Literarni podlistak

Literarni podlistak

ORION

Literarni podlistak

2 · ŽVOKS - LITERARNI PODLISTAK · veljača 2011.

Tamo negdje između omraženih jutarnjih nultih, između tone jednadžbi, sklopljeni-hmirova, eseja i kemijskih reakcija, mi lit-erati, nalazimo vremena za naš sastanak. Četvrtak, pola 7, već gotovo cijelo stoljeće isto vrijeme i mjesto. Ponekad umorni, bezvoljni, pod pritiskom idućeg dana, mi sjedamo za naš „polukružni“ stol i činimo nešto hrabro. Bacamo jedni pred druge svoje misli, pažljivo odmotavamo osjećaje, predstavljamo likove izbačene na papir… A onda bude malo kritike. Naravno, ne u punom smislu te riječi, ali bude. Smijemo se, govorimo o trenucima kada krene „ono“ što prethodi nastanku naše

pisane riječi, govorimo o svojim meto-dama koje uključuju zapisivanje misli uvijek i svugdje…

Ali naravno, sav taj sklad razbacanih misli usmjerava naša mentorica Nikolina Maletić bez koje naši sastanci ne bi bili tako maštovito zamišljeni i oslikani našim radovima. Ona sama prisjeća se svojih gimnazijskih dana, te nam kaže kako smo poput svih učenika literarne sku-pine prethodnih generacija jedinstveni i različiti, a opet toliko slični. Svatko od nas priča svoju priču gledanu kroz različita stakalca šarenog kaleidoskopa. Riječi

jesu naše igračke. Poželjeli smo poznatim književnicima i školama našeg grada na Bosutu predstaviti naše nagle inspiracije, žute minute i probleme na bijelom papiru, naš umirujući kutak u učionici broj (moramo pogledati koji je broj na vratima,hehe) u kojoj profesorica prestaje biti profesorica, a učenici više nisu učenici nego prijatelji koji slušaju jedni druge. Najbolje ćemo vam se ipak predstaviti našim radovima, pjesmama i pričama...

MiPIŠU BARBARA I VALENTINA

Literarni podlistak

veljača 2011. · ŽVOKS - LITERARNI PODLISTAK · 3

Jutro poezijePIŠE MAGDALENA

Kao i prethodnih godina, 16. listopada 2010. održalo se u vinkovačkoj Gradskoj kavani Jutro poezije, tradicionalno završni dio Dana Josipa i Ivana Kozarca. Našim gimnazijalcima Valentini Stantić, Bar-bari Dujmović, Antoniji Žgeli, Magdaleni Mišić, Renatu Ždravcu, Tei Parać, Matei Kovačić i Mateji Bainac pridružile su se i svoje radove čitale i učenice Ekonomske i trgovačke, te Zdravstvene i veterinarske škole, Teuta Nemeš, Ivona Svetaljski, Marizela Jacić te Ana Marija Veselčić. Osobito nam je drago što su nas posje-tili i upoznali sa svojom poezijom i mladi pjesnici, koji su i sami ne tako davno bili

srednjoškolci – naš bivši učenik Franjo Nagulov, te Osječani Marina Tomić i Jurica Vuco. Premda su vrlo mladi, nji-hove biografije bilježe brojne objavljene tekstove, zbirke i nagrade. Složili smo se kako je ove godine atmos-fera bila opuštenija, i rečeno je da smo, svih dvanaest, pokazali visoku darovitost. Vrijedno zaslužena pobjeda pripala je našoj maturantici Tei Parać za kratki tekst Mama i ja, te joj je za nagradu uručena knjiga Vinkovački spomenar. Cijeli je program pripremila i vodila naša profesorica hrvatskoga jezika Nikolina Maletić, a poseban ugođaj

svojim klasičnim i zabavnim izvedbama omogućili su nam učenici gimnazije i srednje glazbene škole Matea Kovačić, te Tin Ujević, Matej i Karlo Magdić, Josip Markuš i Stjepan Schweizer. Dečki su ujedno i članovi učeničkog rock-benda Ugrožena vrsta.

Literarni podlistak Plemenita krv


mašta + nadarenost

“KNJIGA IMA OKO 290 STRANICA VRIJEDNOG SADRŽAJA. U NJOJ SE ISPREPLIĆU RAZNI LIKOVI, NE SAMO OVOG NAŠEG STVARNOG SVIJETA, NEGO I ONOG SVIJETA ZA KOJI MISLIMO DA GA NE POZNA-JEMO. PRIJE SVEGA SVIJETA MAŠTE. “

Da, to je naš mladi novopečeni pisac. U njemu se duh pisanja krije jako dugo, ali je to tek nedavno izašlo na vidjelo. Pa da kažemo nešto o Mateju: - Matej je rođen u Vinkovcima 27. rujna 1993. Osnovnu školu Josipa Kozarca završio je u Vinkovcima i potom, kako on kaže u svojoj biografiji, „nažalost“ upisao gimnaziju. Trenutno ide u 3.c razred opće gimnazije gdje svoje odmore krati buhtlama od čokolade. Svoje vrijeme Matej posvećuje i odlascima na literarne sastanke, svakoga četvrtka u pola sedam u dogovorenoj učionici. I dalje se vjerno drži pisanja dužih proznih tekstova za koje ga ponekad nadahnjuje Agatha Chris-tie. Unatoč dužim proznim tekstovima i samom izdanom romanu, Matej je napisao i nekoliko pjesama, a literati su mogli čuti samo jednu. Uvijek radije piše, nego što uči, a u njegovoj se glavi krije još stotine priča koje bi mogle postati romani. Kako on kaže: „E da se ima više vremena!“

Svoju prvu knjigu Plemenita krv, kaže, pisao je jako dugo. Najveći dio knjige napisao je jedno ljeto prije nekoliko godina. Knjigu je posvetio baki Miri i djedu Stanku koji su ga vodili na more. Knjiga ima oko 290 stranica vrijednog sadržaja. U njoj se isprepliću razni likovi, ne samo ovog našeg stvarnog svijeta, nego i onog svijeta za koji mislimo da ga ne pozna-jemo. Prije svega svijeta mašte. Čitajući knjigu možemo upoznati tri glavna lika, dva brata i sestru koji slučajno ulaze u neobičan svijet njima dotad nepoznat.

Lovro, Lea i Marko, članovi obitelji Horvat, upoznaju se sa svijetom vila, vilenjaka i drugih neobičnih bića. Od toga se tre-nutka njihovi životi mijenjaju. Možda i vas knjiga odvede u svijet za koji ne znate, možda se i vaš život promijeni.

Promocija knjige održana je u vinkovačkom Ogranku Matice hrvatske 16. rujna 2010. Mateja i njegovu knjigu podržali su prije svega njegovi roditelji, ilustrator Dubravko Mataković, pisac i urednik Vladimir Bakarić, lektorica Ivana Petričević, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima dr. Dražen Švagelj, gotovo pola gimnazije, njegov razred u pratnji razrednice prof. Sandre Milovac, mnogi drugi profesori i prijatelji i naravno njegovi literati. Za nagradu je slijedila posveta pisca i potpis.

