SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Sanja Malatestinić

LENJIN I GLOBALIZACIJA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, rujan 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

LENJIN I GLOBALIZACIJA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov

Student: Sanja Malatestinić

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske Unije

JMBAG: 0081125446

Rijeka, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA ............................................................................................................. 3

1.2. RADNA HIPOTEZA ......................................................................................................................................... 3

1.3. CILJ I SVRHA ISTRAŽIVANJA .......................................................................................................................... 3

1.4. ZNANSTVENE METODE .................................................................................................................................. 4

1.5. STRUKTURA RADA ........................................................................................................................................ 5

2. VLADIMIR ILJIČ ULJANOV LENJIN ........................................................................... 6

2.1. LENJINIZAM .................................................................................................................................................. 9

2.2. IMPERIJALIZAM ........................................................................................................................................... 12

2.3. POVIJESNO MJESTO IMPERIJALIZMA ............................................................................................................ 13

3. OD KAPITALIZMA K IMPERIJALIZMU ................................................................... 19

3.1. SVJETSKA PRIVREDA ................................................................................................................................... 20

3.2. BANKE I NJIHOVA ULOGA............................................................................................................................ 23

3.3. IZVOZ KAPITALA ......................................................................................................................................... 27

3.4. FINANCIJSKI KAPITAL ................................................................................................................................. 29

3.5. TRANSNACIONALNE KOMPANIJE U VRIJEME IMPERIJALIZMA ...................................................................... 32

4. BUDUĆNOST IMPERIJALIZMA .................................................................................. 36

4.1. PODJELA SVIJETA IZMEĐU NAJBOGATIJIH ZEMALJA .................................................................................... 36

4.2. PARAZITIZAM I TRULJENJE KAPITALIZMA ................................................................................................... 40

4.3. GLOBALIZACIJSKI IMPERIJALIZAM .............................................................................................................. 42

5. GLOBALIZACIJA ............................................................................................................ 45

5.1. NASTANAK GLOBALIZACIJE ........................................................................................................................ 46

5.2. PROVOĐENJE GLOBALIZACIJE ..................................................................................................................... 47

5.3. GLOBALIZACIJA I EKONOMSKI RAZVOJ ....................................................................................................... 49

5.4. GLOBALNA TRIJADA ................................................................................................................................... 52

5.5. MULTINACIONALNE KOMPANIJE ................................................................................................................. 53

5.6. GLOBALIZACIJA PRIJE 1914. I DANAS .......................................................................................................... 55

5.7. PREDNOSTI I NEDOSTACI GLOBALIZACIJE ................................................................................................... 57

5.8. GLOBALIZACIJA, RAST I SIROMAŠTVO ......................................................................................................... 58

6. KOMPARACIJA IMPERIJALIZMA I GLOBALIZACIJE ........................................ 62

7. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 67

LITERATURA ....................................................................................................................... 69

POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................ 72

POPIS TABLICA ................................................................................................................... 72

POPIS SHEMA ...................................................................................................................... 72

1

1. UVOD

Tema ovog diplomskog rada je „Lenjin i globalizacija“. Spomenuti rad sastoji se, uz uvod i

zaključak, od 5 međusobno povezanih poglavlja, koja se zatim razrađuju na određen broj

potpoglavlja, ovisno o tematici konkretnog poglavlja i zahtjevnosti materije koje ono izlaže.

Prije svega, a u skladu s naslovom ovog rada, u prvom poglavlju u radu pažnja se posvećuje

Lenjinu kao povijesnoj ličnosti, lenjinizmu kao području interesa i naučavanju koje se

prožimalo kroz život Vladimira Iljiča Lenjina, a koje se može označiti kao svojevrstan

izdanak marksizma i njegovih postavki te o imperijalizmu kao o nepobitnoj posljedici

odnosno nastavku kapitalizma, kojem je, na temelju svog izučavanja, objašnjenja i teorija,

Lenjin dao značajan doprinos. U navedenom poglavlju biti će na nešto općenitiji način

razjašnjena tematika imperijalizma, međutim, kako bi se mogla usvojiti kompletna predodžba

o navedenom razdoblju, potrebno je objasniti i vremenske okvire u kojima je došlo do pojave

imperijalizma kao i temelje na kojima je on nastao, a pod time se svakako podrazumijeva

razdoblje kapitalizma, koje se u jednom od svojih smjerova, s određenim modifikacijama,

razvilo upravo u imperijalizam.

Stoga, logičan slijed je bio u drugom poglavlju ovog rada iznijeti osnovne postavke

kapitalizma kao razdoblja, s obzirom da je poznavanje njegovih značajki neophodno za

razumijevanja samog imperijalizma. S tim u vezi, osobita pozornost u okviru drugog

poglavlja posvetit će se čimbenicima koji su uzrokovali modifikaciju kapitalizma u

imperijalizam, pri čemu je ključna zamjena slobodne konkurencije monopolom i većinskog

izvoza robe većinskim izvozom kapitala, uloga svjetske privrede općenito, uloga banaka i

financijskog kapitala, koji predstavlja jednu od najvećih snaga i pokretača današnjeg

funkcioniranja svijeta.

Razdoblje imperijalizma je unijelo mnogobrojne promjene u različitim područjima, a treće

poglavlje ovog rada govori upravo o tim promjenama i posljedicama imperijalizma. To se

prije svega odnosi na promjenu koja je uzrokovala podjelu svijeta između najbogatijih

zemalja a takvo stanje je proizašlo, kao što i sam Lenjin zaključuje unutar svog naučavanja,

upravo u razdoblju u kojem se pojavio prijelaz kapitalizma u monopolistički kapitalizam,

odnosno u imperijalizam. Osim navedenog, u četvrtom poglavlju biti će riječi i o pojavi

parazitizma i truljenju kapitalizma, pojavama koje Lenjin veže upravo uz imperijalizam.

2

Poglavlje se završava svojevrsnim uvodom u proces globalizacije koja i jest tema ovog rada, i

to na način da je opisana u sklopu imperijalizma s obzirom da su nekadašnji imperijalizam i

današnja globalizacija nedvojbeno na mnoge načine povezani.

Peto poglavlje, kao što je već i napomenuto, govori o procesu globalizacije. Kroz više

potpoglavlja objašnjen je sam proces globalizacije i promjene koje je unio sa sobom, opisana

je globalizacija prije 1914. godine te globalizacija nakon te godine, objašnjeno je samo

provođenje globalizacije kao i globalizacija u kontekstu ekonomskog razvoja, prikazane su

karakteristike globalne trijade, opisan značaj multinacionalnih kompanija u globalizacijskom

smislu, te su na kraju spomenutog poglavlja iznesene pozitivne i one negativne strane

globalizacije i procesa usko vezanih uz nju. Globalizacija je proces koji je nesumnjivo

prisutan u svim sferama života i ljudskog djelovanja, a osobito u posljednjih dvadesetak

godina. Uzrokovao je dotad nezamislivo uklanjanje barijera u mnogim područjima, kao i

izuzetno brz protok informacija koji je tome potpomogao. Posljedice globalizacije su goleme i

sveprisutne, te mijenjaju mnoge sustave u potpunosti. Ono što na neki način možemo

poistovjetiti sa globalizacijom, a što zapravo i jest ideja tog proces, je međuovisnost i uska

povezanost dotad odvojenih područja i uklanjanje svih zapreka na putu prema sustavnoj

integraciji, a ono što se nikako ne smije a i ne može zanemariti jest utjecaj kojeg u tim

procesima imaju multinacionalne kompanije.

Šesto, a ujedno i posljednje poglavlje ovog diplomskog rada, uspoređuje razdoblje

imperijalizma i razdoblje globalizacije. Ono što povezuje ova dva pojma je svakako

koncentrirana moć u rukama najbogatijih i to je polazište na temelju kojeg ove dvije pojave

uopće možemo uspoređivati. Nakon što su, s jedne strane, iznesene i prikazane temeljne

postavke imperijalizma kao razdoblja i njegove posljedice, a s druge strane objašnjen proces

globalizacije i promjene koje je on unio, u ovom poglavlju sumirat će se najznačajnije

karakteristike imperijalizma i globalizacije na način da se opišu područja u kojem su ta dva

razdoblja srodna, te tematski zaokružiti ideja ovog rada.

3

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja rada je: utjecaj Lenjinovog izučavanja, odnosno imperijalizma na

današnji suvremeni svijet u kojem globalizacija svakim danom sve više jača i raste.

Za prethodno navedeni problem istraživanja, moguće je utvrditi predmet istraživanja :

Lenjinovo stajalište o vremenu imperijalizma, njegovo poimanje ekonomskog stanja u to

vrijeme i poveznica između ondašnjeg vremena vlasti imperija i današnjeg suvremenog

svijeta i vladanja malog broja velikih korporacija.

1.2. Radna hipoteza

Na temelju prethodno navedenog problema i predmeta istraživanja ovog diplomskog rada,

može se izvesti hipoteza koja glasi: analizom kapitalizma, te potom imperijalizma i vlasti

manjinskog broja najbogatijih pojedinaca i nacija moguće je doći do korelacije između

tadašnjeg vremena, vlasti i stavova i današnjeg svijeta globalizacije i sve bržeg tehnološkog

napretka.

1.3. Cilj i svrha istraživanja

Svrha ovog diplomskog rada je: prikazati odnos i moguće poveznice između imperijalizma,

koji je najbolje objasnio Vladimir Iljič Lenjin i današnje globalizacije. Sam imperijalizam je

zapravo prirodan nastavak događaja kapitalističkog ekonomskog modela, te je sama činjenica

da će imperijalizam postati dio kapitalizma elaborirana još prije sto i više godina raznim

ekonomskim analizama. 1916. godine, dok se nalazio u prognanstvu Vladimir Iljič Uljanov

Lenjin, napisao je vrlo poznatu brošuru pod imenom ''Imperijalizam kao najviši stadij

kapitalizma''. Ta brošura vrlo vjerno objašnjava stanje u kapitalizmu i Prvi svjetski rat, koji se

mogao nazvati i jednim od najznačajnijih imperijalističkih ratova. Prvi i drugi svjetski rat u

povijesti su obilježeni kao najveći sukobi ikad, te su imali glavnu ulogu u podjelu svijeta.

Najjače i najveće zemlje odlučile su tim putem podijeliti cijelu planetu na nekoliko teritorija

koji će postati najveće imperijalističke sile svijeta, te će im manje zemlje postati podređene. I

u današnje vrijeme kada proces globalizacija svakim danom sve više jača može se vidjeti da je

4

svijet zapravo podijeljen između nekoliko najjačih i najvećih sila, makar to više nisu samo

zemlje u pitanju, već više pojedinci, odnosno određena skupina korporacija.

Cilj ovog diplomskog rada je: istražiti razvoj imperijalizma, odnosno prelazak kapitalizma k

imperijalizmu, objasniti glavne odrednice koje daju pravu sliku vlasti imperijalizma, a to su

pojam svjetske privrede, financijskog kapitala i uloge banaka, te dati opis globalizacije,

njezinih obilježja i budućeg razvoja tog procesa.

Kako bi se što bolje istražila svrha i cilj ovog diplomskog rada potrebno je:

· prikazati put prelaska kapitalizma u viši ekonomski stadij - imperijalizam

· objasniti značaj uloge banaka i financijskog kapitala za daljnji tijek ekonomskog i

društvenog poretka svijeta

· prikazati razvoj transnacionalnih korporacija

· pojasniti osnovne karakteristike globalizacije i njenog nezamislivo brzog razvoja

· napraviti komparaciju između nekadašnje vladavine imperijalizma i današnjeg procesa

globalizacije

Kroz ovih nekoliko točaka biti će prikazan razvoj imperijalizma kroz vrijeme, stajališta

Lenjina o situaciji u svijetu u to vrijeme, te poveznica sa današnjim suvremenim svijetom, te

dat odgovor dali se možda može reći da i danas vlada neki oblik imperijalizma.

1.4. Znanstvene metode

U radu su korištene različite metode znanstvenog istraživanja: metoda analize koja obilježava

raščlanjivanje složenih pojmova na jednostavnije sastavne dijelove te izučavanje svakog

dijela za sebe te u odnosu na druge dijelove, metoda komparacije kojom su opisane razlike i

sličnosti između imperijalizma i globalizacije, metoda deskripcije kojom su prikazane

određene situacije u vremenu imperijalizma te također sam proces globalizacije, metoda

sinteze te povijesna metoda. U određenim dijelovima rada javljaju se povijesne metode, kako

bi se na temelju povijesnih dokumenata mogli objasniti povijesni događaji. Radom dominira

metoda analize kao i metoda komparacije. Prilikom izrade ovog diplomskog rada korištena je

domaća i inozemna literaturom i izvori.

5

1.5. Struktura rada

Diplomski rad se uz uvod i zaključak sastoji od 5 međusobno povezanih dijelova. U prvom

djelu rada ukratko se daje slika o Vladimiru Iljiču Lenjinu, njegova biografija te stav koji je

on zagovarao, a također se opisuje i pojam imperijalizma o kojem je on za vrijeme života

puno pisao i govorio.

U drugom djelu rada pobliže se opisuje kako je iz kapitalizma došlo do stadija imperijalizma,

govori se o pojmu svjetske privrede, razvoju banaka kroz vrijeme, sve većem značaju izvoza

kapitala i financijskog kapitala za razvoj ukupne ekonomije. Također u tom dijelu su opisane

glavne odlike koje su činile imperijalizam i vrijeme u kojem je on vladao.

U trećem djelu rada riječ je o daljnjem razvoju imperijalizma, o njegovoj budućnosti, te je

također dotaknuta poveznica sa globalizacijom. U ovom dijelu je prikazana i podjela svijeta

između onih najsnažnijih, te isto tako na kraju dana i kritika imperijalizma.

Četvrti dio daje opis globalizacije, govori o njenom nastanku, glavnim obilježjima,

prednostima i nedostacima i slično. Također pobliže su objašnjene i multinacionalne

korporacije kao i njihova važnost za proces globalizacije i tehnološki napredak koji se sve

brže razvija.

Peti dio rada, a ujedno i zadnji dio, odnosi se na komparaciju između imperijalizma i

globalizacije, te opisuje karakteristike jednog i drugog procesa, odnosno razdoblja, koje

kasnije nalaze određene sličnosti

Na samom kraju rada iznesena su zaključna razmatranja i popis korištene literature.

6

2. VLADIMIR ILJIČ ULJANOV LENJIN

Ruski revolucionar, ekonomist, sociolog i filozof. Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Lenjin

rođen je 22. travnja 1870. u mjestu Simbirsk u obitelji plemića i učitelja Ilije Nikolajeviča

Uljanova i Marije Aleksandrove kao najmlađe od njihove troje djece. Pseudonim koji je prvi

koristio je bio Volgin (prema rijeci Volgin), a kasnije uzima pseudonim Lenjin (prema rijeci

Leni).

Završetkom gimnazije 1887. godine upisao je Pravni fakultet Kazanskog sveučilišta. Zbog

sudjelovanja u studentskim nemirima izbačen je s Kazanskog sveučilišta i protjeran u selo

Kokuškino u kojem je boravio oko godinu dana.

Lenjina nije karakterizirala druga jedna crta koju su imali mnogi najutjecajniji rukovodioci

socijaldemokratskog pokreta: bavljenje izvjesnim kulturno-povijesnim problemima, koje je

imalo značenje za razvoj marksističke misli i znanstveno osvjetljavanje prošlosti, ali je nužno

bilo prepreka potpunoj predanosti konkretnim povijesnim zadacima koji su bili pred njima.

Lenjin ulazi u revolucionarni socijaldemokratski pokret još u prvim njegovim fazama razvoja.

Još oko 1891. pripada u Petrogradu ilegalnim marksističkim kružiocima, a 1894. istupa protiv

narodnjaka. Polemiku oko narodnjačke ideologije, koju je uspješno već vodio Plehov, Lenjin

je nastavio u svojim djelima u kojima ne samo da je opovrgao narodnjačke stavove, naročito o

problemu kapitalizma u Rusiji, nego već i daje oštru kritiku legalnih marksista prema kojima

je Plehanov tada zauzimao pozitivan stav (Vranicki,1987).

Sredinom 1895. putovao je u Njemačku, Švicarsku i Francusku i to kroz četiri mjeseca, te je

ondje ostvario veze s G. V. Plehanovim i P. B. Akseljrodom, osnivačima prve ruske

marksističke grupe Oslobođenje rada. Krajem 1895. ponovno je uhićen, te provodi više od

godinu dana u zatvoru, a nakon toga je osuđen na trogodišnje progonstvo u Sibir. Iza toga

vlasti mu određuju zabačeno mjesto Šušenskoe za mjesto. Tamo mu se pridružila Nadežda

Konstantinova Krupskaja s kojom se vjenčao u ljeto 1898 (Pažanin, 2002).

Lenjin je na golemom materijalu što ga je skupljao za vrijeme boravka u zatvoru obradio

problem razvitka kapitalizma u Rusiji isključivo s gledišta unutarnjeg tržišta, ograničavajući

se na period poslije reforme, na ruske gurbenije i uglavnom na ekonomsku stranu tog procesa.

Ukazujući na teorijske greške ekonomista narodnjaka, Lenjin prvo analizira, na temelju

7

brojnih zemskih statistika i drugih ekonomskih djela, razvoj i diferencijaciju seljaštva, da bi

zaključio da su društveno-ekonomski uvjeti u kojima se nalazilo tadašnje rusko seljaštvo –

robna privreda. Na osnovi takvog razvoja Lenjin pokazuje i kako teče raslojavanje seljaštva

koje se postepeno diferencira na seosku buržoaziju ili imućno seljaštvo i na seoski proletarijat,

klasu najamnih radnika sa nadjelom, koji počivaju na robnom, novčanom karakteru

proizvodnje. Prelazna karika je srednji stalež koje se odlikuje najmanje razvijenom robnom

privredom. A ta diferencijacija stvara i unutrašnje tržište za kapitalizam (Vranicki, 1987).

Lenjin i boljševici su od izbijanja rata 1914. zahtjevali nasilno rušenje privremene vlade;

zagovarali su politički kaos koji bi vodio građanskom ratu i “sveuništavajućem požaru”,

nakon kojeg bi se, smatrali su, moglo težiti izgradnji novog svijeta u Rusiji; naime, ruska

revolucija bi bila početak monumentalne, svjetske proleterske revolucije. Za isto vrijeme,

njemački generali su htjeli što ranije završiti ratne operacije na tzv. istočnoj bojišnici i

pripremiti se za snažnije vojno djelovanje na Zapadu. Kako bi došli do toga, tj. kako bi čim

prije srušili rusko carsko samodržavlje, bili su u potrazi za saveznikom među ruskim

radikalnim, odnosno ekstremističkim političkim krugovima. Na prijedlog Parvusa (o čemu

uvjerljivo pišu Solženjicin i W. B. Scharlau), njemački je general izabrao Lenjina i njegove

sljedbenike kao najpogodnije rješenje za ostvarenje zacrtanih planova (Kašić, 1987).

Dok je trajao taj čitavi ratni kaos, Nijemci su dogovorili transport Lenjina i njegovih

suradnika u Rusiju; također su i financijski omogućili njegov pokret, kako bi što djelotvornije

izvršili utjecaj među ruskim masama. Lenjin se bez pogovora zalagao za boljševičko

preuzimanje vlasti posredstvom sovjeta, trenutni završetak svih ruskih ratnih akcija i

sklapanje djelomičnog mirovnog ugovora s Njemačkom, a što se naime posve podudaralo s

interesima Berlina. Rusija je tada na svim dijelovima tzv. istočne bojišnice proživljavala

pravu krizu; slabo naoružana i poprilično loše opskrbljena ruska vojska nije više htjela

ratovati, a sve to je itekako išlo u prilog Lenjinu i njegovoj boljševičkoj frakciji (Kašić, 1987).

Lenjinovo djelo Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, nastalo je u tim okolnostima. U

djelu poistovjetio je kapitalizam s imperijalizmom. Imperijalizam je proklet, a time je proklet

i kapitalizam. Lenjin je svoju raspravu započeo gomilanjem statističkih podataka kako bi

dokazao da je koncentracija idustrijske proizvodnje u rukama sve krupnijih monopola „opći i

temeljni zakon sadašnje etape kapitalističkog razvoja“ (Fischer, 1987).

8

Zato, kapitalistička zemlja, bez obzira da li posjeduje ili ne posjeduje kolonije, postaje

imperijalistička zbog toga što ulazi u fazu monopolnog kapitalizma.

U srpnju 1917. došlo je do prvog boljševičkog pokušaja nasilnog preuzimanja vlasti, međutim

to je rezultiralo neuspjehom puča, te nakon toga Privremena vlada izdaje nalog za Lenjinovo

uhićenje, koji nakon toga bježi i skriva se u Finskoj.

Pripadnica esera Dora Kaplan, 30. kolovoza 1918. godine, pucala je na Lenjina te ga pogodila

s dva metka u glavu. Dora Kaplan je dva dana nakon toga ubijena bez suđenja. Lenjin se

nakon operacije oporavio, međutim njegovo zdravlje je bespovratno narušeno. 1922. godine

Lenjin doživljava prvi moždani udar koji ga djelomično paralizira, te nešto kasnije iste godine

preživi i drugi moždani udar, nakon čega je prisiljen povući se iz svijeta politike. Već u

ožujku 1923. doživljava i treći moždani udar nakon kojeg ostaje nepokretan i bez govornih

mogućnosti (Bibić, 1998).

Lenjin je preminuo 21. siječnja 1924., te je unatoč želji da bude sahranjen pored roditelja

sahranjen u Mauzoleju na Crvenom trgu u Moskvi gdje se i danas može vidjeti njegovo

balzamirano tijelo u staklenom kovčegu. Službenim uzrokom smrti smatra se ovapnjenje

krvnih žila, te konačno i četvrti moždani udar. Poslije sloma komunizma u Rusiji 1991.

godine dolazi do novih informacija koje kažu da je uzrok smrti ipak sifilis (Bibić, 1998).

Ako se Lenjina gleda drukčije, ako se u njemu vidi živ čovjek s vrlinama i manama, tada više

nije bitno da li Lenjin jest ili nije najveći marksistički filozof poslije Marxa. Lenjinova

veličina nije u nepogrešivosti ili apsolutnom karakteru njegove teorije, nego u prvom redu, u

njegovom povijesnom doprinosu teoriji i praksi socijalističke revolucije. Lenjin je, u prvom

redu, izvrstan teoretičar politike. Teško bi se moglo reći da ga itko nadmašuje, a u

revolucionarnom je pokretu njegova teorija politike nesumnjiv vrhunski domet. Bio je i dobar

poznavatelj političke ekonomije i autor niza radova s područja ekonomije kao što su Razvitak

kapitalizma u Rusiji i Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma.

