin. Tijelom su joj prošli žmarci. Držala je ruku na kugli kvake na vratima, koja kao da se počela zagrijavati iznutra.

»Kako si znao gdje stanujem?« Otvorio je usta da joj odgovori, ali Eureka u tom trenutku osjeti da se Brooks nalazi iza nje.

Prsnim košem joj je dotaknuo rame dok se lijevom rukom naslanjao na dovratak. Njegovo tijelo kao da se nadvilo nad nju. A bio je podjednako mokar od kiše kao i ona. Pogledao je preko Eurekine glave u Andera.

»Tko je ovo?« Iz Anderova lica nestalo je krvi i blijeda mu je koža postala još sablasnija. Iako mu se tijelo nije

pomaknulo, cijelo mu se držanje promijenilo. Brada mu se lagano digla, a ramena se za koji centimetar istegla unazad. Koljena je savio kao da se sprema na skok.

Obuzelo ga je nešto hladno i otrovno. Oštar pogled kojim je gledao Brooksa natjerao je Eureku da se zapita je li ikad prije toga vidjela pravi bijes.

S Brooksom se nitko nije tukao. Ljudi su se tukli vikendom s njegovim prijateljima, neotesanim seljačinama, u Wades Holeu. Tukli su se s njegovim bratom Sethom, koji je imao isti oštar jezik zbog kojega je i Brooks upadao u nevolje, ali nije imao pameti da se izvuče iz škripca. U sedamnaest

42

godina koliko je Eureka poznavala Brooksa nijedanput nije primio ili dao udarac. Sad se još više primaknuo k njoj, ispravivši ramena kao da će time nešto promijeniti.

Ander brzo pogleda iznad Brooksovih očiju. Eureka baci pogled preko ramena i primijeti da je Brooksova otvorena rana vidljiva. Kosa koja mu je obično padala preko čela bila je mokra i padala je u stranu. Flaster se malo odlijepio, sigurno mu je spao dok su trčali po kiši.

»Postoji li kakav problem?« upita Brooks položivši ruku na Eurekino rame s više posesivnosti nego što je iskazao od onog njihovog jedinog zajedničkog izlaska, kad su otišli pogledati Charlie i tvornica čokolade u kino u New Iberiji, dok su bili u petom razredu.

Anderovo se lice trznulo. Opustio je ruke koje je držao iza leđa i na trenutak Eureka je bila sigurna da će udariti Brooksa. Treba li se ona brzo sagnuti ili da pokuša blokirati udarac?

Umjesto toga on joj pruži njezin novčanik. »Ovo si ostavila u mojem kamionetu.« Radilo se o lisnici od izblijedjele smeđe kože, koju joj je Diana donijela s puta u Machu Picchu.

Eureka je gubila i nalazila tu lisnicu -i svoje ključeve, sunčane naočale i mobitel - tako redovito da je to čudilo Rhodu, pa sad i nije bilo neko iznenađenje što ga je ostavila u Anderovom kamionetu.

»Hvala.« Ispružila je ruku da uzme lisnicu, a kad su im se prsti dotaknuli, Eureka zadrhti. Između njih dvoje postojao je neki elektricitet i ona se samo nadala da Brooks to nije vidio. Nije znala otkud taj naboj, ali nije ga htjela isključiti.

»Adresa je bila na tvojoj vozačkoj dozvoli pa sam pomislio da svratim i vratim ti lisnicu«, reče on. »A napisao sam ti i svoj broj telefona i stavio ga unutra.«

Iza nje Brooks se nakašljao u šaku. »Zbog auta«, objasni Ander. »Kad dobiješ procjenu štete, nazovi me.« Nasmiješio se s toliko

topline da mu se i Eureka zauzvrat široko smješkala kao seoski idiot. »Eureka, tko je ovaj tip?« Brooksov glas bio je viši nego normalno. Činilo se kao da traži način

na koji bi se narugao Anderu. »O čemu on govori?« »On se... hm, naletio je svojim kamionetom na moj auto«, promrmlja Eureka, podjednako

postidena pred Anderom kao da je Brooks njezin tata ili Rhoda, a ne stari dobri prijatelj. Dok je tako stajao iznad nje, počela se osjećati klaustrofobično.

»Odvezao sam je natrag do škole«, reče Ander Brooksu. »Ali ne vidim kakve to veze ima s tobom. Osim ako ti ne bi bilo draže da je pješačila?« Uhvatio je Brooksa nespremnog. Zato se razdraženo i glasno nasmijao. Ander je tada pojurio naprijed, a ruka mu je poletjela iznad Eurekine glave. Zgrabio je Brooksa

za ovratnik majice. »Koliko si dugo bio s njom? Koliko dugo?« Eureka se skupila između njih, iznenađena tim ispadom. O čemu Ander govori? Trebala je

učiniti nešto da ublaži situaciju. Ali što? Nije primijetila da se instinktivno nagnula unatrag i oslonila na poznata Brooksova prsa, sve dok nije osjetila njegovu ruku na laktu.

Nije se ni trznuo kad je Ander navalio na njega. Promrmljao je: »Dovoljno dugo da znam da seronje nisu njezin tip.«

Njih troje su praktički bili poslagani jedno na drugome. Eureka je osjetila kako obojica snažno dišu. Brooks je mirisao na kišu i Eurekino cijelo djetinjstvo; Ander je mirisao na ocean, koji ona nikad nije vidjela. Obojica su bili preblizu. Trebalo joj je zraka.

Podignula je pogled prema tom neobičnom, blijedom mladiću. Oči su im se srele. Ander napravi nekoliko ukočenih koraka natraške sve dok se nije našao na rubu trijema. Eureka udahne, činilo joj se prvi put nakon sat vremena.

»Oprosti«, reče Ander. »Nisam se došao ovamo tući. Samo sam ti htio vratiti tvoje stvari i reći kako me možeš kontaktirati.«

43

Eureka je gledala kako se okreće i nestaje u sivoj rijetkoj kisici. Kad se čulo da je zalupio vratima kamioneta, zaklopila je oči i zamislila i sebe unutra. Gotovo da je mogla osjetiti toplu i meku kožu sjedala ispod sebe, čuti na radiju lokalnu legendu Bunka Johnsona i njegovu trubu. Zamišljala je što se vidi kroz vjetrobran dok je Ander vozio prema svojem domu, gdje god to bilo. Poželjela je znati kako izgleda, koje su mu boje plahte na krevetu, kuha li mu mama večeru. Gak i nakon načina na koji se ponio prema Brooksu, Eureka je čeznula da bude opet u tom kamionetu.

»I tako ode psihopat«, promrmlja Brooks. Gledala je kako se stražnja svjetla Anderova vozila udaljavaju i nestaju u svijetu izvan njezine

ulice. Brooks joj je masirao ramena. »Kad se opet možemo s njim družiti?« Eureka je odvagivala debelu lisnicu u svojim rukama. Zamišljala je kako ju je Ander

pregledavao, pogledao njezinu iskaznicu iz knjižnice, njezinu groznu sliku na studentskoj osobnoj iskaznici, račune s benzinske postaje gdje je kupila brdo Mentos bombona, odreske od kino-karata za bezvezne ženske filmove na koje ju je Cat odvlačila, i za koje je ulaznica stajala jedan dolar, zatim i četiri crno-bijele fotografije iz foto-automata, kad su se ona i majka slikale na uličnom sajmu u New Orleansu godinu dana prije Dianine pogibije.

»Eureka.« reče Brooks. »Što?« Zatreptao je, iznenađen oštrinom u njezinom glasu. »Jesi li dobro?« Eureka pode do ruba trijema i nasloni se na bijelu drvenu balustradu. Udahnula je miris

visokog ružinog grma i prošla dlanom preko njegovih grana, raspršivši kišne kapi koje su se uhvatile na lišću. Brooks zatvori iza sebe vanjska vrata sa zaštitnom mrežicom. Prišao je k njoj i zajedno su se zagledali u mokru cestu.

Kiša je prestala. Na Lafayette je padala večer. Zlatni polumjesec tražio je svoje mjesto na nebu. Eurekina četvrt protezala se duž jedne jedine ceste - Shady Circle - koja je oblikovala duguljastu

petlju iz koje se granalo nekoliko slijepih uličica. Svi su poznavali jedni druge, svi su mahali na pozdrav, ali nisu se petljali u tuđe živote u onoj mjeri kao ljudi u Brooksovoj četvrti u New Iberiji. Njezina se kuća nalazila na zapadnoj strani Shady Circlea, a sa stražnje strane dodirivala se s uskim rukavcem zaljeva. Prednje dvorište bilo je točno nasuprot susjedovog dvorišta s druge strane ulice, i kroz njihov je prozor Eureka mogla vidjeti gđu. LeBlanc, s ružem na usnama i u uskoj cvjetnoj pregači, kako miješa nešto na štednjaku.

Gospođa LeBlanc predavala je katekizam u St. Edmondsu. Imala je kćer nekoliko godina stariju od blizanaca, a odijevala ju je u elegantne komplete koji su pristajali njezinoj odjeći. Obitelj LeBlanc nimalo nije bila nalik onome što su imale Eureka i Diana - osim, možda, to što su tako očigledno obožavali jedni druge - a ipak, poslije nesreće Eureki je bio fascinantan odnos majke i kćeri. Zurila bi u njih s prozora svoje sobe, gledala ih kako odlaze u crkvu. Plava kosa skupljena u rep, visoko na tjemenu, sjala je na isti način kod obje.

»Nešto ne valja?« Brooks svojim koljenom lagano gurne njezino. Eureka se na mjestu okrene da ga pogleda u oči. »Zašto si se ponašao tako neprijateljski prema

njemu?« »Ja?« Brooks položi dlan jedne ruke na prsa. »Zar ti to ozbiljno ? On... ja...« »Stajao si iznad mene kao kakav posesivni stariji brat. Mogao si se i predstaviti.« »Jesmo li u istoj dimenziji? Tip me je zgrabio kao da me želi zalijepiti za zid. Bez ikakva

razloga!« Odmahnuo je glavom. »Što ti je? Jesi li zaljubljena u njega ili što?« »Nisam.« Osjetila je da se zacrvenjela. »Dobro, jer on bi se, umjesto da dolazi na buduće proslave mature, lako mogao naći u kakvoj

samici.«

44

»Dobro, shvatila sam.« Eureka ga lagano odgurne. Brooks odglumi kao da mora zateturati natraške, kao da ga je prejako gurnula. »Kad već

govorimo o nasilnim kriminalcima...« Zatim joj je prišao, uhvatio je oko struka i podignuo s poda. Prebacio ju je preko ramena onako kako je činio još od petog razreda, kad je naglo izrastao i bio gotovo petnaest centimetara viši od ostatka razreda. Zavrtio je Eureku na trijemu sve dok nije počela vikati da se zaustavi.

»Ma, priznaj.« Visjela je naglavačke i ritala se. »Nije bio tako loš.« Brooks je pusti da klizne na pod i odmakne se korak. Osmijeh mu je nestao. »Ti baš totalno želiš

tog zatucanca.« »Ne želim.« Gurnula je lisnicu u džep veste na kopčanje. Umirala je od želje da pogleda njegov

broj telefona. »Imaš pravo. Ne znam koji ga je problem mučio.« Brooks se nasloni leđima na balustradu, lupkajući jednom petom o prste na drugoj nozi.

Odmaknuo je mokra kosu s očiju. Rana mu je bila jarko narančasta, žuta i crvena, poput vatre. Šutjeli su sve dok Eureka nije začula prigušenu glazbu. Nije li to bio promukao glas Maye Cayce koji je pratio Hanka Williamsa u pjesmi »Tako sam usamljen da bih zaplakao«?

Brooks izvuče iz džepa mobitel koji je zazujao. Eureka na brzinu ugleda zavodničke oči na fotografiji na zaslonu. Stišao je zvuk i pogledao Eureku. »Nemoj me tako gledati. Samo smo prijatelji.«

»Imaju li svi tvoji prijatelji personaliziranu melodiju zvona?« Poželjela je da može izbaciti sarkazam iz svojega glasa, ali već je izrekla rečenicu.

»Misliš da lažem? Da potajno izlazim s njom?« »Imam oči, Brooks. Da sam dečko i ja bih bila zainteresirana za nju. Ne moraš se pretvarati da

nije totalno privlačna.« »Da ti možda ne želiš nešto izravnije reći?« Da, točno, samo nije znala što. »Morala bih napisati zadaću«, rekla je hladnije nego što je zaista mislila. »Da. I ja.« Jako je gurnuo ulazna vrata da ih otvori, a onda zgrabio kabanicu i cipele. Zastao je

na rubu trijema kao da će još nešto reći, ali onda su ugledali Rhodin crveni automobil kako se brzo približava ulicom.

»Mislim da ću zgibati«, reče on. »Vidimo se.« Eureka mu mahne. Dok je Brooks brzao s trijema, poviče preko ramena: »Ako koga zanima, volio bih da mi tvoje

pjevanje bude personalizirani zvuk kad me nazoveš.« »Mrziš moj glas«, dovikne mu ona. Odmahnuo je glavom. »Tvoje pjevanje je čarobno falš. A na tebi nema ništa što bih ikad mogao

mrziti.« Kad je Rhoda skrenula na kolni prilaz, nosila je velike sunčane naočale iako je već izašao mjesec,

a Brooks joj se pretjerano široko nacerio i mahnuo, a onda otrčao do svojeg automobila. Taj zelenozlatni Cadillac iz ranih devedesetih pripadao je njegovoj baki i svi su ga zvali Vojvotkinja.

Eureka krene uza stepenice nadajući se da će stići na kat i zatvoriti za sobom vrata svoje sobe prije nego što Rhoda izađe iz auta. Ali tatina je žena bila vrlo spretna. Tek što je Eureka zatvorila vanjska vrata s mrežicom, Rhodin se glas razlegao kroz noć.

»Eureka? Trebam ovdje pomoć.« Eureka se polako okrene i doskakuće do nje prateći kružnu liniju cigala, koje su obrubljivale

travnjak, a onda zastane nekoliko koraka ispred Rhodina auta. Čula je - opet - zvuk zvona Maye Cayce. Netko očito nije mario za to što će djelovati pretjerano napastan.

45

Eureka je gledala Brooksa kako zatvara vrata svojeg automobila, Vojvotkinje. Više nije čula pjesmu, a nije ni vidjela je li se javio na telefon.

Gledala je kako se udaljavaju stražnja svjetla njegova automobila kad joj se u naručju našla hrpa odjevnih predmeta iz kemijske čistionice, svaki u svojoj plastičnoj vrećici. Mirisali su na kemikalije i one mentol bombone koje drže na blagajni u kineskom kafiću. Rhoda čvrsto uhvati ručke torbe s namirnicama, a preko Eurekina ramena prebaci torbu s teškim prijenosnim računalom.

»Zar si se pokušala sakriti od mene?« upita Rhoda i podigne jednu obrvu. »Ako bi ti bilo draže da ne napravim domaću zadaću, mogu ostati ovdje cijelu noć.« »Mm-hm.« Rhoda je na sebi imala kostim boje lososa i crne cipele s visokim potpeticama koje su

istodobno izgledale i neudobne i staromodne. Crnu je kosu skupila na potiljku tako da ju je uvila, a Eureku je to uvijek podsjećalo na indijansku opekotinu, koja nastane kad uhvatite nečiju ruku i uvrnete kožu u suprotnim smjerovima. Bila je vrlo lijepa, a Eureka je to ponekad čak i vidjela - kad bi Rhoda spavala ili zaneseno gledala svoju djecu, u onim rijetkim trenucima kad bi joj se lice opustilo. Imala je narančasti ruž na usnama, koji joj se izlizao dok je večeras predavala na poslovnom tečaju na sveučilištu. Tanke prugice izblijedjele narančaste boje uvukle su se u bore oko njezinih usana.

»Zvala sam te pet puta«, Rhoda reče i tresne vratima automobila udarivši ih bokom. »Nisi mi odgovarala.«

»Imala sam sportsko natjecanje.« Rhoda pritisne dugme na daljinskom ključu. »Izgleda kao da si se samo zabavljala s Brooksom.

Znaš da je sutra radni dan. Kako je bilo kod psihoterapeuta? Nadam se da nisi učinila nešto da me osramotiš.«

Eureka pogleda Rhodine borice oko usana zamišljajući ih kao potočiće sa zatrovanom vodom, koji teku dom kontaminiranim nekom opakom tvari.

Rhodi je mogla sve objasniti, podsjetiti je na popodnevnu oluju, reći joj da je Brooks svratio samo na nekoliko minuta, hvaliti klišeje doktorice Landry - ali znala je da će njih dvije također vrlo brzo morati razgovarati o automobilskoj nesreći, a Eureka je morala prikupiti energiju za sve to.

Dok su Rhodine potpetice kuckale po puteljku popločenom ciglama, Eureka ju je slijedila prema trijemu i mrmljala: »Dobro, hvala, a kako je prošao tvoj dan?«

Na vrhu stepeništa trijema Rhoda se zaustavi. Eureka je gledala njezin potiljak i kako okreće glavu da prouči kolni prilaz na kojem je upravo parkirala auto. Zatim se okrene i bijesno pogleda. »Eureka - gdje je moj džip?«

Eureka pokaže rukom na bolesno uho, nastojeći dobiti na vremenu. »Oprosti. Što si rekla?« Nije mogla ponovo pričati tu priču, barem ne sada, ne Rhodi, ne nakon ovakvog dana. Bila je prazna i iscrpljena kao da su joj iznova ispumpali želudac. Digla je ruke od svega.

»Džip, Eureka.« Rhoda je tapkala potplatom svoje salonke po trijemu. Eureka je bosim prstima napravila mali usjek u travi. »Pitaj tatu. Unutra je.« Čak su se i Rhodina leđa namrštila kad se okrenula prema vratima i naglo ih otvorila.

»Trentone?« Ostavši napokon sama u vlažnoj noći Eureka posegne u džep veste i izvadi Usnicu koju joj je

Ander vratio. Pogledala je unutra i vidjela komadić četvrtastog papira s crtama umetnutog među sedam novčanica od jednog dolara. Crnom tintom pažljivo je napisao:

Ander. Jedan lokalni telefonski broj. I riječi: Žao mi je.

46

8.

OSTAVŠTINA

Eureka je grizla nokat na palcu i zagledala se u svoja nemirna koljena ispod lakiranog hrastovog stola u sobi za sastanke s jarkim fluorescentnim svjetlom. Užasavala se ovog četvrtka i poslijepodneva još otkad su tatu pozvali da dođe u ured odvjetnika J. Paula Fontenota, iz jugoistočnog Lafayettea.

Diana nikad nije spominjala da je napisala oporuku. Eureka nije mogla ni pomisliti da bi njezina majka i odvjetnici disali isti zrak. Ali evo ih sada u uredu Dianina odvjetnika. Okupljeni su da čuju čitanje oporuke, stisnuti između ostalih Dianinih rođaka - Eurekina ujaka Beaua i njezine tetke Maureen. Eureka ih nije vidjela od pogreba.

Pogreb i nije bio pogreb. Njezina obitelj nazvala je to ceremonijom prisjećanja, jer još nisu našli Dianino tijelo, ali svi u New Iberiji nazivali su taj sat proveden u crkvi Sv. Petra pogrebom, bilo iz poštovanja ili zbog neznanja. Granica je bila nejasna.

Eurekino lice tada je bilo izranjavano, zapešća u gipsu, bubnjić puknut. Nije čula ni riječi od onoga što je svećenik govorio, a nije se ni pomaknula iz klupe sve dok svi nisu prošli pokraj uvećane

Dianine fotografije, naslonjene na zatvoreni lijes. Namjeravali su pokopati prazan lijes na grobnom mjestu koje je baka Sugar kupila prije mnogo desetljeća. Kakva šteta novca.

Ostavši sama u zelenkasto osvijetljenom svetištu, Eureka je polako prišla fotografiji i proučavala borice smijeha oko Dianinih zelenih očiju dok se naginjala preko balkona u Grčkoj. Eureka je snimila tu fotografiju prethodnog ljeta. Diana se smijala kozi koja je lizala rublje obješeno u dvorištu.

Ona misli da nije dobro oprano, rekla je Diana. Eurekini gipsom ograničeni prsti naglo su zgrabili okvir fotografije. Poželjela je da može

plakati, ali nije mogla osjetiti ni djelić Diane kroz glatku, sjajnu površinu fotografije. Duša njezine majke već je odletjela. Tijelo joj je još bilo u oceanu - napuhnuto, plavo, nagrizeno od riba i proganjalo je Eureku u snovima svake noći.

Eureka je ostala tamo, sama, vrućih obraza naslonjenih na staklo sve dok se tata nije vratio i izvukao sliku iz njezinih ruku. Gurnuo je svoje ruke u njezine dlanove i otpratio je do auta.

»Jesi li gladna?« upitao ju je, jer hrana je bila ono čime je tata stvari dovodio u red. Pitanje je u Eureki samo izazvalo mučninu.

Nije bilo nikakve proslave, kakva je bila organizirana poslije pogreba bake Sugar, jedine druge osobe s kojom je Eureka bila bliska, a koja je umrla. Kad je Sugar preminula prije pet godina, dobila je pravi pogreb s džezom u stilu New Orelansa: svečana glazba na putu do groblja, a onda vesela,

47

koju su svirali sve do restorana Sazerac, gdje su slavili njezin život. Eureka se sjećala načina na koji je Diana na Sugarinom pogrebu predsjedala svima prisutnima i kako je orkestrirala zdravicu za zdravicom. Sjećala se da je pomislila da ona ne bi mogla održati Dianin pogreb s takvom otmjenošću, bez obzira na to koliko bila odrasla ili koliko okolnosti smrti bile smirene.

No, na kraju se pokazalo da to nije ni bilo važno. Nitko nije želio slavlje nakon ceremonije prisjećanja na Dianu. Eureka je ostatak dana provela sama u svojoj sobi, zureći u strop, pitajući se kad će smoći energiju da se opet pokrene, a sve to nakon što je prvi put doista ozbiljno pomislila na samoubojstvo. Osjećala je da je pritišće neka težina, kao da ne može udahnuti dovoljno zraka.

Tri mjeseca poslije, evo je ovdje, sluša čitanje Dianine oporuke, a nema ništa više energije nego onda. Odvjetnikova soba je velika i sunčana. Veliki prozori nude pogled na ružne stanove u potkrovlju. Eureka, tata, Maureen i Beau sjede oko jednog ugla golemog stola. Dvadeset uredskih stolica bilo je prazno na drugoj strani prostorije. Nisu očekivali više nikoga osim Dianinog odvjetnika, koji je prema riječima njegove tajnice »imao jedan poziv« baš kad su oni stigli. Pred članove obitelji stavila je plastične čaše s razvodnjenom kavom.

»O, dušo, tvoji korijeni!« tetka Maureen trznula se s druge strane stola, gledajući Eureku i njezinu kosu. Puhnula je u svoju kavu i srknula gutljaj.

Na trenutak Eureka pomisli da Maureen misli na njezine obiteljske korijene, jedine za koje je Eureka toga dana marila. Pretpostavljala je da je to dvoje povezano; korijenje oštećeno Dianinom smrću bilo je razlog ružnog izrasta na njezinoj obojanoj kosi.

Maureen je bila najstarija od djece De Ligne, osam godina starija od Diane. Sestre su imale istu svježu kožu i kovrčavu crvenu kosu, jamice na ramenima, zelene oči iza naočala. Diana je naslijedila mnogo više otmjenosti; Maureen je imala bujne grudi kao i Sugar i nosila bluze s opasno dubokim dekolteom kako bi pokazala svoje bogatstvo. Proučavajući svoju tetku s druge strane stola Eureka shvati da je glavna razlika između sestara bila ta što je njezina majka bila prelijepa. Mogli ste gledati Maureen i vidjeti lošiju verziju Diane. Bila je njezina gruba parodija.

Eurekina je kosa bila vlažna od tuša nakon trčanja tog popodneva. Sportski tim je istrčao deset kilometara kroz šumu oko škole Evangeline, ali Eureka je napravila svoj krug kroz drvećem obrastao sveučilišni kampus.

»Jedva da te mogu gledati.« Maureen zvecne zubima promatrajući Eurekinu vlažnu dugu kosu, koju je Eureka zabacivala na desnu stranu glave zbog čega joj tetka nije dobro vidjela lice.

»Također«, promrmlja Eureka. »Dušo, to nije normalno.« Maureen zatrese glavom. »Molim te. Svrati u salon American Hairlines.

Stvarno ću ti dobro urediti kosu. Na račun kuće. Pa, obitelj smo, zar ne?« Eureka pogleda oca tražeći pomoć. Ispio je kavu do dna i zagledao se u šalicu kao da želi gatati

iz taloga. Po izrazu njegova lica, nije se činilo da talog nudi išta lijepo. Nije čuo ni riječi od onoga što je Maureen izgovorila i Eureka mu je zavidjela.

»Prestani, Mo«, reče ujak Beau svojoj starijoj sestri. »Imamo sad važnijih stvari od kose. Ovdje smo zbog Diane.«

Eureka nije mogla a da ne pomisli na Dianinu kosu koja se nježno leluja ispod vode, kao u sirene, kao Ofelijina kosa. Zaklopila je oči. Željela je isključiti i svoju maštu, ali nije mogla.

Beau je bio srednje dijete. Bio je izuzetno zgodan dok je bio mlađi - tamne kose i širokog osmijeha bio je slika i prilika svojega oca, koji je, kad se oženio sa Sugar, dobio nadimak Sugar Daddy.

Sugar Daddy umro je prije nego što je Eureka bila dovoljno stara da ga upamti, ali voljela je gledati njegove crno-bijele fotografije iznad kamina u bakinoj kući, i zamišljati kakav je imao glas te koje bi joj priče pripovijedao da je još živ.

48

Beau je izgledao iscrpljeno i mršavo. Kosa mu se na potiljku prorijedila. Kao i Diana, nije imao stalni posao. Puno je putovao, većinom autostopirao, a jednom je, nekako, uspio susresti Eureku i Dianu na arheološkom iskapanju u Egiptu. Od Sugar i Sugar Daddyja naslijedio je malu farmu izvan New Iberije, blizu Brooksove kuće. Tamo je i Diana odsjedala kad god se između dva putovanja našla u gradu pa je i Eureka tamo provela mnogo vremena.

»Reka, kako ti ide u školi?« upita on. »Dobro.« Bila je prilično sigurna da je tog jutra pala na kontrolnom testu iz matematike, ali dobro je napisala geografiju. »Još trčiš?«

»Ove godina sam i kapetanica«, lagala je, a tata je podignuo glavu. Sad nije bio trenutak za izjavu da je napustila ekipu.

»Dobro za tebe. I tvoja mama je dobra u trčanju.« Beau glas zadrhti u grlu i on pogleda u stranu, kao da pokušava odlučiti treba li se ispričati što je sestru opisao u sadašnjem vremenu.

Otvorila su se vrata i ušao je odvjetnik, gospodin Fontenot, provlačeći se između stola i ormarić-bara kako bi stao pred njih na čelo stola. Bio je muškarac pognutih ramena u maslinastozelenom odijelu. Eureki se činilo nemoguće da bi njezina majka ikad mogla upoznati, a kamoli unajmiti usluge tog čovjeka. Je li ga nasumce izabrala u telefonskom imeniku? Nikoga nije gledao u oči, samo je sa stola podignuo žuti fascikl i prolistao stranice.

»Nisam dobro poznavao Dianu.« Glas mu je bio nježan i spor, i malo je šušljetao. »Kontaktirala me je dva tjedna prije smrti da mi uruči kopiju svoje posljednje volje i oporuke.«

Dva tjedna prije nego što je umrla? Eureka shvati da je to bilo dan prije nego što su ona i Diana odletjele na Floridu. Je li njezina majka radila na oporuci, dok je Eureka mislila da se pakira?

»Ovdje nema puno toga«, reče Fontenot. »U banci New Iberian Savings and Loan imala je sef.« Podignuo je pogled, debele su mu se obrve izvile i pogledao je sve prisutne za stolom. »Ne znam jeste li svi vi očekivali više.«

Lagano odmahivanje glavama i mrmor. Nitko nije očekivao čak ni sef u banci. »Krenimo onda«, reče Fontenot. »Gospodinu Walteru Beau De Ligneu...« »Prisutan.« Ujak Beau podigne ruku kao školarac, kojeg su četrdeset godina zadržali u školskim

klupama. Fontenot pogleda ujaka Beaua, a onda stavi kvačicu u predviđenu kockicu na formularu. »Vaša

sestra Diana ostavlja vam sredstva na svojem bankovnom računu.« Brzo je još dodao. »Minus iznos potrošen na troškove pogreba, a to je suma od ukupno šest tisuća četiristo trinaest dolara. I ovo pismo.« Izvadio je malu bijelu omotnicu na kojoj je Dianinim rukopisom bilo napisano Beauovo ime.

Eureka je gotovo uskliknula vidjevši majčin rukopis s velikim petljama. Poželjela je ispružiti ruku i istrgnuti pismo iz Beauovih prstiju, da može držati nešto što je i njezina majka ne tako davno dodirivala. Ujak je izgledao zaprepašteno. Spremio je omotnicu u unutarnji džep sive kožnate jakne i zagledao se u svoje krilo.

»Gospođici Maureen Toney, rođenoj De Ligne...« »To sam ja, ovdje.« Tetka Maureen uspravnije sjedne na stolici. »Maureen De Ligne. Moj bivši

muž, on...« Progutala je s nelagodom i namjestila si grudnjak. »Nije važno.« »Doista.« Fontenotov nazalni južnjački naglasak razvukao je tu riječ u nedogled. »Diana je

željela da vam pripadne nakit vaše majke...« »Uglavnom broševi za kostime.« Maureen je izvinula usne pružajući ruku da od Fontenota

uzme vrećicu od baršuna s nakitom. A onda kao da je čula vlastite riječi i koliko je zvučala apsurdno. Potapšala je vrećicu kao malog kućnog ljubimca. »Naravno, to ima sentimentalnu vrijednost.«

»Diana vam je također oporučno ostavila svoj auto, iako, nažalost, vozilo je« - brzo je pogledao Eureku, a onda poželio da nije - »nedostupno.«

49

»Tu sam izbjegla metak«, reče Maureen u pol glasa. »Ionako imam auto na leasing.« »I za vas imam pismo koje je napisala Diana«, reče Fontenot. Eureka je gledala kako odvjetnik vadi omotnicu identičnu onoj koju je dao Beauu. Maureen

ispruži ruku preko stola i uzme omotnicu. Gurnula ju je u beskrajnu prazninu svoje torbice, kamo je stavljala stvari koje je željela izgubiti.

Eureka je mrzila ovog odvjetnika. Mrzila je ovaj sastanak. Mrzila je svoju glupu, cmizdravu tetku. Čvrsto je rukama ispod sebe stegnula tkaninu ružne stolice na kojoj je sjedila. Napeli su joj se mišići na ramenima i zategnuli se u čvor na sredini leđa.

»A sad. Gospođica Eureka Boudreaux.« »Da!« Skočila je i istegnula tijelo tako da joj zdravo uho bude bliže Fontenotu, koji je uputio

sažaljiv osmijeh u njezinu smjeru. »Vaš otac je ovdje kao vaš staratelj.« »Jesam«, javi se tata promuklo. Eureki je odjedanput bilo drago što je Rhoda još na poslu, što su

blizanci ostavljeni na čuvanje susjedi, gospodi LeBlanc. Tih pola sata ovdje otac se nije morao pretvarati da ne žaluje za Dianom. Lice mu je bilo blijedo, prste je čvrsto isprepleo na krilu. Eureka se bila toliko zaokupirana sama sa sobom da nije ni pomislila kako je njezin otac primio Dianinu smrt. Kliznula je rukom prema tati i stisnula njegovu.

Fontenot pročisti grlo. »Vaša majka ostavlja vam sljedeće tri stvari.« Eureka se nagne naprijed na stolici. Htjela je ove tri stvari: majčine oči, majčino srce i da sada

majčine ruke budu čvrsto obavljene oko nje. Vlastito joj je srce tuklo brže, a u želucu joj je kipjelo. »U ovoj vrećici je medaljon.« Fontenot iz svoje torbe za spise izvuče plavu kožnatu vrećicu za

nakit i pažljivo je gurne preko stola prema Eureki. Prstima je razriješila svilenu uzicu kojom je vrećica bila zatvorena. Uvukla je ruku unutra. Znala

je kako ogrlica izgleda i prije nego što ju je izvadila. Majka je stalno nosila medaljon od glatkog, zlatom prošaranog kamena lapis lazuli. Privjesak je izgledao kao veliki trokut, sa stranicama dugim oko pet centimetara. Bakreno ležište koje je držalo lapis dobilo je zelenu patinu od oksidacije. Medaljon je bio toliko star i zamrljan da se kopčica nije dala otvoriti, ali sjajno plava vanjska površina bila je dovoljno lijepa da Eureki drugo nije bilo važno. Bakrena poleđina bila je ukrašena sa šest preklapajućih prstena. Neki su bili ugravirani, a neki reljefno izdignuti i Eureka je uvijek mislila da izgledaju kao karta neke daleke galaksije.

Odjedanput se sjetila da majka nije nosila medaljon dok su bile na Floridi, a Eureka je nije pitala zašto. Što je potaknulo Dianu da pohrani medaljon u sef banke prije puta? Eureka nikad neće znati. Obavila je prste oko medaljona, a onda prebacila dugački bakreni lančić oko vrata. Privila je medaljon na srce.

»Također je odredila da ti se preda ova knjiga.« Debela knjiga u tvrdom uvezu spustila se na stol ispred Eureke. Bila je zaštićena u plastičnoj

vrećici, ali debljoj od bilo koje Ziploc vrećice koju je ikad vidjela. Izvukla je knjigu iz zaštitnog omota. Nikad je dosad nije vidjela.

Knjiga je bila vrlo stara, uvezana u ispucanu zelenu kožu s reljefnim prugama na hrptu. Na sredini prednjih korica izdizao se krug, ali bio je toliko izlizan da Eureka nije mogla zaključiti je li bio dio oblikovanja korica ili mrlja od vode koju je ostavila neka povijesna čaša.

Knjiga nije imala naslov pa je Eureka nagađala da se radi o dnevniku, sve dok je nije otvorila. Stranice su bile tiskane na njoj nepoznatom jeziku. Bile su tanke i požutjele, ali nije se radilo o papiru već o nekoj vrsti pergamenta. Sitna gusta slova bila su toliko neobična da je naprezala vid zagledavši se u njih. Tekst ju je podsjećao na mješavinu hijeroglifa i nečega što bi blizanci mogli nacrtati.

50

»Sjećam se te knjige.« Tata se nagnuo naprijed. »Tvoja ju je majka voljela, ali ne znam zašto. Obično bi je držala uz uzglavlje, iako je nije mogla pročitati.«

»Odakle je knjiga?« Eureka dotakne grube rubove stranica. Pred kraj knjige jedan dio njih bio je spojen zajedno kao da su zavarene. To ju je podsjetilo na ono što se dogodilo s njezinim udžbenikom iz biologije, kad je po njemu prolila bocu Coca Cole. Eureka se nije usudila silom razdvajati stranice jer se bojala da će ih sve poderati.

»Našla ju je na buvljaku u Parizu «, reče tata. »Ništa nije znala o knjizi. Jedanput sam, kao poklon njoj za rođendan, platio jednom od njezinih prijatelja arheologa pedeset dolara da je da datirati ugljikom. Kažu da se ta stvar uopće nije pokazala na njihovoj skali.«

»Vjerojatno je krivotvorina«, reče Maureen. »Marcie Dodson - djevojka u salonu - otišla je prošlo ljeto u New York. Kupila je torbu Goyard na Times Squareu, a uopće nije bila prava.«

»Još jedna stvar za Eureku«, reče Fontenot. »Nešto što tvoja majka zove >gromokamen<.« Lagano gurne prema njoj drvenu škrinjicu veličine manje muzičke kutije. Izgledala je kao da je nekoć bila obojena raskošnim plavim ukrasima, ali boja je izblijedjela i ispucala. Na vrhu kutije stajala je bež koverta na kojoj je majka bila napisala Eureka.

»Imaš i pismo.« Eureka poskoči da uzme pismo. Ali prije nego što ga je pročitala, još jedanput je pogledala

kutiju. Otvorila je poklopac. Unutra se nalazilo mnogo gaze, bijele poput izblijedjele kosti i omotane oko nečega što je bilo veliko kao bejzbolska lopta. Podignula je tu stvar. Teško.

Gromokamen? Nije imala pojma što je to bilo. Majka joj to nikad nije spomenula. Možda se objašnjenje nalazi u pismu. Dok ga je izvlačila iz koverte, prepoznala je majčin posebni papir za pisanje.

U zaglavlju je pisalo tamnoljubičastim slovima Fluctuat nec mergitur. Latinska izreka. Eureka ju je pamtila s majice iz Sorbonne u kojoj je često spavala. Diana joj je tu

majicu donijela iz Pariza. Na njoj je bio moto grada, ujedno i moto njezine majke. »Ljuljuškana valovima, ona ne tone.« Eurekino je srce zatreperilo zbog okrutne ironije.

Maureen, koja je isprobavala svoje nasljedstvo, potegne jednu od Sugarinih klips-naušnica s ušne resice. Zatim je odvjetnik nešto rekao, a Beau je povisio svoj inače nježan glas s namjerom da mu proturječi, dok je tata ustao odgurnuvši stolicu - no ništa od svega toga nije bilo važno. Eureka više nije bila s njima u istoj sobi.

Bila je s Dianom, u svijetu rukom pisanog pisma:

Najdraža moja Eureko,

Smiješi se! Ako ovo čitaš, pretpostavljam da ti je to sad teško činiti. Ali nadam se da hoćeš - ako ne danas, onda

uskoro. Imaš prekrasan osmijeh, spontan i blistav. Dok ovo pišem, spavaš pokraj mene u mojoj nekadašnjoj sobi u Sugarinoj - ups, Beauovoj - kući. Danas

smo se odvezle do Cypremort Pointa, a ti si u svojem točkastom bikiniju plivala kao tuljan. Sunce je jarko sjalo i obje smo malo izgorjele po ramenima dok smo dolje na doku jele morsku hranu. Pustila sam te da pojedeš još jedan ekstra klip kuhanog kukuruza, kao što uvijek činim.

Izgledaš tako smireno i tako mlado dok spavaš, Eureko. Teško je vjerovati da ti je već sedamnaest godina. Rasteš. Obećavam ti da te neću sputavati i sprječavati u tome. Ne znam kad ćeš ovo čitati. Većina nas nema tu sreću da možemo znati kad će nas zateći smrt. Ali ako te

ovo pismo uskoro nade, molim te... ne dopusti da ti moja smrt odredi smjer kojim ćeš krenuti u život. Trudila sam se odgojiti te tako da se nema puno toga objašnjavati u pismu poput ovoga. Osjećam da se

poznajemo bolje nego što se poznaje bilo koje dvoje ljudi. Naravno, uvijek će biti stvari koje ćeš sama morati otkriti. Mudrost pridržava svijeću iskustvu, ali i ti moraš uzeti svijeću u ruke i hodati sama.

51

Ne plači. Ponesi sa sobom ono što voliš kod mene; bol ostavi iza sebe. Čuvaj gromokamen. Zbunjuje, ali je moćan. Nosi moj medaljon kad jako poželiš da ti budem blizu; možda će ti pomoći i voditi te. I uživaj u knjizi. Znam da hoćeš. S velikom ljubavlju i divljenjem -

Mama.

52

9.

MLADIĆ NIOTKUDA

Eureka je čvrsto stiskala pismo. Potiskivala je čak i mogućnost da osjeća ono na što su je zamalo natjerale majčine riječi.

Na dnu stranice nalazio se Dianin zamrljani potpis. Uz napisanu riječ mama bila su i tri sićušna uzdignuta kruga. Eureka prijeđe prstom preko njih, kao da se radi o jeziku koji mora dotaknuti da bi ga razumjela.

Nije mogla objasniti kako je to znala: bile su to Dianine suze. Ali njezina majka nije plakala. Ako i jest, Eureka je nikad nije vidjela da plače. Što još nije znala

o Diani? Jasno se sjećala njihova posljednjeg izleta u Cypremort Point. Početak svibnja, čamci ravnog dna

poskakuju na vezu, sunce prži nisko na nebu. Je li Eureka zaista poslije spavala tako čvrsto da nije čula majku kako plače? Zašto bi Diana uopće plakala? Zašto je napisala ovo pismo? Je li znala da će umrijeti?

Naravno da nije. Tako piše i u pismu. Eureka poželi vrištati. Ali ta ju je želja brzo prošla, brzo poput strašnog lica u kući strave na

seoskom sajmu. »Eureka.« Tata je stajao pred njom. Stajali su na parkiralištu ispred Fontenotova ureda. Nebo

nad njima bilo je blijedoplavo, s prozračno bijelim oblacima. Zrak je bio vlažan, a njezina majica kratkih rukava činila se mokrom.

Eureka je ostala u svijetu pisma najduže što je mogla i nije podignula pogled dok je slijedila oca izlazeći iz odvjetnikova ureda, ulazila u dizalo i nastavila dalje predvorjem, pa van sve do auta.

»Što je?« Čvrsto je stiskala pismo bojeći se da joj ga nešto ne otme. »Gospođa LeBlanc pazit će na blizance još sljedećih pola sata.« Pogledao je na ručni sat. »Mogli

bismo otići na sladoled s bananama. Već dugo nismo bili.« Eureka se iznenadi shvativši da zaista želi sladoled iz slastičarnice Jo's Snows iza ugla, nedaleko

od crkve Sv. Ivana. To je bio njihov običaj prije nego su se pojavili Rhoda, blizanci, srednja škola, prije nesreće i sastanaka s odvjetnicima zbog zapanjujućeg nasljedstva pokojne majke.

Sladoled od banane, dvije kuglice i separe uz prozor u uglu prostorije. Eureka bi sjedila na rubu sjedala, smijala se uvijek istim pričama koje je tata pričao već po stoti put o odrastanju u New Iberiji, o tome kako je bio jedini dječak koji se prijavio na natjecanje u pečenju pite od oraha ili kako je prvi put pozvao Dianu na večeru, a zato što je bio jako nervozan, njegov flambe je izazvao požar u kuhinji. Na trenutak Eureka si dopusti da je misli odvedu u onaj separe u slastičarnicu Jo's Snows.

53

Vidjela je samu sebe kako žličicom unosi hladan sladoled u usta - a ona je mala djevojčica, za koju je otac još uvijek najveći junak.

Ali Eureka više nije znala kako razgovarati s tatom. Zašto da mu govori o tome kako se osjeća osakaćeno? Ako tata izlane i jednu riječ Rhodi, Eureka će se opet naći pod paskom liječnika zbog mogućeg pokušaja samoubojstva, neće joj dopustiti ni da zatvori vrata svoje sobe. Osim toga, ionako je već imao previše briga.

»Ne mogu«, reče ona. »Već sam nešto drugo dogovorila i imam dogovoren prijevoz.« Tata pogleda po gotovo praznom parkiralištu, kao da se ona šali. Ali nije se šalila. Cat je trebala doći autom po nju u četiri da idu zajedno učiti. Čitanje oporuke

završilo je rano. A sad će tata vjerojatno ostati i nelagodno čekati s njom dok se Cat ne pojavi. Dok je Eureka pogledom skenirala parkiralište tražeći Cat, oči joj se zaustave na bijelom

kamionu. Bio je parkiran okrenut prednjim dijelom prema zgradi, ispod stabla zlaćanožutih listova. Netko je sjedio iza upravljača i zurio ravno naprijed. Nešto srebrno sjajilo je kroz vjetrobransko staklo.

Eureka zaškilji i sjeti se sjajnog kvadrata - onog neobičnog osvježivača zraka s mirisom citronele - koji je visio s Anderova retrovizora. Nije trebala prići bliže pa da shvati da je to njegov kamionet. Vidio je da ga gleda. Nije skrenuo pogled u stranu.

Toplina joj je prostrujila tijelom. Majica s kratkim rukavima odjedanput joj je smetala, dlanovi su postali ljepljivi. Što on radi ovdje?

Jedna siva Honda gotovo da je pregazila Eureku. Cat je naglo nagazila na kočnicu, uz oštro škripanje guma i otvorila prozor. »Kako je, gospodine B.?« poviče ona, iza sunčanih naočala srcolikog oblika. »Spremna, Reka?«

»Kako si, Cat?« tata potapša poklopac motora Catinog auta, kojeg su one nazvale Pljesnivko. »Drago mi je da je još u voznom stanju.«

»Bojim se da se nikad neće pokvariti«, zajauče Cat. »Još će i moji unuci voziti ovu stvarcu na moj pogreb.«

»Idemo u Neptune i tamo ćemo učiti«, reče Eureka tati, zaobilazeći auto da sjedne na suvozačevo mjesto.

Tata kimne glavom. Izgledao je izgubljeno s druge strane auta i to je ražalostilo Eureku. »Onda moj poziv vrijedi za drugi put«, reče on. »Hej, Reka?« »Da?« »Imaš li sve?« Kimnula je i potapšala ruksak u kojem su bili starinska knjiga i neobična plava škrinjica.

Dotaknula je mjesto na grudima, gdje je visio medaljon. Podignula je Dianino suzama umrljano pismo, kao da maše njime. »Vraćam se kući na večeru.«

Prije nego što je ušla u Catin auto, Eureka pogleda preko ramena prema stablu. Andera više nije bilo. Nije znala što je bilo čudnije: to što je uopće bio ovdje ili što joj je bilo žao jer je otišao.

»Pa, kako je bilo?« upita Cat i stiša. All Things Considered3. Bila je jedina djevojka koju je Eureka znala, a koja je slušala tu emisiju umjesto glazbe. Kako će flertovati sa studentima s koledža - branila se Cat - ako ne bude znala što se događa u svijetu? »Jesi li naslijedila bogatstvo ili barem neki stančić na jugu Francuske, pa da ti mogu doći kad sam tamo?«

»Ne baš.« Eureka otvori ruksak da pokaže Cat svoje nasljedstvo. »Medaljon tvoje majke.« Cat dodirne lančić oko Eurekina vrata. Bila je navikla viđati ga oko

Dianina vrata. »Lijepo.«

3 Popularna emisija vijesti i političkih analiza na američkom Nacionalnom radiju NPR.

54

»Ima još«, reče Eureka. »Ovu staru knjigu i kamen u kutiji.« »Kamen u - čemu?« »Napisala je i pismo.« Cat je parkirala auto na sredini parkirališta. Zavalila se u sjedalu i podignula koljena oslonivši

ih na upravljač, a bradu je isturila i okrenula prema Eureki. »Želiš li to podijeliti sa mnom?« I tako je Eureka još jedanput pročitala pismo, ovaj put naglas, nastojeći da joj tihi glas ostane

čvrst, nastojeći ne gledati u tragove suza na kraju. »Čudesno«, reče Cat kad je Eureka završila. Brzo je obrisala oči, a onda pokazala rukom na

stražnju stranu pisma. »Nešto piše s druge strane.« Eureka okrene papir. Prije nije bila primijetila post scriptum.

PS. Što se tiče gromokamena... Ispod sloja gaze nalazi se ručno napravljen artefakt u obliku trokuta. Neke kulture zovu ga vilenjakovom strijelom; jer vjeruju da on sprečava oluje. Gromokamenje se može naći u ostacima najstarijih civilizacija diljem svijeta. Sjećaš se onih glava strijela koje smo iskopale u Indiji? Misli o njima kao o dalekim rođacima. Podrijetlo ovog gromokamena je nepoznato, zbog čega je još draži onima koji si uzimaju slobodu da zamišljaju razne mogućnosti. Ja jesam. Hoćeš li ti?

P.P.S. Nemoj odmotati gazu prije nego što moraš. Znat ćeš kad dođe trenutak.

P.P.P.S. Uvijek znaj da te volim.

»Pa, to je objašnjenje za kamen«, reče Cat na način koji je značio da je potpuno zbunjena. »Kakva je priča s knjigom?«

Zajedno su proučavale krhke stranice s gusto ispisanim tekstom, rukom pisane na nekom nerazumljivom jeziku.

»Što je ovo, srednjovjekovni marsovski?« Cat zaškilji i okrene knjigu naopačke. »To je kao da je moja nepismena pratetka Dessie napokon napisala ljubavni roman o kojem stalno blebeće.«

Na prozoru s Eurekine strane začuje se oštro kucanje i obje djevojke poskoče. Vani je stajao ujak Beau, a jednu ruku gurnuo je u džep traperica. Eureka je mislila da je već

otišao; nije se volio zadržavati u Lafayetteu. Osvrnula se tražeći pogledom tetku Maureen. Beau je bio sam. Otvorila je prozor.

Ujak se nagne unutra i osloni laktove na prozorski okvir. Pokazao je prstom na knjigu. »Tvoja mama« - glas mu je bio još tiši nego inače - »znala je što ta knjiga govori. Mogla ju je

čitati.« »Što?« Eureka uzme knjigu iz Carina krila i prolista nekoliko stranica. »Ne pitaj me kako«, reče Beau. »Vidio sam je jedanput kako prelistava knjigu i piše bilješke.« »Znaš li gdje je naučila...« »Ne znam ništa više od toga. Ali ono što je tvoj tata rekao, da je nitko ne može pročitati - želio

sam to ispraviti. Moguće je.« Eureka se nagne naprijed i poljubi ujakov smežuran obraz. »Hvala ti, ujače Beau.« Kimnuo je glavom. »Moram se vratiti kući i pustiti pse. Doći ćete svi jednoga dana na moju

farmu. OK?« Kratko je salutirao djevojkama i pošao prema svojem starom kamionetu. Eureka se okrene prema Cat nježno držeći knjigu na grudima. »Znači, pitanje je...« »Kako ćemo je dati prevesti?« Cat zabubnja srebrno nalakiranim noktima po upravljačkoj ploči.

»Prošli tjedan sam izašla sa studentom koji studira klasične jezike i veterinu na UL. Tek je na drugoj godini, ali možda bi mogao znati.«

55

»Gdje si upoznala tog Romea?« upita Eureka. Nije mogla a da ne pomisli na Andera, iako ništa od onoga što je Ander učinio u Eurekinom društvu nije sličilo na romansu.

»Imam svoju metodu«, nasmiješi se Cat. »Na internetu provjeravam popis tatinih studenata, izaberem najzgodnije, a onda se strateški pojavim u studentskom centru kad završi nastava.« Zatreptala je crnim očima prema Eureki i u jednom od rijetkih iskaza pokazala da je svjesna svoje privlačnosti. »Nikad nikome to ne smiješ spomenuti. Rodney misli da je naš susret rezultat čiste lude sreće.« Nacerila se. »Ima dredlokse do ovdje. Hoćeš vidjeti sliku?«

Dok je Cat skrolala i tražila u mobitelu fotografiju, Eureka se osvrne na mjesto gdje je stajao Anderov kamionet. Zamišljala je da je još tamo i da joj je Ander dovezao Magdu natrag, jedino što je sad džip bio oslikan zmijama, plamenim jezicima i asimetričnim smaragdima.

»Sladak je, ha? Hoćeš li da ga nazovem? On govori, znaš, valjda pedeset sedam jezika. Ako tvoj ujak govori istinu, stvarno bi nam netko trebao prevesti knjigu.«

»Možda.« Eureka je bila odsutna duhom. Gurnula je knjigu, gromokamen i majčino pismo u ruksak. »Nisam sigurna da sam danas raspoložena za to.«

»Dobro.« Cat kimne glavom. »Kako ti kažeš.« »Aha«, promrmlja Eureka, mučeći se da zakopča sigurnosni pojas i da ne razmišlja o majčinim

suzama. »Imaš li nešto protiv da sad ne razgovaramo o tome?« »Naravno da ne.« Cat uključi motor i polako krene prema izlazu s parkirališta. »Smijem li

predložiti da danas zaista učimo? Onaj test o Moby Dicku i moguće loše ocjene mogli bi ti zaokupiti pažnju i spriječiti te da misliš o drugim stvarima.«

Eureka pogleda kroz prozor i zagleda se u svijetlo zlatno lišće stabla koje je lelujalo na praznom mjestu gdje je Ander bio stajao. »A što kažeš na to da ne učimo...«

»Ne kaži ni riječ više. Ja sam >za<. Sestro, što imaš na umu?« »Pa...« Je li imalo smisla lagati? Ako je u pitanju Cat, vjerojatno ne. Eureka blesasto podigne

ramena. »Da se provozamo pokraj škole Manor, tamo gdje vježbaju za county-cross?« »Zašto, gospođice Boudreaux?« Catine oči poprimile su zavodnički sjaj, onaj koji je čuvala za

starije dečke. »Zašto ti je trebalo toliko dugo da to kažeš?«

♦ ♦ ♦

Škola Manor bila je nekoliko puta veća od Evangeline i isto toliko puta imala manje financijskih fondova. Kao jedna od dviju katoličkih škola u Lafayetteu, koje su pohađali zajedno i mladići i djevojke, dugo je bila glavni rival Evangeline. Učenici su bili raznolikiji, više posvećeni vjeri, kompetitivniji. Eureki su se klinci iz Manora činili hladni i agresivni. Gotovo su svake godine u mnogim sportovima pobjeđivali na okružnim natjecanjima, iako je prošle godine Evangeline dospjela čak do državne razine u cross-country utrci. Cat je čvrsto odlučila da ove godine zadrže naslov prvaka.

Zato je ovo sada bilo kao da prelaze neprijateljske linije. Cat se zaustavila na parkiralištu Manora rezerviranom za njihovu sportsku ekipu Pantere, a koje se protezalo prema rukavcu zaljeva.

Kad je Eureka otvorila vrata, Cat se namrštila pogledavši svoju tamnoplavu, do koljena dugu suknju, koja je bila dio školske odore. »Ne možemo izaći i pojaviti se tamo ovako odjevene.«

»Koga briga?« Eureka izađe iz auta. »Zar se brineš da će pomisliti kako su djevojke iz Evangeline došle ovamo da ih sabotiraju?«

»Ne, ali mogle bismo naići na neke zgodne tipove koji treniraju, a ja u ovoj suknji izgledam kao prava frau.« Otključala je prtljažnik, zapravo njezin pokretni ormar s odjećom. Bio je dupkom pun šarenih uzoraka, puno likre i više cipela nego u robnoj kući. »Skrivaš li me od pogleda?«

56

Eureka stane ispred Cat i okrene se licem prema sportskom terenu. Pogledom je pretraživala prostor tražeći Anderov lik. Ali sunce joj je tuklo u oči, a svi trkači na duge staze izgledali su slično s mjesta gdje je stajala. Bili su visoki i vitki.

»Dakle. Odlučila si naći nekoga i zaljubiti se.« Cat je prekapala po prtljažniku i mrmljala nešto o remenu koji je ostavila kod kuće.

»Ne znam je li baš tako akutno«, reče Eureka. Je li bilo? »Svratio je neku večer...« »Nisi mi to rekla.« Eureka začuje povlačenje patentnog zatvarača i ugleda načas Catino tijelo koje se izvijajući

uvlačilo u neki odjevni predmet. »Nije to bilo ništa posebno, stvarno. Ostavila sam neke stvari u njegovom autu pa je svratio da

mi ih vrati. Brooks je baš bio kod mene.« Zastala je, prisjećajući se trenutka dok je stajala kao u sendviču između dva mladića spremnih da se potuku. »Situacija je zbilja bila napeta.«

»Je li Ander bio čudan prema Brooksu ili Brooks prema Anderu?« Cat poprska malo parfema na vrat. Mirisao je na jasmin i kozju krv. Cat je sad oko sebe širila miris zasebne mikroklime.

»Kako to misliš?« upita Eureka. »Samo« - Cat je poskakivala na jednoj nozi zakopčavajući remenčić na sandali visokih potpetica

- »znaš, Brooks ponekad zna biti jako posesivan u odnosu na tebe.« »Stvarno? Doista to misliš...« Eureka se prekine i podigne brzo na prste kad se u zavoju trkaće

staze pojavio visok plavokos mladić. »Mislim da je to Ander - ne, nije.« Razočarana, spustila se opet na zemlju.

Cat zazviždi od čuđenja. »Oho. Ti smatraš da tvoja zaljubljenost nije >tako akutna<? Šališ se? Upravo si sva kao pokisla što taj tip nije on. Nikad te nisam vidjela ovakvu.«

Eureka zakoluta očima. Naslonila se na auto i pogledala na ručni sat. »Jesi li se odjenula? Već je skoro pet; oni samo što nisu počeli završni dio treninga s opuštanjem.« Ona i Cat nisu imale puno vremena.

»Nemaš komentara o mojem izgledu?« Kad se Eureka okrenula i pogledala, Cat je na sebi imala pripijenu haljinu s uzorkom leoparda,

crne štikle i malu beretku od risova krzna koju su prošlog ljeta kupile u New Orleansu. Zavrtjela se oko sebe. Izgledala je kao središnji izložak u trgovini prepariranih životinja. »Taj izgled zovem Trostruka mačka Cat.« Prste na rukama savinula je u obliku mačjih kandži. »Grrrrr.«

»Oprezno.« Eureka kimne glavom prema učenicima na sportskom igralištu. »Oni mesožderi bi te mogli pojesti.«

Prešle su preko parkirališta, pokraj nekoliko žutih školskih autobusa što su čekali da djecu odvezu kući, pokraj niza narančastih aparata za vodu i štrkljastih učenika prvih razreda, koji su radili trbušnjake na klupama tribina. Već se začulo nekoliko zvižduka divljenja prema Cat.

»Hej, bok, frendu«, mazno reče ona crnom dečku koji ju je dobro pogledao trčeći pokraj njih. Eureka nije bila navikla viđati Cat u blizini crnaca. Pitala se vide li ti mladići njezinu najbolju

prijateljicu kao napola bjelkinju, onako kako su učenici u Evangelini vidjeli Cat kao mulatkinju. »Osmjehnuo se!« reče Cat. »Da potrčim za njim? Ipak, mislim da ne mogu trčati u ovoj haljini.« »Cat, došle smo ovamo potražiti Andera, sjećaš se?« »Dobro. Ander. Super visok. Mršav - ne previše. Prekrasni plavi uvojci. Ander.« Zaustavile su se na rubu igrališta. Iako je Eureka tog popodneva već pretrčala deset kilometara,

kad je stopalom dotaknula crveni šljunak, u njoj se javila potreba da potrči iz sve snage. Gledale su sportaše. Mladići i djevojke posrtali su po atletskoj stazi i trčali svaki svojim

tempom. Svi su imali iste bijele polo majice s tamnožutim ovratnikom i žute tenisice.

57

»Ono nije on«, reče Cat prstom slijedeći trkače. »A ni onaj tamo - zgodan, ali nije on. A onaj tip sigurno nije on.« Namrštila se. »Čudno je to. Mogu vidjeti auru koju projicira, ali teško mi je jasno zapamtiti njegovo lice. Ili ga nisam vidjela izbliza?«

»Neobično izgleda«, reče Eureka. »Ne u lošem smislu. Izuzetno je privlačan.« Oči su mu kao ocean, poželjela je reći. Usne su mu boje koralja. Iz kože mu izbija neki naboj zbog kojega

bi poskočila i igla na kompasu. Nigdje ga nije vidjela. »Eno Jacka.« Cat pokaže tamnokosog poput stupa visokog i tankog, mišićavog mladića, koji je

stao pokraj staze da se rastegne. »On je kapetan. Sjećam se da sam prošle zime igrala s njim Sedam minuta na nebu4. Hoćeš da ga pitam?«

Eureka potvrdno kimne i pođe za Cat koja je ležerno krenula prema mladiću. »Hej, Jack.« Cat klizne na sjedalo tribine jedan red iznad Jacka koji je radio vježbe rastezanja.

»Tražimo tipa iz tvojeg tima, dečka koji se zove Ander. Kako mu je prezime, Reka?« Eureka slegne ramenima. Isto učini i Jack. »Nemamo nijednog Andera u timu.« Cat ispruži noge i prebaci jednu preko druge. »Slušaj, prije dva dana smo se trebali natjecati

protiv vas i spriječio nas je pljusak, a i ti si bio tamo. Vidio si ga, visok mladić, plava kosa - pomozi mi, Reka?«

Oči boje oceana, zamalo je provalilo iz nje. A rukama može dohvatiti zvijezdu padalicu. »Pomalo blijed?« uspjela je reći nesigurno. »Takvog nemamo u timu.« Jack ponovo zaveže tenisice i uspravi se, dajući im na znanje da je

završio. »A i ti si mi neki usrani kapetan, ako ne znaš imena svojih igrača«, dovikne Cat za njim dok se

udaljavao. »Molim te«, reče Eureka s toliko molećivosti u glasu da se Jack zaustavio i okrenuo. »Stvarno ga

moramo naći.« Mladić uzdahne. Vratio se do mjesta gdje su djevojke stajale i ispod klupe izvukao crnu torbu.

Izvadio je iPad i nekoliko puta kliznuo po zaslonu. Kad ga je pružio Eureki, vidjela je sliku cross-country tima čiji su se članovi rasporedili i pozirali na tribini. »Prošli tjedan smo se slikali za godišnjak. Ovo su svi ljudi u mojem timu. Vidiš li svojega Xandera?«

Eureka se zagleda u fotografiju tražeći mladića kojeg je maloprije vidjela na parkiralištu, onog koji se zaletio u njezin auto, onog kojeg nije mogla izbaciti iz glave. Trideset mladih i nadobudnih mladića smiješilo joj se s fotografije, ali nijedan nije bio Ander.

4 Igra koju tinejdžeri igraju na tulumima. Dvoje izabranih igrača moraju provest sedam minuta sami u ormaru ili nekom mračnom prostoru.

58

10.

VODA I SNAGA

Eureka istisne na dlan malo losiona za sunčanje, s mirisom kokosa i namaže još jedan sloj na Williamova bijela ramena. Bilo je toplo i sunčano subotnje jutro pa je Brooks odvezao Eureku i blizance do vikendice njegove obitelji dolje u Cypremort Pointu, na obali zaljeva Vermilion.

Svatko tko je živio duž južnog dijela Bayou Techea5, želio je svoje mjesto u Pointu. Ako tvoja obitelj nije imala kamp-kućicu na petkilometarskom poluotoku pokraj marine, morali ste se sprijateljiti s nekim tko ju je imao. Vikendice, čija je glavna svrha bila da možete imati čamac, bile su u rasponu od običnih kamp-kućica parkiranih na travi do milijunskih vila sagrađenih na cedrovim stupovima iznad vode, s privatnim vezovima za glisere. Svaki uragan bilježio se crnom bojom na ulaznim vratima, označavajući razinu do koje se dignula voda - Katrina '05, Rita '05, Ike '08.

Vikendica Brooksovih bila je drvena kuća s četiri spavaće sobe i krovom od valovitog aluminija, a na prozorima su bile petunije posađene u izblijedjelim limenkama Folgers kave. Straga se nalazio mol od cedrovine i na popodnevnom suncu izgledao je beskrajno dug. Eureka je tu provela stotine sretnih sati jedući s Brooksom pekan orahe, pecajući ribu štapom od šećerne trske, čiji je flaks već pozelenio od algi.

Tog dana plan im je bio pecati i uloviti ručak, zatim kupiti ostrige u Bay Viewu, jedinom restoranu u gradu. Ali blizancima je pecanje dosadilo čim su crvi nestali u mutnoj vodi pa su svi odložili štapove i odvezli se duž uskog pojasa plaže, s pogledom na zaljev. Neki su ljudi govorili da je ta umjetna plaža ružna, ali kad bi sunce zasjalo na vodi, a zlatna spartina, visoka močvarna trava, zalelujala na vjetru, i kad bi loveći ribu galebovi kričali obrušavajući se u vodu, Eureka nije mogla dokučiti zašto tako govore. Pljusnula je komarca na svojoj nozi i zagledala se u crnilo mirnog zaljeva, daleko na rubu horizonta.

Od Dianine smrti ovo joj je prvi put da se nalazila blizu velike vode. Ali Eureka je podsjećala samu sebe, ocean je bio dio njezina djetinjstva; nema razloga biti nervozna.

William je u pijesku gradio raskošan dvorac i napućio usne od koncentracije, dok je Claire rušila krilo po krilo njegova zdanja. Eureka se nadvila nad njima s bočicom losiona za sunčanje Hawaiian Tropic i pazila da im se na ramenima ne pojavi ni trag crvenila.

»Ti si sljedeća, Claire.« Prstima je dobro utrljala losion uz rub Williamovih napuhanih narančastih rukava za plivanje.

»Aha.« Claire se uspravi u stojeći položaj, a koljena su joj bila oblijepljena blatom. Pogledala je losion za sunčanje i počela bježati, ali spotaknula se na bazen za plivanje pješčanog dvorca.

5 Bayou Teche vodeni je put dug 200 km u južnoj Louisiani. Predstavlja nekadašnji glavni tok rijeke Mississippi, prije nego što je prije otprilike 3.000 godina rijeka promijenila smjer delte.

59

»Uragan Claire opet pogađa.« Brooks poskoči da je sustigne. Kad se vratio noseći Claire na rukama, Eureka je počne mazati losionom. Uvijala se i vrištala dok ju je Brooks škakljao.

»Gotovo.« Eureka začepi bočicu losiona za sunčanje. »Zaštićena si sljedećih sat vremena.« Klinci su otrčali, napustivši pješčanu građevinu, i pošli tražiti nepostojeće školjke uz rub vode.

Eureka i Brooks spustili su se na deku i žarili nožne prste u svježinu pijeska. Brooks je bio jedan od malobrojnih koji je uvijek pazio na to da joj sjedne s desne strane tako da ga može čuti dok govori.

Te subote na plaži nije bilo puno ljudi. Jedna obitelj s četvero male djece sjedila im je slijeva, a svi su se tiskali u hlad ispod plave cerade koju su podignuli na dva štapa. Uz obalu su sjedili raštrkani ribiči, a niti udica zarezivale su pijesak sve do mjesta gdje bi ulazile u vodu. Još niže, jedna grupica učenika, koje je Eureka prepoznala jer ih je viđala u crkvi, nabacivala se dugim vlatima naplavljene morske trave. Eureka je promatrala kako voda zapljuskuje gležnjeve blizanaca i pomislila kako šest kilometara dalje prema pučini otok Marsh stoji kao barijera prostranstvu voda velikog Zaljeva.

