Leibniz-Načela Prirode i Milosti

Urednici biblioteke:

BRANKO BOŠNJAK, MILAN KANGRGA, GAJO PETROVIĆ, PREDRAG VRANICKI

GOTTFRIED WILHELM LEIBNIZ

Izbor, redakcija i predgovor:

MILAN KANGRGA

Izabrani filozofski spisi

Preveo:

MILIVOJ MEZULIĆ

£HJ

naprijed ZAGREB, 1980.

246 Izabrani filozofski spisi

dimo i to da — dok se misao sastoji u (refleksivnoj) djelatnosti jedne i iste stvari u odnosu na samu scbe — toga nikako nema kod likova i gibanja, jer se kod njih nikad ne očituje načelo neke istinski unutraš-nje djelatnosti. Mora, nadaljc, da postojc jednostavna bića, jer inače ne bi bilo sastavljenih ili skupnih bića, a ta potonja prije su fenomeni negoli supstancije, te više postojc vop.tp negoli cpuo-EL, to jest prije duhovnim ili logičkim, negoli fizičkim načinom, da se poslužimo Demokritovim riječima. Kad u jednostavnim stvarima ne bi bilo nikakve promjene, onda je jednako tako ne bi bilo ni u sastavljenim stvarima, jer sva njihova zbilj-nost sadržana je u jednostavnim stvarima. Možemo, međutim, reći da su unutarnje promjene sasvim iste vrste koj'e je i ono čega postajemo svjesni u našem mi-šljenju, te nam je stoga dopušteno reći da je percep-cija, općenito govoreći, izraz mnoštva posredstvom je-dinstva.

Vama, g. Baylef nije dabome potrebno to objašnjenjc o nematerijalnosti duse, o kojoj ste na različitim mjc-stima govorili riječima koje zadivljuju, pa ipak mi se čini da se, spoje li se ta razmatranja s mojom specijal-nom osnovnom prctpostavkom, jedno i drugo gledište mogu uzajamno osvijetliti.

XV.

MACELA prirode i miiosti utemeljena na umu

(1714)

1. Supstancija jc biće sposobno za djelatnost. Ona je ili jednostavna ili sastavljena. Jednostavna supstancija je ona koja nema dijelova. Sastavljena supstancija je skup jednostavnih supstancija ili monada. Monas je grčka riječ koja označuje »jcdinsLvo« ili ono što je jedno.

Sastavljene stvari ili tijela jesu mnoštva; a jednostav-ne supstancije, svc živo, dušc I duhovi jesu jedinstva. I zaista je potrebno da posvuda bude jednostavnih sup-stancija, jer bez jednostavnih ne bi bilo sastavljenih; cijela je priroda, prema tome, puna života.

2. Monade, zbog toga što nemaju dijelova, ne mogu biti 'ni stvorene ni uiiiŠtene. One ne mogu ni početi'ni svršiti prirodnim putem; zato one i traju koliko i sve-rriir, koji će se doduše promijeniti, ali nikad neće biti uništen. One ne mogii poprimiti nikakav lik, jer bi zna-čilo da imaju dijelove. Zbog toga se monada samo po sebi i u nekom nedjeljivom času može razlikovati od' neke druge samo po kvaliteti svojih unutarnjih svojsta-va i djelatnosti, a to mogu biti samo njezmerpercepcije (to jest, predočivanje sastavljenih stvari i 'onog š t o j e vanjsko, pomoću jednostavnoga) i njezine^ žudnje .(to jest, njezine težnje da s jedne percepcije prijeđe na drugu), a ta su teženja načela njezine promjene. Jed-nostavnost supstancije, naime, nije nikakva zapreka mnoštvu modifikacija (različitih stanja) koje se moraju naći na okupu u istoj toj jednostavnoj supstanciji; te modifikacije, pak, moraju se sastojati u različitosti od-nosa prema stvarima izvana. Tako se u nekom središtu

243 Izabrani jilozofski spisi

ili točki, ma koliko bila njihova jednostavnost, stječe bezbroj kutova što ih tvore crte koje se ovdje sastaju. 3. U prirodi sve je ispunjeno. Svugdje ima jednostav-nih supstancija koje su doista odvojene jedne od dru-gih sebi primjerenim djelatnostima, a koje se nepresta-no mijenjaju u svojim uzajamnim odnosima; i svaka jednostavna supstancija ili monada, koja sačinjava sre-dište jedne sastavljene supstancije (kao, na primjer, ne-ke životinje) i njezino načeio jedinstvenosti, okružena je mnoštvom (masom) sastavljenim od bezbroja drugih monada koje čine pravo ili vlastito tijelo te središnje monade; u skladu sa sklonostima toga tijela, ona, kao u svojevrsnom središlu, predstavlja stvari koje su izvan nje. A to je tijelo organsko onda kad oblikuje neku vrs-tu automata ili prirodnog stroja, koji ostaje stroj ne sa-mo u cjelini, nego i u svom najmanjem djeliću koji se može opaziti. Kako je zbog ispunjenosti svijeta sve po-vezano, te svako tijelo, više ili manje, ovisno o udaljeno-sti, djeluje na svako drugo tijelo i uzbuđuje ga putem reakcije, iz toga slijedi da je svaka monada živo ogleda-lo obdareno sposobnošću unutarnjeg djelovanja koje sa svoga gledišta predstavlja svemir te je jednako uređe-no kao i sam svemir. A percepcije se u monadi rađaju jedna iz druge po zakonu težnje ili svrhovitih uzroka dobra i zla što postoje u uređenim ili neuređenim pri-mjetljivim percepcijama, kao što se i promjene tijela i vanjski fenomeni rađaju jedni iz drugih po zakonu djelatnih uzroka, drugim riječima, po zakonu gibanja. Tako postoji savršena harmonija između monade i gl-banja tijela, koja jc od samog početka svijeta prestabi-lirana između sistema djelatnih uzroka i sistema svrho-vitih uzroka. U tome se i sastoji podudaranje i prirod-no sjedinjavanje duše i tijela, a da jedno ne može mije-njati zakone drugoga.