Moglo bi se reći da je Lenjin u svojoj političkoj aktivnosti neprekidno suočavan s problemom

vlasti. Građanski rat ubrzo poslije uspostavljanja sovjetskog poretka smanjio je još više

pretpostavke za izgradnju socijalističkog društva u zemlji. Lenjin se našao u situaciji da se

bavi, kako je samo govorio, drugim pitanjima, a ne zadacima koji čine bit socijalističkog

prevrata. Očit je bio raskorak između ideala socijalizma i više nego skromnih mogućnosti

njihove realizacije. Često se taj program morao ostvarivati uz povlačenja, zaokrete,

9

odustajanja od neposredne realizacije osnovnih ciljeva socijalizma. Iz današnje perspektive

čini se da su mnogi Lenjinovi potezi bili prije otriježnjenje od doktorinarnih zabluda o

mogućnosti neposrednog uspostavljanja komunističkog društva, zabluda kojih se dogmatski

marksizam još nije oslobodio, nego napuštanje osnovne socijalističke linije. Pokazuje se da je,

potpuno obratno, pokušaj nasilne političke realizacije društvenih odnosa, koji nisu utemeljeni

u svojim materijalnim i subjektivnim pretpostavkama, vodio socijalizam natrag, u dogmatsku

deformaciju. Tipičan primjer za to je Lenjinova nova ekonomska politika. Lenjin je novom

ekonomskom politikom priznavao zakon vrijednosti, robonovčane odnose i tržište, ne samo

kao pokušaj oživljavanja proizvodnje nego i kao politiku na dugi rok, a izvan te politike nije

vidio druge mogućnosti izgradnje temelja socijalističke ekonomije. Odbacio je kritike nove

ekonomske politike koje ga ocjenjuju kao mogućnost restauracije kapitalizma i isticao

antibirokratsku dimenziju nove ekonomske politike.

Nema sumnje da je Lenjin bio prisiljen u nizu slučajeva i na povlačenja, redukcionizam i

nametnuta rješenja koja su sve prije nego idealna dostignuća socijalizma. Međutim, otvoreno

je priznavao kompromisni i prisilni karakter takvih mjera i nije od volje pravio vrlinu.

Da zaključimo, Lenjinova teorija i njegovo djelo nemaju vrijednost kao sistem dogmi koje se

ne mogu kritički ispitivati, i koje se naprosto primjenjuju. Lenjinovo djelo ima neupitnu

vrijdnost kao i nezaobilazno naslijeđe marksizma i socijalističkog pokreta. U tom smislu,

lenjinistička tradicija i danas olakšava razumijevanje svijeta i suočavanje s problemima našeg

vremena.

2.1. Lenjinizam

U borbi za Lenjinovo političko naslijeđe široko se počeo koristiti termin lenjinizam. Za

Lenjinova života taj pojam koristili su samo njegovi protivnici – u pravilu u pejorativnom

smislu. Zinovjev spominje da se riječ počela upotrebljavati prvi put u unutarpartijskim

raspravama boljševika i menjševika 1903. godine. Boljševicima su menjševici predbacivali

lenjinizam koji su poistovjećivali s jakobinizmom. Sam Lenjin smatrao se naprosto

marksistom i protestirao protiv kovanice lenjinizam. Ali kasnije je u polemikama njegovih

nasljednica pojam lenjinizam dobio novo, ovaj put pozitivno značenje (Fischer, 1985).

10

Poslije Lenjinove smrti Staljin piše nekoliko tekstova u kojima se spominje lenjinizam, a

Zinovjec piše knjigu Lenjinizam. U tim spisima pojavljuju se i prve definicije lenjinizma. Po

Zinovjevu lenjinizam je „marksizam epohe monopolističkog kapitalizma, imperijalističkih

ratova, nacionalno-oslobodilačkih pokreta – proleterskih revolucija“. Staljin se početkom

1924. godine u predavanju na Sverdlovskom univerzitetu poslužio rukopisom svog suradnika

Ksenofonta čija formula u Staljinovoj varijanti glasi:“Lenjinizam je marksizam epohe

imperijalizma i proletejske revolucije, ono je teorija i taktika proleterske revolucije uopće,

teorija i taktika diktature proletarijanata napose“ (Fischer, 1985).

Upravo ta Staljinova formula postala je poznata i obvezna, a terminom lenjinizam počinje se

koristiti u Staljinovo vrijeme. U daljnjem postupku pretvaranja Lenjinove misli u zatvoreni

dogmatski sistem pojavljuje se termin marksizam – lenjinizam.

Lenjinizam označava naučavanje Vladimira Iljiča Lenjina o ciljevima i sredstvima klasne

borbe radništva u razdoblju proleterskih revolucija i izgradnje socijalizma.

Ono što svaka literatura kaže jest da lenjinizam ne postoji bez marksizma, imaju neodvojivu

vezu. Stoga, za početak autor donosi vezu između Marxa i lenjinizma.

Marksizam je bio u ideologijskoj funkciji povijesne provedivosti revolucije i njenih

neposrednih uskopolitičkih zahtjeva. Marxovo polazište je omogućeno shvaćanjem revolucije

ne kao mogućnosti, nego kao povijesne nužnosti, tj. on se spram teorijske sfere u klasnom

društvu odnosi kao spram integralnog dijela jedinstvenog polja ideologijske svijesti danog

društva. Konzekventno, revolucija mijenja taj odnos, no ne uspostavljanjem nove, drukčije

ideologije, drukčije vladajuće klase države ili morala, nego dokidanjem preduvjeta na osnovi

kojih je bilo koja ideologija uopće i moguća (Kasić, 1987).

Takozvani »papa marksizma«, vođa Druge internacionale Karl Kautsky, bio je mišljenja da

treba čekati na »historijsku neophodnost« koja će donijeti Veliku revoluciju, dok je lider

Treće internacionale, Lenjin, inzistirao na stavu da nema vremena za čekanje te da revoluciju

treba odmah provesti. Dio ovoga nesporazuma bio je i onaj o titularima marksističkog

naslijeđa. Dok je Lenjin optuživao Kautskyja za izdaju marksizma, Kautsky je u lenjinizmu

vidio veliku devijaciju od linije marksističkoga mišljenja. Međutim, nakon trijumfa ruske

revolucije 1917. godine, stvari su se u potpunosti promijenile: Moskva je postala centrom ne

samo međunarodnog komunističkog pokreta nego i teorijskim centrom pokreta. Komintern će

11

biti organizacija koja će vršiti praktičnu i ideološku vlast nad ovim pokretom pod nazivom

‘markisizam-lenjinizam’. Ideološko povezivanje marksizma i lenjinizma prirodno je i Marxa

učinio dijelom odgovornim za sve posljedice komunističkog režima pod vodstvom Lenjina, a

zatim i pod Staljinovim vodstvom (Latifi, 2013).

Dominantna pozicija vladajuće sintagme marksizam-lenjinizam, zbivala se na ideologijskoj

razini, točnije, bila je u ideologijskoj funkciji cjelovitog programskog koncepta.

Lenjinizam također, kao nastavak Marxovih i Engelsovih poimanja, predstavlja zaseban dio

marksizma gdje su pobliže označena i upotrijebljena specifična rješenja o strategiji

proleterske revolucije u Rusiji. Nadalje, predstavlja i naučavanje u kojem se dorađuju i

pojašnjavaju temeljna pitanja o socijalističko revolucionarnom i državnom karakteru, te o

ulozi političke partije radničke klase, a isto tako i razvoju i daljnjoj budućnosti socijalizma

(Kašić, 1987).

Lenjinizam se kao naučavanje oblikovao između 19. i 20. stoljeća, a posebice u vrijeme Prvog

svjetskog rata i Oktobarske revolucije. Tada je počeo predstavljati osnovu revolucionarnih

akcija proletarijata u ondašnjim političkim i društvenim sferama. Te prilike su upravo

karakterizirane nastankom imperijalizma koji je Lenjin predstavio kao posljednji stadij

kapitalizma (Bibić, 1998).

Lenjinizam, nakon smrti Lenjina, doživljava i velika iskrivljenja. Pod zasebnom doktrinom

marksizma-lenjinizma, koju je zagovarao Staljin, dolazi i do iskrivljavanja osnovnih načela

lenjinizma, što se istaknulo u afirmaciji 'kulta ličnosti', uz sva teorijska izobličenja i štetnu

političku praksu koja je negativno utjecala na odnose u međunarodnom radničkom

komunističkom pokretu (Kašić, 1987).

Međutim, bez obzira na takve okolnosti lenjinizam je u svjetskom socijalističkom razvoju

označavao pobudu da se na osnovnim načelima marksističke misli zapazi važnost i povijesna

konkretnost bilo koje situacije koja ne dozvoljava čisto prenošenje doktrinarnih stavova, nego

usmjerava ka znanstveno-kritičkoj analizi danih povijesnih uvjeta. Lenjinizam je dao doprinos

samoj analizi imperijalizma kada je riječ o općim teorijskim pitanjima, te također i teoriji

izgradnje socijalističkih privreda.

12

Danas je posve jasno da Lenjinovu misao treba odvojiti od njene stanjinističke tendenciozne

interpretacije. To je osnovna predpostavka bilo kakvog ozbiljnog razgovora o autentičnom

lenjinizmu shvaćenom kao cjelina Lenjinove misli i njegova povijesnog djela. Lenjinova

misao ne može zatvarati u sistem dovršenih, neospornih i apsolutno važećih istina. Ne samo

zato što je i sam Lenjin priznavao svoje pogreške, nego u prvom redu zato što je to padanje na

razinu dogmatizma, pristup kojim se isključuje otvoreni, istraživački odnos prema svijetu i

njegovoj revolucionarnoj promjeni. Inzistiranje na lenjinizmu kao apsolutnoj istini nije bilo

ništa drugo nego priprema alibija za Staljina, za staljinizam kao konačnu istinu. Lenjinizam je

zbog toga postao marksizmom epohe imperijalizma, a Staljin proglašen Lenjinom našeg doba.

2.2. Imperijalizam

Imperijalizam se razvio iz temeljnih karakteristika kapitalizma, međutim sam kapitalizam je

okarakteriziran kao kapitalistički imperijalizam tek na visokom nivou svog razvitka. Onda

kada su se temeljne polaznice kapitalizma počele pretvarati u sasvim nešto drugo, te kada su u

cijelosti na površinu izašle karakteristike prijelaza kapitalizma ka nekom višem ekonomskom

stadiju tada je došlo do pretvaranja kapitalizma u novi stadij - kapitalistički imperijalizam.

Najvažnija stvar u tom procesu bila ja zamjena slobodne konkurencije monopolima. Slobodna

konkurencija predstavlja jednu od temeljnih odrednica kapitalizma, dok je monopol njena

potpuna suprotnost, a upravo se u razdoblju o kojem će se govoriti u radu slobodna

konkurencija počela okretati monopolu. Počela se pojavljivati krupna proizvodnja, izbacujući

s tržišta onu sitnu, te kasnije zamjenjujući tu krupnu još većom, a naposljetku i pridonoseći

tome da koncentracija proizvodnje i kapitala seže toliko daleko da iz nje nastaje monopol,

odnosno formiraju se sindikati, karteli i trustovi, dok desetak banaka raspolaže sa većinskim

kapitalom i obrću milijardama i milijardama. Ti monopoli koji su se razvili iz slobodne

konkurencije nju samu ne izbacuju već se razvijaju nad njom i tako dovode do niza sukoba i

proturječnosti (Lenjin, 1973).

Kada bi trebalo imperijalizam definirati što kraće i što sažetije osnovno za reći bilo bi da je

imperijalizam monopolistički stadij kapitalizma. Ova definicija u sebi sadrži ono

najosnovnije, jer, s jedne strane, financijski kapital je bankovni kapital monopolistički malog

broja krupnih banaka koji se stopio s kapitalom monopolističkim saveza industrijalaca; dok s

druge strane, podjela svijeta je prijelaz kolonijalne politike koja se brzo širi na nezaposjednute

13

državne oblasti ka kolonijalnoj politici monopolskog posjedovanja čitavog teritorija Zemlje

(Lenjin,1973).

Međutim, iako su kratke i sažete definicije podobne jer rezimiraju ono najvažnije, ipak nisu

dovoljne za pravilno shvaćanje pojma kojeg definiraju. Zato, imperijalizam se može opisati i

kroz njegovih pet osnovnih točaka, krenuvši od prve koja govori da je koncentracija

proizvodnje i kapitala dovela do tog stupnja razvitka na kojem je stvorila monopole koji su

ključni u privredi, sljedeća je spajanje bankovnog kapitala s industrijskim što dovodi do

nastanka 'financijske oligarhije', nadalje izvoz kapitala ima daleko veći značaj od izvoza roba,

također dolazi do stvaranja međunarodnih monopolističkih saveza koji počinju dijeliti svijet,

te naposljetku zadnja točka kaže da je podjela svijeta dovedena do kraja, te su najkrupnije

kapitalističke države podijelile svijet na svoje sastavne dijelove.

Pa zaključno može se reći, prema mišljenju Lenjina, imperijalizam je kapitalizam na onom

stupnju razvitka kada se oformila vladavina monopola i financijskog kapitala, kada je važno

značenje dobio izvoz kapitala, počela podjela svijeta od strane međunarodnih trustova i

kartela, te kada je završila podjela teritorija Zemlje i to od strane najvećih kapitalističkih

država.

2.3. Povijesno mjesto imperijalizma

Samom činjenicom što se imperijalizam može okarakterizirati kao monopolistički kapitalizam

određeno je povijesno mjesto imperijalizma i njegovog daljnjeg poimanja. Monopol koji se

rađa iz slobodne konkurencije, ubiti, predstavlja prijelaz kapitalističke forme ka većoj

društveno-ekonomskoj formi. Kako bi se pravilno okarakterizirao imperijalizam treba navesti

osnovne karakteristike monopola, odnosno osnove monopolističkog kapitalizma.

Počevši sa time da je monopol nastao iz koncentracije proizvodnje na dosta visokom stupnju

njezinog razvoja, drugačije rečeno iz saveza kapitalista, kartela, trustova i sindikata, dolazi se

do toga da početkom 20. stoljeća ti savezi imaju dominantnu ulogu u najrazvijenijim

zemljama poput Njemačke, SAD-a koje su prve krenule sa osnivanjem kartela, pa kasnije i

Engleske koje bila poznata po sistemu slobodne trgovine (Lenjin,1973.).

Nadalje, monopoli su znatno lakše od ostalih malih poduzeća dolazili do najvažnijih izvora

sirovina, posebice u industriji ugljena i crne metalurgije. Također, važno je napomenuti da se

14

monopol razvio iz banaka. Naime, banke su se u kratkom vremenskom roku iz oskudne uloge

posredničkih poduzeća pretvorile u monopolističke vođe financijskog kapitala. Kada se

govori o najrazvijenijim zemljama svijeta može se primijetiti da je kod tih zemalja tri do pet

najkrupnijih banaka preuzelo glavnu ulogu posrednika u financijskim uslugama. One su

uspjele oformiti tzv. 'personalnu uniju' bankovnog i industrijskog kapitala, te time postigle da

raspolažu milijardama koje predstavljaju većinski dio kapitala i novčanih prihoda čitave

zemlje (Lenjin, 1973).

Ono što karakterizira monopol također je činjenica da je ono 'niknuo' iz kolonijalne politike.

Pojavom financijskog kapitala došlo je do zamjene motiva kolonijalne politike, odnosno došlo

je do novih borbi bilo za izvore sirovina, za izvoz kapitala ili za područja unosnih poslova, ali

naposljetku i za teritorij.

Navodeći karakteristike poput težnje zemalja ka dominaciji umjesto težnje ka slobodi,

ovisnost većine manjih i slabijih zemalja o manjini najbogatijih i najjačih, dominacija

monopola, oligarhija i sličnih saveza, dolazi se do zaključka da je imperijalizam zapravo

parazitski oblik kapitalizma. Zalazeći dublje u opis imperijalizma može se doći do

pretpostavki da je jedna od tendencija imperijalizma stvaranje države rentijera čiji narod, tj.

buržoazija, živi od izvoza kapitala i traženja popusta i niskih cijena u prodavaonicama.

Iz svega prije navedenoga kao zaključnu misao može se navesti da je imperijalizam potrebno

okarakterizirati kao prijelazni stadij kapitalizma koji je na kraju svog puta.

R. Kalver u svom djelu Uvod u svjetsku privredu sabrao je najglavnije ekonomske podatke

koji omogućuju konkretnu predodžbu o uzajamnim odnosima unutar svjetskog gospodarstva

na granici 19. i 20. stoljeća. On dijeli cijeli svijet na 5 glavnih gospodarstava:

1. srednjoeuropska (cijela Europa osim Rusije i Engleske)

2. britanska

3. ruska

4. istočnoazijska

5. američka

U Tablici 1. prikazani su ekonomski podaci koje je on navodi o tim ekonomijama:

15

Tablica 1. Gospodarska središta svijeta

Glavna

gospodarska

središta

svijeta

Površina

Stanovništvo

Promet Trgovina Industrija

Željeznica Trgovačka

mornarica

Uvoz i

izvoz

zajedno

Milijarde

eura

Priozvodnja

uglja

sirovog

Gvožđa

Broj

vretena u

pamučnoj

industriji

Srednja

Europa

27,6 388 204 8 41 251 26

Britanska 29,9 398 140 11 25 249 51

Ruska 22 131 63 1 3 16 7

Istočna

Azija

12 389 8 1 2 8 2

američka 30 148 379 6 14 245 9

Izvor: Lenjin, 1973.

Vide se 3 gospodarstva s visoko razvijenim kapitalizmom: srednjeeuropsko, britansko i

američko. Među njima su tri države koje vladaju svijetom: Njemačka, Engleska i Sjedinjene

Države. Imperijalistička utakmica i borba među njima krajnje su zaoštrene zbog toga što

Njemačka ima neznatnu moć i malo kolonija; stvaranje srednje Europe još je stvar budućnosti

i ona se rađa u ogorčenoj borbi. Zasad je obilježje cijele Europe politička rascepkanost. U

britanskoj i američkoj nadležnosti, naprotiv, imamo veoma visoku političku koncentraciju, ali

ogromni nerazmjer između prostranih kolonije. A u kolonijama kapitalizam tek počinje svoj

razvitak. Borba za Južnu Ameriku se sve više zaoštrava (Lenjin, 1973).

Dva gospodarstva slabog su razvitka kapitalizma - ruska i istočnoazijska. Kinu su tek počeli

dijeliti i borba oko nje postaje sve oštrija.

Kada se učvrstio, njemački imperijalizam se ubrzo nakon pokušavao i proširiti, međutim

konkurentske imperijalističke države su već tada držale pod svojom kontrolom veći dio

16

zemlje, a posebno mora i pomorske puteve. Jake snage njemačkog Reicha smatrale su kao

prirodni tijek događaja njemačkog imperijalizma na tragu stogodišnje njemačke kolonizacije

Istoka u osvajanju Istočne i Južne Europe, te Ruske imperije. Taj "životni prostor koji je

Nijemcima stavljen na raspolaganje geografijom svijeta na tako reći prirodan način, legitimno

pripada Nijemcima zbog njihove historijske i ekonomske važnosti u srcu Europe"- prema

stavu ondašnjih ideologa ekspanzije – obećavao je velike rezerve sirovina i proizvodnju

hrane, te ga je iz tog razloga bilo potrebno samo uzeti pod svoju upravu (URL:

http://www.advance.hr/vijesti/historijski-kontinuitet-u-vanjskoj-politici-njemacke-u-odnosu-

na-istocnu-i-juznu-europu/)

Međutim, to nije trebalo postati "kućno dvorište", što uopće nije zadovoljavalo njemački

imperijalizam. Udarni pravac koji je trebao nastaviti tim putem obuhvaćao je čitavi Bliski i

Srednji Istok. Značajan strateški podvig u tom pravcu označila je izgradnja željeznice, koja je

počela 1903. godine, a protezala bi se do Bagdada, a upravo taj razlog je bio jedan od onih

koji su doveli do Prvog Svjetskog rata. Taj projekt bio je financiran od strane Deutsche Bank,

zapravo od Banke za električnu i kemijsku industriju, tj. ona predstavlja banku 'novih'

industrija koje su odvele 'stare' teške industrije na proširenje ka Istoku (URL:

http://www.advance.hr/vijesti/historijski-kontinuitet-u-vanjskoj-politici-njemacke-u-odnosu-

na-istocnu-i-juznu-europu/).

Kada je počeo rat, 1941. godine, Bagdadska željeznica koja je trebala prolaziti Turskom i

Irakom i tako osiguravati vezu između kopnenih puteva s prostorima koja su bogata naftom,

nije još uvijek bila izgrađena do kraja. Tada je bilo govora i o mogućnosti osiguravanja

njemačkih ratnih brodova iz te regije ako bi došlo do potrebe za tim. Međutim, na taj način je

njemački Reich izravno pokušao zadobiti krajeve pod britanskim utjecajem u Perzijskom

zaljevu, u Arabiji i na Indijskom Oceanu.

Odustajanje od postizanja sigurnosti te 'njemačke' željeznice nije dolazilo u obzir. U to

vrijeme značajan dio nje je prolazio uz granice Habsburškog carstva, ali ipak većinski dio je

išao baš kroz Otomansko carstvo, već tada prilično oslabljeno. Tada je njemačkom Reichu

primarni cilj bio ojačati Tursku, te pritom osnažiti njemački utjecaj i isto tako direktne

kontrole svih područja jugoistočne Europe. A sigurnost koja je zahtijevana nije izgledala

potpunom dok god je postajala snažna Rusija. Zato je, zaključno, sljedeći korak bio uništiti

17

Rusiju i podijeliti je na sitne dijelove (URL: http://www.advance.hr/vijesti/historijski-

kontinuitet-u-vanjskoj-politici-njemacke-u-odnosu-na-istocnu-i-juznu-europu/).