Brooks iz košare za piknik izvadi i pruži joj orošenu limenku Coca Cole. Za jednog dečka Brooks je bio neobično dobar u pakiranju hrane za piknik. Uvijek bi pripremio izbor brze i zdrave hrane: čips i kekse, jabuke i sendviče s puretinom i hladna pića. Eureki navre slina od pogleda na Tupperware posudice u koje je njegova mama Aileen spremila ostatke začinjenog etouffeea6 sa smeđom rižom. Popila je gutljaj Cole, nagnula se natrag i oslonila na laktove, a hladnu limenku pridržavala između golih koljena. Jedna je jedrilica polako plovila u daljini, a jedra su joj se stapala s niskim oblacima iznad vode.

»Uskoro bih te trebao odvesti na jedrenje«, reče Brooks »prije nego se vrijeme promijeni.« Brooks je bio sjajan jedriličar - za razliku od Eureke, koja nikad nije mogla zapamtiti na koju stranu treba okrenuti koju ručicu. Ovo mu je bilo prvo ljeto u kojem je smio pozvati prijatelje na brod i biti sam s njima. Ona je već jedrila s njim jedanput u svibnju i namjeravala je to činiti svaki vikend, ali onda se dogodila nesreća. Sad je radila na tome da se opet vrati u blizinu oceana. Imala je noćne more u kojima je tonula usred najcrnjeg, divljeg oceana tisuće kilometara daleko od najbližeg kopna.

»Možda sljedeći vikend?« reče Brooks. Nije mogla zauvijek izbjegavati ocean. Bio je dio nje baš kao i trčanje. »Sljedeći put blizance ostavljamo kod kuće«, reče ona. Osjećala se loše zato što ih je povela. Brooks je već ionako potegnuo vozeći tridesetak

kilometara na sjever da pokupi Eureku u Lafayetteu, jer njezin je auto još bio na popravku. Kad je došao po nju, pogodite tko ga je molio i preklinjao i dobivao napade plača samo da pode s njima? Brooks im nije mogao reći »ne«. Tata se složio, a Rhoda je bila na nekom sastanku. I tako je Eureka provela pola sata prebacujući dječja sjedala iz tatinog Continentala u Brooksov auto, mučeći se s dvadesetak kopči i vezica koje su je izbezumile. Zatim su tu bile još i torbe za plažu, plastični kolutovi i rukavice koje je trebalo napuhati i maska i dihalica za koje je William inzistirao da ih mora pronaći i donijeti iz najudaljenijeg kutka tavana. Eureka je pomislila da sigurno nije bilo ovakvih problema kad je Brooks provodio vrijeme s Mayom Cayce. Zamišljala je Eiffelov toranj i stolove sa zapaljenim svijećama i pladnjevima kuhanog jastoga, a sve smješteno na poljima crvenih ruža, bez trnja, kad god bi Brooks provodio vrijeme s Mayom Cayce.

»A zašto bi oni ostali kod kuće?« smijao se Brooks gledajući Claire kako od morske trave oblikuje brkove na Williamovu licu. »Svidjet će im se. Imam male dječje pojase za spašavanje.«

»Zato jer su iscrpljujući.« Brooks posegne rukom u košaru da izvadi etouffee. Zagrabio je vilicom, a onda Eureki pružio

posudu. »Više bi te mučio osjećaj krivnje da ih nisi povela.«

6 Jelo tipično za kreolsku/kajunsku kuhinju, sa školjkama i rakovima u umaku serviranom s rižom.

60

Eureka je legla na pijesak i lice prekrila slamnatim šeširom. Ljutilo ju je što je imao pravo. Kad bi si Eureka dopustila da je obuzme osjećaj krivnje koji je već sad imala, vjerojatno bi se razboljela i pala u postelju. Osjećala se krivom zbog toga što se udaljila od tate, zbog neprekidnog vala panike koji je potaknula kod kuće kad je progutala one tablete, zbog razbijenog džipa i Rhode koja je inzistirala da plati popravak tako da taj trošak uvijek može Eureki gurnuti pod nos.

Pomislila je na Andera i osjetila još više krivice zato što je bila toliko lakovjerna da povjeruje da će se on pobrinuti za auto. Jučer popodne je napokon smogla hrabrosti i nazvala broj koji joj je dao na papiriću u lisnici. Javila se žena gruba glasa, po imenu Destiny i rekla Eureki da je baš jučer dobila telefonski priključak.

Zašto se dovezao čak do njezine kuće samo da bi joj dao lažan broj? Zašto je lagao o tome da je u cross-country timu škole Manor? Kako je znao da se ona nalazi kod odvjetnika - i zašto je tako naglo otišao s parkirališta?

Zašto je Eureku prožimala panika na pomisao da ga nikad više neće vidjeti? Razumna bi osoba već odavno shvatila da je Ander bezveznjak. To je i Cat zaključila. Kakve

god gluposti Cat podnosila od svojih raznih mladića i muškaraca, nije mogla tolerirati laž. U redu, lagao je. Da. Ali Eureka je željela znati zašto. Brooks podigne jedan kraj slamnatog šešira da proviri i pogleda joj lice. Okrenuo se na trbuh i

legao pokraj nje. Na preplanulom obrazu imao je malo pijeska. Mogla je osjetiti i miris sunca na njegovoj koži.

»Kakve se misli vrte u mojoj najdražoj glavici?« upita on. Sjetila se kako se osjećala bespomoćno kad je Ander zgrabio Brooksa za ovratnik. Sjetila se kako

je Brooks odmah poslije počeo ismijavati Andera. »Ne želiš znati.« »Zato sam i pitao«, reče Brooks. »Jer ne želim znati.« Nije htjela Brooksu govoriti o Anderu - i ne samo zbog neprijateljstva koje je zaiskrilo medu

njima. Eurekina tajnovitost imala je veze s njom, s intenzivnim osjećajem koji je Ander izazvao u njoj. Brooks joj je bio jedan od najboljih prijatelja, ali nije poznavao tu njezinu stranu. Ona nije znala za tu svoju stranu. To neće samo tako nestati.

»Eureka.« Brooks palcem nježno dotakne njezinu donju usnu. »Što je?« Dotaknula je mjesto na grudima gdje je ležao majčin trokutasti medaljon od lapisa. U dva dana

već se navikla na njegovu težinu oko vrata. Brooks ispruži ruku i dotakne njezine prste na površini medaljona. Podignuo ga je i pritisnuo kopču.

»Ne otvara se.« Izvukla ga je iz njegovih ruku ne želeći da ga on slomi. »Oprosti.« Trgnuo se, a onda se okrenuo i legao na leda. Eureka je pogledom pratila liniju

njegovih trbušnih mišića. »Ne, ti meni oprosti.« Liznula je usne. Bile su slane. »Vrlo je krhak.« »Još mi nisi rekla kako je bilo kod odvjetnika«, reče Brooks. Ali nije je gledao. Zurio je u nebo,

gdje se sunce probijalo kroz filter sivih oblaka. »Želiš čuti jesam li postala milijunašica?« upita Eureka. Ostala je zapanjena svojim naslijeđem,

ali i tužna, ali to je bila lakša tema za razgovor nego o Anderu. »Iskreno, nisam potpuno sigurna što mi je to Diana ostavila.«

Brooks je cupkao neku travu što je niknula iz pijeska. »Što time misliš? Ovo izgleda kao potrgani medaljon.«

»Ostavila mi je i knjigu na nekom jeziku koji nitko ne zna. Ostavila mi je nešto što se zove gromokamen - lopta smotane arheološke gaze, koju još ne bih trebala odmotati. Napisala mi je pismo u kojem kaže da su te stvari važne. Ali ja nisam arheolog; samo sam joj kći. Nemam pojma što učiniti s tim stvarima i zbog toga se osjećam glupo.«

61

Brooks se okrene na deki tako da je koljenima dodirnuo Eureku. »Govorimo o Diani. Voljela te je. Ako obiteljsko naslijeđe ima neku svrhu, onda ona zacijelo nije takva da u tebi izazove loše osjećaje.«

William i Claire otišli su do improviziranog šatora malo dalje niz plažu i našli dvoje djece s kojom su se brčkali u vodi. Eureka je bila zahvalna na nekoliko trenutaka osame s Brooksom. Nije bila ni svjesna koliko ju je opterećivalo to nasljedstvo i da joj olakšanje donosi to što može taj teret podijeliti s nekim. Zagledala se u zaljev i zamislila svoje naslijeđene predmete kako odlijeću poput pelikana, a ona im više nije potrebna.

»Voljela bih da mi je govorila o tim stvarima dok je bila živa«, reče ona. »Nisam znala da imamo neke tajne.«

»Tvoja je mama bila jedno od najpametnijih stvorenja koja su ikada živjela. Ako ti je ostavila loptu zamotane gaze, možda se isplati to istražiti. Misli o tome kao o pustolovini. To bi i ona učinila.« Bacio je praznu limenku Cole u košaru za piknik i skinuo svoj slamnati šešir. »Idem se okupati.«

»Brooks?« Uspravila se, sjela i uhvatila ga za ruku. Kad se okrenuo prema njoj, kosa mu je pala preko očiju. Ispružila je ruku i odmaknula je. Rana na čelu mu je lijepo zacjeljivala; ostala je samo tanka, okrugla krasta iznad očiju. »Hvala.«

Nasmiješio se i ustao, poravnavajući plave kupaće gaćice, koje su dobro izgledale na njegovoj potamnjeloj koži. »Ne brini brigu, Sipice.«

Dok je hodao prema vodi, Eureka pogleda blizance i njihove nove prijatelje. »Mahat ću ti s obale«, poviče ona Brooksu, kao što je uvijek i činila.

Postojala je jedna legenda o dječaku iz ovih krajeva koji se utopio u zaljevu Vermilion jednog popodneva kasnog ljeta, neposredno prije zalaska sunca. Minutu prije još se utrkivao s braćom, gacao po plićaku zaljeva, a sljedeće minute - možda zato što ga je netko izazvao da to učini - bacio se u valove razbijače, koji su ga odnijeli u dubinu. Zbog toga se Eureka kao dijete nikad nije usuđivala plivati u tim velikim valovima, ni do mjesta koje je u vodi bilo označeno crveno-bijelim plutačama. Sada je znala da je priča bila laž koju su roditelji pričali kako bi preplašili djecu zbog njihove sigurnosti. Valovi u zaljevu Vermilion jedva da su se mogli nazvati valovima. Otok Marsh zapravo je bio barijera pravim valovima razbijačima, kao kakav superjunak koji brani svoj rodni metropolis.

»Gladni smo!« poviče Claire otresajući pijesak iz plave kose skupljene u kratki rep. »Čestitam«, reče Eureka. »Za nagradu imamo piknik.« Podignula je poklopac košare i

rasprostrla hranu za djecu, koja su potrčala da vide što ih čeka. Ubacila je slamke u sokove u tetrapaku, otvorila nekoliko vrećica čipsa i izvadila i zadnji

komadić rajčice iz Williamova sendviča s puretinom. Dobrih pet minuta nije mislila na Andera. »Kakva je klopa?« Ubacila je jedan čips u usta. Blizanci su kimali glavama, punih usta. »Gdje je Brooks?« upita Claire između zalogaja dok je pomalo grizla i Wilhamov sendvič, iako

je u ruci imala svoj. »Pliva.« Eureka pogledom pretraži vodu. Sunce joj je blještalo u oči. Rekla je da će mu mahati;

sad je već sigurno došao do mjesta gdje su počinjali valovi razbijači. Plutače su se nalazile već na stotinjak metara od obale.

U vodi baš nije bilo puno ljudi, samo neki dječaci njoj zdesna, koji su se smijali zbog toga što nisu mogli plutati na svojim daskama za plivanje. Maloprije je vidjela Brooksove tamne kovrče kako poskakuju na vodi i duge poteze njegovih tamnih ruku negdje na pola puta do velikih valova - ali to je bilo maloprije. Dlanom je zasjenila oči da bolje vidi. Gledala je crtu koja je dijelila vodu od neba. Gdje je on?

62

Eureka ustane da bolje pogleda horizont. Na plaži nije bilo spasilačke službe, nitko nije pazio na plivače koji se udalje od obale. Činilo joj se da može vidjeti do beskraja - dalje od Vermiliona, na jug prema zaljevu Weeks, do otoka Marsh i dalje od Meksičkog zaljeva, do Veracruza i Meksika, do ledenih kapa na Južnom polu. Što je dalje gledala, to je svijet postajao tamniji. Svaki je brod bio oštećen i napušten. Morski psi, zmije i aligatori klizili su kroz valove. A Brooks je bio tamo, plivajući slobodnim stilom, jako daleko.

Nije bilo razloga za paniku. On je bio snažan plivač. Ali ipak se uspaničarila. S mukom je progutala, a u grudima ju je nešto stisnulo.

»Eureka.« William je ugurao svoju ručicu u njezinu. »Što se dogodilo?« »Ništa.« Glas joj je bio nesiguran. Morala se smiriti. Živci su joj izobličili sliku. Površina vode

bila je uzburkanija nego malo prije. Osjetila je zapuh vjetra koji je nosio težak, opori miris humusa i nasukanih iglastih kečiga. Vjetar joj je prilijepio crni kaftan uz tijelo, a čips blizanaca raspršio po pijesku. Nebo je zagunđalo grmljavinom. Jedan zelenkasti oblak dokotrljao se odnekud i smijuljio iza debelih stabala banana na zapadnom kraku zaljeva. Eureka u trbuhu osjeti čvrst, mučan osjećaj da se nešto loše sprema.

A onda je ugledala val sa zapjenjenom krestom. Klizio je po površini vode, rastao je i dalje iako su razbijači ostali osamsto metara iza njega.

Kotrljao se prema njima s naglašenim zavijucima kresta. Eurekini su se dlanovi počeli znojiti. Nije se mogla pomaknuti. Val se približavao obali kao da ga privlači snažna magnetska sila. Bio je ružan i neravan, visok i zatim još viši. Nadimao se do visine šest metara, koliko su bili visoki balvani od cedrovine na kojima su stajali nizovi kuća na južnoj strani zaljeva. Poput užeta koje se razmotava, jurio je prema poluotoku s vikendicama, a onda kao da je promijenio smjer. Na najvišoj točki vala nalazio se zapjenjeni vrh koji je sada poput nekog smjerokaza krenuo prema središnjem dijelu plaže - prema Eureki i blizancima.

Vodeni se zid približavao, taman od bezbroj nijansi modrine. Blještao je prepun dijamanata suncem rezanog svjetla. Po površini su se kovitlali otočići od naplavljenog otpada. Otvarali su se veliki virovi, kao da val pokušava progutati sam sebe. Smrdjelo je na trulu ribu i - Eureka je duboko udahnula - na svijeće od citronele?

Ne, nije mirisalo na svijeće od citronele. Eureka ponovo pomiriše. Ali iz nekog razloga miris joj je ostao u glavi, kao da ga je izvukla iz sjećanja na neki drugi val i nije znala što sve to znači.

Licem okrenuta ovom valu, Eureka primijeti da je sličan onome koji je u Floridi srušio most Sedam milja i njezin cijeli svijet. Sve dosad nije se sjećala kako je izgledao. Iz dubine rike ovoga vala, Eureki se učini kao da čuje majčinu posljednju riječ:

»Ne!« Eureka rukama pokrije uši, ali sada je to bio njezin glas koji je vikao. Shvativši to, ispuni je

odlučnost. Osjetila je trnce u stopalima, a to je značilo da trči. Već je izgubila majku. Sada neće izgubiti i najboljeg prijatelja. »Brooks!« Sprintala je u vodu - »Brooks!« - uletjevši do visine koljena. A onda je stala. Tlo se zatreslo od siline vode zaljeva koja se povlačila. Ocean je naglo prostrujao uz listove

njezinih potkoljenica. Čvrsto je stala da je ne povuče struja. Dok se val povlačio prema Zaljevu, podrovao je i pijesak ispod njezinih stopala ostavljajući smrdljivo blato, šljunak i neprepoznatljiv zdrobljen otpad.

Posvuda oko Eureke valovi su ostavili blatnu morsku travu. Ribe su se bacakale na suhom. Rakovi su žurno i uzaludno trčkarali nastojeći dostići vodu. Za nekoliko sekundi morska se voda povukla sve do crte na kojoj su se razbijali veliki valovi. Brooksa nije bilo nigdje na vidiku.

Uvala je gotovo isušila, a sva se voda skupljala u valu za koji je Eureka znala da se vraća. Dječaci su ispustili iz ruku svoje daske za plivanje i trčali su prema obali. Štapovi za pecanje

63

ostavljeni su na tlu. Roditelji su grabili djecu, a to podsjeti Eureku da učini isto. Potrčala je prema Claire i Williamu i podignula svakog ispod ruke. Počela je trčati što dalje od vode, kroz gustu travu punu crvenih mrava, pokraj malog paviljona i dalje na vrući asfalt parkirališta. Čvrsto je držala djecu. Svi ljudi s plaže zaustavili su se, poredavši se u liniji jedan do drugoga. Svi su gledali prema zaljevu.

Claire je zacviljela jer ju je Eureka prejako stiskala oko struka, ali stisak je popuštao kako se val sve više dizao u daljini. Krijesta mu je bila zapjenjena, bolesno žute boje.

Val se izvijao i pjenio. Neposredno prije nego što je udario, njegova je rika zaglušila zastrašujuće siktanje kreste. Nigdje se nije čuo nikakav drugi zvuk. Svi su gledali kako se val valja i udara u blatno dno zaljeva, razbacujući pijesak. Eureka se molila u sebi da je to najgore što će se dogoditi.

Voda je jurila naprijed i preplavila plažu. Suncobrani su letjeli kao koplja. Ručnici su se vrtjeli u silovitim virovima i parali se na oštrim stijenama. Eureka je gledala kako njihova košara za piknik pluta na površini i dalje prema travi. Ljudi su vrištali, trčali preko parkirališta. Eureka se okrenula da potrči, ali vidjela je kako voda prodire preko ruba parkirališta. Već joj je prekrila stopala, zapljuskivala noge i shvatila je da joj nikako ne može pobjeći.

A onda se, iznenada, val povukao, prvo s parkirališta pa niz travnjak, noseći sa sobom sve s obale natrag u zaljev.

Spustila je djecu na pločnik. Plaža je bila razrovana. Voda je nosila ležaljke za sunčanje dalje na pučinu. Suncobrani su plutali, slomljeni i izvrnuti. Posvuda je bilo razbacano smeće i odjeća. A usred sveg tog otpada i na pijesku punom uginulih riba...

»Brooks!« Iz sve snage potrčala je prema prijatelju. Ležao je licem nadolje u pijesku. Želeći što prije stići do

njega, posrnula je i pala preko njegova mokrog tijela. Okrenula ga je postrance. Bio je tako hladan. Usne su mu bile plave. U grudima joj se dizala oluja emocija i bila je na rubu

da zajeca. Ali on se tada okrenuo na leda. I dalje zatvorenih očiju, nasmiješio se. »Treba li mu umjetno disanje?« upita neki muškarac proguravši se kroz ljude koji su pohitali na

plažu. Brooks se zakašljao i mahnuo rukom kao znak da ne treba pomoć. Pogledao je okupljene ljude.

Zagledao se u svakog pojedinačno kao da nikad prije nije vidio ništa slično toj osobi. Zatim mu se pogled zaustavio na Eureki. Raširila je ruke i zagrlila ga, prislonivši lice na njegovo rame.

»Tako sam se preplašila.« Slabašno ju je potapšao po leđima. Trenutak poslije izvukao se iz njezina zagrljaja i ustao.

Eureka se također uspravila, nesigurna što treba učiniti sljedeće, i s mučninom u želucu zbog olakšanja što je njemu očito dobro.

»Jesi li OK?«, upitala ga je. »Šališ se?« Potapšao ju je po obrazu i šarmantno joj se i nezgrapno nacerio. Možda se osjećao

neugodno zbog toliko mnogo okupljenih ljudi. »Jesi li vidjela kako sam tijelom surfao na tom sranju od vala?«

Imao je krvi na prsima, posebno na desnoj strani torza. »Ozlijeđen si!« Obišla ga je i primijetila četiri paralelne porezotine na svakoj strani leđa, duž krivulje rebara. Crvena je krv, pomalo razrijeđena morskom vodom, polako kapala iz rana.

Brooks se trznuo osjetivši njezine prste na tijelu. Istresao je vodu iz uha i pokušao vidjeti rane na leđima. »Ogrebao sam se na stijeni. Ne brini zbog toga.« Nasmijao se, ali to nije zvučalo kao njegov smijeh. Zabacio je mokru kosu s lica i Eureka primijeti da mu je rana na čelu jarko crvena. Val je zacijelo pogoršao ozljedu.

64

Promatrači su se uvjerili da će Brooksu biti dobro. Krug oko njih se rastvorio jer su ljudi pošli tražiti svoje stvari. Zaprepašteni šapat o valu širio se gore-dolje plažom.

Brooks je podignuo dlan na pozdrav s blizancima, koji su bili prilično potreseni. »Klinci, trebali ste biti sa mnom tamo vani. Taj val je bio povijesni.«

Eureka ga gurne. »Jesi li poludio? To nije bilo povijesno. Zar si se pokušavao ubiti? Mislila sam da ćeš otplivati samo do mjesta gdje počinju razbijači.«

Brooks digne obje ruke u zrak. »To sam jedino i učinio. Očekivao sam da ćeš mi mahati - ha! - ali činilo se da si imala drugog posla.«

Je li propustila paziti na njega dok je razmišljala o Anderu? »Cijelu si vječnost bio pod vodom.« Claire kao da nije bila sigurna treba li se plašiti ili biti

impresionirana. »Ma daj! Što misliš da sam ja? Aquaman?« Nagnuo se teatralno prema njoj, a onda zgrabio

duge vlati morske travi s pijeska i prebacio ih preko tijela. Zatim je potrčao za blizancima po obali. »Aquaman!« vrištali su, bježeći i smijući se. »Nitko ne može pobjeći Aquamanu! Odvest ću vas u svoju podvodnu jazbinu! Prstima sraslim

kožicom, borit ćemo se protiv muških sirena, jesti sushi s koraljnih pladnjeva, ali u oceanu je sushi najobičnija hrana.«

Dok je Brooks vrtio jednog blizanca u zraku pa onda drugog, Eureka je gledala ples sunčevih zraka na njegovoj koži. Gledala je kako mu na leđima krv polako curi duž mišića. Gledala ga je kako se okreće oko sebe, namiguje i usnama oblikuje riječi: Opusti se. Potpuno sam dobro!

Opet se okrenula i pogledala zaljev. Pratila je zamišljenu putanju vala. Pješčano do ispod njezinih nogu rastakalo se pod još blagim zapljuskivanjem valova i zadrhtala je unatoč suncu.

Sve joj se činilo krhko, kao da sve što voli može biti otplavljeno i nestati u vodi.

65

11.

OLUPINA

»Nisam te namjeravao preplašiti.« Brooks je sjedio na rubu Eurekina kreveta, a bose je noge oslonio na prozorsku dasku. Napokon

su ostali sami i djelomično se oporavili od straha proživljenog tog popodneva. Blizanci su otišli na spavanje nakon što ih je Rhoda satima pomno pregledavala. Postala je

histerična nakon prve rečenice kojom su počeli pripovijedati svoju pustolovinu i krivila je i Eureku i Brooksa zato što su se njezina djeca našla tako blizu opasnosti. Tata je pokušao smiriti situaciju skuhavši vrući kakao s cimetom. Ali umjesto da ih sve to zbliži, svatko je samo uzeo šalicu i povukao se u svoj kutak u kući.

Eureka je pila kakao sjedeći u staroj stolici za ljuljanje pokraj prozora. Gledala je Brooksov odraz u starinskom armoire a glace, ormaru na čijim se vratima nalazilo veliko ogledalo, a koji je nekad pripadao Sugarinoj majci. Usne su mu se micale, ali ona je glavu oslonila na desnu ruku i tako začepila zdravo uho. Podignula je glavu i začula riječi pjesme »Sara« Fleetwooda Maca, koju joj je Brooks pustio na svojem iPodu.

...u moru ljubavi, u kojem bi se svi voljeli utopiti. Ali sad je ono nestalo; kažu da više ništa nije važno...

»Jesi li nešto rekao?« upita ona. »Izgledala si mi bijesno«, reče Brooks malo glasnije. Vrata Eurekine sobe bila su otvorena -

tatino pravilo kad je imala goste - i Brooks je dobro znao, baš kao i Eureka, koliko glasno trebaju govoriti a da ih ipak ne čuju u prizemlju. »Kao da si smatrala da sam ja kriv za onaj val.«

Opustio se i ležao između drvenih stupova na starom krevetu koji je naslijedila od djeda i bake. Oči su mu imale istu smeđu boju kestena kao i ukrasni pokrivač kojim je bila prekrivena bijela posteljina njezina kreveta. Izgledao je kao da nešto smjera - tulum samo za izabrane, cross-country vožnju autom, plivanje u hladnoj tami sve do ruba univerzuma.

Eureka je bila iscrpljena kao da je ona bila ta koju je val progutao, a zatim ispljunuo na plažu. »Naravno da nije bila tvoja krivica.« Zagledala se u šalicu. Nije bila sigurna ljuti li se na

Brooksa. Ako da, nije znala zašto. Između njih se pojavio jaz kojega prije nije bilo. »Onda što je?« upita on. Slegnula je ramenima. Nedostajala joj je majka. »Diana.« Brooks izgovori to ime kao da prvi put povezuje dva događaja. Čak su i najbolji dečki

mogli biti glupavi. »Naravno. Trebao sam shvatiti. Jako si hrabra, Eureka. Kako se nosiš s tim?«

66

»Ne nosim se nikako, eto kako.« »Dođi ovamo.« Kad ga je pogledala, rukom je tapšao mjesto na krevetu pokraj sebe. Brooks je pokušavao

razumjeti, ali nije mogao, ne potpuno. Zbog toga se rastužila vidjevši ga kako se trudi. Odmahnula je glavom.

Kiša je lupala po prozorima ostavljajući na njima pruge poput zebrinih. Rhodin najdraži meteorolog, Cokie Faucheux, predvidio je sunce tijekom cijelog vikenda, i to je bila jedina dobra stvar - Eureka je bila zadovoljna što ima mogućnost ne složiti se s Rhodom.

Krajičkom oka vidjela je da se Brooks diže s kreveta i prilazi joj. Raširio je ruke kao poziv u zagrljaj. »Znam da ti je teško otvoriti dušu. Mislila si danas da će val...«

»Nemoj to izgovoriti.« »Još sam ovdje, Eureka. Ne idem nikamo.« Brooks je uhvati za ruke i privuče k sebi. Dopustila mu je da je zagrli. Koža mu je bila topla,

tijelo čvrsto i snažno. Prislonila je glavu na njegovu ključnu kost i zaklopila oči. Već dugo je nitko nije zagrlio. Osjećaj je bio prekrasan, ali nešto ju je mučilo. Morala ga je to pitati.

Kad se odmaknula, Brooks je na trenutak zadržao stisak na njezinoj ruci, prije nego što ju je pustio.

»Način na koji si se ponašao kad si ustao poslije vala...« rekla je. »Smijao si se. To me iznenadilo.«

Brooks se počeše po bradi. »Zamisli da se osvijestiš, počneš kašljati iz dubine pluća i vidiš dvadeset nepoznatih ljudi koji te odozgo gledaju - a jedan tip spreman ti je dati disanje usta na usta. Nisam imao drugog izbora nego da to tako odglumim.«

»Zabrinuli smo se za tebe.« »Ja sam znao da sam dobro«, reče Brooks »ali vjerojatno sam bio jedini koji to zna. Vidio sam

kako ste se svi prestrašili. Nisam htio ni da ti pomisliš da sam...« »Što?« »Slabić.« Eureka odmahne glavom. »Nemoguće. Ti si Bačvica baruta.« Nasmiješio se i raskuštrao joj kosu, što je uzrokovalo kratkotrajni hrvački meč. Kliznula je ispod

njegove ruke da mu pobjegne i zgrabila ga za majicu kad se okrenuo da je podigne s poda. Brzo ga je prikliještila uz ormar, ali onda ju je on brzim pokretom odbacio natraške na krevet. Pala je na jastuke smijući se, kao što je činila na kraju tisuća takvih hrvačkih okršaja s Brooksom. Ali on se nije smijao. Lice mu je bilo zajapureno i ukočen je stajao uz podnožje kreveta, gledajući je.

»Što?« upitala je. »Ništa.« Brooks pogleda u stranu i činilo se da mu gasne vatra u očima. »što kažeš na to da mi

pokažeš stvari koje ti je Diana ostavila? Knjigu i onaj... čudesni kamen?« »Gromokamen.« Eureka klizne s kreveta i sjedne za radni stol, koji je imala još od prvih

školskih dana. Ladice su bile pune dragih stvarčica tako da nije bilo mjesta za domaće zadaće, knjige ili prijave za koledže. To je sve naslagala u hrpe i obećala Rhodi da će ih razvrstati i složiti. Ali ono što je smetalo Rhodi, veselilo je Eureku i hrpe su već narasle do opasnih visina.

Izvukla je iz gornje ladice knjigu koju joj je Diana ostavila, a onda i plavu škrinjicu. Oboje je položila na prekrivač kreveta. S naslijeđenim predmetima između njih, ona i Brooks sjeli su jedno nasuprot drugome i prekrižili noge ispod sebe.

Brooks prvo posegne za gromokamenom, otkopčavši blijedu kopču na škrinjici. Uvukao je unutra ruku da izvadi kamen zamotan u gazu. Pregledavao ga je sa svih strana.

Eureka je promatrala njegove prste kako prelaze preko bijele tkanine. »Nemoj ga odmotati.«

67

»Naravno da neću. Ne još.« Pogledala ga je, uzela kamen iz njegovih ruku i opet se iznenadila koliko je bio težak. Htjela je

znati kako izgleda - a očito je i Brooks to htio. »što misliš time >ne još<?« Brooks zatrepće. »Hoću reći da tako kaže u pismu tvoje mame. Zar nije rekla da ćeš znati kad je

pravi trenutak da ga razmotaš?« »Ah. Točno.« Valjda mu je i to spomenula. Oslonila se laktovima na koljena i dlanovima

podbočila bradu. »Tko zna kada će doći taj trenutak? U međuvremenu bi mogao dobro poslužiti za igranje Skeeballa7.«

Brooks ju je netremice gledao, spustio glavu i progutao slinu onako kako je činio kad mu je bilo neugodno. »Zacijelo je bio vrlo dragocjen tvojoj majci, kad ti je to ostavila.«

»Šalila sam se.« Nježno je vratila gromokamen u škrinjicu. Brooks s poštovanjem uzme starinsku knjigu, nešto što Eureka nije očekivala. Okretao je

stranice opreznije nego što je ona činila, zbog čega se zapitala zaslužuje li uopće svoje nasljedstvo. »Ne mogu to pročitati«, šapne on. »Znam«, odgovori ona. »Čini se kao da je iz neke daleke budućnosti...« »Ili iz prošlosti koju nikad nismo spoznali.« Brooksove riječi zvučale su kao citat iz neke od

knjiga znanstvene fantastike, koje je tata nekada znao čitati. Brooks nastavi listati, isprva polako pa brže, a onda se zaustavi na jednom dijelu koji Eureka

nije ranije primijetila. Negdje na polovici knjige čudan, gusto pisani tekst prekinut je nizom bogatih ilustracija.

»Jesu li to drvorezi?« Eureka prepozna likovnu tehniku s tečaja ksilografije8, koji je jedanput pohađala s Dianom - iako su ove ilustracije bile mnogo kompleksnije nego išta što je Eureka bila u stanju izrezbariti u svojem tvrdoglavom komadu bukova drveta.

Sada su ona i Brooks promatrali sliku dvojice muškaraca koji su se hrvali. Bili su odjeveni u halje od baršuna, s krznenim obrubom. Oko vrata visjeli su im dugački zlatni lanci i padali na grudi. Jedan je imao i tešku krunu na glavi. Iza gomile promatrača prostirala se linija gradskog obrisa s visokim tornjevima neobičnih zgrada, kao neki okvir na nebu.

Na suprotnoj stranici nalazila se slika žene u podjednako raskošnoj haljini. Bila je na koljenima, oslonjena na ruke, na obali rijeke gdje su rasli visoki sunovrati u cvatu. Iscrtkane sjene oblaka dopirale su joj do duge kose dok je tako proučavala svoj odraz u vodi. Glavu je pognula i Eureka joj nije mogla vidjeti lice, ali nešto joj je bilo poznato u pozi i obliku njezina tijela. Eureka shvati da plače.

»Sve je tu«, šapne Brooks. »To tebi ima smisla?« Okrenula je stranicu od pergamenta tražeći još ilustracija, ali umjesto toga našla je kratke,

neravne rubove gdje je netko istrgnuo nekoliko stranica. A dalje se nastavljao nerazumljiv tekst. Dotaknula je grube rubove pri dnu uveza. »Gledaj, ovdje nedostaju stranice.«

Brooks prinese knjigu bliže licu i zaškilji prema mjestu gdje su nedostajale stranice. Eureka primijeti još jednu ilustraciju na poleđini stranice sa ženom u klečećem položaju. Bila je mnogo jednostavnija od prethodnih: tri koncentrična kruga na sredini stranice. Izgledalo je kao da se radi o nekom simbolu.

7 Poznata igra koja se najčešće može vidjeti u lunaparku - ubacivanje loptice u udaljene rupe na kosini, koje donose određeni broj bodova 8 Ksilografija, vještina rezbarenja, pravljenja figura i slika u drvetu; tiskanje drvenim slovima i tablicama; vještina tiskanja teksta na drvo

68

Instinktivno ispruži ruku prema Brooksovu čelu i odmakne mu tamnu kosu. Rana mu je bila kružnog oblika, ali to samo po sebi nije bilo posebno. No krasta se tog popodneva namočila u vodi oceana pa je Eureka mogla vidjeti... krugove unutar nje. Bili su jezivo slični onima na ilustraciji.

»što radiš?« Odmaknuo joj je ruku i ponovo zagladio kosu. »Ništa.« Zatvorio je knjigu i pritisnuo korice dlanom. »Sumnjam da ćeš uspjeti to dati nekome da ti

prevede. Takav će te pokušaj samo odvesti na bolno putovanje. Misliš li zaista da postoji netko u Podunku, u Louisiani, tko bi mogao prevesti nešto ovog kalibra?« Smijeh mu je zvučao zločesto.

»Mislila sam da ti se Podunk sviđa.« Eurekine su se oči suzile. Brooks je bio taj koji je uvijek branio njihov rodni grad kad bi ga Eureka kritizirala. »Ujak Beau je rekao da je Diana ovo mogla čitati, što znači da mora postojati netko tko mi to može prevesti. Samo moram naći tu osobu.«

»Pusti mene da pokušam. Uzet ću knjigu sa sobom i poštedjeti te razočaranja. Još nisi spremna suočiti se s Dianinom smrću, a ja ću ti drage volje pomoći.«

»Ne. Ne ispuštam knjigu iz vida.« Posegnula je za knjigom, koju je Brooks još čvrsto držao. Morala ju je istrgnuti iz njegovih ruku. Uvez je zaškripao od natezanja.

»Oho.« Brooks pusti knjigu, digne ruke u zrak i pogleda je pogledom koji je govorio da se ponaša melodramatično.

Okrenula je glavu u stranu. »Nisam još odlučila što ću učiniti.« »Dobro.« Glas mu se smekšao. Dotaknuo joj je prste kojima je držala knjigu. »Ali ako je daš

prevesti«, reče on »povedi i mene sa sobom. Dobro? Možda će biti teško probavljivo. Trebat će ti netko kome možeš vjerovati.«

Eurekin mobitel zazuji na noćnom ormariću. Nije prepoznala broj. Prinijela je mobitel Brooksu slegnuvši ramenima.

On se trznuo. »To bi mogla biti Maya.« »Zašto bi Maya Cayce zvala mene? Otkud joj moj broj?« A onda se sjetila Brooksova razbijena mobitela. Našli su ga slomljenog na dva dijela na plaži

nakon što ga je val pregazio kao tenk. Eureka je tog jutra bila dovoljno rastresena da zaboravi vlastiti mobitel kod kuće koji je sada bio netaknut.

Maya Cayce vjerojatno je nazvala Brooksa kod kuće, i dobila Eurekin broj od Aileen, koja je sigurno zaboravila kako srednjoškolke mogu biti zlobne.

»Pa?« Eureka pruži telefon Brooksu. »Javi joj se.« »Ne želim razgovarati s njom. Želim biti s tobom. Hoću reći...« Brooks protrlja čeljust. Mobitel je

prestao zujati, ali u zraku je ostala napetost. »Hoću reći, družimo se i ne želim da me netko ometa kad napokon razgovaramo o...« Zastao je, a onda promrmljao u pol glasa nešto što je Eureki sličilo na psovku. Okrenula je zdravo uho prema njemu, ali šutio je. Kad ju je pogledao, lice mu je opet bilo crveno.

»Zar nešto nije u redu?« upita ona. Zatresao je glavom. Nagnuo se bliže. Opruge su zaškripale pod njima. Eureka spusti mobitel i

knjigu, jer njegove su oči izgledale drukčije - glatke oko rubova i beskrajno smeđe - i znala je što će se dogoditi.

Brooks ju je namjeravao poljubiti. Nije se pomaknula. Nije znala što da učini. Gledali su se u oči cijelo vrijeme dok se približavao

njezinim usnama. Na nogama je osjetila njegovu težinu. Nečujno je uzdahnula. Usne su mu bile mekane, a ruke čvrste i sad su je pritiskale da se hrvaju na sasvim drugi način. Kad su mu se usta zatvorila oko njezinih, zajedno su se skotrljali na krevet. Prstima je posegnula ispod njegove košulje,

69

dodirujući mu kožu glatku kao kamen. Jezikom je pratio liniju njezina jezika. Bio je svilenkast. Izvinula je leđa poželjevši mu biti još bliže.

»Ovo je...« započne on. Kimnula je glavom. »Baš ispravno.« Prekinuli su da uhvate zraka i odmah se prepustili još jednom poljupcu. Eurekin popis poljubaca sastojao se od kratkotrajnih dodira usnama u igri Zavrti bocu, raznih

izazova, slinavih pokušaja i dodira jezikom na školskim plesovima. Ovo je bilo toliko različito, galaksijama daleko od onoga.

Zar je ovo bio Brooks ? Činilo se kao da se ljubi s nekim s kime je nekoć imala jaku vezu, onakvu kakvu si Eureka nikad nije ni dopustila poželjeti. Njegove su ruke klizile po njezinoj koži kao da je zamamna boginja, a ne djevojka koju poznaje cijeli život. Kad je Brooks postao tako mišićav, tako seksi? Je li već godinama ovakav, a ona to nije primijetila? Ili možda pravi poljubac može promijeniti metabolizam u tijelu, momentalno potaknuti rast i učiniti da oboje odjedanput sazriju?

Odmaknula se od njega. Proučavala mu je lice i pjegice i čuperke smeđe kose i vidjela da je on netko potpuno drukčiji. Preplašila se i bila ushićena istovremeno, znajući da više nema povratka, pogotovo nakon nečega kao što je ovo.

»Zašto ti je trebalo tako dugo?« Glas joj je bio promukao šapat. »Da učinim što?« »Da me poljubiš.« »Ja sam... znaš...« Namrštio se i odmaknuo. »Čekaj.« Pokušala ga je povući nazad. Prstima je okrznula stražnji dio njegova vrata, koji je

odjedanput bio ukočen. »Nisam htjela uništiti raspoloženje.« »Postoje razlozi zašto sam tako dugo čekao da te poljubim.« »A to su?« Htjela je zvučati vedro, ali već se pitala: Je li to zbog Diane? Je li Eureka tako

oštećena da je preplašila i otjerala Brooksa? Taj trenutak oklijevanja bio je dovoljan da uvjeri Eureku kako je Brooks vidi na isti način kao i

ostatak škole - kao freak show čudakinju, znak loše sreće, kao posljednju djevojku koju bi normalni dečko želio. Zato je iz nje izletjelo: »Pretpostavljam da si bio zaposlen s Mayom Cayce.«

Brooksovo se lice smračilo i namrgodilo. Ustao je i stao uz podnožje kreveta, a ruke prekrižio na grudima. Taj položaj tijela govorio je o udaljavanju, baš kao što je bilo daleko sjećanje na poljubac.

»Tako tipično«, reče on prema stropu. »Što?« »Da to ni približno ne može imati veze s tobom. Uvijek mora netko drugi biti kriv.« Ali Eureka je znala da sve ima veze s njom. Ta je spoznaja bila tako bolna da ju je nastojala

prikriti s nečim drugim. Prebacivanje odgovornosti, kako bi joj rekao svaki od njezinih posljednjih pet psihoterapeuta, opasna je navika.

»Imaš pravo...« »Ne patroniziraj me.« Brooks nije izgledao kao njezin najbolji prijatelj ni kao dečko koji ju je

upravo poljubio. Izgledao je kao netko kome se ništa na njoj ne sviđa. »Ne želim da me smiruje osoba koja misli da je bolja od svih drugih.«

»Što?« »Imaš pravo. Ostatak svijeta je pogriješio. Zar nije uvijek tako?« »Nije.« »Ti odmah sve odbacuješ...«

70

»Ne odbacujem!« poviče Eureka shvativši da odbacuje njegovu tvrdnju. Spustila je glas i zatvorila vrata sobe, ne mareći za posljedice ako tata slučajno prođe hodnikom. Nije mogla dopustiti da Brooks i dalje vjeruje u te laži. »Ne odbacujem tebe.«

»Jesi li sigurna u to?« upita on hladno. »Odbacuješ čak i stvari koje ti je majka ostavila u oporuci.«

»Nije istina.« Eureka je bila danonoćno opsjednuta svojim naslijeđem - ali Brooks je više nije slušao. Koračao je po sobi, a zbog bijesa je izgledao kao da ga je nešto spopalo.

»Družiš se s Cat jer ona ni ne primjećuje kad je gurneš u stranu. Ne podnosiš nikoga u svojoj obitelji.« Mahnuo je rukom u pravcu prizemlja, gdje su Rhoda i tata gledali vijesti, ali sad su se vjerojatno prebacili na slušanje ove njihove svađe na katu. »Sigurna si da je svaki psihoterapeut kojem ideš idiot. Odgurnula si od sebe svakoga iz škole jer sigurno nitko ne može shvatiti kroz što si sve prošla.« Prestao je koračati i pogledao je ravno u oči. »A tu sam i ja.«

Eureka je osjećala bol u grudima, kao da ju je udario ravno u srce. »Što s tobom?« »Iskorištavaš me.« »Ne.« »Ja ti nisam prijatelj, nego uho koje mora slušati o tvojoj anksioznosti i depresiji.« »Ti si - najbolji si mi prijatelj«, promucala je. »Ti si razlog zbog kojega sam još ovdje...« »Ovdje?« reče on gorko. »Posljednje mjesto na svijetu na kojem želiš biti? Ja sam samo uvertira

u tvoju budućnost, u tvoj pravi život. Mama te je odgojila da slijediš svoje snove i to je jedino do čega ti je ikada stalo. Nemaš pojma koliko drugi ljudi mare za tebe jer si previše zatvorena u samu sebe. Tko zna? Možda čak ni nisi suicidalna. Možda si one tablete popila samo da privučeš pozornost na sebe.«

Eureka ostane bez daha kao da ju je netko upravo bacio iz aviona. »Povjeravala sam ti se. Mislila sam da me jedino ti ne osuđuješ.«

»Upravo tako.« Brooks odmahne glavom kao s gađenjem. »Svakoga koga poznaješ okrivljuješ da te osuđuje, ali jesi li ikad primijetila kakva si prema Mayi?«

»Naravno, nemojmo zaboraviti Mayu.« »Njoj je barem stalo do drugih ljudi.« Eureki zadrhti usnica. Vani se čula grmljavina. Zar se tako

loše ljubila? »Pa, ako si donio odluku«, poviče ona, »nazovi je! Budi s njom. Što čekaš? Uzmi moj mobitel i

dogovori se za sastanak s njom.« Bacila je mobitel prema njemu. Odbio se od njegovih prsa, na koje je, nije mogla ni vjerovati, prije nekoliko minuta položila glavu.

Brooks pogleda mobitel kao da razmišlja o ponudi. »Možda i hoću«, reče on polako, ispod glasa. »Možda te ne trebam onoliko koliko sam mislio.«

»O čemu govoriš? Zezaš se sa mnom ili što?« »Istina boli, ha?« Lagano ju je lupio po ramenu prolazeći pokraj nje. Naglo je otvorio vrata,

osvrnuo se prema njoj na krevetu, pogledao knjigu i gromokamen u škrinjici. »Bolje bi bilo da odeš«, rekla je. »Reci to još nekolicini ljudi«, reče Brooks »i ostat ćeš sama.« Slušala je kako silovito juri niz stepenice i znala je kako pritom izgleda, kako grabi svoje

ključeve i cipele pod klupicom na ulazu. Kad su se vrata zalupila, zamišljala ga je kako po kiši maršira prema svojem autu. Znala je kako će mu se kosa opustiti, kako će mu mirisati u automobilu.

Je li on mogao zamisliti nju? Bi li je uopće želio vidjeti priljubljenu uz prozor, kako gleda u oluju, kako jeca i pokušava zadržati suze?

71

12.

KAFIĆ NEPTUN

Eureka uzme gromokamen i baci ga u zid, poželjevši razbiti sve što se dogodilo od trenutka kad su se ona i Brooks prestali ljubiti. Kamen je ostavio udubinu u zidu koji je ona u nekim sretnijim vremenima ukrasila plavim točkicama. Muklo je pao pokraj vrata garderobe.

Kleknula je da procijeni štetu. Pod prstima je osjetila mekoću perzijskog saga, kupljenog na buvljaku. Udubina u zidu nije bila duboka kao ona od prije dvije godine, kad je šakom lupila o zid pokraj peći, svađajući se s tatom oko toga smije li izostati iz škole tjedan dana kako bi s Dianom otišla u Peru. Nije bilo tako šokantno kao kad je tata slomio šipku za dizanje utega kad je Eureka imala šesnaest godina - vikao je na nju zato što je odbila ljetni posao koji joj je našao u kemijskoj čistionici Ruthies Dry Cleaners. Ali zid je bio dovoljno oštećen da se Rhoda uzruja, jer ona kao da je mislila da se zid od gipsanih ploča ne može popraviti.

»Eureka?« poviče Rhoda iz dnevne sobe. »Što si učinila?« »Samo jednu vježbu koju me naučila doktorica Landry!« odvrati ona također vikom, složi lice u

grimasu i poželi da je Rhoda može vidjeti. Bila je bijesna. Da je ona sada morski val, smrvila bi kontinente kao da su od ustajalog kruha.

Htjela je povrijediti nekoga onako kako je Brooks povrijedio nju. Zgrabila je knjigu za koju se on toliko zainteresirao, uhvatila rastvorene stranice i na trenutak pomislila da je rastrgne napola.

Djevojko, nadi put iz zečje rupe. Dianin glas opet ju je sustigao. Zečje rupe bile su male i uske i kamuflirane. Niste ni znali da ste u jednoj sve dok ne biste više

mogli disati i morali se osloboditi i izaći. Bile su ekvivalent klaustrofobiji, koja je za Eureku uvijek bila neprijatelj. Ali zečevi su tu živjeli; podizali su svoje obitelji. Zečje rupe bile su i naziv za vojničke rovove iz kojih su vojnici pucali, a bili sakriveni od neprijatelja. Možda Eureka nije željela naći put van iz ove. Možda je bila vojnik-zec. Možda je ova zečja jazbina njezina bijesa bila mjesto kamo je najviše pripadala.

Glasno je ispuhnula zrak i popustila stisak ruke na knjizi. Pažljivo ju je spustila, kao da se radi o nekom umjetničkom projektu blizanaca. Prišla je prozoru, gurnula glavu van i zagledala se u zvijezde. Zvijezde su je mogle prizemljiti. Njihova udaljenost nudila joj je perspektivu kad nije mogla vidjeti dalje od vlastite boli. Ali večeras se zvijezde nisu pojavile na Eurekinu nebu. Skrivao ih je plašt gustih sivih oblaka.

Munja je proparala tamu. Opet je potmulo zagrmjelo. Kiša je padala gušća, bičujući stabla oko kuće. Jedan automobil je na cesti vozio kroz mlaku veličine manjeg ribnjaka. Eureka pomisli na Brooksa koji je vozio kući u New Iberiju. Ceste su bile mračne i skliske, a on je otišao tako naglo...

72

Ne. Bila je bijesna na Brooksa. Zadrhtala je, a onda zatvorila prozor i naslonila čelo na hladno staklo.

Što ako je istina ono što je rekao? Nije se smatrala boljom ni od koga - ali je li ostavljala takav dojam na druge ljude? S pregršt

bolnih komentara, Brooks je posijao ideju u Eureki da je cijeli planet protiv nje. A večeras se nisu ni vidjele zvijezde, zbog čega je sve izgledalo još mračnije.

Uzela je mobitel, blokirala broj Maye Cayce pritisnuvši namršteno tri tipke, a onda napisala poruku Cat.

Hej. Ovo vrijeme je grozno, odmah joj je odgovorila prijateljica. Aha, tipkala je Eureka polako. A jesam li i ja? Koliko sam čula nisi. Zašto? Zar je Rhoda opet počela? Eureka je mogla zamisliti kako Cat frkće od smijeha u svojoj sobi osvijetljenoj svijećama, nogu

podignutih na radni stol, dok na prijenosnom računalu vreba buduće dečke. Brzina Carina odgovora utješila je Eureku. Opet je uzela knjigu, rastvorila je na krilu i prošla prstom oko krugova na posljednjoj ilustraciji, onoj za koju je smatrala da je vidi i na Brooksovoj rani.

Brooks nije onaj stari Brooks, natipkala je odgovor. Velika svađa. Trenutak poslije zazvonio joj je mobitel. »Vas dvoje svađate se kao stari bračni par«, reče Cat čim se Eureka javila.

Eureka pogleda udubinu među plavim točkicama na zidu. Zamislila je modricu slične veličine na Brooksovim prsima, gdje ga je pogodila mobitelom.

»Ovaj put je bilo gadno, Cat. Rekao mi je da sam umišljena, da smatram da sam bolja od svih drugih.«

Cat uzdahne. »To je samo zato što želi spavati s tobom.« »Ti uvijek misliš da je sve povezano sa seksom.« Eureka nije htjela priznati da su se poljubili.

Nije željela misliti o tome nakon onoga što je Brooks rekao. Što god da je taj poljubac značio, bio je tako daleko u prošlosti da je bio kao mrtav jezik kojega nitko više ne govori, nedostupniji od Dianine knjige. »Ovo je veće od toga.«

»Slušaj«, reče Cat, grizući nešto hrskavo, vjerojatno grickalice. »Znamo Brooksa. Ispričat će se. Dajem mu do ponedjeljka, do prvog sata. U međuvremenu, imam dobru vijest.«

»Reci mi«, reče Eureka iako bi radije navukla pokrivač preko glave sve do sudnjega dana, ili koledža. »Rodney te želi upoznati.«

»Tko je Rodney?« zastenje ona. »Moj dečko klasičar, sjećaš se? Želi vidjeti tvoju knjigu. Predložila sam kafić Neptun. Znam da više ne voliš odlaziti tamo, ali kamo bismo mogli otići?« Eureka pomisli kako je Brooks rekao da bi volio poći s njom kad bude dala knjigu nekome da je

prevede. Ali to je bilo prije nego što je eksplodirao poput nasipa kad ga probije bujica. »Molim te, nemoj samo sjediti i osjećati se krivom zbog Brooksa.« Cat kao da je imala telepatske

sposobnosti. »Odjeni se lijepo. Rodney će možda dovesti prijatelja. Vidimo se za pola sata u Neptunu.«

Neptun je bio kafić na drugom katu trgovačkog centra, iznad kemijske čistionice Ruthies i igraonice video igara, koja je polako ostajala bez posla. Eureka navuče teniske i obuče kišnu kabanicu. Pretrčala je po kiši kilometar i pol samo da tatu ili Rhodu ne mora moliti da joj posude svoj auto.

Popnete se drvenim stubama pa dalje kroz vrata od obojenog stakla i mogli ste biti sigurni da ćete tu zateći najmanje dvadesetak učenika iz Evangeline, nagnute nad prijenosnim računalima ili školskim udžbenicima. Sav je dekor bio u svijetlocrvenoj boji, izlizan, poput stana nekog ostarjelog

73

neženje. Smrad kao onaj iz kanalizacije visio je iznad nakošenog stola za biljar i pokvarenog fliper automata Stvorenje iz Crne lagune. Nitko nije dvaput kušao hranu koja se servirala u Neptunu, ali tu se nudilo i pivo studentima s koledža i dovoljno kave, sokova i atmosfere da su se i srednjoškolci zadržavali cijele noći.

Eureka je nekad dolazila redovito. Prošle je godine čak pobijedila u biljarskom turniru - početnička sreća. Ali poslije nesreće prestala je dolaziti. Činilo joj se besmisleno da još uvijek postoji ovakvo smiješno mjesto kakvo je bio Neptun, a Dianu je odnijelo more.

Eureka nije primijetila da s nje kaplje voda sve dok nije ušla i sve su se oči okrenule prema njoj. Iscijedila je kosu skupljenu u rep. Primijetila je Catine pletenice i krenula prema stolu u kutu gdje su one inače uvijek sjedile. Na Wurlitzer automatu svirala je Donovanova pjesma »Hurdy Gurdy Man«, a na televizijskom ekranu automobili su kružili po trkaćoj stazi NASCAR-a. Neptun je bio isti, ali Eureka se toliko promijenila da joj je bilo svejedno. Mogla se isto tako nalaziti u McDonaldsu - ili Gallatoiresu u New Orleansu.

Prošla je pokraj stola za kojim su sjedile pomno identične navijačice, mahnula je prijatelju Lukeu s kojim je slušala predmet nauka o Zemlji, i koji kao da je smatrao Neptun dobrim mjestom za pronalaženje djevojke. Blijedo se osmjehnula prema stolu za kojim su sjedile djevojke iz cross-country tima i koje su kao učenice prvog razreda bile dovoljno hrabre da se tu pojave. Čula je nekoga kako mrmlja: »Nisam mislio da smije izaći iz zatvorenog odjela bolnice«, ali Eureka je tu došla s ciljem, a ne da se brine što neki klinac misli o njoj.

Cat je na sebi imala kratki ljubičasti pulover, poderane traperice i na licu manje šminke nego inače, što je sve trebalo impresionirati studente. Njezina najnovija žrtva sjedila je pokraj nje na rasparanom crvenom skaju klupe. Imao je dugačke plave dredlokse i oštar profil dok je ispijao gudjaj piva Jax. Mirisao je na javorov sirup - onaj lažni, s puno šećera, koji tata nije koristio. Ruka mu je bila na Carinom koljenu.

»Hej.« Eureka klizne za stol i sjedne na klupu nasuprot njima. »Rodney?« Bio je samo nekoliko godina stariji, ali izgledao je kao pravi student s ringom u nosu i

izblijedjelom majicom s natpisom UL, pa se Eureka osjećala kao malo dijete. Imao je plave trepavice i upale obraze, a nosnice kao zrna graha različite veličine.

Smiješio se. »Da vidimo tu ludu knjigu.« Eureka izvuče knjigu iz ruksaka. Obrisala je salvetom stol prije nego što je gurnula knjigu

prema Rodneyju, čija su se usta razvukla u zainteresiranu, akademsku grimasu. Cat se nagnula nad stol, oslonivši bradu na Rodneyjevo rame dok je on počeo listati. »Cijelu

vječnost buljili smo u to pokušavajući naći nešto smisleno. Možda je iz svemira.« »Prije će biti s majčice zemlje«, reče Rodney. Eureka ga je promatrala, kako podiže pogled prema Cat i slatko se smije, kako očigledno uživa

u svakoj njezinoj luckastoj primjedbi. Eureki Rodney nije bio osobito privlačan pa se iznenadila zbog uboda ljubomore koji joj se uvukao u grudi.

Njegovo očijukanje s Cat učinilo je da ono što se nedavno dogodilo između Eureke i Brooksa izgleda kao nesporazum u komunikaciji i to na razini Kule babilonske. Pogledala je automobile na TV-u, koji su kružili stazom, i zamislila da vozi jednoga. Ali umjesto da bude prekriven raznim reklamama, njezin je automobil bio prekriven nedokučivim jezikom iz knjige koju se Rodney s druge strane stola pretvarao da čita.

Nije smjela poljubiti Brooksa. Bila je to golema pogreška. Predobro su se poznavali da bi pokušali upoznati se još bolje. A već su jedanput prije prekinuli vezu. Ako se Eureka ikad želi s nekim povezati romantično - što poslije nesreće ne bi željela ni najgorem neprijatelju - to bi trebao biti netko tko o njoj ništa ne zna, netko tko bi u tu vezu ušao s blaženim nepoznavanjem složenosti njezina karaktera i njezinih mana. Ne bi smjela biti s kritičarem spremnim da se odmakne od nje

74

nakon prvog poljupca i da nabroji sve što kod nje ne valja. Sama je bolje od ikoga znala da je taj popis beskrajan.

Nedostajao joj je Brooks. Ali Cat je bila u pravu. On je budala. Trebao bi se ispričati. Eureka je diskretno provjerila

mobitel. Nije joj poslao poruku. »Što misliš?« upita Cat. »Da to učinimo?« Eureki je zvonilo u lijevom uhu. Što je propustila? »Oprosti, ja...« Okrenula je zdravo uho prema razgovoru.

»Znam što misliš«, reče Rodney. »Misliš da te šaljem nekom luđaku iz New Agea. Ali ja znam klasični i vulgarni latinski, tri dijalekta ranogrčkog i nešto malo aramejskog. Ali ovaj tekst« - kucnuo je prstom po stranici - »ne sliči ničemu što sam ikad vidio.«

»Zar nije genij?« zapišti Cat. Eureka se požuri uzvratiti. »Znači misliš da bismo knjigu trebali odnijeti... ?« »Ta je žena malo ekscentrična, samouka stručnjakinja za mrtve jezike«, reče Rodney. »Živi od

toga da ljudima proriče budućnost. Zamoli je samo da pogleda tekst. I ne dopusti da te odere. Više će te poštovati. Koliko god da zatraži, ponudi joj pola od toga i dogovori se za četvrtinu manje od njezine početne cijene.«

»Ponijet ću kalkulator«, reče Eureka. Rodney ispruži ruku prema Cat, izvadi salvetu iz stalka i napiše:

Madam Yuki Blavatsky, 321 Greer Circle.

»Hvala. Otići ćemo do nje.« Eureka povuče knjigu natrag i spremi je u ruksak te ga zatvori patentnim zatvaračem. Rukom je mahnula prema Cat, koja se odlijepila od Rodneyja i bezglasno rekla: »Sada?«

Eureka ustane iz separea. »Idemo obaviti posao.«

75

13.

MADAM BLAVATSKY

Prostorije madam Blavatsky nalazile su se u starom dijelu grada, nedaleko od crkve Sv. Ivana. Eureka je tisuću puta prošla pokraj izloga s neonskom zelenom rukom. Cat je parkirala na izrovanom parkiralištu i sad su stajale na kiši pred bezličnim staklenim vratima. Pokucale su lupivši starinskim mjedenim zvekirom u obliku lavlje glave.

Nakon nekoliko minuta vrata su se otvorila i pritom su zazvonili zvončići s unutrašnje strane. Snažna žena s divljom, kovrčavom kosom stajala je na vratima i podbočila se rukama o kukove. Iza nje vidio se crveni odsjaj i zamračivao joj lice u sjeni.

»Došle ste da vam gatam?« Glas joj je bio grub i hrapav. Eureka kinine glavom i povuče Cat u mračni foaje. Izgledao je kao

zubarska čekaonica poslije radnog vremena. Jedna jedina svjetiljka s crvenom žaruljom osvjetljavala je dva stolca na sklapanje i gotovo prazan stalak za časopise.

»Čitam iz dlana, karata i listića čaja«, reče madam Blavatsky »ali čaj morate posebno platiti.« Izgledala je kao da ima sedamdeset pet godina, s crvenim ružem na usnama, nekoliko madeža na bradi i s debelim, mišićavim rukama.

»Hvala vam, ali imamo posebnu molbu«, reče Eureka. Madam Blavatsky baci pogled na tešku knjigu ispod Eurekine ruke. »Molbe nisu posebne.

Darovi su posebni. Ljetovanje - to bi bilo specijalno.« Starica uzdahne. »Uđite u moj atelje.« Iz njezine crne haljine širio se smrad tisuća cigareta dok je vodila djevojke kroz druga vrata i u

glavnu sobu. Atelje je bio pun propuha, s niskim stropom i reljefnim tapetama s crnim uzorkom na crnoj

podlozi. U jednom kutu stajao je ovlaživač zraka, starinska posuda na vrhu opasno nakrcane police s knjigama i stotine namrštenih uokvirenih portreta na zidovima. Široki stol držao je zamrznutu lavinu knjiga i papira, staro stolno računalo, vazu s trulim ljubičastim frezijama i dvije kornjače, koje su ili spavale ili bile mrtve. U svakom kutu sobe visjeli su elegantni zlatni kavezi, s toliko mnogo ptica da je Eureka prestala brojati. Bile su to male ptice, veličine dlana, vitkih tijela, sa zelenim perjem i crvenim kljunovima. Glasno su cvrkutale, melodiozno, neprekidno.

»Abesinijske ljubavne ptice«, izjavi madam Blavatsky. »Izvanredno inteligentne.« Gurnula je između rešetaka jednog kaveza prst s malo maslaca od kikirikija i nasmijala se kao dijete dok su ptice kljucale i očistile joj prst. Jedna se ptica zadržala na prstu duže od ostalih. Madam se nagnula bliže, napućila crvene usne i počela tepati od milja. Ptica je bila veća od ostalih, s jarko crvenom krunom i zlatnim perjem u obliku dijamanta na grudima. »A najpametniji od svih je, moj dragi, najdraži Polaris.«

76

Naposljetku madam Blavatsky sjedne i rukom pokaže djevojkama da joj se pridruže. Sjele su bez riječi na niski kauč od crnog velura, pomaknuvši pritom dvadesetak zamrljanih jastuka da si naprave mjesta. Eureka brzo pogleda Cat.

»Da, da?« upita madam Blavatsky i posegne za dugom, ručno smotanom cigaretom. »Mogu pretpostaviti što želite, ali morate me zamoliti, djeco. U riječima je velika snaga. Iz njih istječe univerzum. Upotrijebite ih sada, molim. Svemir čeka.«

Cat podigne jednu obrvu prema Eureki i nagne glavu kimnuvši prema ženi. »Bolje da ne razljutimo svemir.«

»Majka mi je oporučno ostavila ovu knjigu«, reče Eureka. »Umrla je.« Madam Blavatsky odmahne koščatom rukom. »Sumnjam u to. Ne postoji smrt, ali ni život.

Samo kongregacija i razilaženje. Ali to je za neku drugu priču. Što zapravo želiš, dijete?« »Želim da mi netko prevede njezinu knjigu.« Eureka je dlanom pritiskala reljefne krugove na

zelenim koricama knjige. »Pa, dodaj mi je. Vidovita sam, ali ne mogu čitati zatvorenu knjigu na udaljenosti od metra i

pol.« Kad joj je Eureka pružila knjigu, madam Blavatsky istrgne joj je iz ruke kao da prima novčanik

koji joj je netko ukrao. Prolistala je nekoliko stranica, zastajući tu i tamo, mrmljajući nešto sebi u bradu, gurajući nos u stranice s ilustracijama, ali ne odajući razumije li išta od jezika. Nije podignula pogled sve dok nije došla do slijepljenih stranica pred kraj knjige.

Tada je izvadila cigaretu i u usta ubacila narančasti Tic Tac bombon. »Kad se ovo dogodilo?« Držala je slijepljene stranice. »Nisi ih valjda pokušala osušiti nakon što si prolila - Što je ovo?« Pomirisala je knjigu. »Miriši kao Smrt popodne9. Znaš, premlada si da piješ apsint.«

Eureka nije imala pojma o čemu madam Blavatsky govori. »To je vrlo nezgodno. Mogla bih to srediti, ali trebat će mi sušara za drvo i skupe kemikalije.« »Bilo je takvo kad sam dobila knjigu«, reče Eureka. Blavatsky stavi na nos naočale tankih metalnih okvira i pusti da joj kliznu do vrha nosa.

Proučavala je hrbat knjige, unutrašnju stranu prednjih korica i stražnje korice. »Koliko dugo je tvoja majka bila vlasnica?«

»Ne znam. Tata kaže da je knjigu našla na buvljaku u Francuskoj.« »Same laži.« »Što vam to znači?« upita Cat. Blavatsky ih pogleda preko ruba naočala. »Ovo je obiteljski svezak. Obiteljski svesci ostaju u

obitelji, osim u slučaju krajnje neuobičajenih okolnosti. Čak i u takvim okolnostima, gotovo je nemoguće da knjiga kao što je ova dođe u ruke nekome tko bi je prodao na buvljaku.« Potapšala je korice. »Ovo nije roba za sajmište.«

Madam Blavatsky zaklopi oči i nakrivi glavu prema kavezu iznad njezina lijeva ramena, gotovo kao da osluškuje pjesmu ljubavnih ptica. Kad je otvorila oči, pogledala je ravno u Eurekine. »Kažeš da ti je majka mrtva. Ali što je s tvojom očajničkom ljubavlju za nju? Postoji li brži put do besmrtnosti?«

Eureku je peklo grlo. »Da je ova knjiga već dugo u mojoj obitelji, znala bih za nju. Moji djed i baka nisu imali nikakve tajne. Majčina sestra i brat bili su prisutni kad sam naslijedila knjigu.« Sjetila se kako je ujak Beau rekao da je majka znala čitati knjigu. »Jedva da su išta znali o njoj.«

9 Koktel od apsinta i šampanjca, koji je smislio E. Hemingway.

77

»Možda ne potječe od roditelja tvoje majke«, reče madam Blavatsky. »Možda je došla u njezine ruke od nekog daljeg rođaka, možda neke omiljene tetke. Da ti se majka kojim slučajem nije zvala Diana?«

»Kako to znate?« Blavatsky zaklopi oči i nagne glavu udesno prema drugom kavezu. Unutra je šest ljubavnih

ptica pobrzalo na stranu kaveza prema madam Blavatsky. Cvrkutale su visokim, složenim staccato tonovima. Ona se slatko nasmijala. »Da, da«, promrmljala je, ali ne obraćajući se djevojkama. Zatim je zakašljala i pogledala knjigu, pokazujući na donji ugao s unutrašnje strane stražnjih korica. Eureka se zagleda u simbole napisane različitim stupnjevima izblijedjele boje.