4. Svaka monada, u zajednici sa svojim posebnim ti-jelom, tvori živu supstanciju. Prema tome, ne samo da svugdje vlada život, vezan uz dijelove iii organe, nego čak među samim monadama postoje bezbrojni stupnje-vi života koji, manje ili višc, vladaju jedni nad drugima. Međutim, kad monada posjeduje tako udešene organe

Načela 249

da njihovim posredstvom u utiscima što ih primaju, prema tome u percepcijama koje te utiske prikazuju, ima nečeg što se osobito ističe ili po čemu se utisci razlikuju (na primjer, kad se posredstvom svojstva očne tekućine zrake svjetla koncentriraju i djeiuju većom snagom), to može dovesti do osjeta, drugim riječima do percepcije koju prati pamćenje, do takve, dakle, per-cepcije od koje dugo vfemeria ostaje jeka (odjek) koja se zatim u danoj prilici opet može čuti; takvo se živo bi-će naziva životinjom, kao š.to njezinu monadu zoverno dušom. A fcad se ta duša uzdigne do uma, ona je nešto uzvišenije te je ubrajamo u duhove, kako će "iiskoro biti objašnjeno.

Istina je da su životinje ponekad u stanju jednostav-nih živih bića, a njihove duše u stanju jednostavnih mo-nada, to jest onda kad njihove percepcije nisu dovoljno razgovijetne, a da bi ih se mogle sjećati, kao što se zbiva pri dubokom spavanju bez snova ili kao u sta-nju ošamućenosti; ali i takve percepcije koje su se pot-puno zbrkale morat će se u životinjama ponovo razviti — iz razloga što ću ih uskoro (§ 12) spomenuti. Zbog toga je potrebno razlikovati između percepcije j j i unu-^ tarnjeg stanja monade ukoliko predstavlja vanjske ,i predmete, i apercepcije koja je samosvijest ili refleks- j na sppznaja toga unutarnjeg stanja, a koja nipošto nije ; dana svim dušama,. štaviše čak ni istoj duši u ' svako ' doba. Greška descartesovaca baš je u tome što oni ne vide tu razliku, pa percepcije kojih nismo svjesni uzi-maju kao da ih i nema, kao što za obične Ijude ne po-stoje tijela koja oni ne zapažaju. Iz istih su razloga baš ti descartesovci povjerovali da su duhovi monade, da dakle nema životinjskih duša, a još manje drugih zi~ votnih principa: Pa kao što su s jedne strane previše po-vrijedili opće mišljenje ljudi, time što su životinjama porekli biio kakvo osjećanje, oni su se, s druge strane, previše priklonili predrasudama običnog puka kad su dugotrajnu ošamućenost koja dolazi od velikog meteža što vlada među percepcijama pobrkali sa smrću u slro-gom smislu, sa stanjem u kojem iščezava bilo kakva percepcija. To je išlo naruku onom slabo utemeljenu


mišljenju o uništivosti pojedinačnih duša i nevaljalorn nazom nekih veoma preuzetnih duhova koji su pobijalj besmrtnost naše duše.

5. Ima nekapovezaiiost u percepcijaina životinja koja je doneklc nalik na umno zaključivanje, ali se ona os-niva samo na sjećanju na činjenice ,ili posljedice a ni-pošto na spoznaji uzroka* Zato pas bježi od batine ko-jom je bio tučen, jer mu sjećanje izaziva sliku boli koju mu je nanijela ta batina. Pa i ljudi, ukoliko po-stupaju cmpirijski, to jest u tri četvrtine svojih spo-sobnosti, ne rade mnogo drukčijc od životinja; na pri-mjer, očekuje se da će sutra osvanuti dan, jer iskustvo oduvijek pokazuje da je tako. Samo astronom predviđa to iz umskih razloga; no i to će predviđanje zatajiti kad nestane uzroka zbog kojega nastaje dan, jer taj uzrok nije vječan. Istinsko, pak, racionalno zaključi-vanje ovisi o nužnim. ili vječnim istinama, kao što su to istine logike, aritmetike i geometrije koje sačinja-vaju ncsumnjivu povezanost ideja i nepogrešivo zaklju-čivanje koje iz njih proizlazi. Stvorenjima u kojih se oe može primijetiti takvo zaključivanje, dajemo ime: iivotinja; onima,,pak, koji spoznaju te nužne istine^da-jemo ime: umom obaarena stvorenja, jer ona to i jesu, a njihove duše naživamo đuliovima. Te su duše sposob-nc da obavljaju refleksivrie akte i da razmatraju misao onom što zovemo ja, supstancija, .monada, duša i duh, jcdnom riječju, rjematerijalne predmete i istine. I ba§ nam to daje sposobnost za znanost i spoznaje s dokaz-nom snagom.

6. Istraživanja modernih učenjaka naučila su nas, a um to i dokazuje, da živa bića kojih su nam organi poznati, to jest biljke i životinje, ne proizlaze iz trule-ži ili nekakvog kaosa, kako su vjerovali stari, nego iz unaprijed oblikovanog sjemenja, pa da, prema tome, proizlaze iz preobraženja preezgistentnih živih bića. U sjcmenju velikih ima malih živih bića, koja, posred-stvom oplodnje, poprimaju novo ruho što ga usvajaju i koje im omogućuje da se hrane i da rastu kako bi se time mogla pojaviti na mnogo vdćem poprištu i raz-množavati sc onako kako to čine veiike životinje. Isti-

Načela 251

na je da duše ljudskih spcnnatozoa nemaju nikakva ra-zuma, nego postaju razumna tek nošto^^lodnja.de.^.!::, minira ta bića u Ijudsku p r i r o d u . ' T k a o što životinje, općenito, ne nastaju u cijelosti aktom oplodnje ili ra-đanja, tako one u cijelosti i ne propadaju pri procesu što ga nazivamo smrt; jer je razumno tvrditi da što ne počinje po prirodi, jednako tako i ne svršava unu-tar poretka koji vlada u prirodi. Tako se ta bića, odba-cujući svoju masku i svoje tralje, samo vraćaju na ne-ko mnogo sitnije poprište, gdje mogu ipak biti jedna-ko prijemljiva za utiske i podvrgnuta jednakom redu kao i na većemu. A to što smo upravo rekli o velikim živim bićima, potvrđuje se i onda kad se radi o rađa-nju ili smrti najmanjih sjemenskih životinja; one se^ kao takve, mogu proporcionalno uzeti kao velika bića, jer se u prirodi sve zbiva u beskonačnost.