''Mitteleuropa'' je predstavljao naziv formacije, odnosno projekta njemačkog imperijalizma, te

je bio suvremena imperijalistička strategija 'novih' industrija koje su već poslovale na

europskom, a također i na multinacionalnom nivou. Iste te industrije su se protivile izravno

aneksijskim planovima teške, odnosno stare, industrije, te su imale zacrtane metode

okupljanja ekonomske hegemonije i formalne neovisnosti.

Taj projekt ''Mitteleuropa'' predvodio je socijal-liberal F. Neuman. Osnovu, odnosno centralnu

jezgru svih mogućnosti tog projekta označavalo je ujedinjenje Njemačke i habsburške Austro-

Ugarske i Bugarske, dok je u svemu tome glavnu prepreku predstavljala Srbija. Ona je tada

tek nedavno stekla vlastitu neovisnost od Otomanskog Carstva i sa uspjehom se

suprotstavljala svim pokušajima Austrougarskog Imperija da i nju pripoji sebi.

Kada je naposljetku konačno došlo i do toga, Friedrich Nauman izjavio je sljedeće: "Srpski

teritorij se ne može tolerirati, budući da predstavlja neprijateljsku utvrdu unutar stvorenog

mitteleuropskog (srednjeeuropskog) rova...Kao narod, Srbi imaju isto pravo na postojanje kao

i svi drugi narodi, ali oni ne mogu pretendirati izabrati kao vlastito zanimanje ometanje

mira".

Počeo je Prvi Svjetski rat i njemački ratni poklič bio je "svaki pucanj jedan Rus, svaki metak

jedan Francuz, svaki udarac nogom jedan Englez...a Srbi moraju umrijeti" (URL:

http://www.advance.hr/vijesti/historijski-kontinuitet-u-vanjskoj-politici-njemacke-u-odnosu-

na-istocnu-i-juznu-europu/).

U rujnu 1914. kancelar Reicha Hollweg već je formulirao program rata pod utjecajem

Rathenauaa (AEG) i Gwinnera (Deutsche Bank): "Treba postići mitteleuropsko ekonomsko

ujedinjenje putem zajedničkog ukidanja granica, pod utjecajem Francuske, Belgije i

Nizozemske, Danske, Austro-Ugarske i Poljske, a možda i Italije, Norveške i Švedske. Ta

unija...pod vanjskom jednakošću vlastitih članova, ali ustvari pod njemačkom upravom, mora

osigurati prevladavanje Njemačke u Centralnoj Europi" (URL:

http://www.advance.hr/vijesti/historijski-kontinuitet-u-vanjskoj-politici-njemacke-u-odnosu-

na-istocnu-i-juznu-europu/).

18

Nema potrebe naglašavati da se u toj situaciji nije mislilo samo na vojno nametanje te

ekonomske unije. U isto vrijeme su već bili oformljeni programi Suvišno je naglasiti da se u

ovoj točci, naravno, nije mislilo samo na vojno nametanje te ekonomske unije. Istovremeno

bili su već formulirani programi "revolucioniranja Rusije, Finske i Crnog mora, kako se to

podrazumijevalo i za islamski svijet od Maroka sve do Indije".

Kroz vrijeme je postalo očigledno da Njemačka nije bila spremna voditi rat na dvije strane pa

iz tog razloga nije mogla nametnuti svoju prevlast kao pobjednička sila. Upravo to je bio i

razlog zbog kojeg su najsuvremeniji djelokruzi njemačke buržoazije krenuli u osmišljavanje

plana kako bi postigli jednaki cilj no na manje direktan oblik. Dio tog projekta morao se

pozabaviti i potragom za dugotrajnim mirom, a možda čak i savezništvom sa Francuskom. Ta

perspektiva je ponovno oživjela kada se shvatilo da će doći do poraza u Drugom Svjetkom

ratu, a iznova u je prisvojio Adenauer. Tim istim putem su se još od 1917. godine kretali

pokušaji postizanja 'dogovornog mira' u Prvom Svjetskom ratu.

Kapitalizam najbrže raste u kolonijama i prekooceanskim zemljama. Među njima se

pojavljuju nove imperijalističke države (Japan). Borba svjetskih imperijalizama zaoštrava se.

Raste danak koji ubire financijski kapital od naročito rentabilnog kolonijalnog i

prekooceanskog poduzeća. Pri podjeli tog plijena neobično velik dio dospijeva u ruke zemalja

koje uvijek ne zauzimaju prvo mjesto što se tiče brzine razvitka proizvodnih snaga (Lenjin,

1973).

19

3. OD KAPITALIZMA K IMPERIJALIZMU

Kako bi se imperijalizam i njegova suština mogli shvatiti na što bolji način, na tom putu je

neophodno razumjeti i poznavati razdoblje kapitalizma i činjenice koje su pogodovale da se

ono u određenom trenutku razvije u imperijalizam, sustav po mnogočemu različit i suprotan

od spomenutog kapitalizma.

Imperijalizam je izrastao kao razvoj i direktan slijed temeljnih osobina kapitalizma. Međutim,

kapitalizam je prerastao ka kapitalističkom imperijalizmu na jednom visokom stupnju svog

razvoja, kada su se neke osnovne osobine kapitalizma počele pretvarati u vlastitu suprotnost,

onda kada su se na cijeloj liniji formirale i ispoljile crte prelazne epohe od kapitalizma k višoj

društveno-ekonomskoj formaciji. Ekonomski osnovno u tom procesu jest smjenjivanje

kapitalističke slobodne konkurencije kapitalističkim monopolima. Slobodna konkurencija je

osnovna osobina kapitalizma i robne proizvodnje uopće; monopol je direktna suprotnost

slodobne konkurencije, a ova se počela pretvarati u monopol, stvarajući krupnu proizvodnju, a

potiskujući sitnu. (Lenjin, 1973).

Iako se imperijalizam razvio u određenom stadiju kapitalizma, kapitalizam i imperijalizam u

mnogočemu se razlikuju i zapravo se mogu promatrati kao međusobne suprotnosti. Ono što je

karakteristično za kapitalizam, a to su prije svega, posve slobodna konkurencija pogodna za

sitne proizvođače i njihovu priliku na tržištu, kao i prevladavajući izvoz roba, u razdoblju

imperijalizma posve nestaje. Naime, imperijalizam podrazumijeva potpuni nestanak slobodne

konkurencije i njenu zamjenu monopolom, dok se prevladavajući izvoz roba zamjenjuje

pretežnim izvozom kapitala i time se uvelike odmiče od dotadašnjeg funkcioniranja. Monopol

podrazumijeva moć krupnih proizvođača i nametanje krupne proizvodnje na štetu onih sitnih

kao i koncentraciju kapitala u svega nekoliko tržišnih aktera. S jedne strane se dogodio

monopolistički savez bankara, a s druge savez monopolističkih industrijalaca, a spajanjem

bankovnog s jedne, i industrijskog kapitala s druge strane, došlo je do stvaranja financijskog

kapitala koje je upravo jedno od najznačajnijih obilježja imperijalizma. Spomenute

monopolističke strukture su uzrokovale dotad nepojmljivu podjelu svijeta, i kao takve

potvrdile da je razdoblju kapitalizma, koje je dotad bilo stvarnost, došao kraj.

Iz navedenog proizlazi zaključak da se u onom trenutku kada je kapitalizam poprimio nove

oblike i počeo se razvijat u nekom, dotad nepoznatom smjeru, i postepeno razvio odlike u

20

potpunosti suprotne onim dotadašnjim, razvio kapitalizam. Stoga, posve je jasna već

spomenuta Lenjinova postavka, prema kojoj je imperijalizam zapravo monopolistički stadij

kapitalizma, stadij u kojem je kapitalizam postao suprotnost samome sebi.

3.1. Svjetska privreda

Krenuvši sa izučavanjem imperijalizma, njegovih karakteristika te njegove budućnosti

najprije je potrebno ocijeniti tendenciju razvitka svjetske privrede i budućih mogućih

promjena u njegovoj unutarnjoj strukturi. Pa, prije nego li se započne sa samim izučavanjem

imperijalizma potrebno je izučiti i objasniti pojam svjetske privrede i njezino značenje uopće.

Osnovu društvenog života predstavlja proizvodnja materijalnih dobara. U suvremenom

društvu gdje se ne proizvode proizvodi kao sami proizvodi već kao roba, odnosno roba koja je

predodređena za razmjenu, proces razmjene raznih proizvoda označava podjelu rada između

privrednih jedinica koje se bave proizvodnjom te robe. Marx je takvu podjelu rada, za razliku

od one podjele rada unutar nekog poduzeća, nazvao društvenom podjelom rada.

Tako, između ostalih oblika društvene podjele rada, postoji podjela rada između raznih

zemalja, ona koja prelazi granice narodne privrede – međunarodna, tj. internacionalna podjela

rada. (Buharin,1982.)

Za međunarodnu, odnosno internacionalnu podjelu rada važne su dvije vrste preduvjeta. Prvu

vrstu predstavljaju prirodni preduvjeti određeni razlikama sredine u kojoj se nalaze različiti

'proizvodni organizmi', dok drugu vrstu preduvjeta čine preduvjeti socijalnog karaktera

obilježeni razlikama u kulturnim nivoima, ekonomskoj strukturi i stupnju razvoja proizvodnih

snaga u različitim zemljama.

Kada se promatra prvi preduvjet, zna se da svaka zajednica u svojoj prirodnoj okolini ima

drugačija sredstva za proizvodnju i drugačija sredstva za život, pa se može zaključiti da se već

iz tog razloga zajednice razlikuju po načinu proizvodnje, po načinu života i proizvodima. Ta

različitost je razlog zbog kojeg se događa razmjena proizvoda između zajednica, odnosno

zemalja. Razlike u tokovima proizvodnje proizlaze baš iz razlika u prirodnim preduvjetima

proizvodnje. Koliko god bile značajne prirodne razlike u uvjetima proizvodnje one se čine

manje važnima kada se uspoređuju sa razlikama koje izlaze kao rezultat nejednakog razvoja

proizvodnih snaga u raznim zemljama.

21

Razlike između grada i sela koje su se nekad postojale samo u granicama jedne zemlje kroz

vrijeme su se strahovito proširile. Gledajući sa te strane, u novije vrijeme, čitave zemlje se

pojavljuju kao 'gradovi', odnosno industrijske zemlje, dok se agrarni posjedi pojavljuju kao

'selo'. Međunarodna podjela rada se podudara u ovom slučaju sa podjelom rada između dvije

najveće grane društvene proizvodnje, odnosno između industrije i poljoprivrede što se

predstavlja kao tzv. 'opća podjela rada' (Marks,1978.).

To se može primijetiti kada se usporede mjesta u kojima se proizvode industrijski i

poljoprivredni proizvodi. Na primjer, pšenica se većinom proizvodi u Kanadi, Argentini,

Australiji, zapadnoj Indiji, u Rusiji itd. Raž se proizvodi uglavnom u Rusiji. Meso isporučuje

Australija i Novi Zeland, Argentina, Danska itd. (Buharin,1982.).

S druge strane, mogu se izdvojiti zemlje koje proizvode i izvoze industrijske proizvode. To su

primjerice, Velika Britanija koja plasira tekstilne proizvode na tržište, pa zatim Njemačka,

Francuska, SAD, Italija koje plasiraju vunene proizvode, dok čelične proizvode većinom

proizvode Velika Britanija, Njemačka i SAD. To su zemlje koje su najrazvijenije zemlje

svijeta, a upravo zadnje tri navedene su zemlje koje su postigle najviši nivo industrijalizacije.

Na taj način, kroz dvije vrste preduvjeta, javlja se podjela proizvodnih snaga svjetskog

kapitalizma. Osnovne pod-podjele društvenog rada su razdvojene linijom koja odvaja dva tipa

zemalja.

Ukupni svjetski društveni rad podijeljen je između različitih zemalja. Rad svake pojedine

zemlje postaje sastavni dio ukupnog svjetskog društvenog rada kroz razmjenu na njegovom

međunarodnom nivou.

Međuovisnost zemalja koja nastaje upravo kroz proces razmjene nije slučajna već je nužni

uvjet za neprestani društveni razvoj, gdje se međunarodna razmjena pretvara u zakonski

proces društveno-ekonomskog života. Društveno-ekonomski život svijeta bio bi sasvim

izgubljen ako bi nenadano SAD ili Australija prestale izvoziti pšenicu i stoku, Engleska

ugljen, Rusija žitarice, Njemačka proizvode kemijske industrije i slično. Isto tako, vrijedi i

obratno, zemlje koje izvoze poljoprivredne proizvode bile bi rastrojene ako bi neočekivano

bila zatvorena tržišta za te proizvode. To se posebice ogleda u vidu tzv. monokulturnih

zemalja koje proizvode samo jedan proizvod (Buharin,1982.).

Iz prethodno navedenog daje se zaključiti kako je međunarodna razmjena prijeko potrebna za

normalan razvoj ekonomskog života.

Svjetska privreda sačinjava sve ekonomske pojave koje se temelje na odnosima između ljudi

koji su uključeni u proces proizvodnje. Sveukupni proces svjetskog ekonomskog života se u

22

modernom svijetu svodi na proizvodnju viška vrijednosti te na njegovu raspodjelu između

dvije klase, klase svjetskog proletarijata i klase svjetske buržoazije.

Prema Buharinu svjetska privreda je jedna od vrsti društvene privrede, a znanost političke

ekonomije pod društvenom privredom podrazumijeva sistem individualnih privreda

povezanih razmjenom.

Izrazito nagli porast svjetske privrede prouzrokovan je neobičnim razvojem privrednih snaga

svjetskog kapitalizma, što se izravno ogleda u tehnološkom napretku. Zajedno sa tehnološkim

napretkom povećava se količina iskopanih i prerađenih proizvoda.

Raznim načinima kapital se prelijevao iz jedne nacionalne oblasti u drugu, pa je došlo do

'internacionalizacija' kapitala. Kapital se prelijevao u inozemne tvrtke, plantaže, željeznice,

parobrodske linije i banke, rastao u sve većem obujmu i slao višak vrijednosti na početak

otkuda je došao gdje je mogao krenuti samostalno i tako stvoriti sve gušću mrežu

međunarodne ovisnosti.

U okviru svjetske privrede tendencija koncentracije u kapitalističkom razvitku poprima iste

organizacijske oblike koji se izražavaju i u okviru 'nacionalne' privrede: naime, jače su

izražene tendencije u pravcu ograničavanja konkurencije pomoću formiranje monopolističkih

poduzeća. U tom procesu formiranja monopolističkih organizacija veoma veliki udio ima

sudjelovanje u financiranju.

Velike banke imaju znatnu ulogu u financiranju stranih poduzeća. Najsuvremeniji oblici

kapitalističkih monopola, trustovi, su samo jedan od tipova 'financiranja'.

Rast svjetskog ekonomskog procesa formira nove ekonomske oblike neznane u prošlim

epohama povijesti kapitalističkog razvoja.

Početak organizacijskog procesa koji karakterizira razvitak industrije unutar 'nacionalnih'

privrednih okvira postaje također sve očigledniji na osnovu odnosa u svjetskoj privredi. Isto

tako kao što je porast proizvodnih snaga unutar nacionalne privrede na kapitalističkoj osnovi

doveo do formiranja nacionalnih kartela i trustova, rast proizvodnih snaga unutar svjetskog

kapitalizma izbacio je sve upornije internacionalizacije sporazuma između raznih nacionalnih

grupa, od najelementarnijih oblika do centralizirane forme internacionalnog trusta

(Buharin,1982.).

Bez obzira što je suvremena svjetska privreda izgrađena na anarhičnoj strukturi, njen

organizacijski proces je napredovao ogledavajući se uglavnom u rastu internacionalnih

sindikata, kartela i trustova. Iza tih kartela i trustova obično stoje poduzeća koja ih financiraju,

prvenstveno banke. Proces internacionalizacije čija je najprimitivnija forma razmjena robe i

23

čija je najviša organizacijska forma međunarodni trust, izazvao je veoma značajnu

internacionalizaciju bankovnog kapitala, ukoliko je pretvoren u industrijski kapital, a utoliko

on formira specijalnu kategoriju : financijski kapital (Buharin,1982.).

3.2. Banke i njihova uloga

Temeljna operacija banaka je posredovanje pri plaćanjima. Vezano uz to, banke pretvaraju

neaktivni novčani kapital u aktivni, tj. koji donosi profit, prikupljaju sve moguće novčane

dohotke i stavljaju ih na raspolaganje kapitalističkoj klasi (Lenjin,1973.)

S razvitkom bankarstva i njegovom koncentracijom u malom broju ustanova banke prerastaju

iz skromne uloge posrednika u moćne monopoliste koji raspolažu gotovo čitavim novčanim

kapitalom svih kapitalista i sitnih poduzetnika, a tako i većim dijelom sredstava za

proizvodnju i izvora sirovine u čitavom nizu zemalja. To pretvaranje mnogobrojih skromnih

posrednika u šačicu monopolista predstavlja jedan od osnovnih procesa prerastanja

kapitalizma u kapitalistički imperaijlizam, i zato za početak treba objasniti i opisati

bankarstvo.

Godine 1907./1908. ulozi svih dioničkih banaka u Njemačkoj iznosili su 7 milijardi maraka;

godine 1912./1913. – već 9,8 milijardi. Povećanje za 40 % u toku pet godina, pri čemu od tih

2,8 milijardi povećava 2,75 milijardi otpada na 57 banaka s kapitalom od preko 10 miliona

maraka. Kako su ulozi su među krupnim i sitnim bankama bili raspodijeljeni, prikazano je u

Tablici 2 (Lenjin,1973.):

Tablica 2. Postotak svih uloga u bankama

Kod berlinskih

krupnih banaka

(9 njih)

Kod ostalih 48

banaka s

kapitalom od

preko 10 milijuna

maraka

Kod 115 banaka s

kapitalom od 1-10

milijuna

Kod sitnih

banaka

(s manje od 1

milijun)

1907/08 47% 32,5% 16,5% 4%

1912/13 49% 36% 12% 3%

Izvor: Lenjin, 1973.

24

Primjećuje se kako je postotak uloga najveći u krupnim berlinskim bankama, dok kod banaka

koje imaju manje od 1 milijun prihoda, ulog je najmanji, odnosno kreće se oko 3%.

Zaključuje se kako su sitne banke potisnute od strane krupnih, od kojih svega njih devet

koncentriraju skoro polovicu svih uloga. A ovdje nije uzeto u obzir mnogo stvari, na primjer

pretvaranje niza sitnih banaka u filijale krupnih i slično.

Krajem 1913. Schulze-Gaevernitz je ocijenio uloge devet berlinskih krupnih banaka na 5,1

milijardi maraka od ukupne sume od 10 milijardi. Uzimajući u obzir ne samo uloge, nego

cijeli bankovni kapital, pisao je: ''Krajem 1909. godine devet berlinskih banaka upravljalo je

sa 11,3 milijarde maraka, tj. sa oko 83% ukupne sume njemačkog bankovnog kapitala.

'Njemačka banka' ('Deutsche Bank') koja upravlja sumom od oko 3 milijarde maraka,

predstavlja, pored pruske direkcije državnih željeznica, najkrupniju – i uz to izvanredno

decentraliziranu – akumulaciju kapitala u starom svijetu'' (Schulze-Gaevrnitz: 'Die deutsche

Kreditbank').

Istaknute su 'združene' banke zato što se one odnose na jednu od najvažnijih karakterističnih

osobina najnovije kapitalističke koncentracije. Krupna poduzeća, posebno banke, s jedne

strane direktno gutaju sitna poduzeća, a s druge strane ih isto tako i sve više priključuju sebi,

podrvgavaju ih, uključuju ih u svoje koncerne i to putem 'učešća' u njihovom kapitalu, putem

kupovanja ili razmjene dionica, sistema kreditiranja itd.

''Jednog lijepog dana probuditi ćemo se i zgranuti ćemo se: oko nas sami trustovi, pred nama

nužnost da privatne monopole zamijenimo državnim monopolima. Pa ipak mi, u osnovi,

nemamo da predbacimo sebi ništa drugo osim to što smo pustili da razvitak stvari ide svojim

tokom, koji je dionica nešto ubrzala.'' (Lansburgh,1914.)

U Njemačkoj ne postoje trustovi, nego postoje samo karteli, ali njome upravlja najviše 100

magnata kapitala, te se njihov broj neprestano smanjuje. Banke svakako u svim

kapitalističkim zemljama, pored sve raznolikosti zakonodavstva o bankama, višestruko

pojačavaju i ubrzavaju proces koncentracije kapitala i stvaranje monopola.

''Banke stvaraju u društvenom razmjerima oblik, ali i samo oblik, općeg knjigovodstva i opće

raspodjele sredstava za proizvodnju'' – pisao je Marx u ''Kapitalu''. Navedeni podaci o porastu

bankovnog kapitala, o povećanju broja filijala i mjenjačnica najkrupnijih banaka, broja

njihovih tekućih računa i sl. pokazuju konkretno to 'opće knjigovodstvo' čitave klase

kapitalista, i ne samo kapitalista, jer banke skupljaju, makar i samo na neko vrijeme, sve

25

moguće novčane prihode, i sitnih poduzetnika, i namještenika, i neznatnog gornjeg sloja

radnika. S formalne strane stvari, iz suvremenih banaka, koje sa tri do šest najkrupnijih

banaka u Francuskoj, šest do osam u Njemačkoj, raspolažu milijardama, rastu opće raspodjele

sredstava za proizvodnju. Ali po svojem sadržaju ta raspojela sredstava za proizvodnju nije

nikako 'opća', nego privatna, tj. prilagođena je interesima krupnog – i u prvom redu

najkrupnije, monopolističkog – kapitala, koji operira u uvjetima u kojima masa stanovništva

živi gladujući, u kojima cijeli razvitak poljoprivrede beznadno zaostaje za razvitkom

industrije, a u industriji 'teška industrija' ubire danak od svih ostalih industrijskih grana

(Lenjin,1973.).

U podruštvljavanju kapitalističke privrede bankama počinju konkurirati štedionice i poštanske

ustanove, koje su više decentralizirane, tj. zahvaćaju u svoj krug utjecaja veći broj krajeva,

veći broj zabačenih mjesta, šire krugove stanovništva. U Tablici 3. prikazani su podaci koje je

skupila jedna američka komisija po pitanju uporednog razvitka uloga u bankama i

štedionicama (National Monetary Commission u 'Die Bank',1910.):

Tablica 3. Ulozi u bankama i štedionicama (u milijardama maraka)

Engleska Francuska Njemačka

u

bankama

u

štedionicama

u

bankama

u

štedionicama

u

bankama

u

kreditnim

zadrugama

u

štedionicama

1880. 8,4 1,6 7 0,9 0,5 0,4 2,6

1888. 12,4 2,0 1,5 2,1 1,1 0,4 4,5

1908. 23,2 4,2 3,7 4,2 7,1 2,2 13,9

Izvor: Lenjin, 1973.