»Ovo je popis imena prijašnjih vlasnika knjige. Kao što vidiš, bilo ih je mnogo. Piše da je posljednja Diana.« Madam Blavatsky zaškilji prema simbolima koji su prethodili imenu Eurekine majke. »Tvoja ju je majka naslijedila od nekoga po imenu Niobe, a Niobe ju je dobila od nekoga po imenu Byblis. Poznaješ li te žene?«

Dok je Eureka odmahivala glavom, Cat je uspravno sjela. »Vi to možete čitati.« Blavatsky je ignorirala Cat. »Mogu napisati tvoje ime na dnu popisa, jer koliko vidim knjiga je

sad tvoja. Neću ti to naplatiti.« »Da«, reče Eureka tiho. »Molim vas. Zovem se...« »Eureka.« Madam Blavatsky se nasmiješi, uzme flomaster i napiše nekoliko čudnih simbola na

papir. Eureka se zagleda u svoje ime na tajanstvenom jeziku. »Kako ste...« »Ovo je slično starom magdalenskom pismu«, reče Blavatsky »iako postoje razlike. Nema

samoglasnika. Pismo je prilično apsurdno!« »Magdalensko?« Cat pogleda Eureku, koja također nikad nije za to čula. »Jako staro«, reče Blavatsky. »Nađeno u onim prethistorijskim pećinama u južnoj Francuskoj.

Ovo nije sestrinsko pismo magdalenskom, ali možda mu je bliski rođak. Jezici imaju komplicirana obiteljska stabla, znaš - miješane brakove, posvojenu djecu, čak i nezakonitu kopilad. Postoje bezbrojni skandali u povijesti jezika, mnogo ubojstava, mnogo incesta.«

»Pretvorila sam se u uho«, reče Cat. »Vrlo se rijetko nade takav tekst.« Madam Blavatsky počeše tanku obrvu i promuva umoran

ustajao zrak. »Neće je biti lako prevesti.« Eureku su prožimali topli žmarci na stražnjoj strani vrata. Nije znala je li sretna ili preplašena,

jedino je znala da je ta žena ključ nečega što ona mora razumjeti. »Moglo bi biti opasno«, nastavi Blavatsky. »Znanje je moć; moć kvari. Iskvarenost donosi

sramotu i propast. Neznanje možda nije blaženstvo, ali možda je bolje od života proživljenog u sramoti. Slažeš se?«

»Nisam sigurna.« Eureka je osjećala da bi se Diani svidjela madam Blavatsky. Ona bi vjerovala toj prevoditeljici. »Mislim da bih radije znala istinu, bez obzira na posljedice.«

»Onda ćeš je i znati.« Blavatsky se tajanstveno osmjehnula. Cat se nagnula naprijed i prstima čvrsto uhvatila rub ženina radnog stola. »Želimo vašu

najbolju cijenu. Bez ikakva natezanja.« »Vidim da si dovela svoju poslovnu direktoricu.« Blavatsky se zasmijulji, a onda duboko

udahne i razmisli o Carinom prijedlogu. »Za nešto tako značajno i kompleksno... Bit će to vrlo zahtjevno za jednu staru ženu.«

Cat podigne ruku. Eureka se nadala da neće reći madam Blavatsky da ne želi više čuti ni riječi o tome. »Gospodo, prijeđite na stvar.«

»Deset dolara za stranicu.« »Dat ćemo vam pet«, reče Eureka.

78

»Osam.« Blavatsky ubaci drugu cigaretu između jarko crvenih usana, očito uživajući u ovom ritualu.

»Sedam i pol« - Cat pucne prstima - »a vi ćete za to dodati i kemikalije da sredite ono oštećenje od vode.«

»Nećete naći nikoga drugog tko može učiniti ono što ja mogu. Mogla bih tražiti i sto dolara po stranici!« Blavatsky obriše oči izblijedjelim rupčićem i odmjeri Eureku. »Ali ti izgledaš tako potišteno, iako imaš veću pomoć nego što znaš. Znaj to.« Zastala je. »Sedam i pol je poštena cijena. Nagodile smo se.«

»Što će se dogoditi sada?« upita Eureka. Zvonilo joj je u uhu. Kad ga je protrljala, na trenutak je pomislila da čuje cvrkut ptičje pjesme kako joj dopire jasno kroz lijevo uho. Nemoguće. Zatresla je glavom i primijetila da je to uočila i madam Blavatsky.

Žena je glavom pokazala na ptice. »Kažu mi da te on već jako dugo gleda.« »Tko?« Cat se ogleda po prostoriji. »Ona zna.« Madam Blavatsky se nasmiješi Eureki. Eureka šapne: »Ander?« »Ššš«, zaguguće madam Blavatsky. »Pjesma mojih ljubavnih ptica je hrabra i povoljna, Eureko.

Ne brini se zbog stvari koje još ne možeš razumjeti.« Naglo se zavrtjela na uredskoj stolici i okrenula prema računalu. »Slat ću ti prevedene stranice u više navrata, kako ih budem prevodila, putem elektronske pošte, zajedno s poveznicom na moj račun u banci Square, zbog plaćanja.«

»Hvala.« Eureka brzo zapiše adresu svoje elektroničke pošte i doda papir prema Cat da i ona nadoda svoju.

»Ovo je baš čudno, zar ne?« Cat pruži papir s podacima madam Blavatsky. »Elektroničkim putem slati prijevod nečega tako starog?«

Madam Blavatsky zakoluta vodenastim očima. »Ono što vi mislite da je napredno, bilo bi sramotno neugodno za gospodare iz starine. Njihove sposobnosti uvelike nadilaze naše. Tisuću smo godina iza onoga što su oni ostvarili.« Blavatsky otvori ladicu i izvuče vrećicu mladih mrkvica. Prepolovila je jednu i svaku polovicu ponudila dvjema kornjačama koje su se probudile na stolu. »Izvoli, Gilda«, zapjevušila je. »Izvoli, Brunhilda. Najdraže moje.« Nagnula se prema djevojkama. »Ova knjiga zacijelo govori o mnogo uzbudljivijim inovacijama nego što je kibernetički prostor.« Podignula je naočale na nosu i rukom pokazala na vrata. »Pa, doviđenja. Ne dopustite da vas kornjače grizu dok izlazite.«

Eureka drhtavo ustane s kauča, dok je Cat skupljala njihove stvari. Eureka zastane i zagleda se u knjigu na stolu. Razmišljala je što bi učinila njezina majka. Diana je živjela tako da je uvijek vjerovala svojim instinktima. Ako je Eureka željela znati što znači njezino nasljedstvo, morala je vjerovati madam Blavatsky. Morala je ostaviti knjigu. To nije bilo lako.

»Eureka?« Madam Blavatsky podigne kažiprst. »Ti, naravno, znaš što su rekli Creonu?« Eureka odmahne glavom. »Creonu?« »Patnja je učiteljica mudrosti. Razmisli o tome.« Vidljivo je udahnula i zadržala dah. »Ah, kojim si

samo putem krenula.« »Zar sam na putu?« upita Eureka. »Jedva čekamo vaš prijevod«, reče Cat mnogo čvršćim glasom. »Mogu odmah početi; a možda i neću. Ali nemojte me požurivati. Radim ovdje« - pokazala je

na stol - »živim na katu« - mahnula je prstom prema stropu. »I štitim svoju privatnost. Prevođenje zahtijeva vrijeme i pozitivne vibracije.« Pogledala je kroz prozor. »To bi bio dobar

tvit na Twitteru. Napisat ću taj tvit.«

79

»Madam Blavatsky«, reče Eureka prije nego što je izašla kroz vrata ateljea. »Ima li moja knjiga naslov?«

Madam Blavatsky udubila se u misli. Ne gledajući Eureku, vrlo tiho je rekla: »Zove se Knjiga ljubavi«.

Od: sawyblavy@gmail.com Za: reka96runs@gmail.com Cc: catatoniaestes@gmail.com Datum: nedjelja, 6. listopada, 2013, 1.31 ujutro Predmet: prvi dio

Draga Eureko, Šaljem ti sljedeći prijevod, proizvod mnogobrojnih sati naporne koncentracije. Trudila sam se

držati što bliže izvornog teksta i da sadržaj bude kristalno jasan, da ga lakše pročitaš. Nadam se da će to ispuniti tvoja očekivanja...

Na nestalom otoku na kojem sam rođena, nazvali su me Selene. Ovo je moja knjiga ljubavi. Priča je to o katastrofalnoj strasti. Možda se pitate je li istinita, ali sve istinite stvari dovode se u pitanje.

Oni koji si dopuste prepuštanje mašti - i da vjeruju - mogu naći iskupljenje u mojoj priči. Moramo početi na početku, na mjestu koje je davno prestalo postojati. Gdje ćemo završiti... pa, tko može

znati kraj sve dok se ne napiše i posljednja riječ? Sve se može promijeniti s posljednjom riječju. Na početku, otok je ležao iza Herkulovih stupova, osamljen u Atlantiku. Odrasla sam u planinama, gdje

je bilo puno magije. Svakodnevno sam gledala prelijepo mjesto koje se poput dijamanta smjestilo u sunčanoj dolini daleko dolje. Legende su pripovijedale o gradu začuđujućeg izgleda, s vodopadima okruženima jednorozima - i prinčevima blizancima što stasaju iza zidova od slonovače, koji su okruživali dvorac.

Stariji princ i budući kralj zvao se Atlas. Bio je poznat kao galantan, volio je mlijeko hibiskusa i nikad ne bi ustuknuo od hrvačkog meča. Mlađi je princ bio enigma, rijetko ga se viđalo i čulo. Zvao se Leander i u ranoj je dobi otkrio svoju strast za putovanjem morem do kraljevih mnogobrojnih kolonija diljem svijeta.

Slušala sam druge djevojke s planine kako pričaju o snovima u kojima ih je princ Atlas odveo na srebrnom konju i učinio svojom kraljicom. Ali dok sam bila dijete princ je spavao u zakutcima moje svijesti. Da sam tada znala ono što znam sada, možda bih ga u mašti voljela i prije nego što su nam se svjetovi sudarili. Tako bi bilo lakše.

Kao djevojčica nisam čeznula ni za čim izvan našeg začaranog, šumama okruženog otoka. Ništa me nije zanimalo više od mojih rođaka, koji su bili čarobnjaci, telepati, djeca koju su majkama podmetnule vile, alkemičari. Trčkarala sam kroz njihove radionice, šegrtovala kod svih osim vještica tračerica - čije su moći rijetko nadilazile sitne ljudske ljubomore, za koje su uvijek govorile da je ono što pokreće svijet. Glava mi je bila puna priča o mojim duhovnim precima. Najdraža mi je bila priča o ujaku koji je mogao projicirati svoj um preko oceana i ući u tijela ljudi iz minojske civilizacije. Njegovi su nestašluci zvučali tako primamljivo. U onim sam danima uživala u svakom i najmanjem skandalu.

Bilo mi je šesnaest godina kad su glasine iz palače polako došle i do nas u planinama. Ptice su pjevale da je kralj obolio od neke čudne bolesti. Pjevale su o bogatoj nagradi koju je princ Atlas obećao svakome tko mu izliječi oca.

Nikad nisam ni sanjala da ću prijeći prag palače, ali jednom sam oca izliječila od groznice pomoću moćne lokalne biljke. I tako, dok je mjesec bio u opadanju, prešla sam četrdeset kilometara niz planinu do palače, noseći u vrećici za pojasom melem od artemizije.

Ispred dvorca lažni iscjelitelji stajali su u koloni dugoj pet kilometara. Stala sam posljednja u red. Jedan po jedan čarobnjaci su ulazili; jedan po jedan su i odlazili, ljuti ili posramljeni. Kad sam bila deseta po redu, vrata palače su se zatvorila. Crni dim izvijao se iz dimnjaka, dajući na znanje da je kralj umro.

80

Iz grada se začuo plač i pratio me na tužnom povratku kući. Našavši se na pola puta, sama u uskoj šumovitoj udolini, naišla sam na mladića, otprilike mojih godina, kako kleči pokraj bistre rijeke. Bijeli narcisi dosezali su mu do koljena, a bio je toliko zanesen u svoje misli da se činilo kao da je negdje daleko. Kad sam vidjela da plače, dotaknula sam ga po ramenu.

»Jeste li ozlijeđeni, gospodine?« Kad se okrenuo prema meni, tuga u njegovim očima bila je preduboka. Razumjela sam je baš kao što

razumijem jezik ptica: izgubio je nešto najdraže što je imao. Pružila sam mu melem. »Voljela bih da sam mogla spasiti vašeg oca.« Bacio mi se u zagrljaj plačući. »Još uvijek možeš spasiti mene.«

Eureko, ostatak slijedi. Budi strpljiva. Madam B, Gilda i Brunhilda

81

14.

SJENA

Utorak je donio još jednu seansu kod doktorice Landry. Njezina ordinacija u New Iberiji nije bila baš prvo mjesto kamo bi se Eureka odvezla u svojem tek popravljenom džipu, ali u hladnom pregovaranju tog jutra za doručkom, Rhoda je prekinula svu diskusiju uobičajenom rečenicom od koje vam se smrzne duša:

Tako dugo dok živiš pod mojim krovom, slušat ćeš moja pravila. Pružila je Eureki popis telefonskih brojeva svojih triju asistentica na sveučilištu za slučaj da

Eureka upadne u neku nevolju dok je Rhoda na sastanku. Više nisu htjeli riskirati, rekla je Rhoda vraćajući Eureki ključeve od auta. Tatina žena vjerojatno je mogla i riječi volim te izgovoriti na prijeteći način - iako Eureka nikad nije doživjela tu specifičnu prijetnju od Rhode.

Eureka je bila nervozna prije nego što je opet sjela za upravljač. Preobrazila se u krajnje defanzivnu vozačicu - brojila je do tri sekunde da odmjeri razdaljinu između auta, uključivala je žmigavac petsto metara prije skretanja. Mišići u ramenima ukočili su joj se do trenutka kad je stigla do ordinacije dr. Landry. Sjedila je u Magdi ispod stabla bukve i pokušavala disanjem smanjiti napetost.

U 3.03 već je pogrbljeno sjedila na kauču kod psihoterapeutkinje. Lice joj je bilo namršteno kao i uvijek u toj prostoriji.

Dr. Landry je nosila drugi par mokasinki. Izvukla je stopala iz nezgrapnih narančastih ravnih cipela, koje ionako nikad nisu bile moderne.

»Informiraj me o svemu.« Dr. Landry podvukla je bosa stopala pod sebe i sjela na njih. »Što se dogodilo od posljednjeg puta kad smo razgovarale?«

Eureku je svrbjelo tijelo ispod školske odore. Bilo joj je žao što se prije seanse nije otišla popiškiti. No danas se barem nije morala žuriti natrag u školu na sportsko natjecanje. Sad je vjerojatno i trenerica odustala od nje. Mogla se polako odvesti kući, nekim drugim sporednim cestama i putevima na kojima se nisu pojavljivali fantomski mladići.

Neće ga vidjeti pa je neće moći ni natjerati da zaplače. Niti će joj prstom obrisati vlažno oko. Neće mirisati na neotkriveni ocean u kojem je poželjela zaplivati. Niti će biti jedini koji ne zna glavnu katastrofalnu stvar o njoj.

Obrazi su joj gorjeli. Landry je nagnula glavu kao da promatra kako Eureka mijenja boje u licu. Nema šanse. Eureka će pojavljivanje Andera - i njegov nestanak - zadržati za sebe. Uzela je jedan tvrdi bombon sa stolića i napravila predstavu od odmatanja i šuštanja papirićem.

»To nije nikakvo trik-pitanje«, reče Landry.

82

Sve je bilo trik. Eureka je odvagivala ideju ne bi li uzela knjigu iz matematike i proučavala neki teorem ostatak sata. Možda je morala biti ovdje, ali nije morala surađivati. Ali ta bi vijest brzo stigla do Rhode, čiji bi ponos doveo do neke tričave pakosti kao što je oduzimanje auta, zabrana izlaska ili neka mračna prijetnja koja ne bi zvučala apsurdno unutar zidova njezine kuće, gdje Eureka nije imala saveznika. Svakako ne nijednog moćnog.

»Pa.« Malo je cuclala bombon. »Dobila sam naslijedstvo od mame.« Ta je tema dušu dala kao materijal za psihoterapiju. Imala je sve: duboko simboličko značenje, obiteljsku povijest i mrvicu trača i novine kojoj terapeuti nisu mogli odoljeti.

»Pretpostavljam da će tvoj otac upravljati novcem do tvoje punoljetnosti.« »Ne radi se o tome.« Eureka uzdahne, pomalo s dosadom ali nimalo iznenađena tom

pretpostavkom. »Sumnjam da moje naslijeđe ima ikakvu monetarnu vrijednost. Ni majčin život nije imao monetarnu vrijednost. Radi se samo o stvarima koje je voljela.« Povukla je lagano lančić oko vrata i iz bijele bluze izvukla medaljon od lapis lazulija.

»Prekrasan je.« Doktorica Landry nagne se naprijed, glumeći da joj se sviđa stari komad nakita. »Ima li unutra slika?«

Da, slika milijuna naplaćenih sati seanse, pomisli Eureka, zamišljajući pješčani sat napunjen sićušnim doktoricama Landry umjesto pijeska.

»Ne može se otvoriti«, reče Eureka. »Ali ona ga je nosila cijelo vrijeme. Još su dva arheološka predmeta koja je smatrala zanimljivima. Jedan kamen, koji se zove gromokamen.«

Doktorica Landry bezizražajno kimne glavom. »Zacijelo se osjećaš voljenom, znajući da je majka željela da dobiješ te predmete.«

»Možda. Ali je i zbunjujuće. Ostavila mi je neku staru knjigu napisanu na drevnom jeziku. No barem sam našla nekoga tko je može prevesti.«

Eureka je nekoliko puta pročitala pismo madam Blavatsky. Priča je bila zanimljiva - i ona i Cat složile su se s tim - ali za Eureku je bila i frustrirajuća. Činila joj se tako daleko od stvarnosti. Nije razumjela kakve je to imalo veze s Dianom.

Landry se mrštila i odmahivala glavom. »Što je?« upita Eureka i začuje kako joj je glas postao visok. To je značilo da je zauzela

obrambeni stav. Pogriješila je što je to uopće spomenula. A imala je namjeru ostati na sigurnom i neutralnom teritoriju.

»Eureko, nikad nećeš znati koje su bile prave namjere tvoje majke. To je stvarnost smrti.« Smrt ne postoji... Eureka začuje glas madam Blavatsky kako nadjačava glas terapeutkinje. Samo

kongregacija i razilaženje. »Ta želja za prevođenjem neke stare knjige čini se besplodnom«, reče Landry. »Usmjeriti svoje

nade na novu vezu s tvojom majkom sada bi moglo biti vrlo bolno.« Patnja je učiteljica mudrosti. Eureka je već zakoračila na tu stazu. Namjeravala je povezati knjigu s Dianom, jedino još nije

znala kako. Zgrabila je šaku odvratnih bombona jer je morala nečim zaposliti ruke. Njezina je psihoterapeutkinja zvučala kao Brooks, koji joj se još nije ispričao. Već su se dva dana napeto izbjegavali na školskim hodnicima.

»Pusti mrtve da miruju«, reče Landry. »Fokusiraj se na živi svijet.« Eureka se zagleda kroz prozor u nebo čija je boja bila tipična za dane poslije uragana:

nepopravljivo modra. »Hvala vam na toj pilećoj juhi za dušu.« Čula je u uhu Brooksa kako brunda nešto ružno o tome da je ona uvjerena kako su svi njezini

psihoterapeuti glupi. Ali ova je zaista bila! Pomislila je čak da mu se mora ispričati, samo da razbije tu napetost. Ali svaki put kad bi ga vidjela, bio je okružen dečkima, pravim zidom sportaša s kojima

83

ga prije ovog tjedna nikad nije vidjela da se druži, tipova čiji je mačizam nekad bio glavna tema nekih od Brooksovih najboljih viceva. Uhvatio je njezin pogled, a onda napravio prostačku gestu zbog koje su svi dečki prasnuli u smijeh.

I na Eureku je djelovao, samo na drukčiji način.

♦ ♦ ♦

»Prije nego se upustiš u skupo prevođenje knjige«, reče Landry »barem razmisli o razlozima za i protiv.«

Eureka nije ni trenutka dvojila o tome. Nastavljala je s prijevodom Knjige ljubavi. Pa ako se pokaže da to nije ništa osim ljubavne priče, možda će joj pomoći da bolje razumije Dianu. Jedanput ju je Eureka pitala kako se osjećala kad je upoznala Eurekinog oca, kako je znala da želi biti s njim.

Osjećala sam se kao da sam spašena, odgovorila je Diana. Eureku je to podsjetilo na ono što je princ u priči rekao Seleni: Još uvijek možeš spasiti mene.

»Jesi li ikad čula za Carla Junga i njegovu ideju o sjeni?« upita Landry. Eureka odmahne glavom. »Nešto mi govori da ću upravo čuti.« »On kaže da svi imamo sjenu, koja se sastoji od zanijekanih aspekata nas samih. Osjećam da

tvoja krajnja uzdržanost, tvoja emocionalna nedostupnost, oprez koji je, moram reći, gotovo opipljiv kod tebe, dolaze iz same tvoje srži.«

»Odakle bi drugdje dolazili?« Landry ju je ignorirala. »Možda si imala djetinjstvo u kojem su ti govorili da potiskuješ emocije.

Osoba koja to dugo vremena čini može otkriti da ti zanemareni aspekti njezine ličnosti počinju bujati negdje drugdje. Tvoje prigušene emocije možda itekako sabotiraju tvoj život.«

»Sve je moguće«, reče Eureka. »Ipak, predlažem da moje potisnute emocije uzmu broj i stanu u red.«

»To je uobičajena pojava«, reče Landry. »Često tražimo društvo onih koji iskazuju aspekte koje smo potisnuli u dubinu svoje sjene. Sjeti se svojih roditelja - ili svojega oca i pomajke - i njihova odnosa.«

»Radije ne bih.« Landry uzdahne. »Ako se ne suočiš s tom uzdržanošću, odvest će te u narcisoidnost i izolaciju.« »Je li to prijetnja?« upita Eureka. Landry slegne ramenima. »Već sam to prije viđala. To je jedna vrsta poremećaja ličnosti.« Eto kamo je psihoterapija neumitno vodila: k reduciranju pojedinca na tipove. Eureka poželi da

se nalazi bilo gdje samo ne u toj sobi. Pogledala je na sat. Bila je tu tek dvadeset minuta. »Je li tvoj ponos povrijeđen kad čuješ da nisi jedinstvena?« upita Landry. »Jer to je simptom

narcisoidnosti.« Jedina osoba koja je razumjela Eureku bila je razbacana negdje u oceanu. »Reci mi kamo su ti upravo odlutale misli?« reče Landry. »K Svetoj Luciji.« »Želiš li otići?« »Nagodit ću se s vama. Ja više neću dolaziti ovamo, ali vi redovito Rhodi šaljite račun i nitko

neće za to znati.« Landryčin glas je otvrdnuo. »Probudit ćeš se s četrdeset, bez muža, bez djece i bez karijere ako

ne naučiš komunicirati sa svijetom.« Eureka ustane i poželi da u naslonjaču preko puta sjedi netko poput madam Blavatsky, a ne

doktorica Landry. Prevoditeljičine zagonetne primjedbe bile su smislenije nego učeno blebetanje koje je klizilo s usana psihoterapeutkinje.

84

»Tvoji su roditelji platili za još pola sata. Eureka, da nisi izašla iz sobe.« »Moj tata je platio za još pola sata«, ispravi je ona. »Majka mi je postala ručak za ribe.« Smučilo

joj se u želucu zbog vlastitih groznih riječi dok je prolazila pokraj doktorice Landry. »Griješiš.« »Ako vi tako mislite« - Eureka otvori vrata - »uvjerena sam da sam donijela pravu odluku.«

85

15.

POGREŠAN TON

»Misliš li da sam debela?« upita Cat dok su u srijedu stajale u redu za ručak u školi. Eureka još nije progovorila s Brooksom.

Bio je to dan u tjednu kad je na jelovniku bila pržena svinjetina, gastronomski najvažniji dan u Catinom tjednu. Ali na pladnju je imala smećkastu hrpicu narezane zelene salate i malo zapečenog crnookog graha, kojeg je obilno zalila ljutim umakom.

»Još jedan je zagrizao prašinu.« Eureka pokaže na Catin obrok. »Doslovce.« Provukla je karticu na blagajni da plati svoj svinjski odrezak i čokoladno mlijeko. Eureku su zamarali razgovori o dijetama. Itekako bi voljela da je njezin kupaći kostim ispunjen onako dobro kao Catin.

»Ja znam da nisam debela«, reče Cat provlačeći se kroz labirint stolova. »A očito i ti znaš, reklo bi se. Ali zna li Rodney?«

»Bilo bi mu bolje.« Eureka je izbjegavala pogled djevojaka drugog razreda s kojima su bile u sportskoj grupi, a kojima je Cat otpuhivala moćne poljupce zrakom. »Zar je nešto rekao? Ako jest, zar to tebi nešto znači?«

Eureka požali što je išta rekla. Nije htjela biti ljubomorna na Cat. Željela je biti najbolja prijateljica očarana raspravama o dijetama, izlascima s dečkima i ogovaranjem ostalih učenika iz razreda. Umjesto toga bila je ogorčena i nezainteresirana. I jadna, jer joj je večer prije Rhoda gotovo izvadila sve kosti kao piletu, a samo zato što je ranije otišla iz Landryne ordinacije. Rhoda je bila toliko bijesna da nije mogla smisliti adekvatnu kaznu, koja ju je tek očekivala i zbog koje je Eureka bila razdražljiva.

»Ne ništa takvoga.« Cat pogleda prema stolu starijih učenica iz sportskog tima, koje su sjedile straga, odvojene od ostatka kafeterije, u jednoj niši pokraj prozora. Theresa Leigh i Mary Monteau imale su dva prazna mjesta pokraj sebe na crnoj metalnoj klupi. Domahnule su Cat i oprezno se osmjehnule Eureki.

Otkad se te jeseni vratila u školu, Eureka je stalno jela s Cat i to vani u dvorištu ispod velikog stabla oraha. Kakofonija zvukova: toliko mnogo učenika koji jedu, šale se, prepiru, prodaju bezvezne sitnice zato što nastoje skupiti novac za neki crkveni jednodnevni izlet, sve je to bilo previše se Eureku, koja je tek izašla iz bolnice. Cat nikad nije rekla ni riječ o tome da joj nedostaje akcija koja se događa unutra, ali danas je namignula Eureki dok su išle prema stražnjim vratima. Vrijeme je bilo hladno i vjetrovito i Cat je nosila varijantu odore koja se sastojala od karirane suknje, ali bez čarapa.

»Imaš li što protiv da danas ostanemo unutra?« Cat pokaže glavom na prazna mjesta pokraj djevojaka iz sportskog tima. »Vani ću se pretvoriti u Catoled.«

86

»Nema problema.« Eureka pristane iako joj se činilo da je to smrtna kazna dok je sjedala na klupu, nasuprot Cat, pozdravila Theresu i Mary i pokušala ignorirati činjenicu da svi za stolom zure u nju.

»Rodney zasad nije ništa rekao o mojoj težini.« Cat zavrti list salate u hrpici ljutog umaka. »Ali on je mršav kao štap i dođe mi da pošizim kad pomislim da sam teža od svojeg frajera. Znaš kako je. Teško je ne misliti o budućim kritiziranjima nekoga tko ti je stvarno drag. Nešto na meni će ga na kraju sigurno početi smetati, pitanje je samo...«

»Koliko će dug biti popis?« Eureka se zagledala u svoj pladanj. Prekrižila je noge, a onda opet sjela normalno, misleći na Brooksa.

»Uzmi kao primjer svojeg misterioznog dečka«, reče Cat. Eureka povuče iz kose elastičnu traku, a onda skupi kosu natrag u pundu istu kakvu je imala

minutu prije. Znala je da joj je lice crveno. »Ander.« »Pocrvenjela si.« »Nisam.« Eureka protrese bočicu Tabasco umaka na hranu do koje joj više nije stalo. Samo je

imala potrebu nešto učiniti. »Više ga neću vidjeti.« »Vratit će se on. Tako to dečki rade.« Cat je polako žvakala zalogaj salate, a onda ispružila ruku

da s Eurekina tanjura ukrade komadić svinjskog odreska. Njezine su dijete bile eksperimentalne, a ova je, hvala Bogu, završila. »Dobro, onda uzmi za primjer Brooksa. Kad ste izlazili...«

Eureka napravi gestu nastojeći ušutkati Cat. »Postoji razlog zašto sam prestala ići na psihoterapiju. Nemam volje prežvakavati svoju romansu s Brooksom iz petog razreda.«

»Zar se još niste poljubili i pomirili?« Eureka se gotovo ugušila s čokoladnim mlijekom. Nije Cat ništa rekla o poljupcu s kojim kao da

je završilo prijateljstvo s najstarijim prijateljem. Eureka i Brooks gotovo se više nisu ni gledali. »Još smo u svađi, ako je to ono što si htjela čuti.« Sjedila je nedavno s Brooksom na satu latinskog, stolice su im se sudarale u skučenom jezičnom

praktikumu, ali izbjegavali su se pogledati. To je zahtijevalo fokus - Brooks je obično pantomimom izveo barem tri šale na račun šume srebrnih dlaka koje je gospodin Piscidia imao na grudima.

»Što ga muči?« upita Cat. »Obično se brže opameti iz faze glupana do pokajnika. Sad su već prošla tri dana.«

»Gotovo četiri«, reče Eureka automatski. Osjećala je da su druge djevojke za stolom okrenule glave i da ih slušaju. Stišala je glas. »Možda ga ništa ne muči. Možda je problem u meni.« Spustila je glavu na lakat ruke ispružene na stolu i vilicom gurkala tamnu rižu po tanjuru. »Sebična, ohola, previše kritična, manipulativna, bezobzirna...«

»Eureka.« Kao da je lutka na koncu, polako se uspravila začuvši duboki glas koji izgovara njezino ime.

Brooks je stajao pokraj stola i gledao je. Kosa mu je padala preko čela i zaklanjala oči. Košulja mu je bila preuska na ramenima, što je bilo neodoljivo seksi. Brzo je prošao kroz pubertet i bio viši od svojih vršnjaka, ali prestao je rasti u prvom razredu srednje škole. Je li sad prolazio kroz drugu fazu naglog rasta? Izgledao je drukčije i to ne samo zato što je bio viši i potamnio od sunca. Nije izgledalo da se srami prići ravno njihovom stolu, iako je svih dvanaest djevojaka koje su tu sjedile prestalo razgovarati da bi ga pogledale.

On sada nije imao pauzu za ručak. Ovaj četvrti sat trebao je raditi kao pomoćnik u tajništvu, a Eureka nije vidjela da u rukama nosi nikakvu plavu obavijest10. Što je radio ovdje?

»Oprosti«, reče on. »Bio sam u avokadu.«

10 Školske obavijesti, bilo na internetskoj stranici ili u pisanom obliku obično su u plavoj boji tj. na plavom papiru

87

Cat se lupi po čelu. »WTF, Brooks, to ti je isprika?« Eureka osjeti kako joj se kutovi usana razvlače u osmijeh. Jedanput prije godinu dana, dok su

Eureka i Brooks gledali televiziju poslije škole, slučajno su čule tatu na telefonu kako se nekome ispričava zato što je bio inkomunikado. Blizanci su to pogrešno razumjeli i Claire je dotrčala do Eureke pitajući je zašto je tata bio u avokadu.

»Istražujući srž problema«, rekao je tada Brooks i legenda je rođena. Sad je na Eureki bio red da odluči hoće li se nadovezati na šalu i prekinuti tišinu. Sve djevojke

za stolom su je gledale. Dvije su, dobro je to znala, bile zaljubljene u Brooksa. Ovo će svakako biti neugodno, ali moć zajedničkih trenutaka za koje su samo njih dvoje znali izvukla je to iz Eureke.

Duboko je udahnula. »Proteklih nekoliko dana istraživala sam srž problema.« Cat zastenje. »Vas dvoje trebate svoj vlastiti planet.« Brooks se nasmiješi i klekne, a onda osloni

bradu na rub stola. »Ručak traje samo trideset pet minuta, Brooks«, reče Cat. »To nije dovoljno dugo da bi se

mogao ispričati za sve gluposti koje si izgovorio. Pitam se hoće li opstanak ljudske rase biti dovoljno dug da se stigneš ispričati za sve gluposti...«

»Cat«, reče Eureka. »Shvatili smo.« »Hoćeš da odemo negdje i razgovaramo?« predloži Brooks. Kimnula je glavom. Ustavši, Eureka

uzme svoju torbu, a pladanj s hranom gurne prema Cat. »Dovrši moj odrezak, mršavice.« Pošla je za Brooksom kroz labirint stolova pitajući se je li on svima rekao za svađu i o njihovu

poljupcu. Čim je prolaz bio dovoljno širok da hodaju jedno uz drugo, Brooks se primakne k njoj. Položio joj je ruku na leđa. Eureka nije bila sigurna da je to htjela od Brooksa, ali bilo je lijepo osjetiti njegovu ruku na tijelu. Nije znala u koje vrijeme će Maya Cayce doći na za ručak, ali poželjela je da je to sad tako da ih ova može gledati kako zajedno odlaze iz kafeterije.

Gurnuli su dvokrilna narančasta vrata i pošli niz prazan hodnik. Koraci su im jednoglasno odjekivali po linoleumu. Još kao djeca imali su isti usklađeni korak.

Na kraju hodnika Brooks zastane i okrene se prema njoj. Vjerojatno nije namjeravao stati baš ispred vitrine s peharima, ali Eureka nije mogla a da ne pogleda u odraz u staklu. A unutra je ugledala veliki pehar koji je njezina ekipa osvojila godinu prije i pokraj, manji pokal, za osvojeno drugo mjesto dvije godine ranije, kad su izgubili od Manora. Eureka nije zapravo htjela razmišljati o sportskom timu koji je napustila ili o njihovim protivnicima - a ni o dečku koji je lagao da je u njihovim redovima.

»Izađimo.« Mahnula je glavom kao znak da je Brooks slijedi. »Imat ćemo više privatnosti.« Popločano dvorište dijelilo je učionice od administracijskog centra sa staklenim zidovima.

Dvorište je s tri strane bilo okruženo zgradama, a sve su bila izgrađene oko golemog, mahovinom obraslog stabla pekan oraha. U travi su bile popadale trule orahove ljuske, čiji je opori miris podsjećao Eureku na to kako se kao dijete zajedno s Brooksom penjala na orah na farmi svoje bake i djeda. Iza njih, vitke zumbul graha puzale su duž suhog korita rječice iza glazbene dvorane. Kolibrići su letjeli od cvijeta do cvijeta kušajući nektar.

Približavala se hladna fronta. Zrak je bio oštriji nego ujutro kad je Eureka krenula u školu. Sad je povukla zelenu vestu na kopčanje čvršće oko ramena. Ona i Brooks naslonili su se leđima na grubu koru drveta i zagledali se u parkiralište kao da se radi o prostranstvu nečega neizrecivo lijepoga.

Brooks ništa nije govorio. Pozorno ju je gledao u difuznom sunčevom svjetlu koje se probijalo kroz krošnju i mahovinu. Pogled mu je bio tako intenzivan kao i onaj Anderov, kad su se sudarili, i kad je došao do njezine kuće pa i onda pred uredom odvjetnika Fontenota. Tada ga je posljednji put vidjela - a sad se činilo da Brooks oponaša mladića kojeg je mrzio.

»Ponio sam se kao kreten one večeri«, reče Brooks.

88

»Da, jesi.« To ga je nasmijalo. »Bio si kreten što si izrekao sve ono - iako si možda bio u pravu.« Okrenula se prema njemu

pritisnuvši rame jače o koru stabla. Pogled joj je zastao na njegovoj donjoj usni i nije ga mogla odvojiti. Nije mogla vjerovati da ga je poljubila. Ne samo jedanput nego nekoliko puta. Od pomisli na to tijelo joj je zatreperilo.

Željela ga je i sada poljubiti, ali to ih je i prvi put dovelo u nepriliku. Zato je spustila pogled i zagledala se u raštrkane ljuske pekan oraha u rijetkoj travi.

»Ono što sam neki dan rekao nije bilo fer«, reče Brooks. »Problem je bio u meni, a ne u tebi. Ljutnja mi je bila samo izlika.«

Eureka je znala da bi djevojka trebala zakolutati očima kad joj mladić kaže da je problem u njemu, a ne u njoj. Ali također je znala da je ta izjava istinita, iako to dečki možda nisu znali. Zato je pustila Brooksa da govori.

»Već dugo skrivam svoje osjećaje prema tebi.« Nije oklijevao kad je to rekao; nije govorio »uh« ni »um« ni »znaš«. Izgovorivši te riječi, nije izgledalo kao da ih želi ponovo usisati natrag. Izdržao je njezin pogled i čekao odgovor.

Povjetarac je prošao školskim dvorištem, a Eureka pomisli da će se srušiti. Sjetila se Himalaje, za koju je Diana rekla da je toliko vjetrovita da nije mogla vjerovati da vjetar nije otpuhao i samu planinu. I Eureka je poželjela biti tako čvrsta.

Iznenadila se kako je Brooks lako izgovorio te riječi. Obično su bili iskreni i otvoreni jedno prema drugome, ali nikad nisu razgovarali o tim stvarima. Privlačnost. Osjećaji. Za onog drugog. Kako je mogao biti tako miran dok je izgovarao najintimniju stvar koju je itko mogao reći?

Eureka zamisli da ona izgovara te riječi i kako bi nervozna samo bila. Jedino, dok je zamišljala da ih izgovara, dogodilo se nešto čudno: dečko preko puta nje nije bio Brooks. Nego Ander. O njemu je navečer razmišljala dok je ležala u krevetu, o njegovim tirkiznim očima koje su u njoj izazivale osjećaj da se prevrće niz slapove najvećeg mogućeg vodopada.

Ona i Brooks nisu bili takvo nešto. Zeznuli su stvar neki dan pretvarajući se da jesu. Možda je poslije poljupca Brooks mislio da joj mora reći da mu se sviđa, da će ona biti ljuta bude li se pretvarao da sve to nije ništa značilo.

Eureka zamisli Himalaju i reče sama sebi da neće pasti. »Ne moraš govoriti takve stvari da bi se pomirio sa mnom. Možemo opet biti prijatelji.«

»Ne vjeruješ mi.« Glasno je izdahnuo i pogledao dolje, mrmljajući nešto što Eureka nije razumjela. »U pravu si. Možda je najbolje čekati. Čekam već toliko dugo, pa što je još jedna vječnost?«

»Što čekaš?« Odmahnula je glavom. »Brooks, onaj poljubac...« »Bio je to ton izvan ljestvice«, reče on, a ona je odmah znala što je mislio. Tehnički govoreći, neki zvuk mogao je biti potpuno pogrešan, biti izvan ljestvice. Ali kad

nađete taj ton - Eureka je to znala s You Tubea i videa koje je gledala pokušavajući naučiti svirati gitaru - sve, začudo, dobro zvuči.

»Zar se zaista hoćeš izvući s tom lošom džez metaforom?« Eureka ga je zadirkivala, jer - iskreno govoreći - sam poljubac nije bio loš. Čovjek bi ga mogao opisati čak i kao »čudesan«. Pogrešni su bili ljudi koji su se ljubili. Bila je to linija koju su prekoračili.

»Navikao sam na to da ti za mene ne osjećaš isto što i ja za tebe«, reče Brooks. »U subotu nisam mogao vjerovati da si možda...«

Eureka mu poželi reći: prestani. Bude li nastavio govoriti, počet će mu vjerovati, zaključit će da bi se opet trebali poljubiti, možda čak i često, a definitivno uskoro. Činilo se da je ostala bez glasa.

89

»Onda si se našalila pitajući me zašto mi je tako dugo trebalo, a ja te oduvijek želim poljubiti. I puknuo sam.«

»Zeznula sam stvar.« »Nisam se trebao otresti na tebe onako«, reče Brooks. U dvorište je počeo dopirati zvuk

saksofona iz dvorane za orkestar. »Jesam li te povrijedio?« »Oporavit ću se. Oboje ćemo, zar ne?« »Nadam se da nisi zbog mene plakala.« Eureka zaškilji prema njemu. Istina, bila je na rubu suza gledajući ga dok je odlazio, zamišljajući

kako odlazi ravno k Mayi Cayce po utjehu. »Jesi li?« ponovi on. »Plakala?« »Nemoj si laskati.« Trudila se to izreći ležerno. »Brinuo sam se nisam li otišao predaleko.« Zastao je. »Bez suza. Drago mi je.« Slegnula je ramenima. »Eureka.« Brooks je neočekivano zagrli. Tijelo mu je bilo toplo za razliku od vjetra, ali nije

mogla disati. »Bit će OK i ako pustiš suzu. To znaš, zar ne?« »Znam.« »U mojoj obitelji svi se rasplaču na domoljubne reklame. Ti nisi plakala ni kad ti je majka

umrla.« Položila je dlanove na njegova prsa i odgurnula ga. »Kakve to veze ima s nama?« »Ranjivost nije najgora stvar na svijetu. Ti imaš sustav potpore. Možeš mi vjerovati. Tu sam ako

ti treba rame za plakanje, netko da ti dodaje maramice.« »Nisam od kamena.« Ona je opet zauzela obrambeni stav. »Plačem.« »Ne, ne plačeš.« »Plakala sam prošli tjedan.« Brooks je izgledao šokirano. »Zašto?« »Zar želiš da plačem?« U Brooksovim očima pojavi se hladnoća. »Je li to bilo onda kad si imala prometnu nesreću?

Trebao sam znati da ne bi plakala zbog mene.« Njegov ju je pogled prikovao na mjestu, izazvao u njoj osjećaj klaustrofobije. Nestala je potreba

da ga poljubi. Pogledala je na ručni sat. »Uskoro će zvoniti.« »Neće još deset minuta.« Zastao je. »Jesmo li... prijatelji?« Nasmijala se. »Naravno da smo prijatelji.« »Htio sam reći, jesmo li samo prijatelji?« Eureka protrlja bolesno uho. Bilo joj je teško pogledati Brooksa. »Ne znam. Slušaj, sljedeći sat

imam prezentaciju o Sonetu 64. Trebala bih još jedanput proći kroz bilješke. Vrijeme će doći i moju ljubav odvesti«, reče ona britanskim naglaskom koji ga je trebao nasmijati. Ali nije. »Opet smo cool«, rekla je. »To je jedino važno.«

»Da«, reče on ukočeno. Nije znala što je htio da ona kaže. Nisu samo tako mogli skočiti s ljubljenja i svađanja natrag na

ljubljenje. Bili su sjajni kao prijatelji. Eureka je namjeravala da to tako i ostane. »Znači, vidimo se poslije?« Počela je hodati natraške, licem okrenuta prema njemu, krećući se

prema vratima. »Čekaj, Eureka...« Brooks ju je pozvao imenom upravo u trenutku kad su se vrata naglo otvorila

i netko joj se zaletio u leda.

90

»Zar ne znaš hodati?« upita Maya Cayce. Zacičala je ugledavši Brooksa. Ona je bila jedina osoba koju je Eureka znala, a koja je mogla poskočiti od straha. Također je bila jedina, kojoj su hlače školske odore prianjale uz tijelo poput neke razvratne rukavice.

»Tu si, dušo«, zaguguće Maya Brooksu, ali gledala je Eureku i smijala se i očima. Eureka ju je pokušala ignorirati. »Brooks, jesi li još nešto htio reći?« Već je znala odgovor. Uhvatio je Mayu koja mu se cijelim tijelom bacila u zagrljaj, a koji bi sigurno mogao biti

rangiran »za one iznad 18«. Oči su mu jedva bile vidljive iznad njezine bujne crne kose. »Nije važno.«

91

16.

UPADICE

Kao i svaki učenik škole Evangeline, Eureka je bila na desetak izleta u Prirodoslovni muzej u Lafayetteu, u ulici Jefferson u centru grada. Dok je bila mala, muzej ju je očaravao. Nije znala ni za jedno drugo mjesto gdje ste mogli vidjeti kamenje iz prethistorijske Louisiane. Iako je to kamenje vidjela stotinu puta, u četvrtak ujutro ukrcala se u školski autobus da s razredom ode i na sto prvi izlet.

»Ovo je navodno super izložba«, reče njezin prijatelj Luke dok su izlazili iz autobusa i okupljali se na kolnom prilazu pred ulazom u muzej. Pokazao je rukom na natpis koji je objavljivao PORUKE IZ DUBINE lelujavim slovima zbog kojih su riječi izgledale kao da se nalaze ispod vode. »Dolazi iz Turske.«

»Sigurna sam da će ovdašnji kustosi pronaći način da sve upropaste«, odreže Eureka. Razgovor koji je dan prije vodila s Brooksom bio je toliko frustrirajući da nije mogla prestati otresati se na sav muški rod.

Luke je imao crvenkastu kosu i blijedu, prozračnu put. Kad su bili mladi igrali su zajedno nogomet. Bio je doista simpatičan, osoba koja će cijeli život provesti u Lafayetteu, sretan kao bubreg u loju. Na trenutak je gledao Eureku, možda se prisjećajući da je ona bila s majkom u Turskoj i da joj je majka sad mrtva. Ali ništa nije rekao.

Eureka se povuče u sebe i zagleda u svjetlucavi gumb na svojoj bluzi kao da je i to neki artefakt iz drugog svijeta. Znala je da su Poruke iz dubine trebale biti sjajna izložba. Kad se otvorila prije dva tjedna, tata je odveo blizance da je pogledaju. I sada su još pokušavali navesti Eureku da se u dnevnoj sobi s njima igra »brodskog potonuća«, uz pomoć ukrasnih jastuka s kauča i medi.

Eureka nije mogla kriviti Williama i Claire zbog neosjetljivosti. Zapravo, cijenila je to. Oko nje je bilo toliko mnogo opreznog šaptanja da su izravne pljuske, poput igre zvane »brodsko potonuće« a i Brooksove tirade neki dan, bili osvježenje. Imali su užad koju su bacali djevojci koja se utapala, što je prkosilo Rhodinu uzdisanju i pretraživanju na internetu termina »tinejdžerski posttraumatski stresni poremećaj«.

Obavijena vlagom u zraku čekala je s razredom pred muzejom da stigne autobus iz druge škole tako da vodič može početi s obilaskom. Tijela njezinih prijatelja gurala su se oko nje u zagušljivoj gomili. Osjetila je miris jagoda, jer je Jenn Indest koristila šampon s tim mirisom, a čula je i kako Richard Carp teško diše zbog peludne groznice. Poželjela je da joj je osamnaest godina i da radi kao konobarica u nekom drugom gradu.

Iako to nikad ne bi priznala, Eureka je ponekad mislila da bi morala dobiti drugu priliku i živjeti negdje drugdje. Katastrofe su bile poput onih dana kad ste bolesni i možete takve dane

92

provesti kako god želite. Eureka je željela podignuti ruku i objaviti da joj je jako zlo, da je bolesna pa da može zauvijek nestati.

U glavi je začula glas Maye Cayce: Tu si, dušo. Željela je vrištati. Željela je trčati, pregaziti svoje prijatelje iz razreda koji su stajali između nje i

šume u Gradskom parku u New Iberiji. Drugi autobus skrenuo je na parkiralište. Dečki iz škole Ascension nosili su plave sakoe sa

zlatnim gumbima i sad su jedan po jedan silazili iz autobusa i zaustavili se neposredno pred učenicima iz Evangeline. Nisu se miješali jedni s drugima. Ascension je bila bogata škola i jedna od najtežih u okrugu. Svake godine u novinama bi se pojavio članak o tome kako se učenici te škole upisuju na sveučilišta Vanderbilt ili Emory ili neko drugo otmjeno mjesto. Pratio ih je glas da su štreberi, šutljivi i povučeni. Eureka nikad nije mislila mnogo o tome kakav glas bije Evangeline - sve joj se u vezi njezine škole činilo normalno. Ali dok su pogledi učenika iz Ascensiona prelazili preko nje i njezinih prijatelja, Eureka se mogla vidjeti svedena na koji god stereotip su mladići smatrali da odgovara učenicima iz Evangeline.

Prepoznala je dvojicu, trojicu mladića iz Ascensiona jer ih je viđala u crkvi. Nekoliko učenika iz njezina razreda mahnulo je nekolicini iz druge škole. Da je Cat bila tu, šaptala bi prljave komentare o njima - kako su samo dečki iz Ascensiona »obdareni«.

»Dobrodošli, mladi znanstvenici«, vikne mlada žena, muzejska vodičica. Imala je svijetlosmeđu kosu do ramena i nosila široke bež hlače. Jednu je nogavicu zavrnula do gležnja. Njezin razvučeni južnjački naglasak podsjećao je na zvuk klarineta. »Zovem se Margaret i vaš sam vodič. Danas vas čeka nevjerojatna pustolovina.«

Pošli su za Margaret unutra, gdje su im na nadlanice pritisnuli pečat sa slovima LSU i tigrom, što je značilo da su platili ulaznicu, a onda su se okupili u predvorju. Ljepljive trake označavale su redove na sagu tako da su stajali uzduž njih. Koliko je više mogla, Eureka se povukla na začelje grupe.

Umjetnički projekti od hamer papira blijedjeli su na zidovima od betonskih šupljih cigli. Vidljiva kupola planetarija podsjetila je Eureku na laserski show na koncertu Pink Floyda, na kojem je bila s Brooksom i Cat posljednjeg dana prvog razreda srednje škole. Ponijela je tada sa sobom vrećicu tatinih kokica prelivenih tamnom čokoladom, a Cat je iz roditeljske zalihe ukrala bocu lošeg vina dok je Brooks donio obojene domino maske za njih troje. Smijali su se za vrijeme cijelog nastupa, jače od onih napušenih studenata koji su stajali iza njih. Bilo je to tako sretno sjećanje da je Eureka poželjela umrijeti.

»Nekoliko uvodnih riječi.« Vodičica se okrene u smjeru suprotnom od planetarija i mahne učenicima da je slijede. Hodali su kroz poluosvijetljeni hodnik koji je mirisao na ljepilo i zamrznutu dijetnu hranu Lean Cuisine, a onda je zastala pred zatvorenim drvenim vratima. »Artefakti koje ćete vidjeti dolaze nam iz Bodruma, u Turskoj. Zna li itko gdje je to?«

Bodrum je bio lučki grad u jugozapadnom dijelu zemlje. Eureka nikad nije tamo bila; ali bilo je to jedno od mjesta koje je Diana posjetila nakon što su se njih dvije zagrlile i oprostile na aerodromu u Istanbulu jer se Eureka vraćala kući zbog početka školske godine. Razglednice koje joj je Diana slala s tih putovanja odisale su melankolijom zbog čega se Eureka osjećala bliže majci. Nikad nisu bile sretne kad su bile razdvojene.

Kad nitko nije dignuo ruku, vodičica izvuče iz svoje velike torbe laminiranu zemljopisnu kartu i podigne je iznad glave. Bodrum je bio označen velikom crvenom zvijezdom.

»Prije trideset godina«, reče Margaret »ronioci su otkrili olupinu broda Uluburun, deset kilometara od Bodruma. Smatra se da su ostaci, koje ćete danas vidjeti, stari gotovo četiri tisuće godina. Margaret pogleda učenike nadajući se da će netko od njih biti impresioniran.

93

Otvorila je drvena vrata. Eureka je znala da soba za izložbe nije veća od učionice i da će se svi morati nagurati unutra. Kad su ušli u plavkasto osvijetljenu prostoriju, Belle Pogue stane u red iza Eureke.

»Bog je tek stvorio zemlju prije šest tisuća godina«, promrmlja Belle. Bila je predsjednica Svetih rolera, kršćanskog koturaljkaškog kluba. Eureka zamisli Boga kako se rola kroz zaborav i prolazi pokraj olupina na putu u Rajski vrt.

Zidovi izložbene sobe bili su presvučeni plavim mrežama kao sugestijom na ocean. Tik uz pod bile su nalijepljene plastične zvjezdače, kao neka vrsta obruba. Iz velikog zvučnika čuli su se zvukovi oceana: bućkanje vode, poneki krik galeba.

U sredini prostorije reflektor je sa stropa obasjavao najvažniji eksponat izložbe: rekonstrukciju broda. Sličio je splavima na kojima su ljudi plovili oko Cypremort Pointa. Brod je bio napravljen od cedrovih dasaka, a široki trup zaobljen pri dnu tvoreći kobilicu u obliku peraje. Blizu kormila, nisko izbočenje galije bilo je prekriveno ravnim krovom od šindre. Metalni kablovi držali su brod tridesetak centimetara iznad poda tako da je paluba bila malo iznad Eurekine glave.

Dok su se učenici svrstavali lijevo ili desno da zaobiđu brod, Eureka odabere lijevu stranu i prođe pokraj visokih, uskih vaza od terakote i tri golema kamena sidra s tragovima zelene patine.

Margaret je mahala laminiranom kartom i pozivala učenike na drugu stranu broda, gdje su našli presjek kormilarnice. Unutrašnjost je bila otvorena kao kuća lutaka. Muzej ju je opremio da pokaže kako je brod izgledao prije nego što je potonuo. Imao je tri razine. Najniža je bila skladišna - bakrene šipke, sanduci boca od plavog stakla, još dugovratih vaza od terakote posloženih uspravno na sloju slame. U sredini se nalazio red slamarica za spavanje, zajedno s bačvama žita i plastične hrane, i posude za piće s ručkama na obje strane. Najgornja razina bila je otvorena paluba s ogradom od cedrovih stupaca visokih devedesetak centimetara.

Iz nekog razloga muzej je obukao slamnata strašila u toge i postavio ih za kormilo zajedno s nekim prastarim teleskopom. Strašila su gledala prema posjetiteljima muzeja kao da su oni kitovi u dubokom moru. Kad su se neki Eurekini prijatelji iz razreda počeli podsmjehivati strašilima-mornarima, vodičica zamaše laminiranom kartom da im skrene pozornost.

»Iz olupine je izvađeno više od osamnaest tisuća predmeta, a još uvijek nismo za sve sigurni što predstavljaju. Uzmite primjerice ovaj.« Margaret podigne fotokopiju u boji lijepo izrezbarene glave ovna, koja je izgledala kao da joj je odrezan vrat. »Vidim da se pitate gdje je ostatak tijela ove figure?« Zastala je da pogleda učenike. »Zapravo, šuplji vrat svrhovito je takav. Može li itko pogoditi čemu je služio taj predmet?«

»Kao boksačka rukavica«, javi se glas nekog učenika straga i izazove novi val smijuljenja. »Spekulacija koja upućuje na šakanje.« Margaret zamahne ilustracijom. »U stvari, to je

ceremonijalni kalež za vino. I zar vas to ne tjera da se zapitate...« »Baš i ne«, javi se isti glas straga. Eureka pogleda svoju profesoricu, gospodu Kash, koja se naglo okrenula prema glasu a onda

glasno frknula s indignacijom i olakšanjem kad se uvjerila da se to ne javlja nijedan od njezinih učenika.

»Zamislite neku buduću civilizaciju kako ispituje predmete koje ćemo vi ili ja ostaviti za sobom«, nastavi Margaret. »Što će ljudi misliti o nama? Kako će naše pametne inovacije - naš iPad, solarne ploče ili kreditne kartice - izgledati dalekim budućim generacijama?«

»Solarne ploče kameno su doba prema onome što je već prije postignuto«, ponovo odjekne isti glas straga.

Madam Blavatsky rekla je nešto slično, ali bez ovakvih neugodnosti. Eureka zakoluta očima, prebaci težinu na drugu nogu, ali nije se okrenula. Tamo straga taj je učenik, vjerojatno iz napredne grupe geoloških znanosti iz škole Ascension, očito pokušavao impresionirati neku djevojku.

94

Margaret je pročistila grlo i pretvarala se da njezina retorička pitanja nisu prekidana upadicama. »Što će naši potomci u dalekoj budućnosti misliti o našem društvu? Hoćemo li im izgledati napredni... ili provincijalci? Neki od vas možda gledaju ove izložene predmete i misle da su stari ili da ih je vrijeme pregazilo. Usuđujem se čak reći: da su dosadni.«

Učenici su kimali glavama. Još više podsmjehivanja. Eureka nije mogla a da se ne divi starim sidrima i vazama od terakote, ali ona strašila je trebalo utopiti.

Vodičica je navlačila par bijelih rukavica, onakve kakve je i Diana nosila kad bi dodirivala artefakte. Zatim je zavukla ruku u kutiju do svojih nogu i izvukla rezbariju od slonovače. Bila je to patka u prirodnoj veličini, s mnogo detalja. Nagnula je patku prema svojoj publici i prstima joj razmaknula krila, razotkrivši čisto izdubljen prostor u unutrašnjosti. »Ta-da - kozmetička kutija iz brončanog doba! Uočite vrhunsku izradu. Može li itko poreći da je to izvrsno napravljeno? A staro je nekoliko tisuća godina!«

»A što je s ovim okovima za ruke iz brončanog doba?« javi se podrugljivo isti glas iz stražnjeg dijela prostorije. Učenici su se naguravali pokušavajući vidjeti tu osobu koja dobacuje upadice. Eureka nije ni pokušala pogledati.

»Čini se da su vaši dobri rezbari imali robove«, nastavi on. Vodičica je stala na prste i pogledala u mračni dio prostorije. »Ovo je vodena tura, mladiću. U

ovome se treba pridržavati reda. Ima li tamo straga netko od vas pravo pitanje?« »I moderni tirani dobri su rezbari«, nastavi mladić očito se zabavljajući. Njegov se glas Eureki počeo činiti poznatim. Okrenula se. Ugledala je vrh plavokose glave

okrenute naprijed dok su svi ostali bili okrenuti prema njemu straga. Polako se provukla po rubu grupe da ga bolje pogleda.

»Sad je dosta«, prekori gospoda Kash, prijekorno gledajući kolege iz Ascensiona kao da je zaprepaštena što nitko od njih ne pokušava ušutkati tog učenika.

»Da, mladiću, ušutite ili otiđite«, ljutito reče Margaret. Tada ga Eureka ugleda. Visoki blijedi mladić u kutu, na rubu svjetla koje je bacao reflektor tako

da su mu samo vrhovi plavih uvojaka bili osvijetljeni. Glas i samozadovoljan osmijeh bili su mu ležerni, ali oči su bljeskale nekim tamnim sjajem.

Ander je na sebi imao istu izglačanu bijelu košulju i tamne traperice. Svi su gledali u njega. On je gledao Eureku.

»Upravo je šutnja razlog većini problema čovječanstva«, reče on. »Vrijeme je da napustite prostoriju«, reče Margaret. »Završio sam.« Ander je govorio tiho i Eureka ga je jedva čula. »Dobro. A sad, ako nemate ništa protiv, objasnit ću svrhu ovog ranog putovanja morem«, reče

Margaret. »Stari Egipćani uspostavili su trgovačku rutu, a možda prvu...« Eureka više ništa nije čula. Čula je svoje srce, koje je divlje lupalo. Pričekala je da drugi učenici

prestanu očekivati novu upadicu i da se opet okrenu vodičici; a zatim se pomicala po vanjskom rubu grupe i približavala Anderu.

Imao je stisnute usne i bilo je teško zamisliti da je izgovarao one neugodne komentare koji su je privukli ovamo. Blago joj se osmjehnuo. Bilo je to posljednje što je očekivala. Stojeći pokraj njega Eureka je ponovo imala osjećaj da se nalazi pokraj oceana - neovisno o porubu od morskih zvijezda, strašilima-mornarima i CD-u Oceanski povjetarac koji se čuo iz zvučnika. Ocean je bio u Anderu, njegova aura. Nikad prije nije joj palo na pamet da upotrijebi riječ poput »aure«. On je uspijevao postići da joj neobične impulzivne misli budu prirodne kao i disanje.

Stajala je s njegove lijeve strane, oboje su bili okrenuti licem prema vodičici, a ona je šaptala kutom usana. »Ti ne ideš u Ascension.«

95

»Vodičica misli da idem u Condescension.11 « Čula je smijeh u njegovu glasu. »Ali nisi ni član trkaćeg tima škole Manor.« »Ništa ti ne može promaknuti.« Eureka poželi povikati. Ljutila ju je njegova smirenost. Tu gdje su stajali, nekoliko koraka iza

grupe i na samom rubu svjetla koje je bacao reflektor, bilo je polumračno, ali svatko se mogao okrenuti i vidjeti ih. Profesori i učenici čuli bi ako bi ona povisila ton sa sadašnjeg potpunog šapata.

Bilo joj je neobično što više ljudi ne zuri u Andera. Jako se razlikovao. Bio je drukčiji od ostalih. Ali oni su ga jedva zapazili. Očito su svi zaključili da Ander ne ide u njihovu nego onu drugu školu pa im njegovo ponašanje nije bilo zanimljivo. Njegove su upadice već bile zaboravljen artefakt koji je Margaret sa zadovoljstvom ostavila neodmotan.

»Znam da ne ideš u Evangeline«, reče Eureka kroz zube. »Ni zbog obrazovanja ni zbog zabave.« »Što onda radiš ovdje?« Ander se okrene prema njoj i pogleda je. »Tražim tebe.« Eureka zatrepće. »Činiš to na prilično

neugodan način s upadicama.« Ander se počeše po čelu. »Zanio sam se.« Zvučalo je kao da se kaje, ali nije bila sigurna.

»Možemo li otići nekamo i razgovarati?« »Ne baš.« Pokazala je rukom na svoju grupu. Ona i Ander stajali su metar i pol iza ostalih

učenika. Nisu mogli otići. Što je htio od nje? Prvo joj slupa auto, onda se pojavi pred njezinim vratima, pa je slijedi do

odvjetnikova ureda, a sad ovo. Svaki put kad bi se srela s njim, bio je to napad na njezinu privatnost, prekoračenje izvjesnih granica.

»Molim te«, reče on. »Moram razgovarati s tobom.« »Da, dobro, i ja moram razgovarati s tobom još otkad je moj tata dobio račun za popravak auta.

Sjećaš se toga? Osim što mi se, kad sam nazvala broj koji si mi tako galantno dao, javio netko tko nikad nije čuo za tebe.«

»Dopusti da objasnim. Sigurno ćeš htjeti znati ono što ti moram reći.« Povukla je svoj ovratnik koji joj je bio preuzak i žuljao je. Margaret je govorila nešto o mirazu

neke princeze što se utopila. Većina učenika počela se primicati staklenoj vitrini na desnoj strani prostorije.

Ander je uhvati za ruku. Zadrhtala je od njegova čvrstog dodira i meke kože. »Ozbiljno ti govorim. Život ti je...«

Istrgnula je ruku iz njegove. »Ako kažem samo jednu riječ bilo kojem profesoru ovdje, bit ćeš uhićen kao vrebač.«

»Hoće li upotrijebiti one brončane okove?« našali se on. Iz njezinih očiju sijevale su munje. Ander uzdahne. Ostatak grupe pomaknuo se prema drugoj izložbenoj vitrini. Eureka nije imala potrebe

pridružiti im se. Istodobno je čeznula i plašila se ostati s Anderom. Stavio je obje ruke na njezina ramena.

»Jako bi pogriješila ako bi me se sad riješila.« Pokazao je iznad svoje glave na svijetleći znak s natpisom »Izlaz«, napola prekriven plavom gazom tako da su se vidjela samo slova AZ. Ispružio je ruku. »Hajdemo.«

11 Igra riječi jer se obje slično izgovaraju. Condescension, izražavanje patronizirajuće nadmoćnog stava

96

17.

KAMENČIĆI PO POVRŠINI

Kroz vrata s natpisom »Izlaz«, niz kratak i mračan hodnik Ander je vodio Eureku prema drugim vratima. Nisu govorili. Tijela su im bila blizu. Bilo je lakše nego je očekivala držati Andera za ruku - pristajala je njezinoj. Neke ruke jednostavno pristaju drugima. To ju je nagnalo da se sjeti majke.

Kad je Ander posegnuo za kvakom na drugim vratima, Eureka ga zaustavi. Pokazala je na crvenu traku zalijepljenu preko vrata. »Aktivirat ćeš alarm.« »A što misliš kako sam ušao?« Ander otvori vrata. Alarm nije zazvonio. »Nitko nas neće

uhvatiti.« »Prilično si siguran u sebe.« Anderova se čeljust zategne. »Ne poznaješ me baš dobro.« Vrata su vodila na travnjak koji Eureka nikad prije nije vidjela. I na njemu okrugao ribnjak. S

druge strane ribnjaka nalazio se planetarij, s nizom prozora sa zamračenim staklima neposredno ispod kupole. Zrak je bio siv, bez vjetra i pomalo hladan. Mirisalo je na drvo za potpalu. Eureka se zaustavi na rubu kratke betonske plohe pred izlazom. Provukla je vrhom cipele kroz travu.

»Želio si razgovarati?« reče ona. Ander pogleda mahovinu na površini ribnjaka, oko kojega su rasli zimzeleni hrastovi. Grane su

im se povijale poput kvrgavih vještičjih prstiju koji posežu za zemljom. Narančasta mahovina visjela je poput paukova koji se lelujaju na zelenoj paukovoj mreži. Poput većine voda stajaćica u ovom dijelu Louisiane na čijoj je površini raslo i plutalo svakakvo bilje, sada ste jedva mogli vidjeti ribnjak od svih tih flottants, primjerice treperave travnate vegetacije, mahovine, vodenih ljiljana i vodenih ruža koji su poput tepiha zaklanjali površinu. Točno je znala kako tamo dolje miriše - oporo i jako, na trulež i raspadanje.

Ander je pošao prema vodi. Nije je pozvao rukom da ga slijedi, ali i ona je krenula. Kad je stigao do ruba ribnjaka, zaustavio se.