Matej Rupčić i Plemenita krv. Niste čuli?PIŠE KRISTINA

= PISAC

Literarni podlistak Plemenita krv


‘’...Otvorila je oči. Stresla se, nije više bila nasred otoka. Bila je pod krošnjom nekog drveta, sjedila je na sivom kamenu. Oko sebe je vidjela brojna brda s raznobojnim poljima i njivama, livadama i pašnjacima, malim selima raštrkanim po travnatim brdima. Iako je nosila skupu haljinu, sjela je na trenu i naslonila se na deblo drveta. Šutjela je i razmišljala kako je mogla dospjeti ovdje, uopće se nije posebno iznenadila, u ovom je svijetu sve moguće. Odjednom je bilo kao da razmišlja dva puta više ili da čuje kako joj netko nešto govori ili prenosi ono što misli. U tišini je slušala nepoznati glas koji je šaptao neki nepo-znat jezik nekoliko minuta. Lea ga je ipak sve razumjela. Lišće joj je pjevalo riječi, a trava recitirala, dok su ih bijeli oblaci ispisivali na plavome platnu, glas je bio svuda oko nje. -I ti si kao zmaj ili nešto tako? – upita Lea iznenada kao da je obdarena nekim novim znanjem gledajući u maglovite vrhunce snježnih planina. -Da, ja jesam zmaj. – odgovori glas iz krošnje. Lea pogleda prema krošnji, ali ne vidje ništa osim mekih rasplesanih listića koji izvode svoju predstavu na toplom ljetnom povjetarcu. -Dobro. – reče ona gledajući u bijelocrvene tulipane koji su rasli u polju nedaleko od njih. -I što me želiš pitati? – upita zmaj tako da je glas dolazio iz sivoga kamena koji se ugrijao na sjaju neke zvijezde u blizini. -Pa na primjer, gdje smo? – upita Lea reagirajući na izvor glasa. -Odgovorit ću ti, ali prvo prošetajmo. – reče zmaj i Lea se ustane zaputivši se u polje tulipana. –Mi smo na Mulano-vom prirodnom satelitu Larig. A sada je vrijeme da me doista pitaš što te zanima, nisam te doveo ovdje bez razloga. Doveo sam te jer si me trebala. –Lea je nekoliko sekundi hodala usred tulipana u tišini slušajući samo tihe korake zmaja koji je gazio nisku travu uz polje. -Zanima me kakav bi mi život bio kada bih ušla u službu. – izjavi Lea hrabro jer se tako i osjećala na ovom mjestu. Nije si mogla objasniti je li to bilo od ovoga mjesta ili prisutnosti zmaja. Zmaj joj je tiho i mudro odgovorio: -Pa većina bića ovog svemira nikada se ne bi usudila pitati to drevnog zmaja, u svojim mlađim danima bih odgrizao ruku kada bi netko imao priliku pitati me nešto tako nečasno. Ali vidjeli smo mi tebe mnogo prije nego što si ti uopće vidjela nas. Dobro, ja znam da si postavila u najboljoj mogućoj namjeri. O budućnosti nitko ne smije puno znati, čak i ja sam žalim što znam previše. Odgovor na moje pitanje je da te u služi čeka: neotkrivena hrabrost, prijateljstvo, ljubav, tuga, sreća, mržnja i slava. Ja, koji sam spavao u zvijezdama i pazio na mala bića kao i svi drevni zmajevi od početka vremena, želim ti sreću u tome što radiš. To je odgovor na tvoje pitanje, sada idi, nikome ne spominji ovaj razgovor i zapamti jednu stvar. Moraš slijediti svoje srce i razum, nemoj ih dijeliti na dvije stvari kao svi ljudi, oni su jedno. Oni skupa tvore dušu. – Prašnjavi vjetar joj je zapuhao u lice te je zatvorila oči, a nakon što je shvatila kakav je savjet dobila, otvorila je oči s namjerom da postavi samo još jedno pitanje, ali se sve zamračilo. Polako su joj se oči prilagodile svjetlosti i ona vidje da je okružena patronima koji skupa gledaju u nju. Stajala je manje zbunjena i s puno više hrabrosti, krenula je pogledati svoju braću da vidi hoće li oni iskazati svoje mišljenje, ali tada se sjetila savjeta. -Spremna sam! – reče…’’

Ulomak romana Plemenita krv

Druga je promocija knjige održana u gimnaziji. Vješta organizacija razrednice i njegova razreda te velika potpora pri-jatelja omogućila je da promocija bude što bolja. U Matejevoj pratnji bio je i njegov urednik Vladimir Bakarić. Uz pratnju gim-nazijskoga zbora „Dionizije“ mnogi prizori i sam duh knjige prikazani su baš onako kako je i trebalo. Gimnazija M.A.Reljkovića i ovoga se puta može pohvaliti kako iz njenih krila nastaju mnogi mladi pisci i budući veliki književnici. Među njih možemo ubrojiti i

Mateja. Dakako od njega očekujemo još romana, priča, novela, pa čak i pokoju pjesmu.

(P. S. Knjiga se danas može naći u gimnazijskoj i Gradskoj knjižnici u Vinko-vcima, a još se uvijek može kupiti i na kioscima Tiska.)

Literarni podlistak Vladimir Bakarić


Susret s Vladimirom Bakarićem

PIŠE ANTONIA

S idejom Druženja u predvečerje susreli smo se na još jednom okupljanju. Slijedilo je dijeljenje zaduženja, a poznavajući nas, sve ruke bile su u zraku. Ostalo je na profesorici da nam ‘’nametne’’ što ćemo napraviti, iako smo tek kasnije shvatili kako nam je učinila uslugu. Zajednički rad na novom projektu još više nas je zbližio, te smo naučili uvažiti tuđe primjedbe i želje. Prvotna zabrinutost posve je nestala kada smo spojili sva zaduženja u jedan plan. Od pisaca smo stvorili voditelje, a od sramežljivaca ispitivače. Nervoza nas je držala još samo pod probom, tako da ničiji glas nije zadrhtao prilikom druženja. Čim se pojavio Vladimir Bakarić, shvatili smo kako nemamo razloga za zabrinu-tost. Bio je opušten od samog početka i nije nam ničim dao do znanja kako je upravo on u središtu pozornosti. Prven-

stveno nam se zahvalio na pozivu za pred-stavljanje svoje knjige „Nedovršena duga“, a zatim nam je potpuno iskreno odgovorio na neka izabrana pitanja. Opisao nam je Vinkovce u 80 - im godinama prošloga stoljeća, mjesta za izlaske, skrovišta, te način ponašanja mladeži. Ističe kako glav-ni lik nije on sam, već da u svakom liku ima pomalo njega, ali i drugih ljudi. Pisac se pojavljuje u liku Bakare, vođe grupe Karambola, kojeg je glavni lik romana bio počašćen smatrati prijateljem. Za sebe kaže da piše dosta rijetko i to u kutku u kojem nikome neće smetati. Smatra da doista premalo piše, te da se od samog pisanja ne može živjeti, tj. da su rijetki u tome uspjeli. Za buduće pisce imao je samo riječi ohrabrenja, jer ako je to ono što želimo, zašto ne ustrajati u tome. Na kraju je podijelio i neke nagrade, a

najveća je otišla pobjednici školskog literarnog natječaja, Kristini Kampić. Čestitamo!

Literarni podlistak Literarni natječaj


Školski literarni natječaj

Odlučili smo novu školsku godinu započeti literarnim natječajem otvorenim za sve gimnazijalce. Na

natječaj su se mogli javiti pjesmom ili kraćom prozom. I konačnim smo rezul-tatom zadovoljni. U tri tjedna javilo se dvadeset talentiranih učenika i pro-fesorice hrvatskoga jezika nisu imale nimalo jednostavan zadatak odbrati najbolji rad. Odabrana je pjesma Samo još jedna pjesma o tebi Kristine Kampić. Proglašenje pobjednice zaokružilo je Druženje u predvečerje s našim piscem i glazbenikom Vladimirom Bakarićem. Pročitajte i Kristinin osvrt: “Znala sam da će se te večeri proglasiti pobjednik među literatima i onima koji nisu literati, ali su sudjelovali svojom pjesmom. I kako smo Valentina i ja bile

voditeljice, očekivala sam da ću konačno saznati tko je pobijedio. Pred kraj susreta, Valentina je po dogovoru s profesoricom zatvarala večer, tj. imala završni govor. Ni-sam uopće ništa očekivala. I sama pjesma koju sam dala za natječaj sadržavala je rimu. Znam da smo baš komentirali na literarnoj kako sam ja ostala među zadnjima koja se još drži rime. Danas je, kao što znamo, popularnija poezija bez rime. I na kraju je Valentina rekla moje ime i pjesmu. Moram priznati, bila sam u šoku. Nisam to očekivala. Uvijek mislim da postoji neka pjesma bolja od moje. Prvo nisam znala trebam li se ustati. Svi su nešto očekivali od mene, a ja sam nastavila sjediti (hahahahah). I konačno, kad sam ustala, pokupila sam nagradu, dvije vrijedne knjige. Izabrana djela Au-gusta Šenoe i Pjesme Dionizija Švagelja.