Tablica prikazuje odnos uloga u bankama i štedionicama između Engleske, Francuske i

Njemačke. Primjećuje se kako najviše uloga se nalazi u engleskim bankama i štedionicama, a

najmanje se ulaže u Njemačkoj. Također, primjećuje se postotak koji uzimaju štedionica u

usporedbi s bankama i počinju konkurirati.

Trgovačke komore su tražile da se štedionicama zabrani obavljanje 'čisto' bankovnih operacija

kao što je eskont mjenica, da se ograniči bankovna djelatnost poštanskih ustanova. Bankarski

26

magnati strahuju da će im se u jednom trenutku državni monopol naći s one strane s koje ga

ne očekuju i stvoriti im probleme.

Zamjenom starog kapitalizma, kada vlada slobodna konkurencija, od strane novog

kapitalizma, kada vlada monopola, dolazi do izraza, između ostalog, u opadanju značenja

burze. Burza više nije – prema časopisu ''Die Bank''- nužan posrednik prometa koji je bila

prije kada banke još nisu bile u mogućnosti najveći dio emitiranih vrijednosnih papira

plasirati među svoje klijente.

Stari kapitalizam, kapitalizam slobodne konkurencije s prijeko potrebnim mu regulatorom,

burzom, odlazi u prošlost. Došao je na red novi kapitalizam, s očitim crtama nečeg

prijelaznog, mješavine slobodne konkurencije i monopola.

''Među malim brojem banaka, koje zbog procesa koncentracije ostaju na čelu čitave

kapitalističke privrede, prirodno se sve više ocrtava i jača tendencija k monopolističkom

sporazumu, k trustu banaka. U Americi ne devet, nego dvije najkrupnije banke, milijardera

Rockefellera i Morgana, vladaju nad kapitalom od 11 milijardi maraka'' (Lenjin,1973:41).

''S porastom koncentracije banaka sužava se krug ustanova kojima je uopće moguće obratiti

se za kredit, zbog čega se pojačava ovisnost krupne industrije o malom broju bankovnih

koncerna. Pri tijesnim vezama između industrije i financijskog svijeta sloboda kretanja

industrijskih društava koja su upućena na bankovni kapital se sužava. Zato krupna industrija s

podijeljenim osjećajima gleda na sve veće ujedinjavanje ili pretvaranje u trustove banaka. Već

u više mahova zapaženi su zameci izvjesnih sporazuma izmeđi pojedinih koncerna krupnih

banaka, sporazuma koji se svode na ograničavanje konkurencije'' (Lenjin,1973:41).

Što se tiče veza između banaka i industrije, baš u toj oblasti se možda najočiglednije vidi

uloga banaka. Kad banka eskontira mjenice nekog poduzetnika, otvara mu tekući račun, ali te

operacije, uzete zasebno, ne smanjuju samostalnost poduzetnika, već banka ostaje u skromnoj

ulozi posrednika. Ali kad su te operacije sve češće, kad banka skuplja u svojim rukama

kapitale ogromnih razmjera, kad vođenje tekućeg računa danog poduzeća omogućava banci

sve potpunije upoznavanje ekonomskog stanja njenog klijenta, dobiva se kao rezultat sve

potpunija ovisnost industrijskog kapitaliste od banke.

U to vrijeme počinje se razvijati i personalna unija banaka i najkrupnijih industrijskih i

trgovačkih poduzeća, stapanje obaju putem stjecanja dionica, putem ulaska direktora banaka u

nadzorne odbore (ili upravne odbore) trgovačkih i industrijskih poduzeća, i obratno.

27

''Njemački ekonomist Jeidels sakupio je vrlo detaljne podatke o tom obliku koncentracije

kapitala i poduzeća. Šest najkrupnijih berlinskih banaka bilo je preko svojih direktora

zastupano u 344 industrijska društva, a preko svojih članova upravnog odbora još u 407,

ukupno u 751 društava'' (Lenjin,1973:42). U 289 društava oni su imali ili po dva člana

nadzornog odbora ili mjesto predsjednika. Među tim trgovačkim i industrijskim društvima

nalazile su se najraznovrsnije industrijske grane, i osiguranje, i promet, i restorane, i kazališta,

i umjetničke zanate itd. A s druge strane, u nadzornim odborima tih istih šest banaka bio je,

1910. godine, 51 krupni industrijalac, među njima direktor firme Krupp, direktor ogromnog

parobrodskog drušva 'Hapag' itd. Svaka od tih šest banaka učestvovala je od 1895. do 1910. u

emisiji dionica i obligacija za više stotina industrijskih poduzeća (Lenjin,1973:42).

Personalnu uniju banaka i industrije dopunjava personalna unija i jednih i drugih društava s

vladom. Mjesta članova nadzornog odbora – piše Jeidels – dobrovoljno se daju osobama sa

zvučnim imenima, a tako isto i bivšim državnim činovnicima koji mogu pribaviti mnogo

olakšica u odnosima s vlastima. U nadzornom odboru krupne banke obično nalazimo člana

parlamenta ili člana berlinske općinske uprave.

Veze između banaka i industrijskih poduzeća, s njihovim novim sadržajem, novim oblicima i

novim organima, naime krupnim bankama organiziranim u isti mah i centralistički i

decentralistički, teško da se stvaraju kao svojstvena privredna pojava prije devedesetnih

godina; u izvjesnom smislu može se ta početna točka pomaknuti u 1897., s njenim velikim

'fuzijama' poduzeća koje prvi put uvode nove oblike decentralizirane organizacije s obzirom

na industrijsku politiku banaka. ''Ta početna točka mogla bi se možda pomaknuti na još

kasniji termin, jer je tek kriza od 1900. gigantski ubrzala proces koncentracije i u industriji i u

bankarstvu, učvrstila taj proces, pretvorila prvi put odnose s industrijom u pravi monopol

krupnih banaka, učinila te odnose znatno tješnjim i intenzivnijim'' (Lenjin,1973:47).

Dakle, 20. stoljeće – to je prekretnica od starog kapitalizma k novom, od vladavine kapitala

uopće ka vladavini financijskog kapitala.

3.3. Izvoz kapitala

Izvoz, između ostalih karakteristika, opisuje i neprestani rast obujma ulaganja. Do 1914.

godine vrijednost svih, što direktnih, što portfolio ulaganja iznosila je oko 44 milijarde dolara

(Lenjin 1973.). U vrijeme prvog svjetskog rata i ekonomske krize došlo je do promjena u

28

međunarodnom kretanju privatnog kapitala. U tom razdoblju ukupna privatna ulaganja u

inozemstvu su do 1938. godine porasla na 55 milijardi dolara. Međutim, za vrijeme drugog

svjetskog rata vrijednost investicija u inozemstvu uvelike je smanjena te je iznosila između 35

i 40 milijardi dolara. Nakon tog događaja dolazi do sve bržeg i bržeg rasta ulaganja u

inozemstvu, te je 1967. godine vrijednost dostigla 105 milijardi dolara (Lenjin,1973.).

Već 1976. ukupna privatna ulaganja su iznosila više od 300 milijardi dolara. Kako su

izgledale fluacije ulaganja, prikazano je u Tablici 4.

Tablica 4. Udjeli u privatnim ulaganjima

Izvoznice

kapitala:

Velika

Britanija

Francuska Njemačka SAD Švicarska

Udio u

privatnim

ulaganjima

do 1914.

41% 20% 20% 8%

Udio u

privatnim

ulaganjima

do 1941.

43% 12% 12% 22%

Udio u

privatnim

ulaganjima

do 1976.

12% 4% 7% 48% 6%

Izvor: Lenjin, 1973.

Do prvog svjetskog rata najveće izvoznice kapitala su bile Velika Britanija sa udjelom od

41%, Francuska sa 20%, te Njemačka sa 20%. Za to vrijeme SAD koje su imale izvoz sa

udjelom od samo 8% bile su neto uvoznik kapitala i to iz razloga što je vrijednost stvarnih

investicija bila gotovo dva puta veća od njihovih ulaganja u inozemstvo. Pred drugi svjetski

rat Velika Britanija se po udjelu u ukupnim svjetskim investicijama u inozemstvo nalazila na

prvom mjestu, sa 43%, dok je SAD tada bio na drugom mjestu sa 22%. Francuska i Njemačka

su tada zaostajale za njima. Za vrijeme trajanja drugog svjetskog rata došlo je do bitnih

promjena u rasporedu ulaganja u inozemstvo. 1976. SAD je preuzeo vodeće mjesto u

29

indirektnim investicijama i to sa udjelom od visokih 48%, dok su za njim su značajno

zaostajale Velika Britanija sa 12%, Njemačka sa 7%, Švicarska sa 6% i Francuska sa samo

4%. U tom razdoblju, jedanaest najrazvijenijih kapitalističkih država sudjelovalo je u

ukupnim indirektnim investicijama u inozemstvo sa čak 94%. Promjene su se desile i u vidu

zemalja iz kojih su ulaganja inozemnog kapitala išla, ali također i u koje su plasirana. U

kolonije u Africi, Aziji, Latinskoj i Sjevernoj Americi te Oceaniji uloženo je oko 73% od

ukupnih svjetskih ulaganja u inozemstvu, dok je u Europi veći dio izvoza kapitala bio upućen

ka Rusiji, Turskoj i balkanskim zemljama. Pa se tako može vidjeti da su tri četvrtine svjetskih

ulaganja u inozemstvo upućeno područjima koja su se nalazila pod kolonijalnom vlasti,

zapravo zemljama koje su privredno ovisile o nekome (Pirec, 1988).

Dakle, i u međuratnom periodu težnja inozemnih ulaganja ide ka sve bržem porastu u zavisne,

tj. slabo razvijene zemlje nego u razvijene zemlje svijeta. Nakon drugog svjetskog rata,

raspored ulaganja se ponovo mijenja, pa izrazito teži pak u ekonomski razvijene zemlje. Što

se tiče, izravnih i neizravnih investicija, prije drugog svjetskog rata neizravne investicije su

bile znatno veće od direktnih. Međutim, nakon rata dolazi do promjena, te izravne investicije

postaju glavno obilježje investiranja u inozemstvo.

Sama priroda kapitala uvelike objašnjava zbog čega je nakon drugog svjetskog rata došlo do

opadanja zanimanja za nerazvijenim zemljama od strane inozemnih ulaganja. To isto tako

daje sliku o daljnjoj mogućnosti priljeva direktnih investicija u slabije razvijene zemlje u

budućnosti. Pa o tome govori i činjenica da je ovisnost razvijenih zemalja rasla sporije nego

rast njihove prerađivačke moći, a također i podatak da je opao značaj tržišta nerazvijenog

dijela svijeta za proizvode razvijenog. Razvijene zemlje su nalazile u vlastitim granicama

rješenje za osiguranje svoje privrede i mogućnosti za njeno redovno funkcioniranje i rast bez

pomoći sa strane.

3.4. Financijski kapital

Promjene koje su se događale krajem 19. i početkom 20. stoljeća prouzrokovane su direktnim

razvitkom, rastom i produžetkom duboko usađenih i važnih tendencija kapitalizma i robne

proizvodnje. Rast razmjene roba i rast proizvodnje u velikim razmjerima važne su značajke

koje su uočene u cijelom svijetu. Početkom 20. stoljeća razmjena robe je stvorila takvu

internacionalizaciju ekonomskih odnosa i takvu internacionalizaciju kapitala, praćenu

30

golemim porastom proizvodnje velikog obujma, da je slobodna konkurencija zamijenjena

monopolom. (Buharin,1982.). Više se nije sve vrtilo oko poduzeća koja slobodno konkuriraju

unutar zemlje i kroz promet između zemalja, nego oko monopolističkih saveza poduzetnika,

trustova. Najvažniji vladar svijeta postao je financijski kapital, snaga koja je osobito pokretna

i fleksibilna, laka za koncentraciju, snaga koja je toliko napredovala da nekoliko stotina

milijardera i milijunaša vladaju sudbinom cijelog svijeta. Financijski kapital koji se nalazi u

rukama određene manjine i koji politički drži monopol, kroz vrijeme sakuplja ogroman profit

od osnivanja, od emisija vrijednosnih papira, državnih zajmova i slično, te tako jača

gospodarstvo financijske oligarhije i cijelom društvu nameće trošak, sve za korist monopolista

(Lenjin,1973.)

Hilferding spominje jedan primjer kod vladavine američkih trustova nad većinom građanstva.

1887. godine Havemeyer je osnovao šećerni trust povezivanjem 15 malih kompanija koje su

imale ukupno 6 i pol milijuna dolara kapitala. Šećerni trust je tako nakon određenog vremena

imao monopolske cijene i došao do takvih prihoda da je mogao isplaćivati do 10% dividende

na kapital, odnosno skoro 70% na kapital koji je stvarno uložen kod osnivanja trusta. 1909.

godine kapital tog trusta je iznosio 90 milijuna dolara, dok se 22 godine kasnije

udeseterostručio. Također kod navođenja primjera o nezamislivim dobicima trustova može se

spomenuti špekulacija sa zemljištem u okolini gradova koji sve brže rastu. Kod takvih

slučajeva monopol banaka se veže uz monopol zemljišne rente i monopol prometnih

sredstava. Razlog tome je što unosna prodaja zemljišne parcele ovisi prvenstveno o dobroj

prometnoj povezanosti sa središtem grada, a same te prometne veze su u vlasti velikih

korporacija koje su pritom povezane sa bankama i to sistemom međusudjelovanja i podjelom

vodećih mjesta u kompaniji između sebe.

Financijski kapital, koji je koncentriran u malom broju ruku i koji drži monopol, vuče

ogroman profit od osnivačkog posla, od emisije vrijednosnih papira, državnih zajmova,

učvrščujući vladavinu financijske oligarfije, namećući cijelom društvu danak u koriste

monopolista (Vranicki, 1987).

Dok u vrijeme industrijskog razvitka i napretka dolazi do ogromnih profita financijskog

kapitala, u vrijeme depresije dolazi do propadanja malih poduzeća, koja banke kupuju za male

iznose ili sudjeluju u njihovoj reorganizaciji od koje imaju višestruku korist. Kroz takve

postupke banke vrlo lako postižu da ta manja poduzeća dovedu u svoju ovisnost, odnosno da

njima upravljaju. Primjerice dioničko društvo Union u Dortmundu osnovano je 1872.

Emitiran je dionički kapital od gotovo 40 milijuna eura, i kurs se popeo na 170% kad je za

31

prvu godinu isplaćena dividenda od 12 %. Financijski kapital zaradio je sitnicu od 28

milijuna. Pri osnivanju tog društva glavnu ulogu imala je njemačka banka Diskontno društvo,

koja je sretno dotjerala do kapitala od 300 milijuna eura. Zatim dividende Uniona padaju do

nule. Dioničari moraju pristati na otpisivanje kapitala. Zahvaljujući nizu sanacija iz knjiga

društva Union isčezava u toku 30 godina preko 70 milijuna eura. Danas prvobitni dioničari

toga društva imaju u rukama još samo 5% nominalne vrijednosti svojih dionica (Lenjin,

1973).

Gospodarstvo financijskog kapitala, tj. drugačije rečeno sam imperijalizam je najviši stupanj

kapitalizma. Nadmoć financijskog kapitala nad svim ostalim oblicima kapitala označava

vladajući položaj rentijera i financijske oligarhije, te isto tako znači da se iz svih zemalja

samo sitan broj njih može izdvojiti kao one koje imaju financijsku moć. Analizirajući podatke

o izdavanju vrijednosnih papira može se vidjeti koliko se jako ističe nekoliko najbogatijih

kapitalističkih zemalja na Tablici 5.

Tablica 5. Suma vrijednosnih papira 1910. Godine

Engleska 142

Sjedinjene države 132

Francuska 110

Njemačka 95

Rusija 31

Austro-Ugarska 24

Italija 14

Japan 12

Belgija 7,5

Španjolska 7,5

Švicarska 6,25

Danska 3,75

Švedska, Norveška, Rumunjska 2,5

Izvor: Lenjin, 1973.

32

''Iz tih se podataka odmah vidi kako se oštro izdvajaju četiri najbogatije kapitalističke zemlje,

koje posjeduju približno 100 do 150 milijardi franaka vrijednosnih papira'' (Lenjin,1973:61).

To su naravno kolonijalno najbogatije zemlje, Francuska i Engleska, te uz njih Njemačka i

SAD, dvije najnaprednije zemlje kada se uspoređuje brzina razvitka sa ostalim zemljama. Te

četiri države u to vrijeme u svom vlasništvu su imale zajedno oko 480 milijardi franaka,

odnosno gotovo 80% svjetskog financijskog kapitala (Lenjin,1973.)

3.5. Transnacionalne kompanije u vrijeme imperijalizma

Nakon drugog svjetskog rata jedna od najvažnijih stvari u daljnjem rastu i razvoju svjetske

privrede bilo je naglo povećanje broja i jačine transnacionalnih kompanija. One su postale

dominantan faktor organizacije kapitala u suvremenom imperijalizmu. Zbog povećanja broja i

uloge transnacionalnih kompanija u svjetskoj privredi olakšana je razmjena roba između

zemalja, i to upravo iz razloga što su podružnice tih velikih kompanija locirane u različitim

zemljama. Fenomen transnacionalnih kompanija u marksističkoj ekonomskoj literaturi vezuje

se upravo uz fenomen izvoza kapitala (Pirec,1988.)

U vrijeme imperijalizma, u vrijeme kada svijetom vladaju najjače kapitalističke zemlje, izvoz

kapitala zasjenjuje izvoz robe i postaje važniji od njega. Pa tako i Lenjin kaže : ''Za stari

kapitalizam, s potpunim gospodarstvom slobodne konkurencije tipičan je bio izvoz roba. Za

najnoviji kapitalizam, s potpunim gospodarstvom monopola tipičan je postao izvoz kapitala.''

U vrijeme imperijalizma odvijao se značajni porast investicija u inozemstvu vodećih

kapitalističkih zemalja, ponajprije Engleske i Francuske. Međutim, to su uglavnom bile

portfolio investicije. Sam kapital je investiran u izgradnju željezničke mreže, otvaranje

rudnika i slično, na Balkanu, istočnoj Europi i u Americi.

Transnacionalne kompanije organiziraju proizvodnju u više zemalja, ali zahvaljujući njima ne

odvija se proces internacionalizacije nego proces transnacionalizacije proizvodnje. Razlog

ovome je hijerarhijska struktura transnacionalnih kompanija i činjenica da u njima diktira u

upravljanju kapital zemlje porijekla kompanije. Zato one i jesu instrument dominacije, a ne

demokracije (Pirec,1988.)

33

Karakteristike transnacionalnih korporacija su:

1) suvremeni razvoj proizvodnih snaga kao posljedica tehnološke revolucije uzrokovao je da

u nekim industrijskim granama nije moguće organizirati proizvodnju koja bi bila isplativa

ako bi radila samo za nacionalno tržište

2) nemogućnost ostvarivanja ekstra-profita kroz proizvodnju samo u okviru nacionalnih

granica, vodi prema internacionalizaciji proizvodnje viška vrijednosti, za razliku od prije

drugog svjetskog rata kada je dominaciju imala forma internacionalizacije realizacije

viška vrijednosti prodajom roba na svjetskom tržištu

3) dominantnu formu ekstra-profita u suvremenom kapitalizmu predstavlja tehnološka renta,

što dovodi do skraćivanja vijeka trajanja sredstava za rad i pritisku ka tehnološkim

inovacijama, a za takve inovacije najveće mogućnosti imaju transnacionalne korporacije

koje postaju i najvažniji korisnici tehnološke rente

4) internacionalizacija proizvodnje viška vrijednosti dovodi, kroz aktivnosti transnacionalnih

korporacija, ka izgrađivanju posebne podjele rada temeljene na transnacionalnim

korporacijama, pa tako primjerice tržište malih automobila u SAD pokrivaju europske i

japanske transnacionalne korporacije, dok na tržištu velikih automobila dominiraju

američke i nekolicina europskih kompanija (Volvo, Mercedes itd.)

5) zbog zamjene nekih prirodnih sirovina sintetičkima kao i zbog, sa stajališta kapitala,

povećanih rizika za investiranje u zemljama u razvoju, promijenili su se glavni tokovi

kapitala poslije drugog svjetskog rata. Naime, umjesto iz razvijenih zemalja u zemlje u

razvoju, transfer kapitala se počeo obavljati većinom između razvijenih kapitalističkih

zemalja, a nosioci tog transfera su velikim dijelom transnacionalne korporacije

6) kada je riječ o centralizaciji kapitala na internacionalnom planu treba istaknuti da ona

označava centralno upravljanje nad kapitalima različitog nacionalnog porijekla.

Specifično kod suvremenog stupnja procesa centralizacije kapitala na internacionalnom

planu je ta da se transnacionalnim korporacijama upravlja uglavnom iz zemlje porijekla

kompanije (Pirec, 1988.)

Kada je riječ o transnacionalnim korporacijama, smatra se da su one većinski nositelj

tehničkog napretka u razvijenim kapitalističkim zemljama. Pa se tako može zaključiti da je

borba za tehnološku rentu, koja je postala glavni izvor ekstra-profita, također i dio borbe

nacionalnih kapitala za osvajanje ekstra-profita. Kroz primjenjivanje najnovijih tehničkih

znanja i iskustava nacionalni kapitali poboljšavaju svoj položaj u sferi produktivnosti rada na

ljestvici univerzalnog rada. (Pirec, 1988.)

34

Izdaci za istraživanje i razvoj sve su značajniji u nacionalnim dohocima razvijenih

kapitalističkih zemalja. Pa je tako primjerice, udio izdataka za razvoj tehnologije u Njemačkoj

šezdesetih godina zabilježio porast sa 1,23% na 2,10%, dok se u SAD-u kretao u cijelom

periodu konstantno između 2,80% i 3,00% (Pirec,1988.).

Značaj kod stvaranje razlike u postignutom stupnju tehničkog napretka između SAD i

razvijenih kapitalističkih zemalja Zapadne Europe imali također i veličina i koncentracija

istraživanja. Američke transnacionalne korporacije u prosjeku su nekoliko puta veće od

europskih, a to je dovelo do ostvarenja, po obujmu većih, istraživačkih programa u SAD-u.