Pa tako nisu samo duše nestvorive i nerazorive, nego su to i životinje: one se samo razvijaju, oblače, preob-lače, svlače i preobrazuju; duše se nikad sasvim nc odvajaju od svoga tijela, niti prelaze iz jednog tijela u drugo koje bi im bilo sasvim tuđe.

Nema, dakle, nikakve metempsihoze, ali ima meta-morfoze; živa bića uzimaju i ostavljaju samo dijelove, a to se hranjenjem zbiva malo-pomalo te u malim ne-primjetljivim djelićima, ali uzastopce, kontinuirano; a odjednom se to, ali rijetko, zbiva osobito u oplodnji ili u smrti, kad živa bića u isti mah ili mnogo dobiju ili mnogo izgube.

7. Sve dosad govorili smo kao jednostavni fizičari; kad se moramo uzdignuti k metafizici služeći se veli-kim načelom, koje se doduše općenito malo upotreblja-valo, a po kojem se ništa ne zbiva bez dovoljna razloga, drugim riječima, ništa se ne događa za što onaj koji dovoljno poznaje stvari ne bi mogao pružiti neki raz-log dovoljan da se određeno kaže zašto je nešto tako, a ne drukčije. Čim je izneseno to načelo, prvo pitanje koje će se s pravom postaviti jest: Zašto prije postoji nešto a ne nišia? Ta ništa je ipak jednostavnije i lakše od nečega. Zatim, pretpostavivši da su stvari morale postojati, onda nam mora biti moguće da damo neko

252 Izabrani [ilozofski spisi

opravdanje o tomc zašto one moraju postojati tako a ne drukčije.

8. Nego, taj se dovoljni razlog za postojanje svemira ne bi mogao naći u nizu iti slijedu slučajnih stvari, to jest tijela i njihovih predodžbi u dušama; jer materija jc po samoj sebi ravnodušna prema gibanju i mirova-nju ili ravnodušna prema ovakvom ili onakvom giba-nju, te nije ono u čemu bismo mogli naći razlog giba-nju uopće, a još manje nekom određenom gibanju. I premda sadašnje gibanje u materiji potječe od nekog prijašnjega gibanja, a to opct od jednog prethodnoga, nećemo ništa postići idemo li ne znam kako daleko imatrag, jer uvijek ostajc isto pitanje. Dovoljan razlog, kome nije potreban nijedan drugi razlog, mora dakle biti izvan toga niza slučajnih stvari i mora se nalaziti u nekoj supstanciji koja je uzrok toga niza i koja je neko nužno biće što u sebi samoj nosi razlog svoga postojanja; jer inače ne bismo imali nikakva dovoljna razioga pri kojem bismo se mogli zaustaviti. A taj posljcdnji raziog stvari nazivamo: Bog.

9. Ta jednostavna, izvorna supstancija mora na oso-bit način nositi u sebi savršenstva sadržana u izvede-nim supstancijama koje su posljedice one prve; tako da će njoj pripasti savršena moć, spoznaja i volja, to jest, ona će biti svemoćna i svemudra, bit će biće vr-hovne dobrote. I kao što .pravednost uzeta u svom naj-općenitijem, nije ništa drugo do dobrpta usklađena s mudrošću, to bogu mora da se prida i najviša pra-vednost. Razlog po kojem su stvari nastale te postoje zahvaljujući njemu djeluje tako da one još ovise o njemu, bogu, dok postoje i dok djeluju: i od njega ne-prestano primaju ono što im daje neko savršenstvo; a ono što im ostaje nesavršeno dolazi od bitnog i izvor-nog ograničenja svojstvenog samom stvorenju.

10. Iz najvišeg božjeg savršenstva proizlazi da je bog, stvarajući svijet, izabrao najbolji mogući plan u kojem se sjediniše najveća ražličnost i najveći red; po tom planu najbolje su iskorištenl mjesto, prostor i vrije-me; najveći je užitak postignut na najjednostavniji na-čin; ukratko stvorovima je dano najviše moći, najviše

Načela 253

spoznaje, najviše dobrote i sreće što ih je svemir mo-gao primiti. Budući da u božjem umu sve mogućnosti, razmjerno s, iijihovrm savjrênstvimar'teže- k t o m e - d a postoje, onda zbiljski svijet, kao posljedak svih âhtje-va, mora bitijnajsavršejiij^^kako ;je to uopće moguê biti. A bez toga ne bf bilo moguće opravdati zašto su stvari pošle prije tim putem, a ne nekim drukčijim.