Smatram da svakome treba pobjeda ili nešto slično tome da ga potakne u daljn-jem pisanju. Tako je bilo i kod mene. To mi je bio poticaj da i dalje pišem veza-nim stihom. I općenito lijepo je znati da se isplati pisati. Ipak postoji nada da će netko jednom pročitati i pohvaliti, možda i objaviti, nešto što smo mi literati, pa tako i ja, napisali. Mnogi su književnici tako uspjeli, zašto ne bismo i mi!? Naravno da mi je drago što je to bio moj rad, što je baš ta pjesma bila izabrana. To je poticaj da i dalje pišem, možda se jednom dogodi da napišem i bolju pjesmu. Vidjet ćemo. I da, i dalje pišem. Uglavnom pjesme. To mi se čini lakšim. I lakše mi se izraziti u nekoliko strofa i stihova nego kroz priču.”

Samo još jedna pjesma o tebi

Pogledom te pratim u daljinuTvoj korak postaje tih.Sve moje misli o tebiStanu u jedan stih.

I bas kad srce dotakne dnoI vineš se mislima u visinu,

Shvatiš koliko si mali.Tvoj korak postaje tiši.

Staneš u jednu kapU ovoj jesenskoj kiši.


I baš kad vratim se u javu I san bude samo san,Shvatim koliko si blizu

I tad s osmijehomPočinjem dan.


KRISTINA KAMPIĆ, 3.E

Literarni podlistak Literarni radovi


Sve osim nas

Bili smo samo ti i ja. Nepovezana cjelina puna gramatičkih pogrešaka.Bili smo sretni. Bili smo tako prokleto sretni.Bili smo dovoljni. Bili smo sve samo ne obični.

I voljela te, zar ne? Bili ste savršeni.Gledala sam te često, kretao si se istim stazama.Kada si prestao biti?Kada je napokon sve bilo previše?Izgubio si je, znam. Predala se, a bili ste tako savršeni.

Bili smo samo ti i ja. Sada, ostao si ti.Bio si sretan. Bježao si od stvarnosti.Bili smo destruktivni, a ti… bio si nesnosan.

Više ne postojite, zar ne? Šteta, bili ste savršeni.Pobjegao je, vidjela sam. Često sam ga gledala.Što misliš, kada će sve stati?Bude li ikada lakše prestati disati?Još uvijek ga voliš, znam. Zaista, bili ste savršeni.

ANTONIA ŽGELA, 3.D

Svjetlost

Zatvorila je oči usredotočivši se na tamu. Gubila ju je, na njezinim rubovima počelo je izbijati svjetlo. Tisuće boja pred njezinim očima. Vatromet šarenila nosio ju je dalje. Nije ih željela slijediti, pokušala se vratiti u tišinu. Tama je bila spasonosna, spokoj koji je pružala. Počela se otimati…iznenadna bol proparala joj je svijest. U njezinom životu nije bilo promjena, kolotečinu je voljela iznad svega. Nije imala ni snova ni ciljeva. Želje nije govorila naglas. Sama je sebi bila dostatna. Neprimjetno je izdvajala ljude iz svoga života, nisu je razumjeli. Pokolebana neusp-jesima povlačila se… Sada se žestoko borila, imajući na umu nešto do čega joj je prvi put bilo stalo. Borila se za sebe shvativši koliko je pogrešaka napravila. Ponovno je bježala, tražeći drugu priliku. Znala je da na ovom mjestu ne može naći odgovore koje traži. Bila je svjesna svoje sudbine, ali i potpuno nepomirena s njom. Više nije imala snage, uz još jedan nalet boli vratila se u tamu. Naglo je otvorila oči ugledavši svjetlost.

ANTONIA ŽGELA, 3.D



More i ja

Pred morem nemam tajni. Pred morem imam snove, Sanjamo skupa. Ono MI šapće. Lupa u kamenje. Njegova je čarolija posvuda.Pred njim imam osmijeh. Pred morem vidim svijet. Ne ovaj veliki, nego moj. Kakav god želim.Kakav trebam.

BARBARA DUJMOVIĆ, 3.F

Idi

Idi.Ja ostajem mirisati ljubičice. Idi. Vrući propuh mi je odsada drug. Idi. Mene će uspomene utopliti. I možda ću se ponekad zahihotati. Idi. Ja svoje sanje vlakom šaljem u daljinu. I metem tvoju ostavštinu iz vruće unutrašnjosti. Idi.

BARBARA DUJMOVIĆ, 3.F

Moj djed

Nisam ga upoznala. Nisam ga vidjela kao miluje svoja dva bijela prekrasna konja o kojima mi je otac toliko pričao. Nisam vidjela njegov vinograd što se spuštao s planine. Nisam sjedila u njegovom krilu i slušala njegove priče kad sam bila mala. Nisam osjetila njegove ruke koje su mi trebale brisati suze u teškim trenucima. Nisam...ali sam ga čula. U očevoj priči on se činio tako živ, ali jednako tako i nestvaran. On je živio i živi.Jer on je sjećanje koje ne umire. Jer on je priča koja nema kraja. Jer on je moj djed, a moj djed ne umire!

JOSIPA DELAŠ 1.F

Kad spusti se mrak

Kad spusti se mrak, počinje moj dani baš tad ne volim nesavršenstvo.Kad spusti se mrak, otvaram očii baš tad nestaje tama.Kad spusti se mrak, nestaje svjetlosti baš tad budim se.Kas spusti se mrak, tad sve je po momi baš tad završava moj dan.Kad spusti se mrak, sve mijenja sei baš tad ostajem samo ja.