»Što oni rade ovdje?« Čučnuo je ispred kremasto bijelih sunovrata uz rub vode. Cvjetovi su Eureku podsjetili na blijedozlaćani varijetet koji bi znao niknuti ispod poštanskog sandučića u njezinoj staroj kući u New Iberiji, svake godine negdje oko njezina rođendana.

»Vrsta sunovrata jonquila uobičajena je ovdje«, reče ona iako je već bilo kasno u godini da bi njihove trubice izgledale tako čvrste i svježe.

»Nisu jonquila«, reče Ander. »Narcisi.« Prošao je prstima duž tanke stapke jednog cvijeta. Ubrao ga je i uspravio se tako da je cvijet bio

u razini Eurekinih očiju. Primijetila je poput maslaca žutu trubu u njegovu središtu. Razlika u

97

odnosu na krem boju vanjskih latica bila je tako neznatna da je morala dobro gledati da je uoči. Unutar trubice na iznenadnom je povjetarcu zatreperio tučak crnog vrška. Ander ispruži ruku s cvijetom kao da ga želi pokloniti Eureki. Podignula je ruku da ga primi i sjetila se drugog sunovrata - drugog narcisa - kojeg je nedavno vidjela: na slici u Dianinoj knjizi, na crtežu koji prikazuje uplakanu ženu. Sjetila se i odlomka koji je prevela madam Blavatsky, o tome kako je Selena našla princa gdje kleči uz rijeku, na komadiću tla obraslom sunovratima.

Umjesto da joj pruži cvijet, Ander zgnječi latice čvrsto stisnuvši šaku. Odvojio je stapku i bacio je na tlo. »Ona je to učinila.«

Eureka zakorači korak unatrag. »Tko?« Pogledao ju je kao da je zaboravio da je ona tu. Napetost u čeljusti mu je popustila. Ramena su

mu se podignula i spustila u rezigniranoj melankoliji. »Nitko. Sjednimo.« Pokazala je na obližnju klupu između dva hrasta, mjesto na kojem je muzejsko osoblje

najvjerojatnije provodilo pauzu za ručak kad vani nije bilo previše sparno. Smeđi pelikani šetali su stazom prema ribnjaku. Perje im je bilo zaglađeno od vode i mahovine. Duge su vratove izvili poput držaka kišobrana. Raspršili su se kad su im se Eureka i Ander približili.

O kome je Ander govorio? Što ima loše u tome da cvijeće raste oko ribnjaka? Dok je Ander prolazio pokraj klupe, Eureka ga upita: »Zar nisi htio sjesti?« »Ima jedno bolje mjesto.« Pokazao je na stablo koje prije nije primijetila. Zimzeleni hrastovi u Louisiani poznati su po

izrazito uvijenim granama. Stablo ispred crkve Svetog Ivana najčešće je fotografirano stablo na jugu Amerike. Ovaj zimzeleni hrast u napuštenom vrtu muzeja bio je nešto izvanredno. Izgledao je kao golemi čvor s tako uvrnutim granama da su izgledale poput najkompliciranije dječje penjalice na svijetu.

Ander se provuče kroz mrežu širokih, iskrivljenih grana - zajaši jednu, provuče se ispod druge, sve dok se nije činilo da je nestao. Eureka shvati da se iza zamršenog svoda grana nalazi druga, skrivena klupa. Djelomično je mogla vidjeti Andera kako je spretno došao do klupe, sjeo i raširio ruke izbacivši laktove iza naslona.

Eureka ga je pokušala slijediti istim putem. Dobro je počela, ali zapela je nakon nekoliko koraka. Bilo je teže nego što je izgledalo. Kosa joj se zaplela na čvoru jedne grane. Oštre grančice bole su je po rukama. Nastavila se probijati i micati mahovinu s lica. Došla je korak do čistine kad je shvatila da je zarobljena. Nije vidjela kako može krenuti naprijed - ali ni nazad.

Uz rub kose počeo joj se skupljati znoj. Djevojko, nađi put iz zečje rupe. Za početak, zašto se uopće nalazi u ovoj zečjoj rupi?

»Evo.« Ander pruži ruku kroz isprepletene grane. »Ovuda.« Prihvatila je njegovu ruku po drugi put u pet minuta. Stisak mu je bio čvrst, topao i još uvijek je

pristajao njezinom dlanu. »Zakorači ovamo.« Pokazao je na komadić mekanog da između dviju izvijenih grana. Cipela joj

je potonula u vlažnu, podatnu zemlju. »A sad se provuci ovuda.« »Je li to vrijedno truda?« »Je.« Razdražena, Eureka istegne vrat u stranu. Zaokrenuta je ramena pa bokove, napravila još dva

oprezna koraka, spustila se i provukla ispod niske grane - i bila slobodna. Podignula se i uspravila unutar hrastove lagune. Mračna i skrivena bila je velika poput omanje

sjenice. Bila je iznenađujuće lijepa. Par vilinskih konjica pojavio se između Eureke i Andera. Plavkasta krilca bila su im tek iskričava mrlja; a onda su se kukci, prelijevajući se u duginim bojama, spustili na klupu.

98

»Vidiš?« Ander ponovo sjedne. Eureka se zagleda u grane koje su oko njih tvorile gust labirint. Jedva je mogla vidjeti ribnjak na

drugoj strani. Odavde odozdo stablo je bilo čarobno, kao iz nekog drugog svijeta. Pitala se zna li itko za to mjesto ili je klupa već generacijama zaboravljena, sve otkad ju je stablo sakrilo.

Prije nego što je sjela, potražila je najbrži put van. To nije mogao biti isti put kojim je ušla. Ander pokaže na prazninu među granama. »To bi mogao biti najbolji izlaz.« »Kako znaš da sam...« »Izgledaš nervozno. Jesi li klaustrofobična? Ja baš volim biti začahuren, odvojen.« S mukom je

progutao, a glas mu se stišao. »Nevidljiv.« »Ja volim otvorene prostore.« Jedva je poznavala Andera, a nitko nije znao gdje se ona sad

nalazi. Pa zašto je došla ovamo? Svi bi rekli da je to bilo glupo od nje. Cat će je pljusnuti zbog ovoga.

Eureka se u glavi vrati istim putem natrag. Nije znala zašto je prihvatila njegovu ruku. Svidjelo joj se gledati ga. Svidio joj se dodir njegove ruke i zvuk njegova glasa. Sviđao joj se i

način na koji je hodao, naizmjence oprezno i samouvjereno. Eureka nije bila djevojka koja je postupala onako kako bi joj to rekao neki privlačan dečko. Ali sad se nalazila ovdje.

Mjesto koje je Ander pokazao bilo je najveća pukotina među granama. Zamišljala je sebe kako juri kroz njih, trči prema šumi s druge strane ribnjaka, trči dalje sve do otoka Avery.

Ander se okrenuo na klupi. Koljenom je okrznuo njezino bedro. Brzo se odmaknuo. »Oprosti.« Brzo je pogledala svoje bedro, njegovo koljeno. »Zaboga«, našalila se. »Ne, žao mi je što sam se ušuljao ovamo za tobom.« Nije to očekivala. Iznenađenja su je zbunjivala. Zbunjenost ju je mnogo puta natjerala da bude

okrutna. »Želiš li tome dodati i parkiralište ispred odvjetnikova ureda? I vrlo suptilno prikradanje na cesti pred semaforom?«

»I to također. Imaš pravo. Dovršimo popis. Telefonski broj koji je bio isključen. I to što nisam u sportskoj ekipi.«

»Gdje si nabavio onu smiješnu odoru? To mi je možda najdraži detalj.« Željela je prestati biti sarkastična. Ander se činio iskrenim. Ali bila je nervozna što se nalazi tu i iz nje je izlazilo sve ružno.

»Garažna prodaja.« Ander se sagne i prođe prstima kroz travu. »Imam objašnjenje za sve, zaista.« Podignuo je okrugao, plosnat kamen i obrisao zemlju s njega. »Moram ti nešto reći, ali uvijek izgubim hrabrost i ne učinim to.«

Gledala je njegove ruke koje su glačale kamen. Što joj se to ustručava reći? Je li on... sviđa li se ona Anderu? Možda je mogao vidjeti kroz njezin sarkazam, duboko u nju sve do mozaika slomljene djevojke koja se u njoj skrivala? Je li mislio na nju onako kako je ona mislila na njega?

»Eureka, u opasnosti si.« Način na koji je to rekao, kao nevoljko izgovorene nagle riječi, natjerao je Eureku da zašuti.

Pogled mu je bio divlji i zabrinut. Vjerovao je to što je upravo rekao. Privukla je koljena uz grudi. »Što hoćeš time reći?« Jednim glatkim potezom Ander zamahne i baci kamen. Jurnuo je poput rakete kroz prolaz

medu granama. Eureka je gledala kako kamen poskakuje preko ribnjaka. Izbjegavao je vodene ljiljane, paprat i mrlje zelene mahovine. Na neki način, svaki put kad bi dotaknuo površinu, voda je na tom mjestu ostala bistra. To je bilo neobično. Kamen je poskakivao devedeset metara preko ribnjaka i pao na blatnu obalu na suprotnoj strani.

»Kako si to učinio?« »To je tvoj prijatelj Brooks.«

99

»On ne može ovako baciti kamen preko vode taman da mu život ovisi o tome.« Znala je da to nije ono što je Ander mislio.

Nagnuo se bliže. Njegov ju je dah zagolicao po vratu. »On je opasan.« »Što je to s vama dečkima?« Razumjela je zašto je Brooks bio oprezan kad se radilo o Anderu.

Bio joj je najstariji prijatelj, pazio je na nju, a Ander je bio bizaran neznanac koji se odjedanput pojavio na njezinim vratima. Ali nije postojao razlog zašto bi Ander bio oprezan prema Brooksu. Svi su voljeli Brooksa. »Brooks mi je prijatelj od prvog dana života. Mislim da mogu s njim izaći na kraj.«

»Više ne.« »Neki smo se dan posvađali. Ali sad smo se već i pomirili.« Zašutjela je načas. »Iako se to tebe

ne tiče.« »Znam da misliš da ti je prijatelj...« »Mislim to zato što je to istina.« Glas joj je drukčije zvučao ispod svoda od grana. Zvučala je kao

da je stara koliko i blizanci. Ander ispruži ruku i izabere drugi kamen. Uzeo je jedan dobar, obrisao ga i pružio njoj. »Želiš li

probati?« Uzela je kamen iz njegove ruke. Znala je bacati žabice. Tata ju je to naučio. Bio je dobar u tome,

mnogo bolji od nje. Bacati žabice bio je jedan od načina zabave ovdje na Jugu, način da se pokaže kako vrijeme stoji. Da bi u tome bili dobri morali ste vježbati, ali također ste morali razviti vještinu prepoznavanja dobrih kamenčića na obali. Morali ste biti i snažni da to dobro izvedete, ali isto tako morali ste imati gracioznost, lakoću dodira. Eureka nikad dosad nije vidjela da netko ima toliko sreće kao Ander maloprije i da onako baci kamen. To ju je ljutilo. Bacila je kamen prema vodi ni ne trudeći se naciljati.

Kamen nije prošao ni pokraj najbliže grane. Odbio se od stabla i otkotrljao postrance u velikom luku i zaustavio pred njezinom nogom. Ander ustane i podigne kamen. Prstima je okrznuo njezinu cipelu.

Ponovo je postigao da kamen zapleše preko ribnjaka, dobije na brzini i odjedri apsurdno daleko sa svakim odskokom. Sletio je pokraj prvog kamena na drugoj strani ribnjaka.

Eureki padne na um jedna misao. »Je li te Maya Cayce unajmila da mi kažeš da se maknem od Brooksa?«

»Tko je Maya Cayce?« upita Ander. »Ime mi zvuči poznato.« »Možda te upoznam s njom. Mogli biste raspravljati o raznim tehnikama uhođenja...« »Ja te ne uhodim.« Ander ju je prekinuo, ali ton glasa mu nije bio uvjerljiv. »Promatram te. U

tome je razlika.« »Čuješ li sam sebe što govoriš?« »Eureka, trebaš pomoć.« Obrazi su joj pocrvenjeli. Unatoč tome što su svi njezini psihoterapeut predlagali, Eureka nije

trebala pomoć ni od koga otkad su joj se prije mnogo godina razveli roditelji. »Što si umišljaš da si ti?«

»Brooks se promijenio«, reče Ander. »Više ti nije prijatelj.« Anderove su oči bile pune emocija. Kao da je nevoljko izgovarao riječi. »Prošle subote kad ste

otišli na plažu.« Eureka je otvorila usta, ali ostala je bez riječi. Ovaj ju je tip špijunirao i više nego što je mislila.

Sva se naježila po rukama. Gledala je kako u vodi jedan aligator diže plosnatu glavu. Naravno, navikla je na aligatore, ali nikad niste znali kad bi i najljeniji od njih mogao napasti.

100

»Što misliš zašto ste se posvađali te večeri? Što misliš zašto je poludio nakon što ste se poljubili? Bi li Brooks kojega poznaješ

- bi li on to učinio?« Anderove su riječi izlazile u naletima, kao da je znao da će ga ona ušutkati ako prestane govoriti.

»Ovo je bilo dovoljno, seronjo.« Eureka ustane. Morala se nekako izvući odavde. »Zašto se onda Brooks danima poslije svađe nije ispričao? Zašto mu je tako dugo trebalo? Zar se

prijatelji tako ponašaju?« Na rubu svoda od granja Eureka stisne šake. Osjećala se odvratno zamišljajući što je sve Ander

morao učiniti da sazna te stvari. Morat će staviti šipke na prozore svoje sobe i zatražiti sudsku zabranu približavanja. Poželjela je da ga može gurnuti kroz ovo granje i ravno u čeljust aligatora.

A ipak. Zašto je Brooksu trebalo toliko dugo da se ispriča? Zašto se ponašao čudno još od onoga dana

kad su se pomirili? Okrenula se i dalje sa željom da Andera baci aligatoru. No vidjevši ga sad, um i tijelo različito

su joj reagirali. Nije to mogla zanijekati. Željela je pobjeći - ali i potrčati prema njemu. Željela ga je baciti na zemlju - i pasti na njega. Željela je pozvati policiju

- ali i da Ander sazna još više toga o njoj. Željela je da ga nikad više ne vidi. Ne bude li ga više vidjela, neće je moći povrijediti, a njezina će želja nestati.

»Eureka«, reče Ander tiho. Nevoljko je okrenula prema njemu zdravo uho. »Brooks će ti nanijeti bol. A on nije jedini.«

»O, da? Tko je još u tome? Njegova majka, Aileen?« Aileen je bila najslađa žena u New Iberiji - i jedina za koju je Eureka znala da se ta slatkoća ne

sastoji od saharina. U visokim potpeticama je prala suđe, ali pustila je kosu da joj prirodno posijedi, što joj se dogodilo rano, jer je sama odgajala dva sina.

»Ne, Aileen nije u to uključena«, reče Ander, kao da nije u stanju prepoznati sarkazam. »Ali zabrinuta je zbog Brooksa. Sinoć mu je pretražila sobu tražeći drogu.«

Eureka zakoluta očima. »Brooks ne uzima droge i s mamom ima izvrstan odnos. Zašto to izmišljaš?«

»Njih dvoje su, zapravo, sinoć vrištali i svađali se. Svi su ih susjedi čuli; možeš pitati bilo koga od njih ako meni ne vjeruješ. Ili se zapitaj: Zašto je inače njegova majka ostala budna cijelu noć i pekla kekse?«

Eureka s mukom proguta. Aileen doista jest pekla kolače kad je bila uznemirena. Eureka je stotinu puta jela takve dokaze kad je Brooksov stariji brat postao tinejdžer. Taj je instinkt sigurno naslijedila s istog izvora s kojega je i tata imao potrebu hraniti tužne svojim kuhanjem.

A jutros, prije prvog zvona, Brooks jest u velikom holu svima nudio kekse s maslacem od kikirikija, pružajući naokolo plastičnu kutiju od Tupperwarea, i smijao se kad su ga učenici zvali maminim sinom.

»Ne znaš što govoriš.« Htjela je reći: Otkud ti znaš takve stvari? »Zašto to činiš?« »Zato što mogu zaustaviti Brooksa. Mogu ti pomoći ako mi dopustiš.« Eureka odmahne glavom. Dosta. Okrenula se i zaronila među grane, rukama pronalazeći put,

trgajući grančice i derući mahovinu. Ander je nije pokušao zaustaviti. Krajičkom oka vidjela je kako zaustavlja dah prije nego što je bacio još jedan kamen.

»Bio si puno zgodniji prije nego što si počeo razgovarati sa mnom«, doviknula mu je »kad si bio samo tip koji me udario svojim autom.«

»Misliš da sam zgodan?«

101

»Više ne!« Bila je opkoljena granama i s mržnjom je udarala sve oko sebe što joj je bilo na putu. Posrnula je, razderala koljeno, išla dalje.

»Želiš li da ti pomognem?« »Ostavi me na miru! Sada i ubuduće!« Naposljetku se probila kroz posljednji sloj granja i posrćući zastala. Svježi zrak milovao joj je

obraze. Kamen je zazujao kroz pukotinu u granama koja je ostala iza njezina tijela. Tri puta je dodirnuo

vodu poput vjetra koji nabire svilu; zatim se odbio uvis, u zrak. Letio je više, još više... i udario u jedan od prozora planetarija, gdje je ostavio neravnu, zjapeću rupu. Eureka zamisli sve umjetne zvijezde unutra kako se okreću i izlaze van na pravo, sivo nebo.

U tišini koja je nastala Ander reče: »Ako te ostavim na miru, umrijet ćeš.«

102

18.

BLIJEDA TAMA

»Osjećam se kao narkić«, Eureka reče Cat dok su te večeri sjedile u čekaonici policijske postaje u Lafayetteu.

»To je mjera opreza.« Cat joj pruži tuljac čipsa Pringles, koji je kupila na automatu, ali Eureka nije bila gladna. »Dat ćemo im Anderov opis i vidjeti odgovara li? Zar te ne zanima nemaju li već dosje o njemu?« Zatresla je limenkom da joj više čipsa klizne van, a onda ih je zamišljeno žvakala. »On ti je stvarno zaprijetio smrću.«

»Nije mi zaprijetio.« »Ako te ostavim na miru, umrijet ćeš. On sad nije ovdje, a ti si živa. Je li tako?« Obje su djevojke pogledale prema obližnjem prozoru, kao da im je istodobno palo na um da bi

ih Ander sad mogao gledati. Bio je četvrtak, vrijeme večere. Nakon što je ostavila Andera pod hrastom Eureki je trebalo manje od pet minuta da nazove Cat i bez daha joj sve detaljno ispriča. Sad joj je bilo žao što je uopće išta zucnula.

U postaji je bilo hladno i zaudaralo na ustajalu kavu i stiropor. Osim glomazne crnkinje koja je buljila u njih s druge strane stola, na kojemu su ležali stari primjerci časopisa Entertainment Weekly, Eureka i Cat bile su jedina dva civila. Na drugoj strani malog četvrtastog lobija, iza pregradnih ploča koje su dijelile radne stolove, čulo se kuckanje tastatura. Na panelima spuštenog stropa vidjele su se mrlje od vode; Eureka je u njihovim obrisima, nalik oblacima, pronašla dinosaure i slavne olimpijske trkače.

Nebo je vani bilo mornarski plavo s išaranim sivim oblacima. Ostane li Eureka izvan kuće još dugo, Rhoda će je roštiljati zajedno s odrescima koje je pripremala jednom tjedno onaj dan kad bi tata radio navečer u Prejeansu. Eureka je mrzila njezine večere, jer je Rhoda ispitivala o svemu o čemu Eureka nije htjela govoriti - a to je bilo sve.

Cat poliže prste i baci limenku Pringlesa u koš. »Na kraju krajeva, zaljubila si se u psihopata.« »I zato si me dovela u policiju?« Cat je podignula prst poput odvjetnice. »Molim da se zabilježi da se osumnjičena ne protivi

tvrdnji o psihopatu.« »Ako je biti uvrnut zločin, mi bismo se obje trebale prijaviti dok smo ovdje.« Nije znala zašto brani Andera. Lagao je o Brooksu, priznao da je uhodi, izrekao neodređene

prijetnje o tome da se ona nalazi u opasnosti. To bi moglo biti dovoljno da podnese tužbu, ali činilo se pogrešnim. Ono što je Ander rekao, nije bilo ono što je zapravo bilo opasno na Anderu. Opasan je bio način na koji je naveo Eureku da se osjeća... emocionalno bez kontrole.«

103

»Molim te nemoj se sad prestrašiti i povući«, reče Cat. »Rekla sam svojem novom prijatelju Billu da ćemo dati izjavu. Upoznali smo se sinoć na radionici lončarstva i keramike. On već smatra da sam previše umjetnički nastrojena i ne stojim sa sve četiri na zemlji - ne želim se sad povući i pokazati da je imao pravo. Neće me više nikad pozvati da izađemo.«

»Trebala sam znati da je ovo nekako povezano sa seksom. Što se dogodilo s Rodnevjem?« Cat slegne ramenima. »Ah.« »Cat...« »Gledaj, ti im samo opiši sve u glavnim crtama, a oni neka istražuju. Ako iz toga ništa ne

proizađe, idemo svojim putem.« »Nisam baš sigurna da policija u Lafayetteu ima najpouzdaniju bazu podataka o kriminalcima.« »Nemoj to reći pred Billom.« Cat je imala molećiv pogled. »Još je nov u njihovim redovima i

pun ideala. Želi popraviti svijet.« »Tako što se upucava sedamnaestogodišnjoj djevojci?« »Mi smo prijatelji.« Cat se široko naceri. »Osim toga, znaš da mi je sljedeći mjesec rođendan.

Hej, gledaj - eno ga.« Skočila je na noge i počela mahati, a pritom je u svoje ponašanje dodavala koketiranje kao majonezu na sendvič.

Bili je bio visok i vitak mladi crnac, obrijane glave, s rijetkom kozjom bradicom i dječjim licem. Bio je zgodan, ako se izuzme pištolj za pojasom. Namignuo je Cat i pozvao djevojke do svojeg stola u prednjem kutu prostorije. Još nije imao vlastiti pregradak. Eureka uzdahne i pode za Cat.

»Pa, moje dame, kakva je priča?« Sjeo je na tamnozelenu uredsku stolicu. Na stolu je stajala prazna kutija gotovog obroka Cup Noodles; još tri su bile u košu iza njega. »Netko vas gnjavi?«

»Ne baš.« Eureka premjesti težinu na drugu nogu izbjegavajući ponudu da sjedne na jednu od dvije stolice na sklapanje. Nije joj se sviđalo što je tu. Postajalo joj je mučno od smrada ustajale kave. Policajci koje je sretala u danima poslije Dianine pogibije smrdjeli su isto tako. Sad je poželjela otići odavde.

Na Billovoj pločici s imenom pisalo je MONTROSE. Eureka je znala da je obitelj Montrose iz New Iberije, ali Billov je naglasak upućivao više na Baton Rouge nego na kajunski. Eureka je također sa sigurnošću znala da Cat u glavi već vježba svoj potpis kao Catherine L. Montrose, kao što je činila sa svim dečkima. Eureka nije znala čak ni kako se Ander preziva.

Cat primakne stolac bliže Billovu stolu i sjedne, položivši jedan lakat blizu električnog šiljila i zavodnički ubacujući olovku unutra i van. Bill se nakašlje da pročisti grlo.

»Ona je skromna«, reče Cat glasno da nadjača zujanje aparata. »Uhodi je vrebač.« Bili brzo pogleda Eureku pravim policijskim pogledom. »Cat kaže da je jedan tvoj prijatelj

priznao da te prati.« Eureka pogleda Cat. Nije željela to učiniti. Cat je potvrdno kimala glavom. Što ako je ona u

pravu? Što ako ga Eureka opiše i nešto strašno se pojavi na zaslonu računala? Ali ako se ništa ne pojavi, hoće li se ona osjećati malo bolje?

»Zove se Ander.« Bill izvuče iz ladice blok uvezan spiralom. Gledala ga je kao plavom tintom ispisuje to ime.

»Prezime?« »Ne znam.« »Dečko je iz škole?« Eureka se i protiv svoje volje zacrveni. Začulo se zvonce pričvršćeno na ulaznim vratima postaje. Stariji bračni par ušao je u čekaonicu.

Sjeli su na stolce gdje su maloprije sjedile Eureka i Cat. Muškarac je na sebi imao sive hlače i sivi pulover; žena sivu dugačku ravnu haljinu s teškim srebrnim lančićem. Sličili su jedno drugome,

104

oboje vitki i blijedi; mogli su biti brat i sestra, možda i blizanci. Istodobno su prekrižili ruke na krilu i zagledali se ravno naprijed. Eureka je imala osjećaj da je mogu čuti, zbog čega se osjećala nelagodno.

»Ne znamo mu prezime.« Cat se umiljavala Billu i preko stola ispružila gole ruke. »Ali ima plavu kosu, pomalo valovitu.« Rukom je pokazala kakva je Anderova frizura. »Je li tako, Reka?«

Bili ponovi »pomalo valovita kosa« i zapiše, a Eureki postane još neugodnije. Nikad nije bila svjesnija da uludo troši vrijeme.

»Vozi stari bijeli kamionet«, doda Cat. Pola okruga vozilo je stare bijele kamionete. »Ford ili Chevy?« upita Bill. Eureka se sjeti prve stvari koju joj je Ander ikad rekao, a koju je ona prepričala Cat. »Chevy«, reče Cat. »A ima i osvježivač zraka na retrovizoru. Srebrni. Je li tako, Reka?« Eureka pogleda ljude koji su čekali u čekaonici. Ona je crnkinja zaklopila oči, natekla stopala u

sandalama podignula je na niski stolić, a u rukama je držala limenku Fante. Žena u sivom pogleda prema Eureki. Imala je blijede plave oči, onu izrazito rijetku boju koju ste mogli primijetiti iz daljine. Podsjećale su je na Anderove oči.

»Bijeli Chevy već je nešto za početak.« Bill se ljubazno nasmiješi Cat. »Možeš li se sjetiti nekih drugih pojedinosti?«

»Genij je, koji savršeno baca žabice«, reče Cat. »Možda živi dolje u močvarnom području gdje sve vrijeme može vježbati?«

Bill se nasmije ispod glasa. »Postajem ljubomoran na tog tipa. Donekle se nadam da ga nikad neću naći.«

Onda će nas biti troje koje isto želimo, pomisli Eureka. Kad je Cat rekla: »Ima blijedu kožu i plave oči«, Eureki je bilo dosta. »Gotove smo«, reče ona Cat. »Idemo.« Bill zatvori blok. »Sumnjam da ovdje ima dovoljno informacija da bih mogao pokrenuti

potragu. Kad idući put vidite tog dečka, nazovite me. Fotografirajte ga mobitelom, pitajte ga kako mu je prezime.«

»Jesmo li ti uzalud potrošile vrijeme?« Cat opusti usnu i malčice napući usta. »Nikako. Tu sam da služim i štitim«, reče Bill kao da je upravo priveo sve žive talibane. »Idemo na sladoled od banane.« Cat ustane i protegne se tako da joj se majica izdigla iznad

suknje, pokazujući trak glatke tamne kože. »Hoćeš s nama?« »Hvala, ali na dužnosti sam. Još ću dosta dugo ostati na poslu.« Bill se nasmiješi i Eureka shvati

mig koji je bio namijenjen Cat. Mahnuli su si na pozdrav i one su krenule prema izlazu, prema Eurekinu autu i kući, gdje je

čekalo nešto što se zvalo Rhoda. Dok su prolazile, stariji par ustao je sa sjedala. Eureka je potisnula instinktivnu želju da odskoči unatrag. Opusti se. Samo su krenuli prema Billovu stolu.

»Mogu li vam pomoći?« Eureka začuje kako ih Bill pita. Brzo je još jedanput pogledala par, ali vidjela je samo njihove sijede glave.

Cat povuče Eureku za ruku. »Bili...«, zapjevuši ona gurajući metalnu prečku na ulaznim vratima.

Zrak je bio hladan i mirisao kao da je netko zapalio vatru u kanti za smeće. Eureka poželi da se nalazi sklupčana u krevetu iza zatvorenih vrata svoje sobe.

»Bili je drag«, reče Cat dok su prelazile preko parkirališta. »Zar nije simpatičan?« Eureka otključa Magdu. »Simpatičan je.«

105

Dovoljno da im udovolji - ali zašto bi ih uzimao ozbiljno? Nisu uopće trebale ići na policiju. Ander nije bio pravi slučaj vrebača. Nije ni znala što je bio.

Stajao je s druge strane ulice i gledao je. Eureka se ukoči u pozi dok se upravo spuštala na vozačevo sjedalo i pogleda ga kroz prozor.

Naslonio se na stablo indijskog jorgovana i prekrižio ruke na grudima. Cat ga nije primijetila. Tapkala je šiške gledajući se u ogledalu zaslona protiv sunca.

I na udaljenosti od deset metara Ander je izgledao bijesan. Stav mu je bio ukočen. Oči su mu bile hladne kao i onda kad je zgrabio Brooksa za ovratnik. Treba li se ona okrenuti i trkom vratiti Billu u postaju? Ne, Ander će nestati onog trenutka kad ona prođe kroz vrata. Osim toga, bila je previše preplašena da se i pomakne. Znao je da je otišla na policiju. Što će poduzeti u vezi s tim?

Zurio je trenutak u nju, a onda naglo spustio ruke uz tijelo. Silovito je prošao kroz grmlje koje je obrubljivalo parkiralište Roi de Donatus, na drugoj strani ulice.

»Namjeravaš li pokrenuti auto u ovoj kalendarskoj godini?« upita Cat, cmačući usnama da razmaze sjajilo.

U trenutku kad je Eureka pogledala Cat, Ander je nestao. Kad je ponovo pogledala prema parkiralištu, na njemu nije bilo nikoga osim dva policajca koji su izašli iz slastičarnice s vrećicama za van. Eureka uzdahne s olakšanjem, pokrene Magdu, uključi grijanje na najjače da odagna hladnoću, jer se vlažan zrak nakupio poput oblaka u unutrašnjosti auta. Više nije željela zamrznuti sladoled od banane.

»Moram ići kući«, okrenula se Eureka prema Cat. »Večeras je Rhodin red da kuha večeru.« »I zato svi morate patiti.« Cat je razumjela ili je bar mislila da razumije. Eureka nije htjela

spomenuti činjenicu da je Ander znao da su ga upravo pokušale prijaviti policiji. U ogledalu sjenila Cat je uvježbavala izraze s molećivim pogledom kakav je maloprije izvela na

Billu. »Nemoj se obeshrabriti«, reče ona dok je Eureka izlazila s parkirališta i krenula natrag prema Evangeline, gdje će ostaviti Cat koja je tamo parkirala svoj auto. »Nadam se da ću biti s tobom kad ga sljedeći put sretneš. Iscijedit ću istinu iz njega. Do posljednje kapi.«

»Ander je dobar u mijenjanju teme razgovora kad on sam postane glavna tema«, teče Eureka pomislivši da je još bolji u nestajanju.

»Koji tinejdžer ne želi razgovarati o sebi? Nije on dorastao suparnik za Cat.« Cat uključi radio, a onda se predomisli i isključi ga. »Ne mogu vjerovati da ti je rekao da si u opasnosti. To je kao da je razmišljao: >Hmm, trebam li nastaviti s prokušanom rečenicom: Zna li nebo da mu nedostaje jedan anđeo?< Neee, umjesto toga preplašit ću je da se usere od straha.«

Prošle su pokraj nekoliko blokova oronulih stambenih zgrada; pokraj drive through štanda s daikirijem, gdje je jedna djevojka izbacila bujne grudi kroz prozor pružajući velike čaše od stiropora dečkima u nabrijanim kabrioletima. Bilo je to pravo flertovanje. Ono što je Ander učinio tog jutra, i ono maloprije na drugoj strani ulici, bilo je drukčije.

»Cat, on mi se ne nabacuje.« »Ah, ma, daj«, promrmlja Cat. »Oduvijek si se, već od dvanaeste godine, furala na onaj >seksi a

iznutra slomljena djevojka< dojam, koji je dečkima neodoljiv. Upravo si onakva luđakinja kakvu želi svaki mladić da si može upropastiti život.«

Sad su izašle iz grada i skretale na vjetrovitu cestu koja je vodila do škole Evangeline. Eureka otvori prozore. Voljela je kako je ta cesta mirisala uvečer, poput kiše koja pada na tek procvjetale jasmine. Skakavci su pjevali stare pjesme u mraku. Uživala je u kombinaciji hladnog zraka koji joj je strujio po rukama i vrućine podno nogu.

»Kad već govorimo o tome«, reče Cat. »Brooks me ispitivao o tvojem današnjem >emocionalnom stanju<.«

106

»Brooks mi je kao brat«, reče Eureka. »Uvijek se zaštitnički odnosio prema meni. Možda čak i malo više otkad je Diana... i sve to.«

Cat podigne noge na upravljačku ploču. »Aha, pitao je za Dianu, samo« - zastala je - »bilo je nekako uvrnuto.«

Prošle su pokraj neasfaltiranih cesta i starih željezničkih tračnica, drvenih sirotinjskih kućica gdje su procijepi između balvana začepljeni blatom i mahovinom. Bijele čaplje kretale su se između crnih stabala.

»Što?« reče Eureka. »Nazvao je to - jasno se sjećam jer je to dvaput rekao - >ubojstvo Diane<.« »Jesi li sigurna?« Eureka i Brooks tisuću su puta razgovarali o tome što se dogodilo, ali on nikad

nije upotrijebio taj izraz. »Podsjetila sam ga na onaj podivljali val«, reče Cat, a Eureka s mukom proguta zbog gorčine u

ustima koja joj se javljala svaki put kad bi čula te riječi. »Tada je počeo govoriti: >Pa, to je tako bilo: ubio ju je onaj podivljali val.<« Cat slegne ramenima dok je Eureka skretala na školsko parkiralište i zaustavila se pokraj Carina auta. »To mi je izazvalo jezu. Kao i onda kad se tri godine za redom za Noć vještica maskirao kao Freddy Krueger.«

Cat izađe iz auta i baci pogled prema Eureki jer je očekivala da će se ova smijati. Ali ono što je nekad bilo smiješno sad je postalo mračno, a ono što je nekad bilo tužno sad se činilo apsurdnim, pa Eureka više nije znala kako reagirati.

Vrativši se na glavnu cestu, krenula je kući, ali nečija su joj svjetla bljesnula u retrovizoru. Čula je Cat kako joj trubi dok je njezin auto skretao u uličicu lijevo i prošao pokraj nje. Cat nikad ne bi glasno kritizirala Eureku zbog toga što je ovih dana vozila previše oprezno - ali također ne bi dopustila da mora polako voziti iza nje. Motor Catina automobila je zarikao, a stražnja svjetla nestala su iza zavoja.

Na trenutak Eureka je zaboravila gdje se nalazi. Mislila je na Andera i kako je bacao žabice i poželjela da je Diana još živa tako da joj Eureka može pričati o njemu.

Ali nje više nije bilo. Brooks je to jasno izrazio: ubio ju je val. Eureka je vidjela naprijed slijepi zavoj. Tisuću je puta prošla tim putem. Ali misli su joj odlutale,

povećala je brzinu i prebrzo je ušla u zavoj. Gume su joj poskočile preko neravnina na središnjoj međi između traka i na trenutak je izravnala upravljač. Brzo je trepnula kao da se budi iz sna. Cesta je bila mračna; u predgrađu Lafayettea nije bilo uličnih svjetiljki. Ali što je to...?

Žmirnula je gledajući naprijed. Nešto je blokiralo cestu. Zar je Cat izvodila neku psinu? Ne, u svjetlima Eurekina auta pojavio se sivi Suzuki parkiran poprijeko na sredini ceste.

Eureka nagazi na kočnice. Ali to neće biti dovoljno. Okrenula je upravljač nadesno, dok su gume škripale. Skrenula je na pošljunčanu zaustavnu traku pa preko plitkog jarka. Magda se naglo zaustavi s prednjim dijelom dobrih metar i pol u polju šećerne trske.

Eureka je duboko disala. Povraćalo joj se od mirisa spaljene gume i benzina. No u zraku je bilo još nešto -miris citronele, neobično poznat. Eureka se trudila disati. Zamalo je udarila u onaj auto. Gotovo je doživjela treću nesreću u šest mjeseci. Nagazila je na kočnicu tri metra prekasno i vjerojatno je poremetila poravnanje kotača. Ali ona sama bila je dobro. Drugi auto je isto bio OK. Nikoga nije udarila. Još uvijek stigne kući na vrijeme za večeru,

Četvero ljudi pojavilo se u sjeni s druge strane ceste. Prošli su pokraj Suzukija. Dolazili su prema Magdi. Polako, Eureka prepozna sijedi par iz policijske postaje. S njima je bilo još dvoje ljudi odjevenih u sivo, kao da se onaj prvi par udvostručio. Jasno ih je vidjela u mraku - kroj haljine žene iz postaje; liniju kose muškarca koji je bio novi u grupi; blijede, vrlo blijede oči žene koju Eureka nikad prije nije vidjela.

107

Ili ipak jest? Svi su joj nekako izgledah poznati, kao članovi obitelji koje prvi put susrećete na nekoj velikoj obiteljskoj proslavi. Bilo je nešto neobično u vezi s njima, nešto opipljivo u zraku oko njih.

A onda je shvatila: Nisu bili samo blijedi. Sjajili su u mraku. Svjetlo im je obrubljivao obrise tijela, jarko sjalo iz njihovih očiju. Primili su se za ruke kao da žele stvoriti živi lanac. Prilazili su sve bliže i Eureki se činilo kao da se cijeli svijet zatvara oko nje. Zvijezde na nebu, granje stabala, čak i njezin dušnik. Nije se sjećala da je povukla ručnu kočnicu, ali izgleda da jest. Sad se nije mogla sjetiti kako ponovo ubaciti u brzinu. Ruka joj se tresla na mjenjaču. Najmanje što je mogla učiniti je da zatvori prozore.

A onda se u mraku iza Eureke začulo kako iza zavoja dolazi kamionet. Imao je ugašena svjetla, ali kad je vozač nagazio na gas, svjetla su se upalila. Bio je to bijeli Chevy i vozio je ravno prema njima, ali u posljednjem je trenutku skrenuo da izbjegne Magdu...

I zaletio se u Suzuki. Sivi auto se omotao oko branika kamioneta, a onda je klizimo natraške, kao da je na ledu.

Zakotrljao se jedanput, približivši se Magdi i Eureki i ono četvero sjajećih ljudi. Eureka se skutrila ispod središnje konzole. Tijelo joj se treslo. Čula je mukli udar automobila

koji je pao na krov, čula je razbijanje njegova vjetrobranskog stakla. Čula je škripu guma kamioneta, a onda je zavladala tišina. Motor kamioneta je utihnuo. Neka su se vrata zalupila. Koraci su škripali na šljunku zaustavnog traka. Netko je zalupao po Eurekinu prozoru.

Bio je to Ander. Ruka joj je drhtala dok je spuštala prozor. On je pomogao prstima da se prozor brže spusti. »Izlazi odavde.« »Što ti radiš ovdje? Upravo si se zaletio u auto onih ljudi!« »Moraš se maknuti odavde. Nisam ti ono ranije lagao.« Osvrnuo se preko ramena na mračnu

cestu. Ljudi u sivom raspravljali su nešto pokraj auta. Svjetlećim očima pogledali su Andera. »Ostavi nas!« poviče žena iz policijske postaje. »Ostavite nju!« poviče Ander hladno natrag. A kad se žena zlobno nasmijala, Ander zavuče

ruku u džep traperica. Eureka ugleda bljesak nečeg srebrnog. Isprva je pomislila da je to pištolj, ali onda je Ander izvukao srebrnu kutiju veliku kao prosječna kutija za nakit. Gurnuo ju je naprijed prema ljudima u sivome. »Ostanite gdje jeste.«

»Što to ima u ruci?« upita stariji muškarac prilazeći bliže autu. Iza njega onaj drugi reče: »To sigurno ne može biti...« »Ostavit ćete je na miru«, upozori Ander. Eureka je čula Anderovo ubrzano disanje i napetost u njegovu glasu. Dok je napipavao bravicu

na kutiji, ono četvoro na cesti uskliknulo je ispod glasa. Eureka shvati da oni točno znaju što se nalazi u kutiji - i to ih je užasnulo.

»Dijete«, upozori ga jedna od žena otrovnim glasom. »Nemoj zloupotrebljavati ono što ne razumiješ.«

»Možda razumijem.« Ander polako podigne poklopac. Unutra se vidio svjetlozeleni sjaj, osvijetlio mu je lice i mrak oko njega. Eureka se trudila vidjeti što se nalazi u kutiji, ali zeleno je svjetlo bilo zasljepljujuće. Do nosa joj dopre oštar, neprepoznatljiv miris koji ju je odvratio od daljnjeg virenja u kutiju.

Četvero ljudi koji su se sve dosad približavali, sad su brzo napravili nekoliko koraka unatrag. Sa strahom su zurili u kutiju i zeleno svjetlo.

»Ne možeš je imati ako mi umremo«, poviče žena. »Znaš to.« »Tko su ovi ljudi?« upita Eureka Andera. »Što je to u kutiji?«

108

Slobodnom rukom zgrabio je Eureku za nadlakticu. »Molim te. Odlazi odavde. Moraš preživjeti.« Posegnuo je rukom u auto, gdje je njezina ruka još bila ukočena na mjenjaču. Pritisnuo je preko njezinih prstiju i prebacio u rikverc. »Nagazi na gas.«

Kimnula je, sva prestrašena, a onda naglo krenula unatrag istim putem kojim je došla. Vozila je u tamu i nije se usudila pogledati zeleno svjetlo koje je pulsiralo u njezinu retrovizoru.

Od: sawyblavy@gmail.com Za: reka96runs@gmail. com Cc: catatoniaestes@gmail.com Datum: petak, 11. listopada, 2013, 12.40 ujutro Predmet: druga pošiljka

Draga Eureko, Voila! Sad kuham na plin i trebala bih imati nove odlomke za tebe već sutra. Počinjem se pitati

nije li ovo neki drevni oblik povijesnog ljubavnog romana s malo seksa i nasilja. Što ti misliš?

Princ je postao kralj. Suznih je očiju gurnuo očevu zapaljenu posmrtnu lomaču u more. Zatim je obrisao suze i zamolio me da ostanem.

Naklonih se i odmahnuh glavom. »Moram se vratiti u planine, zauzeti svoje mjesto u obitelji. Tamo pripadam.«

»Ne«, reče Atlas jednostavno. »Sad pripadaš ovdje. Ostat ćeš.« Koliko mi god bilo neugodno, nisam mogla odbiti kraljevu zapovijed. Dok se razilazio dim žrtvenih vatri,

vijest se proširila kraljevstvom: mladi kralj Atlas našao je svoju mladenku. I tako je bilo: putem glasina saznala sam da ću biti kraljica. Palo mi je na pamet da su one vještice

tračerice možda govorile istinu. Da je u cijeloj priči bilo prave ljubavi, s radošću bih se odrekla života u planinama. Ili, da sam ikad

sanjala i priželjkivala moć, možda bih mogla prijeći preko nedostatka ljubavi. U palači sam imala raskošne odaje, gdje su mi udovoljavali svakoj želi. Kralj Atlas bio je lijep - rezerviran, ali ne i neljubazan. Ali nakon što je postao kralj, sa mnom je sve manje razgovarao, i mogućnost da ga zavolim treperila je i nestajala poput fatamorgane.

Određen je dan vjenčanja. Atlas me još nije zaprosio. Bila sam zatočena u svojim odajama, prekrasnoj tamnici čije su rešetke bile od baršuna. Jednog predvečerja, sama u svojoj odaji za presvlačenje, isprobavala sam vjenčanicu i blistavu krunu od orikalkuma, koju ću nositi kad me predstave cijelom kraljevstvu. Oči su mi se napunile suzama.

»Suze ti pristaju još manje nego vulgarna kruna«, reče neki glas iza mene. Okrenula sam se i ugledala nečiju figuru kako sjedi u sjeni. »Mislila sam da nitko ne može ući ovamo.« »Naviknut ćeš se na to da griješiš«, reče ta osoba. »Voliš li ga?« »Tko si?« odlučno upitah. »Zakorači na svjetlo da te mogu vidjeti.« Figura ustane sa stolice. Svjetlo svijeća obasja mu lice. Izgledao mi je poznato, kao da je iz mojih snova. »Voliš li ga?« ponovi on. Učinilo mi se kao da mi je netko isisao zrak iz pluća. Strančeve oči su me očarale. Imale su boju mora iz

uvale gdje sam kao djevojčica često jutrom plivala. Nisam mogla drugo nego poželjeti da uronim u njih. »Volim?« šapnula sam. »Da. Voliš. To je ono zbog čega vrijedi živjeti. Ono što nam dođe da nas odvede kamo moramo ići.« Odmahnula sam glavom, iako sam znala da je to veleizdaja kralja, koja se kažnjava smrću. Počela sam se

kajati zbog svega. Mladić preda mnom se nasmiješio. »Onda ima nade.«

109

Nakon što sam prešla plavu granicu njegovih očiju, više se nisam željela vratiti. Ali uskoro sam shvatila da sam zašla na opasan teren.

»Ti si princ Leander«, šapnuh primijetivši privlačne crte njegova lica. Ukočeno je kimnuo. »Vratio sam se nakon petogodišnjih lutanja u ime Krune - iako bi moj brat najradije

da kraljevstvo misli kako sam nestao na moru.« Osmjehnuo se, a ja sam bila sigurna da sam već prije vidjela taj osmijeh. »A onda si ti, Seleno, došla i otkrila me.«

»Dobrodošao kući.« Iskoračio je iz sjene, privukao me k sebi i poljubio beskrajnom strašću. Do tog trenutka nisam znala što je

blaženstvo. Zauvijek bih bila ostala u njegovu poljupcu, ali vratila mi se svijest. Odmaknula sam se, sjetivši se starih brbljarija vještica tračerica.

»Mislila sam da voliš...« »Nikad nisam istinski volio dok tebe nisam našao.« Govorio je iskreno i iz duše i znala sam da nikad neću

posumnjati u njegove riječi. Od tog trenutka do vječnosti ništa nam više neće biti važno osim nas samih. Samo se jedno prepriječilo između nas i univerzuma ljubavi...

Madam B, Gilda i Brunhilda

110

19.

OLUJNI OBLACI

U petak ujutro prije zvona Brooks je u školi čekao kod njezina ormarića. »Nisi bila na satu latinskog.«

Ruke je gurnuo u džepove i izgledao kao da je već duže vrijeme tu stajao. Naslonio se na ormarić odmah do Eurekinog, koji je pripadao Sarah Picou, koja je bila jako sramežljiva i nikad ne bi rekla Brooksu da se makne, čak ni kad bi to značilo da će otići na nastavu bez knjiga.

Rhoda je ujutro odlučno tvrdila da će danas padati kiša i iako je vrijeme na putu do škole bilo vedro i bistro, Eureka je na sebi imala sivu kabanicu. Voljela se skrivati ispod kapuljače. Jedva da je uopće spavala te noći i nimalo nije željela biti u školi. Nije željela ni sa kim razgovarati.

»Eureka« - Brooks je gledao kako okreće brojčanik na automatskoj bravi ormarića - »zabrinuo sam se.«

»Dobro sam«, reče ona. »I kasnim.« Brooks je izgledao kao da mu je jako ugodno u zelenom puloveru. Imao je i sjajne nove

mokasine. U hodniku se guralo mnogo učenika koji su galamili. U Eurekinu mozgu bujalo je sjeme glavobolje, koje će prsnuti i iz kojega će uskoro niknuti klica bodljikave žice.

Još je bilo pet minuta do zvona, a njezina učionica engleskog nalazila se na drugom katu i u drugom dijelu zgrade. Otvorila je ormarić i ubacila unutra nekoliko fascikala. Brooks se nadvio nad nju kao neki dežurni redar iz tinejdžerskog filma iz osamdesetih.

»Claire je sinoć povraćala«, reče ona »a William jutros. Rhoda nije bila kod kuće pa sam morala...« Odmahnula je rukom, kao da bi on trebao znati njezine obveze a da mu ih ona ne spominje.

Blizanci zapravo nisu povraćali ni bili bolesni. Eureka je bila ta koju je hvatao grč u cijelom tijelu, onakav kakav je nekad znala imati prije sportskog natjecanja, još dok je bila u prvom razredu. Nije mogla prestati razmišljati o susretu s Anderom i njegovim kamionetom, o četiri putnika iz pakla, koji su sjajili u mraku - i tajanstvenom zelenom svjetlu koje je Ander uperio u njih kao neko oružje. Sinoć je tri puta uzela mobitel u ruke da nazove Cat. Željela joj je sve ispričati i osloboditi se tog tereta.

Ali nije mogla nikome reći. Kad se dovezla kući, Eureka je desetak minuta izvlačila šećernu trsku iz rešetke Magdina motora. Onda je otrčala na kat u svoju sobu doviknuvši Rhodi da ima puno za učiti i da neće večerati. »Tonem u močvaru obaveza«, bila je njezina i Brooksova mala šala, ali sad ništa više nije bilo smiješno. Gledala je kroz prozor i zamišljala da je svako svjetlo automobila koji bi prošao neki blijedi psihopat koji nju traži.

111

Začuvši na stepenicama Rhodine korake, Eureka zgrabi udžbenik iz geografije i otvori ga taman prije nego što je Rhoda ušla noseći tanjur s odreskom i pire krumpirom.

»Bolje ti je da ništa ne izvodiš ovdje«, reče Rhoda. »Još uvijek si na tankom ledu nakon onoga što si napravila kod doktorice Landry.«

Eureka pogleda u knjigu. »To se zove domaća zadaća. Kažu da vrlo lako stvara ovisnost, ali mislim da ću se moći nositi s time ako je kušam samo na tulumima.«

Nije mogla jesti. U ponoć je iznenadila Squata obrokom koji bi jedino pas osuđen na smrtnu kaznu mogao zatražiti. U dva je čula tatu kad se vratio kući. Prišla je vratima svoje sobe, ali obuzdala se da ne izađe i ne baci mu se u zagrljaj. Ništa nije mogao učiniti u vezi s njezinim problemima, a nije mu trebalo još briga da ga opterete. Tada je provjerila svoju elektronsku poštu i našla drugi dio prijevoda madam Blavatsky.

Ovaj put, čitajući dijelove iz Knjige ljubavi, zaboravila se upitati kako se priča može primijeniti na Dianu. Zaključila je da ima previše neobičnih podudarnosti između Selenine sudbine i njezine. Znala je kako je to kad ti mladić neočekivano i niotkud bane u život, progoni te, a ti želiš nešto više. Ta dva mladića imala su čak i slična imena. Ali za razliku od mladića iz priče, mladić na kojega je Eureka mislila nije je strasno zagrlio ni poljubio. Zaletio se u njezin auto, slijedio je posvuda i rekao joj da se nalazi u opasnosti.

Kad su sunčeve zrake tog jutra oprezno pomilovale Eurekin prozor, shvatila je da je jedina osoba kojoj se može obratiti u vezi sa svim tim pitanjima, zapravo Ander. Ali nije o njoj ovisilo kad će ga opet vidjeti.

Brooks se i dalje ležerno naslanjao na Eurekin ormarić. »Je li te to prestrašilo?« »Što?« »To što je blizancima bilo zlo.« Eureka se zagledala u njega. Nije je gledao izravno u oči duže od trenutka. Pomirili su se - ali

jesu li doista? Činilo se kao da su prešli u neki vječni rat, iz kojeg se možete povući ali nikad ga zapravo ne završiti, rat u kojem ste se iz petnih žila trudili da ne vidite protivnikove bjeloočnice. Činilo se kao da su postali stranci.

Eureka se provuče ispod otvorenih vrata ormarića i tako se odmakne od Brooksa. Zašto su ormarići sivi? Zar nije škola ionako već dovoljno sličila tamnici i bez takvih dodataka?

Brooks prisloni vrata na ormarić Sarah Picou. Sad između njih dvoje nije bilo barijere. »Znam da si vidjela Andera.«

»I ljutiš se zato što imam zdrave oči i vidim?« »Nije smiješno.« Eureka se iznenadila što se nije nasmijao. Sad se više nisu mogli ni šaliti zajedno? »Znaš, ako propustiš još dva sastanka latinskog kluba«, reče Brooks »neće ti staviti ime na

stranicu kluba u godišnjaku i nećeš to moći navesti u svojoj molbi za koledž.« Eureka odmahne glavom kao da ga nije dobro čula. »Uhhh... Što?« »Oprosti.« Uzdahnuo je, lice mu se opustilo i na trenutak ništa nije bilo čudno. »Tko sad mari za

latinski klub, zar ne?« Zatim su mu oči zaiskrile i pojavilo se u njima neko samozadovoljstvo, a to je bilo nešto novo. Otvorio je svoj ruksak i izvadio vrećicu s keksima. »Mamu je opet uhvatilo ludilo pečenja kolača. Hoćeš jedan?« Otvorio je vrećicu i ponudio joj. Od mirisa zobenih pahuljica i maslaca okrenuo joj se želudac. Pitala se što je sinoć natjeralo Aileen da peče kekse.

»Nisam gladna.« Eureka pogleda na svoj sat. Četiri minute do zvona. Kad je iz ormarića htjela izvaditi udžbenik iz engleskog jezika, na pod je odlepršao neki narančasti letak. Netko ga je morao gurnuti kroz proreze na vratima.

112

POKAŽI SVOJE LICE. TREJEANOV PETI PO REDU GODIŠNJI LABIRINT.

PETAK, 11. LISTOPADA, U 19.00. ODJENI SE DA ZAPUŠIŠ ČAK I VRANE.

Brad Trejean prošle je godine izabran za najpopularnijeg maturanta. Bio je glasan i divlji, crvene kose, flertovao je sa svim djevojkama. Većina njih, uključujući i Eureku, u nekoj su fazi bile zaljubljene u njega. Bilo je to kao da u smjenama odrađuju neki posao, iako je Eureka odustala čim je Brad prvi put razgovarao s njom jer je znao pričati samo o sveučilišnoj nogometnoj reprezentaciji i ni o čemu više.

Svakog listopada Bradovi roditelji odlazili su u Kaliforniju, a on je priređivao najbolji tulum godine. Prijatelji su mu izgradili labirint od sijena i sprejom napravili postere te sve organizirali u njegovom velikom dvorištu u zaljevu. Ljudi su plivali i kako bi se tulum razmahao čak i goli skakali u vodu. Brad je pripremao svoje slavno piće, Trejean coladu, koje je bilo grozno i dovoljno jako da jamči epsku zabavu. Kasno noću uvijek bi se igrala igra samo za maturante, zvali su je »nikad-ikad12«, a preuveličane pojedinosti kasnije bi procurile i znala bi ih cijela škola.

Eureka shvati da Bradova mlađa sestra sad nastavlja tradiciju. Išla je u drugi razred i bila manje poznata od Brada. Ali bila je simpatična i nije bila hodajuća reklama za brendiranu odjeću, za razliku od ostalih učenica druge godine. Počela je trenirati i odbojku pa su se ona i Eureka viđale u svlačionici poslije nastave.

Posljednje tri godine Eureka je na Facebooku slušala o tom tulumu mjesecima unaprijed. Ona i Cat bi vikend prije otišle kupiti novu odjeću. Već se cijelu vječnost nije logirala na fejsu, ali kad je sad pomislila na to, sjetila se da joj je Cat poslala poruku još prošle nedjelje da poslije crkve odu u šoping. Tada je Eureka bila previše zaokupljena svađom s Brooksom da bi razmišljala o modi.

Podignula je letak i nasmiješila se. Prošle su se godine ona i Brooks ludo zabavljali na tom tulumu. Donio je od kuće crne plahte i ogrnuti njima i nevidljivi krenuli su istraživati što se nalazi u dijelu vrta znanom kao Labirint. Prestrašili su neke starije učenike u kompromitirajućim situacijama.

»Ja sam duh s očima tvojega oca«, dubokim je glasom rekao Brooks djevojci u napola otkopčanoj bluzi. »Sutra te šaljem u samostan.«

»Nije štos!« povikao je njezin partner, ali zvučao je prestrašeno. Bilo je pravo čudo da nitko nije otkrio tko stoji iza tog lova po Labirintu.

»Hoće li se duh spiritus interruptus pojaviti i ove godine?« upita Eureka mašući letkom. Uzeo joj ga je iz ruke. Nije ga ni pogledao. Bilo je to kao da ju je pljusnuo. »Previše si nonšalantna«, reče on. »Taj ti psihopat želi nauditi.« Eureka zastenje, a onda udahne miris patchoulija, što je značilo samo jedno: približavala se Maya

Cayce. Kosu je isplela u dugu, vrlo složenu »riblji rep« pletenicu koja joj je padala sa strane, a oči je debelo obrubila crnim tušem. Otkad ju je Eureka posljednji put vidjela, napravila si je piercing u septumu nosa. Sad joj je tu visio mali crni prsten.

»Je li to psihopat o kojemu mi govoriš?« upita Eureka Brooksa. »Zašto me ne štitiš? Hajde, izmlati je.«

12 Igra ispijanja alkohola. Igrači sjede u krugu, jedan izgovori tvrdnju da jest/nije nešto ikad u životu učinio. Svi igrači koji su to učinili moraju ispiti piće. U slučaju da nitko od suigrača nije to učinio, piće ispija igrač koji je izrekao tvrdnju. Pobjednik je onaj koji ispije najmanje čašica

113

Maya se zaustavi na vratima zahoda. Prebacila je pletenicu na drugu stranu i pogledala ih preko ramena. Pravila se kao da je zahod najseksipilnije mjesto na svijetu. »B., jesi li dobio moju poruku?«

»Aha.« Brooks krmne glavom, ali nije izgledao zainteresirano. Pogled mu se stalno vraćao na Eureku. Zar je želio Eureku učiniti ljubomornom? To mu neće poći za rukom. Ni u kom slučaju.

Maya jako zatrepće, a kad je otvorila oči, pogled je usmjerila na Eureku. Zagledala se trenutak u nju, šmrcnula i ušla u zahod. Eureka ju je gledala kako nestaje unutra, a onda je začula zvuk paranja papira.

Brooks je poderao letak. »Nećeš ići na ovaj tulum.« »Daj ne dramatiziraj toliko.« Eureka s treskom zatvori ormarić i okrene se - točno prema Cat,

koja se pojavila iza ugla, raščupana i s razmazanom maskarom, kao da ju je upravo netko prekinuo u nečemu u Labirintu. Ali poznajući Cat, možda je upravo jutros provela sat vremena usavršavajući takav izgled.

Brooks zgrabi Eureku za zapešće. Izvinula se da ga bijesno pogleda i sve to nije nimalo sličilo njihovom nekadašnjem dječjem hrvanju. Oči su joj sijevale ljutnjom. Nijedno od njih nije govorilo.

Polako joj je pustio ruku, ali dok se udaljavala, viknuo je: »Eureko, vjeruj mi. Ne idi na taj tulum.«

Eureka priđe Cat, koja je stajala malo dalje i sad izbacila lakat prema Eureki da je uhvati ispod ruke. »O čemu on to blebeće? Nadam se da je nešto bez veze, jer zvoni za dvije minute, a ja bih radije pričala o najnovijem pismu madam Blavatsky. Vruće je i seksi.« Hladila se rukom i povukla Eureku u zahod.

»Cat, čekaj.« Eureka se osvrne po zahodu. Nije morala kleknuti ni pogledati ispod vrata jednog od pregratka da bi znala da je unutra Maya Cayce. Patchouli se oštro osjetio.

Cat odloži torbicu na umivaonik i izvuče iz nje ruž. »Nadam se da će u sljedećem nastavku biti pravi prizor seksa. Mrzim knjige koje su cijele samo predigra. Hoću reći, volim ja predigru, ali u nekom trenutku ti dođe: hej, a sad zaigrajmo.« Pogledala je Eureku u ogledalu. »Što? Pošteno joj plaćaš za to. Madam B. bi trebala isporučiti dobru robu.«

Eureka nije namjeravala pred Mayom Cayce razgovarati o Knjizi ljubavi. »Nisam... nisam stigla to pročitati.«

Cat zaškilji. »Sestro, stvarno si puno propustila.« Začulo se puštanje vode u pregratku. Otvorila su se vrata. Maya Cayce izađe i progura se

između Eureke i Cat, stane pred ogledalo i počne poravnavati dugu, crnu kosu. »Mayo, želiš li posuditi moje sjajilo za kuje?« reče Cat prekapajući po torbici. »Ah, zaboravila

sam. Pa ti si ih pokupovala sve na svijetu.« Maya je nastavila gladiti pletenicu. »Nemoj zaboraviti oprati ruke«, zacvrkuće Cat. Maya okrene slavinu i ispruži ruku ispred Cat da uzme sapun. Dok je sapunala ruke, gledala je

Eureku u ogledalu. »Ja idem na tulum s njim, a ne ti.« Eureka se zamalo zagrcnula. Je li to bio razlog zašto joj je Brooks rekao da ne ide? »Ionako

imam druge planove.« Živjela je u modrici gdje joj je sve neprekidno nanosilo bol, jednu jaču od druge.«

Maya zatvori slavinu i mahne vlažnim rukama u smjeru Eureke te izađe iz zahoda kao kakav diktator što silazi s govornice.

114

»O čemu se tu radilo?« Cat se nasmijala kad je Maya Cayce otišla. »Idemo na taj tulum. Već sam provjerila na Foursquareu13.«

»Jesi li rekla Brooksu da sam jučer vidjela Andera?« Cat zatrepće. »Nisam. Jedva da sam i riječ progovorila s njim.« Eureka se zagleda u Cat, koja razrogači oči i slegne ramenima. Cat je mucala kad bi lagala;

Eureka je to znala već godinama, još otkad bi ih roditelji obje uhvatili u laži. Ali kako je inače Brooks znao da je vidjela Andera?

»A što je još važnije«, nastavi Cat, »neću dopustiti da te Maya Cayce preplaši i otjera s najboljeg tuluma ove godine. Trebam svoju prijateljicu, da idemo zajedno. Jesmo li se dogovorile?« zazvonilo je zvono i Cat krene prema vratima dobacivši preko ramena: »Tebe se ne pita u toj stvari. Obući ćemo se tako da privučemo vrane.«

»Od nas se očekuje da plašimo vrane, Cat.« Cat se naceri. »Znači znaš čitati.«

13 Aplikacija za mobitel

115

20.

NIKAD-IKAD

Obitelj Trejean živjela je na obnovljenoj plantaži u imućnoj četvrti južno od grada. Polja pamuka okruživala su taj mali povijesni kvart. Kuće su bile raskošne vile sa stupovima na ulazu, katnice, udobno smještene između ružičastih azaleja i u sjeni prastarih hrastova, još iz doba građanskog rata. Zaljev je skretao oko stražnjeg dvorišta Trejeanovih poput savinutog lakta i pružao dvostruki pogled na vodenu površinu.

Svi učenici četvrtih razreda i oni mlađi s dobrim vezama bili su pozvani u Labirint. Bilo je uobičajeno naći neki brodić i pojaviti se na tulumu došavši preko zaljeva. Prošle su se godine Eureka i Cat dovezle u čamcu s prastarim motorom i škripećim timunom, koji je Brooksu ostavio brat Seth, kad je otišao studirati na sveučilište LSU. Smrzavale su se u čamcu vozeći se pola sata od New Iberije, ali to je bilo isto tako zabavno kao i sam tulum.

Kako večeras nisu mogle računati na Brooksa, Cat se bacila na zadatak da istraži stvar i osigura im neki drugi prijevoz. Dok se oblačila, Eureka nije mogla a da ne misli kako Maya Cayce sjedi pokraj Brooksa u čamcu, i uključuje svoj iPod s heavy-metal glazbom u prenosive zvučnike, dodirujući pritom Brooksov biceps. Zamišljala je Mayinu kosu koja leluja iza nje poput pipaka crne hobotnice dok čamac klizi po vodi.

Cat je naposljetku uspjela dogovoriti prijevoz s Julienom Marshom, čiji je prijatelj Tim imao tamnozeleni stari svečani brod za proslave s klupama. U osam sati, kad se Julienov kamionet zaustavio pred Eurekinom kućom, tata je stajao kod prozora i pio hladnu kavu iz smeđe šalice na kojoj je nekad pisalo Volim mamu, prije nego što je perilica suda isprala svu boju.

Eureka povuče patentni zatvarač na kišnoj kabanici da sakrije duboki izrez na haljini sa šljokicama za koju ju je Cat pet minuta nagovarala na Facetimeu da je u redu i ne izgleda droljasto. Posudila je tu haljinu ranije popodne od Cat, iako je znala da joj smeđa boja ne pristaje. Cat je izabrala sličnu narančastu haljinu. Trebale su predstavljati boje jesenskog lišća. Cat je tekla da joj se sviđaju žarke, senzualne boje; Eureka nije spomenula da perverzno uživa odijevajući se kao predmet koji ima i drugi život nakon smrti.

Tata je podignuo platneni zastor da bolje pogleda Julienov Ford. »Tko je to u kamionetu?« »Znaš kakva je Cat i što joj se sviđa.« Iscrpljeno je uzdahnuo jer je upravo završio smjenu u restoranu. Smrdio je na slatkovodne

rakove. Dok se Eureka iskradala kroz vrata, rekao je: »Znaš da želiš bolje mladiće nego što su ovi, zar ne?«

»Taj kamionet nema veze sa mnom. To je samo prijevoz do tuluma, ništa više.«

116

»Ako netko ima veze s tobom«, reče tata »pozvat ćeš ga da uđe u kuću, zar ne? Hoću li ga upoznati?« Spustio je pogled i izgledao kao blizanci kad se spremaju zaplakati, poput otežalog kišnog oblaka koji se kotrlja iz Meksičkog zaljeva. Nikad dotad nije shvatila da su blizanci od njega naslijedili tu meteorološku crtu. »Tvoja je majka uvijek željela samo najbolje za tebe.«

»Znam, tata.« Hladnoća kojom je Eureka zgrabila torbicu natjerala ju je da na tren shvati dubinu ljutnje i zbunjenosti koji su bili duboko ukorijenjeni u njoj. »Moram ići.«

»Vrati se do ponoći«, reče tata dok je već kretala prema vratima. Svečani brod za proslave bio je gotovo pun kad su Eureka, Cat i Julien stigli do Timova

obiteljskog doka. Tim je bio plavokos i jako mršav, s naušnicom u obrvi, velikim šakama i neprekidnim smiješkom kao nekom vječnom vatrom. Eureka nije s njim nikad slušala nijedan predmet, ali bili su prijatelji još iz onih dana kad je Eureka odlazila na tulume. On se kostimirao kao igrač nogometne momčadi LSU-a. Ispružio je ruku da joj pomogne zakoračiti na brod.