Zbog tog razloga i ne iznenađuje što je raspored inovacija po zemljama takav da je,

primjerice, u periodu od 1945. do 1968. od 110 važnijih pronalazaka 74 najprije eksploatirano

u SAD. Ta činjenica je imala za posljedicu da jedino SAD od razvijenih zemalja ima

pozitivnu ukupnu tehnološku bilancu, uključivši i razvijene zemlje i zemlje u razvoju.

U svemu navedenom uloga transnacionalnih korporacija predstavlja izuzetnu važnost jer

filijale transnacionalnih korporacija najčešće koriste tehnologiju koja je razvijena u matičnoj

kompaniji u zemlji porijekla transnacionalne korporacije (Pirec, 1988.)

U vezi sa doprinosom transnacionalnih korporacija tehničkom procesu dolazi se i do pitanja

njihovog doprinosa tom procesu u zemljama u razvoju, odnosno dolazi do pitanja u kojoj

mjeri transfer tehnologije, koji iniciraju transnacionalne korporacije, doprinosi tehnološkom

progresu u zemljama u razvoju.

Tezu da transnacionalne korporacije ostvaruju svoje filijale u onim granama u kojima

posjeduju prednosti u pogledu dostignute razine produktivnosti rada, potvrđuju podaci do

kojih je došao Busch analizirajući profitne stope filijala američkih transnacionalnih

korporacija u Europi. Do sličnih rezultata se došlo i u studiji koja je po nalogu Ministarstva

privrede SR Njemačke rađena u HWWA- Institutu u Hamburgu (Pirec, 1988.). Tako su,

primjerice, sve kompanije u automobilskoj industriji SR Njemačke 1972. godine imale

profitnu stopu 6,7%, a stopu cash-flow-a 11,6%, sve transnacionalne korporacije, odnosno

filijale inozemnih kompanija i matične njemačke kompanije stopu profita 6,3 a stopu cash-

flow-a 11,6, dok su filijale inozemnih transnacionalnih kompanija imale stopu profita 8,7% i

stopu cash-flow-a 14,6% (Pirec, 1988.).

Prema navedenome da se zaključiti da je tržište najrazvijenijih zemlja ono koje posjeduje

najveće apsorpcijske mogućnosti te da ne mora strahovati od konkurencije ili dominacije

nekog drugog upravo iz razloga što zemlje u razvoju imaju znatno niži nacionalni dohodak i

dosta slabiju kupovnu moć.

35

Govoreći o moći transnacionalnih kompanija može se uvidjeti i postojanje određene opasnosti

od toga da upravo one postanu najveći profiteri promjena koje se događaju u međunarodnim

ekonomskim odnosima. Zbog njihove prilagodbe vrlo lako se može dogoditi da preferencijale

za izvoz industrijskih proizvoda iz zemalja u razvoju iskoriste podružnice transnacionalnih

kompanija koje se nalaze u tim zemljama. Isto tako se može dogoditi da sredstva koja su

namijenjena za financiranje zaliha koje su također proizvedene u podružnicama

transnacionalnih kompanija, pa bi zapravo transnacionalne kompanije tako koristile sredstva

prikupljena od strane cijele svjetske zajednice za postizanje vlastitog većeg profita.

36

4. BUDUĆNOST IMPERIJALIZMA

Promatrajući već i same početke nastajanja imperijalizma i promjene koje je unio, bilo je

posve jasno da se radi o velikim promjenama i postupnom odmicanju od razdoblja

kapitalizma, od čega je najznačajniji nestanak slobodne konkurencije s obzirom da je to bio

trenutak u kojem je postala stvarnost da svoje mjesto na tržištu mogu tražiti samo moćni

tržišni akteri.

Korak po korak, imperijalizam je počeo uzimati sve više maha na svjetskoj tržišnoj sceni, pa

je to rezultiralo i velikim teritorijalnim promjenama i podjelama. Drugim riječima, s obzirom

da su se sva moć i financijski kapital nalazili u rukama manjeg broja tržišnih aktera, ili

zemljopisno gledano, u rukama svega nekolicine država, došlo je do situacije u kojoj je

značajna podjela svijeta bila i više nego očita.

Takav slijed događaja sa sobom je uveo brojne posljedice, a neke od njih su svakako

parazitizam i truljenje kapitalizma, koji podrazumijevaju zlouporabu vladajućeg položaja

vodećih država, koje u svom nastojanju da još više osnaže svoju moć, iskorištavaju o njima

ovisne države, i na taj način dodatno učvršćuju svoj položaj, i to položaj svojih vladajućih

slojeva, dok niži slojevi pri tome bivaju zanemareni.

Ono što se, govoreći o sudbini imperijalizma, nikako ne može zaobići, jest svakako i činjenica

koja se očituje u tome što i u nekim aspektima današnje globalizacije, promjenama koje je ona

uvela kao i u njenim određenim karakteristikama, može naići na točke dodirnice sa

postavkama imperijalizma, o čemu će biti riječi u narednim potpoglavljima.

4.1. Podjela svijeta između najbogatijih zemalja

U razdoblju imperijalizma došlo je, može se reći, do potpune podjele svijeta između

najbogatnijih dijelova zemlje. U tom razdoblju najvažnija odlika je bila svjetske kolonijalna

politika koja je bila usko povezana s financijskim kapitalom.

Između 1860. i 1870. godine u Engleskoj je došlo do sve značajnijih kolonijalnih osvajanja, te

se nastavilo kroz posljednja dva desetljeća 19. stoljeća. Što se tiče Njemačke i Francuske

također su značajne 1880-te i 1890-te godine jer tada u tim zemljama dolazi do kolonijalnih

zauzimanja. Baš nakon završetka, prema Lenjinovim riječima, predmonopolistilčkog

kapitalizma, tj. 1860-ih i 1870-ih godina počinje veliki preokret kolonijalnih osvajanja, te se

37

zaoštrava borba za teritorijalnom podjelom svijeta. Pa se tako može zaključiti da je prijelaz

kapitalizma ka monopolističkom kapitalizmu i financijskom kapitalu vezan uz sukobe za

podjelu svijeta.

Kako bi slika teritorijalne podjele svijeta bila čim preciznija mogu se iskoristiti podaci koje

daje geograf A. Supan o pitanju kolonijalnih posjeda svih zemalja svijeta. Godine koje su

najznačajnije za taj prikaz su 1876. i 1914. Značaj 1876. godine nalazi se u činjenici da je baš

te godine uglavnom priveden kraju razvoj zapadno-europskog kapitalizma u svom pred-

monopolističkom stadiju. Kolonijalne posjede velikih sila možemo vidjeti na Tablici 6.

Tablica 6. Kolonijalni posjedi velikih sila (milijuni kvadratnih kilometara i milijuni

stanovnika)

Kolonije Metropole Svega

1876. 1914. 1914. 1914.

kv.km. stan. kv.km. stan. kv.km. stan. kv.km. stan.

Engleska 22,5 251,9 33,5 39,5 0,3 46,5 33,8 440,0

Rusija 17,0 15,9 17,4 33,2 5,4 136,2 22,8 169,4

Francuska 0,9 6,0 10,6 55,5 0,5 39,6 11,1 95,1

Njemačka - - 2,9 12,3 0,5 64,9 3,4 77,2

SAD - - 0,3 9,7 9,4 97,9 9,7 106,7

Japan - - 0,3 19,2 0,4 53,0 0,7 72,2

6 velikih sila 40,4 273,8 65,0 523,4 16,5 437,2 81,5 966

Kolonije ostalih država (Belgije, Nizozemske...) 9,9 45,3

Polukolonije (Perzija, Kina, Turska) 14,5 361,2

Ostale zemlje 28,0 289,9

Cijela zemlja 133,9 1657,7

Izvor: Lenjin 1973.

38

Iz ove tablice vidljivo je da je na granici 19. i 20. stoljeća dovršena podjela svijeta između

nekoliko zemalja. Kolonijalna područja su se nakon 1876. godine rasprostranila u ogromnom

razmjeru, odnosno do 40 na 65 milijuna kvadratnih kilometara, kod šest najjačih sila. Te iste

godine tri zemlje nisu uopće posjedovale kolonije, te je također broj kolonija koje je

Francuska posjedovala bio nezamjetan. Međutim, do 1914. godine, te četiri zemlje zauzele su

14,1 milijun kvadratni kilometar površine kolonijalnih posjeda, što iznosi otprilike 1 i pol

puta više od površine cijele Europe, sa stanovništvom od 100 milijuna. Razlike u širenju

kolonijalnih posjeda su ogromne, što se može zamjetiti usporede li se primjerice Francuska,

Njemačka i Japan, koje su pribiližno jednake po veličini svoje površine i po broju stanovnika.

Vidi se da je Francuska zaposjela tri puta više kolonija nego Njemačka i Japan zajedno.

Međutim, razlog tome može se nalaziti u podatku da je Francuska, također, prema veličini

financijskog kapitala u početku promatranog perioda posjedovala znatno veći imetak od

Njemačke i Japana zajedno, odnosno bila je znatno bogatija od druge dvije zemlje. Na

veličinu kolonijalnih posjeda, ne ut ječu samo ekonomski, već i geografski uvjeti. Iako je kroz

godine napredovao proces izjednačavanja ekonomskih uvjeta i života u različitim zemljama,

ipak pod pritiskom masivne industrije, razmjene roba i financijskog kapitala razlika ostaje i

dalje zamjetna. Pa se tako može primjetiti da mlađe kapitalističke zemlje, tj. SAD, Njemačka,

Japan dosta brzo napreduju, dok zemlje starog kapitalističkog razvoja sve više zaostaju s

obzirom da su ranije kudikamo brže napredovale.

Osnovno obilježje kapitalizma prestavljala je, kako je do sad već mnogo puta rečeno, prevlast

monopolističkih saveza najbogatijih zemalja i najbogatijih poduzeća. Takvi monopoli s

vremenom su postajali najjači onda kada su se na jednom zajedničkom mjestu sakupili svi

izvori sirovina. Može se zaključiti da čim je snažniji razvoj kapitalizma, te čim je veća

konkurencija i borba za sirovinama u svijetu, ali i čim se jače osjeća nedostatak sirovina, tim

je više ograničena borba za osvajanjem kolonija (Lenjin,1973.)

Za financijski kapital nisu značajni samo poznati izvori sirovina već i mogući izvori, i to iz

razloga što se tehnika nevjerojatno brzo razvija pa zemlje koje nisu u jednom trenutku

podobne, već u drugom mogu postati ako budu nađene nove metode, ako se utroše veće

količine kapitala. To također vrijedi i za istraživanje mineralnih bogatstava, za nove načine

obrađivanje i iskorištavanja sirovina. Iz toga proizlazi neizbježna težnja financijskog kapitala

za proširivanjem privrednog teritorija ili čak teritorija uopće. Isto tako kao što trustovi

opskrbljuju kapitalom svoj imetak po dvostrukoj ili trostrukoj procjeni, uzimajući pritom sa

sigurnošću daljnje rezultate monopola, tako isto i financijski kapital teži da prisvoji što veći

39

broj zemalja, računajući s mogućim izvorima sirovina, a pribojavajući se da ne zaostane u

žestokoj borbi oko posljednjeg komadića nepodijeljenog svijeta ili oko ponovne podjele

(Lenjin, 1973.)

''Engleski kapitalisti su uložili sav mogući trud kako bi razvili proizvodnju pamuka u svojoj

koloniji, Egiptu. 1904. godine, od 2,3 milijuna hektara zemlje u Egiptu je već 0,6 milijuna

bilo pod pamukom, odnosno više od jedne četvrtine. Na taj način su lakše mogli pristupiti

monopolizaciji izvora sirovina, stvaranju ekonomičnijeg i rentabilnijeg tekstilnog trusta s

'kombiniranom' proizvodnjom, sa koncentracijom svih stadija proizvodnje i prerade pamuka u

jednim rukama'' (Lnejin,1973:83).

''Tako interesi izvoza kapitala guraju ka osvajanju kolonija jer je na kolonijalnom tržištu

znatno lakše monopolističkim metodama ukloniti konkurenta, osigurati sebi pogodnosti i

učvrstiti odgovarajuće 'veze' ''(Lenjin,1973:83).

Kada je već govoreno o kolonijalnoj politici u epohi kapitalističkog imperijalizma, važno je

istaknuti da financijski kapital i međunarodna politika, koja se zapravo svodi na borbu velikih

sila za ekonomsku i političku podjelu svijeta, stvara cijeli niz prijelaznih oblika državne

ovisnosti. Za ovu epohu nisu karakteristične samo dvije glavne grupe zemalja, zemlje koje

posjeduju kolonije i kolonije, već i različiti oblici zavisnih zemalja, koje su politički formalno

samostalne, a zapravo su povezane mrežama financijske i diplomatske ovisnosti.

Iz svega proizlazi sljedeće: zemlje koje nisu uspjele zauzeti kolonije nalaze se u problemu da

ih možda više uopće ne uspiju zaposjeti, te da budu izbačene ih utrke za iskorištavanje zemlje

kao cjeline za svoj profit. Upravo razlog zbog kojeg su Europa i SAD bile usredotočene

provenstveno na kolonijalno osvajanje i širenje, u razdoblju o kojem je u ovom dijelu

govoreno, nalazi se u svim razlozima i podacima koji su u tekstu spomenuti.

Da bi se dao zaključak u vezi podjele svijeta valja spomenuti povjesničara Driaulta, koji u

svojoj knjizi ''Politički i socijalni problemi kraja XIX. Vijeka'' o velikim silama i podijeli

svijeta piše sljedeće: '' U toku posljednjih godina sva slobodna mjesta na zemaljskoj kugli,

osim Kini, zaposjele su države Europe i Sjeverne Amerike. Na toj bazi došlo je već do

nekoliko sukoba i premještanja utjecaja, koji su preteče strašnijih eksplozija u bliskoj

budućnosti. Jer treba se žuriti: nacije koje se nisu osigurale riskiraju da nikad ne dobiju svoj

dio i da ne učestvuju u gigantskoj eksploataciji zemljine kugle koja će biti jedna od najbitnijih

činjenica idućeg (tj. XX) vijeka. Eto zašto je u posljednje vrijeme svu Europu i Ameriku

zatresla groznica kolonijalne ekspanzije, ''imperijalizma'', koji je najznačajnija karakteristična

crta kraja XIX. Vijeka''. On također dodaje da: '' U toj podjeli svijeta, u toj ludoj trci za

40

bogatstvom i velikim tržištima zemlje, relativna snaga imperija osnovanih u ovom, XIX,

vijeku nije ni u kakvom razmjeru s mjestom što ga zauzimaju u Europi nacije koje su ih

osnovale. Države koje dominiraju u Europi, koje određuju njenu sudbinu, ne dominiraju u

istoj mjeri u cijelom svijetu. I, kako će kolonijalna snaga, nada u još neprocijenjena bogatstva,

očigledno imati odraz na relativnu snagu europskih država, kolonijalno pitanje –

''imperijalizam'' ako hoćete – koje je već promijenilo političke uvjete Europe, mijenjat će ih

sve više i više.'' (Lenjin, 1973: 85).

4.2. Parazitizam i truljenje kapitalizma

Najdublju ekonomsku bit imperijalizma predstavlja monopol koji je proizašao iz kapitalizma,

te koji kao i svaki monopol dolazi do stadija truljenja i zastoja. U imperijalizmu se javlja

velika akumulacija novčanog kapitala u svega par zemalja, a dostiže ukupan zbroj od oko 100

do 150 milijardi franaka vrijednosnih papira. Iz tog razloga dolazi i do sve većeg broja

rentijera. Također ono što potiče rast broja tih građana je i sve veći značaj izvoza kapitala što

dovodi do pojave parazitizma u cijeloj državi. O relevantnosti imperijalističkog parazitizma

govori i činjenica da je prihod rentijera pet puta veći od prihoda trgovine u trgovinski

najrazvijenijoj zemlji svijeta. Iz istog razloga u literaturi o imperijalizmu se pojam 'država-

rentijer' ili država lihvar sve češće susreće (Lenjin,1973.)

Svijet je podijeljen na jako mali broj 'država-rentijera' i na ogroman broj 'država-dužnika'.

Ovaj pojam 'država-rentijer' pojam je parazitskog, trulećeg kapitalizma. Hopson smatra da su

oni koji daju smjer toj izrazito parazitskoj politici baš kapitalisti, ali da također isti ti motivi

imaju utjecaj i na određene redove radnika. U većini gradova osnovne industrijske grane su

ovisne o vladinim naređenjima i nabavkama. Prema Hopsonu dvije su okolnosti oslabile moć

nekadašnjih imperija, a to su 'ekonomski parazitizam' i sastav vojske od zavisnih naroda. Što

se tiče ekonomskog parazitizma može se rezimirati da on predstavlja način na koji država

iskorištava svoje provincije, kolonije i druge zavisne zemlje za obogaćivanje svojeg

vladajućeg sloja te i isto vrijeme podmićivanje nižeg sloja kako nebi radio probleme. Da bi do

toga bilo moguće doći potreban je vrlo visok monopolistički profit. Što se tiče druge

odrednice Hopson govori da je začuđujuć simptom sljepoće imperijalizma ona lagodnost koje

su dobile Velika Britanija, Francuska i ostale imperijalističke zemlje. Najdalje je u tome otišla

Velika Britanija u kojoj su vojske uglavnom bile složene od urođenika.

41

Kada bi snage imperijalizma ovako nastavile, bez ikakve prepreke na putu ka posjedovanju

cjelokupnog nižeg sloja građanstva, došlo bi do toga da grupa najjačih industrijskih nacija,

kod kojih bogati sloj dobiva značajan danak iz Azije i Afrike i pomoću tog danka drži pod

kotrolom svoje namještenike, to završava time da se ti isti namještenici i sluge više nemogu

bavili proizvodnjom ogromnih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda već se moraju baviti

osobnim posluživanjem i drugorazrednim poslovima koji bi bili konstantno kontrolirani od

strane nove financijske sile.

Imperijalizam, koji je određen podjelom svijeta i masovnim monopolskim profitima u rukama

sitnog broja najbogatijih nacija daje ekonomsku mogućnost potkupljivanja gornjih slojeva

proletarijata i učvršćivanje oportunizma. Naznake parazitizma vidljive su i kod opisa

'britanskog imperijalizma' gdje podaci govore da se nacionalni prihod Engleske udvostručiood

1865. do 1898. godine, dok je dohodak iz inozemstva u isto vrijeme porastao za devet puta.

Ako je uloga imperijalizma ta da se sav težak rad prevali na leđa doseljeništva, onda dolazi do

opasnosti da će Europa tokom vremena sav fizički rad prebaciti na leđa slabijeg i siromašnijeg

građanstva, odnosno na leđa useljeništva, dok će se ona sama, tj. njene bogatije nacije

kompletno pojaviti u ulozi rentijera.

Kao primjer ranije navedene bojazni, da će doći do toga da će se namještenici baviti osobnim

posluživanjem i ugađanjem najbogatnijem sloju umjesto bavljenja u poljoprvredi i industriji,

može poslužiti i činjenica da je u Engleskoj veliki dio zemljišta oduzet poljoprivrednicima te

se koristi za sport i zabavu, odnoso prvenstveno ugodu bogataša, te je također važno izdvojiti

podatke koji govore da je Engleska samo za trke i lov na lisice trošila oko 14 milijardi funti

sterlinga godišnje.

Kada bi se svijet nastavio razvijati u ovom smjeru, koji predstavlja upravo parazitizam, većina

slabijih nacija bile bi 'pojedene' od strane onih velikih, a većinsko građanstvo našlo bi se pod

vladavinom trunčice bogataša i može se reći kapitalističkim goničima prema zgrtanju

nezamislivog profita.

U karakteristike imperijalizma ubraja se između ostalog i povećanje emigracije iz

nerazvijenih zemalja gdje su niže nadnice u imperijalističke zemlje, te smanjenje emigracije iz

tih imperijalističkih zemalja. Prema podacima koje prikazuje Hobson, od 1884. godine

emigracija iz Engleske opada, te godine iznosi oko 240 tisuća, dok 1900. godine iznosi oko

170 tisuća. Emigracija iz Njemačke je došla do svog vrhunca u razdoblju između 1881. i

1900. godine kada je iznosila oko 1450 tisuća, te je nakon toga u sljedeća dva desetljeća pala

na 544, te kasnije na 431 tisuću. Međutim, u isto to vrijeme u Njemačkoj se odvijao porast

42

broja radnika koji su dolazili iz Austrije, Rusije, Italije i drugih zemalja. Prema popisu iz

1907. godine u Njemačkoj je bilo 1 342 294 stranaca, i od toga 440 800 industrijskih radnika,

te 257 329 poljoprivrednih (Hobson,1905.). U Francuskoj su većinom radnici koji rade u

rudarskoj industriji također useljenici, i to uglavnom Španjolci, Poljaci i Talijani. U

Sjedinjenim Američkim Državama pritom najmanje plaćena mjesta imaju emigranti iz istočne

i južne Europe. Imperijalizam ima tu moć i sposobnost da i između radnika selektira

privilegirane odijele, te da ih odvoji od širokih skupina proletarijata.

Imperijalizam s početka 20. stoljeća priveo je kraju podjelu svijeta između par država, od

kojih je svaka od njih izvlačila svoj profit, i to nezamislivi profit. Svaka od tih zemalja se

nalazila u monopolističkoj poziciji na svjetskom tržištu, i to većinom zahvaljujući ulozi

financijskog kapitala, trustova i kartela. Svaka je imala određenu ulogu kolonijalnog

monopola, a to potvrđuje i podatak da od 75 milijuna kvadratnih kilometara svih kolonija

svijeta, 65 milijuna je bilo podijeljeno između šest najsnažnijih i najbogatijih svjetskih sila,

odnosno oko 85%, ali i taj 61 milijun razdijeljen na još manji broj, tj. između tri ogromne sile,

što iznosi 81% (Hobson,1905.)

Imperijalizam je iz zametka prerastao u vodeći gospodarski sustav. Kapitalistički monopoli su

zaposjeli vodeće mjesto u narodnoj privredi i politici, podjela svijeta je privedena svom kraju,

te je najznačajnija stvar koja karakterizira 20. stoljeće postala borba za sudjelovanjem u tom

monopolu.