Najljepši dio svega jest onaj neizrečeni. Djevojčica je voljela hvatati poglede drugih na mahove i razmišljati o onome o čemu se ne govori, o stvarima koje su se ljudima dogodile, koje su rekli, i tu još uvijek takve, stoje. Voljela je razmišljati o stva-rima koje prešute jedni drugima i ono što misle, kada puste sami u sebi da postoje i sve ono što iza toga ostane, i stoji. A mi i dalje nastavljamo hodnicima, žurimo se, jedemo, prelazimo ceste čekajući zeleno na semaforima. Nešto teče i dalje, za našim leđima. I ona samo priča o drugima, a manje je važna priča koju je sama živjela. Shvaća, da…(Između toliko toga ostaje. Toliko toga prepustimo, i na koncu, propustimo. Prelijepo, zar ne? Tu mjesto se otvara žaljenju.) Tu su jedni Prešućeni. Sreću se često, ali i rijetko, ponekad na putu, i na izlazu iz zgrade, ili ispred trgovine. Znaju se. Oboje su od onih tako sličnih nama svima, ali imaju svijet u kojemu se i sasvim dobro sami snalaze. Ni ona sama ih ne viđa svaki dan nego, s knjigama u rukama, ponekad ih vidi na hodniku u školi i onda, se sjeti. Zanimljiva je bila u tome njihova odjeljiv-ost, i sve ono što ih nije spajalo, a odvajalo ih je toliko da ostanu na čemu jesu – da se pozdrave, i kada zađu za uglom nakon što se vide, zaborave. Što je točno potrebno da se dvoje sretnu? Koji spoj, i koja crta u licu sudbine, ili privlačnosti Zemlje, dopusti…Pogled. Kada bi trebali očekivati da se međusobno nađemo, i još važnije; zašto se češće zaobiđemo i jedni za druge ne znamo? Zašto ljudska narav traži razlog, i nadu – sigurnost da nastavimo bludjeti, ludjeti i čeznuti jedni za drugima. Tražimo razlog da se zaljubimo. Da pužemo za onima koje volimo. Zašto, zašto. Zašto li smo tako blesavi. Zašto u nama postoje zrna ljubavi. To sve, mogu reći za Prešućene. Kada će se oni znati? Vidjeti se, i svjesno, znati da o njima upravo govorimo. Ne, oni dalje zao-bilaze…oni nastavljaju žuriti se, jesti, prelaziti preko zelenoga. Jedan je to prelijepo rekao, nekako ovako: ‘’auti zeleni, crveni, žuti, plavi, crveni, žuti…i u njima ljudi, možda.’’ Nikada ona nije zapravo znala ni sama što znači – već je znala da ništa ne znači, da se samo igra. A kroz tu igru, osjetiš nešto tako duboko da se naježiš. Te proste, jednostavne, ukorijenjene stvari. Ritam života. Prolaznost i površnost. Možda se zato oni dvoje ne sreću. No tko to broji? Broji se samo ono što vrijedi, i što je opipljivo. Zato nakon što nas izigra, ljubav samo bira i odo-brava svoje okolnosti: vrijeme i mjesto. To su onda naše ljubavi, zapravo. Djevojčica zna da Prešućena ima jednog nesuđenoga, jednoga na kojeg pomišlja, a ne pripada ovdje, ne u svijetu u kojem je ona živjela. Nije to bio izmišljeni lik, ili netko fiktivan; niti netko koga više nije bilo. Jednostavno osoba koja ne bi spadala u vrijeme kojem je ona, i koliko god joj s njime uspjelo, jednostavno, biti s njim nije spadalo. Takav osjećaj možda nije poznat svima jednako. Takve stvari držiš pod kožom, i nekada su bile stvarne, žive; bile su vrlo, vrlo, ovdje. Ali s nekim stva-rima se treba pomiriti da bi mogao zakoraknuti dalje. Moraš biti povrijeđen, moraš biti ranjen i imati te male sjene, višak uz svoje. Zvala ih je Fatalnima. Ljudi što te zabljesnu i pobjegnu. Poput prekrasnih, zvijezda pri umiranju. Nevezane za ovaj svijet

isto toliko koliko zbog toga nisu krive, a i dalje su zapamćene, jedine. Svi mi, jedni smo takvi. Oni što ostanu lutati u polumraku, zamišljeni i oštećeni od našega svjetla, također su nesvjesno nekome isto učinili. Možda to nisu samo bića, možda su i riječi, lica i svjetla, koja nas promijene i odrastu s nama i kasnije nose dijelove nas, a mi smo ti koji to pamtimo – zato ih ni ne možemo pustiti, i vučemo ih za sobom, u svojim sjenama. Ono što je Prešućenoga pratilo bilo je previše istih, i previše svijeta samoga za sebe – njegove slušalice u ušima dok bi išao kroz gužvu. Nije razmišljao o tome tko mu je bio tko, i što mu je značio. Kada bi koga vidio, on bi pozdravio. Živio je iz sekunde u sekundu, poput zvijeri bez savjesti i razuma, samo nagona. Da, ljudi bi prolazili, i on je spretno sustizao, ili prolazio. Nije bilo bitnoga smisla. Što li je na umu takvome čovjeku? Takvome dečku, našemu Prešućenome. No, on bi, kada bi se ona spustila niz stepenice ispred njega pogledao samo kratko, i možda i ono što bi osjetio, suspregnuo. I ostajalo je uvijek na tome – sićušni trenucima okretanja njenih leđa, još manje primjetna pozdravljanja jednostavnim dizanjem ruke. Možda vam se učinilo, da su oni previše udaljeni, i previše neznani. Znaju ponekad i razgovarati, ali sve što čine, oni čine nesvjesno i ne prepoznaju se. A Djevojčica je vjerovala, kako, oni negdje daleko, negdje tamo, mogli bi biti nešto. Obično na tome ostaje – nečija želja o nekome. Želja njega, ili nje, ali sve što se uvijek dogodi je, ono ništa. Zašto nas frustrira dok o tome slušamo? Ne osjećate li to? Taj propust. Boli i Djevojčicu, dok to promatra. No ona je svjesna kako ne postoje vremena da žalimo, ni da zbog njih budemo tužni. Ishod je najmanje bitan. I nije li prelijepo to što se ponekad neznatno ukrste, ta dva svijeta suprotna jedan dru-gome? I lijevo i desno, i moguće i nemoguće, nešto što nas čeka, iza ugla, i što nas promatra, bez da mi to znamo, mimo nas, i samo ponekad…okrećemo glavu, stanemo kao da nas što zovne odostraga i ugledamo se. Osjećate li to kada se slutimo? Da smo na tren s nekim sami i jednaki, oko drugih. Na taj mali tren, misli vam se čine sve samo ne kao vaše vlastite, i samo su neprevodivi most, na drugu stranu, te osobe s kojom ste se sudarili šutke. A ta veza je bezgranična, i čitav svemir, sastavljen je od čistih privlačnosti. Kao da samo ponekad, mi smo svjesni te iskonske energije što nas prožima, a potom – odvratimo očima. Ali mislim da ne zaboravljamo. Mislim da, pamtimo jedni druge.

Prešućeni su samo komadi u masi, sporedni, ključni, jedni od nas, i od svih nas koji se dotičemo, nesvjesno, a da pri tome ne zastajemo. I neka nas ne brine što smo na mahove daleko. U svakome nađu se linije koje kreću nekamo, gore ili dolje, katkad i primjetno, ali nikad s razlogom. Uzaludno je zbog toga se lomiti. Djevojčica je dugo promatrala sa svoje stijene, i znala je da je tajna u tome što je takva kakva jest. Da onoga čega očekujemo nema, i da nje same nema, a ustvari, ona je sve. Svi smo mi bijedni prolaznici na ulici. Skupa se možemo baciti u istu raku, jednako smo vrijedni i nevrijedni, bespomoćni i istrošeni, naivno trčeći ka… (Ljubavi)

MAGDALENA MIŠIĆ, 3.A

Literarni podlistak

Prešućeni, fatalni, sporedni, mi



Fluorescentna su mu svjetla zlostavljala oči dok je znojna masa skakala u ritmu muzike. Mara mu je ponudila, a on nije odbio. Sedam minuta kasnije već je grlio cijeli svijet. “Želim voditi ljubav s tobom!” derao se sredovječnom muškarcu u uho. “Vodi ljubav sa mnom!”- ovaj put je šaptao mršavoj djevojci sa čudesnim razmakom među zubima. Razdragana gomila ošamućeno je jecala od ugode dok se on vrtio oko svoje osi. U nekom trenutku sjetio se jednog vrućeg poslijepodneva. Bio je ponosni sedmogodišnjak. Toga dana bio je ljut jer nije bilo nikoga vani i morao se sam igrati. Prvo se popeo na klimavu kućicu na

širokom hrastu. Gledao je u visoko sunce što je dulje mogao sve dok ne bi počeo kihati. Obožavao je osjećaj koji ga uzme sekundu nakon što kihne. Kada mu je nos bio već crven, otišao je na ljuljačku. Neki su kosili travu. Uvijek dok bi se ljuljao, sve jače i jače, kao da bi otišao iz parka, iz grada. Daleko, daleko. Pogotovo kada bi jako pritiskao očne jabučice, a svakakve mu se boje pojav-ljivale u unutrašnjosti kapaka. Neke su bljeskale, neke se postepeno udaljavale, neke postajale sve intenzivnije, a neke se polako gasile. Glazba je utihnula i čula se samo vreva i dovikivanje.