»Drago mi je vidjeti da ponovo izlaziš, Boudreaux. Sačuvao sam ti tri mjesta.« Stisnuli su se pokraj nekih navijačica, klinaca iz dramske grupe i dečka iz cross-country tima, koji

se zvao Martin. Po šalama i zezanciji Eureka shvati da su svi ostali i prošli vikend plovili ovim brodićem. Njoj je to bio prvi put u cijeloj godini da je vani s nekim, a da to nisu Cat ili Brooks.

Našla je stražnji kutak na klupi, gdje će se osjećati najmanje klaustrofobično. Sjetila se kako je Ander ispod stabla rekao da voli biti učahurena. Nije se slagala s njim. Cijeli je svijet bio preuzak za Eureku.

Spustila je ruku da dotakne vodu i nalazila utjehu u njezinoj krhkoj bezvremenosti. Male su bile mogućnosti da bi se mogao pojaviti ikakav veći val od onoga koji je ostajao u brazdi broda. Ipak, ruka joj je podrhtavala na površini vode, koja je bila hladnija nego što je mislila.

Cat je sjedila do nje, Julienu u krilu. Dok je na Eurekinu licu zlatnim tušem za oči crtala nekoliko listova, izmišljala je riječi pjesme o Labirintu, a na melodiju pjesme Ljubav je grozna, sve vrijeme trljajući se o Julienova prsa.

»Labi - labirint, je-a, je-a!« Odnekud se pojavilo pakiranje od šest limenki piva dok je Tim punio spremnik gorivom.

Čepovi su iskakali po brodu kao vatromet. U zraku je smrdjelo na benzin i mrtve vodene bube i gljive što su nicale na vlažnoj obali. Jedna nutrija glatkog krzna brzo je prošla u vodi pokraj njih.

Dok se brod polako odmicao od doka, oštar povjetarac pljusnuo je Eureku po licu pa je prekrižila ruke na grudima. Ostali učenici oko nje stisnuli su se i smijali, ne zato što bi se nešto smiješno dogodilo, nego zato što su bili zajedno i željno iščekivali što im donosi večer pred njima.

Kad su stigli na tulum, svi su već bili pripiti ili su se pravili da jesu. Eureka prihvati Timovu ruku da lakše izađe iz broda. Njegovi su prsti oko njezinih bili suhi i veliki. To je u njoj probudilo strelicu čežnje, jer stisak nije nimalo sličio Anderovom. Odjednom je osjetila mučninu sjetivši se prethodne večeri, polja šećerne trske i puti bijele poput morske pjene, sablasno zelenog svjetla i panike u Anderovim očima.

»Dođi, krhki moj listiću.« Cat zagrli Eureku jednom rukom. »Hajdemo se prevrtati kroz ovu feštu i donijeti tugu svim dobrim ljudima.«

Ušle su na tulum. Laura Trejean podigla je bratovljevu tradiciju na otmjeniju razinu. Vrtne baklje osvjetljavale su pošljunčanu aleju od doka do željeznih vrata koja su vodila u stražnje dvorište. Kositrene lanterne treperile su u divovskim žalosnim vrbama. Gore na balkonu, s pogledom na mjesečinom obasjan bazen, svima najdraži muzički bend, Faith Healers, ugađao je instrumente. Laurina grupica šetala je travnjakom i na pladnjevima svima nudila kajunska predjela.

»Čudo jedno što ženska ruka može učiniti«, reče Eureka Cat, koja je upravo s pladnja zgrabila mini sendvič s prženim ostrigama.

»To je i on rekao«, promrmlja Cat usta punih kruha i zelene salate.

117

Klincima iz katoličke škole niste morali dvaput reći da se maskiraju za tulum. Svi su došli u posebnim kostimima. Ovaj tulum eksplicitno nije bio proslava Noći vještica; bila je to žetvena proslava. Među mnogim sportskim majicama sveučilišta LSU, Eureka uoči neke inventivnije pokušaje. Bilo je nekoliko poljskih strašila i grupica pijanih žutih bundeva. Jedan dečko iz prvog razreda ljepljivom si je trakom zalijepio stabljike šećerne trske na majicu u počast žetve koja se očekivala kasnije tog mjeseca.

Cat i Eureka prošle su pokraj prvašića, odjevenih kao pleme prvih doseljenika, okupljenih oko vatre na sredini travnjaka. Plamen im je lica obojio narančasto i crveno. Kad su prošle pokraj Labirinta i čula unutra smijeh, Eureka se trudila ne misliti na Brooksa.

Cat ju je povela uz stepenice na popločani trijem, pokraj golemog kotla s račićima, oko kojega su stajali klinci i trgali repove i isisavali meso iz račjih glava. Čišćenje i isisavanje račića bilo je prvo što ste kao dijete naučili u ovim krajevima pa je divljaštvo tog čina bilo prirodno svugdje, čak i dok ste kostimirani ili pijani stajali ispred osobe u koju ste zaljubljeni.

Kad su stale u red za punč, Eureka začuje muški glas kako viče u daljini: »Magla! Briši odavde.« »Mislim da smo mi ovdje najseksipilnije lišće«, reče Cat upravo u trenutku kad je sastav počeo

svirati na gornjem trijemu. Gurnula je Eureku kroz grupu mladih učenika prema početku reda za piće. »Sad se možemo opustiti i uživati.«

Pomisao na opuštenu Cat natjera Eureku na smijeh. Pogledala je ljude oko sebe. Faith Healersi su svirali »Četiri zida« i dobro su zvučali, davali su tulumu dušu. Čekala je taj trenutak, da osjeti radost bez popratnog osjećaja krivnje. Eureka je znala da Diana ne bi htjela da ona tuguje sama u svojoj sobi. Diana bi htjela da je ona tu na ovom tulumu, u kratkoj smeđoj haljini, da pije punč s najboljom prijateljicom i zabavlja se. Diana bi tu zamislila i Brooksa. Gubitak njegova prijateljstva bio bi kao da opet oplakuje nečiju smrt, ali Eureka nije željela sada o tome misliti.

Cat pruži Eureki plastičnu čašu s punčem. Nije bio smrtonosno ljubičast poput otrova kakav je bila pinakolada posluživana prijašnjih godina. Ovaj je imao lijepu crvenkastu boju. Zapravo je mirisao na voće. Eureka se upravo spremala otpiti gutljaj kad iza sebe začuje poznati glas: »Znak je loše sreće ako se pije bez zdravice.«

Ne okrenuvši se, Eureka otpije veliki gutljaj. »Hej, Brooks.« Stao je pred nju. Nije shvatila što njegov kostim predstavlja - tanka siva košulja dugih rukava s

blagim srebrnkastim sjajem upotpunjena hlačama od istog materijala, pa je sve sličilo pidžami. Kosa mu je bila raščupana od vožnje čamcem, pretpostavljala je u Mayinom društvu. Oči su mu bile bezizražajne i u njima se nije vidio njegov uobičajeni nestašluk. Bio je sam.

Cat pokaže rukom na njegov kostim i hukne. »Limenko?« Brooks joj ledeno odgovori. »To je točna replika drevne odjeće za skupljanje ljetine. Precizna i

praktična.« »Gdje?« upita Cat. »Na Marsu?« Brooks je proučavao duboki dekolte Eurekine haljine. »Mislio sam da smo bolji prijatelji od

ovoga. Zamolio sam te da ne dolaziš.« Eureka se nagne prema Cat. »Možeš li nas ostaviti minutu same?« »Samo se vi zabavljajte.« Cat se povuče i ode k Julienu koji je stajao uz ogradu balkona. Na glavi

je imao vikinšku kapu s rogovima, koju mu je Cat sad skinula i sebi navukla na glavu. Trenutak poslije već su se ludo smijali i isprepleli ruke.

Eureka je uspoređivala Brooksov neobičan kostim s prošlogodišnjim, koji je trebao predstavljati španjolsku mahovinu. Tada mu je pomogla klamericom pričvrstiti stotinu resica na prsluk koji je napravio od papirnate vreće.

»Zamolio sam te da ne dolaziš zbog vlastite sigurnosti«, reče on. »Dobro sam i sama donosim svoja pravila.«

118

Ruke su mu se podignule kao da će je zgrabiti za ramena, ali samo je zagrabio zrak. »Zar misliš da je samo tebe pogodila Dianina smrt? Zar misliš da možeš progutati bočicu tableta i ne raniti ljude koji te vole? To je razlog zbog kojega te pazim, jer prestala si paziti sama na sebe.«

Eureka s mukom proguta jer je nekoliko trenutaka predugo ostala bez riječi. »Tu si.« Od dubokog glasa Maye Cayce koji je čula iza sebe, Eureku podidu žmarci. Na nogama

je imala crne role i bila odjevena u kratku crnu haljinu koja je razotkrivala devet od njezinih deset tetovaža i do ramena duge naušnice od gavranova perja. Rolajući se preko popločanog trijema približila se Brooksu. »Izgubila sam te.«

»Zbog moje sigurnosti?« promrmlja Eureka brzo. »Zar misliš da ću umrijeti od šoka ako te vidim ovdje s njom?«

Maya se zarola ravno u Brooksa i uhvati mu ruku tako da ju je odmah prebacila sebi oko vrata. S rolama na nogama bila je petnaestak centimetara viša od njega. Izgledala je predivno. Brooksova ruka mlitavo je visjela gdje ju je ona položila na svoje grudi. Eureku je to dovodilo do ludila i više nego što si je željela priznati. Nju je poljubio prije manje od tjedan dana.

Da je Cat bila na Eurekinu mjestu, ona bi se natjecala s Mayinom agresivnom senzualnošću. Izvinula bi tijelo u pozu od koje u muškim glavama nastaje kratki spoj. Ispreplela bi svoje tijelo s Brooksovim prije nego što bi Maya stigla trepnuti svojim lažnim trepavicama. Eureka nije znala igrati takve igre, naročito ne sa svojim najboljim prijateljem. Imala je samo iskrenost.

»Brooks.« Pogledala ga je ravno u oči. »Bi li imao što protiv da razgovaram s tobom nasamo?« Ni službeni olimpijski satovi ne bi mogli zabilježiti kako se brzo Brooksova ruka odvojila od

Maye. Trenutak poslije on i Eureka spuštali su se niz stepenice trijema i pošli dalje prema indijskom jorgovanu, gotovo kao da su opet stari prijatelji. Mayu su ostavili na trijemu da se vozi u ludim osmicama.

Eureka se nasloni na stablo. Nije bila sigurna kako početi. Zrak je bio sladak, a tlo meko od lišća. Zvukovi zabave ostali su u daljini, kao elegantna pozadinska glazba za jedan privatan razgovor. Lanterne u krošnjama bacale su odsjaj na Brooksovo lice. Bio je opušten.

»Oprosti što sam se ponašao kao luđak«, reče on. Vjetar je s grana vrbe otpuhivao male žućkaste čahure sa sjemenkama. Na putu prema tlu plodovi su padali i po Eurekinim golim ramenima. »Zabrinut sam za tebe otkad si upoznala onog tipa.«

»Nemojmo razgovarati o njemu«, reče Eureka, jer se bojala da bi, ako će razgovarati o Anderu, iz nje mogli provaliti osjećaji zbog kojih će joj biti neugodno. Brooks kao da je njezino odbijanje teme shvatio na drugi način. Kao da ga je to razveselilo.

Dotaknuo joj je obraz. »Nikad nisam želio da ti se dogodi nešto loše.« Eureka nagne obraz prema njegovoj ruci. »Možda je ono najgore prošlo.« Nasmiješio se, isti onaj stari Brooks. Ostavio je dlan uz njezin obraz. Trenutak poslije pogledao

je preko ramena prema tulumu. Na čelu mu je od prošlotjedne rane sad ostao još samo svijetao ružičasti ožiljak. »Možda ono najbolje tek slijedi.«

»Da nisi slučajno donio plahte?« upita Eureka i glavom pokaže prema Labirintu. Nestašluk mu se opet vidio u očima. Zbog nestašluka je Brooks izgledao kao pravi Brooks.

»Mislim da ćemo noćas imati previše posla da bismo se time bavili.« Sjetila se njegovih usana na svojima, kako ju je obuzela vrućina njegova tijela i snaga njegovih

ruku dok su se ljubili. Jedan tako sladak poljubac nije trebao biti zamrljan gorkim stvarima koje su slijedile poslije. Je li Brooks opet želio pokušati? Je li ona htjela?

Kad su se neki dan pomirili, Eureka se nije osjetila sposobnom razjasniti što su njih dvoje sada, prijatelji ili nešto više od prijatelja. Sad je svaki razgovor mogao potencijalno zbuniti. Je li on flertovao s njom? Ili je ona iščitavala više nego što je postojalo između njih?

Pocrvenjela je. Primijetio je to.

119

»Mislio sam na Nikad-ikad. Sad smo maturanti.« Eureka nije planirala igrati tu glupu igru, bez obzira na svoj status maturantice i tradiciju te

igre. Tragati za ljudima u Labirintu bilo je zabavnije. »Moje tajne ne tiču se svih ljudi u cijeloj školi.« »Kažeš samo ono što želiš reći, a ja ću biti odmah pokraj tebe. Osim toga« - Brooksov lukav

osmijeh govorio je Eureki da on nešto smjera - »možda bi mogla saznati nešto zanimljivo.« Pravila igre Nikad-ikad bila su jednostavna: Sjedili ste u krugu i igralo se u smjeru kazaljke na

satu. Kad na vas dođe red, počinjete s: »Nikad u životu nisam...«, i tada priznate nešto što nikad prije niste učinili, što lascivnije to bolje.

NIKAD U ŽIVOTU NISAM... • Lagao/la na ispovijedi • Ljubio se sa sestrom svojeg prijatelja • Ucjenjivao/la profesora • Popušio/la džoint • Izgubio/la nevinost

U Evangeline su imali svoj način igre. Ljudi koji su učinili ono što vi niste morali su ispričati svoju priču i dodati vam svoje piće da ispijete. Što vam je prošlost bila čišća, to ste se prije napili. Bilo je to kvarenje nedužnih osoba, ispovijed natraške. Nitko nije znao kako je krenuo taj običaj. Ljudi govore da maturanti Evangeline igraju tako već posljednjih trideset godina, iako ničiji roditelji ne žele to priznati.

U deset sati Eureka i Brooks su se pridružili redu maturanata koji su čekali da im se plastične čaše napune punčem. Pošli su stazom napravljenom od plastičnih vreća za smeće nalijepljenih na sagu i jedan po jedan ulazili u jednu od soba za goste. Prostorija je bila hladna i velika - na jednom kraju s bračnim krevetom i masivnom izrezbarenom pločom uzglavlja, a na drugom kraju su cijeli zid od prozora prekrivale zavjese od crnog baršuna.

Eureka uđe u krug ljudi koji su sjedili na podu prekriženih nogu. Spustila se do Brooksa. Gledala je kako se soba puni sa seksi bundevama, gotičkim strašilima, članovima benda Crne vrane, gay učenicima prerušenim u farmere i pola sportske momčadi sa sveučilišta. Ljudi su ležali na krevetu, na klupici pred stolićem za šminkanje. Cat i Julien došli su noseći stolice na sklapanje iz garaže.

Četrdeset dvoje maturanata od njih pedeset četiri pojavilo se radi igre. Eureka je zavidjela svakome kome je bilo zlo, tko je za kaznu morao ostati kod kuće, tko je bio antialkoholičar ili se nije pojavio iz bilo kojeg drugog razloga. Oni će biti izostavljani ostatak cijele godine. Biti izostavljen značilo je neku vrstu slobode, naučila je Eureka.

U sobi je nastala gužva od glupih kostima i razgolićenih tijela. Izvana su bez prestanka dolazili zvuči pjesme Faith Healersa koju je ona najmanje voljela. Kimnula je glavom prema baršunastim zavjesama sa svoje desne strane i promrmljala Brooksu: »Imaš li kakvu želju skočiti sa mnom s ovog prozora? Možda padnemo u bazen.«

Nasmijao se ispod glasa. »Obećala si.« Julien je završio s prebrojavanjem prisutnih i spremao se zatvoriti vrata kad se unutra dorolala

Maya Cayce. Jedan dečko odjeven kao metalni pajser i njegov prijatelj, u lošem kostimu gladijatora Russella Crowea, morali su se razdvojiti da bi ona prošla. Maya dođe do Eureke i Brooksa i pokuša se ubaciti između njih. Ali Brooks se pomaknuo bliže Eureki i stvorio malo slobodnog mjesta sa svoje druge strane. Eureka se i nehotice morala diviti načinu na koji je Maya uzimala sve što može, i priljubila se uz Brooksa skidajući role.

120

Nakon što su zatvorili vrata i u sobi se začuo nervozan smijeh, Julien uđe u sredinu kruga. Eureka pogleda Cat, koja je pokušala prikriti ponos što je njezin tajni pratitelj večeras bio i tajni vođa ovog najtajanstvenijeg događaja godine.

»Svi znamo pravila«, reče Julien. »Svi imamo punč.« Neki su učenici zazviždali i podignuli čaše. »Neka počne igra Nikad-ikad za godinu 2013. i neka njezina legenda nikad ne napusti ovu sobu.«

Još više poklika ohrabrenja, još zdravica, još nesputanog ili nesigurnog smijeha. Kad se Julien okrenuo i nasumce pokazao na sramežljivu djevojku Portorikanku, po imenu Naomi, mogli ste čuti aligatora kako žmiga kapcima.

»Ja?« zadrhti Naomin glas. Eureka poželi da je Julien izabrao nekog tko je više ekstrovertiran za početak igre. Svi su zurili u Naomi i čekali. »Dobro«, reče ona. »Nikad u životu nisam... igrala Nikad-ikad.«

Zbunjeno podsmjehivanje popratilo je Julienovo priznanje da je napravio pogrešku. »OK, pokušajmo ponovo. Justine ?«

Justina Babineauxa, s kosom počešljanom u šiljke kao da je upravo pao iz zraka, moglo se opisati u tri riječi: bogat igrač nogometa. Nacerio se. »Nikad u životu nisam imao posao.«

»Kretenu.« Justinov najbolji prijatelj, Freddy Abair, se nasmijao i dodao Justinu svoju čašu da iz nje pije. »Više nećeš dobivati besplatne hamburgere dok sam ja u smjeni u Hardeesu.« Većina je ljudi zakolutala očima dok su dodavali čaše uokolo u krug prema Justinu.

Onda je red došao na sportske navijačice. Zatim na dečka koji je u školskom orkestru svirao saksofon. Bilo je popularnih izjava kao: »Nikad u životu nisam poljubila tri dečka u istoj noći« i nepopularnih kao: »Nikad u životu nisam stisnuo prištić.« Bilo je izjava s namjerom da se izdvoji drugi učenik: »Nikad u životu nisam se ljubila s gospodinom Richmanom poslije osmog sata fizike u spremištu« i izjava čija je svrha bila da se netko napravi važan: »Nikad u životu nitko nije odbio izaći sa mnom na spoj.« Eureka je pijuckala svoj punč neovisno o izjavama ljudi oko sebe, koje je smatrala bolno svakodnevnima. Ova igra nije bila ono što je svih ovih godina zamišljala da jest.

Pomislila je kako stvarnost nikada ne prolazi uspješno u usporedbi s onim što bi moglo biti samo da su se ostali učenici usudili sanjati dalje od svojih običnih svjetova.

Jedini podnošljiv aspekt te igre bilo je to što je Brooks mrmljajući komentirao svakog učenika koji je bio izabran: »Nikad u životu nije ni pomislila da obuče hlače u kojima joj se ne vide tange... Nikad u životu nije pomislio da ne osuđuje ljude zato što rade isto što i on svakoga dana... Nikad u životu nije izašla iz kuće bez pola kilograma šminke na licu.«

Kad je došao red na Juliena i Cat, većina čaša s punčem već je bila proslijeđena, ispijena, ponovo napunjena, čak i nekoliko puta. Eureka nije očekivala mnogo od Juliena - bio je mršavko pun samoga sebe. Ali kad je on došao na red, rekao je Cat: »Nikad u životu nisam poljubio djevojku koja mi se zaista sviđa - ali nadam se da će se to noćas promijeniti.«

Dečki su vikali »bu«, djevojke su klicale s odobravanjem, a Cat se teatralno hladila rukom i uživala. Eureka je bila impresionirana. Netko je naposljetku shvatio da na kraju krajeva ova igra dosad nije razotkrivala sramotne tajne. Igrajući Nikad-ikad trebali su saznati više jedni o drugima.

Cat podigne čašu, duboko udahne i pogleda Juliena. »Nikad u životu nisam rekla zgodnom dečku da sam« - oklijevala je - »na SAT završnom ispitu postigla 2390 bodova:«

Svi su u sobi sjedili kao prikovani. Nitko je nije mogao natjerati da pije zbog toga. Julien ju je zgrabio i poljubio. Nakon toga igra je postala bolja.

Uskoro je došao red i na Mayu Cayce. Čekala je da se svi utišaju i da sve oči budu uperene u nju. »Nikad u životu nisam« - crno nalakiranim noktom prelazila je po rubu svoje čaše - »imala prometnu nesreću sa svojim autom.«

121

Trojica maturanata do nje samo su slegnuli ramenima i pružili Mayi svoje čaše i počeli sa svojim pričama o prolascima kroz crveno svjetlo i vožnji u pijanom stanju. Eureka je čvršće stisnula svoju čašu. Tijelo joj se ukočilo, a Maya ju je gledala. »Eureko, i ti bi mi trebala pružiti piće.«

Lice joj je gorjelo. Osvrnula se po sobi i primijetila da je svi gledaju. Čekali su da progovori. Zamišljala je da baci piće Mayi Cayce u lice, a crveni će joj punč kapati poput krvi i slijevati se niz blijedi vrat i dalje u dekolte.

»Jesam li učinila nešto čime sam te uvrijedila, Mayo?« upita ona. »Cijelo vrijeme«, reče Maya. »Upravo sad, na primjer, varaš.« Eureka naglo pruži svoju čašu i

poželi da se Maya uguši pićem. Brooks joj spusti ruku na koljeno i promrmlja: »Reka, nemoj dopustiti da te izbaci iz takta.

Pusti.« To je onaj stari Brooks. Njegov je dodir bio poput melema. Pokušala je dopustiti da taj lijek djeluje. Sad je bio njegov red.

»Nikad u životu nisam...« Brooks je gledao Eureku. Suzio je oči, podignuo bradu i nešto se promijenilo. Novi Brooks. Mračan, nepredvidljiv Brooks. Eureka se naglo ukoči i pripremi na najgore. »Pokušao samoubojstvo.«

Svi u sobi zadržali su dah, jer svi su znali. »Govno jedno«, rekla je. »Igraj igru, Eureko«, reče on. »Ne.« Brooks zgrabi njezinu čašu i ispije, a onda poput kakvog seljačine nadlanicom obriše usta. »Tvoj

je red.« Nije htjela imati slom živaca pred većim dijelom maturanata. Ali kad je udahnula, u grudima

kao da je imala elektricitet, kao da se nešto htjelo osloboditi, neki vrisak ili neprikladan smijeh ili... suze.

To je bilo to. »Nikad u životu nisam pukla ni zaridala.« Jedan trenutak nitko nije ništa rekao. Njezini školski prijatelji nisu znali trebaju li joj vjerovati,

osuditi je ili sve shvatiti kao šalu. Nitko se nije pomaknuo da Eureki doda piće, iako je ona shvatila da je u dvanaest godina školovanja većinu vidjela kako plaču. Pritisak joj se nakupljao u grudima sve dok ga više nije mogla podnijeti.

»Odjebite svi.« Eureka ustane. Nitko nije pošao za njom dok je iza sebe ostavljala zanijemjele igrače i potrčala prema najbližoj kupaonici.

♦ ♦ ♦

Poslije, dok su se smrzavale vozeći se brodićem kući, Cat se nagnula bliže Eureki. »Je li istina ono što si rekla? Da nikad nisi plakala?«

Na brodu su bili samo Julien, Tim, Cat i Eureka i vozili se zaljevom. Kad je igra završila Cat je izvukla Eureku iz kupaonice gdje je sjedila tupo zureći u zahodsku školjku. Cat je inzistirala da ih dečki odmah odvezu kući. Dok su izlazile, Eureka nije vidjela Brooksa. Više ga nikad nije željela vidjeti.

Zaljev i okolica zujali su od skakavaca. Bilo je deset minuta do ponoći i brzo se približavao trenutak dokad je imala dopušten izlazak, a sve skupa nije vrijedilo neprilike u koju će se uvaliti zakasni li i jednu minutu. Vjetar je bio leden. Cat protrlja Eurekine ruke.

»Rekla sam da nisam zaridala.« Eureka slegne ramenima i pomisli kako sva odjeća ovog svijeta ne može odagnati osjećaj totalne razgolićenosti koji je pulsirao u njoj. »Znaš da sam i prije znala zasuziti.«

122

»Tako je. Naravno.« Cat pogleda na obalu pokraj koje su klizili, kao da se pokušava sjetiti nekih davnih suza na prijateljičinu licu.

Eureka je odabrala riječ »zaridati« jer ona jedna suza, koju je pustila pred Anderom, sad joj se činila izdajom i kršenjem obećanja koje je prije mnogo godina dala Diani. Majka ju je pljusnula dok je neobuzdano plakala. To je bilo nešto što više nikad nije učinila, zavjet koji nikad neće pogaziti, pa čak ni u noći kao što je ova.

123

21.

SPASITELJ

U jednom trenutku Eureka je mislila da leti. U idućem - silovit udar u hladnu plavu vodu. Tijelo joj je rasparalo površinu. Čvrsto je stisnula oči i more ju je progutalo. Val je zatro zvuk nečega - netko je vrištao iznad vode - a šum oceana se približavao. Eureka je čula samo krckanje riba koje su se hranile koraljima, grgutanje koje je proizveo njezin dah pod vodom i tišinu prije iduće kolosalne navale plime.

Tijelo joj je bilo uhvaćeno u nečemu što ju je sputavalo. Prstima je napipala najlonsku uzicu. Bila je previše zaprepaštena da se pomakne, da se oslobodi, da se sjeti gdje je. Pustila je oceanu da je zarobi kao u grobnici. Je li se već utapala? U plućima nije osjetila nikakvu razliku između vode i zraka. Površina je poskakivala iznad nje, kao nedostupan san, kao napor koji nije mogla ni zamisliti da ga se prihvati.

Prije svega osjećala je jedno: nepodnošljiv gubitak. Ali što je izgubila? Za čim je čeznula iz dubine duše tako da joj je srce bilo teško poput sidra?

Za Dianom. Nesreća. Val. Sjetila se. Eureka je opet bila tamo - u njihovom autu, u vodi ispod mosta Sedam milja. Dobila je još jednu

priliku da spasi majku. Sve je vidjela tako jasno. Sat na upravljačkoj ploči pokazivao je 8.09. Mobitel joj je plutao preko

potopljenog prednjeg sjedala. Žuto-zelena morska trava prekrila je središnju konzolu. Jedna riba anđeo brzo je plivala kroz otvoreni prozor kao da želi autostopirati do dna. Pokraj nje lelujava zavjesa crvene kose sakrivala je Dianino lice.

Eureka je lamatala rukama napipavajući kopču sigurnosnog pojasa. U ruci joj se raspala na komadiće kao da je već dugo trunula. Sagnula se prema majci. Čim ju je dotaknula, srce joj se ispunilo ljubavlju. Ali majčino je tijelo bilo mlitavo.

»Mama!« Eureki srce zastane. Odmaknula je kosu s Dianina lica, čeznuvši da ga jasno vidi. Ali onda je

morala ugušiti krik u grlu. Tamo gdje su trebale biti crte majčina lica sad se nalazila crna praznina. Nije od nje mogla odvojiti pogled.

Jarke zrake, nalik sunčevu svjetlu, odjedanput su počele padati oko nje. Nečije su je ruke zgrabile. Prsti su joj čvrsto stisnuli ramena. Netko ju je odvlačio od Diane protiv njezine volje. Izvijala se, vrištala. Ali njezin spasitelj nije čuo ili nije mario.

124

Nije se predavala, udarala je rukama to što ju je odvajalo od Diane. Radije bi se bila utopila. Željela je ostati u oceanu sa svojom majkom. Iz nekog razloga, kad je bijesno pogledala vlasnika tih ruku, očekivala je vidjeti još jednu crnu rupu umjesto lica.

Ali mladić je bio okupan takvim blistavim svjetlom da ga je jedva vidjela. Plava mu je kosa lelujala u vodi. Jednom se rukom držao nečega iznad sebe - dugog crnog užeta koje je okomito padalo u more. Čvrsto ga je zgrabio i povukao. Kad je Eureka jurnula uvis kroz hladnu vodu, shvatila je da se mladić drži debelog metalnog lanca za sidro, da je to uže spasa koje vodi na površinu.

Svjetlo je prožimalo ocean oko njega. Njegov pogled susreo se s njezinim. Nasmiješio se, ali izgledalo je kao da plače.

Ander otvori usta - i počne pjevati. Pjesma je bila čudna, s nekog drugog svijeta, na jeziku koji je Eureka gotovo mogla razumjeti. Bila je vedra i visokih tonova, puna zbunjujućih ljestvica. Zvučala je tako poznato... gotovo kao cvrkutanje ljubavnih ptica.

Otvorila je oči u osamljenoj tami svoje sobe. Hvatala je zrak i obrisala znojno čelo. Pjesma iz sna još joj je zvonila u mislima, zvuk ju je proganjao u noćnoj tišini. Protrljala je lijevo uho, ali zvuk nije odlazio. Postajao je sve glasniji.

Okrenula se u krevetu da pogleda koliko je sati. Mobitel je pokazivao 5.00. Shvatila je da je zvuk koji čuje zapravo jutarnji pjev ptica koji se nekako infiltrirao u njezin san i probudio je. Krivci su bili pjegasti čvorci, koji su migrirali u Louisianu svake jeseni u ovo doba. Pokrila se jastukom preko glave da blokira njihovo cvrkutanje, jer nije bila spremna ustati i prisjećati se kako ju je Brooks sinoć na tulumu do kraja izdao.

Tap. Tap. Tap. Eureka naglo sjedne u krevetu. Zvuk je dolazio s njezina prozora. Tap. Tap. Tap. Bacila je pokrivače i priljubila se uza zid. Blijedi trak svjetla pred zoru dotaknuo je bijele

zavjese, tanke kao gaza, ali ona nije vani vidjela nikakvu sjenu koja bi govorila da netko stoji pred prozorom. Bila je omamljena od sna i neposredne blizine s Dianom i Anderom. Bila je u nekom deliriju. Ispred njezina prozora nitko nije stajao.

Tap. Tap. Tap. Jednim naglim potezom Eureka razmakne zavjese. Zelena ptičica mirno je stajala na bijeloj

prozorskoj klupčici. Na prsima je imala zlatna pera u obliku iskošenog pravokutnika i jarko crvenu krunu na glavi. Triput je kljunom kucnula po staklu.

»Polaris.« Eureka prepozna pticu madam Blavatsky. Podignula je prozor i otvorila drvene žaluzine još više. Zaštitnu mrežicu već je prije mnogo

godina izrezala i maknula s prozora. U sobu je provalio ledeni zrak. Ispružila je ruku. Polaris je poskočio na njezin kažiprst i nastavio zvonko pjevati. Ovaj put Eureka je bila sigurna

da je čula pjev u stereo tehnici. Na neki način zvukovi su dopirali i kroz njezino lijevo uho, koje već mjesecima nije registriralo ništa više od prigušenog zvonjenja. Shvatila je da joj ptica pokušava nešto reći.

Zelenim je krilima lamatao nasuprot mirnog neba i podizao tijelo nekoliko centimetara iznad njezina prsta. Poletio je bliže, zacvrkutao Eureki, a zatim okrenuo tijelo prema ulici. Opet je zamahnuo krilima. Naposljetku je sjeo na njezin prst i odcvrkutao posljednji crescendo.

»Šššš.« Eureka baci pogled preko ramena na zid iza kojega je bila soba blizanaca. Gledala je kako Polaris ponavlja iste pokrete: leprša joj iznad ruke, okreće se prema ulici i onda otpjeva drugi - tiši - crescendo spuštajući se na njezin prst.

»Madam Blavatsky«, reče Eureka. »Želi da te slijedim.« Njegov je cvrkut zvučao kao da.

125

♦ ♦ ♦

Nekoliko minuta poslije Eureka se iskrala kroz prednja ulazna vrata odjevena u tajice, tenisice i tamnoplavu vjetrovku kupljenu kod Vojske spasa, koju je navukla preko majice s natpisom Sorbonne u kojoj je inače spavala. Osjetila je miris rosnih petunija i hrastove krošnje. Nebo je imalo boju sivog blata.

Zbor žaba kreketao je ispod tatinog grmlja ružmarina. Polaris, koji se smjestio na jednoj od paperjastih grančica, dolepršao je do Eureke koja je zatvarala vrata za sobom. Sjeo joj je na rame i načas se priljubio uz vrat. Činilo se da razumije da je nervozna i da joj je donekle neugodno zbog onoga što se sprema učiniti.

»Krenimo.« Letio je brzo i elegantno. Eurekino se tijelo opustilo i zagrijalo dok je trčala ulicom da ga

dostigne. Jedina osoba koju je srela bio je pospani dječak, raznosač novina u crvenom niskom kamionetu, koji uopće nije obraćao pozornost na djevojku koja trči za pticom.

Kad je Polaris stigao do kraja ulice Shady Circle, krenuo je prečicom iza travnjaka Guillotovih, a zatim je nastavio letjeti prema ulazu u zaljev koji nije bio zatvoren ogradom. Eureka krene prema istoku baš kao i ptica, u smjeru suprotnom od strujanja vode u zaljevu, slušajući lepet krila dok joj je letio zdesna, osjećajući se beskrajno daleko od usnulog niza kuća sa svoje lijeve strane.

Nikad nije trčala tom stazom po neravnom i uskom terenu. U tamnim satima prije svitanja, put je imao neki čudan, neuhvatljiv sjaj. Svidjelo joj se što se tiha tmina noći nije lako predavala nego je pokušavala zasjeniti izmaglicom okupano jutro. Svidjelo joj se kako je Polaris sjao poput zelene svijeće na oblačnom nebu. Čak i ako se njezina misija pokaže besmislenom, čak ako je izmislila ptičji poziv, Eureka se uvjeravala da je za nju bolje trčati nego ležati u krevetu, bijesna na Brooksa i sažalijevajući samu sebe.

Preskakala je preko divljih paprati, vitka kamelija i ljubičastih izdanaka glicinije koje su puzale iz raskošnih vrtova poput pritoka što pokušavaju dospjeti do zaljeva. Tenisice su joj šljapkale po vlažnoj zemlji, a prsti bridjeli od hladnoće. Izgubila je Polarisa iz vida kad je zašao za oštar zavoj, pa je ubrzala da ga sustigne. Pluća su je pekla i uspaničila se, a onda ga je spazila u daljini, kroz nježne grane žalosne vrbe, kako sjedi na ramenu starije žene zaogrnute dugim plaštem sašivenim u patchwork stilu.

Madam Blavatsky naslonila se na stablo vrbe, a njezina se crvena griva nakostriješila od vlage poput aureole. Gledala je prema zaljevu i pušila dugačku, ručno smotanu cigaretu. Crvene je usne napućila prema ptici. »Bravo, Polaris.«

Došavši do vrbe, Eureka uspori i sagne se da bi ušla pod krošnju. Sjena zanjihanih grana obavila ju je kao neočekivani zagrljaj. Nije bila pripravna za radost koja joj se javila u srcu čim je ugledala siluetu madam Blavatsky. Osjetila je neuobičajenu želju da poleti ženi u zagrljaj.

Znači, nije izmislila poziv ptice. Madam Blavatsky doista ju je željela vidjeti - a Eureka je sad shvatila da je i ona željela vidjeti madam Blavatsky.

Pomislila je na Dianu i kako je u snu majka bila gotovo živa. Ova starija žena bila je ključ za jedina vrata koja su Eureki ostala prema Diani. Željela je da Blavatsky ostvari njezinu nemoguću želju - ali što je ta žena htjela od nje?

»Naša se situacija promijenila.« Madam Blavatsky potapša tlo pokraj sebe, mjesto gdje je rasprostrla debeli pokrivač, smeđ poput žirova. Žute zlatice i plavi zvončići rasli su na tlu odmah do rubova pokrivača. »Molim te, sjedni.«

Eureka sjedne prekriženih nogu pokraj madam Blavatsky. Nije znala da li da se licem okrene njoj ili prema vodi. Na trenutak su gledale kako se bijeli ždral diže s pješčanog pruda i klizi iznad zaljeva.

»Je li riječ o knjizi?« upita Eureka.

126

»Ne toliko o fizičkoj knjizi koliko o kronici koju sadrži. Postalo je« - Blavatsky povuče dugi dim iz cigarete - »preopasno da se to šalje elektroničkim putem. Nitko ne smije saznati za naše otkriće, razumiješ? Ni neki internetski haker ni tvoji prijatelji. Nitko.«

Eureka pomisli na Brooksa, koji joj više nije bio prijatelj, ali bio je onda kad je izrazio želju da joj pomogne prevesti knjigu. »Mislite na Brooksa?«

Madam Blavatsky pogleda Polarisa, koji se smjestio na šarenom ogrtaču kojim je pokrila koljena. Zacvrkutao je.

»Mislim na onu djevojku s kojom si došla u moj ured«, reče madam Blavatsky. Cat. »Ali Cat nikad ne bi...« »Posljednje što očekujemo da drugi učine, upravo je ono što učine prije nego što shvatimo da im

ne možemo vjerovati. Želiš li izvući znanje s ovih stranica«, reče Blavatsky »moraš se zakleti da će tajne ove knjige ostati između tebe i mene. I ptica, naravno.«

Polaris zacvrkuće još jedanput i ponuka Eureku da opet protrlja lijevo uho. Nije bila sigurna što da misli o tom novom selektivnom osjetu sluha. »Kunem se.«

»Naravno da se kuneš.« Madam Blavatsky zavuče ruku u kožnati ruksak i izvuče starinsku, crno uvezanu bilježnicu s debelim listovima, grubo rezanih i neravnih rubova. Dok je starija žena listala, Eureka primijeti da se na stranicama nalazi mnogo vrlo različitih rukopisa pisanih svim mogućim bojama. »Ovo mi je radna kopija. Kad završim posao, vratit ću ti Knjigu ljubavi, zajedno s duplikatom prijevoda. A sad« - prstom je pridržavala jednu stranicu - »jesi li spremna?«

»Da.« Blavatsky lagano obriše oči pamučnim rupčićem i napola se namršti, a napola nasmiješi. »Zašto

bih ti vjerovala? Vjeruješ li sama sebi? Jesi li istinski spremna za ono što ćeš upravo čuti?« Eureka se uspravi u nastojanju da izgleda pripravnije. Zaklopila je oči i pomislila na Dianu. Nije

postojalo ništa što bi joj itko mogao reći, a što bi promijenilo ljubav koju je imala za majku, a to je bilo ono najvažnije.

»Spremna sam.« Blavatsky ugasi cigaretu u travi i iz džepa ogrtača izvadi metalnu, okruglu kutijicu. Stavila je

opušak unutra, pokraj desetak drugih. »Reci mi gdje smo stale.« Eureka se prisjeti priče o Seleni, koja je pronašla ljubav u Leanderovu zagrljaju". Rekla je: »Samo

se jedna stvar ispriječila između njih.« »Točno«, reče madam Blavatsky. »Između njih i svemira ljubavi.« »Kralj«, nagađala je Eureka. »Selena se trebala udati za Atlasa.« »Čovjek bi pomislio da je to doista prepreka. Međutim« - Blavatsky zagnjuri nos u knjigu - »čini

se da je došlo do zapleta u priči.« Izravnala je ramena, potapšala se po grlu i počela čitati Seleninu priču:

»Ime joj je bilo Delphine. Voljela je Leandera cijelim bićem. Dobro sam poznavala Delphine. Rođena je u oluji, a kako joj je majka preminula, odgojila ju je kiša. Kad

je naučila puzati, spustila se iz svoje osamljene pećine i došla živjeti s nama u planinama. Moja joj je obitelj pružila dobrodošlicu u našem domu. Kako je rasla, tako je prigrlila neke naše običaje, ali neke je odbacila. Bila je dio nas, ali opet izdvojena. Plašila sam je se.

Prije nekoliko godina, jedne večeri po mjesečini slučajno sam naišla na Delphine u zagrljaju ljubavnika, pritisnutu uza stablo. Iako nisam vidjela mladićevo lice, tračerice su počele govoriti kako je uhvatila u mrežu nekog tajanstvenog mladog princa.

Leandera. Mojega princa. Moje srce.

127

»Vidio sam te na mjesečini«, priznao mi je poslije. »Vidio sam te već mnogo puta prije toga. Delphine me je očarala, ali kunem se da je nikad nisam volio. Pobjegao sam iz kraljevstva da se oslobodim njezine čarolije; vratio sam se nadajući da ću naći tebe.«

Kako nam je ljubav postajala jačom, plašili smo se Delphinina bijesa više nego ičega što bi kralj Atlas mogao učiniti. Vidjela sam je kako uništava život u šumi, kako blage životinje pretvara u zvijeri; nisam željela da njezina magija dotakne i mene.

Večer prije mojeg vjenčanja za kralja Leander me odveo iz dvorca kroz niz tajnih tunela, kojima je trčao kao dječak. Dok smo žurili prema brodu koji nas je čekao u sjaju ponoćnog mjeseca, usrdno sam ga molila:

»Delphine ne smije nikada saznati.« Ukrcali smo se na brod, opijeni osjećajem slobode koju su nam obećavali valovi. Nismo znali kamo idemo;

samo smo znali da ćemo biti zajedno. Kad je Leander dignuo sidro, pogledala sam natrag da se oprostim s planinama. Uvijek ću žaliti što sam to učinila.

Jer ugledala sam strašan prizor: stotine vještica-tračerica - moje tetke i sestrične - okupile su se na neravnoj litici da me gledaju dok odlazim. Mjesečina im je obasjavala gruba lica. Bile su dovoljno stare da izgube um, ali ne i svoju moć.

»Bježite, prokleti ljubavnici«, povikala je jedna starija vještica. »Ne možete pobjeći svojoj sudbini. Zla kob krasi vam srca i zauvijek će tako biti.«

Sjećam se Leanderova preneražena lica. Nije bio navikao na takve riječi vještica, iako je meni njihov način govora bio normalan kao i ljubav prema njemu.

»Kakva bi tama mogla razoriti ljubav svijetlu poput naše?« upitao je. »Plaši se njezina slomljena srca«, prosiktale su vještice. Leander me obgrli jednom rukom. »Nikad joj

neću slomiti srce.« S litice odjekne smijeh. »Plaši se slomljena srca u djevojačkim suzama, zbog kojih se oceani sudaraju sa zemljom!« poviče jedna

od mojih tetaka. »Plaši se suza koje mogu zapečatiti i udaljiti svijet od prostora i vremena«, doda druga. »Plaši se vodene dimenzije poznate kao Čemer, gdje će izgubljeni svijet čekati do Dizanja Vremena«,

otpjeva treća. »Tada se plaši njegova povratka«, zapjevale su uglas. »Sve to zbog suza.« Okrenula sam se Leanderu, objašnjavajući mu njihovo proklinjanje. »Delphine.« »Otići ću k njoj i iskupiti joj se nekako, prije nego što otplovimo«, reče Leander. »Moramo slobodno

živjeti, da nas nitko ne progoni.« »Ne«, rekla sam. »Ona ne smije znati. Pusti je da misli da si se utopio. Moja će je izdaja još više

povrijediti i raniti joj srce.« Poljubila sam ga kao da se ničega ne bojimo, iako sam znala da ne postoji ništa što bi stare vještice spriječilo da ne prošire priču u planinama.

Leander je promatrao vještice kako čuče na stijeni. »To je jedini način na koji ću se osjećati slobodnim da te volim kako to želim. Čim se oprostim s njom, vratit ću se.«

Rekavši to moj ljubavnike ode, a ja ostadoh sama s vješticama--tračericama. Gledale su me s obale. Sad sam bila otpadnica. Još nisam nazirala veličinu svoje apokalipse, ali znala sam da me čeka odmah iza horizonta. Neću zaboraviti njihov šapat i što su govorile nestajući u noćnoj tami...«

Madam Blavatsky digne pogled sa stranice dnevnika i rupčićem obriše blijedo čelo. Prsti su joj drhtali dok je zatvarala knjigu.

Eureka je nepomično sjedila, bez daha, sve vrijeme dok je madam Blavatsky čitala. Tekst je privlačio svojim čarom. Ali sad kad je poglavlje završilo, a knjiga bila zatvorena, bila je to samo priča. Kako je to moglo biti opasno? Dok se sunce u narančastoj izmaglici dizalo nad zaljevom, proučavala je nepravilno disanje madam Blavatsky.

128

»Mislite li da je to stvarno?« upita Eureka. »Ništa nije stvarno. Postoji samo ono u što vjerujemo i ono što odbacujemo.«

»A vi vjerujete u ovo?« »Vjerujem da razumijem nastanak tog teksta«, reče Blavatsky. »Knjigu je napisala čarobnica,

žena rođena prije mnogo tisuća godina na izgubljenom otoku Atlantidi.« »Atlantida.« Eureka ponovi riječ. »Mislite na podvodni otok sa sirenama i potopljenim blagom i

tipovima kao što Triton?« »Govoriš o lošem crtanom filmu«, reče madam Blavatsky. »Sve što itko danas zna o Atlantidi

ono je što je Platon napisao u dijalozima.« »A zašto mislite da je ovo priča o Atlantidi?« upita Eureka. »Nije o nego iz. Vjerujem da je Selena živjela na tom otoku. Sjećaš li se kako je počela priču na

samom početku - njezin je otok stajao »iza Herkulovih stupova, osamljen u Atlantiku«? Upravo ga je Platon tako opisao.«

»Ali to je fikcija, zar ne? Atlantida nije zapravo...« »Prema Platonovim dijalozima Kritija i Timej, Atlantida je bila idealna civilizacija antičkog

svijeta. Sve dok...« »Neka djevojka nije dopustila da joj ljubav slomi srce i isplakala je toliko suza da je cijeli otok

kliznuo u more.« Eureka podigne obrvu. »Vidite? Fikcija?« »A ljudi govore da danas više nema novih ideja«, reče Blavatsky tiho. »Ovo je vrlo opasna

informacija za čuvati. Prosudila sam da ne bih trebala nastaviti...« »Morate nastaviti!« reče Eureka prestrašivši otrovnicu, vodenu mokasinu, smotanu na jednoj

niskoj grani vrbe. Gledala ju je kako polako klizi u smeđu vodu zaljeva. Nije baš vjerovala da je Selene živjela na Atlantidi - ali sad je vjerovala da madam Blavatsky vjeruje u to. »Moram znati

što se dogodilo.« »Zašto? Jer uživaš u dobroj priči?« upita madam Blavatsky. »Obična iskaznica za knjižnicu

mogla bi zadovoljiti tvoje potrebe, a nas obje osloboditi većeg rizika.« »Ne.« Još je nečega bilo u tome, ali Eureka nije bila sigurna kako to izreći. »Ova priča je važna.

Ne znam zašto, ali ima neke veze s mojom majkom ili...« Prekinula se iz straha da će joj madam Blavatsky uputiti isti pogled neodobravanja kao i

doktorica Landry, kad je Eureka govorila o toj knjizi. »Ili ima neke veze s tobom«, reče Blavatsky. »Sa mnom?« Naravno, isprva se poistovjetila sa Selenom koja se brzo zaljubila u mladića u kojega nije smjela

- ali Eureka Andera čak nije ni vidjela od one večeri na cesti. Nije shvaćala kako bi njezina prometna nesreća bila povezana s mitskim potopljenim kontinentom.

Blavatsky je ostala šutjeti kao da čeka da Eureka poveže u glavi neke točkice. Je li postojalo još nešto? Nešto o napuštenoj Delphine, čije su suze navodno potopile otok? Eureka nije imala ništa zajedničko s Delphine. Nije čak ni plakala. Od sinoć cijeli njezin razred zna za to - još jedan razlog više da je smatraju čudakinjom. Pa što je onda Blavatsky mislila?

»Znatiželja je lukav ljubavnik«, reče žena. »I mene je zaveo.« Eureka dotakne Dianin medaljon od lapisa. »Mislite li da je moja majka znala tu priču?«

»Vjerujem da jest.« »Zašto mi nije rekla? Ako je to toliko važno, zašto mi nije objasnila?« Madam Blavatsky pogladi Polarisovu krunu. »Sve što sad možeš učiniti je upiti priču. I upamti

pripovjedačev savjet: Sve se može promijeniti posljednjom riječju.«

129

U džepu Eurekine vjetrovke zazuji mobitel. Izvadila ga je nadajući se da Rhoda nije otkrila prazan krevet i zaključila da se ona iz njega iskrala još sinoć čim se vratila kući.

Bio je to Brooks. Plavi zaslon se rasvijetlio i pokazao dugačak tekst, pa drugi, pa još dva jer Brooks je slao brzi niz poruka. Kad ih je pristiglo šest, posljednji tekst pojavi se na telefonu:

Ne mogu spavati. Mučno mi je od osjećaja krivnje. Dopusti da se iskupim - idući vikend, ti i ja, izlet jedrilicom.

»K vragu, ne.« Eureka brzo vrati mobitel u džep ni ne pročitavši ostale poruke. Madam Blavatsky zapali drugu cigaretu, otpuhne dim u dugom, tankom oblačiću koji je

odlebdio prema zaljevu. »Moraš prihvatiti njegov poziv.« »Što? Ne idem nikamo s... Čekajte, kako ste znali?« Polaris odleprša s koljena madam Blavatsky na Eurekino lijevo rame. Nježno joj je zacvrkutao u

uho, što ju je poškakljalo, ali razumjela je. »Ptice vam kažu.« Blavatsky napući usne kao poljubac prema Polarisu. »Moji kućni ljubimci su fascinantni.« »I smatraju da bih trebala otići na brod s mladićem koji me je izdao, napravio budalu od mene,

koji se odjedanput ponaša kao zla kob umjesto mojeg najboljeg prijatelja?« »Mi vjerujemo da ti je u sudbini zapisano da ideš«, reče madam Blavatsky. »Do tebe je što će se

dogoditi kad se tamo nađeš

130

22.

HIPOTEZA

U ponedjeljak ujutro Eureka je odjenula školsku odoru, spakirala torbu, tužno prožvakala slatki prepečenac i uključila Magdu, a sve prije nego što je prihvatila činjenicu da nikako ne može otići u školu.

Razlog nije bilo samo sramoćenje u igri Nikad-ikad. Radilo se i o prijevodu Knjige ljubavi - za što se zaklela da ni sa kim neće o tome razgovarati, čak ni s Cat. Radilo se o njezinu snu o utapanju, u kojem su Dianine i Anderove uloge bile tako jasne. Radilo se o Brooksu, od kojega je uvijek prije tražila potporu i utjehu - ali otkad su se poljubili, prijateljstvo im se od stabilnog pretvorilo u smrtno ranjeno. I možda ono najgore, radilo se o onoj viziji četvero svjetlucajućih ljudi koji su na mračnoj cesti opkolili njezin auto, poput antitijela koja se bore protiv bolesti. Kad god bi zaklopila oči vidjela je zeleno svjetlo kako obasjava Anderovo lice i sugerira nešto moćno i opasno. Čak i da je imala nekoga kome bi se obratila, Eureka nikad ne bi našla riječi da opiše taj prizor, a da sve ne zvuči izmišljeno.

Kako se sad od nje očekuje da sjedi na satu latinskog i pretvara se da je pribrana? Nije imala izlaza, samo mnoge blokade. Postojala je samo jedna vrsta terapije koja ju je mogla smiriti.

Došla je do skretanja za Evangeline, ali nastavila je voziti prema istoku, prema obližnjem gradiću Breaux Bridge i njegovim zelenim pašnjacima. Vozila je trideset kilometara na istok i još nekoliko na jug. Nije stala sve dok više nije prepoznavala krajolik i nije znala gdje se nalazi. Bio je to poljoprivredni kraj, miran i tu je nitko neće prepoznati, a to joj je upravo trebalo. Parkirala je automobil ispod jednog hrasta u čijim su se krošnjama sklonile grlice. Presvukla se u autu u sportsku odjeću za trčanje, koju je uvijek držala na stražnjem sjedalu.

Nije se prethodno zagrijala prije nego što je ušla u mirni šumarak pokraj ceste. Zatvorila je patentni zatvarač na jakni trenirke i počela trčati laganim korakom. Noge su joj isprva bile teške kao da trči kroz močvarno tlo natopljeno vodom. Bez motivacije cijele momčadi, Eureka se jedino natjecala protiv vlastite mašte. Zato je zamišljala teretni avion velik kao Noina arka, koji se spušta točno iza nje, a motori veličine kuće usisavaju stabla i traktore, dok ona sama trči pokraj svih predmeta koji se kreću natraške da budu progutani.

Oduvijek je mrzila vremenske prognoze i više je uživala u otkrivanju spontanosti atmosfere. Rano ujutro bilo je vedro, s ostacima noćnih oblaka još na nebu. Ali sad su visoki oblaci poprimili zlatnu boju, a raščupani čuperci izmaglice provlačili su se između drveća, dajući šumi neku mutnu svjetlost. Eureka je voljela maglu u šumi, način na koji je vjetar tjerao paprati duž hrastovih grana da posežu za izmaglicom. Paprati su žudjele za vlagom, koja im je, kad bi se vlaga pretvorila u kišu, bojila perjaste listove iz crveno-smeđih u smaragdno zelene.

131

Diana je bila jedina osoba koju je Eureka znala, a koja je također više voljela trčati po kiši nego po suncu. Godine džogiranja s majkom naučile su Eureku da cijeni to kako »loše« vrijeme može pridodati čaroliju jednoj običnoj trci: kiša bi rominjala po lišću, oluja bi do čistoga oribala koru na deblima stabala, sićušne duge padale su preko izvijenih grana. Ako je to bilo loše vrijeme, onda su se Diana i Eureka slagale, one nisu željele nikakvo bolje. I tako, dok joj se izmaglica kotrljala preko ramena, Eureka ju je doživljavala poput nekog plašta koji bi Diana voljela nositi da je mogla odlučivati o svojem pogrebu.

Nije prošlo dugo a Eureka je stigla do bijelog drvenog obilježja koje su neki drugi trkači zacijelo priboli na hrast da označe svoj put. Lagano je dotaknula drvo onako kako to trkači već čine kad prolaze oznaku da su pretrčali pola staze. Nastavila je dalje.

Stopala su joj udarala po utabanom putu. Rukama je jače zamahivala. Šuma se smračila jer je počela kiša. Eureka je trčala dalje. Nije razmišljala o nastavi koju propušta, o šapatu koji se širio učionicom kad su svi na satu matematike ili engleskog primijetili da je nema. Bila je u šumi. Ni na jednom drugom mjestu ne bi radije bila.

Misli su joj se raščistile poput oceana. Dianina kosa bestežinski je plutala preko njegove površine. Ander je lagano prolazio i posegnuo za onim čudnim lancem koji kao da nije imao ni

početak ni kraj. Htjela ga je pitati zašto ju je spasio one noći - i od čega ju je točno spasio. Htjela je znati nešto više o srebrnoj kutiji i zelenom svjetlu unutra.

Život je postao tako zakučast. Eureka je oduvijek mislila da voli trčati zato što je to neka vrsta bijega. Sad je shvatila da bi svaki put kad bi otišla u šumu, težila tome da nešto nade, da nađe nekoga. Danas nije jurila ni za čim i ni za kime posebno, jer joj više nitko nije preostao.

Na pamet joj padnu riječi iz jedne stare blues pjesme koju je često puštala u svojem radio programu:

Siročadi je vrlo teško kad im majka umre.

Trčala je već kilometrima kad su je počeli peći listovi na nogama i kad je shvatila da je očajnički žedna. Kiša je gušće padala, pa je usporila korak i otvorila usta prema nebu. Svijet iznad nje bio je bujan, pun rosnih kapi, zelen.

»Rezultat ti je sve bolji.« Glas se javio iza nje. Eureka se naglo okrene. Ander je bio u izblijedjelim sivim trapericama, u košulji i u mornarsko-plavom prsluku i sve je

to nekako izgledalo spektakularno. Gledao ju je drskom samouvjerenošću, ali odali su ga prsti kojima je prolazio kroz kosu.

Imao je neki poseban talent da se stopi s pozadinom do trenutka kad želi biti viđen. Zacijelo je protrčala pokraj njega, iako se ponosila svojom budnošću i oprezom tijekom trčanja. Srce joj je već ubrzano tuklo od napora - ali sad je počelo sprintati jer se našla nasamo s Anderom. Vjetar je šuštao kroz krošnje i poškropio ih kapljicama kiše. Sa sobom je donio blagi dašak oceana. Anderov miris.

»Apsurdno je u kojim se trenucima pojavljuješ.« Eureka zakorači unatrag. Ili je bio psihopat ili spasitelj, ali ona nije znala kako od njega dobiti izravan odgovor. Sjetila se posljednjeg što joj je onda rekao: Moraš preživjeti - kao da je u pitanju bilo doslovno preživljavanje.

Pogledom je preletjela po šumi tražeći znakove onih čudnih ljudi, naznake onog zelenog svjetla ili kakve druge opasnosti - ili znaka da je tu još netko prisutan, tko bi joj mogao pomoći ako se pokaže da je Ander prava opasnost. Bili su sami.

Posegnula je za mobitelom i zamislila da bira broj 911, bude li išta krenulo naopako. Onda se sjetila Billa i ostalih policajaca koje je znala i shvatila da je sve beskorisno. Osim toga, Ander je samo stajao.

132

Pogled na njegovo lice izazove u njoj želju da pobjegne, ali i da pritrči ravno k njemu, da vidi koliko intenzivno plave te oči mogu biti.

»Nemoj zvati svog prijatelja iz policijske postaje«, reče Ander. »Ovdje sam samo radi razgovara s tobom. Ali neka se zna, da nemam...«

»Što?« »Dosje. U policiji.« Ander priđe korak bliže. Eureka se odmakne. Kiša je gusto padala po njezinoj trenirci i cijelo joj

je tijelo obuzela neka hladnoća. »I prije nego što pitaš, nisam te uhodio onda kad si otišla na policiju. Ali oni ljudi koje si vidjela

u policijskoj postaji i poslije na cesti...« »Tko su oni?« upita Eureka. »I što je bilo ono u srebrnoj kutiji?« Ander izvuče iz džepa smećkastu kapu za kišu. Navukao ju je nisko na oči i preko kose koja,

Eureka je to primijetila, nije bila mokra. Zbog kape je izgledao kao detektiv iz nekog starog noir filma. »To su moji problemi«, reče on »a ne tvoji.«

»Meni se nije tako činilo neku večer.« »Što kažeš na ovo?« Približio joj se još jedan korak sve dok nije bio udaljen nekoliko centimetara

i mogla ga je čuti kako diše. »Na tvojoj sam strani.« »Na čijoj sam ja strani?« Zbog kiše Eureka se povuče korak i stane ispod gustog lišća krošnje. Ander se namršti. »Vrlo si nervozna.« »Nisam.« Pokazao je na njezine laktove, koji su stršali iz džepova u kojima je ruke stisnula u šake. Tresla

se. »Ako sam nervozna, tvoje naglo pojavljivanje nimalo mi ne pomaže.« »Kako da te uvjerim da ti neću nanijeti zlo, da ti pokušavam pomoći?« »Nikad te nisam molila za pomoć.« »Ako ne vidiš da sam ja jedan od dobrih tipova, nikad nećeš vjerovati...« »Vjerovati što?« Čvrsto je prekrižila ruke na grudima da spriječi drhtanje laktova. U zraku oko

njih visjela je izmaglica i sve je bilo nekako nejasnih obrisa. Vrlo nježno Ander spusti ruku na njezinu podlakticu. Dodir mu je bio topao. Koža suha. Njoj su

se od toga nakostriješile dlačice na rukama. »U ostatak priče.« Riječ »priča« navela je Eureku da pomisli na Knjigu ljubavi. Neka prastara priča o Atlantidi nije

imala veze s onim o čemu je govorio Ander, ali ipak čula je riječi prijevoda madam Blavatsky kako joj odzvanjaju u glavi: Sve se može promijenit posljednjom riječju. »Postoji li sretan završetak?« upitala je.

Ander se tužno nasmiješi. »Dobra si u prirodnom predmetima, zar ne?« »Nisam.« Da ste vidjeli Eurekinu posljednju svjedodžbu, rekli biste da ni u čemu nije dobra. Ali

onda je u mislima vidjela Dianino lice - i kako se svaki put kad bi joj se Eureka pridružila na terenu, na iskapanjima, njezina majka hvalisala prijateljima o neugodnim stvarima zbog kojih je Eureki bilo neugodno, kao što je njezin analitički um ili napredna razina lektire koju je čitala. Da je Diana sada tu, govorila bi o tome kako je Eureka neosporno dobra u prirodnim predmetima. »Ok, mislim da sam dobra.«

»Što ako ti zadam jedan eksperiment?« upita Ander. Eureka pomisli na nastavu koju je danas propustila, o tome kako će zbog toga imati problema.

Nije bila sigurna da joj je potreban još jedan dodatni eksperiment. »Što ako se radi o nečemu što zvuči nemoguće dokazati?« doda on.

133

»A kako bi bilo da mi jednostavno kažeš o čemu se radi?« »Kad bi mogla dokazati tu nemoguću hipotezu«, reče on »bi li mi onda vjerovala?« »Koja je hipoteza?« »Onaj kamen koji ti je majka ostavila poslije smrti...« Ošinula ga je pogledom i oči su im se srele. Na bujnoj pozadini šume, Anderove tirkizne oči bile

su obrubljene zeleno. »Kako znaš za to?« »Pokušaj ga navlažiti.« »Navlažiti?« Ander kimne. »Moja je pretpostavka da to nećeš moći učiniti.« »Sve se može smočiti«, reče ona, iako se par trenutaka ranije kad ju je dotaknuo, pitala kako to

da mu je koža suha. »Ne i taj kamen«, reče on. »Pokaže li se da sam u pravu, obećaj da ćeš mi vjerovati.« »Ne vidim zašto bi mi majka ostavila kamen otporan na vodu.« »Slušaj, dodat ću ti i jedan poticaj - ako griješim u pogledu kamena, ako je to običan komad

stijene, nestat ću i nikad ti se više neću javiti.« Nagnuo je glavu malo u stranu promatrajući njezinu reakciju, ali bez imalo zaigranosti koju je očekivala.

»Obećavam.« Eureka nije bila spremna na to da ga nikad više ne vidi, čak i ako se kamen navlaži. Ali njegov

ju je pogled pritiskao poput vreća s pijeskom koje su branile obalu nasipa na jednom dijelu zaljeva. Njegove je oči nisu puštale da se oslobodi. »Dobro. Pokušat ću to.«

»Učini to« - Ander kratko zastane - »ali sama. Nitko drugi ne smije znati što imaš. Ni tvoji prijatelji. Ni obitelj. Naročito ne Brooks.«

»Znaš, ti i Brooks biste se trebali naći«, reče Eureka. »Čini se da mislite samo jedan na drugoga.« »Ne možeš mu vjerovati. Nadam se da ti je to sada jasno.« Eureka poželi odgurnuti Andera. Nije trebao spominjati Brooksa kao da on zna nešto što ona

nije znala. Ali bojala se da, ako ga gurne, neće ostati samo na tome. Bio bi to prije zagrljaj i ona bi izgubila samokontrolu. Ne bi se znala osloboditi.

Poskakivala je na mjestu odgurujući se petama o blatno tlo. Jedino što joj je padalo na pamet bilo je da pobjegne. Htjela je biti kod kuće, na sigurnom, iako nije znala kako ili gdje naći ijedno od toga. To joj je izmicalo već mjesecima.

Kiša je počela jako padati. Eureka pogleda natrag prema puteljku kojim je došla, duboko u zelenilu, pokušavajući vidjeti Magdu negdje kilometrima daleko. Obrisi šume rastakali su joj se u očima u čiste oblike i boje.

»Čini mi se da nikome ne mogu vjerovati.« Počela je trčati natrag kroz gustu kišnu zavjesu, a sa svakim korakom kojim se udaljavala od Andera, željela se okrenuti i potrčati mu u zagrljaj. Tijelo joj se borilo protiv instinkta dok nije poželjela vrištati. Potrčala je brže.

»Uskoro ćeš vidjeti koliko si u krivu!« poviče Ander stojeći i dalje na mjestu gdje ga je ostavila. Pomislila je da će je možda slijediti, ali nije.

Stala je. Njegove su je riječi ostavile bez daha. Polako se okrenula. Ali kad je pogledala kroz kišu i maglu, vjetar i lišće, Ander je već nestao.

134

23.

GROMOKAMEN

»Čim završiš domaću zadaću«, reče joj Rhoda za stolom dok su večerali »poslat ćeš elektroničko pismo i ispričati se doktorici Landry, a kopiju poslati i meni. I reci joj da ćeš doći sljedeći tjedan.«

Eureka snažno protrese umak Tabasco i istrese malo na svoj etouffee. Rhodine zapovijedi nisu bile vrijedne čak ni bijesnog pogleda.

»Tvoj tata i ja razgovarali smo s doktoricom Landry«, nastavi ona. »Mislimo da nećeš terapiju shvaćati ozbiljno sve dok ne budeš na neki način odgovorna. Zato ćeš sama početi plaćati seanse.« Rhoda je pijuckala rose. »Od svojega džeparca. Sedamdeset pet dolara tjedno.«

Eureka stisne čeljust da joj se usta sama ne otvore. Znači, napokon su se dogovorili kakva će joj biti kazna za prošlotjedni ispad.