11. U skladu sa svojom najvišom mudrošću bog je, prije svega, izabrao takve zakone gibanja da budu naj-bolje udešeni i uskladeni s apstraktnim i metafizičkim razlozima. Po tim zakonima održava se jednaka koli-čina cjelokupne i apsolutne sile ili djelatnosti (actio) isto tako kao i reakcija i, napokon, jednaka količina sile koja daje smjer. Osim toga, akcija je uvijek jed-naka reakciji, a cjelokupna je posljedica uvijek ekviva-lentna svom punom uzroku. Svakako iznenađuje da se uz pomoć samog razmatranja djelatnih uzroka ili mate-rije ne mogu razumno opravdati oni zakoni gibanja ot-kriveni u naše vrijeme, a koje sam jednim dijelom i ja sam otkrio. Ja sam, naime, našao, da treba posegnuti za svrhovitim uzrocima, budući da ti zakoni ne ovise o načelu nuznosti, kao što to ovise logičke, aritmetičke i geometrijske istine; spomenuti zakoni ovise naime o načelu prikladnosti, to jest o izboru što ga je učinila mudrost. To je i najdjelotvorniji i najočigledniji dokaz o božjem postojanju za sve one koji su sposobni dublje zagledati u prirodu stvari.

12. Iz savršenstva vrhovnog stvoritelja slijedi još da je ne samo poredak cijelog svemira najsavršeniji što može biti, nego i da je sve što je živo takvo ogiedalo da ono predstavlja svemir u skladu sa svojim gledištem, drugim riječima, svaka monada, svako supstancijalno središte mora posjedovati najbolje uređene percep-cije i težnje, tako da bude snošijivo sa svime ostalim. Iz toga slijedi još i to da se duše, to jest najdominant-nije monade, ili čak i životinje, moraju probuditi iz sta-nja dbamrlosti u koje su pale zbog smrti ili neke druge nesreće.

13. Sve je naime u stvarima uređeno jednom zauvi-jek s toliko reda i prikladnosti koliko je samo moguće,


budući da vrhovna mudrost i dobrota i nije mogla dje-lovati drukčije nego po načelima savršene harmonije. Sadašnjost je bremenita budućnošću: iz prošloga se može odčitati budućnost; ono udaljeno izrazuje se bli-skim. Ljepota svemira mogla <bi se spoznati na svakoj monadi kad bi se mogli rastvoriti svi njezini skroviti nabori, ali njima treba vremena da se razviju tako da budu očiti. Kako pak svaka razgovijetna percepcija du-še sadržava u sebi bezbroj zbrkanih i nejasnih percep-cija koje uključuju cijeli svemir, sama duša spoznaje stvari koje percipira samo utoliko ukoliko su te per-cepcije razgovijetne i jasno istaknute; a duša je savr-šena onoliko koliko su njezine -percepcije razgovijetne.

Svaka duša, spoznaje beskonačno, spoznaje sve, ali spoznaje zbrkano. Kao kad šećem uz morsku obalu i slušajući veliku buku što je čine valovi, ja čujem poje-dinačnu buku svakoga vala od koje se sastoji cjelo-kupna buka, ali ja te pojedinačne buke ipak ne razlu-čujem; naše zbrkane percepcije rezultat su utisaka što ih cijeli svemir ostavlja u nama. Jednako je tako sa svakom monadom. Samo bog je sposoban za razgovijet-nu spoznaju svega; jer on je izvor svega što jest. Za-ista je s pravom o njemu rečeno da je njegovo središte svugdje, ali njegov opseg nije nigdje, jer sve je njemu neposredno na dohvat bez ikakve udaljenosti od tog njegova središta.

14. Što se tiče umne duše iii duha, moram reći da u ujemu ima nečega više nego u monadama, čak i više nego u jednostavnim dušama. Duh nije samo ogledalo svih stvorova u svemiru, nego je osim toga i odraz bozahstva. Duh ima ne samo sposobnosti percipiranja' božjih djcla, nego je on kadar i da proizvede poneku stvar koja im je nalik, makar samo u malom. Ne spo-minjući nijednom riječju čudesa sna u kojima mi bez ikakva napora ali i bez naše volje, pronalazimo stvari za koje bismo, pri punoj svijesti, morali misliti dugo vremena da ih pronademo; tako je naša duša arhitek-tonička i u voljnim aktima; a otkrivajući znanosti u duhu kojih je bog uredio stvari {pondere, mensura, mtmero iid.). tj. davši im težinu, mjcru i broj, duša

Načela 255

oponaša u svom području i u svojem malom svijetu u kome joj je dopušteno da to radi, ono što bog čini u velikom svijetu.

15. Zbog toga svi duhovi, pripadali oni Ijudima ili genijima, snagom vječnog uma i istine ulaze u svoje-vrsno zajedništvo s bogom, postaju članovi kraljevstva božjeg, tj. najsavršenije države što ju je stvorio i ko-jom vlada najveći i najbolji monarh: i, napokon, u njoj vladaju takva krepost i dobrota kakva je uopće moguća; a ništa se od toga ne zbiva bilo kakvim pore-mećajem prirode, kao da bi ono što bog daruje duša-ma remetilo zakone tijela, nego se zbiva po samom po-retku prirodnih stvari, snagom prestabilirane harmo-nije, koja od početka svijeta vlada između kraljevstva prirode i milosti, između boga, kao graditelja i kao monarha; tako priroda sama vodi do milosti, a milost usavršava prirodu služeći se njome.

16. Iz toga slijedi da, premda nas um ne može po-dučiti o svim pojedinostima velike budućnosti za koju zna samo objava, to ipak taj isti um može nama zajam-čiti da su stvari učinjene tako da to nadmašuje naše želje. Budući da je bog najsavršenija i najsretnija, pa prema tome i Ijubavi najdostojnija supstancija, a istin-ska i čista Ifubav sastoji se u tom da se nalazi zado-voljstvo u savršenstvima i u sreći onoga što se Ijubi, ta nam Ifubav mora dati najveeu moguću radost za ko-ju smo sposobni — ako je bog predmet te ljubavi i ra-dosti.

17. A lako je i ljubiti ga kao što treba, ako ga pozna-jemo onako kako sam upravo opisao. Jer, makar boga ne možemo oćutjeti našim vanjskim osjetilima, on zbog toga ipak nije manje vrijedan naše ljubavi; ta on je naša velika radost. Mi vidimo kako se no:ast ima ra-duju Ijudi, ako se i ne sastoje u nečemu što nam iz vanj-skog svijeta pružaju naša osjetila.