Osjetio je žarku bol u očima. Pustio je da mu ruke padnu niz tijelo. Glava mu je pulsirala i boje u njegovoj glavi miješale su se s kaosom oko njega. Naduti zaštitar vodio je nekoga van. Otegnuti Wah-Wah najavio je sljedeću pjesmu. Masa je eksplodirala, a on je skamenjeno gledao hipnotizirajući prizor perverznog ludila. Ispustio je dim i sjeo na barsku stolicu u kutu. Bio je to četvrtak, čini mi se.

JOSIPA GAJČEVIĆ, 4.C

Odlazimo u noć

Četvrtak

Ni sada ne znam kako sam došla k njima. S prvim rolanjem, shvatile smo se. One su bile brze na jeziku, čak su i ps-ovale sa svojih dvanaest. Krenule su šetnje i posuđivanja odjeće. Voljela sam njenu majicu na pruge koja je uvijek smrdjela i bilo mi je teško odvojiti se od nje dok se prala. Sjedile smo na komadu drveta i gledale u rijeku. One su pričale, a ja sam šutjela. Skinula sam patike i uskočila u rijeku. Haaaajde! Došle su odmah za mnom.Vrištale su pokušavajući noge osloboditi trava koje su ih pokušavale zarobiti. Zaronila sam duboko i plivala do obale. Vrištale smo od smijeha, a ljudi su trubili prelazeći preko mosta. Izašle smo mokre, a mene je brinulo što će reći mama.Navukle smo patike i mokre hodale ulicom. Držale smo se za ruke i pjevale Azru. ...........................................Slavio se 14. rođendan, mislim. Kupile smo dvije limenke piva i kutiju cigareta.Sjedile smo na istom komadu drveta, bio je, doduše, u puno lošijem stanju.

Bio je već mrak. Polako smo pile i smijale se.Izula sam cipele s nogu i uskočila.I ovaj su put došle za mnom. Čim sam osjetila vodu oko sebe, nije više bilo smiješno. Počele smo vrištati i grliti se. Izletjele smo van i polako dolazile sebi. Konačno smo opet vrištale od smijeha. Navukle smo mokre cipele i šetale gradom. Držale smo se za ruke i pjevale Janis Joplin. Zajedno smo ležale u krevetu u kojemu se više nije moglo ni disati, a naše su mokre glave čvrsto spavale. ...........................................Slavio se 16. rođendan, rekla bih. Kupile smo par boca crnog vina.Brzo smo se napile.Kasnije, pred zoru, završile smo na obali. Počele smo se skidati i zaronile. Ovaj put nismo izlazile. Plivale smo dalje i dalje. Nismo željele natrag.Sve smo teže disale i sporije plivale. Konačno smo se vratile natrag, pjevajući Pistolse i završile u istom krevetu, umorne od ljubavi, pića i istih želja za

odlaskom. ...........................................Slavio se 17. rođendan, mislim. Kupile smo poprilično pića.Pile smo tekilu, jele kulen i nazdravljale. Za naaaaas! Bilo se teško ustati i nastaviti s ro-dendanom. Oko jedan smo se ljubile s momcima. Razdvojile smo se i svaka je krenula svo-jim putem.. Bila je magla, a i ulice su bile prazne. Otišla sam do rijeke i sjela. Boljelo je kao kad staviš komad folije na zub i jako zagrizeš.Skinula sam cipele i uskočila u rijeku. Bilo je nepodnošljivo. Izdržala sam par minuta i izašla van. Ruke su mi se tresle dok sam tiho odla-zila kući. Legla sam u krevet mokre glave slušajući vlastito disanje.

TEA PARAĆ, 4.C



- Evo i odgovora na ovo teško pitanje - krivi su geni! Moja je najveća pokora to što sam između toliko dobrih stvari, baš ja morala naslijediti “talent” za, vjerujem, mnogima najdraži školski predmet - tjelesni. E, pa ja ga ne podnosim, “blagim riječima” zlo mi je od njega i stvarno ne znam koji se pametnjaković dosjetio te “genijalne” ideje da trčkaramo “tamo-vamo” bez ikakvog poštenog razloga. Kao da su sport i rekreacija najvažnije stvari na svijetu! Meni je, recimo, mnogo važnije što je mama napravila za večeru i ima li danas na TV-u kakav dobar film. I nije me briga tko je zapalio tribine jer je Dinamo izgubio od Hajduka, niti me zanima što tako gorke suze liju jer se na kraju nije pjevala Morska vila. Zapravo, ne zanima me nikakva vrsta sporta, niti bilo što njemu blisko.

Kao i mnoge tužne priče i ova počinje tragičnom sudbinom i ne završava

happy endom.

Bila jednom, ne tako davno, jedna prilično šlampava djevojčica... Tu u priču upadam ja. Ništa joj nije išlo kako treba. Stvari kao da su joj klizile iz ruku... Vratimo se sad malo u prvo lice. Ako je istina da, ako razbiješ zrcalo, imaš sedam godina nesreće, onda stvarno ne znam što će biti sa mnom. Jer iz mojih je ruku ispalo toliko ogledala, tanjura i šalica da bih, bojim se, mogla biti osuđena za čitav život. Valjda su mi tek sigurnosti radi davali patike na čičak i tupe noževe. Sve su ove “sitnice” bile pripisane dječjoj nespretnosti i nestašluku. Moja prava “nadarenost” otkrila se tek pri polasku u školu.

1. razred: 1. korak - graničari: Koji se... “gospodin” (ili “gospođa”) dosjetio osmisliti ovu igru. Od nje još i dan danas imam traume. Nikad me u

razredu nisu svrstavali među sitnije učenike, tako da sam, nemali broj puta, dobila loptom po glavi, a iz mojih plavih ruku i nogu moglo se sasvim jasno vidjeti da ni one nisu pošteđene. To je valjda razlog što uvijek prva ispadnem! Utjeha br. 1: Previsoka sam! (ili preširoka, nešto od to dvoje).

2. razred: 2. korak - kolut naprijed: Isprva se činilo lagano, ali, kad je došao red na mene potpuno sam se ukočila. I tako, što da vam dalje pričam, skoro sam završila u hitnoj sa slomljenim vratom. Utjeha br. 2: Strunjače su pretvrde!

3.razred: 3.korak - štafetne igre: Jaje u žlici! Vjerojatno pogađate što se dogodilo s jajima koja su došla meni u ruku - ona koja nisu završila na podu, bila su zaslužna da na kraju moja ekipa i ja budemo zadnji. Utjeha br. 3: Jaja su trebala biti kuhana!

Tko je kriv?(posvećeno svim supatnicima koji imaju dvije lijeve ruke i noge)



4. razred: 4. korak - stoj na rukama: Iako smo ovu vježbu izvodili uz ploču i dvije su nas osobe držale, nije mi padalo na pamet prebaciti se u obrnut položaj jer ja, samo da se zna, stojim objema nogama čvrsto na zemlji. To se i pokazalo kada je došao red na mene, prvo sam pozelenila, pa požutjela, onda problijedila i stajala sam tako ukočena dok mi netko nije dobacio - Moraš pokušati! Uglavnom, ni četiri osobe ne bi bile dovoljne da mene isprave tako da sam sljedećih par minuta stajala na glavi pod pravim kutom. Utjeha br. 4: Prevelik pritisak!