»Ali ne zarađujem«, reče ona. »U kemijskoj čistionici će ti ponovo dati tvoj stari posao«, reče Rhoda »pod pretpostavkom da

dokažeš da si postala odgovornija otkad su te najurili.« Eureka nije postala odgovornija osoba. Postala je suicidalno depresivna. Pogledala je tatu

tražeći pomoć. »Razgovarao sam s Ruthie«, reče on, spustivši pogled kao da govori etouffeeu, a ne svojoj kćeri.

»Možeš raditi dva dana u tjednu, zar ne?« Podignuo je vilicu. »A sad jedi, jelo će se ohladiti.« Eureka nije mogla jesti. Razmatrala je mnoge rečenice koje su joj se slagale u glavi: Vas dvoje

svakako znate kako se ponašati u slučaju pokušaja samoubojstva. Možete li nekako lošu situaciju učiniti još gorom? Zvala je tajnica iz Evangeline da pita zašto danas nisam bila na nastavi, ali već sam izbrisala govornu poštu. Jesam li spomenula da sam prestala trenirati trčanje i ne planiram se vratiti u školu? Odlazim i više se nikad neću vratiti.

Ali Rhodine su uši bile gluhe na neugodnu iskrenost. A tatine? Eureka ga je jedva još poznavala. Činilo se kao da je stvorio novi identitet, koji nikad nije proturječio svojoj ženi. Možda zato što mu to nikad nije polazilo za rukom dok je bio oženjen s Dianom.

Što god Eureka rekla, ništa neće izmijeniti stroga pravila ove kuće, koja su se uvijek primjenjivala samo na nju. Misli su joj bile kao na vatri, ali nije dizala pogled. Imala je pametnijih stvari za raditi nego boriti se s čudovištima s druge strane stola.

Neke fantazije i planovi skupljali su joj se na rubovima uma. Možda bi se mogla zaposliti na ribarskom čamcu koji je plovio u vodama gdje se prema tvrdnji u Knjizi ljubavi navodno nalazila Atlantida. Čini se da je madam Blavatsky smatrala da je otok doista postojao. Možda će ona čak poželjeti pridružiti se Eureki. Mogle bi uštedjeti novaca, kupiti neki stari brod i otploviti na taj brutalni ocean koji je sadržavao sve što je ona voljela. Mogle bi naći Herkulove stupove i nastaviti

135

dalje. Možda će se tada osjećati kao kod kuće - a ne kao izvanzemaljac za ovim stolom. Pomaknula je vilicom grašak u tanjuru. Zabola je nož u etouffee da vidi hoće li ostati stajati.

»Ako ne misliš poštovati hranu koju smo stavili na stol«, reče Rhoda »onda možeš napustiti večeru.«

Tata doda blažim glasom: »Jesi li dovoljno pojela?« Eureka je skupila svu snagu da ne zakoluta očima. Ustala je, odmaknula stolicu i pokušala

zamisliti koliko bi ovaj prizor bio drukčiji da su prisutni samo ona i tata, kad bi ga još poštovala i da se nikad nije oženio Rhodom.

Čim joj se ta misao oblikovala u glavi, Eureka pogleda blizance i požali što je to maloprije poželjela. Blizanci su bili duboko namršteni. Šutjeli su, kao da se pripremaju na Eurekin ispad vrištanja. Zbog njihovih lica i malih pogrbljenih ramena poželjela ih je zagrliti i odnijeti sa sobom kamo god već misli pobjeći. Poljubila ih je u vrhove glavica prije nego što se popela na kat u svoju sobu.

Zatvorila je vrata i bacila se na krevet. Poslije trčanja se istuširala i mokra joj je kosa navlažila ovratnik flanelske pidžame koju je voljela nositi kad je kišilo. Nepomično je ležala i pokušavala prevesti šifru kojom su kišne kapi lupkale po krovu.

Drži se, govorila je kiša. Samo izdrži. Pitala se što Ander radi i u kakvoj sobi leži na krevetu i zuri li u strop. Znala je da on makar

povremeno misli na nju; ipak je morao nešto smisliti i isplanirati da bi je dočekao u šumi i na svim onim mjestima gdje ju je čekao. Ali što je mislio o njoj ?

Što je ona zapravo mislila o njemu? Plašila ga se, privlačio ju je, provocirao, iznenađivao. Misli o njemu izvukle su je iz depresije - ali i zaprijetile da je još dublje povuku u nju. On je zračio nekom energijom koja ju je odvlačila od tuge.

Sjetila se gromokamena i Anderove hipoteze. Bila je to glupa pretpostavka. Povjerenje nije nešto što se rađalo iz eksperimenta. Pomislila je na svoje prijateljstvo s Cat. Tijekom vremena izgradile su međusobno povjerenje, polako ga ojačale poput mišića sve dok nije steklo samostalnu snagu. Ali ponekad se povjerenje sudaralo s intuicijom poput groma, brzo i duboko, onako kako se dogodilo između Eureke i madam Blavatsky. Jedno je bilo sigurno: povjerenje je moralo biti uzajamno, a to je bio problem s njom i Anderom. On je u rukama držao sve karte. Eurekina uloga u toj vezi kao da se svodila samo na to da je svaki put nešto uzbuni.

Ali... nije morala ništa naslijepo vjerovati Anderu ako je željela više saznati o gromokamenu. Otvorila je ladicu stola i stavila nasred kreveta malu plavu kutiju. Osjećala se posramljeno što

razmišlja o testiranju njegove hipoteze, iako je bila sama u sobi, sa zatvorenim vratima i žaluzinama na prozorima.

Iz prizemlja se čulo zveckanje tanjura i vilica dok su završavale u sudoperu. Večeras je ona bila zadužena za pranje posuda, ali nitko je nije došao gnjaviti zbog toga. Izgledalo je kao da je nema kod kuće.

Koraci na stepeništu potaknuli su je da se brzo prihvati školske torbe. Ako tata uđe, mora glumiti da uči. Čekali su je sati pisanja zadaće iz matematike, test iz latinskog u petak i nadoknada gradiva koje je danas propustila. Rasprostrla je knjige i fascikle po krevetu, prekrivši kutiju s gromokamenom. Povukla je knjigu iz matematike na koljena upravo u trenutku kad se začulo kucanje na vratima.

»Da?« Tata proviri u sobu. Preko ramena je prebacio kuhinjsku krpu, a ruke su mu bile crvene od

vruće vode. Eureka je namršteno buljila u nasumce otvorenu stranicu knjige i nadala se da će apstraktan sadržaj pomoći da ne osjeća krivicu što je pranje posuđa ostavila njemu.

136

Nekad je znao stajati uz njezin krevet i nuditi joj pametne, iznenađujuće dobre savjete o zadaći. Sad nije htio ni zakoračiti u sobu.

Pokazao je glavom na knjigu. »Načelo neodređenosti? Težak problem. Što više znaš kako se mijenja jedna varijabla, to manje znaš o drugoj. A sve se mijenja cijelo vrijeme.«

Eureka pogleda u strop. »Ne znam više razliku između varijabli i konstante.« »Samo se trudimo učiniti ono što je najbolje za tebe, Reka.« Nije odgovorila. Nije imala što odgovoriti na to, ne njemu. Kad su se vrata zatvorila, pročitala je uvodni odlomak o načelu neodređenosti. Na prvoj stranici

poglavlja bio je nacrtan veliki trokut, grčko slovo delta, koje je simbol promjene. Bilo je istog oblika kao i zamotuljak gaze omotane oko gromokamena.

Gurnula je knjigu u stranu i otvorila kutiju. Gromokamen, još uvijek zamotan u čudnu bijelu gazu, izgledao je malen i običan. Uzela ga je u ruku sjetivši se kako ga je Brooks oprezno dotaknuo. Pokušala je u sebi naći isto poštovanje. Sjetila se kako ju je Ander upozorio da sama mora testirati kamen, da Brooks ne smije znati što ona ima. Ali što je imala? Nikad čak nije ni vidjela kamen. Sjetila se Dianinog post scriptuma:

Nemoj odmotati gazu prije nego što moraš. Znat ćeš kad dođe trenutak. Eurekin je život postao kaos. Bila je na rubu toga da je izbace iz kuće u kojoj je ionako mrzila

živjeti. Markirala je iz škole. Otuđila se od svib svojih prijatelja i ranom zorom slijedila je ptice uz zaljev i sastajala se sa starom vidjelicom. Otkud da zna je li sad onaj trenutak koji je Diana tajanstveno opisala kad dođe.

Dok je jednom rukom posezala za čašom na svojem noćnom ormariću, drugom je držala kamen u gazi. Položila ga je na fascikl za latinski jezik. Vrlo oprezno prolila je malo sinoćnje vode izravno na kamen. Gledala je kako vlažna mrlja sipi kroz gazu. Unutra je bio samo komadić stijene.

Odložila je kamen i ispružila noge preko kreveta. Sanjar u njoj bio je razočaran. A onda je krajičkom oka primijetila vrlo mali pokret. Gaza se nadigla na jednom kraju, kao da ju

je voda olabavila. Znat ćeš kada. Čula je Dianin glas kao da se nalazi tu pokraj nje na krevetu. Zadrhtala je.

Odmotala je malo gaze s tog kraja. Tada se kamen počeo vrtjeti, odbacujući sloj za slojem bijelog omota. Eurekini prsti pažljivo su opipavali odmotanu tkaninu, a onda se trokutasti kamen pojavio u njezinim rukama, malen i jasnih rubova.

Naposljetku je otpao i posljednji sloj gaze. U ruci je imala jednakokračni kamen otprilike iste veličine kao i medaljon od lapis lazulija, ali nekoliko puta teži. Proučavala mu je površinu - bio je gladak, s nekim udubinama i nesavršenostima, kao i svaki drugi kamen. Mjestimice je bio prošaran zrnatim plavo-sivim kristalima. Bio bi vrlo dobar kamen za Andera i bacanje žabica.

Eurekin mobitel na noćnom ormariću zazvoni. Istegnula se da ga dosegne, neobjašnjivo sigurna da će to biti on. Ali na mobitelu je vidjela koketnu fotografiju napola razodjevene Cat. Eureka pusti da se uključi govorna pošta. Cat ju je zvala i pisala poruke svakih nekoliko sati od prvog školskog sata tog jutra. Eureka nije znala što bi joj rekla. Predobro su poznavale jedna drugu da bi joj lagala ili rekla da se ništa ne događa.

Kad je svjetlo zaslona počelo tamnjeti i soba opet ostala u mraku, Eureka postane svjesna blijedoplavog svjetla koje je isijavalo iz kamena. Sićušne plavo-sive vene na njemu sjale su na površini. Zagledala se u njih sve dok je nisu počele podsjećati na neki apstraktni jezik. Okrenula je kamen i gledala slične oblike kako se stvaraju na drugoj strani. Vene su imale oblik kružnica. U ušima joj je zvonilo. Sva se naježila. Taj je gromokamen imao točno isti oblik kao i ožiljak na Brooksovu čelu.

137

Vani se na nebu čula daleka grmljavina. Bila je to tek slučajnost, no prenula ju je. Kamen joj je kliznuo kroz prste i smjestio se u udubini njezina popluna. Opet je uzela čašu i izlila vodu na goli kamen, kao da želi ugasiti vatru, kao da gasi svoje prijateljstvo s Brooksom.

Voda se odbila od kamena i udarila je po licu. Pljunula je i obrisala čelo. Zurila je u kamen. Pokrivač je bio mokar, a isto tako i njezine bilješke i

knjige. Obrisala ih je jastukom i maknula u stranu. Uzela je kamen u ruku. Bio je suh kao i kravlja lubanja na zidu u staroj pivnici.

»Nemoguće«, promrmljala je. Skliznula je s kreveta noseći kamen i malo otvorila vrata. Iz prizemlja su se čule vijesti na

televiziji. Noćno svjetlo iz sobe blizanaca bacalo je blagi odsjaj kroz otvorena vrata njihove zajedničke sobe. Na vršcima prstiju otišla je do kupaonice, zatvorila se i zaključala vrata. Naslonila se leđima na zid i gledala se u ogledalu kako drži kamen.

Pidžama joj je bila poprskana vodom. Kosa uz lice također joj je bila mokra. Prinijela je kamen ispod slavine i pustila vodu da teče svom silinom.

Kad je mlaz došao do kamena, odmah je odbačen. Ne, nije to - Eureka pogleda bliže i primijeti da voda čak nije ni dotakla kamen. Odbijala se u zraku iznad i oko kamena.

Okrenula je slavinu i zatvorila vodu. Sjela je na rub bakrene kade pune igračaka za kupanje blizanaca. Umivaonik, ogledalo, kupaonski tepih - sve je bilo mokro. Gromokamen je bio apsolutno suh.

»Mama«, promrmljala je »u što si me to uvukla?« Prinijela je kamen bliže licu i proučavala ga, okrećući ga u rukama. U najširem dijelu kamena

netko je probušio rupicu, dovoljno veliku da se provuče lančić. Gromokamen se mogao nositi kao privjesak.

Zašto je onda bio zamotan u gazu? Možda je gaza štitila sloj, kakav god da bio, koji je odbijao vodu. Eureka pogleda kroz prozor kupaonice na kišu koja je padala po crnim granama. Sinula joj je ideja.

Prošla je ručnikom preko umivaonika i poda, nastojeći pokupiti što više vode i osušiti površine. Spremila je gromokamen u džep pidžame i tiho pošla niz hodnik. Na vrhu stepeništa pogledala je dolje i vidjela tatu kako spava na kauču, a tijelo mu je bilo osvijetljeno televizijskim ekranom. Na grudima je imao zdjelu kokica. Iz kuhinje se čulo brzo tipkanje, a to je mogla biti samo Rhoda koja je rasturala svoje prijenosno računalo.

Eureka se tiho spusti stepenicama i nježno otvori stražnja vrata. Vidio ju je jedino Squat koji je lagano istrčao van s njom, jer je uživao na kiši i u blatu. Eureka ga počeše po glavi i pusti da skoči i poljubi joj lice, što je bila navika koju mu je Rhoda pokušavala iskorijeniti već godinama. Slijedio je Eureku dok se spuštala stepenicama trijema i krenula prema stražnjim vratima vrta koja su vodila prema zaljevu.

Još jedan udar groma prisili Eureku da se podsjeti da kiša pada cijelu večer i da je maloprije na televiziji čula Cokie Faucheux kako spominje oluju. Podignula je zasun na vratima ograde i zakoračila na dok, odakle su njezini susjedi obično u vodu spuštali svoj ribarski čamac. Sjedila je na rubu, zavrnula nogavice pidžame i spustila noge u vodu. Bila je hladna i tijelo joj se ukočilo. Ali ostavila je stopala u ledenoj vodi, čak i kad su joj počela bridjeti od hladnoće.

Lijevom je rukom izvadila kamen iz džepa i gledala kako se kapi kiše odbijaju od njegove površine. To je privuklo i Squatovu pozornost jer je ponjušio kamen, a voda mu je malo prsnula u nos.

Obavila je prstima gromokamen i spustila šaku u vodu, saginjući se, ispruživši ruku i duboko dišući zbog hladnoće. Voda je zadrhtala; onda joj se razina digla i Eureka ugleda veliki mjehur

138

zraka koji se stvorio oko kamena i njezine ruke. Mjehur je završavao baš ispod površine vode, gdje joj je bio lakat.

Desnom rukom Eureka ispita podvodni zračni mjehur, očekujući da će prsnuti. Nije. Bio je podatan i jak, kao neuništivi balon. Kad je iz vode izvukla mokru desnu ruku, osjetila je razliku. Lijeva ruka, još pod vodom, bila je okružena zračnim džepom i uopće se nije smočila. Naposljetku, izvukla je gromokamen iz vode i vidjela da je i on ostao apsolutno suh.

»U redu, Ander«, rekla je. »Pobijedio si.«

139

24.

NESTANAK

Tup. Tup. Tup. Kad se Polaris pojavio pred njezinim prozorom prije izlaska sunca u utorak ujutro, Eureka je

već ustala iz kreveta na treći zvuk kuckanja po staklu. Razmaknula je zavjese i podignula hladno staklo da pozdravi zelenu pticu.

Ptica je značila da se radi o Blavatsky, a Blavatsky je značila odgovore. Prevođenje Knjige ljubavi za Eureku je postalo najvažnija misija od Dianine pogibije. Nekako, dok se priča sve više razvijala i postajala neobičnija, Eurekina veza s njom se zacementirala. Osjećala je dječju radoznalost i želju da sazna pojedinosti proročanstva koje su bacile vještice-tračerice, kao da ono ima neki značaj i za njezin vlastiti život. Jedva je dočekala da se ponovo nađe sa staricom, dolje ispod vrbe.

Spavala je s lančićem na kojem je sad uz medaljon od lapis lazulija visio i gromokamen. Nije ga mogla zamotati i spremiti u kutiju. Bio joj je težak oko vrata, ali i topao od blizine njezinih grudi tijekom noći. Odlučila je pitati madam Blavatsky što misli o njemu. To je značilo pozvati staricu još dublje u svoj privatni život, ali Eureka je vjerovala svojim instinktima. Možda će Blavatsky znati nešto što bi Eureki pomoglo da bolje razumije kamen - možda će joj čak moći objasniti zašto je Ander zainteresiran za kamen.

Eureka ispruži ruku prema Polarisu, ali on proleti pokraj nje. Uletio je u sobu, napravio uzbuđeno krug ispod stropa, a onda brzo sunuo natrag kroz prozor i vinuo se u crno nebo. Zalepršao je krilima i Eureki poslao miris Crnogorke, pritom razgolivši šareno perje s unutrašnje strane krila gdje su mu se dodirivala s prsnom kosti. Kljun je uperio u nebo i ispustio prodoran zvuk.

»Sad si pijetao?« upita ona. Polaris ponovo zaskviči. Zvuk je bio jadan, nimalo nalik melodioznim tonovima koje je od njega

prije čula. »Dolazim.« Eureka pogleda svoju pidžamu i bose noge. Vani je bilo hladno, zrak vlažan, a

sunce još dugo neće izaći. Zgrabila je prvo što joj je palo pod ruku u ormaru: zelenu, izblijedjelu školsku trenirku, koju je nekad nosila na školska natjecanja. Najlonska tkanina bila je topla i mogla je u tome trčati, a sad nije bilo razloga da bude sentimentalna zbog tima koji je napustila. Oprala je zube i kosu splela u pletenicu. Polaris ju je čekao pokraj grma ružmarina, odmah ispod prednjeg trijema.

Jutro je bilo vlažno, puno zvukova zrikavaca i jasnog šapata ružmarina koji se njihao na vjetru. Ovaj put Polaris nije čekao da Eureka sveže vezice na tenisicama. Letio je u istom smjeru kojim ga je

140

slijedila neki dan, ali brže. Eureka počne trčati. Oči su joj bile malo pospane, ali i pozorne. Mišići su je boljeli od jučerašnjeg trčanja.

Ptica je uporno kriještala, što je odzvanjalo uspavanom ulicom u pet ujutro. Eureka poželi da zna način na koji bi ga utišala. Nešto je danas bilo drukčije na njemu, ali ona nije znala njegov jezik. Jedino je mogla držati korak s njim.

Sprintala je u trenutku kad je prošla pokraj crvenog kamioneta raznosača novina na kraju Shady Circlea. Mahnula mu je kao da su prijatelji, a onda skrenula desno preko travnjaka Guillotovih. Došla je do zaljeva, koji je tog jutra blistao zelenim sjajem. Izgubila je Polarisa iz vida, ali znala je put do vrbe.

Mogla je naći put zatvorenih očiju i gotovo joj se činilo da tako i čini. Eureka već danima nije dobro spavala. Zalihe energije bile su joj pri kraju. Gledala je mjesečev odsjaj na vodi i zamišljala da se razmnožio i izlegao desetke malih mjeseca. Dječica su mu, kao mali polumjeseci, plivala uzvodno, skakala iz vode kao leteće ribe, pokušavala preteći Eureku. Noge su joj još brže potrčale, želeći pobijediti, sve dok nije posrnula preko debelog korijenja paprati i pala u blato. Udarila je baš povrijeđenim zapešćem. Trznula se od boli, ali ustala je i nastavila trčati.

Skvik! Polaris joj je preletio iznad ramena dok je trčala posljednjih desetak metara prema vrbi. Ptica je

ostala iza nje i dalje kričeći toliko da su Eureku zaboljela oba uha. Tek kad je stigla do stabla, shvatila je razlog sve te buke. Naslonila se na glatku bijelu koru drveta i položila ruke na koljena da povrati dah. Madam Blavatsky nije bila tu.

Sad se u Polarisovu cvrkutanju čula i ljutita nota. U širokim krugovima kružio je iznad drveta. Eureka pogleda uvis prema njemu, zbunjena, iscrpljena - a onda je shvatila. »Uopće nisi htio da dođem ovamo.«

Skvik! »Pa, kako da znam gdje je ona?« Skvik! Letio je u smjeru iz kojega je Eureka upravo došla, okrenuo se jedanput i pogledao je, a bilo je to

očito iako apsurdno, bijesnim pogledom. Zapuhana, pomalo bez snage, Eureka je ipak pošla za njim.

♦ ♦ ♦

Nebo je još bilo tamno dok je parkirala Magdu na razrovanom parkiralištu ispred ureda madam Blavatsky. Vjetar je raznosio hrastovo lišće po neravnom pločniku. Na raskrižju je stajala ulična svjetiljka, ali pješačka zona i trgovački centar još su bili u mraku.

Eureka je kod kuće ostavila poruku da ranije kreće u školu zbog rada u kemijskom laboratoriju i ostavila je na kuhinjskom ormariću. Znala je koliko je apsurdno što je Polaris, kad je otvorila vrata auta, uletio unutra, ali takva joj je bila većina postupaka u posljednje vrijeme. Ptica je bila izvrstan navigator, nakon što je Eureka shvatila da dva skakutanja na jednu ili drugu stranu upravljačke ploče pokazuju kamo je trebala skrenuti. Uključila je grijanje, otvorila prozore i prozorčić na krovu i tako su jurili prema uredu prevoditeljice na drugom kraju Lafayettea.

Na parkiralištu je stajao samo jedan auto. Izgledalo je kao da je tu parkiran ispred salona za sunčanje već cijelo desedjeće, zbog čega se Eureka zapitala o madam Blavatsky i kako se zapravo stara dama kreće naokolo.

Polaris izleti kroz otvoreni prozor i uz vanjske stepenice prije nego što je Eureka uspjela ugasiti motor automobila. Kad ga je dostignula, ruka joj je zabrinuto zadrhtala iznad starinskog zvekira u obliku lavlje glave.

»Rekla je da ju ne uznemiravam kod kuće«, reče Eureka Polarisu. »Bio si tamo, sjećaš se?«

141

Poskočila je zbog prodornog Polarisova krika. Činilo joj se da ne bi trebala kucati tako rano pa je Eureka zato samo lagano gurnula vrata ramenom. Otvorila su se i pokazala hodnik s niskim plafonom. Eureka i Polaris udu. Predvorje je bilo tiho i vlažno i smrdjelo na ukiseljeno mlijeko. Dvije stolice na sklapanje još su bile tu, baš kao i crvena svjetiljka i prazan stalak za časopise. Ali nešto je bilo drukčije. Vrata koja su vodila u ured madam Blavatsky bila su pritvorena.

Eureka pogleda Polarisa. Bio je tih, krila je priljubio uz tijelo, a onda je proletio iza pritvorenih vrata. Trenutak poslije Eureka pode za njim.

Svaki kutak ureda madam Blavatsky bio je ispreturan; sve što se moglo slomiti bilo je razbijeno. Sva četiri ptičja kaveza bila su uništena škarama za žice. Jedan je kavez izvijen visio sa stropa; ostali su bačeni na pod. Nekoliko je ptica nervozno ćeretalo na prozorskoj dasci otvorenog prozora. Ostale su sigurno odletjele - ili još gore. Zeleno perje ležalo je posvuda.

Namršteni portreti bili su razbijeni i bačeni na blatom umrljani perzijski sag. Jastuci na kauču razrezani nožem. Punjenje se rasulo iz njih kao gnoj iz rane. Ovlaživač zraka uz stražnji zid je grgutao, a Eureka je znala da u njemu više nema vode, jer kod kuće su imali sličan da blizancima olakša tegobe od alergija. Polica za knjige ležala je na podu u komadima. Jedna od kornjača istraživala je neravne planinske lance raznih knjiga i tekstova.

Eureka prođe prostorijom. Oprezno je koračala preko knjiga i razbijenih okvira slika. Primijetila je malu posudicu za maslac punu prstenja. Prizor nije baš bio tipičan za pljačku.

Gdje je Blavatsky? I gdje je Eurekina knjiga? Počela je pregledavati zgužvane papire na stolu, ali nije htjela pregledavati privatne stvari

madam Blavatsky, iako je netko to već učinio. Iza stola primijetila je pepeljaru gdje je prevoditeljica gasila svoje cigarete. Četiri opuška imala su otisak crvenog ruža madam Blavatsky. Dva su bila blijeda kao papir.

Eureka dotakne privjeske na svojem lančiću, jedva i shvativši da je počela stvarati naviku da ih dotiče kad treba pomoć. Zaklopila je oči i spustila se na stolac iza stola madam Blavatsky. Crni zidovi i strop kao da su se približavali i spuštali prema njoj.

Blijede cigarete podsjetile su je na ona blijeda lica, dovoljno smirena da puše prije... ili poslije, ili tijekom, razbijanja njezinog ureda. Što su uljezi tražili?

Gdje je njezina knjiga? Znala je da je pristrana, ali nije mogla zamisliti nijednog drugog krivca osim onih sablasnih

ljudi s ceste u noći. Pomisao da njihovi blijedi prsti drže Dianinu knjigu natjerala je Eureku da skoči na noge.

U stražnjem dijelu ureda, pokraj otvorenog prozora, otkrila je malu nišu, koju nije primijetila tijekom prvog posjeta. Na vratima je visjela zavjesa od ljubičastih perlica, koja je zazvečala kad je prošla kroz nju. U maloj prostoriji bila je mini kuhinja sa sudoperom, velika tegla u kojoj je rastao kopar, tronogi drveni stolac i iza mikro-hladnjaka, neočekivano stubište.

Stan madam Blavatsky nalazio se na katu iznad ureda. Eureka krene stepenicama, grabeći po tri odjedanput. Polaris s odobrenjem zacvrkuće, kao da je to smjer kojim je odmah trebala krenuti.

Stepenice su bile mračne pa se poslužila svjetlom mobitela da si osvijetli put. Na vrhu su bila vrata zatvorena sa šest golemih brava. Svaka je brava bila jedinstvena i stara - i izgledala je potpuno neprobojna. Eureki je laknulo, jer je pomislila da tko god je isprevrtao ured u prizemlju nije mogao provaliti u stan madam Blavatsky.

Polaris ljutito zaskviči kao da je očekivao da Eureka ima ključ. Spustio se dolje i kljucnuo rastrgani sag pred vratima poput kokoši koja se očajnički hrani. Eureka usmjeri svjetlo mobitela naniže da vidi što on radi.

Poželjela je da to nije učinila.

142

Lokva krvi nakupila se cureći ispod vrata van na vrh stepenica. Natopila je većinu gornje stube i sad se širila naniže. U tišini i mraku stepeništa Eureka začuje kako kapljice kaplju s gornje stube na onu na kojoj je stajala. Odmaknula se, preplašena i zgađena.

U glavi joj se vrtjelo. Nagnula se naprijed s namjerom da se rukom osloni na vrata da opet vrati ravnotežu - ali zateturala je natraške jer su se vrata otvorila pod najmanjim pritiskom njezina dodira. Srušila su se, kao prepiljeno stablo, u unutrašnjost stana. Mukli udarac vrata popratio je vlažan zvuk na tepihu, a Eureka shvati da je to zbog lokve krvi iza vrata. Zbog toga su crvene kapi poprskale od dima požutjele zidove.

Tko god je bio ovdje skinuo je vrata sa šarki i prije odlaska prislonio ih tako da izvana izgleda kao da su još zaključana.

Eureka je trebala otići odatle. Trebala bi se odmah okrenuti, potrčati niz stepenice i otići odavde prije nego što ugleda nešto što nije željela vidjeti. U ustima je imala gorak okus. Trebala bi pozvati policiju. Trebala bi izaći i ne vraćati se više.

Ali nije mogla. Nešto se dogodilo osobi do koje joj je stalo. Koliko god joj je instinkt vikao Trči! Eureka nije mogla okrenuti leđa madam Blavatsky.

Prekoračila je krvavo odmorište, preko srušenih vrata i pošla za Polarisom u stan. Smrdjelo je na krv, znoj i cigarete. Desetak gotovo ugašenih svijeća treperilo je na polici iznad kamina. Bile su jedini izvor svjetla u sobi. Vani, pred jedinim malim prozorom u sobi, električni aparat protiv insekata postojano je zujao. U sredini sobe, ležeći u lokvi krvi posred plavog tepiha, na mjestu gdje je Eureka očekivala, ali i posljednjem na koje se usudila pogledati, bila je madam Blavatsky, mrtva kao i Diana.

Eureki ruka poleti prema grlu da priguši krik. Pogledala je preko ramena, a stepenište koje je vodilo prema izlazu činilo joj se beskrajno dugo, kao da neće moći proći njime a da ne izgubi svijest. Instinktivno je u džepu napipala mobitel i utipkala 911. Ali nije se mogla prisiliti da pritisne tipku za poziv. Ostala je bez glasa i nije mogla nekom neznancu na drugom kraju linije objasniti da je ovdje mrtva žena, koja je Eureki postala bliska poput majke.

Mobitel opet klizne u džep. Primaknula se madam Blavatsky, ali pazila je da ne stane u krv. Čuperci crvene kose ležali su na podu, okružujući glavu starice poput krune. Na ružičastoj koži

ostali su ćelavi dijelovi gdje joj je kosa iščupana s vlasišta. Oči su joj bile otvorene. Jedno je prazno zurilo u strop. Drugo je bilo iskopano iz duplje. Njihalo se niz sljepoočnicu viseći o tankoj crvenoj arteriji. Obrazi su joj bili razderani, kao da je netko oštrim noktima prešao po njima. Ruke i noge bile su joj raširene, zbog čega je izgledala kao kakav iskrivljeni snježni anđeo. U jednoj je ruci stiskala krunicu. Njezin patchwork ogrtač bio je natopljen krvlju. Izmlatili su je, rastrgali, uzastopno boli u prsa nečim što je ostavilo rane veće od običnog noža. Ostavljena je da iskrvari na podu.

Eureka zatetura prema zidu. Pitala se koja je bila posljednja misao madam Blavatsky. Pokušala je zamisliti kakvu bi molitvu takva žena mogla izreći odlazeći s ovog svijeta, ali um joj je stao od šoka. Pala je na koljena. Diana je uvijek govorila da je sve na svijetu povezano. Zašto Eureka nije razmislila kakve veze Knjiga ljubavi ima s gromokamenom o kojemu je Ander toliko mnogo znao - ili s ljudima od kojih ju je zaštitio na cesti? Ako su oni ovo napravili madam Blavatsky, Eureka je bila sigurna da će ponovo doći i potražiti Knjigu ljubavi. Čak su i ubili zbog nje.

Ako je to istina, onda je Eureka kriva za smrt madam Blavatsky. U mislima je otišla do ispovjedaonice, kamo je subotom popodne odlazila na ispovijed s tatom. Nije mogla zamisliti koliko će Zdravomarija i Očenaša morati izmoliti da se iskupi za taj grijeh.

Nije trebala inzistirati na tome da nastave s prevođenjem. Madam Blavatsky ju je upozorila na opasnost. Eureka je trebala povezati staričino oklijevanje s opasnošću koju je Eureki spomenuo Ander. Ali nije to učinila. Možda nije htjela. Možda je željela jednu slatku i čarobnu stvar u svojem životu. A sad je ta slatka čarobna stvar mrtva.

143

Učinilo joj se da će povratiti, ali nije. Pomislila je da će vrištati, ali nije. Umjesto toga kleknula je bliže prsima madam Blavatsky i oduprla se želji da je dotakne. Mjesecima je bila čeznula za nemogućom prilikom da poslije Dianine smrti može zagrliti mrtvu majku. Sad je poželjela isto s madam Blavatsky, ali odvratile su je njezine otvorene rane. Ne zato što bi se Eureki gadilo - iako je žena izgledala grozno - nego zato što je znala da se ne smije uplitati u ovo ubojstvo. Ostala je na mjestu, znajući da bez obzira na to koliko joj stalo, više ništa ne može učiniti za madam Blavatsky.

Zamišljala je druge ljude kad bi naišli na taj prizor: Rhodina bi put posivjela, isto kao i kad joj je mučno, a zbog narančastog ruža izgledala bi poput klauna; zamišljala je molitve koje bi potekle s usana Eurekine najpobožnije prijateljice u razredu, Belle Pogue; psovke nevjerice koje bi sipala Cat. Eureka je zamišljala kao da i samu sebe može vidjeti. Izgledala je beživotno i nepomično poput kamene gromade koja već tisućama godina leži nasred tog stana. Izgledala je stoički i nedostupno.

Dianina smrt zatrla je za Eureku svaki misterij smrti. Znala je da smrt i nju čeka, kao što je čekala i madam Blavatsky, kao što čeka svakoga koga je ili nije voljela. Znala je da su ljudska bića rođena da umru. Sjetila se posljednjeg stiha jedne pjesme Dylana Thomasa, koju je pročitala na internetskom forumu ljudi koji su žalili za svojim najmilijima. Bilo je to jedino što je imalo smisla dok je bila u bolnici:

Poslije prve smrti, ne postoji nijedna druga. Diana je bila Eurekina prva smrt. To je značilo da je smrt madam Blavatsky nijedna druga. Čak i

Eurekina vlastita smrt bit će joj nijedna druga. Osjećala je veliku tugu; samo što je to izgledalo drukčije od onoga na što su ljudi navikli. Bojala se, ali ne mrtvoga tijela pred sobom - vidjela je mnogo gore u svojim noćnim morama.

Bojala se što će smrt madam Blavatsky značiti drugim ljudima bliskim njoj, kojih je bilo sve manje. Nije mogla a da ne osjeća da je i sama opljačkana, znajući da nikad neće znati ostatak Knjige ljubavi.

Jesu li ubojice uzele njezinu knjigu? Razbjesnila ju je pomisao da netko drugi ima knjigu, da o njoj zna više od nje. Ustala je i pošla prema ormariću za doručak, zatim prema noćnom ormariću, tražeći bilo kakav znak knjige, ali pazeći da ne promijeni ništa u prostoru za koji je znala da je mjesto zločina.

Ništa nije našla, osim boli u srcu. Bila je tako jadna da je jedva išta vidjela. Polaris je kreštao i kljucao rubove ogrtača madam Blavatsky.

Sve se može promijeniti s posljednjom riječju, pomisli Eureka. Ali ovo nije mogla biti posljednja riječ madam Blavatsky. Ona je zaslužila mnogo više od toga.

Eureka se ponovo spusti na pod. Prsti su joj intuitivno pronašli put do prsnog koša gdje je napravila znak križa. Pritisnula je dlanove jedan o drugi i pognula glavu u tihoj molitvi svetom Franji, moleći ga za spokoj starice. Dok je bila tako pognute glave i sklopljenih očiju, osjetila je kako je njezina molitva napustila sobu i krenula dalje u atmosferu. Nadala se da će stići do cilja.

Što će se dogoditi s madam Blavatsky? Eureka nije mogla znati tko će idući pronaći ženino tijelo, je li imala prijatelje ili obitelj u blizini. Dok je razmišljala o najjednostavnijim mogućnostima kako bi pomogla madam Blavatsky, zamišljala je zastrašujući razgovor sa šerifom. Nešto joj se stegnulo u grudima. Starica neće oživjeti bude li se Eureka uplela u kriminalističku istragu. Ipak, morala je na neki način obavijestiti policiju.

Ogledala se po sobi, očajna - a onda se dosjetila. Izašavši na vrh stepeništa prošla je pokraj industrijskog protupožarnog alarma, vjerojatno

instaliranog prije nego što se itko uselio u zgradu. Eureka zastane i zaobiđe lokvu krvi, poskliznuvši se malo dok je prolazila kroz vrata. Održala je ravnotežu i povukla rukav preko ruke da ne ostavi otiske prstiju. Uhvatila je crvenu ručicu i povukla je nadolje.

Alarm se odmah oglasio, prodoran, gotovo komično glasan. Eureka podigne ramena i uvuče glavu i požuri prema izlazu. Prije nego što je otišla, još jedanput je pogledala po sobi madam Blavatsky. Željela je reći da joj je žao.

144

Polaris je sjedio na rasparanim prsima žene i lagano kljucao tamo gdje joj je nekad kucalo srce. Izgledao je fluorescentan na svjetlu svijeća. Kad je primijetio da ga Eureka gleda, dignuo je glavu. Crne su mu oči demonski sjale. Zaštektao je prema njoj, zatim jedanput zaskvičao i to tako prodorno da je nadglasao zvuk protupožarnog alarma.

Eureka poskoči i naglo se okrene. Potrčala je niz stepenište. Nije stala sve dok nije prošla kroz ured madam Blavatsky, kroz crveno osvijetljeni hodnik, sve dok nije bez daha stajala na parkiralištu, gdje je zlatno sunce upravo počelo žariti nebom.

145

25.

IZGUBLJENI NA MORU

Rano u subotu ujutro, blizanci su jurnuli u Eurekinu sobu. »Probudi se!« Claire skoči na krevet. »Danas provodimo dan s tobom!«

»Sjajno.« Eureka protrlja oči i provjeri na mobitelu koliko je sati. Tražilica joj je još bila otvorena na Googleu i ono što je bila utipkala »Yuki Blavatsky«. Stalno je pretraživala internetske stranice nadajući se da će naići na priču o ubojstvu.

Ništa se nije pojavilo. Sve što je našla, bile su neke stare stranice s reklamom usluge ureda Blavatsky, za koji je, čini se, samo ona znala da više ne radi. U utorak poslije neizdrživo dugog dana u školi provezla se pokraj pješačke zone i trgovačkog centra, ali kad je trebalo skrenuti na prazno parkiralište, izgubila je živce i projurila sve dok u retrovizoru više nije mogla vidjeti ugašeni neonski znak.

Progonjena time što policije nije bilo ni blizu, progonjena mislima na madam Blavatsky čije tijelo se raspada u sobi, Eureka se odvezla do sveučilišta. Aktiviranje alarma očito nije bilo dovoljno pa je sjela za jedno od slobodnih računala u studentskom centru i putem interneta popunila anonimnu prijavu zločina. Bilo je sigurnije učiniti to ovdje, usred gužve i mnoštva studenata, nego imati policijsku stranicu u pretraživaču svojega računala kod kuće.

Kratko je sročila izvještaj i dala ime i adresu preminule žene. Polja u kojima se tražilo da napiše informaciju o osumnjičenim osobama, ostavila je prazna iako je Eureka bila potpuno sigurna da bi na prepoznavanju mogla prepoznati ubojicu madam Blavatsky.

Kad je u srijedu ponovo prošla pokraj ureda Blavatsky, preko ulaznih vrata bila je razvučena žuta traka kao oznaka mjesta zločina, a parkiralište puno policijskih automobila. Šok i tuga koje je potisnula u blizini tijela madam Blavatsky sad su preplavili Eureku, kao kakav divlji val krivnje. Otad su prošla tri dana, ali ništa nije čula na radiju ili televizijskim vijestima niti pročitala na internetu ili u novinama. Izluđivala ju je ta tišina.

Opirala se potrebi da se povjeri Anderu, jer to što se dogodilo nije mogla podijeliti ni sa kim, a da je i mogla, ne bi znala kako ni gdje da ga nađe. Eureka je bila prepuštena sama sebi.

»Zašto nosite rukavice za plivanje?« Stisnula je Williamov napuhani mišić dok se uvlačio pod njezin pokrivač.

»Mama je rekla da ćeš nas odvesti na bazen!« Čekajte. Danas je bio dan kad je Eureka obećala Brooksu da će s njim ići na jedrenje. To ti je sudbina, rekla je madam Blavatsky potaknuvši Eurekinu znatiželju. Nije baš željela

provesti vrijeme s Brooksom, ali bila je spremna suočiti se s njim. Željela je učiniti barem to malo što je mogla, kao neko odavanje počasti staroj ženi.

146

»Ići ćemo na bazen neki drugi put.« Eureka odmakne Williama u stranu da može ustati iz kreveta. »Zaboravila sam da moram...«

»Nemoj mi reći da si zaboravila da danas čuvaš blizance?« Rhoda se pojavila na vratima u crvenoj haljini od krepa. Gurala je ukosnicu u čvrsto zategnutu kosu. »Tvoj otac je na poslu, a ja držim glavni govor na ručku s dekanom.«

»Već sam nešto obećala Brooksu.« »Promijeni planove.« Rhoda nagne glavu u stranu i namršti se. »A tako smo dobro počeli.« Mislila je na to da je Eureka redovito išla u školu i izdržavala sat patnje utorkom popodne kod

doktorice Landry. Prošli put je Eureka izvukla posljednjih šezdeset dolara koje je imala, a onda na oguljeni Landrycin stolić istresla vrećicu kovanica u iznosu od petnaest dolara koliko je trebalo da plati jednu seansu. Nije imala pojma kako će platiti sljedeću patnju idućeg tjedna, ali kako se posljednjih nekoliko dana beskrajno vuklo i sporo prolazilo, utorak je bio udaljen cijelu vječnost.

»Dobro. Pazit ću na blizance.« Nije morala reći Rhodi što će djeca raditi dok bude pazila na njih. Poslala je poruku Brooksu.

Poslije one igre Nikad-ikad bila je to prva komunikacija koju je ona potaknula. Je li u redu ako dovedem blizance?

Apsolutno! Odmah je odgovorio. To sam ti namjeravao i predložiti. »Eureka«, reče Rhoda. »Šerif je jutros nazvao. Poznaješ li neku gospodu Blavatsky?« »Što?« Glas joj je zamro u grlu. »Zašto?« Zamislila je svoje otiske prstiju na papirima na stolu madam Blavatsky. Možda je nehotice stala

u krv i otisci sad vrište o dokazu da je bila tamo. »Ona je navodno... nestala.« Rhoda je loše lagala. Policija je sigurno rekla da je madam

Blavatsky mrtva. Rhoda je zacijelo mislila da Eureka ne bi podnijela vijest o još jednoj smrti. Nije znala ni jedan posto onoga što je Eureka podnosila. »Zbog nekog razloga policija misli da ste se vas dvije poznavale.«

U Rhodinu glasu se ništa nije moglo naslutiti, što je značilo da policija Eureku nije tretirala kao osumnjičenu osobu - zasad.

»Cat i ja smo jedanput otišle u njezin ured.« Eureka se trudila da sve što kaže bude istina, da ne laže. »Ona je gatara.«

»To je bacanje novca, znaš to. Šerif će kasnije opet nazvati. Rekla sam da ćeš mu odgovoriti na neka pitanja.« Rhoda se nagne nad krevet i poljubi blizance. »Zakasnit ću. Eureka, nemoj danas ništa izvoditi.«

Eureka kimne glavom, a u tom trenutku joj zazuji telefon u ruci jer je dobila poruku od Cat. Ludi šerif je nazvao moje roditelje i pita za Blavatsky. ŠTO SE DOGODILO?

Nemam pojma, odgovori Eureka, dok ju je hvatala vrtoglavica. Zvali su i kod mene. Što je s tvojom knjigom? Pitala je Cat, ali Eureka na to nije imala odgovor, samo neku težinu u

grudima.

♦ ♦ ♦

Sunce je blještalo na vodi dok su Eureka i blizanci hodali po Brooksovu doku od dugih cedrovih dasaka na rubu Cypremort Pointa. Njegova vitka silueta nagnula se naprijed, provjeravao je konope za dizanje jedara, jer brod će se uskoro naći u vodama zaljeva.

Obiteljska šalupa14 krštena je imenom Ariel. Napravljena od kvalitetnog drveta, s mnogo oluja iza sebe, bila je to prekrasna dvanaestmetarska jedrilica s dubokim trupom i četvrtastom krmom.

14 Manji (ribarski) brod s jednim jarbolom i dva jedra

147

Već je desetljećima bila u posjedu njegove obitelji. Danas joj je goli jarbol ukočeno stršao kao da želi poput noža prerezati nebo. Na užetu kojim je brod bio vezan za dok sjedio je pelikan.

Brooks je bio bos, u starim podrezanim hlačama i zelenoj majici dugih rukava. Na glavi je imao očevu staru vojničku šiltericu. Eureka je na tren zaboravila da tuguje za madam Blavatsky. Čak je zaboravila da je bijesna na Brooksa. Dok su se ona i blizanci približavali brodu, uživala je u njegovim jednostavnim pokretima - kako je bio dobro upoznat sa svakim centimetrom broda, kako je bio snažan dok je baratao oko jedara. Onda mu je čula glas.

Vikao je dok se spuštao iz kokpita na palubu. Nagnuo se niz stepenice, a glava mu je bila u razini kuhinje. »Ne znaš me i nikad me nećeš znati, zato prestani pokušavati.«

Eureka se naglo zaustavi na doku, držeći ukočene blizance za ruke. Bili su navikli da Eureka viče kod kuće, ali nikad nisu vidjeli Brooksa ovakvog.

Podignuo je glavu i ugledao je. Tijelo mu se opustilo. Lice ozarilo. »Eureka.« Nasmiješio se. »Izgledaš sjajno.« Virnula je prema kuhinji pitajući se na koga je to

Brooks vikao. »Je li sve u redu?« »Nikad bolje. Čarobno jutro vam želim, Harrington-Boudreauxovi!« Brooks podigne kapu na

pozdrav blizancima. »Jeste li spremni biti moji prvi časnici?« Blizanci skoče Brooksu u naručje, zaboravljajući da su se maloprije prestrašili. Eureka začuje da

se netko penje iz kuhinje na palubu. Pojavi se srebrna kosa Brooksove majke. Eureka je bila iznenađena što je Brooks one riječi bio uputio Aileen. Stala je na mostić i ispružila ruku da Aileen pomogne uz strme, pomalo klimave stepenice.

Aileen se umorno osmjehne Eureki i ispruži ruke kao poziv na zagrljaj. Oči su joj bile vlažne. »Napunila sam kuhinju hranom.« Poravnala je ovratnik na svojoj prugastoj haljini od džerseja. »Ima puno kocki čokoladnog biskvita, svježe sam ih sinoć ispekla.«

Eureka zamisli Aileen u brašnom zamrljanoj pregači kako do tri ujutro peče kolače i pretvara svoju zabrinutost u mirisnu paru koja u sebi nosi tajnu Brooksove promjene. On nije iscrpljivao samo Eureku. Njegova je majka izgledala kao manja, izblijedjela verzija sebe same.

Aileen je izula cipele s niskim potpeticama i držala ih je u rukama. Okrenula se i tamnosmeđim očima pogledala Eureku; bile su iste boje kao i oči njezina sina. Tiho je rekla: »Jesi li primijetila nešto neobično na njemu u posljednje vrijeme?«

Da se Eureka samo mogla povjeriti Aileen, jer željela je čuti kroz što i ona prolazi. Ali došao je Brooks i stao između njih, zagrlivši svaku jednom rukom. »Moje dvije najdraže dame«, reče on. A onda, prije nego što je Eureka uspjela vidjeti Aileeninu reakciju, Brooks je maknuo ruke i otišao do kormila. »Sipice, jesi li spremna za ovo?«

Nisam ti oprostila, htjela mu je reći, iako je pročitala svih šesnaest poruka koje joj je poslao ovaj tjedan posipajući se pepelom po glavi, i još dva pisma koja joj je ostavio u ormariću. Bila je tu zbog madam Blavatsky, jer nešto joj je govorilo da je sudbina važna. Eureka se trudila da posljednju sliku mrtve Blavatsky zamijeni u sjećanju slikom smirene žene ispod vrbe pokraj zaljeva, one koja je bila uvjerena da postoji dobar razlog zbog kojega Eureka danas treba jedriti s Brooksom.

Do tebe je što će se dogoditi kad se tamo nađeš. Eureka se tada sjeti Andera, koji ju je uporno upozoravao da je Brooks opasan. Ožiljak na

Brooksovu čelu bio je napola skriven sjenom šilterice. Izgledao je kao običan ožiljak, ne kao neki drevni hijeroglif - i na trenutak Eureka pomisli da je luda zato što joj se učinilo da bi ožiljak mogao biti dokaz nečega zloslutnoga. Pogledala je gromokamen i okrenula ga u ruci. Plavi su krugovi jedva bili vidljivi na suncu. Ponašala se kao jedna od onih zagovornika teorije zavjere i kao da je provela previše dana s internetom kao jedinim sugovornikom. Morala se opustiti i uživati malo u suncu.

148

»Hvala za ručak«, reče Eureka Aileen, koja je razgovarala s blizancima. Prišla joj je i tiho rekla, tako da ju je samo Aileen mogla čuti. »U vezi Brooksa.« Slegnula je ramenima pokušavajući olakšati temu. »Znate već kakvi su dečki. Sigurna sam da će i William kad odraste jednoga dana terorizirati Rhodu.« Raskuštrala je bratu kosu. »To znači da vas voli.«

Aileen se zagleda u more. »Djeca tako brzo odrastu. Mislim da nam nekad zaborave oprostiti. Pa« - okrenula se Eureki i usiljeno se nasmiješila - »vi se djeco lijepo provedite. A ako se vrijeme pogorša, odmah se okrenite i vratite.«

Brooks ispruži ruke i pogleda u nebo, koje je bilo plavo, beskrajno i bez oblaka osim jednog pamučnog čuperka na istoku odmah ispod sunčeva diska. »Što bi moglo krenuti loše?«

Lahor koji je Eureki prolazio kroz kosu skupljenu u rep postao je malo svježiji kad je Brooks pokrenuo Arielin motor i počeo se odmicati od doka. Blizanci su zacičali od veselja i izgledali slatki u svojim prslucima za spašavanje. Stisnuli su ruke u male šake na prvi trzaj broda. Plima je bila blaga i postojana, zrak savršeno slankast.

Na obali su se čempresi prostirali u nizu, a između njih obiteljske kamp-kućice. Kad je Eureka ustala s klupe da pogleda treba li pomoći Brooksu, mahnuo joj je da ostane sjediti

dolje. »Sve je pod kontrolom. Samo se opusti.« Iako bi svatko rekao da se Brooks nastoji iskupiti i da je zaljev danas miran - valovi su sjali od

sunčeva svjetla, a na dalekom horizontu vidjela se blaga lijena izmaglica - Eureka se osjećala nelagodno. Smatrala je da su more i Brooks sposobni za isto mračno iznenađenje: naizgled niotkuda mogli su se preobraziti u noževe i zabosti joj se u srce.

Mislila je da je nedavno dotaknula dno na onoj zabavi u kući Trejeanovih, ali otad je izgubila i Knjigu ljubavi i jedinu osobu koja joj je mogla pomoći da shvati tu knjigu. Još gore, vjerovala je da su ljudi koji su ubili madam Blavatsky isti oni koji su i nju progonili. Stvarno bi joj dobro došao prijatelj - a ipak činilo joj se gotovo nemoguće smiješiti se Brooksu preko palube.

Paluba je bila napravljena od obrađenog cedra, s milijun točkastih udubina od štikli koje su tu prolazile na koktel-zabavama. I Diana je znala dolaziti ovamo na brod na zabave koje je pripremala Aileen. Neka od tili udubljenja možda su nastala od jedinog para štikli koje je njezina majka imala. Eureka zamisli kako bi bilo da može iz tih udubljenja klonirati i oživjeti majku, vratiti je tu na palubu baš sada, da na dnevnom svjetlu zapleše bez popratne glazbe. Zamišljala je da i površina njezina srca izgleda baš kao i ova paluba. Ljubav je bila podij za ples, gdje je svatko koga ste izgubili ostavio svoj znak.

Čuo se zvuk tapkanja bosih nogu po palubi dok su blizanci trčali naokolo i vikali »Doviđenja!« ili »Mi plovimo!« svakoj kamp-kućici pokraj koje su prolazili. Sunce je ogrijalo Eurekina ramena i podsjetilo je da se pobrine da joj brat i sestra danas uživaju. Poželjela je da je i tata tu da im može vidjeti lica. Slikala ih je mobitelom i poslala mu sliku. Brooks joj se nasmiješio. Kimnula mu je glavom.

Polako su prošli pokraj dvojice muškaraca s bejzbolskim kapama na glavama, koji su pecali iz aluminijskog kanua. Brooks je svakoga pozdravio imenom. Gledali su kako pokraj njih prolazi ribarski brod. Voda je imala boju tamnog opala. Mirisalo je na Eurekino djetinjstvo, koje je većim dijelom provela na ovom brodiću s Brooksovim ujakom Jackom za kormilom. Sad je Brooks upravljao brodom s ležernom sigurnošću. Njegov brat Seth, uvijek je govorio da je Brooks rođen za jedrenje, da se ne bi iznenadio ako Brooks postane admiral u mornarici ili turistički vodič na Galapagosu. Brooks će vjerojatno izabrati neko zanimanje koje će ga zadržati na moru.

Ariel je uskoro ostavila iza sebe kamp-kućice i vikendice, zaobišla jedan rt i suočila se s prostranom, plitkom vodom zaljeva Vermilion.

Eureka čvrsto stisne bijelo obojanu klupu na kojoj je sjedila, kad je ugledala malu plažu koju su napravili ljudi. Nije bila tamo od onoga dana kad se Brooks zamalo utopio - onoga dana kad su se

149

poljubili. Osjetila je neku mješavinu nervoze i posramljenosti i nije ga mogla pogledati. On je ionako bio zaposlen gaseći motor i dižući glavno jedro; podižući prednje jedro na prednji štraj.

Pružio je Williamu i Claire krajeve prednjeg jedra i zamolio da ih zatežu, zbog čega su imali osjećaj da i oni pomažu u dizanju jedara. Uglas su povikali kad je bijelo jedro kliznulo uz jarbol, sjelo na mjesto i zategnulo se na vjetru.

Jedra su počela lepršati, zatim su se napela na snažnom istočnom povjetarcu. Počeli su jedriti u vjetar, na četrdeset pet stupnjeva, a onda je Brooks okrenuo brod u ugodan smjer niz vjetar popuštajući jedra koliko je potrebno. Ariel je bila veličanstvena jedrilica s vjetrom u leda. Voda se razdvajala pred pramcem i kao glatka pjena nježno zapljuskivala palubu. Nad glavom su im kružile velike fregate crnoga perja, prateći ih u zavjetrini njihovih jedara. Leteće ribe iskakale su iznad valova kao zvijezde padalice. Brooks je djeci dopustio da stoje s njim za kormilom dok je brod plovio na zapad pokraj zaljeva.

Eureka blizancima donese iz kuhinje voćne sokove i dva Aileenina sendviča. Djeca su tiho žvakala sjedeći na ležaljci u sjenovitom kutu palube. Eureka stane pokraj Brooksa. Sunce ju je peklo po ramenima, žmirkala je gledajući naprijed u daljinu prema dugoj, ravnoj liniji niskog kopna zaraslog u blijedozelenu trsku.

»Još se ljutiš na mene?« upita on. Nije željela o tome razgovarati. Nje željela razgovarati ni o čemu što bi moglo narušiti njezinu

krhku površinu i razgolititi svaku tajnu koju je u sebi skrivala. »Je li ono otok Marsh?« Znala je da jest. Barijerni otok sprečavao je da veliki valovi prodru u

zaljev. »Trebali bismo ostati s njegove sjeverne strane. Zar ne?« Brooks potapša veliki kotač drvenog kormila. »Misliš da. Ariel ne može na otvoreno more?«

Glas mu je bio razigran, ali oči su mu se suzile. »Ili se brineš zbog mene?« Eureka udahne slani morski zrak, sigurna da iza otoka može vidjeti bijele kreste valova. »Tamo

je uzburkano more. Možda bi to bilo previše za blizance.« »Hoćemo ići daleko!« poviče Claire između dva guTLjaja soka od grožđa. »Ja to stalno činim.« Brooks lagano okrene kormilo na istok tako da mogu lagano zaobići otok

koji je već bio blizu. »U svibnju nismo išli tako daleko.« Bio je to onaj posljednji put kad su zajedno jedrili. Sjećala se

jer je izbrojila četiri kruga koja su napravili u zaljevu. »Itekako jesmo.« Brooks je gledao pokraj Eureke, nekamo u vodu. »Moraš priznati da ti je

pamćenje malo popustilo otkad...« »Ne čini to«, prekine ga Eureka. Pogledala je natrag prema smjeru iz kojega su došli. Sivi oblaci

približili su se nježnoružičastim oblacima na horizontu. Gledala je kako sunce zalazi iza jednog od njih i obasjava rubne dijelove tamnog oblaka. Htjela je da se okrenu i podu natrag. »Brooks, ne želim ići tamo. Ovo ne bi trebala biti svađa.«

Brod se zanjihao i stali su jedno drugome na prste. Zaklopila je oči i pustila da joj ljuljanje smiri disanje.

»Hajde da se malo opustimo«, reče on. »Ovo je važan dan.« Naglo je otvorila oči. »Zašto?« »Zato jer ne mogu dopustiti da se ljutiš na mene. Uprskao sam stvar. Pustio sam da me tvoja

tuga preplaši i svašta sam rekao umjesto da ti pružim podršku. To nimalo ne mijenja moje osjećaje. Tu sam za tebe. Čak ako se dogode neke druge loše stvari, čak ako postaneš još tužnija.«

Eureka slijeganjem ramena otrese njegove ruke sa sebe. »Rhoda ne zna da sam povela blizance. Ako im se išta dogodi...«

Čula je Rhodin glas: Eureka, nemoj danas ništa izvoditi.

150

Brooks protrlja bradu, očito ljut. Povukao je jedno uže na glavnom jedru. Namjeravao je proći pokraj otoka Marsh. »Ne budi paranoidna«, reče on oštro. »Život je jedno dugačko iznenađenje.«

»Neka se iznenađenja mogu izbjeći.« »Eureka, svakome kad-tad umre majka.« »To je vrlo suosjećajno od tebe, hvala ti.« »Slušaj, možda ti jesi posebna. Možda se nikad više ništa loše neće dogoditi ni tebi ni ljudima

koje ćeš voljeti«, reče on, a Eureka se na to gorko nasmije. »Samo sam htio reći da mi je žao. Prošli sam tjedan pogazio tvoje povjerenje. Sad sam tu da ga opet zadobijem.«

Čekao je njezin oproštaj, ali ona se okrenula i zagledala u valove, koji su imali boju nekih drugih očiju. Pomislila je na Andera koji ju je molio da mu vjeruje. Još uvijek nije znala može li mu vjerovati. Može li suhi gromokamen otvoriti vrata povjerenja tako brzo kako ih je Brooks zatvorio? Je li to uopće bilo važno? Nije čula ni vidjela Andera od eksperimenta one kišne noći. Nije čak znala ni gdje da ga potraži.

»Eureka, molim te«, šapne Brooks. »Reci da imaš povjerenja u mene.« »Najstariji si mi prijatelj.« Glas joj je bio grub. Nije ga gledala. »Vjerujem da ćemo to prebroditi.« »Dobro.« U glasu mu se čuo osmijeh. Nebo se naoblačilo. Sunce je zašlo za oblak, koji je bio čudnog oblika, kao oko. Jedna je zraka

sjala kroz njegovo središte i obasjavala krug na moru ispred broda. Crni oblaci nadirali su prema njima kao neki dim.

Prošli su pokraj otoka Marsh. Valovi su se počeli ubrzano kotrljati prema njima. Jedan je tako jako zanjihao brod da je Eureka posrnula. Klinci su popadali po palubi vrišteći od smijeha, nimalo preplašeni.

Brooks brzo baci pogled prema nebu, a onda pomogne Eureki da ustane. »Imala si pravo. Mislim da bismo se trebali vratiti.«

Nije to očekivala, ali složila se s njim. »Možeš li preuzeti kormilo?« Prešao je preko palube da namjesti jedra i okrene brod. Plavo

nebo nestalo je pod tamnim oblacima koji su se sve više skupljali. Vjetar je postao snažan, a temperatura je pala.

Kad je Brooks okrenuo kormilo, Eureka zamota blizance u velike ručnike za plažu. »Idemo dolje u kuhinju.«

»Hoćemo ostati ovdje i gledati velike valove«, reče Claire. »Eureka, trebaš mi opet pridržati kormilo.« Brooks se mučio s jedrima, pokušavajući okrenuti

pramac da izravno reže valove, što bi bilo sigurnije, ali poprečni valovi zapljuskivali su brod zdesna.

Eureka pozove Williama i Claire da stanu pokraj nje tako da ih može držati jednom rukom. Prestali su se smijati. Valovi su sad bili preveliki za smijeh.

Ispred broda zapjeni se snažan vrh, koji kao da se cijelu vječnost diže s morskoga dna. Ariel je jahala na valu, sve više i više, a onda je pala i udarila u površinu vode takvim treskom da je cijela paluba zadrhtala. Eureku je udar odvojio od blizanaca i odbacio na jarbol.

Udarila je glavom, ali s mukom je ustala. Štitila je lice od zapjenjene vode koja je prskala preko palube. Bila je pet koraka od djece, ali zbog ljuljanja broda nije se mogla kretati. Odjedanput još jedan val udari u brod i okrene ga, a voda je preplavila palubu i sve natopila.

Eureka začuje vrisak. Tijelo joj se ukočilo kad je vidjela Williama i Claire obavijene vodenom rukom koja ih je nosila prema krmi. Eureka nije mogla do njih. Sve se previše ljuljalo.

151

Vjetar je promijenio smjer. Jedan nalet zaokrenuo je brod preko vjetra zbog čega se glavno jedro naglo okrenulo, a bum je škripeći prešao nadesno. Eureka je gledala kako se njiše prema mjestu gdje su se blizanci trudili stajati na klupici u kokpitu, daleko od uzburkane vode.

»Pazite!« poviče Eureka, ali prekasno. Bum je udario Claire i Williama preko grudiju. U jednom užasnom pokretu odbacio im je tijela preko palube u more, kao da su lagana perca bez težine.

Bacila se na ogradu palube i tražila ih pogledom u valovima. Trajalo je samo sekundu, ali njoj je bila vječnost: narančasti prsluci iskočili su na površinu, a ručice su im lamatale po zraku.

»William! Claire!« vikala je, ali prije nego što je mogla skočiti u vodu, Brooksova ruka joj se ispružila preko prsiju i zadržala je. U drugoj je držao jedan od pojaseva za spašavanje, a njegovo uže omotao je oko zapešća.

»Ostani ovdje!« viknuo je. Skočio je u vodu. Dobacio je pojas prema blizancima i snažnim zamasima ruku doplivao do

njih. Brooks će ih spasiti. Naravno da hoće. Drugi val nadvio se nad njih - i Eureka ih više nije vidjela. Vikala je. Trčala je gore-dolje

palubom. Čekala je tri, možda četiri sekunde, sigurna da će se pojaviti svakog trenutka. More je bilo crno i uzburkano. Nigdje znaka blizancima ni Brooksu.

S mukom je došla do klupe i bacila se u zapjenjeno more, izgovarajući najkraću molitvu koju je znala dok joj je tijelo padalo.

Zdravo Marijo, milosti puna... Sjetila se još u zraku: trebala je spustiti sidro prije nego što je skočila s broda. Kad je tijelom dotaknula površinu vode, Eureka se pripremi za šok - ali nije osjetila ništa. Ni

vlagu, ni hladnoću, čak ni to da se nalazi ispod vode. Otvorila je oči. Rukom je držala ogrlicu, medaljon i gromokamen.

Gromokamen. Baš kao što se dogodilo one večeri iza kuće, tajanstveni je kamen stvorio neku vrstu

neprobojnog, vodootpornog balona - ovaj put oko cijelog Eurekina tijela. Provjerila mu je stijenke. Bile su podatne. Mogla se protegnuti, ništa je nije sputavalo. Bilo je to kao da ima ronilačko odijelo, koje ju je štitilo od svih elemenata. Bio je to štit u obliku balona.

Oslobođena gravitacije, lebdjela je unutar štita. Mogla je disati. Mogla se micati plivajući. Mogla je vidjeti u moru oko sebe kao da ima ronilačku masku.

U svim drugim okolnostima, Eureka ne bi vjerovala da je istina to što se događa. Ali sad nije imala vremena ne vjerovati. Njezina će vjera biti spas za blizance. I zato se prepustila toj novoj fantastičnoj realnosti. Pogledom je pretraživala uzburkani ocean tražeći djecu i Brooksa.

Kad je ugledala trzanje jedne nožice petnaestak metara ispred sebe, zajecala je od olakšanja. Plivala je odlučnije nego ikada u životu, odgurivala se rukama i nogama u očajničkom kraulu. Kako se približavala, vidjela je da je to Williamova noga. Snažno se ritao - a rukom je čvrsto držao Claire za ruku.

Eureka se mučila u čudnom pokušaju plivanja unutar štita. Ispružila je ruku - bila je tako blizu - ali nije mogla probiti stijenku balona.

Prstom je neprestano bola Williama, ali nije je vidio. Glave djece sve češće su tonule pod vodu. Tamna sjena iza njih mogao je biti Brooks - ali oblik joj se nijednom nije jasno pojavio u fokusu.

Williamovo trzanje nogama postajalo je sve slabije. Eureka je vrištala od bespomoćnosti, ali Claireina je ruka odjedanput zagrabila pod vodom i slučajno probila štit. Nije bilo važno kako je Claire to učinila. Eureka je zgrabila sestru i snažno je povukla unutra. Kad joj je ušlo i lice promrzla djevojčica počela je hvatati zrak. Eureka se molila da William još drži Claire za ruku tako da i njega može povući u balon. Ali stisak kao da mu je popuštao. Zbog nedostatka kisika? Ili straha što je nešto povuklo njegovu sestru?

152

»Williame, drži se!« vikala je Eureka iz sve snage ne znajući može li je čuti ili ne. Sama je čula jedino bućkanje vode o površinu štita.

Njegova sićušna šaka probije se kroz barijeru. Eureka povuče i ostatak njegova tijela u jednom potezu, onako kako je jedanput vidjela da se rađaju telići. Blizanci su kašljali i hvatali zrak - i lebdjeli s Eurekom unutar štita.