Mučenici i fanatici, premda je svakako efekt tih po-tonjih neobuzdan, pokazuju nam za što je sposobna duhovna radost, štaviše, što je od još veće važnosti, i same osjetilne radosti daju se svesti na intelektualne radosti, premda se one baš jasno ne shvaćaju.


Muzika nas ushićuje, premda se njezina Ijepota sa-stoji u suglasnosti brojeva i u nesvjesnom brojenju kojim je duša ipafc zabavljena dok prima udaranja i ti-traje zvučnih "'tijela koji se iisaglašavaju u određenim intervalima. Jednake je prirode i radost što je oko osje-ća u proporcijama, a i one što nam ih pružaju druga osjetila'svode se na nešto slično tome, premda to ne bismo mogli objasniti takvom jasnoćom.

18. Moglo bi se čak reći da nam Ijubav kojom Lju-bimo boga već sada daje neku radosnu slutnju budaće sreće. Pa iako je ona nezainteresirana, ona je ipak sama po sebi naše najveće dobro i naš interes, sve da ga i ne tražimo i da uzimamo u obzir samo ono nepos-redno zadovoljstvo koje nain pruža i ne gledajući na korist koja nam iz nje proizlazi. Ta Ijubav rada savrše-nim povjerenjem u dobrotu našeg stvoritelja i gospo-dara, a koje našem duhu daje istinski mir, ne onakav za kojim teže stoici koji se odlučuju na neku usiljenu strpljivost, nego mir koji nam u svakom času pruža za-dovoljstvo i čak nam zajamčuje^ buduću sreću.

Osim te uvijek u nama nazočne radosti, ništa nam za našu buduću sreću ne može biti korisnije, jer ljubav kojom Ijubimo boga ispunjava još i naše nade i vodi nas putem najuzvišenije sreće; zbog savršenog reda, naime, koji vlada svemirom sve je učinjeno kako je najbolje moguće, kako poradi općeg dobra, tako i po-sebno radi još većeg pojedinačnog dobra onih koji su se u to uvjerili i koji su zadovoljni božjom vladavi-nom, a to očito mora biti tako kod svih onih koji umiju Ijubiti izvor svega dobra. Istina je, doduše, da najuzvi-šenije blaženstvo — ma kakvom blaienom vizijom ili spoznajom boga bila praćena — nikad ne može biti pot-puno, i zaključeno jer bog, kao beskonačno biće, ne može u cijelosti biti spoznat.

Prema tome se naša sreća nikada neće sastojati, a i ne mora se sastojati, u potpunom uživanju, pri ko-jem ne bi više ništa preostalo da se želi i što bi otup-jelo naš duh; nego se ta sreća sastoji u neprestanu napredovanju prema novim radostima I novim savršen-štvima.

XVI.

MONADOLOGIJA Teze filozofije ili teze nap i sane u č a s t

princa Eugena 1714.

1

Monade, o kojima ćemo ovdje govoriti, jesu je4n.Q-stavne supstancije, koje su sadržane u sastavljenima. Jemiostavne, to će reći bez dijelova.

A jednostavne supstancije moraju postojati, jer po-stoje složene; jer složenost nije ništa drugo nego skup ili agregat jednostavnoga.

Dakle, tamo, gdje nema dijelova, nema ni rjrptežno-sti, ni oblika, ni moguće djeljivostj. A te su monade pravi atomi prirode, jednom riječju, elementi stvari.

Zato nema bojazniod bilo kakvog rastavijanja, i ne-ma nikakva shvatljivog načina, po kojem bi neka jed-nostavna supstancija; mogla prirodno prppasti.

Na isti način nema u njoj ničega, po čemu bi jedno-stavna supstancija mogla prirodno početi, budući da ona ne može biti načinjena sastavljanjem.


Tako se može reći, da monade ne mogu početi ni svr-šiti, to jest, da odjednom one mogu početi samo stva-ranjem (creation), a svršiti samo uništenjem (annihila-tion); dok ono, što je sastavljeno, nastaje iz dijelova, a raspada se u dijelove.

Isto tako nema načina da se objasni, kako bi jednu monadu u njenoj unutrašnjosti mogao pobuditi ili pro-mijeniti neki drugi stvor (creature), jer se u nju ne može ništa prenijeti, niti se može zamisliti u njoj ika-kvo unutrašnje kretanje, koje bi bilo izvana izazvano, upravljano, uvećano ili umanjeno, kako je to moguće u sastavljenima, gdje postoje promjene među dijelovima. Monade nikako nemaju prozora, kroz koje bi nešto u njih moglo ući ili iz njih izići. Akcidenti se ne mogu odvojiti od supstancije niti lebdjeti izvan njih, kao što su to nekad činili osjetilni oblici skolastike. Stoga ni supstancija ni akcident ne mogu izvana ući u monadu.

8

Međutim, monade treba da imaju neke kvalitete, ina-če to i ne bi bila bića. Kad se jednostavne supstancije ne bi nikako razlikovale po svojim svojstvima, ne bi bilo nikakva načina da se opazi ikakva promjena u stvarima, jer ono, što je u sastavljenom, može potje-cati samo od jednostavnih sastavnih dijelova (ingre-dients), i ukoliko monade ne bi imale svojstva, ne bi se razlikovale jedna od druge, jer se nikako ne razli-kuju (po kvantitetu: i prema tome, pretpostavivši ispu-njen prostor, svako mjesto dobilo bi u kretanju uvijek samo jednaku vrijednost, kakvu je imalo, i stanje stvari ne bi se razhkovalo jedno od drugoga.

Svaka monada, dakle, mora nužno biti različita od svake druge. Jer ne postoje nikad u prirodi dva bića,

Monadologija 259

koja bi bila potpuno jednaka, i gdje ne bi bilo moguće naći unutrašnju ili na unutrašnjeir određenju zasno-vanu razliku.