4.3. Globalizacijski imperijalizam

Miodrag Ranković prikazuje povezanost nekadašnjeg imperijalizma i današnje globalizacije

kao svojevrsno razgraničenje strarog i novog imperijalizma. Osim društveno-povijesnih

razlika, pri čemu treba uzeti u obzir da u vrijeme starog imperijalizma svijet nije bio cjelina te

da je tada postojao niži stupanj međusobne povezanosti i ovisnosti, to je bilo vrijeme

postupnog kolonijalnog i administrativnog zauzimanja nezaposjednutih dijelova svijeta. U

starom imperijalizmu na snazi je bilo klasično vojno osvajanje. Tako je SAD dovodio crnce iz

Afrike koje bi iskorištavali za svoje robove i kao jeftinu radnu snagu. Međutim, zna se da je

danas to nemoguće. U današnje vrijeme je na značaju dobio tzv. 'novi imperijalizam'. Glavnu

odrednicu, tog novog imperijalizma ili drugačije rečeno današnje 'imperijalističke

globalizacije', čine međunarodne integracije, odnosno povezivanje najbogatijih i najmoćnijih

43

zemalja sa svojim utjecajnim dijelovima u okviru same globalizacije. Nadalje, dolazi također

do osnivanja multinacionalnih korporacija koje prelaze granice nacionalnih ekonomija. Te

ogromne korporacije nezamislivom brzinom prodiru u društva koristeći jeftinu radnu snagu i

jeftine sirovine, te se na taj način neprestano šire i ukidaju sve oblike zaštite nacionalnih

privreda. Ranković pritom ističe da su nacije i države napadnute iz tri smjera, to su

prvenstveno maloprije spomenute multionacionalne korporacije, zatim regionalne ekonomske

integracije poput EU, NAFTA-e i sličnim, te naposljetku međunarodne monetarne,

financijske, trgovinske i carinske investicije, gdje se mogu pribrojiti MMF, Svjetska banka i

slični. Primarni cilj globalne ekonomije očituje se u liberalizaciji svjetskog tržišta što zapravo

ne znači ništa drugo nego to da će oni najbogatiji imati sve više novca i imetka, dok će oni

siromašni i oni koji jedva preživaljavaju kompletno biti ovisni o svjetskim ekonomskim i

političkim centrima moći (Ranković, 2009).

Kod procesa formiranja novog imperijalizma Ranković navodi četiri faze, a to su: osnivanje i

jačanje značaja ekonomskih integracija, zatim proširenje u prvoj zoni, nadalje proširenje

putem tranzicije, te naposljetku i trasiranje zone utjecaja i dominacije.

Zagovornici vizije 'svjetske međupovezanosti i globalizacije' zbog naznake da svijet postaje

sve više povezan, pa ga nekolicina autora naziva i 'globalnom arenom', prelaze na pozitivne

odlike i standarde, dok zaobilaze problematizaciju procesa globalizacije koju predstavlja

unutarnje nesuglasice i negativne posljedice. Primarni problem je prijelaz samog procesa

globalizacije u tzv. proces amerikanizacije, a to nije nikako samo slučajan povijesni tok.

Ranković sa pravim argumentima dokazuje da su u samoj biti novog imperijalizma upravo

osvajanje svijeta i uspostavljanje dominacije. Međutim, korijene tog imperijalizma je

analizirao još Tokvil u svojoj knjizi ''Demokracija u Americi'' mnogo godina ranije.

Užurbanost i pohlepa označavaju osnovne karakteristike kapitalističkog načina

funkcioniranja, a neoliberalizam ih je doveo do krajnjih granica. Nije nimalo iznenađujuće to

što su najsnažniji zagovornici procesa globalizacije baš najrazvijenije i najbogatije zemlje

današnjeg svijeta (Ranković, 2009).

Kada bi se dalje krenulo u problematika istraživanja globalizacijskog imperijalizma bilo bi

nužno prikazati jasniju sliku pojmova, prvenstveno napraviti razliku između globalizacije i

globalizma, te tek onda krenuti sa svim ostalim. Globalizam, ukratko, predstavlja ideološko

tumačenje samog procesa globalizacije, te je njegov cilj stvaranje svijeta kao jedinstvenog

prostora, odnosno jedinstvenog društva, te stvaranje ekonomije bez prepreka i granica.

Također tu se otvara i pitanje u kakvoj vezi su svjetska ekonomska kriza i globalizacijski

44

imperijalizam jer je upravo obilježje povijesne važnosti imali primarnu funkciju u lenjinizmu

i marksizmu, te isto tako i u globalizacijskoj ideologiji stvaranja svijeta bez prepreka i novog

svjetskog ekonomskom društva.

45

5. GLOBALIZACIJA

Sam pojam globalizacije je sastavljen od riječi 'global' koja označava sveukupnost, dok je

globalizam određeni oblik promatranja i izučavanja zbivanja u svijetu u cijelosti, odnosno u

globalu. Tako se daje zaključiti da globalizacija zapravo teži jedinstvenosti svijeta i

povezivanja svijeta u jednu cjelinu (Turek, 1999.). Početna ideja globalizacije može se opisati

i definirati kao 'smanjivanje' svijeta, međutim ne smanjivanje kao takvo već povezivanje

dijelova svijeta u jednu cjelinu (Milardović, 1999). U odnosu na političku i posebno na

ekonomsku stranu globalizacije, ekološka, kulturološka i društvena strana globalizacije

nerijetko se zanemaruje iako kroz godine i te strane dobivaju sve značajniju ulogu. Kroz sam

tok razvoja globalizacije, proces je s vremenom počeo postavljati određene zahtjeve, poput

neprestanog ulaganja u znanje, tehnologiju, te posebice istraživanje i razvoj.

Teoriju globalizacije osamdesetih godina je izveo Ronald Robertson. No, osim njega, mnogi

autori govore o tom procesu i različito je definiraju. ''Tako primjerice Ulrich Beck piše o čak

osam tipova globaliteta, a oni su: gospodarski tip, tehnološki tip, univerzalne vrijednosti,

globalna kulturna industrija, policentrična svjetska politika, svjetsko osiromašenje, globalno

razaranje i uništavanje čovjekova okoliša, te transkulturalni konflikt'' (Milardović,1999:92).

Situacija poslije Drugog svjetskog rata bila je od velikog značaja u nastanku procesa

globalizacije, posebice u Europi. Europske zemlje koje su bile razorene krenule su se

međusobno povezivati, a glavni cilj tog povezivanja je bio zaobići daljnja neslaganja i

omogućiti ostvarenje zajednice gdje će zemlje biti u suradnji jedna s drugom i gdje će si moći

uzajamno pomagati. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata europski političari su imali u glavi

sliku Europe kao cjeline u kojoj bi došlo do ujedinjena i suradnje vlada, te do slobodnog

kretanja građana sa jednog područja na drugo bez značajnijih ograničenja i prepreka. Nije

trebalo puno vremena proći kako bi se ta slika, tj. takva ideja realizirala. U današnje vrijeme

zemlje Zapada se već nalaze u postindustrijskom razdoblju, koje označava sve brži razvoj

modernih tehnologija i modernih socijalnih i ekonomskih politika koje imaju utjecaj na

regionalnom, nacionalnom, te na globalnom nivou. Baš te zemlje dominiraju u Svjetskoj

razmjeni i trgovini. U prošlim vremenima one su otkrivanjem prekooceanskih zemalja počele

formirati svoje kolonije, te su zatim internacionalizirale svoje ekonomije i održavale svoje

poslovanje preko jakih trgovačkih tvrtki (Vresk,1996.). Upravo tim tokom razvoja situacije su

46

postale jezgrom svjetske trgovine. Uslijed tako jakog širenja trgovine s vremenom dolazi do

razvitka globalizacije ekonomije, i to u periodu između druge polovice 19. stoljeća, te tijekom

cijelog 20. stoljeća.

''Globalizacija je proces ujedinjavanja svijeta u jednu cjelinu ili jedan sustav, što je moguće

zahvaljujući sveukupnom stalnom informacijskom i komunikacijskom tehnološkom napretku.

Svijet postaje međusobno integriran i sve što se događa lokalno, može se odraziti i globalno''

(Lončar,2005:94).

''Globalizacija je proces koji je započeo i koji se više ne može zaustaviti. Prije svega tu je sve

veća interakcija među sudionicima međunarodne trgovine, globalno umrežavanje financijskih

tržišta i rastuća moć multinacionalnih korporacija'' (Lončar,2005:94).

Globalizaciju se može okarakterizirati kao svijet u cjelini bez prisutnosti granica i prepreka.

Velika većina proizvoda, usluga i svega ostaloga što se pojavljuje u svijetu počinje se

pojavljivati na globalnoj razini, pa se tako ovdje ubrajaju i globalna moda, globalni proizvodi,

globalne usluge, pa čak i sami građani, zapravo prvenstveno potrošači. Iz svega rečenog se

globalizaciju može okarakterizirati kao određenu etapu u razvoju civilizacije (Lončar,2005.).

Ono što se daje zaključiti iz svega prije navedenog je činjenica da je svijet u današnje vrijeme

bogatiji nego ikad prije, s tim da tehnologija ne prestaje napredovati, zapravo svakim danom

sve jače i jače napreduje i usavršava se. Događaj koji je označio svojevrsnu prekretnicu u

svjetskim odnosima bio je kraj hladnog rata, tj. početak novog svjetskog poretka koji sa

sobom nosi napredak. Međutim, nije za sve zemlje taj napredak pozitivna stvar. Naime, još

uvijek postoje ogromne razlike između zemalja, prvenstveno se tu misli na razlike u zemljama

u razvoju i nerazvijenim zemljama koje doživljavaju taj jaz jače nego ikad.

5.1. Nastanak globalizacije

Točan termin početka procesa globalizacije nije lako točno precizirati. U većini slučajeva, i

prema većem broju mišljenja autora za početak se može uzeti sedamdesete godine 19.

stoljeća. Taj proces bio je tema već i klasičnih ekonomista poput Adama Smitha, Davida

Ricarda, John Stuart Milla i Karla Marxa, mada ne pod tim nazivom.

1974. godine na stranicama New York Times-a u komentaru Ronalda Mullera prvi put se

spominje pojam globalizacije. T. Levitt kasnije, 1983., definira globalizaciju kao proces

47

determiniran tehnologijom koji vodi svijet ka konvergenciji, i to ne samo tržišta već i kultura,

aspiracija i društava (Sargent, D.,2009). Može se dati i definicija koja kaže da globalizacija

predstavlja proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane krupnog kapitala, što

dovodi do toga da je globalizacija zapravo proces transformiranja nacionalne države u mega-

kapitalizam. Glavni subjekti procesa globalizacije su međunarodne financijske institucije,

odnosno IMF, WTO i Svjetska banka, te nakon njih i transnacionalne korporacije. Ti subjekti

drže sve konce jačanja i ubrzanog razvitka globalizacije.

''Uzroke globalizacije možemo podijeliti na političko-institucionalne i ekonomsko-tehnološke.

Političko-institucijski obuhvaćaju trgovinske politike, kontrolu kapitala, imigracijska

ograničenja, regulaciju vlasničkih prava, kontrolu korupcije, stabilni monetarni sustav i

slično. Ekonomsko-tehnološke uzroke čine inovacije u transportu i komunikacijama''

(Grgurić, 2004:236).

Kada se razmotre primarni subjekti globalizacije dolazi se do zaključka da kapital više nije u

vlasništvu jedne određene zemlje, već je vlasništvo transnacionalne kompanije gdje god da se

ona nalazila. Te velike korporacije često uopće ne rade u interesu zemlje u kojoj se nalaze, tj.

svoje zemlje, već prvenstveno u interesu samih sebe te pribavljanja sve većeg profita ne

obazirući se pritom na politiku svoje zemlje. Lokacija inputa sve više gubi na značenju kod

određivanja lokacije poslovnica jedne transnacionalne kompanije. 1990. godine trgovina

između dijelova transnacionalne kompanije bila je za 27% veća od vrijednosti svjetske

trgovine. Također od jedne trećine do jedne polovice trgovine industrijskim proizvodima i od

jedne trećine do tri petine trgovine znanjem i kapitalom internalizira se između

transnacionalnih kompanija (Lončar, 2005).

5.2. Provođenje globalizacije

Polazište samog djelovanja i širenja procesa globalizacije predstavlja prvenstveno liberalizam,

odnosno uklanjanje trgovinskih i gospodarskih barijera. Taj liberalizam kasnije nalazi put za

mogućnost širenja kapitala i dobivanja dobiti iz njega, čak i uz činjenicu da to širenje ne

utječe pozitivno na sveukupnu populaciju svijeta.

Najuspješnije u tome kroz godine postale su transnacionalne kompanije koje su postupno sebe

i svoje interese uspjele postaviti na vrh demokracije, te su tako, omogućile sebi donošenje

48

odluka i izbacivanje iz 'igre' prave izabrane vlasti. Navodeći tu činjenicu jasno se može

zaključiti da takvim razvojem događaja vrlo lako može doći do diktature korporacija i

kapitala, što se isto tako lako može povezati i sa imperijalizmom.

Ekonomija je dugo vremena trebala predstavljati 'čuvara' čovječanstva, a njen je posao trebao

biti razvoj ljudskog društva. Ona je omogućavala, prema teoriji neoklasične škole, pokrivanje

tržišne potražnje. Međutim, kroz vrijeme, ekonomija je poprimila sasvim drugu ulogu. U

današnje vrijeme ona zagovara širenje ponude, dok se o potražnji brinu transnacionalne

korporacije. Tu promjenu, koja omogućava prijelaz sa pokrivanja tržišne potražnje na

forsiranje širenja ponuda, postiže se 'new age' pristupom. Glavna svrha tog pristupa je uvjeriti

tržište, odnosno svjetsko građanstvo da su ponuđeni proizvodi neophodni i poželjni, dok su u

tom procesu uvjeravanja sve metode koje bi dostigle taj cilj prihvatljive (Ranković, 2009).

Ima nekoliko primjera zemalja koje se pokušavaju oduprijeti ovakvom razvoju situaciju.

Određene zemlje pokušavaju održati svoju lokalnu vlast , koja funkcionira upravo suprotno

onome kako funkcionira ostatak zemalja koje su podređene transnacionalnim korporacijama i

njihovim ekonomskim zakonitostima. U takvim zemljama stanovništvo se uglavnom bavi

poljoprivredom, plaća iznosi oko 1200 eura, i to neovisno na kojoj poziciji se radi. O

problemima se u tim državama često javno priča pa se tako stvari brže i lakše rješavaju. Takve

zemlje i tako organizirana društva nikako ne odgovaraju transnacionalnim korporacijama. Iz

toga se da zaključiti zašto države donose sve zahtjevnije propise kojima se najčešće

ograničava ekonomska sloboda građana i to tako što se različitim nametima ostvaruje to da

konkurentnost na tržištu mogu ostvariti samo transnacionalne korporacije koje imaju snažnu

ekonomiju obujma (Lončar, 2005).

Transnacionalne korporacije pokušavaju sebi na bilo koji način smanjiti troškove i to tako da

vlastitu proizvodnju premještaju ondje gdje su troškovi najniži ili gdje je tržište bliže. Tim

postupcima stvara se deindustrijalizacija 'matičnih' država gdje nadnice postaju preniske.

Nadalje, u toj zemlji koju ovakve korporacije preuzmu za zemlju domaćina dolazi do

iskorištavanja radne snage. Stanovnici koji su tamo nastanjeni rade za niske plaće, sa dugim

radnim vremenom i uz stroge poslovne uvjete. No također, gledajući s druge strane, u

zemljama iz kojih se proizvodnja preselila dolazi do problema sve veće nezaposlenosti.

Iz svega navedenog jasno je da to seljenje proizvodnje iz jedne zemlje u drugu, ne ostvaruje

pozitivne učinke niti za jednu niti za drugu stranu, već prvenstveno za transnacionalnu

korporaciju, zapravo njezine vlasnike. Upravo ta manjina vlasnika takvih kompanija ima

49

ogromne koristi od procesa globalizacije, pa se može konačno zaključiti da globalizacija nije

niti zlo niti dobro, ali je vrlo pogodno tlo za transnacionalne korporacije.

Ako privatizaciju predstavlja svojstveni politički proces koji sa sobom nosi i ekonomske

posljedice, dijalektički se tako dolazi i do zaključka da je globalizacija zapravo proces

promjene teritorijalne ili drugačije rečeno nacionalne države u tržišnu, korporativnu globalnu

državu kao novu etapu u razvoju kapitalizma, koju bi se moglo nazvali mega-kapitalizam, a

koja (dijalektički promatrano) čini etapu razvoja kapitalizma koja prethodi post-kapitalizmu i

post-tržišnom društvu, onako kako su to vidjeli Marx, Keynes ili Hilferding.

5.3. Globalizacija i ekonomski razvoj

Ako krenemo od samog početka globalizacije, tada se uzima za početak procvat trgovine na

Sredozemlju oko 1000. godine. Međutim, takva se stajališta teško mogu opravdati jer čak do

1820. godine 99% svih proizvedenih dobara nije ušlo u trgovinske kanale.

Najbolji ilustratori razmjera globalizacije su:

· izravne strane investicije

· trgovina

· imovina u stranom vlasništvu

· izvoz/svjetski BDP

Kako se kreću ovi pokazatelji od kraja 19. stoljeća do kraja 20., prikazano je na Grafikonu 1.

Grafikon 1. Razmjeri globalizacije

50

Izvor: (Grgurić, 2004)

Vidljivo je kako udio stranih investicija u BDP-u postupno pada sve do 1945. godine,

odnosno njegov rast je smanjen u razdoblju 2. svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata,

udio stranih investicija se povećava. Udio trgovine naglo pada za vrijeme Prvog svjetskog

rata, a svoj rast doživljava tek 1985. godine.

Grafikon 2. prikazuje još jedan od temeljnih pokazatelja koji karakteriziraju razmjer

globalizacije, a to je indeks udjela svjetskog izvoza industrijskih proizvoda u BDP-u.

Grafikon 2. Indeks udjela svjetskog izvoza industrijskih proizvoda u BDP-u

51

Izvor: (Grgurić, 2004)

Iz pokazatelja se može primijetiti da se svijet ubrzao globalizirao sve do početka Prvog

svjetskog rata, nakon čega je došlo do povlačenja u protekcionizam i nacionalizam. Politika

uvođenja trgovinskih ograničenja dovela je do velike krize u razdoblju između 1929. i 1933.

godine. Takva politika je nastavila sa djelovanjem sve do kraja Drugog svjetskog rata. Zatim

dolazi do ponovne liberalizacije, koja uzrokuje porast trgovinske razmjene, što traje do danas.

Nadalje, važno je istaknuti da se trgovina sve do 1980-ih obavljala gotovo isključivo između

najbogatijih zemalja. Tek u trećem valu tome se priključuju i siromašnije zemlje. Prvi val

karakterizira mobilnost radne snage, dok je u ostala dva vala mobilniji faktor proizvodnje

kapital (Grgurić, 2004).

Razlike među pojedinim fazama globalizacije dokazuju kako ona nije uvijek jednaka pojava.

Postoji više različitih oblika globalizacije od kojih jedni doprinose povećanju blagostanja, dok

drugi pružaju korist samo manjini.

Cjelokupni međunarodno ekonomski odnosi sve više postaju sasvim globalizirani. Razvijanje

i sve brže jačanje transnacionalnih kompanija u različitim dijelovima svijeta dovodi do

potpune globalizacije svjetske privrede. Glavne ''igrače'' u procesu globalizacije predstavljaju

tri ekonomska bloka, a to su NAFTA, koju čine SAD, Kanada, Meksiko, te zona Latinske

Amerike; EU; te zemlje ASEAN-a, zajedno sa Kinom. Ta tri bloka kroz vrijeme postaju

52

međusobni konkurenti, te svaki blok želi biti na vrhu, ne zadovoljavajući se sa drugim

opcijama (Lončar, 2005).

Međutim, iako govorimo o ova tri bloka skupina zemalja, kroz sve jače razvijanje

globalizacije i transnacionalizacije države koje sačinjavaju same te blokove uglavnom i nisu

glavni akteri na ekonomskoj sceni, već su to kompanije, odnosno korporacije koje, ako im to

nije u interesu, nisu podređene politici zemlje u kojoj djeluju. Korporacije funkcioniraju za

sebe i ciljaju na maksimiziranje profita za sebe, ne obazirući se na ekonomiju zemlje u kojoj

se nalaze.

Profesor Stojanov u svojoj knjizi ''Ekonomika razvoja i Kriza ekonomske zajednice'' u

navedenom kontekstu smatra da se ekonomska teorija, u kojoj god da je riječ, čini

invalidnom. On objašnjava da ako ekonomske teorije imaju nacionalne ciljeve, te favoriziraju

strategije ekonomskog razvoja pojedinih država, dolaze u konflikt s procesom

transnacionalizacije kapitala, koji se odvija prema drugačijim kriterijima. Iz svega navedenog

može se zaključiti, pošto se međunarodna ekonomija sve više fokusira na pojedinu

kompaniju, a ne državu, da su postojeće teorije međunarodne trgovine sve manje validne.

Nadalje, razvojem globalizacije izučavanje i promatranje razvoja određene države trebalo bi

se alocirati na izučavanje kompanija pošto one postaju glavni akteri ekonomije. Danas su sve

učestalije međunarodne integracije između kompanija, dok su one između države postale

manje relevantne.

Integracija transnacionalnih kompanija SAD-a i Europe dosegla je vrijednost od 200 milijardi

dolara godišnje još 1989. godine. U istoj godini je integracija firmi samo u Europi dosegla

vrijednost od 50 milijardi dolara. U razdoblju od 1984. do 1988. godine izravne investicije

Europe i Japana u SAD uvećane su za 108 milijardi dolara i 37 milijardi dolara respektivno

(Lumb,1990.).