Tu završava jedno poglavlje ove neobične priče. Sada dolazi ono još gore! Upozorenje: Daljnji sadržaj nije primjeren za djecu i maloljetnike!

Krenuvši u 5. razred počelo je ratno doba. Ali ovaj put nisam ispaštala samo ja, ispaštali su i oni oko mene.

Dakle 5. razred: 5. korak - rukomet: O ovome bi se dalo raspravljati - nakon gomile promašenih golova, ispuštenih lopti i onih dodanih suprotnoj ekipi, konačno sam shvatila zašto me nitko ne želi za suigrača. Kako da se snađem u svemu tome, kad stalno netko “zuji” i klepeće - Mateja puuuucaj! Doooodaj! Kako to možeš promašiti! Tako sam shvatila da ni s rukometom nemam sreće. Utjeha br. 5: Ne snalazim se baš dobro u novoj školi, a ponajmanje u dvorani!

5. razred: 6. korak - trčanje: U mom slučaju trčanje je pustolovina! Nikad ne znam hoću li se živa vratiti u školu. Svaki put dva kruga oko škole (baš su je morali sagraditi toliku, tom krugu ni kraja ni konca, draža mi je bila moja prijašnja školica s dvije učionice). Na tom “maratonu” ja svaki put ispustim dušu. Utjeha br. 6: Škola je prevelika! Ajmo dalje:

5. razred: 7. korak - preskakanje kozlića: A, što ja tu mogu! Umjesto da ga preskočim ja ga svaki put “zajašim” ili završim na nosu, a mnogo je češće bilo trenutaka kada bih se odlučno zaletjela i umjesto da preskočim kozlić, stala bih pred njega kao kip. Ta sprava je zla! Utjeha br. 7: Uvijek može biti još gore! I bilo je!

6. razred: 8. korak - košarka: Dupla, Mateja, dupla! Stani! Zar ne čuješ da je dupla!? Ma tko bi mogao popa-mtiti sva ta silna pravila. Ne smiješ ovako, ne smiješ onako, moraš ovako, moraš onako... A ona lopta, kao

da namjerno ne želi ući u koš. Pet minuta se vrti na rubu koša i onda izađe van. Kako god ja bacim loptu, ona se odbije o ploču i izleti van! Utjeha br. 8: Lopta previše odskače! Ali, ne tu nije kraj!

6. razred: 9. korak - penjanje na uže: Ovaj dio ću se potruditi proći što brže mogu i prijeći na neki drugi događaj jer je za mene uže nešto najstrašnije što sam doživjela tijekom višegodišnjeg školovanja. I nikako mi nije jasno kako se netko može popeti na taj komad špage. Ja se ne bih uspjela popeti ni da me sto bijesnih pasa goni. Za mene je bio neopisivo veliki uspjeh kada sam se uspjela okačiti za uže, ali moj ponos nije dugo trajao jer sam ubrzo otklizala natrag do parketa. Utjeha br. 9: Čvrsto vjerujem da između užeta i Mount Ever-esta nema velike razlike! I tako, malo po malo došli smo i do sedmog razreda.

7. razred: 10. korak - bacanje kugle: Bacanje kugle bila mi je jedna od životnih lekcija. Pametnom čovjeku sto riječi dosta, rekla bi moja nastavnica. Tko mi je kriv, kad ja baš tada nisam slušala. Zaletjela sam se i bacila kuglu kao da je lopta za plažu, kugla je ostala čitava, ali ja nisam - sljedeća dva sata boljela me ruka. Da, da, da... Zapamtila sam, zaleti se i izguraj kuglu, inače ćeš osjetiti posljedice. Baš ja uvijek moram naučiti na teži način! Utjeha br.10: Kugla je preteška za moja “krhka” ramena!

7.razred: 11. korak - zvijezda: Premet strance ili kako se to popularno kaže zvijezda, bilo je jedno od mojih najvećih poniženja. Nakon što sam odlučno odbila riskirati svoj život, (ipak to me je moglo koštati vrata, ruke, noge ili pokojeg slomljenog rebra, uglavnom ništa strašno, sitnica!) i nakon jedno deset puta ponovljenog - Ja to ne mogu! - nastavnici je počela ići para na uši i upisala mi je keca. Nara-vno, uvijek prije odustanem ja pa, ni u ovom slučaju to nije iznimka. Moja zvijezda padalica ili bolje rečeno polumjesec, nije završila baš slavno, valjda iz razloga što sam nogama neprestano ispitivala je li pod još uvijek tu. Utjeha br.11.: Nisam uplatila osiguranje! Prebacimo se mi na nešto drugo!

7. razred: 12. korak- svijeća: Ako vam kažem da svaka svijeća koju ja napravim izgleda kao da dogorijeva, hoće li biti potrebno daljnje objašnjavanje? Ma neće! Utjeha br.12: Baš

me je nešto uštekalo u leđima!

8. razred: 13. korak:... E, tu završava ova tragedija, naravno rednim brojem 13, a kako bi drukčije? Radi svih onih kojima sport nije najvažnija stvar na svijetu, molim uvažene stručnjake koji su našli opravdanje za nepoznavanje osnova čitanja i nazvali ga disleksija, osnova matematike i nazvali ga diskalkulija, da osmisle stručno opravdanje za nas antitalente ovog također veoma “uvaženog” predme-ta. Želim svu sreću onima koji se nađu u mojoj blizini!

P.S Ne odgovaram za polomljene kosti, ni izgubljene živce!

MATEJA JURČEVIĆ, 1.F



Zvjezdana i ja upoznale smo se vani na korzu. Sjedila je ispred izloga zajedno sa šminkerima i odmah smo se shvatile. Mrzila je EKV, Bare nam je objema bio zgodan, al‘ smo mrzile ostale rokere koji su pušili ispred kazališta. Počele smo visiti u Barmenu i priče nisu prestajale. Završila sam svoju školu i počela stažirati, a ona je otišla u Zagreb honorano raditi kao medicinska sestra. Z. je mrzila svoje ime i uvijek se predstavl-jala drukčije. Ostale smo dobre. Posao u bolnici bio je iscrpljujući,i bila sam pre-osjetljiva. Z. mi se rugala jer je ona bila hladna i mogla je jesti sendvič dok kraj nje dida povraća. Došla je 1990. i ja sam se udala, on joj se sviđao. Došla je iz Zagreba na vjenčanje i poslije mi je rekla kako njena mala odrasta, a ona je i dalje tamo gdje je bila i prije 5 godina. Godinu poslije dobila sam dijete i mališi je Z. bila kuma. Počeo je rat i rad u bolnici bio je sve teži.

Zdenka i ja upoznale smo se u subotu. Prišla mi je, uzela griz sendviča i sjela na klupu sa mnom. Pričala je gluposti, ispunjavala tišinu koju ja nisam znala.Voljela je EKV, a Bare nam je bio odbojan, al‘ njegova glazba bila je sama za sebe. Sjedile smo na Bosutu, a priče nisu prestajale. Mijenjale smo majice, dijelile krevete. Pile pića, plesale na koncertima, plele pletenice jedna dru-

goj. Zdenka je upoznala dečka. Dobivala sam sve teže slučajeve i sve sam teže susprezala suze. Mala je rasla i bila sve ljepša. Napetost je u gradu rasla kao i očaj. Promijenili smo mjesto stanovanja. Život pod zemljom nije mi odgovarao, ali to nije ni bilo bitno. Z. nisam čula ni vidjela nekoliko mjeseci. Obavljala sam kupovinu i njegovala rane, dok nisam srela Z. Hodala je ulicom, a ja sam poletjela. Haaaaalo Z., no gdje si ti!!! Okrznula me pogledom kao da gledaš u stare slike i ne sviđa ti se kako si ispala i želiš tu sliku izbrisati iz glave. Otvorenih usta okrenula sam se i gledala za njom. Kasnije, kad ju je poznanik sreo dok je zajedno s uniformama praznila tuđe kuće, i prenio joj moje pozdrave, zanijekala je. Ne, ja nju ne znam. Zvala sam je i ona je negirala. Pa daj B., naravno da smo prije.