10

Ja smatram da je tako udešeno, da je svako stvoreno biće subjekt promjene, pa prema tome i stvoreha mo-nada i, štaviše, da je"ta promjena u svakom. postojana.

11

Iz ovoga što smo upravo rekli, proizlazi, da sve pri-rodne promjene monada dolaze od nekog unutrašnjeg principa, jer nikakav vanjski uzrok rie bi mogao utjeca-ti na unutrašnjost monade.

12

No isto je tako potrebno, da osim principa promjen-Ijivosti postoje zbiljske posebne promjene u svakoj mo-nadi, a to su one što čine specifičnu različitost i šaro-liku mnogovrsnost među jednostavnim supstancijama.

13

Ta ppsebnost mora pbuhvatiti mnoštvo_u jedinsj.yu ili u jednostavnom. Jer svaka se prirodna promjena stvara postepeno, nešto se mijenja, a nešto ostaje; pre-ma tome mora u jednostavnoj supstanciji postojati mnoštvo pokreta i odnosa, iako u njoj nikakp nema dijelova.

14

Prolazno stanje, koje obuhvaća i predstavlja mnoštvo u jedinstvu ili jednostavnoj supstanciji, nije ništa dru-go nego ono što se zove percepcijom, što treba, kao što će se kasnije vidjeti, razlikovati od apercepcije ili sa-mosvijesti. Descartesovci su tu jako pogriješili, što su smatrali, da su sve nesvjesne percepcije ništa. Zbog te su zablude oni takoder povjerovali, da su jedino du-hovi monade, i da nikako ne postoje duše životinja ili druge entelehije. 'Stoga su naprosto zamijenili dugu


nesvjesticu doslovce sa smrću, zbog čega su još upali u skolastičku predrasudu o postojanju potpuno bestje-lesnih duša, i čime su štaviše utvrdili slabo upućene duhove u vjerovanju o smrtnosti duša.

15

Djelovanje unutrašnjeg principa, koje stvara prom-jenu ili prijelaz od jedne percepcije k drugoj, može se nazvati žudnjom; istina je da žudnja ne. može uvijek dospjeti do čitave predodžbe kamo teži, ali ona od nje uvijek nešto postiže i dospijeva k novim predodžbama.

16

Mi iskušavamo na sebi samima postojanje mnoštva u jednostavnoj supstanciji, kad nalazimo da i najma-nja misao, kojc smo svjesni, obuhvaća mnogovrsnost u svom objektu. Tako svi oni koji su priznali, da je duša jednostavna supstancija, moraju priznati to mno-štvo u monadi, i Bayle* nije trebao tu nalaziti nikakve naročite teškoće, kako je-on to učinio u svom Rječniku (u članku Rorarius).

17

Mora se uostalom priznati, da su percepcija i sve što o njoj ovisi neobjašnjivi iz mehaničkih osnova, to jest iz (tjelesnih op. pr.) oblika i kretanja. Neka se pretpo-stavi, da postoji jedan stroj, čija je struktura tako ude-šena, da može misliti, osjećati i predočivati, moći će se, zadržavajući iste odnose, zamisliti je tako poveća-nu, da bi se u nju moglo ući kao u jedan mlin. Pretpo-stavivši to, nači će se kod pregleda njene unutrašnjosti samo dijelovi koji jedni druge pokreću, a nikada nešto

* Pierre Bayle (1647—1705), franouski filozof, ouven po svom veLikom »IBstorijskom i kritiičkom rječniku«, u kome kriitički donosi sva dota-dasnja znanja, filozofske nauike i probleme. Skeptik, oštar i duhoviT kriticar svili filozofskih nauka u 'hiisloriiji filozofije, a posebno svojih suvremonika, među koiima kritizira Leibniza i polcmizira s njini. Naro-čito oštroj kritici Bayle je podvrgao Leibnizovu nauku o monadama i tijegovu prestabidiranu harmoniju, čime je mnogo pridonio jasnijem shva-ćanju sanie Leibnkcove filozofije, a što mu je priznao i sam Leibniz (vidi u tekstoviina!) — {op. prev.)

Monadologija 261

što bi objasnilo osnovu jedne percepcije. Stoga nju treba tražiti u jednostavnoj supstanciji, a ne u sastav-ljenom ili u stroju. Tako su percepcije i njihove prom-jene jedino što se može naći u jednostavnoj supstan-ciji. I samo se u tome mogu sastojati sva untrašnja djelovanja jednostavnih supstancija.*

18

Ime entelehija moglo bi se dati svim jednostavnim supstancijama ili stvorenim monadama, jer one imaju u sebi stanoviti stupanj savršenstva (EXQU<HT:O£VT;EXE$), i njihova potpuna samodostatnost (auTapÊi-a) čini ih izvorom njihovih unutrašnjih djelovanja, i tako reći, netjelesnim automatima.

19

Ako hoćemo nazvati dušom sve ono, čemu u jednom višem smislu pripada sposobnost predočivanja i žudnje, onda bi sve jednostavne supstancije ili stvorene mona-de mogle biti nazvane dušama; ali kako je čuvstvo ne-što više nego jednostavna percepcija, smatram da opće ime monada i entelehija dostaje jednostavnim supstan-ciiama, koie će imati samo to, a da se, dušama zovu sanip. one, čija je^ percepcija razgovjetmja J j 3 p r a c e n a ( f ^ sjećanjem.

20

Ta mi na sebi samima doznajemo za stanje, u kojem se ne sjećamo ničega i nemamo nikakve razgovijetne percepcije, recimo kad padnemo u nesvjesticu ili kad tvrdo zaspimo bez ikakva sna. U tom stanju duša se ne razlikuje primjetno od jednostavne monade; ali ka-ko to stanje nikako nije trajno, i kako duša izlazi s njim nakraj, ona je utoliko nešto više.