Privukla ih je oboje i zagrlila. U grudima joj je nešto zadrhtalo i malo je nedostajalo da izgubi kontrolu i prepusti se osjećajima. Ali nije mogla, ne još.

»Gdje je Brooks?« Gledala je kroz štit. Nije ga vidjela. »Gdje smo?« upita Claire. »Ovo je užasno«, reče William. Eureka je osjećala kako se valovi lome nad njima, ali sad su bili pet metara ispod površine, gdje

je voda bila mnogo mirnija. Usmjeravala je štit da se kreće u krugu, tražeći i gledajući prema površini ne bi li ugledala Brooksov brod. Blizanci su prestrašeno plakali.

Nije znala koliko će dugo štit izdržati. Ako pukne, potone ili nestane, svi će umrijeti. Brooks će se sigurno moći sam vratiti do broda i otploviti natrag. Morala je vjerovati da on to može. Inače si neće moći dopustiti da se usredotoči na spašavanje brata i sestre. A njih dvoje je morala nekako izvesti na sigurno.

Nije ništa vidjela iznad vode i nije mogla odlučiti kojim smjerom da krene pa je ostala mirna i gledala strujanje vode. Odmah južno od otoka Marsh postojala je zloglasna kaotična struja. Morat će paziti da je izbjegne.

Kad ju je struja povukla u jednom smjeru, znala je da mora plivati u suprotnom. Oprezno je počela micati rukama i nogama. Plivat će sve dok se struja ne promijeni što će značiti da je na drugoj strani otoka Marsh, onoj okrenutoj zaljevu. Nadala se da će se odatle valovi kretati s njom i pomoći nositi njih troje prema obali.

Blizanci više ništa nisu pitali. Možda su znali da im ne može odgovoriti. Nakon što su je gledali nekoliko minuta počeli su plivati s njom. Pomagali su da se štit brže kreće.

Plivali su kroz mrak ispod površine mora - pokraj čudnih, nadutih crnih riba, pokraj stijena u obliku rebara, klizavih od mahovine i mulja. Uhvatili su ritam - blizanci su veslali rukama i nogama, zatim se odmarali, dok je Eureka postojano plivala dalje.

Nakon što joj se učinilo da je prošlo sat vremena, Eureka ugleda ispod vode pješčanu plažu otoka Marsh i gotovo da je kolabirala od olakšanja. To je značilo da idu u pravom smjeru. Ali još nisu stigli. Još su morali prijeći pet kilometara. Plivati unutar štita bilo je manje zamorno od plivanja na otvorenom, ali pet kilometara je bio dugačak put, a još je morala vući iscrpljene četverogodišnje blizance.

Nakon još jednog sata plivanja, donji dio štita udario je u nešto. Pijesak. Morsko dno. Voda je postajala plića. Samo što nisu došli do obale. Eureka snažno zapliva naprijed s nekom obnovljenom snagom. Napokon su dospjeli do pijeska koji se polako uzdizao na obalu. Voda je bila dovoljno plitka da val razbije gornji dio štita.

Kad se to dogodilo, štit je prsnuo poput balona od sapunice. Od njega nije ostao nikakav trag. Eureka i blizanci zadrhte od osjećaja sile teže koja ih je povukla. Bila je do koljena u vodi, a blizance je nosila u rukama dok se probijala kroz trsku i blato na obali pustog otoka Vermilion.

Nebo je bilo prekriveno olujnim oblacima. Munje su plesale iznad drveća. Jedini znak civilizacije bila je jedna majica sa slovima LSU i izblijedjela limenka piva Coors Light zaglavljena u blatu.

Spustila je blizance na rub plaže. Pala je u pijesak. William i Claire sklupčali su se uz nju kao loptice sa svake strane. Drhtali su. Pokrila ih je rukama i protrljala im naježenu kožu.

»Eureka?« Williamov glas je drhtao.

153

Jedva je kimnula glavom. »Brooks je nestao, zar ne?« Kad Eureka nije odgovorila, William je počeo plakati, a onda i Claire, a Eureka nije znala što bi

im mogla reći da se bolje osjećaju. Od nje se očekivalo da bude jaka za njih, ali nije bila. Bila je slomljena. Grčila se na pijesku

osjećajući kako joj čudna mučnina ulazi u tijelo. Pred očima joj se zamaglilo, a oko srca joj se obavijao neki nepoznati osjet. Otvorila je usta i trudila se disati. Na trenutak je pomislila da će zaplakati.

A onda je počela kiša.

154

26.

SKLONIŠTE

Oblaci su postali gušći dok je kiša šibala zaljev. Zrak je bio pun soli i mirisao na oluju i trulu morsku travu. Eureka osjeti da oluja jača nad cijelim krajem kao da je neka produžena ruka njezinih emocija. Zamišljala je kako joj udarci srca prate ritam kiše, kako zavjese ledene vode udaraju cijelom dužinom vodenog puta Bayou Techea, dok ona leži paralizirana tugom, grozničava u smrdljivom plićaku i blatu zaljeva Vermilion.

Kapljice kiše odbijale su se od gromokamena i tiho zvonile dok su udarale u njezine grudi i bradu. Nadolazila je plima. Pustila je da joj zapljusne noge, da dođe do lica. Željela je otplutati natrag u ocean, pronaći majku i svojega prijatelja. Željela je da ocean postane ruka, savršeni divlji val koji će je odnijeti na otvoreno more kao što je Zeus nosio Europu.

William je nježno prodrmao Eureku da se pribere i shvati da mora ustati. Morala se pobrinuti za njega i Claire, potražiti pomoć. Kiša se sad pretvorila u jaki pljusak, kao da se bez upozorenja odjedanput stvorio uragan. Čelično nebo bilo je strašno. Eureka osjeti apsurdnu želju da se odnekud pojavi svećenik, tu na plaži, po toj kiši, i da joj ponudi oprost za svaki slučaj.

S mukom se uspravila i kleknula. Prisilila se nekako da ustane i uhvati blizance za ruke. Kišne kapi bile su divovske i tako su snažno i brzo padale da su Eureku boljela ramena. Pokušala je zaštititi mala tijela brata i sestre, dok su hodali kroz blato i travu duž krivudavih staza preko stijena. Pogledom je pretraživala plažu tražeći kakvo sklonište.

Nakon kilometar i pol hodanja utabanim putem, naših su na kamp prikolicu marke Airstream. Obojena u nebesko plavu boju i ukrašena božićnim lampicama, stajala je osamljeno i napušteno. Prozori napukli od soli bili su oblijepljeni ljepljivom vrpcom. Čim su se otvorila tanka vrata, Eureka gurne blizance unutra.

Znala je da prestrašeni sredovječni par, koji je otvorio vrata u jednakim kućnim papučama, očekuje od nje isprike i objašnjenja. Ali Eureka nije mogla doći do daha. Očajnički se srušila na stolac pokraj vrata i drhtala u potpuno mokroj odjeći.

»M-mogu li posuditi vaš telefon?« uspjela je promucati dok je grom zatresao prikolicu. Telefon je bio star, pričvršćen na zidu, i imao blijedozelenu žicu. Eureka nazove tatu u

restoranu. Zapamtila je taj broj još prije nego je dobila mobitel. Sad nije znala što bi drugo učinila. »Trenton Boudreaux«, u jednom je dahu izgovorila njegovo ime domaćici koja ju je pozdravila

dok se u pozadini čula buka restorana. Viknula je i »Recite da ga zove kći.« Zvuci uobičajeni za pauzu za ručak utihnuli su dok su Eureku stavili na čekanje. Čekala je cijelu

vječnost, slušala nalete kiše koji su nadirali i odlazili poput radio valova koji vam ometaju prijem kad se vozite autom. Napokon je netko doviknuo njezinu ocu u kuhinji da podigne slušalicu.

155

»Eureka?« Zamišljala ga je kako pridržava slušalicu između ramena i brade, dok su mu ruke umrljane marinadom za škampe.

Od zvuka njegova glasa sve je odmah bilo bolje, ali i gore. Odjedanput nije mogla govoriti. Samo je disala. Čvrsto je držala slušalicu. Riječ tata dizala joj se u grlu, ali nije mogla izaći van.

»Što se dogodilo?« vikao je. »Jesi li dobro?« »Ja sam na Pointu«, reče ona. »S blizancima. Izgubili smo Brooksa. Tata... trebam te.« »Ostani gdje jesi«, vikne on. »Dolazim.« Eureka spusti slušalicu u ruku zbunjenog muškarca, vlasnika kamp-kućice. Kao iz daljine, kroz

zvonjavu u ušima, čula ga je kako objašnjava gdje se, u blizini obale, nalazi Airstream prikolica. U tišini su čekali, možda cijelu vječnost, dok su kiša i vjetar šibali i cviljeli po krovu. Eureka je

zamišljala istu kišu kako udara Brooksovo tijelo, isti vjetar koji ga bacaka izvan njezina dodira. Zagnjurila je lice u ruke.

Ulice su bile poplavljene kad se tatin svijetloplavi Lincoln zaustavio ispred kamp-kućice. Vidjela ga je kroz prozorčić kako trči od auta prema drvenim stepenicama, koje su već napola bile u vodi. Gacao je kroz blatnu vodu, koja je tekla poput divlje rijeke duž novih kolotečina u tlu. Veliki komadi smeća plutali su u vodi oko njega. Otvorila je vrata kamp-kućice, a blizanci su stajali uz nju. Tresla se dok ju je grlio.

»Hvala Bogu«, šapne tata. »Hvala Bogu.«

♦ ♦ ♦

Dok su se polako vozili kući, nazvao je Rhodu. Eureka je čula njezin histerični glas kako viče: »Što su radili na Pointu?« Eureka prekrije rukom zdravo uho nastojeći isključiti i utišati njihov razgovor. Stisnula je oči svaki put kad bi Lincoln poput hidroaviona zapljusnuo u duboku vodu. I bez gledanja je znala da su jedini putnici na cesti.

Nije mogla prestati drhtati. Palo joj je na pamet da to možda nikad neće prestati, da će ostatak života proživjeti u mentalnoj ustanovi, na odjelu koji svi izbjegavaju, kao legendarni samotnjak pokrivena olinjalim starim dekama.

Kad je ugledala njihovu kuću i trijem počela je još jače drhtati. Kad god bi Brooks odlazio iz njezine kuće, njih dvoje bi još najmanje dvadeset minuta proveli na trijemu prije nego što bi rekli doviđenja. Danas mu nije rekla doviđenja. On je viknuo: »Ostani ovdje!« prije nego što je skočio s broda.

Ostala je; još uvijek je tu. Gdje je Brooks? Sjetila se da je trebala spustiti sidro. Bilo je dovoljno samo pritisnuti dugme. Baš je bila idiot. Tata je parkirao auto i zaobišao ga da joj otvori vrata. Pomogao je njoj i blizancima da izađu iz

auta. Temperatura je padala. U zraku se osjećao miris paljevine, kao da je negdje u blizini udario grom. Ulice su bile rijeke sa zapjenjenim valovima. Eureka zatetura izlazeći iz auta i posklizne se na pločniku skrivenom ispod tridesetak centimetara vode.

Tata joj nježno stisne rame dok su se uspinjali stepenicama. Claire mu je spavala u naručju. Eureka je držala Williama. »Kod kuće smo, Reka.«

Bila je to slaba utjeha. Užasavala se biti kod kuće, a nije znala gdje je Brooks. Gledala je ulicu i poželjela se spustiti u struju i poteći natrag u zaljev, kao plutajuća individualna ekipa za potragu.

»Rhoda je nazvala Aileen«, reče tata. »Hajde da vidimo što one znaju.« Rhoda naglo otvori vrata na trijemu. Skočila je prema blizancima, držeći ih tako čvrsto da su joj

prsti pobijeljeli. Tiho je plakala, a Eureka nije mogla vjerovati koliko je sve bilo jednostavno kad je Rhoda plakala, kako kakva junakinja iz filma, s kojom se čovjek mogao poistovjetiti, i gotovo da je bila lijepa.

156

Pogledala je iza Rhode i iznenadila se ugledavši neke siluete kako se miču u hodniku. Nije bila primijetila aute parkirane na ulici pred njihovom kućom. Niz stepenice su se stuštile ruke i noge, a onda ju je Cat zagrlila i bacila joj se oko vrata. Julien je stajao iza Cat. Izgledao je kao da joj pruža potporu, držeći ruku na njezinim leđima. Bili su tu i Carini roditelji i polako su se približavali zajedno s Catinim malim bratom Barneyjem. Bill je stajao na trijemu s dvojicom policajaca, koje Eureka nije poznavala. Činilo se kao da je zaboravio da mu se Cat upucavala; sad je gledao samo Eureku.

Dok ju je Cat držala za laktove, Eureka se osjećala ukočeno kao mrtvac. Prijateljica je bila agresivno zabrinuta, pogled joj je istraživački prelazio preko Eurekina lica. Svi su gledali Eureku s izrazima lica sličnim onima nakon što je progutala tablete.

Rhoda se nakašlje i pročisti grlo. U svakoj je ruci držala jedno od blizanaca. »Tako mi je drago da si dobro, Eureko. Jesi li dobro?«

»Nisam.« Eureka je osjetila potrebu da legne. Progurala se pokraj Rhode, osjetila kako ju je Cat uhvatila ispod ruke, a s druge strane osjetila Julienovu prisutnost.

Cat ju je odvela do male kupaonice na dnu hodnika, upalila svjetlo i zatvorila vrata. Bez riječi je pomogla joj da se svuče. Eureka se spustila na pod poput namočene krpene lutke dok je Cat s nje ljuštila i preko glave joj prevlačila mokru majicu dugih rukava. Svukla joj je podrezane traperice, potpuno mokre, koje kao da su kirurški bile prišivene na Eurekino tijelo. Pomogla joj je skinuti grudnjak i donje rublje. Pritom su se obje pretvarale kao da to nije prvi put što jedna vidi drugu potpuno nagu od osnovne škole. Cat pogleda Eurekinu ogrlicu, ali ništa nije rekla o gromokamenu. Zamotala je Eureku u bijeli frotirski ogrtač, koji je skinula s kuke na vratima. Zatim joj je Cat prstima prošla kroz kosu kao da je češlja i skupila je u rep elastičnom trakom koju je imala na zapešću.

Naposljetku je otvorila vrata i povela Eureku do kauča. Carina mama pokrije Eureku dekom i protrlja joj rame.

Eureka zagnjuri lice u jastuk dok su glasovi treperili oko nje poput svjetlosti svijeća. »Ako nam nešto može reći o tome kad je posljednji put vidjela Noaha Brooksa...« Glas policajca

kao da je blijedio dok ga je netko izvodio iz sobe. Naposljetku je zaspala. Kad se probudila na kauču, nije znala koliko je vremena prošlo. Oluja je još bjesnjela, a nebo je

bilo crno iza mokrih prozorskih stakala. Bilo joj je hladno, a znojila se. Na tepihu su blizanci u pidžamama ležali na trbuhu, gledali film na iPadu i istovremeno jeli makarone sa sirom. Ostali ljudi zacijelo su već otišli kući.

Ton televizora bio je utišan, a na ekranu je neki reporter izvještavao skutren ispod kišobrana. Kad je kamera pokazala suhog novinara u studiju, u bijelom pravokutniku uz njegovu glavu pojavio se tekst naslovljen Derecho. Riječ je objašnjena u crvenom pravokutniku:

Izravni nalet kiše i jakog vjetra, obično se javlja u nizinskim državama SAD-a tijekom ljetnih mjeseci. Spiker je preslagivao neke papire na stolu, odmahivao glavom u nevjerici, a onda se pojavila reklama za marinu u kojoj se tijekom zime mogu skloniti jahte i brodice.

Na niskom stoliću ispred Eureke stajala je šalica s mlakim čajem i tri posjetnice koje su ostavili policajci. Zaklopila je oči i povukla pokrivač do brade i oko vrata. Prije ili kasnije morat će s njima razgovarati. Ali ako Brooks i dalje ne bude pronađen, činilo se nemoguće da će Eureka ikad više progovoriti. Već od same pomisli na to stezalo ju je u grudima.

Zašto nije spustila sidro? Cijeli je život od članova Brooksove obitelji slušala to pravilo: posljednja osoba koja napušta brod uvijek mora spustiti sidro. Ona to nije učinila. Da se Brooks pokušao popeti na brod, to bi bio zahtjevan poduhvat s onakvim valovima i vjetrom. Osjetila je naglu želju da naglas izgovori da je Brooks poginuo zbog nje.

157

Sjetila se kako je u njezinu snu Ander pod vodom držao lanac sidra, a ona nije znala što to znači.

Zazvonio je telefon. Rhoda je u kuhinji odgovorila na poziv. Nekoliko je minuta govorila tiho, a onda donijela bežični telefon Eureki na kauču. »To je Aileen.«

Eureka je odmahnula glavom, ali Rhoda joj je gurnula telefon u ruku. Nagnula je glavu da ga podvuče ispod zdravog uha.

»Eureka? Što se dogodilo? Je li on... je li...?« Brooksova majka nije mogla završiti, a Eureka nije mogla izgovoriti ni riječ. Otvorila je usta.

Željela je da se Aileen osjeti bolje, ah sve što je izašlo iz usta bio je jecaj. Rhoda uzdahne, ponovo uzme telefon i udalji se.

»Žao mi je, Aileen«, reče ona. »U šoku je otkad se vratila kući.« Eureka je svoje privjeske držala čvrsto stisnute u ruci. Otvarala je prste i pogledavala kamen i

medaljon. Gromokamen se nije smočio baš kao što je Ander obećao. Što je to značilo? Što je sve to značilo? Izgubila je Dianinu knjigu i sve odgovore koje je odatle mogla dobiti. Kad

je madam Blavatsky umrla, Eureka je izgubila i posljednju osobu čiji su savjeti zvučali razumno i iskreno. Željela je razgovarati s Anderom. Željela je znati sve što je i on znao. Ali nije znala kako doći do njega.

Pogledala je televizor i brzo potražila daljinski upravljač. Pritisnula je gumb da se vrati potpuno utišani ton, upravo na vrijeme kad je kamera klizila preko mokrog igrališta njezine škole. Uspravno je sjela na kauču. Blizanci su podignuli pogled s filma. Rhoda proviri u dnevnu sobu.

»Nalazimo se u južnom Lafayetteu u srednjoj katoličkoj školi Evangeline, gdje je nestanak lokalnog tinejdžera potaknuo specijalnu reakciju«, govorila je novinarka.

Plastična tenda postavljena je kao šator ispod divovskog stabla pekan oraha, gdje su Eureka i Cat obično ručale, i gdje se prije tjedan dana pomirila s Brooksom. Kamera je sada snimala grupu učenika u kišnim kabanicama koji su stajali u sklopu bdijenja, označenog balonima i cvijećem.

Usred svega: bijela ploča-poster s uvećanom fotografijom Brooksova lica - slikom koju je Eureka snimila na jedrilici u svibnju, slikom koja se uvijek pojavljivala na njezinom mobitelu kad bi je on nazvao. A sad je zvao iz sredine kruga obasjanog zapaljenim svijećama. Bila je to njezina krivica.

Vidjela je Theresu Leigh i Mary Monteau iz cross-country ekipe, Lukea sa satova geografije, Lauru Trejean, koja je organizirala jesenski tulum. Pola škole bilo je tamo. Kako su tako brzo organizirali bdijenje?

Reporterka je gurnula mikrofon u lice jednoj djevojci s dugom, crnom i mokrom kosom. U dubokom izrezu njezine košulje vidjelo se istetovirano krilo anđela.

»Bio je ljubav mojega života.« Maya Cayce šmrcala je i gledala ravno u kameru. Oči su joj se napunile suzama koje su glatko potekle sa svake strane nosa. Potapkala je oko krajem crnog čipkastog rupčića.

Eureka od gađenja stisne jastuk na kauču. Gledala je Mayu Cayce kako glumi. Lijepa je djevojka rukom pritisnula grudi i strasno rekla:

»Srce mi je slomljeno u tisuću komada. Nikad ga neću zaboraviti. Nikad.« »Zaveži!« poviče Eureka. Poželjela je baciti šalicu na televizor, u lice Maye Cayce, ali bila je

previše potresena da se pomakne. A onda ju je tata dizao s kauča. »Idemo te odnijeti u krevet.« Htjela se izmigoljiti iz njegova stiska, ali nije imala snage. Pustila je da je odnese na kat. Slušala

je vijesti koje su opet govorile o nevremenu. Guverner je proglasio izvanredno stanje u državi Louisiani. Dva mala nasipa već su popustila i voda je prodrla na naplavnu ravnicu. Prema vijestima

158

s televizije, slične stvari događale su se u Mississippiju i Alabami jer oluja se premještala preko Meksičkog zaljeva.

Na vrhu stepenica tata produži niz hodnik do njezine sobe, koja je sad izgledala kao da pripada nekome drugome - bijeli krevet s četiri stupa i baldahinom, dječji radni stol, stolica za ljuljanje gdje joj je njezin otac volio čitati priče, još onda dok je vjerovala u sretne završetke.

»Policija ima mnogo pitanja«, reče on spuštajući Eureku na krevet. Namjestila se postrance, tako da je njemu okrenula leda. Nije imala nikakav odgovor. »Možeš li nam išta reći što bi im pomoglo u potrazi?« »Otišli smo brodom pokraj otoka Marsh. Vrijeme se pogoršalo i...« »Brooks je pao s broda?« Eureka se sklupčala. Nije mogla tati reći da Brooks nije pao nego skočio i to zato da spasi

blizance. »Kako si sama dovezla brod do obale?« upita on. »Plivali smo«, šapne ona. »Plivali ste?« »Ne sjećam se što se dogodilo«, lagala je, pitajući se misli li tata da sve to zvuči poznato. Rekla je

isto i onda kad je Diana poginula, jedino što je tada to bila istina. Pogladio ju je po glavi. »Hoćeš li moći zaspati?« »Ne.« »Kako ti mogu pomoći?« »Ne znam.« Stajao je tako nekoliko minuta, a za to vrijeme sijevnule su tri munje i začula se dugotrajna

razvučena grmljavina. Čula ga je kako se češka po bradi, onako kako je činio kad se svađao s Rhodom. Čula je zvuk njegovih koraka na sagu, zatim okretanje okrugle kvake na vratima.

»Tata?« Pogledala ga je preko ramena. Zastao je na vratima. »Je li ovo uragan?« »Nisu ga još tako nazvali. Ali meni se čini da u to nema sumnje. Zovi ako ti nešto treba. Sad se

odmori.« Zatvorio je vrata. Vani je munja rasparala nebo, a nalet vjetra razlabavio je zasun na žaluzinama. Zaškripale su i

raskrilile se. Prozor je bio otvoren, pa Eureka skoči da ga zatvori. Ali nije dovoljno brzo skočila. Jedna je sjena pala preko nje. Tamni obris muškarca pomaknuo se

na grani hrasta koja je bila pred njezinim prozorom. Crna čizma zakoračila je u njezinu sobu.

159

27.

POSJETITELJ

Eureka nije zavrištala upomoć. Dok se čovjek penjao i ulazio kroz prozor, osjećala se spremnom umrijeti baš kao i onda kad je

progutala bočicu tableta. Izgubila je Brooksa. Majke više nije imala. Madam Blavatsky je ubijena. Eureka je bila nesretna karika povezana sa svima njima.

Kad se crna čizma pojavila na njezinu prozoru, čekala je da vidi ostatak osobe koja bi naposljetku mogla osloboditi patnje i nju i ljude oko nje kojima je nanosila bol.

Crne čizme nastavljale su se na crne traperice, nakon kojih se pojavila crna kožna jakna, a zatim i lice koje je prepoznala.

Kiša je padala kroz prozor, ali Ander je bio suh. Bio je bijedi nego ikada, kao da mu je oluja isprala pigment iz kože. Činilo se kao da sjaji dok je stajao uz prozor i nadvio se nad njom. Pogledom je odmjeravao sobu, koja je odjedanput izgledala mala.

Zatvorio je prozor, zavrnuo zasun, a zatvorio je i žaluzine kao da ovdje živi. Skinuo je jaknu i prebacio je preko stolice za ljuljanje. Kroz majicu kratkih rukava jasno su mu se vidjeli mišići na prsnom košu. Poželjela ga je dodirnuti.

»Nisi mokar«, rekla je. Ander prođe prstima kroz kosu. »Pokušao sam te nazvati.« Njegov je glas zvučao poput ruku

koje netko pruža prema njoj. »Izgubila sam mobitel.« »Znam.« Kimnuo je, a ona je shvatila da on nekako doista zna što se danas dogodilo. Napravio je

veliki korak prema Eureki, tako brzo da nije mogla vidjeti što se sprema - i našla se u njegovom zagrljaju. Dah joj je zastao u grlu. Zagrljaj je bio posljednje što je očekivala. Još neobičnije: osjećaj je bio prekrasan.

Anderov dodir imao je neku posebnu dubinu, dodir kakav je osjetila samo s nekoliko ljudi prije toga. Eureka ih je mogla nabrojiti - bili su to Diana, tata, Brooks, Cat. Taj je dodir imao dubinu koja je sugerirala iznimnu privrženost, dubinu koja je graničila s ljubavlju. Očekivala je da će se htjeti odmaknuti, ali privinula se još bliže njemu.

Položio joj je dlan na leđa. Širokim ramenima nadvio se nad nju kao da je štiti od nečega, i to ju je podsjetilo na gromokamen. Nagnuo je glavu bliže njezinoj koja mu je ležala na grudima. Kroz majicu je osjetila kako mu kuca srce. Sviđao joj se taj zvuk.

Zaklopila je oči i znala da su i Anderove također sklopljene. Njihove su spuštene vjeđe stvarale potpunu tišinu u sobi. Eureka odjednom osjeti kao da se nalazi na najsigurnijem mjestu na svijetu i shvati da je dotad bila u krivu kad se radilo o Anderu.

160

Sjetila se što je Cat uvijek govorila o tome kako se osjeća »lako« s nekim dečkima. Eureka to dosad nije razumjela, jer vrijeme provedeno s većinom mladića bilo je za nju ukočeno, nervozno, nelagodno. Ali sada dodirivati Andera, dok je stajala priljubljena uz njega, bilo je tako lako da joj se činilo nezamislivim ne dodirivati ga.

Jedino je bilo nespretno to što su joj ruke bile uz tijelo jer ju je on obgrlio svojima. Kad je udahnula, povukla ih je i provukla oko Anderova struka, vrlo graciozno i tako prirodno da se iznenadila. Eto tako.

Privukao ju je čvršće k sebi, a Eureka pomisli kako je svaki zagrljaj koji je vidjela na hodnicima u školi, svaki zagrljaj između tate i Rhode bio jadan u usporedbi s ovim.

»Tako mi je laknulo kad znam da si živa«, reče on. Eureka zadrhti zbog iskrenosti koju je čula u njegovu glasu. Sjetila se prvog puta kad ju je

dodirnuo, kad joj je prstom obrisao suzu u kutu oka. Rekao je tada: Nema više suza. Ander joj podigne bradu tako da ga je sada gledala. Zagledao joj se u oči, kao da je iznenađen

što su suhe. Izgledao je zbunjeno. »Donio sam ti nešto.« Posegnuo je iza sebe i izvukao nešto zamotano u plastični omot što je bio zataknuo straga u

traperice. Eureka odmah prepozna predmet. Čvrsto je primila Knjigu ljubavi u vodonepropusnoj vrećici.

»Kako si to našao?« »Ptičica mi je pokazala gdje da tražim«, reče on bez imalo humora. »Polaris«, reče Eureka. »Kako si...« »Nije to lako objasniti.« »Znam.« »Tvoja prevoditeljica bila je impresivna u shvaćanju stvari. Bila je toliko razumna da je knjigu i

svoju bilježnicu zakopala ispod vrbe pokraj zaljeva, noć prije nego što je...« Ander zašuti i spusti pogled. »Žao mi je.«

»Znaš što joj se dogodilo?« šapne Eureka. »Dovoljno da želim osvetu«, promrmlja on. Ton njegova glasa uvjerio je Eureku da su oni sivi

ljudi na cesti bili ubojice. »Uzmi knjigu i bilježnicu. Ona ih je, očito, željela vratiti tebi.« Eureka ih spusti na krevet. Prstima je prešla preko zelenih korica Knjige ljubavi i preko tri

izbočine na hrptu. Dotaknula je neobičan uzdignuti krug na koricama i poželjela da zna kako je izgledao kad je knjiga tek bila uvezana.

Osjetila je pod prstima grubo rezani rub stranica na starom dnevniku madam Blavatsky. Nije željela narušiti privatnost pokojne žene. Ali svaka bilješka u toj knjizi predstavljala je sve što će Eureka ikada znati o Dianinoj ostavštini. Eureka je trebala odgovore.

Diana, Brooks i madam Blavatsky, svi su oni smatrali Knjigu ljubavi fascinantnom. Eureka je osjećala da ne zaslužuje da knjiga bude samo njezina. Plašila ju se otvoriti, plašila se da će zbog nje biti još osamljenija.

Sjetila se Diane, koja je vjerovala da je Eureka čvrsta i dovoljno pametna da pronađe put iz svake zečje jazbine. Sjetila se i madam Blavatsky, koja nije ni trepnula kad je pitala smije li Eurekino ime upisati kao novu vlasnicu knjige. Sjetila se Brooksa, koji je rekao da je njezina majka bila jedna od najpametnijih osoba koje su ikad živjele - i ako je Diana smatrala da je ta knjiga nešto posebno, tada je Eureka dužna razumjeti kompleksnost te knjige.

Otvorila je dnevnik u koji je madam Blavatsky zapisivala prijevod. Polako je listala. Neposredno prije niza praznih stranica na jednom je listu napisala ljubičastom tintom: Knjiga ljubavi, Četvrti dio.

Pogledala je .Andera. »Jesi li pročitao ovo?«

161

Odmahnuo je glavom. »Znam o čemu govori. Odrastao sam s jednom verzijom te priče.« Eureka pročita naglas: »Jednom, negdje, u nekom dalekom budućem trenutku, pojavit će se djevojka i zadovoljiti uvjete da

započne Dizanje vremena. Tek tada će se vratiti Atlantida.« Atlantida. Znači Blavatsky je bila u pravu. Ali je li to značilo da je priča stvarna? »Djevojka se mora roditi na dan koji ne postoji, jer mi Atlantiđani prestali smo postojati kad je kapnula

djevičanska suza.« »Kako dan može ne postojati?« upita Eureka. »Što to znači?« Ander ju je pozorno gledao, ali ništa nije rekao. Čekao je. Eureka je razmišljala o svojem

rođendanu. Rođena je 29. veljače. U prestupnoj godini. U tri godine od četiri, taj dan nije postojao. »Nastavi«, poticao ju je Ander, zagladivši stranicu Blavatskynog prijevoda. »Ona mora biti majka bez djeteta i dijete bez majke.« Eureka odmah pomisli na Dianino tijelo u oceanu. »Dijete bez majke« opisivalo je njezin

identitet koji je već mjesecima imala. Pomislila je na blizance, zbog kojih je tog popodneva sve stavila na kocku. Učinila bi isto i sutra. Je li ona bila i majka bez djece ?

»Naposljetku, emocije joj se moraju uskladiti, moraju kipjeti kao oluja visoko u atmosferi da bi se osjetila na zemlji. Nikad ne smije plakati osim u trenutku kad joj tuga bude veća od ijedne koju smrtnik može podnijeti. A tada će plakati - i otvoriti procijep do našega svijeta.«

Eureka pogleda sliku svete Katarine Sijenske, koja je visjela na zidu. Proučavala je svetičinu jednu jedinu naslikanu suzu. Je li postojala veza između te suze i vatre od koje je svetica nudila zaštitu? Je li postojala veza između Eurekine suze i ove knjige?

Sjetila se Maye Cayce i kako je ljupko izgledala dok je plakala, pomislila je na to kako je Rhoda prirodno plakala ugledavši svoju djecu. Eureka im je zavidjela na takvom izravnom izražavanju osjećaja. Njih dvije kao da su bila antiteza svemu što je ona bila. One večeri kad ju je Diana pljusnula, bilo je jedini put da je Eureka pamtila da je plakala.

Nikad više nemoj plakati. A je li nedavno pustila koju suzu? Anderovi prsti su je posušili. Eto, vidiš. Nema više suza. Vani je oluja i dalje bjesnjela. Unutra, Eureka je obuzdavala svoje emocije, baš kao što je činila

godinama. Jer tako su joj rekli. Jer je to jedino znala činiti. Ander pokaže na drugu stranicu, gdje se nakon nekoliko praznih redaka nastavljao tekst pisan

ljubičastom tintom. »Ima još jedan posljednji dio.« Eureka duboko udahne i pročita posljednje riječi prijevoda madam Blavatsky: »Nakon jedne noći plovidbe, snažna oluja nam je rascijepila brod. Spasila sam se našavši se na obližnjoj

obali. Nikad više nisam vidjela svojega princa. Ne znam je li preživio. Proročanstvo vještica jedini je trajni trag naše ljubavi.«

Diana je znala ovu priču iz Knjige ljubavi, ali je li vjerovala u nju? Eureka zaklopi oči i shvati, da, Diana je vjerovala. Toliko je čvrsto vjerovala u to da je svojoj kćeri nikad nijednom riječju nije spomenula. Namjeravala je to sačuvati za trenutak kad bi i Eureka sama mogla povjerovati u to. Ali taj trenutak je trebao biti sada.

Je li Eureka mogla poći tamo? Dopustiti si da misli kako Knjiga ljubavi ima neke veze s njom? Očekivala je da će je htjeti odbaciti kao dječju bajku, nešto zgodno utemeljeno na nečemu što se nekad možda temeljilo na nečemu istinskom, ali sad je bilo samo izmišljena priča...

Ali njezino nasljedstvo, gromokamen, nesreće i smrti i oni sablasni ljudi, način na koji je bijes oluje izgledao previše usklađen s olujom koja je bjesnjela u njoj...

Nije to bio uragan. Bila je to Eureka.

162

Ander je tiho stajao pokraj kreveta, dajući joj dovoljno vremena i prostora. U očima je vidjela da je očajnički želi ponovo zagrliti. I ona je htjela zagrliti njega.

»Ander?« »Eureka.« Pokazala je na posljednju stranicu prijevoda, koji je iznosio uvjete proročanstva. »Jesam li to ja?« Zbog njegova oklijevanja Eureku počnu peći oči. Primijetio je to i naglo udahnuo kao da ga je

nešto zaboljelo. »Ne možeš plakati, Eureko. Ne sada.« Brzo joj je prišao i spustio usne na njezine oči. Zatreptala je i zaklopila oči. Poljubio joj je desnu

vjeđu, a onda lijevu. Zatim je nastao trenutak u kojemu se Eureka nije mogla pomaknuti, nije mogla ni otvoriti oči jer bi time narušila osjećaj da joj je Ander bliži nego što joj je itko ikada bio.

Kad je pritisnuo usne na njezine, nije se iznenadila. Dogodilo se isto kao što se i sunce diže, na način na koji procvjeta cvijet, onako kako kiša pada s neba, onako kako mrtvi prestaju disati. Prirodno. Usne su mu bile čvrste, malo slane. Od njih joj je tijelom prostrujala vrućina.

Nosovi su im se dotaknuli i Eureka otvori usta da udahne više od njegova poljupca. Dotaknula mu je kosu i prstima prolazila istim putem kao što je on činio kad je bio nervozan. Ljubio ju je kao da je to već dugo želio, kao da je rođen da to čini. Rukama joj je milovao leđa, pritisnuo je sebi na grudi. Usta je gladno spustio na njezina. Od vrućine njegova jezika zavrtjelo joj se u glavi.

Onda se sjetila da je Brooks nestao. Najnezgodniji trenutak da s tim sad naruši zaljubljenost. Jedino što ovo nije izgledalo kao zaljubljenost. Osjećala je da se radi o nečemu što će joj promijeniti život, nečemu što je bilo nezaustavljivo.

Ostala je bez zraka, ali nije željela prekinuti poljubac. Tada je u ustima osjetila Anderov dah. Naglo je otvorila oči. Odmaknula se.

Prvi su poljupci uvijek bili otkriće, transformacija, začuđenost. Zašto joj je onda njegov dah u ustima bio tako poznat? Nekako, Eureka se uspjela sjetiti. Nakon nesreće s Dianom, nakon što je auto potonuo do dna

Zaljeva, a Eureka se našla na obali, nekim čudom živa - nikad prije nije se toga prisjetila - a netko ju je oživljavao disanjem usta na usta.

Zaklopila je oči i ugledala nad sobom aureolu plave kose koja je zasjenila mjesec, osjetila je kako joj životodajni zrak puni pluća, osjetila je ruke koje su je donijele tamo.

Ander. »Mislila sam da si bio san«, šapne ona. Ander teško uzdahne kao da je točno znao što je mislila. Uzeo ju je za ruku. »Dogodilo se.« »Izvukao si me iz auta. Doplivao sa mnom do obale. Spasio si me.« »Da.« »Ali zašto? Kako si uopće znao da sam tamo?« »Bio sam na pravom mjestu u pravom trenutku.« Činilo joj se nemogućim kao i sve ostale stvari za koje je Eureka znala da su istinite. Oteturala je

do kreveta i sjela. Misli su joj bile u kaosu. »Mene si spasio, a nju si pustio da umre.« Ander zaklopi oči kao od boli. »Da sam mogao, spasio bih vas obje. Morao sam birati. Izabrao

sam tebe. Ako mi ne možeš oprostiti, razumjet ću.« Ruke su mu drhtale kad je prstima prošao kroz kosu. »Eureka, žao mi je.«

Iste te riječi izrekao je, upravo tako, onoga dana kad su se prvi put sreli. Tada ju je iznenadila iskrenost njegove isprike. Činilo joj se neprikladnim ispričavati se tako strastveno zbog nečeg

163

nevažnog, ali sad je Eureka razumjela. Osjetila je Anderovu tugu zbog Diane. Žaljenje je ispunilo prostor oko njega, poput njegova vlastita gromokamena i štita.

Eureka je dugo patila zbog činjenice što je ona preživjela, a Diana nije. A sad je tu stajala osoba odgovorna za to. Ander je donio tu odluku. Mogla ga je mrziti zbog toga. Mogla ga je kriviti za svoju luđačku tugu i pokušaj samoubojstva. Činilo se da on to zna. Stajao je iznad nje i čekao da vidi kojim će smjerom krenuti njezina odluka. Zagnjurila je lice u dlanove.

»Ona mi toliko nedostaje.« Pao je na koljena pred njom, a laktove oslonio na njezina bedra. »Znam.« Eurekina se ruka zatvori nad ogrlicom i privjescima. Rastvorila je prste i pokazala gromokamen

i medaljon od lapis lazulija. »Bio si u pravu«, rekla je. »U vezi gromokamena i vode. On ima i druga svojstva, osim što se ne

može smočiti. On je jedini razlog zašto smo ja i blizanci živi. Spasio nas je, a ja ne bih znala kako ga mogu iskoristiti da mi nisi rekao.«

»Gromokamen je vrlo moćan. Pripada tebi, Eureko. Uvijek to zapamti. Moraš ga štititi.« »Želim da Brooks...« zaustila je, ali u grudima kao da ju je nešto gnječilo. »Jako sam se bojala.

Nisam mogla misliti. Trebala sam i njega spasiti.« »To bi bilo nemoguće.« Anderov glas bio je leden. »Misliš onako kako je bilo nemoguće da ti

spasiš i mene i Dianu?« upita ona. »Ne, ne mislim to. Što god da se dogodilo Brooksu - ne bi ga mogla naći u onoj oluji.« »Ne razumijem.« Ander pogleda u stranu. Nije dalje objašnjavao. »Ti znaš gdje je Brooks?« upita Eureka. »Ne«, reče on brzo. »To je komplicirano. Pokušavam ti reći, on više nije onaj za kojega ga

smatraš...« »Molim te, nemoj govoriti loše o njemu.« Eureka odmahne rukom i prekine Andera. »Ne znamo

čak ni je li živ.« Ander kimne glavom, ali izgledao je napet. »Poslije Dianine smrti«, reče Eureka »nikad nisam pomislila da bih mogla još nekoga izgubiti.« »Zašto svoju majku zoveš Diana ?« Ander kao da je želio skrenuti razgovor s Brooksa. Nitko osim Rhode nije postavio Eureki to pitanje, pa nikad nije morala iskreno odgovoriti. »Dok

je bila živa, zvala sam je mama, kao i većina djece. Ali smrt je pretvorila Dianu u nekoga drugoga. Više nije moja majka. Više je od toga« - Eureka stisne medaljon - »ali i manje.«

Anderova ruka polako se obavije oko njezine, koja je stiskala oba privjeska. Pogledao je medaljon. Palcem je prošao preko kopčice.

»Ne da se otvoriti«, reče ona. Prstima je dotaknula njegove da ih umiri. »Diana je rekla da je zahrđao i nije se dao otvoriti ni kad ga je kupila. Svidio joj se uzorak, pa joj to nije ni bilo važno. Nosila ga je svaki dan.«

Ander se uspravi na koljenima. Prstima je posegnuo iza Eurekina vrata. Nagnula se prema njegovu neodoljivu dodiru. »Smijem li?«

Kad je potvrdno kimnula, otkopčao je lančić, poljubio je nježno u usta, a onda sjeo do nje na krevet. Dotaknuo je zlatom istočkano plavetnilo kamena. Okrenuo je medaljon i dotaknuo ispupčene krugove na poleđini. Proučavao je medaljon iz profila sa svake strane, opipavao šarke, a zatim i kopču.

»Oksidacija je površinska. To ne bi smjelo spriječiti otvaranje medaljona.« »Zašto se onda ne otvara?« upita Eureka.

164

»Zato što ga je Diana dala zapečatiti.« Ander skine medaljon s lančića i vrati ga Eureki zajedno s gromokamenom. Držao je medaljon objema rukama. »Mislim da ga mogu otpečatiti. Zapravo, znam da mogu.«

165

28.

SELENIN SUZNI TRAG

Udar groma zatresao je kuću iz temelja. Eureka se brzo privije uz Andera. »Zašto bi moja majka dala zapečatiti svoj medaljon?«

»Možda je u njemu nešto, a ona nije htjela da to itko vidi.« Zagrlio ju je jednom rukom oko struka. Pokret kao da je bio instinktivan, ali kad mu se ruka našla tamo, Ander kao da je postao nervozan zbog toga. Zacrvenjeli su mu se vrhovi ušiju. Stalno je pogledavao ruku koja je bila na njezinu boku.

Eureka položi svoju ruku preko njegove da ga uvjeri da i ona želi da tako ostane, da je uživala u svakoj novoj lekciji o njegovu tijelu: o glatkoći njegovih prstiju, toplini njegova dlana, o tome kako mu je koža mirisala poput ljeta.

»Bila sam navikla da Diani sve govorim«, reče Eureka. »Kad je umrla, shvatila sam da je ona od mene čuvala mnoge tajne.«

»Tvoja je majka znala moć ove obiteljske ostavštine. Sigurno se bojala da ne padne u pogrešne ruke.«

»Predmeti su došli u moje ruke, ali ne razumijem.« »Nadživjela ju je njezina vjera u tebe«, reče Ander. »Ostavila ti je te stvari jer je vjerovala da ćeš

otkriti koliko su važne. Bila je u pravu u vezi s knjigom - došla si do srži same priče. Bila je u pravu u vezi s gromokamenom - danas si naučila koliko je moćan.«

»A medaljon?« Eureka ga dotakne. »Pogledajmo je li i u vezi s tim bila u pravu.« Ander stane u sredinu sobe. U desnoj je ruci držao

medaljon. Okrenuo ga je. Dotaknuo mu je poleđinu vrškom lijevog prstenjaka. Zaklopio je oči, napućio usta kao da će zazviždati i ispustio dugačak dah.

Prstom je polako prelazio po površini i pratio šest isprepletenih krugova koje je Eureka često dodirivala. Jedino, kad je Ander to učinio, stvorio je glazbu, kao da dodiruje rub kristalnog kaleža.

Eureka je zbog tog zvuka skočila na noge. Pritisnula je rukom lijevo uho, koje nije bilo naviklo da čuje zvukove, ali sad je čula ove čudne tonove jednako jasno kao što je čula Polarisovu pjesmu. Krugovi na medaljonu nakratko su zasjali - zlatno, zatim plavo - kao da odgovaraju na Anderov dodir.

Dok je prstom oko krugova pravio osmice i neke zapletene zavijutke i uzorke, zvuk koji je dolazio iz medaljona dizao se i vrtio. Blago zujanje produbilo se u bogat i jasan akord, zatim se pretvorilo u nešto što je zvučalo kao harmonija drvenih puhačkih instrumenata.

Ander je držao taj ton nekoliko sekundi, a prst mu je počivao na sredini poleđine medaljona. Zvuk je bio visok i tanak, nepoznat, poput flaute iz nekog kraljevstva iz daleke budućnosti.

166

Anderov je prst zatreptao tri puta stvarajući tonove slične orguljama, koji su u valovima tekli iznad Eureke. Otvorio je oči, podignuo prst i neobičan koncert je završio. Ostao je bez zraka i sad je hvatao dah.

Medaljon se škripajući otvorio a da ga on više nije doticao. »Kako si to učinio?« Eureka mu priđe kao u transu. Nagnula se nad njegove ruke da pogleda

unutrašnjost medaljona. Na desnoj je strani bilo malo ogledalo. Odraz je u njemu bio čist, jasan i malo uvećan. Eureka u ogledalu ugleda jedno Anderovo oko i prene se zbog njegove tirkizne boje. Na lijevoj strani nalazilo se nešto što je sličilo komadu požutjela papira uguranog u okvir pokraj šarke.

Ispružila je mali prst da izvuče papir. Podignula je jedan kraj i osjetila koliko je papir tanak, a onda ga pažljivo izvadila. Ispod papira našla je malu fotografiju. Bila je obrezana tako da stane u trokutasti medaljon, ali slika je bila jasna: Diana, koja u naručju drži djetešce Eureku. Nije mogla imati više od šest mjeseci. Eureka nikad prije nije vidjela tu fotografiju, ali prepoznala je majčine naočale s izuzetno debelim staklima, stepenasto podrezanu gustu kosu, plavu flanelsku košulju koju je nosila u devedesetima.

Mala Eureka gledala je ravno u fotoaparat, odjevena u bijelu haljinicu koju joj je sigurno sašila Sugar. Diana je gledala nekud u stranu, ali moglo se vidjeti da ima svjetlozelene oči. Izgledala je tužno - imala je izraz lica koji Eureka nije povezivala sa svojom majkom. Zašto nikad nije Eureki pokazala tu sliku? Zašto je sve te godine nosila medaljon oko vrata i tvrdila da se ne može otvoriti?

Eureka osjeti ljutnju prema majci zato što je iza sebe ostavila toliko mnogo tajni. Sve je u Eurekinu životu bilo nestabilno od trenutka Dianine smrti. Željela je jasnoću, postojanost, nekoga kome može vjerovati.

Ander se sagne i podigne požutjeli komadić papira koji je Eureka ispustila iz ruke. Izgledao je kao vrlo skup pisaći papir iz prošloga stoljeća. Okrenuo ga je. Na njemu je crnom tintom bila napisana samo jedna riječ.

Marais. »Znači li ti to nešto?« upita on. »To je majčin rukopis.« Uzela je papir i zagledala se u svaki zavijutak riječi i u veliku točku na

slovu i. »To je kajunski francuski - a znači >močvara<, ali ne znam zašto bi to ona ovdje napisala.« Ander se zagleda u prozor, gdje su žaluzine blokirale pogled na kišu, ali ne i njezino

neprekidno lupkanje. »Sigurno postoji netko tko nam može pomoći.« »Madam Blavatsky bi nam mogla pomoći da je živa.« Eureka se sumorno zagleda u medaljon i

u zagonetni komadić papira. »Upravo su je zato ubili.« Izgovorio je te riječi prije nego što je i shvatio da ih je izrekao. »Ti znaš tko je to učinio.« Eureka razrogači oči. »To su bili oni. Oni ljudi koje si otjerao na cesti,

zar ne?« Ander lagano uzme medaljon iz njezine ruke i položi ga na krevet. Palcem joj je podignuo

bradu. »Rado bih ti rekao ono što želiš čuti.« »Nije zavrijedila da umre.« »Znam.« Eureka položi ruke na njegove grudi. Prsti su joj se zgrčili i uhvatili tkaninu majice, kao da je

željela u šakama stisnuti svoju bol. »Zašto nisi mokar?« upitala ga je. »Imaš li i ti gromokamen?« »Nemam.« Tiho se nasmijao. »Pretpostavljam da imam drugu vrstu štita. Iako je mnogo manje

impresivan nego tvoj.«

167

Eureka prođe prstima preko njegovih suhih ramena i klizne rukama oko njegova suhog struka. »Impresionirana sam«, reče ona tiho povlačeći ruku ispod njegove majice da mu dotakne trbuh, suhu kožu. Ponovo ju je poljubio i pobudio u njoj smionost. Osjećala se nervozno, ali živo, zbunjeno i prepuna neke nove energije, koju nije željela ispitivati.

Sviđao joj se dodir njegovih ruku oko struka. Privukla ga je bliže, podignula glavu da ga opet poljubi, ali onda je zastala. Prsti su joj se ukočili kad je osjetila razderanu kožu na Anderovim leđima. Odmaknula se, zaobišla ga i podignula mu straga majicu. Četiri crvene pruge prekrivale su mu kožu odmah ispod rebara.

»Porezao si se«, reče ona. Bila je to ista rana koju je vidjela na Brooksu onoga dana u zaljevu Vermilion. Ander je imao samo jednu skupinu posjekotina, dok je Brooks imao dvije.

»To nisu posjekotine.« Eureka ga pogleda. »Reci mi što je to.« Ander sjedne na rub njezina kreveta. Ona sjedne do njega, osjećajući toplinu koja je izbijala iz njegove kože. Htjela je opet vidjeti te pruge, htjela je proći rukom preko njih da vidi jesu li duboke kao što su izgledale. On položi ruku na njezinu nogu. Od toga joj zatitra sve u tijelu. Činilo se kao da se on sprema nešto reći, nešto teško, nešto u što bi bilo nemoguće povjerovati.

»Škrge.« Eureka zatrepće. »Škrge. Kao u ribe?« »Za disanje pod vodom, da. Sada ih ima i Brooks.« Eureka makne njegovu ruku sa svoje noge. »Što misliš time reći: Sada ih ima i Brooks? Što to

znači da ti imaš škrge?« Soba je odjedanput postala premalena i zagušljiva. Zafrkava li se Ander s njom? Ispružio je ruku iza sebe i podignuo knjigu uvezanu u zelenu kožu. »Vjeruješ li u ovo što si tu

pročitala?« Nije ga dovoljno poznavala da protumači ton njegova glasa. Zvučao je očajnički - ali što se još

čulo? Je li se nazirao i bijes? Strah? »Ne znam«, reče ona. »Čini mi se previše...« »Previše nalik fantaziji?« »Da. A ipak... Želim saznati ostatak. Samo je dio knjige preveden, a postoji tako mnogo čudnih

podudarnosti, stvari koje kao da imaju neke veze sa mnom.« »Imaju«, reče Ander. »Otkud ti to znaš?« »Jesam li ti lagao o gromokamenu?« Odmahnula je glavom. »Onda mi daj priliku koju si dala i ovoj knjizi.« Ander pritisne ruku na svoje srce. »Razlika

između tebe i mene je da sam od trenutka rođenja odgajan s tom pričom, koju si našla na ovim stranicama.«

»Kako? Tko su tvoji roditelji? Jesi li u nekom kultu?« »Nemam baš roditelje. Odgojile su me tetke i stričevi. Ja sam Sijač.« »Što si?« Uzdahnuo je. »Moj narod potječe s izgubljenog kontinenta Atlantide.« »Ti si sa Atlantide?« upita ona. »Madam Blavatsky je rekla... Ali nisam vjerovala...« »Znam. Kako bi i mogla vjerovati? Ali to je istina. Moji su preci bili medu malobrojnima koji su

pobjegli prije nego što je otok potonuo. Otada je naša misija dalje prenositi sjeme znanja Atlantide, tako da ta lekcija nikada ne bude zaboravljena, da se strahote nikada više ne ponove. Tisućama godina ta je priča opstala među Sijačima.«

168

»Ali također i u ovoj knjizi.« Ander kimne glavom. »Znali smo da tvoja majka nešto zna o Atlantidi, ali moja obitelj još ne

zna koliko je znala. Osoba koja je ubila tvoju prevoditeljicu moj je stric. Ljudi koje si vidjela u policijskoj postaji i na cesti one noći - ti su me ljudi odgojili. Njihova sam lica svaki dan gledao za stolom dok smo večerali.«

»Gdje je točno taj stol?« Već tjednima Eureka se pitala gdje Ander živi. »Nije neko zanimljivo mjesto.« Zastao je. »Već tjednima nisam bio kod kuće. Moja obitelj i ja

smo u neslozi.« »Rekao si da mi žele nanijeti zlo.« »Da, žele«, reče Ander jadno. »Zašto?« »Zato jer i ti potječeš s Atlantide. A žene u tvojoj lozi imaju nešto neobično. To se zove selena-

klamata-desmos. To više-manje znači Selenin Chia suzni trag.« »Selena«, reče Eureka. »Žena zaručena za kralja. Pobjegla je s njegovim bratom.« Ander kimne glavom. »Ona je tvoj matrijarh, unazad mnogo generacija. Baš kao što je Leander,

njezin ljubavnik, moj patrijarh.« »Doživjeli su brodolom i razdvojeni su na moru«, prisjeti se Eureka. »Nikad više nisu našli

jedno drugo.« Ander kimne. »Govori se da su tragali jedno za drugim do kraja života, a neki kažu čak i poslije

smrti.« Eureka se zagleda duboko u Anderove oči i priča je sad odjekivala u njoj na neki novi način.

Činila joj se nepodnošljivo tužnom - i bolno romantičnom. Jesu li ti nesretni ljubavnici mogli objasniti povezanost koju je Eureka osjećala prema mladiću koji je sjedio pokraj nje - povezanost koju je osjetila od prvog trenutka kad ga je vidjela?

»Jedan od Seleninih potomaka u sebi nosi moć da ponovo izdigne Atlantidu«, nastavi Ander. »To je ono što si upravo pročitala u knjizi. To je Suzni trag. Sijači pak razlog svog postojanja vide u uvjerenju da bi uzdizanje Atlantide bila katastrofa - apokalipsa. Legende o Atlantidi su ružne i nasilne, pune prijevara, ropstva i još gorih stvari.«

»Nisam ništa takvo ovdje pročitala.« Eureka pokaže na Knjigu ljubavi. »Naravno da nisi«, reče Ander mračno. »Čitala si ljubavnu priču. Nažalost, u tom je svijetu bilo

više događaja nego što ih spominje Selenina verzija. Cilj Sijača je zauvijek spriječiti povratak Atlantide tako što...«

»Će ubiti djevojku sa Suznim tragom«, reče Eureka kao da je u šoku. »A oni misle da ga ja imam.«

»Prilično su sigurni.« »Uvjereni su da će, ako zaplačem, kao što stoji u knjizi...« Ander kimne glavom. »Svijet biti poplavljen, a Atlantida će se vratiti u svojoj punoj moći.« »Koliko se često pojavljuje takva djevojka sa Suznim tragom?« upita Eureka pomislivši kako su,

pod uvjetom da Ander govori istinu, mnoge žene iz njezine obitelji možda progonili i ubili Sijači. »Nije se dogodilo gotovo cijelo stoljeće, od tridesetih godina«, reče Ander »ali tada je bila vrlo

loša situacija. Kad djevojka počinje pokazivati znakove Suznog traga, postaje neka vrsta uskovitlanog vira. Ona budi interes i kod drugih, ne samo kod Sijača.«

»Koga još?« Eureka nije bila sigurna da želi znati. Ander s mukom proguta. »Kod samih Atlantiđana.« Sad je bila još više zbunjena.

169

»Oni su zli«, nastavi Ander. »Posljednja vlasnica Suznog traga živjela je u Njemačkoj. Zvala se Byblis...«

»Čula sam za Byblis. Ona je bila jedna od vlasnica ove knjige. Dala ju je nekome po imenu Niobe, a ova ju je dala Diani.«

»Byblis je bila pratetka tvoje majke.« »Znaš više o mojoj obitelji od mene.« Ander je izgledao kao da mu je neugodno. »Morao sam to proučiti.« »Znači Sijači su ubili moju pratetku kad je počela pokazivati znakove Suznog traga.« »Da, ali ne prije nego što je počinjena velika šteta. Dok Sijači pokušavaju eliminirati Suzni trag,

Atlantiđani ga nastoje aktivirati. Čine to tako da zauzmu tijelo nekoga tko je blizak nositeljici Suznog traga, nekoga tko je može navesti da zaplače. Do trenutka kad su Sijači uspjeli ubiti Byblis, Atlantiđanin koji je zauzeo tijelo njezine najbliže prijateljice već se ustoličio u tom svijetu. Ostao je u tijelu čak i nakon što je Byblis umrla.«

Eureka osjeti potrebu da se nasmije. To što je Ander govorio bilo je suludo. Nije čula ništa toliko sumanuto čak ni za onih tjedana koje je provela na psihijatriji.

A ipak, Eureka pomisli na nešto što je nedavno pročitala u jednom od pisama elektroničke pošte koje je dobila od madam Blavatsky. Uzela je prevedene stranice i počela ih prelistavati. »Pogledaj ovaj dio, točno tu. Opisuje se čarobnjak koji može svoj um poslati preko oceana i zauzeti tijelo čovjeka na nekom mjestu koje se zove Minoa.«

»Točno«, reče Ander. »To je ista magija. Ne znamo kako je Atlas naučio kanalizirati moć tog čarobnjaka - on sam nije čarobnjak - ali nekako mu je to pošlo za rukom.«

»Gdje je on? Gdje su Atlantiđani?« »Na Atlantidi.« »A gdje je to?« »Već tisućama godina je pod vodom. Mi ne možemo doprijeti do njih, a oni ne mogu do nas. Od

trenutka potonuća Atlantide, kanaliziranje uma postao je njihov jedini portal do našega svijeta.« Ander pogleda u stranu. »Iako se Atlas nada da će to promijeniti.«

»Znači umovi Atlantiđana su moćni i zli« - Eureka se nadala da nitko ne prisluškuje pred vratima - »ali Sijači mi se ne čine mnogo bolji ako ubijaju nedužne djevojke.«

Ander nije odgovorio. Njegova šutnja bila je odgovor na sljedeće pitanje. »Osim što Sijači ne misle da smo nedužne«, shvati ona. »Ti si odgojen da vjeruješ kako bih ja

mogla učiniti nešto užasno« - protrljala je uho i nije mogla vjerovati ono što se upravo spremala izgovoriti - »primjerice, potopiti svijet svojim suzama?«

»Znam da je to teško prihvatiti«, reče Ander. »Imaš pravo kad Sijače nazivaš kultom. Moja obitelj je vješta u tome da ubojstvo prikaže kao nesreću. Byblis se utopila u >poplavi<. Automobil tvoje majke pogodio je >divlji val<. A sve u ime spašavanja svijeta od zla.«

»Čekaj.« Eureka se trzne. »Je li moja majka imala Suzni trag?« »Nije, ali znala je da ti imaš. Cijeli život joj se svodio na to da te pripremi za tvoju sudbinu.

Zacijelo ti je nešto o tome pričala?« Eureku stegne u grudima. »Jedanput mi je rekla da nikada ne smijem plakati.« »Istina je da mi ne znamo što bi se dogodilo da ti zaista zaplačeš. Moja obitelj ne želi riskirati i

dopustiti mogućnost da to saznamo. Val koji je onoga dana pogodio most bio je namijenjen tebi, ne Diani.« Pogledao je dolje i spustio bradu na svoja prsa. »Ja sam se trebao pobrinuti da se ti utopiš. Ali nisam mogao. Obitelj mi to nikad neće oprostiti.«

»Zašto si me spasio?« šapne ona. »Ne znaš? Mislio sam da je to očigledno.«

170

Eureka podigne ramena i odmahne glavom. »Eureko, od trenutka kad sam postao svjestan, podučavali su me i trenirali da znam sve o tebi -

tvoje slabosti, tvoje jake strane, tvoje strahove i tvoje želje - a sve zato da te mogu uništiti. Jedna moć koju Sijači imaju je neka vrsta prirodne kamuflaže. Živimo medu smrtnicima, ali oni nas zapravo ne vide. Stapamo se, raspršujemo. Nitko nam ne pamti lica osim ako mi to ne želimo. Možeš li zamisliti da si nevidljiva svakome osim svojoj obitelji?«

Eureka zatrese glavom, iako je često poželjela biti nevidljiva. »Zato me nikad nisi vidjela. Promatrao sam te otkad si se rodila, ali nikad me nisi vidjela sve

dok ja to nisam želio - onoga dana kad sam se zaletio u tvoj auto. Proveo sam s tobom svaki dan proteklih sedamnaest godina. Gledao sam te kako učiš hodati, vezati cipele, svirati gitaru« - progutao je s mukom - »ljubiti se. Gledao sam kad si dala probušiti uši, kad si pala na vozačkom ispitu i kad si pobijedila u svojoj prvoj cross-country utrci.« Ander posegne za njom i privine je k sebi. »Kad je Diana poginula, tako sam očajnički bio zaljubljen u tebe da to više nisam mogao podnositi. Zaletio sam se u tvoj auto tamo na cesti. Želio sam da me napokon vidiš. Svakog trenutka tvojega života ja sam se samo još više zaljubljivao u tebe.«

Eureka pocrveni. Što je mogla reći na to? »Ja... znaš... ah...« »Ne moraš ništa odgovoriti«, reče Ander. »Samo znaj da, iako sam počeo sumnjati u sve što su

me odgajali da vjerujem, ima jedna stvar u koju sam siguran.« Stavio je svoju ruku među njezine dlanove. »U moju odanost tebi. To nikad neće izblijedjeti, Eureko. Kunem se.«

Eureka je bila zaprepaštena. Njezin sumnjičav um bio je u krivu kad se radilo o Anderu - ali njezino tijelo i instinkti bih su u pravu. Podignula je ruku prema njegovu vratu i povukla njegove usne na svoje. Pokušala je poljupcem prenijeti riječi koje nije mogla pronaći.

»Bože.« Anderove usne lagano dotaknu njezine. »Tako je bilo dobro ovo sve izreći naglas. Cijelog života se osjećam usamljen.«

»Sad si sa mnom.« Htjela ga je umiriti, ali brige su joj opsjedale misli. »Jesi li još uvijek Sijač? Okrenuo si se protiv svoje obitelji da mene zaštitiš, ali...«

»Moglo bi se reći da sam pobjegao«, reče on. »Ali moja obitelj neće odustati. Jako žele tvoju smrt. Ako budeš plakala i Atlantida se vrati, oni misle da će to značiti smrt za milijune, i porobljavanje čovječanstva. Kraj svijeta kakvog poznajemo. Smatraju da će to biti smak ovoga svijeta i rađanje jednog novog i užasnog. Misle da se to jedino može spriječiti tako da te ubiju.«

»A što ti misliš?« »Možda je istina da možeš izdignuti Atlantidu«, reče on polako »ali nitko ne zna što bi to

značilo.« »Završetak još nije napisan«, reče Eureka. A sve se može promijeniti posljednjom riječju. Posegnula

je za knjigom da nešto pokaže Anderu što ju je mučilo još od čitanja Dianine oporuke. »Što ako je završetak napisan? Tu nedostaju neke stranice teksta. Diana ih sigurno nije istrgnula. Ona čak nije savijala uglove stranica na knjigama iz knjižnice.«

Ander se počeše po bradi. »Ima jedna osoba koja bi nam mogla pomoći. Nikad ga nisam upoznao. Rođen je kao Sijač, ali pobjegao je od obitelji nakon što je Byblis ubijena. Moja obitelj kaže da nikad nije prebolio njezinu smrt.« Zastao je. »Kažu da ju je volio. Zove se Solon.«

»Kako ćemo ga naći?« »Nijedan od Sijača godinama nije s njim razgovarao. Posljednje što sam čuo, jest da živi u

Turskoj.« Okrenuo se licem prema Eureki, a oči su mu odjedanput zablistale. »Mogli bismo otići onamo i potražiti ga.«

Eureka se nasmije. »Sumnjam da bi me tata pustio da odem u Tursku.« »Morat će poći s nama«, reče Ander brzo. »Svi tvoji voljeni će morati. Inače će ih moja obitelj

iskoristiti da te dovede natrag.« Eureka se ukoči. »Hoćeš reći...«

171

Kimnuo je glavom. »Oni mogu opravdati ubojstva nekolicine kako bi opravdali spas mnogih.« »A što je s Brooksom? Ako se vrati...« »Neće se vratiti«, reče Ander »barem ne onako kako bi ga ti voljela vidjeti. Moramo se

usredotočiti na to da tebe i tvoju obitelj odvedemo na sigurno što je prije moguće. Negdje daleko odavde.«

Eureka odmahne glavom. »Tata i Rhoda će me prije opet zatvoriti na psihijatrijskom odjelu, nego pristati na to da odem iz grada.«

»Ovdje se ne radi o izboru, Eureko. To je jedini način da preživiš. A moraš preživjeti.« Tada ju je čvrsto poljubio, držeći joj lice medu dlanovima, pritisnuvši usne duboko u njezine sve dok nije ostala bez daha.

»Zašto moram preživjeti?« Oči su je pekle od umora koji više nije mogla zanijekati. Ander je to primijetio. Odveo ju je do kreveta, razgrnuo pokrivače, pustio je da legne i ponovo je pokrio.

Kleknuo je pokraj nje i mrmljao joj na zdravo uho: »Moraš preživjeti jer ja ne želim živjeti u svijetu bez tebe.«

172

29.

EVAKUACIJA

Kad se Eureka sutradan probudila, mutno srebrnkasto svjetlo prodiralo je kroz prozor. Kiša je bubnjala po stablima. Poželjela je da je oluja opet uljuljka u san, ali zvonilo joj je u lijevom uhu što ju je podsjetilo na čudnu melodiju koju je Ander pjevušio dok je otvarao Dianin medaljon. U naručju je držala Knjigu ljubavi u kojoj je opisano proročanstvo njezinih suza. Znala je da mora ustati, suočiti se sa stvarima koje je sinoć saznala, ali neka bol u srcu primorala ju je da zadrži glavu na jastuku.