Sviđao mi se Z. dečko, imao je ono nešto. Nas troje počeli smo izlaziti na moja i Z. mjesta. Odrastale smo, mijenjale filozofije i frizure kao glazbeni ukus. Mijenjale smo sebe, ona mene, ja nju. Sjedile smo na drvetu, stavljale šljokice na obraze, udisale dezodoranse i čekale zoru.

Otada je nisam čula nekih 5 godina. Čula sam da se preselila u Vukovar. Jedne subote, dok sam stajala na bla-gajni, okrenula sam se i ni sad ne znam jesam li je vidjela, brzo sam se okrenula da platim i kad sam pogledala natrag Z. (ako to jest bila ona) više nije bilo. Možda smo se krivo razumjele. Možda me nije prepoznala. Možda smo krivo shvatile. Možda...

I nekako su došle osamnaeste. Našle smo se pred krajem, a nismo se tako osjećale. Počela su svađanja, klišeji da svatko ide svojim putem, kako bi moja mama rekla, odrastale smo. A onda.. Jednostavno smo prestale. S pozivima. S izlascima. S planovima za budućnost. Isključili smo i zaboravili na nekoliko “potrošenih” godina. I danas prođemo kao stranci jedna kraj druge. Možda smo se krivo razumjele. Možda će biti sve drugačije ako zanema-rimo ponos. Možda...

TEA PARAĆ, 4.C

Možda smo se krivo razumjele



To je u nama

Opet je bio pijan. Vidio je oca kako udara majku. Gledao je kako se država raspada. Slušao je Zabranjeno pušenje. Čitao je Crnu kroniku. Družio se s lokalnim ovisnicima. Osjećao je. Osjećao se ovisnim o životu, iako mu smrt nije ništa značila. Smijao joj se. A on se rijetko smijao. Želio je shvatiti oca. Oprostiti mu. Trebao je razgovarati s majkom. Šutio je. On ih je žalio. Većinom i volio. Htio je pomoći. Postati bolji sin. Bolji čovjek. Naći djevojku kojoj će pokazati voljeti. Iako nikada nije bio voljen. Bio je samo još jedna neotkrivena ličnost bez prilike. Slobodan, a u lancima šutnje. Shvatio je. Udaljio se. Ali, je i dalje slušao Zabranjeno pušenje. Nije mogao razabrati između razuma i ludila. Ludila za normalnim. Rekao je ne.

VALENTINA STANTIĆ, 3.F

Ovome se nismo nadali.Ovo nismo sanjali.Htjeli smo biti i bogovi i robovi –Dostigli smo samo tišinu i truljenje svijesti.

U stoljećima porođajnih Muka našeg grandioznog umaUspjeli smo izroditi samoApsurd i lance.

O veliki Kreatoru, podari nam još jedanČaroban sat naše muke, jer se još samo poKrikovima poznaje da smo ljudi – Po unutarnjoj praznini koju punimo agonijom.

Dopusti da nam po zadnji putOči sjaje nad opskurnosti našegSavršenstva, jer izrasle su u mrakuNaše pohlepe i samozadovoljstva.

I neka se nitko ne usudi pustiti suzuSažaljenja za nas – utjeha je tek iluzijaI zahtijeva isuviše mnogo mehaničkog govora.

Neka svi odumremo i propadnemo u Tišini – Gramzivoj majci svega što diše.

RENATO ŽDRAVAC, 4.F

...

Bila je tako očaravajuće lijepa. Savršena vanjština tih utopijskih očiju.

Tako besprijekorno površinska, da ste mogli zamrzili bi je istog trena.

Odsjaj mašte požuren crvenim koracima mreškao se u dubini sumraka te veličanstvene ljepotice.

Vatrenim poljupcima prizivala je žrtve. Umiljato, nježno. Vapile su za njom pružajući joj svoje malene

isprazne duše natopljene iluzijama. Njoj. Ni ne sluteći kako raste od zadovoljstva

što ih je napokon namamila mirisom zaluđenih osjećaja. Krilo se iza toga mnogo više.

Ona. To treće lice jednine.

VALENTINA STANTIĆ, 3.F

Noć se razvlači u beskraj, kazaljka na satu odbrojava vrijeme, a ja pokušavam tu, na drugom mjestu, biti sretna što za-ista postojiš (sjetim se tvojih priča o Henry Milleru u poodmaklim 80-ima, starom pokvarenjaku, kako je pisao nježna pisma svojoj neprežaljenoj ljubavi Brendi Venus). To virtual reality zbilja hladno i milenijum-ski zvuči, da mu moraš dodati čežnjive prašine, malo sjetne tuge, plavičastih snova. Volio si nas uspoređivati s velikima, iako sam ti stalno govorila da je naša priča sićušna i da za nju nema mjesta na ovome svijetu. To ti je poput one suze što vječno svjetluca u oku i svakog bi trena mogla pobjeći, a neće, znaš da neće. Kažu da se vremenom svi snovi ras-padnu k’o trošne lađe. O, događalo se to nama i hoće. Počelo je onoga trena kad si prestao vjerovati u moj francuski i moje ruske želje. Daj, zaboravi na njih. Ne oni, njih izbaci, zauvijek ostavi nas. Otkaži sve, zaboravi na letove, premotaj najljepši dan i stisni pauzu (do u vječnost). Vežimo listove na čvorove i igrajmo se sjenama. Stanimo pod svjetiljku, izgleda-jmo odraslo, raširimo ruke i pjevajmo

iz sveg glasa. Zaboravimo na vrijeme, (ono kojega zapravo ni nema) na pravila i budimo djeca zajedno (baš kao nekada, ne zaboravi kako je dobro bilo). Zaboravi na one plašteve tišine koji su se hranili našim strahovima. Trčimo labirintima misli! Rušimo zakone logike, prkosimo rasporedu zvijezda dok si ne postanemo stranci i dok se ne budemo prisjećali nas kao preslikanih ličnosti (istih, a zapravo različitih). Vrtimo svijet oko nas, uvrijedimo tišine šutnjom, pobjegnimo od melankonije. Svijet ne prestaje tamo gdje se nebo spaja s krajem. Uopće ne prestaje, niti se vjetar može vezati u oblake. Svemir ima plan i mi ga možemo promijeniti. Odvedi nas na kraj svijeta i plešimo na horizontima (dok nas noge ne zabole i dok ne zasmetamo svemiru). Rugajmo se mjesecu (tko mu je kriv što je tako okrugao i sjajan!) Volimo neba naj-plavija na svijetu i potonimo ih u mora (ne u rijeke, Dunav ljubuje s nebima). Svemir ti ima plan. Znaš, duboko sam uvjerena da je naša nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na nekoj drugoj i

sretnijoj strani svemira, možda bi sve bilo drugačije. Svatko ima nekoga koga nema i traži svoj put po hodnicima vremena. Često nam se čini - labirint nema kraja. Prosto nas nije briga; imamo izgubljene snove, razbarušene misli, ispreturane emocije, pomiješana osjećanja i pokidane iluzije. Mogli bismo umrijeti od sjećanja (i malo više od toga). Kad god vidim “new mail”, učini mi se da mi se sam Henry Miller mangupski smješka i da šarmerski namiguje. Možda je to od suza, zbog jeseni ili kozmičke prašine, tko zna čega sve ne? Znaš, shvatila sam to odavno: nisi ti s ovog svijeta - pripadaš zvijezdama i onoj strani svemira. Svemir ima plan; kada uresimo cijeli svijet, premjestimo Ameriku u Rusiju, dnevnike u knjige, ljubav u glave, usnimo zajedno isti divan san i ne probudimo se nikada. Zagrli osmijeh, stisni ruku, ispusti, nestani, počni ponovno. Pogađaš? Svemir ima plan.