* Tu se Leibniz bori protiv ograničenosti mehaničkog materijalizma, pravca, koji je i sam zastupao u pocetku svog filozofkanja, a ,po kojem se i psihilčka svojiStva uopce i mišljenje objašnjavaju mehaniĆkim kreta-njem finih čestica materije, i on polemizira o tom pitanju s Lockeom, Tollaudom, Bayleom i drugima. {op. prev.)


21

Iz toga nikako ne proizlazi, da jednostavna supstan-cija, dok je u tom stanju, nema nikakve percepcije. To ne može biti iz gore navedenih razloga; jer ona ne bi mogla ni propasti kao ni postojati bez ikakve afek-cije, koja nije ništa drugo nego njezina percepcija. Ali kad postoji veliko mnoštvo malih percepcija, gdje se ništa jasno ne raspoznaje, onda postoji omamljenost, kao što, kad se nekoliko puta zaredom okrećemo na istu stranu, nastaje vrtoglavica, koja nas ošamuti i ne dopušta da išta jasno razlikujemo. Za jedno stanovito vrijeme smrt može to stanje stvoriti u životinja.

22

A kako je sadašnje stanje jednostavne supstancije prirodno produženje njegova prethodnog stanja, to je i sadašnjost prcma tome bremenita budućnošću.

23

A očevidno je, da duša, pošto se probudila iz nesvi-jesti, odmah opaža percepcije u sebi samoj, koje mora da je u sebi već otprije imala, premda ih nije opažala; jcr jedna percepcija može prirodnim putem nastati samo po drugoj percepciji, kao što se kretanje može prirodno proizvesti samo drugim kretanjem.

24

Odatle se vidi, da bismo bili uvijek u nesvijesti, kad ne bismo imali percepcije jednog višeg stupnja jasno-će, koje se u neku ruku ističu nad običnim percepci-jama. A to je stalno stanje jednostavnih monada.

25

Tako vidimo, da je priroda dala i životinjama više percepcije brinući se da ih opskrbi organima, koji skupljaju više traka svjetla ili više talasanja zraka, ka-ko bi tim sjcdinjenjem proizvele veće djelovanje. Nešto

Monadologija 263

slično postoji u mirisu, u okusu i opipu i možda u mno-žini drugih osjetila, koja su nam nepoznata. Objasnit ću uskoro, kako zbivanja u duši odražavaju ono, što se događa u organima.

26

Pamćenje pridonosi dušama neku vrstu pravilnog re-doslijeda, koji je vrlo sličan umu, ali koji treba od nje-ga razlikovati. Tako vidimo da životinje, imajući per-cepciju neke stvari koja je n a njih učinila jak utisak, a o čemu su sličnu percepciju imale već prije, očekuju po' svojem pamćenju ono što je bilo u vezi s tom proš-lom percepcijom, i obuzete su sličnim osjećajima, ka-kve su imale tada. Na primjer: kad se psima pokaže štap, oni se sjećaju boli, koju im je on nekad p,rouzro-kovao, zavijaju i bježe.

21

Jaka mašta, koja ih plaši i pokreće, dolazi ili od veli-čine ili od množine prošlih percepcija. Jer često jedan jedini snažan utisak ili mnogo osrednjih ponovljenih percepcija stvore odjednom djelovanje jedne duge na-vike.

28

Ljudi djeluju kao nerazumne životinje tako dugo, dok se redoslijed njihovih percepcija stvara samo po principu pamćenja, slično iskustvenim liječnicima, ko-ji posjeduju samo praksu bez teorije. U tri četvrtine naših djelovanja mi smo samo takvi empiričari. Na pri-mjer, kada tvrdimo, da će sutra opet biti dan, mi to zaključujemo empirijski, jer je to tako uvijek dosada bio slučaj. Samo astronomi prosuduju to iz umnih raz-loga.

29

Samo spoznaja nužnih i vječnih istina jest ono što nas razlikuje od običnih životinja, i ona nam daje um i znanje, uzdižuei nas do spoznaje nas samih i Boga. I to je ono što se u nama zove umna duša ili duh.


30

Monadotoglja

35

265

Pomoću spoznaje nužnih istina i njihovih apstrakcija uzdižemo se napokon do refleksivnih akata, do misli o »ja« i razmatranja naše unutrašnjosti, i to tako da razmišljajući o sebi samima, dolazimo do pojmova bitka (etre) supstancije, jednostavnog ili sastavljenog, nematerijalnog i Boga samoga, shvaćajući da ono što je u nama ograničeno, u njemu je bez granica. I ti nam refleksivni akti dobavljaju glavne objekte našeg umovanja.

31

Naša rasuđlvanja zasnivaju se na dva glavna princi-pa: prvo na principu protivurječnosti, po kojem neisti-nitim smatramo ono što sadrži protivurječnost, a istini-tim ono što je suprotstavljeno i protivno neistinitom.

32

Drugo, na principu dovoljnog razloga, po kojem za-kljucujemo 'da nijedna činjenica nije prava i posto-jeća, nijedna postavka istinita, ako ne postoji dovoljan razlog zašto je to tako, a ne drugačije, premda nam ti razlozi najčešće ne mogu biti potpuno poznati.

33

Ima takođcr dvije vrste istina, istine uma (verites de raison) i istine iskustva (verites de fait). Istine su uma nužne, i njihova je suprotnost nemoguća, istine su iskustva slučajne, i njihova je suprotnost moguća. Ukoliko je jedna istina nužna, može se pomoću anaJize naći njezina osnova (raison), ako se rastavi na jedno-stavnc pojmove (idćes) i istinc, dok se ne dođe do pra-istina.

34

Tako malematičari analizom svode svoje spekulativ-ne teorije i praktična pravila na definicije, aksiome i postulate.