5.4. Globalna trijada

Nakon Drugog svjetskog rata, odnosno u polovici 20. stoljeća, zemlju se sve više počinju

povezivati i surađivati. Kada je došlo do integracije europskih zemalja i osnivanja Europske

unije, ubrzo potom je došlo i do integracije ostalih zemalja svijeta, te naposljetku do

nastajanja velikih regionalnih trgovinskih blokova koji su označili put prema globalnom

gospodarstvu. Može se reći da se današnje gospodarstvo razvija u tri pola, a to su Zapadna

53

Europa, SAD i Istočna Azija (Krešić, 1996). taj način razvoja i napretka gospodarstva može

se nazvati trijadizacijom. Postojanje ta tri bloka ogleda se u proizvodnji skupe informatičke i

komunikacijske opreme koja se realizira na relaciji Sjeverna Amerika – Europa – Istočna

Azija. Razlog zbog kojeg se ova proizvodnja uglavnom odvija između ovih velikih blokova je

visina troškova potrebnih za razvoj spomenute opreme. Povezanost ova tri najjača ekonomska

bloka je vrlo snažna i jasno je da se tu nalazi središte globalne ekonomije. Trgovinska

razmjena između njih iznosi milijarde dolara. ''Oko ovog trokuta bogatstva i moći ostali dio

svijeta je umrežen na način da organizira vlastita gospodarstva s obzirom na određeni pol ili

dominantu regiju. Svaki od tri pola ima dakle svoje područje utjecaja ili podsustav'' (Dužanec,

1997:97).

Ponekad dolazi do razilaženja mišljenja kod ova tri bloka, uglavnom u političkoj domeni, no

kada se govori o domeni proizvodnje i potrošnje, tu su na vodećem mjestu. U zemljama koje

sačinjavaju ova tri bloka, odnosno u razvijenim zemljama gospodarstvo iz industrijskog, koje

se bazira na cestama, automobilima i slično, prelazi u gospodarstvo koje čine računala i mreže

(Milardović,1999).

5.5. Multinacionalne kompanije

Multinacionalne kompanije predstavljaju svako poduzeće koje posluje izvan granica jedne

zemlje. Multinacionalnim kompanijama se često nazivaju i svjetske ili međunarodne

kompanije, te također transnacionalne ili globalne kompanije. Multinacionalnom kompanijom

može se nazvati svaka kompanija koja direktno investira van svoje zemlje (Pirec,1988.)

Međutim, nije uvijek lako odrediti porijeklo određene multinacionalne kompanije. Zemlju

porijekla moglo bi se odrediti ako bi se kao polazna točka uzela zemlja iz koje potječu nosioci

kapitala prilikom nastanka kapitala, npr. banke ili pojedinci, a mogla bi se kao polazna točka

uzeti i onu zemlju koja prva potpiše pravne i ekonomske osnove određenoj kompaniji.

Najčešće se multinacionalnom kompanijom može smatrati ona zemlja koja investira u

proizvodne djelatnosti poput industrije i slično, i to izvan granica svoje zemlje, te također ona

kompanija koja direktno investira u drugim zemljama. Ali tako dolazi do miješanja poimanja

54

porasta direktnih investicija i razvitka multinacionalnih kompanija iako industrijske

investicije u inozemstvu poglavito karakteriziraju multinacionalizaciju jednog poduzeća.

Kako bi pravilno mogli odrediti razliku između multinacionalnih i transnacionalnih

kompanija moramo uzeti u obzir određena obilježja. Prema mišljenju Dušana Pirca može se

reći da je multinacionalna kompanija ona kompanija čiji je kapital nastao udruživanjem

kapitala različitih nacionalnosti, dok je transnacionalna kompanija ona čiji je kapital u

vlasništvu zemlje matice, dok su proizvodnja i plasman raspoređeni u većem ili manjem broju

drugih zemalja. Iz navedenog se može zaključiti da u oba slučaja dominira kapital jedne

zemlje, pa baš iz tog razloga ne možemo sa sigurnošću smatrati da su multinacionalne

kompanije autonomni ekonomski organizam, već su one autonomne od nacionalnih

regulativa. Posebno iz razloga što većina multinacionalnih kompanija premašuju ekonomski

potencijal većine zemalja.

Prema mišljenju mnogih autora strategija multinacionalnih kompanija određena je stalnim

povećanjem i proširivanjem tržišta, dok neomarksistički autori ističu da je strategija takvih

kompanija određena stjecanjem čim većeg profita.

Isto tako, sa jedne strane, mišljenje jednog broja autora prvo pojavljivanje i stvaranje

multinacionalnih kompanija svrstava u drugu polovicu 19. stoljeća, te smatraju da su se tada

poduzeća oblikova u dijelu prerađivačke industrije, mada su ta poduzeća bila samo slična

multinacionalnim kompanijama, a zapravo su u većini slučajeva bile nacionalne kompanije jer

profiti koje su one ostvarivale iz međunarodne aktivnosti nisu imale velikog utjecaja u

ukupnom profitu kompanija. S druge strane, prema mišljenju drugih autora multinacionalne

kompanije počele su se pojavljivati tek kasnije, jer tek iza drugog svjetskog rata naglo su se

počele razvijati takve kompanije, i prema obujmu prometa i prema raširivanju, te prije svega

prema jačini fenomena internacionalizacije čimbenika proizvodnje (Lončar, 2005).

Multinacionalne kompanije su determinirane isključivo profitom i to zbog izraza kapitala kao

primarnog odnosa proizvodnje. Kapital označava vrijednost koja vlasniku osigurava višak

vrijednosti, odnosno profit. Uvjeti koji potiču nastajanje i širenje novih kompanija te njihovo

obuhvaćanje sve većeg broja zemalja potiču i način njihove aktivnosti kao i samu njihovu

organizacijsku strukturu. Te činjenice su vrlo važne za međunarodne ekonomske odnose i to

55

zbog njihove međuovisnosti, posebice kada se govori o zemljama u razvoju koje imaju slabija

obrambena sredstva.

Prema rječniku ''Rječnik ljudskog zemljopisa'' imperijalizam je definiran kao ''stvaranje i/ili

održavanje nejednakih ekonomskih, kulturoloških i teritorijalnih odnosa, najčešće između

država i često u obliku imperije zasnovane na dominaciji i pokornosti''. Već iz ove definicije

mogao bi se dati odgovor na pitanje živimo li i danas u vrlo sličnim uvjetima kao u doba

imperijalizma. Kao što je navedeno u definiciji, ekonomske, kulturološke i teritorijalne

odnose drži određeni broj zemalja, možda nije ispravno reći niti zemalja već određenih

korporacija koje ostvaruju profite nezamislive prosječnom građaninu.

Također, valja navesti još jedan značajan pojam kod procesa globalizacije, a to je

transnacionalizacija. Ono što je primarna, temeljna stvar kada se govori o transnacionalizaciji

jest rast i sve veća relevantnost transnacionalnih korporacija, a isto tako i transnacionalnih

tijekova kapitala, usluga, roba i informacija, te naposljetku i znanja na svjetskom tržištu u

globalnom ekonomskom prostoru (Dragičević,1996). O ovom pojmu se sve više govori i sa

gledišta nacionalne države koja mora zanemariti svoju suverenost zbog uključivanja u

iznadnacionalne saveze poput EU-a ili NATO-a.

Kroz važnost transnacionalizacije, do izražaja dolazi i moć multinacionalnih korporacija koje

danas vladaju svijetom. Mnoge zemlje u kojima djeluju takve korporacije, osobito manje

razvijene, zbog ogromnih financijskih sredstava koje su u vlasništvu multinacionalnih

korporacija, često se u financijskom pogledu smatraju njihovim podružnicama. Bruto

nacionalni proizvod tih država nezamislivo je manji od profita koji zarađuju te ogromne

korporacije.

Multinacionalne korporacije šire svoju moć na sve zemlje. Investicijske odluke tih korporacija

uglavnom su donošene na globalnom nivou, prebacujući kapital ili resurse iz jedne zemlje u

drugu, a pritom djelujući na nezaposlenost milijuna građana i stupanj ekonomske aktivnosti u

određenim državama (Dragičević, 1996). Sagleda li se cjelokupna ta situacija dolazi se do

zaključka da danas svi gledaju samo svoje interese, nastojeći pritom ostvariti čim veći profit i

eliminirati konkurenciju na tržištu.

5.6. Globalizacija prije 1914. i danas

Svijet je prije 1914. godine bio vrlo sličan globalnom tržištu. Tada je bio mali broj državnih

granica koje su bile značajne, ljudi, kapital i novac su se kretali slobodno, a većina roba je bila

56

određena jedinstvenim svjetskim cijenama. Između 1878. i 1914. pojavio se međunarodni

financijski sustav koji je omogućio ekonomsku autonomiju nacionalnih valjda. Države su tako

bile ograničene u svojoj ekonomskoj politici koju su mogle voditi kroz zlatni standard koji je

tada bio u uporabi, kao što su danas vođene mobilnošću kapitala (Gray, 2002).

Kroz nekoliko kratkih navoda može se reći da je svijet prije 1914. godine zapravo preteča

današnjeg globalnog gospodarstva. Međutim, ne može se tvrditi da je gospodarstvo jednako

onome iz 19. stoljeća. Ekonomska globalizacija i odrednice koje nju čine danas su znatno

veće nego li one koje su postojale ranije. Sve se to može zaključiti kroz nekoliko činjenica

koje John Gray navodi u svom djelu Lažna zora. U poslijeratnom razdoblju svjetska trgovina

je porasla dvanaest puta, dok je proizvodnja porasla samo pet puta. U svim zemljama uvoz i

izvoz čini daleko veću proporciju ekonomske aktivnosti nego ranije u povijesti. Jedna

akademska procjena kaže da su trgovinske veze između stalnog uzorka od 68 zemalja poraste

sa 64 posto 1950. godine na 95 posto 1990. godine (Gray,2002).

Čak i u ogromnom američkom tržištu petina poduzeća s manje od 500 zaposlenika izvozila

su 1994. godine dobra i usluge iako je na tom tržištu unutarnja trgovina uobičajena za mala

poduzeća. Danas je svjetsko tržište kapitala i snažno i veliko kao nikad prije, a o tome

svjedoči i činjenica da su transakcije na deviznim tržištima dostigle nezamislivu sumu od oko

1,2 bilijuna dolara dnevno, odnosno pedeset puta više od obujma svjetske trgovine

(Gray,2002).

Michel Albert iznosi da ''dnevni obujam transakcija na deviznim tržištima svijeta iznosi oko

90 milijardi dolara, što je jednako francuskom godišnjem bruto domaćem proizvodu i oko 200

milijuna više nego što su sve devizne rezerve centralnih banaka u svijetu''. To novo virtualno

financijsko gospodarstvo ima nevjerojatnu moć koja bi mu čak mogla omogućiti slamanje

realnog gospodarstva. Također kada se govori o virtualnom financijskom gospodarstvu ne

može se uspoređivati njegovo sadašnje stanje sa onim iz prošlosti jer ono tada nije niti

postojalo, a kroz nekoliko godina se proširilo do nezamislivih granica.

Kada se govori o promjenama i novinama suvremenog svijeta ponovo se moraju navesti

multinacionalne kompanije čiji je rast i razvoj nezamisliv. Te kompanije drže oko trećine

svjetske proizvodnje i dvije trećine svjetske trgovine (Gray,2002.)

Također, čak jedna četvrtina svjetske trgovine provodi se između multinacionalnih

kompanija. Prema izvještaju UN-a iz 1993. godine ukupna proizvodnja multinacionalnih

kompanija je iznosila oko 5,5 bilijuna dolara, što iznosi otprilike koliko i proizvodnja SAD-a

kao cjeline. Multinacionalne kompanije nisu toliko novi pojam koliko se možda smatra.

57

Poduzeća koja su međunarodno trgovala i investirala postojala su mnogo godina prije

popularizacije multinacionalnih kompanija, pa njih možemo smatrati pretečom ovih danas, te

također reći da su se one pojavile razvojem europskog kolonijalizma. Međutim, uloga tih

ogromnih korporacija znatno je različitija nego njihova uloga u svijetu danas. Multinacionalne

kompanije u današnje vrijeme došle su do takve moći da mogu odijeliti proces proizvodnje u

nekoliko dijelova i smjestiti ih u nekoliko zemalja širom svijeta. O ovisnosti o nacionalnim

vladama, politikama i uvjetima da se i ne govori. Prema Johnu Grayu na takve se korporacije

može gledati kao na neku vrstu nevidljive vlade koja mijenja mnoge funkcije države. One

zapravo prikazuju gubitak autoriteta kod većine novijih suvremenih društvenih institucija.

5.7. Prednosti i nedostaci globalizacije

Oni koji napadaju globalizaciju često zanemaruju njezine pozitivne učinke. No argumenti

zagovornika globalizacije još su više neuravnoteženi. Za njih globalizacija, koja se obično

povezuje s prihvaćanjem pobjedonosnog kapitalizma američkog stila, jest napredak i zemlje u

razvoju moraju je prihvatiti ako žele rasti i djelotvorno suzbijati siromaštvo. Ali mnogim

zemljama u razvoju globalizacija nije donijela obećane gospodarske blagodati.

Sve veća razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju ostavlja sve više ljudi u Trećem

svijetu u krajnjem siromaštvu, u uvjetima u kojima žive s manje od jednog dolara na dan.

Unatoč učestalim obećanjima danim posljednjeg desetljeća 20. Stoljeća da će se siromaštvo

smanjiti, stvaran broj siromašnih ljudi narastao je za gotovo 100 milijuna. To se dogodilo u

istom razdoblju u kojem je ukupan svjetski dohodak u prosjeku rastao 2,5 posto na godinu

(Lončar, 2005).

U Africi se velika očekivanja, nakon što su kolonije izborile svoju nezavisnost, uglavnom nisu

ispunila. Umjesto njih, kontinent ponire sve dublje u bijedu, budući da se dohodak snižava, a

životni standard pada. Teško izboreno poboljšanje očekivane životne dobi, koje se postiglo u

nekoliko posljednjih desetljeća, sad se ponovno vraća na staro. Iako je glavni razlog tome

pošast side, stanovništvo umire i od siromaštva. Čak i one zemlje koje su prevladale afrički

socijalizam i uspjele na vlast dovesti razmjerno poštene vlade, uravnotežiti proračune i

zauzdati inflaciju, jednostavno ne uspijevaju privući privatne ulagače. A bez tih ulaganja,

zemlje ne mogu ostvariti održivi rast (Lončar, 2005).

Kritičari globalizacije smatraju da su zapadne zemlje zapravo licemjeri. Zapadne zemlje

pritisnule su siromašne zemlje da ukinu trgovačke zapreke, zadržavši istodobno vlastite i

58

sprječavajući zemlje u razvoju da izvoze svoje poljoprivredne proizvode čime su im uskratile

toliko potreban prihod od izvoza. Jedan od najvećih krivaca bile su Sjedinjene Američke

Države i ja sam u tome imao vrlo čvrsta stajališta. Kao predsjedatelj Vijeća ekonomskih

savjetnika borio sam se protiv toga licemjerja. Od njega nisu stradavale samo zemlje u

razvoju, nego su cijenu plaćali i Amerikanci, i kao potrošači koji su prisiljeni plaćati više

cijene, i kao porezni obveznici koji izdvajaju milijarde dolara za subvencije. Moja nastojanja

prečesto su bila neuspješna. Prevladali su posebni i komercijalni interesi, a kad sam prešao u

Svjetsku banku, potpuno sam shvatio kakve je to posljedice imalo za zemlje u razvoju.

Ukoliko dobre strane globalizacije nisu onoliko dobre kao što su ih predviđali njezini

zagovornici, onda je cijena koja je plaćena za globalizaciju znatno veća nego što je zapravo,

jer je pritom uništen okoliš, politički proces uglavnom korumpiran, a prebrze promjene koje

su se dešavale nisu zemljama ostavile puno vremena da se kulturološki asimiliraju. Krize koje

su počele golemim brojem nezaposlenih, poslije su popraćene dugoročnim problemima u vezi

s raspadom socijalnog ustroja: od urbanog nasilja u Južnoj Americi do etničkih sukoba u

drugim dijelovima svijeta, primjerice, u Indoneziji (Lončar, 2005).

Fenomen globalizacije, koji je ujedno i tema velikih kritika i velikih pohvala, zapravo

predstavlja bliže povezivanje zemalja i naroda svijeta koje je izazvalo golemo smanjenje

troškova prijevoza i komunikacija te rušenje umjetnih zapreka za tijek robe, usluga, kapitala,

znanja i ljudi preko granice. Globalizaciju je pratilo stvaranje novih institucija koje su se

povezale s već postojećima kako bi radile prekogranično. Na polju međunarodnoga građansko

društva, organizacijama s dugom tradicijom poput 'Međunarodnoga crvenog križa' priključile

su se nove skupine, kao što su 'Pokret jubileja' koji traži smanjenje duga najsiromašnijih

zemalja. Globalizaciju snažno pokreću međunarodne korporacije koje preko granica ne

prebacuju samo kapital i robu, nego i tehnologiju. Globalizacija je ponovno skrenula pažnju

na već poznate međunarodne međuvladine institucije: Ujedinjene narode, koji pokušavaju

održati mir; Međunarodnu organizaciju rada - ILO, osnovanu 1919., koja se diljem svijeta

zauzima za 'dostojanstven rada'; Svjetsku zdravstvenu organizaciju - WHO, koja osobito radi

na poboljšanju zdravstvenih uvjeta u zemljama u razvoju.

5.8. Globalizacija, rast i siromaštvo

Podaci o povećanju broja milijunaša sa 13 1982. godine na 149 1996. godine u SAD-u govore

sve o bržem i jačem porastu bogataša, dok se u isto vrijeme sve više produbljuju socijalne

59

razlike, i dok broj siromašnih također drastično raste. ''Globalni klub milijunera'' je 1996.

godine činio oko 450 članova. Do navedenih pojava dolazi upravo zbog sve jačeg napretka

procesa globalizacije koja pritom povećava broj siromašnih, a bagataše čini sve bogatijima i

bogatijima. Ona destabillizira društvo, sve brže prijeti skorom uništenju okoliša, i naposljetku

dovodi cijeli financijski sustav do mogućnosti propadanja i uništenja same demokracije kao

takve. Siromaštvo je svakim danom sve više izraženo, kako u zemljama u razvoju, tako i u

razvijenim zemljama. Prema Međunarodnoj organizaciji rada (ILO – International Labour

Organization) svjetska nezaposlenost pogađa milijardu ljudi ili bolje rečeno čak trećinu radne

snage. Nacionalna tržišta radne snage prestaju biti odvojena, pa tako primjerice višak jeftine

radne snage trećeg svijeta, može se izdvojiti npr. Kina sa 200 milijuna prekobrojnih radnika,

izaziva pad nadnica radnka razvijenih zemalja. Zbog tog razloga dolazi do nezadovoljstva

američkog građanstva prema transnacionalnim korporacijama kojima to vrlo dobro ide na

ruku. Građanstvo zato nalaže intervenciju vlade kako bi prisilila te korporacije da se krenu

ponašati odgovornije (Jošt, 2001).

Same transnacionalne korporacije i jesu glavni instrument procesa globalizacije, dok glavne

institucionalne mehanizme ostvarivanja njihovih interesa predstavljaju WTO i IMF. 1993.

godine samo 300 transnacionalnih korporacija ostvarivalo je 25% svjetske proizvodnje. Iz tih

podataka jasno je za zaključiti da u takvom svijetu mogu preživjeti samo jači i veći, dok je

onaj ostatak, odnosno većina građanstva u nemilosti tih istih jakih korporacija. To i je razlog

što se broj transnacionalnih korporacija iz godine u godinu sve više smanjuje, jer i oni koji

prežive njihovu nadmoć one polako osvajaju i pridružuju sebi ili ih kompletno isključuju sa

tržišta. Moć takvih korporacija veća je i od moći mnogih država.

Statistički pokazatelji i analize kroz zadnjih nekoliko godina prikazuju da je sve veći razvoj

globalizacije omogućio sve veći jaz između bogatih i siromašnih, odnosno između

nerazvijenih i razvijenih zemalja. Prema podacima UNDP-a iz 1999. godine sadržanim u

'Human Development Report'-u raspon u prihodima između petine svjetske populacije koja je

najbogatija po primanjima i petine koja je najsiromašnija iznosio je 1960.-te godine 30:1,

1990.-te 60:1, a 1999.-te čak 74:1. U razdoblju od 1979. do 1997. godine prihodi 60 posto

svjetske populacije su se umanjili. 20 posto stanovništva je ostvarilo skromno povećanje

prihoda, dok je 20 posto onih sa najvećim prihodima ostvarilo ogromno povećanje prihoda.

Grupi najbogatijih u 1999. godini pripadalo je 68 do 86 posto svjetskog bruto nacionalnog

proizvoda, izvoza roba i usluga, te stranih direktnih investicija, dok je onaj dio

60

najsiromašnijih ostvario samo 1 posto. Te godine indeks ljudskog razvoja prvi put je bio u

stanju opadanja i to u 30 zemalja, što pokazuje sklonost rasta apsolutnog siromaštva

(Zrinščak,2004.)

Krajem 90.-ih godina 20. stoljeća, 200 najbogatijih građana svijeta udvostručilo je vrijednost

svoj imovine u roku samo par godina. Važno je napomenuti da imovina trojice najimućnijih

ljudi svijeta prelazi BNP svih najsiromašnijih država svijeta sa preko 600 milijuna stanovnika.

Jedan posto najbogatijih ljudi ostvaruje veći prihod od 57 posto najsiromašnijih. U tom

razdoblju 20 posto svjetske populacije sa najvećim prihodima ostvarilo je 82 posto svjetskog

izvoza, 68 posto stranih direktnih investicija i 93 posto Internet priključaka. Pogleda li se

druga strana situacije, 1,2 milijarda ljudi živi u krajnjoj bijedi i siromaštvu (Zrinščak,2004).

Utjecaj samog procesa globalizacije na siromaštvo na teži način se utvrđuje, zbog nekoliko

problema koji će biti navedeni u daljnjem tekstu. Jedan od važnijih problema kod u vezi s

time javlja se pravilno definiranje siromaštva. Vrlo je teško odrediti fiksnu granicu siromaštva

jer ako se ona odredi na određeni iznos previđa se siromašno građanstvo u bogatim zemljama,

dok s druge strane kada bi se išlo sa karakteriziranjem siromaštva preko osobe koja ima

neobično nisku razinu potrošnje teško je precizirati koji kriteriji govore o tome koliko

'neuobičajeno' nisku potrošnju određena osoba ima. Drugi problem na koji se nailazi je

procjena o tome da li baš globalizacija ili otpor globalizaciji zapravo povećava siromaštvo.

Veliki broj autora stajališta je da globalizacija smanjuje siromaštvo, međutim ima i onih koji

smatraju drugačije (Turek,1999). Moglo bi se zaključiti da globalizacija relativno šteti

siromašnijima, a donosi veću korist srednjemu i gornjem sloju (Turek, 1999). Dakle,

globalizacija donosi korist većini stanovništva, ali šteti onoj najugroženijoj skupini –

najsiromašnijima.