SORRY, NEKAKO SAM PRAZAN. (SVEMIR IMA PLAN)


ANITA BIĆANIĆ, 4.D




Hodnici koji govoreOdavno me nema U izobilju gracioznih glasova Lutajući tražim ostatke tragova Bivših i starih Jer vodili su do hodnika Koji zijevaju u maglici, govore

Tamo sam pronalazila sebe Tamo me nisu pronalazili

Putem me omeo blijedi otisak Moga stopala, u blatu Okrenut prema sjeveru Okrenut prema hodniku

Dalje vodi me odrješita Noć I stižem do izobilja Gracioznih glasova Isti su kao i prije: hodnici koji govore, Koji zijevaju Gdje pronalazim sebe I ne mogu me pronaći

MATEJA TUTIŠ, 3.C

Grad svemir Pošalji me, Noći, negdje gdje ga nema. Pošalji me izvan istine i laži. Probudi me, Noći, iz jave. Razbij je na komadiće. Daj mi krila, Noći, do grada Svemira. Do ulica tihih i nepogaženih. Odvedi me tamo da zaboravim. Ako sutra svane odvedi me do Svemira grada. Budi mi pratnja, Noći, budi moja utjeha u ulicama grada Svemira. U ulicama tihim i nepogaženim.

MATEJA TUTIŠ, 3.C

U hladnoj noćiPod budnim okom mjeseca

Netko je vrištao u svojoj Samici slobode

Njegovi krikovi kojiOdzvanjaju po cijeloj

Zemlji okova, koji odzvanjajuZa sve nas koji utjehu tražimo

Njegovi krikovi koji suŠtitili naše duše od

Kompleksne boli koja jeDolazila kroz sve ove godine

Slijepi smoSljedbenici smo

Želimo više od krikova istine,Želimo tvoje suze sažaljenja

Da u njima svoja prljavaOperemo lica

Mi, braćaMi, sinovi samoće

Mi, koji živimo u mom umuKoji te trebamo…


Mi, koji za ljubav nismo stvoreni

Mi, koji za ljubav nismo stvoreni,nama se otvarajuputevi drugi,k’o pustinja velikikao nebo široki.Mi, koji za ljubav nismo stvoreni,nikada nećemo spoznati bol,ne vežu nas korijenijer ne znamo ljubiti.Mi, kojima je samoća prijatelj jedinii jedino saznanje u nama je tuga,u nama zima carujebez topline i mirisa juga.mi, što se vječno borimosami sa sobomi ne znamo što je toljubav, sreća i ljepota,mi, putnici vremenabespomoćno tragamoza vrelomživota.

MATEJA JURČEVIĆ, 1.F

Tko je sjedio pod ovim hladnim neonom?Dok oko njega prolaze sjenke onoga što nije mogao biti...Guran do krajnjih granica postojanja - Jer stvoreni smo da budemo sami.

U tišini apatije i tami očekivanjaMi lijepimo svoje tapete očajaU sobi samodovoljnosti...Mi smo žrtve vlastitih spoznaja.

Između vrtoglavog mijenjanja maski i istineUzalud zašivamo svoje rane – Naša su prava lica zauvijek deformirana oštricomPohlepe i ljubavnim ugrizima.

Mi smo otuđenici vlastitog uma,Istruli u svom gramzivom pothvatuDa kontroliramo tuđi...Marionete krajnje nesposobne dostići samospoznaju...

Prepušteni svom iznajmljenom, hladnom kutu.


Zidovi od strahaBrzinom svoga koraka nastojim doći do kraja. Pobjeći od glasne tišine ispraznih lica što mi rukama sputavaju noge. Zapinjem o kamenje vlastitih suza bježeći pred tim sablasnim prilikama. I nesigurno, kao skitnica, prelazim zidove od mješavine mojih vlastitih razmišljanja. Zidove od straha. Izbezumljena zbog mraka zalazim za ugao nespašene ulice, i trčim dok ne oda me snaga.

MATEJA TUTIŠ, 3.C

Posebno postojiIma više svjetova. Neki su samo posebni.A neki su malo više posebni. Ako postoji moj poseban svijet, zašto ga ja ne vidim?Želim li ga ja vidjeti ili sam ga vidjela jednom i sada ga više nema.Ubrajam li ja tebe u svoj svijet? Pripadaš li mu?Zašto ja smatram da je to moj svijet? Pripadam li mu?

Ima li nešto veće od tebe? Ili te samo želim obojiti mojom omiljenom bojom i nacrtati preko cijele stranice. Zar sam i ja dijete koje veličinom i bojom označava ono bitno? Zar si ti meni bitan?

Ima više svjetova. Neki su posebni, a neki malo više posebni.Vjerujem li u to da postoje?Ako postoje, zašto ti nisi u mom svijetu? Pripadaš li mu?Poslije svega. Želim ti reći. Moj svijet ne postoji.Možda ne postoji.




Što čitati? Naše preporuke...

Josipa G.Haruki Murakami, Kafka na žalu, Norveška šuma Audrey Niffenegger, Žena vremenskog putnikaTamara McKinley, Matildin posljednji plesE. A. Poe, Crni mačakBernhard Schlink, Žena kojoj sam čitao Cecilia Ahern, Na kraju dugeMarlon Morgan, Tihi zov Australije

KristinaDječak u prugastoj pidžamiDvije djevojčice u plavom Zima za dvoje Lovac u žituHamlet

Mateja T.Bram Stoker, DrakulaStephen King, OnoJames Rollins, PodzemljeDan Brown, Anđeli i demoniMatthew Pearl, Poeova sjenkaSve od E. A. Poea

ValentinaDr. Phil Mcgraw- Moje izvorno ja Erica James- Ljubav i predanost L. N. Tolstoj, Ana KarenjinaArthur Golden- Sjećanje jedne gejše

BarbaraMarina Fiorato- Puhač stakla s Murana Maeve Binchy- Snovi Cathy Scarlet Julijana Matanović- Zašto sam vam lagala Pavao Pavličić- Cvijeće na vjetruG. Flaubert – Gospođa Bovary

Magdalena‘’Norveška šuma’’ - Haruki Murakami ‘’Gospodar muha’’ - William Golding ‘’Vodoriga’’ - Andrew Davidson ‘’Žena vremenskog putnika’’ - Andrey Niffenegger ‘’Gost’’ - Stephenie Meyer„Zločin i kazna“ – Dostojevski„Candide“ - Voltaire

AntoniaAudrey Niffenegger - Žena vremenskog putnika Cecelia Ahern - Hvala ti na uspomenama Paulo Coelho - Veronika je odlučila um-rijeti Maureen Johnson - Trinaest malih plavih omotnicaJ. D. Salinger – Lovac u žitu

TeaAndrew Davidson, VodorigaAndrey Niffenegger, Žena vremenskog putnika Harry PotterL. N. Tolstoj, Ana Karenjina

MatejA.Christie – Deset malih crnaca (i sve drugo...)J. R. Tolkien – Gospodar prstenovaSve od Stephena KingaG. Boccaccio - Dekameron

Literarni podlistak Preporuke literaraca


Documents

Literarni podlistak