Brooks je nestao. Prema Anderovim riječima, koji je očito bio u pravu u vezi još mnogo toga, Eurekin najstariji prijatelj više se neće vratiti.

Iznenadila ju je težina na drugoj strani kreveta. Bio je to Ander. »Zar si ovdje cijelu noć?« upitala ga je. »Ne ostavljam te.«

Otpuzala je preko kreveta do njega. Još je bila u frotirskom ogrtaču. On je na sebi imao istu odjeću kao i sinoć. Nisu se mogli prestati smiješiti kad su im se lica približila. Poljubio joj je čelo, zatim usne.

Htjela ga je povući na krevet, zagrliti i ljubiti u vodoravnom položaju, osjetiti njegovu težinu na sebi, ali nakon nekoliko mekih poljubaca, Ander ustane i pride prozoru. Ruke je sklopio na leđima. Eureka je mogla zamisliti da je tako stajao cijelu noć i gledao niz ulicu ne bi li opazio siluetu nekog od Sijača.

Što bi učinio da je jedan od njih ušao u kuću? Sjetila se srebrne kutijice koju je one noći izvukao iz džepa. Užasnula je njegovu obitelj.

»Ander...« Htjela ga je pitati što je bilo u toj kutiji. »Vrijeme je da se krene«, reče on. Eureka počne naslijepo tražiti mobitel da pogleda koliko je sati. Kad se sjetila da ga je izgubila,

zamislila je kako sad zvoni u kišom šibanom Zaljevu, usred jata srebrnih riba, a na poziv se javlja neka sirena. Potražila je na noćnom ormariću plastični ručni Swatch sat s uzorkom točkica. »Šest sati je ujutro. Moja obitelj još spava.«

»Probudi ih.« »I što da im kažem?« »Ja ću svima reći kakav je plan čim se okupimo«, reče Ander i dalje okrenut prozoru. »Bolje je

ako ne bude previše pitanja. Morat ćemo se brzo pokrenuti.« »Ako ću to učiniti«, reče Eureka »moram znati kamo idemo.« Ustala je iz kreveta. Položila je

ruku na njegov rukav. Biceps mu se napeo pod njezinim dodirom. Okrenuo se prema njoj i prošao joj rukom kroz kosu, lagano vukući noktima po njezinu vlasištu

i zatim potiljku. Smatrala je da je seksi kad je prstima prolazio kroz svoju kosu. Ali ovo je bilo još bolje.

173

»Idemo pronaći Solona«, reče on. »Izgubljenog Sijača.« »Zar nisi rekao da živi u Turskoj?« Na tren Ander se gotovo nasmijao, a onda mu je lice postalo neobično prazno. »Srećom sam

jučer spasio jedan brod. Otplovit ćemo čim tvoja obitelj bude spremna.« Eureka ga je pozorno gledala. Bilo je nečega u njegovu pogledu - zadovoljstva, ali i osjećaja...

krivice. Usta su joj se osušila kad je u glavi zbrojila dva i dva. Nije znala kako to zna. »Ariel? « šapnula je. Brooksov brod. »Kako si to učinio?« »Ne brini. Učinjeno je.« »Zabrinuta sam za Brooksa, ne za njegov brod. Jesi li ga vidio? Jesi li ga uopće potražio?« Anderovo se lice ukoči. Brzo je pogledao u stranu. Trenutak poslije opet je gledao Eureku i

neprijateljstva u pogledu je nestalo. »Doći će vrijeme kad ćeš u potpunosti saznati Brooksovu pravu sudbinu. Za dobro svih nas, nadam se da to neće biti tako skoro. U međuvremenu, moraš se pokušati pokrenuti.«

Pogled joj se zamutio; jedva da ga je vidjela kako stoji pred njom. U tom je trenutku više od svega željela čuti Brooksa kako je zove Sipice.

»Eureko?« Ander joj dotakne obraz. »Eureko?« »Ne«, promrmlja Eureka. Govorila je sama sebi. Odmaknula se korak od Andera. Izgubila je

ravnotežu. Posrnula je preko noćnog ormarića i naslonila se na zid. Osjećala se hladno i ukočeno kao da je noć provela na ledenoj santi usred Arktičkog kruga.

Eureka nije mogla zanijekati promjenu koju je posljednjih tjedana primijetila na Brooksu, šokantno okrutno i nelojalno ponašanje koje od njega nije očekivala. U mislima je zbrajala sve one situacije u kojima ju je Brooks ispitivao o njezinim osjećajima, o tome zašto ne plače. Pomislila je na Anderovo veliko i neobjašnjivo neprijateljstvo prema njemu od prvog susreta - a onda se sjetila priče o Byblis i muškarcu s kojim je nekoć bila bliska, čovjeku čije je tijelo zaposjeo kralj Atlantide.

Ander to nije htio reći, ali svi su znaci ukazivali na još jednu nemoguću realnost. »Atlas«, šapnula je. »Cijelo vrijeme, on nije bio Brooks. Bio je Atlas.« Ander se namršti ali ništa ne reče. »Brooks nije mrtav.« »Ne.« Ander uzdahne. »Nije mrtav.« »Bio je opsjednut.« Eureka je jedva mogla izgovoriti riječi. »Znam da ti je stalo do njega. Ne bih nikome poželio Brooksovu sudbinu. Ali dogodilo se i mi

tu ništa ne možemo učiniti. Atlas je previše moćan. Što je učinjeno, učinjeno je.« Mrzila je način na koji je Ander govorio o Brooksu u prošlom vremenu. Morao je postojati način

da ga se spasi. Sad kad je znala što se dogodilo - da se to dogodilo zbog nje - Eureka je dugovala Brooksu povratak. Nije znala kako, jedino je znala da mora pokušati.

»Kad bih ga barem mogla naći...« Izdao ju je glas. »Ne.« Eureka ostane bez daha zbog Anderove oštrine. Ljuto ju je gledao u oči tražeći naznaku

suza. Kad ih nije vidio, činilo se da mu je laknulo. Spustio je lančić s gromokamenom i medaljonom preko Eurekine glave. »U opasnosti si, Eureko. Obitelj ti je u opasnosti. Ako mi vjeruješ, mogu vas štititi. To je jedino na što se sad možemo fokusirati. Razumiješ li?«

»Da«, reče ona malodušno, jer je morao postojati neki izlaz. »Dobro«, reče Ander. »Sad je vrijeme da kažemo tvojoj obitelji.«

♦ ♦ ♦

Eureka je odjenula traperice, teniske i svjetloplavu flanelsku košulju, a onda se spustila niz stube držeći Andera za ruku. Preko ramena prebacila je ljubičasti ruksak za školu, u koji je spremila

174

Knjigu ljubavi i prijevod madam Blavatsky. Dnevna je soba bila u mraku. Sat na kutiji kabelske televizije pokazivao je 1:43. Tijekom noći je zbog oluje vjerojatno nestalo struje.

Dok je Eureka oprezno zaobilazila namještaj, čula je škljocaj otvaranja vrata. Tata se pojavio na vratima svoje spavaće sobe iz koje je dopiralo svjetlo. Kosa mu je bila mokra, košulja zgužvana i izvučena iz hlača. Eureka je mogla namirisan njegov sapun Irish Spring. Primijetio je u mraku dvije tamne sjene.

»Tko je tamo?« brzo se pokrenuo da zapali svjetlo. »Eureka?« »Tata...« Zagledao se u Andera. »Tko je ovo? Što on radi u našoj kući?« Anderovi obrazi imali su više boje u sebi nego što je to Eureka ikad vidjela. Ispravio je ramena i

dvaput prošao rukom kroz valovitu kosu. »Gospodine Boudreaux, zovem se Ander. Ja sam... Eurekin prijatelj.« Kratko joj se osmjehnuo, kao da, unatoč svemu, voli to izgovarati.

Poželjela mu je skočiti u naručje. »Ne, nisi to u šest sati ujutro«, reče tata. »Odlazi ili ću zvati policiju.« »Tata, čekaj.« Eureka ga zgrabi za ruku onako kako je činila kao dijete. »Ne zovi policiju. Molim

te, dođi i sjedni. Ima nešto što ti moram reći.« Pogledao je Eurekinu ruku na svojoj nadlaktici, zatim Andera, pa opet Eureku. »Molim te«, šapne ona. »Dobro. Ali prvo ćemo skuhati kavu.« Pošli su u kuhinju, gdje je tata zapalio plinski plamenik i pristavio vodu u čajniku. Izmjerio je

žličicom kavu u staru francusku prešu za kavu. Eureka i Ander sjeli su za stol i samo pogledima se prepirali tko će od njih prvi početi govoriti.

Tata je stalno pogledavao Andera. Lice mu je bilo ukočeno i zabrinuto. »Mali, izgledaš mi nekako poznato.«

Ander se pomakne. »Nikad se nismo upoznali.« Dok se voda zagrijavala, tata priđe stolu. Nagnuo je glavu u stranu i poluzatvorenih očiju se

zagledao u Andera. Glas mu je zvučao daleko kad je rekao: »Kako si rekla da se ovaj dječak zove, Reka?«

»On mi je prijatelj.« »Idete zajedno u školu?« »Samo smo se... sreli.« Nervozno je slegnula ramenima prema Anderu. »Tvoja majka je rekla...« tati su počele drhtati ruke. Čvrsto ih je spustio na stol da ih smiri.

»Rekla je da ćeš jednoga dana...« »Što?« »Ništa.« Čajnik je zazviždao pa je Eureka ustala da isključi plamenik. Natočila je vodu u francusku prešu

i izvadila iz ormarića tri šalice. »Mislim da bi trebao sjesti, tata. Ono što ćemo ti ispričati zvučat će čudno.«

Na ulaznim vratima se začulo tiho kucanje i sve troje su skočili. Eureka i Ander su se pogledali, onda je ona odmaknula svoju stolicu i krenula prema vratima. Ander je bio odmah iza nje.

»Nemoj otvoriti vrata«, upozori je on. »Znam tko je to.« Eureka je prepoznala oblik tijela koje je vidjela kroz zamagljeno staklo.

Snažno je povukla zaglavljenu kvaku, a onda otključala vanjska zaštitna vrata. Cat je podignula obrve ugledavši Andera kako stoji iza Eureke. »Došla bih i ranije da sam znala

da je kod tebe pidžama-tulum.«

175

Iza Cat ledeni vjetar tresao je debele grane hrasta, s kojih je visjela mahovina, kao da su tanke grančice. Silovit zapuh vode poprskao je trijem.

Eureka pozove rukom Cat da uđe i ponudi da će uzeti njezinu kabanicu. »Baš kuhamo kavu.« »Ne mogu ostati.« Cat obriše noge na otiraču. »Evakuiramo se. Moj tata upravo pakira stvari u

auto. Idemo k maminim rođacima u Hot Springs. Hoćete li se i vi evakuirati?« Eureka pogleda Andera. »Mi nismo... Mi nismo... Možda.« »Još nije obvezno«, objasni Cat »ali na televiziji kažu da će, u slučaju da kiša nastavi padati,

kasnije biti proglašena evakuacija, a ti znaš moje roditelje - uvijek moraju izbjeći prometnu gužvu. Ova luda oluja pojavila se niotkuda.«

Eureka proguta knedlu u grlu. »Znam.« »Vidjela sam«, nastavi Cat »svjetlo kod vas i htjela sam svratiti prije nego što odemo.« U ruci je

držala pletenu košaru kakvu je njezina majka uvijek pripremala za različite dobrotvorne akcije i organizacije. Bila je puna konfeta u duginim bojama, koji su se smočili od kiše i počeli ostavljati raznobojni trag. »Ovo je moj pribor za dušu: časopisi, keksi moje mame i« - stišala je glas i pokazala tanku smeđu bocu na dnu košare - »viski, Maker's Mark.«

Eureka uzme košaru, ali zapravo je željela zagrliti Cat. Spustila je pribor za dušu na pod do nogu i obavila ruke oko svoje prijateljice. »Hvala ti.«

Nije mogla podnijeti da razmišlja o tome koliko će vremena proći prije nego što opet vidi Cat. Ander nije spominjao kad bi se mogli vratiti.

»Hoćeš li ostati na kavi?«

♦ ♦ ♦

Eureka je napravila Cat kavu kakvu je njezina prijateljica voljela, dolivši gotovo sve što je bilo u Rhodinoj boci posebnog vrhnja za kavu, Irish Cream Coffee-mate. Natočila je i sebi u šalicu, i jednu za tatu, a u obje je šalice posipala malo cimeta. Zatim je shvatila da ne zna kakvu kavu pije Ander i zbog toga se osjetila nemarno, kao da su pobjegli i potajno se zaručili, a ne znajući kako se prezivaju. Ona još uvijek nije znala njegovo prezime.

»Crnu, bez mlijeka«, reče on prije nego što ga je morala pitati. Na trenutak su u tišini pijuckali kavu, a Eureka je znala da će uskoro to morati učiniti: narušiti

ovaj mir. Reći zbogom svojoj najboljoj prijateljici. Uvjeriti tatu u apsurdnu, fantastičnu istinu. Evakuirati se. Popit će joj jedan mali gutljaj ove lažne normalnosti prije nego što se stvari dalje nastave raspadati.

Tata nije rekao ni riječ, nije čak ni podignuo pogled da pozdravi Cat. Lice mu je bilo pepeljasto sivo. Odgurnuo je svoju stolicu i ustao. »Eureko, mogu li razgovarati s tobom?«

Slijedila ga je u stražnji dio kuhinje. Stajali su na vratima koja su vodila u blagovaonicu, izvan dometa glasa, tako da ih Ander i Cat ne čuju. Sa strane peći visjeli su crteži blizanaca koje su naslikali vodenim bojama u vrtiću. William je realistično nacrtao stražnji vrt: četiri zelena hrasta, staru ljuljačku, vodu zaljeva kako vijuga u pozadini. Clairein crtež bio je apstraktan: sve je bilo ljubičasto, savršen prikaz njihova vrta u vrijeme oluje. Eureka je jedva mogla gledati njihove slike, znajući da će u najboljem slučaju, morati otrgnuti blizance i svoje roditelje iz života koji su poznavali, jer su svi zbog nje sada bili u opasnosti.

Nije htjela to reći tati. Zaista mu nije htjela reći. Ali ako mu ne kaže, moglo bi se dogoditi nešto još gore. »Tata, radi se o...« započela je.

»Tvoja je majka rekla da bi se jednoga dana nešto moglo dogoditi«, prekine je tata.

176

Eureka zatrepće. »Upozorila te.« Uhvatila ga je za ruku, koja je bila hladna i znojna, ne snažna ni utješna kako je ona bila navikla. Pokušala je ostati mirna koliko je mogla. Možda će ovo biti lakše nego što je mislila. Možda je tata već znao što bi mogao očekivati. »Reci mi točno što je rekla.«

Zaklopio je oči. Kapci su mu bili naborani i vlažni i izgledao je tako krhko da ju je to prestrašilo. »Tvoja je majka bila sklona deliriju. Odlazila je s tobom u park ili u robnu kuću da ti kupi odjeću. To se događalo još onda dok si bila mala djevojčica. Ali uvijek kad ste vas dvije bile same. Nikad se nije događalo kad sam ja bio prisutan da nešto vidim. Došla bi kući i ustrajno tvrdila da su se događale nemoguće stvari.«

Eureka mu se malo približi, pokušavajući biti bliža Diani. »Što na primjer?« »Bilo je to kao da ju je spopala groznica. Neprestano je ponavljala isto. Mislio sam da je bolesna,

možda shizofrenična. Nikad nisam zaboravio što je rekla.« Pogledao je Eureku i zatresao glavom. Znala je da joj nije želio reći.

»Što je rekla?« Da ona potječe iz duge loze Atlantiđana? Da ima knjigu koja proriče drugi dolazak izgubljenog

otoka? Da će neki kult fanatika možda jednoga dana htjeti ubiti njihovu kćer zbog suza? Tata je obrisao oči nadlanicom. »Rekla je: >Danas sam vidjela dječaka koji će Eureki slomiti

srce<.« Eureka osjeti kako joj kralježnicom prolaze hladni srsi. »Što?« »Imala si četiri godine. Bilo je to apsurdno. Ali nije htjela popustiti. Naposljetku, kad se to

dogodilo treći put, natjerao sam je da mi nacrta sliku.« »Mama je bila dobra u slikanju«, promrmlja Eureka. »Čuvao sam crtež u svojem ormaru«, reče tata. »Ne znam zašto. Nacrtala je slatkog dječaka,

starog šest ili sedam godina, ničeg uznemirujućeg u njegovu licu, ali svih ovih godina koliko ovdje živimo, nikad ga nisam vidio. Sve do...« Usna mu je zadrhtala i on ponovo uhvati Eureku za ruku. Pogledao je preko ramena prema stolu za doručak. »Sličnost je nepogrešiva.«

Napetost se širila Eurekinim grudnim košem i oduzimala joj dah poput jake prehlade. »Ander«, šapnula je.

Tata kimne glavom. »Isti je kao na crtežu, jedino što je odrastao.« Eureka odmahne glavom kao da se želi otresti osjećaja mučnine. Govorila je sama sebi da neki

stari crtež nije važan. Diana nije mogla proricati budućnost. Nije mogla znati da će Eureka i Ander jednoga dana istinski mariti jedno za drugo. Sjetila se njegovih usana, njegovih ruku, jedinstvenog zaštitničkog odnosa koji se vidio u svemu što je Ander činio. Koža joj je bridjela od ugode zbog toga. Morala je vjerovati tom instinktu. Instinkt je bio sve što je imala.

Možda je Ander odgojen da joj bude neprijatelj, ali sada je bio drukčiji. Sve je sada bilo drukčije. »Vjerujem mu«, reče ona. »U opasnosti smo, tata. Ti i ja, Rhoda i blizanci. Moramo otići odavde

danas, odmah, a Ander je jedina osoba koja nam može pomoći.« Tata se s najvećim izrazom sažalijevanja zagledao u Eureku, a ona je znala da je sigurno isto

tako gledao Dianu kad mu je govorila stvari koje su zvučale ludo. Nježno ju je uhvatio za bradu. Uzdahnuo je. »Imala si stvarno teško razdoblje, malena. Sve što danas moraš napraviti jest da se odmoriš. Dopusti da ti pripremim nešto za doručak.«

»Ne, tata. Molim te...« »Trentone?« Rhoda se pojavila u kuhinji u kućnom ogrtaču od crvene svile. Kosa joj je slobodno

padala niz leđa - bio je to stil koji Eureka nije bila navikla viđati kod nje. Na licu nije imala šminke. Rhoda je izgledala lijepo. I izbezumljeno. »Gdje su djeca?«

»Zar nisu u svojoj sobi?« istovremeno su upitali tata i Eureka. Rhoda je odmahnula glavom. »Kreveti su im pospremljeni. Prozori su širom otvoreni.«

177

Začuo se strašan grom, a odmah i tiho kucanje na stražnjim vratima, toliko tiho da ga Eureka gotovo nije ni čula. Rhoda i tata skočili su da otvore vrata, ali Ander ih je prestigao.

Vrata su se otvorila pred snažnim naletom vjetra. Rhoda, tata i Eureka ukočili su se vidjevši na pragu jednog Sijača.

Eureka ga je već prije vidjela, u policijskoj postaji i kasnije one noći na cesti. Izgledao je kao da ima šezdeset godina, blijede kože, glatko začešljane sijede kose s razdjeljkom. Na sebi je imao svijetlosivo, dobro krojeno odijelo, zbog kojeg je sličio putujućem trgovcu koji ide od vrata do vrata. Oči su mu sjale istom tirkiznom bojom kao i Anderove.

Sličnost među njima nije se mogla zanijekati - bila je iznenađujuća. »Tko ste vi?« odlučno upita tata. »Ako tražite svoju djecu«, reče Sijač, dok je iz stražnjeg dvorišta dopirao snažan miris citronele,

»zakoračite van. Bit će nam drago da se dogovorimo oko razmjene.«

178

30.

SIJAČI

Rhoda se progurala pokraj Sijača, koji je ogorčeno pogledao Eureku, a onda se na mjestu okrenuo da prijeđe preko trijema.

»William!« povikala je Rhoda. »Claire!« Ander pojuri van za Rhodom. Do trenutka kad su Eureka, tata i Cat izašli na natkrivenu vrtnu

terasu, Sijač je bio na posljednjoj stepenici trijema. Na vrhu, Ander se borio s Rhodom. Pritisnuo ju je uz jedan od stupica ograde. Izvijala je rukama koje joj je stisnuo uz tijelo. Ritala se, ali Ander ju je čvrsto držao kao da se radi o djetetu.

»Pusti moju ženu«, zareži tata i baci se prema Anderu. Jednom rukom Ander je i njega zadržao na udaljenosti. »Vi ih ne možete spasiti. To neće uspjeti

na taj način. Samo ćete biti ranjeni.« »Moja djeca!« plakala je Rhoda i naslonila se na Andera. Miris citronele bio je snažan. Eureka je skrenula pogled s trijema prema travnjaku. Tamo, među

zelenom paprati i šarenim zimzelenim hrastovima stajalo je istih četvero Sijača s kojima se i ona susrela na cesti. Stajali su u jedan do drugoga okrenuti prema trijemu, a čeličnim pogledima odmjeravali su prizor, čiji su glavni glumci bili Eureka i njezina obitelj. Sijač koji im je pokucao na vrata, pridružio se svojoj grupi. Stajao je pola koraka ispred ostalih, ruke je prekrižio na grudima, a tirkiznim očima kao da je izazivao Eureku da nešto poduzme.

A iza Sijača - Eurekino tijelo se ukoči, a pred očima joj počnu bljeskati crvene točkice. Odjedanput je shvatila zašto je Ander zadržao Rhodu da ne potrči dolje.

Blizanci su bili svezani na ljuljačkama. Jedan metalni lanac sa svake ljuljačke bio je omotan oko zapešća svakog od njih. Ruke su im bile istegnute iznad glava, zavezane istim skraćenim lancem koji je bio prebačen preko duge horizontalne šipke na kojoj su visjele ljuljačke. Druga dva lanca upotrijebili su da djeci omotaju oko gležnjeva. Lanci su čvrsto zavezani u čvorove i za nosače okvira ljuljačke. William i Claire visjeli su ukoso.

Najgore je bilo to što su gruba drvena sjedala ljuljački bila ugurana u usta blizanaca. Sve je bilo pričvršćeno ljepljivom trakom. Djeci su niz lice tekle suze. Oči su im se izbuljile od boli i straha. Tijela su im se tresla od jecaja koje zbog začepljenih usta Eureka nije mogla čuti.

Koliko su već dugo bili tako svezani? Jesu li Sijači provalili u dječju sobu tijekom noći, dok je Ander čuvao Eureku? Osjetila je mučninu od bijesa, a preplavio ju je i osjećaj krivnje. Morala je nešto učiniti.

»Idem k njima«, reče tata.

179

»Ostanite ovdje ako želite da vam se djeca vrate živa.« Anderova je zapovijed bila tiha ali autoritativna. Tata se zaustavio na prvoj stepenici na vrhu trijema. »Ovo se mora ispravno izvesti - ili će nam biti jako žao.«

»Koji to nastrani luđaci mogu takvo što učiniti djeci?« prošaptala je Cat. »Sami sebe zovu Sijači«, reče Ander. »Oni su me odgojili. Dobro znam koliko su bolesni.« »Ubit ću ih«, promrmlja Eureka. Ander popusti stisak nad Rhodom i pusti je da padne mužu u naručje. Okrenuo se Eureki, a lice

mu je bilo jako tužno. »Obećaj mi da će to biti posljednje rješenje kojem ćeš pribjeći.« Eureka žmirne prema Anderu. Željela je ubiti Sijače, ali bila je nenaoružana, oni su bili brojčano

nadmoćni i osim toga nikad u životu nije udarila ništa osim rukom o zid. Ali Ander se toliko zabrinuo kao da ona misli ozbiljno i osjetila je potrebu da ga umiri da to nije njezin konačni plan. »Dobro« - osjećala se smiješno govoreći to - »obećavam.«

Tata i Rhoda stajali su zagrljeni. Cat nije mogla odvojiti pogled od ljuljačke. Eureka se prisili pogledati tamo kamo nije željela gledati. Tijela djece bila su mirna i istegnuta. Jedino što se micalo bile su njihove prestrašene oči pune užasa.

»To nije pošteno«, reče ona Anderu. »Sijači žele mene. Ja sam ta koja bi trebala otići k njima.« »Morat ćeš se suočiti s njima« - Ander je uhvati za ruku - »ali ne moraš biti mučenica. Ako se

nešto dogodi blizancima, bilo kome do koga ti je stalo, moraš shvatiti da je mnogo važnije da ti preživiš.«

»Ne mogu razmišljati o tome«, reče ona. Ander se zagleda u nju. »Moraš.« »Mislim da ovaj poticajni razgovor traje predugo«, vikne s travnjaka Sijač u sivom odijelu.

Rukom je dao znak Anderu da zašuti. »A ja mislim da ste vi ovdje već predugo«, vikne Eureka Sijaču. »Što tražite da biste otišli?«

Zakoračila je naprijed, prišla stepenicama i pokušala izgledati mirno dok joj je srce ludo udaralo u grudima. Nije znala što radi.

Shvatila je da ima još nešto neobično u cijelom prizoru ispod trijema: kiša je prestala. Ne, nije. Eureka je mogla čuti kako pljušti po obližnjim krošnjama. Osjetila je slani elektricitet

oluje oko sebe. Osjećala je vlagu koja kao da ju je svu obavijala. Vidjela je smeđu vodu koja je kao potočić tekla rubom travnjaka - voda u zaljevu kao da se podignula, bila je uzburkana i malo je trebalo da preplavi obalu, onako kako se inače događalo za vrijeme uragana.

Oluja nije prošla, ali na neki su način blizanci, Sijači i travnjak na kojemu su stajali bili suhi. Vjetar je mirovao, a temperatura je bila niža nego što je trebalo.

Eureka je neodlučno stajala na rubu natkrivenog trijema. Pogledala je uvis i žmirnula zbog vlage i kiše. Oluja je zamračila nebo iznad njih. Bljesnula je munja. Vidjela je kišne kapi kako padaju. Ali nešto se s kišom događalo dok je pljuštala iz nemirnih crnih oblaka u Eurekino dvorište.

Kiša je nestala. Neobična izmaglica obavila je dvorište kao da se nebo spušta nad njih, i Eureka se osjeti

neugodno klaustrofobično. »Čudiš se zbog kiše.« Ander ispruži dlan izvan trijema. »U svojoj neposrednoj blizini Sijači

imaju kontrolu nad vjetrom. Najčešći način na koji se to koristi je da se stvaraju atmosferski odbojnici. Ti se odbojnici zovu >kordoni<. Mogu biti bilo kojeg oblika i magnitude.«

»Zato ni ti nisi bio mokar kad si sinoć ušao kroz prozor u moju sobu«, zaključi Eureka. Ander kimne glavom. »I zbog toga u ovom dvorištu ne pada kiša. Sijači se ne vole smočiti i

izbjegavaju to ako je ikako moguće, a gotovo uvijek mogu to izbjeći.« »Što još moram znati o njima?«

180

Ander se nagne prema njezinu desnom uhu. »Kritija«, šapne on gotovo nečujno. Pratila je njegov pogled prema jednom od Sijača, muškarcu koji je stajao skroz lijevo i shvatila da joj Ander govori osnovne stvari. »Nekad smo bili bliski.« Muškarac je bio mlađi od ostalih Sijača i imao velike zalizane čuperke sijede kose, koji su stršali u zrak. Nosio je bijelu košulju i sive naramenice za hlače. »Nekad je bio gotovo čovječan.«

Kritija je gledao Eureku i Andera s takvim usredotočenim zanimanjem da se Eureka osjećala nagom.

»Čvorak.« Ander pokaže na vrlo staru ženu u hlačama i puloveru od kašmira, koja je stajala Kritiji zdesna. Činilo se da jedva stoji samostalno, ali odlučno je podignula glavu. Plave su joj oči sjajile zastrašujućim osmijehom. »Ona se hrani ranjivošću. Nemoj to pokazati.«

Eureka kimne glavom. »Albion.« Sljedeći Sijač po redu bio je muškarac koji je pokucao na Eurekina vrata. »On je

voda«, reče Ander. »Bez obzira na to što se događalo, nikad nemoj prihvatiti njegovu ruku.« »A ona zadnja?« Eureka pogleda krhku ženu, koja je lako mogla biti nečija baka, u sivoj ljetnoj

haljini s cvjetnim uzorkom. Dugu srebrnu pletenicu prebacila je preko ramena i dopirala joj je do struka.

»Chora«, reče Ander. »Nemoj da te zavara njezin izgled. Svaki ožiljak koji imam na tijelu potječe od nje« - progutao je s nelagodom i dodao ispod glasa - »skoro pa svaki. Ona je napravila val koji je ubio tvoju majku.«

Eureka stisne šake. Željela je vrištati, ali to je bila neka vrsta ranjivosti, koju nije htjela pokazati. Ponašaj se stoički, govorila je sama sebi. Budi jaka. Zakoračila je na suhu travu i suočila se sa Sijačima.

»Eureka«, reče tata. »Vrati se ovamo. Što to radiš...« »Oslobodite ih.« Poviknula je Sijačima i glavom pokazala na blizance. »Naravno, dijete.« Albion ispruži prema njoj blijedi dlan. »Samo položi svoju ruku na moju i

blizanci će odmah biti odvezani.« »Oni su nedužni!« jecala je Rhoda. »Moja djeca!« »Razumijemo«, reče Albion. »I bit će slobodni čim Eureka. ..« »Prvo odvežite blizance«, reče Ander. »To s njima nema veze.« »A nema ni s tobom.« Albion se okrene Anderu. »Otpušten si iz ove operacije prije mnogo

tjedana.« »Ponovo sam se prijavio.« Ander je ljutito gledao svakog Sijača u oči, kao da se želi uvjeriti da

svi razumiju na čijoj je on sada strani. Chora se namršti. Eureka poželi nasrnuti na nju i iščupati joj s glave svaki čuperak srebrne kose,

iščupati joj srce sve dok ne prestane kucati, kao što je prestalo i Dianino. »Andere, zaboravio si tko si«, reče Chora. »Naš zadatak ne sastoji se od toga da budemo sretni,

da budemo zaljubljeni. Postojimo zato da drugima omogućimo sreću i ljubav. Štitimo ovaj svijet od sila mraka koje ova želi osloboditi.« Svrnutim prstom pokazala je na Eureku.

»Pogrešno«, reče Ander. »Vi živite negativnu egzistenciju s negativnim ciljevima. Nitko od vas ne zna sigurno što bi se dogodilo kad bi se Atlantida izdignula iz mora.«

Najstarija od Sijača, Čvorak, nakašlje se zgađeno. »Odgojili smo te da budeš pametniji od ovoga što govoriš. Zar nisi upamtio Kronike? Zar ti tisućljetna povijest ništa ne znači? Jesi li zaboravio mračni, lebdeći duh Atlasa, koji nije tajio svoju namjeru da uništi ovaj svijet? Ljubav te toliko zaslijepila da si zaboravio svoje naslijeđe. Učini nešto s njime, Albione.«

Albion se zamisli na trenutak. Zatim se naglo okrene prema ljuljački i šakom udari Williama i Claire u trbuh.

181

Oboje djece se zagrcnulo, tijela su im se savijala kao da će povraćati dok su se gušili s drvenim daskama naguranima u usta. Eureki se od suosjećanja dizao želudac. Nije to više mogla podnositi. Pogledala je svoju ruku, a onda i Albionovu ispruženu ruku. Što bi se moglo dogoditi da ga dotakne? Ako će blizanci biti oslobođeni, onda bi to moglo biti vrijedno svega što...

Krajičkom oka Eureka primijeti nešto crveno. Rhoda je trčala prema ljuljački i svojoj djeci. Ander opsuje u pol glasa i potrči za njom.

»Neka je netko zaustavi«, reče Albion, a u glasu mu se čula dosada. »Radije ne bismo... Ah, dobro. Sad je prekasno.«

»Rhoda!« Eureka vikne za njom preko travnjaka. Dok je Rhoda prolazila pokraj Albiona, Sijač se pomakne i zgrabi je za ruku. U istom se

trenutku ukočila, ruka joj je ostala u zraku kao da je od gipsa. Ander se zaustavio i pognuo glavu. Izgledalo je kao da zna što slijedi.

Ispod Rhodinih stopala izdignuo se čunjasti komad zemlje, kao kakav mali vulkan. Isprva je izgledao kao čir na tlu, a radilo se o muljnom vulkanu, pojavi tipičnoj za taj kraj kad bi se kupolasti humak pojavio ni iz čega i pretvorio u snažan gejzir po cijeloj aluvijalnoj ravnici. Muljni vulkani bili su opasni zbog vodene bujice koja se brzo stvarala i nadirala iz njihovih kratera.

Ovaj muljni vulkan proizveo je vjetar. Albion pusti Rhodinu ruku, ali ostali su na neki način povezani. Činilo se kao da je drži

nevidljivom uzicom. Tijelo joj se dignulo na zupčaniku neobjašnjivog vjetra koji ju je bacio petnaest metara u zrak.

Mlatarala je rukama i nogama. Kućni ogrtač vrtio se u zraku poput resica papirnatog zmaja. Vinula se još više, a tijelo joj je bilo izvan kontrole. Iznenada se začuo neki zvuk - ne grom, više nešto nalik impulsu elektriciteta. Eureka shvati da se Rhodino tijelo probilo kroz kordon iznad vrta.

Kad je bez zaštite uletjela u oluju, zavrištala je. Kiša je curila kroz tanku pukotinu koju je napravilo njezino tijelo. Vjetar je zavijao kao da je uragan. Rhodin crveni obris postajao je sve manji na nebu, sve dok nije izgledala kao jedna od Claireinih lutaka.

Munja je polagano zapucketala. Kao da se skrivala iza oblaka, sad je osvijetlila dijelove mračne, uzburkane atmosfere. Kad se probila kroz oblak i zaparala golo nebo, Rhoda joj je bila najbliži cilj.

Eureka se ukoči u trenutku kad je munja udarila Rhodu u prsa, jednim jedinim strašnim proplamsajem. Rhoda je počela vrištati, ali udaljeni se zvuk prekinuo zbog ružnog cvrčanja statičkog elektriciteta.

Počela se prevrtati i padati. Udovi su joj sad drukčije lamatali. Tijelo joj je bilo beživotno. Sila teža poigravala se s njom. Oblaci su se tužno razilazili dok ih je kidala. Prošla je kroz kordon Sijača, koji se opet nekako zatvorio nad dvorištem. Snažno je pala na do, a njezino slomljeno tijelo napravilo je udubinu u tlu duboku tridesetak centimetara.

Eureka padne na koljena. Ruke je čvrsto pritisnula na srce kad je ugledala Rhodin pocrnjeli prsni koš; kad je vidjela da joj je sva kosa spaljena i nestala; njezine ruke i noge prošarane tankim plavim ožiljcima od munje. Rhodina su usta bila otvorena. Jezik joj je izgledao spržen. Prsti su joj se ukočili poput kandži, ispruženi prema djeci, čak i u smrti.

Smrt. Rhoda je bila mrtva jer je učinila ono što bi učinila svaka majka: pokušala je spriječiti patnju svoje djece. Ali da nije Eureke, blizanci ne bi bili u opasnosti i Rhoda ih ne bi spašavala. Ne bi sad bila spaljena ni mrtva ležala na travi. Eureka nije mogla pogledati blizance. Nije mogla podnijeti da ih vidi uništene onako kako je i ona bila sve otkad je izgubila Dianu.

Jedan životinjski jauk začuje se negdje iza Eureke na trijemu. Tata je bio na koljenima. Cat mu je položila ruke na ramena. Bila je blijeda i nekako nesigurna, kao da će joj pozliti. Tata se uspravio na noge i drhtavo sišao niz stepenice. Bio je na korak od Rhodina tijela kad ga je zaustavio hladan Albionov glas.

182

»Tata, izgledate kao heroj. Pitam se što namjeravate učiniti.« Prije nego što je tata stigao odgovoriti, Ander je gurnuo ruku u džep traperica. Eureka je ostala

bez daha kad je izvukao mali srebrni pištolj. »Zaveži, striče.« »Stric, zar ne?« Albion se osmjehne i pokaže sivkaste zube. »Odustaješ?« Nasmijao se. »Što on

to ima, dječji pištolj?« Drugi Sijači se nasmiju. »Baš je smiješno, zar ne?« Ander zategne pištolj, iz kojega je počelo sjati čudno zeleno svjetlo i

stvarati auru oko njega. Bilo je to isto svjetlo kakvo je Eureka vidjela one noći kad je Ander zaprijetio srebrnom kutijicom. Sad se sve četvero Sijača prenulo vidjevši ga. Naglo su zašutjeli, kao da im je netko nožem prerezao smijeh.

»Što je to, Ander?« upita Eureka. »Ovaj pištolj ispaljuje metke napravljene od artemizije«, objasni Ander. »Ta je drevna biljka

poljubac smrti za Sijače.« »Gdje si nabavio te metke?« upita Čvorak i zatetura nekoliko koraka unatrag. »Nije važno«, reče Kritija brzo. »Neće on nikad pucati na nas.« »Griješiš«, reče Ander. »Ne znaš što sam u stanju učiniti za nju.« »Šarmantno«, reče Albion. »Zašto ne kažeš svojoj djevojci što bi se dogodilo da ubiješ nekoga od

nas?« »Možda me to više ne brine.« Pištolj škljocne dok ga je Ander napinjao. Ali tada, umjesto da

uperi pištolj u Albiona, Ander ga okrene prema sebi. Prinio je cijev svojim grudima. Zaklopio je oči. »Što to radiš?« vikne Eureka. Ander se okrene prema njoj i dalje držeći pištolj na grudima. U tom je trenutku izgledao

ozbiljniji u namjeri samoubojstva nego što je ona ikada bila. »Dah Sijača pod kontrolom je jednog snažnog visinskog vjetra. Zove se Zefir, a svaki od nas vezan je za njega. Ako jedan od nas bude ubijen, svi drugi umiru.« Pogledao je blizance i s mukom progutao. »Ali možda je tako najbolje.«

183

31.

SUZE

Eureka nije razmišljala. Poletjela je prema Anderu i izbila mu pištolj iz ruke. Odletio je u zrak i kliznuo preko trave, sada vlažne od kiše što je napadala kroz procijep u kordonu koji je ostao iza Rhode. Ostali Sijači skočili su prema pištolju, ali Eureka ga je željela više. Zgrabila ga je i pokušavala ga čvrsto stisnuti jer je bio klizak. Zamalo joj je ispao. Ali nekako ga je uspjela zadržati u ruci.

Srce joj je ludo tuklo. Nikad u životu nije držala pištolj u ruci, nikad to nije ni željela. Prst joj je našao put do okidača. Uperila je pištolj prema Sijačima da ih zadrži na udaljenosti.

»Ti si također zaljubljena«, izazivala ju je Čvorak. »Prekrasno. Nećeš se usuditi pucati u nas i izgubiti svojega dečka.« Pogledala je Andera. Je li to bila istina? »Da, umrijet ću ako ubiješ ijednoga od njih«, reče on polako. »Ali puno je važnije da ti živiš, da ništa u vezi s tobom ne bude kompromitirano.«

»Zašto?« Dah joj je izlazio u kratkim navratima. »Zato što će Atlas pronaći način da izdigne Atlantidu«, reče Ander. »A kad to učini, bit ćeš

potrebna ovom svijetu.« »Ovom je svijetu ona potrebna mrtva«, prekine ga Chora. »Ona je monstrum apokalipse.

Zaslijepila te je i ne vidiš svoju odgovornost prema čovječanstvu.« Eureka prijeđe pogledom po dvorištu - pogleda oca, koji je plakao nad Rhodinim tijelom.

Pogleda Cat, koja je zgrbljeno sjedila na stepenicama trijema, nesposobna podignuti glavu. Pogledala je blizance, zavezane i pune modrica, sad već napola siročad jer im je majka umrla pred očima. Suze su im tekle niz lice. Iz zapešća im je kapala krv. Naposljetku, pogledala je Andera. Jedna jedina suza klizila mu je niz nos.

Ti su ljudi bili jedini koji su Eureki ostali da ih voli na ovome svijetu. A svi su bili neutješni. I sve to zbog nje. Koliko će još štete ona prouzročiti?

»Nemoj ih slušati«, reče Ander. »Oni te žele navesti da se zamrziš. Žele da se predaš.« Zastao je. »Kad pucaš, ciljaj u pluća.«

Eureka osjeti težinu pištolja u svojim rukama. Kad je Ander rekao da nitko od njih zapravo ne zna što bi se dogodilo da se Atlantida uzdigne, Sijači su se uznemirili i potpuno odbacivali ideju da njihova uvjerenja nisu istinita i točna.

Eureka shvati da Sijači zacijelo imaju dogmatski stav o tome što misle da Atlantida znači, jer zapravo nisu točno znali.

A što su onda znali o Suznom tragu?

184

Nije mogla plakati. Diana joj je tako rekla. Knjiga ljubavi lijepo je opisala koliko moćne mogu biti Eurekine emocije, kako mogu dignuti drugi svijet. Postojao je razlog zbog kojega je Ander ukrao onu suzu iz njezina oka i učinio da nestane u njegovoj suzi.

Eureka nije željela prouzročiti potop ili izdignuti iz mora kontinent. A ipak: madam Blavatsky je prevela radost i ljepotu u dijelovima Knjige ljubavi - čak je i naslov sugerirao tu mogućnost. Ljubav je morala biti dio Atlantide. U tom trenutku shvatila je da je Brooks bio dio Atlantide.

Zaklela se da će ga naći. Ali kako? »Što ona radi?« upita Kritija. »Ovo predugo traje.« »Ne prilazite mi.« Eureka je mahala pištoljem od jednog Sijača do drugog. »Šteta zbog tvoje pomajke«, reče Albion. Osvrnuo se preko ramena na blizance koji su se izvijali

na ljuljački. »Sad mi daj svoju ruku ili ćemo vidjeti tko će biti sljedeći.« »Slijedi svoje instinkte, Eureko«, reče Ander. »Znaš što moraš učiniti.« Što je mogla učiniti? Bili su u zamci. Ako puca u nekog od Sijača, Ander će umrijeti. Ako ne

puca, oni će povrijediti ili ubiti njezinu obitelj. Ako izgubi još jednu osobu koju voli, Eureka je znala da će se slomiti, a njoj nije bilo dopušteno

da pukne. Nikad više nemoj plakati. Zamislila je kako joj Ander ljubi očne kapke. Zamislila je kako joj suze naviru pod njegovim

usnama, kako njegovi poljupci klize niz tobogan njezinih suza, lepršavi poput morske pjene. Zamislila je velike, lijepe, goleme suze, rijetke i priželjkivane poput dragulja.

Poslije Dianine smrti Eurekin je život pratio obris velike crne spirale - bolnice i slomljene kosti, progutane tablete i loša psihoterapija, ponižavajuća sumorna depresija, gubitak madam Blavatsky, prizor Rhodine smrti...

I Brooksa. On nije imao mjesto na toj silaznoj spirali. On je bio taj koji je uvijek podizao Eureku kad je

padala. Zamislila je njih dvoje, dok su imali osam godina i sjedili visoko na stablu pekan oraha u vrtu njezine bake Sugar. Zrak kasnoga ljeta bio je zlaćan i sladak. U mislima je čula njegov smijeh: blaga vedrina njihova djetinjstva odzvanjala je kroz granje obraslo mahovinom. Zajedno su se penjali na više grane, tamo gdje se nijedno ne bi usudilo ići samo. Eureka je smatrala da je to bilo zato što su se natjecali. Sad ju je iznenadila pomisao da se radilo o međusobnom povjerenju, koje ih je gotovo odvelo do oblaka. Kad je bila s Brooksom, nikada nije razmišljala o padu.

Kako su joj promaknuti svi znakovi da se s njim nešto zbiva? Kako se uopće onako naljutila na njega? Kad je pomislila kroz što je sve Brooks morao proći - kroz što možda upravo sad prolazi - to je bilo previše. To ju je preplavilo.

Počelo joj je u grlu. Osjetila je bolnu kvržicu koju nije mogla progutati. Ruke i noge su joj postale teške kao olovo, a u prsima joj se nešto zgužvalo. Lice joj se zgrčilo, kao da ga netko cupka kliještima. Čvrsto je stisnula i zatvorila oči. Usta su joj se razvukla tako široko da su je krajevi zaboljeli. Čeljust joj je počela podrhtavati.

»Ona neće valjda...?« šapne Albion. »To ne može biti«, reče Chora. »Zaustavi je!« reče Kritija u pol glasa. »Prekasno je.« Ander je zvučao ushićeno.

Jauk koji joj se pojavio na usnama izronio je iz najdubljih kutaka Eurekine duše. Pala je na koljena, držeći pištolj uza se. Suze su joj se slijevale niz obraze. Prenula se zbog njihove vrućine. Tekle su joj niz nos, klizale se postrance uz usta kao u neki peti ocean. Ruke su joj opušteno visjele uz tijelo, jer se prepustila jecajima koji su dolazili u valovima i potresali joj cijelo tijelo.

Kakvo olakšanje! Srce ju je boljelo nekim čudnim, novim, predivnim osjećajem. Spustila je bradu na prsa. Jedna je suza pala na gromokamen koji joj je visio oko vrata. Očekivala je da će se

185

suza odbiti. Umjesto toga, sićušni bljesak azurnog svjetla obasjao je središte kamena u obliku suze. Potrajalo je kratko, a onda se kamen opet osušio kao da je svjetlo bilo dokaz njegove apsorpcije.

Nebom se prolomila grmljavina. Eureka naglo digne glavu. Strijela munje protegnula se kroz krošnje stabla na istoku. Olovni oblaci, koji su bili zaštićeni kordonom Sijača, sad su se naglo raspali. Vjetar je navalio kao kakav nevidljivi stampedo i srušio Eureku na do. Oblaci su bili tako nisko da su joj mogli dotaknuti ramena.

»Nemoguće«, Eureka začuje nečiji povišeni glas. Svi u dvorištu sad su bili obvijeni maglom. »Samo mi možemo srušiti naše kordone.«

Kiša je šibala Eureku po licu. Hladne kišne kapi nasuprot vrućih suza, dokaz da je kordon nestao. Je li ga ona razbila?

Voda se slijeva s neba. To više nije bila kiša; bilo je više nalik plimnom valu, kao da se ocean okrenuo postrance i sad je s neba tekao na Zemlju. Eureka pogleda uvis ali nije mogla ništa vidjeti. Nije bilo neba koje bi se razlikovalo od vode. Postojao je samo potop. Voda je bila topla i slankasta.

Za nekoliko sekundni dvorište se napunilo vodom Eureki do gležnjeva. Nejasno je osjećala da se netko miče i znala je da je to tata. Nosio je Rhodu. Prilazio je blizancima. Poskliznuo se i pao, a kad se pokušao uspraviti, voda je već narasla do Eurekinih koljena.

»Gdje je ona?« vikao je netko od Sijača. Primijetila je sive ljude kako gacaju kroz vodu prema njoj. Zakoračila je natraške, nesigurna

kamo ide. Još je plakala. Nije znala hoće li ikad prestati. Ograda na drugom kraju dvorišta zaškripjela je kad ju je srušila bujica iz zaljeva. Još više vode

slilo se u dvorište kao u neki vrtlog. Sve je bilo mutno, blatnjavo. Voda je iščupala iz korijena stoljećima stare hrastove, koji su popuštali dugim, bolnim škripanjem. Kad je zahvatila ljuljačku potrgala je lance i oslobodila blizance.

Eureka nije mogla vidjeti lica Williama i Claire, ali znala je da su djeca prestrašena. Voda joj je već bila do struka kad je skočila da ih uhvati, potaknuta adrenalinom i ljubavlju. Nekako, kroz sav taj potop, njezine su ruke zgrabile njihove. Čvrsto ih je stisnula i privinula k sebi. Neće ih pustiti. Bila je to posljednja misao prije nego što joj je tlo nestalo pod nogama i počela je plutati u moru svojih suza.

Micala je nogama kao da pliva. Pokušala se održati na površini. Podignula je blizance najviše što je mogla. Strgnula im je s lica ljepljivu traku i snažno bacila u stranu drvene daske sjedala. Zaboljelo ju je srce zbog nježne pocrvenjele kože na njihovim obrazima.

»Dišite!« zapovjedila im je ne znajući koliko će sve to trajati. Okrenula je lice uvis prema nebu. Tamo iza poplave, osjećala je da je atmosfera crna od oluje kakvu nikad prije nije vidjela. Što će ona sad s blizancima? Slana voda ulazila joj je u grlo, načas bi udahnula malo zraka pa opet progutala slanu vodu. Mislila je da još plače, ali bilo je teško reći zbog poplave. Dvaput se snažno ritnula da nadoknadi to što nije mogla plivati rukama. Zagrcnula se i zakašljala, pokušala je disati, pokušala je držati blizance tako da su im usta iznad vode.

Glava joj se gotovo našla ispod površine zbog napora da blizance čvrsto drži uza se. Osjetila je kako joj lančić pluta i zateže sa stražnje strane vrata. Medaljon od lapis lazulija držao je gromokamen iznad zapljuskivanja valova.

Znala je što mora učiniti. »Duboko udahnite«, zapovjedila je blizancima. Zgrabila je rukom privjeske i zaronila s djecom.

U istom trenutku oko njih se iz gromokamena stvorio zračni džep. Oko njih troje nastao je štit. Ispunio prostor između njezina tijela i njihovih, kao da se nalaze u minijaturnoj podmornici.

Počeli su disati i hvatati zrak. Lebdjeli su baš kao i dan prije. Odvezala je uzice s njihovih zapešća i gležnjeva.

186

Čim se Eureka uvjerila da su blizanci dobro, pritisnula je uz stijenke štita i počela zbunjeno raditi kretnje kao da pliva i tako se kretala kroz poplavu u svojem stražnjem dvorištu.

Struja nije bila poput one u oceanu. Njezine su suze proizvele divlju i uzburkanu oluju bez ikakva jasna oblika. Voda je već dosegnula stepenice koje su s travnjaka vodile na stražnji trijem. Sada je s blizancima plutala u novom moru, u razini prizemlja svoje kuće. Voda je zapljuskivala kuhinjske prozore poput kakvog provalnika. Zamislila je poplavu kako bijesni u radnoj sobi, kroz hodnike, kako odnosi svjetiljke, stolice i sitne predmete poput bijesne rijeke, a za sobom ostavlja samo svjetlucavi pijesak.

Golemo deblo jednog iščupanog hrasta silovito se zavrtjelo u blizini. Eureka se pripremi na najgore, tijelom je pokušala zaštititi djecu dok je divovska grana postrance udarila u štit. Blizanci su zavrištali, udarac je i njih pretresao, ali štit se nije probušio, nije puknuo. Njih troje nastavili su dalje tražeći druge ciljeve.

»Tata!« poviče Eureka iznutra, odakle je nitko nije mogao čuti. »Ander! Cat!« Bjesomučno je mahala rukama i nogama ne znajući kako da i njih nade.

A onda, u kaosu mračne vode, jedna ruka posegne za stijenkom štita. Eureka je odmah znala čija je. Od olakšanja je pala na koljena. Ander ju je našao.

Iza njega, držeći se za njegovu drugu ruku bio je otac. Tata je pak držao za ruku Cat. Eureka opet zaplače, ali ovaj put od olakšanja i ispruži ruku prema Anderovoj.

Stijenka štita ih je odvajala. Njezina se ruka odbila s unutrašnje strane. Anderova se odbila s druge. Pokušali su ponovo, s više snage. Ali bezuspješno. Ander ju je gledao kao da bi ona trebala znati kako da ga pusti unutra. Udarala je šakama o štit, ali bez koristi.

»Tata?« poviče William sav u suzama. Eureka nije željela živjeti ako će se oni utopiti. Nije trebala napraviti štit prije nego što ih je sve

našla. Vrištala je od bespomoćnosti. Cat i tata pokušali su isplivati na površinu, prema zraku. Anderova ih ruka nije puštala, a oči su mu bile pune straha.

Tada se Eureka sjetila: Claire. Iz nekog razloga, njezina sestra je mogla probiti granicu kad su bili u vodama Zaljeva. Eureka

posegne za djevojčicom i doslovno je gurne prema stijenki štita. Claireina ruka dotakne Anderovu i stijenka postane porozna. Anderova se ruka probila. Zajedno s blizancima Eureka povuče unutra tri mokra tijela. Štit se proširio i ponovo zatvorio tvoreći ugodan prostor za njih šestero. Cat i tata pali su na koljena, hvatajući zrak.

Nakon trenutka zaprepaštenja tata povuče Eureku u zagrljaj. Plakao je. I ona je plakala. Privukao je i blizance. Njih četvero se zakoturalo u bolnom zagrljaju istovremeno lebdeći unutar štita.

»Oprosti.« Eureka je šmrcala. Kad je poplava počela, izgubila je Rhodu iz vida. Nije znala kako da oca i blizance utješi zbog njihova gubitka.

»Dobro smo.« Tatin je glas bio nesiguran, nikad ga takvog nije čula. Gladio je blizance po kosi kao da mu život ovisi o tome. »Bit ćemo dobro.«

Cat potapše Eureku po ramenu. Sitne su joj pletenice bile natopljene vodom. Oči su joj bile crvene i otečene. »Je li sve ovo stvarno?« upitala je. »Možda sanjam?«

»O, Cat.« Eureka nije imala riječi kojima bi objasnila ili se ispričala prijateljici, koja je sad već trebala biti sa svojom obitelji.

»Ovo je stvarno.« Ander je stajao na rubu štita, leđima okrenut ostalima. »Eureka je otvorila novu stvarnost.«

Nije zvučao ljutito. Zvučao je zaprepašteno. Ali ona nije bila sigurna sve dok mu nije vidjela oči. Jesu li sjale tirkiznim plavetnilom ili su bile mračne poput oceana u oluji? Ispružila je ruku da mu dotakne rame i pokušala ga okrenuti.

187

Iznenadio ju je poljupcem. Bio je čvrst i strastven, a njegove su usne sve rekle. »Učinila si to.« »Nisam znala da će se ovo dogoditi. Nisam znala da će biti ovako.« »Nitko nije znao«, reče on. »Ali tvoje suze uvijek su bile nešto neizbježno. Krenula si svojim

putem.« Bila je to ista riječ koju je madam Blavatsky upotrijebila one prve večeri kad su je Eureka i Cat posjetile u njezinim prostorijama. »A sad smo svi na tom putu s tobom.«

Eureka se ogleda po plutajućem štitu koji je poskakivao poplavljenim dvorištem. Svijet vani izgledao je nestvarno i mutno, neprepoznatljivo. Nije mogla vjerovati da je to njezin dom. Nije mogla vjerovati da su sve ovo učinile njezine suze. Ona je to učinila. Osjetila je mučninu od neobične moći u sebi.

Jedan metalni krak ljuljačke preletio im je iznad glava kao u saltu. Svi su se instinktivno sagnuli, ali nisu trebali. Štit je bio neprobojan. Cat i tata odahnuli su s olakšanjem, a Eureka je shvatila da se mjesecima osjećala sama i da taj osjećaj sada nestaje.

»Dugujem ti svoj život«, reče joj Ander. »Svima si nam ovdje spasila živote.« »Ja tebi već dugujem svoj.« Obrisala je oči. Te je pokrete bezbroj puta vidjela u filmovima, ali

činili su ih drugi ljudi. Njoj se sad to iskustvo činilo potpuno novim, kao da je odjedanput otkrila šesto osjetilo. »Mislila sam da se možda ljutiš na mene.«

Ander od iznenađenja nakrivi glavu. »Mislim da se nikad ne bih mogao ljutiti na tebe.« Još jedna suza otkotrlja se niz Eurekin obraz. Gledala je Andera kako se bori sa željom da je

uhvati i spremi u svoje oko. Neočekivano, na vrhu jezika joj se pojavila rečenica Volim te. Brzo je udahnula da je proguta. To je iz nje govorila trauma, a ne pravi osjećaji. Jedva ga je poznavala. Ali potreba da to izgovori nije je napuštala. Sjećala se što je tata prije rekao u vezi s onim crtežom njezine majke, o svemu što je Diana rekla.

Ander joj neće slomiti srce. Vjerovala mu je. »Što je?« Uhvatio ju je za ruku. Volim te. »Što će sada biti?« upita ona. Ander pogleda uokolo po štitu. Sve su oči bile okrenute prema njemu. Cat i tata kao da nisu

znali kakva bi pitanja trebali postavljati. »U Kronikama Sijača, pred sam kraj, ima jedan odlomak o kojem moja obitelj nije željela

govoriti.« Ander rukom pokaže na poplavu izvan štita. »Nikad nisu željeli predvidjeti da se ovakvo nešto može dogoditi.«

»Što stoji u tom odlomku?« upita Eureka. »Piše da je onaj tko otvori pukotinu prema Atlantidi jedina osoba koja je može i zatvoriti -

jedina koja se može suočiti s kraljem Atlantide.« Gledao je Eureku i procjenjivao njezinu reakciju. »S Atlasom?« šapne ona, pomislivši: S Brooksom. Ander kimne glavom. »Ako si napravila ono što su oni predvidjeli da ćeš učiniti, ja nisam jedini

koji te treba. Cijeli svijet te treba.« Okrenuo se prema strani na kojoj je Eureka pretpostavljala da se nalazi zaljev iza kuće. Polako je

počeo plivati, onako kako su ona i blizanci plivali dan prije da stignu do obale. Zamasi su mu postajali jači kako se štit počeo približavati zaljevu. Bez riječi i blizanci su počeli plivati s njim, baš kao što su plivali s njom.

Eureka je pokušala shvatiti činjenicu da je potrebna cijelome svijetu. Nije mogla. Ta ideja svladala je najjače oružje koje je imala: njezinu imaginaciju.

Počela je i sama plivati slobodnim stilom primijetivši da su isto učinili tata i Cat. Iako su plivali svi šestero, divlja struja bila je gotovo nesavladiva. Plutali su preko ograde od kovanog željeza u dnu dvorišta. Zatim su se našli u nabujalom zaljevu. Eureka nije mogla ni zamisliti koliko je vode

188

palo i kada će kiša prestati, ako ikada uopće prestane. Štit je stalno bio otprilike metar ispod površine. Trstika i blato bili su na rubnim dijelovima njihova puta. Zaljev, na kojemu je Eureka provela veći dio života, bio je potpuno nepoznati svijet ispod površine.

Plivali su pokraj rastrganih, potopljenih čamaca i slomljenih molova, koji su se prisjećali desetaka prošlih uragana. Prolazili su pokraj jata srebrnih pastrva. Tanke crne iglaste kečige jurcale su pred njima poput mjesečevih zraka u ponoć.

»Hoćemo li i dalje tražiti izgubljenog Sijača?« upita ona. »Solona.« Ander kimne. »Da. Kad se suočiš s Atlasom, morat ćeš biti spremna. Vjerujem da ti

Solon može pomoći.« Suočiti se s Atlasom. Ander ga je mogao zvati tim imenom, ali za Eureku je bilo jedino važno

tijelo u kojem se nalazio. Brooks. Dok su plivali prema novom i nepoznatom moru, Eureka se u sebi zavjetovala.

Brooksovo tijelo možda i jest pod kontrolom najcrnje magije, ali iznutra on je i dalje bio njezin najstariji, dobar prijatelj. Bez obzira na to što im budućnost donosi, ona će pronaći način kako da vrati Brooksa.

189

EPILOG BROOKS

Brooks se iz sve snage glavom zaletio u stablo. Osjetio je udarac iznad obrve i kako mu se koža duboko razderala. Nos mu je već slomljen, usna mu je puknula, a rame bilo natučeno. A još nije bilo gotovo.

Borio se protiv sebe već gotovo sat vremena, od trenutka kad se uspio popeti na obalu na zapadnom kraju rta Cypremort Point. Nije prepoznao krajolik oko sebe. Nije sličio domu. Kiša je strahovito pljuštala. Na plaži je bilo hladno, pusto, a plima viša nego ikada. Oko njega su ležale potopljene kamp-kućice, a njihovi su stanari evakuirani - ili su se utopili. I on bi se mogao utopiti ako ostane ovdje, ali traženje zaklona od oluje bilo je posljednje što je imao na umu.

Nešto ga je vuklo po mokrom pijesku gdje se bespomoćno srušio. Na koži je osjećao grubu koru stabla. Svaki put kad se našao na rubu svijesti, tijelo koje nije mogao kontrolirati opet bi se počelo boriti samo sa sobom.

On je to zvao Kuga. To ga je držalo već četrnaest dana, iako je Brooks već ranije osjetio nadolazak neke bolesti. Prvo se pojavila slabost, kratak dah i zadihanost, neka vrućina preko rane na čelu.

Sada bi Brooks sve dao samo da ima te rane simptome. Um i misli, zarobljeni u tijelu koje nije mogao kontrolirati, kao da su se rastakali.

Do te promjene došlo je onoga popodneva kad je s Eurekom bio u zaljevu Vermilion. Bio je normalan sve do trenutka kad ga je val odnio na more. Poslije je isplivao na obalu kao nešto drugo.

Što je sada bio? Krv mu je tekla niz obraze, slijevala se u oko, ali Brooks nije mogao podignuti ruku da je obriše.

Nešto drugo mu je kontroliralo život; mišići su mu bili beskorisni, kao da je bio paraliziran. Bolni pokreti bili su Kugina domena. Brooks nikada nije iskusio takvu bol, ali to mu je sad bio

najmanji problem. Znao je što se događa unutar njega. Također je znao da je to nemoguće. Čak da je i imao

kontrolu nad riječima koje je izgovarao, nitko mu ne bi vjerovao. Bio je opsjednut zloduhom. Nešto sablasno ga je svladalo i ušlo u njega kroz one proreze na

leđima koji mu nisu htjeli zacijeliti. Kuga je gurnula u stranu Brooksovu dušu i živjela je na njezinu mjestu. Još nešto je bilo u njemu - nešto odvratno i staro i sastavljeno od gorčine, duboke kao što je dubok ocean.

Nije imao načina razgovarati s čudovištem, koje je sada bilo sastavni dio njega. Nisu imali zajednički jezik. Ali Brooks je znao što čudovište želi.

Eureku. Kuga ga je prisilila da prema njoj bude ledeno hladan. Tijelo koje je izgledalo kao Brooks činilo

je sve da povrijedi svoju najbolju prijateljicu, a situacija je postajala sve gora. Prije samo sat vremena, Brooks je gledao kako njegove ruke pokušavaju utopiti Eurekina brata i sestru, nakon što su pali s broda. Njegove vlastite ruke. Brooks je zbog toga mrzio Kugu više od ičega.

A sada, dok ga je vlastita šaka udarala u lijevo oko, shvatio je: kažnjava ga zato što nije uspio dokrajčiti blizance.

Poželio je da si može prisvojiti zaslugu što su se oni izmigoljili i oslobodili. Ali spasila ih je Eureka, nekako ih je povukla iz njegova stiska. Nije znao kako je to učinila ni kamo su otišli. Nije

190

znala ni Kuga, jer u suprotnom bi ih Brooks već sad progonio. Kad mu je ta misao prošla glavom, Brooks se opet udari u lice. Još jače.

Ako Kuga tako nastavi, možda će Brooksovo tijelo postati neprepoznatljivo kao i to što se nalazilo u njemu. Otkad ga je Kuga zarobila, odjeća mu više nije pristajala. Ugledao bi negdje odraz svojega tijela i prenuo se zbog vlastitog stasa. Hodao je drukčije, kao da je nasrtao na nešto. Promjena mu se vidjela i u očima. Pojavila se neka tvrdoća. Zamagljivala mu je vid.

Četrnaest dana ropstva naučilo je Brooksa da je Kugi potreban zbog svojih sjećanja. Mrzio je što joj ih mora prepustiti, nije znao kako ih sakriti. Sanjarenje je bilo jedino mjesto na kojem se Brooks osjećao smireno. Kuga je postala stalni posjetitelj tog kina, promatrala je predstavu i učila sve više o Eureki.

Brooks je više nego ikad shvaćao da je ona postala zvijezda njegova života. Nekada su se zajedno penjali na stablo pekan oraha u vrtu njezine bake. Uvijek je bila nekoliko

grana više od njega. On se uvijek natjecao i pokušao je dostići - ponekad sa zavišću, uvijek s divljenjem. Njezin ga je smijeh ispunjavao poput helija. Bio je to najčišći zvuk koji je Brooks ikada čuo. Još ga je privlačio k njoj kad bi ga začuo na hodniku ili na drugom kraju prostorije. Morao je znati što je to zavrijedilo njezin smijeh. Nije ga čuo otkad joj je poginula majka.

Što bi se dogodilo da ga sada čuje? Bi li melodija njezina smijeha protjerala Kugu? Bi li njegovoj duši dala snage da zauzme mjesto koje joj pripada?

Brooks se izvijao na pijesku, um mu je gorio, tijelo se borilo. Noktima si je parao kožu. Vikao je od muke i tjeskobe. Čeznuo je za trenutkom mira.

Bit će potrebno posebno sjećanje da bi to postigao. Ljubio ju je. Tijelo mu se ukočilo, kao da je osjetio melem zbog pomisli na Eurekine usne na svojima.

Prepustio se cijelom događaju: toplini njezina tijela, neočekivanoj slatkoći njezinih usta. Brooks je ne bi bio samostalno poljubio. Psovao je Kugu zbog toga. Ali na trenutak - dugačak,

blistav trenutak - sva buduća tuga bila je vrijedna osjećaja Eurekinih usana na svojima. Brooksov um naglo se vrati na plažu, natrag u ovu bolnu situaciju u kojoj se nalazio. Munja je

udarila nedaleko, u pijesak. Bio je sav mokar i drhtao je, ležeći u vodi oceana sve do koljena. Počeo je smišljati plan, a onda prestao kad se sjetio da je to beskorisno. Kuga će znati, spriječit će ga da išta učini što bi bilo suprotno njezinim željama.

Eureka je bila odgovor, cilj zajednički Brooksu i njegovu zloduhu. Njezina je tuga bila beskrajna. Brooks je mogao podnijeti malo bola kojeg si je sam nanosio.

Ništa nije bilo važno, jer ona je bila vrijedna svega.

Chiarissima

191