Još jedan od pokazatelja povezanosti globalizacije sa siromaštvom može se navesti podatak

da je tijekom samo dvije godine, nestabilnost globalnog financijskog tržišta udružena s

poraznim intervencijama IMF-a, gurnula milijune ljudi u siromaštvo. ''Stoga su najbolji

izgledi za reforme ipak na nacionalnoj razini, a ne unutar kolonijalnih, nadnacionalnih

institucija kao što su IMF i WB. Za to je najbolji primjer Kina (čiji ekonomski rast zadnjih

godina bilježi stopu do 7,8%), koja je zadržala ekonomiju u podržavanju makro-ekonomske

politike. Njen financijski sustav je domaće vlasništvo, kontroliran od države, s malo stranog

udjela, pa Kina ne treba primati naloge od IMF-a. Popis zemalja koje poduzimaju mjere

61

zaštite od globalnog financijskog tržišta stalno raste (Malezija, Hong Kong, Čile, Kolumbija)''

(Jošt, 2001:408).

''Raznim mjerama ove se zemlje štite od nečega sličnog „meksičkoj krizi pesosa“ 1995.

godine. Iako umjerene, ove reforme pokazuju da i male zemlje ne moraju podleći hirovima

međunarodnog financijskog tržišta i da je nacionalni ekonomski suverenitet jedan od

najvažnijih preduvjeta za ostvarenje socijalnog i ekonomskog napretka. Ekonomski razvoj

nacije potrebuje neki vid zaštite od međunarodnih tržišnih snaga'' (Jošt,2001:409).

62

6. KOMPARACIJA IMPERIJALIZMA I GLOBALIZACIJE

Prvi i drugi svjetski rat u povijesti su obilježeni kao najveći sukobi ikad, te su imali glavnu

ulogu u podjelu svijeta. Najjače i najveće zemlje odlučile su tim putem podijeliti cijelu

planetu na nekoliko teritorija koji će postati najveće imperijalističke sile svijeta, te će im

manje zemlje postati podređene. Krenuvši od spominjanja ratova i podjele svijeta dolazi se

do pojma imperijalizam. Sam imperijalizam je zapravo prirodan nastavak događaja

kapitalističkog ekonomskog modela, te je sama činjenica, da će imperijalizam postati dio

kapitalizma, elaborirana još prije sto i više godina raznim ekonomskim analizama. 1916.

godine. dok se nalazio u prognanstvu vođa ruske Boljševičke partije, Vladimir Iljič Uljanov

Lenjin, napisao je vrlo poznatu brošuru pod imenom ''Imperijalizam kao najviši stadij

kapitalizma''. Ta brošura vrlo vjerno objašnjava stanje u kapitalizmu i Prvi svjetski rat, koji se

mogao nazvati i jednim od najznačajnijih imperijalističkih ratova.

Lenjin je sam objasnio kako on nema ništa novo za saopćiti narodu, već da on iznosi samo

kratki rezime i analizu rada vodećih teoretičara globalnog sistema poput Johna Hobsona,

Rudolfa Hilferdinga, Nikole Buharina i mnogih drugih. Svi radovi ovih poznatih autora

uvelike su pomogli Lenjinu prikazati stanje i pojasniti radničkom narodu što je zapravo

imperijalizam i kako se s njim nositi. Neprestani razvoj industrije i ekonomskog rasta

izmijenili su dotadašnji oblik kapitalizma. Još je Karl Marx, u čije su vrijeme prevladavale

manje i srednje kompanije koje su si konkurirale na lokalnoj ili nacionalnoj razini, u svom

djelu ''Das Kapital'' zaključio kako je sve izraženiji postao trend za koncentracijom i

centralizacijom kapitala (Lenjin, 1973).

Akumulirani kapital je vrlo konkurentan, pa sve velike korporacije imaju moć izbaciti sve

konkurente sa tržišta ukoliko se dobro koordiniraju i organiziraju. Kod akumuliranog kapitala

proizvodnja se sakuplja u ogromnim tvornicama, dok je vlasništvo u rukama mega-

korporacija. I u današnje vrijeme također se može zaključiti da je većina potrošnje postala

centralizirana. Još prije samo par godina dnevne potrepštine koliko toliko su se kupovale u

manjim prodavaonicama, a već danas je toga znatno manje. Isto tako danas sve manje viđamo

puno tvornica, a razlog tome je što su uglavnom preseljene na istok gdje se nalazi jeftinija

radna snaga. A to što se tvornice koje su se prije mogle vidjeti, a danas sve više nestaju, uopće

ne znači da je narušena podjela između radnika i kapitalista, već upravo suprotno. Potrepštine

koje se danas kupuju, kupuju se uglavnom iz istog lanca prodavaonica, dnevne vijesti su

63

većinom također dostupne iz ogromnih imovinskih grupacija, a drugih primjera ima još

beskraj. Ono što se dogodilo u suvremenom svijetu, kada je došlo do prijelaza radnog naroda

iz industrijskog u uslužni sektor, upravo je ono što je i Karl Marx objašnjavao. Sredstva

proizvodnje još uvijek su u rukama prestižne manjine, dok ih većina pritom svojim

mukotrpnim radom bogati (Lenjin, 1973).

Kapitalistički model ide upravo u onom smjeru u kojem je prvenstveno bila njegova linija

puta. Koncentracija kapitala koji i sam Lenjin spominje u svom djelu, dostigle su krajnji

stupanja razvoja. Kako centralizacija i koncentracija kapitala ide naprijed isto tako se

smanjuje broj onih kapitalista koji čine manjinu, pa je tako njihov broj sve manji i manji, a

broj onih koji o njima ovise sve veći i veći.

Kroz razvoj tog prirodnog kretanje kapitalizma ka svom cilju, ne smije se zapostaviti važnost

financijskih kriza koje su česta pojava u suvremenom svijetu. Naravno, i financijske krize

imaju svoju svrhu, a to je ubrzati sam proces razvoja kapitalizma, a isto tako i dolaska do

imperijalizma. Za vrijeme financijskih kriza konkurentnost se znatno povećava, pa tako manje

i slabije kompanije propadaju zbog nemogućnosti konkuriranja ogromnim vodećim

korporacijama svijeta. Tako, kada slabije kompanije više ne mogu opstati na tržištu ne

preostaje im ništa drugo do podrediti se većima i pustiti da ih one otkupe za sitne novce i tako

prošire svoj utjecaj na tržištu. Ovakve situacije opisao je Lenjin u svojoj brošuri još prije

stotinu godina, pa nije čudno čuti kada se današnji stručnjaci nadovežu na ove 'zastarjele

teorije' koje vrlo lako nalaze put ka ispoljavanju na površinu.

Prema riječima Lenjina do imperijalističkog stadija kapitalizma dolazi kroz nekoliko

esencijalnih točaka.

Karakteristike do kojih treba doći za postizanje tog stadija su sljedeće:

Shema 1. 5 esencijalnih karakteristika dolaska do imperijalističkog stadija kapitalizma nekada

i danas

koncentracija kapitala i same proizvodnje

razvija se do granice kada se počinju

formirati monopoli koji imaju

dominantnu ulogu u globalnoj ekonomiji

ogromne međunarodne korporacije u kojima je centralizirana i

koncentrirana cjelokupna

proizvodnja vladaju svijetom

NEKAD DANAS

64

Kroz analizu ovih karakteristika prema stavu Lenjina koji je opisao imperijalizam još davnih

godina može se zaključiti da se i danas svakako nalazimo u vremenu kada je na snazi jedna

vrsta imperijalizma (URL:

http://www.astrozmaj.com/system/izborposla/aktuelnosti/nsp/imperijalizam.htm).

Iskustvo Sjedinjenih Američkih Država iz 19. stoljeća dobra je usporedba s današnjom

globalizacijom – a iz razlika će proizaći slika uspjeha i neuspjeha iz prošli i današnjice. U to

banke se spajaju s industrijskim

kapitalom, te dolazi do pojave

financijske oligarhije na osnovu

'financijskog kapitala'

'financijska oligarhija' je

oformljena i vlada Europskom

Unijom i cijelim zapadnim

demokratskim svijetom

izvoz kapitalizma dobiva globalnu

važnost

sukoba i ratova između zemlja

ima sve više, a nakon svakog

novog rata jača slobodno tržište,

odnosno jača sam kapitalizam

dolazi do krajnje podjele cijelog

svijeta između vladajućih

kapitalističkih sila

podjela svijeta u velikoj mjeri i

jest pri kraju svoga puta, a upravo

Prvi i Drugi svjetski rat oni su

koji su to omogućili

međunarodne kapitalističke

asocijacije već vladaju velikom

većinom svijeta, a kao primjer

mogu poslužiti MMF i Svjetska

banka, iako ih ima još niz ostalih

65

doba, kada su padale cijene prijevoza i komunikacije i kad su se proširila lokalna tržišta,

oblikovala su se nova nacionalna gospodarstva (Stiglitz,2004.). Njihovu uspostavu popratila

je pojava nacionalnih tvrtki koje su poslovale u cijeloj državi. Ali tržišta nisu bila prepuštena

sama sebi da se razvijaju kako hoće. Vlada je imala ključnu ulogu u oblikovanju

gospodarskog razvoja. Američka vlada dobila je velike ovlasti za djelovanje u gospodarstvu

budući da su sudovi široko tumačili ustavnu odredbu koja omogućava saveznoj vladi da

regulira trgovinu među pojedinim saveznim državama. Savezna vlada počela je regulirati

financijski sustav, odredila je minimalne nadnice i radne uvjete, a na kraju je uspostavila i

sustave skrbi za nezaposlene i socijalno ugrožene kako bi se rješavali problemi u tržišnom

sustavu. Uz to, savezna je vlada promicala pojedine industrijske grane i poticala druge grane,

poput poljoprivrede. Ne samo da je pomagala da se osnuju sveučilišta radi istraživanja, nego

je organizirala i savjetodavnu službu koja je poučavala poljoprivrednike novim

tehnologijama. Savezna vlada imala je ključnu ulogu u promicanju rasta u Americi. Iako se

nije uključila u provođenje aktivne politike redistribucije, ipak je imala programe čije je

rezultate osjećao širok sloj stanovništva – ne samo oni koji su usavršavali svoja znanja i

poboljšavali produktivnost poljoprivredne proizvodnje, nego su darovanim državnim

zemljištem svi Amerikanci dobili minimalnu prigodu (Lenjin, 1973).

Danas cijene prijevoza i komunikacija i dalje padaju, a smanjuju se i umjetne zapreke protoku

robe, usluga i kapitala. Danas postoji proces 'globalizacije' sličan prijašnjim procesima koji su

izazvali stvaranje nacionalnih gospodarstava. Nažalost, nema svjetske vlade koja bi mogla i

kojoj bi bila glavna zadaća nadzirati tijek globalizacije na onakav način kakvim je vođen

proces nacionalizacije od strane nacionalnih vlada. Kada bi ona postojala, ona bi građanima

mogla pružiti odgovore i informacije za mnoge postupke, međutim to je vrlo teško izvedivo.

Umjesto toga, tu je sustav koji se može opisati kao globalno vladanje bez stvarne vlade. Tim

sustavom dominiraju sljedeće institucije: Svjetska banka, MMF i WTO, te nekoliko manjih

sudionika, primjerice ministri trgovine i financija, a s druge strane glas onih na koje te odluke

utječu uopće se i ne čuje. Iznimno je važno da se uspješan razvoj, kakav je doživjela istočna

Azija, ostvari i u drugim dijelovima svijeta. Nastavi li se globalna nestabilnost, ona će izazvati

goleme troškove. Globalizacija se može izmijeniti, a kad se to dogodi, kad se njome bude

odgovarajuće i pravedno upravljalo, tako da sve zemlje sudjeluju u oblikovanju odluka koje

na njih utječu, onda će biti moguće stvoriti novo globalno gospodarstvo u kojem će rast biti

lakše održiv, manje nepostojan i u kojem će se plodovi toga rasta ravnomjerno dijeliti

(Stiglitz,2004.).

66

''Mnogi se analitičari slažu u tvrdnji da globalizacija nije ništa novo. Prema njima, posrijedi je

stari proces koji je počeo prije stotinu i više godina, točnije u kasnom 18. stoljeću, u doba kad

je Europu zahvatio val društvenih promjena'' (Čolić,2004:185). Jer, od kada su kapitalizam i

industrijalizacija postali glavnim društvenim snagama koje oblikuju društva i kulture "glavna

značajka toga perioda je eksponencijalna brzina društvenih i kulturnih promjena" (Šporer

2001:3).

Premda, globalizacija je manje povezan ili kulturološki neposredan proces što čini njeno

glavno obilježje pri razlikovanju sa imperijalizmom. Ona je neodređena između političkih i

gospodarskih načela, pa stoga predlaže međupovezanost i ovisnost između različitih područja

svijeta, dok imperijalizam podrazumijeva hotimično širenje društvenog skupa iz jednog centra

moći širom svijeta. Nadalje, globalizacija se odvija kao posljedica gospodarskih i kulturnih

praksi koje stvaraju globalnu integraciju bez da same teže njoj. Nakon navedenog,

globalizaciju se može gledati kao proces globalne kompresije po kojem svijet kroz vrijeme

postaje tako sastavljen da se smatra jednim zajedničkim mjestom.

Globalizacija zapravo predstavlja globalno tržište na kojem glavni sudionici ne mare o

administrativnim ograničenjima, a tržište su za njih svi građani svijeta sa platežnom moći.

Dok glavni akteri traže one koji imaju sredstava i novčane mogućnosti, oni koji su bez

platežne moći predstavljaju savršeni potencijal radne snage za gospodare globaliziranog

procesa. Navodeći ovo može se reći da su trgovci pronašli prostor za trgovanje koji

nadmašuje državne granice i administrativne mjere. Oni najmoćniji tako su uspjeli pretvoriti

svoj posao u korporacije koje će djelovati u čitavom svijetu.

67

7. ZAKLJUČAK

Svijet se kroz prošlost drastično mijenjao u svim aspektima, a osobito u ekonomiji, što je

dovelo do današnje situacije, situacije u kojoj globalizacija uzima sve više i više maha. Iako

globalizacija u mnogočemu donosi sa sobom veoma pozitivne promjene, a koje se poglavito

odnose na jaču povezanost i brz, dotad nezamisliv protok informacija koje pozitivno djeluju

na mnoga područja ljudskog djelovanja, ne smiju se zanemariti i negativni utjecaji koje ona

ima, a koji bi, dodatno se razvijajući, mogli ostaviti veoma pogubne posljedice na svjetsku

ekonomiju, politiku i gospodarstva zemalja, a osobito onih siromašnijih.

Globalizacija se, kao suvremeni proces međuovisnosti, uske povezanosti, bezgraničnog

djelovanja i koncentracije moći u rukama moćnih transnacionalnih kompanija, može

usporediti i sa razdobljem imperijalizma. U tom smislu, veliku ulogu imaju naučavanja i

teorije Vladimira Iljiča Lenjina, koji je svojom sustavnom analizom i sumiranjem teorijskih

postavki drugih svjetski poznatih teoretičara, pomogao u razumijevanju imperijalizma i

shvaćanja njegove biti. Bit imperijalizma se sastoji u monopolističkoj koncentraciji moći na

jednom mjestu i velikoj ulozi financijskog kapitala u tom smislu, kapitala koji je dostupan

samo odabranim tržišnim akterima koji vode glavnu riječ na svjetskoj sceni a koji je doveo i

do teritorijalnih podjela i svijeta kakav danas poznajemo. Iako se razvio iz kapitalizma,

predstavlja njegovu čistu suprotnost te je označio kraj slobodnoj konkurenciji, obliku tržišnog

natjecanja koji je, ne zanemarujući njegove mane i negativne strane, gotovo savršen za

optimalno funkcioniranje svjetske ekonomije.

Iako se svjetska ekonomija davno odmakla od imperijalizma, a danas je u svim segmentima

prožeta procesima globalizacije, njegove odlike su vidljive i danas. Naime, ukoliko se

potpuno pojednostave komponente imperijalizma i globalizacije, postaje vidljivo da imaju

zajedničku srž. Drugim riječima, nameće se zaključak sličnosti ideje imperijalizma s jedne i

globalizacije s druge strane, a ona se prije svega očituje u koncentraciji moći i vladajućem

položaju manjeg broja država i bogatijih moćnika. Kapital nije dostupan svima, proizvodnja

postaje sve krupnija i krupnija, a takav razvoj događaja pogoduje mogućnosti sve veće i češće

zlouporabe vladajućeg položaja i iskorištavanja i nastanka štete subjektima čija se moć ne

može ni uspoređivati sa moći subjekata koji se nalaze na vladajućem položaju. Stoga, iako

globalizacija nije nužno negativna za svijet i njegovo funkcioniranje, u budućnosti će biti

68

potrebno ustanoviti mehanizme kojima će se njeno ublažiti njeno funkcioniranje i negativni

efekti, koji bi u suprotnom, mogli dovesti do još većih posljedica.

69

LITERATURA

Knjige:

1. Buharin, N.; 1982; Svetska privreda i imperijalizam; Radnička štampa; Beograd

2. Dragičević, M.; 1996; Ekonomija i novi razvoj; Alinea; Zagreb

3. Ferguson, N., Maier, C. S., Manela, E., Sargent, D. J.; 2009; The Shock in the Global:

The 1970s in Perspective; Cambridge; London

4. Gray, J.; 2002; Lažna zora; Masmedia; Zagreb

5. Hilferding, R.; 1952; Finansijski kapital; Kultura; Beograd

6. Hobson, J. A.; 1905; Imperialism: A Study; George Allen & Unwin.; London

7. Jeidels, O.; 1905; Das Verhaltnis der deutschen Grossbanken zur Industrie mit

besonderer Berucksichtigung der Eisenindustrie: Abschnitt II: Die Entwicklung der

Grossbanken; Friedrich-Wilhelms-Universitat zu Berlin; Berlin

8. Lenjin, V. I.; 1973; Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma; Naprijed; Zagreb

9. Marx, K.; 1948; Kapital; Kultura; Beograd

10. Milardović, A.; 1999; Globalizacija; Pan Liber; Osijek-Zagreb-Split

11. Pirec D., Popov, Đ.; 1988; Imperijalizam ili dominacija; Ekonomika; Beograd

12. Polany, K.; 1999; Velika preobrazba; Naklada Jesenski i Turk; Zagreb

13. Ranković, M.; 2009; Globalizacija i novi imperijalizam; Kultura; Beograd

14. Stiglitz, J. E.; 2004; Globalizacija i dvojbe koje izaziva; Algoritam; Zagreb

15. Stojanov, D.; 2012; Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti; Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci; Rijeka

16. Vidović, D., Pauković, D.; 2006.; Globalizacija i neoliberalizam Refleksije na

hrvatsko društvo; Forum CPI; Zagreb

70

Članci:

17. Čolić, S.; 2004; Globalizacija, kultura kapitalizma i globalna kultura; Institut

društvenih znanosti ''Ivo Pilar'' Zagreb; vol. 41, no.2, pp. 185-192.

18. Dužanec, I.; 1997; Globalizacija i regionalizacija gospodarskog razvoja svijeta,

Geografski horizont, vol. 43, no. 1, pp. 17-23.

19. Kalanj, R.; 2001.; Imperijalni poredak globalizacije; Socijalna ekologija; vol. 10, no.4,

pp. 267-279.

20. Krešić, I.; 1996.; Značenje globalizacije u suvremenom prostornom razvitku svjetske

privrede i politike, Ekonomski pregled, vol. 47, no. 1-2, pp. 81-88.

21. Lončar, J., 2005, Globalizacija, pojam, nastanak i trendovi razvoja; Geografski odsjek,

PMF Zagreb; vol. 10, no. 1, pp. 91-104.

22. Robertson, R; 1990; Maping the Global Condition: Globalization as the Central

Concept; Theory, Culture & Society; vol.7, no. 2-3, pp. 15-30.

23. Stojanov, D.; 2013.; Ekonomski imperijalizam i ekonomska kakofonija; vol.1, no.1,

pp. 121-129.

24. Kurelić, Z.; 2003.; Globalizacija i tolerancija; Polit. misao; vol.15, no. 3, pp. 90-94.

Ostali izvori:

25. Jošt, M.; 2000.; Globalizacija: ekonomski problemi i patenti za život; pregledano:

04.08.2015., dostupno na: http://hrcak.srce.hr/

26. Lansburgh, A.; 1914; "Die Bank mit den 300 Millionen", "Die Bank", pp. 415- 426.

27. Petković, K.; 2005.; Kako objasniti vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država? Različiti pristupi u objašnjavanju američke uloge u svijetu; Fakultet političkih znanosti

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska; pregledano 31.07.2015., dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/

28. Šporer, Ž.; 2001; Protuslovlja globalizacije; Globalizacija i njene refleksije u Hrvatskoj; Matko Meštrović, Zagreb: Ekonomski institut

29. Turek, F.; 1999.; Globalizacija i globalna sigurnost; Hrvatska udruga za međunarodne studije; Varaždin

30. Tomlinson, J.; 1992; Cultural Imperialism; Baltimore: The John Hopkins University

Press

71

31. Urry, J.; 1989.; The End of Organised Capitalism U S. Hall i M. Jacques: New Times:

the Changing Face of Politics in the 1990s. London: Lawrence and Wishart

32. Zrinščak, S.; 2004; Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

33. http://www.dugirat.com/novosti/106-arhiva/5907-Globalizacija-je-novi-imperijalizam-

v15-5907

72

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naslov Stranica

1. Razmjeri globalizacije 45

2. Indeks udjela svjetskog

izvoza industrijskih

proizvoda u BDP-u

46

POPIS TABLICA

Redni broj Naslov Stranica

1. Gospodarska središta svijeta 15

2. Postotak svih uloga u bankama 23

3. Ulozi u bankama i štedionicama (u milijardama maraka) 25

4. Udjeli u privatnim ulaganjima 28

5. Suma vrijednosnih papira 1910. godine 31

6. Kolonijalni posjedi velikih sila (milijuni kvadratnih

kilometara i milijuni stanovnika)

35

POPIS SHEMA

Redni broj Naslov Stranica

1. 5 esencijalnih karakteristika

dolaska do imperijalističkog

stadija kapitalizma nekada i

danas

62

73