Postoje napokon jednostavni pojmovi, o kojima se ne može dati definicija, kao i aksiomi i postulati, jed-nom riječju osnovni principi, kod kojih nije dokaz ni moguć ni potreban, a to su identični stavovi, čija sup-rotnost sadrži izričitu protivurječnost.

36

No, dovoljan razlog mora se nalaziti i u slučajnim ili iskustvenim istinama, to jest u nizu stvari što su rasprostranjene po svijetu stvorova, gdje bi rastva-ranje na pojedinačne razloge moglo ići u pojedinost bez kraja zbog beskrajne raznovrsnosti prirodnih stvari i dijeljenja tjelesa u beskonačnost. Tako ima bezbroj sadašnjih i proŠlih oblika i kretanja, koji čine djelat-ni (tvorni) uzrok mog sadašnjeg pisanja, i beskrajno mnoštvo malih sadašnjih i prošlih nagnuća i sklonosti moje duše, koji tvore svrhoviti uzrok.

37

A kako svaki od tih pojedinačnih momenata obuhva-ća samo prethodne i još slučajnije, od kojih svaki, da bi bio zasnovan, traži sličnu analizu, time se ne dolazi daleko, i posljednji dovoljan razlog mora da je izvan niza i reda tih slučajnih momenata, koji se mogu pro-dužiti u beskonačnost.

38

Stoga posljednji uzrok stvari treba biti u jednoj nužnoj supstanciji, u kojoj cjelokupna promjena ima osnovu kao u svom praizvoru, a to je ono što nazivamo Bogom.*

39

Kako je ta supstancija dovoljan razlog čitave te cje-line, koja je u svim svojim dijelovima povczana, to po-stoji samo jedan Bog i taj dostaje.

m

* To je takozvaiii kozmološki dokaz za postojanje boga, §to ga je Leibniz i/.vukao iz skolastike, a ova ga uzela od Arvstotela {op. prev.)


40

Monadologija

45

267

Može se također zaključiti da ta najviša, jedinstvena, univerzalna i nužna supstancija, koja izvan sebe nema ništa što bi bilo od nje nezavisno i koja je jednostavan red mogućeg bitka, mora biti bez granica i sadržavati u sebi svu moguću zbiljnost.

41

Odatle proizlazi, da je Bog apsolutno savršen, a to sa-vršenstvo nije ništa drugo nego, točno uzevši, veličina pozitivnog realiteta, koja napušta granice ili ograni-čenosti, što ih stvari imaju u sebi. A tamo gdje nikako ncma granica, to jest u Bogu, savršenstvo je apsolutno beskonačno.

42

Dalje iz toga proizlazi, da stvorenja imaju svoje re-lativno savršenstvo zahvaljujući utjecaju Boga, ali svo-je nesavršenstvo imaju po svojoj vlastitoj prirodi, ne-sposobnoj da bude bez ograničenosti. Jer u tome se razlikuju od Boga.

43

Istina je također, da Bog nije samo izvor postojanja (existences), nego i biti (essences) kako zbiljskih (reel-les), tako i onoga što je zbiljsko u mogućnosti (ree] dans la possibiiite). Jer božanski je razum područje vjećnih istina i pojmova, koji iz njega proizlaze, tako da bez njega nema ništa zbiljsko u mogućnosti, i ne samo ništa postojećc, nego štaviše i ništa rnoguće.

44

Mcđutim, ako postoji jedna zbiljnost, u biti stvari iii u njihovim mogućnostima, iii samo u vječnim istina-ma, ta se zbiljnost mora osnovati na nečemu postoje-ćem i zbiljskom i prema tome na postojanju nužnog bića, u kojem bit sadrži u sebi egzistenciju i kome, da bi bilo zbiljsko, dostaje već i to, da bude moguće.

Tako sam Bog ili nužno biće ima to prvenstvo, da treba da postoji već time, ako je samo moguće. A kako nitko ne može zapriječiti mogućnostLanoga,, ita.ne._sa-drži u sebi nikakvih ograničenosti, nikakve jiejgacye, pa prema tome'nikakve protivurječhosti, onda je safrio to dostatno, da ; se a priori spozna egzistencija Boga. Mi smo nju dokazali VVt^ realnošti ^]ečhih !lst:inaT ffi^do-kazat ćemo je i a posteriori, jer postoje slučajna bića (etres contingents)/ !koja svoj posljednji ili dovoljan razlog mogu imati samo u nužnom.,biću, kpje oak raz-log svoje egzistencije ima u samom.e Êi..,

46

Međutim, ne treba nikako zamišljati, kako to neki čine, da su vječne istine, budući ovisne o Bogu, samo-voljne i ovisne o njegovoj volji, kako su to vjerovali Descartes, a zatim Poiret.* To vrijedi samo za slučajne istine, čiji je princip podesnost (convenance) ili izbor najboljega, dok nužne istine ovise jedino o božjem razumu i njegov su unutrašnji objekt.

47

Tako je Bog prajedinstvo ili jednostavna iskonska supstancija, čiji su proizvodi sve stvorene ili izvedene monade, koje nastaju, da se tako kaže, od časa do časa neprekidnim isijavanjem božanstva, koje je u svojoj djelatnosti ograničeno samo prijemljivošću stvorenja, kojemu je u biti da bude ograničeno.

48

U Bogu je moć, koja je izvor svega, zatim spoznaja, koja obuhvaća sav opseg pojmova, i napokon volja,

* Pierre Poiret (-1646—.1719) r u početku pristaša Descartesove filoô-Eije. Njegovo je značenje u tome, što je u svom 'djeLu ^Razuimne misli o Bogu, duši i zlu« ismeđu ostailoga dakazivao, da duša ne može postojati bect tijela, od Jtojeg je zavisna i s kojim je najuže povezana. Zbog svoje nauke bio je uapadan, aii je imao i sljedbenika. (op. prev.).

I V : i l

Documents

Leibniz-Načela Prirode i Milosti